Wilbur Smith - Čarobnjak

 
 
 
 
 
Mojoj novoj ljubavi Mokhiniso Duše Genghis Khana i Omara Khayyama reinkarnirane u mjesecu sjajnom poput
savršenog bisera.
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
Poput zmije koja gmiže, linija bojnih kola brzo je vijugala niz dno doline. Držeći se za branik vodećih kola, dječak
pogleda naviše, prema liticama koje su ih opkoljavale. Gole stijene bile su izbušene ulazima u grobnice starog
naroda, koje su litici davale izgled pčelinjeg saća. Mračni otvori promatrali su ga poput neumoljivih očiju legije
djinna.
 
Princ Nefer Memnon zadrhti i obori pogled.Pritom potajno kretnjom lijeve ruke načini znak za tjeranje zlih sila.On
pogleda niz kolonu, osvrnuvši se preko ramena, i ugleda Taitu kako ga promatra iz kola iza njegovih kroz
uskovitlanu prašinu. Prašina je prekrila starca i njegovo vozilo slojem blijede boje, a jedina zraka sunčeve svjetlosti
koja se probila u ovu duboku dolinu svjetlucala je na sitnim zrncima tako da se činilo da starac sjaji, poput
inkarnacije nekog boga. Nefer spusti glavu, stideći se što je starac bio svjedokom njegovog prolaznog praznovjernog
straha. Jedan princ kuće Tamos ne bi smio pokazivati takvu slabost, ne sada kad se nalazio pred vratima zrelosti. Ali,
Taita ga je poznavao bolje od ikoga, jer on je bio Neferov privatni učitelj od najranije dobi i bio mu je bliži od
roditelja ili braće i sestara. Taitin izraz lica bio je nepromijenjen, ali čak i s te daljine činilo se da njegove iskusne oči
prodiru u srž Neferovog bića. Sve vide, sve razumiju.
Nefer se okrene i uspravi do pune visine pored svojeg oca, koji je držao uzde i tjerao konje pucanjem dugog biča.
Pred njima, dolina se naglo otvori u veliki amfiteatar u kojem su se nalazile uspravne i prevrnute ruševine grada
Gallale.Nefera prođu trnci pri prvom pogledu na ovo slavno bojno polje. Taita se kao mladić borio na ovom mjestu
kad je polubog Tanus gospodar Harrab uništio mračne sile koje su prijetile Egiptu.To se dogodilo prije više od
šezdeset godina,ali Taita mu je prenio svaki detalj te bitke, a njegovo je umijeće pripovijedanja bilo tako živopisno
da se Nefer osjećao kao da je bio tamo toga sudbonosnog dana.
Neferov otac, bog i faraon Tamos, skrenuo je bojna kola prema razbacanim stijenama srušenog portala, i zaustavi
konje. Iza njih, stotinu kola spretno je izvelo isti manevar, i vozači siđoše kako bi napojili konje. Kad je faraon otvorio
usta da progovori, sloj prašine saspe se s njegovih obraza i sklizne mu niz prsa.
"Gospodaru!",faraon oslovi Velikog Lava Egipta, gospodara Naju, zapovjednika svoje armije i dragog prijatelja.
"Morat ćemo poći prije no što sunce dodirne brežuljke. Htio bih da noću prodemo kroz dine do El Gabara."
Plava ratna kruna na Tamosovoj glavi sjajila se zbog zrnaca prašine. On pogleda Nefera, a oči su mu bile podlivene
krvlju, sa sitnim nakupinama blata natopljenog suzama u kutovima.
"Ovdje ću te napustiti.Nastavit ćeš dalje s Taitom."
Iako je znao da je protivljenje uzaludno,Nefer zausti da učini upravo to. Postrojba je išla u borbu protiv neprijatelja.
Borbeni plan faraona Tamosa bio je da skrene na jug kroz Velike dine i pronađe put između gorkih lužnatih jezera
kako bi napao neprijatelja s leđa i u njegovom centru probio otvor, kroz koji će potom u napad krenuti egipatske
legije, skupljene u iščekivanju na obali Nila ispred Abnuba.
Tamos je namjeravao spojiti dvije vojske i prije no što se neprijatelj uspije snaći, proći pokraj Teli el-Dabe te zauzeti
neprijateljsku citadelu Avaris. To je bio hrabar i briljantan plan, koji bi, uspije li, jednim udarcem okončao rat s
Hiksom koji je bjesnio već duže od dva životna vijeka.
Nefera su učili da su bitka i slava razlozi njegovog postojanja na ovom svijetu. Ali, iako se bližio dobi od četrnaest
godina, do sada su mu izmicali. Cijelom svojom dušom žudio je za tim da uz svojeg oca jaše u pobjedu i besmrtnost.
Prije no što je izrekao svoj protest, faraon ga preduhitri.
"Koja je prva dužnost ratnika?" upita dječaka. Nefer obori pogled. "Poslušnost, vaše veličanstvo", odgovori nježno,
neodlučno.
"To nikad nemoj zaboraviti." Faraon klimne glavom i okrene se.
 
Nefer se osjeti odbačenim. Oči mu se zamagliše a gornja usnica zadrhta, ali Taitin ga pogled očvrsnu.On trepne da
očisti svoje vidno polje od suza, potegne gutljaj iz mješine za vodu koja je visjela na bočnoj ogradi bojnih kola, i
okrene se prema starom magu, veselo zabacivši svoje guste prašnjave uvojke.
"Pokaži mi spomenik, Taita", zapovjedi on.
Neskladan par probijao se kroz gomilu bojnih kola, ljudi i konja koji su zakrčili usku ulicu srušenog grada.
Razgolićeni na vrućini, dvadesetorica vojnika spustili su se niz duboka okna do drevnih bunara, i formirali lanac za
prijenos posuda kako bi dopremili gorku vodu do površine. Nekad su ti bunari osiguravali dovoljno vode za opskrbu
bogatog i gusto naseljenog grada koji se nalazio na putu trgovine između Nila i Crvenog mora. Zatim je, prije
nekoliko stoljeća, potres razbio podzemni sloj koji je zadržavao vodu i zapriječio podzemne tokove. Grad Gallala
umro je od žeđi. Sad je ovdje bilo jedva dovoljno vode da utaži žed dvije stotine konja i da se napune mješine prije no
što bunari presuše.
Taita povede Nefera kroz uske prolaze, pored hramova i palača koje su sada bile nastanjene samo gušterima i
škorpionima, dok nisu stigli do napuštenog centralnog trga. U njegovom središtu stajao je monumentalan spomenik
gospodaru Tanusu i njegovom trijumfu nad vojskama bandita koji su skoro zatrli život najbogatije i najmoćnije
nacije na svijetu. Spomenik je bila bizarna piramida od ljudskih lubanja, učvršćenih i zaštićenih oltarom načinjenim
od komada crvenog kamenja. Više od tisuću lubanja kesilo se na dječaka dok je na glas čitao natpis na kamenom
podnožju:    
"Naše odrubljene glave svjedok su boja na ovom mjestu u kojem smo umrli pod mačem Tanusa gospodara Harraba.
Neka sve buduće generacije uče iz djela tog moćnog gospodara o slavi bogova i moći pravednih ljudi. Tako je
odlučeno u četrnaestoj godini vlasti boga faraona Mamosa."
Taita je čučao u sjeni spomenika i promatrao princa kako obilazi spomenik, zastajući svakih par koraka s rukama na
bokovima, gledajući ga iz svakog ugla. Iako je Taitin izraz lica bio odsutan, iz očiju mu je isijavala nježnost. Njegova
ljubav za dječaka imala je izvor u druga dva života. Prvi od ovih bila je Lostris, kraljica Egipta.
Taita je bio eunuh, ali bio je kastriran nakon puberteta i poznavao je ljubav žene. Zbog ovog fizičkog oštećenja
Taitina je ljubav bila čista i on ju je u cjelini predao kraljici Lostris, Neferovoj baki. Ta je ljubav bila toliko snažna da
je i sada, dvadeset godina nakon njezine smrti, još uvijek bila u centru njegovog bitka. Druga osoba iz koje je
proizlazila njegova ljubav za Nefera bio je Tanus, gospodar Harrab, kojem je podignut ovaj spomenik. Taita ga je
volio više od rođenog brata. Ni Lostris niti Tanusa više nije bilo medu živima, ali njihova je krv tekla snažno venama
ovog djeteta. Iz njihovog davnog sjedinjenja rodilo se dijete koje je izraslo u faraona Tamosa, koji je sad predvodio
skupinu bojnih kola s kojom su došli ovamo, on je bio otac princa Nefera.
"Taita, pokaži mi mjesto gdje si zarobio vođu pljačkaša." Neferov glas lomio se od uzbuđenja i početka puberteta. "Je
li to bilo ovdje?" Otrčao je do srušenog zida na južnoj strani trga. "Ispričaj mi tu priču još jednom."
"Ne, to je bilo ovdje. S ove strane", reče mu Taita, zatim ustane i krene na svojim dugim nogama, tankim poput
rodinih, k istočnom zidu. Pogleda prema vrhu, koji se polako urušavao.
"Ime razbojnika bilo je Shufti, i bio je jednook i ružan kao bog Set. Pokušao je pobjeći iz bitke penjući se preko zida
tamo gore." Taita se sagne i dohvati polovicu opeke od pečene gline s hrpe ruševina, pa je iznenada baci uvis. Ona
odleti preko vrha visokog zida. "Razbio sam mu lubanju i srušio ga jednim izbačajem."
 Iako je Nefer na vlastitoj koži dobro upoznao starčevu snagu, i znao je da je njegova izdržljivost legendarna, ovo
bacanje ga je zapanjilo. Star je poput planina, stariji od moje bake, jer odgajao je i nju kao i mene, razmišljao je Nefer
u čudu. Ljudi pričaju da je doživio dvije stotine poplava Nila i da je vlastitim rukama izgradio piramide. Zatim upita
na glas.
"Jesi li mu odrubio glavu, Taita, i položio je na ovu hrpu?" Pokaže na sumorni spomenik.
"Znaš dobro tu priču, pričao sam ti je stotinu puta." Taita odglumi skromnu neodlučnost kako bi uzvisio vlastita
djela.
"Pričaj mi opet!", zapovjedi Nefer.
Taita sjedne na kameni blok, a Nefer se smjesti uz njegove noge u sretnom iščekivanju i pažljivo ga je slušao, sve dok
ovnujski rogovi postrojbe nisu oglasili poziv gromkim zvukom koji se potom razbio u odjeke koji su se udaljavali niz
crne litice.
"Faraon nas zove", reče Taita, ustane, te pođe natrag kroz vrata.
Izvan zidova bila je velika strka dok se postrojba pripremala da krene u područja dina. Mješine za vodu opet su bile
pune, a vojnici su provjeravali i zatezali stremene konja prije no što bi se popeli na kola. Faraon Tamos pogleda
preko glava svojih zapovjednika i vidje par koji se vraćao kroz vrata, te pokretom glave pozove Taitu k sebi. Zajedno
su odšetali izvan dosega ušiju zapovjednika postrojbe. Gospodar Naja pokuša im se približiti. Taita prošapta nešto
faraonu, i Tamos se okrene i otpravi Naju oštrom riječju. Povrijeđeni moćnik, pocrvenio od šoka, prostrijeli Taitu
pogledom oštrim poput ratne strijele.
"Uvrijedio si Naju. Jednog dana možda neću biti tu da te zaštitim", upozori faraon.   
"Ne možemo vjerovati nikome", uzvrati Taita. "Ne dok ne smrvimo glavu zmiji izdaje koja se steže oko stupova tvoje
palače. Dok se ne vratite s ovog pohoda na sjeveru, samo nas dvojica smijemo znati kamo odvodim princa."
"Ali, Naja!" Faraon se nasmije na pomisao. Naja je bio poput brata. Njih dvojica zajedno su prošli Crvenom cestom.
"Čak i Naja."
Taita ne reče ništa više.Njegove sumnje napokon su se potvrđivale, ali još uvijek nije skupio sve dokaze koji će mu
biti potrebni da bi uvjerio faraona.
 "Zna li princ zašto odlazite daleko u pustinju?", upita faraon.
 "Zna samo da idemo produbiti njegovo poznavanje misterija, i uloviti njegovu božansku pticu."
"Dobro, Taita", Faraon klimne glavom.
"Uvijek si bio tajnovit, ali iskren. Nema se više što reći, jer rekli smo sve. Sad pođi, i neka Horus raširi svoja krila nad
tobom i Neferom."
"Čuvajte leđa, Veličanstvo, jer ovih dana neprijatelji se nalaze iza vas, kao i pred vama."
Faraon uhvati maga za nadlakticu i čvrsto stisne. Magova ruka je bila tanka i čvrsta, poput osušene grane bagrema.
Zatim se vrati do kraljevskih bojnih kola, gdje ga je čekao Nefer, povrijeđen poput štenca kojem je naređeno da se
vrati u svoju kućicu.
"Božansko veličanstvo, u postrojbi ima i ljudi mlađih od mene."
Princ načini još jedan očajnički pokušaj da uvjeri svojeg oca kako bi i on trebao poći s bojnim kolima. Naravno,
faraon je znao da je dječak u pravu. Meren, unuk časnog generala Kratasa, bio je mlađi od njega tri dana, a danas je
išao u boj uz svojeg oca, kao kopljonoša u jednim od bojnih kola u pozadini.
"Kad ćete mi dozvoliti da idem u boj s vama, oče?"
"Možda nakon što prodeš Crvenu cestu. Tada čak niti ja neću imati ništa protiv."
Bilo je to prazno obećanje, i obojica su to znali. Prolazak Crvene ceste bio je veliki test vještine konjaništva i
rukovanja oružjem, koji je malo ratnika pokušavalo izvesti. To je bio mučni zadatak koji je potpuno iscrpljivao, a
često i ubijao čak i snažne ljude u najboljim godinama, obučene gotovo do savršenstva. Nefer je bio daleko od tog
dana. Tada faraonov smrknuti izraz lica omekša, i on uhvati sinovljevu ruku, što je bilo jedino pokazivanje
naklonosti koje si je mogao dozvoliti pred svojim vojnicima.
"Sada ti zapovijedam da pođeš s Taitom u pustinju i uloviš svoju božansku pticu, i time potvrdiš svoju kraljevsku krv
i svoje pravo da jednog dana nosiš dvostruku krunu."
 
Nefer i starac stajali su zajedno kraj srušenih zidina Gallale i promatrali kolonu koja je prolazila pored njih. Faraon je
bio na čelu, s uzdama pričvršćenim oko zglobova, nagnut unatrag zbog brzine konja, razgolićenih prsa, s lanenim
haljama koje su vijorile oko mišićavih nogu, a plava mu je ratna kruna na glavi davala visok, bogolik izgled. Slijedio je
Naja, gotovo jednako visok, gotovo jednako lijep.Njegovo držanje bilo je ukočeno i ponosno, a preko ramena nosio je
veliki luk.
Naja je bio jedan od najmoćnijih ratnika Egipta, a ime je dobio kao titulu časti. Naja je bila sveta kobra u kraljevskoj
uraeus kruni. Faraon Tamos dao mu je to ime onog dana kad su zajedno svladali test Crvene ceste. Naja se nije
osvrnuo prema Neferu.Faraonova kola već su uletjela u tamni usjek prije no što su posljednja kola projurila pored
mjesta na kojem je stajao Nefer. Meren, njegov prijatelj i sudrug u mnogim dječačkim avanturama, nasmijao mu se u
lice i načinio nepristojnu gestu, a zatim zadirkujućim povikom nadglasao cviljenje i zveket kotača.
"Donijet ću ti glavu Apepija kao igračku", obeća mu, a Nefer ga je mrzio u tom trenutku.
Apepi je bio kralj Hiksa, a Neferu nisu bile potrebne igračke, on je sada bio muškarac, iako je njegov otac odbijao da
to prizna.
Stajali su u tišini dugo nakon što su Merenova kola nestala iz vidokruga, a prašina se slegla. Tad se Taita okrene bez
riječi i pođe do mjesta na kojem su bili vezani konji. Zategne kolan oko prsa svojeg konja, zadigne svoje halje i skoči
na konja pokretom mnogo mlađeg čovjeka. Kad je sjedio na leđima životinje, činilo se kao da postaje jedno s njome.
Nefer se prisjeti legende koja je govorila da je on bio prvi Egipćanin koji je ovladao vještinom jahanja konja. Još
uvijek je nosio titulu Gospodar deset tisuća kola, koju su mu putem Zlatne pohvale nadjenula dvojica faraona
tijekom svojih vladavina. Bilo je sigurno da je on jedan od malobrojnih koji su se usuđivali jahati na leđima konja.
Većina Egipćana užasavala se jahanja, i smatrali su da je ono nedostojanstveno i nepristojno, i naravno rizično. Nefer
nije imao takvih predrasuda i kad je skočio na leđa svojeg omiljenog ždrijepca, Zvjezdoznanca, njegovo tmurno
raspoloženje počelo je nestajati. Do časa kad su stigli do grebena brda iznad srušenog grada, gotovo da se vratio u
svoje uobičajeno prpošno raspoloženje.Pogleda još jednom čeznutljivo prema oblaku prašine koji je u daljini, s lijeve
strane sjevernog horizonta, ostavila postrojba, a zatim se okrene.
"Kamo idemo, Taita?", upita. "Obećao si da ćeš mi reći kad krenemo."
Taita je uvijek bio povučen i tajnovit, ali rijetko onoliko koliko je to bio kad se radilo o krajnjem odredištu njihovog
putovanja.
"Idemo u Gebel Nagaru", odgovori on.
Nefer nikada prije nije čuo to ime, ali ga tiho ponovi. Imalo je neki romantični prizvuk. Vrat mu se naježi od
uzbuđenja i iščekivanja, i on pogleda naprijed, u veliku pustinju. Oštri, gorki brežuljci pružali su se u beskraj prema
horizontu plavom od usijanog zraka i daljine. Bilo je čudesno gledati boje golih stijena, tamnoplava boja olujnih
oblaka, žuta poput perja ptice tkalca, crvena poput krvavog mesa, i sjajna poput kristala. Zbog vrućine se činilo da
plešu i trepere.
 
Taita pogleda ovo užasno mjesto s osjećajem nostalgije i povratka kući. U tu divljinu povukao se nakon smrti svoje
voljene kraljice Lostris,otpuzao je tamo poput ranjene životinje.Zatim, kako su prolazile godine, a s njima i dio boli,
otkrio je da ga ponovno privlače misterije i put velikog boga Horusa. Otišao je u divljinu kao liječnik i kirurg, majstor
poznatih znanosti. U samoći pustinje otkrio je ključ za prolaze i vrata uma i duše, koje su prošli samo malobrojni.
Otišao je kao čovjek, ali vratio se poznavatelj velikog boga Horusa, adept u čudnim i tajnim misterijima koje su ljudi
teško mogli i zamisliti.
Taita se vratio u svijet ljudi, tek kad ga je u snu posjetila njegova kraljica Lostris, dok je spavao u svojoj pustinjačkoj
pećini u Gebel Nagari. Opet je izgledala kao petnaestogodišnja djevojka, svježa i izazovna, pustinjska ruža u svojem
prvom cvatu, s rosom na laticama. U snu je osjetio kako mu se srce nadima od ljubavi i prijeti da će mu rascijepiti
prsa.
"Dragi Taita", prošaptala je Lostris, dok mu je dodirivala obraz i probudila ga. "Ti si bio jedan od dvojice ljudi koje
sam voljela u svojem životu. Tanus je sada uz mene, ali prije no što mi i ti dođeš, imam za tebe još jedan zadatak.
Nikad me nisi iznevjerio.Znam da nećeš ni sada, Taita!"
"Zapovijedajte mi, gospodarice." Njegov je glas odjekivao čudno u njegovim ušima.
"U Tebi, mojem gradu stotine vrata, ove se noći rodilo dijete. On je sin mojeg sina. Nazvat će ga Nefer, što znači čist i
savršen u duhu i tijelu. Moja je želja da on prenese moju krv i krv Tanusa na tron Gornjeg Egipta. Ali velike i brojne
opasnosti već se okupljaju oko djeteta.Ne može uspjeti bez tvoje pomoći. Samo ti ga možeš zaštititi i voditi. Ove
godine koje si sam proveo u divljini, vještine i znanja koja si ovdje stekao, imaju samo tu svrhu. Idi k Neferu. Idi brzo
i ostani uz njega dok tvoj zadatak ne bude ispunjen.Tada dođi k meni, dragi Taita. Čekat ću te,a tvoja osakaćena
muškost bit će ti vraćena.Bit ćeš iscijeljen i potpun i opet ćeš stajati uz mene,a moja ruka bit će u tvojoj.Nemoj me
iznevjeriti, Taita."
"Nikada!", Taita povika u snu. "Nikad te nisam iznevjerio u životu. Neću te iznevjeriti niti u smrti."
"Znam da nećeš" Lostris se osmijehne srdačno i sjetno, i njezin lik izblijedi u pustinjskoj noći.
Probudio se s licem mokrim od suza, i skupio ono malo stvari koje je posjedovao. Zaustavio se na ulazu u pećinu
samo da bi prema zvijezdama provjerio svoj smjer. Instinktivno je potražio sjajnu zvijezdu boginje. Sedamdesetog
dana nakon kraljičine smrti, one noći kad je dugi ritual njezinog balzamiranja bio dovršen, ta se zvijezda iznenada
pojavila na nebu, velika sjajna crvena zvijezda tamo gdje je nikada prije nije bilo. Taita je ugleda i oda joj poštovanje.
Zatim krene u zapadnu pustinju, natrag prema Nilu i gradu Tebi, prekrasnoj Tebi od stotinu vrata.
To se dogodilo prije više od četrnaest godina, i sad je žudio za tihim mjestima, jer samo tamo njegove su se moći
mogle razviti u punoj mjeri kako bi mogao ispuniti zadatak koji mu je dala Lostris. Tek ovdje moći će prenijeti dio
svoje snage na princa. Znao je da se mračne sile o kojima ga je ona upozorila okupljaju oko njih.
"Dođi!", reče on dječaku. "Hajde da siđemo i ulovimo tvoju božansku pticu!".
 
Treće noći nakon što su napustili Gallalu, kad je konstelacija Divljih magaraca bila u zenitu na sjevernom noćnom
nebu, faraon je zaustavio svoju postrojbu kako bi napojili konje i pojeli brzi obrok od mesa sušenog na suncu, datulja
i hladnih dura kolača.Zatim je naredio pokret. Sada više nije bilo puhanja u ovnujske rogove, jer bili su na području
kojim su često prolazila patrolna kola Hiksa. Kolona je krenula dalje kasom. Dok su odmicali, krajolik se dramatično
mijenjao. Napokon su napustili teško prohodne krajeve i vratili se u podnožja iznad doline rijeke. Ispod su mogli
vidjeti pojas guste vegetacije, dalek i mračan pod mjesečevim svjetlom, koji je označavao tok velike Majke Nil.
Dovršili su veliki krug oko Abnuba i nalazili su se u pozadini glavne hikske vojske na rijeci. Iako je njihov broj bio
premali za napad na neprijatelja kao što je bio Apepi, oni su bili najbolji vozači bojnih kola u Tamosovoj vojsci, što ih
je činilo najboljima na svijetu.Nadalje, imali su na svojoj strani element iznenađenja.
Kad je faraon prvi put izložio ovu strategiju i izjavio da će on osobno predvoditi ekspediciju, njegovo ratno vijeće
usprotivilo mu se svom silom koju su mogli pokazati protiv riječi jednog boga. Čak je i stari Kratas, nekad najdivljiji i
najnepromišljeniji vojnik u svim vojskama Egipta, čupao svoju gustu, sijedu bradu i povikao:
"Za ime Setove izderane i gnojne kože, nisam mijenjao tvoje usrane plahte kako bih te poslao ravno u topli zagrljaj
Apepiju!" On je bio možda jedini čovjek koji se usuđivao da na ovaj način razgovara s božanskim kraljem.
"Pusti druge da obave taj posao. Ako te zabavlja, možeš i sam predvoditi kolonu u proboj, ali nemoj se izgubiti u
pustinji da te pojedu ljudožderi i djinni. Ti si Egipat. Ako Apepi uništi tebe, uništio je sve nas."
U cijelom savjetu, samo ga je Naja podržao, ali Naja je uvijek bio vjeran i iskren.
Sad su se probili kroz pustinju i bili u neprijateljskom zaleđu. U zoru idućeg dana izvršit će očajnički juriš koji će
podijeliti Apepijevu vojsku i omogućiti da se još pet faraonovih postrojbi, tisuću bojnih kola, uključi u bitku. Već je
mogao na jeziku osjetiti sočan okus pobjede. Prije sljedećeg punog mjeseca, objedovat će u hali Apepijeve palače u
Ayarisu.
Prošlo je više od dva stoljeća otkad su se Gornje i Donje egipatsko kraljevstvo razdvojili. Od tada, sjevernim
kraljevstvom vladali su ili egipatski uzurpatori, ili strani osvajači. Tamosova sudbina bila je da protjera Hikse i
ponovno ujedini dvije zemlje. Tek tada moći će opravdano ponijeti dvostruku krunu, uz odobravanje svih drevnih
bogova.
 
Noćni zrak zapuhne mu lice, dovoljno hladan da mu ukoči obraze, a njegov kopljonoša čučnuo je iza branika kako bi
se zaštitio. Jedini zvuk bio je štropot kotača na oštrom šljunku, tiho zveckanje oružja u koricama, i povremeni
prigušeni uzvici "pozor! rupa!" koji su se prenosili niz kolonu. Iznenada, širok wadi Gebel Waduna otvori se pred
njime i faraon Tamos zaustavi svoje konje. Wadi je bio ravni put niz koji će se spustiti do aluvijalne ravnice rijeke.
Faraon preda uzde u ruke svojeg kopljonoše, i skoči na zemlju. Istegne svoje ukočene, bolne udove i ne okrenuvši se,
začuje zvuk Najinih kola iza sebe. On izda tihu zapovijed, i kotači se utišaše, a zatim Najini lagani, čvrsti koraci dođu
do njega. "Od ovog mjesta, opasnost razotkrivanja bit će veća", reče Naja. "Pogledaj dolje."
Mišićavom, dugom rukom pokaže preko faraonovog ramena. Tamo gdje se wadi spajao s ravnicom, vidjelo se svjetlo,
slabi žuti sjaj uljne svjetiljke.
"To je selo El Wadun. Tamo čekaju naši špijuni koji će nas povesti kroz hikske položaje. Ja ću poći naprijed na
sastanak s njima, kako bih osigurao put. Čekajte ovdje, Veličanstvo, vratit ću se ovamo."
"Poći ću s tobom."
"Molim vas.Moglo bi biti izdaje,Mem."Upotrijebio je kraljevo ime iz djetinjstva.
"Vi ste Egipat. Previše ste dragocjeni da biste riskirali."
 Faraon se okrene i pogleda voljeno lice, mršavo i lijepo. Najini zubi bjelasali su se pod svjetlošću zvijezda dok se
smijao, i faraon dodirne njegovo rame lagano, s povjerenjem i naklonošću.
"Pođi brzo i vrati se brzo", složi se on.
Naja dodirne svoje srce, i otrča do kola. Ponovno salutira dok je prolazio pored kralja, i Tamos se nasmiješi
uzvraćajući pozdrav. Zatim ga je promatrao kako se spušta niz wadi.
Kad je stigao do tvrde pješčane podloge ostale od presušene rijeke, Naja udari bičem konje i oni pojuriše prema selu
El Wadun. Kola su ostavljala crno osjenčane tragove kotača na srebrenastom pijesku, prije no što su nestala iza
prvog zavoja wadija.Kad su otišla, faraon se vrati do kolone koja je čekala, razgovarajući tiho s vojnicima, prozivajući
mnoge po imenu, smijući se tiho s njima, ohrabrujući ih. Bilo je jasno zbog čega ga vole, i zbog čega ga toliko voljno
slijede kamo god ih poveo.
 
Lord Naja vozio je oprezno, držeći se južne strane isušenog riječnog korita. Povremeno je pogledavao prema
vrhovima brda, dok napokon nije spazio vjetrom oblikovanu kamenu kulu, koja se pomalo zakrivljena ocrtavala na
pozadini neba i ispustio zvuk zadovoljstva. Malo dalje, došao je do mjesta na kojem je uska staza napuštala dno
wadija i vijugala uz strmu padinu do podnožja drevne kule stražare. On skoči s kola, uz kratku riječ svojem
kopljonoši, i namjesti konjanički luk preko ramena.Zatim otkvači glinenu posudu za vatru s branika kola, i pođe uz
stazu.Bila je toliko dobro skrivena da bi se izgubio mnogo puta prije no što bi došao do vrha da nije zapamtio i
najmanji dio staze.Napokon dođe do gornjeg grudobrana kule. Ona je bila sagrađena prije mnogo stoljeća, i nalazila
se u ruševnom stanju. Nije se približavao rubu, jer je iza njega zjapio dubok ponor, koji je završavao u dolini. Izvuče
svežanj suhog pruća skriven u udubljenju u zidu u kojem ga je i ostavio, i brzo složi malu piramidu od grančica.
Zatim puhne u komade ugljena u posudi za vatru, i kad su se zažarili, na njih stavi šaku osušene trave. Komadi buknu
u plamen, i on zapali malu signalnu vatru. Nije se pokušavao sakriti, već je stajao tamo gdje ga je promatrač koji se
nalazio ispod mogao vidjeti, osvijetljenog na vrhu kule. Plamen se polako gasio kako je pruće izgaralo.
Naja je zatim sjeo u tamu i čekao.Ubrzo zatim,on začu kako se kamenčići kotrljaju na kamenom puteljku ispod zidina
i oštro zazviždi. Dobije odgovor na svoj signal i ustane.Otpusti brončano sječivo svojeg srpolikog mača u koricama i
namjesti strijelu na luk, spreman daje odapne. Nekoliko trenutaka kasnije, grubi glas dozove ga na hikskom jeziku.
On odgovori lako i prirodno na istom jeziku, i koraci nekolicine ljudi začuše se na kamenom prilazu.
Čak ni faraon nije znao daje Najina majka Hiksinja. Tijekom desetljeća okupacije, osvajači su poprimili mnoge
egipatske običaje. Zbog manjka žena u vlastitom narodu, mnogi Hiksi ženili su se Egipćankama, i tijekom generacija
krvne linije su se izmiješale.
Visok čovjek istupi na grudobran. Nosio je brončanu kacigu koja mu je prianjala uz glavu, a raznobojne vrpce bile su
mu vezane u gustoj bradi. Hiksi su voljeli žarke boje. On raširi ruke.
"Blagoslov Seueta bio s tobom, rođače", promumlja, i Naja ga zagrli.
"Neka se i tebi osmijehne, rođače Trok, ali, imamo malo vremena", upozori ga Naja, i pokaže prve lagane prste zore
koji su milovali istočno nebo poput dodira ljubavnika.
"U pravu si, rođače."
Hikski general prekide zagrljaj, okrene se i uzme laneni smotuljak od svojeg pratioca, koji je stajao iza njega. Preda
ga Naji, koji ga odmota, pritom nogama raspirujući signalnu vatru.U svjetlu vatre on poče pregledavati tobolac za
strijele koji se nalazio u smotuljku.Bio je izrađen od laganog, čvrstog drva i prekriven fino obrađenom i zašivenom
kožom.Bio je to rad vrhunskog majstora. Pripadao je opremi visokog časnika. Naja otvori držač i izvadi jednu od
strijela iz tobolca. Kratko ju je proučavao, okrećući je medu prstima kako bi provjerio njezinu uravnoteženost i
simetričnost.
Hikske strijele nije bilo moguće zamijeniti s drugima. Pera na strijeli bila su obojena žarkim bojama regimente kojoj
je pripadao strijelac, a drška strijele bila je označena njegovim osobnim znakom. Čak i kad početni udarac nije bio
fatalan, kremeni vrh strijele bio je nazubljen i pričvršćen na dršku na takav način da se odvoji od nje i ostane duboko
u rani ako liječnik pokuša izvaditi strijelu iz mesa. Tako bi izazvala otrovanje i dugu, mučnu smrt. Kremen je bio
mnogo tvrđi od bronce, i ne savija se niti spljošti ako udari u kost.
Naja vrati strijelu u tobolac i zatvori držač. Nije želio riskirati noseći tako prepoznatljivo oružje sa sobom u bojnim
kolima. Ukoliko bi ga otkrili njegov konjušar ili kopljonoša, zapamtili bi ono što su vidjeli i bilo bi mu teško objasniti
otkud mu to.
"Ima mnogo toga o čemu trebamo razgovarati." Naja čučne i pozove Troka da mu se pridruži. Razgovarali su tiho sve
dok Naja na kraju nije ustao.
"Dosta! Sad obojica znamo što moramo učiniti. Vrijeme za akciju napokon je došlo."
"Neka bogovi budu skloni našem pothvatu."
Trok i Naja opet se zagrliše, a zatim ga Naja napusti bez riječi, trkom se spusti niz grudobran kule i krene uskim
putem niz brdo.Prije no što je došao do podnožja, pronašao je mjesto za skrivanje tobolca. Bio je to procjep koji je
načinilo korijenje trnovitog drva.Iznad tobolca postavio je stijenu veličine i oblika sličnog konjskoj glavi.Savijene
gornje grane drva tvorile su jasno vidljivi križ ocrtan na noćnom nebu.Ovo mjesto prepoznat će bez poteškoće. Zatim
siđe niz put do mjesta na kojem su ga čekala njegova bojna kola.
Faraon Tamose ugleda kola kako se vraćaju, i shvati po užurbanom načinu na koji je Naja vozio da se događa nešto
neočekivano. Tiho naredi svojim vojnicima da se popnu na kola i pripreme oružje, spremni za svaku moguću
situaciju. Najina kola zveketala su uzduž puta od podnožja wadija. U trenutku kad je došao u ravninu s faraonom, on
skoči s kola.
"Što nije u redu?", upita Tamos.
"Blagoslov bogova", reče mu Naja, koji od uzbuđenja nije mogao kontrolirati svoj glas. "Izručili su nam Apepija bez
ikakve obrane."
"Kako je to moguće?"
"Moji špijuni doveli su me do mjesta gdje je ulogoren neprijateljski kralj, nedaleko odovud.Njegovi šatori postavljeni
su odmah iza prve linije brda, tamo." Pokaže iza sebe izvučenim mačem.
"Možeš li biti siguran da je to Apepi?" Tamos je jedva kontrolirao vlastito uzbuđenje.
"Vidio sam ga jasno u svjetlosti vatre. Svaki detalj na njemu. Njegov veliki kukasti nos i bradu prošaranu sjedinama.
Nemoguće ga je zamijeniti s nekim drugim. Viši je od svih oko sebe, i na glavi nosi krunu lešinara."
"Kolike su njegove snage?" upita faraon.
"Arogantan kao i obično,uza se ima manje od pedeset tjelohranitelja. Prebrojio sam ih,i polovina njih spava, bez
oružja pored sebe. Ništa ne sumnja, a njegove vatre gore snažno. Brz juriš iz tame i imat ćemo ga."
"Odvedi me do Apepija!", zapovjedi faraon i skoči na kola.
Naja ih je vodio, dok je mekani srebrenasti pijesak wadija prigušivao zvukova kotača, tako da je u grobnoj tišini
postrojba skrenula oko posljednjeg zavoja. Naja podiže u zrak stisnutu šaku, naređujući zaustavljanje. Faraon se
doveze do njega i nagne se naprijed.
"Gdje se nalazi Apepijev tabor?"
"Iza grebena. Ostavio sam svoje špijune da ga nadgledaju." Naja pokaže na put prema kuli na vrhu brijega.
"S druge strane se nalazi skrivena oaza. Bunar s pitkom vodom i palme s datuljama, bjegovi šatori smješteni su medu
drvećem."
"Poći ćemo s malom patrolom da osmotrimo tabor. Tek tada možemo isplanirati napad."
Naja je to očekivao, s nekoliko kratkih zapovijedi, on odredi skupinu od pet vojnika kao izvidnicu. Svi oni bili su
vezani uz njega krvnom zakletvom. Bili su to dušom i srcem njegovi ljudi.
"Omotajte svoje korice", naredi Naja. "Budite potpuno tihi."
Zatim krene uz stazu, držeći svoj zakrivljeni luk u lijevoj ruci. Faraon ga je slijedio. Brzo su se uspinjali, sve dok Naja
nije ugledao ukrštene grane trnovitog drveta kako se ocrtavaju na jutarnjem nebu. Naglo se zaustavi i rukom da
znak za tišinu. Osluškivao je.
"Što je?", prošapta faraon iza njega.
"Učinilo mi se da sam začuo glasove na vrhu", odgovori Naja, "koji su govorili hikskim jezikom. Pričekajte ovdje,
veličanstvo, dok ne prokrčim put pred nama."
Faraon i petorica vojnika čučnuli su pored puta, dok se Naja nastavio prikradati. Zaobišao je veliku gromadu i njegov
je lik nestao je s vidika. Minute su sporo prolazile i faraon je postao nestrpljiv. Zora je svitala prebrzo. Hikski kralj
uskoro će krenuti dalje, i izići im iz dohvata. Kad je začuo tihi zvižduk, spremno skoči na noge. Bila je to vješta
imitacija jutarnjeg pjeva slavuja. Faraon opaše svoj slavni plavi mač.
"Put je čist", prošapta. "Hajde, slijedite me."
 
Nastavili su uspon,i faraon je došao do visoke stijene koja se prepriječila preko puta.Gospodar Naja stajao je okrenut
prema njemu, udaljen oko dvadeset koraka.Bili su sami, skriveni stijenom od ljudi koji su ih slijedili. Najin luk bio je
napet, a strijela je bila uperena u faraonova gola prsa. I prije no što se pokrenuo, potpuno razumijevanje onog što se
događalo bljesne u faraonovom umu. To je bila ona zla, odvratna stvar koju je Taita nanjušio u zraku svojim
vidovnjačkim moćima. Svjetlost je bila dovoljno jaka da u njoj vidi svaki detalj neprijatelja kojeg je volio kao
najboljeg prijatelja. Naja je napeo tetivu luka uz obraze, zbog čega je izgledao kao da se okrutno smiješi, a oči su mu
bile mednozlatne boje, divlje poput leoparda u lovu dok je promatrao faraona. Pera na strijeli bila su grimizne i žute
i zelene boje, a vrh strijele bio je izrađen na hikski način, od kremena oštrog poput britve, načinjenog da probije
broncu neprijateljske kacige i oklopa.
"Neka bi živio zauvijek!" Naja tiho izgovori riječi kao da su kletva, i odapne strijelu.
Ona poleti s tetive uz šum. Činilo se da dolazi sasvim sporo, poput nekog otrovnog letećeg insekta. Drška se zbog
pera okretala oko svoje osi. Okrenula se jednom, preletjevši dvadeset koraka. Iako su faraonov vid kao i druga čula
bili izoštreni zbog smrtne opasnosti u kojoj se našao, on se pokrene sporo, kao u noćnoj mori, presporo da izbjegne
strijelu. Strijela ga pogodi visoko u sredinu prsa, u kraljevsko srce. Zabila se uz zvuk sličan gromadi izbačenoj s
visine u debeli sloj nilskog blata, do pola dužine drške. Sila udara okrene ga i baci na crvenu stijenu. Za trenutak,
držao se za hrapavu površinu skvrčenim prstima. Kremeni vrh strijele potpuno ga je probio. Okrvavljeni zupci
izvirivali su iz njegovih zgrčenih mišića s desne strane kralježnice. Plavi mač ispade mu iz šake, a na usta mu izbije
tihi krik, zvuk prigušen njegovom vlastitom krvlju iz pluća. Poče kliziti na koljena, dok mu se noge zgrčiše pod njim,
a nokti ostaviše plitke brazde na crvenoj stijeni.
Naja skoči naprijed s divljim krikom.
"Zasjeda! Pazite!" i prebaci jednu ruku oko faraonovih prsa, ispod vrha strijele. Držeći umirućeg kralja, on opet
povika.
"K meni, stražo!", i dva čvrsta vojnika pojaviše se gotovo istog trenutka iza stijene, odgovarajući na njegov poziv. U
trenutku su vidjeli faraonovu ranu i snop pera žarke boje na strijeli.
"Hiks!", povikne jedan, dok su preuzimali faraona iz Najinog naručja i odvlačili ga u zaklon iz stijene.
"Odnesite faraona do njegovih kola dok ja zadržavam neprijatelja", zapovjedi Naja, i okrete se, vadeći još jednu
strijelu iz svog tobolca i odapinjući je uz put prema pustom vrhu. Ispusti borbeni poklič, zatim odgovori sam sebi
prigušenim pokličem na hikskom jeziku. Zgrabio je plavi mač koji je Tamos ispustio, potrčao niz put i dostigao malu
skupinu vozača kola koji su odnosili kralja do mjesta u wadiju gdje su ih čekala kola.
"Bila je zamka", reče im Naja brzo. "Vrh brda prekriven je neprijateljima. Moramo odvesti faraona u sigurnost."
Ali mogao je vidjeti da je kralj izvan svake pomoći po načinu na koji se njegova glava okretala na ramenima, i Najina
prsa ispuni osjećaj trijumfa. Plava ratna kruna pade s faraonovog čela na stazu.Naja je pokupi u trku, boreći se s
nagonom da je stavi na svoju glavu. "Strpljenja. Vrijeme još nije zrelo za to", upozori sam sebe, "ali Egipat je već moj,
i sve njegove krune i pompa i moć. Postao sam Egipat. Postao sam jedan od bogova."
Držao je tešku krunu zaštitnički pod rukom, i glasno viknuo.
"Požurite, neprijatelj nas sustiže po putu. Požurite! Kralj ne smije pasti u njihove ruke!"
Vojnici koji su čekali dolje začuli su divlje krikove u zori, i vojni kirurg čekao ih je pored kotača faraonovih kola.
Njega je obučavao Taita, i premda nije imao starčeve posebne magične vještine, bio je vješt liječnik, možda je mogao
izliječiti čak i takvu groznu ranu kakvu je faraon imao u prsima. Ali gospodar Naja nije želio riskirati da se njegova
žrtva vrati iz svijeta podzemlja. Grubo je udaljio kirurga.
"Neprijatelj je vrlo blizu za nama. Sada nema vremena za tvoje izmišljotine. Moramo ga odvesti do sigurnosti naših
redova prije no što nas pregaze."
Nježno je podignuo kralja iz ruku ljudi koji su ga nosili i položio ga na pod svojih kola. Otrgnuo je dršku strijele koja
je virila iz kraljevih prsa i podigao je, tako da je svi ljudi vide.
"Ovaj prokleti predmet pogodio je našeg faraona.Našeg boga i kralja. Prokletstvo Seta na hiksku svinju koja je
odapela tu strijelu, i neka gori u vječnom plamenu tisuću godina!"
Njegovi ljudi su se složili mumljajući ratoborno. Naja oprezno zamota strijelu u lanenu krpu, i položi je u otvor u
bočnom braniku bojnih kola. Predat će je savjetu u Tebi kako bi potkrijepio svoj izvještaj o faraonovoj smrti.
"Jedan dobar čovjek neka dođe ovamo i pridrži faraona", zapovjedi Naja. "Postupajte s njim nježno."
Dok je kraljev osobni kopljonoša istupao, Naja otpaše pojas za mač s faraonovog struka, uvuče plavi mač u korice i
pažljivo ga i spremi u vlastiti otvor za oružje.
Kopljonoša skoči na kola i stavi Tamosovu glavu u krilo.Mjehurići jarkocrvene krvi tekli su s rubova njegovih usana
dok su se kola okretala u krug, a zatim pojurila uz isušeni wadi.Ostatak postrojbe trudio se svim silama da ih
sustigne. Iako su ga držale snažne ruke kopljonoše, faraonovo mlitavo tijelo poskakivalo je zbog brzine.
Gledajući naprijed tako da nitko ne vidi njegov izraz lica, Naja se tiho nasmije. Zvuk je bio zagušen škripom kotača i
topotom konja po malim stijenama koje nije pokušavao zaobići. Napustili su wadi i jurili prema dinama i lužnatim
jezerima. Bila je sredina jutra i sunce se popelo do polovice neba prije no što je Naja dozvolio da se kolona zaustavi i
da kirurg opet pregleda kralja. Njegove posebne vještine nisu mu trebale da ustanovi da je faraonova duša odavno
napustila njegovo tijelo i krenula na put k podzemlju.
"Faraon je mrtav",reče kirurg tiho ustajući dok mu je kraljevska krv prekrivala ruke do zglobova.
Jeziv krik žalovanja krene s čela kolone i proširi se do njezinog kraja. Naja ih pusti da iskažu svoju bol, a zatim
pošalje po zapovjednike.
"Država je obezglavljena", rekao im je.
"Egipat je u velikoj opasnosti. Deset najbržih kola mora odnijeti faraonovo tijelo natrag u Tebu punom brzinom. Ja ću
ih povesti jer može se dogoditi da mi savjet odluči povjeriti dužnosti namjesnika princa Nefera."
Posijao je prvo sjeme, i po njihovim zapanjenim izrazima vidio je da je gotovo odmah proklijalo. Nastavio je govoriti
sumornim, poslovnim tonom koji je odgovarao tragičnim okolnostima u kojima su se nalazili.
"Kirurg mora omotati kraljevsko tijelo prije no što ga ponesem u pogrebni hram. U međuvremenu moramo pronaći
princa Nefera. Mora doznati za smrt svojeg oca i za svoju sukcesiju.To je najvažniji problem države, i mojeg
namjesništva."
Ovu titulu glatko je posvojio, i nitko ga zbog toga ništa ne upita niti zatraži objašnjenje. On razmota komad papirusa
s mapom teritorija od Tebe do Memfisa, i raširi ga na braniku svojih kola. Nagne se nad nju.
"Morate se podijeliti i pretražiti područje kako biste pronašli princa. Vjerujem da ga je faraon poslao u pustinju s
eunuhom kako bi prošao ritual muškosti, pa ćemo našu potragu koncentrirati ovdje, od Gallale gdje smo ga vidjeli
posljednji put, prema jugu i istoku."
S iskustvom vojnog zapovjednika, Naja izabere područje traženja, i odredi da se mreža kola raširi kroz to područje
kako bi doveli princa.
 
Postrojba se vratila u Gallalu s gospodarom Najom na čelu. Sljedeće za njim dođe vozilo koje je nosilo djelomično
balzamirano faraonovo tijelo. Na obali slanog jezera, Waifra, kirurg je izvadio truplo kralja i načinio tradicionalni rez
u njegovom lijevom boku. Kroz taj je rez izvadio unutarnje organe. Sadržaji želuca i crijeva oprani su u viskoznoj
slanoj vodi jezera. Zatim su svi organi bili spremljeni s bijelim kristalima ostalim na rubu jezera nakon isparavanja
lužine u keramičke posude za vino. Šupljina kraljevog tijela napunjena je lužnatim solima, a zatim omotana lanenim
zavojima natopljenim u soli. Kada stignu u Tebu, odnijet će ga u njegov vlastiti pogrebni hram i predati svećenicima i
balzamerima na ritual pripreme za pokop od sedamdeset dana.
Naju je ljutila svaka minuta provedena na putu, jer očajnički se žurio da stigne u Tebu prije no što tamo stignu vijesti
o kraljevoj smrti. Pa ipak, na vratima uništenog grada dio dragocjenog vremena posvetio je davanju instrukcija
zapovjednicima koji će krenuti u potragu za princom.
"Pročešljajte sve putove prema istoku. Eunuh je žilava stara ptica i pokrivat će tragove za sobom, ali probajte ga
nanjušiti", zapovjedi im on. "Kod oaza Satam i Lakara su neka sela. Ispitajte ljude. Možete upotrijebiti bič i usijano
željezo kako biste bili sigurni da ništa ne skrivaju. Pretražite sva skrivena mjesta u divljini. Pronađite princa i
eunuha. Za vaše dobro, nemojte me iznevjeriti!"
Kad su napokon kapetani napunili svoje mješine i bili spremni da povedu svoje eskadrone u pustinju, on ih zadrži da
bi im dao posljednju zapovijed, a po njegovom glasu i pogledu njegovih divljih žutih očiju znali su da je ovo
najsudbonosnija zapovijed od svih, i da bi njezino neizvršavanje značilo smrt.
"Kad pronađete princa Nefera, dovedite ga meni. Ne predajte ga niti u čije ruke osim mojih."
U eskadronima je bilo nubijskih izvidnika,crnih robova iz divljih južnih zemalja koji su bili vrhunski obučeni u
vještini traganja za ljudima i životinjama.Oni su lagano trčali pred kolima dok su se ova poput lepeze rasprostirala
divljinom, i Naja je potrošio još nekoliko dragocjenih minuta gledajući ih kako odlaze. Njegovo ushićenje umanji se
zbog osjećaja nelagode. Znao je da je stari eunuh, Taita, adept i da posjeduje čudne i čudesne moći.
"Ako postoji ijedan čovjek koji me sada može zaustaviti, to je on. Htio bih da ih mogu sam pronaći, eunuha i
derište,umjesto da šaljem podanike da se suočavaju s čarobnjakom. Ali moja sudbina zove me iz Tebe i ne smijem
čekati." On potrči do svojih kola i zgrabi uzde.
"Naprijed!" Stisnutom šakom izda zapovijed za polazak. "Naprijed u Tebu!"
 
Tjerali su konje do krajnjih granica, tako da se znoj bjelasao na njihovim uspuhanim bokovima, a oči su im bile
crvene i divlje dok su jurili niz padine istočnih brda prema širokoj aluvijalnoj ravnici rijeke. Naja je povukao cijelu
legiju Phat garde od vojske ulogorene pred Abnubom. Bio je objasnio faraonu da su to strateške rezerve koje treba
ubaciti u procjep, i koje će spriječiti hikski proboj ako napad propadne.Međutim, Phat garda bila je njegova osobna
postrojba. Zapovjednici su bili vezani uz njega zakletvom. Prateći njegove tajne zapovijedi, povukli su se iz Abnuba, i
sada su ga čekali kod oaze Boss, samo dvije milje od Tebe.
Stražari su vidjeli prašinu od kola koja su se približavala, i prihvatili se oružja. Pukovnik Asmor i njegovi časnici bili
su za susret s Najom u punom oklopu. Naoružana legija bila je postrojena iza njih.
"Gospodaru Asmore!" pozdravi ga Naja iz kola. "Imam strašne vijesti koje treba prenijeti savjetu u Tebi. Faraona je
ubila hikska strijela."
“Gospodaru Naja, spreman sam da izvršim vaše zapovijedi."
"Egipat je dijete bez roditelja." Naja zaustavi svoja kola ispred redova ukrašenih, svjetlucavih ratnika. Tada povika
tako da su ga mogli čuti i zadnji redovi.
"Princ Nefer je još dijete, i nije spreman vladati. Egipat ima očajničku potrebu za namjesnikom koji će ga voditi, inače
će Hiks iskoristiti našu zbunjenost."
On zastane i značajno pogleda pukovnika Asmora. Asmor lagano podigne bradu prihvaćajući povjerenje koje mu je
Naja povjerio. Bile su mu obećane nagrade veće no što je ikad mogao i sanjati. Naja podiže svoj glas:
"Ako faraon padne u boju, vojska ima zakonito pravo proglasiti namjesnika."
Potom zašuti i stane s jednom šakom stisnutom na prsima, i kopljem u drugoj ruci. Asmor korakne naprijed i okrene
se prema teško naoružanim gardistima. Teatralnom gestom skine svoju kacigu. Lice mu je bilo mračno i odlučno.
Blijedi ožiljak od udarca mačem skrenuo mu je nos na jednu stranu, a obrijana glava bila mu je pokrivena vlasuljom
od konjske dlake spletene u obliku ploča. On uperi isukani mač u nebo, i povika glasom koji je bio školovan kako bi
se mogao čuti i u zveketu bitke.
"Gospodar Naja! Pozdrav namjesniku Egipta! Pozdrav gospodaru Naji!" Nakon trenutka zapanjene tišine, urlik legije
bio je poput erupcije, poput čopora lavova u lovu.
"Pozdrav gospodaru Naji, namjesniku Egipta!" Kliktanje i gromoglasna vika trajali su dok gospodar Naja nije opet
podigao šaku, i u tišini koja je uslijedila jasno prozborio.
"Pružili ste mi veliku čast! Prihvaćam zadatak koji ste mi zadali."
"Bak-her!", povikaše svi, i stadoše udarati mačevima i kopljima o štitove dok se odjeci nisu raspršili poput udaljene
grmljavine na uzvisini nasipa. Usred gromoglasne vike, Naja pozove sebi Asmora.
"Postavi stražare na sve putove! Nitko ne smije napustiti ovo mjesto prije mene! Glas o ovome ne smije stići do Tebe
prije no što ja stignem."
Za putovanje od Gallale,trebalo je tri dana teškog jahanja.Konji su bili iscrpljeni, a čak je i Naja bio na izmaku snaga.
Ipak, dozvolio si je samo jedan sat da se odmori,spere sa sebe prašinu i presvuče se.Zatim, obrijan,s počešljanom i
nauljenom kosom,popne se na svečana kola koje je Asmor pripremio za njega pred ulazom u šator.Zlatni list koji je
ukrašavao branik sjajio je na svjetlosti. Naja je obukao bijelu lanenu košulju, s prsnikom od zlata i Poludragog
kamenja koja mu je prekrivala gola mišićava prsa. Na boku je nosio slavni plavi mač u zlatnim koricama koje je
skinuo s faraonovog mrtvog tijela. Sječivo je bilo iskovano od nekog fantastičnog materijala, teže, tvrđe i oštrije od
bilo koje bronce.
Nije bilo mača poput ovog u cijelom Egiptu.Nekad je pripadao Tanusu, gospodaru Harrabu,a faraon ga je dobio u
naslijeđe. Međutim, najznačajniji dio njegove opreme bio je najmanje vidljiv. Na njegovoj desnoj ruci, pričvršćen
običnom zlatnom vrpcom, bio je plavi pečat u obliku jastreba. Kao i mač, Naja ga je uzeo s Tamoseovog mrtvog tijela.
Kao namjesnik Egipta, Naja je sad imao pravo na ovaj moćni simbol imperijalne moći.
Njegovi tjelesni čuvari okupili su se iza njega, a slijedila ih je cijela legija. Novi namjesnik Egipta s pet tisuća ljudi za
leđima otpoče svoj marš na Tebu. Asmor je bio njegov kopljonoša. Bio je mlad za zapovjednika cijele legije, ali
dokazao se u bitkama protiv Hiksa, i bio je Najin bliski prijatelj. I on je imao hikske krvi u žilama.
Nekad je Asmoru vrhunac ambicija bilo zapovjedništvo nad legijom, ali sad se popeo na podnožje i odjednom su se
pred njime pojavile veličanstvene planine visoke službe, neograničene moći, i smije li uopće pomisliti na to,najviših
redova plemstva. Nije bilo ničega što ne bi učinio, nije bilo čina tako brutalnog ili niskog, koji on ne bi izvršio kako bi
ubrzao dolazak gospodara Naje na prijestolje Egipta.
"Što je sada pred nama, stari moj druže?" Činilo se da mu Naja čita misli, jer pitanje je bilo tako prikladno.
"Žuti cvjetovi uklonili su sve prinčeve Kuće Tamos s vašeg puta, osim jednog", odgovori Asmor, i pokaže kopljem
preko sivih voda Nila prema udaljenim brdima na zapadu.
"Oni leže tamo u svojim grobnicama, u Dolini plemstva".
Prije tri godine, pošast Žutih cvjetova poharala je dva kraljevstva. Bolest je bila nazvana po užasnim žutim ranama
koje bi prekrile lica i tijela oboljelih prije no što bi ovi posustali od vrućice. Bolest nije marila za status, birajući žrtve
u svakom mjestu i razini društva,i nije štedjela ni Egipćane niti Hikse, ni muškarce, ni žene niti djecu,niti seljake, ni
prinčeve, pokosila ih je kao što srpovi kose polja dura prosa.Osam princeza i šest prinčeva Kuće Tamos umrlo je
tada. Od sve faraonove djece, samo dvije djevojčice i princ Nefer Memnon su preživjeli. Činilo se kao da su bogovi
namjerno gospodaru Naji otvorili put k prijestolju Egipta.Bilo je onih koji su se kleli da bi i Nefer i njegove sestre
umrli, da ih nije spasio mag Taita svojim čarolijama. Troje djece još uvijek je nosilo sitne ožiljke na lijevim
podlakticama na mjestima gdje ih je zarezao i u njihovu krv unio svoje magije protiv Žutih cvjetova.
Naja se namršti. Čak i u ovom trenutku trijumfa, još uvijek su ga mučile čudne moći koje je posjedovao mag. Nitko
nije mogao zanijekati da je ovaj otkrio tajnu života. Već je živio tako dugo da nitko nije znao koliko je star, neki su
govorili da ima stotinu godina, a drugi dvije stotine.Pa ipak, još je uvijek hodao i trčao i vozio kola kao čovjek u
najboljim godinama. Nitko ga nije mogao pobijediti u debati, nitko ga nije nadmašivao u učenosti.Bogovi su ga
zasigurno voljeli i otkrili mu tajnu vječnog života.Nekad je bio faraon, a to je bilo jedino što je još nedostajalo Naji.
Može li izvući tajnu od čarobnjaka Taite?
Prvo, treba ga zarobiti i dovesti kao i princa Nefera, ali ne smije biti ozlijeđen. Bio je previše vrijedan. Kola koja je
Naja poslao da pretražuju istočnu pustinju donijet će mu prijestolje u obliku princa Nefera i vječni život u ljudskom
obličju eunuha Taite.
Asmor prekine njegovo razmišljanje.
"Mi iz lojalne Phat garde jedini smo vojnici južno od Abnuba. Ostatak vojske je na sjevernim položajima, okrenut
prema Hiksima.Tebu brani samo šačica dječaka, bogalja i staraca. Ništa vam nije na putu, namjesniče."
Bilo kakvi strahovi da će ulaz u grad biti zabranjen legiji pod oružjem pokazali su se neosnovanima. Glavna vrata bila
su otvorena čim su stražari prepoznali plavu zastavu, a građani su dotrčali da ih pozdrave. Nosili su palmine listove i
vijence od vodenih ljiljana, jer gradom se proširila priča da gospodar Naja donosi vijesti o velikoj pobjedi nad
Apepijem od Hiksa. Ali, uzvici dobrodošlice i smijeh uskoro su se pretvorili u glasno naricanje kad su vidjeli
zamotano kraljevo truplo na podu drugih kola i začuli povike vodećih vozača kola, "Faraon je mrtav! Ubili su ga
Hiksi! Živio zauvijek!"
Gomile ljudi jaukale su i slijedile kola koja su nosila kraljevo mrtvo tijelo prema pogrebnom hramu, zakrčivši ulice, a
u općoj zbrci nitko nije primijetio da su Asmorovi ljudi preuzeli stražu nad glavnim vratima, i da su ubrzo postavili
stražare na svakom uglu i svakom trgu. Kola koja su nosila Tamosovo truplo odvukla su svjetinu za sobom.Ostatak
grada koji je obično vrvio ljudima bio je gotovo napušten, i Naja brzo krene svojim kolima kroz uske, zakrivljene
ulice prema riječnoj palači. Znao je da će svi članovi vijeća požuriti u sobu za sastanke čim čuju strašne vijesti.
Ostavili su kola na ulazu u vrtove, i Asmor i pedeset tjelesnih čuvara okupiše se oko Naje.Marširali su u zbijenim
redovima kroz unutrašnje dvorište, pored ribnjaka u vrtu ispunjenih hijacintom i ribama iz rijeke, koje su sjajile
poput dragulja pod mirnom površinom ribnjaka.
 
Dolazak takve skupine naoružanih ljudi iznenadio je savjet. Ulaz u sobu bio je bez straže, a samo četiri člana su već
pristigla. Naja se zaustavi na vratima i brzo ih pogleda. Menset i Talla bili su stari i ne više moćni kao nekad. Cinka je
oduvijek bio slab i kolebljiv.U sobi je bio samo jedan čovjek na čiju je moć trebao paziti.
Kratas je bio stariji od svih,ali na način na koji je vulkan star. Njegova je odjeća izgledala neuredno,očito je došao iz
svojih odaja, ali nije bio zatečen u snu. Pričalo se da je još uvijek u stanju zadovoljiti svoje dvije mlade žene i pet
ljubavnica, u što Naja nije sumnjao, jer priče o njegovim podvizima u boju i ljubavi bile su legenda. Svježe, vlažne
mrlje na njegovoj bijeloj lanenoj halji i slatki i prirodni miris ženske pohote koji ga je okruživao bilo je moguće
primijetiti čak i s mjesta na kojem je stajao Naja. Ožiljci na njegovim rukama i golim prsima bili su svjedočanstvo
stotine bitaka koje je vodio i dobio tijekom godina. Starac više nije imao potrebe nositi brojne lance Zlata hrabrosti i
Zlata časti na koje je imao pravo,u svakom slučaju, tolika masa dragocjenog metala oborila bi i vola.
"Plemeniti gospodari!",pozdravi Naja članove savjeta."Dolazim vam s lošim vijestima."
Ušao je u sobu i Menset i Talla se skutriše, promatrajući ga kao dva zeca koja gledaju zloslutno približavanje kobre.
"Faraon je mrtav. Ubila ga je hikska strijela prilikom napada na neprijateljsku utvrdu iznad El Waduna."
Članovi savjeta zurili su u njega u tišini, svi osim Kratasa. On je prvi došao k sebi nakon šokantnih vijesti. Njegovoj
tuzi ravan je bio samo njegov bijes. On ustane i pogleda Naju i njegovog tjelohranitelja, poput starog bizona kojeg je
iznenadio čopor poluodraslih lavića.
"A kakvom izdajničkom drskošću ti na svojoj ruci nosiš jastrebov pečat? Naja, sine Timlata iz trbuha hikske drolje,
nisi dorastao čak niti da puziš u prašini pod nogama čovjeka s kojeg si opljačkao taj talisman. Taj mač koji nosiš o
struku držale su ruke puno plemenitije od tvojih mekih šapa."
Vrh Kratasove ćelave glave dobio je purpurnu boju, a njegovo kršno tijelo treslo se od bijesa. Za trenutak, Naja je bio
iznenađen. Kako je staro čudovište znalo da je njegova majka bila hikske krvi? To je bila dobro čuvana tajna. Ovo ga
je snažno podsjetilo na činjenicu da je to bio jedini čovjek, pored Taite, koji je imao snagu i moć da mu otme iz ruku
dvostruku krunu. I ne htjevši, on zakorači unatrag.
"Ja sam namjesnik kraljevskog princa Nefera. Pečat plavog jastreba nosim po pravu", odgovori.
"Ne!" zagrmi Kratas. "Nemaš to pravo.Samo veliki i plemeniti ljudi imaju pravo nositi taj pečat. Faraon Tamos je
imao to pravo, imao ga je i Tanus, gospodar Harrab, kao i linija moćnih kraljeva prije njih. Ti, ti pseto, nemaš to
pravo!"
"Priznale su me moje legije. Ja sam namjesnik princa Nefera." Kratas krene prema njemu.
"Ti nisi vojnik. Tvoji šakalski rođaci Hiksi pretukli su te kod Lastre i Sive. Nisi ni državnik, niti filozof. Stekao si neke
pozicije jedino zbog faraonove greške u prosuđivanju. Upozoravao sam ga na tebe stotinu puta."
"Natrag, stara budalo!", upozori ga Naja. "Ja predstavljam faraona. Ako me napadneš, uvrijedio si krunu i
dostojanstvo Egipta."
"Skinut ću s tebe pečat i taj mač", nastavi Kratas. "A poslije bih si mogao priuštiti zadovoljstvo da ti isprašim tur."
S Najine desne strane, Asmor prošapće ."Kazna za lese-majeste je smrt."
Istog trenutka, Naja uhvati svoju priliku. Podigne bradu i pogleda u sjajne starčeve oči.
"Ti si stara vreća govana", izazva ga. Tvoji su dani prošli, Kratase, ti stari senilni idiote. Nećeš se usuditi položiti ni
prst na namjesnika Egipta."
Kao što je i pretpostavio,ova je uvreda bila prevelika za Kratasa.On ispusti krik i pretrči posljednjih nekoliko koraka.
Bio je iznenađujuće brz za čovjeka svojih godina i svoje građe.On zgrabi Naju,podigne ga uvis i pokuša mu strgnuti
jastrebov pečat s ruke.
"Nisi dorastao..."
Bez da je pogledao iza sebe, Naja progovori Asmoru, koji je stajao samo korak iza njegovog ramena s isukanim
srpastim mačem u desnoj ruci.
"Udari!", reče Naja tiho. "Udari jako!"
Asmor stane u stranu, tako da su mu Kratasova leđa bila otvorena za ubod u bubrege. Svojom je obučenom rukom
zadao snažan i precizan udarac. Brončano sječivo tiho je probilo kožu, lako kao što igla probada svilu, skroz do
balčaka, a tada ga Asmor okrene kako bi povečao ranu. Cijelo Kratasovo tijelo se ukoči, a oči mu se raširiše.Popustio
je svoj stisak i spustio Naju. Asmor povuče sječivo.Ono teško iziđe iz tijela zbog pripijenog mesa.Sjajna bronca bila je
zamrljana tamnom krvlju, a sluzavi potočić natapao je Kratasovu bijelu lanenu halju. Asmor ponovno ubode, ovog
puta više, usmjerivši sječivo prema gore, ispod najnižeg rebra. Kratas se namršti i zatrese svojom velikom glavom
poput lava, kao da ga živcira neka dječja besmislica. Okrene se i krene prema vratima sobe. Asmor potrči za njim i
opet ga ubode u leđa. Kratas je i dalje hodao.
"Gospodaru, pomozi mi da ubijem psa", procijedi Asmor, i Naja isuče plavi mač i potrči da mu se pridruži. Sječivo
plavog mača prodre dublje od bronce kad je Naja počeo sjeći i ubadati. Kratas zatetura kroz vrata sobe u dvorište,
dok mu je krv prskala iz brojnih rana.
Iza njega drugi članovi vijeća povikaše.
"Ubojstvo! Poštedite plemenitog Kratasa."
Asmor povika jednako glasno.
"Izdajica! Položio je ruke na namjesnika Egipta!"
I on ubode ponovno, ciljajući u srce, ali Kratas se osloni o zid koji je okruživao ribnjak i pokuša se uspraviti.
Međutim, njegove su ruke bile crvene i skliske od vlastite krvi i nisu pronašle oslonac na uglačanom mramoru. Sruši
se preko niskog zida i pljusne u vodu, potom nestane ispod površine. Dva mačevaoca zastanu, naslonjeni na zid kako
bi došli do daha dok se voda bojila ružičasto starčevom krvlju.Odjednom njegova ćelava glava izroni iz vode i Kratas
glasno udahne.
"Za ime svih bogova, hoće li staro kopile već jednom umrijeti?"
Asmorov je glas bio ispunjen čuđenjem i frustracijom. Naja skoči preko zida u ribnjak i stajao je u vodi do pojasa
iznad velikog plutajućeg tijela. On položi jedno stopalo na Kratasovo grlo i gurne mu glavu pod površinu. Kratas se
pod njim borio i naprezao, dok je voda postajala sve mutnija od krvi i riječnog blata. Naja je pritiskao punom
težinom držeći ga pod vodom.
"Ovo je kao da jašeš nilskog konja."
Nasmije se. U tom trenutku mu se na rubu ribnjaka pridruže Asmor i vojnici. Urlali su od smijeha i zadirkivali.
"Popij posljednje piće, Kratase, stara pijanico. Poći ćeš Setu okupan i mirisan poput bebe. Čak te ni bog neće
prepoznati."
 Starčevi su pokušaji da se oslobodi slabili, sve dok mjehurići posljednjeg izdisaja ne isplivaše na površinu i on se
umiri. Kratasovo tijelo polako ispliva na površinu, gdje je plutalo licem okrenutim dolje.
"Upecajte ga!", zapovjedi Naja. "Nemojte ga balzamirati, već ga izrežite na komadiće i zakopajte s drugim banditima,
silovateljima i izdajicama u Dolini šakala. Nemojte označavati njegov grob."
Kratasu je tako oduzeta mogućnost da stigne do raja. Bit će vječno proklet na lutanje u tami.
Mokar do pojasa, Naja se vrati u sobu savjeta. Do tog trenutka stigli su i svi ostali članovi savjeta. Vidjeli su što se
dogodilo Kratasu i sada su se stisnuli na svojim klupama, blijedi i potreseni. Užasnuto su promatrali Naju kako stoji
pred njima s plavim sječivom u ruci.
"Moji plemeniti gospodari, smrt je oduvijek bila kazna za izdaju. Ima li među vama nekoga tko bi posumnjao u
pravednost ovog pogubljenja?"
Gledao ih je jednog po jednog, i svi su spustili pogled. Phat gardisti stajali su rame uz rame oko zida sobe, a bez
Kratasa nije bilo čovjeka koji bi ih usmjerio.
"Gospodaru Mensete", izdvoji Naja predsjednika savjeta. "Podržavate li moj čin pogubljenja izdajice Kratasa?"
Jedan dugi trenutak izgledalo je da bi mu se Menset mogao suprotstaviti, ali on tada uzdahne i spusti pogled na svoje
ruke u krilu.
"Kazna je bila pravedna", prošapta on. "Savjet podržava čin gospodara Naje."
"A potvrđuje li savjet proglašenje gospodara Naje namjesnikom Egipta?", upita Naja tiho, ali njegov je glas jasno
odzvanjao u tišini sobe.Menset podigne pogled i pogleda druge članove, ali nitko mu nije htio uzvratiti pogled.
"Predsjednik i svi savjetnici priznaju novog namjesnika Egipta."
Napokon, Menset pogleda ravno u Naju, ali njegov inače vedri lik poprimio je tako mračni i prijezirni izraz da će ga
pronaći mrtvog u krevetu prije idućeg punog mjeseca. Za sada, Naja samo klimne.
"Prihvaćam dužnost i tešku odgovornost koju ste mi zadali." Usukao je mač i popeo se na podij prijestolja.
"Moja prva službena izjava u svojstvu namjesnika Vijeća bit će opis hrabre smrti božanskog faraona Tamosa."
Načinio je znakovitu stanku, a zatim im je cijeli idući sat detaljno opisivao svoju verziju fatalne kampanje i napada na
uzvisinu El Wadun.
"Tako je umro jedan od najhrabrijih kraljeva Egipta. Njegove posljednje riječi koje mi je rekao dok sam ga nosio niz
brdo bile su: "Pobrini se za mojeg jedinog sina.Čuvaj mog sina Neferandok ne poraste dovoljno da ponese dvostruku
krunu. Uzmi u svoje okrilje moje dvije kćerkice i pazi da im se ne dogodi ništa loše."
Gospodar Naja pokuša prikriti svoju veliku bol, i trebalo mu je nekoliko trenutaka da vrati kontrolu nad emocijama.
Zatim nastavi čvrsto: "Neću iznevjeriti boga koji mi je bio prijatelj i faraon. Već sam u divljinu poslao kola da potraže
princa Nefera i dovedu ga u Tebu. Čim dođe, postavit ćemo ga na prijestolje, i u ruke mu položiti bič i žezlo."
Začuše se prvi glasovi odobravanja medu savjetnicima, a Naja nastavi.
"Sada pošaljite po princeze. Dovedite ih odmah u moje odaje."
Dok su neodlučno ulazile kroz glavna vrata,starija Heseret vodila je za ruku mlađu sestru Mervkaru. Mervkara se
igrala lovice s prijateljima. Porumenjela je od trčanja, a njeno vitko tijelo bilo je orošeno znojem. Još nekoliko godina
trebalo joj je da postane žena, pa su joj noge bile duge poput nogu ždrjebeta, a gola prsa bila su joj ravna poput
dječačkih. Svoju dugu crnu kosu nosila je spletenu u pletenicu koju je imala prebačenu preko lijevog ramena, a
njezina lanena haljinica bila je toliko mala da joj je donja polovina male zaobljene stražnjice bila ogoljena. Stidljivo se
nasmiješila ovom veličanstvenom skupu slavnih ljudi i čvršće se uhvatila za ruku svoje starije sestre.Heseret je
doživjela svoj prvi crveni mjesec i bila je odjevena u lanenu suknju i vlasulju žene spremne za udaju.Čak i starci su je
gledali požudno, jer je u punoj mjeri naslijedila proslavljenu ljepotu svoje bake, kraljice Lostris. Koža joj je bila
mliječnobijele boje.Udovi su joj bili glatki i lijepo oblikovani, a njezine obnažene grudi bile su poput mjeseca na
nebesima.Njezin je izraz bio spokojan ali rubovi njezinih usana bili su podignuti u potajnom vragoljastom
osmijehu,njezine velike tamnozelene oči svjetlucale su tajanstveno.
"Stupite naprijed,moje male ljepotice",pozva ih Naja.
Tek tada su one prepoznale čovjeka koji je bio blizak i voljeni prijatelj njihovom ocu. Nasmiješile su se i krenule
prema njemu s povjerenjem.On ustane s prijestolja, side do njih i položi ruke na njihova ramena. Njegov glas i izraz
lica bili su tragični.
"Sada morate biti hrabre, i sjetiti se da ste princeze kraljevske kuće, jer imam gorke vijesti za vas. Vaš otac faraon je
mrtav."
Za trenutak činilo se da ne razumiju, a tada Heseret, a za njom i Mervkara, zaječaše visoko, prodorno. Naja ih nježno
zagrli, i dovede ih do podnožja prijestolja da sjednu. One kleknuše i zagrliše jedna drugu, neutješno plačući.
"Patnja kraljevskih princeza vidljiva je cijelom svijetu", reče Naja skupu. "Povjerenje i dužnost koju mi je povjerio
faraon jednako su vidljivi. Kao što sam uzeo princa Nefera Memnona pod svoju brigu, tako sada pod svoju zaštitu
uzimam i dvije princeze, Heseret i Mervkaru. "
“Sada ima u svojim rukama cijeli kraljevski rod. Ali, bez obzira na to gdje se princ Nefer nalazio u divljini, i koliko
izgledao zdravo i snažno,” šapne Talla svojem susjedu,” čini mi se da već pobolijeva na smrt. Novi namjesnik Egipta
bjelodano je obznanio svoj način vladanja."
 
Nefer je sjedio u sjeni litice koja se nadvila nad Gebel Nagarom.Nije se pomaknuo otkad je sunce provirilo iznad
planina s druge strane doline. U početku, napor da ostane nepomičan žario je njegove živce i nadraživao mu kožu
kao da po njoj puze otrovni isekti. Ali znao je da ga Taita promatra, pa je polako podčinio tijelo svojoj volji i izdignuo
se iznad njegovih zahtjeva. Sada je napokon sjedio u stanju povišene svjesnosti,a sva njegova čula bila su podešena
na divljinu oko njega.Mogao je namirisati vodu koja je izlazila iz tajnog izvora u rasjeklini litice. Izvirala je u sporim
kapima, i kapala u udubinu u stijeni koja nije bila mnogo veća od zapremine njegove dvije šake.Istjecala je iz nje i
curila u sljedeću udubinu, obrubljenu skliskim algama. Iz te udubine se prelijevala i nestajala zauvijek u suhom tlu
doline.Pa, ipak, ovo malo vode održavalo je na životu mnoga stvorenja,leptire,bube, zmije , guštere, graciozne male
gazele koje su plesale poput malih vrtloga prašine po ravnicama ustreptalim od vrućine, šarene golubove s
ogrlicama od perja boje vina koji su se gnijezdili na visokim izbočinama. Upravo zbog ovih dragocjenih pojilišta Taita
ga je doveo da na tom mjestu čeka na svoju božansku pticu.
Počeli su izrađivati mrežu na dan dolaska u Gebel Nagaru.Taita je kupio svilu od trgovca u Tebi. Klupko niti platili su
cijenom dobrog pastuha, jer donesena je iz zemlje daleko na istok od rijeke Ind, s puta koji je trajao godinama.Taita
je pokazao Neferu kako da istka mrežu od finih niti.Bila je čvršća od debelih vrpca lana ili kože, ali gotovo nevidljiva
oku. Kada je mreža bila spremna, Taita je inzistirao da dječak sam ulovi mamce.
"To je tvoja božanska ptica. Moraš je uloviti sam", objasnio je. "Na taj način tvoje će pravo na nju biti sigurnije u
očima velikog boga Horusa."
I tako, za usijanog dana, na dnu doline Nefer i Taita proučavali su rutu uspona uz liticu.Kad je pao mrak,Taita je sjeo
pored male vatre u podnožju litice i meko pjevušio svoje napjeve, povremeno bacajući šaku bilja na vatru. Kad se
mjesečev srp uspeo,i obasjao ponoćnu tamu,Nefer otpoče s opreznim usponom do ispusta na kojem su se gnijezdili
golubovi. Zgrabio je dvije velike nakostriješene ptice dok su još bile dezorijentirane i zbunjene tamom i čarolijom
koju je Taita bacio na njih.Donio ih je dolje u kožnoj vreći prebačenoj na leđa. Prema Taitinim instrukcijama, Nefer
istrgne pera iz krila svake ptice, tako da više nisu mogle letjeti.Zatim su izabrali mjesto u blizini podnožja litice i
izvora, ali dovoljno izloženo da ptice budu vidljive s visine. Golubove privezaše za noge pomoću konopca od dlake iz
konjskog repa i drvenog klina nabijenog u tvrdu zemlju. Zatim iznad njih raširiše mrežu i pričvrstiše je snopovima
osušene slonovske trave, koja će se urušiti pod naletom božanske ptice.
"Raširi mrežu lagano", pokaže mu Taita. "Ne prečvrsto, ne prelabavo. Ptica se mora uloviti za kljun i pandže,i
upetljati se tako da se ne može boriti i ozlijediti prije no što je oslobodimo."
Kad je sve bilo namješteno tako da je Taita bio zadovoljan, započeše s dugim čekanjem. Uskoro su se golubovi
privikli na svoje zatočeništvo, i pohlepno su kljucali šaku dura prosa koje im je Nefer sipao. Zatim su se zadovoljno
sunčali i valjali u prašini ispod svilene mreže. Vrući, sunčani dani slijedili su jedan drugi, a oni su još uvijek čekali.U
prohladne sumrake, unosili bi golubove, skinuli mrežu,a zatim bi lovili hranu. Taita se penjao na vrh litice gdje bi
sjedio na rubu, prekriženih nogu, gledajući dugu dolinu.Nefer bi ispod čekao u zasjedi, nikad na istom mjestu tako da
je njegova lovina uvijek bila iznenađena kad je dolazila na pojilo. Sa svojeg vidikovca, Taita je tkao čaroliju
prizivanja, koja je rijetko zakazivala u tome da privuče neku lakomislenu gazelu unutar dometa Neferovog luka i
strijele. Svake večeri pekli su odreske od gazele nad vatrom na ulazu u pećinu.
Pećina je bila Taitino utočište tijekom svih godina od smrti kraljice Lostris, dok je ovdje živio kao pustinjak. To je
bilo njegovo mjesto moći. Iako je Nefer bio početnik, i nije razumio starčeve mistične vještine, nije sumnjao u njih,
jer mu ih je ovaj demonstrirao svaki dan.U Gebel Nagari bili su mnogo dana prije no što je Nefer počeo shvaćati,da
ovdje nisu došli samo zato da ulove božansku pticu.Ovo je vrijeme bilo produžetak obuke i instrukcija koje mu je
Taita davao otkad je Nefer znao za sebe. Čak i dugi sati čekanja pokraj mamaca bili su svojevrsna lekcija. Taita ga je
podučavao da kontrolira svoje tijelo i biće, učio ga je da otvori vrata unutar svojeg uma, da gleda u sebe, da sluša
tišinu i čuje šapat za koji su drugi gluhi. I Kad se priviknuo na tišinu, Nefer je postao prijemčiviji za dublju mudrost i
učenje koje mu je Taita pružao.
Sjedili su zajedno u pustinjskoj noći, ispod promjenjivih konstelacija zvijezda koje su bile vječne, ali nestalne poput
vjetrova ili oceanskih struja. Taita mu je opisivao čuda za koja se činilo da nema objašnjenja, već se mogu percipirati
jedino otvaranjem i proširivanjem uma. Osjećao je da se nalazi tek na sjenovitoj periferiji ovog mističnog znanja, ali
u sebi je također osjećao snažnu rastuću glad za tim da nauči više.
Jednog jutra Nefer iziđe iz pećine u sivu svjetlost prije svanuća, i ugleda skup tamnih, šutljivih prilika koje su sjedile
u pustinji iza izvora Gebel Nagare. Rekao je to Taiti, i starac klimne glavom.
"Čekali su cijelu noć."
Prebaci vuneni ogrtač oko ramena i iziđe van k njima. Kad su prepoznali Taitin mršav lik u slaboj svjetlosti, započelo
je jadanje. To su bili ljudi iz pustinjskih plemena i doveli su mu djecu zaraženu Žutim cvjetovima, u vrućici,
prekrivenu užasnim čirevima koje nosi ta bolest. Taita im je pomagao, a za to vrijeme bili su utaboreni s druge
strane izvora. Niti jedno dijete nije umrlo. Nakon deset dana pleme ih je darivalo prosom, solju i uštavljenom kožom
koje su im ostavili na ulazu u pećinu. Zatim su otišli u divljinu. Poslije toga došli su drugi, bolujući od raznih bolesti i
rana koje su nanijeli ljudi i zvijeri. Taita je svima izišao ususret, ne odbivši nikog.
Nefer je radio uz njega i naučio mnogo iz onog što je vidio i čuo. No, bez obzira na to jesu li njegovali bolesne
beduine, skupljali hranu, ili se bavili učenjem i podučavanjem, svakog jutra postavljali su mamce ispod svilene
mreže i čekali pokraj njih. Možda zbog toga što su potpali pod Taitin smirujući utjecaj, nekad divlji golubovi postali
su mirni i poslušni poput kokoši. Mogli su ih nositi bez da su pokazivali znakove straha i meko su gugutali dok su im
vezivali noge za kolce. Tad bi se umirili i nakostriješili.
Dvadesetog jutra njihovog boravka, Nefer zauze položaj kod mamaca. Kao i obično, bez da je gledao Taitu, bio je
duboko svjestan njegove prisutnosti. Oči starca bile su zatvorene i činilo se da i on drijema na suncu, kao i golubovi.
Njegova koža bila je prošarana nebrojenim borama i staračkim pjegama. Izgledala je tako nježna da se činilo da ju je
moguće poderati poput najfinijeg svitka papirusa. Njegovo lice bilo je bez dlaka, nije bilo niti traga od brade ili obrva,
samo su trepavice, bezbojne kao staklo, obrubljivale njegove oči. Nefer je od oca čuo da je zbog kastriranja Taitino
lice ostalo bez brade i tek malo označeno prolaskom vremena,ali on je bio siguran da postoje i razlozi njegove
dugovječnosti,dugotrajnosti njegove snage i životne sile,koji su više ezoterične prirode.U suprotnosti s drugim
karakteristikama njegovog izgleda, Taitina kosa bila je gusta i snažna poput kose zdrave mlade žene, ali
sjajnosrebrene boje.Taita je bio ponosan na nju i održavao ju je čistom i počešljanom u gustu pletenicu koja mu je
padala niz leđa. Usprkos svojoj učenosti i dobi, stari mag nije bio imun na taštinu.Taj mali znak ljudskosti osnažio je
Neferovu ljubav prema njemu do te mjere da mu je gotovo do boli probadala grudi. Želio je da postoji neki način na
koji bi to mogao izraziti,ali znao je da Taita to već razumije, jer Taita je znao sve.
On posegne da dodirne starčevu ruku dok je ovaj spavao.Odjednom starčeve se oči otvoriše, fokusirane i svjesne.
Nefer shvati da on i nije spavao, već su sve njegove moći bile usmjerene na to da dovede božanske ptice do mamaca.
Znao je da su,na neki način,njegove lutajuće misli i njegove kretnje utjecale na ishod starčevih nastojanja, jer je
osjetio Taitino negodovanje jasno kao da je izgovoreno.
Nakon što je blago prekoren,Nefer se sabrao i vratio kontrolu nad tijelom i umom na način kojem ga je poučio
Taita.Bilo je to kao ulazak u mjesto moći kroz tajna vrata. Vrijeme je prolazilo brzo, bez da su ga pokušavali izmjeriti.
Sunce se popelo u zenit i činilo se da se ne miče.
Iznenada, Nefera obuzme divan osjećaj vidovitosti. Činilo se kao da i on lebdi iznad svijeta i vidi sve što se događa
pod njime. Vidio je Taitu i sebe kako sjede pored izvora Gebel Nagare, i pustinju koja se pružala u daljinu. Vidio je
rijeku koja je zadržavala pustinju poput moćne prepreke i označavala granice Egipta. Vidio je gradove i kraljevstva,
zemlje podijeljene između dvostruke krune, velike vojske u pokretu, spletke zlih ljudi i trud i žrtve pravednih i
dobrih. U tom je trenutku bio svjestan svoje sudbine intenzitetom koji je gotovo nadjačao i skršio njegovu hrabrost.U
tom trenutku znao je da će njegova božanska ptica doći tog dana, jer on je napokon bio spreman da je prihvati.
"Ptica je ovdje!"
Riječi su bile toliko jasne da za trenutak Nefer pomisli da je Taita progovorio, ali tada shvati da se njegove usnice
nisu pomakle.Taita je položio misao u Neferov um na misteriozan način koji Nefer nije mogao razumjeti ili objasniti.
Nije sumnjao da se to dogodilo,ali u sljedećem trenutku dobio je potvrdu u vidu divljeg koprcanja golubova koji su
osjetili prijetnju u zraku iznad sebe. Nefer se nije niti pomaknuo kako bi pokazao da je čuo i razumio.Nije okrenuo
glavu niti podigao oči prema nebu.Nije se usuđivao pogledati uvis iz straha da ne uplaši pticu, ili razbjesni Taitu.Ali,
bio je svjestan svakim djelićem svojeg bića.
Kraljevski sokol bio je toliko rijetko stvorenje da ga je malo ljudi ikad vidjelo u divljini.Tijekom proteklih tisuću
godina,lovci svakog faraona tražili su ove ptice, lovili ih i hvatali, pa čak i uzimali njihove mlade iz gnijezda prije no
što bi naučili letjeti, kako bi popunili kraljevske kaveze. Posjedovanje ovih ptica bio je dokaz kako je faraon dobio
božansko odobrenje od boga Horusa da vlada Egiptom.Sokol je bio alter ego boga,kipovi i slike prikazivali su ga s
glavom sokola.Faraon je i sam bio bog, pa je smio uloviti i posjedovati tu pticu, ali svim drugima to je bilo zabranjeno
pod prijetnjom smrtne kazne.
I sada je ptica bila ovdje.Njegova vlastita ptica.Činilo se kao da ju je Taita stvorio na nebu. Nefer je osjećao kako mu
srce zastaje od uzbuđenja, a dah mu ostaje u plućima, pa mu se učinilo da će mu se grudi raspuknuti. No, još uvijek
se nije usuđivao okrenuti glavu prema nebu. Zatim začuje sokola. Njegov je krik bio žalopojka, gotovo izgubljena u
beskraju neba i pustinje, ali prostrujao je kroz Nefera do njegove srži, kao da mu se bog osobno obratio. Nekoliko
sekundi kasnije, sokol se opet oglasi, točno iznad njihovih glava, a krik mu je bio oštriji i divljiji. Sada su golubovi bili
panično uplašeni, pokušavajući se otrgnuti od vrpca koje su ih vezivale za kolce, udarajući krilima toliko nasilno da
su gubili pera, stvarajući blijede oblake prašine oko sebe. Nefer začu kako sokol započinje poniranje na mamce, s
vjetrom koji je pjevao preko njegovih krila u sve snažnijem tonu.
Znao je da smije podići glavu,jer je cjelokupna pažnja ptice usmjerena na njen plijen.Pogleda gore i ugleda pticu kako
se spušta na jasno plavoj podlozi pustinjskog neba. Bila je božanstveno lijepa. Krila su joj bila savinuta unatrag,
poput napola usukanih sječiva,a glava joj je bila isturena unaprijed. Nefer nehotice ispusti glas kad je vidio snagu i
moć stvorenja. Vidio je i druge sokole ove vrste u kavezima svojeg oca, ali nikad ovako, u punoj divljoj eleganciji i
veličanstvenosti.
Čudesno, činilo se da sokol raste, i da mu boje postaju sve intenzivnije dok je padao prema mjestu na kojem su
sjedili. Zakrivljeni kljun bio mu je ljupke žute boje, s vrhom oštrim i crnim poput ugljena. Oči su mu bile jarko zlatne,
s oznakama sličnim suzama u unutrašnjim kutovima, grlo mu je bilo boje kreme i prošarano poput hermelina, a krila
crvenosmeda i crna. Cijelo stvorenje bilo je toliko jedinstveno lijepo u svakom svojem detalju da nije sumnjao daje
ono inkarnacija boga. Čeznuo je da ga posjeduje jače no što je mislio da je moguće. Pripremio se za trenutak udarca,
kad će sokol udariti u svilenu mrežu i uloviti se u njezine nabore.Osjetio je kako Taita pored njega čini isto.Zajedno
će pojuriti naprijed.
Tada se dogodi nešto za što nije vjerovao da je moguće. Sokol je bio potpuno usredotočen na svoje poniranje,
njegova brzina bila je takva da ga nije moglo zaustaviti ništa osim udarca u mekana pernata tijela golubova. Ali,
protivno svakom zakonu vjerojatnosti, sokol skrene.Krila mu promijeniše položaj i za trenutak, činilo se kao da bi ih
snaga vjetra mogla istrgnuti iz njegovog tijela. Zrak je šištao kroz raširena pera dok je mijenjao smjer i opet se dizao
u vis, koristeći vlastitu brzinu da se uzdigne u nebo,dok za nekoliko sekundi nije opet postao samo crna točkica u
plavim visinama.Njegov krik i začu se još jednom,povrijeđen i udaljen, a zatim je nestao.
"Odbio je!", prošapta Nefer. "Zašto, Taita, zašto?"
"Nije na nama da propitujemo božje putove." Iako je mirovao sve te sate, Taita ustane gipkim pokretom uvježbanog
sportaša.
"Hoće li se vratiti?", upita Nefer. "Bio je moj. Osjetio sam to u srcu. Bio je moj. Mora se vratiti."
"On je dio božanskog", reče Taita meko. "Nije dio prirodnog poretka stvari."
"Ali zašto je odbio? Mora postojati neki razlog", ustrajao je Nefer.
Taita ne odgovori odmah,već pođe osloboditi golubove. Nakon toliko vremena pera na krilima ponovno su im
izrasla, ali kad im je oslobodio noge nisu pokušali pobjeći. Jedan mu sleti na rame. Taita ga nježno uzme u obje ruke i
baci ga uvis. Tek tada golub poleti uz liticu do svojeg gnijezda na visokom ispustu. Promatrao ga je, a zatim se
okrenuo i otišao do ulaza u pećinu.
Nefer ga je polako pratio, a srce i noge bili su mu kao od olova. U polumraku pećine Taita sjedne na kameni ispust
pod unutrašnjim zidom i nagne se da zapali vatru od trnovitog granja i konjskog gnojiva. Ispunjen slutnjama, Nefer
zauzme svoje uobičajeno mjesto nasuprot Taite. Obojica su dugo šutjeli. Nefer se obuzdavao, iako je njegovo
razočaranje zbog gubitka sokola bilo mučenje jednako snažno kao da je gurnuo ruku u vatru. Znao je da će Taita
progovoriti tek kad bude spreman.
Napokon, starac uzdahne i reče mekano, gotovo tužno.
"Moram raditi na Labirintima Amon Ra."
Nefer je bio zapanjen.To nije očekivao.U vremenu koje su proveli zajedno, samo dvaput ga je vidio da radi na
Labirintima. Znao je da samoinducirani trans proricanja predstavlja malu smrt koja je ispijala i iscrpljivala starca. To
strašno putovanje poduzimao bi samo onda kada nije bilo drugog puta. Nefer je šutio i sa strahopoštovanjem
promatrao Taitu dok je ovaj prolazio ritual pripremanja Labirinata.Najprije je smrvio biljke u zdjelici od
izrezbarenog alabastera,i odmjerio ih u glinenoj posudi. Zatim je ulio vrelu vodu iz bakrenog lonca. Oblak pare koji
je nastao bio je toliko oštrog mirisa da su Neferu zasuzile oči. Dok se mješavina hladila, Taita je donio vrećicu od
uštavljene kože koja je sadržavala Labirinte s mjesta u stražnjem dijelu pećine gdje je bila skrivena. Sjedeći pored
vatre, sasuo je pločice od slonovače u šaku i počeo ih nježno trljati medu prstima, pjevajući napjeve zazivanja Amon
Ra.
Labirinti su se sastojali od deset pločica od slonovače, koje je Taita izrezbario. Deset je bio najmoćniji mistični broj.
Svaka rezbarija je prikazivala jedan od deset simbola moći, i bila je minijaturno umjetničko djelo. Pjevajući, milovao
je pločice tako da su tiho zveckale medu njegovim prstima. Između svakog stiha napjeva, puhao je u pločice kako bi
ih ispunio svojom životnom silom. Kad su poprimile temperaturu njegovog tijela, preda ih Neferu.
"Drži ih i puši u njih", reče mu,.
I dok je Nefer ispunjavao taj nalog, Taita se poče njihati u ritmu magičnih stihova koje je recitirao.Činilo se da
njegove oči polako gube fokus dok se povlačio u tajna mjesta svojeg uma. Već je bio u transu kad je Nefer složio
Labirinte u dvije hrpice pred njime. Zatim Nefer jednim prstom isproba temperaturu tekućine u glinenoj posudi
kako ga je podučio Taita.
Kad se dovoljno ohladila da mu ne opeče usta, klekne pred starca i ponudi mu posudu s obje ruke. Taita ispije
tekućinu do posljednje kapi, i u svjetlosti vatre njegovo lice poprimi bijelu boju, poput krede iz kamenoloma kod
Asuana. Još je neko vrijeme nastavio s napjevom, ali njegov glas polako se spustio do šapta,a zatim utihne.Jedini
zvuk bilo je njegovo hrapavo disanje dok je potpadao pod utjecaj droge i transa.Spustio se na pod pećine i ležao
sklupčan poput mačke koja spava pored vatre. Nefer ga pokrije vunenim šalom. Bio je uz njega dok se ovaj nije
počeo grčiti i stenjati, a znoj mu je potekao niz lice. Oči su mu se otvorile i preokrenule u dupljama dok mu se nisu
vidjele samo bjeloočnice koje su zurile u tamne sjene pećine. Nefer je znao da sada ne može učiniti ništa za starca.
On je otišao daleko u sjenovita mjesta izvan Neferovog domašaja i Nefer više nije mogao podnijeti strašnu patnju
koju su Labirinti stvarali magu.
Tiho ustane, uzme svoj luk i tobolac sa stražnjeg zida pećine i uspravi se da pogleda kroz ulaz pećine.Preko brda,
sunce je bilo nisko i žuto u oblaku prašine. Popeo se po zapadnim dinama. Kad je došao do vrha i pogledao preko
dolina, tako je snažno osjetio svoje razočaranje zbog izgubljene ptice, svoju brigu za Taitu koji je bio u agoniji
proricanja i svoj strah od onog što će Taita otkriti u svojem transu, da ga je obuzeo nagon da potrči, da pobjegne kao
od nekog užasnog grabežljivca. Sjurio se u skokovima niz dinu, dok mu je pijesak klizio i šištao pod nogama. Osjeti
kako mu se u očima nakupljaju suze straha i kako teku niz njegove obraze na vjetru.Trčao je dok mu se znoj slijevao
niz tijelo, grudi se nadimale, a sunce se spustilo na obzorju.Tada se napokon okrene prema Gebel Nagari i u tami
prijeđe posljednju milju.
Taita je još uvijek ležao sklupčan pod šalom pored vatre, ali sad mu je san bio laganiji. Nefer legne pored njega i
nakon nekog vremena i on utone u san koji je bio ispunjen noćnim morama. Kad se probudio, zora je svjetlucala na
ulazu u pećinu.Taita je sjedio kraj vatre, pržeći gazeline butove na ugljenu.Još je izgledao blijedo i bolesno,ali ubode
jedan but vrhom svojeg brončanog noža i ponudi ga Neferu.Dječak iznenada osjeti snažnu glad, sjedne i ogloda but
do kosti. Kad je pojeo treću porciju ukusnog, mekanog mesa, progovori prvi put.
"Što si vidio, Taita?", upita. "Zašto je božanska ptica odbila?"
"To je bilo skriveno od mene", reče mu Taita, a Nefer tad shvati da je znak bio loš i da ga starac želi poštedjeti toga
saznanja. Neko su vrijeme jeli u tišini, ali sada je Nefer jedva osjećao okus hrane, i na kraju reče tiho.
"Oslobodio si mamce. Kako ćemo sutra postaviti mrežu?"
"Božanska ptica neće se vratiti u Gebel Nagaru", odvrati kratko Taita.
"Znači da ja nikad neću naslijediti svojeg oca kao faraon?" upita Nefer.U njegovom je glasu bila neka duboka bol, pa
Taita ublaži svoj odgovor.
"Morat ćemo pronaći tvoju pticu u njezinom gnijezdu."
"Al ne znamo gdje da pronađemo božansku pticu." Nefer prestane jesti. Promatrao je Taitu molećivim pogledom.
Starac je potvrdno klimnuo glavom.
"Znam gdje je gnijezdo. Otkriveno mi je u Labirintu. Ali, moraš jesti kako bi sačuvao svoju snagu. Sutra ćemo krenuti
prije prvog svjetla. Dug je put do tamo."
"Hoće li u gnijezdu biti ptića?"
"Da", reče Taita. "Sokolovi su se sparili. Mladunci su skoro zreli za let. Tamo ćemo pronaći tvoju pticu."
Sam sebi reče."Ili će nam bogovi otkriti druge misterije".
U tami prije svitanja stavili su mješine za vodu i vreće na konje, a zatim se popeli na gola konjska leđa. Taita je vodio,
zaobilazeći liticu i izabirući lagani put u brda. Do vremena kad je sunce izišlo, ostavili su Gebel Nagaru daleko iza
sebe. Kad je Nefer pogledao naprijed, iznenadio se, daleko ispred njih vidio se blijedi obris planine, plave na plavoj
podlozi obzora, još uvijek tako daleke da se činila nestvarna, nematerijalna, sazdana od magle i zraka umjesto od
zemlje i stijena. Osjećaj da ju je već prije vidio preplavio je Nefera, i neko vrijeme nije sam sebi mogao to objasniti.
Odjednom, sve mu se vratilo, i on reče.
"Ta planina",pokaže je. "Tamo idemo, je li tako, Taita?" Progovorio je s takvom sigurnošću da ga Taita pogleda
iznenađeno.
"Kako znaš?"
"Sanjao sam to noćas", odgovori Nefer.
Taita se okrene u stranu da dječak ne vidi njegov izraz lica. Napokon se oči njegovog uma otvaraju poput pustinjskog
cvijeta u zoru. Uči gledati kroz tamnu zavjesu koja skriva budućnost od nas. On osjeti duboko zadovoljstvo. Hvala
stotini imena Horusa, nije bilo uzaludno.
"Tamo idemo, znam to", odgovori Nefer s potpunom sigurnošću.
"Da", napokon se složi Taita. "Idemo do Bir Umm Masare."
Prije najtoplijeg dijela dana,Taita ih je odveo do mjesta gdje je u dubokoj udolini raslo nekoliko trnovitih
bagremova,čije je korijenje crpilo vodu iz nekog dubokog izvora daleko ispod površine. Kad su rasteretili konje i
napojili ih, Nefer prošeta šumarkom i za nekoliko trenutaka otkrije znakove drugih koji su prošli ovim putem.
Uzbuđeno pozove Taitu i pokaže mu tragove kotača male skupine bojnih kola, po njegovom mišljenju njih desetak,
pepeo logorske vatre, i ugaženu zemlju na mjestu gdje su ljudi spavali, privezavši konje za obližnja stabla bagrema.
"Hiks?" upita on sa strepnjom, jer konjski izmet bio je još vrlo svjež, ne stariji od nekoliko dana,izvana je bio suh, ali
iznutra još uvijek vlažan kad je odlomio komad.
"Naši."Taita je prepoznao tragove kola.Uostalom,on je napravio prve nacrte ovih kotača prije puno
desetljeća.Iznenada se zaustavi i podigne mali brončani ukras u obliku rozete koji je ispao s branika i bio je napola
zakopan u mekanoj zemlji.
"Jedna od naših lakih konjaničkih postrojbi, vjerojatno iz Phat regimenta. Dio zapovjedništva gospodara Naje."
"Što oni rade ovdje, tako daleko od prvih linija?" upita Nefer, zbunjen, ali Taita slegne ramenima i okrene se kako bi
prikrio svoju nelagodu.
Starac je skratio njihovo vrijeme odmora.Krenuli su dok je sunce još bilo visoko. Polako, obris Bir Umm Masare je
postajao sve vidljiviji, i činilo se da zauzima pola neba pred njima. Postepeno su počeli razaznavati litice, usjeke i
padine. Kad su stigli do vrha prvih brda u podnožju,Taita zaustavi konja i pogleda iza sebe. Kretanje u daljini privuče
mu pažnju, i on rukom zaštiti oči od sunca. Mogao je vidjeti tanki oblak prašine daleko iza njih u pustinji. Gledao je
neko vrijeme i vidio da se kreće prema istoku, prema Crvenom moru. Moglo ga je podići krdo oriks antilopa u
selidbi,ali i kolona bojnih kola. Nije to spomenuo Neferu,koji je bio toliko usredotočen na lov na kraljevskog sokola
da nije mogao otrgnuti oči od siluete planine pred njima.Taita podbode petama konja i dojaše uz dječaka.Te noći,
kad su podigli logor na pola puta uz padinu Bir Umm Masare, Taita reče tiho.
"Ove noći nećemo paliti vatru."
"Ali, tako je hladno", usprotivi se Nefer.
"A mi smo ovdje tako izloženi da se vatra može vidjeti iz pustinje na deset liga."
"Ima li tamo neprijatelja?", Neferov se izraz lica promijeni, i on pogleda niz krajolik sa strepnjom,"Banditi? Beduinski
pljačkaši?"
"Neprijatelja ima uvijek",reče mu Taita."Bolje da nam je hladno nego da smo mrtvi."
Nakon ponoći, kad je ledeni vjetar probudio Nefera, njegov je ždrijebac Zvjezdoznanac udarao kopitima i njištao. On
se izvuče iz pokrivača od ovčje kože i pode ga smiriti. Otkrije da je Taita već budan i da sjedi malo dalje.
 "Gledaj!",naredi on,i pokaže dolje prema nizini.Tamo se mogla vidjeti udaljena svjetlost.
"Logorska vatra", reče Taita. "To bi mogla biti neka od naših postrojbi. Oni koji su proizveli tragove koje smo vidjeli
jučer."
"Možda i bi", složi se Taita. "Ali, opet, mogao bi biti i netko drugi."
Nakon duge, zamišljene stanke, Nefer reče.
"Dovoljno sam spavao.Ionako je previše hladno.Trebali bismo uzjahati i krenuti dalje.Ne želimo da nas zora zatekne
ovdje na golim obroncima planine."
Stavili su svoje stvari na konje i pod mjesečevom svjetlošću pronašli kozju stazicu koja ih je odvela oko istočnih
obronaka Bir Umm Masare, tako da su, kad je svjetlost ojačala,već izišli iz vidokruga mogućih promatrača iz
udaljenog logora.Kola Amona Ra,boga Sunca, bjesomučno iziđu s istoka, i planina se odjednom ozari zlatnom
svjetlošću. Provalije su još uvijek bile u sjenci, koja se zbog kontrasta činila još sumornijom, a daleko ispod divljina
se širila u nedogled. Nefer zabaci glavu, radosno klikćući.
"Gledaj! O, gledaj!", i pokaže prema stjenovitom vrhu.
Taita je slijedio njegov pogled i spazio dvije tamne točke koje su u širokim krugovima kružile pod nebeskim svodom.
Sunčeva svjetlost padne na jednu, tako da je za trenutak zabljesnula poput zvijezde padalice.
"Kraljevski sokolovi", nasmiješi se Taita. "U paru."
Skinuli su stvari s konja i pronašli mjesto s kojeg su mogli promatrati ptice. Čak s te udaljenosti izgledale su
kraljevski i prekrasno,više no što je Nefer mogao izraziti. Tada, odjednom, manja ptica, mužjak, promijeni obrazac
leta i okrene se protiv vjetra, a njegovo lijeno mahanje krilima posta žestoko.
 "Otkrio je", povika Nefer, s uzbuđenjem i radošću pravog sokolara. "Gledaj ga sada."
Kad je počeo ponirati,bilo je to tako brzo da bi skrenuti pogled samo na trenutak značilo propustiti obaranje
plijena.Sokol je padao s neba poput izbačene sulice.Jedan golub lebdio je blizu dna litice,ništa ne sluteći. Nefer
prepozna trenutak u kojem je punašna ptica iznenada postala svjesna opasnosti i pokušala izbjeći sokola.Okrenuo se
tako naglo prema sigurnosti stijenja da se prevrnuo na leđa u punoj brzini. Za trenutak, golubov je trbuh bio
izložen.Sokol ga zgrabi s obje noge s oštrim pandžama. Činilo se da se velika ptica raspala u oblaku plavog dima.Pera
otplutaše na jutarnjem vjetru, a sokol zarije pandže duboko u trbuh svojeg plijena i povuče ga u usjeklinu. Ubojica i
njegova žrtva padoše na kamenitu padinu na kratkoj udaljenosti od mjesta na kojem je stajao Nefer. Tup udar
njihovog pada odjekivao je liticom i izgubio se niz provaliju. Nefer je sada već plesao od uzbuđenja, a čak je i Taita,
koji je oduvijek bio ljubitelj ptica za lov, usklikom oglasio svoje zadovoljstvo.
"Bak-herr, povikao je, dok je sokol dovršavao svoj ritual lova raširivši svoja krila veličanstvene boje nad mrtvim
golubom, prekrivajući ga i proglašavajući svojim.Ženka sokola spuštala se u nizu elegantnih spirala kako bi se
pridružila svojem paru, i prizemljila se na stijeni pored njega. On skupi krila kako bi s njom podijelio ulov.Potom su
raskomadali i požderali golubovo truplo, razrezujući ga kljunovima oštrim poput žileta,a između svakog udarca
podizali su glave i promatrali Nefera svojim divljim žutim očima, dok su gutali krvave komade mesa, kosti i pera.
Bili su potpuno svjesni prisutnosti ljudi i konja, ali trpjeli su ih dokle god su ovi bili na pristojnoj udaljenosti.Zatim,
kad je sve što je ostalo od goluba bila krvava mrlja na stijeni i nekoliko pera koja su lebdjela,a inače vitki trbusi
sokolova bili natrpani hranom,par opet poleti. Snažno mašući krilima, letjeli su uz okomitu liticu.
"Slijedi ih!", Taita zadigne svoju halju i potrči uz nesigurni puteljak uz padinu. "Nemoj ih izgubiti."
Nefer je bio brži i spretniji i gledao je ptice koje su uzlijetale dok je trčao uz planinu.
Pod vrhom, planina je bila podijeljena na dva uska vrha, moćne vrhunce od tamne stijene, koji su čak i s donje strane
izgledali zastrašujuće. Gledali su sokolove koji su se uzdizali uz ovaj moćni prirodni spomenik, dok Nefer nije shvatio
da su se uputili upravo tamo.Na mjestu gdje je stijena bila izbočena, na polovini istočne kule,nalazila se usjeklina u
stijeni u obliku slova V. U toj usjeklini nalazila se platforma od suhog granja i grančica.
"Gnijezdo!", vrisne Nefer. "Tamo je gnijezdo!"
Stajali su jedan uz drugog, zabačenih glava, gledajući kako sokolovi slijeću na rub svojeg gnijezda, i počinju povraćati
meso golubova. Još jedan slab zvuk dođe do Nefera niz vjetar koji je pirkao uz liticu,zbor dosadnih krikova mladih
ptića koji su zahtijevali hranu.Sa svojeg mjesta on i Taita nisu mogli vidjeti sokoliće, i Nefer je frustrirano skakutao.
"Ako se uspnemo uz zapadni vrh,tamo",pokaže on,"morali bismo vidjeti u gnijezdo."
"Prvo mi pomogni s konjima", zapovjedi Taita, i oni ih privezaše i ostaviše da pasu rijetke busene planinske trave
pokrivene rosom koju je lahor donosio s dalekog Crvenog mora.
Uspon uz zapadni vrh trajao je ostatak jutra,ali iako je Taita nepogrešivo izabrao najlakšu rutu oko udaljene strane
vrha, na nekim mjestima provalija ispod njih natjerala je Nefera da oštro uzdahne i odmakne pogled.Napokon su
izišli na usku izbočinu upravo ispod vrha. Tamo su se neko vrijeme odmarali, uživajući u veličanstvenom pogledu na
krajolik i udaljeno more. Činilo se da se cijela kreacija prostrla pod njima,a vjetar je cvilio oko njih, udarajući
rubovima Neferove halje i mrseći mu kosu.
"Gdje je gnijezdo?" upita. Čak i na ovom uzvišenom i veličanstvenom mjestu, njegov je um bio usmjeren samo na
jednu stvar.
"Dođi!"
Taita ustane i krene postrance niz ispust, s nožnim prstima iznad provalije. Polako su se pomicali oko vrha i istočni
im je vrh došao u vidno polje. Gledali su prijeko, u vertikalnu stijenu udaljenu samo stotinjak lakata, ali odvojenu od
njih takvim ponorom da se Neferu zavrtjelo u glavi. Nalazili su se malo iznad gnijezda i imali su otvoreni pogled u
njega. Ženka sokola stajala je na rubu, skrivajući ono što se nalazilo u gnijezdu.Okrenula je glavu i nepomično ih
promatrala.Nakostriješila je pera na leđima, kao što bijesni lavovi prijeteći nakostriješe grivu. Tada ispusti divlji krik
i poleti nad ponorom. Lebdjela je na vjetru gotovo nepomično, prodorno ih gledajući. Bila je tako blizu da su jasno
vidjeli svako pero u njenim krilima.Njena kretnja otkrila je unutrašnjost usjekline u kojoj se nalazilo gnijezdo Par
mladih ptica čučao je okružen hrpom grana i grančica obrubljen perima i vunom divljih koza.Bili su već potpuno
razvijeni, skoro jednake veličine kao njihova majka. Dok ih je Nefer promatrao sa strahopoštovanjem, jedan od njih
ustane i raširi krila, a zatim snažno zalepeće njima.
"Predivan je", Nefer zastenja od žudnje. "Nešto najljepše što sam ikada vidio."
"Vježba za let", Taita ga tiho upozori. "Pogledaj kako je snažan. Za nekoliko dana će napustiti gnijezdo."
"Još danas ću se popeti po njih", zakune se Nefer, i počne se vraćati niz ispust, ali Taita ga zaustavi s rukom na
ramenu.
"To ne treba činiti olako. Moramo potrošiti nešto dragocjenog vremena da sve pažljivo isplaniramo.Dođi, sjedni
pored mene."
Dok se Nefer oslanjao na njegovo rame, Taita mu je skretao pažnju na sve detalje stijene nasuprot njih.
"Ispod gnijezda stijena je glatka poput stakla. Na pedeset lakata nema hvatišta za ruke niti ispusta za noge."
Nefer otrgne pogled od ptice i pogleda dolje. Trbuh mu se zgrči, ali on se prisili da ne misli na to.Bilo je kao što je
Taita rekao,čak niti hiraksi, ta dlakava stvorenja sigurnih nogu nalik na zeca, koja su živjela na ovim visinama, ne bi
pronašli uporište na tom dijelu vertikalne stijene.
"Kako mogu doći do gnijezda, Taita? Želim te ptiće, jako ih želim."
"Pogledaj iznad gnijezda",Taita pokaže preko."Gledaj kako se usjeklina nastavlja prema gore, do samog vrha litice."
Nefer klimne glavom,nije mogao govoriti gledajući opasni put koji mu je pokazivao Taita.
"Pronaći ćemo put do vrha iznad gnijezda.Uzet ćemo sa sobom konopce. S vrha ću te spustiti do procjepa.Ako se
zaglaviš bosim nogama i stisnutim šakama bočno u otvoru, držat će te, a ja ću te stabilizirati konopcem."
Nefer još uvijek nije mogao govoriti. Osjetio je mučninu od onog što mu je Taita predložio. Bilo je sigurno da se nitko
živ ne može tamo popeti i preživjeti to. Taita je shvaćao što on osjeća i nije ustrajao na odgovoru.
"Mislim..."
Zastajkujući Nefer zausti da odbije,ali zatim zašuti i nastavi promatrati par mladih ptica u gnijezdu. Znao je da je to
njegova sudbina. Jedan od njih bio je njegova božanska ptica, a ovo je bio jedini način da zasluži krunu svojih
očeva.Vratiti se sada značilo bi zanijekati sve ono za što su ga bogovi izabrali. Mora poći. Taita osjeti trenutak u
kojem je dječak pored njega prihvatio zadatak i postao muškarac. Duboko u srcu osjeti radost, jer to je bila i njegova
sudbina.
"Pokušat ću", reče Nefer jednostavno, i ustane."Pođimo dolje i pripremimo se."
 
Idućeg jutra napustili su logor i započeli uspon dok je još bilo sumračno. Taita je nekako uspijevao pronaći put kada
to nisu mogle čak ni Neferove mlade oči. Obojica su nosili veliki komad konopca, pletenog od lana i konjske dlake,
koji se koristio za vezivanje konja. Uzeli su i jednu manju mješinu za vodu.Taita je upozorio da će na vrhu biti vruće
kad se sunce uzdigne. Do vremena kad su se popeli uz drugu stranu istočnog vrha svjetlost je ojačala i mogli su iznad
sebe vidjeti liticu. Taita je cijeli sat proučavao mogući smjer uspona. Napokon je bio zadovoljan.
"U ime velikog i svemoćnog Horusa, krenimo",reče,i načini znak ranjenog božanskog oka.
Tad povede Nefera do mjesta koje je izabrao za početak uspona.
"Ja ću poći naprijed", reče on dječaku dok si je vezivao jedan kraj konopca oko pojasa.
"Polako otpuštaj konopac.Gledaj što radim,i kad te pozovem, priveži se i slijedi me. Ako sklizneš, zadržat ću te."
U početku, Nefer se penjao oprezno, prateći smjer kojim je išao Taita. Izraz lica bio mu je ozbiljan, a članci na
prstima bijeli od napora dok se hvatao za svaki ispust. Taita ga je ohrabrivao od gore i dječakovo samopouzdanje
raslo je sa svakim pokretom. Dostigao je Taitu i nasmiješio mu se.
"To je bilo lako."
"Bit će teže", uvjeravao ga je Taita, a zatim krenuo na sljedeći dio stijene.
Sada je Nefer skakutao za njim poput majmuna, brbljajući od uzbuđenja i uživanja. Stajali su ispod usjekline u obliku
dimnjaka usječenog u liticu koji se blizu vrha pretvarao u usku pukotinu.
"Ovo je poput spuštanja do gnijezda koje ćeš morati izvesti kada dođemo do vrha. Gledaj kako uglavljujem ruke i
noge u pukotinu."
Taita uđe u usjeklinu i krene naviše polako, ali bez zaustavljanja. Kad se usjeklina suzila, nastavio je s usponom,
poput čovjeka koji se uspinje uz ljestve.Njegova halja lepršala mu je oko mršavih starih nogu.Nefer je ispod lana
mogao vidjeti groteskni ožiljak na mjestu gdje mu je odrezana muškost. Nefer je to vidio i prije i toliko se priviknuo
da se više nije grozio strašnog sakaćenja. Taita ga pozva, i ovog puta Nefer se popne kao da pleše, slijedeći prirodno
ritam uspona. Zašto to ne bi bilo tako? Taita pokuša zadržati svoj ponos unutar razumnih granica. U njegovim
venama teče krv ratnika i ljudi velikih fizičkih sposobnosti. Tada se nasmiješi i oči mu zasjaše kao da je opet mladić.
Ima mene za učitelja ,naravno da je sjajan. Sunce je bilo tek na polovici neba kad su došli do vrhunca istočnog tornja.
"Ovdje ćemo se kratko odmoriti." Taita skine mješinu s vodom s ramena i sjedne.
"Nisam umoran, Taita."
"Ipak, odmorit ćemo se." Taita mu je dodao mješinu i promatrao dok je mladić ispio tucet gutljaja.
"Spuštanje do gnijezda bit će teže", reče kad je Nefer zastao da udahne. "Neće biti nikog da ti pokaže put,a ima jedno
mjesto na kojem nećeš vidjeti svoje noge jer stijena je tamo udubljena."
"Bit će sve u redu, Taita."
"Ako bogovi dozvole", složi se Taita, i okrene glavu praveći se da uživa u veličanstvenoj ljepoti planine,mora i
pustinje,ali zapravo s namjerom da dječak ne vidi kako mu se usnice pomiču dok je izgovarao molitvu.
"Raširi svoja krila nad njime, moćni Horuse, jer on je taj kojeg si izabrao. Štiti ga, moja gospodarice Lostris,koja si
postala boginja, jer on je plod tvoje utrobe i krv tvoje krvi. Okreni svoju ruku od njega, zli Sete, i ne dodiruj ga, jer ne
možeš nadvladati one koji štite ovo dijete."
On uzdahne dok je promišljao o mudrosti izazivanja boga tame i kaosa, a zatim ublaži svoju izjavu malim
podmićivanjem."Zaobiđi ga, dobri Sete, i ja ću ti žrtvovati vola u tvojem hramu u Abydosu kad idući put dođem
tamo."
On ustade. "Vrijeme je da pokušamo."
Krene preko vrha i zastane na drugoj strani, gledajući dolje na njihov logor i konje koji pasu, male poput netom
okoćenih miševa u dubini. Ženka sokola je letjela, kružeći oko litice.Činilo mu se da ima nešto neobično u njezinom
ponašanju, naročito kad je ispustila čudan, zloslutan krik, kakav nije nikada čuo od kraljevskog sokola.Njezinog
mužjaka nije bilo na vidiku, iako ga je pogledom tražio po nebu.Zatim spusti pogled i preko ponora promotri glavni
vrh planine i ispust na kojem su stajali prošlog dana.To mu je omogućilo da se orijentira, jer je izbočenje ispod njega
skrivalo gnijezdo od pogleda.Kretao se polako po rubu dok nije pronašao početak pukotine i shvatio da je to ona
pukotina koja se spuštala dolje i širila u usjeklinu u kojoj su sokolovi sagradili svoje gnijezdo.Podigne kamenčić i
baci ga preko ruba.Padajući, kamenčić udari o stijenu, a zatim nestane iz vidokruga.Nadao se da bi mogao uzbuniti
mužjaka u gnijezdu i tako otkriti njegov točan položaj, ali od njega još nije bilo nikakvog znaka.Samo je ženka
nastavila svoje besciljno kruženje i ispuštala svoje čudne, usamljene krikove.
Taita dozove Nefera i zaveže kraj konopca oko njegovog struka. Pažljivo provjeri čvor, a zatim provuče konopac kroz
prste cijelom njegovom duljinom, tražeći bilo koje oštećeno mjesto.
"Imaš vreću za nošenje ptića."upita i provjeri čvor kojim ju je Nefer pričvrstio oko ramena tako da mu ne ometa
pokrete prilikom spuštanja.
"Prestani se toliko brinuti,Taita.Moj otac kaže da si ponekad poput stare žene."
"Tvoj bi otac trebao pokazati više poštovanja. Brisao sam mu guzicu kad je bio dojenče, baš kao i tvoju."
Taita se smrkne i još jednom provjeri čvor na dječakovom struku, odlažući sudbonosni trenutak. No, Nefer odšeta do
ruba, gdje uspravno stane, bez ikakvog znaka oklijevanja.
"Jesi li spreman?" Pogleda preko ramena, i nasmiješi se uz bljesak bijelih zuba i tamnozelenih očiju.
Te oči živo su ga podsjećale na kraljicu Lostris. Pomisli kako je Nefer još ljepši no što je bio njegov otac u tim
godinama.
"Ne možemo čekati ovdje cijeli dan", Nefer izreče jednu od omiljenih očevih fraza gospodskim tonom, vjerno
oponašajući kraljevski način govora.
Taita sjedne i namjesti se u položaj u kojem je mogao zaglaviti pete u pukotinu i, nagnuvši se unatrag, osloniti o
konopac oko ramena. Klimne Neferu, i vidje kako prpošni osmijeh nestaje s dječakovog lica dok je prekoračivao rub.
Otpuštao je konopac dok se Nefer polako spuštao.
Nefer se spusti do izbočine u litici, grčevito se držeći s obje ruke, i nogama potraži uporište ispod izbočine. Pronađe
pukotinu nožnim prstima i gurne u nju bosu nogu, zavrnuvši gležanj kako bi se učvrstio, a zatim sklizne dolje.
Pogleda još jednom gore prema Taiti,pokuša se nasmiješiti ali načini samo grimasu,a zatim se zanjiše preko
izbočine.Prije no što je uspio pronaći još jedno uporište, osjeti kako mu se noga sklize u pukotini i poče se ljuljati na
konopcu.Ako izgubi oslonac,okretat će se i bespomoćno visjeti iznad provalije. Sumnjao je da starac ima dovoljno
snage da ga povuče natrag do vrha. Očajnički posegne za pukotinom i zakvači se prstima, umirujući svoje kretnje.
Posegne i drugom rukom i ulovi sljedeće uporište. Prošao je izbočinu, ali srce mu je snažno udaralo, a dah mu je
šištao u grlu.
"Jesi li dobro?" Taitin glas spusti se do njega.
"Dobro!", dahne.
Pogleda dolje između koljena i vidje kako se pukotina u stijeni širi u vrh usjekline iznad gnijezda. Ruke su mu bile
umorne i počele su drhtati. Istegne desnu nogu prema dolje i nade još jedan oslonac.Taita je bio u pravu,spuštanje je
bilo teže nego uspon. Kad je pomaknuo desnu ruku, vidio je da mu je zglob oderan, ostavivši mali trag krvi na stijeni.
Spuštajući se malo po malo, došao je do mjesta na kojem se pukotina otvarala u glavnu usjeklinu. Ponovno je bio
prisiljen da posegne iza ruba i pronađe skriveni oslonac.
Jučer, kad su on i Taita razgovarali o tome sjedeći s druge strane ponora, ovo mjesto prijelaza činilo se tako
laganim,ali sada su se njegova oba stopala slobodno ljuljala nad rubom usjekline.Učini mu se da ga ponor usisava
poput nekih čudovišnih usta. Zastenja i uhvati se s obje ruke, ukočivši se na stijeni. Sada je bio uplašen, a posljednje
ostatke njegove hrabrosti otpuhali su naleti vrućeg vjetra koji su udarali u njega,prijeteći da ga otrgnu s
litice.Pogleda dolje i suze mu se pomiješaše sa znojem na licu. Ponor ga je dozivao, vukao ga pandžama užasa, dok
mu se želudac stezao od mučnine.
"Kreći se!" Taitin glas dođe do njega,tih ali ispunjen osjećajem hitnje. "Moraš se kretati."
S velikim naporom Nefer se pribere za još jedan pokušaj.Bosim je nožnim prstima pipkao ispod sebe,i napokon
pronašao izbočinu koja se činila dovoljno širokom da mu pruži oslonac. Spustio se na rukama koje su ga neizdrživo
boljele.Iznenada noga mu sklizne niz izbočinu,a ruke su mu bile previše umorne da drže njegovu težinu. On pade uz
vrisak. Pao je samo za dva raspona svojih ruku, a tada se konopac okrutno zareže u njegovu kožu, stežući se ispod
rebara i izbijajući mu dah iz pluća.Visio je iznad provalije, dok ga je držao samo konopac i starac iznad njega.
"Nefer, možeš li me čuti?", Taitin je glas bio promukao od napora.Dječak zaječi poput šteneta.
"Moraš se uhvatiti. Ne možeš ovako visjeti."
Taitin glas ga je smirio. Trepćući, očisti oči od suza i ugleda stijenu udaljenu od svojeg lica samo dužinu ruke.
"Uhvati se!", usmjeri ga Taita.
Nefer vidje da visi nasuprot usjeklini. Otvor je bio dovoljno velik da ude u njega, a izbočina dovoljno široka da stane
na nju, kad bi je samo mogao doseći. Ispruži drhtavu ruku i dodirne zid vrhovima prstiju. Zaljulja se prema njemu.
Činilo se da njegovi pokušaji traju u vječnost,ali napokon se uspije ubaciti u otvor,stavivši oba stopala na
izbočinu.Zatim čučne u otvoru.Tamo se zaglavi, pokušavajući doći do zraka. Iznad njega, Taita više nije osjećao
njegovu težinu, povikne ohrabrujući ga.
"Bak-her, Nefer, bak-her! Gdje si?"
"U usjeklini, iznad gnijezda."
"Što možeš vidjeti?"
Taita je nastojao prikovati dječakov um na druge stvari da ne razmišlja o praznini pod svojim nogama. Nefer rukom
obriše znoj iz očiju i pogleda dolje. "Vidim rub gnijezda."
"Koliko je daleko?"
"Blizu."
"Možeš li ga dosegnuti?"
"Pokušat ću."
Nefer se odupre savijenim leđima o krov uske usjekline, i polako se spusti niz strmi pod. Ispod sebe mogao je
nazrijeti suhe grančice koje su virile iz gnijezda. Dok se spuštao, malo po malo otvarao mu se pogled u gnijezdo.
Idući put kad se oglasio, glas mu je bio snažniji i uzbuđen.
"Mogu vidjeti sokola. Još je na gnijezdu."
"Što radi?", vikne Taita.
"Čuči, izgleda kao da spava." Neferov glas bio je zbunjen. "Vidim mu samo leđa."
Sokol je bio nepomičan, ležeći na višoj strani neurednog gnijezda.Nefer se pitao,kako je moguće da spava i da nije
svjestan buke iznad sebe.Njegov osobni strah bio je zaboravljen zbog uzbuđenja što se nalazi blizu sokola, dok mu je
gnijezdo gotovo na dohvat ruke.Kretao se brže, sigurnije, jer je dno usjekline pod njegovim nogama bilo sve ravnije,a
bilo je i više mjesta da uspravi glavu.
"Mogu mu vidjeti glavu."
Sokolova krila bila su raširena, kao da nadlijeće plijen. Prekrasan je, pomisli Nefer,a ja sam skoro dovoljno blizu da
ga mogu dotaknuti, pa ipak ne pokazuje strah. Iznenada shvati da može uloviti usnulu pticu. Pripremio se za to da
pokuša,zaglavivši rame u usjeklini, s nogama u čvrstom stavu. Polako se nagne prema sokolu, a zatim se zaustavi s
rukama iznad njega.
Na crvenosmeđim leđnim perima vidio je kapljice krvi. Sjajne poput uglačanih rubina, svjetlucale su na suncu.S
iznenadnim grčem u dubini želuca, Nefer shvati da je sokol mrtav.Obuzeo ga je strašan osjećaj gubitka, kao da mu je
oduzeto nešto od velike vrijednosti za njega. Činilo se kao nešto više od smrti jednog sokola. Kraljevska ptica
simbolizirala je nešto više, bila je simbol boga i kralja.
Dok ju je promatrao, činilo mu se da se lešina sokola pretvara u mrtvo tijelo faraona.Nefer se zagrcne od jecaja i
povuče ruku.Pokrenuo se u pravi trenutak, jer tada začuje suh, oštar zvuk i snažno šištanje zraka. Nešto veliko i
sjajno crne boje udari na mjesto gdje se sekundu prije nalazila njegova ruka, i udari u podlogu od suhih grančica
takvom snagom da se cijelo gnijezdo zatreslo. Nefer se povuče onoliko koliko mu je dozvoljavao uski prostor u
usjeklini, i pogleda groteskno stvorenje koje se sada ljuljalo pred njegovim očima. Činilo se da mu je vid sada
izoštren i da sve vidi uvećano,a vrijeme se kretalo sporo kao u noćnoj mori. Vidio je mrtve ptiće zgrčene u udubini
gnijezda iza sokola, dok se debelo tijelo divovske crne kobre uvijalo oko njih.
Glava zmije bila je podignuta,a njezin je vrat, prošaran crno bijelim šarama, bio raširen. Crni jezik palucao je između
tankih usana razvučenih kao u osmijehu.Kobrine oči su bile zagasito crne boje, i oba su u središtu odražavala
svjetlost poput zvijezde, promatrajući Nefera hipnotičkim pogledom.
Nefer pokuša upozoriti Taitu krikom, ali nije mogao proizvesti nikakav glas. Nije mogao otrgnuti pogled od
kobrinog.Njezina glava polako se ljuljala, ali golemo tijelo koje je u potpunosti ispunilo gnijezdo sokolova pulsiralo je
i grčilo se.Svaka ljuska na koži izgledala je poput izbrušenog dragulja stružući po grančicama gnijezda.Tijelo kobre
bilo je debelo poput Neferove noge i polako se uvijalo.Glava se zaljulja unatrag, usta se otvore i Nefer ugleda blijedu
crtu grla.Gotovo prozirni očnjaci isprave se u naborima mekane membrane, na vrhu svake iglice vidjela se kapljica
otrova.
Zatim glava strelovito poleti naprijed.Kobra skoči na Neferovo lice.Nefer krikne i baci se u stranu, izgubi ravnotežu i
zakotrlja se iz usjekline na leda. Iako se Taita pripremio da izdrži nagli trzaj, bio je skoro izbačen iz svojeg stava na
vrhu litice kad je Neferova težina opteretila konopac. Dio konopca od konjske dlake skliznuo mu je između prstiju,
oderavši mu kožu, ali izdržao je. Mogao je čuti dječaka kako nerazumljivo vrišti pod njime, i osjetio je kako se njiše
na kraju konopca.Nefer se zanjiše iz usjekline,a zatim natrag prema gnijezdu sokolova. Kobra se brzo snašla nakon
neuspješnog napada, i opet se uspravila. Usredotočila je pogled na dječaka i okrenula glavu prema njemu. U tom
trenutku, ispusti grleni šištavi zvuk.Nefer opet zavrišti i divlje zamahne nogama prema zmiji.
Taita začuje užas u tom vrisku i legne unatrag, vukući konopac dok ne osjeti kako njegovi stari mišići pucaju pod
naporom. Kobra instinktivno udari na Neferove oči kad joj se približio, ali u tom trenutku Taita povuče i skrene
Neferov smjer kretanja. Razjapljena usta zmije promaše njegovo uho za širinu prsta,a potom ga teško tijelo udari u
rame poput udarca biča.Nefer opet zavrišti, pomislivši da je fatalno ugrizen.Kad se opet zanjihao iznad provalije,
pogleda na mjesto na ramenu na koje je zmija zabila očnjake i ugleda blijedo žuti otrov raspršen po debelom
kožnom naboru vreće.
S divljim osjećajem olakšanja strgne vreću.Dok se opet zanjihao prema kobri koja je i dalje prijeteći čekala, stavi
vreću ispred sebe poput štita. U trenutku kad joj je došao u blizinu, kobra opet udari, ali Nefer dočeka udarac
vrećom. Očnjaci životinje zabiše se u kožu i zaglaviše se tamo.Kad se Nefer opet zanjihao unatrag, povukao je i zmiju
sa sobom. Izvukao ju je iz gnijezda, tjelesinu s ljuskama koja se uvijala i grčila. Udarala je o Neferove noge teškim
repom, uz strašno šištanje, dok su kapi otrova prskale iz njezinih otvorenih usta i tekle niz kožnu vreću.Bila je tako
teška da je cijelo Neferovo tijelo snažno protreseno. Skoro bez razmišljanja, Nefer odbaci od sebe kožnu vreću, dok
su kobrini očnjaci još bili zaglavljeni u kožu.Vreća i zmija zajedno su padali,dok se snažno tijelo još skupljalo i
bijesno udaralo oko sebe. Glasno šištanje zmije postajalo je sve tiše.Činilo se da pada cijelu vječnost dok napokon
nije udarila u stijene daleko ispod.Udarac je nije ubio niti onesvijestio i dalje se uvijala kotrljajući se niz strminu,
odskakujući preko kamenja poput velike crne lopte dok se ne izgubi iz Neferovog vidokruga medu sivim
gromadama.
Kroz izmaglice užasa koje su mu zamaglile um, Taitin glas dopre do njega. Bio je promukao od napora i brige.
"Govori mi. Možeš li me čuti?"
"Ovdje sam, Taita." Neferov glas bio je slab i drhtav.
"Povući ću te gore."
Polako, malo po malo,Taita izvuče Nefera.Čak i u opasnosti, Nefer se divio starčevoj snazi.Kad je došao na dohvat
stijene, mogao je malo rasteretiti konopac i sve je krenulo brže. Napokon se prebaci preko izbočine i ugleda, s
velikim olakšanjem,Taitu kako ga gleda s vrha.Njegove su stare crte lica, poput sfinginih,bile duboko usječene zbog
napora kojem je bio izložen. Posljednjim zamahom Nefer se prebaci preko vrha i padne u starčeve ruke. Ležao je
tamo pokušavajući doći do daha, nesposoban da govori razgovjetno.Taita ga zagrli. I on je drhtao od uzbuđenja i
napora. Polako su se smirili i vratili dah. Taita prinese mješinu s vodom Neferovim usnama i on potegne gutljaj,
zagrcne se i potegne još jednom. Zatim pogleda Taitu tako očajno da ga je starac snažnije zagrlio.
"Bilo je strašno." Neferove riječi bile su jedva razumljive. "Bila je u gnijezdu. Pobila je sve sokolove. O, Taita, bilo je
užasno."
"Što je to bilo, Nefer?", upita nježno Taita.
"Ubila je moju božansku pticu, i mužjaka."
"Polako, momče. Popij još vode."
Ponudi mu mješinu. Nefer se ponovno zagrcne i obuzme ga napad kašlja. Čim je mogao opet govoriti, reče šištavim
glasom.
"Pokušala je ubiti i mene. Bila je golema, tako crna."
"Što je to bilo, dječače? Objasni mi."
"Kobra, golema crna kobra. U gnijezdu, čekala me. Izgrizla je ptiće i mužjaka na smrt, i napala me čim me spazila.
Nisam mogao niti zamisliti da bi kobra mogla narasti tako velika."
"Je li te ugrizla?" upita Taita užasnut, i povuče Nefera na noge da ga pregleda.
"Ne, Taita. Upotrijebio sam vreću kao štit. Nije me niti dodirnula."
Nefer se protivio, ali Taita mu strgne halju i pregleda ga cijelog, tražeći rane od ugriza. Jedna šaka i oba koljena bili
su mu izderani, ali osim toga, njegovo snažno mlado tijelo bilo je obilježeno jedino faraonskim simbolom s
unutrašnje strane njegove butine. Taita je svojeručno načinio tu tetovažu, i to je bilo minijaturno remek djelo koje će
uvijek potvrđivati Neferovo pravo na dvostruku krunu.
"Hvala velikom bogu koji te zaštitio",promrmlja Taita."S ovom prikazom kobre, Horus ti je poslao znak o strašnim
događajima i opasnostima." Lice mu je bilo ozbiljno, pokazujući znakove boli i tuge.
"To nije bila prirodna guja."
"Jest, Taita. Vidio sam je izbliza. Bila je golema, ali bila je prava zmija."
"Kako je onda došla do gnijezda? Kobre ne mogu letjeti, a nema drugog načina da se popne uz tu liticu."
Nefer ga je promatrao užasnuto.
"Ubila je moju božansku pticu", glasno prošapta.
"Ubila je i kraljevskog sokola, faraonovo drugo ja", složi se Taita tmurno, dok mu je tuga još bila u očima.
"Ovdje su otkrivene neke misterije. Vidio sam njihove sjene u svojoj viziji, ali one su potvrđene onim što ti se
dogodilo danas. Bilo je to izvan prirodnog poretka."
"Objasni mi to, Taita", zahtijevao je Nefer. Taita mu pruži halju.
"Prvo se moramo spustiti niz ovu planinu i pobjeći od velikih opasnosti koje nam prijete prije nego što razmislim o
znakovima."
Zaustavi se i pogleda prema nebu, duboko zamišljen. Zatim spusti pogled i zagleda se Neferu u lice.
"Obuci se", bilo je sve što je rekao.
Čim je Nefer bio spreman, Taita ga povede k udaljenoj strani vrha i započeše sa spuštanjem. Brzo su napredovali, jer
poznavali su put, a osjećaj žurbe koji je Taita širio svakim pokretom bio je zarazan. Konji su bili tamo gdje su ih
ostavili, ali prije no što su uzjahali, Nefer reče.
"Mjesto gdje je pala kobra nije daleko odovud." Pokazao je prema vrhu padine ispod litice na kojoj se još moglo
vidjeti gnijezdo sokolova.
"Pođimo potražiti lešinu. Ako nađemo ostatke, možda ćeš moći nekom čarolijom uništiti njezine moći."
"Potrošili bismo dragocjeno vrijeme. Nema nikakvog trupla." Taita skoči na leđa kobile.
"Uzjaši, Nefer. Kobra se vratila na sjenovita mjesta iz kojih je i došla."
Nefer se strese od praznovjernog straha,a zatim se popne na leđa svojeg ždrijepca.Nisu razgovarali sve dok nisu sišli
s viših padina i spustili se u krševito istočno podnožje. Nefer je znao daje uzaludno započinjati razgovor s Taitom
dok je ovako raspoložen, ali dojahao je do njega i oprezno rekao.
"Taita, ovo nije put za Gebel Nagaru."
"Ne vraćamo se tamo."
“Zašto ne?”
"Beduini znaju da smo bili kod izvora. Reći će to onima koji nas traže", objasni Taita. Nefer je bio zbunjen.
"Tko nas traži?" Taita okrene glavu i pogleda dječaka s takvim sažaljenjem da ga je ušutkao.
"Objasnit ću ti kada siđemo s ove proklete planine i dođemo na sigurno mjesto."
 
Taita je izbjegavao grebene brda, gdje bi se njihova silueta mogla ocrtavati na pozadini neba, i tražio je put kroz
doline i uske prolaze. Išao je prema istoku, dalje od Egipta i Nila, prema moru. Sunce se već spuštalo kad je zaustavio
kobilu i progovorio.
"Glavni karavanski put nalazi se iza sljedeće linije brda. Moramo ga prijeći, ali neprijatelji nas možda tamo traže."
Konje su ostavili vezane u skrivenom wadiju, s nekoliko šaka smrvljenog dura prosa u njihovim kožnim hranilicama
na njuškama, a zatim su se oprezno popeli do vrha brda i pronašli vidikovac iza zida od purpurnog škriljevca, odakle
su mogli gledati dolje prema karavanskom putu.
"Ležat ćemo ovdje do mraka", objasni Taita. "Zatim ćemo prijeći put."
"Ne shvaćam što radiš, Taita. Zašto putujemo na istok? Zašto se ne vratimo u Tebu, pod zaštitu faraona, mojeg oca?"
Taita tiho uzdahne i sklopi oči. Kako da mu to kažem? Ne mogu više skrivati. Ali on je još uvijek dijete, i moram ga
zaštititi. Činilo se kao da mu Nefer čita misli, jer položio je svoju ruku na Taitinu i tiho rekao.
"Danas, na planini, dokazao sam da sam muškarac. Ponašaj se tako prema meni." Taita klimne.
"Zaista, dokazao si." Prije no što je nastavio, još  jednom promotri utabani put pod njima i odmah sagne glavu.
"Netko iolazi!" upozori.
Nefer se priljubi iza komada škriljevca.Promatrali su stup prašine kako se brzo primiče niz karavanski put sa
zapada.Do tog renutka dolina je bila u dubokoj sjenci, a nebo je bilo ispunjeno rim veličanstvenim nijansama zalaska
sunca.
"Kreću se brzo. To nisu trgovci, to su bojna kola", reče Nefer. "Da, sad ih mogu vidjeti." Njegove mlade oči razabrale
su oblik vodećih kola, s parom konja koji je kasao ispred vozača na njegovom povišenom položaju.
"To nisu Hiksi", nastavi on, dok su se likovi približavali. "To su naši. Skupina od deset kola. Da! Vidim zastavu na
vodećim kolima."
Zastava je lepršala na dugom bambusovom štapu visoko iznad oblaka prašine. "Kohorta Phat garde! Sigurni smo,
Taita!" Nefer skoči na noge i mahne s obje ruke nad glavom.
"Ovdje!", vikao je. "Ovdje, Plavi. Tu sam. Ja sam princ Nefer!" Taita posegne koščatom rukom i snažno ga povuče
dolje.
“Sagni se, mala budalo. To su podanici kobre."
Još jednom baci pogled preko ruba, i vidje da je vodeći vozač kola vjerojatno ugledao Neferovu siluetu naspram
neba, jer natjerao je svoj par konja u galop i približavao im se brzo.
"Dođi!", reče Neferu. "Požuri! Ne smiju nas uloviti."
Povukao je dječaka s grebena i jurnuo niz padinu.Nakon početne neodlučnosti, Nefera je potaknula Taitina
žurba.Potrčao je svom snagom, skačući s kamena na kamen, ali nije mogao uloviti starca. Taitine duge mršave noge
letjele su, a srebrena griva njegove kose lepršala je iza njega. Prvi je stigao do konja, i jednim se skokom vinuo na
leda kobile.
"Ne shvaćam zašto bježimo od vlastitih ljudi?", dahtao je Nefer. "Što se događa, Taita?"
"Uzjaši! Nemamo vremena za razgovor. Moramo pobjeći."
Dok su galopirali iz ušća wadija na otvoreno, Nefer pogleda preko ramena. Vodeća kola dojuriše preko vrha grebena
i vozač vikne, ali udaljenost i buka kotača prigušili su njegov glas.
Taita ih je prije vodio kroz područje krševitih vulkanskih stijena kroz koje nisu mogla proći niti jedna kola. Sada su
jahali prema tom mjestu, a njihovi su konji jurili rame uz rame, korak uz korak.
"Kad bismo uspjeli doći među stijene, pobjegli bismo im tijekom noći. Svjetlost dana skoro je nestala."
Taita pogleda posljednju zraku sunca koje je već zašlo iza zapadnih brda.
"Konjanik je uvijek brži od kola", izjavi Nefer, sa sigurnošću koju nije stvarno osjećao. No, kad se osvrnuo preko
ramena, vidio je da je to točno. Odmicali su od vozila koja su poskakivala po neravnom terenu.Prije no što su Nefer i
Taita stigli do krševitog područja, kola su tako zaostala za njima da su u sumraku bila gotovo nevidljiva od vlastite
prašine.Čim su ušli medu stijene, morali su usporiti do opreznog kasa,ali tlo je bilo tako opasno, a svjetlo tako slabo,
da su nastavili korakom.U posljednjoj zraci svjetlosti Taita vidje tamni obris vodećih kola skupine kako se
zaustavljaju na rubu neprohodnog područja. Prepoznao je glas vozača koji je vikao za njima, iako su mu riječi bile
nerazgovjetne.
"Prinče Nefer, zašto bježite? Ne morate nas se bojati. Mi smo Phat garda, i došli smo vas otpratiti u Tebu."
Nefer skoro okrene glavu svojeg konja.
"To je Hilto. Poznajem mu glas dobro. On je dobar čovjek. Zove me."
Hilto je bio slavni ratnik, koji je nosio Zlato hrabrosti, ali Taita strogo naredi Neferu da nastavi.
"Nemoj da te zavaraju. Ne vjeruj nikome."
Poslušno, Nefer nastavi jahati kroz krševitu divljinu. Udaljeni povici iza njih polako su slabili i uskoro ih je utišala
vječna tišina pustinje. Prije no što su odmakli dalje, tama ih je prisilila da sjašu i pješke prođu kroz teže prohodna
mjesta gdje se krivudava stazica sužavala i gdje su oštri stupovi od crnih stijena mogli osakatiti konja ili razbiti
kotače bilo kojeg vozila koje bi ih pokušalo slijediti.
Napokon su se morali zaustaviti da napoje i odmore konje. Sjedili su jedan do drugog. Taita je svojim nožem odrezao
krišku dura kruha, pa su razgovarali žvačući.
"Pričaj mi o svojoj viziji, Taita. Što si stvarno vidio kad si radio na Labirintima Amona Ra?"
"Rekao sam ti. Bili su skriveni."
"Znam da to nije istina." Nefer zavrti glavom.
"Rekao si to da me zaštitiš."Zadrhtao je od noćne hladnoće, i od osjećaja straha koji ga je pratio još od susreta sa
zlom kod sokolovog gnijezda.
"Vidio si nešto strašno, znam da jesi. Zato sada bježimo. Moraš mi reći sve o svojoj viziji. Moram shvatiti što nam se
događa."
"Da, u pravu si", napokon se složi Taita. "Vrijeme je da saznaš."
Tankom rukom povukao je Nefera pod svoj šal. Dječaka je iznenadila toplina starčevog mršavog tijela. Činilo se da
Taita razvrstava misli, a tada napokon progovori.
"U mojoj viziji, vidio sam veliko drvo koje raste na obalama Majke Nil. Bilo je to moćno drvo i njegovi su cvjetovi bili
plavi poput zumbula, a nad njime je lebdjela dvostruka kruna Gornjeg i Donjeg kraljevstva. U njegovoj su sjenci bile
sve mase Egipta, muškarci i žene, djeca i sjedobradi, trgovci i seljaci i pisci, svećenici i ratnici. Drvo je svima pružalo
zaštitu,i svi su napredovali i bili zadovoljni."
"To je bila dobra vizija." Nefer ju je brzo protumačio, kako ga je Taita učio.
"Drvo je sigurno faraon, moj otac. Boja kuće Tamos je plava, a moj otac nosi dvostruku krunu."
"Tako sam i ja to protumačio."
"Što si vidio nakon toga, Taita?"
"Vidio sam zmiju u blatnim vodama rijeke, kako pliva prema drvetu. Bila je to moćna zmija."
"Kobra?", pogađao je Nefer, a glas mu je bio tih i uplašen.
"Da", potvrdi Taita. "Bila je to velika kobra.Ona je ispuzala iz voda Nila i popela se na drvo, omatajući se oko stabla i
grana dok se nije činila dijelom drveta, kao da ga podržava i daje mu snagu."
"Ovo ne razumijem", prošapta Nefer.
"Zatim se kobra ispružila iznad najviših grana drveta, napala i zabila očnjake u stablo."
"Blagi Horuse." Nefer se strese. "Je li to bila ista zmija koja me pokušala ugristi, što misliš?" Nije čekao odgovor, već
brzo nastavi.
"Što si tada vidio, Taita?"
"Vidio sam kako se drvo smežuralo, palo i razbilo se. Vidio sam kako se kobra slavodobitno uzdigla, ali sada je na
svojoj zloj glavi nosila dvostruku krunu. Iz mrtvog drveta proklijali su zeleni izdanci,ali kad su se pojavili, guja je i
njih napala, i oni su bili otrovani i umrli su."
Nefer je šutio. Iako je značenje bilo očigledno, nije bio u stanju iskazati svoju interpretaciju vizije.
"Jesu li svi zeleni izdanci drveta bili uništeni?" napokon upita.
"Jedan je rastao u tajnosti, ispod površine zemlje, dok nije ojačao. Zatim je izbio iz zemlje poput moćne loze i sukobio
se s kobrom.Iako ga je kobra napala svom snagom, preživio je i nastavio rasti."
"Kakav je bio kraj sukoba, Taita? Tko je od njih pobijedio? Tko je na kraju imao dvostruku krunu?"
"Nisam vidio kraj sukoba, jer je bio skriven dimom i prašinom rata."
Nefer je šutio tako dugo da Taita pomisli da je zaspao,ali tada dječak počne drhtati,i on shvati da plače.Napokon
Nefer progovori sa zastrašujućom sigurnošću.
"Faraon je mrtav. Moj otac je mrtav. To je bila poruka tvoje vizije. Otrovano drvo je faraon. To je ista poruka kao i
ona na sokolovom gnijezdu. Mrtvi sokol je faraon. Moj otac je mrtav, a ubila ga je kobra."
Taita mu nije mogao odgovoriti.Sve što je mogao učiniti bilo je da stisne Neferova ramena i pokuša mu prenijeti
snagu i utjehu.
"A ja sam zeleni izdanak drveta", nastavi Nefer. "Vidio si to. Znaš da kobra čeka da me uništi kao i mojeg oca. Zato
nisi dopustio da me vojnici vrate u Tebu. Znaš da me tamo čeka kobra."
"Ali, tko je kobra? Nisi li ugledao njegovo lice u viziji?"
"Znamo da je bio blizu prijestolja tvojeg oca. U viziji, on je omotan oko drveta i podržava ga," Taita zastane, a tada,
kao da je odlučio,nastavi.
"Naja je ime kobre." Nefer ga je promatrao.
"Naja!", prošapta. "Naja! Sada mi je jasno zašto se ne smijemo vratiti u Tebu." Zastane za trenutak, a tada reče.
"Lutajući po istočnim zemljama, postat ćemo izopćenici, prosjaci."
"Vizija je pokazala da ćeš ojačati. Moramo vjerovati Labirintima Amona Ra."
Usprkos boli za svojim ocem, Nefer je napokon zaspao, ali Taita ga je probudio u tami pred zoru. Opet su uzjahali i
krenuli na istok dok neprohodno područje nije ostalo iza njih, a Neferu se učini da je osjetio miris mora na jutarnjem
vjetru.
"U luci Seged pronaći ćemo brod da nas preveze do zemlje Hurijanaca." Činilo se da Taita može čitati njegove misli.
"Kralj Sargon od Babilona i Asirije,tih moćnih kraljevstava između Eufrata i Tigrisa, satrap je tvojeg oca.On je vezan s
tvojim ocem sporazumom protiv Hiksa i svih naših zajedničkih neprijatelja.Mislim da će se Sargon držati tog
sporazuma, jer on je častan čovjek.Moramo se nadati da će nas on prihvatiti i podržati tvoje pravo na prijestolje
ujedinjenog Egipta."
Pred njima, sunce je izlazilo uz sjaj poput sjaja peći, a kad su se popeli na sljedeću uzvisinu, ugledali su pod sobom
more koje je blještalo poput svježe iskovanog ratnog štita. Taita procijeni udaljenost.
"Stići ćemo do obale prije no što sunce zađe večeras."
Zatim se okrene i pogleda natrag. Ukoči se kad ugleda ne jedan, nego četiri odvojena stupa žute prašine koji su se
dizali s ravnice iza njih.
"Opet Hilto", uzvikne "Trebao sam znati da stari lupež neće tek tako odustati od potjere."Uspravi se na leđima konja
kako bi bolje vidio,stari konjanički trik.
"Sigurno je zaobišao kamenito područje tijekom noći. Sada je kola rasporedio u pojas kako bi pronašao naše tragove.
Nije trebao vidovnjaka da mu kaže da smo krenuli istočno, prema obali."
Brzo potraži zaklon u svim smjerovima. Iako se otvorena kamenita ravnica kojom su putovali činila potpuno
prazna,spazio je jednu beznačajnu neravninu koja bi im mogla pružiti zaklon ako do nje stignu na vrijeme.
 "Sjaši!", zapovjedi Neferu. "Moramo biti što je moguće niži i ne podizati prašinu da nas ne vide."
Tiho prekori sam sebe jer se nije potrudio da tijekom noći sakriju svoje tragove.Kad su poveli konje prema
zaklonu,pazili su da zaođidu komade mekane zemlje i da se drže kamenitog tla, na kojem neće ostavljati tragove.
Stigavši do zaklona, otkrili su da je previše plitak da prikrije konja koji stoji. Nefer uplašeno pogleda unazad.Najbliži
stup prašine bio je iza njih manje od pola lige, i brzo se približavao.Drugi su bili rašireni u širokom polukrugu.
"Ovdje nema mjesta za skrivanje, a sada je prekasno za bijeg. Već su nas opkolili."
Taita sklizne s leđa svoje kobile, nježno joj prozbori i sagne se da joj pomiluje prednje noge.Kobila je udarala
kopitima,frktala,ali kad je ustrajao, oklijevajući se spustila na bok, još uvijek frkćući u znak laganog protesta. Taita
skine svoju halju i njome joj poveže oči,da ne pokuša opet ustati.Zatim brzo dođe do Neferovog konja i izvede isti
trik. Kad su oba konja bila na zemlji, oštro reče Neferu.
"Lezi na glavu Zvjezdoznanca i zadrži ga na tlu ako pokuša ustati."
Nefer se nasmija prvi put otkad je saznao za očevu smrt. Taitin pristup životinjama uvijek ga je očaravao.
"Kako si ih naveo da to učine, Taita?"
"Ako s njima razgovaraš tako da te razumiju, učinit će sve što im kažeš. Sada lezi pored njega i pazi da bude tiho."
Ležali su iza konja i promatrali kako se stupovi prašine kreću preko ravnice oko njih.
"Neće moći otkriti naše tragove na kamenitom tlu, zar ne, Taita?" upita Nefer s nadom.
Taita promumlja nešto u bradu.Gledao je kako se najbliža kola približavaju. Izgledala su nematerijalna u vrelom
isijavanju pustinje, valovita i isprekidana kao slika gledana kroz vodu. Kretala su se prilično sporo, tražeći njihov
trag. Iznenada se pokrenu naprijed odlučnije i brže.Taita vidje da je vozač pronašao njihove tragove i da ih slijedi.
Kola su se približavala i sada su jasnije mogli razabrati ljude na njima. Naginjali su se preko branika, proučavajući tlo
kojim su prolazili. Iznenada Taita nesretno promrmlja.
"Smrdljivog mu daha Seta, imaju nubijskog izvidnika."
Visok crni čovjek izgledao je još viši zbog ukrasa od ždralovih pera koji je nosio na glavi. Pet stotina lakata od mjesta
na kojem su ležali skriveni Nubijac skoči s kola u pokretu i potrči ispred konja.
"Sada su na mjestu na kojem smo skrenuli ovamo", prošapta Taita. "Neka Horus sakrije naš trag od tog crnog
divljaka."
Pričalo se da nubijski izvidnici mogu slijediti trag koji ostavlja lastavica u zraku.Nubijac zaustavi kola signalom
ruke.Izgubio je trag tamo gdje su skrenuli na kamenito tlo.Sagnuvši se gotovo do tla,kružio je preko gole zemlje. S te
je udaljenosti sličio na pticu sekretara koja lovi zmije i glodavce.
"Ne možeš li za nas načiniti čaroliju skrivanja, Taita?"Nefer prošapta nelagodno.
Taita je često koristio ovu čaroliju kad su lovili gazele na otvorenim ravnicama, i uglavnom je uspijevao dozvati
lakovjerne životinjice u domet luka bez da su osjetile lovce.
Taita ne odgovori,ali kad je Nefer pogledao starca, vidio je da on već u ruci drži svoju najmoćniju čaroliju,zlatnu
petokraku zvijezdu sjajne izrade, Lostrisin periapt. Nefer je znao da je u njemu zapečaćen uvojak kose koji je Taita
odsjekao s glave kraljice Lostris dok je ležala na balzamerskom stolu prije no što je postala božanstvo. Taita ga
prinese usnama dok je tiho recitirao napjev Skrivanja od očiju neprijatelja. Na ravnici,Nubijac se uspravi s novom
odlučnošću i pogleda direktno u njihovom smjeru.
"Otkrio je skretanje naših tragova", reče Nefer.
Gledali su kako kola kreću za Nubijcem kad je ovaj pošao prema njima preko kamenitog tla. Taita reče tiho.
"Poznajem dobro tog vraga. Zove se Bay i šaman je plemena Usbak."
Nefer je uplašeno promatrao kola i izvidnika koji su im se približavali. Vozač kola stajao je visoko na osloncu za
noge. Zasigurno ih je mogao vidjeti, ali nije pokazivao znakove da ih je spazio. Došli su još bliže i Nefer prepozna
Hilta u kolima, vidio je čak i njegov bijeli ožiljak na desnom obrazu koji je zadobio u bitci. Za trenutak se činilo da
gleda ravno u Nefera očima oštrim poput jastrebovih, a zatim njegov pogled skrene.
"Ne miči se."
Taitin glas bio je mekan poput lahora nad svijetlom ravnicom. Sada je Bay, Nubijac, bio tako blizu da je Nefer mogao
vidjeti svaki talisman u ogrlici koja mu je visjela na širokim, golim grudima.Bay se naglo zaustavi i njegovo
prošarano lice se namršti, dok je polako okretao glavu tražeći oko sebe, poput lovačkog psa koji je namirisao plijen.
"Mirno!", prošapta Taita. "Osjeća nas."
Bay prijeđe još nekoliko koraka, a zatim se zaustavi i podigne ruku. Kola krenu za njim. Konji su bili uznemireni.
Hilto dodirne branik drškom koplja koje je držao u ruci. Zvuk struganja pojačala je tišina. Bay je gledao ravno u
Neferovo lice. Nefer pokuša izdržati taj mračni, prodorni pogled bez treptanja, ali oči mu se ovlaže od napora. Bay
posegne i uhvati jedan talisman u svojoj ogrlici. Nefer shvati da je to kost iz grudi lava ljudoždera. Taita je i sam imao
jedan takav u svojoj zbirci talismana i čarolija.Bay počne lagano pjevušiti dubokim melodioznim afričkim
basom.Zatim udari bosom nogom o zemlju i pljune u Neferovom smjeru.
"Probija moju zavjesu" reče Taita ravnim tonom.
Iznenada se Bay naceri i pokaže ravno prema njima lavljim talismanom koji je držao u šaci. Iza njega, Hilto
zapanjeno vikne i zagleda se u Nefera i Taitu koji su bili iznenada razotkriveni kako leže na otvorenom, udaljeni
samo stotinu lakata.
 
"Prinče Nefer! Tražili smo vas prošlih trideset dana. Hvala velikom Horusu i Ozirisu, napokon smo vas pronašli."
Nefer uzdahne i podigne se na noge, a Hilto se približi, iskoči iz kola i klekne pred njim na jedno koljeno. Skine s
glave brončanu kacigu u obliku lubanje, i povika glasom naviklim na zapovijedanje na bojnom polju.
"Faraon Tamos je mrtav! Živio Faraon Nefer Seti! Živio zauvijek!"
Seti je bilo prinčevo božansko ime, jedno od pet imena moći koja su mu dana nakon rođenja, dugo vremena prije no
što je njegov dolazak na prijestolje bio siguran.Nikom nije bilo dopušteno da upotrebljava božansko ime do ovog
trenutka, kad je prvi put oslovljen kao faraon.
"Faraone! Moćni biče! Došli smo da vas odvedemo u Sveti grad da se uzdignete u svoju božansku sliku kao Horus od
Zlata."
"Što ako odbijem poći s vama, pukovniče Hilto?", upita Nefer.
Hilto se zbuni.
"Uza svu ljubav i vjernost, faraone, najstroža zapovijed namjesnika Egipta jest da vas dovedemo u Tebu.Moram
poslušati tu zapovijed,čak i ako time riskiram vaše nezadovoljstvo."
Nefer pogleda sa strane Taitu, i progovori rubom usana.
"Što da učinim?", a Taita mu uzvrati.
"Moramo poći s njima."
 
Krenuli su u Tebu s pratnjom od pedeset bojnih kola koja je predvodio Hilto. Prema strogim zapovijedima, kolona je
najprije otišla do oaze Boss. Brzi konjanici odaslani su naprijed do Tebe i gospodar Naja, namjesnik Egipta, došao je
iz grada u oazu da se susretne s mladim faraonom Nefer Setijem. Petog dana, eskadron prašnjavih i slupanih kola od
višemjesečnog putovanja divljinom, dokotrljao se u oazu. Dok su ulazili u sjenu krošnji palminog drveća, cijela
postrojba Phat gardista poređala se u paradi kako bi im zaželjela dobrodošlicu. Vojnici su usukali svoja oružja, a
umjesto njih nosili su palmino lišće kojim su mahali dok su pjevali himnu svojem monarhu.
"Seti, moćni biče Miljeniče istine. Ti od dvije gospe, Nekhbet i Wadjet. Vatrena gujo, velike snage. Horuse od zlata,
koji oživljavaš srca. Ti od trske i pčele. Seti, sin Raa, bog Sunca, živio zauvijek i vječno."
Nefer je stajao između Hilta i Taite na podnožju vodećih kola. Njegova odjeća bila je otrcana i prašnjava, a njegovi
gusti uvojci prljavi. Sunce je obojilo njegovo lice i ruke u boju zrelih badema. Hilto je vozio kola niz dugi prolaz koji
su formirali vojnici, a Nefer se sramežljivo smiješio ljudima koje bi prepoznao u redovima, dok bi mu oni odgovarali
spontanim klicanjem.Voljeli su njegovog oca, a sada i njega. U središtu oaze nalazila se skupina raznobojnih šatora
koji su postavljeni pokraj bunara.
Ispred kraljevskog šatora, gospodar Naja, okružen dvorjanima, plemićima i svećenicima, čekao je kralja. Izgledao je
moćno i elegantno u ulozi namjesnika, blještav i lijep u zlatu i dragom kamenju, namirisan miomirisima. Kraj njega
su stajale Heseret i Mervkara, princeze kraljevske Kuće Tamos. Njihova su lica bila biserno bijela od šminke, i velikih
očiju obrubljenih sjenilom.Čak su i bradavice njihovih golih grudi bile obojene crveno,poput zrelih višanja. Perike od
konjske dlake bile su prevelike za njihove lijepe glave, a haljine su im bile tako optočene biserima i zlatnim nitima da
su stajale ukočeno poput lutaka.
Kad je Hilto zaustavio kola pred njim,gospodar Naja istupi i prihvati prljavog dječaka.Nefer nije imao prilike da se
okupa otkad je napustio Gebel Nagaru, i smrdio je kao jarac.
"Kao tvoj namjesnik, pozdravljam te, faraone. Tvoj sam ponizni sluga i tvoj vjerni sudrug. Živio tisuću godina!",
izgovori glasno, tako da su oni u najbližim redovima mogli čuti svaku riječ.
Gospodar Naja povede Nefera za ruku do podija savjeta, izrezbarenog od dragocjenog crnog drveta iz unutrašnjosti
afričkog kontinenta i obloženog slonovačom i biserjem. Postavi ga gore, a zatim se spusti na koljena i poljubi
Neferove izderane i prljave noge bez ikakvog znaka odbojnosti. Nožni prsti bili su mu pokidani i pokriveni crnom
prašinom.Ustane i podignu Nefera na noge, te mu strgne razderanu halju tako da je faraonska tetovaža na njegovoj
butini bila vidljiva. Okrenuo je dječaka polako, tako da ju je svatko mogao jasno vidjeti.
"Pozdrav, faraone Seti, bože i sine bogova. Gledaj svoje znamenje. Gledajte ovaj znak, svi narodi svijeta, i dršćite pred
kraljevom moći. Sagnite se pred moći faraona."
Vojnici i dvorjani okupljeni oko podija snažno povikaše."Živio, faraone! Neka živi zauvijek u svojoj moći i
veličanstvu!"
Naja povede princeze naprijed, i one kleknu pred brata kako bi mu se zaklele na vjernost. Njihovi su glasovi bili
nečujni, a tada Mervkara skoči na podij, ne mogavši se obuzdati, dok su haljine s draguljima lepršale oko nje. Pojuri
prema bratu.
 "Nefere!" cikne. "Tako si mi nedostajao! Mislila sam da si mrtav." Nefer joj nespretno uzvrati zagrljaj, dok se nije
odmaknula i prošaptala. "Užasno smrdiš." Nasmije se.
Gospodar Naja pozove jednu od kraljevskih dadilja da odvede dijete, a zatim su moćni gospodari Egipta predvođeni
članovima savjeta izlazili kako bi se zakleli na vjernost.Neugodan se trenutak dogodio kad je faraon pogledao skup i
upitao jasnim, prodornim glasom.
"Gdje je moj dobri ujak Kratas? On bi prije svih trebao biti ovdje da me pozdravi."
Talla promumlja formalno objašnjenje.
"Gospodar Kratas je spriječen.Kasnije ćemo objasniti vašem veličanstvu."
Talla, star i slab, sada je predsjedao savjetom države. Postao je Najin podanik. Svečanost je završila kad je gospodar
Naja pljesnuo rukama.
"Faraon je došao s dalekog puta. Mora se odmoriti prije no što povede procesiju u grad."
Posesivno uhvati Nefera za ruku i povede ga u kraljevski šator, čije su prostrane galerije i saloni mogli ugostiti cijelu
regimentu gardista.Tamo su ga čekali stručnjaci za odjeću,mirise, frizeri, čuvari kraljevskih dragulja, manikeri,
maseri,sobari,djevojke za kupanje.
Taita odluči ostati pokraj dječaka kako bi ga mogao zaštititi. Pokušao se nenametljivo uključiti u ovu skupinu, ali
njegov mršavi stas i glava sa srebrenom kosom privlačili su pažnju, a njegova slava i reputacija bili su takvi da nije
mogao proći neprimijećen nigdje u zemlji. Gotovo odmah, zapovjednik straže stupi pred njega.
"Pozdrav, gospodaru Taita. Neka ti se bogovi uvijek smiješe."
Iako ga je faraon Tamos uzdigao u plemiće,Taita se još uvijek osjećao nelagodno kad bi ga oslovili ovom titulom.
"Namjesnik Egipta poslao je po tebe."
Pogleda magovu prljavu odjeću i prašnjave stare sandale.
"Bilo bi dobro da mu ne pođeš u ovakvoj odjeći. Gospodar Naja ne podnosi neugodne mirise i prljav izgled."
Šator gospodara Naje bio je veći i luksuzniji od faraonovog. Sjedio je na prijestolju od izrezbarene ebanovine i
slonovače ukrašene zlatom i još rjeđim i dragocjenijim srebrom, s likovima glavnih egipatskih bogova.Pješčani pod
bio je prekriven vunenim tepisima iz Hurije,istkanim u predivnim bojama, uključujući i svijetlozelenu koja je
simbolizirala plodna polja oko obiju obala Nila.Od svojeg uspona na položaj namjesnika,Naja je prisvojio tu zelenu
boju kao boju svoje kuće.Vjerovao je da ugodni mirisi potiču bogove da se približe, i zato je tamjan gorio u srebrenim
posudama koje su visjele na lancima s krovne konstrukcije šatora.Na niskom stolu ispred prijestolja nalazile su se
otvorene staklene vaze ispunjene parfemom. Namjesnik skine vlasulju, a rob stavi kapu od namirisanog pčelinjeg
voska na njegovu obrijanu glavu. Dok se vosak topio, tekao je niz njegove obraze i vrat, hladeći ga. Unutrašnjost
šatora mirisala je poput vrta. Čak su i dvorjani, ambasadori i pomoćnici bili prisiljeni okupati se i namirisati prije no
što su došli u blizinu namjesnika.
I Taita je poslušao savjet zapovjednika straže. Kosa mu je bila čista i počešljana u srebrene valove koji su padali
preko ramena, a odjeća mu je bila svježe oprana i potpuno izbijeljena.Na ulazu u šator klekne kako bi ukazao
poštovanje prijestolju.Dok se dizao na noge, začuje žamor komentara i spekulacija.Strani ambasadori znatiželjno su
ga promatrali, i čuo je kako šapću njegovo ime. Čak su i ratnici i svećenici klimali glavama i naginjali se jedni
drugima i komentirali:
"To je mag." "Sveti Taita, adept Labirinta." "Taita, Ranjeno Oko Horusovo."
Gospodar Naja podigne pogled s papirusa koji je proučavao i sa smiješkom pogleda niz šator. Bio je zaista lijep
muškarac, pravilnih crta lica i senzualnih usana.Nos mu je bio prav i uzak, a oči su boje zlatnog ahata, žive i
inteligentne. Njegove gole grudi bile su lišene sala, a ruke vitke i obložene čvrstim mišićima. Taita brzo promotri
redove ljudi koji su sjedili najbliže prijestolju. U kratko vrijeme od smrti faraona Tamosa,dogodila se preraspodjela
moći među dvorjanima i plemićima.Mnoga poznata lica nisu bila ovdje,a mnogi drugi izišli su iz anonimnosti u
svjetlost namjesnikove milosti. Od takvih, Asmor iz Phat garde nije bio medu posljednjima.
 
"Dođi ovamo, gospodaru Taita", Najin glas bio je ugodan i dubok.
Taita se pokrene prema prijestolju i redovi dvorjana razmakoše se kako bi ga propustili. Namjesnik mu se nasmiješi
s visine.
"Znaj da si visoko u našoj milosti. Časno si ispunio dužnost koju ti je naložio faraon Tamos. Pružio su princu Neferu
obuku i savjete od neprocjenjive vrijednosti."
Taita je bio zapanjen toplinom ovog pozdrava, ali nije to pokazao.
"Sad kad je princ postao faraon Seti, još će mu više trebati tvoja ruka vodilja."
"Neka živi zauvijek", odgovori Taita, i skup ponovi njegove riječi. "Neka živi zauvijek."
Gospodar Naja pozove ga rukom.
"Zauzmi ovdje svoje mjesto, u sjeni mog prijestolja. Čak i meni će trebati tvoje iskustvo i mudrost u vođenju
faraonovih poslova."
"Kraljevski namjesnik pruža mi veću čast no što je zaslužujem."
Taita ljubazno pogleda gospodara Naju. Bilo je mudro ne dozvoliti skrivenom neprijatelju da otkrije odbojnost koju
je osjećao prema njemu. Sjedne na ponuđeno mjesto,ali odbije svileni jastuk, smjestivši se na vuneni sag. Leđa i
ramena bila su mu uspravna.Namjesnički poslovi su se nastavili. Vršili su podjelu imovine generala Kratasa,budući
da je proglašen izdajicom, sve što je imao pripalo je Kruni.
"Od izdajice Kratasa,za hram Hapi i svećenicima misterija"čitao je Naja s papirusa ,"sve njegove zemlje i zgrade na
istočnoj obali rijeke između Dendere i Abnuba."
Taita je žalio za najstarijim prijateljem, ali nije dopustio da se sjena bola pokaže na njegovom licu. Za vrijeme dugog
putovanja iz pustinje, Hilto mu je prepričao Kratasovu smrt, a zatim rekao.
"Svi ljudi, čak i oni dobri i plemeniti, hodaju oprezno u blizini novog namjesnika Egipta. Menset je mrtav,a on je
predsjedavao vijećem države. Umro je u snu,ali ima onih koji pričaju da mu je u tome netko pripomogao. Cinka je
mrtav, smaknut zbog izdaje, iako više nije bio dovoljno priseban niti da vara svoju prastaru ženu.Njegovo imanje
zaplijenilo je namjesništvo. Još pedeset njih otišlo je u društvu dobrog Kratasa u podzemni svijet. A svi članovi
savjeta su Najini psi."
Kratas je bio Taitina posljednja veza sa zlatnim danima kad su Tanus, Lostris i on bili mladi. Volio ga je.
"Od izdajice Kratasa, namjesniku Egipta, sve zalihe prosa čuvane u njegovo ime u žitnicama Athribisa", čitao je
gospodar Naja s papirusa.
To je oko pedeset teretnih brodova, proračuna Taita, jer Kratas je lukavo ulagao u trgovinu prosom. Gospodar Naja
bogato si je naplatio tegoban posao ubojstva.
"Ove zalihe koristit će se za opće dobro."
Taita se bezizražajno upita tko će određivati javno dobro. Svećenici i pisari marljivo su bilježili na svojim glinenim
pločicama podjelu One će biti pohranjene u arhivima hrama. Taita je svoj bijes i tugu zaključao u srce.
"Sada ćemo prijeći na sljedeće važno kraljevsko pitanje", reče gospodar Naja, kad su Kratasovi nasljednici bili lišeni
cijelog svojeg nasljedstva, a on bogatiji za tri lakha zlata.
"Dolazim do razmatranja dobrobiti i statusa kraljevskih princeza, Heseret i Mervkare.Temeljito sam se savjetovao sa
članovima državnog savjeta. Svi su se složili da bih, za njihovo dobro, trebao oženiti obje.Kao moje žene, imat će
potpunu zaštitu.Boginja Izida je zaštitnica obje kraljevske djevice.Naredio sam svećenicama boginje da se
posavjetuju s proročanstvima, i utvrdile su da će ovi brakovi umilostiviti boginju.Stoga, svečanost će se održati u
hramu Izide u Luksoru na dan idućeg punog mjeseca,nakon pokopa faraona Tamosa i krunidbe njegovog
nasljednika, princa Nefera Setija."
Taita je ostao nepomičan, bezizražajnog lica, ali svud oko njega čuo se šapat i žamor. Političke implikacije takvog
dvostrukog braka bile su monumentalne. Svi prisutni znali su da gospodar Naja namjerava putem braka postati član
Kuće Tamos,a time ujedno i idući nasljednik.Taitu prožme hladnoća do kostiju, kao da je upravo začuo smrtnu kaznu
za faraona Nefer Setija proglašenu s Bijele kule u centru Tebe. Preostalo je još samo dvanaest dana od sedamdeset
do kraljevskog balzamiranja mrtvog faraona.Neposredno nakon sahrane Tamosa u njegovoj grobnici u Dolini
kraljeva na zapadnoj obali Nila, dogodit će se krunidba njegovog nasljednika i vjenčanje njegovih preživjelih kćeri.
Tada će kobra ponovno napasti. Taita je bio siguran u to.
Iz razmišljanja o opasnostima koje su okruživale princa trgne ga komešanje skupa i shvati da je namjesnik upravo
proglasio sastanak završenim i da je ustao i izišao kroz prolaz u šator iza prijestolja.On krene s ostalima iz šatora.
Pukovnik Asmor stane ispred njega sa smiješkom i pristojnim naklonom.
"Gospodar Naja, namjesnik Egipta, ne želi da odete. Poziva vas na privatnu audijenciju."
Asmor je sada bio pukovnik namjesnikove tjelesne straže s titulom Najboljeg od Deset Tisuća.U kratko vrijeme
postao je čovjek od moći i utjecaja.Nije mogao niti htio izbjeći poziv i zato Taita klimne glavom.
"Sluga sam faraona i njegovog namjesnika. Neka obojica žive tisuću godina."
Asmor ga povede u stražnji dio šatora, pridržavajući zastore kako bi mogao proći. Taita se nađe u otvorenom lugu
palminog drveća i Asmor ga povede do mjesta gdje je bio postavljen manji šator sa samo jednom prostorijom.
Desetak stražara bilo je postavljeno u krugu oko paviljona, jer to je bilo mjesto tajnog savjeta u koje nije smjela ući
niti jedna osoba bez namjesnikovog poziva. Na Asmorovu zapovijed, stražari se ukloniše u stranu i pukovnik uvede
Taitu u zasjenjenu unutrašnjost.Naja podigne pogled s brončane posude u kojoj je prao ruke.
"Dobrodošao, maže."
Toplo se nasmiješi i mahne prema gomili jastuka u središtu poda prekrivenog sagovima.Dok je Taita sjedao, Naja
klimne Asmoru.Ovaj ode stražariti na ulazu u šator, s izvučenim srpolikim mačem.U šatoru su bili sami i nitko nije
mogao čuti razgovor.Naja je skinuo svoj nakit i obilježja svoje službe.Bio je prijateljski raspoložen i sjeo na jedan od
jastuka okrenut Taiti. Pokaže na pladanj sa zaslađenim mesom i šerbetom i zlatnim posudama koje su stajale između
njih.
"Izvoli, osvježi se."
Taitin nagon govorio mu je da odbije,ali znao je da bi odbijanje namjesnikovog gostoprimstva značilo otkrivanje
neprijateljstva, i time bi upozorio Naju na to da mu je smrtni neprijatelj. Za sada, gospodar Naja nije imao razloga
znati da je Taita bio svjestan njegovih namjera prema novom faraonu, ili njegovih zločina i budućih planova. Spusti
glavu zahvalno i izabere zdjelu najudaljeniju od njegove ruke. Čekao je da Naja uzme drugu zdjelu sa šerbetom.
Namjesnik je podiže i ispije bez oklijevanja. Taita podigne zdjelu do usana, i popije gutljaj. Držao ga je na jeziku. Neki
su se hvalili da posjeduju otrove koji su bez okusa i neprimjetni, ali Taita je proučio sve elemente razgradnje. Čak
niti gorko voće nije moglo od njega sakriti njihov okus. Piće je bilo nekontaminirano i on ga proguta sa
zadovoljstvom.
"Hvala ti na povjerenju", reče Naja ozbiljno, i Taita shvati da se to odnosi na širi pojam od njegovog prihvaćanja
osvježenja.
"Sluga sam kralja, a time i njegovog namjesnika."
"Ti si osoba od neprocjenjive vrijednosti za krunu", odvrati Naja. "Vjerno si služio tri faraona i svi oni bez pitanja su
se oslanjali na tvoj savjet."
"Precjenjujete moju vrijednost, gospodaru namjesniče. Ja sam samo slabi starac." Naja se nasmiješi.
"Star? Da, star si. Čuo sam da pričaju kako si stariji od dvjesto godina." Taita nije ovo ni potvrdio niti zanijekao.
"Ali slab, nikako! Star si i monumentalan poput planine. Svi ljudi znaju da je tvoja mudrost bezgranična. Tvoje su čak
i tajne vječnog života."
Laskanje je bilo direktno i besramno, i Taita je u njemu tražio skrivene razloge i značenja.Naja utihne, gledajući ga s
iščekivanjem.Što je htio čuti? Taita pogleda u njegove oči i potraži svojim umom misli drugog čovjeka. Bile su brze i
neuhvatljive poput pećinskih šišmiša u sumrak. Jednu misao uhvatio je cijelu, i odjednom shvati što Naja želi od
njega.Znanje mu je dalo moć i put pred njime otvori se poput vrata osvojenog grada.
"Tisuće godina, svaki kralj i svaki učenjak tražili su tajnu vječnog života", reče mekano. "Možda ju je jedan čovjek
pronašao." Naja se žustro nagne prema njemu, nalaktivši se na koljena.
"Moj gospodaru, vaša su pitanja preduboka za starca poput mene. Dvjesto godina nije vječni život."
Taita skromno raširi ruke i obori pogled, dopuštajući Naji da pročita ono što je želio čuti u ovom polovičnom
nijekanju. Dvostruka kruna Egipta i vječni život, pomisli,i u sebi se nasmiješi,zadržavši ozbiljan izraz lica.Želje ovog
namjesnika bile su malobrojne i jednostavne. Naja se uspravi.
"O ovim ćemo teškim temama razgovarati drugi put." U njegovim žutim očima zasjao je trijumfalni sjaj.
"Ali postoji nešto drugo što ću tražiti od tebe.Bit će to način da mi dokažeš da je moje dobro mišljenje o tebi potpuno
opravdano.Uvidjet ćeš da je moja zahvalnost bez granica."
Uvija se poput jegulje, pomisli Taita, a ja sam nekad vjerovao da je samo tupa vojničina.Uspio je sakriti svjetlost
svojih svjetiljki od svih nas.Naglas reče samo.
“Ako je unutar mojih moći, neću ništa odbiti faraonovom namjesniku."
"Ti si adept Labirinta Amona Ra", reče Naja sa sigurnošću koja nije prihvaćala negiranje. Još jednom Taita uvidje
sjenovite dubine ambicija ovog čovjeka. Ne samo kruna i vječni život! On također želi saznati i budućnost, pomisli
Taita u čudu, ali skromno klimne glavom i odgovori.
"Moj gospodaru Naja, cijeli život proučavao sam misterije, i možda sam ponešto i naučio."
"Cijeli svoj dugi život." Naja na svoj način naglasi rečenicu.
"I naučio si vrlo mnogo."
Taita sagne glavu i zašuti. Kako sam mogao i pomisliti da bi me mogao ubiti?, upita se. Štitit će me vlastitim životom,
jer on vjeruje da čuvam,ključ njegove besmrtnosti.
"Taita,miljeniče kraljeva i bogova,želim da za mene prodeš Labirintima Amona Ra."
"Gospodaru, nisam nikada radio na Labirintima za nekoga tko nije bio kraljica ili faraon,kome nije bilo suđeno da
sjedi na prijestolju Egipta."
"Možda baš ta osoba sada to traži od tebe", reče gospodar Naja vrlo značajno.
Veliki Horus mi ga je izručio. Imam ga u svojim rukama, Pomisli Taita, i reče. "Povinujem se željama faraonovog
namjesnika."
"Hoćeš li još danas proći Labirintima za mene? Vrlo sam nestrpljiv saznati želje bogova." Najino lijepo lice iskazivalo
je živo uzbuđenje i pohlepu.
"Nitko ne bi smio olako ulaziti u Labirinte",odvrati Taita."Postoje velike opasnosti,ne samo za mene već i za osobu
koja traži proricanje. Trebat će neko vrijeme za pripremanje putovanja u budućnost."
"Koliko?", Najino razočaranje bilo je vidljivo.
Taita položi ruku na čelo glumeći duboku zamišljenost. Neka malo omiriše mamac, pomisli on. Bit će spremniji
progutati udicu. Napokon podigne pogled.
"Prvog dana svečanosti Bika Apisa."
 
Idućeg jutra kad je izišao iz velikog šatora,faraon Seti više nije sličio na prašnjavog i smrdljivog dječarca koji je jučer
ušao u oazu Boss. Kraljevskim bijesom i vatrenošću koja je bacila u očaj njegovu svitu odbio je pokušaje brijača da
mu obriju glavu. Umjesto toga, njegove su tamne uvojke oprali i češljali dok nisu zasjali na jutarnjem suncu. Na vrhu
glave nosio je uraeus, zlatni ukras koji je prikazivao Nekbet, boginju s likom lešinara i Naju, kobru. Njihove figure s
očima od plavog i crvenog stakla bile su isprepletene na njegovom čelu. Nosio je lažnu bradu kao kraljevski simbol.
Bio je vješto našminkan, tako da je njegova ljepota bila naglašena i gomila koja je čekala pred šatorom uzdahnula je s
obožavanjem i strahopoštovanjem, bacajući se na tlo pred njime. Njegovi su ukrasni nokti na prstima bili od kovanog
zlata,a na nogama je nosio zlatne sandale.
Na grudima mu se nalazio jedan od najdragocjenijih krunskih dragulja Egipta, grudni medaljon Tamosa, draguljima
optočen portret boga Horusa Sokola. Hodao je dostojanstvenim korakom neobičnim za tako mladog čovjeka, noseći
štap i žezlo prekrižene na grudima. Ozbiljno je gledao pred sebe, dok u jednom trenutku krajičkom oka ne spazi
Taitu u prvom redu gomile,zakoluta očima prema starcu i rezignirano načini vragoljasti mig.
Gospodar Naja koračao je iza njega u oblaku parfema, ukrašen draguljima i autoritativnog držanja. Na njegovom je
boku visio plavi mač, a na desnoj ruci nosio je jastrebov pečat.Zatim dođoše princeze sa zlatnim perima boginje Izide
na glavama i zlatnim prstenjem na prstima ruku i nogu.Nisu više bile obučene u grube haljine od prethodnog
dana,od glave do pete bile su odjevene u duge haljine, ali platno je bilo tako fino i prozirno da je svjetlo prolazilo
kroz njega, kao kroz riječnu maglu u zoru. Mervkarini su udovi bili vitki, a grudi dječačke. Obrisi Heseretinog tijela
bili su oblikovani u uzbudljive obline, a grudi su joj imale ružičaste vrhove koji su se nazirali kroz tanke nabore. U
dnu trbuha medu butinama vidio se tamni trokut ženstvenosti.
Faraon se popeo na svečanu nosiljku i sjeo na povišeno prijestolje. Gospodar Naja stajao mu je s desne strane, dok su
mu princeze sjedile kod nogu. Družine svećenika iz svakog od pedeset hramova Tebe išle su za njima, svirajući lire,
udarajući u bubnjeve i tresući sistrume, pušući u rogove, pjevajući i izvikujući pohvale i zahvale bogovima.Zatim je
Asmorova tjelesna straža zauzela svoje mjesto u procesiji, a nakon njih došlo je Hiltov eskadron bojnih kola, svježe
obojenih i ukrašenih cvijećem i drugim ukrasima. Konje su timarili sve dok im tijela nisu sjajila poput plemenitih
metala, a u grive su im bile upletene vrpce. Volovi koji su nosili kraljevsku nosiljku bili su potpuno bijeli, a njihova
masivna tijela bila su ukrašena buketima ljiljana i vodenih zumbula. Široko razmaknuti rogovi i papci bili su im
pokriveni listićima zlata. Goniči su bili potpuno goli nubijski robovi. Svaka dlačica uklonjena im je s glava i tijela, što
je činilo njihove genitalije još većima. Od glave do pete bili su premazani bogatim uljima tako da su se sjajili na
suncu, crni poput Setovog oka, u veličanstvenom kontrastu sa snježnobijelim volovima.Tjerali su ih naprijed, i volovi
su nastavljali stupati kroz prašinu. Tisuću vojnika Phat garde slijedili su ih i kao jedan zapjevali himnu.
Stanovništvo Tebe otvorilo je glavna vrata grada u znak dobrodošlice i popunilo vrhove zidina.Na milju daleko od
grada, prašnjava površina ceste bila je pokrivena palminim lišćem, slamom i cvijećem.Zidovi, kule i zgrade Tebe bili
su sagrađeni od zemljanih opeka pečenih na suncu.Kameni blokovi bili su rezervirani za izgradnju grobnica i
hramova.U dolini Nila rijetko je kišilo, pa te zgrade nisu propadale, bile su svježe okrečene i na njima su visjele
zastave nebeskoplave boje Kuće Tamos.Procesija je prošla kroz vrata, dok je gomila plesala, pjevala i plakala od
radosti, ispunjavajući uske ulice tako da se kraljevska nosiljka kretala brzinom divovske kornjače. Kraljevska
nosiljka zastajala je kod svakog hrama i faraon je dostojanstveno silazio da bi prinio žrtvu bogovima koji su obitavali
unutra.Bilo je već kasno poslijepodne kad su napokon stigli do pristaništa na obali rijeke, gdje je kraljevski brod
čekao da preveze faraonovu pratnju do palače Memnona na zapadnoj obali.
Kad su se popeli na palubu, dvije stotine veslača u klupama prionulo je veslima. Na ritam bubnja, dizala su se i
spuštala ujednačeno, mokra i sjajna poput krila gigantske čaplje. Opkoljeni flotom galija, brodica i drugih malih
plovila, prešli su prijeko u sumrak.Čak i kad su došli do zapadne obale, kraljeve dužnosti nisu bile završene.
Druga kraljevska nosiljka prenijela ga je kroz gomile do pogrebnog hrama njegovog oca, faraona Tamosa. Mrak je
pao prije no što su krenuli uz stubište obasjano bakljama,a stanovništvo se cijeli dan posvećivalo pivu i vinu iz
kraljevske riznice. Snažan povik zaglušio ih je kad je faraon sišao s nosiljke kod Tamosovog hrama i popeo se uz
stubište između redova granitnih kipova njegovog oca i njegovog boga zaštitnika Horusa u svih njegovih stotinu
božanskih likova ,Horus kao dijete Harpokrat, s prstom u ustima, kako siše na prsima Iziđe, ili kako čuči na cvijetu
lotosa, ili s glavom sokola, ili kao sunčev disk s krilima. Činilo se da su kralj i bog postali jedno.
Gospodar Naja i svećenici poveli su dječaka faraona kroz visoka drvena vrata u Dvoranu tuge, to sveto mjesto gdje je
Tamosova mumija ležala na postolju od crnog diorita. Na odvojenom oltaru na bočnom zidu koji je čuvao crni kip
Anubisa, boga groblja, stajale su crne posude boje bisernog alabastera koje su čuvale kraljevo srce, pluća i crijeva.Na
drugom oltaru kod suprotnog zida, sarkofag prekriven zlatom stajao je spreman za kraljevsko truplo.Na poklopcu
sarkofaga nalazio se reljef faraona u zlatu, tako životan da se Neferovo srce zgrčilo probodeno bolom, a suze mu
navrle na oči. Odagna ih treptanjem, i krene za svećenicima do sredine dvorane gdje je ležalo tijelo njegovog oca.
Gospodar Naja zauzeo je položaj s druge strane ploče nasuprot Neferu, a visoki svećenik stajao je kod glave mrtvog
kralja. Kad je sve bilo spremno za ceremoniju Otvaranja Usta mrtvog kralja, dva svećenika povukla su laneni pokrov
prebačen preko trupla i Nefer se refleksno trgne.
Tijekom svih tjedana nakon njegove smrti, dok su Nefer i Taita bili u pustinji, balzameri su radili na kraljevom tijelu.
Prvo su uz pomoć srebrenih žlica s dugim drškama kroz njegove nosnice izvukli meko tkivo mozga bez oštećivanja
glave. Uklonili su očne jabučice, koje bi se brzo počele raspadati i ispunili očne šupljine i šupljinu lubanje lužnatim
solima i aromatskim biljem. Zatim su spustili truplo u kupku zasićenu solima, pazeći na glavu, i pustili da se namače
trideset dana,svakodnevno mijenjajući jake alkalne tekućine. Masnoće su uklanjali iz trupla,a kožu ogulili. Samo su
kosa i koža na glavi ostali netaknuti.Kad su napokon truplo izvadili iz lužnatih kupki, bilo je položeno na dioritsku
ploču,i oprano uljima i biljnim tinkturama. Prazna trbušna šupljina bila je napunjena lanenim krpama natopljenim
smolom i voskom.Rana od strijele u prsima bila je zašivena, a preko nje su položeni amuleti od zlata i dragog
kamenja. Nazubljena i slomljena strijela koja je ubila kralja uklonjena je iz faraonovog tijela. Proučilo ju je državno
vijeće, a potom je zapečaćena u zlatnoj posudi. Slijedila je faraona u grobnicu, moćni talisman protiv bilo kojeg
budućeg zla koje bi ga moglo snaći na putovanju kroz podzemlje. Tijekom preostalih četrdeset dana balzamiranja,
truplo se trebalo potpuno osušiti na vrućem pustinjskom vjetru koji je puhao kroz otvorena vrata. Kad je truplo bilo
suho, moglo je biti zamotano. Laneni zavoji polagani su na truplo na kompliciran način, dok su zborovi svećenika
pjevali napjeve bogovima. Pod njih su stavljali još dragocjenih talismana i amuleta, a svaki sloj bio je obojen smolom
koja se stvrdnjavala do metalne tvrdoće i sjaja. Samo je glava ostala otkrivena,a potom su cijeli tjedan prije
Otvaranja Usta, četiri najvještija umjetnika za šminkanje, iz ceha balzamera pomoću voska i kozmetike vratili
kraljevom licu ljepotu kakvu je imalo za života. Zamijenili su oči savršenim imitacijama od kamenog kristala i
obsidijana. Bjeloočnice su bile prozirne, a šarenice i zjenice bile su boje identične prirodnoj boji kraljevih očiju.
Staklene kugle činile su se ispunjene životom i inteligencijom, tako da ih je Nefer promatrao sa strahopoštovanjem,
očekujući da kapci trepnu, a zjenice se rašire prepoznajući ga. Usnice su bile oblikovane i našminkane tako da se
činilo kao da se mogu nasmiješiti u bilo kojem trenutku,a obojena koža izgledala je svilenkasto i toplo, kao da je krv
još uvijek tekla pod njom. Kosa mu je bila oprana i očešljana u poznate tamne kolute koje je Nefer tako dobro
pamtio.
Gospodar Naja, visoki svećenik i zbor zapjevali su napjev protiv umiranja po drugi put, ali Nefer nije mogao otrgnuti
pogled s očeva lica.
"…On je odraz ali ne i ogledalo, on je glazba ali ne i lira, on je stijena ali ne i dlijeto, on će živjeti zauvijek…"
Visoki svećenik došao je pokraj Nefera i postavio mu u ruku zlatnu žlicu. Nefer je bio obučen za ritual, ali ruka mu se
tresla dok je stavljao žlicu na očeve usne i recitirao.
"Otvaram tvoje usne da bi opet imao moć govora." Dodirnuo je žlicom očev nos. "Otvaram ti nosnice da bi opet
mogao disati." Dodirnuo je oba veličanstvena oka. "Otvaram ti oči da bi opet mogao gledati slavu ovog svijeta, i slavu
svijeta koji će tek doći.”
Kad je napokon bilo gotovo, kraljevska pratnja čekala je dok balzameri nisu zamotali glavu i premazali je
aromatičnim smolama. Zatim su postavili zlatnu masku preko lica i ona opet zasja životom. Nasuprot običajima,
faraon Tamos imao je samo jednu smrtnu masku i samo jedan zlatni sarkofag. Njegov je otac otišao u grobnicu
pokriven sa sedam maski i sedam sarkofaga, jedan unutar drugog, pri čemu su vanjski bili veći i ukrašeniji od
unutarnjih. Do kraja te noći Nefer je ostao pokraj zlatnog sarkofaga, moleći se i paleći tamjan, tražeći od bogova da
prihvate njegovog oca u svoje redove i posjednu ga u središte panteona. U zoru je izišao sa svećenicima na terasu
hrama gdje je čekao glavni sokolar njegovog oca. Nosio je kraljevskog sokola na ruci s rukavicom.
"Nefertem!", prošapta Nefer ime ptice. "Lotosov cvijet".
Uzeo je od sokolara veličanstvenu pticu i podigao je visoko na šaci, tako da su je ljudi okupljeni ispod terase mogli
jasno vidjeti. Oko svoje desne noge sokol je nosio malu zlatnu pločicu na zlatnom lancu.Na njoj je bio ugraviran
kraljevski simbol njegovog oca.
"Ovo je božanska ptica faraona Tamose Mamosa. To je duša mojeg oca."
Zaustavio se da bi se sabrao, jer bio je na rubu suza. Tada nastavi.
"Oslobađam božansku pticu mojeg oca." On skine kožnu kukuljicu s glave sokola. Divlje oči trepnule su na jutarnjoj
svjetlosti i ptica nakostriješi pera.Nefer je razvezao čvorove na njenim nogama i ptica raširi krila.
"Poleti, božanski duše!" vikne Nefer. "Poleti visoko za mene i mojeg oca!"
Baci pticu u zrak, a ona uhvati jutarnji vjetar u krila i podigne se visoko. Napravila je dva kruga iznad njih, a tada, s
divljim, tužnim krikom, odleti preko Nila.
"Božanska ptica leti na zapad!", oglasi visoki svećenik.
Svaki član skupa na stubama hrama znao je da je to krajnje nepovoljan znak. Nefer je bio tako fizički i emocionalno
iscrpljen da se ljuljao na nogama gledajući pticu kako odlijeće. Taita ga uhvati prije no što je pao i odvede ga.
 
U Neferovoj spavaćoj sobi u palači Memnona,Taita je spravio napitak i kleknuo uz Neferov krevet. Nefer otpije dugi
gutljaj ponuđene tekućine, a zatim spusti šalicu i upita.
"Zašto moj otac ima samo jedan mali kovčeg kad mi kažeš da je moj djed položen u grobnicu u sedam teških zlatnih
sarkofaga i da je dvadeset jakih volova vuklo njegova pogrebna kola?"
"Tvoj je djed imao najbogatiji pogreb u povijesti naše zemlje, i ponio je sa sobom u podzemlje veliku zalihu dobara,
Nefere", složi se Taita. "Ali tih je sedam kovčega sadržavalo trideset lakha čistog zlata, i skoro je osiromašilo naciju."
Nefer pogleda zamišljeno u šalicu, a zatim popije posljednje kapi tekućine.
"Moj otac zaslužuje takav bogati pogreb, jer bio je moćan čovjek."
"Tvoj djed razmišljao je mnogo o životu poslije smrti." Taita objasni strpljivo. "Tvoj je otac razmišljao mnogo o
svojem narodu i dobrobiti Egipta."
Nefer zakratko razmisli o tome,zatim uzdahne i legne na madrac od ovčje kože i zatvori oči, pa ih opet otvori.
"Ponosan sam na svojeg oca", reče jednostavno. Taita položi ruku na njegovo čelo u blagoslovu i prošapta.
"A znam da će jednog dana tvoj otac imati razloga da bude ponosan na tebe."
 
Taiti nije bio potreban loš predznak leta sokola Nefertema da ga upozori kako su stigli do najopasnijeg i presudnog
razdoblja u cijeloj dugoj povijesti Egipta. Kad je napustio Neferovu spavaću sobu i krenuo u pustinju, činilo se kao da
su zvijezde zamrznute u svojim putanjama i da su se svi drevni bogovi povukli i napustili ih u ovom trenutku najveće
opasnosti.
"Veliki Horuse, sada trebamo tvoje vođstvo. Ti držiš ovu Ta-meri,ovu dragocjenu zemlju u svojim rukama.Ne daj da
ti ispadne iz ruku i razbije se poput kristala.Ne okreći se od nas sada kad patimo.Pomozi mi, moćni sokole. Poduči
me. Obznani mi svoje želje, da bih mogao slijediti tvoju volju."
Moleći se u hodu, popeo se na brda na rubu velike pustinje. Udaranje njegovog dugog štapa o kamenje uzbunilo je
žutog šakala i ovaj pobjegne uz padinu obasjanu mjesečinom.Kad je bio siguran da ga nitko ne promatra,krene
paralelno s rijekom, i ubrza korak.
"Horuse, znaš dobro da se nalazimo na rubu rata i poraza.Faraon Tamos je pao i nema ratnika da nas povede. Apepi i
njegovi Hiksi na sjeveru su toliko ojačali da su postali skoro nepobjedivi. Skupljaju snage protiv nas, i ne možemo im
se suprotstaviti.Dvostruka kruna dva kraljevstva trula je zbog crva izdaje, i ne može opstati protiv nove tiranije.
Otvori mi oči, moćni bože, i pokaži mi put, da pobijedimo osvajačke horde Hiksa sa sjevera i otrov u našoj krvi."
Ostatak tog dana Taita je putovao kroz kamenita brda i mirna mjesta, moleći se i tražeći put kojim treba poći.U
kasnu večer, krene natrag prema rijeci i napokon stigne do svojeg krajnjeg odredišta.Mogao je tamo doći i malom
barkom,ali previše očiju vidjelo bi njegov odlazak, a želio je biti sam u pustinji.
U dubokoj tami, dok je većina ljudi spavala, približio se hramu Besa na riječnoj obali.Baklja je gorjela u udubini iznad
vrata.Osvjetljavala je izrezbarenu figuru boga Besa, koji je čuvao ulaz. Bes je bio deformirani patuljasti bog pijanstva
i razgaljenosti. Jezik mu je visio između nacerenih usana. U varljivoj svjetlosti baklje, Taiti se učini da mu se
nasmiješio dok je prolazio. Svećenički pomoćnik iz hrama dočeka maga. Poveo ga je do kamene ćelije gdje je na stolu
stajao kameni vrč kozjeg mlijeka pokraj pladnja s dura kruhom i medom u saću. Znali su da je jedna od njegovih
slabosti med iz polena cvijeta mimoze.
"Tri čovjeka već čekaju tvoj dolazak,gospodaru",reče mu mladi svećenik.
"Prvo mi dovedi Basteta", reče mu Taita.
Bastet je bio glavni pisar monarha Memphisa.On je bio jedan od Taitinih najdragocjenijih izvora informacija.Nije bio
bogat, ali morao je izdržavati dvije lijepe i skupe žene i gomilu djece. Taita mu je spasio djecu kad su Žuti cvjetovi
uništavali zemlju.Iako nije imao veliki utjecaj na stvari,nalazio se u blizini moćnika,dobro se koristeći svojim ušima i
odličnim pamćenjem.Imao je za Taitu mnogo informacija o tome što se događalo od proglašenja novog namjesnika i
primio je svoju plaću s iskrenom zahvalnošću.
"Tvoj blagoslov bio bi dovoljna plaća, moćni čarobnjače."
"Djeca se ne hrane blagoslovima." otpravi ga Taita.
Zatim je došao Obos, visoki svećenik velikog Horusovog hrama u Tebi. Svoj položaj dugovao je Taiti,koji je
intervenirao za njega kod faraona Tamosa. Većina plemića dolazili su u Horusov hram prinositi žrtve,i svi su se
povjeravali visokom svećeniku.
Treći čovjek koji je izvijestio Taitu bio je Nolro, tajnik vojske sjevera. On je bio eunuh, i medu dvojicom ljudi koji su
preživjeli sakaćenje postojala je posebna veza.
Od dana svoje mladosti,kad se Taita prvi put našao u položaju da upravlja državnim poslovima iz sjene
prijestolja,bio je svjestan apsolutne potrebe za točnim informacijama na temelju kojih će donositi odluke Preostali
dio te noći i veći dio idućeg dana slušao je te ljude i detaljno ih ispitivao, tako da je, krenuvši natrag u palaču
Memnona, bio informiran o svim važnim događajima i političkim previranjima što su se zbili u vrijeme dok je bio u
divljini Gebel Nagare.
Uvečer je krenuo natrag prema palači, izabravši direktan put pokraj obale rijeke. Seljaci koji su se vraćali s rada u
poljima prepoznali su ga, zaželjeli mu sreću i dugi život, i rekli mu "Moli se Horusu za nas, maže", jer svi su znali da
je on Horusov sljedbenik. Mnogi su mu davali sitne darove, a jedan seljak ga je pozvao da s njim podijeli večeru koja
se sastojala od kolača od prosa, prženih skakavaca i toplog, svježeg kozjeg mlijeka.
Kad je pala noć, Taita zahvali ljubaznom seljaku, pozdravi ga i ostavi pokraj vatre. Žurio je kroz noć kako ne bi
propustio svečanost ustoličenja kralja. Zora je osvanula prije no što je stigao do palače, i jedva je imao dovoljno
vremena za kupanje i promjenu odjeće prije no što je otišao do kraljevske spavaonice.
Put su mu zapriječila dva stražara na vratima, prekriživši koplja preko ulaza. Taita je bio zapanjen.To se nije
dogodilo nikad prije. On je bio kraljevski učitelj već trinaest godina po nalogu faraona Tamosa.Pogleda zapovjednika
straže. Čovjek obori pogled, ali nije dopustio ulaz.
"Ne želim te vrijeđati,moćni maže.Postupam po naredbama zapovjednika tjelesne straže, pukovnika Asmora, i
domara palače. Niti jedna osoba ne smije doći u blizinu kralja ako joj to ne dozvoli namjesnik."
Zapovjednik je bio uporan, i Taita ga ostavi i krene do terase na kojoj je Naja doručkovao sa svojim malim krugom
miljenika i ulizica.
"Gospodaru Naja,dobro znate da me faraonov otac odredio za njegovog učitelja i mentora.Imao sam pravo pristupa u
bilo koje doba dana i noći."
"Bilo je to prije mnogo godina, dobri maže", glatko mu odgovori Naja, dok je uzimao grozd od roba i stavljao ga u
usta.
"Tada je to bilo ispravno,ali faraon Seti više nije dijete. Više mu ne treba dadilja." Uvreda je bila usputna, ali ne manje
otrovna.
"Ja sam njegov namjesnik. U budućnosti će od mene tražiti savjet i vodstvo."
"Priznajem vaše pravo i dužnost prema kralju, ali nepotrebno je i okrutno držati me podalje od Nefera", protestirao
je Taita. Naja ga ušutka pokretom ruke.
"Sigurnost kralja je najvažnija", reče i ustane od doručka, obznanjujući da su obrok i razgovor gotovi.
 Okružila ga je tjelesna straža pa je Taita bio prisiljen odstupiti. Gledao je kako Najina pratnja ide niz hodnik do
prostorije savjeta.Nije ih pratio,već se okrenuo,sjeo pokraj ribnjaka kako bi razmislio o razvoju događaja.Naja je
izolirao Nefera.Bio je zatvorenik u vlastitoj palači.Sam, okružen neprijateljima.
Taita je razmišljao kako ga zaštititi. Još jednom je razmotrio ideju bijega iz Egipta. Mogao je odvesti Nefera preko
pustinje pod zaštitu stranih sila dok ne odraste i ojača dovoljno da zatraži svoje pravo.Međutim, bio je siguran da
Naja nije zatvorio samo vrata kraljevskih odaja, već da je zatvoren i svaki mogući put bijega iz Tebe i Egipta. Činilo se
da nema lakog rješenja.
Nakon sata provedenog u dubokom razmišljanju, Taita ustane na noge. Stražari na vratima prostorije savjeta
razmaknuše mu se i Taita prođe kroz prostoriju te sjedne na uobičajeno mjesto u prednjoj klupi. Nefer je sjedio na
postolju pokraj svojeg namjesnika. Nosio je lakšu hedjet krunu Gornjeg Egipta, izgledajući blijedo i nervozno. Taita
se na trenutak zabrine da je već možda postao žrtvom sporog otrova, ali nije vidio nikakvu smrtonosnu auru oko
dječaka. Koncentrirao se da mu pošalje struju snage i hrabrosti, ali Nefer ga pogleda hladno i optužujući jer je
propustio ceremoniju ustoličenja.
Taita se usredotoči na posao savjeta. Razmatrali su najnovija izvješća sa sjeverne fronte, gdje je kralj Apepi ponovno
osvojio Abnub nakon opsade koja je trajala tri prethodne godine.Taj je nesretni grad promijenio gospodare osam
puta od prve hikske invazije za vladavine faraona Mamosa, Tamosovog oca. Da faraona Tamosa nije ubila hikska
strijela, njegova je hrabra strategija mogla spriječiti tragični obrat događaja. Umjesto da se pripremaju za idući
hikski udar na Tebu, vojske Egipta mogle su jurišati prema neprijateljskom glavnom gradu Avarisu.
Taita shvati da je savjet posvađan u svakom pogledu pristupa krizi. Nastojali su otkriti krivca za posljednji
poraz,iako je svakoj budali bilo jasno da je glavni razlog faraonova prijevremena smrt. Ostavio je svoju vojsku bez
glave i srca. Apepi je to odmah iskoristio. Slušajući ih kako se svađaju, Taita osjeti jače nego ikada kako je ovaj rat
otvorena rana u tijelu Egipta. Iscrpljen, tiho ustane i napusti prostoriju savjeta. Ovdje više nije mogao učiniti ništa,
jer još uvijek su se prepirali oko toga kome bi trebalo predati zapovjedništvo nad sjevernim vojskama nakon smrti
faraona Tamosa.
"Sad kad ga nema, niti jedan naš zapovjednik nije dorastao Apepiju,ni Asmor, niti Teron,niti sam Naja",progunđa
Taita i iziđe.
"Zemlja i naše vojske iskrvarili su nakon šezdeset godina ratovanja. Moramo imati vremena da opet izgradimo svoju
snagu i da iz naših redova opet izraste veliki ratni vođa."
Pomislio je na Nefera,ali bile su potrebne godine da dječak preuzme ulogu koju mu je namijenila sudbina,a koju je
Taita spoznao u Labirintima Amona Ra. Moram mu osigurati to vrijeme i čuvati ga dok ne bude spreman.
Pošao je do ženskih odaja palače. Kako je bio eunuh, mogao je proći kroz vrata koja su bila zatvorena za druge
ljude.Prošlo je tri dana otkad su princeze saznale da će uskoro postati nevjeste.Taita je znao da ih je trebao posjetiti
ranije.Bit će zbunjene i uplašene,trebat će im njegova utjeha i savjet. Mervkara ga je vidjela prva kad je ušao u
dvorište. Skoči od Izidine svećenice koja ju je podučavala s pločicom za pisanje i četkicom i potrči prema njemu na
svojim dugim nogama, dok joj je pletenica poskakivala na ramenu. Zagrlila ga je oko struka svom snagom.
 "O, Taita, gdje si bio? Tražila sam te ovih dana."
Kad ga je pogledala, Taita vidje da je plakala,jer oči su joj bile crvene i podvučene tamnim podočnjacima. Sad je opet
zaplakala, a ramena su joj se tresla od jecaja. Taita ju je podigao i držao u naručju sve dok se nije umirila.
"Što je bilo, mali majmunčiću? Što te tako rastužilo?"
"Gospodar Naja odvest će me na tajno mjesto i tamo će mi raditi užasne stvari. Stavit će u mene nešto veliko i oštro
što će me ozlijediti, pa ću krvariti."
"Tko ti je to rekao?" Taita je teško kontrolirao svoj bijes.
"Magara i Saak", reče Mervkara jecajući. "O, Taita, ne možeš li ga spriječiti da mi to učini? Molim te, o, molim te."
Taita pretpostavi da su dvije nubijske ropkinje odgovorne za njen strah. Njihove su priče obično bile o afričkim
čudovištima i ljudožderima, ali sada su svoju štićenicu mučile nečim drugim.
Taita se zarekne da će vratiti malim lajavicama i počne ublažavati princezine strahove.Za to mu je trebala sva
nježnost i takt, jer Mervkara je bila užasnuta. Povede je na izdvojeno i mirno mjesto u vrtu. Sjedoše, i ona mu se
popne u krilo i pritisne svoju bradu o njegova prsa.Naravno, njeni strahovi bili su neosnovani.Čak i nakon vjenčanja,
bilo bi protiv prirode, zakona i običaja da je Naja povede u bračnu postelju prije no što Mervkara dočeka svoj prvi
crveni mjesec, a do toga je trebalo proći još nekoliko godina.
Napokon ju je uspio smiriti, a zatim je odveo do kraljevskih konjušnica da se dive ždrijebetu oždrijebljenom toga
jutra.Kad se ponovno smijala i brbljala, Taita je vrati do vrta i izvede nekoliko manjih čarolija da je zabavi. Pretvorio
je vrč vode iz Nila u odlični šerbet zamočivši prst u vodu i zajedno ga ispiše. Zatim baci kamenčić u zrak i on se
pretvori u živog kanarinca i odleti na vrh smokvinog drveta. Tamo je skakutao i pjevao, dok je dijete pod njim
plesalo i ciktalo od veselja.Ostavio ju je,potražio robinje, Magaru i Saak, i tako ih izgrdio da su se zagrlile i tužno
zaplakale. Znao je da je Magara uvijek vođa u takvim nepodopštinama i zato joj je izvadio živog škorpiona iz uha i
stavio joj ga pred lice, što ju je tako užasnulo da se pomokrila niz noge.
Zadovoljan, krenuo je potražiti Heseret. Kao što je i očekivao, ona je bila kod obale rijeke sa svojom lirom. Pogledala
ga je s tužnim osmijehom i nastavila sa sviranjem. Sjeo je pokraj nje, na travnato tlo ispod vrbinog granja. Melodija
koju je svirala bila je omiljena pjesma njene bake kojoj ju je podučio Taita. Ona zapjeva riječi pjesme.
"…Moje srce drhti poput ranjene ptice kad ugledam svoga voljenog lice a obrazi moji procvatu poput jutarnjeg neba
kad me osmijeh njegov obasjati treba…"
Njen je glas bio melodiozan i ugodan, i Taita osjeti kako mu naviru suze. Činilo mu se kao da opet sluša Lostris.
Pridružio joj se u refrenu. Njegov je glas još bio jasan, bez staračkog podrhtavanja. Veslači na galiji koja je plovila
kraj njih osloniše se na svoja vesla i slušaše njihovo pjevanje odsutnih izraza lica, dok je rijeka nosila lađu. Kad je
pjesma završila, Heseret odloži liru i okrene mu se.
"Dragi Taita, tako mi je drago što si došao."
"Žao mi je što si me tako dugo čekala, mjeseče mojih noći." Ona se blijedo nasmiješi na ovaj nadimak, jer oduvijek je
bila romantične prirode. "Kakvu uslugu zahtijevaš od mene?"
"Moraš poći gospodaru Naji i prenijeti mu moje iskrene isprike, ali ne mogu se udati za njega."
Bila je vrlo slična svojoj baki kad je ova bila njenih godina.I Lostris mu je davno zadala nemoguć zadatak, s istom
sigurnošću i povjerenjem u njegove sposobnosti da ga izvrši. Heseret gaje gledala svojim velikim zelenim očima.
"Vidiš, već sam obećala Merenu da ću biti njegova žena."
Meren je bio Kratasov unuk, i prijatelj princa Nefera. Taita je primijetio da ovaj promatra Heseret zaljubljenim
pogledom, ali nije pretpostavljao da mu ona uzvraća osjećaje.Na trenutak se upita koliko daleko su stigli u
konzumaciji svojih strasti, ali otkloni tu pomisao.
"Heseret, objasnio sam ti mnogo puta da ti nisi poput ostalih djevojaka. Ti si kraljevska princeza.Tvoj brak ne može
biti određen mladenačkim hirom. On ima teške političke posljedice."
"Ne razumiješ, Taita",reče Heseret meko, ali s onom ljubaznom upornošću koje se bojao."Volim Merena, voljela sam
ga otkad sam bila djevojčica. Želim se udati za njega, ne za gospodara Naju."
"Ne mogu promijeniti odluku namjesnika Egipta", pokuša joj objasniti, ali ona zavrti glavom i nasmiješi mu se.
"Tako si mudar, Taita. Smislit ćeš nešto. Uvijek to učiniš", reče mu, i on osjeti kako mu puca srce.
 
"Gospodaru Taita, odbijam raspravljati o tvojem pristupu faraonu, ili mojem vjenčanju s kraljevskim princezama.
Već sam donio obje odluke."
Da bi naglasio završetak razgovora o toj temi Naja skrene svu svoju pozornost na svitak raširen pred njime na
pisaćem stolu. Šutjeli su dovoljno vremena da se jato divljih gusaka podigne s močvare na istočnoj obali,preleti
preko širokih sivih voda Nila teško mašući krilima i doleti do vrtova palače. Napokon, Taita spusti pogled s neba i
ustane. Kad se naklonio namjesniku i okrenuo se, Naja ga pogleda.
"Nisam ti dozvolio da odeš."
"Gospodaru, mislio sam da me više ne trebate."
"Naprotiv, trebam te najhitnije."
Pogleda Taitu i pokaže mu da sjedne.
"Ispituješ moju dobru ćud i dobru volju.Znam da si za faraona Tamosa prolazio Labirinte Amona Ra kad god je to
zatražio od tebe. Zašto toliko odugovlačiš sa mnom? Kao namjesnik ove zemlje,više ti neću dozvoliti odlaganje.Ne
tražim to od tebe zbog vlastite koristi,već zbog opstanka naše nacije u ratu sa sjeverom.Trebam savjet panteona
bogova.Ti si jedini koji mi to može pružiti."
Naja ustane tako naglo da je prevrnuo stol, razbacujući svitke papirusa, četkica i tinte na pločice od terakote.Nije se
zamarao time, već povika.
"Zapovijedam ti, po pravu jastrebovog pečata..." on dodirne amulet na svojoj desnoj ruci,"...zapovijedam ti da za
mene prođeš Labirinte Amona Ra."
Taita teatralno pogne glavu.Već se tjednima pripremao za taj ultimatum, i odlagao je samo zato da bi do krajnjih
granica produžio razdoblje tijekom kojeg je Nefer bio relativno siguran od ambicija namjesnika. Još je bio uvjeren da
gospodar Naja neće vršiti fatalne poteze prema Neferu sve dok ne dobije odobrenje Labirinta.
"Vrijeme punog mjeseca najprikladnije je razdoblje za Labirinte", reče mu Taita. "Već sam izvršio pripreme."
Naja se vrati u stolac.
"Napravit ćeš to ovdje, u mojim odajama", reče. "Ne, gospodaru namjesniče, to ne bi bilo idealno." Taita je znao da
mora Naji ometati planove ako želi steći prednost.
"Što smo bliže utjecaju bogova, proricanje će biti točnije.Imam dogovor sa svećenicima Ozirisovog hrama u
Busirisu.Tamo ću proći Labirinte, u ponoć punog mjeseca. Provest ću misterij u unutrašnjem svetištu hrama.
Kralježnica boga, djed stup, kojeg je raskomadao njegov brat Set čuva se tamo. Taj će sveti predmet uvećati moć
naših namjera."
Taitin je glas bio ispunjen tajanstvenošću.
"Samo vi i ja ćemo biti prisutni u svetištu.Niti jedan drugi smrtnik ne smije čuti ono što će vam reći bogovi.Netko iz
Asmorove postrojbe mora čuvati prilaze svetištu."
Naja je bio sljedbenik Ozirisa i izraz lica bio mu je ozbiljan. Taita je znao da će ga impresionirati vrijeme i mjesto koje
je izabrao.
"Neka bude kako ti kažeš", složi se Naja.
 
Putovanje do Busirisa na kraljevskom brodu trajalo je dva dana, a Asmorova postrojba pratila ih je u četiri galije.
Iskrcali su se na žutoj plaži pod zidovima hrama, a svećenici su čekali da iskažu dobrodošlicu namjesniku psalmima i
darovima arapske gume i mirte. Namjesnikovo oduševljenje mirisnim tvarima već je bilo poznato u zemlji. Odveli su
ih do odaja koje su bile pripremljene za njih.
Dok se Naja okupao, namirisao i osvježio voćem i šerbetom, Taita je posjetio svetište u društvu visokog svećenika i
prinio žrtvu velikom bogu Ozirisu. Nakon toga, oprezno je naložio visokom svećeniku da se povuče i ostavi ga kako
bi se pripremio za tu večer.
Gospodar Naja nije nikad prisustvovao radu na Labirintima, bilo je malo živih ljudi koji su to vidjeli. Taita će mu
prirediti impresivnu predstavu, ali nije imao namjeru izlagati se iscrpljujućim mukama autentičnog rituala.
Nakon zalaska sunca, visoki svećenik zabavljao je namjesnika na banketu. U njegovu je čast poslužio čuveno vino iz
vinograda oko hrama.Veliki bog Oziris je upravo u Busirisu prvi put donio grožđe u Egipat.Kad je odlično vino
udobrovoljilo namjesnika i njegovu pratnju,svećenici su prikazali niz glumačkih točaka koje su predstavljale život
velikog boga.U svakoj od njih Oziris je bio prikazan u različitim bojama ,bijeloj poput poveza mumije, crnoj kao boji
carstva mrtvih, crvenoj kao bog osvete. Uvijek je držao pastirski štap i žezlo, oznake vladara,a noge su mu bile
skupljene kao noge mrtvaca.U posljednjoj je točki njegovo lice bilo obojeno zeleno, simbolizirajući njegov biljni
aspekt.Kao i dura proso, simbol života i hrane,Oziris je bio zakopan u zemlju koja je simbolizirala smrt. U tami
podzemlja, on je klijao poput sjemena prosa, a zatim se ponovno rađao u veličanstvenom krugu vječnog života.
Kad su točke završile, visoki svećenik izrekao je božja imena moći, Oko Noći, Vječno Dobro Biće, Sin Geba, i
Wennefer, Savršen u Veličanstvu. Zatim su, okruženi dimom iz posuda s tamjanom, na ritam gonga i bubnja
svećenici otpjevali epsku poemu o borbi dobra i zla.
Legenda je kazivala kako je Set, ljubomoran na svojeg dobrog brata, zaključao Ozirisa u sanduk i bacio ga u Nil. Kad
je njegovo mrtvo tijelo bilo izbačeno na riječnu obalu, Set ga je isjeckao na komadiće i sakrio dijelove. Ovdje u
Busirisu sakrio je djed stap, kralježnicu.Njihova sestra Izida tražila je i pronašla sve dijelove trupla i sastavila ih.Tada
je vodila ljubav s Ozirisom.Dok su bili spojeni, njena su mu krila udahnula život.
Puno prije ponoći, namjesnik Egipta konzumirao je mješinu bogatog i jakog vina i bio je nervozan i osjetljiv, dok su
svećenici poticali njegova religiozna praznovjerja.Kad je srebreni sjaj punog mjeseca ušao kroz precizno postavljen
otvor na krovu hrama i polako se kretao preko poda prema zatvorenim vratima svetišta, visoki svećenik dao je znak
i svi ostali ustali su i izišli u procesiji, ostavljajući gospodara Naju i Taitu same.
Kad je pjevanje svećenika utihnulo u daljini, Taita je poveo namjesnika za ruku i odveo ga niz prolaz obasjan
mjesečinom do vrata svetišta. Dok su se približavali, velika vrata prekrivena broncom otvorila su se sama od sebe.
Gospodar Naja se trgnuo i ruka mu zadrhti u Taitinoj ruci.Možda bi se i povukao da ga mag nije vodio naprijed.
Svetište je bilo obasjano posudama za žeravicu u svakom kutu male prostorije. U središtu prostorije, na popločanom
podu, nalazio se niski stolac. Taita dovede Naju do njeg i pokaže mu da sjedne. Kad je sjeo, vrata se zatvoriše i Naja ih
uplašeno pogleda. Opet pokuša pobjeći, ali Taita mu položi ruku na rame.
"Bez obzira na to što čujete i vidite, ne mičite se. Ne govorite. Ako cijenite svoj život, ne činite ništa. Ne pričajte."
Taita ga ostavi da sjedi i svečanim se korakom približi kipu boga.
Podigne ruke i odjednom je u njima držao zlatni pehar. Podigao ga je visoko i pozvao blagoslov Ozirisa,a zatim ga
prinio Naji i zatražio da popije. Medna tekućina imala je okus po smrvljenim bademima, laticama ruže i gljivama.
Taita pljesne rukama i pehar nestane.Ispruži prazne ruke i učini mističan pokret naprijed natrag pred Najinim
licem,a zatim mu se u ruci nađoše Labirinti Amona Ra.Te je simbole od slonovače Naja prepoznao iz uljepšanih priča
koje je slušao o ritualu.
Taita ga pozove da ih pokrije svojim rukama dok je recitirao napjev za Amona Ra i cijeli panteon.
"Veličine u svjetlosti i vatri, božanska veličanstva, približite se i počujte naše molbe."
Naja se promeškolji na svom stolcu kad su Labirinti postali vrući na dodir i s olakšanjem ih vrati Taiti.
Jako se znojio gledajući starca kako ih nosi kroz svetište i postavlja pod noge divovskom kipu Ozirisa.Mag klekne i
pokloni se pred njima. Za trenutak, u sobi se nije mogao čuti drugi zvuk osim pucketanja vatre. Nije bilo pokreta
osim plešućih sjena na kamenim zidovima koje je stvarala svjetlost iz posuda. Iznenada, užasan bestjelesni krik zaori
se svetištem. Zvučalo je kao da zli brat boga opet čupa njegove unutrašnje organe iz njegova tijela. Naja tiho zastenje
i pokrije glavu šalom.Potom opet zavlada tišina,a zatim plamen iz posuda sukne do stropa, i promijeni boju od žute
do sjajno zelene, ljubičaste, grimizne i plave. Veliki oblaci dima izbijali su iz njih i ispunili sobu. Naja se zagrcne i
zakašlje. Osjećao je da se guši, a soba se okretala oko njega. Mogao je čuti kako mu vlastiti dah odzvanja u glavi.
Taita se polako okrene prema njemu, i Naja zadrhti od užasa, jer mag je bio izmijenjen.Njegovo lice svijetlilo je
zelenom svjetlošću, kao lice oživljenog boga. Zelena pjena izlazila mu je na razjapljena usta i slijevala se niz grudi, a
oči su mu bile slijepe kugle koje su bljeskale srebrenim zrakama u svjetlosti plamena. Bez pomicanja nogu dolebdi
do Naje, a iz njegovih otvorenih usta začuše se zvukovi divlje horde demona i djinna, užasan zbor vrisaka i jauka,
šištanja i stenjanja, povraćanja i luđačkog smijeha. Gospodar Naja pokuša ustati, ali činilo mu se da su mu zvukovi i
dim ispunili lubanju, i obuze je tama. Noge mu popustiše, i on se onesvijesti i padne na pločice.
Kad je namjesnik Egipta došao k svijesti, sunce je bilo visoko,svjetlucajući na rijeci. Ležao je na svilenim madracima
na palubi kraljevskog broda. On mamurno pogleda oko sebe i vidje jedra pratećih galija bijela kao krila čaplje na
zelenoj pozadini obala rijeke. Sunčeva svjetlost bila je zasljepljujuća i on opet zatvori oči. Bio je strahovito žedan i u
grlu je imao osjećaj kao da je progutao šaku oštrog kamenja. U glavi mu je udaralo kao da su u njoj bili zarobljeni svi
demoni iz njegove vizije. Zastenjao je, zadrhtao i povratio u kantu koju mu je pridržavao rob.
Taita dođe do njega, podigne mu glavu i ulije mu u usta hladan gutljaj nekog čudesnog napitka koji je ubrzo ublažio
udaranje u glavi i oslobodio plinove zarobljene u njegovom nabreklom želucu,pustivši ih da iziđu kroz njegov donji
otvor u nizu bučnih smrdljivih vjetrova. Kad se oporavio dovoljno da opet progovori, prošapta.
"Reci mi sve, Taita. Ne sjećam se ničega. Što su otkrili Labirinti?"
Prije no što mu je odgovorio, Taita je poslao sve članove posade i robove izvan čujnog dosega. Zatim klekne pokraj
madraca. Naja položi drhtavu šaku na njegovu ruku i jadno prošapta.
"Ne sjećam se ničeg poslije..."
Oklijevao je kad se prisjetio užasa od prošle noći, i zadrhtao je.
"Došli smo skoro do Sebennytosa, Veličanstvo", reče mu Taita. "Vratit ćemo se u Tebu prije mraka."
"Što se dogodilo, Taita?" On protrese Taitinu ruku.
"Što su otkrili Labirinti?"
"Velika čudesa, Veličanstvo." Taitin glas drhtao je od emocija.
"Čudesa?", Najin interes ojača, i on se uspravi. "Zašto me zoveš Veličanstvo'? Ja nisam faraon."
"To je dio onog što je otkriveno."
"Reci mi! Reci mi sve!"
"Ne sjećate li se kako se krov hrama otvorio poput latica lotosa, i kako se veliko stubište spustilo k nama s noćnog
neba?" Naja zatrese glavom, a zatim nesigurno klimne.
"Da, čini mi se. Je li stubište bilo zlatno?"
"Sjećate se", pohvali ga Taita.
"Popeli smo se zlatnim stubama." Naja ga pogleda tražeći potvrdu.
"Uvis su nas ponijela dva krilata lava." Taita klimne.
"Da, sjećam se lavova, ali nakon toga, sve mi je sjenovito i nejasno."
"Misteriji otupe umove i zamagle oči nenavikle na njih.Čak sam i ja, adept sedme i najviše razine, bio zapanjen onim
što nam se dogodilo", Taita mu reče ljubazno.
"Ali ne očajavajte, jer bogovi su mi naredili da vam sve objasnim."
"Govori, dobri maže, i ništa ne izostavljaj."
"Na leđima letećih lavova prešli smo visoko preko tamnog oceana i iznad vrhova bijelih planina, dok su sva
kraljevstva neba i zemlje bila prostrta pod nama." Naja klimne nestrpljivo.
"Nastavi!"
"Napokon smo stigli do citadele u kojoj žive bogovi. Temelji joj sežu u dubinu do podzemnog svijeta, a stupovi drže
nebo i sve zvijezde. Amon Ra jahao je iznad nas u vatrenom sjaju,a svi drugi bogovi panteona sjedili su na
prijestoljima od zlata i srebra, od vatre, kristala i safira."
Naja trepne, polako se usredotočujući.
"Da. Sada kad mi to pričaš, sjećam se prijestolja od safira i dijamanata." Očajnička želja da vjeruje bila je u njemu
snažna poput vatre.
"Je li bog tada progovorio?", pokuša on. "Govorio mi je, nije li?"
"Da, glasom snažnim poput pada planine, veliki bog Oziris ovako je govorio: "Voljeni Naja, oduvijek si mi bio vjeran
podanik. Zato ćeš biti nagrađen."
"Što je time htio reći? Je li razjasnio, Taita?" Taita ozbiljno klimne glavom.
"Da, Veličanstvo."
"Opet upotrebljavaš tu titulu. Reci mi zašto."
"Kako zapovijedate, Veličanstvo. Otkrit ću vam svaku riječ. Veliki Oziris ustao je u svojoj strašnoj velebnosti, podigao
vas s leđa krilatog lava i položio pokraj sebe na prijestolje od vatre i zlata.Dodirnuo je vaša usta i vaše srce i
pozdravio vas titulom Božanski brat."
"Nazvao me Božanski brat'? Što je time htio reći?"
Taita je već bio pomalo iritiran,ali potisne taj osjećaj.Naja je oduvijek bio pametan čovjek,oštrouman i s dobrom
moći zapažanja. Obično mu nije trebalo sve ovako detaljno objašnjavati. Učinci esencije magične gljive, koju mu je
Taita dao prethodne noći i halucinogenog dima iz posuda za žeravicu očito još nisu potpuno prestali. Moglo je proći
više dana prije no što će ponovno moći jasno razmišljati. Morat ću mu sve temeljito objasniti, zaključi on, i nastavi.
"I mene su zbunile njegove riječi. Značenje mi nije bilo jasno, ali onda je veliki bog opet progovorio: Dobro došao u
nebeski panteon, Božanski brate."
Najino lice se razvedri, a izraz mu postane ponosan i pobjednički.
"Nije li me on učinio božanstvom, Taita? Jesi li siguran da je to jedino moguće značenje?"
"Ako je i bilo neke sumnje,ona je odmah uklonjena,jer Oziris je uzeo dvostruku krunu Gornjeg i Donjeg Egipta, stavio
je na vašu glavu i opet progovorio: Pozdrav, Božanski brate! Pozdrav, budući faraone!'"
Naja utihne, ali gledao je Taitu svjetlucavim očima. Nakon duge tišine, Taita nastavi.
"Vaša svetost bila je vidljiva s krunom na vašoj glavi. Kleknuo sam pred vama i poklonio vam se kao i drugim
bogovima."
Naja nije ni pokušao sakriti svoje osjećaje. Bio je opčinjen. Bio je ranjiv kao da je doživio orgazam. Taita zgrabi svoju
priliku.
"Zatim Oziris opet prozbori: “U ovim čudesnim stvarima, tvoj će vodič biti mag Taita, jer on je upućen u sve
misterije, i gospodar Labirinata. Vjerno slijedi njegove upute i sve nagrade koje sam ti obećao bit će tvoje."
Promatrao je Najinu reakciju. Pitao se je li pretjerao u izravnosti, ali činilo se da je namjesnik progutao priču.
"Što još, Taita? Što mi je još veliki bog htio reći?"
"Ništa više za vas, gospodaru,ali govorio je meni.Njegove su se riječi utkale duboko u moju dušu, jer meni je postavio
težak zadatak. Ovo su bile njegove riječi, a svaka je kao vatreni žig utisnuta u moje srce. ” Taita, gospodaru
Labirinata, od sada nećeš imati druge ljubavi, lojalnosti ili dužnosti. Ti si sluga mojeg kraljevskog i božanskog brata,
Naje. Tvoj jedini zadatak je pomoći mu da ispuni svoju sudbinu.Nećeš prestati dok na njegovoj glavi ne bude
dvostruka kruna Gornjeg i Donjeg Egipta.'"
"Nema druge lojalnosti niti ljubavi", ponovi Naja mekano. Činilo se da su prestale sve njegove muke. Snaga mu se
vraćala, a poznato svjetlo lukavstva jačalo mu je u žutim očima.
"A jesi li ti prihvatio tu dužnost koju ti je zadao veliki Oziris, maže? Reci iskreno, jesi li sada moj čovjek, ili ćeš
zanijekati riječ velikog oca?"
"Kako bih mogao zanijekati velikog boga?", upita Taita jednostavno. Pogne glavu i čelom dodirne pod palube. S obje
ruke uzeo je Najinu bosu desnu nogu i položio je na svoju glavu.
"Prihvaćam dužnost koju su mi zadali bogovi. Ja sam vaš čovjek, božansko veličanstvo. Srcem, glavom i dušom
pripadam vama."
"A što je s tvojim drugim dužnostima? Što je sa zakletvom vjernosti koju si dao faraonu Nefer Setiju na njegovom
rođenju i krunidbi?"
"Veličanstvo, veliki bog Oziris odriješio me svega što je bilo prije. Niti jedna druga zakletva za mene više ne vrijedi
osim ove koju sam vam sada dao."
Naja ga podigne i zagleda se u njegove oči, tražeći trag prevare ili laži. Taita mu mirno uzvrati pogled. Mogao je
osjetiti namjesnikove sumnje, nade i pitanja koja su se komešala poput štakora u košari koji će poslužiti kao hrana
sokolovima u kraljevskim kavezima.Želja je otac djela, pomisli Taita. Dozvolit će si da povjeruje, jer žudi za time da
to bude istina. Gledao je kako se sumnje povlače iz žutih očiju. Naja ga zagrli.
"Vjerujem ti. Kad budem nosio dvostruku krunu, bit ćeš nagrađen više no što možeš zamisliti ili očekivati."
Tijekom idućih dana, Naja je držao Taitu pokraj sebe, a starac je upotrijebio svoj novi položaj povjerenja kako bi
promijenio neke od namjesnikovih neizrečenih namjera.
Na Najin nagovor, Taita je još jednom pregledao znamenja.Zaklao je ovcu i proučio njene unutrašnje organe,pustio je
sokola iz kraljevskih kaveza i gledao obrazac njegovog leta.
Utvrdio je da bog neće dozvoliti Najino vjenčanje s princezama prije idućeg poplavljivanja Nila,ili se ono neće ni
dogoditi. To bi bila katastrofa koju čak niti Naja nije smio riskirati. Život Egipta ovisio je o poplavama velike rijeke. S
tim proročanstvom Taita je odložio opasnost za Nefera i agoniju dvije princeze.
Naja je protestirao, ali od one užasne noći u Busirisu bilo mu je gotovo nemoguće oduprijeti se Taitinim
predviđanjima. Na to su ga još i više navele zloslutne vijesti iz rata na sjeveru.Prema Najinim zapovijedima, a
protivno Taitinom savjetu, Egipćani su krenuli u očajnički protunapad u nastojanju da vrate Abnub .Nisu uspjeli, a
izgubili su tri stotine bojnih kola i regimentu pješaka u strašnim borbama oko grada.Sada se činilo da se Apepi
priprema za završni udar na demoralizirane i oslabljene egipatske snage i za proboj do Tebe. Čak je i Naja priznao da
to nije vrijeme za vjenčanje. Time je Neferova sigurnost zajamčena za neko vrijeme.
 Već sada je rijeka izbjeglica tekla iz Tebe kopnenim i vodenim putovima prema jugu. Broj trgovačkih karavana s
istoka zabrinjavajuće je opao, jer trgovci su čekali da vide ishod neminovne hikske ofanzive. Vladala je nestašica
luksuznijih stvari, a cijene su skočile.
"Jedini način na koji možete odgoditi potpuni poraz od Apepija jest da pregovarate o primirju", savjetovao je Taita
namjesnika.
Poče objašnjavati da primirje ne znači predaju, i da će iskoristiti predah da osnaže svoje vojne položaje, ali Naja mu
nije dao priliku da završi.
"I ja vjerujem u to, čarobnjače", spremno se složio. "Često sam pokušavao uvjeriti mojeg voljenog prijatelja, faraona
Tamosa, u mudrost tog puta. Nikad me nije slušao."
"Treba nam vremena" objasni Taita, ali Naja mahne rukom da ga utiša.
"Naravno da si u pravu."
Naja je bio uzbuđen zbog ove neočekivane potpore. Neuspješno je pokušavao uvjeriti pojedine članove savjeta da
pristanu na mir s Hiksom, ali ga nitko nije podržao,čak ni Cinka.I vjerni je Asmor riskirao njegov bijes zaklinjući se
da će se prije baciti na svoj mač nego predati Apepiju. Za njega je bilo neugodno što je otkrio da čast može procvasti
čak i na ovakvom neobičnom tlu i da čak i za namjesnika postoje granice onog na što može prisiliti savjet. Mir s
Hiksom bio je kamen temeljac Najine vizije, vizije dva ujedinjena kraljevstva pod jednim faraonom koji vlada nad
njima.Samo faraon koji je dijelom Egipćanin a dijelom Hiks mogao se nadati da će uspjeti u tome, a znao je, bez
ikakve sumnje, da je to bilo ono što su mu bogovi obećali u Labirintima. Nastavio je ozbiljno.
"Trebao sam znati da ćeš ti, Taita, biti jedina osoba koja neće dozvoliti da je zaslijepe predrasude. Svi drugi viču
Nema predaje i Radije smrt nego gubitak časti'." On zavrti glavom.
"Ti i ja možemo vidjeti da ono što ne možemo postići oružjem, možda možemo postići na nježniji način. Nakon
šezdeset godina u dolini Nila, Hiksi su postali više Egipćani no što su Azijci. Zaveli su ih naši bogovi, naša filozofija i
naše žene.Njihova divlja krv ublažena je našom krvlju.Njihovi divljački običaji postali su umjereni pod utjecajem
naše plemenite tradicije."
Namjesnikov odgovor,na ovu opreznu sugestiju,bio je tako snažan da je začudio Taitu.U ovome je bilo mnogo više no
što je pretpostavljao. Da bi dobio vremena da promisli o tome i stekne neki uvid u Najine prave namjere, promrmlja.
"To su mudre riječi. Kako bismo mogli postići to primirje, gospodaru namjesniče?" Naja je jedva čekao da objasni.
"Znam da među Hiksima postoje oni koji se slažu s ovim stavom. Njima će trebati malo da nam se pridruže. Zatim
možemo donijeti mir i jedinstvo za dva kraljevstva."
Zastor se počeo dizati. Taita se sjetio sumnje koju je jednom čuo od nekoga, ali ju je u to vrijeme odbacio.
"Tko su ti simpatizeri kod Hiksa?", upita. "Jesu li visoko pozicionirani? Bliski Apepiju?"
"Da, to su plemići. Jedan sjedi u Apepijevom ratnom savjetu."
Naja poče objašnjavati, ali se zaustavi.To je bilo dovoljno Taiti.Ta je glasina o hikskim vezama u Najinom porijeklu
vjerojatno bila osnovana,a ako je ona bila istinita,sve ostalo došlo je na svoje mjesto. Još jednom, bio je zapanjen
širinom i dubinom Najine ambicije.
"Je li moguć susret s tim plemićima i razgovor s njima?", upita Taita oprezno.
"Da", potvrdi Naja. "Možemo doći do njih za nekoliko dana."
Implikacije ove jednostavne tvrdnje bile su velike za Taitu. Namjesnik Egipta imao je prikrivene saveznike u
redovima tradicionalnih neprijatelja. Što je još u svezi njega bilo skriveno? Gdje su još posegnuli njegovi pohlepni
prsti? Taitu prođu trnci, a srebrene dlake na vratu mu se nakostriješiše. To je bio dragi prijatelj koji je bio uz faraona
kad je ovaj ubijen. To je bio jedini svjedok načina faraonove smrti. Ovo stvorenje bezgranične ambicije i okrutnih
namjera priznaje da je povezan s hikskim plemićima, a faraona je ubila hikska strijela. Koliko je duboka ova zavjera?
Nije dopustio da se bilo koja od ovih misli pročita s njegovog lica, već je zamišljeno klimnuo, i Naja brzo nastavi.
"Siguran sam da se možemo dogovoriti s Hiksom, i mogu zamisliti zajedničko namjesništvo Apepija i mene sa
zajedničkim državnim savjetom. Tada će tvoj utjecaj biti potreban da uvjeri naše savjetnike da ratificiraju taj
dogovor. Možda bi opet mogao zatražiti savjet Labirinata, i obznaniti želje bogova."
 Naja mu je sugerirao da izvrši lažno predviđanje. Je li sumnjao da je to ono što se dogodilo u Busirisu? Taita nije
mislio tako, ali morao je zatrijeti tu ideju u korijenu. Njegov izraz lica postade ozbiljan.
"U bilo čemu što ima veze s Labirintima, uzaludno zazivanje riječi ili imena boga Amona Ra ili pogrešno
interpretiranje njegovog proročanstva značilo bi suočavanje sa strašnom kaznom." Naja brzo ustukne.
"Nisam sugerirao ništa takvo, ali bogovi su mi već jednom dali pravo kroz Labirinte."
Taita zagunđa.
"Najprije moramo utvrditi je li ovo primirje moguće. Apepi može vjerovati da je njegova vojna prednost neosporiva i
odbiti da se sastane s nama. Usprkos svim našim nastojanjima da ostvarimo mir, on može odlučiti da dovede ovaj rat
do gorkog svršetka."
"Ne mislim da će se to dogoditi. Dat ću ti imena naših saveznika na drugoj strani. Moraš potajno poći k njima, Taita.
Ti si poznat i poštovan čak i medu Hiksima, a ja ću ti dati talisman koji će dokazati da sam te ja poslao. Ti si najbolji
poslanik za našu misiju. Slušat će te."
Taita je neko vrijeme zamišljeno sjedio.Pokušao je otkriti može li iz ove situacije stvoriti još neku prednost za Nefera
i princeze, ali u ovoj fazi nije mogao vidjeti priliku za ništa slično. Što god se dogodilo, Nefer će i dalje biti u smrtnoj
opasnosti. Postojao je samo jedan siguran način da Taita osigura Neferov ostanak na životu, a to je bilo da ga izvede
iz Egipta za vrijeme dok je Naja na moćnom položaju. Je li sada bilo prilike za to? Naja mu je ponudio mogućnost za
siguran put do granice.Može li on to iskoristiti da povede Nefera sa sobom? Gotovo odmah shvatio je da ne može.
Njegove kontakte s dječakom faraonom Naja je još uvijek strogo ograničavao. Nikad mu nije bilo dozvoljeno da bude
s njim nasamo. Čak mu nisu dopuštali niti da sjedi u njegovoj blizini na sjednicama savjeta, ili da s njim razmjenjuje
čak i najnevinije poruke. Jedini trenutak u kojem mu je u posljednjih nekoliko tjedana bilo dozvoljeno da mu se
približi bio je kad je Nefer dobio tešku upalu grla.Taiti su tada dozvolili pristup u kraljevsku spavaonicu da ga
njeguje, ali i Naja i Asmor su bili prisutni, promatrajući sve što se događalo, slušajući svaku riječ koja je
izgovorena.Zbog svoje bolesti Nefer nije mogao govoriti glasnije od šapta, ali njegov pogled nije silazio s Taitinog
lica, i držao ga je za ruku kad im je došlo vrijeme da se rastanu.
To je bilo prije gotovo deset dana. Taita je saznao da je Naja izabrao skrbnike da ga zamijene, dok je Asmor osigurao
instruktore iz Plave garde da nastave Neferove poduke iz jahanja i vožnje kola, mačevanja i streličarstva. Nikome od
starih prijatelja nije bilo dopušteno da ga posjećuje. Čak su i Merenu zapovjedili da napusti faraonove odaje.Ukoliko
pokuša odvesti Nefera i ne uspije, ne samo da će žrtvovati Najino povjerenje, već će dovesti Nefera u veliku
opasnost. Ne, ovaj odlazak preko bojnih linija u hikski teritorij mogao je iskoristiti samo da napravi opreznije i
sigurnije pripreme za odvođenje mladog faraona u sigurnost.
"Moja je dužnost, dužnost koju su mi zadali bogovi, da vam pomažem na sve načine. Izvršit ću misiju", reče Taita.
"Koji je za mene najsigurniji put za prelazak hikskih linija? Kažete da sam poznat medu njima, i da će me
prepoznati." Naja je predvidio ovo pitanje.
"Moraš poći starom cestom kroz dine i kroz wadi kod Gebel Waduna. Moji prijatelji s druge strane motre cestu."
Taita klimne.
"To je put na kojem je faraon Tamos našao svoju smrt. Nisam nikada putovao dalje od Gallale. Trebat ću vodiča da mi
pokaže ostatak puta."
"Poslat ću svojeg osobnog kopljonošu i eskadron Plavih da te provedu", obeća Naja. "Ali put je težak i dugačak.
Moraš poći odmah. Svaki dan, svaki sat mogli bi biti važni."
 
Taita je vozio kola cijelim putem od srušenog grada Gallale uz samo četiri zaustavljanja.Prešli su taj put za pola dana
brže,no što je trebalo Naji i Tamosu i uz manje napora za životinje. Vojnici u devet vozila koja su ih pratila imali su
strahopoštovanje prema magovoj reputaciji.
Poznavali su ga kao oca konjaničkog korpusa, jer on je bio prvi Egipćanin koji je izgradio bojna kola i privezao za
njih par konja. Njegovo slavno jahanje od Tebe do Elephantine,kad je prenosio vijest o pobjedi faraona Tamosa nad
Hiksima, bilo je već legendarno. Sada, kad su slijedili njegova kola među dinama, otkrili su da je legenda utemeljena
u stvarnosti.
Starčeva je izdržljivost bila zapanjujuća,a koncentracija mu nikada nije popuštala. Njegovo pažljivo, ali čvrsto
držanje uzda, bilo je neumorno, i iz sata u sat iz svojih je konja izvlačio ono najbolje.Impresionirao je sve vojnike, a
posebno onog koji se vozio u kolima s njim.
Gil je bio Najin kopljonoša. Lice mu je bilo opaljeno suncem i bio je lagane građe,što je bilo poželjno za vozača
kola,ali isto tako posjedovao je neku žilavu snagu i veselu narav. Da bi se mogao voziti u zapovjednikovim kolima,
morao je biti jedan od najboljih.Budući da je mjesec bio gotovo pun,a dani vrući, vozili su se kroz prohladnu noć. U
zoru su se zaustavili. Kad je napojio konje, Gil priđe kamenu na kojem je sjedio Taita, promatrajući wadi Gebel
Wadun, i pruži mu zemljani vrč s vodom.Taita bez znaka odbojnosti potegne dugi gutljaj gorke vode koju su nosili od
Gallale.Bilo je to prvo piće koje je popio od ponoći.Stari vrag je žilav kao beduinski razbojnik,pomisli Gil s divljenjem
i čučne na pristojnoj udaljenosti da bi pričekao daljnje Taitine zapovijedi.
"Gdje je mjesto na kojem je ubijen faraon?" napokon upita Taita. Gil zaštiti oči od blještanja izlazećeg sunca i pokaže
niz wadi prema mjestu na kojem se presušeno riječno korito spajalo s nizinama.
"Tamo dolje, gospodaru. Blizu onog udaljenog niza brda."
Prvi put Taita, je ispitao Gila pred savjetom kad je kopljonoša svjedočio o okolnostima faraonove smrti. Savjet je
pozvao sve one koji su mogli znati nešto o tome kako bi posvjedočili. Taita se sjećao da je Gilovo svjedočenje bilo
vjerodostojno i konzistentno. Nije bio pretjerano uplašen savjetom i njegovim uzvišenim članovima, već je govorio
kao častan, jednostavan vojnik kakav je i bio. Prepoznao je hiksku strijelu koja je ubila faraona Tamosea kad su mu
je pokazali. Njena drška bila je prepolovljena. Gospodar Naja slomio ju je da bi olakšao bol ranjeniku. Tada su se prvi
put upoznali. Otkad su otišli iz Tebe kratko su razgovarali jednom ili dvaput, ali do sada nije bilo prilike za bilo kakav
duži razgovor.
"Ima li ovdje drugih ljudi koji su toga dana bili s tobom?", upita Taita.
"Jedino Samos, ali on je čekao s kolima u wadiju kad smo napadnuti", odgovori Gil.
"Želim da mi točno pokažeš to mjesto i da me povedeš do mjesta bitke", reče mu Taita. Gil slegne ramenima.
"Nije to bila bitka, samo manji okršaj. Nema tamo mnogo toga za gledanje. To je pusto mjesto. Međutim, bit će onako
kako zapovijeda moćni mag."
Vojnici su sjahali i spustili se niz strmu stranu wadija u koloni jedan po jedan. Tamo već stotinu godina nije bilo kiše
i čak ni pustinjski vjetar nije zameo tragove faraonovih kola, koji su još bili duboko usječeni i dobro vidljivi. Kad su
stigli do dna wadija, Taita ih je i dalje slijedio, a njegovi su kotači prolazili dubokim brazdama. Pazili su na moguću
zasjedu Hiksa i promatrali obje obale wadija, iako se činilo da stijene plešu u valovima vrućine, nije bilo znaka od
neprijatelja.
"Tamo je kula stražara."
Gil pokaže prema naprijed i Taita vidje nepravilnu siluetu kako se pijano naslanja na svijetloplavu boju neba.
Zaokrenuli su oko sljedećeg zavoja u koritu, i već s dvije stotine koraka Taita je u mekanom pijesku dna wadija
mogao vidjeti područje isprepletenih tragova kola na mjestu gdje su kola faraonove postrojbe zastala i kružila, i gdje
su mnogi ljudi silazili s kola i penjali se na njih.Taita signalizira svojoj maloj postrojbi da uspori i oni nastaviše dalje
korakom.
"Ovdje je faraon sjahao i krenuli smo naprijed s gospodarom Najom da izvidimo Apepijev logor."
Gil pokaže preko branika kola. Taita zaustavi kola i pokaže drugima da učine isto.
"Pričekajte me ovdje",zapovjedi on vozaču slijedećih kola,a zatim se okrene Gilu.
"Pođi sa mnom. Pokaži mi mjesto bitke."
Gil ga povede uz puteljak. U početku je hodao polako, iz obzira prema starcu, ali uskoro je shvatio da ga Taita prati u
korak i ubrzao je. Uspon je postajao strmiji, a površina neravnija kako su napredovali. Čak je i Gil teško disao kad su
napokon došli do velike stijene koja je zapriječila prolaz na pola puta do vrha brda.
"Ja sam došao do ovdje", objasni Gil.
"Gdje je pao faraon?", Taita pogleda strmu ali otvorenu padinu brda. "Gdje su bili skriveni hikski vojnici? Odakle je
odapeta fatalna strijela?"
"Ne mogu vam reći, gospodaru." Gil zavrti glavom."Meni i drugima bilo je naređeno da čekamo ovdje,dok je
gospodar Naja produžio dalje iza ove stijene."
"Gdje je bio faraon? Je li on pošao naprijed s Najom?"
"Ne. Ne odmah. Kralj je čekao s nama. Gospodar Naja čuo je nešto tamo gore, pošao u izvidnicu i nestao nam s
vidika."
"Ne razumijem.U kojem trenutku ste bili napadnuti?"
"Čekali smo ovdje. Primijetio sam da je faraon postao nestrpljiv. Nakon nekog vremena, gospodar Naja zazviždao je s
druge strane stijene. Faraon je skočio. Naprijed, momci!' rekao nam je i krenuo uz put."
"Jeste li mu bili blizu?"
"Ne, ja sam bio pri kraju kolone."
"Jesi li vidio što se dogodilo nakon toga?"
"Faraon je nestao iza stijene. Zatim se začulo vikanje i zvuk borbe. Čuo sam glasove na jeziku Hiksa i strijele i koplja
koja udaraju u stijene. Potrčao sam naprijed, ali put su zakrčili naši ljudi koji su pokušavali zaobići stijene kako bi
došli do mjesta borbe."
 Gil potrča naprijed i pokaže mu kako se staza sužava i skreće oko najviše stijene.
"Ja sam došao do ovdje. Zatim je gospodar Naja povikao da je faraon pogođen. Ljudi ispred mene zaobišli su stijenu, i
odjednom su dovlačili kralja do mjesta na kojem sam ja stajao. Mislim da je već tada bio mrtav."
"Koliko blizu su bili Hiksi? Koliko ih je bilo? Jesu li bili pješaci ili konjanici? Jesi li prepoznao njihovu postrojbu?",
ispitivao je Taita. Svi Hiksi nosili su prepoznatljive oznake, koje su egipatski vojnici dobro poznavali.
"Bili su vrlo blizu", reče mu Gil, "i bilo ih je mnogo. Najmanje jedan eskadron." "Iz koje postrojbe?", ustrajao je Taita.
"Jesi li prepoznao njihove perjanice?" Prvi put, Gil je izgledao nesigurno i pomalo posramljeno.
"Gospodaru, ja nisam zaista vidio neprijatelja. Vidite, oni su bili tamo gore iza stijena."
"Kako onda znaš njihovu snagu i broj?", namršti se Taita.
"Gospodar Naja je vikao..." Gil zastane i obori pogled.
"Je li itko od ostalih, osim Naje, vidio neprijatelja?"
"Ne znam, časni maže. Vidite, gospodar Naja naredio nam je da se spustimo natrag do kola. Mogli smo vidjeti da nam
je kralj smrtno ranjen, vjerojatno već i mrtav. Svi smo bili obeshrabreni."
"Ali,morao si poslije razgovarati o tome s prijateljima.Je li ti itko od njih pričao da se borio s nekim neprijateljem? Da
je pogodio nekog od Hiksa strijelom ili kopljem?" Gil sumnjičavo zavrti glavom.
"Ne sjećam se. Ne, mislim da nije."
"Je li još netko ranjen osim kralja?"
"Nitko." "Zašto to nisi rekao savjetu? Zašto im nisi rekao da nisi vidio neprijatelja?!" Taita je sada bio bijesan.
"Gospodar Naja rekao nam je da kratko odgovaramo na pitanja i da ne trošimo vrijeme savjeta na duge priče o
našem udjelu u borbi." Gil postiđeno spusti ramena.
"Pretpostavljam da nitko od nas nije želio priznati da smo pobjegli bez borbe."
"Ne moraš se stidjeti, Gil.Ispunio si svoje zapovijedi",reče mu Taita ljubaznijim tonom.
"Popni se sada gore na stijene i čuvaj stražu. Još uvijek smo duboko u hikskom teritoriju. Neću dugo."
Taita polako krene naprijed i zaobiđe stijenu koja je blokirala put. Zastane i prouči mjesto pred sobom. Iz ovog kuta
mogao je nazrijeti vrh uništene kule. Staza se uspinjala u nizu malih zavoja. Zatim je nestajala preko vrha padine,
koja je bila prilično otvorena, s malo mogućih zaklona za hiksku zasjedu svega nekoliko komada kamenja i rasutih
trnovih stabala opaljenih suncem. Zatim se sjeti da se sve dogodilo noću. Ali nešto ga uznemiri.
Taita nejasno osjeti nekakvo zlo,kao da ga promatra moćna zla sila. Taj je osjećaj tako ojačao da on zastane
nepokretno na suncu i sklopi oči. Otvorio je um i dušu,postajući suha spužva koja upija sve utjecaje iz zraka oko
sebe. Gotovo odmah osjećaj postane jači, ovdje je bilo užasnih stvari, ali fokus zla izvirao je s mjesta nedaleko pred
njime.Otvori oči i krene polako prema tamo. Ništa se nije moglo vidjeti osim kamenja i trnja spaljenog vrućinom, ali
sad je već mogao čak i namirisati zlo u zraku, slabi ali neugodan miris, poput zadaha strvinara.Zaustavio se i onjušio,
kao lovački pas,međutim, zrak oko njega imao je prašnjav i suh,ali čist miris. To mu je dokazalo da je smrad koji je
osjetio nešto izvan prirodnog zakona.Osjetio je blijedi odjek zla koje je počinjeno na ovom mjestu,ali kad ga je
pokušao precizno odrediti,nestao je. Korakne naprijed, pa još jednom, i opet osjeti oko sebe odvratan smrad.Načini
još jedan korak. Smrad je sada bio popraćen osjećajem velike tuge, kao da je izgubio nešto od neprocjenjive
vrijednosti, nešto što se ne može nadoknaditi. Morao se prisiliti da napravi još jedan korak uz kamenitu stazu, i u
tom trenutku nešto ga pogodi snagom,koja mu je izbila zrak iz pluća.Krikne u agoniji i padne na koljena, držeći se za
prsa, gušeći se. Bila je to iznimno snažna bol, bol smrti. Borio se s njom o sa zmijom koja se omata oko njega. Uspio
se baciti niz stazu i bol je odmah nestala. Gil je začuo njegov krik i dotrčao uz stazu. Zgrabio je Taitu i pomogao mu
da se uspne na noge.
"Što je bilo? Što vas je napalo, gospodaru?" Taita ga odgurne.
"Odlazi! Ostavi me! Ovdje si u opasnosti. Ovo nije problem ljudi već bogova i demona. Idi! Čekaj me u podnožju
brda."
Gil je oklijevao, ali tada ugleda njegove svjetlucave oči i trgne se kao da je ugledao duha.
"Idi!" reče Taita glasom koji Gil više nikad nije želio čuti, i on pobježe.
Dugo vremena nakon što je on otišao,Taita se borio da vrati kontrolu nad svojim tijelom i umom, kako bi se mogao
suprotstaviti silama koje su ga napale. Posegne u vrećicu za pojasom i izvadi Lostrisin periapt. Držao ga je u desnoj
ruci i opet krenuo naprijed. Kad je stupio na to mjesto na stazi, bol ga opet udari s još jačim intenzitetom, kao ubod
strijele kremenog vrha u prsa, i jedva je zatomio krik padajući unatrag. Bol opet nestane kao i malo prije. Teško
dišući, promatrao je kamenito tlo. U početku se nije činilo drukčije od bilo kojeg drugog mjesta na stazi. Međutim,
tada spazi malu prozirnu sjenu koja se pojavila na zemlji. Dok je gledao, mijenjala se, postavši sjajna tamnocrvena
lokva. Polako se spustio na koljena.
"Krv iz srca kralja i boga", prošapta. "Ovdje, na ovom mjestu, umro je faraon Tamos."
Sabrao se i tihim ali čvrstim glasom zazvao Horusa napjevom tako moćnim da su ga se samo adepti sedme razine
usuđivali upotrijebiti. Nakon sedmog ponavljanja začuo je šuštanje nevidljivih krila, koja su uskomešala pustinjski
zrak oko njega.
"Bog je ovdje", prošapta i poče se moliti. Molio je za svojeg faraona i prijatelja, tražeći od Horusa da mu olakša patnje
i prekine muke.
"Dozvoli mu da pobjegne s ovog mjesta užasa", preklinjao je boga. "Mora da je za njegovu dušu bila smrtna muka što
je zarobljena na ovom mjestu."
Dok je molio, načinio je znakove egzorcizma zla. Pred njegovim očima lokva krvi počela se smanjivati, kao da se
upija u suhu zemlju. Kad je posljednja kap nestala, Taita začuje mekan, bestjelesan glas, kao plač pospanog djeteta, i
strašna težina gubitka i tuge koja ga je opteretila pala mu je sa srca. Kad je ustao, osjetio je veliko olakšanje.
Koraknuo je prema mjestu na kojem je bila lokva krvi. Čak i kad su njegove noge u sandalama stajale upravo tamo,
nije osjetio nikakvu bol i još je uvijek bio dobro.
"Pođi u miru, prijatelju i kralju. Neka bi živio cijelu vječnost" reče naglas, i načini znak za dug život i sreću.
Okrenuo se i pošao bi niz brdo do mjesta gdje su ga čekala kola da ga nešto nije zaustavilo.Podigao je glavu i opet
pomirisao zrak. Još je mogao osjetiti dašak onoga zlog smrada. Polako krene natrag uz padinu, prošavši mjesto na
kojem je umro faraon, i nastavi dalje. Sa svakim korakom smrad zla postajao je jači, dok mu od njega nije postalo
mučno. Još jednom, shvatio je da je to nešto izvan prirodnih zakona.Nastavio je dalje, dok nakon dvadesetak koraka
smrad nije počeo jenjavati. Zaustavio se i vratio malo unatrag. Smrad odmah ojača. Kretao se naprijed i natrag dok
ne utvrdi mjesto na kojem je bio najsnažniji. Zatim korakne u stranu sa staze, i otkrije da je tamo najsnažniji, toliko
da ga je gotovo zagušio.
Stajao je ispod iskrivljenih grana trnovog drveta koje je raslo pokraj staze. Pogleda uvis i vidje da su grane čudno
oblikovane, kao da je ljudska ruka od njih napravila križ koji je odskakao na plavoj pozadini neba. Pogleda dolje i
zapazi kamen veličine i oblika konjske glave Nedavno je bio pomaknut, a zatim vraćen na svoje početno mjesto.Taita
ga podigne iz jame u kojoj je ležao, i vidje da je pokrivao udubinu između korijenja drveta.Odloži ga u stranu i zaviri
u udubinu. Unutra je bilo nešto, i on oprezno posegne za tim, u takvoj bi udubini moglo biti zmija ili škorpiona.
Izvadio je veličanstveno izrađen i izrezbaren predmet. Promatrao ga je za trenutak prije no što je shvatio da je to
tobolac za strijele. Nije bilo sumnje u njegovo porijeklo, jer bio je oblikovan u hikskom heraldičkom stilu, a slika
urezana u kožnu površinu predstavljala je Seueta, krokodilskog boga rata kojeg su štovali hikski ratnici.
Taita odvrne poklopac tobolca i otkrije da tobolac sadrži pet ratnih strijela,sa zelenim i crvenim perima. Izvuče
jednu i srce mu zakuca brže kad je prepozna. Nije bilo greške.Pažljivo je proučio slomljenu, okrvavljenu strijelu koju
je Naja donio pred savjet. Ova strijela bila je identična onoj koja je ubila faraona. Iznese je na svjetlo i izbliza pogleda
mali znak utisnut u obojenu dršku. Bila je to stilizirana glava leoparda, koja je u čeljustima držala hijeratičko slovo T.
Taj je znak vidio na fatalnoj strijeli. Ova je bila njena identična blizanka. Taita ju je okretao u ruci, kao da iz nje
pokušava izvući posljednje zrnce informacije. Približi je nosu i pomiriši. Osjećao se samo miris drva, boje i pera.
Odvratni smrad koji ga je doveo do ovog mjesta nestao je. Zašto bi ubojica faraona skrivao svoj tobolac? Nakon bitke,
Hiksi su ostali sami na bojnom polju. Imali su dovoljno vremena koje im je trebalo da vrate svoja oružja. Bio je to
prelijep i vrijedan predmet.Niti jedan ratnik ne bi ga ostavio, osim ako je bio prisiljen, pomisli Taita.Još je oko sat
vremena pretraživao padinu brda, ali nije pronašao niti jedan drugi zanimljivi predmet,niti je opet osjetio
natprirodni smrad truleži i zla.
Kad se vratio dolje do mjesta na kojem su ga u pijesku wadija čekala bojna kola, sa sobom je nosio tobolac skriven
ispod halje. Čekali su skriveni u wadiju do sumraka. Zatim su krenuli dalje u dubinu teritorija Hiksa, s osovinama
kotača svježe premazanima ovčjom mašću da ne bi škripale, i kopitima konja pokrivenim kožom,i svim oružjima
pažljivo omotanim krpama. Gil ih je vodio. Kopljonoša je dobro poznavao područje i premda Taita nije ništa
komentirao, pitao se koliko je on često putovao ovim putem sa svojim gospodarom, i kakve su sastanke održavali s
neprijateljima. Do sada su već sišli do aluvijalne nizine Nila.Dva puta su morali skretati s ceste i čekati dok su
skupine naoružanih ljudi, nepoznatih u tami, projahale pokraj njihovog skrovišta.Nakon ponoći došli su do
napuštenog hrama nekog zaboravljenog boga, izdubljenog u boku niskog brda od gline.
Pećina je bila dovoljno velika da u nju stane cijeli eskadron, kola i konji i ljudi. Bilo je vidljivo da je i prije korištena za
ovu svrhu. Svjetiljke i amfora s uljem bili su skriveni iza uništenog oltara, a bale konjske hrane bile su nagurane u
svetištu. Nakon što su skinuli opremu s konja i nahranili ih, vojnici su pojeli vlastiti obrok, a zatim se smjestili na
madrace od suhe slame i uskoro zaspali. U međuvremenu, Gil se presvukao iz svoje konjaničke uniforme u seljačku
odjeću.
"Ne mogu upotrijebiti konja", objasni Taiti. "Privukao bih previše pažnje. Trebat će mi pola dana da pješice stignem
do logora u Bubasti. Ne očekujte da se vratim prije večeri sutrašnjeg dana."
Iskliznuo je iz pećine i nestao u noći. Pošteni Gil nije tako običan vojnik kao što izgleda, pomisli Taita kad je sjeo
pričekati odgovor saveznika gospodara Naje. Čim se razdanilo, postavio je stražara na vrh brda, gdje je izlazio otvor
za zrak podzemnog hrama. Malo prije podneva, tihi zvižduk niz otvor upozorio ih je na opasnost i Taita se popne do
stražara.
Karavana teško natovarenih magaraca putovala je s istoka ravno prema ulazu u hram i Taita pretpostavi da su ti
trgovci koristili hram kao postaju za odmor. Bilo je gotovo sigurno da su oni ostavili zalihu konjske hrane u svetištu.
Spustio se niz padinu, pazeći da ne iziđe na vidik karavani koja se približavala. Na sredini ceste složio je obrazac
bijelog kvarcnog kamenja recitirajući tri stiha iz asirske Knjige zle planine.Zatim se povuče da pričeka dolazak
karavane.
Magarac na čelu bio je oko pedeset lakata ispred ostatka kolone.Bilo je vidljivo da životinja zna za hram i sve divote
koje on skriva, jer vodič je nije trebao tjerati u kas. Kad je došla do bijelih kvarcnih kamenova na putu, mala se
životinja tako naglo zaustavila da joj je teret skliznuo s leda i objesio se ispod trbuha. Zatim se zaleti preko ravnice
bježeći od hrama i udarajući stražnjim nogama na sve strane. Promuklo njakanje magarca djelovalo je na druge
životinje u koloni, i uskoro su se sve propinjale i zabacivale glave, udarajući svoje vodiče i trčeći u krug kao da ih je
napao roj pčela. Vodičima karavane trebalo je pola poslijepodneva da ulove bjegunce, smire užasnute životinje i opet
krenu na put prema hramu.Ovog puta dostojanstveni i bogato odjeveni lik glavnog vodiča stupao je na čelu,vukući
uplašenog magarca na dugom povodcu. Vidio je kamenje na sredini puta i zaustavio se.Kolona se okupila iza njega, a
ostali vozači došli su naprijed. Održali su neformalnu konferenciju na sredini ceste, mašući rukama. Njihovi glasovi
dopirali su do mjesta na kojem je sjedio Taita, skriven medu maslinovim drvećem na padini. Napokon glavni vodič
ostavi ostale i krene naprijed sam.Njegov je korak u početku bio hrabar i samopouzdan,ali uskoro je usporio i postao
uplašen,sve dok nije zastao i nelagodno s daljine proučavao kamenje na putu.Zatim pljune prema kamenju i odskoči
unatrag, kao da je očekivao da mu ono uzvrati uvredu. Napokon načini znak protiv uroka, okrene se i brzo vrati
svojim suputnicima, vičući i mašući im da krenu natrag. Nije ih trebalo dugo uvjeravati. Uskoro se cijela karavana
povlačila niz cestu kojom je došla.
Taita se spusti niz brdo i razbaca kamenje, raspršujući utjecaje koje je sadržavalo i otvarajući put drugim
posjetiteljima koje je očekivao.
Došli su u kratkom ljetnom sumraku, dvadeset naoružanih ljudi u brzom galopu, dok ih je Gil vodio na posuđenom
konju. Prošli su pokraj razbacanog kamenja i došli do ulaza u hram, gdje su sjahali uz zveket oružja. Vođa je bio
visok čovjek, širok u ramenima, s velikim čelom i mesnatim kukastim nosom. Njegovi teški crni brkovi padali su mu
niz prsa, a obojene vrpce bile su mu upletene u bradu.
"Ti si čarobnjak. Da?", upita sa snažnim stranim naglaskom.
Taita nije smatrao da bi im trebao otkriti da govori hikski kao da je jedan od njih, pa odgovori skromno na
egipatskom, ne potvrđujući niti negirajući magične moći.
"Moje ime je Taita, sluga velikog boga Horusa. Zazivam na tebe njegov blagoslov.Vidim da si moćan čovjek, ali ne
znam ti ime."
"Moje ime je Trok, voda klana Leoparda, i zapovjednik sjevera u vojsci kralja Apepija. Imaš li znak za mene,
čarobnjače?"
Taita otvori desnu ruku i pokaže mu krhotinu plavog porculana, gornju polovicu kipića Seuetha. Trok ga kratko
prouči, a zatim uze još jedan dio porculana iz vrećice za svojim pojasom i spoji dva djelića. Rubovi su se savršeno
poklapali, i on ispusti zvuk zadovoljstva.
"Pođi sa mnom, čarobnjače."
Trok je izišao s Taitom u sumrak. Popeli su se uz brdo u tišini i čučnuli gledajući jedan drugog u svjetlosti zvijezda.
Trok je držao korice među koljenima,a ruka mu je bila na dršci velikog srpolikog mača.Više iz navike nego
nepovjerenja, pomisli Taita, ali ipak, ratni poglavica bio je čovjek kojeg nije trebalo podcijeniti.
"Donosiš mi vijesti s juga",reče Trok, ne kao pitanje već kao vrdnju. "Gospodaru, čuo si za smrt faraona Tamosa?"
"Znamo za smrt tebanskog pretendenta od zarobljenika koje smo uhvatili kad smo zauzeli grad Abnub."
Trok je pazio da niti jednom riječju ne prizna vlast egipatskog faraona. Za Hikse, jedini vladar u oba kraljevstva bio je
Apepi.
"Također smo čuli da sada dijete pretendira na prijestolje Gornjeg Egipta."
"Faraon Nefer Seti ima samo četrnaest godina", potvrdi Taita, jednako pazeći da ustraje na tituli faraona kada govori
o njemu.
"Neće postati punoljetan još nekoliko godina. Do tada, gospodar Naja je njegov namjesnik."
Trok se nagne prema njemu s iznenadnim zanimanjem. Taita se nasmiješi u sebi. Hikski špijuni bili su zaista loši ako
nisu znali barem toliko o zbivanjima u Gornjem Egiptu. Tada se sjeti kampanje koju su prije njegove smrti on i
faraon Tamos vodili protiv hikskih špijuna i doušnika u Tebi. Otkrili su i uhitili barem pedesetoricu. Nakon
ispitivanja u mukama, sve su ih smaknuli. Taita osjeti zadovoljstvo na ovu potvrdu prekida toka informacija
neprijatelju.
"Dakle, dolaziš nam s ovlastima namjesnika juga." Taita primijeti čudan osjećaj trijumfa kod Troka, kad je ovaj
upitao.
"Kakvu poruku nosiš od Naje?"
"Gospodar Naja želi od mene da prenesem njegov prijedlog izravno Apepiju", izvuče se Taita. Nije htio Troku pružiti
više informacija no što je bilo nužno. Trok se odmah suprotstavi tome.
"Naja je moj rođak" reče hladno. "On bi želio da čujem svaku riječ koju šalje."
Taita je imao takvu kontrolu nad svojim emocijama da nije pokazao nikakvo iznenađenje, iako je to bila teška
Trokova indiskrecija. Njegove sumnje o namjesnikovim precima bile su potvrđene, ali glas mu je bio odmjeren kad je
odgovorio.
"Da, gospodaru, to znam. Međutim ono što imam za Apepija je od takve važnosti.”
"Podcjenjuješ me, čarobnjače. Imam potpuno povjerenje u tvojeg namjesnika." Trokov glas bio je grub od
ogorčenosti.
"Znam dobro da dolaziš ponuditi Apepiju primirje, i s njim pregovarati o trajnom miru."
"Ne mogu ti reći ništa više, gospodaru." Trok je možda dobar ratnik, ali ne i urotnik, pomisli Taita, no glas i
ponašanje nisu mu se promijenili kad je rekao.
 "Svoju poruku mogu predati samo poglavici pastira,Apepiju." Tako su hikskog vladara zvali u Gornjem Egiptu.
"Možeš li me odvesti k njemu?"
"Kako želiš, čarobnjače.Drži usta začepljena,ako želiš,iako to nema svrhe." Trok bijesno ustane.
"Kralj Apepi je u Bubastiju. Odmah ćemo poći tamo."
U napetoj tišini vratili su se do podzemnog hrama, gdje je Taita k sebi pozvao Gila i zapovjednika tjelesne straže.
"Dobro ste obavili posao", reče im, "ali sada se morate vratiti u Tebu jednako tajno kao što ste došli ovamo."
"Vi ćete se vratiti s nama?" upita Gil nervozno. Očito je osjećao odgovornost za starca.
"Ne."Taita zavrti glavom."Ostat ću ovdje.Kada budeš prenosio izvještaj namjesniku,reci mu da sam na putu da se
sretnem s Apepijem."
Pri svjetlosti uljanih svjetiljki konji su privezani za kola, i u kratkom su roku bili spremni za polazak. Gil iznese
Taitinu kožnu vreću iz kola i preda mu je. Tada salutira s poštovanjem.
"Bila mi je velika čast jahati s vama, gospodaru. Kad sam bio dijete, otac mi je pričao mnoge priče o vašim
avanturama.Jahao je s vašom regimentom kod Asvuta. Bio je zapovjednik lijevog krila."
"Kako se zvao?", upita Taita. "Lasro, gospodaru."
"Da", klimne Taita. "Dobro ga se sjećam. Izgubio je lijevo oko u bitci." Gil ga pogleda sa čuđenjem i
strahopoštovanjem.
"To je bilo prije četrdeset godina, i još uvijek se sjećate."
"Trideset i sedam", ispravi ga Taita. "Idi s mirom, mladi Gile. Prošlu noć gledao sam u horoskop za tebe. Imat ćeš dug
život i biti vrlo uspješan."
Kopljonoša uhvati uzde i izjaše u noć, s ponosom i zahvalnošću.
 
Do tog trenutka vojnici gospodara Troka također su uzjahali i bili spremni za polazak. Dali su Taiti konja na kojem se
Gil vratio do hrama. Taita prebaci vreće preko leđa konja, a zatim se vine iza njih. Hiksi nisu imali isto mišljenje o
jahanju na leđima konja kao Egipćani, oni izjahaše iz pećine i okrenuše se na zapad, u suprotnom smjeru od onog u
kojem je otišla kolona bojnih kola. Taita je jahao u sredini skupine teško naoružanih Hiksa. Trok ih je predvodio i
nije pozvao Taitu da jaše uz njega. Držao se uvrijeđeno otkad mu je Taita odbio predati Najinu poruku. Taiti nije
smetalo ignoriranje, jer morao je razmišljati o mnogo stvari. Prije svega, otkriće Najine krvne linije otvaralo je
mnoge fascinantne mogućnosti.
Jahali su kroz tamu na zapad, prema rijeci i glavnoj neprijateljskoj bazi u Bubastiju. Iako je još bila noć, na cesti su
sretali sve više i više prometa. To su bile duge kolone teretnih kola teško natovarene vojnom opremom, koje su se
kretale u istom smjeru kao i oni.Prema Avarisu i Memfisu vraćao se podjednak broj praznih vozila koja su tamo
ostavila svoj teret. Kad su se približili rijeci, Taita je vidio vatre hikske vojske ulogorene oko Bubastija. Bilo je to
polje treperavih svjetlosti koje se protezalo mnogo milja u oba smjera duž obale rijeke, veliki skup ljudi i životinja
nevidljivih u tami. Ništa na svijetu nije se moglo mjeriti s mirisima ulogorene vojske.Postajali su sve jači dok su se
približavali, sve dok nisu postali gotovo neizdrživi.Bila je to mješavina mnogih mirisa, konja, gnojiva i dima vatri,
kože i pljesnivog žita. Jači od svih ovih bio je miris neopranih ljudi i njihovih zagnojenih rana, skuhane hrane i piva,
nezakopanog smeća i prljavštine, smrad rupa za vršenje nužde i gomila izmeta, i nepokopanih leševa.
Ispod ove mješavine mirisa Taita otkrije još jednu nijansu.Mislio je da ju je prepoznao, ali tek kad je jedan od putnika
pijano zateturao pred njegovim konjem, prisilivši ga da naglo pritegne uzde, vidio je mrlje ružičaste boje na blijedom
licu i tada je bio siguran, onda je znao zašto Apepi nije nastavio s napadom nakon pobjede kod Abnuba, zašto još
uvijek nije poslao svoja kola na jug, gdje je egipatska vojska bila u kaotičnom stanju, prepuštena njegovoj milosti.
Taita podbode svojeg konja i priđe Troku, te ga tiho upita.
"Gospodaru, kada je kuga prvi put izbila u vašoj vojsci?" Trok potegne uzde tako snažno da njegov konj zapleše pod
njime.
"Tko ti je to rekao, čarobnjače?", upita. "Je li ta prokleta bolest jedna od tvojih čarolija? Jesi li nam ti poslao ovu
pošast?"
Podbode konja bijesno i odjaše dalje ne čekajući odgovor. Taita ga je slijedio na diskretnoj udaljenosti, ali upijao je
svaki detalj onog što se događalo oko njega. Do tog trenutka svjetlo je ojačalo, i sunce je stidljivo izvirilo kroz debeli
sloj magle i dima koji je pokrivao zemlju i skrivao jutarnje nebo. Cijeli je prizor imao čudan, nezemaljski aspekt, kao
vizija iz podzemnog svijeta. Ljudi i životinje bili su u njemu pretvoreni u mračne i demonske likove, a pod kopitima
njegovog konja blato od nedavne poplave bilo je crno i ljepljivo. Prošli su pokraj prvih pogrebnih kola, i ljudi oko
Taite ogrtačima su prekrili usta i nosove od smrada i zlih isparenja koja su lebdjela iznad gomile golih, natečenih
leševa, nabacane na kola. Trok podbode konja kako bi ih što prije pretekao, ali pred njima je bilo mnogo vozila sa
sličnim teretom koja su gotovo zakrčila cestu. Nakon toga, prošli su pokraj polja za kremiranje, na koje je još veći
broj kola istovarivalo svoj sumorni teret. Drvo za potpalu bilo je rijetkost u ovoj zemlji, a vatra nije bila dovoljno
snažna da proguta hrpe leševa. Tinjali su i raspadali se dok je mast curila iz njihovog mesa, a iz njih su izbijali oblaci
ljepljivog crnog dima koji je prekrivao usta i grla živih ljudi koji su ga udisali.
"Koliko ovih mrtvaca su žrtve kuge?", pitao se Taita. "A koliko ih je umrlo u borbi protiv naše vojske?"
Kuga je bila poput okrutnog zloduha koji je marširao u korak sa svim vojskama.Apepi je bio ovdje u Bubastiju mnogo
godina u logorima koji su vrvjeli štakorima, lešinarima i marabuima strvinarima.Njegovi su ljudi bili nagomilani u
vlastitoj nečisti, tijela su im bila prepuna buha i uši, jeli su trulu hranu i pili vodu iz kanala za navodnjavanje u koje
su se slijevali pritoci iz grobova i gnojišta.Bili su to uvjeti u kojima je kuga cvjetala. U blizini Bubastija logori su
postajali brojniji, a šatori,kućice i druge nastambe bile su nagomilane skroz do zidina i rovova koji su okruživali
grad. Sretniji medu žrtvama kuge ležali su ispod krovova od palminog lišća, koje im je pružalo nekakvu zaštitu od
vrućeg jutarnjeg sunca. Drugi su ležali na utabanom blatu na poljima, prepušteni žeđi i vremenskim prilikama. Mrtvi
su bili izmiješani s umirućima, a oni ranjeni u borbi ležali su bok uz bok s onima izmučenim dizenterijom.
Iako je instinktivno razmišljao kao iscjelitelj, Taita nije mogao učiniti ništa da im olakša muke.Bili su osuđeni
vlastitim brojem,jer kako bi jedan čovjek mogao pomoći tako velikom broju ljudi? Štoviše, to su bili neprijatelji
Egipta i bilo mu je jasno da je pošast božji čin.Ako iscijeli i jednog Hiksa, bio bi to jedan više koji bi marširao na Tebu
i izložio njegov voljeni grad vatri i nasilju. Ušli su u tvrđavu i otkrili da uvjeti unutar zidina nisu bili mnogo bolji.
Žrtve kuge ležale su tamo gdje ih je oborila bolest, a štakori i psi lutalice glodali su njihove kosti, pa čak i one koji su
bili još uvijek živi ali preslabi da se obrane. Apepijev stožer bio je glavna zgrada u Bubastiju.Bila je to masivna palača
od zemljanih opeka i slame u centru grada. Konjušari su uzeli njihove konje na vratima, ali jedan je nosio Taitine
vreće. Gospodar Trok vodio je Taitu kroz dvorišta i mračne hodnike, u kojima su u brončanim zdjelama gorjeli
tamjan i sandalovina da bi prekrili smrad kuge koji je dolazio iz grada i okolnih logora, ali njihov je plamen činio
usijani zrak jedva podnošljivim.Čak i ovdje u stožeru, jauci žrtava kuge jezivo su odzvanjali kroz prostorije, a
sklupčane prilike ležale su u tamnim zakutcima.
Stražari su ih zaustavili pred zatvorenim brončanim vratima u najdubljim dijelovima građevine, ali čim su
prepoznali Trokov golemi lik, sklonili su se u stranu i dozvolili im da prođu. Bile su to Apepijeve privatne odaje. Na
zidovima su visjele veličanstvene tapete, a namještaj je bio od skupocjenog drva i slonovače,veliki dio tog blaga
opljačkan je iz palača i hramova Egipta. Trok je uveo Taitu u malo ali luksuzno opremljeno predsoblje, i ostavio ga
tamo. Ropkinje su mu donijele vrč šerbeta i tanjur zrelih datulja i naranči. Taita ispije piće, ali pojede samo malo
voća. Oduvijek ie bio skroman.
Bilo je to dugo čekanje. Sunčana zraka kroz jedini prozor u Prostoriji polako se kretala duž suprotnog zida,
pokazujući protok Vrernena. Ležeći na jednom od sagova, upotrijebio je svoje vreće kao jastuk i zadrijemao,ne
padajući u duboki san i budeći se na svaki zvuk. Povremeno je čuo udaljeni zvuk ženskog plača, i prodoran jauk
negdje izvan masivnih zidina. Napokon začuje udaranje teških koraka niz vanjski prolaz, a zastori iznad ulaznih
vrata otvoriše se.
Krupna prilika stajala je na ulaznim vratima. Nosio je samo grimiznu lanenu halju opasanu ispod velikog trbuha
zlatnim lancem.Prsa su mu bila prekrivena sijedim kovrčama, grubim poput medvjeđeg krzna.Na nogama je nosio
teške sandale,a štitnici od čvrste kože štitili su mu potkoljenice. Međutim, nije nosio mač niti druga oružja.Njegove
ruke i noge izgledale su masivne poput stupova hrama, i bile su prekrivene ožiljcima iz bitaka, neki od ovih bili su
bijeli i svilenasti,odavno zacijeljeni, dok su drugi, noviji, bili purpurne boje i izgledali su ružno.Njegova brada i gusti
grm kose bili su također sijedi, ali u njima nije bilo uobičajenih vrpca ili pletenica.Nisu bili niti nauljeni ni počešljani, 
izgledali su vrlo neuredno.Tamne oči bile su mu divlje i odsutne, a debele usnice pod velikim kljunastim nosom bile
su iskrivljene kao od bola.
"Ti si Taita, liječnik", reče.
Glas mu je bio snažan, ali bez naglaska, jer bio je rođen u Avarisu i preuzeo je mnogo od egipatske kulture i načina
života. Taita ga je dobro poznavao,za njega, Apepi je bio osvajač, krvoločni barbarin, smrtni neprijatelj njegove
zemlje i njegovog faraona.Trebala mu je sva njegova moć samokontrole da održi izraz lica neutralnim i glas mirnim
kad je odgovorio.
"Ja sam Taita."
"Čuo sam o tvojim vještinama", reče Apepi. "Sada su mi potrebne. Pođi sa mnom."
Taita prebaci svoju vreću preko ramena i krene za njim u vanjski hodnik. Gospodar Trok čekao je tamo s pratnjom
naoružanih ljudi. Opkolili su Taitu dok je ovaj slijedio kralja Hiksa dublje u palaču. Ispred njih, zvuči plača postali su
glasniji, dok Apepi nije razmaknuo teške zastore koji su pokrivali još jedan ulaz, i uhvativši Taitu za ruku, uvukao ga
unutra. Velika skupina svećenika iz hrama Izide u Avarisu dominirala je prostorijom prepunom ljudi. Taiti zatitra
usnica kad ih je prepoznao po njihovim ukrasima od čapljinog perja koje su nosili na glavama.Pjevali su i tresli
sistrume nad posudom za žeravicu u jednom kutu,u kojoj su sjajila usijana kliješta.Taitino profesionalno
neprijateljstvo prema ovim varalicama bilo je staro dvije generacije.Pokraj iscjelitelja,još je dvadeset ljudi bilo
okupljeno oko bolesničke postelje u sredini sobe,dvorjani i časnici, pisari i drugi službenici, koji su djelovali ozbiljno
i sumorno. Većina žena klečala je na podu u plaču i naricanju.
Samo jedna je pokušavala pomoći dječaku koji je ležao na krevetu. Nije izgledala mnogo starija od svog
pacijenta,možda trinaest ili četrnaest godina, a njegovala ga je spužvom koju je namakala u bakrenu zdjelu sa
zagrijanom, namirisanom vodom. Istog trena Taita vidje da je djevojka prekrasna, odlučnog, inteligentnog lica. Njena
briga za pacijenta bila je vidljiva, njen izraz lica pun ljubavi, a njene ruke brze i spretne.Taita skrene pogled na
dječaka. Njegovo golo tijelo bilo je također lijepo oblikovano, ali narušeno bolešću. Koža mu je bila prekrivena
znakovima kuge, i orošena znojem. Na prsima je imao otvorene i upaljene rane na mjestima gdje su mu svećenici
Izide puštali krv. Taita vidje da je dječak u posljednjoj fazi bolesti. Njegova gusta crna kosa bila je mokra od znoja,
visjela mu je preko očiju utonutih u duplje, otvorenih i sjajnih od bolesti, ali slijepih.
"To je Khyan, moj najmlađi sin", reče Apepi prilazeći krevetu i bespomoćno gledajući dijete. "Kuga će ga odnijeti,
osim ako ga ti ne spasiš, čarobnjače."
Khyan je zastenjao i prevrnuo se na bok u agoniji, s koljenima skvrčenim uz prsa. Uz eksplozivni zvuk, mješavina
tekućeg izmeta i krvi izleti mu iz mršave stražnjice na zamrljanu posteljinu. Djevojka koja ga je njegovala odmah mu
krpom očisti stražnjicu, a zatim obriše prijavštinu s plahta bez imalo gađenja. U kutu sobe, iscjelitelji opet započeše s
napjevom, a visoki svećenik uzme usijana kliješta s posude za žeravicu i priđe krevetu. Taita istupi, zapriječivši
čovjeku put svojim štapom.
"Izlazi!", reče tiho. "Ti i tvoji koljači ovdje ste učinili dovoljno štete."
"Moram mu vatrom istjerati groznicu iz tijela", pobunio se čovjek. "Van!", ponovi Taita grubo, a potom se okrene
ostalima u sobi.
"Svi vi, van!"
"Znam te dobro, Taita.Ti si krivokletnik,i blizak si demonima i zlim duhovima."
Svećenik je ustrajao, prijeteće približivši usijani brončani instrument.
"Ne bojim se tvoje magije. Ovdje nemaš vlast. Princ je pod mojom zaštitom."
Taita korakne unatrag i baci svećeniku štap pred noge, ovaj krikne i odskoči unatrag kad se štap počeo migoljiti,
siktati i puzati prema njemu preko pločica. Iznenada, štap se uspravi do visine glave, dok mu je rascijepljeni jezik
palucao iz razjapljene čeljusti, a crne oči svjetlucale.
Istog trenutka, svi jurnuše u gomili prema vratima. Dvorjani i svećenici, vojnici i sluge uspaničili su se i pokušavali
progurati iz sobe. U žurbi, visoki svećenik prevrne posudu sa žeravicom, a zatim vrisne dok je bosonog plesao po
rasutom ugljevlju. Unutar nekoliko sekundi, prostoriju su napustili svi osim Apepija, koji se nije micao, i djevojke
kod bolesničke postelje. Taita se uspravi i uhvati zmiju za rep. Istog trenutka ona u njegovim rukama postade ravna,
čvrsta i drvena. Zatim uperi štap u djevojku na krevetu.
"Tko si ti?" upita. "Ja sam Mintaka. Ovo je moj brat."
Položila je zaštitnički šaku na dječakove kovrče mokre od znoja i prkosno podigla bradu.
"Učini najgore što možeš, čarobnjače, ali ja ga neću napustiti."
Usnice su joj se tresle, a njene tamne oči strah je učinio još većima. Očigledno je bila uplašena njegovom reputacijom
i zmijskim štapom koji je uperio u nju.
"Ne bojim te se", reče mu, a zatim se pomakne sve dok krevet nije bio između njih.
"Dobro", reče Taita suho."Tako ćeš mi biti od veće koristi. Kad je dječak posljednji puta pio?" Trebao joj je trenutak
da se pribere.
"Nije pio od jutra."
"Zar ove varalice ne mogu vidjeti da umire od žeđi isto kao od bolesti? Većinu vode izbacio je iz tijela", promrmlja
Taita i podigne bakreni vrč s poda kako bi omirisao njegove sastojke.
"Ovo je okaljano otrovom svećenika i kužnim isparenjima." On baci vrč u zid. "Idi u kuhinju i donesi drugi vrč. Pazi
da bude čist. Napuni ga vodom iz bunara, ne iz rijeke. Požuri, djevojko."
Ona otrča, a Taita otvori svoju vreću. Mintaka se vratila vrlo brzo sa sjajnim vrčem čiste vode. Taita je pripremio
biljni napitak i zagrijao ga na posudi sa žeravicom.
"Pomozi mi da mu dam ovo", naredi on djevojci kad je napitak bio kuhan. Pokazao joj je u kakav položaj treba staviti
bratovu glavu i kako da mu pomiluje grlo kad mu ulije vodu u usta. Uskoro je Khyan mogao normalno gutati.
"Što mogu učiniti da ti pomognem?", upita kralj.
"Gospodaru, ovdje nema ništa za tebe. Ti si bolji u uništavanju nego u iscjeljivanju", odreže Taita bez da je podigao
pogled sa svog pacijenta.
Uslijedila je duga tišina,a zatim se začulo udaranje Apepijevih brončanih sandala o pod dok je napuštao
prostoriju.Mintaka se uskoro prestala užasavati maga, i pokazalo se da je spretan i motiviran pomagač. Činilo se da
može predvidjeti Taitine želje. Prisilila je brata da pije dok je Taita grijao još jednu zdjelu ispunjenu lijekovima iz
svoje torbe. Njih dvoje uspjeli su mu uliti ovo niz grlo bez da su prolili i jednu kap. Pomogla mu je da razmaže
ljekovitu mast po opeklinama koje su mu prekrivale prsa. Zatim su zamotali Khvana u lanene plahte i namočili ga u
vodu iz bunara kako bi rashladili njegovo upaljeno tijelo. Kada je došla do njega i sjela na trenutak da se odmori,
Taita uhvati njenu ruku i okrene joj dlan nagore. Proučavao je crvene mrlje na unutrašnjoj strani njenog zapešća, ali
ona pokuša istrgnuti ruku.
"To nisu mrlje od kuge", reče, porumenjevši od neugode. "To su samo ugrizi buha. Palača ih je prepuna."
"Tamo gdje buhe grizu, ni kuga nije daleko", reče joj Taita."Skini svoju odjeću."
Ustala je bez oklijevanja i pustila da joj haljina padne oko gležnjeva. Njeno je nago tijelo, iako vitko i lijepo, bilo
također i snažno i sportski građeno. Grudi su joj tek propupale, a bradavice na njima iskočile su poput zrelih bobica.
Trokut mekanih kovrča nalazio joj se između dugih, lijepo oblikovanih nogu. Buha skoči s njenog blijedog trbuha.
Taita je spretno ulovi u zraku i smrvi medu noktima.Insekt je ostavio nit ružičastih točkica oko njenog pupka.
"Okreni se", naredi on, i ona posluša.
Još jedan odvratni insekt skakao je niz njena leda prema dubokoj udubini između njenih čvrstih okruglih guzova.
Taita i njega ulovi prstima i smrvi mu sjajnu crnu ljušturu. On se rasprsne, ostavljajući krvavu točkicu.
"Ti ćeš biti sljedeći pacijent ako se ne riješimo ovih tvojih malenih ljubimaca", reče joj, i pošalje je da donese zdjelu
vode iz kuhinje. Na posudi sa žeravicom skuhao je osušene purpurne cvjetove ljekovite biljke i oprao je od glave do
pete tom tekućinom. Ulovio je još četiri ili pet buha koje su pokušale pobjeći skočivši s njene mokre kože. Nakon
toga, Mintaka je sjedila pokraj njega naga, sušeći se. Slobodno je čavrljala dok su zajedno pretraživali njenu odjeću
uklanjajući posljednje buhe i njihova jajašca iz tkanine. Brzo su postali dobri prijatelji. Prije noći, Khyan je još
jednom ispraznio crijeva, ali manje, a u stolici nije više bilo krvi. Taita onjuši izmet, i utvrdi da je smrad kužnih
isparenja blaži. Spravio je jači destilat bilja, i njih dvoje prisilili su Khyana da popije još jedan vrč bunarske vode.Do
jutra, groznica je prošla i Khyan je mirnije spavao. Napokon se pomokrio, što je Taita proglasio dobrim znakom, iako
mu je mokraća bila tamnožuta i oštrog mirisa.Nakon sat vremena, opet se pomokrio, a mokraća je sada bila svjetlija i
ne više toliko smrdljiva.
"Gledaj, gospodaru", vikne Mintaka, milujući bratov obraz. "Crvene mrlje blijede, a koža mu je hladnija."
"Imaš iscjeliteljski dodir rajske nimfe", reče joj Taita, "ali ne zaboravi na vrč s vodom. Prazan je."
Ona potrči u kuhinju, i vrati se za trenutak s punim vrčem. Dok je davala bratu vodu, ona zapjeva hiksku uspavanku,
i Taita je bio oduševljen ljepotom i čistoćom njenog glasa.
"…Slušaj vjetar u travi, zlato moje, i spavaj, spavaj, spavaj. Počuj zvuk rijeke, malo moje, i sanjaj, sanjaj, sanjaj…"
Taita je proučavao njeno lice. Kao što je bilo često kod Hiksa, bilo je malo preširoko, a jagodice su joj bile malo
prenaglašene. Usta su joj bila velika, usnice pune, nos markantan. Niti jedan od ovih detalja nije bio savršen sam za
sebe, ali bili su lijepo usklađeni sa svim ostalim detaljima, a vrat joj je bio dug i elegantan. Njene bademaste oči bile
su zaista veličanstvene ispod povijenih crnih obrva.Izraz njenog lica bio je pažljiv i bistar.Njena ljepota bila je
drugačija od uobičajene, ali ipak je bila ljepota.
"Gledaj!" ona prekine pjesmu i nasmije se. "Budan je." Khyanove oči bile su otvorene i gledao ju je.
"Vratio si nam se, ti užasna mala zvijeri." Kad se nasmijala, zubi su joj bili četvrtasti i bjelasali se na svjetlu. "Tako
smo se zabrinuli. Više nikad ne smiješ to učiniti."
Zagrlila ga je da prikrije suze radosti i olakšanja koje su iznenada zablistale u njenim očima. Taita pogleda iza para
na krevetu i ugleda krupnu Apepijevu pojavu na vratima. Taita nije znao koliko je dugo bio ovdje, ali sad mu je
klimnuo bez osmijeha, okrenuo se i nestao.
Do večeri, Khyan je mogao sjediti gotovo bez pomoći svoje sestre, i piti iz zdjele za juhu koju mu je prinosila ustima.
Dva dana kasnije, njegov svrab je nestao. Tri ili četiri puta dnevno Apepi je posjećivao prostoriju. Khyan je još bio
preslab da se digne,ali čim bi se njegov otac pojavio, dodirivao je srce i usnice u znak poštovanja Petog dana, ustao je
s kreveta i pokušao se pokloniti pred kraljem, ali Apepi ga je zaustavio i podigao natrag na jastuke. Iako su njegovi
osjećaji prema dječaku bili jasni,Apepi nije imao mnogo što reći i otišao je gotovo odmah,ali na izlazu pogledao je
Taitu i pozvao ga za sobom kratkim pokretom glave.
Stajali su sami na vrhu najviše kule palače. Uspeli su se uz dvije stotine stuba da bi došli do tamo, i s tog mjesta imali
su vidik do osvojene citadele Abnub, koja je ležala deset milja uzvodno. Teba je bila udaljena manje od stotinu milja.
Apepi je naredio stražarima da siđu i ostave ih nasamo na ovom visokom mjestu, tako da ih nitko nije mogao
špijunirati ili čuti o čemu govore. Stajao je gledajući veliku sivu rijeku na jugu. Bio je odjeven u punu ratnu opravu, s
prsnikom od tvrde kože, pojasom za mač ukrašenim zlatnim rozetama, a brada mu je bila ukrašena grimiznim
vrpcama u skladu sa svečanim ogrtačem. Bez osjećaja za sklad nosio je zlatni uraeus, krunu strvinara i kobre, na
gustim srebrenim kovrčama.Taitu je ljutilo što je ovaj osvajač i rušitelj smatrao sebe faraonom Egipta i nosio sveta
obilježja,ali izraz lica bio mu je smiren. Prilagodio je svoj um da uhvati Apepijeve misli. One su bile zamršene poput
mreže, tako duboke i neizravne da ih čak ni Taita nije mogao jasno razaznati, ali mogao je osjetiti silu koja je Apepija
činila tako strašnim protivnikom.
"Bar je nešto od onog što govore o tebi istina, maže." Apepi prekine dugu tišinu. "Vrlo si umješan liječnik." Taita je
šutio.
"Možeš li izvesti magiju pomoću koje ćeš izliječiti kugu u mojoj vojsci kao što si izliječio mojeg sina?", upita Apepi.
"Platio bih ti lakh zlata. Onoliko zlata koliko može nositi deset jakih konja." Taita se neveselo nasmiješi.
"Gospodaru, da mogu izvesti takvu magiju, isto tako bih mogao iz ničega stvoriti stotinu lakha zlata bez da se trudim
liječiti tvoje razbojnike."
Apepi se okrene i uzvrati mu osmijeh,ali u njemu nije bilo humora niti dobre volje.
"Koliko si star, čarobnjače? Trok kaže da si stariji od dvjesto godina. Je li to istina?" Taita nije pokazao znakove da ga
je čuo, pa Apepi nastavi.
"Koja je tvoja cijena, čarobnjače? Ako nije zlato, što bih ti drugo mogao ponuditi?"
Pitanje je bilo retoričko i nije čekao odgovor, već je otišao do sjevernog parapeta kule i tamo stao sa šakama na
bokovima. Gledao je dolje, na logore svoje vojske i na polja za kremaciju iza njih. Vatre su još gorjele i dim je lebdio
nisko iznad zelenih voda rijeke i dalje, prema pustinji.
"Pobijedio si, gospodaru", reče Taita meko, "ali dobro je da razmišljaš i o svojim lomačama za mrtve. Faraon će
ojačati i preustrojiti svoje snage prije no što kuga prođe i tvoji ljudi budu opet spremni za borbu." Apepi se strese od
bijesa, kao lav koji otresa buhe.
"Tvoja tvrdoglavost me razdražuje, čarobnjače."
"Ne, gospodaru, ne razdražujem te ja, nego istina i logika."
"Nefer Seti je dijete. Jednom sam ga pobijedio, pobijedit ću ga opet."
"Za tebe je još važnije to što u njegovoj vojsci nema kuge. Tvoji špijuni sigurno su ti rekli da faraon ima još pet legija
kod Asuana, i još dvije kod Asyuta. Oni već dolaze rijekom prema sjeveru. Bit će ovdje prije sljedećeg mjeseca."
Apepi tiho zareži, ali ne odgovori. Taita neumorno nastavi.
"Šezdeset godina ratovanja potpuno je iscrpilo oba kraljevstva. Hoćeš li nastaviti naslijeđe Salitisa,svojeg
oca,šezdeset godina krvoprolića?Hoće li tvoji sinovi to naslijediti od tebe?"
Apepi se okrene prema njemu, mrgodeći se.
"Ne pretjeruj, starče. Ne vrijeđaj mojeg oca, uzvišenog boga Salitisa."
Nakon pauze dovoljno duge da izrazi svoje nezadovoljstvo, Apepi opet progovori.
"Koliko dugo će ti trebati da pripremiš susret s tim takozvanim namjesnikom Gornjeg kraljevstva, tim Najom?"
"Ako mi omogućiš slobodan prolaz kroz tvoje linije i brzu galiju da me nosi, mogu biti u Tebi za tri dana. Povratak
niz struju bit će još brži."
"Poslat ću Troka s tobom da te isprati. Reci Naji da ću se sresti s njim u hramu Hator na zapadnoj obali Perre izvan
Abnuba. Znaš li to mjesto?"
"Dobro ga poznajem, gospodaru", reče Taita.
"Tamo možemo razgovarati", reče Apepi. "Ali reci mu da ne očekuje previše ustupaka s moje strane.Ja sam
pobjednik,a on poraženi.Sada možeš poći." Taita je stajao.
"Možeš poći, čarobnjače." Apepi ga ponovno otpusti.
"Faraon Nefer Seti je skoro jednako star kao tvoja kći, Mintaka", reče Taita tvrdoglavo. "Mogao bi je dovesti sa
sobom u Perru." "
S kojom svrhom?",Apepi ga je sumnjičavo promatrao."Savez između tvoje dinastije i dinastije tamošijskih faraona
mogao bi zapečatiti trajni mir za dva kraljevstva."Apepi pogladi vrpce u bradi da bi sakrio osmijeh.
"Tako mi Seuetha,smišljaš spletke jednako vješto kao što miješaš napitke, čarobnjače. Kreni sada prije no što me
previše razdražiš."
 
Hram Hator bio je uklesan u kamenitu padinu iznad rijeke za vrijeme vladavine faraona Sehertawyja prije više
stotina godina,i od tada mu je svaki faraon nešto dogradio.Svećenice su bile bogato, utjecajno sestrinstvo koje je
uspijevalo opstati tijekom dugih građanskih ratova među kraljevstvima,pa čak i napredovati u teškim vremenima.
Odjevene u svoje žute halje, okupile su se u dvorištu hrama, između dva masivna kipa boginje. Jedna od njih
prikazivala je Hator,kao kravu sa zlatnim rogovima,druga je bila njena ljudska manifestacija, visoka, prelijepa gospa
koja nosi krunu od rogova i zlatni sunčani disk na glavi.
Svećenice su pjevale i zveckale sistrumima kad je pratnja faraona Nefer Setija ušla u dvorište iz istočnog krila, dok su
dvorjani kralja Apepija ušli kroz zapadnu kolonadu. Redoslijed dolaska na konferenciju bio je predmet tako usijane
debate da su pregovori umalo propali prije no što su i počeli. Primat u dolasku imala bi strana koja je u moćnijoj
poziciji, dok bi se činilo da strana koja dolazi druga moli za mir. Niti jedna strana nije bila spremna odbaciti
prednost.
Taita je sugerirao istovremeni dolazak obje strane. On je također s taktom riješio i jednako teško pitanje oznaka koje
će nositi dvojica protagonista. Obojica će odustati od dvostruke krune. Apepi će nositi crvenu deshretkrunu Donjeg
Egipta, dok će Nefer Seti imati bijelu hedjet krunu Gornjeg Egipta. Pratnje obojice vladara nalazile su se u
prostranom dvorištu, okrenute jedna prema drugoj, ozbiljno i bez osmijeha. Dijelilo ih je samo nekoliko koraka, ali
gorčina i mržnja ratovanja dugog šezdeset godina stvorile su medu njima moćnu barijeru. Neugodnu tišinu razbile
su fanfare ovnujskih rogova i grmljavina brončanih gongova.
To je bio znak kraljevskim stranama da uđu sa suprotnih strana hrama. Gospodar Naja i faraon Nefer Seti koračali su
dostojanstveno i zauzeli mjesta na prijestoljima s visokim naslonima,dok su ih dvije princeze, Heseret i Mervkara,
ponizno slijedile i sjele na postolje Najinog prijestolja, jer bile su njegove zaručnice. Obje djevojke bile su tako jako
našminkane da su im lica izgledala jednako bezizražajno kao i kip Hator u čijoj sjeni su sjedile.
U isto vrijeme, hikska kraljevska obitelj izišla je iz drugog krila hrama. Vodio ih je Apepi, impresivna, ratnička prilika
u punom bojnom oklopu. Gledao je dječaka faraona preko dvorišta. Osmorica njegovih sinova slijedili su ga, svi osim
Khyana, najmlađeg, koji se još nije dovoljno oporavio od kuge da bi putovao s njima. Kao i njihov otac, i oni su bili
naoružani i oklopljeni, i stupali su i pozirali jednako upečatljivo. Moćna skupina krvožednih bandita, pomisli Taita
dok ih je promatrao iz blizine Neferovog prijestolja. Apepi je sa sobom doveo samo jednu od svojih brojnih kćeri.
Mintakinu ljepotu još je jače isticala suprotnost od njene braće. Bila je poput pustinjske ruže u gustišu
kaktusa.Ugledala je Taitin visok, mršav lik i srebrenu kosu u gomili s druge strane, i njeno se lice ozari takvim
osmijehom da se na trenutak učinilo da se sunce probilo kroz oblake u dvorištu. Nitko od Egipćana nije je prije vidio
i u njihovim se redovima začuo šapat i šuškanje. Nisu bili spremni za nju. Vladao je mit da su sve hikske žene
građene robusno kao njihovi muškarci i da su dvostruko ružnije od njih. Faraon Nefer Seti nagnuo se malo naprijed
i, usprkos ozbiljnosti situacije, počešao se iza uha pod bijelom krunom koja je oblikom podsjećala na bocu. Bila je to
navika koju je Taita pokušavao spriječiti, ali Nefer je to radio samo kad je bio jako zainteresiran za nešto,ili kad bi
mu pažnja odlutala.
Taita nije vidio Nefera više od dva mjeseca ,Naja im nije dozvolio da se susretnu od njegovog povratka iz Apepijevog
stožera u Bubastiju,pa ipak, bio je tako blizak dječaku, tako usklađen s njegovim umom, da mu je još uvijek s
lakoćom mogao čitati misli. Osjetio je da se Nefer nalazi u nekoj mješavini uzbuđenja i poletnosti, jednako snažnoj
kao da je upravo ugledao gazelu unutar dometa svojeg luka, ili da se sprema uzjahati mladog neobučenog konja, ili
da je poslao jastreba na ždrala i gleda kako se ovaj sprema za napad. Taita ga nikada nije vidio da tako reagira na
prisutnost osobe suprotnog spola. Nefer je oduvijek gledao na sve žene,uključujući i svoje mlađe sestre s
dostojanstvenom distancom. Međutim, prije manje od godine dana zaplovio je nemirnim vodama puberteta, a veći
dio tog vremena bio je s Taitom, u divljini Gebel Nagare, gdje nije bilo nikog tko bi mu mogao odvući pažnju onako
kako je to sada činila Mintaka.
Taita osjeti zadovoljstvo što je učinio tako mnogo s tako malo napora. Da se hikska djevojka nije svidjela Neferu, to
bi zakompliciralo sve njegove planove i povećalo opasnost u kojoj su se nalazili. Ako se njih dvoje vjenčaju, Nefer će
postati Apepijev zet i doći pod njegovu zaštitu.Čak i Naja mora dobro razmisliti prije nego što uvrijedi nekog tako
moćnog i opasnog.Mintaka bi mogla i ne znajući spasiti Nefera od namjesnikovih makinacija i ambicija. To je bila
jedna od Taitinih namjera kad je zagovarao ovaj susret. Za kratko vrijeme koliko su njegovali njenog brata, Taita i
Mintaka skovali su čvrsto prijateljstvo. Taita gotovo neprimjetno klimne i uzvrati njen osmijeh.
Zatim Mintaka skrene pogled s njega. Gledala je sa zanimanjem egipatske plemkinje na drugoj strani. Čula je mnogo
o njima, ali ove su bile prve koje je vidjela.Ubrzo izabere Heseret. S nepogrešivim ženskim instinktom prepoznala je
djevojku koja je bila privlačna kao i ona sama, mogući takmac u budućnosti. Heseret je na nju reagirala na identičan
način i njih dvije izmijeniše kratak, ali obostrano neprijateljski pogled. Zatim Mintaka podigne pogled na impresivan
lik gospodara Naje i zagleda se opčinjeno u njega. On je izgledao tako dobro, tako drukčije od njene braće i oca. Bio je
nakićen zlatom i dragim kamenjem, a odjeća mu je bila savršeno čista. Mogla je namirisati njegov parfem čak i na toj
udaljenosti,mirisao je poput polja divljih cvjetova. Na licu je imao masku od šminke, koža mu je gotovo svijetlila, a
oči su mu bile istaknute crnilom. No, ona pomisli kako je to fatalna ljepota zmije ili otrovnog insekta. Zadrhti i
okrene oči prema prilici na prijestolju pokraj namjesnika.
Faraon Nefer Seti gledao ju je tako intenzivno da joj je zastao dah. Oči su mu bile tako zelene,bilo je to prvo što je
uočila i poželi skrenuti pogled ali otkrije da ne može.Umjesto toga, porumeni.Faraon Nefer Seti izgledao je tako
dostojanstveno i uzvišeno pod bijelom krunom i s lažnom kozjom bradicom da se usplahirila. Iznenada, faraon joj se
nasmiješi toplo, zavjerenički. Njegovo lice tog je trena postalo dječačko i privlačno, i njen se dah ubrza i ona još više
porumeni.Nekako uspije otrgnuti pogled s njega,i prebaci se s velikim interesom na proučavanje kravljeg kipa
boginje Hator.Trebalo joj je neko vrijeme da se pribere, a do tada je gospodar Naja, namjesnik Gornjeg Egipta, već
počeo svoj govor.
Odmjerenim tonom pozdravio je Apepija, diplomatski ga oslovljavajući kraljem Hiksa, ali izbjegavajući bilo kakvo
spominjanje njegovog zahtjeva za egipatskim teritorijem. Mintaka je napeto promatrala njegove usne, ali bila je
svjesna Neferovog pogleda, i odlučna da mu ne uzvrati pogled. Glas gospodara Naje bio je monoton i dosadan, i
nakon nekog vremena više ga nije mogla slušati.
Na tren pogleda Nefera, s namjerom da odmah skrene pogled, ali njegove su oči još uvijek bile prikovane za nju.
Sjajile su nekim tihim osmijehom i opčinile je. Ona nije bila plašljiva po prirodi, ali sada je njen osmijeh bio
sramežljiv i ona osjeti kako ponovno crveni. Spustila je pogled i gledala svoje ruke u krilu, preplićući prste dok nije
shvatila da se vrpolji i prestala. Ruke su joj sada mirovale, ali Nefer ju je iritirao jer se zbog njega uznemirila. "On je
samo običan egipatski fićfirić. Bilo koji od moje braće je veći muškarac od njega i dvaput ljepši. Samo želi od mene
napraviti budalu gledajući me na taj način. Neću ga više gledati. Potpuno ću ga ignorirati", odluči ona, i njena je
odlučnost trajala do trenutka kad je gospodar Naja prestao s govorom, a njen otac ustao da mu odgovori. Još je
jednom na tren pogledala Nefera ispod svojih gustih crnih trepavica. On je promatrao njenog oca, ali onog trena kad
je njen pogled dodirnuo njegovo lice, oči mu skrenuše prema njoj. Pokušala je izgledati strogo i nedostupno, ali čim
se nasmijao, njene usne uzvratile su mu osmijeh. Zaista je zgodan kao neki od moje braće, zaključi ona, a zatim na
brzinu ponovno baci pogled na njega. Možda kao i bilo koji brat. Opet vrati pogled u krilo i stade razmišljati o tome.
Zatim ga pogleda još samo na tren, da bude sigurna. Možda je čak i zgodniji od svih njih, čak i od Ruge. Osjeti kao da
je izdala najstarijeg brata i ispravi ovu misao, ali na različit način, naravno. Postrance pogleda Rugu, koji je sa svojom
bradom i tamnim čelom izgledao kao pravi ratnik. Ruga je zgodan muškarac, pomisli. Na suprotnoj strani, činilo se
kao da je Taita ne gleda, ali nije propustio niti jednu razmjenu pogleda između Nefera i Mintake.Vidio je i više od
toga.
Gospodar Trok, Najin rođak, stajao je u blizini prijestolja,skoro na dohvat ruke Mintaki. Ruke su mu bile prekrižene
na ramenima, i nosio je zlatne narukvice. Preko jednog ramena bio mu je prebačen teški zakrivljeni luk, a preko
drugog tobolac sa strijelama pokriven zlatnim listićima. Oko vrata je imao zlatne lance za hrabrost. Hiksi su preuzeli
egipatske vojne počasti i odličja, kao i njihovu vjeru i običaje. Trok je promatrao hiksku princezu s nečitkim izrazom
lica. Još jednu kratku razmjenu pogleda Mintake i Nefera Trok je popratio svojim mračnim pogledom. Taita je mogao
osjetiti njegov bijes i ljubomoru. Izgledalo je to kao da se u pritisku i vrućini na pustinjskom horizontu rada khamsin,
strašna saharska pješčana oluja.
"Ovo nisam predvidio. Je li Trokov interes za Mintaku romantične ili političke prirode?", pitao se. "Žudi li za njom, ili
je vidi samo kao sredstvo da dođe do moći? U svakom slučaju, to je opasno. Još jedan element koji moram uzeti u
obzir."
Pozdravni govori približavali su se kraju,da nije rečeno ništa značajno,a pregovori o primirju započet će na tajnom
sastanku idućeg dana. Obje strane ustale su s prijestolja,razmijenile naklone i pozdrave,i opet se oglasiše gongovi i
ovčji rogovi kad su se povlačili.Taita još jednom pogleda hikske redove. Apepi i njegovi sinovi nestali su kroz vrata
između visokih granitnih stupova, na čijem su se vrhu nalazile kravlje glave boginje. Uz pogled preko ramena, i
Mintaka je krenula za ocem i bratom. Gospodar Trok slijedio ju je, također bacivši posljednji pogled na faraona Nefer
Setija. Zatim i on prođe između stupova. Dok je izlazio, strijele u njegovom tobolcu tiho su zveckale, a njihova
obojena pera privukla su Taitinu pažnju. Za razliku od običnih kožnih ratnih tobolaca s poklopcem koji je sprječavao
strijele da ispadnu, ovaj svečani bio je prekriven zlatnim listićima,a bio je otvoren,tako da su pera virila iznad
njegovog ramena.Pera su bila zelene i crvene boje,podsjetila su Taitu na nešto zlo. Trok prođe kroz vrata praćen
Taitinim pogledom.
Taita se vratio do kamene ćelije u dijelu hrama koji mu je bio dodijeljen za vrijeme mirovne konferencije. Popio je
malo šerbeta, jer u dvorištu je bilo vruće, a zatim priđe prozoru u debelom kamenom zidu. Jato malih ptica sjajnih
boja skakutalo je i igralo se ispred prozora, i na terasi ispod prozora. Dok ih je hranio smrvljenim dura prosom, a
one mu sjedile na ramenima ili kljucale proso iz ruku, Taita je razmišljao o jutarnjim događajima i počeo spajati sve
detalje koje je zapazio tijekom svečanosti otvaranja. Zaboravio je svoju zabavu i zadovoljstvo zbog onog što se
događalo između Mintake i Nefera i počeo razmišljati o Troku.
Razmatrao je njegovu vezu s hikskom princezom, i komplikacije koje bi mogle nastati kad pokuša provesti svoje
planove za mladi par. Tijek misli bio mu je prekinut kad je primijetio sjenku koja se prikradala duž ruba terase s
druge strane prozora. Bila je to jedna od mačaka iz hrama, mršava, puna ožiljaka i djelomično oguljene kože.Lovila je
ptice koje su vani skakutale, kljucajući zrnca dura prosa. Taitine svijetle oči suzile su se dok se koncentrirao na
mačku. Ova se zaustavi i sumnjičavo pogleda oko sebe. Iznenada, leđa joj se poviše u luk, a svaka dlaka na tijelu
nakostriješi dok je gledala u praznu točku na podu ispred sebe. Mijaukne, okrene se i odjuri niz terasu dok nije došla
do palminog drveta. Poleti uz stablo dok nije došla do listova na vrhu, za koje se uplašeno zakvači. Taita baci još
jednu šaku zrnja pticama i nastavi razmišljati.
Čak i za vrijeme njihovog dugog zajedničkog putovanja, Trok je držao svoj ratni tobolac zatvoren i Taiti nije palo na
pamet da usporedi neku od strijela iz tog tobolca s onom koju je pronašao na mjestu faraonovog ubojstva. Mogao je
samo nagađati koliko drugih hikskih časnika ima zelena i crvena pera na strijelama, ali vjerojatno ih je bilo
mnogo,jedino po čemu ih se moglo razlikovati bila je oznaka jedinstvena za svaku od njih. Postojao je samo jedan
način da se poveže Troka sa smrću faraona Tamosea, što bi ga dovelo i do njegovog rođaka Naje.Morao je proučiti
jednu od njegovih strijela.Pitao se kako da to učini bez da privuče pažnju.Još jednom, tok misli bio mu je prekinut. U
prolazu izvan vrata njegove ćelije začuše se glasovi. Jedan od njih bio je mlad i čist, i on ga odmah prepozna. Drugi su
bili grubi, i moljakali su i protivili se.
"Gospodar Asmor dao je specifične naredbe..."
"Nisam li ja faraon? Niste li me dužni slušati? Želim posjetiti maga, i nemojte me niti pokušati spriječiti u tome.
Razmaknite se obojica."
Neferov glas bio je snažan i zapovjednički. Nesiguran pubertetski ton nestao je i sada je govorio kao muškarac. Mladi
sokol širi krila i pokazuje pandže, pomisli Taita, i okrene se od prozora, tresući prah od prosa s ruku,da pozdravi
svojeg kralja. Nefer razmakne zastor koji je prekrivao ulazna vrata, i ude unutra. Dva naoružana tjelesna čuvara
slijedila su ga bespomoćno, gurajući se kroz vrata iza njega.Nefer ih je ignorirao i pogledao Taitu s rukama na
bokovima.
"Taita, vrlo sam nezadovoljan tobom", reče Nefer.
"Zbunjen sam", Taita se duboko pokloni."Na koji način sam vas uvrijedio?"
"Izbjegavao si me. Kad god sam poslao po tebe, rekli su mi da si otišao na tajni zadatak medu Hikse, ili da si se vratio
u pustinju, ili neku sličnu glupu priču." Nefer se mrštio kako bi prikrio svoje oduševljenje što je opet sa starcem.
"Zatim se iznenada pojaviš niotkuda,kao da nikad nisi ni otišao,i dalje me ignoriraš. Nisi me čak niti pogledao za
vrijeme svečanosti.Gdje si bio?" "Veličanstvo, oko nas ima drugih ušiju." Taita pogleda stražare. Istog trenutka Nefer
se bijesno okrene prema njima.
"Već sam vam više puta naredio da se izgubite. Ako ne odete ovog trenutka, obojicu ću vas dati zadaviti."
Oni se nevoljko povukoše, ali ne predaleko. Taita je još mogao čuti njihov šapat i zveckanje njihovog oružja dok su
čekali u prolazu iza zastora. Trgnuo je glavom prema prozoru i prošaptao.
"Imam mali čamac u pristaništu.Je li vaše veličanstvo raspoloženo za ribolov?"
Bez da čeka odgovor, Taita zadigne halje svojeg chitona i skoči na rub prozora. Pogledao je preko ramena. Nefer je
zaboravio svoju ljutnju i oduševljeno se smiješio dok je jurio kroz ćeliju da mu se pridruži. Taita skoči na vanjsku
terasu, a Nefer ga je spretno slijedio. Poput dječaka koji markiraju iz škole, šuljali su se preko terase i između palmi
do rijeke. U pristaništu je bilo stražara, ali oni nisu imali naredbe da zaustave mladog faraona. Salutirali su i s
poštovanjem stali u stranu dok je dvojac ulazio u mali ribarski čun. Obojica uzeše po jedno veslo i otisnuše se. Taita
je usmjerio čamac u jedan od uskih prolaza na obali pokrivenoj ustalasanim papirusom, i za nekoliko minuta bili su
sami na močvarnim vodama, skriveni od obala u labirintu tajnih vodenih putova.
"Gdje si bio, Taita?" Nefer odbaci kraljevsko držanje. "Tako si mi nedostajao." "Sve ću ti ispričati", uvjeravao ga je
Taita, "ali najprije ti meni ispričaj sve što ti se događalo."
Pronašli su tiho mjesto u maloj laguni okruženoj papirusom, i Nefer je ispričao sve ono što mu se događalo otkad su
posljednji put razgovarali nasamo. Po Najinim zapovijedima, čuvali su ga u svojevrsnom zatvoru,i nije bio u
mogućnosti da se sretne s bilo kojim od svojih starih prijatelja, čak ni s Merenom ili vlastitim sestrama. Njegova
jedina aktivnost bila je proučavanje svitaka iz knjižnice palače i vježbe s kolima i oružjem kojima ga je podučavao
stari ratnik, Hilto.
"Naja me čak ne pušta niti da idem u ribolov ili lov sa sokolima bez Asmora kao dadilje", ogorčeno se žalio. Nije znao
da bi Taita trebao biti na svečanosti dobrodošlice u dvorištu hrama sve dok ga nije ugledao. Vjerovao je da je on u
Gebel Nagari. Prvom prilikom, kad su Naja i Asmor bili zauzeti pregovorima o primirju s Apepijem, Trokom i drugim
hikskim zapovjednicima, nadglasao je svoje stražare i probio se iz odaja u kojima je bio zatvoren da bi došao do
Taite.
"Život je tako dosadan bez tebe, Taita. Mislim da ću umrijeti od dosade. Naja nam mora dopustiti da opet budemo
zajedno. Trebao bi ga začarati."
"To je nešto o čemu možemo razmišljati", Taita izbjegne sugestiju.
"Ali nemamo mnogo vremena. Naja će poslati cijelu vojsku da nas pronađe kad otkrije da nas nema u hramu. Moram
ti ispričati moje vijesti."
Brzo i jednostavno ispričao je Neferu što mu se dogodilo od njihovog posljednjeg susreta. Objasnio mu je vezu
između Naje i Troka, i opisao je kako je posjetio mjesto smrti faraona Tamosa i ono što je tamo otkrio. Nefer je
slušao bez komentara, ali kad je Taita govorio o smrti njegovog oca, oči mu se napuniše suzama. Pogledao je u
stranu, zakašljao i rukom obrisao oči.
"Sad shvaćaš u kakvoj si opasnosti", reče mu Taita. "Siguran sam da je Naja povezan s faraonovim ubojstvom i što
smo bliže dokazu za to, u većoj smo opasnosti."
"Jednog dana osvetit ću svojeg oca", zakune se Nefer, a glas mu je bio hladan i tvrd.
"A ja ću ti u tome pomoći", obeća Taita. "Ali sada te moramo zaštititi od Najine zlobe."
"Kako to planiraš učiniti, Taita? Možemo li pobjeći iz Egipta kao što smo prije planirali?"
"Ne." Taita zavrti glavom. "Naravno, i o tome sam razmišljao, ali Naja nas je previše pažljivo zatočio. Ako opet
pokušamo pobjeći do granice, progonilo bi nas tisuću kola."
"Što onda možemo učiniti? I ti si u opasnosti."
"Ne. Uvjerio sam Naju da ne može uspjeti bez moje pomoći." Opisao je lažnu ceremoniju proricanja u hramu Besa, i
kako je Naja povjerovao da će Taita s njim podijeliti tajnu vječnog života. Nefer se nasmiješi na magovo lukavstvo.
"Dakle, što planiraš?"
"Moramo čekati pravi trenutak ili za bijeg, ili za to da oslobodimo svijet Najine zle prisutnosti. U međuvremenu, štitit
ću te najbolje što mogu."
"Kako ćeš to učiniti?" "Naja me poslao Apepiju da dogovorim ovu mirovnu konferenciju."
"Da, znam da si išao u Ayaris. To su mi rekli kad sam tražio da te vidim."
"Ne u Ayaris, već u Apepijev ratni stožer u Bubastiju. Kad je Apepi pristao da se sretne s Najom,uspio sam ga uvjeriti
da bi trebali zapečatiti primirje brakom između tebe i Apepijeve kćeri.Kada budeš pod zaštitom hikskog kralja,Najin
nož bit će otupljen.Neće riskirati građanski rat iznevjerivši sporazum."
"Apepi će mi dati svoju kćer?" Nefer ga je gledao u čudu. "Onu u crvenoj haljini koju sam vidio na svečanosti ovog
jutra?"
"Da", reče Taita. "Zove se Mintaka."
"Znam za njeno ime", reče Nefer žustro. "Dobila ga je po maloj zvijezdi u pojasu sazviježda Lovca."
"Da, to je ona." Taita klimne. "Mintaka, ona ružna s velikim nosom i smiješnim ustima."
"Ona nije ružna!", plane Nefer na njega, skočivši na noge tako da je skoro prevrnuo čamac i izbacio ih u blato lagune.
"Ona je najljepša..."
Kad je vidio izraz Taitinog lica, malo je ublažio izjavu. "Mislim, ona je ugodna za gledanje." On se nasmiješi.
"Uvijek me uloviš. Ali moraš priznati da je prekrasna, Taita."
"Ako voliš velike nosove i smiješna usta." Nefer podigne mrtvu ribu iz mulja i baci mu je u glavu. Taita se sagne.
"Kada mogu razgovarati s njom?", upita, trudeći se da se čini da mu to nije važno. "Govori egipatskim jezikom, zar
ne?"
"Govori jednako dobro kao i ti", uvjeravao ga je Taita.
"Kada se mogu naći s njom? Mogao bi mi to dogovoriti." Taita je očekivao taj zahtjev.
"Mogao bi pozvati princezu i njenu pratnju u lov ovdje u močvarama, i možda na piknik nakon toga."
"Poslat ću Asmora da je pozove još danas", odluči Nefer, ali Taita zavrti glavom.
"On bi najprije otišao do namjesnika, a Naja bi odmah uvidio opasnost. On to nikada ne bi dopustio, a kad bude
upozoren, učinit će sve što je u njegovoj moći da spriječi vaše zbližavanje."
"Pa, što ćemo učiniti?" Nefer je izgledao uznemireno.
"Ja ću poći do nje", obeća Taita, a u tom trenutku do njih iz različitih smjerova papirusne močvare dopriješe udaljeni
povici i zvukovi pljuskanja vesala. "Asmor je otkrio da te nema i poslao je svoje pse tragače da te dovedu", reče Taita.
"To dokazuje kako će ga biti teško zavarati. Slušaj me sada pažljivo, jer nemamo mnogo vremena prije no što nas
opet razdvoje."
Brzo su govorili, dogovarajući načine za razmjenjivanje poruka u hitnim slučajevima i za daljnje planiranje, ali cijelo
vrijeme vikanje i pljuskanje bili su sve glasniji i sve bliži. Nakon nekoliko minuta, laka borbena galija nakrcana
naoružanim ljudima probila se kroz zavjesu od papirusa, pokretana s dvadeset vesala. Na palubi se začuje povik.
"Faraon je tamo! Skrenite prema čunu!"
 
Hiksi su postavili polje za vježbu na aluvijalnoj ravnici koja je graničila s papirusnom močvarom.Kad je Taita sišao iz
hrama, dva bataljuna Apepijevih gardista vježbala su s oružjem pod nebom bez oblaka,s kojeg je pržilo jutarnje
sunce. Dvije stotine ljudi pod punom bojnom spremom utrkivalo se kroz močvaru, probijajući se kroz blato do
struka, dok su odijeljenja kola uvježbavala komplicirana okretanja na ravnici, najprije formirajući jednu kolonu iz
četverostruke, a zatim se šireći u poravnanu liniju. Prašina se kovitlala iza kotača, vrhovi kopalja odbijali su zrake
sunca, a zastavice svijetlih boja plesale su na vjetru.Taita se na trenutak zaustavio kako bi promatrao liniju od
pedeset strijelaca koji su gađali mete na udaljenosti od stotinu lakata, pri čemu je svaki strijelac brzo odapeo pet
strijela. Zatim su trčali prema slamnatim metama oblikovanim u ljudskom obliku, uzimali strijele i gađali slijedeći
niz meta na udaljenosti od dvjesto lakata. Bič instruktora udarao je leđa svakog čovjeka koji bi presporo trčao na
otvorenom ili bi promašio metu koju je gađao.Brončani završeci na kožnim remenima ostavljali su krvave tragove
tamo gdje su prodirali kroz lanene tunike. Taita je neometano šetao dalje. Parovi kopljanika koji su vježbali
uobičajene napade i obrane uz ratne pokliče iznenada zastadoše i zašutješe dok je prolazio pokraj njih. Pratili su ga
pogledom punim poštovanja. Imao je zastrašujuću reputaciju.Tek kad je prošao, nastavili su s vježbanjem.Na
udaljenom kraju poljane, na kratkoj zelenoj travi pokraj močvare, jedna kola jurila su kroz obilježenu stazu s
metama. Bila su to jedna od izvidničkih kola, s bodljama na kotačima, građena od pletenog bambusa, vrlo brza i
dovoljno lagana da ih dva čovjeka mogu podići i nositi ako naiđu na prepreku. Vukle su ih dvije veličanstvene kobile
iz osobne ergele kralja Apepija. Njihova kopita bacala su u zrak komade tratine dok su zaobilazili oznake na kraju
staze i vraćali se u punom galopu, a laka kola iza njih skakutala su i njihala se od brzine.
Gospodar Trok upravljao je kolima, nagnut naprijed, s uzdama omotanim oko zglobova. Brada mu je lepršala na
vjetru, a brkovi i šarene vrpce bili su mu prebačeni preko ramena dok je gonio konje divljim uzvicima.Taita je morao
priznati njegovu vještinu, čak i pri toj brzini, imao je potpunu kontrolu nad konjima, jureći tik uz oznake, pružajući
strijelcu kraj sebe najbolji pogled na mete pokraj kojih su prolazili. Taita se nasloni na štap dok je promatrao kako
kola prilaze u punom galopu. Nije mogao ne prepoznati vitku uspravnu priliku i njeno kraljevsko držanje. Mintaka je
bila odjevena u grimiznu haljinu koja joj je sezala do iznad koljena. Duge vezice njenih sandala bile su zavezane
visoko uz njene lijepo oblikovane noge.Nosila je kožni štitnik na lijevom zglobu, i čvrsti kožni grudnjak oblikovan
prema njenim malim okruglim grudima. Koža joj je štitila nježne bradavice od udarca tetive luka dok je odapinjala
strijele u mete. Mintaka je prepoznala Taitu, pozdravila ga i mahnula mu svojim lukom iznad glave. Njena je tamna
kosa bila pokrivena fino istkanom mrežom i skakutala joj je na ramenima pri svakom trzaju kola. Nije bila
našminkana, ali vjetar i napor obojili su joj obraze rumenom bojom, a oči su joj iskrile. Taita nije mogao zamisliti
Heseret kao kopljonošu u bojnim kolima, ali stavovi Hiksa prema ženama bili su drukčiji.
"Neka ti se Hathor osmijehne, maže!", nasmijala se kad je Trok naglo zaustavio kola pred njime. Znao je da je
Mintaka uzela nježnu boginju za zaštitnicu, umjesto nekog od monstruoznih hikskih božanstava.
"Neka te Horus vječno voli, princezo Mintaka." Taita joj uzvrati blagoslov. Kao znak naklonosti oslovio ju je
kraljevskom titulom iako nije priznavao njenog oca kao kralja. Skočila je u oblak prašine i potrčala da ga zagrli,
zabacivši mu ruke oko vrata tako da se tvrdi rub njena oklopa zabio u njegova rebra. Osjetila je da se trgnuo i
zakoračila unatrag.
"Upravo sam pet puta pogodila glave", pohvalila se.
"Samo tvoja ljepota veća je od tvojih ratničkih vještina." Nasmiješio se.
"Ne vjeruješ mi", izazivala ga je. "Misliš da ne znam nategnuti luk zato što sam djevojka."Nije čekala njegovo
objašnjenje,već je otrčala natrag do kola i skočila na njih.
"Vozi, gospodaru Trok", naredila je. "Još jedan krug. Najvećom brzinom."
Trok zatrese uzdama i okrene kola tako oštro da se unutrašnji kotač nije pokrenuo. Zatim, kad se izravnao, vikne
"Hoj! Hoj!" i oni odjuriše niz stazu.
Sve su mete bile postavljene na male motke, na razini s očima strijelca. Bile su oblikovane kao ljudske glave,
izrezbarene iz komada drva. Nije bilo sumnje u njihovu narodnost. Sve lažne glave bile su karikature egipatskih
ratnika, s kacigama i oznakama regimenata, a nacrtana lica bila su groteskna poput čudovišta. Jasno je što umjetnik
misli o nama, pomisli Taita ironično.
Mintaka iz udubine u braniku izvadi strijelu, postavi ju na tetivu i nategne je. Ciljala je, dok su joj jarkožuta pera
dodirivala napućene usne kao u poljupcu. Trok usmjeri kola prema prvoj meti, pokušavajući joj osigurati siguran
pogodak, ali tlo je bilo neravno. Iako je koljenima nastojala amortizirati skokove, ipak se njihala na kolima. Prolazeći
pokraj mete, Mintaka odapne strijelu, i Taita otkrije da je i on zadržao dah. Nije trebao brinuti, jer ona je savršeno
rukovala laganim lukom. Strijela se zabila u lijevo oko lutke i tamo je treperila, dok su joj se pera sjajila na suncu.
"Bak-her’' On joj zapljeska, a ona se oduševljeno nasmije u kolima koja su jurila dalje. Još je dvaput odapela strijelu.
Prva se zabila duboko u čelo, a druga u usta mete. Bilo je to odlično gađanje čak i za veterana, a kamoli za ovakvu
djevojčicu. Trok okrene kola prema udaljenoj oznaci, i opet su se vratili. Uši konja bile su položene unatrag, a grive
su im lepršale. Mintaka je opet odapela, pogodivši lutku još jednom u vrh prevelikog nosa.
"Horusa mi!", reče Taita iznenađeno. "Gađa kao djinn”
Posljednja meta približavala se brzo i Mintaka je elegantno održavala ravnotežu, obrazi su joj se rumenjeli a zubi
bjelasali dok je grizla usnicu koncentrirajući se. Odapela je i strijela poleti visoko i udesno, promašivši glavu za
širinu šake.
"Trok, nespretnjakoviću! Pogodio si ravno u tu rupu baš kad sam odapinjala!" vikne na njega. Skoči s kola dok su se
još kretala i plane na Troka.
"Učinio si to namjerno kako bih ispala budala u očima maga!"
"Vaša visosti, zapanjen sam vlastitom nesposobnošću."
Moćni Trok ponašao se kao dječarac suočen s njenim bijesom. Taita uvidje da su njegovi osjećaji prema njoj upravo
onako snažni kao što je i sumnjao.
"Ne opraštam ti. Neću ti dozvoliti privilegij da me opet voziš. Nikada više." Taita je nije vidio u takvom raspoloženju,
i to je, uz demonstraciju vještine gađanja od malo prije, još više osnažilo njegovo dobro mišljenje o njoj. Ona bi bila
dobra supruga bilo kojem muškarcu, čak i faraonu tamozijske dinastije, zaključio je. Međutim, pazio je da ne izjavi
bilo što lakomisleno, da Mintaka ne usmjeri svoj bijes na njega. No, nije morao brinuti, jer čim se okrenula prema
njemu, njen je osmijeh opet procvao.
"Četiri od pet pogodaka je dovoljno dobro za ratnika Crvene ceste,vaša visosti", uvjeravao ju je Taita.
"I doista ste prešli preko rupe."
"Sigurno si žedan, Taita. Ja jesam."
Ona ga uze za ruku i povede do mjesta na kojem su njene sluškinje prostrle pleteni vuneni sag na obali rijeke, i na
njega postavile pladnjeve sa zaslađenim mesom i vrčevima šerbeta.
"Ima toliko toga što te želim pitati, Taita", reče mu ona, kad se smjestila na sag od ovčje kože pokraj njega. "Nisam te
vidjela otkad si napustio Bubasti."
"Kako je tvoj brat, Khyan?", preduhitri on njeno pitanje.
"Isti kao i uvijek"nasmije se ona"ako ne i zločestiji nego prije. Moj otac naredio je da nam se pridruži ovdje čim se
potpuno oporavi. Želi da cijela njegova obitelj bude uz njega kad potpišemo primirje."
Još neko vrijeme čavrljali su o trivijalnim stvarima, ali Mintaka je bila odsutna duhom. On je čekao da ona započne
razgovor o temi koja joj je najviše bila na pameti. Iznenadila ga je okrenuvši se prema Troku, koji je stajao u blizini s
izrazom lica ukorenog psa.
"Možete nas ostaviti, gospodaru", reče mu hladno.
"Hoćete li sutra ujutro opet jahati sa mnom, princezo?" Trok je gotovo preklinjao.
"Sutra ću vjerojatno biti zauzeta drugim stvarima."
"A prekosutra?" Činilo se da su mu čak i brkovi potonuli od jada.
"Donesi mi tobolac i luk prije no što odeš", naredi mu ona, ignorirajući njegovo pitanje. Donio ih joj je poput lakeja i
položio pokraj ruke.
"Zbogom, gospodaru." Okrenula se Taiti.
Trok je bio u blizini još nekoliko minuta, a zatim je otišao do svojih kola. Dok je odlazio, Taita prošapta.
"Koliko dugo je Trok zaljubljen u tebe?" Ona ga pogleda zapanjeno, a zatim se oduševljeno nasmije.
"Trok zaljubljen u mene! Pa to je smiješno! Trok je star poput piramida u Gizi, skoro mu je trideset godina! I ima tri
žene i Hathor zna koliko konkubina!" Taita izvuče jednu od njenih strijela iz veličanstveno ukrašenog tobolca i usput
je prouči.Pera su bila plava i žuta, on dodirne sitni urezani znak na dršci.
"Tri zvijezde Lovčevog pojasa", primijeti on, "a Mintaka je najsjajnija."
"Plava i žuta su mi omiljene boje." Klimnula je.
"Sve moje strijele izrađuje Grippa. On je najpoznatiji izrađivač strijela u Ayarisu. Svaka strijela koju on izradi je
savršeno ravna i balansirana da leti ravno. Njegovi ukrasi i znakovi su umjetnička djela. Gledaj kako je izrezbario i
obojio moju zvijezdu."
Taita okrene strijelu medu prstima i neko vrijeme joj se divio, prije no što ju je vratio u tobolac.
"Koji je Trokov znak na strijelama?", upita usputno. Ona odmahne uzrujano. "Ne znam. Što se mene tiče, mogla bi biti
divlja svinja, ili vol. Dosta mi je Troka za danas, i za mnogo idućih dana." Natočila je šerbet u Taitinu zdjelu.
"Znam kakav med voliš."
Napadno je promijenila temu, i Taita je čekao da izabere sljedeću.
"Postoje neke delikatne stvari o kojima bih željela razgovarati s tobom", prizna mu ona stidljivo.
Ubrala je divlji cvijet u travi na kojoj su sjedili i počela ga uvijati u početak vijenca, još uvijek ne gledajući u njega, ali
njeni obrazi, koji su izgubili boju dobivenu zbog naporne vježbe, ponovno su porumenjeli.
"Faraon Nefer Seti ima četrnaest godina i pet mjeseci, i skoro je godinu dana stariji od tebe. Rođen je u znaku
Kozoroga, što je dobar par s tvojom Mačkom." Taita je odgovorio na njeno neizrečeno pitanje, i ona ga pogleda
zapanjeno.
 "Kako si znao što ću te pitati?" Onda pljesne rukama. "Naravno da si znao. Ti si mag."
"Govoreći o faraonu, došao sam da ti prenesem poruku od njegovog veličanstva", reče joj Taita.
Istog trena, bila je potpuno usredotočena na njega.
"Poruka? Zna li on uopće da ja postojim?"
"Vrlo je svjestan te činjenice." Taita srkne svoj šerbet. "Ovdje nedostaje još malo meda." Stavi med u zdjelu i
promiješa.
"Ne draži me, čarobnjače",obrecne se ona na njega."Odmah mi predaj poruku."
"Faraon poziva tebe i tvoju pratnju u lov na patke u močvari sutra u zoru, a nakon toga na piknik na Otoku male
grlice."
Nebo je u zoru poprimilo boju oštrice mača netom izvađene iz kovačkog ognjišta. Vrhovi papirusa tvorili su crni
ukrasni porub na obzorju. U vrijeme prije izlaska sunca nije bilo niti daška vjetra koji bi ih uzbibao, niti zvuka koji bi
razbio tišinu. Dva lovačka čuna plutala su na suprotnim stranama male lagune, blizu zida od trske koji je okruživao
vodu. Dijelilo ih je manje od pedeset lakata.Kraljevski lovački pomoćnici povili su visoke stabljike papirusa kako bi
načinili krov iznad lovaca. Površina lagune bila je mirna, odražavajući nebo poput uglačanog brončanog ogledala.
Svjetla je bilo točno toliko da je Nefer mogao nazrijeti elegantan Mintakin lik u drugom čamcu. Ona je u krilu držala
svoj luk, sjedeći nepomično poput kipa boginje Hator. Bilo koja druga djevojka koju je znao, a naročito njegove
sestre Heseret i Mervkara, skakutale bi okolo poput kanarinaca na grani i cvrkutale dvostruko glasnije. On pomisli
na njihov kratak susret toga jutra.
Bilo je mračno,nije bilo niti najmanje jutarnje zrake svjetlosti koja bi umanjila veličanstveni prizor zvjezdanog neba.
Svaka je zvijezda bila sjajna i velika da se činilo kako bi mogao posegnuti za njima,i ubrati ih poput zrelih smokava.
Mintaka je sišla niz put od hrama dok su joj put osvjetljavali bakljonoše. Njene pratilje su je slijedile. Nosila je
vunenu kapuljaču preko glave radi zaštite od hladnoće oko rijeke. Koliko god se trudio da je vidi, njeno lice ostalo
mu je skriveno u tami.
"Neka faraon živi tisuću godina."
To su bile prve njene riječi koje je čuo. Njen je glas bio ljepši od zvuka bilo koje lutnje. Činilo mu se kao da mu prsti
neke utvare miluju vrat. Trebalo mu je nekoliko trenutaka da progovori.
"Neka te Hator voli cijelu vječnost."
Posavjetovao se s Taitom oko pozdrava koji bi trebao upotrijebiti i vježbao sve dok nije bio siguran. Učini mu se da
je vidio bljesak njenih zuba kad mu se nasmiješila ispod kapuljače. To ga ohrabri da doda još nešto što Taita nije
sugerirao. Pokaže rukom na nebo protkano zvijezdama.
"Pogledaj! Tamo je tvoja zvijezda."
Podigla je glavu da pogleda sazviježde Lovca. Svjetlost zvijezda obasja joj lice, sada ju je vidio prvi put otkako je sišla
niz stazu. Dah mu se zaustavi. Njen izraz lica bio je ozbiljan, ali on pomisli kako nikada nije vidio ništa ljepše.
"Bogovi su je postavili tamo samo za tebe." Kompliment mu sam iziđe iz usta. Istog trena, njeno je lice zasjalo, i
postala je još ljepša.
"Faraon je galantan jednako kao što je ljubazan."
Ona načini mali, pomalo šaljivi naklon. Zatim stupi u čamac. Nije se osvrtala dok su lovni pomagači veslali prema
močvari. Sada je ponavljao te riječi kao da su molitva: "Faraon je galantan jednako kao što je ljubazan."
U močvari se oglasi ždral. Kao da je to bio signal, zrak se odjednom ispuni lepetanjem krila. Nefer je gotovo
zaboravio razlog zbog kojeg su ovdje. To je bio dobar pokazatelj njegove odsutnosti duhom, jer je obožavao lov.
Otrgne pogled s nježne prilike u drugom čamcu i posegne za svojim štapovima za bacanje.Odlučio je koristiti
štapove, a ne luk, jer bio je uvjeren da ona nema snage niti vještine za rukovanje težim oružjem. To bi mu dalo
značajnu prednost.Ako se vješto baci, štap koji se okreće zahvaća širi prostor od strijele. Njegova će težina lakše
oboriti pticu nego strijela tupog vrha, koja se može odbiti od gustog perja vodene ptice.
Nefer je odlučio impresionirati Mintaku svojim lovačkim vještinama. Prvo jato pataka doletjelo je nisko iz smjera
izlaska sunca. Bile su sjajno crne i bijele boje, a svaka je imala specifično zadebljanje na vrhu kljuna. Ptica
predvodnica uplašila se i skrenula, a ostale su je slijedile i izišle iz dometa.
U tom trenutku,patke,mamci počeše ih zavodnički dozivati.To su bile ulovljene i pripitomljene ptice koje su lovni
pomoćnici postavili na otvorenu površinu lagune, a bile su vezane konopcem pričvršćenim za kamenje na blatnom
dnu. Divlje patke vratile su se u širokom krugu, a zatim se počele spuštati i slijetati na vodu pokraj mamaca. Brzo su
se približavale, raširenih krila. Proletjele su upravo iznad Neferovog čamca. Faraon procijeni da je pravi trenutak i
ustane spreman za bacanje. Čekao je da prođe ptica predvodnica, a zatim izbaci štap, koji poleti okrećući se. Patka
ugleda projektil kako se približava i spusti krila da ga zaobiđe.Za trenutak se činilo da će uspjeti,ali zatim se začuje
tup udarac,i ptica poče nekontrolirano padati u oblaku perja, slomljenog krila. Pala je u vodu uz snažan pljusak, ali
gotovo odmah dođe k sebi i zaroni.
"Brzo! Za njim!", vikne Nefer.
Četiri gola dječaka roba plivali su u vodi u blizini,tako da su im se vidjele samo glave. Držali su se za rub čamca
utrnulim prstima. Zubi su im već cvokotali od hladnoće. Dvojica zaplivaše da uhvate palu pticu, ali Nefer je znao da je
to uzaludan trud. Bez druge ozljede osim slomljenog krila, patka je mogla i plivati i roniti znatno brže od njegovih
pomagača.
Izgubljena ptica, pomisli on ogorčeno, a prije no što je mogao baciti drugi štap, jato pataka skrene preko lagune,
ravno prema Mintakinom čamcu. Još uvijek su letjele nisko, za razliku od nekih drugih vrsta ptica koje bi poletjele
gotovo ravno uvis. Međutim, bile su vrlo brze. Krila u obliku sječiva zviždala su kroz zrak. Nefer je gotovo zaboravio
na lovca u drugom čamcu. Na toj visini i pri toj brzini, ptice su bile preteška meta za sve osim najvještijih strijelaca.
Jedna za drugom, dvije strijele poletješe prema patkama. Zvuk dvostrukog udara jasno se začuo preko
lagune.Odmah potom, dvije su ptice pale s onim čudnim, nepomičnim izgledom, s mlitavim krilima i glavom, ubijene
u letu čistim pogotcima.Pljusnule su u vodu i tamo nepomično plutale. Plivači su ih pokupili i otplivali do Mintakinog
čamca, noseći mrtve ptice u zubima.
"Dva sretna pogotka", izjavi Nefer. Taita doda, bez osmijeha.
"Dvije nesretne patke."
Nebo je sada bilo ispunjeno pticama koje su se dizale u tamnim oblacima dok su prve zrake sunca padale na
vodu.Jata su bila tako gusta da se iz daljine činilo kao da polja trske izbacuju oblake tamnog dima.Nefer je naredio da
dvadeset lakih galija i isto toliko manjih čamaca kruže otvorenim vodama unutar tri milje od Hatorinog hrama,i da
progone sve vodene ptice koje bi sletjele.Krilata mnoštva nisu jenjavala. Bilo je tu desetak vrsta pataka i gusaka, ali i
ibisa i ždralova, čaplji i žličarki. Kružile su u tamnim kohortama, ili letjele ravno u strelastim formacijama na
visinama ili sasvim nisko, iznad valovitih vrhova papirusa, glasajući se pritom najraznolikijim zvukovima.
Povremeno se kroz ptičju kakofoniju mogao začuti jasan smijeh i cika kad bi Mintakine ropkinje bodrile svoju
gospodaricu u gađanju. Njen je laki luk bio prikladan za lov. Bilo ga je lako nategnuti i ciljati njime. Ona nije
odapinjala tradicionalne strijele tupog vrha, već je koristila oštre metalne vrhove koje je Grippa, slavni oružar,
iskovao posebno za nju. Vrhovi tanki poput igle probijali su gusti sloj perja i stizali ravno do kosti. Shvatila je, bez
ijedne izgovorene riječi, da Nefer namjerava lov pretvoriti u natjecanje, i dokazivala da su njeni natjecateljski
instinkti jednako snažni kao i njegovi.
Nefer je bio prilično uzdrman svojim prvim neuspjehom i Mintakinom neočekivanom vještinom s lukom.Umjesto da
se usredotoči na svoj zadatak, ometalo ga je ono što se događalo u drugom čamcu. Svaki put kad bi pogledao u tom
smjeru, činilo mu se da mrtve ptice padaju s neba.To ga je još više razdražilo. Napustio ga je osjećaj za prosuđivanje i
poče bacati štapove prerano ili prekasno. Pokušavajući to nadoknaditi, istezao je ruku i radio trzaje pri izbačaju,
umjesto da pri bacanju koristi cijelo tijelo. Desna ruka brzo mu se umorila, tako da je instinktivno skratio zamah i
povijao lakat. Zbog toga je skoro iščašio zglob. Obično je mogao pogoditi šest puta od deset pokušaja, ali sada je
promašivao više od polovice.
Njegova se frustracija povećala. Mnoge od ptica koje je pogodio bile su samo ošamućene ili osakaćene, i bježale su od
njegovih robova zaronivši pod vodu ili otplivavši u gusto busenje papirusa, gdje bi ostajale pod vodom ispod sloja
korijenja i stabljika. Broj mrtvih ptica poslaganih na dno njegova čamca rastao je vrlo sporo. Nasuprot tome, radosni
krikovi iz drugog čamca nastavljali su se gotovo bez prekida.U očaju, Nefer odbaci zakrivljene štapove i zgrabi teški
ratni luk, ali bilo je prekasno.Desna ruka bila mu je potpuno iscrpljena naporima bacanja. Jedva je napinjao tetivu i
odapinjao strijele iza brzih ptica i ispred sporih.
Taita je promatrao kako tone u zamku koju je pripremio sam sebi. Malo poniženja neće mu škoditi,reče on sebi. S
nekoliko riječi savjeta mogao je ispraviti Neferove greške, prije gotovo pedeset godina Taita je napisao standarde, ne
samo o upravljanju kolima i taktici, već i o streličarstvu.
Ovog puta nije u potpunosti suosjećao s dječakom. Nasmiješio se u sebi gledajući kako Nefer opet promašuje, a
Mintaka pogađa dvije ptice iz istog jata dok je letjelo iznad njene glave. Međutim, osjeti sažaljenje za svojeg kralja
kad je jedan od Mintakinih robova doplivao preko lagune i uhvatio se za rub Neferovog čamca.
"Njeno kraljevsko veličanstvo princeza Mintaka nada se da će moćni faraon uživati u danima protkanim mirisom
jasmina i u zvjezdanim noćima ispunjenim pjesmom slavuja. Međutim, njen čamac počinje tonuti pod težinom
lovačke vreće, a i ogladnjela je, pa se nada doručku koji joj je obećan prije nekoliko sati."
Šala u pogrešnom trenutku!, pomisli Taita, kad se Nefer namrštio na ovu drskost.
"Možeš biti zahvalan onom bogu majmuna ili pasa lutalica kojeg štuješ, robe, što sam ja milosrdan čovjek. Inače bih
sam odrubio tvoju ružnu glavu i poslao je tvojoj gospodarici kao odgovor na ovu šalu."
Sada je bilo vrijeme za Taitinu intervenciju.
"Faraon se lspričava zbog svoje nepromišljenosti, ali uživao je u lovu toliko da je zaboravio na prolazak vremena.
Molim te da izvijestiš svoju gospodaricu da ćemo odmah krenuti na doručak."
Nefer ga mrko pogleda, ali odloži svoj luk ne pokušavajući Promijeniti Taitinu odluku. Dva mala čamca vratila su se
do otoka jedan pokraj drugog, tako da je bilo lako usporediti broj mrtvih pataka na njihovom dnu. Niti jedan član
posade u oba čamca nije progovorio niti riječ, ali svi su bili svjesni rezultata jutarnjeg lova.
"Vaše veličanstvo", dozove Mintaka Nefera.
"Moram vam zahvaliti za ovo jutro. Ne sjećam se kad sam posljednji put ovoliko uživala." Njen je glas bio vragolast, a
osmijeh anđeoski.
"Vi ste previše ljubazni." Ozbiljnog lica, Nefer dostojanstveno odmahne.
"Meni se čini da je bilo prilično loše."
Okrene se od nje i zagleda prema obzorju trske i vode. Mintaka nije pokazala da je imalo potresena opaskom, već se
okrene prema ropkinjama.
"Hajde da otpjevamo faraonu nekoliko stihova Majmuna i magarca."
Jedna od pratilja pruži joj lutnju, i ona započe s početnim tonovima, a zatim zapjeva prvi stih luckaste dječje
pjesmice. Pratilje su se uključile u refren, koji se sastojao od imitacija životinjskog glasanja i nekontroliranih izljeva
smijeha.Neferove usne trgnule su se u osmijeh, ali on zauzme položaj ledenog dostojanstva iz kojeg se nije mogao
povući. Taita je vidio da žudi za uključivanjem u zabavu, ali još je jednom zarobio sam sebe. Prva je ljubav čista
radost, pomisli Taita uz tračak ironije,i na oduševljenje svih djevojaka u drugom čamcu,improvizira novu verziju
majmunovih riječi magarcu,koja je bila mnogo smješnija od prethodne. Ponovno su ciknule i oduševljeno
zapljeskale.Nefer se osjeti još više isključenim i još više se naduri.
Stigavši do otoka, još uvijek su pjevali. Obala je bila strma, a blato pod njom crno i ljepljivo. Veslači su uskočili u mulj
do koljena i pridržavali prvi čun dok su robovi prenosili princezu i njene pratilje na čvrsto, suho tlo na vrhu obale.
Čim su bili na obali, približio se i kraljevski čun i robovi se pripremiše da prenesu Nefera do Mintake na visokoj
obali.
On ih drsko odbije. Bilo mu je dovoljno poniženja za jedno jutro, i nije želio još više srozati svoje dostojanstvo
oslanjajući se na dva polugola mokra roba. S lakoćom je održavao ravnotežu na pramcu i cijela ga je skupina
promatrala s poštovanjem, jer izgledao je sjajno. Mintaka se trudila da ne pokaže osjećaje, ali smatrala ga je
najljepšim stvorenjem koje je ikada vidjela, vitkog dječačkog tijela koje je tek počelo poprimati čvrste oblike
muškosti. Opčinjavao ju je čak i njegov uvrijeđeni izraz lica. On je materijal od kojeg nastaju heroji i veliki faraoni,
pomisli ona zaneseno. Da ga barem nisam tako naljutila. To nije bilo lijepo, i prije kraja ovog dana opet ću ga
nasmijati, tako mi Hator.
Nefer skoči s čamca prema obali i dočeka se na noge poput mladog leoparda koji skače s grane bagrema. Elegantno
doskoči na visoku obalu, gotovo na dohvat njene ruke. Tamo zastane, svjestan da su svi pogledi na njemu. U tom
trenu, tlo se odroni pod njim. Komad suhog glinenog tla na kojem je stajao odlomio mu se pod nogama. Za trenutak
je lamatao rukama,pokušavajući održati ravnotežu,a zatim padne na leđa u močvaru.Svi su ga užasnuto promatrali,
šokirani prizorom egipatskog kralja kako sjedi do pojasa u ljepljivom crnom nilskom mulju zbunjenog izraza lica.
Nekoliko dugih trenutaka, nitko se nije pomaknuo niti progovorio.
Tad se Mintaka nasmije. Nije to željela učiniti, ali bilo je to previše za njenu samokontrolu,a kad je počela, nije se
mogla zaustaviti. Bio je to radostan, zarazan smijeh, i nijedna od njenih pratilja nije se mogla suzdržati. Veselo su
cičale i kikotale, na što su se i lovci i veslači počeli smijati. Pridružio im se i Taita, neobuzdano se cereći.
Za trenutak, činilo se da bi Nefer mogao briznuti u plač, ali tada njegov dugo sputavani bijes eksplodira. Zgrabi šaku
gustog blata i baci ga na nasmijanu princezu. Poniženje mu je dalo snagu i popravilo ciljanje, a Mintaka se tako
bespomoćno smijala da se nije mogla ni sagnuti niti se izmaći, pa ju je pogodio ravno u lice. Njen smijeh zamre i
gledala je Nefera velikim očima kroz crnu masku od blata. Sada je došao red na Nefera da se nasmije.
Sjedeći u močvari, zabacio je glavu i dao oduška svojoj frustraciji i poniženju urlajući od smijeha. Kad se faraon
smije, cijeli svijet smije se s njim. Robovi, veslači i lovni pomoćnici udvostručiše svoje veselje. Mintaka se brzo
pribere od šoka, a zatim se bez upozorenja baci s obale u napad.
Pala je na Nefera punom težinom. Tako ga je iznenadila da nije uspio čak niti udahnuti prije no što je bio potpuno
zaronjen pod vodom, dok mu je ona sjedila na glavi. Bacakao se pod površinom, pokušavajući pronaći oslonac na
blatnjavom dnu, ali njena težina ga je prikovala. S obje ruke ga uhvati za vrat. Pokuša je odbaciti, ali bila je gipka i
skliska poput jegulje. S velikim naporom, podignuo ju je dovoljno dugo kako bi izronio i na brzinu uzeo daha, zatim
ga je opet potopila. Popeo se na nju, ali jedva ju je uspijevao zadržati. Migoljila se i udarala iznenađujućom snagom.
Tunika joj se omotala oko struka, i noge su joj bile gole i glatke. Čvrsto se zakvačila jednom nogom za njegovu. Sada
su se borili licem o lice, i mogao je osjetiti toplinu njena tijela kroz sklisko blato.
Prljava lica bila su im udaljena samo nekoliko centimetara, kosa joj je padala u oči, i on iznenađeno shvati da mu se
ona smiješi kroz žitki pokrov na licu. I on se nasmiješi njoj, a zatim se oboje nasmijaše. Ali nitko nije želio priznati
poraz, i borba je nastavljena.
Njegova su prsa bila gola, a njena odjeća tako mokra i prozirna da kao da je i nije bilo. Njene gole noge bile su još
zakvačene za njegove. Jednom rukom posegne dolje da se oslobodi njihovog zahvata. Slučajno, njegova desna ruka
zahvati njenu čvrstu stražnjicu koja se energično migoljila.Nefer posta svjestan čudnog, ugodnog osjećaja koji kao da
mu je ispunio cijelo tijelo, i iz njegovih pokušaja da je savlada nestane grčevitosti. Bilo mu je dovoljno da je drži i
pusti je da se otima dok je uživao u ovom novom, neobičnom osjećaju.
Iznenada, ona se prestane smijati u trenutku kad je i sama došla do značajnog otkrića. Između njihovih tijela pojavila
se izbočina koje nije bilo nekoliko trenutaka prije. Bila je tako velika da je nije mogla previdjeti. Izbočila je bokove
unaprijed da otkrije o čemu se radi, ali svaki puta kad bi to učinila, ona je još više rasla i otvrdnjavala. To je bilo
nešto izvan njenog iskustva i ona ponovi pokret, želeći otkriti više. Jedva je primijetila da je on prestao s nasilnim
pokušajima savladavanja, i da se njegova lijeva ruka ovila oko njenih leda. Desnom rukom stezao je njenu stražnjicu.
Kad je opet pokrenula bokove da ispita izbočinu, on ponovi njen pokret približivši tijelo i još jače stisne njenu
stražnjicu. Izbočina je pulsirala priljubljena uz nju, kao da se radi o nekoj maloj životinji koja ima vlastiti život. Nije
očekivala osjećaj koji ju je obuzeo. Iznenada je to tajanstveno stvorenje postalo važnije od svega o čemu je do tog
trenutka mogla i sanjati. Cijelo tijelo bilo joj je ispunjeno sanjivom, ugodnom toplinom. Bez svjesne namjere,
posegne jednom rukom da ga uhvati, kao da se radi o psiću ili mačiću. Iznenada, uz šok poput udarca u želudac, ona
se prisjeti priča koje su joj ropkinje pričale o toj stvari, i o tome što muškarci rade njome. Više puta opisivale su joj to
do najsitnijih detalja. Do sada je odbacivala takve opise kao čistu izmišljotinu, jer nisu nimalo odgovarali prizorima
malih ovješenih udova njene braće. Naročito su joj se u pamćenje urezale riječi Saak, numidijske ropkinje:"Nećeš
više trošiti molitve na Hator kad jednom ugledaš jednookog boga u bijesu."
Mintaka se izvuče iz Neferovog zagrljaja i sjedne u blato, gledajući ga zbunjeno. Nefer se uspravi u sjedeći položaj i
vragoljasto joj uzvrati pogled. Oboje su drhtali kao nakon teške utrke. Vriska i kikotanje na obali polako je jenjavalo
dok su gledatelji postajali svjesni da se dogodilo nešto neprilično, i tišina postade neugodna. Taita izgladi situaciju.
"Vaše veličanstvo, ako još produžite plivanje, ponudit ćete ukusan doručak nekom krokodilu u prolazu."
Nefer brzo priskoči Mintaki. Podigne je na noge kao da je načinjena od najkrhkijeg hurijskog stakla. Mintaka je,
potpuno uprljana muljem i nilskom vodom, slijedila svoje pratilje do malog bazena čiste vode okruženog trskom.
Blatna joj je kosa visjela niz lice i ramena.
Kad se nakon nekog vremena vratila, bila je potpuno čista. Pratilje su ponijele i odjeću za presvlačenje,tako da je
izgledala sjajno u čistoj suhoj halji obrubljenoj svilom i biserjem.Na rukama je nosila zlatne narukvice, a oko vrata
ogrlicu od tirkiza i obojenog stakla.Njena kosa, iako mokra, bila je počešljana i uredno spletena.Nefer požuri pred
nju i dovede je do divovskog kigelia stabla, u sjeni čije razgranane krošnje je bio postavljen doručak.
U početku, mladi su bili suzdržani i stidljivi, još uvijek pod utiskom velikog buđenja koje su podijelili, ali ubrzo
njihove vedre naravi opet isplivaše na površinu. Pridružiše se razgovorima, iako su se njihovi pogledi i dalje sretali,
a svaka izgovorena riječ bila namijenjena onom drugom. Mintaka je voljela zagonetke, i izazvala ga na dvoboj.
Otežala ih je dajući mu naznake odgonetaka na hikskom jeziku.
"Imam jedno oko i oštar nos. Probadam žrtvu stalno iznova, ali ne puštam krv. Što sam ja?"
"To je lako!" Nefer se trijumfalno nasmije. "Ti si šivaća igla." Mintaka podigne ruke u znak predaje.
"Poraz!" povikaše ropkinje. "Faraon je u pravu. Poraz!"
"Pjesmu!" zatraži Nefer. "Ali ne majmuna. Njega nam je bilo dosta za danas."
"Otpjevat ću ti Pjesmu o Nilu'", složi se ona.
Kad je završila, Nefer zatraži još jednu.
"Samo ako mi pomognete, veličanstvo."
Njegov glas bio je robustan tenor, ali svaki put kad bi on pogriješio melodiju, ona ga je pokrivala, postižući da zvuči
mnogo bolje. Naravno, Nefer je donio svoju bao ploču i kamenčiće. Taita ga je naučio da zavoli tu igru, i postao je
stručnjak za nju. Kad se umorio od pjevanja, pozove Mintaku na igru.
"Morat ćeš biti strpljiv sa mnom. Ja sam početnik", upozorila ga je, dok je postavljao ploču. Bao je bila egipatska igra,
i on je samouvjereno očekivao pobjedu.
"Nemoj očajavati", ohrabrivao ju je Nefer. "Ja ću te podučiti."
Taita se nasmiješi. On i Mintaka proveli su nekoliko sati igrajući bao u palači u Bubastiju dok su njegovali njenog
brata. Za osamnaest poteza njeni crveni kamenčići dominirali su zapadnim dvorcem i prijetili njegovom središtu.
"Jesam li odigrala dobro?", upitala je nevino.Nefera je spasio povik s obale. Podigavši pogled, ugleda galiju s
namjesnikovim oznakama kako juri niz kanal.
"Kakva šteta. Baš kad je igra postajala zanimljiva." Poče brzo pospremati ploču.
"Ne možemo li se sakriti od njega?", upita Mintaka, ali Nefer zavrti glavom. "Već su nas vidjeli."
Očekivao je ovaj posjet cijelog jutra. Prije ili kasnije namjesnik je morao čuti za ovaj izlet i poslati Asmora da dovede
njegovog štićenika. Galija je pristala uz obalu i Asmor iskoči na tlo. Priđe družini na pikniku.
"Namjesnik je vrlo nezadovoljan zbog vaše odsutnosti. Moli vas da se odmah vratite do hrama, gdje pitanja države
očekuju vašu nazočnost."
"A ja sam, gospodaru Asmore, vrlo nezadovoljan vašim lošim manirima." Nefer pokuša vratiti dio svojeg
povrijeđenog dostojanstva.
"Ja nisam konjušar ili sluga da bi me se oslovljavalo na taj način, a osim toga niste iskazali poštovanje princezi
Mintaki."
Ipak, nije se mogla izbjeći činjenica da ga tretiraju poput dječaka koji bježi iz škole. No, pokuša svemu dati vedriji ton
i pozove Mintaku da se vrati u njegovom čamcu, dok ih njene pratilje mogu slijediti u drugom plovilu. Taita je
taktično sjedio na pramcu, jer ovo im je bila prva prilika za privatni razgovor. Budući da nije bio potpuno siguran što
da očekuje, Nefer je bio zapanjen kad je ona, umjesto izmjene slatkih besmislica, započela diskusiju o izgledima za
uspjeh mirovne konferencije. Ubrzo ga je impresionirala svojim političkim oštroumljem i čvrstim stavovima.
"Kad bi barem ženama dopustili da vladaju svijetom, ne bi ni bilo gluposti kao što je rat", zaključila je, ali on joj se
suprotstavi. Živo su se prepirali cijelim putem do hrama. Put je bio prekratak za Neferov ukus, i kad su uplovili u
pristanište uhvati je za ruku.
"Želim te opet vidjeti."
"I ja bih to voljela", odgovori mu ona.
"Uskoro", reče on.
"Uskoro." Nasmiješila se i nježno povukla ruku. Osjetio se praznim gledajući je kako odlazi prema hramu.
 
"Gospodaru, bili ste prisutni kod proricanja iz Labirinata Amona Ra. Znate za tešku zadaću koju su mi postavili
bogovi. Znate da ne mogu odbiti njihove želje,da stoga radim u vašem interesu. Imao sam dobrih razloga da
pomognem dječaku u ovoj, na kraju krajeva, bezopasnoj avanturi."
Naju se nije moglo tako lako smiriti. Još je uvijek bio bijesan sto je Nefer pobjegao Asmoru i uspio provesti jutro u
močvari s hikskom princezom.
"Kako mogu vjerovati u to kad si pomogao Neferu? Ne! Ti si potaknuo ovu glupost."
"Moj gospodaru namjesniče, morate shvatiti koliko je važno našu stvar sačuvati potpuno povjerenje mladog faraona.
Ako se čini kao da ne slušam vaše naredbe, dječak će povjerovati da sam još uvijek njegov čovjek. To će olakšati
težak zadatak koji su mi postavili Labirinti."
Diplomatski, Taita je odbijao sve namjesnikove optužbe, sve dok ovaj više nije otvoreno bjesnio, već samo ogorčeno
gunđao.
"To se ne smije ponoviti, maže. Naravno da vjerujem u tvoju lojalnost. Stvarno bi bio budala da djeluješ protiv
izravnih naloga bogova. Međutim, u buduće, kad god Nefer napusti svoje odaje, mora ga pratiti Asmor i njegovi ljudi.
Ne smijem riskirati da nestane."
"Gospodaru, kako napreduju pregovori s poglavicom pastira? Postoji li nešto što bih ja mogao učiniti da vam
osiguram povoljan ishod?",Taita lukavo postavi drugi mamac, i Naja upadne u zamku.
"Apepi se ne osjeća dobro. Ovog jutra imao je napad kašlja tako snažan da je izbacio krv i morao napustiti sobu za
sastanke.Iako nije u stanju prisustvovati, ne želi dopustiti nikome da govori u njegovo ime, čak niti gospodaru Troku
koji obično ima njegovo povjerenje. Samo bogovi znaju koliko će dugo trebati velikom medvjedu da se vrati na
konferenciju. Možda ćemo izgubiti dane, pa čak i tjedne."
"Od čega boluje Apepi?", upita Taita.
"Ne znam..." Naja zastade kad se dosjetio nečeg." Zašto mi to prije nije palo na pamet? S tvojim vještinama možeš ga
izliječiti od bilo koje bolesti. Pođi odmah k njemu, maže, i učini najbolje što znaš."
 
Dok se približavao kraljevim odajama, Taita je mogao čuti Apepija na drugoj strani dvorišta. Zvučao je kao lav
uhvaćen u zamku, a urlici su se pojačali kad je Taita ušao u sobu. Kad je prekoračio prag, skoro ga oboriše tri
svećenika Ozirisa koja su u strahu bježala od kralja, a teška brončana zdjela udari u rub vrata.Bacio ju je kralj
Hiksa,koji je sjedio nag na zgužvanim krznima i posteljini u sredini sobe.
"Gdje si bio, čarobnjače?" vikne on gromoglasno čim je vidio Taitu.
"Poslao sam Troka prije zore da te pronađe. Zašto dolaziš tek sredinom poslijepodneva da me spasiš od ovih
paklenih svećenika s njihovim smrdljivim otrovima i usijanim kliještima?"
"Nisam vidio Troka", objasni Taita. "Ali došao sam čim mi je gospodar Naja rekao da se ne osjećate dobro."
"Ne osjećam dobro? Čarobnjače, ja sam na rubu smrti."
"Pogledajmo što možemo učiniti da vas spasimo."
Apepi se okrene na svoj dlakavi trbuh i Taita ugleda grotesknu purpurnu izraslinu na kraljevim leđima. Bila je
veličine dvije kraljeve šake. Lagano je dodirne vrhom prsta, a Apepi opet vikne i izbije mu znoj.
"Nježnije, Taita. Grub si kao svi egipatski svećenici zajedno."
"Kako se ovo pojavilo?". Taita korakne unatrag. "Kakve simptome ste imali?"
"Počelo je kao snažna bol u grudima." Apepi se dodirne. "Zatim sam počeo kašljati, a bol je postala oštrija. Osjetio
sam da se ovdje nešto pomiče, a onda se činilo da se bol pomakla na leđa, i pojavila se ova oteklina."
Posegne preko ramena jednom rukom da dodirne oteklinu i zastenja.
Taita načini napitak od crvenog šepena, cvijeta za uspavljivanje. Bio je to napitak koji s nogu obara mladunca slona,
ali Apepi je nakon ispijanja ostao pri svijesti, unatoč tome što je počeo gledati u križ, a glas mu postao
nerazgovijetan. Taita opet dodirne oteklinu i kralj zastenje, ali nije se usprotivio.
"U vašem mesu nalazi se neko strano tijelo, gospodaru", ustvrdi on na kraju.
 "To mi nije novost, čarobnjače. Zli ljudi, većinom Egipćani, ubadali su strana tijela u moje meso otkad sam se skinuo
s dojiljinih sisa."
"Rekao bih da je riječ o vrhu strijele ili sječivu,ali nema ulazne rane", razmišljao je Taita.
"Pogledaj malo bolje, momče. Prekriven sam ranama."
Kraljeva dlakava tjelesina zaista je bila prošarana starim ožiljcima iz boja.
"Morat ću rezati", upozori ga Taita. Apepi zareži.
"Učini to, čarobnjače, i prestani brbljati."
Dok je Taita birao brončani skalpel, Apepi uzme debeli kožni pojas s poda i presavije ga. Zagrize ga i pripremi se za
nož.
"Dođite ovamo!", pozove Taita stražare s vrata. "Dođite i pridržite kralja."
"Izlazite, idioti!" suprotstavi se Apepi. "Ne treba mi nitko da me drži."
Taita je stajao nad njim, računajući kut i dubinu zasjeka, a zatim načini jedan brzi, duboki rez. Apepi kroz stisnute
zube ispusti jedan prigušeni krik, ali se ne pomakne. Taita zakorači unatrag kad je iz rane prsnuo vodoskok tamne
krvi i gustog žutog gnoja. Odvratan smrad ispuni sobu. Taita odloži skalpel i gurne svoj kažiprst duboko u otvor.
Osjeti nešto čvrsto i oštro na dnu reza. Uzme kliješta od slonovače koja je prethodno pripremio, i zabode ih u otvor
dok ne osjeti da je vrh udario u nešto tvrdo. Apepi je prestao vikati, nepokretno ležeći. Leđni mišići su mu drhtali.
Glasno je disao na nos. Iz trećeg pokušaja, Taita uhvati predmet kliještima i povuče ga dok nije osjetio da se počeo
dizati prema površini. Izišao je uz mlaz gnoja, i Taita ga podigne na svjetlo.
"Vrh strijele...", reče on, "unutra je već dugo vremena. Čudi me da nije izazvao otrovanje prije mnogo godina." Apepi
ispljune pojas i sjedne, cereći se.
"Tako ti dlakavih testisa Seueta, prepoznajem ovaj lijepi komadić. Jedan od tvojih razbojnika pogodio me njime kod
Abnuba prije deset godina. Tada su moji kirurzi rekli da se nalazi preblizu srca i da ga ne mogu doseći, pa su ga
ostavili. Od tada ga nosim u sebi."
On uze trokut od naoštrenog kremena iz Taitinih krvavih prstiju i zablista ponosom vlasnika.
"Osjećam se kao majka s prvorodenim sinom. Napravit ću od toga amajliju koju ću nositi oko vrata na zlatnom lancu.
Ti bi ga mogao začarati. To bi trebalo odagnati sve buduće strijele. Što misliš, čarobnjače?"
"Siguran sam da će se pokazati vrlo učinkovitim, gospodaru."
Taita napuni usta vrućim vinom i medom iz zdjele koju je pripremio i upotrijebi šuplju limenu cijev da ispere gnoj i
krv, zabadajući je duboko u ranu.
"Kakva šteta za dobro vino", reče Apepi, podižući zdjelu s obje ruke i ispijajući ostatak do posljednje kapi. Baci je u
zid i podrigne.
"A sada, kao nagradu za tvoje usluge, imam za tebe zabavnu priču koja se tiče našeg posljednjeg razgovora na vrhu
kule u Bubastiju."
 "Pažljivo slušam svaku vašu riječ, gospodaru."
Taita se nagne nad njim i poče mu povezivati otvorenu ranu lanenim zavojima, mrmljajući pritom napjev za
zacjeljivanje rana: "Vezujem te, Setova stvari. Zaustavljam tvoja crvena usta, zla stvari."
Apepi grubo prekine.
"Trok je ponudio lakh zlata kao cijenu za Mintakinu ruku."
Taitine ruke zastadoše. Ustao je s povezom zavezanim na pola Apepijevih prsa.
"Što ste mu odgovorili, visosti?"Bio je tako iznenađen da ga je nepromišljeno oslovio kraljevskom titulom. To je bio
opasan i nepredviđen razvoj događaja.
"Rekao sam mu da je cijena za njenu ruku pet lakha", naceri se Apepi.
"Taj pas se tako uspalio za mojom kujicom da mu ud stoji medu očima i zasljepljuje ga, ali usprkos tome što je od
mene godinama krao plijen, čak ni on ne može pronaći pet lakha." Opet podrigne.
"Ne brini, čarobnjače. Mintaka je previše vrijedna da bih je potrošio na nekog poput Troka, kad je mogu upotrijebiti
da vežem tvog malog faraona za svoje kraljevstvo."
On ustane i podigne jednu mišićavu ruku, pokušavajući pogledati ispod nje svoja povezana leđa, poput starog pijetla
s glavom pod krilima.
"Pretvorio si me u mumiju prije vremena", nasmije se on. "Ali, dobro si obavio posao. Idi i reci svom namjesniku da
sam spreman riskirati da još jednom pomirišem njegov parfem. Susrest ću se s njime u sobi za sastanke za sat
vremena."
Najin gnjev bio je ublažen Taitinim uspjehom i porukom od Apepija. Bilo koja pomisao na Taitinu nelojalnost bila je
odbačena.
“Imao sam tog starog lopova Apepija u šaci", hvalio se Naja. "Upravo je na putu da načini više ustupaka nego što i
sam shvaća, i zato sam bio tako ljut kad je prekinuo konferenciju i otišao u krevet."
Bio je tako oduševljen sam sobom da nije mogao mirno sjediti. Skočio je noge i hodao po kamenitom podu.
"Kako je on, maže? Jesi li mu neki napitak za pomračenje uma?"
"Niz grlo sam mu poslao dozu koja bi onesvijestila bika", Uvjeravao ga je Taita. Naja priđe svojem sanduku s
kozmetikom,poprska parfem iz zelene staklene bočice u ruku i utrlja ga u kožu na vratu.
 "Pa, sad ću iskoristiti situaciju." Krene prema vratima, a zatim se osvrne preko ramena.
"Dođi sa mnom", naredi. "Možda će mi zatrebati tvoje moći prije no što završim s Apepijem."
Sklapanje dogovora s Apepijem nije bilo tako lak zadatak kao što si ga je predstavio Naja. Nije pokazivao posljedice
rane ili lijeka, i još je uvijek vikao i udarao šakom o stol dugo nakon što su stražari na zidovima hrama oglasili ponoć.
Niti jedan kompromis koji je nudio Naja nije mu se činio dovoljnim, i na kraju je čak i Taita bio iscrpljen njegovom
tvrdoglavošću. Naja je završio konferenciju i doteturao do kreveta kad su se javili prvi pijetlovi.
Idućeg dana, Apepi je i dalje odbijao urazumiti se, i pregovori su bili još burniji. Taita je upotrijebio sav svoj utjecaj
da ga smiri, ali Apepija se nije moglo lako nagovoriti.
I tako su tek petog dana pisari mogli početi zapisivati uvjete sporazuma na glinenim pločicama u hijeratičkom pismu
i u hijeroglifima, prevedene na hikski i egipatski jezik. Radili su do kasno u noć.
Do tog trenutka,Naja je isključivao faraona Nefer Setija iz pregovora. Okupirao ga je trivijalnim poslovima, lekcijama
s tutorima, vježbanjem borbe oružjem, sastancima s ambasadorima i delegacijama trgovaca i svećenika, od kojih su
svi tražili koncesije ili donacije. Na kraju, Nefer se pobunio pa ga je Naja poslao u lov i sokolarenje s Apepijevim
mladim sinovima.
Ti izleti nisu bili previše prijateljski, i prvi je dan završio u glasnoj svađi oko vreće s plijenom, koja je zamalo
rezultirala razmjenom udaraca. Drugog dana, na Taitin prijedlog, princeza Mintaka pridružila se lovnoj skupini da
djeluje kao mirotvorac između dviju strana. Čak i njena starija braća imala su prema njoj veliko poštovanje. Obraćali
su joj se kad bi poželjeli izvući oružje i napasti egipatsku skupinu. Kad se vozila pokraj Nefera u njegovim lovačkim
kolima, njegovi su ratnički instinkti bili uspavani. Nije obraćao pažnju na prijeteće, hvalisavo ponašanje njene braće,
uživajući u njenoj pameti i erudiciji, a posebno u njenoj fizičkoj prisutnosti. U tijesnom prostoru kola često su se
oslanjali jedno na drugo dok su kola skakutala preko neravnog tla proganjajući krda gazela u bijegu. Mintaka bi ga
uhvatila i držala, čak i kad bi neposredna opasnost prošla.
Kad se Nefer vratio u hram nakon prvog izleta, poslao je po Taitu, sa željom da mu opiše kako je proveo dan, ali bio
je neodređen i odsutan duhom. Čak i kad ga je Taita propitivao o učinku njegovog omiljenog sokola, Nefer nije
pokazao veliki entuzijazam. U jednom trenutku sanjivo izjavi.
"Nije li zapanjujuće, Taita, kako su djevojke mekane i tople?"
Do jutra šestog dana pisari su završili svoj posao i pedeset pločica sporazuma bilo je spremno za ratifikaciju. Sada je
Naja poslao po faraona. Na ceremoniji su trebala biti prisutna i sva Apepijeva djeca, uključujući Mintaku. Dvorište
hrama još jednom je bilo ispunjeno svjetlucavom kongregacijom kraljevskih i plemićkih obitelji, a kraljevski je
glasnik svečanim tonom počeo čitati tekst primirja. Nefer se potpuno udubio u sadržaj teksta. On i Mintaka
diskutirali su detaljno o tome tijekom zajednički provedenih dana,razmjenjivali su značajne poglede kad god im se
učinilo da su uočili grešku ili propust u uvjetima sporazuma. Međutim, toga je bilo malo, i Nefer je bio siguran da
zapaža Taitin sjenoviti utjecaj u mnogim područjima dugačkog dokumenta. Napokon, bilo je vrijeme da se sporazum
zapečati. Uz oglašavanje ovnujskih rogova, Nefer je pritisnuo svoj pečat u vlažnu glinu. Apepi je učinio isto. Nefera je
ljutilo što kralj Hiksa uzurpira faraonsko pravo na korištenje svetog pečata.
Novi suvladari dva kraljevstava se zagrliše, praćeni Najinim zagonetnim pogledom skrivenim teškom šminkom.
Apepi je uhvatio Neferovu vitku figuru u svoj medvjeđi zagrljaj i skup je zagrmio glasnim pokličima "Bak-her! Bak-
her!" Ljudi su udarali mačevima o štitove, i kopljima o kamene ploče.
Nefer se gotovo onesvijestio zbog Apepijevih jakih tjelesnih mirisa. Jedan od egipatskih običaja koje Hiksi nisu
usvojili bio je koncept osobne higijene. Nefer se tješio mišlju o tome koliko je tek Naja bio šokiran kad mu je kralj
poklonio sličnu pažnju. Polako prekine zagrljaj sa su-faraonom, ali Apepi ga pogleda poput ujaka i položi jednu
dlakavu šapu na njegovo rame. Zatim se okrene prema gomili u dvorištu.
"Građani ove moćne zemlje, koja je opet ujedinjena, Posvećujem vam svoju dužnost i svoju patriotsku ljubav. U zalog
tome, nudim ruku svoje kćeri, princeze Mintake, faraonu Nefer Setiju koji je moj suvladar Egipta. Faraon Nefer Seti,
koji sa mnom dijeli krunu Gornjeg i Donjeg kraljevstva, i koji će biti moj sin, i čiji će sinovi biti moji unuci!"
Uslijedi trenutak potpune tišine u dvorištu dok je skup polako prihvaćao ovu zapanjujuću objavu.Zatim iz njih
provali još jači uzvik odobravanja, a udaranje oružjem i oklopljenim sandalama postade zaglušno. Faraon Nefer Seti
imao je izraz lica koji bi na bilo kojem običnom smrtniku bio nazvan idiotski osmijeh. Gledao je Mintaku preko
dvorišta. Ona je bila ukočena, dok joj je jedna ruka pokrivala usta, kao da se želi suzdržati od vriske i cike, a oči su joj
bile širom otvorene od čuđenja dok je gledala svog oca. Lice joj je polako porumenjelo i ona stidljivo okrene pogled
prema Neferu. Gledali su se kao da u dvorištu nema nikog osim njih.
Taita je promatrao s podnožja faraonovog prijestolja. Znao je da je Apepijeva procjena trenutka za ovu objavu bila
savršena. Sada nije bilo moguće da bilo tko,Naja, Trok ili bilo tko drugi spriječi taj brak. Taita je stajao u blizini
Najinog prijestolja. Ispod svoje šminke, namjesnik je očito bio u stanju duboke konsternacije, posebno svjestan svoje
situacije.
Ako se Nefer oženi princezom, bit će izvan Najinog dosega. Vidio je kako mu dvostruka kruna izmiče iz ruku.Naja je
morao osjetiti da ga Taita gleda, jer pogleda u njegovom smjeru.Za trenutak, Taita mu pogleda u dušu, i učini mu se
da gleda u suhi bunar ispunjen kobrama.Zatim Naja prevuče veo preko svojih prodornih žutih očiju, hladno se
nasmiješi i potvrdno klimne. Ali, Taita je znao da bjesomučno razmišlja. Međutim, njegove misli bili su tako brze i
kompleksne da ih čak ni on nije mogao pratiti. Taita okrene glavu i potraži krupnu priliku gospodara Troka u
hikskim redovima.
Za razliku od namjesnika, Trok nije ni pokušavao prikriti svoje osjećaje. Bio je obuzet divljim bijesom. Činilo se da
mu se brada nakostriješila, oči su mu bile podlivene tamnom krvlju. Otvorio je usta kao da će viknuti uvredu ili
protest, zatim ih je zatvorio,i položio jednu ruku na balčak mača. Stiskao ga je toliko snažno da su mu zglobovi
prstiju pobijelili. Taiti se na tren učinilo da će isukati mač i pojuriti prema Neferovoj vitkoj prilici.S velikim naporom
uspostavio je kontrolu nad sobom,pogladio bradu,naglo se okrenuo i progurao iz dvorišta.
Gužva je bila tolika da gotovo nitko nije primijetio njegov odlazak. Samo ga je Apepi promatrao s ciničnim
osmijehom.Kad je Trok nestao iza visokih granitnih stupova posvećenih Hator, Apepi spusti ruku s Neferovog
ramena i dođe do Najinog prijestolja. S lakoćom podigne namjesnika s njegovih jastuka i zagrli ga još energičnije
nego faraona. Usne su mu bile pritisnute na Najino uho kad mu je prošaptao.
"Nema više egipatskih trikova, moj mirisni cvjetiću, jer ću ih zabiti toliko duboko u tvoju guzicu koliko mogu
dosegnuti rukom."
Vrati Naju na jastuke, a zatim sjedne na prijestolje koje je bilo postavljeno za njega. Naja prinese nosu lanenu krpicu
natopljenu parfemom. Val za valom aplauza zapljuskivao je dvorište. Kad je zamro, Apepi udari golemim šakama u
svoje prijestolje kako bi ih ohrabrio, i klicanje započe nanovo. Uživao je i podržavao je klicanje sve dok ljudi nisu bili
gotovo iscrpljeni. S Deshret krunom donjeg Egipta na glavi, njegov je lik bio dominantan. Pokraj njega, Nefer je, čak i
pod autoritetom visoke Hedjet krune,bio samo mladić. Napokon, nakon završnog izljeva aplauza, Naja ustane na
noge i podigne obje ruke. Zavlada tišina.
"Neka sveta djevica istupi!"
Visoka svećenica hrama napredovala je prema dvostrukom prijestolju, predvođena procesijom sljedbenika. Pred
njom, dvije svećenice nosile su pshent krune dvostrukog kraljevstva. Dok je zbor hrama pjevao hvalospjeve boginji,
dostojanstvena starica skinula je krune s glava suvladara i zamijenila ih dvostrukim krunama, označivši ponovno
ujedinjenje Egipta. Tada je izgovorila svoj drhtavi blagoslov dvojici faraona i novoj zemlji, te se povukla u dubine
hrama. Uslijedio je kratak trenutak neodlučnosti, jer to je bilo prvi put u dugoj povijesti Egipta da je održana
ceremonija ponovnog ujedinjenja. Nije bilo utvrđenih protokola koje je trebalo slijediti. Naja spretno ugrabi priliku.
Još jednom ustane i stupi pred Apepija.
"Na ovaj radostan dan, radujemo se ne samo zbog ujedinjenja dva kraljevstva, već također i zbog zaruka faraona
Nefer Setija i prekrasne princeze Mintake. Zato,neka se zna u oba kraljevstva da će se brak sklopiti u ovom hramu na
dan kad faraon Nefer Seti postane punoljetan,ili ispuni jedan od uvjeta za ostvarenje svojeg prava na prijestolje i
zavlada bez namjesnika koji ga štiti i savjetuje."
Apepi se namršti i Nefer načini malu gestu očaja, ali bilo je prekasno. Bilo je oglašeno u sklopu ceremonije, pa je Naja
kao namjesnik govorio s ovlastima obje okrunjene glave. Ako Nefer ne ulovi svoju božansku pticu, ili ne uspije proći
Crvenu cestu, ostvarujući time svoje pravo na prijestolje, sklapanje braka bit će odgođeno za nekoliko godina. Bio je
to majstorski potez, pomisli Taita ogorčeno, istovremeno se diveći političkoj oštroumnosti. Naja je brzim
razmišljanjem i pravodobnom intervencijom spriječio vlastitu propast. Dok su njegovi protivnici bili izbačeni iz
ravnoteže, učini i korak više.
"S jednakom radošću pozivam faraona Apepija i faraona Nefer Setija na proslavu svojeg vjenčanja s princezama
Heseret i Mervkarom. Ova radosna svečanost će se dogoditi za deset dana, na prvi dan festivala Izidinog Uspona u
hramu Izide u gradu Tebi."
I tako, za deset dana gospodar Naja bit će član tamozijske kraljevske obitelji, sljedeći u sukcesiji iza faraona Nefer
Setija, pomisli Taita smrknuto. Sada znamo, bez ikakve sumnje, tko je bila kobra u gnijezdu kraljevskog sokola na
liticama Bir Umm Masare.
Prema uvjetima Hatorinog sporazuma, Apepijevo sjedište ostalo je u Ayarisu, a Nefer Setijevo u Tebi. Obojica će
vladati svojini bivšim kraljevstvima, ali u ime dijumvirata. Dvaput godišnje, na početku i na kraju poplava Nila, dva
kralja će održavati kombinirano kraljevsko zasjedanje u Memfisu, gdje će se rješavati sva pitanja koja se tiču dva
kraljevstva, gdje će se donositi novi zakoni, i razmatrati pravni apeli.
Međutim, prije rastanka Apepi i njegova pratnja krenut će uzvodno u Tebu zajedno s Nefer Setijevom flotom. Tamo
će prisustvovati dvostrukom vjenčanju gospodara Naje.
Istovremeno ukrcavanje obje flote na dokovima ispod hrama bio je kaotičan događaj koji je trajao veći dio jutra.
Taita se pomiješao sa skupinama lađara i lučkih radnika, robova i važnih ličnosti. Čak i on je bio zapanjen planinama
prtljage i opreme naslaganim na obali.Umjesto dugog putovanja uz rijeku teškim kopnenim putem, regimente iz
Tebe i Ayarisa rastavile su svoja kola i ukrcale i njih i konje na teretna plovila. To je u velikoj mjeri pridonijelo zbrci
na obali.
Ovog puta Taita nije bio u središtu pažnje. Bilo je i više nego dovoljno posla za sve. Povremeno bi poneki radnik
skrenuo pogled sa svojeg posla, prepoznao ga i zatražio njegov blagoslov, ili bi mu žena donijela bolesno dijete da ga
izliječi. Međutim, polako je napredovao uz obalu, tražeći kola i opremu postrojbe gospodara Troka. Prepoznao ih je
po zelenim i crvenim oznakama. Kad se približio, ugledao je priliku gospodara Troka medu ljudima, njegovu pojavu
nije mogao zamijeniti s nekim drugim.Taita priđe bliže i vidje da on stoji nad hrpom opreme i oružja, čitajući
bukvicu svojem kopljonoši.
"Pavijane bez mozga, kako si zapakirao moju kutiju? Ondje nezaštićen leži moj omiljeni luk. Neki glupan sigurno će
ga pregaziti konjem."
Njegovo raspoloženje od prethodnog dana nije se popravilo, i on protutnji niz pristanište, udarajući bičem svakog
nesretnika koji bi mu se našao na putu. Taita ga je promatrao dok je zastao da porazgovara s još jednim od svojih
zapovjednika, a zatim krenuo prema hramu.Čim je otišao, Taita se približi kopljonoši. Vojnik je bio obučen samo u
kratku halju i sandale. Kad se nagnuo nad jednim sandukom, Taita ugleda prepoznatljiv kružni osip,kožne bolesti na
njegovim nagim leđima. Kopljonoša je dodao sanduk lađaru na palubi galije i vratio se. Tek tada primijeti Taitu i
pozdravi ga dodirnuvši prsa šakom u znak poštovanja.
"Dođi ovamo, vojniče", dozove ga Taita."Koliko dugo te već svrbe leđa?" Instinktivno, čovjek posegne rukom preko
ramena i počeše se tako žestoko da si je raskrvavio kožu.
"Prokleta stvar muči me još otkad smo osvojili Abnub. Mislim da je to dar jedne od onih prljavih egipatskih kurvi..."
On zastane. Taita je znao da govori o ženi koju je silovao za vrijeme zauzimanja grada.
" Oprosti mi, čarobnjače, mi smo sada saveznici i zemljaci."
"Zato ću ti pomoći da izliječiš svoju bolest, vojniče. Pođi u hram, zatraži u kuhinji vrč istopljene masti i donesi mi ga.
Spravit ću ti ljekovitu mast."
Taita sjedne na hrpu Trokove opreme i kovčega, a kopljonoša odjuri niz plažu.
Medu kovčezima su bila tri ratna luka .Trok je nepravedno optužio čovjeka jer sva tri luka bila su otpuštena i
pažljivo zamotana u kožne navlake. Taita sjedne na naslagane drvene sanduke. To nije bilo slučajno, jer vidio je da
sanduk na vrhu ima pečat Grippe, majstora iz Avarisa koji je izrađivao strijele za sve visoke hikske časnike. Taita se
sjeti da je s Mintakom razgovarao o Grippinoj vještini.On izvuče mali bodež iz korica skrivenih chitonom, prereže
čvor kojim je bio vezan poklopac, i podigne ga.Sloj suhe slame štitio je naizmjence složene strijele, tako da je vrh
jednog sloja ležao na perima sljedećeg. Taita uze u ruku jednu strijelu i poče je okretati. Rezbareni znak upadne mu
u oči, stilizirana glava leoparda s hijeratskim slovom T u čeljustima. Strijela je bila identična onima koje je pronašao
u tobolcu na mjestu faraonovog ubojstva. To je bila posljednja nit u tkanju izdaje. Naja i Trok bili su povezani
krvavom zavjerom, čije je prave razmjere tek mogao nagađati. Taita sakrije strijelu u naborima svojeg chitona i
zatvori poklopac sanduka. Spretno je zavezao čvor, i čekao povratak kopljonoše.
Stari vojnik rječito je zahvalio Taiti na pomoći, a zatim od njega zatražio još jednu uslugu.
Moj prijatelj ima egipatske boginje, maže. Što da učini s njima?"
Taitu je uvijek zabavljalo kako su Hiksi istu bolest nazivali egipatske boginje, a Egipćani uzvraćali kompliment istom
mjerom. Činilo se da tu bolest nikada nitko nije imao osobno, već su svi imali prijatelja koji je patio od nje.
 
Svadbena ceremonija i gozba u čast vjenčanja gospodara Naje s dvije tamozijske princeze bili su najraskošniji
događaji ikad zabilježeni. Taita se sjećao da su sva vjenčanja faraona Tamosa i njegovog oca faraona Mamosa,
božanskih sinova Raa, bila mnogo skromnija.
Običnim građanima Tebe gospodar Naja dao je pet stotina volova, dva teretna broda prosa iz državnih žitnica i pet
tisuća velikih glinenih vrčeva najboljeg piva. Gozba je trajala cijeli tjedan,ali čak niti gladna usta Tebe nisu moga
progutati takvu količinu hrane u tako malo vremena. Ostaci prosa i mesa, koje je bilo dimljeno kako bi ga sačuvali od
kvarenja, hranili su grad još mjesecima. Međutim, s pivom je bilo drukčije,popijeno je u prvom tjednu.
Vjenčanje je bilo proslavljeno u Izidinom hramu pred oba faraona, šest stotina svećenika i četiri tisuće uzvanika. Pri
ulasku u hram, svaki je gost na dar dobio rezbareni dragulj, slonovaču, ametist, koralj ili neki drugi skupocjeni
kamen, s vlastitim imenom ugraviranim na daru, između imena namjesnika i njegovih nevjesta. Nevjeste su došle
ususret mladoženji u jednoj od svečanih nosiljki koju su vukli sveti bijeli grbavi volovi, tjerani golim nubijskim
vodičima. Cesta je bila pokrivena palminim lišćem i cvijećem, a jedna kola išla su ispred svadbene povorke. Iz njih su
bacali srebreno i bakreno prstenje sretnoj gomili koja je stajala s obje strane ceste. Njihov je entuzijazam u velikoj
mjeri bio prouzročen količinama piva koje im je darovao gospodar Naja.
Djevojke su bile odjevene u bijelu lanenu odjeću vrhunske kvalitete, a malu Mervkaru gotovo je pretegnula količina
zlata i dragulja koja je prekrivala njeno tijelo. Njene suze zamrljale su crnilo kojim su joj bile obrubljene oči. Heseret
joj je čvrsto stezala ruku kako bi je utješila. Kad su stigle do hrama, na silasku s nosiljke dočekala su ih dva faraona.
Dok ju je vodio u središte hrama, Nefer prošapta Mervkari.
"Ne plači, mačkice. Nitko te neće ozlijediti. Vratit ćeš se u dječje odaje prije spavanja."
Kako bi pokazao svoje protivljenje udaji svojih sestara, Nefer je pokušao izbjeći dužnost uvođenja mlađe sestre u
svetište, ali Taita ga je urazumio.
"Ne možemo to spriječiti, a znaš koliko smo se trudili. Naja je odlučan. Bilo bi okrutno s tvoje strane da ne budeš
tamo kako bi je utješio u najužasnijem trenutku njenog kratkog života."
Nefer je na kraju nevoljko pristao. Odmah iza njega koračao je Apepi vodeći Heseret. Bila je ljupka kao rajska nimfa u
svojoj snježno bijeloj odjeći i blistavim draguljima. Već se prije nekoliko mjeseci pomirila sa sudbinom koju su joj
namijenili bogovi. Njen početni očaj i užas uzmakli su pred znatiželjom i laganim iščekivanjem. Gospodar Naja
izgledao je veličanstveno, i njene su dadilje, pratilje i prijateljice često pričale o njemu, neprestano naglašavajući
njegove vidljive vrline i, smijuljeći se, špekulirale o njegovim skrivenim atributima.
Možda je zbog tih rasprava Heseret u posljednje vrijeme počela sanjati intrigantne snove. U jednom od njih, trčala je
naga kroz bogati vrt na obali rijeke, a progonio ju je namjesnik. Osvrnuvši se preko ramena, vidjela je da je i on nag,
ali da je samo do pojasa ljudsko biće. Ispod pojasa imao je konjsko tijelo, baš kao Neferov omiljeni pastuh,
Zvjezdoznanac. Često je vidjela Zvjezdoznanca uz kobile u istom začudnom stanju u kakvom je sada bio namjesnik, i
taj ju je prizor uvijek čudno uzbuđivao. Međutim, baš kad ju je namjesnik stigao i ispružio nakićenu ruku da je
uhvati, san je naglo završio i zatekla se kako sjedi uspravno na madracu. Bez razmišljanja, posegnula je i dodirnula
se rukom. Njeni prsti bili su vlažni i ljepljivi. Bila je tako uznemirena da nije mogla ponovno zaspati i nastaviti san
tamo gdje je prestao, iako je pokušavala. Željela je saznati ishod ovog čarobnog iskustva. Idućeg jutra osjećala se
nervozno i uznemireno iskaljujući svoje loše raspoloženje na svima oko sebe. Od tada, njen je djetinji interes za
Merena počeo jenjavati. Ionako se ovih dana rijetko viđala s njim, otkad je gospodar Naja ubio njegovog djeda,
njegovo bogatstvo je nestalo, a obitelj je bila obeščašćena. Shvatila je da je on siromašan dječak, običan vojnik bez
izgleda za napredovanje. Društveni status gospodara Naje bio je gotovo ravan njenom, a bio je i znatno bogatiji od
nje. Držala se dostojanstveno i nevino dok ju je Apepi vodio niz dugu galeriju hrama do svetišta.
Gospodar Naja čekao je tamo. Iako su ga okruživali dvorjani i časnici odjeveni u lijepu odjeću i veličanstvene odore,
Heseret je imala oči samo za njega. Na glavi je nosio ukras od nojevih pera imitirajući boga Ozirisa, nadvisujući čak i
Asmora i gospodara Troka koji su mu stajali s lijeve i desne strane. Dok mu se približavala, Heseret postane svjesna
njegovog parfema. Bila je to mješavina cvjetova iz zemlje iza rijeke Ind. Također je sadržavala dragocjenu ambru,
koja se mogla pronaći samo uz obalu mora, dar bogova iz dubina oceana. Miris ju je uzbudio, i bez oklijevanja uhvati
ruku koju joj je pružio Naja, pogledavši u njegove fascinantne žute oči. Kad je Naja ponudio drugu ruku Mervkari,
ona glasno zaplače, i Nefer je nije mogao utješiti. Povremeno bi tiho jecala tijekom duge ceremonije koja je uslijedila.
Kad je napokon gospodar Naja razbio vrčeve s vodom iz Nila i označio vrhunac ceremonije, gomila zapanjeno
uzdahne, voda velike rijeke, na čijoj se obali nalazio hram, postala je sjajno plava. Naja je naredio da se iza prvog
zavoja rijeke od obale do obale usidre brodice s kojih su, na signal s krova hrama, ispustili vrčeve s bojom u vodu.
Učinak je bio fascinantan, jer plava je bila boja tamozijske dinastije. Naja je proglašavao svijetu svoju novu vezu s
faraonima. Gledajući s krova zapadnog krila, Taita je vidio kako rijeka mijenja boju i zadrhtao od osjećaja
nadolazećeg zla. Činilo se da se na trenutak sunce zamračilo, a plave vode postale boje krvi. Ali kad je pogledao uvis,
vidio je da na nebu nema niti oblaka niti jata ptica koje bi mogle zakloniti sunce, a voda je ponovno bila plave boje.
“Sada je Naja kraljevske krvi, a Nefer je ostao i bez te zaštite. Ja sam mu jedini štit, a ja sam star. Hoće li moje moći
biti dovoljne da obrane sokolića od kobre? Daj mi snagu, božanski Horuse. Bio si moj štit i moje koplje sve ove
godine. Ne napuštaj me, moćni bože. “
Gospodar Naja i njegove dvije nove žene vozili su se u punom sjaju niz svetu aveniju prema vratima palače, dok su
nad njima stražarili redovi granitnih lavova. Tamo su sišli s kočija i krenuli u procesiji kroz vrtove do dvorane za
gozbu.Većina gostiju došla je prije njih, i kušali su vino iz vinograda Ozirisovog hrama. Kad je svadbena povorka ušla
u dvoranu, odjekne zaglušni poklič. Naja je s obje ruke vodio svoje nove supruge. Trojka je dostojanstveno stupala
kroz gomilu, kratko se zadržavši na proučavanju hrpe darova poslagane u središtu dvorane.Darovi su bili prikladni
ovako velikoj svečanosti. Apepi je poslao kola prekrivena zlatnim listićima. Bila su tako sjajna da je čak i pod
prigušenim svjetlom u dvorani bilo teško gledati izravno u njih. Kralj Sargon iz Babilona poslao je stotinu robova, a
svaki je nosio sanduk od sandalovine ispunjen nakitom, dragim kamenjem ili zlatnicima. Kleknuli su pred
namjesnikom i ponudili mu svoj teret. Naja je dodirnuo svakog od njih kao znak prihvaćanja.Faraon Nefer Seti, na
sugestiju gospodara Naje, prepisao je svojem novom svekru pet velikih imanja na obali rijeke. Pisari su izračunali da
sva ta blaga vrijede više od tri lakha čistog zlata.
Namjesnik je postao gotovo ravan svojem faraonu u bogatstvu. Kad je slavljenička trojka zauzela svoja mjesta na
čelu svadbenog stola, dvorski kuhari položili su pred njih i njihove goste gozbu koja se sastojala od četrdeset
različitih jela, a serviralo ju je tisuću robova. Bilo je tu slonovskog mesa, bikovih jezika i fileta od nubijskih
planinskih koza, i mesa veprova i bradavičastih svinja, gazela i nubijskih ibisa, guštera monitora i pitona, krokodila i
nilskih konja, volova i ovaca. Servirane su sve vrste nilskih riba, od somova, čije je meso bilo prekriveno bogatom
žutom mašću, do grgeča s bijelim mesom i deverike. Iz sjevernog mora, bilo je tuna, morskih pasa, srdela i raznih
vrsta rakova, koje su dopremljene brzim galijama s delte Nila. Različite vrste ptica, uključujući labudove, tri vrste
gusaka, brojne varijante pataka, zatim slavuji, droplje, prepelice i jarebice, bile su pečene, kuhane ili pržene,
marinirane u vinu ili divljem medu, ili napunjene biljkama i začinima s Orijenta. Aromatični dim vatri i miris kuhanja
tjerali su zazubice prosjacima i običnim građanima koji su bili okupljeni na vratima palače, i onima koji su bili
poređani na drugoj obali rijeke, ili stajali na brodovima pokušavajući doći do boljeg pogleda na slavlje. Goste su
zabavljali glazbenici i žongleri, akrobati i dreseri životinja. Izluđen bukom, jedan od velikih smeđih medvjeda
otkinuo je lanac i pobjegao. Skupina hikskih plemića koju je predvodio gospodar Trok proganjala ga je kroz vrtove
pijanim povicima, i na kraju ubila jadnu životinju na obali rijeke. Kralj Apepi bio je opčinjen ljepotom i spretnošću
dvije asirske akrobatkinje, zato ih je obje podigao pod ruke i odnio ih s plesnog podija u privatne odaje palače, dok
su one vriskale pokušavajući se osloboditi. Kad se vratio, povjerio se Taiti.
"Jedna od njih, ona lijepa s dugim kovrčama, bila je zapravo dječak. Tako sam se iznenadio kad sam otkrio što ima
medu nogama da sam ga skoro pustio da pobjegne." Urlao je od smijeha. "Na sreću, nisam, jer bio je mnogo sočniji od
djevojke."
Do večeri, većina gostiju bila je pijana ili tako natrpana hranom da ih je malo moglo stajati kad su se gospodar Naja i
njegove nevjeste povukli. Čim su došli u privatni dio palače, Naja je pozvao dadilje da odvedu Mervkaru u njene
odaje.
"Budite nježni s njom", upozorio ih je. "Jadno dijete spava na nogama."
Zatim je uzeo Heseret za ruku i odveo je u svoje prostorije, koje su imale pogled na rijeku. Tamne vode Nila bile su
prošarane odsjajem zlatnih zvijezda. Čim su ušli u sobu, Heseretine pratilje odvele su je iza paravana od bambusa
kako bi joj pomogle da skine vjenčanicu i nakit. Bračni krevet bio je pokriven potpuno izbijeljenom ovčjom kožom.
Gospodar Naja pažljivo ju je pregledao, i kad se osvjedočio da je savršena, izišao je na terasu i duboko udahnuo
prohladni riječni zrak. Rob mu je donio zdjelu začinjenog vina, i on ga srkne. Bio je to prvi gutljaj vina koji si je
dozvolio cijelu večer. Naja je znao da je jedna od najvećih tajni preživljavanja zadržavanje zdravog razuma u
prisutnosti neprijatelja. Gledao je kako se svi drugi gosti opijaju do besvijesti. Čak je i Trok, u kojeg je polagao toliko
povjerenja, popustio svojoj životinjskoj prirodi.Naja ga je zadnji put vidio u času kad je povraćao u zdjelu koju je
držala lijepa libijska ropkinja. Kad je završio, Trok je obrisao usta o djevojčinu suknju, zatim joj zadigao suknju
preko glave, oborio je na travnato tlo i zajahao s leđa. Najina profinjena priroda bila je povrijeđena ovim prizorom.
Vratio se u sobu kad su ušla dva roba, noseći kotao s vrućom vodom, u kojoj su plutale lotosove latice. Odložio je
zdjelu s vinom i okupao se. Jedan od robova mu je osušio i spleo kosu, dok mu je drugi donio čistu bijelu odjeću.
Otpustio ih je i vratio se u bračni krevet. Legao je na njega, ispružio svoje duge, elegantne udove i položio obrijanu
glavu na pozlaćeni naslon za glavu izrađen od slonovače. S druge strane sobe začu se šuškanje odjeće i ženski šapat.
Prepoznao je Heseretin kikot i zvuk ga uzbudi. Osloni se na lakat i pogleda prema paravanu od bambusa. Rupe u
paravanu bile su dovoljno velike da mu omoguće pogled na prelijepu bijelu kožu.
Moć i političke aspiracije bili su glavni razlozi za ovaj brak, ali ne i jedini. Iako je bio ratnik po zvanju i avanturist po
prirodi, Naja je imao i uzbudljivu, senzualnu stranu. Godinama je potajno promatrao Heseret, i njegov se interes
povećavao sa svakom fazom njenog putovanja prema zrelosti, od ranog djetinjstva preko nezgrapnog djevojaštva, do
onog divnog razdoblja kad su joj propupale grudi i kad je nestalo djetinje debljine, a njeno tijelo postalo nježno i
graciozno. I njen miris se promijenio, kad god je bila blizu njega, osjećao je blagi miris ženstvenosti, što ga je
opčinjavalo. Jednom kad je bio u lovu sa sokolom, Naja je naišao na Heseret i dvije njene prijateljice, koje su
skupljale cvjetove lotosa i plele ih u vijence. Pogledala ga je dok je stajao nad njom na obali rijeke. Njene mokre
suknje prilijepile su joj se za noge, tako da se kroz fini lan vidjela koža. Uklonila je kosu s obraza nevinim pokretom
koji je ipak bio vrlo erotičan. Iako joj je izraz lica ostao ozbiljan i smjeran, njen pogled iskosa ukazivao je na lascivnu
crtu koja ga je fascinirala. To otkriće trajalo je samo trenutak prije no što je dozvala prijateljice i otrčala kroz vodu
do obale, a zatim odjurila prema palači preko travnatog polja. Gledao je kako njene duge, mokre noge svjetlucaju, i
kako se giba njena okrugla stražnjica pod lanenom suknjom.
Disanje mu je postalo brzo i plitko. Osjetio je kako se uzbuđuje pri pomisli na tu scenu. Žudio je da je vidi kako izlazi
iza paravana, ali je s druge strane, perverzno, želio da ovaj trenutak traje što duže kako bi u potpunosti mogao
uživati u iščekivanju. Napokon, njene dvije pratilje izvele su je, a zatim se tiho udaljile, ostavivši je samu na sredini
sobe. Noćna haljina padala joj je od grla do gležnjeva.Bila je načinjena od rijetke, skupocjene svile boje kreme iz
istočnih zemalja, tako tanke da se činilo kao da lebdi oko nje, poput riječne magle, pomičući se sa svakim njenim
uzdahom. Na stoliću u kutu iza nje bila je uljana svjetiljka, i blago svjetlo sjalo je kroz svilu, osvjetljavajući obline
njenih bokova i ramena. Činilo se da sjaji kao da je od uglačane slonovače. Njene bose noge i ruke bile su obojene.
Lice je oprala od šminke, tako da je mlada krv ispod savršene kože nježno zarumenjela njene obraze, a usne su joj se
tresle kao na rubu suza. Nagne glavu poput djevojčice i pogleda ga ispod spuštenih trepavica. Oči su joj bile zelene, a
njegova krv opet prostruji brže kad je u njima ugledao onaj isti vragoljasti sjaj koji ga je zaintrigirao u početku.
"Okreni se", reče on nježno, ali grlo mu je bilo suho kao da je popio sok zelene šljive. Poslušala ga je, ali pokrenula se
sporo, kao u snu, okrećući bokove, dok joj se trbuh bjelasao kroz svilu. Stražnjica joj se zategnula, okrugla i bujna
poput nojevog jaja, a sjajni uvojci njene kose zanjihaše se.
"Prekrasna si."Glas mu je zastao.
Nagovještaj osmijeha zadigao je rubove njenih usana, i ovlažila ih je vrhom jezika ružičastim poput jezika mačića.
"Drago mi je da moj gospodar namjesnik misli tako."
On ustane s kreveta i priđe joj. Uhvati je za ruku, toplu i mekanu. Povede je do kreveta, a ona ga je slijedila bez
oklijevanja. Kleknula je na bijelu ovčju kožu i pognula glavu, tako da joj je kosa prekrila lice. Stajao je nad njom i
nagnuo se naprijed, dok joj nije dodirnuo kosu usnama. Odisala je mirisom zdrave mlade žene u prvom naletu
fizičkog uzbuđenja. Pomilovao ju je po kosi i ona ga pogleda kroz tu tamnu zavjesu. Tada on razmakne njene
pramenove i uhvati joj rukom bradu. Polako, zabavljajući se, podigne joj lice.
"Imaš oči poput Ikone", prošapta ona. Ikona je bio njegov pripitomljeni leopard, ta zvijer oduvijek ju je plašila i
opčinjavala. I sad je osjetila te emocije, jer on je bio vitak poput velike mačke, sa žutim, prodornim očima. Ženskim
instinktom, osjetila je u njima okrutnost i bezobzirnost, što je u njoj probudilo emocije koje nije nikad prije iskusila.
"I ti si prekrasan", prošapta ona, i to je bila istina.
U tom trenutku, shvatila je da je on najljepše stvorenje koje je ikad vidjela. Poljubio ju je, a njegova su je usta
zapanjila. Imala su okus po nekom zrelom voću koje nije nikad probala, i prirodno, i sama je otvorila usta da ga
okusi. Njegov jezik bio je brz poput zmijskog, ali nije joj smetao. Zatvorila je oči i dodirnula ga svojim jezikom.On je
uhvati rukom za glavu i pritisne još jače svoja usta o njena. Tako se izgubila u njegovom poljupcu da je bila
nespremna u trenutku kad joj je šakom uhvatio grudi. Ona otvori oči i zagrcne se. Pokuša se odmaknuti od njega, ali
on ju je držao, i sada ju je milovao nježnim sli vještim dodirom koji je umirio njene strahove.Poigravao se s njenom
bradavicom i kroz tijelo joj prostruji snažan osjećaj, a ruke joj se naježiše do vrhova prstiju.Osjeti snažno
razočaranje kad je povukao ruku. Podigao ju je na noge, tako da je stajala na ovčjoj koži nad njim, a njene grudi su
mu bile u razini lica. Jednim pokretom, on svuče s nje svilenu haljinu i pusti je da padne na pod. Zatim joj poče
ustima sisati nabubrenu bradavicu, a ona krikne. U istom trenutku, jednu ruku položi joj među butine i uhvati meko
gnijezdo tamne dlake.
Nije imala niti najmanju namjeru oduprijeti se onome što joj je radio. Potpuno mu se predala. Bojala se da je ne
povrijedi, uplašena pričama robinja, ali njegove su ruke bile nježne, brze i snažne. Činilo se da poznaje njeno tijelo
bolje od nje same.Milovao ju je s tolikom vještinom da je osjetila kako tone sve dublje i dublje, sve brže i brže u more
novih osjećaja. Izronila je još samo jednom kad je iznenada otvorila oči i otkrila da je njegova odjeća nestala, i da
stoji nag iznad nje. Sjetila se sna u kojem je dolje imao istu stvar kao i pastuh Zvjezdoznanac. Pogledala je dolje
uplašeno, ali nije izgledalo kao stvar iz sna, bilo je glatko i ružičasto, pa ipak tvrdo poput kamena, savršeno i čisto, u
obliku stupa hrama. Oštru bol osjetila je samo u jednom trenutku, ali to je bilo mnogo kasnije, i brzo je prošlo, a
umjesto toga brzo je nadošao neobičan, ali sjajan osjećaj punoće. Kasnije ga je čula kad je kriknuo nad njom. Zvuk je
pokrenuo nešto u njenom tijelu, pretvarajući gotovo neizdrživo zadovoljstvo u drugu vrstu bola, i ona ga obgrli svom
snagom rukama i nogama i krikne s njim. Još dvaput tijekom te prekratke, čarobne noći natjerao ju je da krikne od
zadovoljstva, a kad je zora ispunila sobu srebrenastim svjetlom, ležala je u njegovim rukama. Osjećala se kao da je
životna snaga isisana iz nje, kao da su joj kosti postale mekane i savitljive poput riječne gline. Duboko u trbuhu
osjećala je laganu bol u kojoj je uživala. On se izvuče iz njenog zagrljaja i ona je jedva imala snage da se pobuni:
"Ne idi. O, ne idi, molim te, gospodaru. Moj prekrasni gospodaru."
"Neću dugo", prošapta on i nježno izvuče ovčju kožu ispod nje.
Vidjela je mrlje na snježno bijelom pokrivaču, krv sjajnu poput latica ruže. Osjetila je samo tu kratku bol pri gubitku
nevinosti. Odnio je pokrivač na terasu. Gledala je kako ga vješa preko zida. Daleko ispod njih, začuo se udaljeni zvuk
klicanja kad su okupljeni građani ugledali ovaj dokaz njene nevinosti. Nije mnogo marila za odobravanje hordi
seljaka, ali gledala je naga leđa svojeg novopečenog supruga i osjetila kako joj se grudi i bolna unutrašnjost nadimaju
od ljubavi za njega. Kad joj se vratio, ispružila je obje ruke prema njemu.
"Veličanstven si", prošapta ona i zaspa u njegovom naručju.
Mnogo kasnije, polako se probudila i otkrila da je cijelo njeno biće ispunjeno lakoćom i osjećajem radosti koji nije
upoznala nikad prije. U početku nije bila sigurna odakle dolazi taj dobar osjećaj. Zatim osjeti njegovu mišićavu
toplinu kako se pomiče u njenom zagrljaju. Kad ga je pogledala, otkrije da je gleda svojim čudnim žutim očima, i on
se nježno nasmiješi.
"Kakva ćeš ti biti sjajna kraljica", reče on meko.
To je zaista i mislio. Tijekom noći, otkrio je u njoj kvalitete koje prije nije ni slutio. Osjetio je da je u njoj pronašao
osobu čije želje i instinkti su u savršenoj harmoniji s njegovima.
"A kakav bi ti bio savršen faraon za Egipat."
Ona mu se nasmiješi i zamamno se protegne. Zatim se nježno nasmije, posegne prema njegovom obrazu i dodirne
ga.
"Ali to se ne može dogoditi." Iznenada se prestane smiješiti i tiho upita, ozbiljno.
"Može li?"
"Postoji samo jedna stvar koja nam stoji na putu", odgovori on. Nije morao reći ništa više, jer spazi kako joj se u
očima pojavljuje lukav izraz.
"Ti si bodež, a ja ću biti tvoje korice. Bez obzira na to što tražio od mene, nikad te neću iznevjeriti, moj prekrasni
gospodaru." On položi prst na njene usne, koje su natekle od njegovih poljubaca.
"Jasno vidim da nema potrebe za mnogo riječi medu nama, jer naša srca kucaju istim ritmom."
 
Kralj Apepi i njegova pratnja ostali su u Tebi gotovo mjesec dana nakon vjenčanja. Bili su gosti faraona Nefer Setija i
njegovog namjesnika i tretirani su na kraljevski način. Taita je poticao ovaj produženi boravak. Bio je siguran da
Naja neće učiniti ništa protiv Nefera dok su Apepi i njegova kćer u Tebi. Kraljevski gosti provodili su dane u lovu ili
sokolarenju, Posjećujući brojne hramove na obje obale rijeke posvećene svim bogovima Egipta, ili sudjelujući u
natjecanjima između postrojbi sjevernog i južnog kraljevstva. Ova su se sastojala od utrka kola i natjecanja u
streličarstvu i trčanju. Bilo je čak i utrka u plivanju, u kojima su birani prvaci plivali preko Nila za nagradu u obliku
zlatnog kipa Horusa. Lovili su gazele i oriks antilope u pustinji, ili su išli u sokolarenje s brzim Sakersom. U kavezima
nije više bilo niti jednog kraljevskog sokola, jer svi su bili pušteni u divljinu za vrijeme pogreba Neferovog oca. Gosti
su išli u sokolarenje na ždralove i patke i kopljima probadali brkate somove u plićacima. Lovili su moćne nilske
konje flotom ratnih galija, a Nefer je bio na pramcu svoje galije nazvane Horusovo oko. Princeza Mintaka stajala je
pokraj njega i vriskala od uzbuđenja kad bi velike životinje isplivale na površinu i kad bi im leda načičkali kopljima, a
voda postajala ružičasta od njihove krvi.
Tih je dana Mintaka bila često uz Nefera. Vozila se u njegovim kolima dok su bili u lovu i dodavala mu koplja dok su
jurili pokraj galopirajućih oriksa. Nosila je na ruci vlastitog sokola dok bi lutali poljima trske tražeći ždralove. Sjedila
bi pokraj njega i pripremala mu poslastice na lovačkim izletima u pustinji. Birala je za njega najslađe bobice, čistila
ih svojim dugim, njegovanim prstima i stavljala mu ih u usta. Svake večeri u palači su bile gozbe, i tamo bi mu sjedila
s lijeve strane, što je bilo tradicionalno mjesto za žene, tako da nikada svojem mužu ne bi blokirale ruku s mačem.
Nasmijavala ga je svojim opaskama i bila je sjajan imitator: savršeno je oponašala Heseret, okrećući očima i usiljeno
se smješkajući, govoreći o "mojem suprugu, namjesniku Egipta", svečanim tonom koji je Heseret sada koristila.
Iako su to htjeli, nisu nikada bili potpuno sami. Naja i Apepi pazili su na to. Čak im ni Taita nije uspio organizirati
tajni sastanak. Neferu nije palo na pamet da se Taita i ne trudi previše, ili da i on želi da njih dvoje sačuvaju nevinost,
kao što su htjeli drugi.
Nekad davno, Taita je organizirao tajni sastanak Tanusa i njegove voljene Lostris, a posljedice su još poput groma
odjekivale niz godina. Kad su Nefer i Mintaka igrali bao, uvijek su imali publiku od ropkinja, dok su dvorjani i
sveprisutni gospodar Asmor bili negdje u blizini. Nefer je dobro naučio svoju lekciju, i više nije podcjenjivao
Mintakinu vještinu na ploči. Igrao je protiv nje kao da igra protiv Taite. Naučio je njene jake strane i prepoznao
nekoliko slabosti,uvijek je previše čuvala svoj dvorac, i kad bi je pritisnuo u tom dijelu, ponekad bi ostavljala otvor
na krilima. Dvaput je to iskoristio i probio joj obranu, ali treći put prekasno je otkrio da je ona očekivala njegovu
taktiku i postavila mu zamku. Kad je izložio svoj zapadni dvorac, probila se s jednom falangom kroz prolaz, i tako se
slatko nasmijala kad je bio prisiljen kapitulirati da joj je gotovo oprostio.
Njihove su igre postajale sve oštroumnije, dostižući epske proporcije, tako da je i Taita provodio sate gledajući ih i
povremeno klimajući s odobravanjem, ili se smiješeći svojim tankim, staračkim osmijehom. Njihova ljubav bila je
tako vidljiva da je zračila oko njih. Gdje god su išli zajedno, pratili su ih osmijesi. Kad bi Neferova kola jurila ulicama
Tebe s Mintakom kao kopljonošom, domaćice su trčale iz svojih kuća i ljudi bi prestajali s radom da ih pozdrave i
zažele im sreću. Čak im se i Naja smiješio, i nitko ne bi vjerovao da je ljut što je pažnja ljudi skrenuta s njega i
njegovih supruga. Gospodar Trok bio je jedini neraspoloženi član lovačkih skupina, izleta u prirodi i gozbi u palači.
Vrijeme koje su provodili zajedno prolazilo je prebrzo.
"Oko nas je uvijek tako mnogo ljudi", Nefer prošapta preko bao ploče.
"Žudim za tim da budem sam s tobom barem nekoliko minuta. Još je samo tri dana prije tvog povratka u Ayaris.
Možda će proći mjeseci, pa čak i godine prije no što se opet sretnemo, a toliko je toga što ti želim reći, ali ne mogu
dok su sve te oči i uši usmjerene u nas poput strijela."
Klimnula je, a zatim pomaknula kamenčić koji je on previdio. Pogledao je dolje i gotovo propustio ono što je učinila,
dok nije shvatio da je njegov zapadni dvorac pod dvostrukim napadom. Njegov očaj bio je vidljiv. Tri poteza kasnije
razbila mu je frontu. Vodio je izgubljenu bitku još neko vrijeme, ali vojska mu je bila u kaosu i ishod je bio
neizbježan.
"Ulovila si me kad sam razmišljao o drugim stvarima", žalio se. "Tako ženski postupak."
"Vaše veličanstvo, nikad nisam ni tvrdila da nisam žena." Upotrijebila je njegovu titulu s ironijom koja je ujedala
poput draguljima optočenog bodeža za pojasom. Zatim se nagnula i prošaptala.
"Kad bih bila nasamo s tobom, bi li ti obećao da ćeš poštivati moju nevinost?" "Kunem se ranjenim okom velikog
boga Horusa da te nikad, dok god živim, neću posramiti", reče joj on ozbiljno. Nasmiješila mu se.
"Mojoj braći neće biti drago da to čuju. Bilo bi im drago kad bi pronašli izgovor da ti prerežu grlo." Pogledala ga je
vragoljasto veličanstvenim tamnim očima. "Ili, ako ne grlo, možda bi ih zadovoljio neki drugi dio tijela."
Idućeg dana dobili su priliku. Jedan od kraljevskih lovaca sišao je s brda iznad sela Dabbe da izvijesti kako je lav
došao iz divljine na istoku i tijekom noći napao stoku. Preskočio je ogradu i pobio osam užasnutih životinja. Ujutro
ga je otjerala horda seljana s bakljama, pušući u rogove, udarajući u bubnjeve i divlje vrišteći.
"Kad se to dogodilo?", upita Naja.
"Prije tri noći, vaša visosti." Čovjek se prostre pred prijestoljem.
"Došao sam uz rijeku najbrže što sam mogao, ali struja je snažna a vjetar je bio promjenjiv."
"Što se dogodilo s lavom?", upade nestrpljivo kralj Apepi.
"Vratio se u brda, ali poslao sam dva najbolja nubijska tragača za njim."
"Je li ga netko vidio? Koliko je velik? Lav ili lavica?"
"Seljani kažu da je to veliki mužjak, s razvijenom grivom, gustom i crnom."
Sve do prije pedeset godina u zemljama uz rijeku gotovo da nije bilo lavova. Oni su bili kraljevska lovina, i svi faraoni
su ih lovili, ne samo zbog štete koju su nanosili seljacima ubijajući im stoku, već i zato što su bili najtraženiji trofej.
Tijekom dugih, ogorčenih bitaka hikskih ratova, faraoni oba kraljevstva bili su zauzeti drugim stvarima, i rijetko su
lovili lavove. Osim toga, leševi koji su ostajali na bojnim poljima bili su lak izvor hrane za lavlje čopore. Posljednjih
nekoliko desetljeća broj im se višestruko povećao, a također i njihova nasrtljivost.
"Neka odmah natovare kola u čamce", odluči Apepi. "Kad je rijeka ovakva, možemo stići do Dabbe do sutra ujutro."
Nacerio se i udario šakom u žuljeviti dlan desne ruke.
"Seueta mi, htio bih dobiti priliku da ulovim ovog starog crnogrivog. Otkad sam morao prestati s ubijanjem
Egipćana, nedostaje mi prave zabave." Naja se namršti.
"Visosti, od vas se očekuje da odjedrite za Avaris prekosutra ujutro."
"U pravu si, namjesniče. Ali, glavni dio naših stvari već je natovaren i flota je spremna za pokret. Štoviše, Dabba mi je
ionako usput. Mogu odvojiti dan ili dva za lov."
Naja je oklijevao. Nije bio tako ovisan o lovu da bi zbog toga zanemario brojne državničke poslove koji su ga
očekivali. Jedva je čekao da Apepi ode, jer odavno mu je bilo dosta njegove bučne, neotesane prisutnosti u Tebi.
Također, imao je i druge planove, koji su se mogli provesti tek kad Apepi napusti Tebu. Pa ipak, nije mogao dozvoliti
da hikski faraon lovi sam u Gornjem kraljevstvu. Ne samo da bi to bilo vulgarno, bilo bi i politički pogrešno dopustiti
Apepiju da se u južnom kraljevstvu ponaša kao da u njemu vlada.
"Vaše veličanstvo" uskoči Nefer, prije no što je Naja mogao smisliti prikladan način da odbije ,"s najvećim
zadovoljstvom ćemo vam se pridružiti u lovu."
Vidio je priliku za veličanstvenu zabavu, jer nikad nije imao priliku progoniti lava u kolima i testirati vlastitu
hrabrost. Ali, bilo mu je stotinu puta važnije što bi lov mogao odgoditi Mintakin odlazak kojeg se užasavao. Ova
sretna okolnost mogla im je čak pružiti priliku da nakratko budu sami. Prije no što ga je Naja mogao spriječiti, Nefer
se okrene prema lovcu koji je još ležao čela pritisnutog na pod.
"Postupio si ispravno, dobri čovječe. Naš čuvar riznice dat će ti zlatan prsten za tvoj trud. Vrati se odmah u Dabbu
najbržim brodom naše flote. Pripremi sve za naš dolazak. Krenut ćemo punom snagom za tom zvijeri."
Neferov jedini razlog za žaljenje bio je što Taita neće biti s njim u ovom prvom lovu na lava, da mu pomogne
savjetom. Starac je nestao u divljini u još jednom od svojih povremenih i tajanstvenih odlazaka, i nitko nije znao kad
će se vratiti.
U rano jutro idućeg dana, skupina lovaca iskrcala se na obali rijeke ispod sela Dabbe. Zatim su iskrcali sve konje i
dvadeset kola s malog konvoja teretnih brodića i galija. Za to vrijeme, kopljonoše su ostrili vrhove kopalja, natezali
lovačke lukove i provjeravali strijele. Dok su čekali da konjušari napoje, nahrane i otimare konje, lovci su pojeli
bogat doručak koji su im donijeli seljani. Raspoloženje je bilo uzavrelo, i Apepi pozove tragača koji se vratio iz brda
da izvijesti o rezultatima potrage.
"To je vrlo veliki lav. Najveći kojeg sam ikada vidio istočno od rijeke", reče im čovjek, i njihovo uzbuđenje se pojača.
"Ti si ga zaista vidio?", upita Nefer. "Ili si samo pročitao tragove?"
"Jasno sam ga vidio, ali samo na daljinu. Visok je kao konj i hoda dostojanstvenim korakom vladara. Griva mu je
valovita kao stabljike dura prosa na vjetru."
"Tako mi Seta, ovaj momak je pjesnik", frkne Naja.
"Drži se činjenica i izbjegavaj profinjene riječi, momče." Lovac dodirne srce šakom pokazujući svoje kajanje i nastavi
izvještavati poniznim glasom.
"Jučer je ležao u šumovitom wadiju dvije lige odovud, ali kad je pala noć pošao je u lov. Prošlo je četiri dana otkad je
zadnji puta jeo, gladan je i opet lovi. Noćas je pokušao uloviti oriksa, ali ovaj ga je udario i pobjegao."
"Gdje bi mogao biti danas?", upita Nefer glasom ljubaznijim od Najinog. "Ako je bio u lovu, bit će i žedan, a ne samo
gladan. Gdje može utažiti žeđ?"
Lovac ga pogleda s poštovanjem, ne samo zbog kraljevske titule, već i zbog poznavanja divljine koje je pokazivao.
"Nakon pokušaja da ulovi oriksa, prešao je na kamenito područje na kojem više nismo mogli slijediti njegove
tragove."
Apepi gestom iskaže svoje nezadovoljstvo, a lovac brzo nastavi.
"Ali vjerujem da je pio ovog jutra u maloj oazi. Skriveno mjesto za koje zna malo tko osim beduina."
"Koliko se dugo putuje do tog mjesta?" upita Nefer, i čovjek rukom pokaže dio luka, označivši put koji Sunce učini na
nebu u tri sata.
"Onda nemamo mnogo vremena." Nefer mu se nasmiješi, okrene se i dovikne zapovjedniku odjeljenja kola.
"Koliko još, vojnice?"
"Sve je spremno, veličanstvo."
"Signaliziraj pokret", naredi Nefer, i ovnujski rogovi oglasiše se dok su lovci trčali prema kolima koja su ih čekala.
Mintaka je hodala uz Nefera. U ovakvim neformalnim okolnostima zaboravljali su kraljevsko dostojanstvo. Bili su
samo mladić i djevojka na uzbudljivom izletu. Gospodar Trok pokvario je iluziju, čim je uskočio u svoja kola i uhvatio
uzde, dovikne kralju Apepiju.
"Vaše veličanstvo, nije mudro da se princeza vozi s neiskusnim dječakom. Ne lovimo gazele."
Nefer se smrzne i bijesno pogleda Troka. Mintaka položi svoju malu šaku na njegovu golu ruku.
"Ne provociraj ga. On je opasan borac užasne naravi, i ako ga izazoveš neće te zaštititi ni tvoj rang." Nefer bijesno
otrese njenu ruku.
"Moja čast mi ne dozvoljava da previdim takvu uvredu."
"Molim te, srce, meni za ljubav, pusti to." Bilo je to prvi put da ga je tako oslovila. Učinila je to namjerno, znajući
kakav će učinak to imati na njega, već je učila upravljati njegovim raspoloženjima i postupcima instinktom
zaljubljene žene koji je daleko premašivao njene godine i iskustvo. U trenu Nefer zaboravi Troka i uvredu svoje časti.
"Kako si me nazvala?", upita promuklo.
"Nisi gluh, dragi moj." On trepne začuvši ovo drugo tepanje.
“Čuo si sasvim jasno." I ona mu se nasmiješi u lice. Apepi prekine tišinu.
"Ne brini, Trok. Šaljem svoju kćer da se pobrine za faraona. Bit će sasvim siguran."
On se naceri i protrese uzde. Dok su njegovi konji kretali u kas, opet vikne.
"Potrošili smo ovdje pola jutra. Lovci, krenimo u lov!"
Nefer je svojim kolima krenuo za Apepijem, presijecajući put konjima gospodara Troka. Dok je prolazio pokraj njega,
hladno ga pogleda, i reče mu. "Drzak si. Budi siguran da ovo nije gotovo. Još ćemo o tome razgovarati, gospodaru
Trok."
"Bojim se da ti je on sada neprijatelj, Nefere", prošapta Mintaka. "Trok ima lošu reputaciju i još goru narav."
 
Predvođena tragačem koji je jahao na golim leđima žgoljavog ali žilavog malog ponija, kolona lovaca krenula je u
gola, kamenita brda. Krenuli su kasom, pazeći da se konji ne premore, puštajući ih da se odmore nakon svakog
strmog uspona. Nakon jednog sata, pronašli su jednog od nubijskih tragača koji ih je čekao na vrhu brda. On dotrči
da podnese izvještaj njihovom vodiču. Razgovarali su ozbiljnim tonovima, a zatim se vodič vrati kako bi ih izvijestio.
“Nubijci su pretražili brda ali još nisu pronašli trag. Sigurni su da će doći na pojilište, ali nisu ga željeli uznemiriti i
pričekali su nas."
"Povedi nas do vode", naredi Apepi, a oni krenuše.
Prije podneva došli su u plitku dolinu. Nisu bili daleko od rijeke, ali mjesto je izgledalo poput duboke pustinje,
bezvodno i odbojno. Vodič je vozio uz Apepijeva kola. Reče im.
"Pojilište je na kraju ove doline. Zvijer će vjerojatno ležati negdje u blizini."
Bilo je prirodno da Apepi, stari ratnik, preuzme vođstvo i Nefer nije osporavao to pravo.
"Podijelit ćemo se u tri odjeljenja i opkoliti oazu. Kad mu se otkrijemo, bit će opkoljen. Gospodaru namjesniče,
preuzmite lijevo krilo. Faraone Nefer Seti, vi ćete biti u centru. Ja ću pokriti desno krilo." Skine svoj veliki ratni luk.
"Onaj tko prvi okrvavi ruke dobit će trofej."
Svi su bili iskusni vozači i nova formacija razvila se brzo i bez zastoja. Širokim krugom opkolili su pojilište. Nefer je
skinuo svoj luk s ramena i odmotao uzde sa zgloba, spreman da ih u trenutku ispusti kako bi mogao s obje ruke
nategnuti luk. Mintaka se stisnula uz njega. Držala je dugo koplje, spremna da mu ga doda. Usavršili su tu promjenu
oružja tijekom proteklih tjedana i znao je da se na nju može osloniti. Korakom su se približavali oazi, polako je
opkoljavajući. Konji su osjetili napetost svojih vozača,a možda lavlji miris. Zabacivali su glave, okretali očima i puhali
kroz nosnice, koračajući visokim, nervoznim korakom. Kolona se polako približavala raslinju koje je skrivalo
pojilište. Kad je okruženje bilo potpuno, Apepi podigne ruku iznad glave dajući znak za zaustavljanje. Kraljevski
lovac siđe s kola i produži pješice, vodeći ponija. Oprezno se približi rijetkom grmlju.
"Da je lav ovdje, sigurno bismo već do sada ugledali tako veliku životinju." Mintakin glas je drhtao, i Neferu se
svidjela još više zbog tog znaka straha.
"Lav se može priljubiti uz zemlju tako da izgleda kao da je dio nje, i možeš proći pokraj njega dovoljno blizu da ga
dodirneš i ne posumnjaš da je tu", reče joj on.
Lovac se polako kretao naprijed, zastajući da oslušne i pretraži svaki grm i busen trave na putu. Na rubu šipražja
sagne se i zagrabi šaku kamenčića, i poče ih sustavno bacati na svako moguće skrovište.
"Što radi?", prošapta Mintaka. "Lav će zarežati prije no što krene u napad. Pokušava ga isprovocirati i natjerati ga da
se otkrije."
Tišinu su narušavali samo udarci kamenčića, frktanje konja i udaranje njihovih kopita. Svi lovci namjestiše strijele na
lukove, spremni da ih u trenu nategnu. Iznenada, u travi se začu krik i klepetanje. Svi lukovi u trenutku se podigoše,a
kopljonoše podigoše oružja.Zatim se opustiše i razmijeniše poglede olakšanja kad se u zrak vinula čokoladno smeđa
roda žličarka i odletjela niz dolinu u smjeru rijeke. Lovac na tren zastane kako bi se pribrao pa krene dalje, korak po
korak, sve dublje u šipražje, dok nije došao do izvora. Voda je polako kapala u plitku udubinu u kamenitom tlu,
veliku toliko da jedva utaži žed velikog grabežljivca. Lovac klekne na koljeno kako bi pretražio rub udubine, a zatim
zavrti glavom i ustane. Bržim korakom vrati se kroz šipražje, i napokon uzjaše ponija i vrati se do Apepijevih kola.
Drugi lovci približili su se kako bi čuli njegov izvještaj, ali lovac je bio pokunjen.
"Veličanstvo, pogriješio sam u procjeni", reče on Apepiju. "Lav nije došao ovamo."
"Što sada, momče?" Apepi pokuša prikriti svoje razočaranje i ljutnju.
"Ovo mjesto je obećavalo najviše, ali ima i drugih. S mjesta gdje smo ga vidjeli posljednji put mogao je prijeći dolinu,
ili možda leži negdje u blizini i čeka da se smrači prije no što krene na pojilište. Tamo dalje je jedan zaklon."
Pokaže na kamenite padine.
"Gdje još?" upita Apepi.
"Postoji još jedno pojilište u drugoj dolini, ali tamo su ulogoreni beduini. Oni su možda uplašili zvijer. Još jedan mali
izvor nalazi se tamo, ispod onih brda na zapadu." Pokaže nisku liniju purpurnih vrhova na obzoru.
"Lav bi mogao biti na bilo kojem od tih mjesta, a možda nije niti na jednom", prizna čovjek.
"Isto tako, možda je krenuo natrag istim putem i došao do ruba ravnice, gdje vode ima u izobilju. Možda ga je osim
žeđi privukao i miris goveda i koza."
"Nemaš pojma gdje bi se on mogao skrivati, zar ne?", upita gospodar Naja. "Trebali bismo otkazati lov i vratiti se do
brodova."
"Ne!", upadne Nefer. "Tek smo počeli. Ne možemo ovako brzo odustati."
"Momak je u pravu", složi se Apepi. "Moramo nastaviti, ali pred nama je dug put." Zastane na trenutak i tada donese
odluku.
"Morat ćemo se razdvojiti i tako pretražiti sva područja." Pogleda Naju.
"Gospodaru namjesniče, povedite svoj eskadron do beduinskog logora. Ako su vidjeli plijen, usmjerit će vas. Ja ću
poći do izvora pod brdima."
Okrene se Troku.
"Povedi troja kola niz dolinu. Jedan od tragača ići će s tobom da potraži tragove." Zatim reče Asmoru.
"Uzmi troja kola i kreni natrag rubom doline do Dabbe, za slučaj da se vratio na mjesto gdje je posljednji put ubijao."
Na kraju, pogleda Nefera.
"Faraone, ti kreni u suprotnom smjeru, na sjever, prema Achmimu."
Nefer shvati da je dobio područje gdje je vjerojatnost pronalaženja lava bila najmanja, ali nije se žalio. Novi plan
značio je da će prvi put on i Mintaka biti izvan nadzora čuvara. Naja, Asmor i Trok bili su upućeni u različite
smjerove. Čekao je da netko to primijeti, ali svi su bili toliko obuzeti lovom da se činilo da nitko ne shvaća značaj
odluke. Osim Naje. On oštro pogleda Nefera. Možda je razmišljao o tome koliko je mudro suprotstaviti se Apepijevim
naredbama, ali na kraju je vjerojatno shvatio da to ne bi bilo pametno i zaključio da pustinja čuva Nefera jednako
učinkovito kao što bi ga čuvao i Asmor, nije imao kamo pobjeći, a ako povede Mintaku sa sobom na neku ludu
avanturu, vojske oba kraljevstva bile bi mu za petama poput roja divljih pčela. Naja skrene pogled s njega kad je
Apepi počeo određivati točke na kojima će se sastati i davati završne naredbe. Napokon, ovnujski rogovi oglase
pokret i pet kolona krene iz doline. Kad su došli do ravnog tla, podijeliše se u odjeljenja i krenuše u raznim
smjerovima. Nakon što su sva druga odjeljenja zamakla iz brda, Mintaka se prisloni bliže Neferu i reče.
"Napokon nam se Hator smilovala."
"Ja vjerujem da je ovo Horusov dar", nasmiješi joj se Nefer, "ali prihvatit ću poklon s čije god strane dolazio."
U Neferovom odjeljenju bilo su još dvoja kola, kojima je zapovijedao pukovnik Hilto, stari vojnik koji je otkrio njega i
Taitu prilikom pokušaja bijega iz Egipta. Služio je Neferovom ocu i bio vjeran do smrti, mladić je znao da mu može
neograničeno vjerovati. Nefer ih je vodio brzo, jer je htio iskoristiti preostalo dnevno svjetlo. Nakon sata vožnje,
pred njima se otvorio široki vidik na rijeku. Zaustavio se na nekoliko trenutaka kako bi uživao u pogledu. Rijeka je
bila poput smaragda uklopljenog u bujno zelenilo polja i plantaža.
"Kako je ovo prekrasno, Nefere", prozbori Mintaka gotovo sanjivo.
"Čak i kad se vjenčamo, uvijek moramo pamtiti da ova zemlja posjeduje nas, a ne mi nju."
Ponekad je zaboravljao da je ona rođena u Ayarisu i da je imala jednako pravo na zemlju kao i on. On osjeti kako mu
se srce nadima od ponosa što je ona voli kao i on i osjeća istu patriotsku dužnost.
"Neću to nikada zaboraviti, ne dok si ti uz mene."
Ona podigne lice prema njemu, a usne su joj bile blago otvorene. Mogao je osjetiti njen mirisni dah, i iskušenje da
poljubi njene usne bilo je gotovo neizdrživo.Tada osjeti na sebi pogled Hilta i ostalih ljudi,krajičkom oka ugleda kako
se jedan od njih nasmiješio. On se povuče i hladno pogleda Hilta. Razmišljao je o sljedećoj zapovijedi otkad su se
rastali od ostatka lovačke skupine.
"Pukovniče, ako je lav ovdje, vjerojatno će ležati negdje na padini brda ispod nas." Pokaže područje pokretom ruke.
"Želim da se raširimo u liniju. Lijevo krilo mora biti na rubu ravnice, a naše desno ovdje, na vrhu brda. Krenut ćemo
na sjever."
Široko je zamahnuo, ali Hilto je bio sumnjičav i počeše se po ožiljku na licu. "To je široka fronta, vaše veličanstvo.
Dno doline udaljeno je gotovo pola lige. Povremeno nećemo moći vidjeti jedni druge."
Nefer shvati da je ovako raspršena fronta bila u suprotnosti s njegovim vojničkim nagonima i brzo ga smiri.
"Ako se razdvojimo, ponovno ćemo se okupiti na trećem grebenu pred nama, ispod onog tamo brežuljka. On će nam
biti dobar orijentir."
Pokaže prema istaknutoj hrpi stijena četiri milje pred njima.
"Ako netko od nas zakasni na sastanak, ostali moraju pričekati dok sunce ne bude tamo, a zatim potražiti kola koja
nedostaju."
Na ovaj način, osigurao je nekoliko sati prije no što će krenuti u potragu za njim i Mintakom. Hilto je još uvijek
oklijevao.
"Molim vaše veličanstvo za oproštaj, ali gospodar Naja najstrože mi je naredio..."
Nefer ga presiječe oštrim tonom i hladnim izrazom lica.
"Želiš li se prepirati sa svojim faraonom?"
"Nikada, visosti!" Hilto je bio šokiran zbog optužbe.
"Onda izvrši svoju dužnost, čovječe."
Hilto salutira s dubokim poštovanjem i vrati se do svojih kola, izvikujući naredbe u trku. Kad je eskadron krenuo niz
padinu, Mintaka gurne Nefera i nasmiješi se.
"Izvrši svoju dužnost, čovječe!" Oponašala je njegov oštri ton, a zatim se nasmijala. "Molim te da me nikad ne
pogledaš tako niti ne upotrijebiš na meni taj ton, vaše veličanstvo. Sigurna sam da bih umrla od straha."
"Imamo samo malo vremena", odgovori on. "Moramo ga iskoristiti najbolje što možemo, i pronaći mjesto gdje
možemo biti sami."
On okrene kola preko grebena tako da ih se više nije moglo vidjeti iz doline rijeke, niti iz kola koja su išla niz padinu.
Dok su se vozili, oboje su se naginjali naprijed, tražeći odgovarajuće mjesto.
"Gledaj, tamo", Mintaka pokaže na desno.
Mali šumarak trnovog drveća bio je gotovo skriven neravninom u tlu, vidjeli su se samo tamnozeleni vrhovi. Nefer
okrene kola u tom smjeru. Tamo su pronašli usku usjeklinu koju su tijekom tisuća godina u padinu brda usjekli
vjetar i rijetke oluje. Ovdje je moralo biti podzemne vode, jer trnovo drveće je bilo snažno. Guste krošnje pružale su
im sjenu i privatnost u tom vrućem danu. Nefer se spusti u usjeklinu i dođe u sjenu. Čim je zaustavio kola, Mintaka
iskoči.
"Otpusti ham i pusti konje da se odmore", predloži ona. Nefer je oklijevao, a zatim odmahne glavom. Bilo bi to u
suprotnosti s njegovom obukom, na odvojenom i nezaštićenom položaju kao što je ovaj, vozilo je moralo biti
spremno za bilo koje iznenađenje ili uzbunu. Skoči s kola i pođe napuniti kantu vodom iz mješina kako bi napojio
konje. Mintaka dođe da mu pomogne. Radili su jedno uz drugo u tišini. Sad kad je konačno došao trenutak za kojim
su žudili, oboje su bili sramežljivi i tihi. Iznenada, okrenuše se jedno drugom u isti čas i zajedno progovoriše.
Nefer reče."Htio sam ti reći..."
Mintaka reče."Mislim da bismo trebali..."
Zastali su i stidljivo se nasmijali, stojeći jedno kraj drugog u sjeni. Mintaka porumeni i obori pogled, a Nefer pogladi
svojeg pastuha po glavi.
"Što si željela reći?"
"Ništa. Ništa važno."
Ona odmahnu glavom i on vidje da je porumenjela. Tako je volio gledati kako joj obrazi rumene. Još ga nije
pogledala, a glas joj je bio jedva čujan kad je ona upitala njega.
"Što si ti htio reći?"
"Kad pomislim na to da ćeš otići za samo nekoliko dana, osjećam se kao da mi je odsječena desna ruka i želim
umrijeti."
"O, Nefere." Pogledala ga je, a oči su joj bile velike i vlažne od snažnog osjećaja prve ljubavi.
"Volim te. Stvarno te volim."
U istom trenutku, skočiše jedno na drugog, i zubi im se sudariše. Uštinuli su njegovu donju usnicu, i kap krvi istekla
je iz posjekotine, tako da je njihov poljubac imao slani okus. Njihov zagrljaj bio je nevješt, nespretan i energičan.
Divlji i nekontrolirani osjećaji probudiše se u njima. Stajali su zagrljeni, i stenjali od snage novih osjećaja. Iako je
njeno tijelo bilo pritisnuto uz njegovo, želio ju je prigrliti još bliže, dok se ona držala čvrsto za njega. Činilo se kao da
pokušava spojiti njihova razdvojena tijela u jedno biće, poput lončarske gline. Posegnula je prstima u njegovu gustu,
kovrčavu kosu, i rekla "O! O!" ali glas joj je bio prigušen.
"Ne želim te izgubiti." On prekide poljubac. "Ne želim te nikada izgubiti."
"Ne želim te napustiti nikada,nikada!", uzdahne ona, i opet se poljubiše, još žešće nego prije, ako je to uopće bilo
moguće.
Od tog trenutka nadalje bili su u neistraženim područjima uma i tijela. Vozili su se zajedno na kolima koja su im
izmakla kontroli, a vukli su ih podivljali konji ljubavi i pohote. Još uvijek zagrljeni, spustiše se na mekani bijeli
pijesak na dnu wadija, i zgrabiše se kao da su neprijatelji. Nisu vidjeli ništa oko sebe, a disanje im je bilo isprekidano.
Njena se suknja rasparala u njegovim rukama kao komad papirusa, i on posegne kroz otvor. Zastenjala je kao u
smrtnoj agoniji, ali butine joj se razdvojiše i ona se opusti. Niti jedno od njih nije imalo pojma kamo ovo vodi. Nefer
je jedino htio osjetiti svoju kožu uz njenu. Bila je to duboka želja o čijem ispunjenju kao da mu je ovisio život.
Strgnuo je svoju tuniku i stisnuli su se tijelima jedno uz drugo, oboje poneseni ekstatičkim osjećajem njenog toplog
mladog mesa prislonjenog uz njegovu čvrstinu. Zatim se on poče gibati uz nju, ritmički se ljuljajući, a ona je pratila
njegove pokrete kao da juri u kolima po neravnom terenu. Odjednom, ona osjeti da je nešto čvrsto prionulo uz vrata
njene ženstvenosti, i osjeti gotovo nezadrživu želju da slijedi taj pokret, da mu pomogne da se probije, da ga dočeka
u svojim mekim, tajnim odajama. Zatim se naglo vrati u stvarnost. Divlje zamahne nogama, izvije leda u luk i poče se
boriti s novom snagom, poput gazele u raljama geparda. Otrgnula je svoja usta od njegovih i vrisnula.
"Ne, Nefere! Obećao si! Horusovog mu slijepog oka, obećao si!"
On odskoči od nje, kao udaren bičem. Zurio je u nju raširenim, užasnutim očima. Glas mu je bio promukao i bio je
zadihan, kao da je trčao dugo i brzo. "Mintaka, ljubavi, draga, ne znam što mi se dogodilo. Kao da sam poludio. Nisam
to htio." On očajnički zamahne rukama.
"Radije bih umro nego prekršio obećanje i obeščastio te."
Njeno disanje bilo je tako teško da mu nije mogla odmah odgovoriti. Otrgnula je pogled od njegovog nagog tijela, i on
nastavi jadno.
"Molim te, nemoj me zamrziti. Nisam znao što se događa."
"Ne mrzim te, Nefere. Nikad te ne bih mogla mrziti."
Njegov očaj bio je previše za nju, i željela mu se opet baciti u naručje i utješiti ga. No, znala je koliko bi to bilo opasno.
Ustala je oslonivši se o kotač kola.
"Ja sam jednako kriva kao i ti. Nisam to smjela dopustiti."
Noge su joj se tresle, i pokuša objema rukama ukloniti kosu s lica. On se uspravi i krene prema njoj, ali kad je ona
uzmakla, istog trena se zaustavi.
"Poderao sam ti suknju", reče on. "Nisam htio."
Ona se pogleda i vidje da je i sama gotovo jednako naga poput njega. Užurbano skupi poderane krajeve i udalji se od
njega.
"Moraš se obući", prošapta ona i protiv svoje volje spusti pogled na njega. Bio je tako lijep da je osjetila kako joj se
želja vraća.
Prisilila se da skrene pogled. Brzo se sagnuo, pokupio odbačeni chiton i vezao ga oko pojasa. Stajali su tako u
neugodnoj tišini ispunjenoj osjećajem krivnje. Mintaka je očajnički tražila riječi kojima bi skrenula pažnju s ovog
užasnog trenutka. Vlastito tijelo joj je pomoglo u tome. Postala je svjesna pritiska u mjehuru.
"Moram ići!"
"Ne", preklinjao je on."Nisam htio.Oprosti mi,neće se ponoviti.Ostani sa mnom. Ne napuštaj me." Ona se lagano
nasmiješi.
"Ne. Ne razumiješ. Vratit ću se za trenutak." Ona mu rukama kojima je držala suknju pokaže na što misli.
"Neću dugo."
Njegovo olakšanje bilo je gotovo opipljivo.
"O, razumijem. Pripremit ću kola." Okrene se prema konjima, a ona ga ostavi i krene dublje u šumarak trnovog
drveća.
Lav ju je promatrao kako dolazi između drveća do mjesta na kojem je ležao. Spustio je uši uz glavu i priljubio tijelo
uz kamenito tlo. Bio je star i njegovi najbolji dani bili su iza njega. Imao je sijedih dlaka u tamnoj, gustoj grivi. Leđa su
mu nekad imala plavkasti sjaj, ali sad je bio lagano protkan starošću. Zubi su mu bili istrošeni i pokvareni, a jedan od
očnjaka bio je slomljen blizu zubnog mesa. Iako je još uvijek mogao oboriti odraslog vola i ubiti ga jednim udarcem
goleme šape, pandže su mu bile istrošene i otupjele, tako da mu je bilo teško zadržati spretniji plijen. Prošle noći nije
mu uspio napad na oriksa, i osjećao je glad kao tupu,upornu bol u unutrašnjosti. Žutim je očima promatrao ljudsko
biće, gornja usna mu se zadigla dok je tiho zarežao. Kad je još bio lavić, njegova majka učila ga je da se hrani mrtvim
mesom s bojnih polja. Nije osjećao prirodnu odbojnost koju većina mesoždera osjeća prema okusu ljudskog mesa.
Tijekom godina, ubijao je i jeo to meso kad god bi mu se ukazala prilika. Stvorenje koje mu se približavalo kroz
šipražje promatrao je kao prirodni plijen.
Mintaka se zaustavi na pedeset koraka od mjesta na kojem je ležao, i pogleda oko sebe. Nagon je lava u lovu tjerao da
izbjegava izravan pogled plijena, stoga je držao glavu nisko i suzio oči u uske proreze. Ovo nije bio trenutak za
napad, i rep mu je ležao nisko i ukočeno. Mintaka je stala iza debla jednog od stabala, čučnula i ispraznila mjehur.
Njuška lava duboko se naborala kad je do njega došao oštar miris njenog urina. To je pojačalo njegov interes.
Mintaka ustane i pusti da joj poderana suknja padne oko butina. Okrene se od lava, i krene prema mjestu gdje ju je
čekao Nefer. Lav zamahne repom naprijed,natrag, što je bio uvod u napad. Podigne glavu, a crni rep udarao mu je po
bokovima. Mintaka začuje ritmično udaranje repa, zastane i zbunjeno pogleda iza sebe. Gledala je ravno u žute oči
zvijeri. Vrisne, i taj visoki ton probode Neferovo srce. On se okrene i u trenutku shvati situaciju, vidio je djevojku i
zvijer koja je ju je gledala.
"Nemoj trčati!", vikne on. Znao je da će, ako potrči, potaknuti refleks lava da pojuri za plijenom. "Dolazim!"
Uzme svoj luk i tobolac s ograde kola i potrči prema njoj, stavljajući strijelu na luk u trku.
"Nemoj trčati!", ponovio je očajnički, ali u tom trenutku lav zariče.
Bio je to užasan zvuk i Mintaki se učinilo da joj vibrira u kostima i da se zemlja oko nje trese. Nije mogla kontrolirati
strah koji ju je obuzeo. Okrene se i potrči prema Neferu, jecajući sa svakim korakom. Istog trena, griva lava podigla
se poput tamne aure oko njegove glave i on krene u napad, jureći ravno na nju, poput tamne strijele medu drvećem.
Stigao ju je da i nije počela trčati.
Nefer zastane i ispusti tobolac kako bi oslobodio obje ruke pa nategne luk. Povuče tetivu do brade i nacilja u masivna
lavlja prsa. Iako je udaljenost bila mala, bila je to teška meta. Zvijer je dolazila pod kutom, a Mintaka je bila ravno
ispred njega. Što je bilo još gore, znao je da ranjavanje zvijeri neće spasiti Mintaku. Morao je strijelom probiti vitalne
organe zvijeri kako bi je zaustavio i pružio djevojci priliku da se udalji.
No vremena za precizan proračun nije bilo,jer lav ju je skoro stigao. Približavao se ispuštajući duboke grlene
zvukove, dok su kamenčići letjeli pod njegovim velikim šapama.Njegove žute oči bile su strašne.Nefer malo
promijeni položaj luka, uzimajući u obzir da će se strijela u letu spustiti za širinu šake, i vikne najglasnije što je
mogao.
"Dolje, Mintaka! Makni mi se ispred luka!"
Tijekom tjedana u kojima su zajedno lovili naučili su usklađivati postupke, a ona je znala da mu može slijepo
vjerovati. Mogla ga je poslušati čak i ovako izbezumljena od straha. Nije oklijevala, već se punom brzinom baci na
kameno tlo, gotovo pod ralje lava u naletu. U istom trenutku kad se bacila na tlo, Nefer otpusti strijelu. Neferu koji je
bio izbezumljen od straha činilo se da strijela leti prema lavu laganim letom ptice grabljivice koja se prejela.
Preletjela je preko Mintake i počela silaznu putanju. Činila se tako mala, spora i neučinkovita protiv tako masivne
životinje. Zatim je bez ikakvog zvuka pogodila cilj. Nefer je očekivao da će se tanka drška slomiti, da će je zvijer u
naletu jednostavno odbaciti u stranu.
Baš u trenutku kad je lav razjapio usta, pokazujući svoje istrošene zube, kremeni vrh strijele nestane u debelom
sloju tamne dlake koja mu je pokrivala prsa. Nije bilo zvuka udarca, ali je tanka drška strijele ušla za njim, sve dok iz
rane nije virio samo kratak dio strijele i sjajna pera. Nefer pomisli da je pogodio srce. Lav skoči uvis u strahovitom
grču i njegovo se stenjanje pretvori u kontinuirane urlike koji su stresli oblak suhog lišća s trnovitih grana iznad
njegove glave. Zvijer se stade okretati u krug, škljocajući raljama prema vlastitim grudima, pretvorivši vrh strijele
koji je izvirivao iz rane u iverje. Mintaka je ležala ispod njegovih šapa koje su udarale na sve strane.
"Bježi od njega!", vikne Nefer. "Trči!"
On se uspravi i dograbi drugu strijelu iz tobolca kraj nogu, te potrči naprijed, postavljajući strijelu na tetivu dok se
približavao. Mintaka skoči. Dovoljno se pribrala da mu trčeći prema njemu ne omete ciljanje. Bacila se iza najbližeg
stabla. Taj pokret bio je dovoljan da privuče pažnju ranjenog lava. Sad je krenuo na nju zbog bijesa i boli, a ne zbog
gladi. Kukaste žute pandže otrgnuše komad vlažne kore sa stabla iza kojeg se sakrila.
"Dođi! Tu sam! Dođi k meni!"
Nefer je divlje vikao, pokušavajući skrenuti pažnju lava na sebe. Lav okrene svoju golemu grivastu glavu prema
njemu, i Nefer očajnički odapne sljedeću strijelu. Ruke su mu se tresle i hitac je bio neprecizan. Vrh strijele pogodio
je zvijer predaleko iza mjesta koje je Nefer ciljao, i zabio mu se duboko u trbuh, lav zakašlja kad ga je strijela ubola.
Ostavi Mintaku i baci se prema Neferu. Iako je lav bio smrtno ranjen i već usporavao, Nefer nije mogao izbjeći ovaj
novi napad. Izbacio je posljednju strijelu a tobolac je ležao na tlu daleko izvan njegovog dosega. Izvadi svoj bodež iz
korica za pojasom. Bilo je to slabo oružje protiv bijesne zvijeri. Tanko brončano sječivo nije bilo dovoljno dugo da ga
probode kroz srce, ali slušao je kraljevske lovce kako pripovijedaju o čudesnim spašavanjima iz ovakvih situacija.
Kad je lav skočio na njega, Nefer pade na leđa, ne pokušavajući se oduprijeti težini zvijeri u skoku. Ležao je među
šapama lava koji širom razjapi ralje i sagne glavu kako bi svojim strašnim očnjacima smrvio Neferovu. Dah mu je
toliko smrdio po trulom mesu i otvorenim grobovima, da Nefer osjeti kako mu je pozlilo. Pripremio se za ovaj
trenutak i udario desnom rukom, koja je držala bodež, duboko u razjapljene ralje. Lav instinktivno zagrize. Nefer je
bodež držao čvrsto u šaci, a njegov je vrh bio uperen prema gore, tako da mu je brončani vrh probio svod usta kad je
zagrizao. Nefer brzo izvuče ruku prije no što su mu očnjaci smrvili kosti zgloba, ali lavlje ralje ostale su otvorene
zbog bodeža, i nije ih mogao zatvoriti. Grebao ga je s obje prednje šape, s potpuno izvučenim pandžama. Nefer se
izvijao pod teškom tjelesinom, izbjegavši tako neke udarce pandžama, ali tunika je bila strgnuta s njega. Osjeti kako
se koštane kuke zabijaju u njegovo meso. Znao je da neće moći izdržati mnogo dulje. Vrisne na lava:
"Ostavi me, prljavi stvore! Skini se!"
Lav je još uvijek rikao, ispuhujući u Neferovo lice krv iz nepca u grimiznom oblaku, pomiješanom sa smrdljivim
dahom i vrućom slinom. Njegovi povici pokrenuše Mintaku, a kad je provirila iza stabla, Nefer je ispod lavljeg tijela
izgledao poput krvave mase. Lav ga je trgao, i ona zaboravi na svoj strah. Neferov luk bio je zarobljen ispod njega, a
bez luka tobolac sa strijelama bio joj je beskoristan. Skoči iz svojeg zaklona i pojuri prema kolima. Vrisak i urlici iza
nje dali su joj krila i ona je jurila dok joj se činilo da će joj srce eksplodirati. Konji su bili užasnuti mirisom zvijeri i
njenim urlicima. Propinjali su se i zabacivali glave, udarajući nogama oko sebe. Odavno bi pobjegli da Nefer nije
zaglavio sigurnosnu kočnicu na jednom kotaču, tako da su mogli trčati samo u krug, u jednom smjeru. Mintaka utrči
između njihovih kopita koja su udarala na sve strane i skoči na kola. Zgrabi uzde i podvikne konjima.
"Hoj, Zvjezdoznanče! Drži se, Čekiću!"
Na mnogim prijašnjim izletima, Nefer joj je dopuštao da vozi kola, pa su konji poznavali njen glas i prepoznali njen
dodir na uzdama. Brzo je stekla kontrolu nad njima, ali činilo joj se da je prošla cijela vječnost, jer mogla je čuti
Neferovo vrištanje i zaglušnu lavlju riku. Kad je smirila konje, nagne se u stranu i izbaci kočnicu. Povede konje na
lijevu stranu, a zatim jurne ravno na lava i njegovu žrtvu. Čekić je oklijevao, ali Zvjezdoznanac je hrabro vukao.
Zgrabila je bič koji Nefer nikad nije upotrijebio na njima, i udarila svom snagom sjajne slabine Čekića.
"Ha!", povika ona. "Vuci, proklet bio, Čekiću!"
Zapanjen, Čekić skoči naprijed, i oni pojure na lava. Sva njegova pažnja bila je na žrtvi koja je vrištala i uvijala se
medu njegovim prednjim pandžama; nije pogledao kola koja su jurila na njega. Mintaka ispusti bič i zgrabi dugo
koplje s ograde.Nosila ga je za Nefera za vrijeme lova,i sad joj se činilo lagano i poznato u ruci. Držeći u lijevoj ruci
konjske uzde, nagne se daleko na stranu i visoko Podigne koplje. Glava lava bila je spuštena, a stražnja strana vrata
izložena. Mjesto na kojem su se spajale kralježnica i lubanja bilo je pokriveno gustom crnom grivom, ali
pretpostavila je gdje bi moglo biti i zarila koplje svom snagom koju joj je dao strah i ljubav za Nefera. Ruka kojom je
držala koplje bila je potpomognuta silom inercije jurećih kočija. Na njeno zaprepaštenje, oštrica koplja glatko je
svom dužinom probila napetu kožu, i zabila se duboko u stražnju stranu vrata životinje. Osjeti lagani trzaj u ruci kad
je vrh udario u spoj kralježaka i presjekao stup kralježnice.
Dok su kola jurila dalje, drška koplja istrgnula joj se iz ruke. Lav se nemoćno stropoštao na Nefera.Više se nije
micao,jer je smrt nastupila trenutno.Trebalo joj je još pedeset lakata da zaustavi podivljale konje, okrene ih i prisili
da se vrate do Nefera koji je ležao ispod golemog trupla. Bila je dovoljno prisebna da zakoči kotače prije no što je
iskočila iz kola. Bilo je vidljivo da je Nefer teško ozlijeđen. Prema količini krvi koja ga je pokrivala, pomislila je da bi
čak mogao biti i mrtav. Padne na koljena pokraj njega.
"Nefer, reci nešto. Možeš li me čuti?"
Na njeno veliko olakšanje, on okrene glavu prema njoj, a oči su mu bile otvorene i svjesne.
"Vratila si se", dahne on. "Bak-her, Mintaka, Bak-her"
"Skinut ću ovo s tebe." Mogla je vidjeti da mu je težina zvijeri istisnula zrak iz pluća. Skočila je i povukla lava za
glavu.
"Rep", prošapta Nefer bolno kroz krvavu masku."Povuci ga za rep."
Brzo ga posluša i uhvati dugi rep, pa povuče svom snagom. Polako, zadnji dio tijela počeo se ljuljati, cijela lešina se
okrene i on je bio slobodan.Mintaka klekne kraj njega i pomogne mu da sjedne, ali on se zaljulja kao pijanac i
posegne da se osloni o nju.
"Neka mi Hator pomogne", vapila je. "Teško si ranjen. Ima tako mnogo krvi."
"Nije sve to moja krv",reče on s mukom, ali iz desne butine uzdigne se grimizni mlaz na mjestu gdje su pandže
rasparale žilu. Taita ga je obučavao dugo i temeljito za tretiranje rana nanesenih u borbi, i on gurne svoj palac
duboko u rasparano meso i pritisne dok mlaz krvi nije stao.
"Donesi mješinu s vodom", reče .Mintaka otrči do kola i donese mu je. Držala je mješinu dok je on žudno pio, a zatim
mu je nježno oprala krv i prašinu s lica, i odahnula kad je vidjela da je lice neozlijeđeno. Međutim, kad je pregledala
njegove ostale rane, jedva je sakrila svoj šok.
"Moj zavežljaj je u kolima."
Glas mu je bio slabiji. Kad mu ga je donijela, zamoli je da odmota zavežljaj. Pronašla je u njemu opremu za
jednostavnije poslove. Izabere iglu i svilenu nit. Pokazao joj je kako se podvezuje krvareća žila. To joj je bilo
jednostavno, i nije oklijevala učiniti ono što joj je rekao. Okrvavila je ruke do zglobova, dok je spretnim prstima
namotala svilenu nit oko otvorene arterije, a zatim zatvorila dublje ožiljke u mesu.Prema njegovim
uputama,upotrijebila je komade istrgnute s njegovog rasparanog chitona za povezivanje rana. Bila je to gruba,
jednostavna operacija, ali dovoljna da zaustavi najteže krvarenje.
"To je sve što sada možemo učiniti. Moram ti pomoći da se popneš u kola i dovesti te do kirurga koji će učiniti ostalo.
O, da je bar Taita ovdje."
Otrčala je do kola i povela konje do Nefera. Nefer se nalaktio i čežnjivo promatrao truplo lava koji je ležao pokraj
njega.
"Moj prvi lav", prošapta on žalosno. "Ako ga ne oderemo, trofej će se pokvariti. Dlaka će otpasti."
U žaru osjećaja i strašne zabrinutosti za njega, ona plane.
"To je najgori ispad gluposti muškaraca koji sam ikad čula. Ti bi riskirao život za komadić smrdljivog krzna?"
Ljutito mu pomogne da se osloni na noge. Oboje su se jako namučili da ga podignu. Šepajući do kola, oslonio se na
nju punom težinom i stropoštao se na pod kola. Mintaka je upotrijebila ovčju kožu iz zavežljaja kako bi ga smjestila
što je moguće udobnije, a zatim se popela i stala nad njim s uzdama u rukama.
"Kojim putem?", upita ona.
"Ostatak odjeljenja do sada je već daleko u dolini, i vozit će prebrzo da bismo ih mogli sustići. Osim toga, idu u
krivom smjeru", reče joj on. "Drugi lovci raspršeni su po pustinji. Mogli bismo ih tražiti cijeli dan a da ih ne nađemo."
"Moramo se vratiti do flote u Dabbu. Kod brodova se nalazi kirurg."
 Došla je do jedinog mogućeg zaključka, i on klimne. Potjerala  je konje u lagani kas, i oni napustiše šumarak i počeše
se uspinjati, vraćajući se na jug.
"Do Dabbe ima više od tri sata", reče ona.
"Ne ako presiječemo između zavoja rijeke", odgovori on. "Mogli bismo skratiti povratak za najmanje četiri lige."
Mintaka je oklijevala i pogledala na istok prema pustinji za koju je želio da je ona prijeđe.
"Mogla bih se izgubiti", promrmlja ona uplašeno.
"Vodit ću te", odgovori on, vjerujući u upute o putovanju kroz pustinju koje mu je dao Taita.
"To nam je najbolja prilika."
Povela je konje nalijevo, gledajući plavi brežuljak u smjeru koji joj je pokazao Nefer. Kad su bili zdravi, oboje su
uživali u pokretu kola koja jure preko neravnina, i mladim nogama amortizirali svaku udubinu i uzvisinu. Ali sada,
iako su se konji kretali korakom ili laganim kasom,sudar sa svakim kamenčićem ili upad u svaku rupu prenosili su se
na Neferovo ozlijeđeno tijelo. Grčio se i znojio, ali pokušavao je od nje sakriti bol i neugodu. Dok su sati prolazili,
rane su mu otvrdnule, a bol postala neizdrživa. Glasno je jauknuo nakon posebno jakog udarca, i onesvijestio se.
Mintaka je odmah zaustavila konje, i pokušala ga probuditi. Namočila je lanenu krpu i iscijedila mu u usta nekoliko
kapi vode. Zatim mu je obrisala blijedo, znojno lice. No, kad mu je pokušala ponovno previti rane, otkrije da rana u
njegovoj butini opet krvari. Pokuša zaustaviti krvarenje, ali uspije ga samo smanjiti.
"Bit ćeš dobro, dragi moj"
Reče mu ona,iako nije u to bila sigurna.Nježno ga je zagrlila, poljubi vrh njegove prašnjave glave prekrivene
zgrušanom krvlju, i uzme uzde u ruke. Sat vremena kasnije dala je posljednju kap vode Neferu i konjima, a sama nije
ni pokušala piti. Zatim se uspravila najviše što je mogla na kolima i promotrila okolna brda koja su izgledala kao da
plešu na vrućem zraku. Znala je da se izgubila. Jesam li skrenula previše na istok, pitala se, gledajući sunce i
pokušavajući proračunati njegov kut. Kod njenih nogu, Nefer se pomakne i zastenje, i ona ga pogleda i nasmiješi mu
se.
"Nije više daleko, srce moje. Trebali bismo ugledati rijeku iza prvog brda." Namjestila mu je ovčju kožu iz zavežljaja
pod glavu, a zatim ustala, uhvatila uzde i pribrala se. Iznenada shvati koliko je iscrpljena, bolio ju je svaki mišić u
tijelu, a oči su je pekle i zacrvenjele se od blještanja sunca i od prašine. Prisili sebe i konje da nastave.Uskoro su konji
počeli pokazivati znakove iscrpljenosti. Prestali su se znojiti, leđa su im pobijelila od soli. Pokuša ih natjerati u kas,
ali nisu reagirali, pa siđe s kola i povede konje pješice. Sad je i ona posrtala, ali napokon je pronašla tragove kola na
pješčanom tlu doline, i raspoloženje joj se popravi.
"Idu na zapad", prošapta ona, dok su joj usnice sve više naticale i pucale. "Vratit će nas do rijeke."
Nastavila je slijediti tragove kotača neko vrijeme, dok nije zbunjeno zastala, ugledavši vlastite otiske ispred sebe.
Trebalo joj je neko vrijeme da shvati da je vozila u krug. Obuze je očaj. Spusti se na koljena, bespomoćna i izgubljena,
i prošapće Neferu koji je još uvijek ležao bez svijesti.
"Žao mi je, dragi, iznevjerila sam te."
Rukom mu nježno odmakne slijepljenu kosu s lica. Zatim pogleda prema niskom brdu na istoku i trepne. Protrese
glavu da si razbistri vid, zaklopi oči da ih odmori, a zatim opet pogleda. Osjeti kako u njoj raste nada, ali još nije
mogla biti sigurna je li ono što vidi iluzija ili realnost. Na grebenu brda pred njima, na nebu se ocrtavala mršava
prilika, oslonjena na dugi štap. Njegova srebrena kosa sjajila je poput oblaka, a halja mu je lepršala oko tankih nogu
na vrućem pustinjskom povjetarcu. Gledao ih je.
"O, Hator i sve boginje, ovo ne može biti istina", prošapće. Pokraj nje, Nefer otvori oči.
"Taita je u blizini" promrmlja. Osjećam ga."
"Da. Taita je ovdje." Glas joj je bio slab, i uhvatila se za grlo u soku.
"Ali, kako je znao gdje smo?"
"On zna. Taita zna", odgovori Nefer, zatvori oči i opet se onesvijesti.
Starac je koračao prema njima niz padinu, i Mintaka se podigne na noge, krenuvši prema njemu.Njen umor brzo je
nestao, i ona je mahala i vrištala, gotovo u deliriju od radosti.
Taita je vozio niz nasip prema selu Dabbi na rijeci. Konji su reagirali na njegov dodir i kretali se lagano, ne tresući
ranjenog dječaka na podu. Činilo se da je Taita nekim dubokim instinktom znao kakvi lijekovi i oblozi će zatrebati
Neferu pa ih je ponio sa sobom. Kad mu je ponovno previo rane, poveo je konje do skrivenog izvora u blizini, gdje ga
je gorka voda vratila u život. Podigao je Mintaku na kola i nepogrešivo okrenuo glave konja u smjeru Dabbe i rijeke.
Pokraj njega, Mintaka ga je preklinjala, gotovo u suzama, da joj objasni kako je znao da im je potreban, i gdje da ih
pronađe. Taita se nježno nasmiješio i doviknuo konjima.
"Nježno, Čekiću! Mirno, Zvjezdoznanče!"
Na podu kola Nefer je bio u dubokom snu prouzročenom crvenim šepenom, ali rane su mu bile zašivene, očišćene i
povezane lanenim zavojima. Zalazak sunca žestoke crvene boje jenjavao je nad Nilom poput požara koji se gasi.
Brodovi iz flote još su bili usidreni, poput dječjih igračaka u sutonu.
Apepi i Naja izjahali su pred njih iz sela Dabbe. Gospodar Naja bio je vrlo uznemiren, a Apepi poviče na svoju kćer
čim su ušli u domet njegovog snažnog glasa.
"Gdje si bila, glupo dijete?! Pola vojske te traži!"
Uznemirenost gospodara Naje umanjila se čim se približio dovoljno da vidi Nefera nesvjesnog i premotanog
zavojima na podu kola. Kad mu je Taita objasnio težinu faraonovih ozljeda, gotovo se odobrovoljio. Nefera su u
polusvjesnom stanju prenijeli na nosiljci do obale rijeke i nježno ga ukrcali na jednu od galija.
"Želim da faraona odvezete u Tebu najvećom mogućom brzinom", reče Taita Naji, "pa makar i noću. Postoji vrlo
velika opasnost da se rane zagnoje. To se događa s ozljedama koje nanose velike mačke. Čini se kao da su im pandže
i zubi umočeni u otrov."
"Možeš narediti galiji da odmah odjedri", reče Naja pred svima, ali zatim uze Taitu pod ruku i odvede ga malo dalje
uz obalu rijeke, gdje ih nisu mogli čuti.
"Imaj na umu, maže zadatak koji su ti dali bogovi. U ovim izvanrednim okolnostima jasno vidim njihovu božansku
intervenciju. Ako faraon umre od rana, nitko u oba kraljevstva neće to smatrati neprirodnim."
Nije rekao ništa više, samo se zagledao u Taitino lice prodornim žutim očima.
"Volja bogova jača je od svega", složi se Taita tiho, ali zagonetno. Naja je u njegovom odgovoru čuo ono što je htio
čuti.
"Slažemo se, Taita. Vjerujem u tebe. Idi u miru. Slijedit ću te u Tebu nakon što se pobrinem za Apepija." Način na koji
je izrekao posljednji dio Taiti se učini neobičnim, ali pozornost mu je bila na drugim stvarima pa nije previše mislio o
tome. Naja se tajanstveno nasmiješi i nastavi.
"Tko zna? Možda ćemo imati velike vijesti jedan za drugoga kad se opet sretnemo."
Kad se Taita vratio na palubu galije i otišao do male kabine u kojoj je ležao Nefer, pronašao je Mintaku kako
uplakana kleči pokraj nosiljke.
"Što je, draga moja?", upita je on nježno. "Bila si hrabra kao lavica. Borila si se kao ratnik iz garde. Zašto sada
očajavaš?"
"Otac me idućeg jutra vodi natrag u Ayaris, ali trebala bih biti uz Nefera. Ja sam mu zaručnica. Treba me. Trebamo
jedno drugo."
Pogleda ga žalosno i on vidje njenu tjelesnu i psihičku iscrpljenost. Uhvatila ga je za ruku.
"O, maže! Hoćeš li poći mojem ocu i zamoliti ga da me pusti u Tebu da ti pomognem da brineš o Neferu? On će te
poslušati."
Ali, Apepi je prasnuo u smijeh kad ga je Taita pokušao uvjeriti.
“Da ostavim svoje janje u Najinoj jazbini?"On veselo odmahnu glavom. "Vjerujem Naji jednako kao i škorpionu.Tko
zna kakve bi trikove mogao pokušati ako mu dam u ruke taj adut? A što se tiče tog štenca, Nefera, on bi joj ušao pod
suknju brzo kao što jastreb ulovi jarebicu, ako već i nije."
Ponovno se nasmije.
"Ne želim umanjiti vrijednost njenog djevičanstva. Ne, čarobnjače, Mintaka se vraća pod moju zaštitu u Ayaris do
dana vjenčanja. I niti jedna tvoja čarolija neće me natjerati da se predomislim."
Mintaka je tužno krenula na rastanak od Nefera. On je bio na rubu svijesti, slab od gubitka krvi i lijekova. Kad ga je
poljubila, otvorio je oči. Govorila mu je tiho, zaklinjući mu se na ljubav, a on ju je gledao u oči. Prije no što je ustala i
krenula, uzela je zlatni medaljon koji joj je visio oko vrata.
"U njemu je uvojak moje kose. To je moja duša, i dajem je tebi."
Stavi mu ga na dlan i zatvori mu prste. I tako, Mintaka je stajala sama na obali Nila dok je brza galija koja je odnosila
Taitu i Nefera svladavala riječne struje. S dvadeset veslača na svakom boku i bijelim vijkom ispod pramca, jurila je
uzvodno prema Tebi. Mintaka nije mahnula Taitinoj visokoj silhueti na krmi, ali tužno ga je gledala.
 
Idućeg jutra, Apepi i gospodar Naja posljednji put su se susreli na hikskom kraljevskom brodu. Bilo je prisutno svih
devet Apepijevih sinova, a Mintaka je sjedila pokraj oca. Apepi ju je budno motrio od odlaska broda s faraonom
Nefer Setijem. Dovoljno je dobro poznavao svoju tvrdoglavu kćer da ne vjeruje niti njenom razboru, niti osjećaju
dužnosti i poštovanja prema roditeljima kad se na nešto odluči. Oproštajna svečanost odvijala se na palubi
Apepijeve galije, s obostranim izrazima povjerenja i posvećenosti miru.
"Neka traje tisuću godina!",reče Naja, dok je poklanjao Apepiju Zlato vječnosti, počast koju je stvorio za ovu priliku.
"Tisuću puta tisuću", odgovori Apepi, s jednakom ozbiljnošću, dok je oznaka reda optočena dragim i poludragim
kamenjem, polagana na njegova ramena. Namjesnik i kralj zagrliše se poput braće, a zatim su Naju prebacili do
njegove galije. Dok su se dvije flote rastajale, jedna da bi se vratila u Tebu, a druga da otplovi stotine liga niz struju
do Memfisa i Ayarisa, posade su klicale jedne drugima dok nisu izišle iz vidokruga. Vijenci od palminog lišća i
cvjetova koje su bacali s jednog broda na drugi pokrili su površinu široke rijeke.
Putovanje kralja Apepija nije bilo tako hitno da bi morao otploviti u tamnoj noći bez mjeseca,pa su se te večeri
usidrili u Balasfuri, nasuprot hramu Hapija, hermafroditskog boga Nila koji je bio napola nilski konj. Kralj i njegova
obitelj iskrcali su se na obalu i na oltaru u svetištu žrtvovali bijelog vola.
Visoki svećenik rasporio je životinju koja je mukala, i dok je još bila živa, izvukao i pregledao njene unutrašnje
organe kako bi prorekao budućnost kralju. Bio je zapanjen vidjevši da su crijeva životinje zaražena smrdljivim
bijelim crvima,koji su se prosuli na pod hrama.Pokušao je sakriti ovaj odvratni fenomen od kralja raširivši plašt i
izmislivši neku besmislicu, ali Apepi ga odgurne u stranu i zagleda se u strašan prizor. Čak je i on bio vidno uzdrman
i potišten kad su napustili hram pošavši do obale rijeke, gdje su mu Trok i njegovi časnici priredili gozbu i
zabavu.Čak ni sveti crni pijetlovi iz hrama nisu kljuckali zaražene unutrašnje organe prinesene žrtve.Svećenici su
bacili ostatke na hramsku vatru, ali umjesto da sagori organe, vatra, koja je gorjela od drevnih vremena, ugasila se
pod njima. Znakovi nisu mogli biti zloslutniji, ali visoki svećenik naredi da se organi zakopaju, a vatra ponovno upali.
"Nikad nisam vidio tako nesretan znak", reče on drugim svećenicima. "Takav znak od boga Hapija može značiti
jedino neki užasan događaj, kao što je rat ili smrt faraona. Moramo cijelu noć moliti za oporavak faraona Nefer
Setija."
Gospodar Trok postavio je velike šatore na obali rijeke i ukrasio ih živim crvenim, žutim i zelenim zastorima kako bi
primio kraljevsku obitelj. Cijeli volovi pekli su se nad jamama ispunjenim žeravicom, a amfore najboljih vina hladile
su se u vodama rijeke.Robovi su posrćući nosili jednu za drugom s obale, dok ih je družina brzo ispijala, a Apepi
urlicima tražio nove. Kraljevo mračno raspoloženje popravljalo se svakom zdjelom koju je ispijao, i uskoro je
potaknuo i sinove da mu se pridruže u pjevanju vulgarnih koračnica njegove vojske. Neke su bile tako besramne da
je Mintaka izjavila kako je iscrpljena i boli je glava pa je sa svojim ropkinjama otišla na počinak na kraljevski brod.
Pokušala je povesti najmlađeg brata, Khyana, sa sobom, ali Apepi se umiješao. Dobro vino pomoglo mu je da
zaboravi neraspoloženje zbog predskazanja u hramu.
"Ostavi dečka, mala lukavice. Treba ga naučiti da cijeni dobru pjesmu."
Zagrlio je dječaka u ispadu osjećaja, i prinio mu usnama zdjelu s vinom.
"Uzmi gutljaj. Pjevat ćeš još ljepše, moj mali prinče."
Khyan je obožavao oca. Javno iskazivanje prijateljstva izazvalo je u njemu još veći ponos i obožavanje.Otac ga je
napokon tretirao kao muškarca i ratnika. Iako se zagrcnuo,uspio je ispiti cijelu zdjelu.Družina predvođena
gospodarom Trokom klicala mu je kao da je ubio prvog neprijatelja u boju.
Mintaka je oklijevala. Zaštitnički osjećaj koji je imala prema malom bratu bio je snažan, ali shvatila je da je njen otac
izvan moći uvjeravanja. Dostojanstveno povede pratilje do obale rijeke gdje su se popele na brod, praćene ironičnim
i pijanim pokličima družine. Mintaka legne na madrac i stane osluškivati zvukove pijanke. Pokuša zaspati, ali Nefer
joj je stalno bio u mislima. Osjećaj gubitka koji je obuzdavala cijeli dan i briga zbog Neferovih ozljeda preplavili su je.
Premda je pokušala zaustaviti suze, nije mogla. Priguši jecaje jastucima. Napokon utone u crni san bez snova, iz
kojeg se jedva probudila.
Popila je samo malo vina, ali osjećala se drogiranom i glava ju je boljela. Upita se što ju je probudilo. Zatim začuje
glasove kroz oplatu i brod se zanjiše pod njom dok su ljudi trčali na palubu. Čuo se pijani smijeh i glasovi, i teški
koraci na palubi iznad njene glave. Iz njihovih komentara činilo se da nose oca i braću na brod. Za muškarce u njenoj
obitelji nije bilo neobično da se ovako napiju, ali bila je zabrinuta za malog Khyana. Izvukla se iz kreveta i počela
oblačiti, osjećajući se nekako zbunjeno. Zatetura dok se uspinjala na palubu.
Prva osoba koju je srela bio je gospodar Trok. Vodio je ljude koji su nosili njenog oca. Trebalo ih je šest da ponesu
njegovu tjelesinu. Njena starija braća nisu bila u boljem stanju. Bila je ljuta i posramljena zbog njih. Zatim je vidjela
kako jedan od lađara nosi Khyana i potrčala je k njemu. Sad su to napravili i Khyanu, pomisli ona ogorčeno. Neće se
smiriti dok i njega ne pretvore u pijanca.
Uputila je lađara da odnese Khyana do madraca u kabini njena oca, gdje ga je svukla i ulila mu u usta destilat od bilja
kako bi ga vratila k svijesti. Napitak je bio univerzalni lijek koji joj je spravio Taita, i činilo se da je učinkovit. Khyan
promrmlja nešto i otvori oči, a zatim opet zaspe dubokim, ali prirodnim snom. "Nadam se da će iz ovog nešto
naučiti", reče ona sebi.
Nije mogla učiniti ništa drugo osim da ga ostavi da odspava. Osim toga, još se osjećala bezvoljno, a glavobolja je bila
nepodnošljiva. Vrati se do svoje kabine i odjevena baci na madrac, zaspavši gotovo istog trena.
Sljedeći put kad se probudila, pomisli da ima noćnu moru, jer čula je vriske i gušila se od oblaka gustog dima koji joj
je nadraživao grlo. Prije no što je potpuno došla k svijesti, zbacili su je s kreveta, zamotali u krzna i odnijeli na
palubu.Borila se, ali bila je bespomoćna poput djeteta u snažnom zahvatu. Noć bez mjeseca bila je osvijetljena
visokim plamenovima. Oni su sukljali iz otvora na palubi kraljevskog broda, uspinjali se uz jarbole i tekli poput
paklene narančaste struje. Nije nikada prije vidjela kako gori drveni trup broda. Zapanjili su je brzina i snaga
plamenova. Nije mogla dugo promatrati prizor, jer je brzo odniješe preko palube i spustiše u čamac koji je čekao uz
bok. Osjeti su joj se naglo vratili, i ona se opet poče otimati i vrištati.
"Moj otac! Moja braća! Khyan! Gdje su?"
Čamac se otisne u riječnu struju i ona se borila svom snagom da se oslobodi, ali ruke koje su je držale bile su
neumorne. Uspjela je okrenuti glavu i vidjeti lice čovjeka koji ju je držao.
"Trok!" Razbjesnila ju je njegova drskost i način na koji ju je držao i ignorirao njene krikove.
"Pusti me! Zapovijedam ti!! Nije odgovarao. Držao ju je s lakoćom i gledao zapaljenu galiju hladnog, odsutnog izraza
lica. "
Vrati se!", vrisne ona na njega. "Moja obitelj! Vrati se i pokupi ih!" Njegov jedini odgovor bila je zapovijed veslačima.
"Stanite!"
Uvukli su vesla i čamac se zaljuljao u struji. Posada je očarano gledala zapaljeni brod. Ljudi zarobljeni pod palubom
vrištali su u agoniji. Iznenada se dio palube uruši uz stup plamena i iskara. Konopci kojima je galija bila vezana
progorjeli su i ona se počela okretati plutajući niz rijeku.
"Molim te!" Mintaka promijeni ton.
"Molim te, gospodaru Trok, moja obitelj! Ne možeš ih pustiti da izgore."
Krici iz potpalublja već su zamrli, a umjesto njih čula se grmljavina plamene stihije.Suze potekoše niz Mintakino lice,
ali bila je nemoćna u Trokovom naručju.Iznenada, glavna vrata na gorućoj palubi se otvoriše, i posada čamca
uzdahne od užasa kad se na njima pojavila prilika.Ruke gospodara Troka stegnule su se oko Mintake dok joj se ne
učini da će joj smrviti rebra.
"Nemoguće!" škripao je zubima.
Kroz dim i plamenove, prilika se činila kao prikaza iz sjena podzemlja. Nag i prekriven dlakom, s ispupčenom
trbušinom, Apepi je teturao prema rubu palube.U rukama je nosio tijelo najmlađeg sina, a usta su mu bila širom
otvorena, dok je pokušavao doći do zraka u plamenom užasu.
"Čudovište je teško ubiti."
Trokov bijes bio je protkan strahom. Čak i u svojoj panici, Mintaka je iščitala značenje njegovih riječi.
"Ti, Trok!", prošapta ona. "Ti si im to učinio."
Trok prešuti optužbu.Dlaka na Apepijevom tijelu zapalila se i nestala u trenutku. Za tren je ostao nag i pocrnio od
plamena. Zatim mu se koža poče otkidati i otpadati u krpama. Brada i kosa zapališe se poput baklje premazane
katranom. Nije se više kretao naprijed, već je stao s raskrečenim nogama i podigao Khyana visoko iznad glave.
Dječak je bio spržen kao i on, meso mu je bilo crveno i vlažno na mjestima gdje je koža bila spaljena. Možda ga je
Apepi htio baciti s broda u rijeku da ga spasi od plamena, ali snaga ga je napokon napustila. Stajao je poput kolosa
zapaljene glave, nesposoban da prizove posljednje zalihe snage i baci sina u sigurnost hladnih voda Nila.
Mintaka skamenjena utihne od strahote prizora. Činilo joj se da traje cijelu vječnost, a onda odjednom paluba pod
Apepijem propadne. On i njegov sin nestali su u utrobi broda u visokom mlazu plamena, iskara i dima.
"Gotovo je." Trokov glas bio je hladan i bezbojan. Pustio je Mintaku tako naglo daje pala na pod čamca. Gledao je
svoju užasnutu posadu.
"Veslajte prema mojoj galiji", naredi on.
"Ti si to učinio mojoj obitelji", ponovi Mintaka, ležeći pod njegovim nogama. "Platit ćeš mi za to. Kunem ti se.
Natjerat ću te da mi platiš."
Osjećala se tupo i bolno, kao da su je bičevali. Njen otac bio je mrtav, taj monumentalni lik u njenom životu kojeg je
malo mrzila i jako voljela. Njene obitelji više nije bilo, sve njene braće, čak ni malog Khvana, koji joj je bio više kao
sin. Gledala ga je kako gori i znala je da će užas tog prizora biti u njoj do kraja njenih dana. Čamac je pristao uz galiju
gospodara Troka, i ona se nije pobunila kad ju je podigao poput lutke i ponio na brod, a zatim u glavnu kabinu.
Položio ju je na madrac s nekarakterističnom nježnošću.
"Tvoje ropkinje su na sigurnom. Poslat ću ti ih", reče on i iziđe.
Čula ga je kako postavlja šipku na vrata, a zatim se uspinje uz brodske ljestve i hoda palubom.
"Jesam li ja zarobljenica?", prošapta ona, ali to se činilo nevažnim u odnosu na ono što je maločas vidjela. Sakrila je
lice u jastuke koji su smrdjeli po Trokovom ustajalom znoju, i plakala dok nije isplakala sve suze. Tada je zaspala.
Zapaljeni trup Apepijevog kraljevskog broda otplutao je do obale rijeke nasuprot Hapijevom hramu. U zoru, dim se
podigao visoko jer nije bilo vjetra. Bio je protkan smradom spaljenog mesa. Kad se Mintaka probudila, smrad joj je
prodro u kabinu i bilo joj je mučno. Činilo se da dim služi kao neka vrsta signala, jer sunce se jedva uzdiglo iznad
istočnih brda prije no što se flota gospodara Naje pojavila iza meandra rijeke. Ropkinje doniješe vijest Mintaki.
"Gospodar Naja stigao je u punoj snazi", rekoše joj uzbuđeno.
"Jučer je otišao prema Tebi. Nije li čudno što je stigao ovamo tako brzo, a trebao je biti već dvadeset liga uzvodno?"
"Nadasve čudno", složi se Mintaka mračno.
"Moram se obući i pripremiti za sve užase koji me sada očekuju."
Njeni kovčezi izgorjeli su na kraljevskom brodu,ali njene pratilje posudile su odjeću od drugih plemkinja iz flote.
Oprale su joj i nakovrčale kosu i obukle je u jednostavnu lanenu opravu sa zlatnim pojasom i sandalama. Prije
podneva, oružana pratnja došla je na galiju, i ona ih je gledala kako se penju na palubu. Pogled joj je bio prikovan za
pocrnjele ostatke kraljevskog broda koji su ležali na drugoj obali,izgorjeli do površine vode. Nitko se nije trudio da
izvuče tijela iz olupine.Bila je to pogrebna lomača njene obitelji. Hikska tradicija zahtijevala je kremaciju, a ne
balzamiranje i elaborirane pogrebne procedure i svečanosti. Mintaka je znala da bi njen otac odobravao način na
koji je umro, i to ju donekle utješi. Zatim pomisli na Khyana i spusti pogled. S velikim je naporom zadržala suze dok
se spuštala u čamac koji je čekao, a potom je prevezena na obalu ispod Hapijevog hrama.
Gospodar Naja čekao ju je s cijelom svojom pratnjom. Bila je hladna i blijeda kad ju je zagrlio.
"Ovo je teško vrijeme za sve nas, princezo", reče on. "Vaš otac, kralj Apepi, bio je veliki ratnik i državnik. S obzirom
na novi sporazum između dva kraljevstva i spajanje Egipta u jednu svetu i povijesnu cjelinu, ostavio je opasnu
prazninu. Za dobro svih, ta praznina mora biti popunjena, i to odmah."
Uhvati je za ruku i povede do paviljona koji je prošle večeri bio mjesto slavlja i gozbe, gdje su se sada u tužnom
ozračju okupili plemići i službenici oba kraljevstva. Vidjela je Troka u prvom redu skupa. Izgledao je impresivno u
punoj opremi. Nosio je svoj mač na zlatom okićenom pojasu i ratni luk preko ramena. Iza njega u zbijenim redovima
bili su svi njegovi časnici, mračni, hladnih očiju i prijetećih izraza lica u suprotnosti s vrpcama veselih boja upletenih
u njihove brade.Promatrali su je ozbiljno, i ona postane svjesna da je posljednja od Apepijevog roda, napuštena i
nezaštićena. Pitala se kome se požaliti i tko joj je još uvijek vjeran.Tražila je u mnoštvu prijateljska i poznata lica. Svi
su bili ovdje, savjetnici njena oca, generali i drugovi s bojnog polja. Vidjela je kako se njihovi pogledi odvraćaju od
nje. Nitko joj se nije smiješio ili joj uzvratio pogled. Nikad se u životu nije osjećala tako usamljeno.
Naja ju je poveo do klupe podstavljene jastucima na jednoj strani paviljona. Kad je sjela, Naja i njegova pratnja
opkolili su je, skrivajući je od pogleda. Bila je sigurna da je sve to isplanirano.Gospodar Naja otvorio je skup
lamentacijom o tragičnoj smrti kralja Apepija i njegovih sinova. Zatim je prešao na žalopojku za mrtvim faraonom.
Pobrojao je njegove brojne vojne trijumfe i državničke činove, kulminirajući sudjelovanjem u Hatorinom sporazumu
koji je donio mir dvama kraljevstvima iscrpljenima desetljećima rata i borbi.
"Bez kralja Apepija,ili snažnog faraona koji će voditi Donje kraljevstvo i vladati uz faraona Nefera Setija i njegovog
namjesnika u Tebi,Hatorin sporazum je u opasnosti. Nezamislivo je da se vrate užasi rata."
Gospodar Trok udari koricama mača o brončani štit i poviče
"Bak-her! Bak-her!"
Istog trena, svi vojni zapovjednici iza njega počeše pljeskati, i pljesak se proširi kroz cijeli skup sve dok nije zvučao
poput zaglušne grmljavine. Naja pričeka neko vrijeme, a zatim podigne obje ruke. Kad je zavladala tišina, on nastavi:
"U tragičnim okolnostima svoje smrti, kralj Apepi nije ostavio muškog nasljednika Krune." Glatko je izbjegao
spomenuti Mintaku.
"S obzirom na hitnost situacije,konzultirao sam se s višim savjetnicima i guvernerima oba kraljevstva.Njihov izbor
za novog faraona bio je jednoglasan. Svi su kao jedan zatražili od gospodara Troka od Memfisa da preuzme uzde
moći i dvostruku krunu te povede naciju u plemenitoj tradiciji koju je postavio kralj Apepi.”
Tišina koja je uslijedila bila je duboka i duga. Ljudi su gledali jedni druge u potpunom zaprepaštenju. Tek tada
postadoše svjesni da su za vrijeme govora gospodara Naje dvije regimente sjeverne vojske lojalne Troku tiho izišle
iz šumarka palmi i opkolile skup. Mačevi su im bili usukani, ali sve su ruke bile položene na balčake. Bio je dovoljan
trenutak da isuču brončana sječiva. Ljudi su bili zbunjeni i šokirani. Mintaka iskoristi trenutak. Skoči s klupe na kojoj
je bila skrivena i vikne.
"Gospodari i lojalni građani Egipta…”Nije stigla ništa više reći.
Četiri najviša ratnika Hiksa stadoše oko nje, skrivajući je. Počeše udarati mačevima o štitove i jednoglasno vikati.
"Živio faraon Trok Uruk."
Povik su prihvatili i ostali vojnici. U radosnom metežu koje je uslijedio, snažne ruke dograbiše Mintaku i preniješe je
kroz okupljenu masu. Otimala se neuspješno, jer pokreti su joj bili ograničeni, a glas nečujan u oluji klicanja. Na obali
rijeke, uspjela se okrenuti u rukama otmičara i pogledati iza sebe. Preko glava gomile ugledala je gospodara Naju
kako podiže dvostruku krunu nad glavom novog faraona. Zatim su je donijeli do čamca na obali, i prebacili u njenu
zaključanu i čuvanu kabinu na galiji gospodara Troka.
Mintaka je sjedila sa svojim ropkinjama u pretrpanoj maloj kabini i čekala da sazna kakva će joj biti sudbina kad se
novi faraon vrati na brod. Njezine djevojke bile su užasnute i zbunjene kao i ona, pa ih je pokušala utješiti. Kad su se
malo primirile, navela ih je da zaigraju omiljene igre. Poslije toga, zatražila je lutnju. Njezina je bila izgubljena na
očevom brodu, ali posudili su jednu od stražara. Održala je natjecanje, i to tako da je svaka djevojka plesala u
skučenom prostoru male kabine. Smijale su se i pljeskale, kad začuše da se novi faraon vraća na brod. Djevojke
utihnuše, ali ona ih je poticala da nastave, i uskoro su ponovno bile bučne i vesele.
Mintaka se nije pridružila veselju.Prethodno je pažljivo istražila svoju okolinu. Na njenu kabinu bila je nadovezana
još jedna, mnogo manja, tek nešto veća od ormara, koja je služila kao toalet. Sadržavala je veliku keramičku toaletnu
zdjelu s poklopcem i lavor vode za pranje. Pregrada koja je dijelila tu kabinu od sljedeće bila je tanka. Graditelji
broda nastojali su smanjiti težinu. Mintaka je već bila na ovoj galiji u sretnijim vremenima, kad su ona i njezin otac
bili gosti gospodara Troka. Znala je da se s druge strane pregrade nalazi glavna kabina.
Mintaka se uvuče u toalet. Čula je muške glasove s druge strane pregrade usprkos buke koju su stvarale njezine
djevojke.Prepoznala je Najin jasan, zapovjedni glas i Trokov grubi glas koji je odgovarao. Pažljivo je prislonila uho na
pregradu i glasovi odmah postadoše jasniji, a riječi razumljive. Naja je otpuštao stražare koji su ga pratili na brod.
Čula ih je kako odlaze, uslijedila je duga tišina, tako duga da je pomislila da je Naja sam u prostoriji. Čula je
klokotanje vina koje se točilo u zdjelu za piće i Najin sarkastični glas.
"Vaše veličanstvo,niste li se već previše osvježili?"Zatim je začula Trokov prepoznatljivi smijeh, i mogla je iz
zastajkivanja u njegovom odgovoru Naji čuti da je zaista već popio mnogo.
"Hajde, rođače, ne budi tako ozbiljan.Pridruži mi se. Pijmo za uspjeh svih naših napora.Pijmo za krunu na mojoj
glavi, i onu koja će uskoro krasiti tvoju." Najin ton malo se ublažio.
"Prije godinu dana, kad smo započeli s planovima,sve se činilo tako nemoguće, tako daleko.Tada smo bili
zanemareni, tako daleko od prijestolja kao što je Mjesec od Sunca, a sada smo tu, dvojica faraona koji drže cijeli
Egipat."
"A prethodni faraoni su mrtvi", pridruži se Trok.
"Tamos s tvojom strijelom u srcu i Apepi, velika svinja, spržen u svojoj jazbini sa svim svojim praščićima." Začu se
njegov snažan trijumfalni smijeh.
"Molim te, ne tako glasno. Indiskretan si, iako smo sami", ukori ga Naja blago.
"Bilo bi najbolje da nikada ne ponovimo te stvari. Pustimo naše male tajne da nestanu s Tamosom u njegovoj
grobnici u Dolini kraljeva, i s Apepijem na dnu rijeke."
"Hajde!", ustrajao je Trok. "Popij sa mnom za sve što smo ostvarili."
"Za ono što smo ostvarili", složi se Naja. "I za sve što tek slijedi."
"Danas Egipat, a sutra riznice i bogatstva Asirije, Babilona i ostatka svijeta! Ništa nas ne može zaustaviti."
Mintaka začu kako Trok bučno ispija vino.Uslijedio je snažan udarac u pregradu u visini njezina uha. Uplašio ju je i
ona odskoči unatrag, a tada shvati da je Trok bacio praznu zdjelu za vino u pregradu, razbivši je u komadiće. Glasno
je podrignuo, i nastavio.
"Ipak, postoji još jedan detalj. Tamosov štenac još uvijek ima tvoju krunu na svojoj glavi."
Dok je slušala, Mintaku obuze vrtlog osjećaja koji su je bacali na sve strane, sve dok joj se nije zavrtjelo u glavi.
Slušala je s užasom kako hladnokrvno diskutiraju o ubojstvima njezinog oca, braće i faraona Tamosa, ali nije bila
spremna za ono što su govorili o Neferu.
"Ne zadugo", reče Naja. "Pobrinut ću se za to čim se vratim u Tebu. Sve je sređeno."
Mintaka prekrije usta rukom kako ne bi kriknula.Planirali su ubiti Nefera jednako hladnokrvno kao i sve
ostale.Činilo joj se da ce joj srce usahnuti, i osjećala se bespomoćno.Bila je zarobljenica i bez prijatelja.Pokušavala je
smisliti neki način da upozori Nefera, jer tek u tom trenutku spoznala je punu snagu svoje ljubavi prema njemu,
učinila bi sve što može da ga spasi.
"Šteta što lav nije dovršio tvoj posao", reče Trok,"već ga je samo malo izgrebao."
"Zvijer je dobro pripremila situaciju. Nefera sada treba samo malo pogurnuti, i priredit ću mu još velebniji pogreb
nego njegovom ocu."
"Oduvijek si bio darežljiv čovjek", Trok se pijano naceri.
"Dok razgovaramo o Tamosovom derištu, popričajmo i o ostatku Apepijevog nakota", predloži Naja svilenim glasom.
"Mala princeza trebala je izgorjeti s drugima, nismo li se tako dogovorili?"
"Odlučio sam da to promijenim." Trokov glas postao je uvrijeđen. Čuo ga je kako puni vinom još jednu zdjelu.
"Opasno je pustiti bilo koje Apepijevo sjeme da ostane nepožnjeveno", upozori ga Naja.
"Mintaka bi u godinama koje slijede mogla postati vođa, ona koja će okupiti pobunjenike i podrivače. Riješi je se,
rođače, i to brzo."
"Zašto ti nisi učinio isto s Tamoeovim djevojkama? Zašto su još žive?", izazva ga Trok braneći se.
"Oženio sam se njima", odgovori Naja", a Heseret me već obožava. Učinit će sve što od nje zatražim. I ona je jednako
željna da vidi svojeg brata Nefera pokopanog kao i ja. Žudi za krunom skoro jednako kao za mojim kraljevskim
žezlom."
"Kad osjeti moju pčelu u svojem malom ružičastom cvijetu lotosa, i Mintaka će tako razmišljati", izjavi Trok.
Mintaka se naježi. Još jednom osjeti kako pada u vrtlog. Bila je toliko zgrožena predočivši si ispunjenje Trokovog
hvalisanja da je skoro propustila Najin odgovor.
"Dakle, drži te za jaja, rođače", reče Naja, ali njegov ton nije bio šaljiv.
"Previše je drska i neposlušna za moj ukus, ali želim ti sreću s njom. Budi oprezan, ima u njoj neke divljine. Možda
ćeš je krotiti duže no što misliš."
"Oženit ću je odmah i nakon toga je napumpati", uvjeravao ga je Trok.
"S teretom u trbuhu bit će mirnija. Sve ove prethodne godine poticala je vatru u mojim preponama koju mogu ugasiti
samo njezini slatki mladi sokovi."
"Trebao bi više upotrebljavati glavu, rođače, a manje svoj štap." Najin glas bio je rezigniran.
"Nadajmo se da nećemo zažaliti zbog ove tvoje strasti."
Mintaka je čula kako je pod zaškripao kad je Naja ustao.
"Dakle, neka te bogovi vole i štite, rođače", pozdravi se Naja.
"Obojica imamo hitne stvari koje moramo riješiti. Sutra se moramo rastati, ali sastat ćemo se kao što smo planirali, u
Memfisu krajem razdoblja poplava Nila."
 
Do kraja putovanja niz rijeku iz Balasfure, Mintaka je bila zatočena na Trokovoj galiji. Za vrijeme plovidbe smjela je
izlaziti na palubu, ali kad bi se usidrili, bila je zatočena u kabini sa stražarima pred vratima. To se događalo često, jer
Trok je zastajao kod svakog hrama koji im je bio na putu i iskrcavao se kako bi prinio žrtvu i zahvalio lokalnom bogu
ili boginji za svoj uspon na prijestolje Egipta. Iako to još nitko nije znao, Trok je također obavještavao bogove da će
im se uskoro pridružiti u panteonu.
S izuzetkom ovih ograničenja, Trokovi pokušaji da se dodvori Mintaki bili su vrlo uporni, pa čak i suptilni. Svaki dan
poklanjao joj je barem jedan prekrasan dar. Jednom je to bio par bijelih konja, koje je ona kasnije dala kapetanu
galije. Idućeg dana, bila su to draguljima optočena kola koja je od kralja Libije oteo njezin otac. Dala ih je pukovniku
garde koji je bio Apepijev pobornik. Zatim je uslijedila bala veličanstvene svile s Orijenta,pa srebrena kutija
ispunjena draguljima, koje je podijelila svojim ropkinjama.Kad su ih stavile na sebe, Mintaka ih je povela da se
prošeću pred Trokom.
"Ovi komadići kamenja izgledaju dobro na robovima", reče mu ona prezirno, "ali ne i na nekoj plemkinji."
Novi je faraon bio uporan, i kad su prešli pored Assyuta u Donje kraljevstvo, pokazao joj je bogatu i plodnu zemlju
koja se protezala gotovo jednu ligu uz istočnu obalu.
"To je sada vaše, veličanstvo, moj poklon vama. Ovdje je potvrda o vlasništvu"
Trok joj preda potvrdu, namignuvši joj. Istog je dana poslala po pisare te im naložila da napišu dokument kojim je
podarila slobodu svim robovima koji su bili vlasništvo države na tom imanju, i drugi dokument kojim prepisuju
cijelo imanje svećenicama Hatorinog hrama u Memfisu.Kad je Mintaka pokušala potisnuti svoju tugu i žaljenje
opuštajući se sa svojim pratiljama u potpalublju, plešući, pjevajući, igrajući bao i postavljajući zagonetke, Trok se
pokušavao pridružiti.Natjerao je dvije djevojke da s njim plešu "Let tri lastavice", a zatim se okrenuo Mintaki.
"Postavite mi zagonetku, princezo", molio je.
"Što je to: smrdi kao bik, izgleda kao bik, a kad se druži s gazelama, čini to s elegancijom bika?", upita ona nevino.
Djevojke su kikotale dok se Trok mrgodio i rumenio.
"Oprostite mi, vaša visosti, to mi je preteško pitanje", odgovori on, i iziđe kako bi se pridružio svojim časnicima.
Idućeg je dana oprostio uvredu, ali ne i zaboravio. Kad su pristali kod sela Samault, naredio je družini zabavljača,
akrobata i glazbenika da dođu na brod i zabavljaju Mintaku. Jedan od mađioničara bio je zgodan momak sa
zabavnom točkom. Međutim, njegov repertoar trikova bio je zastario, a njegovoj izvedbi nedostajala je spretnost. No,
čim je Mintaka saznala da družina koristi priliku koju je donio Hatorin sporazum da u miru proširi svoj krug
djelovanja, i da putuje uzvodno u Tebu, uz nadu da će nastupati na dvoru južnog faraona, postala je očarana
njihovom predstavom, naročito predstavom mađioničara imenom Laso.
Nakon nastupa, pozvala ga je da joj se pridruži uz šerbet i zaslađene datulje. Pozvala ga je da sjedne na jastuke kod
njezinih nogu. Uskoro se oslobodio strahopoštovanja i ispričao joj je nekoliko priča, na koje se veselo smijala. Pod
krinkom žamora i kikota svojih pratilja, zamolila je Lasoa da prenese poruku slavnom magu, Taiti, kad dođe u Tebu.
Laso je spremno pristao, očaran njezinom naklonošću. Prvo mu je objasnila tajnost i delikatnost zadatka, a zatim mu
je u ruku gurnula mali svitak koji je on sakrio ispod chitona. Osjetila je veliko olakšanje gledajući kako trubaduri
odlaze na obalu. Očajnički je tražila način da upozori Taitu i Nefera.
Svitak je sadržavao njezine izraze ljubavi za Nefera, kao i upozorenje na Najine ubilačke namjere, i na činjenicu da
Nefer više ne može vjerovati svojoj sestri Heseret, jer se i ona pridružila neprijateljima.Objasnila mu je okolnosti
vezane uz smrt njezina oca i braće.Napisala je i da je Trok planira oženiti, usprkos tome što je zaručena s Neferom, i
zamolila ga da intervenira svojim autoritetom i to spriječi. Procijenila je da će družini trebati deset ili više dana da
stigne do Tebe i polegla je na palubu,moleći se Hator da njezino upozorenje ne stigne prekasno.
Te noći spavala je bolje nego proteklih dana, još od užasnih događaja u Balasfuri. Ujutro je bila skoro vesela, a
njezine su pratilje primijetile kako prekrasno izgleda. Trok je inzistirao da mu se pridruži za doručkom na palubi.
Njegovi kuhari priredili su bogatu gozbu. Bilo je još dvadeset gostiju, a Trok je sjeo do Mintake. Odlučila je da neće
dopustiti čak niti toj činjenici da joj pokvari raspoloženje. Svjesno je ignorirala Troka i usmjerila svoj šarm na
časnike njegove vojske, koji su sačinjavali veći dio uzvanika. Na kraju ručka, Trok je pljesnuo rukama tražeći pažnju,
i uslijedila je potpuna tišina.
"Imam poklon za princezu Mintaku", reče.
"O, ne!", Mintaka slegne ramenima. "A što ću učiniti s tim poklonom?"
"Vjerujem da će vašoj visosti biti više po ukusu no moji drugi bijedni pokloni." Trok je izgledao tako zadovoljan
sobom da se počela osjećati nelagodno.
"Vaša darežljivost je pogrešno usmjerena, gospodaru." Nije ga željela oslovljavati niti jednom od njegovih brojnih
novih titula.
"Tisuće vaših podanika, žrtava rata i kuge, gladuju i njima je više toga potrebno no meni."
"Ovo je nešto posebno, što će imati vrijednost samo za vas", uvjeravao ju je. Rezignirano je podigla ruke.
"Ja sam samo jedan od vaših.. .lojalnih podanika." Nije ni pokušavala prikriti svoj sarkazam.
"Ako inzistirate, neću vam ništa odbiti."
Trok opet pljesne rukama i dvojica njegovih gardista dođoše na palubu, noseći veliku vreću od neštavljene kože. Iz
nje se širio jak smrad. Neke od djevojaka uzviknule su od gađenja, ali Mintaka je ostala ravnodušna kad su se dva
vojnika zaustavila pred njom.Trok im klimne, i oni odvežu vreću i izbace njezin sadržaj. Djevojke su zavrištale od
užasa, a čak su i neki muškarci izrazili gađenje. Odrubljena ljudska glava dokotrljala se do Mintakinih nogu, i ležala je
tamo, promatrajući je raširenim očima. Dugi tamni uvojci bili su zaprljani skorenom krvlju.
"Laso!" Mintaka prošapta ime nespretnog mađioničara kojem je povjerila poruku za Tebu.
"Ah! Sjećaš se njegovog imena." Trok se nasmiješi.
"Njegovi trikovi vjerojatno su te impresionirali kao i mene."
Na ljetnoj vrućini, glava se počela raspadati, i smrad je bio snažan. Muhe su se brzo skupljale i slijetale na otvorene
očne jabučice. Mintaki se podigao sadržaj želuca, i gutala je s naporom.Vidjela je da komadić papirusa viri između
Lasovih purpurnih usnica.
"Avaj, čini se da mu je posljednji trik bio najzabavniji."
Trok se nagne naprijed i uzme okrvavljeni svitak. Držao ga je tako da je Mintaka bila sigurna da je poruka
zapečaćena njezinim žigom, a zatim baci papirus na posudu sa žeravicom na kojoj su se pekli janjeći ćevapi. Izgorio
je brzo, a pepeo se pretvorio u sivi prah. Trok naredi da uklone glavu. Jedan od vojnika uhvatio ju je za kosu, ubacio
u vreću i odnio. Šokirana družina sjedila je neko vrijeme u tišini, osim što je jedna od djevojaka tiho jecala.
"Vaša kraljevska visosti, vaš božanski otac vjerojatno je imao neki predosjećaj o sudbini koja ga očekuje", govorio joj
je Trok ozbiljno. Mintaka je bila previše izvan sebe da bi odgovorila.
"Prije svoje tragične smrti, pričao je sa mnom. Stavio vas je pod moju zaštitu. Zakleo sam mu se, i prihvatio to kao
svetu dužnost. Ne morate tražiti zaštitu od nekog drugog. Ja, faraon Trok Uruk, vaš sam zaštitnik."
Položio je desnu ruku na njenu pognutu glavu, a drugom rukom podigao je drugi svitak.
"Ovo je moj kraljevski proglas koji poništava zaruke princeze Mintake od kuće Apepi s faraonom Nefer Setijem od
kuće Tamos. Nadalje, sadrži proglas vjenčanja princeze Mintake s faraonom Trok Urukom. Proglas je ratificiran
pečatom gospodara Naje, koji ga prihvaća i potvrđuje u ime faraona Nefer Setija." Pružio je svitak svojem
komorniku, uz uputu.
"Načini stotinu kopija ovog proglasa i neka budu javno pročitani u svakom gradu svakog okruga u Egiptu."
Zatim podigne Mintaku na noge s obje ruke. "Nećeš više dugo biti sama. Ti i ja bit ćemo muž i žena prije Ozirisovog
mjeseca.”
Tri dana kasnije, faraon Trok Uruk stigao je u Ayaris, svoj vojni centar u Donjem kraljevstvu,i odmah energično
počeo preuzimati sve državničke poslove i izvorišta moći. Stanovništvo je bilo u deliriju radosti zbog Hatorinog
sporazuma i mogućnosti da u idućim godinama zavlada mir i napredak. Međutim, neki su bili zbunjeni kad su vidjeli
da je jedan od prvih činova novog faraona bilo masivno novačenje ljudi za vojsku. Uskoro je postalo jasno da mu je
namjera udvostručiti veličinu pješačkih postrojba i sagraditi još dvije tisuće bojnih kola.
Postavilo se pitanje, ali ne u lice Troku, gdje će pronaći novog neprijatelja sad kad je Egipat opet ujedinjen.
Nedostatak radne snage na poljima prosa i na pašnjacima rezultirao je manjkom hrane i naglim porastom cijena na
tržištu. Troškovi novih kola, oružja i vojne opreme zahtijevali su porast poreza. Sada su neki počeli gunđati kako
Apepi, usprkos svojim ratničkim ambicijama, porezima i preziru prema bogovima, nije bio tako loš vladar kakvim su
ga smatrali.
Za nekoliko tjedana,Trok je naredio da započnu radovi na proširenju i uljepšavanju palače u Ayarisu u koju se
namjeravao preseliti sa svojom nevjestom, princezom Mintakom. Arhitekti su procijenili da će ti radovi koštati više
od dva lakha zlata.
Gunđanje je postalo jače. Svjestan rastućeg nezadovoljstva, Trok je odgovorio proglasom vlastite božanstvenosti i
uzdizanjem u panteon. Rad je trebao započeti tjedan dana nakon izgradnje njegovog hrama na odabranom mjestu,
pored veličanstvenog hrama Seueta u Ayarisu. Trok je htio da njegov hram nadmaši hram njegovog božanskog brata
u raskoši. Arhitekti su procijenili da će izgradnja hrama zahtijevati najmanje pet tisuća radnika, pet godina i još dva
lakha zlata.
Pobuna je počela u delti, gdje je regimenta pješaka, neplaćena više od godine dana, pobila svoje časnike i krenula na
Ayaris,pozivajući narod da im se pridruži u ustanku protiv tirana.Trok ih je napao s tri stotine kola blizu Manashija i
sasjekao na komade u prvom jurišu. Kastrirao je i nabio na kolac pet stotina pobunjenika. Poput jezive šume,
ukrašavali su obje strane ceste na pola lige od sela Manashi. Vođe pobune bili su privezani za kola i odvučeni u
Ayaris kako bi izložili svoje žalbe. Nažalost, nitko od zarobljenika nije preživio putovanje.Kad su stigli u Ayaris, bilo
je teško razaznati da se radi o ljudskim bićima.Koža i veći dio mesa bili su im strgnuti dok su ih vukli preko
kamenitog tla. Komadići mesa i kostiju bili su rasuti preko dvadeset liga ceste, na oduševljenje pasa lutalica, šakala i
strvinara. Nekoliko stotina pobunjenika izbjeglo je masakr i nestalo u pustinji. Trok se nije trudio da ih progoni dalje
od istočnih granica, jer ova beznačajna stvar već mu je oduzela previše pažnje i mjesecima odgodila njegovo
vjenčanje.
Požurio je natrag u Ayaris, promijenivši tri para konja u svojem nestrpljenju. Dok je Trok bio odsutan, Mintaka je
pokušala još dva puta poslati poruku Taiti u Tebu. Prvi od njezinih glasnika bio je jedan od eunuha iz harema, debeli,
ljubazni crnac kojeg je poznavala cijeli život. Medu eunusima u oba kraljevstva postojala je neka veza koja je
nadilazila rasu ili državu. Čak i tijekom godina u kojima su dva kraljevstva bila razdvojena, Soth, kako se zvao eunuh,
održavao je takav kontakt s Taitom, i bio mu je prijatelj. Međutim, Trokovi špijuni bili su neumorni. Soth nije stigao
do Assyuta, već su ga donijeli u kožnoj vreći napola živog. Umro je kad su mu glavu gurnuli u kotao s kipućom
vodom. Njegova lubanja, s koje je meso otpalo prilikom kuhanja, bila je izbijeljena i polirana, očne duplje bile su
ispunjene lapis lazulijem, i takvu su je poklonili princezi Mintaki kao posebni dar faraona Troka.
Nakon toga, Mintaka se više nije mogla prisiliti da potraži novog glasnika i time ga osudi na groznu smrt. Ipak, jedna
od njezinih libijskih ropkinja, Thana, koja je poznavala dubinu ljubavi svoje gospodarice, dobrovoljno se javila da
prenese poruku. Nije bila najljepša od njenih pratilja, jer imala je veliki nos i malo nepravilno oko,ali bila je vjerna,
iskrena i puna ljubavi.Na njezinu sugestiju, Mintaka ju je prodala trgovcu koji je idućeg dana putovao u Tebu. Poveo
je Thanu sa sobom,ali tri dana kasnije bila je opet u Ayarisu, vezana za gležnjeve i zglobove za ogradu kola granične
straže.Trok se pozabavio Thanom kad se vratio iz Manashija,osudio ju je na smrt od ljubavi i dao je postrojbi koja je
predvodila napad kod Manashija. Preko četiri stotine ljudi silovalo ju je sve dok, pri zalasku sunca trećeg dana, nije
iskrvarila na smrt. Tri dana Mintaka je bez prestanka plakala za njom.
Vjenčanje faraona Trok Uruka i princeze Mintake Apepi izvedeno je u drevnoj hikskoj tradiciji koja je nastala prije
tisuću godina i tisuću liga istočnije, na golemoj pustoj stepi iza planina Asirije, iz koje su njihovi preci dojahali u
osvajanje Egipta.
U zoru na dan vjenčanja, skupina od dvije stotine rođaka i članova plemena princeze Mintake provalila je u
kraljevske odaje gdje je bila zatočena još od povratka u Ayaris. Stražari, koji su očekivali ovaj prepad, nisu pružili
otpor. Njezini suplemenici ponijeli su je i krenuli na istok u zbijenoj formaciji, s princezom u sredini, uz prkosne
povike i prijeteće pokazivanje batina i štapova. Oštro oružje bilo koje vrste bilo je zabranjeno na slavljima. Kad je
nevjestina pratnja malo odmakla, mladoženja je poveo u potjeru skupinu iz svojeg plemena leoparda. Bjegunci se
nisu previše trudili da pobjegnu, i čim se potjera pojavila iza njih, okrenuli su se i veselo bacili u bitku. Iako su noževi
i mačevi bili zabranjeni, dvojica sudionika završila su sa slomljenim udovima, a bilo je i nekoliko razbijenih lubanja.
Čak ni mladoženja nije prošao bez posjekotina i masnica.
Na kraju, Trok je osvojio svoj trofej. Zgrabio je Mintaku rukom oko pojasa i podigao je u svoja kola. Mintakin otpor
nije bio nimalo simboličan, i noktima je nanijela Troku duboku posjekotinu na licu, zamalo mu pogodivši oko, krv
koja je potekla uprljala je njegovu raznobojnu raskošnu odjeću.
"Dat će ti mnogo malih ratnika!", povikaše njegovi pobornici, diveći se žestini Mintakinog otpora. Cereći se
oduševljeno zbog svadljivog duha svoje nevjeste,Trok ju je trijumfalno dovezao do svog hrama, gdje su novoizabrani
svećenici njegovog reda čekali na izvršenje posljednjih rituala.
Hram je za sada bio samo niz iskopanih rovova za temelje, i visokih hrpa kamenih blokova, ali nije se činilo da to
umanjuje zadovoljstvo uzvanika ili entuzijazam mladoženje, dok su stajali ispod vijenca pletene trske gdje je visoki
svećenik konopcem vezivao Min taku. Na kulminaciji svečanosti, Trok je prerezao grlo svojeg omiljenog ratnog
konja, predivnog pastuha kestenjaste boje, kao znak da mu nevjesta vrijedi više od njegove druge imovine. Kad je
životinja pala trzajući nogama, uz šikljanje krvi iz otvorene arterije, družina je povikala s odobravanjem i podigla par
u kola ukrašena cvijećem.Trok je vozio do palače još uvijek čvrsto držeći jednom rukom svoju nevjestu, ne pružajući
joj priliku da opet pobjegne. Vojska se okupljala oko kola, bacajući darove u vidu amajlija i talismana za sreću u
kabinu kola. Drugi su dodavali Troku zdjele s vinom dok se vozio pored njih, a on ih je ispijao, prolijevajući veliki dio
po svojoj tunici, gdje se miješalo s krvlju iz njegovog lica.
Kad su stigli do palače, Trok je bio natopljen krvlju i crvenim vinom, znojan i prašnjav od vožnje i bitke za nevjestu,
pijan, očiju raširenih od požude. Odnio je Mintaku kroz gomilu u njihove nove odaje, a stražari na vratima zaustavili
su svadbenu povorku isukanim mačevima. Međutim, gosti se nisu raspršili, već su opkolili palaču, pjesmom
ohrabrujući mladoženju i dajući nevjesti besramne savjete.
U spavaćoj sobi, Trok je bacio Mintaku na bijelu ovčju kožu koja je prekrivala madrac i s obje ruke pokušao skinuti
svoj pojas za mač, sočno psujući jer ga nije mogao otkopčati. Mintaka skoči na krevet i odskakuće preko njega poput
zeca kojeg lasica istjera iz jazbine. Odjuri do vrata terase i pokuša ih otvoriti na silu. Međutim, s vanjske strane vrata
su bila zakračunana po Trokovoj naredbi. Očajnički ih pokuša probiti noktima, ali bila su čvrsta i debela i nije ih
uspjela niti oštetiti. Iza nje, Trok se napokon riješio pojasa za mač i korice padoše na mozaičke pločice. Krene za
njom teturajući.
"Bori se koliko hoćeš, ljepotice", mumljao je. "Kada vrištiš i udaraš nogama, još me više uspališ." Jednom rukom
uhvati je oko struka, a drugom posegne za dojkom.
"Seueta mi, kakvo je ovo zrelo, sočno voće?"
Snažno joj stisne dojku prstima žuljevitim od drške mača i konjskih uzdi. Bol joj prostruji kroz prsa i ona vrisne,
pokušavši mu se izmigoljiti iz ruku, ciljajući mu noktima oči. Uhvatio ju je za zglob.
"Isti trik neće ti upaliti dva puta." Podigne je i ponese natrag prema krevetu. "Pavijane!" vikala je."Smrdljivi dlakavi
majmune! Odvratna životinjo!"
"Pjevaš mi slatku ljubavnu pjesmu, mala. Moje srce i moj štap nadimaju se kad čujem koliko me želiš."
Baci je dolje i prikuje mišićavom ručetinom preko prsa. Lice mu je bilo samo nekoliko centimetara od njenog.
Njegova brada ubadala ju je u obraze, a dah mu je smrdio po kiselom vinu. Okrenula je lice od njega. On se nasmije,
zakvači jednim prstom njezinu haljinu na vratu i podere svilu do ispod pojasa. Izvadi njene dojke i stisne ih tako
snažno da je ostavio tragove prstiju na nježnom mesu.Štipao joj je bradavice i navlačio ih dok nisu potamnjele, a
zatim je desnom rukom pomilovao po trbuhu. Zaigrano ju je ubadao jednim debelim prstom u pupak, a zatim joj
pokuša zavući ruku medu slabine. Ona prekriži noge da ga spriječi. Iznenada, on se uspravi, sjedne joj preko donjeg
dijela tijela punom težinom tako da se nije mogla boriti, i strgne svoju tuniku. Ispod nje bio je nag.
Njegovo je tijelo bilo oblikovano ratom, lovom i grubim igrama, i mada joj je vid bio iskrivljen od boli, suza i straha,
vidjela je njegova široka ramena i čvrste mišiće te udove debele i žilave poput grana libanonskog cedra. Držeći je
prikovanu pod sobom, okrene se sve dok njegov trbuh nije bio pritisnut o njezin. Kovrčava dlaka koja je pokrivala
njegova prsa grebla joj je grudi. S rastućim užasom, ona osjeti kako njegov masivni penis pulsira uz nju. Borila se ne
samo za svoje dostojanstvo i čast, već i za vlastiti život. Pokuša ga ugristi za lice, ali njezine male, oštre zube zaustavi
njegova brada.Grebla ga je po leđima i oguljena koža skupljala joj se pod noktima,ali činilo se da on to ne osjeća.
Pokušavao joj je gurnuti koljeno medu slabine, ali ona ih je držala skupljene, zakvačivši jednu nogu drugom. Svi
mišići u tijelu bili su joj ukočeni od straha i odbojnosti, čvrsti i neprobojni poput granitnog kipa boginje. Oboje su se
znojili, on više od nje. Znoj je curio s njegovog tijela, zamastivši im kožu tako da je njegov golemi ud klizio po
njezinom trbuhu i udarao u njezine butine. Iznenada, on se podiže i snažno je pljusne po licu. Razbije joj usnice i nos,
uzdrmavši joj čvrsto stisnute vilice. Osjetila je krv u ustima, a u glavi joj se pomrači.
 "Otvori se, kujo!", stenjao je nad njom. "Otvori taj mali vrući procjep i pusti me unutra."
Snažno je gurao bokovima, i osjetila je kako odvratna stvar klizi po njoj. Čak i u boli i tami izazvanoj udarcem,
uspijevala ga je spriječiti da prodre u nju, ali znala je da ne može više dugo izdržati. Bio je previše težak i snažan.
"Hator, pomozi mi!", zatvorila je oči i molila. "Draga boginjo, ne dozvoli da se to dogodi!"
Čula ga je kako je zastenjao nad njom, i otvorila oči. Lice mu je bilo nateklo i potamnjelo od navale krvi. Osjeti kako je
savinuo leda, začuje njegov krik boli. Oči su mu bile raširene i podlivene krvlju, usta otvorena u strašnom grču.
Mintaka nije shvaćala što se događa.Na tren pomisli da je boginja uslišala njezinu molitvu i probila mu srce
božanskom strijelom.Tada osjeti kako se vruća tekućina prolijeva po njenom trbuhu, tako vruća da joj se činilo da će
joj opeći kožu. Pokuša se istrgnuti da bi je izbjegla, ali on je bio pretežak i prejak. Napokon, odvratni mlaz je
presušio. Iznenada, on opet zastenje i sruši se na nju.
Ležao je mirno, a ona se nije usuđivala pomaknuti da ga ne bi opet izazvala. Ležali su tako dugo vremena, dok oboje
nisu postali svjesni povika gomile koja je čekala s druge strane zidova palače. Trok se podigne i pogleda je.
 "Osramotila si me, kurvice. Navela si me da uzalud potrošim svoje sjeme." Prije no što je shvatila što se događa,
zgrabi je za vrat i pritisne joj lice u bijeli pokrivač.
"Ne boj se, upotrijebit ću krv iz tvojeg nosa, kad je ne mogu dobiti iz tvoje rupice."
Okrene je na stranu i s okrutnim zadovoljstvom pregleda grimiznu mrlju s njenog krvavog lica na čistoj bijeloj vuni.
Tada skoči na noge i potpuno nag priđe do žaluzina i otvori ih uz zvuk lomljave. Nestane na jakom dnevnom svjetlu.
Mintaka obriše rubom posteljine odvratnu tekućinu koja se sušila na njezinom trbuhu glatkom poput slonovače. Na
grudima i udovima imala je jarko crvene otiske. Njezin strah pretvorio se u bijes. Njegov pojas s mačem ležao je
tamo gdje ga je ostavio. Ona se tiho izvuče iz kreveta i izvuče brončano sječivo iz korica. Polako priđe vratima koja
su vodila na terasu i prisloni se uz zid pored njih. Na terasi, Trok je uživao u aplauzu mase, pokazujući svima
umrljani pokrivač.
"Svidjelo joj se!", odgovori na komentare iz publike. "Kad sam završio s njom, bila je raširena i vlažna kao močvare u
delti, i vruća kao Sahara."
Mintaka čvršće uhvati balčak teškog mača i pribere se. "Zbogom, prijatelji", vikne Trok.
"Vraćam se po još jedan zalogaj te slatke smokvice."
Čula je kako njegove bose noge stružu po pločicama dok se vraćao, a zatim njegova sjena pade preko ulaza.Zamahne
mačem s obje ruke, usmjerivši oštricu u visini trbuha.Kad je ušao u sobu, svom snagom gurne mač prema njemu,
ciljajući točku između pupka i guste crne dlake iz koje su visjele njegove genitalije.
Jednom davno, dok je bila u lovu sa svojim ocem, gledala ga je kako cilja čudovišnog mužjaka leoparda koji nije bio
svjestan njihove prisutnosti. Mačku je upozorio zvuk tetive s očevog luka, i istog trena skočila je u stranu izmakavši
se strijeli.
Trok je posjedovao isti divlji instinkt za opasnost i preživljavanje. Mač je još uvijek bio u zraku kad se izmaknuo
oštrom brončanom vrhu. Promašio je njegov dlakavi trbuh za širinu prsta, bez da ga je imalo porezao. Zatim on
zgrabi oba njezina zgloba jednom od svojih ručetina. Stiskao je sve dok nije osjetila kako joj kosti u zglobu pucaju, i
morala je ispustiti oružje koje je palo na pod. Smijao se dok ju je vukao preko sobe, ali to je bio ružan zvuk. ci je
natrag na krevet natopljen znojem.
"Ti si sada moja žena", reče on, nadvivši se nad njom. "Pripadaš mi, kao što mi pripada kobila ili kuja. Moraš se
naučiti slušati me i poštivati."
Ležala je licem nadolje, gurnuvši glavu u prljavu posteljinu, odbijajući da ga pogleda. On podigne korice mača s
mjesta gdje su ležale pored kreveta.
"Ova lekcija poslušnosti za tvoje je dobro. Malo boli sada prištedjet će nam mnogo nesreće i patnje kasnije."
Odvagne korice u desnoj ruci. Bile su napravljene od kože, optočene zlatom i metalnim rozetama. Zamahne i udari je
po stražnjoj strani golih nogu. Korice pljesnu po njezinoj bijeloj koži ostavljajući trag tako da se raspored rozeta
mogao vidjeti po crvenijim masnicama. Tako ju je iznenadio da je kriknula protiv svoje volje. Nasmijao se njezinoj
boli, i opet podigao korice. Pokušala se otkotrljati od njega, ali sljedeći udarac zahvatio ju je po podignutoj desnoj
ruci, a onaj nakon toga po ramenu. Prestala je vikati, i pokušavala je prikriti svoj strah divlje se smiješeći i pljujući na
njega poput risa. To ga je razbjesnilo, i udarao je s još više gorčine. Srušio ju je s kreveta i pratio dok je puzala preko
poda. Udarao ju je po leđima, a kad se sklupčala, po ramenima i stražnjici. Govorio joj je dok je ritmički udarao,
naglašavajući riječi sa svakim udarcem.
"Više nikad nećeš podići ruku na mene, ha! Sljedeći put kad ti dođem, ha! Ponašat ćeš se kao žena puna ljubavi, ha! Ili
će te četvorica držati, ha! Dok te ja uzjašem, ha! A onda kad završim, ha! Opet ću te istući, ha! Kao sada, ha!"
Stisnula je zube dok su udarci pljuštali po njoj; kad joj se činilo da više ne može izdržati, on odstupi, teško dišući.
Povuče svoju zamrljanu i zaprašenu tuniku, veže korice oko pojasa i gurne mač u korice koje su bile prekrivene
njezinom krvlju, a zatim pode do vrata sobe. Tamo se zaustavi i okrene.
"Zapamti jedno, ženo ili pripitomim svoje kobile", reče on, "ili, tako mi Seueta, one uginu poda mnom."
Okrene se i ode. Mintaka polako podigne glavu i pogleda za njim. Nije mogla govoriti. Umjesto toga, ispuni usta
slinom i pljune za njim. Pljuvačka pade na pločice, umrljana krvlju iz njenih natečenih usta. Prošlo je mnogo
vremena nakon Izidinog mjeseca prije no što su otpale kraste s Mintakinih rana, a ožiljci se pretvorili u
zelenkastožute mrlje na njezinoj glatkoj koži. Namjerno ili slučajno, Trok joj nije izbio niti jedan zub, slomio kost ili
ostavio trajne ožiljke na licu. Od njihovog propalog dana vjenčanja ostavio ju je na miru. Većinu tog vremena vodio je
ratove na jugu. Čak i kad bi se vratio nakratko u Ayaris, izbjegavao ju je.
Možda mu je bila odbojna zbog ružnih ozljeda, ili je bio posramljen zbog svoje nesposobnosti da konzumira njihov
brak. Mintaka nije previše razmišljala o razlozima, već joj je laknulo što je zakratko lišena njegove grube pažnje.
Na jugu kraljevstva bilo je još ozbiljnih pobuna. Trok je na njih odgovarao brutalno. Bacio se na pobunjenike i poklao
one koji su mu se suprotstavljali, oteo im imovinu i prodao njihove obitelji u ropstvo. Gospodar Naja poslao je dvije
regimente u pomoć u akcijama protiv pobunjenika, dajući podršku svojem rođaku i faraonu, a sudjelovao je i u
podjeli plijena.
Mintaka je znala da se Trok prije tri dana trijumfalno vratio u Ayaris, ali još ga nije vidjela. Zahvalila je za to boginji,
ali prerano se poradovala. Četvrtog dana pozvao ju je k sebi. Trebala je sudjelovati na izvanrednoj sjednici državnog
savjeta. Stvar je bila tako hitna da je imala samo jedan sat za pripremu. U poruci ju je upozorio da će poslati tjelesnu
stražu da je dovuče na sastanak ako bude ignorirala njegove pozive.Nije imala izbora, i njezine pratilje su je obukle.
Bio je to prvi put od njihovog vjenčanja da se Mintaka pojavila u javnosti. Pažljivo našminkana, bila je ljupka kao i
uvijek kad je zauzela mjesto na kraljičinom prijestolju ispod faraonovog, u bogato dekoriranoj dvorani za
sastanke.Pokušala je navući nezainteresiran izraz lica i držati se iznad događanja,ali njezina odluka istopila se kad je
prepoznala kraljevskog glasnika koji je ušao i prostro se pred dva prijestolja. Zainteresirano se nagnula naprijed.
Trok je pozdravio glasnika, a zatim ga pozvao da ustane i obznani vijesti pred savjetom.Kad je ustao na noge,
Mintaka vidje da je obuzet snažnim osjećajima. Morao je pročistiti grlo nekoliko Puta prije no što je započeo s
govorom, glasom tako potresenim da u početku nije razumjela što govori. Čula je riječi, ali nije se prisiliti da ih
prihvati.
"Vaše sveto veličanstvo faraone Trok Uruk, kraljice Mintaka Apepi Uruk, istaknuti članovi državnog savjeta.Građani
Ayarisa, braćo i zemljaci ujedinjenog Egipta, nosim vam tragične vijesti s juga. Radije bih umro u bitci protiv stotine
ljudi nego vam rekao to što vam moram reći."
Zastane i opet zakašlja. Zatim reče snažnijim i zvonkijim glasom.
"Putovao sam brzo galijom nizvodno iz Tebe. Putujući danonoćno, zastajući samo da zamijenim veslače, došao sam
do Ayarisa za dvanaest dana." Opet zastane i raširi ruke u gesti očaja.
"Prošlog mjeseca, u predvečerje festivala Hapi, mladi faraon Nefer Seti, kojeg smo svi voljeli, i u kojeg smo polagali
toliko vjere i nade, umro je od teških rana koje je zadobio u Dabbi u lovu na lava."
Začu se jednoglasni uzdah očaja. Jedan od savjetnika pokrije oči i tiho zaplače. Glasnik prekine tišinu.
"Namjesnik Gornjeg Egipta, gospodar Naja, koji je brakom postao član kraljevske linije Tamos,i koji je bio sljedeći
nasljednik, uzdignut je na prijestolje umjesto preminulog faraona. On pročišćuje zemlju u imenu Kiafan, on vječno
živi u imenu Naja, a cijeli svijet drhti od straha pred njegovom imenom faraon Naja Kiafan."
Krikovi žaljenja za mrtvim faraonom, i buka odobravanja za njegovog nasljednika ispunili su dvoranu. Usred
žamora, Mintaka je gledala u glasnika. Bila je blijeda pod šminkom poput krede, a njenim očima nije trebalo crnilo da
izgledaju velike i žalosne. Činilo joj se da se svijet smračio oko nje, i zaljuljala se na prijestolju. Iako je čula kako
planiraju Neferovu smrt, uvjerila je sebe da se to neće dogoditi. Uvjerila se u to da će i bez njezinih upozorenja, uz
Taitinu pomoć, Nefer nekako izbjeći zlobnu mrežu koju su ispleli Trok i Naja. Trok ju je promatrao sa sretnim,
lukavim osmijehom, i znala je da uživa u njenoj boli. Više nije marila za to. Nefer je nestao, a s njim i njezina volja i
razlog da se opire, da nastavi živjeti.
Ustane s prijestolja i napusti dvoranu poput mjesečara. Očekivala je da joj suprug naredi da se vrati, ali nije. U općoj
strci i očaju, malo je gostiju primijetilo njezin odlazak. Oni koji jesu bili su svjesni njene duboke tuge. Sjetili su se da
je nekad bila zaručena za mrtvog faraona, i oprostili su joj nepoštivanje protokola.Mintaka je ostala u svojoj sobi tri
dana i noći bez jela. Popila je samo malo vina miješanog s vodom. Naredila je svima da je ostave, čak i svojim
pratiljama. Nije željela vidjeti nikog, čak ni liječnike koje je poslao Trok.
Četvrtog dana pozvala je glavnu svećenicu Hatorinog hrama. Bile su nasamo cijelog jutra, i kad je starica napustila
palaču, pokrila je svoju obrijanu glavu bijelim šalom, u znak žaljenja. Idućeg jutra svećenica se vratila sa svoje dvije
pomoćnice, koje su nosile veliku košaru od pletenog lišća palme. Postavile su košaru pred Mintaku, a zatim pokrile
glavu i povukle se. Svećenica je kleknula pored Mintake i tiho je upitala.
"Jesi li sigurna da želiš poći putem boginje, kćeri moja?"
"Više nemam zbog čega živjeti", reče Mintaka jednostavno. Svećenica ju je prethodnog dana satima pokušavala
odgovoriti, ali sada pokuša još jednom. "Još si mlada. Mintaka podigne tanku ruku.
"Majko, možda nisam živjela mnogo godina, ali u to kratko vrijeme proživjela sam više boli nego što većina ljudi
doživi u cijelom životu." Svećenica pogne glavu i reče.
"Pomolimo se boginji." Mintaka zatvori oči kad je starica nastavila.
"Blažena gospo, moćna nebeska kravo, vladarice glazbe i ljubavi, ti koja sve vidiš i sve znaš, počuj molitve tvojih
kćeri koje te vole."
U košari pred njima nešto se pomakne i začu se tiho šištanje, poput riječnog povjetarca u papirusu. Mintaka osjeti
hladnoću u trbuhu, i znala je da je to prvi znak smrti. Slušala je molitvu, ali misli su joj bile s Neferom. Živo se
prisjećala svega što su preživjeli zajedno, ali u njenom umu njegova slika pojavila se kao da je još živ. Opet je vidjela
njegov osmijeh i način na koji je držao glavu u tako savršenoj ravnoteži na snažnom, ravnom vratu. Pitala se do kuda
je stigao u svojem strašnom putovanju kroz Podzemlje, i molila je za njegovu sigurnost. Molila je da stigne do zelenih
rajskih brežuljaka, i da se ona uskoro sretne s njim. Slijedit ću te uskoro, srce moje, obećala mu je.
"Tvoja voljena kći, Mintaka, žena božanskog faraona Trok Uruka, moli te za milost koju si obećala svima što su u
ovom svijetu previše patili. Dozvoli joj da sretne tvojeg tamnog glasnika, i da kroz njega pronađe mir u tvojem
naručju, moćna Hator."
Svećenica je završila s molitvom i čekala. Sljedeći korak Mintaka mora učiniti sama. Mintaka otvori oči proučavajući
košaru, kao da je vidi prvi put. Polako posegne rukom i podigne poklopac. Unutrašnjost košare bila je mračna, ali
unutra se nešto kretalo i migoljilo, i mogao se vidjeti crni odsjaj u crnome, poput ulja na vodi u dubokom bunaru.
Mintaka se nagne naprijed da zaviri unutra, a ljuskama pokrivena glava popne joj se u susret.
Dok je izlazila na svjetlo, vrat joj se širio, sve dok nije bio širok poput ženske lepeze, ukrašene crnim i bijelim
šarama. Oči su sijale poput staklenih zrnaca. Tanke usne bile su iskrivljene u hladnu grimasu, a račvasti crni jezik
palucao je iz njih kušajući zrak i miris djevojke pred sobom. Promatrali su jedno drugo, djevojka i kobra, stotinu
dugih otkucaja njenog srca.Zmija se zanjihala unatrag, kao da će napasti, a zatim se opet uspravila poput
smrtonosnog cvijeta na dugoj peteljki.
"Zašto ne obavi svoj posao?" upita Mintaka, s usnama dovoljno blizu kobri da ju je mogla poljubiti.
Posegne rukom,i zmija okrene glavu gledajući kako joj se njeni prsti približavaju.Mintaka nije pokazala strah.Nježno
pomiluje leda kobrinog raširenog vrata.Umjesto da je napadne,kobra se napola okrenula od nje, gotovo kao mačka
koja nudi glavu na milovanje.
"Neka učini ono što treba učiniti", Mintaka je molila svećenicu, ali starica zbunjeno odmahne glavom.
"Ovo nisam vidjela nikada prije", prošapta ona. "Moraš udariti glasnika svojom rukom. To će ga sigurno natjerati da
ti izruči dar boginje."
Mintaka povuče ruku, s otvorenim dlanom i raširenim prstima. Naciljala je zmijinu glavu, i spremala se da je udari,
kad se iznenađeno trgnula i spustila ruku. Zbunjena, pogleda oko sebe u zamračenoj sobi, u tamne kutove, a zatim
izravno u svećenicu.
"Jesi li nešto rekla?", upita ona.
"Nisam rekla ništa."
Mintaka opet podiže ruku, ali ovog puta glas je bio jasniji i bliži. Prepozna ga uz osjećaj praznovjernog straha, i osjeti
kako se naježila.
"Taita?", prošapta ona, gledajući oko sebe. Očekivala je da ga vidi kako joj stoji iza ramena,ali soba je bila
prazna,osim njih dvije koje su klečale pred košarom.
"Da!", reče Mintaka, kao da odgovara na pitanje ili uputu. Slušala je tišinu i dvaput klimnula, rekavši.
"O, da!”
Svećenica nije čula ništa, ali znala je i shvatila da se dogodila neka mistična intervencija. Nije se iznenadila kad se
kobra polako vratila u košaru. Vrati poklopac na mjesto i ustane.
"Oprosti mi, majko", reče Mintaka tiho. "Neću poći putem boginje. Još uvijek moram učiniti mnogo toga na ovom
svijetu."
 Svećenica podigne košaru, i reče djevojci.
"Neka te boginja blagoslovi i podari ti vječni život." Vrati se do vrata sobe, i ostavi Mintaku da sjedi u tami. Činilo se
da još osluškuje glas koji starica nije mogla čuti.
 
 
Taita je doveo Nefera u Tebu iz Dabbe u dubokom snu crvenog šepena. Čim je galija koja ih je nosila pristala uz
kameno pristanište ispod palače, Taita naredi da ga odnesu na obalu u nosiljci, skrivenog od pogleda ljudi. Ne bi bilo
mudro da faraonovo kritično stanje postane poznato u cijelom gradu. Bilo je već situacija u kojima je smrt kralja
bacila grad i cijelu državu u duboki očaj te prouzročila razorne špekulacije u razmjeni prosa, pobune, pljačkanje i
raspad društvenih običaja i konvencija.
Kad je Nefer prenesen u kraljevske odaje u palači, Taita mu je mogao pomoći u izolaciji i sigurnosti. Prvo je ponovno
pregledao strašne rane s prednje strane dječakovih nogu i na donjem dijelu abdomena, i ustanovio ima li znakova
komplikacija. Najviše se bojao da mu nisu probušena crijeva, i da njihov sadržaj ne procuri u želučanu šupljinu. Kad
bi se to dogodilo, njegove vještine bile bi uzaludne.
Odmotao je zavoje, lagano pritisnuo rane, pomirisao ih ne bi li otkrio smrad izmeta. Osjeti veliko olakšanje kad nije
pronašao trag kontaminacije. Isprao mu je najdublje rane mješavinom octa i orijentalnih začina. Zatim ih je zašio i
zamotao svom vještinom koju je imao, dodirujući ih zlatnim Lostrisinim periaptom, preporučujući njezinog unuka
boginji svakim zamotajem lanenih zavoja. Tijekom dana koji su uslijedili, Taita je postupno smanjivao dozu crvenog
šepena i napokon dočekao da se Nefer vrati k svijesti i nasmiješi mu se.
"Taita, znao sam da si uz mene." Zatim pogleda oko sebe, još uvijek omamljen od droge.
"Gdje je Mintaka?"
Kad je Taita objasnio njezinu odsutnost, Neferovo razočaranje bilo je gotovo opipljivo, i bio je preslab da ga sakrije.
Taita ga pokuša utješiti rekavši mu da je rastanak samo privremen, i da će uskoro biti dovoljno dobro da otputuje na
sjever i posjeti Ayaris.
"Naći ćemo dobar izgovor za Naju da ti dozvoli to putovanje", uvjeravao ga je Taita.
Neko vrijeme Neferov oporavak ohrabrivao ga je. Idućeg dana već je mogao sjediti i pojesti bogat obrok dura kruha i
juhe od piletine. Dan nakon toga, prešao je nekoliko koraka na štakama koje je Taita izradio za njega, te zatražio
mesa u obroku. Taita mu zabrani crveno meso da mu ne zagrije krv, ali dozvoli ribu i perad. Idućeg dana Mervkara je
došla u posjet bratu, i provela s njim veći dio dana. Razvedrio ga je njen veseli smijeh i djetinje šale. Nefer je pitao za
Heseret, i htio je znati zašto i ona nije došla. Mervkara je nastojala izbjeći odgovor i pozvala ga je na još jednu partiju
igre bao. Ovog puta namjerno je otvorio svoj središnji dvorac i pustio je da pobijedi.
Idućeg dana strašne vijesti o tragediji kod Balasfure došle su do Tebe. Prvi izvještaji kazivali su da su Apepi i njegova
cijela obitelj, uključujući i Mintaku, poginuli u požaru. Nefera je ovog puta oborila bol. Taita mu je morao spraviti još
jedan napitak od crvenog šepena, ali za nekoliko sati rane u njegovoj nozi opet su se otvorile. Tijekom idućih
nekoliko dana stanje mu se pogoršavalo, i uskoro je bio na granici smrti. Taita je sjedio uz njega i gledao ga kako se
vrti i bunca u deliriju, dok su grimizne linije bolesti poput rijeke vatre plovile njegovim udovima i trbuhom.
Zatim su iz Donjeg kraljevstva došle vijesti da je Mintaka preživjela tragediju koja je uništila ostatak njezine obitelji.
Kad je Taita prošaptao ove sjajne vijesti u Neferovo uho, činilo se da ih on razumije i reagira na njih. Idućeg dana bio
je slab ali priseban, i pokušao je uvjeriti Taitu da je dovoljno jak da otputuje do Mintake i bude uz nju u njezinoj boli.
Taita ga je nježno odgovorio od toga, ali mu je obećao da će, kad dovoljno ojača, upotrijebiti sav svoj utjecaj kako bi
uvjerio gospodara Naju da mu dozvoli to putovanje. Taj ga je cilj tjerao naprijed, i Nefer se opet brzo oporavio. Taita
je vidio kako pobjeđuje groznicu i zle duhove u svojoj krvi čistom snagom volje.
Gospodar Naja vratio se sa sjevera, a nakon nekoliko sati Heseret je došla u posjet Neferu prvi put otkad ga je ranio
lav. Donijela mu je na dar zaslađeno meso, zdjelu s divljim medom u saću, veličanstvenu bao ploču od ahata,s
kamenčićima od rezbarene slonovače i crnog koralja. Heseret je bila slatka, beskrajno nježna i zabrinuta za njega,
ispričavala se što ga je do tada zanemarivala.
"Moj dragi suprug, namjesnik Gornjeg kraljevstva, presvijetli gospodar Naja, bio je odsutan svih ovih tjedana",
objasnila je, "a ja sam toliko žudjela za njegovim povratkom da nisam bila prikladno društvo za nekog tako bolesnog
kao što si bio ti. Bojala sam se da će moja nesreća loše utjecati na tebe, moj jadni dragi Nefere."
Ostala je sat vremena, pjevala mu i prepričala neka od zbivanja s dvora, većinom skandale. Na kraju se ispričala.
"Moj suprug, namjesnik Gornjeg kraljevstva, ne voli da ga ostavljam ovoliko dugo. Tako se volimo, Nefere. On je
predivan čovjek, tako ljubazan i posvećen tebi i Egiptu. Moraš naučiti da mu vjeruješ u potpunosti, kao što mu ja
vjerujem." Ustala je i usputno izjavila.
"Sigurno si odahnuo kad si čuo da su faraon Trok Uruk i moj dragi suprug, namjesnik Gornjeg Egipta, dogovorili da
zbog državnih razloga ukinu tvoje zaruke s onom malom hikskom barbarkom, Mintakom. Tako sam te žalila kad sam
čula da ti je nametnut tako ponižavajući brak. Moj suprug, namjesnik Gornjeg Egipta, bio je protiv toga od početka,
kao i ja."
Kad je otišla, Nefer potone u jastuk i zatvori oči.
Kad je Taita malo kasnije došao k njemu, bio je zbunjen zbog novog naglog pogoršanja. Uklonio je zavoje i otkrio da
mu se infekcija u ranama opet upalila, i da iz najdublje rane curi gusti, žuti i smrdljivi gnoj. Ostao je s njime te noći,
upotrijebivši svu svoju vještinu i moći da otjera sjenu zla koja je opkoljavala mladog faraona. U zoru, Nefer je bio u
komi.
Taita se ozbiljno zabrinuo zbog njegovog stanja. Ono se nije moglo objasniti samo dječakovom boli. Iznenadna gužva
na vratima naljutila ga je. Htio je doviknuti da želi tišinu, a tada začuje zapovjedni glas gospodara Naje koji je
naređivao stražarima da odstupe. Namjesnik je ušao u sobu ne pozdravivši Taitu i nagnuo se nad Neferom koji je
mirno ležao. Zagledao se u njegovo blijedo, ispijeno lice. Nakon nekog vremena, uspravi se i da znak Taiti da ga
slijedi na terasu. Kad je Taita došao za njim, Naja je gledao u daljinu preko rijeke. Na drugoj obali, eskadron kola
vježbao je okretanje, mijenjajući formacije u punom galopu. Čudno, nakon Hatorinog sporazuma bilo je mnogo
vojnih vježbi.
"Htjeli ste razgovarati sa mnom, gospodaru?" upita Taita. Naja se okrene prema njemu. Izraz lica bio mu je okrutan.
"Razočarao si me, starce", reče on, i Taita obori glavu ali ne odgovori.
"Nadao sam se da će moj put, moja sudbina koju su predvidjeli bogovi, do sada biti lišena prepreka." Promatrao je
Taitu.
"Pa ipak, čini se da činiš sve što je u tvojoj moći da to spriječiš."
"To je bila gluma. Pravio sam se da brinem za pacijenta, dok sam u stvari štitio vaše interese. Kao što i sami vidite,
faraon visi nad dubokim ponorom." Taita pokaže prema bolesničkoj sobi u kojoj je ležao Nefer.
"Sigurno možete osjetiti kako mu se primiču sjene. Gospodaru, skoro smo postigli naš cilj. Za nekoliko dana, put će
vam biti čist." Naja nije bio uvjeren u to.
"Na rubu sam strpljenja", upozori, i iziđe s terase.
Prošao je kroz sobu ne pogledavši priliku koja je ležala na krevetu. Tijekom tog dana, Neferovo stanje mijenjalo se
između duboke kome i napada znojenja i buncanja. Kad je postalo jasno da je u agoniji zbog noge, Taita je uklonio
lanene zavoje i otkrio da mu je butina groteskno natekla. Šavovi koji su zatvarali ranu bili su nategnuti i zasječeni
duboko u vruće meso purpurne boje. Taita se nije usuđivao pomicati dječaka dok mu život visi o tako tankoj niti.
Planovi koje je tako pažljivo kovao tijekom proteklih tjedana nisu mogli biti provedeni ako ne poduzme drastičnu
akciju.
Daljnje obrađivanje rane u ovom stanju značilo bi riskirati smrtonosno otrovanje krvi, ali nije imao drugog izbora.
Izvadi instrumente i opere mu cijelu nogu u otopini octa. Zatim mu kroz usne ulije još jednu jaku dozu crvenog
šepena, i dok je čekao da lijek počne djelovati, molio je Hora i boginju Lostris za zaštitu.Tada uzme skalpel i prereže
jedan od šavova koji su zatvarali ranu. Zapanjio se kad je vidio kako se meso otvorilo i poplava žutog gnoja istekla iz
rane. Upotrijebio je zlatnu žličicu da ga sastruže, a kad je osjetio kako metal udara u neku čvrstu prepreku u dubini
rane, potraži predmet pincetom od slonovače i napokon ga zahvati i izvadi. Pogleda ga na svjetlu, i otkrije da se radi
o krhotini lavlje pandže, duge poput polovice njegovog malog prsta. Stavi u ranu zlatnu cijev kako bi je iscijedio, a
zatim ponovno premota ranu. Neferov oporavak do večeri bio je čudesan. Ujutro je bio slab, ali groznica se stišala.
Taita mu je dao napitak da ga osnaži, i položio Lostrisin periapt na njegovu nogu. Dok je sjedio pokraj njega oko
podneva, skupljajući odlučnost, čuo je tiho grebanje na žaluzinama. Kad ih je razmaknuo, u sobu je ušla Mervkara.
Bila je izvan sebe, uplakana. Bacila se na Taitu i zagrlila mu nogu.
"Zabranili su mi da dolazim ovamo" prošaptala je i nije morala objašnjavati tko su oni "ali poznajem stražare na
terasi, i oni su me propustili." "Polako, dijete moje." Taita joj pogladi kosu.
"Nemoj se tako uzbuđivati."
"Taita, oni će ga ubiti."
"Tko su oni?"
"Njih dvoje." Mervkara opet počne jecati, i njezino je objašnjenje bilo jedva razumljivo.
"Mislili su da spavam ili da neću shvatiti o čemu raspravljaju. Nisu izrekli njegovo ime, ali znam da su govorili o
Neferu."
"Sto su rekli?"
"Poslat će po tebe. Kad ostaviš Nefera nasamo, kažu da im neće trebati mnogo." Zastala je i zagrcnula se.
"To je užasno, Taita! Naša vlastita sestra, i taj užasan čovjek ,to čudovište." "Kada?" Taita je nježno zaljulja i zagrli.
"Uskoro. Vrlo skoro." Glas joj se smirio.
"Jesu li rekli kako, princezo?"
"Noom, kirurg iz Babilona. Naja kaže da će zabiti tanku iglu tooz Neferove nosnice u njegov mozak. Neće biti krvi niti
bilo kakvih tragova."
Taita je dobro poznavao Nooma posvađali su se u tebanskoj knjižnici oko pravilnog tretmana slomljenih udova.
Noom se povukao pred Taitinim znanjem i elokvencijom. Bio je ljubomoran na Taitinu reputaciju i njegove moći. Bio
mu je suparnik i ogorčeni neprijatelj.
"Bogovi će te nagraditi, Mervkara, što si došla i upozorila nas. Ali sada moraš otići, prije no što otkriju da si bila
ovdje. Ako posumnjaju na tebe, učinit će ti isto što planiraju učiniti Neferu."
Kad je otišla, Taita je sjedio neko vrijeme razmišljajući, razmatrajući svoje planove.Nije ih mogao provesti sam, i
morat će se osloniti na druge, ali izabrao je najbolje i najpouzdanije ljude. Bili su spremni da djeluju, i čekali su na
njegov znak. Više nije mogao odgađati.
Na njegovu zamolbu, robovi su donijeli lonce ispunjene vrućom vodom i Taita je pažljivo oprao Nefera od glave do
pete nanovo mu premotavši rane, postavivši vuneni pokrivač preko otvora u njegovoj butini koji se još uvijek
cijedio. Kad je završio, upozorio je stražare da nikoga ne propuštaju, i zatvorio je sve ulaze u sobu. Neko se vrijeme
molio, a zatim baci tamjan na žar i u plavom, mirisnom dimu otpjeva drevan i moćan napjev Anubisu, bogu smrti i
groblja. Tek tada pripremi Anubisov eliksir u novoj, neupotrebljavanoj uljnoj svjetiljci. Zagrije mješavinu na žaru
dok nije dostigla temperaturu krvi, a zatim je odnese Neferu, koji je tiho spavao. Nježno mu okrene glavu na jednu
stranu i položi grlić svjetiljke u uho. Ulije mu eliksir u ušnu šupljinu, kap po kap. Pažljivo obriše ostatak, pazeći da
mu ne dodirne kožu. Zatim začepi Neferovo uho malom vunenom lopticom i gurne je duboko u unutrašnjost uha, sve
dok nije bila nevidljiva. Ispraznio je ostatak eliksira na ugljen u posudi za žar, i ovaj ispari u oblaku pare. Zatim
napuni svjetiljku uljima i zapali fitilj.Položi je kod drugih svjetiljaka u kutu sobe. Vrati se do kreveta i čučne pokraj
njega. Gledao je kako se Neferova prsa dižu i spuštaju. Svaki udisaj je bio sporiji, a intervali među njima duži. Na
kraju, potpuno su se zaustavili. Položi dva prsta na Neferovo grlo ispod uha, i pod njima osjeti sporo pulsiranje
životne sile. I to je postupno nestajalo, sve dok nije bilo slabo poput lepršanja krila sitnog insekta. Čak je i njemu
trebala sva vještina i iskustvo da ga otkrije. Prstima lijeve ruke brojio je otkucaje životne sile u svojem vratu, i
usporedio ih. Napokon, njegov ritam bio je tri stotine prema jednom jedva zamjetnom treptaju u Neferovom vratu.
Nježno zatvori dječakove oči i položi mu amulet na kapke u tradicionalnoj pripremi mrtvaca. Zatim ih poveže
lanenom vrpcom, i položi još jednu vrpcu ispod čeljusti, kako bi spriječio da se otvore usta. Radio je brzo, jer svaka
minuta u kojoj je Nefer bio pod utjecajem eliksira predstavljala je opasnost. Napokon je otišao do vrata i uklonio
šipke kojima su bila zaglavljena.
"Obavijestite namjesnika Gornjeg kraljevstva. Trebao bi odmah doći da čuje strašne vijesti o faraonu."
Gospodar Naja došao je iznenađujuće brzo. Princeza Heseret bila je s njim, a slijedila ih je skupina bliskih suradnika i
prijatelja, medu kojima gospodar Asmor, asirski liječnik Noom, te većina članova savjeta. Naja je naredio ostalima da
čekaju u hodniku izvan kraljevskih odaja, dok su on i Heseret ušli u sobu. Taita ustane kako bi ih pozdravio. Heseret
je nametljivo plakala i pokrivala oči obrubljenom lanenom maramom. Naja je pogledao zamotano tijelo koje je
ukočeno počivalo na ležaju, a zatim skrene pogled na Taitu s pitanjem u očima. Taita lagano klimne glavom u
odgovor. Naja se trudio prikriti trijumfalni sjaj u očima, kleknuvši pored kreveta. Položi jednu ruku na Neferova prsa
i osjeti kako toplinu polako nadomješta hladnoća koja se širila. Na glas se pomoli Horusu, koji je bio bog zaštitnik
faraona. Kad je ustao na noge, snažno uhvati Taitinu nadlakticu.
"Utješi se, maže, učinio si sve što smo od tebe tražili. Nagrada neće izostati." Pljesne rukama, a kad su stražari
dotrčali kroz vrata, naredi.
"Pozovite članove savjeta." Ušli su u sobu u tihoj koloni i u trostrukom krugu opkolili krevet.
"Neka dobri doktor Noom dođe naprijed", naredi Naja. Neka potvrdi magov proglas faraonove smrti."
Redovi se otvoriše da propuste Asirca do ležaja. Njegovi dugi uvojci bili su nakovrčani vrućim kliještima i visjeli su
mu do ramena. I brada mu je bila oblikovana u uvojke po babilonskoj modi. Njegov ogrtač vukao se po podu. Bio je
ukrašen obrubljenim simbolima čudnih bogova i magičnim znakovima. Kleknuo je pored kreveta i započeo pregled
leša. Onjuši Neferove usne velikim kukastim nosom iz kojeg su virile crne dlake. Zatim položi ruku na Neferova prsa
i stane osluškivati, tijekom stotinu otkucaja Taitinog napetog srca. Mnogo je polagao na Asirčevu nesposobnost.
Zatim Noom uze dugu srebrenu iglu iz rukava i otvori Neferovu šaku. Ubadao je iglom duboko pod nokte, tražeći
mišićni refleks ili pojavljivanje krvi. Napokon polako ustane i Taita pomisli da mu na usnama i izrazu lica vidi
duboko razočaranje kad je zavrtio glavom. Taita pretpostavi da su mu ponudili neizrecive nagrade ako upotrijebi tu
iglu u druge svrhe.
"Faraon je mrtav", zaključi on, i oni oko njega načiniše znak protiv uroka i bijesa bogova.
Gospodar Naja zabacio je glavu i započe naricaljku, a Heseret, koja je stajala iza njega, pridruži mu se svojim ljupkim
glasom. Taita je skrivao svoje nestrpljenje dok je čekao da se ožalošćena skupina izreda pred ležajem i jedan po
jedan napuste sobu. Kad su ostali samo Naja i Heseret, Noom i veziri pokrajina Gornjeg kraljevstva, Taita opet istupi
naprijed.
"Gospodaru Naja, molim vas za uslugu. Svjesni ste da sam ja bio učitelj i sluga faraona Nefer Setija od njegovog
rođenja. Dugujem mu poštovanje, čak i u smrti. Molim vas da mi podarite jednu uslugu. Hoćete li mi dopustiti da ja
budem onaj koji će prenijeti njegov leš u Dvoranu žalosti, i koji će mu ukloniti srce i unutrašnje organe? Smatrao bih
to najvećom čašću koju mi možete iskazati."
Gospodar Naja razmišljao je trenutak, a zatim klimne.
"Zaslužio si tu čast. Zapovijedam ti da preneseš faraonovo sveto tijelo u pogrebni hram i tamo započneš proces
balzamiranja uklonivši mu organe."
 
Stari ratnik Hilto došao je brzo na Taitin poziv. Čekao je u stražarskoj sobi kod vrata palače.S njim je došao nubijski
šaman Bay i četiri najpovjerljivija čovjeka. Jedan od njih bio je Meren, Neferov prijatelj i sudrug od djetinjstva. Sada
je bio naočiti gardijski zastavnik, visok i bistrog oka. Taita je naglasio da želi njegovo sudjelovanje u obavljanju tih
dužnosti. Nosili su dugu pletenu košaru koju su balzameri upotrebljavali za prijenos leševa do pogrebnog hrama.
Prazna košara bila je teža no što se moglo očekivati. Taita ih je pustio u sobu i prošaptao Hiltu.
"Sada brzo! Svaka sekunda je dragocjena." On je već zamotao Nefera u dugu bijelu plahtu, dok mu je lanena krpa
pokrivala lice. Nosači su položili košaru pokraj kreveta i prenijeli Nefera u nju. Taita je oko tijela položio jastuke
kako bi ga zaštitio za vrijeme nošenja, a zatim je spustio poklopac i klimnuo.
"Pođimo u hram", reče. "Sve je spremno."
Taita je predao svoju vreću Merenu, i oni brzo krenuše kroz prolaze i dvorište palače. Slijedili su ih zvukovi žaljenja i
naricanja. Stražari su spustili oružje i kleknuli dok je prolazio mrtvi faraon. Žene su pokrivale lica i jaukale. Sve su
svjetiljke bile pogašene, a vatre u kuhinjama bile su prigušene, tako da se dim nije dizao iz dimnjaka.
U ulaznom dvorištu, eskadron Hiltovih kola bio je spreman za pokret. Nositelji su položili dugu košaru na pod
vodećih kola i učvrstili je kožnim remenjem. Meren je položio Taitinu kožnu vreću s instrumentima u kabinu, a Taita
se popeo na kola i uhvatio uzde. Ovnujski rogovi označili su pokret, i kolona polako krene kroz vrata.
Vijest o faraonovoj smrti proširila se gradom poput kuge. Građani su se okupili oko vrata, naričući dok je kolona
prolazila. Gomile ljudi skupile su se uz put kraj rijeke. Žene su trčale i bacale svete cvjetove lotosa na košaru, žalosno
jaučući. Taita potjera konje u lagani kas,a zatim u brži. Želio je donijeti košaru u sigurnost pogrebnog hrama. Hram
Neferovog oca jos nije bio demoliran, iako je faraon Tamos prije više mjeseci prenesen u grobnicu u sumornim
brdima na zapadu.
Za Nefera još nije bio sagrađen hram, bio je tako mlad da se očekivalo da če još dugo živjeti. Njegova je smrt došla
prerano, i nisu imali drugog izbora osim da iskoriste građevinu pripremljenu za njegova oca. Visoki granitni zidovi
ružičaste boje i stubište hrama bili su smješteni na maloj uzvisini koja je gledala na zelenu rijeku. Svećenici okupljeni
u žurbi čekali su da pozdrave kolonu. Glave su im bile svježe izbrijane i premazane uljem. Bubnjevi i sistrumi udarali
su sporim ritmom dok je Taita vozio uz široki zavojiti put. Zaustavio je kola pri dnu stubišta koje se penjalo do
Dvorane žalosti. Hilto i njegovi ratnici podigli su košaru na ramena i popeli se uz stube. Svećenici su ih slijedili,
pjevajući tužbalice.Nositelji zastadoše pred otvorenim drvenim vratima Dvorane žalosti i Taita se okrene prema
svećenicima.
"Milošću i naredbom namjesnika Egipta, ja, Taita, zadužen sam za vađenje faraonovih unutrašnjih organa." Fiksirao
je visokog svećenika hipnotičkim pogledom.
"Svi drugi čekat će vani dok ja ispunim ovu svetu dužnost."
Među bratstvom Anubisa začu se žamor negodovanja. Ova odluka bila je u suprotnosti s tradicijom i njihovim
autoritetom. Ali, Taita je ozbiljno gledao svećenika,a zatim polako podigao desnu ruku držeći Lostrisin periapt. Po
njegovom uplašenom pogledu znao je da svećenik poznaje moć te relikvije.
"Bit će kako je naredio namjesnik Egipta", preda se on. "Molit ćemo se vani dok mag izvršava svoju dužnost."
Taita povede Hilta i nosače kroz ulaz i oni polako položiše košaru na pod pokraj ploče od crnog diorita u sredini
Dvorane žalosti. Taita pogleda Hilta, a stari iskusni zapovjednik dostojanstveno pođe do vrata i zatvori ih pred
okupljenim svećenicima. Zatim se vrati k Taiti. Otvore košaru i podignu Neferovo zamotano tijelo. Položiše ga na
crnu ploču.
Taita ukloni komad krpe koji je pokrivao Neferovo lice. Izgledao je blijed i lijep poput kipa mladog boga Horusa od
slonovače. Taita nježno okrene njegovu glavu na stranu, i klimne Bayu koji položi kožnu vreću s instrumentima
pokraj njegove desne ruke i otvori je. Taita uzme pincetu od slonovače, gurne je u Neferovo uho i izvuče vuneni čep.
Napunio je usta tamnom tekućinom boje rubina iz staklenog vrča i kroz zlatnu cijev pažljivo isisao Anubisov eliksir
iz Neferovih bubnjića. Kad je pogledao duboko u unutrašnjost uha, osjeti olakšanje kad je vidio da nema upale. Zatim
ulije ljekovitu mast u kanale uha i ponovno ga začepi. Bay je imao protuotrov za eliksir spreman u drugoj bočici. Kad
je otvorio čep, iz nje iziđe oštar miris sumpora i kamfora. Hilto im je pomogao da podignu Nefera u sjedeći položaj i
Taita ulije u njega čitav sadržaj bočice. Meren i ostali zbunjeno su promatrali što se događa.
Iznenada Nefer oštro zakašlja, i oni praznovjerno odskoče od ploče, načinivši znak zaštite od zla.Taita izmasira
Neferov goli vrat.On opet zakašlja, povrativši malo žuči. Dok ga je Taita postupno oživljavao, Hilto je zapovjedio
ljudima da kleknu i naveo ih da polože strašnu zakletvu tajnosti o svemu što su vidjeli. Potreseni i blijedi, zakleše se
na vlastiti život. Taita prisloni uho na Neferova leda, oslušne još malo pa klimne glavom. Opet ga izmasira i oslušne.
Pozove Baya, koji iz vrećice izvadi smotuljak osušenog bilja i zapali jedan kraj na jednoj od hramskih svjetiljki. Zatim
stavi smotuljak Neferu pod nos. Dječak kihne i pokuša okrenuti glavu. Napokon zadovoljan, Taita ga ponovno
zamota u lanenu plahtu, i još jednom da znak Hiltu i Bayu. Njih trojica okrenu se košari. Ostali zinuše od čuđenja kad
je Taita otvorio lažno dno u kojem se krio još jedan leš. I ovo tijelo bilo je umotano u bijelu lanenu plahtu.
"Dođite!", naredi Hilto. "Izvadite ga!"
Pod strogim Taitinim nadzorom i prema Hiltovim uputama, zamijenili su dva tijela. Položili su Nefera u skriveni dio
na dnu košare, ali još nisu vratili na mjesto lažno dno. Bay je čučnuo pokraj košare kako bi promatrao Nefera i
provjeravao njegovo stanje. Ostali su položili drugi leš na ploču od diorita. Taita odmota plahtu i otkrije tijelo
mladića Neferove dobi i slična oblika tijela. Njegova gusta tamna kosa sličila je Neferovoj. Hilto je bio zadužen za
nabavku leša.
To nije bilo tako teško u trenutnoj situaciji. Kuga je još uvijek harala siromašnijim područjima. Pored toga, svake
noći na ulicama grada bilo je žrtava uličnih tučnjava, ubojstava ili razbojnika. Hilto je razmotrio sve moguće
izvore.Na kraju je pronašao idealnu zamjenu za mladog faraona,u okolnostima tako savršenim za njegovu namjeru
da nisu mogle biti slučajne. Gradski stražari uhitili su tog mladića kako okrada jednog od najutjecajnijih trgovaca
prosom u Tebi, i magistrati nisu oklijevali osuditi ga na smrt davljenjem. Osuđeni mladić bio je tako sličan Neferu po
izgledu tijela i općoj gradi da bi mogao biti zamijenjen za njegovog brata. Osim toga, bio je zdrav i dobro potkožen,
ne kao izgladnjeli prosjaci i žrtve kuge. Hilto je razgovarao sa zapovjednikom gradske straže koji je bio zadužen za
pogubljenje, i za vrijeme njihovog prijateljskog razgovora tri teška zlatna prstena pronašla su put do njegove
vrećice. Dogovorili su se da se davljenje odgodi dok Hilto ne odredi vrijeme i da će krvnik posebno paziti da na žrtvi
ostavi što manje ozljeda. Kazna nad zatvorenikom izvršena je jutros i njegovo tijelo još je bilo toplo.
Posude za balzamiranje bile su poslagane na malom oltaru na kraju dvorane. Taita zapovjedi Merenu da ih donese i
otvori poklopce kako bi ih pripremio za punjenje. Dok je to radio, prevrne leš i napravi duboki rez u njegovom
lijevom boku. Nije bilo vremena za kirurške finese. Gurne ruku u otvor i izvuče crijeva, a zatim s obje ruke skalpelom
zareže duboko u unutrašnjost leša. Najprije presiječe kroz dijafragmu kako bi došao do prsne šupljine, a onda krene
dublje, iza pluća, jetre i slezene, sve dok nije presjekao spoj dušnika s plućima. Napokon okrene leš, naredi Merenu
da razdvoji guzove, i s nekoliko sigurnih pokreta prereže mišiće sfinktera na anusu.Sada su svi organi u prsima i
abdomenu bili odvojeni od tijela. Izvuče ih na dioritsku ploču u jedinstvenoj masi. Meren je problijedio, zaljuljao se
na nogama i prekrio usta rukama.
"Ne na pod, u odvod", kratko mu reče Taita.
Meren se borio protiv pobunjenika s regimentama faraona Troka na sjeveru. Ubio je čovjeka i nisu ga potresli prizori
na bojnom polju, ali sad je otrčao do kamenog odvoda u kutu i glasno povratio u njega. Okrvavljen do lakata, Taita
počne odvajati jetru, pluća, crijeva i želudac na različite hrpe. Čim je to bilo gotovo, odnese crijeva i želudac do
odvoda u kojem je već bio Merenov zadnji obrok. Ispere sadržaj razrezanog želuca i crijeva i zapakira ih u posebne
posude. Napuni svaku posudu lužnatim solima, i zapečati poklopce. Zatim opere ruke i šake u brončanim bazenima
punjenim vodom koji su služili za tu svrhu.
Upitno je pogledao Baya i Nubijac klimne ćelavom glavom ukrašenom ožiljcima, obavještavajući Taitu o Neferovom
stanju. Radeći kontroliranom brzinom, Taita zašije abdominalni rez. Zatim omota glavu, sve dok lice nije bilo
sakriveno.Kad je završio, on i Hilto prenijeli su leš do velike lužnate kupke i spustili ga u oštru alkalnu mješavinu,
sve dok iz nje nije izvirivala samo zamotana glava. Ostat će u toj kupki pokrivene glave sljedećih šezdeset dana.
Nakon toga, svećenici će ukloniti zavoje i otkriti zamjenu. Međutim, do tada će Taita i Nefer biti daleko.
Trebalo je malo više vremena da se ploča ispere vodom iz kožnih mješina, i da se spreme Taitini instrumenti, a zatim
su bili spremni za pokret. Taita je kleknuo pored košare u kojoj je ležao Nefer, i položio ruku na njegova naga prsa
kako bi osjetio toplinu njegove kože i provjerio disanje. Bilo je sporo i ravnomjerno.Povuče jedan kapak nagore i
promotri reakciju zjenice na svjetlost. Zadovoljno ustane i pokaže Hiltu i Bayu da pokriju skriveni pretinac. Kad je to
bilo gotovo,kad su počeli zatvarati poklopac košare, Taita ih zaustavi.
"Ostavite otvoreno", naredi. "Neka svećenici vide da je prazan."
Nosači su podigli košaru za ručke.Taita ih povede do vrata. Kad su se približili, Hilto ih otvori i skup svećenika sjati
se oko njih. Samo su kratko pogledali praznu košaru dok su je iznosili, a zatim gotovo nepristojno utrčaše u Dvoranu
žalosti da bi preuzeli dužnosti koje su im bile uskraćene. Nezamijećeni od gomile koja se skupila pred
hramom,Taitini judi natovariše košaru na vodeća kola i vratiše se u grad.Kad su prošli kroz glavna vrata, otkrili su
da su uske ulice gotovo puste. Stanovništvo je ili otišlo do pogrebnog hrama kako bi molilo za mladog faraona, ili su
požurili do palače na proglašenje njegovog nasljednika, mada je malo tko sumnjao u to tko će biti sljedeći faraon
Gornjeg kraljevstva.
Hilto je dovezao kola do stražarskih baraka blizu istočnih Vrata. Prenijeli su košaru kroz stražnji ulaz njegovih
osobnih odaja. amo je sve bilo spremno za Nefera. Podigli su ga iz skrivenog dijela košare i Taita je uz Bayevu pomoć
prionuo oživljavanju. Za nekoliko sati, mladić je bio dovoljno dobro da pojede malo kruha od prosa i ispije zdjelu
toplog kobiljeg mlijeka s medom. Napokon, Taita prosudi da ga smije zakratko ostaviti pod Bayevom zaštitom i
krene kroz uske prazne ulice. Pred sobom iznenada začuje divlje pokliče. Kad je stigao u blizinu palače, našao se
opkoljen masom građana koji su slavili proglašenje novog faraona.
"Vječni život njegovom svetom veličanstvu faraonu Naji Kiafanu!" urlali su u lojalnom zanosu, a vinski vrčevi
putovali su iz ruke u ruku. Masa je bila tako gusta da je Taita bio prisiljen ostaviti kola Merenu i krenuti dalje pješice.
Na vratima palače stražari ga prepoznaše, i upotrijebiše drške kopalja kako bi mu raščistili put. Kad je uspio ući,
požuri u veliku dvoranu i tamo pronađe novu masu ljudi. Svi vojni časnici, dvorjani,i državni velikodostojnici čekali
su da se zakunu na vjernost novom faraonu, ali Taitina reputacija i njegov prodoran pogled omogućili su mu prolaz
kroz gomilu do prvih redova.
Faraon Naja Kiafan i njegova kraljica bili su u privatnom kabinetu iza vrata na kraju dvorane, ali Taita nije morao
dugo čekati prije no što su ga propustili u blizinu kralja. Na svoje čuđenje otkrije da Naja već nosi dvostruku krunu i
drži žezlo i pastirski štap prekrižene na grudima. Pokraj njega, kraljica Heseret izgledala je kao da je procvala poput
pustinjske ruže pod milovanjem kiše. Bila je lijepa kao i uvijek, blijeda i smirena pod svojom šminkom, dok joj je
vješto naneseno crnilo činilo oči golemim.
Kad je Taita ušao, Naja otpusti sve oko sebe. Uskoro su njih troje bili sami. To je već samo po sebi bio znak velike
milosti. Zatim Naja odloži žezlo i pastirski štap te priđe Taiti da ga zagrli.
"Maže,nisam smio sumnjati u tebe", reče on još pompoznijim i autoritativnijim glasom no prije.
"Zaslužio si moju zahvalnost."
S desne ruke skine veličanstveni prsten od zlata i rubina, i stavi ga na Taitin desni kažiprst.
"Ovo je samo mali znak moje milosti."
Taita se začudi što mu je dao tako moćan talisman, jedino bi uvojak Najine kose ili komadić njegovog nokta bio
moćniji od toga. Heseret priđe i poljubi ga. "Najdraži Taita, oduvijek si bio vjeran mojoj obitelji. Imat ćeš zlata,
imanja i utjecaja više nego si ikad mogao poželjeti."
Nakon toliko godina, znala je o njemu tako malo.
"Samo je vaša velikodušnost veća od vaše ljepote", reče on, a ona se usiljeno nasmiješi. On se zatim okrene Naji.
"Učinio sam ono što su bogovi tražili od mene, vaša visosti. Ali, to me skupo koštalo. Nije lako poći protiv osjećaja
dužnosti ili onog što ti nalaže srce. Znate da sam volio Nefera. Sada vama dugujem istu takvu dužnost i ljubav. Ali
neko vrijeme moram žaliti za Neferom i pomiriti se s njegovom sjenkom.”
"Bilo bi zaista čudno da nemaš osjećaja prema mrtvom faraonu", složi se Naja. "Što želiš od mene, maže? Trebaš
samo reći."
"Vaša visosti, tražim vašu dozvolu da pođem u pustinju, kako bih tamo proveo neko vrijeme sam sa sobom."
"Kako dugo?", upita Naja, i Taita vidje da se uplašio mogućnosti gubitka ključa za vječni život, za koji je vjerovao da
se nalazi u Taitinim rukama.
"Ne predugo, veličanstvo", uvjeravao ga je Taita.
Naja razmisli o tome neko vrijeme. Nikada nije donosio nagle odluke. Napokon uzdahne i sjedne za niski stolić na
kojem su se nalazili papirus i igla za pisanje. Brzo mu napiše propusnicu i zapečati je svojim kraljevskim pečatom.
Bilo je jasno da je pečat izrađen prije mnogo vremena, dok je očekivao da naslijedi faraona. Dok je Naja čekao da se
osuši tinta, reče.
"Smiješ odsustvovati do idućeg razdoblja poplava Nila, ali tada mi se moraš vratiti. Ova propusnica će ti dozvoliti da
putuješ kamo želiš i da dobiješ potrebnu hranu i opremu iz kraljevskih skladišta bilo gdje u mojim zemljama."
Taita se prostre pred njim u znak zahvalnosti, ali Naja ga podigne na noge, pokazujući još jedan neobičan znak
zahvalnosti.
"Pođi, maže! Ali vrati nam se određenog dana kako bi primio nagrade koje si zaslužio."
Držeći u rukama svitak papirusa, Taita krene prema vratima, pozdravljajući Naju znakovima blagoslova i
blagostanja.
 
 
Napustili su Tebu u ranim satima idućeg jutra dok je većina grada još spavala. Čak su i stražari na istočnim vratima
zijevali i jedva držali otvorene oči. Nefera su položili u stražnji dio kola koja su vukla četiri konja. Teretne životinje
pažljivo je izabrao Hilto. Bile su snažne i zdrave, ali ne i uočljive. Kola su bila natovarena osnovnim zalihama i
opremom koja im je mogla zatrebati kad napuste riječnu dolinu. Hilto je bio obučen kao bogati farmer, Meren kao
njegov sin, a Bay kao njihov sluga. Nefera su položili na slamnati madrac na podu kola, ispod pokrivača od stavljene
kože. Sada je bio potpuno svjestan i sposoban razumjeti sve što mu je Taita htio reći.
Usprkos kraljevskoj propusnici, zapovjednik straže držao se službeno. Nije prepoznao Taitu ispod kapuljače, pa se
popeo na kola kako bi provjerio sadržaj. Kad je povukao pokrivač,pogleda ga Neferovo mršavo,blijedo lice obilježeno
crvenim kužnim točkicama koje je nacrtao Taita.Zapovjednik straže opsuje od straha i skoči s kola tako užurbano,
čineći rukama gestu za zaštitu od zla, da je ispustio svjetiljku koja mu se razbije kod nogu.
"Nestanite!", vikne on panično Hiltu. "Odvezite tog prljavog bolesnog jadnika iz grada."
Vojne ophodnje zaustavljale su ih još dva puta tijekom idućih nekoliko dana, koliko im je trebalo da prijeđu ravnicu
uz rijeku i stignu do brda koja su predstavljala granicu obrađenih zemalja i pustinje. Oba puta kraljevski svitak i
žrtva kuge bili su dovoljna propusnica za nastavak puta. Iz ponašanja ophodnji bilo je jasno da u Tebi nije otkrivena
zamjena leševa, i da nije oglašena uzbuna. Ipak, Taiti je laknulo kad su se popeli preko brda i stigli u pustinju, prateći
stari trgovački put prema Crvenom moru.
Nefer je sada već mogao sići sa svojeg kreveta u kolima, i kraće vrijeme šepati pokraj njih. U početku je bilo vidljivo
da ga noga boli, unatoč njegovom negiranju,ali uskoro je hodao lakše i dulje.Odmarali su se tri dana kod drevnog
srušenog grada Gallale.Napunili su, mješine za vodu na škrtom bunaru i pustili konje da se oporave od putovanja po
kamenitoj cesti. Bay i Taita njegovali su im noge i kopita.Kad su bili u stanju nastaviti putovanje, skrenuli su s
poznatih putova.Putujući u svježini noći, krenuše putom znanim samo Taiti koji je vodio u Gebel Nagaru.
Bay i Hilto zameli su tragove i prekrili sve znake njihovog prolaska. Do pećine su stigli sredinom noći prepune
sjajnih zvijezda. Mali izvor nije imao dovoljno vode za toliko ljudi i konja, pa su Hilto i Bay istovarivši kola krenuli
natrag, ostavivši samo Merena da poslužuje Taitu i Nefera.Hilto je napustio regimentu pod izgovorom bolesti,pa je
bio u mogućnosti vraćati se svakog punog mjeseca s Bayem i donositi im zalihe, lijekove i vijesti iz Tebe.
Prvi mjesec u Gebel Nagari prošao je brzo.Na čistom, suhom pustinjskom zraku Neferove rane zatvorile su se bez
daljnjih komplikacija, i uskoro je šepajući odlazio u pustinju u lov s Merenom.Iznenadili bi pustinjske zečeve i oborili
ih svojim štapovima za bacanje,ili bi Taita sjeo na padinu brda iznad izvora i načinio svoju čaroliju skrivanja kako bi
privukao krda gazela unutar dometa strijela.
Krajem tog mjeseca, Hilto i Bay vratili su se iz Tebe.Izvijestiše da Taitina prijevara još nije otkrivena te da faraon
Naja Kiafan zajedno s ostatkom stanovništva još uvijek vjeruje kako se Neferov leš namače u lužnatoj kupki u
Dvorani žalosti. Također su donijeli vijesti o pobunama u Donjem kraljevstvu i užasnoj osveti faraona Troka kod
Manashija. Nemiri su također planuli i u Gornjem kraljevstvu gdje je Naja,kao i Trok,povisio poreze i naredio
novačenje ljudi u vojsku.
"Ljudi su bijesni što se toliko povećava vojska kad mir vlada u zemlji", izvijestio je Hilto.
"Mislim da će se oružane pobune uskoro proširiti i na Gornje kraljevstvo, gdje će Naja postupiti prema njima
jednako blago kao na sjeveru. Oni koji su klicali ovoj dvojici faraona uskoro će to požaliti."
"Kakve još vijesti nosiš iz Donjeg kraljevstva?", upita Nefer znatiželjno.
Hilto započe dugo izvješće o trgovini i cijeni prosa te o posjetu posebnog asirskog izaslanika dvoru faraona
Troka.Nefer je nestrpljivo slušao, a kad je Hilto završio, upita.
"Kakve su vijesti o Princezi Mintaki?" Hilto se zbuni.
"Ne znam ništa o njoj. Mislim da je u Ayarisu,ali nisam siguran.”
Dok je dolazio k njima, Hilto je naišao na trag velikog krda oriksa, i zatražio Taitinu dozvolu da ih slijedi i lovi.
Sušena divljač dobro bi im došla, pa se Taita spremno složio. No, odlučio je da Nefer još nije dovoljno ojačao da se
pridruži lovačkoj skupini. Začudo, to ga nije oneraspoložilo, već predloži da Taita pođe s lovcima kako bi im svojim
magičnim moćima pomogao da pronađu i ulove plijen.
Čim je ostao sam u pećini, Nefer otvori mali sanduk od cedrovine koji je sadržavao svježe svitke papirusa i
materijala za pisanje koji mu je donio Hilto i poče sastavljati pismo Mintaki. Znao je sa sigurnošću da su do sada
vijesti o njegovoj smrti stigle do Ayarisa. Sjetio se svoje strašne patnje kad je čuo lažne izvještaje o Mintakinoj smrti
kod Balasfure, i htio ju je poštedjeti takve boli. Također joj je htio objasniti da su Naja i Trok poništili njihove zaruke,
no, on ju još uvijek voli više od vlastitog vječnog života, i neće mirovati sve dok mu ona ne bude žena. Sve to trebalo
je napisati jezikom koji neće značiti ništa ikome osim Mintake, za slučaj da svitak padne u pogrešne ruke. Na početku
pisma, pozdravio ju je kao "Prvu zvijezdu". Ona će se sjetiti kako mu je, kad su prvi put raspravljali o izvoru njenog
imena, rekla: "Ja sam dobila ime po trećoj zvijezdi u pojasu nebeskog Lovca." On je odgovorio: "Ne, ne trećoj. Prvoj
od cijelog nebeskog svoda." Ispisivao je hijeroglifske simbole vrlo pažljivo. Oduvijek je bio odličan u pisanju.
Potpisao se kao "Luda iz Dabbe", siguran da će ona prepoznati podsjetnik na trenutke kad su bili sami u pustinji.
Kad su se lovci vratili i počeli se gostiti svježim mesom oriksa, Nefer je čekao priliku za privatni razgovor s Hiltom.
Ona se pojavila kad je Taita napustio krug oko logorske vatre kako bi malo prošetao u pustinjskoj noći. Hilto je donio
nekoliko velikih vrčeva piva iz Tebanskih zaliha, a Taita je popio zdjelu ili dvije, ali jedan od malobrojnih znakova
njegove starosti bila je brzina kojom je napitak prolazio kroz njega. Čim se on udaljio, Nefer se nagne Hiltu i šapne.
"Imam za tebe posebnu dužnost."
"Bit će mi čast, vaše veličanstvo." Nefer mu preda mali svitak papirusa.
"Čuvaj ovo svojim životom", naredi mu. Kad je Hilto spremio svitak u svoj šal, Nefer mu naredi da ga isporuči
princezi u Ayarisu. Završio je s upozorenjem. "Ne govori nikome ništa o ovome. Čak niti magu. Zakuni mi se!"
Iduće večeri nakon zalaska sunca Hilto i Bay napustili su Gebel Nagaru. Salutirali su Neferu, zamolili Taitu za
blagoslov i čaroliju zaštite, a zatim su krenuli u divljinu obasjanu zvijezdama. Konji su vukli kola uz prvu padinu
brda i kroz srebrene stijene koje su pucketale hladeći se u noći. Hodajući pred konjima,Bay se iznenada presavije,
iznenađeno vikne na svojem divljem jeziku i posegne za amajlijom od lavlje kosti na svojoj ogrlici. Pokaže čudnu
priliku koje se pojavila medu sjenama stijena. Hilto je bio još uzbuđeniji.
"Makni se, zla sjenko", vikne udarajući bičem, i načini znak protiv zla, a zatim izgovori napjev da otjera sve duhove i
čudovišta.
"Mir, Hilto!" prikaza napokon progovori. Mjesec je bio tako sjajan da je bacao dugu sjenu duž stjenovitog tla i činilo
se da glava stvorenja sjaji poput otopljenog srebra.
"To sam ja, mag Taita."
"Ne možeš biti ti!", vikne Hilto. "Ostavio sam Taitu u Gebel Nagari nakon zalaska sunca. Znam te. Ti si neka strašna
sjenka iz podzemlja, koja se pravi da je mag." Taita im priđe i uhvati Hiltovu ruku s bičem.
"Osjeti moju toplinu", reče, a zatim podigne Hiltovu ruku na svoje lice.
"Osjeti moje lice, i slušaj moj glas." Međutim, stari ratnik bio je uvjeren u to tek kad je Bay dodirnuo Taitina prsa
lavljom kosti, omirisao njegov dah tražeći smrad grobnice, i izjavio da je to zaista on.
"Ali kako si stigao do ovog mjesta prije nas?" upita on.
"To su putovi adepta", reče mu Bay tajanstveno. "Najbolje je ne postavljati to pitanje."
"Hilto, nosiš sa sobom nešto što nas sve dovodi u smrtnu opasnost." Taita prijeđe na bit stvari.
"Ispušta smrad smrti i zbunjenosti."
"Ne mogu se sjetiti što bi to moglo biti", reče Hilto nelagodno.
“To je nešto što ti je povjereno od samog Egipta", ustrajao je Taita. "I ti to dobro znaš."
"Od samog Egipta." Hilto se počeše po bradi, i odmahne glavom. Taita ispruži ruku, a Hilto uzdahne i kapitulira bez
daljnjeg opiranja. Posegne u kožnu vrećicu za pojasom i izvadi svitak. Taita ga uze.
"Ne govori ništa o tome", upozori ga Taita, "nikome, pa ni samom faraonu. Čuješ li me, Hilto?"
"Čujem te, maže." Taita je držao papirus u desnoj ruci i promatrao ga. Nakon nekoliko sekundi, mala svjetlost
pojavila se na svitku, dim se podigne u noćni zrak, i odjednom se svitak zapali. Taita ga pusti da mu izgori medu
prstima ne obazirući se na vrućinu, a zatim smrvi pepeo u prah.
"Magija", dahne Hilto.
"Jednostavno", progunđa Bay, "to je nešto što može čak i početnik." Taita podigne ruku u blagoslovu.
"Neka vas bogovi čuvaju na vašem putovanju", reče.
 
Nešto kasnije, promatrao je kako kola odmiču i stapaju se s tamom. Vrativši se na malo ognjište u pećini Gebel
Nagare,Taita je grijao stare kosti nakon pustinjske hladnoće i proučavao Neferov usnuli lik prekriven ovčjom kožom.
Nije se ljutio zbog dječakovog naivnog pokušaja da ga nadmudri. Starost mu nije umanjila humanost, niti pomutila
njegova sjećanja na muke koje prouzrokuje strast.Suosjećao je s Neferovom željom da ublaži Mintakine strahove i
patnje. Tome je dodao i duboke osjećaje koje je gajio prema Mintaki, a koji su graničili s ljubavlju. Nikada ne bi
suočio Nefera s mogućim posljedicama njegovog suosjećajnog čina. Dozvolit će mu da se zanosi pomišlju da će
Mintaka uskoro saznati da je on živ.
Čučne pokraj mladića i bez dodirivanja polako ude u dječakovo unutrašnje biće. To je bilo lako, jer tu je moć često
primjenjivao na svojem pacijentu. Nefer se pomakne u snu i progunda nešto besmisleno. Čak i u dubokom snu,
Taitina moć, prebačena poput mreže preko njega, dodirnula ga je i gotovo probudila. Njegovo je tijelo bilo skoro
oporavljeno. Taita krene dublje. Duh mu je bio snažan, i nepovrijeđen mukama kroz koje je prošao. Uskoro će biti
spreman za nove izazove.
Vrati se do vatre i baci na nju još nekoliko grančica bagrema. Zatim se ugodno smjesti. Nije želio spavati, njegovo
tijelo trebalo je malo sna. Htio je otvoriti um strujama koje su stvorili udaljeni i bliski događaji. Pustio ih je da se
kovitlaju oko njega kao da je stijena u rijeci postojanja.
Sljedeći mjesec prošao je brže od prethodnog.Nefer je ojačao i postao nemiran. Svakim danom njegovo je šepanje
bilo sve manje uočljivo, sve dok nije potpuno nestalo.Ubrzo se mogao utrkivati s Merenom od dna doline do vrha
brda.Ta natjecanja postala su neizostavan dio njihova života u oazi. U početku, Meren je pobjeđivao s lakoćom, ali
uskoro se to promijenilo.
U zoru dvadesetog dana nakon Hiltovog odlaska, krenuli su od ulaza u pećinu i jurili preko kamenitog tla doline
rame uz rame, ali kad su se počeli uspinjati uz dinu, Nefer je prešao u vođstvo.Na pola uspona naglo je ubrzao i
ostavio Merena daleko iza sebe.Kad je stigao do vrha, okrenuo se i nasmijao Merenu. Njegovi dugi, gusti pramenovi
lepršali su mu oko ramena na jutarnjem vjetru. Jutarnje sunce dizalo se iza njega i zlatne zrake stvarale su mu
svjetlosni oreol oko glave.
Taita je sve to promatrao iz doline htijući se vratiti u pećinu, kad ga zaustavi čudan zvuk iz pustinje. Pogleda u nebo i
ugleda tamnu točku koja je kružila u plavetnim visinama. Osjeti prisutnost božanstva. Krik se ponovno začuo, tiho, u
daljini, ali prodirao je u srce, nezaboravan krik kraljevskog sokola.
Nefer ga je također čuo na vrhu dine, i pogledom potraži njegov izvor. Ugleda mali lik u daljini i podigne ruke prema
njemu. Sokol se obruši kao da je to bila naredba i činilo se da se povećava. Vjetar mu je šumio preko krila dok je
ponirao ravno prema Neferu. Kad bi ga pogodio pri toj brzini, slomio bi mu kosti i razderao meso, ali Nefer se nije
niti pomaknuo. Sokol prekine poniranje u posljednjoj sekundi i zastane u zraku iznad dječakove glave, mašući
krilima. Nefer posegne i gotovo dodirne prelijepo perje na njegovim prsima. Za trenutak, Taita pomisli da će mu
ptica dozvoliti da je uhvati, ali tada sokol promijeni ritam zamaha i podigne se u visinu. Zatim ponovno ispusti onaj
samotni, ponosni krik, pa pojuri prema suncu. Činilo se da nestaje u vatrenoj lopti.
 
Prilikom svoje posljednje posjete Gebel Nagari, Hilto mu je donio teški ratni luk. Prema Taitinim uputama, Nefer je
vježbao gađanje svakog dana, izgrađujući tako leđne i ramene mišiće, sve dok nije bio u stanju podići oružje,
nategnuti tetivu do kraja i smireno naciljati bez da mu se ruka umori i zadrhti. Tada bi, na Taitin znak, visoko
izbacivao strijelu koja je pogađala metu udaljenu dvjesto koraka.
Kasnije je odrezao je teški štap od bagrema iz šumarka u podnožju brda i rezbario ga sve dok nije bio savršeno
izbalansiran, idealne dužine. U hladovini jutra, on i Taita borili su se na tradicionalni način.U početku, Nefer nije
udarao punom snagom poštujući Taitinu dob, ali mag mu je okrvavio tjeme i stvorio kvrgu na glavi. Bijesan i
ponižen, Nefer ga je napao bez sustezanja, no starac je bio brz i spretan. Skočio bi izvan dosega Neferovog zamaha, a
zatim strelovito uletio kako bi ga udario u nezaštićeno koljeno ili lakat. Taita nije zaboravio svoju vještinu sa
sječivom.
Hilto im je donio naramak teških srpolikih mačeva, i kad je Taita zaključio da su dovoljno vježbali sa štapovima,
iznio je mačeve i naučio Nefera i Merena cijeli repertoar uboda, zamaha i blokada. Natjerao ih je da svaki potez
ponove pedeset puta, a zatim počnu iznova.Do trenutka kad je zaustavio vježbu zbog večere,Nefer i Meren bili su
rumeni i znojni kao da su se okupali u Nilu. Taitina koža bila je suha i hladna. Kad je Meren to primijetio, starac se
nasmiješio.
"Ja sam izbacio svoju zadnju kap znoja prije no što ste se rodili."
Nefer i Meren također bi se poneku večer skinuli do gola, premazali se uljem i potom hrvali, dok je Taita nadzirao
borbe i povremeno im davao upute i savjete. Iako je Meren bio viši za šaku i teže građe, Nefer je imao prirodnu
ravnotežu i Taita ga je naučio kako da iskoristi protivnikovu težinu protiv njega. Naizmjence su bacali jedan
drugoga.
Tijekom večeri, sve do kasno u noć, Taita i Nefer sjedili bi pokraj vatre i razgovarali o svemu i svačemu, od medicine
i politike do rata i religije. Često bi Taita iznio neku teoriju i zatražio od Nefera da pronađe pogreške u njegovim
argumentima.Postavljao je skrivene zamke i nelogičnosti u te lekcije, a Nefer ih je otkrivao i propitivao sve češće, i sa
sve većom oštroumnošću. A tu je uvijek bila i bao ploča nad kojom se moglo razbijati glavu u rješavanju zakonitosti i
beskonačnih mogućnosti skrivenih u potezima i položaju kamenčića.
“Kad bi mogao shvatiti sve što se može znati o bao kamenčićima, znao bi sve što se može znati o životu u cjelini",
rekao mu je Taita. "Suptilne nijanse igre izoštravaju um i usklađuju ga s većim misterijima."
Mjesec je prošao tako brzo da je Nefer bio iznenađen kad je, jureći kroz pustinju u potjeri za smrtno ranjenom
gazelom, na obzoru ugledao mali oblak žute prašine izobličen zbog toplog zraka, a pod njime kola koja su se vraćala
iz riječne doline. U trenutku zaboravi na gazelu koju je proganjao i pojuri u susret Hiltu. Iako je Hilto bio naviknut na
dokaze fizičkih sposobnosti svojih ljudi, bio je impresioniran brzinom kojom je Nefer jurio prema njemu.
"Hilto!", vikao je Nefer iz daljine, bez ikakvog znaka otežanog disanja.
"Neka te bogovi vole i podare ti vječni život!”
“Kakve su vijesti? Kakve su vijesti?"
Hilto se pravio daje pogrešno razumio pitanje i, dok je Nefer hodao uz njega, započe dugi govor o političkim i
društvenim zbivanjima u kraljevstvima.
"Na sjeveru se podigla još jedna pobuna. Ovog puta Troku je bilo teže ugušiti je. Izgubio je četiri stotine ljudi u tri
dana teških borbi, a polovina pobunjenika izbjegla je njegovom bijesu."
"Hilto, znaš da to nije ono što sam htio čuti od tebe." Hilto glavom pokaže na Baya.
"Možda ovo nije pravo vrijeme za razgovor o nekim stvarima", reče taktično. "Vaše veličanstvo, ne bismo li o tome
nasamo razgovarali kasnije?"
 
Nefer je morao obuzdati svoje nestrpljenje. Dok su te večeri sjedili oko logorske vatre pred ulazom u pećinu, za
Nefera je bilo pravo mučenje slušati Hiltov detaljan izvještaj u kojem je najvažnije bilo da je zamjena tijela otkrivena
tek kad su svećenici Anubisa odmotali glavu leša u Dvorani žalosti. Faraon Kiafan učinio je sve što je mogao da zataji
ovu vijest i spriječi da se pročuje u javnosti.Temelji njegove vlasti bili bi potkopani kad bi ljudi posumnjali da je
Nefer još živ. Međutim, bilo je nemoguće održati takav izvanredan događaj tajnom, kad je tome svjedočilo mnogo
ljudi, svećenika i dvorjana. Hilto je izvijestio da su glasine prostrujale ulicama i trgovima grada Tebe i okolnim
gradićima i selima.
Djelomično zbog tih glasina proširili su se i ojačali nemiri u oba kraljevstva. Pobunjenici su sebe nazivali Plava
frakcija. Plavo je bila boja tamozijske dinastije, Najina je boja bila zelena, a Trokova crvena. Pokraj toga, na istoku su
se pojavili problemi.Egipatski faraoni vratili su hurijskog ambasadora njegovom gospodaru, kralju Sargonu od
Babilona, tog moćnog kraljevstva između Eufrata i Tigrisa, sa zahtjevom da se Sargonova godišnja daća povisi na
dvadeset lakha zlata. To je bio golem iznos, na koji Sargon nikada neće pristati.
"To je, dakle, razlog za povećavanje vojski u oba kraljevstva", reče Taita kad je Hilto završio.
"Napokon je jasno da su se faraoni polakomili za bogatstvima Mezopotamije. Namjeravaju poći u osvajanja. Nakon
Babilona, okrenut će se na Libiju i Kaldeju. Neće posustati dok im cijeli svijet ne bude pod nogama." Hilto je bio
zapanjen.
"Nisam razmišljao o tome, ali vjerojatno si u pravu."
"Lukavi su poput dva stara babuna koja pljačkaju polja seljaka uz rijeku. Znaju da rat objedinjuje zemlju.Ako krenu
na Mezopotamiju, stanovništvo će ih podržati u patriotskom ludilu.Vojsci se sviđa mogućnost stjecanja plijena i
slave.Trgovcima se sviđa mogućnost povećane trgovine i zarade. To je sjajan način da se ljudima skrene pažnja s
njihovih problema."
"Da", Hilto klimne. "Sada to vidim."
"Naravno, to je dobro za nas", razmišljao je Taita. "Tražio sam za nas utočište. Ako je u ratu s Trokom i Najom,
Sargon će nam pružiti dobrodošlicu."
"Napuštamo Egipat?", upadne Hilto. Taita mu objasni.
"Sada kad Naja i Trok znaju da je Nefer još živ, krenut će za nama. Cesta prema istoku jedina nam je mogućnost.
Nećemo otići na dugo, samo dok ne ojačamo i ne dobijemo veću podršku u dva kraljevstva, kao i moćne saveznike.
Tada ćemo se vratiti i tražiti pravdu za faraona Nefera."
Promatrali su ga u tišini oporavljajući se od šoka zbog vijesti. Nisu razmišljali tako daleko unaprijed, i nikada im nije
palo na pamet da će možda biti prisiljeni napustiti svoju domovinu. Nefer prekine tišinu.
"Ne možemo to učiniti", reče on. "Ne mogu napustiti Egipat."
Taita pogledao ostale i mahne glavom pokazujući im da ih napuste. Hilto, Bay i Meren poslušno su ustali i napustili
pećinu. Taita je očekivao takav razvoj događaja. Znao je da će mu trebati njegovo cjelokupno lukavstvo za rješavanje
problema, jer Neferovo lice poprimilo je tvrdoglavi izraz koji je Taita dobro poznavao. Znao je da će Nefer teško
promijeniti svoj stav. Dječak je gledao u vatru, i Taita shvati da ga mora natjerati da prekine tišinu. Kad to učini,
Taitin položaj bit će osnažen.
"Trebao si razgovarati sa mnom o ovom planu", reče Nefer napokon. "Nisam više dijete, Taita. Ja sam muškarac i
faraon."
"Rekao sam ti svoje namjere",reče Taita tiho.
Opet su sjedili u tišini, promatrajući vatru. Taita osjeti kako se u Neferovoj odlučnosti pojavljuju pukotine. Napokon
Nefer opet progovori.
"Vidiš, tu je Mintaka."
Taita je još šutio. Intuitivno je shvatio da se u njihovom odnosu pojavljuje kriza. To se moralo dogoditi prije ili
kasnije, pa je nije pokušao izbjeći.
"Poslao sam Mintaki poruku", reče Nefer. "Rekao sam joj da je volim, i zakleo joj se na vlastiti život i vječnu dušu da
je neću napustiti."
Sada je Taita prekinuo šutnju.
"Jesi li siguran da je Mintaka dobila tu tvoju brzopletu zakletvu koja bi dovela tebe, nju i sve oko vas u smrtnu
opasnost?"
"Da, naravno. Hilto..."
Nefer zastane i njegov izraz lica se promijeni dok je promatrao Taitu preko logorske vatre. Iznenada, skoči na noge i
pode k ulazu u pećinu. Nije se kretao kao dječak već kao čovjek ispunjen gnjevom. U ovih nekoliko kratkih mjeseci
potpuno se promijenio. Taita osjeti duboko zadovoljstvo. Put pred njima bit će težak, i Neferu će biti potrebni nova
snaga i odlučnost.
"Hilto!" vikne Nefer u tamu. "Dođi k meni."
Možda je Hilto u njegovom glasu prepoznao novi zapovjedni ton, jer došao je brzo i kleknuo pred Neferom na jedno
koljeno.
"Veličanstvo?", reče.
"Jesi li predao poruku koju sam ti povjerio?", upita Nefer. Hilto pogleda Taitu pokraj vatre.
"Ne gledaj njega", obrecne se Nefer. "Postavio sam ti pitanje, odgovori mi." "Nisam predao poruku", odgovori Hilto.
"Želiš li čuti razlog?"
"Dobro znam razlog", reče Nefer zloslutno.
"Ali počuj me. Ako me ikad u budućnosti svjesno odbiješ poslušati, platit ćeš najvećom kaznom."
"Razumijem", reče Hilto bezizražajno.
"Ako ti se ikad ponudi izbor između faraona i starca koji zabada nos, izabrat ćeš faraona. Je li ti to jasno?"
"Jasno mi je poput sunca u podne." Hilto obori glavu, ali se nasmije u bradu. "Izbjegavao si moja pitanja, Hilto. Sada
mi reci kakve imaš vijesti o princezi?"
 Hilto se uozbilji,otvori usta i ponovno ih zatvori,pokušavajući skupiti hrabrost za loše vijesti.
"Govori!", naredi Nefer." Jesi li već zaboravio svoju dužnost?"
"Vaše veličanstvo, vijesti vam neće biti po volji. Prije šest tjedana, princeza Mintaka udala se u Ayarisu za faraona
Trok Uruka."
Nefer se ukoči. Dugo vremena, jedini zvuk u pećini bilo je pucketanje cjepanica u vatri. Zatim bez riječi iziđe pokraj
Hilta u pustinjsku noć.
Kad se vratio, zora se već počela nazirati na istočnom nebu. Hilto i Meren bili su zamotani u svoje pokrivače od ovčje
kože u stražnjem dijelu pećine, ali Taita je sjedio u istom položaju u kojem ga je Nefer ostavio. Za trenutak, pomislio
je da i starac spava. Tada Taita podigne glavu i pogleda ga očima koje su bile sjajne i budne u odsjaju vatre.
"Bio sam u krivu, a ti si imao pravo. Trebam te sada više nego ikada, stari prijatelju", reče Nefer. "Hoćeš li ostati uz
mene?"
"Ne moraš ni pitati", reče Taita blago.
"Ne mogu je ostaviti s Trokom", reče Nefer.  
"Ne."
Nefer sjede nasuprot Taite, koji sporo i duboko uzdahne. Oluja je prošla. Još su bili zajedno. Nefer dohvati
pougljenjeni komad drva s vatre i gurne ga dublje u plamenove. Zatim opet pogleda Taitu.
"Pokušavao si me naučiti da gledam u daljinu", reče on.
"Nisam nikad imao dara za to. Sve do protekle noći. Tamo vani, u tami i potpunoj tišini, opet sam pokušao doći do
Mintake. Ovaj put vidio sam nešto, Taita, ali u magli, i nisam razumio što je to."
"Tvoja ljubav prema njoj učinila te osjetljivim za njenu auru", objasni Taita. "Što si vidio?"
"Vidio sam samo sjene, ali osjetio sam duboku bol i tugu. Osjetio sam tako snažan očaj da sam i sam poželio umrijeti.
Znao sam da su to Mintakini osjećaji, a ne moji."
Taita je bezizražajno gledao u vatru, i Nefer nastavi.
"Moraš je pogledati za mene, Taita. Nešto strašno se događa. Samo joj ti sada možeš pomoći."
"Imaš li kod sebe nešto Mintakino?" upita on. "Neki dar ili zalog koji ti je ostavila?" Nefer posegne rukom za ogrlicom
koju je nosio oko vrata. Dodirne mali zlatni medaljon koji se nalazio u sredini lanca.
"To mi je najdragocjenija stvar koju posjedujem." Taita ispruži ruku preko vatre.
"Daj mi to."
Nefer je oklijevao, a onda uzme amulet u šaku.
"Njeni prsti posljednji su dodirnuli medaljon, osim mojih. Sadrži uvojak njezine kose."
"Onda je vrlo moćan. Sadrži njenu bit. Daj mi ga, ako želiš da joj pomognem." Nefer mu preda medaljon.
"Čekaj ovdje", reče Taita i ustane.
 
Iako je cijelu noć sjedio prekriženih nogu, u njegovim pokretima nije bilo ukočenosti,kretao se poput mladića. Izišao
je na svitanje dana i popeo se na vrh dina, a zatim uhvatio rubove svojeg chitona i čučnuo u pijesku, gledajući izlazak
sunca. Pritisnuo je Mintakin amulet na čelo i zatvorio oči. Počeo se lagano ljuljati s jedne strane na drugu.Sunce se
popelo na horizontu i zabljesnulo mu lice. Činilo se da je amulet u njegovoj desnoj ruci oživio. Taita osjeti kako
lagano pulsira u ritmu s njegovim otkucajima srca. Otvori um i pusti da struje života slobodno udu i teku kroz njega
poput velike rijeke.
 Njegov se duh oslobodi od tijela i poleti uvis. Kao na krilima divovske ptice, vidio je kratke, kaotične prizore zemalja
i gradova, šuma, ravnica i pustinja daleko pod sobom. Vidio je vojske u pokretu,i formacije bojnih kola obavijenih
oblacima žute prašine u kojoj su svjetlucali vrhovi kopalja. Vidio je brodove koje udaraju vjetrovi i morski valovi.
Vidio je gradove kako gore dok ih vojske pljačkaju, i čuo čudne glasove u glavi, znajući da oni dolaze iz prošlosti i
budućnosti. Vidio je lica odavno mrtvih ljudi, i onih koji se još nisu rodili. Kretao se dalje, i duh mu je prolazio preko
prostranstava, ali amulet mu je cijelo vrijeme služio kao putokaz.
Zazvao ju je u svojem umu, Mintaka! i osjetio kako se amulet zagrijava u njegovoj ruci, a zatim postaje vruć. Polako,
slika se razbistrila.
Začuo je njen melodiozni glas kako odgovara.
"Ovdje sam. Tko me zove?"
"Mintaka, to sam ja, Taita", odgovori on, ali tada nešto zlo prekine vezu medu njima.
Mintaka je nestala, i umjesto nje osjeti neku kobnu prisutnost. Usredotoči sve svoje moći na to,pokušavajući razbiti
tamne oblake.Činilo se da se zgušnjavaju, a potom su dobili oblik kobre koja se uzdiže, onog istog zlokobnog bića
koje su on i Nefer susreli u gnijezdu kraljevskog sokola na liticama Bir Umm Masare. U duhu se hrvao s kobrom
tjerajući je svojim moćima, ali umjesto da nestane, slika zmije postajala je jasnija i još više prijeteća. Iznenada shvati
da se ne radi o fizičkoj manifestaciji, već o izravnoj smrtonosnoj opasnosti u kojoj se nalazi Mintaka.
Udvostruči svoje napore da se probije kroz zastore zla i da je dosegne, ali medu njima je bilo toliko boli i tuge da su ti
osjećaji predstavljali neprobojnu barijeru.Tada ugleda ruku,tanku,elegantnu,koja je posegnula prema zlokobnoj
glavi prekrivenoj ljuskama.Znao je da je to Mintakina ruka, jer je plavi prsten od lapis lazulija imao ugraviran njen
znak.Držao je otrovnu zmiju pod kontrolom svom svojom životnom silom, spriječivši je da ugrize Mintaku za ruku
dok ju je ova gladila po vratu. Kobra se napola okrenula od nje, poput mačke koja pruža glavu tražeći milovanje.
"Neka učini ono što treba učiniti", Taita začuje Mintakin glas, a drugi glas, kojeg je također prepoznao, odgovori.
"Ovo nisam vidjela nikada prije. Moraš udariti glasnika svojom rukom. To će ga sigurno natjerati da ti izruči dar
boginje."
Bio je to glas visoke svećenice Hatorinog hrama u Ayarisu. Taita shvati sve. Mintaka, izvan sebe od boli, odlučila je
poći putem boginje.
"Mintaka!", svim silama pokuša je dosegnuti i napokon uspije.
"Taita?", prošapta ona, a budući da ga je napokon postala svjesna, njegov se vidik proširio, tako da je mogao sve
jasno vidjeti. Mintaka se nalazila u sobi s kamenim zidovima. Klečala je pred košarom. Svećenica je bila pokraj nje, a
pred njom se uzdizala smrtonosna zmija.
"Ne smiješ poći tim putem", zapovjedi joj Taita. "On nije za tebe. Bogovi su ti pripremili drukčiju sudbinu. Čuješ li
me?"
"Da!" Mintaka okrene glavu prema njemu, kao da vidi njegovo lice.
"Nefer je živ. Živ je. Čuješ li me?"
"Da! O, da."
"Budi snažna, Mintaka. Doći ćemo po tebe. Nefer i ja ćemo doći po tebe." Njegova je koncentracija bila tako snažna da
je zabio nokte duboko u dlanove ruku dok nisu prokrvarili, ali više je nije mogao cuti. Počela se udaljavati od njega,
njen lik se gubio, ali prije no što je nestala, vidio je njezin osmijeh, prekrasan prizor pun ljubavi i obnovljene nade.
"Budi snažna!", reče joj. "Budi snažna, Mintaka!" Odjek njegovoga glasa kao da mu se vratio s velike udaljenosti.
 
Nefer ga je čekao u podnožju dina. Taita je dospio tek do pola puta niz padinu, kad je dječak shvatio da se dogodilo
nešto važno.
"Vidio si je!", vikne, a to nije bilo pitanje. "Što joj se dogodilo?", upita i potrči prema Taiti.
"Ona nas treba", reče Taita, i položi ruku na Neferovo rame. Nije mu mogao pričati o dubinama očaja u kojima je
pronašao Mintaku niti o sudbini koju je namijenila sebi.Nefer to ne bi mogao podnijeti.Ta spoznaja mogla bi ga
natjerati na neki ludi pothvat koji bi ih oboje uništio.
"Bio si u pravu",nastavi Taita."Svi moji planovi da napustimo zemlju i pronađemo utočište na istoku moraju se
odgoditi. Moramo poći do Mintake. Obećao sam joj."
"Da!", složi se Nefer. "Kad možemo krenuti u Ayaris?" Taita odgovori.
"Hitno je. Poći ćemo odmah."
 
Trebalo je petnaest napornih dana putovanja da dođu do maloga garnizona i konjušnice Thane koja se nalazila na
dan putovanja južno od Ayarisa. Za vrijeme putovanja konje su mijenjali četiri puta,Taita je upotrijebio kraljevsku
potvrdu koju mu je dao Naja da zamijeni premorene životinje i obnovi njihove zalihe u vojnim garnizonima i
taborima kroz koje ih je vodio put. Otkad su napustili Gebel Nagaru, neprestano su razrađivali planove, znajući da se
suprotstavljaju moći faraona Trok Uruka. Časnici s kojima su razgovarali u garnizonima procijenili su da Trok sada
ima na raspolaganju dvadeset i sedam opremljenih i obučenih regimenata i skoro tri tisuće bojnih kola. Nasuprot
tome, oni su imali prastara teretna kola labavih stražnjih kotača i središnjeg dijela pričvršćenog šibama i kožnim
vrpcama.Bilo ih je samo četvero, Nefer i Meren, Hilto i Bay. Ali, tu je bio i Taita.
"Mag vrijedi najmanje dvadeset sedam regimenti", reče Hilto, "dakle, ravnopravni smo s Trokom."
Hilto je poznavao zapovjednika logora u Thani, starog, iskusnog ratnika imenom Socco. Nekada davno, prošli su
zajedno Crvenu cestu. Borili su se, pijančevali i kurvali zajedno. Nakon što su se sat vremena prisjećali starih
vremena i podijelili zdjelu gorkog piva, Hilto mu je dao svitak s potvrdom. Socco ga je okrenuo naopako i pravio se
da razumije što čita.
"Pogledaj faraonov znak", Hilto dodirne pečat.
"Ako te imalo poznajem,a tako mi Horusa,poznajem te, rekao bih da si taj lijepi crtež sam nacrtao." Socco vrati svitak
Hiltu.
"Što trebaš, stari razbojniče?"
Izabrali su odmorene konje iz stada od nekoliko stotina životinja. Taita je otišao do redova bojnih kola koja su
upravo stigla iz Avarisa. Izabrao je tri vozila, i za njih su privezali konje. Kad su napustili Thane, Taita je vozio stara
kola. Meren, Hilto i Nefer vozili su svaki svoja kola, dok je Bay išao za njima, tjerajući dvadeset rezervnih konja. Nisu
krenuli ravno u Ayaris, već su zaobišli grad kako bi mu prišli s istoka.Na rubu pustinje nalazila se mala oaza koju su
koristili beduini i trgovačke karavane na putu za Orijent.Dok su ostali istovarivali hranu za konje koju su nosili od
Thane,timarili konje i podmazivali osovine novih kola, Taita je pošao kupovati od asirskog vode obližnje karavane.
Kupio je prljavu, poderanu odjeću i dvadeset vunenih sagova istkanih u zemljama uz Daleko more. Bili su loše
izrađeni, od nekvalitetnog materijala, a bio ih je prisiljen kupiti po apsurdno visokoj cijeni.
"Taj asirski majmun je najobičniji pljačkaš", progunđao je dok su utovarivali sagove na kola.
"Zašto su nam potrebni?", upita Nefer, ali Taita se pravio da nije čuo pitanje.
 Te noći Taita je obojio svoju srebrenu grivu ekstraktom iz kore mimoze, što je dramatično promijenilo njegov
izgled.
U jutarnjem sumraku,ostavili su Baya da čuva stado konja i kola.Ušli su u pretrpana teretna kola, sjeli na hrpu
prašnjavih sagova, i krenuli na zapad prema Ayarisu. Bili su obučeni u kupljene krpe. Taita je nosio dugu tuniku, a
donja strana lica bila mu je skrivena velom, po modi građana Ura iz Kaldeje. S kosom obojenom u crno, nitko ga nije
mogao prepoznati.
Kad su stigli do kraljevskog grada sjevera, spustila se večer. Izvan gradskih zidina nalazilo se naselje u kojem je
živjelo nekoliko tisuća duša, uglavnom prosjaka, glumaca i stranih trgovaca.Podigli su tabor među njima.Rano
idućeg jutra ostavili su Merena da pazi na kola te se pošli pridružiti se gomili što je pred gradom čekala otvaranje
gradskih vrata.
Prošavši pokraj stražara, Hilto je krenuo u obilazak krčmi i bordela u uskim ulicama stare četvrti, nadajući se da će
tamo pronaći neke od svojih starih ljubavnica i suboraca i saznati od njih najnovije vijesti. Taita je poveo Nefera i oni
krenuše prema vratima palače kroz masu ljudi na ulicama probuđenog grada. Taita nije ni pokušao ući u palaču, već
su jutro proveli slušajući čavrljanje ljudi, izmjenjujući poneku riječ s drugim besposličarima.
Taita je započeo razgovor s trgovcem iz Babilona, obučenim slično kao i on, koji se predstavio kao Nintura. Taita je
govorio akadijski jezik kao da je rođen u Mezopotamiji, zbog čega je i izabrao takvu masku. Njih dvojica podijelili su
zdjelu kave skuhane od rijetkog i skupog zrnja uvezenog iz Etiopije. Taita je upotrijebio sve svoje moći da očara
Ninturu, koji je posljednjih deset dana boravio u blizini palače, čekajući da pokaže svoju robu Trokovoj novoj
nevjesti. Već je platio ogroman bakšiš koji je vezir palače zahtijevao za pristup mladoj supruzi, ali mnogi drugi došli
su prije njega.
"Kažu da Troka njegova mlada supruga tretira okrutno. Ne pušta ga u svoj krevet." Nintura se naceri.
"Lud je za njom, poput jelena u doba parenja, ali njene su noge prekrižene, a vrata u njenu sobu zaključana. Trok
pokušava pridobiti njenu ljubav skupim darovima. Kažu da joj ne odbija ništa. Ona kupuje sve što joj se ponudi, a
tada, da bi mu prkosila, ponovno to prodaje za samo djelić cijene koju je on morao platiti, i dijeli zaradu gradskoj
sirotinji."
Pljesnuo se rukom po koljenu i prasnuo u smijeh.
"Kažu da kupuje jednu te istu stvar više puta, a Trok i dalje plaća."
"Gdje je Trok?", upita Taita.
"Ratuje na jugu", odgovori Nintura.
"Zatire plamen pobune, ali čim okrene leđa, požar se opet proširi."
"Kome bih se morao približiti kako bih dobio pristup kraljici Mintaki?"
"Veziru palače. Zove se Soleth, debela, kastrirana budala."
Nintura nije otkrio Taitin fizički status. Taita je Soletha znao samo po čuvenju, ali znao je da je jedan od tajnog
bratstva eunuha.
"Gdje ga mogu pronaći?", upita Taita.
"Pristup do njega koštat će te zlatni prsten", upozori ga Nintura.
 
Soleth je sjedio pokraj ribnjaka s lotosima u vlastitom ozidanom vrtu. Nije ustao kad mu je jedan od čuvara harema
doveo Taitu. Hiksi su do te mjere napustili svoje drevne običaje i preuzeli egipatske, da više nisu svoje žene držali
odvojene u zenanama. Eunusi su još uvijek imali velik utjecaj medu kraljevskim suprugama, ali njihove štićenice bile
su u velikoj mjeri slobodne, ukoliko su bile prikladno odjevene. Smjele su šetati, jedriti rijekom u svojim barkama,
primati posjete trgovaca koji bi im pokazivali svoju robu, kao i objedovati, pjevati, plesati i igrati se s prijateljicama.
Taita se predstavi Solethu lažnim imenom i pokloni mu se. Nakon toga, pokaže mu znak raspoznavanja bratstva,
savivši oba mala prsta i spojivši ih. Soleth se iznenađeno trgne i pogleda Taitin vitak stas.Nije imao oblik niti izgled
eunuha. Ipak, pokaže Taiti da sjedne na jastuke nasuprot njega. Taita primi zdjelu sa šerbetom koju mu je ponudio
rob, i neko su vrijeme razgovarali o naizgled nevažnim stvarima, međutim, ubrzo ustanoviše Taitina poznanstva
unutar bratstva. Soleth je pažljivo proučavao Taitin lik, promatrajući ga kroz veo i obojenu kosu. Polako ga je
prepoznavao, i na kraju tiho upita.
"Jeste li možda u svojim putovanjima susreli slavnog maga, poznatog u oba kraljevstva, pa i šire, pod imenom Taita?"
"Dobro poznajem Taitu", reče Taita.
"Možda tako dobro kao što znate sebe?", upita Soleth.
"Barem jednako kao što znam sebe", potvrdi Taita, i Solethovo debeljuškasto lice raširi se u osmijeh.
"Ne recite ništa više. Kako vam mogu pomoći? Samo zatražite."
Te su se večeri Nefer, Meren i Hilto vozili na sagovima dok je Taita upravljao škripavim kolima čiji se zadnji kotač
čudno okretao, do jednih od sporednih vrata palače, gdje je u uskoj ulici vrebala banda prosjaka. Taita je jednome od
njih dao bakreni prsten da mu pričuva kola,a zatim je pokucao na vrata vrhom štapa. Ona su se otvorila odmah, ali
dočekala su ih uperena koplja. Ulaz u zenanu bio je dobro čuvan.Trok je dobro pazio na svoju malu obitelj.
Soleth nije bio tamo da ga pozdravi,očito, čuvao je svoj položaj, ali poslao je jednog od svojih podanika, starog crnog
roba, da provede Taitu pokraj straže i da mu posluži kao vodič. Iako je Taita imao sa sobom papirusni svitak koji mu
je dao Soleth, zapovjednik straže zahtijevao je da ih pretraži prije no što im dozvoli prolaz. Zapovjedio je Hiltu da
odmota sagove i opipao vrhom koplja svaki nabor. Na kraju im je mahnuo da prođu. Stari rob šepao je pred njima,
vodeći ih kroz labirint uskih prolaza. Što su dublje ulazili u palaču, sve je bilo grandioznije, sve dok se nisu zaustavili
pred pažljivo izrezbarenim vratima od sandalovine koja su čuvala dva golema eunuha.
Prošaptali su nekoliko riječi sa starim robom, a zatim stadoše u stranu i Taita povede ostale u veliku, prozračnu sobu
ispunjenu cvijećem i opčinjavajućim mirisom mlade ženstvenosti. Iza te sobe nalazila se terasa s koje su dopirali
zvukovi lutnje i ženskih glasova. Stari rob izišao je na terasu.
"Vaše veličanstvo", reče drhtavim glasom, "ovdje je trgovac sagovima od fine svile iz Samarkanda koji traži prijem
kod vaše visosti."
"Vidjela sam dovoljno smeća za jedan dan", odgovori ženski glas, i Nefera prodoše trnci kad je začuo taj voljeni zvuk.
Poče brže disati.
"Otpravi ih."
Vodič pogleda Taitu i bespomoćno raširi ruke. Nefer ispusti rolu tepiha s ramena na kamene podne pločice, i prođe
kroz ulaz na terasu, gdje je zastao. Bio je obučen u dronjke i glava mu je bila omotana prljavom krpom, pokrivajući
mu donju polovicu lica. Samo su mu oči bile vidljive.
Mintaka je sjedila na zidu terase s dvije ropkinje kod nogu. Nije ni pogledala u njegovom smjeru, već je opet počela
pjevati. Bila je to pjesma o majmunu i magarcu, i Nefer osjeti kako mu se svaka riječ zabada u srce dok je proučavao
lijepu oblinu njenog obraza okrenutog napola na drugu stranu od njega i pramenove guste tamne kose što su joj
visjeli na leđima. Iznenada, ona prestane pjevati i pogleda ga iznervirano.
"Nemoj stajati tamo zureći u mene, ti nepristojni tupane", odbrusi ona. "Uzmi svoju robu i odlazi."
"Oprostite mi, veličanstvo." On raširi ruke ispričavajući se. "Ja sam samo jadna budala iz Dabbe."
Mintaka vrisne i ispusti lutnju, a zatim pokrije usta s obje ruke. Obrazi joj se snažno zarumenješe, i ona se zagleda u
njegove zelene oči. Crni rob izvadi bodež i krene u napad na Nefera, ali Mintaka se odmah pribere.
"Ne, ostavi ga." Podigla je ruku da potvrdi zapovijed. "Ostavi nas. Razgovarat ću s glupanom."
Rob je sumnjičavo gledao i oklijevao, dok je njegov bodež još uvijek bio uperen u Neferov trbuh.
"Učini što ti kažem", zareži Mintaka, poput ženke leoparda. "Idi, budalo. Idi!"
Zbunjen, starac vrati bodež u korice i odstupi. Mintaka je još uvijek gledala Nefera svojim velikim, tamnim očima.
Njene pratilje nisu shvaćale što se dogodilo. Znale su samo da se zbiva nešto čudno. Zastori na ulazu vratili su se na
mjesto kad se rob povukao. Nefer je skinuo krpu koja mu je skrivala glavu, i uvojci mu padoše na ramena. Mintaka
ponovno vrisne.
"O, za milost Hatorinu, to si ti! To si zaista ti! Mislila sam da nećeš nikada doći."
Poleti prema njemu, a on potrči prema njoj i uhvati je u zagrljaj. Zagrlili su se, govoreći istovremeno i nerazumljivo o
tome koliko se vole i koliko su jedno drugome nedostajali. Ropkinje se pribraše od iznenađenja i zaplesaše oko njih,
pljeskajući rukama i plačući od radosti i uzbuđenja, dok ih Taita nije ušutkao s nekoliko precizno usmjerenih laganih
udaraca štapom.
"Prestanite s tom bezumnom vriskom. Svi stražari bit će ovdje za minutu." Kad ih je smirio, okrene se Hiltu i Merenu.
Prema njegovim uputama, na podu su prostrli najveći sag.
"Mintaka, slušaj me! Kasnije će biti vremena za to!"
Okrenula se prema njemu, još uvijek držeći Nefera u naručju.
"Ti si me zvao, zar ne, Taita?Čula sam tvoj glas tako jasno.Da me nisi zaustavio, ja bih..."
"Smatrao sam da si razumnija i da nećeš ovdje stajati i čavrljati usred opasnosti", prekine je Taita.
"Sakrit ćemo te u sag kako bismo te iznijeli iz palače. Požuri."
"Imam li vremena da uzmem svoj..."
"Ne", reče Taita.
"Nemaš vremena nizašto osim da me poslušaš."
Mintaka još jednom poljubi Nefera, zagrli ga, a zatim utrči u sobu i baci se na sag. Pogledala je pratilje, koje su
zapanjeno stajale na ulazu.
"Učinite sve što vam Taita kaže."
"Ne možete nas ostaviti, gospodarice", jecala je njena omiljena pratilja, Tinia. "Bez vas, mi smo ništa."
"Neće dugo trajati", reče Mintaka. "Obećavam ti da ću poslati po vas, Tinia, ali do tada budi hrabra i nemoj me
iznevjeriti."
Nefer je pomogao Hiltu i Merenu da umotaju Mintaku u crveni sag i da joj u usta stave jednu dugu šuplju trsku. Drugi
kraj, koji je nekoliko centimetara izvirivao iz teškog saga, omogućit će joj da diše. U međuvremenu, Taita je davao
upute uplakanim ropkinjama.
"Tinia, pođi u spavaću sobu i zatvori ulaz rezom. Pokrij se posteljinom, kao da si ti gospodarica. Druge neka ostanu
ovdje. Ne smijete otvoriti vrata ni na čiju zapovijed. Recite svima koji pitaju da gospodarica leži zbog mjesečeve
bolesti i ne može nikoga primiti. Razumijete li?"
Tinia klimne glavom slomljena srca, i nije bila u stanju reći bilo što.
"Zadržavaj ih što dulje možeš, ali kad te razotkriju, reci im ono što žele čuti. Ne pokušavaj izdržati pod mučenjem.
Tvoja smrt ili sakaćenje ne bi imali nikakvu svrhu, osim da stvore krivnju kod tvoje gospodarice."
"Ne mogu li i ja poći s gospodaricom", izusti Tinija. "Ne mogu živjeti bez nje."
"Čula si gospodaričino obećanje. Kad bude na sigurnom, poslat će po tebe. Zatvori vrata rezom kad odemo."
Stari rob čekao je u prolazu kad su iznijeli umotani sag na ramenima.
"Žao mi je. Učinio sam najbolje što sam mogao, kako mi je Soleth naredio. Kraljica Mintaka bila je nekada ljubazna i
sretna djevojka, ali više nije", reče im on.
"Otkad se udala, postala je tužna i ljuta."
Pokazao im je da ga slijede i poveo ih kroz prostore zenane dok napokon nisu stigli do malih sporednih vrata, gdje su
se opet susreli sa zapovjednikom straže.
"Odmotajte sagove!", naredi on grubo.
Taita mu se približi i pogleda ga u oči. Neprijateljski izraz lica zapovjednika polako je nestao. Izgledao je lagano
zbunjen.
"Vidim da se osjećaš sretno i zadovoljno", reče Taita tiho, i smiješak se polako pojavi na ružnom, izboranom
čovjekovom licu.
"Vrlo sretno", reče Taita, i nježno položi ruku na čovjekovo rame.
"Vrlo sretno", ponovi zapovjednik.
"Već si pretražio sagove. Sigurno ne želiš trošiti svoje dragocjeno vrijeme. Žar ne?"
"Ne želim trošiti vrijeme", reče zapovjednik, kao da je to njegova ideja.
"Želiš da mi prođemo."
"Prođite!", reče zapovjednik. "Želim da prođete."
On im se ukloni s puta. Jedan od njegovih ljudi podigne rezu i pusti ih na ulicu. Kad su posljednji put vidjeli
zapovjednika dok je zatvarao vrata, dobroćudno se smiješio za njima. Kola su se nalazila tamo gdje su ih ostavili, a
prosjaci su ih čuvali. Pažljivo su položili sag na dno kola i Nefer tiho pozove Mintaku.
"Mintaka, srce, jesi li dobro?"
"Vruće je i zagušljivo, ali to je mala cijena za spoznaju da si ti ovdje." Glas joj je bio prigušen, i on posegne u namotani
sag i dodirne joj vrh glave.
"Hrabra si kao lavica", reče on,i popne se iza Taite na kola, a ovaj potjera konje u kas.
"Gradska vrata uskoro će biti zatvorena. Kad otkriju Mintakin bijeg, prvo će zatvoriti grad, pretražiti svaku kuću i
vozilo i ispitati svakog stranca unutar zidina."
 
Jurili su niz široku aveniju koja je vodila prema istočnim vratima. Kad su se približili, vidjeli su da je put zatvoren
drugim teretnim i bojnim kolima, poredanim ispred vrata. Ranije toga dana odvijao se religijski festival i procesija,i
vjernici su se vraćali u sela oko Ayarisa.Njihovo kretanje bilo je vrlo sporo. Sunce je već zašlo iza zidina i svjetlo je
polako nestajalo, ali pred njima su još bila dva vozila kad je zapovjednik straže izišao iz stražarnice i viknuo svojim
ljudima:
"Dosta je! Sunce je zašlo. Zatvorite vrata!"
Putnici koji su pokušavali proći kroz vrata počeše glasno negodovati.
"Imam bolesno dijete. Moram je povesti kući."
"Platio sam cestarinu, pustite me. Ribe koje nosim će se pokvariti."
Jedna od manjih kola krenula su naprijed i spriječila pokušaje stražara da zatvore vrata. Nastao je manji metež, u
kojem su stražari vikali i mahali toljagama, bijesni građani vrištali na njih, a uplašeni se konji propinjali i njištali.
Iznenada, gužva nastane i izvan zidina. Snažniji glasovi nadjačali su proteste putnika i stražara.
"Mjesta za faraona! Napravite prolaz za faraona Trok Uruka!"
Udaranje ratničkog bubnja smirilo je nered. Stražari su obustavili svoje pokušaje zatvaranja vrata. Sada su padali
jedan preko drugoga pokušavajući ih širom otvoriti, dok je na cesti pred vratima čekao eskadron bojnih kola. Na
prvom vozilu bila je istaknuta zastava s crvenim leopardom. Faraon Trok Uruk stajao je visoko na kolima, dok mu se
brončana kaciga sjajila, s bradom prebačenom preko ramena i bičem i uzdama u rukama. Čim su vrata bila otvorena,
pojurio je sa svojim četveropregom ravno u gomilu ljudi i kola na cesti, udarajući bičem sve koji su mu se našli na
putu. Njegovi su ljudi trčali pred njim, prevrćući sva vozila koja su blokirala put, i vukući ih u stranu, dok su se riba i
povrće rasuli po cesti.
"Mjesta za faraona!" urlali su, nadglasavajući krikove onih koji su bili uhvaćeni u gužvi.
Vojnici su stigli do Taitinog vozila i počeli ga gurati kako bi Troku raskrčili put. Taita ustane i udari ih bičem, ali
njegovi udarci pali su na njihove kacige i brončane štitnike za ramena. Nasmijali su mu se i prionuli poslu. Kola su se
nagnula. Namotani sag skliznuo je niz pod kola i nagnuto vozilo prijetilo je da padne na njega.
"Pomozi mi!" vikne Nefer i skoči da uhvati sag i ublaži mu pad.
Hilto uhvati jedan kraj, a Bay drugi. Dok su se kola prevrtala uz zvuk lomljave, odvukli su Mintaku, još uvijek
umotanu u sag, do sigurnosti zida najbliže građevine.Faraon Trok probijao se kolima kroz prevrnuta vozila i rasute
terete, pucajući bičem nad glavama svojih konja i urlajući na njih.
"Udari! Udari!"
Konji su bili obučeni za boj, i na njegovu zapovijed propinjali su se i udarali sve koji bi se našli na putu njihovih
broncom potkovanih kopita. Nefer je vidio jednu staricu kako se našla izravno na udaru kopita. Jedno kopito udari je
punom snagom u lice. Glava joj se raspolutila, a zubi joj izletješe iz usta poput bijelih zrna grada. Prosuli su se po
pločama, i ona pade pred Trokova bojna kola. Brončani kotači prešli su preko njenog tijela dok je faraon vozio dalje,
prolazeći toliko blizu Nefera, koji se zaštitnički postavio nad Mintakinim sagom, da su za trenutak gledali jedan
drugoga u oči. Trok ga nije prepoznao obučenog u dronjke, s krpom zamotanom oko glave, ali s uobičajenom
okrutnošću udario je bičem iznad Neferovog ramena. Metalni vrhovi biča proparali su tkaninu i ostavili krvave
tragove na Neferovoj koži.
"Miči mi se s puta, seljače!", zareži Trok, a Nefer se spremi skočiti i povući Troka za bradu s kola. To je bila zvijer koja
je pokušala ukaljati Mintakinu čast, i Neferu se pred očima zacrvenilo od bijesa. Taita ga uhvati za ruku da ga
obuzda.
"Pusti da prođe.Iznesi sag kroz vrata, budalo. Zarobit će nas ovdje." Nefer se pokušavao osloboditi njegovog stiska,
ali Taita ga protrese.
"Želiš li je opet izgubiti?"
Nefer obuzda svoj bijes. Uspravi se da podigne kraj namotanog saga, a drugi mu priskočiše u pomoć. Otrčali su do
vrata noseći sag, ali eskadron kola je prošao, i stražari su ponovno zatvarali teška drvena vrata. Taita potrči ispred
njih i rastjera stražare štapom. Kad je jedan od njih zamahnuo svojom toljagom, Taita se okrene prema njemu i
pogleda ga svojim hipnotičkim očima. Čovjek ustukne kao da je ugledao ljudoždera. Noseći sag, provukli su se kroz
uski prolaz između vratnica i nastavili trk prema taboru pod gradskim zidinama. Praćeni ljutitim povicima, sklonili
su se s vida stražara u tamu između kožnih šatora i ruševnih kućica. Skriveni iza staje za koze, spustiše teret na tlo i
odmotaše ga.
Razbarušena, Mintaka je sjela i nasmiješila se kad je ugledala Nefera kako sjedi pred njom. Zagrlili su se dok su ih
drugi gledali. Taita ih vrati u stvarnost.
 "Trok se neočekivano vratio", reče Mintaki. "Neće proći dugo dok ne otkrije da te nema."
On povuče Mintaku na noge.
"Izgubili smo kola.Pred nama je dugo putovanje pješice. Ako ne krenemo odmah, tek nakon sutrašnjeg izlaska sunca
doći ćemo do oaze u kojoj smo ostavili kola." Mintaka se odmah otrijezni.
"Sprernna sam", reče.
Taita spusti pogled na njene tanke zlatne sandale ukrašene tirkiznim kamenčićima, i zaputi se medu kolibe. Vratio se
nekoliko minuta kasnije, a slijedila ga je neuredna starica. Nosio je par iznošenih, ali čvrstih seljačkih sandala.
"Zamijenio sam tvoje za ove", reče.
Mintaka nije gunđala, već skine svoje lijepe sandale i preda ih ženi, koja je otrčala prije no što joj ih je netko pokušao
oduzeti. Mintaka ustane.
"Spremna sam", reče. "Kojim putem, maže?"
Nefer je uhvati za ruku i oni pođoše za Taitom, koji je krenuo u pustinju.
 
Trok je prošao kroz vrata palače i zaustavio svoje prašnjave, iscrpljene konje u dvorištu ispred svojih veličanstvenih
odaja. Dva časnika njegova konjaništva, pripadnici klana leoparda i njegovi bliski pobočnici, stupali su za njim kroz
svečanu dvoranu, dok su oružje i štitovi zveckali na njima. Kućni robovi pripremili su gozbu kao dobrodošlicu
faraonu. Trok je ispio zdjelu slatkog crvenog vina i zgrabio kuhani but divljeg vepra.
"Postoji nešto što trebam više od hrane ili pića."
On namigne svojim kompanjonima, koji se zahliknuše od smijeha i počeše se gurkati laktovima. Trok je bio svjestan
da su njegovi bračni neuspjesi uzrok brojnih tračeva u vojsci, i da način na koji njegova nova supruga postupa s njim
umanjuje njegovu reputaciju. Usprkos pobjedama nad pobunjenicima na jugu i surovoj osveti koju im je priredio,
njegova reputacija muškarca slabila je. Odlučio je promijeniti to još iste noći.
"Ima više hrane no što čak vas dva vola možete pojesti, i dovoljno vina da utopite i nilskog konja."
Trok pokaže na stol koji je škripao pod težinom.
"Dajte sve od sebe, ali ne očekujte da vam se pridružim prije jutra. Imam polje koje moram preorati i jednu
nepopravljivu ždrebicu koju moram ukrotiti."
Izišao je iz dvorane glođući veliku kost i gutajući masne zalogaje veprovine. Dva roba sa zapaljenim bakljama trčali
su pred njime da mu osvijetle put kroz mračne prolaze zenane. Pred vratima Mintakinih odaja, stražari eunusi čuli
su ga kako dolazi. Izvadili su oružja i položili ih preko svojih debelih prsa u znak pozdrava.
"Otvaraj!", naredi Trok. Bacio je veprovu kost i obrisao masne ruke o tuniku. "Vaše veličanstvo", jedan od stražara
nervozno ga oslovi.
"Vrata su zatvorena rezom."
"Po čijoj zapovijedi?", upita Trok bijesno.
"Po zapovijedi njenog veličanstva kraljice Mintake."
"Seueta mi, to neću trpjeti! Arogantna bestidnica zna da sam ovdje", zagrmi Trok, izvuče mač i udari o vrata
brončanom drškom.
Nije bilo nikakvog odgovora, i on pokuša ponovno. Zvukovi udaraca odzvanjali su niz tihe hodnike, ali još uvijek nije
bilo znakova života s druge strane vrata. On se odmakne, a zatim se zaleti punom snagom i udari ramenom o vrata
koja se zatresu, ali ne popuste. On otme koplje iz ruku bližeg stražara i počne probijati vrata vrhom koplja. Iverje je
letjelo na sve strane. S nekoliko udaraca uspio je probiti rupu dovoljno široku da provuče ruku kroz otvor i podigne
rezu s druge strane. Zatim otvori vrata udarcem noge i uđe u sobu. Ropkinje su se uplašene stisnule uza zid s druge
strane sobe.
"Gdje vam je gospodarica?!"
Brbljale su nešto nerazumljivo, ali očima su pokazivale vrata spavače sobe. Trok pođe k vratima, ali djevojke se istog
trena pobuniše.
"Zlo joj je."
"Ne može vas primiti."
"Došao joj je mjesec."
Trok se nasmije.
"Taj izgovor koristila je prečesto." On udari šakom o vrata.
"Ako ima krvi, onda joj je bolje da bude cijela rijeka više no što sam prolio na polju Manashija. Seueta mi, plivat ću
kroz krv da dođem do dveri sreće." Sada je udarao vrata nogom.
"Otvaraj, mala vještice! Tvoj muž došao je da ispuni svoju dužnost i iskaže ti poštovanje."
Sljedećim udarcem nogom probio je vrata, a potom zateturao kroz njih. Ležaj je bio izrezbaren od afričke slonovače,
i optočen srebrom i biserima. Ženski lik na ležaju bio je skriven pod hrpom lanene posteljine, ali jedno malo stopalo
izvirivalo je iz hrpe. Trok otkvači svoj opasač s mačem i pusti ga da padne na pod, govoreći.
"Jesam li ti nedostajao, mali moj ljiljane? Jesi li venula za mojim zagrljajem?" Zgrabio je bosu nogu i izvukao djevojku
iz hrpe.
"Dođi, slatko moje janje. Imam za tebe još jedan dar, tako dug i čvrst da ga nećeš moći prodati ili pokloniti...", on
zastane i zagleda se zbunjeno u prestrašenu, uplakanu djevojku.
"Tinia, prljava mala kurvice, što radiš u krevetu svoje gospodarice?" Nije čekao njen odgovor, već je baci na pod i
počne divljati kroz sobu, trgajući zastore i tapete.
"Gdje si?!" Udario je nogom vrata ormara.
"Izlazi! Ova djetinjarija neće ti mnogo pomoći!" Trebalo mu je samo nekoliko trenutaka da shvati da se Mintaka nije
sakrila. Zatim pohita do Tinije i uhvati je za kosu, te je stade tako vući po podu.
"Gdje je ona?" On je udari nogom u trbuh. Tinia vrisne i pokuša se otkotrljati od njegovih cipela okovanih metalom.
"Izvući ću to iz tebe batinama, oderat ću ti svaki centimetar kože s tvojeg bijednog tijela."
"Ona nije ovdje", vrisne Tinia. "Otišla je!"
"Kamo?" Trok je opet šutne nogom. Njegove bojne sandale bile su načičkane brončanim čavlima, koji su rezali njenu
nježnu kožu poput noževa. "
Gdje?!"
"Ne znam", jaukne ona. "Došli su neki ljudi i odveli je."
"Koji ljudi?" Opet je udari, i ona se sklupča, dršćući i jecajući.
"Ne znam." Usprkos Taitinim uputama, nije željela izdati svoju voljenu gospodaricu.
"Čudni ljudi. Nisam ih vidjela nikada prije. Pokrili su je sagom i odnijeli je."
Trok je još jednom brutalno šutne, a zatim pođe do vrata, gdje se zadere na eunuhe.
"Pronađite Soletha! Dovedite debelog puža istog trena ovamo!" Soleth je došao trljajući svoje glatke, punašne ruke.
"Božanski faraone! Najveći od svih bogova! Moćniče Egipta!" On se baci pod noge Troku. Trok ga svom snagom udari
okovanom sandalom.
"Tko su bili ljudi kojima si dozvolio da uđu u zenanu.”
"Prema vašim zapovijedima, milostivi faraone, dozvolio sam svim trgovcima da svoju finu robu prikažu kraljici."
"Tko je bio prodavač sagova? Posljednji od onih koji su ušli?"
"Prodavač sagova?" činilo se da Soleth razmišlja o pitanju. Trok ga opet šutne nogom.
"Da, Soleth, sagova! Kako se  zvao?”
"Sada se sjećam. Trgovac sagovima iz Ura. Zaboravio sam mu ime."
"Pomoći ću ti da se prisjetiš." Trok pozove eunuhe stražare u sobu.
"Držite ga na krevetu." Dovukli su Soletha do ležaja i polegli ga na trbuh. Trok je podigao odbačeni opasač i izvukao
oružje.
"Podignite mu tuniku." Jedan od njih zadigne Solethovu odjeću i otkrije njegovu punašnu stražnjicu.
"Znam da je pola garde prošlo ovim putem" -Trok dodirne njegov anus vrhom mača "ali nitko od njih nije imao tako
oštro ili čvrsto oružje kao što će biti ovo. Sad mi reci, tko je bio trgovac sagovima?"
"Kunem se na kruh i nilsku vodu da ga nisam vidio nikada prije"
"To je velika šteta za tebe", reče Trok i zabije vrh mača za dužinu kažiprsta u Solethov rektum. Soleth vrisne visokim,
piskutavim tonom.
"To je bio samo vrh", upozori ga Trok. "Ako toliko uživaš u tome, zabit ću ti lakat bronce sve do crijeva."
"Bio je to Taita", vrisne Soleth, dok je krv šikljala iz njega.
"Taita ju je odveo."
"Taita!", vikne Trok zapanjeno i izvuče sječivo. "Taita, mag!"
U njegovom glasu čuo se praznovjerni strah. Zatim je dugo šutio. Napokon, naredi eunusima koji su još uvijek držali
Soletha.
"Pustite ga." Stenjući, Soleth sjede. Taj pokret potisne plin iz njegovih crijeva, koji iziđe uz dugi zvuk puštanja vjetra.
"Kamo ju je odveo?" Trok je ignorirao zvuk i odvratni smrad koji je ispunio sobu.
"Nije mi rekao." Soleth oprezno smota lanenu posteljinu i gurne je među noge kako bi zaustavio krvarenje. Trok
podigne vrh mača i dodirne mu gola prsa. Soleth jaukne i ponovno ispusti vjetar.
"Nije mi rekao, ali govorili smo o zemlji između dvije rijeke, Tigrisa i Eufrata. Možda smjera odvesti kraljicu tamo."
Trok razmisli o tome. Bilo je to logično. Taita je do sada sigurno saznao za zategnute odnose Egipta i istočnih
kraljevstava. Znao je da bi tamo mogao pronaći smještaj i zaštitu, ako uspije pobjeći. Ali, koji je bio razlog otmici
Mintake? Sigurno ne otkupnina. Taita je bio poznat po svojem prijeziru prema zlatu i bogatstvima. Isto tako, razlog
nije mogla biti niti pohota. Kao stari eunuh, Taita nije mogao osjećati fizičku želju. Je li bila riječ o prijateljstvu starca
i djevojke? Je li ona zatražila od njega pomoć u bijegu iz Ayarisa, i iz braka koji joj je bio tako odbojan? Sasvim
sigurno, ona je s njim otišla dragovoljno. Način na koji su njene ropkinje pokušale prikriti njezin bijeg bio je dokaz za
to, a osim toga, da je vikala, stražari bi je čuli. On odustane od pretpostavki. Sada je bilo najvažnije organizirati
potjeru i uhvatiti nju i čarobnjaka prije no što stignu do obala Crvenog mora i prijeđu u zemlju Sargona od Babilona.
Nasmiješi se Solethu.
"Nadam se da će se tvojim ljubavnicima svidjeti promjene koje sam napravio na tvojem veselom ulazu. Pozabavit ću
se s tobom kad se vratim. Ima dovoljno gladnih hijena i lešinara koje treba nahraniti."
Dva pukovnika u dvorani za gozbe još su uvijek proždirali hranu i gutali vino, iako još nisu bili potpuno pijani.
"Koliko bojnih kola možemo pokrenuti prema istoku prije ponoći?" upita Trok. U prvi trenutak bili su iznenađeni, ali
njihov ratnički odgoj brzo ih je otrijeznio. Pukovnik Tolma ispljune gutljaj vina koji je htio progutati i skoči na noge,
iako pomalo nesigurno.
"Mogu pokrenuti pedeset kola za dva sata", promumlja on.
"Želim stotinu kola!", viknu Trok.
"Imat ću ih stotinu prije ponoći."
I pukovnik Zander skoči na noge, trudeći se da ne zaostane.
"I još stotinu prije zore."
 
 
Taita ih je vodio kroz noć pod mjesecom koji će za nekoliko dana biti pun. Vrh njegovog štapa udarao je o kameniti
put, a njegova sjenka lelujala je pred njim poput čudovišnog crnog šišmiša. Ostali su se morali svojski potruditi da ne
zaostanu i ne izgube ga iz vida. Nakon ponoći, Mintaku poče napuštati snaga. Šepala je i sve više zaostajala. Nefer je
skratio korak kako bi ostao uz nju. Nije to očekivao od nje, jer inače je po snazi bila ravna bilo kojem dječaku kojeg je
znao, a mogla je trčati brže od većine. Ohrabrivao ju je šaptom, tako da ga Taita ne čuje. Nije želio da mag primijeti
Mintakinu slabost i posrami je pred drugima.
"Nije više daleko", reče joj on i uhvati je za ruku kako bi je potaknuo.
"Bay će nam pripremiti konje. Ostatak puta do Babilona jahat ćemo poput kraljeva." Ona se nasmija, ali bio je to
bolan zvuk. Tek tada shvati da nešto s njom nije u redu.
"Što je s tobom?", upita je on.
"Ništa", reče ona."Predugo sam bila zaključana u palači. Noge su mi omekšale."
Nije prihvatio njen odgovor. Uhvati je za ruku i prisili da sjedne na kamen pokraj puta, a zatim podigne jedno malo
stopalo i odveže sandalu. Skine sandalu i zagrcne se.
"Blagi Horuse, kako si na ovome uspjela načiniti i jedan korak?"
Grube sandale teško su joj ozlijedile noge. Njena krv sjala je na mjesečini tamnim sjajem. Podigne joj i drugo stopalo
i nježno skine sandalu. Komadi kože i mesa ostali su zalijepljeni na njoj.
"Žao mi je", prošapta, "ali, ne brini, mogu dalje i bosa." On bijesno baci okrvavljene sandale među kamenje.
"Trebala si me prije upozoriti na to!" Ustane, podigne je na noge i okrene joj leđa.
"Stavi mi ruke oko vrata i skoči!"
Zatim krene za ostalima koji su već bili samo tamne sjenke u pustinji obasjanoj mjesečinom. Njena su usta bila
pokraj njegovih ušiju, i ona ga je tiho ohrabrivala, pokušavajući mu odvući pozornost od napora. Rekla mu je koliko
joj je nedostajao, i kako nije željela živjeti bez njega kad je čula da je mrtav. "Željela sam umrijeti, kako bih opet
mogla biti s tobom."
Zatim mu je ispričala o svećenici Hator i tome kako joj je donijela zmiju. Nefer je bio tako zapanjen da ju je spustio na
tlo i ljuto je ukorio.
"To je bilo glupo!" Iznerviran, grubo ju je protresao.
"Nemoj više nikada tako razmišljati, što god se dogodilo u budućnosti."
"Ne možeš znati koliko te volim, dragi moj. Ne možeš niti zamisliti kako sam se osjećala kad sam mislila da te više
nema."
"Moramo načiniti sporazum. Živjet ćemo jedno za drugo od danas nadalje. Ne smijemo više niti pomišljati na smrt,
sve dok nam ne dođe nepozvana. Zakuni mi se!"
"Kunem ti se. Od sada, živjet ću samo za tebe", reče ona i poljubi ga kako bi zapečatila dogovor.
On je ponovno podigne na ramena i krene dalje. Činilo se da njena težina raste sa svakim njegovim korakom. Na
mjestu gdje je tlo bilo mekano i pjeskovito, on je spusti i ona se osloni na njega. Nastavila je put šepajući pokraj njega
s krvavim i izranjavanim stopalima. Kad je tlo postalo tvrdo i kamenito, opet je podigne na ramena. Ispričala mu je
kako ju je Taita pozvao s daljine i spasio je od smrti.
"Bio je to vrlo neobičan osjećaj", reče ona, "kao da je stajao pokraj mene i govorio mi snažnim i razgovjetnim
glasom.Rekao mi je da si još živ. Koliko daleko ste bili tada?"
"Bili smo u Gebel Nagari na jugu, petnaest dana puta od Ayarisa."
"Kako me mogao dosegnuti na toj udaljenosti?", upita ona s nevjericom.
"Ima li kraja njegovim moćima?"
Zaustavili su se još jednom kako bi se odmorili u tami, i ona se nasloni na njegovo rame prošaptavši.
"Ima nešto što bih ti željela reći, o prvoj bračnoj noći s Trokom.
"Ne!" reče on odlučno."Ne želim to čuti. Misliš li da me pomisao na to nije mučila svakog dana?"
"Moraš me saslušati, srce moje.Nisam mu nikada bila žena.Pokušao me silovati, ali uspjela sam se oduprijeti. Ljubav
za tebe dala mi je snagu."
"Čuo sam da je na zidinama palače rasprostro ovčju kožu umrljanu krvlju."
Riječi su mu bile bolne i on okrene lice.
"Da,to je bila moja krv",reče mu ona,i on se pokuša otrgnuti iz njenog zagrljaja, ali nije ga puštala.
"Ne moja djevičanska krv. Bila je to krv iz mojeg nosa i usta, jer me tukao kako bi me podčinio. Kunem ti se svojom
ljubavlju prema boginji i nadom da ću ti roditi sinove da sam još uvijek djevica i da ću to i ostati sve dok ne prihvatiš
moje djevičanstvo kao dokaz moje ljubavi."
On je zagrli i poljubi te zaplače od olakšanja i radosti, a ona je plakala s njim. Nakon nekog vremena, ponovno ustane
i podigne je na leđa. Činilo se da mu je njen zavjet ulio novu snagu, i oni nastaviše put bržim tempom.Tek nakon
ponoći ostali shvatiše da im se nešto dogodilo i vratiše se da ih potraže. Taita je zamotao Mintakina stopala. Nakon
toga Hilto i Meren smjenjivali su se noseći je. Nastavili su brže, ali zvijezde su već bivale bijeđe. Jutarnje svjetlo
postajalo je sve snažnije kad su napokon stigli do oaze u kojoj ih je čekao Bay s konjima. Do tada su svi bili iscrpljeni,
ali Taita im nije dopustio odmor. Posljednji put napojili su konje i napunili mješine s vodom do vrha. Dok su ostali
bili zauzeti time, Taita napuni pola vjedra vodom iz bunara i opere kosu nekom pjenušavom tvari, tako da je vratila
svoj stari srebreni sjaj.
"Zašto sada pere kosu?", pitao se Meren.
"Možda na neki način vraća dio moći koju je izgubio kad ju je obojio", reče Mintaka i svi prihvatiše njeno objašnjenje.
Kad su bili spremni za pokret, Taita ih prisili da još jednom piju iz bunara, kako bi napunili želuce sa što više vode.
Dok su to činili, Taita upita Baya.
"Osjećaš li?" Bav se namršti i klimne glavom.
"U zraku je, i vibrira mi kroz tabane. Oni dolaze."
Usprkos žurbi i strašnoj prijetnji, Taita iskoristi posljednju priliku za vidanje rana na Mintakinim stopalima.
Premaže ranjena mjesta ljekovitom mašću i ponovno ih premota.Zatim im naredi da uzjašu.Taita je poveo Merena u
kolima na čelu kao svojeg kopljonošu.Za njim je slijedio Nefer. Mintaka se držala za branik na njegovim kolima kako
bi umanjila pritisak na stopala. Hilto i Bay vozili su se u posljednjim kolima kao odstupnica. Asirski trgovac koji im je
prodao sagove nadgledao je svoje sluge i robove dok su utovarivali teret na kola i teretne životinje. Promatrao ih je
dok su prolazili i oprostio se s Taitom. No, njegov interes naglo poraste ugledavši djevojku u drugim kolima. Čak ni
prašnjava odjeća i razbarušena kosa nisu mogle sakriti njenu ljepotu. Još je gledao za njima dok su se uspinjali na
posljednju uzvisinu i nestajali u divljini na istoku, uz cestu za karavane koja je vodila do obala Crvenog mora.
 
Dok je Trok nestrpljivo čekao da se njegove postrojbe okupe pred gradskim vratima, zapovjedio je pukovniku Tolmi
da pošalje ljude koji će pretražiti naselje prosjaka i staraca pred zidinama Ayarisa.
"Preokrenite svaki šator. Tražite kraljicu Mintaku. Tražite čarobnjaka Taitu. Dovedite mi sve visoke mršave starce
koje nađete. Osobno ću ih ispitati."
Među kolibama se začuše krikovi i vriska, zvukovi probijanja vrata i paranja tankih zidova, dok su Tolmini ljudi
izvršavali njegove zapovijedi. Ubrzo, dva vojnika se vratiše, vukući za sobom prljavu staru beduinku. Žena je
histerično vrištala na vojnike. Svim snagama pokušavala se istrgnuti iz njihovog stiska.
 "Što je, vojniče?", upita Trok, kad su bacili ženu pod njegove noge.
Vojnik podigne par zlatnih sandala s tirkiznim ukrasima koji su svjetlucali na svjetlosti baklje.
"Vaše veličanstvo, ovo smo pronašli u njenoj kolibi." Trokovo lice smrači se od bijesa kad ih je prepoznao; šutne
ženu u trbuh.
"Gdje si ih ukrala, ružna stara majmunice?"
"Nisam ništa ukrala, božanski faraonu", cviljela je. "On mi ih je dao."
"Tko je to on? Odgovori mi istog trena, ili ću ti gurnuti glavu medu tvoje nožurine dok se ne ugušiš u vlastitom
smradu."
"Starac mi ih je dao."
"Opiši mi ga."
"Visok, mršav."
"Koliko star?"
"Star kao pustinjsko kamenje. On mi ih je dao."
"Je li s njim bila i neka djevojka?"
"Još tri muškarca i zgodna mala kurvica obučena u finu odjeću, s bojom na licu i vrpcama u kosi." Trok je povuče na
noge i prodere joj se u lice.
"Kamo su otišli!? Kojim putem?" Drhtavim prstom žena pokaže na cestu koja je vodila u brda i pustinju iza njih.
"Kada?", upita Trok.
"Toliko mjesečevog putovanja", reče ona, pokazavši dio nebeskog svoda koji je odgovarao vremenu od četiri ili pet
sati mjesečeve orbite.
"Koliko konja su imali?",zareži Trok."Bojnih i teretnih kola? Kako su putovali?"
"Nisu imali konja", odgovori ona. "Išli su pješice, ali bili su u žurbi."
Trok je odgurne. Naceri se Tolmi koji je stajao pokraj njega.
"Pješice neće stići daleko. Ulovit ćemo ih čim ti izvučeš svoje lijene razbojnike iz vreća za spavanje i natjeraš na
pokret."
Bilo je vruće, a sunce se popelo na pola neba kad se Trok popeo na vrh brda iznad oaze na pragu divljine. Dvije
stotine kola slijedilo ga je u koloni po četiri vozila.Pet milja iza njih kretao se Zander s još dvije stotine,a njihov oblak
prašine bio je jasno vidljiv po sunčanom danu. Svako vozilo nosilo je dva teško naoružana vojnika i bilo opremljeno
mješinama za vodu te rezervnim sulicama i strijelama.Ugledali su asirskog trgovca koji im se približavao uz obronak
na čelu svoje karavane. Trok mu krene ususret i pozdravi ga iz daljine.
"Pozdrav, stranče! Odakle dolaziš, i kojim poslom?"
Trgovac je uplašeno gledao ovu ratničku skupinu, ne znajući što da očekuje. Trokov prijateljski pozdrav nije mu
značio mnogo. Na dugom putu iz Mezopotamije susretao je pljačkaše, bandite i ratne poglavice. Trok se uspravi u
svojim kolima pred trgovcem.
"Ja sam božanstveno veličanstvo faraon Trok Uruk. Dobrodošao u Donje kraljevstvo. Ne boj se. Pod mojom si
zaštitom."
Trgovac pade na koljena i pokloni se. Ovoga puta, međutim, Trok nije imao strpljenja za svečane pozdrave pa
prekine čovjeka.
“Ustani i govori, hrabri moj momče. Ako budeš iskren sa mnom i kažeš mi ono što želim znati, dat ću ti dozvolu za
trgovinu u cijelom mojem kraljevstvu, i to bez poreza, i poslati deset bojnih kola da te otprate do vrata Ayarisa."
Trgovac ustade i poče izražavati svoju duboku zahvalnost, iako je iz iskustva znao da su takvi kraljevski ustupci vrlo
skupi. Trok ga opet prekine.
"U potjeri sam za bandom odbjeglih kriminalaca. Jesi li ih vidio?"
"Na putu sam se susretao s brojnim putnicima", oprezno odgovori Asirac. "Bi li vaše božansko veličanstvo izvoljelo
opisati te razbojnike? Učinit ću sve da vas uputim na njihov trag."
"Ima ih pet ili šest. Putuju prema istoku. Među njima je jedna mlada žena, a ostalo su muškarci. Njihov vođa je stari
razbojnik. Visok i mršav. Možda je obojio kosu crnom ili smeđom bojom."
Trok nije stigao nastaviti s opisom, jer Asirac ga uzbuđeno prekine.
"Veličanstvo, dobro su mi poznati. Prije nekoliko dana, starac s obojenom kosom kupio je od mene sagove i staru
odjeću. Žena još nije bila s njim. Ostavio je konje i troje kola u onoj tamo oazi, a čuvao ih je ružni crni razbojnik.
Ostali su se ukrcali u stara kola sa sagovima koja sam im prodao, i krenuli prema Ayarisu cestom na kojoj sada
stojimo."
Trok se trijumfalno naceri. "Njega tražim. Jesi li ga vidio od tada? Je li se vratio po kola?"
"On i ostala trojica vratili su se danas rano izjutra, pješice, iz smjera Ayarisa. S njima je bila mlada žena za koju
pitate. Činilo se da je ozlijeđena, jer morali su je nositi."
"Kamo su krenuli, momče? Kojim putem?" Trok je nestrpljivo propitivao, ali Asircu se nije žurilo.
"Žena je bila mlada. Iako je bila ozlijeđena i jedva hodala, nosila je otmjenu odjeću. Bilo je jasno da je iz visoke klase i
bila je prekrasna, s dugom, crnom kosom."
"Dosta s tim. Ženu poznajem dovoljno dobro i bez tvojeg opisa. Kojim putem su krenuli iz oaze?"
"Upregnuli su konje i troje kola i odmah pošli dalje."
"Kojim putem, čovječe? Kojim smjerom su otišli?" "
Na istok, niz put karavana." On pokaže rukom niz zavojiti put koji se penjao uz niske brežuljke prema zemlji dina.
"Ali starac više nema obojenu kosu. Kad sam ga posljednji put vidio, kosa mu se sjajila poput oblaka na ljetnom
nebu."
"Kad su krenuli?"
"Sat nakon izlaska sunca, veličanstvo."
"U kakvom su stanju bili konji?"
"Napojeni i odmoreni. Ležali su u oazi tri dana, a imali su i mnogo hrane. Kad su jutros kretali, napunili su mješine za
vodu na bunaru, i činilo se da su dobro opskrbljeni za dugo putovanje do mora."
"To znači da imaju prednost od samo nekoliko sati." Trok je likovao.
"Bravo, momče. Zaslužio si moju zahvalnost. Moji pisari izdat će ti dozvolu za trgovinu, a pukovnik Tolma odredit će
ti pratnju do Ayarisa. Bit ćeš nagrađen kad se vratim u grad s okovanim bjeguncima. Imat ćeš najbolje mjesto u
gledalištu na njihovom pogubljenju. Do tada, želim ti sretan put i dobru zaradu u mojem kraljevstvu."
Okrenuo se i počeo izdavati zapovijedi pukovniku Tolmi koji ga je slijedio u drugim kolima.
"Daj ovom momku dozvolu za trgovinu i pratnju do Ayarisa. Napuni mješine na bunaru, i pusti konje da se napiju.
Brzo, Tolma. Budi spreman da kreneš prije podneva. U međuvremenu, pošalji mi svoje čarobnjake i svećenike."
Vojnici su dovodili konje do bunara u skupinama po dvadeset. Ljudi koji nisu bili zauzeti tim poslom sklonili su se u
sjenu svojih vozila da se odmore i pojedu mršavi konjanički obrok od sušenog mesa i kruha od prosa.Trok je
pronašao hladovinu pod čvornatim stablom u blizini bunara.
Čarobnjaci i svećenici odazvali su se njegovom pozivu i sjeli u krug oko njega. Bili su četvorica, dva obrijana
svećenika Seueta u crnim ogrtačima, nubijski šaman okićen ogrlicama i narukvicama od kostiju, i čarobnjak s istoka
poznat pod imenom Ištar Medejac. Ištar je imao samo jedno oko, a lice mu je bilo istetovirano purpurnim i crvenim
spiralama i krugovima.
"Čovjek kojeg progonimo je adept u okultnim znanostima", upozorio ih je Trok.
"Upotrijebit će protiv nas sve svoje moći. Kažu da je u stanju istkati čaroliju skrivanja, i da može stvarati prikaze koje
bi mogle obeshrabriti naše legije. Morat ćete upotrijebiti svoju magiju kako bismo se oduprli njegovim moćima."
"Tko je taj šarlatan?", upita Ištar Medejac.
"Možete biti sigurni da neće prevladati našu zajedničku moć."
"Ime mu je Taita", odgovori Trok.Jedino Ištar pokaže da mu to ime nešto znači.
"Poznajem Taitu po čuvenju",reče on." Dugo sam čekao priliku da se odmjerim s njim."
"Započnite s magijom", zapovjedi im Trok.
Svećenici Seueta se udaljiše i položiše na pijesak svoja pomagala i mistične zamke. Počeše tiho pjevati uz pratnju
svojih zvečki. Nubijac je pretraživao stijene oko bunara, sve dok ispod jedne od njih nije pronašao otrovnu rogatu
zmiju. Odrubio joj je glavu i njenom krvlju premazao svoje čelo. Dok mu je krv curila niz obraze i kapala s vrha nosa,
skakutao je u krug poput velike crne žabe. Nakon svakog kruga, pljunuo bi prema istoku, gdje se nalazio Taita. Ištar
je zapalio malu vatru u blizini bunara i čučnuo pokraj nje, ljuljajući se na petama i mumljajući napjeve Marduku,
najmoćnijem od svih dvije tisuće i deset bogova Mezopotamije. Kad je izdao zapovijedi Tolmi, Trok mu priđe kako bi
ga promatrao na djelu.
"Kakvu magiju izvodiš?", upita kad je Ištar otvorio venu u zglobu i pustio nekoliko kapljica vlastite krvi u vatru, gdje
su isparile uz cvrčanje.
"Ovo je urok vatre i krvi. Postavljam prepreke i probleme na Taitin put." Ištar nije podigao pogled.
"Zbunjujem njegove sljedbenike."
Trok promumlja skeptično, ali potajno je bio impresioniran. I prije je vidio Ištara na djelu. Zatim pođe uz cestu i
pogleda brda na istoku. Nestrpljivo je čekao potjeru i zastoj mu nije odgovarao. S druge strane, bio je dovoljno dobar
general da shvati neizostavnu potrebu odmaranja i napajanja konja nakon dugoga noćnog putovanja.Dobro je
poznavao područje pred sobom. Mnogo puta patrolirao je ovuda kao mladi zapovjednik odjeljenja bojnih kola.
Prošao je terene prekrivene sitnim kamenjem što je rezalo kopita i noge konja poput kremenih noževa. Preživio je
strašnu vrućinu i žegu među dinama.
Vratio se do mjesta na kojem je ostavio svoja kola.Morao je zastati i okrenuti leđa kad je vrtlog prašine visok
nekoliko stotina lakata iznenada naišao preko žute ravnice.Našao se u njegovom središtu. Zrak je bio vruć kao u
brončanoj peći,morao je prekriti nos i oči svojom maramom za glavu i disati kroz tkaninu kako bi spriječio da mu
pijesak uđe u usta. Vrtlog je prošao dalje krećući se preko usijane zemlje s elegancijom haremske plesačice, dok je
Trok kašljao i brisao oči.
Bilo je već skoro podne. Upravo su završili napajanje konja kad ih je sustigla druga kolona pod zapovjedništvom
pukovnika Zendera i spustila se niz padinu do bunara. I njima je trebala voda i prijetila je opasnost da oaza presuši.
Voda je već bila blatna i skoro potrošena. Bit će prisiljeni da počnu upotrebljavati dragocjene mješine.
Trok je održao kratko savjetovanje sa Zanderom i Tolmom, objašnjavajući im svoj plan akcije i formaciju koju je
želio upotrijebiti kako bi spriječio Taitu da im izmakne iz mreže.
"Upozorite zapovjednike regimenata da paze na sve magične zamke koje bi Taita mogao postaviti da nas zbuni",
završio je.
"Ištar Medejac načinio je moćnu čaroliju. Vjerujem u njega. Nikad me prije nije iznevjerio. Ako budemo potpuno
svjesni svih čarobnjakovih trikova, uspjet ćemo. Uostalom, kako bi mogao poraziti ovakvu silu?"
Mahnuvši rukom, pokazao je veliki skup kola, konja i elitnih postrojbi.
"Ne! Tako mi Seuetovog daha, do sutra u ovo vrijeme, vući ću Taitu i Mintaku iza svojih kola na povratku u Ayaris."
Naredi vojnicima da se popnu u kola.Krenuše u divljinu u četverorednoj koloni dugoj pola milje. Tragovi kola
njihovog plijena bili su jasno vidljivi na mekanom pjeskovitom tlu.
 
Taita signalizira vozilima koja su ga pratila da stanu. Zaustavili su se u purpurnoj sjeni visoke dine koja je podsjećala
na divovsku morsku školjku. Konji su već pokazivali znakove iscrpljenosti. Pognuli su glave i disali s teškoćom. Znoj
im se osušio na koži, stvarajući slani bijeli sloj. Pažljivo su izlili odmjerenu količinu vode iz mješina u vjedra, i konji je
pohlepno popiše. Taita je pregledao Mintakina stopala. Laknulo mu je vidjevši da se ozljede nisu zagnojile. Ponovno
previje njene rane, a potom pozove Baya na stranu.
"Promatraju nas iz daljine", ustvrdi."Polako nas opkoljavaju zli utjecaji."
"I ja sam ih osjetio", složi se Bay. "I počeo sam se odupirati. Ali, moćni su."
"Najbolje ćemo se oduprijeti ako udružimo svoje moći."
"Moramo paziti na ostale. Oni su ranjiviji."
"Upozorit ću ih."
Taita se vratio do preostalih članova male skupine koji su upravo dovršavali napajanje konja.
"Pripremi se za polazak", reče on Neferu. "Bay i ja poći ćemo u izviđanje. Brzo ćemo se vratiti."
Dvojica magova pošli su pješice i uskoro zamakoše iza zakrivljenog pješčanog zida dine. Kad su ostali sami,
zastadoše.
"Znaš li tko bi od Trokovih ljudi mogao načiniti tako moćnu čaroliju?"
"On ima svećenike i čarobnjake u svim svojim regimentama, ali najmoćniji od njih je Ištar Medejac."
"Znam za njega", klimne Taita."On radi s vatrom i krvlju. Moramo pokušati okrenuti njegovu magiju protiv njega."
Bay zapali malu vatru, od osušenog konjskog gnojiva.Potom se obojica ubodoše u vrh palca i istisnuše nekoliko
crvenih kapljica u plamenove. Okrenuli su se prema neprijatelju dok je u zraku visio miris spaljene krvi. Mogli su
osjetiti da utjecaj dolazi sa zapada, iz smjera iz kojeg su i sami došli. Napregnuli su svoje udružene moći i ubrzo
osjetili kako se utjecaj počinje smanjivati i raspršivati poput dima ugasle vatre. Kad je ritual bio gotov, prekriše vatru
pijeskom, a Bay reče tiho.
"Još je uvijek tu."
"Da", reče Taita. "Oslabili smo ga, ali još je uvijek opasan, naročito za one koji ne znaju kako mu se oduprijeti."
"Mladi će biti osjetljiviji", reče Bay. "Dječaci faraon i Meren, i djevojka."
Vratiše se kolima. Prije no što su krenuli dalje, Taita progovori. Znao je da će ih uplašiti ako spomene pravi razlog
svoje zabrinutosti, pa reče.
"Ulazimo u najgori, najopasniji dio zemlje dina. Znam da ste umorni i žedni, iscrpljeni od napornog putovanja, ali
neoprez bi mogao biti poguban za vas. Pazite na konje i tlo. Ne dozvolite sebi da vam pažnju odvuče neki neobičan
zvuk ili prizor, ptica ili životinja." Zastane i pogleda ravno u Nefera.
"To se naročito odnosi na tebe. Budi oprezan cijelo vrijeme."
Nefer klimne bez protivljenja. I drugi su bili potišteni, shvaćajući da ih Taita ne upozorava bez razloga. Činilo se da
vrućina raste sa svakim okretajem kotača na putu između visokih dina. Pijesak koji se uzdizao s obje strane kao da je
bio obojen šarenim bojama, limunžutom i zlatnom, purpurnom i tamnoplavom, crvenom poput lisice i smeđom
poput lava. Na nekim mjestima dine su bile protkane bjelkastim slojevima ili šarama crnog pijeska, poput prolivenog
ulja iz svjetiljke. Iznad njih, nebo je poprimilo divlji izgled. Kvaliteta svjetlosti promijenila se,postala je žuta i
eterična. Udaljenosti se učinile zbunjujućima i iskrivljenima. Nefer suzi oči kako bi se zaštitio od zasljepljujućeg sjaja.
Nebo se činilo tako blizu kao da bi ga mogao dodirnuti vrhom svojeg biča. Međutim, obris Taitinih kola udaljen samo
pedesetak lakata pričinjao se dalekim. Vrućina je spržila sve izložene dijelove njegovog lica i tijela.
Nefer osjeti kako se u njemu rađa bezoblični osjećaj užasa. Nije bilo razloga za to, ali nije ga se mogao otresti. Kad je
kraj njega zadrhtala i Mintaka i zgrabila ga za ruku, znao je da i ona osjeća isto. Veliko zlo bilo je u zraku. Želio je
dozvati Taitu, zatražiti njegovo vođstvo i podršku, ali grlo mu se osušilo od prašine i vrućine. Nije mogao ispustiti
niti glas.
Iznenada, Mintaka se pokraj njega ukoči, i on osjeti kako se njeni prsti zabijaju u mišiće njegove ruke. Pogleda njeno
lice i spazi da je užasnuta. Drugom rukom panično je pokazivala vrh dine koja se nadvijala nad njima. Nešto veliko i
mračno pokrenulo se s visine i počelo kotrljati prema kolima. Nikada nije vidio ništa slično. Imalo je amorfni oblik
poput čudovišne mješine za vodu, ali bilo je tako veliko da je prekrivalo cijelu padinu dine, dovoljno veliko da
obuhvati i zgnječi ne samo troja kola, već cijelu regimentu. Dobivalo je na brzini kotrljajući se niz padinu, bešumno
odskakujući od tla i vibrirajući u zraku. Približavalo im se tako brzo da je prekrilo žuto pustinjsko nebo. Ispuštalo je
hladnoću, koja je istisnula zrak iz njihovih pluća, kao da su skočili u ledenu vodu planinskog potoka.I konji ugledaše
golemi oblik i pojuriše divlje, skrenuvši s pjeskovitog puta na dno doline, pokušavajući pobjeći od strašne
prikaze.Ravno pred njima nalazilo se polje crnog, izlomljenog kamenja nastalog hlađenjem lave, i oni jurnuše na
njega. Nefer shvati u kakvoj su opasnosti, i pokuša okrenuti njihove glave, ali bili su izvan kontrole. Dok se hrvao s
uzdama, Mintaka je vrištala pokraj njega. Nefer baci pogled preko ramena, siguran da ih mračni čudovišni oblik
sustiže. Mislio je da se već nadvija nad njima, jer mogao je osjetiti hladnoću za vratom, ali iza njega nije bilo ničega.
Žuto nebo bilo je sjajno i prazno. Druga kola zaustavila su se pod padinom, a konji su bili mirni i pod kontrolom.
Taita i ostali užasnuto su ih promatrali.
"Hoj!"
Nefer vikne na uspaničene konje, i povuče uzde punom težinom, ali konji se nisu zaustavili. U punom galopu jurili su
na teren prekriven stijenama, dok su kola skakutala i vijugala iza njih.
"Hoj!", vrisne on opet. "Stanite, prokleti bili, stanite!"
Konji su bili izvan sebe od užasa i nije ih se moglo zaustaviti. Povili su vratove kako bi se oduprli uzdama i hropćući
galopirali.
"Drži se čvrsto, Mintaka!", vikne Nefer, i prebaci ruku preko njenih ramena daju zaštiti. "Zabit ćemo se!"
Pijesak nošen vjetrom stvarao je neobične likove iz crnih stijena. Neke su bile veličine ljudske glave,a neke velike
poput kola.Nefer uspije skrenuti podivljale konje pred prvom stijenom i izbjeći je, ali konji su produžili svoj trk
prema prolazu između dvije najveće stijene. Prolaz je bio preuzak .Jedan kotač udario je u stijenu uz zvuk lomljave i
raspao se. Ostaci se razletješe po zraku. Kola su pala na osovinu povukavši jednog od konja koji je bio odbačen u
drugu stijenu. Nefer je čuo kako mu se prednje noge lome poput grančica, dok su on i Mintaka letjeli pokraj stijene.
Pali su na mekani pijesak, izbjegavši stijenu u koju je udario konj. Kad su se zaustavili, Nefer je još držao Mintaku u
rukama. Ublažio je njen pad i bez daha poče ju ispitivati:
"Jesi li dobro? Jesi li povrijeđena?"
"Ne", odgovori ona. "A ti?"
Nefer klekne, gledajući s užasom ostatke kola i ozlijeđene konje.
"Blagi Horuse", povika on. "Gotovi smo!"
Kola su bila potpuno smrskana. Jedan konj bio je zauvijek onesposobljen, slomljenih prednjih nogu. Drugi je još
mirno stajao, privezan za dio kola, ali jedna noga visjela mu je iz iščašenog zgloba. Nefer se osovi na noge i povuče
Mintaku. Oslanjali su se jedno aa drugo kad je Taita dovezao svoja kola do ruba polja lave, dobacio uzde Merenu i
skočio s kola. Došao je do njih dugim koracima.
"Što se dogodilo? Što je natjeralo konje u bijeg?"
"Zar nisi vidio?", upita Nefer, još uvijek potresen i zbunjen.
"Što je to bilo?", uzvrati Taita pitanjem.
"Neka stvar. Mračna i velika poput planine. Kotrljala se s dine na nas." Nefer pokuša pronaći riječi kako bi opisao
prizor.
"Bilo je veliko poput Hatorinog hrama." Mintaka podrži njegovu priču.
"Bilo je užasno. Morali ste ga vidjeti."
"Ne", odgovori Taita. "Bilo je to iskrivljenje vašeg uma i vida,što što su tamo postavili naši neprijatelji."
"Magija?", Nefer je bio zbunjen. "Ali i konji su vidjeli."
Taita se okrene i pozove Hilta.
"Skrati muke ovim jadnim životinjama", reče pokazujući na osakaćene konje. "Pomozi mu, Nefer."
Taita mu je htio odvući pažnju od posljedica nesreće. Teška srca, Nefer uhvati glavu konja na tlu. Pogladi mu je i
ipokrije oči krpom, da ne vidi smrt koja mu se bliži. Hilto je bio stari vojnik i obavio je ovu nemilu dužnost na
mnogim bojnim poljima. Položi vrh bodeža iza uha životinje i jednim potezom zabije ga u mozak. Konj se ukoči,
strese, a potom opusti. Potom su prišli drugoj životinji. Nakon Hiltovog uboda, trenutno je pala i ostala nepomično
ležati. Taita i Bay stajali su promatrajući ovaj čin milosrđa. Bay reče tiho.
"Medejac je moćniji no što sam mislio. Izabrao je najosjetljivije medu nama i usmjerio svoje moći na njih."
"Ima uz sebe i druge Trokove čarobnjake, koji osnažuju njegov utjecaj. Od sada, morat ćemo paziti i na Hilta i
Merena", složi se Taita.
"Sve dok ne prizovem sve svoje moći, u velikoj smo opasnosti."
Udalji se od Baya. Drugi bi se zabrinuli kad bi vidjeli kako njih dvojica potajno razgovaraju. Najvažnije je bilo
zadržati hrabrost.
"Donesite mješine za vodu",zapovjedi Taita.
Jedna se raspala pri sudaru, a druge dvije bile su samo napola pune, ali privezali su ih na preostala kola.
"Od sada, Meren će se voziti s Hiltom i Bayem. Ja ću sa sobom povesti njihova veličanstva."
S dodatnom težinom mješina za vodu i novih putnika,kola su sada bila preopterećena.Konji su se naprezali na
vrućini, a sunce je bilo zamračeno čudnim žutim oblacima.Taita desnom rukom uhvati Lostrisin periapt i tiho
zapjeva, tjerajući zlo koje se zgušnjavalo oko njih U drugim kolima, Bay je također pjevao monotoni refren.Došli su
do dijela ceste gdje je vjetar zameo tragove drugih karavana i putnika.Nije bilo znakova koje bi mogli slijediti, osim
malih humaka kamenja položenih na određenim intervalima. Na kraju su čak i oni nestali, i produžili su put kroz
neoznačeni pijesak. Oslanjali su se na Taitino iskustvo, njegovo poznavanje pustinje i duboke instinkte.
Napokon stigoše do ravnog terena između dva grebena visokih dina. Pijesak je ovdje bio gladak i poravnan, ali Taita
je zastao na rubu tog polja i pažljivo ga pogledao. Sišao je s kola i dozvao Baya. Crnac je došao do njega i zajedno su
proučili površinu.
"Ovo mi se uopće ne sviđa", reče Taita. "Moramo pronaći obilazak oko ove ravnice. Nešto je ovdje."
Bay je prošao nekoliko koraka preko ravnog pijeska i onjušio vrući zrak. Pljunuo je dva puta i proučio smjer leta
pljuvačke. Zatim se vratio Taiti.
"Ne nalazim ovdje ništa zabrinjavajuće. Traženje okolnog puta bi moglo potrajati satima, čak danima. Potjera nije
daleko za nama. Moramo odlučiti što je veći rizik."
"Ima nešto", ponovi Taita. "Kao i ti,i ja osjećam poriv da prođem ovuda.Taj osjećaj je previše jak i nelogičan. Tu ideju
u naš je um postavio Medejac."
"Moćni maže", zavrti Bay glavom."U ovom slučaju ne slažem se s tobom. Moramo riskirati i prijeći dolinu. Inače će
nas Trok dostići prije mraka."
Taita ga uhvati za ramena i pogleda u njegove crne oči. Vidio je da su pomalo nefokusirane, kao da je pušio bhang
travu.
"Medejac je probio tvoju zaštitu", reče, i položi periapt na Bayevo čelo.Bay trepne i širom otvori oči. Taita je vidio
njegovu unutarnju borbu. Upotrijebi vlastitu volju da mu pomogne. Napokon, Bay se strese i pogled mu se razbistri.
"U pravu si", prošapta. "Ištar me nadgledao. Ovo mjesto je vrlo opasno."
Pogledaše niz usku dolinu. Bila je to rijeka žutog pijeska bez početka i bez vidljivog kraja. Druga strana bila je blizu,
ne više od tri stotine lakata na najužem mjestu, ali mogla je biti i na dvjesto milja, s Trokovim regimentama za
petama.
"Sjever ili jug?" upita Bay. "Ne vidim zaobilazni put."
Taita zatvori oči i pokrene sve svoje moći. Iznenada, u strašnoj tišini začuje se zvuk, visoki, udaljeni krik. Svi
podigoše pogled i ugledaše sitan lik kraljevskog sokola koji se okretao visoko na žutom nebu. Napravio je dva kruga,
a zatim krenuo prema jugu niz dolinu i nestao iz vidika.
"Jug", reče Taita. "Slijedit ćemo sokola."
Bili su tako usredotočeni na tu odluku,da nisu primijetili da im se Hilto približio na svojim kolima.On i Meren nagnuli
su se preko branika i slušali razgovor magova. Hilto se nestrpljivo mrštio. Iznenada vikne.
"Dosta toga! Put naprijed je čist. Ne možemo si dozvoliti čekanje. Hoćete li se usuditi poći naprijed ako Hilto
povede?"
On pokrene konje i oni pojuriše naprijed. Meren je bio tako iznenađen da je gotovo ispao iz kola, ali uspio se
zadržati. Taita dovikne Hiltu.
"Vrati se! Začaran si. Ne znaš što radiš."
Bay skoči kako bi uhvatio konje, ali zakasni. Kola su projurila pokraj njega i prešla na ravnu površinu. Kretala su se
sve brže, a Hiltov smijeh dopro je do njih.
"Put je čist i ravan!"
Nefer zgrabi uzde na drugim kolima, i vikne.
"Zaustavit ću ga ili okrenuti."
"Ne!" Taita se okrene prema njemu,očajnički podižući ruku kako bi mu naredio da stane.
"Ne idi tamo. Opasno je. Stani, Nefere!"
Ali Nefer je ignorirao njegove krikove. Potjerao je konje, i k otači zapjevaše na glatkom, čvrstom pijesku. Brzo je
sustizao Hilta.
"O, blagi Horuse!", zastenje Taita. "Gledaj kotače."
Fini oblak srebrenog pijeska počeo se dizati iza kotača Hiltovih kola. Odjednom, dok su promatrali s užasom,oblak je
postao gust, a zatim se pretvorio u komade blata. Konji su usporili i potonuli do gležanja u meko tlo.Komadi blata
koje su bacali kopitima letjeli su iznad Hiltove glave. Nije ni pokušao zaustaviti kola ili ih okrenuti, već je vozio dalje
u močvaru.
"Živi pijesak!", povika Taita. "To je djelo Medejca. Sakrio nam je pravi put i doveo nas u ovu zamku."
Iznenada, Hiltovi konji propadoše kroz površinsku koru u močvaru koja je ležala pod njom. Kotači su potonuli do
kraja i kola se naglo zaustaviše, tako da su i Hilto i Meren odletjeli preko branika.
Kotrljali su se preko površine koja je izgledala neopasno, ali kad su stali i pokušali ustati, tijela su im bila prekrivena
ljepljivim žutim blatom. Istog trena potonuli su do koljena. Konji su bili potpuno zarobljeni. Samo glave i prednje
noge bile su im slobodne, ali tonuli su sve dublje i dublje njišteći i trzajući se.
Nefer je bio zbunjen, i reagirao je presporo na nesreću koja mu se događala pred očima. U trenutku kad se pokušao
okrenuti bilo je prekasno. Nakon deset lakata, kotači su mu potonuli, a oba konja propala su do leđa. Skoči s kola da
im pomogne, pokuša ih odvezati i povesti natrag, ali i on je bio uhvaćen u ljepljivom blatu. Potonuo je do koljena, a
zatim do pojasa.
"Ne pokušavaj ustati", uspaničeno ga upozori Mintaka. "Cijelog će te progutati. Baci se na trbuh i plivaj."
Ona se baci na glavu s vozila koje je tonulo, i ispruži se na površini blata. "Ovako, Nefer. Radi što i ja."
Pribrao se i ispružio na površini. Nespretnim pokretima, poput djeteta koje pliva psećim stilom, uspio je stići do kola
prije no što su potpuno nestala. Svojim bodežom presjekao je kožne vezice kojima su bile pričvršćene podne ploče
kola i brzo ih iščupao i bacio u stranu. Podne ploče plutale su na površini smrtonosnog živog pijeska, ali teška kola
nezaustavljivo su tonula ispod površine i vukla konje za sobom. Za nekoliko minuta, ostala je samo svijetla mrlja na
tamnosmeđoj površini kao oznaka njihova groba. I Hiltova kola i konji već su bili potonuli.
Hilto i Meren još su plutali, užasnuto zapomažući i održavajući na površini samo glave i ramena. Nefer gurne jednu
od podnih ploča prema Mintaki.
 "Upotrijebi to!", vikne joj, i ona se pužući popne na ploču. On je učinio isto s drugom pločom, koja je izdržala njegovu
težinu. Vukući kožnim vezicama za sobom još dvije ploče, počeo je veslati rukama preko močvare, dok se nije
dovoljno približio Hiltu i Merenu. Izvukli su se na pločama iz ljepljivog zagrljaja blata. Zatim njih četvero zaplivaše
prema obali, odakle su ih Taita i Bay užasnuto promatrali. Taita mahne rukama i vikne.
"Već ste na pola puta. Ne vraćajte se ovamo. Nastavite dalje. Prijeđite na drugu stranu."
Nefer je odmah shvatio Taitinu ideju. Okrenuše se prema udaljenoj obali. Kretali su se sporo i teško, jer blato im se
lijepilo za ruke i noge, kao i za dno ploča. Mintakina manja težina uskoro je došla do izražaja, i ubrzo je bila ispred
ostalih. Prva je stigla do čvrstog tla i izvukla se iz živog pijeska. Nakon nekog vremena, Nefer, Hilto i Meren stigoše za
njom. Bili su potpuno iscrpljeni. Bacili su se na zemlju u podnožju istočnih dina. Dok su izlazili iz živog pijeska, Taita
je imao vremena da razmotri njihovu situaciju. Činila se beznadnom. Bili su podijeljeni u dvije grupe, udaljeni jedni
od drugih dvjesto lakata. Izgubili su sve konje,vozila,oružje i opremu, ali najteži gubitak bile su dragocjene mješine
za vodu. Bay dodirne njegovu ruku i prošapta.
"Slušaj!"
Bilo je to udaljeno zujanje u zraku koje je na tren slabilo,a zatim postajalo glasnije.Iako dalek, bio je to prepoznatljiv
zvuk kolone bojnih kola u pokretu. Četiri blatom prekrivene prilike na drugoj strani doline također su začule taj
zvuk i podigle se. Svi su gledali u dine i slušali približavanje Troka i njegovih ljudi. Iznenada, Mintaka pojuri prema
rubu močvare do mjesta gdje su ostavili ploče na kojima su se izvukli iz živog blata.
Nefer je gledao za njom, pokušavajući shvatiti njene namjere. Skupila je ploče i krenula kroz blato do koljena, vukući
ih za sobom. Nefer iznenada shvati što radi, ali bilo je prekasno da je zaustavi. Bacila se na jednu od ploča i zaplivala
preko žutog blata. Morao se zaustaviti kad mu je blato došlo do struka, a tada mu je ona već bila izvan domašaja.
"Vrati se", pozove je on. "Ja ću poći."
"Lakša sam i brža od tebe", odvrati mu ona, i premda ju je nastavio preklinjati, ignorirala ga je i nastavila plivati
svom snagom. Zvukovi kočija pojačali su se, što je Mintaku potaklo da zapliva još brže. Dok ju je promatrao, Nefera je
razdirao strah za nju i bijes zbog njenog neposluha, ali još je snažniji bio osjećaj ponosa zbog njene hrabrosti.
"Ima srce ratnice i kraljice", prošapta on, dok se ona približavala drugoj obali.
 Sada su već mogli čuti glasove potjere pojačane akustičnošću dina. Taita zatakne svoj štap za pojas kako bi imao
slobodne ruke, a zatim on i Bay krenuše ususret Mintaki. Svaki je od nje uzeo jednu ploču, i zaplivaše površinom
blata prema istočnoj obali. Između dina se pojaviše prva kola progonitelja. Trokova prepoznatljiva prilika stajala je
na njima. Trijumfalno zaurla glasom bika, a njegov urlik odjekivao je od okolnih dina.
"Naprijed! Juriš!"
Vodeći redovi kola jurnuše naprijed u punom galopu i za tren se približiše rubu živog pijeska. Troje bjegunaca
užurbano je odmicalo po žutoj površini blata. Povici vozača kola iza njih pojačali su se. Trokova kola potonula su
dublje u blato zbog njegove težine, i premda su konji pod udarcima biča vukli svom snagom, zaostao je za prvim
redom kola u jurišu. Preostalih troje kola prvog reda zaletjela su se ravno u živi pijesak i potonula jednako brzo kao i
vozila prije njih. Sada je Trok bio upozoren na opasnost. Uspije povratiti kontrolu nad svojim konjima i vratiti se iz
močvare. Zgrabi svoj kratki luk s ograde i skoči s kola. Iza njega, druga kola prekinula su juriš i približila se sporijim
tempom.
"Lukovi!", vikne Trok. "Gađajte skupno. Ne dozvolite im da pobjegnu. Pobijte ih!"
Strijelci pojuriše naprijed. Rasporediše se u redove po četiri čovjeka na rubu močvare, s punim tobolcima na leđima i
spremnim lukovima.
Mintaka je ponovno bila najbrža. Prešla je polovicu puta, i premda su plivali svom snagom, Taita i Bay sve više su
zaostajali za njom.
Trok zapovjedi.
"Strijelci, pripremite strijele!" Stotinu i pedeset ljudi namjesti strijele na tetive. "Strijelci, ciljajte!"
Oni podigoše oružja i povukoše tetive do kraja.
"Gađajte!" vikne Trok, i oni odapeše oblak strijela. Strijele su dosegle najvišu točku putanje i počele padati prema tri
male prilike u močvari. Taita ih je čuo i pogledao u nebo. Smrtonosni oblak približavao im se, s mekim zviždukom
koji je podsjećao na zvuk krila divlje guske u letu.
"Skačite u blato!", vikne im Taita, i sve troje sklizne s ploča i potone u blato do brade. Strijele su padale oko njih
gusto poput grada. Jedna se zabije duboko u ploču na kojoj je Mintaka ležala prije samo nekoliko sekundi.
"Naprijed!", zapovjedi Taita, i oni se popeše na ploče i nastaviše, ali prošli su samo nekoliko metara prije no što se
zrak opet ispunio šumom strijela u letu. Opet su bili prisiljeni baciti se u zaklon žutog blata. Još tri puta morali su
skakati sa svojih ploča, ali svaki put bili su sve dalje i strijelci su gađali sve nepreciznije.Mintaka se kretala još brže
no prije, i uskoro je bila izvan dometa. Pratili su ih Trokovi urlici bijesa i frustracije. Tjerao je ljude da gađaju i dalje,
strijele su padale u blato oko njih, ali njihova gustoća znatno se smanjila. Taita se osvrne prema Bayu. Njegova velika
glava izbrazdana ožiljcima blistala je od blata i znoja. Njegove krvlju podlivene oči bile su iskolačene, usta
razjapljena, a zubi u njima bili su naoštreni poput zuba morskog psa.
"Hrabro, Bay!" dovikne mu Taita. "Skoro smo uspjeli."
Čim je to izrekao, shvatio je da su te riječi izravan izazov bogovima. Na obali iza njih, Trok je vidio kako mu polako
izmiču. Njegovi vojnici upotrebljavali su kraće i manje snažne lukove koji su oblikovani tako da se njima moglo
gađati iz kola u pokretu. Njihov je domet bio dvije stotine lakata. Trok se okrene i pogleda svojeg kopljonošu koji je
zbrinjavao konje.
"Donesi mi moj ratni luk", dovikne mu.
Trok je bio jedini čovjek u regimenti koji je nosio dugi luk u svojim kolima, odlučio je da za ostatak njegovih vojnika
veća snaga i domet ratnog luka nije važnija od njegove nespretne dužine. Međutim, Trokova velika snaga i raspon
ruku omogućavale su mu ono što drugi nisu mogli. U većini situacija koristio se kratkim lukom.Ipak, na svojim je
kolima konstruirao posebnu ogradu oblikovanu tako da je na njoj mogao nositi veće i moćnije oružje. Njegov
kopljonoša dotrči do njega i doda mu veći luk. Donio mu je i tobolac s posebnim dugim strijelama ukrašenim
glavama leoparda.
Trok se probije u prednji red strijelaca.Postavi dugu strijelu na tetivu i odmjeri udaljenost. Glave dvojice plivača bile
su male točkice na žutoj površini. Ljudi oko njega još uvijek su brzo odapinjali strijele, ali one su padale neučinkovito
u blato daleko iza meta. On proračuna kut odapinjanja i zauzme položaj zakoračivši naprijed lijevom nogom. Duboko
udahne i povuče tetivu sve do svojeg kukastog nosa. Veliki luk bio je izazov čak i njegovoj snazi. Mišići na rukama
bili su mu napeti kao i cijelo tijelo. Zatim odapne strijelu, i veliki luk zadrhti u njegovoj ruci kao živo biće. Duga
strijela brzo se popela visoko iznad oblaka drugih strijela,dostigla vrhunac svoje putanje i počela se obrušavati
poput sokola.
Plivajući kroz blato, Taita začuje oštriji zvuk njenog leta i podigne pogled. Vidio je strijelu kako leti ravno na njega, i
nije imao vremena skočiti sa svojeg primitivnog plovila niti se sagnuti kako bi je izbjegao. Refleksno zatvori oči.
Strijela je prošla tako blizu njegove glave da je osjetio kako mu vjetar od njena leta dodiruje kosu. Zatim začuje tupi
udarac. Otvori oči i okrene glavu prema zvuku. Duga strijela pogodila je Baya posred nagih leđa. Probila mu je tijelo,
a kremeni vrh zabio se u ploču na kojoj je ležao, pribivši ga uz drvo poput sjajnog crnog kukca.Bayevo lice bilo je
udaljeno od njega samo za duljinu ruke. Taita se zagleda u duboke crne oči, i vidje u njima smrtnu agoniju. Bay
otvori usta,ali mlaz sjajne krvi na ustima utopio je svaki zvuk.Bolno posegne za ogrlicom oko vrata i otkvači je.Pruži
je Taiti nudeći mu,kao posljednji dar, neprocjenjivo vrijedan relikt omotan oko njegovih zgrčenih prstiju.
Taita ga nježno odmota s ruke i zaveže uzicu oko vlastitog vrata. Osjetio je kako esencija umirućeg šamana ulazi u
njegovo tijelo, osnažujući njegove moći. Bayeva glava klone, ali strijela je spriječila da se njegovo tijelo otkotrlja s
ploče. Taita prepozna sliku leoparda na dršci strijele i shvati tko ju je odapeo. Pruži ruku prema Bayu, položi mu dva
prsta na grlo i osjeti trenutak u kojem je preminuo. Bio je mrtav i više ga nije mogao spasiti.
Ostavi ga i nastavi plivati prema obali na kojoj su stajali Nefer i Mintaka dovikujući mu ohrabrenja. Još četiri duge
strijele pale su u njegovoj blizini, ali niti jedna ga nije dodirnula, i on polako iziđe iz njihovog dometa. Nefer mu dođe
u susret i pomogne osoviti se na noge u gustom blatu. Taita se uz pomoć štapa dovuče do čvrstog tla i tamo klone,
pokušavajući doći do daha. Nakon nekoliko trenutaka, uspravi se i pogleda na drugu stranu živog pijeska gdje je
stajao Trok podbočenih ruku, dok je njegovo tijelo odavalo bijes i frustraciju. Skupi ruke oko usta i povika.
"Nemoj misliti da si mi pobjegao, čarobnjače. Želim tebe, i želim natrag svoju kuju. Imat ću vas oboje. Stići ću vas.
Nikad neću izgubiti vaš miris."
Mintaka zađe u blato najdublje što je mogla. Točno je znala njegovu najslabiju točku i kako ga najbolnije poniziti
pred njegovim ljudima.
"Dragi mužiću, tvoje prijetnje su mlitave i prazne kao i tvoj ud."
Njen visoki zvonki glas jasno je odjeknuo, i dvije stotine hikskih ratnika čulo je svaku riječ. Uslijedila je tišina, a zatim
iz njihovih redova izbije snažan urlik posprdnog smijeha.Troka su čak i vlastiti ljudi mrzili dovoljno da uživaju u
njegovom poniženju.Trok podigne luk nad glavom i udari nogom o tlo u bespomoćnom bijesu. Napokon, okrene se
režeći prema svojim ljudima i oni utihnuše, posramljeni vlastitom drskošću. U tišini, Trok vikne.
"Ištare! Ištare od Medeje, stupi naprijed!"
Ištar je stao na rub živog pijeska okrenut prema maloj skupini na drugoj strani.Lice mu je bilo prekriveno
tetovažama,a oči okružene purpurnim krugovima. Njegovo lažno oko blistalo je poput srebrenog diska. Dvostruki
red crvenih točkica spuštao mu se niz dugi nos. Na obrazu i bradi imao je slike u obliku paprati. Kosa mu je bila
oblikovana u duge čvrste šiljke crvenog odsjaja. On polako odveže svoju odjeću i pusti je da padne na pijesak. Stajao
je potpuno gol. Leđa i ramena bili su mu prekriveni rozetama u obliku leoparda. Na trbuhu je imao tetoviranu veliku
crvenu zvijezdu, a dlake oko genitalija bile su obrijane, što je naglašavalo veličinu njegovog ovješenog penisa. Mala
zlatna i srebrena zvonca bila su obješena na probušenoj kožici velikog organa.
Gledao je Taitu, i mag istupi naprijed kako bi se suočio s njim. Činilo se da se razmak medu njima smanjuje dok su
promatrali jedan drugoga. Polako, Ištarov ud nabrekne i zvonca počeše zvoniti dok mu je erekcija rasla. Izbočio je
kukove, usmjerivši vrh penisa prema Taiti. Bio je to direktan izazov, koji je naglašavao Taitin status eunuha i
uzvisivao Ištarovu muškost. Taita podigne štap i usmjeri ga prema Medejčevim genitalijama.Nisu se pomakli duže
vremena,usmjeravajući svu snagu jedan na drugog poput bačenih sulica. Iznenada, Ištar jaukne i ejakulira, izbacujući
sjeme na pijesak. Njegov penis se smanji i nabora. Ištar padne na koljena i brzo navuče tuniku, kako bi prikrio svoju
sramotu. Izgubio je prvi izravan sukob s čarobnjakom. Okrene leđa Taiti i vrati se do dvojice svećenika Seueta i
nubijskog šamana. Pridruži se krugu koji se uhvati za ruke i zapjeva.
"Što rade?", upita Nefer nervozno.
"Mislim da pokušavaju pronaći put oko živog pijeska", prošapta Mintaka. "Taita će ih zaustaviti", reče Nefer
prikrivajući nesigurnost.
Iznenada, Ištar skoči na noge s obnovljenom vitalnošću. Ispusti krik sličan promuklom glasanju gavrana, i pokaže na
jug niz pješčanu dolinu.
"Izabrao je put koji nam je pokazao sokol", reče Taita tiho,”još uvijek nismo sigurni."
Trokova regimenta popela se u kola. Ištar se vozio s Trokom jiok su kretali prema jugu, prateći meandre rijeke
smrtonosnog blata. Dok su prolazili, vojnici su izvikivali prijetnje maloj skupini na suprotnoj obali. Nakon što se
prašina slegla, vidjeli su da je Trok ostavio mali skadron, pet kola s deset ljudi, utaborenih ispod dina na drugoj
obali, ako bi ih držali pod nadzorom. Uskoro su i posljednja kola iz potjere nestala u žutoj izmaglici od vrućine iza
zavoja doline.  
"Prije sumraka Trok će pronaći put do nas", predviđao je Taita.
"Što možemo učiniti?", upita Nefer. Taita se okrene prema njemu.
“Ti si faraon. Ti si Gospodar deset tisuća kola. Zapovjedi nam, veličanstvo."
Nefer se zagleda u njega, ostavši bez riječi. Taita se zacijelo sprdao s njim. Zatim se zagleda u te stare, blijede oči i
vidje da u njima nema šale. Bijes mu se penjao u grlu s gorkim okusom sluzi. Upravo je želio protestirati, ukazati na
to da su izgubili sve, vozila i vodu, i da je pred njima užarena pustinja, a iza njih vojska koja ih neumorno proganja,
ali tada mu Mintaka dodirne ruku, što ga umiri. Pogleda Taitu u oči i dobije ideju. Ispriča im svoj plan. Prije no što je
završio, Hilto se smješkao i klimao glavom, a Meren se otvoreno smijao i trljao ruke. Mintaka je stala uz njega,
uspravna i ponosna. Kad je izdao zapovijedi, Taita klimne glavom.
"To je borbeni plan pravog faraona", reče. Glas mu je bio ravan, bez emocija, ali u očima mu je blistala iskra
odobravanja. Napokon je znao da će zadatak što mu je postavila Lostris uskoro biti okončan. Nefer će ubrzo biti
spreman preuzeti u ruke vlastitu sudbinu.
 
 
Prošli su tek nekoliko milja, kad Ištar pokaže prstom ispred sebe. Trok zaustavi kolonu i napregne pogled u čudnom
žutom svjetlu i blještavoj izmaglici. Dolina sa živim pijeskom naglo se sužavala.
"Što je to?", upita Trok. Činilo se kao da neko golemo morsko čudovište pliva kroz prolaz. Krijesta njegove repne
peraje izvirivala je iz žutog blata, crna i oštra.
"To je naš most", reče mu Ištar. "Greben od škriljca koji se proteže s jedne obale na drugu. To je naš prijelaz."
Trok pošalje dvojicu najboljih ljudi kako bi pješice ispitali most. Pretrčali su preko njega i stigli do druge obale suhih
sandala. Viknuli su i mahnuli Troku, i on bičem potjera konje za njima. U koloni po jedan, ostatak skupine prešao je
most za njim. Čim su svi sigurno stigli na drugu obalu, Trok krene prema sjeveru, slijedeći dolinu natrag do mjesta
na kojem su posljednji puta vidjeli Taitinu skupinu odmetnika. Međutim, nisu stigli niti do pola puta, a oblak nad
njima pretvorio se u žutu maglu koja je prerano donijela noć. Za nekoliko minuta, i posljednja zraka svjetla bila je
ugušena. Potpuna tama prisilila je kolonu da stane.
 "Konji su umorni." Trok pokuša pred svojim zapovjednicima dostojanstveno opravdati odluku da zastanu tijekom
noći.
"Napojite ih i pustite njih i ljude da se odmore.Nastavit ćemo s prvim svjetlom. Čak niti čarobnjak neće moći daleko
pješice, bez vode. Ulovit ćemo ih do sutra u podne."
 
Taita odmota zavoje s Mintakinih nogu i zadovoljno klimne. Zatim joj namoči noge u snažnoj alkalnoj tekućini živog
pijeska, i ponovno ih premota. Usprkos njenom protivljenju, Nefer ju je natjerao da obuče njegove sandale. Bile su joj
prevelike, ali mogla ih je nositi zahvaljujući zavojima. Od sve opreme ostale su im samo podne ploče s potonulih
kola. Dok su ih vojnici Hiksa znatiželjno promatrali s druge strane obale, Nefer povede svoju družinu uz obronak
visoke dine prema istoku. Zadihani, stigoše do vrha. Već tada žed ih je strašno mučila. Nefer baci još jedan pogled na
živi pijesak. Trokovi vojnici s druge strane skinuli su opremu s konja, udaljili se od kola i zapalili logorske vatre.
Nefer ih pozdravi ironičnim pokretom i krene za ostalima niz drugu stranu dine. Čim su bili skriveni od promatrača,
malo se odmoriše.
"Sve što radimo bit će nam vrlo naporno", upozori ih Nefer. "Još mnogo sati nećemo imati vode."
Dok su ležali teško dišući na vrućini, sa strepnjom su iščekivali zvukove ljudi i kola. Mintaka glasno izreče njihove
strahove.
"Molite se svim bogovima da Trok ne pronađe prijelaz i ne dođe do nas prije mraka."
Kad su se oporavili, Nefer ih povede, zaklonjene pješčanom dinom, paralelno s dolinom živog pijeska. Prošli su samo
kraću udaljenost, ali na toj vrućini, svaki napor skupo ih je koštao. Morali su se još jednom odmoriti u žutoj magli.
Sumrak je bio blizu. Noć je donijela malo olakšanje od vrućine. Popeli su se natrag do vrha dine i pod sobom vidjeli
logorske vatre ljudi s druge strane doline. Na svjetlu vatri vidjeli su obrise tabora Hiksa. Neprijateljska kola bila su
postavljena u četverokutnoj formaciji. Glave konja bile su privezane za kotače.Dva stražara sjedila su kraj vatri,a
ostali ležali na svojim prostirkama unutar formacije kola.
"Vidjeli su nas kako krećemo prema istoku. Moramo se nadati da vjeruju da se još uvijek krećemo u tom smjeru, i da
su nepažljivi", reče Nefer i povede ih niz padinu dine.
Došli su do podnožja nekoliko stotina lakata niz dolinu od logora. To je bilo dovoljno da prikrije njihovo kretanje i
priguši sve zvukove. Koristeći se logorskim vatrama za orijentaciju, držeći se za ruke kako se ne bi izgubili u mraku,
stigoše do ruba živog pijeska.Položili su drvene ploče na močvaru i zaplivali preko blata. Izvježbali su se u ovom
načinu kretanja, i uskoro stigoše na drugu stranu. Držeći se zajedno, prikrali su se logoru i polijegali na rubu
svjetlosti vatre. Činilo se da svi osim dvojice stražara spavaju. Konji su bili tihi, i jedini zvuk bilo je pucketanje
plamena. Iznenada, jedan od stražara ustane i pođe svom kolegi. Njih dvojica počeše tiho razgovarati. Nefer je bio
nestrpljiv i htio je zamoliti Taitu za pomoć, ali starac predvidi njegovu želju. Uperi štap u dvije prilike.Za nekoliko
minuta,glasovi su počeli zvučati pospano. Napokon, jedan od njih ustane, zijevne i protegne se. Vrati se svojoj vatri i
smjesti s mačem u krilu. Taita je i dalje držao štap usmjeren u njega i uskoro čovjekova glava klone, dok mu brada
nije počivala na prsima. Od drugoga je već dopiralo tiho hrkanje. Obojica su spavali.
Nefer dodirne Hilta i Merena. Svatko je znao svoj posao. Krenuli su naprijed, ostavivši Taitu i Mintaku na rubu kruga
svjetlosti. Nefer priđe bližem stražaru. Mač mu je iskliznuo iz krila i ležao je u pijesku pokraj njega. Nefer ga podigne
i u istom pokretu udari čovjeka u sljepoočnicu drškom. Bez glasa, stražar se ispruži pokraj vatre. S mačem u ruci,
Nefer pogleda prema drugoj vatri. Hilto i Meren riješili su se drugog stražara, koji je ležao sklupčan poput psa. Hilto
je imao njegov mač. Njih trojica pojuriše naprijed do najbližih kola. Sulice su još bile pričvršćene u njima. Nefer
uhvati jednu sulicu. Činila mu se teška ifrud, što mu je pružalo sigurnost.I Meren se naoružao. Iznenada, jedan od
konja ispusti tihi njisak i udari kopitom o tlo.Nefer stane na mjestu. Za trenutak, činilo mu se da će proći neopaženi.
Tada se iza kola začuje pospani glas.
"Noosa, jesi li to ti? Jesi li budan?"
Vojnik dotetura na svjetlost, još uvijek napola u snu, a jedina mu je odjeća bila krpa oko struka. U desnoj ruci imao je
mač. On zastane i zagleda se u Nefera.
"Tko si ti?", vikne uplašeno.
Meren baci sulicu koja se čovjeku zabije usred grudi. On načini pokret rukom i stropošta se na pijesak. Meren skoči
naprijed i pokupi mač koji mu je ispao. Urlajući poput bijesnih djinna, njih trojica uletješe medu kola. Njihovi krikovi
potpuno su zbunili ljude koji su se budili. Neki još nisu ni stigli izvući oružje, i oteti mačevi dizali su se i spuštali
ubilačkim ritmom. Sječiva se umrljaše krvlju. Samo jedan od neprijatelja uspio se pribrati i krenuti na njih.
Bio je to golem čovjek, i natjerao ih je da odstupe, urlajući poput ranjenog lava. Zamahnuo je svom snagom na
Neferovu glavu. Premda je parirao udarac, izgubio je osjet u ruci sve do ramena. Brončano sječivo puklo je kod
štitnika. Nefer je bio razoružan i njegov protivnik zamahne mačem prema glavi da ga ubije.U tom trenutku, Taita
iziđe iz tame iza njega,i udari ga štapom po lubanji. Čovjek se stropošta na tlo, a Nefer uhvati njegov mač prije no što
je pao.
Borba je završila. Petorica preživjelih klečali su s rukama na tjemenu, dok su Hilto i Meren stajali nad njima. Mintaka
i Taita dodali su drva na vatru, i u svjetlosti plamena otkrili da su tri vojnika mrtva, a još dva teško ranjena. Dok je
Taita vidao njihove rane,ostali su upotrijebili rezervni pribor iz kočija i vezali ruke i noge zarobljenicima.Tek tada
mogli su se napiti iz mješina s vodom i pojesti obrok koji se sastojao od kruha i narezanog sušenog mesa iz
neprijateljskih zaliha.
Do trenutka kad su završili s objedom, svjetlost novog dana postajala je sve jača. Svitala je još jedna prijeteća crvena
zora, i vrućina je već bila nesnosna. Nefer je izabrao troje kola i najbolje konje. Iz vozila su izbacili svu suvišnu
opremu. Nefer je pustio preostale konje i potjerao ih u divljinu mašući im pokrivačem pred očima.Svakog trenutka
svjetlost, čudnog svitanja postajala je sve jača, i užurbano su se popeli u kola. Kad su bili spremni za pokret, Nefer
priđe skupini vezanih zarobljenika.
"Vi ste Egipćani, kao i mi. Žao mi je što smo ubili i ranili neke od vaših sudrugova. To nije bio naš izbor i nismo sretni
zbog toga. Uzurpator Trok prisilio nas je na to."
Čučnuo je pokraj diva koji ga je gotovo ubio.
"Ti si hrabar momak. Htio bih da se jednog dana borimo protiv zajedničkog neprijatelja."
Neferova tunika zadigla se kad je čučnuo, i pogled zarobljenika skrene na glatke mišiće njegovog desnog bedra.
Zinuo je od iznenađenja.
"Faraon Nefer Seti je mrtav. Zašto nosiš kraljevsku oznaku?", upita on.
Nefer dodirne tetovažu koju mu je tako davno načinio Taita.
“Nosim je s punim pravom", reče. "Ja sam faraon Nefer Seti."
"Ne! Ne!"
Zarobljenik je bio uznemiren i uplašen, što mu se vjerojatno nikada nije dogodilo na bojnom polju.
Mintaka skoči s kola i priđe im.Govorila je s čovjekom prijateljskim tonom.
"Znaš li tko sam ja?"
"Vi ste njeno veličanstvo kraljica Mintaka. Vaš otac bio je moj bog i zapovjednik. Volio sam ga. Zato volim i poštujem i
vas."
Mintaka izvadi svoj bodež i prereže konopce kojima je bio vezan.
"Da", reče ona.
"Ja sam Mintaka, a ovo je faraon Nefer Seti, koji je moj zaručnik. Jednog dana vratit ćemo se u Egipat i zahtijevati
naša prava, a nakon toga vladati u miru i pravdi." Nefer i Mintaka ustadoše i ona nastavi.
"Predaj ovu poruku svojim suborcima. Reci ljudima da smo živi i da ćemo se vratiti u Egipat."
Čovjek klekne pred njenim nogama i poljubi joj stopala, a zatim otpuže do Nefera i uzme jednu njegovu nogu, pa je
položi na svoju glavu.
"Vaš sam čovjek", reče. "Prenijet ću vašu poruku narodu. Vratite nam se uskoro, božanski faraone."
Drugi zarobljenici pridružiše mu se u izrazima ljubavi.
"Živio, faraone! Živio i vladao tisuću godina!" Nefer i Mintaka popeli su se na zarobljena kola, a oslobođeni
zatvorenici povikaše .
"Bak-her! Bak-her”
 
 
Tri vozila krenula su iz uništenog logora. Taita se u prvima vozio sam, jer bio je najsposobniji da se odupre
opsjenama Ištara Medejca, i otkrije skriveni pravi put. Slijedili su ga Nefer i Mintaka, a Meren i Hilto vozili su se na
začelju. Krenuli su natrag istim putem kojim su došli. Nakon kratkog vremena, Taita se zaustavi i pogleda natrag.
"Što je bilo?", upita Nefer, a Taita podigne ruku. U tišini, osluškivali su udaljeni zvuk Trokove postrojbe koja se
približavala obali na drugoj strani. Zatim, iznenada, u crvenilu jutarnjeg svjetla, vidješe kako se čelo kolone
pojavljuje među dinama s druge strane.
 
U kolima na čelu kolone, Trok naglo potegne uzde i vikne na Ištara:
"Tako mi krvi i sjemena Seueta, čarobnjak te opet nadmudrio. Nisi li predvidio da će prijeći natrag i osvojiti kola
naših ljudi?" 
"Nisi li to i ti mogao predvidjeti?", zareži Ištar na njega. "Ti si veliki general." Trok zamahne bičem da ga udari po
tetoviranom licu zbog takve drskosti, ali kad se zagledao u Medejčeve tamne oči, promisli bolje i spusti bič.
"Što sada, Ištare? Hoćeš li im dopustiti da pobjegnu?"
"Postoji samo jedan put natrag, a Zander dolazi tim putem s dvjesto kola. Još uvijek ih imamo u šaci", reče Ištar
mračno.
Trokovo lice obasja divljački osmijeh. U svojem je bijesu gotovo zaboravio na Zandera.
"Sunce je tek izišlo. Imamo cijeli ovaj dugi dan za prelazak natrag preko mosta od škriljevca", nastavi Ištar.
"Imam njihov miris u nosnicama. Isplest ću svoju mrežu da ih ulovim i kao vjerni pas dovesti vas do lovine."
Trok potjera konje i doveze se na čvrsti pijesak na rubu močvare, nasuprot troje kola na drugoj obali. Uspio je na lice
namjestiti osmijeh koji je bio gotovo uvjerljiv.
"Uživam u tome više nego vi, prijatelji moji.Osveta je jelo koje je najbolje kad se servira hladnoj Seueta mi, uživat ću
u njenom okusu."
"Moraš uloviti zeca prije no što ga skuhaš", dovikne mu Mintaka.
"Hoću. Budi uvjerena da još uvijek imam za vas neka iznenađenja."
Njegov osmijeh izblijedio je kad je troje kola nastavilo put medu dinama, a Mintaka mu veselo mahnula. Iako je znao
da ga je namjeravala izazivati, to ga je toliko ljutilo da je osjećao u sebi vrelinu i gorčinu od bijesa.
 
Dok su vozili dalje, Taita je sve češće pogledavao u nebo, a izraz lica bio mu je ozbiljan i zamišljen. Sumpornožuti
oblaci približili su se tlu.
"Nikada nisam vidio ovakvo nebo", reče Hilto, kad su se zaustavili da napoje konje sredinom prijepodneva.
"Bogovi su bijesni."
Lakoća s kojom su pronašli pravi put bila je začuđujuća. Iz daleka su mogli vidjeti križanje na kojem su skrenuli u
krivom smjeru. Izgledalo je kao da nikako nisu mogli promašiti visoku hrpu kamenja koja je označavala pravi smjer,
a glavna cesta k Crvenom moru, po kojoj je putovalo toliko trgovačkih karavana, bila je dublje ugažena i vidljivija
nego staza koja je vodila u dolinu živog pijeska.
"Ištar nas je zaslijepio" promumlja Nefer, dok su jahali prema križanju "ali ovog puta neće nas tako lako prevariti."
Zatim pogleda u nebo s nelagodom i načini znak zaštite od zla.
"Ako nam bogovi budu skloni."
Hilto je svojim vidom ratnika ugledao oblak prašine pred njima. Nisko, oblačno nebo skrivalo gaje sve dok im se nije
približio. Doveze kola uz Taitina i dovikne mu:
"Maže! Pred nama je velika skupina kola!" Zaustaviše se gledajući naprijed. Oblak prašine brzo se kretao prema
njima.
"Koliko su daleko?", upita Taita.
"Pola milje ili manje."
"Misliš li da Trok ima još jednu postrojbu koja dolazi za nama?"
"Znaš bolje od mene, maže, da je to uobičajena taktika Hiksa. Ne sjećaš li se bitke kod Dammena? Kako nas je Apepi
tamo uhvatio između dvije vojske?"
"Možemo li stići do križanja prije no što nam presijeku put?", upita Taita, a Hilto suzi oči.
"Možda i da. Ali utrkivat ćemo se s njima." Taita se okrene i pogleda put kojim su došli.
 "Trok će već biti na cesti iza nas. Ne možemo se vratiti u njegove šake."
"Bilo bi loše da ostavimo cestu i uđemo u pijesak. Ostavili bismo im jasan trag po kojem nas mogu pratiti. Konji bi
pali od umora prije kraja dana."
"Nije čudno što nam se Trok smijao", reče Mintaka gorko.
"Još jednom smo između čekića i nakovnja", složi se Meren.
"Moramo pokušati", odluči Nefer. "Moramo prije njih doći do križanja i do glavne ceste. To nam je jedina mogućnost
bijega."
"Tada krenimo najvećom brzinom, čak i ako pritom iscrpimo konje", složi se Hilto.
Pojuriše naprijed. Kola su odskakivala i vijugala kad bi kotači udarili o prepreku na putu, ali konji su brzo
napredovali. Oblak prašine pred njima s blizinom je postajao sve više prijeteći. Činilo se da su hrpe kamenja stalno
na istoj udaljenosti. Još uvijek su bili više od pet stotina lakata udaljeni od skretanja, kad se pojaviše prva kola
skupine koja je išla prema njima, napola skrivena prašinom i užasnom žutom svjetlošću. Zaustavili su se na trenutak,
kao da nisu bili sigurni u identitet vozila koja su jurila prema njima, a zatim naglo krenuše naprijed, ravno na
bjegunce. Taita je pokušavao postići najveću moguću brzinu, ali osjeti kako konji polako slabe. Izdržali su do
posljednjeg trenutka, ali neprijatelj je jurišao ravno na njih, i postalo je jasno da ne mogu stići do križanja prije
njih.Napokon,Taita podigne stisnutu šaku zapovijedajući im da stanu.
"Dosta!", vikne. "Ovu utrku ne možemo dobiti."
Zaustavili su se dok su konji pokušavali doći do daha. Vozači kola bili su blijedi od prašine koja ih je pokrila, a u
očima im se nazirao očaj.
"Kojim putem, faraone?", vikne Hilto. Okrenuli su se Neferu tražeći vođstvo. "Otvoren nam je još samo jedan put. Put
kojim smo došli ovamo."
Tada, reče tako tiho da ga je samo Mintaka mogla čuti.
"U Trokove ruke. Ali barem ću imati priliku izravnati račune s njim."
Taita potvrdno klimne i prvi okrene kola na drugu stranu. Povede ih natrag prema živom pijesku. Ostali su ga
slijedili. U prvom trenutku, prašina im je zaklonila pogled na potjeru, ali tada dašak vrućeg vjetra očisti zrak i otkrije
im da ih je potjera već sustigla. Vozili su dalje punom brzinom, ali Nefer osjeti kako konji gube snagu. Trčali su s
naporom, noge su im postajale nesigurne, a kopita sve više letjela u stranu. Nefer je znao da je sve gotovo. Uhvati
Mintaku oko struka.
"Volio sam te od prvog trenutka kad sam te ugledao. Voljet ću te kroz cijelu vječnost."
"Ako me zaista voliš, nećeš dozvoliti da opet padnem u Trokove ruke. Tako ćeš mi dokazati svoju ljubav." Nefer je
zbunjeno pogleda.
"Ne razumijem", reče, a ona dodirne mač koji mu je visio o boku.
"Ne!", gotovo vrisne i zagrli je svom snagom.
"Moraš to učiniti za mene, srce moje. Ne možeš me vratiti Troku. Nemam hrabrosti da to učinim sama, pa moraš biti
jak za mene."
"Ne mogu", vikne on.
"Bit će brzo i bezbolno.”
Bio je tako izvan sebe da je gotovo naletio na Taitina kola, koja su se naglo zaustavila pred njim. Taita pokaže
naprijed. Trok je bio tamo. Čak i s te udaljenosti, mogli su vidjeti njegov medvjeđi lik na čelu kolone koja je išla ravno
prema njima.
"Posljednja bitka!" Hilto otpusti mač u koricama.
"Prva je najgora. Druga je ista. Posljednja je najbolja od svih."
Bila je to jedna od izreka Crvene ceste, i on ju je citirao očekujući provjeru njene istinitosti. Taita pogleda u nebo kad
mu je još jedan dah sumpornog vjetra zamrsio kosu. Mintaka povuče Nefera za ruku.
"Obećaj mi!", prošapta, a njegove oči napune se suzama.
"Obećavam", reče on, a riječi mu opržiše usta i grlo.
"A nakon toga ubit ću Troka svojim rukama. Kada to učinim, slijedit ću te na mračnom putovanju." Taita nije podigao
glas, ali svi su ga čuli.
"Ovim putem. Dobro gledajte moje tragove kotača i pratite ih."
Na njihovo čuđenje,Taita okrene konje i potjera ih u pijesak pod pravim kutom u odnosu na stazu, među dine na
sjeveru. Nefer je očekivao da kotači odmah potonu, ali izgleda da je nekako pronašao tvrdu koru ispod mekane
površine.
Produžio je kasom.Oni su ga slijedili, iako su znali da je ovo posljednji pokušaj, vjerojatno osuđen na propast. Nefer
se osvrne,još uvijek je mogao vidjeti oba oblaka prašine neprijateljskih postrojbi koje su im se približavale s istoka i
zapada. Nije bilo izgleda da ne pronađu mjesto na kojem je troje kola napustilo stazu, osim ukoliko Taita ne bi
načinio čaroliju skrivanja kojom bi nadmudrio Ištara. Vjerojatnost za to bila je nikakva.
Ištar je dokazao da nije podložan takvim jednostavnim čarolijama, a Trok ih je vlastitim očima vidio kako skreću sa
staze.Pa ipak, kad je pogledao naprijed, ugleda da Taita ima u desnoj ruci zlatni Lostrisin periapt i da je oko zglavka
omotao Bayevu ogrlicu. Nije se osvrtao prema potjeri, već je gledao u prijeteće nebo. Izraz njegova lica bio je
odsutan.
Njihova se situacija činila bezizlaznom, ali Nefer osjeti neobičan tračak nade. Shvati da je na neki tajanstveni način
Bayev poklon osnažio starčeve ionako velike moći.
"Pogledaj Taitu", prošapta on Mintaki.
"Možda još nije sve gotovo. Možda nam je još uvijek preostao jedan potez bao kamenčića prije no što igra bude
odlučena."
 
Trok je jurio niz stazu dok nije došao do mjesta na kojem je vidio troja kola kako se okreću i skreću među dine.
Njihovi tragovi bili su duboko urezani u pijesak. U tom trenutku, Zander se pojavi iz suprotnog smjera na čelu druge
kolone.
"Bravo! Potjerao si plijen u drugom smjeru. Sada ih imamo", dovikne mu Trok. "Bio je to dobar lov", uzvrati mu
Zander.
"U kakvoj formaciji ćemo krenuti?"
"Ti opet budi na zaleđu. U koloni po četiri vozila. Slijedi me."
Kad se okrenuo i pošao za bjeguncima, njegove dvije postrojbe bojnih kola krenule su za njim. Gledao je naprijed.
Taita i njegova mala skupina već su nestali medu visokim pješčanim brdima, čiji su vrhovi bili plave i purpurne boje.
Doline medu njima bile su sjenovite i mračne. Nisu prošli niti dvjesto lakata, kada se vanjska vozila u koloni
zaglaviše u mekanom pijesku. Tada je shvatio zašto je Taita održavao tako usku formaciju. Samo u sredini tlo je bilo
dovoljno čvrsto da izdrži težinu kočija.
"Nastavite u koloni po jedan!" promijeni formaciju.
"Slijedite moje tragove."
Dvije udružene postrojbe protezale su se preko pola milje dok su pratile Troka kroz neobilježeni put u divljini, a
vojnici su se ogledavali oko sebe dok je u njima rastao osjećaj nelagode.Promatrali su pješčane zidine koje su se
nadvisivale nad njima i ružno nebo iznad njih.Trok nije mogao tjerati konje jednakom brzinom, i uskoro su
usporili,ali po Taitinim tragovima mogao je zaključiti da se i on kretao sporije.Prošli su još najmanje milju, kad se
odjednom teren pred njima promijeni. Iz valova mekanog pijeska izdizao se tamni stjenoviti otok.Izgledao je poput
nekog malog broda izgubljenog u oceanskim valovima dina.Sa svih strana bio je izjeden tisućama godina djelovanja
vjetra i pijeska,ali vrh mu je bio oštar poput očnjaka nekog legendarnog čudovišta.Na vrhu, u daljini, stajala je
mršava, visoka prilika, okrunjena divljom grivom srebrene kose što je blistala poput kacige na čudnom, jezivom
svjetlu.
"To je čarobnjak", zadovoljno reče Trok Ištaru.
"Zaklonili su se među stijenama. Nadam se da će nam se pokušati suprotstaviti."Okrene se svojem trubaču i reče mu.
"Odsviraj znak za napad."
 
I Nefer i Mintaka bili su zapanjeni ugledavši pred sobom stjenoviti otok.
"Je li Taita znao da je to ovdje?", upita Mintaka.
"Kako je mogao znati?", odgovori Nefer pitanjem.
"Jednom si mi rekao da zna sve."
Nefer zašuti. Pogleda iza sebe kako bi prikrio nesigurnost i ugleda prašinu koju je dizala potjera kako se spaja sa
žutilom neba bez sunca.
"Nije važno. Kako bi nam to moglo pomoći?", upita on.
"Kratko vrijeme možda ćemo moći braniti te stijene, ali Trok ima stotine ljudi. Skoro smo na kraju."
On dodirne mješinu za vodu koja je visjela s branika pokraj njega. Bila je gotovo prazna. Nije bilo dovoljno vode niti
da održi konje na životu još jedan dan.
"Moramo vjerovati Taiti" reče Mintaka i gorko se nasmije.
"Čini se da su nas bogovi napustili. Kome bismo drugom mogli vjerovati osim Taite?"
Krenuše naprijed sporim korakom. Iza sebe čuli su zvuke potjere, povike zapovjednika koji upozoravaju vojnike da
održavaju liniju, zveket opreme, stenjanje i cviljenje suhih osovina kotača. Napokon su stigli u podnožje crnog brda.
Bilo je visoko oko trideset metara, i zračilo je oko sebe akumuliranu vrućinu. Na njemu nije rasla niti jedna biljka, ali
vjetar je oblikovao pukotine i prolaze u liticama.
"Dovezite kola u blizinu litice", zapovjedi Taita, i oni ga poslušaše.
"Sada oslobodite konje i dovedite ih ovamo." Taita im vlastitim primjerom pokaže što očekuje od njih, vodeći svoje
konje iza zaklona stijena. Ovdje se nalazila duboka usjeklina s okomitim rubovima usječenim u stijene.
"Ovim putem." Poveo ih je najdalje što je mogao po pjeskovitom tlu duboke, okomite usjekline.
"Sada natjerajte konje da legnu."
Svi konji u konjaničkim postrojbama bili su dresirani za ovaj trik. Na zapovijed svojih vodiča, prvo se spustiše na
koljena, a zatim, frkćući i ispuhujući, legoše na bok na dnu usjekline.
 "Ovako!", reče im Taita.
Donio je vreću za spavanje s kola. Vrpcama istrgnutim s vreće, povezao je konjima oči kako bi bili tihi i mirni. Zatim
je zabio sulicu duboko u mekano tlo i upotrijebio je kao sidro uz pomoć kojeg je privezao konjske glave i spriječio ih
da ustanu. Drugi su slijedili njegov primjer.
"Sada donesite preostalu vodu. Šteta što je nema dovoljno da damo konjima posljednji gutljaj, ali nama će trebati
svaka kap."
Taita ih nepogrješivo povede do plitkog ispusta na litici. Ispust je bio tako nizak da se svatko tko želi ući morao
spustiti na ruke i koljena.
"Upotrijebite odlomljene oblutke s litice da nas zazidate unutra."
"Zar treba zareb?!"Nefer je bio zbunjen.
"Ne možemo braniti ovo mjesto. U pećini ne možemo niti stajati, a kamoli zamahivati mačem."
"Nema vremena za prepirku." Taita ga pogleda.
"Učini kako sam ti rekao."
Nefer je bio na rubu živaca zbog straha za Mintaku,a bio je i iscrpljen teškoćama kroz koje su prošli posljednjih dana.
Prkosno pogleda Taitu. Ostali su gledali sa zanimanjem, mladi bik koji izaziva starijeg. Sekunde su prolazile, sve dok
Nefer nije shvatio da se ponaša glupo. Mogla ih je spasiti samo jedna osoba. On odustane. Sagne se i podigne veliki
kamen s hrpe oblutaka, pa s njim ude u plitku pećinu. Postavi ga na mjesto i pođe po drugi. Ostali mu se pridružiše u
radu. Čak je i Mintaka prenijela svoj dio kamenja. Koža na rukama bila joj je izranjavana prije no što su bili zatvoreni
u uskom prostoru iza zida.
"Što ćemo sada?", upita Nefer ukočeno, još uvijek uzbuđen zbog sukoba s magom.
"Pij", reče Taita. Nefer ulije vodu iz mješine u kožno vjedro i doda ga Mintaki. Ona srkne nekoliko gutljaja, a zatim ga
ponudi Taiti. On zavrti glavom.
"Pij, popij puno." Kad su popili najviše što su mogli, Nefer se opet okrene prema Taiti.
"Što sada?"
"Čekajte ovdje", zapovjedi Taita i dohvati svoj dugi štap, pa se počne uspinjati uz brijeg.
"Što ćemo sa zarebom.",vikne Nefer za njim."Koja mu je svrha?"
Taita se zaustavi na uskom ispustu deset metara iznad njih i pogleda dolje.
"Vaše veličanstvo znat će kad bude vrijeme." On se nastavi uspinjati.
"Mjesto za skrivanje? Možda grobnica?!"vikne Nefer sarkastično za njim, ali Taita ne odgovori niti se osvrne. Penjao
se bez odmora ili zaustavljanja sve dok nije dospio na vrh brda. Stajao je tamo, gledajući u smjer iz kojeg je dolazio
Trok. Mala skupina u podnožju brda promatrala ga je zbunjeno, s nadom, a i s ljutnjom. Nefer se podigne.
"Donesite sulice i drugo oružje iz kola. Moramo biti spremni za odbranu."
Otrči do mjesta gdje su ostavili kola. Vrati se s naramkom sulica, a Meren i Hilto slijedili su ga sa sličnim teretom.
"Što radi Taita?", upita on Mintaku. Ona pokaže na vrh.
"Nije se pomakao."
Poslagali su oružje, a zatim se smjestili na ulazu u zaklon. Svi pogledi opet se usmjeriše na Taitu. Njegov lik ocrtavao
se na strašnom nebu sumporne boje. Nitko nije govorio, nitko se nije micao, sve dok opet nisu začuli užasavajući
zvuk. Okrenuše glave kako bi oslušnuli udaljeni štropot i škripu kotača stotina bojnih kola i glasove ljudi, ponekad
prigušene dinama, a ponekad jasne i prijeteće.Polako, Taita podigne obje ruke i uperi ih prema nebu. Sve oči pratile
su taj pokret. U desnoj ruci držao je štap, u lijevoj Lostrisin periapt, a oko vrata je imao Bayev poklon.
"Što radi sada?", upita Hilto glasom punim strahopoštovanja.
Nitko mu nije odgovorio. Taita je stajao mirno, kao isklesan iz žive stijene. Glava mu je bila zabačena unatrag, a
srebrena kosa počivala na ramenima. Tunika mu je bila zadignuta, tako da su mu se vidjeli tanki gležnjevi. Izgledao
je kao stara ptica koja se šepiri. Niski oblaci kovitlali su se na nebu. Svjetlost je blijedjela kad bi skriveno sunce bilo
još više prekriveno, a postajala snažnija kad bi se oblaci prorjeđivali. Taita se nije micao, a štap mu je bio usmjeren u
teško nebo. Zvuk kolone koja se približavala postao je još snažniji, i iznenada se začuje zov ovnujskih rogova.
"To je bojni zov. Trok je ugledao Taitu", reče tiho Mintaka.
Trok vikne svojem trubaču.
"Daj znak za pokret!", ali ratni zov kao da su progutali prazna pustinja i nisko, srdito nebo.
"Čekaj!", reče Ištar Medejac. Gledao je Taitin lik na vrhu kamenitog brda. "Čekaj!"
"Što je?" upita Trok.
"Još uvijek ne mogu otkriti" reče Ištar gledajući čarobnjaka "ali prodorno je i moćno."
Kolona je ostala stajati, a svi vojnici gledali su sa strahopoštovanjem lik na vrhu. Strašna tišina spusti se na pustinju.
Nije se čuo nikakav zvuk. Čak su i konji bili tihi ,nije bilo zveckanja niti štropota opreme. Samo se nebo kretalo. Iznad
glave maga stvorio se vrtlog, veliki krug oblaka koji se kretao. Zatim se centar vrtloga polako otvori, poput oka
čudovišta koje se budi. Iz nebeskog oka probije se blještava zraka sunčeve svjetlosti.
"Oko Horusa!", dahne Ištar. "Prizvao je boga." Načini znak zaštite.
Trok je bio tih i ukočen od praznovjernog straha. Sjajna zraka svjetlosti obasja lik čarobnjaka poput bljeska munje.
Oko njegove glave okretao se oblak srebrenog zračenja. Načini spori kružni pokret svojim dugim štapom, a hikski
vozači kola skutre se poput uličnih pasa pod bičem. Oblaci se raširiše, a nebo je bilo čisto. Sunčeva svjetlost plesala je
po dinama i odbijala se u njihove oči kao da se odbija od polirane bronce, zasljepljujući ih. Podigli su štitove ili ruke
da zaklone oči od čudnog sjaja, ali nisu ispustili niti glasa. Na vrhu, Taita napravi još jedan krug štapom i napokon se
začuje zvuk, mekan kao uzdah ljubavnika. Činilo se da dolazi iz samih nebesa. Glave ljudi okretale su se upitno
tražeći njegov izvor. Još jednom, Taita načini pokret i uzdah postane nježno zviždanje. Dolazilo je s istoka, i njihove
glave polako su se okretale prema njemu. Tada vidješe kako dolazi, iz te čudne svjetlosti bez oblaka. Bio je to čvrsti
zid koji se protezao od zemlje do najviših nebesa.
"Khamsin”, Trok prošapta strašnu riječ. Zid pijeska nošenog vjetrom kretao se prema njima kao da je voden
namjerom. Pulsirao je poput živog bića, a zvuk koji je ispuštao mu se promijenio. To više nije bio šapat, već se
pretvarao u urlik, glas demona. “Khamsin!" Riječ je išla od kola do kola. Više nisu bili ratnici željni borbe, već mala
užasnuta stvorenja pred ovim razarateljem ljudi, gradova i civilizacija, proždiračem svjetova.
Kolona kola razbila je formaciju i raspala se u djeliće dok su vozači okretali konje i pokušavali pobjeći. Čim su
napustili uski put čvrste zemlje, pijesak je usisao njihove kotače. Ljudi su skakali s kola, ostavljajući konje privezane
uz njih. Konji su instinktivno osjećali prijetnju. Propinjali su se i njištali, pokušavajući se udarcima kopita osloboditi
kola. Khamsin se bez milosti sručio na njih. Njegov urlik postao je neizdrživ. Ljudi su pokušavali pobjeći u bezumnoj
panici. Sklizali su se i padali u pijesku, izvlačili se i trčali dalje. Osvrtali su se i vidjeli kako im se velika oluja
približava poput poludjelog čudovišta, kotrljajući se i uvijajući. Bile su to pješčane zavjese, koje su blistale tamo gdje
bi ih obasjale zrake sunca, a bile tamne na mjestima gdje ih je zasjenjivala vlastita visina.
Taita je stajao s raširenim rukama i štapom, i gledao propast vojske pod njime. Vidio je da su Trok i Ištar još uvijek
ukočeni, poput para kipova na dnevnoj svjetlosti. A zatim, kad ih je dohvatio zid oluje, nestadoše čarobnom brzinom,
oni i svi njihovi ljudi, kola i konji. Taita spusti ruke, okrene leđa čudovištu i bez žurbe krene niz brdo. Dugim nogama
preskakivao je prepreke, oslanjajući se na štap dok je koračao s jednog ispusta na drugi. Nefer i Mintaka su stajali s
rukom u ruci pri dnu litice. Dočekali su ga zbunjenih izraza lica, a Mintaka ga tiho i u nevjerici upita:
"Ti si prizvao oluju?"
 "Spremala se svih ovih dana", reče Taita bezizražajno. "Primijetili ste vrućinu i žute izmaglice."
"Ne", reče Nefer. "To nije bilo prirodno. Bio si to ti. Znao si i shvaćao što se događa cijelo vrijeme. Prizvao si oluju. A
ja sam sumnjao u tebe."
"Kreni sada u zaklon", reče Taita. "Skoro je stigla i do nas."
Glas mu se izgubio u kakofoniji i vrištanju khamsina. Mintaka je krenula prva, puzeći u usku, nisku pećinu kroz otvor
u zidu. Drugi su je pratili, stisnuvši se u malom prostoru.Prije no što je ušao, Hilto im je dodao gotovo prazne mješine
s vodom.Konačno je samo Taita stajao izvan zaklona.Lice mu je bilo zamišljeno dok se oluja nadvijala nad njim.
Udarila je snagom koja je protresla stijenu i Taita nestane u oblaku pijeska. Prvi udar trajao je samo nekoliko
sekundi, a kad je prošao, mag je još uvijek bio tamo, nepomičan i smiren. Oluja je uz urlik prikupljala snagu, poput
poludjelog čudovišta, a kad se bacila na njih u svojoj strašnoj veličanstvenosti, Taita ude u zaklon i sjedne uz
unutrašnji zid.
"Zatvorite ulaz", reče on, a Meren i Hilto zagradiše ga kamenjem koje su imali pri ruci.
"Pokrijte glave", reče Taita, i omota maramu preko lica. "Držite oči zatvorene, inače ćete izgubiti vid. Oprezno dišite
kroz usta, ili ćete se utopiti u pijesku."
 
Oluja je bila tako snažna da je njen prvi udar podigao Trokova kola i zakotrljao ih tako da je osovina slomila konjima
kralježnice. Trok je bio izbačen iz kola. Borio se da stane na noge, ali oluja ga je opet oborila. Uspije se uspraviti,
koristeći svu snagu, ali izgubi osjećaj za smjer. Kad je pokušao otvoriti oči, pijesak ga je oslijepio. Nije znao u kojem
smjeru je okrenut, niti kamo bi trebao bježati.Oluja se kovitlala,tako da se činilo da dolazi iz svih smjerova
odjednom. Nije se usuđivao opet otvoriti oči. Khamsin ga je šibao po licu, a njegova snaga derala mu je kožu s obraza
i usana dok se nije pokrio krpom za glavu. U kaosu pijeska i vjetra, Trok poče vrištati.
"Spasi me! Spasi me, Ištar, i nagradit ću te više no što si mogao sanjati u najvećoj pohlepi!" Činilo se nemogućim da bi
bilo tko mogao čuti njegov krik u zaglušnom urlanju.
Tada osjeti kako mu Ištar hvata ruku i čvrsto ga stišće. Teturali su naprijed, ponekad do koljena upadajući u pijesak,
koji je tekao poput vode. Trok se spotakne na prepreku i izgubi kontakt s Ištarom. Posegnuvši panično za njim,
dotakne predmet na koji se spotaknuo i shvati da su to jedna od napuštenih kola prevrnuta na bok.Vrisnuo je tražeći
Ištara,vrteći se u krug, a tada Ištarova šaka zgrabi njegovu bradu i povede ga dalje. Pijesak ga je pržio, oslijepio,
gušio. Padne na koljena a Ištar ga ponovno povuče, otrgnuvši mu šaku brade. Pokušao je govoriti, ali kad je otvorio
usta, pijesak uleti unutra i on se počne gušiti. Znao je da umire, da nitko ne može preživjeti tu užasnu stvar koja ih je
držala u svojem stisku.Njihovo mučno putovanje činilo se beskrajnim. Odjednom, osjeti kako silina vjetra slabi. Za
trenutak, mislio je da je oluja prošla, ali urlik se nije smanjio, naprotiv, činilo se da sve više jača. Teturali su dalje,
sudarajući se poput dvojice pijanaca koji jedan drugoga pokušavaju odvesti kući iz krčme. Snaga vjetra i dalje se
smanjivala. No, Trok pomisli da je Ištar načinio nekakvu čaroliju da ih zaštiti, ali tada ga iznenadni udar gotovo
podigne s tla. Ištar ispusti njegovu bradu.Udario je o zid stijena takvom snagom da mu se slomila ključna kost. Pao je
na koljena i uhvatio se za stijenu, kao što se dijete hvata za majčina prsa. Nije znao, niti mario za to kako ih je Ištar
doveo do tamo. Sve što je bilo važno bila je činjenica da je litica nad njima slamala punu snagu oluje. Osjeti kako je
Ištar kleknuo pokraj njega i navukao mu tuniku na glavu. Tada ga je gurnuo u zaklon litice i legao pokraj njega.
 
U maloj pećini, Nefer je dopuzao pokraj Mintake i zagrlio je.Pokušao joj je nešto reći, utješiti je i ohrabriti, ali njihove
su glave bile omotane krpom, a vjetar je gušio svaki zvuk. Položila je glavu na njegovo rame i čvrsto su držali jedno
drugo.Bili su zakopani u tami, zaglušeni, oslijepljeni i napola ugušeni. Disali su isključivo kroz tkaninu i morali paziti
da ne udahnu previše, kako bi spriječili fini pijesak da im ude u usta.Nakon nekog vremena, urlik vjetra potpuno ih je
zaglušio i otupio im sva druga čula. Nastavljao se bez prestanka. Nisu mogli procijeniti protok vremena. Bili su
svjesni jedino svjetla i tame kroz zatvorene kapke.Dolazak dana označavala je blijeda ružičasta aura,kad bi pala noć,
bila je potpuna tama.Nefer nikada nije upoznao takav potpuni, beskrajni mrak. Da nije bilo Mintakinog tijela
pritisnutog uz njega, vjerojatno bi poludio.Ona bi se povremeno pomaknula pokraj njega i odgovarala na njegov
stisak ruku svojim stiskom.Možda je i zaspao, ali nije bilo nikakvih snova, samo urlanje khamsina i tama. Nakon što
je prošlo još mnogo vremena, pokuša pokrenuti noge, ali nije mogao. U slijepoj panici, pomisli daje izgubio kontrolu
nad svojim tijelom, da je slab i da umire. Opet pokuša svom snagom, i uspije pomaknuti stopalo i nožne prste. Tada
shvati da je zarobljen pijeskom koji je prodirao u njihov zaklon kroz rupice u zareba zidu. Već mu se nagomilao
iznad pojasa. Polako ih je žive zakopavao. Pomisao na tu strašnu smrt ispuni ga užasom.Golim rukama otkopa
dovoljno pijeska da može pomaknuti noge,zatim isto učini i Mintaki.Osjetio je kako se i ostali otkopavaju
pokušavajući se oduprijeti pijesku, ali ovaj je curio unutra poput vode. Zatrpavao ih je iz gustih oblaka uskovitlane
prašine.A oluja je još bjesnila. Vjetar nije prestajao dva dana i tri noći.
Za to vrijeme, Nefer je uspio otkopati pijesak dovoljno da pokreće glavu i ruke, ali donji dio tijela bio mu je čvrsto
zakopan. Nije se mogao iskopati, jer nije imao kamo bacati pijesak. Posegnuo je rukom i dodirnuo kameni strop
nekoliko centimetara iznad svoje glave. Vukao je prste po njemu, i shvatio da je pomalo zakrivljen. Njihove su glave
bile skučene u tom malom prostoru, ali pijesak je zatvorio ulaz u pećinu, tako da više nije mogao ulaziti. Još uvijek se
mogao čuti beskrajni urlik oluje. Čekao je. Ponekad bi osjetio kako Mintaka jeca pokraj njega, i pokušao bi je utješiti
nježnim stiskom ruke. Zrak u malom prostoru za glave bio je već ustajao. Činilo mu se da ih uskoro više neće moći
održavati na životu, ali činilo se da je malo svježeg zraka prodiralo kroz pijesak, jer još su bili živi, iako su se borili za
svaki udisaj.
Popili su većinu vode iz mješina, tako da je na dnu ostalo još samo malo. Zatim počeše žedati. Iako nisu gubili vlagu
iz tijela zbog nepomičnosti, vrući suhi pijesak i zrak isisali su tekućinu iz njih. Nefer je osjetio kako mu se jezik
polako lijepi za nepce. Zatim je počeo oticati pa mu je ionako teško disanje postalo gotovo nemoguće zbog velike
spužvaste stvari u ustima. Zbog straha i žeđi izgubio je pojam o vremenu, i činilo mu se da su prošle godine. A tada,
trgne se iz mrtvila koje ga je postupno obuzimalo. Shvati da se nešto promijenilo. Pokuša otkriti o čemu se radi, ali
um mu je bio otupljen i spor. Mintaka je pokraj njega bila vrlo mirna. Uplašeno ju stisne. Kao odgovor na to, osjeti
lagani drhtaj. Još je bila živa. Oboje su bili živi, ali zatrpani, i mogli su pomicati samo djeliće tijela. Osjeti kako opet
plovi u tamno mrtvilo, u snove o vodi, o hladnim zelenim širinama velike rijeke, o vodopadima.
Prisili se da se vrati iz tame i poče osluškivati.Nije se čulo ništa.To ga je trgnulo.Nije bilo nikakvog zvuka.Urlanje
khamsina zamijenila je potpuna tišina. Tišina zapečaćenog groba, pomisli on, i užas se vrati punom snagom. Opet se
počeo boriti, pokušavajući iskopati izlaz iz pijeska.Napokon je oslobodio desnu ruku, posegnuo i pronašao
Mintakinu prekrivenu glavu. Pomilovao ju je i u tišini začuo njeno tiho stenjanje. Pokuša govoriti, utješiti je, ali zbog
natečenog jezika nije mogao izustiti niti riječ. Umjesto toga, posegne iza nje, pokušavajući dotaknuti Hilta, koje je
sjedio s druge strane. Hilto je ili nestao ili bio izvan njegovog dosega ruku, jer nije ga pronašao.
Malo se odmorio, a zatim se opet pokrene, pokušavajući očistiti pijesak oko ulaza u pećinu.Međutim, nije imao
mjesta na koje bi odložio ono što je iskopao. Šaku po šaku, otkopavao je pijesak i odlagao ga u nišu u njihovoj maloj
ćeliji. Uskoro je pijesak mogao dosegnuti samo potpuno ispruživši ruku, pa je uspijevao zahvatiti samo nekoliko
zrnaca. Bio je to očajnički pokušaj, ali znao je da mora nastaviti ili izgubiti svaku nadu.
Odjednom,pijesak se poče urušavati pod njegovim prstima i osjeti svježi zrak pod naborima svoje krpe.Postane
svjestan blijede svjetlosti pod sklopljenim kapcima. Polako počne skidati krpu s lica. Svjetlost postade jača, a zrak
mu je ispunio suha usta i bolna pluća.Kad je oslobodio lice od krpe, napola otvori jedno oko i svjetlost ga skoro
zaslijepi. Kad mu se vratio vid, shvatio je da rupa koju je probio nije šira od njegovog palca i kažiprsta, ali vani je
vladala tišina.
Oluja je prošla. Uzbuđen i s novom nadom, povuče krpu koja je pokrivala Mintakinu glavu i začuje kako ona udiše
svježi zrak. Opet pokuša govoriti, ali nije uspio. Pokuša se pokrenuti, pobjeći iz smrtonosnog zagrljaja teškog pijeska,
ali tijelo mu je još uvijek bilo zatrpano do prsa. Posljednjom snagom tiho se borio da se oslobodi, ali uskoro se
iscrpio, a grlo mu je gorjelo i boljelo ga od žeđi. Pomisli kako bi bilo okrutno da umre sada, dok ga svjetlo i zrak
dozivaju kroz taj mali otvor. Opet je umorno zatvorio oči, odustajući. Zatim postane svjestan još jedne promjene
svjetlosti i ponovno otvori oko. S osjećajem nevjerice, ugleda ruku kako seže prema njemu kroz otvor. Ruka starca, s
kožom prekrivenom tamnim mrljama starosti.
"Nefer!" Glas je bio tako čudan, tako promukao i izmijenjen, da je za trenutak posumnjao da je to mag.
"Nefer, čuješ li me?"
Nefer pokuša odgovoriti, ali nije mogao reći niti riječ. Posegne rukom i dodirne Taitine prste. Prsti starca zgrabili su
ga istog trena iznenađujućom snagom.
"Drži se čvrsto. Iskopat ćemo te."
Tada je čuo i druge glasove, grube i slabe od žeđi i napora, i ruke su odgrtale pijesak koji ga je prekrivao, sve dok ga
nisu uspjeli uhvatiti i izvući ga iz mekanoga, smrtonosnoga pješčanog zagrljaja. Nefer se izvukao iz uskog prolaza,
činilo se kao da se rađa iz kamenitog brda.Zatim Hilto i Meren posegnuše ponovno unutra i izvukoše Mintaku iz
mekane tamne utrobe na svjetlost sunca.Podigoše ih na noge i pridržaše da ne padnu, jer nisu imali snage u
nogama.Nefer odgurne Merenove ruke, dotetura do Mintake i tiho ju zagrli. Drhtala je kao da ima napad malarije.
Nakon nekog vremena, odmakne se od nje i zagleda u njeno lice s užasom i sažaljenjem. Kosa i obrve bili su joj bijeli
od pijeska. Oči su joj upale duboko u šupljine, a usnice su bile crne i natečene, tako da su pukle kad je pokušala
progovoriti, i iz njih je istekla kapljica krvi, sjajna kao rubin, i spustila joj se niz bradu.
"Voda", uspije napokon izreći Nefer. "Mora dobiti vodu."
Pao je na koljena i počeo užurbano kopati pijesak koji je još blokirao pećinu. Meren i Hilto radili su pokraj njega dok
nisu pronašli mješinu za vodu. Izvukli su je van, i otkrili da je većina preostale vode isparila ili iscurila. Bilo je
dovoljno za još samo nekoliko gutljaja, ali čak je i to bilo dostatno da ih za neko vrijeme održi na životu. Nefer osjeti
kako mu se snaga vraća u dehidrirano tijelo i prvi put pogleda oko sebe.
Bila je sredina jutra. Nije znao kojeg jutra, niti koliko su dana bili zatrpani. U zraku je još uvijek lebdio oblak sitnog
pijeska zlatne boje. Zasjenio je oči, pogledao pustinju, i nije je prepoznao. Krajolik se potpuno izmijenio. Visoke dine
bile su zamijenjene drugima, druge boje i oblika. Tamo gdje su bile planine,sada su se nalazile doline.Čak se i boja
promijenila, crvena i zlatnožuta zamijenila je purpurnu i plavkastu. Zatresao je glavom u čudu i pogledao Taitu. Mag
se oslanjao na štap gledajući Nefera svojim blijedim, bezvremenim očima.
"Trok?", uspije prozboriti Nefer. "Gdje?"
"Zatrpan", odgovori Taita. Nefer vidje da je i on isušen poput drvca za potpalu i da je prošao kroz istu agoniju kao i
oni.
"Voda?", prošapta Nefer, dodirujući natečena, krvava usta.
"Dođi", reče Taita. Nefer uze Mintakinu ruku i polako krenuše za magom na djesak. Žed i napor napokon su uzeli
danak, i Taita se kretao sporo i ukočeno. Drugi su teturali za njima. Činilo se da Taita besciljno luta kroz nove doline
finog pijeska koji im je tekao pod nogama. Svoj štap držao je pred sobom i kružio ijime. Jednom ili dvaput spustio se
na koljena i dodirnuo čelom tlo.
"Što radi?", prošapta Mintaka. Voda koju su popili nije bila dovoljna da je održava i opet je oslabjela.
"Moli se?" Nefer zavrti glavom, nije želio trošiti rezerve snage nepotrebnim govorom. Taita se kretao polako, a način
na koji je mahao štapom podsjetio je Nefera na tragača za podzemnom vodom na djelu. Još jednom, Taita klekne i
približi lice tlu. Ovog puta Nefer ga je pažljivije gledao i vidio je da ne moli, nego njuši zrak blizu površine pijeska.
Tada shvati što radi.
"Traži zakopana kola Trokove vojske" prošapta Mintaki.
"Štap mu služi kao rašlje, a njušeći traži smrad raspadanja pod pijeskom. Taita se s naporom uspravi i klimne Hiltu.
"Kopaj tamo", naredi mu.
Svi su se okupili na tom mjestu i počeli rukama kopati rahli pijesak. Nisu morali duboko kopati. Kad su iskopali
neveliku rupu, udarili su u nešto čvrsto i udvostručili napore. Ubrzo otkriše kotač kola koja su ležala okrenuta na
bok. Nakon još nekoliko minuta divljeg kopanja izvadiše mješinu s vodom. Gledali su je s očajem, jer bila je
probušena, vjerojatno tijekom prevrtanja kola. Bila je suha, i premda su je stiskali svom snagom, nisu iz nje istisnuli
niti kap dragocjene tekućine.
"Mora ih biti još", reče Nefer kroz suhe, natečene usne.
"Kopaj dublje."
Posljednjim snagama grčevito su kopali pijesak. Kako je rupa postajala dublja, smrad mrtvih konja postajao je sve
jači. Sve te dane ležali su unutra na vrućini. Iznenada, Nefer posegne dublje u rupu i osjeti pod prstima nešto
mekano. Pritisne tu stvar i začuje klokotanje vode. Odbaci još pijeska, a zatim izvukoše nabreklu mješinu s vodom.
Taita otvori čep i ulije vodu u kožno vjedro koje je ležalo pokraj mješine na dnu rupe. Bila je topla poput krvi, ali kad
je Taita prinio vjedro Mintakinim usnama, zatvorila je oči i počela piti u tihoj ekstazi.
"Nemoj previše iz prve", upozori je Taita, oduzme joj vjedro i doda ga Neferu. Svi su popili nekoliko gutljaja, a onda
je red opet bio na Mintaki, pa je uslijedio još jedan krug.
U međuvremenu,Taita ih je ostavio kako bi nastavio s potragom. Nakon kraćeg vremena, opet ih pozove da kopaju.
Ovog puta imali su sreće, ne samo da su kola bila zatrpana s manje pijeska, već su tamo bile tri neoštećene mješine s
vodom.
"Sada konji", reče im Taita, i oni se pogledaše s osjećajem krivnje.
Zaboravili su na njih u očajničkoj potrazi.Noseći mješine, vratili su se kroz pijesak do podnožja litica. Uski prolaz u
kojem su zavezali konje vjerojatno je bio na dobrom položaju kad je izbjegao puni udar khamsina. Počevši kopati
drvenom lopatom koju su pronašli medu opremom zakopanih kola, odmah su pronašli prvog konja.Međutim, smrad
ih je upozorio što mogu očekivati. Životinja je bila mrtva, a trbuh joj je bio napuhnut od plina. Ostavili su je i počeli
kopati tražeći drugu životinju. Ovog puta imali su više sreće.
Pronašli su kobilu, koja je bila najrobusnija od svih konja koje su zarobili kod živog pijeska.Bila je jedva
živa.Prerezali su kožnu vrpcu kojom je bila privezana,ali bila je preslaba da se bez pomoći postavi na noge.Ljudi je
zajedno podigoše. Stajala je i drhtala, njihala se i činilo se kao da će opet pasti, ali poče pohlepno piti iz vjedra koje
joj je pridržavala Mintaka, i činilo se da joj se stanje odmah popravilo. U međuvremenu, ljudi potražiše ostale konje.
Još su dva konja uginula od žeđi ili gušenja, ali dva su bila živa. I oni su živnuli čim su ih napojili. Ostavili su Mintaku
da se pobrine za tri jadne životinje i vratili su se do kola koja su iskopali kako bi pronašli hranu za konje. Donijeli su
vreće sa žitom i još jednu mješinu s vodom.
"Dobro se brineš za njih" reče Nefer Mintaki, dok je milovao vrat kobile "ali bojim se da više nikada neće biti u stanju
vući kola." Ona se okrene prema njemu i prozbori energično,
"Sve ću ih spasiti, kunem se boginji. Pod pijeskom je sigurno zakopano stotine vreća s hranom i vodom. Možda ćemo
morati ostati ovdje mnogo dana, ali kad napustimo ovo mjesto, ove hrabre životinje izvest će nas odovud."
Nefer joj se nasmiješi ispucanim usnama.
"Duboko se divim tvojoj strastvenoj naravi."
"Onda me nemoj provocirati", upozori ga ona, "ili ću ti još više potvrditi tu narav."
Bilo je to prvi put da se nasmiješila od prolaska khamsina.
"Sad se vrati da pomogneš ostalima. Vode nikada nije dovoljno."
On je napusti i vrati se pijesku, gdje je Taita nastavljao pretraživati područje. Nisu sva kola Hiksa bila pokrivena tako
tankim slojem pijeska kao prva. Mnoga su bila zauvijek skrivena pod visokim novim dinama. Kako je potraga
napredovala, odlazili su sve dalje od kamenitog brda. Pod pijeskom su pronašli mnogo leševa smrdljivih, nateklih
trbuha. Uskoro su izišli iz dosega Mintakinog glasa.
 
Odsutnost bilo kakvog zvuka trgnula je Troka, i on zastenja pokušavajući se pomaknuti. Pijesak ga je pritiskivao
svojom težinom. Činilo mu se da mu drobi rebra i tjera zrak iz pluća. Ipak, znao je da je točka koju je Ištar izabrao za
skrivanje od oluje, slučajno ili namjerno, bila dobra. Na bilo kojem drugom mjestu mogli su biti zauvijek zatrpani.
Ovdje je uspio ostati blizu površine zemlje. Proteklih dana, kad su ga prekrili slojevi pijeska, a težina postala
neizdrživa, uspio se djelomično osloboditi i ostavio je na sebi samo onoliko pijeska koliko je bilo dovoljno da ga štiti
od pune snage khatnsina. Sada se borio da iziđe na svjetlo i da dođe do zraka poput ronioca koji dolazi iz duboke
vode. Dok je s naporom plivao kroz pijesak, ozlijeđeno rame stvaralo mu je strašnu bol. Borio se sve dok mu glava
omotana krpom nije izišla na zrak. Odmotao je krpu i zatvorio oči zaslijepljen svjetlom. Vjetar je stao, ali male čestice
prašine još su lebdjele u zraku. Odmarao se neko vrijeme, sve dok se bol u ramenu nije donekle umanjila. Tada je
odgrnuo sloj pijeska koji mu je još prekrivao donji dio tijela, i pokušao viknuti-
"Ištar! Gdje si?", ali glas mu je zvučao kao graktanje.
Polako okrene glavu i ugleda Medejca kako sjedi u blizini, leđima oslonjen na kamenu površinu litice. Izgledao je kao
mrtvac izvađen iz groba. Tada Ištar otvori zdravo oko.
"Voda?"
Trokov glas bio je jedva razumljiv, ali Medejac odmahne glavom.
"Dakle, preživjeli smo oluju kako bismo umrli u istom grobu", pokuša reći Trok, ali nikakav glas nije mu izlazio iz
ozlijeđenih usta.
Ležao je još neko vrijeme i osjetio kako mu iscrpljenost i rezignacija gase instinkt za opstankom. Bilo bi mnogo lakše
jednostavno zatvoriti oči i zaspati, i nikad se više ne probuditi. Ta ga misao pokrene i on silom otvori skorene kapke,
osjećajući kako mu zrna pijeska stružu po očnim jabučicama.
"Vode", reče. "Nađi vode."
Koristeći se liticom kao osloncem,podigne se na noge i stane, polako se njišući, grleći sam sebe rukama.Ištar ga je
promatrao, a njegovo slijepo oko nalikovalo je oku reptila ili leša. Trok krene naprijed pijanim korakom, udarajući
svakih nekoliko koraka u liticu, napredujući uz podnožje stijene sve dok nije mogao vidjeti pustinju. Dine su bile
netaknute i glatke, oblikovane poput zanosnog tijela lijepe mlade djevojke.
Nije bilo ni traga ljudima i vozilima.Njegove ratničke postrojbe, najbolje u cijelom Egiptu, nestale su u pijesku.
Pokuša liznuti usnice, ali u ustima nije imao sline. Osjeti kako mu popuštaju noge i znao je da više nikad neće ustati
ako sada padne. Nastavio je hodati dalje, oslanjajući se na kameni zid, ne znajući kamo ide, misleći jedino na
kretanje.
Tada začuje ljudske glasove i pomisli da halucinira. Opet zavlada tišina. Krene još nekoliko koraka dalje, stane i
oslušne. Glasovi su ponovno doprli do njega. Ovog puta bili su bliži i jasniji. Osjeti kako mu se u tijelo vraća
neočekivana snaga, ali kada ih je pokušao dozvati, nikakav glas nije izišao iz osušenog grla. Zatim se glasovi
stišaše.Krene naprijed,a potom se naglo zaustavi.Ženski glas, bez sumnje. Zvonki, lijepi glas. Mintaka?Nabreklim
usnama bešumno je formirao njeno ime. Zatim začuje još jedan glas. Ovog puta muški. Nije mogao razaznati riječi
niti prepoznati govornika, ali morao je biti jedan od odmetnika ako je bio s Mintakom. Neprijatelj.
Trok se pogleda. Izgubio je pojas s mačem. Bio je nenaoružan, odjeven samo u tuniku, koja je bila toliko ispunjena
pijeskom da mu je strugala kožu. Potraži neko oružje u blizini, štap ili kamen, ali nije bilo ničega. Sve je bilo
prekriveno pijeskom. Stajao je neodlučno, a glasovi se ponovno začuše. Mintaka i čovjek nalazili su se u procjepu
medu stijenama. Dok je još oklijevao, čuo je kako se pijesak mrvi pod nečijim nogama poput kristala soli. Netko se
približavao niz procjep mjestu na kojem je stajao Trok. Trok se priljubi uz kameni zid i čovjek iziđe iz prolaza na
dvadeset koraka od njega. Stranac krene medu dine odlučnim korakom. Bio mu je poznat, ali nije ga prepoznao sve
dok se čovjek nije okrenuo i viknuo u prolaz:
"Nemoj se previše naprezati, Mintaka. Prošla si kroz velike napore."Zatim nastavi dalje.
Trok zine od iznenađenja. On je mrtav, pomisli. To ne može biti on. Poruka od Naje bila je jasna... Razmotrio je
mogućnost da djinn ili neki zli duh oponaša mladog faraona Nefer Setija dok je gledao mladića kako odlazi u
pustinju. Zatim je očima punim pijeska vidio kako se pridružuje još trojici ljudi, od kojih je jedan bio čarobnjak. Trok
shvati da je on, na neki čudesan način, zaslužan za uskrsnuće Nefer Setija. Ali sada nije imao vremena niti potrebe
razmišljati o tome. U njegovom umu bila je samo jedna misao - voda.
Prikrao se procjepu iz kojeg je dolazio Mintakin glas najtiše što je mogao i provirio iza ugla litice. U prvi tren nije je
prepoznao, bila je raščupana kao seljanka. Kosa i rasparana tunika bili su joj prekriveni pijeskom, a oči upale i
krvave. Klečala je kod glave jednog od konja i držala mu pred njuškom vjedro s vodom. Voda je bila jedina stvar na
Trokovom umu. Mogao ju je namirisati i cijelo tijelo žudilo je za njom. On zatetura prema Mintaki. Bila mu je
okrenuta leđima, a meki pijesak prigušio je zvuk njegovih koraka. Nije ga primijetila sve dok je nije uhvatio za ruku.
Okrenula se, ugledala ga i vrisnula. Zgrabio je vjedro iz njenih ruku i oborio je na tlo udarcem. Budući da mu je ruka
bila neupotrebljiva, sjeo joj je na leda kako bi je zadržao na tlu, dok je pio iz vjedra. Pio je dugim gutljajima,
podrignuo, a zatim nastavio piti. Mintaka se vrpoljila pod njim, vrišteći .
"Nefer! Taita! Upomoć!"
Opet je podrignuo, gurnuo joj lice u pijesak da je utiša i ispio posljednje kapi iz vjedra. Pogledao je oko sebe, još
uvijek nadvijen nad njom poput lava nad plijenom. Ugledao je mješinu za vodu naslonjenu na stijenu te sulice i
mačeve naslagane pokraj nje. Brzo je ustao i krenuo prema oružju. Mintaka istog trena pokuša skočiti na noge, ali on
je opet obori na tlo udarcem.
"Prestani s tim,kujo",procijedi, i šakom je uhvati za gustu kosu posutu pijeskom.
Vukao ju je za sobom kroz pijesak sve dok se nije približio mješini s vodom. Tada ju je morao pustiti. Stane joj na
leđa jednim golemim stopalom, dohvati mješinu i otvori drveni čep pridržavajući je medu nogama. Prinio je otvor
usnama i pustio da mu topla tekućina poteče niz grlo. Iako je ležala u pijesku licem okrenutim nadolje, Mintaka je
shvatila da je Trok zauzet svojom žeđi i da mora djelovati prije no što se napije i potpuno se posveti njoj. Znala je da
je podnio više poniženja no što je mogao podnijeti i da bi je sada prije ubio nego joj dozvolio da mu opet pobjegne.
Ona očajnički posegne za oružjem koje je bilo naslonjeno na stijenu. Njeni prsti obuhvatiše dršku sulice.Trok je još
uvijek pio zabačene glave, ali osjeti njen pokret i spusti mješinu upravo u trenu kad je Mintaka zamahnula da ga
ubode u trbuh tim kratkim ali smrtonosnim oružjem. Međutim, njen zamah nije bio dovoljno snažan zbog položaja u
kojem se nalazila. Trok ugleda bljesak sjajnog brončanog vrha i odskoči uz zapanjeni uzvik.
"Ti izdajnička kurvice!"
Ispusti mješinu i krene na nju, ali u trenutku kad se oslobodila njegove težine, Mintaka skoči na noge. Pokuša se
provući pokraj njega i istrčati iz procjepa u otvorenu pustinju, ali on joj presiječe put i posegne za njom svojom
dugom rukom.Uhvati je rub njene tunike, no ona skoči u stranu.Lan se raspara u njegovim prstima, i ona se otrgne
od njega, ali još uvijek je bila zarobljena u procjepu.On potrči prema njoj, no ona pojuri prema litici i poče se
uspinjati, gipka i brza poput mačke.Bila mu je izvan dosega prije no što ju je mogao dohvatiti. Brzo se penjala, i nije
se mogao nadati da će je stići. Podigao je sulicu koju je ona ispustila i bacio je na nju, ali koristio se samo lijevom
rukom i hitac je bio slab. Mintaka se sagnula kad je sulica preletjela preko njene glave i zabila se u kamen ispred
njenog lica.
Počela se penjati još brže, gonjena strahom. Trok je teturajući pošao prema mjestu na kojem je bilo poslagano ostalo
oružje i zgrabio još jednu sulicu. Baci na nju, promašio je za širinu šake. Promumlja nešto bijesno i frustrirano i
zgrabi treću sulicu, ali u tom času Mintaka je stigla do ispusta na litici koji ju je sakrio od njegovog pogleda.Ležala je
tamo stisnuvši se uz stijenu. Čula ga je kako bjesni i psuje. Čak i ovako uplašenoj, zgadile su joj se prljave riječi koje
joj je upućivao. Zatim još jedna sulica preleti preko nje i odbije se o stijenu, a potom padne na ispust i ona je dohvati
prije no što se otkotrljala i vratila dolje na dno procjepa. Provirila je preko ruba ispusta, spremna da se brzo vrati u
zaklon. Trok ju je nesigurno promatrao, dok mu je ozlijeđena ruka nemoćno visjela. Kad je njena glava izvirila iz
zaklona, lice mu se zgrči od bijesa i bola zbog ozljede, i on krene naprijed, kao da je odlučio popeti se do nje. Ona mu
pokaže vrh sulice.
"Da, dođi gore", prosikta, "i daj da ti ovo zabijem u svinjsku trbušinu!"
On zastane. Morao bi se penjati i braniti samo jednom rukom. Vidio je da je njena prijetnja stvarna. Dok je oklijevao,
Mintaka opet poče vrištati.
"Nefer! Taita! Hilto! Upomoć!"
Njen glas odjekivao je od litica i odzvanjao niz procjep. On se poče nervozno ogledavati, kao da je očekivao navalu
naoružanih neprijatelja. Iznenada, donese odluku. Pokupi jednu mješinu s vodom i prebaci je preko ramena.
"Nemoj misliti da me možeš zauvijek izbjegavati.Jednog dana okusit ću sve užitke tvojeg tijela,a nakon toga dat ću te
kao igračku svojim vojnicima", dovikne joj on.
Zatim pokuša uzjahati kobilu, ali ona je još bila preslaba da izdrži njegovu masu i stropoštala se pod njime.Trok se
uspravi i krene pješice niz usjek. Mintaka se bojala da je ovo povlačenje varka. Nije se usuđivala sići sa svojeg ispusta
na litici. Divlje zavrišti.
"Nefer! Upomoć!"
Još uvijek je vrištala kad se Nefer trkom vratio do usjeka u stijeni, držeći mač u ruci. Hilto i Meren bili su iza njega.
"Što je bilo?", upita Nefer i ona se spusti niz liticu u njegov zagrljaj.
"Trok!", jecala je od olakšanja kad se našla u sigurnosti njegovog zagrljaja. "Trok je živ. Bio je ovdje!"
Ispričala im je što se dogodilo, ali prije no što je završila, Nefer je zapovjedio ostalima da se naoružaju i krenu u
potjeru za Trokom.Taita se vratio i pridružio im se. Ostao je s Mintakom dok su tri čovjeka oprezno slijedila Trokove
otiske u pijesku, kao da prate ranjenog lava. Kretali su se uz podnožje litice dok nisu došli do usjekline u kojoj je
Trok preživio bijes khamsina. Nefer je proučio pijesak i protumačio znakove.
"Dvojica", reče on. "Zatrpala ih je oluja, kao i nas. Probili su se iz pijeska. Jedan je čekao ovdje."
On uzme nit vune koja se zalijepila za stijenu i pogleda je na svjetlu.
"Crno." Bila je to boja koju su Egipćani rijetko nosili.
"To je sigurno Medejac." Hilto klimne potvrdno.
"Ištar je mogao imati čarolije uz pomoć kojih je preživio oluju. Sigurno je da je on spasio Troka, kao što je Taita
spasio nas."
"Ovdje", Nefer se uspravi i pokaže trag.
"Noseći mješinu s vodom, Trok se vratio do Medejca i pošli su ovim putem." Slijedili su otiske stopala prema pustinji.
"Otišli su na zapad. Prema Ayarisu i Nilu. Hoće li stići do tamo?"
"Ne, ako ih ja stignem", reče Nefer mračno i odvagne sulicu koju je nosio. "Veličanstvo", reče Hilto s poštovanjem, ali
odlučno.
"Imaju mješinu s vodom i veliku prednost pred nama. Do sada su već daleko odmakli. Ne bismo ih smjeli pratiti bez
vode."
Nefer je oklijevao. Iako je uviđao smisao u Hiltovim riječima, boljelo ga je što pušta Troka da pobjegne.Prema onom
što mu je rekla Mintaka, Trok je bio ozlijeđen i ne bi bio previše opasan protivnik, iako je Nefer i sam još bio slab. Na
kraju, skrenuo je i otrčao do vrha najbliže dine. Zaklonivši oči od sunca, pogledao je na zapad,prateći pogledom dugi
trag niz nedirnute pješčane nanose, sve dok na udaljenosti od pola milje ili više nije ugledao dvije sićušne prilike
kako odmiču na zapad. Bijesno ih je promatrao sve dok nisu iščezli u izmaglici vreline.
"Bit će još prilika", prošapta Nefer. "Pronaći ću te. Kunem se stotinom svetih imena Horusa."
Pronašli su i iskopali još šesnaest zakopanih kola. S takvom zalihom hrane i vode, ljudi i konji brzo su se oporavili.
Osim toga, iskopali su i mnogo leševa Trokovih vojnika i uzeli im odjeću. Nefer je prilagodio par sandala Mintakinim
stopalima, a njene su rane gotovo potpuno zarasle.
Desetog dana bili su spremni za pokret. Četiri preostala konja nisu bila dovoljno snažna da vuku kola kroz duboki
pijesak, pa Nefer odluči upotrijebiti ih kao teretne konje i natovariti ih s onoliko vode koliko su mogli nositi. Kad se
spustila noć, oni krenuše preko dina vodeći konje.Iako kobila nije mogla nositi Mintakinu težinu osim svog
tereta,Nefer je oko njenih ramena vezao kožnu vrpcu i zahtijevao od Mintake da se pridržava za nju dok bi prolazili
preko dubokog pijeska. Khamsin je tako izmijenio krajolik da se Taita morao ravnati prema zvijezdama. Ustrajno su
pješačili cijelu tu i sljedeću noć.
Prije zore idućeg dana došli su do stare karavanske ceste. Na nekim mjestima khamsin ju je potpuno zbrisao, ali
prije no što su odmakli dalje,svjetlost je ojačala i oni ugledaše hrpe kamenja koje su označavale sjecište putova.
Otkrili su da je netko prošao cestom pred njima nakon oluje. Dva para tragova vodila su na zapad cestom u smjeru
doline Nila i Ayarisa. Jedan par tragova ostavila su velika stopala, a drugi mala. Taita i Nefer pažljivo su ih proučili.
"Ovo je Trok. Nitko drugi nema takva stopala, poput nilske barke.Mintaka je bila u pravu. Desna strana tijela mu je
ozlijeđena.Vidi se prema hodu", iščitavao je Taita.
"Nisam siguran tko je druga osoba. Pogledajmo je li ostavio neki trag koji bi nam otkrio njegov identitet." Slijedili su
tragove sve do hrpe kamenja.
"Ah! Tamo!" Pokraj hrpe netko je nedavno načinio složenu sliku od kamenja u pijesku.
"Sada nema sumnje. To je Ištar Medejac." Taita ljutito razbaca kamenje.
"To je ritual prizivanja njegovog zlog boga Marduka Proždirača." On baci omanji kamen niz cestu kojom su otišli
Trok i Ištar.
"Da je Ištar kraj sebe imao malo dijete, vjerojatno bi ga žrtvovao. Marduk žeđa za ljudskom krvlju." Na tom mjestu,
kod oznake puta, Nefer je morao donijeti tešku odluku.
"Ako želimo poduzeti dugo putovanje na istok, trebat će nam zaliha hrane i vode, kao i zlato. Ne bismo smjeli doći na
asirski dvor kao izbjeglice bez ičega." Taita klimne.
"U Egiptu ima mnogo moćnih ljudi koji bi nas podržali kad bi bili sigurni da je faraon još živ."
"Hilto i Meren moraju se vratiti u Tebu", reče Nefer.
"Pošao bih i sam tamo, ali cijeli svijet tražit će mene i Mintaku." On skine jedan od svojih kraljevskih prstena i pruži
ga Hiltu.
"Ovo će biti tvoj znak raspoznavanja. Pokaži ga našim prijateljima. Moraš se vratiti s ljudima,zlatom, kolima i
konjima.Kad dođemo do kralja Sargona, moramo biti prikladno opremljeni kako bismo mu dokazali da još uvijek
imamo veliku podršku u Egiptu."
"Učinit ću kako zapovijedate, veličanstvo."
"Jednako nam je važno da prikupiš što više podataka. Moraš nam donijeti vijesti. Moramo biti obaviješteni o svim
akcijama lažnih faraona."
"Krenut ću u sumrak, faraone", složi se Hilto.
Taj dugi, topli dan proveli su ležeći u sjeni nadstrešnice koju su pronašli na jednim kolima. Razgovarali su o svojim
planovima. Kad je sunce potonulo na zapad, a vrućina popustila, rastali su se. Hilto i Meren krenuli su prema Tebi, a
Taita, Nefer i Mintaka na istok.
"Čekat ćemo vas kod ruševina Gallale", bile su Neferove posljednje riječi Hiltu.Zatim su gledali kako Meren i on kreću
niz cestu i nestaju u sumraku.
 
Taita, Mintaka i Nefer krenuli su karavanskom cestom prema Gallali. Dvanaest dana kasnije stigli su do napuštenih
ruševina, dok im je u mješinama ostalo još samo nekoliko kapi vode. Tjedni su se pretvorili u mjesece, a oni su još
čekali u Gallali. Taita je provodio čitave dane u brdima oko grada. Nefer i Mintaka povremeno bi ga viđali u daljini
kako obilazi doline i rasjekline. Često su ga viđali kako svojim štapom lagano udara kamenje. Povremeno bi sjedio
pokraj gotovo presušenih bunara izvan gradskih zidina, gledajući u duboke otvore. Na Neferova pitanja odgovarao je
nejasnim, nepotpunim odgovorima.
"Vojska treba vodu", bilo je sve što mu je rekao.
"Ovdje ima jedva dovoljno vode za nas", reče Nefer, "a kamoli za cijelu vojsku."
Taita klimne, ustane i krene u brda lupkajući štapom po kamenju. Mintaka im je uredila prostor za boravak medu
ruševinama, a Nefer ga je zaklonio rasparanim šatorskim krilom. Kao kraljevska princeza Hiksa, Mintaka nikada nije
skuhala ručak ili pomela sobu, pa su njeni prvi pokušaji biti katastrofalni. Dok su žvakali hranu pretvorenu u ugljen,
Taita primijeti punih usta.
"Kad bismo željeli uništiti Trokovu vojsku, najučinkovitiji način bio bi da im pošaljemo tebe za kuharicu."
"Ako si tako vješt, možda bi nas mogao počastiti svojim velikim kulinarskim vještinama."
"Ili to, ili smrt od gladi", složi se Taita i zauzme njeno mjesto za ognjištem. Nefer je preuzeo svoju staru ulogu lovca, i
nakon prvog dana u pustinji, ulovio je punašnu mladu gazelu i četiri lagano oštećena jaja droplje nevjerojatno lijepih
boja. Mintaka je pomirisala svoju porciju omleta koji je napravio Taita i odgurnula ga.
"Je li to isti čovjek koji se žalio na moje kuhanje?" Ona pogleda Nefera preko vatre.
"I ti si kriv kao i on. Sljedeći put poći ću s tobom kako bih bila sigurna da je ono što ćemo uloviti jestivo."
Ležali su jedno kraj drugog u jednom od plitkih wadija koji su prosijecali brda i promatrali krdo gazela kako im se
polako približava.
"Plahe su poput vila", prošapta Mintaka. "Tako prekrasne."
"Ja ću gađati ako ti ih je žao", reče joj Nefer.
"Ne." Ona odmahne glavom. "Nisam rekla da neću to učiniti."
Njen ton bio je odlučan,do sada ju je poznavao dovoljno dobro da ne pokušava promijeniti njenu odluku. Mužjak
predvodnik kretao se ispred krda. Njegova leđa bila su nježne crvenkaste boje,a trbuh olujnosivi. Rogovi su mu bili
oblikovani poput lire, blistajući između ušiju sličnih trubi. Okrenuo je glavu na dugom vratu i gledao svoje malo
krdo. Jedan od mladunaca počeo je skakati na ukočenim nogama, dok su mu nozdrve gotovo dodirivale kopita. Bio je
to znak za uzbunu.
"Malo stvorenje samo vježba i pravi se važno", nasmiješi se Nefer.
Mužjak je izgubio interes za mladenačko šepirenje i krenuo prema mjestu na kojem su oni ležali u zasjedi. Birao je
put preko kamenitog tla proračunanom elegancijom, zaustavljajući se svakih nekoliko koraka kako bi ispitao
okolinu.
"Još nas nije vidio, ali uskoro hoće", prošapta Nefer.
"Nemamo Taitu da ga namami."
"Izvan dometa je", odgovori mu ona šaptom.
"Pedeset koraka, ne više. Gađaj, ili će otići."
Mintaka je čekala dok mužjak nije okrenuo glavu. Tada se polako podigla na koljena i nategnula tetivu luka. Bilo je to
jedno od kratkih oružja koje su izvukli iz zatrpanih kola. Izbacila je strijelu i gledala je kako se diže u blagoj putanji
prema blijedom pustinjskom nebu. Svojim velikim, tamnim očima mužjak gazele istog je trena uočio njen pokret.
Okrenuo je glavu i promatrao je, spreman na bijeg. Na zvuk otpuštanja tetive, skočio je naprijed dok je strijela još
bila u zraku. Skakao je dok su se mali oblaci prašine dizali na mjestima gdje je kopitima dodirivao tlo. Strijela se
odbila o stijene, tamo gdje je stajao prije samo nekoliko trenutaka. Mintaka skoči na noge i nasmije se gledajući ga
kako bježi, bez ljutnje što je promašila metu.
"Gledaj kako bježi, kao lastavica."
Taita je naučio Nefera da pravi lovac voli i poštuje svoj plijen. Stoga se još više divio Mintaki zbog njenog suosjećanja
prema životinjama koje je lovila. Okrenula mu se, još uvijek nasmijana.
"Žao mi je, srce moje. Noćas ćeš ići gladan na spavanje."
"Ne, dok je Taita kod vatre. On je u stanju napraviti gozbu od zraka."
Utrkivali su se do njene strijele.Imala je početnu prednost i pobijedila. Sagnula se da je podigne, i njena se poderana
suknja podigla. Butine su joj bile glatke i preplanule, a stražnjica savršeno okrugla, bijele, nježne kože koju sunce nije
potamnilo, poput dragocjene orijentalne svile.Uspravila se i okrenula, uhvativši na trenutak njegov pogled.Iako je
bila djevica i bez iskustva u senzualnosti, njeni su ženski instinkti bili potpuno razvijeni. Vidjela je kakvu je strast
njena nevina gesta probudila u njemu, i ta spoznaja uzbudi i nju. Kada je vidjela koliko je želi i ona je gotovo do boli
poželjela njega. Osjetila je kako joj se unutrašnjost topi od ljubavi prema njemu, i ispunjava slatkom, ljepljivom
tekućinom poput saća ostavljenog na vrućini podnevnog sunca. Plaho mu se približi, ali Nefer se postidio tjelesne
požude koja ga je opet gotovo obuzela. Sjetio se svojeg obećanja. "Prije bih umro no što bih prekršio svoju zakletvu, i
obeščastio te", rekao joj je, a sjećanje na to natjeralo ga je da se okrene od nje.
Otkrio je da mu se ruke tresu, i da mu je glas promukao dok je rekao, gledajući u stranu.
"Znam gdje je još jedno krdo, ali moramo požuriti ako ih želimo uloviti prije mraka."
Krenuo je ne okrenuvši se i ona se osjeti jadno.Željela je više od svega na ovom svijetu da osjeti kako je grle njegove
ruke i kako se njegovo čvrsto mlado tijelo priljubljuje uz njeno. Brzo se pribrala i krenula za njim, pokušavajući
potisnuti čudne osjećaje koji su je gotovo preuzeli, ali to joj nije bilo lako. Dostigla ga je i hodala nekoliko koraka iza
njega. Proučavala je njegova leđa. Gledala je kako njegovi gusti uvojci odskakuju od ramena. Čudila se koliko su mu
se ramena raširila otkad su se upoznali. Zatim je spustila pogled i osjetila kako joj se obrazi žare dok je promatrala
kretanje njegove stražnjice ispod kratke tunike. Uživala je u slasnom osjećaju stida zbog vlastitih lascivnih osjećaja.
Brzo su stigli do ruba dugog wadija koji je sjekao planine. Okrenuo se i pogledao je gotovo je zatekavši kako
proučava njegovo tijelo. U posljednji čas podigla je pogled.
"U dnu ove litice nalaze se stotine starih grobnica. Prvi put sam ih vidio kad me otac vodio ovuda, prije no što je..."On
zastane, rastužen sjećanjem na posljednji dan koji je proveo s Tamosom.
"Čije su to grobnice?", upita ona, kako bi mu skrenula misli s bolnog sjećanja.
"Taita kaže da su stare tisuću godina, iz vremena Keopsa i Kefrena koji su sagradili velike piramide u Gizi."
"Mora da su stare kao i sam mag." Ona se nasmiješi, a on se glasno nasmije. "Jesi li ih ikada istražio?", upita ona.
On odmahnu glavom.
"Otkad smo stigli ovamo, puno puta sam pomišljao na to, ali nikad nije bilo prilike."
"Hajdemo sada", reče ona. On je oklijevao.
"Trebali bismo imati konopce i svjetiljke."
Ali ona se već spuštala niz liticu.On je bio prinuđen krenuti za njom. U podnožju litice otkrili su da je većina grobnica
izvan njihova dosega, položena visoko u litici, dok je ispod njih bio potpuno okomit zid stijena. Nakon nekog
vremena, Nefer je izabrao otvor koji mu se činio dostupan. Popeli su se na dio gdje se litica odronila i stigli su do
uskog ispusta. Kretali su se oprezno. Nefer je prvi došao do tamnog otvora i sagnuo se kako bi pogledao unutra.
"Naravno, čuvat će ga duhovi mrtvih." Pokušao se našaliti, ali ona je osjetila njegovu nelagodu koja je utjecala i na
nju.
"Naravno!", našali se i ona, ali iza leđa napravi pokret tjeranja zlih sila.
"Ovdje je vrlo mračno", reče Nefer zamišljeno.
"Trebali bismo se vratiti sutra s uljnom svjetiljkom."
Mintaka pogleda preko njegovog ramena. Kratki prolaz pod malo uzdignutim kutom vodio je ravno u stijenu. I nakon
više stoljeća, na zidovima su još uvijek bile vidljive slike.
"Gledaj", Mintaka dodirne jednu od njih. "Ovo je slika žirafe, a ovo je čovjek."
"Da", nasmiješi se Nefer. "I to vrlo prijateljski raspoložen čovjek, u to nema sumnje."
Pretvarala se da se obuzdava, ali nije mogla sakriti osmijeh. Drevni slikar podario je slici veliki ud u erekciji.
"Ovamo." Ona krene dublje u prolaz.
"Ovdje su zapisi. Pitam se što znače."
"Nitko nikada neće znati", reče Nefer i prođe pokraj nje.
"To drevno pismo odavno je zaboravljeno. Trebali bismo se vratiti."
Pod je bio prekriven nanosom pijeska. Malo dalje, prolazi su bili skriveni zloslutnom tamom.
"Mogli bismo istražiti još samo malo dalje", reče Mintaka tvrdoglavo. "Ne mislim da je to dobra ideja."
"Ovdje." Ona se progura kraj njega.
"Pusti me da prođem prva."
"Čekaj!"
Nefer je pokuša zaustaviti, no ona se nasmije i otrgne mu se. On položi ruku na dršku bodeža i krene za njom,
posramljen zbog svoje neodlučnosti. Tama se zgušnjavala svakim korakom, sve dok čak i Mintaka nije zastala i
nelagodno se zagledala u mrak. On se sagne, podigne komadić kremena s pjeskovitog poda i baci ga preko njenog
ramena u mračni prolaz. Odbio se o kamene zidove.
 "Ništa", reče ona u tišini koja je uslijedila, ali prije no što je mogla koraknuti naprijed, nešto se pokrenulo u tami
pred njima. Čuli su šuštavi zvuk koji je bio pojačan u uskom prostoru. Ukočili su se na mjestu, i zagledali u tamu.
Začuo se visoki krik, praćen cijelim zborom krikova, a šuštanje se pretvorilo u urlajući zvuk. Iz tame im se ravno u
lica zaletio oblak malih, strelovito brzih stvorenja, čija krila su im šibala lica. Mintaka vrisne, okrene se, dotrči do
Nefera i baci mu se oko vrata. On je čvrsto zagrli, i povuče na pješčani pod.
"Šišmiši", reče joj on. "Samo šišmiši."
"Znam!", reče ona pokušavajući doći do daha.
"Ne mogu te ozlijediti."
"Znam."
Glas joj je bio mirniji, ali nije ga prestala grliti. On zagnjuri lice u njenu gustu kosu. Mirisala je na svježe pokošenu
travu. Ona ispusti tihi zvuk zadovoljstva, nasloni lice uz njegov vrat i polako se pokrene uz njega.
"Mintaka", on je nježno pokuša odgurnuti.
"Obećao sam ti da se ovo više neće dogoditi."
"Oslobađam te tog obećanja."
 Glas joj je bio tako tih da ga je jedva mogao čuti. Ona ga pogleda. Njen dah bio je topao i mirisan. Usne su joj bile
senzualne i pune, drhtale su kao na rubu suza.
"Želim biti tvoja žena više no što sam ikad išta željela."
On se sagne i poljubi je u usta. Bila su vlažna i tako vruća da mu se činilo da će ga opeći. Izgubio se u tom poljupcu.
Ona osjeti da ne pripada nigdje drugdje osim u njegov zagrljaj. Dok je poljubac još trajao, počeo je vrhovima prstiju
istraživati obline njenih leda. Slijedio je njenu kralježnicu, poput niske bisera koja se spuštala između čvrstih
grebena mišića.Položio je ruku na njen bok i osjetio struk oblikovan poput dragocjene keramičke vaze.Posegne iza
nje i svakom rukom obuhvati jedan guz, zapanjen njihovom simetrijom i gipkošću. Ona svojim bokovima krene u
susret njegovima i on je privuče još čvršće uz sebe.Osjeti kako mu se ud ukrutio i pokuša saviti leđa da prikrije to od
nje. Ona ispusti zvuk negodovanja, braneći mu da se povuče. Počela se kretati uz njega, uživajući u tom dokazu
njegovog uzbuđenja, njegove želje za njom. Na tren joj se vrati slika Troka kako gura prema njoj svoju čudovišnu
stvar unakaženu plavim venama, ali taj strašan događaj nije imao veze sa sadašnjim trenutkom. To je sjećanje
odmah izvjetrilo iz njenog uma. Osjetila je kako se Neferovi prsti polako spuštaju niz rascjep između njenih guzova i
usredotočila se na taj osjećaj, začuđena što se on odražava u nabreklim bradavicama njenih grudi i u njenim tajnim
dubinama.
"Dodirni me", govorila je u njegova usta.
"Da! Dodirni me. Grli me. Miluj me. Voli me."
Osjećaji su se spojili, tako da joj se činilo da obuhvaćaju svaki djelić njenog uma i tijela. On napokon prekine poljubac
i ona osjeti kako njegove usnice prianjaju uz njeno golo rame. Instinktivno je znala što mu treba, i otvorila je prednji
dio svoje tunike i izvadila jednu dojku. Činila joj se teška, s bolnom, nabreklom bradavicom.Prstima svoje druge ruke
mrsila je njegovu gustu, kovrčavu kosu i stavila bradavicu u njegova usta.Kad je počeo sisati kao gladno
novorođenče, osjetila je kako se nešto steže u njenoj dubini i s čuđenjem shvati da je to njena maternica.Nježno je
zamijenila jednu dojku drugom, ali osjećaj nije izblijedio,već je postao još snažniji.
U plimi zadovoljstva, postala je svjesna kako njegovi prsti podižu njenu haljinu i pokušavaju odvezati tkaninu
vezanu oko bedara. Razmaknula je noge kako bi mu olakšala pristup,a zatim mu je svojom slobodnom rukom
pomogla odvezati čvor na njenom boku.Tkanina padne, ona osjeti hladan zrak grobnice na svojoj nagoj stražnjici i
trbuhu. Osjetila je kako miluje krzno koje joj je pokrivalo genitalije, a zatim je otkrio natekle usne i nježno ih
razdvojio uzdrhtalim prstima. Kriknula je kao od boli, i bez svjesne namjere odgurnula njegovu tuniku i posegnula
za njim. Bila je iznenađena njegovom širinom i obuhvatila ga palcem i kažiprstom. U njenim je rukama skočio kao
živo biće, i željela ga je pogledati. Bez otpuštanja stiska, odgurnula ga je natrag tako da je mogla spustiti pogled.
"Tako si prekrasan", dahne ona, "tako gladak, tako jak."
Zatim ga opet poljubi, i s ustima na njegovima padne na leđa, povlačeći ga na svoj trbuh. Raširila je butine kako bi ga
dočekala, osjetivši njegovo neiskustvo. Osjećala se majčinski i posesivno.I sama bez iskustva, vodila ga je,osjetila
kako klizi u njenu bujnu želju, kako dodiruje ulaz u samu njenu bit. Promijenila je kut svojih kukova, i on uđe duboko
u nju, dok mu se trbuh priljubio uz njen, ispunjavajući je sve dok nije osjetila da bi je mogao prepoloviti, i trijumfalno
kriknula u gorko slatkoj boli tog osjećaja. Jahao ju je poput konja, a ona mu je određivala ritam, prateći njegove
kretnje kukovima svojim kretnjama, sve brže i više, sve dok nije znala da je došla do granice. A tada su, potpuno
neočekivano, otišli daleko izvan te granice.Otrgnuvši se od zemlje i njenih ograničenja, došli su do kraja nebesa,i on
osjeti kako sve izbija iz njega i preplavljuje je tekućom vrućinom, nabreknuvši u njoj tako da se spojila s njim. Postali
su jedno.Glasovi su im odjeknuli u jedinstvenom radosnom kriku. Dugo nakon toga, kad su se zajedno vratili s tih
visina, ležali su zagrljeni, dok im se znoj i dah miješao i hladio, a on je još uvijek bio duboko u njoj.
"Ne želim da ovo ikada završi", prošapta ona napokon. "Želim ovako ostati s tobom zauvijek." Nakon duljeg vremena,
on polako ustane i pogleda prema ulazu.
"Već se smračuje", reče začuđenim glasom.
"Dan je prošao tako brzo." Ona se podigne na koljena, spusti svoju tuniku, i on dodirne svježe mrlje na tkanini.
"Tvoja djevičanska krv", prošapta on sa strahopoštovanjem.
"Moj dar tebi", odgovori ona. "Dokaz da volim samo tebe." On pruži ruku i otrgne s njene tunike obojeni komad
tkanine veličine njenog nokta.
"Što radiš?" upita ona.
"Čuvat ću ovo zauvijek u sjećanje na ovaj čudesan dan." On otvori medaljon koji je nosio oko vrata i položi tkaninu
pokraj uvojka tamne kose koji je već bio u njemu.
"Voliš li me zaista, Nefer?", upita ona, dok ga je gledala kako zatvara medaljon.
"Svakom kapi krvi koja teče kroz moje vene. Više od vječnog života."
 
Kad su se vratili u prostoriju u drevnoj građevini u koju su se uselili, Taita je sjedio za ognjištem i miješao sastojke
zdjele koja se grijala na ugljenu. Pogledao je Mintaku dok je stajala na ulaznim vratima, s leda obasjana posljednjim
svjetlom dana. Tunika joj je još uvijek bila mokra jer ju je oprala u vodi iz bunara, i bila joj je prilijepljena za butine.
"Žao mi je što smo se vratili tako kasno, Taita", reče ona stidljivo. "Slijedili smo gazele u pustinju."
Još mu se nikada prije nije ispričala zbog kašnjenja i Taita ih pogleda. Nefer je lebdio nad njom blagog, opčinjenog
izraza lica. Zračenje njihove ljubavi bilo je tako snažno da se činilo kao da oblikuje sjajnu auru oko njih i Taita ju je
mogao namirisati u zraku, poput mirisa divljeg cvijeta. Dakle, ono što je bilo neizbježno, napokon se dogodilo,
pomisli on. Jedino je čudno što im je trebalo toliko dugo.
"Očito je da ih niste stigli. Jesu li trčale prebrzo ili ste bili spriječeni?"
Zbunjeno su stajali ispunjeni osjećajem krivnje, znajući da su za njega providni. Taita se opet okrene prema zdjeli.
"No, barem jedan od nas je lovac.Uspio sam namamiti nekoliko divljih golubova. Nećemo ići gladni u krevet."
Dani koji su uslijedili za njih dvoje prolazili su u zlatnoj izmaglici radosti. Mislili su da su u Taitinoj blizini suptilni i
diskretni, trudeći se da se ne gledaju čitavo vrijeme i dodirujući se samo kad su mislili da ih on ne gleda. Mintaka je
sebi napravila sobicu u maloj praznoj prostoriji koja se nastavljala na dnevnu sobu njihove nastambe. Svake noći
Nefer je čekao sve dok ne bi začuo Taitino tiho hrkanje, a zatim bi ustao i iskrao se do njenog ležaja. Svakog jutra ona
bi ga probudila prije zore i on bi se vratio na svoj ležaj u dnevnoj sobi, misleći da Taita još uvijek spava.
Trećeg jutra Taita izjavi.
"Čini se da su ove prostorije nastanjene štakorima i sličnim stvorenjima, jer njihovo me šuškanje budi." Oni se
pogledaše u šoku, a on nastavi.
"Pronašao sam mirniji smještaj."
Preselio je svoj ležaj i stvari u malu srušenu kuću na drugoj strani trga, i tamo bi odlazio svake večeri nakon
zajedničkog objeda. Tijekom dana ljubavnici su šetali pustinjom i provodili vrijeme razgovarajući, vodeći ljubav i
stvarajući tisuće planova za budućnost. Odlučivali su kada i kako bi se mogli vjenčati, koliko sinova i kćeri će mu ona
roditi, kako će se zvati djeca. Bili su tako izgubljeni jedno u drugome da su zaboravili svijet koji je ležao iza
usamljenih pustinjskih prostranstava,sve dok jednog jutra prije zore nisu krenuli iz srušenog grada, noseći dugačak
konopac i dvije uljne svjetiljke.Odlučili su detaljnije pretražiti drevne grobnice. Kružnim putem došli su do vrha
litice, gdje su sjeli kako bi se odmorili i gledali veličanstveni prizor svitanja nad plavkastim tajanstvenim
brežuljcima.
"Gledaj!",krikne iznenada Mintaka,skočivši iz njegovog zagrljaja.Pokaže prema zapadu niz stari trgovački put koji je
vodio u Egipat.Nefer joj se pridruži, i stadoše zajedno promatrati čudnu karavanu koja im se približavala. Na čelu se
nalazilo pet teretnih vozila, a za njima je slijedila kolona ljudi.
"Ima najmanje stotinu ljudi", uzvikne Mintaka. "Tko bi oni mogli biti?"
"Ne znam", mračno prizna Nefer, ""ali želim da otrčiš do Taite i upozoriš ga na njihov dolazak, dok ih ja pratim."
Nije se prepirala, već odmah krene u Gallalu jureći niz padinu, skačući sa stijene na stijenu spretno poput divljeg
ibeksa. Nefer je odložio konopac i svjetiljke, a zatim namjestio tetivu na luk i provjerio strijele u tobolcu, te se počeo
šuljati oko vrha brda, pazeći da mu se lik ne ocrtava na nebu, sve dok nije došao do mjesta s kojeg je mogao
nesmetano promatrati sporu karavanu.
Bio je to žalostan prizor. Kad se kolona približila, Nefer vidje da su prva dva vozila oštećena bojna kola koja su vukli
mršavi, umorni konji. Bila su predviđena za dva čovjeka, ali u njima se vozilo po četvero ili petero ljudi. Iza njih
slijedio je niz teretnih kola koja nisu bila u boljem stanju od onih na čelu. Bila su natovarena bolesnim ili ranjenim
ljudima koji su se u svojem jadu grlili ili ležali na improviziranim nosiljkama. Iza kola slijedila je duga kolona
pješaka, od kojih su neki šepali ili se oslanjali o štake. Drugi su u rukama nosili nosiljke na kojima su ležale bolesne
ili ranjene prilike.
"U ime Horusa, izgledaju kao bjegunci s bojnog polja", promumlja Nefer, naprežući oči kako bi prepoznao ljude u
kolima na čelu. Iznenada, uspravi se iza stijene gdje je ležao skriven i uzbuđeno vikne.
"Meren!"
Napokon je prepoznao visoku priliku koja je držala uzde vodećih kola. Meren zaustavi konje i rukom zakloni oči
kako bi mogao gledati u smjeru jutarnjeg sunca.Tada i on vikne i mahne, ugledavši Nefera na plavoj pozadini neba.
Nefer se sjuri niz padinu, skližući se niz rahli šljunak. Zagrliše se, smijući se i govoreći u isto vrijeme.
"Gdje ste bili?"
"Gdje su Mintaka i Taita?"
Zatim je do Nefera dotrčao Hilto,izražavajući znakove lojalnosti. Iza njega skupila se grupa iscrpljenih i ranjenih
ljudi. Lica su im bila ispijena i mršava, a krv i gnoj procurili su kroz prljave zavoje i skorili se. Čak su se i ljudi u
kolima i na nosiljkama, previše iscrpljeni da bi mogli stajati, podigli kako bi sa strahopoštovanjem promatrali
Nefera. Nefer odmah shvati da su to ratnici, ali ratnici poraženi u bitci, slomljenog duha i tijela. Nakon što je Hilto
pozdravio Nefera, okrene se prema njima i poviče.
"Kao što sam vam obećao! Pred vama stoji vaš pravi faraon, Nefer Seti! Faraon nije mrtav! Faraon je živ!" Bili su
šutljivi i ravnodušni, bolesni i demoralizirani. Nesigurno su promatrali Nefera.
"Vaše veličanstvo", šapne mu Hilto. "Molim vas da stanete na ovu stijenu tako da vas mogu jasnije vidjeti."
Nefer skoči na stijenu i pogleda ih sa zanimanjem. U tišini mu uzvratiše pogled. Većina njih nikada prije nije vidjela
svojeg kralja. Čak i oni koji su ga vidjeli u formalnim dvorskim procesijama, bili su daleko od njega. U to vrijeme on je
bio lik sličan lutki, prekriven od glave do pete sjajnom odjećom i draguljima,a lice mu je bilo pobijeljeno šminkom i
sjedio je ukočeno na kraljevskoj nosiljci koju su vukli bijeli volovi.Nisu mogli spojiti tu udaljenu, neprirodnu priliku s
ovim muževnim, čvrstim mladićem, čije lice je bilo opaljeno suncem, a izraz lica pažljiv i živahan. On nije bio dijete
faraon koje su poznavali samo po reputaciji. Dok su još ne shvaćajući gledali i razmjenjivali sumnjičave poglede, još
jedan lik kao da se stvorio niotkuda. Pojavio se na stijeni pokraj Nefera poput djinna.Njega su dobro znali,i po
reputaciji i po viđenju.
"To je čarobnjak Taita", dahnuli su zapanjeno.
"Znam kroz što ste prošli", reče im Taita glasom koji je jasno odjekivao u svakom uhu, tako da su ga čuli čak i bolesni
i ranjeni na kolima.
"Znam cijenu koju ste platili kako biste se oduprli tiraniji ubojica i uzurpatora. Znam da ste došli ovdje da saznate je
li vaš pravi kralj još živ."
Počeli su žamoriti potvrđujući Taitine riječi, i Nefer shvati tko su oni. To su bili neki od preživjelih pobunjenika
protiv Naje i Troka. Nije znao gdje ih je Hilto našao, ali ovi slomljeni ljudi nekad su bili vojnici, elitni vozači kola i
ratnici.
"Ovdje sve počinje", reče mu Taita tiho.
"Hilto ti je doveo sjeme tvojih budućih legija. Obrati im se."
Nefer ih je promatrao još trenutak, ponosno stojeći pred njima. Izabrao je jednog među njima, starijeg od drugih,s
prvim sjedinama u kosi. Oči su mu bile oštre,a izraz lica inteligentan. Usprkos svojoj poderanoj odjeći i napola
izgladnjelom tijelu, držao se autoritativno i dostojanstveno.
"Tko si ti, vojnice? Koji je tvoj čin i tvoja regimenta?" Čovjek podigne glavu i spusti ramena.
"Ja sam Shabako. Najbolji od Deset Tisuća. Adept Crvene ceste. Zapovjednik centra Mut regimente." Lav od čovjeka,
pomisli Nefer, ali reče samo.
"Pozdravljam te, Shabako."
Podigne rub svojeg chitona i pokaže tetovirani simbol na svojoj butini.
"Ja sam Nefer Seti, pravi faraon Gornjeg i Donjeg Egipta."
Uzdah i žamor začu se medu ljudima kad su prepoznali kraljevski simbol. Kao jedan, svi se prostriješe na tlu,
odavajući počast.
"Bak-her, božanski, miljeniče bogova!"
"Tvoji smo vjerni podanici, faraone. Založi se za nas kod bogova."
Mintaka je došla s Taitom i stala ispod njega. Nefer posegne k njoj i uhvati je za ruku. Podigne ju na stijenu pokraj
sebe.
"Predstavljam vam kraljevsku princezu, Mintaku od kuće Apepi. Mintaka, koja će biti moja kraljica i vaša vladarka."
Oni je pozdraviše još jednim uzvikom odobravanja.
"Hilto i Shabako će vam zapovijedati", odluči Nefer.
"Za sada će nam baza biti Gallala, dok se pobjedonosno ne vratimo u Tebu i Ayaris."
Svi su ustali na noge i pozdravili ga.Čak su i oni teško ranjeni pokušavali ustati s nosiljki.Glasovi su im bili slabašni i
skoro su se izgubili u tišini pustinje, ali taj zvuk ispuni Nefera ponosom i osnaži njegovu odlučnost. Popeo se na kola
na čelu kolone, preuzeo uzde od Merena i poveo svoju malu vojsku u srušeni glavni grad.
Kad su postavili svoje barake među ruševinama, Nefer je pozvao Shabaka i Hilta, te druge časnike.Sjedio je s njima
do kasno u noć, i mnogo sljedećih noći, slušajući njihove priče o pobuni, bitkama,i konačnom porazu protiv
ujedinjenih snaga dvojice faraona.Ispričali su mu o užasnoj osveti Troka i Naje nad pobunjenicima koji su im pali u
ruke.Na Neferovu zapovijed, ispričali su mu sve o organizaciji nove egipatske vojske, imena zapovjednika, brojnost i
imena njihovih regimenti i ukupni broj ljudi, kola i konja koje su Naja i Trok imali na raspolaganju.Među
odmetnicima su bila i tri vojna pisara i Nefer im naredi da na glinene pločice zapišu sve te detalje, kao i popis
neprijateljskih garnizona i utvrđenja.
 
U međuvremenu,Taita je, uz Mintakinu pomoć,postavio improviziranu bolnicu gdje su smjestili sve ranjenike i
bolesnike.Hilto je doveo i desetak žena, od kojih su neke bile supruge odmetnika, ili jednostavno žene koje slijede
vojnike. Taita ih je zaposlio kao njegovateljice i kuharice. On je radio po cijele dane, namještajući slomljene kosti,
izvlačeći nazubljene vrhove strijela iz rana svojim zlatnim žlicama, šivajući rane od mača, a u jednom slučaju
izravnavši razbijenu, udubljenu lubanju koja je dobila udarac toljagom od tvrdog drveta. Kad bi nestalo dnevnog
svjetla i kad više ne bi mogao raditi s bolesnima, pridružio bi se Neferu i zapovjednicima u proučavanju karata
nacrtanih na janjećim kožama, stvarajući planove pri svjetlu uljnih svjetiljki.
Iako je Nefer bio njihov formalni vrhovni zapovjednik,zapravo je bio tek učenik u ratničkim vještinama, ovi iskusni,
stari vojnici bili su mu učitelji,koji su pružali neprocjenjivo vrijedne lekcije.
Nefer je obično uspijevao završiti naporne sastanke tek nakon ponoći. Potom bi se prikrao do Mintake, koja bi ga
strpljivo čekala na ležaju od ovčje kože. Vodili bi ljubav i došaptavali se. Iako su bili iscrpljeni od rada, često bi
zaspali zagrljeni tek nakon što bi zora već počela svitati nad tihom pustinjom.
 
U Gallali je bilo ukupno manje od stotinu i pedeset ljudi i pedeset konja, ali već je za nekoliko dana postalo jasno da
gradski bunari gorke vode ne mogu održavati čak ni toliko. Svakog dana bi ih ispraznili, a svake noći trebalo im je
duže da se napune. Čak je i kvaliteta vode počela opadati, bila je sve gorča dok nije postala jedva podnošljiva, osim
ako je ne bi pomiješali s mlijekom kobile. Bili su prisiljeni smanjiti porcije vode.Konji su slabili, a kobile izgubile
mlijeko. Podzemni izvor vode i dalje je presušivao.
Napokon je Nefer sazvao izvanredno vijeće svojih zapovjednika.Na kraju jednosatnog pesimističnog razgovora, Hilto
sumorno zaključi.
"Ako nas Horus ne spasi nekim čudom, bunari će potpuno presušiti i morat ćemo napustiti grad. Kamo ćemo otići?"
Svi pogledaše Nefera, a on se okrene prema Taiti.
"Kad voda presuši,kamo ćemo, maže?" upita on.
Taita otvori oči.Dugu raspravu prosjedio je u tišini,i mislili su da je zadrijemao.
"Sutra, u praskozorje, želim da svaki čovjek koji može hodati i rukovati lopatom bude pred gradskim vratima."
"Kojim povodom?", upita Nefer, ali Taita se tajanstveno nasmiješi.
 
U prohladnu zoru, pedeset i šest ljudi čekalo je pred drevnim vratima kad je Taita prošao kroz njih.Na sebi je nosio
sve svoje predmete moći, periapt i Bayev poklon, i druge ogrlice, narukvice i amulete. Oprao je kosu tako da je
sjajila,a Mintaka ju je splela u pletenice.Nosio je svoj štap s izrezbarenom zmijskom glavom. Nefer je bio pokraj
njega, i ozbiljnim izrazom lica skrivao svoje čuđenje.Taita pogleda okupljene ljude.Kao što je zapovjedio, svi su nosili
oruđe za kopanje,drvene lopate i motike s metalnim vrhovima. Zadovoljno je klimnuo, sišao niz stube i krenuo u
dolinu.
Na Neferovu zapovijed, ljudi su zabacili svoja oruđa na ramena i krenuli za starcem, stupajući u vojnoj formaciji.
Međutim, nisu morali dugo hodati, jer Taita se zaustavio u podnožju brda i pogledao uvis. Nefer se sjeti da je na
ovom području Taita proveo toliko vremena tijekom proteklih nekoliko mjeseci. On i Mintaka često su ga viđali kako
sjedi ovdje, sunčajući se pokrivenih očiju poput plavoglavog guštera, ili kako lupka po stijenama svojim štapom.
Nefer prvi put pažljivo pogleda sastav stijena na ovom dijelu brda i shvati da se razlikuje od okolice. Kamenje je bilo
lomljivo, a žile sivog vapnenca prodirale su u škriljac. Duboka usjeklina pružala se dijagonalno preko golih opaljenih
brda, obrubljena slojevima različitih boja.Zatim primijeti nešto drugo.Nedavno je netko označio neke stijene
ezoteričnim hijeroglifima naslikanim bijelom pastom, vjerojatno načinjenom od vapnenca pomiješanog s vodom iz
bunara.Bile su tu i humke kamenja postavljene na tlu u određenom obrascu.
"Nefer, moramo podijeliti ljude u pet timova", reče mu Taita, i Nefer izda takvu zapovijed. Kad su bili spremni, Taita
pokrene prvi tim.
"Počnite kopati vodoravan otvor na ovom obronku."
On pokaže hijeroglife koji su označavali ulaz u horizontalni prolaz gdje je htio da kopaju. Ljudi se pogledaše,
zbunjeni i nesigurni, ali kad ih je Taita bez riječi prostrijelio pogledom, Shabako preuze vođstvo.
"Čuli ste maga. Počnite odmah, i to temeljito!"
Bio je to težak posao, iako je sloj kamenja pod površinom bio izlomljen uz liniju koju je izabrao Taita. Morali su
čupati svaki kamen, a zatim odgrtati rahlu zemlju ispod njega. Oblaci prašine podizali su se oko njih, i uskoro su bili
potpuno prašnjavi. Iako su njihove ruke očvrsnule upotrebom mača i toljage, na dlanovima su im izbili žuljevi, a
zatim se probušili i prokrvarili. Povezali bi ih lanenim zavojima i nastavili s radom bez pritužbi. Vrućina je brzo rasla
kako se sunce uspinjalo i Shabako izvuče prvi tim iz rova i pošalje drugi. Odmarali su se sat vremena u podne, kad je
vrućina bila na vrhuncu.
Taita je ušao u plitku jamu i pažljivo proučavao kvalitetu stijena. Izišao je iz jame bez komentara, i Shabako
zapovjedi da nastave s radom. Radili su sve dok nije postalo previše mračno za kopanje, a tada ih je Shabako pustio
da podu na večeru. Zalihe dura prosa smanjivale su se istom brzinom kao i voda iz bunara. Započeli su s radom prije
izlaska sunca kako bi iskoristili svježinu jutra.Do iduće večeri proširili su rov samo na dvadeset koraka u brdo. Tamo
su udarili u čvrsti sloj plavog, kristalnog kamena. Motike s brončanim vrhovima nisu na njemu ostavljale traga, i
ljudi počeše negodovati.
"Jesmo li mi ratnici ili rudari?", promumlja jedan veteran, gledajući svoje žuljevite dlanove.
"Što bismo trebali kopati? Vlastite grobove?", upita drugi, dok je premotavao duboku posjekotinu u stopalu, nastalu
zbog neopreznog rukovanja lopatom. "Kako da kopamo kroz čvrstu stijenu?", treći obriše znoj i prašinu iz
zakrvavljenih očiju.
Taita ih je poslao niz padinu do mjesta na kojem se nalazio gustiš osušenih drva bagrema koja su bila nijemi
spomenik odavno nestaloj vodi. Odsjekli su osušene grane i ponijeli ih u naramcima do rupe. Prema Taitinim
uputama, naslagali su drvo za potpalu na stijenu i zapalili ga. Ostavili su vatru da gori tijekom noći, povremeno je
potpirujući. Sljedećeg jutra, kad je stijena bila usijana, polili su je vodom iz bunara. U šištavom oblaku pare, na stijeni
se pojaviše pukotine, a potom se rasprsne. Jednog čovjeka pogodili su oštri leteći komadići, i izgubio je desno oko.
Taita je uklonio ostatke oka i zašio mu kapke.
"Bogovi su nam dali dva oka upravo zbog ovakvih nesreća", uvjeravao je svojeg pacijenta. "S jednim okom vidjet ćeš
jednako dobro kao i s dva."
Ostavili su razbijenu stijenu da se ohladi, a zatim iskopali njene komade. Iza njih ležao je još jedan sloj neprobojne,
čvrste stijene. Na taj sloj poslagali su još drva za potpalu i ponovili cijeli dugi, opasni proces, s istim rezultatom.
Napredovali su nekoliko lakata uz cijenu višednevnog iscrpljujućeg rada. Čak je i Nefer bio obeshrabren, i to je rekao
Mintaki dok su ležali zajedno te noći.
"Postoji mnogo stvari koje ne razumijemo, srce moje", šaptala je ona milujući ga po glavi.
"Ne znamo čak ni zašto nas tjera da kopamo tu rupu, a kad ga pitam, gleda me onim svojim pogledom, poput
prastare kornjače. Ljudima je skoro dosta toga, a i meni." Ona se nasmije.
"Prastara kornjača! Pazi da to ne čuje. Mogao bi te pretvoriti u žabu, a to mi se ne bi svidjelo."
Idućeg jutra, timovi umornih, nezadovoljnih ljudi dovukli su se uz dolinu i okupili oko ulaza u tunel da pričekaju
dolazak maga.Svojim uobičajenim osjećajem za dramatiku,Taita je došao uz padinu praćen prvim zrakama sunca,
koje su njegov srebreni grm kose obasjale svjetlošću. Preko ramena je nosio rolu lanene tkanine. Nefer i drugi
časnici ustali su da ga pozdrave, ali on je ignorirao njihove izraze poštovanja i dao Shabaku upute da objesi tkaninu
kao zastor preko ulaza u rov.Kad je tkanina bila namještena, sam je ušao u pokriveni rov,i okupljeni ljudi utišaše se.
Činilo se kao da čekaju dugo vremena, ali zapravo je prošao samo jedan sat, jer sunce se izdiglo iznad obzora samo
za širinu šake.Zastor se pomakne u stranu, i Taita se pojavi na ulazu u jamu. Slučajno, ili zbog magove namjere,
sunčane zrake padale su ravno u otvor rova. Unutrašnjost je bila potpuno osvijetljena i ljudi se približiše u
očekivanju.Vidjeli su da je sada prikaz ranjenog Horusovog oka naslikan na plavoj stijeni. Taitin izraz lica bio je
zanesen kad je počeo prizivati Zlatnog Horusa. Ljudi koji su čekali spustili su se na koljena i uključili se u refren
pjesme, "Zlatni Horuse, moćni biče! Ti nepobjedive snage! Ti koji nadvladavaš neprijatelje! Svet u svojem usponu!
Ranjeno oko svijeta! Budi uz nas."
Nakon posljednjeg stiha, Taita se okrene i vrati u rov dok su svi pogledi bili prikovani na njega. Stao je pred
plavosivim zidom otkopane stijene na kraju rova. Sitni kristali bili su uklopljeni u stijenu i svjetlucali su dok je sunce
plesalo na njima.
"Kydash!", poviče Taita, i udari štapom o stijenu. Ljudi na ulazu ustuknuše, jer to je bila jedna od riječi moći.
"Mensaar!" Oni zinuše u čudu, a on opet udari.
"Ncube!" udari on po treći i posljednji put, i odmakne se.
Ništa se nije dogodilo. Nefer osjeti razočaranje i antiklimaks.Taita je stajao nepomično,dok se sunce polako
uspinjalo,a sjena širila preko stijene.
Iznenada, Nefer osjeti iskru uzbuđenja.Ljudi oko njega se uzvrpoljiše i počeše došaptavati. U središtu stijene, pod
naslikanim okom, pojavila se tamna, vlažna mrlja. Polako se širila i iz nje iscuri kapljica vode, svjetlucajući poput
malog dragulja na suncu. Zatim se polako spusti niz stijenu i padne u prašinu na podu. Taita se okrene i iziđe iz rova.
Iza njega začu se oštar zvuk, poput lomljave suhe grane, i tanka pukotina rascijepi stijenu od vrha do dna. Voda
poteče na pod, kap po kap, sve brže i brže. Začu se još jedan zvuk, kao kada lončarija puca u vatri, i komad stijene
otpadne sa zida. Žuti mulj poče curiti iz otvora. Zatim se, uz strašnu buku, cijela stijena raspadne, i iz nje izbije
snažan mlaz mulja, a zatim i kristalno bistre vode. Voda koja je dosezala do koljena razlila se dužinom rova, izbila
kroz otvor i počela teći niz padinu, preskakujuči stijene.
Iz prašnjave skupine začuše se uzvici čuđenja, pohvale i nevjerice. Iznenada, Meren potrči naprijed i skoči naglavce u
bujicu. Izronio je s mokrom kosom zalijepljenom po licu. Zagrabi vodu šakama i popije gutljaj.
"Slatka!" vikne. "Slatka je kao med!"
Ljudi zbaciše sa sebe odjeću i nagi pojuriše u bujicu prskajući se vodom, nabacujući blatom, potapajući jedni druge i
dovikujući uz smijeh. Nefer je odolijevao iskušenju sve dok nije odbacio svoje dostojanstvo i skočio na Merena, pa se
s njim počeo hrvati ispod površine.Taita je stajao na obali potoka i gledao veselje s dobroćudnim izrazom lica. Zatim
se okrene prema Mintaki.
"Zaboravi tu pomisao", reče joj.
"Koju pomisao?", upita ona glumeći nevinost.
"Bilo bi skandalozno da se princeza Egipta kupa s gomilom grubih, nagih vojnika."
On je uhvati za ruku i odvede je niz brdo, ali ona se osvrne i sa zavišću pogleda radosne ljude.
"Kako si to učinio, Taita?", upita ona. "Kako si stvorio izvor? Kakva je to bila magija?"
"Magija zdrave pameti i opservacije. Voda je tamo bila stoljećima, i samo čekala na nas da je iskopamo."
"A što je s molitvama i riječima moći? Zar one nisu imale učinka?"
"Ponekad ljudima treba ohrabrenje." On se nasmiješi i dodirne svoj nos.
"Malo magije je najbolji lijek za klonuli duh."
 
Sljedećih mjeseci svi ljudi bili su zaposleni na kopanju kanala koji će usmjeriti bujicu slatke vode u stare bunare. Ti
su bunari sada postali cisterne njihovog naselja. Kad su bili napunjeni do vrha, Taita je počeo proučavati stara polja
na donjem kraju doline,koja su sada bila kamenita pustoš.Međutim, obrisi drevnih kanala za navodnjavanje još su
bili vidljivi.Prijašnji stanovnici doline su ih projektirali i iskopali, i nije im trebalo mnogo da ih pročiste i preusmjere
u njih vodeni tok.Pustinjska zemlja bila je plodna jer nije bilo obilnih kiša koje bi isprale njenu kvalitetu.
Stalna izloženost suncu i obilje vode imali su čudotvoran učinak. Posijali su sjeme prosa prokrijumčareno iz Egipta.
Svi Egipćani po tradiciji su bili vrtlari i seljaci, i svoju vještinu upotrebljavali su na zemlji i usjevima. Za nekoliko
mjeseci već su želi prvu žetvu dure. Zatim su posijali travu za ispašu, i ona je tako obilno izrasla da su je imali mnogo
više no što im je bilo potrebno. Žene su se uključile u košenje, sušenje i pohranjivanje konjske hrane, i za godinu
dana imali su je dovoljno da nahrane cijelu vojsku konjaništva, iako su im još nedostajali konji.
Gotovo svakog dana novi bjegunci pristizali su u grad, prešavši preko pustinje kako bi utekli tiraniji lažnih
faraona.Dolazili su pojedinačno ili u malim skupinama,umorni i gotovo mrtvi od gladi i žeđi. Stražari postavljeni u
brdima presretali bi ih i slali Hiltu. On bi ih naveo da polože zakletvu faraonu Nefer Setiju,a zatim bi im osigurao
porcije hrane.Nakon toga, zavisno o njihovom stanju, uputio bi ih u regimente za obuku, ili slao na rad u poljima i na
obnovi srušenih zgrada starog grada.
Međutim, ovi izbjeglice i lutalice nisu bili jedini novaci. Kohorta dezertera iz vojski lažnih faraona,naoružana
sulicama,dostojanstveno je ušla u grad, izvikujući podršku Nefer Setiju čim su ušli u vidokrug zidina.
Zatim je došao i eskadron od dvadeset bojnih kola, koje su vozili elitni vojnici Ankh regimente na čelu s pukovnikom
Timusom.Oni su radosno položili zakletvu i stupili u službu faraona Nefer Setija. Timus je donio i veliku vijest da su
Naja i Trok napokon spremni krenuti u zajedničku ofenzivu protiv kralja Sargona od Babilona i Asirije.
Tijekom posljednjih mjeseci faraoni su okupljali svoje ekspedicijske snage od tri tisuće bojnih kola u Ayarisu,i sad su
završili s pripremama za prelazak komada kopna koje je povezivalo i Egipat s istočnim zemljama sjeverno od
Velikog gorkog jezera i jezera Timsah. Najprije su poslali postrojbu koja je otjerala babilonske patrole duž granice, a
kad je put bio čist, teretnim kolima dopremili su desetke tisuća posuda s vodom i postavili ih na strateškim
položajima u sušnim područjima.Iza njih ležala je plodna zemlja dobro opskrbljena vodom. Taj kopneni most
namjeravali su prijeći za puna mjeseca, jer njegova svjetlost i svježina noći omogućili bi im da prođu pokraj Ismailije,
kroz prolaz Khatmia i dalje, prema Beershebi, prikupljajući usput vojske svojih vazala satrapa.
 
Nefer i Taita pripremali su Gallalu za obranu od neminovnog napada lažnih faraona. Znali su da je do sada njihov
boravak u drevnom gradu postao opće poznata stvar u oba kraljevstva. Bili su sigurni da će Naja i Trok krenuti prvo
na njih, prije no što krenu u avanturu u Mezopotamiji. Zato su bili zapanjeni kad su čuli ovaj razvoj događaja.
"Nisu ozbiljno shvatili prijetnju koju predstavlja naša prisutnost tako blizu njihovih granica", rekao je Nefer
uzbuđeno.
"Da su nas napali sada, kad smo još tako slabi, morali bismo pobjeći."
"Možda su uzeli u obzir tu mogućnost", složi se Taita. "Možda imaju namjeru osvojiti Mezopotamiju i spriječiti bilo
kakvu podršku koju bismo mogli dobiti na Orijentu. Tada bismo se našli u okruženju. Mislim da su pogrešno
proračunali, jer ovako su nam ostavili mogućnost da jačamo još najmanje godinu dana."
"Možemo li biti sigurni da nije riječ o diverziji?" upita Nefer zamišljeno. "Možda je ekspedicija na istok lažna? Možda
će njihova prava ofenziva biti usmjerena protiv nas, kad nas uljuljaju u lažni osjećaj'sigurnosti."
"Ta mogućnost uvijek postoji. Trok je bik, ali Naja je lukav. To bi bila njegova vrsta blefa."
"Moramo pratiti vojsku", odluči Nefer. "Povest ću izvidnicu na sjever da motrimo put kroz Ismailiju i budemo sigurni
da su prošli tim putem."
"Ja ću poći s tobom", složi se Taita.
"Ne, maže", reče Nefer. "Ti si najkorisniji ovdje, da održavaš našu obranu budnom, i osiguraš da stanovništvo bude
spremno na bijeg ako Naja povede tri tisuće kola protiv nas. Osim toga, postoji još nešto što ću tražiti od tebe...", on
zastane.
"Čuvaj Mintaku. Mislim da neće biti sretna ovdje s drugim ženama, i da bi mogla pokušati učiniti nešto ne pretjerano
mudro." Taita se nasmiješi.
"Uvijek postoji mogućnost da princeza učini nešto nepromišljeno. Međutim, znam kamo me vodi moja osnovna
dužnost. Poći ću s tobom."
Iako se Nefer prepirao s njim dugo i tvrdoglavo, Taita je bio odlučan. Na kraju i Nefer je potajno odahnuo znajući da
će starac biti uz njega.
 
Čak i s najnovijim pridošlicama, mogli su skupiti borbenu skupinu od samo trideset i dvoje bojnih kola i manje od
stotinu konja dovoljno zdravih da ih vuku. Pola od tog broja kola ostavili su pod Shabakovim zapovjedništvom u
obrani Gallale. Poveli su Hilta i Merena, i krenuli sa šesnaest bojnih kola uz istočnu obalu Velikog gorkog jezera, kako
bi presjekli glavni put sjeverno od Ismailije. Bio je mladi mjesec, pa su noći bile mračne, ali ugodno svježe, tako da su
dobro napredovali i prošli kroz nepoznatu divljinu prije no što je mjesec došao u drugu četvrt.
U zoru petnaestog dana od napuštanja Gallale, ležali su skriveni u brdima istočno od Ismailije, odakle su mogli
nadgledati grad. Glavna cesta prolazila je ispod njihovog položaja, i vojska dvojice faraona morat će proći tim putem.
Ismailija je bila egipatska granična utvrda i prirodna početna točka za početak kampanje.
"Čini se da je naš izvor informacija bio točan", dovikne Nefer Taiti. Popeo se na jedno visoko cedrovo drvo na
obronku brda i s tog mjesta imao je odličan pogled miljama u daljinu.
"Grad vrvi od aktivnosti. Izvan zidina tvrđave vide se redovi konja i cijeli grad šatora." Zakloni oči.
"Oblaci prašine vide se na cesti u smjeru delte. Čini se kao da su sva teretna i bojna kola Egipta u pokretu."
Preostali dio jutra prenosio je svoja zapažanja magu, sve dok vrućina nije postala takva da je sva aktivnost oko grada
i na cesti zamrla.
Tada je sišao sa stabla i potražio hlad, kao i ostatak njegovog odjeljenja. Do kasnog poslijepodneva zrak se rashladio
i oni poustajaše nahraniti i napojiti konje. Nakon toga, Nefer se opet popeo na svoju osmatračnicu.
Bilo je jasno da su stigli u pravi čas. Cesta prema istoku bila je arterija koja je pulsirala životnom silom moćne vojske.
Eskadron za eskadronom, po pedeset bojnih kola u svakom, izlazila su kroz vrata Ismailije, a svako su pratila teretna
kola sa stvarima i konjskom hranom krećući se niz cestu prema njihovom skrovištu. Prethodnica je prošla tako blizu
stablu na kojem je sjedio Nefer da je mogao prepoznati pojedine ljude. Vojska je tekla pokraj njih poput beskrajne
rijeke, dok je brončano oružje svjetlucalo, a prašina se dizala u tako gustom oblaku da se činilo kako će zakloniti
sunce. Prethodnica se sastojala od četiri kohorte, a zatim je uslijedila duža praznina. Svrha je bila da se prašina
slegne kako ne bi smetala kraljevskoj družini koja je slijedila.
Nakon toga slijedila su dvoja kola koja su se kretala usporedno. Oba vozila bila su tako masivna i prekrivena zlatnim
listićima, da je svaka trebalo vući šest konja. Neferu mržnja stisne grlo kad je prepoznao vozače. Trok je upravljao
bližim kolima. Nije bilo moguće ne prepoznati njegova široka ramena i gustu crnu bradu. Nosio je zlatnu kacigu
oblikovanu poput košnice,ukrašenu krijestom bijelih nojevih pera.Na ramenu mu je zveketao dvostruki štit na
kojem je svaki listić bio širok poput palca. Pričalo se da je toliko težak da ga jedino on u cijeloj vojsci može nositi. Na
braniku uz njegovu desnu ruku visio je njegov veliki ratni luk.
U drugim velikim kolima vozio se faraon Naja Kiafan. Poput svoje imenjakinje kobre, izgledao je vitko i graciozno.
Nosio je zlatni prsnik ukrašen dragim kamenjem, svjetlucavim na crvenoj sunčanoj svjetlosti koja je prodirala kroz
oblake prašine. Na glavi je imao plavu ratnu krunu Egipta, a o boku mu je bio opasan legendarni plavi mač koji je
ukrao s tijela Neferovog oca. Mač je bio u srebrenim koricama, ukrašenim tirkizom i lapis lazulijem. Začudo, premda
nije imao Trokov stas, Naja se činio opasnijim.
Zlatna kola prošla su i bila skrivena vlastitim oblacima prašine, ali Nefer je ostao ispružen na cedrovoj grani dok su
se ratne falange kotrljale pod njim. Sunce je skliznulo ispod obzora, ali još je bilo dovoljno svjetla da vidi sljedeći dio
beskrajne procesije. Nefer se uspravi, gledajući s novim interesom. Niz cestu koja je već bila izrovana prolaskom
stotina teretnih i bojnih kola dolazile su dvije nosiljke koje su vukli volovi.Bile su velike i pokrivene svilenim
zastorima ukrašenim zlatnim zvijezdama i rozetama, pa Nefer shvati da se u njima nalaze žene iz kraljevskog
harema. Nefer nije mogao zamisliti Troka kako sa sobom u rat vodi žene ili priležnice,čuo je da Trok ispunjava svoju
pohotu na zarobljenicima iz osvojenih neprijateljskih gradova i da jednako uživa u dječacima i djevojčicama. Ako te
žene nisu pripadale Troku, morale su biti Najine. Nefer se pitao je li se Naja umorio od Heseret i uzeo druge žene.
Tada se zastor druge nosiljke odmakne i djevojčica iskoči na prašnjavu cestu te nastavi put hodajući pokraj volova.
Iako se jako promijenila otkad ju je vidio posljednji put,nije bilo sumnje da je to ljupko stvorenje bila Mervkara,
njegova mlada sestra. Više nije nosila dječju pletenicu, već joj je kosa sezala do ramena, a s prednje strane bila je
odrezana u razini obrva. Gubitak dječje pletenice bio je znak da je vidjela svoj prvi crveni mjesec.
Nefera zaboli spoznaja da njegov smiješni mali majmunčić više nije dijete. Tada shvati da više nema prepreke za
Naju da je dovede u svoj bračni krevet. Čuo je da je Naja pohotni satir i pomisao kako siluje njegovu sestricu tako se
zgadila Neferu da je mogao osjetiti njen okus u ustima, poput trule ribe. Osjetio je neizdrživu želju da razgovara s
Mervkarom, da je upita je li sretna, postoji li nešto što bi mogao učiniti za nju da joj olakša situaciju. Tada mu padne
na pamet da je spasi i odvede u Gallalu. Znao je da su takve misli opasne i da će ga njegovi suborci pokušati
odgovoriti od te samoubilačke fantazije.
Odmah iza nosiljki slijedila su teretna kola s ratnim zalihama lažnih faraona. To je bio motiv koji će drugi razumjeti.
Bila su to kola bez ukrasa, obojena tamnoplavom bojom, čvrsto građena s ojačanim podovima kako bi izdržala težinu
tereta. Metalni kotači urezivali su se duboko u površinu ceste. Vrata sa stražnje strane kola bila su zaključana i
osigurana lancima, a naoružani ljudi stupali su kraj njih. To su bile uobičajene količine blaga bez kojih niti jedna
vojska nije išla u rat. Nefer je znao da kola prenose zlatne šipke i ukrase. Njih će upotrijebiti kao plaću vojnicima, za
kupnju vjernosti malih kraljeva i satrapa, otimanje saveznika Babilona i Asirije i potkupljivanje špijuna i doušnika u
neprijateljskim redovima. Nefer sklizne niz stablo cedra na zemlju. Taita je tamo tiho drijemao, ali otvorio je oči prije
no što mu je Nefer dodirnuo ruku.
"Ratne zalihe lažnih faraona", prošapta mu Nefer na uho. "Dovoljno da se plati cijela vojska ili kupi prijestolje."
Mnogo noći nakon toga Nefer i mag slijedili su kolonu iz sjene. Kretali se usporedno s kolima koja su vozila blago i
promatrali rutinu i ponašanje stražara. Odmah su shvatili da bi bilo nemoguće oteti kola i odnijeti takav teret bez da
se cijela vojska okrene na njih.
"Kad bi se kretali brzinom ovih volova, Najina kola uhvatila bi nas prije no što bismo odmakli i jednu milju", žalosno
je ustvrdio Nefer.
"Morat ćemo biti malo suptilniji", složi se Taita.
"Jedini trenutak kad bismo mogli imati prilike pozabaviti se sanducima bio bi tijekom dana, kad se utabore."
"A što ćemo učiniti sa stražarima?"
"Ah!", reče Taita. "Stražari bi mogli predstavljati manji problem."
Svakog dana kad bi se sunce popelo, a vrućina postala neizdrživa, cijela vojska bi se utaborila.Nosiljke kraljevskih
supruga i kola s blagom obično su postavljali u poseban tabor, malo dalje od glavnine vojske. U početku, vladala bi
velika strka kad bi pustili životinje, a potom ih hranili i pojili, i kad bi postavljali stražare i podizali šatore za
žene.Zatim bi zapalili vatre, skuhali i pojeli podnevni objed i sprali ga pivom.Nakon toga, Heseret, Mervkara i njihove
pratilje povlačile bi se u svoje šatore.Ljudi koji nisu bili na stražarskim položajima polijegali bi ispod improviziranih
zaklona da se odmore nakon dugog noćnog putovanja. Postupno, tišina bi se se, i spustila na golemu skupinu ljudi i
životinja i tabor bi utonuo u san. Nefer i Taita ostavili su svoje suborce ležati u gustišu u dolini i prikrali se taboru.
Mogli su se približiti stražarima na nekoliko stotina koraka, te tamo neprimijećeni ležati sat vremena i došaptavati
se, pokušavajući pronaći način da neopaženo ukradu ratne zalihe.
"Ima li načina da im odvučemo pažnju?", upita Nefer.
"Za to će nam trebati pomoć iz tabora", reče Taita.
"Mervkara?", Nefer ga oštro pogleda.
"Mervkara", složi se Taita.
"Kako da joj prenesemo poruku?", Nefer je izgledao zbunjeno.
Taita se nasmiješi, dodirne Lostrisin periapt koji mu je visio oko vrata, i zatvori oči.
Nakon nekog vremena, Neferu se učini da je zaspao. Starac je dobro znao kako ga razbjesniti. Napokon ga dostižu
godine, pomisli Nefer ljutito i spremi se da ga probudi, kad začuje glasove iz tabora i podigne pogled. Mervkara je
izišla iz svojeg šatora. Očito je spavala, jer lice joj je bilo podbuhlo, a na licu je imala otisak jastuka. Ona se protegne i
zijevne. Nosila je samo plavu lanenu suknju koja joj je sezala do ispod koljena. Gornji dio tijela bio joj je nag. Nefer se
zaprepastio kad je ugledao kako su joj se grudi rascvale, bile su kruškolike, a bradavice su joj bile uspravne i
ružičaste. Mervkara se prepirala sa stražarom na ulazu u šator i podigla je glas, tako da je Nefer mogao čuti svaku
riječ.
"Ne mogu spavati, pošla sam u šetnju." Stražar ju je pokušavao zadržati, ali odmahivala je glavom tako da joj je kosa
plesala po ramenima.
"Ne, neću ti dozvoliti da me pratiš. Želim biti sama." Stražar je ustrajao i ona plane na njega.
"Makni mi se s puta, drski stvore, ili ću suprugu prijaviti tvoje ponašanje." Stražar je napokon posluša, još uvijek
neodlučno, i osloni se na koplje. Sa strepnjom joj reče.
"Molim vas, veličanstvo, ne odlazite na dugo niti predaleko. Ako faraon sazna za ovo, moj bijedni život je gotov."
Mervkara nije više obraćala pažnju na njega, već se provukla kroz konjski obor i izišla kroz vrata ograde od
trnovitog grmlja koja je opkoljavala tabor. Osvrnula se samo jednom kako bi bila sigurna da je ne promatra niti
jedan stražar. Zatim je, kao po dogovoru, krenula ravno prema mjestu na kojem su ležali Nefer i Taita. Nefer vidje da
su njene zelene oči ushićene, i da je njeno, ljupko lice poprimilo pažljiv izraz, kao da osluškuje glazbu koju samo ona
može čuti. Kad se približila dovoljno da ju je mogao dodirnuti, Nefer tiho reče.
"Mervkara, ne boj se. Nefer je ovdje."
Trgnula se poput probuđenog mjesečara i pogledala ga. Zatim joj lice obasja izraz neskrivene radosti i ona skoči da
ga zagrli.
"Čekaj!", zapovjedi Nefer. "Nemoj nas izdati stražarima."
Osjeti snažan ponos zbog nje, jer poslušala ga je i odmah se zaustavila. Oduvijek je bila inteligentno dijete. Ona se
brzo osvrne oko sebe, a glas joj je drhtao kad je tiho rekla:
"Čvrsto sam spavala, ali iznenada sam se probudila i znala sam da moram izići u pustinju. Bilo je kao da me doziva
neki glas u glavi." Pogledala je Taitu.
"Je li to bio tvoj glas, maže?" Zatim joj se pogled vrati na Nefera.
"Dragi brate, nikada nećeš znati koliko si mi nedostajao. Prvo sam mislila da si mrtav i hodala sam u tvojoj
pogrebnoj procesiji s pepelom na glavi. Pogledaj, ovdje su ožiljci na mjestima gdje sam se izrezala da krvarim za
tebe."
"Živ sam, Mervkara. Vjeruj mi, ovo što gledaš nije moja sjenka."
"Znam, Nefer. Cijeli svijet zna kako si odveo Mintaku iz Ayarisa u pustinju i duboko u srcu znala sam da ćeš jednog
dana doći i po mene." Ona se nasmiješi kroz suze radosnice.
"Znala sam da ćeš doći."
"Da", reče Nefer, "povest ćemo te sa sobom. Ali najprije trebaš učiniti nešto da nam pomogneš."
"Sve za tebe i Taitu", složi se ona. Taita joj je brzo rekao što treba učiniti, a zatim je natjera da to ponovi. Učinila je to
bez greške.
"Ti si pametna djevojka, mala moja", reče Taita. "To je ono što želimo da učiniš." On joj preda paketić.
"Ovdje je prah. Zapamti, u svaki vrč stavi samo koliko je dovoljno da ti pokrije nokat."
"Prvo mi kažeš da sam pametna, a onda postupaš sa mnom kao da sam glupa", odreže ona.
"Oprostite mi, vaše veličanstvo." Taita načini gestu kajanja.
"Ne zovi me tako.Mrzim to što sam udana za onu ljigavu guju, a sada kad znam što će mi učiniti, mrzim to još i više."
"Tebi nije lako udovoljiti, Mervkara.Sada se vrati u tabor prije no što te stražar potraži." Ona se brzo sagne i poljubi
Nefera u usta.
"Do sutra, voljeni brate."
Idućeg dana moćna vojska Egipta utaborila se ispod visoravni gdje su završavale pješčana pustinja i suhe zemlje.
Gotovo su dovršili prelazak i sutra će kroz prolaz ući u svježije zemlje u kojima su oaze bile udaljene jedna od druge
samo dan putovanja, a potom u zemlje gdje su rasle šume i polja i vinogradi i gdje su cijelu godinu tekli planinski
potoci.
Kad je pratnja kraljevskih supruga počela postavljati tabor za taj dan, otkrili su da je mlada kraljica Mervkara, inače
ljubazne i prijateljske naravi, umorna i nervozna. Željela je da njen šator postave dalje od šatora njene sestre,
kraljice Heseret,a kad su to učinili,ustrajala je na tome da odvezu kola s ratnim zalihama u uski wadi dvjesto koraka
od glavnog tabora.Uzalud je zapovjednik straže nastojao dokazati da je tlo wadija mekano i pjeskovito i da će kotači
teških vozila duboko utonuti.
"Nije me briga niti ako potpuno nestanu", reče mu ona.
"Dosta mi je da gledam ta ružna kola i slušam mukanje volova. Sklonite mi ih s očiju."
Zapovjednik je najprije razmatrao mogućnost da od faraona Naje Kiafana zatraži potvrdu ovog nerazumnog zahtjeva
njegove najmlađe supruge. Zatim je razmislio o činjenici da se kolona proteže preko gotovo četiri milje pustinje.
Trebalo bi mu sat vremena brzog jahanja da stigne faraona na čelu, a jahanje natrag trajalo bi jednako dugo. Dan je
bio još topliji od prethodnih, a pokraj toga, imao je tajni sastanak s jednom od Mervkarinih ropkinja, čarobnom
malom crnom Nubijkom koja je znala više trikova od dresiranog majmuna. Premjestio je kola na dno wadija i
udvostručio stražu kako bi umirio savjest. Kada je postigla ono što je željela, Mervkara se opet pretvorila u dragu
djevojku koju su svi voljeli.
"Žao mi je što sam bila gruba prema tebi, Morame. Ova grozna vrućina vjerojatno utječe na sve nas", reče ona
umiljato zapovjedniku straže pred njegovim ljudima.
"Reći ću Mishi da ti donese pet vrčeva najboljeg piva iz mojih privatnih zaliha da ti se odužim. Ali, pazi da ga
podjednako podijeliš sa svim svojim ljudima, jer i njih sam dodatno namučila."
Misha, stasita Nubijka s divnim nogama i legendarnom stražnjicom, donijela je vrčeve piva u Moramov šator, i ljudi
stadoše u red kako bi dobili svoj dio, prizivajući blagoslov bogova na kraljicu Mervkaru i nazdravljajući joj dok su
ispijali prve gutljaje pjenušave tekućine. Usprkos obećanju danom Mervkari, Moram je popio više no što je trebao,
jer je pivo bilo odlično.Čim su ostali sami u njegovom šatoru,počeo je loviti Mishu koja mu je,uz ciku i odglumljeni
otpor,napokon dopustila da joj zadigne odjeću i otkrije veličanstvenu stražnjicu.Iskočila joj je iz kratke lanene
suknje, sjajnocrne boje poput svježe iskopanog antracita i poput velikog punog mjeseca prelila se preko njegovih
šaka.Uzjahao ju je u naletu strasti, ali već nakon desetak snažnih pokreta polako je klonuo i zaspao prije no što je pao
na pod.Misha ga je zapanjeno promatrala.Ništa slično nikada joj se nije dogodilo u njenom kratkom ali burnom
životu. Moram zahrče poput udaljene grmljavine, i ona skoči na noge, navuče suknju, bijesno ga šutne nogom i izjuri
iz šatora k svojoj gospodarici. Stražar na ulazu u kraljevski šator također je spavao poput mrtvaca.
"Svi muškarci su svinje", reče Misha na svojem materinskom jeziku, i udari ga svom snagom lijepom i dugom
desnom nogom.
 
Nefer je vodio malu skupinu ljudi niz presušeno riječno korito. Kretali su se uz rub korita, a mekani pijesak
prigušivao je zvuk njihovih koraka. Četvera kola s blagom bila su postavljena jedna uz druga, a kotači su im bili
vezani lancima, da ih pljačkaši ne bi mogli brzo odvesti. Čuvali su ih osmorica naoružanih ljudi, i svi su ležali na
mekanom pijesku poput leševa koji čekaju balzamere. Taita ih je obišao, ispitujući im bilo i dižući kapke kako bi im
pogledao oči. Napokon klimne Neferu i pođe prema stražnjim vratima prvih kola. Iz svoje vreće izvadi dugu
brončanu šipku i poče raditi na velikoj brončanoj bravi. Kad je otključao bravu, otvori teška metalna vrata iza kojih
su se nalazila četiri mala sanduka koji su bili privezani uz prstene na unutrašnjim zidovima. Poklopci sanduka s
blagom bili su zapečaćeni glinenim pečatom sa znakom faraona Naje Kiafana.
Taita upotrijebi sječivo svojeg bodeža za otvaranje pečata i spremi ih u vrećicu tako da ne bude vidljivih dokaza da
se nešto promijenilo kad idući put otvore vrata. Vrhom bodeža odvio je vijke koji su držali poklopac, a zatim ga
podigao. Sanduk je bio ispunjen malim kožnim vrećicama. Taita odvagne jednu u ruci i nasmiješi se.Otvorio je
vrećicu i u njoj ugledao poznati odsjaj plemenitog metala. Dok je on bio zaposlen tim stvarima, Nefer i Meren
iskopali su plitku rupu u mekanom pijesku ispod kola.Taita doda Neferu kožnu vrećicu, i on je položi na dno rupe.
Taita izabere ukupno pedeset najtežih kožnih vrećica iz prvog sanduka. Zatim opet zavrne vijke. Upotrijebivši
komad svježe vlažne gline koju je donio sa sobom, ponovno zapečati poklopac. U glineni pečat utisne kraljevski
simbol prstenom koji mu je poklonio Naja kad je napuštao Tebu. Zatim prijeđe na idući sanduk.
"Nismo uzeli dovoljno", gunđao je Meren.
"Ostavljamo više od polovice Naji i Troku."
"Pohlepa bi nam donijela propast", uzvrati mu Taita zatvarajući poklopac posljednjeg sanduka.
"Ovako neće vidjeti da im nešto nedostaje sve dok računovođa ne otvori sanduke i ne prebroji vrećice, što se možda
neće dogoditi još mjesecima."
Iz svakog sanduka s četvera kola izvadili su pedeset kožnih vrećica i zakopali ih u rahlom pijesku wadija. Iako su
radili najbrže što su mogli, sunce se već spustilo na obzoru kad su zapečatili posljednji sanduk i zaključali vrata kola.
Jedan od zaspalih stražara pomakne se i promumlja, pokušavajući ustati. Taita mu priđe i nježno položi ruku na čelo.
Čovjek uzdahne i ponovno zaspi. Taita mu otvori usta i u njih uspe malo bijelog praha.
"Sada moramo požuriti. Počinju se buditi."
Oni nasuše pijesak preko redova vrećica na dnu rupe ispod posljednjih kola. Zatim su na tom mjestu ostavili otiske
stopala, jer ravna površina izazvala bi sumnju.
"Koliko smo uzeli, po tvojoj procjeni?", upita Nefer.
"Nemoguće je reći sve dok ne izvažemo", reče Taita, ali pretpostavljam da imamo najmanje tri lakha."
"Dovoljno da unovačimo i opremimo cijelu vojsku", promumlja Nefer.
Još jednom na brzinu provjeriše kola i njihovu okolinu,pazeći da ništa ne previde.Dok su stražari još uvijek čvrsto
spavali,oni se iskraše niz wadi. Popeše se na podnožje visoravni, gdje ih je čekao Hilto s kolima. S tog položaja imali
su pogled na mjesto na kojem su zakopali opljačkano zlato. Nisu vidjeli nikakav znak uzbune ili neuobičajene
aktivnosti u wadiju.Možda su se stražari osjećali krivima zbog neizvršavanja dužnosti pa nisu ništa prijavili. Malo
prije sumraka oni vidješe kako volovi izvlače četvera kola iz pjeskovitog dna presušene rijeke i odlaze za kraljevskim
nosiljkama. Vojska lažnih faraona nastavila je noćni pohod.
 
Još pet dana i noći velika vojska Egipta prolazila je pokraj tog mjesta. Bila su tu odjeljenja bojnih kola, regimente
praćkaša, strijelaca i kopljanika. Za njima su slijedile kolone robova koje će upotrijebiti za teške poslove poput
gradnje utvrda i potkopavanja zidova opsjednutih gradova. Nakon njih, naišli su zanatlije, graditelji kola i stolari,
proizvođači oklopa i strijela, a njih su slijedile žene, supruge, ljubavnice i kurve sa svojim robovima, slugama i
djecom. Uslijedili su trgovci s kolima prepunim raznovrsne robe koju su namjeravali prodati vojnicima kad se ovi
obogate pljačkom.
Pa ipak, od cijelog tog mnoštva, nitko nije ušao u presušeni wadi gdje je bilo zakopano zlato, i premda su svakog
dana u blizini bile utaborene regimente i odjeljenja, nitko se nije približavao wadiju. Kad su i posljednje vozilo, i
posljednji prosjak iz te moćne horde prošli pokraj njih i uspeli se kroz stjenoviti prolaz Khatmia, Taita i Nefer bili su
sigurni da računovođe nisu otkrili manjak vrećica u kolima, i da nitko nije slučajno naišao na skrovište u pijesku
rijeke.
Kad je napokon cesta prema istoku opustjela, oni se tijekom noći spustiše s brda i ostaviše na obali wadija kola s
upregnutim konjima, spremna za bijeg. Nefer i Meren spustiše se na pješčano dno. Tragovi kola i volova još su uvijek
bili vidljivi na mjesečini. Nakon kraćeg kopanja drvenom lopatom, Meren zazviždi i izvadi prvu vrećicu s blagom.
Prebrojili su sve vrećice, pazeći da ne previde niti jednu. Zatim ih preniješe na obalu wadija, teturajući pod njihovom
težinom, i poslagaše ih pokraj kola. Osam stotina kožnih vrećica ispunjenih zlatom bile su impresivna gomila.
"Previše! Nećemo moći sve to prenijeti", reče Nefer sumnjičavo.
"To je jedan od prirodnih zakona ovog zlobnog svijeta", Taita zavrti glavom. "Zlata nikad dovoljno."
Laka bojna kola nisu bila konstruirana za prenošenje tereta, ali nakrcali su ih tako da su se osovine savile, a pod
škripao. Unatoč tome, nisu ukrcali niti pola blaga. Vodeći konje za uzde, pođoše s pretrpanim kolima u brda, a zatim
se vratiše po drugi dio tereta.Još dva puta su se morali vraćati dok nisu sve prenijeli. Podijelili su blago na pet
jednakih dijelova i zakopali četiri dijela na četiri međusobno udaljena mjesta, pazeći da ih dobro sakriju i ne ostave
nikakav trag.Na taj način, ako netko otkrije jedno mjesto, neće otkriti i ostala. Peti dio ukrcali su na trinaest kola i
Nefer ih je poslao u Gallalu pod Hiltovim zapovjedništvom.Hilto će se potom vratiti s konvojem teretnih kola da
prenesu i ostatak zlata. Nefer je zadržao preostala kola. Taita, Meren i on vozit će se u njima. Dvije skupine se
rastadoše.
Hilto povede svoja vozila na jug, a Nefer na istok, prateći vojsku dvojice faraona. Nefer je putovao danju, znajući da
će se vojska koju slijede odmarati u taboru. Osim toga, bilo je malo vjerojatno da ih nešto može iznenaditi danju. Oni
se popeše kroz prolaz na visoravan, gdje nađoše pitku vodu, premda su je uglavnom zagadile tisuće životinja i ljudi
koji su ovuda prošli prije njih. Konji su bili odmoreni i brzo su vukli lagano natovarena kola.
Prošli su pokraj stotina napuštenih taborišta, označenih pepelom logorskih vatri i improviziranim zaklonima, te
razbacanim smećem. Bilo je i svježe iskopanih grobova, jer vojska u pokretu stalno trpi gubitke. Neke su već
otkopale hijene i šakali, a leševi su bili izvučeni i djelomično prožderani.
 
"Trebat ćemo je", reče Nefer, sjahavši pokraj tijela mlade žene, vjerojatno jedne od vojnih kurvi.
Nije bilo načina da otkriju kako je umrla, jer lešinari su skoro dovršili posao koji su započele hijene. Nije imala oči i
usnice, a njena lubanja kesila im se zubima zacrnjenim od krvi.
"Za ljubav svih bogova!", vikne Meren. "Jesi li izgubio pamet? Ovo smrdi do neba."
"Pomozi mi da je umotam", reče Nefer, ignorirajući Merenovo negodovanje. Pronašao je ostatak tkanine, tako
rastrgane i prljave da je čak ni beduini koji su tragali za ostacima nisu željeli ponijeti. Položili su ostatke mrtve žene
na tkaninu i uredno je omotali. Zatim su je vezali za stražnji dio Merenovih kola, uz njegovo glasno negodovanje.
Iako su od zore putovali pod oblakom prašine, tek sredinom jutra stigli su začelje vojske. Cijela ekspedicijska vojska
već se utaborila za taj dan, a dim vatri označavao je položaje stotina tabora duž ceste.
Nefer ih povede s ceste.Napravili su krug držeći se izvan vidika vojske. Istražujući teren, polako krenuše
naprijed.Napokon su sustigli konvoj kola s blagom i visoke nosiljke kraljevskih supruga,koje su bile postavljene u
masliniku.Već je prošlo podne kad im se Nefer prikrade i popne na drvo tamarinde s kojeg je mogao motriti zarebu
od grmlja koja je okruživala tabor.
Paviljon kraljice Mervkare bio je smješten malo dalje od Heseretinog, ali sestre su sjedile pod lanenom
nadstrešnicom, zaštićene od sunca, i grickale objed koji su im donijele sluškinje. Nefer nije bio dovoljno blizu da čuje
o čemu govore. Heseret je sjedila okrenuta prema njemu, brbljajući i veselo se smijući. Bila je još ljepša no što je
Nefer pamtio.
Čak i u ovoj neformalnoj prilici, bila je pažljivo našminkana, poput kipa Hator u Memfisu.Bila je ukrašena
veličanstvenim draguljima, a gusta crna kosa bila joj je svježe nauljena i počešljana. Misha, visoka crna ropkinja s
legendarnom stražnjicom, nagnula se preko njenog ramena da joj napuni zlatnu posudu. Crveno vino prolije se po
Heseretinoj haljini. Ona skoči na noge i udari Mishu po glavi teškom srebrenom lepezom s nojevim perima. Djevojka
padne na koljena i pokrije glavu s obje ruke, ali krv joj procuri medu prstima. Mervkara pokuša obuzdati stariju
sestru, ali Heseret je udarala Mishu po glavi sve dok lepeza nije pukla, a zatim baci slomljeni dio na Mervkaru i
odjuri, dovikujući kletve i prijetnje preko ramena. Mervkara podigne ropkinju na noge i odvede ju u svoj paviljon.
Nefer je strpljivo čekao, skriven u krošnji tamarinde. Malo kasnije, Misha napusti šator povezane glave. Nestala je
medu drvećem, još uvijek uplakana. Nefer se nije pomaknu sve dok se Mervkara nije pojavila na ulazu u svoj
paviljon.Kad su posljednji puta razgovarali, Nefer ju je upozorio da bude oprezna i čeka ga da dođe po nju.Ona se
oprezno ogleda oko sebe, izmijeni nekoliko riječi sa stražarom na ulazu u šator, a zatim krene u šetnju oko tabora,
bez ikakve vidljive namjere. Očigledno je ozbiljno shvatila Neferove upute i pretraživala je okolinu kako bi ugledala
svoje spasitelje. Ona je bila jedina koja se kretala u cijelom taboru, ostali su bili zaklonjeni od sunca i vrućine. Čak ni
stražari nisu pokazivali interesa za nju.
Nefer iz svoje vrećice izvadi malo uglačano ogledalo, uhvati odsjaj sunca, i usmjeri zraku svjetlosti u Mervkarino lice.
Ona zastane, zakloni oči, i pogleda u njegovom smjeru. On bljesne još tri puta, što je bio dogovoreni signal. Čak i s te
udaljenosti, vidio je kako joj je osmijeh ozario lice.
 
Mervkara je ležala na jastucima i madracu punjenom labuđim perima, u nosiljci koja se njihala i poskakivala.Misha je
bila sklupčana pod njenim nogama, poput psića, ali Mervkara je bila budna i napeta. Zastori nosiljke bili su
razmaknuti kako bi unutra ušao svjež noćni zrak. Mogla je čuti zvuke vojske u pokretu, udaranje kopita, škripu i
zveketanje kola, mukanje volova, povike vozača kola i topot nogu stražara.
Iznenada, pred njima se začuje nekakva buka, udaranje bičeva, lomljava kotača na kamenju, zvuk tekuće vode i
prolaska životinja i vozila kroz vodu. Mervkara začuje i ljutiti glas svoje sestre.
 "Hej, vi tamo! Što se događa?"
"Vaše veličanstvo, prelazimo preko potoka. Moram vas zamoliti da sidete s nosiljke, jer bi mogla upasti u vodu.
Sigurnost vaše božanske osobe je naša jedina briga."
Čula je kako se Heseret žali zbog ovoga i Mervkara iskoristi priliku da prošapće posljednje upute Mishi. Zatim siđoše
s nosiljke. Čekali su ih robovi sa svjetiljkama, kako bi ih poveli niz obalu gdje ih je već čekala Heseret.
"Probudili su me dok sam spavala", reče ona Mervkari.
"Prijavit ću tog glupana od voditelja karavane svojem suprugu, faraonu Gornjeg Egipta."
"Sigurna sam da će biti dobro za tvoje zdravlje da mu bičem skinu kožu s leđa", složi se Mervkara ironično.
Heseret zabaci glavu i okrene se. U tom trenutku, slavuj se oglasi uzvodno od mjesta na kojem su stajali i Mervkaru
prodoše trnci kad je začula taj zvuk. Dok su bili djeca, Nefer ju je pokušavao naučiti da oponaša taj vibrirajući ton, ali
to joj nikada nije uspjelo. Ptica se oglasila tri puta, ali ona je jedina obratila pažnju na to. Ostali su bili zauzeti
pokušajem prebacivanja glomaznih nosiljki i teških kola s blagom preko potoka. Tisuće vozila prije njih ostavilo je
tragove kod gaza, što je pretvorilo dno u kaljužu.Tek nakon ponoći okončali su prelazak.Napokon su izvukli iz blata i
posljednja kola s blagom, što je bilo praćeno vikanjem na volove i pucketanjem bičevima. Zatim voditelj karavane
donese kraljevskim suprugama male zatvorene nosiljke.Smjestili su ih na sjedala, a timovi robova prenijeli su ih na
drugu stranu.Kad su došli na drugu obalu,zatekli su zbrku, jer jedna od kola s blagom izgubila su kotač i zapriječila
cestu.Osim toga, robovi koji su nosili Heseret u maloj nosiljci neoprezno su dozvolili da joj voda namoči stopala i
uništi joj sandale. Heseret je željela da budu kažnjeni na licu mjesta, pa su se udarci biča nadglednika robova i urlici
krivaca pomiješali sa strkom oko njih.Kroz svu tu buku, Mervkara je opet začula zov slavuja, ovog puta u blizini, s
njihove strane potoka.
"Nemoj me iznevjeriti", reče ona Mishi.
"Moj život je vaš, gospodarice", odgovori djevojka i Mervkara je poljubi.
"To si puno puta dokazala i neću ti nikada zaboraviti." Ona se okrene od Mishe i mirno krene u tamu. Jedino je
Heseret to primijetila.
"Kamo ideš, Mervkara?"
"Utopiti zločeste vile."
Mervkara je upotrijebila eufemizam iz njihovog djetinjstva. Heseret slegne ramenima, popne se u svoju nosiljku i
navuče zastore. Čim se sklonila s vidika, Mervkara zastane i sama počne neumjesno oponašati ptičji zov. Gotovo
istog trena, čvrsta ruka joj uhvati nadlakticu i brat joj prošapće u uho.
"Molim te, prestani, jer ćeš otjerati sve slavuje odovud do Beershebe."
Ona se okrene i zagrli ga svom snagom, previše uzbuđena da bi govorila. On je nježno uhvati za ruku i povede uz
tamnu obalu potoka. Kretao se brzo, i činilo se da ima noćni vid leoparda, jer nije se niti jednom spotaknuo ili
oklijevao. Nije progovarao, osim što bi povremeno prošaptao upozorenje kad bi na putu bila rupa ili
prepreka.Slijepo ga je slijedila. Nakon gotovo pola noći, on zastane kako bi se ona odmorila.
"Zna li Misha što treba učiniti?", upita on.
"Pazit će da zastori nosiljke budu navučeni i reći će svakome tko pita da spavam i ne želim da me ometaju. Nitko
neće znati da me nema."
"Sve dok se sutra ne zaustave", reče on.
"Imamo dovoljno vremena da pobjegnemo. Jesi li spremna za nastavak? Ovdje ćemo opet morati preko rijeke."
On je podigne s lakoćom i prenese prijeko. Zapanji je njegova snaga. Bila je poput lutke u njegovim rukama. Na
drugoj obali spusti je na zemlju i oni nastaviše. Nakon nekog vremena, ona ga povuče za ruku.
"Kakav je to užasan smrad?", upita ga.
"To si ti", reče joj on." Ili, bolje rečeno, ona koja će zauzeti tvoje mjesto."
Prije no što je završio rečenicu, dvije mračne prilike stupiše na svjetlo pred njima, i Mervkara ustukne.
"To su samo Taita i Meren", smiri je Nefer.
Poveli su je u sklonište gdje su bili zaklonjeni gustim grmljem, i Meren otvori svjetiljku koju je nosio. Mervkara opet
ustukne kada u prigušenom svjetlu ugleda odvratnu stvar ispruženu na tlu. Bio je to leš, ali tako strašno unakažen da
je bilo teško otkriti radi li se o ženi ili muškarcu.
"Brzo!", reče joj Nefer. "Daj mi sav svoj nakit i odjeću!"
Mervkara skine sve sa sebe i preda Neferu.Taita joj pruži mali zavežljaj rezervne odjeće,tuniku, suknju i sandale.
Nefer klekne pokraj leša i stavi ogrlicu oko vrata mrtve djevojke, a prstenje i narukvice na njene prste i zglobove.
Nije joj mogao navući Mervkarinu suknju na ukočene noge, pa je podere na komade i utrlja ih u prašinu. Zatim se
ubode u palac vrhom bodeža i nakapa svježu krv na tkaninu. U blizini se začuje vriska čopora gladnih hijena.
Mervkara zadrhti.
"Namirisale su tijelo."
"Ostavit će dovoljno dokaza da uvjere Naju da su te prožderale divlje životinje." On ustane.
"Sada moramo poći."
Kola su ih čekala malo dalje uzvodno. Nefer nije želio ostaviti tragove u blizini mrtve djevojke. Dok je pomagao sestri
da se popne na kola, pogleda na istok. "Jutarnja zvijezda", reče tiho.
"Za jedan sat će se razdaniti. Moramo iskoristiti to vrijeme."
 
Kad je zora svanula poput buketa ruža i cvjetova mimoze, već su bili na pola puta niz cestu s visoravni, a pustinja se
prostirala pred njima. Bio je to tako veličanstven prizor, da su zaustavili konje i divili se oceanu zlatnog pijeska. Svi
osim Merena.
S izrazom lica hodočasnika koji je proputovao pola svijeta da dođe do oltara boginje koju obožava, gledao je
Mervkaru koja je stajala pokraj brata u kolima. Tijekom noćnog putovanja bila je skrivena od njega u tami, ali sada
su se zrake jutarnjeg sunca poigravale na njenom licu, a on je to promatrao. Poznavao ju je gotovo cijeli svoj život
kao vragoljastu sestricu svojeg najboljeg prijatelja, ali sada ju je ugledao prvi put u dvije godine. Vrijeme je imalo
čudesan učinak na nju. Sada su svaki njen pokret i gesta bili savršenstvo elegancije. Svaki detalj na njenom licu i
svaka oblina njenog vitkog tijela bili su prelijepi. Imala je savršen ten, a oči su joj bile sjajnije zelene boje od bilo
kojeg smaragda. Njen glas i smijeh stvarali su najčarobniju glazbu koju je ikad čuo.
Taita ugleda njegov izraz lica i u sebi se nasmiješi. Čak i u najteža vremena, život teži obnovi, pomisli on, ali reče
naglas.
"Veličanstvo, ne smijemo se zadržavati ovdje. Konjima treba voda."
U podnožju brda napustili su cestu i krenuli na jug, prema Velikom gorkom jezeru. Nastavili su put sve dok nisu došli
do prvog skrovišta vrčeva s vodom koje su ostavili za svoj povratak, i otkrili su da je Hilto bio tamo prije njih. Iz
njegovih tragova bilo je vidljivo da su se njegova kola pod teretom zlata kretala sporo i da nije daleko odmakao. S
olakšanjem otkriše da nije potrošio svu vodu, već im je ostavio četiri vrča, što je bilo dovoljno za konje dok ne dođu
do sljedeće oaze kod Zinalle.
Iako je Mervkara bila živahna i iskričava dok je brbljala i šalila se s Neferom i Taitom, namjerno nije posvetila pažnju
Merenu, pa čak niti pogledala prema njemu,osim kad je znala da to nitko neće primijetiti. Iako se još nedavno Meren
prema njoj odnosio s ponosnom distancom,sada je bio previše uzbuđen da joj izravno pristupi. Ona je bila kraljica,
premda udana za lažnog faraona, i u njegovim očima barem jednaka boginji. Po stoti put otkad su zastali, on se
nevjesto postavi u njen vidokrug dok se ona odmarala u sjeni krošnje akacije. Ovog puta, podigla je pogled i nakrivila
glavu. On joj iskaže poštovanje.
"Pozdrav, vaše veličanstvo. Drago mi je što ste na sigurnom. Bio sam zabrinut za vas."
Dugo ga je i zamišljeno gledala, jer narastao je, a bio je i snažnih ramena. Ona vidje njegovu dugu i gustu kosu, i opet
osjeti čudnu poteškoću s disanjem.
"Meren Cambvses", reče ona strogo, "posljednji put kad sam te vidjela, slomio si mi omiljenog zmaja. Mogu li ti ikada
nešto povjeriti?"
"Možete mi povjeriti vlastiti život", reče on gorljivo. Kad su konji bili siti i odmoreni, bilo je vrijeme za pokret.
Mervkara reče bratu.
"Tvoji konji su nosili moju dodatnu težinu cijelu noć. Mislim da im sada treba olakšati put."
"Kako ćeš to učiniti?" Izgledao je zbunjeno.
"Vozit ću se u drugim kolima", reče ona i pode k Merenu koji ju je čekao.
 Idućeg dana stigli su do oaze kod Zindalle i otkrili da je Hiltov eskadron stigao tamo prije njih. Sada Nefer
prerasporedi težinu ljudi i tereta medu petnaest kola i oni nastaviše prema Gallali mnogo brže.
 
Mintaka je stajala na krovu Hatorinog hrama, koji je s nekoliko žena i staraca nastojala urediti za boginju, kako bi
mogli nastaviti s ritualima. Građevina je bila stara možda tisuću godina, bilo je to teško procijeniti. Ipak, mnoge
zidne slike bile su sjajno očuvane i trebalo ih je samo malo popraviti. Krov je bio u mnogo lošijem stanju. Međutim,
vremenske prilike bile su blage, tako da velike rupe na krovu nisu utjecale na veće propadanje hrama. Trebalo je
samo ukloniti trule grede koje su dovodile vjernike u smrtnu opasnost. Mintaka je nadgledala radove. Bila je
odjevena kao i druge žene, u jednostavnu, udobnu odjeću, i poput njih, bila je opaljena suncem. Ovaj način života bio
je potpuno različit od životarenja u zatvorenoj zenani u Ayarisu.Uživala je u svojoj slobodi, prijateljstvu i društvu
običnih ljudi.
Protegne se, balansirajući na visokom zidu. Zatim zasjeni oči i pogleda zelena polja mladog dhurra prosa i kanale za
navodnjavanje ispunjene bistrom vodom iz Taitinog izvora. Krda stoke i stada ovaca debelih repova pasla su travu
na bogatim pašnjacima,ali konja je bilo malo. Kao i svi drugi žitelji Gallale, osjećala je njihov nedostatak. Zatim učini
ono što je činila svakog sata tijekom dugih, usamljenih dana otkad je Nefer napustio grad usmjeri pogled niz dolinu,
medu gola, pusta brda koja su stajala u kontrastu sa zelenim poljima oko grada. Nefer je trebao doći iz tog smjera.
Pretraživala je plave daljine bez prave nade, jer u posljednje vrijeme često se razočarala. Odjednom, suzi oči i
pogleda bolje, a srce joj poče brže udarati. Nešto je bilo tamo, sitno ispod beskrajnog neba, nestvarno i prozirno
poput pera koje leti na vjetru.Možda pješčani vrtlog, vjetar kojeg stvara vreli pustinjski zrak. Ona skrene pogled i
obriše znoj s obrva, odmarajući oči. Kad je opet pogledala, oblak je bio bliži i ona si dozvoli nadu.
U tom trenutku, ovnujski rog oglasi se dugim tonom. Izvidnici na brdima vidjeli su što i ona. Ostali oko nje prekinuše
s radom i pogledaše niz dolinu. S ulica pod njima začu se uzbuđena vika djece, konjušari potrčaše u štale, a vozači
kola k svojim vozilima koja su čekala pokraj tržnice. Svi su bili u radosnoj strci. Mintaka se više nije mogla
obuzdavati. Spustila se niz skele koje su bile oslonjene uz vanjski zid hrama brzinom majmuna uhvaćenog u kradi u
voćnjaku. Shabako je vozio svoja kola preko trga, pokraj spomenika Tanusu, prema vratima.
"Shabako!" Ona potrči da ga presretne. On zaustavi konje, a ona skoči na kola pokraj njega. Zatim pojure kroz vrata i
niz stazu. Pred njima, oblak prašine polako se približavao.
"Jesu li to oni, Shabako? Reci mi da jesu."
"Vjerujem da jesu, veličanstvo", vikne on, nadglasavajući huk vjetra.
"Zašto onda voziš tako sporo?!"
Na prijevoju pred njima pojavi se vozilo. Ona se uspne na ogradu, pokušavajući prepoznati vozača, ali još je bio
predaleko.
"Pogledajte, gospodarice! Istaknuo je plavu zastavu." Shabako pokaže obojenu tkaninu koja je lepršala na dugom
bambusovom štapu.
"To je Nefer! O, hvala boginji, to je on!"
Ona strgne s glave maramu i poče mahati, a Nefer potjera svoje konje u galop. "Pusti me s kola!"
Ona udari Shabaka po ramenu i on poče zaustavljati konje. Mintaka elegantno iskoči iz kola u pokretu, a zatim
raširenih ruku potrči u susret Neferovim kolima. Taiti, koji je dolazio iza Nefera, učini se da bi je on u svojem žaru
mogao slučajno pregaziti, ali Nefer skrene u posljednji tren. Dok su kola usporavala, on se nagne iz kabine kola i
posegne za Mintakom, a ona mu se baci u zagrljaj. Da je oklijevala, mogli su je pregaziti konji ili metalom okovani
kotači, ali on je uhvati i povuče uvis, a ona se smijala u njegovim rukama.
Nefer je sazvao vijeće na starom gradskom trgu i podnio cjelovit izvještaj. Detaljno je opisao krađu zlata iz teretnih
kola dok su svi zapanjeno slušali. Zatim im predstavi Mervkaru i opiše njeno spašavanje pred nosom Troka i Naje.
Oni povikaše "Bak-herr” i ustadoše uz pljesak. Zatim Nefer pošalje po pisare i oni izvagaše zlato pred članovima
vijeća. Ukupni zbroj iznosio je više od pola lakha.
"Moja gospodo, ovo je samo petina onog što smo oteli. Hilto će povesti konvoj teretnih kola po ostatak. Poći će sutra,
ali trebat će još ljudi."
Činilo se da svi zdravi muškarci u Gallali žele poći s Hiltom, ali kad su Shabako i njegovi najiskusniji ratnici
zaobiđeni, gorko su se prituživali.
"Želi li faraon da sjedimo ovdje u Gallali,drijemajući uz ognjište poput starica?" upita Shabako. Nefer se nasmiješi.
"Za vas imam ozbiljniji posao.Ali sunce se spustilo,a za nas se priprema pobjednička gozba. Uskoro ćemo se opet
vidjeti na ratnom vijeću.To vam obećavam", uvjeravao ih je i završio sastanak.
Oni se udaljiše gunđajući, ali raspoloženje im se popravilo nakon prvih vrčeva svježeg piva. Nefer zapovjedi da se
zakolju dva vola i tucet debelih ovaca, a žene su provele svaki trenutak od njihovog povratka pripremajući gozbu. Svi
ljudi iz grada bili su pozvani, a čak i garnizoni u brdskim utvrdama i stražarnicama dobili su svoj dio. Poput kopanja
izvora, i otimanje zlata bio je uspjeh koji je povezao zajednicu.
Taita je sastavio herojsku poemu u počast tom događaju. I ona je, kao i sva njegova kreativna djela, postigla trenutni
uspjeh. Kad je završio, nisu mu dopustili da sjedne već su vikali i udarali u zdjele sve dok nije ponovio svih šezdeset
stihova. Do tada su zapamtili cijeli ep, a glazbenici su ga i uglazbili. Cijela družina sa zadovoljstvom se uključila u
treću i posljednju izvedbu. Zatim Nefer pozove sve građane koji su imali potrebu nešto reći da ustanu i održe govor.
Neki od govornika bili su nerazumljivi, ali dobro prihvaćeni, dok su drugi bili urnebesno duhoviti, ili tako dirljivi da
je većina žena briznula u plač kao i mnogi muškarci.U atmosferi nabijenoj emocijama, Mervkara se nagne preko
Mintake da razgovara s bratom. Buka oko njih bila je tako snažna da je morala podići glas kako bi je čuli.
"Kraljevski i božanski brate!", zadirkivala ga je, jer i ona je okusila sadržaj zdjela s pivom.
"Tražim od tebe jednu milost."
"Sestrice, koja više nisi mala, reci što želiš i ako je u mojoj moći, imat ćeš to."
"To je itekako u tvojoj moći." Ona zastane, pogleda niz stol prema Merenu, a zatim spusti pogled i pocrveni kad joj ga
on uzvrati.
"Znaš da sam, kao dijete, bila udana bez mojeg pristanka i protiv moje volje. Taj brak nikada nije konzumiran. Želim
da proglasiš moj razvod od Naje. Želim da me oslobodiš kako bih mogla poći za supruga kojeg ću sama izabrati. To bi
bio najdragocjeniji dar koji mi možeš dati."
"Je li to moguće?", Nefer se odmah otrijezni i pogleda Taitu.
"Je li u mojoj moći da rastavim muža i ženu pred bogovima?"
"Ti si faraon", ubaci se Mervkara, prije no što je Taita mogao odgovoriti.
"Kao što se Trok razveo od Mintake, tako i ti možeš razvesti mene i Naju."
"Trok se razveo od Mintake?"upita Nefer tako oštro da su svi oko njih utihnuli.
"Nisi li to znao?", upita Mervkara.
"Oprosti mi što sam ti to rekla na tako nepromišljen i netaktičan način. Mislila sam da će tako važne vijesti stići i do
vas."
Nefer uhvati Mintakinu ruku i odmahne glavom, previše uzbuđen da bi nešto rekao. Mervkara nastavi.
"O, da!" Na svoj vlastiti blagdan, u svojem novom hramu, faraon Trok žrtvovao je ovna i izjavio tri puta "Rastajem se
od nje." Mervkara pljesne rukama. "I, puf. Strašno djelo je učinjeno."
Nefer privuče sebi Mintaku i pogleda Taitu. Starac je poznavao zakon bolje od bilo kojeg hramskog pisara u Egiptu.
Kao odgovor na Neferovo neizrečeno pitanje ozbiljno klimne glavom. Mervkara je nastavila brbljati.
"Naravno, odmah nakon razvoda, žrtvovao je još jednog ovna i osudio Mintaku na smrt zbog preljuba i hereze jer je
uvrijedila boga."
Nefer okrene glavu i zagleda se duboko u Mintakine oči. Ona mu uzvrati pogled,dok su razmišljali o implikacijama
Mervkarinih vijesti.Polako, Neferovo lice poprimi čudan izraz,poput osuđenika ina smrt koji je čuo svoje
pomilovanje.
"Slobodna si, moja jedina ljubavi", reče on, "a tvoja sloboda oslobodila je i mene."
Idućeg jutra, prije osvita,dok je većina građana još uvijek spavala pod utjecajem dobrog, jakog piva, Nefer potraži
Taitu u njegovim odajama u jednoj od starih zgrada. Taita podigne pogled sa svitka papirusa koji je čitao uz
treperavu svjetlost uljne svjetiljke.
"Jesi li zauzet nečim važnim?", upita Nefer čudno oklijevajući.
"Vidiš da jesam", reče Taita, ali rezignirano namota svitak na drveni štapić.
Neko vrijeme Nefer je besciljno lutao sobom, zastajući da pogleda neke predmete koje je starac skupio otkad su došli
u Gallalu,sačuvana pera šarenih ptica, kosture malih sisavaca i reptila, čudno oblikovane komade suhog drveta ili
biljaka i druge amorfne predmete.Čuvao ih je u zdjelama, bocama ili vrećicama koje su bile naslagane po
klupama.Taita je strpljivo čekao da Nefer započne razgovor o razlogu ovog posjeta, iako je dobro znao o čemu se
radi. Nefer uzme fosil neke pretpotopne životinjice i prinese ga svjetlu.
"Mintaka više nije udana za Troka", reče bez podizanja pogleda.
"Možda i jesam gluh na oba uha, ali čak i ja sam to shvatio."
Nefer vrati fosil na mjesto i uzme u ruku bakreni kip Izide koja doji malog Horusa. Taita je iskopao taj kip pod
gradskim zidinama. Bio je presvučen debelim slojem zelenog bakrenog acetata.
"Kakvim je ograničenjima podvrgnut brak kralja sklopljen pod kipom Šefrena?" upita. Taita zamišljeno pročačka nos
i pogleda ono što je izvadio na vrhu kažiprsta.
"Kao i svaka druga nevjesta, njegova supruga smije se preudati, kao djevica ili kao udovica", reče on.
"Ili ako se suprug rastane od nje."
"Ili ako se suprug rastane od nje, ili prema odredbi vladajućeg faraona." Taita klimne glavom.
"A prije no što bude proglašen bogom ili oženjen, kralj treba potvrditi svoju vladavinu."
"Kako bi je potvrdio, faraon mora postati punoljetan, što ja nisam, ili uloviti svoju božansku pticu, što sam pokušao
ali nisam uspio, ili mora ovladati Crvenom cestom", Nefer zastane, a zatim nastavi.
"Što ja nisam. Još."
On naglasi posljednju riječ i Taita trepne, ali ne odgovori. Nefer odloži kip i odlučno pogleda Taitu.
"Namjeravam prijeći Crvenu cestu." Taita ga je proučavao u tišini.
"Još se nisi potpuno razvio."
"Dovoljno sam jak."
"Tko će jahati s tobom?"
"Meren", reče Nefer čvrsto.
"Ima i drugih, snažnijih i iskusnijih od njega, koji bi ti mogli više pomoći. Mnogi bi voljeli pokupiti pletenicu faraona
tamozijske dinastije."
"Obećao sam Merenu", odgovori Nefer.Dva štenca,koji se u svojem žaru i neznanju spotiču preko vlastitih šapa,
pomisli Taita, ali umjesto toga reče.
"U Gallali nema neukroćenih konja koji bi odgovarali svrsi."
"Znam gdje ih mogu naći. Naja i Trok ostavili su sva preostala stada u Egiptu bez čuvara."
Taita i ne pokuša ukazati na grešku ove procjene. Lažni faraoni ostavili su više vojnika veterana da čuvaju Egipat no
što su ih poveli u mezopotamsku avanturu. Međutim, znao je da Nefer nije spreman saslušati bilo kakav argument
koji bi bio suprotan njegovoj namjeri.
"Ako ne uspiješ, izgubit ćeš mnogo više od svoje kose. Izgubit ćeš toliko ugleda da možeš ostati bez prava na
prijestolje.”
"Uspjet ću", reče Nefer tiho. Taita je očekivao takav odgovor.
"Kada namjeravaš prijeći Crvenu cestu?", upita on.
"Najprije moram pronaći konje."
 
Kad su iskopali izvor, čime je Gallala postala njihovo trajno sjedište, Nefer je, prema Taitinom savjetu, uveo u grad
sustav čišćenja. Ljudski izmet i stočni i konjski gnoj skupljali su se kolima i odvozili na polja, gdje bi ih upotrijebili
kao gnojivo.Ostatak su odvozili na smetlište na kraju doline, koje je uskoro postalo trajni dom populaciji vrana,
lešinara i gologlavih marabu roda. Babuni su se spuštali s brda, a stotine šakala i pasa lutalica otimali su se oko hrpa
smeća. Nefer je zapovjedio da se svakog jutra na smetlištu postavljaju zamke, a idućeg jutra uhvaćene životinje
odvozili bi u kavezima.
U međuvremenu, Shabako i njegovi najpouzdaniji ljudi bili su odaslani kao izvidnici i špijuni u gradove i sela doline
Nila. Sjedili su po krčmama i ispitivali putnike koje bi sretali usput. Motrili su svaku utvrdu i garnizon, brojeći
vojnike koji su ulazili i izlazili iz njih i vojnike koji su vježbali. Kad su se vratili nakon nekoliko tjedana, njihovi podaci
bili su detaljni i precizni. Izvijestili su da su lažni faraoni ostavili u zaleđu najmanje polovicu svojih pješaka, praćkaša
i strijelaca. Sve granične utvrde bile su naseljene vojskom i čuvane, a garnizoni su bili u stanju pripravnosti.
"Što je s postrojbama bojnih kola?", upita Nefer, kad je Shabako završio sa svojim dugim izvještajem.
"Trok je poveo većinu svojih kola u Mezopotamiju. Ostavio je manje od dvije regimente kao pričuvu u Egiptu.
Međutim, sve radionice uposlene su u gradnji novih kola."
"Konji?" upita Nefer.
"Poveli su svaku životinju iz oba kraljevstva na koju su mogli položiti svoje lopovske ruke. Čak su poslali trgovce u
Libiju da tamo kupe sve konje koje mogu pronaći. Čini se da su štale u Thaneu i Manashiju prepune. Međutim, većina
tih životinja je mlada i neobučena. Sve obučene životinje povela je glavnina vojske na istok."
"Thane", odluči Nefer.
"Mnogo je bliže rubu pustinje od Manashija."
Nefer se prisjeti da je u Thaneu Taita upotrijebio dozvolu koju je dobio od Naje kako bi dobio nove konje i kola od
Socca, Hiltovog starog suborca, dok su išli spasiti Mintaku iz Avarisa. Pokušao se prisjetiti izgleda garnizona i
okolnog terena, ali to je bilo davno.
"Ispričaj mi sve što znaš o Thaneu. Je li Socco još uvijek tamo zapovjednik?"
"U lokalnom bordelu pili smo pivo s časnikom garnizona. Rekao mi je da je Socco tamo tako dobro radio da ga je
Trok promovirao u čin Najboljeg od Deset Tisuća."
 
Deset dana kasnije, Nefer i Taita sjedili su u gustoj zelenoj travi i pravili se da promatraju stado koza koje je paslo
oko njih. Iako je zemlja oko garnizona u Thani bila dobro navodnjena i bogata pašnjacima, bila je i potpuno ravna,
bez drveća i uzvisina.Nije bilo brda s kojih bi mogli motriti tabor. Najbliža uzvisina bila je uz rub pustinje, udaljena
milju istočno. Njih dvojica bili su obučeni u prašnjave crne dronjke beduina.Pod takvom krinkom mogli su se stopiti
s krajolikom poput para zečeva ili vrana.Povremeno bi ustajali i tjerali koze bliže garnizonu,zatim bi opet čučnuli u
karakterističnom položaju beduinskih pastira.Nedaleko od njih pasla su stada konja koja su čuvali naoružani
stražari.
"Rekao bih da je tamo više od dvije tisuće životinja", nagađao je Nefer.
"Možda ne toliko." Taita odmahne glavom.
"Prije tisuću i petsto, ali još uvijek mnogo više no što možemo povesti."
Čekali su i gledali tijekom cijelog dugog poslijepodneva. Unutar ograda duž konjaničkih obora, dreseri su privikavali
mlade životinje na bojna kola. Njihovi glasovi i pucanje bičeva dopirali su do Nefera i Taite.U kasno poslijepodne,
stada konja potjerali su s pašnjaka i iz obora u dugačke štale izvan utvrđenja. Iz daljine,promatrali su kako timare
konje i pripremaju ih za noć. Dok se sunce spuštalo, Nefer i Taita prikupiše svoje koze i polako krenuše prema
pustinji. U sumrak, mala skupina od četvera kola došla je niz cestu iz Avarisa. Uzde vozila na čelu držao je krupni
časnik koji je nosio srebreni prsnik Najboljeg od Deset Tisuća. Kad se približio, obojica ga prepoznaše.
"Seta mi", promrmlja Nefer."To je Socco, Hiltov stari suborac. Hoće li nas prepoznati?"
Oni pognuše glave, zguriše ramena u položaju podčinjenosti, i pomiješaše se s kozama. Socco skrene s ceste i krene
ravno prema njima.
"Smrdljivi šljame!" vikne on.
"Koliko puta vam moram reći da držite svoje prljave, boležljive životinje dalje od moje trave i mojih konja?"
Nagnuo se i udario Nefera po ramenima. Bič mu opeče kožu, i bijes preplavi Nefera. Prije no što je mogao izvući
Socca iz kola, Taita ga zadrži na mjestu. Činilo se da je smirio i Socca, jer njegov ton malo se ublažio kad je namotao
bič i rekao.
"Ako vas opet ulovim ovdje, odrezat ću vam jaja i zabiti vam ih u guzicu." On okrene kola i vrati se na cestu, pa
nastavi prema utvrđenju.
 
Šest noći kasnije, pod zaklonom mladog mjeseca, vratili su se u Thanu u punoj snazi. S njima su bili svi ljudi iz Gallale
koji su mogli jahati, ukupno četrdeset konjanika odjevenih u crno lica premazanih maskirnim bojama. Svaki jahač sa
sobom je nosio veliku vreću prebačenu preko konjskih leđa. Sadržaji vreća migoljili su se i prigušeno cviljeli, jer u
svakoj su bila dva ili tri živa šakala. Noge i njuške bile su im vezane.
Kopita konja bila su zamotana kožnim čizmama, pa nisu stvarali gotovo nikakvu buku dok ih je Nefer vodio u
širokom krugu oko utvrđenja. Pritom su se držali podalje od štala, da ne uzbune stražare. Svi ljudi znali su što se
očekuje od njih, jer taj manevar uvježbavali su mnogo puta.
U tišini su održavali polukružnu formaciju između Thane i rijeke. Bili su međusobno razmaknuti toliko da mogu tiho
prenositi zapovijedi duž linije. Nefer je bio u sredini, Meren na lijevom krilu, a Shabako na desnom. Kad je Nefer bio
zadovoljan položajem, tri puta je izveo zov slavuja i ugledao kako se pojavljuje crvena linija sjajnih točaka, kad su
njegovi ljudi otvorili poklopce glinenih posuda s vatrom. On učini isto, a tada otvori vreću koju je nosio sa sobom i
posegne u nju. Iz nje izvadi debelu ženku. Migoljila se u njegovim rukama. On osjeti oštar smrad, dovoljno snažan da
prikrije prirodni miris životinja. Njihova krzna bila su natopljena crnom, ljepljivom tekućinom.
Taita je prikupio tu ljepljivu tvar iz prirode. Izvirala je iz tla, a Taita je rekao da dolazi iz dubina. Bila je vrlo zapaljiva,
ali on ju je pomiješao s nekim žućkastim prahom, koji ju je učinio još zapaljivijom.Svi šakali bili su premazani tom
mješavinom.Svojim bodežom Nefer prereže konopac kojim su bile vezane šape ženke šakala.Kad je osjetila slobodu,
počela se trzati u njegovim rukama. On joj dodirne krzno plamenom, i krzno se zapali. Ženka udvostruči pokušaje
bijega, ali prije nego što ju je pustio, prerezao je vrpcu kojom joj je bila vezana njuška. Otvorila je čeljusti i ispustila
užasavajući, nezemaljski krik. Nefer je ispusti na tlo i mala životinja pojuri, ostavljajući za sobom iskre, zavijajući i
ispuštajući krikove od kojih se naježio. Iz vreće je izvukao i drugog šakala.
Niz cijelu liniju, vatrene lopte plamtjele su u tami i jurile preko otvorenog polja, a njihovi urlici učinili su noć
zastrašujućom. Nekoliko izmučenih životinja vratilo se natrag u dolinu rijeke, ali ostale su instinktivno pojurile k
svojem staništu u pustinji, garnizon u Thani bio im je na putu. Čopor se sručio na konjske štale. Kad je Nefer pustio
posljednjeg vrištećeg šakala, izvuče mač I podbode konja u galop. Jurio je za zapaljenim životinjama, a njegovi su
vojnici jahali uz njega s obje strane. Svi povikaše poput demona, pojačavajući buku svojim glasovima. Neki od šakala
vukli su zapaljene repove kroz suhu slamu u štalama, i ona također bukne u plamen. Cijeli prizor bio je obasjan
treperavim svjetlima zbog kojih su mračni jahači izgledali poput čudovišta. Nefer ugleda kako najbliži stražari
odbacuju svoje oružje i bježe, vrišteći glasno poput zapaljenih životinja.
"Djinni!" urlali su.
"Spasite nas! Mračne legije Seta nas napadaju!"
"Horde pakla! Bježi! Bježi!"
Privezani konji počeše se propinjati. Kad su iz zemlje iščupali jedan kolac, ili je jedan od konopaca puknuo pod
pritiskom,dvadeset konja odjednom se oslobodi i pojuri pred linijom jahača koji su uletjeli u tabor. Nefer se nagne s
konjskih leđa i probode jednog od stražara, udarivši ga duboko medu lopatice, pustivši da mlitavo tijelo sklizne s
mača. Zatim se okrene prema skupini konja koja se pokušavala osloboditi konopca. Jednim zamahom on prereza
konopac i potjera konje prema uspaničenoj hordi, a zatim krene prema drugoj skupini dezorijentiranih životinja i
pusti ih na otvorena polja. Shabako i njegovi ljudi jahali su uz njega, podvikujući i tjerajući konje. Plima ljudi i
životinja bila je pretvorena u jedno biće i obasjana samo plamtećim garnizonom. Posljednji šakali izgorjeli su i
njihove crne, zadimljene lešine ležale su u travi dok su jahači jurili prema brdima.
 Shabako se pojavi iz mraka i priđe Neferu uz bok.
"Setovog mi znoja i sjemena!", vikne on. "To je bilo zabavno!" Zatim se osvrne i pogleda iza sebe.
"Nema znakova potjere.Šteta. Dobra bitka bila bi savršen kraj zabavne večeri."
"Obećavam ti da ćeš imati još dovoljno zabave", nasmije se Nefer, "ali sada, moramo obuzdati stado, prije no što se
iscrpi do smrti."
 
Potjerali su svoje konje krećući se kroz stado u galopu, a zatim ih postupno usporili i okrenuli u smjeru otvorene
pustinje i Gallale. Zora je zatekla stado slobodnih konja raštrkanih u stjenovitom području.Polako ali ustrajno
napredovali su pod vođstvom Nefera i Shabaka, dok su Meren i njegovi ljudi tjerali konje koji bi skrenuli od stada.
Nefer zakloni oči od prvih zraka sunca i vikne Shabaku.
"Pazi da se nastave kretati u pravom smjeru. Vratit ću se da pogledam jesu li Socco i njegovi ljudi već krenuli za
nama."
Kad je krenuo natrag, Nefer izdvoji Merena i još trojicu, od kojih su svi bili vješti u rukovanju sulicama i mačevima.
On ih pozove, i oni dojuriše do njega.
"Ako su krenuli za nama, natjerat ćemo ih da se predomisle."
Nefer ih povede natrag, uz trag koji su ostavili, a na mjestu gdje se stjenoviti prolaz sužava, ostavi trojicu vojnika da
im čuvaju konje. On i Meren popeli su se uz strmu, kamenitu padinu. Do trenutka kad su došli do vrha, sunce se
izdiglo iznad obzora, ali svježina noći još nije nestala, a izmaglica od prašine i vrućine još se nije pojavila. Zemlja je
sjajila onim čudnim treperavim sjajem pustinjske zore. Svaki udaljeni detalj stijene i dine, litice i osušenog drva bio
je oslikan zapanjujućom ljepotom.
"Tamo!", reče Nefer. Merenove oči bile su oštre, ali ne više od njegovih.
"Deset jahača."Meren pokuša prikriti svoj bijes što ih nije ugledao prvi.
"Jedanaest", ispravi ga Nefer. Zatim se oduševljeno nasmiješi.
"Dobar omjer protiv nas petorice."
"Napast ćemo ih tamo." Nefer pokaže niz klisuru. "Tamo, gdje se sužava. Ne želim da prenesu vijesti u Ayaris. Ne
smije biti preživjelih."
"To mi odgovara više od svega", nasmije se Meren.
Čekali su medu stijenama i držali svojim konjima prekrivene njuške kako bi ih spriječili da zanjište i otkriju ih
prijevremeno. U sredini klisure, Nefer je ostavio kožnu vreću u kojoj su prije bili zavezani šakali. Sada je bila
ispunjena njihovim ogrtačima,koji im više nisu bili potrebni. Pogledi im se okrenu prema klisuri kada začuše
udaranje kopita o kamenje. Nefer pogleda Merena i još jednog od njihovih ljudi, koji su bili skriveni s druge strane
klisure. On podiže lijevu ruku s raširenim prstima. Bio je to znak za tišinu i oprez.Njegov otac naučio ga je da su
signali rukama uvijek bolji od izgovorenih zapovijedi, naročito u žestokoj bitci, gdje je glas prigušen bukom, ili u
situacijama u kojima je tajnost od ključne važnosti. Sada je mogao čuti i druge zvukove, koji su glasno odjekivali u
tišini pijeska,zveketanje strijela u tobolcima. Nefer pogleda iza stijene koja je skrivala njega i njegova dva vojnika.
Obris njegove glave bio je prikriven malim grmom.
Jedan jahač pojavi se na ulazu u klisuru i zaustavi svojeg konja kad je ugledao kožnu vrećicu na tlu. Oprezno se
osvrne, a ostatak njegove družine okupi se oko njega. Pod kacigom od krokodilske kože Nefer prepozna Socca. Leđa
su ga još boljela na mjestu gdje ga je udario bičem. Vrijeme da vratimo uslugu, pomisli on mračno.
Socco je bio stari vojnik, oprezan i sumnjičav. Polako je krenuo naprijed, a ostali su ga slijedili. Stali su u gusto
zbijenoj skupini i promatrali vreću. Socco naredi:
"Sada mirno! Pazite mi na leđa", i skoči s konja.
Sagne se nad vrećom, a u tom trenutku Nefer izda zapovijed za napad kratkim, odsječnim pokretom lijeve ruke.
Svatko od njih imao je oko zgloba omotan remen za bacanje, a mete su im bile toliko blizu da nisu mogli promašiti.
Bacili su ih kao jedan, a budući da su ih Hilto i Shabako obučili do savršenstva, svi su izabrali za mete različite ljude.
Pet sulica poleti poput bijesnih pčela, i pogodi ljude tamo gdje nije bilo oklopa, tri u grlo, a dvije u stražnji dio vrata.
Petorica ljudi padoše na tlo pod kopita svojih uspaničenih konja. Nefer i njegovi ljudi izjuriše iz zasjede galopirajući,
s izvučenim mačevima i ratnim pokličem na usnama
"Horus i Seti!"
Oni koji su preživjeli prve sulice nagonski se okrenuše prema njima, ali nisu imali vremena isukati mačeve iz korica
prije no što se napadači baciše na njih. Konji su im bili obučeni za napad prsa o prsa. Još dva Soccova konja izgubiše
ravnotežu i padoše s nogu, zbacujući svoje jahače. Nefer izabere najbližeg čovjeka koji je još bio u sedlu, i ubije ga
ubodom u grlo. Sada Socco isuče mač i usmjeri ubod u Neferov trbuh. Nefer otkloni udarac, a njegov se konj propne i
zamahne kopitima na Socca. Jedno kopito pogodi ga izravno. On se sruči na pijesak. Prije no što ga je Nefer mogao
dovršiti, još jedan od neprijatelja zaleti se na njega visoko uzdignutog mača. Nefer mu priđe ispod mača, i započe
borbu. Udarali su i parirali, vikali i kleli, boreći se prsa o prsa.
Soccovi ljudi uspjeli su se pribrati od prvog šoka, ali Meren savršeno izabere trenutak i povede svojeg konja u
žestoki napad. Jednog vojnika ubode u srce i trijumfalno uzvikne.Odmah potom okrene sječivo,ubije još jednog
presjekavši mu vrat. Njegova žrtva sklizne na tlo napola odrubljene glave. Socco je izgubio kacigu i mač i očajnički je
puzao na koljenima pokušavajući dohvatiti oružje. Jedini je od svih svojih ljudi još uvijek bio u stanju pružiti otpor.
Nefer se nagne s konja u trku, ciljajući otvorenu točku na kojoj je Soccov prsni oklop od krokodilske kože bio vezan
medu lopaticama, ali u posljednji trenutak odustane od toga da ga probode. Umjesto toga, udari Socca po leđima
pljosnatom stranom srpolikog sječiva. Čovjek padne na lice u pijesak. Nefer se osvrne kako bi se osvjedočio da
Meren drži situaciju pod kontrolom. Zatim sklizne s konja na tlo upravo u trenutku kad je Socco zastenjao, zatresao
glavom i pokušao sjesti.Nefer ga udari petom u prsa i on opet padne na zemlju, zatim mu položi vrh mača na grlo.
"Predaj se, Socco, ili ću vijest o tvojoj smrti poslati tvojoj majci i stotini smrdljivih kozara koji su sudjelovali u tvojem
začeću." Soccov zbunjeni izraz lica razbistri se i pretvori u prkos.
"Daj mi moj mač, štene, i naučit ću te da dižeš nogu kad pišaš."
Htio je izreći još neku uvredu, kad odjednom iz njegovih očiju nestane svađalačkog sjaja. On zamuca. Zagledao se u
simbol na Neferovoj butini.
"Veličanstvo", reče. "Oprostite mi! Udarite! Uzmite moj bezvrijedni život zbog mojih odvratnih i glupih riječi. Čuo
sam glasine da ste još živi, ali plakao sam na vašem sprovodu i nisam mogao vjerovati u takvo čudo."
Nefer se nasmiješi s olakšanjem.Nije ga želio ubiti. on je bio simpatičan stari razbojnik,Hilto je govorio da je jedan od
najboljih dresera konja u svim vojskama Egipta.Hilto vjerojatno zna što govori.
"Hoćeš li mi se zakleti kao faraonu?" upita on strogo.
"Drage volje, jer cijela zemlja boji vas se pod imenom Nefer Seti, miljenik svih bogova, svjetlost Egipta. Moje srce
tuče samo za vas, a moje srce pjevat će vam o mojoj dužnosti prema vama dok ne umrem."
"Tada te, Socco, promičem u Gospodara Tisuću Kola, a Taiti je bolje da pazi svoju titulu Pjesnika Laureata, jer lijepo
sričeš stihove."
"Dopusti mi da ti poljubim stopalo, faraone", zamoli Socco.
"Daj mi ruku", reče Nefer, zgrabi njegovu grubu šaku i povuče ga na noge. "Šteta za tvoje ljude." Nefer pogleda
leševe.
"Da su dijelili tvoju lojalnost, ne bi morali umrijeti."
"Umrli su od ruku boga", istakne Socco. "Nema veće časti. Osim toga, čarobnjak Taita možda će moći spasiti neke od
ovih koji još stenju i trzaju se."
 
Tri dana kasnije, kad su ujahali u Gallalu, pred sobom su tjerali skoro četiri stotine konja. Socco je ponosno jahao s
desne strane svojeg novog faraona, s kacigom postavljenom na vrhu zavoja kojima su mu bile premotane ozljede na
glavi. Socco nije bio samo general u vojsci lažnih faraona s titulom Najboljeg od Deset Tisuća, on je bio i adept Crvene
ceste. Dao je Neferu potpuni izvještaj o svim neprijateljskim bojnim i teretnim kolima i njihovom rasporedu. Po
sjećanju je napravio popis s brojem konja i volova koji su se nalazili u delti, te najnoviji inventar oružja pohranjenog
u oružarnicama.
"Trok i Naja poveli su u ekspediciju na istok gotovo sva bojna kola. U Egiptu ih je ostalo manje od pedeset, i to u oba
kraljevstva. Vojne radionice u Avarisu, Tebi i Asuanu rade danonoćno, ali sva kola koja izrade odmah kreću na put u
Beershebu i Mezopotamiju."
"Sada imamo konje, zahvaljujući faraonovoj hrabroj akciji kod Thane, iako je većina tih konja još mlada i bez
dresure. Međutim, ne možemo voditi rat bez kola", reče Hilto mračno.
"Ne možemo oteti ono što ne postoji, a sada ni svim zlatom iz kraljevske riznice ne, bismo mogli kupiti jedan jedini
eskadron."
Dok su oni bili zauzeti velikom otmicom konja, Hilto je donio preostalo zlato zakopano na cesti prema istoku. Sada je
u drevnim cisternama pod Gallalom bilo više od tri lakha zlata.
"Trok će uskoro saznati o našim uspjesima. Shvatit će da smo postali prava prijetnja. Čim osvoji Babilon, odvojit će
dio svoje vojske da nas napadne. Ne bismo mogli odbiti njegov napad niti da pošalje na nas samo stotinu kola."
Kad su drugi završili s govorom, Nefer ustane i obrati se vijeću. Nije govorio dugo.
"Socco, ti ćeš mi dresirati konje", rekao je. "Taita i ja pronaći ćemo kola."
"Veličanstvo, za to će vam trebati malo čudo", reče Socco sumorno.
"Ne budi škrt, Gospodaru Tisuću Kola." Nefer mu se nasmiješi.
"Kako možemo ostvariti tvoju titulu samo s malim čudom? Vjerujmo u veliko!"
 
Taita je stajao na crnoj stijeni. Oko njega pješčane dine širile su se dokle je sezalo oko. U podnožju stijene stotinu
ljudi promatralo ga je zbunjeno ali s interesom. Slava maga bila je bezgranična kao i pustinja u kojoj su se nalazili.
Svi oni bili su ratnici koji su došli u Gallalu svojom voljom, napuštajući lažne faraone kako bi položili zavjet Nefer
Setiju. Taj je zavjet sada bio na iskušenju, jer bili su bez oružja i kola, a svakodnevno su do njih dopirale glasine da
Trok, Naja ili obojica kreću u napad kako bi im se osvetili zbog izdaje.Faraon Nefer Seti stajao je na stijeni pokraj
čarobnjaka.Bili su zaokupljeni raspravom. Obojica su gestikulirali i pokazivali prema zapadu, gdje nije bilo ničeg
osim pijeska, pijeska i još više pijeska.Strpljivo su čekali da prođe dnevna vrućina. Nitko nije izrazio razočaranje ili
nevjericu, jer svi su osjećali strahopoštovanje prema Taiti. Dok su sjene u dolinama između dina postajale
tamnopurpurne, taj čudan par, mladi monarh i drevni mag, spustio se sa stijene i krenuo među dine.
Bez vidljive svrhe, čarobnjak je šetao tamo,amo preko jedne dine. Povremeno se zaustavljao i radio čudne,
ezoterične geste svojim dugim štapom, a zatim je nastavljao, dok su ga faraon i njegovi časnici slijedili. Napokon, u
sumrak, mag je zabio svoj štap u meki pijesak i tiho razgovarao s faraonom Nefer Setijem. Odjednom, časnici počeše
izvikivati zapovjedi. Dvadeset ljudi potrči naprijed noseći oruđe za kopanje. Po uputama Hilta i Merena, počeše
kopati pod pogledom kralja i maga. Kad je rupa bila duboka do ramena, rahli pijesak curio je u rupu skoro jednakom
brzinom kojom su ga izbacivali. Stoga su bili prisiljeni udvostručiti napore kako bi napredovali. Glave kopača polako
su tonule ispod razine tla, sve dok se odjednom s dna rupe ne začuje uzbuđeni krik. Nefer pode do ruba i tamo
zastane.
"Ovdje ima nečeg, božansko veličanstvo." Čovjek je klečao na dnu rupe i podigao pogled, dok su mu lice i tijelo bili
prekriveni mješavinom znoja i pijeska.
"Daj da vidim."
Nefer skoči u rupu i odgurne čovjeka. Vidio se komad kože, još uvijek pokriven dlakom, ali tvrd poput cedrovine.
Nefer pogleda Taitu.
"To je konjska lešina!", vikne.
"Koje je boje?", upita Taita. "Je li crn?"
"Kako si znao?" Nefer zapravo i nije bio iznenađen.
"Vidiš li zlatni grb faraona Trok Uruka?" odgovori Taita na Neferovo pitanje svojim.
"Iskopaj ga!" zapovjedi Nefer oznojenim ljudima oko sebe.
"Ali sada pažljivo. Pazite da ga ne oštetite."
Radili su oprezno koristeći se golim rukama kako bi odgrnuli pijesak. Postupno su iskopali cijelu glavu crnog konja,
koja je na čelu imala Trokov simbol, baš kako je Taita predvidio. Nastavili su dok nisu iskopali ostatak lešine. Vrući
pijesak sjajno je očuvao životinju. Balzameri u Tebi imali bi poteškoća učiniti ono što je uspjelo pustinji. Pokraj ove
lešine konja ležala je još jedna. Nefer se sjeti kako je posljednji put ugledao ove veličanstvene životinje dok su vukle
Trokova kola pod naletom khamsina.
Do toga trenutka već se spustila noć, pa su radnici upalili uljne svjetiljke i postavili ih na rub iskopane rupe. Cijele
noći nastavili su s radom. Mrtve konje odvezali su s kola i podigli. Njihove suhe lešine bile su tako lagane da ih je
četiri čovjeka moglo nositi s lakoćom. Zatim su pronašli stremen. Bio je savršeno očuvan.Nefer odmah uposli svoje
konjušare.Počeli su premazivati kožu uljem i polirati zlatne i brončane dijelove.
Nakon toga, počeše iskopavati kola. Kopačima se oteo uzdah kad su očistili od pijeska branik.Bio je pokriven zlatnim
listićima i sjajio se pod svjetiljkama, izbacujući svjetlosne strelice koje su im bockale oči. Sulice i koplja još su bili na
svojim postoljima s obje strane kabine, pri ruci vozaču kola.
Svako oružje bilo je samo po sebi umjetničko djelo. Drške kopalja bile su ojačane, a njihovi metalni vrhovi bili su
oštri poput kirurških skalpela.Strijele je izradio Gripa od Ayarisa.Njihove drške bile su ravne s urezanim kraljevskim
simbolom, a pera su bila obojena grimizno, žuto i zeleno. Trokov veliki ratni luk još je bio na svojem držaču. Na
njemu je trebalo zamijeniti samo tetivu.Nefer pokuša zategnuti luk, pitajući se je li dovoljno snažan da rukuje njime.
Kad su cijela kola bila otkopana, ispod njih su vezali konopce i podigli ih iz rupe.
Zlatni listići bili su tako tanki da ukupnu težinu vozila nisu povećali za više od dva taela. Okvir kola bio je načinjen od
tvrdog drva tamne boje, posječenog u mračnim prašumama daleko na jugu od Egipta. To drvo bilo je izdržljivije od
bronce, ali lagano i čvrsto.Na taj način smanjivala se težina, ali čvrstoća se sačuvala. Sada je bilo jutro i sunce se
penjalo nad obzorom.Nefer i Taita kružili su oko kola koja su se sjajila na svjetlu.Bila su tako elegantna da se činilo
kao da su već u pokretu.Činilo se da žude za dva ponosna konja. Nefer pomiluje pozlatu. Bila je glatka poput kože
lijepe žene i topla na dodir.
"Izgleda kao živo biće", dahne on.
"Ovo je sigurno najljepša ratna sprava ikad stvorena."
"Prije pedeset godina izgradio sam kola za gospodara Tanusa." Taita smrkne i odmahne glavom.
"Njih je trebalo vidjeti. Ali sada počivaju s njim u njegovoj grobnici u dalekoj Etiopiji." Nefer se nasmiješi. Starac
nikada ne bi priznao da je poražen.
"Tada ću se morati zadovoljiti s ovim inferiornim kolima", reče ozbiljno.
"Trebam samo plavi mač koji je Naja ukrao mojem ocu da upotpunim svoje naoružanje."
 
Tijekom idućih tjedana i mjeseci, Taita je pronalazio zakopana kola i njihovu opremu. Skupine radnika iskopavale su
ih i slale graditeljima kola koji su postavili radionicu pod stijenom i natkrili je krošnjama palme. Ovdje je njih
pedeset, zajedno s gotovo stotinu oružara, radilo tijekom dana, ne prestajući čak niti na žestokoj podnevnoj vrućini.
Oružari su polirali i oštrili mačeve,sulice,koplja.Popravljali drške i postavljali vrhove. Na laganoj vatri izravnavali su
strijele koje su se savile. Graditelji kola rastavljali su svako iskopano vozilo, provjeravali svaki dio, bojili i lakirali
okvire i ploče, balansirali i podmazivali kotače kako bi se okretali bez smetnji. Zatim bi ih sastavljali i slali u
Gallalu,natovarena popravljenim oružjem, kako bi opremili vojsku koju su obučavali Hilto, Shabako i Socco.
Mnoga vozila bila su zakopana tako duboko pod užarenim žutim dinama da su bila izgubljena zauvijek, ili do
sljedeće velike oluje, ali na kraju osposobili su ih stotinu i pet. Dovoljno za pet odjeljenja.
Kad se Nefer provezao kroz vrata Gallale u kraljevskim kolima, Meren mu je stajao uz bok .Mintaka i Mervkara
stajale su zajedno na krovu Hatorinog hrama, i bacile na njih latice oleandera kad su prošli ispod njih.
"Tako je zgodan." Mervkarin glas bio je promukao od uzbuđenja. "Tako visok i zgodan."
"Visok, zgodan i snažan", složi se Mintaka. "Bit će najveći faraon u povijesti Egipta."
"Nisam mislila na Nefera", reče Mervkara.
 
U to vrijeme,između grada i Egipta procvalo je krijumčarenje,a druge karavane redovno su dolazile iz luke Safaga na
istočnom moru.Od pljačke Trokovog i Najinog blaga,Gallala je postala grad bogat zlatom.Poput hijena, trgovci su
izdaleka namirisali žuti metal i donosili su svoju robu s kraja svijeta. Nije bilo stvari koju se ne bi moglo kupiti na
gradskoj tržnici,pa je Mintaka mogla nabaviti kola najboljeg crvenog vina iz vinograda Ozirisovog hrama u
Busirisu.Vino je bilo namijenjeno gozbi koju je priredila za večer povratka tragača za kolima.Na njenu zapovijed,
mesari su zaklali i ispekli deset volova te stotine pilića i gusaka.Novim kolima s obale je prenesena svježa riba i
košare s jastozima.Većina brkatih ljuskara još je bila živa kad su ih spustili u vrelu vodu.Lovci su obilazili okolnu
pustinju i donijeli gazele, orikse, nojevo meso i jaja.Gozba je bila radosna proslava u čast njihovih uspjeha i malih
pobjeda nad lažnim faraonima. Vino se ispijalo u potocima kad je Nefer ustao pozdraviti uzvanike i obznaniti
pronalazak i vađenje pet odjeljenja kola iz pijeska.
"S konjima koje smo oslobodili Trokove tiranije..." na te riječi začuo se smijeh.
 "... i uz oružje i kola koja sada posjedujemo,možemo se obraniti od Troka i Naje.Kao što znate, svakim danom sve je
više vojnika pod plavom zastavom. Uskoro nećemo razmišljati samo o obrani, već i o vraćanju onoga što nam je
oduzeto i osveti za strašne zločine ona dva čudovišta. Na svojim rukama imaju krv pravih, plemenitih kraljeva.Oni su
ubili kralja Apepija, oca plemenite dame koja stoji pokraj mene, te mojeg oca, faraona Tamoea."
Uzvanici sada utihnuše i zbunjeno se pogledaše. Tada ustane Hilto. Nefer ga je potaknuo da postavi pitanje.
"Božansko veličanstvo, oprostite mi na mojem neznanju, jer samo sam običan čovjek, ali nešto ne shvaćam. Cijeli
svijet zna da je kralj Apepi poginuo u nesreći, kad mu se zapalio brod usidren kod Balasfure. Vi sada krivite lažne
faraone za njegovu smrt. Kako je to moguće?"
"Među nama je netko tko je svjedočio onome što se zaista odigralo te tragične noći."
Nefer povuče Mintaku na noge. Cijela družina pozdravi je pokličima, jer svi su je zavoljeli zbog njezine ljepote i
dobre naravi.
Nefer podigne ruku i oni utihnu. S punom pažnjom slušali su njezinu priču o ubojstvu njenog oca i braće. Njene su
riječi bile jednostavne, i govorila im je kao da govori prijateljima,ali podijelila je s njima svoj bol i strah.Kad je
završila, režali su poput gladnih lavova za vrijeme hranjenja.Tada ustane Shabako i postavi pitanje.
"Ali,božanski faraone,spomenuli ste i smrt vašeg oca,kralja Tamosa, blaženog u sjećanju. Kako je ubijen i tko ga je
ubio?"
"Za odgovor na to pitanje moram pozvati maga, gospodara Taitu, od koga niti jedna tajna ne može biti skrivena, ma
koliko lukavo i nemilosrdno je pokušavali sakriti."
Taita se okrene prema njima i progovori šaptom koji im je prikovao pažnju na njega. Svaku riječ čuli su čak i
najudaljeniji uzvanici, a blagost tih riječi bila je u takvoj suprotnosti s njihovim sadržajem, da su muškarci drhtali, a
žene plakale. Na kraju, Taita podigne slomljenu strijelu s grimiznim, zelenim i žutim perima.
"Ovo je instrument smrti faraona Tamosa. Strijela nosi Trokovu oznaku, ali odapeo ju je Naja, čovjek kojeg je faraon
volio i vjerovao mu kao vlastitom bratu."
Urlici bijesa i žeđi za pravdom odjeknuše pod zvjezdanim nebom Gallale. Taita baci strijelu na najbližu vatru na kojoj
se pekao vol. Ta strijela ne bi prošla pažljivije ispitivanje, jer to nije bila strijela koja je ubila faraona, već jedna od
onih koje je pronašao u zakopanim kolima. On sjedne i zatvori oči, kao da se priprema za san.
Nefer je pustio goste da ispušu svoje osjećaje, a kad su se počeli smirivati, zapovjedio je da se iznese još mješina s
vinom. Želio je objaviti još nešto, ali je čekao dok se raspoloženje nije popravilo prije no što je opet ustao. Svi
utihnuše i pogledaše ga s iščekivanjem pojačanim dobrim vinom iz Busirisa. Noć je već donijela mnogo čuda, i svi su
se pitali što još slijedi.
"Prije no što kralj povede svoju vojsku protiv neprijatelja ove svete zemlje naših predaka, on bi zaista trebao biti
kralj, pravi, istinski kralj. Želim vas povesti protiv uzurpatora, ali još nisam dokazan kao faraon. Tu potvrdu mogu
dobiti ako pričekam svoju punoljetnost,ali još je dugo do tada,nemam namjeru čekati tako dugo, niti će mi
neprijatelji pružiti tu mogućnost."
On zastane, dok su fascinirani pogledi svih uzvanika počivali na njemu, tako mlad, a tako visok i uspravan, poput
svojeg oca. Zatim podigne ruku, polažući zakletvu.
"Pred očima mojeg naroda i mojih bogova, proći ću Crvenu cestu kako bih vam dokazao da sam vaš kralj."
Neki uzdahnuše i zavrtješe glavama, a drugi skočiše na noge i povikaše:
"Ne! Faraone, ne želimo da poginete." Neki su, pak, klicali.
“Bak-her! Ako pogine, poginut će kao hrabar čovjek."
Te noći Mintaka ga u suzama upita.
"Zašto mi nisi prije rekao?"
"Jer bi me pokušala zaustaviti."
"Ali zašto moraš to učiniti?" "
"Jer moji bogovi i moja dužnost to zahtijevaju."
"Čak i ako te to ubije."
"Čak i ako me to ubije."
Dugo je gledala u njegove zelene oči, i vidjela je kolika se odlučnost krije u njima. Zatim ga poljubi i reče.
"Ponosna sam što ću postati žena čovjeku kao što si ti."
 
Svećenici Horusa koji su se bavili astrologijom, uz pomoć maga, proučili su kalendare i odredili da će se iskušenje
Crvene ceste održati na dan novog mjeseca boga. Stoga, kako je istaknuo Taita, Nefer nije imao mnogo vremena za
pripremu. Povukao se sa svih drugih dužnosti, ostavljajući čak i državničke dužnosti Taiti i vijeću, dok je on posvetio
svu pažnju prvom zadatku koji se postavljao pred njim. Prije no što novak pristupi iskušenju, mora ukrotiti i
dresirati konje koji će ga nositi po Crvenoj cesti. Nefer je morao izabrati par konja iz stada koje su ulovili u Thani,a
zatim ih priučiti da budu upregnuti u kola. Bilo bi mu drago da je mogao zamoliti Socca da mu pomogne u izboru
konja, jer on ne samo da je bio slavan konjanik, već je poznavao svaku od uhvaćenih životinja. Međutim, Socco je bio
jedan od samo petorice ratnika Crvene ceste u Gallali, i bit će jedan od Neferovih ispitivača.Nije mu smio pomagati u
pripremama za iskušenje. Međutim, postojao je još netko koga je Nefer mogao zamoliti za pomoć. Taitino znanje,
razumijevanje i iskustvo s konjima i taktikom bojnih kola nadmašivalo je i Soccovo. No, Taita nije bio ratnik Crvene
ceste. Njegova fizička nesavršenost isključivala ga je iz bratstva, a pored toga, imao je i vjerskih ograničenja. Nije
želio odbaciti Horusa i druge bogove iz panteona da bi se zakleo tajanstvenom Crvenom bogu rata, bogu čije ime su
poznavali samo njegovi adepti.
Njih dvojica proveli su prvi dan na padini iznad zelenih polja, gdje su pasli neukroćeni konji. Sjedili su zajedno i
gledali životinje, raspravljajući o njima. Nefer pokaže lijepog mladog dorata, ali Taita odmahne glavom.
"Dorati izgledaju dobro kad su upregnuti, ali uvijek sam bio oprezan s njima. Otkrio sam da im nedostaje
izdržljivosti i srčanosti. Potražimo vrance ili riđane, i to usklađeni par."
Nefer ugleda ždrebicu s bijelom oznakom na čelu, ali Taita opet odmahne glavom.
"Beduini vjeruju da je bijela oznaka dodir vraga ili djinna. Ne želim bijele znakove na životinjama koje izaberemo."
"Vjeruješ li u to što govore?" Taita slegne ramenima.
"Oznake u bojama narušavaju im simetriju. Ti i tvoji konji trebali bi izgledati faraonski kad izjašete."
Taita i Nefer ostali su na padini do sumraka i opet izišli idućeg jutra s Merenom i tri konjušara. Počeše selekcionirati
konje, tjerajući sve nesavršene životinje na susjedno polje. Do podneva su sveli izbor na dvadeset i tri životinje,
savršenih udova i snažne, bez vidljivih smetnji u hodu. Niti jedna od njih nije imala niti jedne bijele dlake na sebi.
Pustili su ih da se smire, a kad su konji počeli mirno pasti, oni sjedoše u travu da ih gledaju.
"Sviđa mi se onaj vranac", reče Nefer.
"Šepa. Gotovo sigurno je slomio prednje lijevo kopito."
"Ne šepa", pobuni se Nefer.
"Gledaj njegovo lijevo uho. Trza se na svaki korak. Reci Merenu da ga otjera." Malo kasnije Nefer zapazi kobilu crne
boje.
"Ima lijepu glavu i sjaj u oku."
"Previše je napeta. Oči joj nisu inteligentne nego uplašene. Pobjeći će iz bitke. Meren je može otjerati."
"A što je s vrancem s dugim repom i grivom?"
"Rep prikriva činjenicu da ima pola palca prekratka leđa"
Do kasnog poslijepodneva, na polju je ostalo samo šest konja. U nekoj vrsti prešutnog dogovora, izbjegavali su
komentirati jednog konja. Bilo je previše očito da će izabrati njega. Bio je veličanstvena životinja, ne previsok ili
pretežak, pravilnih proporcija, snažnih nogu i leđa. Vrat mu je bio dug, a glava plemenita. Gledali su ga duže
vrijeme.Napokon, mag progovori.
"Nisam mu pronašao mane. U očima ima iskru koja dolazi iz vatre u srcu." I
"Zvat ću ga Krus", odluči Nefer. "To je beduinsko ime za vatru."
"Da, ime je važno. Nikad nisam vidio dobrog konja s ružnim imenom. Kao da bogovi slušaju imena.Neka Krus bude
konj s desne strane. Sada trebaš pronaći konja za lijevu stranu."
"Još jedan pastuh..." poče Nefer, ali Taita ga zaustavi.
"Ne, s lijeve strane treba nam kobila. Ženski utjecaj koji će ukrotiti Krusa i smirivati ga u žaru borbe. Veliko srce koje
će mu pomagati da vuče kad je put težak."
"Već si izabrao, je li tako?", upita Nefer.
"I ti si", klimne Taita. "Obojica znamo koja je to kobila."
Pogledi im skrenuše na kobilu koja je mirno pasla pored glavnog kanala za navodnjavanje, podalje od Krusa i ostalih
konja. Kao da je znala da govore o njoj, podigla je glavu i pogledala ih velikim, sjajnim očima zaklonjenim gustim
trepavicama.
"Prekrasna je", promrmlja Nefer. "Volio bih je uhvatiti."
Taita je bio tih, i nakon nekoliko trenutaka Nefer reče impulzivno.
"Pokušat ću." Ustane i dozove Merena.
"Povedi ostale u polje. Ostavi samo riđu kobilu."
Kad su na polju ostali samo Nefer i kobila, on polako krene u njenom smjeru, ali ne izravno na nju. Čim je pokazala
prve znakove nemira, čučnuo je u zelenu travu i čekao. Nastavila je pasti travu, ali cijelo vrijeme ga je gledala
postrance. Nefer tiho poče pjevušiti majmunsku pjesmu, a ona podigne glavu i opet ga pogleda. On izvadi kolačić od
dure iz vrećice za pojasom i ponudi joj ga. Ona otvori nosnice i glasno onjuši zrak.
"Dođi, draga moja." Ona neodlučno krene prema njemu, a zatim zastane i zabaci glavu.
"Srce", tepao joj je.
"Moja ljepotice."
Približavala mu se korak po korak, a zatim istegne vrat i onjuši kolačić. Zgrožena vlastitom drskošću, trgne se i
odgalopira u širokom krugu oko polja. "Kreće se kao vjetar", dovikne Meren.
"Dov." Nefer upotrijebi beduinsku riječ za sjeverni vjetar, lagani svježi zimski vjetar.
"Zvat će se Dov."
Nakon što mu je pokazala žensku kapricioznost, Dov mu priđe s druge strane. Ovog puta spremno je prihvatila
njegovu ponudu. Dok je žvakala, cijedile su joj se sline. Baršunastom njuškom milovala mu je dlan, tražeći mrvice.
Nije ih pronašla, pa je njuškom udarila vrećicu o Neferovom pojasu tako da ga je oborila na leđa. On se podigne na
noge i izvadi još jedan kolačić. Dok mu je jela iz ruke, on joj dodirne vrat drugom rukom. Ona se trgne kao da tjera
muhe, ali ne pobjegne.U usnoj šupljini imala je krpelja, on ga izvadi, a zatim smrvi medu prstima i pruži joj da onjuši
njegove krvave ostatke. Ona se strese s gađenjem i zakoluta očima zbog smrada, ali dozvoli mu da joj pretraži i
pomiluje i drugo uho. Kad je odlazio s polja, pratila ga je kao pas do ograde. Zatim je oborila glavu i zanjištala za
njim.
 
"Izjeda me ljubomora", reče Mintaka, koja je promatrala susret s krova hrama. "Već te voli gotovo kao i ja."
Idućeg jutra Nefer je došao na polje sam. Taita i Meren gledali su ga s krova hrama. U ovome su sudjelovali samo
Nefer i Dov. Nitko drugi nije se smio miješati. Nefer zazviždi kad je prišao ogradi i Dov zabaci glavu i dojuri do njega
preko polja. Čim je došla do njega, gurnula je njušku u njegovu vrećicu. "Pravo si žensko", ukori je Nefer.
"Zanimaju te samo darovi koje ti nosim."
Dok je jela kolačić, milovao ju je i mazio, sve dok mu nije dopustila da je obgrli rukom. On krene s njom uz ogradu, a
ona se osloni na njega ramenom. Pružio joj je još jedan kolačić. Dok ga je žvakala, on se pokrene niz njen lijevi bok,
milujući je i govoreći joj da je prekrasna.Zatim joj jednim glatkim pokretom skoči na leđa. Ona pojuri pod njim, i on
se pripremi na pad. No, ona ostade na mjestu s malo raširenim nogama. Tada okrene glavu i pogleda ga s tako
komičnim izrazom čuđenja da se morao nasmijati.
"Sve je u redu, srce moje. Za ovo si rođena."
Ona udari o tlo prednjom nogom i frkne.
"Hajde", reče on.
"Nećeš li me pokušati zbaciti? Riješimo to pitanje odmah." Ona mu onjuši nožne prste, kao da nije mogla povjerovati
u drskost koju je počinio protiv njezinog dostojanstva. Strese se i opet udari kopitom, ali ostane stajati na mjestu.
"Hajde!", reče. "Pokušajmo s kasom."
On je podbode petama,ona iznenađeno skoči i krene korakom naprijed. Polako su se kretali uz ogradu.On je opet
podbode i ona prijeđe najprije u lagani, potom brži kas.Meren je podvikivao i bodrio ih s krova hrama, a muškarci i
žene u poljima zastadoše s radom i počeše promatrati sa zanimanjem.
"Sada da vidimo kako se krećeš."
Nefer je lagano pljesne po vratu i podbode pokretom kukova. Ona se protegne i pojuri naprijed.Činilo se da joj kopita
ne dotiču tlo dok je trčala poput nježnog vjetra po kojem je dobila ime. Trčala je tako brzo da ga je vjetar štipao za
oči i suze mu potekoše i namočiše kosu na sljepoočnicama. Jurili su u krug, dok je na krovu Mintaka pljeskala
rukama i vikala s čuđenjem. Taita se tajanstveno nasmiješi.
"Kraljevski par", reče on.
"Teško će ih dostići na Crvenoj cesti."
 
Cijeli grad čuo je za trenutnu ljubav između faraona i njegove kobile. Sada se po Gallali pričalo da se Nefer sprema
uhvatiti Krusa. Svi konjanici znali su da će pastuh biti drukčija priča od kobile. Uzbuđeno su očekivali Neferov prvi
pokušaj kroćenja. Toga jutra nitko nije otišao raditi na polja, a zaustavljen je i rad na vozilima i na građevinama. Čak
su i vojne regimente dobile slobodan dan kako bi mogle promatrati događaj. Ljudi su se otimali za najbolje mjesto na
gradskim zidinama i krovovima koji su gledali na polje ispod Horusovog izvora.
Nefer i Meren izišli su kroz vrata slušajući ironične pokliče i nepristojne savjete koje su im dovikivali šaljivdžije iz
mase. Krus je bio u sredini stada. Isticao se medu drugim životinjama, jer je bio viši od njih za širinu šake, a glava mu
je bila prepoznatljivog oblika.Konji su osjetili raspoloženje gledatelja i bili su nervozni kad su njih dvojica zastali na
ulazu i objesili namotani konopac na ogradu.
"Najprije ću pokušati s kolačićem", reče Nefer, a Meren se nasmije.
"Gledaj ga u oči. Mislim da bi prije pojeo tebe, a tek onda kolač."
"Ipak, pokušat ću. Čekaj me ovdje."
Nefer prođe kroz ulaz i krene polako, kao što je učinio s Dov. Krusu se ovakvo iskazivanje pažnje nije svidjelo. Povio
je vrat i zakolutao očima. Nefer zastane i pričeka da se konj smiri i nastavi pasti. Izvadi dura kolačić iz vrećice i
ispruži ga, ali kad je krenuo naprijed, Krus zabaci glavu, visoko izbaci stražnje noge i bijesno odjuri niz poljanu.
Nefer se nasmije.
"Toliko o mojim darovima. Ne želi mi olakšati posao."
"Gledaj kako trči", reče Meren.
"Horusa mi, ako je Dov sjeverni vjetar, onda je ovo khamsin!'
Krus je sada trčao s drugim konjima,predvodeći ih.Nefer i Meren zajedno iziđoše u polje.Polako usmjeriše stado
prema jednom rubu ograde.Konji tamo zastadoše,počeše nervozno toptati po zemlji.Odjednom pojuriše u
pogrešnom smjeru, galopirajući natrag prema gornjem kraju poljane prije no što im je Nefer uspio presjeći put.
Još dva puta Krus ih je izveo iz zamke,tada Nefer pošalje Merena da ga izolira na udaljenoj strani polja.Krus načini
prvu pogrešku, pojurivši natrag prema Neferu.Nefer skine konopac koji je nosio prebačen preko ramena, i pričeka
pastuha da prođe kroz uski prolaz između njega i drvene ograde.Nefer izabere pravi trenutak i zavrti omču iznad
glave.U trenutku kad je Krus galopirao pored njega s ispruženim vratom,Nefer baci omču, koja padne konju preko
glave i zategne mu se oko ramena.
Konopac se poče odmotavati s Neferovog ramena dok je Krus odmicao. Nefer se pripremi za trzaj raširivši noge i
oslonivši se prema natrag, dok mu je kraj konopca bio šest puta omotan oko zgloba.Konopac se naglo trgne, i pastuh
povuče Nefera tako da je pao prema naprijed Pastuh osjeti dodatnu težinu na konopcu,uspaniči se i jurne
naprijed.Za sobom povuče Nefera, koji se zakotrlja i počne odbijati od neravnina. Gromoglasan smijeh i pokliči
provališe iz mase ljudi na krovovima i zidinama.
Mintaka zabije prste u usta kako ne bi zavrištala, a Mervkara zatvori oči i okrene se.
"Ne mogu gledati!", poviče.
Pastuh dojuri do ograde i naglo skrene, tako da je sada trčao usporedo s njom. Za trenutak konopac omlitavi i Nefer
iskoristi priliku da se uspravi. Trbuh i noge bili su mu izderani i prekriveni zelenim mrljama od trave, ali konopac
mu je bio čvrsto zavezan oko zgloba. Opet se zategne i grubo ga povuče, no ovog puta on ostane na nogama.
Upotrijebivši zalet, krene za Krusom dugim koracima.Nakon jednog kruga oko polja Krus uspori,a Nefer učvrsti svoj
položaj ukopavši se petama svojih broncom okovanih sandala.Dok su usporavali, zanjiše se na kraju konopca,
iznenadivši pastuha. Životinja posrne zbog promjene smjera, a čim se pribrala, Nefer se zanjiše u drugom smjeru. Još
je dvaput završio na tlu, ali oba puta uspio se uspraviti i povući pastuha.
U međuvremenu, Meren je otvorio vrata i potjerao ostatak stada na susjedno polje. Zatim ih je tamo zatvorio, tako da
su Nefer i Krus za svoju bitku imali cijelo polje. Nefer se ukopa i povuče glavu konja prema ogradi, prisiljavajući ga
da uspori ili se sudari s čvrstim drvom. Kad se konopac opustio, Nefer jurne naprijed. Prije no što se Krus mogao
oporaviti, Nefer zaveže konopac tri puta oko teškog stupa ograde i zaustavi ga. Krus se propne, tresući glavom i
kolutajući očima tako da su mu se vidjele bjeloočnice.
"Sada te imam", dahne Nefer, i krene prema njemu uz konopac.
Krus se propne na stražnjim nogama i udari prema konopcu, glasno njišteći.
"Polako, polako. Želiš li nas obojicu ubiti?"
Krus se opet propne i podigne Nefera s tla. On padne na sve četiri pred konja. Gledali su se oči u oči. Konj je snažno
drhtao, a znoj mu je tekao s ramena i leda. Nefer nije bio u boljem stanju. Prednji dio tijela bio mu je prekriven
posjekotinama koje su krvarile.I on je bio znojan,a lice mu je bilo zgrčeno od napora držanja pastuha. Obojica su se
odmarala za trenutak, a tada Nefer opet krene korak po korak prema Krusu. Dođe do glave konja i obuhvati ga
jednom rukom oko vrata. Krus se opet propne i visoko podigne Nefera, ali on se zadrži. Krus se ponovno pokušavao
osloboditi, ali Nefer se čvrsto držao. Konj se napokon zaustavi, i prije no što se stigao odmoriti, Nefer mu prebaci
omču konopca oko stražnje noge i zategne je.
Kad je Krus opet pokušao pobjeći, njuška mu je skoro dodirivala desni bok i mogao se kretati jedino u uskom krugu.
Nefer zaveže čvor na konopcu tako da se nije mogao pomaknuti i zadaviti Krusa, a zatim se odmakne.Bio je tako
iscrpljen da je jedva stajao na nogama.Krus pokuša potrčati, ali mogao je samo slijediti svoju njušku u još jednom
krugu. Kretao se nadesno u krug, sve sporije i sporije, dok se napokon nije zaustavio, zbunjen i bespomoćan, njuške
usmjerene prema stražnjici.Nefer ga ostavi i odvuče svoje izudarano tijelo prema vratima.
Idućeg jutra na krovovima kuća i zidinama opet su stajale gomile ljudi. Nefer je izišao na polje, trudeći se da ne
šepa.Usprkos ljekovitim mastima koje je spravio Taita,kojima ga je premazala Mintaka,njegove ozljede nisu prošle
preko noći.Krus je još uvijek stajao u istom položaju u kojem ga je Nefer ostavio prethodne večeri. Nefer tiho zapjeva
prolazeći kroz vrata ograde u polje. Krus se nije pomaknuo, već je spustio uši i pokazao zube. Nefer polako krene
oko njega, pjevušeći i tiho mu šapćući,Krus se trgne i pokuša pobjeći. Međutim, i dalje je trčao u istom krugu. Nefer
uhvati konopac oko njegove glave i pažljivo namjesti čvorove, tako da se jednim pokretom mogu odvezati. Zatim
tiho krene niz Krusov lijevi bok, gdje je bio skriven od njegovog pogleda.
Tada mu se jednim skokom vine na leđa. Cijelo tijelo pastuha zgrčilo se, a zatim ukočilo od straha i bijesa. Pokušao je
pobjeći, ali glava mu je bila spuštena, i on napravi još jedan krug. Pokuša se propeti, no konopac mu se zategne oko
vrata. Opet se zaustavi, spuštenih ušiju. Nefer potegne čvorove, prvo onaj kojim je bila vezana Krusova stražnja
noga, a zatim i onaj kojim je bila vezana omča oko njegovog vrata. Konopac padne na tlo, i Krus podigne glavu i
povije vrat. Za trenutak, ne dogodi se ništa, ali tada konj shvati da je slobodan. Poput galeba koji polijeće, Krus je
pojurio na ukočenim nogama, tako da mu je njuška dodirivala prednja kopita. Skakao je i vrtio se u krug, ali Nefer se
držao na njegovim leđima kao da je srastao s njim. Krus se poče propinjati, izbacujući obje stražnje noge visoko u
zrak. U nizu takvih divljih skokova prešao je cijelo polje. Zatim se podigne visoko na stražnjim nogama i baci se na
bok, pokušavajući zgnječiti jahača svojim tijelom. Zvuk tog udarca čuli su i gledatelji na zidinama. Mintaka vrisne,
očekujući da čuje lomljavu kostiju, ali Nefer odskoči u posljednji tren poput mačke i čučne pokraj Krusa dok je ovaj
ležao na leđima i trzao se nogama.
"Samo inteligentan i ratoboran konj učinit će ovo kako bi ubio jahača", reče Taita hladnokrvno.
Frustriran, Krus se osloni na prednje noge, ali prije no što se uspio podignuti, Nefer mu opet skoči na leda. Konj
ustane pod njim, drhteći i tresući glavom, a zatim jurne u streloviti galop. Punom brzinom trčao je preko polja ravno
na ogradu. Nefer je ležao ispružen iza njegovog vrata, vičući.
"Da! Najbrže što možeš!"
Krus bez zaustavljanja skoči preko visoke ograde, a Nefer mu u tome pomogne prebacujući težinu. Zajedno poletješe
punom snagom i preskočiše ogradu, uz savršeno uravnoteženi doskok. Nefer se nasmije od uzbuđenja, i podbode ga
u trk.
"Hajde! Pokaži nam svoju brzinu!"
Krus krene uz padinu brda poput divlje antilope, i nestane iza obzora, jureći prema pustinji. Pokliči na gradskim
zidinama zamriješe i sve se utiša. "Moramo poslati nekoga za njima", vikne Mintaka razbivši tišinu.
"Nefer bi mogao biti zbačen. Možda leži u divljini slomljene kralježnice." Taita odmahne glavom.
"To je sada između njih dvojice. Nitko se ne bi smio uplitati."
Čekali su dok se sunce nije počelo spuštati prema rubu obzora, ali nitko nije otišao sa svojeg mjesta. Nisu željeli
propustiti rasplet ovog sukoba snage i volje čovjeka i životinje.
"Ubili su jedan drugog", zabrinuto je ponavljala Mintaka.
"Taj konj je čudovište. Ako je ozlijedio Nefera, dat ću da ga ubiju", bijesno se zaklela.
Prošao je još jedan sat, polako poput meda koji kaplje. Odjednom, ljudi na zidinama se trgnuše i skočiše na noge,
gledajući greben brda. Mrmljanje publike pretvori se u uzbuđeno klicanje i smijeh. Na obzoru su se pojavili konj i
jahač u jadnom stanju. Glava konja bila je ovješena, a koža mu je bila tamna od znoja. Njegova potpuna iscrpljenost
bila je vidljiva u svakom njegovom koraku. Na leđima konja, Nefer je bio pognut od umora, a dok se Krus spuštao niz
padinu, svi su mogli vidjeti da je faraonovo tijelo prepuno modrica i ogrebotina. Krus se spusti do podnožja brda.
Više nije mogao preskakivati ogradu, već ponizno krene prašnjavom cestom prema gradskim vratima. Mintaka
vikne.
"Bak-herl Bravo, vaše veličanstvo!" i istog trena, masa prihvati poklič, sve dok nije odjekivao od brda nad Horusovim
izvorom.
"Bak-her! Bak-her”
Nefer se uspravi na leđima konja i visoko podigne šaku u trijumfalnom pozdravu. Klicanje se pojača. Pokazao je svoj
uspjeh natjeravši Krusa na niz okreta, prvo na jednu stranu, a zatim na drugu. Zatim ga zaustavi i natjera da se
propne na stražnje noge. Njegove zapovijedi bile su gotovo neprimjetne  lagani pritisak koljenima, ili dodir nožnim
prstom iznad Krusovog lakta, ili pomicanje težine ali konj je poslušno reagirao na sve.
"Bojao sam se da je slomio duh životinji", reče Taita Mintaki, "Krus je jedno od rijetkih stvorenja kojima treba
čvrstina,a ne nježnost.Nefer je morao dokazati svoju nadmoć, a Horus mi je svjedok da nikada nisam vidio da je to
učinjeno tako brzo i tako potpuno."
Nefer ujaše u grad kroz gradska vrata i mahne Mintaki, a zatim produži niz dugu ulicu prema konjušnicama.Tamo
priveže Krusa i pridrži mu vjedro s vodom dok je konj pio. Kad je napokon utažio žed, Nefer mu toplom vodom
opere prašinu i osušeni znoj,zatim ga izvede iz štale i istrlja ga pijeskom. Napunio mu je vreću smrvljenim dura
prosom zaslađenim medom.Dok je Krus pohlepno jeo, Nefer ga je timario, govoreći mu kako je hrabar, kako će
zajedno prijeći Crvenu cestu. Krus je trzao ušima slušajući ga. Kad je sunce zašlo, Nefer raširi slamu na tlu štale. Krus
je onjuši, gricne, a zatim se umorno spusti na tlo i legne na bok. Nefer legne na slamu pokraj njega, i položi glavu na
Krusov vrat. Zaspali su zajedno, a Mintaka je te noći ležala sama.
Idućeg dana Nefer je upoznao Krusa s Dov. Konji su oprezno kružili jedan oko drugog, njuškali se i ponovno kružili.
Kad je Krus gurnuo njušku pod rep Dov, ona odglumi bijes i zamahne prema njemu s obje stražnje noge. Zatim
pojuri, dok je Krus kasao za njom. Nefer ih je ostavio da pasu zajedno do kraja dana, a idućeg jutra pokazao im je
kola.To nije bilo veličanstveno kraljevsko vozilo, već starije, pohabano upotrebom. Pustio ih je da onjuše rudo, koje
su svojim bokovima trljali i uglačali mnogi drugi konji.
Kad su oboje izgubili interes za tako običnu stvar,Meren je odveo Krusa, dok je Nefer proveo Dov kroz idući
korak.Milujući je, pažljivo joj je stavio ham oko ramena i pričvrstio remenje.Ona nezadovoljno frkne, ali mu dozvoli
da joj ograniči kretanje na način na koji nije navikla.On joj se popne na leđa i podbode je da optrči dva kruga oko
polja.Kad ju je doveo natrag, Meren je već pripremio rudo.Nije bilo spojeno s kolima,iako je na jednom kraju imalo
pričvršćeni prsten.Nefer priveže ham kroz prsten,Dov nervozno zakoluta očima, osjetivši nepoznatu težinu na boku.
Okrenula je glavu da prouči rudo, a kad je zadovoljila znatiželju, on je povede naprijed. Frktala je i trzala se zbog
ruda koje se kretalo za njom, ali Nefer ju je smirivao.
Kad su nekoliko puta obišli polje, više nije hodala u stranu. Sada je došao ključni trenutak. Nefer je posudio Hiltovu
mirnu, staru kobilu i postavio je s desne strane ruda na kolima.Mirno je stajala i čekala.Zatim priveže Dov s lijeve
strane. Smirenost stare kobile umirila je Dov, tako da je i ona nepomično stajala. Nefer im stavi na njuške vreće s
hranom, i dozvoli im da pojedu obrok smrvljenog dura prosa. Kad je bila opuštena i zadovoljna, omota joj stražnje
noge lanenim zavojima.Na taj način, spriječit će da se ozlijedi ako počne udarati nogama kad iza sebe osjeti punu
težinu kola.
Nije trebao brinuti. Uhvatio ju je za remen kod glave i poveo prema naprijed. Ona bez otpora krene pokraj stare
kobile. Nefer joj dodirne rame, a ona se osloni na ham i povuče svoj dio težine poput pravog veterana. Nefer potrči, a
Dov prijeđe u kas. On zatim uskoči u kabinu kola i uhvati uzde. Usmjerio je konje u niz okreta, sve užih i užih, i
premda Dov nikada prije nije osjetila uzde, vjerno je oponašala pokrete svoje partnerice s desne strane. Do kraja tog
dana, prepoznavala je zapovijedi i trenutno reagirala na njih, ne čekajući staru kobilu da joj pokaže put.Sljedećih pet
dana vježbao je s dvije kobile,Dov je brzo učila. Sada je došlo vrijeme da provede Krusa kroz isti postupak. Trebalo
mu je tri dana da prestane bježati čim bi osjetio težinu ruda. Nefer je gotovo odustao od njega, ali Taita ga je natjerao
da ustraje.
"Sada mu pruži svoje strpljenje i nagradit će te tisuću puta", savjetovao ga je. "Inteligentan je i srčan. Nikada nećeš
pronaći konja kojim bi ga mogao nadomjestiti."
Napokon, Krus se priviknuo na motku koja se vukla za njim i tako mu opasno ograničavala svaki pokret. Nefer ga je
napokon mogao upregnuti pored Dov. Ona je okrenula glavu i mazila ga njuškom po vratu, kao što majka čini s
uplašenim djetetom. Krus se primirio i pojeo svoje dura proso. Kad ih je Nefer potjerao naprijed, pokušao se
okrenuti u stranu i pobjeći, ali Nefer ga ošine po kukovima. On se izravna i nastavi trčati usporedo s Dov, ali
izbjegavao je vući svoj dio tereta. Nakon još jednog udarca i on povuče punom snagom. Osjećaj mu je vjerojatno
godio, jer uskoro je jedini problem bio kako ga natjerati da se zaustavi. Meren otvori vrata ograde i uskoči u kola dok
su prolazila pokraj njega.Oni krenuše trgovačkom cestom u brda,praćeni oblakom crvene prašine.
Tim putem vozili su se svakog jutra tijekom idućih mjeseci. Svake večeri kad su se vraćali u Gallalu konji su bili sve
brži i trčali sve pravilnije, rame uz rame, poput jednog bića s dvije glave i osam nogu. Dva mlada ratnika u kolima
postajali su sve snažniji i čvršći, preplanuli od pustinjskog sunca. Mintaka je učila kako se osjećaju udovice.
U Gallali je bilo samo pet ratnika Crvene ceste,Hilto, Shabako, Socco, Timus i Toran. Mnogi  su pokušavali, ali su u
tom pokušaju izgubili svoju pletenicu. Hilto i Shabako bili su adepti treće i najviše razine reda, sljedbenici bezimenog
boga, nebeskog bika, sumerskog boga rata. Samo njegov adept poznavao je njegovo pravo ime, a od svih drugih krio
se pod imenom Crveni bog. Nisu mu bili posvećeni niti jedan hram ili oltar. Pojavio bi se kad bi najmanje dva njegova
adepta zazvali njegovo ime na bilo kojem polju gdje su ljudi umirali u boju.
Gallala je bila takvo mjesto,jer ovdje je gospodar Tanus porazio neprijatelje Egipta i naslagao njihove odrubljene
glave na gradskom trgu.Tajne katakombe bile su izdubljene u vapnencu ispod glavnog gradskog trga. Bilo je to
najprikladnije mjesto za štovatelje bezimenog boga. Nakon ponoći, dok je ostatak grada spavao, Hilto je poveo
bijelog vola u punoj snazi niz uski tunel kojim se ulazilo u katakombe. Tamo ga je žrtvovao na kamenom oltaru koji
su izgradili u tamnim prolazima iza glavne cisterne. U treperavoj svjetlosti baklji, krv se prolila po popločanom
podu, skupljajući se u lokvama. Zatim petorica ratnika reda umočiše mačeve u krv i zamoliše od tajnog boga
blagoslov za svoje namjere, preklinjući ga da načine mudar izbor. Nakon toga, posvetiše se promišljanju iskušenja
koja će postaviti pred faraona Nefer Setija i njegovog sudruga.
"Ne smijemo popuštati faraonu. Moramo ga testirati jednako zahtjevno kao i svakog drugog novaka", reče Hilto.
"Učiniti suprotno značilo bi uvrijediti moćnog ratnika."
Čak i u ovom društvu, izbjegavao je upotrebu pravog imena boga.
"To bi umanjilo čast ratnika koji su prošli Crvenu cestu prije Nefer Setija", složi se Shabako.
Njihovo vijećanje potrajalo je gotovo cijelu noć, dok su dvojica novaka, umotani u svoje vunene ogrtače, čekali pred
ulazom u tunel koji je vodio u katakombe.Razgovarali su malo,jer bili su svjesni da petorica ratnika u tamnoj pećini
pod njima odlučuju o njihovim životima. Svjetlost zore još nije zaklonila jutarnju zvijezdu s istočnog obzora,a
Shabako je došao da ih povede pred vijeće. Slijedili su ga kroz tunel popločen kamenjem.
Baklja koju je nosio obasjavala je niše u kojima su ležali sanduci s mumijama muškaraca i žena mrtvih već pet
stotina godina, pa i više. Zrak je bio suh i prohladan. Mirisao je po zemlji i gljivama, raspadanju i starini. Njihovi
koraci čudno su odjekivali, a čuo se nekakav tihi šapat ,možda glasovi mrtvaca, ili šuškanje krila šišmiša. Zatim su
namirisali svježu krv, koja im je prskala po nogama dok su prolazili pored lešine žrtvovanog vola. Na zidovima
pećine u kojoj su ih čekali ratnici bile su postavljene baklje.
"Tko se približava misteriju?", upita Hiltov glas, ali lice mu je bilo skriveno ogrtačem.
"Ja sam Nefer Seti."
"A ja sam Meren Cambvses."
"Želite li iskušati Crvenu cestu?"
"Želimo."
"Jeste li obojica cjeloviti u duhu i tijelu?"
"Jesmo."
"Jeste li ubili svojeg prvog protivnika u poštenoj borbi?"
"Jesmo."
"Postoji li ratnik koji ti je mentor, Nefer Seti?"
"Ja sam mu mentor", reče Shabako umjesto njega.
"Postoji li vitez koji ti je mentor, Meren Cambvses?"
"Ja sam mu mentor", odgovori Socco.
Kad je katekizam dovršen, Nefer i Meren uvedeni su u prvi stupanj reda.
"U krvi bika i u vatri njegove moći, bog vas prihvaća kao svoje novake. Još nemate pravo sjediti u vijeću s pomazanim
ratnicima drugog i trećeg stupnja, niti obožavati Crvenog boga, čak niti saznati njegovo tajno ime. Imate pravo samo
pokušati proći cestu koju bog postavi pred vas. Prihvaćate li taj izazov, znajući da može završiti vašom smrću?"
"Prihvaćamo."
"Tada znajte da cesta ima pet dijelova, od kojih je prvi...”
Svaki od pomazanih ratnika progovorio je, objašnjavajući iskušenje s kojim se još nitko nije suočio i postavljajući
pravila kojih se moraju pridržavati.
Pet dijelova nazvali su sulica, hrvač, luk, kola i mač. Novaci osjetiše kako im raspoloženje opada. Na kraju opet
progovori Hilto.
"Čuli ste što vam je pripremio bog. Jeste li još uvijek odlučni u namjeri da krenete u ovaj pothvat?"
"Jesmo." Glasovi su im bili neprirodno snažni, pojačani  lažnom odlučnošću, jer sada su znali što ih čeka.
"Od ovog trenutka nema više povratka", reče Hilto.
 
"Kola su glavna disciplina", reče im Taita.
"Zapamtite da je to utrka. Progonit će vas deset kola. Sve je u brzini. Morate naučiti da izvučete najbolje iz svojih
konja."
Neprestano su vježbali. Do vremena kad je mladi mjesec Ozirisa izišao na obzoru, Dov i Kras naučili su sve što su ih
Nefer i Meren mogli naučiti. Trčali su kao jedan, jednakim korakom, svjesni ravnoteže i stabilnosti kola iza sebe.
Uspijevali su izvesti i najteže okrete, mogli se u trenutku zaustaviti iz punog trka, i trenutno su reagirali na najblaže
zapovijedi.
Mintaka je povela Mervkaru u pustinju u svojim kolima kako bi ih promatrale u vježbi. Kad su se u podne zaustavili
da napoje konje, Mintaka spontano dovikne.
"Savršenstvo! Nema više ničeg što biste ih mogli naučiti."
Nefer potegne gutljaj iz vrča s vodom, obriše usta rukom i pogleda prema vrhu stjenovitog brda.
"Netko se ne bi složio s tobom."
Djevojke zasjeniše oči i pogledaše u istom smjeru.Tamo je sjedila jedna prilika, nepomično poput stijene.
"Taita. Kako dugo vas gleda?"
"Ponekad se čini da gleda oduvijek."
"Ima li još nečeg što bi vam mogao pokazati?" upita Mintaka.
"Ako ima, zašto vam već nije pokazao?"
"Čeka da dođem k njemu i pitam ga", reče Nefer.
"Učini to odmah", naredi mu Mintaka. "Ako nećeš ti, ja ću."
 
Nefer se uspne uz brdo i sjedne pokraj Taite. Neko vrijeme su šutjeli, a tada Nefer reče.
"Opet te trebam, stari oče."
Taita ne odgovori odmah, već samo trepne poput ćuka kojeg je u gnijezdu zateklo jutarnje sunce. Nikada nije imao
sina, niti će ga imati, i nitko ga prije nije nazvao ocem.
"Možeš mi pomoći. Što još moram učiniti?"
Nakon duge stanke, Taita tiho progovori.
"Krus osjeća kad se spremaš baciti sulicu ili odapeti strijelu. U tom trenutku produži korak. Dov to osjeti i skrene."
Nefer razmisli o tome.
"Da! Osjetio sam kako promijene korak u trenutku izbačaja."
"To može pomaknuti tvoj hitac za širinu palca."
"Što mogu učiniti?"
"Moraš ih naučiti petoj vrsti hoda."
"Postoje samo četiri. Korak, lagani kas, brzi kas i galop."
"Postoji još jedna. Ja je zovem klizanje, ali mora se naučiti. Većina konja nikad je ne nauče."
"Pomozi mi da ih naučim."
Izvadili su konje iz hama.Nefer se uspne na leđa Dov. Podbode je u kas, a zatim vrati do Taite. Starac je natjera da
podigne desno prednje kopito i veže joj kožnu vrpcu oko gležnja. Za vrpcu je bio privezan oblutak zamotan u kožu.
Dov spusti glavu i onjuši ga.
"Sada je opet povedi u krug", reče Taita.
Nefer je podbode i ona krene.Oblutak joj je visio na prednjoj nozi i ona se instinktivno pokuša osloboditi smetnje,
zabacujući kopito sa svakim korakom. To joj je promijenilo cjelokupno kretanje. Više nije bilo onog ljuljanja, njezina
leđa više ga nisu pljeskala po stražnjici.
"Teče poput rijeke!", vikne Nefer oduševljeno. "Poput Nila!"
Nakon dva dana, na njegovu zapovijed bez zastoja je prelazila iz kasa u galop, a zatim u klizanje. Riječ na koju je
reagirala bila je "Nil".
Kad je prvi put primijenio istu tehniku na Krusu, ovaj se ponašao kao kobra. Propinjao se i kopitima udarao po
zraku. Kad bi ugledao oblutak u Neferovim rukama, kolutao je očima i počinjao drhtati. Tri dana on i Nefer uporno
su pokušavali provesti vlastitu volju. Iznenada, četvrtog dana, počeo je izbacivati desno kopito i prešao u klizanje.
Dan kasnije počinjao bi klizati na zapovijed, kao i Dov.
Desetog dana,Taita je sa svojeg mjesta na vrhu brda promatrao kako se približavaju nizu meta.Nefer je imao vrpcu
za sulice zavezanu oko zgloba. Krus je gledao obojene drvene krugove na postoljima, a uho mu se nervozno trzalo.
No, prije nego što je mogao pobjeći, Nefer vikne "Nil!"
Dov i Krus istovremeno promijeniše korak, kola se stabiliziraju i nastave se kretati poput borbene galije pod
jedrima. Neferova prva sulica zabode se u središte mete.Taita je promatrao Nefera kako namješta strijelu na tetivu,
zateže je i odapinje. Gledao je žutu zastavu na svojem štapu iza niza meta postavljenih na dvije stotine koraka ispred
njih. Zastava se na trenutak zavijori, a zatim opet padne kad je vrući vjetar stao. Nefer odapne strijelu i ona poleti u
lijenoj paraboli. Dostigla je svoj zenit, a kad se počela spuštati, lahor opet dahne na Taitino lice. Lahor je zahvatio i
strijelu, i promijenio joj putanju leta. Pala je prema meti, ali zabila se na udaljenost od tri širine šake od središta.
"Neka Set povraća na taj izdajnički vjetar!", opsova Nefer.
"Lagana strijela je osjetljivija", reče Taita, i pode prema malim kolima na kojima su se nalazili rezervni lukovi i
tobolci. Vratio se s dugim zamotuljkom u kožnom omotu.
"Ne!" reče Nefer, dok je odmatao Trokov veliki ratni luk.
"Previše je težak za mene!"
"Kad si ga posljednji put pokušao zategnuti?", upita Taita.
"Onog dana kad smo ih otkopali", odgovori Nefer.
"Ti bi to trebao znati. Bio si tamo."
"To je bilo prije šest mjeseci", reče Taita.
Značajno pogleda Neferova prsa i ramena.Mišići su mu bili čvrsti poput cedrovine. Dodao mu je luk. Nefer ga
neodlučno prihvati i okrene u rukama. Vidio je da je na luku bila nova tetiva, načinjena od tetive lavljih šapa,
zatezana sve dok nije bila čvrsta poput bronce. Opet poželi odustati, ali nije, jer Taita ga je promatrao.Podigne luk i
pokuša ga nategnuti bez strijele.Tetiva se pomakne za pola lakta, ali više je nije mogao pomaknuti iako su mu se
mišići napeli do krajnjih granica. Nefer polako popusti, i tetiva luka se vrati na mjesto.
"Vrati mi luk", Taita posegne da mu oduzme oružje.
"Nemaš niti snage niti odlučnosti da ga upotrijebiš."
Nefer se trgne od njega, a usnice mu problijede, dok su mu se oči žarile.
"Ne znaš baš sve, starče, iako misliš da znaš."
Posegnuo je u kola i izvadio jednu dugu, tešku strijelu iz tobolca koji je nosio Trokov simbol utisnut u kožu. Kao i luk,
izvukli su ga iz zakopanih kola. Vratio se do linije za gađanje i zauzeo stav. Stavio je strijelu na tetivu. Prsa su mu se
nadimala dok je udisao zrak punim plućima. Zatim poče natezati tetivu. Polako se pomicala unatrag i došla do
sredine. Stenjao je, a dah mu je šišteći izlazio kroz grlo. Mišići na rukama napeli su se dok je zategnuo tetivu do kraja.
U istom trenutku odapne tešku strijelu, koja poleti prema nebu, dosegne vrhunac putanje i poče padati, visoko iznad
linije meta. Pala je dvostruko dalje od meta. Kremeni vrh udario je u udaljenu stijenu, a drška je pukla od snage
udarca. Nefer je zapanjeno promatrao za strijelom, a Taita promrmlja.
"Možda si u pravu."
Nefer spusti luk i zagrli ga.
"Znaš dovoljno, stari oče", reče on. "Dovoljno za sve nas."
 
Taita povede Nefera i Merena u pustinju na trodnevno putovanje kroz surovu i prelijepu zemlju. Poveo ih je u
skrivenu dolinu gdje je crna tekućina curila na površinu kroz duboki procijep u stijeni. Bila je to ista gusta, ljepljiva
tekućina koju su upotrijebili da zapale krzna šakala u noćnom napadu na Thane. Napunili su glinene zdjele koje su
ponijeli sa sobom i vratili se u radionicu u Gallali. Taita je rafinirao crnu tekućinu, kuhajući je nad laganom vatrom
dok im nije pod prstima postala glatka poput fine svile.
"S ovim ćemo podmazati osovine kotača, jer traje duže od svinjske masti, ili bilo koje druge tekućine. Dat će vam
prednost od pedeset koraka na svakih tisuću.To može biti razlika između uspjeha i neuspjeha, života i smrti."
Nefer je htio proći Crvenu cestu u kraljevskim kolima, ali Taita upita.
"Želiš li se zaista voziti u zlatnom sarkofagu?"
"Pozlata teži samo dva taela. Sam si je izvagao."
"Kad budeš tamo, činit će ti se kao da je dvije stotine."
Taita je pregledao svaka od stotinu i pet kola koja su iskopali iz pijeska. Izabrao je deset i rastavio ih.Izvagao je
njihove okvire i ispitao snagu spojeva. Okretao je kotače na osovinama,procjenjujući  najmanja odstupanja u
njihovoj rotaciji. Na kraju, donio je konačnu odluku.
Modificirao je osovinu na izabranom vozilu tako da je kotače pridržavala jedna jedina brončana igla, koje se mogla
izvaditi udarcem malja. Kad je sastavio kola, skinuo je s njih bočnu ogradu oslobađajući ih svakog suvišnog
opterećenja.Bez oslonca na ogradu, vozači će se morati oslanjati na vlastiti osjećaj za ravnotežu i omču vezanu za
prednju ogradu kako bi održali ravnotežu na najtežem terenutku.Na kraju,podmazao je osovine kotača crnom mašću
iz pustinjskih izvora. Pod Taitinim nadzorom, pregledali su ham dio po dio, a Mintaka, Mervkara i njihove pratilje do
kasno u noć učvršćivale su spojeve i šavove.
Zatim su izabrali oružje koje će nositi, kotrljajući sulice i strijele kako bi zapazili svaku neravninu. Oružje su privezali
na posebnu ploču za utvrđivanje ravnoteže koju je oblikovao Taita, i dodavali zrna olova na vrhove ili rubove sve
dok nisu bili savršeni. Naoštrili su vrhove tako da su se zabijali duboko u mete. Popravili su potplate na sandalama i
ojačali ih. Načinili su nove kožne štitnike kako bi zaštitili podlaktice od udara tetive luka i vrpce za bacanje sulica.
Svaki je izabrao po tri mača, jer brončana sječiva često su se lomila u žaru bitke. Naoštrili su ih tako da su njima
mogli brijati dlake na podlakticama. Pripremili su pričuvne tetive za luk, koje će nositi vezane oko pojasa. Na sebi
neće imati nikakav oklop osim kožnih kaciga i prsluka, kako bi olakšali teret za Dov i Krusa.
Sve to radili su iza zatvorenih vrata radionice, kako ostali ne bi saznali za njihove pripreme. Ali, više od svega,
vježbali su, izgrađivali snagu i izdržljivost, i povjerenje s konjima. Za Dov i Krusa, najveće iskušenje bit će vatra. Zato
su zapalili svoje vatre u pustinji, gomilajući na njih suho drvo i slamu. Dopustili su konjima da vide plamen i omirišu
dim, a zatim su im povezali oči. Iako je u početku Krus njištao od straha i pokušavao se otrgnuti, na kraju je trčao
naslijepo tako blizu vatre da mu je opržila grivu, s punim povjerenjem u čovjeka koji mu stoji iza leda. Mintaka i
Mervkara provodile su duge sate tih dana u obnovljenom hramu Hator, prinoseći žrtve za svoje muškarce i moleći
boginju da ih zaštiti.
 
Trideset i pet dana prije punog mjeseca Horusa, čudna karavana stigla je u Gallalu. Došla je s obale, iz luka Safaga.
Predvodio ju je jednooki, jednoruki div imenom Aartla. Petorica ratnika Crvene ceste izišla su mu u susret dok je još
bio tri milje izvan gradskih zidina.Ponijeli su ga u Gallalu u znak počasti, jer on je bio njihov brat po oružju, vitez
trećeg stupnja koji je prošao Crvenu cestu prije gotovo trideset godina. Prije dvadeset godina strijela mu je izbila oko
za vrijeme libijske kampanje faraona Tamosa. Pet godina kasnije nubijski ratnik sjekirom mu je odsjekao ruku ispod
lakta.
Aartla je sada bio bogat čovjek. Posjedovao je putujuću družinu zabavljača, muškaraca i žena posebnih talenata i
vještina. Jedna članica njegove družine imala je reputaciju najsnažnije žene na svijetu. Mogla je podići u zrak dva
konja, po jednog svakom rukom, pregristi brončani štap, ili ga saviti svojom vaginom. Jedna druga članica slovila je
kao najljepša na svijetu, iako je malo ljudi vidjelo njezino lice. Došla je iz zemlje tako daleko na sjeveru gdje su se u
određena doba godine rijeke pretvarale u bijeli kamen i prestajale teći. Aartla je naplaćivao s deset taela srebra
privilegiju gledanja njezinog lica bez vela. Govorilo se da ima zlatnu kosu koja doseže do tla, i oči različite boje, jedno
zlatno, a drugo plavo.Cijena koju je Aartla naplaćivao za pogled na njezine druge ljepote bila je proporcionalna,i
samo je zaista bogat čovjek mogao u potpunosti uživati u njoj. Osim toga, Aartla je posjedovao crnu ropkinju koja je
gutala vatru, prekrivala se od glave do pete ogrtačem živih škorpiona, i ovijala oko vrata velikog pitona. Na vrhuncu
svoje predstave, natjerala bi zmiju da se cijela uvuče u njezin intimni otvor i nestane u maternici. Jedina svrha tih
čuda bila je da probudi apetit gledateljstva za glavne atrakcije Aartlinog cirkusa, družinu boraca, hrvača i
mačevalaca koji su izazivali sve gledatelje na borbu.
Aartla je nudio vreću sa stotinu taela čistog zlata svakom čovjeku koji bi pobijedio nekog od njegovih prvaka. Novac
zarađen na tim okladama bio je izvor golemog Aartlinog bogatstva. Premda se više nije borio, još i uvijek je u srcu
bio ratnik, i sljedbenik Crvenog boga. Kad je do njega dospjela vijest da se faraon tamozijske dinastije priprema da
prođe Crvenu cestu, doveo je svoje prvake preko pola svijeta kako bi mu se suprotstavili. Ovu igru toliko je volio da
nije naplatio tu uslugu.Njegova ratnička braća pripremili su za njega i njegovu družinu jednu od drevnih gradskih
palača. Večer nakon njegova dolaska, pripremili su mu veliku gozbu dobrodošlice, na koju samo Nefer i Meren nisu
bili pozvani.
"Ne bismo mogli prihvatiti poziv", objasnio je Nefer Mintaki. "Nismo članovi reda.Osim toga, sjediti s ljudima koji će
nam se suprotstaviti značilo bi prkositi tradiciji i pravilima."
Idućeg dana prvaci su nastavili sa svojom neprekidnom vježbom pod budnim nadzorom Aartle. Vježbali su u
dvorištu palače, a pristup svima ostalima bio je zabranjen. Aartla je bio previše lukav da dopusti drugim kockarima
procjenu stila svojih prvaka bez da im to dobro naplati. Međutim, Taita nije bio stranac. Kad je Aartla izgubio ruku,
Taita mu je njegovao ranu i spasio ga od gangrene koja je inficirala ranu,ugrožavajući mu život.Aartla mu je poželio
dobrodošlicu u dvorištu za vježbu i posjeo ga na gomilu jastuka sa strane na kojoj je imao oko.Najljepša žena na
svijetu poslužila ga je šerbetom zaslađenim medom u zlatnoj zdjeli, i nasmiješila mu se tim zanosnim raznobojnim
očima iza vela.
Aartla je najprije prenio Taiti najnovije vijesti o egipatskoj kampanji u Mezopotamiji, odakle su došli.Činilo se da se
kralj Sargon, čije su vojske bile razbijene i raspršene, povukao iza zidina Babilona, svojeg glavnog grada. Nije bilo
sumnje u konačni ishod.Vojske lažnih faraona uskoro će se vratiti u Egipat da se obračunaju s drugom prijetnjom
njihovoj monarhiji koju je predstavljala mala vojska iz Gallale. Kad je to rekao, značajno ga je pogledao. Bilo je to
pravodobno upozorenje starom prijatelju.
Dok su sjedili na jastucima i raspravljali o mnogim drugim stvarima, politici, moći,ratu,medicini, magiji i
bogovima,činilo se da je Taita uronjen u raspravu,i kao da nije niti pogledao borce koji su se znojili na
suncu.Međutim, njegove svijetle, stare oči nisu propustile niti jedan udarac mača, niti jedno bacanje sulice.
Prvaci su živjeli od svojih smrtonosnih vještina. Bili su sljedbenici Crvenog boga, a njihove vježbe bile su neka vrsta
rituala. Kad se Taita te večeri vratio u svoju ćeliju, gdje su ga čekali Nefer i Meren, bio je ozbiljan.
"Gledao sam vaše protivnike kako vježbaju, i upozoravam vas da je pred nama još puno posla", reče. "A za to imamo
samo nekoliko dana."
"Reci nam, stari oče", reče Nefer.
"Tu je prvo Polios, hrvač..." poče Taita, i nastavi opisivati narav i snagu svakog prvaka, stil borbe i prednosti. Zatim
im je opisao sve njihove slabe strane koje je otkrio, i kako da ih iskoriste.
 
Petorica ratnika reda, uz pomoć Aartle, započeli su planirati stazu kojom će se voziti. Provodili su u divljini dan za
danom, promatrajući široku kružnu stazu koja je počinjala na središnjem trgu Gallale, uspinjala se u brda, nakon tri
milje se vraćala niz dugu dolinu pored Taitinog izvora, i prolazila kroz gradska vrata, završavajući na glavnom trgu.
Kad su odredili stazu, poslali su skupine radnika da na njoj sagrade prepreke.
Deset dana prije natjecanja, Hilto i Shabako pročitali su proglas stanovništvu grada. Detaljno su opisali stazu, i
pravila ispita. Zatim su imenovali prvake koji će se suprotstaviti novacima.
"U iskušenju hrvanja, faraonu Nefer Setiju suprotstavit će se Polios od Ura."
Gomila uzdahne, jer Polios je bio slavan borac. Nadimak mu je bio Lomitelj leda. Nedavno je ubio čovjeka u
Damasku, koji je bio njegova sedamnaesta žrtva u ringu.
"Meren Cambvses borit će se s Sigassom od Nubije."
Ovaj je borac bio gotovo jednako poznat. Zvali su ga Krokodil, jer zbog neke čudne bolesti koža mu je bila tvrda,
ljuskasta i crna poput kože velikog reptila.
"U iskušenju mača, faraon Nefer Seti borit će se s Khamom od Taurine."
 "Meren Cambvses borit će se s Drossom od Inda."
Te noći Mintaka i Mervkara žrtvovale su bijelo janje boginji, i plakale su moleći je za zaštitu nad ljudima koje su
voljele.
 
Sedam dana prije prolaska Crvenom cestom pet ratnika biralo je progonitelje. Onih koji su priželjkivali tu čast bilo je
mnogo. Bilo koji čovjek koji bi uspio odrezati kraljevu pletenicu mogao je očekivati besmrtnost. Hilto je obećao da će
u čast onoga kome to uspije sagraditi kip visok pet lakata u hramu boga koji sam izabere. Dobit će tisuću taela zlata,
što je dovoljno za kupnju lijepog imanja kad se jednog dana vrate na rodnu grudu. Pored toga, dobit će sve oružje i
opremu novaka koje je uspio dostići.
Petorica ratnika izvršili su konačni izbor procesom eliminacije, i proglasili ga s kamene platforme na glavnom trgu.
"Izabrali su deset najboljih i najiskusnijih ljudi, i dali im da izaberu kola i konje. Velika opasnost bit će pred vama i
iza vas", upozori ih Taita, dok je čitao popis.
"Pogledajte ovog, Daimiosa. On je zapovjednik postrojbe bojnih kola. Zna kako će izvući najbolje iz svojih konja."
"Sve će ovisiti o početku", reče Nefer. "A to će odlučiti samo Crveni bog." Tijekom sedam noći prije iskušenja Mintaka
nije puštala Nefera u svoj krevet.
 "Moja ljubav oslabila bi ti odlučnost i iscrpila snagu. Nedostajat ćeš mi stotinu puta više nego ja tebi", reče mu ona
dok su zajedno pleli pletenicu na Krusovoj dugoj grivi.
 
Dan prije Horusovog punog mjeseca, Taita im je zapovjedio da se odmaraju. Dov i Krus zajedno su mirno pasli na
polju ispod izvora. Mervkara je napunila košaru sa smokvama, narančama i dura kolačićima. Ona i Meren sjedili su
pokraj izvora,gledajući konje na zelenoj travi. Kad su pojeli jednostavan obrok, Mervkara je kleknula pokraj njega i
splela mu kosu u dugu pletenicu koja mu je visjela do pola leda.
"Tako je gusta", promrmlja ona i uroni lice u nju. "Tako lijepo miriše. Ne daj da ti je netko otme. Vrati mi je."
"Kako ćeš me nagraditi ako to učinim?", on okrete glavu i nasmiješi joj se.
"Dat ću ti nagradu o kakvoj nisi mogao niti sanjati." Ona pocrveni izgovarajući to.
"Sanjao sam o tome", reče on gorljivo. "Sanjam o tome svaku noć."
 
Ujutro, Taita pode probuditi Nefera. Nefer je još spavao ruke prebačene preko lica. Taita ga dodirne, i on sjedne,
protegne se i zijevne. Debela pletenica koju mu je splela Mintaka visjela mu je niz leđa. Dok je gledao Taitu, oči mu se
usredotoče i očvrsnu, jer sjetio se što će mu donijeti dan. Dok je Nefer ispijao zdjelu kiselog mlijeka i jeo
smokve,Taita pode k prozoru i pogleda preko krovova. Gledao je mlado palmino drveće koje su posadili iznad
bunara. Vidio je kako se najviše krošnje njišu na povjetarcu. Svi su molili za dan bez vjetra, a povjetarac je nosio
prijetnju neuspjeha. Nefer će se morati osloniti na veliki ratni luk. Taita ništa ne reče Neferu o svojim sumnjama.
Okrene se i pogleda niz glavnu ulicu. Sunce još nije izišlo, ali izgledalo je da cijelo stanovništvo Gallale izlazi kroz
vrata grada.
"Nastoje zauzeti što bolje mjesto uz stazu, kako bi vidjeli što je moguće veći dio utrke", reče on Neferu.
"Nitko osim sudionika i sudaca ne smije se voziti u kolima.Svi ostali moraju slijediti utrku pješice.Neki tvrde da će
možda biti moguće gledati sulicu i hrvanje, a zatim prijeći preko brda i iz blizine gledati mačevanje. Oni koji su
sporiji popet će se na vrh Brda orlova i gledati prelazak kroz klanac ispod njih, a zatim dotrčati natrag kako bi gledali
završnicu."
Usprkos velikom broju ljudi koji su izlazili iz grada, stotine drugih odlučile su gledati start i oni su se okupili na
glavnom trgu. Drugi su se popeli na zidine i balkone iznad trga. Iako je bilo rano jutro,atmosfera je bila svečana, a
ljudi uzbuđeni.Neki od onih na zidinama ponijeli su sa sobom doručak i ostaci hrane padali su na ljude ispod
njih.Drugi su izvikivali svoje oklade Aartli i njegovim pisarima.Aartla je nudio jednak omjer na to da će Nefer i Meren
proći klanac, dva prema jedan da neće proći mačevaoce, a četiri prema jedan da neće završiti stazu prije no što ih
ulovi potjera.Dok se sunce dizalo nad zidinama, deset kola progonitelja okupiše se na trgu. Oglasiše se bubnjevi,
gong i sistrumi, žene su ciktale i bacale cvijeće, a djeca su plesala oko njih, no vozači kola bili su ozbiljni i
usredotočeni dok su se raspoređivali na startu.
 
Jedno vrijeme vladalo je napeto iščekivanje, a zatim se začuše pokliči iz smjera konjušnica, koji su postajali sve jači
kako su se približavali.Zatim, uz eksploziju pokliča "Bak-her!" kola novaka iziđoše na glavni trg. Dov i Krus bili su
otimareni tako da im je dlaka na suncu sjala poput uglačanog metala. Grive su im bile spletene u pletenice,stremeni
ukrašeni šarenim vrpcama.Nefer i Meren nosili su samo lagane kožne oklope,a tijela su im bila nauljena za
hrvanje.Sišli su s kola i kleknuli, dok su im ruke počivale na balčacima mačeva. Taita im priđe i poče recitirati
molitvu Horusu i Crvenom bogu, tražeći njihov blagoslov i zaštitu. Napokon, skine amulet sa svojeg vrata i stavi ga
oko Neferovog. Nefer spusti pogled na predmet koji mu je visio oko vrata i osjeti lagani udar, kao da je neka čudna
moć prostrujala kroz njega. Bio je to Lostrisin periapt, medaljon njegove bake, koji nitko osim Taite nikada nije
dodirnuo. Zatim se Hilto popne na kamenu platformu u sredini trga, noseći crvenu kapu trećeg stupnja reda. Na glas
je pročitao pravila. Kad je završio, upita strogim glasom.
"Razumijete li pravila reda Crvene ceste i pristajete li ih se pridržavati?"
"U ime Crvenog boga!", potvrdi Nefer.
"Tko će rezati pletenice?", upita Hilto.
Mintaka i Mervkara istupiše iza ratnika koji su klečali.Mintakine oči bile su podbuhle, jer nije spavala prošle noći.
Obje su bile blijede i napete. Nefer i Meren pognuše glave, a žene s ljubavlju podigoše pletenice i odrezaše ih. Predale
su ih Hiltu, koji ih je pričvrstio na vrhove visokih motki za zastave s obje strane njihovih kola. To su bili trofeji koje
će progonitelji pokušavati osvojiti, a koje Nefer i Meren moraju braniti vlastitim životima.
"Popnite se na kola", naredi Hilto.
Nefer i Meren ga poslušaju. Nefer uhvati uzde. Dov i Krus pomaknuše se unatrag za jedan okret kotača, povijajući
vratove.
"Donesite ptice!", zapovjedi Hilto.
Dva čovjeka uđoše u kružnu jamu, a obojica su pod rukom. nosili borbenog pijetla. Obje ptice imale su očerupane
vratove, tako da su im glave izgledale poput glava guštera, bez viška kože koji bi mogao drugoj ptici dati prednost.
Sunce je sjalo na njihovom perju. Napeta tišina spusti se na masu ljudi na trgu. Dreseri pijetlova dna kleknuli su u
sredini jame okrenuti jedan prema drugome, i ispružili ptice ispred sebe.Ptice nisu na nogama imale pričvršćene
umjetne pandže, jer duge metalne bodlje učinile bi smrt u borbi prebrzom i izvjesnom. Umjesto toga, njihove
prirodne pandže bile su naoštrene.
"Pripremite ptice!" vikne Hilto, a dreseri ih približe, ne dopuštajući im da se dodirnu.
Oči pijetlova sjajile su zlokobno, a gola koža na glavi i vratu dobila je bijesno crvenu boju. Udarali su krilima, i
pokušavali se oteti iz ruku dresera kako bi jurnuli na protivnika. Isukanim mačem Hilto pokaže prema srušenom
krovu hrama Besa, boga zaštitnika Gallale, gdje se plava zastava lijeno vijorila na vrućem povjetarcu.
"Novaci će krenuti kad ptice budu puštene. Zastava će se spustiti kad jedna od ptica bude mrtva, a tek tada će
krenuti potjera. Crveni bog, u svojoj beskrajnoj mudrosti, odredit će koliko dugo će ptice biti žive, i koliku prednost
će imati novaci. Sada se pripremite."
Svi pogledi, čak i Neferovi i Merenovi, okrenuše se prema pijetlovima. Hilto podigne mač. Ptice su bile grimizne od
bijesa, s podignutim pandžama.
"Sada!", vikne. Dreseri ih pustiše.Pijetlovi poletješe preko pijeska lepršajući sjajnim krilima, i počeše skakati jedan
na drugog ispruženih pandži.
"Ha, Dov! Ha, Krus!" vikne Nefer i oni pojuriše, odbacujući šljunak i prašinu kopitima.
Snažan poklič začu se iz gomile, i kola naprave jedan krug oko trga, a zatim iziđoše na ulicu. Iza njih klicanje se stiša
kad su prošli kroz vrata i skrenuli na stazu koja je vodila u brda, označenu bijelim zastavama na svakih dvjesto
metara. Zastave su se vijorile na povjetarcu.
"Pazi da zastave prolazimo s desne strane!" podsjeti Meren Nefera.
Kad bi prošli pokraj zastave s krive strane, suci bi ih vratili i morali bi je ponovno pravilno obići. Vozio je kola pazeći
da ne iscrpi konje. Kretali su se uz brdo laganim kasom, a Nefer je procjenjivao snagu vjetra po zastavama i prašini.
Vjetar je puhao sa zapada, a bio je dovoljno jak da oko njih podiže oblake prašine. Bio je to najgori mogući vjetar.
Iscrpit će konje i neće moći pravilno procijeniti udaljenost kad na red dođe iskušenje sulice i luka. No, on odagna tu
pomisao kako bi se usredotočio na uspon uz brdo. Kad je uspon postao još strmiji, na Neferovu zapovijed oni skočiše
s kola i nastaviše trčati pored kola, kako bi rasteretili konje. Dov i Krus krenuše naprijed takvom snagom da su ih
morali zadržavati. Kad su došli do vrha, Nefer ih zaustavi i dozvoli im da se odmaraju proračunano vrijeme od tri
stotine udaraca njegovog srca. Pogledao je gradske zidine pod sobom i čuo kako urlici mase rastu i smanjuju se,
poput zvuka valova na udaljenom grebenu. Bio je to zvuk karakterističan za borbe pijetlova, dok je gomila
pozdravljala svaki napad ptica. Međutim, zastava je još vijorila na Besovom hramu signalizirajući da borba još nije
odlučena. On se okrene i pogleda niz ravnicu koja se protezala pod njim. Ugleda niz meta, pet komada udaljenih
međusobno dvije stotine koraka. Usporedo s njima nalazila se niska ograda trnovitog grmlja čija je zadaća bila da
održi kola na udaljenosti od pedeset koraka. Nefer skoči na kola i vikne "Naprijed!"
Konji se pokrenu. On se osvrne i vidje da plava zastava još uvijek vijori na Bezovoj kuli. Dok su se približavali liniji s
metama, Nefer je vezao vrpcu oko zapešća i pribrao se, zamišljajući mete i let sulice iz njegove ruke u crveno
središte, ignorirajući žuto rubno polje. Gledao je kako vjetar pokreće zastave. Vidio je Shabaka kako stoji na niskom
brežuljku u sredini niza meta. Njegov je zadatak bio istaknuti crvenu zastavu za pogodak u sredinu, a žutu za
promašaj. Nosili su samo pet sulica, a imat će pravo na samo jedan promašaj. Ako ne uspiju iz prve, moraju se
okrenuti, pokupiti bačene sulice, i pokušavati ponovno sve dok ne postignu četiri pogotka. Nefer pruži uzde Merenu,
koji se približio ogradi najviše što je mogao kako bi pružio Neferu priliku za precizan pogodak.
Prva meta se približavala. Nefer se pripremao dok su kola poskakivala.
"Nil!", zapovjedi on. Istog trena Dov i Krus promijeniše svoj korak u prekrasan klizni kas. Kola se umiriše pod njim.
On učvrsti noge, amortizirajući neravnine, i baci. Od trena kad je izbacio sulicu nije bilo nikakve sumnje. Njezinu
brzinu uvećala je vrpca, a on je uračunao snagu vjetra. Preletjela je pedeset koraka i zabila se u sredinu crvenog
kruga. Krajičkom oka Nefer ugleda Shabaka kako maše crvenom zastavom označujući pogodak.Nefer uzme drugu
sulicu iz držača,i zaveže vrpcu oko zapešća.Osjetio je nadmoćno, gotovo božansko samopouzdanje, i znao je da će
sljedeće četiri sulice letjeti pravilno kao i prva. Ugleda kako se približava druga meta i opet baci. Još jednom, hitac je
bio savršen. Nije niti pogledao zastavu.
Pored njega, Meren vikne "Bak-her, brate!" i krene prema trećoj meti.
Jurili su pokraj ograde.Nefer se uspravi i izbaci sulicu, i upravo u tom trenutku kotač dodirne ogradu i kola se oštro
zanesu, tako da su na trenutak bila u opasnosti od prevrtanja. Konji ih ispraviše zajedničkim snagama, ali sulica je
već letjela. S očajem u srcu Nefer ugleda kako sulica promašuje metu, i kako se podiže žuta zastava.
"Ja sam kriv", ispričavao se Meren. "Vozio sam preblizu."
"Sada vozi ravno", odbrusi Nefer. "Trebamo još dvije crvene."
Četvrta meta se približavala, ali Nefer osjeti pod sobom promjenu u kretanju. Krus je trčao izbacujući krivu
nogu.Sudar s ogradom izbacio ga je iz ravnoteže.
"Ho, Krus", vikne Meren, i pokuša ga umiriti uzdama. Dov se lagano nagne na njega, i on osjeti njezin ritam i uhvati
korak s njom upravo u trenutku kad se približila četvrta meta. Nefer baci sulicu, a Meren vikne:
"Crvena! Čisti pogodak. Uspio si."
"Ne još", reče mu Nefer, i pokupi posljednju sulicu iz držača.
"Još jedna."
Posljednja meta brzo se približavala i njih dvojica bili su napeti poput lukova. Svaki mišić bio im je zategnut. Krus
osjeti to po uzdama koje je držao Meren. Desnim okom vidio je metu koja se približava i točno je znao u kojem
trenutku će Nefer baciti sulicu. Instinktivno se vrati u svoj stari korak. Kola se zaljuljaše upravo u trenutku izbačaja.
Čak je i tada mogao pogoditi da nije bilo vjetra, koji se naglo pojača. Puhnuo je dovoljno jako da pomakne teške
pletenice obješene na motkama. Sulica je već letjela s malim odstupanjem, ali vjetar je uvećao pogrešku. Odletjela je
još više udesno i promašila središte mete za širinu dva prsta. Shabako podigne iznad glave crnu zastavu i mahne
njome s jedne strane na drugu. Bio je to znak neuspjeha. Njihov prvi pokušaj propao je. Morali su pokupiti sulice i
krenuti iznova.
U tišini, Nefer ote uzde od Merena i okrene kola oko ograde. Potjerao je konje najvećom brzinom, sada nije bilo ni
govora o čuvanju njihove snage. Do sada je jedan od pijetlova već mogao biti mrtav, a deset kola možda je već
započelo potjeru. Jurili su pokraj meta tako blizu da je Meren mogao izvaditi sulice iz meta bez da zaustavljaju kola.
Četvrta sulica koja je promašila metu ležala je na otvorenom, ali Nefer iz daljine ugleda da je udar o kamenito tlo
rascijepio dršku. Ostale su im samo četiri sulice za četiri pogotka. Samo jedan promašaj značio bi da će morati
pričekati potjeru na tom mjestu, dvojica protiv deset biranih ratnika.Morali bi se predati ili boriti do smrti. Sa samo
četiri sulice u držaču, došli su do početne crte. Nefer zaustavi kola i skoči na tlo, dotrča do Krusa i reče mu.
"Sada trči pravilno, dragi moj. Nemoj me opet iznevjeriti." Iz daljine do njih dopre zvuk dugog klicanja. Ovoga puta
nije zamro.
"Jedna od ptica je mrtva!", dovikne Meren. "Progon je počeo."
Nefer je znao daje to točno. Jedan od pijetlova je bio poražen i progonitelji su im bili na tragu. Izgubili su početnu
prednost. Kola u potjeri nisu morala proći ispit sulica.Projurit će pored meta bez zaustavljanja. Čak ako ovog puta
uspiju proći iz prve s četiri crvene zastave, ispred njih čekali su ih hrvači.
Mintaka i Mervkara stajale su zajedno, gledajući u jamu s pijetlovima. Iako su za njih bili postavljeni stolci, nisu
mogle sjediti, jer krv im je gorjela od strepnje dok su gledali kraj krvave borbe. Dva borbena pijetla bila su pažljivo
uparena, veterani mnogih epskih bitaka koji su dokazali svoju hrabrost i izdržljivost. Imali su duge, ali mišićave
noge. Mogli su zabiti svoje crne pandže duboko kroz meso protivnika, sve do kosti. Svojim velikim, zakrivljenim
kljunovima mogli su otkidati komade mesa, a kad bi njihov protivnik bio slab od gubitka krvi, uhvatili bi ga u smrtni
zahvat, pribivši ga uz tlo dok bi mu kljucali vitalne organe. Stariji pijetao imao je pera zlatne i bakrene boje, sjajna
poput izlaska sunca. Rep mu je bio poput lepeze protkane svjetlucavom safirnom bojom. Drugi je pijetao bio
sjajnocrne boje, a gola glava bila mu je purpurnocrvena. Kružili su jedan oko drugog. Borili su se dugo, i pijesak je
bio prekriven očerupanim perima. Obje ptice su krvarile. Kapi krvi svjetlucale su im na perima. Snaga im je polako
jenjavala. Bili su pomalo nesigurni na nogama. Međutim, oči su im bile sjajne i žestoke kao i na početku bitke.
"Molim te, obožavana Hator, daj obojici snage da prežive", prošapta Mervkara, držeći Mintaku za ruku.
"Neka se bore do zalaska sunca." Čak i ona je znala koliko je njezina molba uzaludna. "I sačuvaj Merena i Nefera od
ozljede."
Iznenada, crna ptica poleti uvis i jurne s obje noge ispružene prema naprijed. Crvena ptica skoči da je presretne, ali
bila je iscrpljena i njezinom udarcu nedostajalo je snage. Presporo podigne nogu kako bi presrela udarac. Sudariše se
dok su pera letjela na sve strane. Zakotrljaše se po tlu, a kad su se rastali, crveni pijetao vukao je jedno krilo za
sobom. Kraj borbe bio je vrlo blizu. Mervkara glasno zajeca.
"O, Hator, ne daj mu da umre!"
Ona zgrabi Mintakinu ruku i zabije joj nokte u meso, ostavljajući joj tragove na koži, ali Mintaka i ne osjeti to.
Užasnuto je gledala kako crveni pijetao slabašno šepa, dok je gomila divlje urlala. Crni pijetao znao je da će
pobijediti, i snaga mu se vratila. Opet skoči uvis odrazivši se svojim dugim, čvrstim nogama, dok su mu raširena krila
sjajila. On padne na crvenog pijetla prije no što je ovaj uspio vratiti ravnotežu, i obori ga na tlo. Pokuša mu iskopati
oko, ali kljunom uhvati nabor na glavi i zakvači se za njega. Crveni pijetao uspije se uspraviti na noge, ali crni je bio
na njemu. Crveni potrči, noseći na sebi svojeg protivnika, a djevojke vrisnuše.
"Pusti ga, crna Setova sjenko. Pusti ga da živi!"
Crveni pijetao nosio ga je jedan krug oko jame, ali sa svakim korakom bio je sve slabiji, i na kraju pade baš pred
njima.
"Mrtav je!", netko vikne.
"Borba je gotova. Pustite progonitelje."
"Ne! Još je živ", vrisne Mintaka vatreno.
Crna ptica pustila je protivnikovu glavu,i stajala nad njim. Posljednjim ostacima snage i hrabrosti, crveni pijetao
osovi se na noge. Stajao je nesigurno, s oba krila iza sebe u pijesku, dok mu je krv tekla niz glavu. Činilo se da crni
pijetao odmjerava udaljenost medu njima, a zatim opet skoči. Za trenutak je lebdio nad svojom žrtvom.Zatim pade
na njega i zabije mu u tijelo obje stražnje pandže, probivši mu srce i pluća. Crveni pijetao sklupča se pod njim i legne
na leda. Kljun mu je bio otvoren u tihom samrtnom kriku, a krila su mu refleksno drhtala. Crni pijetao stajao je nad
lešinom. On zabaci glavu i trijumfalno kukurikne. Mintaka osjeti kako je prolaze trnci od tog zvuka, i zadrhta.
"Bog je govorio! Gotovo je."
Hilto podigne krvavu lešinu za vrat, a zastava na Bezovoj kuli se spusti. On se okrene prema vozačima kola, koji su
stajali iza svojih konja.
"Možete poći na Crvenu cestu!", vikne on. "Jašite u smrt ili slavu!"
Dugi bičevi počeše pucati, konji zabaciše glave s grivama i deset bojnih kola krene u krug oko trga. Gomila se
odmicala od njihovih kotača, žene su vrištale, a muškarci klicali. Zatim projuriše kroz gradska vrata i krenuše u brda,
slijedeći niz zastava.
 
Nefer je još trenutak smirivao konje. S obje ruke obgrlio ih je oko vrata i tiho im šaptao. Zatim pojuri i skoči na kola.
Oni krenuše korakom, i nastaviše u laganom kasu. Tek kad su trčali savršeno usklađeno, on im promijeni korak
viknuvši "Nil!"
Oni se glatko približe metama, i Nefer preda uzde Merenu. Nije ga korio, jer znao je da se još uvijek oporavlja od
prvog neuspjeha. Dok je omatao zapešće vrpcom, Nefer je promatrao Krusove uši kako bi ugledao neki znak da konj
mijenja korak, ali ovog puta Krus je trčao potpuno ravno. Savršeno je držao smjer kad su bili u ravnini s prvom
metom, i sulica se zabije u središte mete. Činilo se da se druga meta približila trenutno. I ovog puta izbačaj je bio
besprijekoran, s onom dodatnom snagom u posljednjem trenutku, i vrh se zabode duboko u središte.Pored njega,
Meren je šutio, upravljajući konjima vlastitom dušom.Treća sulica zasjala je poput zrake sunca dok je letjela, i
Shabako mahne crvenom zastavom označivši još jedan pogodak. Posljednja sulica bila je u Neferovoj ruci, a vrpca
mu je bila čvrsto vezana oko zapešća. On reče konjima čvrstim, ali poticajnim glasom:
"Još jedan. Još samo jedan za mene!"
Činilo se da se Krus pribrao, i održao je smjer. Nefer baci sulicu znajući da će pogoditi središte mete. On vikne
konjima dok je sulica još letjela:
"Ha! Ha! Naprijed."
I oni pojuriše, prelazeći iz klizanja u galop tako snažno da se Nefer morao uhvatiti za konopac kako ne bi izletio s
kola na leđa. Shabako mahne crvenom zastavom nad glavom, a glas mu zvonko odjekne.
"Bak-her, veličanstvo! Prošli ste!"
Ali Nefer je znao da ne mogu nadoknaditi izgubljenu prednost koju su prije imali. Progonitelji su ih već pristizali
punom brzinom. Niz zastava vodio ih je u širokom krugu prema sjeveru uz rub dubokog klanca strmih padina. Zatim
su se uspinjali uz prirodne terase kojima je tlo boje breskve ublažavalo oštar, pust izgled.
Pedesetak upornijih gledatelja koji su se popeli iz Gallale stajalo je na prijelazu na treću, posljednju terasu. Oni
počeše klicati dok su im se Neferova kola približavala, i razmaknuše se kako bi ih propustili. Vrh terase bio je ravan.
U sredini tog prostora čekali su ih hrvači. Obojica su stajala u vlastitom krugu od bijelog obojenog kamenja.Nefer
krene prema njima, dok su ljudi trčali za njima, bodreći ih i uzbuđeno se smijući. Pred kamenim krugovima, Nefer
zaustavi konje i dva konjušara istrčaše i uhvatiše ih za glavu.
"Neka svaki popije po jedno vjedro vode", zapovjedi Nefer dok je skakao s kola.
To je bila prva točka na kojoj su smjeli napojiti konje, ali Nefer nije htio da im se želuci napuhnu od tekućine. Nefer i
Meren brzo skinuše svoje oklope i kratke chitone. Stajali su potpuno goli na suncu. Gomila je s divljenjem gledala
njihova čvrsta, mlada tijela, savršeno oblikovana vježbanjem. Neke i od žena niskog staleža i sumnjivog morala
počeše uzbuđeno vriskati i skakutati. Svaka sekunda značila je da su im progonitelji bliže. Nefer nije ni pogledao
žene koje su plesale.
Krenuše naprijed prema krugovima u kojima su ih čekali unaprijed određeni protivnici. Nefer zastane izvan kruga i
pogleda Poliosa od Ura, koji je stajao u sredini. Nije bio naročito visok ili krupan, ni veći ili teži od Nefera, jer suci su
ih uparili pažljivo i pošteno.Međutim, na Poliosu nije bilo sala ili suvišnog mesa. Bilo je vidljivo da se pripremio, jer
sjajio je od ulja i znoja, a mišići su mu bili zategnuti i prokrvljeni. Svaki djelić njegovog tijela bio je čvrst. Ramena su
mu bila u savršenom omjeru sa strukom, trbuh mu je bio ravan, a udovi dugi i snažni. Stajao je s rukama
prekriženim na prsima i promatrao Nefera čvrstim pogledom bez emocija. Nefer duboko udahne i opet začuje
Taitine riječi u glavi, jasno kao da mu ih je govorio u uho.
"Lijevo koljeno. To mu je jedina slabost."
On spusti pogled na njegove noge, ali Poliosovo lijevo koljeno izgledalo je jednako čvrsto kao i desno, čvrsto kao
stablo masline. Nefer dodirne zlatni talisman koji mu je visio oko vrata, i zakorači u krug od kamenja. Gomila je
urlala i vikala.Polios položi šake na koljena i spusti ramena. Gledao ga je poput zmije. Nefer je znao da mora napasti
prvi, jer Polios se nije žurio. Njegov zadatak bio je da zadrži Nefera dovoljno dugo dok ga ne stignu progonitelji.
Nefer jednom zaokruži oko njega, dok se Polios polako okretao u njegovom smjeru.
"Da", reče Nefer sam sebi, "sada vidim. Vuče lijevi palac po tlu."
Ali to je bila tako sitna mana da je nikad ne bi primijetio da nije bilo Taitinog savjeta.
"Stara ozljeda", rekao mu je Taita. "Ovdje!"
Pritisnuo je palac u Neferovo koljeno da mu pokaže mjesto ozljede. No, Taita je nastavio.
"Čak i tako, nemoj ga podcijeniti. On je ubojica. Ovo je njegov omiljeni zahvat, i skoro se nemoguće oduprijeti."Taita
mu je i to demonstrirao.
Nefer poče kružiti u drugu stranu. Polios se okretao s njim. Sada je ugledao malo neprirodno udubljenje ispod
njegovog koljenja. Nije više smio čekati. Krene u napad.Obojica su počeli klasičnim uvodom, grabeći jedan drugog s
obje ruke, pokušavajući baciti protivnika, mijenjajući zahvate, prebacujući težinu.Gurali bi a zatim popuštali,
procjenjujući ravnotežu svojeg protivnika. Iznenada, Polios skoči naprijed, sagnuvši se nisko i prošavši ispod
Neferovog garda.Iako je Nefer to očekivao,nije mogao spriječiti da ga Polios dugom rukom obuhvati oko struka.
Iznenada, podigne ga tako visoko da su mu samo vrhovi nožnih prstiju dodirivali tlo,zavrti se, pokušavajući ga
izbaciti iz ravnoteže.Zatim padne na jedno koljeno i povuče Nefera sa sobom. Čvrsto ukopavši drugu nogu, lijevim
bedrom paralelnim sa zemljom Polios zakvači Nefera po donjem dijelu leđa,u razini bubrega.Taj udarac slomio bi
mu kralježnicu da nije s Merenom stotinu puta vježbao odbranu.Savio je leđa kako bi umanjio snagu udarca,
istovremeno zabivši obje pete u tlo.Čak i tako, osjetio je kako mu kralježnica pucketa, rastegnuta do krajnjih granica.
Polios se baci na njega punom težinom torza, ali Nefer posegne iza njegovih leđa i desnom rukom mu uhvati koljeno.
Taita ga je natjerao da ojača desni palac, pa je satima i satima stiskao kožnu kuglicu sve dok na njoj nije napravio
duboko udubljenje. Čak ni tada Taita nije bio zadovoljan. Nefer je morao nastaviti s tom vježbom sve dok nije mogao
lomiti čvrste predmete samo palcem i kažiprstom. Zatim mu je Taita nanovo i nanovo pokazivao mjesto ispod čašice
koljena gdje se nalazila ozljeda, i smjer u kojem treba pritisnuti kako bi je pogodio.
Nefer je sada pronađe i zabije palac između čašice koljena i cjevanice. Svaki mišić u Neferovoj desnoj ruci bio je
zgrčen od napora. Iskolačio je oči. Odjednom, osjeti kako se nešto pomaknulo pod njegovim palcem, i pritisne
posljednjim snagama.Palac se zabije još dublje, i oslabljena tetiva pukne. Nefer istrgne čašicu koljena iz ležišta.
Polios vrisne. Bio je to zvuk proizveden u krajnjoj agoniji, toliko jak da je prigušio urlike gledatelja koji su se tiskali
oko kruga. Polios popusti svoj zahvat i pokuša odgurnuti Nefera, ali Nefer se zakotrlja,ne popuštajući svoj pritisak na
čašicu,još jače je ozlijedivši. Iznenada, bespomoćno poput djeteta, Polios poče stenjati i gušiti se od boli. Nefer skoči
na njega i zabije mu lice u zemlju. Zavrne mu lijevu nogu i Polios odustane od pružanja otpora. Nefer mu je savijao
razbijeno koljeno sve dok Polios petom nije dodirivao stražnjicu, a zatim skoči na njega punom težinom. Užasan
Poliosov krik nije zvučao ljudski.
"Predaj se!", zapovjedi Nefer, ali Polios je bio ukočen od boli. Sudac dotrči i dodirne Neferovo rame, označivši
njegovu pobjedu.
Nefer skoči na noge i ostavi Poliosa da se previja u prašini. Gledatelji se tiho razmaknuše i pustiše ga da prođe,
zapanjeni brzinom i potpunošću njegove pobjede. Čuo je nekog kako govori:"Više nikada neće hodati tom nogom",
ali nije se niti osvrnuo, već potrči prema drugom krugu i razmakne ljude koji su se natiskali oko kruga.
Meren i Krokodil Sigassa držali su jedan drugog u zahvatu. Kotrljali su se po krugu. Jedan je bio na drugome, a zatim
bi se prevrnuli.Nefer vidje da je Meren ozlijeđen. Sigassina bolesna koža bila je debela i hrapava, neosjetljiva na bol i
on ju je upotrebljavao kao oružje, trljajući se o Merena, kidajući mu meso, tako da mu je krv tekla iz plitkih rana na
prsima i rukama. Taita ih je upozorio na to, ali bilo je nemoguće izbjeći njegov odvratni zagrljaj, i Meren je polako
gubio. Nefer je stigao u pravom trenutku.
Pravila Crvene ceste bila su namjerno usmjerena protiv novaka. Međutim, dozvoljavala su im da pomognu jedan
drugome, nakon što su porazili svojeg protivnika. Bio je to jedan od malobrojnih ustupaka novacima. Nefer ga je u
potpunosti iskoristio. Čim je stupio u krug, Nefer se sagne i podigne s tla bijeli oblutak veličine i oblika jaja grlice.
Trčeći Merenu u pomoć, čvrsto šakom obuhvati oblutak, tako da su mu prsti pobijelili od pritiska. Pretvorio je šaku u
oružje učinkovito poput stolareva malja. Gomila povicima upozori Krokodila, i on pusti Merena i uspravi se na noge
brzim pokretnom. Oborene glave jurne na Nefera.
Taita ga je upozorio da je u stanju svojom ćelavom, kvrgavom lubanjom zadati smrtonosne udarce. Sigassa je već
slomio dva Merenova rebra prvim naletom i sada je htio isto učiniti i Neferu. Nefer mu dopusti da se približi,
procjenjujući pravi trenutak. Ukopa se nogama i zamahne stisnutom šakom u Sigassinu čeljust, točno u mjesto koje
mu je pokazao Taita.Težina i brzina Sigassinog naleta sudariše se s punom snagom Neferovog udarca iz ramena.
Velika ljuskava glava se trgne,a Sigassine noge odjednom omlitave.No, njegov zalet nosio ga je naprijed, i on se
ispruži punom dužinom preko granične linije kamenja. Nitko u gomili nikada nije vidio da se gola šaka može
upotrijebiti kao oružje. Svi zapanjeno zinuše. Čak je i Nefer bio iznenađen rezultatom, jer Sigassa je ležao potpuno
mirno. Nefer se pribere i dovikne sucu.
"Sigassa je izišao iz kruga! Mora se predati!" Sudac se složio s tim i viknuo.
"Nefer Seti je pobjednik. Sigassa predaje borbu. Prošli ste, Nefer Seti!" Nefer otrči Merenu i povuče ga na noge.
"Jesi li ozlijeđen?"
"Moja rebra! Udara kao bik!" dahne Meren.
"Moramo krenuti dalje."
"Naravno."
Meren se uspravi. Lice mu je bilo sivo poput pepela od boli.
"Nije to ništa."
No, držao se za stranu prsa dok su trčali prema kolima. Oni na brzinu obuku svoje odbačene chitone i privežu kožne
oklope.
"Ovo je trajalo predugo. Sa svakom sekundom gubimo prednost."
Dok su se penjali na kola, obojica se osvrnuše i pogledaše niz padinu brda prema metama na ravnici.
"Tamo su", progunđa Meren.
Oni ugledaše oblak prašine. Vozila u potjeri još su bila samo tamne točkice pod prašinom, ali činilo im se da rastu.
Nije se moglo reći ništa. Progonitelje neće zaustavljati hrvači. Projahat će pored krugova od kamenja. Nefer i Meren
znali su koliko je njihova prednost mala i koliko brzo će je izgubiti. Za to je trebala još samo najmanja greška s
njihove strane.Nefer protrese uzde i potjera konje. Dov i Krus odmarali su se dok su se oni hrvali. Osvježeni,
povukoše kola punom snagom i pojuriše naprijed. Linija zastavica koja je označavala stazu počela je skretati u
širokom luku prema jugu, u smjeru iz kog su došli.
"Na pola smo puta."
Meren pokuša zvučati veselo, ali glas mu je bio napet zbog boli izazvane slomljenim rebrima. Svaki udah bio je za
njega agonija.
Prešli su preko visoravni i došli do druge strane, gdje su se terase u nizu velikih koraka spuštale do ruba klanca. Oni
pogledaše dolje, prema pašnjacima oko navodnjenih područja koji su se isticali jarkozelenom bojom od pijeska koji
ih je okruživao. Gledali su i kule i krovove Gallale, tako razrušene da su s ove udaljenosti izgledali poput prirodnih
oblika u pustinji, a ne djela ljudskih ruku. Provalija je zjapila pred njima poput ždrijela čudovišta. Obje strane bile su
strme, tako daje svaki uspon bio nemoguć. Male skupine ljudi stajale su na putu koji je vijugao iznad litica. To su bili
gledatelji koji su svjedočili ispitu sa sulicama, i popeli se kako bi gledali iskušenje streličarstva.
Nefer je tjerao konje niz terasu najvećom mogućom brzinom, pokušavajući povećati razmak pred potjerom barem za
nekoliko metara. Ovdje je Krus u potpunosti nadoknadio greške koje je napravio pri gađanju meta sulicama. Njegova
snaga vukla ih je punom brzinom i ohrabrila i Dov. Došli su do provalije i pojurili uz njezin rub, tako blizu da su
kamenčići koje su odbacivali kotači letjeli u prazninu. Iako je Krus bio bliži provaliji, nije mijenjao korak, već je jurio
naprijed punim srcem. Nefer osjeti kako mu raspoloženje raste. "Još možemo stići do mosta prije njih", vikao je na
vjetru.
"Idemo, Krus! Idemo, Dov!"
On pogleda naprijed i ugleda visoku Taitinu priliku kako stoji na rubu ponora. Gledao je mete s druge strane ponora,
ne osvrćući se niti kad su se zaustavili iza njega i skočili s kola. Prethodne večeri Taita je prognozirao: "Ako će puhati
zapadni vjetar, streličarstvo i prijelaz preko ponora odredit će konačni ishod. Tamo ću vas čekati."
Oni skinuše lukove i tobolce sa strijelama s ograde i ostaviše konje na brizi konjušarima, pojurivši da se pridruže
Taiti na rubu litice.
"Izgubili smo vrijeme kod gađanja sulicama", reče mu Nefer mračno, dok je stavljao tetivu na veliki ratni luk. Jednu
stranu luka zabio je u tlo i obuhvatio luk nogama, a zatim svom snagom savio drugi kraj.
"Krus je bio previše gorljiv",reče Taita, "a bio si i ti.Ali nema koristi od gledanja unatrag. Gledaj naprijed!"
On pokaže preko duboke praznine prema mjestu na kojem su se nalazile mete, pričvršćene na tankim skelama od
bambusa.
Kao i kod gađanja sulicama,i ovdje je bilo pet meta.Bili su to napuhnuti svinjski mjehuri, obješeni na skele tankim
konopcem.Bili su postavljeni tako da strijela odapeta prema jednome ne može slučajno pogoditi drugi. Konopac na
kojem su visjeli bio je dug dva lakta,  tako da su se mogli pomicati. Plesali su na zapadnom vjetru, nepredvidivo se
trzajući.Praznina među njima onemogućavala je točnu procjenu udaljenosti, a zapadnjak se kovitlao i plesao uz litice.
Snaga i smjer vjetra koje su osjećali s ove strane provalije na drugoj će strani biti drukčiji. Međutim, vjetar će utjecati
na strijele gotovo jednako kao i na mete.
"Kolika je udaljenost, stari oče?", upita Nefer,dok je iz tobolca vadio dugu strijelu.Toga jutra Taita je koračao jednom
stranom pravokutnog trokuta uz rub provalije. Zatim je mjerio kut određen metama s druge strane čudnim
rasporedom komada drveta i niti na ploči. Upotrijebio je te metode mjerenja, na način neshvatljiv Neferu kako bi
izračunao udaljenost do druge strane ponora.
"Stotinu i dvadeset sedam lakata", reče mu Taita.
Nefer pridoda tu informaciju vlastitom proračunu brzine i smjera vjetra. Zatim zauzme stav za gađanje na rubu
litice. Meren stane pokraj njega s lakim konjaničkim lukom u ruci.
"U ime Horusa i boginje", molio se Nefer, "počnimo!"
Oni odapeše strijele u istom trenutku. Neferova strijela odletjela je previsoko i zabila se u skele. Merenova strijela
uspinjala se pod oštrijim kutom. Kad je na vrhu putanje usporila, vjetar je skrene ulijevo, i ona se poče spuštati
prema nizu svinjskih mjehura. Pogodila je sredinu mete, i čuli su kako meta puca, nestajući kao da je odnesena
magijom. Gledatelji radosno uzviknuše, a sudac proglasi pogodak, ali Meren promrmlja stavljajući drugu strijelu.
"To je bila slučajnost."
"Prihvatit ću sve takve slučajnosti koje imaš u tobolcu", reče mu Nefer.
"Bak-her, brate, bak-her? “
Ponovno su nategnuli lukove i izbacili strijele, no, ovog puta Merenova padne ispod mete, odbivši se od stijena litice.
Nefer promaši mjehur s desne strane za pola lakta, te prokle Seta zbog vjetra koji je poslao.
Za razliku od sulica, pravila Crvene ceste nisu ograničavala broj dozvoljenih strijela. Jedini uvjet bio je da ih od
početka moraju nositi na kolima, pa je trebalo odlučiti između težine i broja.
Obojica su ponijeli po pedeset strijela,ali jedna od Neferovih dugih strijela težila je dvostruko više od Merenovih.
Gađali su još dva puta i promašili. Taita je pratio vjetar i let svake strijele.Prikupio je sve svoje moći da bi osjetio
snagu i brzinu izdajničkog vjetra. Skoro ga je mogao vidjeti, njegov tok i jačinu, poput struja u bistrom potoku.
"Ciljaj na isto mjesto", naredi Neferu, "ali čekaj moju naredbu."
Nefer zategne luk do kraja i pričeka, iako je svaki mišić njegove desne ruke drhtao. Taita je čitao vjetar, postao
njegov dio, osjećao ga u dubini svojeg bića.
"Sad!", šapne, a strijela jurne preko praznine i zaleluja na hirovitim strujama. Zatim se smiri poput sokola i krene
prema meti. Mjehur pukne kad ga je pogodila, a gomila stade urlati.
"Sljedeći", naredi Taita i Nefer zategne luk, te nacilja visoko i desno od drugog mjehura.
"Sad!" šapne Taita. Činilo se da starac kontrolira let strijele snagom volje. U zadnjem trenutku prije no što je udarila,
zapadni vjetar pokuša je skrenuti, ali ona ostane na putanji i još jedan mjehur glasno pukne.
"Sljedeći. Ciljaj!" Taita će.
"Čekaj!" i trenutak kasnije: "Sad!"
Ovaj put, strijela je jedva dodirnula mjehur, ali on se zanjiše u stranu. Nefer izbaci novu strijelu na Taitinu naredbu i
promaši za cijelu njenu duljinu. Napor od zatezanja velikog luka bio je prevelik, i desna ruka ga zaboli, dok su mu se
mišići grčili sami od sebe.
"Odmori se", naredi Taita. "Uzmi Lostrisin periapt u desnu ruku i opusti se."
Nefer ostavi luk i stane pognute glave u položaju molitve, sa zlatnim amuletom u desnoj ruci. Osjeti kako mu se
snaga vraća u ruku.Meren je još gađao manjim lukom.Bol zbog slomljenih rebara skoro ga presavije i znoj izbije na
njegovom blijedom licu.U tom trenutku gomila na vrhu litice počne se komešati i osvrtati prema terasi.
Netko vikne: "Dolaze!" i povik se prenese, dok vikanje nije postalo zaglušujuće.
Nefer podigne glavu i ugleda kako dolaze prva kola, ocrtavajući se na obzorju. Bila su dovoljno blizu da prepozna
Daimiosa za uzdama, sa zlatnom kosom što je vijorila na vjetru.Iza njega dođoše druga kola progonitelja, poređana u
kolonu. Začuje kako vozači viču konjima u daljini i grmljavinu kotača na grubom terenu.
"Ne gledaj ih", naredi mu Taita. "Ne misli o njima. Misli samo o meti."
Nefer okrene leda koloni vozila i podigne luk.
"Nategni i čekaj!" reče Taita. Vjetar je popustio.
"Sad!"
Strijela sigurno poleti preko ponora i četvrti mjehur pukne. Nefer uzme novu strijelu, a zatim stane, osjećajući očaj u
srcu.Vrtlog prašine pojavi se iz pustinje i zakloni liniju meta. Zavjesa od prašine i pijeska zaklonila je pogled i zadnji
mjehur nestane u njoj.Visoko na brdu iza njih vozači kola uzviknuše trijumfalno i Nefer začu Daimiosov glas iznad
urlanja vjetra.
"Sada moraš stati i boriti se sa mnom, Nefer Seti!"
"Još jedna meta prije no što prodeš ispit", vikne Socco. "Pripremi se."
"Nema mete", prigovori Nefer.
"Volja Bezimenog boga", reče mu Socco. "Moraš joj se pokoriti."
"Tamo!" vikne Taita.
"Tamo se vidi volja veće i snažnije boginje!" Pokaže preko ponora u neprozirni oblak žute prašine. Poput čepa koji
izranja iz dubina mračnog jezera, mjehur je doletio na vrh oblaka, lepršajući na vrućem zraku, dok je ispod njega
visjela prekinuta uzica.
"Sad, u ime boginje Lostris!" vikne Taita Neferu. "Ona nam jedina može pomoći."
"U ime boginje!", vikne Nefer, zategne luk i izbaci strijelu prema sitnom balonu nošenom olujom. Strijela se penjala
sve više i više, i kad se činilo da će promašiti, mjehur naglo stade ponirati da je susretne. Oštri vrh strijele ga probije i
on pukne, odletjevši poput krpe na vjetru.
"Pogodak!" proglasi Socco.
Nefer baci luk i potrči do kola.Meren je jurio za njim, pazeći na ozlijeđena rebra, a gomila je navijala kad su konji
poskočili. Iza njih, krikovi potjere postali su frustrirani i ljuti, ali Nefer se nije osvrtao. Tisuću koraka ispred, viseći
most bio je razapet od litice do litice iznad strašnog ponora, ali prije njega, morali su proći vatru.
Shabako je bio sudac za prelazak mosta. Čim su Nefer i Meren prošli gađanje sulicama, odjurio je tamo na konju.
Sada je bio na sljedećoj stanici kod mosta. To je bila najvažnija faza čitave Crvene ceste. Novaci su mogli birati. Mogli
su odbiti da prođu kroz zid od vatre kako bi stigli do mosta. Umjesto toga, mogli su ići duljim putem i prijeći
prepreku niže u dolini gdje su se litice blago spuštale.Međutim, to je stazi dodavalo skoro dvije lige. Shabako je
stajao na početku mosta i gledao kako Neferova kola napuštaju zadnju točku i jure prema njemu, bježeći od
potjere.Shabako je suosjećao sa svojim faraonom. Međutim, njegova vjernost Crvenom bogu bila je još veća. Iako je
svim srcem želio da Nefer uspije, nije se usudio pomoći mu.To bi bilo protiv svete zakletve i ugrozilo bi njegovu
besmrtnu dušu. Promotrio je ogradu. Njegovi ljudi klečali su uzduž sa zapaljenim bakljama. Ograda je bila dvostruko
viša od čovjeka, načinjena od bala sušene trave koja lako plane na vrućem suhom vjetru. Bila je sagrađena u
polukrugu, pri čemu je svaki kraj završavao na rubu litice. Čuvala je prilaz mostu. Nije bilo okolnog puta. Da bi stigao
do početka mosta, novak je morao proći kroz nju.
Oklijevajući, Shabako naredi ljudima da zapale vatru. Oni potrče uzduž ograde, vukući zapaljene baklje po dnu
ograde. Odmah je prihvatila vatru i pretvorila se u visoki zid strašnog purpurnog plamena i tamnog dima.
Nefer vidje kako se ispred njih podiže vatreni zid i njegov duh se pokoleba iako je to očekivao.Brinuo je za konje koji
su već toliko izdržali. Gledao je Krusove uši i spazio kako se trzaju od uzbuđenja kad je namirisao dim i ugledao
plamenove,kako skaču na vjetru.Nedaleko iza sebe začuje Daimiosovo zadirkivanje.
"Kreni duljim putem, Nefer Seti. Vatra je prevruća za tvoju nježnu kožu."
Nefer ga je ignorirao i proučavao vatreni zid.Nije bilo slabe točke koju bi mogao vidjeti, ali najbliži kraj je zapaljen
prvi i vatra je tamo gorjela brže i jače. Dok je gledao, teška bala suhe trave ispadne iz zida i ostavi uzak prolaz kroz
koji je mogao vidjeti obrise mosta. Krenuo je prema prolazu i rekao Merenu.
"Pokrij glavu!"
Ogrnuli su se kapuljačama i polili vodu iz mješina preko sebe, vlažeći svoje chitone i kapuljače.
"Spremi poveze za oči", reče Nefer Merenu.
Sada su bili tako blizu da su osjećali vrućinu, a Krus se poče trzati od plamene barijere što se ispriječila pred njim.
"Zajaši!", naredi Nefer i oni se po rudu dovukoše do konjskih leđa i zajahaše ih. Nefer se istegne preko Krusovih leda
i mirno mu progovori.
"U redu je, dragi. Poznaješ povez. Znaš da te neću povrijediti. Vjeruj mi, Krus! Vjeruj mi!"
On pokrije oči konja debelom vunenom krpom, te ga usmjeri koljenima prema uskom prolazu u vatrenom zidu.
Vrućina pokulja na njih u valu. Njihova vlažna odjeća se pušila i Nefer osjeti kako mu se na rukama stvaraju plikovi.
Vrhovi Krusove grive su pocrnjeli i izgorjeli. Ali, oba konja snažno su trčala. Oni udariše u zid od goruće trave koja
eksplodira oko njih. Nefer osjeti kako mu se oči kuhaju u dupljama. Čvrsto ih zatvori i jače potjera Krusa. Izletješe na
drugu stranu. Nefer pogleda natrag ispod ruke i vidje kako Daimios usmjerava kola u prolaz koji su napravili.
Daimiosovi konji nisu imali poveze, i vidjeli su plamenove. Počeše se povlačiti i propinjati kako bi izbjegli užas pred
sobom.
"Daimiosovi konji su se uplašili!", vikne Nefer Merenu koji je sjedio na leđima Dov.
"Sad imamo priliku!"
Jurnuli su prema početku mosta, te usporili konje.
"Ostavi povez!", naredi Nefer. "Ne daj im da vide ponor."
Širina mosta bila je takva da kola nisu mogla prijeći, isto tako, nije mogao podnijeti njihovu težinu. Morali su
rastaviti vozilo prenijeti ga prijeko. Dok je Meren odvezivao konje, Nefer uze malj i poče skidati kotače. On uzme
jedan, a Meren drugi. Potrčaše prema mostu.Most se blago njihao na vjetru. Nije bio dovoljno širok za paralelni
prelazak dvojice ljudi. Nefer bez oklijevanja potrči uskim putom, a Meren gaje slijedio.Most se kretao ispod njih
poput palube broda na moru, ali oni uskladiše kretanje, gledajući na drugu stranu, a nikako provaliju punu oštrih
stijena koja je zjapila pod njima. Stigli su prijeko, bacili kotače i vratili se natrag.
Plamenovi na ogradi još su bili prejaki za Daimiosa, iako je ovaj bičevao konje i psovao ih.
Bacili su mješinu s vodom, zadnje strijele i ostalu nepotrebnu opremu i podigli trup kola. Donijeli su ga do mosta,
dok je vjetar pobjednički vijorio njihovim pletenicama na krajevima dugih štapova. Svaki korak trajao je poput
života, ali ipak su stigli na drugu stranu, ispustili trup i potrčali natrag. Nefer uzme rudo i stavi ga na rame, dok je
Meren istovremeno uzeo ham i mačeve. Ponovno su prešli preko mosta. Sada su ostali još samo konji.
Kad su krenuli natrag, vidješe da plamenovi zamiru, ali na tlu se nalazio debeli sloj pepela koji je još uvijek isijavao
vrućinu. Rastafa, jedan od progonitelja, prisili svoje konje bičem i prijetnjama da krenu preko pepela, ali nakon
nekoliko koraka koža na nogama im je izgorjela i pojavilo se sirovo crveno meso. Okrenuli su se unatoč vozaču,
njišteći i ritajući se od bola.
Nefer povede Merena natrag na most koji se njihao pod njima. Stigli su do konja. Dov i Krus stajali su strpljivo,
povezanih očiju.
"Prvo povedi Dov", naredi Nefer. "Ona je mirna."
Dok je Nefer čekao s rukom oko Krusovog vrata, Meren je doveo Dov do početka mosta. Osjećala je kako se miče
ispod nje, podignula glavu i prestrašeno zarzala. Meren joj je tiho govorio. Polako, ona načini još jedan korak i
ponovno stane.
"Ne požuruj je", vikne mu Nefer. "Neka ide vlastitim tempom."
Korak po korak, Dov je stigla do sredine mosta. Tamo se ukoči i počne drhtati raširenih nogu. Meren joj pomiluje
čelo i šapne nešto, te ona ponovno krene. Stigla je na drugu stranu, sišla s mosta, osjetila čvrsto tlo pod nogama,
zanjištala i zatresla glavom od olakšanja. Još uvijek zaustavljen gorućom preprekom, Daimios vikne.
"Preveli su jednog konja. Moramo ih zaustaviti. Rastafa, daj mi konje. Ionako su već obogaljeni. Prevest ću ih prijeko,
makar ih ubio."
Nefer pogleda natrag i vidje kako Daimios kreće preko vrućeg pepela. Pepeo je dopirao konju do koljena, i jadna
životinja posrne i skoro padne, ali Daimios je natjera naprijed uz kišu iskara i smrad zapaljene dlake i mesa. Teško
ranjeno biće prenese ga prijeko, te padne čim je stiglo do čistog tla. Daimios skoči s konjskih leđa, izvuče mač i zaleti
se prema Neferu. Nefer potegne vlastiti mač i dovikne Merenu.
"Vrati se i prevedi Krusa. Ja ću zadržati ovo kopile."
Stane naprijed da dočeka Daimiosa koji je napadao. Dočeka njegov udarac mačem i oštrice se ukrstiše. Daimios
ponovno zamahne prema njegovoj glavi. Nefer dočeka i drugi udarac, te uzvrati, prisilivši ga da uzmakne. Imao je
jedan trenutak da pogleda natrag i vidje kako Meren već vodi Krusa na most. Krus je osjetio kretanje pod kopitima,
zabacio glavu i pokušao se vratiti.
"Hajde, Krus!", vikne mu Nefer, i na zvuk njegova glasa konj se umiri i polako stane na daske.
Daimios ponovno napadne i Nefer se potpuno usredotoči na njega. Izveo je brzu seriju uboda prema Neferovom
vratu i grudima, a kad je ovaj blokirao, on zareže nisko prema nožnim člancima.Nefer skoči iznad sjajne oštrice i
napadne Daimiosovo izloženo rame. Dodirne ga i vidje kako se na tamnim, nauljenim mišićima pojavljuje krv. Ali,
Daimios nije osjećao plitku ranu. Napadne ponovno svom snagom. Izmijenili su nekoliko udaraca i obrana, a zatim
se Daimios povuče i okrene ulijevo, pokušavši doći iza Nefera i odrezati mu put prema mostu.Nefer ga ponovno
napadne i prisili da popusti. Trenuci su prolazili i Nefer vidje kako plamenovi umiru i ograda se gasi. I drugi
progonitelji sišli su sa svojih kola i skakali preko pepela da se pridruže borbi.
"Opkolite ga i posijecite!", vikne im Daimios dok su stizali.
Nefer pogleda natrag i vidje daje Meren doveo Krusa daleko na sredinu mosta. Ždrijebac je drhtao i znojio se
osjećajući kretanje dasaka ispod svojih kopita, ali nije mogao vidjeti strašnu prazninu ispod sebe. Ostali progonitelji
stigoše, vadeći mačeve i vičući na Nefera.
"Sad ćemo ti gurnuti pletenicu u tvoju kraljevsku guzicu."
Nefer se brzo povuče prema mostu. Sada su mogli stići do njega samo jedan po jedan, i povici zamukoše. Zastali su u
grupi ispred ulaza na most.
"Porezao me", reče Daimios. "Idi za njim, Rastafa, dok povezem ranu."
Zubima otkine vrpcu sa svoje tunike i zaveže je preko plitke rane. Rastafa istovremeno dotrči do mosta. Bio je bradat
i mrk, ljutitog pogleda, velik čovjek brz poput lasice.Lako je balansirao na pomičnom tijelu mosta i pokušao ubosti
Nefera u vrat, nadirući tako snažno da se ovaj morao povući. Krus je čuo sudar oštrica i vikanje u neposrednoj
blizini, te se propne, buneći se. Most poskoči ispod njega i u jednom strašnom trenutku činilo se da će ždrijebac
izgubiti ravnotežu i prevrnuti se, ali nekim čudom, on se spusti na sve četiri, drhteći na mostu koji se divlje njihao.
Rastafa posrne i nagne se nad rub provalije. Mahao je rukama boreći se da vrati ravnotežu. Nefer mu se brzo približi
i ubode ga ispod podignute ruke. Brončana oštrica klizne između rebara i utone duboko u tijelo. Rastafa ga pogleda s
blagim iznenađenjem i reče.
"Boli, za ime Seta, boli!"
Nefer izvuče mač. Rastafina krv pokulja za njim. Pljujući crvenu tekućinu, prevrne se natrag i nestane u bezdanu,
raširenih ruku i nogu. Divlje je vrištao, a glas mu je slabio sve više dok nije naglo prestao, udarivši o stijene na dnu.
Njegovi suborci su oklijevali na početku mosta, potreseni užasom pada u smrt, neodlučni da krenu dalje. Nefer
iskoristi taj trenutak da se okrene i pomiluje Krusa po drhtavim slabinama.
"Mirno, Krus. Tu sam. Kreni!"
Krusa smiri njegov glas i on poče koračati naprijed, korak po korak.
"Hajde, Krus, hajde." Bili su skoro na pola puta kad Meren vikne.
"Iza tebe, brate!"
Nefer se okrene baš na vrijeme da dočeka sljedećeg protivnika. Znao ga je po reputaciji. Bio je libijski rob i borio se
za svoju slobodu. Neustrašivo je trčao niz uzak prolaz, ravno na Nefera. Iskoristio je puni zamah svojeg napada i
Nefer je jedva odbio prvi napad. Stajali su sučelice, ukrštenih mačeva, pokušavajući se uhvatiti slobodnim rukama.
Napinjali su se i hrvali, tražeći prednost. Krus začuje novu bitku iza sebe i to ga ubrza. Krene naprijed, prešavši još
nekoliko koraka do sigurnosti udaljenog kraja mosta.
Nefer je gledao čovjeka licem u lice. Zubi su mu bili crni i zašiljeni, a dah mu je smrdio poput trule ribe. Pokušao je
zabiti prljave zube u Neferovo lice, grizući poput psa. Nefer se povuče a zatim ga udari čelom, zabivši vrh svojeg
kožnog šljema u čovjekov nos. Osjeti kako se lome kost i hrskavica i čovjek ga pusti, povukavši se unatrag. Izgubio je
oslonac i zgrabio uže mosta kako bi se spasio, viseći očajnički, nagnut nad ponor. Nefer mu odreže prste kojima se
držao i uže klizne iz krvavih batrljaka. Prevrne se preko užeta i padne, vrišteći i okrećući se u zraku. Činilo se da
pada dugo prije no što se začuo tupi udarac.Iza njega su bila tri čovjeka, predvođena Daimiosom. Zavezao je svoju
ranu i izgledao nepovrijeden. Ali, vidio je što se dogodilo njegovim drugovima i postao je oprezniji.
Nefer ga dočeka, držeći ga na udaljenosti mača, povlačeći se polako, kako se Krus kretao prema drugoj strani.
Iznenada, Meren trijumfalno vikne.
"Prešli smo, Nefer." Začuje Krusova kopita na kamenu.
"Krus je na drugoj strani."
Nefer se nije mogao okrenuti zbog Daimiosove oštrice koja je bljeskala pred njegovim očima, ali vikne.
"Prereži most, Meren, Prereži držače i pusti da padne."
Čuvši to, Daimios odskoči natrag. Pogleda preko ramena i vidje koliko daleko je od ulaza na most. Meren stane iznad
dva debela užeta koja su nosila most. Zareže jedno,i njegov prvi udarac prodre do polovice, a niti se razdvoje uz
oštro pucanje i počnu odmatati poput zmija u parenju. Blijedi užas prošao je Daimiosovim znojnim licem, on se
okrene i potrči zajedno s ostalima niz most. Nefer se okrene i potrči prema Merenu.Stigne na kraj mosta i skoči na
sigurno. Odmah navali na drugo uže, sijekući ga snažnim udarcima. Jedno od užadi se odvoji i cijeli most se naglo
nagne na jednu stranu. Daimios skoči naprijed i dočeka se na čvrsto tlo u trenutku kad je uže popustilo. Most
propadne u bezdan. Daimios ustane i stane na rub provalije, gledajući ih preko praznine. Nefer vrati mač u korice i
mahne mu, zadirkujući ga.
"Pred tobom je dugo jahanje!"
Zatim potrči da pomogne Merenu sastaviti kola. Vježbali su to bezbroj puta pod pažljivim okom Taite. Dok je Meren
podigao jednu stranu trupa, Nefer je gurnuo kotače na osovine i pričvrstio ih brončanim klinovima. Zatim su podigli
rudo i pričvrstili za trup kola. Nefer potroši još nekoliko sekundi kako bi pogledao preko provalije. Kroz zadnje
pramenove dima vidje kako se Daimios i preživjeli progonitelji već penju na kola i kreću uzduž linije klanca koja će
ih napokon dovesti do ravnijeg terena.
"Dobili smo dovoljno vremena", Meren je pokušao zvučati samouvjereno, ali prevođenje nervoznih konja preko
mosta teško ga je izmorilo i on pritisne rukama povrijeđenu stranu tijela. Nefer se bojao za njega.
"Možda, ali to ovisi o Crvenom bogu", reče i dodirne periapt za vratom.
Upregnuli su konje u kola, popeli se na njih i krenuli uzduž linije oznaka. Na ovom dijelu puta mogli su ih natjerati na
maksimalan napor, jer su na kraju čekali Khama iz Taurinea i Drossa iz Indusa. Konji će se moći dugo odmarati dok
se njihovi vozači budu ogledavali s dva najozloglašenija mačevaoca u Aartlinoj skupini.Nefer odredi tempo.Oznake
su prolazile u brzoj, pravilnoj sukcesiji.Prešli su zadnji uspon i ispred sebe na kraju duge uske doline, ugledali grad
Gallalu sa širom otvorenim vratima koja su ih čekala. Ali, na ulazu u dolinu, između njih i grada,okupljena u plitkoj
stjenovitoj uvali, nalazila se velika gomila ljudi.Činilo se da su svi građani izišli da gledaju iskušenje mačeva.Jahali su
brzo i čuli žamor gomile kako raste poput zvuka oluje. Kroz masu je prolazila staza označena drvenom ogradom koja
ih je dovela do dva kruga od bijelog kamenja u sredini. Kad su skočili na tlo, sluge preuzeše konje, a Nefer zagrli
Merena.
"Teško si ozlijeđen, brate", šapne mu.
"Nema srama u tome,jer je rana dobivena časno.Smetat će ti.Ne smiješ se suprotstaviti Drossi čistom snagom. On je
brz i jak i nosi oklop. Bježi od njega dok ti ne dođem u pomoć."
Razdvojili su se i otišli svaki u jedan krug.
Nefer se zaustavi na liniji bijelog kamenja i pogleda ratnika u sredini. Khama iz Taurinea bio je potpuno oklopljen.
Da su Nefer i Meren htjeli istu zaštitu, morali bi je nositi na kolima od početka, ali težina oklopa bi iscrpila čak i
Krusovu snagu. Nefer je proučavao svojeg protivnika s ruba kruga. Khamin šljem bio je strašna maska s raširenim
krilima iznad ušiju, a štitnik za nos orlov kljun. Oči koje su sijale ispod maske bile su neljudske i nepomirljive.
Njegove grudi bile su zaštićene brončanim prsnikom. Rukavice su mu bile pokrivene zlatnim ribljim ljuskama.Nosio
je mali kružni štit na lijevom ramenu.
"Vrat, zapešće, pazuh, članci i oči", uputio je Taita Nefera. "Sve drugo je pokriveno."
Nefer podigne Lostrisin periapt i omota dugi zlatni lanac oko lijevog zapešća. Zatim podigne vitku zlatnu figuru do
usana i poljubi je. Zakorači preko kamenja i krene prema Khami iz Taurinea. Zaokružili su jednom udesno, zatim u
suprotnom smjeru. Khama iznenada jurne na njega munjevitom serijom uboda i udaraca koje gotovo nije bilo
moguće pratiti okom. Nefer nije očekivao toliku brzinu, s obzirom na težinu njegova oklopa. Morao je primijeniti svu
svoju vještinu i snagu da ga zadrži,ali ipak zadobije kroz kožni oklop porezotinu preko rebara. Osjeti kako mu vruća
krv teče niz bok kad su se razdvojili i ponovno počeli kružiti.
Masa oko njih urlala je poput olujnog mora, ali u kratkom zatišju kad su se razdvojili on začuje Merenov krik bola iz
drugog kruga. Bio je povrijeđen, i to vrlo teško, sudeći po zvuku. Trebao je Neferovu pomoć, život mu je vjerojatno
ovisio o tome. Ali, i Neferov život bio je u strašnoj opasnosti, jer nikada nije sreo protivnika kakav je bio Khama. Čak
niti Taita nije uspio pronaći u njemu neku slabost, ali kad su se ponovno sukobili, Nefer primijeti sitnu grešku. Kad je
Khama zadavao niski udarac okrenutom rukom, otvarao je desnu stranu na trenutak i gurao glavu naprijed. Bio je to
nespretan pokret, u neskladu s njegovim inače gracioznim stilom. Nefer je znao da neće dugo izdržati. Zmija je
jednostavno bila previše vješta i moćna za njega. Odluči staviti sve na kocku i ponudi mu desni bok.
Khama poput guje krene niskim udarcem, izložene prednje strane tijela i glave. Spreman na to, Nefer izmakne bok i
mač zareže rub chitona. Zlatni periapt je zablistao kad se okrenuo na svojem lancu, i Nefer ga zavrti kao praćku,
koristeći lanac za ubrzanje hica. Pogodio je otvor za oči u Khaminom šljemu i oštri metal zareže duboko u jabučicu.
Khama ustukne dok mu je mješavina očne tekućine i krvi tekla niz zlatnu masku. Bio je zaslijepljen i pometen od
boli, pokušavajući skinuti šljem kako bi došao do probijenog oka. Kad se obod šljema podigao i izložio njegov vrat,
Nefer zabije mač iznad Adamove jabučice. Vrh se zakrenuo prema gore i probio mozak.Khama raširi ruke padajući.
Bio je mrtav prije no što je njegov oklop tresnuo o tvrdu zemlju. Nefer stavi svoju sandalu na njegov vrat i svom
snagom izvuče mač iz protivnikove glave.
Ostavi leš da leži i istrči iz kruga, omotavajući lanac periapta oko zapešća. Pokušao je stići do drugog kruga u kojem
je Meren bio u smrtnoj opasnosti, ali masa ga je kočila. Zamahne mačem da raščisti put i gledatelji se odmaknuše.
Vidje da je Meren izgubio svoje oružje i oblino krvari iz strašne rane na desnoj strani i reza koji mu je skoro odsjekao
uho, koje je visjelo niz obraz na tankoj traci kože. Nekako je uspijevao izmaći Drossi povlačeći se frenetično. Drossa
se smijao, tuleći poput bika koji uživa u ubijanju; zvuk je jezivo odjekivao u njegovom ratnom šljemu. Tjerao je
Merena u položaj u kojem će mu zadati konačni udarac, uživajući u tome. Njegova leđa bila su okrenuta Neferu. Ovaj
skoči na njega i nacilja mačem kroz spojeve oklopa. Drossa osjeti opasnost instinktom divlje životinje, i okrene se da
ga dočeka, a Neferov ubod pogodi u metalni dio oklopa i odbije se od Drosse.Ovaj zamahne mačem prema Neferovoj
glavi. Nefer se sagne i izmakne. Počeše kružiti jedan oko drugoga. Meren uoči priliku i stane da podigne svoj mač, ali
Drossa skoči na njega. Meren posrne natrag od slabosti i padne. Drossa izbaci mač iz kruga i pritisne nogom Merena
o zemlju.
"Gle,moćni faraone,kojeg se boji cijeli svijet,imam tvojeg ljubavnika." Zamahne kao da će mu odrubiti glavu, ali stane
u zadnji čas.
"Da ti dam njegovu glavu? Poklon za kralja."
Nefer osjeti divlji bijes i navali na Drossu. Osjeti ubod oštrice na stegnu, i to ga otrijezni. Poskoči unatrag i shvati da
se Drossa igra s njime, izvlačeći iz sukoba zadnju kaplju sadističkog užitka.
Drossa je bio zabavljač. A gomila je voljela njegov nastup. Urlali su od oduševljenja. Iznenada, Meren zgrabi Drossin
članak s obje krvave ruke i pokuša ga baciti na tlo.Drossa posrne, opsuje i oslobodi nogu, ali za trenutak je bio izvan
ravnoteže. Nefer zgrabi priliku i napadne. Ciljao je u vrat, u prorez između šljema i oklopa. Drossa se okrene i vrh
Neferovog mača ponovno zazvoni na metalu. Propustio je priliku, ali je uspio otjerati Drossu od njegove žrtve. Meren
se nekako podigne na noge i otetura iza Nefera, koristeći ga kao zaklon. Opet su kružili, i Nefer osjeti kako hladni dah
očaja podiže dlake na njegovim rukama. Znao je da mu čovjek poput Drosse neće dati novu priliku. U očaju, ponovno
pokuša periaptom, zavrtjevši ga na lancu i ciljajući otvore za oči na Drossinom šljemu. Ali, Drossa spusti glavu i
zlatni amulet se odbije od šljema. Da nije bio na lancu, Nefer bi ga izgubio, ali ovako ga je uspio ponovno namotati na
ruku.
"To nije oružje, nego igračka", nasmije se Drossa prezirno.
Kružili su i napadali. Drossa se kretao lako, a Nefer je morao paziti na Merena. Nije mogao napasti i ostaviti prijatelja
nezaštićenog. Drossa ih je tjerao kao što pas ovčar tjera ovce, gurajući ih prema liniji bijelog kamenja. Želio ih je ubiti
na spektakularan način kako bi zadovoljio masu i povećao vlastitu reputaciju.
"Progonitelji!", netko krikne i sve se glave okrenuše prema grebenu na ulazu u dolinu.
Daimiosova kola ocrtavala su se na obzorju. U očajničkoj želji da se osveti za poniženje kod mosta, tjerao je konje
divljački i prestigao ostatak svoje grupe. Jurnuo je prema gomili punom brzinom.
"Pripadaš meni, moćni Egipte!" Drossa je izazivao Nefera.
"Neću dati da skorojević poput Daimiosa dobije tvoju pletenicu."
Približavao se zlokobno i Nefer vidje ledenu odlučnost u blijedim očima koje su ga gledale kroz uske proreze. Nefer
šapne Merenu.
"Ako padnem, spasi se. Iziđi iz kruga."
"Ne, faraone, vozit ću se s tobom kao tvoj kopljonoša na putu u raj", reče Meren, a snaga ga napusti.
Noge popustiše ispod njega i on krvareći padne na tlo.
Drossa ugrabi priliku i jurne na Nefera poput lavine. Njegov je mač udarao po Neferovoj očajničkoj obrani poput
kovačevog čekića po nakovnju. Svaki je udarac ranjavao Neferovu desnu ruku sve do ramena i ovaj shvati da neće
dugo izdržati. Gledao je Drossine oči kako bi predvidio udarce i spazio kako se sužuju i sjaje dok se spremao za
smrtonosni udarac. Došao je s visoka, poput groma, i Nefer je mogao jedino podignuti svoj mač kako bi ga presreo.
Znao je da ga neće odbiti ili zaustaviti jednom rukom, jer bio je previše snažan. Zato učvrsti svoju desnu ruku
uhvativši njen zglob lijevom šakom, šakom koja je držala zlatni periapt.
Dva mača se sudariše snagom koju bronca nije mogla izdržati. Obje oštrice se slome i odlete izvan kruga bijelog
kamenja. Obojica su bili razoružani, i jedan trenutak promatrali su se zapanjeno. Nefer se prvi pribere i baci dršku
mača prema Drossinoj glavi. Ovaj se instinktivno sagne. Nefer ga napadne i borci se zgrabe prsa o prsa. Vrtjeli su se
u obje strane, poput para plesača u hramu, pokušavajući baciti jedan drugoga na tlo. Drossa je nemilosrdno
progurao svoje ruke ispod Neferovih pazuha i obuhvatio ga u medvjeđi zagrljaj. Poče ga snažno pritiskati na svoj
brončani oklop. Nefer se našao u zraku, ne znajući što da učini. Nije imao nikakvog oružja osim periapta.
Zadnjim snagama uspije prebaciti zlatni lanac preko Drossinog šljema. Omota ga oko oba zapešća i povuče prema
dolje, sve dok nije pronašao prolaz do Drossinog vrata.Stane potezati lanac, osjećajući kako se zlatne karike usijecaju
u meso. Drossa zastenje, popusti stisak i podigne obje ruke da se oslobodi. Uhvati Nefera za zapešća i pokuša ih
odmaknuti od svojeg vrata, ali to pojača snagu rezanja lanca. Nefer vidje kroz otvore šljema kako se Drossine
izbuljene oči pune krvlju. Još jače uhvati lanac i potegne po protivnikovom vratu. Drossa poče grgljati, a žila mu
pukne u jednom oku, obojivši ga u crveno poput zrele jagode. Još uvijek držeći Nefera za ruke, on padne na koljena.
Nefer okrene zapešća stišćući lanac dok nije osjetio kako prolazi kroz hrskavicu. Drossin dah izleti iz prerezanog
dušnika. Nefer potegne ponovno i lanac dopre do kosti.Krv pokulja u debelom mlazu ispod oboda šljema.Nefer se
pribere i prikupi svu preostalu snagu.Lanac pronađe spoj između dva kralješka u Drossinom vratu i prođe kroz
njega.Drossina glava u šljemu odskoči od ramena i zakotrlja se krugom.
Dok je teturao natrag, Nefer začuje suca kako viče: "Prošao si!", te stavi krvavi lanac oko glave.
Pogleda preko glava poludjele gomile prema brdu. Daimiosova kola bila su na pola puta, dolazeći ravno prema
njemu u punom galopu. Nefer stane iznad Merena.
"Možeš li ustati?",upita,ali kad se Meren pokušao podići na noge, one popustiše pod njime i on se prostre po zemlji.
Nefer ga podigne za jednu ruku,drugu mu stavi iza vrata. Uspravi ga na noge, uhvati ga iza koljena i podigne
nepokretno tijelo sa zemlje, stavivši ga na svoja ramena tako da mu je glava bila iza leda. Meren je bio težak čovjek, a
Nefer skoro potpuno iscrpljen, na kraju snaga. Doteturao je s njime do kola i spustio ga na pod.Na trenutak se
zadihano nasloni na kotač i pogleda iza sebe. Daimios se spustio niz strminu i bio udaljen manje od stotinu koraka,
brzo se približavajući. Nefer je mogao vidjeti trijumfalan izraz na njegovu licu. Nagnuo se naprijed i ošinuo dugim
crnim bičem svoje konje, tako da su poskočili i jurnuli još brže.Kola drugih progonitelja slijedila su ga niz
strminu,njih šestero.Nefer odbaci svaku pomisao da im se može suprotstaviti. U svojem trenutnom stanju ne bi
pobijedio niti Daimiosa.Morao je bježati. Omotao je uže oko Merenovog tijela provukavši ga ispod pazuha i
pričvrstio ga za pod kola. Zatim se popeo gore i stao iznad njega.
"Pustite ih!" vikne slugama koji su držali glave konja. Oni ih pustiše i maknuše se s puta.
"Hajde, Dov! Hajde, Krus!" pozove ih i udari uzdama njihova sjajna leđa.
Oni poskoče i gomila se razmakne.Usmjerio im je glave prema otvorenim vratima grada i potjerao u galop.Meren
zastenje ispod njegovih nogu kad su kola poskočila i zanijela se,a Nefer pokuša izbjeći neravan teren.Iza sebe začuje
pucanje biča, okrene se i ugleda Daimiosa kako se približava. Bičevao je svoje konje i vikao na njih, ali Dov i Krus su
održavali razmak. Nefer pogleda naprijed i procijeni koliko još ima do kraja.Do vrata Gallale bilo je još manje od pola
lige. Već je mogao vidjeti vijence od palmina lišća koji su ukrašavali zidove i stupove od crvenog kamena na ulazu.
Ali, trenutak nepažnje mu se osvetio. Njegov kotač udari o kamen na rubu staze i vozilo odskoči i zanese se ispod
njega. Skoro se prevrnulo, ali Krus se vrati na put i pomogne mu da ga ispravi.Okrene se i vidje da ga je greška skupo
koštala, jer Daimios se približio za stotinu koraka.Bio je na dometu sulice, i Nefer spazi kako poseže za njima i omata
vrpcu oko zapešća. Nije znao što da učini. Sve svoje sulice već je potrošio. Ostavio je luk kod ponora, a zadnji mač
slomio se u borbi s Drossom. Nije imao čak niti svoj bič. Njegova jedina obrana bila je brzina. Vikne konjima."Hajde,
Dov! Hajde, Krus!"
Konji zastrižu ušima kad su ga čuli,njihova kopita bubnjala su po tvrdoj zemlji, a kotači su cviljeli, jer se čak i Taitino
crno ulje počelo sušiti. Zatim začuje i zvuk drugih kopita koji se miješao sa zvukom Neferovih konja.Kad je pogledao
natrag,Daimios je bio još bliže.Njegovi konji bili su krvavi od bičevanja. Daimios izbaci sulicu. Nefer vidje kako
napušta njegovu ruku i leti poput otrovnog kukca. Instinktivno se sagnuo kad je sulica udarila u pod pokraj njegove
desne noge.
"Hajde, dragi moji!" Glas mu je postao vrlo uzbuđen, i konji su to primijetili.
"Dajte sve od sebe!"
Krus pronađe još snage u svojem velikom srcu i povede Dov sa sobom. Počeli su odmicati od Daimiosovih
pretučenih, krvavih konja.
"Vucite, svinje!", vrištao je Daimios. "Vucite, ili ću vam oderati kožu!"
Dok je njegov dugi bič pjevao, pratio je Nefera kao da nevidljivo uže povezuje dva vozila.Zgrabi drugu sulicu. Kad je
zamahnuo rukom, Nefer vješto procijeni trenutak i zategne uzde. Kad je sulica bila u zraku, Dov se nagne na Krusa i
oni se lagano zanesu dovoljno da projektil proleti kraj Neferovog ramena. Ali to ih je usporilo,i Daimios uzme svoju
zadnju sulicu.Sad je bio blizu, vrlo blizu. Nefer ga je promatrao s očajem, pripremivši se za novi manevar.
U trenutku kad je Daimios zabacio svoje desno rame, Nefer usmjeri konje na drugu stranu.No, sulica je ostala u
Daimiosovoj ruci,izbačaj je bio varka. Ponovno podigne sulicu i spremi se za izbačaj.Nefer je bio prisiljen naglo se
okrenuti ili napustiti stazu i prijeći na neravan teren pun kamenja. Promijenio je kut, a ovaj put Daimios nije ciljao
njega, već Dov, čiji je bok bio izložen zbog okreta. Sulica je pogodi visoko u rame.Prereže kožu i zabije se u mišić, ali
udari u kost, što spriječi da prodre do vitalnih organa. Nije to bio smrtonosni pogodak, već usporavajući, jer glava
sulice je bila nazubljena i visjela je niz njen bok, otežavajući joj svaki korak. Naprezala se svim snagama, ali više nije
mogla držati korak s Krusom.Njena krv prskala je po Neferovim nogama. Mogao je osjetiti kako se kola usporavaju.
Njegovo bodrenje nije imalo učinka. Daimios jurne naprijed i Nefer ugleda krajičkom oka kako se glave njegovih
konja izjednačuju s kotačima. Daimiosov trijumfalni promukli glas vikao mu se gotovo u uši.
"Gotovo je, Nefer Seti. Sad te imam."
Nefer okrene glavu i pogleda ga. Daimiosove usne bile su iskrivljene u strašnu grimasu. Izbacio je svoju zadnju sulicu
i ostavio bič, ali zato izvuče mač. Koliko još do vrata? Mislio je Nefer. Manje od pet stotina koraka. Tako blizu, tako
blizu.Ali, ipak predaleko.Instinktivno pogleda krov hrama.Bio je napučen sitnim ljudskim likovima, i među njima,
baš na mjestu gdje je očekivao, ugleda crvenilo Mintakine tunike. Vidje kako ona maše zelenom granom, dok joj se
duga tamna kosa trese poput zastave na sjevernom vjetru. Nagrada iznad svih drugih, pomisli.Njegova ruka pronađe
Daimiosovu sulicu koje je bila zabodena u dno kola.Njezin vrh bio je zabijen duboko.
Nefer snažno povuče i oslobodi ga. Nije imao vrpcu za izbacivanje sulice,ali je podigne i pogleda svog
neprijatelja.Daimiosove oči se suze kad je primijetio oružje u Neferovoj ruci. Podigne mač u obrambeni položaj.
Približi se Neferu i zamahne. Nefer odbije udarac drškom sulice. Kola se odvoje, a zatim ponovno približe i sudare
tako snažno da je Nefer bio skoro izbačen preko ograde i morao se čvrsto uhvatiti za uzde.Daimios zamahne prema
dugom štapu na kojem je vijorila Neferova pletenica,ali ne uspije prerezati čvrsti bambus. Nefer vrati ravnotežu i
zamahne sulicom prema Daimiosu, tjerajući ga.
Sada su dva vozila jurila paralelno. Oni se nagnuše, pokušavajući posjeći i ubosti jedan drugoga.Brončana oštrica
bljesne preko Neferovih grudi i prereže kožu oklopa, iako se pokušao izmaknuti. Osjeti ubod oštrice. Gurne sulicu
prema Daimiosovom licu i odbije ga od sebe. Dov se mučila, dok je sulica još visjela iz njene kože a drška udarala o
njene noge.
Nefer začuje zvuke mnogih glasova, u početku tiho, utopljeno u topot kopita i buku kotača, ali sve glasnije i glasnije
kako su se približavali. Pogleda gore i kroz znoj koji mu se slijevao u oči ugleda vrata, ravno ispred sebe. Gradski
zidovi i krovovi bili su puni ljudi. Učini mu se da čuje Mintakin glas u urlanju gomile.
"Za mene, ljubavi, učini to za mene!"
Možda je to i umislio zbog iscrpljenosti, ali mu ulije novu snagu i on pozove konje, kontrolirajući ih uzdama.Ali, Dov
je posrtala i padala. Daimios dođe ponovno i ovoga puta zamahne na sulicu kojom ga je Nefer pokušao ubosti.
Njegova oštrica prođe kroz dršku na nekoliko centimetara od Neferove šake, ostavljajući mu beskorisni batrljak.
Nefer ga baci u Daimiosovu glavu, ali ovaj se sagne i ponovno zamahne na njega, prisiljavajući ga da se skutri na
rubu kola.
Daimios iskoristi prednost i jurne pred Nefera. Prolazeći, posegne i zgrabi štap na kojem je plesala Neferova
pletenica. Pokuša ga slomiti, ali bambus se savio i izdržao pritisak. Držeći štap u jednoj ruci, Daimios posegne
drugom prema pletenici. Bila mu je na dohvat prstiju, ali istovremeno je držao i svoj mač, pa nije mogao čvrsto
uhvatiti trofej. Ispusti mač i uhvati pletenicu, pokušavši je otrgnuti, ali bambus je bio čvrst i izdržljiv, a pletenica
dobro vezana. Krus i bliži Daimiosov konj galopirali su rame uz rame.Daimios je bio potpuno obuzet pokušajem da
skine svoj trofej sa štapa. Znao je da je Nefer razoružan i ne predstavlja pravu opasnost. Ignorirao je kamena vrata
koja su se nadvijala ispred njega.
"Nagni se!", vikne Nefer Krusu. "Gurni ga ramenom!"
To je bilo ono što su uvježbavali sve mjesece u pustinji.Uz Taitinu pomoć, Nefer je naučio Krusa da zavoli taj ispit
snage, I sad je pritisnuo drugog konja svojim velikim desnim ramenom,izbacivši ga iz ravnoteže.Kola se zanesu
udesno, a vrata su se brzo približavala. Portali su bili stupovi od klesanog crvenog kamena, masivni i prijeteći čak i
nakon stoljeća pustinjskih vjetrova koji su ih oblikovali.
"Riješi ga se!" vikne Nefer Krusu i potakne ga uzdama.
Krus pritisne drugog konja još nekoliko metara. Ovaj je sada jurio ravno u čvrsti crveni zid. U posljednjem trenutku,
Daimios shvati što se događa, uz divlji krik pusti bambus i pokuša vratiti kontrolu nad svojim kolima, ali Krus je
neumoljivo gurao drugog konja prema stupu. Daimios shvati da neće moći zaustaviti kola i izbjeći sudar. Pokuša
skočiti iz kola, ali bilo je prekasno. Oba njegova konja zalete se u kameni stup. U trenutku su bili mrtvi. Nefer je čuo
njihovo posljednje prestrašeno njištanje, lomljavu sudara, pucanje kostiju i kidanje drva. Jedan kotač je bio glatko
odrezan i na trenutak se okretao kraj Neferovih kola. Daimios je poput jedne od svojih sulica bio bačen u zid. Udario
je glavom i lubanja mu pukne poput zrele lubenice. Njegovi jaki bijeli zubi zabiše se u površinu crvenog
kamena,suveniri kojima će se kasnije diviti djeca, te ih prodavati na tržnici.
Nefer uvede Krusa i Dov kroz vrata i uđe u glavnu ulicu grada, iako mu se kotač očešao o zid. Ulica je bila obrubljena
uzbuđenom gomilom. Bacali su na pločnik palmino lišće i cvijeće, pa čak i šalove i pokrivače za glave, te druge
dijelove odjeće. Neferova prva briga bila je Dov. Zaustavi konje, skoči dolje i dojuri do ranjene kobile. Oštrica sulice
bila je zabodena duboko u njeno rame. Jedino ju je Taita mogao sigurno izvaditi, ali on prekine dršku, kako više ne bi
visjela sa strane. Zatim se vrati na kola i uzme uzde. Masa se skupila na ulici i trčala pokraj kola koja su se polako
kretala. Posezali su da dodirnu Nefera, brisali mu krv koja je tekla iz rana niz noge. Krv boga, faraona i ratnika
Crvene ceste pretvorit će krpe u svete relikvije. Histerično su vrištali.
"Moli za nas, moćni Egipte! Faraone!"
"Vodi nas, veliki faraone. Daj da dijelimo tvoju slavu!"
"Zdravo, božanski brate Crvenog boga!"
"Živio tisuće i tisuće godina, Nefer Seti, pravi faraone!"
Na ulazu u forum masa je bila tako gusta da su stražari morali trčati ispred kola i tjerati ih s puta prije no što je Nefer
mogao ući. U sredini foruma, na kamenom pijedestalu stajali su Hilto i Shabako kako bi pozdravili svoju novu braću
ratnike.
Nefer zaustavi izudarana,prašnjava,krvava kola ispod platforme, a dva čovjeka siđu i pomognu mu podići Merena.
Odnijeli su ga u hram boginje Hator gdje ga je čekao Taita. Položili su ga na ležaj koji je Taita pripremio za njega i
stari mag počne odmah raditi. Prvo se prihvati dubokog uboda mačem u slabine. Mervkarine suze padale su na
Merenovo slomljeno i krvavo tijelo i prekrivale rane.
Ratnici Crvene ceste uvedu Nefera u forum. On siđe niz stube, podigne dvije pletenice iz kola i odnese ih na posudu
za žar koja se nalazila u sredini kamenog pijedestala. Klekne ispred njega i izjavi:
"Niti jedan neprijatelj nije stavio ruke na ove znamene naše časti i viteštva."
Podigne ih visoko da vidi cijeli svijet,i progovori jasno i ponosno.
"Posvećujem ih Crvenom bogu!"
Baci pletenice u vatru. Gorjele su brzo. Nefer ustane na noge i, oslabljen zbog rana, zanese se dok je stajao pred
njima.
"Vozio sam se Crvenom cestom. Iako nemam dovoljno godina, potvrdio sam pravo na dvostruku krunu Egipta.
Proglašavam se faraonom. Jedinim pravim faraonom. Neka svatko drugi pokuša uzeti krunu na vlastiti rizik."
Klicali su mu dok su vitezovi Crvene ceste ljubili njegovu desnu ruku i stopalo, te se zakleli na vjernost do smrti i
poslije nje. Nefer podigne desnu ruku da ušutka ljude, ali noge mu popustiše i pao bi da Mintaka nije potrčala
naprijed i uspravila ga. S jednom rukom oko njenih ramena pogleda joj u oči i šapne.
"Učinio sam to za Egipat i za tebe, ljubavi."
Glas mu je bio tako promukao i nizak da ga je jedva čula. Podigne se na prste i poljubi ga u usne, a narod prepozna
ovu gestu kako objavu zaruka. Vikali su dok odjeci nisu uplašili jata golubova na liticama izvan zidova.
 
Plutajući na vodama dviju velikih rijeka,grad je ležao pred njima poput lotosovog cvijeta koji čeka da ga netko
ubere.Njegovi zidovi bili su od pečene opeke,debeli dvadeset sedam lakata i viši od najviših palmi ove plodne i dobro
navodnjene zemlje.
"Koliki im je raspon?", upita Trok Ištara Medejca. "Koliko dugo treba jahati oko zidova?"
"Deset liga, veličanstvo", reče mu Ištar.
"Pola dana jahanja."
Trok se uspravi kako bi bio viši i rukom zasjeni oči.
"Jesu li to legendarna Plava vrata?"
Znao je da je Ištar živio u tom kraljevskom gradu Babilona petnaest godina i naučio mnogo magije ovdje u
Mardukovom hramu. Čak i na toj udaljenosti vratnice su sijale poput golemog dragulja.Prag je bio toliko širok da bi
kroz njih moglo proći deset bojnih kola vozeći jedna do drugih.Izrezbarena cedrova vrata bila su viša od deset ljudi
koji stoje jedan drugome na ramenima.
"Zaista su plava", čudio se Trok.
"Čuo sam da su pokrivena lapis lazulijem."
"Nije tako, veličanstvo." Ištarovo lice izobličilo se u omalovažavajuću grimasu. "To su keramičke pločice. Svaka
prikazuje jednog od dvije tisuće i deset babilonskih bogova."
Trok osmotri okom generala milje zida na svakoj strani Plavih vrata. Na svakih dvije stotine koraka bile su kule
stražare, a masivni zidovi bili su čvrsto poduprti u jednakom razmacima. Ištar je znao što misli.
"Na vrhu zida je staza, dovoljno široka za dvoja kola. Za sat vremena Sargon može njome premjestiti pet tisuća ljudi
na bilo koje mjesto gdje se nalazi napadačka vojska."
Trok prezirno frkne kako bi pokazao da ga to ne impresionira.
"Ipak, svaki zid može biti potkopan. Trebamo samo jedan proboj."
"Postoji i unutarnji zid, božanski faraone", promrmlja Ištar svilenim tonom. "Neprobojan je gotovo kao i prvi."
"Ako ne možemo proći kroz njega, pronaći ćemo put okolo."Trok slegne ramenima.
"Jesu li to vrtovi Sargonove palače?"
Izbacio je svoju bradu ukrašenu vrpcama kako bi pokazao terase koje su se uzdizale u nebo u moćnim galerijama.
Bile su podignute jedna na drugoj tako vješto, poput lebdeće okrenute piramide, da se činilo da jedre kao moćni orao
raširenih krila, slobodan od stega zemlje. Ištar pokaže svojom žilavom, plavo tetoviranom rukom.
"Šest je terasa sagrađeno oko velikog dvorišta, svaka šira od prethodne. Sama zenana ima pet tisuća soba, po jednu
za svaku Sargonovu ženu. Njegovo blago je zakopano duboko u tamnici ispod palače. Napunjena je zlatom do visine
ljudske glave."
"Jesi li vidio ta čuda vlastitim očima?" izazove ga Trok.
"Ne zenanu", prizna Ištar, "ali ušao sam u glavnu prostoriju trezora, i kažem vam iskreno, Kralju-koji-je-bog, da u
cijeloj svojoj vojsci nemate dovoljno teretnih kola da odnesu sve blago koje leži pred vama."
"A ja kažem tebi, Ištare Medejče, da uvijek mogu sagraditi nova kola."
Trok zabaci glavu i nasmije se životinjskim zadovoljstvom.
Put do Babilona bio je jedan dugi trijumf, neprekinut niz pobjeda. Susreli su Rana,Sargonovog najstarijeg sina,na
obalama Bahr al Milhe.Zgnječili su njegovu vojsku između Trokovih i Najinih kola poput dure, i pomeli je u jezero
dok vode nisu postale crvene od krvi, a otečeni leševi plutali od obale do obale.Poslali su Ranovu odrezanu glavu
njegovom ocu, nabodenu na koplje. Lud od žalosti, Sargon je uletio u zamku koju su mu pripremili.Dok se Naja
povlačio pred njime kako bi ga namamio, Trok ga je zaokružio s juga a zatim napao iz pozadine s tisuću bojnih
kola.Kad se Sargon okrenuo kako bi obranio svoju liniju opskrbe, zarobili su ga u sjajan prsten od bronce. Sargon se
uspio probiti s pedeset kola, ali ostavio je dvije tisuće kola i jedanaest tisuća ljudi iza sebe. Trok je kastrirao
zarobljenike, što je trajalo dva dana. I sam je sudjelovao u tom poslu, krvav do lakata poput mesara, okrutno
ismijavajući svaku svoju žrtvu dok im je mahao odrezanih genitalijama ispred očiju. Nakon toga, pustio je da svi
iskrvare do smrti, a njihova krv bila je žrtva Seuetu, gladnom bogu koji je volio takve poklone.Trok je poslao Sargonu
odrezane trofeje, upakirane u sol, u stotinu cedrovih kovčega. Suptilno upozorenje što može očekivati kad on i Naja
stignu do Babilona.
Babilon je bio sagrađen na uskom traku zemlje između dviju rijeka, Eufrata na zapadu i Tigrisa na istoku.U svojem
bezglavom povlačenju, Sargon nije uspio uništiti mostove.U svakom slučaju, bila bi potrebna vojska da se sruše
masivni dokovi od pečene opeke na kojima su mostovi sagrađeni. Sargon je više nije imao.Ostavio je jednu postrojbu
pješaka da brane mostove,ali bili su obeshrabreni,bez bojnih kola za podršku.Nisu dugo izdržali napad dva
faraona.Trok je preživjelima vezao ruke i noge i bacio ih sa sredine mosta u široku smeđu rijeku, dok su se egipatske
trupe rasporedile po ogradi, uživajući u svojim šalama dok su poraženi tonuli. Sada, nešto više od godine dana
otkako su izišli iz Ayarisa, pred njima je ležao Babilon.
"Znaš odbrane, Ištar. Pomogao si stvoriti neke od njih. Koliko će trebati da grad padne?", nestrpljivo će Trok.
"Koliko će mi trebati da probijem zidove?"
"Zidovi su neprobojni, veličanstvo", reče Ištar.
"Obojica znamo da to nije istina", reče mu Trok.
"Uz dovoljno vremena, ljudi i odlučnosti, nema zida koji ne može biti srušen."
"Godinu dana", zamišljeno promrmlja Ištar. "Ili dvije, možda tri."
Ali, njegovo tetovirano lice poprimilo je lukav izgled, a oči su mu bježale. Trok se nasmije i zaigrano uhvati pramen
njegove lakirane, šiljate brade. Zavrtao ju je dok se Ištarovo plavo išarano lice nije iskrivilo od boli, a oči ovlažile.
"Nemoj se igrati sa mnom, čarobnjače. Ti znaš koliko ja volim dobru igru, zar ne?"
"Milost, moćni Egipte", zajeca Ištar. Trok ga odgurne tako snažno da je skoro pao s kola i morao se uhvatiti za ogradu
kako bi se zaustavio.
"Godinu, kažeš? Dvije? Tri? Nemam dovoljno vremena da sjedim ovdje i gledam ljepote i čuda Babilona.Žurim, Ištare,
a ti znaš što to znači, zar ne?"
"Znam, najveći bože. Ali, ja sam samo čovjek, griješan i bijedan."
"Bijedan?!", vikne Trok, unijevši mu se u lice.
"Tako mi Seueta, ti ljigavi šarlatanu, već si mi izmuzao lakh zlata, i što sam dobio za to?"
"Dobili ste grad i carstvo. Nakon Egipta, najbogatije na svijetu. Stavio sam vam ga pred noge." Do sada je poznavao
Troka dovoljno da zna dokle može ići.
"Trebam ključ toga grada."
Trok je gledao njegovo lice zadovoljan onim što je vidio. Poznavao je Ištara isto tako dobro kao i ovaj njega.
"To će morati biti ključ od zlata", reče Ištar zamišljeno.
"Možda tri lakha?"
Trok se snažno nasmije i zamahne oklopljenom šakom prema njegovoj glavi. Udarac nije bio ozbiljan i Ištar se lako
izmaknuo.
"S tri lakha mogu kupiti novu vojsku."
Trok zatrese glavom, a vrpce u njegovoj bradi zaplešu poput oblaka leptira.
"Tamo, u Sargonovim riznicama, leže stotine lakha. Tri od stotinu je mala cijena."
"Daj mi grad, Ištar. Daj mi ga za tri puna mjeseca i imat ćeš dva lakha zlata iz Sargonovih riznica", obeća.
"A ako vam ga dam prije sljedećeg punog mjeseca?" Ištar protrlja ruke poput prodavača sagova. Trokov osmijeh
nestade s lica i on reče ozbiljno.
"Tada ćeš imati svoja tri lakha, i konvoj kola da ih odnesu."
Vojska dvojice faraona vratila se u tabor pred Plavim vratima i Trok je preko glasnika poslao Sargonu poruku da
odmah preda grad, "kako bi spasio takvu bogatu arhitekturu od plamena, a sebe, obitelj i narod od mača".
Kao odgovor, Sargon je, ljutit i nepokoren iza svojih zidina, poslao Troku glasnikovu odrubljenu glavu.Nakon
preliminarnih priprema, Trok i Naja obišli su zidove kako bi Babilonci mogli vidjeti njihovu moć i sjaj. Vozili su
zlatna kola. Trokova je vuklo šest crnih ždrijebaca, a Najina šest bijelih. Heseret je jahala pokraj Naje, blistajući od
dragulja, sa svojom zlatnom uraeus na visoko podignutim uvojcima.Iza zlatnih kola hodalo je pedeset zarobljenica,
babilonskih žena uhvaćenih u okolnim gradovima i selima između dviju rijeka. Sve su bile trudne, a neke blizu
poroda. Ispred njih kretalo se pet stotina kola, a iza još pet. Spori krug oko grada trajao je cijeli dan i pred sumrak
vratili su se do Plavih vrata.
Sargon i njegov ratni savjet bili su na grudobranima iznad sjajnih vratnica. Sargon je bio visok i mršav, s bujnom
srebrenom kosom. U mladosti je bio moćan ratnik i pokorio je zemlje sve do Crnog mora na sjeveru. Samo u jednom
od svojih pohoda doživio je poraz, i to od ruku faraona Tamosa, oca Nefer Setija. Sada su druga dvojica Egipćana
stajali pred njegovim vratima, i on se nije zavaravao da će biti milosrdni. Kako bi ga u to uvjerio, Trok je dao skinuti
trudne žene i krenuo od jedne do druge. Dok je cijeli grad gledao, njihovi nabrekli trbusi bili su rasparani, a
nerođena djeca iščupana iz tijela i nagomilana pred Plavim vratima.
"Dodaj i njih svojoj vojsci, Sargone", zaurla Trok prema gore.
"Trebat ćeš svakog čovjeka."
Bio je to dug, uzbudljiv dan za Heseret i ona se vratila u svoj šator sa svim robinjama, ostavivši svojeg muža i Troka
nad mapom grada osvijetljenom svjetlošću lampe.Bilo je to umjetničko djelo,nacrtano na fino uštavljenoj ovčjoj
koži,sa zidovima,cestama i kanalima nacrtanim u mjerilu,a svim glavnim zgradama prikazanim u obojenim
detaljima.
"Kako si došao do toga?", upita Naja.
"Prije dvanaest godina, pod vođstvom kralja Sargona, obišao sam grad i nacrtao ovu mapu svojim rukama", odgovori
Ištar.
"Nitko drugi ne bi morao postići takvu točnost i ljepotu."
"Ako ju je Sargon naručio, zašto mu je nisi dao?"
"Jesam", klimne Ištar. "Dao sam mu slabiju kopiju, a sačuvao ovu koju vidite. Znao sam da će jednoga dana netko
platiti više od Sargona."
Proučavali su mapu još sat vremena, povremeno mrmljajući komentare, u tišini i zaokupljenosti. Kao borbeni
generali s profesionalnim okom za najvažnije značajke bojnog polja, mogli su se diviti dubini i snazi zidova, kula i
pojačanja koja su stoljećima zidana sloj na sloj. Konačno, Trok se odmakne od stola.
"Ne mogu vidjeti nikakvu slabost, maže. Bio si u pravu. Trebat će tri godine da srušimo te zidove. Morat ćeš se
potruditi za svoja tri lakha."
"Voda", šapne Ištar. "Pogledajte vodu."
"Pogledao sam vodu." Naja mu se nasmiješi, ali bio je to hladan, zmijski osmijeh.
"Kanali opskrbljuju svaku gradsku četvrt.To je dovoljno vode za Sargonovih šest terasa vrtova koji se dižu u
nebo,dovoljno za cijeli grad za stotinu godina."
"Faraon je svevideći, premudar." Ištar se pokloni.
"Ali, odakle dolazi voda?"
"Iz dvije moćne rijeke. Nakon samog Nila, najmoćnije rijeke na svijetu. U ovom tisućljeću nikada nije nestalo vode."
"Ali, gdje voda ulazi u grad? Kako prolazi kroz sve te zidove, ispod ili iznad?", bio je uporan Ištar, a Naja i Trok
izmijeniše pogled razumijevanja.
Pola milje sjeverno od Babilona,izvan gradskih zidina,na istočnoj obali Eufrata,na mjestu gdje se tok širio i
usporavao, stajao je hram Ninurte, krilatog boga lavlje glave s Eufrata. Bio je sagrađen na kamenim dokovima koji su
se pružali u rijeku. Mnogobrojne slike boga ugravirane su na ukrasne rubove koji su okruživali sva četiri vanjska
zida.Urezano u kamen iznad ulaza, na akadijskom jeziku, bilo je upozorenje svima koji su htjeli ugroziti utočište,
zazivajući na njih bijes bogova.Ištar Medejac izveo je na pragu čaroliju kako bi poništio prokletstvo, prerezavši
vratove dvaju zarobljenika i poprskavši portale njihovom krvlju. Kad je put bio čist, Trok je u pratnji dvadeset
vojnika prošao kroz hram u dvorište gdje su sakupljeni svi Ninurtini svećenici u purpurnim ogrtačima.Zapjevali su i
gestikulirali, mašući rukama prema uljezu, pljuskajući vodu Eufrata po njegovom putu, zazivajući Ninurtu da izgradi
nevidljivi zid od magične moći koji će odvratiti Troka. Trok je prošao kroz zid ne osvrćući se i ubio visokog
svećenika jednim ubodom u vrat. Plačući zbog tog svetogrđa, drugi svećenici prostrli su se pred njime. Trok vrati
mač u korice i klimne zapovjedniku, koji izda naredbe straži.
"Pobijte ih sve. Pazite da nitko ne pobjegne."
Posao je obavljen brzo, i kad je dvorište bilo puno tijela u purpurnom, Trok zapovjedi.
"Ne bacajte ih u rijeku. Ne želimo da ih vide gradski stražari i shvate naš plan."
Zatim se okrenuo i pogledao Ištara koji je, kad su svećenici uklonjeni, ušao u dvorište kako bi izveo drugu čaroliju
koja će spriječiti utjecaj njihova boga. U četiri kuta zapalio je pregršt biljaka koje su proizvele debeli, masni dim
odvratan Ninurti i, kako je veselo primijetio Trok, svim drugim bogovima i nižim smrtnicima.Kad je Ištar završio
pročišćenje, odveo ih je na sveta mjesta hrama, a Trok i njegova garda slijedili su ga isukanih krvavih mačeva.
Njihove sandale zvonile su šuplje u sumračnim prostorima visoke hale, čak je i Trok osjetio religiozno uzbuđenje
kad su se približili kipu boga na postolju. Lavlja glava režala je nečujno, a kamena krila bila su široko raširena. Ištar
je izrekao novu dugu molitvu koja će smiriti boga, a zatim odveo Troka u uski prostor između zadnjeg zida i
pozadine idola. Pokazao mu je vrata s debelim rešetkama ugrađena u Ninurtu. Trok zgrabi rešetke i protrese ih
svom svojom medvjedom snagom. Nisu se pomaknula.
"Postoji lakši put, premudri faraone", reče Ištar umilno. "Ključ bi trebao biti na tijelu visokog svećenika."
"Donesi ga!"
Trok se otrese na zapovjednika garde, koji potrči. Kad se vratio, ruke su mu bile krvave, ali nosio je svežanj teških
ključeva od kojih su neki bili dugi gotovo poput njegove podlaktice.Trok isproba dva na bravi,drugi je otključao
drevni mehanizam.Vrata su se otvorila uz škripu šarki. Trok pogleda niz spiralne stube u tamu. Zrak koji je dolazio iz
otvora bio je hladan i vlažan, a ispod se čuo zvuk tekuće vode.
"Donesi baklje!", naredi on.
Zapovjednik pošalje četiri gardista da skinu zapaljene baklje iz njihovih stalaka. S bakljom iznad glave, Trok krene
niz uske neograđene stube. Išao je polako, jer je kamenje bilo prekriveno ljigavim, skliskim algama. Zvuk tekuće
vode se pojačavao kako je silazio. Ištar ga je slijedio u stopu.
"Ovaj hram i tuneli ispod njega sagrađeni su gotovo prije pet stotina godina", reče Troku.
Vidjeli su blistanje vode ispod sebe i čuli zvuk brzica koji je nestajao u tami. Konačno, Trok stiže do dna i stane na
kameni dok. Na slabom svjetlu baklje vidio je da stoje u širokom tunelu zakrivljenoga svoda, akveduktu impresivnih
dimenzija. Strop i zidovi bili su obrubljeni keramičkim pločicama složenim u geometrijske oblike. Oba kraja tunela
nestajala su u tami. Ištar otrgne komadić gljivice sa zida i baci ga u vodu. Otplutala je niz kanal i brzo nestala s vidika.
"Dublje je od visine čovjeka", reče on.
Trok spekulativno pogleda zapovjednika garde, kao da uz njegovu pomoć želi testirati tu izjavu. Zapovjednik utone u
sjenu, pokušavajući se smanjiti.
"Staza na kojoj stojimo slijedi cijeli akvedukt",objasni Ištar.
"Koriste je svećenici koji popravljaju i održavaju tunel."
"Gdje počinje i gdje završava?", upita Trok.
"Postoji proširenje u riječnom koritu, ispod dokova hrama, u koji utječe voda. Udaljeni kraj akvedukta izlazi u
drugom hramu Ninurte unutar zidova Babilona, pokraj Plavih vrata", objasni Ištar.
"Samo svećenici znaju za ovaj tunel. Svi drugi vjeruju da je voda milosrdan dar bogova. Nakon što izbije iz fontane u
prednjem dijelu hrama, voda se diže shadoofima,vodenim kotačima,do vrtova palače, ili šalje kanalima u sve četvrti
grada."
"Vjerujem, Ištare, da ćeš skoro zaraditi svoja tri lakha", nasmije se Trok oduševljeno.
"Ostaje samo da nas provedeš zečjom rupom, do grada čuda i blaga. Posebno blaga."
Trok je pretpostavljao da su svećenici glavnog hrama Ninurte u gradu redovno komunicirali s onima u riječnom
hramu.Gotovo sigurno su koristili ovaj akvedukt kao vezu između dvije zajednice.Zbog toga neće proći mnogo
vremena prije no što otkriju da se nešto dogodilo njihovoj braći.Morao je djelovati brzo. Odabrao je dvije stotine
svojih najboljih i najpouzdanijih ljudi, članova njegovog plemena leoparda. Podijelio ih je u dvije grupe. Kad se
probiju kroz akvedukt do grada, prva grupa će osigurati Plava vrata i držati ih otvorena dok faraon Naja Kiafan ne
uvede glavninu sile. Druga, mnogo manja grupa mora stići do palače i osvojiti Sargonovo blago prije no što se ovaj
uspije riješiti zlata.
"Iako će trebati tisuću teretnih kola da sve to odnesu", uvjeravao ga je Ištar.
Odabrane dvije stotine ljudi obučeno je u odore Sargonove vojske otete od zarobljenika i leševa s bojnog polja. Nosili
su tunike do gležnjeva s pojasevima oko struka i visoke šljemove u obliku pčelinjih košnica. Ištar im je pokazao kako
da ukovrčaju svoje brade i kosu u karakteristične uvojke Mezopotamaca. Od neprijatelja ih je razlikovao jedino
crveni pojas. Vojni pisari brzo su nacrtali grube kopije gradske mape koje su podijeljene zapovjednicima obje grupe,
kako bi znali raspored ulica i zgrada. Do večeri, svaki je čovjek točno znao što se od njega očekuje kad uđe u grad.
Čim se smrknulo, Naja je tiho premjestio svoju napadačku silu do položaja izvan Plavih vrata, spremnu da prodre u
grad čim ih Trokovi ljudi otvore. U dvorištu riječnog hrama Ninurte Trok je okupio svoju postrojbu. Dok je još bilo
svjetla, on i Ištar odveli su ih niz spiralne stube do akvedukta. Nije bilo žurbe, jer imali su dovoljno vremena za dugo
podzemno putovanje. Njihove sandale bile su omotane kožnim čarapama, kako se njihovi teški koraci ne bi čuli u
mračnom tunelu. Hodali su u tišini, a svaki deseti čovjek nosio je baklju koja je pružala dovoljno svjetlosti da ljudi iza
njih sigurno prolaze ljigavim kamenjem doka. S njihove lijeve strane šumio je beskrajni tok mračne vode. Svakih
tisuću koraka Ištar je stao da smiri Ninurtu poklonima i napjevima, te da očisti put od magičnih prepreka što su ih
postavili mrtvi svećenici. Tiho kretanje Troku se činilo beskrajnim, tako da se iznenadio kad je Ištar naglo stao i
pokazao ispred sebe. Slaba svjetlost odražavala se od sjajnih keramičkih zidova. Trok je dao znak ljudima da stanu, a
zatim krenuo naprijed s Ištarom. Bili su maskirani u vlasulje i purpurne ogrtače što su ih skinuli s tijela mrtvih
svećenika. Kad su prišli izvoru svjetla, vidjeli su nova rešetkasta vrata s druge strane tunela. Baklja iznad vrata
bacala je iskrivljene sjene ljudi na zidove. Prišavši bliže, vidješe da s druge strane rešetki sjede dva svećenika za bao
pločom, udubljeni u igru. Podigli su glave kad ih je Ištar blago pozvao. Debeli svećenik ustane i dogega se do vrata.
"Dolazite li od Sinne?", upita.
"Da!" reče Ištar.
"Zakasnili ste. Čekali smo od sumraka. Trebali ste stići prije nekoliko sati. Visoki svećenik bit će nezadovoljan."
"Žao mi je", Ištar je zvučao pokorno."Ali znaš Sinnu."Debeli svećenik se zakikoće.
"Da, znam Sinnu.Naučio me odgovore prije trideset godina."Njegov ključ okrene se u bravi i vrata se otvore.
"Morate požuriti", reče.
Trok krene naprijed s kapuljačom preko lica, držeći mač u naborima ogrtača. Svećenik se makne do zida da ga
propusti. Trok stane pred njega i prošapće. "Ninurta će te nagraditi, brate", te ga ubije snažnim ubodom kroz bradu,
sve do mozga.
Njegov sudrug skoči s uzvikom, srušivši bao ploču i razbacavši kamenčiće po podu. S dva duga koraka, Trok ga
dostigne i napola mu odrubi glavu. Svećenik padne bez zvuka u tamnu vodu i nestane niz tunel, dok se ogrtač
nadimao oko njega. Trok tiho zazviždi i njegovi ljudi pojave se na svjetlosti baklje s izvučenim mačevima. Ištar ih
odvede naprijed, sve do novih strmih kamenih stuba. Brzo su se kretali prema gore dok nisu stigli do teškog zastora
koji im je blokirao put. Ištar proviri iza ruba i klimne.
"Hram je prazan."
Trok iziđe i osvrne se oko sebe.Ovaj hram bio je veći i impresivniji od riječnog. Strop je bio tako visok da je svjetlo
pedeset baklji bilo progutano sjenama. Ispod njih, kip boga naginjao se nad ustima otvora iz kojega je puna snaga
akvedukta šikljala poput gigantske fontane u duboki bazen u bijelom mramoru. Leš svećenika kojeg je Trok skoro
obezglavio plutao je u bazenu iz kojeg se voda izlijevala u kanal koji ju je vodio do grada. Iako je miris tamjana bio
jak, velika dvorana hrama bila je napuštena. Trok pozove svoje ljude naprijed. Čim su izišli iz tunela, tiho su se
postrojili iza svojih zapovjednika. Trok da signal rukom i svi krenuše naprijed. Ištar povede manju grupu kroz
sporedna vrata u hodnik povezan sa Sargonovom palačom. Trok povede svoje ljude u usku uličicu iza hrama i,
prisjećajući se mape, skrene u drugu uličicu do široke avenije za koju je znao da vodi do Plavih vrata. Još je bio mrak
i zvijezde su sjale iznad zaspalog grada. Uz put su susreli nekoliko zakukuljenih likova, jedan ili dva bili su teturajući
pijanci, ali ostali su se brzo maknuli s puta koloni naoružanih ratnika. Žena s djetetom u rukama im se obrati.
"Neka vam se Marduk osmijehne,hrabri ratnici,i čuva nas od Troka, egipatskog barbara."
Trok je znao dovoljno akadijskog da bi je razumio, nasmije se sebi u bradu. Maskirani u ogrtače, stigli su do kraja
avenije bez novih susreta, ali kod vrata se začuo glas iz stražarnice.
"Stani! Reci noćašnju lozinku."
Zapovjednik vrata s petoricom ljudi iza leđa izišao je na svjetlost. Ali, bili su loše opremljeni, bez kaciga ili oklopa,
lica i očiju još natečenih od spavanja.
"Časni poslanik kralja Sargona faraonima Egipta", promrmlja Trok na akadijskom, i da signal ljudima za napad.
"Otvorite vrata i stanite sa strane!"
Potrči ravno na zapovjednika.Jedan trenutak, čovjek je stajao nesiguran. Zatim je vidio sjaj mačeva i žurno viknuo.
"Na oružje! Straža!"
Ali, bilo je kasno. Trok je već bio na njemu, pokosivši ga jednim udarcem. Njegovi ljudi opkoliše druge stražare prije
no što su se mogli obraniti, ali buka je uzbunila čuvare na zidu iznad vrata. Zazvonili su ovnujski rogovi, a sulice su
poletjele na napadače.
"Maknite ih od tamo gore!", naredi Trok, a polovina ljudi pojuri uz ljestve s obje strane vrata.
U trenutku zametnuše blisku, očajničku borbu sa stražarima na zidu.Ištar je opisao prostoriju vratara s
kompliciranom napravom, sustavom teških čekrka i kolotura koji su upravljali masivnim vratima. Trok povede ljude
do ulaza prije no što su branitelji iznutra mogli zatvoriti vrata i nakon nekoliko minuta divlje borbe većina ih je bila
pobijena ili ranjena.Preživjeli su bacili oružje, a neki pali na koljena, uzalud tražeći milost. Bili su pobijeni dok su
klečali. Nekolicina ih je pobjegla kroz druga vrata.Trok povede ljude do masivnih čekrka. Po dvoje ljudi na svakom
zupcu prione na otvaranje vrata. Ali, ovnujski rogovi su uzbunili gradsku stražu, koja je, snena i bez oklopa, istrčala
iz baraka i pojurila da odbrani vrata.
Trok zagradi teška vrata vratarske sobe i stavi ljude na ulaz. Na zidovima iznad vrata njegovi ljudi pobili su
branitelje ili ih pobacali sa zida i sada su se borili na ljestvama, odbijajući napade Babilonaca. Vrata su drhtala i
tresla se dok su Babilonci provaljivali, očajnički pokušavajući prodrijeti u prostoriju, ali kotači su se polako okretali i
moćne vratnice podizale su se sve više i više. Avenija koja je vodila do vrata bila je zakrčena babilonskim
braniteljima, ali bili su ometeni vlastitom brojnošću. Svega četvorica mogla su se rame uz rame popeti uz ljestve do
vrha zida, i Trokovi ljudi bacali su ih dolje. Drugi su još pokušavali prodrijeti u vratarsku sobu, ali vrata su bila
čvrsta. Kad su ih konačno srušili, na pragu su ih čekali Trok i njegovi ljudi. Vani, Najini ljudi nagrnuli su s polugama i
šipkama. Proširivali su otvor vrata, dok napokon eskadron bojnih kola nije mogao proći. Zatim se maknuše, a Naja
na čelu falange bojnih kola brutalno nasrne kroz vrata i pomete čitavu aveniju. Egipatska vojska pokuljala je iza njih.
Trok preuzme komandu i povede ih kroz grad prema palači.
Pljačkanje Babilona je započelo. Odbrana palače bila je uporna, predvođena samim Sargonom. Ipak, do večeri je
Trok probio vanjski zid prve terase. Poveo je snažnu postrojbu i obrana je popustila. Kad su provalili u Sargonovu
spavaću sobu, on je klečao pred kipom Marduka proždirućeg boga Mezopotamije, s krvavim mačem u rukama.Pokraj
njega je ležalo tijelo omiljene žene, sijede starice koja je s njime provela trideset godina. Poklonio joj je milosrdnu
smrt, u usporedbi s onim što je mogla očekivati od Trokovih ljudi. Ali Sargon nije uspio smoći snage da se baci na
vlastiti mač. Trok mu udarcem izbaci oružje iz ruke.
"Moramo mnogo razgovarati, vaše veličanstvo", obeća mu.
"Nisi li me ti nazvao Crnom zvijeri Seueta? Nadam se da ću te uvjeriti da si me obojio pogrešnom bojom."
Žene iz zenane izvedene su iz palače, njih pet stotina, a ne pet tisuća kako je rekao Ištar. Trok je odabrao dvadeset
najmlađih i najljepših za osobnu zabavu, a ostale su prepuštene starijim zapovjednicima. Kad se oni zadovolje, dat će
ih običnim vojnicima. Trebalo im je još dva dana da probiju trezor u dubini palače, jer je bio čuvan mnogim
genijalnim konstrukcijama i izumima. Bez Ištarove stručnosti i znanja, trebalo bi im još mnogo više vremena.
Kad je put bio čist,Trok i Naja, u pratnji Heseret,sišli su niz stubište i ušli u prostoriju. Ištar je osvijetlio unutrašnjost
stotinom uljnih svjetiljaka čije su se zrake odbijale od bakrenih ogledala kako bi što bolje osvijetlile blago. Faraoni i
Heseret bili su zapanjeni sjajem blaga. Srebro je izljeveno u šipke, zlato u kupaste blokove složene tako da zauzmu
što manje prostora. Svi komadi nosili su oznake zlatara i Sargonove kraljevske simbole.Heseret je zasjenila svoje
osjetljive oči pred blistanjem dragocjenog metala.Naja je polako hodao između gomila koje su se uzdizale iznad
njega, zaustavljajući se kako bi pomilovao zlatne blokove. Na kraju, glas mu se vratio i on prošapće.
 "Topli su i glatki poput tijela djevice." Trok uzme u svaku ruku tešku šipku i nasmije se s oduševljenjem.
"Koliko?", upita Ištara.
"Avaj, odlično i božansko veličanstvo, još nismo stigli prebrojiti. Ali, pogledali smo zapise Sargonovih
pisara.Zabilježili su da srebro teži pedeset pet lakhova, a zlato trideset i tri." On raširi tetovirane ruke.
"Ali, tko bi vjerovao babilonskoj računici?"
"Sargon je veći pljačkaš no što sam mislio." Trokova izjava zvučala je poput komplimenta.
"Sigurno ima dovoljno da me isplatite?", reče Ištar blago.
"Mislim da još moramo razgovarati o tome", Trok mu se prijateljski nasmiješi. "Ja sam ljubazan i velikodušan čovjek,
Ištar, što ti dobro znaš. Ali, pretjerana velikodušnost je oblik gluposti. A ja nisam glup."
Kad je završio naslađivanje sadržajem riznice, nastavili su razgledati gradska čuda.
Trok i Naja obišli su palaču, popeli se na vrh terase s fontanama, vrtovima i šumarcima.S te visine mogli su vidjeti
obje velike rijeke i panoramu polja, močvara i nasada papirusa izvan gradskih zidina. Zatim su posjetili sve hramove,
jer te su veličanstvene zgrade također bile pune blaga, prekrasnog namještaja, kipova, mozaika i drugih umjetničkih
djela. Dok su ih uklanjali, Naja i Trok razgovarali su s bogovima kao s braćom i sebi jednakima. Trok je objasnio da
Babilon više nije glavni grad, već samo egipatska satrapija. Zato bi bog trebao premjestiti svoje zemaljsko sjedište u
Ayaris, gdje će mu Trok osigurati odgovarajući smještaj. Uklanjanje bogatstva trebalo bi promatrati kao pozajmicu
koja će kasnije biti vraćena.
Najveći od hramova bio je hram Marduka Proždirača. Trok je otkrio da to nije bio samo izvor dragocjenog metala i
dragulja, već i beskrajno zanimljivo mjesto. Ištar je bio Mardukov učenik i kao mlad je studirao misterije u tom
hramu pod visokim svećenikom. Kako još nije dobio svoju plaću, bio je neprestano uz Troka poput krpelja na trbuhu
lava. Učio ga je obožavanju Marduka, i Trok primijeti.
"Mardukovi ukusi su slični ukusima mojeg boga, Seueta. Možda su braća."
"Kao i uvijek, veličanstvo je promućurno. Međutim, Marduk ima daleko veći apetit za ljudske žrtve. I posebno mu je
važno kako mu se one daruju."
Poveo je Troka kroz labirint prolaza i hodnika, kroz vrtove, dvorišta i prostrane dvorane u najsvetije dubine srca
hrama, koje je bilo grad u malom. Konačno su došli do kompleksa peći. Kad su stajali iznad glavne žrtvene prostorije,
Trok pogleda dolje, potpuno fasciniran. Bio je oduševljen oblikom i konstrukcijom.
"Opiši mi", naredi Ištaru.
"Postoje dvije peći, ne jedna, iza svakog od ovih zidova." Ištar pokaže na zidove od sjajnog bakra.
"Kad se zapali ugljen, vatra se raspiruje velikim mjehovima, dok metalni zidovi ne zasjaje poput izlazećeg sunca.
Zidovi su pokretni. Pomoću kolotura, svećenici ih mogu približavati ili razmicati.”
Kad je Ištar završio s objašnjavanjem, Trok udari oklopljenom šakom dlan druge ruke.
"U ime Seueta i Marduka, nikada nisam čuo nešto slično. Moram to vidjeti. Ako je kao što si opisao, isto ću napraviti u
svojem hramu u Ayarisu. Naredi svećenicima da zapale svoje paklene peći. Slavit ćemo moju pobjedu žrtvama za
Marduka."
"Trebat će nekoliko dana da peći postignu potrebnu vrućinu", upozori ga Ištar. "Imam nekoliko dana", reče Trok.
"Moram nadgledati preuzimanje plijena,moram se pobrinuti i za zadovoljstvo i dobrobit dvadeset Sargonovih
mladih žena."
Zakotrlja očima.
"Naporan zadatak. U svakom slučaju, moji grubijani su još zaposleni pljačkanjem grada. Proći će dosta vremena dok
se ponovno ne urazume."
 
Tri dana kasnije, Trok je održao pobjednički banket za svoje starije zapovjednike na gornjoj terasi palače. Gosti su se
razišli između šumaraka narančinih stabala što su rasla u golemim glinenim teglama, čije su procvjetale krošnje
ispunjavale zrak slatkim mirisom. Oko njih klokotale su fontane. Stol je bio prekriven svilenim stolnjacima. Zdjele i
posude bile su od srebra i zlata, ukrašene dragocjenim kamenjem,uzete iz hramova. Stolci na kojima su sjedili gosti
bili su Sargonove žene, odjevene samo u zlatne lance. Kasnije, kad su krčazi pjenušavog piva i slatkog vina počeli
djelovati, živi stolci upotrijebljeni su kao jastuci i madraci. Usred ovog slavlja, Ištar se približi Troku i šapne mu u
uho.
"Božanski faraone, koji guta mora i jede zvijezde, peći su spremne."
Trok se s teškoćom podigne na noge i pljesne rukama.
"Draga braćo!", obrati se svojim zapovjednicima, a oni zaurlaše od smijeha na tu šalu.
"Imam za vas zabavu. Slijedite me!"
I nesigurno krene prema stubištu dok su ga ostali slijedili.Poređali su se uzduž ograde galerije i pogledali dolje na
žrtvenu prostoriju. Dim je kuljao iz dva dimnjaka iznad njihovih glava i počeli su se znojiti na vrućini što je isijavala
iz metalnih zidova.
"Sakupili smo se danas ovdje kako bismo prinijeli žrtvu velikom bogu Marduku, koji nam je predao grad", reče im
Trok, imitirajući pjevni, posvećeni glas visokog svećenika. Počeše mu oduševljeno klicati.
"Koja je bolja žrtva od kralja i njegove kraljevske obitelji?!"
Ponovno klicanje. Trok mahne Ištaru, koji sjuri niz stube do prostorije gdje je stajalo stotinu robova spremnih da
aktiviraju mehanizam. Na znak visokog svećenika, počeše pjevati odu Marduku. Svećenik iziđe na svoju govornicu
iznad prostorije gorućih zidova. Podigne obje ruke i zapjeva molitvu bogu u šuštavom falsetu, praćen pjesmom
robova.Na njegov znak, otvore se mala vrata u kamenom zidu sobe-peći i drugi svećenik uvede niz ljudskih bića. Bili
su obučeni u jednostavne bijele tunike, bez ukrasa osim vrpca oko vratova. Bili su oba spola, svih dobi. Neki su bili
tek bebe nošene u majčinim rukama, neki dvogodišnjaci, a drugi na rubu adolescencije. Ali, najviši je bio mršav
bjelokosi čovjek s držanjem kralja i ratnika.
"Zdravo, Sargone, moćni vladaru neba i svete zemlje između dviju velikih rijeka", ismijavao ga je Trok.
 "Učinit ću ono što sam nisi imao hrabrosti učiniti. Šaljem te kao glasnika u blage ruke tvojega boga, Marduka
Proždirača. Ja sam suosjećajan čovjek i ne želim da tvoje žene, sinovi i kćeri žale za tobom, pa ih šaljem da ti prave
društvo na putu."
Zastao je da prestane smijeh njegovih ljudi. Zatim nastavi.
"Prenesi ovu poruku Marduku kad staneš pred njega. Reci mu da ga Trok, njegov božanski brat, pozdravlja i
zahtijeva njegov blagoslov."
Sargon sakupi svoje sinove oko sebe, ne udostojivši se pogledati Troka ili odgovoriti na njegove riječi. Trok pogleda
visokog svećenika.
"Pokaži nam sada, svećeniče, kako radi taj tvoj stroj."
Visoki svećenik ponovno počne pjevati, ali drugačiju molitvu,grubu i primitivnu.U sobi iza njega, robovi su ga pratili i
usklađeno zakoračili naprijed, proizvevši golim stopalima na kamenu zvuk poput grmljavine. Malo po malo, čekrk se
počeo okretati. U početku se činilo da se ništa ne mijenja, a zatim Ištar prošapće.
"Promatrajte goruće zidove, moćni Troče, najveći od svih kraljeva heroja. Pogledajte kako se primiču jedan
drugome, polako. Tako polako. Kad se konačno spoje, žrtve su pečene i crne poput moljaca u lampi."
Trok se nagne naprijed, lica sjajnog od znoja i iščekivanja.
"Marduk je zadovoljan", proglasi Ištar podigavši pogled sa zdjele.
"Žrtva koju ste mu prinijeli u peći mu je najdraža." Trok klimne. "Reci mom bratu Marduku da sam zadovoljan zbog
njegovog zadovoljstva."
Trok klekne na gomilu leopardovih koža raširenih po kamenom podu u unutarnjem svetištu hrama pred oltarom
Marduka Proždirača. Zlatni kip boga prikazivao je lijepog mladića koji se smiješi. Bio je visok poput tri ili četiri
čovjeka. Jedino što je razlikovalo boga od smrtnika, osim veličine, bili su tanki jarčji rogovi sa svake strane njegove
kosmate glave i kopita umjesto stopala.
"Rekao si mi da je Marduk strašan bog, okrutniji i žešći od svih drugih u panteonu, krvoločniji čak i od Seueta".Trok
je izazvao Ištara kad je prvi put vidio kip.
"Ali ovo je lijepi dječak."
"Božanski faraone, ne dajte se zavarati!", upozori ga Ištar.
"Ovo je lice koje Marduk pokazuje svijetu ljudi. Njegovo stvarno biće je tako strašno da svaki čovjek koji ga vidi
odmah oslijepi i poludi."
Otriježnjen tom mišlju, Trok klekne pred kip i ušuti dok je svećenik donio dvoje novorođenčadi i ponudio ih bogu.
Ištar im je prerezao vratove tako vješto da su jedva stigli kriknuti prije no što su iskrvarili u zlatnu zdjelu ispod sebe.
Kad su mala beskrvna tijela bačena na mramorni pod koji je vodio do peći ispod svetišta, Ištar stavi zlatnu zdjelu
pred oltar i zapali tamjan. Zapjevavši i mrmljajući, bacio je šaku bilja u vatru dok se podrum nije ispunio plavim
dimom a zrak postao mirišljav i nadražljiv. Uskoro, Trok ustanovi da teško razmišlja, a vid mu se iskrivi tako da se
činilo da sjene plešu. Čuo je zvuk udaljenog posprdnog smijeha. Zatvori oči i pritisne prstima kapke. Kad ih je
ponovno otvorio, primijeti da je slatki osmijeh na licu boga postao tako opscen i zastrašujući da mu se koža naježila
kao da njome pužu otrovni kukci. Pokuša okrenuti pogled, ali shvati da ne može.
"Veliki bog Marduk je zadovoljan", ponovi Ištar čitajući proročanstva s površine zdjele napunjene krvlju.
"Odgovorit će na vaša pitanja."
"Reci Marduku da ga poštujem kao sebi ravnoga. Poslat ću mu još tisuću žrtava u peć."
"Marduk vas čuje."
Ištar podigne zdjelu i udubi se u nju. Nakon duge tišine, poče se lagano njihati naprijed natrag, držeći je u krilu.
Konačno, podigne pogled.
"Eto Marduka, velikog boga Babilona! Govori nam, strašni, slušamo te!"
Raširi ruke prema zlatnom kipu i bog progovori glasom djeteta, šuškavim i slatkim poput meda.
"Pozdravljam te, brate Troče", reče taj čudni glas.
"Želiš znati o mladom sokolu koji širi krila i oštri pandže u pustinji." Troka zaprepasti ne samo bestjelesni glas, već i
točnost izjave. Zaista, namjeravao je tražiti savjet u vezi svojih planova za napad i uništenje Nefer Setija. Pokuša
odgovoriti, ali grlo mu je bilo zatvoreno i suho poput zavoja drevne mumije. Slatki, dječji glas nastavi.
"Dobio si dobar savjet od mojeg vjernog sluge Ištara Medejca. Dobro da si ga poslušao.Da nisi,da si krenuo na Gallalu
kada si želio,naišao bi na veću propast od khamsin vjetrova koji su uništili i pokopali tvoje legije."
Trok se s gorčinom prisjeti kako ga je Ištar odgovorio od vođenja druge vojske u istočnu pustinju kako bi napao
Nefer Setija i zarobio Mintaku, svoju odbjeglu ženu.
Davno prije, njegovi špijuni odali su gdje se točno u Gallali nalazi taj par. Sakupio je novu silu bojnih kola i pješaka za
tu ekspediciju. Znao je da će se pobune i neredi raširiti cijelim područjem ako ne zgazi dječaka faraona prije no što
ovaj dostigne svoju punu snagu. Kad se to dogodi, znao je, dinastija koju je osnivao bit će razorena i uništena.
Koliko god se htio riješiti prijetnje Nefer Setija, još se više želio domoći jedine žene koja ga je ikada ponizila i
suprotstavila mu se.Njegova mržnja prema njoj nadilazila je sve druge osjećaje. Ištar ga je spriječio u tom naumu.
Predviđajući katastrofalne posljedice, upozorenjima o nesreći i smrti, uvjerio ga je da okrene svoje snage i pridruži
se Naji u njegovom pohodu na slavni grad Babilon. Iako se do sada ekspedicija pokazala trijumfalnom, iako su blaga i
pokolji bili nebrojeni, Trok se osjećao neispunjenim. Zareži, obraćajući se i sebi i zlatnom bogu.
"Moram imati Nefer Setija. Dvostruka kruna bit će nemirna na mojoj glavi dok ga ne ubijem i ne bacim njegovo tijelo
u plamen, tako da se nikada ne vrati. Već sam izbacio njegovo ime i ime njegovog oca sa svake zgrade i spomenika u
Egiptu, ali moram zauvijek uništiti njega i sjećanje na njega."U bijesu i mržnji skoči na noge te vikne Ištaru i
njegovom bogu.
"Jednom prije uskratio si mi moju sudbinu zlogukim proročanstvima i upozorenjima. Sada te pitam kao ravnog sebi,
i ne kao obožavatelj. Zahtijevam da mi daš tijelo i dušu Nefer Setija, radi pravde i osvete. Neću prihvatiti drugo
odbijanje od tebe i tvojeg podanika."
U bijesu i frustraciji pokuša nogom udariti Ištara. Ovaj je predvidio udarac i zakotrljao se u stranu. Trokova broncom
ukrašena sandala zahvati žrtvenu zdjelu i dječja krv razlije se pred oltarom. Čak je i Trok bio zgrožen svojim djelom.
Stajao je ukočeno pred kipom, čekajući reakciju boga.
"Svetogrđe!" zakuka Ištar. "Trok Uruk, sada je vaš poduhvat sigurno osuđen na propast."
Zatim se prostro u lokvu krvi, tako prestrašen da nije mogao podići oči prema kipu. Strašna tišina pala je na svetište.
Slaba tutnjava plamenova iz žrtvene peći ispod kamenog poda kao da ju je pojačavala. Zatim se začuje zvuk, slab, ali
jasan. Bio je to zvuk disanja, poput zaspalog djeteta, koji se pojačavao. Sada je to već bilo disanje divlje zvijeri, pa
čudovišta, odjekujući hramom. Konačno, bio je to divlji glas pobješnjeloga boga, urlajući kao sve nebeske oluje,
grmeći poput valova na olujnom oceanu. Bio je tako strašan da je čak i Ištar jecao poput djeteta.
"Bog vam nikada neće dozvoliti da uspijete. Ne idite protiv Taite i njegovog štićenika, ne dok čarobnjak ne bude
mrtav", prošapće Ištar.
Zatim strašni glas progovori, tako grubo i nezemaljski da je Trok zadrhtao.
"Čuj me! Trok Uruče, smrtnile koji tvrdiš da si božanstvo!" Grom odjekne mračnim prolazima svetišta.
"Znaš da nisi bog. Čuj me, svetogrdniče! Ako kreneš na Gallalu unatoč meni i mojem proroku Ištaru, uništit ću tebe i
tvoju vojsku baš kao što sam i prethodnu pokopao u pustinjskom pijesku. Ovoga puta nećeš izbjeći mome bijesu!"
Iako zbunjen otrovnim isparenjima i uplašen Mardukovim bijesom koji je ispunjavao hram, Trok je zadržao dovoljno
lukavosti da primijeti lažni ton u Ištarovim prosvjedovanjima, nešto neuvjerljivo u Mardukovom bijesu. Skupi
hrabrost razorenu natprirodnom božjom pojavom i pokuša utvrditi što mu je sumnjivo. Shvati da divlje disanje i
gromoviti glas dolaze iz trbuha zlatnog kipa. Pogleda bolje i ugleda tamni prorez na pupku. Zakorači prema kipu, a
Ištar u panici podigne glavu, viknuvši.
"Pazite, faraone! Bog je ljutit. Ne približavajte mu se."
Trok ga ignorira i zakorači naprijed još jedan korak, gledajući božanski pupak. Ugleda slabi sjaj u pukotini, sjenovito
kretanje. Često je u borbi osjetio točan trenutak kada bi sudbina prevagnula u njegovu korist; isto je osjećao i sada.
Sabrao se i viknuo, nadjačavši glas božjeg disanja.
"Suprotstavljam ti se, Marduče Proždiraču! Zgromi me ako možeš! Baci na mene plamenove hrama!"
Sumnja je postala sigurnost kad se sjaj u pupku ponovio, a disanje oslabilo. Trok izvuče mač i pljoštimice udari
Ištara, maknuvši ga s puta. Zatim potrči naprijed, iza zlatnog kipa. Brzo vrhom oštrice ispita njegovu pozadinu.
Zvučao je šuplje poput bubnja, a kad je pogledao bolje, otkrije pomičnu ploču koja je savršeno pristajala.
"Vratašca!", zareža. "Čini se da u Mardukovom trbuhu ima više no što je prošlo kroz njegova usta!"
Sagne se natrag i proviri kroz pukotinu na pupku. Iz njega ga je gledalo ljudsko oko. Zjenica se proširila u
zaprepaštenju, a Trok moćno vikne.
"Iziđi van, gnoju velike zvijeri!"
Snažno ramenom gurne idola. Kip se pomakne, a Trok gurne još jače. Kip polako pade na pod. Ištar vrisne i skoči s
njegove putanje. Glava boga iskrivila se zbog pada, a u tišini nakon udarca o pod začuje se grebanje, poput štakora, iz
unutrašnjosti idola. Vratašca se otvoriše i mala figura ispuže van. Trok je zgrabi za bujne uvojke.
"Milost, veliki kralju Troče", zavapi djevojčica medenim glasom. "Nisam vas ja pokušala prevariti. Ja sam samo
slušala druge."
Bila je tako lijepo dijete da Trokov bijes na trenutak splasne. Zatim je zgrabi za članke i podigne naglavce jednom
rukom. Plakala je i otimala se u njegovom zahvatu.
"Tko ti je to naredio?" upita Trok. "Ištar Medejac", plakala je.
Trok je dva puta zavrti oko glave, a zatim udari njome o stup hrama. Krici su trenutačno prestali.Trok baci njen leš
na oltar.Okrene se zlatnom idolu i gurne mač kroz otvor na vratašcima, ispitujući božju utrobu. Začuje se još jedan
vrisak i groteskna kreatura ispadne iz otvora. Trok prvo pomisli da se radi o golemoj krastači i odskoči. Zatim shvati
da se radi o grbavom patuljku, manjem od djevojčice koju je ubio. Bio je to najružniji čovjek kojeg je Trok ikada
vidio, nejednakih razrokih očiju. Pramenovi crnih dlaka izbijali su mu iz ušiju i nosnica, te iz golemih bradavica što
su mu visjele s lica.
"Oprostite što sam vas pokušao prevariti, moćni bože i kralju Egipta!", zacvili. Trok zamahne mačem prema njemu,
ali biće se izmakne i odskakuće svetištem urlajući prestravljeno svojim neprirodnim glasom. Trok se nasmije.
Patuljak odjuri iza zastora u dnu sobe i nestane kroz tajna vrata. Trok se okrene prema Ištaru koji pokuša pobjeći,
zgrabivši ga u zadnji čas za tvrdu, lakiranu kosu. Povuče ga na kameni pod i poče udarati u rebra, trbuh i leđa.
"Lagao si mi", Trok se više nije smijao, a lice mu je bilo purpurno od bijesa. "Namjerno si me htio zavesti. Odvratio si
me od mojeg zadatka."
"Milost, gospodaru" jecao je Ištar, kotrljajući se podom da izbjegne udarce "bilo je to samo za vaše dobro."
"Je li za moje dobro što si dozvolio nakotu Tamosa da raste slobodno u Gallali i raširi pobunu mojom zemljom?"
zaurla Trok.
"Misliš li da sam lud i toliko glup da to povjerujem?!"
"Istina je", izusti Ištar, a Trok ga udari u rebra i prevali na leđa.
"Kako možemo ići na čarobnjaka koji upravlja olujama kao da su psi ljubimci?" "Bojiš se Taite" Trok se uspravi kako
bi vratio dah "čarobnjaka?!"reče s nevjericom.
"On nas nadzire. Može me napasti mojim vlastitim čarolijama! Ne mogu ga pobijediti. Htio sam vas samo spasiti od
njega, veliki faraone."
"Htio si samo spasiti svoju tetoviranu kožu", zareži Trok i zaleti se ponovno na Ištarovo presavijeno tijelo.
"Molim vas, prvog od bogova" Ištar pokrije glavu objema rukama, "dajte mi moju nagradu i pustite me.Taita je
uništio moje moći. Ne mogu mu se ponovno suprotstaviti. Više vam ne mogu koristiti."
Trok zaustavi nogu kojom je htio udariti Ištara.
"Nagradu?", upita zapanjeno.
"Ne vjeruješ valjda da ću nagraditi tvoju nevjernost s tri lakha zlata?"
Ištar se podigne na koljena i pokuša poljubiti Trokovo stopalo.
"Dao sam vam Babilon, veliki gospodaru. Ne možete mi oduzeti obećano." Trok se ljutito nasmije.
"Mogu ti uskratiti što god zaželim. Čak i život. Ako želiš doživjeti sljedeći dan, povest ćeš me u Gallalu i suprotstaviti
se čarobnjaku."
 
 
Činilo se da je cijeli Egipat čuo kako je Nefer Seti prošao Crvenu cestu i bio prihvaćen za kralja.Svakoga dana
posjetitelji iz cijele zemlje stizali su u Gallalu. Neki su bili pukovnici i satnici regimenata koje su Trok i Naja ostavili
da u njihovoj odsutnosti čuvaju Egipat.Drugi su bili poslanici starješina velikih gradova Nila, Ayarisa i Memfisa, Tebe
i Asuana ,te visoki svećenici iz hramova tih gradova. Zgroženi i rastuženi tiranijom i ispadima Naje i Troka,
ohrabreni njihovom odsutnošću, svi su dolazili zakleti se na vjernost Nefer Setiju.
"Narod Egipta je spreman da te prihvati", rekoše mu poslanici.
"Naši regimenti izjasnit će se za tebe čim ponovno stupiš na svetu zemlju i oni vide tvoje lice, kako bi se uvjerili da su
glasine o tvom preživljavanju istinite", uvjeravali su ga zapovjednici.
Nefer i Taita pažljivo su ih ispitivali, zahtijevajući podatke o postrojbama i njihovoj spremnosti. Uskoro je postalo
jasno da su Trok i Naja odveli elitu vojske u svoju mezopotamsku avanturu, te ostavili samo pričuvne bataljune
sačinjene uglavnom od novaka, mladih i neiskušanih, ili starijih vojnika pred krajem svojih vojnih karijera, umornih i
nespremnih. Oni su jedva čekali mirovinu i mali komad zemlje kraj rijeke gdje će moći sjediti na suncu i igrati se sa
svojim unucima.
"Što je s kolima i konjima?" Nefer postavi glavno pitanje. Zapovjednici zatresoše sijedim glavama.
"Trok i Naja poharali su regimente. Skoro sva vozila su s njima na zapadnom putu. Ostavili su jedva dovoljno za
ophodnju istočnih granica i odvraćanje beduinskih pljačkaša iz pustinje."
"A što je s radionicama u Memfisu, Avarisu i Tebi?" Nefer je želio znati.
"Svaka od njih može proizvesti barem pedeset kola na mjesec."
 "Čim uvježbaju konje da ih vuku, šalju ih na istok da se pridruže armiji dva faraona." Taita razmotri ovu informaciju.
"Lažni faraoni su potpuno svjesni prijetnje koju im predstavljamo. Žele biti sigurni da će postrojbama u Egiptu koje
bi se pobunile protiv njih i stale uz pravog faraona Nefer Setija nedostajati konjaništvo i bojna kola."
"Morate se vratiti svojim postrojbama", naredi Nefer zapovjednicima.
"Već nas je previše u Gallali i neće biti dovoljno vode i hrane. Ne dozvolite da još kola i konja napusti Egipat.
Trenirajte ljude, a najbolje opremite novim kolima čim budu gotova. Pridružit ću vam se skoro, vrlo skoro, i povesti
vas protiv tirana."
Otišli su slaveći njegovo ime, sigurniji u svoju vjernost.
"Ne smiješ prerano ispuniti svoje obećanje. Možeš se vratiti u Egipat jedino s moćnom silom, dobro opremljenom i
uvježbanom", savjetovao je Taita Nefera.
"Zapovjednici koji su ti došli su dobri, lojalni ljudi i znam da možeš računati na njih.Ali, mnogi će ostati vjerni Troku i
Naji, zbog straha ili vjerovanja u njihovo božansko pravo da vladaju. Osim toga, bit će mnogo neodlučnih koji će se
okrenuti protiv tebe ako primijete bilo kakvu slabost."
"Tada imamo mnogo posla", prihvati Nefer savjet.
"Moramo ukrotiti preostale konje i završiti s popravkom kola. Naši ljudi moraju završiti obuku kako bi se mogli
suprotstaviti Trokovim i Najinim veteranima. Kad sve to obavimo, vratit ćemo se u Egipat."
 
Tako je mala vojska Gallale udvostručila svoje napore da se pretvori u silu koja će izazvati moć lažnih faraona.Bili su
nadahnuti svojim mladim zapovjednikom,njer Nefer se trudio više od ikoga.Izjahao bi s prvim eskadronima prije
zore, i s ostalim ratnicima Crvene ceste i Taitom koji ga je savjetovao postupno je stvorio od svojih snaga
jedinstveno tijelo. Kad bi se navečer vratio u grad,umoran i prašnjav,otišao bi u radionice kako bi razgovarao s
izrađivačima oklopa i graditeljima kola.Zatim bi, nakon večere, sjeo s Taitom uz svjetlost svjetiljke razmatrajući
ratne planove i raspored njihovih snaga. Odlazio bi na spavanje poslije ponoći. Mintaka bi se probudila i ustala iz
kreveta bez prigovora kako bi mu pomogla da skine oklop i sandale, opere noge i izmasira tijelo mirisnim uljima.
Zatim bi zagrijala vrč vina i meda za lakši san. Često bi vrč ispao iz njegove ruke prije no što bi ga ispio, a glava bi mu
pala na jastuk. Zatim bi skinula svoj chiton, stavila njegovu glavu na svoje grudi i držala ga tako do zore.
Svakoga dana Meren je bio sve slabiji od rana zadobivenih na Crvenoj cesti. Taita je omotao njegova slomljena rebra
koja su brzo zarastala. Zašio je poderano uho tako vješto da je tek neznatno štrcalo, a Mervkara je smatrala da ga
srpoliki ožiljak na obrazu čini starijim i dostojanstvenijim. Ali, ubod mača ispod njegove ruke brinuo je čak i Taitu.
Znao je da je mač probio Merenova pluća. Kad bi se činilo da je rana zarasla, opet bi se otvorila i iz nje bi iscurio
smrdljivi gnoj i tekućina. Ponekad je Meren bio svjestan, mogao je ustati i jesti bez pomoći.Zatim, kad bi se rana opet
zagnojila, ponovno bi potonuo u bunilo i groznicu. Mervkara je stajala pokraj njega, mijenjajući mu odjeću i mažući
ranu ljekovitom mašću koju je pripremio Taita. Kada bi Meren ojačao, pjevala mu je i prenosila vijesti iz grada i
vojske. Igrali su bao, te izmišljali stihove i zagonetke kako bi ga zabavili.
Kad bi se rana ponovno otvorila, hranila ga je i kupala kao dijete, milujući njegovu znojnu glavu dok se ne bi smirio.
Noću je spavala u podnožju njegova kreveta, budeći se svaki put kad bi počeo buncati u deliriju. Upoznala je njegovo
tijelo kao da se radi o njenom vlastitom djetetu.Čistila mu je zube zelenim grančicama akacije, sažvakavši njihove
krajeve svojim malim bijelim zubima u krutu četkicu.Češljala mu je kosu, sve dok nije ponovno narasla dovoljno da
se splete pletenica. Rezala je njegove nokte, upoznavši i zavoljevši oblik njihovih prstiju žuljevitih od mača i uzda.
Čistila mu je vosak iz ušiju, te sušila sluz iz nosnica bez najmanje gađenja.Vlastitim češljem od slonovače češljala mu
je dlake pod pazuhom, na grudima i u podnožju trbuha. Svakoga jutra prala je svaki djelić njegova tijela, tugujući dok
mu se meso topilo u groznicama, a kosti izbijale na površinu.
U početku je odvraćala oči od njegovih muških organa, ali uskoro joj se to učinilo glupim.Uzela ih je u šaku i pažljivo
proučavala.U njoj su izazvali osjećaje nježnosti i samilosti.Bili su tako nježni i topli, glatke i neoštećene kože. Zatim
su se njeni osjećaji promijenili kad je blago povukla kožu na način koji joj je pokazala Mintaka, a ružičasti vrh izišao
van, svilenkast poput latice oleandera. Ukrutio se i nabrekao u njenoj ruci sve dok ga nije mogla obuhvatiti palcem i
kažiprstom. Kad se to dogodilo, osjetila je čudne senzacije i toplinu u intimnim dijelovima svojeg tijela. Jedne noći
probudila se dok je mjesečina s prozora ležala poput srebrene šipke preko kamenog poda sobe. Za trenutak,
pomislila je da je u vlastitoj sobi u riječnoj palači Tebe, ali tada začuje bolno Merenovo disanje i nejasne krikove
izazvane noćnom morom, i sve joj se vrati s osjećajem straha. Skočila je gola sa svojeg madraca i potrčala k njemu.
Kad je upalila lampu, vidjela je da su njegove oči širom otvorene, ali ne vide ništa, i da mu je lice pepeljasto i zgrčeno,
na usnama je bila bijela pjena, dok mu je tijelo sijalo od znoja. Bacao se tako divlje po plahtama da se prestrašila
kako će se ponovno povrijediti. Znala je da je to kriza na koju ju je upozorio Taita.
 "Taita!", vrisne. "Molim te, trebamo te!"
Taitina soba bila je preko puta dvorišta, a on je uvijek spavao otvorenih vrata kako bi je mogao čuti.
"Taita!", vrisne ponovno, bacajući se preko Merenovih grudi kako bi ga zaustavila.
Tada se sjeti da je mag otišao u pustinju s Neferom i eskadronom kola na neku tajanstvenu ekspediciju s koje se neće
vratiti nekoliko dana. Pomisli da pozove Mintaku, ali njena soba bila je s druge strane drevne palače, a nije se usudila
ostaviti Merena. Bila je sama. Znala je da je Merenov život u njenim rukama, i na tu pomisao panika splasne, a pojavi
se hladnokrvna odlučnost. Legne uz njega i čvrsto ga uhvati, šapćući riječi ohrabrenja. Uskoro se smirio, tako da ga je
mogla na trenutak napustiti. Ode do kovčega kraj prozora i izvadi iz njega bočicu koju joj je ostavio Taita, izmiješa
mirišljavi sadržaj s vinom i zagrije ga iznad vatre, kako ju je naučio. Kad je prinijela čašu Merenovim ustima, ovaj
proba odbiti, ali ona ga prisili da popije. Kad je čaša bila prazna, zagrije vodu te ispere znoj s njegovog lica i pjenu s
usana. Htjela mu je oprati tijelo, kad ga zgrabi iznenadan grč, i on se poče tresti i stenjati. Njena panika vrati se
punom snagom. Baci se na njega i uhvati ga svoj snagom.
"Nemoj umrijeti, dragi", zajeca, a zatim snažnijim glasom.
"Neću ti dati da umreš. Hator, pomozi mi. Vratit ću ga iz podzemnog svijeta vlastitim rukama."
Znala je da je ovo bitka, i borila se s njim, dodajući mu svu svoju snagu. Kad je osjetila kako se opustio u njenim
rukama, a tijelo se počelo hladiti, zavapi.
"Ne, Meren, vrati se! Vrati mi se! Ne možeš otići bez mene!"
Stavila je svoja usta na njegova i pokušala mu udahnuti svoj vlastiti život. Iznenada,eksplozivno je zakašljao,
ispraznivši pluća,ona pomisli da je sve gotovo.Zagrli ga objema rukama oko koščatih grudi, a kad je popustila
pritisak, ponovno glasno udahne, pa još jednom, i još jednom. Otkucaji njegova srca postali su jači, odjekujući kroz
njeno tijelo.
"Vratio si se", šapne ona. "Vratio si mi se."
Još je bio hladan, i kad je zadrhtao, ona ga obuhvati rukama oko grudi, omota svoje noge oko njegovih bokova, grijući
ga svojim tijelom. Polako, njegovo disanje postane duboko i pravilno, i ona osjeti kako mu se krv vraća u žile. Ležala
je s njime, osjećajući se ispunjeno, jer znala je da ga je spasila, i da će od ove noći pripadati samo njoj.
U zoru se dogodilo drugo čudo. Osjetila je kako se njegovo tijelo budi, a ono što je jednom držala u ruci, nježno i
malo, nabreklo je još jednom, postajući golemo, tvrdo poput kosti, pritišćući je između raširenih stegna. Pogleda ga u
lice i shvati da je pri svijesti, očiju tamnih i utonulih u duplje, ali s izrazom takvog obožavanja i nježnosti da njeno
srce naraste u grudima i ona osjeti kako se guši u vlastitim osjećajima.
"Da?" upita on.
"Da", odgovori ona. "To želim više od ičega na svijetu."
Raširi se i posegne dolje da ga povede, žudeći do boli, prihvaćajući ga duboko do srži svojeg bića, dižući se s njime na
krilima do mjesta na kojima nikada nije bila. Vrisne kad je osjetila kako je ispunja vrućom tekućinom, kao da izvlači
iz njega svu njegovu groznicu, bol i patnju, osjećajući u njemu duboki mir, sve dok se nagnuo nad nju i zaspao. Ležala
je tiho pokraj njega, da ga ne uznemiri, uživajući u zvuku njegovog disanja i topline njegovog mršavog, izmučenog
tijela, uživajući u boli koju joj je ostavio. Osjetila je kako se budi i blago ga poljubila u usta za dobrodošlicu. Otvorio je
oči i pogledao u njene, prvo zbunjeno, a zatim radosno, dok se prisjećao događaja u noći.
"Želim da budeš moja žena", reče on.
"Već jesam tvoja žena", odgovori ona, "i bit ću to sve dok ne umrem."
 
Nefer pogleda natrag niz kolonu kola. Bila su u punom galopu, u četveroredu. Zapovjednici vodova čekali su njegov
znak. Pogledao je naprijed i ugledao liniju neprijateljskih pješaka u ravnici, iskrivljenu fatamorganom, tako da je
izgledala poput vijugave zmije koja pliva u jezeru kipuće vode tamo gdje vode nije bilo. Krenuo je prema njihovoj
sredini. Zahvaljujući brizi Taite, Dov se potpuno oporavila od rane i sada je snažno trčala, ne zaostajući za Krusovim
dugim koracima. Dok su se približavali, vidio je da se neprijateljska formacija mijenja, poput divovskog ježa, linija se
zamotala u kuglu, uzak krug dubok dva reda, okrenut prema van. Vanjski red imao je spuštena koplja, dok su koplja
drugog reda ispunjavala pukotine. Bio je to sjajni zid brončanih kopljanih oštrica. Nefer je jurio ravno u sredinu
dvostrukog reda kopalja, a zatim, kad su bili udaljeni svega dvije stotine koraka, da signal rukom za "krilo Horusa".
Formacija kola otvorila se poput cvijeta na suncu.Redovi kola skretali su alternativno lijevo i desno,šireći krila
Horusa kako bi opkolili ježa sastavljenog od pješaka koji su klečali. Kola su zaokružila oko njih poput oboda kotača
oko osi, a strijele iz kratkih konjaničkih lukova poletjele su u tamnom oblaku. Nefer izda znak za prekid napada i
povlačenje. Kola se glatko vratiše u četverored i odjuriše dalje. Novi znak, i razdvojili su se po sredini, vrativši se
natrag, spremnih kopalja. Kad je projurio pokraj kruga pješaka, Nefer podigne desnu šaku u pozdrav i vikne.
"Odlično! To je bilo mnogo bolje!" Pješaci podigoše koplja i zavikaše.
"Nefer Seti i Horus!"
Nefer uspori konje i okrene ih, vrativši se sa svojim eskadronom pred redove pješaštva. Taita iziđe iz obrambenog
kruga i pozdravi ga.
"Ima li povreda?", upita Nefer. Iako su vrhovi strijela kojima su gađali ježa bili omotani kožom, mogli su izbiti oko ili
napraviti neku drugu štetu.
"Nekoliko modrica", slegne Taita.
"Bili su dobri", reče Nefer,a zatim vikne zapovjedniku koji je upravljao pješacima.
"Pusti svoje momke. Želim govoriti s njima. Poslije mogu jesti i piti. Zatim ćemo ponovno vježbati lažno povlačenje."
Pokraj njih se nalazila nakupina stijena koje su formirale prirodnu platformu, i Nefer se popne na vrh dok su se svi
njegovi ljudi okupili ispod. Taita se skupi u podnožju stijene, gledajući i slušajući.
Nefer ga je snažno podsjećao na faraona Tamosa, njegovog oca, u istoj dobi. Ponašao se prirodno i govorio
jednostavno, ali djelotvorno, kolokvijalnim jezikom koji su ljudi najbolje razumjeli. U takvim trenucima postajao bi
jedan od njih, a toplina i poštovanje koju su osjećali za njega vidjela se u načinu na koji su odgovarali, smiješeći se i
okupljajući bliže da čuju svaku riječ, smijući se njegovih šalama, stideći se njegovih prijekora, zračeći od njegovih
komplimenata. Nefer se osvrnuo na jutarnje vježbe, poklanjajući im pozornost koju su zasluživale, ali i ističući
nemilosrdno svaki nedostatak u njihovoj izvedbi.
"Mislim da ste skoro spremni pružiti Troku i Naji najveće iznenađenje u njihovim ugodnim životima", završio je.
"A sada, pođite nešto pojesti. Još nismo završili ,zapravo smo tek počeli." Nasmijali su se i počeli razilaziti.Nefer skoči
sa stijene, a Taita ustane, govoreći tiho i užurbano.
"Stoj, Nefer! Ne miči se!"
Nefer se ukoči. Kobra je vjerojatno imala svoje gnijezdo u nakupini stijena i buka mnogobrojnih nogu ju je
uznemirila. Ispuzala je iz mračne pukotine u stijeni upravo kad je Nefer skočio, gotovo je nagazivši. Zmija se podigla
iza njega, skoro do struka. Vrat joj je bio raširen dok je palucala crnim jezikom. Oči su joj bile zrnca poliranog oniksa,
sjajeći se u sredini, zureći u Neferove duge gole noge koje su joj bile na dohvatu. Najbliži ljudi čuli su Taitino
upozorenje i okrenuli se. Sada je gotovo pet stotina ljudi stajalo u krugu, ali nitko se nije usudio pokrenuti.
Prestravljeno su zurili u smrtnu opasnost koja se nadvila nad njihovog faraona. Kobra je zinula prije napada i oštri
očnjaci izvirili su iz njenog nepca. Kapi otrova sijali su na njihovim vrhovima. Taita zamahne Lostrisinim periaptom
na dugom lancu poput njihala, i on zasja na suncu. Usmjeri ga pokraj kobrine uzdignute glave. Ometena, zmija
odvrati oči od Nefera, buljeći u amajliju. Taita uzme u drugu ruku svoj štap i polako se približi.
"Kad udarim, odskoči", šapne, a Nefer lagano klimne glavom.
Taita se polako kretao jednom stranom, a kobra se okretala za njime, fascinirana zlatnom amajlijom.
"Sad!", reče Taita i gurne štap prema kobri.
Istovremeno, Nefer odskoči, a zmija ugrize kraj štapa. Taita se odmakne, a kobra promaši, istegnuvši se na tren po
zemlji. Pokretom bržim od kobrinog napada, Taita je pritisne zakrivljenim krajem štapa, a uzvik olakšanja otme se
gledateljima. Kobra se uvila u sjajnu ljuskavu loptu oko kraja štapa. Taita posegne rukom u nju i uhvati zmiju iza
vrata. Podigne je i pokaže ljudima zapanjenim od straha. Kad se zmija uvila oko Taitine ruke, instinktivno su
ustuknuli. Mislili su da će je ubiti, ali on prođe kroz njihove redove i krene u otvorenu pustinju. Tamo je bacio zmiju.
Kad je pala na tlo, otpuzala je brzo prema obližnjem stjenovitom terenu. Taita ju se promatrao.
Iznenada, iz visine se začuje oštar krik. Svi su bili toliko usredotočeni na hvatanje kobre da nitko nije vidio sokola što
je lebdio visoko iznad njih. Sada je krenuo prema zemlji, bacajući se na kobru. U zadnjem trenutku, zmija postane
svjesna opasnosti i ponovno se podigne, raširivši vratne pršljene. Sokol zabije svoje pandže u kobrin vrat, palac iza
glave, a zatim se podigne snažno udarajući krilima, noseći kobru koja se njihala i uvijala pod njime. Taita je gledao
pticu dok je odnosila zmiju. Sve se više smanjivala i konačno nestane u plavosivoj izmaglici koja je zasjenjivala
obzorje. Gledao je dugo za njime. Kad se okrenuo i vratio Neferu, njegov izraz bio je ozbiljan, i ostatak dana bio je tih.
Navečer se vratio u Gallalu u kolima pokraj Nefera, još uvijek šuteći.
"Bio je to predznak", reče Nefer i pogleda ga. Na Taitinom licu vidio je da je u pravu.
"Slušao sam ljude", nastavi tiho. "Uznemireni su. Nitko od njih još nije vidio nešto takvo. Kobra nije prirodna lovina
kraljevskog sokola."
"Da", reče Taita. "Bio je to predznak, upozorenje bogova."
"Što znači?", Nefer je proučavao njegovo lice.
"Kobra ti je prijetila. To znači veliku opasnost. Kraljevska ptica odletjela je na istok sa zmijom u pandžama. To je
velika opasnost na istoku. Ali, na kraju je sokol trijumfirao." Obojica pogledaše prema istoku.
"Krenut ćemo u izviđanje sutra u zoru", odluči Nefer.
U hladnoj tami pred zoru, Nefer i Taita čekali su na vrhu planine. Ostatak izviđačke skupine bio je utaboren na
strmini. Bilo je dvadeset ljudi. Radi tajnosti, ostavili su kola u Gallali i putovali na konjima. Kotači su stvarali više
prašine od kopita, a kopita su mogla stići na ova visoka mjesta uz obalu nedostupna kolima. Hilto i Shabako odveli su
druge izviđačke skupine na jug, kako bi zajedno mogli pokriti sve istočne prilaze Gallali. Nefer je doveo svoju
skupinu od Gebel Ataqe uzduž zapadnih obla Crvenog mora, gledajući svaku luku i ribarsko selo usput. Osim
nekoliko trgovačkih karavana i lutajućih skupina beduina, nisu pronašli ništa, nikakvog znaka opasnosti predviđene
znamenjem.
Sada su se utaborili iznad luke Safage. Taita i Nefer probudili su se u tami i napustili tabor kako bi se popeli na vrh.
Sjedili su jedan kraj drugoga u tišini. Konačno, Nefer progovori.
"Je li to moglo biti lažno predskazanje?" Taita promrmlja i pljune.
"Sokol s kobrom u pandžama? Toga nema u prirodi. To je bilo znamenje, bez sumnje, ali možda lažno. Ištar i slični
njemu sposobni su postaviti takvu zamku. To je moguće."
"Ali, ti ne misliš da je tako?", inzistirao je Nefer. "Ne bi nas toliko tjerao kad bi mislio da je lažno."
"Zora dolazi."
Taita izbjegne pitanje i pogleda prema istočnom nebu s jutarnjom zvijezdom što je visjela na obzorju poput
svjetiljke.Nebo je postajalo svjetlije, poprimajući boju zrelog nara. Planine na dalekoj obali bile su crne i oštre,
nazubljene poput zuba starog krokodila. Taita iznenada ustane i nasloni se na svoj štap. Nefer se nikada nije prestao
čuditi oštrini tih blijedih starih očiju. Znao je da je Taita nešto vidio. Stane kraj njega.
"Što je to, stari oče?" Taita ga uhvati za ruku.
"Predskazanje nije lažno", reče jednostavno.
"Opasnost je tu." More je postajalo sivo poput trbuha golubice, blistajući na sve jačem svjetlu.
"Vjetar je pretvorio more u bijele konje", reče Nefer.
"Ne." Taita zavrti glavom. To nisu valovi. To su jedra. Flota jedara."
Sunce je izbilo iznad vrhova dalekih planina i obasjalo sitne bijele trokute. Flota je jedrila prema luci Safage poput
golemog jata čaplji.
"Ako je to vojska Troka i Naje, zašto dolaze morem?" upita Nefer tiho.
"To je najizravniji i najkraći put iz Mezopotamije. Brodovi će poštedjeti ljude i konje napornog puta kroz pustinju.
Bez upozorenja zmije i sokola, ne bismo očekivali opasnost iz ovog smjera", odgovori Taita.
"To je lukav potez." Taita klimne odobravajući.
"Čini se da su prisvojili sve trgovačke brodove i ribarske barke u cijelom Crvenom moru."
 
Sjurili su se niz planinu do tabora u klancu. Vojnici su bili budni i spremni. Nefer pozove kurire i izda im naredbe.
Dvojica će punom brzinom odjahati u Gallalu, noseći naredbe za Soccoa, kojemu je u svojoj odsutnosti prepustio
grad. Većinu drugih ljudi podijelio je u parove i poslao na jug kako bi pronašli Hiltove i Shabakove izviđače i skupili
ih. Sa sobom je ostavio pet gardista. Nefer i Taita gledali su neko vrijeme kako njihovi poslanici odlaze, a zatim
zajahali i otišli kroz brda prema Safagi s petoricom odabranih ljudi.
Kad je jutro odmaklo, stigli su do uzvisine iznad luke. Taita ih je doveo do napuštene kule stražare koja je nadzirala
luku i prilaze. Ostavili su konje gardistima i popeli se ljestvama na gornju platformu.
"Prvi brodovi ulaze u luku", pokaže Nefer.
Bili su teško opterećeni, ali vjetar ih je brzo nosio preko valova bijelih od soli. Okrenuli su se ispred obale i bacili
teška sidra. S vrha kule Nefer i Taita imali su dobar pogled na otvorene palube nakrcane ljudima i konjima. Čim su se
lađe usidrile, ljudi su počeli s iskrcavanjem. Njihovi slabi povici stizali su do kule dok su tjerali konje u vodu. Skakali
su u valove, pljuskajući vodu svuda oko sebe. Zatim su se ljudi skinuli u kratke tunike i skočili za njima. Zgrabili su
grive konja i zaplivali s njima do obale. Životinje su stigle na obalu otresajući vodu sa svojih tijela u finoj maglici koja
je ocrtavala dugu na sunčevoj svjetlosti. Za sat vremena obala je bila krcata ljudima i konjima, a stražari su
raspoređeni oko zgrada male luke.
"Kad bismo samo imali eskadron kola", požali se Nefer, "ovo bi bio trenutak za udarac. Sa svega pola njihove snage
na obali i rastavljenim kolima, rasjekli bismo ih u komadiće."
Taita ne odgovori ništa na ovu spekulaciju. Do sada je zaljev bio ispunjen brodovima. Lađe koje su nosile kola i
prtljagu usidrile su se blizu obale i kad je stigla oseka, ostale su nasukane. Voda oko njihovih trupova uskoro je bila
visoka samo do koljena. Ljudi s obale počeli su s istovarom. Iznijeli su dijelove rastavljenih kola i sklopili ih na obali.
Sunce je počelo zalaziti iza zapadnih planina kad je posljednji brod ušao u zaljev. Ovaj je bio najveći od svih.Na vrhu
njegovog jarbola vijorila se zastava s leopardovom glavom i boje Kuće Trok Uruk.
"Evo ga", Nefer pokaže na figuru na pramcu.
"A pokraj njega je pas Ištar." Taitine oči zasjale su žestokim sjajem koji Nefer nije često mogao vidjeti. Gledali su
kako neobičan par izlazi na obalu. Oko plaže bio je sagrađen kameni mol. Trok se popne na njega, kako bi nadgledao
iskrcavanje ostatka svoje vojske.
"Vidiš li Najinu zastavu na bilo kojem brodu?", upita Nefer, a Taita zavrti glavom.
"Trok sam vodi ovu ekspediciju. Mora da je ostavio Naju da drži Babilon i Mezopotamiju. Došao je obaviti osobni
posao."
"Kako znaš?", upita Nefer.
"Oko njega je aura. Poput tamnog crvenog oblaka. Mogu je osjetiti čak odovud", reče Taita blago.
"Sva ta mržnja je usredotočena na jednu osobu. Nikada ne bi dozvolio da Naja ili bilo tko drugi podijeli s njime
osvetu koja ga je dovela."
"Ja sam predmet njegove mržnje?", upita Nefer.
"Ne, ne ti."
"Tko, onda?"
"Došao je po Mintaku."
Kad je sunce zašlo, Nefer i Taita ostavili su pet gardista da prate Trokovo napredovanje i odjurili u noć, prema
Gallali.
 
Jutro nakon iskrcavanja u Safagi Trok je zarobio dva beduina s kolonom magaraca što su išli niz cestu prema njima.
Ne očekujući ništa, izišli su iz pustinje ravno u ruke njegovih stražara. Trokova reputacija stigla je čak i u pustinjska
prostranstva. Čim su saznali tko ih je uhvatio, beduini su počeli očajnički moliti za milost. Ispričali su Troku o
uskrsnuću drevnog grada. Rekli su mu o fontani slatke vode koja je tekla iz pećine u brdima, i o pašnjacima bogatim
travom koji su okruživali Gallalu. Dali su mu i procjenu broja kola kojima je zapovijedao Nefer Seti i Trok shvati da
njegova vojska nadmašuje Neferovu u omjeru pet na jedan. Što je bilo najvažnije, dali su mu detalje puta od Safage
do drevnog grada.
Do sada, Trok je samo iz druge ruke znao o pristupu Gallali, i činilo se da su njegove informacije bile krive. Rečeno
mu je da put, uz najveću žurbu, traje tri ili četiri dana, i on je planirao s obale ponijeti vlastitu vodu i hranu. To bi bio
dug i naporan posao.Nova informacija promijenila je sve. Beduini su ga uvjerili da može stići do Gallale za dan i noć
brzog jahanja. Procijenio je rizike i opasnosti, a zatim odlučio pojuriti kroz pustinju do Gallale kako bije iznenada
zauzeo. To će, naravno, značiti da će ujahati ravno u bitku, izmorenih konja i praznih mješina s vodom. Međutim,
brojnošću i iznenađenjem moći će osvojiti fontanu i pašnjake koje su opisali beduini. Kad to učine, pobjeda će biti
sigurna.
Trebalo mu je još dva dana da iskrca ostatak vojske i sastavi kola. Druge večeri bio je spreman krenuti na
Gallalu.Napunjenih mješina, vodeća kohorta krenula je iz Safage čim je splasnula vrućina. Svaka kola imala su iza
sebe još dvije pričuve konja. Neće stati tijekom noći kako bi se odmarali, jednostavno će ih zamijeniti. Iscrpljene
životinje bit će puštene i ostavljene kako bi se kasnije pokupile. Trok je bio u prethodnici i postavio smrtonosan
tempo, penjući se uz strmine, kasom silazeći niz brda. Kad su se mješine s vodom ispraznile, više nije bilo povratka.
Do sredine jutra sljedećeg dana vrućina je postala žestoka, i morali su upotrijebiti većinu pričuvnih konja. Beduinski
vodiči uvjeravali su Troka da Gallala nije daleko, ali svaki put kad bi se popeli na uzvisinu, pred njima je bio isti
krajolik od stijena i spržene zemlje, lelujajući na vrućini.
U kasno poslijepodne, beduinski vodiči su pobjegli. Poput djinna istopili su se u fatamorgani i više ih nitko nije vidio,
unatoč potjeri koju je Trok poslao za njima.
"Upozorio sam vas", reče Ištar Troku.
"Trebali ste slušati moj savjet. Ta bezbožna bića vjerojatno je poslao čarobnjak Taita. Sigurno je sakrio cestu i zaveo
nas na stranputicu. Ne znamo koliko ima do mitske Gallale, ili postoji li ona uopće."
Za ovo mišljenje koje nije tražio, Trok ga udari bičem preko tetoviranog lica. Ali, to mu nije pomoglo da ublaži osjećaj
propasti i beznađa koji ga je počeo obuzimati. Udario je konje još jednom i natjerao ih na sljedeću kamenu uzvisinu.
Pitao se koliko ih još ima ispred njih. Bili su skoro na kraju snaga i sumnjao je da će moći nastaviti kroz noć. Nekako
su ipak uspijevali kretati se naprijed, barem većina njegove sile. Pedeset ili šezdeset kola potrošila su posljednje
konje i Trok ih je ostavio iza sebe. Sunce se popelo na nebo sljedećeg dana, toplo poput poljupca nakon hladne noći,
ali bio je to izdajnički poljubac. Uskoro je ubadao i zasljepljivao njihove krvave oči. Prvi put Trok shvati da može
umrijeti na ovom strašnom putu prema nigdje.
"Još jedno brdo", pozove posljednju pričuvu konja i pokuša ih natjerati u kas, ali su posrnuli na uzbrdici, spuštenih
glava, dok se znoj odavno osušio na njihovim bokovima. Ispod grebena, Trok pogleda dolje na kolonu svoje vojske. I
bez brojenja shvati da je izgubio polovinu kola. Stotine gardista bez konja teturali su iza kolone, a nekolicina ih
padne na tlo dok je gledao. Ostali su ležati poput mrtvaca. Na nebu su bili lešinari, stotine tamnih točaka koje kruže u
visokom plavetnilu. Vidio je da neki slijeću na gozbu koja im se spremala.
"Postoji samo jedan put", reče Ištaru, "i to naprijed."
Pukne bičem iznad leđa svojih konja i oni bolno nastave. Stigli su na vrh brda i Trok zabezeknuto zine.
Slika u dolini ispred njega nije sličila na išta što bi ikada mogao zamisliti. Ruševine drevnog grada stajale su pred
njime.Njihov obris izgledao je sablastan, ali vječan.Kao što su mu i obećali, grad je bio okružen poljima hladnog
zelenila i mrežom blistavih kanala. Njegovi konji namirisali su vodu i napeli uzde obnovljenom snagom. Čak i u
očajničkoj brzini, Trok je pronašao vremena da procijeni situaciju.Odmah je vidio da je grad bespomoćan i
nebranjen.Vrata su bila širom otvorena,dok je iz njih kuljala gomila uspaničenog stanovništva. Noseći svoju djecu i
bijedne zamotuljke vlasništva, jurili su prema uskoj i strmoj dolini na zapadu Gallale. Nekoliko vojnika bilo je
pomiješano s izbjeglicama, ali bili su očito bez kontrole. Nije bilo znaka konjaništva ili bojnih kola.Bili su stado ovaca
pred čoporom vukova, ali vukovi su bili iscrpljeni od napora i žeđi.
"Seuet nam ih je predao u ruke", vikne Trok trijumfalno.
"Prije no što zađe sunce, imat ćete više žena i zlata no što će vam trebati!"
Ljudi koji su stigli s njim na brdo pojuriše na svojim iscrpljenim konjima prema prvim irigacijskim kanalima. Raširili
su se uzduž kanala, a konji su pili blagoslovljenu tekućinu dok im trbusi nisu nabrekli. Ljudi su se bacili na obalu,
zaronivši u vodu, puneći svoje šljemove, lijući vodu po glavama i niz grla.
 
"Trebao si me pustiti da otrujem irigacijske kanale", reče Nefer glatko, dok su gledali s druge strane doline.
"Znaš da nije tako." Taita zatrese srebrenom glavom.
"To bi bila uvreda za bogove koju ti nikada ne bi oprostili. U ovoj škrtoj zemlji jedino Set ili Seuet mogli bi razmišljati
o tako prljavom djelu."
"Danas bih rado glumio Seta." Nefer se blijedo nasmije, ali to je bilo usmjereno samo da isprovocira maga.
"Tvoji ljudi učinili su dobro", pogleda dvojicu otrcanih beduina koji su klečali pokraj Taite.
"Isplati ih i pusti."
"Oni ne cijene zlato", objasni Taita. "Kad sam živio u Gebel Nagari donijeli su mi svoju djecu i izliječio sam ih od Žutih
cvjetova."
Blagoslovi rukom ljude koji su klečali i reče im nekoliko riječi na njihovom dijalektu, zahvalivši im što su riskirali
živote kako bi zaveli Troka i obećavši im zaštitu. Poljubili su mu noge i nestali medu stijenama. Taita i Nefer obratiše
svoju punu pozornost na vojsku koja se razvijala u dolini. Trokovi ljudi i konji pili su dok im se trbusi nisu naduli i
sada su ponovno bili spremni za pokret. Iako je izgubio toliko kola, Trok je još uvijek nadmašivao Neferove snage u
omjeru barem tri na jedan.
"Ne smijemo mu se suprotstaviti na otvorenom terenu", reče Nefer i pogleda na masu izbjeglica koji su bježali iz
doline.
Već je u početku bilo malo žena u gradu. Nefer je namjerno ograničio njihov broj kako bi ostalo što više hrane za
ratnike. Sve žene, uključujući Mintaku i Mervkaru, te djeca, bolesni i ranjeni, bili su uklonjeni iz Gallale prije dva
dana. Meren je otišao na jednim od kola koja su nosila dijelove blaga, zlato oduzeto lažnim faraonima.Nefer je sve
poslao u Gebel Nagaru, gdje ih Trok nikada neće pronaći, a mali izvor vode održavat će ih dok bitka ne bude
odlučena. U Gallali više nije bilo nikakvih vrijednosti, kola, oružja ili oklopa.
Promatrao je izbjeglice sa zadovoljstvom. Čak i s takve blizine nije bilo moguće vidjeti da to nisu djeca i civili, već
maskirani vojnici pješaci. Mnogi od njih posrtali su i spoticali se na duge haljine i ogrtače. Njihova duga koplja bila su
spremljena medu stijenama na vrhu doline, gdje se nalazila i glavnina snaga. Sva Trokova kola završila su s
napajanjem i sada su dolazila preko pašnjaka u urednim, uskim formacijama, val za valom borbenih vozila. Voda ih
je čudesno oživjela, a pred njima je stajala pljačka i silovanje.
"Moli Horusa da uspijemo namamiti Troka u potjeru, da ude u dolinu", šapne Nefer.
“Ako ne zagrize mamac i osvoji nebranjeni grad, spriječit će nam pristup vodi i pašnjacima.Bili bismo prisiljeni
napasti ga na otvorenom gdje bi imao potpunu prednost."
Taita je šutio.Stajao je sa zlatnim periaptom na usnama, a oči su mu se izokrenule na način koji je Nefer tako dobro
poznavao.Neprijatelj je bio dovoljno blizu da je Nefer mogao vidjeti Trokova kola u pokretnoj masi vozila,dok su
jurila prema ulazu u dolinu pretrpanu izbjeglicama.
"Dođi, Trok Uruče!", šapne Nefer. "Naredi juriš! Ujaši u povijest!"
 
U vodećim kolima ispred nagomilanih snaga, Ištar je čučao pokraj Trokova masivno oklopljenog lika. Bio je tako
uzbuđen da je posegnuo za vrpcama na Trokovoj bradi.
"Smrad čarobnjaka visi u zraku poput zadaha leša starog deset dana."
Glas mu je bio visok, a slina se pjenila na njegovim usnama i letjela u oblaku sile njegovih emocija.
"Čeka vas tamo gore, kao zvijer ljudožder. Osjećam njegovu prisutnost. Gle, moćni faraone!"
Trok pogleda u nebo. Lešinari su se spustili.
"Da! Da!" Ištar iskoristi malu prednost.
"To su Taitini pilići. Čekaju da se nahrane vašim mesom."
Trok pogleda ispred sebe na plijen koji ga je čekao, ali sjene lešinara lepršale su na zemlji između njih i on poče
oklijevati. Skriven medu stijenama na strmoj strani doline, Nefer ga je promatrao. Sada je bio tako blizu da mu se
činilo da može pročitati njegov izraz na licu.
"Naprijed, Trok!", mrmljao je. "Zatrubi za napad. Povedi vojsku u dolinu."
Osjetio je sumnju u načinu na koji se Trok igrao s uzdama u ruci i okretao glavu gledajući mršav Ištarov lik ispod
sebe.Ištarovo plavo lice bilo je okrenuto prema Troku, i vukao ga je za oklop snagom svojeg straha.
"To je klopka koju vam je postavio čarobnjak! Ako mi ikada više budete vjerovali, to mora biti sada. Smrt je u zraku, i
smrad izdaje. Osjećam Taitine čarolije poput šišmišovih krila koja mi udaraju u lice."
Trok se počeše po bradi i pogleda preko ramena redove kola i gardista spremnih za njegovu naredbu.
"Vratite se, moćni Troče. Zauzmite grad i fontanu. Nefer Seti i čarobnjak će umrijeti u pustinji, kao što smo mi skoro
umrli. To je siguran put. Drugi je ludost."
Nefer suzi oči dok je gledao kako maskirani gardisti jure uzbrdo, i znao je da trenutak prolazi.
"Što zadržava Troka? Neće li napasti?", vikne glasno. "Ako sada ne napadne..."
"Pogledaj na vrh doline."Taita nije otvorio oči.
Nefer pogleda gore, uzbuđen, i ukoči se. Šaka mu stisne dršku mača dok članci nisu pobijelili poput kosti.
"Nije moguće!" zareži.
Blizu vrha doline, ali vidljiva s mjesta gdje su bila Trokova kola, nalazila se stijena. Četvrtasta, boje okera, stajala je
poput ljudskog artefakta kraj ceste. Na njenom vrhu, iznad struje izbjeglica, pojavila se jedna figura.Bila je to žena,
mlada i vitka, duge tamne kose koja je sezala do struka. Njen chiton bio je crven, boje kraljevske kuće Apepi, isticao
se u svom sjaju, mrlja boje u bljedilu stijena i pijeska.
"Mintaka!" dahne Nefer.
"Naredio sam joj da ode s Merenom i Mervkarom u Gebel Nagaru."
"Znamo da ti se nikada ne bi suprotstavila." Taita otvori oči i ironično se nasmije. "Znači, sigurno te nije dobro čula."
"To je tvoje djelo", reče Nefer gorko. "Koristiš je kao mamac za Troka. Stavio si je u smrtnu opasnost."
"Možda mogu kontrolirati khamsin", reče Taita, "ali čak niti ja ne mogu kontrolirati Mintaku Apepi. Što ona učini,
učinila je svojom voljom."
Ispod njih Trok se okrenuo kako bi izdao svojim kolima naredbu za povlačenje i zauzeo fontanu i grad Gallalu prema
Ištarovim savjetima. Prije no što je mogao progovoriti, osjeti kako se Ištar ukočio i začu njegov šapat.
"Ovo je Taitina čarolija." Trok se okrene i pogleda uzbrdo. Ugleda sitnu figuru u crvenoj haljini kako stoji na
stjenovitoj žutoj platformi. U trenutku prepozna objekt svoje mržnje i bijesa.
"Mintaka Apepi", zareži, "došao sam po tebe, ti preljubnička mala kujo. Molit ćeš me za smrt."
"To je iluzija, faraone. Ne dozvolite čarobnjaku da vas zavara."
"To nije iluzija", reče Trok mrko. "Dokazat ću ti kad zakopam svoj ud u njeno toplo meso i raskrvavim je."
"Čarobnjak vas je zaslijepio", zatuli Ištar. "Smrt je oko nas."
Pokuša skočiti s kola i pobjeći, ali Trok ga zgrabi za lakirane uvojke i povuče natrag.
"Ne, ostani sa mnom, Ištar. Dozvolit ću ti da probaš njenu slatku pukotinu prije no što je bacim svojim grubim
momcima da završe."
Podigne stisnutu šaku visoko iznad glave i vikne:
"Naprijed!"
Kola s obje strane krenula su naprijed, a kolona je slijedila Troka u dolinu dok je sunce sijalo na vrhovima kopalja, a
prašina se uzdizala oko njih poput dima. Zadnji red izbjeglica bio je udaljen tri stotine koraka kad Trok izda sljedeću
naredbu.
"Naprijed u galop! Juriš!" Konji poskočiše i uz tutanj kopita potrčaše uz strminu.
"Trok je zagrizao", reče Nefer tiho. "Ali, po koju cijenu? Ako zarobi Mintaku..."
Nije mogao nastaviti, gledajući s nemirom njenu visoku vitku priliku kako mirno stoji na putu oluji.
"Sad imaš nešto zbog čega se vrijedi boriti", reče Taita blago.
Nefer osjeti kako ljubav i briga za Mintaku postaje borbeni bijes, ali bio je to gladan bijes koji je izoštravao njegova
osjetila i isključivao sve drugo osim borbe iz njegove svijesti. Dok su redovi kola jurili ispod njegovog položaja, on
iziđe iza stijene koja ga je skrivala. Potpuna pažnja Troka i njegovih vojnika bila je usmjerena na bespomoćne žrtve
ispred njihovih kola. Nisu vidjeli visoki lik koji se iznenada pojavio s njihove strane. Ali, Neferovi ljudi vidjeli su ga
jasno. Bili su skriveni između stijena s obje strane doline. Nefer podigne mač iznad glave i kad su prošla zadnja kola,
oštro ga spusti. Teretna kola su bila na strmini, zaglavljenih kotača kako se ne bi otkotrljala. Bila su zaklonjena od
pogleda suhom travom iste boje kao i okolina, i bila su teško natovarena kamenjem. Na Neferov signal, kolari su
izvukli drvene klinove i presjekli užad koja je držala kotače. Kola se zakotrljaše s obje strane doline, razvijajući
brzinu, i naletješe na masu neprijateljskih vozila.
Kad je Ištar vrisnuo, Trok odvrati oči od Mintake i ugleda golema kola kako jure na njegove eskadrone.
"Natrag!" vikne. "Okreni se!"
Ali čak i njegov gromki glas bio je izgubljen u kaosu. Pokrenuti napad nije se mogao zaustaviti i nije bilo prostora za
manevriranje uskim dnom doline. Prva kola udarila su Trokovu predvodnicu.Začu se kidanje drveta, vrisak
zdrobljenih ljudi i konja, grmljavina kola u prevrtanju, prosipanje kamenja. Iznenada je Trokov put bio blokiran
jednim teretnim kolima, i njegovi konji skrenu u bojna kola kraj sebe. U trenu je veličanstveni napad bio pretvoren u
gomilu slomljenih i prevrnutih vozila, te obogaljenih konja. Teretna kola zatvorila su oba ulaza u dolinu.Čak i kola
koja nisu uništena bila su zaglavljena u masi. Smisao bojnih kola, njihova snaga i prijetnja bili su u sposobnosti
jurenja i okretanja, napadanja i povlačenja u punoj brzini. Sada su bila nepokretna, zatvorena zidovima od kamenja,
a Neferovi strijelci bili su iznad njih na uzvisini.
Prvi oblaci strijela desetkovali su nezaštićene vozače. Za nekoliko minuta dolina je bila pretvorena u
klaonicu.Nekolicina Trokovih ljudi skočili su s vozila i jurnuli uz rubove doline. Ali, bili su izmučeni teškim
prethodnim maršem, opterećeni oklopima. Tlo je bilo strmo i neravno, i mogli su se kretati jedino polako. Iza
zaklona stijena i zidova od brzo podignutih kamenih zareba, Neferovi ljudi dočekali su ih kopljima i sulicama. Većina
je bila potučena prije no što su stigli do prvog reda branitelja. Trok divlje pogleda oko sebe, tražeći izlaz iz zamke, ali
jedan od njegovih konja bio je mrtav, zdrobljen kamenjem iz kola koja su mu zapriječila put. Iza njega, kola su bila
tako nagomilana da nije bilo mjesta za okretanje. Strijele i koplja pjevali su oko njega, udarajući u bokove bojnih
kola, odbijajući se od njegovog šljema i oklopa. Prije no što ga je Trok uspio spriječiti, Ištar iskoristi zbrku da skoči s
kola i nestane između uništenih kola i podivljalih konja.
Trok ponovno pogleda naprijed, i s nevjericom ugleda Mintaku kako još stoji na vrhu stijene ispred njega. Gledala ga
je hladnim odbojnim pogledom koji je pretvorio njegov bijes u ludilo. Zgrabi svoj ratni luk i posegne za strijelom u
tobolac, ali se predomisli, baci oružje i vikne joj preko konjskih glava.
"Ne! Strijela je predobra za kuju koja se tjera. Dolazim po tebe golim rukama, želim osjetiti kako se otimaš dok
budem cijedio zadnji dah iz tebe, prljava mala kurvo!"
Isuče mač i skoči na tlo. Potrči između kopita podivljalih konja i prevrnutih kola. Dvojica Neferovih ljudi iskoče iza
stijena da ga zaustave, ali on ih posiječe i preskoči preko njihovih tijela. Oči su mu bile prikovane za djevojku u
crvenoj haljini, privlačila ga je kao što plamen privlači moljca. Nefer ugleda kako Trok probija zamku i potrči niz
strminu, skačući od kamena do kamena.
"Trči, Mintaka, bježi od njega!", vikne užurbano, ali ona ga nije htjela ili nije mogla čuti. Ali, čuo ga je Trok, stao i
pogledao gore.
"Dođi, lijepi momče, imam dovoljno mača i za tebe i za tvoju kurvu."
Bez zaustavljanja, Nefer baci sulicu, ali Trok je dočeka laganom pločom koju je nosio na ramenu i oružje se odbije,
sletjevši pred Mintakine noge. Ignorirala ga je. Hitac je bio dovoljan da na tren odvrati Troka i Nefer skoči pred
njega. Trok se pripremi za njega dok mu se lice grčilo u iskrivljenu grimasu. Sagne se iza svojeg brončanog štita i
mahne mačem.
"Dođi, štene!", reče.
"Provjerimo tvoje pravo na dvostruku krunu."
Nefer iskoristi zalet i dojuri do njega bez zastajanja. Trok dočeka prvi udarac brončanim štitom. Nefer odskoči baš u
trenutku kad je Trok ponovno zamahnuo mačem prema njemu.Opet priskoči, zadavši ubodni udarac. Njegovi ljudi
vidjeli su kako juri niz brdo. Krenuše njegovim primjerom, napustivši zaklon stijena i u valovima jurnuše prema
dolje. Za nekoliko sekundi, cijela dolina bila je pretrpana ljudima koji su udarali, rezali i boli.
Nefer zada lažni udarac u Trokov bok, ciljajući pregib oklopa. Ovaj se zaštiti, a Nefer zamahne s druge strane prema
licu. Trok se iznenadi promjenom smjera i brzinom udarca. Iako je trgnuo glavu unatrag, vrh Neferove oštrice
razrezao mu je obraz i krv pokulja niz bradu. Rana ga razjari i on uz urlik jurne na Nefera. Udarao je iz svih smjerova
takvom brzinom da se činilo da njegov mač tvori neprobojni brončani zid. Nefer se povlačio pred napadom dok nije
iza leđa osjetio kamen na kojem je stajala Mintaka. Više se nije mogao povlačiti ili manevrirati, bio je prisiljen
suprotstaviti se Trokovoj gigantskoj snazi. Malo je ljudi moglo na ovaj način stati pred Troka koji nije posustajao,
smijući se na Neferovo pariranje njegovih udaraca.
"Da vidimo koliko dugo možeš zadržati plimu, dečko. Ja mogu izdržati cijeli dan, a ti?", upita bez da izgubi ritam
udaranja.
Metal je udarao o metal, dok se Trok polako kretao udesno, blokirajući jedini put kojim bi Nefer mogao pobjeći.
Njegova snaga bila je poput neke zlokobne prirodne sile. Nefer osjeti da je uhvaćen u veliku oluju, bespomoćan kao
da ga nose oceanske struje. Godine borbenog treninga su ga očvrsnule, ali ništa ga nije pripremilo za ovo. Osjetio je
kako mu se desna ruka umara i usporava. Trok zareže stranu njegova vrata, a zatim razreze kožni prsluk i poreže ga
po rebrima.Nefer je znao da je jedini način da preživi oluju njegova brzina i spretnost, ali bio je stjeran uz
stijenu.Morao je nekako izmaći. Sljedeći udarac obrani svojim mačem i odbije ga dovoljno da otvori izlaz kroz koji je
mogao pobjeći, ali kad je skočio, izložio je svoj lijevi bok. Trok se pribra i ubode ga u stegno iznad tetoviranog
simbola. Krv procuri niz njegovu sandalu. Posljednji ostaci Neferove snage su polako nestajali i Trok svojim mačem
pritisne njegov, tjerajući ga sve više i više. Nefer je znao da će izložiti svoje grudi smrtonosnom udarcu ako pokuša
pobjeći. Ali, ubod u nogu ga je sve više slabio. Osmijeh na Trokovom licu bio je pobjednički.
"Hrabro, dječače! Skoro je gotovo. Zatim se možeš odmoriti...zauvijek!", uživao je.
Nefer začuje Mintaku kako nešto viče, ali nije je mogao razumjeti. Postupno, Trok je pomicao njegov mač i nadvijao
se nad njime, pa su se našli jedan uz drugoga, a zatim iznenada prebaci težinu ulijevo, prema Neferovoj ranjenoj
nozi. Nefer se pokuša suprotstaviti, ali noga mu popusti. Trok zakvači svoju nogu iza Neferove pete i baci ga unatrag.
Mač izleti iz Neferovog oslabljenog stiska i on pade na tvrdu zemlju, a Trok podiže mač s obje ruke za završni udarac.
Iznenada, njegov izraz se promijeni u grimasu iznenađenja i zbunjenosti. Ne zadavši udarac, posegne rukom iza leđa.
Vrati je natrag pred lice. Bila je vlažna od krvi. Otvori usta da nešto kaže, ali dvostruki potok krvi iscuri iz kutova
njegovih usta i on se polako okrene od Nefera.Gledao je Mintaku koja je stajala na stijeni iznad njih. S osjećajem
nevjerice, Nefer spazi dršku sulice kako viri iz Trokova vrata. Vidjevši Nefera kako pada, Mintaka je zgrabila sulicu
koja je ležala pred njenim nogama, oružje koje je Nefer bacio na početku borbe. Zavitlala ju je u Trokova leđa. Vrh je
pogodio Troka ispod oboda brončane kacige i zabio se duboko,promašivši zamalo kralježnicu,ali otvorivši karotidnu
arteriju.
Stojeći poput kamenog ukrasa širom otvorenih usta iz kojih je kuljala krv, Trok ispusti mač i posegne gore. Zgrabi
Mintaku oko struka i povuče je s uzvisine na kojoj je stajala. Pokuša nešto reći, ali krv je prigušila njegov glas.
Mintaka je vrištala kad ju je pritisnuo k sebi, a Nefer se popne na noge. Uzme Trokov mač i došepa iza njega.
Mintakini krikovi dali su novu snagu njegovoj ruci. Prvi ubod prošao je kroz vezice Trokovog prsluka, duboko u
njegova leđa. Trok se ukoči i ispusti Mintaku. Ona se odmakne, a Nefer izvuče oštricu i ponovno ubode. Njišući se na
nogama, Trok se polako okrene prema njemu. Zakoračio je naprijed, posežući za njim krvavom oklopljenom rukom.
Nefer ga ubode u vrat i Trok padne na koljena, zgrabivši oštricu. Nefer je izvuče, režući Trokove prste i dlan,
prekidajući tetive i živce. Trok padne na lice, a Nefer ga ubode kroz vezice, između lopatica, u srce. Ostavi oštricu u
njemu i okrene se Mintaki koja je klečala zaklonjena kamenjem. Dojurila je do njega i zagrlila ga svom snagom. Sada
kad je opasnost prošla, Mintaka je izgubila svoju ledenu kontrolu i jecala je, jedva razumljivo.
"Mislila sam da će te ubiti, ljubavi."
"Skoro bi i uspio, da nije bilo tebe", dahne Nefer. "Dugujem ti život."
"Bilo je strašno." Mintakin glas zadrhti.
"Mislila sam da neće nikada umrijeti."
"Bio je bog." Nefer se pokuša nasmijati, ali ispalo je pogrešno.
"Njima treba malo više da umru."
Postao je svjestan da su se zvuči borbe iz doline promijenili. Okrenuo se, držeći je još u rukama.Trokovi ljudi vidjeli
su ga kako pada i borbena žestina ih je napustila. Bacali su oružje, i zapomagali.
"Dosta! Dosta! Predajemo se. Slava faraonu Nefer Setiju, jedinom pravom kralju."
Shvativši da je pobijedio,Nefer osjeti kako zadnji ostaci snage izlaze iz njegovog prebijenog i krvavog tijela.Imao je
snage samo da podigle glas i vikne.
"Poštedite ih! Oni su naša braća, Egipćani. Poštedite ih!"
Kad je Nefer pao, Taita se stvorio kraj njega i pomogao Mintaki da ga spusti na tlo. Dok su njih dvoje zavijali njegove
rane i zaustavljali krvarenje iz boka, dođoše zapovjednici da predaju Neferu izvješće. Mladi faraon zanemario je
svoje rane u želji da sazna tko je preživio borbu, a tko je ubijen ili ranjen.
S radošću vidje da se njegovi povjerljivi zapovjednici Hilto, Shabako i Socco zahvaljujući milošću Horusa i Crvenog
boga nalaze u gomili ljudi koji su ga okružili, uživajući u pobjedi, ponosni na sebe i svoje ljude, prepuni sreće što su
živi. Napravili su nosiljku od kopalja i odnijeli ga u dolinu do Gallale, ali bio je to dug put za Trokove zarobljene
zapovjednike i ljudi su se okupili pokraj puta, klečeći golih ruku i moleći ga za milost, kajući se i žaleći što su se ikad
okrenuli protiv pravog faraona. Tri puta prije no što su stigli do vrata grada, Nefer je zaustavljao svoju nosiljku kako
bi uhvaćeni zapovjednici mogli poljubiti njegova stopala.
"Poštedjet ću vas od smrti izdajica koju ste zaslužili", reče im oštro, "ali svi ste degradirani na narednike Plavih, i
morate ponovno dokazati svoju lojalnost Kući Tamos.”
Slavili su ga zbog njegove milosti, ali Nefer se mrštio i vrtio glavom kad su mu se obratili kao bogu.
"Ja ne pripadam u panteon, kao što su za sebe tvrdili svetogrdnici Trok i Naja."
Ali, nije ih mogao razuvjeriti, već su obnovili svoja veličanja, a njegovi vlastiti ljudi vođeni ratnicima Crvene ceste
pridružili su se poraženima, moleći ga da proglasi svoje božansko podrijetlo.Kako bi ih omeo u tome,Nefer izda
naredbe mršteći se.
"Leš Trok Uruka, lažnog pretendenta na dvostruku krunu Egipta, bit će spaljen bez ceremonija, ovdje na bojnom
polju, tako da njegova duša luta kroz vječnost tražeći i ne nalazeći dom."
Mrmljali su sa strahom i divljenjem, jer to je bila najstrašnija kazna koju su mogli zamisliti.
"Ostali neprijateljski leševi bit će balzamirani i pokopani sa svim počastima. Ime Trok Uruka bit će izbrisano sa
svakog spomenika i zgrade u zemlji, a hram koji je podigao u Ayarisu bit će posvećen krilatom Horusu kao sjećanje
na pobjedu koju nam je poklonio kod Gallale."
Viknuli su u oduševljenju, a Nefer nastavi.
"Sve vlasništvo Trok Uruka, njegovo blago i posjedi, robovi i zgrade, skladišta i dobra zaplijenit će država. Pošaljite
kola s vodom natrag do Safage, s ljudima da dovedu sve konje,kola,ljude koje je Trok Uruk ostavio na svom
arogantnom maršu u Gallalu.Ako odbace lažne faraone i zakunu se na vjernost Kući Tamos, zarobljenici će biti
pomilovani i primljeni u našu vojsku."
Do trenutka kad je Nefer izdao svoje zadnje naredbe za taj dan, glas mu je bio promukao, a on blijed i iscrpljen.Dok
su ga nosili kroz gradska vrata, tiho upita Mintaku.
"Gdje je Taita? Je li netko vidio maga?" Ali, Taita je nestao.
Taita je s vrha brda gledao kako se čeljusti klopke zatvaraju i oko Trokove vojske, dok njegova kola nestaju pod
teretnim kolima punim kamenja, a koplja lete poput jata skakavaca prema preživjelima. Tada jedan neobični lik
zarobi njegovu pozornost.Ištar Medejac teturao je između stijena. Poput zeca u bijegu nestajao je s vidika da bi se
pojavio dalje uzbrdo saginjući se i izbjegavajući napade.
Nekom srećom ili djelovanjem magije, izbjegao je strijele i koplja Neferovih trupa i konačno nestao preko grebena.
Taita ga pusti. Za njega će biti vremena kasnije. Gledao je vrhunac bitke, šireći sve svoje snage kako bi štitile Nefera u
borbi protiv Troka.Čak i na toj udaljenosti uspio je odbiti mnoge Trokove udarce koji bi bili kobni. Kad je Trok zadao
konačni udarac u Neferovo stegno, oštrica bi pronašla veliku arteriju da Taita nije upotrijebio svu svoju moć da je
odvrati.
Od onog davnog trenutka kad je Taita spasio Mintaku od povrede tijekom susreta s kobrom boginje,postala je
podložna njegovom utjecaju. Imala je inteligenciju i maštu koja mu je otvorila njen um. Bilo je nemoguće utjecati na
budalu. Pozvao ju je natrag u Gallalu da se pokaže Troku i namami ga u zamku. Zatim, kad je stajala smrznuta od
straha na stijeni iznad dvojice boraca, Taita je još jednom pokorio njenu volju i stavio u njen um impuls da posegne
za sulicom.Upravljao je njenom desnom rukom dok je ciljala i bacala sulicu. Zatim, kad je život iscurio iz Troka,
jurnuo je niz strminu da pomogne Neferu i zaveže ranu koja je bila tako blizu arterije. Kad su ratnici Crvene ceste
podigli mladog faraona na nosiljku od kopalja, Taita se izgubio u gomili. Nitko ga nije primijetio.
Pronašao je Ištarove tragove i pratio ih dok nisu postali neprepoznatljivi na zemlji pri vrhu brda, izgorjeloj od sunca.
Taita stane i sagne se. Iz vrećice izvadi nit sušenog korijena i stavi ga u usta. Dok je žvakao, otvori um i posegne za
tragovima Ištarove aure koje je ostavio u bijegu. Kako je korijen izoštravao Taitina osjetila, on ugleda auru u kutu
svojeg vidokruga.Bila je to sjena, prljavosiva i kratkotrajna, i nestala čim je pogledao u nju. Svatko je imao svoju
auru. Nefer Seti, zbog svojeg plemenitog i božanskog unutarnjeg bića, bacao je crvenkasto svjetlo koje je Taita lako
mogao prepoznati. Slijedio je taj slabi trag tražeći Nefera kad ga je izmrcvario lav, a on i Mintaka bili su izgubljeni u
pustinji izvan Dabbe. Ištarova aura bila je tamna i zamrljana. Taita ustane i krene prema njoj, koračajući svojim
dugim nogama, dok mu je štap udarao po kamenju.Svako malo vidio je fizičku potvrdu da je na pravom putu,otisak
noge u mekšem komadu zemlje ili pomaknuti kamenčić. Ištar je zaokružio prema jugu i vratio se prema Gallali. Taita
produlji korake.
Ako je Ištar pokušavao približiti se Neferu kako bi učinio neko zlo, Taita ga mora spriječiti. Međutim, potjera ga je
dovela do jednih od kola koja je Trok ostavio na putu do Gallale. Ištar je pronašao nešto u olupini, i Taita zatvori oči
kako bi ustanovio što je to.
"Mješina s vodom", promrmlja i ugleda mjesto gdje je Ištar iskopao zemlju da izvuče mješinu ispod kola.
Druga suha mješina još je visjela na kolima. Ištar ju je ostavio, znajući da može nositi samo jednu punu mješinu.Taita
je uzme i baci preko ramena. Napusti kola čiji su mrtvi konji već počeli smrdjeti i krene za Ištarom. Noseći mješinu,
Ištar je krenuo prema Gallali. Kad je prešao greben iznad grada, dopuzao je do obale najbližeg kanala za
navodnjavanje. Otisak njegovog koljena bio je jasan u vlažnoj glini na mjestu gdje je kleknuo da pije i napuni
mješinu. Taita se i sam napije vode,te napuni svoju mješinu. Zatim ustane i krene Ištarovim tragovima koji su vodili
natrag prema Safagi i obali.
Kad je pala noć, Taita je nastavio hodati. Ponekad bi Ištarova aura potpuno nestala,ali mag je pratio cestu.Zatim bi
postala jača, dok je nije mogao namirisati, slab, pljesniv, neugodan miris. Kad je bio jak, mogao je procijeniti bit
Medejca. Mogao je vidjeti njegovu osvetoljubivu prirodu. Shvatio je da je Ištar bio uplašen i demoraliziran
neugodnim okretom sudbine, ali njegove moći još su bile velike. Predstavljao je veliku i stvarnu opasnost, ne samo
za Nefera i Mintaku, već i za samog Taitu. Ako mu dozvoli da pobjegne i obnovi svoje snage, mogao bi biti prijetnja za
Kuće Tamos i Apepi.
Ištar je bio jedan od viših adepta, zao, što ga je činilo još opasnijim. Sigurno je mogao nadzirati odabrane žrtve i
prizvati neku nesreću na Nefera i Mintaku. Mogao je pokvariti njihovu međusobnu ljubav, donijeti patnju, pobačaje i
kugu, boli i bolesti bez vidljivog razloga, mentalne poremećaje, ludilo i smrt. Čak i Taita nije bio imun na njegov
pokvareni duh.Ako mu dozvoli da pobjegne, Ištar bi mogao postupno potkopati Taitinu snagu i otežati mu rad. Osim
ako Taita odmah ne učini ono što mora i potpuno ga uništi dok ima priliku.
Mjesec se izdigao iznad brda i osvijetlio put Taiti. Hodao je dugim korakom kojim je mogao prelaziti prostranstva
brzinom jahača. Mogao je osjetiti da Ištar ispred njega nije svjestan da ga prati i hoda mnogo sporije. Svakoga sata,
Taita je sve snažnije osjećao njegovu auru. Stići su ga prije zore, mislio je, i u tom trenutku presavije se i povrati u
mlazu po kamenom tlu. Nadvladan iznenadnom, strašnom mučninom, skoro je kolabirao, ali vrati ravnotežu te
zatetura unatrag brišući gorki okus žuči s usta.
"Nepažljiv!", prekori se ljutito."Tako blizu lovini trebao sam bolje paziti. Medejac me primijetio."
Popije malo vode iz mješine, a zatim oprezno krene naprijed. Uperi štap ispred sebe i polako ga poče njihati.
Iznenada, štap mu oteža u ruci. Krene u tom smjeru i ugleda ispred sebe krug blijedih kamenčića kako sjaji na
mjesečini pokraj ceste.
"Poklon od Medejca", reče naglas.Mučnina ga ponovno uhvati, ali on je potisne, udari štapom o zemlju i izgovori riječ
moći, "Ncube!"
Mučnina se povuče i on priđe bliže krugu. Nije dovoljno da mu razbijem čaroliju, pomisli mračno. Moram je okrenuti
protiv njega. Pomoću vrha štapa makne jedan kamenčić iz kruga, remeteći njegovu moć. Sad je mogao čučnuti pokraj
njega bez ikakvog problema.Ne dodirujući kamenčiće,nagne se i pomiriši ih. Miris Medejca bio je jak i on se
zadovoljno nasmije.
"Dodirnuo ih je golim rukama", šapne Taita.
Ištar je na njima ostavio tragove svojeg znoja koje je Taita mogao upotrijebiti. Pazeći da ne načini istu grešku,
pomakne kamenčiće vrhom štapa, formirajući drukčiji oblik, glavu strijele usmjerenu prema Ištaru. Uzme gutljaj
vode iz mješine i pljune na kamenčiće koji zasjaje na mjesečini. Zatim uperi štap poput koplja uzduž iste linije.
"Kvdash!" vikne, i osjeti kako mu se pritisak stvara u bubnjićima kao da je uronio duboko ispod mora. Prije no što je
postao nepodnošljiv, polako je počeo popuštati i on osjeti zadovoljstvo. Bilo je učinjeno. Vratio je kletvu Medejcu.
Jednu ligu ispred, Ištar je žurio cestom. Bio je potpuno svjestan potjere. Bio je siguran da je prepreka koju je stavio
preko staze dovoljna da zaustavi većinu ljudi,ali ne i onog kojeg se najviše bojao.Iznenada posrne usred koraka i
uhvati se za uši objema rukama. Bol je bila zasljepljujuća, kao da je usijani nož zaboden duboko u njegove bubnjiće.
Zastenjao je i pao na koljena.
"To je čarobnjak", zajeca. Bol je bila tako jaka da nije mogao jasno misliti. "Vratio mi je čaroliju."
Drhtavim rukama posegne u vrećicu za pojasom i izvadi svoj najmoćniji talisman, suhu balzamiranu ruku djeteta
faraona Tamosa koje je umrlo odmah po rođenju tijekom kuge Žutih cvjetova. Ištar je opljačkao grob malog princa
kako bi je se domogao. Ruka je bila tamna i zakrivljena poput majmunske šape. Podigne je do glave koja je pulsirala i
osjeti kako bol nestaje. Nestabilno ustane na noge i poče neobičan ples, pjevajući i zavijajući. Bol u ušima se raščisti.
Skoči zadnji put u zrak i okrene se u smjeru odakle je došao. Mogao je osjetiti čarobnjakovu prisutnost, poput
prijetnje oluje u ljetnom danu. Htio je postaviti novu zamku, ali znao je da će mu je Taita vratiti. Moram skrenuti i
sakriti svoj trag, odluči. Potrči uzduž ceste, tražeći mjesto gdje će skrenuti. Otkrije gdje staza prelazi sivu kamenu
žilu, toliko tvrdu da ni Trokove legije nisu ostavile traga na njoj. Lijevim kažiprstom iscrta na kamenu sveti simbol
Marduka, pljune na njega i izgovori tri tajna imena za prizivanje boga.
"Sakrij me od neprijatelja, moćni Marduče. Vrati me u svoj hram u Babilonu, i prinijet ću ti žrtve koje toliko voliš",
obeća.
Najviše od svega, Marduk je u svojoj peći volio vidjeti male djevojčice. Ištar podigne jednu nogu i skoči unatrag pet i
pedeset koraka, ezoterični Mardukov broj poznat samo posvećenima. Zatim oštro skrene s ceste i krene u sjevernu
divljinu. Išao je brzo, pokušavajući povećati udaljenost između sebe i svojeg progonitelja.
Taita je stigao do mjesta gdje je cesta prelazila preko kamena i naglo stane. Aura koja je još trenutak prije bila tako
jaka nestala je poput magle u jutarnjem suncu. Nije bilo okusa, mirisa, niti ičega što bi upućivalo na Ištara. Nastavi
zakratko niz put, ali otkrije da je trag mrtav i hladan. Brzo se vrati natrag do mjesta gdje ga je izgubio.Ištar ne bi
gubio vrijeme na čaroliju sakrivanja.On zna da bi me Pepeo ili Voda i Krv jedva zaustavili, mislio je Taita. Pogleda
nebo i pronađe crvenu zvijezdu nisko na obzorju, zvijezdu boginje Lostris.Podigne njen periapt i poče pjevati Odu
boginji.Tek što je završio prvi dio, osjeti ljutitu, stranu prisutnost. Drugi bog prizvan je na ovom mjestu, a znajući
Ištara, pretpostavio je koji. Započe drugi dio Ode i na goloj stijeni pred njim pojavi se sjaj sličan bakrenim pećima u
Mardukovom hramu kad gore žrtvene vatre.Marduk je prizvan i pokazuje svoj bijes,pomisli zadovoljno. Stane iznad
sjajnog mjesta i izgovori.
"Daleko si od svoje zemlje i hrama, Marduče od peći. Rijetki te obožavaju ovdje u Egiptu. Tvoje moći slabe. Prizivam
ime božice Lostris, i ti se ne možeš suprotstaviti."
Podigne rub svojeg chitona.
 "Gasim tvoje vatre, Marduče", reče i pomokri se na kamen, čučnuvši poput žene.
Začuje se šištanje i podigne se para kao sa šipke užarenog metala u kovačnici.
"U ime božice Lostris,Marduče Proždiraču, makni se i pusti da prođem." Kamen se brzo ohladio i on ponovno osjeti
sjenoviti Ištarov trag na mjestu gdje je krenuo prema sjeveru. Ištarov veo bio je probušen i poderan. Taita prođe
kroz njega i nastavi potjeru.
Obzorje je postajalo sve bijeđe dok je svjetlo jačalo na istoku. Taita je znao da ga polako sustiže, te napregne oči kako
bi što prije ugledao svoju lovinu. Umjesto toga, naglo se zaustavi. Pred njim je zjapio strašan ponor čije su stranice
nestajale u dubokoj tami. Nitko ne bi mogao prijeći takvu prepreku, a nije bilo puta okolo. Taita pogleda na drugu
stranu. Provalija je bila široka barem tisuću koraka. Iznad su lebdjeli lešinari. Jedna od grotesknih ptica kružila je
kako bi se spustila na svoje otrcano gnijezdo od grančica s druge strane provalije. Taita zavrti glavom s divljenjem.
"Čudesno, Ištar!", promrmlja. "Čak i lešinari. To je djelo majstora. Ni ja ne bih učinio bolje, ali za to mu je trebalo
puno snage. Skupo ga je koštalo."
Taita zakorači preko ruba litice, umjesto da padne u bezdan, pod njegovim nogama bila je čvrsta zemlja.
Provalija i litice, čak i lešinari, zalelujaše i nestadoše poput fatamorgane kad joj se čovjek približi.Ponor je nestao,a
na njegovom mjestu bila je blaga kamenita ravnica čiji su niski brežuljci u daljini još bili plavi od sjena.
Na njenoj sredini, udaljen niti pet stotina koraka, stajao je Ištar Medejac. Gledao je Taitu s podignutim rukama,
očajnički pokušavajući sačuvati iluziju koju je stvorio. Kad je vidio da Taita ide prema njemu poput osvetoljubivog
djinna, rezignirano je spustio ruke i okrenuo se prema vapnenačkim brdima na dalekom kraju ravnice. Poče trčati,
dok mu je crni ogrtač zaplitao noge. Taita ga je slijedio dugim koracima. Ištar se okrene, a na njegovom licu mogao se
vidjeti očaj.Na trenutak je prestravljeno zurio u visoku figuru srebrene kose, a zatim se okrene i potrči brže. Neko
vrijeme je povećavao udaljenost, a zatim se njegov trk uspori, dok ga je Taita neumorno pristizao. Ištar baci mješinu
s vodom i potrči brže, ali bio je samo nekoliko stotina koraka od Taite kad je stigao do niskih brda, sivoplave boje
vapnenca. Nestane u jednom od procjepa.
Kad je Taita stigao do procjepa, ugleda Ištarove stope na pješčanom tlu ispred sebe. Tragovi su nestajali na mjestu
gdje je uvala naglo skretala udesno. Taita krene za njim, ali uskoro začuje gromovito režanje divlje zvijeri. Stigavši
iza zavoja, ugleda kako se procjep sužuje, a ispred njega stoji ogroman lav. Crna lavlja griva bila je uspravljena, veliki
grm koji se tresao poput trave na jakom vjetru svaki put kad bi životinja riknula. Oči su mu bile zlatne, a zjenice
nepomirljivi crni prorezi. Oštar, životinjski miris zvijeri bio je gust na vrućem zraku, smrad trulih leševa kojima se
hranio. Taita pogleda pjeskovitu zemlju na kojoj su stajale masivne šape. Vidio je Ištarove otiske na pijesku, ali lavlje
pandže nisu ostavile trag. Taita nastavi hodati. Podigne periapt na lancu i krene ravno na životinju. Rika se utiša, a
glava postane prozirna, tako da je mogao vidjeti kameni zid iza nje. Zatim životinja izblijedi i nestane.
Taita prijeđe preko mjesta na kojem je stajao lav i krene iza ugla. Ispred njega, procjep je postao još uži,a njegove
stranice strmije.Naglo je završio na kamenom zidu. Ištar je stajao leđima okrenut stijeni, buljeći u Taitu luđačkim
očima. Bjeloočnice su mu bile žućkaste i krvave, a zjenice crne i raširene. Miris njegova straha bio je jači od smrada
fantomske životinje. Podigne desnu ruku i uperi dugi koščati prst u Taitu.
"Natrag, čarobnjače", vrisne. "Upozoravam te!"
Taita krene prema njemu i on vrisne ponovno, ovog puta grlenim jezikom, te napravi gestu kao da baca nevidljivi
projektil u Taitinu glavu.Taita brzo podigne periapt do očiju i osjeti kako je nešto proletjelo pokraj njegove glave,
zvučeći poput strijele u letu. Ištar se okrene i jurne u uski otvor u kamenom zidu iza sebe, koji je do sada zaklanjao
svojim tijelom.
Taita zastane pred ulazom i lupne kamena vrata svojim štapom. Zvuk je bio prirodan, i čuo je Ištarove žurne korake
kako odjekuju u tami. Bio je skoro siguran da ovo nije iluzija, već pravi ulaz u spilju. Taita krene za njim i nađe se u
niskom, stjenovitom prolazu, slabo osvijetljenom sunčevim svjetlom. Tlo spilje spuštalo se pred njime i on nastavi
opreznije. Sad je bio siguran da je prolaz stvaran u vremenu i prostoru i da to nije još jedna Ištarova iluzija. Mogao je
čuti odjeke Ištarovih stopa, iskrivljene i pojačane odjekom. Brojao je svoje korake kad je ušao u tamu. Kad je došao
do stotinu i dvadeset, svjetlo je opet ojačalo, izbijajući iz nekog izvora dublje u brdu. Iznenada, tunel naglo zavije i
Taita se nađe u velikoj pećini visokog svoda. U sredini stropa bio je otvor koji je morao voditi do vanjskog svijeta, jer
zraka sunca padala je kroz njega na pod spilje. S poda su se izdizali oštri stalagmiti, kristali koji su sjali poput zuba
morskog psa ljudoždera. Sa svoda su visjeli stalaktiti, neki u obliku koplja, a drugi poput sjajnih krila bogova. Na
drugoj strani, Ištar je čučnuo naslonjen na zid. Više nije bilo izlaza. Vidjevši Taitu, poče vrištati i nesuvislo brbljati.
"Milost, moćni maže! Između nas postoji veza. Mi smo braća. Poštedi me i pokazat ću ti tajne o kakvima čak niti ti
nisi sanjao. Dat ću ti sve svoje moći. Bit ću tvoj vjerni pas. Posvetit ću ti svoj život."
Njegova obećanja bila su tako snažna i uvjerljiva da Taita osjeti kako se koleba.Bio je to samo tračak sumnje u
njegovom umu, ali Ištar primijeti tu sitnu pukotinu u njegovom oklopu i pokuša je iskoristiti. Ispruži šaku s palcem i
kažiprstom spojenim u krug u Mardukov znak i vikne nešto svojim čudnim grlenim jezikom.Taita osjeti neizdrživu
težinu na svojim leđima,kao da su nevidljivi pipci hobotnice omotali njegovo tijelo, stišćući ga, omotavajući se oko
vrata daveći ga.Osjeti miris sprženog ljudskog mesa, auru Proždirača, kako ga guši. Nije se mogao micati. Na kraju
spilje, Ištar zapleše dok mu se tetovirano lice zgrčilo u masku,a jezik probio kroz plave usnice, ližući zrak poput
mačjeg. Podigao je svoju tuniku i gurnuo bokove prema Taiti. Penis mu je bio u punoj erekciji, s glavićem poput
nekog opscenog voća.
"Tvoja slaba božica ne može te zaštititi u dubini zemlje, Taita.Ne možeš pobijediti Marduka i njegovog podanika
Ištara!" vrisne.
"Naše natjecanje je gotovo.Pobijedio sam tebe i tvoje čarolije, čarobnjače! Sada ćeš umrijeti!"
Taita pogleda prema visokom svodu pećine i usredotoči pažnju na jedan od dugih stalaktita koji su visjeli poput
velikih sjajnih noževa. Prikupio je svu svoju snagu, podigao štap u desnoj ruci i uperio ga gore. Zadnjim dahom u
plućima vikne.
"Kvdash!"
Začulo se pucanje poput lomljenja leda u srcu glečera i stalaktit se slomio, poletjevši dolje. Tjeran vlastitom težinom,
vrh udari Ištara u vrh ramena, blizu spoja s vratom, probije ga kroz grudi i trbuh i iziđe van kroz anus. Dugi kameni
šiljak pribio ga je o pod spilje poput očišćene ribe. Dok se Ištar batrgao i drhtao u samrtnim mukama,Taita osjeti
kako se težina diže s njegovih ramena i pritisak na vrat popušta.Marduk se povukao i Taita je ponovno mogao
disati.Smrad spaljenog mesa je nestao. Zrak je ponovno bio drevan i sterilan, hladan i zagađen samo slabim mirisom
gljiva.Podigne svoj štap, okrene se i iziđe iz tunela na otvoreno.Na ulazu tri puta udari štapom vapnena vrata.
Duboko u zemlji začuje se grmljavina stijena koje su se rušile, a iz usta tunela izbije val zraka i prašine.
"Čak niti tvoj zli bog ne može te spasiti sada kad si probijen kamenim kopljem kroz srce. Leži ovdje cijelu vječnost,
Ištare Medejče", reče Taita i okrene se, krenuvši natrag prema Gallali.
 
Tri glasnika stigla su u Babilon u proljeće, kad su snjegovi još bili duboki na udaljenim planinama gdje su izvirale
dvije rijeke. Faraon Naja Kiafan primio ih je na najvišoj terasi vrta babilonske palače. Kraljica Heseret sjedila je
pokraj njegova trona. Nosila je najveličanstvenije dragulje iz riznice kralja Sargona. Njena visoko podignuta tamna
kosa bila je pokrivena svilenom mrežom na kojoj su dragulji blistali poput svih zvijezda. Njene ruke bile su ukrašene
narukvicama a prsti opterećeni prstenjem optočenim smaragdima, rubinima i safirima,tako da ih je jedva
podizala.Oko vrata nosila je kamen veličine nezrele smokve, jasan poput vode iz planinskog izvora, toliko tvrd da bi
mogao prorezati staklo ili obsidijan. Taj veličanstveni dragulj došao je iz zemlje iza rijeke Ind, i kad ga je obasjalo
sunce, slao je zrake svjetla koje su zasljepljivale oči. Glasnici su bili visoki vojskovođe iz vojske koju je Trok prije
četiri mjeseca odveo na zapad Došli su bojeći se za svoje živote,jer nosili su loše vijesti. Jahali su tako daleko i brzo
da su bili mršavi i opaljeni suncem pustinje i visokih planina. Bacili su se u podnožje trona na kojem je sjedio Naja u
sjaju i slavi koji su zasjenjivali čak i njegovu ženu.
"Pozdravi tebi, faraone Naja,najmoćniji od egipatskih bogova",pozdravili su ga.
"Nosimo strašne vijesti. Imaj milosti. Iako će te ono što ti nosimo razbjesniti, budi milostiv i okreni svoj bijes od nas."
"Govori!", naredi Naja mrko.
"Sam ću procijeniti hoćete li biti pošteđeni."
"Novosti su o faraonu Uruku, tvom bratu bogu i suvladaru Egipta", reče zapovjednik koji je bio zapovjednik
predvodnice, nosio titulu Najboljeg od Deset Tisuća i Zlato hrabrosti na grudima.
"Govori!", ponovno će Naja, jer čovjek je zastao.
"U pustinji koja okružuje drevni grad Gallalu dogodila se velika bitka između vojski faraona Trok Uruka i uzurpatora
Nefer Setija."Ponovno zašuti. "Nastavi!"
Naja se podigne na noge i uperi kraljevsko žezlo čovjeku u lice, što je značilo prijetnju smrtnom kaznom.
Glasnik brzo nastavi.
"Kukavičkom prijevarom i zlim magijama, vojska tvojeg brata i našeg faraona Trok Uruka bijaše namamljena u
propast. On je ubijen,a njegovi ljudi desetkovani. Oni koji su preživjeli prešli su na stranu neprijatelja i okupili se oko
zastava lažnog faraona Nefer Setija, neka mu Set pošalje strašnu osvetu i izbriše njegovo ime iz svih djela. Isti
okrutni uzurpator sada kreće na Ayaris i oba kraljevstva Egipta!"
Naja utone u tron i pogleda ga sa zaprepaštenjem. Heseret se nasmiješi. Kad je to učinila, okrutne linije oko kutova
njenih usta nestadoše, i ona se promijeni, postavši još jednom neporecivo lijepa. Dodirne Najinu ruku ukrašenim
prstom i šapne mu u uho kad se nagnuo prema njoj.
"Slava bogovima i sve počasti jednom i jedinom faraonu Gornjeg i Donjeg kraljevstva, moćnom Naja Kiafanu!"
Naja pokuša ostati ozbiljan i bezizražajan, ali smiješak mu je na trenutak zaigrano na lijepom, uskom licu. Glas mu je
bio zvučan i blag, ali zlokoban poput zvuka koji mač čini kad prelazi preko kamena za oštrenje.
"Donosite novosti o smrti faraona i boga. Avaj, jer sada ste zagađeni i gurnuti u bijedu i nevolju."
Pokretom ruke pozove svojeg tjelohranitelja koji je stajao kraj trona.
"Odvedi ih i predaj svećenicima boga Marduka da ih žrtvuju u peći i smire njegov gnjev."
Kad su bili vezani i odvedeni, Naja ponovno ustane i proglasi.
"Bog i faraon Trok Uruk je mrtav. Preporučamo njegovu dušu bogovima. Pred svima vama proglašavam da sada
postoji samo jedan vladar oba kraljevstva, osvojenih teritorija i svih vlasništva Egipta. Taj vladar sam ja, Naja
Kiafan."
"Bak-her", uzviknu svi dvorjani i zapovjednici što su stajali oko trona, te izvukoše mačeve i počeše njima udarati o
štitove.
"Bak-her! Velik neka je kralj-bog Naja Kiafan."
"Pošaljite vijest svim mojim zapovjednicima i generalima vojski. Susrest ćemo se na ratnom savjetu u podne ovoga
dana!"
Idućih jedanaest dana, od zore do mraka, faraon Naja sjedio je na čelu savjeta u Sargonovoj krunskoj dvorani. Kovali
su borbene planove, zaštićeni od uhoda i uljeza budnim stražarima.
Dvanaestog dana, Naja je preuzeo vođstvo svojih vojski u Mezopotamiji i poslao ambasadore podaničkim kraljevima
i satrapima u svim pokorenim zemljama između Babilona i granica Egipta. Naredio im je da se pripreme za rat i
stave pod njegovo vodstvo protiv Nefer Setija.
U sredini sljedećeg mjeseca, kad se vojska sakupila pred Plavim vratima, bilo ih je četrdeset tisuća, svi su bili
veterani i iskusni vojnici, dobro opremljeni konjima i kolima, mačevima i lukovima. Heseret je stajala sa svojim
mužem, jednim i jedinim pravim faraonom Egipta, na palisadama grada.
"Kakav sjajan prizor", reče mu. "Sigurno nikada u analima rata nije bilo ovakvog skupa."
"Dok idemo na zapad, prema domovini, naš će broj biti povećan Sumeranima i Hetitima, Hurijancima i svim
vojskama pokorenih zemalja. Vratit ćemo se u Egipat s dvije tisuće kola. Štene se neće usuditi stati pred nas."
Pogleda je.
"Ne osjećaš li sažaljenje prema svojem bratu Neferu?"
"Nikakvo!", ona zatrese glavom tako da su dragulji zasjali na suncu.
"Ti si moj faraon i muž. Tko god ustane protiv tebe izdajica je i zaslužuje smrt."
"Smrt će dobiti, a izdajnički čarobnjak će dijeliti njegov pogrebni pir i gorjeti pokraj njega", obeća Naja smrknuto.
 
Namirisali su rijeku iz daljine ,miris slatkih hladnih voda u pustinjskom zraku. Konji podigoše glave i zanjištaše.
Pješaštvo ubrza korak gledajući naprijed, željno prvog pogleda na vode koje su u ovo doba godine bile visoke i
tamne, meso i krv domovine. Nefer i Mintaka vozili su se zajedno u kolima na čelu duge kolone koja je zavijala niz
karavanski put od Gallale. Meren i Mervkara bili su njihove desne strane u drugim kolima. Unatoč Mervkarinim
protestima, Meren je inzistirao da bude u prethodnici.
"Propustio sam bitku kod Gallale, ali kunem se da neću propustiti drugu. Dok ima daha u mom tijelu, borit ću se uz
svojeg kralja i najboljeg prijatelja."
Iako je bio mršav i blijed, stajao je ponosno na kolima s uzdama u rukama. Vodeća kola prešla su greben i ispod njih
se raširila zelena dolina Nila dok je sama moćna rijeka sjajila poput rastaljenog bakra iz peći, crvena na ranom
suncu. Nefer se okrene i nasmiješi Merenu.
"Vraćamo se kući!"
Mintaka počne pjevati, prvo tiho, a zatim, kad joj se Nefer pridružio, glasnije, "Hramovi bogova, Dom deset tisuća
heroja, Najzeleniji na zemlji, Naša ljubav, naš najdraži dom, Naš Egipat!"
Meren i Mervkara zapjevaše s njima i pjesma se raširi kolonom.
Eskadroni su preuzeli veseli refren dok su se spuštali niz greben. Druga vojska došla im je u susret, naoružana kola u
prethodnici, generali, i zapovjednici sa svojim postrojbama i legijama pješaka. Iza njih slijedili su starci, svećenici i
guverneri svih okruga, odjeveni u ogrtače, lance i službene ukrase, neki u kolima, drugi u nosiljkama nošenim
robovima, a treći na konjima ili pješice. Neke žene nosile su djecu i plakale od sreće, ugledavši svoje muževe,
ljubavnike, braću i sinove kako se vraćaju.Dvije kolone susrele su se i pomiješale, a starci i guverneri ispružili su se
pred faraonovim kolima. Nefer sjaši, podigne one koje je prepoznao.Zagrli najmoćnije i najjače od njih, zazivajući
blagoslov bogova na sve svoje ljude. Kad se ponovno pope u kola, krenuli su za njim i slijedili ga do obale Nila. Tamo
Nefer ponovno sjaše i potpuno obučen skoči u vodu. Kupao se ritualno, pijući blatnu vodu dok su se ljudi okupili
uzduž obale, uzvikujući i pjevajući.
Opet na kolima, odjeven u čistu platnenu odjeću, s plavom ratnom krunom na glavi, Nefer povede svoj narod uz
obalu prema gradu Ayarisu.
Ligu izvan grada,cesta je bila okružena gomilom.Ublaživali su prašinu prskajući cestu vodom Nila, te pružali palmine
listove i cvijeće prema faraonu. Kad su stigli do grada, vrata su bila širom otvorena, a narod je napučio zidove.
Objesili su sa zidina zastave i kitice svježeg cvijeća i voća.Pjevali su himne vjernosti, počasti i dobrodošlice, dok je
Nefer s Mintakom prolazio kroz vratnice.
Lijepi poput mladih bogova, prvo su se dovezli do veličanstvenog hrama na obali, koji je Trok Uruk sagradio kako bi
slavio vlastitu božanstvenost. Nefer je ispred sebe poslao upute, a zidari su radili već tjednima. Izbrisali su svaki
portret lažnog faraona i njegovo ime sa zidova i stupova. Još su bili zaposleni klešući portrete i naslove krilatog
Horusa i faraona Nefer Setija, te opise bitke i pobjede kod Gallale.
Neferova prva dužnost bila je zahvaliti bogu i žrtvovati par savršenih crnih bikova na kamenom oltaru. Nakon
vjerske službe, proglasio je tjedan blagdana i slavlja, s besplatnim kruhom, govedinom, vinom i pivom za svakog
građanina, te otvorio igre u kazalištu.
"Lukav si, ljubavi", reče mu Mintaka s divljenjem. "Voljeli su te prije, ali sad te obožavaju."
“Kako dugo?” pitao se Nefer. “Čim vijesti o našem dolasku na tron stignu do Naje, on će krenuti, ako već nije. Obični
ljudi voljet će me dok Naja ne zakuca na vrata.”
 
Faraon Naja Kiafan odredio je svojeg povjerljivog generala Asmora za kralja Babilona, satrapa na njegovom
vlastitom tronu. Ostavio mu je pet stotina kola, dvije tisuće strijelaca i pješake da čuvaju osvojeno. Zatim, s ostatkom
svoje vojske, krene na Egipat kako bi vratio krunu i tron od uzurpatora.Poput snježne kugle koja se kotrlja niz
planinu,vojska faraona Naje Kiafana prikupljala je težinu i zalet kako je napredovala na zapad prema granicama
Egipta.Dok je prolazio, vazalski kraljevi okupljali su se oko njegove zastave, i u trenutku kad je stajao na uzvisinama
prolaza Khatmia, njegova je vojska bila gotovo utrostručena.Naja pogleda na zapad, preko široke pješčane pustinje
prema gradu Ismailiji na vrhu Velikog gorkog jezera, do granica njegove domovine. Cijelo vrijeme je znao da će do
ovog trenutka njegova vojska biti prevelika. Ispred njega ležala je golema pustinja, bez izvora ili oaze koji bi je
održali dok ne stignu do Ismailije.Još jednom je morao postavljati vodene točke uzduž puta.Napregnuvši oči,mogao
je vidjeti linije kola s vodom natovarenim glinenim zdjelama, rastegnutim niz stazu ispod grebena.Bila su poput
tamnih crva koji pužu kroz krajolik boje okera. Mjesecima su gradili u pustinji vodene postaje, zakopavajući pune
zdjele u pijesak, i ostavljajući stražare da ih čuvaju dok se ne vrate po sljedeći teret. Njegovoj vojsci trebat će gotovo
deset dana i noći da prijeđe pustinju.Tijekom tog vremena bit će ograničeni na minimalne količine vode koje će ih
održati na noćnom putovanju i gorućim danima kad se budu odmarali, trpeći vrućinu zaklonjeni platnom, granama i
travom.
"Jahat ću s tobom u prethodnici", reče Heseret, prekinuvši njegov tok misli. Pogleda je.
"Razgovarali smo prije o tome."
Namršti se.Nakon godina braka,njen šarm,ljepota počeli su blijediti, zasjenjeni ljubomorom i teškom
naravi.Posljednjih dana Naja je sve više vremena provodio medu svojim konkubinama, trpeći njene ljubomorne
tirade kad bi se vratio u krevet.
"Ići ćeš s drugim ženama u teretnim kolima, pod zapovjedništvom Prenna, centuriona pozadine."
Heseret se napući. Nekad je to bilo privlačno, ali sad je bilo iritirajuće.
"Tako da možeš napraviti Lassi dijete, kao što si i njenoj sestri", požali se.
Govorila je o dvije princeze koje mu je poklonio satrap Sumera kao dokaz svoje lojalnosti. Princeze su bile mlade,
vitke i poželjne, velikih grudi. Bojile su svoje bradavice i hodale obnažene, kako je bio običaj u Sumeru.
"Postaješ dosadna, ženo." Naja podigne gornju usnicu u osmijeh koji je više podsjećao na rezanje.
"Znaš da je to stvar politike. Trebao sam sina od barem jedne djevojke da ga stavim na tron kad stari umre."
"Zakuni se na dah i srce Seueta da nećeš uzeti Lassu sa sobom", inzistirala je Hesseret.
"Već sam se zakleo." Naja se nasmiješi smrtonosnim smiješkom.
"Uzet ću Sinnal od Hurije."
I ona je bila talac, mlada čak i od Sumeranki, s tek četrnaest godina, ali svijetle bakrene kose i zelenih očiju. Njena
stražnjica bila je velika i okrugla. Heseret je znala iz iskustva da će Naja ući kroz stražnja vrata citadele, kao što je
činio i s prednje strane.
"Trebam i njenog sina", objasni Naja, "da ga stavim na tron Asirije." Nasmijao se.
"Kraljevske dužnosti su stvarno teške."
Bijesno ga pogleda i pozove svoju nosiljku da je odnese niz kolonu, gdje je Prenn upravljao zaleđem.
 
Na Taitin savjet, Nefer je uspostavio lanac izviđača uzduž obala Crvenog mora kako bi izvijestili o mogućoj invaziji
brodova, iako je bio siguran da glavna Najina sila mora doći preko Velike pješčane pustinje. Naja i Trok prošli su
tuda u svojoj mezopotamskoj avanturi. Naja je dobro poznavao put, a njegova vojska bila je prevelika za transport
preko Crvenog mora, kao što je učinio Trok. Zahvaljujući čudesnim moćima maga, Nefer i njegovo osoblje znali su
točan broj i sastav Najinih snaga. Jedan od časnika, visoko u Najinom zapovjednom lancu, koji je bio stari Taitin
poznanik i dugovao mu zahvalnost, poslao mu je poruku obznanjujući svoju vjernost faraonu Nefer Setiju i namjeru
da prebjegne na njegovu stranu. Pomoću svojeg drugog podanika, trgovca finim sagovima, koji je vodio karavanu u
Beershibu, Taita je poslao odgovor časniku, instruirajući ga da ostane na čelu divizije.
"Vrijedniji si nam kao izvor informacija nego kao ratnik", poručio mu je, i poslao dva neobična poklona, košaru živih
golubova i svitak papirusa s tajnom šifrom.
Kad je časnik pustio golubove, vratili su se u Ayaris, u gnijezdo u kojem su se izlegli, noseći sa sobom poruku vezanu
za nogu svilenom niti, napisanu na najfinijem papirusu. Pomoću tih poruka Nefer je saznao točan broj i raspored
Najinih trupa. Znao je točan dan kada je Naja izišao iz Babilona, i koliko je trupa ostalo pod Asmorom. Mogao je
pratiti njegovo napredovanje preko Damaska i Beershibe, i svih drugih gradova i garnizona na putu. Vrlo brzo
postalo je vidljivo da je Taita točno procijenio situaciju i da Naja neće pokušati prijeći Crveno more i iznenaditi ih.
Zaista je namjeravao povesti frontalni napad preko Velike pješčane pustinje.
Nefer je povukao svoje ljude s obale Crvenog mora i odmah premjestio stožer i većinu vojske naprijed u Ismailiju na
rub pustinje. Ovdje je bilo dovoljno slatkovodnih bunara i paše za konje. Dok su čekali u Ismailiji, golubovi su
nastavili slati izvješća.
Sada je Nefer znao ne samo Najinu snagu, već i imena zapovjednika njegovih divizija.Mintaka je sjedila na njegovom
ratnom savjetu u tvrđavi Ismailije.Njen doprinos bio je neprocjenjiv. Bila je od Hiksa i dobro je znala Najine
zapovjednike koji su nekada bili u službi njenog oca. Kao dijete, slušala je očeve procjene svakoga od njih, a imala je
odlično sjećanje, uvježbano nad bao pločom. Mogla je savjetovati Nefera o snagama, slabostima i osobitostima
svakoga od tih ljudi. Gledala je popis koji su dobili.
"Ovaj časnik Prenn koji zapovijeda pozadinom je moj rođak, jedan od nećaka mojeg oca. Dobro ga znam. Učio me
jahati. Zvala sam ga stric Tonka, što na mom jeziku znači medvjed." Nasmiješi se.
"Moj otac je govorio da je vjeran kao pas, oprezan i spor, ali kad zabije zube u vrat neprijatelja, ne ispušta ih do
smrti."
Do tada se Meren već u potpunosti oporavio i tražio Nefera da ga korisno uposli.Ovaj ga zato pošalje naprijed s
divizijom kola da prati Najino napredovanje kroz pustinju.Merenovi izviđači gledali su kako Najina kola s vodom
nose svoj teret i zakopavaju ga u zemlju kroz koju će proći glavnina vojske na putu do Egipta. Meren zatraži dozvolu
da ih napadne i rasprši, ali Nefer mu naredi da ih ne dira, već samo prati gdje zakopavaju vodu. Zatim Nefer pozove u
Ismailiju zadnje pričuve koje su ostale kod rijeke i sazove savjet njihovih zapovjednika.
"Čak i ako ubrojimo Trokova kola koja smo zarobili kod Gallale, Najini ljudi nas premašuju u donosu tri na jedan",
reče im.
"Svi njegovi ljudi su iskusni borci, a konji uvježbani i u dobrom stanju. Ne smijemo im dozvoliti da prijeđu pustinju i
stignu do rijeke. Moramo im se suprotstaviti u pustinji."
Cijele noći sjedili su na savjetu, i Nefer izloži svoj borbeni plan i izda naredbe. Trebali su pustiti Naju da bez sukoba
napreduje prvih pet dana. Zatim, kad uđe duboko u pustinju, uništit će njegove zalihe vode, ispred i iza vojske. To će
ga zarobiti usred pijeska.
"Znam Naju dovoljno dobro da bi se pouzdao u njegovu aroganciju i pretjerano povjerenje u vlastitu sposobnost.
Siguran sam da se neće vratiti čak i kada mu prerežemo opskrbu vodom.Njegove snage stići će do Ismailije nakon
višednevnog suhog marša kroz pustinju. Dočekat ćemo ga s odmorenim konjima i trupama na bojištu po našem
izboru. To će malo izravnati izglede."
Tijekom dugog savjeta, Taita je tiho sjedio u sjeni iza Neferovog stola. Činilo se da drijema, ali ponekad bi otvorio oči
poput pospane sove, a zatim ih ponovno zatvorio i spustio bradu na grudi.
"Naš najveći nedostatak je broj i stanje bojnih kola", nastavi Nefer, "ali gotovo smo izjednačeni u strijelcima,
praćkašima i kopljanicima. Siguran sam da će Naja,kad shvati da mu nedostaje vode, krenuti naprijed sa svim svojim
kolima. Taita i ja smislili smo plan da odvedemo njegova vozila u zamku u kojoj možemo iskoristiti svoju malu
prednost."
"Ispred grada i bunara ćemo postaviti niz niskih kamenih zidova iza kojih će se sakriti naši strijelci i pješaci. Zidovi
će zaustaviti napredovanje kola."
Ugljenim štapićem Nefer nacrta plan na svitak papirusa raširen preko stola ispred njega. Hilto, Shabako, Socco i
ostali zapovjednici se nagnu naprijed. "Zidovi će biti postavljeni u obliku vrše."
Nacrta vretenasti oblik s vrhom koji je gledao natrag prema Ismailiji.
"Kako ćeš ga namamiti u zamku?", upita Shabako.
"Jurišom naših kola i lažnim povlačenjem koje ste toliko vježbali", objasni Nefer.
"Naši strijelci i praćkaši ostat će skriveni iza zidova dok Naja ne uleti u vršu. Što dublje prodru, njegovi će eskadroni
biti više stisnuti između zidova. Bit će dobra meta za naše praćkaše i strijelce kad se približe."
Čak i Shabako bio je impresioniran.
"Namjeravaš ih zatvoriti poput stoke, baš kao što si i Troka."
Raspravljali su oduševljeno o planu, nudeći sugestije i poboljšanja. Na kraju, Nefer zaduži Shabaka da sagradi zidove.
Taita je zadnjih pet dana pregledavao teren, pa je posao mogao započeti u zoru.
"Imamo malo vremena", upozori ga Nefer.
"Znamo da se Najine snage već sakupljaju na visoravnima Khatmije. Njegova kola s vodom skoro su završila s
ukopavanjem zaliha. Očekujem da svaki dan krene niz brdo."
Savjet je konačno završio, i zapovjednici su krenuli izvršiti postavljene zadatke. Na kraju, u sobi je ostalo samo troje,
Nefer, Taita i Mintaka. Mintaka progovori prvi put.
"Već smo razgovarali o Prennu, mom stricu Tonki", reče i Nefer klimne uz upitan pogled.
"Kad bih se mogla susresti s njime i razgovarati licem u lice, sigurna sam da bih ga mogla nagovoriti da se okrene
protiv Naje."
"Kako to misliš?" Neferov glas bio je grub, kao i izraz.
"Odjevena kao dječak, s malim odredom dobrih ljudi i brzim konjima, mogla bih zaokružiti oko Najine vojske i
pronaći ga u pozadini. To ne bi bilo previše opasno."
Neferovo lice se iskrivi od bijesa.
"Ludilo!", reče tiho.
"Čisto ludilo koje si pokazala i kod Gallale kad si se pojavila pred Trokom. Neću to više slušati. Možeš li zamisliti što
bi ti učinio Naja da te zarobi?"
"Možeš li ti zamisliti što će Naja učiniti ako, u kritičnom trenutku bitke, stric Tonka i njegove legije udare na njega iz
pozadine?", odvrati ona Neferu.
"Više nećemo govoriti o tome." Nefer ustane i udari šakom o stol.
"Ostat ćeš s Mervkarom ovdje u tvrđavi tijekom ostatka pohoda. Ako mi ne daš riječ da ćeš zaboraviti tu glupost,
zatvorit ću te i postaviti stražare."
"Ne možeš postupati sa mnom kao s ovcom." Njen glas je pucketao od bijesa. "Ja čak i nisam tvoja žena. Neću od tebe
primati naredbe."
"Ja sam tvoj kralj i zahtijevam tvoju svečanu riječ da se nećeš ugroziti tim svojim ludim planom."
"To nije ludi plan i neću ti dati riječ."
Taita je bezizražajno gledao. Ovo je bila njihova prva ozbiljnija svađa i znao je da je stvar još gora zbog dubine
njihovih uzajamnih osjećaja. Čekao je da vidi kako će se sve riješiti.
"Namjerno si se oglušila na moje naredbe u Gallali. Sada ti ne mogu vjerovati. Ne ostavljaš mi drugu mogućnost" reče
Nefer mrko i vikne stražaru s druge strane vrata da pošalje po Zuggu, vrhovnog eunuha kraljevskog harema.
"Ne mogu vjerovati niti Mervkari." Okrene leđa Mintaki.
"Ona je potpuno pod tvojim utjecajem, i ako budeš htjela, i nju ćeš nagovoriti na taj luđački pothvat. Šaljem vas obje
natrag u zenanu u palaču Avarisa. Tamo ćete ostati pod Zugginom paskom. Možete se zabavljati igrajući bao dok
bitka ne bude gotova i rat dobiven."
I Zugga odvede Mintaku. Na vratima ona pogleda Nefera preko ramena, a Taita se nasmiješi kad je pročitao njen
izraz. Nefer se namjerio na tvrdoglavijeg protivnika od oba lažna faraona zajedno.
Te je večeri Taita otišao posjetiti Mintaku u nove odaje koje je dijelila s Mervkarom. Par velikih, mirnih eunuha
stajali su pred vratima, dok su druga dvojica čuvali prozore.Mintaka je još kiptjela od bijesa,a Mervkara je bila
podjednako bijesna na postupak svojeg brata prema njima.
"Barem si naučila iz ovoga da se ne isplati suprotstaviti kralju, čak i ako te voli", reče im Taita blago.
"Ne volim ga", odgovori Mintaka, suznih očiju od bijesa i frustracije.
"Ponaša se prema meni kao prema djetetu i mrzim ga."
"Ja ga mrzim još više", izjavi Mervkara, kako ne bi zaostala.
"Da je samo Meren ovdje!"
"Ne čini li ti se da je Neferov postupak dokaz njegove ljubavi i brige za tvoju sigurnost?", predloži Taita.
"On zna kakva bi bila tvoja sudbina ako padneš u ruke Naje Kiafana i Heseret."
Okrenule su se prema njemu tako spremno da je podigao obje ruke u odbranu i taktično se povukao, dok su njihova
poricanja i optužbe zvonile u njegovim ušima.
Sljedećeg jutra Nefer i Taita gledali su s grudobrana tvrđave kako mala karavana napušta Ismailiju u pratnji eunuha i
odreda kola, te kreće prema Avarisu. Mintaka i Mervkara bile su zatvorene iza svilenih zastora nosiljke u sredini
kolone. Nisu se pokazivale niti mahale Neferu i Taiti.
"Osobno, radije bih gurnuo košnicu kratkim štapom", promrmlja Taita. "Atmosfera bi bila ugodnija da se pokazalo
malo više takta."
"One moraju naučiti da sam ja faraon i da im je moja riječ zakon. Osim toga, ovoga časa imam druge brige nego
ženske mušice", reče Nefer.
"Preboljet će to."
Ali, ostao je na zidu i gledao dok nosiljka i karavana nisu nestali u izmaglici. Taita i Nefer su izjahali i pregledali
kamene zidove koje je Shabako brzo podigao uzduž istočnog prilaza oazi Ismailije.
"Shabakovi napori neće biti ubrojeni medu najveća građevinska dostignuća našeg vremena", reče Taita, "ali bit će
dovoljno. Iz Najinog smjera, činit će se kao prirodne tvorevine i neće izazvati sumnju dok ne udu u lijevak i otkriju
kako se progresivno sužuje."
"Tvoj plan ima golemu prednost što možemo sami izabrati bojno polje", klimne Nefer.
"Uz pomoć Horusa, pretvorit ćemo ga u klaonicu." Zatim stavi šaku na Taitinu mršavu ruku.
"Još jednom sam ti duboko zahvalan, stari oče. Sve je to tvoje djelo."
"Ne." Taita zavrti glavom.
"Samo sam te blago usmjerio.Ostatak je tvoj.Naslijedio si vojne instinkte svojeg oca Tamosa.Postići ćeš veličinu koja
bi bila njegova da nije tako okrutno umro od ruku neprijatelja."
"Vrijeme je da osvetim njegovu smrt", reče Nefer."Pobrinimo se da kobra ponovno ne otpuže."
 
Sljedećih dana Nefer je uvježbavao svoje snage i detaljno isprobavao planove i taktiku obrane. Bataljuni strijelaca i
praćkaša izlazili su svakog jutra i zauzimali položaje iza grubih, ružnih zidova. Stavili su male gomilice kamenja pred
zidove da odrede udaljenosti, kako bi mogli točno procijeniti trenutak aktiviranja zamke. Sakrili su u blizini
svežnjeve pričuvnih strijela da im ne ponestanu tijekom borbe. Praćkaši su oblikovali svoje glinene kugle i ispekli ih
dok nisu otvrdnule. Zatim su ih poslagali iza zidova, na dohvat ruku.
Tijekom vježbi, Nefer i njegovi zapovjednici igrali su ulogu Najinih trupa i ujahivali iz pustinje, promatrajući svoje
položaje kritičkim okom, uvjeravajući se da je sve dobro skriveno iza zidova.Zatim, dok su čekali, Nefer je
isprobavao svoju taktiku ispred zidova, jurišajući, okrećući se i povlačeći, pokrivajući teren tako da njegovi ljudi
upoznaju svaki nabor, ravninu i jarak, čak i lokaciju mravojedovih rupa i drugih malih prepreka na tlu. Brižno je
odabrao sigurne točke iza zidova gdje su mogli napajati konje tijekom bitke, i gdje će njegove pričuve biti čuvane
dok ne zatrebaju.
"Sumnjam da je ijedan vojskovođa mogao upoznati ploču na kojoj će se igrati igra tako blisko kao ja", reče Nefer
Taiti i naredi eskadronima da još jednom ponove vježbu.
Navečer se vratio u tvrđavu na čelu svojeg eskadrona. Prašina se pomiješala s njegovim znojem i skorila na licu i
tijelu. Bio je umoran do kostiju, ali zadovoljan što je učinio sve što je mogao kako bi spremio svoje legije za ono što ih
čeka. Zaustavivši konje, bacio je uzde štalskim momcima i skočio na tvrdu zemlju,dok je njegov dobar osjećaj
nestajao. Zugga, glavni eunuh kraljevske zenane čekao ga je, kršeći svoje debele ruke, očiju crvenih od plakanja. Glas
mu je drhtao od plakanja.
"Veliki faraone, oprosti mi. Učinio sam najbolje, ali ona je hirovita poput lisice. Nadmudrila me."
"Tko je lisica?", upita Nefer, iako je znao.
"Princeza Mintaka."
"Što joj se dogodilo?" Neferov glas bio je grub od uzbuđenja.
"Pobjegla je i odvela princezu Mervkaru sa sobom", jecao je Zugga, očekujući davljenje garotom.
 
Mintaka i Mervkara provele su mnogo vremena na putu do Ayarisa zaklonjene u nosiljci, planirajući šaptom bijeg.
Uskoro su odbacile ideju da otmu jedna kola i odvezu se. Kad bi i mogle prevariti ili nadvladati nekog od vozača,
znale su da bi ih za sat vremena progonila cijela egipatska vojska na čelu s bijesnim faraonom.Polako, u njihovim
glavama pojavio se bolji plan.
Mintakin prvi zadatak bio je zbližiti se sa Zuggom, njihovim čuvarom i uznikom, i impresionirati ga podložnošču
njegovom autoritetu. Do trenutka kad su stigli do palače u Ayarisu, četiri dana kasnije, potpuno ga je osvojila, tako
daje vidio samo najbolje, nevine dijelove njene prirode. Tada je na svoj najuvjerljiviji način zatražila od njega da joj
dozvoli da s Mervkarom posjeti hram božice Hator kako bi molila za Neferovu sigurnost i pobjedu u dolazećoj bitci.
Zugga je naposljetku popustio i dvije žene smjele su provesti skoro sat same sa visokom svećenicom u svetištu
hrama.
Zugga je nestrpljivo čekao pred vratima, jer niti jedan muškarac, bio on i eunuh, nije smio ući unutra. Zuggino
olakšanje bilo je veliko kad su se Mintaka i Mervkara konačno pojavile,obje lijepe i nevine poput bilo koje djevice
hrama. Nekoliko dana kasnije, ponovno su zatražile da mole u hramu, te načine žrtvu božici, i Zugga je spremno
pristao, brbljajući veselo dok je hodao pokraj nosiljke. U dvorištu hrama ponovno ih je čekala visoka svećenica i
povela u svetište.Bez ikakvih sumnji, Zugga je sjeo na tlo da pričeka kraljevski par. Visoka svećenica poslala je dvije
svoje pomoćnice da mu posluže ogroman pladanj piletine i ribe, uz veliki vrč izvrsnog vina. Zugga je pojeo i popio
sve, a zatim zaspao u sjeni kipa krave-božice.
Kad se probudio, sunce je zašlo, a on je bio sam. Nosiljke i nosača nije bilo. Podigao je svoje golemo tijelo i osjetio
nemir u želucu koji nije bio rezultat loše probave, nego osjećaja uzbune. Počeo je vikati i udarati štapom o vrata
hrama. Nakon duljeg vremena, svećenica mu je došla s porukom.
"Dvije princeze tražile su utočište u hramu. Sveta majka udovoljila je njihovom zahtjevu i uzela ih pod svoju zaštitu."
Zugga je bio zaprepašten. Svetište hrama nije se smjelo oskvrnuti. Nije mogao tražiti povratak svojih ovlasti, čak niti
pod faraonovim autoritetom. Jedino što je mogao bilo je vratiti se u Ismailiju i priznati svoj neuspjeh, ali to je bilo
opasno. Mladi faraon još nije otkrio svoju pravu prirodu, a njegov bijes mogao je biti fatalan. U trenutku kad su se iza
nje zatvorila vrata hrama, Mintaka i Merykara prestale su se pretvarati.
"Jesi li uredila stvari, sveta majko?", upita Mintaka ljutito.
"Ne boj se, kćeri. Sve je spremno."
Smeđe oči svećenice blistale su, zabavljajući se. Očito je uživala u toj smicalici, malom odmoru od mirne rutine života
u hramu.
"Bila sam slobodna da stavim blago sredstvo za spavanje u eunuhovo vino", zakikoće se ona.
"Nadam se da ne mislite da sam pretjerala, i da ćete mi oprostiti." Mintaka poljubi njene blijede obraze.
"Sigurna sam da će Hator biti ponosna na tebe kao što sam i ja."
Svećenica ih je odvela u ćeliju gdje su bile sve stvari koje je tražila Mintaka. Brzo su se obukle u grubu seljačku
odjeću i pokrile glave vunenim šalovima. Zatim su, noseći preko ramena kožne vreće, krenule za svećenicom kroz
labirint hodnika. Hram se protezao do Nila, i postale su svjesne blagog toka riječne struje s druge strane zidova pred
kojima su stajale. Konačno, izišle su kroz niska vrata na sunce i stigle do doka na kojem je čekala velika lađa.
"Kapetanu je isplaćeno zlato koje si nam dala i on zna kuda treba ići. Sve druge stvari koje ste tražile su u kabini",
reče.
"Znaš što treba reći Zuggi", reče Mintaka i stara žena ponovno se zakikoće.
"Sigurna sam da će mi Hator oprostiti takvu beznačajnu prijetvornost. Razlog je tako dobar."
Kad je par skočio na palubu lađe, posada koja je spavala u hladu skoči na noge i krene podići jedro. Bez da sačeka
naredbe, kapetan uplovi u glavni tok struje i krene prema delti. Ostatak dana Mintaka i Mervkara ostale su u maloj
kabini kako ih nitko ne bi prepoznao. U kasno poslijepodne, lađa kratko zastane na istočnoj obali i dvojica
naoružanih ljudi se popnu na palubu, noseći teške vreće. Kapetan ponovno podigne jedra i oni krenuše niz rijeku
punom brzinom. Dvojica ljudi uđoše u kabinu i baciše se pred Mintaku.
"Neka te svi bogovi vole, visosti", reče veći od njih, bradati Hiks velikog nosa i snažnih crta lica.
"Mi smo tvoji psi. Stigli smo čim smo primili tvoje pozive."
"Lok!" Mintaka se zadovoljno nasmije vidjevši njegovo lice i okrene prema drugom čovjeku.
"A to je sigurno tvoj sin, Lokka."
Izgledao je velik poput svojeg oca.
"Ti si, Lok, dobro služio mojeg oca. Hoćete li ti i tvoj sin isto učiniti za mene?" Govorila je hikskim jezikom.
"Dat ćemo živote, gospodarice!", rekoše joj.
"Imat ću za vas težak posao kad stignemo na obalu, ali do tada se odmorite i pripremite oružje."
Kapetan lađe odabrao je jedno od mnogih ušća delte gdje je struja usporavala i vijugala kroz močvare i lagune
prepune barskih ptica. Tama je pala prije no što su stigli na otvoreno more, ali kapetan je nepogrješivo upravljao
kroz plićake i skrivene pješčane sprudove, dok zadahe močvare nije zamijenio čisti zrak Mediterana. Dvije djevojke
popele su se na palubu.
"Zugga je sada već shvatio da smo pobjegli." Mintaka se nasmiješi Mervkari.
"Pitam se što će reći Neferu. Da smo sigurno zaključani u hramu pod paskom visoke svećenice? Nadam se."
Isplovili su izvan poznatih putova i osjetili kako valovi otvorenog mora podižu palubu ispod njihovih nogu dok je
polumjesec sijao na nebu. Kapetan je okrenuo lađu prema istoku i krenuo duž obale. U zoru, Mintaka i Mervkara
stajale su na pramcu, zamotane u svoje šalove. Gledale su na jug prema niskoj, blijedoj pustinjskoj obali s desne
strane.
"Kad pomislim da je Nefer udaljen odovud samo nekoliko liga", šapne Mintaka. "Osjećam kao da bih mogla posegnuti
rukom i dodirnuti ga."
"I Meren je tamo, samo malo dalje prema istoku. Kako bi se iznenadili kad bi znali koliko smo blizu."
"Moje srce čezne za Neferom. Molim se svakog sata Horusu i Hator da ga čuvaju."
"Više ga ne mrziš?", upita Mervkara.
"Nikada i nisam", Mintaka će žustro, a zatim zastane. "Pa, možda na trenutak, i to samo malo."
"Znam kako se osjećaš", uvjeri je Mervkara.
"Ponekad, mogu biti tako tvrdoglavi i...", tražila je pravu riječ,".. .tako muški."
"Da!" složi se Mintaka.
"Upravo tako. Poput djece. Pretpostavljam da im moramo oprostiti, jer ne mogu si pomoći."
Ostatak toga dana i sljedeće noći plovili su na istok uzduž obale, kroz Khalig el Titiu i niz otoka i sprudova koji su
okruživali golemu lagunu Sabkhet el Bardawill. Sljedećeg jutra lađa je pristala na obali kod El Arisha. Dvojica
tjelesnih stražara, Lok i Lokka, iznijeli su žene na obalu i vratili se na brod po prtljagu. Mala družina stajala je i
gledala kako lađa odlazi, podižući jedro i okrećući se natrag prema Egiptu i delti.
"Pa, učinile smo to", reče Mervkara nesigurno. Unatoč Mintakinom društvu, osjećala se ranjivo i usamljeno.
"Ali, što ćemo sada?" Činilo se da će zaplakati.
"Poslat ću Loka da nam nađe prijevoz", reče Mintaka,a zatim poče objašnjavati kako bi utješila Mervkaru i ulila joj
malo povjerenja.
"Nefer nas je mogao spriječiti da smo krenule na jug preko pustinje, ali nadmudrile smo ga."
Nasmijala se veselije no što se osjećala, jer bila je svjesnija njihovog nezavidnog položaja više od Mervkare.
"Samo pomisli kako bi se Nefer i Meren naljutili kad bi znali!"
Nasmijale su se zajedno, i Mintaka nastavi.
"Ovdje smo u pozadini Najine vojske, a put do Beershibe i Ismailije nalazi se na samo nekoliko liga južno od nas. Kad
Lok pronađe kola za nas, možemo se umiješati u kolonu s teretom i sakriti medu ljudima dok se ne približimo
stožeru strica Tonke."
Prijevoz nije bilo tako lako pronaći kao što je Mintaka rekla. Intendanti Najine vojske bili su ispred njih i zaplijenili
su hranu, kola i konje lokalnom stanovništvu.
Na kraju su se morale zadovoljiti s pet starih magaraca koje su skupo platile, s dva zlatna i dva srebrena prstena.
Životinje su jedva izdržavale teret dvije žene, a kamoli njihovih tjelesnih čuvara, tako da su većinu puta na jug morali
hodati. Trećega dana nakon iskrcavanja popeli su se na uzvisinu i u dolini ispred sebe ugledali začelje Najine vojske.
Duga kolona ispunjavala je glavni put u smjeru istok - zapad i protezala se u nedogled na obje strane, dok se prašina
dizala u zrak poput dima šumskog požara.
Sišle su da joj s pridruže i našle se u teretnoj koloni. Mintaka i Mervkara pokrile su svoje glave, njihova prašnjava,
otrcana odjeća izazivala je malo pažnje. Lok i Lokka bili su uvijek u blizini i odvraćali od njih druge putnike. Brzina
kretanja bila je vrlo spora, tako da su se čak i na svojim magarcima kretali brže od ostatka karavane. Poput
komadića drveta na moćnoj rijeci, polako su se primicale čelu kolone. Prolazile su pokraj svakakvih ljudi prosjaka,
trgovaca, nosača vode, brijača, obradivača bakra i stolara, trubadura i žonglera. Bili su tu zapovjednici ovjenčani
Zlatom hrabrosti, jureći na svojim kolima kroz gomilu, rastjerujući bičevima bogalje na štakama i žene s djecom na
grudima.
Mintaka i Mervkara kretale su se najvećom mogućom brzinom.Prve noći utaborile su se pod zvijezdama, okružene
vatrama, vrevom ljudi i zadahom te goleme ljudske zajednice. U zoru, čim se sunce podiglo dovoljno visoko da vide
put pod sobom, krenule su dalje.Prije podneva stigle su pozadinu glavne vojske.Postrojbe kopljanika i redove
strijelaca s nezategnutim lukovima, bataljune praćkaša koji su pjevali svoje pjesme na barbarskim jezicima zapadnih
otoka. Zatim su prošle pokraj dugih redova konja opskrbne divizije. Bilo ih je po dvadeset u redu,a kretali su se iza
kola s hranom i vodom. Mintaka se čudila broju, činilo se nemoguće da u Egiptu ima toliko životinja. Vojnici su
gledali dvije žene. Čak niti njihove pohabane haljine i široki šalovi nisu mogli sakriti njihovu mladost i gracioznost
od tako radoznalih očiju. Dok su prolazile, dobacivali su im sugestivne komplimente i pozive, ali strah od
zapovjednika i prisutnost Loka i Lokke sprječavala ih je da pokušaju nešto više.
Te večeri nastavile su putovati nakon što se glavna vojska utaborila i nakon zalaska sunca stigle su do velike zarebe
načinjene od motki i trnovitog grmlja pokraj puta. Ulaz je bio dobro čuvan i oko nje je bilo mnogo aktivnosti,
ophodnje stražara, trčkaranja slugu i podređenih, dolaženje i odlaženje zapovjedničkih kola. Iznad vrata je vijorila
zastava koju je Mintaka odmah prepoznala. Na njoj je bila prikazana odrezana glava divljeg vepra izbačenog jezika.
"To je čovjek kojeg tražimo", šapne Mintaka Mervkari.
"Ali, kako ćemo doći do njega?" upita Mervkara sumnjičavo, gledajući stražare.
Napravile su vlastiti tabor niže niz put, u blizini vrata stožera generala Prenna, časnika Crvenih i zapovjednika
začelja faraonske vojske.
Iz jedne od vreća Mintaka izvadi dragocjenu uljanu svjetiljku koja je do sada preživjela putovanje i pri njenom
svjetlu napiše kratku poruku na komadiću papirusa. Bila je naslovljena na "Strica Medvjeda" i potpisana "od tvojeg
malog cvrčka".
Dvije žene oprale su prašinu s lica, očešljale kosu jedna drugoj i protresle svoje chitone. Zatim, s rukom u ruci radi
ohrabrenja, priđu vratima stožera. Narednik straže ugleda ih i iziđe pred njih da ih potjera.
"Hajde, vas dva slatka komada. Bolje vam je da ne izazivate ovuda. Nestanite." "Ti izgledaš poput dobrog čovjeka",
reče mu Mintaka.
"Bi li dozvolio ijednom grubijanu da tako govori s tvojom kćeri?"
Narednik je pogleda začuđeno. Govorila je jezik Hiksa na kultivirani način s aristokratskim naglaskom. Podigao je
svoju lampu i obasjao ih. Njihova odjeća bila je obična, ali kad je vidio njihove crte lica, snažno udahne. To su očito
bile mlade žene visoka položaja.Zapravo, njihova lica bila su uznemirujuće poznata, mada ih nije mogao nigdje
smjestiti.
"Oprostite mi, dame", promrmlja. "Zamijenio sam vas...", zaustavi se, a Mintaka se graciozno nasmije.
"Naravno, oprošteno ti je. Hoćeš li odnijeti ovu poruku časniku Prennu?", ponudi mu smotani papirus.
Narednik je oklijevao trenutak prije no što ga je uzeo.
"Žao mi je, ali morat ću vas zamoliti da pričekate dok mi ne izda naredbe." Odmah potom, vratio se žurno natrag.
"Moje dame! Očajan sam što ste morale čekati. Molim vas, slijedite me."
Odveo ih je do paviljona od obojenog platna u sredini stožera, i nakratko razgovarao s mlađim časnikom na
ulazu.Zatim su uvedene u šator. Unutrašnjost je bila škrto opremljena, a pod pokriven životinjskim kožama oriksa,
zebre i leoparda. Na njima je sjedio čovjek prekriženih nogu s mapama i svitcima raširenim svuda oko sebe. Na
njegovom krilu bio je drveni tanjur s pečenim rebrima i komadom dura kruha.
Pogledao je djevojke kad su ušle. Njegovo lice bilo je grubo, obrazi upali, čak niti vrpce u njegovoj bradi nisu mogle
sakriti sjedine. Nosio je kožni povez preko oka. Namrštio se na njih.
"Striče Tonka!"
Mintaka stane na svjetlost svjetiljke i ukloni svoj šal. Čovjek polako ustane na noge i zagleda se u nju. Zatim se
iznenada nasmiješi, dok mu je oko sjajilo.
"Nisam mislio da je to moguće!" Zagrlio ju je i podigao u zrak.
"Čuo sam da si nas napustila i prešla neprijatelju."
Kad ju je ponovno spustio i ona se oporavila od ovog izljeva nježnosti, ona dahne.
"O tome sam došla razgovarati s tobom, striče Tonka."
"Tko je s tobom?" Pogleda Mervkaru, pa trepne okom.
"Setovog mi prljavog daha, znam tebe."
"To je princeza Mervkara", reče mu Mintaka.
"Najina odbjegla žena. Bit će zadovoljan što si se vratila." Prenn se zakikoće.
"Jeste li vas dvije jele?"
Zatim, bez da sačeka odgovor, vikne slugama da donesu još mesa, kruha i vina. Dvije djevojke ponovno pokriju lica
dok su ih posluživali, ali kad su sluge otišle, Mintaka sjedne kraj Prenna, pokraj njegovog dobrog uha, i spusti glas da
je ne čuju izvan šatora. Saslušao ju je u tišini, ali njegov se izraz mijenjao kad mu je opisivala detalje one strašne noći
kad su njen otac i sva braća umrla na gorućoj galiji na rijeci Balasfuri. Mintaka pomisli da je vidjela suzu u kutu
njegovog oka, ali znala je da časnik Crvenih ne može pokazati takvu slabost. Prenn okrene svoje lice, a kad ju je
ponovno pogledao, suza je nestala i znala je da se prevarila. Kad je konačno završila, Prenn reče jednostavno
"Volio sam tvojeg oca, gotovo isto koliko i tebe, mali zrikavče, ali to što predlažeš je izdaja."
Šutio je još neko vrijeme, a zatim uzdahnuo.
"Moram razmisliti o svemu. Ali, u međuvremenu, ne možeš se vratiti odakle si došla.Previše je opasno.Morate ostati
kod mene dok se ovo ne riješi." Pokušale su protestirati, ali on ih žustro prekine.
"To nije zahtjev. To je naredba." Mislio je trenutak.
"Maskirat ću vas u par mojih lijepih dječaka. To neće izazvati pozornost, jer svi moji ljudi znaju da volim komad
stražnjice isto kao i grudi."
"Mogu li bar poslati poruku Nefer Seriju?" zamoli Mintaka.
"To je preveliki rizik. Imaj strpljenja. Neće trajati dugo. Naja je na visoravnima Khatmije. Za nekoliko dana počet će
pohod na Ismailiju. Borba će biti odlučena prije no što pun mjesec Ozirisa počne nestajati.”Njegov glas se pretvori u
režanje. "A ja ću morati donijeti odluku."
 
Meren je iz daljine gledao veliku vojsku faraona Naje kako silazi niz greben od prolaza Khatmija do ravnih zemalja, i
pustio par golubova koje mu je dao Taita. Poslao je dva goluba, za slučaj da jedan strada na putu. Obje ptice imale su
jednu crvenu nit omotanu oko noge, znak da je Naja krenuo. Meren je potajno pratio napredovanje neprijateljskih
legija kroz pustinju, a noću bi se prikrao taborima da vidi gdje su pohranili vodu i prisluškuje glasnije razgovore oko
vatri.Do pete noći, Najina cijela vojska zašla je u pustinju, a njena predvodnica prošla je pola puta između Khatmije i
Ismailije. Meren je uspio doći u zaleđe i ispitati napuštene pričuve vode koje su ostavili. Otkrio je da su gotovo
potpuno iskorištene ili odnesene. Naja je bio tako siguran u svoju pobjedu da nije ostavio pričuve za moguće
povlačenje. Meren je napunio vlastite mješine iz neiskorištenih posuda i porazbijao ostale.
Zatim se vratio natrag paralelno s Najom, ali dalje na jug i izvan dosega njegovih izviđača. Pretekao je teško
opremljenu, sporu vojsku i vratio se na mjesto gdje je ostavio glavninu svojih snaga. Tamo je bilo pedeset kola koja
su vukla neki od najboljih konja u Neferovoj vojsci. Stao je samo radi pića i promjene plavih stijegova svojih kola u
crvene stijegove Najine vojske. Tješio se daje to normalna stvar u ratu. Zatim je na čelu svojeg eskadrona krenuo da
presretne Najinu prethodnicu. Ljudi koji su ostavljeni da čuvaju bunare vidjeli su kako se kola približavaju iz pravca
iz kojega su očekivali svoje drugove. Kad su prepoznali stijegove, umirili su se. Meren im nije dao vremena da
razmisle još jednom, već naletio na njih i posjekao svakoga tko se pokušao oduprijeti. Preživjeli su mogli birati,smrt
ili prijelaz na stranu Nefer Setija. Većina je odabrala drugo. Jedan udarac maljem bio je dovoljan za svaki glineni vrč i
dragocjena tekućina istekla je u pijesak. Merenov eskadron krenuo je prema sljedećoj pričuvi. Kad su konačno stigli
nadomak Ismailiji, Nefer je izjahao da ih pozdravi, i zagrlio Merena kad je čuo da je obavio zadatak. Naja je bio u
divljini bez vode.
"Upravo si zaslužio svoje prvo Zlato hrabrosti", reče Merenu, "i promaknut si u rang Najboljeg od Deset Tisuća."
Laknulo mu je kad je vidio da se Meren oporavio od rane i bio spreman za borbu, preplanuo od pustinjskog sunca.
"U borbi koja nas čeka dajem ti zapovijed nad desnim krilom."
"Faraone, ako sam te zadovoljio, molim za nagradu."
"Naravno, stari prijatelju. Ako je u mojoj moći, imat ćeš je."
"Moje pravo mjesto je kraj tebe. Jahali smo zajedno Crvenom cestom, borimo se u ovoj bitci zajedno. Pusti da jašem
kraj tebe kao tvoj kopljonoša. To je sva čast koju tražim."
Nefer ga uhvati za ruku i čvrsto stisne.
"Vozit ćeš se još jednom na mojim kolima. A čast će biti moja."
Pusti mu ruku.
"Ali, nemamo vremena za brbljanje. Naja nije daleko iza tebe. Čim otkrije što si učinio njegovim zalihama, morat će
pojuriti punom brzinom."
Instinktivno, obojica pogledaše u divljinu odakle su očekivali neprijatelja, ali izmaglica je bila siva, a vidljivost slaba.
Ipak, znali su da neće dugo čekati.
 
Faraon Naja zaustavio je svoja kola i gledao u ostatke zaliha vode. Iako su ga izviđači upozorili, bio je zapanjen
stupnjem uništenja. Polako sjaši i stupi na teren. Komadi glinenih posuda lomili su se pod njegovim sandalama i
njegova kontrola iznenada popusti. Ritne nogom jedan vrč u bijesu i frustraciji, a zatim se zagleda na zapad, stisnutih
šaka. Polako, vratio je kontrolu i disanje mu se usporilo. Okrenuo se i vratio svojim ljudima.
"Hoćemo li se vratiti?", upita jedan zapovjednik. Naja se hladno okrene prema njemu.
"Sljedeći kukavica koji predloži tako nešto bit će skinut i vezan iza mojih kola. Odvući ću ga u Egipat."
Spustili su poglede i zašutjeli. Naja podigne plavu ratnu krunu s glave i obriše znoj platnenom krpom koju mu je
dodao jedan od kopljonoša. Izda nove naredbe, s krunom ispod ruke.
"Sakupite mješine od cijele vojske. Od sada, voda je pod mojom kontrolom. Nitko ne pije bez moje dozvole. Nema
okretanja, nema povlačenja. Sva bojna kola idu naprijed, čak i Prennova. Druga vozila i pješaci moraju riskirati i
pratiti kako god umiju. Povest ću konjaništvo naprijed i zauzeti bunare kod Ismailije..."
 
Heseret gurne glavu kroz otvor svojeg šatora i pozove zapovjednika tjelohranitelja.
"U čemu je nevolja, momče? Ovo je kraljevsko i sveto sjedište, zašto su oni grubijani u mom taboru?"
Pokaže ljude koji su uzimali mješine s vodom s jednih od njenih osobnih kola. "Što to rade? Kako se usuđuju uzimati
vodu? Još se nisam okupala. Reci im da vrate mješine."
"To je naredba faraona, vašeg muža, visosti", objasni zapovjednik, iako se i njemu nije sviđala ideja da ostane bez
vode ovdje u sredini strašne pustinje. "Kažu da sva voda treba eskadronima konjaništva."
"To se ne može odnositi na mene, božansku kraljicu Egipta!" vrisne Heseret. "Vratite mješine!"
Vojnici su oklijevali, ali narednik dodirne mačem vrh svoje kožne kacige. "Oprosti mi, visosti. Imam naredbe da
uzmem svu vodu."
"Suprotstavljaš mi se?", vikne mu Heseret u lice.
"Oprostite mi i shvatite, visosti, ja imam naredbe." Čovjek se nije dao.
"Tako mi imena Izide, sve ću vas dati zadaviti i zapaliti ako mi se budete opirali."
"Moje naredbe..."
"Kuga na tebe i tvoje naredbe. Odmah idem generalu Prennu. Imat ću za tebe nove naredbe kad se vratim."Okrene se
zapovjedniku tjelohranitelja.
"Pripremi moja kola i pratnju od deset ljudi."
Tabor generala Prenna bio je u vidokrugu Heseretinog šatora.Kolima je trebalo svega nekoliko minuta do tamo, ali
stražar na ulazu joj prepriječi put. "Vaša božanska visosti, general Prenn nije ovdje", reče joj.
"Ne vjerujem", razbjesni se Heseret. "Tu je njegova zastava." Pokaže stijeg s veprovom glavom.
"Visosti, general je otišao prije sat vremena sa svim svojim konjaništvom. Dobio je naredbe od faraona da se pridruži
prethodnici."
"Moram ga vidjeti. Stvar je izuzetno hitna. Znam da ne bi otišao a da me ne obavijesti. Makni se i sama ću vidjeti je li
tu."
Natjera kola na njega i stražar skoči s puta. Pratnja ju je slijedila. Heseret ode ravno do žutozelenog zapovjednog
šatora i baci uzde konjušaru. Uzbuđena, preskočila je ceremonije i odmah krenula prema ulazu šatora. Nije bio
čuvan, i ona poče vjerovati da su joj govorili istinu. Ipak, prođe kroz vrata i ukoči se na pragu.Dva dječaka sjedila su
na gomili životinjskih koža nasred poda. Pogledaše je zbunjeno, prekinuvši užinu koju su upravo jeli.
"Tko ste vi?" upita Heseret, iako je znala za Prennovu reputaciju.
"Gdje je general?"
Nisu odgovarali, već nastaviše bez riječi buljiti u nju. Iznenada, Heseretine oči se suze i ona zakorači prema njima.
"Vi!", vrisne.
"Vi, izdajničke, otrovne kučke!", uperi na njih prstom.
"Straža!" vrisne iz sve snage.
"Straža, odmah ovamo!" Mintaka se prva pribrala, zgrabila Mervkarinu ruku i povukla je na noge. Jurnuše preko
šatora prema stražnjem otvoru.
"Straža!", vikne Heseret opet.
"Ovamo!" Njen tjelohranitelj uleti u prostoriju.
"Slijedite ih!" Potrči prema paru u bijegu, dok su je stražari slijedili. Kad su izišli na otvoreno, Mintaka i Mervkara su
bile na pola puta do izlaza.
"Zaustavite ih!", vikne Heseret. "Ne dajte da pobjegnu! To su špijuni i izdajice!" Njeni stražari jurnuše za
bjegunkama, vičući stražarima na vratima. "Zaustavite ih! Zgrabite ih! Ne dajte da pobjegnu!"
Stražari izvuku mačeve i potrče da blokiraju vrata. Mintaka stane kad shvati da su odsječene. Pogleda divlje oko sebe
i potrči prema ogradi od trnja vukući Mervkaru za sobom. Ali, tjelesni čuvar ih stigne, uhvati za članke i povuče sa
zida. Trnje je poderalo njihove noge i ruke, i obje su krvarile, ali borile su se očajnički, ritajući se, grebući i grizući.
Konačno, vojnici ih nadvladaše i dovukoše natrag do šatora pred Heseret koja se osvetnički smiješila.
"Dobro ih zavežite. Sigurna sam da će moj muž, jedini vladar Egipta, smisliti odgovarajuću kaznu za njihove zločine
kad se vrati. Uživat ću u njihovim krikovima kad budu plaćale najvišu kaznu. Do tada, treba ih zatvoriti poput divljih
životinja i držati kraj vrata mojeg šatora da ih mogu nadzirati."
Tjelohranitelji podigoše Mintaku i Mervkaru vezane za članke i zapešća, ubace ih u kola i odvezu do Heseretinog
tabora. Jedna od kola iz njene karavane prevozila su u kavezima perad, svinje i mlade koze za njenu kuhinju. Kavez u
kojem su bile svinje bio je prazan. Bio je izrađen od bambusovih trski vezanih vrpcama od sirove kože i smrdio je na
svinjski izmet koji je prekrivao pod. Stražari gurnu dvije djevojke kroz uska vrata. Unutrašnjost je bila preniska da bi
mogle uspravno stajati. Morale su sjesti leđima oslonjene na bambus, a ruke su im zavezane kožom za šipke. Nije
bilo zaštite od sunca.
"Stražari će stajati dan i noć kraj vašeg kaveza", upozori ih Heseret. "Ako pokušate pobjeći, odrezat ću vam po jedno
stopalo."
Izraz njenog lica govorio je da je Heseretina prijetnja vrlo ozbiljna. Mervkara poče plakati, ali Mintaka joj šapne.
"Ne, draga. Budi hrabra. Ne daj joj zadovoljstvo da te vidi kako se lomiš."
 
S kule stražare iznad tvrđave kod Ismailije,stražar vikne upozorenje.
"Faraone! Vojnici dolaze!"
Nefer skoči od stola u dvorištu gdje su on i Taita upravo jeli podnevni obrok i razmatrali detalje obrane. Brzo se
popeo uz ljestve na platformu i pogleda prema istoku. Kroz žuti sjaj sunca razazna kola svojih isturenih straža kako
dolaze. Dok su vozila niz obalu wadija, stražari otvore vrata i puste ih unutra.
"Neprijatelj dolazi!", narednik s kola vikne Neferu na platformi.
"Odlično, narednice", odvrati mu Nefer i dovikne trubaču na zidu iznad vrata.
 "Zatrubi na oružje!"
Ovnujski rog zatrubi preko ravnice i čitava vojska koja je bila utaborena uzduž širokog wadija poče se pokretati. Zov
trubača je prihvaćen i ponovljen, od legije do legije, od eskadrona do eskadrona. Ljudi su kuljali iz šatora i sjenica,
grabili oružje i žurili u svoje postrojbe. Uskoro, redovi ljudi i kolone kola kretali su se prema pripremljenim
položajima. Taita se popne na platformu, a Nefer mu se nasmiješi.
"Dakle, čak i bez vode, Naja se ne vraća natrag."
"Nismo to niti mislili", reče Taita blago. Na istoku, obzorje je stalo tamniti, kao da pada prerana noć. Oblak prašine
nadiruće vojske kovitlao se poput oluje.
 "Još uvijek je dovoljno rano", Nefer pogleda nemilosrdno sunce.
"Ova bitka se može odlučiti prije sumraka."
"Najini konji su malo pili u zadnja tri dana, i sigurno su ih žestoko tjerali da stignu ovako brzo. Zna da mora
pobijediti i danas stići do bunara, ili neće imati novu priliku."
"Hoćeš li izjahati sa mnom, stari oče?", upita Nefer dok je stavljao pojas s mačem koji mu je dodao sluga.
"Ne!" Taita podigne lijevu ruku. Na drugom prstu nosio je zlatni prsten s golemim rubinom boje golublje krvi. Kad je
zasjao na sunčevom svjetlu, Nefer ga prepozna kao dar koji je Naja skinuo s njegovog vlastitog prsta i dao ga Taiti u
Tebi prije toliko godina, kad je vjerovao da je mag ubio mladog princa. Nefer shvati da je to talisman moćan koliko i
uvojak Najine kose, kuglica sasušenog izmeta ili odrezani nokti.
"Gledat ću bitku odovud. Možda ću ti na svoj slabi način tako biti više od pomoći nego da bacam sulicu ili zatežem
luk." Nefer se nasmiješi.
"Tvoja oružja su oštrija i lete točnije nego ijedno koje sam imao u ruci. Horus te voli i čuva, stari oče."
Gledali su bataljune strijelaca i praćkaša kako odlaze iz wadija da zauzmu položaje iza zidova. Redovi su se kretali
brzo i s ciljem, jer svaki je čovjek znao što se od njega očekuje i uvježbavao manevar mnogo puta. Kad je zadnji
nestao iza zaklona, polje se činilo pustim. Najin oblak prašine bio je udaljen manje od lige kad je Nefer konačno
zagrlio Taitu i sišao niz ljestve. Kad je izišao kroz vrata tvrđave, eskadroni su zaurlali. Sišavši među njih, potražio je
svoje zapovjednike i pozvao ih.
"Hrabro, Hilto! Još jednom za mene, Shabako! Noćas ćemo zajedno piti vino pobjede, Socco!"
Meren je držao uzde Dova i Krusa kad je Nefer skočio na kola. Prihvati uzde, a Dov prepozna njegov dodir i zanjišti,
pogledavši ga velikom sjajnim očima s dugim trepavicama. Krus izvije vrat i udari kopitom o zemlju. Nefer podigne
visoko desnu šaku i izda naredbu.
"Kreni! Naprijed!"
Ovnujski rogovi zatrubiše napad i on izvede predvodnicu, red za redom. Kretali su se u veličanstvenom rasporedu
između niskih grudobrana iza kojih se nije vidio niti jedan strijelac i izišli na otvorenu ravnicu. Nefer izda novu
naredbu rukom i formacija se otvori. Kotač do kotača, prvi red primicao se velikom oblaku prašine što se
približavao. Nefer zaustavi svoj eskadron na mjestu gdje su postavili oznake i pusti da se konji odmore dok je on
proučavao napredovanje neprijatelja.
Na mjestu gdje se oblak sastajalo sa sivilom pustinje on primijeti liniju tamnih točaka i bezbroj blještećih točaka
metala koje su lelujale na vrućem zraku. Dok su se približavali, obrisi kola u Najinoj prethodnici migoljili su i
mijenjali oblik poput žabokrečine u jezerskim dubinama. Zatim su poprimili čvršći oblik i Nefer je mogao razaznati
konje i oklopnike na bojnim kolima. Meren promrmlja.
"Neka je slava dragom Horusu. Čini se da je poveo sva vozila. Nema drugi red pričuvnih kola."
"Sigurno im očajnički treba voda. Ima izglede da preživi jedino ako probije naše redove frontalnim napadom i stigne
do bunara.”
Neprijatelj se primicao sve bliže i sada su već mogli vidjeti lica ratnika u prednjem redu te prepoznati svaku
postrojbu i njene zapovjednike prema boji stijegova. Na dvije stotine koraka, velika vojska se zaustavi. Strašna tišina
zavlada krajolikom, prekinuta jedino naletima vjetra. Prašina se slegla poput zavjese i obje vojske bile su jasno
vidljive. Jedna kola se izdvoje iz sredine neprijateljskog reda. Zlatni list sijao je čak i kroz pokrov od prašine, a
kraljevski stijeg lepršao iznad vozačeve glave. Naja se zaustavi na manje od stotinu koraka ispred Nefera, tako da je
ovaj mogao prepoznati hladno, lijepo lice ispod ratne krune.
"Zdravo, Nefer Seti, štene psa kojeg sam ubio svojim rukama!", uzvikne Naja svojim zvučnim glasom. Nefer se ukoči
na ovako jasno priznanje regicida.
"Na glavi nosim krunu koju sam uzeo Tamosu kad je umirao.U mojim rukama",podigne moćni plavi mač,"nosim mač
koji sam uzeo iz njegove kukavičke šake. Hoćeš li ga zatražiti, štene?"
Nefer osjeti kako mu se ruke tresu na uzdama i bijes se podiže poput crvenog oblaka, zamagljujući mu vid.
"Mirno", prošapuće Meren. "Ne daj da te isprovocira."
Uz ogroman napor, Nefer potisne zavjese bijesa. Uspije zadržati bezizražajno lice, ali glas mu je zvonio poput metala
na kamenu.
"Spremi se!" i podigne svoj mač. Naja se bezglasno nasmije, okrene kola i vrati na svoje mjesto u redu.
"Naprijed!"
Podigne plavi mač. Njegovi prednji redovi hvatali su zalet kotrljajući se prema Neferovim snagama.
"U galop! Juriš!"
Oni pokuljaše naprijed u čvrstom poretku.
Nefer je stajao i pustio ih da se približe. Najini izazovi još su mu zvonili u ušima, i on osjeti strašno iskušenje da
zanemari plan, jurne naprijed prema Naji i probode mu izdajničko srce. Krajnjim naporom potisne iskušenje i
podigne mač. Opiše oštricom tri luka iznad glave. Njegove legije odmah poslušaše.
Poput jata riba koje izbjegavaju napad barakude,okrenuše se kao pod utjecajem jedinstvenog uma i jurnuše preko
ravnice odakle su došli.Najin prednji red pripremio se za sudar, ali nisu naišli na otpor, te poput čovjeka koji se
spotaknuo na nepostojeću stubu, izgubiše zalet.
Kad su se ponovno pribrali, Nefer je odmakao još stotinu koraka. Sada su njegovi eskadroni glatko promijenili
formaciju i skupili se u četverored. Naja jurne za njima, ali nakon tri stotine koraka njegovi redovi naiđoše na niski
kameni grudobran koji im je sužavao put.Više nisu mogli stati, pa su se pokušali skupiti oko vlastitog centra. Bili su
stisnuti poput struje široke rijeke iznenada prisiljene da prođe kroz uski klanac. Kotači se sudariše, a konji zaletješe
jedni na druge. Napad je posustao dok je vojska bila zgurana u jedinstvenu masu.
U tom fatalnom trenutku, ovnujski rogovi zatrubiše diljem bojnog polja, a iza zidova se pojave glave strijelaca i
praćkaša. Strijele su već bile na lukovima i strijelci iz zategoše. Ciljali su brižljivo, jer prvi hitac je uvijek bio
najvažniji. Praćkaši zavrtješe svoje oružje visoko iznad glava s obje ruke kako bi izdržali težinu pečenih glinenih
kugli u kožnim vrečicama. Zujale su kroz zrak postižući brzinu. Najini vodeći eskadroni bili su duboko u lijevku
između grudobrana kad trube ponovno zatrube i strijelci istovremeno odapnu strijele. Bilo im je naređeno da gađaju
konje i zapovjednike. Strijele su doletjele tiho, uz lagano šuštanje pera, ali udaljenost je bila mala i sudar njihovih
vrhova s mesom zvučao je poput šake šljunka bačene u vodu. Prvi red Najine navale bio je potučen i dok su konji
padali, kola su se gomilala na njihovim leševima i zalijetala bez kontrole u kamene zidove s obje strane ili prevrtala i
kotrljala. Zatim su praćkaši izbacili svoje projektile s velikom točnošću. Kugle od pečene gline bile su veličine zrelog
nara, ali teške poput slonovače. Mogle su razbiti lubanju čovjeka i konja, slomiti nogu ili rebra kao da su od suhih
grančica. Udarile su u sljedeći red jurećih kola, a kaos koji su učinile bio je strašan. Kola koja su slijedila nisu mogla
zaustaviti juriš i sudarila su se s prvim uništenim redovima. Drvo se lomilo, proizvodeći zvukove kao kad zelene
grane gore u šumskom požaru. Slomljene motke zabijale su se u konje koji su vukli kola. Kotači su ispadali iz svojih
osovina. Ljudi su padali pod kopita izludenih konja.
Na čelu svojeg eskadrona, Nefer izda znak rukom koji su ljudi očekivali, i roj pješaka iskoči, uklanjajući trnovito
grmlje koje je sakrivalo otvore ostavljene u kamenim zidovima. Neferova bojna kola nahrupe kroz njih na otvoreni
teren iza zidova.Sada su mogla slobodno manevrirati u ravnici. Okrenula su se, zaokružujući Najine uhvaćene
eskadrone, i jurnula na pozadinu. Sada su obje vojske bile sukobljene poput borbenih bikova. Sva Najina vozila nisu
bila uhvaćena u zamku, jer za to nije bilo dovoljno mjesta. Ta kola sada jurnuše da se suprotstave Neferu i razvije se
tradicionalni sukob bojnih kola. Jureća kola su kružila, napadala i povlačila se, a zatim ponovno napadala. Eskadroni
se razbiše u manje postrojbe i pojedina kola žestoko se sukobiše u ravnici, čovjek na čovjeka.
Unatoč strašnim gubicima koje je zadobila neprijateljska vojska u početku, Neferove snage još su uvijek bile u
manjini. Bio je prisiljen uključivati sve više pričuvnih snaga koje su bile skrivene u wadiju iza tvrđave. Konačno je
pozvao i zadnja kola. Sve njegove snage bile su u bitci, svaka bojna kola. Ali, to nije bilo dovoljno. Polako, njegovi
ljudi i konji posustajali su pod brojnošću neprijatelja. U prašini i metežu, Nefer je očajnički pokušavao pronaći Najina
zlatna kola i kraljevski stijeg. Kad bi ga uspio prisiliti na bitku prsa o prsa i pobijediti, još uvijek je mogao dobiti
bitku. Ali, Naje nije bilo. Možda je bio pogođen na početku, možda leži ranjen ili mrtav negdje u metežu bitke.
Nefer u blizini spazi Hiltova kola između dva neprijatelja, stari ratnik bio je ranjen i bačen na zemlju. Hiltov
eskadron vidio je pad svojeg zapovjednika i raspršio se u zbrci. Nefer osjeti hladnu ruku očaja kako grabi njegovo
srce. Gubili su bitku. Ugleda red kola Crvenih kako zaokružuje njegove strijelce i praćkaše iza zidova i kosi ih
strijelama i kopljima. Pješaci su se raspršili i pobjegli, a njihov očaj bio je zarazan. Nefer se mrko sjeti Taitinog naziva
za to, efekt male ptice, kad jedna poleti, sve polete.
Nefer shvati da će njegova vojska uskoro biti u bijegu i vikne za ohrabrenje kolima koja su ga mogla čuti,
pokušavajući ih okupiti pregazivši neprijateljska kola i pobivši posadu udarcima mača. Zatim se okrene progoneći
druga kola, ali Dov i Krus su bili iscrpljeni i neprijatelj im je izmicao. Tada Meren vikne pokraj njega.
"Gle, faraone!" i pokaže na istok prema pustinji. Nefer obriše rukom znoj i neprijateljsku krv s lica te se zagleda u
daljinu. Shvati bez sumnje da je sve gotovo i da su izgubili. Nova masa neprijateljskih kola jurila je prema njima.
Nefer nije mogao shvatiti odakle su došli. Mislio je da je Naja doveo sva svoja kola. Ali, to više nije bilo važno, jer
bitka je izgubljena.
"Koliko?", čudio se, dok mu je crni očaj ispunjavao dušu.
"Dvije stotine", pretpostavi Meren. "Možda više." Njegov glas je bio rezigniran. "Gotovo je, faraone. Umrijet ćemo u
borbi."
"Zadnji juriš." Nefer vikne najbližim kolima.
"Smrt i slava!"
Pozdraviše ga promuklo i pridružiše mu se. Čak i Dov i Krus dobili su neku novu snagu, i tanka linija Plavih kola
jurne na novog neprijatelja, u bitku prsa o prsa. Približivši se, vidješe da vodeća neprijateljska kola imaju stijeg
generala.
"Horusa mi, znam ga!", vikne Meren. "To je Prenn, stari sodomit."
Sada su bili tako blizu da je i Nefer prepoznao njegov lik s crnim povezom preko oka. Vidio ga je među ljudima kralja
Apepija, u hramu kod Perre kada su pregovarali o Hatorinu ugovoru. Istog čudesnog dana kad je prvi put vidio
Mintaku.
"Došao je u krivo vrijeme", reče Nefer, "ali možda spasimo sljedeću generaciju mladih dječaka od njegovih ljubavnih
namjera."
Okrene Dov i Krusa ravno na Prenna, pokušavajući ga prisiliti da se okrene i izloži svoja kola njegovom koplju. Ali,
kad su se približili, Meren zbunjeno vikne.
"Zastava je plava!"
Prennova zastava bila je okrenuta tako da je Nefer nije mogao primijetiti do ovog trenutka, ali Meren je bio u pravu.
Prenn je istaknuo plavu boju Kuće Tamose, kao i sva njegova bojna kola. Sada je usporio i stavio ruku preko grudi u
pozdrav Neferu. Vikne snažnim glasom koji je nadjačao grmljavinu kola.
"Zdravo, faraone! Neka bi živio deset tisuća godina, Nefer Seti!"
Nefer zapanjeno spusti koplje i zaustavi konje.
"Kakve su tvoje naredbe, faraone?", vikne Prenn.
"Što se to događa, generale Prenn? Zašto tražiš naredbe od mene?", uzvrati Nefer.
"Princeza Mintaka mi je prenijela tvoju poruku i došao sam ti se pridružiti i pomoći da osvetiš ubojstvo kralja
Apepija i Tamosea."
"Mintaka?" Nefer je bio zbunjen, jer ona je morala biti zatvorena u svetištu hrama u Ayarisu. Ali, njegovi ratnički
instinkti prevladaju i on potisne pitanja. Za to će biti vremena kasnije.
"Dobro došao, generale Prenn. Stižeš u pravi čas. Dovezi kola do mojih i pomest ćemo ovo polje s kraja na kraj."
Krenuli su, jedan do drugoga, i Neferove skršene legije vidješe dolazak plavih stijegova i začuše ratni krik.
"Horus i Nefer Seti!".
Zov ovnujskih rogova ulije im novu snagu. Crveni eskadroni Naje Kiafana nisu bili u mnogo boljem stanju i pružili su
slab otpor Prennovim svježim trupama koje su jurnule na njih. Neko vrijeme su se borili, ali njihov moral bio je
uništen. Neki skočiše s kola i kleknuše u prašinu, podignutih ruku moleći za milost i uzvikujući hvale Nefer Setiju.
Njihovo ponašanje bilo je zarazno i raširilo se preko bojnog polja.
Nefer je prelazio poljem, tražeći Naju. U svojem srcu znao je da pobjeda neće biti potpuna dok ne osveti očevu smrt.
Vratio se do kamenih grudobrana gdje je posljednji put vidio Naju. Vozio je kroz kaos bitke, kroz ostatke razbijenih i
prevrnutih kola, ranjene i umiruće ljude i konje, razbacane leševe. Iako je većina neprijatelja ubijena ili se predala,
još uvijek su postojale male izolirane skupine koje su pružale otpor. Neferovi ljudi nisu imali milosti za njih i ubijali
su ih čak i kad bi se ovi željeli predati. Mladi faraon intervenirao je koliko je mogao da zaustavi pokolj, ali njegovi
ljudi bili su ludi od borbenog bijesa i deseci su poginuli prije no što ih je mogao spasiti. Stigao je do kamenog zida i
zaustavio konje.
S kola je preko niskog zida mogao vidjeti uski prolaz u kojem su uhvatili Najinu vojsku. Razbijena kola bila su
nagomilana jedna na druga poput flote brodova nasukanih na stijene nakon oluje. Nekoliko konja uspjelo se
uspraviti na noge i sada su stajali, vezani za svoja razbijena vozila. Vidio je lijepu kobilu kako stoji na tri noge zbog
razbijenog koljena i crnog ždrijepca koji je ležao pokraj nje s prosutom utrobom. Oko svakih kola ležali su mrtvi i
ranjeni. Neki su se još micali i jaukali, dozivajući bogove i svoje majke da ih napoje i utješe. Drugi su sjedili ukočeni u
bolovima od strašnih rana. Jedan čovjek pokušavao je slabašno izvući strijelu koja mu je bila zabodena u trbuh.
Nefer je tražio Najino tijelo, ali mnogo leševa je bilo zatrpano kolima.
Tada ugleda bljesak zlatnog lista i kraljevski stijeg Naje Kiafana kako leži u prašini u mlaki krvi koja se brzo sušila.
"Moram ga pronaći", Nefer reče Merenu. "Moram znati da je mrtav." Skoči s kola.
"Pomoći ću ti."
Meren zaveže konje za grudobran. Nefer skoči preko zida i probije se kroz krhotine do zlatnih kola.Ležala su
postrance, ali vozačevo mjesto bilo je prazno. Jedan od konja još je bio živ, ali njegove obje noge bile su slomljene;
podigao je glavu i pogledao Nefera kao da traži milost. Ovaj uze jedno od kopalja s kola i ubije životinju ubodom iza
uha. Iznenada, Meren vikne i sagne se da dohvati nešto na tlu. Podigne svoj trofej, Najinu plavu ratnu krunu.
"Tijelo svinje moralo bi biti u blizini", dovikne mu Nefer. "Ne bi odbacio krunu. Previše mu znači."
"Traži ispod kola", reče Meren.
"Možda je ispod. Pomoći ću ti da ih digneš." Krene prema Neferu, probijajući se kroz olupine,
U tom trenutku Nefer ugleda pokret u kutu oka. Istog trenutka Meren vikne upozorenje.
"Pazi! Iza tebe!"
Nefer se sagne i okrene. Naja ustane iz svojeg skloništa iza kola. Njegova obrijana glava bila je blijeda i sjajna poput
nojevog jaja, a oči divlje. Još je nosio plavi mač Tamosa. Zamahne njime prema Neferovoj glavi, ali Merenovo
upozorenje stiglo je na vrijeme, Nefer se sagne ispod oštrice. Njegov mač još mu je bio u koricama za pojasom, ali
nosio je koplje kojim je ubio ranjenog konja. Instinktivno ga gurne prema Najinom vratu, ali ovaj se, brz poput kobre
po kojoj je dobio ime, vješto izmakne. Nefer posegne za vlastitim mačem, ali Naja se povuče i pogleda oko sebe. Vidje
Merena kako im prilazi s isukanim mačem i njihova prazna kola zavezana kod zida.
Potjera Nefera natrag novim ubodom plave oštrice, te se okrene i potrči. Nefer za njime baci sulicu, ali promaši. Naja
stigne do zida.Prereže uže kojim su konji bili vezani za zid i skoči na kola.Nije držao uzde, ali zgrabi bič i ošine konje
preko leđa. Oni poskoče i uskoro su bili u punom galopu. Nefer skoči na vrh zida i ugleda kako Naja bježi preko
ravnice.Duboko udahne i zazviždi, visoki zvuk koji su Dov i Krus tako dobro poznavali. Vidje kako im se glave
podižu, a uši okreću prema njemu. Krus promijeni korak i naglo se okrene, a Dov ga je glatko slijedila. Kola se naglo
okrenuše, i Naja se morao uhvatiti čvrsto za rukohvat kako ne bi ispao iz njih. Konji jurnuše natrag prema Neferu.
Naja vrati ravnotežu i podigne plavi mač, spreman da udari Nefera čim se dovoljno približi. Nefer je znao da njegov
brončani mač nema nikakvih izgleda protiv Najinog. Prihvatiti borbu s mačevaocem Najinog ranga koji ima takav
mač bila bi sigurna smrt.
Kad su konji prolazili ispod njega, Nefer skoči na Krusova leda i okrene ga prema otvorenoj ravnici. Okrene se i
ugleda kako se Naja penje iz kola i pokušava dopuzati do Nefera. Ovaj se nagne i vlastitim mačem prereže čvor kojim
su konji bili vezani za kola. Kola se, oslobođena, nagnuše na stranu. Najina težina pritisne rudo, kraj motke zabode se
u meku zemlju. Kola se prevrnuše, a Naja odleti. Udari ramenom o zemlju i Nefer začuje pucanje kosti, unatoč topotu
kopita i lomljavi kola.
Nefer okrene Krusa i jurne na Naju. Ovaj je s naporom ustao, njišući se i držeći za povrijeđenu desnu ruku.U padu je
izgubio plavi mač, koji je izletio iz njegove ruke i zabio se u zemlju na desetak koraka udaljenosti. Oštrica je drhtala
od udarca, a čudesni plavi metal bacao zrake plavog svjetla, dok se draguljima optočena drška njihala lijevo-desno.
Naja zatetura prema oružju, ali ugleda Krusa kako juri prema njemu. Izraz potpunog užasa oboji njegovo lice u boju
hladnog pepela. Okrene se i počne bježati.
Nefer se sagne niz konjska leđa i dohvati mač zaboden u zemlju, te krene u potjeru. Naja začuje sve jači zvuk kopita i
okrene se. Šminka mu je tekla niz obraze poput crnih suza, a užas iskrivio lice.Znao je da ne može pobjeći strašnoj
osveti. Padne na koljena i podigne obje ruke, tražeći milost. Nefer zaustavi konja oštrim zviždukom ispred čovjeka
na koljenima, skoči i stane pred Naju.
"Milost!", zajeca Naja. "Predajem ti dvostruku krunu i kraljevstvo." Dopuže do Neferovih nogu.
"To već imam. Nedostaje mi samo jedno - osveta!"
"Milost, Nefer Seti, u ime bogova i radi tvoje sestre, boginje Heseret i djeteta koje nosi u utrobi."
Iznenada, u njegovoj desnoj ruci pojavi se nož, i on podmuklo zamahne prema Neferovim preponama. Ovaj se
zamalo pokolebao, ali izmakne se u zadnji čas i vrh noža se zaplete u njegov chiton.Nefer odbaci nož svojom plavom
oštricom.
"Divim se tvojoj stabilnosti.Do samog kraja ostao si vjeran svojoj pravoj prirodi." Nefer se hladno nasmiješi.
"Dajem ti istu milost koju si ti dao mojem ocu, faraonu Tamosu."
Zabije vrh plave oštrice u sredinu Najinih grudi i ona probije na drugu stranu između lopatica. Izraz nevjerovanja
zaigra Najinim licem.
"Obeščastio si ovaj sveti mač. Sada ću ga oprati tvojom krvlju", reče Nefer, izvuče ga i ponovno zabije.
Naja padne licem u prašinu, udahne isprekidano, ali zrak iz pluća iziđe kroz ranu na leđima. Bio je mrtav. Nefer
zaveže tijelo za remene koji su visjeli s Krusa, zajaše i odvuče ga preko ravnice. Dok je jahao kroz vrata tvrđave,
jedna za drugom, pratile su ga ovacije. Prereže remen i Najino tijelo ostane u prašini.
"Razrežite uzurpatora na dijelove i pošaljite ih u svaku pokrajinu ove zemlje. Neka svaki građanin Egipta vidi
plodove ubojstva kralja i izdaje."
Zatim pogleda priliku koja je stajala na kuli stražari, te podigne krvavu oštricu u pozdrav. Taita podigne desnu ruku,
a iz dragulja na njegovom prstenu bljesne tamna purpurna svjetlost. Najin prsten s rubinom.
"Bio je na kuli cijeli dan. Kakvu je ulogu igrao u borbi?", pitao se Nefer. “Bismo li pobijedili bez njegova utjecaja?"
Nije znao odgovor, i potisne tu misao. Popne se na toranj i stane pokraj Taite. Zatim se obrati svojim ljudima. Zahvali
im za poslušnost i hrabrost. Obeća im nagrade, dio plijena, te činove, zlatne lance i titule hrabrosti za zapovjednike i
generale. Kad je bio gotov, sunce je zalazilo u olujne oblake na zapadnom obzorju. Završio je govor pozivom na
molitvu.
"Posvećujem svoju pobjedu zlatnom Horusu, sokolu bogova", vikne, a dok se molio, pojavi se čudan znamen.
Zadnja zraka sunčeve svjetlosti probije se kroz oblake i osvijetli kulu tvrđave. Zasja na plavoj kruni na Neferovoj
glavi i maču u ruci. U istom času, iz visine se začuje divlji krik; sve glave podignu se prema nebu. Kroz gomilu prođe
žamor i uzdah. Kraljevski sokol lebdio je iznad faraonove glave, dok su svi začuđeno gledali, on ponovno proizvede
taj čudni, sablasni zvuk, a zatim zaokruži tri puta te odleti u ravnoj liniji prema istočnom nebu i nestane u tami.
"Blagoslov bogova", pjevali su vojnici.
"Živio, faraone! Čak te i bogovi pozdravljaju!"
Kad su ostali sami, Taita reče tiho, pazeći da nitko ne čuje njegove riječi.
"Sokol je donio upozorenje, a ne blagoslov."
"Kakvo upozorenje?", upita Nefer, zabrinut.
"Kad je kriknula ptica, ja sam čuo krik Mintake", šapne Taita.
"Mintaka!" Nefer je zaboravio na nju u žaru borbe.
"Što mi je Prenn rekao o njoj? “ Okrenuo se prema ulazu u šator i viknuo straži.
"Prenn! Gdje je Prenn?" Prenn dođe i klekne pred faraona.
"Zaslužio si našu najdublju zahvalnost", reče mu Nefer."Bez tebe ne bismo pobijedili. Tvoje će nagrade biti veće od
nagrada ostalih zapovjednika."
"Faraon je darežljiv", odvrati Prenn.
"Na početku bitke, govorio si o princezi Mintaki. Mislio sam da je sigurna u hramu božice Hator u Avarisu. Gdje i
kada si je zadnji put vidio?"
"Faraone, griješiš. Princeza Mintaka nije u hramu.Došla mi je s tvojom porukom.Nisam je mogao povesti u borbu, pa
sam je ostavio prije dva dana u svojem taboru u pustinji, na putu do Khatmije."
Strašna slutnja prožme Nefera.
"Koga si još ostavio u tom taboru?"
"Druge kraljevske žene, princezu Mervkaru, koja je bila s Mintakom, te kraljicu Heseret..."
"Heseret!" Nefer skoči na noge.
"Heseret! Ako su Mintaka i Mervkara u njenoj vlasti, što će im učiniti kada sazna da sam joj ubio muža?" Iziđe iz
šatora i pozove Merena.
"Mintaka i Mervkara su u strašnoj opasnosti", reče mu.
"Kako znaš?" Meren je bio zbunjen.
"Prenn.A Taita je pročitao upozorenje u kriku sokola.Moramo odmah krenuti."
 
Heseret se probudila u tami i hladnoći tog strašnog trenutka prije zore kad je svijet najmračniji, a ljudski duh
najslabiji. U početku nije bila sigurna što je omelo njen san, ali zatim postane svjesna slabog zvuka mnogih glasova,
udaljenih, ali sve jačih. Ustane, pustivši da joj kožni pokrivači padnu do struka i pokuša razaznati udaljenu buku.
Mogla je razumjeti riječi: "poraženi", "ubijen" i "odmah bježite". Vriskom pozove sluškinje i dvije dotrče, polunage,
noseći male uljane svjetiljke.
"Što se događa?", upita Heseret, a oči žena bile su široke i upitne.
"Ne znamo, gospodarice. Spavale smo."
"Glupe cure! Odmah saznajte", naredi Heseret ljutito.
"I pazite da zarobljenice ostanu u kavezu, da ne pobjegnu."
Otrčale su. Heseret ustane iz kreveta. Upali sve svjetiljke, zaveže kosu, navuče chiton i baci šal preko ramena. Cijelo
vrijeme žamor je postajao sve glasniji i sada je mogla čuti vikanje i kola koja prolaze cestom, ali još joj nije bilo jasno
što se događa. Dvije djevojke vrate se u šator. Starija je bila bez daha i gotovo nerazumljiva.
"Rekli su da je bila velika bitka kod Ismailije, visosti."
Heseret osjeti navalu radosti. Naja je trijumfirao, u svom srcu, bila je sigurna u to.
"Kako je završila bitka?"
"Ne znamo, gospodarice. Nismo pitale."
Heseret zgrabi bližu djevojku za kosu i protrese je tako divlje da su joj u ruci ostali pramenovi kose.
"Zar nemate niti komadića mozga u glavama?"
Pljusne je preko lica i ostavi ležati na podu. Zgrabi svjetiljku i požuri do vrata. Stražari su nestali i ona osjeti prvi
ugriz straha. Potrči do kola i podigne svjetlo, pogledavši u kavez za svinje. Njenog nemira nestane kad je vidjela dvije
zgurene prilike vezane za šipke kaveza. Pogledale su je blijedim, prljavim licima. Heseret ih ostavi i krene prema
ulazu u tabor. Tamna kolona prolazila je osvijetljena svjetlom zvijezda. Ona vidje obrise kola vučena volovima. Neka
su bila puna bala i kutija, druga žena s djecom. Stotine vojnika prolazile su kraj njih i Heseret primijeti da je većina
odbacila oružje.
"Kuda idete?", pozove ih.
"Što se događa?"
Nitko joj ne odgovori, niti pokaže da je svjestan njene prisutnosti. Heseret istrči na put i uhvati jednog vojnika za
ruku.
"Ja sam kraljica Heseret, žena faraona Egipta!" Protrese mu ruku.
"Slušaj me, robe!"
Vojnik se čudno nasmije,pokuša je odgurnuti.Ali, Heseret se držala očajničkom snagom, dok je nije snažno udario i
ostavio ležati na cesti. Podigla se na noge i izabrala drugog vojnika u gomili, koji je nosio oznake narednika. Pritrči
mu, dok joj je krv curila iz nosa.
"Kakve su vijesti o borbi? Reci mi. Molim te, reci mi!"
On je pogleda u lice i prepozna na slaboj svjetlosti.
"Najstrašnije vijesti, visosti." Glas mu je bio ozbiljan.
"Bila je strašna bitka i neprijatelj je pobijedio. Naša vojska je poražena i sva kola su uništena. Neprijatelj dolazi i
uskoro će biti ovdje. Morate odmah pobjeći."
"Što je s faraonom? Što se dogodilo s mojim mužem?"
"Kažu da je bitka izgubljena, a faraon ubijen."
Heseret je zurila u njega, nesposobna da se pomakne ili progovori. "Hoćete li doći, visosti?" upita narednik.
"Prije no što bude kasno. Prije no što dođu pobjednici i započne pljačka i silovanje. Zaštitit ću vas." Ali Heseret
zatrese glavom.
"To ne može biti istina. Naja ne može biti mrtav."
Okrene se. Stajala je sama na cesti dok je sunce izlazilo, a poražena vojska prolazila kraj nje. Ova zbunjena gomila
nije sličila na ponosnu vojsku koja se okupila pred Plavim vratima Babilona prije svega nekoliko mjeseci. Medu
njima je bilo nekoliko zapovjednika, i Heseret pozove jednog.
"Gdje je faraon? Što se dogodilo?"
Zbog krvi na licu i poderane odjeće časnik je nije prepoznao, i dobaci joj.
"Naja Kiafan je posječen u bitci s Nefer Setijem, a njegov leš je razrezan na komade i poslan u sve pokrajine Egipta.
Neprijateljske snage dolaze brzo i bit će ovdje prije podneva."
Heseret ispusti zavijajući jauk. Detalji su bili tako živopisni da više nije mogla sumnjati. Zgrabi šaku prašine i pospe
se po glavi. Zagreba noktima vlastito lice dok nije potekla krv,cureći niz lice na njen chiton.Njene sluškinje i
zapovjednik tjelesne straže izišli su da je odvedu, ali bila je izludjela od žalosti i vrištala nerazumljive prostote.
Okrenula je lice prema nebu i stala psovati bogove, kriveći ih što nisu zaštitili njenog muža koji je bio veći bog od
svih u panteonu. Njeni vrisci i jecaji postajali su sve jači, a ponašanje sve više divlje i lude. Izderala je vlastite grudi
malim ukrašenim bodežom koji je uvijek nosila sa sobom, pomokrila se po nogama, i uvaljala u blato koje je
napravila. Zatim iznenada skoči i zaleti se na ogradu tabora. Dotrči do kaveza na kolima i vrisne Mervkari.
"Naš muž je mrtav. Ubio ga je naš vlastiti monstruozni brat."
"Slava Hator i svim bogovima!", zaplače Mervkara.
"Svetogrdnice!" podivlja Heseret.
"Naja Kiafan bio je bog, a ti si bila njegova žena." Padala je u sve dublje ludilo.
"Trebala si biti vjerna žena, ali si ga napustila. Ponizila si ga i posramila." "Meren je moj muž", reče joj Mervkara.
"Prezirem stvorenje koje nazivaš mužem. Ubio je našeg oca i zaslužuje kaznu koju je dobio."
"Meren je običan vojnik, a Naja je bio i jest bog."
Iako su Mervkarine usne bile natečene od žeđi i sunca, prisili se da se nasmije.
"Meren je veći bog nego što je Naja ikad bio. I ja ga volim. Bit će ovdje vrlo brzo i bolje ti je da oslobodiš Mintaku i
mene, ili ćeš skupo platiti."
"Polako, draga prijateljice", šapne Mintaka.
"Ona je luda. Pogledaj joj oči. Ne izazivaj je. Sposobna je učiniti bilo što."
Heseret je bila izvan razuma.
"Voliš običnog vojnika?" upita.
"Usuđuješ ga uspoređivati s mojim mužem, faraonom Egipta? Onda ćeš imati svoje vojnike!"
Okrene se zapovjedniku svoje garde.
"Izvucite krmaču iz njenog prljavog kaveza."
Čovjek je oklijevao. Mervkarino upozorenje ga je uplašilo. Nefer i njegovi ljudi uskoro će biti ovdje. Heseret vrati
iluziju kontrole nad svojim osjećajima i ludilom.
"Naređujem ti, zapovjednice, pokori se ili suoči s posljedicama!"
On neodlučno izda naredbu svojim ljudima da odvežu Mervkaru, a zatim otvori vrata i izvuče je za noge iz kaveza.
Mervkarine ruke i noge bile su plave i natečene na mjestima gdje je užad prekinula krvotok, i jedva je stajala na
nogama. Nepokrivena koža na licu i udovima bila je opaljena suncem, a kosa joj je visjela upletena u masu čvorova.
Heseret pogleda brzo oko sebe i uoči slobodan kotač koji je bio uklonjen s jednih od kola radi popravka. Bio je
naslonjen na ogradu tabora.
"Donesite onaj kotač!", naredi, a dvojica ljudi je poslušaše.
"Zavežite kučku za njega. Ne, ne tako. Raširenih nogu. Raširenih ruku i nogu da može primiti svoje vojnike
ljubavnike."
Poslušaše je i zavezaše Mervkarine članke i zapešća za obod kotača. Heseret joj pljune u lice. Mervkara se nasmije
kroz raspuknute usne.
"Luda si, sestro. Žalost je poremetila tvoj um. Žao mi te, ali ništa ti ne može vratiti Naju. Kad njegovi zločini budu
vagani na vagi pravde, čudovište pred vratima raja će proždrijeti njegovo crno srce i on će nestati."
Heseret je zareže preko oba obraza vrhom bodeža, i rane, iako površne, počeše obilno krvariti. Krv je curila na
Mervkarin chiton. Heseret raspara platno nožem. Zatim s objema rukama zgrabi chiton i podere ga po duljini. Ispod
njega, Mervkara je bila naga. Njeno tijelo, nedodirnuto suncem, bilo je bijelo i nježno. Njene grudi bile su male, trbuh
ravan i bijel, a dlake u podnožju kao paperjasto gnijezdo. Heseret se odmakne i pogleda tjelohranitelje.
"Koji će biti prvi?" Buljili su u golo tijelo na kotaču.
Mintaka pozove iz kaveza.
"Pazite što radite! Nefer Seti će brzo biti ovdje, a ovo je njegova sestra!" Heseret se zaleti prema njoj.
"Začepi svoja otrovna usta. Ti si sljedeća. Deset tisuća ljudi je vani, i osjetit ćeš većinu prije no što zađe sunce."
Okrene se natrag ljudima.
"Hajde, pogledajte to slatko meso. Ne želite li ga probati? Vidim da se vaši prutovi ukrućuju ispod odjeće."
"To je ludilo", šapne zapovjednik, ali nije mogao odvratiti pogled od blijedog tijela.
"Ona je princeza kraljevske kuće Tamos."
Heseret zgrabi koplje iz ruke najbližeg vojnika i udari ga po leđima.
"Hajde, naredniče, zar nemaš muda? Da vidimo kako roniš u ovu medenu rupu." Čovjek se povuče, trljajući se po
leđima.
"Ti si luda. Kako bi me kaznio Nefer Seti?"
Iznenada se okrene i odjuri iz tabora u bujicu izbjeglica. Njegovi drugovi oklijevali su samo trenutak, a zatim jedan
promrmlja.
"Ona je luda! Neću čekati da stigne Nefer Seti i nađe sestru u ovakvom stanju."
Pojuri prema vratima, a ostali krenuše za njim. Heseret potrča za njima "Vratite se! Naređujem vam!"
Ali, oni se pomiješaše s gomilom i nestadoše. Heseret odjuri do visokog nubijskog strijelca koji je brzo prolazio,
zgrabi ga za ruku i pokuša povući za sobom.
"Pođi sa mnom.Znam vas crne životinje,imate prutove velike poput slonovskih i volite ih uposliti. Imam nešto što će
te zadovoljiti." Strijelac je divlje odgurne.
"Ostavi me, kurvo! Nemam vremena za posao s tobom."
Gledala je za njime dok je odlazio i viknula.
"Ne sa mnom, životinjo. Kako se usuđuješ uvrijediti kraljicu Egipta?"
Plačući i bjesneći, vrati se u tabor. Mintaka joj se obrati.
"Gotovo je, Heseret. Smiri se. Oslobodi Mervkaru i zaštitit ćemo te."
Glas joj je bio nizak i smirujući, jer znala je da je Heseret prešla granice razuma i izgubila se u divljinama ludila.
"Ja sam kraljica Egipta, a moj muž je besmrtni bog!" vrisne.
"Pogledaj me i užasavaj se moje ljepote i veličine." Bila je pokrivena krvlju i prljavštinom i divlje mahala kopljem.
"Molim te, Heseret", doda Mervkara.
"Nefer i Meren će brzo biti ovdje. Brinut ćemo za tebe i zaštititi te." Heseret je pogleda.
"Ne trebam zaštitu. Ne shvaćate li što vam govorim? Ja sam boginja, a vi ste vojničke kurve."
"Draga sestro, poludjela si od žalosti. Oslobodi me da ti mogu pomoći." Lukav izraz prođe Heseretinim licem.
"Misliš da ne mogu naći muški klip za tebe? Pa, griješiš. Imam jedan kod sebe."
Podigne dugo koplje i okrene ga, tako da je tupi kraj gledao prema Mervkari. "Evo tvojeg ljubavnika, dolazi po tebe."
Zlokobno se poče primicati Mervkari.
"Ne, Heseret!" pozove je Mintaka žustro.
"Ostavi je."
"Ti si sljedeća, izdajnička kučko. Pozabavit ću se tobom kad uslužim ovu." "Heseret, ne!",zamoli Mervkara, otimajući
se.
Ali, ova je više nije čula, stavljajući dršku koplja između njenih raširenih nogu.
"Sestro, ne možeš to učiniti. Ne sjećaš li se..."Mervkara se slomi, očiju širom otvorenih od šoka i boli.
"Eto!", reče Heseret i gurne koplje duboko u nju.
"Eto!", vrisne.
"I eto!"
Sve dublje svakim ubodom, dok nije utonulo za duljinu ruke u Mervkarinu utrobu. Krv procuri niz dršku. Obje
djevojke su vrištale.
"Stani! Molim te, stani!" Ali Heseret nastavi gurati dršku u svoju sestru.
"Eto. Ne zadovoljava li to tvoju požudu?"
Krv je tekla iz Mervkare, ali Heseret se nasloni na oružje svom težinom i potpuno ga gurne u nju. Mervkara vrisne
zadnji put i opusti se. Brada joj padne na gole grudi. Heseret ostavi koplje u njenom vitkom tijelu i odmakne se.
Gledala je svoje djelo sa zadovoljnim izrazom.
"To je tvoja greška. Ne krivi mene. Bila je to moja dužnost. Ponašala si se kao kurva."
Poče plakati i kršiti ruke.
"Nije važno. Više ništa nije važno. Naja je mrtav. Naš dragi voljeni muž je mrtav..."
Poput mjesečara, ona ode u svoj šator. Skine chiton uprljan krvlju i urinom i baci ga nasred poda, a zatim odabere
drugu haljinu, te navuče sandale.
"Idem pronaći Naju", reče odlučno. Brzo pronađe nekoliko stvari i gurne ih u kožnu vrećicu. Zatim krene prema
vratima. Kad je izišla na jutarnje sunce, Mintaka je pozove.
"Molim te, oslobodi me, Heseret. Moram se pobrinuti za tvoju sestru. Teško je ranjena. Pokaži milost, pusti me k
njoj."
"Ne razumiješ." Heseret divlje zavrti glavom. “Moram ići svojem mužu, faraonu Egipta. Treba me. Poslao je po
mene."
Ne pogledavši Mintaku, iziđe iz tabora vrteći glavom i nerazumljivo mrmljajući. Krene prema zapadu, u suprotnom
smjeru od bujice izbjeglica, te poče trčati prema Ismailiji i Egiptu. Mintaka je začu kako vrišti.
"Čekaj me, Naja, jedina ljubavi. Dolazim. Čekaj me!", a zatim njen glas nestane u daljini.
Mintaka se pokušavala osloboditi svojih veza, okrećući se i vukući, upirući nogama o šipke kaveza. Osjetila je kako
joj se koža guli sa zapešća i topla krv kaplje sa šaka i prstiju,ali veze su bile čvrste i nije ih mogla prekinuti niti
rastegnuti. Ruke su joj trnule od nedostatka krvi. Kad god bi zastala u svojim naporima,pogled joj je bježao do
Mervkarinog mlitavog tijela na kotaču.
"Volim te, draga", pozove je. "Meren te voli. Nemoj umrijeti. Nemoj umrijeti zbog nas."
Ali, njene oči bile su širom otvorene, a pogled prazan. Očne jabučice uskoro joj se počeše sušiti i prekrivati tankim
slojem prašine, a muhe se počeše okupljati na mlaki između njenih nogu. U jednom trenutku, Mintaka začuje
komešanje na ulazu šatora i ugleda dvije Heseretine sluškinje kako se iskradaju van.
"Molim vas, oslobodite me", pozove ih.
"Bit ćete oslobođene i dobro nagrađene!"
Ali, one je pogledaše zbunjenim pogledima te izjuriše na cestu kako bi se pridružile poraženoj vojsci. Kasnije, na
ulazu u tabor se začuše glasovi i Mintaka ih zamalo pozove. Ali, na vrijeme prepozna grubi naglasak i suzdrži se.
Četiri čovjeka ušuljaše se oprezno u tabor. Po njihovom izgledu i govoru znala je da su razbojnici najniže vrste,
vjerojatno članovi bandi šakala i lešinara koji prate svaku vojsku radi pljačke ostataka. Spusti glavu i napravi se
mrtvom. Ljudi se zaustaviše da ispitaju Mervkarino tijelo. Jedan se nasmije i reče nešto tako opsceno da je Mintaka
morala čvrsto stisnuti oči i prisiliti se da šuti. Zatim su prišli njenom kavezu i pogledali se. Ležala je potpuno mirna,
zadržavajući dah. Znala je da izgleda strašno i pravila se mrtvom.
"Ova smrdi poput krmače", primijeti jedan.
"Radije bih to radio s gospodaricom Šakom i njenih pet kćeri."
Svi se nasmijaše na šalu, te se raspršiše u potrazi za plijenom. Kad su otišli, Mintaka je gledala kako se sjene
produljuju na tlu, dok su zvukovi prolazećih ljudi polako prestajali. Prije zalaska sunca prošao je posljednji, i
pustinjska tišina spusti se na tabor. Tijekom noći, Mintaka je povremeno zadrijemala, iscrpljena i očajna. Kad god bi
se probudila, vidjela je Mervkarino blijedo tijelo rašireno na mjesečini i strašan krug tuge započe ponovno. Došla je
zora i sunce se podiglo, ali čuli su se jedino zvukovi pustinjskog vjetra koji je prolazio kroz grane suhog drveta kod
ulaza i njenog jecanja. Kako je prolazio još jedan dan bez vode, i plač je sve više zamirao. Zatim začuje nešto drugo,
udaljeno mrmljanje koje preraste u blagu grmljavinu, i ona shvati da je to zvuk kotača koji jure , kola. Uskoro je
mogla čuti i kopita, te ljudske glasove koji su postajali sve jači i jači, dok nije prepoznala jedan.
"Nefer!"
Pokuša vrisnuti njegovo ime, ali glas joj je bio suhi šapat. Zatim začuje krike užasa i okrene polako glavu, ugledavši
Nefera kako juri kroz vrata, s Merenom i Taitom. Nefer je odmah ugleda i dotrči do kaveza. Otrgne vrata golim
rukama i nožem prereže kožne veze što su je sputavale. Polako je izvuče iz smrdljivog kaveza i privije na grudi.
Plakao je dok ju je unosio u šator.
"Mervkara", šapne ona kroz ispucale i natečene usne.
"Taita će se pobrinuti za nju, ali bojim se da je prekasno."
Mintaka pogleda preko njegovog ramena i vidje kako Taita i Meren oslobađaju Mervkaru kotača te izvlače krvavo
oružje iz njenog tijela. Umotali su je u čisto bijelo platno, pokrivši strašnu ranu. Mintaka zatvori oči.
"Iscrpljena sam od tuge, ali tvoje lice je najljepša stvar koju sam ikad vidjela. Sada ću se odmoriti."
I utone u nesvijest. Mintaka se probudila polako, kao da ustaje iz mračne i strašne jame gdje žive demoni. Kad je
otvorila oči, demoni koji su je progonili u snovima nestadoše, i ona ugleda dva najdraža lica. S jedne strane kreveta
sjedio je Taita, a s druge Nefer.
"Kako dugo?", upita. "Kako dugo sam bila u nesvijesti?"
"Dan i noć", odgovori Taita.
"Dao sam ti napitak od cvijeta crvenog šepena." Podigne ruku do lica i tamo nađe debeli sloj namaza. Pogleda Nefera
i reče mu.
"Ružna sam."
"Ne", odgovori. "Ti si najljepša žena koju sam ikad vidio, a volim te bez obzira na sve."
"Ne ljutiš se na mene?"
 "Dala si mi krunu i zemlju."Zavrti glavom, i jedna suza padne na njeno lice.
"Osim toga, dala si mi svoju ljubav, što je još vrijednije. Kako bih se mogao ljutiti na tebe?"
Taita polako ustane i napusti šator, ostavivši ih da razgovaraju ostatak dana. Navečer, Nefer pošalje po ostale. Kad su
se okupili oko Mintakinog kreveta, Nefer ih pogleda ozbiljno i vidje da su svi ovdje, Taita i Meren, Prenn, Socco i
Shabako, ukočeni od rana koje su zadobili kod Ismailije.
"Došli ste da vidite izvršenje pravde", reče im, a zatim se okrene stražarima. Mintaka pokuša sjesti, ali on je blago
gurne natrag.
"Gdje? Kako ste je našli?"
"Naši izviđači pronašli su je u pustinji na putu prema Ismailiji", objasni Nefer.
"Prvo je nisu prepoznali, niti joj vjerovali da je kraljica. Mislili su da je luđakinja."
Heseret uđe u šator.Nefer joj je dozvolio da se okupa i obuče,a Taita se pobrinuo za rane i masnice na njenom tijelu.
Sada se otimala iz ruku stražara i gledala oko sebe s kraljevskim držanjem.
"Bacite se pred mene", naredi ljudima koji su je gledali.
"Ja sam kraljica." Svi su bili nepomični. Nefer reče.
"Donesite joj stolac."
Kad su je smjestili, pogledao ju je tako hladno da Heseret pokrije lice i poče plakati.
"Mrziš me", jecala je. "Zašto me mrziš?"
"Mintaka će ti reći zašto", odgovori on i okrene se prema djevojci na krevetu. "Molim te, opiši nam kako je umrla
princeza Mervkara."
Mintaka je govorila gotovo sat vremena, i nitko u šatoru nije se pomakao niti proizveo zvuk, osim povremenih
uzdaha i užasnutih uzvika. Na kraju, Nefer pogleda Heseret.
"Poričeš li išta od ovog svjedočenja?" Heseret ga hladno pogleda.
"Bila je kurva i osramotila je mojeg muža, faraona Egipta. Zaslužila je smrt. Ponosna sam što sam bila instrument
pravde."
"Čak i sada, oprostio bih ti", reče Nefer blago, "da si pokazala trunčicu kajanja."
"Ja sam kraljica. Ja sam iznad vaših bijednih zakona."
"Ti više nisi kraljica", odgovori Nefer, a na njenom licu pojavi se izraz zbunjenosti.
"Ja sam tvoja sestra. Nećeš me povrijediti."
"I Mervkara je bila tvoja sestra. Jesi li je poštedjela?"
"Znam te dobro, Nefer Seti. Nećeš me povrijediti."
"U pravu si, Heseret.Ja te neću povrijediti.Ali, tu je netko tko se neće ustručavati."
Okrene se svojim zapovjednicima.
"To je drevni zakon prava onoga tko je najviše povrijeđen. Izidi, Meren Cambvses." Meren ustane i istupi.
"Faraone, vaš sam čovjek."
"Bio si zaručen za princezu Mervkaru. Ti si najviše povrijeđen. Dajem ti na čuvanje tijelo i život Heseret Tamose, koja
je bila princeza kraljevske kuće Egipta."
Heseret poče vrištati dok je Meren stavljao oko njenog vrata zlatni lanac.
"Ja sam kraljica i boginja, nećeš se usuditi povrijediti me!"
Nitko nije obraćao pozornost na njene krikove, a Meren pogleda Nefera.
"Veličanstvo, ograničavate li me? Želite li da pokažem milost ili sućut?" "Dajem ti je bez ograda. Njen život je tvoj."
Meren izvadi mač iz korica i povuče Heseret na noge. Odvuče je iz šatora, ne obazirući se na njeno vrištanje. Nitko ga
nije slijedio. Sjedili su u tišini i slušali Heseretine krikove, molbe i uvrede. Zatim iznenada zavlada tišina. Čuli su
visok, prodoran krik koji je naglo prestao. Mintaka pokrije lice s obje ruke, a Nefer napravi desnom rukom znak
protiv zla. Ostali su se nemirno počeli okretati i kašljati. Zatim se zastor na ulazu razdvoji i Meren ude u šator. U
desnoj ruci držao je mač, a u lijevoj strašni predmet.
"Vaše veličanstvo", reče on, "pravda je izvršena."
Podigne odrezanu glavu Heseret, žene Naje Kiafana, lažnog faraona.
 
Trebalo je pet dana da se Mintaka oporavi dovoljno kako bi mogla podnijeti povratak u Avaris. Čak i tada, Taita i
Nefer inzistirali su da putuje u nosiljci. Putovali su polako i trebalo im je petnaest dana da stignu do grebena s kojega
se vidjela širina zelene doline Nila. Nefer pomogne Mintaki da siđe iz nosiljke, i zajedno su se udaljili od ceste, kako
bi bili sami i uživali u trenutku povratka kući. Nakon kratkog vremena, Nefer ustane i zasjeni oči.
"Što je, ljubavi?" upita Mintaka.
"Imamo posjetitelje", reče on, ali kad se ona poče buniti, on nastavi.
"Ti posjetitelji su uvijek dobrodošli." Nasmiješila se kad je prepoznala dva lika koja su prilazila.
"Taita. I Meren! Ali kakva su to odijela?"
Obojica su bila obučena u jednostavnu odjeću i sandale, a na leđima su im bile kožne torbe svetih ljudi na hodočašću.
"Došli smo se oprostiti i otići", objasni Taita.
"Nećeš me sada napustiti", reče Nefer s negodovanjem. "Zar nećete biti na mojoj krunidbi?"
"Okrunjen si na polju Ismailije", reče mu Taita blago.
"Naše vjenčanje!" uzvikne Mintaka. "Moraš ostati na vjenčanju!"
"Vi ste odavno vjenčani", nasmiješi se Taita, "možda na dan kad ste se rodili, jer bogovi su htjeli da budete zajedno."
"Ali ti, moj brate s Crvene ceste i najdraži prijatelju", Nefer se okrene Merenu, "što je s tobom?"
"Ovdje više nema ničega za mene, sad kad je Mervkara otišla. Moram ići s Taitom."
Nefer je znao da nema što reći, da bi riječi umanjile ovaj trenutak. Nije čak ni pitao kamo idu. Možda niti sami nisu
znali. Zagrli ih i poljubi. Stajao je s Mintakom i bolno gledao kako odlaze, dok su njihove udaljene prilike polako
nestajale u bespućima pustinjske divljine.
"Nisu stvarno otišli", šapne Mintaka, kad su konačno nestali s vidika.
"Ne", složi se Nefer.
"Uvijek će biti s nama."
 
S visokom svećenicom i njenim pomoćnicama iz hrama božice Hator princeza Mintaka Apepi stigla je na vjenčanje s
faraonom Nefer Setijem. Stajali su zajedno na terasi palače u Tebi koja je gledala na široki tok Nila koji je plavio
dolinu, u godišnjem dobu najvažnijem za sav život u zemlji Egiptu. Mintaka se odavno oporavila od povreda i
napora. Njena ljepota ponovno je vraćena, i deseterostruko uvećana u ovom radosnom trenutku. Činilo se da je cijeli
Egipat došao da svjedoči vjenčanju. Gomila se unedogled rastezala uzduž obje obale rijeke. Kad se par zagrlio i
razbio vrčeve s vodom Nila, urlik koji je stigao do neba morao je prestrašiti i same bogove. Zatim je Nefer Seti poveo
svoju novu kraljicu i pokazao narodu njenu ljepotu, i gomila pade na koljena plačući i pozdravljajući njihovu vjernost
i ljubav.
Iznenada, tišina padne na tu veliku masu ljudi i polako se sve oči okrenuše gore prema sitnoj točki na nebu iznad
palače. U tišini se začuo divlji usamljeni krik kraljevskog sokola i ptica poče ponirati iz visine.Na kraju, kada se činilo
da će udariti u zemlju,sokol raširi krila i zaustavi se iznad visokog lika faraona.
Nefer podigne svoju desnu ruku i ispruži je, a veličanstvena ptica sleti na njegovu šaku. Začuje se zvuk poput mora u
olujnom danu kada ljudi pozdraviše čudo. Neferov pogled pade na tanki krug od čistog zlata koji je bio pričvršćen na
desnu nogu ptice. U dragocjeni metal je bio urezan simbol koji Nefer prepozna s radošću.
"Kraljevski simbol!" šapne. "Ovo nije divlja ptica. To je Nefertem, sokol mojega oca. Zato mi je dolazio tako često u
vrijeme najveće opasnosti, da me upozori i vodi. To je duh mojega oca."
"I sada je Nefertem došao da pred cijelim svijetom proglasi da si pravi kralj." Mintaka mu priđe i pogleda ga u lice
očima koje su sjajile od ponosa i ljubavi.
 
 

O AUTORU
 
Wilbur Smith rođen je 1933. u Brokeri Hillu, u Sjevernoj Rodeziji danas Zambija kao dijete engleskih doseljenika.
Odrastao je i studirao u Južnoj Africi, diplomiravši ekonomiju na Sveučilištu Rhodes. Posvetio se isključivo
književnom radu od 1964. godine, nakon uspjeha svojih prvih knjiga, od tada je objavio tridesetak romana,
zasnovanih na brižljivim bibliografskim pripremama i strastvenim istraživanjima najudaljenijih kutaka planeta.
Naime, Smith od studenog do veljače obično putuje Australijom i Novim Zelandom, dok ljeti krstari Afrikom ne bi li
upoznao njene najdivljije i najnepristupačnije krajeve. Ostali mjeseci u godini posvećeni su pisanju. U svom
spisateljskom radu Smith se do smrti supruge Danielle 1999. godine pridržavao točno određenog rituala, radio je od
osam ujutro do tri popodne i sve što bi napisao tijekom dana davao je na čitanje Danielle kojoj su posvećena mnoga
njegova djela. Nakon dvogodišnje stanke izazvane tom obiteljskom tragedijom nastavlja svoj književni rad objavivši
novi dio svoje sage o drevnoj egipatskoj civilizaciji, roman Plavi horizont posljednje je njegovo djelo. Živi u gradiću
Constatia, u blizini Cape Towna, u vili na ranču Leopard Hill, koji je zapravo rezervat egzotičnih životinja.