Alice Munro

Služba, družba,
prošnja,
ljubav, brak

Hateship, Friendship, Courtship, Loveship, Marriage, 2001

2
Sadržaj:

Služba, družba, prošnja, ljubav, brak

Plutajući most
Obiteljska oprema
Utjeha
Koprive
Drvena konstrukcija
Što se pamti
Queenie
Zimski vrt

3
 SLUŽBA, DRUŽBA, PROŠNJA, LJUBAV, BRAK

Prije mnogo godina, prije nego što su ukinuli tolike sporedne željezničke pruge, žena
visoka, pjegava čela i s čupom tanke crvenkaste kose došla je na željeznički kolodvor raspitati
se o prijevozu namještaja.
Otpremnik je često sebi dopuštao da malo zadirkuje žene, posebno one neugledne, koje su
to očito cijenile.
"Namještaj?" rekao je, kao da nikad nikome do sad nije pala na pamet takva ideja. "No,
dobro. O kakvom namještaju pričamo?"
Stol za jelo sa šest stolica. Kompletna spavaća soba, kauč, niski stolić, pomoćni stolići,
stajaća lampa. K tome vitrina za suđe i komoda.
"Oho. Pa to je cijelo kućanstvo."
"Ne bi se trebalo računati kao cijelo", rekla je. "Nema kuhinjskog namještaja i samo je
jedna spavaća soba."
Zubi su joj se nagurali u prednji dio usta kao da su spremni zapodjenuti svađu.
"Trebat će vam kamion", rekao je.
"Ne. Želim sve poslati vlakom. Na zapad, u Saskatchewan."
Obraćala mu se glasno kao da je gluh ili glup, a i nešto nije bilo sasvim u redu s njezinim
izgovorom. Čuo se neki naglasak. Pomislio je na nizozemski - mnogi su se Nizozemci doselili
ovamo - ali nije imala onu pozamašnu građu Nizozemki, ni lijepu ružičastu kožu, ni plavu
kosu. Moglo joj je biti manje od četrdeset godina, ali kakva korist? Ta nije nikad pobijedila na
izboru za najljepšu.
Sav je postao služben.
"Prvo vam treba kamion da dovezete to pokućstvo od tamo gdje vam je sad do ovamo. I
onda moramo provjeriti je li to mjesto u Saskatchewanu na pruzi. Jer ako nije, morat ćete
srediti da ga pokupe, recimo, u Regini."
"Mjesto je Gdynia", rekla je. "Na pruzi je."
Uzeo je mašću ukoričen imenik koji je visio s čavla i upitao je kako se to piše. Poslužila
se olovkom koja je također bila obješena o uzicu i na komadiću papira koji je izvadila iz
torbice napisala: G D Y N I A.
"Koja bi to narodnost bila?"
Rekla je da ne zna.
Uzeo je od nje olovku da prati redak po redak u imeniku.
"Tamo su vam u mnogim mjestima sami Česi ili Mađari ili Ukrajinci", rekao je. Dok je to
govorio, sinulo mu je da bi ona mogla biti nešto od toga. No, pa što, samo iznosi činjenice.
"Evo ga, tu je, zbilja je na pruzi."
"Da", rekla je. "Htjela bih otpremiti namještaj u petak - je li to moguće?"
"Možemo ga otpremiti, ali vam ne mogu obećati koji će dan stići", rekao je. "Sve vam
ovisi o prioritetima. Hoće ga netko dočekati ondje kad stigne?"
"Da".
"U petak vozi mješoviti vlak, četrnaest osamnaest. Kamion će vam pokupiti stvari u petak
ujutro. Živite u gradu?"
Kimnula je i napisala adresu. Exhibition Road 106.
Kuće su u gradu tek nedavno dobile kućne brojeve i nije se mogao sjetiti gdje je to točno,
premda je znao Ulicu Exhibition. Da mu je tad rekla ime, McCauley, možda bi se
zainteresirao i sve bi možda ispalo drukčije. Ondje je bilo novih kuća, izgrađenih poslije rata,
premda su ih zvali "ratne kuće". Vjerojatno je stanovala u jednoj od njih.
"Plaćate kad prevezete", rekao joj je.
"Osim toga, hoću i voznu kartu, za sebe, za isti vlak. Petak poslijepodne."
"Za isto mjesto?"
"Da."
"Možete putovati istim vlakom do Toronta, ali onda morate čekati Transkontinental,
kreće u dvadeset dva trideset. Hoćete spavaća kola ili kartu drugog razreda? U spavaćima

4
dobijete ležaj, ovako sjedite u kupeu."
Rekla je da će sjediti.
"U Sudburyu čekate vlak za Montreal, ali ne silazite, samo vas prebacuju po kolosijecima
i zakvače vam vagone za Montreal. Onda u Port Arthur pa u Kenoru. Silazite tek u Regini, a
ondje morate čekati lokalac."
Kimnula je kao da mu hoće reći neka skrati i da joj kartu.
Usporio je i rekao joj: "Ali ne obećavam da će vam pokućstvo biti ondje isti dan kad i vi,
rekao bih da će stići dan ili dva kasnije. Sve vam je to do prioriteta. Netko će vas dočekati?"
"Da."
"Dobro. Jer to vjerojatno nije neka postaja. Tamošnja mjesta nisu vam kao ovdje.
Većinom je to nešto sklepano, tek da se nađe."
Odmah mu je platila voznu kartu, novčanicama što ih je izvadila iz platnene vrećice u
torbici. Kao kakva stara gospođa. Izbrojila je i kovanice. Ali ne kao stara gospođa - držala ih
je na dlanu i preletjela očima preko njih i vidjelo se da joj ni jedan peni nije promaknuo.
Zatim se okrenula, nepristojno, bez pozdrava.
"Vidimo se u petak", viknuo je za njom.
Tog toplog rujanskog dana nosila je dugi, bezbojni kaput, nezgrapne cokule na vezanje i
sokne.
Natakao si je kavu iz termosice kad se vratila i pokucala mu na šalter.
"Taj namještaj koji šaljem", rekla je. "To je sve dobro, kao novo. Neću da se izgrebe ili
natuče ili bilo kako ošteti. I neću da smrdi na stoku."
"No dobro", rekao je on. "Valjda na željeznici znaju kako se prevoze stvari, navikli su na
to. A pokućstvo se ne prevozi u istim vagonima u kojima se voze svinje."
"Stalo mi je da stigne onamo u jednako dobrom stanju u kakvom je otišlo odavde."
"No, pa kad kupujete namještaj, kupujete ga u dućanu, je li tako? Ali jeste li kad
razmislili kako je stigao onamo? Nisu ga izradili u dućanu, je li? Ne. Izrađen je negdje u
nekoj tvornici pa su ga prevezli u dućan, i to vrlo vjerojatno vlakom. Pa kad je tome tako, nije
li jasno kao dan da na željeznici znaju kako ga paziti?"
Nastavila ga je gledati bez smiješka ili bilo kakvog znaka da priznaje kako je ženski
budalasta.
"Nadam se", rekla je. "Nadam se da znaju."

Otpremnik bi rekao, bez razmišljanja, da poznaje sve živo u mjestu. Što je značilo da
poznaje otprilike polovicu stanovnika. A većina onih koje je poznavao bili su starosjedioci,
oni koji su zbilja živjeli u gradu u smislu da nisu ovamo stigli jučer niti se planiraju odseliti.
Nije poznavao ženu koja je putovala u Saskatchewan jer ne ide u njegovu crkvu niti mu
podučava djecu u školi niti radi u bilo kojem od dućana, restorana ili ureda u koje on zalazi.
Niti je udana za bilo kojeg muškarca kojeg pozna iz udruge Elks ili Oddfellows ili Lions
kluba ili Legije. Pogled koji je bacio na njezinu lijevu ruku dok mu je davala novac rekao mu
je - i nije se začudio - da nije udana ni za koga. S tim cipeletinama i soknama umjesto
najlonki, bez šešira i rukavica poslijepodne, mogla je biti sa sela, s neke farme. Ali nije se
onako sustezala i oklijevala kao što je njihov običaj, s nelagodom. Nije imala manire žene sa
sela - zapravo, nije imala nikakve manire. Prema njemu se ponašala kao da je stroj za
informacije. Osim toga, adresa koju je dala u gradu je - Ulica Exhibition. Zapravo ga je
najviše podsjetila na časnu sestru u civilu koju je jednom vidio na televiziji kako govori o
misionarskom radu negdje u prašumi - vjerojatno su tamo skidali redovničke halje da im bude
lakše pentrati se posvuda. Časna se tu i tamo smiješila da pokaže kako bi njezina vjera morala
usrećiti ljude, ali većinu vremena gledala je u publiku kao da vjeruje kako svi ostali na ovom
svijetu postoje uglavnom zato da im ona komandira.

Još nešto što je naumila obaviti Johanna je dugo odgađala. Morala je otići u salon odjeće
po imenu Milady i kupiti si kostim. Nikad nije zakoračila u taj dućan - kad je morala nešto

5
kupiti, recimo sokne, išla je u robnu kuću, Callaghanova muška, ženska i dječja odjeća. Imala
je mnogo robe koju je naslijedila od gospođe Willets, stvari kao što je ovaj kaput koji nikad
neće iznositi. A Sabithu - djevojku za koju se brinula u kući gospodina McCauleya - obasipali
su skupim stvarima kojih su se njezine sestrične zasitile.
U izlogu salona Milady stajale su dvije lutke u kostimima s prilično kratkim suknjama i
ravnim sakoima. Jedan je kostim bio boje zlatne hrđe, a drugi tople tamnozelene. Veliki
šareni papirnati listovi javora ležali su razbacani oko nogu lutaka, a pokoji je bio i zalijepljen
po staklu izloga. U ovo doba godine, kad se većina ljudi bavi time da grabljama pokupi otpalo
lišće i spali ga, ovdje je ono odabrano kao najbolji dio. Natpis ispisan crnim slovima tekao je
dijagonalno po staklu. Pisalo je: Jednostavna elegancija, jesenska moda.
Otvorila je vrata i ušla.
Ravno ispred nje, zrcalo u punoj visini prikazalo ju je kako stoji u kvalitetnom, ali
bezobličnom dugom kaputu gospođe Willets i s nekoliko centimetara kvrgavih golih nogu
iznad sokna.
To su napravili namjerno, naravno. Postavili su ovdje zrcalo da propisno uočiš svoje
nedostatke, i to odmah, a onda ćeš - nadali su se - smjesta i bez mnogo razmišljanja zaključiti
kako moraš nešto kupiti da promijeniš tu sliku. Tako proziran trik da bi inače smjesta izišla iz
dućana da nije već došla s odlukom što mora kupiti.
Uz jedan zid visjele su večernje haljine, sve namijenjene kraljicama plesa, od tila i tafta, u
čarobnim bojama. A iza njih, u staklenom ormaru tako da ih ne mogu dosegnuti profani prsti,
pet ili šest vjenčanica, od čiste snježnobijele pjene ili satena boje vanilije ili čipke u tonovima
bjelokosti, izvezene srebrnim perlicama ili sitnim biserima. Sićušni korzeti, dekoltei
obrubljeni vezom, bogato nabrane suknje. Čak i dok je bila mlađa, nije mogla ni pomišljati na
takvu rastrošnost, ne samo što se tiče novca nego i očekivanja, besmislene nade u preobrazbu
i blaženstvo.
Prošlo je dvije ili tri minute prije nego što je netko došao. Možda imaju špijunku kroz
koju vire i sad je odmjeravaju, misle kako nije mušterija po njihovoj mjeri i nadaju se da će
otići.
Neće. Maknula se od odraza u zrcalu - zakoračivši s linoleuma uz vrata na debeli sag - i
napokon se zavjesa u stražnjem dijelu dućana rastvorila i pojavila se Milady glavom, u crnom
kostimu sa sjajnim gumbima. Visoke pete, tanki gležnjevi, steznik s halterima tako tijesan da
su joj najlonke strugale jedna o drugu, zlatna kosa zalizana i zategnuta od našminkana lica.
"Mislila sam probati onaj kostim u izlogu", rekla je Johanna navježbanim glasom. "Onaj
zeleni."
"O, krasan kostimić", rekla je žena. "Ovo u izlogu je broj 38. A vi ste vjerojatno - možda
46?"
Odstrugala je pred Johannom natrag u onaj dio dućana gdje je visjela obična odjeća,
kostimi i dnevne haljine. "Imate sreće. Evo broj 46."
Johanna je prvo pogledala na cedulju s cijenom. Valjda dvostruko više nego što je
očekivala i neće se pretvarati da nije.
"Bome je skup."
"To je čista vuna, jako fina." Žena se uzvrtjela dok nije pronašla etiketu, a onda pročitala
naglas opis materijala, koji Johanna nije zapravo slušala jer je uzela porub između prstiju da
provjeri kako je izrađen. "Za nošenje lagan kao svila, ali neuništiv kao željezo. Vidite kako je
sve skroz pofutrano, krasna podstava od svile i rejona. Neće vam se izvjesiti na stražnjici i
izgubiti formu kao oni jeftini kostimi. Pogledajte ove baršunaste manšete i ovratnik, i ove
sitne gumbiće presvučene baršunom na rukavima."
"Vidim."
"Za takve detalje se plaća, inače ih nema. Obožavam taj tračak baršuna. Ima ga samo na
zelenom, znate - ovaj boje marelice ga nema, premda koštaju točno isto."
Doista, upravo su baršunasti ovratnik i manšete kostimu davali, u Johanninim očima,
profinjeni dojam luksuza i budili u njoj želju da ga kupi. Ali to neće reći.
"Mogu ga probati."
Za to se, uostalom, i spremila. Čisto donje rublje i talk pod pazusima.

6
 Žena je bila dovoljno razborita da je ostavi samu u jarko osvijetljenoj kabini. Johanna je
svim silama izbjegavala zrcalo dok nije poravnala suknju i zakopčala sako.
Prvo je samo gledala kostim. Bio je u redu. Kroj je bio dobar - suknja kraća nego što je
navikla, ali ono na što je ona navikla teško da se moglo opisati kao stil. Nije bilo nikakvih
problema s kostimom. Problem je bio ono što je stršilo iz njega. Njezin vrat i lice, kosa i
krupne ruke i debele noge.
"Kako vam ide? Smijem zaviriti?"
Virite koliko hoćete, pomislila je Johanna, ne možeš od vrane napraviti pauna, kao što
ćete ubrzo vidjeti.
Žena ju je razgledala s jedne strane, zatim pokušala s drugom.
"Naravno, morate obući najlonke i cipele s petom. Kako se osjećate u njemu? Je li
udoban?"
"Kostim je udoban", rekla je Johanna. "Ništa ne fali kostimu."
Ženino se lice u zrcalu promijenilo. Prestala se smiješiti. Izgledala je razočarano i
umorno, ali ljubaznije.
"Katkad je to jednostavno tako. Nikad zapravo ne znate dok nešto ne probate. Stvar je u
tome", rekla je, s novim, umjerenijim uvjerenjem što joj se uzdizalo u glasu, "stvar je u tome
da imate dobru figuru, ali malo jaču. Imate krupne kosti i što je u tome loše? Nisu za vas
prčkavi sitni gumbići presvučeni baršunom. Nemojte gubiti na to vrijeme. Skinite to."
A onda, kad se Johanna skinula do donjeg rublja, kucnula je i pružila ruku kroz zavjese.
"Dajte ovo navucite, pa da vidimo."
Smeđa vunena haljina, podstavljena, sa širokom, lagano nabranom suknjom krojenom u
puni krug, tričetvrt rukavima i jednostavnim okruglim izrezom. Najjednostavnija što može
biti, osim uskog zlatnog pojasa. Ne tako skupa kao kostim, ali cijena joj se i dalje činila vrlo
visokom, kad se uzme u obzir da je to samo haljina.
Bar je suknja bila pristojnije duljine, a i tkanina joj se plemenito vrtjela i ovijala oko
nogu. Stisnula je zube i pogledala se u zrcalo.
Ovaj put nije izgledala kao da su je ugurali u neki komad odjeće iz vica.
Žena je ušla i stala kraj nje pa se nasmijala, ali s olakšanjem.
"Iste je boje kao vaše oči. Ne morate nositi baršun. Imate baršunaste oči."
Bilo je to laskanje kakvom bi se Johanna inače sigurno podsmješljivo narugala, samo što
joj je sad to zazvučalo istinito. Oči joj nisu bile velike, i da ju je netko pitao da opiše koje su
boje, rekla bi "Pa valjda nekako smeđe". Ali sad su izgledale zbilja tamno, duboko smeđe,
meko i sjajno.
Nije odjednom umislila da je zgodna ni ništa takvo. Samo da su joj oči lijepe boje, da su
komad tkanine.
"Dobro, ne izgledate mi kao netko tko često nosi cipele s visokom petom", rekla je žena.
"Ali da obučete najlonke i salonku s minimalnom peticom ... A vjerojatno ne nosite ni nakit, i
imate potpuno pravo, i ne treba vam, s tim pojasom."
Da prekine to nagovaranje na kupnju, Johanna je rekla: "No, idem je sad skinuti da mi je
možete zamotati." Bilo joj je žao što više nema meke težine suknje i diskretne trake zlata oko
struka. Nikad u životu nije imala taj blesavi osjećaj da ju je ono što je odjenula uljepšalo.
"Nadam se da je za neku posebnu priliku", doviknula joj je žena dok je Johanna na brzinu
navlačila svoju uobičajenu odjeću, koja joj je sad djelovala otrcano i jadno.
"Vjerojatno ću se u njoj vjenčati", rekla je Johanna.
Začudila se što joj je to izletjelo iz usta. Nije jako pogriješila - žena nije znala tko je ona i
vjerojatno neće pričati ni s kim tko zna. Ipak, namjeravala je o tome šutjeti kao grob. Valjda
je osjetila da nešto duguje ovoj ženi - da su zajedno prošle katastrofu zelenog kostima i
otkriće smeđe haljine i da ih to veže. Što je besmislica. Ženi je posao prodavati odjeću i
upravo je to sad uspješno odradila.
"Oh!" kliknula je žena. "Oh, pa to je divno!"
No, možda je divno, pomislila je Johanna, a možda i nije. Može se udavati za bilo koga.
Za nekog jadnika poljoprivrednika kojem treba tegleći konj na farmi ili za sipljivog
poluinvalida koji traži njegovateljicu. Ta žena pojma nema kakav je muškarac čeka, a to je se

7
ionako ne tiče.
"Vidim da se udajete iz ljubavi", rekla je žena, baš kao da je pročitala te mrzovoljne misli.
"Zato su vam oči tako blistale u ogledalu. Cijelu sam je zamotala u flis-papir, samo je morate
izvaditi i objesiti i materijal će se lijepo izravnati. Možete je lagano izglačati, ako hoćete, ali
vjerojatno neće biti potrebe." Preostala im je primopredaja novca. Obje su se pretvarale da ne
gledaju, ali gledale su.
"Vrijedi tih novaca", rekla je žena. "Udajete se samo jednom. No dobro, to ne stoji
uvijek..."
"U mojem će slučaju stajati", rekla je Johanna. Lice joj se zajapurilo jer se brak zapravo
nije nikad spomenuo. Čak ni u posljednjem pismu. Otkrila je ovoj ženi na što računa, a to bi
možda moglo donijeti nesreću.
"Gdje ste ga upoznali?" rekla je žena, i dalje istim čeznutljivo vedrim tonom. "Gdje ste se
prvi put sastali?"
"Preko obitelji", rekla je iskreno Johanna. Nije namjeravala više ništa reći, ali onda se
čula kako nastavlja. "U lunaparku u Londonu. Western Fair."
"U lunaparku", rekla je žena. "U Londonu." Mogla je isto tako reći i "na dvorskom plesu".
"Vodili smo sa sobom njegovu kćer i njezinu prijateljicu", rekla je Johanna, misleći kako
bi na neki način točnije bilo reći da su on, Sabitha i Edith vodili nju, Johannu, s njima.
"Dakle, mogu reći da mi ovaj dan nije uzalud bačen u vjetar. Prodala sam haljinu u kojoj
će netko biti sretna mladenka. To mi je dovoljno da mi opravda postojanje." Žena je svezala
usku ružičastu vrpcu oko kutije s haljinom, zavezala veliku, nepotrebnu mašnu i onda
zločesto cviknula škarama.
"Cijeli dan sam ovdje", rekla je. "I katkad se samo pitam što to radim. Pitam se: Što misliš
da ovdje radiš? Preuređujem izlog i radim ovo i ono da privučem ljude da uđu, ali ima dana -
ima cijelih dana - kad ni živa duša ne prođe kroz ta vrata. Znam - ljudi misle da su tu stvari
preskupe - ali vrlo su kvalitetne. To je kvalitetna roba. Kvaliteta se ne dobiva zabadava."
"Sigurno dolaze kad im treba nešto onakvo", rekla je Johanna i pogledala prema
večernjim toaletama. "Gdje to inače mogu kupiti?"
"U tome je stvar. Ne dolaze. Idu u veliki grad - tamo idu. Voze sto kilometara, dvjesto
kilometara, koga briga za benzin, i uvjeravaju se da će tako naći nešto bolje od robe koju ja
nudim ovdje. Ali neće. Ni bolju kvalitetu, ni bolji izbor. Ništa. Samo što bi im bilo neugodno
reći da su vjenčanicu kupili u mjestu. Ili uđu i probaju nešto pa kažu da moraju razmisliti. Da
će se vratiti, kažu. A ja si mislim, ma nemoj, pa znam ja što to znači. To znači da će tražiti
istu tu stvar, samo jeftiniju, u Londonu ili Kitcheneru, a čak i ako nije jeftinija, kupit će je
ondje kad su već prešli cijeli taj put i spali s nogu tražeći."
"Ne znam", rekla je. "Možda bi bilo drukčije da sam odavde. Tu su svi kao u nekim
klanovima, čini mi se. Ni vi niste domaća, je li tako?"
"Ne", rekla je Johanna.
"Čini se vama da su u klanovima?"
U klanovima.
"Mislim, teško se uklopiti ako ste izvana."
"Naučena sam biti sama", rekla je Johanna.
"Ali našli ste nekog. Nećete više biti sami i nije li to divno? Neki put mislim kako bi
krasno bilo da sam udana i da sam kod kuće. Naravno, bila sam udana, ali sam svejedno
radila. No, dobro. Možda će ovamo ušetati princ na bijelom konju i zaljubiti se u mene i onda
sam sve riješila!"
Johanna je morala požuriti - ženina ju je potreba za razgovorom zadržala. Žurila se vratiti
u kuću i sakriti ono što je kupila prije nego što Sabitha dođe iz škole.
Onda se sjetila da Sabithe nema, jer je za vikend po nju došla majčina rođakinja, njezina
teta Roxanne, i odvukla je u Toronto da živi kao prava mala bogatašica i pohađa školu za
bogate djevojke. Ali i dalje je brzo hodala - tako brzo da joj je neki pametnjaković koji je
podupirao zid kavane doviknuo „Gdje gori?", pa je malo usporila, da ne privlači pozornost.
Kutija s haljinom bila je nezgodna - odakle je mogla znati da dućan ima vlastite ružičaste
kartonske kutije na kojima je ljubičastim rukopisom ispisano Milady? Odaju te isti čas.

8
 Osjećala se idiotski što je spomenula vjenčanje, jer ga on nije spomenuo i to mora držati
na umu. Toliko je toga rečeno - ili napisano - izražena je takva naklonost i čežnja da je
izgledalo kao da se konkretno vjenčanje jednostavno previdjelo. Onako kao da pričaš o tome
kako ćeš ujutro ustati, a ne spomeneš da ćeš i doručkovati, premda doručak nikako ne misliš
preskočiti.
Ipak, morala je držati jezik za zubima.
Ugledala je gospodina McCauleya kako hoda u suprotnom smjeru po drugoj strani ulice.
To je u redu - čak i da se susreo s njom licem u lice, nikad ne bi primijetio kutiju koju nosi.
Podigao bi prst do šešira i prošao pored nje i po svoj prilici bi zapazio da je to njegova
domaćica, ali isto tako možda i ne bi. Druge su mu stvari bile na pameti i nitko nije točno
znao vidi li on možda neki sasvim drugi grad od onog koji su vidjeli oni. Svaki radni dan - a
katkad, zaboravno, i na blagdan ili u nedjelju - oblačio je jedno od svojih trodijelnih odijela i
lagani ogrtač, ili teški ogrtač, sivi šešir i dobro ulaštene cipele, i pješačio od Ulice Exhibition
do ureda koji je još imao iznad bivše trgovine konjske orme i prtljage. Ured su i dalje zvali
Osiguravajućim društvom, premda odavno više nije aktivno prodavao osiguranja. Katkad se
netko znao popeti stubama na kat da ga posjeti, možda da se raspita o policama osiguranja ili,
vjerojatnije, o međama parcela, o povijesti kakve nekretnine u gradu ili dobra izvan grada.
Ured mu je bio krcat zemljovida, starih i novih, i ništa mu nije bilo draže nego ih sve
rasprostrti i upustiti se u raspravu koja bi obuhvatila daleko više od postavljena pitanja. Tri ili
četiri puta na dan izlazio je i šetao se ulicom, kao sada. Za vrijeme rata skinuo je svojem
McLaughlin-Buicku kotače, postavio ga na klade u sušu i svuda išao pješice, da pruži pri-
mjer ostalima. Petnaest godina poslije, i dalje je pružao primjer. Ruku prekriženih na leđima,
hodao je kao dobrodušni gospodar koji razgledava svoje imanje ili propovjednik sretan što
može držati pastvu na oku. Naravno, pola onih koje je putem susretao pojma nisu imali tko je
on. Grad se promijenio, čak i otkako je Johanna ovdje. Trgovina se selila izvan grada, uz
autoput, gdje su se smjestili novi diskont i Kanadske gume te motel s barom i toples-
plesačicama. Neki su se dućani u centru pokušali malo uljepšati ružičastom, ljubičastom ili
maslinastom fasadom, ali boja se već rulila sa stare opeke, a iznutra su mnogi prostori zjapili
prazni. Milady će gotovo sigurno zadesiti ista sudbina. Da je Johanna na mjestu žene koja
tamo radi, što bi poduzela? Za početak, nikad ne bi držala tako mnogo raskošnih večernjih
haljina. Ali što umjesto njih? Da prijeđe na jeftiniju odjeću, samo bi se našla u konkurenciji s
Callaghanom i diskontom, a očito nema dovoljno posla za sve. A da se proširi na finu robicu
za bebe, dječju odjeću, kako bi se privukle bake i tete koje imaju novca i trošile bi ga na takve
stvari? Zaboravi mame, one bi išle Callaghanu, jer imaju manje novca i više zdrave pameti.
Ali da ona vodi dućan - ona, Johanna - nikad ne bi nikoga uspjela privući. Znala je što
valja poduzeti i kako, i mogla bi upregnuti ljude da to obave i nadzirati ih, ali nikad ne bi
uspjela nikoga šarmirati ni namamiti. Uzmi ili ostavi, to bi bio njezin stav. Nema sumnje da bi
ostavili.
Ona je malo kome bila srcu prirasla i toga je već dugo bila svjesna. Sabitha svakako nije
suzu pustila kad se s njom oprostila - premda bi se moglo reći da je Johanna bila najbliže
majci što je Sabitha imala, budući da joj je prava majka umrla. Gospodin McCauley će se
uzrujati što je otišla, zato jer je dobro obavljala posao, i teško će naći nekoga tko će je
zamijeniti, ali to je sve o čemu će on misliti. I on i njegova unuka razmaženi su i usredotočeni
samo na sebe. Što se susjeda tiče, oni će se sigurno radovati. Johanna je imala problema s obje
strane kuće. S jedne strane, susjedov joj je pas rovao po vrtu, zakapajući i otkapajući svoju
zalihu kostiju, što bi mu bilo bolje da je radio u svojem dvorištu. A s druge strane bilo je tu
stablo trešnje koje je stajalo na McCauleyevoj zemlji, ali većinu je plodova rađalo na granama
što su se nadvijale nad susjedno dvorište. U oba slučaja dignula je galamu i istjerala svoje. Psa
su privezali, a susjedi s druge strane nisu dirali trešnje. Ako se popela na ljestve, mogla je
dosegnuti daleko u njihovo dvorište, ali više nisu tjerali ptice iz granja pa je to utjecalo na
prinos.
Gospodin McCauley dopustio bi im da beru trešnje. Dopustio bi psu da kopa. Dopustio bi
da ga iskorištavaju. Dijelom zato što su to bili novi ljudi i stanovali su u novim kućama pa on
radije nije na njih obraćao pozornost. Nekad su u Ulici Exhibition postojale tek tri ili četiri

9
velike kuće. Preko puta njih prostirao se prazan teren gdje se održavao jesenski sajam (koji se
službeno zvao Poljoprivredna izložba, odatle i ime ulice), a između njih voćnjaci, livadice.
Prije desetak ili više godina zemlju su ispar- celirali i prodali kao građevinske čestice na
kojima su sagrađene kuće - dva različita tipa kućica naizmjenično, jedan katnice, drugi
prizemnice. Neke su već izgledale prilično otrcano.
U samo dvije od tih kuća gospodin McCauley poznavao je stanare i bio s njima u
prijateljskim odnosima - učiteljicu, gospođicu Hood, i njezinu majku te Schultzeove koji su
držali postolarsku radionicu. Kći Schultzeovih, Edith, jednom je bila velika Sabithina
prijateljica. Sasvim prirodno, budući da su išle u isti razred - bar do prošle godine, kad je
Sabitha pala razred - i stanovale vrata do vrata. Gospodin McCauley nije imao ništa protiv -
možda je nekako slutio da će Sabithu ubrzo odvesti da živi sasvim drukčijim životom u
Torontu. Johanna ne bi odabrala Edith, iako se djevojka nikad nije ponašala nepristojno niti je
pravila neprilike kad je dolazila k njima kući. I nije bila glupa. U tome se možda i krio
problem - bila je bistra, a Sabitha ne baš tako bistra. Zbog nje je Sabitha postala podmukla.
S tim je sad bilo gotovo. Otkako se pojavila rođakinja, Roxanne - gospođa Huber - mala
Schultzova pripadala je Sabithinoj djetinjastoj prošlosti.

Uredit ću da vam dostave sve vaše pokućstvo vlakom čim ga budu mogli preuzeti
i unaprijed ću platiti čim saznam koliko će to stajati. Razmišljala sam o tome kako će
vam sad trebati vaše pokućstvo. Valjda vas neće previše iznenaditi što sam pomislila
kako vam ne bi smetalo da i ja dođem te vam se nađem pri ruci i pomognem koliko se
nadam da mogu.

To je pismo odnijela na poštu prije nego što se uputila na kolodvor da dogovori prijevoz.
Bilo je to prvo pismo koje mu je poslala izravno, bez posrednika. Sva ostala je krišom
ubacivala u omotnice uz pisma koja je tjerala Sabithu da mu piše. A njegova su pisma njoj
stizala na isti način, uredno presavijena i s njezinim imenom, Johanna, ispisanim strojem na
stražnjoj strani da ne bude zabune. Tako ljudi koji rade u pošti nisu mogli dokučiti što se
događa, a nikad nije na odmet zaštedjeti poštansku marku. Naravno, Sabitha je mogla sve
prijaviti djedu, ili čak pročitati što piše u pismu Johanni, ali Sabithu je razgovor sa starcem
zanimao jednako malo kao i pisma - i pisanje i primanje pisama.
Pokućstvo je stajalo spremljeno u hambaru, a bio je to samo gradski hambar, ne pravi
hambar sa stajom i spremištem za žito. Kad je Johanna prvi put onamo zavirila, otkrila je
kako je sve ulijepljeno od prašine i umrljano golubljim izmetom. Komadi pokućstva bili su
nabacani bez reda i zakona, nepokriveni. Izvukla je na dvorište sve što je mogla nositi, tako
da je u hambaru sad bilo dovoljno mjesta da dopre do velikih komada, preteških da ih makne -
do sofe i komode, vitrine za posuđe i blagovaoničkog stola. Krevet je uspjela rastaviti.
Okomila se na drvo mekim krpama, potom limunovim uljem, a kad je završila, sve se sjajilo
poput bombona. Bombona od javorova sirupa - bilo je to javorovo drvo. Njoj je djelovalo
glamurozno, poput satenskih prekrivača za krevet i plave kose. Glamurozno i moderno, sušta
suprotnost svemu onom tamnom drvu i napornim rezbarijama na pokućstvu koje je čistila u
kući. Tad je to smatrala njegovim pokućstvom i još je tako mislila kad ga je ove srijede
izvadila iz hambara. Starim poplunima prekrila je donji sloj da ga zaštiti od stvari koje je
naslagala odozgo, a stvari gore plahtama da ih zaštiti od ptica, pa se tako na sve nahvatao tek
tanki sloj prašine. Ali ona je ipak sve još jednom prebrisala i natrljala limunovim uljem prije
no što je stvari vratila na mjesto, i ponovno ih zaštitila kao i prije, da čekaju kamion koji
dolazi u petak.

Dragi gospodine McCauley,

Odlazim vlakom danas popodne (petak). Znam da to radim a da vam nisam dala
otkaz, ali odričem se posljednje plaće za koju će u ponedjeljak biti tri tjedna da mi je
dugujete. Na štednjaku vam je goveđi gulaš u dvostrukom loncu koji samo morate
podgrijati. Ima dovoljno za tri obroka a možda se može rastegnuti i za četvrti. Čim je
vruće i kad ste pojeli koliko ste htjeli, poklopite i spremite u hladnjak. Zapamtite da

10
 odmah morate poklopiti da se ne bi slučajno pokvarilo. Pozdravi vama i Sabithi i
vjerojatno ću vam se javiti kad se smjestim. Johanna Parry.
P. S. Otpremila sam gospodinu Boudreauu njegovo pokućstvo jer bi mu moglo
zatrebati. Pazite dok podgrijavate da ima dovoljno vode u donjem dijelu dvostrukog
lonca.

Gospodin McCauley saznao je bez po muke da je Johanna kupila kartu do Gdynije u

Saskatchewanu. Telefonirao je na kolodvor i pitao otpremnika. Nije znao kako da opiše
Johannu - je li stara ili mladalačkog izgleda, mršava ili punija, kakve joj je boje kaput - ali to
nije ni bilo potrebno čim je spomenuo pokućstvo. U trenutku kad je telefonirao na kolodvoru
je nekoliko ljudi čekalo večernji vlak. Otpremnik se isprva trudio tiho govoriti, ali kad je čuo
za ukradeno pokućstvo, uzbudio se (gospodin McCauley zapravo je rekao ,,i mislim da je sa
sobom uzela neko pokućstvo"). Zakleo se kako joj ne bi dopustio da nogom stupi na vlak da
je znao tko je i što smjera. Tu su izjavu svi čuli i ponavljali i vjerovali joj, a da se nitko nije
upitao kako bi odraslu ženu koja je kupila kartu spriječio da se ukrca, osim ako na licu mjesta
nekako ne dokaže da je kradljivica. Većina onih koji su ponavljali njegove riječi vjerovali su
da ju je mogao zaustaviti i da bi je zaustavio - vjerovali su u autoritet željezničkog otpremnika
i otmjenih postarijih muškaraca uspravna držanja u trodijelnim odijelima poput gospodina
McCauleya.
Gulaš je bio odličan, kao sve što je Johanna skuhala, ali gospodin McCauley je ustanovio
da ne može gutati. Zanemario je uputu o poklopcu i ostavio lonac otklopljen na štednjaku, a
nije ni ugasio plamenik sve dok voda u donjem dijelu dvostrukog lonca nije iskipjela pa ga je
trgnuo vonj metala koji se dimi. Bio je to vonj izdaje.
Rekao je samom sebi neka bude zahvalan što je bar Sabitha zbrinuta i što ne mora o tome
misliti. Njegova nećakinja - za- pravo, nećakinja njegove žene, Roxanne - pisala mu je kako
će, sudeći po onom što je vidjela kod Sabithe dok je ljetovala kod njih na jezeru Simcoe,
djevojci trebati čvrsta ruka.
"Da budem iskrena, mislim da ni ti ni ona žena koju si angažirao nećete biti dorasli
zadatku kad se oko nje počnu rojiti dečki." Nije otišla tako daleko da ga pita želi li imati posla
s još jednom Marcellom, ali to je mislila. Rekla je da će upisati Sabithu u dobru školu, gdje će
je bar naučiti pristojnom vladanju.
Upalio je televizor da se rastrese, ali nije mu pomoglo.
Izjedao ga je onaj namještaj. Izjedao ga je Ken Boudreau.
Činjenica je bila da je tri dana prije - istog onog dana kad je Johanna kupila kartu, kako
mu je rekao otpremnik na kolodvoru - gospodin McCauley primio pismo u kojem ga Ken
Boudreau traži da mu a) unaprijed isplati nešto novca za namještaj koji pripada njemu (Kenu
Boudreauu) i njegovoj pokojnoj ženi Marcelle, a pohranjen je u hambaru gospodina
McCauleya, ili b) ako to ne može ili ne želi, neka proda namještaj za koju god cijenu što je
uspije za njega postići i pošalje novac što je moguće brže u Saskatchewan. Nisu se spominjale
posudbe koje je tast već prije isplaćivao zetu uz namještaj kao zalog, u iznosu većem od
cijene koju će taj namještaj ikad postići. Je li moguće da je Ken Boudreau sve to zaboravio?
Ili se jednostavno nadao - što je bilo mnogo vjerojatnije - da je njegov tast zaboravio?
Sad je, izgleda, bio vlasnik hotela. Ali pismo je kipjelo od žučljivih prodika protiv bivšeg
vlasnika koji ga je pogrešno obavijestio glede raznih pojedinosti.
"Samo da se izvučem iz ove gabule", rekao je, "siguran sam da još mogu uspjeti." Ali u
čemu se sastojala gabula? Hitno mu je trebao novac, ali nije rekao je li dužan bivšem
vlasniku, ili banci, ili privatnom zajmodavcu, ili što. Uvijek ista priča - očajnički, cendravi ton
pomiješan s malo arogancije, s nekim osjećajem da mu se duguje zbog rana koje je zadobio,
sramote koju je pretrpio, a sve zbog Marcelle.
S mnogo zlih slutnji i dvojbi, ali prisjetivši se da mu je Ken Boudreau ipak zet i da se
borio u ratu i prošao sam Bog zna kakve muke u braku, gospodin McCauley je sjeo i napisao
mu da nema ni najblažu ideju o tome kako postići najbolju cijenu za namještaj i da će to vrlo
teško saznati i da prilaže ček na iznos koji će smatrati izravnom osobnom posudbom. Volio bi
da njegov zet to potvrdi kao osobnu posudbu i sjeti se niza prijašnjih sličnih posudbi - koje

11
već, po njegovom mišljenju, nadmašuju vrijednost namještaja. Prilaže popis datuma i iznosa.
Osim pedeset dolara koji su mu uplaćeni prije gotovo dvije godine (uz obećanje da će slijediti
redovite uplate), nije primio ništa. Zet valjda razumije da se zbog tih nikad vraćenih
beskamatnih kredita gospodinu McCauleyu smanjio prihod, jer bi inače novac bio uložio.
Razmišljao je o tome da doda: "Nisam takva budala kakvom me očito smatraš", ali
odlučio je ipak da neće jer bi tako otkrio koliko je razdražen, a možda i svoju slabost.
I gledaj sad. Taj tip ga je preduhitrio i uvukao Johannu u svoju igru - taj će uvijek znati
pridobiti žene - i dokopao se i namještaja i čeka. Ona je sama platila špediciju, rekao mu je
otpremnik. Napadni moderni komadi od javorova drva bili su precijenjeni i u dosadašnjim
pogodbama i neće im donijeti mnogo, posebno kad se uračuna koliko je stajao željeznički
prijevoz. Da su bili lukaviji, jednostavno bi uzeli nešto iz kuće, jedan od starih kredenaca ili
salonski kauč preneudoban za sjedenje, namještaj izrađen i kupljen u prošlom stoljeću. To bi,
naravno, bila čista krađa. Ali ni ovo što su izveli nije daleko od krađe.
Otišao je u krevet s odlukom da će ih tužiti.
Probudio se sam u kući, bez mirisa kave ili doručka iz kuhinje - umjesto toga, u zraku je
još vonjalo na zagorjeli lonac. Jesenska studen zavukla se u sve puste sobe visokih stropova.
Sinoć je bilo toplo kao i prethodnih večeri - nisu još palili peć, a kad ju je gospodin McCauley
upalio, s vrućim zrakom zastrujao je i zapah podrumske vlage, plijesni, zemlje i raspadanja.
Oprao se i polako odjenuo, rastreseno zastajkujući, i namazao si maslac od kikirikija na kruh
za doručak. Pripadao je generaciji u kojoj su postojali muškarci za koje se govorilo da ne
znaju čak ni vodu zakipjeti, a on je bio jedan od njih. Pogledao je kroz prozore na pročelju i
vidio kako stabla na drugoj strani trkaće staze guta jutarnja magla, koja kao da se približavala,
a ne povlačila, kao što bi trebala u ovo doba, preko staze. Učinilo mu se da u magli vidi kako
se uzdižu zgrade starog velesajma - neugledne, prostrane zgradurine, nalik golemim
skladištima. Godinama i godinama su stajale neiskorištene - sve vrijeme rata - i zaboravio je
što se s njima na kraju dogodilo. Jesu li ih srušili ili su se same srušile? Gnušao se utrka koje
su se sad održavale, gomila i megafona, i ilegalnog pića, i razornih urlika ljetnih nedjelja. Kad
je na to mislio, sjetio se i svoje jadne curice Marcelle, kako sjedi na stubama verande i doziva
školske prijatelje, sad odrasle, koji izlaze iz parkiranih automobila i žure na utrke. Kako je
bila uzbuđena, kako se veselila što se vratila u mjesto, grlila ljude tako snažno da ih je
podizala s tla, kako je pričala sto na sat klepećući o danima djetinjstva i o tome kako joj svi
nedostaju. Rekla je da u njezinom životu nije savršeno samo to što joj nedostaje muž, Ken,
koji je zbog posla ostao na zapadu.
Izlazila je pred kuću u svilenoj pidžami, neuredne, nepočešljane plavo obojene kose.
Ruke i noge su joj bile mršave, ali lice joj je bilo nekako podbuhlo, a boja za koju je tvrdila da
je preplanulost djelovala je bolesno smeđe i nije bila od sunca. Možda žutica.
Dijete je ostajalo u kući i gledalo televiziju - nedjeljne crtiće, za koje je sigurno bilo
preveliko.
Nije mogao odrediti što ne valja ni biti siguran da nešto ne valja. Marcelle je otišla u
London obaviti neki ženski zahvat i umrla je u bolnici. Kad je nazvao njezinog muža da mu to
kaže, Ken Boudreau je rekao: "Što je uzela?"
Da je Marcellina majka još bila živa, bi li sve bilo drukčije? Činjenica je da je njezina
majka, dok je bila živa, bila jednako izgubljena kao i on. Sjedila je u kuhinji i plakala dok se
njihova kći tinejdžerica, zaključana u sobi, pentrala kroz prozor i spuštala niz krov verande, a
dolje su je čekali automobili puni dečki.
Kuću je ispunio osjećaj bešćutne napuštenosti, prevare. On i žena sigurno su bili blagi
roditelji, ali Marcelle ih je dotjerala do zida. Kad je pobjegla od kuće s avijatičarom, nadali su
se da će biti dobro, napokon. Prema njima dvoma bili su velikodušni kao da su najpristojniji
mladi par. Ali sve se raspalo. Bio je velikodušan i prema Johanni Perry, a gle kako se sad i
ona okrenula protiv njega.
Otpješačio je do grada i otišao u hotel na doručak. Konobarica mu je rekla: "Poranili ste jutros."
I dok mu je još točila kavu, stao joj je pričati o tome kako ga je domaćica ostavila bez
riječi upozorenja ili provokacije, ne samo da je napustila posao bez otkaznog roka nego je i uzela
gomilu namještaja koji je pripadao njegovoj kćeri, a sad je trebao pripasti njegovom zetu, ali

12
zapravo nije, jer je kupljen kćerinim mirazom. Rekao joj je kako se njegova kći udala za
avijatičara, naočita, uvjerljiva momka u kojeg se nije smjelo pouzdati ni da te po pločniku vodi.
"Oprostite", rekla je konobarica. "Voljela bih s vama brbljati, ali gosti čekaju doručak.
Oprostite..."
Uspeo se stubama do ureda, gdje su ga, rasprostrte na stolu, čekale stare zemljopisne karte
koje je jučer proučavao u pokušaju da točno odredi lokaciju prvog groblja u zemlji
(napuštenog 1839., kako je mislio). Upalio je svjetlo i sjeo za stol, ali ustanovio je da se ne
može koncentrirati. Nakon što ga je konobarica ukorila - ili se njemu činilo da ga je ukorila -
nije više mogao jesti niti uživati u kavi. Odlučio je izići u šetnju da se smiri.
Ali umjesto da hoda sam kao i obično, pozdravljajući prolaznike i razmjenjujući s njima
nekoliko riječi, uhvatio se kako mu riječi naviru kao erupcija vulkana. Čim bi ga netko upitao
kako je jutros, počeo bi, sasvim nesvojstveno sebi, čak sramotno, nabrajati svoje jade, a kao i
konobarica, i ti su ljudi imali svojeg posla i kimali su i premještali se s noge na nogu i
ispričavali da se izvuku. Jutro nije zatoplilo onako kako bi obično zatoplila maglovita
jesenska jutra; jakna mu nije bila dovoljno topla pa je potražio zaklon u dućanu.
Oni koji su ga najduže poznavali najviše su se snebivali. Uvijek je bio suzdržan -
pristojan gospodin, mislima u nekom drugom vremenu, njegova uljudnost uglađena isprika za
povlašteni položaj (što je bilo pomalo smiješno, jer su povlastice postojale uglavnom tek u
uspomenama, ne baš očite ostalima). On je valjda bio posljednji koji će kukati nad nepravdom
ili tražiti sućut - nije to radio ni kad mu je umrla žena, čak ni kad mu je umrla kći - a sad
odjednom, vadi neko pismo, pita nije li sramotno kako mu taj tip neprestano izvlači novac, a k
tome se sad, kad se još jednom sažalio nad njim, udružio s njegovom domaćicom da mu
ukrade namještaj. Neki su shvatili da govori o vlastitom namještaju - mislili su da je starac
ostao bez kreveta i stolice. Savjetovali su mu da ide na policiju. "Nema vajde, nema od toga
vajde", rekao je. "Kako ćeš iscijediti vodu iz kamena?"
Ušao je u postolarsku radionicu i pozdravio Hermana Schultza.
"Sjećaš se onih visokih cipela na kojima si mi promijenio potplate, onih iz Engleske?
Popravio si mi ih prije četiri ili pet godina."
Radionica je bila poput špilje, sa žaruljama pod zaslonima što su visjeli nad različitim
radnim površinama. Ventilacija je bila užasna, ali muževni mirisi ljepila i kože, i laštila za
cipele, i svježe izrezanih pustenih uložaka, i trulih starih uložaka - godili su gospodinu
McCauleyu. Ovdje se njegov susjed Herman Shultz, boležljivo žut majstor s naočalama,
savijenih ramena grbio nad poslom u svim godišnjim dobima - zakucavao željezne čavle i
zakovice i opasno zakrivljenim nožem krojio željene oblike iz kože. Pust je rezala neka vrsta
minijaturne cirkularne pile. Osovine su hučale, brusna je traka strugala, brusilica na vrhu alata
zujala prodorno poput mehaničkog kukca, a šivaća mašina probadala je kožu u revnom
industrijskom ritmu. Sve te zvukove i mirise i precizne radnje gospodin McCauley poznavao
je godinama, ali nikad ih nije točno identificirao niti o njima razmišljao. Herman se, u
pocrnjeloj kožnatoj pregači i s čizmom na jednoj ruci, uspravio, nasmiješio, kimnuo i
gospodin McCauley vidio je cijeli njegov vijek u toj špilji. Htio mu je izraziti sućut ili
divljenje ili nešto više od toga, što nije razumio.
"Da, sjećam se", rekao je Herman. "Bile su to lijepe cipele."
"Kvalitetne. Znaš da sam ih kupio na bračnom putovanju. Kupio sam ih u Engleskoj. Više
se ne sjećam gdje, ali ne u Londonu."
"Sjećam se da si mi to pričao."
"Jako si ih dobro popravio. I dalje me dobro služe. Svaka čast, Hermane. Dobro radiš.
Radiš pošteno."
"Dobro je to." Herman je bacio brzi pogled na čizmu nataknutu na ruci. McCauley je znao
da se čovjek želi vratiti poslu, ali nije ga mogao pustiti.
"Upravo sam doživio nešto što mi je otvorilo oči. Šok."
"Ma hajde."
Starac je izvadio pismo i stao čitati odlomke naglas, povremeno to prekidajući sumornim
smijehom.
"Bronhitis. Kaže da ima bronhitis. Ne zna kamo da se okrene. Ne znam kome da se

13
obratim. No, uvijek zna kome se obratiti. Kad je sve ostalo iskoristio i potrošio, obrati se
meni. Nekoliko stotina samo dok ne stanem na noge. Moli me i preklinje, a cijelo vrijeme
šuruje s mojom domaćicom. Jesi to znao? Ukrala mi je puno skladište namještaja i otišla s
njim nekamo na zapad. Prst i nokat, njih dvoje. I to mi je hvala od čovjeka kojeg sam izvukao
ni sam ne znam koliko puta. I nikad mi nije vratio ni penija. Ne, ne, moram biti pošten i reći
da mi je vratio pedeset dolara. Pedeset od stotina i stotina dolara. Tisuća. Bio je u zra-
koplovstvu u ratu, znaš. Ti niski ljudi su često išli u avijatičare. I šepirili se okolo jer su valjda
mislili da su junaci. No, možda ne bih to smio reći, ali mislim da je neke od tih dečki rat
pokvario, nikad se nisu prilagodili mirnodopskom životu. Ali to nije nikakva isprika. Je li
tako? Ne mogu mu dovijeka opraštati zato što je bio u ratu."
"Ne možeš."
"Znao sam da mu se ne smije vjerovati čim sam ga upoznao. To je zbilja čudno. Znao
sam, a opet sam mu dopustio da me izmuze. Ima takvih ljudi. Sažale ti se već zato što su takvi
prevaranti. Našao sam mu posao u osiguranju tamo na zapadu, povukao sam neke veze.
Naravno da je zaribao stvar. Niškoristi. Ima ih koji su jednostavno takvi."
"Dobro kažeš."
Gospođa Shultz nije bila taj dan u radionici. Obično je stajala za pultom, preuzimala
cipele na popravak i pokazivala ih mužu te izvještavala što je rekao, pisala potvrde i
naplaćivala kad je vraćala obnovljene cipele vlasnicima. Gospodin McCauley sjetio se da je
ljetos išla na neku operaciju.
"Žena ti danas nije tu? Je li dobro?"
"Htjela se danas malo odmoriti. Mala mi je došla pomoći." Herman Shultz kimnuo je
pogledavši prema policama desno od pulta, gdje su stajale izložene popravljene cipele.
Gospodin McCauley se okrenuo i ugledao Edith, kćer, koju nije primijetio kad je ušao.
Djetinje mršava djevojka ravne crne kose, leđima okrenuta prema njemu, preslagivala je
cipele. Tako je isto nekako neprimjetno ulazila i izlazila iz vidnog polja kad je dolazila k
njima kao Sabithina prijateljica. Nikad joj nisi pošteno vidio lice.
"Sad ćeš ti pomagati ocu?" rekao je gospodin McCauley. "Škola je gotova?"
"Danas je subota", rekla je Edith i napola se okrenula s jedva primjetnim smiješkom.
"Bome je. Ajde, lijepo je da pomažeš ocu. Trebaš paziti svoje roditelje. Dosta su rintali i
mučili se i čestiti su ljudi." Tonom isprike, kao da zna da propovijeda, gospodin McCauley je
rekao: "Poštuj oca i majku da dugo živiš i dobro ti bude..."
Edith je rekla nešto tako da on ne čuje. Rekla je: "... u postolarskoj radionici."
"Zadržavam vas, smetam", tužno je rekao gospodin McCauley. "Imate posla."
"Nema potrebe da budeš sarkastična", rekao je Edithin otac kad je starac otišao.

Za večerom je ispričao Edithinoj majci sve o gospodinu McCauleyu.

"Nije svoj", rekao je. "Nešto ga je spopalo."
"Možda je imao mali moždani udar", rekla je. Nakon operacije - izvadili su joj žučni
kamenac - govorila je znalački i sa spokojnim zadovoljstvom o bolestima drugih.
Sad kad Sabithe više nije bilo, kad je iščeznula u drugoj vrsti života koja kao da joj je
oduvijek bila namijenjena, Edith je ponovno postala ista kakva je bila prije no što se pojavila
Sabitha. Starmala, marljiva, kritična. Nakon tri tjedna u srednjoj školi, znala je da će biti vrlo
dobra u svim novim predmetima - latinskom, algebri, engleskoj književnosti. Vjerovala je da
će njezinu pamet zapaziti i hvaliti i da će joj se otvoriti važna budućnost. Prošlogodišnja
budalaština sa Sabithom padala je u zaborav.
A ipak, kad god je pomislila kako se Johanna otputila na zapad, proželi bi je ledeni srsi iz
prošlosti i opasno je zvonilo na uzbunu. Trudila se sve to potisnuti, ali nije išlo.
Čim je oprala suđe, otišla je u svoju sobu s knjigom koju su im zadali za lektiru, Davidom
Copperfieldom.
Kao dijete nije nikad doživjela ništa gore od mlakog prijekora roditelja - starih roditelja
za dijete njezinih godina, pa se govorilo da je zbog toga takva kakva je - ali savršeno je
razumjela Davida i njegovu nesretnu situaciju. Osjećala je da je nalik njemu, da bi isto tako

14
mogla biti i siroče, jer će vjerojatno morati pobjeći od kuće, sakriti se i brinuti se sama za sebe
kad se sazna istina i prošlost joj zapriječi put u budućnost.

Sve je počelo kad je Sabitha na putu za školu rekla: "Idemo kraj pošte. Moram poslati
pismo tati."
Svaki dan su pješke išle u školu i iz škole. Katkad su hodale zatvorenih očiju, ili unatrag.
Katkad su, ako su nekoga srele, tiho blebetale na nekom besmislenom jeziku, da unesu
zabunu. Većina dobrih ideja dolazila je od Edith. Jedino čega se Sabitha sjetila bilo je napisati
ime dečka i svoje ime i onda križati sva slova koja se ponavljaju pa izbrojiti preostala. Zatim
taj broj brojiti na prstima govoreći Služba, družba, prošnja, ljubav, brak, dok se tako ne
presudi što bi se moglo dogoditi između tebe i tog dečka.
"Debelo pismo", rekla je Edith. Primjećivala je sve, i sve pamtila, učeći napamet cijele
stranice udžbenika takvom brzinom da je ostalu djecu to plašilo. "Tako si puno toga imala
pisati tati?" rekla je, iznenađena, jer nije to nikako mogla povezati s njom - bar ne s tim da bi
Sabitha, što god htjela reći, stavila to na papir.
"Ja sam napisala samo jednu stranicu", rekla je Sabitha, opipavajući pismo.
"A-ha", rekla je Edith. "A. Ha."
"Što aha?"
"Sigurno je ona nešto stavila unutra. Johanna."
Završilo je tako da nisu odnijele pismo ravno na poštu, nego su ga sakrile i poslije škole
ga kod Edith otvorile parom. Mogle su takve stvari raditi kod Edith jer je njezina majka cijeli
dan dežurala u postolarskoj radionici.

Dragi gosp. Ken Boudreau,

Htjela sam vam pisati i zahvaliti vam na lijepim stvarima što ste ih o meni rekli u
pismu vašoj kćeri. Ne morate se brinuti da ću otići. Kažete da sam osoba u koju se
možete pouzdati. Tako sam ja to shvatila i koliko ja znam to je istina. Zahvalna sam
vam što ste to rekli jer neki ljudi misle da netko kao ja kojem neznaju tko su im otac i
majka nije pristojan svijet. Pa bi vam htjela reći nešto o sebi. Rođena sam u
Glasgowu, ali majka me morala dati od sebe kad se udala. Odveli su me u dom kad
mi je bilo pet godina. Čekala sam da se vrati, ali nije pa sam se naviknula na dom i
nisu mi bili loši. Kad mi je bilo jedanaest godina, doveli su me u Kanadu u sklopu
Plana posvajanja i živjela sam s Dixonima i kod njih radila u povrtnjaku. U Planu je
bila i škola, ali nisam je prečesto vidjela. Po zimi sam radila u kući za gospođu ali su
me okolnosti natjerale da odem, a kako sam bila velika i jaka za svoju dob, zaposlili
su me u staračkom domu da pazim starce. Posao mi je bio dobar, ali zbog bolje plaće
otišla sam u tvornicu metli. Vlasnik tvornice gospodin Willets imao je staru majku
koja je navraćala da vidi kako ide i ona i ja nekako smo se jedna drugoj svidjele. Od
zraka u tvornici imala sam problema s disanjem pa je ona rekla neka dođem raditi za
nju i otišla sam. Živjela sam kod nje 12 god. na jezeru Mourning Dove gore na
sjeveru. Bile smo samo nas dvije, ali ja sam se brinula za sve i oko kuće i u kući, čak
sam vozila čamac i auto. Naučila sam propisno čitati jer je njoj oslabio vid i voljela je
da joj ja čitam. Umrla je u dobi od 96 godina. Možete reći kakav je to život za mladu
osobu, ali ja sam bila sretna. Svaki smo obrok jele zajedno a posljednju godinu i pol
spavala sam s njom u sobi. Ali kad je umrla obitelj mi je dala tjedan dana da se
spakiram. Ostavila mi je nešto novca i to im valjda nije bilo po volji. Htjela je da si
platim školovanje ali morala bih ići u školu s djecom. I onda kad sam vidjela oglas
koji je gospodin McCauley dao u novine, javila sam se. Trebao mi je posao da
prebolim gospođu Willets. Mislim da sam vam dosta dosađivala sa stvarima iz moje
prošlosti i sigurno će vam biti drago čuti da smo stigli do sadašnjosti. Hvala vam što
imate dobro mišljenje o meni i što ste me vodili u lunapark. Meni nije ni do vrtuljka
ni do vožnje na vlaku smrti ni do hrane ali drago mi je što ste me poveli.
Vaša prijateljica Johanna Parry

15
 Edith je glasno čitala Johannine riječi, molećivim glasom i ojađena izraza.
"Rođena sam u Glasgowu, ali majka me morala dati od sebe čim me pogledala..
"Dosta", rekla je Sabitha. "Pozlit će mi koliko se smijem."
"Kako je stavila svoje pismo u tvoje, a da to nisi primijetila?"
"Ona mi uzme pismo i stavi ga u omotnicu pa napiše adresu na njoj jer misli da moj
rukopis nije dovoljno lijep."
Edith je morala selotejpom zalijepiti preklopac omotnice jer na njemu više nije ostalo
dovoljno ljepila. "Zaljubljena je u njega", rekla je.
"Za povraćati", rekla je Sabitha i uhvatila se za želudac. "Nije valjda. Stara baba."
"Pa što je rekao o njoj?"
"Ma samo kako je moram poštivati i kako bi bilo šteta da ode jer smo sretni što je imamo
i on nema dom u koji me može primiti, a djed ne bi mogao sam odgajati djevojku i bla-bla-
bla. Da je ona prava dama. Da se to odmah vidi."
"I onda se ona zaljubi."
Pismo je preko noći ostalo kod Edith kako Johanna ne bi otkrila da još nije poslano i da je
zalijepljeno selotejpom. Odnijele su ga na poštu sljedeći dan ujutro.
"Sad ćemo vidjeti što će joj odgovoriti. Pazi sad", rekla je Edith.

Dugo nije stiglo nikakvo pismo. A kad je stiglo, razočarale su se. Otvorile su ga nad
parom kod Edith, ali unutra nisu našle ništa za Johannu.

Draga Sabitha,
Ovaj sam Božić malo kratak, žao mi je što nemam više od dva dolara da ti
pošaljem. Ali želim ti da te zdravlje služi i sretan Božić i dobro uči u školi. Ja se baš
ne osjećam najbolje, jer sam zaradio bronhitis, koji dobijem svake zime, ali ovo je
prvi put da me bacio u krevet prije Božića. Kao što vidiš po adresi, opet sam se
preselio. Moj stan bio je na jako bučnom mjestu i previše je ljudi navraćalo nadajući
se da ćemo piti i zabavljati se. Ovo je pansion, što mi baš odgovara jer mi nikad nije
išlo kupovanje namirnica i kuhanje.
Sretan Božić i voli te tata

"Jadna Johanna", rekla je Edith. "Sjce će joj pjepuknuti."

Sabitha je rekla: "Koga briga?"
"Osim ako mi to ne napravimo", rekla je Edith.
"Što?"
"Odgovorimo joj."
Morat će pismo napisati strojem jer će Johanna inače primijetiti da to nije rukopis
Sabithina oca. Ali napisati pismo strojem nije bilo teško. Edith je imala stroj kod kuće, stajao
je na sklopivom stoliću u prednjoj sobi. Majka je radila u uredu prije nego što se udala i znala
je još tu i tamo zaraditi nešto sitno tipkajući pisma za koja su ljudi htjeli da izgledaju
službeno. Naučila je Edith osnovama strojopisa, u nadi da bi se Edith jednog dana mogla
zaposliti u nekom uredu.
"Draga Johanna", rekla je Sabitha, "žao mi je što se ne mogu zaljubiti u vas jer imate te
ogavne prištiće po cijelom licu."
"Ja ću biti ozbiljna", rekla je Edith. "Zato sad šuti." Natipkala je: "Tako mi je drago što
sam dobio p i s m o . . . , i z govarajući naglas riječi što ih je pisala, zastajući dok je smišljala što
dalje, a glas joj je postajao sve ozbiljniji i blaži. Sabitha se ispružila na kauču i hihotala. U
jednom trenutku uključila je televizor, ali Edith je rekla, "Daj limtemo. Kako da se
usredotočim na svoje emocije uz to sranje?"
Kad su bile same, Edith i Sabitha upotrebljavale su riječi kao što su "sranje", "kučka" i
"Isuse Kriste".

16
 Draga Johanna,
Tako mi je bilo drago kad sam našao pismo koje ste priložili uz Sabithino i kad
sam saznao sve o vašem životu. Sigurno vam je često bilo tužno i pusto premda mi se
čini da je gđa Willets imala sreću što vas je našla. I dalje vrijedno radite i ne žalite se i
moram reći da vam se istinski divim. U mom je životu bilo uspona i padova i nikad se
zapravo nisam nigdje skrasio. Ne znam zašto je u meni taj nemir i osamljenost , kao da
mi je to suđeno. Uvijek srećem ljude i razgovaram s ljudima, ali katkad se pitam, tko
su mi prijatelji? I onda stigne vaše pismo i na kraju pišete, Vaša prijateljica. Pa sam
rekao samom sebi, misli li ona to stvarno? I kakav bi to krasan božični poklon bio da
mi Johanna kaže kako mi je prijateljica. Možda ste samo mislili kako je to zgodan
način da se završi pismo i zapravo me ne poznate dovoljno. Svejedno sretan Božić.
Vaš prijatelj Ken Boudreau

Pismo je otišlo kući Johanni. Pismo Sabithi na kraju je također prepisano strojem, jer
zašto bi jedno pisao strojem, a drugo ne? Ovaj put su štedljivo rabile paru i vrlo pažljivo
otvorile omotnicu, da ne bude izdajničkog selotejpa.
"Zašto da ne natipkamo i novu omotnicu? Pa valjda bi i adresu napisao strojem ako je
tako napisao pisma", rekla je Sabitha, misleći kako je dovitljiva.
"Jer nova omotnica ne bi imala poštanski žig. Tuko jedna."
"A što ako ona odgovori na pismo?"
"Pročitat ćemo ga."
"Aha, a što ako odgovori i pošalje pismo ravno njemu?"
Edith se nije mililo pokazati da se toga nije sjetila.
"Neće. Podmukla je. Osim toga, ti mu odmah napiši pismo pa će njoj sinuti da može svoje
pismo ubaciti s tvojim."
"Ne da mi se pisati ta glupa pisma."
"Ajde daj, neće ti ruka otpasti. Ne zanima te što će ona napisati?"

Dragi prijatelju,
Pitate me poznam li vas dovoljno da vam budem prijateljica i moj odgovor glasi
da mislim da vas poznam dovoljno. Imala sam samo jednog prijatelja u životu, gđu
Willets koju sam voljela i koja je bila dobra prema meni ali sad je pokojna. Bila je
puno starija od mene a teško je sa starijim prijateljima jer umru i ostave te. Bila je
tako stara da me katkad zvala tuđim imenom. Ali to me nije smetalo.
Reći ću vam nešto čudno. Ona slika koju ste naručili kod fotografa u lunaparku,
na kojoj smo vi i Sabitha i njezina prijateljica Edith i ja, dala sam je povećati i
uokviriti i stavila u dnevnu sobu. Slika nije baš dobra i zbilja vam je masno naplatio
za to kakva je, ali bolje i to nego ništa. I tako sam prekjučer brisala prašinu oko nje i
učinilo mi se da čujem kako mi kažete Zdravo. Rekli ste Zdravo, i ja sam pogledala u
vaše lice koliko se ono može vidjeti na slici i pomislila sam si, valjda gubim razum.
Ili je to znak da će stići pismo. Šalim se samo, ne vjerujem u takve stvari. Ali jučer je
stiglo pismo. Zato vidite da ne tražite previše kad me pitate da vam budem
prijateljica. Uvijek se mogu nečim zaposliti ali iskreni prijatelj je nešto sasvim drugo.
Vaša prijateljica Johanna Parry

Naravno, nisu to pismo mogli vratiti u omotnicu. Sabithin otac bi posumnjao kad bi vidio
da se spominje pismo koje nikad nije napisao. Johannine riječi su morale razderati na sitne
komadiće i baciti u zahod u Edithinoj kući.

Kad je stiglo pismo o hotelu, prošli su već mjeseci. Bilo je ljeto. I Sabitha je pokupila
pismo pukom srećom jer je tri tjedna nije bilo, bila je u vikendici na jezeru Simcoe koja je
pripadala njezinoj teti Roxanne i ujaku Clarku.
Valjda prvo što je Sabitha rekla kad je ušla u Edithinu kuću bilo je: "Haga vaga. Ovdje

17
smrdi."
"Haga vaga" bio je izraz koji je pokupila od sestrični.
Edith je onjušila zrak. "Meni ništa ne smrdi."
"Kao u radionici tvojeg tate, samo manje gadno. Valjda donesu smrad na odjeći i to."
Edith se pobrinula za paru i otvaranje omotnice. Sabitha je na putu od pošte u slastičarnici
kupila dva čokoladna eklera. Ležala je na kauču i jela svoj ekler.
"Samo jedno pismo. Za tebe", rekla je Edith. "Jadna Johanna. Naravno, on nikad zapravo
nije dobio njezino pismo."
"Pročitaj mi ga", rekla je Sabitha rezignirano. "Ruke su mi skroz ljepljive od kreme."
Edith je pročitala pismo poslovno brzo, jedva zastajući na točkama.

Dakle, Sabitha, stvari su kod mene krenule drukčijim tijekom, kao što vidiš, više
nisam u Brandonu nego u mjestu koje se zove Gdynia. I nisam više zaposlen kod
bivših šefova. Imao sam posebno tešku zimu s plućnim bolestima a oni su, to jest
moji šefovi, zaključili kako moram biti na terenu iako mi je prijetila upala pluća pa je
to preraslo u pravu svađu i svi smo zaključili kako je najbolje da se rastanemo. Ali
sreća je čudnovati svat i upravo nekako u to vrijeme postao sam vlasnik hotela.
Prekomplicirano je sad objašnjavati sve pojedinosti ali ako te djed pita samo mu reci
da mi čovjek koji mi je bio dužan nije mogao vratiti novac pa smo umjesto toga
prebili dug i dobio sam hotel. I tako sam se preselio iz jedne sobe u pansionu u zgradu
s dvanaest soba i od toga da uopće nisam posjedovao krevet u kojem sam spavao
došao do toga da ih sad imam nekoliko. Nema boljeg nego se ujutro probuditi i znati
da si sam svoj gazda. Moram neke stvari popraviti, zapravo dosta toga, i na to ću se
baciti čim malo zagrije. Morat ću unajmiti nekog da mi pomogne a kasnije ću
zaposliti dobrog kuhara i otvoriti restoran i bar. To bi moralo ići kao ludo jer u ovom
gradu nema ničeg sličnog. Nadam se da si dobro i da učiš i stječeš dobre navike.
Voli te tata

Sabitha je rekla: "Imaš kave?"

"Instant", rekla je Edith. "Zašto?"
Sabitha je rekla kako su svi u vikendici pili ajskafe i kako su svi ludi za tim. I ona je luda
za ajskafeom. Ustala je i uspetljala se po kuhinji, zakuhala vodu i pomiješala kavu s mlijekom
i kockicama leda. "Tu bi baš pasao sladoled od vanilije", rekla je. "Joooj, baš je prefino.
Nećeš svoj ekler?"
Joooj, baš je prefino.
"Hoću. Cijeli", rekla je Edith zlobno.
Sve te promjene kod Sabithe u samo tri tjedna - koja je Edith provela radeći u
postolarskoj radionici dok se njezina majka oporavljala od operacije. Sabithina koža
poprimila je privlačnu zlatnosmeđu boju, a kosa joj je bila kraća i našušurena oko lica.
Sestrične su je ošišale i napravile joj trajnu. Nosila je neku vrstu kombinezona, s kratkim
hlačicama krojenim poput suknje, prednjim kopčanjem i volanima na ramenima u plavoj boji
koja joj je dobro pristajala. Popunila se, a kad se nagnula da podigne svoju čašu ledene kave s
poda, pokazala je glatki, sjajni dekolte.
Grudi. Valjda su joj počele rasti prije nego što je otišla, ali Edith nije primijetila. Možda
je to nešto s čim se samo jedno jutro probudiš. Ili ne.
Kako god da su se stvorile, očito su upućivale na potpuno nezasluženu i nepoštenu
prednost.
Sabitha nije prestajala pričati o sestričnama i svemu što se događalo u vikendici. Rekla bi:
"Daj čuj ovo, moram ti to ispričati, to ti je ludilo..." i onda bi mljela o tome što je teta
Roxanne rekla ujaku Clarku kad su se posvadili, kako je Mary Jo vozila Stanov auto spuštena
krova i bez dozvole (tko je Stan?) i odvela ih sve u ljetno kino - ali u čemu je bilo ludilo ili
poanta priče nekako se nikad ne bi razjasnilo.
Ali nakon nekog vremena druge stvari jesu. Prave pustolovine tog ljeta. Starije djevojke -
među koje je spadala i Sabitha - spavale su na katu spremišta za čamce. Katkad su se

18
pretvarale da se tuku, a zapravo su se škakljale - sve bi se bacile na jednu i škakljale je dok
nije počela vrištati moleći milost i pristala skinuti hlače pidžame da pokaže ima li dlačice.
Pričali su o curama u internatu koje su radile svašta s drškama četki za kosu, drškama četkica
za zube. Haga vaga. Jednom su prilikom dvije sestrične priredile predstavu - jedna je legla na
drugu i pretvarala se da je dečko i omotale su jedna drugu nogama i stenjale i dahtale i
općenito izvodile. Sestra ujaka Clarka i njezin muž došli su ih posjetiti na bračnom putovanju
i vidjele su kako joj on zavlači ruku u kupaći kostim.
"Zbilja se vole, radili su one stvari dan i noć", rekla je Sabitha. Pritisnula je jastuk uz
grudi. "Ljudi se ne mogu suzdržati kad su tako zaljubljeni."
Jedna sestrična već je to radila s dečkom. Jednim od pomoćnika koje su preko ljeta
zaposlili u vrtovima ljetovališta. Odveo ju je na vožnju čamcem i zaprijetio da će je gurnuti u
vodu ako mu ne da. Pa nije ona bila kriva.
"Nije znala plivati?" rekla je Edith.
Sabitha je gurnula jastuk među noge. "Oooooh", rekla je. "Baš je dobro."
Edith je znala sve o ugodnim mukama koje je Sabitha proživljavala, ali sablaznilo ju je da
bilo tko o tome javno govori. Prije dosta godina, dok nije pojma imala što radi, zaspala je s
pokrivačem između nogu, a majka ju je pronašla i ispričala joj kako je jedna djevojka
neprestano radila takve stvari i na kraju su je morali operirati.
"Polijevali su je hladnom vodom, ali to je nije izliječilo", rekla je majka. "I morala je pod
nož."
Inače bi joj se organi prepunih krvlju i umrla bi.
"Prestani", rekla je Sabithi, ali Sabitha je prkosno stenjala i rekla: "To nije ništa. Svi smo
to radili. Nemaš jastuk?"
Edith je ustala i otišla u kuhinju i napunila praznu čašu od ledene kave hladnom vodom.
Kad se vratila, Sabitha je mlitavo ležala na kauču, smijući se, a jastuk je bacila na pod.
"Što si mislila da radim?" rekla je. "Nisi znala da se šalim?"
"Bila sam žedna", rekla je Edith.
"Pa sad si popila cijelu čašu ajskafea."
"Bila sam žedna vode."
"S tobom se zbilja ne može šaliti." Sabitha se uspravila u sjedeći položaj. "Ako si tako
žedna, zašto je ne piješ?"
Sjedile su u zlovoljnoj tišini dok Sabitha nije pomirljivo, ali razočarano rekla: "Nećemo
napisati Johanni još jedno pismo? Ajmo joj napisati vatreno ljubavno pismo."
Edith je u velikoj mjeri izgubila zanimanje za pisma, ali godilo joj je što Sabitha nije.
Vratio joj se osjećaj da još ima vlast nad Sabithom, unatoč jezeru Simcoe i grudima. Uzdišući
kao da to radi protiv volje, ustala je i skinula pokrov s pisaćeg stroja. "Milena moja
Johanna...", rekla je Sabitha.
"Ne. Preodvratno."
"Njoj neće biti."
"Baš hoće", rekla je Edith.
Pitala se treba li Sabithi spominjati opasnosti od organa preplavljenih krvlju. Odlučila je
da ne. Kao prvo, ta je informacija spadala u kategoriju upozorenja koja je dobivala od majke i
nikad nije znala da li im potpuno vjerovati ili ne. Ovo još nije tako izgubilo na
vjerodostojnosti kao tvrdnja da vid strada ako se nose gumene čizme u kući, ali nikad se ne
zna - možda jednog dana izgubi.
A kao drugo - Sabitha bi se samo smijala. Smijala se upozorenjima - smijala bi se čak i da
joj kažeš kako čokoladni ekleri debljaju.
"Vaše pismo me tako usrećilo..."
"Vaše pismo me bacilo u trans..." rekla je Sabitha.
"...usrećilo jer sad znam da imam iskrenu prijateljicu na svijetu, a to ste vi..
"Nisam mogao spavati cijele noći jer sam žudio da vas stisnem u naručju..." Sabitha se
obgrlila rukama i zaljuljala naprijed-natrag.
"Ma ne. Često sam tako usamljen među tim blaziranim svijetom i ne znam kamo se
okrenuti..

19
 "Što ti znači to blazirano? Ona neće znati što to znači."
"Ona će znati."
To je začepilo Sabithi usta, a možda je i povrijedilo. I tako je na kraju Edith pročitala
naglas: "Sad se moram oprostiti od vas a to jedino mogu ako vas zamislim kako ovo čitate i
rumenite..."
"Je li ovo više po tvom ukusu?"
"Kako čitate u krevetu u spavaćici", rekla je Sabitha, koja bi se uvijek brzo snašla, "i
zamišljam kako bih vas stisnuo u zagrljaj i sisao vam cice..."

Moja draga Johanna,

Vaše posljednje pismo tako me usrećilo jer sad znam da imam iskrenu prijateljicu
na svijetu, a to ste vi. Često se osjećam usamljeno među ovim blaziranim svijetom i
ne znam kamo se okrenuti.
Dakle, ispričao sam Sabithi u prošlom pismu kako me krenula sreća i sad se
bacam u hotelijerstvo. Nisam joj rekao koliko sam zapravo bio bolestan prošle zime
jer nisam htio da se brine. Ne želim ni da se vi brinete, draga Johanna, samo vam
želim reći da često mislim na vas i čeznem vidjeti vaše milo slatko lice. Kad sam
imao vrućicu, pričinjalo mi se da se naginjete nad mene i čuo sam vaš glas kako mi
govori da ću se uskoro oporaviti i osjetio sam nježne dodire vaših dragih ruku. Bio
sam u pansionu i kad mi je groznica popustila, svi su se šalili na moj račun, koja ti je
to Johanna? Ali ja sam bio silno žalostan kad sam se probudio i shvatio da vas nema.
Zbilja sam se pitao jeste li doletjeli zrakom da budete uz mene, premda sam znao da
je to nemoguće. Vjerujte mi, vjerujte mi, najljepšu filmsku zvijezdu ne bih tako
veselo dočekao kao vas. Ne znam smijem li vam ponoviti sve ostalo što ste mi
govorili jer je to bilo slatko i intimno ali moglo bi vam biti neugodno. Teško mi je što
moram završiti ovo pismo jer mi se sad čini kao da vas držim u naručju i tiho vam
pričam u samoći naše sobe ali sad se moram opro- štiti od vas a to jedino mogu ako
vas zamislim kako ovo čitate i rumenite. Bilo bi divno da čitate u krevetu u spavaćici
i mislite na to kako bih vas volio stisnuti u zagrljaj.
Voli vas Ken Boudreau

Nekim čudom, nije bilo odgovora na ovo pismo. Kad je Sabitha napisala svojih pola
stranice, Johanna je to stavila u omotnicu, pismo adresirala i to je bilo to.

Kad je Johanna sišla s vlaka, nitko je nije čekao. Nije si dopustila da je to zabrine -
pomislila je kako njezino pismo možda doista nije stiglo prije nje. (Zapravo je stiglo i ležalo
je u pošti, nepodignuto, jer je Ken Boudreau, koji prošle zime nije bio ozbiljno bolestan, sad
zbilja dobio bronhitis i nekoliko dana nije dolazio po poštu. Upravo toga dana pismu se
pridružila još jedna omotnica, s čekom gospodina McCauleya. Ali ček je bio bezvrijedan jer
je isplata već bila obustavljena.)
Mnogo ju je više uznemirilo to što joj se činilo da tu nema nikakvog grada. Postaja je bila
natkriven prostor s klupama uz zidove i drvenom roletom navučenom preko prozorčića kroz
koji se prodaju karte. Bilo je tu i skladište - pretpostavila je da je to skladište - ali pomična
vrata nisu se dala otvoriti. Virila je kroz prorez između dasaka dok joj se oči nisu navikle na
mrak i vidjela prazno skladište, s podom od nabijene zemlje. Nikakvih sanduka s
namještajem. Viknula je "Ima li koga? Ima li koga?" nekoliko puta, ali nije očekivala
odgovor.
Stala je na peron i pokušala se sabrati.
Petstotinjak metara od stanice uzdizao se omanji brežuljak, odmah uočljiv zbog krune
stabala na vrhu. A put kao od ugažena pijeska, za koji je mislila, kad ga je vidjela iz vlaka, da
je staza što vodi u polja nekog farmera - to je valjda cesta. Razabrala je tu i tamo niske obrise
zgrada među drvećem - i vodotoranj, koji je iz ove udaljenosti izgledao kao igračka, kositreni
vojnik na dugim nogama.

20
 Podignula je svoj kovčeg - to joj neće teško pasti; napokon, nosila ga je od Ulice
Exhibition do onog kolodvora - i krenula.
Puhao je vjetar, ali dan je bio vruć - topliji nego vrijeme koje je ostavila u Ontariju - i
vjetar je bio vruć. Preko nove haljine nosila je isti stari kaput, koji bi joj zauzeo previše mjesta
u kovčegu. S čežnjom je gledala u sjenu grada pred sobom, ali kad je stigla onamo, otkrila je
da su stabla ili smreke, koje su pretanke i preuske da daju mnogo sjene, ili raščerupane
tankolisne topole, koje su se njihale i propuštale sunce.
Mjestu je obeshrabrujuće nedostajalo forme, ili bilo kakve organizacije. Nije bilo
pločnika, ni popločenih ulica, ni impozantnih zgrada, osim velike crkve nalik hambaru od
opeke. Sa slikom iznad vrata koja je prikazivala Svetu Obitelj lica boje gline i netremičnih
plavih očiju. Crkva se zvala po svecu za kojeg nikad nitko nije čuo - sv. Vojtjehu.
Kuće su pokazivale da se nije unaprijed previše razmišljalo o njihovom položaju ili
projektiranju. Stajale su pod različitim kutovima prema putu, ili ulici, a većina je imala
nepravilno usađene prozorčiće zlobna izgleda i trijemove za zaštitu od snijega nalik
sanducima oko prozora. Nitko nije bio vani u vrtu, a zašto i bi? Nije se što imalo okopavati ni
zalijevati, tek busenje požutjele trave i na jednom mjestu veliki grm rabarbare, prešao u
sjeme.
Glavna ulica, ako je to bila glavna ulica, imala je uzdignuti drveni pločnik samo na jednoj
strani i neke razbacane zgrade, među kojima su radile očito samo trgovina mješovitom robom
(gdje je bio i poštanski ured) i garaža. Za jedinu katnicu pomislila je da je hotel, ali bila je to
banka i bila je zatvorena.
Prvo ljudsko biće koje je vidjela - premda su dva psa zalajala na nju - bio je muškarac
pred garažom, zaokupljen tovarenjem lanaca u prikolicu kamiona.
"Hotel?" rekao je. "Otišli ste predaleko."
Rekao joj je da je hotel dolje kraj željezničke postaje, preko pruge i još malo naprijed,
obojen je plavo i ne može ga promašiti.
Spustila je kovčeg na tlo, ne zato što se obeshrabrila, nego jer se morala načas odmoriti.
Rekao joj je da će je odvesti onamo ako može pričekati minutu. I premda joj je bilo nešto
posve novo prihvatiti takvu ponudu, ubrzo se našla u vrućoj, zamašćenoj kabini kamiona,
vozeći se asfaltiranom cestom kojom je maloprije pješačila u suprotnom smjeru, dok su lanci
očajnički zveketali u prikolici.
"Onda - odakle ste donijeli ovaj val vrućine?" rekao je.
Rekla je "Iz Ontarija", tonom koji nije obećavao nastavak razgovora.
"Ontario", rekao je sa žaljenjem. "No da. Evo ga. Vaš hotel."
Maknuo je jednu ruku s volana. Kamion je poskočio kao da ga prati kad je mahnuo rukom
prema katnici s ravnim krovom koja joj nije promaknula jer ju je vidjela s vlaka dok su
dolazili. Tad je pomislila da je to velika i prilično oronula, možda napuštena obiteljska kuća.
Sad, kad je vidjela ostale zgrade, shvatila je kako je nije trebala tako brzo otpisati. Fasada je
bila prekrivena limom s otisnutim uzorkom tako da izgleda kao cigla i obojena svijetloplavo.
Jedna riječ, HOTEL, u neonu, sad ugašenom, visjela je nad ulazom.
"Zbilja sam glupa", rekla je i ponudila čovjeku dolar za vožnju.
Nasmijao se. "Čuvajte novce. Nikad ne znate kad će vam zatrebati."
Pred tim hotelom stajao je parkiran sasvim pristojan auto, Plymouth. Bio je vrlo prljav, ali
kako da ne bude, uz ove ceste?
Znakovi na vratima reklamirali su razne marke cigareta i piva. Pričekala je da se kamion
okrene prije nego što je pokucala - pokucala, jer hotel nije ni izdaleka izgledao kao da radi.
Zatim je gurnula vrata da vidi jesu li otvorena i ušla u prašnjavu prostorijicu sa stubištem, a
zatim u veću, mračnu prostoriju s biljarskim stolom, smradom piva i nepometenim podom. U
prostoriji do nje zapazila je odsjaj zrcala, prazne police, šank. Na svim su prozorima rolete
bile navučene do kraja. Jedino svjetlo koje je vidjela dopiralo je kroz dva okrugla prozorčića
koja su, pokazalo se, bila dio dvostrukih klatnih vrata. Prošla je kroz vrata u kuhinju. Ondje je
bilo svjetlije, zbog niza visokih - i prljavih - prozora, nezastrtih, na suprotnom zidu. A tu je
našla i prve znake života - netko je jeo za stolom i ostavio tanjur umrljan skorenim umakom
od rajčice i šalicu napola punu hladne kave.

21
 Jedna su vrata vodila iz kuhinje u dvorište - ta su bila zaključana - jedna u smočnicu u
kojoj je bilo nekoliko konzervi, jedna u ostavu za metle i jedna na stubište. Popela se uza
stube, udarajući kovčegom ispred sebe po uskom stubištu. Ravno pred sobom na katu je
vidjela zahod s podignutom daskom.
Vrata spavaće sobe na kraju hodnika bila su otvorena i u sobi je našla Kena Boudreaua.
Primijetila je njegovu odjeću prije no što je primijetila njega. Jakna mu je visjela preko
vrata, a hlače na kvaki, tako da su se vukle po podu. Odmah je pomislila kako se tako ne
postupa s dobrom odjećom pa je smjelo ušla u sobu - ostavivši kovčeg u hodniku - kako bi je
propisno objesila.
On je ležao u krevetu, pokriven samo plahtom. Pokrivač i košulja ležali su na podu. Disao
je nemirno kao da će se sad probuditi pa je rekla: "Dobro jutro. Dobar dan."
Jasno sunce naviralo je kroz prozor i tuklo mu gotovo ravno u lice. Prozor je bio zatvoren,
a zrak strahovito ustajao - kao prvo, smrdio je na punu pepeljaru što je stajala na stolici koja
mu je služila kao noćni ormarić.
Imao je loše navike - pušio je u krevetu.
Nije se probudio od njezinog glasa - ili se tek djelomično probudio. Počeo je kašljati.
Prepoznala je ozbiljan kašalj, bolesnički kašalj. S naporom se pokušao uspraviti, i dalje
zatvorenih očiju, pa je prišla krevetu i podigla ga u sjedeći položaj. Potražila je rupčić ili
kutiju papirnatih maramica, ali nije našla ništa pa je uzela s poda njegovu košulju, koju može
kasnije oprati. Htjela je dobro pogledati što iskašljava.
Kad je prestao hripati i iskašljao se, nešto je promrmljao i utonuo natrag u krevet,
dahćući, šarmantna drskog lica koje je pamtila, zgužvana u gađenju. Znala je po dodiru da
ima vrućicu.
Sluz koju je iskašljao bila je zelenkastožuta - bez primjesa boje hrđe. Odnijela je košulju
do umivaonika, gdje je, na svoje iznenađenje, našla sapun pa je košulju oprala i objesila je na
kvaku, a onda temeljito oprala ruke. Morala ih je obrisati o suknju svoje nove smeđe haljine.
Odjenula ju je u jednom drugom tijesnom zahodu - ženskom zahodu u vlaku - prije nepuna
dva sata. Tad se pitala treba li se i našminkati.
U ugrađenom ormaru u hodniku našla je rolu toaletnog papira i odnijela je u njegovu sobu
da mu se nađe pri ruci kad ga uhvati sljedeći napadaj kašlja. Uzela je pokrivač s poda i dobro
ga pokrila, spustila roletu do prozorske daske i podignula dotad zakočeni prozor nekoliko
centimetara, uglavivši u otvor pepeljaru, koju je ispraznila, da ga pridržava. Zatim se
presvukla, vani u hodniku, iz smeđe haljine u staru odjeću iz kovčega. Sad nema koristi ni od
lijepe haljine ni od sve šminke ovoga svijeta.
Nije točno mogla odrediti koliko je bolestan, ali njegovala je gospođu Willets - koja je
također bila okorjeli pušač - nekoliko puta kad je oboljela od bronhitisa i činilo joj se da se
neko vrijeme može i sama brinuti za njega i da ne mora odmah zvati liječnika. U istom
ormaru u hodniku našla je naslagane čiste ručnike, iako izblijedjele i istanjene od uporabe, i
navlažila je jedan pa mu otrla ruke i noge da mu spusti temperaturu. Od toga se napola
probudio i stao ponovno kašljati. Pridigla ga je i natjerala da ono što je iskašljao ispljune u
toaletni papir, još jednom pregledala ispljuvak, bacila ga u zahod i oprala ruke. Sad je imala
ručnik da ih obriše. Sišla je u prizemlje i u kuhinji našla čašu, a i praznu veliku bocu
bezalkoholnog piva, koju je napunila vodom. Pokušala ga je natjerati da pije. Otpio je gutljaj i
prosvjedovao pa mu je dopustila da ponovno legne. Za nekih pet minuta ponovno je pokušala.
Ponavljala je to sve dok nije zaključila da je popio koliko može, a da ne povrati.
Bezbroj puta ga je spopadao kašalj, a ona ga je podizala, pridržavala ga jednom rukom
dok mu je drugom tukla po leđima da mu pomogne olabaviti teret u prsima. Nekoliko je puta
otvorio oči i kao da je prihvatio njezinu nazočnost bez straha ili iznenađenja - a i bez
zahvalnosti, kad smo kod toga. Još jednom ga je obrisala mokrim ručnikom, pazeći na to da
odmah pokrivačem prekrije dio tijela koji je rashladila.
Primijetila je da pada mrak pa je sišla u kuhinju i našla prekidač. Svjetla i stari štednjak
na struju radili su. Otvorila je konzervu pileće juhe s rižom, podgrijala je, odnijela je na kat i
probudila ga. Progutao je žličicu-dvije. Iskoristila je njegovo trenutačno budno stanje da ga
pita ima li aspirina. Kimnuo je potvrdno, zatim se potpuno smutio kad joj je htio objasniti

22
gdje je. "U košu za smeće", rekao je.
"Ne, ne", rekla je. "Pa nije u košu za smeće."
"U... u..."
Micao je rukama kao da nešto hoće oblikovati. Na oči su mu navrle suze.
"Nema veze", rekla je Johanna. "Nema veze."
Vrućica mu je ionako spala. Spavao je sat ili više bez kašlja. Zatim mu je temperatura
ponovno skočila. Tad je već pronašla aspirine - bili su u kuhinjskoj ladici među stvarima kao
što su odvijač, žarulje i klupko konopa - i uspjela je ubaciti dvije tablete u njega. Ubrzo je
dobio još jedan siloviti napadaj kašlja, ali nije joj se činilo da ih je povratio. Kad je legao,
prislonila mu je uho na prsa i osluhnula kako sopće. Već je tražila gorčicu da mu napravi
obloge, ali nigdje je nije našla. Ponovno je sišla u kuhinju, zagrijala vodu i donijela je gore u
lavoru. Natjerala ga je da se nagne nad lavor i prekrila ga šatorom od ručnika tako da udiše
paru. Surađivao je tek na trenutak, ali možda mu je pomoglo - iskašljao je veliku količinu
sluzi.
Temperatura mu je ponovno pala i mirnije je spavao. Dovukla je naslonjač, koji je
pronašla u jednoj od ostalih soba, pa je i ona odspavala, isprekidano, budeći se i pitajući se
gdje je, a onda bi se sjetila i ustala i opipala mu čelo - vrućica mu se očito nije vratila - i
podvila pokrivač. Sama se pokrila vječnim starim kaputom od tvida, na kojem je mogla
zahvaliti gospođi Willets.
Probudio se. Svanulo je jutro. "Što radite ovdje?" rekao je slabim, promuklim glasom.
"Došla sam jučer", rekla je. "Donijela sam vaš namještaj. Nije još stigao, ali na putu je.
Bilo vam je loše kad sam došla, a bilo vam je loše i dobar dio noći. Kako se sad osjećate?"
Rekao je: "Bolje" i zakašljao se. Nije ga morala podizati, sam je sjeo, ali ona je prišla
krevetu i stala ga udarati po leđima. Kad je prestao kašljati, rekao joj je: "Hvala."
Koža mu je sad na dodir bila hladna kao i njezina. I glatka - bez hrapavih madeža, bez
masnih naslaga. Mogla mu je napipati rebra. Bio je poput nježnog bolesnog dječaka. Mirisao
je na žito.
"Gutali ste šlajm", rekla je. "To ne smijete raditi, naškodit će vam. Ovdje vam je toaletni
papir pa ispljunite. Ako gutate, mogli bi vam stradati bubrezi."
"Nisam to znao", rekao je. "Možete naći kavu?"
Lonac za kavu bio je crn iznutra. Isprala ga je koliko je mogla i pristavila kavu. Zatim se
sama oprala i uredila, razmišljajući kakvu bi mu hranu valjalo dati. U smočnici je pronašla
kutiju gotove smjese za peciva. Prvo je mislila kako će je morati zamiješati s vodom, ali onda
je otkrila i limenku mlijeka u prahu. Kad se kava skuhala, već je imala lim peciva u pećnici.

Čim ju je čuo kako posluje po kuhinji, ustao je da ode na zahod. Bio je slabiji nego što je
mislio - morao se nagnuti nad školjku i pridržati se jednom rukom za vodokotlić. Zatim je na
dnu ormara u hodniku, gdje je držao čistu odjeću, našao nešto donjeg rublja. Dotad je već
shvatio tko je ta žena. Rekla mu je da mu je donijela namještaj, premda nije tražio ni od nje ni
od bilo koga drugoga da ga donese - nije uopće tražio namještaj, samo novac. Morao bi znati
kako se zove, ali nije se mogao sjetiti. Zato je otvorio njezinu torbicu, koju je našao u hodniku
na podu kraj njezinog kovčega. Na podstavi je bilo prišiveno ime.
Johanna Parry, i adresa njegovog tasta u Ulici Exhibition.
Još neke stvari. Platnena vrećica s nekoliko novčanica. Dvadeset sedam dolara. Još jedna
vrećica sa sitnišem koji se nije ni potrudio prebrojiti. Svijetlomodra štedna knjižica. Otvorio
ju je automatski, ne očekujući ništa neuobičajeno.
Nekoliko tjedana prije Johanna je prebacila sav novac što ga je naslijedila od gospođe
Willets na svoj račun, dodajući ga iznosu koji je sama zaštedjela. Objasnila je bankaru kako
ne zna kad bi joj mogao zatrebati.
Iznos nije bio vrtoglav, ali bio je dojmljiv. Davao joj je težinu. U očima Kena Boudreaua,
dodao je Johanni Parry lijepi tapecirung.
"Jeste li imali na sebi smeđu haljinu?" rekao je kad je donijela kavu.
"Jesam. Kad sam stigla."

23
 "Mislio sam da sanjam. A to ste bili vi."
"Kao u onom vašem drugom snu", rekla je Johanna, a prištavo joj je čelo planulo
rumenilom. Nije pojma imao o čemu ona govori, a nije imao ni snage ispitivati. Vjerojatno
neki san iz kojeg se probudio dok je ona bila tu tijekom noći - san kojeg se sad ne može
sjetiti. Ponovno je zakašljao, sad u okvirima podnošljivog, a ona mu je dodala toaletni papir.
"Dakle", rekla je, "gdje želite da vam stavim kavu?" Primaknula je drvenu stolicu, koju je
bila uklonila da mu lakše može prići. "Evo", rekla je. Uhvatila ga je pod ruke i podignula pa
mu natisnula jastuk pod leđa. Prljavi jastuk, bez jastučnice, ali sinoć ga je prekrila ručnikom.
"Možete pogledati ima li dolje koja cigareta?"
Zavrtjela je glavom, ali je rekla: "Pogledat ću. U pećnici mi se peku peciva."

Ken Boudreau navikao je i posuđivati drugima i posuđivati od drugih. Mnoge nevolje

koje su ga stigle - ili u koje je, drukčije rečeno, upao - proizišle su iz toga što nije znao
prijatelju reći ne. Iz lojalnosti. Iz mirnodopskih zrakoplovnih snaga nisu ga izbacili, nego je
dao ostavku iz lojalnosti prema prijatelju kojeg su naprašili jer je vrijeđao zapovjednika na
zabavi u kantini. Na zabavi u kantini, gdje su se svi šalili i nitko se nije trebao vrijeđati - to
nije bilo fer. A posao u tvrtki s gnojivima izgubio je jer je kamion koji je pripadao tvrtki
odvezao preko američke granice, bez dozvole, u nedjelju, da pokupi prijatelja koji se ondje
potukao pa se bojao da će ga uhvatiti i odvući na sud.
Lojalnost prema prijateljima išla je ruku pod ruku s netrpeljivošću prema nadređenima. I
sam bi odmah priznao da mu pokornost teško pada. Riječi "Da, gospodine" i "Ne, gospodine"
nisu bile na prvom mjestu u njegovom rječniku. U osigurava- jućem društvu nisu ga otpustili,
ali toliko su ga puta preskočili kod unapređivanja kao da ga izazivaju da ode, i napokon je dao
otkaz.
I piće je odigralo ulogu, mora se priznati. Kao i ideja da bi život morao biti herojskiji
podvig nego što to danas nekako ispada.
Volio je ljudima govoriti da je osvojio hotel u partiji pokera. Nije bio osobito strastven
kockar, ali ženama se sviđalo kako to zvuči. Nije htio priznati da ga je uzeo na neviđeno da
naplati dug. A čak i kad ga je već vidio, sama je sebe uvjeravao da se može spasiti. Svidjela
mu se pomisao da bude svoj gazda. Nije hotel doživio kao mjesto gdje će ljudi odsjedati i
noćiti - osim možda lovci, u jesen. Vidio ga je kao bar i restoran. Ako uspije naći dobra
kuhara. Ali prije no što se bilo što počne, mora se uložiti. Mnogo se toga mora popraviti - više
nego što on može sam, iako nije bio nesnalažljiv s rukama. Ako preživi zimu popravljajući što
može sam, i dokaže da ima dobre namjere, mislio je da bi mu možda banka dala zajam. Ali
trebao mu je još jedan, manji, zajam samo da izdrži zimu, a tu je nastupao njegov punac.
Radije bi posudio od nekog drugog, ali nitko drugi nije imao dovoljno novca da bi ga mogao
posuđivati.
Mislio je kako je sjajna ideja oblikovati molbu za posudbu kao prijedlog da se proda
namještaj, jer je znao da se starac neće nikad dovoljno angažirati da to provede u djelo. Bio je
svjestan, ne previše određeno, prijašnjih zajmova koje još nije vratio – ali o njima je nekako
mislio kao o iznosima koji mu pripadaju, jer je izdržavao Marcelle u lošim razdobljima
(njezinim lošim razdobljima, prije nego što su nastupila njegova) i jer je prihvatio Sabithu kao
svoju, premda je imao određene sumnje. Osim toga, od svih koje je poznavao, jedino su
McCauleyevi imali novca što su ga zaradili ljudi koji sad već odavno nisu među živima.
Donijela sam vaš namještaj.
Nije mogao dokučiti što bi to moglo za njega značiti, u ovom trenutku. Bio je preumoran.
Htio je spavati više nego što je htio jesti kad je došla s pecivima (i bez cigareta). Da joj
udovolji, pojeo je pola peciva. Zatim je utonuo u mrtvački san. Tek se napola razbudio kad ga
je okrenula na jednu, a zatim na drugu stranu, da izvuče prljavu plahtu ispod njega i onda
prostre čistu i položi ga na nju, a sve to da ga uopće nije natjerala da ustane niti da se do kraja
probudi.
"Našla sam čistu plahtu, ali tanka je kao krpa", rekla je. "Nije baš lijepo mirisala pa sam
je malo objesila na konop da se provjetri."

24
 Kasnije je shvatio da je zvuk što ga je dugo čuo u snu zapravo zvuk stroja za pranje
rublja. Pitao se kako je to moguće - spremnik tople vode nije bio u funkciji. Mora da je grijala
lonce vode na štednjaku. Još kasnije, nepogrešivo je čuo kako netko pali njegov auto i odlazi.
Valjda je našla ključeve u džepu njegovih hlača.
Možda odlazi u jedinoj vrijednoj imovini što je posjeduje, napušta ga, a on čak ne može
telefonirati policiji da krene za njom. I da se uspije dovući do telefona, linija mu je bila
isključena.
Uvijek je postojala ta mogućnost - krađa i napuštanje - ali ipak se okrenuo na drugu
stranu na čistoj plahti koja je mirisala na prerijski vjetar i travu i ponovno zaspao, sasvim
siguran da je otišla samo kupiti mlijeko i jaja, i maslac i kruh, i sve ostalo - čak i cigarete -
potrebno za pristojan život, i da će se vratiti i zaposleno prtljati po kuhinji te da će njezin tihi
štropot i zveckanje biti poput mreže pod njim, dar s neba, nagrada koju ne valja previše
propitkivati.
Trenutačno je u životu imao problema sa ženama. Sa dvije žene, zapravo, mlađom i
starijom (odnosno, njegovih godina), koje su saznale jedna za drugu i bile pripravne jedna
drugoj počupati kosu. Od njih u posljednje vrijeme nije imao ništa do urlanja i prigovaranja,
isprekidana bijesnim tvrdnjama da ga vole.
Možda se i za to ukazalo rješenje.

Dok je kupovala namirnice u trgovini mješovitom robom, Johanna je čula vlak, a vozeći
se natrag do hotela, vidjela je auto parkiran na željezničkoj postaji. Prije no što je zaustavila
auto Kena Boudreaua, vidjela je sanduke s namještajem istovarene na peronu. Porazgovarala
je s otpremnikom - njegov je auto vidjela na postaji - i on se silno iščuđavao i uzrujavao što su
stigli ti golemi sanduci. Kad je izvukla iz njega ime čovjeka s kamionom - čistim kamionom,
uporno je zahtijevala - koji je živio nekih trideset kilometara odavde i katkad je prevozio
stvari, poslužila se telefonom na postaji da ga nazove i napola ga potplatila, a napola mu
zapovjedila da smjesta dođe. Zatim je objasnila otpremniku da mora ostati sa sanducima dok
ne stigne kamion. Do vremena za večeru, kamion je stigao, a čovjek i njegov sin istovarili su
sav namještaj i unijeli ga u prednju prostoriju hotela.
Sutradan se dobro ogledala oko sebe. Donosila je odluku. Sljedeći dan procijenila je da je
Ken Boudreau u stanju sjediti i slušati, i rekla mu: "Ovo je rupa bez dna. Grad odumire. Ono
što moramo poduzeti, moramo odvojiti sve što bi moglo donijeti gotovinu i to prodati. Ne
mislim na namještaj koji je dostavljen, mislim na stvari kao što su biljarski stol i kuhinjski
aparati. Zatim moramo prodati zgradu nekome tko će skinuti s nje lim za staro željezo. Uvijek
se može malo zaraditi na stvarima za koje se nikad ne bi reklo da nešto vrijede. A onda... Što
ste imali u planu raditi prije nego ste postali vlasnikom hotela?"
Rekao je kako je razmišljao o odlasku u Britansku Kolumbiju, u Salmon Arm, gdje je
imao prijatelja koji mu je jednom rekao da ga može zaposliti kao nadglednika voćnjaka. Ali
nije mogao otputovati jer je trebalo kupiti nove gume za auto i štošta na njemu popraviti da bi
se usudio s njim otputiti na dugački put, a sve što je imao trošio je na goli život. Onda mu je
hotel pao u krilo.
"Kao vrući krumpir", rekla je ona. "Razumnije je uložiti u gume i popravak automobila
nego bacati novac na ovaj hotel. I bilo bi pametno odavde pobjeći prije snijega. I ponovno
poslati namještaj vlakom, dobro će nam doći kad stignemo onamo. Imamo sve što nam treba
da se skućimo."
"Možda to nije bila tako čvrsta ponuda."
Rekla je: "Znam. Ali sve će biti dobro."
Shvatio je da ona zna i da je sve dobro, sve će biti dobro. Moglo bi se reći da je slučaj
poput njegovog bio baš po njezinoj mjeri.
Nije da joj neće biti zahvalan. Stigao je do točke gdje zahvalnost prestaje biti teret, gdje je
prirodna - posebno kad se ne traži.
Javile su se misli o preporodu. To je promjena koja mi je trebala. Govorio je to i prije, ali
jednom to mora biti i istina.

25
 Blage zime, miris crnogoričnih šuma i zrelih jabuka. Samo se moramo skućiti.

On ima svoj ponos, mislila je. To se mora uzeti u obzir. Možda je bolje nikad ne
spominjati pisma u kojima joj je otvorio dušu. Prije nego što je krenula na put, sva ih je
uništila. Zapravo, uništila je svako zasebno, čim ga je dovoljno puta pročitala da ga nauči
napamet, a za to nije trebalo dugo. Ako nešto nije htjela, nije htjela da padnu u ruke mladoj
Sabithi i onoj njezinoj podmukloj prijateljici. Posebno onaj dio u posljednjem pismu, o
spavaćici i krevetu. Nije da se takve stvari ne događaju i neće događati, ali na papiru bi mogle
djelovati vulgarno ili slinavo ili kao prilika da se ismijavaju.
Dvojila je da će često viđati Sabithu. Ali nikad ga neće sprečavati, ako je on bude htio
viđati.
Nije to bilo sasvim novo iskustvo, ovaj žustri osjećaj širenja i odgovornosti. Osjećala je
otprilike isto prema gospođi Willets - još jednoj naočitoj, hirovitoj osobi koju je trebalo paziti
i voditi. Pokazalo se da je Ken Boudreau malo veći zalogaj nego što je mislila da će biti, i
neke su stvari bile drukčije, što se moglo i očekivati s muškarcem, ali sigurno kod njega nema
ničega s čim ne bi mogla izići na kraj.
Nakon gospođe Willets srce joj je presahnulo i mislila je kako će zauvijek ostati suho. A
sad takva uskomešana toplina, takva zahuktala ljubav.

Gospodin McCauley umro je oko dvije godine nakon Johannina odlaska. Njegov je
sprovod bio posljednji u anglikanskoj crkvi. Došlo je mnogo ljudi. Sabitha - koja je stigla s
majčinom rođakinjom, ženom iz Toronta - bila je sad suzdržana i zgodna i upadljivo,
neočekivano vitka. Nosila je rafinirani crni šešir i nije ni s kim razgovarala osim ako joj se tko
ne bi obratio. Čak i tada kao da se nikoga nije sjećala.
Na osmrtnici u novinama pisalo je da za gospodinom McCauleyem žale njegova unuka
Sabitha Boudreau, njegov zet Ken Boudreau i Johanna, supruga gosp. Boudreaua, te njihov
sinčić Omar, iz Salmon Arma u Britanskoj Kolumbiji.
Edithina majka je to pročitala naglas - Edith nikad nije čitala mjesne novine. Naravo, brak
nijednoj od njih nije bio novost - ni Edithinu ocu koji je sjedio u drugoj sobi i gledao
televiziju. Vijesti su stizale do njih. Jedina novost bio je Omar.
"Ona, pa s djetetom", rekla je Edithina majka.
Edith je pisala zadaću, latinski prijevod, za kuhinjskim stolom. Tu ne quaesieris, scire
nefas, quem mihi, quem tibi...
U crkvi iz opreza nije razgovarala sa Sabithom, sve dok Sabitha nije više imala priliku
razgovarati s njom.
Nije se zapravo bojala, više ne, da će je otkriti - iako i dalje nije shvaćala kako to da ih
nisu otkrili. I, na neki način, činilo joj se posve primjerenim da psine koje je radila kao osoba
kakva je bila prije ne budu povezane s njom kakva je danas - a kamoli s pravom njom, za koju
se nadala da će preuzeti stvari u svoje ruke jednom kad ode iz ovog grada i od svih ljudi koji
misle da je poznaju. Ali cijela ta igra posljedica tištila ju je - djelovala je upravo nevjerojatno,
a opet dosadno. I uvredljivo, kao neka šala ili nespretno upozorenje koje želi zabosti kandže u
nju. Jer gdje se, na popisu onoga što je namjeravala postići u životu, spominjalo da će ona biti
odgovorna za zemaljsko postojanje osobe po imenu Omar?
Pretvarajući se da ne čuje majku, napisala je: "Ne smiješ pitati, zabranjeno nam je znati..."
Zastala je, žvačući olovku, a onda dovršila s hladnim ubodom zadovoljstva: ".. .što
sudbina sprema meni ili tebi...

26
 PLUTAJUĆI MOST

Jednom ga je ostavila. Neposredni povod bio je razmjerno trivijalan. Zajedno s dvojicom

maloljetnih delinkvenata (zvao ih je delići) potamanio je kolač s ingverom i cimetom koji je
upravo ispekla i namjeravala ga poslužiti poslije večernjeg sastanka. Nitko nije primijetio -
bar ne Neal i delići - da je izišla iz kuće i sjela na autobusnu postaju, zaštićenu sa tri strane, na
kojoj gradski autobus staje dva puta dnevno. Nikad prije nije bila ondje, a morala je čekati
nekoliko sati. Dok je sjedila, čitala je sve što je ispisano ili urezano u drvene stijene postaje.
Različiti su inicijali voljeli jedno drugo zauvijek. Laurie G. puši kurac. Dunk Curtis je peder.
Kao i prof. Garner (matematika).
Jedi govno. H. W. Gange je zakon. Skejtaj ili krepaj. Bog mrzi prostote. Kevin S. je gotov.
Amanda W. je lijepa i slatka i da je bar nisu odveli u zatvor jer mi fali do neba. Hoću jebat V.
P. Fine dame moraju sjedit ovdje i čitat odvratno smeće koje pišete.
Dok je proučavala tu rafalnu paljbu ljudskih poruka - posebno ju je mučila osjećajna i
vrlo uredno ispisana rečenica o Amandi W. - Jinny se pitala jesu li ljudi bili sami dok su pisali
te stvari. I zamislila je sebe kako sjedi ovdje ili na nekom sličnom mjestu, čeka autobus, sama,
kao što će sigurno i biti sama ako provede u djelo ono što je naumila. Bi li nju nešto ponukalo
da iznosi razne tvrdnje po zidovima na javnom mjestu?
Trenutačno je imala razumijevanja za to kako se osjećaju ljudi koji jednostavno moraju
napisati neke stvari - s njima ju je povezivao osjećaj ljutnje, sitničavo ogorčenje (možda ne
tako sitničavo?) i uzbuđenje zbog onog što radi Nealu, vraća mu milo za drago. Ali život u
koji je povela samu sebe možda joj neće dati nikoga na koga će se ljutiti, nikoga tko joj bilo
što duguje, nikoga koga bi njezini postupci, što god radila, razdragali ili kažnjavali ili na bilo
koji način istinski na njega utjecali. Njezini bi osjećaji mogli postati nevažni bilo kome osim
njoj samoj, a opet bi bujali u njoj, stežući joj srce i dah.
Ona, napokon, nije osoba oko koje se ljudi okupljaju. A opet je na svoj način izbirljiva.
Autobus još nije bio ni na vidiku kad je ustala i otpješačila kući.
Neal nije bio ondje. Odveo je dečke u školu, a kad se vratio, netko je već stigao na
sastanak, malo ranije. Rekla mu je što je napravila tek kad je to već bilo davno iza nje i moglo
se prikazati kao šala. Zapravo, i pretvorilo se u šalu koju je mnogo puta prepričavala u društvu
- izostavljajući ili samo u općenitim crtama opisujući što je pročitala na zidovima.
"Bi li ti kad palo na pamet da dođeš po mene?" rekla je Nealu.
"Naravno. S vremenom."

Onkolog se držao svećenički, zapravo je nosio crnu dolčevitu ispod bijelog ogrtača -
odjeću koja je davala naslutiti da se upravo vratio s nekog obrednog miješanja i doziranja. Put
mu je bila mlada i glatka - poput kreme od jaja i maslaca. Na vrhu tjemena izbijala mu je tek
pahuljasta tanka crna kosica, nježni izdanci vrlo nalik mašku na Jinnynoj glavi. S tim da je
njezina kosa bila smećkastosiva, poput mišjeg krzna. Jinny se ispočetka pitala nije li on
možda i pacijent i liječnik. A onda nije li odabrao taj izgled kako bi se pacijenti ugodnije
osjećali. Najvjerojatnije je presadio kosu. Ili mu se sviđa taj stil.
Nije ga mogla pitati. Bio je iz Sirije ili Jordana ili nekog sličnog mjesta gdje liječnici još
imaju dostojanstvo. Bio je ledeno uljudan.
"Dakle", rekao je. "Ne bih vam htio pružiti pogrešan dojam."

Izišla je iz klimatizirane zgrade na omamljujuću jaru kasnog kolovoskog poslijepodneva u

Ontariju. Katkad je sunce peklo kroz tanke oblake, katkad je ostajalo iza njih - i uvijek je
palilo jednakom vrelinom. Parkirani automobili, pločnik, cigle ostalih zgrada, kao da su je
bombardirali, kao da su sve to zasebne činjenice nabacane nekim sumanutim redom. Ovih
dana nije dobro prihvaćala promjene prizora, htjela je da sve bude poznato i stabilno. Isto je

27
bilo i s novim informacijama.
Vidjela je kako se kombi odvaja od parkirališnog mjesta uz pločnik i kreće niz ulicu
prema njoj. Bio je svijetloplav, svje- tlucave odvratne boje. I još svjetlije plav na mjestima
gdje su prebojili mrlje hrđe. Na naljepnicama je pisalo ZNAM DA VOZIM OLUPINU, A
TEK DA MI VIDITE KUĆU I POŠTUJ MAJKU ZEMLJU, kao i (na novijoj naljepnici)
RABI PESTICIDE, ubij korov, zovi RAK.
Neal je prišao da joj pomogne ući.
"Ona je u kombiju", rekao je. U glasu mu se čuo neki revni prizvuk koji je joj je mutno
zazvonio kao upozorenje ili kao molba. Obuzelo ga je neko uzbuđenje, napetost, po čemu je
Jinny znala kako nije vrijeme da mu objavi novosti, ako se to može nazvati novostima. Kad je
Neal bio s drugim ljudima, čak samo s još jednom osobom osim Jinny, drukčije se ponašao,
živahnije, s više entuzijazma, ulagivački. Jinny to više nije smetalo - bili su zajedno dvadeset
jednu godinu. I ona se promijenila - kao reakcija, mislila je prije - i postala rezerviranija,
pomalo ironična. Neke su maske nužne ili su bar prešle u naviku koju je teško odbaciti. Kao
Nealova staromodna pojava - rubac oko glave, gruba sijeda kosa svezana u rep, sitna zlatna
naušnica koja hvata svjetlo, kao i zlatni rubovi na njegovim zubima i otrcana odmetnička
odjeća.
Dok je ona bila kod liječnika, on je otišao po djevojku koja će im od sada pomagati u
svakodnevnom životu. Znao ju je iz popravnog doma za maloljetne delinkvente u kojem je
predavao, a ona je prije ondje radila u kuhinji. Popravni dom bio je izvan grada u kojem su
živjeli, tridesetak kilometara odavde. Djevojka je prije nekoliko mjeseci dala otkaz u kuhinji i
zaposlila se kao kućna pomoćnica kod farmerske obitelji u kojoj se majka razboljela. Negdje
u blizini ovog, većeg, grada. Srećom, sad je bila slobodna.
"Što se dogodilo sa ženom?" pitala je Jinny. "Je li umrla?"
Neal je rekao: "U bolnici je."
"Ista stvar."

Morali su obaviti gomilu praktičnih stvari u prilično kratkom roku. Ukloniti iz dnevne
sobe sve fascikle, novine i časopise s važnim člancima koje nisu stigli unijeti u kompjuter -
sve police bile su ih pune do stropa. I dva kompjutera, stare pisaće strojeve, pisač. Sve se to
moralo premjestiti - privremeno, iako to nitko nije rekao - k nekom drugom. Dnevna soba
postaje bolesnička soba.
Jinny je rekla Nealu neka bar jedan kompjuter stavi u spavaću sobu. Ali nije htio. Nije to
rekao, ali shvatila je kako misli da neće biti vremena za kompjuter.
Neal je svih ovih godina koje je provela s njim gotovo sve svoje slobodno vrijeme
posvećivao organizaciji i provođenju kampanja. Ne samo političkih kampanja (premda i njih)
nego i akcija za očuvanje povijesnih zgrada, mostova i groblja, za sprečavanje sječe drveća u
drvoredima na gradskim ulicama i u ne- dostupnim dijelovima drevnih šuma, za spas rijeka
od otrovnih otpadnih voda, spas terena od građevinskih poduzetnika i spas lokalnog
stanovništva od kockarnica. Vječno su se pisala pisma i peticije, lobiralo se u raznim
ministarstvima, dijelili se plakati, organizirali prosvjedi. Dnevna je soba bila prizorište za
ispade pravedničkog gnjeva (koji ljudima pričinjaju veliko zadovoljstvo, mislila je Jinny),
smušene prijedloge i rasprave i Nealovu poletnu nervozu. A sad kad se odjednom ispraznila,
sjetila se kako je prvi put ušla u kuću, ravno iz roditeljskog doma, prostrane katnice s bogato
nabranim dvostrukim zavjesama, i sjetila se svih onih polica punih knjiga, drvenih žaluzina na
prozorima i onih prekrasnih istočnjačkih sagova na ulaštenom podu kojih ime nikako nije
mogla zapamtiti. Reprodukcije Canaletta na jedinom zidu bez polica, koju je kupila za svoju
sobu u studentskom domu. Gradonačelnikov dan na Temzi. Upravo ju je ona objesila na taj
zid, premda je više uopće nije primjećivala.
Unajmili su bolnički krevet - zapravo im još nije trebao, ali bolje ga je uzeti dok možeš
jer ih često zna ponestati. Neil je mislio na sve. Na prozore je objesio teške zavjese iz dnevne
sobe nekih prijatelja koji su ih odbacili. Imale su uzorak starinskih pehara i ukrasa za uzde i
Jinny je mislila da su strašno ružne. Ali sad je znala da dođe vrijeme kad i ružno i lijepo služe

28
više-manje istoj svrsi, kad je sve što pogledaš tek kuka na koju vješaš neposlušne tjelesne
osjete i nepovezane djeliće onog što premećeš u mislima.
Bile su joj četrdeset dvije godine i do nedavno je izgledala mlado za svoju dob. Neal je
bio šesnaest godina stariji. I zato je mislila da će se po prirodnom tijeku stvari ona naći u
položaju u kojem je on sad pa se katkad brinula kako će s tim izlaziti na kraj. Jednom dok ga
je u krevetu držala za ruku prije no što su zaspali, za njegovu toplu i prisutnu ruku, pomislila
je kako će ga za ruku uhvatiti, ili je dodirnuti, bar jednom kad on umre. I kako neće moći
povjerovati u tu činjenicu. U činjenicu da je mrtav i nemoćan. Ma koliko dugo to predviđala,
ona neće biti u stanju to prihvatiti. Neće biti u stanju povjerovati da negdje duboko u sebi on
nije svjestan trenutka. Nje. Pomisao da je on nije svjestan izazivala je neku vrst emocionalne
vrtoglavice, osjećaj stravičnog, strmoglavog pada.
A opet - i svojevrsno uzbuđenje. Neizrecivo uzbuđenje koje te obuzima kad te katastrofa
što se primiče u galopu obećava osloboditi svake odgovornosti za vlastiti život. I onda se od
srama moraš pribrati i biti tiho kao miš.
"Kamo ideš?" pitao ju je tada, kad je povukla ruku.
"Nikamo. Samo se okrećem na drugu stranu."
Nije znala osjeća li i Neal takvo što, sad kad je ispalo da se radi o njoj. Pitala ga je da li se
naviknuo na tu pomisao. Odmahnuo je glavom.
Ona je rekla: "Ni ja."
A onda je rekla: "Samo nemoj ni blizu pripustiti one savjetnike za psihološku pomoć.
Sigurno već kruže uokolo. Spremaju se preventivno napasti."
"Nemoj me mučiti", rekao je on rijetko ljutitim glasom.
"Oprosti."
"Ne moraš uvijek svemu pristupati s vedre strane."
"Znam", rekla je. Ali zapravo, uz toliko toga što se zbivalo i uz događaje koji su joj
gotovo posve zaokupljali pozornost, teško joj je padalo pristupati bilo čemu s bilo koje strane.

"Ovo je Helen", reče Neal. "Ona će se od sada brinuti za nas. I neće trpjeti nikakve
gluposti, znaš."
"Ima pravo", reče Jinny. Dok se smještala na sjedalo, pružila je djevojci ruku. Ali ona je
valjda nije vidjela, onako nisko između dva sjedala.
Ili možda nije znala što da s njom počne. Neal joj je rekao kako je Helen živjela u
nezamislivim prilikama, u obitelji totalnih barbara. Gdje su se događale stvari kakve ne možeš
vjerovati da se događaju u današnje vrijeme. Osamljena farma, majka pokojna, mentalno
zaostala kći i poremećeni, incestuozni stari otac tiranin, pa dvoje djece, djevojčice. Starija,
Helen, pobjegla je od kuće u dobi od četrnaest godina nakon što je pretukla starog. Prihvatili
su je susjedi, koji su pozvali policiju i policija je stigla te odvela mlađu sestru pa su obje
djevojčice postale štićenice Odjela za maloljetnike. Stari i njegova kći - to jest, njihova majka
i njihov otac - smješteni su u psihijatrijsku ustanovu. Helen i sestru, koje su obje bile
mentalno i tjelesno normalne, uzeli su skrbnici. Poslali su ih u školu, gdje je curama bilo
grozno jer su morale krenuti u prvi razred. Ali obje su naučile dovoljno da se mogu zaposliti.
Kad je Neal upalio motor i krenuo, djevojka se odlučila oglasiti.
"Baš ste izabrali vrući dan da šećete vani", rekla je. Valjda je čula da takve stvari ljudi
govore kako bi zapodjenuli razgovor. Govorila je oporim, bezbojnim tonom neprijateljstva i
nepovjerenja, ali čak i to, znala je sad već Jinny, ne smije se primiti k srcu. Neki ljudi u ovom
dijelu svijeta jednostavno zvuče tako - posebno ljudi sa sela.
"Ako ti je vruće, možemo upaliti klimu", reče Neal. "Imamo staromodnu klimu - samo
otvoriš sve prozore."
Na sljedećem su uglu skrenuli u smjeru koji Jinny nije očekivala.
"Moramo do bolnice", reče Neal. "Nemoj paničariti. Helenina sestra ondje radi, a Helen
mora nešto uzeti od nje. Je li tako, Helen?"
Helen je rekla: "Aha. Svoje fine cipele."
"Helenine fine cipele." Neal podigne pogled u retrovizor. "Fine cipele gospodične Helen

29
Roze."
"Ne zovem se Helen Roza", rekla je Helen. Kao da to ne govori prvi put.
"Tako te ja zovem jer imaš tako ružičasto lice", rekao je Neal.
"Nemam."
"Imaš. Nije li tako, Jinny? Evo i Jinny se slaže sa mnom, imaš ružičasto lice. Gospodična
Helen Roza-lica."
Djevojka je doista imala nježnu ružičastu kožu. Jinny je osim toga primijetila i njezine
gotovo bijele trepavice i obrve, plavu vunastu kosicu kao u djeteta i usta koja su djelovala
čudnovato ogoljeno, ne samo kao normalna usta koja nisu namazana ružem. Kao da se ovaj
čas izlegla iz jajeta, tako je izgledala, kao da joj nedostaje još jedan sloj kože, još jedan
konačni izrast čvršće, odrasle kose. Sigurno je podložna osipima i infekcijama, odmah joj se
poznaju ogrebotine i modrice, često dobiva groznice na ustima i ječmence između bijelih
trepavica. Ipak, nije djelovala slabašno. Ramena su joj bila široka, bila je mršava, ali čvrste
građe. Nije djelovala ni glupo, premda je imala tvrdoglav izraz poput teleta ili jelena. Kod nje
sve mora da je odmah na površini, njezina pozornost kao i cijela njezina osobnost odmah ti
skaču u lice, s bezazlenom i - za Jinny - neugodnom silinom.
Uspinjali su se dugom strminom prema bolnici - istoj onoj bolnici u kojoj je Jinny
operirana i gdje je bila na prvoj kemoterapiji. Preko puta bolničke zgrade smjestilo se groblje.
Kad god su se prije vozili ovom cestom - u stara vremena kad su u ovaj grad dolazili tek u
kupnju ili kad bi si priuštili rijetku zabavu da odu u kino - Jinny bi uvijek rekla nešto kao "Da
ubije svaku nadu" ili "Ovo je zbilja i previše praktično".
Sad je šutjela. Groblje je nije uznemiravalo. Shvatila je da joj je svejedno.
To je valjda shvatio i Neal. Rekao je u retrovizor: "Koliko misliš da ima pokojnika na
ovom groblju?"
Helen na trenutak nije rekla ništa. A onda - prilično nadureno - "Ne znam".
"Svi koji su tu su pokojni."
"I mene je na to dobio", reče Jinny. "Štos za četvrti razred." Helen nije odgovorila. Možda
nikad nije stigla do četvrtog razreda.
Dovezli su se pred glavni ulaz u bolnicu, a onda prema Heleninim uputama zakrenuli iza
zgrade. Ljudi u bolničkim ogrtačima, neki s prikopčanim infuzijama koje su vukli za sobom,
izišli su pušiti.
"Vidite onu klupu", reče Jinny. "Ma nema veze, prošli smo je. Na njoj je natpis - hvala što
ne pušite. Ali klupa je ondje da ljudi mogu na nju sjesti kad malo iziđu iz bolnice. A zašto
izlaze? Da bi pušili. Ali onda znači da ne smiju sjesti? Ne razumijem to."
"Helenina sestra radi u praonici", reče Neal. "Kako se ona zove, Helen? Kako ti se zove
sestra?"
"Lois", reče Helen. "Stanite ovdje. U redu. Tu."
Našli su se na parkiralištu sa stražnje strane bolničkog krila. U prizemlju bolnice nije bilo
vrata osim teretnog ulaza, koji je bio čvrsto zatvoren. Na sva tri kata vrata se se otvarala na
požarne stube. Helen iziđe iz auta.
"Znaš kako ćeš ući?" upita Neal.
"Lako."
Požarne stube završavale su metar, metar i pol iznad tla, ali ona se uhvatila za rukohvat i
skočila na njih u sekundi, možda se pritom oduprijevši nogom o olabavljenu ciglu. Jinny nije
točno vidjela kako je to izvela. Neal se smijao.
"Pokaži im, mala", rekao je.
"Pa zar ne postoji neki drugi ulaz?" rekla je Jinny.
Helen je već otrčala na treći kat i nestala.
"Ako i postoji, ona ga bome neće koristiti", rekao je Neal.
"Snalažljiva do neba", protisnula je s naporom Jinny.
"Inače nikad ne bi pobjegla", rekao je on. "Trebala joj je sva snalažljivost ovog svijeta."
Jinny je nosila slamnati šešir širokog oboda. Skinula ga je i počela se hladiti njime kao
lepezom.
Neal reče: "Oprosti. Nigdje ne vidim sjenu u kojoj bismo se mogli parkirati. Ona će se

30
brzo vratiti."
"Izgledam li previše šokantno?" reče Jinny. Već se naviknuo na to da mu postavlja takva
pitanja.
"Izgledaš dobro. Ionako nema nikoga."
"Doktor kod kojeg sam danas bila nije isti onaj kod kojeg sam bila ranije. Mislim da je
ovaj važniji. Ali smiješno je da ima otprilike kose koliko i ja. Možda je to namjerno, da se
pacijenti bolje osjećaju."
Mislila je nastaviti i reći mu što joj je liječnik rekao, ali on je rekao: "Ta njezina sestra
nije tako bistra kao ona. Helen je zapravo pazi i komandira joj. Ova priča s cipelama - tipično.
Kao da nije u stanju kupiti sebi vlastite cipele? Nema čak ni svoj stan - i dalje živi s ljudima
koji su se skrbili za njih, negdje izvan grada."
Jinny više ništa nije rekla. Gotovo svu energiju morala je uložiti u mahanje šeširom. On je
promatrao zgradu.
"Isusa ti, nadam se da je nisu uhvatili zato što je ušla na pogrešan ulaz", rekao je. "Zato
što je prekršila pravila. Pravila jednostavno nisu za tu curu."
Nakon nekoliko minuta zazviždao je.
"Evo je, dolazi. Evo ide. Približava se bazi. Hoće li, hoće li, hoće li biti toliko pametna da
zastane prije nego što skoči? Da pogleda prije nego što skoči? Hoće li, hoće li - neće. Ma
kakvi. A ne."
Helen nije u rukama imala cipele. Uskočila je u kombi, s treskom zatvorila vrata i rekla:
"Glupi idioti. Prvo dođem gore a taj majmun mi se nasere pred mene. Gdje ti je iskaznica?
Moraš imat iskaznicu. Ne možeš ovamo ući bez iskaznice. Vidio sam da si ušla preko
požarnih stuba, ne ide to tako. Ma dobro, dobro, moram do sestre. Ne možeš sad ako nije na
pauzi. Pa znam to, zato sam i došla preko požarnih stuba jer samo moram nešto pokupiti. Ne
mislim s njom brbljati neću joj oduzimati vrijeme samo moram nešto uzeti. E pa ne možeš. E
pa mogu. E pa ne možeš. I onda se ja zaderem Lois. Lois. Svi im strojevi rade unutra je sto
stupnjeva znoj im curi svima po licu voze se stvari po hodnicima, a ja Lois, Lois. Ne znam ni
gdje je ona ni da li me čuje ili ne. Ali onda ona doleti odnekud i čim me vidi - jebote. Jebote,
kaže, zaboravila sam. Zaboravila mi je donijeti cipele. Nazvala sam je sinoć i podsjetila je ali
daj ti čuj nju, pa jebote, zaboravila. Došlo mi je da ubijem boga u njoj. A sad nestani, kaže on.
Dolje po stubištu i van. Ne na požarni izlaz jer je to protuzakonito. Poserem ti se ja na njega."
Neal se smijao i smijao i vrtio glavom.
"I to je napravila? Ostavila je tvoje cipele doma?"
"Kod June i Matta."
"Kakva tragedija."
Jinny reče: "Možemo možda sad krenuti, da uđe malo zraka u auto? Mislim da ništa ne
pomaže što se hladim šeširom."
"U redu", reče Neal. Krenuo je unatrag pa skrenuo i ponovno su se provezli pored
poznatog pročelja bolnice, gdje su isti ili novi pušači paradirali u tugaljivim bolničkim
haljetcima i vukli infuzije. "Helen nam samo mora reći kamo da idemo." Okrenuo se prema
stražnjem sjedalu i zazvao: "Helen?"
"Što?"
"Gdje moramo skrenuti da dođemo onamo gdje ti ljudi stanuju?"
"Koji ljudi?"
"Kod kojih tvoja sestra živi. Gdje su ti cipele. Reci nam kojim putem da dođemo onamo?"
"Ne idemo kod njih pa vam neću ni reći."
Neal je krenuo natrag, onamo odakle su došli.
"Vozit ću ovim putem sve dok mi ne daš upute. Je li bolje da iziđem na autoput? Ili da
krenem u centar grada? Odakle da krenem?"
"Ne krećemo niotkuda. Ne idemo onamo."
"Pa nije to tako daleko, ne? Zašto ne bismo išli?"
"Napravili ste mi jednu uslugu i to je dosta." Helen se nagnula prema prednjim sjedalima
koliko god je mogla i gurnula glavu između Neala i Jinny. "Odvezli ste me u bolnicu i to je
valjda dosta? Ne morate me sad vozikati po cijelom gradu iz usluge." Usporili su, skrenuli u

31
pokrajnju ulicu.
"To je blesavo", reče Neal. "Ideš trideset kilometara odavde i možda se nećeš neko
vrijeme vraćati. Mogle bi ti zatrebati cipele."
Nije bilo odovora. Pokušao je još jednom.
"Ili ne znaš put? Ne znaš put odavde?"
"Znam, ali neću reći."
"Onda se jednostavno moramo vozikati uokolo. Vozikati uokolo i uokolo sve dok nam ne
kažeš."
"No, ali ja neću reći. I gotovo."
"Možemo se vratiti i posjetiti tvoju sestru. Ona bi nam sto posto rekla. Sad negdje izlazi s
posla, mogli bismo je odbaciti kući."
"Radi kasnu smjenu, tako da ništa od toga."
Vozili su kroz dio grada koji Jinny nikad prije nije vidjela. Vozili su vrlo polako i često
skretali, tako da zrak gotovo i nije ulazio u auto. Zatvorena tvornica zakucana daskama,
diskonti, zalagaonice. Gotovinski krediti bljeskao je natpis iznad prozora s rešetkama. Ali bilo
je tu i stambenih kuća, starih katnica sumnjiva izgleda i drvenih prizemnica kakve su na
brzinu podizali tijekom Drugog svjetskog rata. Jedno tijesno dvorište bilo je krcato stvarima
na prodaju - odjećom zakačenom za konop za sušenje, stolovima na kojima je stajalo
naslagano posuđe i kućanski predmeti. Ispod jednog stola njuškao je pas i umalo ga prevrnuo,
ali ženi koja je sjedila na ulaznoj stubi, pušila i čekala kupce kojih nije bilo očito je bilo
svejedno.
Ispred dućana na uglu neka su djeca lizala lizaljke. Dječak na rubu skupine - vjerojatno
mu nije bilo više od četiri ili pet godina - baci svoju lizaljku na auto. Iznenađujuće snažno.
Lizaljka pogodi vrata na Jinnynoj strani odmah ispod njezine ruke i ona tiho vrisne.
Helen gurne glavu kroz stražnji prozor.
"Hoćeš ruku u gipsu?"
Dijete udari u plač. Nije računao s Helen, a po svoj prilici nije računao ni s tim da je
zauvijek ostao bez lizaljke.
Uvukavši glavu u kombi, Helen se obrati Nealu.
"Samo trošite benzin bez veze."
"Sjeverni dio grada?" reče Neal. "Južni? Istok zapad sjever jug, Helen reci gdje je put."
"Već sam vam rekla. Danas ste već dosta napravili za mene i to je to."
"A ja sam rekao tebi. Idemo po te tvoje cipele prije nego što krenemo kući."
Ma kako strogo zvučao, Neal se smiješio. Na licu mu se zrcalila svjesna, ali bespomoćna
blesavost. Znak da ga obuzima blaženstvo. Nealovo cijelo biće bilo je obuzeto, preplavljeno
blesavim blaženstvom.
"Baš ste tvrdoglavi", rekla je Helen.
"Tek ćeš vidjeti kako sam tvrdoglav."
"Kao i ja. Ja znam biti tvrdoglava kao i vi, ako ne i više."
Jinny se činilo da osjeća vrelinu Helenina obraza, tako blizu svojeg. I sasvim je jasno
razabirala kako djevojka diše, hrapavo i kao da se guši od uzbuđenja, s tračkom astme.
Helenina nazočnost u kombiju bila je nalik onoj kućne mačke koju se nikad ne smije prevoziti
ni u kakvom vozilu jer je odviše razdražljiva da bude razumna, odviše pripravna da skoči
između sjedala.
Sunce je ponovno zapeklo kroz oblake. I dalje je žarilo visoko i metalno na nebu.
Neal je skrenuo u ulicu s drvoredom teških starih stabala i nešto uglednijim kućama.
"Bolje ovdje?" obratio se Jinny. "Više sjene?" Obraćao joj se tišim, povjerljivim tonom,
kao da se sve ono što se zbiva s dje- vojkom može na trenutak zanemariti, sve su to same
gluposti.
"Idemo u razgledavanje okolice", rekao je, podižući ponovno glas da ga čuju na stražnjem
sjedalu. "Razgledavamo okolicu zahvaljujući gospodični Heleni Rozi."
"Možda da jednostavno idemo dalje", rekla je Jinny. "Možda da jednostavno odemo
kući."
Helen se umiješa, gotovo vičući. "Ne želim nikoga sprečavati da ode kući."

32
 "Pa onda mi jednostavno daj upute", reče Neal. Trudio se iz petnih žila ovladati glasom,
utisnuti u njega nešto obične trijeznosti. I otjerati s lica smiješak koji mu se neprestano vraćao
ma koliko ga zatomljivao. "Idemo onamo i obavimo što moramo pa onda ravno kući."
Još pola ulice polagane vožnje i Helen je zastenjala.
"Što se mora, mora se", rekla je.

Nisu se morali daleko voziti. Kad su prošli nadvožnjak, Neal se ponovno obratio Jinny:
"Ne vidim nikakav potok. Ni naselje."
Jinny reče: "Što?"
"Naselje Silvercreek. Pisalo je na znaku."
Valjda je to pročitao na znaku koji ona nije vidjela.
"Skrenite", reče Helen.
"Lijevo ili desno?"
"Kod autootpada."
Prošli su autootpad, gdje je uleknuta aluminijska ograda tek djelomično skrivala olupine.
Onda uzbrdo i pored ulaza, do šljunčare koja se otvarala kao golemi karijes u središtu brda.
"Tu su oni. Eno njihovog poštanskog sandučića", uzviknula je Helen s prizvukom važnosti, a
kad su se dovoljno približili, pročitala je naglas ime.
"Matt i June Bergson. To su oni."
Par pasa doletio je lajući niz kratki kolni prilaz. Jedan krupan crni pas, drugi malen,
smećkasti, štenac. Uzvrtjeli su se oko kotača i Neal je zatrubio. Tad je još jedan pas -
podmukliji i promišljeniji, glatke dlake s plavkastim pjegama - ispuzao iz visoke trave.
Helen im je dovikivala da zavežu, da legnu, da odjebu.
"Ne morate se bojati ni jednog od njih osim Pinta", rekla je. "Ova dvojica su obične
kukavice."
Zaustavili su se na širokom prostoru nejasno određenih granica, posutom s nešto šljunka.
S jedne je strane bila šupa, ili ostava za alat, prekrivena aluminijem, a s druge, na rubu polja
kukuruza, napuštena seoska kuća s koje su uglavnom sve cigle poskidane, tako da se vidjela
tamna drvena konstrukcija. Kuća u kojoj se sad stanovalo bila je zapravo prikolica, lijepo
uređena, s terasicom, tendom i cvjetnim gredicama iza ogradice koja je djelovala kao igračka.
Prikolica i vrt izgledali su pristojno i uredno, dok su po ostatku imanja ležale razasute stvari
koje su možda imale neku svrhu, a možda su jednostavno ostavljene da zahrđaju ili istrunu.
Helen je iskočila iz auta i sad je udarala pse. Ali oni su i dalje trčali kraj nje i skakali i
lajali na auto, sve dok iz šupe nije izišao muškarac koji ih je zazvao. Prijetnje i imena koje je
izvikivao Jinny nije razabrala, ali psi su se umirili.
Jinny stavi šešir na glavu. Cijelo to vrijeme držala ga je u ruci.
"Moraju se praviti važni", reče Helen.
I Neal je izišao iz auta i odlučno je pregovarao sa psima. Muškarac iz šupe primaknuo im
se. Imao je na sebi ljubičastu majicu kratkih rukava, mokru od znoja, koja mu se priljubila uz
grudi i trbuh. Bio je dovoljno debeo da ima grudi, a pupak mu je iskočio kao u trudnice.
Nabrekao mu je na trbuhu poput divovskog jastučića za igle.
Neal mu je pošao u susret ispružene ruke. Muškarac pljesne rukom po radnim hlačama,
nasmije se i stegne Nealu ruku. Jinny nije čula što govore. Iz prikolice iziđe žena, otvori
vratašca na ogradi igrački i zatvori ih za sobom.
"Lois je načisto zaboravila da mi je trebala donijeti cipele", dovikne joj Helen. "Nazvala
sam je i sve, ali ona je opet načisto zaboravila pa me gospodin Lockyer dovezao ovamo da ih
uzmem."
I žena je bila debela, premda ne tako debela kao njezin muž. Na sebi je imala ružičastu
bezobličnu dugu haljinu s uzorkom astečkih sunaca, a kosa joj je bila prošarana zlatom.
Koračala je po šljunku držeći se pribrano i gostoljubivo. Neal se okrenuo prema njoj i
predstavio se, a potom je doveo do kombija i predstavio joj Jinny.
"Drago mi je", rekla je žena. "Vi ste ona gospođa kojoj nije dobro?"
"Dobro sam", rekla je Jinny.

33
 "No, sad kad ste već tu, bolje bi bilo da uđete. Da se maknete s ove vrućine."
"Ma samo smo na čas svratili", rekao je Neal.
Muškarac se primakne autu. "Imamo klimu unutra", rekao je. Proučavao je kombi i izraz
mu je bio srdačan, ali podcjenjivački.
"Samo smo došli po cipele", rekla je Jinny.
"Pa ne možete ostati samo na tome sad kad ste već tu", rekla je žena - June - i nasmijala
se kao da je sama pomisao na to da neće ući u prikolicu sablažnjiva šala. "Uđite i odmorite
se."
"Ne bismo vas htjeli ometati dok večerate", rekao je Neal.
"Već smo večerali", rekao je Matt. "Mi rano jedemo."
"Ali ostalo je čilija koliko hoćeš", rekla je June. "Morate ući i pomoći nam dovršiti taj
čili, da se ne baci."
Jinny reče: "O, hvala, ali mislim da ne mogu pojesti ni zalogaj. Kad je ovako vruće nije
mi do jela."
"Pa onda bar popijte nešto", reče June. "Imamo bezalkoholno pivo, kokakolu. Imamo
rakiju od breskve."
"Pivo", reče Matt Nealu. "Bi vam pasao jedan Blue?"
Jinny domahne Nealu da se primakne njezinom prozoru. "Ne mogu", rekla je. "Reci im da
jednostavno ne mogu."
"Znaš da će ih to povrijediti", šapne joj on. "Trude se biti ljubazni."
"Ali ne mogu. Možda ti možeš ući."
Sagnuo se još bliže njoj. "Znaš kako će to izgledati ako ne uđeš sa mnom. Ispast će da
misliš da si bolja od njih."
"Idi ti."
"Bit će ti bolje kad uđeš. Malo klime ne bi ti škodilo."
Jinny zavrti glavom.
Neal se uspravi.
"Jiny misli da je pametnije da ostane vani i malo se odmori tu u hladu."
June reče: "Ali slobodno se odmori unutra..."
"A meni bi baš prijao jedan Blue, zapravo", reče Neal. Okrenuo se prema Jinny s oporim
smiješkom. Izgledao joj je utučeno i ljutito. "Sigurno će ti biti dobro?" rekao je tako da i oni
čuju. "Sigurno? Ne smeta ti ako ja uđem na minutu?"
"Bit ću dobro", reče Jinny.
On položi jednu ruku Helen na rame, drugu June na rame i druželjubivo ih povede prema
prikolici. Matt se znatiželjno nasmiješi Jinny i krene za njima.
Kad je ovaj put pozvao pse da pođu za njim, Jinny je razabrala njihova imena.
Goober. Sally. Pinto.

Kombi je stajao pod redom vrba. Stabla su bila visoka i stara, ali tanko lišće bacalo je
nepostojanu sjenu. Ipak, odahnula je od olakšanja što je sama.
Prije tog dana, dok su se vozili autocestom iz grada u kojem su živjeli, stali su na štandu
uz cestu i kupili rane jabuke. Jinny izvadi jednu iz torbe kraj nogu i odgrize mali zalogaj -
više-manje da vidi može li je okusiti, progutati i zadržati u želucu. Trebalo joj je nešto da
neutralizira pomisao na čili i Mattov čudesno golemi pupak.
Sve je bilo u redu. Jabuka je bila čvrsta i kiselkasta, ali ne pretrpka, pa ako pomalo grize i
pomno žvače, ići će.

Već je vidjela Neala da se ovako ponaša - ili slično - nekoliko puta. Obično zbog nekog
dečka u školi. Spominjao bi mu ime onako ležerno, čak uz neko omalovažavanje. Uz
sladunjav izraz, hihot kao da se ispričava, ali opet i prkosi.
Ali nikad to nije bio netko koga je morala primiti u kuću i nikad se to nije razvilo ni u što.
Dečku bi isteklo vrijeme, otišao bi.

34
 Tako će i ovo vrijeme isteći. Ne treba od toga praviti problem.
Morala se upitati bi li to jučer bio manji problem nego danas.
Izišla je iz kombija i ostavila vrata otvorena, tako da se može pridržavati za unutarnju
kvaku. Vani se sve tako zapeklo da se ni za što nije mogla dugo držati. Morala je provjeriti je
li stabilna na nogama. Zatim je malo prošetala po sjeni. Lišće vrba već je mjestimično
požutjelo. Nešto ga je i popadalo po tlu. Iz okrilja sjene, razgledala je sve stvari koje su ležale
po dvorištu.
Ulubljeni kamion za dostavu s razbijena oba prednja svjetla i prebojenim imenom na
bočnim vratima. Dječja kolica kojima su psi sažvakali sjedalo, naramak drva za ogrjev,
nabacanih, ali ne naslaganih, gomila golemih automobilskih guma, velik broj plastičnih
vrčeva i nešto limenki ulja pa više komada starih dasaka i par narančastih plastičnih cerada
zgužvanih kraj ulaza u šupu. U samoj su šupi stajali teški kamion GM i natučeni mali Mazdin
kamionet i traktor, a bili su tu i razni alati, čitavi ili polomljeni, kotači, kvake i motke, što će
sve dobro doći ili neće, ovisno o tome kakve namjene se mogu zamisliti. Za koliko mnogo
stvari ljudi mogu biti zaduženi. Kao što je ona bila zadužena za sve one fotografije, službene
dopise, zapisnike sa sastanaka, izreske iz novina, tisuće kategorija koje je sama razvrstavala i
unosila ih u kompjuter, a onda je morala na kemoterapiju i sve joj je oduzeto. Možda na kraju
sve završi u smeću. Kao što bi i sve ovo moglo biti bačeno u smeće ako Matt umre.
Htjela je stići do polja kukuruza. Kukuruz je bio viši od nje, možda čak viši i od Neala -
htjela je ući u sjenu kukuruza. Uputila se preko dvorišta s tom jednom mišlju u glavi. Pse su,
hvala Bogu, očito uveli unutra.
Nije bilo ograde. Kukuruzište je jednostavno prelazilo u dvorište. Zašla je ravno u polje,
na usku stazicu između dva reda kukuruza. Lišće joj je šibalo po licu i nadlakticama poput
vrpci voštanog platna. Morala je skinuti šešir da joj ga ne zbaci s glave. Svaka je stabljika
imala svoj klip, nalik djetetu umotanom u mrtvački pokrov. Snažno je, gotovo mučno vonjalo
na povrtni rast, na škrob iz bilja i vrele biljne sokove.
Mislila je da će, kad jednom zađe u kukuruz, leći na tlo. Leći u sjenu tih velikih hrapavih
listova i ne izići sve dok je Neal ne pozove. Možda čak ni tada. Ali redovi stabljika bili su
pregusti da bi legla među njih, a ona je bila prezauzeta mislima o jednoj stvari da bi se time
bavila. Previše se ljutila.
Ne zbog nečega što se desilo nedavno. Sjetila se kako je jedne večeri gomila ljudi
posjedala na pod njezine dnevne sobe - ili sobe za sastanke - da bi igrali jednu od onih
ozbiljnih psiholoških igara. Jednu od onih igara od kojih osoba navodno postaje iskrenija i
otpornija. Trebalo je pogledati u svakog od nazočnih i reći prvo što ti padne na pamet. A
sjedokosa žena po imenu Addie Norton, Nealova prijateljica, rekla joj je: "Grozno mi je što ti
to moram reći, Jinny, ali kad god te pogledam na pamet mi pada samo - mila Gera."
Jinny se nije sjećala je li joj bilo što odgovorila. Možda se nije ni očekivalo da se u igri
odgovara. Ali sad joj je u sebi rekla: "Zašto ti je grozno što to moraš reći? Nisi li primijetila
kako ljudi, kad kažu da im je grozno što nešto moraju reći, zapravo uživaju? Ne misliš da
bismo, kad smo već tako otvoreni, mogli bar početi s tim?"
Nije to bilo prvi put da ovako odgovara u sebi. I u sebi naglašava Nealu kakva je farsa ta
igra. Jer kad je došao red na Addie, je li se njoj bilo tko usudio reći nešto neugodno? Ma
kakvi. "Ima petlje", govorili su, ili: "Bez dlake na jeziku". Bojali su je se, ništa drugo.
Rekla je "Bez dlake na jeziku" naglas, sad, peckavim tonom. Drugi su Jinny govorili
ljubaznije stvari. "Dijete cvijeća" ili "Madona s izvora". Slučajno je znala da je onaj tko je to
rekao, tko god to bio, zapravo mislio na "Manon s izvora", ali nije ga ispravila. Vrijeđalo ju je
i ispunjavalo ogorčenjem što mora tu sjediti i slušati što ljudi misle o njoj. Svi su bili u krivu.
Ona nije ni bojažljiva ni popustljiva, ni prirodna, ni čista.
Kad umreš, naravno, ne ostaje ništa osim tih pogrešnih mišljenja.
Dok joj je to prolazilo mislima, uspjela je izvesti ono najlakše u polju kukuruza - izgubila
se. Prešla je jedan red kukuruza, onda još jedan i vjerojatno se okrenula pa pošla drugim
smjerom. Pokušala se vratiti istim putem kojim je došla, ali očito nije pogodila pravi put. Na
sunce su se ponovno navukli oblaci pa više nije mogla odrediti gdje je zapad. A to joj ionako
ne bi pomoglo jer nije ni znala u kojem je smjeru išla kad je zašla u polje. Stajala je

35
nepomično i nije čula ništa do tihog šapta kukuruza i huka prometa u daljini.
Srce joj je tuklo kao bilo koje srce pred kojim su još godine i godine života.
Onda su se neka vrata otvorila, čula je pse kako laju, Matta kako viče i tresak vrata koja
se zatvaraju. Stala se probijati kroz stabljike i lišće u smjeru tih zvukova.
I pokazalo se da uopće nije tako daleko odlutala. Cijelo se vrijeme vrtjela i spoticala u
jednom te istom kutku polja.
Matt joj je domahnuo i otjerao pse.
"Nemojte ih se bojati, ne bojte se", doviknuo joj je. Uputio se prema kombiju baš kao i
ona, premda iz drugog smjera. Kad su se približili jedno drugom, obratio joj se tišim, možda
prisnijim glasom.
"Trebali ste doć i kucnut nam na vrata."
Mislio je da je otišla u polje kukuruza piškiti.
"Baš velim vašem mužu da idem vidjet jeste li u redu."
Jinny reče: "Sasvim u redu. Hvala", i uđe u kombi, ali ostavi vrata otvorena. Mogao bi se
uvrijediti da ih zatvori. Osim toga, obuzela ju je slabost.
"Zbilja je s tekom smazao taj čili."
O kome govori?
O Nealu.
Drhtala je i znojila se, a u glavi joj je šumjelo kao da joj je među ušima razapeta žica.
"Mogu vam donijeti tanjur van ako hoćete."
Odmahnula je glavom, smiješeći se. Podigao je bocu piva u ruci - kao da je pozdravlja.
"Piće?"
Ponovno je odmahnula glavom, i dalje se smiješeći.
"Čak ni malo vode? Imamo dobru vodu ovdje."
"Ne, hvala."
Ako okrene glavu i pogleda u njegov ljubičasti pupak, doći će joj na povraćanje.
"Znate ono, izlazi momak iz kuće", reče on, promijenjenim glasom. Komotnim glasom u
kojem se čuo cerek. "Izlazi momak iz kuće i nosi kantu za otpatke, a otac mu kaže: 'Sine,
kuda ćeš s tom kantom za otpatke?'
'Pa idem u lov na patke', kaže on.
'Kako misliš na otpatke uhvatiti patke, što god', kaže otac. A sutra ujutro evo ti momka,
nosi lijepu debelu patku pod rukom."
Ne želim da steknete pogrešan dojam. Ne smijemo dopustiti da nas ponese optimizam. Ali
čini se da imamo neke neočekivane rezultate.
"Sutradan otac ponovno vidi sina kako izlazi iz kuće i nosi šaku olova.
'Pa kuda si sad krenuo, sinko?'
'Ma evo čuo sam da mama kaže da nam treba lova.'
'Pa ne misliš valjda da će ti od tog olova doći lova.'
'Čekaj i vidjet ćeš.'
I gle zbilja, sutra ujutro momak se vraća s brdom love."
Čini se da se tumor bitno smanjio. Naravno, tome smo se nadali, ali da budem iskren,
nismo to očekivali. I to ne znači da je bitka završena, nego samo daje ovo povoljan znak.
"Otac ne zna što da misli o svemu tome. A onda te večeri vidi sina kako izlazi iz kuće s
nekim cvijećem."
Vrlo povoljan znak. Ne možemo sa sigurnošću tvrditi da nas u budućnosti ne čekaju novi
problemi, ali možemo reći da smo oprezno optimistični.
"'Kuda ćeš s tim cvijećem', pita otac, a sin kaže: 'Evo, idem s ovom velikom kitom...'
Na što otac kaže: 'Stani malo, čekaj, idem i ja s tobom!"'
"To je previše", reče naglas Jinny.
U sebi je razgovarala s liječnikom.
"Što je?" reče Matt. Još se cerekao, ali na lice mu se navukao uvrijeđeni, bebasti izraz.
"Što je sad?"
Jinny je vrtjela glavom, pritišćući rukom usta.
"Bio je to samo vic", reče on. "Nisam vas htio uvrijediti."

36
 Jinny reče: "Ne, ne. Ja sam - ne."
"Nema veze, idem unutra. Neću vam više oduzimati vrijeme." I okrenuo joj je leđa, čak se
i ne potrudivši da pozove pse.
Nije ništa ni slično rekla liječniku. Zašto i bi? Nije on kriv. Ali istina je. To što joj je
rekao otežalo je sve. Zbog toga se mora vratiti i iznova započeti cijelu ovu godinu. To joj je
oduzelo stanovitu neveliku slobodu. Gusta zaštitna opna za koju nije ni znala da postoji sad se
zgulila, a ona je ostala nezaštićena i ranjiva.

Zbog toga što je Matt pomislio da je u polje kukuruza otišla kako bi piškila, sinulo joj je
da zapravo treba piškiti. Izišla je iz kombija, oprezno stala, raširila noge i zadigla široku
pamučnu suknju. Ovo ljeto počela je nositi prostrane suknje bez gaćica jer više nije potpuno
kontrolirala mjehur.
Tamni mlaz potekao je od nje kroz šljunak. Sunce je zalazilo, bližila se večer. Nebo se
razbistrilo, oblaci su nestali.
Jedan od pasa bezvoljno je zalajao da najavi kako netko dolazi, ali bio je to netko koga
poznaju. Nisu joj pritrčali da je gnjave kad je izišla iz auta - već su se naviknuli na nju. Otrčali
su kome već u susret bez traga straha ili uzbuđenja.
Bio je to dječak, ili mladić, na biciklu. Zakrenuo je prema kombiju i Jinny mu je pošla u
susret, pridržavajući se rukom za sad nešto hladniji, ali još topao metal. Nije htjela da budu
kraj njezine lokvice kad joj se obrati. I možda da mu odvrati pozornost, tako da pogledom i ne
potraži takvo što na tlu, ona je progovorila prva.
Rekla je: "Halo - nešto ste dostavili?"
On se nasmije, skoči s bicikla i spusti ga na tlo, sve u jednom pokretu.
"Ovdje stanujem", reče on. "Vraćam se kući s posla."
Pomislila je kako bi morala objasniti tko je ona, reći mu kako to da je ovdje i na koliko
dugo. Ali sve je to bilo preteško. Dok se ovako pridržava za kombi, mora da izgleda kao
netko tko je upravo preživio sudar.
"Da, stanujem ovdje", reče on. "Ali radim u restoranu u gradu. Radim u Sammyu."
Konobar. Blistavo bijela košulja i crne hlače bile su odora konobara. A i držao se kao
konobar, budno i strpljivo.
"Ja sam Jinny Lockyer", reče ona. "Helen. Helen je..
"U redu, znam", reče on. "Kod vas će Helen raditi. Gdje je Helen?"
"Unutra."
"Vas nitko nije pozvao da uđete?"
Ima godina otprilike kao Helen, pomislila je. Sedamnaest ili osamnaest. Vitak, gibak i
samouvjeren, posjedovao je neki dovitljivi entuzijazam koji ga vjerojatno neće odvesti tako
daleko koliko se nada. Vidjela je nekoliko takvih koji su završili kao maloljetni delinkventi.
No, on kao da je mnogo toga shvaćao. Shvaćao je da je ona iznurena i nekako smetena.
"Je li June unutra?" upitao je. "June je moja mama."
Imao je kosu iste boje kao June, tamnu i prošaranu zlatnim pramenovima. Nosio je
prilično dugu kosu, s razdjeljkom u sredini, tako da mu je padala s obje strane lica.
"I Matt?" rekao je.
"I moj muž. Da."
"Bez veze."
"Ne, ne", reče ona. "Pozvali su i mene. Ja sam rekla da ću radije pričekati tu vani."
Neal je znao dovesti kući po nekoliko svojih delića da pod nadzorom uređuju travnjak ili
liče ili rade sitne stolarske poslove. Mislio je da je to dobro za njih, to da ih tko primi u svoj
dom. Jinny je povremeno koketirala s njima, nikad tako da bi joj se to moglo predbaciti. Tek
ponekim blagim tonom, tako da postanu svjesni njezinih mekih sukanja i mirisa po sapunu od
jabuke.
Neal ih nije zato prestao dovoditi. Rekli su mu da to nije dopušteno.
"I koliko već dugo čekate?"
"Ne znam", reče Jinny. "Ne nosim sat".

37
 "Ma dajte", reče on. "Ni ja. Jako rijetko sretnem nekoga tko isto ne nosi sat. Nikad ga
niste nosili?"
Ona reče: "Ne, nikad."
"Ni ja. Nikad, nikad. Nikad ga nisam htio nositi. Ne znam zašto. Baš nikad nisam htio.
Ono, uvijek kao da i bez sata znam koliko je sati. Skoro na minutu točno. Najviše pet minuta
fulam. I znam gdje su svi javni satovi. Dok se vozim na posao, mislim si, idem provjeriti, da
budem siguran koliko je sati. I znam da je prvi sat koji vidim onaj na sudu, između zgrada. I
nikad ne fulam više od tri ili četiri minute. Neki put me gosti u restoranu pitaju, znate li koliko
je sati, i ja im kažem. Čak ne primijete da ne nosim sat. Čim stignem, provjerim na satu u
kuhinji. Ali još nikad mi se nije dogodilo da im moram reći da sam pogriješio."
"I ja sam to prije znala, povremeno", reče Jinny. "Valjda čovjek razvije osjećaj za vrijeme
ako nikad ne nosi sat."
"Da, točno to."
"Pa što misliš koliko je sad sati?"
Nasmijao se. Pogledao je u nebo.
"Blizu osam. Šest-sedam minuta do osam? Ali u prednosti sam. Znam kad sam otišao s
posla i onda sam još išao kupiti cigarete u 7-Eleven i onda sam još par minuta pričao s nekim
dečkima i onda sam se odvezao doma biciklom. Vi ne stanujete u gradu, ne?"
Jinny je rekla da ne.
"Pa gdje stanujete?"
Rekla mu je gdje.
"Jeste umorni? Hoćete doma? Hoćete da uđem i da kažem vašem mužu da hoćete ići
kući?"
"Ne. Nemojte", reče ona.
"Dobro. Dobro. Neću. June im ionako vjerojatno gata. Ona zna čitati sudbinu iz dlana."
"Zbilja?"
"Aha. Nekoliko puta tjedno dolazi u restoran. Gata i iz čaja. Iz listića čaja."
Podignuo je bicikl s tla i odgurao ga podalje od kombija. Onda je zavirio unutra kroz
vozačev prozor.
"Ostavio je ključeve u bravi", rekao je. "Onda - hoćete da vas odvezem doma ili što?
Mogu staviti bicikl u prtljažnik. Vaš muž može zamoliti Matta da odveze njega i Helen kad su
spremni za polazak. Ili ako Matt više nije u stanju voziti, može ih June odbaciti. June je moja
mama, ali Matt mi nije tata. Vi ne vozite, ne?"
"Ne", reče Jinny. Nije vozila već mjesecima.
"Ne, nisam ni mislio da vozite. Dobro onda? Hoćete tako? Može?"

"Ovo je samo drugi put koji poznam. Stići ćemo jednako brzo kao i da idemo autoputom."
Nisu se provezli kraj podvožnjaka. Zapravo, krenuli su u suprotnom smjeru, cestom koja
kao da je kružila oko šljunčare. U svakom slučaju, sad su bar išli prema zapadu, prema
najsvjetlijem dijelu neba. Ricky - tako joj je rekao da se zove - nije još upalio automobilska
svjetla.
"Nema opasnosti da bilo koga sretnemo", rekao je. "Mislim da nikad nisam vidio niti
jedan auto na ovoj cesti, nikad. Znate - ljudi vam uglavnom uopće ne znaju za ovu cestu."
"A da upalim svjetla", rekao je, "nebo bi se smračilo i sve bi se smračilo i više se ne bi
vidjelo gdje smo. Malo ćemo još pričekati, a kad budemo vidjeli zvijezde, onda ćemo upaliti
svjetla."
Nebo je bilo poput blijedo obojenog crvenog ili žutog, ili zelenog ili plavog stakla, ovisno
o tome koji dio gledate. "Slažete se?"
"Da", reče Jinny.
Kad se upale svjetla, grmlje će i drveće pocrnjeti. Uz cestu će se samo nizati crno
grumenje, dok će se crna masa stabala naguravati iza njih, umjesto da se, kao sada, razabiru
pojedinačne smreke i cedrovi, i američki ariši, i nedirak s cvjetovima nalik žmirkavim
vatricama. Izgledalo je dovoljno blizu da ga dotakne, a vozili su polako. Ispružila je ruku kroz

38
prozor.
Ne sasvim. Ali blizu. Cesta je bila tek nešto malo šira od auta. Učinilo joj se da ispred
njih bljeska jarak pun vode.
"Ima li dolje vode?" rekla je.
"Dolje?" reče Ricky. "I dolje i svuda. Voda nam je s obje strane i na puno mjesta ispod
nas. Hoćete vidjeti?"
Usporio je kombi. Zaustavio se. "Pogledajte sa strane", rekao je. "Otvorite vrata i
pogledajte dolje."
Kad je otvorila vrata i pogledala, vidjela je da su na mostu. Malom mostu, ne duljem od
tri metra, načinjenom od poprijeko poslaganih dasaka. Bez ograde. A ispod njega nepomična
voda.
"Tu ima mostova posvuda", rekao je. "A ako ne mostova, onda nasipa. Jer tu voda
posvuda teče ovamo i onamo ispod ceste. Ili samo stoji i ne teče nikamo."
"Koliko je tu duboko?" rekla je.
"Nije duboko. Ne u ovo doba godine. Ne dok ne dođemo do velikog jezera - tamo je
dublje. A onda se u proljeće sve izlije po cesti tako da se ne može ovuda ni voziti koliko je
duboko. Ova cesta ide kilometrima po ravnom, ravno s jednog kraja na drugi. Čak nema ni
cesta koje je presijecaju. To je jedina cesta koju poznam koja vodi kroz močvaru Borneo."
"Močvaru Borneo?" ponovi Jinny.
"Da, tako se zove."
"Postoji otok koji se zove Borneo", reče ona. "Na pola puta oko svijeta odavde."
"Nikad čuo. Samo znam za močvaru Borneo."
Pojavio se trak tamne trave što je rastao po sredini ceste. "Vrijeme za svjetla", rekao je.
Upalio je svjetla i našli su se u tunelu usred iznenadne noći.
"Jednom sam to napravio", rekao je. "Upalio sam svjetla isto ovako kao sad i vidio jednog
dikobraza. Sjedio je nasred ceste. Onako uspravno, na stražnjim nogicama, i gledao ravno u
mene. Kao neki starčić. Na smrt se prepao i ukočio, nije se mogao ni maknuti. Vidio sam
kako mu cvokoću starački zubići."
Pomislila je, ovamo on dovodi cure.
"I što da radim? Zatrubio sam par puta, ali on se nije micao. Nije mi se baš dalo izlaziti iz
auta i tjerati ga. Bio je uplašen, ali ipak je to dikobraz, a taj te zna napasti. I tako sam
jednostavno stajao. Imao sam vremena. Kad sam ponovno upalio svjetla, više ga nije bilo."
Sad su se grane doista pružale sasvim blizu i strugale su po vratima, ali ako je bilo
cvjetova, nije ih vidjela.
"Nešto ću vam pokazati", reče on. "Pokazat ću vam nešto što sto posto nikad niste
vidjeli."
Da se to događa u njezinom starom, normalnom životu, vjerojatno bi se sad počela bojati.
Da je opet u svojem starom, normalnom životu, ne bi uopće bila ovdje.
"Pokazat ćeš mi dikobraza", rekla je.
"Ma kakvi. Ne. Nego nešto čega ima još manje od dikobraza. Bar koliko ja znam."
Još pola milje niz cestu ugasio je svjetla.
"Vidite zvijezde?" rekao je. "Rekao sam vam. Zvijezde." Zaustavio je kombi. Isprva je
posvuda zavladala gluha tišina. A onda je rubove tišine ispunilo brujanje koje je možda
dolazilo od prometa u daljini i sitni šušnjevi koji bi utihnuli prije no što su se do kraja čuli,
koje su možda proizvodile noćne životinje ili ptice ili šišmiši.
"Kad se dođe ovamo u proljeće", reče on, "čuju se samo žabe. Tako krekeću da misliš da
ćeš oglušiti."
Otvorio je vrata na svojoj strani.
"Idemo. Iziđite i malo prošetajte sa mnom."
Napravila je što joj je rekao. Hodala je po jednom tragu kotača, on po drugom. Nebo kao
da je bilo svjetlije ispred njih i čuo se drukčiji zvuk - nešto poput poluglasnog i ritmičnog
razgovora.
Cesta je prešla na drvene daske i stabla su s obje strane iščeznula.
Prišao joj je i dotaknuo struk kao da je vodi. Zatim je maknuo ruku i pustio je da hoda po

39
tim daskama nalik brodskoj palubi. Kao na brodskoj palubi, daske su se nadizale i spuštale.
Ali ne zbog valova, nego zbog njihovih koraka, njegovih i njezinih, koji su izazivali ovo
lagano bibanje dasaka pod nogama.
"Znate sad gdje ste?" rekao je.
"Na doku?" rekla je ona.
"Na mostu. Ovo je plutajući most."
Sad ga je razabrala - stazu od dasaka podignutu tek nekoliko centimetara iznad mirne
vode. Povukao ju je do ruba i zajedno su se zagledali dolje. Na površini vode jahale su
zvijezde.
"Voda je jako tamna", rekla je. "Mislim - nije tamna samo zato što je sad noć?"
"Uvijek je tamna", rekao je ponosno. "Zato što je ovo močvara. U njoj je isto ono što je u
čaju i zato izgleda kao crni čaj."
Vidjela je obrise obale i nasade trske. Voda u trstiku, voda koja tiho zapljuskuje, to je bio
onaj šum.
"Tanin", rekao je, izgovarajući riječ ponosno kao da ju je izvukao iz mraka.
Most se lagano zanjihao i njoj se učini da je sve drveće i sva trstika smještena na
pladnjevima zemlje i da je cesta plutajuća pruga zemlje, a ispod svega toga samo je voda. A
voda je djelovala tako mirno, ali zapravo nije mirna, jer ako si se zagledao u odraz jedne
zvijezde, vidio si da žmirka i mijenja oblik i gubi se iz vida. I onda se vraća - ali možda to
više nije ista zvijezda.
Sve do tog trenutka nije ni primijetila da ne nosi šešir na glavi. Ne samo da joj nije bio na
glavi, nije bio ni u autu. Nije ga imala na glavi kad je izišla iz auta piškiti i kad je počela
razgovarati s Rickyem. Nije ga imala ni dok je sjedila u autu glave naslonjene na sjedalo,
zatvorenih očiju, a Matt je pričao vic. Valjda joj je ispao u polju kukuruza, a ona ga je,
uspaničena, ondje i ostavila.
Dok se ona bojala pogledati humak Mattova pupka preko kojeg se zalijepila ljubičasta
majica, njemu nije ni najmanje smetalo gledati njezinu otužnu ćelu.
"Šteta što mjesec još nije izišao", reče Ricky. "Ovdje je jako lijepo kad je mjesečina."
"I sad je lijepo."
Obujmio ju je rukama kao da uopće nema dvojbe oko toga što radi i kao da ima sve
vrijeme ovog svijeta da to napravi. Poljubio ju je u usta. Učinilo joj se da je prvi put u životu
sudje- lovala u poljupcu koji je sam po sebi događaj. Cijela jedna priča, u jednom poljupcu.
Nježan uvod, djelotvoran pritisak, svesrdno istraživanje i davanje, neužurbana zahvala i
zadovoljni odlazak.
"Oh", rekao je. "Oh."
Okrenuo ju je i uputili su se natrag odakle su došli.

"Ovo vam je znači prvi put da ste bili na plutajućem mostu?"

Rekla je da joj je to prvi put.
"A sad ćemo se i prevesti preko plutajućeg mosta."
Uhvatio ju je za ruku i zamahnuo njom kao da bi je volio baciti.
"A ovo je meni prvi put da sam poljubio udanu ženu."
"Vjerojatno ćeš ih još mnogo poljubiti", rekla je. "Dok se ne izlaufaš."
Uzdahnuo je. "Da", rekao je. Zapanjen i otriježnjen od pomisli na ono što ga još čeka.
"Da, vjerojatno hoću."
Jinny se odjednom sjeti Neala, tamo na suhom tlu. Neala ošamućenog i sumnjičavog,
kako otvara dlan pogledu žene s kosom prošaranom zlatom, pogledu gatare. Kako se ljulja na
rubu vlastite budućnosti.
Nema veze.
Osjetila je neku bezbrižnu sućut, gotovo kao smijeh. Fijuk blagog veselja koje je
zaliječilo sve njezine rane i šupljine, na određeno vrijeme.

40
 OBITELJSKA OPREMA

Alfrida. Moj ju je otac zvao Freddie. Njih su dvoje bili bratić i sestrična i živjeli su na
susjednim farmama, a onda jedno vrijeme i u istoj kući. Jednog dana bili su na pokošenom
polju i igrali se s očevim psom koji se zvao Mack. Tog je dana sunce sjalo, ali nije otopilo
snijeg u brazdama. Koračali su po snijegu i uživali u tome kako im pucketa pod nogama.
Ma kako se samo sjeća takvih stvari, rekao je moj otac. Sve je izmislila, rekao je.
"Nisam", rekla je ona.
"Baš jesi."
"E nisam."
Odjednom su začuli kako zvona zvone, a tvorničke sirene zavijaju. Zvonilo je s gradskog
tornja i s crkvenog tornja. Tvorničke sirene tulile su u tri milje udaljenom gradu. Svijetu su od
radosti pucali šavovi, a Mack je izletio na cestu, uvjeren da stiže parada. Bio je to završetak
Prvog svjetskog rata.
Tri puta tjedno čitali smo Alfridino ime u novinama. Samo ime, ne i prezime - Alfrida.
Bilo je otisnuto kao da je ispisano rukom, potpis nalivperom u jednom potezu. Po gradu s
Alfridom. Grad koji se tu spominje nije bio onaj u blizini, nego veći grad na jugu, gdje je
Alfrida živjela i koji je moja obitelj posjećivala možda jednom svake dvije ili tri godine.
Sad je vrijeme da se sve vi buduće mladenke koje će u lipnju reći sudbonosno da
predbilježite za darove u dućanu Porculanski svijet, a moram reći, da sam ja buduća
mlada - što na žalost nisam - mislim da bih se odrekla svih kompleta posuđa s
uzorkom, kako god dražesni bili, i odlučila se za biserno bijeli ultramoderni
Rosenthal...
Kozmetičkih tretmana ima doista svih vrsta, ali maske koje će vam nanijeti na
lice u salonu kod Fantine garantiraju mladenkama ten nježan i blistav poput
narančina cvijeta. A mladenkina majka - i mladenkine tete, pa čak i njezina baka -
osjećat će se kao da su upravo zaronile u sam izvor mladosti...

Po onome kako je govorila, nikad ne biste od Alfride očekivali da piše u tom stilu.
Ona je također bila jedna od ljudi koji su pisali pod imenom Flora Simpson, na Florinoj
stranici za kućanice. Žene iz provincije vjerovale su da pisma šalju punašnoj gospođi s
nakovrčanom sijedom kosom i smiješkom punim razumijevanja čija je slika krasila vrh
stranice. Ali istina - o kojoj sam morala šutjeti kao zalivena - istina je bila da su odgovore koji
su se objavljivali ispod pisama zapravo proizvodili Alfrida i muškarac kojeg je ona zvala
Henry Konj, a koji je inače pisao osmrtnice. Žene su si u pismima nadijevale imena kao što su
Zvijezda Danica i Ljiljan i Zelenoprsta i Mala Annie Rooney i Kuhinjska Kraljica. Neka su
imena bila tako popularna da su ih morali razlikovati po brojevima - Zlatokosa i, Zlatokosa 2,
Zlatokosa 3.
Draga Zvijezdo Danice, pisali su Alfrida ili Henry Konj:

Ekcem je vrlo neugodna pojava, posebno u vrućim danima kakvi su ovi, i nadam
se da vam je soda bikarbona pomogla. Lijekovi iz bakine škrinje sigurno zaslužuju
poštovanje, ali nikad nije na odmet potražiti i savjet liječnika. Drago mije čuti da je
gospodinu bolje. Mora da vam je bilo baš ružno dok ste se oboje loše osjećali...

U svim malim gradovima u tom dijelu Ontarija kućanice koje su pripadale Klubu Flore
Simpson okupljale su se na godišnjem ljetnom pikniku. Flora Simpson uvijek je samo slala
srdačne pozdrave, s objašnjenjem da je jednostavno pozivaju na previše događanja i da se
nema vremena pojaviti na svima, a ne bi htjela ni jednom od njih dati posebnu prednost.
Alfrida je rekla kako se razgovaralo o tome da pošalju FIenrya Konja maskiranog u ženu, s
perikom i jastucima za prsa, ili nju samu, dok se ceri kao vještica iz Babilona (čak ni ona nije

41
za stolom mojih roditelja mogla točno citirati Bibliju i reći "bludnica") s cigicom
zalijepljenom za ružem namazana usta. Ali, joj, rekla je, u novinama bi nas ubili. I, osim toga,
to bi zbilja bilo podlo.
Uvijek je cigarete zvala cigicama. Kad mi je bilo petnaest ili šesnaest godina, nagnula se
preko stola i upitala me: "Hoćeš i ti pripaliti jednu cigicu?" Završili smo ručak i moj mlađi
brat i sestra ustali su od stola. Otac je samo zavrtio glavom. On je tad sam motao cigarete.
Rekla sam hvala i dopustila Alfridi da mi pripali cigaretu i prvi put u životu zapušila pred
roditeljima.
Oni su se pretvarali da je to sve jedna velika šala.
"Pa daj si, molim te, pogledaj kćer", rekla je majka ocu. Zakolutala je očima i pljesnula se
dlanovima po grudima, govoreći namještenim, klonulim glasom. "Da padneš u nesvijest."
"Moram po šibu", rekao je otac i napola ustao sa stolice.
Bio je to neopisiv trenutak, kao da nas je Alfrida preobrazila u nove ljude. Normalno bi
majka rekla da ne voli vidjeti ženu kako puši. Nije govorila da pušiti nije pristojno, ili da nije
damski - samo da ne voli to vidjeti. A kad je stanovitim tonom izjavila da nešto ne voli, to
nije zvučalo kao da priznaje nešto iracionalno, nego kao da crpi iz osobnog izvora mudrosti
koji je nepobitan i gotovo svet. U tim trenutcima, kad bi posegnula za takvim tonom,
popraćenim izrazom kao da osluškuje unutarnje glasove, posebno sam je mrzila.
Što se tiče mojeg oca, on me tukao, baš u ovoj sobi, ne bičem nego remenom, jer se nisam
pokoravala majčinim pravilima, jer sam povrijedila majčine osjećaje i jer sam odgovarala.
Sad se činilo da su se batine mogle dogoditi samo u nekom drugom svemiru.
Alfrida - i ja - stjerali smo moje roditelje u kut, ali oni su na to reagirali tako elegantno i
sportski kao da smo se sve troje - majka, otac i ja - uzdignuli na novu razinu lakoće i
spretnosti ophođenja. U tom sam ih trenutku vidjela - osobito majku - kao ljude sposobne za
neku vrstu bezbrižnosti koja se inače gotovo nikad nije iskazivala.
I sve to zbog Alfride.
O Alfridi se uvijek govorilo kao o ženskoj s karijerom. Zbog toga je ispadalo da je mlađa
od mojih roditelja, iako se znalo da je zapravo istih godina. Govorilo se i da je gradska cura.
A grad, kad se spominjao na taj način, odnosio se na grad u kojem je živjela i radila. Ali
značio je i nešto drugo - ne samo prepoznat- ljivu konfiguraciju zgrada i pločnika i
tramvajskih linija, pa čak ni pojedince nagurane zajedno na jednom prostoru. Značio je nešto
apstraktnije, nešto što se ponavlja u beskraj, nalik pčelinjoj košnici, uzavrelo, ali i
organizirano, ne baš gubitak vremena ili obmanu, ali nešto uznemirujuće i katkad opasno.
Ljudi na takvo mjesto odlaze samo kad moraju i sretni su kad napokon umaknu. Neke,
međutim, takvo mjesto privlači - kao što je očito privuklo Alfridu, nekad davno, i kao što je
sad privlačilo mene, dok sam otpuhivala dim i trudila se nonšalantno držati cigaretu, premda
mi se činilo da mi je među prstima narasla velika kao bejzbolska palica.

Moja obitelj nije vodila redovit društveni život - ljudi nam nisu dolazili na večeru, kamoli
na zabave. Bilo je to možda pitanje klase. Roditelji momka za kojeg sam se udala, oko pet
godina nakon ovog prizora za jedaćim stolom, pozivali su na večeru ljude s kojima nisu bili u
rodu i odlazili su na poslijepodnevne zabave koje su bez ikakvog ustručavanja zvali koktel-
partijima. Bio je to život o kakvom sam čitala u časopisima i kao da je smještao mojeg svekra
i svekrvu u povlašteni bajkoviti svijet.
U našoj se obitelji događalo samo to da smo dva ili tri puta godišnje umetali daske u
jedaći stol da ugostimo moju baku i tete - očeve starije sestre - i njihove muževe. To smo
radili za Božić ili Dan zahvalnosti, kad je na nas pao red, i možda ako bi nam u posjet došli
rođaci iz drugog kraja pokrajine. Ti posjetitelji uvijek su bili ljudi nalik tetama i njihovim
muževima i nikad ni najmanje nalik Alfridi.
Majka i ja počinjale smo se pripremati za takve objede nekoliko dana unaprijed. Glačale
smo najbolji stolnjak, težak poput prekrivača za krevet, prale dobar servis koji je stajao
zatvoren u vitrini s porculanom i skupljao prašinu, i brisale noge stolaca u blagovaonici, a i
pripremale smo salate, aspike, pite i torte kao obaveznu pratnju glavnom jelu, pečenom

42
puranu ili svinjskom butu i zdjelama s povrćem. Jela je moralo biti kudikamo previše, a
razgovor se za stolom morao uglavnom svoditi na hranu, pa dok je okupljeno društvo sve
hvalilo, nutkalo ih se da jedu još, a oni su se branili da ne mogu, već su se prejeli, a onda su
muževi teta popuštali, uzimali još, i tete su uzimale samo još mrvicu i govorile da ne bi
smjele, da će puknuti koliko su se natrpale.
A tek je trebalo poslužiti desert.
Pojam općenite konverzacije jedva da je postojao i čak se smatralo kako konverzacija,
ako prijeđe određene granice koje se podrazumijevaju, unosi smutnju i izgleda kao
prenemaganje. Majčino je shvaćanje tih granica bilo nepouzdano i katkad nije mogla do kraja
izdržati stanke niti poštovati odbojnost prema nastavku priče. Pa kad bi netko rekao: "Eno
sam vidio Harleya jučer na ulici", ona je bila sklona, recimo, izjaviti: "Mislite li da je
muškarac kao što je Harley okorjeli neženja? Ili jednostavno nije sreo pravu ženu?"
Kao da se, kad spomenete da ste nekog vidjeli, mora još nešto dodati, nešto zanimljivo.
A onda je znao nastupiti tajac, ne zato što su ljudi za stolom htjeli biti nepristojni, nego
zato što su bili smeteni. Sve dok moj otac ne bi s nelagodom i neizravno prijekorno rekao:
"Izgleda da se čisto dobro snalazi sam."
Da nema njegove rodbine, možda bi bio rekao "sasvim dobro".
I svi bi nastavili rezati, grabiti žlicama, gutati, u sjaju čistog stolnjaka, pod jasnim
svjetlom što se slijeva kroz netom oprane prozore. Ti su objedi uvijek bili usred dana.
Ljudi za stolom bili su savršeno sposobni za razgovor. Dok su prale i brisale suđe u
kuhinji, tete su razgovarale o tome tko ima tumor, upaljeno grlo, gadne tegobe s čirevima.
Pričale su o tome kakva im je probava, bubrezi, živci. Spomenuti intimna tjelesna pitanja
nikad se nije smatralo tako neumjesnim, ili sumnjivim, kao spominjati nešto o čemu se čitalo
u časopisu ili čulo na vijestima - nekako nije dolikovalo obraćati pozornost na ono što nije na
dohvat ruke. Za to vrijeme, dok su se odmarali na trijemu ili izišli prošetati da prigledaju
usjeve, muževi teta izmjenjivali su informacije o tome kako je netko pao u nemilost u banci,
ili još nije otplatio skupi stroj, ili je uložio pozamašnu svotu u bika koji se nije iskazao na
djelu.
Možda ih je sputavala formalnost blagovaonice, nazočnost tanjurića za kruh i maslac i
desertnih žličica, dok je u drugim prilikama bilo sasvim uobičajeno staviti komad pite ravno
na veliki tanjur koji su pomazali komadom kruha. (Međutim, da sve nije posluženo propisno i
kako spada, doživjeli bi to kao uvredu. I u vlastitim bi kućama, u sličnim prigodama, i oni
svojim gostima pokazali sve što znaju.) Možda je jelo bilo jedno, a razgovor pak drugi par
rukava.
Kad je dolazila Alfrida, bila je to posve drukčija priča. Prostirao se dobar stolnjak i vadilo
dobro suđe. Majka se iznimno trudila oko hrane i strepjela nad tim kako će joj ispasti - često
je preskakala uobičajeni jelovnik s punjenom puricom i pire-krumpirom i pripremala jela kao
što je pileća salata okružena lijepo oblikovanim humcima riže sa sitno nasjeckanim
pimentom, a slijedio bi desert sa želatinom, bjelanjcima i tučenim vrhnjem, kojem je trebalo
bezumno dugo da se stisne jer nismo imali hladnjaka pa se morao hladiti na podu u podrumu.
Ali ona suzdržanost, onaj mučni muk za stolom, posve su izostajali. Alfrida ne samo da je
prihvaćala repete kad joj se nudilo nego je i sama tražila još. I to je radila gotovo odsutno, i
jednako tako izbacivala i komplimente, kao da je hrana, jelo, nešto sporedno, premda ugodno,
i da je zapravo tu zbog razgovora, da potakne druge ljude da razgovaraju, i kao da se može
razgovarati o svemu što nam padne na pamet - gotovo o svemu.
Uvijek nas je posjećivala u ljeto i obično je nosila neke prugaste, svilenkaste haljine, s
naramenicama vezanim oko vrata tako da je pokazivala gola leđa. Leđa joj nisu bila lijepa, jer
su bila posuta sitnim tamnim madežima, ramena su joj bila koščata, a prsa gotovo ravna. Otac
se uvijek snebivao koliko može pojesti, a da se ne udeblja. Ili bi izvrtao istinu naglavačke
govoreći kako je i dalje izbirljiva kao uvijek, ali to je ne sprečava da nabaci salo. (U našoj se
obitelji primjedbe o nečijoj debljini ili mršavosti, bljedilu, rumenilu ili ćelavosti nisu smatrale
neumjesnim.)
Tamnu je kosu nosila uvijenu iznad lica i sa strane, po ondašnjoj modi. Put joj je bila
nekako smećkasta, premrežena finim boricama, a usta široka, donja usna razmjerno debela,

43
gotovo ovješena, obilato namazana ružem koji je ostavljao mrlje na šalici za čaj i čaši za
vodu. Kad je širom otvarala usta - a gotovo ih je neprestano širom otvarala, dok je govorila ili
se smijala - vidjelo se da joj odostraga nedostaje nekoliko zubi. Nitko je ne bi opisao kao
zgodnu ženu - ionako mi se činilo da je svaka žena koja je prevalila dvadeset petu davno za
sobom ostavila svaku mogućnost da dobro izgleda, izgubila pravo, čak možda i želju, za
lijepom vanjštinom - ali bila je gorljiva, puna žara. Otac je obzirno znao reći da iz nje frca
energija.
Alfrida je s ocem razgovarala o onom što se događalo u svijetu, o politici. Otac je čitao
novine, slušao radio, imao mišljenje o tim događajima, ali rijetko kad mu se pružala prilika da
o tome razgovara. I muževi teta imali su stavove, ali njihovi su bili šturi i uvijek isti i
izražavali su vječno nepovjerenje prema svim javnim osobama, a posebno prema strancima,
tako da se iz njih uglavnom moglo izvući tek gunđanje koje je značilo da se time ne misle
baviti. Baka je bila gluha - nitko nije mogao odrediti koliko zna ili što misli o bilo čemu, a
tete su se pak očito prilično ponosile time kako malo toga znaju i još ih manje toga zanima.
Moja majka bila je učiteljica i mogla je s lakoćom pokazati sve europske zemlje na karti, ali
ona je sve gledala kroz izmaglicu osobnoga, u kojoj su se iznad svih uzdizali britanski imperij
i kraljevska obitelj, dok je sve ostalo bilo umanjeno, nabacano zbrda-zdola na hrpu koju je
lako zanemariti.
Alfridini nazori nisu se zapravo tako bitno razlikovali od stavova stričeva. Ili se bar tako
činilo. Ali umjesto da gunđa i okani se teme, ona se grohotom smijala i pričala o premijerima,
o američkom predsjedniku, i Johnu L. Lewisu, i gradonačelniku Montreala - priče u kojima su
svi ispadali loši. Pričala je i o kraljevskoj obitelji, ali jasno je razlikovala dobre, kao što su
kralj i kraljica i lijepa vojvotkinja od Kenta, od groznih, kao što su Windsorovi i stari kralj
Eddy, koji - rekla je - boluje od stanovite bolesti i pokušao je udaviti ženu pa su joj ostali
tragovi na vratu, zbog čega mora uvijek nositi bisernu ogrlicu. Ta se razlika u stavu u velikoj
mjeri poklapala s razlikom koju je pravila i moja majka, ali je o njoj rijetko govorila, tako da
nije prigovarala - premda se nelagodno trznula na neizravan spomen sifilisa.
Ja sam se na to nasmiješila, znalački, presmiono hladnokrvno.
Alfrida je Ruse zvala smiješnim imenima. Mikojanski. Ujak Joe-ski. Vjerovala je da
namjerno obmanjuju sve i da su Ujedinjeni narodi farsa koja nikad neće funkcionirati i da će
Japan ponovno ojačati i da ih je trebalo dokrajčiti kad je bila prilika. Nije vjerovala ni
Quebecu. Ni papi. Imala je problem sa sena- torom McCarthyem - rado bi bila na njegovoj
strani, ali nije mogla progutati to što je katolik. Papu je zvala pipa. Razgaljivala ju je pomisao
na sve one silne lopine i prevarante koji postoje na svijetu.
Katkad se činilo da izvodi predstavu - namjerno, možda da podbode mog oca. Da ga
naživcira, kako bi on sam rekao, da mu digne tlak. Ali ne zato što joj nije bio drag ili zato što
je htjela da mu bude neugodno. Upravo suprotno. Više ga je izluđivala onako kao što djevojke
izluđuju dečke u školi, kad svađe pružaju poseban užitak objema stranama, a uvrede se
prihvaćaju kao komplimenti. Moj se otac prepirao s njom, uvijek blagim i postojanim glasom,
a opet je bilo jasno da je namjerno punta. Katkad bi promijenio ploču i izjavio kako ona
možda ima pravo - budući da radi u novinama, možda ima pristup informacijama kojima on
ne raspolaže. Prosvijetlila si me, govorio je, i da imam mozga, zapravo bih ti morao biti
zahvalan. A onda bi ona rekla: Ma nemoj mi prodavati te gluposti.
"Vas dvoje", govorila je moja majka, pretvarajući se da očajava, a možda i zbilja
iscrpljena, i Alfrida bi joj rekla da ode leći, zaslužila je to nakon ovog fenomenalnog ručka,
ona i ja ćemo se već pobrinuti za suđe. Majku je hvatalo drhtanje u desnoj ruci, kočili su joj se
prsti, a mislila je da je to spopada kad se premori.
Dok smo radile u kuhinji, Alfrida mi je pričala o slavnima - glumcima, čak i manje
poznatim filmskim zvijezdama, koji su gostovali na pozornici u gradu u kojem je živjela.
Prigušenim glasom, s isprekidanim napadima drskog smijeha, pričala mi je priče o njihovim
ispadima, tračeve o privatnim skandalima o kojima nikad nisu pisali u časopisima. Spominjala
je pedere, umjetne grudi, ljubavne trokute - sve na što sam u onom što sam čitala nailazila u
nagovještajima, ali sad sam kao opijena slušala o njima u pravom životu, pa makar iz treće ili
četvrte ruke.

44
 Pozornost su mi uvijek privlačili Alfridini zubi pa sam čak i u tim povjerljivim
monolozima katkad gubila nit onog o čemu se govori. Zubi koji su joj preostali, prednji zubi,
bili su svaki pomalo različite boje, ni jedan isti. Neki s razmjerno čvrstom caklinom naginjali
su tonovima tamne bjelokosti, drugi su se prelijevali u nijansama nježno ljubičaste, dok su im
se srebrni rubovi ljeskali poput riba ili se katkad presijavali zlatno. U ono vrijeme ljudi su se
rijetko mogli pohvaliti čvrstim lijepim zubima kao danas, osim ako nisu bili umjetni. Ali ti
Alfridini zubi bili su neobični po svojoj individualnosti, po tome kako su bili jasno odvojeni i
krupni. Kad god je Alfrida ispalila kakvu posebnu, namjerno sablažnjivu šalu, kao da su
iskakali u prednje redove poput stražara u palači, poput veselih kopljonoša.
"Uvijek je imala problema sa zubima", govorile su tete. "Imala je onaj granulom, sjećate
se, gnoj joj je zatrovao cijeli organizam."
Kako nalik njima, mislila sam, da zanemare Alfridin duh i stil i pretvore njezine zube u
otužni problem.
"Zašto ih jednostavno sve ne povadi i riješi to jednom zauvijek?" rekle su.
"Valjda si to ne može priuštiti", rekla je moja baka i sve iznenadila, kako je to katkad
znala, pokazujući da cijelo vrijeme prati o čemu se razgovara.
Iznenadila je i mene tim novim svjetlom svakodnevice koje je bacila na Alfridin život.
Mislila sam da je Alfrida bogata - bogata bar u usporedbi s ostatkom obitelji. Stanovala je u
stanu - ja ga nikad nisam vidjela, ali meni je već sama ta činjenica označavala pojam vrlo
civiliziranog života - i nosila je odjeću koja nije bila šivana kod kuće, i cipele koje nisu bile
oksfordice kao cipele praktički svih ostalih odraslih žena koje sam poznavala - nego sandale
izrađene od traka nove plastike u žarkim bojama. Teško je bilo odrediti živi li baka
jednostavno u prošlosti, kad je novo zubalo bilo svečani vrhunac životnih izdataka, ili doista
zna nešto o Alfridinu životu o čemu ja ne mogu ni nagađati.
Ostatak obitelji nikad nije bio nazočan kad je Alfrida dolazila k nama na ručak. Ona bi
otišla posjetiti baku, koja je njoj bila teta, sestra njezine majke. Moja baka više nije živjela u
vlastitoj kući nego naizmjenično s jednom ili drugom tetom, i Alfrida je odlazila u onu kuću u
kojoj je baka tad živjela, ali ne i u drugu kuću, u posjet teti koja joj je bila jednako blizak rod
kao i moj otac. I nikad nije jela ni kod koga od njih. Obično je prvo došla k nama, malo
posjedila, a onda se pokupila, očito nevoljko, da ode u posjet. Kad se kasnije vratila i kad smo
sjeli za večeru, nikad se ništa pogrdno nije izrijekom izgovorilo protiv mojih teta i njihovih
muževa, a svakako ništa omalovažavajuće o mojoj baki. Zapravo, upravo način na koji je
Alfrida govorila o baki - iznenadna trijezna ozbiljnost i briga u njezinu glasu, čak tračak
straha (što je s njezinim tlakom, je li bila kod doktora u zadnje vrijeme, što je rekao doktor?) -
upozorio me na razliku, na hladnoću, pa možda i suzdržano neprijateljstvo s kojim se
raspitivala za ostale. A tad bi se i u majčinu odgovoru čula slična suzdržanost, kao i
prenaglašena ozbiljnost u očevim riječima - karikatura ozbiljnosti, da tako kažem - pokazujući
kako se svi oni slažu oko nečeg što ne mogu izustiti.
Onog dana kad sam zapalila cigaretu, Alfrida je odlučila otići korak dalje i smrtno je
ozbiljno rekla: "Kako je Asa, briljira li i dalje u konverzacijskim vještinama?"
Moj je otac žalosno zatresao glavom, kao da nam teško pada i sama pomisao na
brbljavost tog ujaka.
"I te kako", rekao je. "I te kako briljira."
Onda sam se ja odvažila.
"Izgleda da su svinje dobile gliste", rekla sam. "Jašta."
Osim onog "jašta", točno to je bio rekao moj ujak, i to upravo za ovim stolom, kad ga je
obuzela njemu nesvojstvena potreba da razbije tišinu ili da iznese nešto važno što mu je
upravo palo na pamet. A ja sam to izgovorila točno kao on, s njegovim dostojanstvenim
mumljanjem, s njegovom bezazlenom smrtnom ozbiljnošću.
Alfrida se kratko i s odobravanjem nasmijala, pokazujući razigrane zube. "To je to,
skinula ga je bez greške."
Otac se pognuo nad tanjurom kao da skriva da se i on smije, ali, naravno, nije se skrivao,
a majka je vrtjela glavom, grizla usnicu i smiješila se. Osjetila sam pobjedonosni ushit. Nitko
me nije opomenuo da mi pokaže gdje mi je mjesto, nitko mi nije predbacio ono što su katkad

45
zvali mojim sarkazmom, mojim pametovanjem. Riječ "pamet", kad se odnosila na mene, u
obitelji, mogla je značiti da sam inteligentna, i tada se rabila razmjerno škrto i preko volje -
"ma pametna je na na svoj način" - ili se rabila u smislu da sam nametljiva, antipatična, željna
pozornosti. Ne pametuj toliko.
Katkad bi majka žalosno rekla: "Okrutna si na jeziku."
Katkad me se - a to je bilo mnogo gore - otac gnušao.
"Pa odakle ti pravo da ponižavaš pristojne ljude?"
Toga dana ništa se takvoga nije dogodilo - bila sam slobodna kao da sam gost za stolom,
slobodna gotovo kao Alfrida, i cvala sam pod barjakom vlastite osobnosti.

Ali uskoro će se otvoriti jaz među nama i to je možda bio posljednji put, sasvim
posljednji, da je Alfrida sjedila za našim stolom. I dalje smo si slali božične čestitke, možda
čak i pisma - dok god je majka uspijevala baratati olovkom - i dalje smo čitali Alfridino ime u
novinama, ali ne pamtim ni jedan njezin posjet tijekom posljednjih nekoliko godina što sam ih
provela kod kuće.
Može biti da je Alfrida pitala smije li dovesti svojeg prijatelja i dobila odgovor da ne
smije. Ako je već živjela s njim, to bi svakako bio jedan razlog, a ako je to bio isti onaj
muškarac s kojim je bila u vezi poslije, činjenica da je oženjen bila bi drugi razlog. Moji bi se
roditelji u tome složili. Majka se užasavala nedoličnog seksa ili napadnog seksa - svakog
seksa, moglo bi se reći - a i moj je otac u tom razdoblju života strogo sudio o takvim stvarima.
Možda je imao nešto dodatno protiv bilo kojeg muškarca koji može osvojiti Alfridu.
U njihovim bi se očima jako nisko srozala. Mogu ih oboje zamisliti kako to govore. Nije
se morala tako nisko srozati.
Ali možda nije uopće pitala, možda je dobro znala da nema smisla pitati. Dok je prije
dolazila u one živahne posjete, možda u njezinom životu i nije postojao muškarac, a kad se
muškarac pojavio, možda se promijenilo i središte njezine pozornosti. Možda se pretvorila u
drugu osobu, što je poslije sasvim sigurno i bila.
Ili je možda zazirala od onog naročitog ugođaja u kući gdje živi bolesnik kojem će samo
biti sve gore i gore i nikad se neće oporaviti. Što je bio slučaj s mojom majkom, čiji su se
simptomi udružili, prešli kritičnu točku i iz sitnih poteškoća i smetnji prerasli u cijelu njezinu
sudbinu.
"Jadnica", govorile su tete.
A kako se moja majka mijenjala iz majke u bolesnu spodobu koja čami u kući, ostale žene
u obitelji, nekoć tako ograničene i sputane, kao da su dobile na živosti i sve bolje se snalazile
u svijetu. Moja baka nabavila si je slušni aparat - nešto što joj se nitko ne bi usudio predložiti.
Jedan od muževa teta - ne Asa, nego onaj koji se zvao Irvine - umro je, a teta koja je bila
udana za njega naučila je voziti i zaposlila se u trgovini odjećom kao švelja za sitne popravke
i više nije nosila mrežicu za kosu.
Obilazili su nas da vide moju mamu i uvijek vidjeli jedno te isto - da se ona koja je bolje
izgledala od svih njih, koja im nikad nije posve dopustila da zaborave kako je jednom bila
učiteljica, svaki mjesec kreće sve sporije i sve ukočenijih udova, da sve više fuflja i dosadno
se ponavlja dok govori i da joj više nema pomoći.
Govorili su mi da se moram dobro brinuti za nju.
"Majka ti je", podsjećali su me.
"Jadnica."
Alfrida ne bi bila u stanju izgovoriti takve stvari, a možda ne bi bila u stanju ni smisliti što
reći umjesto njih.
To što nam nije dolazila u posjete, meni nije smetalo. Nisam htjela da ljudi dolaze. Nisam
imala živaca za njih, postala sam bijesna kućanica - laštila sam podove i glačala čak i krpe za
suđe, a sve to samo zato da neku neodređenu sramotu (majčino propadanje kao da nam je
nanijelo jedinstvenu sramotu koja nas je sve inficirala) zadržim na sigurnoj udaljenosti. Sve
sam to poduzimala da se čini kako živim s roditeljima i bratom i sestrom u normalnoj obitelji
u običnoj kući, ali istog časa čim je netko zakoračio kroz naša vrata i vidio moju majku, znao

46
je da tome nije tako, i već nas je sažalijevao.
A to nisam mogla podnijeti.

Dobila sam stipendiju. Nisam ostala kući da se brinem za majku ili za bilo što drugo.
Otišla sam na fakultet. Fakultet je bio u gradu u kojem je živjela Alfrida. Nakon nekoliko
mjeseci pozvala me na večeru, ali nisam mogla doći jer sam radila svaku večer osim
nedjeljom. Radila sam u gradskoj knjižnici, u centru, i u fakultetskoj knjižnici, a obje su bile
otvorene do devet uvečer. Nešto kasnije, u zimi, Alfrida me ponovno pozvala, a ovaj put
pozvala me u nedjelju. Rekla sam joj da ne mogu doći jer idem na koncert.
"Oho, sudar?" rekla je i ja sam potvrdila, ali u to vrijeme to nije bila istina. Išla sam na
besplatne nedjeljne koncerte u fakultetskoj koncertnoj dvorani s još jednom djevojkom, ili
dvije ili tri djevojke, da nekako ispunimo vrijeme i sa slabašnom nadom da ćemo ondje
možda upoznati neke dečke.
"No, onda ga jedanput moraš dovesti sa sobom", rekla je Alfrida. "Jedva čekam da ga
upoznam."
Pred kraj godine imala sam nekoga koga sam mogla dovesti da joj ga predstavim i zbilja
sam ga upoznala na koncertu. U svakom slučaju, vidio me na koncertu i telefonirao mi i
pozvao me da iziđem s njim. Ali nikad ga ne bih predstavila Alfridi. Nikad joj ne bih
predstavila nikoga od svojih novih prijatelja i prijateljica. Moji novi prijatelji bili su ljudi koji
govore: "Jesi čitala Pogledaj dom svoj, anđele? O, to moraš pročitati. Jesi čitala
Buddenbrookove?" Bili su to ljudi s kojima sam gledala "Zabranjene igre" i "Les Enfants du
paradis" kad su ih pri- kazivali u kinoteci. Dečko s kojim sam izlazila i za kojeg sam se
kasnije zaručila vodio me u Glazbeni zavod, gdje se pod pauzom za ručak slušalo ploče. On
mi je prvi pustio Gounoda i zbog Gounoda sam zavoljela operu, a zbog opere sam zavoljela
Mozarta.
Kad mi je Alfrida ostavila poruku u domu da je nazovem, nikad je nisam nazvala. Nakon
toga više me nije zvala.

I dalje je pisala za novine - povremeno sam znala baciti oko na njene rapsodije o
porculanskim figuricama Royal Doulton ili uvoznim keksima od đumbira ili negližeima za
medeni mjesec. Lako je moguće da je i dalje odgovarala na pisma kućanicama iz Kluba Flore
Simpson, i dalje im se smijala. Sad kad sam i sama živjela u tom gradu, rijetko sam čitala
novine koje su mi jednom djelovale kao središte gradskoga života - pa čak, na neki način, i
kao središte našeg života kod kuće, na udaljenosti od sto kilometara. Šale i usiljena
neiskrenost ljudi poput Alfride i Henrya Konja sad su mi izgledali jeftino i dosadno.
Nisam strahovala da ću naletjeti na nju, čak ni u ovom gradu koji, napokon, i nije bio tako
velik. Nikad nisam zalazila u dućane koje je ona spominjala u kolumni. Nikad nisam imala
razloga čak ni proći kraj zgrade novina u kojima je radila, a stanovala je daleko od mojeg
doma, negdje u južnom dijelu grada.
Niti sam mislila da je Alfrida tip osobe koja bi se mogla pojaviti u knjižnici. Sama riječ
"knjižnica" vjerojatno bi je navela da ovjesi velika usta u parodiji konsternacije, grimasi koju
je često pravila pred knjigama na policama u našoj kući - knjiga- ma koje nisu bile kupljene u
moje vrijeme, knjigama od kojih su neke moji roditelji osvojili za nagradu u školi kao
tinejdžeri (na njima je bilo majčino djevojačko prezime ispisano njezinim lijepim,
izgubljenim rukopisom), knjigama koje mi uopće nisu djelovale kao stvari kupljene u dućanu,
nego kao nazočnost u kući, baš kao što stabla ispod mog prozora nisam doživljavala kao
biljke, nego kao bića urasla korijenjem u tlo. "Mlin na Flosi", "Zov divljine", "Srce
Midlothiana". "Koliko knjiga za pametnjakoviće", rekla je Alfrida. "Sto posto ih ne listaš
prečesto." A otac je rekao da ne, ne prelistava ih, udružujući se s njom u drugarskom tonu
odbacivanja nevažnog ili čak prezira i do neke mjere izgovarajući laž, jer jest zavirivao u te
knjige, tu i tamo, kad je imao vremena.
Bila je to vrsta laži za koju sam se nadala da je nikad više neću morati izgovoriti, prezir

47
koji sam se nadala da više nikad neću morati pokazati prema stvarima koje su mi bile zbilja
važne. A da to više nikad ne bih morala, morala sam se više-manje udaljiti od ljudi koje sam
prije poznavala.

Na kraju druge godine ostavila sam fakultet - stipendija mi je pokrivala samo dvije godine
studija. Nema veze - ionako sam planirala postati pisac. I bila sam pred udajom.
Alfrida je čula za to i ponovno mi se javila.
"Valjda si bila previše zauzeta da me nazoveš, ili ti nisu prenijeli poruku da sam zvala",
rekla je.
Rekla sam kako možda jesam i kako možda nisu.
Ovaj put pristala sam je posjetiti. Posjet me ni na što neće obavezati jer ubuduće više neću
živjeti u ovom gradu. Odabrala sam nedjelju, odmah nakon polaganja završnih ispita, dok je
moj zaručnik otputovao u Ottawu na razgovor za posao. Dan je bio vedar i sunčan - bilo je to
negdje početkom svibnja. Odlučila sam ići pješke. Gotovo nikad nisam zašla južno od Ulice
Dundas ni istočno od Adelaide pa su mi cijeli dijelovi grada bili potpuno nepoznati. Krošnjati
drvoredi uz sjeverne ulice upravo su se razlistali, cvali su jorgovani, ukrasna stabla divljih
jabuka i gredice tulipana, tratine se zelenjele poput svježih sagova. Ali nakon nekog vremena
našla sam se na ulicama gdje više nije bilo sjenovitih stabala, ulicama gdje su kuće stajale tik
uz pločnik i gdje je ono jorgovana što je izraslo - jorgovan uspijeva svuda - djelovalo
bezbojno, kao da je izblijedio pod suncem, i bez mirisa. U tim ulicama uzdizale su se uz
obiteljske kuće i uske stambene zgrade visoke tek dva ili tri kata - neke s rubom od opeke oko
vrata, više korisnim nego ukrasnim, a neke otvorenih prozora iz kojih su izvirivale mlitave
zavjese.
Alfrida je živjela u obiteljskoj kući, ne u zgradi sa stanovima. Imala je cijeli kat kuće.
Prizemlje, bar prednji dio prizemlja, pre- tvoreno je u dućan, zatvoren jer je bila nedjelja. Bila
je to prodavaonica rabljene robe - kroz prljave izloge vidjela sam gomile ni po čemu
posebnog pokućstva i posvuda naslagano staro posuđe i kuhinjski pribor. Za oko mi je zapela
jedino kantica za med, na dlaku ista kao kantica s plavim nebom i zlatnom košnicom u kojoj
sam nosila užinu u školu kad mi je bilo šest ili sedam godina. Sjećam se kako sam čitala i
čitala riječi ispisane na boku kantice.
Vrcani med.
Nisam pojma imala što znači "vrcani", ali sviđalo mi se kako zvuči. Kao nešto kićeno i
slasno.
Trebalo mi je duže nego što sam očekivala da stignem ovamo i skuhala sam se od
vrućine. Nisam mislila da će me Alfrida pozvati na ručak i onda mi ponuditi jelo nalik
nedjeljnim objedima kod kuće, ali upravo sam pečeno meso i povrće namirisala dok sam se
penjala vanjskim stubištem.
"Mislila sam da si se izgubila", zazvala je Alfrida iznad mene. "Već sam se spremala
poslati potragu po tebe."
Umjesto ljetne haljine bez rukava, imala je na sebi ružičastu bluzu s labavom mašnom na
ovratniku, uvučenu u plisiranu smeđu suknju. Kosa joj više nije bila uvijena u glatke lokne
nego kratko ošišana i nakovrčana oko lica, a tamnosmeđa boja sad se prelijevala grubo
crveno. A lice, koje sam pamtila kao mršavo i opaljeno ljetnim suncem, popunilo se i malo
podbuhnulo. Šminka joj se pod podnevnim svjetlom isticala na koži kao narančasto-ružičasti
premaz.
Ali najveća je razlika bila u tome što je stavila umjetne zube, ujednačene boje, koji su joj
malo previše popunjavali usta i davali trunku tjeskobe njezinu starom izrazu nepromišljene
gorljivosti.
"No - malo si mi se popunila", rekla je. "A bila si takva mršavica."
To je bila istina, ali nije mi to bilo drago čuti. Kao i sve ostale djevojke u domu, jela sam
jeftinu hranu - obilne obroke gotovih jela od tjestenine i pakete keksa punjenih džemom. Moj
zaručnik, tako postojano i posesivno na mojoj strani u svemu, rekao je da voli punije žene i da
ga podsjećam na Jane Russell. Nije mi smetalo što mi to govori, ali obično sam se vrijeđala

48
kad su ljudi bilo kako komentirali moj izgled. Osobito kad ga je komentirao netko poput
Alfride - netko tko je izgubio svaku važnost u mojem životu. Vjerovala sam da me takvi ljudi
nemaju pravo niti gledati niti stvarati bilo kakvo mišljenje o meni, a kamoli ga iznositi.
Kuća je imala usko pročelje, ali se protezala u dubinu. Bila je tu dnevna soba čiji se strop
koso spuštao sa strane, a prozori su gledali na ulicu, blagovaonica nalik hodniku bez i jednog
pro- zora jer se iz nje s obje strane ulazilo u spavaće sobe s krovnim prozorima, kuhinja,
kupaonica, također bez prozora, koja je svjetlo dobivala kroz ukrasno mutno staklo u vratima,
a sasvim na kraju kuće zastakljeni balkon.
Zbog kosih stropova sobe su djelovale sklepano, privremeno, kao da se samo pretvaraju
da su bilo što osim spavaonica. Ali bile su natrpane ozbiljnim pokućstvom - blagovaonički
stol sa stolicama, kuhinjski stol i stolice, sofa i ležaljka u dnevnoj sobi - namijenjenim većim,
pravim sobama. Miljei na stolovima, pačetvorine izvezene bijele tkanine koje štite naslone za
leđa i ruke na sofi i naslonjačima, prozirne zavjese na prozorima uokvirene teškim
draperijama s cvjetastim uzorkom sa strane - sve je to mnogo više nalikovalo kućama mojih
teta nego što sam mislila da je moguće. A na zidu u blagovaonici - ne u kupaonici ili spavaćoj
sobi, nego u blagovaonici - visjela je slika djevojke u krinolini, silueta izrađena od ružičaste
svilene vrpce. Staza krutog linoleuma vodila je podom blagovaonice, onim dijelom gdje se iz
kuhinje prolazilo u dnevnu sobu.
Alfrida kao da je pogodila bar nešto od onoga što sam mislila.
"Znam da sam nakrcala previše stvari", rekla je. "Ali to su stvari mojih roditelja.
Obiteljska oprema. Nisam ih mogla baciti."
Nikad mi nije na pamet palo da ona ima roditelje. Majka joj je davno umrla i podigla ju je
moja baka, koja je njoj bila teta.
"Mojih tate i mame", rekla je Alfrida. "Kad je tata otišao, tvoja baka je sve sačuvala jer je
rekla da mora pripasti meni kad narastem, i evo sad je sve tu. Nisam mogla odbiti kad si je
već dala toliko truda."
Sad sam se svega sjetila - dijela Alfridina života koji sam zaboravila. Otac joj se ponovno
oženio. Napustio je farmu i zaposlio se kao radnik na željeznici. Imao je još djece, obitelj se
selila iz jednog grada u drugi i Alfrida ih je katkad spominjala, šaljivim tonom koji je imao
neke veze s tim koliko ima te djece i kako su nablizu rođeni i kako se često obitelj morala
seliti.
"Dođi i upoznaj Billa", rekla je Alfrida.
Bili je bio na zastakljenom balkonu. Sjedio je, kao da čeka da ga dozovu, na niskom
kauču ili krevetu prekrivenom smeđom kariranom dekom. Deka je bila zgužvana - mora da je
još do maloprije ležao na njoj - a rolete na prozorima spuštene do kraja. Svjetlo u prostoriji -
vruće sunce koje se probijalo kroz kišom umrljane žute rolete - i zgužvana gruba deka i
izblijedjeli, udubljeni jastuk, čak i miris deke i muških papuča, starih izlizanih papuča koje su
izgubile oblik i uzorak, podsjetili su me - baš kao i miljei i teški politirani namještaj u sobama
- na kuće mojih teta. I ondje su se nalazila otrcana muška skrovišta s prikrivenim, a opet
upornim vonjem, koja kao da su se posramljeno, ali tvrdoglavo opirala ženskoj vladavini.
Bili je, međutim, ustao i stisnuo mi ruku, što ujaci nikad ne bi u susretu s nepoznatom
djevojkom. Ili bilo kojom djevojkom. Ne bi ih spriječila nikakva nepristojnost, nego samo
strah da ne ispadne kao da previše drže do ceremonije.
Bio je visok muškarac valovite, sjajne sijede kose i glatka, ali ne mladalačkog lica. Naočit
muškarac iz kojeg kao da je nešto iscijedilo onu snagu koju mu je davao naočit izgled -
možda slabo zdravlje, kakva nevolja, ili manjak hrabrosti. Ali i dalje je zračio nekom
otrcanom uljudnošću u načinu kako se priginjao prema ženi, kao da nagoviješta kako bi susret
donio užitak, i njoj i njemu.
Alfrida nas je uputila u blagovaonicu bez prozora, gdje je usred ovog vedrog dana gorjelo
svjetlo. Stekla sam dojam da je ručak već odavno skuhan i da je moj zakašnjeli dolazak pore-
metio njihov uobičajeni raspored. Bili je poslužio pečeno pile i umak, Alfrida povrće. Alfrida
je rekla Billu: "Dušo, što misliš da ti je to kraj tanjura?" i on se tek onda sjetio uzeti ubrus.
Nije bio baš razgovorljiv. Nudio je umak, raspitivao se želim li senf, sol ili papar, pratio
je razgovor okrećući glavu prema Alfridi ili prema meni. Svako malo lagano je zazviždao

49
kroza zube, drhtavim zviždukom koji je očito trebao biti srdačan iskaz divljenja, a za koji sam
ja isprva mislila da bi mogao biti uvod u neku primjedbu. Ali primjedba nikad nije
izgovorena, niti ju je Alfrida očekivala. Odonda sam srela liječene alkoholičare koji su se
ponašali donekle slično njemu - pristojno su se uključivali u razgovor, ali nisu bili u stanju
napraviti ni korak dalje, beznadno rastreseni i odsutni. Nikad nisam saznala je li to doista bilo
na stvari kod Billa, ali zbilja je izgledao kao da tegli teško breme poraza, pretrpljenih muka i
naučenih pouka. A i držao se kao da se pregalantno pomirio s pogrešnim odlukama i
neostvarenim prilikama.
To je smrznuti grašak i mrkvica, rekla je Alfrida. Smrznuto povrće bilo je u to vrijeme
razmjerna novotarija.
"Bolje je od konzerviranog", rekla je. "Praktički jednako dobro kao svježe."
Onda je Bili iznio cijelu jednu tvrdnju. Rekao je da je bolje od svježeg. Boja, okus, sve je
bolje nego kod svježeg povrća. Rekao je kako je nevjerojatno što se sve danas može i što će
se tek moći kad je posrijedi budućnost zamrzavanja.
Alfrida se nagnula naprijed, sa smiješkom. Gotovo kao da je držala dah, kao da joj je on
dijete koje korača bez pridržavanja, ili prvi put samostalno glavinja na biciklu.
Ima načina da se nešto injektira u pile, rekao nam je, postoji taj novi proces zahvaljujući
kojem će svako pile biti jednako, ugojeno i ukusno. Nema više opasnosti da kupiš loše pile.
"Billovo je područje kemija", rekla je Alfrida.
Kad na to nisam ništa odgovorila, dodala je: "Radio je za Gooderhams."
Opet ništa.
"Destileriju", rekla je. "Viski Gooderhams."
Nisam imala što reći, ne zato što sam bila nepristojna ili zato što sam se dosađivala (ili
nepristojnija nego što sam tad prirodno bila, ili se dosađivala više nego što sam očekivala),
nego zato što nisam shvaćala da moram postavljati pitanja - takoreći bilo kakva pitanja, da bih
uvukla stidljivo muško u razgovor, izmamila ga iz njegove rastresenosti i prikazala ga kao
čovjeka od stanovitog autoriteta, dakle, kao glavu kuće. Nisam shvaćala zašto ga Alfrida
gleda s tako žestoko ohrabrujućim smiješkom. Sve svoje iskustvo žene s muškarcima, žene
koja sluša svojeg čovjeka, i nada se i nada da će se on dokazati kao netko na koga s razlogom
može biti ponosna, tek sam trebala steći u budućnosti. Jedini parovi koje sam promatrala bili
su moje tete i stričevi i majka i otac, a ti muževi i žene kao da su bili u udaljenim i službenim
vezama i ni u čemu nisu ovisili jedni o drugima.
Bili je nastavio jesti kao da nije čuo kako se spominje njegova profesija i poslodavac, a
Alfrida me počela ispitivati o predavanjima koja sam slušala. I dalje se smiješila, ali smiješak
se promijenio. U njemu se naslućivao mali grč nestrpljenja i neugode, kao da samo čeka da
stignem do kraja svojeg objašnjavanja da bi mogla reći - kao što na kraju i jest rekla - "Mene
ne bi natjerali da čitam te stvari ni za milijun dolara."
"Život je prekratak", rekla je. "Znaš, kod nas u novinama katkad uzmemo nekoga tko je
sve to prošao. Studij književnosti. Studij filozofije. Čovjek ne zna što da s njima počne.
Pojma nemaju o pisanju. Rekla sam ti to, ne?" obratila se Billu, a Bili je podignuo pogled i
poslušno se nasmiješio.
Pustila je da se to slegne.
"I onda, kako se zabavljaš?" rekla je.
U to vrijeme u kazalištu u Torontu postavili su "Tramvaj zvan čežnja", i rekla sam joj
kako sam s nekoliko prijatelja otputovala vlakom na predstavu.
Alfrida je ispustila vilicu i nož tako da su zazveketali na tanjuru.
"To smeće", viknula je. Njezino se lice, izobličeno od gađenja, naglo unijelo u moje.
Onda je progovorila smirenijim glasom, ali i dalje s otrovnim neodobravanjem.
"Išla si skroz u Toronto da vidiš to smeće."
Završili smo desert i Bili je odabrao taj trenutak da pita smije li ustati od stola. Pitao je
Alfridu, a onda, s jedva primjetnim naklonom, i mene. Vratio se na svoj ostakljeni balkon i
nakon nekog vremena do nas je dopro miris lule. Dok ga je gledala kako odlazi, Alfrida kao
da je zaboravila i mene i predstavu. Na licu joj se pojavio izraz takve ranjene nježnosti da
sam, kad je ustala, pomislila kako će poći za njim. Ali samo je otišla po svoje cigarete.

50
 Pružila mi je kutiju i kad sam uzela cigaretu, rekla je sa svjesnim naporom da bude
vesela: "Vidim da ti je ostala loša navika na koju sam te navukla". Možda se sjetila da više
nisam dijete i da ne moram biti u njezinoj kući i da nema smisla od mene praviti neprijatelja.
A ja se nisam mislila svađati - nije me bilo briga što Alfrida misli o Tennesseeju Williamsu.
Niti što misli o bilo čemu drugome.
"Valjda je to tvoja stvar", rekla je Alfrida. "Možeš ići kamo god hoćeš." I dodala je:
"Napokon - još malo pa ćeš biti udana žena."
Sudeći po njezinom tonu, to je moglo značiti ili "Moram prihvatiti da si sad odrasla" ili
"Još malo pa ćeš morati plesati kako on svira".
Ustale smo i stale skupljati suđe. Radeći jedna uz drugu u tijesnom prostoru između
kuhinjskog stola, radne plohe i hladnjaka, ubrzo smo bez riječi razvile određeni red i sklad u
struganju, slaganju i odlaganju ostataka hrane u manje posude i punjenju sudopera vrućom
sapunicom te hvatanju svakog komada jedaćeg pribora koji nije dotaknut i spremanja u ladicu
podstavljenu filcom u komodi u blagovaonici. Donijele smo pepeljaru u kuhinju i svako
malo zastajale da povučemo okrepljujući, poslovni dim. Ima stvari oko kojih se žene slažu ili
ne slažu kad zajedno ovako rade - je li u redu pušiti, na primjer, ili je bolje ne pušiti jer bi
trunka zalutalog pepela mogla naći put do komada čistog suda, ili treba li prati baš svaku stvar
koja je bila na stolu čak i ako nije upotrijebljena - i ispalo je da se Alfrida i ja slažemo. Osim
toga, od same pomisli na to da ću se izvući čim operemo suđe postala sam opuštenija i
velikodušnija. Već sam prije najavila da se to poslijepodne nalazim s prijateljicom.
"Ovo je lijepo suđe", rekla sam. Tanjuri su bili krem, malo žućkasti, s obrubom od plavih
cvjetića.
"No, to je servis koji je moja mama dobila za svadbu", rekla je Alfrida. "Još jedno dobro
djelo koje je tvoja baka napravila za mene. Spakirala je sve mamino suđe i spremila ga dok ne
dođe vrijeme da ga ja mogu rabiti. Jeanie nije ni znala da taj servis postoji. I ne bi dugo
potrajao, kod tog svijeta."
Jeanie. Taj svijet. Njezina maćeha i polubraća i polusestre.
"Znaš za to, ne?" rekla je Alfrida. "Znaš što se dogodilo mojoj majci?"
Naravno da sam znala. Alfridina je majka poginula kad joj je petrolejka eksplodirala u
rukama - to jest, umrla je od opeklina koje je zadobila kad joj je petrolejka eksplodirala u
rukama - a tete i moja majka o tome su redovito pričale. Ništa se nije moglo reći o Alfridinoj
majci ili o Alfridinu ocu, a i vrlo malo o Alfridi samoj - a da se ta smrt u to ne uvuče, ne
nalijepi na priču. To je bio razlog zbog kojeg je Alfridin otac napustio farmu (što se uvijek
smatralo nekako korakom nadolje u moralnom, ako ne i u financijskom smislu). Bio je to
razlog da se bude očajno pažljiv s petrolejem i razlog da se bude zahvalan na elektrici, bez
obzira na skupoću. I bilo je to strašno za dijete Alfridinih godina, bez obzira na sve. (To jest -
bez obzira na to što je od sebe odonda napravila.)
Da nije bilo te oluje, ona nipošto ne bi palila lampu usred poslijepodneva.
Preživjela je još cijelu tu noć i cijeli dan i još sljedeću noć, a za nju bi bilo najbolje da
nije.
A samo godinu dana kasnije uveli su struju u njihovu ulicu i više im nisu trebale
petrolejke.
Tete i moja majka rijetko su se slagale u mišljenju o bilo čemu, ali što se tiče ove priče,
osjećale su isto. Taj im se osjećaj čuo u glasu kad god su izgovarale ime Alfridine majke. Ta
im je priča bila neko jezivo blago, nešto čime se samo naša obitelj mogla pohvaliti, a nitko
drugi ne, posebna odlika koje se nikad nećemo riješiti. Kad god sam ih slušala, činilo mi se da
je posrijedi opscena zavjera, pohotno čačkanje po bilo čemu, samo da je sablasno ili
katastrofalno. Njihovi su mi glasovi gmizali utrobom poput crva.
Muškarci nisu bili takvi, po mojem iskustvu. Muškarci su brže-bolje okretali pogled od
strašnih događaja i ponašali se kao da nema svrhe više govoriti ili razmišljati o stvarima kad
se one jednom dogode. Oni se nisu htjeli oko toga uzbuđivati, ni uznemiravati druge.
Pa tako, ako Alfrida misli o tome pričati, pomislila sam, dobro da moj zaručnik nije došao
sa mnom. Dobro je da ne mora slušati o Alfridinoj mami, uz ono što je već doznao o mojoj
majci i o razmjernom ili možda popriličnom siromaštvu moje obitelji. Obožavao je operu i

51
Hamleta Laurencea Oliviera, ali nije imao smisla za tragediju - za mučninu tragedije - u
običnom životu. Njegovi su roditelji bili zdravi, zgodni i imućni (premda je on naravno rekao
da su dosadni) i očito se nikad nije morao sresti ni sa kim tko ne živi u pretežno lagodnim
uvjetima. Podbačaji u životu - podbačaji u sreći, u zdravlju, u financijama - njemu su djelovali
kao pogreške, a odlučno odobravanje kojim je prihvaćao mene nije se protezalo na moju
klimavu obiteljsku situaciju.
"Nisu mi dopustili da je vidim u bolnici", rekla je Alfrida i barem to je izgovorila
normalnim glasom, a ne kao da se za priču priprema s posebnim pijetetom ili ljigavim
uzbuđenjem.
"No ni ja to ne bih dopustila da sam bila na njihovom mjestu. Pojma nemam kako je
izgledala. Valjda je bila sva zamotana kao mumija. Ili ako nije, trebala je biti. Nisam bila
doma kad se to dogodilo, bila sam u školi. Jako se smračilo i učiteljica je upalila svjetla -
imali smo struju u školi - i morali smo ostati ondje sve dok ne prođe oluja. A onda je teta Lily
- no, tvoja baka - onda je ona došla pred mene i odvela me svojoj kući. I nikad više nisam
vidjela majku."
Mislila sam da je to sve što će reći, ali trenutak kasnije je nastavila, glasom koji se
zapravo malo razvedrio, kao da se priprema za smijeh.
"Derala sam se i derala iz sveg glasa, kao luda, da je hoću vidjeti. I to je trajalo i trajalo i
napokon, kad me nikako nisu mogli ušutkati, tvoja mi je baka rekla: 'Jednostavno ti je bolje da
je ne vidiš. Ne bi je htjela vidjeti da znaš kako sad izgleda. Ne želiš je takvu pamtiti.'"
"Ali znaš što sam ja rekla? Sjećam se da sam to rekla. Rekla sam: Ali ona bi htjela vidjeti
mene. Ona bi htjela vidjeti mene."
A onda se doista nasmijala, ili ispustila zvuk nalik frktanju, preziran i kao da nešto
izbjegava.
"Valjda sam si umišljala da sam jako važna, ne. Ona bi htjela vidjeti mene"
Taj dio priče još nikad nisam čula.
I iste minute kad sam ga čula nešto se dogodilo. Kao da mi se klopka sklopila u glavi da
zadrži te riječi. Nisam točno razumjela kako ću ih iskoristiti. Samo sam znala da su me
potresle i dale mi slobodu, u trenu, da udišem drukčiji zrak, na raspolaganju samo meni.
Ona bi htjela vidjeti mene.
Priču koju sam napisala, onu u kojoj su te riječi, napisala sam tek godinama kasnije, tek
kad mi je postalo posve nevažno tko mi je prvi dao tu ideju.
Zahvalila sam Alfridi i rekla joj da moram ići. Alfrida je otišla po Billa da se dođe
pozdraviti sa mnom, ali vratila se i obavijestila me da je zaspao.
"Požderat će se kad se probudi", rekla je. "Bilo mu je jako drago što te upoznao."
Odvezala je pregaču i otpratila me do kraja vanjskih stuba. Od dna stubišta šljunčana je
staza vodila na ulicu. Šljunak nam je škripao pod nogama, a ona je posrtala u kućnim
cipelama tankih potplata.
Rekla je: "Au! K vragu i sve!" i uhvatila mi se za rame.
"Kako ti je tata?" rekla je.
"Dobro je."
"Previše radi."
Rekla sam: "Mora."
"Oh, pa znam. A kako ti je mama?"
"Uglavnom isto."
Okrenula se postrance prema izlogu dućana.
"Što misle da će netko kupiti ove starudije? Pogledaj tu kanticu za med. Tvoj tata i ja
nosili smo užinu u školu točno u takvim kanticama."
"I ja", rekla sam.
"I ti?" Stisnula me. "Reci svojima da mislim na njih, hoćeš?"

Alfrida nije došla na sprovod mojeg oca. Pitala sam se je li to zato što me više ne želi
vidjeti. Koliko sam znala, nikad nije javno rekla što ima protiv mene; nitko to nije znao. Ali

52
znao je moj otac. Kad sam ga posjetila kod kuće i saznala da Alfrida živi nedaleko od njega -
u kući moje bake, zapravo, koju je napokon naslijedila - predložila sam da je odem posjetiti.
To je bilo u uzburkanom metežu između moja dva braka, kad sam bila u nekom razgaljenom
raspoloženju, netom oslobođena i sposobna za kontakt s kim god.
Otac mi je rekao: "No, znaš, Alfrida se malo uzrujala."
Zvao ju je Alfrida. Kad ju je počeo tako zvati?
Isprva mi uopće nije na pamet padalo zbog čega bi se Alfrida uzrujavala. Otac me morao
podsjetiti na priču koju sam objavila prije nekoliko godina, i iznenadila sam se, čak malo
izgubila strpljenje i naljutila se, kad sam shvatila da Alfrida prigovara zbog nečega što sad s
njom kao da jedva ima veze.
"To uopće nije bila Alfrida", rekla sam ocu. "Promijenila sam priču, nisam ni mislila na
nju. To je lik u priči. Svakome je to jasno."
Ali, istini za volju, ipak je tu bila petrolejka koja je eksplodirala, majka u mrtvačkom
pokrovu, nepokolebljivo, ojađeno dijete.
"No da", rekao je moj otac. Uglavnom je bio sasvim zadovoljan što sam postala
spisateljica, ali pomalo je dvojio oko onog što bi se moglo nazvati mojim karakterom. Oko
činjenice da sam okončala brak zbog osobnih razloga - to jest, iz obijesti - i oko toga kako
sam neprestano opravdavala samu sebe - izmotavala se, kako bi on to rekao. Ne bi to rekao
naglas - to više nije bila njegova stvar.
Upitala sam ga kako zna da se Alfrida uzrujala.
Rekao mi je: "Iz pisma."
Iz pisma, iako su živjeli gotovo u susjedstvu. Istinski mi se sažalio kad sam shvatila kako
je on ponio najveći teret moje navodne nepromišljenosti, ili čak nedjela, kojima sam drugima
nanijela nepravdu. I kako su on i Alfrida u tako službenim odnosima. Pitala sam se što mi je
prešutio. Je li se našao pozvanim da me brani pred Alfridom, kao što je morao braniti moje
pisanje pred drugim ljudima? Sad me branio, premda mu to nikad nije lako padalo. U toj
nelagodnoj obrani možda mu je izletjela neka grubost.
Zbog mene se našao u posebnim teškoćama.
Kad god sam bila na domaćem terenu, postojala je jedna opasnost. Opasnost da se moj
život vidi očima drugih, ne samo mojim vlastitim. Da se vidi kao sve veće klupko riječi što se
namata kao bodljikava žica, zamršeno, zbunjujuće, bez utjehe - u usporedbi s bogatom
proizvodnjom, hranom, cvijećem i pletenim odjevnim predmetima što su izlazili iz kućevnosti
drugih žena. Tad je bilo teže reći kako je sve to vrijedno truda.
Možda vrijedno mojeg truda, ali što je s ostalima i njihovim trudom?
Otac mi je rekao da Alfrida sad živi sama. Pitala sam ga što se dogodilo s Billom. Rekao
je kako je to sve izvan njegove nadležnosti. Ali mislio je da je posrijedi bila neka akcija
spašavanja.
"Spašavanja Billa? Pa tko ga je spašavao?"
"Pa, mislim da je imao ženu."
"Srela sam ga jednom kod Alfride. Svidio mi se."
"Ljudima se sviđao. Ženama."

Morala sam razmotriti i mogućnost da prekid među njima nije imao nikakve veze sa
mnom. Moja maćeha odvukla je mog oca u novu vrstu života. Išli su na kuglanje i klizanje i
redovito se viđali s drugim parovima na kavi i krafnama u lokalu Tima Hortona. Ona je dugo
bila udovica prije nego što se udala za njega i iz tih je dana imala mnoge prijatelje, koji su
njemu postali novi prijatelji. Ono što se dogodilo njemu i Alfridi možda je bila tek jedna od
promjena, dotrajavanje starih veza, što sam tako dobro razumjela u svojem životu, ali nisam
očekivala da se događa u životu stari- jih - posebno, kao što bih ja rekla, u životu ljudi u
starom kraju.
Moja je maćeha umrla neposredno prije mog oca. Nakon kratkog, sretnog braka poslani
su na različita groblja da počivaju kraj prvih, napornijih partnera. Prije obje te smrti Alfrida se
ponovno preselila u grad. Nije prodala kuću, samo je otišla i napustila je. Otac mi je pisao:

53
"Prilično smiješan postupak."

Na očevu sprovodu bilo je mnogo ljudi, mnogo ljudi koje nisam poznavala. Na travnjaku
na groblju prišla mi je jedna žena - isprva sam mislila da je prijateljica moje maćehe. Onda
sam shvatila da je žena tek nekoliko godina starija od mene. Djelovala je starije zbog nabijene
figure i krune sijedo-plavih uvojaka i sakoa s cvjetastim uzorkom.
"Prepoznala sam vas po slici", rekla je. "Alfrida se vječno hvali vama."
Rekla sam: "Alfrida nije umrla?"
"O ne", rekla je žena i ispričala mi kako je Alfrida u staračkom domu u gradu odmah
sjeverno od Toronta.
"Premjestila sam je dolje tako da mi bude na oku."
Sad sam već jasno razabrala - čak i po njezinom glasu - da pripada mojoj generaciji, i
sinulo mi je kako mora da pripada onoj drugoj obitelji, da je to Alfridina polusestra, rođena
kad je Alfrida bila već gotovo odrasla žena.
Rekla mi je kako se zove, i naravno da nije imala isto prezime kao Alfrida - valjda je
udana. A ja nisam pamtila da je Alfrida bilo kada poimence spomenula nekoga iz svoje
poluobitelji.
Upitala sam je kako je Alfrida i žena mi je rekla da joj je vid tako oslabio da se službeno
smatra slijepom. I ima ozbiljne probleme s bubrezima, što znači da mora na dijalizu dva puta
tjedno.
"A osim toga...?" rekla je i nasmijala se. Pomislila sam, pa da, sestra, jer sam čula nešto
od Alfride u tom bezobzirnom, nehajnom smijehu. "Zato ne može baš putovati", rekla je.
"Inače bih je dovela. I dalje dobiva novine odavde i ja joj ih povremeno čitam. Tako sam i
vidjela ovo za vašeg oca."
Upitala sam se naglas, impulzivno, da li da je odem posjetiti u starački dom. Emocije oko
sprovoda - svi oni osjećaji topline, olakšanja i pomirenja što ih je u meni pokrenula smrt
mojeg oca u razumnoj dobi - potaknule su me da to predložim. Ali bilo bi to teško izvesti.
Moj muž - drugi muž - i ja imali smo na raspolaganju samo dva dana, a onda smo letjeli u
Europu na ionako zakašnjeli odmor.
"Ne znam koliko biste baš imali od toga", rekla je žena. "Ona ima dobre dane. A onda
ima loše dane. Nikad se ne zna. Neki put mislim da samo izvodi. Recimo, cijeli dan sjedi i što
god da joj netko kaže, ona odgovara jedno te isto. Zdrava ko dren i spremna za ljubav. I to
ponavlja cijeli bogovetni dan. Zdrava ko dren i spremna za ljubav. Izludi čovjeka. A onda
drugi dan sasvim lijepo odgovara."
Ponovno su me njezin glas i smijeh - ovaj put napola prigušen - podsjetili na Alfridu i
rekla sam: "Znate, mislim da sam vas upoznala, sjećam se da su jednom Alfridina maćeha i
njezin otac navratili, ili je možda došao samo otac s nekima od djece..."
"Oh, ali nisam to ja", rekla je žena. "Mislili ste da sam Alfridina sestra? Isuse. Očito se
vidi koliko sam stara."
Zaustila sam da joj kažem kako je zapravo ne vidim dobro, i to je bila istina. Tog
listopadskog poslijepodneva sunce se nisko spustilo i tuklo mi je ravno u oči. Žena je stajala
leđima prema svjetlu, tako da joj nisam razabirala ni crte ni izraz lica.
Nervozno je i značajno zabacila ramena. Rekla je: "Alfrida je moja biološka mama."
Mama. Majka.
Zatim mi je, bez previše pojedinosti, ispričala priču koju je sigurno mnogo puta
pripovijedala, jer je govorila o važnom događaju u njezinom životu i o pustolovini u koju se
upustila bez ikoga svoga. Posvojila ju je obitelj u istočnom Ontariju; bila je to jedina obitelj
koju je znala ("i volim ih od sveg srca"), i udala se i rodila djecu koja su odrasla, prije nego
što je osjetila poriv da otkrije tko joj je prava majka. Nije išlo lako, zbog toga kako su se prije
vodili spisi, i zbog tajnosti ("Stopostotno se tajilo da me rodila"), ali prije nekoliko godina
uspjela je ući Alfridi u trag.
"I baš na vrijeme", rekla je. "Hoću reći, bilo je vrijeme da se pojavi netko da se brine za
nju. Brinem se koliko mogu."

54
 Rekla sam: "Pojma nisam imala."
"Ne. U ono vrijeme, mislim da je malo tko znao. Upozore te kad kreneš u ovakvo što da
bi mogao biti veliki šok kad se pojaviš. Za starije ljude to je i dalje krupna stvar. Ipak. Mislim
da joj nije smetalo. Da sam se pojavila ranije, možda bi."
Iz nje je zračilo nešto pobjedonosno, što nije bilo teško shvatiti. Ako imaš priču koja će
nekoga zapanjiti, i iznio si je, i zbilja je zapanjila slušatelja, trenutak moći koji nastupa melem
je za dušu. U ovom slučaju bio je tako potpun da je žena osjetila potrebu da se ispriča.
"Oprostite mi što pričam samo o sebi, a nisam vam ni rekla kako mi je žao zbog vašeg
tate."
Zahvalila sam joj.
"Znate, Alfrida mi je pričala kako su vaš tata i ona jednog dana išli pješke iz škole doma,
to je bilo u srednjoj školi. Nisu mogli cijelim putem ići zajedno, jer znate, u to doba, dečko i
cura, zadirkivali bi ih da je to užas i strava. Pa je zato, ako je izišao iz škole prvi, on čekao nju
tamo gdje njihov put skreće s glavne ceste, malo izvan grada, a ako je ona izišla prva, onda je
ona čekala njega. I jednog dana su tako hodali i čuli su kako sva zvona zvone i znate što je to
bilo? Kraj Prvog svjetskog rata."
Rekla sam kako sam i ja čula tu priču.
"Samo što sam mislila da su bili još djeca."
"Pa kako bi se onda vraćali iz srednje škole da su bili djeca?" Rekla sam da sam mislila
da su se igrali u poljima. "S njima je bio tatin pas. Zvao se Mack."
"Možda je pas bio s njima, ne kažem. Možda ih je došao dočekati. Sumnjam da joj se
nešto pobrkalo u toj priči. Dosta dobro pamti sve što ima veze s vašim tatom."
Sad sam postala svjesna dviju stvari. Prvo, da je moj otac rođen 1902. i da je Alfrida
otprilike istih godina. Dakle, mnogo je vjerojatnije da su išli kući iz srednje škole nego da su
se igrali u poljima, i čudno je kako nikad prije nisam to shvatila. Možda su rekli da su bili u
poljima, to jest, da su hodali kući preko polja. Možda nikad nisu rekli da su se "igrali".
Osim toga, da onog dojma ispričavanja ili prijateljstva, one bezazlenosti koju sam
maloprije naslutila u toj ženi, sad više nema.
Rekla sam: "Stvari se promijene."
"Tako je", rekla je žena. "Ljudi mijenjaju stvari. Želite čuti što je Alfrida govorila o
vama?"
Sad. Znala sam da sad dolazi.
"Što?"
"Govorila je da ste pametni, ali da niste ni blizu tako pametni kao što si umišljate."
Natjerala sam se da i dalje gledam u tamno lice u protusvjetlu.
Pametna, prepametna, nedovoljno pametna.
Rekla sam: "Je li to sve?"
"Govorila je da ste srca kamenoga. To je ona govorila, ne ja. Ja nemam ništa protiv vas."

One nedjelje, nakon ručka u podne kod Alfride, odlučila sam otpješačiti sve do svojeg
doma. Ako hodam u oba smjera, izračunala sam da ću prijeći oko petnaest kilometara, što bi
trebalo poništiti djelovanje obroka koji sam pojela. Osjećala sam se pretrpano, ne samo od
hrane nego i od svega što sam vidjela i naslutila u tom stanu. Nagurano, staromodno
pokućstvo.
Billove šutnje. Alfridina ljubav, tvrdoglava kao mulj, i neprikladna, i beznadna - koliko
sam ja vidjela - već samo zbog godina. Nakon što sam neko vrijeme hodala, u želudcu mi više
nije bila takva težina. Zarekla sam se da sljedećih dvadeset četiri sata neću pojesti ni zalogaja.
Hodala sam na sjever i na zapad, sjever i zapad, ulicama uredno pravokutnog gradića. U
nedjeljno poslijepodne jedva da je bilo prometa, osim na glavnim cestama. Katkad se moja
ruta nekoliko ulica poklapala s rutom autobusa. Autobus bi prošao kraj mene sa samo dvoje ili
troje putnika u njemu. Ljudi koje nisam poznavala niti su oni poznavali mene. Kakva sreća.
Lagala sam, nisam se išla sastati s prijateljicama. Moji su prijatelji uglavnom svi otišli
kućama, gdje god su već živjeli. Moj zaručnik vratit će se tek sutra - bio je u posjetu

55
roditeljima u Cobourgu, na putu kući iz Ottawe. Neće biti nikoga u domu kad onamo stignem
- nikoga s kim moram razgovarati ili koga moram slušati. Ništa nisam morala raditi.
Kad sam hodala već više od jednog sata, spazila sam kafić koji je bio otvoren. Ušla sam i
naručila kavu. Kava je bila podgrijana, crna i gorka - kao lijek, baš ono što mi je trebalo. Već
sam osjetila olakšanje, sad sam postala sretna. Takva sreća, biti sam. Gledati vrelo svjetlo
kasnog poslijepodneva kako je upeklo vani na pločniku, granje tek razlistalog drveta koje
baca oskudnu sjenu. Čuti odstraga iz kafića prijenos utakmice što ga čovjek koji me poslužio
sluša na radiju. Nisam mislila o priči koju ću napisati o Alfridi - ne baš o tome - nego o poslu
koji želim raditi, poslu koji mi je djelovao više kao da trgam i čupam nešto iz zraka nego da
gradim priče. Vika gomile dopirala je do mene poput velikih otkucaja srca, punih tuge. U
lijepim, naizgled pravilnim valovima, s njihovim udaljenim, gotovo neljudskim pristankom i
naricanjem.
To sam htjela, tome sam mislila da moram pokloniti pozornost, takav sam htjela da mi
bude život.

UTJEHA

Nina je kasno popodne igrala tenis, na srednjoškolskom igralištu. Kad je Lewis prestao
raditi u školi, jedno je vrijeme boj- kotirala terene, ali odonda je prošlo već godinu dana i
njezina prijateljica Margaret - također umirovljena profesorica, čiji je odlazak bio rutinski i
ceremonijalan, za razliku od Lewisova - nagovorila ju je da ponovno ondje igra.
"Moraš se malo kretati dok još možeš."
Margaret je već bila otišla kad se dogodilo ono s Lewisom. Poslala je pismo potpore iz
Škotske. Ali ona je bila osoba tako sveobuhvatne sućuti, otvorena razumijevanja i
dalekosežna prijateljstva da pismo možda nije imalo preveliku težinu. Opet Margaret i njezina
dobra duša.
"Kako je Lewis?" rekla je dok ju je Nina to poslijepodne vozila kući.
Nina je rekla: "Pluta."
Sunce je već palo gotovo do ruba jezera. Neka stabla koja su još zadržala lišće plamtjela
su u zlatu, ali ljetna toplina poslijepodneva nestala je kao rukom odnesena. Grmovi pred
Margaretinom kućom bili su umotani u jutu poput mumija.
Taj trenutak u danu Ninu je podsjetio na šetnje na koje su ona i Lewis odlazili poslije
škole, a prije večere. Kratke šetnje, nužno, jer se brže smrkavalo, po stazama što vode u
prirodu i starim željezničkim nasipima. Ali nabijene svim onim detaljnim zapažanjima,
izgovorenim ili neizgovorenim, koje je naučila ili upila od Lewisa. Kukci, ličinke, puževi,
mahovina, trske u jarku i velike gnojištarke u travi, životinjski tragovi, kanadska hudika,
brusnice - gusta smjesa svaki dan promiješana malo drukčije. I svaki dan novi korak prema
zimi, sve veća šparnost, svenuće.
Kuća u kojoj su Nina i Lewis stanovali sagrađena je 1840. i neke, odmah uz pločnik, u
stilu onog vremena. U dnevnoj sobi ili blagovaonici čuli su se ne samo koraci nego i razgovor
s ulice. Nina je očekivala da će Lewis čuti kako se zatvaraju vrata auta.
Ušla je zviždeći, najbolje što je znala. Gle stiže nam junak hrabri.
"Pobijedila sam. Pobijedila sam. Halo?"

Ali dok je ona bila vani, Lewis je umirao. Zapravo, ubijao se. Na noćnom ormariću ležala
su četiri omota za lijekove s poleđinom od aluminijske folije. Svaki je nekad sadržavao dva
snažna sredstva protiv bolova. Još dva omota ležala su pokraj njih, nedirnuta, a bijele kapsule
su još nadizale plastični pokrov. Kad ih je Nina uzela u ruku, poslije, opazila je da je na

56
jednom folija oštećena, kao da ju je zagrebao noktom, a onda odustao jer je odlučio da mu je
dosta ili ga je u tom času progutala besvijest.
Čaša mu je bila gotovo prazna. Ni kap vode nije se prolila.
Razgovarali su o tome. Složili su se oko plana, ali uvijek je to bilo nešto što bi se moglo
dogoditi - što će se dogoditi - u budućnosti. Nina je uzimala zdravo za gotovo da će ona biti
nazočna i da će se upriličiti neka vrst obredne svečanosti. Glazba. Posloženi jastuci i stolica
privučena uz krevet da ga može držati za ruku. O dvije stvari nije mislila - o njegovoj krajnjoj
netrpeljivosti prema ceremonijama svake vrste i o tome kakav će teret to sudjelovanje biti
njoj. S pitanjima koja će se postavljati, mišljenjima koja će se iznositi, opasnosti u koju će se
dovesti kao pomagačica u tom činu.
Kad je to ovako izveo, sveo je ono što je vrijedno prikrivati na najmanju moguću mjeru.
Potražila je poruku. Što je mislila da će pisati? Nisu joj trebale upute. Svakako joj nije
trebalo objašnjenje, kamoli isprika. Oproštajno pismo nije joj moglo reći ništa što već ionako
ne zna. Čak i na pitanje "Zašto tako brzo?" mogla je i sama dokučiti odgovor. Razgovarali su
- ili je on govorio - o pragu nepodnošljive bespomoćnosti ili boli ili gađenja nad samim
sobom i kako je važno prepoznati taj prag, a ne skliznuti preko njega. Prije, radije nego
poslije.
Svejedno, nije mogla vjerovati da joj ipak nije poželio još nešto reći. Prvo je pregledala
pod, misleći da je možda rukavom pidžame srušio papir s noćnog ormarića kad je posljednji
put odložio čašu s vodom. Ili se možda posebno pobrinuo da se to ne dogodi - pa je pogledala
pod postolje svjetiljke. Zatim u ladicu noćnog ormarića. Zatim ispod njegovih papuča i u
papuče. Rastresla je stranice knjige koju je čitao u posljednje vrijeme, knjige o paleontologiji i
događaju za koji je mislila da se zove kambrijska eksplozija višestaničnih oblika života.
Ništa.
Počela je prekapati posteljinu. Skinula je presvlaku s popluna, zatim plahtu. Ovdje je
ležao, u tamnoplavoj svilenoj pidžami koju mu je kupila prije petnaestak dana. Žalio se da mu
je hladno - on kojem nikad prije nije bilo hladno u krevetu - pa je izišla i kupila mu najskuplju
pidžamu koju je našla. Kupila ju je jer je svila ujedno lagana i topla i jer su je sve druge
pidžame koje je vidjela - s prugama ili sa šaljivim ili bezobraznim natpi- sima - podsjećale na
starce, na muževe iz stripova, na poražene papučare. Bila je gotovo iste boje kao i plahte pa
joj se pokazalo vrlo malo njega. Stopala, zglobovi, listovi. Ruke, zglobovi, vrat, glava. Ležao
je na boku, okrenut leđima prema njoj. I dalje usredotočena na pronalaženje pisma,
pomaknula je jastuk, grubo ga izvukla ispod njegove glave.
Ne. Ne.
Kad je pala s jastuka na madrac, glava je proizvela neki zvuk, zvuk teži no što bi
očekivala. I taj zvuk, kao i prostrana praznina plahte, kao da su joj govorili da je potraga
uzaludna.
Tablete su ga vjerojatno uspavale, krišom mu oduzele sve funkcije pa nije bilo mrtvog
pogleda ni zgrčenih udova. Usta su mu bila malo otvorena, ali suha. U posljednja se dva
mjeseca znatno promijenio - tek je sad zapravo vidjela koliko. Dok su mu oči bile otvorene ili
čak dok je spavao, neki napor što ga je ulagao održavao je privid da je šteta privremena - da je
lice snažnog, živahnog, uvijek potencijalno agresivnog muškarca od šezdeset dvije godine još
tu, ispod nabora plavičaste kože, ispod okamenjena bdijenja bolesti. Onaj žestoki i živi
karakter njegovom licu nije nikad davala građa kostiju - sve je bilo u duboko postavljenim
blistavim očima, pokretljivim ustima i lakoći izraza, u brzoj izmjeni rasporeda bora kojima je
izražavao svoj repertoar poruge, nevjerice, ironična strpljenja, patničkog gađenja. Repertoar iz
učionice koji nije uvijek ostajao u učionici.
Više ne. Više ne. Sad, u roku od dva sata poslije smrti (jer mora da se primio posla čim je
ona otišla, ne želeći riskirati da sve ne bude obavljeno prije njezinog povratka), sad je bilo
jasno kao dan da su propadanje i rasap nadvladali i lice mu je duboko upalo. Bilo je
bezizražajno, daleko, ostarjelo i djetinjasto - možda nalik licu mrtvorođena djeteta.
Bolest je nastupala na tri razna načina. Jedan je zahvaćao šake i ruke. Prsti su trnuli i
postajali glupi, stisak nezgrapan, a onda i nemoguć. Ili su prvo slabjele noge, stopala su se
spoticala, a onda odbijala podići se na korak pa čak i samo prekoračiti rub tepiha. Treći i

57
vjerojatno najgori napad usmjeravao se na grlo i jezik. Gutanje je bilo nepouzdano,
usplahireno, drama s gušenjem, a govor se pretvarao u zgrušani tok naporno zahtjevnih
slogova. Bolest je uvijek pogađala mišiće kojima upravljamo svojom voljom, i to je isprva
zvučalo kao manje od dva zla. Nema zatajenja srca ili mozga, nema pogrešno odaslanih
signala niti zlobnih prekrajanja osobnosti. Vid, sluh, okus, opip i, najbolje od svega,
inteligencija, svi čili i snažni kao uvijek. Mozak zauzet nadziranjem gašenja vanjskih sustava,
zbrajanjem grešaka i zaliha koje se iscrpljuju. Pa zar to nije bolje?
Naravno, rekao je Lewis tada. Ali samo zbog prilike koju ti to pruža, prilike da nešto
poduzmeš.
Njegovi su problemi počeli s mišićima nogu. Upisao se na fitnes za seniore (premda se
gnušao i same pomisli na to) da vidi može li ih nekako prisiliti da ponovno ojačaju. Tjedan ili
dva činilo mu se da djeluje. Ali onda su mu noge otežale kao olovo, počeo se spoticati i
posrtati i ubrzo su mu postavili dijagnozu. Čim su je doznali, počeli su razgovarati o tome što
će se poduzeti kad dođe vrijeme. Početkom ljeta hodao je pomoću dvaju štapova. Do kraja
ljeta više uopće nije hodao. Ali rukama je još mogao okretati stranice knjige i držati, s
teškoćom, vilicu ili žlicu ili olovku. Nini se činilo da mu se govor nije promijenio, ali
posjetioci ga nisu uvijek razumjeli. On je ionako odlučio da posjete treba zabraniti.
Promijenio je prehranu kako bi olakšao žvakanje i katkad je cijeli dan prošao bez bilo kakvih
poteškoća te vrste.
Nina se raspitala o invalidskim kolicima. On se nije protivio. Nisu više razgovarali o
onom što su zvali velikom obustavom.
Čak se pitala ne ulaze li - ili on ulazi - u fazu o kojoj je čitala, promjenu koja se zna
dogoditi ljudima usred neizlječive bole- sti. Doza optimizma koja se probije u prvi plan, ne
zato što je opravdana, nego zato što je cijelo iskustvo postalo realnost, a ne više apstrakcija,
načini borbe postali su trajno stanje, a ne privremena gnjavaža.
Kraj još nije nastupio. Živi za danas. Iskoristi dan.
Takav razvoj događaja nije bio tipičan za Lewisa. Nina ne bi vjerovala da je on sposoban
za samoobmanu, čak ni ako je korisna. Ali nikad ga nije mogla zamisliti ni izrovana tjelesnim
propadanjem. A ako se ta nevjerojatna stvar dogodila, ne mogu li se dogoditi i druge? Nije li
moguće da se promjene koje se događaju drugima dogode i njemu? Tajne nade, okret u
stranu, potajne pogodbe?
Ne.
Podignula je telefonski imenik što je stajao kraj kreveta i potražila "pogrebnika", riječ
koja naravno nije postojala. "Organizacija pogrebnih usluga". To joj je dignulo tlak onako
kako je dizalo i njemu, to im je bilo zajedničko. Pogrebnik, pa za Boga miloga, što fali
pogrebniku? Okrenula se prema njemu i vidjela ga kako ga je ostavila, bespomoćno
otkrivenog. Prije nego što je nazvala telefonski broj, navukla je plahtu na krevet i presvlaku
na poplun.
Mladi muški glas upitao ju je li već bio liječnik, je li ga pregledao?
"Nije mu trebao liječnik. Kad sam došla kući, našla sam ga mrtvog."
"Kad je to bilo?"
"Ne znam - prije nekih dvadesetak minuta."
"Našli ste ga preminulog? Onda - tko je vaš liječnik? Nazvat ću ga i poslati ga k vama."
Dok su činjenično raspravljali o samoubojstvu, Nina i Lewis nisu nikad, koliko se sjećala,
razgovarali o tome treba li se ta činjenica tajiti ili obznaniti. S jedne strane, bila je sigurna,
Lewis bi htio da se činjenice znaju. Htio bi da se zna kako je to bilo njegovo viđenje časnog i
razboritog rješenja situacije u kojoj se našao. Ali s druge strane, možda bi radije da se to ne
otkrije. Ne bi htio da bilo tko pomisli kako se na to odlučio zbog gubitka posla, izgubljene
bitke u školi. Da misle kako se predao i urušio zbog poraza što ga je ondje doživio - od toga
bi pobjesnio.
Pokupila je omote tableta s noćnog ormarića, pune i prazne, bacila ih u zahod i pustila vodu.

Pogrebnikovi ljudi bili su krupni mjesni dečki, bivši učenici, ne- što smeteniji nego što su

58
željeli pokazati. Liječnik je bio također mlad, i nepoznat - Lewisov stalni liječnik bio je na
odmoru u Grčkoj.
"Zapravo blagoslov", rekao je liječnik kad je saznao sve činjenice. Malo se iznenadila kad
ga je čula da to tako otvoreno priznaje i pomislila kako bi Lewis, da ga je čuo, možda
nanjušio nepoželjni tračak religije. Ono što je liječnik tada rekao manje ju je začudilo.
"Biste li htjeli s nekim razgovarati? Sad imamo ljude za to, znate, koji vam pomažu da
iziđete na kraj s onim što osjećate."
"Ne. Ne. Hvala, dobro sam."
"Dugo već živite ovdje? Imate prijatelje koje možete pozvati?"
"O, da. Da."
"Hoćete sad nekoga pozvati?"
"Da", rekla je Nina. Lagala je. Čim su liječnik i mladi nosači i Lewis izišli iz kuće - Lewis
odnesen poput komada pokućstva omotanog da se zaštiti od udaraca - morala je nastaviti
potragu. Sad je zaključila da je bila glupa što se ograničila na blizinu kreveta. Uhvatila se
kako prekapa po džepovima svojeg kućnog ogrtača, koji je visio na unutarnjoj strani vrata
spavaće sobe. Odlično mjesto, jer je taj ogrtač navlačila svako jutro prije no što bi pohitala u
kuhinju skuhati kavu i uvijek je istraživala po džepovima tražeći papirnati rupčić, ruž. Osim
što bi morao ustati iz kreveta i prijeći cijelu sobu - on koji već tjednima nije mogao ni koraka
napraviti bez njezine pomoći.
Ali zašto je sigurna da je poruku napisao i negdje stavio jučer? Ne bi li imalo više smisla
napisati je i sakriti tjednima prije, tim više što nije znao kako će mu brzo odumrijeti
sposobnost pisanja? A ako je tako, poruka može biti bilo gdje. U ladici njezinog pisaćeg stola
- gdje je sad kopala. Ili ispod boce šampanjca koju je kupila da je popiju za njegov rođendan i
postavila na komodu da ga podsjeti na taj dan za dva tjedna - ili između stranica bilo koje
knjige koju je otvorila. Nije li je pitao, ne tako davno, "Što sad ti čitaš?" Misleći, osim knjige
koju čita njemu - "Frederika Velikog" Nancy Mitford. Ona mu je čitala zabavne povijesne
knjige - nije trpio beletristiku - a prepuštala mu je da se sam hvata u koštac sa znanstvenim
djelima. Rekla mu je: "Ma neke japanske priče", i podignula knjigu. Sad je razbacala sve
knjige da nađe baš tu, da je okrene naopako i istrese sve stranice. Svaka od knjiga koje je prvo
odgurnula poslije je podvrgnuta istom postupku. Jastuci sa stolice na kojoj je obično sjedila
bačeni su na pod, da se vidi što je ispod njih. S vremenom su i svi jastuci s kauča razbacani na
isti način. Zrnca kave istresena iz limenke za slučaj da je (u šali?) ondje sakrio oproštajnu
poruku.
Nije htjela nikoga uz sebe, nikoga da promatra ovu premetačinu - koju je, međutim,
obavljala pod upaljenim svim svjetlima i rastvorenim zavjesama. Nema je tko podsjetiti da se
pribere. Već se smračilo i shvatila je da bi morala nešto pojesti. Mogla bi telefonirati
Margaret. Ali nije poduzela ništa. Ustala je da navuče zavjese, ali umjesto toga je pogasila
svjetla.

Nina je bila visoka preko metar osamdeset. Čak i dok je bila tinejdžerica, nastavnici
tjelesnog, školski savjetnici i brižne majčine prijateljice opominjale su je da se prestane grbiti.
Trudila se koliko je mogla, ali čak i sad, kad je gledala sebe na fotografijama, znalo ju je
poraziti kad bi vidjela kako se ponizno drži - skupljena ramena, glava nagnuta u stranu, sva
kao kakva nasmiješena pomoćnica. Kad je bila mlada, naviknula se na dogovorene sastanke,
prijatelje koji su je spajali s visokim muškarcima. Kao da ništa drugo nije bilo važno kod
muškarca - ako ima više od metar osamdeset pet, mora ga se spariti s Ninom. Vrlo često se on
pomalo mrgodio zbog te situacije - visoki muškarac, napokon, može birati - a Ninu bi, i dalje
pogrbljenu i nasmiješenu, oblijevala nelagoda.
Barem su se roditelji ponašali kao da je njezin život njezina privatna stvar. Oboje su bili
liječnici, živjeli su u gradiću u Michiganu. Nina je živjela s njima i nakon što je diplomirala.
Predavala je latinski u mjesnoj gimnaziji. Za praznike je odlazila u Europu s onim
prijateljicama s fakulteta koje još nisu obrali, kao vrhnje s mlijeka, za udaje i preudaje, a po
svoj prilici nikad i neće. Dok su pješačili planinama Cairngorms u Škotskoj, ona i njezino

59
društvo upoznali su se sa skupinom Australaca i Novozelanđana, privremenih hipija čiji je
vođa očito bio Lewis. Bio je nekoliko godina stariji od svih ostalih i redovito onaj kojem se
obraćalo kad su izbile nesuglasice ili teškoće. Nije bio osobito visok - osam ili deset
centimetara niži od Nine. Ipak, vezao se za nju, nagovorio je da promijeni plan puta i ode s
njim - dok je on sam veselo ostavio svoje društvo da se snalazi kako zna i umije.
Pokazalo se da mu je dognjavilo lutanje, kao i da ima sasvim pristojnu diplomu iz
biologije i metodike s Novog Zelanda. Nina mu je pričala o gradu na istočnoj obali jezera
Huron u Kanadi, gdje je posjećivala rodbinu kad je bila mala. Opisala mu je visoka stabla u
uličnim drvoredima, jednostavne stare kuće, zalaske sunca nad jezerom - odlično mjesto za
njihov zajednički život i mje- sto u kojem će, zbog veza s Commonwealthom, Lewis lakše
naći posao. I našli su posao, oboje, u srednjoj školi - premda je Nina odustala od predavanja
nekoliko godina poslije kad su iz nastave izbacili latinski. Mogla se preškolovati, pripremiti
se da predaje nešto drugo, ali zapravo joj je potajno bilo drago da više ne radi na istom mjestu
i na istoj vrsti posla kao Lewis. Snaga njegove ličnosti, uznemirujući stil predavanja, stvarali
su mu neprijatelje kao i prijatelje i osjetila je olakšanje kad se izvukla iz toga.
Predugo su čekali da imaju dijete. A sumnjala je i da su oboje mrvicu pretašti - nije im se
sviđala pomisao da će se svesti na pomalo komične i umanjene identitete mame i tate. Učenici
su se divili i njoj i njemu - ali posebno Lewisu - jer su bili potpuno drukčiji od odraslih kod
kuće. Energičniji i mentalno i tjelesno, složeniji i življi i sposobni da izvuku nešto dobro iz
života.
Pridružila se zboru. Koncerte su često održavali u crkvama i tada je shvatila kako Lewis
dubinski ne podnosi ta mjesta. Dokazivala mu je kako često na raspolaganju nema drugog pri-
kladnog prostora i da to ne znači da je glazba nabožna (premda je to bilo malo teže dokazivati
kad je posrijedi "Mesija"). Rekla mu je da je staromodan i da bilo koja religija dandanas više
ne može nanijeti mnogo zla. To je izazvalo burnu svađu. Morali su trčati po kući i s treskom
zatvarati prozore da se njihovi povišeni glasovi u toploj ljetnoj večeri ne čuju sve do pločnika.
Svađa ju je zapanjila, jer je otkrila ne samo kako on jedva čeka neprijatelja nego i kako ni
ona ne može popustiti u raspravi koja se razmahala do gnjeva. Ni jedno od njih dvoje nije se
htjelo povući, oboje su se zagriženo držali svojih načela.
Pa zar ne možeš podnijeti da su ljudi drukčiji, zašto ti je to tako važno?
Ako ovo nije važno, ništa nije.
Zrak kao da se zgusnuo od mržnje i prezira. I sve to zbog pitanja koje nikad neće
razriješiti. Otišli su u krevet bez riječi, razišli se drugo jutro bez riječi, a tijekom dana ih je
sustigao strah - nju da se on nikad neće vratiti kući, njega da je neće zateći kod kuće kad se
vrati. Sreća ih, međutim, nije iznevjerila. Našli su se kasno poslijepodne, blijedi od kajanja,
drhtavi od ljubavi, kao ljudi koji su za dlaku izbjegli potres i sad tumaraju uokolo po
ogoljenoj pustoši.
Nije to bilo posljednji put. Nina se, odgojena da bude miroljubiva, pitala je li to normalan
život. Nije o tome mogla razgovarati s njim - njihova su pomirenja bila previše zahvalna,
preslatka i blesava. On ju je zvao slatka Nina Hijena, ona njega Luckasti Lewis.

Prije nekoliko godina nova se vrsta znaka počela pojavljivati uz ceste. Dugo su tu bili
znakovi koji su poticali na preobraćenje, i oni s velikim ružičastim srcima i sve ravnijom
crtom otkucaja, s ciljem da odvrate od pobačaja. Sad su se stali viđati dijelovi Knjige
postanka.

U početku Bog stvori nebo i zemlju.

I reče Bog: "Neka bude svjetlost!" I bi svjetlost.
Na svoju sliku stvori Bog čovjeka. Muško i žensko stvori ih.

Obično je uz riječi bila naslikana duga ili ruža ili neki drugi simbol edenske ljupkosti.
"Što ovo znači?" rekla je Nina. "Svakako je nešto novo. Promjena od 'Bog voli ovaj
svijet'."

60
 "To je kreacionizam", rekao je Lewis.
"Shvatila sam to. Mislim, zašto to pišu po znakovima po cijelom gradu?"
Lewis je rekao kako se očito razmahao pokret koji zagovara doslovno prihvaćanje onog
što piše u Bibliji.
"Priče o Adamu i Evi. Isto ono staro smeće."
Nije se činilo da mu to previše smeta - svakako ne više od jaslica koje su postavljali
svakog Božića, ne pred crkvom nego na travnjaku pred gradskom vijećnicom. Jedna stvar je
staviti to na crkveno vlasništvo, rekao je, a drugo na gradsko. U Nininu kvekerskom odgoju
nije se previše važnosti davalo Adamu i Evi pa je, kad je došla kući, izvadila Bibliju u verziji
kralja Jakova i pročitala cijelu priču. Razdragano je pratila veličanstveni napredak onih prvih
šest dana - razdiobu voda i postavljanje velikih svjetlila sunca i mjeseca i pojavu živih
stvorova što puze po zemlji i mile i vrve vodom i ptica krilatih i tako dalje.
"Ovo je prekrasno", rekla je. "Sjajna poezija. Ljudi bi morali to čitati."
On je rekao da to nije ni bolje i lošije od bilo kojega od hrpe mitova o stvaranju svijeta
koji su nastali u svim kutovima zemlje i da mu je već puna kapa slušati o tome kako je to
prekrasno i kako je to poezija.
"To je paravan", rekao je. "Živo se njima fućka za poeziju."
Nina se nasmijala. "Kutovi zemlje", rekla je. "Tako govori jedan znanstvenik? To ti je sto
posto iz Biblije."
Tu i tamo bi se odvažila podbadati ga u vezi s tom temom. Ali morala je biti oprezna da
ne ode predaleko. Morala je paziti na onu točku u kojoj će on prepoznati smrtnu prijetnju,
uvredu časti.

Katkad je u pošti nalazila letke. Nije ih čitala i neko je vrijeme mislila da ih svi dobivaju,
zajedno s pismima koja nude putovanja u tropske krajeve i ostale šarolike nagrade. Onda je
otkrila da Lewis iste materijale dobiva i u školi - kreacionističku propagandu, kako je on to
zvao - gdje su mu ih ostavljali na stolu ili ubacivali u sandučić za poštu.
"Djeca imaju pristup mojem stolu, ali tko mi ta sranja trpa u sandučić?" rekao je
ravnatelju.
Ravnatelj je rekao da ni on to ne može dokučiti i da i on dobiva iste stvari. Lewis je
spomenuo dvoje nastavnika u školi, par kriptokršćana, kako ih je on zvao, a ravnatelj je rekao
kako se nema smisla oko toga živcirati, baciš sve u smeće i gotovo.
Postavljali su mu pitanja u razredu. Naravno, uvijek su mu postavljali pitanja. Na to
možeš računati, rekao je Lewis. Neka sitna boležljiva svetica od curice ili pametnjakovići
obaju spolo- va koji bi htjeli baciti klip u zamašnjake evolucije. Lewis je imao prokušane
načine kako s tim izići na kraj. Rekao je onima koji su mu ometali predavanja da, ako žele
religioznu interpretaciju postanka svijeta, imaju u susjednom gradu samostalnu Kršćansku
školu koja će ih objeručke primiti. Kad su pitanja postala sve češća, dodao je kako ima i
autobus koji će ih onamo odvesti i da mogu pokupiti knjige i otići istog trena ako žele.
"Ne moram vas nogom u...", rekao je. Kasnije je bilo prijepora - je li doista izgovorio
riječ "guzica" ili ju je samo ostavio neizgovorenu visjeti u zraku. Ali čak i da je nije rekao,
svakako ih je uvrijedio, jer svatko zna kako ta fraza završava.
U posljednje vrijeme učenici su se služili novom taktikom. "Nije da mi baš želimo vjerski
pristup, profesore. Samo se pitamo zašto mu ne posvećujete jednako vremena."
Lewis je dopustio da ga uvuku u raspravu.
"Zato što sam ovdje da vas poučavam prirodnim znanostima, a ne religiji."
To je rekao da im je rekao. Neki su pak tvrdili da je rekao: "Zato što nisam ovdje da vas
poučavam govnarijama." I zbilja, zbilja, rekao je Lewis, nakon četvrtog ili petog prekida,
pitanja postavljenih uvijek na malo drukčiji način ("Mislite da će nam škoditi ako čujemo i
drugu stranu priče? Ako nas poučavate ateizmu, nije li to isto kao da nas učite nekoj vrsti
religije?"), možda mu je zbilja pobjegla ta riječ, a pred takvim provokacijama ne misli se zbog
nje ispričavati.
"Slučajno sam ja vrhovna vlast u ovoj učionici i ja odlučujem što će se učiti."

61
 "Mislio sam da je Bog vrhovna vlast, profesore."
Bilo je tu i izbacivanja iz učionice. Roditelji su došli na razgovor s ravnateljem. Ili su
možda namjeravali razgovarati s Lewisom, ali je ravnatelj poduzeo sve da se to izbjegne.
Lewis je o tim razgovorima čuo tek kasnije, iz komentara koji su se, više-manje u šali,
razmjenjivali u zbornici.
"Ne moraš se brinuti zbog toga", rekao je ravnatelj - zvao se Paul Gibbings i bio je
nekoliko godina mlađi od Lewisa. "Samo im treba osjećaj da ih netko sluša. Treba ih malo
obodriti."
"Već bih ja njih obodrio", rekao je Lewis.
"Aha. Nisam baš na takvo bodrenje mislio."
"Morali bi ovdje postaviti znak. Zabranjen ulaz psima i roditeljima."
"Ima nečeg u tome", prijateljski je uzdahnuo Paul Gibbings. "Ali valjda se i njima moraju
priznati neka prava."
U mjesnim novinama počela su se pojavljivati pisma. Jedno svakih nekoliko tjedana,
potpisano sa "Zabrinuti roditelj" ili "Porezni obveznik kršćanin" ili "Kako dalje?" Bila su
dobro napisana, uredno razdvojena u odlomke, suvislo argumentirana, kao da su sva potekla
od iste ruke raspoređene na više njih. Naglasak je bio na tome kako si ne mogu svi roditelji
priuštiti da plaćaju školarinu u privatnoj kršćanskoj školi, a opet, svi roditelji plaćaju porez.
Stoga zaslužuju da im se djeca školuju u državnim školama tako da to ne vrijeđa, ili namjerno
podriva, njihovu vjeru. Neki su znanstvenim jezikom objašnjavali kako su podatci krivo
tumačeni i kako otkrića koja naizgled podupiru evoluciju zapravo potvrđuju biblijsku priču.
Slijedilo je citiranje biblijskih tekstova koji predviđaju sadašnju pogrešnu pouku, zbog koje će
se na kraju odbaciti sva uljuđena pravila života.
S vremenom se ton promijenio; postao je gnjevan. Antikristovi ljudi upravljaju vladom i
učionicom. Kandže Nečastivog pružaju se prema dušama dječice koja su na ispitima doslovno
prisiljena ponavljati bogohulne doktrine što vode u prokletstvo.
"Koja je razlika između Sotone i Antikrista, ili je nema?" rekla je Nina. "Kvekeri su oko
toga prilično nehajni."
Lewis je rekao kako bi mu bilo znatno draže da svemu ovo- me ne pristupa kao običnoj
šali.
"Oprosti", rekla je trijezno. "Što misliš tko ih zapravo piše? Neki svećenik?"
Rekao je da ne, da je to bolje organizirano. Kampanja iza koje stoji jedan mozak, neki
središnji ured, koji raspoređuje pisma tako da se šalju s mjesnih adresa. Sumnjao je da je bilo
što počelo ovdje, u njegovoj učionici. Sve je to isplanirano, ciljalo se na škole, vjerojatno u
onim područjima gdje se mogu očekivati simpatije javnosti.
"Tako? Nije ništa osobno?"
"To nije neka utjeha."
"Nije? Mislila sam da bi trebala biti."
Netko je na Lewisov auto napisao "Vatra paklena". Ne bojom u spreju - samo prstom po
prašini.
Manjina učenika četvrtog razreda počela je bojkotirati njegova predavanja i sjedili su na
podu pred učionicom, oboružani ispričnicama roditelja. Kad je Lewis počeo predavati, oni su
zapjevali.

Sva na svijetu stoje lijepo

Svaki živi stvor
Sve na svijetu što je mudro
Sve ih stvori On

Ravnatelj se pozvao na pravilo da se ne smije sjediti na podu u hodniku, ali im nije

naredio da se vrate u učionicu. Morali su otići u spremište kraj gimnastičke dvorane, gdje su
nastavili pjevati - već su pripremili i druge nabožne pjesme. Glasovi su im se miješali u
žamoru s promuklim uputama nastavnika tjelesnog i topotom nogu po podu dvorane.
Jedan ponedjeljak ujutro na ravnateljevu se stolu stvorila peticija, a istodobno je

62
primjerak uručen redakciji gradskih novina. Potpisi su prikupljeni ne samo od roditelja
školske djece nego i od različitih vjerskih zajednica u gradu. Većinom iz fundamentalističkih
crkava, ali bilo ih je i iz ujedinjene protestantske, anglikanske i prezbiterijanske crkve.
U peticiji se nije spominjala vatra paklena. Ni Nečastivi ni Antikrist. Samo se tražilo da se
biblijskoj verziji postanka svijeta posveti jednaka količina vremena i da se s poštovanjem
predaje kao moguća opcija.
"Mi nižepotpisani vjerujemo da se Bog predugo zanemaruje."
"Besmislica", rekao je Lewis. "Baš njih briga za jednaku količinu vremena - baš ih briga
za opcije. Oni su apsolutisti, eto što su. Fašisti."

Paul Gibbings došao je Lewisu i Nini. Nije htio o toj temi razgovarati tamo gdje možda
prisluškuju špijuni. (Jedna tajnica bila je članica Biblijske zajednice.) Nije se previše nadao da
će predobiti Lewisa, ali morao je bar pokušati.
"Ne daju mi izbora, k vragu", rekao je.
"Otpusti me", rekao je Lewis. "Zaposli nekog idiota kreacionista."
Prokleti gad uživa u ovom, pomislio je Paul. Ali svladao se. U posljednje vrijeme
uglavnom se sve svodilo na to da se svladava.
"Nisam došao o tome razgovarati. Hoću reći, mnogi će misliti da ta ekipa traži nešto
sasvim razumno. Uključivši i ljude u odboru."
"Usreći ih. Daj mi otkaz. Dovedi Adama i Evu."
Nina im je donijela kavu. Paul joj je zahvalio i pokušao joj uhvatiti pogled, da vidi kakav
je njezin stav. Ni slučajno.
"Aha, baš", rekao je. "Ne mogu te otpustiti ni da hoću. A neću. Sindikati bi me živog
pojeli. O tome bi trubili po cijeloj pokrajini, možda bi čak izbio štrajk, moramo misliti na
djecu."
Čovjek bi mislio da će to dirnuti Lewisa - razmišljanje o djeci. Ali on se nije dao smesti, u
svojem filmu kao i obično.
"Dovedi Adama i Evu. Sa ili bez smokvinog lista."
"Samo sam te htio zamoliti da održiš jedan kratki govor u kojem ćeš objasniti kako su to
različite interpretacije i kako neki ljudi vjeruju jedno, a neki drugo. Švedi priču o stvaranju
svijeta na petnaest ili dvadeset minuta. Čitaj je naglas. Samo sve to radi s poštovanjem. Znaš
o čemu se tu zapravo radi, ne? Ljudima se čini da ih se podcjenjuje. A ljudi jednostavno ne
vole da ih se podcjenjuje."
Lewis je sjedio i šutio dovoljno dugo da probudi tračak nade - kod Paula, a možda i kod
Nine, tko zna? - ali pokazalo se kako im je dugom stankom samo htio dati vremena da shvate
svu nepravednost tog prijedloga.
"Što kažeš na to?" oprezno je rekao Paul.
"Pročitat ću cijelu Knjigu postanka naglas, ako želiš, i onda ću objaviti da je to bućkuriš
plemenske samohvale i teoloških pojmova uglavnom posuđenih od drugih, boljih kultura..."
"Mitovi", rekla je Nina. "Mit na koncu konca nije neistina, samo je..
Paul nije vidio kakve bi svrhe imalo obraćati pozornost na nju. Lewis nije obraćao
pozornost.

Lewis je napisao pismo novinama. Prvi dio pisma bio je umjeren i znanstven, opisivao je
pomicanje kontinenata i otvaranje i zatvaranje mora i nepovoljne početke života. Drevne
mikrobe, oceane bez riba i nebesa bez ptica. Bujanje i razaranje, vladavinu vodozemaca,
gmazova, dinosaura; promjene klime, prve prljave i ušljive male sisavce. Pokušaje i pogreške,
primate koji stižu kasno i ne obećavaju mnogo, humanoide koji se uspravljaju na stražnje
noge i otkrivaju vatru, oštre kamenje, označavaju svoj teritorij i napokon, u najnovijem
zamahu, grade brodove i piramide i bombe, stvaraju jezike i bogove i žrtvuju i ubijaju jedni
druge. Svađaju se oko toga zove li im se Bog Jahve ili Krišna (tu se ton zagrijao) i smije li se
jesti svinjetina, kleče i tule svoje molitve nekom starom čudaku na nebu kojega strašno

63
zanima tko pobjeđuje u ratovima i nogometnim utakmicama. I na kraju, nevjerojatno, shvate
neke stvari i tek počnu upoznavati sebe i svemir u kojem su se zatekli, a onda odluče kako je
bolje odbaciti sve to mukom stečeno znanje, vratiti starog čudaka i prisiliti sve da ponovno
kleknu i da uče i vjeruju u iste stare besmislice, pa ajmo onda vratiti i to da je zemlja ravna
ploča, kad smo već kod toga!
S poštovanjem, Lewis Spiers.
Urednik novina doselio se iz drugog grada i nedavno je diplomirao novinarstvo. Bio je
zadovoljan burom koja se podigla i nastavio je objavljivati odgovore ("Bog nije ismijan", s
potpisima svih članova Biblijske zajednice, "Autor poseže za jeftinim trikovima", od
tolerantnog, ali ožalošćenog svećenika Ujedinjene crkve kojega su uvrijedili izrazi besmislice
i stari čudak) sve dok mu izdavač novinskog lanca nije dao do znanja da je ovakva halabuka
staromodna i neprimjerena i da odbija oglašivače. Daj to prekini, rekao je.
Lewis je napisao još jedno pismo, pismo u kojem daje ostavku. Ostavka je prihvaćena sa
žaljenjem, a Paul Gibbings je izjavio - također u novinama - kako su razlog zdravstene
tegobe.
To je bila istina, premda ne i razlog koji bi sam Lewis volio objaviti. Nekoliko tjedana
osjećao je slabost u nogama. Upravo u trenutku kad mu je bilo važno stati pred razred i
postojano stupati gore-dolje pred učenicima, uhvatio se kako drhti, priželjkuje sjesti. Nikad
nije popustio, ali katkad se morao uhvatiti za naslon stolice, kao da želi nešto naglasiti. A tu i
tamo je primjećivao kako ne može odrediti gdje su mu noge. Da je na podu bio sag,
spotaknuo bi se i na najmanjem naboru, a čak i u učionici gdje nije bilo saga komadić krede
ili olovka koja je pala na pod značili bi katastrofu.
Bjesnio je zbog te slabosti i pripisivao je psihosomatskim uzrocima. Nikad nije imao
tremu pred razredom niti pred bilo kakvom skupinom. Kad su mu kod neurologa postavili
pravu dijagnozu, prvo je osjetio - tako je rekao Nini - budalasto olakšanje.
"Bojao sam se da sam neurotičan", rekao je i oboje su prasnuli u smijeh.
"Bojao sam se da sam neurotičan, ali samo imam amiotrofičnu lateralnu sklerozu."
Smijali su se, teturajući po tihom hodniku prekrivenom mekim tapisonom i ušli u dizalo, gdje
su se svi zapanjeno zagledali u njih - jer smijeh je na ovom mjestu bio vrlo neuobičajen.

Pogrebni zavod LakeShore smjestio se u prostranoj novoj zgradi od zlatne opeke - tako
novoj da teren oko nje još nije pretvoren u travnjake i cvjetne nasade. Da nema natpisa, moglo
bi se pomisliti da je to klinika ili kakav državni ured. Ime LakeShore nije značilo da gleda na
jezero, nego je zapravo bilo lukavo izvedeno iz prezimena pogrebnika Brucea Shorea. Neki su
mislili da je to neukusno. Dok je pogrebno poduzeće bilo smješteno u jednoj od starih
viktorijanskih kuća u gradu, a posao je vodio Bruceov otac, zvao se jednostavno Pogrebni
zavod Shore. Istodobno je to bio i obiteljski dom, s dovoljno mjesta na prvom i drugom katu
za Eda i Kitty Shore i njihovo petero djece.
U novoj zgradi nitko nije živio, ali postojala je spavaća soba s minikuhinjom i
kupaonicom. To je bilo za slučaj da Bruce Shore zaključi kako mu je praktičnije ovdje
prenoćiti nego se voziti dvadeset pet kilometara do kuće izvan grada, gdje su on i žena
uzgajali konje.
Prošla je noć bila jedna od takvih noći zbog nesreće koja se dogodila sjeverno od grada.
Auto pun tinejdžera zaletio se u ogradu mosta. Takve su se stvari - neiskusni vozač koji je tek
dobio dozvolu, ili je nije ni imao, svi bezglavo pijani - obično događale u proljeće, u vrijeme
mature, ili u uzbuđenju prvih nekoliko tjedana škole u rujnu. U ovo doba više se očekivalo da
smrtno stradaju došljaci - prošle godine medicinske sestre koje su se tek doselile s Filipina -
koje je zatekao prvi i njima potpuno nepoznati snijeg.
Ipak, u savršeno vedroj noći i na suhoj cesti, stradala su dva sedamnaestogodišnjaka,
obojica iz grada. A malo prije toga doveli su Lewisa Spiersa. Bruce je imao pune ruke posla -
zahvati koje je morao obaviti kako bi se dečki mogli pokazati trajali su do kasno u noć.
Pozvao je oca u pomoć. Ed i Kitty, koji su ljeta i dalje provodili u kući u gradu, nisu još
otputovali na Floridu pa je Ed došao obaviti što treba za Lewisa.

64
 Bruce je otišao trčati, da se osvježi. Nije još doručkovao niti se presvukao iz sportske
odjeće kad je vidio da gospođa Spiers parkira svoju staru Hondu Accord pred zgradom.
Požurio je u čekaonicu da joj otvori vrata.
Bila je visoka, mršava žena, sijede kose, ali mladenački brzih pokreta. Jutros nije
izgledala previše ožalošćeno, premda je primijetio da je zaboravila obući kaput.
"Oprostite. Oprostite", rekao je. "Upravo sam se vratio s malo tjelesne aktivnosti. Shirley
još nije došla, nažalost. Zbilja nam je žao zbog vašeg gubitka."
"Da", rekla je ona.
"Gospodin Spears predavao mi je prirodne znanosti u prvom i drugom razredu i bio je
profesor kakav se ne zaboravlja. Hoćete sjesti? Znam da ste se na neki način pripremali za
ovo, ali ipak, kad god se dogodi, čovjek nikad nije spreman. Hoćete da prođemo papirologiju
ili biste radije vidjeli muža?"
Ona je rekla: "On je samo želio da ga kremiraju."
Kimnuo je. "Da. Kremiranje slijedi."
"Ne. Ideja je bila da ga se kremira odmah. Tako je on htio. Mislila sam da ću pokupiti
njegov pepeo."
"No, nismo dobili nikakve upute u tom smislu", rekao je Bruce odlučno. "Pripremili smo
tijelo za otvoreni lijes. Zapravo jako dobro izgleda. Mislim da ćete biti zadovoljni."
Stajala je i zurila u njega.
"Nećete sjesti?" rekao je. "Planirali ste neku vrstu oproštaja, ne? Nekakav obred? Bit će
jako mnogo onih koji će htjeti odati posljednju počast gospodinu Spiersu. Znate, već smo
ovdje održavali obrede i kad nije bilo nikakvog vjerskog usmjerenja. Netko samo održi
posmrtno slovo, umjesto propovijedi. Ili, ako ne želite da bude tako službeno, možete samo
pustiti da ljudi spontano ustaju i kažu nekoliko riječi. Do vas je želite li otvoreni ili zatvoreni
lijes. Ali ovdašnji ljudi uglavnom kao da više vole otvoreni. Kad se ide na kremiranje, nemate
isti izbor lijesova, naravno. Imamo lijesove koji su jako lijepi, ali znatno jeftiniji."
Stajala i zurila.
Činjenica je da je posao obavljen i da nisu dobili upute da se posao ne obavi. Posao kao i
svaki drugi koji valja platiti. Da se i ne spominje materijal.
"Samo vam govorim o onome što mislim da ćete htjeti kad budete imali vremena da
sjednete i razmislite. Mi smo tu da vam ispunimo želje..
Možda je otišao malo predaleko.
"Ali ovo smo napravili ovako kako smo napravili jer nije bilo protivnih uputa."
Pred zgradom se zaustavio automobil, vrata su se zatvorila i u čekaonicu je ušao Ed
Shore. Bruce je osjetio golemo olakšanje. Još je mnogo toga morao naučiti o ovom poslu. O
dijelu gdje se bavi preživjelima.
Ed je rekao: "Zdravo, Nina. Vidio sam tvoj auto. Pa sam ti samo došao izraziti sućut."
Nina je noć provela u dnevnoj sobi. Vjerojatno je spavala, ali san joj je bio tako lagan da
je cijelo vrijeme bila svjesna toga gdje je ona - na kauču u dnevnoj sobi - i gdje je Lewis - kod
pogrebnika.
Sad kad je htjela progovoriti, zubi su joj zacvokotali. To ju je potpuno iznenadilo.
"Htjela sam da ga odmah kremiraju", to je pokušala reći i to je počela govoriti, misleći da
govori normalno. A onda je čula, ili osjetila, vlastite uzdahe i nekontrolirano mucanje.
"Htjela sam - htjela - on je htio..."
Ed Shore uhvatio ju je za podlakticu, a drugom je rukom obgrlio. I Bruce je bio podignuo
ruke, ali je nije dotaknuo.
"Trebao sam je posjesti", rekao je kao da prigovara.
"U redu je", rekao je Ed. "Hoćeš sa mnom do mog auta, Nina? Daj da te odvedem malo
na zrak."
Ed je vozio otvorenih prozora, sve do starog dijela grada i u slijepu ulicu s okretištem s
kojega se vidjelo jezero. Danju su ljudi dolazili ovamo uživati u pogledu - katkad pod pauzom
za ručak, dok su jeli sendvič - ali uvečer je to bilo mjesto za ljubavnike. To je možda sinulo
Edu, kao i njoj, kad se parkirao.
"Je li ovo dosta friškog zraka?" rekao je. "Ne bi bilo dobro da se prehladiš, ovako bez

65
kaputa."
Oprezno je rekla: "Toplije je. Kao i jučer."
Nikad nisu zajedno sjedili u parkiranom autu, ni po mraku ni po danjem svjetlu, nikad
nisu potražili mjesto na kojem će biti zajedno sami.
Učinilo joj se da je sramotno neukusno sad razmišljati o tome.
"Oprosti", rekla je Nina. "Izgubila sam kontrolu. Samo sam htjela reći da je Lewis - da
smo - da je on... "
I sve opet isto. Opet cvokot zubi, drhtanje, riječi koje se raspadaju. Užasno sažaljenje koje
izaziva. A pritom to uopće nema veze s onim što zbilja osjeća. Prije je osjećala ljutnju i
nemoćni bijes, dok je razgovarala s Bruceom - zapravo, slušala ga. Ovaj put se osjećala -
mislila je da se osjeća - sasvim smireno i razborito.
I ovaj put, budući da su bili zajedno sami, nije je dotaknuo. Jednostavno je počeo pričati.
Ne brini se ni o čemu. Ja ću se za sve pobrinuti. Odmah. Pazit ću da sve prođe kako treba.
Shvatio sam. Kremiranje.
"Diši", rekao joj je. "Udahni. Sad drži dah. Sad izdahni."
"Dobro sam."
"Naravno da jesi."
"Ne znam što mi je."
"Šok", rekao je on kao da navodi činjenicu.
"Nisam inače ovakva."
"Pogledaj horizont. I to pomaže."
Izvadio je nešto iz džepa. Rupčić? Ali nije joj trebao rupčić. Nije plakala. Samo se tresla.
Bio je to čvrsto smotan komadić papira.
"Spremio sam ovo za tebe", rekao je. "Bilo mu je u džepu pidžame."
Spremila je papir u torbicu, pažljivo i bez uzbuđenja, kao da sprema liječnički recept.
Zatim je shvatila što joj zapravo govori.
"Ti si bio ondje kad su ga doveli."
"Ja sam se za njega pobrinuo. Bruce me pozvao. Dogodila se prometna nesreća pa nije
mogao stići sve sam."
Nije čak rekla ni "Kakva nesreća?" Bilo joj je svejedno. Sad je samo htjela ostati sama da
pročita poruku.
Džep pidžame. Jedino kamo nije pogledala. Nije dotaknula njegovo tijelo.

Odvezla se kući svojim autom, nakon što ju je Ed vratio do njega. Čim ju je mahanjem
ispratio iz vidokruga, zaustavila se uz pločnik. Još dok je vozila, jednom je rukom izvukla
papirić iz torbice. Pročitala je što piše, dok je motor i dalje radio, a onda krenula dalje.
Na pločniku ispred njezine kuće dočekala ju je još jedna poruka.
Volja Božja.
Užurbanim, zašiljenim rukopisom, kredom. To će lako oprati.
Ono što je Lewis napisao i ostavio joj da pronađe bila je pjesma. Nekoliko nemilosrdno
satiričnih stihova. Imala je i naslov - "Borba kreacionista i darvinista za dušu mlitavog
naraštaja."

Hram učenja ponosno stoji

na obali jezera Huron
gdje dolaze glave glupe
slušati dosadnjake kako tupe.
A kralj dosadnjaka
što ceri se od uha do uha
kreten je koji će ih zeznuti -
i dati im samo ono što žele čuti.

66
 Jedne je zime Margaret palo na pamet organizirati niz večeri na kojima bi ljudi govorili -
ne predugo - o nekoj temi do koje im je najviše stalo i o kojoj najviše znaju. Prvo je mislila
okupljati samo nastavnike ("Nastavnici inače uvijek stoje i blebeću pred publikom koja ih
mora slušati", rekla je. "Bilo bi dobro da za promjenu sjednu i slušaju nekoga tko nešto govori
njima"), ali onda se zaključilo da će biti zanimljivije ako se pozovu i ljudi koji nisu nastavnici.
Prije toga priredit će se kod Margaret zakusku s vinom, na koju svatko mora nešto donijeti.
Tako se, jedne vedre hladne večeri, Nina zatekla kako stoji pred vratima Margaretine
kuhinje u tamnom hodniku pre- trpanom jaknama, školskim torbama i hokejskim palicama
Margaretinih sinova - bilo je to dok su svi još živjeli kod kuće. U dnevnoj sobi - iz koje zvuk
više nije dopirao do Nine - Kitty Shore govorila je o temi koju je ona izabrala, o svecima.
Kitty i Ed Shore bili su među "pravim ljudima" koje su pozvali - bili su također Margaretini
susjedi. Ed je već govorio jedne večeri, o planinarenju. I sam se pomalo bavio planinarenjem,
u Stjenjaku, ali uglavnom je pričao o opasnim i tragičnim ekspedicijama o kojima je volio
čitati. (Dok su pripremale pladanj s kavom te večeri, Margaret je rekla Nini: "Malo sam se
pribojavala da će govoriti o balzamiranju", a Nina je zahihotala i rekla: "Ali to mu nije
najdraže. To nije amaterska stvar. Vjerojatno nema previše balzamera amatera.")
Ed i Kitty bili su naočit par. Margaret i Nina su se složile, u povjerenju, kako bi Ed bio
upadljivo privlačan da nema te nje- gove profesije. Izribano bljedilo njegovih izduljenih,
sposobnih ruku djelovalo je nekako posebno i morao si se zapitati gdje su sve bile te ruke. Za
zaobljenu Kitty često su govorili da je lutka - niska, prsata brineta toplih očiju i glasa puna
zadihana, razdraga- na oduševljenja. Oduševljenja svojim brakom, djecom, godišnjim
dobima, gradom i posebno vjerom. U anglikanskoj crkvi u koju je išla, entuzijasti poput nje
bili su rijetkost i čulo se kako se neki žale da je davež, sa svojim strogim poštovanjem pravila,
hirovi- ma i sklonosti prema ezoteričnim obredima kao što je blagoslov rodilja. Nini i
Margaret također je bila naporna, a Lewis je mislio da je živi otrov. Ali većinom su joj padali
pred noge.
Te je večeri imala na sebi tamnocrvenu vunenu haljinu i naušnice koje joj je jedno od
djece izradilo za Božić. Sjedila je u kutu kauča nogu podvijenih pod sebe. Sve dok se držala
povijesnih i zemljopisnih aspekata svetaca bilo je dobro - bar za Ninu, koja se nadala da
Lewis možda neće naći za shodno krenuti u napad.
Kitty je rekla kako je morala izostaviti sve istočnoeuropske svece i usredotočiti se
uglavnom na svece s Britanskog otočja, osobito one iz Cornwalla, Walesa i Irske, keltske
svece s divnim imenima, koji su joj miljenici. Kad je prešla na izlječenja, čuda, i posebno
kako joj je u glasu sve zvonkije odzvanjala radost i povjerenje, a naušnice joj treperile, Ninu
je obuzeo nelagodan predosjećaj. Zna da će mnogi misliti kako je neozbiljna, rekla je Kitty,
zato što se obraća nekom svecu kad doživi katastrofu u kuhinji, ali ona doista vjeruje da su
sveci zato tu. Oni nisu tako uzvišeni da ih ne bi zanimale sve naše beznačajne male brige i
nevolje, najsitnije pojedinosti naših života s kojima bismo se sramili gnjaviti Boga stvoritelja
svemira. Uz pomoć svetaca možemo dijelom ostati u dječjem svijetu, s dječjim ufanjem u
pomoć i utjehu. Ako ne budete kao djeca, nećete ući u Kraljevstvo nebesko. To su mala čuda -
ali upravo nas mala čuda pripremaju za velika, nije li tako?
Dakle. Ima li pitanja?
Netko je upitao kakav je položaj svetaca u anglikanskoj crkvi. U protestantskoj crkvi.
"No, da budem sasvim precizna, ne mislim da je anglikanska crkva protestantska", rekla
je Kitty. "Ali ne bih sad ulazila u to. Kad kažemo u vjerovanju, 'Vjerujem u svetu Crkvu
katoličku', ja to jednostavno shvaćam kao da se odnosi na cijelu veliku univerzalnu Kršćansku
crkvu. A onda kažemo 'Vjerujem u općinstvo svetih'. Naravno, mi nemamo kipove u crkvi,
premda osobno mislim kako bi bilo baš krasno da imamo."
Margaret je rekla: "Kava?" i podrazumijevalo se da je formalni dio večeri završio. Ali
Lewis je primaknuo stolicu bliže Kitty i rekao joj gotovo srdačno: "Onda? Ti dakle vjeruješ u
ta čuda?"
Kitty se nasmijala. "Apsolutno. Ne bih mogla opstati da ne vjerujem u čuda."
I Nina je znala što sad neizbježno slijedi. Lewis će napasti tiho i nemilosrdno, Kitty
uzvraćati veselim uvjerenjem i proturječjima koje je po svoj prilici smatrala šarmantnim i

67
ženstvenim. U to je sigurno vjerovala - u vlastiti šarm. Ali Lewis se neće dati šarmirati. On će
htjeti da mu kaže kakav oblik imaju ti sveci ovog časa? Zauzimaju li isto područje na nebu
kao i obični pokojnici, časni predci? I kako se biraju? Nije li potrebno posvjedočeno čudo,
dokazano čudo? A kako dokazati čuda nekoga tko je živio prije petnaest stoljeća? Kako uopće
dokazati čuda? U slučaju kruha i riba, brojenjem. Ali je li to stvarno brojenje, ili percepcija?
Vjera? Aha, da. Dakle, sve se svodi na vjeru. U dnevnim stvarima Kitty cijeli svoj život živi
po vjeri?
Da, živi.
Ne oslanja se ni na koji način na znanost? Sigurno ne. Kad joj se djeca razbole, ne daje im
lijekove. Ne razbija glavu s benzinom u autu, ima vjeru...
Desetak se razgovora zapodjenulo oko njih, a opet, zbog intenziteta i opasnosti - dok je
Kittyn glas sad poskakivao kao ptica na žici, govoreći ne budi smiješan i misliš li ti da sam ja
totalna luđakinja, a Lewisovo podbadanje postajalo sve prezirnije, sve smrtonosnije - ovaj će
se razgovor čuti kroz sve ostale, neprestano, svuda u sobi.
Nina ima gorak okus u ustima. Odlazi u kuhinju pomoći Margaret. Prolaze jedna pored
druge, Margaret nosi pladanj s kavom. Nina ide kroz kuhinju i izlazi u hodnik. Kroz malo
staklo u stražnjim vratima viri u noć bez mjeseca, snježne nanose niz ulicu, zvijezde. Prislanja
vreli obraz uz staklo.
Naglo se uspravi kad se vrata kuhinje otvore, okreće se i nasmiješi pa zausti reći: "Došla
sam samo pogledati kakvo je vrijeme." Ali kad u protusvjetlu vidi lice Eda Shorea u trenu
prije no što će zatvoriti vrata, misli kako to ne mora reći. Uzajamno se pozdravljaju
skraćenim, druželjubivim smijehom s trunkom isprike i nijekanja kojim kao da se mnogo toga
izriče i shvaća.
Napustili su Kitty i Lewisa. Samo nakratko - Kitty i Lewis neće primijetiti. Lewis neće
posustati, a Kitty će naći put - možda tako da joj se Lewis smili - da se izvuče iz dileme treba
li mu dopustiti da je šatre. Kitty i Lewis neće dognjaviti sami sebi.
Misle li tako i Ed i Nina? Dognjavili su im ovi drugi, ili su im bar dognjavile prepirke i
uvjerenja. Umorili su se od tih osoba punih stremljenja koje nikad ne popuštaju.
Ne bi to baš izgovorili. Samo će reći da su umorni.
Ed Shore grli Ninu jednom rukom. Ljubi je - ne u usta, ne u lice, nego u vrat. U ono
mjesto gdje bi na vratu moglo udarati uznemireno bilo.
On se mora sagnuti da je poljubi. Mnogim muškarcima moglo bi biti prirodno baš tu
poljubiti Ninu dok stoji. Ali on je dovoljno visok da se mora sagnuti i tako je namjerno
poljubiti u to izloženo i nježno mjesto.
"Smrznut ćeš se tu vani", rekao je.
"Znam. Idem unutra."

Nina nikad do današnjeg dana nije imala seksualni odnos bilo s kim osim s Lewisom. Ni
blizu.
Seksualni odnos. Seks. Dugo to nije mogla izgovoriti. Rekla bi voditi ljubav. Lewis nije
govorio ništa. Bio je energičan i inventivan partner i, u tjelesnom smislu, svjestan nje. Nikako
bezobziran. Ali strogo se čuvao svega što mu je zaudaralo na sentimentalnost, a s njegove
točke gledišta zaudaralo je mnogo toga. S vremenom je naučila razumjeti njegovu odbojnost,
gotovo joj se i sama priklonila.
Sjećanje na poljubac Eda Shorea ispred kuhinjskih vrata pohranila je, međutim, u
najdraže uspomene. Kad je Ed pjevao solo tenor dionice u "Mesiji" što su ga sa zborom
izvodili svaki Božić, taj joj se trenutak vraćao. "Tješite moj narod" probadalo joj je grlo
zvjezdanim iglicama. Kao da je sve na njoj tad bilo priznato i čašćeno i rasvijetljeno.

Paul Gibbings nije očekivao probleme od Nine. Uvijek je mislio da je topla i srdačna, na
svoj rezervirani način. Ne sarkastična kao Lewis. Ali pametna.
"Ne", rekla je. "On to ne bi htio."

68
 "Nina. Poučavanje mu je bilo život. Mnogo je dao. Ima toliko ljudi, ne znam jesi li
svjesna koliko ljudi, koji pamte kako su sjedili kao opčinjeni na njegovim predavanjima.
Vjerojatno se ničega iz srednje škole ne sjećaju tako kako se sjećaju Lewisa. On je imao ono
nešto, Nina. To ili imaš ili nemaš. A Lewis je to imao na vagone."
"Ne kažem da nije."
"I zato bi se sad ljudi htjeli nekako od njega oprostiti. Svi se moramo oprostiti. I odati mu
počast. Razumiješ što ti govorim? Nakon svih ovih priča. Završetak."
"Da. Čujem. Završetak."
Kakav gadan ton, pomislio je. Ali prešao je preko toga. "U tome ne treba biti baš ničeg
religioznog. Nikakve molitve. Ni spomena. Znam baš kao i ti kako bi se njemu to gadilo."
"Bi."
"Znam. Mogu preuzeti da budem šef protokola za cijelu tu stvar, ako to ne zvuči kao
pogrešna riječ. Mislim da točno znam kakve ljude treba pozvati samo da kažu nekoliko
prikladnih riječi. Možda pet, šest, a na kraju bih ja nešto rekao. Posmrtno slovo, mislim da se
tako kaže, ali draže su mi 'prikladne riječi'..."
"Lewisu ništa ne bi bilo draže."
"A ti se možeš uključiti i sudjelovati na bilo kojem nivou koji odabereš..."
"Paul. Slušaj. Slušaj me dobro."
"Naravno. Slušam te."
"Ako to prirediš, ja ću sudjelovati."
"Eto. Odlično."
"Kad je Lewis umro, ostavio je - zapravo, ostavio je pjesmu. Ako to prirediš, ja ću je
pročitati."
"Da?"
"Misim, čitat ću je ondje, naglas. Pročitat ću ti dio sad."
"Može. Daj."

Hram učenja ponosno stoji

na obali jezera Huron
gdje dolaze glave glupe
slušati dosadnjake kako tupe.

"Zvuči baš kao Lewis."

A kralj dosadnjaka
što ceri se od uha do uha...

"Nina. U redu. U redu. Shvatio sam. Znači to želiš, ne? Obračun sa svima?"
"Ima još."
"Siguran sam da ima. Mislim da si izvan sebe, Nina. Mislim da se ne bi ovako ponašala
da nisi izvan sebe. A kad ti bude bolje, bit će ti žao."
"Ne."
"Mislim da će ti biti žao. Sad ću prekinuti. Moram se sad pozdraviti."

"Uf", rekla je Margaret. "Kako je to primio?"

"Rekao je da se mora sad pozdraviti."
"Hoćeš da dođem do tebe? Samo da ti pravim društvo."
"Ne. Hvala."
"Ne želiš društvo?"
"Mislim da ne. Ne sada."
"Jesi sigurna? Jesi dobro?"
"Dobro sam."
Zapravo nije baš bila tako zadovoljna sobom i svojim nastupom na telefonu. Lewis joj je

69
rekao: "Pazi da to svim silama spriječiš ako počnu zajebavati s nekakvim komemoracijama.
Taj sladunjavi preserator je sposoban za to." I zato je bilo nužno nekako zaustaviti Paula, ali
izvela je to nezgrapno teatralno. Uvrijeđeni gnjev prepuštali su Lewisu, odmazda je bila
njegova specijalnost - ona ga je tek uspjela citirati.
Nije mogla zamisliti kako će preživjeti sama sa svojim sta- rim pacifističkim navikama.
Hladna i nijema, sad kad joj je on oduzet.

Nakon što je pao mrak, Ed Shore joj je pokucao na stražnja vrata. Držao je u rukama
kutiju pepela i buket bijelih ruža. Prvo joj je dao pepeo.
"Oh", rekla je ona. "Gotovo je."
Osjetila je toplinu kroz teški karton. Nije nadirala naglo, nego postupno, poput toplije krvi
kroz kožu.
Kamo da to odloži? Ne na kuhinjski stol, kraj svoje kasne večere koju jedva da je taknula.
Kajgana i umak od rajčice, kombinacija kojoj se uvijek veselila onih večeri kad je Lewis zbog
nečega ostajao kasno na poslu i jeo s ostalim profesorima kod Tima Hortona ili u pubu.
Večeras se to pokazalo kao loš izbor.
Ni na radnu plohu u kuhinji. Izgledat će kao neka povelika kutija namirnica. A ni na pod
gdje ne bi toliko upadala u oči, ali bi ispalo da je stavljena u poniženi položaj - kao da sadrži,
recimo, pijesak za mačke ili vrtno gnojivo, nešto što ne smije biti preblizu posudu i hrani.
Zapravo ju je htjela odnijeti u neku drugu prostoriju, odložiti je u neku od neosvijetljenih
prednjih soba. Još bolje, na policu u ormaru. Ali nekako je bilo prerano da ga tako progna.
Osim toga, budući da ju je Ed Shore promatrao, moglo bi izgledati kao da brzo i brutalno
raščišćava teren, kao vulgarni poziv. Napokon je odložila kutiju na niski stolić za telefon.
"Nisam te htjela pustiti da stojiš", rekla je. "Sjedni. Molim te."
"Prekinuo sam ti večeru."
"Nisam ni imala volje pojesti do kraja."
I dalje je držao cvijeće. Rekla je: "To je za mene?" Slika njega s buketom, slika njega s
kutijom pepela i s buketom kad mu je otvorila vrata - djelovala je groteskno, kad razmisli o
tome, i užasno smiješno. Zbog takvih stvari ju je hvatao histerični smijeh dok ih je nekom
prepričavala. Prepričavala Margaret. Nadala se da joj to nikad neće pričati.
To je za mene?
Moglo bi isto tako biti i za pokojnika. Cvijeće za kuću pokojnika. Počela je tražiti vazu,
zatim je napunila kotlić i rekla: "Baš sam htjela skuhati čaj", vratila se potrazi za vazom i
našla je, napunila je vodom, našla škare koje su joj trebale da podreže peteljke i napokon ga
oslobodila cvijeća. Onda je primijetila da nije upalila plin pod kotlićem. Držala je stvari pod
kontrolom, ali jedva. Činilo joj se da bi isto tako mogla baciti ruže na pod, smrskati vazu,
zgnječiti rukama slijepljeni napoj na svojem tanjuru tako da joj procuri kroz prste. Ali zašto?
Nije bila ljuta. Samo što je to zahtijevalo takav bezumni napor, to obavljanje jedne stvari za
drugom. Sad će morati ugrijati čajnik, morat će odmjeriti količinu čaja.
Rekla je: "Jesi li pročitao ono što si izvadio iz Lewisovog džepa?"
Odmahnuo je glavom, ne gledajući je. Znala je da laže. Lagao je, bio je potresen, koliko
je duboko mislio zaći u njezin život? Što ako se sad slomi i ispriča mu o zaprepaštenju koje je
osjetila - zašto ne reći, o hladnoći koja joj je sledila srce - kad je pročitala što je Lewis
napisao? Kad je vidjela da je to sve što je napisao.
"Nema veze", rekla je. "Samo nekoliko stihova."
Bili su par ljudi bez neutralnog terena između sebe, bez ičega između uljudnih
formalnosti i proždrljive intimnosti.
Što je postojalo među njima, sve ove godine, bilo je u ravnoteži zbog njihova dva braka.
Brakovi su bili stvarni sadržaj njihovih života - njezin brak s Lewisom, katkad okrutan i
zbunjujući, ali nezamjenljiv sadržaj njezinog života. Ova druga stvar ovisila je o tim
brakovima, odatle je crpila slatkoću, utješno obećanje. To nije bilo nešto što može izdržati
samo po sebi, čak ni da su oboje slobodni. A opet, nije da nije ništa postojalo. Opasnost se
krila u tome da se to iskuša, vidi da se raspada i onda otpiše kao ništa.

70
 Upalila je plin, pripremila čajnik da ga zagrije. Rekla je: "Bio si jako ljubazan, a ja ti
uopće nisam zahvalila. Moraš popiti čaj sa mnom."
"To bi bilo lijepo", rekao je.
A kad su se smjestili za stolom, kad su šalice bile pune, šećer i mlijeko ponuđeni - u
trenutku kad je mogla nastupiti panika - došlo joj je vrlo neobično nadahnuće. Rekla je: "Što
ti zapravo radiš?"
"Što radim?"
"Mislim - što si mu napravio sinoć? Ili te to obično ne pitaju?"
"Ne ovako izravno."
"Smeta ti to? Ne moraš mi odgovoriti ako ti smeta."
"Samo sam se začudio. Ne smeta mi."
"Ja se čudim sama sebi što sam te to pitala."
"No dobro", rekao je i odložio šalicu na tanjurić. "U biti, moraš isprazniti krvne žile i
tjelesne šupljine, a pritom katkad naletiš na probleme, ovisno o grušanju krvi i tako dalje, pa
onda poduzimaš korake da to riješiš. U većini slučajeva možeš upotrijebiti žilu kucavicu, ali
katkad moraš sondirati srce. A tjelesnu šupljinu prazniš pomoću stvari koja se zove troakar, to
je više-manje dugačka tanka igla na savitljivoj cijevi. Ali naravno, sve je drukčije ako je
prethodno napravljena obdukcija i organi su izvađeni. Onda moraš sve malo podstaviti, da
obnoviš prirodnu liniju..."
Cijelo vrijeme dok joj je pričao držao ju je na oku i govorio je oprezno. Ali bilo je u redu
- osjetila je kako u njoj raste tek hladnokrvna i golema znatiželja.
"Na to si mislila?"
"Da", rekla je postojano.
Vidio je da je sve u redu. Odlanulo mu je. Odlanulo, a možda je osjetio i malo
zahvalnosti. Vjerojatno je navikao da ljudi bježe od onoga čim se bavi ili zbijaju o tome šale.
"A onda injektiraš tekućinu, otopinu formalina i fenola i alkohola, a katkad i malo dodane
boje za ruke i lice. Svi misle kako je lice važno i tamo se može mnogo postići s pokrovima za
oči i žicom u čeljustima. Kao i masažom i cijelom paradom s trepavicama i posebnom
šminkom. Ali ljudi isto tako obraćaju veliku pozornost na ruke, žele da izgledaju meko i
prirodno, ne nabrano na vršcima prstiju..."
"I ti si sve to napravio."
"To je u redu. Ti nisi to htjela. To što mi radimo, to je samo kozmetika, uglavnom. Danas
nam je to prioritet, a ne dugotrajno očuvanje. Znaš, čak su i starog Lenjina morali neprestano
nanovo injektirati da se ne osuši ili promijeni boju - ne znam rade li to još."
Neka širina, ili lakoća, spojena s ozbiljnošću njegova glasa, podsjetile su je na Lewisa.
Sjetila se kako joj je Lewis prekjučer uvečer, slabašnim glasom, ali s velikim zadovoljstvom,
govorio o jednostaničnim organizmima - bez jezgre, bez parnih kromosoma, bez čega ono
još? - koji su bili jedini oblik života na zemlji gotovo dvije trećine povijesti života na zemlji.
"A drevni Egipćani", rekao je Ed, "oni su pak mislili da duša odlazi na put i da taj put
traje tri tisuće godina, a onda se duša vraća u tijelo pa ti tijelo mora biti u razmjerno
pristojnom stanju. Zato je njima glavna briga bila očuvanje, što danas više nije ni približno
tako važno."
Bez kloroplasta i bez - mitohondrija.
"Tri tisuće godina", rekla je. "Onda se vraća."
"No da, prema njihovom vjerovanju", rekao je. Odložio je praznu šalicu i primijetio kako
bi morao krenuti kući.
"Hvala", rekla je Nina. A onda užurbano: "Vjeruješ li u dušu?"
Stao je ruku pritisnutih na kuhinjski stol. Uzdahnuo je, kimnuo glavom i rekao: "Da."

Ubrzo nakon što je otišao, iznijela je pepeo iz kuće i položila kutiju na suvozačko sjedalo
u autu. Zatim se vratila u kuću po ključeve i kaput. Odvezla se gotovo dva kilometra od grada,
do križanja, parkirala i izišla iz auta te polaganim korakom krenula uz sporedni put, noseći
kutiju. Noć je bila vrlo hladna i mirna, mjesec već visoko na nebu.

71
 Put je isprva vodio kroz močvarno tlo na kojem su rasli šaš i mačji repovi - sad su se već
sasušili, visoki i zimskog izgleda.
Bilo je tu i svilenica, praznih ljusaka koje su se presijavale kao školjke. Sve se jasno
razabiralo pod mjesecom. Mirisalo je na konje. Da - dva su bila u blizini, čvrsti crni obrisi iza
šaša i ograde imanja. Stajali su i trljali krupna tijela jedno o drugo i promatrali je.
Otvorila je kutiju i zavukla ruku u pepeo koji se hladio i razbacala ga ili prosula - s
ostalim sićušnim nepokorenim komadićima tijela - među biljke uz cestu. Dok je to radila, bilo
joj je kao da je zagazila i bacila se u jezero na prvom ledenom kupanju u lipnju. Isprva šok od
kojeg ti je mučno, zatim divljenje što se i dalje krećeš, plutajući visoko na struji čelične
odanosti mirnoj iznad površine tvojeg života, i preživljavaš, iako ti bol hladnoće i dalje
protječe kroz tijelo.

KOPRIVE

U ljeto I979. ušla sam u kuhinju moje prijateljice Sunny u kući blizu Uxbridgea u
Ontariju i vidjela jednog muškarca kako stoji za kuhinjskim šankom i priprema si sendvič s
kečapom.
Vozikala sam se po brdima sjeveroistočno od Toronta, s mužem - drugim mužem, ne
onim kojega sam ostavila toga ljeta - i tražila sam tu kuću s nekakvom dokonom upornošću,
pokušavala locirati cestu na kojoj se nalazila, ali nikad nisam u tomu uspjela. Vjerojatno je
bila srušena. Sunny i njezin muž prodali su je nekoliko godina nakon što sam ih posjetila. Bila
je predaleko od Ottawe, u kojoj su živjeli, da bi bila praktična kao ljetovalište. Njihova su se
djeca, kad su postala tinejdžeri, bunila protiv odlaska onamo. A bilo je i previše posla na odr-
žavanju za Johnstona - Sunnynog muža - koji je volio provoditi vikende igrajući golf.
Pronašla sam ono golf-igralište - mislim da je bilo ono pravo, premda su zarasli rubovi
očišćeni i podignuta je elegantnija klupska kuća.
Na selu, gdje sam živjela kao dijete, bunari su ljeti znali presušiti. To se događalo
otprilike svakih pet ili šest godina, kad nije bilo dovoljno kiše. Ti su bunari bili rupe iskopane
u zemlji. Naš je bunar bio dublji od većine, ali trebale su nam velike zalihe vode za životinje u
toru - moj otac je uzgajao srebrne lisice i kune zlatice - pa je jednoga dana kopač bunara
došao s impresivnom opremom i rupu su produbili, sve dublje i dublje, duboko u zemlju, dok
nije došla do vode u stijeni. Od tada pa nadalje mogli smo ispumpavati čistu, hladnu vodu,
bez obzira na godišnje doba i bez obzira na to koliko je vrijeme sušno. To je bilo nešto čime
smo se mogli ponositi. Na pumpi je visio limeni lončić i kad sam pila iz njega za vrela dana,
mislila sam na crne stijene po kojima teče voda blistajući poput dijamanata.
Kopač bunara - ponekad su ga zvali bušač bunara, kao da nikome precizost nije bila baš
važna kad je riječ o onom što on radi, a i stari je opis bio komotniji - bio je muškarac po
imenu Mike McCallum. Živio je u gradu nedaleko od našeg imanja, ali ondje nije imao kuću.
Živio je u hotelu Clark - onamo je došao u proljeće i ostat će sve dok ne završi posao, koji
god već posao našao, u ovome dijelu zemlje. Tada će krenuti dalje.
Mike McCallum bio je mlađi od mog oca, ali imao je sina koji je bio godinu i dva
mjeseca stariji od mene. Dječak je živio s ocem u hotelskim sobama i pansionima, u mjestima
gdje je njegov otac radio i išao u školu koja mu je bila najbliža. I on se zvao Mike McCallum.
Točno znam koliko je bio star jer je to nešto što djeca utvrde odmah na početku, to je
jedna od bitnih pretpostavki na temelju kojih zaključuju hoće li biti prijatelji ili neće. Njemu
je bilo devet godina, a meni osam. Njegov je rođendan padao u travnju, moj u lipnju. Ljetni su
praznici već bili dobrano poodmakli kad je s ocem došao u našu kuću.
Njegov je otac vozio tamnocrveni kamion, koji je uvijek bio blatnjav ili prašan. Mike i ja
popeli bismo se u kabinu kad je padala kiša. Ne sjećam se je li njegov otac tada ulazio u našu
kuhinju da popuši cigaretu i popije čaj, ili je stajao pod stablom, ili je jednostavno nastavljao s

72
poslom. Kiša se slijevala niz prozore vozačeve kabine i kloparala kao kamenje po krovu.
Zaudaralo je na muškarce - na njihovu radnu odjeću i alat, duhan i blatne cokule i kiselkaste,
usirene čarape. I na dugodlakog psa, zato što smo unutra vodili Rangera. Meni je Rangerovo
društvo bilo samo po sebi razumljivo, bila sam navikla da me posvuda slijedi, a ponekad bih
mu bez nekog pravoga razloga naredila da ostane kod kuće, da ode sam u hambar, da me pusti
na miru. Ali Mike ga je volio i uvijek mu se obraćao ljubazno i imenom, iznosio mu naše
planove i čekao ga kad bi on odjurio za nekim svojim psećim poslom, u lov na šumskog ježa
ili zeca. S obzirom na život kakav je vodio s ocem, Mike nikako nije mogao imati psa.
Jednoga dana kad je Ranger bio s nama, potjerao je tvora, a tvor se okrenuo i poštrcao ga.
Držalo se da smo u neku ruku Mike i ja krivi. Moja je majka morala prekinuti ono što je radila
i odvesti se u grad te nabaviti nekoliko velikih limenki soka od rajčica. Mike je nagovorio
Rangera da uđe u kadu i zalili smo ga sokom od rajčice pa mu ga četkom utrljali u dlaku.
Izgledalo je kao da ga peremo u krvi. Koliko bi ljudi trebalo da se dobije toliko krvi, pitali
smo se. Koliko konja? Slonova?
Ja sam se češće susretala s krvlju i ubijanjem životinja nego Mike. Odvela sam ga da
pogleda mjesto u kutu pašnjaka blizu ulaza u dvorište za stoku, gdje je moj otac puškom
ubijao i onda komadao konje kojima smo hranili lisice i kune zlatice. Tlo je bilo tako
izgaženo da je ogoljelo i na jednom se mjestu jasno vidjela tamna krvava mrlja
čeličnocrvenog odsjaja. Zatim sam ga odvela u skladište mesa na dvorištu, gdje konjske lešine
vise prije nego što ih samelju za životinjsku hranu. Skladište mesa bila je obična šupa sa
žičanim pregradama, a pregrade su bile pocrnjele od muha, opijenih vonjem strvine. Znali
smo nakupiti šindre i mlatiti po njima.
Naša je farma bila malena - devet jutara. Bila je dovoljno malena da mogu istražiti svaki
njezin dio, a svaki je imao poseban oblik i karakter koji ne bih znala riječima opisati. Lako je
vidjeti što je bilo tako posebno u žičanoj šupi s dugačkim, blijedim konjskim lešinama
obješenim o brutalne kuke, ili u ugaženom, krvlju natopljenom tlu na kojem su se od živih
konja preobrazili u ove zalihe mesa. Ali bilo je i drugih stvari, recimo kamenovi sa svake
strane staze do hambara, koji su mi jednako mnogo značili, premda se ondje nikad nije
dogodilo ništa spomena vrijedno. Na jednoj je strani bio veliki glatki bjelkasti kamen koji je
stršio i nadvisivao sve ostale, i ta se strana za mene isticala nekom širinom i pristupačnošću
pa sam se uvijek radije penjala po toj strani nego po drugoj, gdje su kamenovi bili tamniji i
držali se zajedno na neki podmukliji način. Svako stablo na tom mjestu imalo je također stav i
nastup - brijest je izgledao spokojno, a hrast prijeteće, javor prijazno i svakidašnje, glog staro
i mrzovoljno. Čak i jame u riječnim pličinama - iz kojih je moj otac prije mnogo godina vadio
pa prodavao šljunak - imale su prepoznatljiv karakter, koji je možda bilo najlakše uočiti kad
su bile pune vode za povlačenja proljetnih poplava. Bila je jedna malena i okrugla, i duboka i
savršena, jedna koja se raširila kao rep i jedna koja je bila široka i neodlučna oblika i uvijek
pomalo uzbibana zato što je voda bila tako plitka. Mike je sve to vidio iz drukčijeg kuta. Kao i
ja, sad kad sam bila s njim. Vidjela sam ih i na njegov način i na svoj, a moj je način po samoj
svojoj prirodi bio neizraziv, tako da je morao ostati tajan. Njegov se temeljio na neposrednoj
koristi. Veliki blijedi kamen na stazi služio je da se s njega skoči, preleti najma- nje kamenove
na padini pod sobom i prizemlji se na nabijenoj zemlji kod stajskih vrata. Sva su stabla bila za
penjanje, ali po- sebno onaj javor kraj kuće, s granom po kojoj si mogao otpuzati da bi se s
nje bacio na krov verande. A jame od šljunka služile su jednostavno za to da se u njih skače,
urlajući poput zvijeri koje se bacaju na plijen nakon bjesomučnog trka kroz visoku travu. Da
je rano proljeće, rekao je Mike, kad u njima ima više vode, mogli bismo sagraditi splav.
Razmatrali smo taj projekt u vezi s rijekom. Ali rijeka je u kolovozu bila u jednakoj mjeri
kamena staza koliko i vodeni tok, pa umjesto da pokušamo ploviti niz nju ili plivati, mi smo
se izuvali i gacali po njoj - skačući s jednog golog i kao kost bije- log kamena na drugi i
skližući se po sluzavom kamenju ispod površine, orući kroz sagove lopoča s plosnatim lišćem
i drugih vodenih biljki čijih se imena ne mogu sjetiti ili ih nikad nisam ni znala (hrenak,
barska kukuta?). Rasle su tako gusto da se činilo kao da su sigurno ukorijenjene na otocima,
na kopnu, ali su zapravo rasle iz riječnoga mulja i hvatale su nam noge u stupicu svog
zmijolikog korijenja.

73
 Ta je rijeka bila ista ona koja je javno tekla kroz grad i, hodajući uzvodno, došli smo do
mjesta odakle se vidi most na autocesti. Kad sam bila sama ili samo s Rangerom, nikad nisam
odlazila čak do mosta, jer je ondje obično bilo ljudi iz grada. Dolazili su loviti ribu preko
ograde, a kad je voda bila dovoljno visoka, dječaci su s ograde skakali. Sada sigurno ne bi
skakali, ali bilo je više nego vjerojatno da će ih se nekolicina prskati dolje pod mostom -
bučni i neprijateljski nastrojeni, kakva su gradska djeca uvijek bila.
Skitnice su bile druga mogućnost. Ali ništa od toga nisam rekla Mikeu, koji je hodao
preda mnom kao da je most neko obično odredište i kao da u njemu nema ničeg neugodnog ili
zabranjenog. Glasovi su dopirali do nas i, kao što sam očekivala, bili su to glasovi dječaka
koji viču - čovjek bi pomislio da most pripada njima. Ranger nas je slijedio do tamo, bez
oduševljenja, ali sada je skrenuo prema obali. Tada je već bio star pas, a i inače nikad nije bio
nekritičan ljubitelj djece.
Neki je čovjek lovio ribu, ne s mosta, već s obale, i opsovao je zbog nereda koji je Ranger
napravio izlazeći iz vode. Upitao nas je ne bismo li mogli zadržati to pseće govno kod kuće.
Mike je hodao dalje kao da je čovjek tek zazviždao za nama, a onda smo prešli u sjenu
samoga mosta, gdje nikad prije u životu nisam bila.
Donja strana mosta bila nam je krov, kroz koji su, između dasaka, prodirale zrake sunca.
A sada je prošao jedan auto, tut- njeći kao grmljavina, i zakrio nam svjetlo. Mi smo dotle
mirno stajali i gledali uvis. "Pod mostom" bilo je mjesto samo po sebi, ne samo kratak dio
rijeke. Kad je automobil prošao i sunce opet zasjalo kroz pukotine, njegov odraz na vodi
bacao je valove svje- tla, čudnovate mjehuriće svjetla, visoko na cementne stupove. Mike je
zaurlao da provjeri jeku, ja također, ali slabašno, jer su me dječaci na obali, neznanci s druge
strane mosta, plašili više nego što su me plašili skitnice.
Pohađala sam seosku školu nedaleko od naše farme. Broj upisane djece tako se smanjio
da sam ja bila jedino dijete u razredu. Ali Mike je od proljeća polazio gradsku školu i ti mu
dječaci nisu bili nepoznati; on bi se vjerojatno bio igrao s njima, a ne sa mnom, da ga otac nije
odlučio voditi sa sobom dok radi, tako da ga može - tu i tamo - držati na oku.
Vjerojatno su razmijenjene neke riječi pozdrava između tih gradskih dječaka i Mikea.
Hej. Slušaj, što ti ovdje radiš?
Ništa. Što vi radite?
Ništa. Tko je to s tobom?
Nitko. Samo ona.
Nja-nja. Samo ona.
Zapravo je u tijeku bila igra koja je zaokupila svačiju pozornost. A svačiju znači da je
uključivala i djevojčice - bilo je djevojčica nešto dalje na obali, zaokupljenih vlastitim poslom
- premda smo svi već bili prerasli dob u kojoj se skupine djevojčica i dječaka igraju zajedno
kao da je to nešto uobičajeno. Možda su slijedile dječake iz grada - pretvarajući se da ih ne
slijede - ili su dječaci možda došli za njima s nekakvim zadirkivanjem na umu, ali na neki je
način, kad su se svi okupili, ta igra poprimila oblik i svatko je bio potreban, tako da
uobičajena ograničenja nisu vrijedila. A što je više ljudi igralo, igra je bila bolja, tako da se
Mikeu bilo lako uključiti i povući mene za sobom.
Igrali smo se rata. Dečki su se podijelili u dvije vojske koje su se međusobno borile iza
barikada grubo napravljenih od granja te iza zaklona od hrapave, oštre trave i trstike i
vodenog korova, koji su nas nadvisivali. Glavno su oružje bile grude od ilovače, blatne grude,
otprilike veličine lopte za bejzbol. Tu se slučajno našao i poseban izvor ilovače, siva iskopana
jama napola skrivena korovom, na pola puta uz nasip (to je otkriće možda i dalo ideju za igru)
i ondje su cure pripremale streljivo. Ljepljiva glina gnječila se i lupkanjem uobličavala u
grudu tvrdu koliko je najviše bilo moguće - u njoj se smjelo naći nešto šljunka i vezivnog
tkiva, trave, lišća, komadića grančica skupljenih na licu mjesta, ali ni jedan namjerno dodani
kamen - i tih je gruda trebalo biti silno mnogo, jer su vrijedile samo za jedno bacanje. Grude
koje su promašile nisu se više mogle pokupiti, slijepiti i ponovno baciti.
Ratna su pravila bila jednostavna. Ako te pogodi gruda - službeno im je ime bilo
topovsko tane - u lice, glavu ili tijelo, morao si pasti mrtav. Ako si pogođen u ruke ili noge,
moraš pasti, ali samo si ranjen. Tada je slijedilo ono drugo što su cure morale raditi, ispuzati i

74
odvući ranjenog vojnika do ugaženog mjesta koje je bilo bolnica. Tu su im polagali lišće na
rane i morali su ležati mirno dok ne izbroje do sto. Nakon toga mogli su ustati i opet se boriti.
Mrtvi vojnici nisu smjeli ustajati sve dok rat ne završi, a rat nije bio završen sve dok svi na
jednoj strani nisu bili mrtvi.
Cure su, kao i dečki, bile podijeljene na dvije strane, ali budući da nije bilo ni izdaleka
toliko cura koliko dečki, nismo mogle služiti kao izrađivačice streljiva i bolničarke samo za
jednog vojnika. Postojali su savezi, unatoč tome. Svaka je cura imala svoju hrpu gruda i radila
je za određene vojnike, a kad bi vojnik pao ranjen, zazvao bi jednu curu po imenu, tako da ga
može odvući i pobrinuti se za njegove rane što je prije moguće. Ja sam izrađivala oružje za
Mikea i moje je bilo ime koje je Mike zazivao. Posvuda je vladala strašna buka - neprestani
povici "Mrtav si", ili pobjedonosni ili gnjevni (gnjevni zato što su se, naravno, oni koji su
trebali biti mrtvi neprestano pokušavali krišom vratiti u bitku), i lavež nekoga psa, ne
Rangera, koji se na neki način umiješao u bitku - tako strašna buka da se moralo budno paziti
da čuješ glas dječaka koji će zazvati tvoje ime. Čim se čuo povik, zazvonilo bi na uzbunu, kao
da je napeta žica zatitrala cijelim tijelom, fanatičan osjećaj odanosti. (Barem je tako bilo meni
koja sam, za razliku od drugih cura, služila samo jednom ratniku.)
Ne vjerujem ni da sam se ikad prije toga igrala u ovakvoj grupi. Veselila sam se što sam
dio velikog i očajničkog pothvata i što sam izdvojena, unutar njega, obvezom na službu
borcu. Kad je Mike bio ranjen, nikada nije otvarao oči, ležao je mlitav i nepomičan dok sam
mu ja pritiskala sluzave velike listove na čelo i grlo i - izvlačeći mu košulju - na blijedi, nježni
trbuh sa slatkim i ranjivim pupkom.
Nitko nije pobijedio. Igra je dosta dugo trajala, a onda se raspala u svađama i masovnim
uskrsnućima. Pokušali smo ski- nuti nešto ilovače sa sebe na putu kući tako da smo legli
ravno u riječnu vodu. Hlačice i košulje bile su nam užasno prljave i s njih se cijedila voda.
Bilo je kasno poslijepodne. Mikeov otac spremao se na odlazak.
"Isusa ti Krista", rekao je.
Uzimali smo povremeno jednog najamnog radnika, koji je dolazio pomoći mom ocu kad
je trebalo klati ili obaviti neke druge dodatne poslove. Izgledao je kao ostarjeli dječak i disao
je astmatično šišteći. Volio me uhvatiti i škakljati dok mi se ne bi učinilo da ću se ugušiti.
Nitko ga u tome nije sprečavao. Mojoj majci se to nije sviđalo, ali otac joj je rekao da je to
samo šala.
On je bio u dvorištu i pomagao je Mikeovu ocu.
"Vas dvoje ste se valjali po blatu", rekao je. "I dok se okreneš morat ćete se ženiti."
Iza kuhinjskih vrata, moja je majka to čula. (Da su muškarci znali da je ondje, nijedan od
njih ne bi govorio kao što jest.) Izišla je i nešto rekla najamniku tihim prijekornim glasom
prije nego što je uopće spomenula kako izgledamo.
Čula sam dio onoga što je rekla.
Kao brat i sestra.
Najamnik je gledao u svoje cokule i bespomoćno se kesio.
Nije imala pravo. Najamnik je bio bliže istini nego ona. Mi nismo bili kao brat i sestra ili
barem ne kao bilo koji brat i sestra koje sam u životu vidjela. Moj jedini brat bio je jedva
malo veći od bebe, tako da nisam imala nikakva vlastitog iskustva u tom smislu. A nismo bili
ni kao žene i muževi koje sam poznavala, koji su, kao prvo, bili stari, a i živjeli su u tako
odvojenim svjetovima da se činilo kako se jedva prepoznaju. Mi smo bili poput čvrstih i
vičnih ljubavnika čija veza ne zahtijeva mnogo vidljivog iskazivanja. A to je, barem za mene,
bilo svečano i uzbudljivo.
Znala sam da najamnik govori o seksu, premda mislim da nisam znala riječ "seks". I zbog
toga sam ga mrzila čak više nego što sam ga inače mrzila. Precizno gledano, on nije bio u
pravu. Mi se nismo upuštali ni u kakva pokazivanja i trljanja i grešne intimnosti - nije bilo ni
traga onoj zadihanoj potrazi za skrovištima, ni traga prčkavom užitku i frustraciji i nepo-
srednom golom stidu. To sam doživjela s jednim rođakom i sa dvije nešto starije djevojčice,
sestrama koje su išle u moju školu. Nisam voljela te partnere ni prije ni poslije samoga
događaja i gnjevno bih poricala, čak i u sebi, da se bilo što od toga dogodilo. Nije dolazilo u
obzir da se u takve ludorije upuštam s bilo kim prema kome osjećam naklonost ili poštovanje

75
- samo s ljudima koji mi se gade, baš kao što sam se zbog tih pohotnih odvratnih poriva gadila
samoj sebi.
U osjećajima prema Mikeu taj je lokalizirani demon pretvoren u difuzno uzbuđenje i
nježnost koja se širila posvuda pod kožom, u užitak očiju i ušiju i treperavo zadovoljstvo u
nazočnosti te druge osobe. Budila sam se svakoga jutra gladna pogleda na njega, gladna
zvuka kamiona kopača bunara dok se približava stazom s klopotom i treskanjem. Obožavala
sam, a da to ničim nisam pokazivala, njegov zatiljak i oblik glave, namrštene obrve, dugačke
gole nožne prste i prljave laktove, njegov zvonki glas pun samopouzdanja, njegov miris.
Prihvatila sam spremno, čak pobožno, uloge koje nije trebalo objašnjavati ili razrađivati među
nama - da ću mu ja pomagati i diviti mu se, a on će upravljati i stajati pripravan da me zaštiti.

A jednoga jutra kamion nije došao. Jednog je jutra, naravno, posao bio završen, bunar
pokriven, sisaljka opet u funkciji, svježa voda hvaljena. Za stolom su bila dva stolca manje za
podnevni obrok. I stariji i mlađi Mike uvijek su jeli taj obrok s nama. Mlađi Mike i ja nikad
nismo razgovarali i jedva smo se gledali. On je volio stavljati kečap na kruh. Njegov otac je
volio razgovarati s mojim ocem i razgovor se vodio uglavnom o bunarima, nesrećama,
podzemnim vodama. Ozbiljan čovjek.
Samo misli na posao, rekao je moj otac. Ipak je on - Mikeov otac - završavao svaki govor
smijehom. Njegov je smijeh odzvanjao nekako samotno, kao da je još uvijek dolje u bunaru.
Nisu došli. Posao je bio završen, nije bilo razloga da više ikad dođu. I ispostavilo se da je
taj posao bio posljednji koji je kopač bunara morao obaviti u našem kraju. Imao je druge
poslove dogovorene drugdje i htio ih je započeti što je prije moguće, dok još traje lijepo
vrijeme. Budući da je živio u hotelu, mogao se jednostavno spakirati i otići. I upravo je to
učinio.
Zašto nisam shvatila što se događa? Zar nije bilo pozdrava na rastanku, nikakve svijesti o
tome da će Mike, kad se popne na kamion tog posljednjeg poslijepodneva, otići zauvijek? Ni
pozdrava rukom, ni glave okrenute prema meni - ili neokrenute prema meni - dok je kamion,
sad otežao pod svom opremom, glavinjao niz našu cestu posljednji put? Kad je voda šiknula -
sjećam se kako je šiknula i kako su se svi okupili da je piju - zašto tad nisam shvatila koliko je
toga završilo, za mene? Sada se pitam nisu li to namjerno isplanirali da se previše ne ističe ta
prigoda, da se isključe pozdravi na rastanku, tako da ja - ili mi - ne budemo previše nesretni ili
previše naporni.
Ne čini se vjerojatnim da bi se na taj način vodilo računa o osjećajima djece, u ono doba.
Osjećaji su bili naša stvar, da ih trpimo ili potisnemo.
Nisam postala naporna. Poslije prvog šoka nisam dopustila da bilo tko što primijeti. Onaj
najamni radnik zadirkivao me svaki put kad me ugledao ("Je li ti dečko pobjegao?"), ali ja ga
nikad nisam ni pogledala.
Morala sam znati da će Mike jednog dana otići. Baš kao što sam znala da je Ranger star i
da će uskoro uginuti. Odsutnost u budućnosti, to sam prihvaćala - samo je činjenica da uopće
nisam imala pojma, sve dok Mike nije nestao, kakva odsutnost može biti. Kako će se čitav
moj krajolik promijeniti, kao da je kroz njega prošla lavina i otplavila svako značenje osim
gubitka Mikea. Nikad više nisam mogla pogledati onaj bijeli kamen na puteljku, a da ne
pomislim na njega, pa sam počela osjećati pravu odbojnost prema njemu. Isto sam osjećala i
prema onoj dugačkoj grani javora, a kad ju je otac odrezao zato što je bila preblizu kuće,
osjećala sam to i prema brazgotini koja je ostala.
Jednoga dana, mnogo tjedana nakon toga, kad sam već nosila jesenski kaput, stajala sam
kraj vrata trgovine cipelama dok je moja majka isprobavala cipele i čula sam neku ženu kako
zove "Mike". Protrčala je kraj dućana i neprestano zvala "Mike". Iznenada sam bila čvrsto
uvjerena da ta žena koju ne poznajem mora biti Mikeova majka - doznala sam, premda ne od
njega, da je razvedena od njegova oca, ne mrtva - i da su se zbog nečega vratili u grad. Nisam
razmišljala bi li taj povratak mogao biti privremen ili trajan, samo - sada sam već istrčala iz
dućana - da ću za koju minutu vidjeti Mikea.
Žena je dostigla dječačića od otprilike pet godina koji je upravo uzeo jednu jabuku s hrpe

76
jabuka koje su stajale na pločniku pred trgovinom mješovitom robom u blizini.
Zaustavila sam se i u nevjerici buljila u to dijete, kao da mi pred očima odigrala jedna
bolno uvredljiva, nepravedna čarolija.
Obično ime. Glupi dječak plosnata lica i prljave plave kose.
Srce mi je snažno udaralo, kao da mi urlici nastaju u prsima.

Sunny je dočekala moj autobus u Uxbridgeu. Bila je žena krupnih kostiju, vedra lica,
srebrnastosmeđe kovrčave kose zahva- ćene češljevima s obje strane lica. Čak i kad se
udebljala - što jest - nije izgledala kao matrona, već veličanstveno djevojački.
Uvukla me u svoj život onako kako je bila navikla i ispričala mi kako je mislila da će
zakasniti zato što je Claire jutros ušao neki kukac u uho i trebalo ju je odvesti u bolnicu da to
isperu, onda je pas povraćao na kuhinjskim stubama, vjerojatno zato što mu se gadilo i to
putovanje i kuća i provincija, pa kad je ona - Sunny - otišla po mene, Johnston je natjerao
dječake da to počiste jer su oni željeli psa, a Claire se žalila da i dalje čuje kako joj nešto radi
bzzz bzzz u uhu.
"Pa recimo da odemo nekamo gdje je lijepo i mirno i napi- jemo se i više se nikad ne
vratimo?" rekla je. "Ipak moramo, Johnston je pozvao jednoga prijatelja kojemu su žena i
djeca otišli u Irsku, a njih dvojica hoće zajedno igrati golf."
Sunny i ja bile smo prijateljice u Vancouveru. Naše su se trudnoće zgodno poklopile, tako
da smo se mogle pokriti samo s jednim kompletom trudničke odjeće. U mojoj kuhinji ili nje-
zinoj, otprilike jedanput tjedno, ometane djecom i ponekad teturajući od manjka sna,
održavale smo se na životu jakom kavom i cigaretama te upuštale u orgije razgovora - o
našim brakovima, našim svađama, našim osobnim nedostacima, na- šim zanimljivim i
sramotnim motivima, našim zanemarenim ambicijama. Čitale smo Junga u isto vrijeme i
pokušavale voditi računa o svojim snovima. U tom razdoblju života, koje je navodno
reproduktivna omaglica, u kojem je ženin duh potpuno preplavljen materinskim sokovima, mi
smo i dalje osjećale potrebu raspravljati o Simone de Beauvoir i Arthuru Koestleru i "The
Cocktail Party".
Naši muževi nisu uopće bili na toj valnoj dužini. Kad god smo pokušale razgovarati s
njima o takvim stvarima, rekli bi "Ah, to je samo literatura" ili "Zvučiš kao da si na seminaru
iz filozofije".

Sada smo se obje odselile iz Vancouvera. Ali Sunny se odselila s mužem i djecom i
namještajem, na normalan način i iz uobi- čajenog razloga - njezin je muž dobio novi posao.
A ja sam se preselila iz razloga koji je bio nova izmišljotina, i koji je nailazio na moćno, ali
neuhvatljivo odobravanje, premda samo u određenim krugovima - ostavila sam muža i kuću i
sve stvari koje sam stekla za vrijeme braka (osim, dakako, djece koja će boraviti malo ovdje,
malo ondje), u nadi da ću stvoriti život koji se može preživjeti bez licemjerja ili lišavanja ili
stida.
Sada sam stanovala na katu kuće u Torontu. Ljudi ispod mene - kućevlasnici - došli su iz
Trinidada prije dvanaest godina. Niz cijelu ulicu stare su kuće od opeke s verandama i
visokim uskim prozorima, nekadašnje domove metodista i prezbiterijanaca s imenima kao što
su Henderson, Grisham i McAllister, nastanili ljudi maslinaste ili smećkaste kože koji su
govorili engleski na meni stran način, ako su ga uopće govorili, i koji su u svako doba ispunjali
zrak mirisom svoje ljuto-slatke hrane. Sve mi je to bilo lijepo - davalo mi je osjećaj da sam
zaista doživjela pravu promjenu, dugačko i nužno putovanje iz bračnog doma. Ali bilo je previše
očekivati od mojih kćeri, koje su imale deset i dvanaest godina, da se osjećaju jednako. Ja
sam otišla iz Vancouvera u proljeće, a one su došle k meni na početku ljetnih praznika,
navodno da ostanu cijela dva mjeseca. Njima je vonj ulice bio mučan, a buka zastrašujuća.
Bilo je vruće i nisu mogle spavati čak ni uz ventilator koji sam kupila. Morali smo prozore
držati otvorenima, a zabave u dvorištima iza kuća trajale su ponekad do četiri ujutro.
Ekspedicije u Prirodoslovni centar i toranj CN, u muzej i Zoološki vrt, čašćenja u

77
rashlađenim restoranima robnih kuća, izlet brodom na Toronto Island, nisu im mogli
nadomjestiti prijatelje niti ih pomiriti s travestijom doma koju sam im ponudila. Tugovale su
za svojim mačkama. Željele su vlastite sobe, slobodno kretanje po susjedstvu, lijene dane
razvlačenja po kući.
Neko se vrijeme nisu žalile. Čula sam kako starija kaže mlađoj: "Neka mama misli da
smo sretne. Inače će joj biti grozno."
Napokon eksplozija. Optužbe, priznanja ojađenosti (čak i pretjerivanja u tom jadu,
smišljena, kako mi se činilo, isključivo da mene pogode). Mlađa zapomaže: "Zašto ne možeš
jednostavno živjeti kod kuće?", a starija joj ogorčeno odvraća: "Zato što mrzi tatu".
Telefonirala sam mužu - koji mi je postavio gotovo isto pitanje i sam dao gotovo isti
odgovor. Zamijenila sam karte, pomogla djeci da se spakiraju i odvezla ih u zračnu luku.
Cijelim putem igrali smo glupu igru koju je predložila starija djevojčica. Morao si izabrati
neki broj - 27,42 - i onda pogledati kroz prozor pa brojiti ljude koje vidiš, i dvadeset sedmi ili
četrdeset drugi muškarac, ili već koji, bit će onaj za kojeg ćeš se morati udati.
Kad sam se vratila, sama, pokupila sam sve što me na njih podsjećalo - strip koji je mlađa
nacrtala, časopis Glamour koji je starija kupila, raznolike djeliće nakita i odjeće koje su mogle
nositi u Torontu, ali ne i kod kuće - i sve ih potrpala u vreću za smeće. I radila sam to više-
manje svaki put kad bih ih se sjetila - sa škljocajem sam zatvarala mozak. Bilo je jada koje
sam mogla podnijeti - onih povezanih s muškarcima. I drugih jada - onih povezanih s djecom
- koje nisam.
Vratila sam se životu kojim sam živjela prije nego što su došle. Prestala sam pripremati
doručak i izlazila sam svako jutro na kavu i svježe pecivo u talijanski lokal. Osjećaj da sam se
u tolikoj mjeri oslobodila kućevnosti očaravao me. Ali sad sam primijeti- la nešto što nikad
prije nisam, izraz na licima nekih od ljudi koji su svakoga jutra sjedili na visokim stolcima iza
prozora ili uz stolove na pločniku - ljudi kojima to ni u kojem slučaju nije bilo nešto divno i
čudesno, već ustajala navika samotničkog života.
Opet kod kuće, sjedila sam i satima pisala za drvenim stolom pod prozorima bivše
zatvorene verande, koja je sada postala improvizirana kuhinja. Nadala sam se da ću uspjeti
živjeti od svoga pisanja. Sunce bi vrlo brzo ugrijalo malu prostoriju i gole noge - obično sam
nosila kratke hlače - lijepile su mi se za stolicu. To mi se sviđalo - bio je to vonj moje
marljivosti i, nadala sam se, uspjeha. Ono što sam napisala nije bilo ništa bolje od onoga što
sam uspijevala pisati nekad, u starome životu, dok su se krumpiri kuhali ili rublje poskakivalo
u svom automati- ziranom ciklusu. Samo je napisanog bilo više, i nije bilo ništa gore - to je sve.
Kasnije tijekom dana, okupala bih se i vjerojatno se otišla naći s nekom prijateljicom. Pile
smo vino za stolovima na ploč- niku pred malim restoranima u Ulici Queen ili Ulici Baldwin
ili Ulici Brunswick i razgovarale o svojim životima - uglavnom o ljubavnicima, ali malo nam
je bilo neugodno reći "ljubavnici", pa smo ih nazivali "muškarci s kojima smo u vezi". A
ponekad bih se sastala s muškarcem s kojim sam bila u vezi. On je bio protjeran dok su moja
djeca bila kod mene, premda sam to pravilo dvaput prekršila kad sam ostavila kćeri u
ledenom kinu.
Poznavala sam toga muškarca prije nego što sam napustila muža i on je bio neposredan
uzrok što sam ga napustila, premda sam se pred njim - i pred svima drugima - pretvarala da
tome nije tako. Kad sam ga upoznala, pokušavala sam biti bezbrižna i pokazivati neovisnost
duha. Razmjenjivali smo novosti - potrudila sam se imati novosti - i zajedno se smijali i išli na
šetnje po klancu, ali zapravo sam ga željela samo potaknuti na seks sa mnom, jer sam mislila
da vrhunski zanos seksa spaja ono najbolje u ljudima. Bila sam glupa u tim stvarima, na način
koji je vrlo opasan, posebno za ženu mojih godina. Bilo je trenutaka kada sam bila tako sretna
poslije naših sastanaka - omamljena i sigurna - a bilo je opet drugih, kad sam ležala kao da me
pritišće kamen dvojbe. Kad bi on otišao, osjetila bih kako mi suze teku iz očiju prije nego što
bih shvatila da plačem. A to je moglo biti zbog neke sjene koju sam letimično zapazila, ili
nehaja, ili neizravnog upozorenja koje mi je uputio. Vani pod prozorima, kad se smračilo,
počinjale su dvorišne zabave, s glazbom i vikom i izazivanjem koje se kasnije znalo
prometnuti u tuče, a ja sam se plašila, ne bilo kakvog neprijateljstva, već neke vrste nepostojanja.
U jednom od takvih raspoloženja telefonirala sam Sunny i dobila poziv da provedem

78
vikend na selu.

"Ovdje je prekrasno", rekla sam.

Ali krajolik kroz koji smo se vozili nije mi ništa značio. Bre- žuljci su se nizali kao zelene
izbočine, a samo na nekima su bile krave. Niski betonski mostovi prelazili su preko korovom
zagušenih potoka. Sijeno je bilo pokošeno na novi način, smotano i ostavljeno na poljima.
"Čekaj da vidiš kuću", rekla je Sunny. "Zapuštena je. Imali smo miša u cijevima. Mrtvog.
Neprestano još nalazimo sitne dlačice u vodi za kupanje. Sada je to sve riješeno, ali nikad ne
znaš što je sljedeće."
Nije me ništa pitala - da li iz obzira ili zbog neodobravanja? - o mome novom životu.
Možda jednostavno nije znala kako početi, nije to mogla zamisliti. Ja bih joj i onako
ispričala laži, ili polulaži. Bilo je teško raskinuti, ali to se moralo učiniti. Užasno mi nedostaju
djeca, ali uvijek plaćaš neku cijenu. Učim se ostavljati muškarcu slobodu i sama biti
slobodna. Učim se ležerno odnositi prema seksu, što mi je teško jer nisam tako stvari
postavila od početka i nisam mlada, ali učim.
Vikend, pomislila sam. Činilo mi se da je to jako dugo.
Na ciglama kuće vidio se ožiljak na mjestu gdje su srušili verandu. Sunnyni dječaci su
trčkarali po dvorištu.
"Mark je izgubio loptu", viknuo je stariji - Gregory.
Sunny mu je rekla neka me pozdravi.
"Bok. Mark je bacio loptu preko šupe i sada je ne možemo naći."
Trogodišnja curica, rođena nakon što sam posljednji put vidjela Sunny, istrčala je kroz
kuhinjska vrata i onda zastala iznenađena kad je ugledala nepoznato lice. Ali pribrala se i
rekla mi: "Nekakva mi je živina letila u glavu."
Sunny ju je podignula u naručje, a ja sam uzela svoju vikend torbu i ušle smo u kuhinju,
gdje je Mike McCallum mazao kečap na kruh.

"To si ti", rekli smo gotovo u isti mah. Nasmijali smo se, ja sam pohrlila prema njemu, a
on je krenuo prema meni. Rukovali smo se.
"Mislila sam da je tvoj otac", rekla sam.
Ne znam jesam li baš otišla tako daleko da pomislim na kopača bunara. Pomislila sam:
Tko je taj čovjek koji mi izgleda poznato? Čovjek koji nosi tijelo s takvom lakoćom kao da
mu je čas posla spustiti se u bunar ili se iz njega popeti. Kratko podšišana kosa, pomalo
sijeda, duboko smještene svijetle oči. Mršavo lice, dobroćudno, a ipak ozbiljno. Uobičajena,
ne neugodna rezerviranost.
"Ne bi mogao biti", rekao je. "Tata je umro."
Johnston je ušao u kuhinju s torbama za golf i pozdravio me, pa rekao Mikeu neka požuri,
a Sunny je rekla: "Njih dvoje se poznaju, dušo. Nekad su se poznavali. Zamisli to."
"Kad smo bili djeca", rekao je Mike.
Johnston je rekao: "Zbilja? To je nevjerojatno." I svi smo uglas rekli ono što smo shvatili
da se on sprema reći.
"Zbilja je svijet malen."
Mike i ja smo se i dalje gledali i smijali - činilo se da jedno drugome jasno dajemo do
znanja kako je to otkriće koje su Sunny i Johnston možda smatrali nevjerojatnim, za nas bio
smiješno blještavi proplamsaj sreće.
Cijelo poslijepodne, dok muškaraca nije bilo, bila sam prepuna sretne energije. Napravila
sam pitu od bresaka za večeru i čitala Claire da se smiri prije spavanja, dok je Sunny odvela
dečke u ribolov, neuspješan, na pjenušavi potok. Onda smo ona i ja sjele na pod u dnevnoj
sobi, uz bocu vina, i opet postale prijateljice, u razgovoru o knjigama, umjesto o životu.

Stvari kojih se Mike sjećao razlikovale su se od onih kojih sam se ja sjećala. On se sjećao

79
kako smo hodali po uskom vrhu nekog starog betonskog temelja, pretvarajući se da je temelj
visok kao najviša zgrada i da ćemo, ako se spotaknemo, pasti i poginuti. Ja sam rekla da je to
moralo biti negdje drugdje, a tada sam se sjetila temelja za garažu koji su bili izliveni, dok
garaža nikada nije sagrađena, na mjestu gdje se naš put spajao s cestom. Jesmo li po tome hodali?
Jesmo.
Sjetila sam se kako smo htjeli iz sveg glasa urlati ispod mosta, ali smo se bojali gradske
djece. On se uopće nije sjećao nikakvog mosta.
Oboje smo se sjetili glinene topovske tanadi i rata.
Zajedno smo prali suđe, tako da smo mogli razgovarati koliko smo god htjeli, a da ne
ispadnemo nepristojni.
Ispričao mi je kako je umro njegov otac. Stradao je u prometnoj nesreći kad se vraćao s
nekog posla blizu Bancrofta.
"Jesu li tvoji još živi?"
Rekla sam da mi je majka umrla, a da se otac opet oženio.
U jednom trenutku rekla sam mu da sam se rastala od muža, da živim u Torontu. Kazala
sam mu da su djeca neko vrijeme bila sa mnom, ali da su sada na praznicima s ocem.
On mi je rekao da živi u Kingstonu, ali da ondje nije dugo. Johnstona je upoznao nedavno
preko posla. I on je, kao i Johnston, građevinar. Žena mu je Irkinja, rođena u Irskoj, ali je
radila u Kanadi kad ju je upoznao. Bila je bolničarka. U ovom trenutku opet je u Irskoj, u
grofoviji Clare, u posjetu obitelji. Povela je djecu sa sobom.
"Koliko djece?"
"Troje."
Kad smo završili sa suđem, otišli smo u dnevnu sobu i ponudili se da ćemo igrati scrabble
s dečkima, tako da Sunny i Johnston mogu malo prošetati. Jednu partiju - a onda su morali na
spavanje. Ali oni su nas nagovorili da počnemo još jednu pa smo još igrali kad su im se
roditelji vratili.
"Što sam ja vama rekao?" rekao je Johnston.
"Pa to je ista partija", rekao je Gregory. "Rekao si da smijemo završiti partiju, a ovo je
ista partija."
"Možeš misliti", rekla je Sunny.
Rekla je da je noć prekrasna i da će se ona i Johnston raz- maziti kad imaju ugrađene
babysittere.
"Nećeš vjerovati, sinoć smo išli u kino, a Mike je ostao s djecom. Neki stari film. Most
preko rijeke Kwai."
"Na", rekao je Johnston. "Na rijeci Kwai."
Mike je rekao: "Ja sam ga ionako gledao. Prije mnogo godina." "Bio je dosta dobar",
rekla je Sunny. "Osim što se ne slažem s krajem. Mislim da je kraj pogrešan. Znaš ono kad
Alec Guin- ness ugleda žicu u vodi, ujutro, i shvati da će netko dići most u zrak? Pa poludi i
onda se sve užasno zakomplicira i svi moraju poginuti i to? Eto, ja mislim da je trebao samo
vidjeti tu žicu, i shvatiti što će se dogoditi pa ostati na tom mostu i odletjeti u zrak s njim.
Mislim da bi njegov lik tako postupio i da bi to bilo dramaturški mnogo bolje."
"Ne, ne bi", rekao je Johnston, tonom nekoga koji je već doživio tu raspravu. "Gdje je tu
napetost?"
"Ja se slažem sa Sunny", rekla sam. "Sjećam se da sam mislila kako je završetak
prekompliciran."
"Mike?" rekao je Johnston.
"Meni se činilo dosta dobro", rekao je Mike. "Dosta dobro baš onako kako je bilo."
"Dečki protiv cura", rekao je Johnston. "Dečki su pobjednici." Onda je rekao sinovima
neka spreme scrabble i poslušali su ga. Ali Gregory se dosjetio nečemu i zamolio smije li
gledati zvijezde. "Ovo je jedino mjesto gdje ih uopće možemo vidjeti", rekao je. "Kod kuće su
sva ta svjetla i sranja."
"Pazi malo", rekao je njegov otac. Ali onda je rekao: Ajde dobro, pet minuta, i svi smo
izišli i zagledali se u nebo. Tražili smo onu sitnu zvijezdu, Alcor, odmah do druge zvijezde u
ručki Velikih kola. Ako je vidiš, rekao je Johnston, onda ti je vid dovoljno dobar da te prime u

80
vojno zrakoplovstvo, barem je tako bilo za vrijeme Drugog svjetskog rata.
Sunny je rekla: "Dobro, ja je vidim, ali sam već prije znala da je ondje."
Mike je rekao da isto vrijedi i za njega.
"Ja je vidim", prezirno je rekao Gregory. "Vidim je, znao ili ne da je tamo."
"I ja je vidim", rekao je Mark.
Mike je stajao malo ispred mene i malo postrance. Bio je zapravo bliži Sunny nego meni.
Nitko nije stajao iza nas i ja sam se htjela očešati o njega - tek lagano i slučajno, o njegovu
ruku ili rame. Tada bih mu, ako se ne odmakne - iz uljudnosti, shvativši moj dodir kao
istinsku slučajnost? - položila prst na goli zatiljak. Bi li i on to napravio da je stajao iza mene?
Bi li se usredotočio na to, umjesto na zvijezde?
Imala sam osjećaj, međutim, da je on obziran čovjek, da bi se suzdržao.
I zato mi sigurno neće ove noći doći u krevet. Ionako je to riskantno do neizvodljivosti, u
svakom slučaju. Gore su bile tri spavaće sobe - gostinjska i soba roditelja, u koje se ulazilo iz veće
sobe gdje su spavala djeca. Svatko tko prilazi bilo kojoj od manjih spavaćih soba mora proći
kroz dječju sobu. Mike, koji je prošle noći spavao u gostinjskoj sobi, preseljen je dolje na sklopivi
kauč u dnevnoj sobi. Sunny mu je dala čiste plahte umjesto da rasprema i opet namješta
krevet koji je on ostavio meni. "Prilično je čist", rekla je. "Uostalom, on ti je stari prijatelj."
Te plahte nisu pridonijele smirenoj noći. U mojim snovima, premda ne i u stvarnosti,
mirisale su na vodeno bilje, riječni mulj i trstiku na vrućem suncu.
Znala sam da ne bi došao k meni ma kako malen bio rizik. To bi bilo prilično ljigavo u
kući njegovih prijatelja, koji će biti - ako već nisu - i prijatelji njegove žene. I kako da bude
siguran da ja to zbilja želim? Ili da on to zbilja želi? Čak ni ja nisam bila u to sigurna. Sve do
sada uvijek sam mogla o sebi razmišljati kao o ženi koja je vjerna osobi s kojom spava u bilo
koje doba.
San mi je bio plitak, snovi monotono bludni, s iritantnim i neugodnim podzapletima.
Ponekad je Mike bio spreman na suradnju, ali nailazili smo na prepreke. Ponekad bi ga nešto
skrenulo s puta, kao kad je rekao da mi je donio dar, ali ga je nekamo zametnuo i strahovito
mu je važno da ga nađe. Ja sam mu rekla neka se ne brine, da mene ne zanima dar, jer je on
sam moj dar, osoba koju ljubim i oduvijek sam ljubila, to sam rekla. Ali on je bio zauzet
svojim mislima. A ponekad me korio.
Cijelu noć - ili bar kad god sam se probudila, a budila sam se često - cvrčci su mi pjevali
pod prozorima. Isprva sam mislila da su to ptice, zbor neumornih noćnih ptica. Dovoljno sam
dugo živjela u gradovima da zaboravim kako cvrčci mogu stvoriti savršeni slap buke.
Valja također reći da sam se ponekad, kad bih se probudila, zatekla nasukana na suhom.
Neugodna lucidnost. Što ti zapravo znaš o tom čovjeku? Ili on o tebi? Kakvu glazbu voli,
kakvi su mu politički stavovi? Što očekuje od žena?

"Jeste li vas dvoje dobro spavali?" upitala je Sunny.

Mike je rekao: "Zaspao sam u trenu."
Ja sam rekla: "Dobro. Fino."
Svi su toga jutra bili pozvani na kasni doručak u kuću nekih susjeda koji su imali bazen.
Mike je rekao da bi on radije obišao teren za golf, ako je to u redu.
Sunny je rekla: "Jasno", i pogledala me. Ja sam rekla: "Pa, ne znam bih li ja...", a Mike je
na to rekao: "Ti ne igraš golf, je li?" "Ne."
"Ipak, možeš doći i nositi mi palice."
"Ja ću doći i nositi palice", rekao je Gregory. On je bio pripravan priključiti se bilo kojoj
našoj ekspediciji, siguran da ćemo mi biti popustljiviji i zabavniji od njegovih roditelja.
Sunny je rekla ne. "Ti ideš s nama. Zar ne želiš na bazen?" "Sva djeca piške u taj bazen.
Nadam se da to znate."

Johnston nas je upozorio, prije nego što smo krenuli, da se po prognozi očekuje kiša.
Mike je rekao da ćemo riskirati. Sviđalo mi se da kaže "mi" i sviđalo mi se voziti se kraj njega

81
na sjedalu supruge. Osjetila sam užitak pri pomisli na nas kao na par - užitak za koji sam
znala da je lakomislen kao u djevojčice u pubertetu. Ideja da sam supruga zabavljala me baš
kao da to nikad nisam bila. To mi se nikad nije dogodilo s muškarcem koji mi je sada bio
ljubavnik. Jesam li se zbilja mogla smiriti s pravom ljubavi, i nekako se riješiti onih svojih
dijelova koji se ne uklapaju, i biti sretna?
Ali sada, kada smo ostali sami, pojavila se stanovita suzdržanost.
"Zar nije ovaj kraj prekrasan?", rekla sam. A danas sam to i mislila. Brežuljci su izgledali
mekši pod oblačnim bijelim nebom nego što su izgledali jučer na jarkome suncu. Lišće se na
stablima pred kraj ljeta jadno ovjesilo, mnoge listove polako kao da je nagrizala hrđa uz
rubove, a neki su već potpuno požutjeli ili pocrvenjeli. Sada sam prepoznala različite vrste.
Rekla sam "Hrastovi".
"Ovo je pjeskovito tlo", rekao je Mike. "Sve ovo odavde - oni to zovu Hrastov greben."
Rekla sam da mislim kako je Irska sigurno prekrasna.
"Neki su dijelovi zbilja goli. Gola stijena."
"Je li tvoja žena ondje odrasla? Ima li onaj dražesni naglasak?"
"Ti bi mislila da ima, da je čuješ. Ali kad ode onamo, kažu joj da ga je izgubila. Kažu joj
da zvuči baš kao Amerikanka. Uvijek spominju Amerikance - ne muče se s Kanađanima."
"A tvoja djeca - oni vjerojatno uopće ne zvuče kao Irci?"
"Nikako."
"A što su uopće - dečki ili curice?"
"Dva dečka i curica."
Osjetila sam neodoljivu potrebu da mu ispričam nešto o protuslovljima, o bolima i
potrebama moga života. Rekla sam: "Fale mi moja djeca."
Ali on nije rekao ništa. Ni jedne sućutne riječi, nikakva ohrabrenja. Može biti da je
smatrao neprikladnim razgovarati o našim partnerima ili djeci u tim okolnostima. Ubrzo
poslije toga zaustavili smo se na parkiralištu kraj klupske zgrade i on je rekao, prilično glasno,
kao da se želi iskupiti za svoju krutost: "Čini se da je ova kiša koja prijeti zadržala nedjeljne
golfere kod kuće." Na parkiralištu je bio samo jedan auto.
Izišao je i otišao u ured da plati pristojbu.
Nikad u životu nisam bila na golfskom terenu; gledala sam, jednom ili dvaput, na
televiziji kako igraju golf, ali nikad po svom izboru, i mutno sam znala da su neke palice
drvene, a neke željezne, da se polja na terenu zovu rupe, a rupe jamice.
Kad sam mu to ispričala, Mike je rekao: "Možda će ti biti užasno dosadno."
"Ako mi bude dosadno, otići ću prošetati."
Činilo se da je s tim zadovoljan. Položio mi je topli dlan svom težinom na rame i rekao:
"Znam da hoćeš."
Moje neznanje nije bilo važno - naravno da uopće nisam trebala nositi palice - i nije mi
bilo dosadno. Jedini mi je zadatak bio da ga slijedim naokolo i da ga gledam. Nisam ga čak ni
morala gledati. Mogla sam gledati stabla na rubovima terena - visoka stabla s paperjastim
krošnjama i vitkim deblima, za koja nisam baš bila sigurna kako se zovu - bagrem? - i s
vremena na vrijeme uznemirio ih je vjetar, koji mi ovdje dolje nismo uopće osjećali. Bila su
tu jata ptica, kosova ili čvoraka, koje su letjele naokolo s nekim zajedničkim osjećajem hitnje,
ali samo s jedne krošnje na drugu. Sada sam se sjetila da ptice to i rade; u kolovozu ili čak
kasno u srpnju počinju se okupljati na bučnim masovnim sastancima, pripremajući se za let na
jug.
Mike je tu i tamo nešto rekao, ali gotovo uopće ne meni. Nije bilo nikakve potrebe da ja
odgovaram, a zapravo nisam ni mogla. Mislila sam, međutim, da on ipak više govori nego što
bi muškarac govorio da ovdje igra sam. Njegove nepovezane riječi bile su predbacivanja, ili
oprezne čestitke, ili upozorenja samome sebi, ili gotovo uopće nisu bile riječi - tek ona vrsta
zvukova koji bi trebali prenijeti neki smisao i koji zaista prenose smisao u dugoj intimnosti
života proživljenih u voljnoj bliskosti.
Dakle, to se tad od mene očekivalo - da mu pružim pojačani, sveobuhvatniji pojam o
samome sebi. Udobniji pojam, moglo bi se reći, smirujuće sigurnosni osjećaj da je njegova
usamljenost sad pojastučena, podstavljena ljudskom nazočnošću. On ne bi to očekivao na

82
posve isti način ili tražio to tako prirodno i lako da sam ja muškarac. Ili da sam žena s kojom
nije uspostavio čvrstu vezu.
Nisam zapravo tako razmišljala. Sve je to bilo tu, u užitku koji sam osjetila dok smo se
kretali po terenu. Ona požuda koja mi je u noći uzrokovala tolike strašne bolove sad se
pročistila i vješto svela na uredan mali žižak, pažljiv, supružinski. Pratila sam kako se
namješta, bira štap, razmišlja, škilji i zamahuje i promatrala putanju loptice, koja je meni
uvijek izgledala pobjedonosno, a njemu uglavnom problematično, do položaja našeg
sljedećeg izazova, naše neposredne budućnosti. Dok smo hodali, gotovo uopće nismo
razgovarali. Hoće li kišiti, pitali smo. Jesi li osjetila kapljicu? Učinilo mi se da sam osjetila
kapljicu. Možda nisam. Nije to bio obavezni razgovor o vremenu - sve je bilo u kontekstu
igre. Hoćemo li završiti rundu ili nećemo?

Kao što se pokazalo, nećemo. Prvo je bila kap kiše, nepobitno kap kiše, zatim još jedna,
zatim škrapanje. Mike je pogledao niz teren, onamo gdje su oblaci promijenili boju, postali
tamno-modri umjesto bijeli, i rekao bez posebnog straha i razočaranja: "Evo nama našega
nevremena." Počeo je sistematično pakirati i zatvarati torbu.
Tada smo bili otprilike toliko daleko od klupske zgrade koliko smo uopće mogli biti.
Ptice su se jače uskomešale i uzletjele se nad nama, nervozno, neodlučno. Vrhovi krošnji su
lelujali i čuo se zvuk - činilo se da je iznad nas - nalik huku vala punog kamenja koji se
razbija o žal. Mike je rekao: "Onda dobro. Bolje da se tu sklonimo", i uhvatio me za ruku pa
smo pohitali preko pokošene trave u grmlje i visoki korov koji je rastao između terena i
rijeke.
Grmlje na samom rubu trave imalo je tamno lišće i gotovo svečan izgled, kao da je živica
posebno postavljena na tom mjestu. Ali raslo je nagusto, divlje. Izgledalo je neprobojno,
premda su se izbliza vidjeli mali otvori, uske staze koje su načinile životinje ili ljudi tražeći
lopticu. Teren se blago spuštao i kad ste se jednom probili kroz nepravilan zid od grmlja,
vidio se komadić rijeke - rijeke koja je zapravo bila razlog za natpis na ulazu, ime na klupskoj
zgradi, Riverside Golf Club. Voda je bila čelično siva i činilo se kao da se valja, a ne da se
nabire u valiće kao obično u jezercima u ovakvom naletu nevremena. Između nje i nas pružala
se livada korova koji je naizgled sav bio u cvatu. Zlatnica, nedirak sa svojim crvenim i žutim
zvončićima i nešto za što sam mislila da su rascvale koprive, u ružičasto-ljubičastim
busenima, i divlji zvjezdani. I divlja loza, koja je grabila i omatala sve što je mogla pronaći i
mrsila se pod nogama. Tlo je bilo mekano, ne posve gumasto. Čak i naizgled nježne biljke
najkrhkijih stabljika izrasle su gotovo do visine naših glava ili više. Kad smo se zaustavili i
pogledali kroz njih uvis, vidjeli smo na maloj udaljenosti stabla kako se komešaju kao buketi.
I kako nešto dolazi iz smjera ponoćno crnih oblaka. Iza onih prvih kišnih kapi što su nas
škropile nadirao je pravi pljusak, mnogo više od običnog pljuska. Kao da se veliki dio neba
odvojio i spušta se hrabro i odlučno, poprimajući ne posve prepoznatljiv, ali živ oblik. A pred
sobom tjera zastore kiše - ne velove, već debele zastore koji divlje lepeću. Jasno smo ih
vidjeli, premda smo za sada tek osjećali lagane, lijene kapi. Gotovo kao da gledamo kroz
prozor i ne možemo vjerovati da će se prozor razbiti, dok se na kraju nije razbio, a vjetar i
kiša odjednom su zajedno nahrupili na nas i osjetila sam kako mi se kosa podigla i raširila
iznad glave. Osjećala sam da bi mi to uskoro mogla učiniti i koža.
Pokušala sam se tada okrenuti - osjetila sam silnu potrebu, koju ranije nisam imala, da
istrčim iz grmlja i krenem prema klupskoj zgradi. Ali nisam se mogla maknuti. Bilo mi je već
dovoljno teško stajati - vani na otvorenom vjetar bi me smjesta oborio. Sagnut, probijajući
glavom korov i opirući se vjetru, Mike je stupio ispred mene, držeći me cijelo vrijeme za
nadlakticu. Tada mi je stao sučelice, tako da mu je tijelo stalo između mene i oluje. To je
pomoglo otprilike koliko bi pomogla čačkalica. Nešto mi je rekao, ravno u lice, ali ništa
nisam čula. Vikao je, ali nikakav zvuk nije od njega dopirao do mene. Uhvatio me tad za obje
ruke, postupno spuštajući dlanove do mojih zapešća, i čvrsto ih stegnuo. Povukao me dolje -
oboje smo zateturali u trenutku kad smo nekako pokušali promijeniti položaj - tako da smo
sad čučali, zgureni tik uz tlo. Tako blizu da nismo mogli pogledati jedno drugo - mogli smo

83
gledati samo dolje, minijaturne rječice koje su već razdvajale zemlju oko naših nogu, i
zgažene biljke i naše promočene cipele. A čak se i to jedva razabiralo kroz slap koji nam je
tekao niz lice.
Mike mi je pustio zapešća i rukama mi stegnuo ramena. Njegov je dodir i dalje nametao
suzdržavanje, prije nego utjehu.
Ostali smo tako sve dok se vjetar nije stišao. To nije moglo trajati više od pet minuta,
možda samo dvije ili tri. Kiša je i dalje padala, ali sada je to bila obična jaka kiša. Odmaknuo
je ruke i pomalo drhtavo smo ustali. Košulje i hlače čvrsto su nam se zalijepile za tijelo. Meni
je kosa padala preko lica u dugačkim vještičjim viticama, a njegova je bila priljubljena u
kratkim tamnim repovima uz čelo. Pokušali smo se nasmiješiti, ali jedva smo imali snage za
to. Zatim smo se poljubili i nakratko se privili jedno uz drugo. Bio je to prije nekakav ritual,
spoznaja činjenice da smo preživjeli, a ne izraz naših tjelesnih nagnuća. Usne su nam
skliznule jedne uz druge, glatke i prohladne, a od pritiska zagrljaja obuzelo nas je lagano
drhturenje kad nam se čista voda počela cijediti iz odjeće. Svake minute kiša je sve više
jenjavala. Počeli smo se probijati, pomalo teturajući, kroz napola polegli korov, zatim između
gustih i vodom natopljenih grmova. Velike grane stabala bile su razbacane po cijelom terenu
za golf. Tek mi je poslije doprlo do svijesti kako nas je bilo koja od njih mogla ubiti.
Hodali smo po otvorenom, zaobilazeći otpale grane. Kiša je gotovo posve prestala i
postalo je svjetlije. Hodala sam spuštene glave - tako da mi se voda iz kose cijedila na tlo, a
ne niz lice - i osjećala sam kako mi sunčeva vrućina udara u ramena prije nego što ću podići
pogled u njegovo svečano svjetlo.
Zaustavila sam se na mjestu, duboko udahnula i zabacivši glavu, odmaknula kosu s lica.
Sada je došlo vrijeme, kad smo bili mokri do kože i na sigurnom i suočeni sa blještavilom.
Sada je nešto trebalo izgovoriti.
"Nešto ti nisam spomenuo."
Njegov me glas iznenadio, kao sunce. Ali na suprotan način. Imao je neku težinu u sebi,
upozorenje - odlučnost omeđenu ispričavanjem.
"O našem najmlađem dečku", rekao je. "Naš najmlađi sin poginuo je prošloga ljeta."
Oh.
"Pregažen je", rekao je. "Ja sam ga pregazio. Izlazeći natraške iz našeg kolnog ulaza."
Opet sam stala. I on je stao. Oboje smo zurili pred sebe.
"Zvao se Brian. Imao je tri godine."
"Naime, ja sam mislio da je gore na katu u krevetu. Drugi su još bili na nogama, ali njega
smo stavili spavati. A onda je opet ustao.
Trebao sam pogledati, svejedno. Trebao sam pažljivije pogledati."
Pomislila sam na onaj trenutak kad je izišao iz auta. Onaj zvuk koji je morao ispustiti.
Onaj trenutak kad je djetetova majka istrčala iz kuće. To nije on, on nije ovdje, to se nije
dogodilo.
Gore na katu u krevetu.
Opet smo počeli hodati, ulazeći na parkiralište. Hodala sam malo iza njega. I nisam rekla
ništa - ni jednu nježnu, običnu, bespomoćnu riječ. Jednostavno smo prešli preko toga.
Nije rekao: Ja sam kriv i nikad to neću preboljeti. Nikad neću sebi oprostiti. Ali
preživljavam kako znam.
Ili: Moja mi je žena oprostila, ali ni ona to neće nikad preboljeti.
Sve sam to znala. Sada sam znala da je on čovjek koji je do- dirnuo samo dno. Čovjek
koji je znao - kao što ja nisam znala, nisam ni približno znala - kakvo je dno točno. On i
njegova žena su znali i to ih je povezivalo, kao nešto što te razdvaja ili povezuje za cijeli
život. Nije da će živjeti na samome dnu. Ali dijelit će spoznaju o njemu - o tom hladnom,
praznom, zaključanom i središnjem mjestu.
To se moglo svakome dogoditi.
Moglo se. Ali izgleda da se ne događa. Izgleda da se događa ovome, onome, posebno
odabranima ovdje i ondje, jednome po jednome.
Rekla sam: "To nije fer." Mislila sam reći da nije pravedno kako se dijele te neutemeljene
kazne, ti opaki i razorni udarci. Još je gore ovako nego kad se dogode usred nagomilana

84
užasa, u ratovima ili prirodnim katastrofama. A najgore je kad postoji osoba čiji je postupak,
vjerojatno nekarakterističan za tu osobu, isključivo i trajno za to odgovoran.
O tome sam govorila. Ali mislila sam pritom i: To nije fer. Kakve to veze ima s nama?
U prosvjedu tako sirovo snažnom da je gotovo nedužan, jer izvire iz bolne srži vlastitoga
ja. Nedužan, to jest, ako si ti taj iz kojega izvire, i ako nije obznanjen.
"No dobro", rekao je, vrlo blago. Jer pravednost ne znači ništa.
"Sunny i Johnston ne znaju za to", rekao je. "Nitko ne zna od ljudi koje smo upoznali
nakon što smo se preselili. Činilo nam se da bi tako moglo biti bolje. Čak i djeca - oni ga
skoro nikad ne spominju. Nikad mu ne spomenu ime."
Ja nisam bila jedna od ljudi koje su upoznali nakon što su se preselili. Niti jedna od ljudi
među kojima će izgraditi svoj novi, teški, normalni život. Ja sam bila osoba koja zna - i to je
sve. Osoba koju je imao, samo za sebe, koja je znala.
"Ovo je čudno", rekao je, ogledavajući se oko sebe prije nego što će otvoriti prtljažnik
automobila da odloži torbu za golf.
"Što se dogodilo s onim tipom koji se tu bio parkirao? Nisi primijetila da je tu bio još
jedan parkirani auto kad smo došli? Ali nisam vidio nikoga na terenu. Sad kad pravo
razmislim. A ti?"
Rekla sam da nisam.
"Misteriozno", rekao je. I opet: "No dobro."
Bile su to riječi koje sam vrlo često čula, izgovorene baš takvim tonom, kad sam bila
dijete. Most između jedne stvari i druge, ili zaključak, ili način da se kaže nešto što se više ne
bi moglo do kraja iskazati, ili pomisliti.

"Dobro se dobrim vraća." To je bio šaljivi odgovor.

Oluja je okončala zabavu na bazenu. Bilo je previše ljudi da bi se svi natrpali u kuću pa su
oni s djecom uglavnom odlučili otići kući.
Dok smo se vozili natrag, i Mike i ja primijetili smo, i komentirali, bockanje, svrbež ili
peckanje na golim podlakticama, nadlanicama i oko članaka na nogama. Na mjestima koja
nisu bila zaštićena odjećom dok smo čučali u korovu. Sjetila sam se kopriva.
Sjedeći u Sunnynoj ladanjskoj kuhinji, u suhoj odjeći, pripovijedali smo o svojoj
pustolovini i pokazali osip.
Sunny je znala kako nam pomoći. Jučerašnji odlazak s Claire na traumatološki odjel
mjesne bolnice nije bio i njihov prvi obiteljski posjet bolnici. Nekoliko tjedana prije, dječaci
su se s hambara spustili na korovom obraslo blatnjavo polje i vratili se prekriveni ružnim
osipom. Liječnik je rekao da su sigurno upali u nekakve koprive. Sigurno su se valjali u
njima, to je rekao. Prepisani su hladni oblozi, i antihistaminski losion, i pilule. U boci je još
ostalo nešto losiona, a bilo je i pilula, jer su se Mark i Gregory brzo oporavili.
Rekli smo da pilule nećemo - naš nam se slučaj nije činio dovoljno ozbiljnim.
Sunny je rekla da je razgovarala sa ženom koja joj je na autoputu natočila benzin u kola, i
ta je žena rekla da postoji biljka čiji su listovi najbolji oblog za osip od kopriva. Ne trebaju ti
one silne pilule i slično smeće, rekla je žena. Ime te biljke zvučalo je nekako kao konjsko
kopito. Bjelokopitnjak? Žena joj je rekla da je može naći u stanovitom usjeku na cesti, kraj
mosta.
Sunny je gorjela od želje da to iskuša, sviđala joj se ideja o pučkom lijeku. Morali smo joj
naglasiti kako je losion već tu, plaćen.
Sunny je uživala u tome da nas njeguje. Zapravo, naša je nevolja odobrovoljila cijelu
obitelj, izvukla ih iz potištenosti tog pokislog dana i propalih planova. Činjenica da smo
odlučili otići zajedno i da smo doživjeli tu pustolovinu - pustolovinu koja nam je ostavila
dokaze na tijelima - kao da je u Sunny i Johnstonu potakla nekakvo izazivačko uzbuđenje.
Šaljivi pogledi s njegove strane, vedra zabrinutost s njezine. Da smo na sebi imali dokaze
zbiljskog zlodjela - plikove na stražnjici, crvene tragove na bedrima i trbuhu - ne bi dakako

85
bili tako očarani i skloni praštanju.
Djeci je bilo smiješno gledati nas kako sjedimo s nogama u lavorima, ruku i podlaktica
zamotanih u debele krpe. Claire je posebno bila očarana pogledom na naše bose, budalaste,
odrasle noge. Mike ju je zabavljao migoljeći dugačkim nožnim prstima pred njom, i ona je
prasnula u isprekidan, prestrašen hihot.
No dobro. Opet bi bilo sve po starome da smo se bilo kad ponovno sreli. Ili da nismo.
Ljubav koja nije iskoristiva, koja zna svoje mjesto. (Neki bi rekli, ne i stvarna ljubav, zato što
se nikad ne bi izložila opasnosti da joj zavrnu vratom, ili da se pretvori u neslanu šalu, ili da
se tužno istroši.) Ne izlažući se nikakvoj opasnosti, a ipak održavajući se na životu kap po
kap, slatka podzemna zaliha. S težinom te nove tišine na njoj, s tim pečatom.
Nikad nisam Sunny pitala za njega, niti dobila novosti o njemu, za svih onih godina našeg
sve labavijeg prijateljstva.
One biljke s velikim ružičasto-ljubičastim cvjetovima nisu koprive. Otkrila sam da se
zovu konopljuša. Koprive u koje smo vjerojatno upali manje su uočljive biljke, s bljeđim
ljubičastim cvjetovima, stabljika podmuklo opremljenih tankim, žestokim, bodljama što
probadaju i pale kožu. I one su mogle biti ondje, nezapažene, usred sveg onog cvata te
neobrađene livade.

DRVENA KONSTRUKCIJA

Lionel im je ispričao kako je umrla njegova mama.

Tražila je da joj donesu šminku. Lionel joj je pridržavao ogledalo.
"Trebat će mi oko jedan sat", rekla je.
Tekuća podloga, puder u prahu, olovka za obrve, maškara, olovka za usta, ruž, rumenilo.
Šminkala se polako i drhtavo, ali rezultat nije bio loš.
"Nije ti trebao sat vremena", rekao je Lionel.
Rekla je, ne, nije to mislila.
Mislila je, da umre.
Upitao ju je želi li da pozove oca. Svojeg oca, njezinog muža, njezinog svećenika.
Rekla je: Čemu.
U prognozi je pogriješila samo oko pet minuta.

Sjedili su iza kuće - Lornine i Brendanove kuće - na terasici koja je gledala na zaljev
Burrard i svjetla rta Grey. Brendan je ustao da premjesti prskalicu na drugi djelić travnjaka.
Lorna je upoznala Lionelovu majku tek prije nekoliko mjeseci. Ljepuškasta sitna sjedokosa
ženica uznosita šarma koja je iz gradića u Stjenjaku doputovala u Vancouver da vidi
gostovanje Comédie Française. Lionel je pozvao Lornu da ide s njima. Nakon predstave, dok
joj je Lionel pridržavao raširen plavi baršunasti ogrtač, majka je rekla Lorni: "Tako sam
sretna što sam upoznala sinovu belle-amie."
"Ajmo ne pretjerivati s francuskim", rekao je Lionel.
Lorna čak nije bila ni sigurna što to znači. Belle-amie. Lijepa prijateljica? Ljubavnica?
Lionel je podigao obrve, pogledavši je preko majčine glave. Kao da kaže, što god ona
priča, ja nemam ništa s tim.
Lionel je nekad bio Brendanov student na sveučilištu. Nepatvoreno čudo od djeteta,
šesnaestogodišnjak. Najsjajniji matematički um što ga je Brendan vidio u životu. Lorna se
pitala nije li Brendan to malo izdramatizirao, naknadno, zbog svoje iznimne velikodušnosti
prema nadarenim studentima. I zbog toga kako je sve na kraju ispalo. Brendan je okrenuo
leđa cijeloj irskoj paradi - svojoj obitelji i svojoj crkvi i sentimentalnim pjesmama - ali bio je

86
slab na tragičnu priču. I kao naručeno, nakon briljantnog početka Lionel je doživio neku vrstu
sloma živaca, morao u bolnicu, nestao iz vida. Sve dok ga Brendan nije sreo u
samoposluživanju i otkrio da živi ni dva kilometra od njih, ovdje, u sjevernom Vancouveru.
Potpuno je odustao od matematike i radio je u izdavačkom odjelu Anglikanske crkve. "Dođi
nam u posjet", rekao je Brendan. Lionel mu je izgledao pomalo zapušteno, i osamljeno. "Dođi
upoznati moju ženu."
Uživao je u tome što sad ima dom u koji može pozivati ljude.
"I tako nisam znao kakvi ćete biti", rekao je Lionel kad je to prepričavao Lorni. "Po mom
mišljenju mogli ste biti grozni."
"Oh", rekla je Lorna. "Zašto?"
"Ne znam. Supruge."
Posjećivao ih je uvečer, kad su djeca bila u krevetu. Sitno upletanje kućnog života - plač
djeteta što dopire kroz otvoreni prozor, prijekori što ih je Brendan povremeno morao uputiti
Lorni zbog igračaka razbacanih po travi, umjesto da su vraćene u pješčanik, dovikivanje iz
kuhinje da je pita je li se sjetila kupiti limete za džin-tonik - uvijek kao da je izazivalo drhtaj,
neki grč Lionelova visoka, uskog tijela i revna, nepovjerljiva lica. Tad je morala nastupiti
stanka, kao da se ponovno pre- bacuje na razinu doličnog ljudskog kontakta. Jednom je vrlo
tiho na melodiju "O Tannenbaum" zapjevao "O bračni par, o bračni par". Neznatno se
osmjehnuo, ili se Lorni učinilo da se osmjehnuo, u mraku. Taj joj je smiješak nalikovao na
smiješak njezine četverogodišnje kćeri Elizabeth, kad bi majci šaptom iznosila neku blago
sablažnjivu primjedbu na javnom mjestu. Tajni smješkić, zadovoljan, malo ustrašen.
Lionel se na brijeg uspinjao visokim, staromodnim biciklom - u vrijeme kad se valjda
nitko osim djece nije vozio biciklom. Obično se nije presvlačio iz odjeće u kojoj je išao na
posao. Tamne hlače, bijela košulja koja je uvijek djelovala musavo i iznošeno oko manšeta i
ovratnika, neugledna kravata. Kad su išli na predstavu Comédie Française, tome je dodao
sako od tvida koji mu je bio preširok u ramenima i prekratak u rukavima. Možda nije imao
druge odjeće.
"Radim u bescjenje", rekao je. "I to ne u vinogradima Gospodinovim. Nego u dijecezi
nadbiskupovoj." I: "Katkad mislim da sam u Dickensovom romanu. A smiješno je što uopće
ne volim Dickensa."
Govorio je glave nagnute na jednu stranu, najčešće, pogleda uprta u nešto maleno iza
Lornine glave. Glas mu je bio tanak i hitar, katkad piskav od nekog nervoznog ushita. Sve je
izgo- varao kao da se pomalo čudi. Pričao je o uredu u kojem je radio, u zgradi iza katedrale.
O uskim visokim gotičkim prozorima i politiranom drvu (koje bi svemu moralo dati crkveni
ugođaj), vješalici za šešire i stalku za kišobrane (koji su ga zbog nekog razloga ispunjavali
dubokom melankolijom), tipkačici Janine i urednici Crkvenih novosti, gđi Penfound. O
povremenim ukazanjima fantomskog, duhom odsutnog nadbiskupa. Vodila se neriješena bitka
oko vrećica za čaj, između Janine, koja ih je rado rabila, i gđe Penfound, koja nije. Svi su
nešto potajno grickali i nisu to nudili ostalima. Janine, recimo, karamele, dok je Lionel volio
ušećerene bademe. Što je bio tajni užitak gđe Penfound, nisu otkrili ni on ni Janine jer gđa
Penfound uopće nije bacala ambalažu u koš za smeće. Ali vilica joj je neprestano krišom
žvakala.
Spomenuo je i bolnicu u kojoj je jedno vrijeme bio pacijent i kako je bila nalik uredu kad
je posrijedi tajna prehrana. Tajne općenito. Ali razlika je bila u tome što su te u bolnici svako
malo dolazili zavezati i umotati i odvesti te i ukopčati, kako je on govorio, u grlo žarulje.
"To je bilo prilično zanimljivo. Zapravo je bilo neizdrživo bolno. Ali ne mogu to opisati.
Čudno. Sjećam se svega, ali ne mogu to opisati."
Zbog tih događaja u bolnici, rekao je, bio je kratak s uspomenama. Kratak s
pojedinostima. Zato je volio da mu Lorna priča svoje uspomene.
Pričala mu je o svojem životu prije udaje za Brendana. O dvije na vlas jednake kuće, koje
su stajale jedna uz drugu u mjestu u kojem je odrasla. Ispred njih bio je dubok jarak koji se
zvao Obojeni potok jer je po njemu znala teći voda puna boja iz tvornice trikotaže. Iza njih
prostirala se divlja livada kamo djevojke nisu smjele zalaziti. U jednoj kući je živjela ona s
ocem - u drugoj su živjele njezina baka i teta Beatrice i sestrična Polly.

87
 Polly nije imala oca. Tako su govorili i to je Lorna jednom zbilja vjerovala. Polly nema
oca, kao što mačka s otoka Man nema rep.
U bakinu salonu visjela je karta Svete Zemlje izrađena od vune u svim nijansama koje su
označavale biblijske lokacije. Oporučno ju je ostavila vjeronaučnoj školi Ujedinjene crkve.
Društveni život tete Beatrice nije uključivao muškarce još od sramote o kojoj se odonda
šutjelo, a ona se držala tako pedantno izbirljivo, i očajnički, da je zbilja bilo lako povjerovati
kako je Polly bezgrešno začeta. Od tete Beatrice Lorna je jedino naučila da se šav uvijek mora
glačati s obratne strane, a ne odozdo, da se ne vide tragovi glačala, i da se prozirna bluza mora
nositi s kombineom koji će sakriti naramenice grudnjaka.
"O da. Da", rekao je Lionel. Ispružio je noge kao da mu je odobravanje doprlo do nožnih
prstiju. "A sad Polly. Kakva je ta Polly, odrasla u toj zatucanoj kući?"
Polly je sasvim u redu, rekla je Lorna. Puna energije i društvena, srdačna, samopouzdana.
"Oh", rekao je Lionel. "Pričajte mi opet o kuhinji."
"Kojoj kuhinji?"
"Onoj bez kanarinca."
"Našoj." Opisala mu je kako je trljala štednjak navoštenim papirom u koji se umatao kruh
da se sav blistao, opisala i pocrnjele police iza štednjaka na kojima su stajale tave, sudoper i
iznad njega ogledalce kojem je u jednom kutu nedostajao trokutasti komadić stakla, a ispod
ogledala malo limeno korito - što ga je izradio otac - u kojem je uvijek stajao češalj, stara
odlomljena drška šalice, sićušna kutijica rumenila koje je valjda nekad pripadalo majci.
Pričala mu je i o svojem jedinom sjećanju na majku. Bila je u središtu grada, s majkom,
jednog zimskog dana. Snijeg je ležao u kanalima između pločnika i ceste. Upravo je bila
naučila gledati na sat i podigla je pogled prema satu na pošti i vidjela da je vrijeme za
sapunicu koju su majka i ona svaki dan pratile na radiju. Duboko se zabrinula, ne zato što će
propustiti nastavak priče, nego zato što se pitala što će se dogoditi s ljudima u priči ako radio
nije uključen i ako majka i ona ne slušaju. Osjetila je više od brige, bio je to užas, pomisliti
kako se stvari mogu izgu- biti, mogu se ne dogoditi, samo tako, zbog nemarne odsutnosti ili
slučaja.
I čak i u toj uspomeni majka je bila tek bok i rame pod teškim kaputom.
Lionel je rekao kako on jedva da ima jasniju sliku svojeg oca, premda mu je otac još živ.
Tek šušanj misnog ruha? Lionel i majka znali su se kladiti koliko će dugo otac izdržati da ne
progovori s njima. Jednom je pitao majku zašto je otac tako ljut, a ona mu je odgovorila da
zbilja ne zna.
"Mislim da možda ne voli svoj posao", rekla je.
Lionel je rekao: "Zašto onda ne nađe drugi posao?"
"Možda se ne može sjetiti ni jednog koji bi mu se sviđao."
Lionel se tad sjetio kako se uplašio mumija kad ga je vodila u muzej i kako mu je ona
rekla da mumije nisu zapravo mrtve, nego izlaze iz svojih kovčega kad svi odu kući. A on je
rekao: "Ne bi li on mogao biti mumija?" A mama je pogrešno čula i mislila da je rekao murija
pa je kasnije to prepričavala kao šalu, a on, obeshrabren, zapravo nije imao volje ispraviti je.
Previše obeshrabren, još u najranijoj dobi, oko cijelog tog golemog problema komunikacije.
To je bila jedna od rijetkih uspomena koje je pamtio.
Brendan se nasmijao - smijao se toj priči više od Lorne ili Lionela. Brendan bi kratko sjeo
k njima i rekao: "O čemu vas dvoje brbljate?", a onda s nekim olakšanjem, kao da je svoje bar
zasad obavio, ustao, rekao kako ima nekog posla i ušao u kuću. Kao da je bio sretan zbog
njihovog prijateljstva, kao da ga je na neki način predvidio i potaknuo - ali ga njihov razgovor
zamara.
"Dobro je za njega da katkad dođe ovamo i bude bar neko vrijeme normalan umjesto da
čuči u svojoj sobi", rekao je Lorni. "Naravno da žudi za tobom. Jadnik mali."
Volio je govoriti da muškarci žude za Lornom. Posebno nakon zabava fakultetskog
odsjeka, gdje je bila najmlađa supruga. Bilo bi joj neugodno da bilo tko čuje što govori, da ne
pomisle kako namjerno glupo pretjeruje u želji da je tako. Ali katkad, posebno kad je bila
malko pripita, pomisao da je možda doista sveopće poželjna uzbuđivala ju je baš kao i
Brendana. U Lione- lovu slučaju, međutim, bila je prilično sigurna da to nije istina i iskreno

88
se nadala da Brendan neće takvo što natuknuti pred njim. Sjetila se pogleda koji joj je Lionel
uputio preko majčine glave. Pogled nijekanja, blagog upozorenja.
Nije rekla Brendanu za pjesme. Otprilike jednom tjedno poštom joj je stizala pjesma,
propisno zatvorena u omotnici i adresirana. Pjesme nisu bile anonimne - Lionel ih je
potpisivao. Potpis mu je bio tek črčkarija, jedva odgonetljiva - ali takva je bila i svaka riječ
svake pjesme. Srećom, nikad nije bilo mnogo riječi - katkad tek desetak ili dvadesetak ukupno
- i čudnovato su se kretale po stranici, kao nesigurni ptičji tragovi. Na prvi pogled Lorna
nikad ništa nije razabirala. Otkrila je kako je najbolje ne truditi se previše, samo držati
stranicu pred sobom i gledati je dugo i postojano kao da je pala u trans. Onda su se obično
pomaljale riječi. Ne sve - dvije ili tri u svakoj pjesmi nikad nije uspjela pročitati - ali to nije
bilo važno. Nije bilo točke i zareza, samo crtice. Riječi su uglavnom bile imenice. Lorna
osobno nije bila posve neupućena u poeziju niti je bila osoba koja odmah odustaje od nečega
što ne uspijeva brzo shvatiti. Ali prema tim Lionelovim pjesmama imala je isti stav kao i
prema, recimo, budističkoj religiji - da je to vrelo znanja u koje bi jednom možda mogla
proniknuti, i iskoristiti ga, u budućnosti, ali ne baš sad.
Nakon prve pjesme razbijala si je glavu što da kaže. Nešto pohvalno, ali ne glupo. Sve što
je uspjela smisliti bilo je "Hvala na pjesmi" - kad je Brendan bio dovoljno daleko da je
sigurno ne čuje. Suzdržala se od toga da kaže: "Jako mi se svidjela". Lionel je kimnuo
trznuvši se i ispustio neki zvuk koji je zapečatio daljnju mogućnost razgovora. Pjesme su i
dalje stizale, i nikad se više nisu spominjale. Zaključila je kako ih mora shvatiti kao darove, a
ne kao poruke. Ali ne ljubavne darove - što bi Brendan, na primjer, odmah pomislio. U njima
nije bilo ni riječi o Lionelovim osjećajima prema njoj, baš ničeg osobnog. Podsjećale su je na
one nejasne otiske koji se katkad pojave na pločnicima u proljeće - sjene što ih je ostavilo
mokro lišće zacementirano ovdje prije godinu dana.
Postojalo je još nešto, znatno krupnije, o čemu nije razgovarala s Brendanom. Ni s
Lionelom. Nije im rekla da Polly dolazi u posjet. Njezina sestrična Polly dolazi ovamo.
Polly je bila pet godina starija od Lorne i još je od velike mature radila u mjesnoj banci.
Već je jednom prije zaštedjela gotovo dovoljno za put ovamo, ali odlučila je novac umjesto
toga potrošiti na drenažnu crpku. Sad se, međutim, uputi- la preko cijele zemlje autobusom.
Njoj je to izgledalo kao nešto najprirodnije i najprikladnije na svijetu - posjetiti sestričnu i
sestričnina muža i sestričninu obitelj. Brendan će to gotovo sigurno doživjeti kao napornu
smetnju, nešto na što nitko nema pravo osim ako nije pozvan. Nije se opirao gostima - gle
Lionela - ali htio ih je sam birati. Svaki dan Lorna je mislila kako mu mora reći. Svaki dan bi
to odgodila. A to nije bilo nešto o čemu može razgovarati s Lionelom. S njim se nije moglo
govoriti ni o čemu što je djelovalo kao ozbiljan problem. Govoriti o problemima značilo je
tražiti rješenje, ili mu se nadati. A to nije zanimljivo, ne odražava zanimljiv životni stav. Nego
plitku i napornu nadu. Obični strahovi, nekomplici- rane emocije, o njima je nerado slušao.
Volio je da stvari budu potpuno neshvatljive i više nego nepodnošljive, a da se ipak ironično,
čak vedro, podnose.
Jednom mu jest ispričala nešto na rubu riskantnog. Ispričala mu je kako je plakala na dan
vjenčanja i tijekom cijelog obreda. Ali uspjela je to pretvoriti u šalu, mogla je pričati o tome
kako je pokušavala izvući ruku iz Brendanova stiska da uzme rupčić, ali on je nije puštao pa
je morala i dalje šmrcati. A zapravo nije plakala zato što se nije htjela udati ili zato što nije
voljela Brendana. Plakala je zato što joj je sve kod kuće odjednom izgledalo tako dragocjeno -
iako je uvijek planirala jednom otići - i ljudi ondje kao da su joj bili bliskiji no što to može biti
bilo tko i bilo kad, premda je od njih skrivala sve što je duboko u sebi mislila. Plakala je jer su
se ona i Polly smijale dan prije dok su čistile kuhinjske police i ribale linoleum, a ona se
pretvarala da je u sentimentalnoj predstavi i govorila, zbogom, stari linoleume, zbogom,
pukotino u čajniku, zbogom mjesto pod stolom na koje sam lijepila žvakaće, zbogom.
Zašto mu jednostavno ne kažeš da nema od toga ništa, rekla je Polly. Ali naravno da nije
tako mislila, bila je ponosna, i Lorna je bila ponosna, tek joj je osamnaest godina i nikad nije
ni imala dečka, a vidi je sad, udaje se za zgodnog muškarca od trideset godina, profesora.
Ipak je plakala i plakala kad god je u ranim danima braka primila pismo od kuće. Brendan
ju je uhvatio kako plače i rekao: "Voliš svoju obitelj, je li tako?"

89
 Mislila je da joj se obraća sućutno. Rekla je: "Da."
Uzdahnuo je. "Mislim da ih voliš više nego što voliš mene."
Rekla je da to nije istina, jedino da joj je katkad žao svojih. Muče se, baka radi kao
učiteljica u četvrtom razredu godinu za godinom, iako joj je vid tako oslabio da jedva vidi
pisati na ploči, dok teta Beatrice previše pati od živaca i nikad se nije mogla zaposliti, a njezin
otac - Lornin otac - radi u željeznariji koja čak nije ni njegova.
"Muče se?" rekao je Brendan. "Bili su u koncentracijskom logoru, je li?"
Onda je rekao kako ljudi na ovom svijetu moraju imati petlje da se snađu. A Lorna se
bacila na bračnu postelju i prepustila jednom od onih naleta ogorčenih, ljutitih suza kojih se
sad sramila sjetiti. Brendan ju je došao tješiti, nakon nekog vremena, ali i dalje je vjerovao da
plače kao što žene uvijek plaču kad u raspravi ni na koji drugi način ne mogu dokazati da su u
pravu.

Lorna je pomalo zaboravila kako Polly izgleda. Kako je visoka i kako ima dugačak vrat i
vitak struk, i prsa ravna gotovo kao daska. Sitnu kvržicu od bradice i ironično nakrivljena
usta. Blijedu put, svijetlosmeđu kratko ošišanu kosu, meku i tanku kao paperje. Izgledala je i
krhko i izdržljivo, kao tratinčica na dugačkoj peteljci. Nosila je izvezenu traper-suknju s
volanima.
Brendan je četrdeset osam sati znao da ona dolazi. Nazvala je na njihov račun iz Calgarya
i on se javio na telefon. Imao je samo tri pitanja, koja je poslije postavio njoj. Ton mu je bio
hladan, ali smiren.
Koliko dugo ostaje?
Zašto mi nisi rekla?
Zašto je telefonirala na naš račun?
"Ne znam", rekla je Lorna.

Sad se iz kuhinje, gdje je pripremala večeru, Lorna naprezala čuti što će njih dvoje reći
jedno drugome. Brendan je upravo stigao kući. Njegov pozdrav nije čula, ali Polly je pričala
glasno, tonom punim riskantnog veselja.
"I tako sam odmah na početku zaribala, Brendan, čekaj da čuješ što sam rekla. Lorna i ja
idemo niz ulicu od autobusne stanice i ja velim: Ti jarca, bome ti je fini kvart, Lorna - a onda
velim: Ma gledaj samo onu kuću, što ta tu radi? velim ja, izgleda kao hambar."
Nije moglo početi gore. Brendan je bio vrlo ponosan na njihovu kuću. Bila je to moderna
kuća s vidljivom drvenom konstrukcijom sagrađena u stilu Zapadne obale. Takve se kuće nisu
bojile jer je poanta bila u tome da se stope s izvornim šu- mama koje ih okružuju. Zato je
izvana izgledala jednostavno i funkcionalno, s ravnim krovom koji se protezao izvan zidova.
Iznutra su grede bile ogoljene i drvo se ničim nije pokrivalo. Kamin je bio ugrađen ispod
kamenog dimnjaka koji se uspinjao sve do stropa, a prozori su bili visoki, uski i bez zavjesa.
U ovom prostoru dominira arhitektura, rekao mu je graditelj, i Brendan je to ponavljao, kao i
riječ "moderno", kad god je nekome prvi put pokazivao kuću.
Nije se potrudio to reći Polly niti je izvadio časopis u kojem je izišao članak o tom stilu
gradnje, s fotografijama - premda ne baš ove kuće.

Polly je sa sobom od kuće donijela običaj započinjati rečenice imenom osobe kojoj se
posebno obraća. "Lorna...", rekla bi ili "Brendan..." Lorna je zaboravila taj način razgovora -
sad joj se to činilo prilično otresitim i neuljudnim. Većina rečenica što ih je Polly izgovorila
za stolom za večerom počinjale su s "Lorna..." i odnosile su se na ljude koje su samo ona i
Polly poznavale. Lorna je znala da Polly nije namjerno nepristojna, da se preglasno, ali hrabro
trudi pokazati kako je opuštena. I isprva je pokuša- vala uključiti Brendana. I ona i Lorna su
se trudile, nadugo i naširoko mu objašnjavale tko je osoba koju spominju - ali nije upalilo.
Brendan je progovarao samo da napomene Lorni što nedostaje na stolu ili da joj pokaže kako

90
je Daniel prosuo kašicu po podu oko visoke stolice.
Polly je nastavila pričati dok su ona i Lorna raspremale stol, a i dalje dok su prale suđe.
Lorna je obično okupala djecu i stavila ih na spavanje prije nego što se uhvatila pranja suđa,
ali večeras je bila odviše uznemirena - naslutila je da je Polly na rubu suza - da obavi stvari
uobičajenim redom. Pustila je Daniela da puzi po podu dok se Elizabeth, koju su zanimale
društvene prigode i nove osobe, vrzmala oko njih slušajući razgovor. To je trajalo dok Daniel
nije prevrnuo visoku stolicu - srećom ne na sebe, ali briznuo je u glasan plač od straha - i
Brendan je došao iz dnevne sobe.
"Vidim da se odlazak na spavanje odgodio", rekao je dok je uzimao sina Lorni iz ruku.
"Elizabeth. Idi i spremi se za pranje."
Polly je prešla s priča o ljudima iz grada na situaciju kod kuće. Nije dobra. Vlasnik
željeznarije - čovjek o kojem je Lornin otac uvijek govorio više kao o prijatelju nego kao o
poslodavcu - prodao je trgovinu bez i jedne riječi o tome što smjera dok nije sve bilo gotovo i
obavljeno. Novi vlasnik širio je trgovinu dok su im istodobno Kanadske gume otimale sve
više posla, a nije prošao dan da se nije oko nečeg zakvačio s Lorninim ocem. Lornin otac
dolazio je iz trgovine kući tako malaksao da je samo htio ležati na kauču. Nisu ga zanimale ni
novine ni vijesti. Pio je sodu bikarbonu, ali nije htio razgovarati o bolovima u želucu.
Lorna je spomenula očevo pismo u kojem nije pravio veliko pitanje od tih problema.
"Pa i neće", rekla je Polly. "Pred tobom."
Održavanje obiju kuća, rekla je Polly, bilo je beskonačna muka. Morali bi se svi preseliti
u jednu kuću i drugu prodati, ali otkako je baka otišla u mirovinu, neprestano je zanovijetala
Pollynoj majci i Lornin otac nije mogao podnijeti pomisao da živi s njih dvije. Polly je često
dolazilo da se pokupi i nikad se ne vrati, ali što bi oni bez nje?
"Moraš živjeti svoj život", rekla je Lorna. Čudno joj je zvučalo da ona daje savjete Polly.
"Ma jasno, jasno", rekla je Polly. "Trebala sam otići kad je bila prilika, valjda sam to
trebala napraviti. Ali kad je to bilo? Ne sjećam se baš neke prilike koja mi se pružila. Kao
prvo, morala sam izdržati dok ti ne završiš školu."
Lorna je povremeno nešto rekla, sa žaljenjem ili kao da želi pomoći, ali nije htjela
prekinuti ono što radi i posvetiti Pollynim pričama punu pozornost. Prihvaćala ih je kao nešto
što se tiče ljudi koje poznaje i voli, ali ne odgovara za njih. Mislila je na oca kako uvečer leži
na kauču i uzima sredstva protiv bolova za koje ne želi priznati da postoje, i na tetu Beatrice
vrata do, kako se brine o tome što ljudi o njoj govore, boji se da joj se smiju iza leđa, svašta o
njoj pišu po zidovima. Kako plače jer je otišla u crkvu s kombineom koji je izvirivao ispod
suknje. Lornu su misli na kuću boljele, ali svejedno je imala osjećaj da je Polly bombardira
tim novostima, da je hoće natjerati na kapitulaciju, ugušiti je u nekom intimnom jadu. A ona
je čvrsto odlučila da se neće predati.
Daj se samo pogledaj. Pogledaj kako živiš. Tvoj sudoper od rostfraja. Kuća u kojoj
arhitektura dominira.
"Da sad odem, mislim da bi me previše grizla savjest", rekla je Polly. "To ne bih mogla
podnijeti. Previše bi me grizla savjest što sam ih ostavila."
Naravno, neke ljude nikad ne grize savjest. Neki ljudi nemaju ni savjesti ni srca.

"Naslušala si se jadikovki", rekao je Brendan dok su ležali jedno kraj drugoga u mraku.
"To je muči", rekla je Lorna.
"Samo se sjeti da mi nismo milijunaši."
Lorna se zabezeknula. "Ne želi ona novac."
"Ne?"
"Ne priča mi zato te stvari."
"Nemoj biti previše sigurna."
Ležala je ukočena, ne odgovarajući. Zatim se sjetila nečeg što bi ga moglo oraspoložiti.
"Ostaje samo dva tjedna."
Sad je na njemu bio red da ne odgovori.
"Ne misliš da je zgodna?"

91
 "Ne."
Htjela mu je reći kako joj je Polly sašila vjenčanicu. Mislila se vjenčati u tamnoplavom
kostimu, ali Polly je nekoliko dana prije vjenčanja rekla: "To ipak tako ne ide." I izvadila je
vlastitu plesnu haljinu iz srednje škole (Polly je uvijek bila omiljenija u društvu od Lorne, išla
je na plesove) i ušila umetke od bijele čipke i dodala bijele čipkane rukave. Jer, rekla je,
mladenka ne može imati gole ruke.
Ali kao da je njega briga za to.

Lionel je otputovao na nekoliko dana. Otac mu je otišao u mirovinu i Lionel mu je

pomagao da se iz gradića u Stjenjaku preseli na otok Vancouver. Na dan kad je Polly stigla,
Lorna je dobila od njega pismo. Ne pjesmu - pravo pismo, premda je bilo vrlo kratko.
Sanjao sam da vas vozim na svojem biciklu. Išli smo jako brzo. Vi se očito niste bojali,
premda ste se možda morali bojati. Nema nikakve potrebe da se ovo tumači.

Brendan je rano otišao na posao. Predavao je u ljetnoj školi, rekao je da će doručkovati u

kantini. Polly je izišla iz svoje sobe čim je on otišao. Umjesto suknje s volanima nosila je
hlače i neprestano se smiješila, kao da se smiješi nekoj šali koju samo ona zna. Uporno je
krivila glavu u stranu da izbjegne Lornine oči.
Morala bih izići i malo razgledati Vancouver", rekla je, "s obzirom na to da mi je ovo
valjda prvi i zadnji put da sam ovdje." Lorna joj je obilježila neka mjesta na karti i dala joj
upute te rekla kako joj je žao što ne može s njom, ali bila bi više na smetnju nego od koristi, s
djecom.
"Oh. O, ne. Ne bih to ni očekivala. Nisam došla ovamo da cijelo vrijeme skačeš oko
mene."
Elizabeth je osjetila napetost u zraku. Rekla je: "Zašto smo mi smetnja?"
Lorna je rano stavila Daniela na poslijepodnevno spavanje, a kad se probudio, posjela ga
je u kolica i rekla Elizabeth da idu u park. Park koji je odabrala nije bio onaj u blizini - nego
onaj niz brijeg, blizu ulice u kojoj je stanovao Lionel. Lorna je znala adresu, premda nikad
nije vidjela kuću. Znala je da je to obiteljska kuća, ne stambena zgrada. Živio je u sobi na
katu.
Nije joj trebalo dugo da stigne onamo - premda će joj nedvojbeno trebati dulje da se vrati,
kad bude gurala kolica uzbrdo. Ali već je ušla u stariji dio sjevernog Vancouvera, gdje su
kuće bile manje, stisnute na uskim terenima. Na kući u kojoj je stano- vao Lionel njegovo je
ime pisalo kraj jednog zvonca, kraj drugog B. Hutchinson. Znala je da je gospođa Hutchinson
gazdarica. Pozvonila je na to zvono.
"Znam da Lionela nema i oprostite što vam smetam", rekla je. "Ali posudila sam mu
knjigu, a knjiga je iz knjižnice i sad već kasnim s vraćanjem pa mi je palo na pamet da
skoknem u njegov stan i vidim mogu li je naći."
Gazdarica je rekla: "Oh." Bila je to stara žena s rupcem oko glave i krupnim tamnim
mrljama na licu.
"Muž i ja smo dobri s Lionelom. Moj muž mu je bio profesor na fakultetu."
Riječ "profesor" uvijek je djelovala. Lorna je dobila ključ. Ostavila je kolica u sjeni kuće i
rekla Elizabeth da ostane ondje i pazi na Daniela.
"Ovo nije park", rekla je Elizabeth.
"Samo moram skoknuti gore i natrag. Minuta, može?"
Lionelova soba imala je na jednom kraju nišu u kojoj je bio štednjak s dva plamenika. Ni
hladnjaka ni sudopera, samo umivaonik u kupaonici. Roleta zaglavljena na pola prozora i na
podu četvorina linoleuma čiji se uzorak jedva razaznavao ispod premaza smeđe boje. Mirisalo
je na plinski štednjak, pomiješano s vonjem neprovjetrene teške odjeće, znoja i nekih kapi za
nos s mirisom bora, što je prihvatila - gotovo bez razmišljanja i svakako bez otpora - kao
intimni miris samog Lionela.
Osim toga, iz sobe se nije moglo izvući gotovo ništa o Lionelu. Nije došla ovamo ni po

92
kakvu knjigu iz knjižnice, naravno, nego da na trenutak bude u prostoru u kojem on živi, da
diše njegov zrak, da gleda kroz njegov prozor. S prozora su se vidjele ostale kuće na
šumovitoj strmini planine Grouse, vjerojatno kao i ova rascjepkane na male stanove. Gola,
anonimna soba bila je težak izazov. Krevet, komoda, stol, stolica. Tek namještaj koji mora
postojati da bi se soba mogla oglašavati kao namještena. Čak je i bež sintetički prekrivač za
krevet vjerojatno već bio ondje kad se uselio. Ni jedne slike - čak ni kalendara - i, što ju je
najviše začudilo, ni jedne knjige.
Stvari mora da su negdje skrivene. U ladicama komode? Nije mogla kopati po njima. Ne
samo zato što nije imala vremena - već je čula kako je Elizabeth zove iz dvorišta - nego i zato
što je upravo odsutnost bilo čega osobnoga snažno ukazivala na Lionela. Ne samo na njegov
asketizam i njegove tajne nego i na budnost - gotovo kao da joj je postavio zamku i sad čeka
da vidi što će ona poduzeti.
Zapravo više nije htjela istraživati nego sjesti na pod, usred četvorine linoleuma. Sjediti
satima i ne toliko gledati ovu sobu koliko utonuti u nju. Ostati u ovoj sobi u kojoj je nitko ne
pozna niti što želi od nje. Ostati ovdje dugo, dugo, postajati oštrijom i laganijom, laganom
poput igle.

U subotu ujutro Lorna i Brendan i djeca trebali su se odvesti u Penticton. Jedan

postdiplomant ih je pozvao na vjenčanje. U subotu će ondje prenoćiti, ostati cijelu nedjelju i
još jednu noć te krenuti kući u ponedjeljak ujutro.
"Jesi joj rekla?" rekao je Brendan.
"U redu je. Ne očekuje da će ići s nama."
"Ali jesi li joj rekla?"
Četvrtak su proveli na plaži u Amblesideu. Lorna i Polly i djeca odvezli su se onamo
autobusom, sa dva presjedanja, natovareni ručnicima, igračkama za plažu, pelenama, ručkom
i Elizabethinim dupinom na napuhavanje. Tjelesni napori s kojima su se borile, kao i
razdraženost i užas što ih je pogled na njihovu skupinu izazivao kod ostalih putnika potakli su
onu tipično žensku reakciju - gotovo mahnito veselo raspoloženje. Pomoglo je i što su se
maknuli od kuće u kojoj je Lorna bila instalirana kao supruga. Stigli su na plažu
pobjedonosno i raščerupani kao razbojnička banda te podigli logor iz kojeg su naizmjence
odlazili u vodu, pazili djecu, donosili sokove, lizalice, pomfrit.
Lorna je bila lagano preplanula, Polly nimalo. Ispružila je nogu uz Lorninu i rekla: "Gle
ovo. Bijela kao tijesto."
Uza sve obaveze koje je morala obaviti u dvije kuće i uz posao u banci, rekla je, nije
imala ni četvrt sata da sjedi na suncu. Ali sad je govorila kao da iznosi činjenice, bez onog
prizvuka vrline i jadanja. Neka kisela atmosfera koja ju je okruživala - poput starih spužvica
za pranje suda - raspršila se. Snašla se u Vancouveru sasvim sama - prvi put da se morala
snalaziti sama u nekom gradu. Razgovarala je s nepoznatim ljudima na autobusnim postajama
i pitala ih što mora vidjeti i na nečiji savjet popela se žičarom na vrh brda Grouse.
Dok su ležale na pijesku, Lorna je ponudila objašnjenje.
"Ovo je teško razdoblje za Brendana. Predavati u ljetnoj školi zbilja kida živce, toliko
toga treba napraviti u kratko vrijeme."
Polly je rekla: "Aha, znači nije samo zbog mene takav?"
"Ne budi glupa. Naravno da nije zbog tebe."
"No, sad mi je lakše. Mislila sam da me ne može živu vidjeti."
Zatim je pričala o muškarcu kod kuće koji ju je pozivao da iziđu.
"Previše je ozbiljan. Traži ženu. Valjda je i Brendan tražio ženu, ali ti si valjda bila
zaljubljena u njega."
"Jesam i sad", rekla je Lorna.
"No, mislim da ja nisam." Polly je govorila lica zarivena u lakat. "Ali valjda funkcionira i
ako ti se netko sviđa pa izlaziš s njim i odlučiš da ćeš vidjeti sve njegove dobre strane."
"I koje su mu dobre strane?" Lorna se uspravila i sjela kako bi pogledom pratila Elizabeth
koja je u vodi jahala dupina.

93
 "Daj da malo razmislim", zahihotala je Polly. "Ne. Ima ih mnogo. Samo sam zločesta."
Dok su skupljale igračke i ručnike, rekla je: "Ne bih imala ništa protiv da ovo ponovimo
sutra."
"Ni ja", rekla je Lorna, "ali moram se spremiti za put u Okanagan. Pozvani smo na to
vjenčanje." Rekla je to tako da zvuči kao neki zadatak - nešto o čemu joj se nije dalo prije
govoriti jer je neugodno i dosadno.
Polly je rekla: "O. Pa onda bih mogla ovamo doći sama."
"Naravno. Dođi."
"A gdje je Okanagan?"

Sutra uvečer, kad je stavila djecu na spavanje, Lorna je otišla u sobu u kojoj je spavala
Polly. Otišla je po kovčeg koji je bio u ormaru, očekujući da je soba prazna - mislila je da je
Polly još u kupaonici i da natapa kožu izgorjelu od sunca u mlakoj vodi i sodi bikarboni.
Ali Polly je bila u krevetu, plahte navučene preko glave poput mrtvačkog pokrova.
"Nisi više u kadi", rekla je Lorna, kao da je sve ovo savršeno normalno. "Kako ti je koža,
jako peče?"
"Dobro sam", rekla je Polly prigušenim glasom. Lorna je odmah shvatila da je plakala i
da vjerojatno i sad plače. Stala je kraj podnožja kreveta, nesposobna da iziđe iz sobe.
Razočaranje ju je preplavilo poput mučnine, val gađenja. Polly se zapravo nije htjela dalje
skrivati, okrenula se i izvirila ispod plahte, lica zgužvanog i bespomoćnog, crvenog od sunca i
plača. Iz očiju su joj ponovno navrle suze. Bila je hrpa jada, utjelovljena optužba.
"Što je?" rekla je Lorna. Gradila se da je iznenađena, gradila se da suosjeća.
"Ne želiš me ovdje."
Nije skidala pogled s Lorne, a oči su joj se punile ne samo suzama, gorčinom i optužbama
za izdaju nego i očajničkim zahtjevima da je se grli, ljulja, tješi.
Lorna bi je prije mlatnula. Što ti daje pravo, htjela je reći. Zašto se hvataš za mene kao
pijavica? Što ti daje pravo?
Obitelj. Obitelj daje Polly pravo. Uštedjela je novac i isplanirala bijeg s idejom da će je
Lorna primiti k sebi. Je li to istina - je li sanjala da će ostati ovdje i da se nikad više neće
morati vratiti kući? Postati dijelom Lornine sreće, Lornina preobražena svijeta?
"Što ti misliš da ja mogu?" rekla je Lorna, sasvim pakosno i na vlastito iznenađenje.
"Misliš da ja imam bilo kakvu vlast? On mi nikad ne daje više od dvadeset dolara odjednom."
Odteglila je kovčeg iz sobe.
Sve je to bilo tako lažno i odvratno - oblikovati vlastite jadikovke na takav način da se
može mjeriti s Polly. Kakve odjednom veze ima dvadeset dolara bilo s čim? Imala je svoj
račun u banci, nikad joj nije odbio ništa kad je tražila.
Nije mogla zaspati, u sebi je nastavila predbacivati Polly.

Zbog vrućine ljeto je u Okanaganu djelovalo autentičnije nego ljeto na obali. Brežuljci s
izblijedjelom travom, škrta sjena borova koji uspijevaju na suhom tlu, sve je izgledalo kao
prirodna scenografija za tako svečano vjenčanje s beskrajnim potocima šampanjca, plesom i
koketiranjem i poplavom instant-prijateljstava i dobre volje. Lorna se začas napila i zadivilo
ju je kako se lako uz pomoć alkohola osloboditi okova duše. Isparavanja potištenosti su se
raspršila. U krevet je legla još pijana, i pohotna, na Brendanovu korist. Čak joj je i mamurluk
drugi dan djelovao blago, više kao pročišćenje nego kao kazna. Osje- ćajući se krhko, ali
nipošto nezadovoljna sama sobom, ležala je na obali jezera i promatrala kako Brendan
pomaže Elizabeth sagraditi dvorac u pijesku.
"Znaš da smo se tata i ja upoznali na svadbi?" upitala je.
"Ne baš ovakvoj svadbi, doduše", rekao je Brendan. Mislio je time da je vjenčanje na koje
je bio pozvan kad se jedan njegov prijatelj ženio s malom McQuaigovom (McQuaigovi su bili
među najuglednijim obiteljima u Lorninu rodnom mjestu) bilo službeno bez alkohola.
Uzvanici su se okupili u prostorijama Ujedinjene crkve - Lorna je bila među djevojkama koje

94
su bile zadužene da raznose sendviče - i pilo se na brzinu, na parkiralištu. Lorna nije bila
naviknuta na miris viskija na muškarcima pa je mislila da je Brendan nanio previše neke
nepoznate pomade za kosu. Unatoč tome, divila se njegovim širokim ramenima, bikovskom
vratu, njegovom smijehu i zapovjedničkim zlatnosmeđim očima. Kad je saznala da je profesor
matematike, zaljubila se u ono što ima u glavi. Uzbuđivalo ju je svako znanje koje neki
muškarac posjeduje, a njoj je potpuno strano. Jednako bi djelovalo i poznavanje
automehanike.
To što je i ona privukla njega izgledalo joj je ravno čudu. Kasnije je saznala da je tražio
ženu; imao je već dovoljno godina, bilo je vrijeme. Htio je mladu djevojku. Ne kolegicu, niti
studenticu, možda čak ni djevojku koju roditelji mogu poslati na fakultet. Neiskvarenu.
Inteligentnu, ali neiskvarenu. Divlji cvijet, govorio joj je u vatri onih ranih dana, a katkad čak
i sad.

Dok su se vozili prema kući, ostavili su za sobom taj vreli zlatni kraj, negdje između
Keremeosa i Princetona. Ali sunce je i dalje sjalo i Lornu je tek nešto jedva primjetno smetalo
u mislima, poput končića pred očima koji može ukloniti rukom ili će sam od sebe otplutati iz
vida.
Ali nije prestajalo. Postajalo je zloslutnije i sve upornije, sve dok je na kraju nije
zaskočilo i shvatila je točno što je.
Strahovala je - napola je bila sigurna - da je, dok su oni bili u Okanaganu, Polly počinila
samoubojstvo u kuhinji njihove kuće u sjevernom Vancouveru.
U kuhinji. Lorna je imala jasnu sliku. Vidjela je točno kako bi to Polly izvela. Objesila bi
se s unutarnje strane stražnjih vrata. Kad se vrate i pokušaju ući u kuću iz garaže, vrata će biti
zaključana. Otključat će ih i pokušati otvoriti, ali neće moći jer će uz njih s druge strane ležati
teško Pollyno truplo. Otrčat će do prednjih vrata i drugim putem ući u kuhinju i tamo će im se
ukazati prizor mrtve Polly. Imat će na sebi suknju od trapera s volanima i bijelu bluzu na
vezanje - hrabru odjeću u kojoj se prvi put pojavila da iskuša njihovu gostoljubivost. Duge
blijede noge vise joj ispod suknje, glava smrtonosno iskrivljena na tankom, nježnom vratu.
Ispred tijela stajat će stolica na koju se popela i onda sišla, ili skočila s nje, da vidi kako jad
može sam sebe okončati.
Sama u kući ljudi koji je ne žele, gdje su i sami zidovi i prozori i šalica iz koje je pila
kavu valjda izgledali kao da je preziru.
Lorna se sjetila kako je jednom ostala sama s Polly, povjerili su je Polly na čuvanje na
jedan dan, u bakinoj kući. Možda je otac bio u željeznariji. Ali činilo joj se da je i on nekamo
otišao, da je sve troje odraslih otputovalo. To mora da je bila neka iznimna prigoda, jer nikad
nisu išli iz grada ni u kupnju, a kamoli na put iz zabave. Sprovod - gotovo sigurno sprovod.
Bila je subota, nije bilo škole. Lorna je ionako bila premala za školu. Kosa joj još nije
dovoljno narasla da se sveže u kečkice. Lepršala joj je u pramenovima oko glave, kao sada
Polly.
Polly je tad bila u fazi kad je voljela raditi slatkiše i zasitne kolače svih vrsta, iz bakine
kuharice. Kolač od čokolade i da- tulja, makrone od kokosa, marcipan. Bila je usred miješanja
nečega, taj dan, kad je otkrila da u smočnici nema jednog potrebnog sastojka. Morala se
odvesti biciklom do grada i kupiti ga u dućanu. Vrijeme je bilo vjetrovito i hladno, tlo golo -
mora da je bila kasna jesen ili rano proljeće. Prije nego što je otišla, Polly je podesila dimnjak
na peći na drva tako da se vatra ne rasplamsa. Ali svejedno se sjetila priča kojih se naslušala o
djeci koja su stradala u požaru kad su im majke, poput nje sada, samo skoknule nešto obaviti.
Zato je naputila Lornu da obuče kaputić i odvela je iza kuće, u kut između kuhinje i glavnog
dijela kuće, gdje vjetar nije tako jako puhao. Kuća do njihove mora da je bila zaključana,
inače bi je odvela onamo. Rekla joj je da ostane gdje je i odvezla se u dućan. Stoj tu, ne miči
se, ne brini se ništa, rekla joj je. I poljubila Lornu u uho. Lorna ju je poslušala od riječi do
riječi. Deset minuta, možda petnaest, čučala je iza grma bijelog jorgovana i proučavala oblike
kamenja, svijetlog i tamnog, u temeljima kuće. Sve dok Polly nije dojurila natrag i bacila
bicikl na tlo u dvorištu i dotrčala zazivajući je po imenu. Lorna, Lorna, bacila vrećicu smeđeg

95
šećera ili oraha i stala je ljubiti po cijeloj glavi. Jer joj je sinulo da su Lornu u njezinom kutu
možda primijetili otmičari koji vrebaju - zli ljudi zbog kojih djevojke ne smiju u polje iza
kuća. Molila se cijelim putem natrag da se to nije dogodilo. I nije. Brzo je uvela Lornu u kuću
da joj ugrije gola koljena i ruke.
O joj, jadne male rukice, rekla je. O joj, jesi se bojala? Lorna je uživala u cijeloj strci i
pognula je glavu da je pomiluje, kao da je poni.

Borove je zamijenila gušća zimzelena šuma, smeđe grude brežuljaka visoke plavozelene
planine. Daniel je počeo cendrati i Lorna mu je dala bočicu sa sokom. Kasnije je zamolila
Brendana da stane kako bi mogla djetetu promijeniti pelenu na prednjem sjedalu. Dok ga je
ona prematala, Brendan se udaljio od auta i pripalio cigaretu. Obredi s pelenama uvijek su ga
malo vrijeđali.
Lorna je također iskoristila priliku da izvadi jednu Elizabethinu slikovnicu i kad su se
ponovno smjestili u autu, stala ju je čitati djeci. Bila je to jedna od slikovnica dr. Seussa.
Elizabeth je napamet znala sve rime, a čak je i Daniel pogađao gdje da ubaci svoje izmišljene
riječi.
Polly više nije bila ona ista osoba koja je trljala Lornine ručice među svojima, osoba koja
je znala sve što Lorna ne zna i u koju se moglo pouzdati da će se pobrinuti za nju u velikom
svijetu. Sve se izokrenulo i u godinama otkako se Lorna udala Polly kao da je stajala na
mjestu. Lorna ju je pretekla. A sad je Lorna imala djecu na stražnjem sjedalu za koju se
morala brinuti i voljeti ih, i neprilično je da osoba Pollynih godina očajnički traži svoj dio
ljubavi i pažnje.
Uzalud je Lorna tako razmišljala. Još nije pravo u sebi ni razriješila spor, a već je osjetila
udar tijela u vrata dok ih guraju da ih otvore. Mrtva težina, sivo tijelo. Tijelo Polly kojoj nije
pruženo baš ništa. Ni mjesto u obitelji koju je našla ni nada da joj u život dolazi promjena o
kojoj je sanjala.
"Sad čitaj Madeline", rekla je Elizabeth.
"Mislim da nisam ponijela Madeline", rekla je Lorna. "Ne. Nisam. Nema veze, znaš je
napamet."
Ona i Elizabeth zajednički su počele.

"U staroj kući u Parizu što bršljan je krije

Živjelo je dvanaest curica u redovima dvije po dvije.
U dva uredna reda jele su ručak,
Prale zubiće i išle na počinak...

Ovo je glupost, ovo je melodrama, ovo je krivnja. To se ne može dogoditi.

Ali takve se stvari događaju. Neki ljudi klonu, ne dobiju pomoć na vrijeme. Uopće ne
dobiju pomoć. Neki ljudi utonu u tamu.

"Usred mrkle noćne tame

Mamselle Clavel svjetlo upali
I reče: "Nešto mi ovdje fali..."

"Mama", rekla je Elizabeth. "Zašto si stala?"

Lorna je rekla: "Morala sam na trenutak. Osušila su mi se usta."

U Hopeu su stali zbog hamburgera i frapea. Zatim dolje u dolinu Fraser, s djecom
usnulom na stražnjem sjedalu. Još je ostalo vremena. Dok ne stignu u Chilliwack, dok ne
stignu u Abbotsford, dok ne vide brda New Westminstera pred sobom i ostala brda okrunjena
kućama, početke grada. Mostovi koje još moraju prijeći, raskršća na kojima još moraju
skrenuti, ulice po kojima se moraju voziti, uglovi koje moraju proći. Sve to u vremenu prije.

96
Sljedeći put kad sve to vidi bit će to vrijeme poslije.
Kad su ušli u Stanley Park, palo joj je na pamet da se moli. Bilo je to besramno -
oportunistička molitva nevjernika. Nesuvislo lupetanje. Daj da se ne dogodi, daj da se ne
dogodi. Daj da se nije dogodilo.
Dan je i dalje bio bez oblačka. Od mosta Lion's Gate vidjeli su sve do tjesnaca Georgia.
"Vidiš li danas otok Vancouver?" rekao je Brendan. "Gledaj ti, ja ne mogu."
Lorna je iskrivila vrat da vidi preko njega.
"U daljini", rekla je. "Jedva, ali tu je."
I s pogledom na te modre, sve nejasnije ocrtane i napokon gotovo rasplinute humke koji
kao da su izronili iz mora, sjetila se što joj je još jedino preostalo. Pogodba. Vjerovati da je to
još moguće, da je do posljednjeg trenutka moguće sklopiti pogodbu.
Mora biti ozbiljna, to mora biti najkonačnije i najbolnije obećanje ili ponuda. Uzmi to.
Obećavam ti ovo. Samo da to ne bude istina, samo da se to nije dogodilo.
Ne djeca. Odagnala je tu pomisao kao da ih otima od vatre. Ne Brendan, zbog suprotnog
razloga. Nije ga dovoljno voljela. Rekla bi da ga voli, i mislila to do određene mjere, i htjela
je da je on voli, ali uz njezinu je ljubav brujao mali šum mržnje, gotovo neprestano. Pa bi bilo
prezira vrijedno - a i beskorisno - njega nuditi kao zalog u pogodbi.
Sebe? Svoj izgled? Zdravlje?
Sinulo joj je kako je možda na krivom putu. U ovakvom slučaju možda nije na tebi da
biraš. Nije na tebi da određuješ uvjete. Znat ćeš koji su kad te sustignu. Moraš obećati da ćeš
ih poštovati, a da ne znaš što su. Obećati.
Ali ništa u vezi s djecom.
Uz Ulicu Capilano, u njihov dio grada i njihov vlastiti kutak svijeta, gdje su njihovi životi
dobivali pravu težinu, a njihova djela imala posljedice. Beskompromisni drveni zidovi
njihove kuće nazirali su se kroz drveće.

"Lakše bi bilo kroz prednja vrata", rekla je Lorna. "Onda ne moramo po stubama."
Brendan je rekao: "Pa gdje je problem s par stuba?"
"Nisam uopće vidjela most", zaplakala je Elizabeth, odjednom sasvim budna i razočarana.
"Zašto me niste probudili da vidim most?"
Nitko joj nije odgovorio.
"Danielu je ruka sva izgorjela od sunca", rekla je, tonom nepotpunog zadovoljstva. Lorna
je začula glasove za koje je pomislila da dolaze iz dvorišta susjedne kuće. Krenula je za
Brendanom oko ugla kuće. Daniel joj je ležao na ramenu, još težak od sna. Nosila je torbu s
pelenama i torbu sa slikovnicama, a Brendan je nosio kovčeg.
Vidjela je da su ljudi čije je glasove čula u njezinom vlastitom stražnjem dvorištu. Polly i
Lionel. Dovukli su dvije ležaljke da mogu sjediti u sjeni. Leđa su okrenuli pogledu.
Lionel. Potpuno ga je zaboravila.
Skočio je i pritrčao da otvori stražnja vrata.
"Ekspedicija se vratila sa svim članovima na broju", rekao je glasom koji Lorna nikad
prije nije čula od njega. U tom je glasu bilo neprisiljene srdačnosti, opuštena i primjerena
pouzdanja. Glas prijatelja obitelji. Dok joj je pridržavao vrata, pogledao ju je ravno u lice - što
nije valjda nikad napravio - i nasmiješio joj se smiješkom iz kojeg je nestalo sve diskrecije,
tajnosti, ironičnog zavjereništva i zagonetne odanosti. Nestalo je svih komplikacija, svih
privatnih poruka.
Odgovorila mu je jekom njegovog glasa.
"Onda - kad ste se vratili?"
"U subotu", rekao je. "Zaboravio sam da idete na put. Uspentrao sam se ovamo da vas
pozdravim i nije vas bilo, ali Polly je bila tu i, naravno, rekla mi je da vas nema i onda sam se
sjetio."
"Polly ti je rekla što?" rekla je Polly, primičući mu se s leđa. To zapravo nije bilo pitanje,
nego napola šaljiva primjedba žene koja zna da će gotovo sve što kaže biti dobro primljeno.
Pollyna opečena koža pretvorila se u preplanulost, ili bar u novu, lijepu boju, na čelu i

97
obrazima.
"Daj", rekla je Lorni i oslobodila je obiju torbi koje su joj bile prebačene preko ramena i
prazne bočice od soka u ruci. "Uzet ću sve osim djeteta."
Lionelova ovješena kosa sad je bila više smeđocrna nego crna - naravno, sad ga je prvi
put vidjela pod suncem - a i on je potamnio na suncu, dovoljno da mu čelo izgubi onaj blijedi
sjaj. Nosio je uobičajene tamne hlače, ali košulja joj je bila nepoznata. Žuta košulja kratkih
rukava od nekog mnogo puta glačanog, sjajnog, jeftinog materijala, prevelika na ramenima,
možda kupljena na crkvenom dobrotvornom sajmu.

Lorna je odnijela Daniela u njegovu sobu. Položila ga je na krevetić i stala kraj njega
nježno mumljajući i gladeći ga po leđima.
Pomislila je da je Lionel valjda kažnjava zbog toga što je pogriješila i ušla mu u sobu.
Gazdarica mu je sigurno rekla. Lorna je to morala očekivati, da je unaprijed promislila. Nije
unaprijed promislila, vjerojatno zato što joj se činilo da to nije važno. Možda je čak i mislila
da će mu to sama reći.
Prolazila sam onuda na putu u park i odjednom mi je došlo da uđem i sjednem nasred
vašeg poda. Ne mogu to objasniti. Kao da ću tako imati trenutak mira, ako sam u vašoj sobi i
sjedim nasred poda.
Mislila je - nakon pisma? - da je između njih uspostavljena veza, koja se ne treba javno
izricati, ali se na nju može osloniti. I pogriješila je, preplašila ga je. Drznula se otići
predaleko. On se okrenuo i tamo se našla Polly. Zbog Lornina prekršaja sad se on druži s
Polly.
Ipak, možda ne zato. Možda se jednostavno promijenio. Sjetila se čudnovate golotinje
njegove sobe, svjetla na njezinim zidovima. Iz toga su mogle izići izmijenjene verzije njega,
stvorene bez ikakvog napora u tren oka. To se moglo dogoditi kao posljedica nečega što je
pošlo malo naopako ili spoznaje da nešto ne može istjerati do kraja. Ili ničega tako određenog
- jednostavno treptaja oka.
Kad je Daniel utonuo u čvrst san, sišla je u prizemlje. U kupaonici je vidjela da je Polly
propisno isprala pelenice i stavila ih u lavor, uronivši ih u modru otopinu za dezinfekciju.
Podigla je kovčeg koji je stajao ostavljen nasred kuhinje, odnijela ga na kat i položila na
veliki krevet te otvorila da razvrsta odjeću, koja mora u pranje, a koja se može spremiti u
ormar.
Prozor ove sobe gledao je na stražnje dvorište. Čula je glasove - Elizabethin povišen glas,
gotovo vrisak od uzbuđenja što je došla kući i možda od napora zadržavanja pozornosti
proširene publike, Brendanov autoritativan, ali ugodan, kako im prepričava putovanje.
Prišla je prozoru i pogledala dolje. Vidjela je kako Brendan odlazi do šupe, otključava je i
izvlači iz nje dječji bazen na napuhavanje. Vrata su mu se neprestano zatvarala pa je Polly
brzo priskočila da ih pridrži.
Lionel je ustao i odmotao cijev za vodu. Nije mislila da on uopće zna gdje je cijev.
Brendan je rekao nešto Polly. Zahvalio joj? Čovjek bi pomislio da su u najboljim
mogućim odnosima.
Odakle sad to?
Možda je Polly sad dostojna da bude uzeta u obzir, kao Lionelov izbor. Lionelov izbor, a
ne Lornino nametanje.
Ili je Brendan jednostavno sretniji jer su bih na putu. Možda je na neko vrijeme odložio
teret održavanja reda u svojem kućanstvu. Možda je zaključio, sasvim ispravno, da mu ova
izmijenjena Polly nije nikakva prijetnja.
Prizor tako običan i čudesan, kao da se stvorio čarolijom. Svi sretni.
Brendan je počeo napuhavati rub plastičnog bazena. Elizabeth se skinula do gaćica i
nestrpljivo plesala uokolo. Brendan je nije opomenuo da skokne u kuću i presvuče se u kupaći
kostim, da nije pristojno biti u gaćicama. Lionel je pustio vodu i dok god nije bila potrebna za
bazen, stajao je i zalijevao potočarke, kao bilo koji kućevlasnik. Polly je nešto rekla Brendanu
pa je on začepio otvor kroz koji je puhao i dodao Polly napola napuhanu hrpu plastike.

98
 Lorna se sjetila kako je dupina na plaži napuhala baš Polly. Kako je sama rekla, ima
dobra pluća. Puhala je postojano i kao da se uopće ne napreže. Stajala je ondje u kratkim
hlačama, na čvrstim, raširenim golim nogama, a koža joj se sjajila poput brezove kore. A
Lionel ju je promatrao. Točno ono što mi treba, možda je mislio. Takva sposobna i razumna
žena, podatna, ali s obje noge na zemlji. Osoba koja nije ni tašta, ni zanesena sno- vima, ni
nezadovoljna. Takvom će se ženom vjerojatno jednog dana oženiti. Ženom koja može
preuzeti stvari u svoje ruke. Onda će se on ponovno promijeniti, možda se zaljubiti u neku
drugu ženu, na svoj način, ali supruga će biti prezaposlena da bi to primijetila.
To će se možda dogoditi. Polly i Lionel. Ili neće. Polly može otići kući kako je planirala,
a ako ode, neće joj srce puknuti. Ili bar je tako Lorna mislila. Polly će se udati, ili se neće
udati, ali kako god ispadne, neće joj srce pucati zbog onog što se događa s muškarcima.
Rub dječjeg bazena za čas je nabubrio i izgladio se. Bazen su stavili na travu, cijev za
vodu u njega i Elizabeth je već plju- skala nožicama po vodi. Podigla je pogled prema Lorni
kao da je cijelo vrijeme znala da je ondje.
"Hladno je", zaneseno je povikala. "Mama, hladno je."
Sad je i Brendan podigao pogled prema Lorni.
"Što radiš gore?"
"Raspakiravam stvari."
"Ne moraš to sad raditi. Dođi van."
"Hoću. Za minutu."

Otkako je ušla u kuću - zapravo, otkako je shvatila da glasovi koje čuje dopiru iz njezinog
vlastitog dvorišta i pripadaju Polly i Lionelu - Lorna nije pomislila na viziju koja ju je pratila
kilometar za kilometrom, Polly kako leži uz stražnja vrata. Sad ju je iznenadila kao što nas
katkad začudi sjećanje na san dugo nakon buđenja. Bila je snažna kao san i sramotna. I
beskorisna kao san.
Ne baš istodobno, nego s malim zakašnjenjem, sjetila se i svoje pogodbe. Svoje bijedne i
primitivne, neurotične verzije pogodbe.
Ali što je zapravo obećala?
Ništa u vezi s djecom.
Nešto u vezi s njom samom?
Obećala je da će napraviti što god mora napraviti, kad shvati što je to.
To je izmotavanje, pogodba koja nije pogodba, obećanje koje ne znači ama baš ništa.
Ali iskušala je različite mogućnosti. Kao da oblikuje priču kako bi je nekome ispričala -
ne više Lionelu - nego nekome, za zabavu.
Prestat će čitati knjige.
Posvojit će djecu iz nesređenih obitelji i siromašnih zemalja. Dati sve od sebe da ih
izliječi od rana i nemara.
Ići će u crkvu. Pristati vjerovati u Boga.
Ošišati se na kratko, prestati se šminkati, nikad više neće utrpati grudi u grudnjak sa
žicom.
Sjela je na krevet, izmorena tom silnom razonodom, silnom nevažnošću.
Više je smisla imalo da je njezin dio pogodbe u tome da nastavi živjeti kao što je živjela
do sada. Pogodba je već na snazi. Prihvatiti što se dogodilo i potpuno razumjeti što će se
dogoditi. Dani i godine i osjećaji, sve će ostati uglavnom isto, osim što će djeca narasti i
možda ih bude još jedno ili dvoje, a i oni će narasti, a ona i Brendan će starjeti i onda ostarjeti.
Sve do sada, sve do ovog trenutka, nije joj se otkrilo u punoj jasnoći kako računa na to da
će se nešto dogoditi, nešto što će joj promijeniti život. Prihvatila je brak kao veliku promjenu,
ali ne i kao posljednju promjenu.
Dakle, nema ničega osim onog što ona ili bilo tko drugi ne bi mogli razumno predvidjeti.
To joj je dodijeljeno kao sreća, oko toga se pogađala. Ništa tajno, ništa neobično.
Obrati sad pozornost, pomislila je. Odjednom joj je dramatično sinulo da bi mogla
kleknuti. Ovo je ozbiljno.

99
 Elizabeth ju je ponovno pozvala. "Mama. Dođi." A onda i ostali - Brendan i Polly i
Lionel, jedan za drugim, zvali su je, zadirkivali.
Mama.
Mama.
Dođi.

Davno se to dogodilo. U sjevernom Vancouveru, gdje su živjeli u modernoj kući drvene

konstrukcije. Kad joj je bilo dvadeset četiri godine i kad je još bila neiskusna u pogodbama.

ŠTO SE PAMTI

U hotelskoj sobi u Vancouveru, Meriel, tada mlada žena, navlači kratke bijele ljetne
rukavice. Na sebi ima bež lanenu haljinu i prozračni bijeli rubac na kosi. Tamnoj kosi, tada.
Smiješi se jer se sjetila nečega što je kraljica Sirikit od Tajlanda rekla, ili navodno rekla, za
neki časopis. Citat unutar citata - nešto što je kraljica Sirikit rekla da je Balmain rekao.
"Balmain me je sve naučio. On kaže 'Uvijek nosite bijele rukavice. To je najbolje'."
To je najbolje. Zašto se ona tome smješka? To je naizgled tek diskretni nagovještaj
savjeta, tako besmislena i konačna mudrost. Njezine ruke u rukavicama djeluju svečano, ali i
nježno kao mačje šapice.
Pierre je pita zašto se smješka i ona odgovara "Bez veze", a onda mu kaže.
On kaže: "Tko je Balmain?"

Spremali su se na sprovod. Došli su trajektom iz svoje kuće na otoku Vancouver još

sinoć, da ne bi slučajno zakasnili na jutarnji obred. Bilo je to prvi put da odsjedaju u hotelu
nakon prve bračne noći. Sada kad su išli na ljetovanje uvijek su vodili i svoje dvoje djece i
tražili smještaj po umjerenim cijenama u motelima namijenjenim obiteljima.
Bio je to tek drugi sprovod na koji su išli kao bračni par. Pierreov je otac bio pokojni, i
Merielina je majka bila pokojna, ali te su se smrti dogodile prije nego što su se Pierre i Meriel
upoznali. Prošle godine jedan je nastavnik u Pierreovoj školi umro iznenada i održan je vrlo
lijep obred, s dječačkim zborom i molitvom za pokoj mrtvih iz šesnaestog stoljeća. Čovjek je
bio prevalio sredinu šezdesetih pa je njegova smrt za Meriel i Pierrea bila tek neveliko
iznenađenje i jedva žalosna. Zapravo je, ako se njih pita, bilo je prilično svejedno umreš li u
šezdeset petoj ili u sedamdeset petoj ili osamdeset petoj.
Današnji je sprovod bio nešto drugo. Pokapali su Jonasa. Pierreova dugogodišnjeg
najboljeg prijatelja i Pierreova vršnjaka - bilo mu je dvadeset devet godina. Pierre i Jonas
zajedno su odrasli u zapadnom Vancouveru - sjećali su ga se iz vremena prije nego što je
sagrađen most Lion's Gate, kad je izgledao kao gradić. Njihovi su roditelji bili prijatelji. Kad
im je bilo jedanaest ili dvanaest godina, sagradili su čamac na vesla i porinuli ga u vodu na
molu Dundaravea. Na fakultetu su se na neko vrijeme razišli - Jonas je studirao tehniku, dok
je Pierre upisao klasične jezike, a studenti humanističkog i tehničkog smjera po tradiciji su se
međusobno prezirali. Ali u kasnijim godinama njihovo je prijateljstvo do stanovite mjere
ponovno oživjelo. Jonas, koji nije bio oženjen, posjećivao je Pierrea i Meriel i ponekad znao
proboraviti kod njih po tjedan dana.
Oba je mlada čovjeka iznenadilo ono što im se događalo u životima pa su zbijali šale na
račun toga. Jonasov izbor zvanja ulijevao je sigurnost njegovim roditeljima i izazivao
prigušenu zavist u Pierreovima, a ipak se na kraju Pierre oženio, dobio nastavničko mjesto i
preuzeo normalne obveze odraslog čovjeka, dok se Jonas nakon fakulteta nikad nije skrasio ni

100
s jednom djevojkom i ni na jednom poslu. Uvijek je bio na nekakvom pokusnom roku, koji
nikad nije završio stalnim mjestom ni u kojem poduzeću, a djevojke su - barem kako je on to
prikazivao - uvijek bile na nekakvom pokusnom roku s njim. Njegov posljednji posao, na
kojem je radio kao inženjer, odveo ga je u sjeverni dio pokrajine, gdje je i ostao nakon što je
ili dao ili dobio otkaz. "Zaposlenje okončano uz obostranu suglasnost", napisao je Pierreu,
dodavši da stanuje u hotelu gdje stanuju svi pripadnici više klase i da bi mogao dobiti posao
kao drvosječa. Uči također upravljati avionom i bavi se mišlju da postane pilot na letovima za
nepristupačne terene. Obećao je da će doći u posjet kad se razriješe trenutačne financijske
zavrzlame.
Meriel se nadala da do toga neće doći. Jonas je spavao na kauču u dnevnoj sobi i ujutro
bacao pokrivače na pod da ih ona pokupi. Nije dao Pierreu spavati pola noći pričajući o
stvarima
koje su se dogodile dok su bili tinejdžeri ili još mlađi. Pierrea je zvao Pišer, nadimkom iz
onih vremena, a drugi su se stari prijatelji spominjali kao Smrdo ili Debs ili Buster, nikad po
imenima koja je Meriel oduvijek znala - Stan ili Don ili Rick. Nabusitom se pedanterijom
prisjećao pojedinosti incidenata koji se Meriel nisu činili tako važnima ili smiješnima (vreća
psećeg izmeta zapaljena pred ulazom u učiteljev stan, izrugivanje starcu koji je dječacima davao
deset centi da spuste hlače), a čim se razgovor preselio u sadašnjost, počinjao se uzrujavati.
Kad je Pierreu morala reći da je Jonas umro, bila je istodobno ispunjena kajanjem i
potresena. Kajala se zato što nije voljela Jonasa, a potreslo ju je što je on bio prvi od ljudi koje
su dobro znali, prvi iz skupine njihovih vršnjaka, koji je umro. Ali činilo se da Pierre nije ni
iznenađen ni posebno pogođen.
"Samoubojstvo", rekao je.
Ona je rekla ne, nesretan slučaj. Vozio se na motoru, noću, po šljunku, i sletio s ceste.
Netko ga je pronašao, ili bio s njim, pomoć je brzo stigla, ali umro je u roku od sata. Ozljede
su bile smrtonosne.
Tako je rekla njegova majka, na telefonu. Ozljede su bile smrtonosne. Zvučala je kao da
se odmah pomirila sa sudbinom, tako neiznenađena. Kao i Pierre kad je rekao
"Samoubojstvo".
Poslije toga Pierre i Meriel gotovo uopće nisu razgovarali o samoj smrti, tek o sprovodu,
hotelskoj sobi, potrebi za cjelonoćnom bebisitericom. Odijelo na čišćenje, nabaviti bijelu
košulju. Meriel je na sebe preuzela sve praktične obaveze, a Pierre ju je kontrolirao kako to
muževi čine. Shvatila je kako on želi da ona bude sabrana i trijezna poput njega i da ne
zahtijeva iskaze bilo kakve tuge koju - u to je mogao biti siguran - ona zapravo nije ni mogla
osjetiti. Upitala ga je zašto je rekao "Samoubojstvo", a on je odgovorio: "To mi je
jednostavno palo na pamet." Osjetila je to njegovo izbjegavanje kao neku vrstu upozorenja ili
čak prijekora. Kao da je sumnjao da je ona iz te smrti - ili njihove bliskosti s tom smrću -
izvukla prezira vrijedan i sebičan osjećaj. Neko morbidno, našepireno uzbuđenje.
Mladi su muževi bili strogi, u to doba. Još nedavno bili su prosci, gotovo komične figure,
klecavih koljena i očajni u svojim seksualnim mukama. Sada, s posteljom osiguranom, postali
su odlučni i prijekorni. Svako jutro na posao, glatko obrijani, mladenačkih vratova u svezanim
kravatama, dana provedenih u nepoznatim naporima, opet kući u doba večere da kritički
promotre večernji obrok i protresu novine, podignu ih između sebe i nereda kuhinje, boljki i
čuvstava, dojenčadi. Koliko su toga morali naučiti, tako brzo. Kako se klanjati pred šefovima
i kako upravljati suprugama. Kako biti autoritaran u vezi s otplatama, potpornim zidovima,
travom na travnjaku, odvodima, politikom, kao i s poslovima kojima će morati uzdržavati
obitelji sljedećih četvrt stoljeća. A žene su si tada mogle dopustiti da skliznu - za dnevnih sati
i uvijek uzimajući u obzir vrtoglavo veliku odgovornost koja ih je zapala kad su posrijedi
djeca - natrag u neku vrstu druge adolescencije. U vedru bezbrižnost dok muževi izbivaju.
Sanjarska pobuna, subverzivna okupljanja, napadaji smijeha koji su podsjećali na gimnazijske
dane bujali su kao gljive između zidova koje je muž plaćao, u satima kad njega ondje nije bilo.

Poslije pogreba nekoliko je ljudi pozvano u kuću Jonasovih roditelja u Dundaraveu.

101
Živica od rododendrona bila je cvatu, sva crvena i ružičasta i ljubičasta. Svi su hvalili vrt
Jonasova oca.
"Pa, ne znam", rekao je. "Morali smo ga dotjerati pomalo u žurbi."
Jonasova je majka rekla: "Ovo nije pravi ručak, nažalost. Više zakuska." Većina je ljudi
pila šeri, premda su neki muškarci odabrali viski. Hrana je bila servirana na razvučenom stolu
iz blagovaonice - pjenica od lososa i krekeri, pitice od gljiva, kobasice u lisnatom tijestu,
lagana torta od limuna, narezano voće i keksi s utisnutim bademima, kao i sendviči od račića,
šunke i krastavaca s avokadom. Pierre je sve natrpao na mali porculanski tanjur i Meriel je
čula kako mu majka govori: "Znaš, uvijek se možeš vratiti po drugu porciju".
Njegova majka više nije živjela u zapadnom Vancouveru, već je na pogreb došla iz White
Rocka. I nije baš bila sigurna koliko je izravna opomena umjesna sada kad je Pierre nastavnik
i oženjen čovjek.
"Ili si možda mislio da ništa neće ostati?" rekla je.
Pierre je nehajno rekao: "Možda ne od onoga što želim."
Njegova majka obratila se Meriel. "Kakva zgodna haljina."
"Da, ali gledajte", rekla je Meriel i pritom pokušavala zagladiti nabore koji su se stvorili
dok je sjedila za vrijeme obreda.
"To je taj problem", rekla je Pierreova majka.
"Koji to problem?" upitala je Jonasova majka vedro i pritom prebacila nekoliko pitica na
pladanj s grijačima.
"To je problem s lanom", rekla je Pierreova majka. "Meriel je baš spomenula kako joj se
haljina zgužvala" - nije rekla "za vrijeme sprovoda" - "a ja sam rekla kako je to problem s
lanom."
Jonasova majka možda i nije slušala. Gledala je na drugu stranu sobe i rekla: "To je
doktor koji ga je liječio. Doletio je iz Smithersa svojim avionom. Zbilja mislimo kako je to
baš lijepo od njega."
Pierreova je majka rekla: "To je pravi pothvat."
"Da. Pa eto. Vjerojatno je to jedini način prijevoza, kad liječi ljude u divljini."
Čovjek o kojemu su govorili razgovarao je s Pierreom. Nije bio u odijelu, premda je imao
pristojan sako preko pulovera s visokim ovratnikom.
"Vjerojatno", rekla je Pierreova majka, a Jonasova je majka rekla "Da" i Meriel je osjetila
kako je nešto - to kako je bio odjeven? - objašnjeno i riješeno između njih dvije.
Spustila je pogled na ubruse na stolu, koji su bili četverostruko presavijeni. Nisu bili
veliki kao stolni ubrusi niti maleni kao ubrusi za koktel. Bili su složeni u redovima tako da se
ugao svakoga ubrusa (ugao s izvezenim sitnim plavim, ružičastim ili žutim cvijetom)
preklapao sa savijenim uglom ubrusa do njega. Nikad se nisu dodirivali ubrusi s cvijetom u
istoj boji. Nitko nije poremetio taj red, a ako jest uzeo ubrus - jer ipak je vidjela kako nekoliko
ljudi u sobi drži ubruse u ruci - pažljivo ga je uzeo s kraja niza i red je sačuvan.
Na sprovodu je svećenik usporedio Jonasov zemaljski život sa životom djeteta u majčinoj
utrobi. Dijete, rekao je, ne zna ništa ni o kakvom drugom postojanju i prebiva u svojoj toploj,
mračnoj, vodenastoj špilji, a da pojma nema o velikom blistavom svijetu u koji će uskoro biti
bačeno. A mi na zemlji možda pomalo slutimo, ali zapravo nismo u stanju ni zamisliti
svjetlost u koju ćemo ući nakon što preživimo porođajne muke smrti. Kad bismo djetetu
mogli nekako nagovijestiti što će mu se dogoditi u bliskoj budućnosti, ne bi li osjetilo
nevjericu, pa i strah? A osjećamo ih i mi, gotovo uvijek, ali ne bismo trebali, jer mi smo dobili
jamstvo. Pa ipak, naš slijepi mozak ne može sebi dočarati, ne može pojmiti ono u što ćemo
prijeći. Dijete je ovijeno neznanjem, vjerom svoga tupoga, bespomoćnoga bivanja.
A mi koji nismo do kraja neznalice ni do kraja znalci moramo se pobrinuti da se
obavijemo svojom vjerom, riječju Gospodnjom.
Meriel je pogledala u svećenika, koji je stajao na vratima predvorja s čašom šerija u ruci i
slušao neku živahnu ženu plave natapirane kose. Nije se činilo kao da razgovaraju o smrtnim
mukama i o svjetlu na kraju puta. Što bi on učinio da mu priđe i potakne tu temu?
Nitko ne bi bio dovoljno odvažan. Ili dovoljno nepristojan.
Umjesto toga, pogledala je Pierrea i liječnika iz divljine. Pierre je govorio s nekom

102
dječačkom živahnošću koju u posljednje vrijeme nije često pokazivao. Ili nije često pokazivao
pred Meriel. Počela se zabavljati time da zamišlja kako ga prvi put vidi sada. Njegovu
kovrčavu, kratko podšišanu, vrlo tamnu kosu koja se povlači na sljepoočnicama i ogoljuje
glatku kožu boje zlaćane slonovače. Njegova široka, oštra ramena i dugačke, fine udove i
zgodno oblikovanu, prilično malenu lubanju. Smiješio se zavodljivo, ali nikad strateški i kao
da je potpuno izgubio povjerenje u smiješak otkako je počeo podučavati dječake. Fine linije
neprestane zabrinutosti trajno su mu se urezale u čelo.
Sjetila se jedne nastavničke zabave - od prije više od godine dana - kad su se ona i on
zatekli na suprotnim stranama prostorije, neuključeni u razgovor svojih susjeda. Ona je
napravila krug po sobi i neopazice mu se približila, a onda je počela s njim razgovarati kao
neznanka koja započinje diskretni flert. Nasmiješio se kao što se smiješio i sada - ali nekako
drukčije, kao što je prirodno kad razgovaraš sa ženom koja ti namješta stupicu - i prihvatio
igru. Razmjenjivali su značajne poglede i isprazne fraze dok napokon oboje nisu prasnuli u
smijeh. Netko im je prišao i rekao kako supružničke šale nisu dopuštene.
"A zbog čega vi zapravo mislite da smo mi u braku?" rekao je Pierre, koji se inače na
takvim zabavama ponašao krajnje obzirno.
Sada je prešla k njemu na drugu stranu sobe, ne misleći na takve budalaštine. Morala ga
je podsjetiti da uskoro moraju krenuti svatko na svoju stranu. On je vozio u zaljev Horseshoe
da uhvati sljedeći trajekt, a ona će morati preko Sjeverne obale do Lynn Valleya autobusom.
Dogovorila se da iskoristi tu pri- liku za posjet ženi koju je njezina pokojna majka voljela i
kojoj se divila, pa čak po njoj nazvala i svoju kćer, i koju je Meriel uvijek zvala teta, premda
nisu bile krvni rod. Teta Muriel. (Tek kad je otišla na fakultet, Meriel je promijenila to jedno
slovo u imenu.) Starica je živjela u staračkom domu u Lynn Valleyu i Meriel je nije posjetila
više od godine dana. Trebalo im je previše vremena da stignu onamo na rijetkim obiteljskim
izletima u Vancouver, a djecu je uznemirila atmosfera staračkog doma i izgled ljudi koji su
ondje živjeli. Isto tako i Pierrea, premda to nije želio priznati. Umjesto toga, upitao je u
kakvom je uopće rodu Meriel s tom osobom.
Pa nije da ti je prava teta.
I tako se sad Meriel spremala u posjet sama. Rekla je da bi se osjećala krivom da ne ode
kad joj se pruža prilika. Uz to, premda to nije rekla, veselila se što će time dobiti vremena
koje može provesti daleko od obitelji.
"Možda bih te ja mogao povesti", rekao je Pierre. "Bogzna koliko ćeš morati čekati bus."
"Ne možeš", rekla je. "Pobjegao bi ti trajekt". Podsjetila ga je na njihov dogovor sa
sitericom.
Rekao je "Imaš pravo."
Čovjek s kojim je razgovarao - doktor - nije imao izbora nego slušati što govore i
neočekivano je rekao: "Dajte da vas ja povezem."
"Mislila sam da ste doletjeli ovamo avionom", rekla je Meriel, upravo dok je Pierre
govorio: "Ovo je moja supruga, ispričavam se. Meriel."
Doktor joj je rekao neko ime koje nije pravo uhvatila.
"Nije tako lako spustiti zrakoplov na planinu Hollyburn", rekao je. "Zato sam ga ostavio
na uzletištu i unajmio auto."
Gotovo nezamjetno nametanje uljudnosti s njegove strane navelo je Meriel na pomisao da
je zazvučala odbojno. Bila je uglavnom ili presmjela ili presuzdržana.
"To bi zbilja išlo?" upitao je Pierre. "Imate dovoljno vremena?"
Doktor je pogledao ravno u Meriel. Nije to bio neugodan pogled - nije bio drzak ni
podmukao, nije bio ocjenjivački. Ali nije izražavao ni ponizno poštovanje čovjeka društveno
nižeg položaja.
Rekao je: "Naravno."
I tako je dogovoreno kako će se sve odvijati. Počet će se istog trenutka pozdravljati sa
svima i Pierre će krenuti prema trajektu, a Asher - kako se on zvao - ili dr. Asher - odvest će
Meriel u Lynn Valley.
Ono što je Meriel naumila, poslije toga, bilo je posjetiti tetu Muriel - po mogućnosti čak i
posjediti s njom dok večera, zatim uhvatiti autobus iz Lynn Valleya koji vozi do autobusne

103
remize u centru grada (autobusi za "grad" bili su razmjerno česti) i ukrcati se na kasnovečernji
autobus koji će je odvesti na trajekt pa kući.

Starački dom zvao se Prinčevi dvori. Bila je to prizemnica s dodatnim bočnim krilima,
ružičastosmeđeg pročelja. Ulica je bila prometna i nije bilo praktički nikakvog vrta, ni živica
ni visokih ograda da zaštite ono malo tratine. Na jednoj strani stajala je protestantska crkva s
upravo smiješnim tornjem, na drugoj benzinska crpka.
"Riječ dvor danas više uopće ništa ne znači, je li?" rekla je Muriel. "Ne znači čak ni da
postoji kat. Znači samo da se od tebe očekuje da misliš kako je ta zgrada nešto što se čak i ne
pretvara da jest."
Doktor nije rekao ništa - možda mu ono što je rekla nije imalo nikakvog smisla. Ili
jednostavno nije bilo vrijedno spomena, čak i ako je bilo istina. Cijelim putem od Dundaravea
slušala je samu sebe kako govori i hvatao ju je očaj. Ne toliko zato što je blebetala - govorila
sve što joj padne na pamet - već više zato što je pokušavala izraziti stvari koje su joj se činile
zanimljive, ili bi mogle biti zanimljive da ih je znala uobličiti. Ali te su misli vjerojatno
zvučale pretenciozno, ako ne i suludo, dok je ovako mljela kao navijena. Vjerojatno je
zvučala kao jedna od onih žena koje su čvrsto odlučile da ne vode običan, nego ozbiljan
razgovor. I premda je znala da to ne funkcionira, da njezino pričanje djeluje kao nametanje,
nije se mogla zaustaviti.
Nije znala što je na to tjera. Nelagoda, jednostavno to što u posljednje vrijeme tako rijetko
razgovara s neznancima. Neobičnost vožnje u automobilu s čovjekom koji joj nije muž.
Čak ga je upitala, nepromišljeno, što misli o Pierreovoj pretpostavci da je nesreća na
motociklu bila samoubojstvo.
"To se mirno može nagađati u vezi s gotovo svakim nesretnim slučajem", rekao je.
"Ne morate se truditi da me dovedete pred zgradu", rekla je. "Mogu ovdje izaći". Tako joj
je bilo neugodno, tako stalo da se udalji od njega i njegove jedva pristojne ravnodušnosti da je
stavila ruku na kvaku kao da će otvoriti vrata još u vožnji.
"Namjeravao sam parkirati", rekao je, ipak skrećući unutra. "Nisam vas kanio ostaviti na
cesti".
Rekla je: "Ovo bi moglo potrajati."
"Nije važno. Mogu pričekati. Ili mogu ući i malo razgledati. Ako nemate ništa protiv."
Zaustila je da kaže kako starački domovi mogu biti sumorni i deprimantni. Tada se sjetila
da je on liječnik i da ovdje neće vidjeti ništa što dosad već nije vidio. A nešto ju je u načinu na
koji je rekao "ako nemate ništa protiv" - u nekom službenom prizvuku, ali i nesigurnosti u
glasu - iznenadilo. Činilo se kao da joj nudi vlastito vrijeme i vlastitu nazočnost kao žrtvu
koja nema nikakve veze s uljudnošću, već prije neke veze s njom samom. Bila je to ponuda
iznesena s tračkom iskrene poniznosti, ali nikako ne molba. Da je odmah rekla kako radije ne
bi dalje tratila njegovo vrijeme, on se ne bi upuštao u daljnje pokušaje nagovaranja, smireno i
uljudno bi se s njom pozdravio i odvezao se.
Ovako, oboje su izišli iz kola i krenuli jedno uz drugo preko parkirališta prema glavnom
ulazu.
Nekoliko staraca ili invalida sjedilo je na četvrtastom komadu pločnika okruženom s
nekoliko čupavih grmova i loncima petunija, kao da se pokušava dočarati vrtna terasa. Teta
Muriel nije bila među njima, ali Meriel se zatekla kako dijeli srdačne pozdrave na sve strane.
Nešto se s njom dogodilo. Iznenada je bila ispunjena tajnovitim osjećajem moći i užitka, a sa
svakim daljnjim korakom neka joj je vedra poruka putovala iz peta do samoga tjemena.
Kada ga je poslije upitala: "Zašto si došao onamo s mnom?" odgovorio je: "Zato što te
nisam htio ispustiti iz vida."
Teta Muriel je sjedila sama, u invalidskim kolicima, u sumračnom hodniku odmah ispred
vrata svoje sobe. Bila je natečena i svjetlucava - ali zato što je bila umotana u pregaču od
azbesta da može popušiti cigaretu. Muriel se učinilo da je, kad se s njom oprostila prije
mnogo mjeseci i godišnjih doba, sjedila u istom ovom stolcu - premda bez pregače od
azbesta, koja je vjerojatno bila u skladu s nekim novim propisom ili je odražavala

104
uznapredovalo propadanje. Vrlo je vjerojatno ovdje sjedila svakoga dana kraj čvrsto
zašarafljene pepeljare ispunjene pijeskom i gledala u zid žućkastosmeđe boje žuči - bio je
obojen u ružičasto ili ljubičasto, ali u sumračnom hodniku djelovao je kao da je bolesne boje
žuči - s malom zidnom policom s koje je padao slap umjetnog bršljana.
"Meriel? Pomislila sam da si to ti", rekla je. "Prepoznala sam ti korak. Prepoznala sam ti
disanje. Proklete mrene me muče. Vidim samo nekakve mrlje."
"Ja sam, tako je, pa kako si mi?" Meriel ju je poljubila u sljepoočnicu. "Zašto nisi vani na
suncu?"
"Ne volim sunce", rekla je starica. "Moram misliti na svoj ten."
Moguće je da se šalila, ali je to možda bila i istina. Blijedo lice i ruke bili su joj prekriveni
velikim mrljama - mrtvački bijelim mrljama što su hvatale ono malo svjetla koje je do njih
dopiralo i prelijevale se srebrnasto. Nekoć je bila prirodna plavuša, ružičasta lica, vitka, ravne
dobro podšišane kose koja joj je posijedjela već s trideset i nešto godina. Sada joj je kosa bila
istanjena, zalegnuta od trljanja o jastuke, a ušne resice su visjele iz nje kao plosnate bradavice.
Nekad je nosila sitne dijamante u ušima - kamo su nestali? Dijamante u ušima, lance od
pravoga zlata, prave bisere, svilene košulje neobičnih boja - jantara, patlidžana - i prekrasne
uske cipele.
Mirisala je na bolnički puder i na bombone od slatkoga ko- rijena koje je sisala po cijele
dane između racioniranih cigareta.
"Trebaju nam stolice", rekla je. Nagnula se naprijed, mah- nula rukom s cigaretom,
pokušala zafućkati. "Posluga, molim. Stolice."
Doktor je rekao: "Ja ću ih naći."
Stara i mlada Muriel ostale su same.
"Kako ti se zove muž?"
"Pierre."
"I imaš dvoje djece, je li? Jane i Davida?"
"Tako je. Ali ovaj čovjek sa mnom..
"A, ne", rekla je stara Muriel. "To nije tvoj muž."
Teta Muriel pripadala je generaciji Merieline bake, a ne majke. Njezinoj majci predavala
je likovni u školi. Najprije joj je bila inspiracija, zatim saveznica, zatim prijateljica. Slikala je
velike apstraktne slike od kojih je jedna - dar Merielinoj majci - visjela u stražnjem hodniku
kuće u kojoj je Meriel odrastala, a selila se u blagovaonicu svaki put kad je umjetnica dolazila
u goste. Boje su bile mutne - tamnocrvene i smeđe (Merielin otac je to zvao "zapaljena hrpa
gnojiva" ) - ali duh tete Muriel uvijek se činio vedrim i neustrašivim. U mladosti je živjela u
Vancouveru, prije nego što je došla poučavati u ovaj grad u unutrašnjosti. Prijateljevala je sa
slikarima čija su imena sad bila u novinama. Čeznula je da se opet vrati u Vancouver i
napokon se vratila, voditi poslove i stanovati s bogatim starim parom koji su bili prijatelji i
mecene slikara. Činilo se da ima mnogo novca dok je živjela s njima, ali kad su umrli, ostala
je na suhom. Živjela je od svoje mirovine, prebacila se na akvarele zato što si nije mogla
priuštiti uljene boje, gladovala (kako je slutila Merielina majka) da bi mogla odvesti Meriel na
ručak - Meriel je tada bila studentica na sveučilištu. U tim je prilikama prosipala bujicu
pošalica i prosudbi, uglavnom ističući kako su djela i ideje kojima se ljudi oduševljaju smeće,
ali kako se tu i tamo - u radovima nekog posve nepoznatog suvremenika ili napola
zaboravljenog lika iz nekog drugog stoljeća - pojavljuje nešto izvanredno. To je bila njezina
uhodana riječ pohvale - "izvanredno". Mali zastoj u glasu, kao da je upravo u tom trenutku i
pomalo na vlastito iznenađenje naišla na neku kvalitetu u životu koju i dalje valja apsolutno
poštovati.
Doktor se vratio s dvije stolice i predstavio se, posve prirodno, kao da do sada za to nije
bilo prilike.
"Eric Asher."
"On je liječnik", rekla je Meriel. Upravo je namjeravala početi objašnjavati sve u vezi sa
sprovodom, nesrećom, letom iz Smithersa, kad je prekinuta u razgovoru.
"Ali nisam ovdje službeno, ne brinite se", rekao je doktor.
"O, ne", rekla je teta Muriel. "Vi ste ovdje s njom."

105
 "Da", rekao je.
U tom je trenutku preko njihove dvije stolice posegnuo za Merielinom rukom i uhvatio je,
držao neko vrijeme u čvrstom stisku i onda je pustio. I rekao je teti Muriel. "Kako ste to znali?
Po mom disanju?"
"Znala sam", rekla je, pomalo nestrpljivo. "I ja sam nekad bila sva vražja."
Meriel nije pamtila da je bilo kad čula njezin glas da tako zvuči - s tim drhtajem ili
titrajem u njemu. Osjećala je kao da se u toj, odjednom nepoznatoj, staroj ženi rađa nekakva
izdaja. Izdaja prošlosti, možda i Merieline majke i prijateljstva koje je njegovala s osobom
očito iznad sebe. Ili onih ručkova sa samom
Meriel, onih produhovljenih razgovora. Nekakvo je poniženje bilo na vidiku. Muriel je
bila uznemirena, pomalo uzbuđena.
"Oh, nekad sam imala prijatelje", rekla je teta Muriel, a Meriel je rekla: "Imala si mnogo
prijatelja." Spomenula je nekoliko imena.
"Mrtvi", rekla je teta Muriel.
Muriel je rekla ne, baš je nedavno nešto vidjela u novinama, retrospektivnu izložbu ili
nekakvu nagradu.
"Zbilja? Mislila sam da je umro. Možda sam mislila na nekoga drugoga... Jeste li znali
Delaneyeve?"
Obraćala se izravno muškarcu, ne Meriel.
"Mislim da nisam", rekao je. "Ne."
"Neki ljudi koji su imali kuću u koju smo svi odlazili, na otoku Bowen. Delaneyevi.
Mislila sam da ste možda čuli za njih. No dobro. Tamo se svašta događalo. Na to sam mislila
kad sam rekla da sam nekad bila sva vražja. Pustolovine. No dobro. Izgledalo je kao
pustolovine, ali sve se odvijalo prema scenariju, ako razumijete što hoću reći. Ne baš prave
pustolovine, zapravo. Svi smo se oblokavali kao zvijeri, naravno. Ali uvijek su morali imati
svijeće upaljene u krugu i glazbu, naravno - više kao ne- kakav ritual. Ali ne potpuno. Jer si
opet mogao upoznati nekoga novoga i poslati scenarij k vragu. Jednostavno se sresti prvi put i
odmah se početi ljubiti kao lud i šmugnuti ravno u šumu. U mrak. Nisi mogao daleko stići.
Nije važno. Oboren u letu."
Zakašljala se, pokušala govoriti kroz kašalj, odustala i počela se gušiti. Doktor je ustao i
stručno je udario nekoliko puta po pogrbljenim leđima. Zastenjala je i prestala kašljati.
"Bolje", rekla je. "Ma svi smo dobro znali što radimo, ali smo se pretvarali da ne znamo.
Jednom su mi stavili povez na oči. Ne vani u šumi, to je bilo u kući. Bilo je u redu, sama sam
pristala. Međutim, nije baš dobro ispalo - hoću reći, ipak sam znala. Uostalom, ondje valjda
ionako nije bilo nikoga koga ne bih prepoznala."
Ponovno se zakašljala, premda ne onako krvnički kao prije. Zatim je podigla glavu i
nekoliko minuta disala duboko i bučno, podižući ruke da zaustavi razgovor, kao da će uskoro
imati još nešto reći, nešto važno. Ali na kraju se ipak samo nasmijala i rekla "Sada imam
trajan povez preko očiju. Mrene. Sada me nitko ne može iskoristiti, ni u kakvom razvratu koji
poznajem."
"Kako ih već dugo imate?" upitao je doktor s uljudnim za- nimanjem i na veliko
Merielino olakšanje razvio se znalački razgovor o sazrijevanju mrene, o njezinom uklanjanju,
o svim za i protiv te operacije i o nepovjerenju tete Muriel u okulista koga su šutnuli - kako je
rekla - da se brine o ljudima ovdje. Razvratna maštarija - što je Meriel zaključila da je bilo
ono dosad - skliznula je bez trunke napora u čavrljanje o medicini, ugodno pesimistično sa
strane tete Muriel i oprezno utješno s doktorove. Vrsta razgovora koji se zacijelo redovito
odvija unutar tih zidova.
Nakon nekog vremena doktor i Meriel razmijenili su pogled, kao da se pitaju je li posjet
dovoljno dugo trajao. Skrovit, obziran, gotovo bračni pogled čija su maska kao i blaga
intimnost uzbudljiva za one koji, međutim, nisu u braku.
Još malo.
Teta Muriel je sama preuzela inicijativu. Rekla je: "Oprostite, nije pristojno od mene,
moram vam reći da se umaram." Ni nagovještaja u njezinom ponašanju, sada, one osobe koja
je pokrenula prvi dio razgovora. Zbunjena, glumeći, i s neodređenim osjećajem srama, Meriel

106
se sagnula i poljubila je na rastanku. Imala je osjećaj da nikad više neće vidjeti tetu Muriel, i
nikad i nije.
Iza ugla, kraj vrata otvorenih prema sobama u kojima su ljudi ležali i spavali ili možda
promatrali iz svojih kreveta, doktor ju je dodirnuo između lopatica i prešao joj rukom niz
leđa. Shvatila je da joj povlači haljinu koja se prilijepila za vlažnu kožu dok je sjedila
priljubljena uz naslon stolca. Haljina joj je bila vlažna i ispod pazuha.
I morala je ići na zahod. Neprestano je pogledom tražila toalet za posjetitelje koji je,
činilo joj se, primijetila kad su ulazili.
Evo. Imala je pravo. Olakšanje, ali istodobno i poteškoća, jer se morala iznenada maknuti
iz njegove blizine i reći "samo čas", glasom koji joj je i samoj zazvučao rezervirano i
razdraženo. Rekao je "da" i odrješito se uputio prema muškom zahodu, i delikatni je trenutak
izgubljen.
Kad je izišla van na sunce, vidjela ga je kako šetka kraj auta i puši. Prije nije pušio - ne u
kući Jonasovih roditelja niti na putu ovamo niti s tetom Muriel. Taj postupak kao da ga je
izolirao, kao da je pokazivao stanovito nestrpljenje, možda nestrpljenje da se konačno završi
jedna stvar i prijeđe na sljedeću. Sada nije bila baš sigurna je li ona ta sljedeća stvar ili stvar
koju treba završiti. "Kamo?" rekao je dok su se vozili. A onda, kao da je pomislio da je možda
bio preosoran: "Kamo biste željeli ići?" Gotovo kao da se obraća djetetu ili teti Muriel -
nekome koga se obvezao zabavljati cijelo poslijepodne. A Meriel je rekla "ne znam", kao da
nema izbora do prepustiti se i postati to naporno dijete. Prigušila je u sebi jecaj razočaranja,
jauk želje. Želje koja se prije činila bojažljivom i sporadičnom, a opet je sad iznenada
proglašena nepriličnom, jednostranom. Njegove su ruke na volanu pripadale samo njemu,
opozvane kao da je nikad nije dodirnuo.
"Što kažete na Stanley Park?" rekao je. "Biste li rado prošetali po Stanley Parku?"
Rekla je "O, Stanley Park. Godinama nisam bila ondje", kao da ju je ta ideja oduševila i
kao da ne može ni zamisliti ništa bolje. I još je pogoršala stvari dodavši: "Tako je prekrasan dan."
"Da, zbilja je prekrasan."
Govorili su kao karikature, bilo je to nepodnošljivo.
"Ovi iznajmljeni auti nemaju radio. No dobro, ponekad imaju. Ponekad ne."
Spustila je svoj prozor dok su prelazili most Lion's Gate. Pitala je smeta li mu.
"Ne. Uopće ne."
"Meni je to uvijek znak ljeta. Spušteni prozor i lakat vani i povjetarac koji ulazi unutra -
mislim da se nikad ne bih mogla naučiti na klimu u autu."
"Na nekim temperaturama možda biste se naučili."
Prisilila se na šutnju sve dok ih nije prihvatila šuma u parku, gdje su visoka, gusta stabla
možda mogla progutati glupost i sramotu. Tada je sve pokvarila svojim pretjerano
zadivljenim uzdahom.
"Prospect Point." Naglas je pročitao natpis na znaku.
Posvuda je bilo prilično mnogo ljudi, premda je bilo popodne radnoga dana u svibnju, kad
praznici još nisu počeli. Za koji čas mogli bi to spomenuti. Automobili su bili parkirani duž
cijelog kolnog prilaza restoranu, a u panoramskom vidikovcu stvorio se red pred dalekozorom
na kovanice.
"Aha". Uočio je auto koji je izlazio s mjesta. Na trenutak su odahnuli jer se odgodila
potreba za razgovorom, dok je on zastao, krenuo unatrag da autu dade mjesta, a onda spretno
umanevrirao u prilično uzak prostor. Izišli su istodobno, obišli auto da se nađu na pločniku.
Okretao se na jednu stranu i drugu, kao da odlučuje kamo će krenuti. Šetači su dolazili i
odlazili po svim stazama koje su se vidjele.
Noge su joj se tresle, nije to više mogla izdržati.
"Odvedi me nekamo", rekla je.
Pogledao joj je u lice. Rekao je: "Da."
Ondje na pločniku, naočigled cijelome svijetu. Ljubili se kao ludi.

Odvedi me, to je rekla. Odvedi me nekamo, ne Hajdemo nekamo. To joj je važno. Taj

107
rizik, ta predaja snage. Potpuni rizik i predaja. Hajdemo - to bi uključivalo rizik, ali ne i
odricanje od moći, koje je za nju bilo početak - kad god je ponovno proživljavala taj trenutak
- odrona u ponor erotike. A što da se on sa svoje strane odrekao moći? Kamo da te odvedem?
Ni to ne bi nikako išlo. On mora reći upravo ono što je i rekao. Mora reći: Da.
Odveo ju je u stan u kojemu je odsjeo, u Kitsilanu. Pripadao je prijatelju koji je bio na nekoj
ribarici, negdje iza zapadne obale otoka Vancouver. Stan je bio u maloj, pristojnoj kući na dva ili tri
kata. Jedino čega će se u vezi s njom sjećati bit će staklene cigle oko ulaznih vrata i komplicirani,
teški stereouređaj iz onoga doba, koji je, čini se, bio jedini namještaj u dnevnoj sobi.
Više bi voljela drukčiju pozornicu i takvom ju je zamijenila u sjećanju. Uzak hotel, pet ili
šest katova, nekoć pomodna adresa u središtu Vancouvera. Zastori od požutjele čipke, visoki
stropovi, možda čelična rešetka preko dijela prozora, lažni balkon. Ništa uistinu prljavo ili
sumnjivo, tek ozračje duge napučenosti osobnim jadima i grijehom. Tu bi bila prisiljena proći
kroz maleno predvorje oborene glave i ruku pripijenih uz tijelo, tijela prožetog slatkim
stidom. A on bi se obratio portiru tihim glasom koji ne objavljuje, ali i ne prikriva, njihovu
nakanu niti se ispričava.
Zatim vožnja u staromodnom kavezu lifta kojim upravlja jedan starac - ili možda stara
žena, možda invalidna, podmukla sluškinja poroka.
Zašto je izmislila, zašto je dodala taj prizor? Da uhvati onaj trenutak ogoljivanja, onaj
prodorni osjećaj stida i ponosa koji joj je obuzeo tijelo dok je prolazila kroz (izmišljeno)
predvorje i zbog zvuka njegova glasa, one diskrecije i autoriteta u obraćanju portiru riječima
koje nije mogla dokraja razaznati.
Takvim je tonom možda govorio i u drogeriji nekoliko ulica dalje od stana, nakon što je
parkirao auto i rekao "Samo čas, odmah ću". Praktični aranžmani koji su u bračnom životu
djelovali bezvoljno i obeshrabrujuće u ovim su, drukčijim, okolnostima izazivali kod nje
pritajenu vrelinu, neku dotada nepoznatu letargiju i pokornost.

Kad se smračilo, odvezao ju je natrag istim putem, vozio je kroz park i preko mosta i kroz
zapadni Vancouver, prolazeći tek na maloj udaljenosti od kuće Jonasovih roditelja. Stigla je u
zaljev Horseshoe, doista gotovo u posljednji trenutak i ušla u trajekt. Posljednji dani svibnja
spadaju u najdulje u godini, i unatoč svjetlima na pristaništu trajekta i svjetlima vozila koja su
se u rijekama ulijevala u trbuh broda, još je nazirala odsjaj na zapadnom nebu i na njemu crni
humak jednoga otoka - ne Bowena već nekoga kojemu nije znala ime - uredno ocrtan poput
pudinga izvrnutog na ulazu u zaljev.
Morala se pridružiti gomili tijela koja su se probijala uza stube, a kad je stigla do putničke
palube, sjela je na prvo mjesto koje je uočila. Nije se čak ni potrudila da kao obično potraži
mjesto do prozora. Imala je pred sobom sat i pol dok brod ne pristane na drugoj strani tjesnaca
i za to je vrijeme morala obaviti mnogo toga.
Čim je brod krenuo, ljudi kraj nje počeli su razgovarati. Nisu to bili slučajni sugovornici
koji su se upoznali na trajektu, već prijatelji i obitelj, koji su se dobro poznavali i koji će imati
dovoljno tema za razgovor za vrijeme cijelog puta. I tako je ustala i izišla na palubu, popela se
na gornju, gdje je uvijek bilo manje ljudi pa sjela na jednu od kutija u kojoj su držali pojasove
za spašavanje. Boljelo ju je na očekivanim i neočekivanim mjestima.
Posao koji je morala obaviti, zaključila je, bio je sjetiti se svega - pri čemu je sjetiti se
značilo proživjeti to još jednom u duhu - a onda to pospremiti zauvijek. Svi doživljaji toga
dana uredno složeni, ni jedan ostavljen nedovršen ili odbačen, sve prikupljeno poput blaga i
okončano, odloženo u stranu. Usredotočila se na dva predviđanja, prvo ugodno, a drugo posve
prihvatljivo u sadašnjem trenutku, premda će joj nedvojbeno kasnije postati teže.
Njezin brak s Pierreom nastavit će se i potrajati.
Nikada više neće vidjeti Ashera.
I jedno i drugo pokazalo se točnim.

Njezin je brak zaista potrajao - više od trideset godina poslije ovoga, sve do Pierreove

108
smrti. Za vrijeme rane i razmjerno lagane faze njegove bolesti ona mu je naglas čitala,
prelazeći po nekoliko knjiga koje su oboje čitali prije mnogo godina i kojima su se kanili
vratiti. Jedna od njih bila je "Očevi i djeca". Nakon što je pročitala scenu u kojoj Bazarov
izražava svoju silovitu ljubav Ani Sergejevnoj, a Ana je užasnuta, prekinuli su da povedu
malu diskusiju. (Ne prepirku - za to su postali previše ranjivi.) Meriel je željela da se scena
odvija drukčije. Vjerovala je da Ana ne bi tako reagirala.
"Stvar je u piscu", rekla je. "To kod Turgenjeva obično nikad ne osjećam, ali ovdje mi se
čini da se sam Turgenjev umiješao i na silu ih razdvaja, i to s nekim vlastitim ciljem."
Pierre se slabašno nasmiješio. Svaki je njegov izražaj lica u posljednje vrijeme bio tek u
naznakama. "Misliš da bi ona podlegla?"
"Ne. Ne bi podlegla. Ja joj ne vjerujem, mislim da je ona jednako opsjednuta kao i on.
Oni bi se upustili u to."
"To je romantičan stav. Ti navlačiš stvari na svoje da dobiješ sretan završetak."
"Nisam rekla ništa o završetku."
"Slušaj", rekao je Pierre strpljivo. On je uživao u ovakvim razgovorima, ali su mu teško
padali, morao je povremeno zastajati da se odmori i pribere snagu. "Da je Ana popustila, to bi
bilo zato što ga voli. Kad sve završi, voljela bi ga još više. Zar nisu žene uvijek takve?
Mislim, ako su zaljubljene? A što bi on napravio - otišao bi sljedeće jutro, a da joj možda ne
kaže ni jednu riječ na rastanku. To mu je u prirodi. Njemu je užasno što je voli. I kako bi to
onda bilo bolje?"
"Imali bi nešto. Ono što su doživjeli."
"On bi sve brže-bolje zaboravio, a ona bi umrla od stida i osjećaja odbačenosti. Ona je
pametna. Zna to."
"No dobro", rekla je Meriel i na trenutak zastala jer se osjećala stjeranom u kut. "No
dobro, Turgenjev to ne kaže. On kaže da je ona potpuno zaprepaštena. On kaže da je hladna."
"Inteligencija je čini hladnom. Inteligentna znači hladna, za ženu."
"Ne znači."
"Mislim, u devetnaestom stoljeću. U devetnaestom stoljeću znači."

One noći na trajektu, dok je mislila kako će sve uspjeti raščistiti, Meriel nije ništa ni
približno raščistila. Morala je proživljavati val za valom intenzivnog prisjećanja. I to će
prolaziti i dalje - u postupno sve duljim razmacima - u godinama koje slijede. Neprestano je
otkrivala nešto što joj je promaknulo, i to bi je uvijek potreslo. Nešto bi opet čula ili vidjela -
neki zvuk koji su zajedno proizveli, pogled koji su razmijenili, pogled prepoznavanja i
ohrabrenja. Pogled koji je na svoj način bio posve hladan, a opet pun istinskog poštovanja i
intimniji od bilo kojeg pogleda što bi ga mogli razmijeniti ljudi u braku ili ljudi koji bilo što
duguju jedno drugome.
Sjećala se njegovih bademasto smeđih očiju, pogleda izbliza na grubu kožu, kružića nalik
starom ožiljku kraj nosa, glatke širine njegovih prsa dok se izdizao iznad nje. Ali da su je
pitali, ne bi mogla dati upotrebljiv opis kako je izgledao. Vjerovala je da je od samog početka
tako silovito osjećala njegovu nazočnost da obično promatranje nije bilo moguće. Iznenadno
sjećanje na njihove rane, nesigurne trenutke pune oklijevanja i dalje ju je moglo natjerati da se
presavije i uvuče u sebe, kao da hoće zaštititi ranjivo iznenađenje vlastita tijela, bučnu provalu
želje. Ljubavi-moja-ljubavi-moja, mrmljala je grubo, mehanički, riječi kao tajni oblog.

Kada je vidjela njegovu sliku u novinama, nije ju odmah probola bol. Izrezak joj je
poslala Jonasova majka, koja je, dok god je bila živa, inzistirala na tome da ostane s njima u
vezi i da ih kad god može podsjeti na Jonasa. "Sjećate se onog doktora na Jonasovom
pogrebu?" napisala je iznad malenog novinskog naslova. "Doktor iz divljine poginuo u padu
aviona." Bila je to stara slika, po svoj prilici, nejasna u novinskoj reprodukciji. Prilično
krupno lice, nasmiješeno - što nikad ne bi od njega očekivala pred kamerom. Nije poginuo u
svom zrakoplovu, već u padu helikoptera na izvanrednom letu. Pokazala je isječak Pierreu.

109
Rekla je: "Jesi li ikad saznao zašto je zapravo došao na onaj pogreb?"
"Moguće je da su se nekada družili. Sve one izgubljene duše na dalekom sjeveru."
"O čemu si razgovarao s njim?"
"Pričao mi je kako je jednom poveo Jonasa sa sobom da ga nauči letjeti. Rekao je 'Nikad
više'."
Onda je on upitao: "Zar te nije on nekamo vozio? Kamo?"
"U Lynn Valley. U posjet teti Muriel."
"I o čemu ste razgovarali?"
"Nije bio baš razgovorljiv."
Činjenica da je bio mrtav kao da nije posebno utjecala na njezine sanjarije - ako su se tako
mogle nazvati. One u kojima je zamišljala slučajne susrete ili čak očajnički dogovorene
sastanke ionako nikad nisu imale uporišta u stvarnosti pa se nisu morale mijenjati zato što je
on umro. Morale su se same istrošiti na način koji nije kontrolirala i nikad nije razumjela.
Dok se one večeri vraćala kući, počela je padati kiša, ne baš jaka. Ustala je i ushodala se
po palubi i nije više mogla sjesti na poklopac kutije s pojasovima za spasavanje, a da joj ne
ostane velika mokra mrlja na haljini. I tako je stajala i gledala pjenu koja se kovitla na tragu
broda i palo joj je na pamet da bi se u određenoj vrsti priče - vrsti kakvu više nitko ne piše -
od nje očekivalo da se baci u vodu. Baš ovakva kakva je sad, prožeta srećom, zadovoljena kao
što sigurno nikad više neće biti, svaka stanica u njezinom tijelu nabijena slatkim
samopoštovanjem. Romantičan čin koji bi se mogao shvatiti - iz zabranjenog kuta gledanja -
kao vrhunski racionalan čin.
Je li bila u napasti? Vjerojatno je samo sebi dopuštala maštati da je u napasti. Vjerojatno
nije bila ni blizu prepuštanju, premda je prepuštanje bilo na dnevnom redu.

Tek kada je Pierre umro prisjetila se još jednog detalja.

Asher ju je vozio u zaljev Horseshoe na trajekt. Izišao je iz auta i došao na njezinu stranu.
Ona je stajala i čekala da se oprosti s njim. Krenula je prema njemu da ga poljubi - očito nešto
posve prirodno, nakon posljednjih nekoliko sati - a on je rekao: "Ne."
"Ne", rekao je. "Nikad to ne radim."
Naravno da to nije bila istina, da to nikad ne radi. Da se nikad ne ljubi vani gdje ga svatko
može vidjeti. Upravo je to radio toga poslijepodneva na Prospect Pointu.
Ne.
To je bilo jednostavno. Upozoravao je. Odbijao. Štitio nju, moglo bi se reći, kao i sebe.
Čak i ako ga ranije toga dana to nije brinulo.
Nikad to ne radini bilo je nešto posve drugo. Druga vrsta upozorenja. Informacija koja je
nije mogla usrećiti, premda ju je možda morala spriječiti da ozbiljno ne pogriješi. Poštedjeti je
lažnih nada i poniženja određene vrste pogreške.
Kako su se onda oprostili? Jesu li se rukovali? Nije se mogla sjetiti.
Ali čula je njegov glas, lakoću i ozbiljnost tona, vidjela ono odlučno, a ipak ugodno lice,
osjetila lagano pomicanje iz svojih okvira. Nije dvojila da je uspomena vjerna. Nije joj bilo
jasno kako ju je cijelo ovo vrijeme uspjela tako duboko potiskivati.
Pomislila je kako bi, da joj to nije uspjelo, njezin život možda bio drukčiji.
Kako?
Možda ne bi ostala s Pierreom. Možda ne bi bila u stanju održavati ravnotežu. Pokušaj da
uskladi ono što je bilo rečeno na trajektu s onim što je bilo rečeno i učinjeno ranije istoga
dana ponukalo bi je da bude budnija i znatiželjnija. Ulogu su možda odigrali ponos ili inat -
potreba da se određeni muškarac pokaje za ono što je rekao, otpor tome da nauči svoju lekciju
- ali to ne bi bilo sve. Postojao je i drukčiji život koji je mogla voditi - što ne znači da bi joj
bio miliji. Vjerojatno je zbog svojih godina (nešto što je neprestano zaboravljala uzeti u obzir)
i zbog rijetkog, prohladnog zraka koji je udisala od Pierreove smrti mogla misliti o toj drugoj
vrsti života jednostavno kao o nekakvom istraživanju s vlastitim zamkama i postignućima.
Uostalom, možda ionako ne otkrivamo mnogo. Možda otkrivamo uvijek samo jedno te
isto - neku očitu, ali uznemirujuću činjenicu o sebi samome. U njezinom slučaju, činjenicu da

110
je od samog početka njezina zvijezda vodilja bila razboritost - ili u najmanju ruku štedljiv
pristup gospodarenju osjećajima.
Ona mala gesta samoočuvanja koju je izveo, onaj ljubazni i smrtonosni oprez,
nefleksibilnost koja se već pomalo istrošila, kao zastarjela bahatost. Sada ga je mogla gledati
kroz uobičajenu izmaglicu mistifikacije, kao da joj je bio muž.
Pitala se hoće li takav ostati, ili je u pripremi imala neku drugu ulogu za njega, nešto
čemu bi u njezinim mislima još poslužio u vremenu koje je pred njom.

QUEENIE

"Možda bi bilo bolje da me više ne zoveš tako", rekla je Queenie kad me dočekala na
stanici Union.
Rekla sam: "Kako? Queenie?"
"Stanu se ne sviđa", rekla je. "Kaže da ga podsjeća na konja."
Više me je začudilo kad sam čula da ga zove "Stan" nego to što mi je dala na znanje da
više nije Queenie, sad je Lena. Ali nisam valjda očekivala da će muža zvati gospodin
Vorguilla nakon godinu i pol braka. Sve to vrijeme nisam je vidjela, a kad sam je maloprije
spazila u skupini ljudi koji su čekali vlak, gotovo je nisam prepoznala.
Kosa joj je bila obojena crno i natapirana oko lica u onoj frizuri, kako god da se zvala,
koja je u to doba došla u modu poslije visoke punđe što smo je zvali "košnica". Prelijepa
medena boja - gore zlatna, ispod tamnija - kao i svilenkaste duge vlasi zauvijek su nestale.
Nosila je žutu haljinu s uzorkom koja joj se širila od tijela i završavala nekoliko centimetara
iznad koljena. Zbog debelih crta izvučenih tušem na kapcima kao u Kleopatre i ljubičastog
sjenila, oči su joj djelovale manje, ne veće, kao da ih namjerno skriva. Sad je imala probušene
uši i zlatni obruči visjeli su joj uz lice.
Primijetila sam da je i ona mene odmjerila s dozom iznenađenja. Pokušala sam nastupiti
smjelo i ležerno. Rekla sam: "Je li to haljina ili volan oko guzice?" Nasmijala se, a ja sam
rekla: "Alaj je bilo vruće u vlaku. Uznojila sam se kao svinja."
Čula sam kako mi zvuči glas, seljački otegnuto i srdačno, kao glas moje maćehe Bet.
Uznojila sam se kao svinja.
U tramvaju, na putu do Queeniene kuće, nisam mogla prestati zvučati kao glupača. Rekla
sam: "Jesmo još u centru?" Brzo smo za sobom ostavili visoke zgrade, ali nije mi se činilo da
bi ovaj dio grada mogao biti stambeni. Neprestano su se nizali isti dućani i zgrade i tako u
beskraj - kemijska čistionica, cvjećarnica, mješovita roba, restoran. Kutije voća i povrća na
pločniku, ploče s natpisima za zubare, krojačice i vodoinstalatere u izlozima na katu. Jedva
pokoja zgrada viša od kata, jedva pokoje stablo.
"Ovo nije pravi centar", rekla je Queenie. "Sjećaš se da sam ti pokazala gdje je Simpson?
Gdje smo se ukrcale na tramvaj? To je baš centar."
"Pa jesmo blizu?" rekla sam.
Rekla je: "Još imamo dobar komad puta."
A onda je rekla: "Prilično daleko. Stan ne voli ni kad kažem dobar komad puta."
Od tog ponavljanja, a možda i od vrućine, uhvatila me neka tjeskoba i mučnina. Držale
smo moj kovčeg na koljenima, a samo nekoliko centimetara dalje od mojih prstiju bio je
debeli muški vrat i ćelava glava. Nekoliko crnih, dugih vlasi ovlaženih znojem uhvatilo mu se
za tjeme. Zbog nekog razloga sjetila sam se zubala gospodina Vorguille u kupaoničkom
ormariću, koje mi je Queenie pokazala kad je radila za Vorguille u kući vrata do nas. To je
bilo davno prije no što se uopće moglo pomisliti da se gospodin Vorguilla zove Stan.
Dva povezana zuba stajala su kraj njegove britve, četkice za brijanje i drvene zdjelice s
ogavnim sapunom za brijanje oblijepljenim njegovim dlakama.

111
 "To je njegov most", rekla je tad Queenie.
Most?
"Zubni most."
"Bljak", rekla sam.
"To mu je rezervni", rekla je. "Onaj drugi nosi."
"Bljak. Nekako su žuti."
Queenie mi je pokrila usta dlanom. Nije htjela da nas čuje gospođa Vorguilla. Gospođa
Vorguilla ležala je dolje u prizemlju na kauču u dnevnoj sobi. Oči su joj većinom bile
zatvorene, ali možda nije spavala.

Kad smo napokon sišle s tramvaja, morale smo se uspeti strmom uzbrdicom i nespretno
smo pokušavale rasporediti težinu kovčega između sebe. Kuće nisu bile baš potpuno jednake,
premda su na prvi pogled tako djelovale. Neki su se krovovi spuštali preko zidova kao kakve
kape ili je pak cijeli kat bio zapravo krov prekriven šindrom. Šindra je bila tamnozelena ili
tamnosmeđa ili smeđa. Trijemovi su se nagurali niti pola metra od pločnika, a prostor između
kuća izgledao je tako tijesan kao da bi si stanari mogli pružiti ruke kroz bočne prozore i
rukovati se. Djeca su se igrala na pločniku, ali Queenie nije na njih obraćala ništa više
pozornosti nego na ptice što su kljucale po pukotinama. Vrlo debeo muškarac, gol do pasa,
sjedio je na stubama pred svojom kućom i zurio u nas tako netremice i snuždeno da sam bila
sigurna kako nam mora nešto reći. Queenie je samo promarširala kraj njega.
Negdje na pola puta uzbrdo skrenula je i krenula šljunčanom stazom između kanti za
smeće. S prozora na katu neka žena doviknula nam je nešto što nisam razumjela. Queenie je
viknula: "To je samo moja sestra, došla je u posjet."
"Naša gazdarica", rekla mi je. "Žive sprijeda i na katu. Oni su Grci. Jedva da govore
engleski."
Pokazalo se da Queenie i gospodin Vorguilla dijele kupaonicu s Grcima. Sa sobom si
nosio svoju rolu toaletnog papira - ako zaboraviš, nema toaletnog papira. Pohitala sam u
kupaonicu jer sam imala obilnu menstruaciju i morala sam promijeniti uložak. Godinama
poslije pogled na određene gradske ulice za vrućih dana, određeni tonovi smeđe opeke i
tamno obojene šindre te buka tramvaja podsjećali su me na grčeve u donjem dijelu trbuha,
valove vreline, tjelesne izlučevine, zajapurenu zbrku.
Postojala je jedna spavaća soba u kojoj je spavala Queenie s gospodinom Vorguillom i
druga spavaća soba pretvorena u malenu dnevnu sobu, uska kuhinja i zatvoreni trijem. Meni
je bio namijenjen krevet na trijemu. Odmah uz prozore gazda i još jedan muškarac popravljali
su motorkotač. Miris benzina, metala i strojeva miješao se s mirisom rajčica koje zriju pod
suncem. S prozora na katu treštala je glazba s radija.
"Ako Stan nešto ne može podnijeti", rekla je Queenie, "to je taj radio." Navukla je
cvjetaste zavjese, ali sunce i buka i dalje su prodirali u stan. "Da si bar mogu priuštiti
podstavu", rekla je.
U ruci sam držala krvavi uložak umotan u toaletni papir. Dala mi je papirnatu vrećicu i
uputila me do kante za smeće pred kućom. "Bilo koja kanta", rekla je. "Odmah tu pred
kućom. Nećeš zaboraviti, ne? I nemoj ostavljati kutiju s ulošcima tamo gdje je on može
vidjeti; gadi mu se da ga se na to podsjeća."
I dalje sam se trudila držati nonšalantno, ponašati se kao da se osjećam kao kod kuće.
"Moram si nabaviti ovakvu lijepu, laganu haljinu kakvu ti imaš", rekla sam.
"Možda ti je mogu sašiti", rekla je Queenie, s glavom u hladnjaku. "Treba mi kokakola, a
tebi? Kupujem u onom dućanu gdje prodaju restlove. Cijela ova haljina koštala me valjda tri
dolara. Koji broj sad nosiš?"
Slegnula sam ramenima. Rekla sam kako pokušavam smršavjeti.
"No dobro. Možda ćemo nešto naći."

"Oženit ću se s gospođom koja ima curicu otprilike tvojih godina", rekao je moj otac. "A

112
ta curica nema oca. Zato mi moraš nešto obećati, a to je da je nikad nećeš zadirkivati zbog
toga niti joj nešto ružno o tome govoriti. Dogodit će se tu i tamo da ćete se svađati i
sukobljavati, kako to već ide sa sestrama, ali to je jedna stvar koju joj nikad ne smiješ stavljati
na nos. A ako joj to druga djeca govore, nikad ne smiješ stati na njihovu stranu."
Da se ne predam bez rasprave, rekla sam da ni ja nemam majku pa mi ipak nitko ništa
ružno ne govori.
Otac je rekao: "To je drukčije."
U svemu je bio u krivu. Nismo bile ni izdaleka slične dobi jer je Queenie imala devet
godina kad se otac oženio s Bet, a ja šest. Iako smo se poslije, kad sam ja preskočila jedan
razred, a Queenie jedan pala, u školi primakle jedna drugoj. I nikad nisam vidjela bilo koga da
bi bio neljubazan prema Queenie. S njom su se svi htjeli družiti. Prvu su je birali u bejzbolsku
momčad, iako je bejzbol igrala bez veze, i prvu u ekipu za pravopis, iako je s pravopisom loše
stajala. Osim toga, ona i ja nismo se svađale. Nikad, nijednom. Bila je iznimno ljubazna
prema meni, a ja sam joj se iznimno divila. Obožavala sam je zbog njezine tamnozlatne kose i
sanjivih tamnih očiju - obožavala bih je već samo zbog izgleda i njezinog smijeha. Smijala se
slatko i hrapavo poput smeđeg šećera. Pravo je čudo da je uza sve svoje prednosti mogla biti
tako nježna srca i ljubazna.

Čim sam se probudila ono jutro kad je Queenie nestala, ono jutro početkom zime, osjetila
sam da je otišla.
Još je bilo mračno, između šest i sedam ujutro. U kući je bilo hladno. Navukla sam debeli
vunasti smeđi kućni ogrtač koji smo Queenie i ja dijelile. Zvale smo ga Bujfalo Bili i svako
jutro prisvajala ga je ona koja je prva ustala iz kreveta. Nije se znalo odakle se stvorio kod
nas.
"Možda ga je ostavio neki Betin prijatelj prije nego što se udala za tvog tatu", rekla je
Queenie. "Ali da nisi pisnula o tome, ubila bi me."
Krevet joj je bio prazan, a nije bila ni u kupaonici. Sišla sam niza stube u prizemlje, ne
paleći usput ni jedno svjetlo jer nisam htjela probuditi Bet. Provirila sam kroz prozorčić na
ulaznim vratima. Popločeni kolnik, pločnik i nagnječena trava u prednjem dvorištu svjetlucali
su pod mrazom. Snijeg je kasnio. Podignula sam termostat u predsoblju i peć se upalila u
mraku, pouzdano pritom stenjući. Upravo smo instalirali peć na loživo ulje, a otac je rekao da
se i dalje svako jutro budi u pet i misli kako je vrijeme da siđe u podrum i potpali vatru.
Otac je spavao u sobi koja je nekad bila smočnica, pokraj kuhinje. Imao je željezni krevet
i stolicu s polomljenim naslonom, na kojoj je držao hrpu starih brojeva National Geographica,
da čita kad ne može spavati. Svjetlo na stropu palio je i gasio pomoću uzice pričvršćene na
okvir kreveta. Cijeli ovaj aranžman meni je djelovao kao nešto potpuno prirodno i dolično za
glavu kuće, za oca. On mora spavati kao kakav stražar pod grubim pokrivačem i okružen
neukroćenim muškim mirisom strojeva i duhana. Mora čitati i biti budan u svako doba i na
oprezu čak i dok spava.
A opet, uza sve to, nije čuo Queenie. Rekao je kako mora da je negdje u kući. "Jesi
pogledala u kupaonicu?"
Rekla sam: "Nije tamo."
"Možda je kod svoje majke. Možda su je uhvatili živci."
Kad bi se Bet probudila - ili se ne bi sasvim probudila - iz ružnog sna, otac je govorio da
su je uhvatili živci. Tad je izlazila iz sobe glavinjajući i nesposobna objasniti što ju je uplašilo
pa ju je Queenie morala pratiti natrag u krevet. Queenie bi joj se smotala uz leđa i ispuštala
smirujuće zvukove kao psić koji lapće mlijeko, a ujutro se Bet ne bi ničega sjećala.
Upalila sam svjetlo u kuhinji.
"Nisam je htjela probuditi", rekla sam. "Bet."
Pogledala sam limenu kutiju za kruh, zahrđala dna i prečesto prebrisanu krpicom za suđe,
i lonce koji su stajali na štednjaku, oprani, ali ne i spremljeni na svoje mjesto, i moto izrezan
iz kalendara Mljekare Fairnholme "Gospod je srce našeg doma". Sve te stvari glupo čekaju da
počne dan i ne znaju da ga je katastrofa uništila i ostavila praznu ljusku. Vrata što vode na

113
bočni trijem bila su otključana.
"Netko je ušao", rekla sam. "Netko je ušao i odveo Queenie." Otac je izišao iz sobe u
hlačama navučenim preko dugog donjeg rublja. Bet je silazila niza stube šljapkajući
papučama, u kućnom ogrtaču od šenila, paleći putem svjetla.
"Queenie nije s tobom?" upitao ju je moj otac. Meni je rekao: "Vrata su otključana
iznutra."
Bet je rekla: "Što je to s Queenie?"
"Možda joj se samo išlo u šetnju", rekao je otac.
Bet nije obraćala pozornost na njegove riječi. Na licu je imala masku od neke ružičaste
sasušene i skorene tvari. Prodavala je kozmetičke preparate i nikad nikome nije ponudila ni
jedan preparat koji nije iskušala na sebi samoj.
"Idi odmah Vorguillinima", rekla mi je. "Možda se sjetila nečega što mora ondje obaviti."
Bilo je to otprilike tjedan dana nakon pogreba gospođe Vorguilla, ali Queenie je i dalje
tamo radila, pomagala je spremiti posuđe, stolnjake i posteljinu kako bi se gospodin Vorguilla
mogao preseliti u manji stan. On se morao pripremati za božični koncert u školi i nije se imao
vremena sam pakirati. Bet je htjela da Queenie jednostavno da otkaz, tako da se može
zaposliti kao pomoćna radnica u nekoj trgovini preko Božića.
Navukla sam očeve gumene čizme, koje su stajale kraj ulaza, umjesto da odem na kat po
svoje čizme. Spotičući se, prešla sam preko dvorišta do trijema kuće Vorguillinih i pozvonila
na vrata. Čuli su se zvončići koji kao da su svima objavljivali da je posrijedi glazbeno
kućanstvo. Stegnula sam Buffala Billa čvrsto oko sebe i molila u sebi. O, Queenie, Queenie,
upali svjetlo. Zaboravila sam da bi svjetlo već bilo upaljeno da je Queenie unutra i da nešto radi.
Nema odgovora. Stala sam udarati po drvenim vratima. Gospodin Vorguilla bit će jako
zlovoljan kad ga napokon probudim. Pritisnula sam glavu uz vrata da osluhnem miče li se tko.
"Gospodine Vorguilla, gospodine Vorguilla, oprostite što vas budim, gospodine
Vorguilla. Ima li koga kod kuće?"
Na kući s druge strane Vorguillinih otvorio se prozor. Ondje je stanovao gospodin Hovey,
stari neženja, sa sestrom.
"Valjda imaš oči u glavi da vidiš", doviknuo mi je gospodin Hovey. "Pogledaj kolni
prilaz."
Auta gospodina Vorguille nije bilo.
Gospodin Hovey s treskom je zatvorio prozor.
Kad sam otvorila kuhinjska vrata, zatekla sam oca i Bet kako sjede za stolom, a pred
njima stoje šalice čaja. Na minutu sam pomislila da je ponovno uspostavljen red. Možda je
netko telefonirao, javio neke smirujuće vijesti.
"Gospodina Vorguille nema", rekla sam. "Nema ni njegovog auta."
"O, znamo to", rekla je Bet. "Znamo sve o tome."
Otac je rekao: "Vidi ovo", i gurnuo mi komad papira preko stola.
Idem se udati za gospodina Vorguillu, pisalo je. Vaša Queenie.
"Bilo je pod zdjelicom za šećer", rekao je otac.
Bet je ispustila žličicu.
"Hoću ga na sud", viknula je. "Nju ću u popravni dom. Zovi policiju."
Otac je rekao: "Osamnaest joj je godina i može se udati ako ju je volja. Policija neće
postavljati prepreke na cesti da je uhvati."
"Tko kaže da su na cesti? Negdje su se zavukli u neki motel. Ta mala glupača i taj
buljooki umišljeni pametnjaković Vorguilla"
"Nećeš je vratiti ako tako govoriš."
"I ne želim želim da se vrati. Ni ako se vrati puzeći na koljenima. Kako si je prostrla, tako
neka i legne, s onim svojim buljookim majmunom. Može joj ga i u uho staviti što se mene tiče."
Otac je rekao: "Sad bi bilo dosta."

Queenie mi je donijela nekoliko tableta protiv bolova da ih popijem s kolom.

"Čudo kako grčevi nestanu jednom kad se udaš. Onda... tata ti je rekao za nas?"

114
 Kad sam oca obavijestila kako bih htjela raditi preko ljeta, prije nego što u jesen krenem u
učiteljsku školu, rekao mi je da bih možda mogla otići u Toronto i potražiti Queenie. Rekao
mi je da mu je pisala na adresu njegove prijevozničke tvrtke i upitala bi li im mogao posuditi
nešto novca da prebrode zimu.
"Nikad ne bi došlo do toga da mu pišem", rekla je Queenie, "da se Stan nije prošle godine
razbolio od upale pluća."
Rekla sam: "Tad sam prvi put čula gdje si." Suze su mi navrle na oči, ne znam zašto. Zato
što sam bila tako sretna kad sam saznala gdje je, tako usamljena prije nego što sam to saznala,
zato što sam željela od sveg srca da mi sad kaže: "Naravno, uvijek sam ti se mislila javiti", a
nije to rekla.
"Bet ne zna", rekla sam. "Misli da sam sama ovdje."
"Nadam se", mirno je rekla Queenie. "Mislim, nadam se da ne zna."
Imala sam joj mnogo toga ispričati o tome kako je kod kuće. Rekla sam joj kako je
prijevoznička tvrtka narasla od tri kamiona na njih desetak i da je Bet kupila bundu od bizarna
i proširila posao te da sad drži savjetovanja o ljepoti i kozmetici kod nas kod kuće. Za tu je
svrhu uredila sobu u kojoj je prije spavao moj otac i premjestila njegov krevet i hrpu National
Geographica u njegov ured - bivšu kamp-kućicu zrakoplovnih snaga, koju je odteglio u
dvorište gdje su stajali kamioni. Dok sam sjedila za kuhinjskim stolom i učila za maturu,
slušala sam kako Bet govori: "S ovako osjetljivom kožom ne smijete ni pomišljati na sapun i
frotir za pranje", prije nego što bi nekoj ženi bolno crvena, upaljena lica uvalila hrpu losiona i
krema. A katkad i jednako intenzivnim tonom, ali s manje nade: "Kažem vam da mi je tu
živjelo zlo, čisto zlo živjelo je vrata do mene, a ja nisam nikad posumnjala, na pamet mi nije
palo, pa kome bi, je li tako? Uvijek mislim najbolje o ljudima. Sve dok me ne opale po zubima."
"Točno tako", odgovarala je klijentica. "I ja sam takva."
Ili: "Čovjek misli da zna što je tuga i nevolja, ali niti ne sluti."
Zatim bi se Bet vratila u kuhinju, nakon što je otpratila ženu do izlaza, i zastenjala: "Da
joj dotakneš lice u mraku, ne bi znao je li to koža ili brusni papir."
Queenie kao da nije zanimalo slušati o tim stvarima. Uostalom, nismo imale ni previše
vremena. Prije nego što smo ispile kokakole, zaškripali su brzi, oštri koraci na šljunku i u
kuhinju je ušao gospodin Vorguilla.
"Daj vidi tko nam je došao", kliknula je Queenie. Napola je ustala, kao da će ga
dotaknuti, ali on je skrenuo prema sudoperu.
U glasu joj se čulo tako napadno nasmijano iznenađenje da sam posumnjala kako mu se
uopće nije spominjalo moje pismo ni činjenica da dolazim.
"Chrissy je došla", rekla je.
"To vidim", rekao je gospodin Vorguilla. "Mora da jako voliš vrućinu, Chrissy, kad si
došla u Toronto ljeti."
"Došla je naći posao", rekla je Queenie.
"A imaš li ti kakve kvalifikacije?" upitao je gospodin Vorguilla. "Imaš li kvalifikacije da
bi mogla naći posao u Torontu?"
Queenie je rekla: "Ima veliku maturu."
"No onda, nadajmo se da je to dovoljno", rekao je gospodin Vorguilla. Natočio si je čašu
vode i iskapio je do dna, stojeći okrenut leđima prema nama. Točno onako kako je radio kad
smo gospođa Vorguilla, Queenie i ja sjedile za kuhinjskim stolom u onoj drugoj kući, u kući
Vorguillinih, vrata do naše. Gospodin Vorguilla znao je doći s kakvog pokusa ili je uzeo
kratki odmor od sata klavira što ga je držao u prednjoj sobi. Na zvuk njegovih koraka,
gospođa Vorguilla bi nam uputila smiješak upozorenja. I tada smo svi spuštali pogled na
slova kojima smo igrali scrabble, dajući mu mogućnost da nas primijeti ili ne primijeti.
Katkad nas nije primjećivao. Otvaranje ormarića, odvrtanje slavine, odlaganje čaše na radnu
površinu kuhinjskog elementa, sve je to zvučalo poput niza malih eksplozija. Kao da sve
izaziva da dišu ako se usude dok je on ovdje.
Dok nam je predavao glazbeni u školi, ponašao se potpuno isto. Ulazio je u razred
korakom čovjeka koji nema ni minutu za gubljenje, samo bi jednom kucnuo štapom i to je bio
znak za početak sata. Koračao je paradnim korakom gore-dolje među klupama, naćuljenih

115
ušiju, budnih izbuljenih plavih očiju, napeta i svadljiva izraza. U svakom trenutku mogao je
stati kraj tvoje klupe i poslušati te kako pjevaš, da vidi markiraš li ili pjevaš falš. Zatim bi
polako spustio glavu, buljeći ti ravno u oči, i rukama davao znakove da utiša ostale glasove,
da te osramoti. A pričalo se da je isti takav diktator i sa svojim raznim zborovima i pjevačkim
društvima. A opet je bio omiljen među pjevačima, posebno kod dama. Plele su mu razne
odjevne predmete za Božić. Čarape i šalove i rukavice da ga griju na putu od škole do škole i
od zbora do zbora.
Kad je Queenie već vodila kućanstvo, nakon što se gospođa Vorguilla tako razboljela da
više ništa nije mogla, jednom je izvadila iz ladice pleteni predmet kojim mi je zalepetala pred
licem. Stigao je bez imena darovatelja.
Nisam mogla pogoditi što je to.
"To je grijač za pimpač", rekla je Queenie. "Gospođa Vorguilla mi je rekla da mu ga ne
pokazujemo, samo će se naljutiti. Ne znaš što je grijač za pimpač?"
Rekla sam: "Fuj!"
"To je samo šala."

I Queenie i gospodin Vorguilla morali su uvečer na posao. Gospodin Vorguilla svirao je

klavir u nekom restoranu. Nosio je frak. A Queenie je prodavala karte u kinu. Kino je bilo tek
nekoliko ulica dalje pa sam onamo otpješačila. A kad sam je vidjela kako sjedi na blagajni,
shvatila sam da šminka, obojena natapirana kosa i naušnice u obliku kolutova zapravo nisu
ništa čudno. Queenie je izgledala kao neke djevojke koje su prolazile ulicom ili išle u kino sa
svojim dečkima. I jako je nalikovala nekim djevojkama na plakatima koji su je okruživali.
Izgledala je kao da je povezana sa svijetom drame, vatrenih ljubavnih veza i opasnosti koji se
prikazuje na platnu u mraku kinodvorane. Izgledala je - kako bi rekao moj otac - kao da
nikome nije ništa dužna.
"Zašto se malo ne prošetaš okolo?" rekla mi je. Ali osjećala sam se upadljivo, kao da
stršim, i nisam mogla zamisliti da sjednem u kafić i pijem kavu i objavljujem svijetu kako
nemam što raditi niti kamo ići. Ili da odem u dućan i isprobavam odjeću koju ni u snu ne
mogu kupiti. Ponovno sam krenula uzbrdo, mahnula na pozdrav Grkinji koja je vikala s
prozora. Otključala sam vrata Queenienim ključem i ušla u stan.
Sjela sam na krevet na zatvorenom trijemu. Nisam imala kamo objesiti odjeću koju sam
donijela sa sobom, a ionako sam mislila kako se možda i nije pametno raspakirati. Gospodin
Vorguilla možda ne bi rado vidio bilo kakav znak da ostajem.
Činilo mi se da se gospodin Vorguilla promijenio u vanjštini, baš kao i Queenie. Ali, za
razliku od nje, on se nije promijenio tako da se približi onome što je meni djelovalo kao nešto
nedokučivo strano, ali glamurozno i rafinirano. Nekad riđa kosa prošarana sjedinama sad mu
je posve posijedjela, a lice mu je - uvijek spremno da gnjevno sijevne na samu mogućnost
nepoštovanja ili nedostatno dobre izvedbe ili već na činjenicu da nešto u njegovoj kući nije
ondje gdje bi trebalo biti - sad poprimilo izraz neke trajne žalopojke, kao da ga nešto
neprestano vrijeđa ili kao da loše ponašanje prolazi nekažnjeno, i to njemu pred očima.
Ustala sam i prošetala se po stanu. Nikad ne možete pošteno razgledati mjesta gdje ljudi
žive dok su oni nazočni.
Kuhinja je bila najljepša prostorija, premda premračna. Queenie je imala bršljan koji se
svijao oko prozora nad sudoperom i držala je drvene kuhače u zgodnoj šalici bez drške, baš
kao što ih je držala i gospođa Vorguilla. U dnevnoj sobi stajao je klavir, isti klavir koji je
stajao i u onoj drugoj dnevnoj sobi. Bio je tu naslonjač i polica za knjige izrađena od opeka i
daski te gramofon i hrpa ploča na podu. Nigdje televizora. Nigdje stolica za ljuljanje od
orahovine ni bogato drapiranih zavjesa. Čak ni stajaće svjetiljke s japanskim prizorima na
sjenilu od pergamenta. A opet, sve su te stvari odvezene u Toronto jednog snježnog dana. Bila
sam kod kuće u vrijeme ručka i vidjela sam kamion za selidbe. Bet se nije mogla otrgnuti od
prozorčića na ulaznim vratima. Naposljetku je zaboravila na dostojanstveno držanje kakvo je
voljela pokazivati pred strancima i otvorila je vrata te se izderala na nosače: "Idite u Toronto i
kažite mu neka se samo usudi pojaviti ovdje, gadno će požaliti."

116
 Nosači su joj veselo odmahnuli, kao da su navikli na takve prizore, a možda su i navikli.
Selidba namještaja sigurno izlaže čovjeka silnim izljevima bijesa.
Ali kamo je sve nestalo? Prodano je, pomislila sam. Mora da je prodano. Otac mi je rekao
kako mu se čini da se gospodin Vorguilla nije uspio bogzna kako dobro snaći u Torontu u
svojoj profesiji. A Queenie je spomenula nešto o tome kako su "malo posustali". Nikad ne bi
pisala mojem ocu da nisu posustali.
Mora da su namještaj prodali prije nego što mu je pisala.
Na polici sam spazila Glazbenu enciklopediju, Sto najljepših opera svijeta i Živote velikih
skladatelja. I veliku tanku knjigu s lijepim koricama - Rubaije Omara Hajjama - koju je
gospođa Vorguilla često držala kraj kauča na kojem je sjedila.
Bila je tu još jedna knjiga slično ukrašenih korica čijeg se točnog naslova ne sjećam.
Nešto u naslovu navelo me da pomislim kako bi mi se mogla svidjeti. Riječ "cvjetno" ili
"mirisno". Otvorila sam je i vrlo se jasno sjećam prve rečenice koju sam pročitala.
"Mlade odaliske u harimu učile su i kako rafinirano upotrijebiti nokte na rukama."
Nisam bila sigurna što su odaliske, ali riječ "harim" (zašto ne "harem"?) dala mi je
naslutiti što je posrijedi. I morala sam čitati dalje, da otkrijem što su ih učili raditi noktima.
Čitala sam i čitala, možda jedan sat, a onda pustila knjigu da padne na pod. Osjećala sam
uzbuđenje i gađenje i nevjericu. Ovakve stvari, znači, zanimaju zbilja odrasle ljude? Čak i
ukrasi na koricama, ljupke vitice, zavojite i isprepletene, djelovali su mi pomalo prijeteće i
iskvareno. Podignula sam knjigu s poda da je spremim na mjesto i otvorila se sama od sebe
tako da su se vidjela imena na prvoj stranici. Stan i Marigold Vorguilla. Ženskim rukopisom.
Stan i Marigold.
Pomislila sam na visoko bijelo čelo gospođe Vorguilla i njezine čvrste crne kovrčice
prošarane sjedinama. Njezine naušnice od sitnih bisera i bluzice koje se vežu mašnom oko
vrata. Bila je znatno viša od gospodina Vorguille i mislilo se da zato ne izlaze zajedno. Ali
zapravo nisu izlazili zato što je ona ostajala bez daha. Ostajala je bez daha dok se uspinjala
stubama ili vješala rublje na konop za sušenje. A na kraju je ostajala bez daha čak i dok je
sjedila za stolom i igrala scrabble.
Isprva nam otac nije dopuštao da uzmemo novac za to što joj donosimo namirnice iz
dućana ili joj vješamo rublje - rekao je da je to jednostavno dobrosusjedski.
Bet je na to rekla kako će i ona dignuti sve četiri u zrak pa da baš vidimo hoće li ljudi i
oko nje skakati i služiti je besplatno.
Onda je gospodin Vorguilla došao s nama pregovarati oko toga da se Queenie zaposli kod
njih. Queenie se htjela zaposliti jer je pala razred u srednjoj školi i nije željela ponavljati
godinu. Napokon je Bet rekla u redu, ali napomenula joj neka ne njeguje bolesnicu.
"Ako je preškrt da unajmi pravu medicinsku sestru, to nije tvoj problem."
Queenie je rekla da gospodin Vorguilla svako jutro priprema lijekove koje ona mora
popiti i svake je večeri pere spužvom. Čak je pokušao oprati njezine plahte u kadi, kao da u
kući ne postoji stroj za pranje rublja.
Sjetila sam se onih dana kad smo igrali scrabble u kuhinji, a gospodin Vorguilla bi popio
čašu vode i stavio ruku gospođi
Vorguilla na rame pa uzdahnuo kao da se vratio s duga i zamorna putovanja.
"Halo, mišiću", rekao bi joj.
Gospođa Vorguilla bi prignula glavu da mu suho poljubi ruku.
"Halo, mišiću", rekla bi i ona.
A onda bi nas pogledao, Queenie i mene, kao da mu naša nazočnost nije apsolutno uvredljiva.
"Halo, vas dvije."
Poslije smo Queenie i ja hihotale u krevetima u mraku.
"Laku noć, mišiću."
"Laku noć, mišiću."
Koliko sam željela da se možemo vratiti u to vrijeme.

Osim što sam ujutro otišla na zahod i išuljala se iz kuće da bacim uložak u kantu za

117
smeće, sjedila sam na krevetu koji sam namjestila na trijemu sve dok gospodin Vorguilla nije
izišao iz kuće. Bojala sam se da možda nema kamo ići, ali očito je imao kamo. Čim je otišao,
Queenie me pozvala. Stavila je na stol oguljenu naranču, zobene pahuljice i kavu.
"A evo i novina", rekla je. "Pregledavala sam oglase za posao. Ali prvo, htjela bih ti malo
urediti kosu. Daj da ti je malo podšišam odostraga i da je navijem na uvijače. Može?"
Rekla sam u redu. Još dok sam jela, Queenie je neprestano kružila oko mene i
razgledavala me kako bi razradila ono što je zamislila. Zatim me postavila na tronožac - još
sam pila kavu - i počela me češljati i reckati škarama. "Onda, kakav posao tražimo?" upitala
me. "Vidjela sam da traže pomoć u kemijskoj čistionici. Rad za pultom. Kako ti se to čini?"
Rekla sam: "Čini mi se dobro."
"I dalje planiraš postati učiteljica?"
Rekla sam da ne znam. Sinulo mi je da bi ona mogla misliti kako je to jednoličan i
dosadan posao.
"Mislim da bi trebala postati učiteljica. Pametna jesi. Učitelji imaju bolje plaće. Bolje
nego što ih imaju ovakvi kao ja. I onda si neovisnija."
Ali na poslu u kinu, rekla je, sasvim joj je dobro. Počela je ondje raditi otprilike mjesec
dana prije prošlog Božića i tad je bila zbilja sretna što je dobila posao, jer je napokon
zarađivala vlastiti novac i mogla je kupiti sve što joj treba za božični kolač. I sprijateljila se s
čovjekom koji je prodavao božična drvca iz prikolice kamiona. Prodao joj je jedan bor za
samo pedeset centi, a ona ga je sama dovukla uz brdo do kuće. Objesila je na bor vrpce od
crvenog i zelenog krep-papira, koji je bio jeftin. Izradila je i nekoliko ukrasa od staniola i
kartona te kupila još nekoliko dan prije Božića, kad su ih u trgovini stavili na rasprodaju.
Ispekla je kolačiće i objesila ih na bor onako kako je vidjela u nekom časopisu. Bio je to
europski običaj.
Htjela je prirediti zabavu, ali nije znala koga bi pozvala. Mogla je pozvati Grke, a Stan je
imao nekoliko prijatelja. A onda joj je sinulo da može pozvati njegove učenike.
Još se nisam naviknula na to da ga zove "Stan". Ne samo zato što me to podsjećalo na
njezinu intimnost s gospodinom Vorguillom. I zbog toga, naravno. Ali i zato što sam imala
osjećaj da ga je stvorila od nule. Novu osobu. Stana. Kao da gospodin Vorguilla kojeg smo
zajedno poznavale uopće nikad nije postojao - a kamoli gospođa Vorguilla.
Stanovi su učenici sad svi bili odrasli ljudi - više je volio poučavati odrasle od djece
školske dobi - pa nisu morali razbijati glavu smišljajući igre za djecu. Zabavu su priredili u
nedjelju uvečer jer su sve ostale večeri bile zauzete Stanovim poslom u restoranu i
Queenienim poslom u kinu.
Grci su donijeli vino koje su sami napravili, a neki su učenici donijeli punč, rum i šeri.
Neki su pak donijeli i ploče s glazbom za ples. Mislili su da Stan neće imati ploče s takvom
vrstom glazbe i bili su u pravu.
Queenie je ispekla hrenovke u tijestu i kolač od ingvera, a Grkinja je donijela sitne
kolačiće u grčkom stilu. Sve je bilo dobro. Zabava je uspjela. Queenie je plesala s mladim
Kinezom po imenu Andrew, koji je donio njoj omiljenu ploču.
"Okreni se, okreni se, okreni se", rekla je i ja sam okrenula glavu kako me uputila.
Nasmijala se i rekla: "Ne, ne, nisam mislila na tebe. To je s ploče. To je ta pjesma. Sastav
Byrds."
"Okreni se, okreni se, okreni se", zapjevala je. "Za sve ima pravo vrijeme..."
Andrew je studirao stomatologiju. Ali htio je naučiti svirati Mjesečevu sonatu. Stan je
rekao da će mu za to trebati prilično dugo. Andrew je bio strpljiv. Rekao je Queenie da si ne
može priuštiti otići za Božić kući u sjeverni Ontario.
"Mislila sam da je iz Kine", rekla sam.
"Ne, nije Kinez iz Kine. Ovdašnji Kinez."
Ipak su igrali jednu dječju igru. Igrali su se glazbenih stolica. Svi su se dotad već bučno
oraspoložili. Čak i Stan. Povukao je Queenie u krilo dok je trčala kraj njega i nije je puštao. A
kad su svi otišli, nije je pustio da pospremi. Samo je htio da dođe u krevet.
"Znaš kakvi su muškarci", rekla je Queenie. "Imaš već dečka ili tako nešto?"
Rekla sam da nemam. Novi vozač kojeg je moj otac angažirao neprestano je dolazio u

118
kuću da prenese neku nevažnu poruku pa je otac rekao: "Samo traži priliku da razgovara s
Chrissy." Međutim, držala sam se hladno prema njemu i do sad nije skupio hrabrosti da me
pozove na izlazak.
"Znači, zapravo još ne znaš ništa o tim stvarima?" rekla je Queenie.
"Naravno da znam", rekla sam ja.
"Hmmmm, hmmmm", rekla je ona.
Gosti na zabavi pojeli su gotovo sve osim kolača. Ostalo ga je dosta, ali Queenie se nije
uvrijedila. Kolač je bio vrlo zasitan, a kad je došao red na njega, već su se svi najeli hrenovka
u tijestu i ostalih jela. Osim toga, nije stigao odležati onako kako je pisalo u kuharici pa je
Queenie bilo zapravo drago da ga je nešto ostalo. Razmišljala je o tome, prije nego što ju je
Stan odvukao, kako bi morala kolač zamotati u ubrus natopljen vinom i odložiti ga na hladno
mjesto. Ili je mislila kako to mora napraviti ili je to zbilja napravila, ali kad je ujutro
primijetila da kolač nije na stolu, zaključila je da je to doista napravila. Pomislila je, ah,
dobro, spremila sam kolač.
Dan kasnije, ili tako nekako, Stan je rekao: "Ajmo pojesti malo onog kolača". Ona je
rekla, o, daj da još malo odleži, ali on je bio uporan. Pogledala je u ormar, zatim u hladnjak,
ali kolača nije bilo. Prevrnula je svaki kutak i nije ga našla. Nastojala se sjetiti kad ga je
posljednji put vidjela na stolu. I sjetila se kako je uzela čisti ubrus, namočila ga u vino i
pažljivo u njega zamotala ostatak kolača. A onda preko ubrusa ovila voštani papir. Ali kad je
to napravila? Je li to napravila ili je samo sanjala? Gdje je stavila kolač kad ga je zamotala?
Pokušala je u sjećanje prizvati sliku kako ga nekamo sprema, ali nije se mogla sjetiti baš
ničega.
Pregledala je cijeli ormar, ali znala je da je kolač prevelik da bi ga ondje sakrila. Zatim je
zavirila u pećnicu pa čak i na sumanuta mjesta kao što su ladice komode s rubljem i ispod
kreveta i na policu u garderobnom ormaru. Nigdje ga nije bilo.
"Ako si ga nekamo spremila, onda negdje mora biti", rekao je Stan.
"Jesam. Nekamo sam ga spremila", rekla je Queenie.
"Možda si se napila i bacila ga u smeće", rekao je on.
"Nisam se napila. Nisam ga bacila", rekla je.
Ali ipak je pogledala u smeće. Ne.
On je sjedio za stolom i promatrao je. Ako si ga nekamo spremila, negdje mora biti.
Počeo ju je hvatati očaj.
"Jesi sigurna?" rekao je Stan. "Jesi sigurna daga nisi nekome dala?" Bila je sigurna. Bila
je sigurna da ga nikome nije dala. Zamotala ga je da ga spremi. Bila je sigurna, bila je gotovo
sigurna da ga je zamotala da ga spremi. Bila je sigurna da ga nije nikome dala.
"Pa nisam baš tako siguran", rekao je Stan. "Mislim da si ga možda nekome dala. I mislim
da znam kome."
Queenie je stala kao ukopana. Kome?
"Mislim da si ga dala Andrewu."
Andrewu?
O, da. Jadnom Andrewu koji joj je pričao o tome kako si ne može priuštiti da ode kući za
Božić. Sažalila se nad Andrewom.
"Pa si mu dala naš kolač."
Ne, rekla je Queenie. Zašto bih mu dala kolač? Ne bih mu dala kolač. Nije joj na pamet
palo Andrewu dati kolač.
Stan je rekao: "Lena. Ne laži."
To je bio početak Queeniene duge i turobne borbe. Samo je mogla ponavljati ne. Ne, ne,
nisam nikome dala kolač. Nisam dala kolač Andrewu. Ne lažem. Ne. Ne.
"Vjerojatno si bila pijana", rekao je Stan. "Bila si pijana i ne sjećaš se što si radila."
Queenie je rekla da nije bila pijana.
"Ti si bio pijan", rekla je.
Ustao je i prišao joj podignute ruke i rekao joj da mu ne govori kako je bio pijan, neka mu
to nikad ne govori.
Queenie je viknula: "Neću. Neću. Oprosti." I nije ju udario. Ali ona se rasplakala. Plakala

119
je dok ga je pokušavala svim silama uvjeriti. Zašto bi dala nekome kolač oko kojeg se tako
trudila? Zašto joj on ne vjeruje? Zašto bi mu lagala?
"Svi lažu", rekao je Stan. A što je ona više plakala i preklinjala ga da joj vjeruje, on je
postajao to hladniji i sarkastičniji.
"Logično razmišljaj. Ako je ovdje, ustani i nađi ga. Ako nije ovdje, znači da si ga nekome
dala."
Queenie je rekla kako u tome nema logike. To što ne ga ne može naći ne znači da ga je
nekome dala. Onda joj se on ponovno unio u lice tako smireno i napola se smiješeći da je na
trenutak pomislila kako će je poljubiti. Umjesto toga, stisnuo joj je rukama vrat i na sekundu
joj zaustavio disanje. Čak nije ostavio trag na vratu.
"Onda", rekao je. "Onda, hoćeš mi još objašnjavati logiku?"
Zatim se otišao odjenuti za svirku u restoranu.
Prestao je s njom razgovarati. Napisao joj je poruku da će ponovno s njom razgovarati
kad mu kaže istinu. Cijeli Božić nije prestala plakati. Ona i Stan trebali su na Božić ići u
posjet Grcima, ali nije mogla ići jer joj je lice bilo izobličeno od plača. Stan je morao otići
sam i reći da je bolesna. Grci su ionako vjerojatno znali istinu. Vjerojatno su čuli dernjavu
kroz zidove.
Namazala je lice tonom šminke i otišla na posao, a šef joj je rekao: "Hoćeš da ljudi misle
kako je ovo film za plakanje?" Rekla mu je da ima upalu sinusa i pustio ju je kući.
Kad se Stan te večeri vratio kući i pretvarao se da ona ne postoji, okrenula se prema
njemu i pogledala ga. Znala je da će leći u krevet kraj nje kao da je od drva, a ako se privine
uz njega, i dalje će ležati kao komad drva sve dok se ona ne odmakne. Shvatila je da on može
tako živjeti u nedogled, a ona ne može. Pomislila je da će, ako mora ovako nastaviti,
jednostavno umrijeti. Kao da joj je zbilja prekinuo dah, umrijet će.
Pa je zato rekla, oprosti.
Oprosti. Bilo je onako kako si rekao. Žao mi je.
Molim te. Molim te. Žao mi je.
Sjeo je na krevet. Ništa nije rekao.
Rekla je kako je zbilja potpuno zaboravila da je nekome dala kolač, ali sad se sjetila da ga
je dala i žao joj je.
"Nisam lagala", rekla je. "Zaboravila sam."
"Zaboravila si da si dala kolač Andrewu?" rekao je.
"Valjda jesam. Zaboravila sam."
"Andrewu. Dala si ga Andrewu."
Da, rekla je Queenie. Da, da, upravo je tako bilo. I ponovno je udarila u plač i jaukanje,
objesila se na njega i preklinjala ga da joj oprosti.
U redu, dosta tog histeriziranja, rekao je. Nije rekao da joj oprašta, ali uzeo je topli, mokri
frotir i obrisao joj lice pa legao kraj nje i pomilovao je, a ubrzo je htio raditi i sve ostalo.
"Nema više satova klavira za gospodina Mjesečevu sonatu."

A onda je, da stvar bude bolja, poslije našla kolač.

Našla ga je umotanog u ubrus, a zatim u voštani papir, baš kao što se sjećala. I odloženog
u vrećicu koju je objesila o kuku na stražnjem trijemu. Naravno. Trijem je bio idealno mjesto
jer je ondje bilo prehladno za sjedenje zimi, ali nikad se nije smrzavalo. Valjda je na to mislila
kad je ondje objesila kolač. Da je to idealno mjesto. A onda je zaboravila. Bila je malo pijana
- mora da je bila malo pijana. Totalno je zaboravila. A evo ga sad tu. Našla ga je i cijelog
bacila u smeće. Stanu nije ništa rekla. "Bacila sam ga", rekla je. "Bio je dobar da bolji ne
može biti i pun skupog voća i svega, ali nije dolazilo u obzir da opet potežem tu priču. Pa sam
ga lijepo bacila."
U glasu joj se, tako žalosnom tijekom tužnih dijelova priče, sad naslućivala prepredenost i
smijeh, kao da mi cijelo vrijeme priča šalu, a bacanje kolača je završna i komična poanta.
Morala sam izvući glavu iz njezinih ruku i okrenuti se i pogledati je.
Rekla sam: "Ali bio je u krivu."

120
 "Pa naravno da je bio u krivu. Muškarci nisu normalni, Chrissy. To je prvo što ćeš naučiti
ako se ikad udaš."
"Onda se neću nikad udati. Nikad se neću udati."
"Jednostavno je bio ljubomoran", rekla je. "Tako je bio ljubomoran."
"Nikad."
"No, ti i ja smo sasvim različite, Chrissy. Sasvim različite." Uzdahnula je. Rekla je: "Ja
sam stvorena za ljubav."
Pomislila sam kako bi te riječi mogle pisati na plakatu za film. "Stvorena za ljubav."
Možda na plakatu za neki film koji igra u kinu u kojem Queenie radi.
"Izgledat ćeš super kad izvadim te uvijače", rekla je. "Nećeš dugo govoriti da nemaš
dečka. Ali danas je prekasno da ideš tražiti posao. Treba jako uraniti sutra. Ako te Stan nešto
pita, reci da si išla na nekoliko mjesta i da si ostavila telefonski broj. Reci da si bila u nekom
dućanu ili restoranu, bilo gdje, samo da misli da tražiš."

Već sljedeći dan dobila sam posao, prvi na koji sam se javila, iako nisam baš tako uranila.
Queenije mi je odlučila napraviti drukčiju frizuru i namazati mi oči, ali rezultat nije ispao
onakav kakvom se nadala. "Ti si ipak prirodni tip", rekla je pa sam oprala svu šminku s lica i
namazala usta svojim ružem, koji je bio običan crveni, a ne svjetlucavo blijed poput njezinog.
Kad smo sve to obavile, Queenie više nije imala vremena otići sa mnom provjeriti svoj
poštanski pretinac. Morala se spremiti za posao u kinu. Bila je subota pa je morala raditi i
poslijepodne i uvečer. Izvadila je ključ i dala mi ga te me zamolila da joj napravim uslugu i
provjerim ima li u pretincu pošte. Objasnila mi je gdje je.
"Morala sam unajmiti poštanski pretinac kad sam pisala tvojem tati", rekla je.

Dobila sam posao u drogeriji s kafićem u podrumu jedne stambene zgrade. Zaposlili su
me da radim iza pulta gdje se servira ručak. U prvi čas, kad sam ušla, osjećala sam se prilično
beznadno. Frizura mi se ovjesila na vrućini i na gornjoj usnici sjali su mi se brčići znoja. No
bar su mi grčevi popustili.
Za pultom je stajala žena u bijeloj odori i pila kavu.
"Jesi došla zbog posla?" rekla mi je.
Rekla sam da jesam. Žena je imala kruto, četvrtasto lice, obrve iscrtane olovkom,
ljubičastu punđu.
"Engleski govoriš, ne?"
"Govorim."
"Mislim, nisi ga tek naučila? Nisi strankinja?"
Rekla sam da nisam.
"Isprobala sam dvije cure u posljednja dva dana i morala sam obje otpustiti. Jedna je
tvrdila da zna engleski, ali ne zna, a drugoj sam sve morala ponavljati deset puta. Dobro operi
ruke u sudoperu i dat ću ti pregaču. Moj muž je ljekarnik, a ja vodim blagajnu." (Prvi put sam
primijetila sijedog čovjeka koji je stajao iza visokog pulta u kutu i gledao me, pretvarajući se
da me ne gleda.) "Sad je prazno, ali ubrzo će se napuniti. U ovoj ulici ima mnogo starijih ljudi
i svi siđu ovamo na kavu nakon što malo odspavaju popodne."
Zavezala sam pregaču i zauzela svoje mjesto za pultom. Našla sam posao u Torontu.
Pokušala sam otkriti gdje što stoji, a da ne postavljam pitanja i morala sam pitati samo dvije
stvari - kako se rukuje aparatom za kavu i kako naplaćujem.
"Ti samo napišeš račun i oni mi ga donesu. A što si ti mislila?"
Posao je bio u redu. Ljudi su dolazili po jedan ili najviše dvoje odjednom i uglavnom su
naručivali kavu ili kokakolu. Pazila sam da šalice budu oprane i obrisane, a pult čist, i očito
sam ispravno pisala račune jer se nitko nije žalio. Gosti su uglavnom bili stariji ljudi, kao što
je žena i rekla. Neki su mi se ljubazno obraćali, primjećivali kako sam nova ovdje pa čak i
pitali odakle sam. Drugi kao da su bili u nekoj vrsti transa. Jedna je žena tražila prepečeni
kruh i uspješno sam joj ga prepekla i poslužila. Zatim sam složila sendvič od šunke. Stvorila

121
se mala gužva s četvero ljudi u kafiću odjednom. Jedan je muškarac naručio sladoled i
ustanovila sam da je sladoled tvrd kao beton i ne da se grabiti žlicom. Ali uspjela sam.
Stjecala sam sve više samopouzdanja. Govorila sam im "Izvolite" kad sam pred njih stavljala
naručeno i "Što se mora nije teško" kad sam im davala račun.
Jednom, kad nije bilo posla, prišla mi je blagajnica.
"Vidim da si nekom napravila prepečenac", rekla je. "Ne znaš čitati?"
Pokazala mi je natpis pričvršćen za zrcalo iznad pulta.
NE SLUŽIMO DORUČAK POSLIJE 11 SATI.
Rekla sam kako sam mislila da je u redu napraviti prepečenac ako se mogu raditi topli
sendviči.
"No, krivo si mislila. Topli sendvič, da, dodatnih deset centi. Prepečenac, ne. Razumiješ
sad?"
Rekla sam da razumijem. Ali isprva me to nije tako pogodilo kako me moglo pogoditi.
Cijelo vrijeme dok sam radila mislila sam kakvo će olakšanje biti kad dođem kući i kažem
gospodinu Vorguilli da imam posao. Sad mogu tražiti sobu u kojoj ću stanovati sama. Možda
sutra, u nedjelju, ako je kafić zatvoren. Čak i da imam samo jednu sobu, mislila sam, Queenie
bi imala kamo pobjeći ako se gospodin Vorguilla ponovno na nju naljuti. A ako Queenie ikad
odluči ostaviti gospodina Vorguillu (uporno sam i dalje o tome mislila kao o mogućnosti
usprkos tome kako je Queenie završila svoju priču), onda bismo s plaćom od naša dva posla
možda mogle unajmiti i stančić. Ili barem sobu s kuhalom i posebnim zahodom i tušem samo
za našu upotrebu. To bi bilo kao kad smo živjele kod kuće s roditeljima, osim što roditelja ne
bi bilo.
Ukrašavala sam svaki sendvič s malo otrgnuta lista salate i kiselim krastavčićem. To je
obećavao drugi natpis u izlogu. Ali kad sam izvadila krastavac iz staklenke, učinilo mi se da
je to previše pa sam ga prerezala napola. Upravo sam nekom muškarcu poslužila takav
sendvič kad mi je blagajnica prišla i natočila si šalicu kave. Odnijela je kavu do blagajne i
popila je stojeći. Kad je muškarac pojeo sendvič i platio ga te izišao iz kafića, ponovno mi je
prišla.
"Dala si tom čovjeku pola kiselog krastavca. Jesi toliko stavljala u svaki sendvič?"
Rekla sam da jesam.
"Ne znaš narezati kiseli krastavac? Jedan krastavac mora dostajati za bar deset sendviča."
Pogledala sam natpis. "Ne kaže krišku krastavca. Kaže krastavac."
"Sad je dosta", rekla je žena. "Skidaj tu pregaču. Ne podnosim da mi zaposlenici
odgovaraju, to jednostavno kod mene ne prolazi. Uzmi torbicu i kupi se. I nemoj me pitati
gdje ti je plaća za danas jer nisi ionako bila ni od kakve koristi i zapravo je ovo pokusni rok."
Sijedi muškarac se navirivao iza pulta i nervozno se smješkao.
I tako sam se ponovno našla na ulici i otpješačila do tramvajske stanice. Ali već sam znala
kamo vode neke ulice i znala sam se služiti prijelazom. Čak sam imala radno iskustvo. Mogla
sam reći da sam radila u kafiću za pultom gdje se poslužuje ručak. Da me tko zatraži
preporuku, moglo bi biti komplicirano - ali mogla bih reći da je kafić u mojem rodnom gradu.
Dok sam čekala tramvaj, izvadila sam popis ostalih mjesta gdje sam se planirala prijaviti i
kartu koju mi je Queenie dala. Ali bilo je kasnije nego što sam mislila i sva su mjesta bila
predaleko. Užasavala sam se što ću to morati reći gospodinu Vorguilli. Odlučila sam
otpješačiti do kuće u nadi da će on otići dok ja stignem.
Upravo sam krenula uzbrdo kad sam se sjetila pošte. Vratila sam se, našla poštanski ured,
uzela pismo iz poštanskog pretinca i ponovno se pješke uputila kući. Sigurno je do sada već
otišao.
Ali nije. Kad sam prošla kraj otvorenog prozora dnevne sobe koji je gledao na stazu što je
vodila uz kuću, čula sam glazbu. Ne glazbu kakvu bi Queenie puštala. Bila je to ona vrsta
komplicirane glazbe kakvu smo katkad čuli kako dopire kroz otvorene prozore kuće
Vorguillinih - glazba koja zahtijeva pozornost, a onda nikamo ne ode, ili bar nikamo ne ode
dovoljno brzo. Klasična glazba.
Queenie je bila u kuhinji, ponovno u jednoj od onih oskudnih haljina i našminkana lica.
Imala je narukvice na rukama. Slagala je šalice za čaj na pladanj. Na trenutak mi se zamaglilo

122
kad sam ušla unutra sa sunca i svaki centimetar kože procvao mi je u kapljicama znoja.
"Šššš", rekla je Queenie jer sam s treskom zalupila vrata. "Unutra slušaju ploče. On i
njegov prijatelj Leslie."
Baš kad je to izgovorila, glazba je naglo utihnula i začuli su se uzbuđeni glasovi.
"Jedan od njih pusti ploču, a drugi mora iz malog djelića pogoditi što je to", rekla je
Queenie. "Puštaju te djeliće, a onda stanu i tako neprestano. Da siđeš s pameti." Počela je
rezati pečeno pile kupljeno u delikatesnoj radnji i stavljati meso na kriške kruha namazane
maslacem. "Jesi našla posao?" rekla je.
"Da, ali nije potrajao."
"Ma u redu." Nije izgledalo kao da je to previše zanima. Ali kad je glazba ponovno
zasvirala, podignula je pogled, nasmiješila se i rekla: "Jesi li bila na..." A onda je spazila
pismo koje sam držala u ruci.
Ispustila je nož i žurno mi prišla te tiho rekla: "Ušla si ravno u kuću s pismom u ruci.
Morala sam ti reći da ga spremiš u torbicu. To je moje privatno pismo." Istrgnula mi ga je iz
ruke i točno u tom trenutku kotlić je na štednjaku zavrištao.
"Joj, makni kotlić. Chrissy, brzo, brzo! Makni kotlić, inače će on doći, ne podnosi taj
zvuk."
Okrenula mi je leđa dok je trgala omotnicu da je otvori. Skinula sam kotlić sa štednjaka, a
ona je rekla: "Molim te, skuhaj čaj...", tihim, odsutnim glasom nekoga tko čita hitnu poruku.
"Samo nalij vodu u čajnik, čaj je već unutra."
Nasmijala se kao da je pročitala neku šalu koju samo ona razumije. Polila sam vodu po
čajnim listićima i ona je rekla: "Hvala ti. Joj, hvala, Chrissy, hvala." Okrenula se i pogledala
me. Lice joj se zarumenjelo, a sve su joj narukvice na rukama zazveckale u nekom finom
uzbuđenju. Presavinula je pismo, zadignula suknju i zataknula ga za elastični rub gaćica.
Rekla je: "Katkad mi pregledava torbicu."
Rekla sam: "Je li čaj za njih?"
"Da. A ja se moram vratiti na posao. Oh, što to radim? Moram narezati sendviče. Gdje je
nož?"
Uzela sam nož i narezala sendviče te ih poslagala na tanjur.
"Ne zanima te od koga je pismo?" rekla je.
Nisam mogla pogoditi.
"Od Bet?" rekla sam.
Jer sam se nadala da bi baš osobni Betin oprost mogao biti to od čega Queenie tako
procvjeta.
Nisam čak ni pogledala rukopis na omotnici.
Queenieno se lice promijenilo - na trenutak je izgledala kao da ne zna tko je to. A onda je
opet bila sretna. Prišla mi je, zagrlila me i šapnula mi na uho, glasom uzdrhtalim,
sramežljivim i pobjedonosnim.
"Od Andrewa. Možeš im odnijeti pladanj? Ja ne mogu. Ne sada. Oh, hvala ti."

Prije nego što je otišla na posao, Queenie je ušla u dnevnu sobu i poljubila i gospodina
Vorguillu i njegovog prijatelja. Obojicu je poljubila u čelo. Lepršavo mi je rukom mahnula na
pozdrav. "Pa-pa!"
Kad sam donijela pladanj, vidjela sam negodovanje na licu gospodina Vorguille što nisam
Queenie. Ali obratio mi se iznenađujuće tolerantnim tonom i predstavio me Leslieju. Leslie je
bio podeblji, ćelavi muškarac koji mi je na prvi pogled djelovao gotovo jednako star kao
gospodin Vorguilla. Ali kad si se naviknuo na njega i uzeo u obzir njegovu ćelavost, izgledao
je mnogo mlađe. Nije bio onakav kakav bih očekivala da bude prijatelj gospodina Vorguille.
Nije bio otresit niti se pravio da sve zna, nego ugodan i pun ohrabrenja. Na primjer, kad sam
mu rekla za posao u kafiću, rekao je: "Da znaš da to nije mala stvar. Da te prime na prvom
mjestu gdje si se javila za posao. To znači da znaš ostaviti dobar dojam."
Nije mi uopće bilo teško pričati o onome što sam doživjela. Lesliejeva nazočnost olakšala
mi je situaciju, a kao i da je ublažila ponašanje gospodina Vorguille. Kao da mi je pred

123
prijateljem morao iskazati dužno poštovanje. Možda se radilo i o tome da je naslutio
promjenu u meni. Ljudi osjete razliku kad ih se više ne bojiš. Vjerojatno nije bio siguran u to
da se nešto promijenilo i pojma nije imao kako je do toga došlo, ali to ga je zbunilo i natjeralo
da bude oprezniji. Složio se s Lesliejem kad je Leslie rekao kako je dobro da više ne radim
tamo, čak je dodao da mu žena zvuči kao jedna od onih zločestih baba koje se znaju naći u
takvim rupama u Torontu, koje samo gledaju izvarati zaposlenike.
"I nije u redu što ti nije platila", rekao je.
"Čovjek bi mislio da će njezin muž uskočiti", rekao je Leslie. "Ako je on ljekarnik, on je
šef."
Gospodin Vorguilla je rekao: "Možda jednog dana smućka posebnu dozu lijeka. Za svoju
ženu."
Nije bilo tako teško točiti čaj i nuditi mlijeko i šećer te dodavati sendviče, čak i
razgovarati, kad znaš nešto što ona druga osoba ne zna, znaš u kakvoj je opasnosti. Samo zato
što on to nije znao, mogla sam prema gospodinu Vorguilli osjećati nešto drugo osim gađenja.
Ne zato što se on sam promijenio - a ako se i jest promijenio, bilo je to vjerojatno zato što sam
se ja promijenila.
Ubrzo je rekao da je vrijeme da se spremi i ode na posao. Otišao se presvući. Tad me
Leslie upitao bih li htjela izići na večeru s njim.
"Tu odmah iza ugla je jedan restoran u koji idem", rekao je. "Ništa otmjeno. Ni slično
onom gdje Stan radi."
Bilo mi je drago čuti da ne idemo ni na kakvo otmjeno mjesto. Rekla sam: "Naravno." I
kad smo ostavili gospodina Vorguillu u njegovom restoranu, odvezli smo se Lesliejevim
autom u restoran gdje su služili prženu ribu i pomfrit. Leslie je naručio "supervečeru" - iako je
malo prije pojeo nekoliko sendviča s piletinom - a ja sam naručila normalan obrok. On je
popio pivo, ja kolu.
Pričao je o sebi. Rekao je da mu je žao što sam nije išao u učiteljsku školu umjesto što je
odabrao glazbu, koja baš ne omogućava situiran i sređen život.
Bila sam odviše zaokupljena vlastitom situacijom da ga pitam kakvom se glazbom bavi i
što svira. Otac mi je kupio povratnu kartu i rekao: "Nikad ne znaš kako će se stvari odvijati, s
njim i s njom." Pomislila sam na tu kartu u trenutku kad sam vidjela kako Queenie sprema
Andrewovo pismo pod elastiku gaćica. I to iako nisam još ni znala da je pismo od Andrewa.
Nisam tek tako došla u Toronto, niti sam došla u Toronto da nađem posao preko ljeta.
Došla sam biti dio Queeniena života. Ili, ako je to nužno, dio njezinog života i života
gospodina Vorguille. Čak i kad sam maštala o tome kako Queenie živi sa mnom, ta je
maštarija imala veze s gospodinom Vorguillom i s onim kako će mu ona dati što ga ide.
A kad sam mislila na povratnu kartu, još sam nešto uzimala zdravo za gotovo. Da se
mogu vratiti i živjeti s Bet i mojim ocem i biti dio njihovog života.
Otac i Bet. Gospodin i gospođa Vorguilla. Queenie i gospodin Vorguilla. Čak i Queenie i
Andrew. To su parovi i svaki od njih, kako god nepovezani bili, ima ili pamti neki svoj
privatni skroviti brlog s vlastitom toplinom i nemirom, od kojeg sam ja odsječena. I morala
sam biti, htjela sam biti odsječena, jer u njihovim životima nisam vidjela ništa što bi me
poučilo ili ohrabrilo.
I Leslie je bio odsječen. A opet mi je pričao o raznim ljudima s kojima ga povezuju krvne
ili prijateljske veze. O sestri i njezinom mužu. O nećakinjama i nećacima, bračnim parovima
koje je posjećivao ili s kojima je išao na odmor za praznike. Svi ti ljudi imali su problema, ali
i vrijedili su kao ljudi. Pričao je o njihovim poslovima, nezaposlenosti, talentima, sretnim
događajima, pogrešnim odlukama, s velikim zanimanjem, ali bez strasti. Kao da je odsječen
od ljubavi ili gorčine.
Primijetila bih što ne valja u ovome, kasnije u životu. Osjetila bih nestrpljenje, čak i
sumnju kakvu žena osjeti prema muškarcu koji nema motivacije. Koji nema što ponuditi osim
prijateljstva, a nudi ga tako olako da može nastaviti jednako veselo čak i ako ga odbiju. Ovo
nije bio usamljenik koji se nada vezi s djevojkom. Čak sam i ja to vidjela. Nego samo ljudsko
biće koje nalazi utjehu u tom trenutku i u nekom razumnom prividu života.
Njegovo društvo bilo je baš ono što mi je trebalo, premda to nisam shvaćala. Vjerojatno je

124
bio namjerno ljubazan prema meni. Kao što sam ja mislila da sam ljubazna prema gospodinu
Vorguilli, ili bar da ga štitim, tako neočekivano, samo nekoliko trenutaka prije.

Studirala sam na učiteljskoj školi kad je Queenie ponovno pobjegla. Saznala sam to iz
očeva pisma. Pisao mi je da ne zna točno ni kako ni kada se to dogodilo. Gospodin Vorguilla
dugo mu o tome ništa nije rekao, a onda mu je rekao, za slučaj da se Queenie vratila kući. Moj
otac je rekao gospodinu Vorguilli kako misli da su za to slabi izgledi. U pismu mi je napisao
kako bar sad ne možemo reći da je to nešto što Queenie ne bi napravila.
Godinama, čak i nakon što sam se udala, dobivala sam božične čestitke od gospodina
Vorguille. Sanjke natovarene šarenim paketima; sretna obitelj pred okićenim vratima
dočekuje prijatelje. Možda je mislio da će mi se takvi prizori sviđati s obzirom na moj
sadašnji način života. Ili ih je možda nasumce birao sa stalka s čestitkama. Uvijek je prilagao i
povratnu adresu - podsjećajući me na svoje postojanje i dajući mi na znanje gdje je, za slučaj
bilo kakvih novosti.
Ja sam osobno prestala iščekivati takve novosti. Nikad nisam saznala čak ni je li Queenie
pobjegla s Andrewom ili s nekim drugim. Ili je li ostala s Andrewom, ako je on bio taj. Kad je
moj otac umro, ostavio je neki novac i ozbiljno se pokušalo ući u trag Queenie, ali bez
uspjeha.

Ali sad se nešto dogodilo. Sad, u godinama kad su moja djeca odrasla, a muž mi je u
mirovini pa on i ja često putujemo, čini mi se da katkad vidim Queenie. Ne zato što to
posebno želim ili se trudim, a zapravo i ne vjerujem da je to zbilja ona.
Jednom se to dogodilo u zračnoj luci punoj ljudi, a ona je nosila sarong i slamnati šešir s
cvijećem na obodu. Preplanula i uzbuđena, po izgledu imućna, okružena prijateljima. A
jednom je bila među ženama koje su pred vratima crkve čekale da vide mladence i vjenčanje.
Nosila je umrljanu jaknu od antilopa i nije izgledala ni imućno ni dobro. Jednom su je
zaustavili na raskrižju dok je vodila red djece vrtićke dobi prema bazenu ili parku. Dan je bio
vruć, a njezina je okrupnjala sredovječna figura bila otvoreno i bez skanjivanja izložena
pogledima, u cvjetastim kratkim hlačama i majici s natpisom na prsima.
Posljednji put, i to je bilo najčudnije, vidjela sam je u samoposluživanju u Twin Fallsu u
državi Idaho. Zaobišla sam red polica noseći nekoliko stvari koje sam kupila za piknik i tu je
stajala starica naslonjena na svoja kolica za kupnju kao da me čeka. Sitna naborana ženica
iskrivljenih usta i smećkaste kože nezdrava izgleda. Kose u žućkasto-smeđim čekinjama, u
ljubičastim hlačama zadignutim preko izbočenog humka trbuha - jedna od onih mršavih žena
koje ipak, s godinama, izgube prednost struka. Hlače su lako mogle biti kupljene u trgovini
rabljenom robom, kao i veselo šaren, ali iznošen i u pranju stisnut džemper zakopčan na
prsima ne većim od onih desetogodišnjakinje.
Kolica su joj bila prazna. Nije čak imala ni torbicu.
A za razliku od onih ostalih žena, ova kao da je znala da je Queenie. Osmjehnula mi se s
takvim veselim prepoznavanjem i takvom čežnjom da za uzvrat bude prepoznata da bi se
moglo pomisliti kako je to neka velika blagodat - trenutak koji joj je poklonjen kad joj je
dopušteno izići iz sjene na samo jedan u tisuću dana.
A ja sam samo prijazno i bezlično rastegnula usta, kao da se smješkam ćaknutoj neznanki,
i nastavila hodati prema blagajni.
A onda sam na parkiralištu izmislila neku izliku za muža, rekla sam mu da sam nešto
zaboravila, i pohitala natrag u dućan. Prolazila sam između polica i tražila je. Ali u to kratko
vrijeme starica kao da je nestala. Možda je izišla iz dućana odmah poslije mene; možda sad
prolazi ulicama Twin Fallsa. Pješke, ili u autu koji vozi neki ljubazni rođak ili susjed. Ili čak u
autu koji vozi sama. Ali postojala je, makar i najmanja, šansa da je još u dućanu i da obje
hodamo gore-dolje među policama i ne možemo se sresti. Uhvatila sam samu sebe kako idem
u jednom smjeru pa u drugom, drhteći u ledenoj klimi dućana ljeti, i unosim se ljudima u lice,
vjerojatno ih pritom plašeći, jer sam ih nijemo preklinjala da mi kažu gdje da nađem Queenie.

125
 Sve dok se nisam pribrala i uvjerila samu sebe kako je to nemoguće i da me, tko god bila,
Queenie ili ne, zauvijek ostavila.

ZIMSKI VRT

Fiona je živjela u kući svojih roditelja, u gradu u kojem su ona i Grant studirali. Bila je to
velika kuća, s izbočenim prozorima, koja se Grantu činila istodobno luksuznom i neurednom,
s tepisima koji su ukrivo ležali na podu i prstenastim tragovima šalica urezanim u polituru na
stolovima. Majka joj je bila Islanđanka - snažna žena s pjenom bijele kose i gnjevnim, krajnje
ljevičarskim političkim opredjeljenjem. Otac je bio istaknuti kardiolog, silno poštovan u
bolnici, ali vedro podčinjen kod kuće, gdje je s rastresenim smiješkom na licu slušao neobične
tirade. Te tirade su izgovarali svi mogući ljudi, bogataši i odrpanci, koji su neprestano dolazili
i odlazili i prepirali se i dogovarali, ponekad sa stranim naglascima. Fiona je imala vlastiti
mali automobil i hrpu džempera od kašmira, ali nije pripadala ni jednom sestrinstvu na
fakultetu, a razlog je vjerojatno bila ta aktivnost u njezinoj kući.
Ne da je ona za to marila. Sestrinstva su za nju bila vic, kao i politika, premda je voljela
puštati "Četiri generala prevratnika" na gramofonu, a ponekad je puštala i "Internacionalu",
vrlo glasno, ako je u kući bio kakav gost kojega bi time mogla uznemiriti. Jedan joj se
kovrčavi stranac turobna lica udvarao - rekla je da je Vizigot - kao i dva vrlo pristojna i
zbunjena mlada stažista. Zbijala je šale na njihov račun, pa i na Grantov. Duhovito je
ponavljala neke njegove malograđanske fraze. On je mislio da se vjerojatno šali kad ga je
zaprosila, jednog hladnog sunčanog dana na žalu u Port Stanleyu. Pijesak im je grizao lice, a
valovi su im uz grmljavinu nanosili hrpe šljunka do nogu.
"Misliš da bi bilo zabavno..." povikala je Fiona. "Misliš da bi bilo zabavno da se
vjenčamo?"
Prihvatio je, uzviknuo da. Želio je uvijek biti u njezinoj blizini. Posjedovala je iskru
života.

Neposredno prije nego što će izići iz kuće, Fiona je primijetila mrlju na kuhinjskom podu.
Ostavile su je njezine jeftine crne kućne papuče, koje je ranije toga dana imala na nogama.
"Mislila sam da to više ne rade", rekla je tonom najobičnije zlovolje i nedoumice, trljajući
sivi trag koji je izgledao kao nanesen masnim krejonom.
Primijetila je da to više nikad neće morati čistiti, budući da te papuče ne nosi sa sobom.
"Vjerojatno ću cijelo vrijeme biti dotjerana", rekla je. "Ili poludotjerana. Valjda će biti
kao u hotelu."
Isprala je krpu koju je upotrijebila i objesila je na stalak unutar vratašca pod sudoperom.
Zatim je navukla zlatnosmeđu skijašku jaknu s krznenim ovratnikom preko bijele dolčevite i
po mjeri krojenih drap hlača. Bila je visoka žena, uskih ramena, stara sedamdeset godina, ali
još uspravna i vitka, dugih nogu i dugih stopala, finih zapešća i članaka i sićušnih, gotovo ko-
mičnih ušiju. Njezina kosa, kosa, lagana kao pahuljice mlječike, prešla je nekako iz
svijetloblond u bijelu, a da Grant nije primije- tio točno kada, ali i dalje ju je nosila raspuštenu
do ramena, kao svojedobno njezina majka. (To je preplašilo Grantovu majku, provincijsku
udovicu koja je radila kao tajnica u liječničkoj ordinaciji. Duga bijela kosa na glavi Fionine
majke govorila joj je, čak i više od stanja same kuće, sve što je trebala znati o stavovima i
politici.)
Inače Fiona, s onim finim kostima i malenim safirnim očima, nije bila ni po čemu nalik
svojoj majci. Imala je lagano iskrivljena usta, koja je sada isticala crvenim ružem - obično je
to posljednje učinila prije nego što će izići iz kuće. Toga je dana izgledala baš kao obično -

126
izravna i nejasna, kakva je zapravo i bila, slatka i ironična.

Prije više od godine dana Grant je počeo primjećivati brojne male žute bilješke zataknute
posvuda po kući. To nije bilo posve novo. Ona je uvijek štošta bilježila - naslov knjige koju
su spo- menuli na radiju ili poslove koje je htjela svakako obaviti toga dana. Čak je i njezin
jutarnji raspored bio zapisan - zbunjivala ga je i dirala njegova preciznost.
7 h joga. 7.30 - 7.45 zubi lice kosa. 7.45 - 8.15 hodanje. 8.15 Grant i doručak.
Nove su bilješke bile drukčije. Prilijepljene na kuhinjske ladice - Pribor za jelo, Kuhinjske
krpe, Noževi. Zar nije mogla jednostavno otvoriti ladice i vidjeti što je unutra? Sjetio se priče
o njemačkim vojnicima koji su patrolirali granicom sa Čehoslovačkom za vrijeme rata. Neki
mu je Čeh rekao da je svaki pas graničar imao znak na kojem je pisalo Hund. Zašto, pitali su
Česi, a Nijemci su rekli, zato što to jest hund.
Kanio je to ispričati Fioni, a onda je zaključio, bolje ne. Oduvijek su se smijali istim
stvarima, ali što ako se ona ovaj put ne nasmije?
Počele su se događati i gore stvari. Otišla bi u grad i telefonirala mu iz govornice da pita
kako da se doveze kući. Otišla bi u uobičajenu šetnju preko polja u šumu i vratila se kući
slijedeći ogradu - vrlo zaobilaznim putem. Rekla je kako je računala da ograde čovjeka uvijek
nekamo dovedu.
Bilo je teško biti siguran. Ispričala je to s ogradom kao da je šala, a i sjetila se telefonskog
broja bez ikakvih problema.
"Mislim da nema nikakvog razloga za brigu", rekla je. "Vjerojatno jednostavno silazim s
uma."
Upitao ju je je li uzimala tablete za spavanje.
"Ako jesam, ne sjećam se", rekla je. Tada je rekla da joj je žao što zvuči tako neozbiljno.
"Sigurna sam da nisam ništa uzimala. Možda bih trebala. Možda vitamine."
Vitamini nisu pomogli. Stajala bi na vratima i pokušavala se sjetiti kamo je pošla.
Zaboravljala je upaliti plin pod povrćem ili natočiti vodu u kuhalo za kavu. Upitala je Granta
kad su se doselili u ovu kuću.
"Je li to bilo lani ili preklani?"
Rekao je da je bilo prije dvanaest godina.
Rekla je: "Pa to je užasno."
"Uvijek je pomalo bila takva", rekao je Grant liječniku. "Jedanput je ostavila bundu u
skladištu preko zime i jednostavno ju je zaboravila. To je bilo dok smo zimi još išli nekamo
gdje je toplo. Tada je rekla da je to bilo nehotice namjerno, rekla je da ga je ostavila kao
nekakav grijeh. Tako su je neki ljudi natjerali da doživljava krznene kapute."
Neuspješno je pokušao objasniti još nešto - objasniti kako su Fionino iznenađenje i
isprike zbog svega toga djelovale pomalo kao rutinska uljudnost, ne prikrivajući potpuno
koliko nju sve to zabavlja. Kao da je naletjela na pustolovinu koju nije očekivala. Ili igrala
neku igru u nadi da će je i on prihvatiti. Oni su uvijek imali svoje igre - besmislene dijalekte,
izmišljene likove. Neki od Fioninih izmišljenih glasova, cvrkutavi ili ulizički (to liječniku nije
mogao reći), upravo su nevjerojatno oponašali glasove njegovih ženskih, koje ona nikad nije
upoznala niti je za njih znala.
"No da, dobro", rekao je liječnik. "Ispočetka to može biti selektivno. Zasad ne znamo, je
li? Dok ne vidimo obrazac degenerativnih promjena, zapravo ne možemo reći."
Nakon nekog vremena zaista više nije bilo važno koju će etiketu na to prilijepiti. Fiona,
koja više nije sama odlazila kupovati, nestala je iz supermarketa dok je Grant bio okrenut
leđima. Policajac ju je pronašao kako hoda posred ceste, nekoliko ulica dalje. Upitao ju je
kako se zove i spremno je odgovorila. Tada ju je upitao kako se zove njihov premijer.
"Ako to ne znate, mladiću, zbilja ne biste smjeli obnašati tako odgovornu dužnost."
Nasmijao se. Ali onda je napravila fatalnu pogrešku upitavši je li vidio Borisa i Natašu.
To su bili ruski hrtovi koje je prihvatila prije nekoliko godina iz usluge prijateljici, a onda
im se posvetila do kraja njihovih života. Njihovo preuzimanje možda se poklopilo sa
saznanjem da vjerojatno neće imati djece. Nešto u vezi s njezinim jajovodima, začepljenim ili

127
izvrnutim - Grant se sad više nije mogao sjetiti. Uvijek je izbjegavao razmišljati o cijeloj toj
ženskoj aparaturi. Ili je to možda bilo nakon što joj je umrla majka. Dugačke pseće noge i
svilenasta dlaka, njihova uska, blaga, nepomirljiva lica izvrsno su joj pristajali kad ih je vodila
u šetnju. I sam Grant, u to doba, kad je dobio prvo namještenje na sveučilištu (novac
njegovog svekra dobro im je došao unatoč političkoj ljagi) mogao se nekima učiniti kao još
jedan Fionin ekscentrični hir, onako njegovan i pažen i mažen. Premda on to nikad nije
shvatio, na sreću, sve do mnogo poslije.

Rekla mu je, za večerom onoga dana kad je odlutala u supermarketu. "Znaš što ćeš morati
učiniti sa mnom, je li? Morat ćeš me preseliti na ono mjesto. Shallowlake?"
Grant je rekao: "Meadowlake. Još nismo došli do te faze."
"Shallowlake, Shillylake", rekla je, kao da su započeli neko nestašno natjecanje.
"Sillylake. Sillylake, sigurno."
Podupro je glavu rukama, s laktovima na stolu. Rekao je da, ako o tome razmišljaju,
moraju to shvatiti kao nešto što nije nužno trajno rješenje. Kao neku vrstu eksperimentalne
terapije. Odmor i oporavak.

Postojalo je pravilo da se nikoga ne prima u mjesecu prosincu. Sezona praznika skrivala

je previše emocionalnih stupica. Tako da su na dvadesetominutnu vožnju krenuli u siječnju.
Prije nego što su stigli do ceste, seoski se put počeo spuštati kroz močvarnu udolinu koja je
sada bila potpuno zamrznuta. Močvarni hrast i javor bacali su sjene kao pruge preko blistava
snijega.
Fiona je rekla: "Oh, sjećaš se."
Grant je rekao: "I ja sam pomislio na to."
"Samo što je bila mjesečina", rekla je.
Govorila je o onom vremenu kad su otišli skijati noću za punog mjeseca po crno
ispruganom snijegu, na mjestu kamo se moglo ući samo usred zime. Tada su čuli kako granje
pucketa od studeni.
Ako se, dakle, toga sjeća tako živo i točno, zar joj stanje doista može biti tako loše?
Jedva je odolio napasti da se okrene i vozi kući.

Postojalo je još jedno pravilo koje mu je nadglednik objasnio. Novi stanovnici doma ne
smiju primati posjete prvih trideset dana. Većini ljudi treba toliko vremena da se udomaće.
Prije nego što su uveli to pravilo, bilo je molbi i suza i ispada, čak i sa strane onih koji su
došli svojevoljno. Otprilike trećeg ili četvrtog dana počeli bi jadikovati i moliti da ih se
odvede kući. A neki su rođaci bili osjetljivi na to, tako da se događalo da se voze kući ljudi
koji se ondje neće snalaziti ništa bolje nego što su se snalazili prije toga. Nakon šest mjeseci,
ili ponekad nakon svega nekoliko tjedana, moralo se ponovno proći kroz cijelu tu neugodnu
gnjavažu.
"Dok smo mi, međutim", rekao je nadglednik, "ustanovili kako, ako ih čovjek ostavi na
miru, oni obično završe sretni kao praščići. Morate ih praktički mamiti u autobus da odu na
izlet u grad. Isto je i s posjetima kući. Posve je prihvatljivo tada ih odvesti kući, u posjet na sat
ili dva - oni su ti koji se brinu hoće li stići natrag na vrijeme za večeru. Meadowlake im
postaje dom. Naravno, to se ne odnosi na one na drugom katu, njih ne možemo pustiti da
izlaze. To bude preteško, a oni ionako ne znaju gdje su."
"Moja žena neće biti na drugom katu."
"Neće", rekao je nadglednik obzirno. "Ja samo želim da sve bude jasno od početka."

Bili su u Meadowlakeu nekoliko puta prije više godina da posjete gospodina Farquara,
starog neženju koji im je nekad bio susjed. Živio je sam u trošnoj kući od opeke,

128
nepromijenjenoj još od prvih godina stoljeća, osim što su dodani hladnjak i televizor.
Posjećivao je Granta i Fionu nenajavljen, ali u pristojnim razmacima i, jednako kao o
lokalnim temama, volio je raspravljati o knjigama koje je čitao - o Krimskom ratu ili
istraživanjima na Sjevernom polu ili povijesti vatrenog oružja. Ali nakon što je otišao u
Meadowlake, govorio je samo o svojoj svakodnevici u ustanovi i shvatili su da su mu njihovi
posjeti, premda ugodni, zapravo društveni teret. A Fiona posebno nije podnosila smrad urina i
klora, kojim je sve bilo ispunjeno, nije podnosila obavezne buketiće plastičnog cvijeća u
nišama u sumračnim hodnicima niska stropa.
Sada te zgrade više nije bilo, premda je bila izgrađena tek pedesetih. Baš kao što više nije
bilo ni kuće gospodina Farquara, na čijem se mjestu pojavila jeftina imitacija dvorca koja je
služila kao vikendica nekim ljudima iz Toronta. Novi Meadowlake bio je zračna nadsvođena
zgrada u kojoj je ugodno mirisalo na borovinu. Bogato i pravo zelenilo bujalo je u divovskim
zemljanim loncima.
Unatoč tome, Grant se zatekao kako, tijekom onoga dugog mjeseca koji je morao
preživjeti, a da je ne vidi, Fionu zamišlja upravo u staroj zgradi. Bio mu je to najdulji mjesec
u životu, činilo mu se - dulji od onoga koji je proveo s majkom u posjetu rođacima u pokrajini
Lanark kad mu je bilo trinaest godina i dulji od mjeseca koji je Jacqui Adams provela na
ljetovanju sa svojom obitelji u početku njihove veze. Telefonirao je u Mead- owlake svakoga
dana i nadao se da će dobiti sestru koja se zvala Kristy. Činilo se da joj je pomalo smiješna
njegova postojanost, ali davala mu je potpuniji izvještaj od bilo koje druge bolničarke na koju
se namjerio.
Fiona se prehladila, ali to nije neobično za novopridošle.
"Kao kad vam djeca pođu u školu", rekla je Kristy. "Ima cijela hrpa novih bacila kojima
su izloženi i na početku dobiju baš sve."
Zatim joj se prehlada malo smirila. Skinuli su je s antibiotika i činilo se da više nije tako
zbunjena kao što je bila kad je tek došla. (Bilo je to prvi put da je Grant čuo i za antibiotike i
za zbunjenost). Apetit joj je bio prilično dobar i izgleda da joj se sviđa sjediti u zimskom vrtu.
Izgleda da joj se sviđa gledati televiziju.
Među nepodnošljivim stvarima u starom Meadowlakeu bila je televizija, koja je bila
uključena posvuda, nadvladavajući misli ili razgovor kamo god čovjek sjeo. Neki od stanara
(tako su ih on i Fiona zvali, ne štićenici) dizali su pogled prema njoj, neki su joj odgovarali,
ali većina je samo sjedila i krotko podnosila njezin napad. U novoj zgradi, koliko se mogao
prisjetiti, televizor je stajao u odvojenom salonu ili u spavaćim sobama. Mogli ste odabrati
gledati ili ne.
Fiona je dakle odabrala. Da gleda što?
U godinama koje su preživjeli u ovoj kući on i Fiona prilično su često zajedno gledali
televiziju. Otkrivali su život svake zvijeri ili gmaza ili kukca ili stanovnika mora koje je
kamera mogla doseći i pratili su zaplete možda i desetak prilično sličnih izvrsnih romana iz
devetnaestog stoljeća. Neprimjetno su se navukli na jednu englesku komediju o životu u
robnoj kući i gledali su toliko repriza da su znali dijalog napamet. Tugovali su zbog nestanka
glumaca koji su umrli u stvarnom životu ili prešli na druge poslove, zatim veselo dočekali
povratak istih tih glumaca kad bi likovi bili ponovno rođeni. Pratili su kako kosa nadglednika
odjela prelazi iz crne u sijedu i napokon opet u crnu, dok se jeftina scenografija nikad nije
mijenjala. Ali i ona je izblijedjela; nakon nekog vremena i scenografija i najcrnja kosa
izblijedjele su kao da se prašina s londonskih ulica uvukla ispod vrata dizala, a neka tuga koju
je to izazivalo kao da je na Granta i Fionu djelovala jače od bilo koje tragedije u emisijama
Kazališna remek-djela, tako da su odustali od gledanja prije pravoga kraja.
Fiona već nalazi prijatelje, rekla je Kristy. U svakom slučaju, izlazi iz svoje ljušture.
Kakve to ljušture, htio je upitati Grant, ali svladao se da bi ostao u Kristynoj milosti.

Ako je netko telefonirao, pustio je da se snimi poruka na sekretarici. Ljudi s kojima su se

družili, povremeno, nisu bili bliski susjedi, već ljudi koji su živjeli u okolici, na imanjima,
umirovljeni kao i oni, koji su često odlazili bez najave. Prvih godina koje su ovdje preživjeli

129
Grant i Fiona ostajali su kod kuće preko zime. Zima na ladanju bila je novo iskustvo, a imali
su mnogo posla s radovima na kući. Poslije su zaključili da moraju putovati dok još mogu, i
bili su u Grčkoj, u Australiji, u Kostariki. Ljudi će misliti da su i sada na nekom takvom
putovanju.
Skijao je zbog zdravlja, ali nikad nije odlazio sve do močvare. Skijao je neprestano u krug
po polju iza kuće dok je sunce zalazilo i bojilo nebo u ružičasto nad krajolikom koji kao da je
bio okovan valovima plavo obrubljenog leda. Brojio je koliko je puta obišao polje, a onda se
vraćao u sve mračniju kuću i slušao vijesti na televiziji dok je pripremao večeru. Prije su
obično pripremali večeru zajedno. Jedno od njih pobrinulo bi se za piće, drugo za vatru, a
onda su razgovarali o njegovom radu (pisao je studiju o legendarnim nordijskim vukovima, a
posebno o Fenrisu, velikom vuku koji proguta Odina na svršetku svijeta) i o onomu što je
Fiona već čitala i o čemu su razmišljali tijekom svog bliskog, ali razdvojenog dana. To je bilo
vrijeme njihove najživahnije intimnosti, premda je dakako postojalo i onih pet ili deset minuta
tjelesne slatkoće odmah nakon što bi legli u krevet - nešto što nije često završavalo seksom,
ali ih je podržavalo u uvjerenju kako sa seksom još nije zauvijek gotovo.

U snu je Grant pokazivao neko pismo jednom od svojih kolega kojeg je smatrao
prijateljem. Pismo je bilo od cimerice jedne djevojke na koju već dugo nije mislio. Stil je
pisma bio neprijateljski i licemjeran, prijeteći na neki cmizdravi način - procijenio je autoricu
pisma kao latentnu lezbijku. Sama je djevojka bila osoba s kojom se pristojno razišao i nije
mogao vjerovati da bi njoj bilo do toga da izaziva bilo kakve nevolje, a kamoli da se ubije, što
mu je pismo očito, na kompliciran način, pokušavalo priopćiti.
Kolega je bio jedan od onih muževa i otaca koji su među prvima odbacili kravate i otišli
od kuće da bi provodili svaku noć na madracu na podu sa zanosnom mladom ljubavnicom, a
onda dolazili u svoje kabinete, na svoje seminare, razbarušeni, neuredni i zaudarajući na
drogu i tamjan. Ali sada se kritički odnosio prema takvim eskapadama, a Grant se prisjetio
kako se on u stvari i oženio jednom od tih djevojaka i da se ona na kraju posvetila
priređivanju večera za goste i rađanju dječice, baš kao što su supruge nekad činile.
"Ja se ne bih smijao", rekao je Grantu, koji nije imao dojam da se smijao. "I da sam na
tvom mjestu, pokušao bih pripremiti Fionu."
I tako je Grant otišao potražiti Fionu u Meadowlake - stari Meadowlake - i dospio
umjesto toga u predavaonicu. Svi su ondje čekali da on dođe i održi predavanje. A u
posljednjem, najgornjem, redu sjedilo je jato mladih žena ledena pogleda, sve u crnim
talarima, sve u koroti, koje nisu skidale mračne poglede s njega i upadljivo nisu ništa bilježile
niti marile za ono što on govori.
Fiona je bila u prvom redu, smirena. Ona je pretvorila tu predavaonicu u neku vrstu kutića
kakav je uvijek pronalazila na zabavama - neko sigurno, izolirano mjestašce gdje je pila
gemišt i pušila obične cigarete i pripovijedala zabavne pričice o svojim psima. Uspješno se
opirala plimi, s nekoliko ljudi koji su joj bili nalik, kao da drame koje su se odigravale u
drugim kutovima, u spavaćim sobama i na tamnoj verandi, nisu ništa drugo do djetinjasta
komedija. Kao da je čistoća šik, a suzdržljivost blagoslov.
"Ah, koješta", rekla je Fiona. "Djevojke u tim godinama uvijek svima govore kako će se
ubiti."
Ali nije bilo dovoljno da to kaže - zapravo, od toga su ga prošli trnci jeze. I dalje se bojao
da ona nije u pravu, da se dogodilo nešto užasno, i vidio je ono što ona nije mogla vidjeti - da
se crni prsten sve više zgušnjava, steže, posvuda oko njegova dušnika, posvuda oko stropa
sobe.

Izvukao se iz toga sna i latio se razdvajanja onoga što je stvarno od onoga što nije.
Pismo je zaista jednom stiglo, riječ "GAD" pojavila se ispisana crnom bojom na vratima
njegova ureda, a Fiona je, kad je čula kako je djevojka bila očajnički zatreskana u njega, rekla
otprilike ono što je rekla u snu. Kolega nije imao nikakve veze s tim, žene u crnini nisu se

130
pojavile u dvorani i nitko nije počinio samoubojstvo. Grant nije bio osramoćen, zapravo je
vrlo dobro prošao kad čovjek pomisli što se moglo dogoditi samo nekoliko godina poslije. Ali
glasine su se počele širiti. Sve su ih upadljivije izbjegavali. Dobili su malo pozivnica za
Božić, a Novu godinu su dočekali sami. Grant se napio i, premda to od njega nitko nije tražio
- također, Bogu hvala, ne počinivši pogrešku da se ispovjedi - obećao je Fioni novi život.
Sram koji je tad osjećao bio je sram što se dao nasamariti, što nije primijetio promjenu
koja je nastupila. I nije ga samo jedna žena učinila toga svjesnim. Dogodila se ona promjena u
prošlosti kad su tolike žene odjednom postale dostupne - ili se bar njemu tako činilo - i sad
ova nova promjena, kad su govorile da ono što se dogodilo nije uopće ono što su imale na
umu. Surađivale su zato što su bile bespomoćne i zbunjene i cijela je ta priča za njih završila
ranama, a ne užitkom. Čak i kad su preuzele inicijativu, preuzele su je samo zato što su bile u
slabijem položaju.
Nigdje nitko nije priznavao kako život ženskara (ako se Grant tako morao nazvati - on
koji se nije mogao podičiti ni polovinom ljubavnih uspjeha ili komplikacija koliko ih je imao
muškarac koji ga je korio u onome snu) uključuje i djela dobrote i širokogrudnosti, pa čak i
žrtve. Ne u početku, možda, ali barem kad se stvari počnu razvijati. Mnogo je puta napravio
ustupak ženinu ponosu, njezinoj lomnosti, nudeći više nježnosti - ili grublje strasti - od onoga
što je zaista osjećao. I sve to zato da sad bude optužen za vrijeđanje i iskorištavanje i
uništavanje nečijeg samopoštovanja. I za obmanu Fione - jer naravno da ju je obmanjivao - ali
bi li bilo bolje da je postupio kao što su neki drugi postupili prema svojim ženama i ostavio
je?
Nikad mu takvo što nije ni na pamet palo. Nikad nije prestao voditi ljubav s Fionom,
unatoč napornim zahtjevima drugdje. Nije proveo ni jednu jedinu noć odvojen od nje. Nije tu
bilo izmišljanja kompliciranih izlika da bi se proveo vikend u San Franciscu ili u šatoru na
otoku Manitoulin. Nije pretjeravao s drogom ili pićem i nastavio je objavljivati radove,
surađivati u raznim odborima, napredovati u karijeri. Nikad nije imao apsolutno nikakve
namjere odbaciti posao i brak i preseliti se na selo da bi se bavio stolarijom ili uzgajao pčele.
Ali nešto slično tome ipak se dogodilo. Otišao je u prijevremenu mirovinu, sa smanjenim
primanjima. Kardiolog je umro, nakon što je neko vrijeme proveo zbunjeno i stoički sam u
onoj velikoj kući, i Fiona je naslijedila i tu nekretninu i kuću na seoskom imanju u kojoj je
njezin otac odrastao, u provinciji nedaleko od zaljeva Georgian. Ona je napustila posao
bolničke koordinatorice volonterskih službi (u onom svakidašnjem svijetu, kako je rekla, u
kojem ljude zaista muče problemi koji nemaju veze ni s drogom ni seksom ni intelektualnim
trzavicama). Novi život bio je novi život.
Boris i Nataša već su tad uginuli. Jedno je od njih dvoje oboljelo i uginulo prvo - Grant je
zaboravio koje - a drugi je pas onda uginuo manje ili više iz sućuti.
On i Fiona radili su na kući. Nabavili su skije za langlauf. Nisu bili naročito društveni, ali
su postupno stekli nekoliko prijatelja. Više nije bilo grozničavih flertova. Goli ženski nožni
prsti nisu više plazili uvis pod muškom nogavicom za vrijeme večere. Nije više bilo
raspuštenih supruga.
U pravi čas, znao je Grant pomisliti, kad je osjećaj nanesene nepravde polako splasnuo.
Feministice, a možda i sama ona jadna glupa djevojka i njezini kukavički takozvani prijatelji,
iz- gurali su ga u pravi čas. Iz života koji je zapravo postao naporniji nego što je vrijedio. I
koji ga je s vremenom mogao stajati Fione.

Ujutro na dan kad se morao vratiti u Meadowlake u prvi posjet Grant se rano probudio.
Osjećao je nekakve svečane žmarce, kao u stara vremena u jutro prvog zakazanog sastanka s
novom ženskom. Taj osjećaj nije bio izrazito seksualan. (Poslije, kad su sastanci prešli u
rutinu, bio je samo to.) Bilo je to nekakvo iščekivanje otkrića, gotovo duhovno širenje. I
bojažljivost, poniznost, strah.
Krenuo je od kuće prerano. Posjeti nisu bili dozvoljeni prije dva sata. Nije želio sjediti
vani na parkiralištu i čekati pa se natjerao da skrene u pogrešnom smjeru.
Već je počelo kopniti. Ostalo je još mnogo snijega, ali se blještavi tvrdi krajolik

131
dotadašnje zime razdrobio. Istočkane hrpe pod sivim nebom izgledale su kao otpad na
poljima.
U gradu kraj Meadowlakea pronašao je cvjećarnicu i kupio veliki buket. Nikad prije nije
poklanjao Fioni cvijeće. Ili bilo kome drugom. Ulazeći u zgradu, osjećao se kao neki
izbezumljeni ljubavnik ili grešan muž iz karikatura.
"Au. Narcise ovako rano", rekla je Kristy. "Potrošili ste sigurno čudo novca." Krenula je
hodnikom pred njim i upalila svjetlo u ostavi, ili nekoj vrsti kuhinje, gdje je potražila vazu.
Bila je krupna mlada žena koja kao da je odustala na svim područjima osim na kosi. Ta je bila
plava i bujna. Sav onaj natapirani luk- suz konobarice u koktel-baru, ili striptizete, nasađen na
tako svakidašnje lice i tijelo.
"Dakle, tu smo", rekla je i glavom mu pokazala na hodnik. "Ime piše na vratima."
I zaista je pisalo, na pločici ukrašenoj plavim drozdovima. Pitao se da li da pokuca, pa je
napokon i pokucao, zatim otvorio vrata i zazvao je.
Nije je bilo. Vrata garderobe bila su zatvorena, krevet zate- gnut. Ništa na noćnom
ormariću, osim kutije papirnatih rupčića i čaše vode. Ni jedne jedine fotografije ili slike bilo
kakve vrste, ni jedne knjige ili časopisa. Možda je bilo propisano da se to drži u ormaru.
Vratio se u sestrinsku sobu, ili recepciju, ili što je to već bilo. Kristy je rekla: "Ne?", s
iznenađenjem koje mu se učinilo površnim.
Oklijevao je, držeći cvijeće u ruci. Ona je rekla: "Dobro, dobro - idemo staviti buket
ovamo." Uzdahnuvši kao da je pred njom zaostalo dijete prvog dana u školi, povela ga je
hodnikom u svjetlo golemih stropnih prozora u velikom središnjem prostoru visoka svoda.
Nekoliko je ljudi sjedilo uza zidove, u na- slonjačima, drugi za stolovima na sredini prostorije
prekrivene tapisonom. Nitko nije izgledao posebno loše. Staro - neki su bili dovoljno nemoćni
da trebaju kolica - ali pristojno. Nekad je bilo vrlo neugodnih prizora kad su on i Fiona
dolazili u posjet gospodinu Farquaru. Čuperci dlaka na bradama starih žena. Netko s
izbuljenim okom poput trule šljive. Slinavci, klimavci glavom, poludjeli blebetavci. Sada je
izgledalo kao da su najgori slučajevi odstranjeni. Ili su se možda počeli koristiti nekim
lijekovima, operativnim zahvatima, možda su sad mogli liječiti unakaženost, kao i verbalnu i
druge vrste inkontinencije - mogućnosti koje nisu postojale čak ni prije tako malo godina.
Jedna je vrlo neutješna žena, međutim, sjedila za klavirom, nabadajući jednim prstom po
tipkama, a da nikad nije došla do melodije.
Druga je žena, zureći iza aparata za kavu i hrpe plastičnih šalica, izgledala kao da se na
smrt dosađuje. Ali vjerojatno je bila zaposlenica - imala je isti blijedozeleni komplet s
hlačama kao i Kristy.
"Vidite?" rekla je Kristy blažim glasom. "Samo idite k njoj i pozdravite je i nastojte da je
ne preplašite. Upamtite da možda neće... No dobro. Samo hajdete."
Vidio je Fionu iz profila kako sjedi vrlo blizu jednom od kartaških stolova, ali ne igra.
Kao da je bila malo podbuhnula u licu, bora na jednom obrazu skrivala joj je kut usta, što se
dosad nije događalo. Promatrala je kako igra muškarac kojemu je sjedila najbliže. On je držao
karte malo ukoso, tako da ih ona može vidjeti. Kad je Grant prišao stolu, podigla je pogled.
Svi su podignuli pogled - svi kartaši za stolom podignuli su pogled, s neodobravanjem. Tada
su smjesta pogledali u svoje karte, kao da žele spriječiti bilo kakvo upletanje.
Ali Fiona se nasmiješila svojim iskrivljenim, stidljivim, lukavim i dražesnim smiješkom
pa odgurnula stolac i prišla mu, prinoseći prste usnama.
"Bridž", rekla je. "Smrtno ozbiljna stvar. Postanu sasvim zadrti." Povukla ga je prema
stolu s kavom, brbljajući. "Sjećam se da sam neko vrijeme bila takva na faksu. Moje
prijateljice i ja markirale smo predavanje i sjedile u dnevnom boravku i pušile i kartale kao
gangsteri. Jednoj je ime bilo Phoebe, drugih se ne sjećam."
"Phoebe Hart", rekao je Grant. U duhu mu se pojavila sitna crnooka djevojka, upalih prsa,
koja je sad već vjerojatno mrtva. Obavijene dimom, Fiona i Phoebe i one druge, opsjednute
kao vještice.
"I ti si je znao?" upitala je Fiona, uputivši sada smiješak ženi kamena lica. "Želiš li da ti
nešto donesem? Čaj? Na žalost, kava ovdje nije bogznašto."
Grant nikad nije pio čaj.

132
 Nije je mogao privinuti u naručaj. Zbog nečega u njezinu glasu i smiješku, ma koliko bili
poznati, nečega u stavu koji je zauzela, kao da čuva igrače, pa čak i ženu s kavom, od njega -
jednako kao i njega od njihova negodovanja - to je bilo nemoguće.
"Donio sam ti nekakvo cvijeće", rekao je. "Mislio sam da bi ti moglo malo uljepšati sobu.
Bio sam u tvojoj sobi, ali nije te bilo."
"Pa, nije", rekla je. "Ja sam tu."
Grant je rekao: "Našla si novog prijatelja." Kimnuo je i pritom pogledao muškarca kraj
kojega je maločas sjedila. U tom je trenutku čovjek podigao pogled prema Fioni i ona se
okrenula, ili zbog onoga što je Grant rekao ili zato što je osjetila taj pogled na leđima.
"To je samo Aubrey", rekla je. "Najsmješnije je da sam ga ja znala prije masu godina.
Radio je u dućanu. U željeznariji u kojoj je moj djed obično kupovao. On i ja smo se uvijek
zafrkavali, ali nikad nije uspio skupiti hrabrosti da me pozove van. Sve do posljednjeg
vikenda, a onda me odveo na utakmicu. Ali kad je utakmica završila, pojavio se moj djed da
me odveze kući. S ljetovanjem je bilo gotovo. Ljetovanjem kod mog djeda i bake - oni su
živjeli na farmi."
"Fiona. Ja znam gdje su živjeli tvoj djed i baka. Tamo i mi živimo. Živjeli smo."
"Zbilja?" rekla je rastreseno, zato što joj je kartaš uputio pogled koji nije bio ponizan, već
zapovjednički. Muškarac je bio otprilike Grantovih godina ili malo stariji. Gusta čvrsta bijela
kosa padala mu je preko čela, a koža mu je bila gruba, ali blijeda, žućkastobijela kao stara
naborana glase rukavica. Dugačko lice bilo je dostojanstveno i sjetno i posjedovao je nešto od
ljepote snažnog, obeshrabrenog, ostarjelog konja. Ali kad je Fiona bila u pitanju, nije bio
obeshrabren.
"Bolje da se vratim", rekla je Fiona i mrlje crvenila izbile su joj na izmijenjenom,
udebljalom licu. "On misli da ne može igrati ako ja ondje ne sjedim. To je glupo, ja skoro više
i ne znam tu igru. Na žalost, ispričaj me, moram te ostaviti."
"Hoćete li uskoro završiti?"
"Oh, trebali bismo. Ovisi. Ako odeš do one namrštene gospođe i lijepo je zamoliš, dobit
ćeš čaj."
"Hvala, ne treba", rekao je Grant.
"Dobro, onda te ostavljam, možeš se sam zabaviti? Tebi to sve sigurno izgleda čudno, ali
iznenadit ćeš se kako se brzo navikneš. Saznat ćeš točno tko je tko. Osim što su neki od njih
poprilično u oblacima, shvaćaš - ne možeš od svih očekivati da znaju tko si ti."
Skliznula je ponovno u svoj stolac i nešto rekla Aubreyu na uho. Potapšala ga je prstima
po nadlanici.
Grant se dao u potragu za Kristy i sreo ju je u predvorju. Gurala je pred sobom kolica na
kojima su bili vrčevi sa sokom od jabuka i sokom od grožđa.
"Samo čas", rekla mu je i provirila kroz vrata. "Sok od jabuka za ovdje? Sok od grožđa?
Keksi?"
Čekao je dok nije napunila dvije plastične čaše i odnijela ih u sobu. Zatim se vratila i
stavila dva keksa s marantom na papirnate tanjure.
"Onda?" rekla je. "Zar vam nije drago što sudjeluje i sve to?"
Grant je rekao: "Zna li ona uopće tko sam ja?"

Nije se mogao odlučiti. Možda je samo glumila, za šalu. To bi njoj bilo nalik. Odala se
onim malim pretvaranjem na kraju, kad je s njim razgovarala kao da misli da je možda novi
stanovnik doma.
Ako se pretvarala. Ako je to bila igra pretvaranja.
Ali ne bi li potrčala za njim i nasmijala mu se kad je bilo gotovo sa šalom? Sigurno se ne
bi jednostavno vratila kartanju i pretvarala se da ga je zaboravila. To bi bilo preokrutno.
Kristy je rekla: "Baš ste je uhvatili u lošem trenutku. Zaokupljenu kartanjem."
"Pa ona čak i ne karta", rekao je.
"Dobro, ali karta njezin prijatelj. Aubrey."
"Pa tko je sad Aubrey?"

133
 "Tako se zove. Aubrey. Njezin prijatelj. Hoćete možda sok?"
Grant je odmahnuo glavom.
"Ma gledajte", rekla je Kristy. "Njima vam dođu takve simpatije. To neko vrijeme
prevlada. Znate ono, nešto kao najbolji prijatelj. Dođe im kao neka faza."
"Hoćete reći da možda zbilja ne zna tko sam ja?"
"Možda ne zna. Danas ne. A onda sutra - čovjek nikad ne zna, je li? Stvari se mijenjaju
sad ovako sad onako cijelo vrijeme i mi tu ništa ne možemo. Vidjet ćete kako to ide kad
budete malo dulje dolazili ovamo. Naučit ćete da ne shvaćate sve previše ozbiljno. Naučiti da
idete dan po dan."

Dan po dan. Ali stvari se nisu uopće mijenjale ni ovako ni onako, a on se nije mogao na
njih naviknuti. Fiona se očito naviknula na njega, ali samo kao na nekog upornog posjetitelja
koji se posebno zanima za nju. Ili možda čak i kao na gnjavatora
kojega treba spriječiti, u skladu s njezinim starim pravilima pristojnosti, da shvati da je
gnjavator. Odnosila se prema njemu sa stanovitom rastresenom, društvenom vrstom
ljubaznosti kojom je uspješno izbjegavala i samu mogućnost da joj postavi najočitije,
najnužnije pitanje. Nije od nje mogao zahtijevati da mu kaže sjeća li ga se ili ne sjeća kao
muža s kojim je provela u braku pedeset godina. Imao je dojam da bi joj takvo pitanje bilo
neugodno - neugodno ne zbog nje same, nego zbog njega. Ona bi se nasmijala na svoj
lepršavi način i postidjela ga svojom uljudnošću i zbunjenošću, i nekako bi završila tako da ne
kaže ni da ni ne. Ili bi rekla jedno ili drugo, ali tako da ga to nikako ne bi zadovoljilo.
Kristy je bila jedina bolničarka s kojom je mogao razgovarati. Za neke druge cijela je
stvar bila običan vic. Jedna opasna stara vještica nasmijala mu se u lice. "Onaj Aubrey i ona
Fiona? Baš ih je primilo, jelda?"
Kristy mu je rekla da je Aubrey bio lokalni zastupnik tvrtke koja prodaje pesticide - "i sve
takve stvari" - zemljoradnicima.
"Bio je krasan čovjek", rekla je, a Grant nije znao znači li to da je Aubrey bio pošten,
darežljiv i ljubazan prema ljudima, ili da je pristojno govorio i pristojno se oblačio i vozio
dobra kola. Vjerojatno i jedno i drugo.
A onda je, kada još nije bio vrlo star, pa čak ni u penziji - rekla je - doživio neku neobičnu
vrstu oštećenja.
"Njegova se žena obično brine za njega. Brine se za njega kod kuće. Ovdje ga je samo
privremeno zbrinula, tako da se malo odmori. Njezina sestra je htjela da ode na Floridu.
Razumijete, bilo je gadno, čovjek nikad ne bi očekivao da će takav muškarac. .. Samo što su
otišli nekamo na odmor, a on vam je tamo nešto uhvatio, nekakav virus, od kojeg je dobio
strašno visoku vrućicu. I od toga je pao u komu i onda ostao ovakav."
Pitao ju je kako izgledaju te simpatije među stanovnicima doma. Odu li ikad predaleko?
Sada je uspio pogoditi neki popustljivi ton koji će ga, nadao se, poštedjeti bilo kakvih
propovijedi.
"Ovisi na što mislite", rekla je. I dalje je pisala u bilježnicu dok se odlučivala kako će mu
odgovoriti. Kad je završila s pisanjem, pogledala je u njega s iskrenim smiješkom.
"Zapravo je smiješno, puno puta ovdje imamo nevolje baš s onima koji se skoro uopće
nisu družili. Možda se čak i ne poznaju, osim što znaju, recimo, tko je muško ili žensko?
Čovjek bi pomislio da se stari muškarci hoće uvući u krevet starim ženama, ali znate, puno je
češće obratno. Stare žene naganjaju stare muškarce. Možda nisu toliko iscijeđene, valjda."
Onda se prestala smiješiti, kao da se pobojala da je rekla previše ili da je govorila bešćutno.
"Nemojte me krivo shvatiti", rekla je. "Nisam mislila na Fionu. Fiona je dama."
No dobro, a što je s Aubreyem, htio je reći Grant. Ali onda se sjetio da je Aubrey u
invalidskim kolicima.
"Ona je prava dama", rekla je Kristy tonom tako odlučnim i ohrabrujućim da Grant uopće
nije bio ohrabren. U duhu mu se pojavila slika Fione, u jednoj od njezinih dugačkih spavaćica
ukrašenih ažurom i plavim vrpcama, kako izazivački podiže pokrivače na krevetu jednoga starca.
"Pa eto, ponekad se pitam...", rekao je.

134
 Kristy je resko rekla: "Što se pitate?"
"Pitam se ne izvodi li ona nekakvu svoju šaradu."
"Koga to?", upitala je Kristy.

Većinu se poslijepodneva par mogao zateći za kartaškim stolom. Aubrey je imao velike
ruke debelih prstiju. Bilo mu je teško baratati kartama. Fiona je miješala i dijelila umjesto
njega i ponekad hitro priskočila da namjesti kartu koja je prijetila da će mu iskliznuti iz ruke.
Grant je s druge strane sobe promatrao njezin streloviti pokret i hitru, nasmijanu ispriku.
Jasno je vidio Aubreyevu supružničku grimasu kad bi mu pramičak njezine kose dodirnuo
obraz. Aubrey ju je očito odlučio ignorirati sve dok se zadržavala blizu njega.
Ali neka se nasmiješi u znak pozdrava Grantu, neka odgurne stolac i ustane da ga ponudi
čajem - pokazujući da je prihvatila njegovo pravo da bude ovdje i da možda čak osjeća i neku
skromnu odgovornost za njega - i već je Aubreyevo lice poprimalo izraz tmurne zabrinutosti.
Pustio bi da mu karte skliznu iz prstiju i padnu na pod, da pokvari igru.
Tako da se Fiona morala angažirati i staviti stvari na svoje mjesto.
Ako nisu bili za kartaškim stolom, možda su se šetali predvorjima, Aubrey obješen o
rukohvat jednom rukom i stežući Fioninu ruku ili rame drugom. Bolničarke su mislile da je to
čudo, to kako ga je uspjela izvući iz kolica. Premda su za dulje izlete - do zimskog vrta na
jednom kraju zgrade ili do salona za televiziju na drugom - kolica bila potrebna.
Televizija kao da je uvijek bila namještena na sportski program i Aubrey je gledao sve
sportove, ali, po svemu sudeći, najdraži mu je bio golf. Grant nije imao ništa protiv da gleda s
njima. Sjeo bi nekoliko stolaca dalje. Na velikom ekranu mala je skupina gledatelja i
komentatora pratila igrače po mirnom golf- skom terenu i u odgovarajućim trenucima svečano
aplaudirala. Ali posvuda je vladala tišina kad bi igrač zamahnuo i loptica krenula na svoje
usamljeničko, predviđeno putovanje nebom. Aubrey i Fiona i Grant i možda još neki sjedili su
i zadržavali dah, a tada bi Aubrey prvi odahnuo u izrazu zadovoljstva ili razočaranja. Fiona se
uključila u istom tonu koji čas kasnije.
U zimskom vrtu nije bilo takve tišine. Par je sebi pronašao mjesto za sjedenje među
najbujnijim i najgušćim i najtropskijim biljkama - kao pod kakvom sjenicom, tako reći - i
Grant je nalazio u sebi upravo dovoljno samokontrole da ne pokuša onamo prodrijeti.
Pomiješan sa šuštanjem lišća i pljuskanjem vode iz vodoskoka, čuo se Fionin tihi govor i
njezin smijeh.
Zatim neka vrsta zadovoljnog smijuljenja. Koje je od njih dvoje to moglo biti?
Možda ni jedno - možda je to bio glas jedne od onih bestidnih ptica kričavih boja koje su
nastavale kaveze u kutovima.
Aubrey je mogao govoriti, premda mu glas vjerojatno nije zvučao kao nekad. Činilo se da
je upravo nešto rekao - nekoliko muklih slogova. Pazi. On je ovdje. Ljubavi moja.
Na modrom dnu fontane s vodoskokom ležalo je nekoliko novčića bačenih za sreću.
Grant nikad nije vidio nikoga da baca novac u fontanu. Zurio je u taj sitniš i pitao se nije li
zalijepljen za pločice - još jedan primjer poticajne dekoracije zgrade.

Tinejdžeri na bejzbolskoj utakmici, na vrhu tribina, daleko od mladićevih prijatelja.

Nekoliko centimetara praznog drva između njih, mrak pada, hitra hladnoća večeri kasnoga
ljeta. Nemir njihovih ruku, pomak bedara, pogled neprestano prikovan za igralište. On će
skinuti jaknu, ako je nosi, i prebaciti je preko njezinih uskih ramena. Ispod nje može je
privući bliže sebi, utisnuti raširene prste u njezinu mekanu nadlakticu.
Ne kao danas, kad bi joj se svaki klinac vjerojatno uvukao u gaćice na prvom spoju.
Fionina mršava mekana nadlaktica. Mladenačka požuda je zapanjuje i plamti u svim
živcima njezina nježnog novog tijela, dok se noć zgušnjava izvan osvijetljene prašine utakmice.

Meadowlake je oskudijevao zrcalima, tako da se nije morao gledati kako uhodi i vreba.

135
Ali svako toliko postao bi svjestan kako budalasto i jadno i vjerojatno neuravnoteženo mora
izgledati dok posvuda slijedi Fionu i Aubreya. I kako mu ne polazi za rukom suočiti se s
njom, ili s njim. Sve manje siguran ima li uopće prava biti na mjestu događaja, ali posve
nesposoban da se povuče. Čak i kod kuće, dok je radio za svojim stolom ili pospremao kuću
ili lopatom čistio snijeg kad je trebalo, neki neumorni metronom u njegovu duhu bio je
usredotočen na Meadowlake, na njegov sljedeći posjet. Ponekad je samom sebi izgledao kao
tvrdoglavi dječačić koji se upustio u beznadno udvaranje, ponekad kao jedan od onih jadnika
koji slijede slavne žene po ulicama, uvjereni da će se te žene jednoga dana okrenuti i
prepoznati u njima ljubav života.
S najvećim naporom srezao je posjete na srijede i subote. Također je stavio sebi u zadatak
da promatra i sve ostalo u toj ustanovi, kao da je nekakav slobodni posjetitelj, netko tko
provodi inspekciju ili sociološko istraživanje.
Subotom je vladala praznična gužva i napetost. Obitelji su dolazile u rojevima. Majke su
obično vodile glavnu riječ, bile su poput vedrih, ali upornih pasa ovčara koji usmjeruju
muškarce i djecu. Samo najmanja djeca nisu pokazivala nikakvog straha. Ona bi odmah
primijetila zelene i bijele kvadrate na podu u hodnicima i odabrala jednu boju po kojoj će
hodati i drugu koju će preskakati. Hrabriji su se znali odvažiti da isprose vožnju na naslonima
invalidskih kolica. Neki su ustrajali u tim pothvatima unatoč prijekorima i moralo ih se
odvesti u auto. I kako su se tad sretno, kako spremno neko starije dijete ili otac dobrovoljno
nudili da ih odvedu i tako se izvuku iz posjeta.
Žene su održavale konverzaciju. Muškarci kao da su bili zaplašeni situacijom, tinejdžeri
uvrijeđeni. Oni koji su primali posjete vozili su se u kolicima ili šepesali naokolo sa štakom ili
hodali ukočeno, bez pomoći, na čelu povorke, ponosni na broj posjetitelja, ali ponešto
izgubljena pogleda ili očajnički blebećući, pod pritiskom. A sada, okruženi raznoraznim ljudi-
ma izvana, ovi unutra zapravo uopće nisu izgledali kao obični ljudi. Moglo se do korijena
izbrijati dlake na ženskim pod- bradcima i sakriti bolesne oči povezima ili tamnim staklima,
neprikladne izraze moglo se obuzdavati lijekovima, ali ostala je nekakva caklina, neka
opsjednuta krutost - kao da su se lju- di zadovoljili time da budu uspomene na sebe same,
konačne fotografije.
Grant je sad bolje shvaćao kako se morao osjećati gospodin Farquar. Ljudi su ovdje - čak
i oni koji nisu sudjelovali ni u kakvoj aktivnosti, već samo sjedili uokolo i motrili vrata ili
gledali kroz prozore - živjeli aktivnim životom u svojim glavama (da se i ne spominje život
njihovih tijela, zloslutni pomaci u crijevima, ubodi i grčevi posvuda od gore do dolje), a to je
bio život koji se u većini slučajeva baš nije mogao opisivati ili spominjati pred posjetiteljima.
Preostajalo im je samo da se voze u kolicima ili pokreću na neki drugi način i nadaju da će im
sinuti nešto što se može pokazati ili o čemu se može razgovarati.
Sada je tu bio zimski vrt kojim su se mogli podičiti i veliki televizijski ekran. Očevi su
mislili da je to zbilja nešto. Majke su govorile kako je paprat veličanstvena. Uskoro su svi
posjedali za stoliće i jeli sladoled - odbili su ga samo tinejdžeri, koji su umirali od gađenja.
Žene su brisale slinu s drhtavih starih usana i brade, a muškarci su odvraćali pogled.
Sigurno ima neke satisfakcije u tom ritualu i možda će čak i onim tinejdžerima biti drago,
jednoga dana, što su bili ovdje. Grant nije bio nikakav stručnjak za obitelji.
Očito Aubreya nisu došla posjetiti nikakva djeca ili unučad, a budući da se nisu mogli
kartati - jer su stolove sada zauzela društva sa sladoledom - on i Fiona držali su se postrani od
subotnje parade. Zimski je vrt u to vrijeme bio apsolutno preposjećen za neki od njihovih
prisnih razgovora.
Oni su se, dakako, mogli odvijati iza Fioninih zatvorenih vrata. Grant se nije mogao
prisiliti da pokuca, premda je ondje stajao neko vrijeme zagledan u one Disneyeve ptice s
intenzivnom, istinski zloćudnom mržnjom.
Ili su možda bili u Aubreyevoj sobi. Ali on nije znao gdje je ta soba. Što je više istraživao
zgradu, to je više hodnika i prostora za sjedenje i rampa otkrivao, a na tim lutanjima još mu se
znalo dogoditi da se izgubi. Odabrao bi određenu sliku ili stolac kao točku orijentacije, a
sljedećeg tjedna što god da je odabrao kao da se stvorilo na nekom drugom mjestu. Nije to
želio spominjati Kristy, da ne bi pomislila kako i on pati od vlastitih mentalnih poremećaja.

136
Pomislio je da se te neprestane promjene i preuređenja možda izvode za dobrobit štićenika
doma - da im dnevne šetnje budu zanimljivije.
Nije spominjao ni da je ponekad izdaleka viđao ženu za koju je mislio da je Fiona, ali
onda je zaključio da to ne može biti ona, zbog odjeće koju je ta žena nosila. Kad je Fiona u
životu pokazala sklonost prema bluzama s cvjetnim uzorkom živih boja i neonski modrim
hlačama? Jedne je subote pogledao kroz prozor i ugledao Fionu - to je morala biti ona - kako
vozi Aubreya popločenim puteljkom već očišćenim od snijega i leda, a na sebi je imala
idiotsku vunenu kapicu i jaknu s modrim i ljubičastim šarama, stvari kakve je viđao na
ženama iz mjesta u samoposluživanju. Vjerojatno je bila riječ o tome da se nisu potrudili
razvrstati odjeću žena približno istih konfekcijskih mjera. I računali na to da one ionako neće
prepoznati vlastitu odjeću.
Odrezali su joj i kosu. Odrezali su joj njezinu anđeosku aureolu. U srijedu, kad je sve bilo
uglavnom normalno i kad su opet na red došle partije karata, a žene u prostorijama za umjetni
obrt izrađivale cvijeće od svile ili kostimirane lutke, i nitko se nije motao oko njih da im
dosađuje ili im se divi, i kad su se Aubrey i Fiona opet počeli pojavljivati, tako da je Grant
imao priliku povesti jedan od uobičajenih kratkih, prijateljskih i izluđujućih razgovora sa
svojom ženom, upitao ju je: "Zašto su ti odrezali kosu?"
Fiona je podigla ruke do glave da provjeri.
"Gle - pa nisam ni primijetila da je nema", rekla je.

Pomislio je da bi morao otkriti što se događa na drugom katu, gdje drže ljude koji su,
kako je Kristy rekla, zbilja skrenuli. Oni koji su tumarali hodnicima ovdje dolje i pritom
razgovarali sami sa sobom ili dobacivali čudnovata pitanja prolaznicima ("Jesam li ja ostavila
džemper u crkvi?") očito su samo djelomično skrenuli.
Ne dovoljno da bi onamo spadali.
Postojalo je stubište, ali vrata su na vrhu bila zaključana i samo je osoblje imalo ključeve.
Nije se moglo ući u lift, osim ako netko nije pritisnuo gumb da ga otvori iz recepcije.
Što onda rade, kad su skrenuli?
"Neki samo sjede", rekla je Kristy. "Neki sjede i plaču. Neki urlaju kao da žele kuću
srušiti. Zapravo vam je bolje da ne znate."
Ponekad im se sve vrati.
"Ulazite u njihovu sobu godinu dana i kao da vas nikad u životu nisu vidjeli. A onda
jednoga dana čujete, o, dobar dan, kad idemo kući. Sasvim iznenada potpuno se vrate u
normalu."
Ali ne zadugo.
"Pomislite, fino, vratili su se. A onda se opet izgube." Pucnula je prstima. "Ovako."

U gradu u kojem je nekad radio bila je knjižara u koju su on i Fiona navraćali jednom ili
dvaput godišnje. Sada se vratio sam. Nije imao želje nešto kupiti, ali sastavio je popis i
odabrao nekoliko knjiga, a onda kupio još jednu koju je slučajno zapazio. Bila je o Islandu.
Knjiga akvarela iz devetnaestog stoljeća koje je naslikala neka putnica po Islandu.
Fiona nikad nije naučila svoj materinski jezik i nikad nije pokazivala neko poštovanje
prema pričama sačuvanim na njemu - pričama o kojima je Grant predavao i o kojima je pisao,
neprestano, cijeli svoj radni vijek. Zvala je njihove junake "stari Njal" ili "stari Snorri". Ali u
posljednjih nekoliko godina počela se zanimati za samu zemlju i proučavati putne vodiče.
Čitala je o putovanju Williama Morrisa i o Audenovu. Nije zapravo planirala onamo uistinu i
otputovati. Govorila je da je vrijeme jezivo. Osim toga - rekla je - mora postojati mjesto o
kojem razmišljaš i o kojem sve znaš i za kojim možda čezneš - ali ga nikad nisi vidio.

Kad je Grant tek počeo predavati anglosaksonsku i nordijsku književnost, imao je

uobičajenu vrstu studenata u predavaonici. Ali nakon nekoliko godina uočio je promjenu.

137
Udane žene počele su se vraćati na studij. Ne u želji da se osposobe za bolji posao ili za bilo
kakav posao, već jednostavno da nađu nešto zanimljivije o čemu će razmišljati nego što su to
uobičajeni kućanski poslovi i razbibrige. Da obogate svoj život. I možda je prirodno slijedilo
da će muškarci koji su ih poučavali tim stvarima postati dio toga obogaćenja, da će se ti
muškarci tim ženama činiti tajnovitijima i poželjnijima od muškaraca kojima su i dalje kuhale
i s njima spavale.
Odabrani studij obično je bio psihologija ili povijest kulture ili engleska književnost.
Ponekad su birale arheologiju ili lingvistiku, ali su ih uglavnom odbacivale kad se ustanovilo
koliko su naporne. One koje su se prijavljivale za Grantove seminare možda su bile
skandinavskog podrijetla, kao Fiona, ili su možda nešto naučile o nordijskoj mitologiji iz
Wagnera ili povijesnih romana. Bilo je i nekoliko njih koje su mislile da on poučava nekakav
keltski jezik, a za njih je sve keltsko imalo neku mističnu privlačnost. Takvim se
aspiranticama prilično grubo obraćao sa svoje strane katedre.
"Ako želite naučiti dražesni jezik, idite i učite španjolski. Onda ga možete iskoristiti kad
putujete u Meksiko."
Neke su poslušale njegovo upozorenje i otpale. Druge kao da je taj njegov zahtjevni ton
osobno potaknuo. Radile su s voljom i donosile u njegov ured, u njegov sređeni,
zadovoljavajući život, veliki neočekivani cvat zrele ženske privole, drhtave nade u suglasnost.
Odabrao je ženu koja se zvala Jacqui Adams. Bila je suprotnost Fioni - niska rasta,
zaobljena, tamnooka, neobuzdana. Ironija joj je bila nepoznanica. Veza je trajala godinu dana,
dok njezin muž nije dobio premještaj. Kad su se opraštali, u njezinom autu, počela se
nekontrolirano tresti. Kao da je dobila napad hipotermije. Pisala mu je nekoliko puta, ali
njemu se ton njezinih pisama činio prenapetim i nije se mogao odlučiti kako da odgovori.
Dopustio je da vrijeme za odgovor polako iscuri, dok se on čudesno i neočekivano spetljao s
djevojkom dovoljno mladom da joj bude kći.
Jer još jedna i još vrtoglavija promjena dogodila se dok je bio zauzet sa Jacqui. Mlade
djevojke s dugom kosom i sandalama na bosim nogama dolazile su mu u ured i samo što se
nisu otvoreno izjašnjavale spremnima za seks. Onaj oprezni pristup, oni nježni nagovještaji
osjećaja koji su bili potrebni sa Jacqui više nisu bili u igri. Zahvatio ga je vihor, kao i mnoge
druge, želja se pretvarala u djelo na način koji ga natjerao da se upita nije li tu ipak nešto
propušteno. Ali kome je bilo do žaljenja? Slušao je o simultanim vezama, o neobuzdanim i
opasnim susretima. Skandali su izbijali naočigled i na sve strane, napeto i bolno dramatični,
ali s osjećajem da je na neki način tako bolje. Bilo je odmazda - bilo je otpuštanja. Ali oni
otpušteni otišli su predavati na manje, tolerantnije koledže ili na otvorena učilišta, a mnoge
ostavljene žene preživjele su šok i prihvatile stil odijevanja i seksualnu nonšalanciju djevojaka
koje su napastovale njihove muškarce. Zabave u krugu sveučilišta, nekad tako predvidljive,
postale su minska polja. Izbila je epidemija i proširila se poput španjolske groznice. Samo
ovaj su put ljudi trčali za zarazom i činilo se da je malo tko između šesnaest i šezdeset želio
biti izostavljen.
Fiona, međutim, kao da je htjela upravo to. Majka joj je bila na umoru, a iskustvo stečeno
u bolnici odvelo ju je iz rutinskog posla u matičnom uredu u novo zaposlenje. Sam Grant nije
išao u ekstreme, barem ne u usporedbi s nekima oko sebe. Nikad više nije dopustio nekoj ženi
da mu se približi kao nekada Jacqui. Uglavnom je osjećao gigantski porast zadovoljstva u
sebi. Tendencija k punašnosti, koja ga je pratila od dvanaeste godine, nestala je. Preskakivao
je po dvije stube odjednom. Uživao je kao nikad prije u prizoru rastrganih oblaka i zimskog
zalaska sunca dok ga je gledao s prozora ureda, u ljupkosti starinskih svjetiljki koje su blistale
toplim sjajem između zastora dnevne sobe njegovih susjeda, u povicima djece u parku u
suton, djece koja nisu željela otići s brežuljka na kojem su se sanjkala. Kad je došlo ljeto,
naučio je imena cvijeća. Nakon što je vježbao sa svojom gotovo bezglasnom punicom
(bolovala je od raka grla), u predavaonici se odvažio na recitiranje, a zatim i prevođenja,
veličanstvene i krvoločne ode Hofuolausn što ju je u čast kralja Erica Krvave Sjekire, a da
otkupi vlastitu glavu, sastavio skald kojega je kralj osudio na smrt. (I kojega je, zatim,
oslobodio isti taj kralj - i moć poezije.) Svi su aplaudirali - čak i oni pacifisti u razredu koje je
maloprije veselo zadirkivao, upitavši ne bi li oni možda radije pričekali u predvorju. Kad se

138
vozio kući toga dana, ili možda nekog drugog, otkrio je kako mu se jedan besmislen i
svetogrdni citat mota po glavi.

I tako on naraste u mudrosti i veličini -

I mio i Bogu i ljudima.

To mu je tada izazvalo nelagodu i nekakvu praznovjernu jezu.

I danas bi osjetio isto. Ali sve dok nitko nije za to znao nije se činilo neprirodnim.

Uzeo je knjigu sa sobom kad je sljedeći put otišao u Meadowlake. Bila je srijeda. Potražio
je Fionu za kartaškim stolovima i nije je našao.
Neka mu je žena doviknula: "Nema je. Bolesna je." Glas joj je bio pun neke važnosti i
uzbuđenja - zadovoljstva što ga je prepoznala, dok on o njoj ništa nije znao. Možda i
zadovoljstva zbog svega što je znala o Fioni, o Fioninu životu ovdje, uvjerena da je to
vjerojatno više nego što on zna.
"Ni njega nema", rekla je.
Grant je otišao potražiti Kristy.
"Zapravo ništa", rekla je kad ju je upitao što se događa s Fionom. "Samo danas provodi
dan u krevetu, ništa, mala mučnina."
Fiona je u krevetu sjedila uspravno. Nije primijetio, ono nekoliko puta kad je bio u ovoj
sobi, da je to bolnički krevet i da se može podići u takav položaj. Imala je na sebi jednu od
svojih djevičanskih noćnih košulja s visokim ovratnikom, a bljedilo na licu nije bilo nalik
trešnjevim pupoljcima već mješavini brašna i vode.
Aubrey je sjedio kraj nje u svojim invalidskim kolicima, najbliže krevetu što je mogao.
Umjesto bezlične košulje otvorena ovratnika kakve je obično nosio, imao je na sebi sako i
kravatu. Elegantan šešir od tvida ležao je na krevetu. Izgledao je kao da je bio vani po nekom
važnom poslu.
Da posjeti odvjetnika? Bankara? Da ide na dogovor s direktorom pogrebnog poduzeća?
Ma što da je radio, činilo se da ga je to izmučilo. I on je bio siv u licu.
Oboje su pogledali u Granta s kamenom, bolnom tjeskobom, koja se pretvorila u
olakšanje, ako već ne u dobrodošlicu, kad su vidjeli tko je.
Ne onaj koji su mislili da će biti.
Grčevito su se držali za ruke i nisu ih ispuštali.
Šešir na krevetu. Sako i kravata.
Nije Aubrey bio vani. Nije se radilo o tome gdje je bio ili koga je otišao posjetiti. Radilo
se o tome kamo ide.
Grant je odložio knjigu na krevet kraj Fionine slobodne ruke.
"O Islandu je", rekao je. "Mislio sam da bi te zanimalo da pogledaš."
"Oh, hvala", rekla je Fiona. Nije pogledala knjigu. On joj je položio ruku na nju.
"Island", rekao je.
Rekla je "Is-land." Prvi je slog uspio zadržati nekakav cilik zanimanja, ali drugi je
zazvučao šuplje. Uostalom, ionako je morala opet usredotočiti pozornost na Aubreya, koji je
izvlačio svoju veliku krupnu ruku iz njezine.
"Što je?" rekla je. "Što je, mileni moj?"
Grant nikad dotad nije čuo taj kićeni izraz iz njezinih usta. "No dobro", rekla je. "No,
eto." I izvukla je šaku papirnatih rupčića iz kutije kraj kreveta.
Aubreyev je problem bio što je briznuo u plač. Nos mu je počeo curiti i strepio je da se ne
pretvori u sliku jada, posebno ne pred Grantom.
"Hajde. Hajde", govorila je Fiona. Ona bi se bila sama pobrinula za njegov nos i obrisala
mu suze - a možda bi joj, da su bili sami, to i dopustio. Ali ovako, pred Grantom, Aubrey to
nije mogao dopustiti. Zgrabio je rupčiće što je bolje mogao i nespretno, ali uspješno prošao
njima nekoliko puta po licu. Dok je on bio zauzet, Fiona se obratila Grantu.
"Imate li vi slučajno ovdje nekakvog utjecaja?" upitala je šaptom. "Vidjela sam da

139
razgovarate s njima..."
Aubrey je ispustio nekakav zvuk prosvjeda ili umora ili gađenja. Zatim mu se gornji dio
tijela nagnuo naprijed, kao da se želi baciti na nju. Ona se napola izvukla iz kreveta i uhvatila
ga i čvrsto ga držala. Činilo se nepriličnim da joj Grant pomogne, premda bi dakako pomogao
da je mislio kako bi se Aubrey mogao skotrljati na pod.
"Tiho", govorila je Fiona. "Oh, dušo. Tiho. Mi ćemo se viđati. Morat ćemo. Ja ću te
posjećivati. Ti ćeš doći posjetiti mene."
Aubrey je opet proizveo onaj isti zvuk, lica uronjenog u njezina prsa, i Grantu nije
preostala nikakva druga pristojna mogućnost osim da iziđe iz sobe.
"Ma samo da se ta njegova žena požuri", rekla je Kristy. "Samo da ga odvede odavde i da
prekine tu muku. Uskoro moramo početi servirati večeru, a kako ćemo je natjerati da nešto
proguta kad on još visi kraj nje?"
Grant je upitao: "Da li da ostanem?"
"A čemu? Ona nije bolesna, znate."
"Da joj pravim društvo", rekao je.
Kristy je odmahnula glavom.
"Moraju sami izići na kraj s tim stvarima. Obično imaju kratko pamćenje. To nije uvijek
loše."
Kristy nije bila tvrda srca. Otkako ju je upoznao, Grant je saznao ponešto o njezinom
životu. Imala je četvero djece. Nije znala gdje joj je muž, ali mislila je da je možda u Alberti.
Astma njezinog mlađeg sina bila je tako teška da bi bio umro jedne noći u siječnju da ga nije
dovela u hitnu službu na vrijeme. Nije bio ni na kakvim ilegalnim drogama, ali za njegovog
brata baš nije bila sigurna.
Njoj su se Grant i Fiona i Aubrey sigurno činili sretnicima. Prošli su kroz život, a da im se
ništa posebno loše nije dogodilo. Ono što su morali trpjeti sada kad su stari jedva da se
računa.
Grant je otišao ne navrativši više u Fioninu sobu. Primijetio je toga dana da je vjetar već
topao i da vrane podižu strašnu galamu. Na parkiralištu je neka žena u kariranom odijelu
izvlačila složena invalidska kolica iz prtljažnika svog automobila.

Ulica kojom je vozio zvala se Black Hawks Lane. Sve su ulice u okolini nosile imena
momčadi u staroj nacionalnoj hokejaškoj ligi. Bio je to udaljeniji dio grada, blizu
Meadowlakea. On i Fiona redovito su kupovali u gradu, ali nisu dobro upoznali ni jedan
njegov dio osim glavne ulice.
Kuće su izgledale kao da su sve sagrađene otprilike u isto vrijeme, možda prije trideset ili
četrdeset godina. Ulice su bile široke i zavojite i nije bilo pločnika - kao podsjetnik na vrijeme
kad se smatralo nevjerojatnim da će bilo tko ikad više puno pješačiti. Grantovi i Fionini
prijatelji preselili su se na ovakva mjesta kad su počeli dobivati djecu. Isprva su se ispričavali
zbog preseljenja. Zvali su to "odlazak na roštiljarske poljane".
Mlade obitelji su i dalje ondje stanovale. Iznad vrata garaže visjeli su koševi za košarku, a
na kolnom ulazu stajali su tricikli. Ali neke od tih kuća znatno su propale i više nisu izgledale
kao obiteljski domovi, za što su vjerojatno bile sagrađene. Dvorišta su bila izrovana
tragovima automobilskih guma, prozori oblijepljeni staniolom ili zastrti izblijedjelim
zastavama.
Najamni stanovi. Mladi stanari muškarci - još samci, ili opet samci.
Nekoliko su kuća ljudi koji su se u njih uselili kad su bile nove očito održavali koliko su
najbolje mogli - ljudi koji nisu imali novca ili možda nisu osjećali potrebu da se presele na
neko bolje mjesto. Grmlje je naraslo do zrelosti, pastelne tapete od polivinila riješile su
problem ponovnog ličenja. Uredne ograde ili živice davale su na znanje kako su sva djeca u
tim kućama odrasla i odselila se i kako njihovi roditelji više ne vide razloga da im dvorište
bude zajedničko igralište za koju god novu dječurliju koja se muvaju po susjedstvu.
Kuća navedena u telefonskom imeniku kao vlasništvo Aubreya i njegove žene bila je
jedna od tih. Ulaz je bio popločen kamenjem i obrubljen zumbulima koji su stajali ukočeno

140
kao porculansko cvijeće, naizmjenično ružičasti i plavi.

Fiona nije preboljela tugu. Nije jela u vrijeme obroka, premda se pretvarala da jede, dok
je hranu skrivala u ubrus. Dobivala je dopunski napitak dvaput dnevno - netko je stajao kraj
nje i pazio da sve proguta. Ustajala je iz kreveta i sama se oblačila, ali poslije toga nije htjela
raditi ništa, već samo sjediti u svojoj sobi. Ne bi se uopće kretala da je Kristy ili neka druga
bolničarka, i Grant za vrijeme posjeta, nisu vodili gore-dolje po hodnicima ili van. Sjedila je
tako na proljetnom suncu i tiho plakala na klupi uza zid. Bila je i dalje uljudna - ispričavala se
zbog suza i nikad nije proturječila nekom prijedlogu ili odbila odgovoriti na pitanje. Ali je
plakala. Od plača su joj oči bile obrubljene crvenilom i mutne. Njezin džemper - ako je uopće
bio njezin - obično je bio krivo zakopčan. Još nije došla do stupnja da ne češlja kosu ili ne
čisti nokte, ali i to je moglo nastupiti uskoro.
Kristy je rekla da joj mišići propadaju i da će je, ako se ubrzo ne oporavi, staviti na hodalicu.
"Ali znate, kad jednom dobiju hodalicu, postanu ovisni o njoj i nikad više puno ne hodaju,
samo odu najkraćim putem kamo već moraju."
"Morat ćete više s njom raditi", rekla je Grantu. "Pokušajte je okuražiti."
Ali Grant nije imao sreće u tome. Činilo se da je Fioni postao antipatičan, premda je to
pokušavala sakriti. Možda se prisjetila, svaki put kad bi ga vidjela, svojih posljednjih minuta s
Aubreyem, kad ga je molila za pomoć, a on joj nije pomogao.
Nije vidio neke svrhe u tome da spominje njihov brak, sada ne.
Nije htjela ići hodnikom do prostorije gdje je većina istih ljudi i dalje kartala. I nije htjela
ići u sobu s televizijom niti posjetiti zimski vrt.
Rekla je da ne voli veliki ekran, da je od njega bole oči. I ptičja galama je nervira, i
voljela bi da s vremena na vrijeme isključe vodoskok.
Koliko je Grantu bilo poznato, nikad nije ni pogledala onu knjigu o Islandu ili bilo koju
od - nevjerojatno malo - knjiga koje joj je donio od kuće. U domu je postojala čitaonica u koju bi
sjela da se odmori, odabravši je vjerojatno zato što je u nju rijetko tko zalazio, a ako bi on uzeo
neku knjigu s police, dopustila bi mu da joj čita. Naslućivao je da to čini zato što tako lakše podnosi
njegovo društvo - mogla je zatvoriti oči i ponovno utonuti u vlastitu tugu. Jer kad bi zaboravila
svoju tugu čak i na minutu, ona bi je samo jače pogodila kad se opet o nju spotakne. A ponekad je
mislio kako zatvara oči da sakrije pogled znalačkog očaja koji bi njega mogao uznemiriti.
I tako je sjedio i čitao joj nešto iz onih starih romana o čistoj ljubavi i izgubljenim i
nanovo vraćenim imutcima, vjerojatno odbačenih iz neke davne seoske ili crkvene knjižnice.
Očito nisu ni pokušavali osuvremeniti sadržaj čitaonice, za razliku od većine stvari u ostalim
dijelovima zgrade.
Korice knjiga bile su mekane, gotovo baršunaste, s utisnutim uzorcima lišća i cvijeća,
tako da su nalikovale kutijama za nakit ili kutijama s čokoladnim bombonima. Koje su žene -
pretpostavljao je da su to bile žene - mogle nositi kući kao blago.

Nadglednica ga je pozvala u svoj ured. Rekla je da Fiona ne napreduje kao što su se nadali.
"Gubi na težini, čak i uz dodatnu prehranu. Činimo za nju sve što je u našoj moći."
Grant je rekao da je to očito.
"Naime, sigurna sam da to i znate, mi ne nudimo produženu njegu u postelji na dulje
vrijeme. Činimo to privremeno, ako se netko ne osjeća dobro, ali ako postanu preslabi da se
kreću i da budu odgovorni, moramo razmisliti o gornjem katu."
Rekao je da mu se ne čini da je Fiona tako često u krevetu.
"Nije. Ali ako više ne bude imala snage, bit će. Sada je baš na prekretnici."
Rekao je da je mislio kako je drugi kat za ljude poremećena uma.
"I to", rekla je.

Ništa nije upamtio u vezi s Aubreyevom ženom osim odijela sa škotskim uzorkom, u

141
kojem ju je vidio na parkiralištu. Skutovi sakoa raširili su se kad se nagnula u prtljažnik
automobila. Stekao je dojam vitkog struka i široke stražnjice.
Danas nije na sebi imala karirano odijelo. Smeđe hlače s remenom i ružičasti džemper.
Imao je pravo što se tiče struka - čvrsto zategnuti remen pokazivao je da ga je svjesno
istaknula. Možda bi bilo bolje da nije, budući da su joj se obline uočljivo prelijevale ispod i
iznad njega.
Mogla je biti kojih deset ili dvanaest godina mlađa od muža. Kosa joj je bila kratka,
kovrčava, umjetno crvena. Imala je plave oči - svjetlije plave od Fioninih, jednolično
zelenkastoplave ili tirkiznoplave - iskošene od blage podbuhlosti. I dobar broj bora, koje su
bile još uočljivije zbog tekućeg pudera boje orahovine. Ili je to možda bila boja od floridskog
sunca.
Rekao je da zapravo ne zna kako bi se predstavio.
"Viđao sam vašeg muža u Meadowlakeu. I ja sam ondje redoviti posjetitelj."
"Da", rekla je Aubreyeva žena, s agresivnim pokretom brade.
"Kako ide vašem mužu?"
Ovaj "ide" dodan je u zadnji čas. Inače bi uobičajeno pitanje glasilo "Kako je vaš muž?"
"Dobro", rekla je.
"Moja žena i on prilično su se sprijateljili."
"Čula sam."
"Dakle. Htio sam s vama o nečemu porazgovarati, ako imate malo vremena."
"Moj muž nije ništa pokušavao s vašom ženom, ako ste to htjeli reći", rekla je. "Nije je
napastovao ni na koji način. On nije sposoban za to niti bi tako nešto htio. Po onome što sam
čula bilo je zapravo obratno."
Grant je rekao: "Ne. Uopće nije riječ o tome. Nisam se ovamo došao žaliti ni na što."
"Oh", rekla je. "No onda, oprostite. Mislila sam da jeste."
To je s njene strane bilo sve što se tiče isprike. I nije zvučala kao da joj je žao. Zvučala je
razočarano i zbunjeno.
"Pa dajte onda uđite", rekla je. "Ulazi hladnoća kroz vrata. Danas nije tako toplo kao što
izgleda."
Mogao je, dakle, smatrati pobjedom što je uopće uspio ući. Nije ni slutio da će biti ovako
teško. Očekivao je drukčiju vrstu supruge. Usplahirenu domaćicu, sretnu zbog neočekivanog
posjeta i polaskanu povjerljivim tonom.
Provela ga je pored ulaza u dnevnu sobu, govoreći: "Morat ćemo sjediti u kuhinji da
čujem Aubreya." Grant je u prolazu uočio dva sloja zavjesa na sobnim prozorima, oba plava,
jedan proziran i jedan svilenkast, odgovarajuće plavi kauč i zastrašujuće blijedi tepih, različita
sjajna zrcala i ukrase.
Fiona je znala kako se zove ta vrsta bogatih zavjesa - ona je naziv izgovarala kao vic,
premda su ga žene od kojih ga je čula upotrebljavale ozbiljno. Svaka soba koju je Fiona
uredila bila je gola i svijetla - bila bi zapanjena da vidi toliko kičastog materijala nakrcanog u
tako mali prostor. Nije se mogao sjetiti koji je ono bio naziv.
Iz sobe kraj kuhinje - neke vrste zatvorene verande, koju su spuštene žaluzine štitile od
prejarkog popodnevnog svjetla - čuo se zvuk televizora. Aubrey. Čovjek Fioninih snova
sjedio je samo nekoliko metara dalje i gledao nešto što je zvučalo kao utakmica. Njegova se
žena navirila u sobu. Rekla je: "Sve u redu?" i napola zatvorila vrata.
"Pa mogli biste baš popiti jednu kavu", rekla je Grantu.
Rekao je: "Hvala."
"Moj sin mu je otkrio sportski program prošloga Božića, ne znam što bismo bez toga
počeli."
Na kuhinjskim elementima stajali su svi mogući izumi i sprave - aparat za kavu, mikser,
brusač noževa i još neke stvari kojima Grant nije znao imena niti namjene. Sve je izgledalo
novo i skupocjeno, kao da je netom izvađeno iz omota ili kao da se svakodnevno lašti.
Pomislio je da bi bilo mudro diviti se stvarima. Divio se aparatu za kavu kojim se upravo
služila i rekao kako su ga on i Fiona već odavno htjeli nabaviti. To je bila čista neistina -
Fiona je bila odana jednoj europskoj spravi koja je pripremala samo dvije šalice odjednom.

142
 "To smo dobili", rekla je. "Od našeg sina i njegove žene. Žive u Kamloopsu, u Britanskoj
Kolumbiji. Šalju nam toliko stvari da ne možemo s njima izići na kraj. Ne bi škodilo kad bi
umjesto toga potrošili taj novac da dođu i posjete nas."
Grant je filozofski primijetio: "Vjerojatno su zauzeti vlastitim životima."
"Nisu bili prezauzeti da otputuju na Havaje prošle zime. Čovjek bi to još i razumio da
imamo još koga od obitelji u blizini. Ali on nam je jedini."
Budući da je kava bila gotova, natočila ju je u dvije visoke smeđe i zelene keramičke
šalice koje je skinula s amputiranih grančica keramičkog debla što je stajalo na stolu.
"Ljude zbilja počne mučiti samoća", rekao je Grant. Učinilo mu se da sada vidi svoju
priliku. "Ako im je uskraćeno da vide nekoga do koga im je stalo, obuzme ih istinska tuga. Na
primjer Fionu. Moju ženu."
"Mislila sam da ste rekli da je posjećujete."
"I posjećujem", rekao je. "Nije u tome stvar."
I onda se ohrabrio, riskirao da iznese onaj zahtjev zbog kojega je i došao. Bi li razmotrila
mogućnost da odvede Aubreya natrag u Meadovdake samo jednom tjedno, u posjet? To je tek
nekoliko kilometara vožnje, sigurno ne bi bilo prenaporno. Ili ako bi ona željela uzeti malo
slobodno - Grant se toga nije ranije sjetio i bio je prilično potišten kad je čuo sama sebe kako
to predlaže - on može sam odvesti Aubreya onamo, ne bi mu uopće teško palo. Siguran je da
bi uspio. A njoj bi dobro došao predah.
Dok je govorio, ona je pomicala zatvorene usne i skriveni jezik kao da pokušava odrediti
nekakav dvojbeni okus. Donijela mu je mlijeko za kavu i tanjur kolačića s đumbirom.
"Domaći", rekla je kad je položila tanjur na stol. Njezin je ton bio prije izazivački nego
gostoljubiv. Nije više govorila sve dok nije sjela, natočila mlijeko u svoju kavu i promiješala je.
Tada je rekla ne.
"Ne. To ne mogu. I to zato što ga ne želim uzrujati."
"Zar bi ga to uzrujalo?" upitao je Grant ozbiljno.
"Da, bi. Uzrujalo bi ga. Ne ide to tako. Dovesti ga kući i onda ga voditi natrag. Voditi ga
kući pa ga voditi natrag, to bi ga samo zbunilo."
"Ali ne bi li on shvatio da je to samo posjet? Ne bi li prihvatio taj ritam?"
"On sve jako dobro razumije." Rekla je to kao da je on namjeravao uvrijediti Aubreya.
"Ali to bi ipak bio prekid. A onda ga moram kompletno spremiti i smjestiti ga u auto, a on je
krupan čovjek, nije s njim tako lako kao što vi možda mislite. Moram ga nekako dobiti u auto
i spakirati s njim i njegov stolac i sve to, a čemu? Ako se moram toliko nagnjaviti, radije bih
ga odvela nekamo gdje je zabavnije."
"Ali čak i kad bih ja to sve učinio umjesto vas?", upitao je Grant, zadržavajući
optimističan i razuman ton. "Imate pravo, ne biste se smjeli time opterećivati."
"Vi to ne biste mogli", rekla je kratko. "Vi ga ne poznajete. Ne biste mogli s njim izići na
kraj. On ne bi podnio da se vi njime bavite. Sva ta muka, a što bi on na kraju imao od toga?"
Grant je znao da ne smije još jednom spomenuti Fionu.
"Bilo bi pametnije odvesti ga u šoping-centar", rekla je. "Gdje može vidjeti djecu i to.
Ako ga to ne bi rastužilo zbog njegova dva unuka koje nikad ne vidi. Ili sada, kad opet voze
brodići na jezeru, možda bi ga veselilo da ih ode gledati."
Ustala je i dohvatila cigarete i upaljač s prozora iznad sudopera.
"Pušite?" upitala je.
Rekao je, ne hvala, premda nije znao je li mu cigareta ponuđena.
"Nikad niste? Ili ste prestali?"
"Prestao sam", rekao je.
"Koliko je prošlo?"
Razmislio je.
"Trideset godina. Ne - više."
Odlučio je prestati pušiti otprilike u vrijeme kad se upustio u vezu sa Jacqui. Ali više se
nije mogao sjetiti je li najprije prestao pa zaključio kako je tako bogato nagrađen zato što je
prestao, ili je pomislio da je došlo vrijeme da prestane sad kad pri ruci ima tako moćnu
razonodu.

143
 "Ja sam prestala prestajati", rekla je pripalivši cigaretu. "Jednostavno sam donijela odluku
da ću prestati prestajati, eto."
Možda je to bio uzrok onih bora. Netko - neka žena - rekla mu je da žene koje puše
dobivaju nekakve posebne bore na licu. Ali možda je to i od sunca ili jednostavno zbog
prirode njezine kože - i vrat joj je bio vidljivo naboran. Naborani vrat, mladenački puna i
visoka prsa. Takve su proturječnosti česte u žena njezinih godina. Dobre i loše strane,
genetska sreća ili peh, sve izmiješano. Vrlo ih malo sačuva ljepotu cjelovitu, premda
zasjenjenu, kao Fiona.
A možda to čak nije bila ni istina. Možda je tako samo mislio zato što je znao Fionu kad
je bila mlada. Možda je, da bi čovjek dobio taj dojam, trebalo poznavati ženu kad je bila
mlada.
Kad je dakle Aubrey gledao svoju ženu, je li vidio drsku gimnazijalku prezirno podignuta
nosa, zagonetno iskošenih očiju plavih kao različak, kako škubi sočne usne oko zabranjene
cigarete?
"Dakle, vaša žena pati od depresije?", rekla je Aubreyeva žena. "Kako vam se ono zove
žena? Zaboravila sam."
"Fiona."
"Fiona. A vi? Mislim da mi nikad nisu rekli."
Grant je rekao: "Grant."
Neočekivano mu je pružila ruku preko stola.
"Bog, Grant. Ja sam Marian."
"Sada kada znamo kako se zovemo", rekla je, "nema razloga da vam jasno i glasno ne
kažem što mislim. Ne znam je li njemu još toliko stalo da vidi vašu - da vidi Fionu. Ili nije. Ja
ga ne pitam, a on mi ne govori. Možda je to samo prolazni hir. Ali ne usuđujem ga se opet
odvesti onamo, za slučaj da ispadne da je ipak više od toga. Ne mogu sebi dopustiti taj rizik.
Ne želim imati muke s njim. Ne želim da pati i ne želim ispade. I ovako imam s njim pune
ruke posla. Nitko mi ne pomaže. Tu sam sama. Ja i više nitko."
"Jeste li kad pomislili - to je zbilja jako teško za vas...", rekao je Grant "jeste li kad
pomislili da on ondje ostane za stalno?" Spustio je glas gotovo do šapta, ali ona kao da nije
smatrala potrebnim spustiti svoj.
"Ne", rekla je. "On ostaje ovdje kod mene."
Grant je rekao: "Dobro. To je vrlo lijepo i plemenito od vas." Nadao se da riječ
"plemenito" nije zazvučala sarkastično. To mu nije bila namjera.
"Mislite?" rekla je. "Plemenitost je zadnje na što mislim."
"Ipak. Nije lako."
"Ne, nije. Ali kako stvari kod mene stoje, nemam baš izbora. Ako ga smjestim onamo,
nemam novca da to platim, osim da prodam kuću. Kuća je naše vlasništvo u cijelosti. Inače
nemamo ništa u smislu prihoda. Ja ću dobiti mirovinu dogodine, i onda ću imati i njegovu i
svoju, ali čak ni tako ne bih ga mogla držati ondje i zadržati kuću. A meni to puno znači, ta
kuća."
"Vrlo je zgodna", rekao je Grant.
"Pa, nije loša. Puno sam u nju uložila. Sređivala je i održavala."
"Sigurno jeste. To se i vidi."
"Ne želim je izgubiti."
"Nikako."
"I neću je izgubiti."
"Potpuno vas shvaćam."
"Poduzeće nas je ostavilo na cjedilu", rekla je. "Ne znam sve detalje, ali u biti su ga
jednostavno izbacili. Na kraju su govorili da im on duguje novac, a kad sam pokušala otkriti
što je na stvari, samo mi je rekao da se to mene uopće ne tiče. Ja zapravo mislim da je
napravio nešto prilično glupo. Ali od mene se ne očekuje da pitam, pa sam zašutjela. Vi ste
bili oženjeni. Oženjeni ste. Znate kako je to. I baš usred cijele te priče mi moramo ići na taj
nekakvi izlet s tim ljudima i ne možemo se izvući. I on se na putu razboli od nekog virusa za
koji nikad niste čuli i padne u komu. Tako da je za njega problem dosta uspješno riješen."

144
 Grant je rekao: "Baš peh."
"Ne mislim time da se on namjerno razbolio. Jednostavno se dogodilo. Sad više nije ljut
na mene i ja nisam ljuta na njega. To je jednostavno život."
"Istina."
"Život se ne da pobijediti."
Hitro je prešla jezikom po gornjoj usnici, nekako mačkasto poslovno, skupljajući mrvice
od keksa. "Zvučim kao da sam nekakav filozof, je li? Rekli su mi tamo da ste nekad bili
profesor na sveučilištu."
"Podosta davno", rekao je Grant.
"Ja baš nisam neka intelektualka", rekla je.
"Ne znam baš jesam li i ja."
"Ali ja znam kad sam nešto odlučila. A sada sam odlučila. Ovu kuću neću ispustiti iz
ruku. Što znači da će on ostati ovdje sa mnom i ne želim da mu padne na pamet kako bi se
htio preseliti nekamo drugamo. Očito sam pogriješila što sam ga ondje smjestila da bih mogla
otputovati, ali to mi je bila zadnja prilika, pa sam je prihvatila. Eto. Sada sam već pametnija.
Istresla je još jednu cigaretu.
"Ruku dajem da znam što mislite", rekla je. "Mislite, evo kako izgleda koristoljubiva
osoba."
"Ja nisam sklon takvim osudama. To je vaš život."
"To ste dobro rekli."
Zaključio je da bi morali završiti u nekom neutralnom tonu. Zato ju je upitao je li njezin
muž nekad ljeti radio u željeznariji, kad je išao u školu.
Nikad za to nisam čula", rekla je. "Nisam ovdje odrasla."

Dok se vozio kući, primijetio je da je močvarna udolina, koja je dotada bila pod snijegom
i isprugana urednim sjenama debala, sada osvijetljena močvarnim krasoticama. Njihovo
svježe, naizgled jestivo lišće, bilo je veličine pladnja. Cvjetovi su stršili ravno uvis, poput
plamena svijeće, i bilo ih je tako mnogo, tako čiste žute boje, da su sjali kao svjetlo koje izbija
iz zemlje u ovaj oblačni dan. Fiona mu je jednom rekla da oni isijavaju i vlastitu toplinu.
Čeprkajući po jednom od svojih skrivenih džepova s informacijama, rekla mu je da navodno
možeš gurnuti ruku u savijenu laticu i osjetiti toplinu. Rekla je da je i sama pokušala, ali nije
bila sigurna je li ono što je osjetila bila toplina ili njezina imaginacija. Toplina je privlačila
kukce.
"Priroda ne trati vrijeme na puku dekoraciju."
Nije uspio s Aubreyevom ženom. Marian. Predvidio je da možda neće uspjeti, ali uopće
nije predvidio zašto. Mislio je da će jedino s čime će se morati boriti biti ženska prirodna
seksualna ljubomora - ili njezin otpor, tvrdoglavi ostatak seksualne ljubomore.
Nije imao pojma o tome kakav bi mogao biti njezin stav. A ipak mu taj razgovor na neki
nelagodan način nije bio nepoznat. Zato što ga je podsjećao na razgovore koje je vodio s
članovima vlastite obitelji. Njegovi ujaci, rođaci, vjerojatno čak i majka, razmišljali su na
način na koji je razmišljala Marian. Vjerovali su da drugi ljudi ne razmišljaju na taj način
samo zato što se zavaravaju - postali su ili previše lakomisleni, ili glupi, zbog svojeg
lagodnog i zaštićenog života ili naobrazbe. Izgubili su dodir sa stvarnošću. Obrazovani ljudi,
učeni ljudi, poneki bogati ljudi poput socijalistički nastrojenih roditelja Grantove žene,
izgubili su dodir sa stvarnošću. Zahvaljujući nezasluženoj sreći ili urođenoj bedastoći. U
Grantovu slučaju, kako mu se činilo, zapravo su vjerovali da je uzrok i jedno i drugo.
Tako Marian vidi i njega, sigurno. Kao budalastog čovjeka, krcatog dosadnim znanjem i
zaštićenog nekom sretnom slučajnošću od istine o životu. Čovjeka koji se ne mora brinuti o
tome kako će zadržati kuću i može se mirno šetati naokolo misleći svoje komplicirane misli.
Slobodnog da smišlja divne, plemenite planove koji će, po njegovom sudu, usrećiti drugu
osobu.
Kakav bezveznjak, vjerojatno sad misli.
Suočen s takvom osobom, osjećao se beznadno, razdraženo, na kraju gotovo očajno.

145
Zašto? Zato što nije bio siguran da će ostati svoj u sukobu s njom? Zato što se bojao da će
naposljetku ona i njoj slični biti u pravu? Fionu ne bi nikad mučile takve bojazni. Nju nitko
nije obuzdavao ni ograničavao ni tjerao u kalup kad je bila mlada. Njegov je odgoj njoj bio
pomalo smiješan, s krutosti koja se njoj činila dražesno starinskom.
Unatoč tome, imaju oni svojih prednosti, ti ljudi. (Čuo je samog sebe kako se s nekim
prepire. S Fionom?) Taj uski fokus ima stanovite prednosti. Marian bi se vjerojatno pokazala
vrlo dobrom u kriznoj situaciji. Vještom u preživljavanju, kadrom da se izbori za hranu i da
skine cipele s leša na ulici.
Pokušati shvatiti Fionu oduvijek je bila gotovo nerješiva zadaća. U neku ruku, kao da
slijediš fatamorganu. Ne - kao da živiš u fatamorgani. Približiti se Marian bio bi drukčiji
problem. To bi bilo kao da zagrizaš u plod ličija. U meso čudnovato umjetne privlačnosti,
kemijskog okusa i mirisa, plitko iznad opsežnog sjemena, koštice.

Mogao se njome oženiti. Samo zamisli. Mogao se oženiti nekom takvom djevojkom. Da
je ostao ondje kamo je pripadao. Ona bi bila dovoljno privlačna, s onim fantastičnim prsima.
Vjerojatno koketa. Promišljen način na koji pomiče stražnjicu na kuhinjskom stolcu,
naškubljena usta, pomalo namješteni nagovještaj prijetnje - to je ostalo od manje ili više
nedužne vulgarnosti provincijske kokete.
Morala je gajiti nekakve nade, kad je odabrala Aubreya. Njegova naočitost, njegov posao
u trgovini, njegove nade u uredsko zaposlenje. Morala je vjerovati da će joj na kraju biti bolje
nego što joj je sada. A to se često događa tim praktičnim ljudima. Unatoč svojim
kalkulacijama, svom instinktu za preživljavanje, možda nikad ne dospiju onako daleko koliko
su opravdano očekivali. Nema dvojbe da se to činilo nepravednim.
U kuhinji je prvo uočio svjetlo koje je treperilo na telefonskoj sekretarici. Pomislio je isto
što je u posljednje vrijeme uvijek mislio. Fiona.
Pritisnuo je tipku prije nego što je skinuo kaput.
"Halo, Grant. Nadam se da sam dobila pravu osobu. Upravo mi je nešto palo na pamet.
Ovdje u gradu, u Legiji, bit će u subotu navečer ples uglavnom za samce, a ja sam u odboru
za večeru, što znači da mogu dovesti gosta besplatno. Pa sam htjela pitati da li vas to slučajno
zanima? Nazovite me kad budete imali vremena."
Ženski glas izgovorio je lokalni broj. Zatim se čuo signal i isti je glas opet počeo govoriti.
"Upravo sam shvatila da sam zaboravila reći tko je. No dobro, vjerojatno ste prepoznali
glas. Ovdje Marian. Još se nikako ne mogu naviknuti na ove mašine. A htjela sam reći da
shvaćam da niste samac i nisam to tako mislila. Nisam ni ja, ali ne može škoditi da čovjek tu i
tamo iziđe. U svakom slučaju, sad kad sam sve to izgovorila, iskreno se nadam da razgovaram
s vama. Zbilja mi je zvučalo kao vaš glas. Ako ste zainteresirani, možete me nazvati, a ako
niste, ne morate se truditi. Samo sam pomislila da bi vam se možda svidjela prilika da iziđete.
Na telefonu je Marian. Sigurna sam da sam to već rekla. Dobro onda. Zbogom."
Njezin se glas na sekretarici razlikovao od glasa koji je prije kratkog vremena čuo u
njezinoj kući. Samo malo u prvoj poruci, više u drugoj. Tu se osjećalo podrhtavanje živaca,
nekakva lažna nonšalancija, žurba da se što prije završi i oklijevanje da se prekine.
Nešto joj se dogodilo. Ali kada se to dogodilo? Ako se to pokrenulo odmah, to je vrlo
uspješno prikrivala cijelo vrijeme koje je proveo s njom. Vjerojatnije je da joj je sinulo
postupno, možda nakon što je otišao. Ne nužno kao da je gromom pogođena. Jednostavno
spoznaja da je on mogućnost, slobodan muškarac. Manje ili više slobodan. Mogućnost koju bi
baš mogla pokušati iskoristiti.
Ali uhvatila ju je mala snaga kad je povukla prvi potez. Izložila se riziku. U kolikoj mjeri,
još nije mogao reći. Obično ranjivost žene raste kako vrijeme protječe, kako stvari napreduju.
Jedino što se na početku može reći jest, ako već postoji nekakav nagovještaj u tom smjeru,
poslije će se osjetiti jače.
Osjećao je zadovoljstvo - čemu poricati? - što je to izvukao iz nje. Što je potaknuo nešto
kao svjetlucanje, nejasnoću, na površini njezine osobnosti. Što je u njezinim mrzovoljnim,
širokim vokalima čuo tu tihu molbu.

146
 Izvadio je jaja i gljive da napravi omlet. Tada je pomislio kako bi baš mogao nešto i
popiti.
Sve je bilo moguće. Je li to istina - je li sve moguće? Na primjer, ako to želi, bi li je
mogao skršiti, dovesti u stanje da sasluša njegovu zamisao da se Aubrey odvede natrag Fioni?
I to ne samo u posjet, već za ostatak Aubreyeva života. Kamo bi ih to podrhtavanje moglo
odvesti? Do poremećaja, do kraja njezinog samoočuvanja? Do Fionine sreće?
Bio bi to izazov. Izazov i pohvalan podvig. I vic koji nikad nikome ne bi mogao povjeriti
- pomisao da bi svojim lošim ponašanjem činio dobro Fioni.
Ali zapravo nije bio kadar misliti o tome. Da zaista razmišlja o tome, morao bi nagađati
što bi se dogodilo s njim i Marian kad dostavi Aubreya Fioni. To ne bi funkcioniralo - osim
ako ne bi dobio veću zadovoljštinu nego što je predvidio, nalazeći košticu nedužnog
samoljublja unutar njezinog robustnog mesa.
Čovjek nikad ne zna kako će te stvari ispasti. Gotovo da zna, ali nikad ne može biti
siguran.
Ona će sada sjediti u svojoj kući i čekati da on nazove. Ili vjerojatno neće sjediti. Radit će
nešto, tek toliko da bude zaposlena. Očito je žena koja je uvijek zaposlena. Njezina kuća
nedvojbeno pokazuje prednosti neprestane pažnje. A tu je i Aubrey - briga se za njega morala
nastaviti kao obično. Možda mu je dala ranu večeru - prilagođujući njegove obroke rasporedu
u Meadowlakeu, tako da ga može smjestiti na spavanje ranije i osloboditi se daljnjih dužnosti
oko njega. (Kako će to riješiti kad ode na ples? Može li ga ostaviti samoga ili će morati
nekoga angažirati da bude uz njega? Hoće li mu reći kamo ide, predstaviti svoga pratioca?
Hoće li pratilac platiti osobu koja dežura uz njega?)
Možda je nahranila Aubreya dok je Grant kupovao gljive i vozio kući. Možda ga sada
priprema za spavanje. Ali cijelo to vrijeme bit će svjesna telefona, šutnje telefona. Možda je
već izračunala koliko će Grantu trebati da se odveze kući. Po adresi u telefonskom imeniku
mogla je otprilike zaključiti gdje stanuje. Izračunala bi koliko mu treba do kuće, zatim tome
dodala vrijeme možda provedeno u kupnji za večeru (računajući da samac ide kupovati
svakoga dana). Zatim stanovito vrijeme potrebno da konačno dođe do preslušavanja poruka.
A dok bi tišina uporno trajala, sjetila bi se i drugih stvari. Drugih poslova koje je možda
morao obaviti prije nego što se vrati kući. Ili možda večere vani, nekog sastanka koji je značio
da neće uopće doći kući u doba večere.
Ostat će budna dokasna, čistiti ormariće u kuhinji, gledati televiziju, raspravljati sama sa
sobom ima li uopće još šanse.
Kakva umišljenost s njegove strane. Ona je iznad svega razumna žena. Otići će spavati u
uobičajeno vrijeme, misleći kako on ionako nije izgledao kao da bi mogao biti pristojan
plesač. Previše ukočen, previše profesorskog držanja.
Ostao je kraj telefona, listajući časopise, ali nije podigao slušalicu kad je opet zazvonio.
"Grant. Ovdje Marian. Bila sam dolje u podrumu i stavljala veš u sušilicu i čula sam
telefon i kad sam došla gore, tko god da je bio spustio je slušalicu. Pa sam pomislila da
moram reći da sam bila ovdje. Ako ste to bili vi i ako ste uopće kod kuće. Naime, ja nemam
sekretaricu, očito, pa niste mogli ostaviti poruku. Pa sam samo htjela. Da znate.
Zbogom."
Bilo je deset i dvadesetpet.
Zbogom.
Reći će da je netom stigao kući. Nije imalo nikakvog smisla prizivati u njezinom duhu
sliku sebe kako sjedi i važe razloge za i protiv.
Draperije. To bi bila riječ za one plave zavjese - draperije. A zašto ne? Sjetio se onih
kolačića od đumbira tako savršeno oblikovanih da je morala naglasiti kako su domaći,
keramičkih šalica za kavu na njihovom keramičkom stablu. Sintetička staza, bio je siguran,
koja štiti tepih u predvorju. Ulaštena pedanterija i praktičnost koju njegova majka nikad nije
postigla, ali bi joj se divila - je li zato osjetio taj nalet bizarne i neshvatljive nježnosti? Ili zato
što je popio još dva pića poslije prvoga?
Ona preplanulost boje orahovine - sada je vjerovao da to jest preplanulost - njezinog lica i
vrata najvjerojatnije se nastavlja u dubinu dekoltea, koji će biti dubok, blago nabrane kože,

147
miomirisan i vruć. To mu je moralo biti na pameti dok je okretao broj koji je već bio zapisao.
To i praktična senzualnost njezinog mačjeg jezika. Njezinih očiju kao poludragog kamenja.

Fiona je bila u svojoj sobi, ali ne u krevetu. Sjedila je kraj otvorenog prozora, odjevena u
godišnjem dobu primjerenu, ali neobično kratku i šarenu haljinu. Kroz prozor je ulazio opojni,
topli zapah jorgovana u cvatu i proljetnog gnojiva rasprostrtog po poljima.
Na krilu je držala otvorenu knjigu.
Rekla je: "Gle kakvu sam prekrasnu knjigu našla, o Islandu je. Nevjerojatno je da
ostavljaju tako vrijedne knjige okolo po sobama. Ljudi koji ovdje borave nisu nužno pošteni. I
mislim da su nam pomiješali odjeću. Ja nikad ne nosim žuto."
"Fiona...", rekao je.
"Dugo te nije bilo. Jesmo li se sad konačno odjavili?"
"Fiona, doveo sam ti jedno iznenađenje. Sjećaš se Aubreya?"
Na trenutak je ostala zagledana u njega, kao da je iznenada zapuhao vjetar i udara je
snažno u lice. U lice, u glavu, trgajući sve u krpe.
"Imena mi izmiču", rekla je grubo.
Tada je onaj pogled nestao i već je, sa stanovitim naporom, povratila izraz neke
polušaljive uljudnosti. Pažljivo je odložila knjigu i ustala i podigla ruke da ih ovije oko njega.
Njezina koža ili njezin dah odisali su slabašnim novim mirisom, mirisom koji ga je podsjećao
na onaj stabljika rezanog cvijeća predugo ostavljenih u vodi.
"Sretna sam što te vidim", rekla je i povukla ga za ušne resice.
"Mogao si se jednostavno odvesti", rekla je. "Jednostavno se odvesti, bezbrižan kao ptica,
i napustiti me. Otpustiti. Popustiti."
Pritiskao je lice uz njezinu bijelu kosu, njezino ružičasto tjeme, njezinu ljupko oblikovanu
lubanju. Rekao je: Nema šanse.

ALICE MUNRO (1931.) rođena je u Winghamu (Ontario) u Kanadi. Već kao studentica
počinje objavljivati kratke priče po časopisima, a 1968. dobiva svoju prvu Guvernerovu
nagradu - najprestižniju kanadsku književnu nagradu - za zbirku priča Dance of the Happy
Shades. Guvernerovu nagradu dobila je još i 1978. za zbirku Who Do You think You Are? te
1986. za The Progress of Love.
Dvostruka je dobitnica i važne Gillerove nagrade - 1998. za zbirku The Love of a Good
Woman i 2004. za Runaway, zbirku koja je dobila i nagradu Commonwealth Writers Prize
(2005.).
Godine 2009. Alice Munro dobiva nagradu Mari Booker International za životno djelo,
nagradu koju mnogi kritičari nazivaju "kompetentnom alternativom" Nobelovoj, a koja se
dodjeljuje svake dvije godine i za koju u izbor ulaze pisci iz cijelog svijeta kojima su djela
prevedena na engleski jezik.
Objavila je više od 14 zbirki priča i jedan roman (Lives of Girls and Woman) i slovi za
jednu od najboljih kanadskih književnica uopće.
Dobitnica je Nobelove nagrade za 3013. godinu

148