8. ožujka 2022.

(DVADESET PRVO STOLJEĆE)

Dana, 8. ožujka 2022. godine, bio je Dan žena! Je li obilježen kao ranije?
Vremena se mijenjaju ili mnogo toga se mijenja i određuje naš diskurs, a
vrijeme i dalje teče. Diskurs znači da postoje različiti pogledi i doživljaji te ni
očekivanja nisu svima ista. K tome, prelomiti se možemo i jezično jer u
vremenima, koja su još u nama i koja nas čine to što jesmo, ljudi su proživljavali
različite sudbine, zavisno jesu li pisali i govorili ožujak ili mart, međunarodni
dan, internacionalni dan ili samo Dan žena. Da odveć ne dvojim, reći ću da se
prednost do isključivosti drugih oblika davala martu kao internacionalnome
nazivu. Hrvatski nazivi za mjesec bili su javno dopušteni, ni su se smatrali
jezično obilježeni, ako je dan koji se obilježavao imao manju važnost ili mjesno
značenje. Za neke takve odnose rekli bismo „za po doma i štrapac“! Takav je
bio 22. lipnja, koji se obilježavao uglavnom u Sisku, za razliku od 27. jula. Broj
očekivanih i više-manje dopuštenih oblika pisanja i govora, preko kojih se išlo
putovima boljitka ili krojenih sudbina, povećavao se svakom dodanom riječju
kao što su praznik ili blagdan pa čak i samom sklonidbom riječi. U „standardu“
je bio „praznik“ koji se izricao parolom: Živio 8. mart, internacionalni dan žena!

Preselivši se u Buje, uoči jednog drugog „internacionalnog praznika“, Praznika

rada, 1. maja, neočekivano mi se razjasnila ta obvezna povezanost
internacionalizma i jezika! Svugdje je uz 1. maj pisalo i 1º maggio!
Internacionalni nazivi za mjesece koji su bili obvezni u jednojezičnim
područjima, rečeno analogijom na prostor u koji sam se doselio, ovdje su vidno
imali drugačije značenje! Maggio kao talijanska riječ za svibanj, vrijedio je za
talijanski jezik, Talijane i govornike talijanskog jezika, dok je maj kao naziv za
mjesec svibanj izgubio punu nadređenost internacionalizma i vrijedio je samo za
govornike, očito „jednoga i jedinstvenoga jezika“. Riječ svibanj kao hrvatski
naziv za mjesec maj i maggio, nije se nigdje vidjela kao niti u cijelom
jednojezičnom području Republike Hrvatske. Stoga ćemo uvod završiti
dosegom emancipacije hrvatskoga jezika i obilježiti 8. ožujka kao međunarodni
Dan žena. „Nakon dvadesetog stoljeća koje je bilo obilježeno ratovima i
nerazumijevanjem, došlo je dvadeset prvo stoljeće - stoljeće koje je plodno
svakovrsnim dijalogom i međusobnim razumijevanjem.“ Istina, tako nam se tek
pričinja optimističnim zanosom „globalnim humanizmom“!

Blagdan rada, 1. svibnja kao i Dan žena, nastali su u prostoru i u duhu Zapadne
civilizacije te se obilježavaju u civilizacijski bliskim zemljama i zemljama koje
uvažavaju „Zapadne vrijednosti“: pravna država, građansko i civilno društvo,
privatno vlasništvo - ravnopravnost, odvojenost poretka teoloških i civilnih ili
javnih vrijednosti, odvojenost tradicijskih (etničkih) i vjerskih obilježja kao
privatnih i vrijednosti doma od općih javnih vrijednosti te posebna zaštita
osobnosti, privatnosti i intime, kao i individualizma, manjina, hendikepiranih
osoba …

Navedeni dani ne obilježavaju samo emancipaciju radnika i žena kao atributa

određenih društvenih odnosa, već se napredak u tim društvenim odnosima
vrednuje kao civilizacijski napredak. Emancipacija radnika nije samo klasna ili
emancipacija radništva, a emancipacija žena se ne odnosi samo na njihovu
spolnu određenost i ulogu. U oba slučaja se radi o emancipaciji ljudi i borbi za
ljudske vrijednosti! Zato ne bi trebalo biti dvojbe oko obilježavanja Blagdana
rada i Dana žena. Protivno, to je zaborav tijeka dugih borbi za najviše
vrijednosti koje je iznjedrila Zapadna civilizacija.

Na vrijednosti Zapada, od „Grčkoga čuda“ i na tijek razvoja filozofije i

teologije, racionalnog mišljenja i znanstvenog uvida, mi trebamo biti ponosni i
jačati samosvijest o civilizacijskoj pripadnosti. Bez civilizacijske samosvijesti
nema ni obrane od masovnih i organiziranih kretanja migranata, koja će
zasigurno višestruko rasti jer je demografski pritisak na raspoložive resurse
katastrofalno nadjačao mogućnost za racionalno uređenje društava u mnogim
državama. Masovni ulazak u druge nacije i države Zapada, onih koji nemaju
nikakve uljudbene, pravne i antropološke sveze sa Zapadom, ponašanje je
osvajača, a ne imigranata. K tomu, natalitet pridošlica, nekih etničkih i vjerskih
skupina, višestruko je veći, što neminovno vodi u demografsku tragediju
autohtonog stanovništva, znanu kao „smrt Zapada“.
Pravna povijest Europe kao pravno organiziranih država, vladavina zakona,
otpočela je organizacijom Rimske države ili društva. S obzirom na položaj žena
danas su to neprihvatljive odrednice, ali su posve normalne pa i pravno
utemeljene (šerijat) u velikom dijelu suvremenog svijeta. Prema zakonu, naši
pravni početci, silovanje je bio zločin protiv očeve imovine. Priroda
„neoprostivog zločina“, koje susrećemo u mnogim suvremenim državama i
plemenski organiziranim društvima, nije bila u tome što je to bio čin nasilja nad
tijelom mlade djevojke, već što je to bio zločin protiv časti i imovine njezina
oca, njezine poštene cijene na bračnom tržištu.

Vrijednosti Zapada su i opće vrijednosti čovječanstva ili barem trebamo

vjerovati u to. To znači biti svjestan svih svojih slojeva identiteta i njihovih
vrijednosti kao i „istobitnosti“ muškarca i žene kao ljudskih bića, kao čovjeka. U
Zapadnom krugu mišljenja, razvojem filozofije i teologije potaknute kršćanskim
vrijednostima, te razvojem pravnih znanosti, razvila se dosljedno humanistička
misao koja je omogućila da se tako možemo doživljavati.
8. ožujka 2022., u doba koje s nadom određujemo kao dvadeset prvo stoljeće,
prispjelo mi je niz poruka koje podsjećaju na nekadašnje „sjetili se danas
drugarica radnica“. Većina je bila prožeta šalama i čisto muškim asocijacijama,
ali i porukama isključivosti, kao: „ako u tvome domu ima žena, čestitam im
njihov Dan!“ Ovo, poslano u najboljoj namjeri, me je zgrozilo! Zašto meni ne
čestitaju? Kao da se to mene ne tiče, ako sam muškarac! Ovo nije podređenost
već isključivost i idiotizam, u starogrčkom smislu riječi idiot (oni koji se ne
uključuju u politički ili javni život). Shvatio sam to kao problem razumijevanja
smisla emancipacije, možda i kao zasićenost sa socijalističkim parolašenjem i
izlizanim internacionalizmima! To je strana riječ pa ima i tu razloga.

Otvorio sam Rječnik stranih riječi i pročitao niz značenja u razumljivim,

hrvatskim riječima: e+ mancipium – kupljen rob ( dakle, otkupljeni
rob)…oslobađanje od zavisnosti, podčinjenosti, ugnjetavanja, dobivanje
samostalnosti, oslobađanje od predrasuda, uopće od svega zastarjelog – i sve to
pod prvim, neposrednim značenjem. U smislu svake navedene riječi, prijevoda i
smisla riječi emancipacije, odražava se uljudbena i pravna sudbina ljudi, a
najočitije u uljudbenom i pravnom okviru borbe za položaj žena, simbolički u
Danu žena! Sastavio sam čestitku i pridodao prigodnu fotografiju cvijeća te
poslao prijateljima kao „istobitnima“, ženama i muškarcima: Čestitam Vam Dan
žena, dan njihova oslobađanja od zavisnosti i društvene podčinjenosti!

Svake godine, 8. ožujka, na Dan žena, spominjale su se heroine radničkog i

ženskog pokreta, primjerene tadašnjem društvu. Heroina primjerenih našoj
suvremenosti je mnogo. Za njih mora biti mjesta u našem sjećanju i javnom
prostoru, barem na 8. ožujka. Podsjetio bih na dvije tako važne osobnosti!

Franca Viola, Talijanka, rođena je 1948. Postala je poznata 1960-ih u Italiji jer
je odbila "rehabilitirajući brak" ( talijanski : matrimonio riparatore ) sa svojim
silovateljem nakon što je bila oteta i držana kao taokinja više od tjedan dana te
za to vrijeme često silovana. Smatra se prvom Talijankom koja je kao silovana
javno odbila brak. Ona i njezina obitelj uspješno su procesuirali
silovatelja. Suđenje je imalo širok odjek u Italiji, jer se Francino ponašanje
sukobljavalo s tradicionalnim društvenim konvencijama u Južnoj Italiji prema
kojima bi žena izgubila čast ako se ne uda za muškarca s kojim je
izgubila nevinost. Franca
 Franca Viola

Viola postala je simbolom kulturnog napretka i emancipacije žena

u poslijeratnoj Italiji.
Franca Viola se 1963., u dobi od 15 godina, zaručila se za Filippa Melodia.
Nakon što je Melodia uhićen zbog krađe, Francin je otac inzistirao da raskine
zaruke, što je i učinila. Do 1965. godine Franca je bila zaručena za drugog, a
Melodia je bezuspješno pokušavao ponovno ući u Francin život. Melodia i grupa
od 12 naoružanih pratitelja upali su u dom Viole i oteli Francu. Zatočena Franca
je tijekom dužeg vremena više puta silovana i prisiljavana na udaju za Melodia.
Melodia je kontaktirao Francinog oca Bernarda za paciatu (sicilijanski za
'pomirivanje'), tj. sklapanje sporazuma između obitelji muškarca i žene
„pobjeglih“. Bernardo se pretvarao da pregovara s otmičarima, a surađivao je
s karabinjerskom policijom. Franca je oslobođena, a njezini otmičari uhićeni 2.
siječnja 1966.
Melodia je Franci ponudio „rehabilitacijski brak“, ali je ona odbila, čime je
postupila protiv uobičajene prakse u tadašnjem sicilijanskom društvu. Prema
tradicionalnim društvenim normama, ovaj bi je izbor učinio 'ženom bez časti':
donna svergognata. Ovi koncepti su bili implicitni u tadašnjem talijanskom
kaznenom zakonu, odnosno u članku 544., koji je silovanje izjednačavao sa
zločinom protiv "javnog morala", a ne osobnim prijestupom, i formalizirao ideju
"rehabilitirajućeg braka" ( matrimonio riparatore ). Melodia je proglašen krivim
i osuđen na 11 godina zatvora. Članak zakona prema kojem je silovatelj mogao
osloboditi svoje zločine vjenčanjem sa svojom žrtvom nije ukinut sve do
1981. Seksualno nasilje postalo je zločin protiv osobe (umjesto protiv "javnog
morala") tek 1996.

Ayaan Hirsi Ali, rođena studenoga 1969. u Mogadishuu u Somaliji, nizozemska

je feministička aktivistica i političarka, kći Hirsi Magan Isse, somalijskog
političara. Bila je članica Tweede Kamera (donjeg doma Državnih staleža
Nizozemske) iz Narodne stranke za slobodu i demokraciju (VVD) od 2003. do
2006.
Nizozemski vladini službenici su 2006. posumnjali u to da ima pravo na
nizozemsko državljanstvo, da je bila dala pogrešne podatke prilikom molbe za
status izbjeglice u Nizozemskoj. Kasnije je iste podatke koristila kako bi vratila
državljanstvo. Nizozemska ministrica za doseljavanje i integraciju je odlučila da
joj se oduzme državljanstvo, a tu je odluku kasnije poništio premijer. Naime,
izvorno je Hirsi Ali navela kao razlog bijeg od sukoba, što nije trebalo dovoditi
u sumnju s obzirom na konstantno prelijevanje sukoba u području Somalije,
Eritreje, Etiopije i Kenije, a neposredno je pobjegla od (institucije)
dogovorenoga braka. Taj isti razlog je kasnije uvažen i državljanstvo joj je
vraćeno. Nu, u svjetskoj javnosti je pala sumnja na licemjerni postupak
nizozemske vlade i pranje odgovornosti (kupovanje građanskoga mira s
muslimanima) pravnim sredstvima, kako bi ju izgnali iz Nizozemske.

Ayaan Ali je dobila međunarodnu pozornost kao kritičarka islama i zagovornica

prava i samoopredjeljenja muslimanskih žena, aktivno se protiveći prisilnom
braku, ubijanju iz časti, dječjim brakovima i sakaćenju ženskih genitalija.
Kasnije je osnovala organizaciju za obranu prava žena, AHA Foundation Ayaan
Hirsi, posebno usmjerenu protiv sakaćenja genitalija mladih djevojaka u SAD-u.
Ta je pojava sve učestalija, dok vladine službe često „okreću glavu“ u obrani
ljudskih prava protiv neprihvatljivih muslimanskih običaja, kao i mnoge druge
vlade ne miješajući se u muslimanske običaje.
Ayaan Hirsi Ali je „bivša muslimanka koja je odbacila vjeru i postala ateist.“
Borila se za reformiranje islama u čemu je bila glasni kritičar. Sve to može biti
razlog da se takvu osobu kazni smrću! Godine 2004. surađivala je na kratkom
filmu s Theom van Goghom pod nazivom Submission (Pokoravanje) koji je
prikazao ugnjetavanje žena prema fundamentalističkim islamskim zakonima
(napomena; znameniti roman Michela Houellebecqa, Submission, 2015, prijevod
na hrvatski 2016., tematski je u svezi sa filmom, prodor islama i nametanje
muslimanskog načina života u građanskome društvu, paralelna društva, a ne
integracija). Ubrzo je na ulici ubijen režiser filma Van Gogh, tako što su u njega
ispucani svi meci iz pištolja, zatim mu je ritualnim nožem za klanje ovaca
prerezan vrat, a u leđa mu je zabijen drugi nož kroz list papira na kojemu je bila
ispisana „fetva“ (pravna odluka u islamu) protiv Ayann Hirsi Ali. U biti, to je
obveza muslimanima da ju kazne smrću.
Hirsi Ali tvrdi da je "islam dijelom religija, a dijelom političko-vojna doktrina.
Dio koji je politička doktrina sadrži pogled na svijet, sustav zakona i moralni
kodeks koji je potpuno nespojiv s našim ustavom, našim zakonima i našim
načinom života." … „Ljudi na ljevici su zaljubljeni u fantaziju da je islam
religija mira.“ …
Godine 2005. časopis Time je Hirsi Ali proglasio jednom od 100 najutjecajnijih
ljudi na svijetu . Dobila je više nagrada, kao npr. Nagradu za slobodu govora
danskih novina Jyllands-Posten, Nagradu za demokraciju Švedske liberalne
stranke i nagradu za moralnu hrabrost za predanost rješavanju sukoba, etici , i
svjetsko državljanstvo. Časopis Glamour ju je proglasio Junakinjom godine,
Reader’s Digest proglasio ju je 2006. Europljankom godine, Institut Goldwater
dodijelio joj je 2007. nagradu Goldwater Award, a 2008. dobila je nagradu
Anisfield Wolf Book Award za knjigu Nevjernica.
Živi u SAD (pod zaštitom sigurnosne službe).

Prijevodi njenih knjiga na hrvatski jezik:

Nevjernica: moj život, 2007., Djevica u kavezu: proglas o emancipaciji žene i
islam, 2009., Nomatkinja: od islama do Amerike: osobno putovanje kroz sukob
civilizacija, 2010., Heretkinja : zašto je islamu smjesta nužna reforma, 2016.