Kodeks apsurda jednog seppokua

Esej baziran na priči: “ Patriotizam” Jukio Mišima

Uvijek mi je japanska kultura bila fascinatna. Čak sam više puta htio biti samuraj ili

možda čak ronin. Sanjao sam o svojoj katani koju bi iskovao neki kovač u Japanu. Za historiju

izrade tradicionalnog japanaskog mača, najvjerovatnije najveće ime je Gorō Nyūdō Masamune,

tvorac katana koji je živio pretpostavlja se nekad oko 1264.- 1343. godine, naravno u Zemlji

izlazećeg Sunca. Ne bi bilo loše da mi je predao jednu od svojih oštrica. Barem u mojim

pubertetskim maštanjima. Samo što u mojim fantazmagorijama pored velike snage i komada

metala koji je uvijek bio za pasom, ja kao “ posljednji samuraj” nisam baš u tom momentu znao

nešto posebno o pogledu na život tih zadnjih nositelja časti. Saznao sam nekada kasnije, ali nije

mi do sada bilo predočeno kao što je predočio Jukio Mišima u svome “ Patriotizmu”.

Saznao sam nekad kasnije u vremenu svojih pubertetskih godina za tonto nož, i za sami

ritual seppokua, i kao osoba koja je odrasla, u kolektivnom monoteizmu danas imam ogromne
dvojbe oko ovog vida oduzimanja svoga života. No sa druge strane, ja kao osoba, zadrto
zaljubljena u književnost imam također ogromnu količinu jednog vjerovanja, ako ništa u
poetičnost jednog kodeksa, makar on bio kodeks aspurda.

Vjerovatno bi mnogi opisali samuraje, kao grupu skoro radikalnim tradiocinalistima koji se ubiju
kada izgube čast. Autor “ Patriotizma” otkriva jednu duboku, emocionalnu stranu kodeksa koji
se očitava u datim dešavanjima između poručnika Šinđi Takejama, njegove države, njegovih
prijatelja i njegove žene Reiko. Nositelj prećutnog dogovora njihovih predaka odjekuje kroz
radnju cijelog teksta, spremnog samo na jedno, da postavi pitanje: da li jedno samoubistvo može
biti moralno opravdano? U slučaju “ Patriotizma” glavne uloge Šinđi i Reiko, mladi par, svježe
vjenčan ima moralnu dilemu koja u obje verzije donosi smrt i patnju za nas hajmo reči moderne
ljude. Mislim na povijesnu indoktrinaciju od strane monoteizma koja se do danas vjerujem
ukorijenila daleko u moralno biće današnjice, etičko načelo koje sadrži se u večini religije
današnjice je da se osoba ne bi smjela ubiti jer, apstrahiram, preduhitrava Božije određenje.
Svakome ko se usudi pročitati “ Patriotizam” to će uvjerenje barem na momenat biti poljuljkano,
jer iako u kolektivnom postojanju večinom smatramo da je jedan suicid zabranjen, ne smijemo
zaboraviti kako nije niti ubistvo dozvoljeno?!

Mladi vojnik, Šinđi Takejama vodi sa svojom ženom Reiko, jedan, miran i ispunjen ljubavlju
život koji se jednog dana poslije njegovog dolaska kući razbija. Okovani svojom kulturom koju
duboko prihvataju, oni vođeni svojim ubjeđenjem proizlašlim iz vijekovima stare tradicije, oni
dolaze do toga ne više idejnog riješenja. Oni moraju oduzeti svoj život, ako hoće da spasu živote
svojih pobunjenih drugova pod Carskim vodstvom. On slijedeće jutro ne odlazi na posao
vojnika, ona se bavi domačinstvom- uzimaju sebi život, ali ne svrgavaju moralne principe
prijateljstva. Oni su mu previse važni, Reiko vidi to u njegovim očima te zna šta slijedi iza
njegovog odbijanja . Ako neće da ih ubije, tek vjenčani poručnik i Reiko moraju izvršiti seppuku,
tradicionalno samoubistvo samih samuraja, koje je djelomično ostalo u ograncima društva kojeg
autor slika sa nostalgijom. Ista ta nostalgična nota ne dopušta da mirne glave neki čitatelj ostane i
pomisli kako je ona umrla na kraju sa niti malo smisla, tako što je pristala bezuvjetno da slijedi
svoga muža u odlasku sa ovog svijeta. Njih dvoje jesu odjek samurajske tradicije, ali svakako ne
možemo reči da su njih dvoje izgubljeni slučajevi. Čak i sa stajališta monoteističke religije ako je
zapovijed Boga da ne ubijemo, oni se drže te zapovijesti jer ne žele da on ubije sutra u jutro
svoje voljene prijatelje, već se on odmiče od samoga čina ubistva zajedno sa Reiko i kreče se u
skladu sa zapovijedi monoteizma. Apsurd je da on i ona unatoč tome što su pravedni, hrabri,
puni poštovanja, milosti- koja se iskazuje odlaskom od ubijanja voljenih, lojalni- ako ništa jedno
drugom, časni jer su sve uzevši zajedno ostali vjerni jednoj od največih smjernica japanske
historije, takoreći “ svoje” historije i tradicije, u našem ako ništa indoktriranom stanovištu
kolektiva oni ipak uzimaju sami sebi život. Ipak to njihovo samoubistvo koliko god da je vješto
iscenirano, i koliko se vidi da je to jedna velika životna odlučnost nastala pomnim radom
njihovih prošlih je vid opstrukcije moralnog kodeksa večine današnjice. Ali da se vratimo na sam
čin njihovog odlaska sa ovog svijeta- njihov seppuku je u biti preslikani tradiocionalni seppuku
na vrijeme u kojem se oni nalaze. A vrata su ipak ostala otvorena, jer Reiko ne bih voljela da
danim trunu dok ih ne nađu.
Možda su ova otvorena vrata jednostavno simbol jednog portala, jednog prolaza između
svijetova za samo Jukio Mišimu, kojeg, on, autor nudi da čovjek koji čita njegovo djelo uđe i u
njegov um. Možda je to dopuštenje da čitatelj može uči i pogledati druge dvije osobe, jednog
muškarca i jednu ženu. Jednog muškarca koji je svoj kraj na ovom svijetu sam sebi označio,
prerezavši stomak ali spasivši prijatelje od svoje ruke. Jednu ženu koja je svoj put okončala
prerezavši vrat, ali izrodila spasenje ljubavi. Nekima će prizor nakon što pređe prag vrata i
ugleda dvoje ljudi, na spomenuti način ubijeni svojom rukom- isti oni biti simbol jednog
primitivizma i nasilja nad sobom, ali isto tako njih dvoje mogu biti simbol največeg dosega jedne
civilizacije i najljepši prosvjed protiv samoga nasilja. Možda, ali na kraju ne možemo znati sa
sigurnošću, šta je to za duh i dušu nekoga čovjek koji čita njegovo djelo, no sa pozitivističkog
aspekta znamo da je na takav način sam autor na kraju uzeo sebi život i posta osim kao profilični
autor i posljednja osoba koja je javno izvršila slengovski govoreći hara- kiri. . Do duha i duše je
svake - hoće li se ovaj ritual japanske tradicije shvatiti kao nešto što ne bi trebalo postojati iz
ugla monoteizma ili kao posljednji pokazatelj slobodne volje jednog čovjeka, a ja ću samo ostati
na tren zbunjen dok gledam u ta otvorena vrata skromnog doma mladog para.

U mladom paru se nalazi Eros. U tradiciji se nalazi Tanatos. Ili je možda upravo suprotno? U
jednoj mjeri nije niti bitno. Čast mladenaca je u sredini svakako. I život i smrt moraju biti
podjednako im važni u zadnjim momentima. Oni su u biti za Jukia Mišimu predstavnici svoje
kulture, oni jedno drugom i jesu Eros i Tanatos.