Professional Documents
Culture Documents
Gotovo Istina
Gotovo Istina
Gotovo Istina
"Nekada"
POGLAVLJE 1
POGLAVLJE 2
Noge joj nisu bile svezane, no ruke jesu, i u ustima joj je bila
krpa. Sklupčana na svom krevetu, golih koljena privučenih uz
grudi, ispuštala je slabe jecaje iza tkanine ugurane u usta. Lice
joj bijaše umrljano suzama i tresla se kao u groznici.
— O moj. Boţe! Hannah!
Janet je bezglavo zvjerala uokolo traţeći nešto čime bi
prerezala konopce i oslobodila kćer, no u posvemašnjem neredu
sobe nije vidjela ništa.
— Donijet ću škare — reče i poleti preko odmorišta do svoje
sobe gdje su ladice bile izvučene i ispraţnjene, no gdje je vladao
manji nered. Pronašla je neke škarice za nokte i ubrzo oslobodila
Hannah. Ĉvrsto ju je stisnula i zagrlivši je tiho nad njom
pjevušila kao da je malo dijete. Ta ona i jest njezino dijete.
— Tko je to učinio? — ispitivala je, i: — Jesi li ozlijeđena?
— Pa jasno da jest, moţda i pogubno, iako se rane nisu vidjele.
Kad joj je izvadila krpu, djevojčina su usta bila suha i jedva je
govorila. Trebala je nešto popiti, ali više od svega trebala je
utjehu. Morala bi pozvati pomoć, ali ne još.
— Bila su dvojica — Hannah protisnu hrapavim glasom.
— Nema dugo kako su otišli. Tata,... — glas joj se prekinuo.
Pokušavala je skupiti snagu, stati na noge i izići iz sobe, potraţiti
ga.
— Gdje je on?
— I njega su vezali — reče Hannah glasom nešto jačim od šapta.
— Moţeš li ostati sama dok ga ja potraţim? A moram i nazvati
policiju.
I liječnika, pomisli Janet. — Legni u krevet i pokušaj se utopliti.
— Nešto je krvi prekapalo između Hannahinih nogu. Trebao bi
joj termofor, mislila je Janet, i ručnici, i toplo piće s malo
konjaka. Ali najprije mora potraţiti Dereka.
Našavši se opet na odmorištu, začuje neke zvukove. Još uvijek
vezan i s krpom u ustima, Derek je stenjao i toptao nogama kako
bi privukao njezinu pozornost. Vrata kupaonice nisu zaključana.
Janet ih otvori i ugleda njegove oči prepune očaja kako zure u
nju iznad začepljenih ustiju.
Janet mu oslobodi ruke i noge i izvadi iz ustiju čep.
— Hannah? — promuklo upita.
— Silovali su je — odgovori mu.
— Moţeš li ustati? — Bilo bi bolje da moţe; nema vremena baviti
se njime. — Idem telefonirati policiji!
— Prerezali su telefonske ţice — izgovori Derek. — Nema smisla.
— Onda moram dovesti pomoć — reče Janet. — Osim ako to ti
moţeš učiniti.
Ona bi bila brţa, ali ju Hannah treba.
Derek se s mukom podignu. Uloţio je pritom velik napor.
— Dobro mi je. Ja ću otići do susjeda — reče njišući se na
mjestu.
Janet je vidjela ogrebotinu na njegovu licu. Moţe ići, hladno
pomisli, a ledeni bijes ustupi mjesto uţasu koji je isprva osjetila.
Kako se itko usudio učiniti ovo njezinoj kćeri? Da je vidjela
krivca, Janet bi ga u tom času ubila. Zašto to Derek nije učinio?
Ĉinilo se da joj čita misli.
— Imali su pištolj i noţ — reče on. — Odrezali su Hannahinu kosu.
— Znam — odreţe Janet. — Moţeš li sada krenuti? Poţuri.
— Treba li joj hitna pomoć?
Moţda treba. Moţda ima unutarnje povrede, a Janet je znala, sa
sigurnošću od koje joj je bilo slabo, da će joj liječnici uzimati
bris i obavljati sve one jezive, ali potrebne postupke.
— Ne odmah — reče ona. — Hajde, Derek. Ne gubi vrijeme!
Ostavila ga je, i Derek, koji je ţelio pohrliti i Hannah utješiti,
začuje kako se zatvaraju vrata spavaće sobe. Teškim se
korakom spusti niz stubište.
— Tata je dobro. — Otišao je pozvati policiju. Krvariš li jako?
— Mislim da ne. Ali boli me.
— Donijet ću ti ručnik. Ne smiješ se oprati. Još ne. Znam da bi
htjela, ali... zbog svih dokaza...
Hannah nijemo kimnu.
Hvala Bogu ona razumije, pomisli Janet. Današnje su djevojke u
sve upućene. Ţurno je krenula po termofor i veliki meki ručnik.
— Mislim da je bolje ne skidati odjeću dok policija ne dođe —
reče Janet. — Kad ulove tog čovjeka, moţda će na odjeći biti
nešto što bi im moglo koristiti.
POGLAVLJE 3
DRUGI DIO
"Sada i nekada"
POGLAVLJE 4
POGLAVLJE 5
Kad je Hannah napustila dom, privid Janetina i Derekova braka
se raspao. Njegovi su radni dani uvijek bili tako dugi, a sada su
postali još dugočasniji. Njegova je kompanija otkupila jednu
drugu tvrtku pa se sada rješavala odjela koji nisu bili zanimljivi.
Derek je bio dosta uključen u proces restrukturiranja pa je
često odlazio u Sheffield gdje je bio smješten novi odjel nabave.
Počeo je provoditi noći izvan doma. Mjesecima tome nije
pridavao nikakvu vaţnost no tada se prisjeti svoje kratke
avanture na krstarenju.
Mogao bi krenuti u još jednu prije no što bude prekasno pa je
pronašao savršenu, slobodnu partnericu u Barbari Wright, ţeni
koja bijaše višak radne snage u novoj postavi. Bila je pomoćnica
direktora proizvodnje, ali i taj je ostao bez mjesta na koje su
postavili nekoga iz prvobitne kompanije. Sa svoje troje djece u
dobi od osam do trinaest godina ţivjela je u udobnoj manjoj kući
izvan grada s pogledom na pustopoljine.
Na svojim je putovanjima na sjever Derek ubrzo postao rado
viđen gost koji bi ostao i preko noći, ali Barbari nije govorio
ništa o raspadu svoga braka. Razveli su se prijateljski; ako je i
sumnjala da postoji netko treći, Janet to nikad nije spominjala,
a razvod je bio sporazuman i bez ogorčenog natezanja oko novca.
Derek je znao da ne ţeli postati drugi otac Barbarinoj djeci koja
su traţila njezinu paţnju kod domaćih zadaća i povremeno se
međusobno znala posvađati. Najmlađi, dječak, pokazivao je
otvoreno da mu se ne sviđaju njegovi posjeti unatoč tome što je
Derek donosio neke manje elektroničke igre i druge darove kad
bi dolazio, a nastojao se slagati i s ostalom djecom. No, dolazio
je da bi vidio Barbaru i otišao s njom u krevet. Bio je zabrinut i
zbog nje jer joj je bilo teško pronaći drugi posao. Napokon je u
tome uspjela i sada su njezine večeri bile pretrpane kućnim
poslovima kojima se morala posvetiti.
Ona je prekinula, izrekla ono što su oboje osjećali: malo seksa
nije vrijedno te muke.
— Trebam svoje vrijeme i snagu — rekla mu je odrješito.
U znak rastanka poslao joj je ogroman buket cvijeća i posvetio
se planiranju svog novog ţivota. Stanovao je u unajmljenom stanu,
a kad su se nagodbe oko rastave okončale, preselio je u Petty
Linton, gradić koji bijaše bliţe njegovu uredu u mjestu Slough.
Kuća na imanju Elms, koju su Janet i on kupili mnogo godina prije
no što su cijene nekretninama skočile, bijaše prodana, hipoteka
otplaćena a on i Janet podijelili su ostatak. On je načinio
dodatnu nagodbu o kapitalu, umjesto svote za izdrţavanje,
unovčivši policu osiguranja da pokrije te troškove. Tako je Janet
otvorila modnu galeriju u Norlingtonu. Unajmila je lokal u novom
zasebnom kompleksu zgrada koji je povezivao ulicu High Street
s nizom dućana s pogledom na drugu cestu.
Derek se ubrzo uklopio u svoj novi radni ritam. Viđao je nekoliko
starih prijatelja. Kad malo razmisli o tome, nema ih mnogo. Imao
je znanaca, ljude s kojima je radio u seoskim odborima i Fordove
s imanja Manor s kojima su Janet i Hannah bile u još bliskijim
odnosima od njega, premda su i njemu bili posve ugodni ljudi.
Janet je uvijek ispunjavala svoje vrijeme ili radom u
dobrotvorne svrhe, ili vjeţbajući u rekreacijskom centru s
bazenom. Uključivala se u različite tečajeve, a kućanstvo je
vodila uistinu primjerno. Sada joj se ţivot potpuno izmijenio.
Njezine poznanice, ţene koje bi dolazile u njezinu trgovinu
očekivale su da će dobiti popust, a druge su izgubile zanimanje
za nju zato što se više nisu posvećivale istim aktivnostima. No,
još se viđala s Fordovima. Veronica Ford je radila s njom u
Savjetodavnom uredu za građane u Norlingtonu, a Janet je bila
jedna od četiriju ţena koje su redovito igrale tenis na tvrdom
terenu kod Fordovih, sastajale se jednom tjedno dok su im
djeca bila u školi tijekom polugodišta. Fordovi su imali dvije kćeri,
obje mlađe od Hannah, koje je ona, kako je odrastala, katkad
čuvala uz au pair djevojke. Veronica je poticala Janet da otvori
dućan i bila je sigurna da će ova uspjeti jer se Janet uvijek
zanimala za odjeću, lijepo se odijevala i bila sposobna, energična
ţena.
Prije no što je otvorila dućan, preuzela je jedan privremeni
posao ispomaţući u kući Madge's, jednoj trgovini odjećom u
Enworthu, petnaestak kilometara od Norlingtona, gdje je kupila
malu suvremenu kuću u novom naselju pokraj terena za kriket.
Trebao joj je kapital za opremu dućana te da kupi robu pa je
htjela biti što manje orijentirana na druga područja, tako da je
kuća prodana jednom od prvih kupaca. Znala je: Norlington je
dobra sredina za jedan prvorazredni dućan odjećom. Dok je
traţila odgovarajući prostor, saznala je sve što se moţe o samoj
trgovini, a navečer je odlazila na tečaj knjigovodstva. Ništa ne
smije biti prepušteno slučaju; naumila je uspjeti u svom novom
ţivotu.
Bila je tako zaposlena da nije trošila vrijeme na razmišljanje o
razvodu. Podijelili su namještaj između sebe i poslali jedan manji
dio u Škotsku, gdje je Hannah sada ţivjela u unajmljenoj kućici,
u blizini skrovišta ptica. Prije no što je odselila, roditelji su je
otišli vidjeti zajedno kako bi joj objasnili da se rastaju, bojeći
se njezine reakcije, ali ona je te vijesti podnijela mirno i
pokazala zanimanje za majčine planove. Ohrabrila je, sigurna da
će uspjeti sa svojom trgovinom.
Izgledala je dobro i malo je dobila na teţini. Upoznala ih je s
čuvarom i njegovom ţenom, dragim i otvorenim ljudima. Nitko
drugi nije kod njih radio puno radno vrijeme, no povremeno su
dobrovoljci dolazili kositi paprat i obavljati
poslove odrţavanja velikih prostranstava divlje prirode i, kad je
to potrebno, štititi ptice.
— Nadam se da neće tamo provesti ostatak svoga ţivota — reče
Derek u hotelskoj sobi u kojoj su odsjeli.
Janet je znala da je Hannah pobjegla od ţivota. Hoće li se ikad
opet vratiti to se nije moglo predvidjeti.
— Ĉini se da je zadovoljna — odvrati ona.
Ubrzo nakon ovoga njihov je razvod stupio na snagu donijevši
novi raspored u Janetin ţivot. Poticaj je nalazila u potrebi da
bude dobro organizirana, pametna i naoko puna samopouzdanja, a
kad je napokon dućan otvoren, počela je ulijevati pouzdanje i
drugima, dajući im prijedloge dok bi isprobavali odjeću, nudeći
uz odjeću i odgovarajuće rukavice, umjetni nakit i šminku. Ĉak je
drţala i manju zalihu rumenila za lice i razne ruţeve za usne.
Mlađim ţenama nisu bila potrebna ovakva ohrabrenja. Starije su
se često dale nagovoriti i ona je bila oduševljena kad bi one
odlazile preuređene, spremne suočiti se s nekom velikom
prigodom, vjenčanjem ili proslavom neke godišnjice, s naušnicama
koje su pristajale uz njihovu odjeću pa bi još ţurile do odjela za
kozmetiku u veliku ljekarnu Fawcet's pokraj trga Market
Square.
Povremeno bi se neka ţena pobunila, govoreći da zna što njoj
odgovara i da to svakako nisu goleme viseće naušnice ili svijetao
ruţ za usne, ali većina bi uglavnom poslušala njezin savjet, a neke
su joj bile i zahvalne. Isprva nije ustrajala na onome što bi ona
izabrala, no, nakon nekog je vremena počela odbijati neke kupce
jer ih je previše nagovarala ili bi, kad nije imala ono što bi oni
traţili navaljivala da kupe neku drugu vrstu odjeće.
Bila je vrlo zaposlena, ali otkako je odrasla takav je bio način
njezina ţivota. Ako si stalno u pokretu, nemaš vremena previše
razmišljati i ţaliti se. Njoj je bilo teško sjediti besposleno, čak i
u knjizi uţivati, a osjećala se krivom i dok bi gledala televiziju,
jer je uvijek postojao neki izvanredan zadatak koji bi ona
trebala obaviti.
Prve godine pošto je otvorila "Clarice", bila je potpuno
zaokupljena uhodavanjem u posao i vođenjem knjiga. Nije
mogla objasniti kako je smislila to ime: jednostavno joj je sinulo
i učinilo se pravim. Mjesecima poslije toga sjetila se jedne stare
lutke s pletenicom koju je kao dijete oboţavala, i koju je njezin
stariji brat u napadu zločestoće raskomadao i spalio. Njezino je
ime bilo Clarice. Janet, kojoj je tada bilo šest godina, nikad nije
oprostila bratu i nikad ga nije viđala. Njegova je ţena bila ta
koja je slala boţićne i rođendanske čestitke na koje je Janet
odgovarala jednako nevoljko.
Uređenje dućana izveo je jedan mjesni građevinar. Kako bi
smanjila troškove, Janet je odlučila da to bude nešto
jednostavno. Osigurala je jedan stolac za prijatelje i pratitelje
kupaca, a dvije kabine za presvlačenje sa zavjesama od tkanine s
kestenjastim i zlatnim prugama bijahu dosta velike da se u njima
obavi isprobavanje.
Janet je imala visoku proviziju; za kratkotrajna naukovanja u
onoj drugoj trgovini naučila je da je moguće ostvariti dobru
zaradu. Na svojoj prvoj rasprodaji odredila je minimalne cijene i
rasprodala gotovo sav višak zaliha. Otplatila je prvobitne dugove
i mogla dalje pratiti zaduţenja. U svojoj maloj, posve novoj
kućici nije trebala ništa odrţavati. Preuredila je zavjese iz
Elmsa i rasprodala neke veće dijelove namještaja, koje je bila
uzela u razdiobi, kako bi kupila nešto manje. Vrt je bio uređen, a
puteljak popločen. Veronica Ford, strastvena i upućena vrtlarica,
savjetovala joj je da ledinu treba dobro obraditi kako bi maleni
travnjak brzo napredovao. Dala joj je nešto ruţinih grmova, jer
ruţe uspijevaju najbolje, uz vrlo malo napora. Uzduţ ograde
posađena je penjačica "New Dawn" koja ju je odvajala od
susjeda s jedne strane.
— Uskoro će pruţati prekrasan prizor i bit će dobar zaklon od
pogleda. Trebat će ih poduprti nečime. Stavit ćemo im okvir —
rekla je Veronica.
Nabavila je i posadila lavandu te nekoliko manjih grmova koji će
krasno izgledati kad narastu i popune praznine.
— Moţeš saditi i pelargonije u bačvama i još mnogo toga ako
imaš vremena. Njih treba zalijevati, a to moţda nećeš htjeti. S
druge strane rad u vrtu ti moţe posluţiti i
kao odmor nakon naporna dana — govorila je iskusna Veronica.
Svih onih godina koje je proţivjela na imanju Elms Janet nije
pokazivala preveliko zanimanje za vrtlarenje, a Derekovi su
napori bili nemaštoviti jer se on više koncentrirao na urednost i
na to da travnjaci budu dobro pokošeni, premda je sadio i povrće
i volio svoje bačvice sa sadnicama. Veronica nije vjerovala da će
Janet iznenada postati strastvena vrtlarica, ali nikad se ne zna.
Divila se okretnosti i domišljatosti svoje prijateljice koju je
iskazala otvaranjem dućana; Norlington je bogat i napredan grad
i ona će bez sumnje uspjeti.
Janet je lokal unajmila na dvije godine; krajem toga razdoblja
iznos najamnine bi se mogao i promijeniti, no, bude li povišen,
njezin predviđeni sve veći dobitak trebao bi pokriti tu razliku.
Hipoteka na kuću bijaše sređena; Janet je plaćala račune na
vrijeme i planirala sve unaprijed a njezini kupci nisu kod nje imali
neplaćenih računa kako je bilo u nekim drugim dućanima.
Društveni ţivot gotovo i nije imala. Nije imala vremena.
Derek joj nimalo nije nedostajao i rijetko bi mislila na njega.
Osim kad bi ponekad nedjeljom odlazila u Bicklebury Manor i
našla Fordove u opuštenom raspoloţenju. Prisustvujući njihovim
međusobnim šalama i onome što je Janet nazivala zajedničkim
duhom na djelu, pomišljala je kako bi lijepo bilo ţivjeti na ovaj
način.
Za to je vrijeme Derek utonuo u uobičajeni ritam ţivota' u Petty
Lintonu. Veći dio vremena i gotovo svu svoju energiju posvećivao
je radu. To mu je davalo savršen izgovor za izbjegavanje ostalih
obveza, premda je u Bickleburyju obavljao pregled računa u
crkvi i seoskoj vijećnici, i to vrlo brzo jer je bio stručnjak u
tome, a njihove knjige je bilo lako voditi. Tu je bila i granica
njegova dobrovoljnog rada. Smatrao je uređivanje vrta obvezom,
ali volio je kresati ţivicu i gledati kako se iza stroja na
podšišanom travnjaku pojavljuju lijepe pruge otkosa. Sada je u
svojoj maloj, četvrtastoj kućici preuzeo kućne poslove, na isti
pomiren način usisavao sagove i redovito subotom brisao prašinu
sve dok nije našao spremačicu iz tvrtke za čišćenje "Blistavilo",
koja je dolazila jednom mjesečno i temeljito redila cijelu kuću.
A onda, kad je pod vratima pronašao letak s ponudom usluge
glačanja, krenuo je njegovim tragom i otkrio Angelu Battersbv.
— Ja odnosim rublje sa sobom i vraćam ga idući dan ili u neko
drugo vrijeme, kako se dogovorimo — objasnila mu je preko
telefona.
— Ne radite u korisnikovoj kući?
— Ne.
Dogovorili su sastanak i ona je stigla u malenom plavom
kamionetu marke Fiat. Ima oko trideset godina, pomislio je,
mršava i blijeda, ravne smeđe kose podšišane u nešto duţu bubi-
frizuru sa šiškama. Nosila je traperice i košulju s kockastim
uzorkom.
— Odgovara mi bude li to sutradan ili prema dogovoru — rekao
je Derek koji je mislio da bi se mogli dogovoriti da on ostavi
svoje vlaţne oprane košulje na nekom dogovorenom mjestu, a ona
ih na isto mjesto dostavi izglačane. Mogao bi joj čak dati i ključ;
ljudima iz "Blistavila" ga je morao dati.
— Zbog čega radite ovaj posao? — ulovio se kako joj postavlja
pitanje.
— Većina ljudi mrzi glačanje, ali ja u tome uţivam, osim toga to
je nešto što mogu raditi kod kuće. Ne mogu otići od kuće na dugo.
Zbog obiteljskih obveza.
Nije imala vjenčani prsten, ali to u današnje vrijeme ništa ne
znači. Vjerojatno je samohrana majka, zaključi on, no, ako je
tako, kako uspijeva obavljati večernje isporuke i zašto ne moţe
raditi u vrijeme nastave? Ili moţda vuče sa sobom u kamionetu i
dijete?
Dala mu je svoje cijene koje su se mogle mjeriti s cijenama
praonice.
— Što se mene tiče, ovaj je način posve dobar. Znate, ja
zapravo ne obavljam pranje — rekla je uz osmijeh.
Taj je osmijeh izmijenio njezino izduljeno, jednostavno lice i on
je vidio kako su joj oči tamnoplave poput gencijana.
Dogovoreno je da će ona preuzimati njegovu hrpu rublja, koju on
mora ostaviti vlaţnu u plastičnoj vreći, utorkom uvečer oko osam
ili još kasnije i u isto vrijeme vraćati izglačano rublje od tjedna
prije toga. On je imao dovoljno košulja za cijeli tjedan. Ako bi
zbog nekog razloga izašao, ostavit će vreću s rubljem u garaţi
koja ima i ulaz sa strane. Odredili su mjesto ispod jednog
kamena na koje će on utorkom ostavljati ključ.
Ako to neće ići, Angela je rekla da će pokušati nešto drugo, a
Derek je rekao da će joj ostavljati ček u omotnici ispod vreće s
košuljama.
Angela se nije zadrţavala. Zabiljeţila je nešto u jednu malenu
crnu knjiţicu s abecedarom. Djelovala je organizirano i sposobno.
Ĉudno, podsjetila ga je na Janet, uvijek tako praktičnu i smirenu,
pa ipak po izgledu nisu ni izdaleka bile slične. Odlazeći od njega,
Angela je bila zadovoljna što je dobila još jednog korisnika. Oni
reklamni listići i oglas u mjesnim novinama poţnjeli su velik
odaziv pa se nadala da će steći dovoljno klijenata za pristojnu
zaradu. Morala je pronaći nešto što će raditi kod kuće, a u ovom
kraju ima mnogo parova koji su zaposleni pa im je drago što se
mogu riješiti tereta koji im oduzima vrijeme.
Nije bilo potrebno ikome od njih objašnjavati zbog čega je ona
tako vezana; to je njezina stvar.
Na Dereka Jarvisa zaboravila je čim se odvezla od njega.
POGLAVLJE 6
POGLAVLJE 7
POGLAVLJE 8
TREĆI DIO
"Sada"
POGLAVLJE 9
POGLAVLJE 10
POGLAVLJE 11
POGLAVLJE 12
POGLAVLJE 13
POGLAVLJE 14
Barry je kupio noţ sljedećeg dana novcem koji je uzeo iz
majčinog novčanika. Bio je to dţepni noţ na oprugu i s opakom
britkom oštricom. Kad ga je donio kući, teatralno je vitlao njime
po svojoj sobi. Ovako naoruţan osjećao se snaţnim.
Nije mu lako ţivjeti s majkom, ali tu ţivi besplatno, a ona ga
dobro hrani. Zadrţala je neke njegove stvari u sobi koja je bila
njegova prije no što je otišao od kuće ţivjeti sa Sandrom:
plakate na zidu, koturaljke, nekoliko drugih dječačkih uspomena
i ukrasa. On ih je ţelio zamijeniti nekim nuţnim suvremenim
predmetima: televizorom, glazbenom linijom, časopisima. Uskoro
će to učiniti, jer ostat će ovdje neko vrijeme.
Isprva se trudio micati se Cliveu s puta i ne izazivati nevolje.
— Mi ćemo se vjenčati kad on dobije razvod — rekla je Noreen
Barryju i bila je istina da su oni razgovarali o budućnosti. Clive
je sanjao o tome da ode ţivjeti na selo i vozi vlastiti taksi u
nekom manjem gradu u kojem postoji trţnica, ali nije rekao
Noreen da razvoda nema ni na vidiku. Njegovoj je ţeni
odgovaralo da i dalje ţivi u kući u kojoj su prije oni zajedno
ţivjeli i da Clive otplaćuje njezinu hipoteku te skrbi za njihovu
djecu, pa nijedno od njih nije sluţbeno pokretalo rastavu. Clive
je za ovu tvrtku, koja pruţa usluge prijevoza taksijem preko
telefona, radio i duţe od uobičajenog radnog vremena, no,
također je radio i prekovremeno noću sa svojim vlastitim
klijentima koje je stekao. Uletio je u vezu s Noreen pošto ju je
upoznao u Lunar Moonu gdje je otišao na večeru sa sestrom i
njezinim muţem koji su došli u posjet iz Kanade. Noreen je
posluţivala njihov stol. Imala je takvu nesreću u svojim
brakovima da mu se saţalila; dobra je to ţena, no, ne od onih
koje zrače nečim posebnim. Bolje je ţivjeti s njom nego biti sam,
i mirnije od neke burne veze.
A sada se pojavio Barry i Clive se nije dao smotati pričom o
poslu na sjeveru — osim ako tamo ne postoji kakav zatvor u
kojemu je mladić boravio, što je moţda uistinu slučaj. Zacijelo je
bio u zatvoru neko vrijeme jer bi se pojavio već i prije, a to
znači da je učinio nešto vrlo ozbiljno. No, moţda je shvatio svoju
pouku; Clive je odlučio da se za sada zadovolji tek sumnjom u tu
priču.
Nedugo nakon dolaska, Barry je donio majci novi prenosivi
televizor i sušilo za kosu. Nije ga trebala pitati je li to nabavio
na pošten način; nijedan aparat nije bio sasvim nov, iako je bio u
dobrom stanju. Sin joj se opet okrenuo svojoj staroj zanimaciji
— krađi.
Uhvatit će ga; zatim će ga opet zatvoriti, a ona bar neće brinuti
do besvijesti kako negdje vani Barry napada djevojke noţem i
siluje ih. Nakon onoga što je učinio u Bickleburyju, Noreen se
pobojala da mu se seksualno nasilje počelo sviđati. Nagledao se
svoga oca kako tuče nju, i sam je znao dobiti batina. Očuh ga je
koristio kao boksačku vreću; je li čudo što je odrastao tako
uţasno svadljiv i ratoboran, odlučan da se na isti način ponaša
prema drugim slabijim ljudima? Nadala se da će se u zatvoru
naučiti boljem ponašanju, no, upravo je u zatvoru i upoznao
Morrisa koji ga je poveo u onu posljednju ludoriju.
Noreen bi se brinula još i više da je vidjela Barryja s Vicom
Kempom. Sreli su se u baru Angel već nekoliko puta do sada i Vic
je pričao Barryju o tome kako će okrasti jednu kuću na selu gdje
će to biti jednostavno jer vlasnik
odlazi na odmor. Bio je u putničkoj agenciji, pričao je Vic,
prisluškivao razgovor između stranke i jednog stalnog korisnika
pa je čuo i datume koje su spomenuli; a onda je slijedio toga
čovjeka kući da bi saznao njegovu adresu.
— Radio sam to već i prije — reče mu Victor. — To znači da
moţeš praviti planove, tako da ne moraš odlaziti u zračne luke i
platiti da bi zašao među putnike i iščitao sve te informacije s
njihovih ceduljica.
— Već si to radio? — divio se Barry.
— Ne radini ja na slijepo — reče Victor. — To je previše opasno.
Ja idem na sigurno.
Njegov moćan govor uzbudio je Barryja. Takav je način
razmišljanja bio prisutan i u Morrisovim organiziranim izletima
po autocesti i u sela u kojima ljudi ne očekuju da će ih tko
opljačkati pa nemaju potrebno osiguranje.
— Zvuči dobro — prizna Barry.
— I nitko od ljudi neće stradati. Ja ne bih htio da me tko
zatekne pa da moram nešto učiniti.
— Ni ja — reče Barry, premda to nije bila istina. Dodirnuo je
obris noţa u dţepu koji je djelovao ohrabrujuće i pomislio da ga
pokaţe Victoru, a onda odluči to ne činiti; Vicu se noţ moţda
neće svidjeti.
— Ali ne ide mi baš dizanje automobila — Victor prizna. — A
trebat će mi neki auto kad obavim taj posao.
Kao da je to izgovarao njegov nekadašnji partner Morris.
— Meni to ide dobro — reče Barry skromno. Nekako je znao da
se Vica neće dojmiti njegovo hvalisanje.
Vic je čudan tip. Ima gustu smeđu kosu koja srasta s kovrčavom
bradom i mršave, blijede ruke. Nakon drugog pića postao je
povjerljiviji pa ispriča Barryju kako je godinama radio nekoliko
poslova, zarađivao na prodaji tableta za mršavljenje putem pošte;
čekovi su mu stizali, ali kupci nikad ne bi dobivali tablete. Rekao
je da ga nikad nisu uhvatili. Barry je odmah znao da je varalica.
Kako Vic ne bi ispao bolji od njega, Barry je opisao kako je prije
nekoliko dana šetao jednom mirnom ulicom d kraju gdje ţivi s
majkom. Rekao je da majka ima lijepu kuću s vrtom ispred i iza
nje.
— Njoj je drago što ţivim s njom, ja sam joj sve što ima — doda
i nastavi kako je, još uvijek na određenoj udaljenosti, ugledao
jednu mladu ţenu gdje istrčava iz kuće po djecu koja su se
igrala na cesti. Hitro poput munje Barry je uletio u njezinu kuću,
uzeo televizor i sušilo i dao se u bijeg, a ţena je urlala za njim
kad ga je vidjela kako odlazi.
— Kao da je to bilo suđeno — reče Barry. — Ţelio sam te stvari
nabaviti za mamu. Obećao sam joj. Jasno, imao sam sa sobom
spremnu vreću — doda on pogladivši se po prsima. Šuškavi zvuk
plastične vrećice skrivene u njegovu dţepu jedva se čuo u buci
koja je vladala u baru.
— Treba biti pripremljen, nikad ne znaš kakve ćeš biti sreće.
Nema smisla trčati cestom s televizorom u rukama. A bio je
pravi, zgodan mali televizor. Pokretima ruku dočaravao je njegov
oblik i veličinu.
Ova je krađa bila neplanirana, pomisli Victor, ali ne reče ništa.
— Kladim se da ti je mama bila zadovoljna — reče on.
— Imaš pravo — potvrdi Barry. Bilo je i gotovine: na stolu je
leţao jedan novčanik pa je i to zdipio. Izvadio je novac i bacio
novčanik u košaru za otpatke na ulici, protrljavši ga prije toga o
traperice da bi obrisao otiske. No, nije bilo izgleda da ga netko
preda policiji ako ga pronađe, smatrao je, i bio je u pravu.
U novčaniku nije bilo više ništa vrijednoga. Ţena nije imala
kreditnih kartica.
Tjedan dana poslije njih su se dvojica zaputila na svoju prvu
zajedničku operaciju vozeći se u Tovoti koju je Barry ukrao s
velikog parkirališta.
— Ona kuća u koju idemo, vlasnik je otišao na Tenerife
— reče Victor dok su se velikom brzinom vozili autocestom.
Barry je još i ubrzao. Sada su išli sto četrdeset na sat.
— Strašno je brz, ha?
— Prilično. Uspori, Barry. Ne ţelimo da nas uhvate zbog
prevelike brzine prije no što išta izvedemo. Zapravo, uopće ne
ţelimo da nas uhvate u ukradenom automobilu.
Njegov ton podsjeti Barryja na Morrisa, i da bi pokazao kako je
on svoj čovjek, tri kilometra nije uopće obraćao pozornost na
njegove riječi, a zatim smanji brzinu drţeći se ograničenja
posljednjih nekoliko kilometara prije no što su skrenuli s
autoceste i ubrzo zašli u ulice u kojima su s obje strane jedan
iza drugoga bili parkirani automobili. Napokon su u mraku ušli u
jednu pokrajnju ulicu, u kraju s kućama uvučenima od ceste.
Ulične su svjetiljke bacale svjetlo na sjenovite ţivice i visoke
ograde. Ovdje su ljudi čuvali svoju osamu i skrovitost.
— Skreni ovdje — reče Victor. — Broj osamdeset dva, to je ta
kuća — i on pokaţe na ulaz na njihovoj lijevoj strani.
U prozoru u prizemlju gorjela su svjetla, na jednom gornjem
također.
— Nisu otišli — reče Barry.
— Jesu — odgovori Victor. — Ostavili su ta svjetla gorjeti da bi
odagnali tipove poput nas. Pozvonit ćemo i vidjeti što će se
dogoditi ako te to brine. Ja ću to učiniti. Izmislit ću neko
pitanje, naprimjer ţivi li moţda ovdje gospodin Wilson, ako se
tko pojavi. U redu?
— Dobro — potvrdi Barry promatrajući Victora kako korača
puteljkom prema ulaznim vratima i pritišće zvonce.
Ništa se nije dogodilo, ni sigurnosna svjetla se nisu upalila. Barry
je krenuo pokraj ulaza, zatim je okrenuo auto na uskom prilazu
tako da bude spreman za bijeg, a i da ih nitko ne moţe vidjeti
kako u njega utovaruju plijen koji će već ugrabiti u kući.
Provalili su u straţnjem dijelu kuće gdje su bila staklena vrata s
ključem koji je bio zgodno ostavljen u bravi s unutrašnje strane.
Victor je razbio staklo kamenom koji je pronašao u blizini. Nosio
je debele rukavice, a kamen je omotao u ţutu krpu za prašinu.
Buka koju je pritom načinio činila se glasnom pa su se obojica
nekoliko sekundi ukipila i osluškivajući, ali ništa se nije dogodilo.
— No, hajde, krenimo — reče Barry. — Što čekaš?
Vic je gurnuo ruku kroz razbijeno staklo i okrenuo ključ. Našli su
se u kući gdje se činilo da je Barry podivljao. Sve je trgao i
razbacivao pa je potrčao na gornji kat gdje je pootvarao sve
ladice, izvrnuo njihov sadrţaj na pod i porazbacao stvari
unaokolo. Victor mu je doviknuo neka navuče zavjese da se
izvana ne bi vidjelo što radi. On se usredotočio na prostorije u
prizemlju, pronašao televizor, stereo gramofon i mikrovalnu
pećnicu koja je izgledala kao nova. U ladici od stola bilo je
pedeset funti gotovine, a pronašao je i čekovnu knjiţicu, no, ne i
bankovne kartice. On je pak radio tiho i uredno.
Barry je sišao noseći nešto ţenske odjeće među kojom bijaše i
laţni krzneni kaput. Hitnuo je to na pod. Pronašao je i nešto
nakita pa ga je potrpao u velike dţepove svoje jakne. Još uvijek
u ţurbi, otišao je u kuhinju, tako naglo da je prevrnuo jedan
stolac i svjetiljku, i vratio se sa zamotuljkom plastičnih vreća za
smeće. Stavio je onu ţensku odjeću u vrećice.
— Mojoj mami će se ovo sviđati — reče. — Ni nema mnogo
drugih stvari, zar ne? Nema srebrnine.
Bilo je tu vina na jednoj stalaţici ispod stubišta pa je ščepao
jednu bocu, smrskao grlić na rubu stola i počeo iz nje piti.
— Odnesimo ove stvari u auto, Barry — reče Victor.
— Bit će poslije vremena za piće.
— Onda ću ponijeti i ostale — reče Barry, uze i druge boce i
gurne ih u vreću za smeće. Potegne još jednom iz boce koju je
otvorio. Malo je porezao usnicu na otkrhnutom grliću, a onda je
cerekajući se izlio ostatak finog crvenog vina na svijetao sag
gdje je nastala mrlja koja se počela širiti.
— Gubiš vrijeme na glupostima, Barry — reče Victor.
— Hajde odnesi taj televizor u auto.
Barry rukom obriše usta. Krv i vino razmazaše mu se po
rukavicama, ali on podignu televizor i odnese ga iz sobe. Vic baci
jedan brz pogled unaokolo na onaj nepotreban nered; zbog
ovakvog su vandalizma lopovi na zlu glasu. Ali
bio je dovoljno pametan da to ne spominje Barryju dok su
odlazili.
— One tvoje informacije ne vrijede baš previše — reče Barry.
— Bilo je čekovnih knjiţica — odgovori Victor. — Znam jednoga
tipa koji će nam za njih dati dosta novca. Hajdemo.
POGLAVLJE 16
POGLAVLJE 17
POGLAVLJE 19
Vic je bio u pravu što je brinuo zbog Barryja koji uopće nije
otišao kući. Pokupio je neku prostitutku i otišao s njom u njezinu
sobu. Bila je to ţena od četrdeset godina, čvrste, tanine kose i
grube koţe, gotovo toliko stara da bi mu mogla biti majka.
Zapravo je čak i nalikovala Noreen i zbog toga joj se i obratio.
Djeluje poslovno i snaţno. Njihov je susret brzo bio gotov, a
Barry ni u jednom časku nije pomislio da je on taj koji vlada
situacijom.
Kad je Clive otišao iz stana, Noreen Carter zapali vatru u
plinskom kaminu u dnevnoj sobi i sjede pokraj nje na svoj
skupocjeni trosjed sa sintetičkim presvlakama, s poplunom oko
sebe, čekajući da se on vrati. Jer, dakako, policija će ubrzo
otkriti svoju pogrešku i pustit će ga. Vrijeme je prolazilo a on se
ne vraća; nije se vraćao ni Barry. Na kraju je zadrijemala, a kad
se probudila još je bila sama. Zvukovi koji su ju probudili dolazili
su iz drugih stanova, iznad i oko nje. Mogla je ocijeniti što rade
mnogi od njezinih susjeda po zvukovima koje proizvode.
Uključila je radio i na vijestima saznala kako jedan čovjek
pomaţe policiji u istrazi napada u Bedfordshireu. Način
izraţavanja bio je isti kao i kad je Barry bio onaj koji je prije
pet godina pomagao u istrazi, no, onaj je puta on bio kriv, a Clive
je neduţan. Policija nije vjerovala da Noreen govori istinu o tome
da je bila s njim cijelu noć, a ako sve dođe do suda, neće joj
moţda vjerovati ni porota. No, ako Clive nije napao onu djevojku,
a nije ju napao, učinio je to netko drugi i taj sada šeće uokolo
slobodan pa moţe napasti još koju djevojku. Tko je krivac? Zbog
čega je baš njenog Clivea odabrao kao laţnu ţrtvu?
Okupala se i priredila čaj. Pokuša pojesti krišku prepečenca, ali
je nije mogla progutati. Ako Clive ode u zatvor zbog nečega što
nije učinio, to će biti uţasno i to će značiti kraj prve, krhke
sigurnosti koju je ikad doţivjela. Je li on već pronašao
odvjetnika? Policija mu je duţna reći kako ima pravo na
odvjetnika. Noreen zna mnogo toga o pravima osumnjičenoga, a i
o pravima osuđenog zatvorenika. Napad na onu djevojku jest
nešto što bi bilo u Barryjevu stilu, mislila je ona, premda je
djevojka koju je on silovao bila vezana i bespomoćna u svojoj
spavaćoj sobi. I druga je djevojka bila bespomoćna. Hodala je
putem sama usred noći. No, Barry nije bio tamo. Barry na sreću
još nema auto, i izvukao je on svoju pouku. Sada je pošten; tako
joj je rekao.
Ali, otkad to Barry njoj govori istinu? I što je s onim navodnim
darovima koje joj je donio i s novom odjećom koju nosi nakon što
je onako strašno umrljao svoju?
Umrljao! I to nečime za što je rekao da je umak od rajčice, ali
njoj su mrlje naličile na mrlje krvi. Sve ţene znaju što su mrlje
od krvi, a ona je bila još bolje upoznata s time zbog svih onih
batina koje je pretrpjela. Pokuša se sjetiti kad je pronašla tu
odjeću, i s olakšanjem shvati da je to bilo prije napada na
djevojku, odbačenu uz cestu. Barry joj je rekao neka tu odjeću
baci, ali to još nije učinila. Bilo joj je šteta. Moţda joj uspije
nekako je srediti pa bi se barem siromasi mogli njome okoristiti.
Bilo je to dan nakon što joj je Barry dao imitaciju krznenog
kaputa, koji sada nosi na posao, i mikrovalnu pećnicu: prije
gotovo dva tjedna, mnogo prije napada za koji je Clive sada
uhićen.
Otkad je Barry pušten iz zatvora jedna je djevojka pronađena
probodena u grmlju zabačenog dijela parka, nedaleko od Lunar
Moona. Djevojke s posla pričale su o tome i tresle se od straha,
nijedna ne ţeli hodati sama noću. Ima li ona novine u kojima je
objavljena ta vijest? Noreen je čuvala stare novine jer je Clive
bio pobornik recikliranja novina i svako malo ih je nosio u
kontejner gdje se skupljaju stare novine.
Clive uvijek kupuje novine jer prati vijesti s utrka i planira svoje
oklade, ali je Noreen malokad imala vremena pregledati više od
naslovnice. Pronašla je tu hrpu novina sloţenu ispod kuhinjskog
sudopera i počela ih pregledavati, čitajući izvještaje o zločinima
i motreći slike. Nije ţurila: nikome ne treba dati doručak, a još
nekoliko sati neće morati ni na posao.
POGLAVLJE 20
POGLAVLJE 22
Kad su stigli u stan, Meg je poslala Hannah i dečke van dok ona
ne raspakira stvari i ne smjesti se. Nije htjela da joj se motaju
oko nogu, rekla je, pa je Hannah morala biti zaduţena za dečke.
Zapravo su oni vodili brigu o njoj. Otkrili su da je vidjela vrlo
malo znamenitosti pa su je odveli u dvorac gdje joj je Fergus,
kojega su ^zanimale bitke, ispričao mnogo toga o ratovima
između Škota i Engleza i pokazao joj brojne pukovske zastave.
Andrew je htio postati liječnik pa se zgranuo kad je otkrio da
ona ne zna ništa o poznatim irskim ubojicama i kradljivcima
mrtvaca Burkeu i Hareu. Počastio ju je jednim predavanjem o
kradljivcima mrtvaca i pokazao odakle oni dobavljaju mrtva
tijela.
Tama se spustila rano i svjetla dućana u Ulici Princes dočekala
su ih toplo svojom blistavošću nakon ovoga zagrobnog izlaganja.
Postalo je mnogo hladnije i dječaci su bili gladni. Izrazili su nadu
da im je majka pripremila mnogo jela za povratak, no, kad su
stigli u stan nikakav privlačan miris hrane nije ih dočekao.
Zapravo su trebali svi izići na večeru, no, Charles i Meg su
odlučili da to sakriju od Hannah, u slučaju da se ona preplaši
mogućeg odlaska u restoran.
— Ona pati od agorafobije — ustvrdio je Charles, ali se Meg nije
sloţila.
— Ona pati od ljudi — rekla je, znajući da su u pitanju muškarci.
Hannah se isprva s Charlesom osjećala vrlo neugodno, drţala se
na udaljenosti, i jednom, kad ju je on slučajno dodirnuo po ruci
dok je prolazio pokraj nje, ustuknula kao da ju je udario. Premda
su sada dečki visoki gotovo kao ona, kad ih je upoznala, bili su
joj tek do ramena; glasovi im se još nisu mijenjali i s njima se
osjećala lagodno. Sada joj je bilo ugodno i s Charlesom koji
bijaše visok i krupan muškarac, iako ni najmanje zastrašujuć. Bio
je njeţna dušica. Ţelio je postati koncertni klavirist, no, nije
imao dovoljno dara da bi uspio. Umjesto toga radio je s jednim
glazbenim izdavačem čiji posao je na kraju preuzeo jedan veći
izdavač. On i Meg su uloţili svu ušteđevinu u pansion i upravo im
se to počelo isplaćivati.
Hannah je poslala Janet razglednicu edinburškog dvorca, visokog
i tmurnog na vrhu brda. Uhvatila je posljednju poštansku pošiljku,
dan nakon provale u Manor, i Janet ju je primila iduće jutro. To
objašnjava zašto se nitko nije javljao kad je ona telefonirala, no,
kako joj Hannah nije napisala adresu, Janet joj nikako nije mogla
javiti o događajima prošle noći. Uskoro će i novinari saznati što
se dogodilo jer će, ţiv ili mrtav, Carter biti pronađen.
No, moţda to neće biti objavljeno u škotskom tisku niti na
televiziji. Ono što se zbiva tako daleko dolje na jugu moţda neće
biti zanimljivo i u sjevernoj zemlji.
Uz ovu umirujuću misao Janet nastavi s poslom. Nije više
nazivala Martina Brooksa, a ako mu je netko i rekao da je zvala,
on joj poziv nije uzvratio.
Hannah je te noći ugledala lice Barryja Cartera na udarnim
televizijskim vijestima. Policija je načinila nešto što rijetko radi
— spomenula ga po imenu kao čovjeka koji se traţi u vezi sa
silovanjem u Bedfordshireu i ubojstvom u londonskom parku.
Opasan je, i ako ga netko prepozna, ne smije se s njime upuštati
u razgovor. Tko god ga vidi mora obavijestiti najbliţu policijsku
postaju.i Moţda je u društvu jednog čovjeka. Uz to je dan škrt
opis: krupniji čovjek, nosi sivu kapu i šal omotan oko lica,
naoruţan.
POGLAVLJE 23
POGLAVLJE 25
ČETVRTI DIO
"Poslije svega"
POGLAVLJE 26
KRAJ
KIKA