Magdalena Kovač

Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu

Odsjek za etnologiju i kulturnu antropologiju
Kulturnoantropološki problemi Sredozemlja
08.04.2022., Zagreb

https://hrcak.srce.hr/file/31811
https://openbooks.ffzg.unizg.hr/index.php/FFpress/catalog/download/103/174/7955?inline=1
https://docplayer.rs/208783657-Percepcije-sredozemlja-u-odabranim-mediteranisti
%C4%8Dkim-studijama.html
https://zir.nsk.hr/islandora/object/ffzg%3A1438/datastream/PDF/view
https://www.studocu.com/en-za/document/sveuciliste-u-zagrebu/sredozemlje/ksap-reakcijski-
2-grade-5/2334213
https://www.nytimes.com/1975/05/18/archives/the-mediterranean-the-most-significant-
historical-work-of-our-time.html
https://hrcak.srce.hr/file/144017
https://hrcak.srce.hr/file/27081
https://www.kontekst.io/hrvatski/primjer
https://etno.ffzg.unizg.hr/wp-content/uploads/2012/11/Doktorski-program-etnologije-i-
kulturne-antropologije-za-web_4-4-2017.pdf
https://student.cc.uoc.gr/uploadFiles/179-%CE%9A%CE%A8%CE%92372/mediterraneo.pdf
https://core.ac.uk/download/pdf/275891967.pdf
https://dokumen.tips/documents/alberto-fortis-put-po-dalmaciji.html?page=3

Sredozemlje- dihotomija između planina i nizina

Na početku svoga rada, Braudel se osvrće na pregled geološki povijesnih hipoteza o
Sredozemlju kako bi potkrijepio vlastito određenje istog, kao »more između zemalja koje ga
okružuju« i »more među planinama« (Braudel, 1997: 26). Uz »Unutrašnje more« (misli na
Sredozemno more), reljef Sredozemlja obuhvaća i pet poluotoka koji se sastoje od brojnih
planina - Alpa, Pireneja, Apenina, Dinarskih Alpa, Kavkaza, planine Anatolije, Libanona,
Atlasa i španjolskih Kordiljera te nekoliko ravnica, rijetkih brežuljaka i visoravni. Dok su u
Gavazzijevoj analizi areala tradicijske kulture Jugoistočne Europe glavna obilježja
Sredozemnog areala sredozemno bilje i drveće (masline, smokve, rogač, vinova loza), more i
uz njega povezane djelatnosti (uzgoj ribe, ribolov, plovidba) te uske ulice i kuće od kamena
(Gavazzi, 1978: 193), Braudel veliku pažnju pridaje planinama Sredozemlja te na vrlo
osebujan i poetičan način objašnjava da Sredozemlje: »nisu samo krajolici vinograda,
maslinika i urbaniziranih sela, tek ukrasni obrub, već, posve blizu, uz njega priljubljen visoki,
glomazni kraj, taj ustobočeni svijet nakostriješenih bedema, svijet rijetkih kuća i zaselaka,
»vertikalnih sjevera« (Braudel, 1997: 28).
Planine i one koji žive na njihovim visinama, gorštake, pridošlice ili recidiviste silaska, autor
predstavlja kao one „druge“ u odnosu na ravničarsko stanovništvo Sredozemlja. Još iz antičke
književnosti mogu se pronaći iscrpni podaci o gorštacima - nepripitomljenim ljudima s
planina. Nadalje, u mnogim zapisima misionara iz 16. st. koje autor spominje, vidljiva je
njihova sklonost hiperboliziranju u opisima planinskih ljudi, i to ponajviše iz razloga što su
vračali, koristili magiju i slijedili vlastita vjerovanja, a ne kršćanski nauk koji je tada bio
središte civiliziranog svijeta. Djelo iz 1774. godine putopisca Alberta Fortisa bavi se
tematikom dalmatinskih „divljaka“ Morlaka. Fortis o Molacima isprva saznaje iz kršćanskih
srednjovjekovnih kronika u kojima su opisivani kao planinski pastiri te ostalih izvora i glasina
koje su ih predstavljale u lošem kontekstu, »kao nerazumnom ljudskom sloju, lišenom
čovječnosti i sposobnim za svako zlodjelo (...)« (Fortis, 1774:31). Međutim, prilikom susreta
s istima, Fortis dobiva drugačiju predodžbu, ostajući zapanjen njihovom dobrotom,
gostoprimstvom i običajima. Ovim primjerom istaknula bih problem stereotipizacije društva
koja se ustoličila još od prvog susreta s „drugim“, postala nerealnom slikom stvarnosti i
prouzročila poremećaj društvenih vrijednosti.
Pretpostavka je da su planinski prostori Sredozemlja siromašna, rijetko naseljena, teško
pristupačna i negostoljubiva područja, no Braudel iznosi i opozicijsko mišljenje,
argumentirajući da postoje i druge siromašne pokrajine i ispod 500 m nadmorske visine
(Bourdel, 1997: 30) te da planinski lanci i padine mogu biti vrlo naseljeni zbog svojih
prirodnih bogatstava šuma, ruda, sirovina, visinskih pašnjaka, izvora vode te transhumantnog
stočarstva i pčelarstva. Međutim, autor se i sam priklanja mišljenju da planina jest izolirana
stvarnost, svijet za sebe, mjesto gdje se preživljava, a ne živi i čije »društvo, civilizacija i
ekonomija, (...) imaju obilježja arhaizma i nedostatnosti« (Braudel, 1997: 31). Shodno tome,
planinske se ljude može sagledati i kao „nepotpune druge“ jer su njihova staništa (planine), a
time i oni sami, dijelom sredozemnog bića, premda izgledom i kulturim značajkama
odstupaju od većinskog nizinskog sredozemnog stanovništva. Iako je uobičajeno da se ono što
je udaljeno od civilizacije smatra barbarskim, divljim, zaostalim i primitivnim, takav opis nije
objektivna stvarnost, već reakcija na susret s „drugačijim“ u kojemu istraživačeva kultura
koju nosi u sebi predstavlja svojevrsnu prepreku u ostajanju unutar neutralnih istraživačkih
okvira. Gotovo je nemoguće promatrati kulturu „drugoga“ bez etnocentičnih primisli. Stoga,
tijekom proučavanja događanja na terenu ponekad isplivavaju i one osobne kulturne
predodžbe o istraživačkom predmetu, a dobiveni su rezultati istraživanja opisivanje viđenoga
na terenu uz njihovu potkrjepu. Uostalom, nije li upravo konstruiranje „drugosti“ bilo nužno u
stvaranju vlastitog identiteta? Je li uopće moguće spoznati tko sam, ako nemam/ne stvorim
svoju suprotnost?
»Planina je utočište sloboda, demokracija i seljačkih republika« (Braudel, 1997: 36), što je još
jedno od objašnjenja njezine izdvojenosti iz cijelog mediteranskog kostura. Planinski ljudi
žive planinskim (polu)nomadskim načinom života; dovoljna su im esencijalna znanja;
zaokupljeni su poslovima oko kuće, zemljišta i stoke; za njih ne vrijede pravila nizina već
svoja pravila stvaraju sami; nema podjele prema društvenim slojevima; ne postoje bogate
gradske mreže, administracije niti gradovi u pravom smislu te riječi, pri čemu planina
predstavlja svojevrsnu barijeru u kontaktu s civilizacijom te nudi utočište i slobodu svojem
stanovništvu i putnicima prolaznicima.
Poput ostalih ljudi koji migriraju iz vlastitih domova u potrazi za lagodnijim životom, i
gorštaci ponekad silaze iz »prostora mračne povijesti« do gradova i ravnica ili »područja
sređenih arhiva« (Braudel, 1997: 39) gdje su obično predmet ismijavanja zbog svog izgleda i
čudnih običaja:
»U pokrajini Ardeche, još oko 1850, ljudi s planine spuštali bi se u ravnicu za velikih
prigoda. Dolazili bi na mazgama s ormom, obučeni u svečana odijela, žene prepune
zlatnih, zveckavih i šupljih lanaca. Sama odjeća razlikovala se od odjeće ravnice,
premda je jedna i druga bila regionalna, a njihova arhaična ukočenost znala je izazvati
smijeh gizdavih mještanki. Seljak iz ravnice bio je ironičan prema prostaku s brda,
(...)«.
(Braudel, 1997:
41)
Uz prethodno navedeni razlog, gorštaci se uglavnom spuštaju s planine radi transhumantnog
stočarstva, pristupa vojnoj službi ili kako bi se zabavili na velikim prigodama. Ljudi s ravnice
smatraju ih prljavima, smiješnima, sirovima, nezgrapnima, priglupima, prostacima, ali dobrim
i izdržljivim radnicima (Braudel, 1997: 40).
Zaključno, na primjeru planina i nizina Braudel ukazuje na kompleksnu etnokulturnu sliku
Sredozemlja koja je posljedica zemljopisne stvarnosti, ali još više dugotrajnih povijesnih
kontinuiteta. Predan svojoj povjesničarskoj struci, Braudel smatra da je pri istraživanju
povijesti nekog područja nedostatno ograničiti se isključivo na proučavanje i analiziranje
trenutnih situacija, već da je potrebno zagrepsti ispod površine i sklopiti širu sliku povijesnih
trenutaka. Na primjeru da je Sredozemlje prostor beskrajnog miješanja ljudstva visina s
ljudstvom nizina (Braudel, 1774: 37), predstavlja koncept civilizacijskog odvajanja i suptilno
naznačuje da se taj odnos neće promijeniti.
Literatura
BRAUDEL, Fernand. 1997. Sredozemlje I sredozemni svijet u doba Filipa II., 1. svezak,
Zagreb: Antibarbarus, Biblioteka Historia

FORTIS, Alberto. 1774. Put po Dalmaciji, priredio Josip Bratulić, Zagreb, Globus

GAVAZZI, Milovan. 1978. Areali tradicijske kulture Jugoistočne Evrope, u: Vrela i sudbine
narodnih tradicija. Zagreb: Sveučilišna naklada Liber