AMAR PAŠIĆ

Esej o priči „ Kako počinje, kako završava“, simboličnog imena

„ Vuk u jagnječoj koži je prepoznat“

Svi imamo neki oblik drame u životu. Na neke smo se drame prilično navikli da
ih gledamo, pa nam nije neobičan krik starice, na primjer, koja moli za hranu
usred bijeloga dana te samim time prolazimo pored nje mahinalno, no
vjerovatno nam krčenje vlastitog stomaka izazove nelagodu. Nije niti bitno, već
je pitanje deautomatizacije naše percepcije, ili je pak mnogo bitnije ali ne znam
niti kako da počnem niti kako da se izrazim a da meni odzovni u ušima da je to
upravo ono što treba nekome predočitiNIJE DO KRAJA JASNO NA ŠTA SE
REFERIRATE U OVOJ REČENICI, MOŽE ONA BITI BOLJA U SVOJOJ
SINTAKSI. Bojim se da kažem nešto što nije u sklopu ideje, pričaj o onom o
ćemu žele slušati i nije sigurno izbjegavanje autoriteta, ali glavni junak počinje
sa tim kako u njegovom postoji jedna drama pa sam se i ja digresivno okrenuo
da poluautomatski uđem u sferu filozofiranja i očuđavanja a bila je potrebna
samo ista priča pisana u formi eseja ali eto na drugi način, vid interpretacije u
eseju.HADEMO OD OVE REČENICE NAPRAVITI DVIJE Oprostite ali
mene je ponukala cijela priča i moram je dalje čitati, ali moram imati u vidu
moje drugove i kolege, ostale formaliste!UVIJEK VODITE RAČUNA DA SE
OBRAĆATE PUBLICI KOJA ČITA VAŠ ESEJ IZ NEKOG ČASOPISA.

Za glavnu ulogu priče „ Kako počinje, kako završava“ od istinske je bitnosti da

nam objasni potpunu važnost drame u svakodnevnom životu, kako naše lične
drame u kojoj smo akteri određenog tipa koji opet određuje se kroz ostale drame
koje imamo priliku upoznati. Glavni akter priče, proživljava svoju dramu ali on
saznaje da je njegov život drama tek tada kada upozna ostale drame zajedno sa
svojim sugovornikom.STALNO JE TU RIJEČ „DRAMA“ POKUŠAJTE DA
JE IZBJEGNETE U PONAVLJANJU Naravno, igra kauzalnosti, taj koledž koji
se zatvarao u ponoć ga je natjerala da ne stigne pogledati kraj drame u teatru u
koji je ulazio podmitčujući čovjeka, radnika na ulazu za 100 lira zajedno sa
svojim kolegama. Igra kauzalnosti se u priči odjednom proširuje na njegovog
vječitog sapričnika od toga momenta kada je saznao da je drama života
njegovog sugovornika u okviru ove „ dramske napetosti“, ovog „nedostatka
djelića puzzle“ kod glavnog aktera sastoji od suprotne strane oneobičavanja,
njegovom sagovorniku jer je cijepao karte fale prve minute činova sa
dasakaAMARE, I U OVOJ REČENICI TAČKA NA POLA, PA NOVA
REČENICA. Možda je upravo tako u životu, neki se ne sječaju svojih prvih
momenata, a drugi zadnjih momenata, no to je opet priča o nama samima i
našim životnim daskama gdje igrama neke aktere koje vidimo na drugim
pozorišnim daskama rečenica. Svakako da ta priča nije daleko od naše lične
priče u kojoj se mi nalazimo, koja se svodi na interno promišljanje i
ostvarivanje nas samih u odnosu na druge, ali nadati se je da su naše glavne
uloge uvijek slične onim drugima jer mi sebe ne vidimo kako nas drugi vide.

Upravo želim vjerovati da svi imamo ličnog Paola Fabrija. Paola Fabrija koji će
nam prepričavati krajeve omiljenih drama sa bina, punim entuzijazmom u
zauzvrat za nešto što nas ne mori. Upravo želim vjerovati da smo mi svi u
jednom trenu života potpuni na isti način kao i naš lični Paolo Fabri jer smo dali
prapočetak, jer smo dali puku riječ našem sagovorniku. Ta potpunost bi mogla
biti umjetnost, svrha, života.

Sve počinje isto. Sve počinje rađanjem. Sve završava isto. Sve završava
potpunošću. Umjetnost je cijeli put pređen od tačke A do tačke B, no sigurno je
da se često zaboravimo koliko taj put koji prelazimo detalja i jednostavno se
pustimo zaboravu, no dobro je da pričamo, jer ipak priče nas zaustave na tren da
promislimo možda u datom momentu o beznačajnom detalju koji može opet da
za ovaj treptaj oka od spleta rađanja i potpunosti zvani život može da znači
život. A šta je život u potpunosti nego svijetlo?

Naravno! Filmski žargon bi me možda, moderne filmografije natjerao da se

vratim, ali mi smo dovoljno humani, sami od sebe u ovim pozicijama, da ne
zaboravimo staricu koja prosi za hranu, ali moramo istovremeno biti dovoljno
humani da budemo zadovoljni sa jednostavnom oblik linearne priče „ Kako
počinje, kako završava“ protkane otporom prilikom čitanja u obliku kratkih
tokova svijesti našeg glavnog junaka, naše veoma drage DRAME.

VI STE DOBRO „OSJETILI“ O ČEMU GOVORI OVA PRIČA, I TIME JE

INTERPRETACIJA ZADOVOLJAVAJUĆA. Dobra je i upotreba formalista u
eseju. Ostaje da se malo poradi na stilistici i sintaksi

Ocjena: sedam (7)