Rana renesansa

Burgundska škola
Oko 1420. godine europsko glazbeno središte postaje Burgundska kraljevina.
Iskorištavajući slabost francuskog kralja Burgundska se grofovija širila obuhvaćajući dio Nizozemske, Belgiju,
Luxemburg, Sjevernu Francusku i područje uz Loiru, a sjedište joj je bilo u Dijonu.
Najprosperitetnija je bila u vrijeme Filipa Dobrog i Karla Smjelog.
Burgundski dvor je imao glazbenu kapelu koja je bila poznata širom Europe, a u njoj su djelovali skladatelji i
glazbenici različitih nacionalnosti.
Kapela je bila u pratnji kralju na svim putovanjima te je tako glazba nastala na tom dvoru utjecala na glazbu
čitave Europe.
Glazbena umjetnost burgundske epohe (1420-1470) reakcija je na manirizam francuske ars nove.
Služi se njenim tekovinama, ali ih povezuje sa smislom za vertikalu talijanske i engleske ars nove.
Posebno je značajan utjecaj tehnike engleskog diskanta koja na kontinentu dobiva svoju varijantu – faux
bourdon, a koju Burgundska škola vrlo brzo uključuje u složeniji kompozicijski stavak.
Od oblika njeguju chanson, motet i misu.
Chanson je troglasan s pjevnom melodijskom linijom u najvišoj dionici te instrumentalnim tenorom i
kontratenorom.
Ritam je plesan, vertikala poprima tonalne obrise, a faktura ostvaruje ravnotežu između polifonih i homofonih
elemenata; struktura je refrenska.
Što se moteta tiče njeguju se dva tipa:
1. Tenorski motet.
2. Motetska pjesma.
Tenorski motet obično je 4-glasan.
U tenoru koji je iznad kontratenora basusa (tenor više nije najniža dionica kao u srednjem vijeku) je cantus
firmus(C. F. - zadana melodija) – zbog čega motet i ima naziv tenorski.
Cantus firmus je ukrašen, a ostale dionice su u slobodnom kontrapunktu.
Motetska pjesma je jednostavniji tip moteta blizak chansonu.
Troglasan je s istaknutom najvišom dionicom koja je ili ukrašen koral ili slobodno osmišljen.
Srednji glas je tenor, a najdonji kontratenor basus.
Misa se kao ciklička skladba definitivno utvrđuje u okviru Burgundske škole.
Povezanost se između stavaka dobiva ili tako da svi stavci započinju istim motivom koji tijekom stavka varira ili se
svi temelje na istom cantusu firmusu (C. F.)
U prvoj polovici 14. stoljeća skladatelji se služe baladnim tipom mise – 3-glasna je. U gornjem glasu je ukrašeni
C. F., a donja dva su instrumentalna pratnja.
Sredinom 14. stoljeća prevladava 4-glasna misa.
C. F. se sve manje koristi, a ako je prisutan nalazi se u tenoru koji je srednja i ne više najdonja dionica. Vrlo često
je ornamentiran (ukrašen), u inverziji i rakovom obratu.
Isto tako C. F. više ne mora biti koral nego je vrlo često i svjetovan napjev kao u slučaju Dufayeve mise L'homme
armé.
Raznolikost se postiže izmjenjivanjem 2-glasja i 4-glasja.
Predstavnici Burgundske škole su Guillaume Dufay i Gilles Binchois (1400-1460)
Guillaume Dufay (1400-1474)
U Parizu studirao teologiju.
Najprije četvrt stoljeća djelovao u Italiji, a zatim dolazi na burgundski dvor.
Njegova su djela u najvećoj mjeri sačuvana u talijanskim zbirkama.
Od svjetovnih skladbi najznačajniji je 3-glasan chanson za vokal koji je u najvišoj dionici i dva instrumenta u
donje dvije.
Piše i chansone za tri ravnopravna glasa, sva tri s tekstom.
Njeguje stari izoritmički, politekstualni motet, ali i oba tipa karakteristična za burgundsku školu – motetsku
pjesmu i tenorski motet, koji sadržajno mogu biti sakralni i svjetovni na latinskom.
Isto tako piše oba spomenuta tipa mise.
Gilles Binchois (1400-1460)
Svećenik je kao i Dufay.
Cijeli radni vijek djeluje na burgundskom dvoru (1430-1460)
Od njegovog stvaralaštva sačuvani su jedino chansoni.