Magdalena Kovač

Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu

Odsjek za etnologiju i kulturnu antropologiju
Kulturnoantropološki problemi Sredozemlja
25.03.2022., Zagreb

Reakcijski tekst
„Bez obzira na takve slučajeve, koji mogu pojačati dojam jedva razmrsive mješavine
tradicijskih kultura ipak se može dati preglednija kulturno-geografska slika jugoistočne
Europe na temelju dosadašnjih spoznaja o arealima i i rasprostranjenosti mnogih elemenata
narodne kulture i života, jer se mnogi od njih pojavljuju ili samo na manjim područjima
Balkanskog poluotoka ili nemaju nikakve značajnije uloge bilo u shvaćanju naroda, bilo po
ocjeni stručnjaka. Na taj se način može razlučiti i oblikovati 10 (11) kulturnih areala
jugoistočne Europe, (...). Za njihovo razumijevanje treba dati neka objašnjenja, prije svega
za dva upotrebljena pojma: pojam p o d r u č j e t r a d i c i j s k e k u l t u r e (u istom
značenju kao i pokrajina, areal, zona) i pojam g r a n i c a koje dijele ta područja.“
Gavazzi, 1978: 184, 185
Na temelju već poznatih spoznaja o rasprostranjenosti brojnih elemenata tradicijske kulture,
Milovan Gavazzi predstavlja pojednostavljeni kulturno-geografski prikaz kompleksne slike
Jugoistočne Europe analizom tradicijske kulture kroz regionalnu koncepciju u svrhu njezine
istrage. Prije samog imenovanja, mapiranja i opisivanja 11 balkanskih kulturnih areala, koje
značenjski izjednačava s pojmom područja, pokrajine i zone, autor ističe i definira dva
termina koja smatra krucijalnima za podrobnije razumijevanje istih - pojam područje
tradicijske kulture i pojam granica tradicijske kulture. Za Gavazzija se pojedino područje
tradicijske kulture može odrediti pronalaženjem velikog broja specifičnih kulturnih elemenata
na tom području koji se ustanovljuju komparacijom s kulturnim elementima susjednih
područja, čime se naglašavaju njihove postojeće kulturne različitosti. Granice, odnosno
granični pojasevi između tih određenih područja tradicijske kulture, za autora su imanentno
imaginarne i služe ukazivanju na prostorne različitosti i međukulturalne odnose.
Tijekom kritičkog iščitavanja ovoga rada i proučavanja metode kartografske klasifikacije,
nameće se pitanje je li kultura podređena prostoru ili je prostor podređen kulturi te posjeduje
li svaka zemlja svoju vlastitu, specifičnu kulturu po kojoj je prepoznatljiva i može li se uopće
govoriti o isključivosti postojanja pojedinih kulturnih značajki na nekim području? Naime,
Gavazzi prostor doživljava kao lokaciju kulture, što se može nazrijeti iz primjera opisivanja
sredozemnog areala, čije je kulturne značajke izdvojio iz geografskog smještaja, odnosno
prirodnih okolnosti toga prostora. U tekstu autor navodi kako sredozemne biljke uvjetuju
prehranu stanovništva, klima uspjevanje i mogućnosti sadnje pojedinih kultura, more ribarske

1
djelatnosti, a spominje i način gradnje kuća od kamenja s obzirom na obilje kamena na tom
prostoru, što su samo neki od mnogobrojnih primjera prostornog uvjetovanja kulture. Ovakvo
izdvajanje velikog broja specifičnih kulturnih obilježja prema Gavazziju se može svesti u
jedan zasebni kulturni obrazac pri čemu se svi segmenti kulture objedinjuju u ograničeni
prostorni okvir.
Iako Gavazzi ne govori o čvrsto utvrđenim granicama kulturnih areala, u svom radu zapravo
iznosi jedan statični prikaz kulturnih obilježja balkanskog područja o kojemu prema svim
dosadašnjim spoznajama u okviru studija ne možemo svjedočiti. Međutim, njegova analiza
ukazuje i na to da nije moguće govoriti o izvornim kulturnim osobitostima jedne regije jer je
ona u nekom trenutku svoga postojanja morala doći u kontakt sa susjednom ili udaljenom
regijom, čime kulturu percipira kao dinamični i difuzionistički proces, što ga i čini
znanstvenikom izvan svoga vremena. Kulture su oduvijek bile i jesu nasljeđa ljudi, pa je
prema tome važan i neophodan povijesni kontekst u kojemu su se oblikovale, razvile i
proširile, što je u sadržaju njegove analize tradicijske kulture zanemareno. Nadalje, ono što se
uočava u Gavazzijevoj reprezentaciji kulture metodom mapiranja jest nepreklapanje granica
kulturno određenih zona s društvom koje ih nastanjuje, iako i za to nudi objašnjenje da je:
„jasno (...) da se oni (misli na kulturne areale) ne poklapaju odnosno ne moraju
poklapati s drugim (poznatim) političkim odnosno administrativnim, vjerskim,
jezičnim ili drugim mogućim područjima i njihovim granicama (...). (...) uvelike
jedinstven dinarski areal obuhvaća dva naroda (dijelom Srbe, dijelom Hrvate), tri
vjere (muslimansku, pravoslavnu i katoličku) i zahvaća tri jugoslovenske reoublike
(Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu i Crnu goru; a dalje još i sjeveroistočni dio
Albanije.).“
U ovakvoj analizi kulture pojedinih lokaliteta vrijedno je promotriti antropo-geografske i
povijesne elemente, no ne treba gubiti iz vida društvo kao realizatora kulturne stvarnosti.

„1Suočavanjem s rascjepkanim prostorima neovisnih nacija i autonomnih kultura,

postavlja se pitanje o razumijevanju društvenih i kulturnih promjena smještenih unutar
međusobno povezanih lokaliteta. Pretpostavka da su lokaliteti autonomni omogućila je
moći topografije uspješno prekriti topografiju moći.? Takav prostor koji je sam po sebi
rascjepkan, a pretpostavljen je u definiciji antropologije kao studije o kulturama, jedan je
od mogućih razloga dugovječnog neuspjeha u pisanju povijesti antropologije kao
biografije imperijalizma. Ukoliko se počne s pretpostavkom da su lokaliteti oduvijek bili
međusobno hijerarhijski povezani, umjesto da su prirodno odvojeni, tada društvene i
kulturne promjene nisu stvar kulturnog kontakta i artikulacije već promišljanja razlika
kroz povezanost.
1
„ (...) challenging the ruptured landscape of independent nations and autonomous cultures raises the question
of understanding social change and cultural transformation as situated within interconnected spaces. The
presumption that spaces are autonomous has enabled the power of topography successfully to conceal the
topography of power. The inherently fragmented space assumed in the definition of anthropology as the study
of cultures (in the plural) may have been one of the reasons behind the long-standing failure to write
anthropologys history as the biography of imperialism. For if one begins with the premise that spaces have
always been hierarchially interconnected, instead of naturally disconnected, then cultural and social change
becomes not a matter of cultural contact and articulation but one of rethinking difference through connection.“
org. citat

2
 Gupta i Ferguson, 1997:35
Razmišljanja i stavovi antropologa Gupte i Fergusona oprečni su s Gavazzijevim
promišljanjima prostorne i kulturne homogenosti. Gupta i Ferguson pristupaju regijama kao
fenomenima društva i kulture, a ne prirodnim geografskim datostima, što predstavljaju na
primjeru odnosa prostora i moći. Prema riječima autora, regije nisu odvojene same po sebi,
već su kreirane prema nekim kriterijima i dogovorima među ljudima koji posjeduju moć.
Shodno tome, kultura svakog pojedinog mjesta je heterogena i ne možemo govoriti o
regionalnim prikazima iste.

Zaključno, Gavazzijeva istraživačka metoda mapiranja vrlo je korisna za kulturno-povijesna

istraživanja i svakako je vrijedna ostavština u promatranju povijesti hrvatske etnologije.
Upravo su istraživanja kulturne povijesti, koja nudi informacije o aspektima pojedine kulture
u povjesnom kontekstu, uz pomoć karata potaknula izradu etnoloških atlasa koji su i danas
važno istraživačko metodološko sredstvo u kulturno-povijesno orijentiranim istraživanjima u
etnologiji. Suvremena etnografija proširila je predmet svog istraživanja, preusmjeravajući
fokus s uglavnom kulturno-povijesnih tema u pokušaju rekonstruiranja kulture na istraživanja
društvene svakodnevice u kontekstu vremena i prostora, povijesti, sadašnjosti te perspektiva o
budućnosti. Stoga, prilikom problematiziranja pojedine istraživačke metode i njezinih ishoda
važno je uzeti u obzir kontekst vremena u kojem se koristila kao i istraživačka nastojanja toga
doba s obzirom na interes i dostupnost građe.

3
Literatura:

GAVAZZI, Milovan. 1978. Areali tradicijske kulture Jugoistočne Evrope, u: Vrela i sudbine
narodnih tradicija. Zagreb: Sveučilišna naklada Liber

GUPTA, Akhil. FERGUSON, James. 1997. Beyond „Culture“: Space, Identity and the
Politics of Difference, u: Culture, Power, Place. Explorations in Critical Anthropology. Duke
University Press Durham and London