RAD SA DJECOM I MLADIMA KOJI ISPOLJAVAJU POREMEĆAJE PONAŠANJA

Poremećaji u ponašanju uključuju sva ona ponašanja djeteta koja nisu prilagođena njegovoj
životnoj dobi i/ili okolini i ometaju funkcioniranje djeteta tako da štete djetetu i/ili okolini
dovodeći ga u sukobe, ili ga isključuju iz komunikacije s okolinom. Poremećaji u ponašanju
široko su područje kojim se bave mnoge znanosti i discipline, a ponajprije su predmet bavljenja
psihologije. Svoje mjesto poremećaji u ponašanju nalaze i unutar pedagogije kao znanosti o
odgoju i obrazovanju. Poremećaji u ponašanju kao dio socijalne ili integrativne pedagogije
vrijedni su proučavanja i istraživanja upravo zbog toga što se učitelji, pedagozi i ostali djelatnici
škole svakodnevno suočavaju s problemima koje sa sobom donose poremećaji u ponašanju.

Aktivni i pasivni poremećaji u ponašanju

Pojam aktivni i pasivni poremećaji u ponašanju u literaturi se najčešće navode kao

eksternalizirani i internalizirani poremećaji u ponašanju. Eksternalizirani, odnosno aktivni
poremećaji u ponašanju odnose se na nedovoljno kontrolirana i na druga usmjerena ponašanja.
Internalizirani ili pasivni poremećaji u ponašanju odnose se na ponašanja koja se pretjerano
kontroliraju i takva su ponašanja usmjerena prema sebi (Bouillet i Uzelac, 2007, prema Maglica
i Jerković, 2014). Internalizirani poremećaji u ponašanju teže se uočavaju što dovodi do toga
da u školskom okruženju bivaju zanemareni. Neprimjećenost takvih ponašanja opasno je jer
ono može dovesti do ponašanja koja postaju ugrožavajuća i za pojedinca i za njegovu okolinu.

TRETMAN

Tretmani koji se sporovode kod djece sa već dijagnosticiranim antisocijalnim ponašanjem

usmjeravaju se na rad sa roditeljima, uĉenje socijalnih i kognitivnih vještina, te pristup
obiteljskoj terapiji. Tretmani ukljuĉuju obuku za rješavanje problema, obuku za upravljanje
roditeljima, funkcionalnu porodiĉnu terapiju i multi-sistemsku terapiju (Kazudin, 1997).
POJMOVI

Socijalna pedagogija – integrativna pedagoška discilina koja se bavi prevencijom,

dijagnostikom, resocijalizacijom i rehabilitacijom djece i mladih s poremećajem u ponašanju,
te u svom širem dijapazonu obuhvata sve socijalne kategorije koje se nalaze na marginama
društva.
Odgoj – međuljudski odnos i komunikacija uz koji neka ljudska jedinka zadovoljava svoje
osnovne potrebe uz istovremeno usvajanje općeljudskih društvenih normi. Odgoj se, također,
definiše i kao proces izgrađivanja čovjeka, razvijanje i oblikovanje ljudskog bića sa svim
njegovim ljudskim odlikama; formiranje osobnosti; uključuje cjelokupno svjesno i nesvjesno
djelovanje u svrhu izgradnje pozitivnih osobina ličnosti i karaktera.
Socijalna klima – odnosi se na prirodu i kvalitet socijalnih odnosa u procesu odgoja i
obrazovanja, pri čemu se razmatraju odnosi učitelj–učenik, učenik-učenik, učenik – razredni
kolektiv, učitelj – roditelj i roditelj –učenik.
ADIKCIJA
Podložnost nekoj štetnoj navici, najčešće, psihofiziološka zavisnost od droge ili alkohola
(toksikomanija, alkoholizam).
ADOLESCENCIJA
Period čovjekovog intenzivnog razvoja, od kraja puberteta do zrelog doba, a po nekim
autorima, od kraja djetinjstva (početak puberteta) pa do sticanja zrelosti (od 12-14. pa do 18-
21. godine).
AFEKTIVNI POREMEĆAJ
Emocionalni poremećaj.
AGRESIJA
Postupak kojim se namjerno ili nenamjerno nekom objektu (osobi, živom biću ili predmetu)
nanosi povreda (fizička, psihička ili moralna), odnosno, šteta, ili se objekat uništava. Po
svojoj vrsti, a. može biti verbalna ili neverbalna, individualna ili kolektivna, svjesna ili
nesvjesna itd. Adler smatra da je a. izraz težnje za moći, a Frojd nagona smrti.
ALTER EGO
(lat. drugo ja) Osoba koja nam je po načinu mišljenja i osećanja toliko bliska, srodna, da je
doživljavamo kao svoje "drugo ja".
ANKSIOZAN
Pojedinac ispunjen osjećanjem često bezrazložne strepnje, uznemiren i obuzet crnim
slutnjama. Anksiozna stanja sreću se u raznim vrstama neuroza i psihoza (histerija, aktuelna
neuroza, ratna neuroza, traumatska neuroza, depresija, shizofrenija itd.).
ANTISOCIJALNA LIČNOST
Struktura Ličnosti koja stoji u osnovi različitih vidova bezobzirnog i nasilničkog
interpersonalnog i socijalnog ponašanja.
APSTINENCIJA
Voljno uzdržavanje od zadovoljenja nekih medicinski, religiozno i društveno nepoželjnih
potreba, kao što su potreba za alkoholom, drogom, duhanom, seksom, određenom hranom i sl.
ASERTIVNOST
Odlika samopotvrdnog, prodornog, borbenog ponašanja. Ispoljava se u odlučnoj i aktivnoj
samoodbrani sopstvenih prava i vitalnih potreba, kao i u odvažnom aktivnom stremljenju ka
cilju
ASOCIJALNA LIČNOST
Osoba koja ne mari mnogo za društvena pravila i ravnodušna je prema društvenim i kulturnim
običajima, propisima i općeprihvaćenim konvencijama ponašanja i mišljenja. Ona nije, kao
antisocijalna ličnost, protiv društvenih normi, propisa i vrijednosti, već nastoji da njihov
pritisak izbjegne.
AUTONOMNA LIČNOST
Osoba koja je u svom odlučivanju nezavisna od svoje grupe, javnog mnjenja, kao i pritiska
društva i kulture.
DELINKVENCIJA
Prestupničko ponašanje, vršenje krivičnih djela. Ima svoje socijalne, socijalno psihološke i
individualno psihološke uzroke i faktore.
EGOCENTRIZAM
Osobina mišljenja u ranim fazama razvoja, koja se manifestuje kao nesposobnost subjekta da
svijet posmatra iz ugla drugog pojedinca, već isključivo iz sopstvenog koji se apsolutizuje.
EMOCIONALNA INTELIGENCIJA
Sposobnost i vještina korištenja inteligencije u poslu, međuličnim odnosima i svakodnevnom
životu.
EMOCIONALNI ŠOK
Stanje veoma povišenog emocionalnog uzbuđenja, praćeno psihičkom konfuzijom,
malaksalošću, "oduzimanjem" ruku i nogu, gubitkom emocionalne kontrole i sposobnosti
adaptivnog ponašanja, a nekada i nesvjesticom. Ovo stanje psihičke i fizičke paralisanosti
izazvano je, po pravilu, nekim snažnim i nepredviđenim stresogenim događajem (npr.
zemljotres, saobraćajna nesreća, smrt drage osobe).
FOBIJA
Nesrazmjerno intenzivan, iracionalan strah od izvjesnih spoljašnjih, samo potencijalnih
opasnih pojava, situacija ili predmeta.
HIPERTIMIJA
Povišena emocionalnost.
HIPOHONDRIJA
Psihički poremećaj koji se sastoji u tome što je osoba gotovo neprestano usredsređena na
svoje fizičko zdravlje, za koje je bezrazložno ili pretjerano zabrinuta, i često pati od simptoma
neke zamišljene tjelesne bolesti.
KOMPLEKS INFERIORNOSTI
Kompleks manje vrijednosti.
KONFORMISTA
Pojedinac koji je sklon priklanjanju mišljenju i načinima ponašanja većine.
NARCISTIČKA LIČNOST
Sindrom crta karaktera tipičan za osobe koje su samodovoljne, zaljubljene u sebe same, koje
nisu u stanju, niti im je stalo da vole, već samo da budu voljene.
PATOLOŠKO
Oznaka za sve bolesno, neprirodno ili nenormalno
POSTRAUMATSKI STRESNI POREMEĆAJ
Psihički poremećaj nastao kao odloženi i /ili produženi odgovor na neku veoma snažnu
stresogenu situaciju koja vitalno ugrožava jedinku (npr. bombardovaje, zemljotres,
prisustvovanje ubistvu, učestvovanje u ratnim operacijama, podnošenje torture itd.).
RESOCIJALIZACIJA
Planski i sistematski programiran proces korigovanja društveno neprilagođenih stavova,
uvjerenja, sistema vrijednosti, i antisocijalnog ponašanja kod osobe gdje je proces
socijalizacije bio neuspješan.
SOCIJALNA FOBIJA

Nerazuman, pretjeran strah od ulaska u društvo (male neformalne grupe), od javnog nastupa
(pred publikom), pa čak i od samog prisustva i pogleda drugih ljudi.

SOCIJALNA IZOLACIJA

Dobrovoljno ili prinudno izdvajanje iz socijalne sredine i prekid kontakata sa drugim ljudima.

Socijalizacija

je proces normalnog prilagođavanja čovjeka društvenoj sredini. U zavisnosti od stepena

razvoja društva, ona ima specifične etičke, običajne, društveno ekonomske, kulturne, socijalne,
pravne i druge karakteristike. Čovjek aktivno učestvuje u formiranju normi i odnosa ali se i sam
njima prilagođava.

Resocijalizacija

ponovno podruštvljavanje čovjeka. Resocijalizacija je planski i sistematski programiran proces

korigovanja društveno neprilagođenih stavova, uvjerenja, sistema vrijednosti i asocijalnog
ponašanja. U rehabilitacionom procesu, pored mjera socijalne i profesionalne rehabilitacije,
podrazumijevaju se i druge socioterapijske metode i postupci radi ponovnog prilagođavanja i
uspostavljanja novih odnosa između liječene/osuđene osobe i sredine u koju se vraća. Te mjere
se nazivaju procesom resocijalizacije

Cilj resocijaluzacije – je ponovno integrisanje pojedinca sa problemima u ponašanju nakon

završenog procesa liječenja , penalnog preodgoja ili rehabilitacije.

Rehabilitacija – nastala od latinske riječi rehabilitatio – ponovno uspostavljanje ranijeg stanja,

vraćanje ranijeg ugleda u običnom životu, političkom i profesionalnom statusu.

STANJE SOCIJALNE POTREBE pojedinca ili grupe je takav slučaj okolnosti,usljed kojih
oni ne mogu normalno u skladu sa karakterom ljudske prirode i standardima kulture ljudskog
društva,trajno ili bezbjedno da zadovolje svoje životne potrebe biološke i društvene,da vrše
svoje uloge u društvu,iskazuju svoja ljudska prava i obaveze i nemogu tog stanja da se riješe
bez odgovarajuće društvene pomoći koju im u ime društva pruža socijalni radnik.

SOCIJALNI SLUČAJ se može definisati kao događaj koji čovjeka pogađa na takav način da
mu pričinjava tekoće,pogoršava mu uslove života i rada,umanjuje mu šanse za napredovanjem.

SOCIJALNI PROBLEM je stanje socijalne potrebe zabrinjavajuće velikog broja ljudi koji
nastaju iz katastrofalnih prirodnih i složenih društvenih zbivanja pa je usljed toga za njegovo
predupređenje,otklanjanje ili ublažavanje neophodna višestruka intervencija šireg društva.

Socijalna anamneza predstavlja skup podataka o korisniku i razlogu njegova dolaska (zbog
čega je uopće u kontaktu sa socijalnim radnikom, relevantni podaci iz prošlosti, nalazi i
mišljenja drugih stručnih službi, prijedlozi, mišljenja, mogućnosti i potencijali za prevladavanje
poteškoća itd.) – ostatak sam vam dikitirala

Psihijatar je liječnik, osoba koja je najprije završila Medicinski fakultet, a potom i

specijalizaciju iz psihijatrije, znanosti koja se bavi emocionalnim poremećajima (tzv. duševnim
bolestima) i njihovim liječenjem. Psihijatar radi na klinici i liječi medikamentima i
psihoterapijom. Za razliku od psihologa, psihijatar pacijentu može i prepisati lijekove.

Psiholog je završio studij psihologije, znanosti koja proučava ljudsko ponašanje i psihu te se
bavi različitim aspektima psihičkog života kao npr. kakve stavove imamo, kako pamtimo, što
utječe na naše ponašanje i osobine... Samo jedan njen segment, klinička psihologija, bavi se
proučavanjem i liječenjem psihičkih bolesti i pružanjem psihološke pomoći. Psiholog može
raditi u školi, poduzeću, na institutu i u bolnici.

Neuropsihijatri su također liječnici, ali oni imaju specijalizaciju iz neuropsihijatrije, znanosti

koja obuhvaća psihijatriju i neurologiju, koja se bavi organskim i funkcionalnim bolestima
živčanog sistema. Oni rade u bolnicama i na klinikama.

Tko je od njih psihoterapeut?

I psiholog i psihijatar i neuropsihijatar mogu biti psihoterapeuti ako se dodatno educiraju iz

određene psihoterapije. Edukacija traje nekoliko godina i budući terapeut, osim što uči teoriju,
prolazi kroz svoju psihoterapiju i analizu.

Slijepe pjege – teškoće koje semogu pojaviti zato što ne razumijete neke aspekte sebe, posebno
u interakciji s drugim ljudima (npr.projekcija)

Kontratransfer – štetna emocionalna reakcija prema klijentu ili upletanje savjetovateljevih

potreba u terapijski odnos (potreba da udovoljavamo klijentu, pretjerano poistovjećivanje s
njegovim teškoćama, razvoj romantičnih ili seksualnih osjećaja prema klijentima, želja za
prijateljstvom s klijentom)

ADHD (attention deficit/hiperactivity disorder) skraćeni je naziv za niz ponašanja koja

nazivamo poremećaj pažnje i hiperaktivni poremećaj. Odnosi se na skupinu raznih simptoma
koji najčešće obuhvaćaju smetnje pažnje, praćene nemirom i impulzivnošću.

Transfer: kada klijent određene osobine povezuje sa savjetovateljem; npr. ako ga

savjetovateljevo držanje podsjeća na njegovu brižnu majku, zahtijevnog šefa; klijent katkada
„odlučuje“ da savjetovatelj sliči toj osobi ili, u krajnjim slučajevima transfera, da jest ta osoba.
Transfer može biti pozitivan (povoljna usporedba) ili negativan (nepovoljna usporedba).

Konfrontacija = reakcija koja klijentu omogućuje da se suoči s onim što izbjegava, bila to
misao, osjećaj ili postupak. Ona nije namjenjena optuživanju, već pomaganju klijentu da uvidi
svoje proturječje.
Ono što prevenciju čini znanošću jesu tipovi istraživanja koji daju odgovore na:

a) pitanja o postojanju i varijaciji problema u nekoj zadanoj zajednici (epidemiološka

istraživanja i to: razvojna epidemiologija i epidemiologija u zajednici)

b) istraživanja o uzrocima pojavljivanja PUP i RP (etiologija) s naglaskom na postmodernom

razumijevanju etiologije

c) omguća istraživanja o intervencijama kroz programe za prevenciju PUP i RP

*** Konceptualni okvir prevencije ***

• Konceptualni oblik sastoji se od svojevrsnog kontinuuma rizika, pristupa programa.

• Kontinuum rizika ide od minimalnog rizika, rizika u porastu, visokog rizika,

neizbiježnog rizika i rizičnih kategorija ponašanja.

• Kontinuum pristupa govori o univerzalnoj, selektivnoj i indiciranoj prevenciji,

tretmanu i posttretmanu.

• Kontinuum programa na razini pojedinca, porodice, škole, zajednice.

U kontekstu kontinuuma pristupa uobičajeno je bilo govoriti o primarnoj, sekundarnoj i

tercijarnoj prevenciji. Danas unutar univerzitetaa i znanstveno-stručnih udruženja na
internacionalnoj ravni, govorimo na sljedeći način:

1. Univerzalna prevencija – cilj su cijele populacijske grupe koje nisu identificirane na osnovu
individualnog rizika, npr. u Istri – "Zajednice koje brinu"; osnaživanje zajednice, ulaganje u
snagu, spremnost, kompetentnost grupe ljudi.

2. Selektivna prevencija – usmjerena je na pojedince i populacijske grupe čiji su rizici za

razvoj poremećaja znatno viši nego prosječni; nema indicija o PUP, ali postoji indicija da su ti
pojedinci pod različitim porodičnim i kontekstualnim instalacijama pod većim rizikom.

3. Indicirana prevencija – usmerena je na visokorizične pojedince kod kojih je identificiran

minimalan, ali ipak vidljiv znak ili simptom nekog oblika PUP. Naravno, tretman je usmjeren
na manifestirana rizična ponašanja, npr. Ovisnost. Postoji i tzv. intervencija druge šanse
orjentirana ka održavanju stanja, dakle, dugotrajni tretman i posttretman
Pretpostavka za nastajanje i razvijanje evidence-based practice znanja jesu istraživanja i
evaluacija. Dakle, koji postupci, aktivnosti, programi, strategije, su se pokazali učinkovitim. •
U čemu se ogledaju pozitivni učinci dobre prakse?

a) produktivna je (povećan broj korisnika)

b) djelotvorna (smanjen je period čekanja i smanjeni su troškovi)

c) učinkovita je (povećan broj korisnika koji postižu rezultate)

Pored ovog vida prakse postoji i znanstveno utemeljena (science-based) praksa, a to znači
praksa koja uvažava i oslanja se na principe koji stvaraju znanstveno znanje (metodologijski
utemeljeno znanje).

Incidencija – broj novih slučajeva s poremećajima u ponašanju koji se pojavljuju u određenom

razdoblju.

Prevalencija – broj slučajeva s poremećajima u ponašanju koji postoje.