PRVI DIO

"Nekada"
 POGLAVLJE 1

Derek nije čuo da je netko ušao u kuću. Nije bilo razbijanja

stakla niti provaljivanja vrata. Ĉitao je neki poslovni izvještaj i s
pola uha slušao vijesti na televiziji kad su se silovito otvorila
vrata dnevnog boravka i na njihovu pragu stala zamaskirana
prilika s pištoljem u ruci.
— Pisni i mrtav si — upozorio je uljez prilazeći Dereku kojemu
se učini kako mu srce prestaje kucati. Zurio je u lik zdepasta
muškarca u crnoj koţnoj jakni, plavim trapericama, s crnom
vunenom kapom, s rupama za oči, nos i usta, navučenom preko
glave.
Na tren se Dereku učini kao da promatra prizor u kojemu on
zapravo uopće ne sudjeluje; no već u sljedećem trenutku mu
srce poče lupati. Dok je ustajao, papiri mu padnu na pod.
— Ostani tu gdje jesi! — naredi čovjek, vitlajući pištoljem.
Zakorači prema Dereku i udari ga oruţjem po licu, odgurnuvši ga
natrag na stolac.
— Ima li još koga u kući? — upita grubo.
— Ne — brzo reče Derek, premda je znao da je Hannah gore u
svojoj sobi. Radila je na eseju koji je trebala predati kad se
vrati na fakultet krajem vikenda. Ona nije čula ništa neobično,
inače bi ga već zazvala ili sišla u prizemlje. Sigurno je pustila
glazbu.
Postoji li ikakav način na koji bi je mogao upozoriti? Ako isključi
televizor, pa uspije prevaliti stol ili stolac, mogla bi to čuti i
shvatiti da se nešto događa. Dohvati daljinski upravljač, ali mu
ga čovjek pištoljem spretno izbije iz ruke. Ovaj ga udarac zaboli
više od onoga po licu i Derek jedva zatomi uzvik boli.
— Ostavi ga uključenog — naredi napadač.
A tada uđe drugi čovjek.

Cilj koji su ova dvojica odabrala za operaciju te noći bijaše jedna

veća kuća na rubu Bickleburyja, sela s otprilike tri stotine
stanovnika, crkvom i gostionicom, no bez trgovina i škole. Morris
Black ju je zamijetio prigodom jednog prijašnjeg posjeta ovomu
kraju kad su, odvojivši se petnaestak kilometara od autoceste,
pretraţivali izdvojene i zabačene kuće kojima bi se moglo prići
iz skrovišta okolnog drveća. Njegov je stil bio — provaliti u
straţnji dio kuće dok su stanari odsutni ili u jednoj prostoriji
gledaju televiziju. Ako je kuća dovoljno velika, sobe na katu
mogao je opljačkati nezamijećeno. Znao je kako se riješiti
takvog nakita pa je uvijek bio zadovoljan što odlazi neotkriven,
zamišljajući ogorčenje stanara kad bi poslije otkrili štetu. Pištolj
je nosio za slučaj da mu se netko pokuša suprotstaviti.
Običavao je raditi sam, no nakon nedavna boravka u zatvoru
udruţio se s Barryjem Carterom kojeg je tamo i upoznao. Barry
je bio iskusan kradljivac automobila pa su zajedno izveli nekoliko
uspješnih pljačkaških pohoda.
Pribliţili su se imanju Bicklebury Manor, njihovu odabranom cilju,
u automobilu marke Opel Astra koji je Barry bio ukrao toga
jutra. Parkirali su u uličici s vanjske strane zida, preko kojeg je
Morris isplanirao preskočiti kad se spusti noć i dođe vrijeme za
napad. Iza tog zida nalazi se pojas zbog zime ogoljela drveća, no
koje ipak pruţa zaklon. Ponijeli su ljestve od lanaca koje su se
prodavale kao pomoćne ljestve za slučaj poţara. Pomoću njih
mogu se popeti preko najbolje čuvanih ograda. Barry ugleda
mjesto pogodno za parkiranje automobila. Bio je nestrpljiv,
ţeljan akcije, gunđao je kad su nakon pomnog izviđanja morali
čekati mrak. Odvezli su se u Norlington. Sjedili su u
automobilu u jednoj pokrajnjoj ulici i jeli piletinu i
krumpiriće. Barry je htio izvesti još neku manju pljačku kako
bi se u međuvremenu nečime zabavio. Ali Morris nije pristao na
to.
— Bit će nakita u onoj kući — reče on. — Sigurno i srebrnine, i
novca, i kreditnih kartica. To vrijedi^mnogo više no što bismo
dobili u nekom usputnom poslu. Ĉekat ćemo.
— On voli razraditi naum unaprijed, dok je Barry skloniji
reagirati već prema danoj prilici.

Naposljetku je Morris pristao vratiti se u Bicklebury. On je prvi

prešao preko zida, a Barry za njime. Zakačio je ljestve na drugu
stranu kako bi mogli pobjeći te da ih ne vidi netko od prolaznika.
Šuljali su se kroz drveće koje im je pruţalo zaklon prema kući
građenoj od kamena i s krovom od crijepa. Imala je dva manja
krila sa svake strane. Moţda je postojao i alarmni uređaj, ali to
nije bila zapreka za Morrisa. Ljudi ih znaju uključiti samo kad
odlaze od kuće, a ako se alarmi i oglase, još se moţe ući i izići
prije no što itko izvana reagira.
No, morali su odustati od svog nauma, što je Barryja naljutilo.
Pet automobila bilo je parkirano pred imanjem Manor. Vanjska
su svjetla bila uključena, većina prozora osvijetljena, a zabava
unutra u punom jeku.
— Što sad? — upita Barry. — Rekao si da si sve predvidio.
— Nisam znao da su za večeras poslali pozivnice! — odgovori
Morris koji je također bio ogorčen. Sada mu je i autoritet bio u
pitanju pa ga je morao opet dokazivati.
— Hajdemo — reče.
Uputili su se natrag prema zidu, posrćući kroz visoku mokru
travu. Prebacili su se preko zida i poţurili u automobil. Barry
pokrene motor i krene velikom brzinom prema selu.
— Uspori malo, budalo! — promrmlja Morris. — Završit ćemo u
jarku.
Na brzinu je nešto smislio pa reče: — Imam drugi plan. Skreni
ovdje lijevo.

Stigli su do mjesta gdje se cesta račva. Preko puta njih nalazila

se četvrtasta zgrada ruţičasto oţbukana pročelja. Gostionica
Grapes. Nekoliko je automobila bilo parkirano na pošljunčanom
puteljku ispred nje.
— Dobro bi mi došla čaša piva — reče Barry.
— A ja sam mislio da si ţeljan posla — odgovori Morris.
— Ima ovdje jedna kuća koja bi odgovarala. Pazi!
Barry je naglo ubrzao i kamionet koji je prolazio pokraj njih
umalo je sletio s ceste. — Uspori, uspori — ponavljao je Morris.
— To je tu negdje.
Sada su već prolazili pokraj niza kuća s terasama, tri ljetnikovca
i nekoliko raštrkanih kuća dok nisu stigli do posljednje kuće u
uličici.
— Evo je. Stani — reče Morris.
Barry je oštro zakočio, umalo odbacivši Morrisa na prednji
vjetrobran jer ovaj nije privezao svoj sigurnosni pojas. Stali su
ispred prilaznih vrata kuće: dva kamena stupa nosila su vrata od
kovana ţeljeza, obje strane vrata bijahu otvorene. Na jednom
dovratniku bio je urezan naziv: Elms. Iza vrata nazirala se tamna
masa četvrtaste edvardijanske vile.
— Ulazna vrata su sa strane — reče Morris.
— Znači ovo nisu prednja vrata? — upita Barry i grubo se
nasmije.
— Tako je lakše prići kući neopaţeno, — odgovori Morris.
— Ja idem prvi. Ti spremi auto malo više uz cestu gdje ga nitko
neće primijetiti. Ja ću razgledati uokolo. Ako se ne vratini do
prilaznih vrata dok ti stigneš tamo, kreni za mnom.
— Drago mi je što ovdje ne trebamo ljestve — reče Barry koji
se nije volio pentrati preko zida.
Smekšao je, pomisli Morris, koji je odrţavao formu vjeţbanjem.
Pa ipak, Barry je znao s automobilima i dobro je vozio, ali je bio
nagao i naprašite ćudi, uvijek ţeleći brze rezultate. Svaki puta
kad bi zajedno radili kakav posao, on je ţelio promijeniti plan.
Jednom je izgubio prisebnost kad se prozor nije htio otvoriti pa
ga je smrskao i porazbijao pokućstvo u kući u koju su provalili,
tako da se vlasnik probudio i morali su ga ušutkati s nekoliko
udaraca po glavi. Drugi put je jedna stara ţena dobila napad kad
su joj oduzeli srebrne okvire za fotografije. Htjela je da joj
ostave slike, i Morris bi na to pristao — nije predstavljala neku
prijetnju onako zaplakana u spavaćici — ali Barry ih je izvadio i
zapalio pred njezinim očima. Morris je planirao pronaći novog
partnera kad ubuduće bude išao u krađu, nekoga manje ţestoke
prirode.
Barry je pak volio raditi s Morrisom jer je on znao kako se
otarasiti plijena i jer je uvijek nosio pištolj. Morris je već
dvaput bio u zatvoru zbog oruţane pljačke, premda nikad nije
pucao u srdţbi. Oruţje preplaši ljude, olakša cijelu pljačku.
Barry je nosio noţ, ali njime nije postizao isto što pištoljem s
određene udaljenosti. Da bi nekome stavio noţ uz vrat, moraš mu
se sasvim pribliţiti. Noţ je, doduše, bio djelotvoran kad bi si
priuštio neku djevojku; uopće je ne bi morao taknuti noţem, ili
barem ne prejako. Volio ih je samo plašiti.
Odvezao se jedan kratak dio puta uz cestu i navezao auto pod
drveće na rub travnjaka. Uzeo je ključ — imao je cijeli sveţanj
ključeva koji su odgovarali mnogim automobilima, a i još nekoliko
korisnih spravica — no nije zaključao auto jer će moţda morati
otići u ţurbi. Kad su počeli raditi zajedno, Morris je htio da
Barry ostane u autu, spreman na bijeg, ali Barry nije htio ni čuti;
ako obavlja posao sam, Morris moţe zadrţati najbolju robu za
sebe, u svojim dţepovima.
Kad je u zatvoru upoznao Morrisa, bilo je to za Barryja nešto
posebno. Morris je uţivao poštovanje drugih zatvorenika jer je
bio izveo nekoliko velikih prijevara. Barry je shvatio da bi kao
njegov partner mogao postati velika zvjerka, no nije se nadao da
će mu ovaj naređivati i ponašati se prema njemu kao da on nema
mozga. Pokazat će on tom Morrisu kad mu se za to pruţi prilika.
Nečujnim se korakom vratio do imanja Elms. Tenisice su mu se
bjelasale u tami. Tiho je potrčao po ravnom prilaznom putu bez
rupa. Nije se spotaknuo. Nadomak kuće upalio je svjetiljku i
okrenuo na lijevo kako ga je Morris uputio. Bila je tu garaţa koja
je prije toga vjerojatno sluţila kao staja, premda to Barry nije
mogao znati dok ju je promatrao preko dvorišta. Vidio je da su
jedna vrata otvorena i da je prazna. Pokuša otvoriti straţnja
vrata kuće i ustanovi da nisu zaključana. Morris ih je zacijelo
ostavio otvorena. Prije no što će ući, Barry zaobiđe kuću do
prednje strane gdje se nalazio omanji pošljunčani dio uz rub
travnjaka označen s nekoliko ukrasnih kamenih posuda za
cvijeće. Svjetlost se nazirala iza zavjesa navučenih preko
velikog prozora pokraj prednjih vrata i u jednoj sobi na katu.
Zastavši, Barry začuje zvukove iz televizora, vijesti o sukobima
u nekoj dalekoj zemlji: kao uobičajeno dosadno, pomisli. Nečujno
se vrati do straţnjih vrata i šmugnu unutra.
Jedan je prolaz vodio do četvrtastog predvorja u kojemu se s
lijeve strane uzdizalo stubište; na desno bijahu otvorena vrata
sobe iz koje su dopirale vijesti.
Barry izvuče noţ i uđe.
Gore na katu Hannah je radila na svom eseju. Htjela je noćas
završiti s bilješkama. Sutra će doći Peter pa će oboje otići u
London. Nadali su se da će nabaviti jeftinije ulaznice za Narodno
kazalište. Bili su se i upoznali zahvaljujući zajedničkom
zanimanju za amatersko glumište; Peter studira novinarstvo, a
ona proučava englesku knjiţevnost.
Morat će odlučiti što učiniti s Peterom. Mislila je da ga voli, no
do sada mu se ni na što nije obvezala. On nije mogao razumjeti
njezinu neodlučnost, ni ona to nije mogla, osim što je znala da će
njihov konačni seksualni čin biti uistinu velik, nešto što se više
neće moći ponoviti. To se stanje mora riješiti na ovaj ili onaj
način; Peter je već predlagao da toga ljeta pođu zajedno na
odmor autostopom s naprtnjačama. Većina djevojaka spava sa
svojim dečkima, isticao je on; ne mora to značiti vezu za cijeli
ţivot, iako moţe i dovesti do toga.
— Ti znaš da to ţeliš — govorio bi joj on, i u takvim je trenucima
i mislila da zaista ţeli; zbog čega nije bila sigurna u to?
Koncentrirajući se na bilješke, Hannah uspije potisnuti ovaj
problem iz svojih misli, nesvjesna da se Morris pribliţava
straţnjim vratima iznad kojih gori svjetlo. Vidio je kako je
prazna garaţa otvorena i zaključio da svjetlo gori zbog nekoga
koga nema u kući. Isprobao je straţnja vrata, ali bijahu
zaključana.
Ljudi čine čudne stvari. Morris je to znao i prije no što je razbio
prozor. Ušao je i ogledao se oko sebe. Pokraj posude za vodu
nalazio se preokrenuti lonac za cvijeće. Podignuo ga je: ispod
njega bijaše ključ od straţnjih vrata.
Ušao je u kuću, ne načinivši pritom ni zvuk, pronašao prekidač
pokraj vrata i ugasio straţnje svjetlo: nema smisla da se
pozornica rasvjetljava za susjede. Kuhinja je s jedne strane
vrata, a ispred njega je soba iz koje se čuju zvuči emitiranih
vijesti. Preko puta hodnika je dnevna soba i Morris, zavirivši
unutra, ugleda srebrne svijećnjake i raskošan srebrni pladanj.
Moţda je sve to posrebreno, moţda i nije ni vrijedno, ali
provjerit će.
Predvorje i stubište su u mraku; Morris nije mogao znati da
Derek Jarvis strastveno štedi struju. Pričekat će pravi trenutak
za ulazak u sobu iz koje se čula televizijska emisija. Moţda su
ostavili aparat namjerno uključen da bi se mislilo kako nekoga
ima u kući; iako je bio spreman da ga tamo dočeka i nekoliko
ljudi.
No, bio je tu samo jedan čovjek: čvrsto građen, prosijede kose,
u plavom dţemperu i s polovičnim naočalama za čitanje, s mapom
i nekoliko papira na koljenima. Ovoga će lako srediti. Morris je
to znao čim je na muškarčevu licu ugledao preneraţenost.
Ţestoko ga je udario kad je pokušao ustati, pa je pao natraške,
ispustivši papire na pod.
Kad je i Barry ušao, Morris mu reče neka ode do telefona.
— Gdje je telefon? — on otresito upita Dereka.
— U hodniku.
Derek je shvatio da nema smisla suprotstavljati se ovim ljudima
uskraćujući im podatke koje bi i sami uskoro saznali. što onda
ako ukradu svaki komadić Janetina nakita, uzmu im sve što imaju
— ostave li njega i Hannah neozlijeđene?
Kako je jenjavalo prvo zaprepaštenje, ponovno pomisli je li
Hannah gore na katu čula išta od ovoga. Hoće li je
znatiţelja dovesti dolje da bi istraţila što je to? No, nije bilo
vremena da ustanovi što se zbiva i nazove policiju; drugi je uljez
već bio u hodniku i rezao telefonsku ţicu. Za Barryja je to bio
rutinski posao.
— Gore u jednoj sobi gori svjetlo — reče on vrativši se. — Idem
vidjeti ima li koga tamo.
— To je svjetlo slučajno ostalo gorjeti — reče Derek. — Moja
ţena nije kod kuće. Uskoro će se vratiti s večernje nastave; što
ako naleti na njih?
— Provjerit ćemo — reče Morris. — I ti ćeš poći. Hajde, frajeru.
Uhvati Dereka za ruku i zavrnu mu je iza leđa gurnuvši ga
naprijed.
Pronaći će Hannah. Uspinjući se stubama iza drugog provalnika
Derek je razmišljao kako bi bilo da se baci na leđa vođi, jer je
zaključio da to mora biti onaj s pištoljem, i da ga baci niz stube.
Ta bi buka upozorila Hannah, a privukla bi i pozornost drugog
čovjeka. Dakako, moţda ga i ubiju ako to učini; onaj prvi još
uvijek ima pištolj u ruci. Ali nije učinio ništa, osim što se kretao
što je bučnije mogao; zacijelo će Hannah nešto primijetiti.
Glasno je kašljao, ali ako Hannah sluša glazbu, ne moţe čuti
nikakve druge zvukove.
Pokuša se smiriti. To su jednostavno provalnici; kad dobiju ono
po što su došli, otići će.
Barry je otvarao vrata na gornjem odmorištu. Kupaonica glavne
spavaće sobe bila je u mraku, ali treća vrata koja je dohvatio
bila su vrata Hannahine sobe. S Vivaldijem u pozadini Hannah
nije čula ništa, sve dok Barry nije progovorio.
— Vidi koga smo pronašli — zakreštao je likujući i krenuo prema
njoj mašući noţem.
Hannah se okrene i ugleda oca krvava obraza s crvenom
ogrebotinom preko lica. U sobu su ga gurala dva maskirana
muškarca, jedan od njih s pištoljem. Kao u noćnoj mori, nije se
mogla ni pomaknuti.
— Rekao si da ovdje nema nikoga — reče Morris i zavrne zlobno
Derekovu ruku.
— Uzmite sve što ţelite, dat ću vam sav novac koji imam u kući!
— proštenje Derek. — Dolje ima srebrnine. Uzmite moj auto.
Ključevi su u kuhinji. Ja ću vam ih dati. Samo nas ostavite na
miru.
— Moţda poslije — reče Morris. — Ti, Barry, svezi djevojku!
— Ne! — kriknu Hannah dok joj je Barry prilazio. Ţestoko ga
poče udarati, otimajući se i vrišteći.
— Ostavi je na miru — zaurla Derek.
— Hannah, učini što ti kaţu i neće te ozlijediti.
— Dobar savjet — suglasi se Morris.
Barry je drţao noţ na njenom vratu, a zatim odreţe pramen
njezine kose, ostavivši cijelu kiku za koju ju je i dalje drţao.
Noţem krenu na njezin dţemper, rasporivši ga ispod brade.
Udari ju po licu i ona ga pokri rukama.
— Ovo će ti pokazati da ja mislim ozbiljno — reče i baci je na
krevet, a onda ju pusti pretraţujući njezin ormar s ladicama dok
nije pronašao par hulahopki.
Hannah je ustuknula od njega, ali kad ju je ponovno zgrabio
udarala ga je, vrištala i otimala se. Derek je sve promatrao kao
paraliziran dok Morris nije izvukao neki konopac iz dţepa i počeo
mu vezati ručne zglobove.
U tom su času oba muškarca spustila oruţje da bi svezali svoje
zarobljenike. Derek je, kako se poslije uvijek iznova prisjećao
tog prizora, mogao nekoga i udariti, čak i pištolj zgrabiti, no
tješio se da bi mu neuspjeh završio smrću njih oboje.
— Bolje da se ne opiremo — govorio je Hannah.
Morris ga izgura iz sobe i veţe za stalak za ručnike u kupaonici,
a onda mu pričvrsti noge uz pomoć jednih hulahopki. U usta mu
ugura smotuljak tkanine i pričvrsti to drugim parom hulahopki.
Tada su već bili pronašli Janetine; ona je imala gomilu finih
čarapa u raznim bojama.
— Ove su dobre za davljenje — reče Barry koji je vezivao
Hannah.
Njezini krici utihnuše. Derek se mogao samo moliti da ju Barry
nije ozlijedio dok ju je vezao. Ostavši sam u kupaonici iza
zatvorenih vrata, počne micati zglavcima, pokušavajući olabaviti
konopac kojim su bili stegnuti, no bez uspjeha. Sada ih je čuo
kako se kreću po kući. To znači da ne maltretiraju Hannah.
Zacijelo pljačkaju Janetinu kutiju s nakitom. Ĉuo je da su
obojica pošla dolje i osjeti veliko olakšanje. Ubrzo će otići, čim
pronađu sve što vrijedi ukrasti.
Nakratko se odmori. Znoj se cijedio s njega, pa ipak je osjećao
hladnoću. Traţio je pogledom oko sebe nešto s čime bi se
oslobodio, ali mu je na vidiku bila samo posuda za zahodsku
četku i sredstvo za čišćenje kupaonice u plastičnoj boci koja je
imala zaobljene rubove. Njegova je britva bila u ormariću iznad
kade, ali je nije mogao dohvatiti. Mogao je samo micati rukama
do dţepova hlača, no, osim nekoliko novčića, u njima nije bilo
ništa.
Poneki novčići imaju oštre bridove. Koprcao se i previjao sve dok
nije uspio dohvatiti dva penija, pa jedan novi sjajan novčić od
deset penija. Uspio ga je primiti jednom rukom i trljati njime po
konopcu oko zglobova, no bez rezultata. Nakon nekog vremena
mu je ispao i otkoturao se tako da ga više nije vidio.
Začuje kako muškarci opet dolaze i uspinju se. Prepirali su se, a
jedan od njih reče: — Nemoj to učiniti, Barry.
— Neće dugo trajati — odgovori Barry.
Uţasno smrdi.
Hannah je to utvrdila čim joj je prišao i uhvatio je za kosu.
Ĉudan, ustajao vonj širio se iz njega, neka mješavina smrada od
pljesnive odjeće i tjelesnih zadaha. Kad je ušao u sobu s njezinim
ocem i onim drugim čovjekom, ustuknula je od njega jer joj se
gadio jednako koliko ga se i uplašila.
Svezao ju je njezinim vlastitim hulahopkama i ugurao joj u usta
par gaćica, pa preko toga povezao još nekoliko hulahopki. Hannah
se ţestoko otimala. Kad ju je povalio na krevet i svezao joj ruke
zajedno, vidjela je da je odloţio noţ u stranu. Ritala se kad ju je
uhvatio za noge, ali je bio dovoljno jak da ju svlada i zadrţi pod
sobom svojom teţinom. Potom joj je vezao gleţnjeve. Nije mogla
vjerovati da joj otac nije pokušao pomoći. Njih je bilo dvoje, a
dva su bila i napadača. Zar se ne bi mogli spasiti? Ali otac joj je
govorio da se ne opire.
Dok su ga odvlačili iz sobe bacio je prema njoj pogled prepun
tuge. Ona je i dalje jecala i borila se ne gledajući ga - Traka s
Vivaldijevom glazbom je završila.
Hannah je osluškivala kretanje pljačkaša. Nakon nekog vremena
začuje kako silaze u prizemlje. Počne ravnomjernije disati. Bila
je ţiva i neozlijeđena; njezin otac također, osim one modrice na
licu. Ovi će ljudi otići kad pronađu što već misle da vrijedi uzeti.
Sada više nije čula ništa osim prigušenih zvukova iz televizora u
prizemlju. Kuća je bila tako čvrsto građena da se zvukovi nisu
daleko rasprostirali. Moţda su već otišli. Uvijala se i izokretala
nastojeći osloboditi ruke, ali se činilo kao da joj se konopci još
čvršće zateţu.
A onda se vratio čovjek koji je onako uţasno smrdio — Barry.
Stao je nad njom i promatrao je prelazeći rukom u rukavici
preko oštrice noţa. Zatim je divljački odrezao još jedan pramen
njezine kose, čvrsto ga nategnuvši prije no što je zamahnuo
noţem.
Oko vrata je nosila zlatni lančić s privjeskom: granite optočene
zlatom. Darovali su joj ga roditelji za osamnaesti rođendan.
— Krasno — reče on. Ĉinilo se da će ga strgnuti s vrata, ali se
naglo predomisli.
— Bilo bi šteta potrgati lančić — doda i skine rukavice da bi ga
otkopčao. Navlačio ga je da vidi gdje se nalazi kopčica, disao
teško, dok je zadah koji se iz njega širio postajao sve jači. Kad
ga je skinuo, stavio ga je u dţep, a onda opet pogledao nju; sve
što je mogla vidjeti od njegova maskom prekrivena lica bile su
oči koje su zurile u nju poput crnih oblutaka.
Odvezao joj je noge.
Ponovno se počela ritati, pokušavajući vrištati, ali njezino
vrištanje bijaše prigušeno tkaninom u ustima. Osjećala je da će
se ugušiti i trudila se izmigoljiti mu, ali ju je udario po licu i
opsovao. Smrad je postajao sve jači.
Drugi je čovjek ušao u sobu, ugledao kako se bore i prigovorio
Barryju, ali njegove riječi nisu nimalo djelovale; on ih ostavi pa
zalupivši vratima krene dolje.

POGLAVLJE 2

Dok se vozila kući sa sata njemačkog jezika, Janet Jarvis je u

mislima premetala fraze. Bilo je to njezino prvo tromjesečje, i
sada je znala reći svoje ime i upitati druge kako se zovu, brojiti
do deset i izmijeniti nekoliko riječi u vezi s putovanjem.
Ponavljajući ono što je naučila, mislila je da će to moţda i
zapamtiti; odlučila je poloţiti tečaj pa otići na jedno putovanje u
organizaciji Centra za obrazovanje odraslih.
Dok je ulazila kroz ulazna vrata imanja Elms, govorila je u sebi:
"Ich heisse Janet Jarvis. Ich wohne in Bicklebury", zapitavši se
bi li tu trebalo stajati "aus". Nikad neću naučiti te teške
konstrukcije, mislila je dok je smještala VW Polo u otvorenu
garaţu. Na izlasku, dok je zatvarala vrata, našla se u tami.
Zacijelo je pregorila ţarulja iznad straţnjih vrata; kakva
gnjavaţa, ali u kuhinjskom ormaru je rezervna.
Tapkala je rukom traţeći posudu s cvijećem pod kojom je trebao
biti ključ i nije je mogla pronaći. To je čudno. Moţda ju je
mačak prevrnuo u prolazu. Imala je ključ od prednjih vrata pa je
mogla ući tim putem, no prije toga je provjerila straţnja vrata i
ustanovila da nisu zaključana. Iznenađena, nije zamijetila da
nema ključa; Morris ga je spremio u dţep; korisna je to stvar.
Prošlo je nekoliko trenutaka prije no što shvati da nešto nije u
redu. Svjetlo u hodniku je gorjelo, vrata dnevne sobe bijahu
širom otvorena i do nje su dopirali zvukovi televizora. Sve je bilo
uobičajeno, osim što je ton bio prilično glasan, a i bilo je za
očekivati da su vrata zatvorena. No, moţda je Derek u
garderobi.
Ne skidajući kaput, Janet krene u dnevnu sobu i ugleda jeziv
nered. Svjetiljka je bila srušena, ţarulja smrskana a Derekovi
papiri razbacani po podu. Ladice pisaćeg stola bile su izvučene, a
njihov sadrţaj izvrnut na sag.
Provalnici! Ali gdje je Derek?
— Derek? — zazva bacivši na pod torbicu i knjige. — Derek, gdje
si? Hannah?
Pogledom zaokruţi po blagovaonici i umah vidi da je nestala sva
srebrnina iz ormara za stolno sude i svijećnjaci koje je
naslijedila od bake. Prolazeći pokraj telefona zastade. Moţda je
Derek već nazvao policiju. Mora najprije pronaći njega i Hannah.
Dok je trčala uza stube, obuze ju panika.
Pomisli da bi lopovi mogli još uvijek biti u kući pa stane na
odmorištu. Tada začuje tihi plač i otvori Hannahina vrata.
Tako je dugo trebalo da netko dođe u pomoć.

Noge joj nisu bile svezane, no ruke jesu, i u ustima joj je bila
krpa. Sklupčana na svom krevetu, golih koljena privučenih uz
grudi, ispuštala je slabe jecaje iza tkanine ugurane u usta. Lice
joj bijaše umrljano suzama i tresla se kao u groznici.
— O moj. Boţe! Hannah!
Janet je bezglavo zvjerala uokolo traţeći nešto čime bi
prerezala konopce i oslobodila kćer, no u posvemašnjem neredu
sobe nije vidjela ništa.
— Donijet ću škare — reče i poleti preko odmorišta do svoje
sobe gdje su ladice bile izvučene i ispraţnjene, no gdje je vladao
manji nered. Pronašla je neke škarice za nokte i ubrzo oslobodila
Hannah. Ĉvrsto ju je stisnula i zagrlivši je tiho nad njom
pjevušila kao da je malo dijete. Ta ona i jest njezino dijete.
— Tko je to učinio? — ispitivala je, i: — Jesi li ozlijeđena?
— Pa jasno da jest, moţda i pogubno, iako se rane nisu vidjele.
Kad joj je izvadila krpu, djevojčina su usta bila suha i jedva je
govorila. Trebala je nešto popiti, ali više od svega trebala je
utjehu. Morala bi pozvati pomoć, ali ne još.
— Bila su dvojica — Hannah protisnu hrapavim glasom.
— Nema dugo kako su otišli. Tata,... — glas joj se prekinuo.
Pokušavala je skupiti snagu, stati na noge i izići iz sobe, potraţiti
ga.
— Gdje je on?
— I njega su vezali — reče Hannah glasom nešto jačim od šapta.
— Moţeš li ostati sama dok ga ja potraţim? A moram i nazvati
policiju.
I liječnika, pomisli Janet. — Legni u krevet i pokušaj se utopliti.
— Nešto je krvi prekapalo između Hannahinih nogu. Trebao bi
joj termofor, mislila je Janet, i ručnici, i toplo piće s malo
konjaka. Ali najprije mora potraţiti Dereka.
Našavši se opet na odmorištu, začuje neke zvukove. Još uvijek
vezan i s krpom u ustima, Derek je stenjao i toptao nogama kako
bi privukao njezinu pozornost. Vrata kupaonice nisu zaključana.
Janet ih otvori i ugleda njegove oči prepune očaja kako zure u
nju iznad začepljenih ustiju.
Janet mu oslobodi ruke i noge i izvadi iz ustiju čep.
— Hannah? — promuklo upita.
— Silovali su je — odgovori mu.
— Moţeš li ustati? — Bilo bi bolje da moţe; nema vremena baviti
se njime. — Idem telefonirati policiji!
— Prerezali su telefonske ţice — izgovori Derek. — Nema smisla.
— Onda moram dovesti pomoć — reče Janet. — Osim ako to ti
moţeš učiniti.
Ona bi bila brţa, ali ju Hannah treba.
Derek se s mukom podignu. Uloţio je pritom velik napor.
— Dobro mi je. Ja ću otići do susjeda — reče njišući se na
mjestu.
Janet je vidjela ogrebotinu na njegovu licu. Moţe ići, hladno
pomisli, a ledeni bijes ustupi mjesto uţasu koji je isprva osjetila.
Kako se itko usudio učiniti ovo njezinoj kćeri? Da je vidjela
krivca, Janet bi ga u tom času ubila. Zašto to Derek nije učinio?
Ĉinilo se da joj čita misli.
— Imali su pištolj i noţ — reče on. — Odrezali su Hannahinu kosu.
— Znam — odreţe Janet. — Moţeš li sada krenuti? Poţuri.
— Treba li joj hitna pomoć?
Moţda treba. Moţda ima unutarnje povrede, a Janet je znala, sa
sigurnošću od koje joj je bilo slabo, da će joj liječnici uzimati
bris i obavljati sve one jezive, ali potrebne postupke.
— Ne odmah — reče ona. — Hajde, Derek. Ne gubi vrijeme!
Ostavila ga je, i Derek, koji je ţelio pohrliti i Hannah utješiti,
začuje kako se zatvaraju vrata spavaće sobe. Teškim se
korakom spusti niz stubište.
— Tata je dobro. — Otišao je pozvati policiju. Krvariš li jako?
— Mislim da ne. Ali boli me.
— Donijet ću ti ručnik. Ne smiješ se oprati. Još ne. Znam da bi
htjela, ali... zbog svih dokaza...
Hannah nijemo kimnu.
Hvala Bogu ona razumije, pomisli Janet. Današnje su djevojke u
sve upućene. Ţurno je krenula po termofor i veliki meki ručnik.
— Mislim da je bolje ne skidati odjeću dok policija ne dođe —
reče Janet. — Kad ulove tog čovjeka, moţda će na odjeći biti
nešto što bi im moglo koristiti.

Derek nije dugo izbivao jer ga je njihov najbliţi susjed, koji je

stanovao jednu kućicu niţe u ulici, odmah poslao natrag rekavši
kako će sam nazvati policiju. Dobro je zapamtio poruku: dva
maskirana muškarca; jedan naoruţan pištoljem, drugi noţem, a
dogodilo se i napastovanje. Susjed nije bio siguran je li ţrtva
Janet ili kći; moţda su obje bile napadnute, rekao je on policiji.
Kad se Derek vratio, poletio je u Hannahinu sobu, gdje je ona
sjedila na krevetu stišćući uza se termofor i ispijajući kavu s
konjakom.
— Hannah! Hvala Bogu da te nisu povrijedili — slomljeno je
protisnuo i pohrlio k njoj raširenih ruku, spreman zagrliti svoju
ljubljenu kćer. — Tvoja jadna kosa će brzo narasti. Nisu ti
unakazili lice.
— Ne dodiruj me! — Hannah je gotovo siktala, odmičući se od
njega s poplunom stisnutim uza se. Vidio je da sjedi na ručniku.
— Nisu te ubili — reče Derek gotovo molećivo.
— Strašno su je povrijedili — reče Janet. — Suoči se s time,
Derek. I da, kosa će joj narasti.
Ona prigrli Hannah, a Derek ustuknu od njih, gledajući ih obje s
uţasom: odjednom su se pretvorile u drugu stranu; neprijateljski
raspoloţene ţene umjesto njegove dobro poznate supruge i
najdraţe kćeri. — Umit ću ti lice — reče mu Janet. — Ti ćeš biti
dobro za nekoliko minuta, Hannah. Tata je strašno potresen...
Odvela je Dereka u kupaonicu i oprala mu posjekotine vatom
namočenom u dezinfekcijsko sredstvo koje ga je peklo. Tada je
počeo govoriti kao u vrućici, pričao joj što se dogodilo, kako su
oni muškarci bili tako opasni pa je mislio kako je vaţno da im se
ne suprotstavlja.
— Nemoj govoriti — reče Janet. — Htjela bih ti srediti ovu
posjekotinu pokraj brade. Nije teška. Zacijelit će za dan, dva.
Povela ga je u prizemlje i spremila mu šalicu kave, s malo konjaka
kao i za Hannah.

Kad je stigla policija, svi troje su bili u dnevnoj sobi, Hannah

umotana u čisti poplun iz spavaće sobe za goste. Ona i njezina
majka sjedile su na sofi, a Derek na drugoj strani sobe, nasuprot
njima, na stolcu na kojemu je sjedio prije napada. Nitko nije
govorio. Hannah je drhtavica malo popustila, no počela se opet
tresti čim su se pojavila dva policajca u uniformi.
Poslije su je policajci i odveli sa sobom. Morao ju je pregledati
liječnik.
Kad su završili s ispitivanjima pustili su je kući. Policajci su rekli
da će njihov kirurg učiniti sve što je potrebno, a njezinu su
odjeću skupili onako kako ju je skinula stojeći na jednoj plahti.
Poslije je rekla majci da ju je liječnik ozlijedio više nego
napadač, i da su njegova ispitivanja trajala duţe od cijelog
silovanja, koje je bilo brzo gotovo jer je onaj Morris nestrpljivo
navaljivao da odu.
Svaki je muškarac oslovljavao onoga drugoga po imenu, i to će
pomoći, rekli su u policiji. Hannah je ogrebla Barryja, a pod
njezinim je noktima bilo sitnih vunenih čestica s njegove maske.
Dok su ih strugali, rekli su joj da bi pod noktima moglo biti i
drugih vrsta tkiva. Najbolji je od svega bio jasan otisak prstiju
na velikoj kopči njezina remena koji joj je Barry otkopčao kad
je bio bez rukavica.
Samo ju je jedan čovjek napao, a drugi, Morris, ga je pokušavao
zaustaviti, govoreći da to nije ono zbog čega su došli. Na kraju
je on otišao pričekati u prizemlje i u međuvremenu pronaći još
nešto za pljačkanje. Otišli su samo deset minuta prije no što se
Janet vratila, procijenio je Derek. Uzeli su njegov ručni sat, ali
je vrijeme njihova dolaska mogao odrediti prema televizijskim
vijestima koje su upravo opet počinjale nakon stanke za epp.
Obično se Janet vraćala sa svog sata jezika prije jedanaest.
Znači njihovo mučenje je trajalo manje od jednog sata.
— Da sam barem bila ovdje — reče Janet.
— Ne bi ga ti mogla zaustaviti. I tebe bi sredio, on ili njegov
partner, da mu prođe vrijeme — reče Hannah i nasmije se kroz
jecaje.
Majka joj je pripremila kupku, dodala mirisnu pjenu. Otuširala se
u policijskoj postaji, i došla kući u ogrtaču za kupanje, umotana u
pokrivače, ali je bila uvjerena kako nikad više neće biti čista.
Neugodan zadah njezina napadača lebdio joj je u nosnicama.
Rekla je da ne zna kako njegov partner moţe izdrţati s njim.
— Moţda je izgubio osjet mirisa — reče ţena-policajac koja je
bila prisutna kad je Hannah to izjavila.
To nisu bili podaci koje su oni obično dobivali o pojedinostima
vezanima uz zločince, ali moţda će pomoći pri identifikaciji
osumnjičenog.
— Kad mu uđemo u trag, imat ćemo mnogo dokaza — reče
inspektor Brooks.
Bili su ljubazni s Hannah, bili su ljubazni i s Janet. Ţena-
policajac jadikovala je kako nemaju pravi odred za silovanje u
Policijskoj postaji u Norlingtonu.
— To pomaţe — reče ona. — Moţda ulovimo jednoga na vrijeme.
Neke suvremenije policijske postaje ih imaju, a i policajace
školovane za savjetovanje ţrtava. Oni bi pomogli Hannah
prebroditi ovo strašno iskustvo.

Hannah je otišla u krevet u jednoj od majčinih spavaćica u sobu

za goste. Janet je legla na drugi krevet. Umirena sedativima,
Hannah je napokon zaspala, no Janet je leţala budna sve do zore.
Hannah je dala policiji punu izjavu, navodeći svaku riječ koju su
prema njezinu sjećanju izgovorili oni muškarci. Bilo joj je drago
što joj majka nije morala čuti kako je, kad je Morris pokušao
spriječiti Barryja da je napadne, ovaj odgovorio:
— Predobra je ovo prilika da bi se propustila. Treba joj dati
pouku. Osim toga, ona to voli malo grublje. Nije li se ritala i
mlatarala poput ulične mačke?
Sve su to zapisali i ona je pročitala pa potpisala. U međuvremenu
su drugi policajci pregledavali kuću, uzimali otiske, pretraţivali
prostor oko kuće i javili svojim kolegama da traţe dva
razbojnika.
— Ali vi ne znate u kakvom su automobilu — rekla je Janet.
— To je istina, ali automobil moţe biti ukraden pa će svatko
imalo sumnjiva izgleda, tko na primjer bude vozio nedozvoljenom
brzinom, biti zaustavljen. Ako sa sobom imaju maske, pištolj i
noţ, morat će to i objasniti — odgovorio je inspektor Brooks.
No, do sada su već oni poodmakli i vjerojatno u nekom svom
skrovištu, pregledavaju plijen.

POGLAVLJE 3

Peter je stigao dan nakon napada, sa svojim uobičajenim

samopouzdanim smiješkom na licu i u iščekivanju dobrodošlice
koju bi mu Hannahini roditelji uvijek pruţili. Ţivio je u Leedsu i
volio je provesti noć ili dvije u Bickleburyju kad bi putovao na
fakultet ili se vraćao kući. Hannahin dom bio je ugodniji od
njegova. Njegova je majka bila ornitologinja. Bila je najsretnija
kad bi se našla vani po ludom vremenu na nekoj osamljenoj
stijeni ili pustopoljini. Njegova oca, koji je radio kao kamerman
na televiziji, često nije bilo. U njihovu kućanstvu su obroci bili
slučajni i tek usputni, a neoprano rublje skupljalo se u gomile.
Kod Jarvisovih se sve zbivalo točno na minutu.
Zato je za njega bio velik udarac kad je našao imanje Elms u
opsadnom stanju, s novinarima i fotografima pred zatvorenim
vratima ograde i policijskim autom parkiranim uz prednja ulazna
vrata.
Nakon razbojstva nitko nije ni pomislio javiti mu da ne dođe.
Otvorio je ulazna vrata i uveo automobil odbijajući odgovarati na
pitanja novinara, ali svjestan kako kamere bljeskaju dok on
prolazi mimo njih. U sutrašnjim su novinama osvanule slike
Petera uz njegov sjajni, uglačani mini moriš, a pod slikama je
pisalo: "Stiţe ţrtvin dečko."
Derek je začuo njegov automobil i izišao iz kuće dočekati
— Ţao mi je, Peter. Trebali smo ti javiti da ne dolaziš.
Zaboravili smo.
— Što se dogodilo? Vi ste ozlijeđeni? — Peter je ugledao
ogrebotine na Derekovu licu.
— Opljačkani smo prošle noći — reče Derek. — I Hannah je
ozlijeđena...
Peteru je trebalo nekoliko časaka da shvati što mu to Derek
govori. Strašno je problijedio.
— Uđi. Janet će biti drago što te vidi — reče Derek.
Oboje su voljeli Petera koji se doimao kao pouzdan mladić. Osim
mladića iz susjedstva koje je Hannah poznavala godinama, on je
bio jedini koji je dolazio u kuću, a Hannah je znala ostati i kod
njegovih roditelja u Leedsu, nalazeći da su njihove karijere
mnogo zanimljivije od Derekova posla u komercijali i od majčina
rada u dobrotvorne svrhe.
Za kuhinjskim stolom Peter je čuo uljepšan prikaz noćašnje more.
Janet nije mogla ulaziti u pojedinosti, no činjenice su govorile
same za sebe. Hannah još spava, rekla je.
Dok su oni razgovarali, u sobu uđe Hannah u kućnom ogrtaču.
Bila je vrlo blijeda i kosa joj je štrcala oko glave. Na obrazu joj
bijaše masnica.
— Tvoja kosa! — uzviknu Peter.
— On ju je odrezao. Onaj čovjek od sinoć — reče Hannah
ravnodušno. — Narast će, tako mi svi stalno govore pa nemoj i ti.
— Ja... — zastao je Peter. Nije znao što da kaţe. — To je uţasno.
Tako mi je ţao.
— Pa nisam mrtva. Ĉini se da je to svima drago — reče Hannah.
— Svakako — reče Peter zgranut tonom njezina glasa. Hannah
slegnu ramenima.
— Borila sam se. Dala sam sve od sebe.
Mislila je kako nikad neće zaboraviti ni jednu jedinu sitnicu te
noći: zadah, teţinu i snagu svoga napadača, i onaj uţas.
— Znam — reče Peter i primakne joj se. Ako je zagrli, njeţno,
dakako, nakon svega kroz što je prošla, moţda će je malo utješiti.
Treba joj to.
Ali Hannah poskoči unazad kao oprţena. Stala je tako da je
između njih ostao stol i poloţila ruke na naslon stolca. On se
povuče, teško posramljen.
— Ne ideš u London — ustanovi Peter.
— Zašto ne bih išla? — odvrati Hannah. — Nisu me ubili, nisu me
čak niti noţem ranili, kako svi stalno ističu. Odjenut ću se.
— Hannah, mislim da ne bi trebala ići tako daleko — reče Janet.
— Policajci će moţda opet htjeti razgovarati s tobom.
— Prerano je da bi se utvrdilo jesam li trudna ili sam moţda
dobila kakvu bolest — odvrati Hannah.
Janet nikad nije vidjela Hannah u ovakvom neprijateljskom i
prkosnom raspoloţenju, ili barem ne otkad je bila malena
djevojčica koja se zainatila da neće pojesti prokulice koje su
tako korisne za nju, kako je tvrdila njezina majka. Uhvatila je
Peterov pogled i nečujno oblikovala usnama: "Ne."
— Pođimo neki drugi puta — reče Peter hitro. Nije ju mogao
povesti sa sobom nakon ovakva iskustva; sama ta odgovornost
bijaše prevelika.
— Sreća da već nemamo ulaznice — doda.
— Misliš, ništa neće propasti — reče ona i onda iznenada briţnu
u plač.
Tada je Peterov strah malo popustio i on ponovno ispruţi ruke
prema njoj. Dok je jecala, dopustila mu je da je drţi uza se.
Janet se tiho iskrala iz sobe; neka Peter ovo sredi najbolje kako
moţe, mislila je. Moţda će postupiti prema svom unutarnjem
osjećaju. Dade li joj se vremena, Hannah će donekle i zacijeliti,
no ostat će joj doţivotni oţiljak. Kako će se na to priviknuti ne
moţe se predvidjeti; moţda će Peter biti njezina najveća pomoć.
No, deset minuta poslije začula je kako on pokreće motor svoga
automobila i odlazi.
— Znači Peter je otišao — reče ona vrativši se u kuhinju.
Hannah je obrisala suze i napravila još jednu šalicu kave.
— Da. Nema smisla da se ovdje zadrţava — reče ona. — Bila sam
luda što sam mislila da mogu ići u London. Previše me boli.
Janet je znala da Hannah ne misli samo na svoje tjelesne
ozljede. Barem to priznaje, i to je nešto.
— Nešto od te boli će vrlo brzo nestati. Ono ostalo trajat će
malo duţe — reče.
— Moţda bi bilo bolje da odgodiš povratak na fakultet.
— Ako to učinim, nikad više neću otići.
— Vidjet ćemo kako ćeš se osjećati za dan-dva — reče njezina
majka.
Moţda bi za nju bilo najbolje da se drţi svojih uobičajenih
duţnosti, vrati se u kuću koju je dijelila s još dvije djevojke i
dva dečka. Moţda bi se povjerila jednoj od njih, ili objema.
Društvo mladih je moţda ono što joj treba kad prvi šok prođe.
Bit će na odstojanju od nasrtljivosti medija. Janet je znala da je
u pravilu identitet ţrtvi silovanja zaštićen, no ne uvijek i s
uspjehom. Na njihovim su vratima ipak visjeli novinari.
— Idem opet u krevet — reče Hannah ustajući. — Odjednom se
osjećam posve slomljenom.

U policiji su već usporedili otiske prstiju pronađene na kopči

Hannahina remena s otiscima Barryja Cartera, nedavno puštenog
iz zatvora gdje je sjedio zbog niza krađa automobila. On do sada
nije bio osuđivan zbog silovanja. Upravo kad su završili s
otiscima, jedan im je draguljar dojavio kako mu je neki čovjek
htio prodati njezin privjesak.
Informacije o ukradenim predmetima su tiskane i otposlane
dalje. Derek, koji je u poslovnim stvarima bio vrlo savjestan i
točan, imao je fotografije većine tih predmeta, a neke su
objavljene i u novinama. Barryja Cartera nisu našli na adresi gdje
je stanovala ţena s kojom je ţivio u doba kad je posljednji puta
uhićen, a gdje su policajci očekivali da će ga naći. Ţena je rekla
da ne zna gdje on ţivi. Posvađali su se pa je on otišao tjedan-dva
prije toga. Koliko ona zna, ţivi pod otvorenim nebom. Nisu ga
uspjeli pronaći ni u stanu u kojem je ţivjela njegova majka sa
svojim drugim muţem. Pokušali su ući i u trag njegovom pravom
ocu, kad se javio draguljar koji je, dok je Barry još bio u
njegovoj trgovini, pod izgovorom da ga mora pomnije pregledati,
uzeo privjesak i otišao telefonirati. U njegovim se rukama znala
naći ukradena roba: napokon, porijeklo manjih predmeta uopće
se ne ispituje, ali nije htio svjesno pripomagati silovatelju, a iz
novina je bilo vrlo jasno da su ljudi odgovorni za ovu pljačku
počinili i zločin gori od krađe.
Dva su policajca stigla dok su on i Barry raspravljali o cijeni
privjeska.
Nešto duţe je trebalo da uđu u trag Morrisu koji na sceni nije
ostavio nikakvih znakova o svom identitetu. Privjesak je bio
jedini predmet koji je Barry uzeo iz plijena, a Morris za to nije
znao. Ukradene kreditne kartice i čekovne knjiţice prodane su u
tijeku noći, a ostali predmeti dostavljeni čovjeku koji
preprodaje ukradenu robu, a s kojim je Morris već prije radio.
Barry je dobio svoj dio i planirao je kupiti neke darove za
Sandru, svoju prijateljicu, u nadi da će ona opet htjeti biti s
njime.
Nije imao za to priliku. Odveli su ga iz dućana i optuţili te je on,
u pokušaju da si izbori neke olakšice, na kraju izjavio kako je
Morris planirao i organizirao pljačku u kojoj je on bio samo
vozač. Bila je to gotovo istina.
Bilo je podosta čvrstih dokaza da se poveţe Barryja s napadom
na Hannah.
— Moţete li to uistinu dokazati? — upitao je Derek kad im je
inspektor Brooks došao reći da su uhitili dva muškarca. —
Hannah neće morati identificirati to... čudovište?
— Kako bi mogla? Cijelo su vrijeme nosili maske — reče Brooks.
Doduše, bio je tu onaj smrad; ona je to napomenula, a i taj
čovjek je zaudarao kad su ga doveli u zatvorske prostorije. No
sada kad je u pritvoru, otuširao se i dobio drugu odjeću jer su
njegovu trebali zbog istrage. Otkako se posvadio sa Sandrom,
provodio je vrijeme u napuštenom kamionu na odlagalištu za
otpad, siguran da će nakon pljačke imati mnogo novca pa tako na
kraju opet zadobiti njezinu naklonost.
Brooks nije Dereku rekao da će Hannah morati svjedočiti; ima
za to dosta vremena kad Barry Carter dođe do suda.
Pokazalo se da je ključ koji su pronašli kod Morrisa ključ od
straţnjeg ulaza u imanje Elms koji je nedostajao: dostatan
dokaz da i njega strpaju u pritvor.
Hannah se vratila na fakultet s tjedan dana zakašnjenja. Do tada
je već znala da nije trudna, ali proći će mjeseci prije no što će
moći biti sigurna da nije zaradila kakvu bolest. U međuvremenu
će morati obaviti razne pretrage.
Tuţila se na bolove u grudima za koje su isprva okrivljavali
ozljede od udaraca, ustanovivši na kraju da je ipak boli zbog
slomljenog rebra. Ali za to nije bilo lijeka; to će izliječiti
vrijeme.
— Ja sam se barem borila — rekla je majci. — Pokušala sam se
spasiti...
— Znam — rekla je Janet. — Dobro si učinila.
Hannah je nakon Peterova posjeta imala napade plača i loše je
spavala. Savjetovale su je dvije iskusne ţene-policajci koje su
nastojale povratiti njezino izgubljeno samopoštovanje, ali bez
nerazumnih uvjeravanja da će uskoro zaboraviti ovaj događaj. S
vremenom će sjećanja izblijediti, rekle su i objasnile joj kako je
u Britaniji silovanje zločin nasilja, a ne seksualni prijestup, osim
tehnički.
— Sve u svemu ovdje je riječ o dominaciji — reče jedna od njih.
— I kaţnjavanju. Ti muškarci mrze ţene.
Hannah je znala da postoje i mnogo nečovječnija silovanja:
napadi u kojima dolazi do strahovitih ozljeda koje treba kirurški
obraditi i u kojima ţenino — ili djetetovo — tijelo moţe ostati
doţivotno osakaćeno. Neprestano je mislila kako bi morala biti
zahvalna što je izbjegla teţim povredama, ne razmišljati o tome
što joj se dogodilo, ali bilo je to teško.

Nakon povratka na fakultet bila je vrlo tiha. Njeni sustanari su

pretpostavljali što joj se dogodilo, zbog uljepšanog izvještavanja
o pljački te fotografija Petera i njezina oca, s masnicama na licu,
u novinama. Uvijek ima nekoga tko će nešto prepoznati, a oni
koje treba zaštititi bit će razotkriveni.
Dvije djevojke s kojima je dijelila kuću zagrlile su je spremne
joj pruţiti razumijevanje, no Hannah je rekla da ne ţeli
razgovarati o onome što se dogodilo. Muški su bili na oprezu,
postupali s njom obzirno i u nelagodi se drţali na odstojanju.
Kao da sam gubavica, mislila je. I doista, osjećala se zaraţenom.
Odlazila je na predavanja i u knjiţnicu, nastojeći učiti premda je
izgubila koncentraciju, no nikad ne bi izlazila noću, čak ni u
društvu, a prestala je odlaziti i u amatersko glumačko društvo
gdje je upoznala Petera. Kako su tjedni prolazili trudila se
nadvladati tu osamljenost pa su se ona i Peter ponovno počeli
viđati.
On je smatrao da bi uz dobar intiman odnos ponovno bila ona
stara, da bi se tako izbrisale loše uspomene, a one dobre bi
prevladale.
Razgovarao je o tome s Emmom, jednom od djevojaka koje su
ţivjele u Hannahinoj kući.
— S vremenom — rekla je Emma. — Moţda još nije na to
spremna.
Hannah i Peter su se i dalje ljubili; i dalje se drţali za ruke, dok
nisu bili opterećeni torbama i knjigama, i katkad se činilo da
Hannah na to odgovara, osobito ako bi popili malo vina.
On je opet otvorio temu njihova ljetnog izleta, ali ona nije na to
pristala. Za uskršnje praznike otišla je s njime i s njegovom
majkom u predjele Lake Districta kamo je majka došla zbog
promatranja ptica. Smjestili su se u unajmljenoj kućici.
Dok je majka bila vani, a otišla bi vrlo rano na neka mjesta gdje
se nadala vidjeti supa i, uz malo sreće, sokola lovca, Peter je
ušao u Hannahinu sobu sa šalicom čaja za nju.
Zahvalila mu je i sjela na krevet u dugačkoj majici sa slikom
Snoopyja. Zašto ne sada, pomislio je on pa sjeo na rub kreveta i
nagnuo se kako bi je poljubio, uklanjajući joj kosu s lica. Bila
je malo porasla i sezala joj do ušiju, uredno podšišana u
bubi-frizuru.
Isprva se činilo da joj godi to što joj je prišao tako paţljivo,
oprezno, no kako je postajao sve uporniji, odgurnula ga je.
— Ne — reče.
— Ali zašto ne? Mislio sam da me voliš?
— Pa da... volim te — reče Hannah. No, voli li ga doista?
— Bilo mi je jasno ono prije. Prvi puta ... i sve to — govorio je
Peter. — Ali sada je drugačije.
Bila je nagnuta prema naprijed, poduprta jastukom iza leđa, a
njezin je trenutačni bijes brzo prešao u suze.
— Znači tako ti misliš — plakala je. — Zbog onoga što se
dogodilo, ja sam drolja.
— Ne, Boţe, nikako! Ali stvari su se promijenile, to moraš
priznati — reče on. Ipak, povukao se. — Moţda ti treba još malo
vremena — popustljivo je dodao i prijateljski ju pogladio. —
Ispij svoj čaj.

Poslije su otišli na dugu šetnju, obavljeni šutnjom. Ovo je

nemoguće, mislio je Peter, koračajući u jakni od nepropusnog
platna i nepromočivim hlačama. Hannah je bila slično odjevena i
slijedila ga je na prijelazima preko ograda, na puteljcima i kroz
šumarke. Padala je sitna kišica, no zrak je bio lagan i blag i ovo
im je kretanje godilo. Kako su krenuli kasno, nisu se zaustavljali
zbog ručka, pa su, vrativši se u kućicu, osjetili glad. Peterova se
majka još nije vratila sa svoje ekspedicije. Hannah joj je pričala
o pticama koje su joj se učinile tako zanimljivima te kako je
poprilično privlači zamisao da i sama provodi sate osamljena,
miljama daleko od svega, uz jedino društvo — dvogled i prirodu.
Peter upali vatru, a Hannah pronađe kruh i sir da utaţe glad do
večere.
Oboje su hodajući razmišljali, a Peter je, zaključivši da se stvari
ne mogu nastaviti na ovaj način u beskonačnost, odlučio ispričati
se što je navaljivao.
— Ţao mi je — reče on. — Nisam smio biti tako nestrpljiv.
— Ali to nije pošteno prema tebi.
— Netko drugi bi moţda bio bolji za tebe, moţda bi te više
uzbuđivao — Peter će pomalo ogorčeno. No bio je donekle
naviknut činiti to.
— Ono što me zapravo muči je tata — Hannah je konačno
prasnula. — Nije mi ni pokušao pomoći. Ne mogu prestati
razmišljati o tome. Ušao je u moju sobu s onom dvojicom i rekao
da im se ne smijemo opirati.
— Ali, to je rekao dok je mislio da su oni samo provalnici
— odgovori Peter.
— Znam, ali ja sam bila tamo. Događa se to. Ja sam se opirala.
Kad me onaj svezao, i poslije.
— Moţda je upravo zato i odlučio navaliti na tebe — reče Peter.
— Da se nisi bila borila, moţda bi te ostavio na miru.
To je moglo biti istina, ali Hannah to nije htjela prihvatiti.
— Ne moţeš samo puštati da takvi ljudi prođu nekaţnjeno
— ustraje.
— Barem te nisu unakazili — reče Peter. — Nisi zauvijek
obiljeţena.
— Ti to ne razumiješ, zar ne? Moţda to nijedan muškarac ne
razumije. — Njezin otac sigurno ne. — No, barem tata nije rekao
da im oprašta. Ţupnik nas je došao posjetiti i rekao je da bismo
se oboje bolje osjećali kad bismo to mogli oprostiti.
— To je ipak malo previše. Zašto on misli da bi ti to trebala?
— Oh, zato jer treba oprostiti svojim neprijateljima, zbog svih
onih poboţnih gluposti — odgovori Hannah.
Njezina je majka na to upitala što je s pravednim gnjevom?
Rekla je da nikad neće oprostiti Hannahinom napadaču.
— Moţda bi ti trebala oprostiti svom ocu — reče Peter.
Ali Hannah to nije mogla.

Kad su se vratili na fakultet, ona i Peter prestali su izlaziti

zajedno, a za praznike on se vratio autostopom s djevojkom po
imenu Marie. Hannah i njezini roditelji otišli su automobilom u
Italiju i odsjeli u jednoj vili s bazenom posvetivši se turističkom
razgledavanju.
Bilo je to nakon Morrisova i Barryjeva suđenja. Suđenje je bilo
velika muka za Hannah, koja je svjedočila i koja je morala slušati
kako Barryjev odvjetnik tvrdi da mu je ona nudila seksualni
odnos.
A onda joj je pripomogao njezin vlastiti bijes.
— Zašto bih to uopće učinila? — zahtijevala je odgovor sa
sjedišta svjedoka.
— Da vas zauzvrat on ne bi ozlijedio — bio je odgovor.
— Pa on me i jest ozlijedio — reče Hannah. — Silovao me, tukao
po licu i slomio jedno rebro. I odrezao mi kosu.
Ovo ispitivanje nije zadrlo duboko, no pomoglo je Hannah da
shvati kakvo to poniţenje osjećaju ţrtve silovanja kad je ono
jedini prijestup za koji su njihovi napadači optuţeni. Barry je
imao ukradene predmete, što je i bilo dokazano. Dobio je kaznu
od sedam godina zatvora, no uz smanjenje kazne odsluţit će
samo oko pet. Kako je bio glavni organizator pljačke i kako je
nosio pištolj, te se rješavao robe — osim nekoliko predmeta koji
su još bili u njegovu stanu, u vrijeme kad je bio uhićen —
Morrisa su osudili na jedanaest godina.

DRUGI DIO

"Sada i nekada"
 POGLAVLJE 4

Derek Jarvis se vrati u praznu kuću. On i Janet rastali su se tri

godine nakon pljačke i otada ţivi sam.
Okrene ključ u bravi i uđe u hodnik. Hrpa pisama i obavijesti
leţala je na običnom ţutosivom sagu koji je, kao i zavjese, dobio
zajedno s kućom. Sagnuo se podignuti pregršt pisama i letimice
ih pregledao: uglavnom računi i obavijesti, nikad ni riječi od
Hannah, osim za njegov rođendan i Boţić. Pošao je prema
dnevnoj sobi i uključio svjetlo. Bila je to sumorna soba, sa
stolcima koţnih presvlaka koji bijahu u njegovoj radnoj sobi na
imanju Elms. Trajat će zauvijek. Ţutosivi sag, isti kao i onaj u
hodniku, prekrivao je pod. Nekoliko knjiga leţi na policama
pokraj ognjišta s plinskom vatrom — imitacijom prirodne vatre
od ugljena: dţepna izdanja romana Fredericka Forsytha, Dicka
Francisa, Lena Deightona i knjiga engleskog pjesništva u izdanju
Oxford University Press koju mu je dala teta. Bio je tu i
televizor s video rekorderom i prenosivim radioni, ali bez
muzičke linije; Derek nije imao smisla za glazbu.
Hannah nije završila studij. Raskinuvši s Peterom trudila se još
jedan, dva semestra, a onda se idućeg Uskrsa, kad se vratila na
Elms, no sada smještena u drugoj, svjeţe uređenoj i namještenoj
spavaćoj sobi, pokušala ubiti.
Janet se toga jutra probudila rano, uvjerena da je začula neki
zvuk odnekuda iz kuće. Nije spavala dobro sve od onoga napada,
a kad je Hannah bila kod kuće — vraćala bi se vikendom — često
bi je čula kako noću hoda, jer Hannah je, sasvim razumljivo, još
uvijek bila slab spavač. Katkad bi Janet ustala i potraţila je,
ponudila joj čaj ţeleći porazgovarati s njom, ali je osjećala da
Hannah ţeli biti sama. Sada je Janet malo pričekala dok je neki
unutarnji, iskonski osjećaj nije nagnao na pomisao da postoji
razlog za ovu nelagodu i ona skoči iz kreveta, navuče kućni
ogrtač i papuče te krene prema odmorištu na stubama.
Vrata Hannahine sobe bijahu zatvorena, što je bilo neuobičajeno.
Kad je lutala naokolo, ona bi ih ostavila širom otvorena kako bi se
mogla nečujno vratiti u svoju sobu. Janet s oklijevanjem
razgleda unaokolo, zatim pođe u prizemlje, u kuhinju. Bila je
prazna, a Hannah nije bilo ni u jednoj od ostalih prostorija u
prizemlju. Janet pomisli kako joj se onaj zvuk zacijelo pričinio i
vrati se u krevet, no nije mogla zaspati. Još je osjećala da nešto
nije u redu i nakon nekog vremena ponovno ustane i zaviri u
Hannahinu sobu.
Krevet bijaše prazan, poplun uredno navučen do jastuka.
Istinski strah zgrabi Janet za grlo i ona opet pođe u prizemlje i
provjeri vrata. Francuski prozori u dnevnoj sobi bili su zatvoreni,
no ne i zaključani. Sada su ih uvijek dvaput zaključavali. Nakon
pljačke na sva su vrata bile postavljene posebne, čvrste brave.
Vani su sproveli sigurnosnu rasvjetu, a Derek bi sve pomno
provjerio prije odlaska u krevet. Kad je Hannah bila kod kuće,
provjerio bi i dva puta.
Janet otvori prozor i iziđe na popločenu terasu. Dolje se
prostirala šljunčana staza i travnjak s velikim kamenjem
postavljenim u razmacima oko rubova. Kad je potrčala prema
njima, upalila su se sigurnosna svjetla i ona ugleda sunovrate i
tulipane koje je Derek posadio ujesen i koji su, prekrasni, cvali u
svojim posudama. Svitao je novi dan i tamo na istoku sunce je
postajalo sve sjajnije. Ona poče trčati po travi dok su joj se
tanke papučice od ruţičasta satena
natapale rosom. Teren se spuštao pokraj jedne vrbe i nekoliko
stabala jabuka koja su zamijenila brijestove po kojima je kuća i
nazvana.* Brijestovi su pogođeni bolešću koja je za mnoge od
njih bila smrtonosna. Pri dnu padine, do koje je dopirale sunce
pri zalasku, dok je veći dio vrta bio u sjeni, bijaše smještena
vrtna kućica. Unutra su bile naslagane platnene leţaljke i pribor
za kriket kojim su se ljeti koristili na ravnom komadu zemlje uz
ogradu.
Janet je vidjela tragove Hannahinih stopa u rosi. Otvorila je
vrata vrtne kućice već svjesna onoga što će ugledati.
Hannah je bila progutala veliku količinu tableta protiv glavobolje,
ispivši pri tom i pola velike čaše dţina. Kako je pronađena ubrzo
pošto je izgubila svijest, izbjegla je teško oštećenje jetre zbog
kojega je mogla i umrijeti, čak i da je tablete nisu dokrajčile.
Neko je vrijeme bila bolesna pa je, pošto se duševno malo
oporavila, otišla u jedan sanatorij gdje je provela nekoliko
tjedana.
Vrativši se kući, uzmogla je reći roditeljima da se osjećala
prljavom i bezvrijednom zbog onoga što joj se dogodilo te da joj
ţivot tako okaljanoj više nije imao što pruţiti. No, dok je
boravila u sanatoriju, shvatila je da taj postupak kaţnjava
njezine roditelje, a za nju predstavlja samo bijeg. Oni bi je
oplakivali i okrivljavali sami sebe zato što se ubila, i tako bi je
silovatelj posve pobijedio.
— Ti ne ţeliš da se to dogodi, Hannah, zar ne? — pitala ju je
sjedokosa liječnica. — Za to nisu krivi roditelji, a ni ti.
— Moj otac me mogao spasiti — rekla je Hannah. — On je mislio
da je najbolje ne izlagati se opasnosti. Bojao se da će ga ubiti.
— Ili tebe! To je imao na umu — reče liječnica. — A ne vlastitu
sigurnost.
U daljnjim razgovorima liječnica je savjetovala Hannah da
zamisli kao da je ozlijeđena u nekoj nesreći, u nekom događaju
koji se uopće nije zbio njezinom krivnjom već
zbog toga što se našla na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme.
— Pomislite na silovanje kao na umjetnu nogu. Morate je
prihvatiti i morate se prilagoditi, ali to vas ne mora spriječiti da
hodate, čak i da plešete i igrate tenis, premda ćete moţda
hramati s vremena na vrijeme.
Kad je Hannah otišla kući, liječnica je rekla njezinoj majci kako
misli da je djevojka pretrpjela psihičke ozljede zbog činjenice
što ju otac nije pokušao spasiti, jednako kao i zbog samog
silovanja.
— Ona se borila. Ĉak i da je bila teško ozlijeđena, moţda i
ubijena, a silovanje se ipak dogodilo, ona bi imala utjehu u
saznanju da ju je otac pokušao zaštititi po svaku cijenu — rekla
je liječnica. — Do tada ga je oboţavala, zar ne?
— Bili su vrlo bliski — suglasi se Janet.
— Naše prvo veliko razočaranje uvijek je neko gorko iskustvo. I
vrlo teško pada ako ga doţivimo od roditelja.

U jesen su roditelji poveli Hannah na krstarenje po Sredozemlju.

Razmišljali su o praznicima u Grčkoj, no zaključiše da će njoj,
kao i godinu prije u Italiji, ako iznajme vilu nedostajati društvo
mladih ljudi, a na nekom brodu će, čak i da su putnici stariji ljudi,
biti barem mlađih ljudi iz posade.
Dijelila je kabinu s majkom; otac je imao svoju kabinu na donjoj
palubi. Hannah baš nije znala kako je tako ispalo, ali joj je bilo
drago što nije sama u toj uskoj kabinici, u dugačkom,
jednoličnom hodniku. Moţda je to predloţila psihijatrica; u
svakom slučaju, bila je zbog toga zahvalna.
Svi su, barem donekle, uţivali u putovanju. Luke u kojima su se
zaustavljali bijahu zanimljive: proveli su krasan dan na Mykonosu,
pa drugi u Veneciji. Bile su to glavne atrakcije putovanja. Janet i
Hannah izvještile su se u bacanju kolutova na palubi, a Derek je
odlazio učiti bridţ. Mogli su se zabaviti i gledajući filmove ili
kabaretske predstave, te u dva bazena za plivanje.
Ostavši sam na najdonjoj palubi, Derek je doţivio kratku
romansu s djevojkom koja je radila u jednom od barova, gdje bi
on svake večeri prionuo uz piće pošto bi Janet i Hannah otišle u
krevet.
— Pokušavate zaboraviti tugu? — obično pitanje u običnoj
situaciji.
Jedan je potez povlačio drugi. Derek se pomladio i utješio. Tako
je lakše zaboravio neprijateljstvo koje je izbijalo iz Hannah
umjesto one njezine čiste ljubavi. Djevojka se oporavljala od
razvoda pa je i na nju njihov kratak susret djelovao umirujuće.
Janet i Hannah nisu ništa posumnjale.
Kad su se vratili, Hannah je krenula na tečaj za sekretarice, a
Derek joj je kupio rabljeni automobil marke metro, isproban i
testiran u garaţi u koju je godinama dolazio, pa je tako bila
samostalna.
Marljivo je radila, provodila večeri ponavljajući i vjeţbajući.
Nikada nije izlazila. Janet ju je pokušala potaknuti da se prihvati
neke rekreativne aktivnosti pa ju je nakon nekog vremena
nagovorila da se uključi u badminton klub čiji su se članovi
sastajali jednom tjedno u Sportskom centru u Norlingtonu.
Odlazila je na njihove sastanke, no uvijek bi bila kod kuće točno
na vrijeme pa se činilo da joj se u sklopu te aktivnosti neće
dogoditi neki poseban društveni ţivot.
— Kao da joj je duša mrtva — reče Janet jedne večeri kad se
Hannah vratila s jednog takvoga susreta i otišla ravno u krevet.
— Do sada se već morala oporaviti — reče Derek koji je s lica
svoje kćeri svakodnevno čitao predbacivanje i već jedva mogao
ţivjeti s time.
— To se neće zbiti odjednom — odvrati Janet. Ţudjela je
pomoći Hannah, ali se osjećala bespomoćnom. — Moţda bi neki
dobar mladić... — njezin glas zamre. Odgovor na probleme koje
je prouzročio jedan muškarac ne krije se nuţno u drugom
muškarcu.
— Nikada takvoga neće privući, ne na ovaj način — nestrpljivo će
Derek.
— Moţe ona ţivjeti posve ispunjenim i sretnim ţivotom ako se i
ne uda — doda Janet, premda se kao i većina majki nadala da će
se Hannah jednog dana smiriti i biti zadovoljna, imati djecu.
Njezino jezivo iskustvo moglo je biti još mnogo gore. Otkako se
to dogodilo, Janet je o toj temi dosta pročitala i saznala mnogo
o sadističkim napadima i strašnim fizičkim oštećenjima koje
neke ţrtve pretrpe. I Hannah je to znala i osjećala se zbog toga
nekako slabom, ali u ţivotu ima i drugih stvari osim seksa i onoga
što ljudi zovu spolnim odnosima, premda većina djevojaka na
tečaju za sekretarice ima dečke i misle da je bolje imati bilo
kakvog muškarca nego nikakvog.
Nastojeći prihvatiti ovo načelo i ponašati se na način kako su to
ţeljeli njezini roditelji, Hannah je počela izlaziti s Tomom
Villarsom, ljekarnikom koji je radio u tvornici farmaceutskih
proizvoda u Norlingtonu, a bio je i član badminton kluba. Bili su
partneri u nekoliko mečeva. On bijaše tih, marljiv mladić s
naočalama. Nije se uključivao u neozbiljna, napadna zadirkivanja
koja bi neki igrači izmjenjivali između sebe. Otišla je s njim na
koncert i u kino, te u jedan talijanski restoran, a jedne subote i
na ples u hotel pokraj rijeke.
Tomu je bila potrebna djevojka. Smatrao je da su djevojke s
kojima radi previše ţustre i zastrašujuće, no Hannah je bila tiha
i nekako bezopasna. Djelovala je vrlo povučeno, ali je uţivala u
koncertu i pokazala znanje o orkestrima i o tome kako su
sastavljeni. Raspravljala je vrlo razborito o filmu koji su vidjeli.
Kao i Peter prije njega, i on je volio odlaziti na imanje Elms.
Znajući da će joj to obradovati roditelje, Hannah ga je pozvala
na ručak jedne nedjelje. Nakon one plesne večeri dovezao ju je
kući, poljubio je, a ona se uspjela suzdrţati da uţasnuta ne
odskoči od njega. No, usne je drţala čvrsto stisnutima. U svojoj
bi kući danju mogla kontrolirati njihov odnos, zaključi. Sve je
sigurno, a Tom će se diviti kako njezina majka izvrsno kuha.
I zaista je bilo tako. On je ţivio u jednosobnom stanu pa je ovo
blagovanje za njega bila prava raskoš. Nakon ručka on i Hannah
su otišli u šetnju preko polja iza imanja Bicklebury Manor i
zastali na malenu mostiću promatrajući rječicu Bickle kako
otječe ispod njih. Drţao je njezinu ruku, odjevenu u rukavicu, u
svojoj, a ona mu to dopusti. Nije se bojala Toma, ali je bila
uvjerena da se nikad više neće osjećati posve sigurnom.
Kako su tjedni prolazili, Tom ju je ljubio sa sve više ţara i ona je
pokušavala odgovoriti na te poljupce, no najviše što je mogla bilo
je da ovije ruke oko njegova vrata i pusti ga da je ljubi.
Mislila je da će se moţda uzbuditi ako se malo nacvrca, kako je
to činila s Peterom; katkad se s njime ţeljela opustiti, ali činilo
se to tako golemim korakom. No, kako je to on istaknuo, ona tu
više nema izbora. Ljudi uţivaju u seksu, misle da se ţivot vrti oko
njega a zbog odrţanja vrste se doista i vrti. Moţda će joj se
svidjeti ako pokuša u nekim povoljnijim okolnostima.
I tako je pristala kad je Tom predloţio da odu u London preko
vikenda na kazališnu predstavu i odmor. Znala je što njezin
pristanak podrazumijeva, i namjeravala je ispuniti svoj dio ovog
prešutnog dogovora.
Uţivali su u komediji koju su gledali, a Tom ju je odveo i u mali,
ugodan restoran na večeru gdje ga ona iznenadi količinom vina
koju je popila; prije je uvijek bila prilično umjerena. Kad su se
opet našli u hotelu u svojoj prostranoj, udobnoj sobi — Tom je
pri rezerviranju bio gotovo rasipan — djelovala je podatnije u
njegovu zagrljaju i prelazila usnama preko njegovih ostavljajući
dojam da mu uzvraća poljupce. Dopustila mu je da joj skine
odjeću pomaţući mu oko svojih gaćica, a on je bio vrlo njeţan jer
je osjećao kako je nervozna. I on je bio: prvi susret, premda
uzbudljiv, moţe biti prepun opasnosti i iako Tomu nije
nedostajalo iskustva, nije bio neki osobit ljubavnik.
Sviđa mi se, govorila je Hannah sama sebi. Ne volim ga, ali mi se
sviđa. On me neće povrijediti. Moţda ću ga zavoljeti. Dopusti mu
da dodiruje njezino tijelo, ali se nije mogla odlučiti da ona
pomiluje njega. Odjednom osjeti odvratnost i naglo odskoči od
njega, pohrlivši s kreveta prema kutu sobe gdje se gola sklupča s
nogama uz bradu i poče tresti kao i one uţasne noći.
Tom je bio zaprepašten.
— Što je? Jesam li te nekako povrijedio?
Priđe joj dok je ona plakala i tresla se, skrivajući lice od njega, a
njezina plava kosa, i opet duga, pala je naprijed preko skupljenih
koljena.
— Ne... ja sam kriva. Tako mi je ţao, Tome. Ne mogu! — izreče
ona iščekujući njegov bijes.
Ljutnje nije bilo. Tom se vrati u krevet, strgnu s njega pokrivač
i omota ga oko nje. Zbog njezine nevoljkosti on je očito izgubio
zanimanje; nije osjećao potrebu nagovarati je da se predomisli.
— Ne brini, nije vaţno — reče on. — Hoćeš li moţda šalicu čaja?
Ovaj je prijedlog bilo najbolje što je mogao učiniti.
— Da, molim te — promuca. On odjenu svoje bokserice i hotelski
frotirski ogrtač pa paţljivo napuni čajnik koji je već pripremilo
hotelsko osoblje.
Hannah omota pokrivač oko sebe i ode u kupaonicu gdje se
zadrţi neko vrijeme pa se pojavi umivena lica i očešljane kose.
Do tada je Tom već priredio čaj i postavio jedan jastuk posred
velikog bračnog kreveta.
Sjedeći u krevetu poduprta jastucima, u svojem noćnom ogrtaču,
Hannah je ispijala čaj. Onda ispriča Tomu što joj se dogodilo
prije više od godinu dana. Bila mu je duţna to objasniti.
— Mislila sam da bi ovo večeras moglo biti u redu. Ti si tako
dobar — reče. — Mislila sam da ću to sve moţda preboljeti uz
tebe.
I moţda i bi da ga je voljela, mislio je Tom koji isto tako nije
zavolio Hannah, premda ga je zanimala i bila mu privlačna zbog
svoje sputanosti. Gledao je na nju kao na dobru priliku za
ţenidbu. Naravno, ako bi se zavoljeli, i unijeli u svoj ţivot malo
ljubavi.
— Razumijem zašto se tako osjećaš — odvrati on. I doista je
razumio. Prisiljavati ţenu je nešto strašno; njeţni Tom je bio
uţasnut.
Zbog ovog otkrića nestao je svaki tračak njegove ţelje koju je
još moţda osjećao prema Hannah. Na kraju je on otišao spavati,
ali Hannah je leţala budna veći dio noći. Shvatila je kako je on
iznimno dobar i suosjećajan; neki drugi muškarac bi se moţda
razljutio, nazvao je prevaranticom. Izjutra, kad je stigao njihov
doručak koji su bili naručili prijašnje noći, rekla mu je što sve
misli o njemu.
— Kakva korist od toga? — upitao ju. — Nisi ti za to kriva.
Moţda je on kriv zato što ne zna neku privlačniju tehniku. —
Nisu ipak svi muškarci ţivotinje, znaš.
— Znam.
— Netko drugi će te jednog dana oduševiti — reče da je ohrabri,
ali pomisli kako to baš i nije vjerojatno. — Hoćemo li nas dvoje
ostati prijatelji?
— Da... prijatelji — suglasi se Hannah.

Nastavili su se sastajati neko vrijeme nakon tog vikenda, ali on

je zatim počeo izvoditi drugu, novopridošlu djevojku koja je
radila u farmaceutskom zavodu.
Janet se usudila pitati što se to među njima dogodilo pa joj
Hannah nakon kraćeg oklijevanja ispriča.
— Ruţno sam se ponijela. Ali zaista sam mislila ići do kraja.
— Tom je tako običan — reče Janet. — Vrlo drag, ali i vrlo
dosadan. Lako ga je voljeti, ali ga je teško vidjeti u romantičnom
izdanju. — Kao i Dereka, pomisli.
— Ja mislim da je on toga svjestan — reče Hannah. — Tuţno,
zar ne? Jasno, nije me volio. Ja sam jednostavno bila na
raspolaganju, ili je barem tako on mislio.
— Jadni Tom — reče Janet. — Nije vaţno. Nije neka velika šteta.
— Ĉak niti za njegovo muško samopoštovanje?
— Izgleda da mu se oporavilo — odgovori njezina majka.
— U cijelom ovom događaju ti si tako divna — reče Hannah. —
Bilo bi mi mnogo teţe da ti to ne razumiješ.
— Jedna moja prijateljica je silovana na spoju s dečkom — reče
Janet. — Mislim da se to danas tako zove. Bila je to jedna od
djevojaka s kojom sam stanovala dok sam išla na tečaj za
sekretarice. Otišla je na zabavu s tim mladićem i bezazleno ga
pozvala na kavu kad ju je doveo kući. Bili su sami. On je
vjerojatno mislio da ga ona zavodi i nije htio prestati. Uţasno ju
je to potreslo.
— Vjerujem — reče Hannah. — Sirota djevojka. Ali ti si bila uz
nju.
— Jesam.
— Dobra moja mama. Mislim da bih rado otišla od svega. Uistinu
otišla. Mislila sam da bih se mogla baviti pticama, kao Peterova
majka. Ona kaţe da je to tih i miran posao i da se zbog toga
njime i bavi.
— Kako misliš: baviti se njime? — upita Janet. — Misliš studirati
ornitologiju?
— Na neki način... ali uz posao. Postoje prirodni rezervati u
kojima moţeš raditi — odgovori Hannah. — Raspitala sam se o
tome. Plaća nije velika, ali dobiješ stan i hranu, a i nemaš baš na
što potrošiti novac. Mislila sam kako bih mogla saznati nešto više
o tome. Bi li tebi to bilo krivo?
— Ne, ako je to zaista ono što ţeliš raditi — reče Janet.
Napokon je Hannah izrazila svoju iskonsku ţelju.
— Predivna si, mama. Ne znam kako je djevojkama koje nemaju
majku poput tebe kad im se dogodi ovako nešto. I gore od onoga
što se meni dogodilo. Tako sam slaba.
— Nisi ti slaba. Tvoje je iskustvo strašno.
— Kad barem ljudi na tom svijetu ne bi ţivjeli u parovima. —
Ĉovjek se osjeća kao pravi čudak ako nema nekog posebnog
prijatelja.
— Nećeš se tako osjećati među pticama. Nedostajat ćeš mi.
— Moţeš doći i ostati sa mnom, ustajati u zoru i traţiti gnjurce.
— Ustaju li gnjurci u zoru?
— Uskoro ću to doznati. Moram mnogo toga naučiti.
Dva mjeseca poslije Hannah je otišla u Škotsku, u jedno
područje gdje ţive zaštićene ţivotinjske vrste, gdje je zimi
hladno i sumorno, a ljeti često vlaţno. Još uvijek je bila tamo
kad su Barryja Cartera pustili iz zatvora.

POGLAVLJE 5
Kad je Hannah napustila dom, privid Janetina i Derekova braka
se raspao. Njegovi su radni dani uvijek bili tako dugi, a sada su
postali još dugočasniji. Njegova je kompanija otkupila jednu
drugu tvrtku pa se sada rješavala odjela koji nisu bili zanimljivi.
Derek je bio dosta uključen u proces restrukturiranja pa je
često odlazio u Sheffield gdje je bio smješten novi odjel nabave.
Počeo je provoditi noći izvan doma. Mjesecima tome nije
pridavao nikakvu vaţnost no tada se prisjeti svoje kratke
avanture na krstarenju.
Mogao bi krenuti u još jednu prije no što bude prekasno pa je
pronašao savršenu, slobodnu partnericu u Barbari Wright, ţeni
koja bijaše višak radne snage u novoj postavi. Bila je pomoćnica
direktora proizvodnje, ali i taj je ostao bez mjesta na koje su
postavili nekoga iz prvobitne kompanije. Sa svoje troje djece u
dobi od osam do trinaest godina ţivjela je u udobnoj manjoj kući
izvan grada s pogledom na pustopoljine.
Na svojim je putovanjima na sjever Derek ubrzo postao rado
viđen gost koji bi ostao i preko noći, ali Barbari nije govorio
ništa o raspadu svoga braka. Razveli su se prijateljski; ako je i
sumnjala da postoji netko treći, Janet to nikad nije spominjala,
a razvod je bio sporazuman i bez ogorčenog natezanja oko novca.
Derek je znao da ne ţeli postati drugi otac Barbarinoj djeci koja
su traţila njezinu paţnju kod domaćih zadaća i povremeno se
međusobno znala posvađati. Najmlađi, dječak, pokazivao je
otvoreno da mu se ne sviđaju njegovi posjeti unatoč tome što je
Derek donosio neke manje elektroničke igre i druge darove kad
bi dolazio, a nastojao se slagati i s ostalom djecom. No, dolazio
je da bi vidio Barbaru i otišao s njom u krevet. Bio je zabrinut i
zbog nje jer joj je bilo teško pronaći drugi posao. Napokon je u
tome uspjela i sada su njezine večeri bile pretrpane kućnim
poslovima kojima se morala posvetiti.
Ona je prekinula, izrekla ono što su oboje osjećali: malo seksa
nije vrijedno te muke.
— Trebam svoje vrijeme i snagu — rekla mu je odrješito.
U znak rastanka poslao joj je ogroman buket cvijeća i posvetio
se planiranju svog novog ţivota. Stanovao je u unajmljenom stanu,
a kad su se nagodbe oko rastave okončale, preselio je u Petty
Linton, gradić koji bijaše bliţe njegovu uredu u mjestu Slough.
Kuća na imanju Elms, koju su Janet i on kupili mnogo godina prije
no što su cijene nekretninama skočile, bijaše prodana, hipoteka
otplaćena a on i Janet podijelili su ostatak. On je načinio
dodatnu nagodbu o kapitalu, umjesto svote za izdrţavanje,
unovčivši policu osiguranja da pokrije te troškove. Tako je Janet
otvorila modnu galeriju u Norlingtonu. Unajmila je lokal u novom
zasebnom kompleksu zgrada koji je povezivao ulicu High Street
s nizom dućana s pogledom na drugu cestu.
Derek se ubrzo uklopio u svoj novi radni ritam. Viđao je nekoliko
starih prijatelja. Kad malo razmisli o tome, nema ih mnogo. Imao
je znanaca, ljude s kojima je radio u seoskim odborima i Fordove
s imanja Manor s kojima su Janet i Hannah bile u još bliskijim
odnosima od njega, premda su i njemu bili posve ugodni ljudi.
Janet je uvijek ispunjavala svoje vrijeme ili radom u
dobrotvorne svrhe, ili vjeţbajući u rekreacijskom centru s
bazenom. Uključivala se u različite tečajeve, a kućanstvo je
vodila uistinu primjerno. Sada joj se ţivot potpuno izmijenio.
Njezine poznanice, ţene koje bi dolazile u njezinu trgovinu
očekivale su da će dobiti popust, a druge su izgubile zanimanje
za nju zato što se više nisu posvećivale istim aktivnostima. No,
još se viđala s Fordovima. Veronica Ford je radila s njom u
Savjetodavnom uredu za građane u Norlingtonu, a Janet je bila
jedna od četiriju ţena koje su redovito igrale tenis na tvrdom
terenu kod Fordovih, sastajale se jednom tjedno dok su im
djeca bila u školi tijekom polugodišta. Fordovi su imali dvije kćeri,
obje mlađe od Hannah, koje je ona, kako je odrastala, katkad
čuvala uz au pair djevojke. Veronica je poticala Janet da otvori
dućan i bila je sigurna da će ova uspjeti jer se Janet uvijek
zanimala za odjeću, lijepo se odijevala i bila sposobna, energična
ţena.
Prije no što je otvorila dućan, preuzela je jedan privremeni
posao ispomaţući u kući Madge's, jednoj trgovini odjećom u
Enworthu, petnaestak kilometara od Norlingtona, gdje je kupila
malu suvremenu kuću u novom naselju pokraj terena za kriket.
Trebao joj je kapital za opremu dućana te da kupi robu pa je
htjela biti što manje orijentirana na druga područja, tako da je
kuća prodana jednom od prvih kupaca. Znala je: Norlington je
dobra sredina za jedan prvorazredni dućan odjećom. Dok je
traţila odgovarajući prostor, saznala je sve što se moţe o samoj
trgovini, a navečer je odlazila na tečaj knjigovodstva. Ništa ne
smije biti prepušteno slučaju; naumila je uspjeti u svom novom
ţivotu.
Bila je tako zaposlena da nije trošila vrijeme na razmišljanje o
razvodu. Podijelili su namještaj između sebe i poslali jedan manji
dio u Škotsku, gdje je Hannah sada ţivjela u unajmljenoj kućici,
u blizini skrovišta ptica. Prije no što je odselila, roditelji su je
otišli vidjeti zajedno kako bi joj objasnili da se rastaju, bojeći
se njezine reakcije, ali ona je te vijesti podnijela mirno i
pokazala zanimanje za majčine planove. Ohrabrila je, sigurna da
će uspjeti sa svojom trgovinom.
Izgledala je dobro i malo je dobila na teţini. Upoznala ih je s
čuvarom i njegovom ţenom, dragim i otvorenim ljudima. Nitko
drugi nije kod njih radio puno radno vrijeme, no povremeno su
dobrovoljci dolazili kositi paprat i obavljati
poslove odrţavanja velikih prostranstava divlje prirode i, kad je
to potrebno, štititi ptice.
— Nadam se da neće tamo provesti ostatak svoga ţivota — reče
Derek u hotelskoj sobi u kojoj su odsjeli.
Janet je znala da je Hannah pobjegla od ţivota. Hoće li se ikad
opet vratiti to se nije moglo predvidjeti.
— Ĉini se da je zadovoljna — odvrati ona.
Ubrzo nakon ovoga njihov je razvod stupio na snagu donijevši
novi raspored u Janetin ţivot. Poticaj je nalazila u potrebi da
bude dobro organizirana, pametna i naoko puna samopouzdanja, a
kad je napokon dućan otvoren, počela je ulijevati pouzdanje i
drugima, dajući im prijedloge dok bi isprobavali odjeću, nudeći
uz odjeću i odgovarajuće rukavice, umjetni nakit i šminku. Ĉak je
drţala i manju zalihu rumenila za lice i razne ruţeve za usne.
Mlađim ţenama nisu bila potrebna ovakva ohrabrenja. Starije su
se često dale nagovoriti i ona je bila oduševljena kad bi one
odlazile preuređene, spremne suočiti se s nekom velikom
prigodom, vjenčanjem ili proslavom neke godišnjice, s naušnicama
koje su pristajale uz njihovu odjeću pa bi još ţurile do odjela za
kozmetiku u veliku ljekarnu Fawcet's pokraj trga Market
Square.
Povremeno bi se neka ţena pobunila, govoreći da zna što njoj
odgovara i da to svakako nisu goleme viseće naušnice ili svijetao
ruţ za usne, ali većina bi uglavnom poslušala njezin savjet, a neke
su joj bile i zahvalne. Isprva nije ustrajala na onome što bi ona
izabrala, no, nakon nekog je vremena počela odbijati neke kupce
jer ih je previše nagovarala ili bi, kad nije imala ono što bi oni
traţili navaljivala da kupe neku drugu vrstu odjeće.
Bila je vrlo zaposlena, ali otkako je odrasla takav je bio način
njezina ţivota. Ako si stalno u pokretu, nemaš vremena previše
razmišljati i ţaliti se. Njoj je bilo teško sjediti besposleno, čak i
u knjizi uţivati, a osjećala se krivom i dok bi gledala televiziju,
jer je uvijek postojao neki izvanredan zadatak koji bi ona
trebala obaviti.
Prve godine pošto je otvorila "Clarice", bila je potpuno
zaokupljena uhodavanjem u posao i vođenjem knjiga. Nije
mogla objasniti kako je smislila to ime: jednostavno joj je sinulo
i učinilo se pravim. Mjesecima poslije toga sjetila se jedne stare
lutke s pletenicom koju je kao dijete oboţavala, i koju je njezin
stariji brat u napadu zločestoće raskomadao i spalio. Njezino je
ime bilo Clarice. Janet, kojoj je tada bilo šest godina, nikad nije
oprostila bratu i nikad ga nije viđala. Njegova je ţena bila ta
koja je slala boţićne i rođendanske čestitke na koje je Janet
odgovarala jednako nevoljko.
Uređenje dućana izveo je jedan mjesni građevinar. Kako bi
smanjila troškove, Janet je odlučila da to bude nešto
jednostavno. Osigurala je jedan stolac za prijatelje i pratitelje
kupaca, a dvije kabine za presvlačenje sa zavjesama od tkanine s
kestenjastim i zlatnim prugama bijahu dosta velike da se u njima
obavi isprobavanje.
Janet je imala visoku proviziju; za kratkotrajna naukovanja u
onoj drugoj trgovini naučila je da je moguće ostvariti dobru
zaradu. Na svojoj prvoj rasprodaji odredila je minimalne cijene i
rasprodala gotovo sav višak zaliha. Otplatila je prvobitne dugove
i mogla dalje pratiti zaduţenja. U svojoj maloj, posve novoj
kućici nije trebala ništa odrţavati. Preuredila je zavjese iz
Elmsa i rasprodala neke veće dijelove namještaja, koje je bila
uzela u razdiobi, kako bi kupila nešto manje. Vrt je bio uređen, a
puteljak popločen. Veronica Ford, strastvena i upućena vrtlarica,
savjetovala joj je da ledinu treba dobro obraditi kako bi maleni
travnjak brzo napredovao. Dala joj je nešto ruţinih grmova, jer
ruţe uspijevaju najbolje, uz vrlo malo napora. Uzduţ ograde
posađena je penjačica "New Dawn" koja ju je odvajala od
susjeda s jedne strane.
— Uskoro će pruţati prekrasan prizor i bit će dobar zaklon od
pogleda. Trebat će ih poduprti nečime. Stavit ćemo im okvir —
rekla je Veronica.
Nabavila je i posadila lavandu te nekoliko manjih grmova koji će
krasno izgledati kad narastu i popune praznine.
— Moţeš saditi i pelargonije u bačvama i još mnogo toga ako
imaš vremena. Njih treba zalijevati, a to moţda nećeš htjeti. S
druge strane rad u vrtu ti moţe posluţiti i
kao odmor nakon naporna dana — govorila je iskusna Veronica.
Svih onih godina koje je proţivjela na imanju Elms Janet nije
pokazivala preveliko zanimanje za vrtlarenje, a Derekovi su
napori bili nemaštoviti jer se on više koncentrirao na urednost i
na to da travnjaci budu dobro pokošeni, premda je sadio i povrće
i volio svoje bačvice sa sadnicama. Veronica nije vjerovala da će
Janet iznenada postati strastvena vrtlarica, ali nikad se ne zna.
Divila se okretnosti i domišljatosti svoje prijateljice koju je
iskazala otvaranjem dućana; Norlington je bogat i napredan grad
i ona će bez sumnje uspjeti.
Janet je lokal unajmila na dvije godine; krajem toga razdoblja
iznos najamnine bi se mogao i promijeniti, no, bude li povišen,
njezin predviđeni sve veći dobitak trebao bi pokriti tu razliku.
Hipoteka na kuću bijaše sređena; Janet je plaćala račune na
vrijeme i planirala sve unaprijed a njezini kupci nisu kod nje imali
neplaćenih računa kako je bilo u nekim drugim dućanima.
Društveni ţivot gotovo i nije imala. Nije imala vremena.
Derek joj nimalo nije nedostajao i rijetko bi mislila na njega.
Osim kad bi ponekad nedjeljom odlazila u Bicklebury Manor i
našla Fordove u opuštenom raspoloţenju. Prisustvujući njihovim
međusobnim šalama i onome što je Janet nazivala zajedničkim
duhom na djelu, pomišljala je kako bi lijepo bilo ţivjeti na ovaj
način.
Za to je vrijeme Derek utonuo u uobičajeni ritam ţivota' u Petty
Lintonu. Veći dio vremena i gotovo svu svoju energiju posvećivao
je radu. To mu je davalo savršen izgovor za izbjegavanje ostalih
obveza, premda je u Bickleburyju obavljao pregled računa u
crkvi i seoskoj vijećnici, i to vrlo brzo jer je bio stručnjak u
tome, a njihove knjige je bilo lako voditi. Tu je bila i granica
njegova dobrovoljnog rada. Smatrao je uređivanje vrta obvezom,
ali volio je kresati ţivicu i gledati kako se iza stroja na
podšišanom travnjaku pojavljuju lijepe pruge otkosa. Sada je u
svojoj maloj, četvrtastoj kućici preuzeo kućne poslove, na isti
pomiren način usisavao sagove i redovito subotom brisao prašinu
sve dok nije našao spremačicu iz tvrtke za čišćenje "Blistavilo",
koja je dolazila jednom mjesečno i temeljito redila cijelu kuću.
A onda, kad je pod vratima pronašao letak s ponudom usluge
glačanja, krenuo je njegovim tragom i otkrio Angelu Battersbv.
— Ja odnosim rublje sa sobom i vraćam ga idući dan ili u neko
drugo vrijeme, kako se dogovorimo — objasnila mu je preko
telefona.
— Ne radite u korisnikovoj kući?
— Ne.
Dogovorili su sastanak i ona je stigla u malenom plavom
kamionetu marke Fiat. Ima oko trideset godina, pomislio je,
mršava i blijeda, ravne smeđe kose podšišane u nešto duţu bubi-
frizuru sa šiškama. Nosila je traperice i košulju s kockastim
uzorkom.
— Odgovara mi bude li to sutradan ili prema dogovoru — rekao
je Derek koji je mislio da bi se mogli dogovoriti da on ostavi
svoje vlaţne oprane košulje na nekom dogovorenom mjestu, a ona
ih na isto mjesto dostavi izglačane. Mogao bi joj čak dati i ključ;
ljudima iz "Blistavila" ga je morao dati.
— Zbog čega radite ovaj posao? — ulovio se kako joj postavlja
pitanje.
— Većina ljudi mrzi glačanje, ali ja u tome uţivam, osim toga to
je nešto što mogu raditi kod kuće. Ne mogu otići od kuće na dugo.
Zbog obiteljskih obveza.
Nije imala vjenčani prsten, ali to u današnje vrijeme ništa ne
znači. Vjerojatno je samohrana majka, zaključi on, no, ako je
tako, kako uspijeva obavljati večernje isporuke i zašto ne moţe
raditi u vrijeme nastave? Ili moţda vuče sa sobom u kamionetu i
dijete?
Dala mu je svoje cijene koje su se mogle mjeriti s cijenama
praonice.
— Što se mene tiče, ovaj je način posve dobar. Znate, ja
zapravo ne obavljam pranje — rekla je uz osmijeh.
Taj je osmijeh izmijenio njezino izduljeno, jednostavno lice i on
je vidio kako su joj oči tamnoplave poput gencijana.
Dogovoreno je da će ona preuzimati njegovu hrpu rublja, koju on
mora ostaviti vlaţnu u plastičnoj vreći, utorkom uvečer oko osam
ili još kasnije i u isto vrijeme vraćati izglačano rublje od tjedna
prije toga. On je imao dovoljno košulja za cijeli tjedan. Ako bi
zbog nekog razloga izašao, ostavit će vreću s rubljem u garaţi
koja ima i ulaz sa strane. Odredili su mjesto ispod jednog
kamena na koje će on utorkom ostavljati ključ.
Ako to neće ići, Angela je rekla da će pokušati nešto drugo, a
Derek je rekao da će joj ostavljati ček u omotnici ispod vreće s
košuljama.
Angela se nije zadrţavala. Zabiljeţila je nešto u jednu malenu
crnu knjiţicu s abecedarom. Djelovala je organizirano i sposobno.
Ĉudno, podsjetila ga je na Janet, uvijek tako praktičnu i smirenu,
pa ipak po izgledu nisu ni izdaleka bile slične. Odlazeći od njega,
Angela je bila zadovoljna što je dobila još jednog korisnika. Oni
reklamni listići i oglas u mjesnim novinama poţnjeli su velik
odaziv pa se nadala da će steći dovoljno klijenata za pristojnu
zaradu. Morala je pronaći nešto što će raditi kod kuće, a u ovom
kraju ima mnogo parova koji su zaposleni pa im je drago što se
mogu riješiti tereta koji im oduzima vrijeme.
Nije bilo potrebno ikome od njih objašnjavati zbog čega je ona
tako vezana; to je njezina stvar.
Na Dereka Jarvisa zaboravila je čim se odvezla od njega.

POGLAVLJE 6

Dvije godine otkako je otvorila "Clarice", Janetin je najam

postao mnogo skuplji no što je predvidjela, a morala je izdvajati
i za visoke otplate kredita. Rashodi su joj počeli izjedati dobit,
a istodobno je i njezinim kupcima išlo teško. Skupa odjeća bijaše
raskoš koju čovjek moţe smanjiti ili je se potpuno lišiti.
Poslovne su ţene i dalje dolazile u dućan. Kupovale su ravne crne
suknje i elegantne sakoe koje je ona uvela kad je otkrila da
sekretarice i pomoćnice, računovotkinje i odvjetnice traţe takvu
vrstu odjeće.
Uţivala je dajući im savjete.
— Probajte ovo — rekla je jednoj blijedoj mršavoj ţeni koja je
opet počela raditi, pošto su joj djeca stasala u tinejdţere pa je
trebala, Janet je to znala, nositi nešto što izaziva
samopouzdanje i što će na njoj djelovati sasvim zgodno kad se
navikne na taj stil. Bilo je to njezino osobno iskustvo: odijevanje
za pravu ulogu.
Pokazala je ţeni kratku crnu suknju.
— Ja to nikad ne bih odjenula — rekla je ţena. — Prekratka je.
— Elegantna je — reče Janet čije su noge bile previše jake da bi
ih isticala u takvoj suknji.
— Bilo bi mi nelagodno u njoj — odgovori ţena koja je trebala
raditi u uredu jednog trgovca nekretninama. Ali morala je
izgledati elegantno na svom poslu; u razgovoru za posao to su joj
i naglasili.
Kako je Janet navaljivala, uspjela ju je nagovoriti da isproba
suknju. Ţena je dopustila Janet da joj stavi velike pozlaćene
naušnice na usne resice i pričvrsti pozlaćenu ogrlicu oko vrata.
Imala je na sebi bijelu bluzu okrugla izreza, a Janet je planirala
prodati joj svijetlocrvenu košulju od sintetike koja se moţe
često prati i osušiti preko noći bez glačanja.
— Mogli biste uz ovu suknju nositi niz raznih sakoa — reče
Janet i pokaţe joj jedan koji je pristajao uz svijetlocrvenu
košulju.
Pristala je nakon kratkog dvoumljenja, pa je čak i sve to
isprobala. A onda ju je spasio zdrav razum.
— Voljela bih to uzeti, ali ne mogu si priuštiti — rekla je. — Ne
mogu spiskati cijelu svoju prvu plaću na odjeću. Uzet ću samo
suknju, hvala vam.
Otišla je iz dućana i odlučila ga ubuduće izbjegavati. Ta je ţena
previše nasilna. Davala joj je dobre savjete i ona joj je odjeća
uistinu pristajala, no, dok se promatrala u zrcalu, vidjela je
nešto posve novo i nije bila sigurna sviđa li joj se to što vidi. Ali
suknja je bila pun pogodak. I njezin se suprug sloţio, a kad ju je
odjenula za ured, primijetila je da je ista kao i ona koju nosi
kolegica — viši komercijalist, pa shvati da su silni savjeti koje je
dobila u "Clarice" i imali nekog smisla.
Janet je, međutim, bila razočarana što je prodala samo jedan
komad odjeće. Zna — pretjerala je u svom nagovaranju. Shvatila
je to s Veronicom koja je traţila večernju haljinu za svečanu
večeru u poslovnom dijelu Londona na koju je išla s Rogerom. On
je bio član jednog od cehova.
— To je prava haljina za tu prigodu, ali nije u mom stilu — rekla
je Veronica vrteći se u dekoltiranoj haljini od grimiznog tafta.
Ona se doista najugodnije osjeća u odjeći od tvida, ili u hlačama,
ili u laganim ljetnim haljinama. — Treba mi manji izrez oko vrata
i moram imati rukave, no tkanina moţe biti posebna.
— Pristaje ti — Janet ustraje pogledom procjenjujući svoju
vitku prijateljicu. Veronicina je ključna kost iskočila, a
nadlaktice joj bijahu uske kao u djeteta, premda vrlo mišićave
od onolika vrtlarenja.
— Naušnice, ogrlica, kosa skupljena u malu punđu na vrhu glave
istaknula bi tvoj dugačak vrat. Izgledala bi predivno tako
dotjerana.
— Janet, ja nisam filmska zvijezda koja se sprema za Oscara.
Ja sam mršava ţena srednjih godina iz seoske sredine i imam
neka koščata mjesta koja bi bilo bolje sakriti. Ja ne moram
skretati pozornost na sebe sve dok dobro izgledam i osjećam se
ugodno. Znaš, počet ćeš odbijati ljude budeš li tako silno
nastojala prodati nešto — reče joj Veronica koja je čula kako se
druge ţene ţale da im Janet silom nastoji prodati svoju robu.
— Ja samo pomaţem svojim kupcima da se urede najbolje što
mogu — odgovori joj Janet. — Dobra sam u tome.
— Jesi, to je istina. Ali ti im namećeš uloge, već prema onome
kako ih ti doţivljavaš, a to moţda nije ono kako se one same ţele
vidjeti. Ne moţeš uvijek prepoznati pravu osobu. I ja neću moći
kupiti svoju haljinu kod tebe, što je šteta. Pokazat ću ti što ja
kupujem kako bi razumjela o čemu govorim.
Tri dana poslije toga Veronica se vratila u dućan s velikom
sjajnom torbom. Nije joj bilo lako pronaći nešto što se njoj sviđa,
reče, no pokazala je Janet jednostavnu haljinu od crna baršuna s
dugačkim rukavima, visoko postavljenog okruglog izreza koji je
pokrivao njezine izraţene kosti, ali je otkrivao bjelinu njezina
vrata. Prsluk, koji je usko obavijao tijelo, širio se ispod kukova
pa je tako suknja djelovala bogatije. U ovoj je haljini Veronica
izgledala prozračno i čudesno i Janet je već zamišljala kako bi
izgledala predivno kad bi uredila kosu i nanijela svjeţu šminku na
lice.
— Ovo me strašno podiţe, Janet, i u tome se dobro osjećam —
reče joj Veronica. — I sluţit će mi dobrih
nekoliko godina. Oprosti ako te vrijeđam, Janet, ali izgubit ćeš
kupce budeš li ih previše nagovarala. Ti ih moraš strpljivo
navoditi i slušati što ti oni govore. No, zašto ne bi večeras došla
k nama? Roger je primijetio da te dugo nema — i ona se
nasmiješi da bi ublaţila prigovor koji je iznijela.
Janet prihvati poziv. Nije se ţeljela svaditi s Veronicom, premda
je bila duboko pogođena zbog ovoga prijekora.
Moţda je on i opravdan?
— Jesi li dobila kakve vijesti od Hannah u posljednje vrijeme?
Roger je postavio ovo pitanje dodajući Janet veliku čašu dţina s
tonikom.
Izgledala je umorno i to ga nije čudilo. Iako se ono zbilo prije
više od tri godine, još se ţivo sjećao potresenosti nakon napada.
Tko bi to mogao zaboraviti? Hannahino preplašeno, iscrpljeno
lice u svim onim mjesecima nakon toga?
— Razgovarala sam s njom u nedjelju — reče Janet. Nervozno se
nasmijala. — Teško je znati koliko često je trebam zvati i da li
joj moţda smetam ili joj se namećem. Kad god je nazovem,
uvijek je tamo. Mislim da nema nikakav društveni ţivot. Ali zvuči
dobro. Prstenovala je ptice.
— To je zacijelo zanimljivo.
Veronica se pitala koliko je puta ovo izrekla otkad je Hannah
otišla u Škotsku. Ta je izjava posve istinita, ali je nakon nje
teško nastaviti razgovor.
— Hoće li ostati tamo zauvijek? — upita Roger. Janet slegnu
ramenima.
— Nikad nije spominjala druge planove.
Svi utihnuše, zamišljajući Hannah kako stoji u visokim čizmama
za vodu, s dvogledom pred očima, toplo odjevenu u debelu
odjeću. Svi su mislili kako ima i mnogo gorih mjesta na kojima se
čovjek moţe zateći.
— Zacijelo je u dobroj formi — reče Roger. — Onaj svjeţ zrak...
— Moţda će se s vremenom vratiti među ljude — reče Veronica.
— Moţda je za nju najbolje da bude sama — reče Janet.
— Tko je s njom? Koga vida osim one nekolicine ljudi koji su
tamo zakupili zemlju? — upita Veronica. — Meni bi bilo drago da
naše djevojke na taj način provedu neko vrijeme, ali ne i cijeli
svoj ţivot.
— Neke djevojke odlaze u dţunglu i ţive među čimpanzama —
naglasi Roger.
— To su izučeni zoolozi — reče Janet. — Hannah nema takvu
izobrazbu.
Svi su znali da radi za vrlo skromnu zaradu, da se izdrţava
novcem koji joj je ostavio Derekov otac. Umro je ubrzo nakon
pljačke. Nekoliko je godina ţivio u domu za umirovljenike. Kad je
čuo što se dogodilo, a ponajprije čitao o tome u nekim
tračerskim novinama i prema nekim sitnicama ustanovio da je
riječ o njegovoj obitelji, dobio je srčani napad. Oporavio se od
toga napada, ali onaj drugi koji ga je zadesio manje od godinu
dana poslije toga, bijaše smrtonosan. U oporuci je sve ostavio
Hannah. Jedino joj je tako mogao pomoći, rekao je Dereku.
Nasljedstvo će joj pruţiti određenu neovisnost.
— Ono što ona radi je uistinu vrijedno — zaključi Veronica. —
Eto, barem je to postigla. — Moţda će, mislila je zaneseno, neki
zgodan mladi ornitolog posjetiti Hannahino utočište i opaziti je
među trskama. Takav će čovjek vjerojatno biti blage ćudi, toliko
potrebne Hannah, naravno, ako ikad bude zaţivjela normalnim
ţivotom. A pod time valjda mislim seksualnim ţivotom,
razmišljaše Veronica. Njezine dvije kćeri, jedna na fakultetu, a
druga pred maturom, bijahu bistre, samopouzdane djevojke;
Tessa je dobra u jezicima, a Carol zanimaju prirodne znanosti.
Pred njima leţi lijepa budućnost, nadala se ona.
Hannah je jedanput došla posjetiti Janet u njezinoj novoj kući i
otišla vidjeti dućan. Kako nije mogla podnijeti putovanje
autobusom ili vlakom, jer bi se tako morala guţvati s nepoznatim
ljudima, doputovala je avionom. Stigla je u nedjelju pa ju je
Janet mogla dočekati na aerodromu. Hannah se divila majčinom
poduhvatu, a Janet je bila toliko razumna da joj ne nudi
partnerstvo koje bi je opet namamilo natrag, niti odjeću po
sniţenoj cijeni. Njoj fine krpice ne bi baš sluţile tamo gdje ţivi,
a tople dţersej tkanine moţe u Škotskoj kupiti za beznačajan
iznos.
Hannah naravno nije znala ništa o problemima koje Janet ima
zbog povećanih troškova i sve manje kupaca.
— Kako je Derek? — upita je Veronica za večerom.
— Ostao je bez posla jer ima previše zaposlenika. Zar to nije
ironično? Upravo je njegova kompanija uništila onu drugu pa su
onoliki ljudi izgubili posao. Sada se to dogodilo njemu. Bavi se
sada nekom vrstom poslovnog savjetovanja.
— Znači čujete se?
— Otprilike. Jednom ili dvaput godišnje — reče Janet. — On je
otišao vidjeti Hannah, ali nije bila presretna. Zamolila ga je da
više ne dolazi.
Jednostavno se pojavio, rekla je Hannah, iskrsnuo u svom
automobilu pred njezinom unajmljenom kućicom.
— Jadni Derek — reče Veronica. — On ne shvaća, zar ne?
— Što ne shvaća? — zapita Roger.
— Da mu ona ne moţe oprostiti što ju nije pokušao zaštititi —
odgovori Janet.
Roger nije mogao zamisliti neki scenarij po kojem bi bilo kojoj
od njegovih kćeri, ili njegovoj ţeni, netko mogao prijetiti, a da
on ne učini ništa da ih spasi, makar u tom pokušaju i poginuo.
Ipak, odgovorio je obzirno.
— Svi mi različito reagiramo na opasnost.
— Ali da se jedna od tvojih djevojčica utapa, ti bi skočio za
njom ne misleći na vlastiti ţivot, zar ne? — upita Janet.
— Ona bi na kraju spašavala mene, o kojoj god od njih dvije da je
riječ. — Obje plivaju mnogo bolje od mene — reče Roger.
Nakon večere i kave uz vatru u dnevnoj sobi — prostranoj,
udobnoj prostoriji s izblijedjelim lanenim presvlakama na
stolcima, dok je Paddy, zlatni labrador leţao na prostiraču
ispred vatre — Janet osjeti mir i opuštenost. Tako joj je teško
bilo napustiti ovo drago, prijateljsko društvo, a Veronica joj
predloţi neka ostane preko noći. Ostane li, Janet je znala.,
opustit će se. Mora se vratiti svojoj kući i vlastitim
obvezama. Mora se suočiti s problemom kredita u banci koji je
bila prisiljena uzeti da bi pokrila račune. Kuća joj pruţa
sigurnost; izgubi li to, posve je uništena.
Dok su se spremali na počinak, Fordovi su raspravljali o njoj.
Sagradila je tvrdu ljušturu oko sebe, sloţili su se oko toga, no,
moţda je to za njezinu poslovnu ličnost i potrebno. Veronica
ispriča što se dogodilo s onom večernjom haljinom i kako Janet
navaljuje na kupce da kupuju nešto posve drugo od onoga što oni
zapravo traţe kad dođu u "Clarice". Sirota Janet. Ne bi to bilo
tako vaţno da je vrijeme procvata potrajalo, no sada kad je
cijela Europa zapala u privrednu krizu, poslovi neprestano
propadaju. Janet nije spominjala financijske probleme, ali ih
moţda ima. Jedna trgovina dječjom odjećom, blizu njezine,
nedavno je zatvorena; i još jedna trgovina darovima i sitnicama.
Da se otplati visoka najamnina, potrebno je ostvarivati velik
promet, a dovoljno je samo baciti pogled po dućanima s robom
koja nije nuţna za osnovne ţivotne potrebe pa vidjeti kako ima
malo kupaca.
— Janet ima mnogo problema — reče Roger. — A što je s onim
tipovima? Pljačkašima? Kad onaj gad koji je napao Hannah izlazi
iz zatvora?
Veronica nije znala, ali oboje su bili svjesni da neće odraditi
punu kaznu. Nitko je ne odsluţi, osim ako se u zatvoru ne ponaša
nasilno i ne izaziva ispade, pa čak i tada čini se da dobije samo
malo po prstima i nešto manji odbitak od oprosta kazne.
— Barem Hannah neće naletjeti na njega u Škotskoj — reče
Roger.
Janetine poslovne brige su se nakon te večeri samo nagomilavale.
Svakim je mjesecom njezin dug prema banci, koja je naplaćivala
velike kamate, postajao sve veći.
Već je odavno otpustila pomoćnicu koju je zaposlila na nekoliko
sati dnevno, dok su još poslovi išli dobro, a počela je i kupovati
manje skupu robu. No, ovi oblici štednje nisu bili dovoljni. Nakon
nešto više od osamnaest mjeseci uspjeha i dobitka, sada je upala
u teške gubitke s prijetnjom stečaja.
Moţe ona prihvatiti ovakav ishod. Tada bi se njezini dugovi
izbrisali, a dobavljači bi se dalje pogađali s njezinim
zajmodavcima. Ako nakon toga opet pronađe nekoga tko će je
novčano podupirati, moţe ponovno započeti posao; tako se to
radi. No, tko će je potpomoći u nekom drugom poslu ako
propadne u ovome?
Borila se još nekoliko mjeseci nadajući se da će se stanje
popraviti, da će kriza popustiti, sve do mučnog sastanka s
direktorom banke kad je bila prisiljena prihvatiti poraz. Pred
zatvaranje dućana, organizirala je rasprodaju sa sniţenim
cijenama. Sve se moralo prodati.
— Što ćeš učiniti? — upita ju Veronica. Rastuţila se zbog
Janetina neuspjeha i shvaćala je nepovoljnu financijsku situaciju
u koju je njezina prijateljica upala. Da vlasnici zakupljenih
prostora nisu bili tako gramzivi i povisivali cijene najma, to se
moţda ne bi dogodilo. Janet nije bila jedina ţrtva takvog općeg
tijeka događaja. Propadale su i dobrostojeće tvrtke u gradu, u
kojem je sve do sada posao uvijek cvjetao, a vlasništvo nad
kućama su ljudi u tom kraju morali vraćati tek kad ne bi mogli
otplatiti hipoteku. Janet barem nije spala tako nisko. Ali kako će
se snalaziti bez ikakvih prihoda?
— Ne znam — reče Janet. — Pronaći ću nešto? Imala si pravo,
Veronica. Bila sam prenasilna. To je odvraćalo ljude.
Veronica se sada osjećala posramljeno što je izgovorila one
riječi prijekora.
— Nije to u pitanju. Takva su vremena. ' Prije godinu dana Roger
je moţda mogao Janet pronaći neko odgovarajuće mjesto u svom
uredu: ništa posebno, sređivanje dokumentacije i, ako bi to
mogla naučiti, rad na kompjutorskoj obradi teksta, ili čak i neki
jednostavniji posao u proizvodnji, ali ne sada kad je morao čak i
smanjivati radnu snagu.
Janet shvati da bi prvi puta u ţivotu mogla ostati bez novčića i
^da bi, ne uzmogne li otplaćivati hipoteku, mogla izgubiti i svoj
dom. Kakvo je dobro u tome što izbacuju ljude iz njihovih kuća
pa se onda za njihov smještaj, noćenje i doručak troši novac
socijalnih sluţbi, a kuće u kojima su prije ţivjeli zjape prazne i
čekaju kupca koji neće doći? Bilo je to suludo stanje. Zacijelo se
moţe urediti neki oblik smanjenja otplate ili odgode plaćanja? I
što je s onima poput nje koji su imali hrabrosti otvoriti neki
privatni posao uz pomoć kredita pa su ih uništile visoke
najamnine i porezi? Osjećala je strašnu gorčinu.
Mogla bi iznajmiti jednu sobu, ali to bi značilo da mora dijeliti
svoju kuću, svoje utočište s nekim strancem, s nekim koga bi se
moţda teško riješila, a izgubila bi i svoju dragocjenu samoću.
Mora pronaći posao, ali što ona zna raditi? Udala se za Dereka
sa samo devetnaest godina, odmah nakon završene srednje škole
za sekretarice. Kakva je to bila pogreška. Djevojka bi trebala
srediti svoj ţivot prije no što podijeli sudbinu s nekim
muškarcem. I danas djevojke čine iste greške, ili neke od njih:
ovisno o tome kako im ide u školi i o okolnostima koje vladaju u
njihovu domu. One posve beznadne rano srljaju u zajednički
ţivot, a neke imaju i djecu jer se nemaju čime baviti. A i da bi
zadobile nešto ili nekoga koga će voljeti, mislila je. Po
Norlingtonu je vrvilo od dječjih kolica koje guraju također
djeca u svojevrsnoj igri ţivih lutaka. A što kad se bebe pretvore
u zahtjevnu djecu i buntovne tinejdţere?
Za Janet je sve to bilo tako obeshrabrujuće da radije nije o
tome ni mislila; u svakom slučaju ne moţe utjecati na ovakav
razvoj stvari. Nastojala se usredotočiti na vlastite probleme i
smisliti neki plan za budućnost. Bilo joj je gotovo pedeset godina;
je li prestara za neki tečaj? A ako nije, s čime bi mogla pokušati?
Dok su istjecali posljednji tjedni njezina najma, a ona sve više i
više sniţavala cijene prodajući ostatke zaliha robe, misli su joj
se vrzmale oko teškoća koje je čekaju.
— Trebala bi se ponovno udati — rekao je Roger kojemu je već
bila dosadna ta Veronicina briga za prijateljicu, kolikogod je bio
suosjećajan. — Ne izgleda loše i uvijek je dobro vodila kuću, to
se mora priznati. Derek nije ni znao koliko je sretan.
Veronica se ogleda po njihovoj neurednoj dnevnoj sobi. Na
stolcu je leţala vodilica za psa, knjige iz knjiţnice bijahu
porazbacane po stolu, a njezine rukavice za vrt i škare za
rezanje grana odbačene na polici za knjige.
— Svaka usporedba... — započela je, a Roger ju zgrabi i poljubi.
— Ti si mnogo zabavnija — reče on.
— Mene ne očekuje oskudica — reče poslije Veronica.
— Bila bih u prilično jadnu stanju da je tako.
— Sve je počelo s napadom na Hannah — ustvrdi Roger.
— Vidi kakvu su lančanu nesreću prouzročili ti provalnici. Da se
to nije zbilo, Janet i Derek bi ostali zajedno, a Hannah bi sad
već bila udata i moţda imala dijete. Janet bi bila divna baka.
— Brak nije lijek za sve, ili svakoga — reče Veronica.
— I sigurna sam da se Janet ne bi opet upuštala u brak samo
zbog bonova za jelo. Bila je mnogo sretnija dok joj posao nije
propao, mnogo samouvjerenija. Moţda i previše. No sada se
osjeća poput gubitnika.
— Nije ona kriva za to. Mogli su zajedno izdrţati do kraja. Ne
čini se da je ijedno od njih pronašlo nekoga drugog. Ima li Derek
nekoga? — raspitivao se Roger.
— Tko to zna?
— Janet se čuje s njime. Tako nam je rekla.
— Ne često. Ponekad ju on nazove i pošalje joj cvijeće za
rođendan. Mislim da tako umiruje savjest — reče Veronica.
— Bi li oni mogli ponovno ţivjeti zajedno?
— Sumnjam u to — zaključi Veronica. — Pozivat ću Janet često
k nama, neka se barem dobro nahrani — doda.
— Što ako će se morati odreći automobila? — zapita se Roger
koji nije ţelio biti neljubazan, no isto tako nije ga radovala niti
činjenica da će im Janet postati nešto kao siromašna rođakinja
kojoj treba pruţati podršku.
— Bude li tako, morat će se voziti autobusom. Ali moţda nešto
iskrsne prije no što se to dogodi. Ne, doduše, neki drugi muţ. To
nije način da se riješe njezini problemi, bar ne za sada.
Nešto je uistinu iskrsnulo.
Dok je vodila dućan, Janet je sudjelovala i u radu Trgovinske
komore u gradu i upoznala većinu drugih ljudi iz trgovačkog
svijeta koji su shvatili da se njezin poslovni neuspjeh zbio zbog
okolnosti a ne zbog njezine nesposobnosti. Po svom karakteru
ona bijaše besprijekorna, ugodne vanjštine, naočita i okretna.
Ponudili su joj da vodi poslovanje bara u lokalu Swan, u vrijeme
ručka te navečer, uključujući i vikende.
Prihvatila je.

POGLAVLJE 7

Derek nije imao pojma kako Hannah provodi dane. Za Boţić i za

njegov rođendan poslala bi mu čestitku uz neki sitan, bezličan
dar, obično škotskog porijekla: prhke kolačiće od maslaca,
kravatu od tvida, nešto što je jednostavno poslati poštom. S
velikom paţnjom i oprezom on bi joj otpisao i zahvalio se ţeleći
joj svako dobro i sreću. Više od toga nije znao što bi joj rekao.
Znao je da Janet nije bila kod nje sve od njihova zajedničkog
posjeta; nije mogla odvojiti dovoljno vremena od posla u dućanu.
Kako je postao višak radne snage u poduzeću, on je sam otišao
posjetiti svoju kćer.
Pojavio se bez najave i nepozvan, rezervirao sobu u hotelu u
kojemu je odsjedao i s Janet. Potom se odvezao do njezine
kućice. Hannah nije bila kod kuće pa je Šetao gore, dolje uz
jezero dok nije postalo previše hladno. Povukao se u svoj
automobil. Nije moguće da je uopće nema ovdje? Upalio je motor
automobila i uključio radio pitajući se što uopće ţeli postići
dolaskom ovamo. Nakon nekog vremena, umoran od duge voţnje,
krenuo je vrlo rano izjutra, zadrijemao je i probudio se ugledavši
Hannah kako proviruje u automobil. Bila je odjevena u crnu jaknu
od nepropusnog platna, preko ušiju je navukla pletenu kapu, a u
ruci drţala veliki kvrgavi štap.
Derek zatrepće očima i spusti prozor.
— Zdravo — reče on i nasmiješi se.
— Što radiš ovdje? — upita Hannah optuţujućim glasom.
— Došao sam te vidjeti.
— Nisi mi ništa javio.
— Ne. Iznenada sam tako odlučio.
— Nemam te gdje smjestiti — Hannah grubo odvrati. Derek
osjeti laganu slabost. Njezina je odbojnost bila očita.
— To je u redu. Imam sobu u hotelu u Killiemanochu — odgovori
on.
Zar ga neće niti pozvati unutra? Ĉekao je.
Hannah je ostala šokirana kad je ugledala njegov automobil. Nije
ga prepoznala jer to nije bio onaj automobil koji je vozio kad je
ona prvi put krenula u Škotsku. Tada je to bio rover Montego;
sada je imao neki citroen sportska izgleda. Kad je ugledala
nepoznat automobil pred svojom kućicom, u kojemu sjedi
muškarac, ne znajući da je to njezin otac, uplašila se. A kada je
strah splasnuo, preplavili su je bijes i tuga. Nekada bi bila tako
sretna što ga vidi; sada osjeća svojevrsnu ljutnju. Kako se moţe
pojaviti ovako nenajavljen, prestrašiti je i uznemiriti njezin
miran, sređen ţivot? On više nije onaj otac kojega je voljela i
kojemu je vjerovala. Bio je nepouzdan i prijetvoran, shvati to
dok ga je promatrala. Na Derekovu licu lebdio je smeten,
ponizan izraz dok joj se umilno smiješio nadajući se da će ona.
omekšati.
Ali nije. Nije izgovorila ni riječi dobrodošlice niti ga pozvala da
ude, a on se nije usudio sam to predloţiti.
— Hoćeš li poći sa mnom na večeru u hotel? — zamoli ju skrušeno
i Hannah shvati da mora prihvatiti. Derek se ponudi doći po nju,
ali Hannah odluči doći sama.
— U ovome? — zapita, bacivši pogled na stari kamionet s kojim
je stigla i koji je sada bio parkiran ispred njegova citroena.
Taj je pripadao rezervatu i ona se koristila njime. Svoj metro je
prodala.
— U dobrom je stanju — reče Hannah. — Bit ću tamo u vrijeme
večere, u pola osam. Tada u Killiemanoch Armsu najviše vole da
se dolazi na večeru.
Odvezao se, okupao i bio u baru već pri trećem viskiju kad je
ušla, odjevena u sivu flanelsku suknju i zeleni dţemper. Kosa joj
bijaše zaglađena i odostraga svezana zelenom vrpcom u konjski
rep. Na licu ni traga šminke. Doima se poput
šesnaestogodišnjakinje, pomisli. No, kad su se sučelili, gledajući
jedno drugo preko malena stola u restoranu, ugleda na njoj još
nešto što nije djelovalo nimalo mlado.
Neprestano je nešto pričao, naručivao jelo i bocu burgundca uz
goveđu pečenku. Izbor je ovdje bio vrlo suţen. Bili su tu i drugi
gosti: dva seljaka i jedna postarija dama sa sinom u kiltu.
Hannah je bila gladna i pojela je sve do posljednjeg zalogaja s
neskrivenim zadovoljstvom. Kad su zadnji puta bili ovdje, samo
je nešto malo pobrljala. Ona uloţi napor i zapita ga za njegovu
novu kuću i kako ţivi u Petty Lintonu. Nije joj prije rekao da je
izgubio posao, pa joj nije ni sada o tome govorio. Rekao je kako
razmišlja o tome da se pridruţi mjesnom zboru i počne igrati
golf, a nijedno od ovoga nije ga nikad prije ni najmanje zanimalo.
Hannah je rekla kako smatra da su mu dobri ti planovi. Derek ih
je smislio tog terena u nadi da će to pripomoći njihovu razgovoru,
bez i najmanje namjere da sve to i provede u djelo.
On nju upita kako provodi svoje slobodno vrijeme.
Njega i nema mnogo, rekla je, jer njezin posao ne traje baš od
devet do sedamnaest sati. Ona radi sve što je potrebno i kad
god to zatreba. Zimi je velik dio njezina posla vezan za
sređivanje podataka. Tada mnogo vremena provede u
zatvorenome i puno čita. Kad ima dosta snijega, odlazi ona i na
skijanje a ljeti na jedrenje. Ima na raspolaganju maleni čamac
jednosjed koji pripada čuvaru.
— To je vrlo zdrav način ţivota — reče Derek. Ona nedvojbeno
lijepo izgleda; ovaj osamljenički ţivot na otvorenom čini joj
dobro.
Otišla je odmah nakon večere govoreći da je navečer uvijek
pospana jer izjutra tako rano ustaje. Drţala se na udaljenosti
kako je ne bi mogao poljubiti, zahvaljujući mu na večeri kao
pristojno dijete nakon neke zabave. Dok je ulazila u svoj
kamionet, on ju je uvjeravao kako ga mora obavijestiti ako joj
bilo što bude trebalo, ma i najmanja sitnica. Treba mu samo reći
i, ako bude u njegovoj moći, on će joj ispuniti što bude trebala.
— Ništa mi neće trebati — reče ona i doda — ti misliš da si mi
spasio ţivot, ali si ga uništio.
On poţeli zaurlati, reći joj da nije on za to kriv, da je kriv onaj
Barry Carter koji je sada u zatvoru.
Hannah se plačući vozila kući. Bila je tako okrutna. Ovaj ju je
posjet uznemirio, podsjetio da je on nekada bio njezin junak,
netko kome je vjerovala više nego ikome i da ju je njegova izdaja,
jednako kao i napad Barryja Cartera, tako teško povrijedila.
Prisjećala se djetinjstva i dugačkih šetnji s njime, sjećala se
kako joj pravi snjegovića, kako joj čita, igra s njom šah. Njih
dvoje često su uţivali u zajedništvu, shvatila je to malo prekasno,
čak isključujući pritom i njezinu majku. No, upravo je mama bila
ta koja je shvatila dubinu njezine boli i bez koje bi oni uţasni
dani bili neizdrţivi. Još uvijek je mislila o tome, koliko god ih je
nastojala izbaciti iz sjećanja. Drugi su joj govorili kako joj je to
silovanje oduzelo tek nekoliko minuta ţivota, i kako čovjek moţe
u jednoj sekundi izgubiti sve: ruku, nogu, ţivot. To obrazloţenje
nije ju umirivalo.
Ovdje, u ovoj divljini osjećala se sigurnom. Nikakav je maskirani
čovjek i nikakav laskavi zavodnik neće ovdje iznenaditi. Ima
kontrolu nad svojim ţivotom, ovdje gdje su ljudi prava rijetkost,
a i onih nekoliko bilo je prijateljski raspoloţeno, ali ne i previše
znatiţeljno.
Kad je otišla, Derek je bio strašno nesretan. Vratio se u bar
ispiti još nekoliko viskija. Već je ranije popio veći dio burgundca;
Hannah je popila samo čašu.
Otišao je sutradan rano ujutro. Nije imalo smisla više ovdje
ostati.
— Što bi Derek rekao da vidi Janet u baru Swan? —• reče
Veronica jedne večeri nekoliko tjedana pošto je Janet započela
svoj novi posao. — On je uvijek ciljao visoko.
— Visoko?
— Njegov dobri stari otac je bio kladioničar — reče Veronica. —
Ne bih ovo smjela nikome pričati. Zaklela sam se Janet da ću
čuvati tu tajnu kad sam upoznala staroga. On bi katkad ostajao
kod njih na Elmsu, ali ga Derek nije htio svima pokazivati.
Zaradio je gomilu novca pa je poslao Dereka u privatnu gimnaziju
kako bi stekao određenu uglađenost.
— E pa upalilo je — reče Roger. — Ispao je prilično sjajno. Ţelio
bih da su još uvijek tu u susjedstvu. Na Dereka se čovjek mogao
osloniti kad je trebalo pruţiti kakvu podršku, a kad bi postojalo
nešto što nije razumio, nikad se nije miješao. A ne kao oni
Poulsonovi.
Poulsonovi su bili novi stanari na imanju Elms. Došli su iz
J^ondona i shvaćali ţivot na selu vrlo ozbiljno. Ĉak su se ţalili na
smrad krme pohranjene u silosu koji bi donosio vjetar i na
njakanje magarca gospodina Micklethwaitea koji ţivi pokraj
crkve. Hodali su mjesnim pješačkim stazama i prigovarali jer su
nogostupi obrasli mahovinom i skliski, ili je bilo blata tamo gdje
su ljudi hodali u čizmama. U zelenim gumenim čizmama, sa svojim
njemačkim ovčarom uz nogu, gospodin Poulson, investicijski
posrednik, šetao je ovim krajem, a njegova je ţena odlazila na,
kako je to zvala, satove "jahanja na konju" na ergelu u drugo
selo.
— Pa što bi se drugo i moglo jahati osim konja? — ţelio je Roger
saznati kad je prvi puta čuo da se posluţila tim izrazom.
— Ne budi snob — Veronica ga ukori. — Tko zna, moţda ćemo
zajedno jahati poljima kad ona nauči.
Veronica je često jahala ponije njihovih djevojaka koji su veći
dio godine provodili na poljima oko Manora. Postalo je preskupo
drţati vlastita konja.
— Mogla bi joj ti voditi konja u livreji kad ga dobije. Moţda se
isplati, moţda tako dobiješ besplatno jahanje. Previše toga se
posve preokrenulo — reče Roger. — Ljudi
koji pripadaju selu i znaju da pijevci kukuriču i gnoj zaudara
odselili su u gradove, a gradska djeca, odrasla prema načelima
higijene i recikliranih proizvoda, dolaze na selo i padaju u
nesvijest kad ugledaju kukca.
— Ne mogu pobiti ovakvo mišljenje — reče Veronica koja se
inače voljela suprotstavljati Rogerovim izjavama. — Uličnu
rasvjetu, ograničenja brzine vozilima, nepostojanje znakova
zabrane parkiranja. To je ono što oni ţele. Poulsonovi bi trebali
ţivjeti u Norlingtonu, u jednoj od onih ljupkih georgijanskih kuća
na trgu.
— On je navodno uspješan. Neka mu bude — reče Roger. —
Nadam se da će tako i nastaviti, no vjerojatno je to sve novac na
papiru, a on ţivi na dug. Derek je bio mnogo pouzdaniji.
— Tata Mađioničar je preuzeo rizik — reče Veronica.
— Ali se okladio u obje mogućnosti — odvrati Roger. — Neki dan
sam navratio do Dereka. Jesam li ti rekao?
— Znaš da nisi. No, pričaj. Kako je on? Ima li kakvu ţenu?
— Bila je tamo jedna blijeda djevojka. Ĉini se da mu pere rublje.
Simpatična djevojka. Ţena. U tridesetim godinama. Djelovala je
kao da je kod svoje kuće. Bili su u kuhinji i pili kavu kad sam ja
došao.
— Je li znao da dolaziš?
— Ne. Iznenada sam odlučio otići tamo, budući sam bio u posjetu
jednom čovjeku u Stainesu.
— I kako je on?
— Drukčije — odgovori Roger. — Izgubio je onaj svoj sjaj.
Derek je ostao zapanjen kad se Roger pojavio u njegovoj kući u
Petty Lintonu. Deset minuta prije toga bio bi ulovio njega i
Angelu u seksanju. Ona je već neko vrijeme glačala njegovo
rublje, a tijekom nekoliko mjeseci odlazili bi u krevet kad god bi
ona došla.
Počelo je to kad mu je ona jednog tjedna telefonirala da mu ne
moţe vratiti košulje jer joj je kći bolesna pa ne moţe izići iz
kuće. On se ponudio da će doći po njih, što je i učinio. Otvorio
mu je paraliziran muškarac u invalidskim kolicima. Bio je to
Stephen Battersby, njezin muţ, koji je ostao paraliziran nakon
prometne nesreće u kojoj ga je vozač pregazio i ostavio. Vozač
je, Derek je tako saznao, uhvaćen i osuđen za neodgovornu
voţnju. Ĉinilo se da je bio pijan, ali u vrijeme kad mu je policija
ušla u trag bilo je prekasno da bi krvne pretrage dale valjane
rezultate. Kaznili su ga samo s tri stotine funti, a u vozačku
dozvolu upisan mu je taj prekršaj.
Stephen je neko vrijeme mogao paziti njihovu malu kćer,
šestogodišnju Pippu, a i ona njega, dok bi Angela bila vani, ali ne
zadugo. Pippa je bila premalena, a sada su je mučili jaki bolovi u
ţelucu s čime je on teško izlazio na kraj. Derek je isporučio
Angeline hrpe rublja za glačanje i nekim drugim mušterijama
kako bi joj pomogao u ovoj teškoj situaciji, a sljedeći put kad je
ona došla k njemu, razgovarali su o njezinim problemima. Njen
Stephen je još uvijek čekao odštetu od svoje nesreće. Kad mu je
napokon isplate, moći će se preseliti u drugu kućicu prilagođenu
njihovim okolnostima i načinu ţivota. Zastupao ih je jedan
odvjetnik-specijalist koga su uzeli zato što se onaj prijašnji nije
baš ţurio s izvršenjem nagodbe. Vozač je, napokon, osiguran,
rekla je Angela. Invaliditet je od Stephena načinio vrlo zlovoljna
čovjeka. Angela nastoji strpljivo podnositi njegova raspoloţenja,
no jednog je utorka, tako osamljena i tuţna, briznula u suze u
Derekovoj kuhinji, a sve ostalo je došlo samo po sebi.
Tvrdila je da nikad ne bi ostavila Stephena. Voljela ga je, onog
starog Stephena kakav je još ponekad znao biti. Ovaj novi,
ogorčen, ljutit čovjek rezultat je njegovih frustracija i lijekova
koje uzima. A postao je i impotentan. Derekovi sitni znaci paţnje
prema Angeli bili su dovoljni da mu razotkrije svu patnju koju je
potiskivala u sebi. Tjedni su prolazili i Dereku je sve više
prirastala za srce. Bila je mnogo mlađa od njega, mogla mu je
biti kći. Ţeljno je iščekivao njezine dolaske. Nisu uvijek odlazili
u krevet; nekih tjedana nije imala vremena, ali imali su uvijek
nekoliko minuta samo da se stisnu jedno uz drugo, ostvare neki
ljudski dodir. To se nije događalo u njegovu braku, niti u kratkoj
vezi s Barbarom. Od Angele je mnogo naučio.
Rogeru je bila jasna priroda njihove veze. Između njih je
lebdjelo mirno, opušteno raspoloţenje, neka lakoća koja je
nedostajala u kući na imanju Elms. Osjetivši to, Roger je postao
svjestan te razlike. Osjećali su se ugodno kad su bili zajedno.
Janet i Derek nikad se nisu tako osjećali; to je bilo jednostavno
to.
Angela je otišla ubrzo nakon Rogerova dolaska, a Derek je
objasnio njezinu situaciju.
— Jadna Angela — reče Veronica kad joj je Roger to ispričao. —
Zvuči kao da je izvukla kraću šibicu. Nadam se da joj je Derek
promijenio ţivot na bolje.
— Uvjeren sam da je tako — odgovori Roger.
— Pitam se zna li njezin muţ za to.
— Moţda nešto sumnja. Ne bi se on usudio suočiti s time.
— Ne misliš li da ona ima nešto sa svakim svojim muškim
korisnikom? Da ona zapravo uopće nije izvorna pralja?
— Tko da zna? I je li to uopće vaţno? — reče Roger i oni oboje
prasnuše u smijeh.
Sve dok se još smijemo, dobri smo, mislila je Veronica koja je
znala da je ona jedna od sretnih ţena. Mislila je da ju Roger
nikad nije prevario. No, ako i jest, ona to nije htjela znati; bila
bi to njezina krivnja jer bi ga na neki način ona iznevjerila.
Bilo je tako tuţno razmišljati o Dereku, Janet i Hannah, sad kad
je obitelj bila razdvojena i kad je svatko ţivio sam za sebe.
Zadrhtala je. Kako se brzo stvari mogu promijeniti, tek crnom
igrom slučaja u jednoj jedinoj noći.

POGLAVLJE 8

Angela je Derekovu kuću smatrala vrlo bezličnom. Bili su tu

najsuvremeniji aparati i pomagala za ţivot. Sve je bilo u funkciji
praktičnosti. Trebalo je samo malo počistiti, poprskati nekim
sredstvom za čišćenje i sve bi bilo u čas blistavo. Za razliku od
njezina neuredna doma. Pitala se što čistačice koje on unajmi
uopće rade kad dođu. Bio je vrlo uredan, nije pušio i nema psa
kojemu posvuda padaju dlake.
Stephen je imao računalo koje mu je sluţilo za pisanje pisama, a
igrao je na njemu i igrice da se nečime zabavi. Angela nije imala
vremena naučiti kako se sluţiti njime, ali Pippa jest. Ona i njezin
otac provodili su zajedno sate i sate igrajući se na njemu. Tako
su se zabavljali dok je Angela glačala i slušala radio. U malenoj
sobi koju je za to koristila postalo bi tako vruće i sparno da bi
ona na kraju ostala samo u grudnjaku.
Koliko dugo će sve ovo trajati? Katkad ju je obuzimao očaj
premda je pomoć dolazila iz raznih izvora. Jedna je medicinska
sestra dolazila redovito kupati Stephena. Liječnik ga je također
obilazio. Na zidovima su bile pričvršćene ručke i ostala pomoćna
sredstva koja mu pomaţu pri kretanju. No, kad bi bio u onomu
svom teškom raspoloţenju i namrgođen, poţeljela bi urlati na
njega. Nije ona poput onih odanih junakinja iz dokumentarnih
televizijskih filmova koje se plemenito odazivaju na izazov
nesretne sudbine i nikad ne gube ţivce. Ţudjela je za danom kad
će stići novac od osiguranja, da se mogu preseliti u West
Country, blizu njezine obitelji, gdje neće biti tako osamljena.
Rijetko bi u mislima išla dalje od toga cilja, jer godine teških
napora još uvijek leţe pred njom.
Ali sada je već uspjela steći sasvim dobru mreţu korisnika.
Najvećim je dijelom glačala košulje. Bila je tu i jedna stara dama
koja je još spavala na izvezenim lanenim plahtama, velikim
dijelom prekrivenim zakrpama, koje su bile dio predratne
vjenčane opreme. Drugi korisnici imali su bogato izrađene
stolnjake i ubruse koje su čuvali za posebne prigode. Trebala bih
prati i njihovo rublje, obavljati cjelokupni posao, mislila je ona
kad je od nje zatraţila savjet jedna ţena koja je pruţala usluge
prigodom raznih svečanosti pa je ţeljela da Angela za nju pere
stolno rublje. Angela ju je morala odbiti jer bi takav posao bio
vrlo neredovit i, kad bi ga morala obaviti, moţda bi je tako
zatrpao da bi joj bilo teško zadovoljiti njezine uhodane korisnike.
Nije htjela provesti ostatak ţivota u tom poslu, ali katkad nije
vidjela drugi način da spoji kraj s krajem.
Kad novac dođe, sve će se izmijeniti. Moţda će čak i Stephenova
ćud postati bolja. Ona je ozbiljno shvatila svoju bračnu zakletvu,
a ova njihova situacija se upravo ticala onoga njezina dijela "...u
zlu". Neprestano se podsjećala na to kako je ograničen
Stephenov ţivot, kako malo toga moţe obavljati, te da je
najprirodnije da svoje nezadovoljstvo iskaljuje na njoj. Kad
odsele, sve će biti bolje. Katkad je maštala o tome da ţivi u
nekoj kućici na selu gdje bi pruţala gostima spavanje s doručkom.
Sanjala je ruţe oko dovratka, Pippu kako poskakuje po cesti u
malu školu, Stephena u električnim kolicima koja moţe gurati i
voziti uokolo i sprijateljiti se sa svim ljudima u mjestu, sebe
kako radosno vješa posteljinu svojih posjetitelja. A onda bi
pomislila na kišu, maglu, duge zime i vjetar koji puše s mora,
vrijeme u kojemu nema gostiju, i sebe i Stephena zatočene pod
slamnatim krovom bez ikakve mogućnosti da se odmore jedan od
drugoga. I zamišljala je goste izloţene grubim Stephenovim
riječima koji ne bi bio baš dobro raspoloţen domaćin.
Nikad on nije bio dobro raspoloţen. Prije nesreće bio je to mršav,
zanimljiv čovjek koji je predavao prirodne znanosti u jednoj
općoj srednjoj školi i bavio se planinarenjem. Što je njih dvoje
privuklo jedno drugome? Voljela ga je, dakako. Bio je duhovit i
zabavan, njeţan ljubavnik. Sada nije bio ništa od toga.
Derek je bio snaţne građe i miran. Nije zabavan; niti je duhovit.
Znala je da je on ne voli, ne onako kako ju je volio Stephen. Ali
bio je sam i bio je tako dobar prema njoj. Moţda ju je malo i
volio, a njoj je bila potrebna njegova njeţnost. Kao ljubavnik nije
bio ni izdaleka onako dobar kakav je prije nesreće bio Stephen.
Djelovao je kao da se odvikao od seksa. Isprva je bio stidljiv i
nagao, ali mu sada ide sve bolje. Počela se pitati je li u njegovu
braku problem bio vezan uz lošu seksualnu tehniku.
Nikad nije pričao o svojoj bivšoj ţeni. Jednom ga je upitala ima
li djece. Nigdje nisu bile izloţene nikakve fotografije, ali je u
novčaniku imao jednu Hannahinu fotografiju dok je bila
djevojčica od dvanaest godina.
— Sada ţivi u Škotskoj — rekao joj je. — Strašno je zanimaju
ptice.
Nije ţelio govoriti o njoj, a Angela nije htjela pričati o Stephenu.
Nalazila je utjehu u stvarnosti Derekova snaţna tijela i u
činjenici da je stariji. Moţda je ovo incestuozno, mislila je; kao
da ide u krevet s ocem. Zahihota na tu pomisao. Kad mu je rekla
čemu se nasmijala, njemu to nije bilo nimalo smiješno i ona se
ponadala da se nije uvrijedio. No, Derek se i sam pitao nije li ju
on djelomično privukao zbog toga što se osjećao prema njoj
očinski i zaštitnički. Kad bi barem mogao mahnuti čarobnim
štapićem i učiniti da njezini problemi nestanu, povratiti
Stephenu zdravlje i njegovu prijašnju narav ili, ako je to previše,
barem ga riješiti boli i dati mu mogućnost da prihvati svoje
stanje.
Ponešto čovjek i moţe učiniti za druge ljude. Donacija nekom
dobrotvornom društvu moţe ti spasiti savjest, a novac
pomoći da se teškoće lakše izdrţavaju. Manje bi se stvari mogle
poboljšati, ali neke se veće patnje ne mogu zaobići.
Znao je da će njegova veza s Angelom okončati jednoga dana.
Mislio je kako je gotovo voli, ali moţda je ono što osjeća samo
zahvalnost i suosjećanje.
Kad je izgubio posao, bilo je najpametnije smanjiti troškove.
Otpustio je čistačicu, a trebao je prekinuti i dogovor s Angelom,
no, nije se mogao odlučiti na tako nešto. Njoj je trebao novac, a
njemu je trebao dodir ljudskog bića. Pustio je neka sve ide
svojim tijekom dok je obavljao savjetodavne poslove, ali ubrzo
je i to prestalo.
U međuvremenu je, nakon odlaska u Škotsku, počeo razmišljati o
Barryju Carteru kojega su za kratko vrijeme trebali pustiti iz
zatvora, a nakon Rogerova posjeta misli mu se počeše bistriti.
Roger mu je rekao da je "Clarice" propala i da Janet radi u baru
Swan.
— Oh, kakav poraz — rekao je Derek i dodao — mislio sam da je
uspjela s tim dućanom.
— I jest — reče Roger i objasni mu kakva su vremena.
— Teško je ţeni srednjih godina dobiti posao — doda on.
— Uzela je kredit na kuću da bi spriječila stečaj pa sada to
mora otplaćivati, tako da je u njezinoj situaciji svaki posao
dobar.
— Drago mi je što si mi rekao — bile su Derekove riječi.
— Mislio sam da bi ti to i ona rekla. I Derek je tako mislio, pa ga
je pogodilo što je nešto ovako značajno morao čuti na ovaj način.
— Ne komuniciramo mnogo — reče on nastojeći zvučati kao da
mu nije stalo. — Na koncu, nije to kao da je Hannah dijete pa je
moramo dobacivati amo-tamo. Valjda na taj način neki parovi i
ostanu u dodiru. Moţda ću jedan dan doći i popiti piće kod nje u
Swan. Kako joj tamo ide?
— Oh, dobro, vjerujem. Doduše, mnogo je drukčije nego kad je
vodila svoj vlastiti posao. Mislim da su joj to ponudili jer dobro
izgleda i ima smisao za vođenje posla. Ljudi u Norlingtonu je
znaju. Moglo bi to s vremenom dovesti do
nečega što bi joj više odgovaralo. I mnogo joj je bolje nego
nekoj mladoj ţeni s malom djecom koja stvaraju probleme. Kao
što je Angela, pomisli Derek.
Samu pljačku mogli su i preţivjeti. Da su Morris i Carter samo
uzeli ono što su htjeli iz kuće i otišli, čak i da su uništili
namještaj, opustošili kuću — znao je da lopovi katkad obavljaju i
malu i veliku nuţdu za vrijeme provale ostavljajući svoje tragove
poput pasa — on, Janet i Hannah bi se oporavili. Kuću su mogli
očistiti i njihovi bi se ţivoti vratili u uobičajen-? tokove.
Inspektor Brooks mu je rekao da se katkad nakon provale
vlasnici kuće, osobito ţene, osjećaju kao ţrtve nasilja pa moraju
odseliti, premda postoje i savjetnici koji im pomaţu nadvladati
te osjećaje.
— To je svojevrsno nasilje — rekao je Brooks i uzdahnuo. —
Prije mnogo godina provalnici su provaljivali i to je bilo sve. Nisu
robili stare ţene i silovali svaku ţensku osobu na koju su naišli.
Nešto od toga nasilja prouzročeno je drogom, pićem ili čak i
udisanjem ljepila, ali uglavnom je to jednostavno izopačenost
ovoga vremena, nedostatak kreposnih uzora iz svih izvora koji su
nekad predstavljali osnovne okvire dobra ponašanja. Ovo je
vrijeme u kojemu se sve grabi na licu mjesta i istoga časa.
Inspektor je često zapadao u potištenost zbog sve većeg
porasta zločina i nemogućnosti policije da iskorijeni zločin. Tu i
tamo udijelili bi poneku packu i pritvorili nekoga jer bi znali
razbojnike i uhvatiti, ali bi se ovi ubrzo opet našli na ulicama,
spremni počiniti nove, počesto teţe prekršaje. Silovatelji su,
čak i u onim rijetkim slučajevima kad bi u zatvoru bili podvrgnuti
liječenju, ponovno napali neku ţenu u roku od nekoliko dana
nakon puštanja iz zatvora.
Derek se sjetio razgovora s inspektorom i sve od njegova puta u
Škotsku u njemu se polako razvijala nakana da učini nešto u vezi
s onim čovjekom koji je Hannah uništio ţivot i ostao za to
neprimjereno kaţnjen.
Pokušavao je istjerati iz svojih misli događaje one uţasne noći,
no sada je dao sve od sebe da ih se sjeti, promatrajući
opet u mislima prvog maskiranog uljeza kako ulazi u sobu,
osjećajući ponovno udarac koji mu Morris zadaje i zatim izbija
daljinski upravljač za televizor iz njegove ruke. Bio je to očito
čovjek koji se ne šali i koji će i silu upotrijebiti da bi postigao
ono što ţeli, a Derek je pokušao zaštititi Hannah govoreći da je
kuća prazna. Isprva je čak krivio Hannah što nije na vrijeme čula
provalnike i s kata telefonirala policiji. Da nije slušala glazbu i da
on nije imao uključen televizor, moţda su mogli čuti nešto što bi
ih upozorilo. Kad je utvrđeno da su ljudi ušli otključavši straţnja
vrata, krivio je Janet što nije ostavila ključ unutra i izišla iz
kuće kroz prednja vrata, no to nitko od njih nije gotovo nikad
činio. Oni bi svejedno ušli, ali bi moţda prouzročili veću buku pa
bi bilo manje iznenađenja. Derek je moţda mogao zgrabiti ţarač
ili baciti na njih stolac, steći neku prednost.
I biti upucan zbog toga šapnu mu razum. Moţda, ali bih barem
pokušao obraniti ono što je moje, mislio je. Tako je činio prvi
čovjek: ljudi su se uvijek borili za ognjište i dom. Zbog toga se
ratovi i vode. Istina, postoji tu napadač, no isto tako i branitelj.
Razmišljao je o obrambenim jarcima i grudobranima, kipućem
ulju i svim sredstvima korištenim kroz vjekove u obrani i
odbijanju napada. Kršćansko okretanje drugog obraza i blag
odgovor — to ne djeluje. Da je pokušao spasiti Hannah, iako bi
moţda njezina sudbina ostala nepromijenjena, ona bi znala da je
on dao sve od sebe i ne bi izigrao njezino povjerenje. Za nju bi
on bio junak.
A uvijek je postojala mogućnost da bi se, pošto bi njega ubili,
napadači moţda brzo povukli i ostavili je neozlijeđenu.
Ili bi je moţda ubili kako ih ne bi kasnije prepoznala, premda je
to bilo jedva moguće jer su nosili maske.
Derek je neprestano razmišljao o tome, zamišljajući u mašti
različite scenarije s različitim završecima. Takvim naknadnim
promišljanjem mogao je izabrati bilo koju priču, već prema
raspoloţenju. Da ponovno ima onu mogućnost, drukčije bi ju
iskoristio. Postojao je jedan trenutak u njezinoj sobi kad su
napadači odloţili noţ i pištolj kako bi svezali
svoje ţrtve; tada ih je, da je nešto učinio, mogao oboje spasiti.
Morris je drţao njega, ali Derek se mogao pokušati istrgnuti ili
zamahnuti laktom iza sebe, udariti Morrisa u prepone. Hannah se,
međutim, opirala sve dok ju nisu svladali.
Ali ja nisam James Bond, pomisli Derek. Moţda mi to ne bi
uspjelo.
Nisi ni pokušao, njegovo drugo "ja" je neprestano ponavljalo.
Jednoga utorka uvečer pitao je Angelu što bi njezin otac učinio
kad bi nju netko pokušao silovati dok njega drţe pod prijetnjom
pištolja. Znao je da joj je otac novinar koji radi za mjesne
novine u West Countryju.
Angela zaprepaštena ovim pitanjem smjesta je rekla: — Pokušao
bi mi pomoći. Moţda bi pokušao razgovorom odgovoriti
silovatelja.
— Recimo da su to dva muškarca — reče Derek. — Jedan s
pištoljem, drugi silovatelj.
— On bi pokušao — rekla je Angela. — Ne znam kako, ali ne bi
mirno stajao. Zašto pitaš?
— Bi li i ţivot stavio na kocku? — upita Derek ne odgovorivši joj
na pitanje.
— Vjerojatno. Ne bi on to mogao podnijeti.
— Ne bi li pomislio da bi ti mogao spasiti ţivot tako da se ne
opire?
— Kakav bi to ţivot nakon toga bio? — postavila je Angela
jednostavno pitanje. — Nikad se od toga ne bih oporavila.
— Ali ne bi bila unakaţena, mislim ne bi ti na primjer unakazili
lice, recimo da bi izbjegla veće ozljede.
— Ali bila bih ozbiljno ozlijeđena, samo se ne bi vidjelo na prvi
pogled — odgovori Angela.
— Bile bi to rane koje bi zauvijek trajale. — Pogledala ga preko
stola. — To je za ţenu, pored napada na vlastito dijete,
najstrašnije, doista! — Angela ispije malo kave.
— Dakako, u vrijeme naših baka, čak moţda u tvoje vrijeme,
moje više ne — vječito su muţevi silovali nevjeste na samu noć
njihova vjenčanja. Još uvijek se to događa i u brakovima, premda
je to danas zločin. Moj otac je napisao nekoliko članaka o tome,
ali uglavnom ţene-novinari pišu o takvim temama. Zašto me
ispituješ o svemu tome?
— Oh, poznavao sam nekoga čija je kći silovana.
— Je li to učinio netko koga je znala ili neki stranac?
— Kriminalci u tijeku provale — reče Derek.
— I imali su pištolj i noţ pa je otac nije mogao spasiti?
— Da, tako je otprilike bilo.
— Oh, jadna djevojka — uzdahne Angela.
— Pokušala se ubiti — nastavi Derek. — Srećom, nije uspjela.
— Moţda će se jednog dana pomiriti s time. Ali vjeruj mi nikada
to neće zaboraviti.
— A što da je to bio netko koga ona pozna? Bi li to nešto
promijenilo?
— Misliš silovanje na spoju? To bi moţda bilo lakše — reče
Angela. — To ne bi bio neki smrdljivi drogeraš koji bi ju zaskočio
na ulici. Ali ostaje pitanje povjerenja? Ako je ona dopustila da
se stvari razvijaju do određene granice pa onda rekla "ne",
muškarac to mora poštivati.
— Ali kad kaţe "ne", ţena to ne misli baš uvijek doslovce —
ustrajao je Derek.
— Oh, da, misli — reče Angela. — Zvučiš kao jedan od onih
sudaca koji kaţu da silovanje i nije bilo tako strašno, ili ako
djevojka kao svjedok pokaţe hrabrost i očuva kontrolu nad
sobom, kaţu da je silovanje nije teško pogodilo. Pitam se što tim
sucima kaţu njihove ţene i kćeri. kad izgovore tako nešto.
Zapravo, vjerujem da se njihove ţene nalaze u seksualnim
zatvorima s hladnim, sebičnim ljudima koji se prema njima
ponašaju jednako kao da ih i siluju. Odobravaju silovanje jer su
ga i sami potpisali.
Nikad prije nije vidio da se Angela tako uţivila u nešto. Obrazi
su joj se zarumenjeli a plave oči sijevale. Ponovno poţeli voditi
ljubav s njom.
— Vjerojatno si u pravu — reče on umjesto toga slabašno.
— Znam da jesam — Angela je ustala. — Ta djevojka, kći tvoga
prijatelja... Ima ljudi koji joj mogu pomoći, znaš. Zacijelo su joj
rekli. U policiji postoje savjetnici, a postoji
i Centar za pomoć silovanima, mislim da se to tako zove. Moţe se
naći u telefonskom imeniku. Vjerujem da i poneka ţrtva silovanja
radi tamo. Takvi ljudi znaju kako pomoći drugima. Moţda bi ih ti
mogao preporučiti svom prijatelju.
— Hoću — reče Derek. — Hvala.
U tom je trenutku on donio odluku. Osvetit će Hannah.
A Angela se odvezla kući s dubokom sumnjom da je zapravo
Derekova kći silovana te da ju on nije dovoljno odlučno pokušao
spasiti.

TREĆI DIO

"Sada"
 POGLAVLJE 9

Smrt Barryja Cartera jedina je pravedna kazna za ono što je

učinio Hannah.
Ĉim je Derek došao do ovoga zaključka, osjeti veliko olakšanje,
kao da je nestao teret koji ga je pritiskao godinama. On će
učiniti ono što je potrebno da se ispravi nedjelotvorna kazna
koju je engleski pravni sustav smatrao odgovarajućom. Nasilni
muškarci koji napadaju posve nepoznate osobe, siluju ih i ubijaju
— katkad i jedno i drugo — trebali bi biti doţivotno zatvoreni, a
ne pušteni, kako bi opet mogli napadati i ubijati ljude.
Proveo je neko vrijeme u knjiţnici proučavajući napise o
sudbenim parnicama. Oni kojima je odobren uvjetni otpust —
kako se i događalo većini prijestupnika koji su dobili doţivotnu
kaznu — mogli su biti ponovno uhićeni počine li i najmanji
prekršaj, no smatralo se da su oni koji bi odsluţili svoju punu
kaznu, koja je smanjena za barem trećinu od onoga što su uistinu
dobili, svoj ^ dug otplatili i o njima se više nije uopće vodilo
računa. Štoviše, ako bi ponovno počinili kakav prijestup, porota
nije smjela znati ništa o njihovoj prošlosti. Zakon je potpuno
zalutao, mislio je Derek, još odlučniji nego prije da ostvari svoj
plan.
Kako bi on mogao otkriti u kojem zatvoru drţe Barryja Cartera i
kad će ga osloboditi? Mora ga slijediti, progoniti, smisliti kako
da ga ukloni.
Pomislio je da nazove inspektora Brooksa i izravno ga upita kad
će Cartera pustiti iz zatvora i gdje će tada ţivjeti, no zatim
napusti tu zamisao. Ĉak i da mu Brooks to kaţe, on bi se sjećao
toga razgovora kad bi Cartera pronašli mrtva i mogao bi povezati
stvari. Zapravo bi bio glup da ne učini tako, a inspektor Brooks
nije bio glup čovjek. Vjerojatno policija takve informacije dobro
čuva za slučaj da odbor za doček sastavljen od razjarenih
ţrtava, u stilu dobrovoljnih organizacija za borbu protiv zločina,
čeka pred zatvorima kako bi pozdravio zločince.
Nije sačuvao nijedan novinski članak o slučaju. Nije se htio
podsjećati. Kad je jednom suđenje završilo, odlučio je da je
najbolje sve skupa zaboraviti. Pitao se je li Janet spremila
barem neke od tih članaka. Ona je tako revno čitala novine,
odmahivala glavom negodujući zbog netočnosti; i kakav samo
polet moţe uzeti novinarska mašta. Novinski su izvještaji bili
opširni. Na suđenju Carter u početku nije priznao ništa, pa je
Hannah morala svjedočiti. Ispalo je kao da se i njoj sudi. Još je
jedan zloglasan slučaj, u kojemu je ţrtva pretrpjela još teţe
tjelesne povrede u napadu, privukao pozornost nekako u isto
vrijeme. Na tom su suđenju zločinci priznali krivicu pa se ţrtva
nije ni morala pojaviti - donesena je jednako nerazumna presuda,
a sučeve riječi izazvale su burnu reakciju ţenskih udruţenja
koja su bile šokirana takvim stavom. Taj drugi slučaj pomalo je
odvukao pozornost s Hannahina, ali novine nisu ostale ravnodušne
na njezino, navodno anonimno, stradanje, učinivši je jednako
privlačnom hranom za svoje čitatelje.
Da li je netko od novinara, koji su tada pokazali toliko zanimanja
za slučaj, znao što o tome gdje se Carter nalazi i o datumu
njegova izlaska iz zatvora, ili adresu njegove obitelji? Dereku se
činilo da je majka jednoga od provalnika došla na suđenje, i kada
su je, svu zaplakanu, odveli nakon izrečene presude Novinar će
kazati za majku; to spada u područje ljudskog interesa koji
novinari tako paţljivo njeguju.
Uz pretpostavku da pronađe Barryja Cartera, kako bi ga mogao
ubiti?
Prva Derekova pomisao bila je da ga ustrijeli, poput pobješnjele
ţivotinje — jednostavno ga obori na ulici pištoljem, kako se to
često događa nevinim ţrtvama nasilja i zločina, pa i policajcima.
Ĉinilo se kao sam po sebi najrazumljiviji način, ali moţda ima i
drugih. Ako pođe za njim na kolodvor, bi li ga mogao gurnuti pod
vlak? Ili ga pregaziti autom? Ili probosti noţem?
Ovakve su zamisli bile previše neizvjesne i postojala je prevelika
opasnost da i sam bude uhvaćen ili ne uspije. Derek ih ubrzo
odbaci. To mora biti ubojstvo pištoljem. Pištolj se moţe slobodno
kupiti. Roger Ford na primjer ima sačmaricu za ubijanje zečeva;
ima i dozvolu za oruţje spremljenu pod ključem.
Kako se kupuje revolver? Postoje li za to kakva pravila? Derek je
mislio da se prodavač moţda mora pridrţavati nekih zakonskih
odredbi o prijavi prigodom prodaje. Moţda kupac mora dobiti
policijsku dozvolu. Mora to saznati. Razbojnici čini se nemaju
nikakvih poteškoća kod nabavljanja oruţja. Za njega to moţda
neće biti tako lako. Mora vidjeti kakve su zakonske odredbe,
naučiti pucati, pa napokon pronaći Barryja Cartera. Bio je to
pozamašan plan, ali on mu pruţa određen ţivotni cilj.
U novinskim kućama čuvali su komplete starih novina, hrpe
uvezanih izdanja koja se moglo pregledati u arhivima redakcija.
Derek je namislio to učiniti kako bi pronašao Carterovu majku, a
onda se zapitao hoće li se morati negdje potpisati, potvrditi što
je čitao. Mogao se posluţiti laţnim imenom, ali čak i tada bi
ostavio trag koji bi mogao biti otkriven kad Barry Carter
napokon umre.
Odluči posjetiti Janet, pod izlikom da vidi kako je, no htio je
saznati je li ona zadrţala one novinske izreske. Neće je
obavijestiti da dolazi; moţda ga ne bi htjela vidjeti. Pravit će se
da prolazi tuda nekim poslom. Ona će ga zacijelo pozvati da uđe,
napokon«; oni nisu neprijatelji, a onda će on navesti razgovor na
Hannah.
Loše je spavao. Imao je noćne more o napadu i druge snove u
kojima je Hannah gore u Škotskoj bila u opasnosti. Prijetile su
joj podivljale ptice koje su izgledale poput lešinara i plimni valovi
koji u divljem naletu dolaze s jezera. Bio je siguran da je to
zbog toga što sada tako svjesno razmišlja o njezinu
traumatskom doţivljaju umjesto da to izbaci iz glave. Vjerovao
je da je tijekom cijeloga svog braka njegova taktika upravo i bila
uklanjati i brisati sve što je bolno ili neugodno. Prihvativši ovo,
po prvi puta nakon toliko godina prisjećao se teškog kasnog
pobačaja koji je Janet pretrpjela; danas bi to nazvali preranim
rođenjem. Ona nikad nije ni vidjela maleno tjelešce; nije bilo ni
pogreba, ničeg opipljivog što bi čovjek oplakivao.
Tugovao je za malim sinčićem koji nikad nije udahnuo zrak, ali
Janet o tome nije govorio; oni o tome nisu uopće razgovarali,
nisu ni plakali zajedno, kako danas ljudi čine. Taj udarac nisu
podijelili; niti su podijelili nedavnu uţasnu povredu načinjenu
Hannah.
Zbog misli poput ovih Dereku je bilo teško. Jedno je razmišljati
o Hannah i o osveti koju je Carter zasluţio, posve je drugačije
mozgati o vlastitoj krivnji.
Pritisnuo je Janetino zvonce u pet sati jednog popodneva.
Nije znao u koje vrijeme radi; bar u lokalu Swan moţda je
otvoren cijeloga dana, ali postoji vjerojatnost da je tijekom
poslijepodneva zatvoren; stoga je odlučio navratiti prije no što
bi mogla početi večernja smjena.
Dobro je to procijenio, bila je kod kuće.
Kad je otvorila vrata i ugledala ga na ulaznim stubama,
zaprepastila se.
— Derek... oh! — uzviknu i zakorači unatrag uhvativši se za vrata,
prilično lijepa vrata od mahagonija izrađena u serijskoj
proizvodnji, ali vrlo lijepa poput svih ostalih u nizu.
Derek je uvjeţbao svoj govor, ali sad kad je došao čas da ga i
izreče osjeća se nervoznim. Pređe jezikom preko vlaţnih usana i
započne.
— Prolazio sam ovuda pa sam pomislio da bih mogao vidjeti jesi li
kod kuće — reče. — Roger mi je rekao da si prekinula posao u
dućanu. — Iz znatiţelje, on je prošao pokraj njega i vidio da je
to sada dućan u kojemu se prodaju razglednice, rođendanske i
prigodne čestitke, igračke, medvjedići i druge meke ţivotinjice.
— Da. Nije mi išlo — reče Janet. — Kriza je. — Duboko udahne.
— Ţeliš li ući?
Nije to bio neki oduševljeni poziv, ali ga je izrekla najbolje što
je mogla kad ju je već ovako iznenadio.
— Hvala — reče Derek.
Osjećao se nelagodno prelazeći prag njezine kuće. Nastojao je
ne zvjerati znatiţeljno oko sebe, ali je ipak doţivio udarac kad
je na zidu nasuprot strmog, uskog stubišta ugledao litografiju
Petera Scotta s motivom divljih gusaka u letu koja je prije
visjela na odmorištu stubišta u Elmsu.
— Moţda je ova slika utjecala na Hannah, nadahnula njezinu
strast prema pticama — reče on gotovo sa smiješkom.
Neugodno mu je biti ovdje, pomisli Janet koja nije osjećala ništa
osim zaprepaštenosti. Nije ga vidjela gotovo dvije godine.
— Moţda — odgovori ona, ali sama potreba za letom i bijegom
bila je ono što je utjecalo na Hannah, a ne ptice. — Ĉuj, jesi li za
čaj? Ili kavu? — Nije mu se nikad pretjerano milio čaj, sjetila se.
— Kavu, molim. Crnu. — Moţda je zaboravila da on nikad ne
stavlja mlijeko, čak ni za doručkom.
— Hajde, uđi i sjedni.
Povela ga je u dnevnu sobu koja se prostirala duţ cijele kuće. Na
onom kraju gdje se ulazilo u vrt stajao je malen okrugao stolić
ispod kojega su bila spremljena četiri stolca. To nije bilo iz
Elmsa. Janet mu pokaza neka sjedne na sofu koju je prepoznao,
još je na njoj bio prekrivač od sirove svile boje marelice. Zatim
uđe u malu kuhinju u koju se ulazilo iz dijela za objedovanje.
Razgledao je uokolo strašno znatiţeljan, prepoznavajući i druge
predmete iz Elmsa, uključujući i zavjese. Bilo mu je nekako
čudno i uznemirujuće vidjeti sve to u ovoj toliko drukčijoj
prostoriji.
I Janet mu je također bila čudna. Bila je tako bliska, a opet
nepoznata. Moţda mu je oduvijek bila nepoznata i strana; u
svakom je slučaju bila nepristupačna. Kad se vratila noseći
dţezvu sa svjeţom kavom na pladnju, sa šalicom i tanjurićem iz
njihova porculanskog kompleta, osjeti nostalgičnu bol. Ona je još
uvijek perfekcionist; za Janet ne postoji instant kava u lončiću.
Popunila se, i koţa joj je djelovala nešto tamnije, gotovo crveno.
Je li moguće da pije? Mogao bi to biti poslovni rizik. Odgurnuo
je ovu pomisao i zamijenio je pozitivnom činjenicom da je lijepo
odjevena, a kosa s preljevom boje pijeska, svijetlija od njezine
prirodne boje dobro joj pristaje. Prije je nije bojila, ali
pretpostavljao je da pomalo sijedi i ţeli to sakriti. Nosi ravnu
crnu suknju i smaragdne zelenu košulju. Boja je previše otvorena,
pomisli on. Janet se uvijek dobro odijevala, no ne u svijetle boje.
— Vidio sam da vode neki drugi posao tamo gdje si ti imala
"Clarice", prodaju razglednice.
— Da. I plaćaju manju najamninu od mene — nadoda Janet. —
Smiješno, zar ne? Mene su istjerali zbog visoke najamnine, a
zatim su je smanjili. To je besmisleno.
Janet je od Veronice čula da je Roger bio kod Dereka. Zacijelo
je tada i čuo o propasti "Clarice".
— Ţao mi je što ti nije uspjelo — reče on. — Nadam se da ti
sada ide.
— Oh da! — Janet nije htjela da on dozna kako se još uvijek bori
ujednačiti prihode i rashode. — Radim sada u lokalu Swan. Jesi li
to znao? — Dakako da jest; Roger mu je rekao.
— Da — reče. — I kako ti je tamo?
— Posao kao posao — odgovori ona potopivši filter u posudu za
kavu. Natoči mu šalicu. — Neću ti se pridruţiti — doda. —
Upravo sam popila čaj i ubrzo moram na posao. A kako si ti?
— Ja sam se prilično dobro smjestio — reče Derek. — Bio sam
višak zaposlenih ali počeo sam raditi kao financijski savjetnik, a
razmišljam i o mogućnosti da to radim samostalno. Imam
nekoliko ideja.
— Tako, dakle — Roger joj nije rekao ništa o tome. Moţda nije ni
znao da je Derek dobio otkaz.
Derek je s nelagodom iščekivao hoće li mu ona postavljati još
pitanja o tome kako ţivi u Petty Lintonu. Je li joj Roger
spomenuo što o Angeli? Ali nije govorila ništa i napokon se on
usudi izustiti nešto o Hannah.
— Razgovaram s njom gotovo svaki tjedan — odgovori ona.
Uvijek ju je zvala nedjeljom i Hannah bi obično bila u kućici, ali
je nedavno nabavila telefonsku sekretaricu pa se činilo da joj
sada sluţi kao zaštita. Janet je katkad sumnjala da ona sjedi i
sluša tko je zove, ali ne odgovara na poziv.
— Doima se dobro — doda Janet. — Onoliko dobro koliko to ona
moţe biti. Mislim da više nije onako strašno nesretna, a to je već
veliki napredak.
Pričekala je da Derek kaţe kako ju je posjetio. Hannah joj je
ispričala kako nije bila previše ljubazna s njime i da joj je bilo
zbog toga krivo, ali da si nije mogla pomoći. Prestrašio ju je
pojavivši se bez najave i nepozvan.
— Moţda je mislio da ga nećeš htjeti vidjeti ako ti najavi svoj
dolazak — Janet je tada rekla.
— I bio bi u pravu — odgovorila je Hannah.
Ali Derek joj nije imao namjeru to ispričati. Moţda je mislio da
ona ne zna za to. Toliko toga neizgovorenog leţalo je između njih,
toliko mnogo poluistina, nedorečenosti. Sada je prekasno bilo što
promijeniti. I tako je sjedio tamo, trom i nepokretan, naoko bez
osjećaja, čovjek kojemu nikad neće biti oprošteno.
— Onaj tip, Carter, bit će uskoro pušten iz zatvora — reče
Derek. — Spreman opet krenuti i napasti neku drugu djevojku,
kao našu Hannah.
— Vjerojatno — odgovori Janet. — Martin Brooks, inspektor,
sjećaš li se, danas je viši policijski činovnik, katkad navraća u naš
bar. — Brooks joj je rekao kako on još uvijek razmišlja o tom
slučaju i o onoj blagoj presudi koja je bila prava sprdnja za
cijelu njihovu policiju, a isto tako uvreda za ţrtvu.
— Vjerujem da Brooks zna kad će tog prvoga pustiti.
— Gdje je Carter sada? Pretpostavljam u nekom finom zatvoru
otvorenog tipa — upita Derek.
— Ne. Mislim da je u zatvoru Wandsworth. Imam osjećaj da je
tamo bio cijelo vrijeme, ali ne znam sigurno. Ili je moţda u
zatvoru Wormwood Scrubs. Nisam baš posve sigurna.
— Što će se dogoditi kad iziđe? Vjerojatno će morati negdje
ţivjeti dok ne krene u krađu.
— Ona njegova sirota majka će ga primiti, vjerujem — reče
Janet — Majke uvijek pomaţu djeci da ponovno stanu na noge.
Ĉak i ako su kriminalci.
— Jesi li sačuvala koji novinski izrezak o našem slučaju o Hannah?
— upita Derek.
— Sjećam se da si ih skupljala u ono vrijeme.
— Jesam. Mislila sam da će ih Hannah moţda zatrebati jednog
dana, da bi otjerala svoje mračne duhove — odgovori Janet.
— Mogu li ih pogledati? I ja tjeram duhove od sebe. Derek se
trudio da Janet ne otkrije što je razlog njegova posjeta. — I ja
moram otjerati pokojeg duha — ponovi.
Napokon, mislio je, uistinu su ga dobro izudarali i vezali mu ruke
i noge i začepili usta.
— U redu — reče Janet razmislivši na brzinu. Nije mu ih zapravo
ţeljela posuditi, no isto tako nije htjela da dolazi opet kako bi ih
čitao neki drugi dan.
— Moram za nekoliko minuta krenuti. Moţeš ih pročitati ovdje
pa izići iz kuće sam. Hoće li ti to odgovarati?
— Da. Hvala ti.
Pronašla je veliki album obloţen koţom i postavila ga na okrugao
stolić.
— Evo izvoli, tu je sve — reče. — I molim te pazi da dobro
zatvoriš zasun na vratima.

Pet minuta poslije, u grimiznom kaputu s vunenim šalom

prebačenim preko ramena, bila je spremna za polazak. Premda je
bio oţujak i bliţilo se proljeće, još je noću bilo hladno.
Mislio je bi li je poslije pozvao na večeru, no, dakako, to ne bi
išlo: bar u kojem radi otvoren je do kasna, a onda će ona htjeti
poţuriti kući u krevet.
Janet je uvijek išla pješice u Swan. Prošla je pokraj njegova
lijepog citroena; bio je to pravi trkaći auto, za razliku od onoga
montega koji je njen muţ vozio prije. Nije osjećala nelagodu što
ga ostavlja u kući. Ne mrzi ga. Nije prema Dereku osjećala baš
ništa.
Nakon što je Janet otišla, Dereku postade teško sučeliti se s
postavljenim zadatkom.
Natoči si još jednu šalicu kave — bila je još dovoljno topla — i
ispi je, sjedeći onako sam u pustom dnevnom boravku. Ništa nije
bilo nepospremljeno; nije bilo čak ni novina uredno sloţenih na
stoliću za kavu. Moţda Janet u današnje vrijeme više ne kupuje
novine; mnogi ih ljudi ne kupuju jer se oslanjaju na informacije
radija i televizije. Vidio je kako su presvlake na stolcima pomalo
izlizane: bijahu rabljene i na imanju Elms puno prije no što je
Janet kupila ovu kuću. Da su još uvijek zajedno, već bi ih odavno
zamijenili. Boja na zidovima je svjeţa, no i kuća je nova; Janet je
njezin prvi vlasnik. Kad je popio kavu, odnese pladanj u kuhinju,
ispere šalicu i vrč za kavu te ih ostavi na sušilu. Janet je ovdje
zacijelo tijesno nakon one ogromne kuhinje u Elmsu, ali dobro je
zamišljena pa je tu bio čak i jedan mali stroj za pranje posuđa
pokraj sudopera, bez sumnje, ugrađen prema planu izvođača.
Jedna je besprijekorno čista krpa za suđe s jedva kojim
naborom visila na vješalici. Zar se Janet nikad ne spusti ispod
razine vlastitih visoko postavljenih mjerila. Uzdahnu i vrati se
albumu na stoliću. Kako to srediti onako uredno kao što to Janet
radi?
Trebalo mu je nekoliko minuta da se osjeti sposobnim okretati
stranice, a onda ih je ugledao sve: članci izrezani iz letaka i
časopisa; neki poput kratkih izvještaja pisani hladnim tonom,
drugi preko cijele stranice sa zaprepašćujućim naslovima i
frazama nabijenim emocijama. Derek je očima
prelijetao preko redova tiskana teksta: bilo je to tako nestvarno,
kao kad čitate neki roman. Kako je Hannahin identitet trebalo
zaštititi, nije bilo njezinih fotografija, ali je tu bila jedna slika
Carterove majke s Janet u pozadini. PRIĈA O DVIJE MAJKE,
glasio je potpis ispod slike. Zatim je slijedio odjeljak o samome
zločinu te uputa da se više o tome moţe pročitati na unutarnjim
stranicama.
Neke su novine pisale o gospođi Carter koja se nekoliko godina
prije toga razvela od drugog muţa. Rekla je da će podrţati
Barryja, svoje jedino dijete. On je bio odsluţio nekoliko kazni
zatvorom zbog krađe. Mladac odavno osuđen na propast, mislio
je Derek, moţda je posve iskvaren. Adrese gospođe Carter nije
bilo, no njezino ime bijaše Noreen, a u doba suđenja ţivjela je u
Willesdenu. Jedan od novinara navabio ju je da kaţe kako se
nada da će Barryja poslati u zatvor Wormwood Scrubs jer nije
daleko od mjesta gdje ona ţivi pa će ga lakše posjećivati.
Ovo je bio vrlo koristan podatak, pod pretpostavkom da Noreen
Carter još ţivi na istoj adresi. Mogao bi potraţiti njezino ime u
telefonskom imeniku pa ako to ne uspije, moţe provjeriti u
popisu birača za to područje. Dakako, sada je već mogla biti i
mrtva, ili ponovno udana, ili je moţda napustila zemlju. Carter
nije ţivio s njom u vrijeme kad je uhićen; povlačio se kao
skitnica pod vedrim nebom nakon što je raskinuo s djevojkom.
To i objašnjava onaj jezivi smrad od nepranja: Hannah je već
govorila o tome. Rekla je da joj nikako ne izlazi iz nosnica. U
njezinu utočištu u Škotskoj nema nikakvih ruţnih mirisa, osim
ako ptičji izmeti ne smrde. A smrde posve sigurno.
Pročitao je dijelove o njegovoj djevojci. "Je li ga djevojčin
odlazak nagnao na silovanje?", glasio je naslov u jednim novinama.
Njezino je ime bilo Sandra Mason i navodno je rekla kako on
prema njoj nije bio grub, premda je često bio tmurna
raspoloţenja, a katkad nije s njom razgovarao i po nekoliko dana.
Ona će moţda znati adresu njegove majke.
Ĉudno je što Noreen i Barry imaju isto prezime kad je on sin
njezina prvog muţa. Moţda ga je očuh posvojio ili mu dao svoje
prezime. Događa se i to ponekad.
Sada Derek moţe slijediti dva traga, ma koliko slabašna. Koliko
on ima vremena da bi krenuo tim tragovima? Hoće li Cartera
pustiti za nekoliko tjedana ili mjeseci?
Nije potrebno ţuriti; osveta se mora paţljivo planirati, a ne
zabrljati zbog nestrpljivih poteza. Ĉak i kad taj čovjek iziđe iz
zatvora, pod pretpostavkom da će ga uspjeti pronaći, Derek će
moći izabrati pravi čas za svoju osvetu. Bit će i određenog
zadovoljstva u odluci kako to izvesti, kad će ga zaskočiti, kao u
igri mačke s mišem. Jedino ovaj miš neće znati da ga mačka
vreba.
Derek je započeo svoju istragu s telefonskim imenikom. U njemu
je bilo mnogo Cartera između kojih je trebalo izabrati, no
nijedne Noreen. To bi bilo previše jednostavno. Danas su ţenama
koje ţive same savjetovali da u imenik unesu svoje inicijale.
Razvio je jednu tehniku: kad bi se ţena javila na telefon, ţivahno
bi povikao "Noreen Carter?", no uvijek bi se na kraju uz isprike
povlačio. Da unese malo promjene, odluči ući u trag Sandri
Mason. Ona bi mogla znati gdje ţivi Noreen Carter, ili barem
gdje je ţivjela. U imeniku je bilo mnogo ljudi s prezimenom
Mason, ali moţda nema tako mnogo Sandri. S druge strane, ona
koju on traţi moţda se neće javiti na telefon, ili moţda ţivi u
kući gdje se nekoliko stanara koristi jednim telefonom. Isto
moţda vrijedi i za Noreen Carter.
Tjedni su prolazili, a on je i dalje nazivao, obavljajući svakoga
jutra nekoliko poziva. Istovremeno se učlanio u streljački klub
da bi se naučio sluţiti oruţjem i da bi saznao kakva su
ograničenja u legalnoj nabavi oruţja. Ubrzo je ustanovio da su
vrlo stroga.
Onda je jedne noći ostvario pun pogodak.
Ako bi se na telefon javio muškarac, obično bi zatraţio Noreen
Carter ili, ako bi nazvao broj traţeći Masonove, Sandru Mason.
To je išlo dobro; u većini slučajeva čovjek bi, na manje ili više
pristojan način, jednostavno odgovorio da je dobio pogrešan
broj jer nitko pod tim imenom ne ţivi ovdje. Do jedne večeri kad
je muški glas upitao: — Tko je treba?
Načas je Derek umalo zaboravio priču koju je smislio.
— Osvojila je nagradu — reče oduševljenim glasom, jer trebalo
je priopćiti dobru vijest. — Bon za robu u vrijednosti od stotinu
funti u robnoj kući "Marks and Spencer".
Dakako izmislio je to. Ako je ovo glavni zgoditak, ponudit će
mamac, a tko moţe odoljeti besplatnom kupovanju do besvijesti?
— To je divno — reče glas. — Bolje da joj to kaţete osobno.
Nekoliko sekundi poslije Derek je razgovarao sa Sandrom Mason.
No, je li to bila prava Sandra? Rekao joj je kako ima veliku sreću
što je pobijedila u natjecanju "Pronađi razliku", a ona je rekla
kako nije niti ušla u to natjecanje; zacijelo je u pitanju neka
zabuna.
— Vi ste Sandra Mason iz ... — i Derek izdeklamira njezinu
adresu iz imenika.
— Jesam.
— Vi ste, dakle, jedan od sretnika koji su pobijedili. Moţda vas
je vaša majka ili neka prijateljica prijavila u vaše ime — reče on
bez zapinjanja spreman i na ovakvo pitanje, sluteći već da je
Sandra Mason rijetko poštena osoba, ili mu ne bi otkrila da se
radi o zabuni.
— Pa, moguće — reče. Još je zvučala kao da sumnja, ali polako
prihvati njegovu priču. Njemu bi bilo svejedno i da nije, jer
tragao je za njom, ili za nekime s istim imenom.
Predloţi joj sastanak u hotelu pokraj aerodroma Heathrow gdje
će joj predati bon, te joj predloţi da za tri dana podu
na ručak, ili ako joj to ne odgovara, na večeru jednog dana.
Rekla je da joj više odgovara ručak.
Znači ne radi. Derek nije mislio da će ga prepoznati. On nije išao
na sud, njegove fotografije nije bilo u novinama, osim jedne
grupne slike snimane s velike daljine i prilično mutne. Ona
očekuje nepoznata čovjeka.
Sandra spusti slušalicu sva ushićena. I Derek je bio uzbuđen:
pokrenuo je stvari. Sada će je namamiti da mu otkrije što zna o
Barryju i njegovoj obitelji. Pod pretpostavkom da je ona prava
Sandra Mason.

POGLAVLJE 10

Djevojka je mlada. Dok je čekao da Sandra Mason uđe u

predvorje hotela, Derek je znao samo toliko. Sjedio je pokraj
palme pomno proučavajući sve ţene koje ulaze, traţeći onu koja
bi se ogledavala iščekujući nekoga.
U jednim je novinama bila njezina fotografija snimljena na ulici.
Novinari su zacijelo visjeli oko njezine kuće, mislio je Derek,
čekajući da se pojavi prigoda za njihov takozvani "ljudski
interes", dok je ona vjerojatno ţeljela zaboraviti sve o svojoj
vezi s Barryjem Carterom. Izdvojio je nekoliko izrezaka iz
Janetina albuma i dao ih fotokopirati na jednom dobrom stroju
na kojem su lica ispala jasna kao i na izvorniku. Onda je poštom
vratio izreske Janet, objasnivši joj kako je odlučio zadrţati
neke izvještaje o napadu i usput se ispriča zbog toga što je to
izveo na taj način.
Također je priloţio jedan ček na petnaest tisuća funti i
napisavši da je to od otpremnine koju je dobio u tvrtki zbog
izgubljena posla. Ţeli da ona to uzme kako bi joj olakšao
poteškoće u kojima se našla. Njemu je ostalo dovoljno da
provede svoj plan; imao je nekih investicija koje je mogao
prodati, i kuću ako bude potrebno. Ovaj ček umiruje savjest,
mislio je dok ga je na pošti slao. Pomoći će joj kod dugova.
Napravio je kopije fotografije Noreen Carter na kojoj se u
pozadini vidi i Janet. Bila je objavljivana u nekoliko novina, s
malim razlikama na svakoj od njih.
Kad je Sandra stigla, nije ju prepoznao s crno-bijele slike iz
novina. Imala je mršave noge nalik na čačkalice. Pojavila se u
crnim tajicama, a rub suknje se, poput volana, jedva nazirao
ispod dugačkog crnog dţempera. Ispod kestenjastog šešira od
baršuna s izvrnutim obodom izvirivao je jedan pramen šiški.
Ostala kosa nije se vidjela. Bio je iznenađen njenom ljepotom.
Ona fotografija ga nije na to pripremila; na njoj se vidjela
nejednako ošišana kosa do ramena. No, nos je bio isti, i krupne
oči s ravnim, lijepo oblikovanim obrvama iznad njih.

Kao znak raspoznavanja, Derek je drţao zelenu vrećicu robne

kuće "Marks and Spencer". Djevojka pođe prema njemu, pomalo
oklijevajući.
Derek ustane.
— Gospođica Sandra Mason?
— Da, još uvijek mi nije jasno sve ovo. Ni moja mama, ni itko od
mojih prijatelja nije me prijavio. Što ste rekli u kojim je to
novinama bilo?
Derek oprezno izbjegne odgovor. Rječito nastavi: — No, kupon
je stigao s vašim imenom i adresom. Da sam na vašem mjestu, ne
bih dalje istraţivao.
Kako je jednostavno ovako ispredati priču kad je jednom
započneš.
— Samo da se ne pojavi netko drugi i kaţe da je to zapravo
njegovo — reče ona. A onda se nasmiješi i to u njemu pobudi
zanimanje. Ovo je dobra djevojka koja se iščupala iz kandţi
jednog perverznjaka, i dobit će besplatan ručak i dar od stotinu
funti. Nije mu krivo ni zbog penija.
— Hoćemo li na ručak? — upita on.
Rezervirao je stol na ime gospodina Blacka, ime kojim joj se
predstavio na telefonu, neupadljivo i obično. Prve su minute
prošle u fotografiranju. Derek zamoli konobara da to obavi
aparatom koji je on sam donio, dok joj je on predavao omotnicu u
kojoj je bila njezina nagrada.
— Sigurno ćete biti u novinama — govorio je. On će zadrţati film
sve dok ne obavi svoj zadatak, za slučaj da mu zatreba iz nekih
razloga koje sada nije mogao predvidjeti, a onda će ih uništiti
jer bi ga te fotografije mogle povezati sa sudbinom Barryja
Cartera.
Nije ju počeo ispitivati sve dok se nisu posvetili glavnom jelu,
zadovoljivši se isprva razgovorom o vremenu — suho, ali
prohladno — i o tome kako je putovala do hotela. Došla je
autobusom. Bacila se zdušno na avokado sa suhim šljivama, nakon
čega je slijedila pečena patka, a Derek je uzeo juhu i losos.
Poslije je pojela veliki komad torte od čokolade i crnih trešanja,
a Derek je uzeo sir i dvopek. Uţivao je gledajući je kako sve to
trpa u sebe i nadao se da će joj činiti dobro. Bila je tako mršava:
dugačke kosti njezinih ruku bile su kao u kostura. Pitao se u
kakvim uvjetima ţivi i tko je onaj čovjek koji se javio na telefon.
— Jeste li zaposleni? — napokon ju upita, a ona se zacereka.
Popila je više od pola boce crvenog vina, nakon jedne čaše
Derekova bijelog francuskog vina uz onaj avokado.
— Bavim se masaţom — reče ona, a Derek podignu obrve pitajući
se je li je dobro razumio.
— Zaista?
Kimnula je glavom. Obrazi su joj bili zarumenjeni, a usne se
izvile u osmijeh iskrene razdraganosti.
— Prilično sam izbirljiva — reče i sada ga pogleda bojaţljivo
koketirajući.
— Što ćemo napisati u izvještaju? — pitao je.
— Oh — da sam nezaposlena — ustvrdi Sandra smjesta.
— Je li vam već kada izišla slika u novinama? Moţda ste
pobijedili na natječaju za najljepšu bebu? Siguran sam da ste
bili prekrasna beba. — Tako je jednostavno pričati ovako. Derek
se poče diviti sam sebi.
— Ne, ali bila sam jednom u novinama — reče Sandra i dok je
govorila s njezina lica nesta ona ţivost. — Bilo je to prije
nekoliko godina.
— Oh? Kada? Jeste li se moţda vjenčali? Bili ste predivna mlada?
Ona odmahnu glavom, a Derek joj napuni još jednu čašu.
— Jedan moj bivši dečko je počinio ruţan zločin — reče ona. —
Kad su ga uhvatili, novinari iz jednih novina su me uspjeli pronaći.
— Boţe moj, što je učinio?
— Ah, bio je u jednoj kradi i silovao pri tome neku djevojku. Još
je u zatvoru. Ali već prije toga nismo bili zajedno. Strašno se
znao razljutiti pa sam mu lijepo rekla: zbogom.
Kakva fraza: je li to pokupila u nekom filmu?
— Odlično — reče Derek. — Mogao je i vas napasti!
— Da — sloţi se Sandra.
— Pričajte mi o tome — zamoli Derek.
— Neki su ljudi rekli da je on seksualno napao onu djevojku zato
što smo se rastali — reče ona. — Meni je zbog toga bilo teško.
— Oh, ali ne bi vam trebalo biti. — Dereka uhvati potištenost. —
To nema nikakve veze s vama. Neki ljudi koji su naizgled čak
sretno oţenjeni, ipak su silovatelji. Vode dva ţivota — reče on.
— Kako ste se počeli baviti ovim sadašnjim poslom? — uistinu ga
to zanima.
— Imate pravo za ono o dva ţivota — reče Sandra razvedrivši se.
— Vidim vam ja to počesto u svom zanatu.
Znači, tako to ona zove! E pa taj je stvarno najstariji na svijetu.
— Katkad je najbolje da ljudi ne znaju istinu — reče Derek.
— Točno! — ona se nasmije. — K meni dolaze svakakvi. Iznenadili
biste se...
Rekla je da je izbirljiva. I dobro da jest: zbog njezine vlastite
sigurnosti, pomisli Derek, djelomice zaprepašten, no sve u svemu
očaran. Bilo bi lijepo saznati još više o tome. Sjeti se Gladstonea
i vlastitih projekata za spašavanje, ali trebalo je saznati i druge
vaţne stvari. Unatoč tome zapita je opet kako se počela baviti
svojim sadašnjim zanimanjem.
— Znate, nisam mogla dobiti posao. Radila sam prije u jednoj
tvornici, ali su otpustili mnoge ljude, a onda sam upoznala tog
momka koji vodi salon za masaţu. Vrlo je dobar prema meni. On
je bio odgovorio na telefon kad ste
vi nazvali. Imam nekoliko privatnih klijenata — doda ona,
dobacivši Dereku značajan pogled. — Kod kuće...
Taj je čovjek njezin svodnik. Derek s mukom proguta.
— Zapamtit ću to — reče. — Vi ste zgodna djevojka, Sandra.
Vaši su klijenti pravi sretnici. — Pogladi joj ruku. — A sada mi
ispričajte o onom momku koji je u zatvoru. Kako mu je ime?
Rekla mu je. Nema pogreške.
— A je li jako ozlijedio onu djevojku?
— Dakako da jest — odgovori Sandra i sada su joj oči sijevale.
— Bio je uţasno opak. Odrezao joj je kosu i slomio rebra. I
udario joj oca, on, ili njegov prijatelj. Ali nije ju ozlijedio iznutra,
ako to mislite. Neki i to rade, znate?
— Pa, da — odgovori Derek nastojeći ostati miran. — Kamo je,
dakle, otišao kad ste se razišli? Je li imao roditelje?
— Imao je majku. Bila je dobra, voljela sam je. Uvijek je bila
tako tuţna zbog svega toga.
— Viđate li je još danas?
— Ona je konobarica u jednom lokalu u koji katkad dođem s
nekim klijentom. Doduše, nisam sigurna prepoznaje li me — doda
i još jednom zahihoće.
— A gdje je to? — upita Derek.
Ona mu otkri naziv lokala. Lunar Moon — reče i da mu adresu.
Derek se smiješio dok je ispraćao Sandru. Smjestio ju je u
jedan taksi promatrajući kako ulazi s kratkom suknjom
nabranom oko mršavih bedara — bedara koja su se ovijala oko
tisuća leđa, mislio je on odsutno. Što će biti s njom? Je li
moguće da će se jednog dana udati za nekog vjernog klijenta?
Moguće je, pretpostavljao je. Na taj bi način mogla steći
određenu sigurnost. Ĉini se da je kadra odbiti muškarce koji joj
se ne sviđaju izgledom, ali hoće li to moći kad više ne bude tako
privlačno izgledala? Ima u njoj neke znalačke nevinosti; postati
jedan od njezinih klijenata moglo bi biti nešto uistinu posebno.
Sada je znao put koji vodi do Barryjeve majke, ali ako bude
otišao jesti u Lunar Moon, ona bi ga mogla prepoznati.
To je previše opasno. Morat će je pratiti izdaljega, nadati se da
će ju spaziti kad bude odlazila kući pa je potom slijediti. Kad joj
jednom uđe u trag, ne treba s njom ostvariti izravan kontakt;
treba samo motriti nju pa će na kraju pronaći i Barryja. Taj tip
ipak mora jednom posjetiti majku nakon što iziđe iz zatvora.
Moglo bi to potrajati mjesecima. Još nije znao kad završava
vrijeme Barryjeva boravka u zatvoru i nije vidio načina na koji bi
to mogao saznati. Jedino ako pokaţe to svoje zanimanje
otvoreno, a toga bi se netko poslije mogao sjetiti. Osim toga,
vjerojatno mu to ni u policiji ne bi rekli, a ni u zatvoru. .
Derek je idućih tjedana mnoge noći proveo ispred Lunar Moona.
Katkad bi pronašao mjesto za parkiranje odmah iza ţute crte
koja označava ograničeno parkiranje i čekao u autu, ali nije ţelio
nekome postati upadljiv, pa bi drugih noći parkirao nekoliko ulica
dalje i šetao uokolo kasno u noći, dok su se gostionice i restorani
zatvarali.
I dalje je ţivio na onaj svoj način u Petty Lintonu, no, sada je bio
zauzet vjeţbanjem gađanja i smišljanjem taktike motrenja. Još
uvijek je radio poslove financijskog savjetnika za svoje stare
korisnike. To mu je donosilo neki minimalni prihod, i ne bi mu
oduzimalo baš svaku minutu u danu.
Napokon je, nakon gotovo sedam tjedana napetosti, budnosti i
sve većeg očaja ugledao Noreen Carter kako izlazi iz lokala
Lunar Moon.
Stajao je na drugoj strani ulice, u starom kišnom kaputu sa
šeširom navučenim duboko preko očiju, poput Humphreya
Bogarta u ulozi Philipa Marlowea, kad se pojavila odmah nakon
ponoći. Nekih je noći odustao, jer se činilo da lokal uopće ne radi
pa se počeo pitati ne postoji li moţda straţnji izlaz za osoblje.
Jednom ili dvaput su dvije-tri ţene otišle iz restorana, ali nije ih
mogao dobro zagledati. Ovaj puta, kad ju je ugledao, zakoračio
je prema njoj, prošao pokraj nje u blizini ulične svjetiljke i bio
siguran: jedan pogled izbliza na mršavo, ispijeno lice bijaše
dostatan.
Ţuri prema automobilu parkiranom uz rub pločnika. Mogao je
tek gledati kako ulazi u auto. Nije ju mogao
slijediti. Citroen mu je bio u pokrajnjoj ulici; ali je zapamtio broj
automobila u koji je ušla. Bio je to plavi Ford Sierra sa slovom G
u registraciji. Ako ponovno naleti na nju, moţe biti spreman.

Iduće noći je čekao u svom autu kad je ona izišla s jednom

drugom ţenom. Shvatio je da ju je sigurno vidio već nekoliko
puta prije toga, ali se nije našao dovoljno blizu nje da bi je
prepoznao. Hodale su cestom do autobusne stanice. Nije se
usudio voziti polako iz njih, zbog straha da ne bude optuţen za
traţenje prostitutki. Kad su sjele u autobus, vozio je iza njega.
Dvije noći nakon toga čekao je pokraj stanice gdje je Noreen
Carter obično silazila s autobusa, ali ju nije vidio. Nakon toga
pustio je neka prođe nekoliko večeri. Nije ţelio postati poznat
ostalim prolaznicima u toj ulici ili kakvom policajcu u
neoznačenim automobilima kojih bi moglo biti u ovom području.
Slijedio ju je do njezine četvrti; na kraju će pronaći gdje točno
stanuje.

POGLAVLJE 11

Kad je primila Derekovo pismo u kojemu joj vraća izreske i

prilaţe ček, Janet osjeti nešto čudno. Susret s njime ostavio ju
je hladnom, ali ovo ne: shvati da je Derek sada svjestan svoga
propusta iz prošlosti i moţda priznaje da nije bio dorastao onoj
situaciji, premda bi, kako je tada govorio inspektor Brooks, malo
ljudi u onakvim okolnostima bilo u stanju spasiti Hannah.
Suglasio se s time da bi neki posve sigurno to ipak pokušali. On i
ţena-policajac, koja je otišla s Hannahom u bolnicu na pregled i
koja se pobrinula da ode na sva ona ispitivanja koja je bilo
potrebno provesti u odgovarajućim intervalima, zbog trudnoće i
raznih spolnih bolesti, pratili su taj slučaj mjesecima i odrţavali
vezu s Hannahom i njezinom obitelji.
— Dobro uvjeţban muškarac u punoj formi; policajac ili čovjek s
crnim pojasom, ili igrač ragbija, netko s brzim refleksima i vičan
akciji, moţda bi uspio — dopuštao je Brooks.
— Ali njih su bila dvojica, sjetite se. Katkad takav pokušaj samo
pogorša situaciju, no katkad se oni uplaše i odustanu. Moglo se
dogoditi i jedno i drugo. A djevojka se, dakako, nije krotko
predala.
— Da sam ja bila tamo, bilo bi nas troje — reče Janet. — Moţda
smo mogli uspjeti.
— Morris bi vas moţda sve poubijao — napomene Brooks. Ţivot
je dragocjen, čak i uništen ţivot, ţivot koji je skrenuo s glavnog
puta. Ali Janet je još strahovala da se Hannahin ţivot neće
popraviti ako se ona ne izvuče iz svoje osamljene čahure, a neće
niti Janetin, jer je svakog dana osjećala kako je pritišće teret
brige za kćer. Onda je uz svoju uobičajenu iskrenost priznala
sebi da kad joj ide dobro u trgovini nije samo zadovoljna, već i
sretna. Imala je osjećaj da je nešto postigla i osjećaj vlastite
vrijednosti. Mora se drţati toga. Hannah je mlada i vrijeme će
otupjeti oštricu njezine boli i bijesa.
Trošak putovanja u Škotsku bijaše velik, a voţnja do Hannahina
utočišta u predjelima Highlanda duga, no kad je stigao Derekov
ček, Janet odluči posjetiti ju.
Ĉinilo se da je najjeftinije i najpraktičnije odvesti se autobusom
do Glasgowa i tamo drugim autobusom prijeći preostali dio puta.
Morat će presjedati u Birminghamu. Janet se zamijenila za
smjenu tako da je dobila četiri slobodne noći za redom i
organizirala putovanje preko noći kako ne bi propustila lokalnu
vezu. Hannah, kojoj se javila telefonom, tome se razveselila pa
je rekla da će je dočekati na autobusnoj stanici.
Janet je sakrivala od Hannah koliko je zapravo duboko zapala u
financijske teškoće izmislivši da je zatvorila dućan kako bi
pobijedila krizu, a ne zato što je kriza nadvladavala nju. Na svom
dugom putu na sjever imala je dosta vremena pribrati misli,
navući masku samopouzdanja. Derekov joj je ček pruţio veliku
sigurnost. Većim dijelom novca platit će nešto od prispjelih
dugova, a nešto će zadrţati za hitne slučajeve, za ono što. će joj
nedostajati. Dok je autobus prelazio u Škotsku potisnula je
svoje probleme u stranu, spremna ostaviti na kćer dojam
neopterećen predrasudama.
Janet je za putovanje odjenula suknju od tvida i obula najjače
cipele. Uzela je najtopliji kaput i dva debela dţempera. Tijekom
onih nekoliko rijetkih posjeta Škotskoj tamo je uvijek bilo
nekoliko stupnjeva hladnije nego na jugu Engleske. U oba je
autobusa bilo toplo i udobno pa je na mahove drijemala. U
lokalnom autobusu zaspala je čvrsto nekih pola sata, no onda se
probudila zbog čestih zastajanja.
Bila je ukočena dok je izlazila iz autobusa s omanjom putnom
torbom. Ponijela je sa sobom vrlo malo. Hannah je čekala pokraj
trošna kamioneta s kabinom za vozača i otvorenim dijelom
odostraga — korisnim, uvidjela je Janet, za prevoţenje ptica u
kavezima, ţičane mreţe, lopate, cjelokupne opreme koja bi mogla
zatrebati u rezervatu.
— Zdravo, Hannah — reče Janet dok su se ljubile i Hannah je
ispitivala kako je putovala. Odgovorivši joj, Janet shvati da je
Hannah prva pristupila njoj. Nakon onoga silovanja klonila se bilo
čijeg tjelesnog dodira, često čak i majčinog. Kao da je njezino
tijelo bilo obloţeno nekim nevidljivim oklopom. Janet je čavrljala
o putu, opisivala kako je u autobusu bilo udobno, a Hannah
podigne njezinu torbu i povede je prema kamionetu.
Dobro izgleda. Janet ju je pogledavala sa strane dok su se vozile
kroz gustu izmaglicu koja se gotovo pretvarala u maglu. Hannah
je vješto vozila. Susreli su nekoliko vozila, a jedan plavi Volvo
karavan im je zatrubio i Hannah mu je mahnula i isto tako
zatrubila.
— To je Charlie MacGregor. On i njegova ţena Meg vode pansion
na jezeru — reče Hannah. — Upoznat ćeš ih večeras. Pozvali su
nas na večeru. Nemaš ništa protiv, zar ne?
— Ne, bit će mi vrlo drago — odvrati Janet skrivajući
zaprepaštenje. Evo Hannah ipak sudjeluje u nekakvom
društvenom ţivotu.
— Ţao mi je zbog vremena — reče Hannah. — Ovdje bi se
trebao pruţati prekrasan vidik. Breţuljci sa svake strane.
Dakako, ti to znaš, već si bila tu.
— Da.
Tijekom onoga prvog mučnog posjeta vrijeme je bilo divno, u
tamnom se jezeru odraţavalo jasno nebo preko kojega su hitali
bijeli oblaci, a valoviti breţuljci prekriveni vrijeskom stapali se s
udaljenim planinama.
— Nadam se da si ponijela traperice, mama — reče Hannah dok
je mijenjala brzinu kad je kamionet prionuo uzbrdo. — Trebat će
ti za tumaranje po ovim predjelima. Mislim da jedan par čizama
moţemo posuditi. MacGregori ih imaju mnogo; oni ih drţe za
svoje goste, u nekoliko veličina.
— Nisam uzela traperice, draga, već hlače — odgovori Janet. —
Moje hlače za vrt.
Hannah je rijetko viđala majku u neprikladnoj odjeći. Ĉak i dok
je ona bila posve mala djevojčica, Janet je nosila elegantne
suknje i lijepe sakoe dok bi je vodila u školu i dolazila po nju
poslijepodne, ističući se tako među ostalim majkama. Nikad nije
bila neuredna ni izguţvana, a kad bi igrala tenis — bila je dobra
tenisačica — kosa joj je bila čvrsto vezana vrpcom, a plisirana
joj je suknjica lijepo padala. Sada je bila pametno odjevena u
svoj debeli, vatom prošiveni kaput; premda je bio tek rujan,
vrijeme na sjeveru zna biti iznimno hladno.
U Hannahinoj malenoj kućici bijaše samo jedna spavaća soba,
koju Janet nije vidjela prije jer je prigodom onoga prvog
posjeta odsjela kod čuvara i njegove ţene. Hannah je posudila
jedan poljski leţaj na kojemu je kanila spavati ustupivši tako
majci svoju sobu. Janet je prosvjedovala, ali ne previše. Svemu
se divila, ali je kuću smatrala sumornom i hladnom, premda je s
bijelo obojenim zidovima, stolcima od pruća i s prugastim
zavjesama na prozorima odisala nekim posebnim čarom.
— Imamo električnu struju — ohrabri ju Hannah. — No moglo bi
je nestati u oluji. Dobro je što imamo i plin. Imam nekoliko
svjetiljki za kampiranje i radio na baterije.
Janet nije vidjela televizor, ali primijeti stereo liniju.
— Odlično! — reče Janet.
— Ĉesto slušam radio — prizna Hannah pomalo stidljivo.
— Kad šijem i audio snimke cijelih knjiga. Volim ih, Dickensa i
takve knjige.
— No, pa i prije si čitala beletristiku — reče Janet, odlučna da
ne pokaţe iznenađenje, premda joj je šivanje bilo posve novo. —
A što to šiješ?
— Prošiveni prekrivač od krpica. Meg mi je pokazala.
— Ona ima jedan koji je načinila njezina baka. I sama ga
je počela jednom raditi, ali sada više nema vremena. Ponudila
sam se da ću ga završiti umjesto nje. Ona je nabavila sve
komadiće. Pokazat ću ti poslije, no sada mislim da bi ti rado
pojela nešto, a onda odspavala dok ja obavim svoje obilaske —
reče Hannah. — Napunit ću ti termofor s vrućom vodom.
Ona je mnogo bolje. Druga djevojka, pomisli Janet, prigušujući u
sebi svoju radost za slučaj da je moţda preuranjena.
Nakon šalice čaja i nekoliko sendviča od šunke koje je Hannah
već prije napravila i umotala u foliju, dopustila joj je da ju
ušuška pod pokrivač u Hannahinoj bijeloj sobi, nalik na ćeliju, s
termoforom pod nogama.
— Vratit ću se do šest sati — reče Hannah.
Kad je ostala sama, Janet uoči šipke preko prozora, čvrste
sigurnosne brave na kvaki i tri velika zasuna na vratima. Bez
sumnje su i ostali prozori bili izvrsno zaštićeni. Nije bila
zabrinuta. Laknulo joj je što je Hannah pretvorila dom u tvrđavu
jer je bio potpuno izdvojen, daleko od svih drugih kuća. Ljeti je
pokraj jezera bilo ljudi koji su tu logorovali, a tijekom cijele
godine u brdima je bilo planinara. Svakakvi ljudi bijahu privučeni
divljinom, netaknutom prirodom, i tko bi znao je li tko od njih
neuravnoteţen?
Dok su se Janetine oči sklapale, nije se mogao čuti niti zvuk, ni
pjev velikog škurka ni galebovo jecanje. Bila je vrlo umorna. Za
nekoliko minuta je zaspala.

Nakon gotovo dva sata probudila se, pokušavajući doći k sebi i

pitajući gdje se to nalazi. Onda začuje neko kretanje u
prizemlju i shvati da se Hannah vratila. Još je malo leţala u miru,
svjesna da ne mora činiti baš ništa osim jednostavno leţati i
čekati da joj Hannah kaţe je li vrijeme za pokret. Nedugo zatim
proradi njezina uobičajena disciplinirana navika i ona ustane iz
kreveta, ogrne se Hannahinim kućnim ogrtačem koji je visio na
vratima — debelim crvenim vunenim ogrtačem koji joj je Janet
poslala jednog Boţića da je čuva od škotske hladnoće — i krene
dolje. Hannah je palila vatru.
— Zdravo, mama. Izgledaš kao da si spavala.
— I jesam. I to odlično. Kakvo ljenčarenje.
— Ĉinit će ti dobro. Vjerujem da ti je potrebno. Sigurno si često
noću ostajala u Swanu. Kako ti se tamo sviđa?
— Uvijek je drukčije. Neki gosti su vrlo dragi.
— A neki nisu, i ponašaju se nasilnički ili puše velike cigare. Meni
to ne bi odgovaralo, ali ni tebi ne bi odgovarao ovaj povratak u
prirodu.
— Istina je.
— Bi li se ţeljela okupati prije no što iziđemo? Nadam se da
nemaš ništa protiv ovoga plana, ali Meg je mislila da moraš vidjeti
kako imam uistinu otmjene prijatelje. Nisam baš bila sasvim
svoja kad si prošli puta došla, a sve otada i nisam imala prijatelja
osim čuvara Davida i njegove ţene Jessie.
— Bit će mi drago upoznati Meg. Vrlo je ljubazno od nje što nas
je pozvala — reče Janet. — A što je s Davidom i Jessie? Kako su
oni?
— On je umro — odgovori Hannah. — Nisam li ti rekla? — Znala
je da joj nije rekla jer nije htjela da majka brine. — Imao je
teški srčani udar. Vrlo iznenada. Jessie je otišla ţivjeti k sinu u
Aberdeen.
— Oh, ţao mi je — reče Janet.
— Da. Bilo je to jedno teško razdoblje, prije otprilike godinu
dana.
— Znači, sada imaš novog šefa?
— Da. Mlađi je, ima ţenu učiteljicu — odgovori Hannah. Sada je
već vatra u ognjištu plamsala i Hannah u nju ubaci male komade
ugljena.
— Morat ćemo napraviti dobru vatru prije no što iziđemo pa će
nam biti toplo kad se vratimo. I prije nego kaţeš da je rastrošno
paliti vatru dok nas nema u kući, reći ću ti da je ognjiište
povezano s grijačem vode pa to znači da imamo mnogo tople
vode — a to opet pojačava grijanje.
Kupaonica se nastavljala na kuhinju onako kako to suvremeni
arhitekti sigurno ne bi dopustili. Janet je uţivala u svojoj kupki
u koju je Hannah stavila nekoliko kapi mirisava ulja borovine, no
bila je paţljiva s vodom, ne ţeleći potrošiti cijelu zalihu. Potom
odjene dobro iskrojenu suknju od vunene tkanine, u kojoj je
putovala, i blijedoţutu svilenu bluzu. U njezinoj torbi, u kojoj
bijaše još onaj drugi dţemper, nije bilo mjesta za nešto
raskošnije, ali je još dodala velike biserne naušnice i nisku bisera
koju je dvaput ovila oko vrata. Potom je stavila parfem Magie
Noire. Bila je spremna pa je sjela pokraj vatre pričekati Hannah.
Nije bilo novina ni televizije da čuje vijesti. Samo nekoliko
časopisa iz svijeta prirode. U Hannahinu poslu nije bilo buke,
guţve, ni neprestanih zahtjeva raznih ljudi, ali ju je čuvareva
smrt zacijelo kosnula. Ţivjela je s njima tijekom svog pokusnog
razdoblja, dok obje strane nisu zaključile da im odgovara takav
dogovor. Onda se ispraznila ova kućica i sve otada ona ţivi u njoj
uz najam. Ostvarila je potpuni bijeg i vjerojatno je mogla velik
dio dnevnih obaveza planirati tako da odgovaraju njoj samoj, no,
to je vjerojatno osamljenički ţivot.
Ali i ja sam također sama, pomisli Janet, koja je uvijek s radošću
zatvarala svoja kućna vrata na kraju dana, znajući da ne mora
misliti ni o kome osim o samoj sebi.
Svejedno, ţeljela je da Hannah upozna nekog mirnog, blagog
muškarca koji bi uz to bio njeţan ljubavnik i svladao njezine
strahove. U sigurnom domu, uz djecu, Hannah bi bila ispunjena.
Ţelim da ona ima ono što sama nisam imala, pomisli Janet.
Kuća Mac Gregorovih bila je četvrtasta granitna zgrada s
krovom od pločica škriljevca i vrtom koji se sastojao uglavnom
od travnjaka i grmičaka. Poneki pognuti grm svjedočio je o snazi
vjetrova koji ovdje pusu. Bila je hladna, reska večer. Još uvijek
je bilo svijetlo kad su se Janet i Hannah odvezle onih pet
kilometara niz cestu, do malene kotline u dolini gdje se skutrila
kuća čije je pročelje gledalo prema jezeru. Nekoliko visokih
stabala raslo je kao pregrada između kuće i breţuljaka iza nje...
Unutra bijaše toplo, kao i dobrodošlica koju su Janet priredili
MacGregorovi, ljudi ranih četrdesetih godina. Imali su sinove
blizance u dobi od trinaest godina koji su, kako se to odmah
vidjelo, bili vrlo privrţeni Hannah i ponašali se prema njoj kao
prema starijoj sestri. Jedan od njih je čak potegnuo njezinu
lijepo upletenu pletenicu, ali njeţno. Janet se pitala, pušta li ona
ikad kosu da joj slobodno leţi na ramenima kao prije mnogo
godina. Nije se osjećala nepropisno odjevenom. I Meg je
također bila u suknji. Njezina je bila sva plisirana, poput kilta, no,
nije bila od tartana, tipične škotske kockaste tkanine, a Charlie
je odjenuo čiste hlače od rebrasta samta i dţemper kestenjaste
boje preko bijelog pulovera s previnutim visokim ovratnikom.
Dečki su bili u trapericama i dţemperima.
Janet je bila malo povučena sve dok joj Charlie nije stavio u
ruku tešku izrezbarenu čašu napola punu viskija i primijetio da bi
dodati vodu značilo uvrijediti ovo dragocjeno piće. No, Janet je
ipak odabrala razrijediti ga.
Nije vozila pa nije bilo opasnosti da će je neki policajac
zaskočiti iz ţivice s alko-testom ako i popije nešto. Hannah je
također pila viski, ali je to bio jedan mali, vrlo slab viski. Moţda
je ovdje čovjeku često tako hladno da mu zatreba piće kako bi
se zagrijao, pomisli Janet, dok se s prvim gutljajem ugodna
toplina razlijevala u njoj.
Charlie ju upita kako je putovala pa mu ispriča kako je to bio dug
put s obzirom da je za njega mogla odvojiti samo četiri dana.
— Ali onda ste s Hannahom samo dva dana — reče Charlie.
— I dva u autobusu — odgovori Janet.
— Tako. No, nećete moći vidjeti mnogo od krajolika jer je cijeli
dan maglovito — nastavi Charlie. — Ali Hannah kaţe da ste već
bili ovdje.
— Da, ali tada ona nije imala onu kućicu i nije poznavala vas.
— Istina je. Upoznali smo se na proslavi jedne Nove godine, pri
obilasku iza ponoći — reče Charlie i široko se nasmije. Imao je
crvenkastu kosu, pjegice i izrazito plave oči.
— Mislim da smo je malo i preplašili, pojavivši se onako na
vratima iz mraka.
Sigurno jeste, pomisli Janet.
— Preboljela sam to. Sada sam se navikla na njihove čudne
škotske običaje — doda Hannah smiješeći se. Imala je na sebi
mornarske plavu suknju i mekani ruţičasti dţemper, a obrazi su
joj bili zarumenjeni; Janet je godinama nije vidjela ovako sretnu.
Meg MacGregor predstavi joj goste u kući. Jedan par
šezdesetogodišnjaka bili su učitelji u mirovini, a drugi,
neoţenjeni par, ljudi povezani s kazalištem. Nakon nekog
vremena, Janet shvati kako poznaje ţenu kojoj bijaše oko
trideset pet godina. Vidjela ju je u jednoj televizijskoj emisiji u
nastavcima. Muškarac je, kako se pročulo, idućeg tjedna trebao
početi s pokusima za jednu policijsku seriju. Nije imao veliku
ulogu, ali sudjeluje u većem broju nastavaka.
— Već ustaljen posao — reče on zadovoljno se nasmiješivši.
Bio je mršav i sav napet. Nije mogao skinuti oči sa svoje druţice.
Janet se pitala koliko su dugo zajedno; mislila je kako je moţda
ljubomoran. To je nešto što Derek nikad nije bio, no, zapravo,
nikad i nije imao razloga za to. Ljudi su, doduše, ljubomorni bez
razloga; znala je to; no, zacijelo je teško ţivjeti s nekime tako
nesigurnim.
Oba su para bila na zraku cijeli dan. Mlađi je par šetao unatoč
magli i sitnoj kiši koja se spustila tijekom poslijepodneva, a oni
stariji su posjetili jedan dvorac i predionicu vune gdje su
nakupovali vunene dţempere za cijelu obitelj: dva sina, kćer,
njihove supruţnike te troje unučadi.
Svi su za obrok posjedali oko golema stola, a blizanci su pomagali
Meg kod posluţivanja jela, dok je Charlie rezao goveđu pečenku i
poslovao oko vina. Hannah reče Janet kako prije Killiemanocha
nema nijednog lokala u koji bi čovjek mogao otići nešto pojesti,
pa se, ako pozivaš goste, moraš pobrinuti i kako ih uvečer
nahraniti. Bliţe većim selima i u gradovima ljudi su izletnicima
pruţali samo usluge noćenja s doručkom.
— Ovdje se brzo smiruje kako dani postaju kraći — reče ona,
kao da je ova ugodna večer kod MacGregorovih dio sezone
neprekidna veselja i zabave. — Ĉesto imamo krasne jesenske
dane, doduše — doda. — Nadam se da ćeš sutra uspjeti vidjeti
prekrasno jezero, i vrhove planina. Još nema snijega.
— Nadam se da nema — reče Janet zamijetivši kako se Hannah
posluţila s nekoliko škotskih izraza u govoru. Bilo joj je to drago
i dirnulo ju. Hannah ovdje pušta korijene.
Za večerom je Janet bila prilično tiha. Rijetko je odlazila u
kazalište i vrlo je malo gledala televiziju osim vijesti i pokatkad
neki dokumentarni film, pa se nije osjećala kadrom razgovarati s
glumačkim parom o njihovom zanimanju. Stariji je par jednom
bio u Norlingtonu. Sjećali su se nekih crkava koje su tamo
posjetili. Muţa je zanimala crkvena arhitektura, a ţena je
pjevala u pjevačkom društvu koje je često nastupalo u crkvama i
katedralama. Dva momka zanima ragbi i nadolazeća sezona pa se
razvio navijački razgovor o izgledima Engleske i Škotske u
međunarodnim susretima. Hannah se priključi. Ĉinilo se da zna
imena svih škotskih igrača.
Bila je svjesna da se njezinoj majci teško uklopiti u ovu
prijateljsku, nesluţbenu atmosferu koja vlada u kući
MacGregorovih, u kojoj gosti u knjigu posjetitelja upisuju kako
je to dom iz snova, dok ona mora vječito razgovarati sa
strancima u Swanu. Po prvi puta shvati onaj Janetin ţustar način
ponašanja te brigu za detalje, prekrivenu unutarnjom
stidljivošću, i Hannah osjeti potrebu zaštititi je. Zakratko se,
međutim, uz pomoć viskija i dobrog crnog vina, Janet počela
opuštati. Gdje je tu prava Janet, ispod ove vanjske ljuske od
elegantne svilene bluze, skupe suknje, kvalitetne šminke i
umjetnog nakita, pitala se Hannah. Što to ona očekuje od ţivota
i koliko je uistinu postigla?
Na prigušenoj svjetlosti svijeća sa stola, dok je vani u magli
sunce zalazilo, kći je promatrala majku. U njezinim su se mislima
rojila pitanja.
U tijeku noći podignuo se oštar vjetar. Sutradan se izmaglica
razišla, a nebo bijaše plavo, sa samo nekoliko oblaka. Tamo gdje
su vrijesak i paprat izblijedjeli, breţuljci bijahu ţutosmeđi.
Gledajući kroz prozor Hannahine spavaće sobe Janet pomisli
kako na dalekom vrhuncu vidi snijeg. Zacijelo je pao u noći.
Kad je Hannah stigla s kavom i prepečencem na pladnju, Janet
iznenađeno uzviknu:
— Razmazit ćeš me.
— Već je krajnje vrijeme za to — odgovori Hannah. — Ti si ona
koja to uvijek čini. Uistinu, njezin je otac bio taj koji joj je
ugađao, mazio i zbog kojega se osjećala posebnom.
Janet je bila zbunjena.
— Tako je lijepo ovdje. Vidim zbog čega voliš biti tu — reče ona.
Htjela je dodati, no što je s tvojom budućnošću? Hoćeš li i s
pedeset godina biti ovdje, ustajati u zoru i odlaziti stavljati
prstenove pticama i spašavati goluţdrave ptiće ili što već ono
radiš? Dva su se glasa prepirala u njoj, jedan je govorio da ovo
nije ţivot za jednu mladu ţenu, drugi je zavidio kćeri na miru
koji je imala, na miru očigledno sigurnom. Zašto se uostalom ne
bi pretvorila u otvrdnulu ţenu koja korakom mjeri breţuljke i
vodi borbu s prirodom, a ne s čovjekom?
— Poći ćemo poslije van — reče Hannah. — Moram obaviti
nekoliko poslova pa ćemo onda otići na jednu voţnju. Nećemo
daleko jer ćeš ubrzo opet sjediti u autobusu.
Kad su se otputile u štropotavom kamionetu, Hannah reče kako
je razmišljala o tome da ju povede u Edinburgh na cijeli dan, ali
bi to bila duga voţnja i morale bi krenuti vrlo rano, a ni kamion
ne bi bio tako udoban kao autobus iz Glasgowa.
— Draţestan je to grad — reče Hannah. — A dućani su izvrsni.
Jesi li ikad bila tamo?
Janet nikad nije bila u Glasgowu i bila je iznenađena kad je čula
Hannah kako govori kao da taj grad dobro poznaje.
— Bila sam tamo nekoliko puta — reče. — Upoznala sam neke
ljude koji su ovdje proveli praznike u promatranju ptica pa su me
pozvali. I ja sam se vozila autobusom. Nije naporno. Meg i
Charlie odlaze katkad autom kad im je kuća zatvorena, ali se ne
mogu od nje maknuti jednom kad turistička sezona počne.
— Jesu li stalno zauzeti? — upita Janet.
— Jesu. Imaju dvije dvokrevetne sobe; jedna je bila slobodna
prošle noći, ali ljudi se katkad pojavljuju neočekivano. Sada je
već kasno, ali zna biti prekrasno u listopadu. Tada, na kraju
mjeseca, oni zatvaraju.
— Vrlo su dragi. Drago mi je što sam ih upoznala — reče Janet.
— Da... no i meni je bilo drago što sam ih upoznala — reče
Hannah. — Ali ovdje svi znaju sve jer nas nema previše.
Tako je to u malim gradovima i selima u Engleskoj, pomisli Janet.
No, stvari se mijenjaju; čak i u Bickleburyju, u kojemu je bilo
oko tri stotine stanovnika, ljudi mogu biti strani jedni drugima.
Nikoga u selu nije poznavala, čak ni po viđenju, ali Veronica i
Roger jesu. Oni su se u kući na imanju Manor osjećali pomalo kao
vlastelini, bez nekog pravog opravdanja jer su kuću kupili na
otvorenom trţištu u vrijeme kad nitko nije ţelio goleme kuće s
pokvarenim grijanjem i krovovima koje je uz visoke troškove
trebalo preslagivati.
Hannah parkira pokraj nekoliko vretenastih stabala uz jezero i
povede majku u šetnju pješčanim puteljcima. Vjetar je bio jak i
Janet omota šal oko glave, sretna što ga je ponijela sa sobom.
Hannah je čini se odolijevala hladnoći dok su tako pješačile ne
govoreći ništa osim kad bi joj Hannah pokazivala razne ptice
koje je mogla uočiti golim okom, premda je oko vrata imala i
dalekozor. S vremena na vrijeme zaustavila bi se i dala ga majci,
pokazujući joj neke vrste koje bijahu na većoj udaljenosti pa ih
je bilo teţe zamijetiti. Janet, koja nije baš znala namjestiti
ţarište dalekozora ni odrediti gdje se nalaze ti ciljevi, nalik na
točkice, kojima se trebala diviti, pretvarala se da ih vidi čak i
kad joj to ne bi uspijevalo. Nije sumnjala u Hannahino
oduševljenje ili njezino znanje, premda Janet i nije bila
mjerodavna da bi preispitivala njezine sposobnosti.
Poslije su zastale da bi ručale. Hannah je ponijela sendviče i
voćne sokove u tetrapaku koje je vadila iz prostranih dţepova
svoje jakne od nepropusna platna. Imala je teške planinarske
cipele i debele čarape. Janet je bilo drago što su njezine
posuđene čizme koje je nosila s parom Hannahinih čarapa bile
udobne. Bila je naviknuta stajati, ali ne baš toliko i hodati.
Ponegdje je bilo nekih nastambi. Tu i tamo vidjela se kakva siva
seljačka kuća ili bijelo okrečena ladanjska kućica i, među
stablima u daljini, krov neke veće kuće prekriven pločicama
škriljevca.
— Ovdje je toliko drukčije nego u Norlingtonu — reče Janet
kad su zastale na vrhu jedne omanje uzvišice baciti pogled, dolje,
na prizor koji se sterao pred njima. — To je kao da se nalaziš u
nekoj drugoj zemlji.
— Pa i jesi u drugoj zemlji — naglasi Hannah. — I zaboraviš li to,
svaki će te Škot ubrzo podsjetiti na to.
Baš kad se Janet pitala hoće li imati snage opet proći taj isti put
natrag, Hannah ju povede preko jedne čistine i tamo je, ispod
njih, stajao kamionet. Obišle su puni krug. Janet je skrila
olakšanje. Usprkos tome što je imala šal, uši su je boljele od
hladnoće i ţudjela je za šalicom čaja ili kave, no, taj joj je uţitak
ostao uskraćen jer je Hannah vozila kući duţim putem, pokraj
jednog od dvoraca koji su dan prije posjetili gosti
MacGregorovih.
— Tu je jedan predivan vrt — reče Hannah. — Ali sada je
prekasno za obilazak. Većina raslinja već spava zimski san.
Hvala Bogu da joj nije ponudila razgledavanje unutrašnjosti
dvorca, pomisli Janet, premda bi u zgradi moglo biti toplo, ali
grijanje je nešto što ne treba uzeti zdravo za gotovo u ovom
dijelu zemlje.
Kad su se vratile do kućice, ona se ponudi pripaliti vatru dok se
Hannah otišla pobrinuti za neke ozlijeđene ptice. To su njezina
djeca, pomisli Janet: zbog njih manje brine nego što bi moţda
brinula zbog rođene djece, no, posve sigurno je manje i usrećuju.
Moţda i ne.
Razgrnula je ognjište i opet upalila vatru. Hannah je rekla kako
je odrţava cijele zime, osim kad bi se slučajno ugasila. Kad ona
zapravo misli da ovdje zima počinje, pitala se Janet.
Za večeru je bilo jelo zapečeno u vatrostalnoj posudi. Hannah je
to spremila prije no što je Janet stigla i stavila u maleni
zamrzivač. Za desert su imale sladoled. Električna struja bila je
tu zahvaljujući jednoj stočarskoj farmi smještenoj nešto dalje
na istoj cesti. Vlasnik je uveo struju prije mnogo godina kad je
kućica bila dom za radnike na farmi. Danas, uz mnogo više
strojeva, treba sve manje radne snage pa tako ima i manje posla.
— Ne kuham često — reče Hannah. Iznijela je bocu vina. —
Uglavnom jedem gulaše i slična jela, ali jedem mnogo. Moraš kad
si vani po cijeli dan, ili si jednostavno uništen.
— Sretna si, zar ne? — usudi se izgovoriti Janet.
— Jesam. Iznenađuje li te to? Nikad nisam mislila da ću uspjeti,
nakon onoga, ali dogodilo se — odgovori Hannah.
— Mislim da si divna — doda njezina majka. Hannah pocrveni.
Kako je lijepa, pomisli majka a oči je zapekoše od suza.
— Imala sam sreću — nastavi Hannah. — Mnoge ţene dozive
daleko teţa iskustva od mene i nikad se ne oporave fizički. I
nemaju onu podršku koju sam ja imala. Ti si bila predivna one
noći, mama, i poslije. Nikad neću zaboraviti kako si bila dobra,
puna razumijevanja.
Janet otpije vina. Bilo je jasno da je Hannah namislila slistiti ovu
bocu.
— Bilo je tako uţasno vidjeti te u onom stanju, spoznati što ti se
dogodilo.
— Tata nije shvatio — reče Hannah. — Mnogi muškarci ne
razumiju. Oni misle da nije vaţno ako se ništa na nama ne vidi.
— Sada im polako postaje jasno — reče Janet. — Toliko je o
tome pisalo u novinama i bilo govora na televiziji, o svim onim
uţasnim slučajevima.
— Danas se uvelike pruţa pomoć. Tada sam i ja mogla dobiti veću
pomoć, ali mislila sam kako mi ne treba. Katkad mislim da bih i ja
trebala pomagati drugim ţrtvama, ali nisam za to još spremna.
Još se nisam pomirila s onime što se dogodilo.
Janet reče oprezno: — Moţda nikad i nećeš biti, ali moţda ćeš u
ţivotu imati dovoljno dobroga da to nekako nadomjestiš.
— Misliš dobar seksualni odnos, zar ne? — upita Hannah. — Još
ga nisam imala. Bilo me previše strah i nisam srela muškarca s
kojim bih se mogla opustiti, ne nakon onog jadnog pokušaja s
Tomom. A on je tada bio tako dobar prema meni.
— Da — suglasi se Janet.
— Počela sam misliti da bi to moglo biti moguće jednoga dana —
reče Hannah. — No, to neće biti još dugo, dugo, i samo v ako
naiđe netko doista čudesan.
— Ĉuda se događaju — reče Janet, misleći kako je upravo
svjedokom jednog takvog čuda. — Ima na svijetu dobrih, njeţnih
muškaraca.
— Znam, ali mislim da je većina njih već oţenjena.
— Vjerujem da se ne bi trebalo ravnati prema izgledu, ali baš
sam pomislila kako onaj glumac izgleda kao da bi mogao biti zao.
No Charles je drukčiji.
Charles je jak, čvrsto građen, ne tako zgodne vanjštine kao
glumac, ali ima u njemu nečega — Janet je nedostajalo osobnog
iskustva da bi to utvrdila — što upućuje na to da se osjeća
lagodno sa ţenama i ne osjeća potrebu nametati im se silom. On
ne upravlja svojom ţenom. Oni se nadopunjuju, kao Veronica i
Roger. Janet se nije osjećala dovoljno jaka iznijeti ovu teoriju
svojoj kćeri. Doista, bila je to spoznaja koja je i za nju novina.

POGLAVLJE 12

Derek je napokon uspješno krenuo tragom Noreen Carter od

lokala Lunar Moon do stambenog bloka, nedaleko od autobusne
stanice gdje je sišla. Nabio je šešir nisko na čelo i ovio šal oko
vrata, prekrivajući donji dio lica, dok ju je slijedio do autobusa
jedne noći kad čovjek u plavoj Sierri nije došao po nju. Derek je
sjeo u straţnji dio autobusa, a Noreen je ostala bliţe prednjem
dijelu. Ţene tako često sjednu noću, kako bi bile blizu vozača
ako se dogodi kakva guţva.
Kad je sišla s autobusa, sišao je i Derek i slijedio ju do njezine
zgrade. Nije ušao u dizalo s njom, već je trčao uza stube što je
brţe mogao, a što nije bilo dovoljno brzo. Kako mu je počelo
ponestajati daha, išao je sve sporije. Prema svjetlu iznad dizala
mogao je zaključiti da se ono zaustavilo na šestom katu.
Znači, Noreen Carter ţivi na šestom katu. Na svakom je katu
bilo podosta stanova, a neki od prolaza bili su podijeljeni u
odjeljke. Trebao bi prepoznati njezin stan ako malo zastane na
odmorištu, a onda, bude li imao vremena, moţe otkriti ako, i kada,
se Barry useli. Moţda Barry to neće učiniti, no, zacijelo će doći
vidjeti majku, ili će ona otići posjetiti njega. Sve što Dereku
preostaje jest da je nastavi slijediti, i prije ili poslije ona će ga
dovesti do sina, moţda i do zatvora u kojem se nalazi.
Upravo se to i zbilo iduće nedjelje.
Derek ju je slijedio u raznim autobusima kojima se vozila da bi
stigla do svog odredišta. Znači, Barry je još u zatvoru. On je
mislio da je zatvorenicima dopušteno primati posjetitelje samo
jednom mjesečno, no zar ne odlaze u hostele prije no što ih
posve otpuste? U jednoj knjizi iz knjiţnice, koju je proučavao,
navodi se da to vrijedi uglavnom za one koji odsluţuju duge
kazne, te da se moţe preinačiti za pojedine slučajeve.
Gotovo svaku večer razgledavao je novinske izreske koje je
fotokopirao. Mora zapamtiti crte lica Barryja Cartera. Ponovno
je slijedio Noreen i još jednom je vidio kako ulazi u plavu Sierru.
Ovaj je puta poţurio natrag u svoj auto i povezao se za njom,
misleći kako će krenuti prema stambenom bloku do kuda ju je
slijedio već prije. Vidio je kako se automobil zaustavlja između
drugih automobila ispred zgrade i kako iz njega s Noreen izlazi
jedan muškarac. Ušli su u zgradu zajedno; ona i muţ, ili partner,
zaključio je i zapisao broj automobila.
Dobio je pismo od Janet u kojemu mu ona zahvaljuje na čeku i
kaţe da bi mu posudila i cijeli album s izrescima ako mu je to
toliko vaţno. "Nije bilo potrebno iznalaziti izliku", pisala je
prijekorno i dodala da ide u posjet Hannah. Janet se uvijek
drţala pravila dobrog ponašanja — odmah se zahvalila za ček.
Ona ţivi prema strogim ţivotnim pravilima; nekima od njih se i
rugao tijekom godina koje su proveli zajedno, no neke poštuje.
Janet je bila podvrgnuta strogom odgoju tetke čiji je muţ bio
metodistički svećenik. Njezin je otac ubijen tijekom posljednjih
mjeseci Drugog svjetskog rata, a majka je umrla kad je Janet
bilo deset godina. Nedugo nakon toga njezin stariji brat otišao
je u trgovačku mornaricu.
Pitao se hoće li mu javiti kako je Hannah: vjerojatno neće, mislio
je. Moţda je i on posjeti ili joj telefonira; neće odbiti odgovoriti
na pitanja koja bi joj mogao postaviti.
Hannah je, napokon, njegova kći. Zar on u svemu tome nema
nikakva prava?
Ne, reče on sebi: zato što je punoljetna i zato što djeca ne smiju
imati osjećaj da su nešto duţna svojim roditeljima. Ovakva je
misao za njega bila nešto novo. Prije mnogo godina zamišljao je
kako će ga u starosti uveseljavati Hannahina odanost i ljubav u
obitelji koju će ona imati, dati mu udjela i u budućem pokoljenju.
Uzdahnuo je, još jednom pomislivši na njihova majušnog sina koji
nikad nije udahnuo ţivot. Sada bi mu već bila trideseta, izgradio
bi karijeru, bio ponos svome ocu — majci, dakako.
Jadikovanje nema nikakvog smisla. U ono vrijeme činilo se
najbolje ne misliti o tome što je sve moglo biti. Bio je tu mnogo
ranije još jedan pobačaj, prije no što se rodila Hannah. I onda je
došla budućnost.
Po povratku iz Škotske Janet je razmišljala bi li telefonirala
Dereku. Bit će mu drago čuti da se Hannah doima mnogo
sretnijom i da izgleda dobro, da ima ugodne susjede, ali takve bi
ga novosti mogle nadahnuti da je opet posjeti, a to bi, Janet je u
to bila sigurna, bila loša zamisao. Jednog dana moraju se opet
sresti. Hannah će moţda na kraju pronaći snage i oprostiti mu za
njegove nedostatke, no, to se mora dogoditi kad ona bude
spremna, a pomirenje mora biti nešto što će ona pokrenuti.
Ĉudno je što on pokazuje ovo kasno zanimanje za pojedinosti
suđenja. Nakon te more on je sve s uspjehom izbacio iz sjećanja.
Barem nije davao novinarima intervjue niti izjavljivao kako
oprašta Carteru. Sada kad je i njegov ţivot tako izmijenjen,
moţda procjenjuje sve ono što je bilo i sučeljava se s onime što
nije mogao tada prihvatiti. Kako mu je rekla, Martin Brooks,
inspektor koji je vodio slučaj a koji je sada viši policijski
sluţbenik, katkad bi dolazio u lokal Swan. Dok nije počela raditi
ovdje, Janet ga nije vidjela sve od posjeta nekoliko tjedana
nakon suđenja. Došao je s jednom ţenom, policijskom
sluţbenicom, koja je Hannah bila velika potpora, u Elms vidjeti
kako se situacija smiruje. Bilo je to prije Hannahina pokušaja
samoubojstva i sloma.
Za barom Brooks isprva nije prepoznao Janet pa se, kad je
shvatio da je to ona, strašno iznenadio što je vidi u toliko
različitoj sredini. U jednom mirnijem času ispričala mu je kako
su se ona i Derek rastali, te o trgovini "Clarice" i njezinoj
propasti. Ni on više nije radio u Odjelu za istraţivanje zločina.
Rekao je kako mu nedostaje aktivan detektivski rad; previše je
bilo administrativnog posla na njegovu novom mjestu. Njegov je
brak, kao i njezin, propao pod pritiscima svojstvenim za njegov
posao. Katkad je dolazio s mršavom, blijedom ţenom kratko
odrezane kose i očiju boje jantara. Bila je prilično napadna i
podsjećala je Janet na mačku, mačku koja je na oprezu i
nemirna. Dok je razgovarala s Brooksom, njezin je pogled lutao
prostorijom. Izgledala je kao pantera; u svakoj sekundi spremna
na skok. Janet pomisli kako Brooks zasluţuje više njezine
pozornosti. Nedugo nakon Janetina povratka iz Škotske, on je
došao ponovno. Ovaj puta sam. Naručio je svoje piće. Uvijek je
uzimao škotski viski, dobro razblaţen, i ispijao ga dugo. Stajao
je za barom u kutu i čekao dok ona ne bude slobodna izmijeniti s
njim nekoliko riječi.
— Mogu li vas počastiti pićem? — upita i ona uze dţin i tonik.
— Hvala — reče ona. — Drago mi je za ovo noćas, a i ne vozim.
— Uvijek idete pješice na posao? Ona kininu.
— Nije daleko. Da je vrijeme zaista ruţno, dovezla bi se autom
ali mnoge noći moram popiti pokoje piće, a ne ţelim da me vaši
kolege hvataju zbog prekoračenja dozvoljene brzine. —
Podignula je čašu prema njemu. — Treba mi da mogu izdrţati —
reče.
Već je popila jedno ili dva pića ove večeri, zaključio je, pa se
predomislio u namjeri da joj skrene pozornost na to kako je
sigurnija u automobilu nego kasno noću ići kući pješice. Bolje je
da ne sije strah tamo gdje ga uopće nema. Od svih ljudi Janet
Jarvis sasvim sigurno zna kako iznenada i bez razloga moţe doći
do nesreće. No, te je noći ostao u Swanu sve dok se bar nije
zatvorio, a onda se ponudi odvesti je kući.
Kad su stali ispred njezine kućne veţe, pozove ga na kavu; ako
ona, koja u tim godinama nudi ovako nešto jednom višem
policajcu, nije sigurna da se njezin poziv neće pogrešno
protumačiti, tko je onda siguran?
Pripalila je vatru u plinskom kaminu u dnevnoj sobi i pristavila
vodu. Posljednji muškarac koji je kod nje popio kavu bio je Derek
kojega je ostavila uz album s groznim novinskim izrescima.
Ispričala je to Brooksu dok je on ispijao kavu. Ona je popila
šalicu biljnog čaja; kava bi je u ove sate odrţala budnom.
— Pitam se zbog čega je odjednom tako znatiţeljan — reče
Janet.
— Moţda je shvatio da Carter ubrzo izlazi i to je opet pokrenulo
u njemu sva ona sjećanja — odgovori Brooks.
— Mislim da jest. Toliko o sedam godina sluţenja kazne u
zatvoru — doda ona ogorčeno. — Trebali su odbaciti ključ.
Brooks je znao da, uz puno oslobođenje od kazne, Carter treba
izići za nekoliko tjedana. On je pratio kretanja tipova poput
Cartera. Ako bude viđen u ovom kraju, Brooks to ţeli znati. No,
ako je čovjek uvjetno otpušten iz zatvora, neće biti nikakvih
podataka o tome gdje se nalazi. Sve bi silovatelje nakon puštanja
po Brooksovu mišljenju trebalo nadzirati, ali za to treba
vremena i još više ljudi, a to stoji novaca. S druge strane,
dušebriţnici uporno ističu da se tako nešto kosi s građanskim
pravima prijestupnika. Takvi filozofi ne razmatraju prava onih
koji su bili ili jesu potencijalne ţrtve.
— Kako je Hannah? Je li se već udala?
— Ne, i sumnjam da će se ikad udati. Osim toga to sad izlazi iz
mode.
— Što? Brak?
— Da.
— Ne baš. Više ljudi, napokon, ostaje zajedno nego što se
razilazi.
— Ali oni mlađi često ni ne započinju brak — reče Janet.
Promrmljala je nešto što nije razumio i on je zapita što je to
rekla.
— Spomenula sam predanost — odgovori Janet. — Ĉini se da se
danas ljudi ne posvećuju jedni drugima. Ali mislim da se Hannah
posvetila svome poslu. — Ispriča mu sve o pticama.
— Jesu li je uvijek zanimale takve stvari?
— Ne, ali je Peterova majka — dečko kojeg je u ono doba imala
— ornitolog, a Hannah je znala ostati kod njih u nekom dalekom
mjestu u području Lake Districta. Pričala je kako je tamo mirno.
Njegova majka joj je pomogla da dobije ovaj posao. Poznavala je
čuvara ili nekoga tko je omogućio Hannah da ode tamo i radi
isprva samo za stan i hranu. Sada je iskusna i korisna, čak i
zarađuje, ali ne previše. Radi non-stop, barem preko dana. Ĉini se
da je sretna na neki način. Ona je pobjegla od ţivota.
— Nije li to samo bijeg od jedne vrste ţivljenja u drugu? —
upita Brooks.
— Da vi ţivite tamo i obrađujete zemlju, ili što se god već u tom
kraju radi, ili da se bavite ribarstvom, ne biste to smatrali
nekom vrstom povlačenja. Meni je drago da na ovom
prenapučenom planetu još uvijek ima dovoljno mjesta za ljude
koji ţive na taj način. Danas sve dolazi iz paketa, a djeca jedu s
nogu, umjesto da sjede za stolom i razgovaraju s članovima
svoje obitelji. Uskoro će svi biti natiskani u čudovišne kutije
poput pilića koje uzgajaju u kavezima, kupovat će preko
kompjutora, a ophodit će ih i nadzirati inspektori koji će voditi
računa da se drţe reda.
Dok je drţao ovaj gorljiv govor koji je Janet zapanjeno slušala,
Brooksovo poprilično crveno lice postalo je još crvenije. Uvijek
je djelovao tako sabrano i bezosjećajno.
— Nisam o tome tako razmišljala — reče ona. Brooks se malo
smiri.
— Oprostite — reče. — To mi je omiljena tema. Tako se
zalaţemo u radu s mladima. Nastojimo im pomoći da se klone
nevolje, pronaći što te zločeste dečke zanima. No, to je kao da
pokušate zaustaviti plimu. Imate nekoliko četrnaestogodišnjaka
koji kradu automobile i gaze pješake, i ne moţete ih strpati u
zatvor ili pokušati u njih unijeti nešto discipline. Bit će
opomenuti i činiti to opet iznova. Ako stvarno i ubiju nekoga,
moţda ih i smjeste na neko sigurno mjesto, kako se to naziva, no
često je to daleko od sigurnog i kad iziđu, ponovno rade sve isto.
Postoje programi prema kojima izučavaju mehaniku i ponegdje
im daju da voze stare olupine od automobila. Ti programi čine
uistinu mnogo dobra, ali ne moţete pokupiti svakog mladog
čovjeka i pronaći mu nešto čime će biti zaokupljen i na što će
trošiti energiju. Sve to skupa previše stoji. — On uzdahne. —
Oprostite. — Bolje je da odem.
Isprati ga do vrata. Naći će se neku drugu večer u Swanu.
Dok ga je promatrala kako ulazi u Nissan i odlazi, shvati kako je
osamljen. Moţeš biti okruţen kolegama po cijeli dan, biti oţenjen
i zaposlen, pa se ipak osjećati potpuno sam, mnogo osamljeniji od
Hannah u njezinoj samoći. Ljudi oko nje nisu joj postavljali
nemoguće zahtjeve ili gajili nerazumna očekivanja. Ne moţeš se
svađati s pticom, poljskim mišem ili jelenom. Moţda su zato
domaće ţivotinje toliko omiljene. Pas neće drsko odgovarati, već
će pokazati ropsku odanost onome tko ga hrani.
Premda je sada mnogo vremena provodila sama, Janet je bila
manje usamljena nego kad je ţivjela s Derekom. Više nije
osjećala potrebu da svaki slobodan časak ispuni nekom
aktivnošću. Dok je bila udata za Dereka, odlazila je na svoje
večernje tečajeve kako ne bi morala s njime provoditi to
vrijeme.
A sada su oboje sami i više ne moraju smišljati kako pobjeći
jedno od drugoga. Ako je on napokon i počeo shvaćati na koji je
to način pridonio nesreći njihove kćeri, ona ga moţe početi ţaliti.

POGLAVLJE 13

Derek je siguran da će ga Noreen Carter prije ili poslije dovesti

do njegova plijena. Kad ga puste iz zatvora, Barry će je zacijelo
potraţiti. Nije htio priznati mogućnost da Barry moţda neće
imati nikakve veze s njom kad odsluţi svoju kaznu; kamo bi
drugdje mogao poći osim k majci? Negdje duboko leţala je i
mogućnost, naravno, ako se sve ostalo izjalovi, da mu Sandra
Mason pomogne pronaći gdje Barry ţivi. Ako uzme privatnog
detektiva, povezat će ga zločinom kad Barryja pronađu mrtvoga.
Ali to je rizik koji će moţda morati preuzeti ako se strpljivo
promatranje pokaţe kao bezuspješno.
U međuvremenu moţe isplanirati kako će djelovati kad kucne čas.
Sve je bolje gađao i sada se mogao sluţiti pištoljem, premda
neće biti prvorazredni strijelac. Posvetio se onome što je morao
naučiti i izostavio druţeljubive razmjene iskustava u kojima su
neki članovi uţivali. Ne moţeš razgovarati dok pucaš, a on je
ovdje upravo zbog toga.
Ĉesto je obilazio stambeni blok u kojemu ţivi Noreen Carter.
Vanjski prilazi zgradi bijahu slabo osvijetljeni i samo nekoliko
svjetiljki imalo je ispravne ţarulje. Derek je vidio kako mlađarija
baca na njih kamenje i boce od mlijeka. Mislio je kako je Barry
odrastao u ovakvom okruţju, u visokoj zgradi, kakve su gradili s
ciljem da se riješe problemi stanovanja, a zapravo su ih time
stvorili. Nikakvog zajedništva ovdje nema i zacijelo su vrlo česti
slučajevi otuđenosti i osame.
Uspinjao se na šesti kat dizalom. Uvijek smrdi na mokraću, još i
gore, a po zidovima su naţvrljane prostačke rečenice. Već je
znao da na nekim odmorištima ima primitivnih grafita ispisanih
bojom u spreju. Mislio je kako se čovjek navikne na to i više ne
obraća pozornost. Tako mora biti ţeli li opstati. Kako je uţasno
biti zatočen na ovakvome mjestu. Nije čudo što djecu tjeraju
van, premda za njih nema poštenog igrališta, tek komadić nečega
što je nekad bio travnjak između blokova zgrada. Nije čudo što
djeca znaju odskitati i upadaju u nevolje. Lako je razumjeti kako
mladi ljudi poput Cartera budu uvučeni u sitni kriminal,
napredujući do sve teţih prijestupa kako odrastaju. No, to
obrazloţenje nije i opravdanje, a ima i mnogo obitelji koje čak i
u tako teškim uvjetima uspijevaju podizati mlade ljude koji
poštuju zakon i drţe sve pod svojim nadzorom. Derek je osjećao
kako se društvo raspada i kako više ne preostaje ništa sveto ni
vrijedno poštovanja. Crkva ne moţe presuditi zlu, a političari
potiču zavist. Nije li zavist smrtni grijeh, a i pohlepa isto tako?
Smatrao je da na taj popis ne spada osveta, a srdţbu je u njega
svrstavao.
Derek ne zna osjeća li srdţbu prema Barryju; to nije tako
jednostavno. Ţeli izjednačiti postojeći negativni rezultat,
spriječiti ga da ponovno počini isto, no iznad svega ţeli pogledati
svojoj kćeri u oči, čak i ako ona nikad ne bude znala što je on
učinio.
Na šestom katu nije se moglo dokučiti tko gdje ţivi. Na
jednolikim vratima bijahu samo brojevi. Koračao je od dizala
kroz prolaz. Moţda će nešto dalje naići na još jedno dizalo pa
tamo moţe i sići. To je kao da se nalaziš na golemom parkiralištu
od više katova, pomisli on i osjeti opasnost ugledavši neke
mladiće u skupini na kraju prolaza kojim je hodao. Lako bi ga
mogli prebiti, opljačkati, čak i ubiti ako su tako raspoloţeni, i
pitao se bi li ga uopće primijetili i pošli za njim ako se okrene i
ode natrag istim putem. Ĉinilo se da razgovaraju nešto između
sebe i moţda ne obraćaju na njega pozornost.
Pomisli pozvoniti na jedno zvono i zatraţiti gospođu Carter; bio
bi to pogrešan stan i moţda bi mu rekli koji je ispravan, ali na
mjestu poput ovoga ljudi vjerojatno ne otvaraju vrata, osim
nekome koga poznaju. Ĉak i da dobije neki odgovor, nije ţelio da
gospođa Carter sazna da se neki čovjek raspitivao za nju.
A onda su se otvorila vrata nedaleko od skupine mladića i jedan
čovjek iziđe. Prođe pokraj Dereka koji ga prepozna kao vozača
Sierre koja je došla pred Noreen Carter. Derek mirno nastavi
hodati pokraj čovjeka, zapamtivši broj na vratima na kojima se
ovaj pojavio i prošao pokraj mladića. Bilo je mjesta za prolaz.
Nisu ga pokušali napasti. Mogao je isto tako biti i nevidljiv dok je
uporno izbjegavao da im se sretnu pogledi, što nitko od njih nije
ni traţio. Kad je prošao pokraj njih posve siguran i prešetao još
jedno cijelo krilo zgrade, susrevši samo dvije djevojke koje su
se moţda uputile prema onim mladićima, shvati da oni ovdje
moţda izvode nekakvu razmjenu; vjerojatno trguju drogom.
Posve su ušutjele kad im se pribliţio; jedino su po tome odavale
da su svjesne njegove nazočnosti, ali, napokon, uopće i nisu bile
glasne.
Napuštajući zgradu razmišljao je o tome kako je ovo vrijeme
takvo da on zapravo očekuje neku nevolju. Zbog čega to ne bi
bili neki miroljubivi dečki koji razgovaraju o djevojkama ili
motociklima, ili nogometu, ili o bilo čemu što ih zanima? Moţda i
jesu.
Poslije je provjerio adresu svih Cartera u telefonskom imeniku,
ali nije našao nijednu N. Carter s tom adresom. Moţda uopće
nema telefon ili joj u imeniku nema broja. Moţda je u vrijeme
sinova suđenja dobivala neugodne pozive.
Barry Carter izišao je iz zatvora jednog sivog zimskog dana,
odsluţivši smanjenu kaznu. Tijekom vremena koje je tu proveo
zločin silovanja pao je u sjenu njegova prijašnjeg sudjelovanja u
oruţanoj pljački. Katkad bi tako zločin čovjeku
priskrbio ugled u očima ostalih zatvorenika, pa ga nisu označili
kao seksualnog prijestupnika kojega treba odvojiti zbog vlastite
sigurnosti.
Jedini njegov posjetitelj tijekom zatvoreništva bila mu je majka
koja ga je redovito posjećivala, premda su imali malo toga reći
jedno drugome. On je jednostavno slegnuo ramenima kad mu je
rekla da ju je očuh napustio, a nije rekao ni riječi za njezin
posao u Lunar Moonu. Kad je pokušala doznati je li se uključio u
kakav obrazovni program u zatvoru, ostala je bez odgovora.
Svatko je na kraju vremena dopuštenog za razgovor otišao s
olakšanjem. Unatoč tome Barry je, bez Noreenina znanja,
odlučio ponovno se doseliti k njoj čim bude pušten. Policajac,
zaduţen za praćenje njegova ponašanja na uvjetnoj slobodi,
pronašao mu je sobu u jednom hostelu, čak i jednu mogućnost
zaposlenja, ali Barry nije imao namjeru prihvatiti ništa od toga.
On je svoju kaznu bio odsluţio i nije duţan javljati se ikome niti
dati da ga tko prati i nadzire.
Imao je manju svotu novca na koju je imao pravo kad ponovno
zadobije slobodu, a i savjetovali su ga na koji način da se prijavi
kako bi dobio drţavnu pomoć. No, bude li ţivio kod kuće, njegova
majka neće od njega očekivati da on sudjeluje u troškovima;
Barry nikad ništa nije plaćao.
Na njegovo veliko iznenađenje, ustanovio je da ona više nije
sama u njihovu stanu. Dok ga je posjećivala, nije mu rekla kako
je upoznala muškarca koji zarađuje za ţivot vozeći taksi po
narudţbi preko telefona. Kad se rastao od ţene, Clive je doselio
k njoj. Pošto je radio do kasno u noć, još je spavao kad je rano
jednog jutra stigao Barry.
Njegovu je majku obuzeo paničan strah. Barry joj nije rekao
datum otpusta niti bilo što o svojim planovima. Mislila je da ima
odsluţiti još nekoliko tjedana pa je odgađala reći mu o svome
novom čovjeku. Jer što se nje tiče, Barry joj neće doći ni blizu
kad bude na slobodi, a Cliveu je rekla samo da ima sina koji ţivi
negdje na sjeveru.
Sada nema ništa od toga.
— Jedan moj prijatelj ţivi ovdje — reče. — Katkad radi noću i
sada spava, pa te molim da ga ne probudiš, Barry.— Nervozno je
petljala oko njega. — Zacijelo si gladan.
Barry je priznao da bi mu baš prijala pečena jaja pa je Noreen
pristavila čajnik i ispekla mu nekoliko jaja, nešto krumpira i
kobasica, stavivši na stranu dovoljnu količinu da Clive ima za
poslije. Srećom, hladnjak je bio pun. Clive je davao novac za
hranu, no, ona je plaćala najamninu i sve ostale izdatke.
Osjećala se odgovornom zbog toga što se Barry odao zločinu.
Ona i njegov otac su se rastali nakon nekoliko burnih godina
tijekom kojih je on tukao i nju i Barryja, psovao ih i na sve
moguće načine mučio i poniţavao. Ona nije vidjela izlaza iz toga i
krivila je sebe za to što izaziva muţev bijes vlastitim
nedostacima. Na koncu ju je ostavio i otišao s nekom mlađom.
Nije traţio skrbništvo nad Barryjem, a nije ni plaćao ništa za
njegovo izdrţavanje, no, Noreen je bila zahvalna što ga više ne
vidi i nastavila je mukotrpno ţivjeti sve dok nije dobila novog
muţa koji je imao tri sina starija od Barryja. Oni i njihov otac su
stalno izazivali Barryja koji je u svojim tinejdţerskim godinama
bio mršav i slab. Noreen ga nije mogla zaštititi od njihova
mučenja i često ga je molila da bude kao drugi pristojni dečki
kojima u školi ide dobro.
U početku se Barry odao kriminalu da bi onime što je ukrao
ostavio dojam na svoju braću po očuhu, donoseći kući posljednje
modele stereo linija, moderne jakne i mašući novcem koji bi
dobio od prodaje ukradene robe.
Uhvatili su ga, prvi puta upozorili, poslije ga puštali na uvjetnu
slobodu i na kraju osudili. Za vrijeme svog prvog boravka u
zatvoru za maloljetne prijestupnike udebljao se, ojačao i počeo
baviti nogometom, no, kad je pušten, počeo je krasti automobile.
Kad je nestabilan drugi brak njegove majke doţivio nesretan
kraj, ona je njega krivila zbog tog raspada, govoreći kako je
njegovo loše ponašanje toliko uzrujavalo njegova očuha da se
okrenuo protiv nje. Bilo je to samo dijelom istina. Kao i njezin
prvi muţ i ovaj drugi je pronašao neku mlađu ţenu s djetetom.
Njegovi su sinovi poodrasli i otišli od kuće, a on je osjećao kako
je potreban tome lijepom, krhkom stvorenju koje je upoznao u
jednom klubu u koji je došla provesti večer ostavivši svoje
dijete s bakom.
Noreen je, međutim, osjećala strahovitu krivnju zbog udjela koji
je imala u Barryjevoj propasti, što sada mora popraviti. Rekla je
Barryju kako je Clive dobar čovjek kojemu će biti drago da
Barry ţivi ovdje dok ne stane opet na svoje noge, no, on ne zna
ništa o Barryjevoj prošlosti.
— Objasnila sam mu da je ono poduzeće u kojemu si radio
zatvoreno — rekla mu je. — Ali ne smiješ praviti teškoće. Clive
je dobar čovjek — najbolji na kojega sam ikad naišla. Ne ţelim
da što pođe krivim putem.
Clive se kockao, nadajući se da će na konjima zaraditi bogatstvo,
ali nije pio više od pola litre piva povremeno i nikad nije bio grub.
Ovakve osobine su u Noreeninim očima bile prave vrline.
Noreen je bila uţasnuta kad su Barryja proglasili krivim zbog
silovanja. Krađa je jedno — istina, dovoljno teška stvar, no ne i
zla; ovo je nešto drugo. Kad ga je posjećivala u zatvoru, pitala ga
je zašto je to učinio, a on je rekao da mu je jednostavno palo na
pamet da to ona djevojka zasluţuje jer ga je onako gledala.
— Kako misliš da te je gledala? — upitala je. Barryju je
nedostajalo riječi kojima bi to objasnio.
— Nekako prijezirno — odgovorio je.
Noreen je vidjela njegovu ţrtvu u sudnici, lijepu djevojku
svijetle kose i vrlo blijedu, koja je s bolom prepričavala što joj
je Barry učinio.
Nadala se da mu to neće prijeći u naviku. Idući bi puta mogao i
ubiti neku djevojku uz to što bi je silovao.
Barry joj reče da je dobio posao i ona osjeti olakšanje. Moţda je
prihvatio svoju pouku pa će sada biti pošten. Nije joj rekao da
nema namjeru pojaviti se na tom preporučenom poslu.
Derek, koji je strpljivo motrio stanove, vidio je kako Noreen
odlazi. Uspio je parkirati citroen u blizini i ostao je u njemu neko
vrijeme, pitajući se kako će dugo moći obilaziti ovo mjesto, a da
ga netko ne zaustavi i ne upita što radi, moţda neki stanar ili
policajac. Koliko još tjedana mora proći prije no što mu se sreća
nasmiješi i ugleda Barryja? U tom trenu mu pogled privuče jedna
zgrbljena prilika koja napušta zgradu. Uključio je prednja
svjetla i tamo je, nalik na preplašenog zečića, stajao Barry,
zaslijepljen jarkom svjetlošću. Derek ga je odmah prepoznao,
unatoč slaboj čupavoj bradici koju je pustio da mu izraste u
zatvoru. Dok se Barry okretao u drugom smjeru, Derek je
pokrenuo auto sav ozaren. Izišao je iz zatvora! Lov moţe početi.
Barry je otišao do trgovine i kupio duhan kako bi sam motao
cigarete. Platio je, a onda malo protumarao dućanom da bi
proučio police s bombonima i čokoladama. Kad je prodavačevu
pozornost privukao neki drugi kupac, Barry je zdipio malenu
kutiju čokoladica Cadbury's i strpao je u svoju avijatičarsku
jaknu. Onda je prešao na časopise i počeo listati jedan. Bio je to
časopis o sportskim automobilima.
Pokraj njega je stajao još jedan čovjek i čitao časopis o kućnim
ljubimcima. Bacio je pogled prema Barryju i počeo pričati.
— Zanimaju vas automobili, je li? — upita Victor Kemp.
— Meni govorite? — Barryjev je glas bio grub.
— Primijetio sam što čitate — reče Victor miroljubivo. — Novi
golf je zgodan, mali auto. Jeste li se kad vozili u njemu?
— Ne u najnovijem modelu — odgovori Barry malo mekše. — Meni
se sviđa nešto malo jače.
— GTI je sasvim u redu — reče Victor. Prebirao je po
stranicama svoga časopisa. — Kćer moje gazdarice ima hrčka.
Traţio sam ovdje neke savjete o tome kako se moţe hrčku
uljepšati ţivot.
— Da? — Barryja hrčci nisu ni najmanje zanimali.
— Moraš se slagati s klincima ako ţeliš biti u dobrim odnosima s
majkom — reče Victor. — To je moj moto.
— Da?
— Jeste li za piće? — upita Victor.
— Što, zar sada? Zatvoreno je već — reče Barry pogledavši na
sat koji je ukrao prije mnogo godina i koji je nosio kad su ga
uhitili. Godilo mu je što su ga stavili na popis njegove imovine kad
je odlazio u zatvor i vratili mu ga kod otpuštanja iz zatvora. S
novom baterijom i dalje je radio.
— Zar vas neko vrijeme nije bilo? Danas rade kako ih je volja.
Otvaraju i zatvaraju manje-više kako ţele. Bar Angel je sada
otvoren.
— Da? Zapravo me i nije bilo neko vrijeme. Bio sam u
Španjolskoj.
Victor preleti pogledom preko njegova blijeda lica, ali ne reče
ništa na to. Vidio ga je kako je hitro zdipio čokoladice. Imao je
pred sobom jednog sitnog kradljivca kojega zanimaju automobili;
moţda će se dati nagovoriti.
— Dopustite mi da vam pokaţem bar Angel — reče on. — Ja sam
Vic Kemp.
— Barry Carter — reče novi Vicov prijatelj.
Pa, zašto ne.
Vic Kemp će platiti.

Dok su ispijali svoja piva, Barry je saznao da je Victor u ovom

času nezaposlen, a bio je prodavač automobila, rekao je, pa čak i
mljekar jedno vrijeme. Barry je dobio dojam da je tip varalica;
tako je uglađeno govorio. Rekao je kako se nada da će osnovati
vlastiti posao čim bude mogao unajmiti pravu lokaciju. Radio-
aparati, stereo linije i slične stvari uvijek se dobro prodaju,
reče on, čak i u doba krize, ali mu je potreban kapital s kojim će
započeti. Mislio je u početku trgovati rabljenom robom.
— U tome uvijek ima prometa — sloţio se Barry. Vicova trgovina
bi mogla posluţiti za robu koju bi on pokrao. — Moţda će me
zanimati — dodao je ravnodušno.
— Ja dolazim ovamo gotovo svake večeri oko šest — reče Victor
dok su se rastajali.
Vic je otišao razmišljajući o sposobnostima čovjeka s kojim se
upravo pozdravio. Barry nije neki poseban organizator, ali je
povodljiv i dao bi se nagovoriti. Vic se u to uvjerio svojim očima.
Krenuo je niz cestu, pokraj policijske postaje do gradske
knjiţnice, koja bijaše pravo mjesto da čovjek utroši vrijeme. Tu
je toplo i ima toliko toga čime čovjek moţe zaokupiti misli.
Ĉitajući u novinama obavijesti o sprovodima moţeš nagađati koje
će kuće ostati prazne i nezaštićene kad ih napuste oţalošćeni
ukućani. I one na prodaju su također dobar cilj; moţeš se
predstaviti kao kupac i tako istraţiti kuće, vidjeti koje bi bilo
vrijedno posjetiti poslije i moţda uočiti neko dobro mjesto gdje
bi se moglo ući.
Kad se knjiţnica zatvorila, vratio se u kuću na Herbert road gdje
je unajmio jednu sobu u suterenu. Bila je to visoka, uska kuća na
mirnoj cesti, između drugih kuća u kojima su uzimali stanare,
mnoge od njih beskućnike, za koje je stanarinu plaćala socijalna
sluţba. Kakva šteta, mislio je Victor kad bi vidio majke koje
guraju svoje bebe u kolicima s malom dječicom uza se. Izlaze
kako bi im vrijeme prošlo sve do idućeg obroka koji bi pojeli iz
limenki u svojim siromašnim sobama. Kuća u kojoj je on ţivio nije
imala takve stanare, i oni koji su u njoj ţivjeli rado su se drţali
po strani. Victor u tome nije bio iznimka, no, jednog je dana
hrčak gazdaričine kćeri pobjegao i on ga je uspio uhvatiti pa ga
je vratio zahvalnome djetetu. To je dovelo do šalice čaja i kriške
izvrsne voćne torte.
Vicova je soba imala zaseban ulaz iz omanjeg dvorišta, a imao je
i svoj tuš. Većina drugih stanara morala je dijeliti zajedničku
kupaonicu na gornjem odmorištu. Bila je tu u suterenu još jedna
soba u kojoj je ţivjela jedna starica, nekadašnja ruska grofica,
kako mu je rekla gazdarica. Katkad je dolazila u knjiţnicu,
odjevena u crne haljine koje su davno prije bile skupe i uvijek sa
šeširom. Victor je mislio kako je vjerojatno nekad bila glumica ili
prvorazredna bludnica koja je, kako je ostarjela, spala na
prosjački štap. Jednom joj je, kad mu je bojaţljivo pokucala na
vrata, promijenio ţarulju.
— Ne volim moliti za pomoć — rekla je. — Ali ja više ne mogu
stajati na stubama i obavljati ovakve poslove.
Victor je trebao samo stati na stolac. Ponudila mu je čašicu
serija ali je odbio. Bila je osamljena, sirota starica, ali moglo je
to za sobom povući još koješta, a on nije ţelio visjeti kod nje
cijeli dan, niti u ulozi prijatelja niti kao njezin kućni majstor.
Za obrok te večeri Vic je imao ribu i krumpiriće koje je kupio na
putu kući. Poslije toga je pojeo sir i dvopek. Volio je jednostavnu
hranu.
Na olakšanje njegove majke Barry je u stanu provodio vrlo malo
vremena, ali se ona pitala koga viđa kad je vani i kakvi su mu
planovi, ako ih uopće ima. Zapravo strahuje da joj se neće
sviđati pravi odgovori na oba ova pitanja.
Radio sigurno nije. Izleţavao se u krevetu do kasna svakog jutra
i uglavnom se klonio Clivea.
— Mislila sam da si rekao kako imaš posao — napomenula je
Noreen nakon tjedan dana.
— Dosadan je — odgovori Barry. — Naći ću nešto drugo kad
budem spreman. Imam ja veze. Toga se Noreen i bojala.
— Nije lako u današnje vrijeme — reče ona. — Zar nisi čuo za
nezaposlenost tamo gdje si bio?
— Nemoj me izazivati, mama — odgovori joj Barry. Premda mu je
glas bio tih, sijevnuo je pogledom prema njoj iznad tanjura s
jajima, slaninom i prţenim kruhom, svojim kasnim doručkom.
Katkad bi se još nalazio u stanu dok bi ona odlazila na posao, iako
je rijetko bio tu kad bi se ona vratila. Morala mu je dati
napraviti ključ i brinula je u što bi se sve on mogao upetljati dok
nema nje i Clivea. Ili dok nema nje. Clive je imao drukčije radno
vrijeme i katkad je tijekom dana bio kod kuće. Ako se njih
dvojica posvade, stvari bi se mogle zaoštriti. Clive je već bio
posumnjao u Barryja. Ispitivao ga je gdje je to na sjeveru bio i
što je radio, a Barry je izmislio da je bio zaposlen u jednoj
tvornici automobilskih dijelova. To je barem donekle i bilo
odrţivo jer je Barry znao mnogo toga o automobilima, ali znao je
i Clive, a poznavao je i sjever jer je nekoliko godina radio
kao vozač autobusa pa je proputovao cijelu zemlju. Ĉak je bio i u
inozemstvu.
— Govori li onaj tvoj dečko istinu o tome da je radio na sjeveru?
— upita ju jedne noći, a Noreen je htjela znati zbog čega pita.
— Ĉini se da ne zna baš mnogo o mjestima za koja bi čovjek
očekivao da će dobro poznavati — reče Clive.
— Ne voli da ga se ispituje. Znaš kakva su djeca — odgovori
Noreen.
Ali Barry nije bio dijete. Bilo mu je dvadeset šest godina i
trebao bi se nekako skrasiti. Clive je odustao. Noreen
vjerojatno ne ţeli znati pravu istinu o svom sinu, a moţda je i
bolje da ne zna. Uz malo sreće uskoro će krenuti dalje i nestati
iz njihova ţivota.
Barry nije navraćao u Angel nekoliko dana. Pošto je dao majci
ukradene čokoladice, privremeno je zaboravio na Vica. U zatvoru
većina muškaraca nije mogla dočekati da se dočepa kakve ţene.
I Barry se uključio u te sirove razgovore, ali njegova maštanja
nisu bila poput maštanja većine muškaraca. Izazvati u ţeni strah
je ono što njega uzbuđuje; još se sjeća pogleda na licu one
djevojke dok se otimala na krevetu u njegovoj nemilosti.
Učinit će to opet nekoj kad dobije za to priliku. Pronaći će neku
kuću za provalu i ući kad u njoj bude neka ţena koju će moći
prestraviti.
Riječ ljubav ne postoji u Barryjevu rječniku. Za njega ţivot nije
imao drugog smisla osim da, uz najmanji mogući napor, nabavi
novac kojim će kupiti piće, odjeću i ţenu koju će poševiti, te
druge stvari uz koje vrijeme brţe prolazi, kao što su televizija i
radio, moţda i putovanje u Španjolsku ili na neko slično mjesto
gdje je toplo i sunčano.
Jedne je noći pokupio neku djevojku s uličnog ugla i otišao s
njom u njezinu sobu. Imao je dosta novca da joj plati pa ju je
natjerao da taj novac i zaradi. Zašto ne? To je njezin izbor.
Poslije je otišao u jedan noćni klub gdje je mnogo pio i postao
toliko nasrtljiv da se našao u jednoj tučnjavi koja je završila
tako da su njega i još neke druge izbacili na ulicu.
Barry je imao dovoljno pameti da ode ali je zadobio duboku
posjekotinu na ruci.
Majka ga je čula kako dolazi kući u sitne sate i uzdahnula s
mješavinom straha i olakšanja. Što je to samo radio?
Ujutro se pojavio s ručnikom omotanim oko ruke i ona mu opere
duboku posjekotinu. Ona je smatrala da bi je trebalo zašiti, ali
je rekao da će to zacijeliti. Morala je otići kupiti poseban zavoj
za tu ranu jer je bila prevelika za običan flaster.
Rekao joj je kako se te noći netko bio glupirao pa da je tako i on
stradao. Bila je to gotovo istina.
Treba mu noţ. Kupit će ga ili ukrasti, prije no što poduzme bilo
što drugo.

POGLAVLJE 14
Barry je kupio noţ sljedećeg dana novcem koji je uzeo iz
majčinog novčanika. Bio je to dţepni noţ na oprugu i s opakom
britkom oštricom. Kad ga je donio kući, teatralno je vitlao njime
po svojoj sobi. Ovako naoruţan osjećao se snaţnim.
Nije mu lako ţivjeti s majkom, ali tu ţivi besplatno, a ona ga
dobro hrani. Zadrţala je neke njegove stvari u sobi koja je bila
njegova prije no što je otišao od kuće ţivjeti sa Sandrom:
plakate na zidu, koturaljke, nekoliko drugih dječačkih uspomena
i ukrasa. On ih je ţelio zamijeniti nekim nuţnim suvremenim
predmetima: televizorom, glazbenom linijom, časopisima. Uskoro
će to učiniti, jer ostat će ovdje neko vrijeme.
Isprva se trudio micati se Cliveu s puta i ne izazivati nevolje.
— Mi ćemo se vjenčati kad on dobije razvod — rekla je Noreen
Barryju i bila je istina da su oni razgovarali o budućnosti. Clive
je sanjao o tome da ode ţivjeti na selo i vozi vlastiti taksi u
nekom manjem gradu u kojem postoji trţnica, ali nije rekao
Noreen da razvoda nema ni na vidiku. Njegovoj je ţeni
odgovaralo da i dalje ţivi u kući u kojoj su prije oni zajedno
ţivjeli i da Clive otplaćuje njezinu hipoteku te skrbi za njihovu
djecu, pa nijedno od njih nije sluţbeno pokretalo rastavu. Clive
je za ovu tvrtku, koja pruţa usluge prijevoza taksijem preko
telefona, radio i duţe od uobičajenog radnog vremena, no,
također je radio i prekovremeno noću sa svojim vlastitim
klijentima koje je stekao. Uletio je u vezu s Noreen pošto ju je
upoznao u Lunar Moonu gdje je otišao na večeru sa sestrom i
njezinim muţem koji su došli u posjet iz Kanade. Noreen je
posluţivala njihov stol. Imala je takvu nesreću u svojim
brakovima da mu se saţalila; dobra je to ţena, no, ne od onih
koje zrače nečim posebnim. Bolje je ţivjeti s njom nego biti sam,
i mirnije od neke burne veze.
A sada se pojavio Barry i Clive se nije dao smotati pričom o
poslu na sjeveru — osim ako tamo ne postoji kakav zatvor u
kojemu je mladić boravio, što je moţda uistinu slučaj. Zacijelo je
bio u zatvoru neko vrijeme jer bi se pojavio već i prije, a to
znači da je učinio nešto vrlo ozbiljno. No, moţda je shvatio svoju
pouku; Clive je odlučio da se za sada zadovolji tek sumnjom u tu
priču.
Nedugo nakon dolaska, Barry je donio majci novi prenosivi
televizor i sušilo za kosu. Nije ga trebala pitati je li to nabavio
na pošten način; nijedan aparat nije bio sasvim nov, iako je bio u
dobrom stanju. Sin joj se opet okrenuo svojoj staroj zanimaciji
— krađi.
Uhvatit će ga; zatim će ga opet zatvoriti, a ona bar neće brinuti
do besvijesti kako negdje vani Barry napada djevojke noţem i
siluje ih. Nakon onoga što je učinio u Bickleburyju, Noreen se
pobojala da mu se seksualno nasilje počelo sviđati. Nagledao se
svoga oca kako tuče nju, i sam je znao dobiti batina. Očuh ga je
koristio kao boksačku vreću; je li čudo što je odrastao tako
uţasno svadljiv i ratoboran, odlučan da se na isti način ponaša
prema drugim slabijim ljudima? Nadala se da će se u zatvoru
naučiti boljem ponašanju, no, upravo je u zatvoru i upoznao
Morrisa koji ga je poveo u onu posljednju ludoriju.
Noreen bi se brinula još i više da je vidjela Barryja s Vicom
Kempom. Sreli su se u baru Angel već nekoliko puta do sada i Vic
je pričao Barryju o tome kako će okrasti jednu kuću na selu gdje
će to biti jednostavno jer vlasnik
odlazi na odmor. Bio je u putničkoj agenciji, pričao je Vic,
prisluškivao razgovor između stranke i jednog stalnog korisnika
pa je čuo i datume koje su spomenuli; a onda je slijedio toga
čovjeka kući da bi saznao njegovu adresu.
— Radio sam to već i prije — reče mu Victor. — To znači da
moţeš praviti planove, tako da ne moraš odlaziti u zračne luke i
platiti da bi zašao među putnike i iščitao sve te informacije s
njihovih ceduljica.
— Već si to radio? — divio se Barry.
— Ne radini ja na slijepo — reče Victor. — To je previše opasno.
Ja idem na sigurno.
Njegov moćan govor uzbudio je Barryja. Takav je način
razmišljanja bio prisutan i u Morrisovim organiziranim izletima
po autocesti i u sela u kojima ljudi ne očekuju da će ih tko
opljačkati pa nemaju potrebno osiguranje.
— Zvuči dobro — prizna Barry.
— I nitko od ljudi neće stradati. Ja ne bih htio da me tko
zatekne pa da moram nešto učiniti.
— Ni ja — reče Barry, premda to nije bila istina. Dodirnuo je
obris noţa u dţepu koji je djelovao ohrabrujuće i pomislio da ga
pokaţe Victoru, a onda odluči to ne činiti; Vicu se noţ moţda
neće svidjeti.
— Ali ne ide mi baš dizanje automobila — Victor prizna. — A
trebat će mi neki auto kad obavim taj posao.
Kao da je to izgovarao njegov nekadašnji partner Morris.
— Meni to ide dobro — reče Barry skromno. Nekako je znao da
se Vica neće dojmiti njegovo hvalisanje.
Vic je čudan tip. Ima gustu smeđu kosu koja srasta s kovrčavom
bradom i mršave, blijede ruke. Nakon drugog pića postao je
povjerljiviji pa ispriča Barryju kako je godinama radio nekoliko
poslova, zarađivao na prodaji tableta za mršavljenje putem pošte;
čekovi su mu stizali, ali kupci nikad ne bi dobivali tablete. Rekao
je da ga nikad nisu uhvatili. Barry je odmah znao da je varalica.
Kako Vic ne bi ispao bolji od njega, Barry je opisao kako je prije
nekoliko dana šetao jednom mirnom ulicom d kraju gdje ţivi s
majkom. Rekao je da majka ima lijepu kuću s vrtom ispred i iza
nje.
— Njoj je drago što ţivim s njom, ja sam joj sve što ima — doda
i nastavi kako je, još uvijek na određenoj udaljenosti, ugledao
jednu mladu ţenu gdje istrčava iz kuće po djecu koja su se
igrala na cesti. Hitro poput munje Barry je uletio u njezinu kuću,
uzeo televizor i sušilo i dao se u bijeg, a ţena je urlala za njim
kad ga je vidjela kako odlazi.
— Kao da je to bilo suđeno — reče Barry. — Ţelio sam te stvari
nabaviti za mamu. Obećao sam joj. Jasno, imao sam sa sobom
spremnu vreću — doda on pogladivši se po prsima. Šuškavi zvuk
plastične vrećice skrivene u njegovu dţepu jedva se čuo u buci
koja je vladala u baru.
— Treba biti pripremljen, nikad ne znaš kakve ćeš biti sreće.
Nema smisla trčati cestom s televizorom u rukama. A bio je
pravi, zgodan mali televizor. Pokretima ruku dočaravao je njegov
oblik i veličinu.
Ova je krađa bila neplanirana, pomisli Victor, ali ne reče ništa.
— Kladim se da ti je mama bila zadovoljna — reče on.
— Imaš pravo — potvrdi Barry. Bilo je i gotovine: na stolu je
leţao jedan novčanik pa je i to zdipio. Izvadio je novac i bacio
novčanik u košaru za otpatke na ulici, protrljavši ga prije toga o
traperice da bi obrisao otiske. No, nije bilo izgleda da ga netko
preda policiji ako ga pronađe, smatrao je, i bio je u pravu.
U novčaniku nije bilo više ništa vrijednoga. Ţena nije imala
kreditnih kartica.
Tjedan dana poslije njih su se dvojica zaputila na svoju prvu
zajedničku operaciju vozeći se u Tovoti koju je Barry ukrao s
velikog parkirališta.
— Ona kuća u koju idemo, vlasnik je otišao na Tenerife
— reče Victor dok su se velikom brzinom vozili autocestom.
Barry je još i ubrzao. Sada su išli sto četrdeset na sat.
— Strašno je brz, ha?
— Prilično. Uspori, Barry. Ne ţelimo da nas uhvate zbog
prevelike brzine prije no što išta izvedemo. Zapravo, uopće ne
ţelimo da nas uhvate u ukradenom automobilu.
Njegov ton podsjeti Barryja na Morrisa, i da bi pokazao kako je
on svoj čovjek, tri kilometra nije uopće obraćao pozornost na
njegove riječi, a zatim smanji brzinu drţeći se ograničenja
posljednjih nekoliko kilometara prije no što su skrenuli s
autoceste i ubrzo zašli u ulice u kojima su s obje strane jedan
iza drugoga bili parkirani automobili. Napokon su u mraku ušli u
jednu pokrajnju ulicu, u kraju s kućama uvučenima od ceste.
Ulične su svjetiljke bacale svjetlo na sjenovite ţivice i visoke
ograde. Ovdje su ljudi čuvali svoju osamu i skrovitost.
— Skreni ovdje — reče Victor. — Broj osamdeset dva, to je ta
kuća — i on pokaţe na ulaz na njihovoj lijevoj strani.
U prozoru u prizemlju gorjela su svjetla, na jednom gornjem
također.
— Nisu otišli — reče Barry.
— Jesu — odgovori Victor. — Ostavili su ta svjetla gorjeti da bi
odagnali tipove poput nas. Pozvonit ćemo i vidjeti što će se
dogoditi ako te to brine. Ja ću to učiniti. Izmislit ću neko
pitanje, naprimjer ţivi li moţda ovdje gospodin Wilson, ako se
tko pojavi. U redu?
— Dobro — potvrdi Barry promatrajući Victora kako korača
puteljkom prema ulaznim vratima i pritišće zvonce.
Ništa se nije dogodilo, ni sigurnosna svjetla se nisu upalila. Barry
je krenuo pokraj ulaza, zatim je okrenuo auto na uskom prilazu
tako da bude spreman za bijeg, a i da ih nitko ne moţe vidjeti
kako u njega utovaruju plijen koji će već ugrabiti u kući.
Provalili su u straţnjem dijelu kuće gdje su bila staklena vrata s
ključem koji je bio zgodno ostavljen u bravi s unutrašnje strane.
Victor je razbio staklo kamenom koji je pronašao u blizini. Nosio
je debele rukavice, a kamen je omotao u ţutu krpu za prašinu.
Buka koju je pritom načinio činila se glasnom pa su se obojica
nekoliko sekundi ukipila i osluškivajući, ali ništa se nije dogodilo.
— No, hajde, krenimo — reče Barry. — Što čekaš?
Vic je gurnuo ruku kroz razbijeno staklo i okrenuo ključ. Našli su
se u kući gdje se činilo da je Barry podivljao. Sve je trgao i
razbacivao pa je potrčao na gornji kat gdje je pootvarao sve
ladice, izvrnuo njihov sadrţaj na pod i porazbacao stvari
unaokolo. Victor mu je doviknuo neka navuče zavjese da se
izvana ne bi vidjelo što radi. On se usredotočio na prostorije u
prizemlju, pronašao televizor, stereo gramofon i mikrovalnu
pećnicu koja je izgledala kao nova. U ladici od stola bilo je
pedeset funti gotovine, a pronašao je i čekovnu knjiţicu, no, ne i
bankovne kartice. On je pak radio tiho i uredno.
Barry je sišao noseći nešto ţenske odjeće među kojom bijaše i
laţni krzneni kaput. Hitnuo je to na pod. Pronašao je i nešto
nakita pa ga je potrpao u velike dţepove svoje jakne. Još uvijek
u ţurbi, otišao je u kuhinju, tako naglo da je prevrnuo jedan
stolac i svjetiljku, i vratio se sa zamotuljkom plastičnih vreća za
smeće. Stavio je onu ţensku odjeću u vrećice.
— Mojoj mami će se ovo sviđati — reče. — Ni nema mnogo
drugih stvari, zar ne? Nema srebrnine.
Bilo je tu vina na jednoj stalaţici ispod stubišta pa je ščepao
jednu bocu, smrskao grlić na rubu stola i počeo iz nje piti.
— Odnesimo ove stvari u auto, Barry — reče Victor.
— Bit će poslije vremena za piće.
— Onda ću ponijeti i ostale — reče Barry, uze i druge boce i
gurne ih u vreću za smeće. Potegne još jednom iz boce koju je
otvorio. Malo je porezao usnicu na otkrhnutom grliću, a onda je
cerekajući se izlio ostatak finog crvenog vina na svijetao sag
gdje je nastala mrlja koja se počela širiti.
— Gubiš vrijeme na glupostima, Barry — reče Victor.
— Hajde odnesi taj televizor u auto.
Barry rukom obriše usta. Krv i vino razmazaše mu se po
rukavicama, ali on podignu televizor i odnese ga iz sobe. Vic baci
jedan brz pogled unaokolo na onaj nepotreban nered; zbog
ovakvog su vandalizma lopovi na zlu glasu. Ali
bio je dovoljno pametan da to ne spominje Barryju dok su
odlazili.
— One tvoje informacije ne vrijede baš previše — reče Barry.
— Bilo je čekovnih knjiţica — odgovori Victor. — Znam jednoga
tipa koji će nam za njih dati dosta novca. Hajdemo.

Ostavili su stvari u zasebnoj garaţi pod ključem koju je Vic

unajmio kao skladište za robu u njegovu budućem poslu. Barry je
zadrţao mikrovalnu pećnicu, nakit i odjeću za majku, a Victor se
nije raspravljao, jednostavno je rekao da će to uzeti u obzir kad
budu dijelili sveukupnu dobit.
Barryja je pogodilo kad je saznao da je sav nakit laţan; sve
skupa to je jeftina roba koja ne vrijedi više od pet funti.
Ostavivši Victora u garaţi s nekoliko slika, televizorom, stereom
i ostalim električnim aparatima koje su pokrali na svom pohodu, i
s vinom — Vic ga je uporno ţelio zadrţati; grofici će jedna boca
biti u slast — Barry se vrati u majčin stan. Svidjet će joj se
topao krzneni kaput koji joj je nabavio prije no što stegne prava
zima. Zatim se vrati po Tovotu koju je ostavio ispred kuće. Ţelio
se malo provozati. Bio je presretan, raspoloţen nakon uspješne
pljačke, premda se nije sve zbilo prema njegovim očekivanjima.
Pobrinut će se on da Vic idući puta odabere bolje mjesto, i zašto
ne bi obavili i nekoliko pljački u tijeku jedne noći? Vic nije
pristao da se provozaju mirnim ulicama u četvrti u kojoj su
provalili i da potraţe što bi još mogli opljačkati. Barry ga idući
puta neće slušati. Ako ne dignu pravi plijen, on će izabrati i neki
drugi cilj za pljačku u tom istom kraju.
Izišao je iz zgrade i prešao cestu do mjesta gdje je ostavio auto.
Nije ga bilo. Netko ga je maznuo! Da čovjek ne povjeruje! On
nije mogao. Ne moţeš ostaviti auto ni na pet minuta dok obavljaš
najobičniji istovar. Bio je ljutit.
U stanu je bilo mračno i tiho. Bilo je vrlo kasno, ali Barry nije
razmišljao o tome da li se majka vratila s posla i da je Clive kod
kuće. Nije previše bučio dok je ostavljao pećnicu u kuhinji i
odloţio vreće s odjećom u hodniku.
Tada ugleda Cliveovu Sierru parkiranu u blizini mjesta gdje je on
ostavio Toyotu. U autu je bio ugrađen alarm, ali je Barry znao da
su ključevi u jednom vrču u kuhinji. Vratio se na kat po njih.
Sav je ţivnuo dok je odlazio automobilom. Pravo mu budi, gadu,
mislio je; nagurao se onako njegovoj majci, privukao svu njezinu
paţnju na sebe.
Nije morao ići daleko. Ĉetiri-pet kilometara dalje, vozeći ulicom
u kojoj je bilo dućana, nekoliko kafića i jedan disko, ugledao je
jednu osamljenu djevojku. Prošao je pokraj nje, parkirao, izišao
iz auta i krenuo prema njoj. Bila je to prostitutka i mislila je da
ima mušteriju pa je ušla u automobil posve dragovoljno. Barry ju
je odveo do udaljenog dijela parka, i još je bez opiranja izišla s
njime iz auta i zašla za neko grmlje kad ju je, pošto je odbila
učiniti što je od nje traţio, silovao. A onda je, budući bi ga mogla
prepoznati, a on je bio optuţen za silovanje, zabijao u nju svoj
novi noţ dok nije izdahnula.
Nema smisla riskirati.

Sutradan je Barry spavao dokasna i Clive je već izišao u vrijeme

kad je ovaj bio spreman za veliki doručak. Majka ga čeka da se
probudi kako bi mu ga pripremila. Već je opazila mikrovalnu
pećnicu i jako se razveselila zbog nje, premda je bila potpuno
svjesna da je ukradena. I kaput je lijep, rekla mu je. Zavirila je
u vreće koje je ostavio na odmorištu i sakrio ih prije no što ih
Clive vidi.
— Dobio sam ih od tipa kojemu neće trebati — reče Barry.
Oči su mu sjale; imao je pogled koji njegova majka nije voljela.
Nije se bunila; nije bilo vremena za to prije odlaska na posao, a i
mikrovalna pećnica će joj pojednostaviti posao oko Clivea kad se
bude vraćao kući kasno. Otišla je, a Barry se vratio u krevet.
Uvečer se sreo s Vicom i dobio pet stotina funti u gotovu, jer
Vic se već otarasio čekovnih knjiţica. Ostale će stvari biti zaliha
za trgovinu, podsjeti Barryja dodavajući mu omotnicu.
Barry se bio nadao većoj svoti, ali prihvati Vicovo objašnjenje da
su čekovi manje vrijedni ako uz njih nema odgovarajućih kartica.
— Idući ćemo puta obaviti veći posao — izjavi Vic. — Ovo je bio
tek probni pokušaj.

Barry se pokazao kao naprasit partner koji vrlo brzo mijenja

raspoloţenje; Vic će morati imati tu činjenicu na umu kad bude
planirao njihovu sljedeću operaciju. Neka osamljena kuća na selu
bit će bolja meta, a mogla bi se i više svidjeti Barryju nego ove u
predgrađu. Isplanirat će to paţljivo, tako da neće biti ničega što
bi Barryja odvuklo u iskušenje da se prepusti prevelikom
uzbuđenju. Rastali su se ne odredivši neki određeni datum
ponovnog sastanka.
Barry je idućih dana provodio mnogo vremena u stanu, uglavnom
spavajući i gledajući video filmove. U kući koju su on i Vic
opljačkali nije bilo video rekordera pa je izišao i kupio jedan od
svoga novca. Ne novi već ukradeni kojeg je u kafiću prodavao
neki čovjek.
Njegova majka neće ni znati da nije nov.
Uvečer bi Barry izlazio piti i povremeno bi pronašao neku
djevojku koja bi bila dovoljno podatna i pošla s njime, premda mu
je to bilo dosadno. Uskoro će on nekoj drugoj opet uliti strah u
kosti.
 POGLAVLJE 15

Barry nije primijetio da ga slijedi jedan čovjek i da ga promatra

kako kupuje noţ. Nesvjestan da na njega vreba odmazda, do
krajnjih je granica koristio svoju slobodu. Za sada mu
partnerstvo s Vicom odgovara jer je sam mogao izvesti tek
manje provale i sitne krađe po dućanima. Barry ţeli upasti u neku
vaţnu bandu koja planira velike prepade na banke i na kombije
koji dostavljaju plaće. Tada bi došao do velikog novca, dovoljno
novca da moţe otići u Juţnu Ameriku ili negdje daleko od te
magle i kiše u Engleskoj. Imao bi veliku kuću u kojoj bi ţivio, vilu
s bazenom i nekoga tko bi čekao na njega. Sanjario je ponekad
tako. Mogao bi nabavljati automobile za takve poslove, ili voziti
ukradene kombije za sigurnost dok bi ostali izvodili pravi prepad.
Ne radi se o tome da bi Barry prezao na nekoga krenuti
pištoljem; moţe i to pokušati jednog dana. No, iako je upoznao
ljude koji su bili u zatvoru za takve prijestupe kojima bi dobro
došao jedan iskusan kradljivac automobila ili izvrstan vozač, u
zatvoru se govorkalo da je Barry izveo i više od krade, a veliki
profesionalni pljačkaši nisu zainteresirani za zločin silovanja.
Ima svugdje dosta ljudi koji znaju s automobilima. Danas ih i
djeca rano počinju krasti; čim narastu dovoljno veliki da ih mogu
voziti.
Planiranje je Barryju bilo problem. Moţe se upustiti u neku
krađu na brzinu, kao onda kad je ukrao mali televizor i sušilo za
kosu za majku, ali nije on naučio kako odrediti neku kuću ili kraj
za pljačku, onako kako je to radio Morris. Uspjeli su izbjeći
uhićenje sve do one noći u Bickleburyju, a Morris je drţao da ih
ne bi ni uhvatili da nije bilo njegova silovanja. Policija ne bi
ulagala onoliki napor u hvatanje običnih lopova, koji i nisu uspjeli
ukrasti tako mnogo. Kad je Barry skinuo rukavice, značilo je to
da je ostavio otiske, a on sam je pokušao prodati djevojčin
privjesak. Oboje je bilo dovoljno da se razotkrije njegov
identitet. Morris je bio vrlo ogorčen zbog toga što je dobio teţu
kaznu, a nije čak ni dotaknuo djevojku.
Katkad je Barry u svojim maštanjima priţeljkivao da ima
savršenu ţenu, neku predivnu ţenu koja bi mu čistila mali dvorac
u kojem bi ţivjeli i spremala im jela, a onda bila spremna na sve
što bi od nje traţio u njihovu ogromnom krevetu. No, ti bi snovi
potamnjeli kad bi se počeo pitati bi li mu ona ostala vjerna. Što
ako joj se dopadne netko drugi? Sandra je bila takva djevojka —
ne baš prekrasna, ali nije loše izgledala — pa ga je ostavila.
Strpala je ono malo njegovih stvari u putne torbe i ostavila ih
pred svojim vratima, a zatim izmijenila bravu. On je krotko
otišao. Trebao ju je kazniti zbog toga. Nije smio prihvatiti
njezino odbijanje, već ju je trebao pretući sve dok ne bi učinila
ono što je od nje traţio. Tako se i njegov otac odnosio prema
majci; kako drukčije i naučiti ţene gdje im je mjesto?
Onaj čovjek, Clive, koji sada ţivi s njegovom majkom, je drukčiji.
Zvao ju je "milena" i često noću dolazio kako bi je odvezao kući s
posla. Barry bi katkad čuo tiho ljubavno mrmljanje iz njihove
sobe. Ljutilo ga je to, poţelio je upasti tamo i razbiti ih na
komadiće.
Barry zna da ga Clive ne voli. Clive bi rekao "Dobra večer" kad bi
se oni susreli, vrlo sluţbeno i uljudno, a Barry bi progunđao nešto
u odgovor, ili se ne bi ni osvrnuo. Do sada se i nisu susretali
ujutro jer je Barry najveći dio vremena provodio u krevetu.
Noreen je pokazala Cliveu mikrovalnu pećnicu i imitaciju
krznjaka i rekla mu kako joj je to Barry kupio, ali je iz Cliveova
pogleda bilo jasno kako on zna da Barry to nije nabavio na
pošteni način. Idući puta kad bude namjestio takav izraz, Barry
će mu ga šakom zbrisati s lica.
E pa, sad se posluţio Cliveovim autom, zar ne? I opet će to
učiniti ako mu se prohtije.
Barry je nakon svog noćnog izleta smjestio Sierru natrag na
uobičajeno mjesto i vratio ključ. Upravo je uţivao u činjenici da
Clive nema pojma što je on izveo.
Brzo će on zaboraviti onu djevojku koju je ubio. Gurnuo je
njezino tijelo ispod grmlja i navukao preko njega granje. Nisu ga
pronašli ni tri dana poslije.
Vic je uskoro pronašao novu metu za njihov napad. Opet je bio u
jednom prisluškivačkom pohodu u putnoj agenciji pa je imao
nekoliko adresa za istraţivanje. Barry ţeli poći s njim, ali Vic
uporno tvrdi kako je jedan čovjek manje sumnjiv od dvojice, te
da on vrlo vješto zvoni na vrata i postavlja nevina pitanja,
praveći se da prodaje nešto ili provodi neko ispitivanje.
— Nemaš auto — reče Barry. — Kako ćeš doći do tamo?
— Tko kaţe da nemam auto?
— Pa, trebaš mene da ti nabavljam prijevoz.
— Imam jednu prijateljicu — odgovori Victor. — Ona mi
posuđuje automobil, a ja njoj učinim poneku uslugu. Ali ne ţelim
se time sluţiti za posao, moglo bi mi se ući u trag. Osim toga nije
dovoljno brz: neka stara Fiesta. — Otpio je nešto piva, a na
njegovoj se raskošnoj bradi nahvatala pjena. — Uredim se kad je
idem posjetiti — reče. — A isto tako kad idem izviđati teren.
Imam jedno krasno odijelo od OXFAM organizacije za
humanitarnu pomoć. — Odloţio je naočale. — Sanjam o jednom
putovanju u Španjolsku. O nekih mjesec-dva na suncu. Kako bi ti
se svidjelo otići tamo za Boţić, Barry?
— Zvuči dobro — reče Barry nevoljko.
— Znam jednog tipa koji se bavi slikama — nastavi Vic. — Starim
majstorima, takvim stvarima. Jedna od onih kuća o kojima sam
čuo čini se obiluje slikama. Pisalo je o njoj nešto u jednom
časopisu, čini mi se, a vlasnik skuplja umjetnine. Moglo bi tamo
biti mnogo novca kad bismo mogli uzeti neku određenu, traţenu
sliku. To je već specijalizirano znanje, znaš?
Barryju je zvučalo previše sloţeno.
— Plaćaju li ljudi dobro za slike? — zapita sumnjičavo.
— To znaš, Barry. Tolike galerije su opljačkane zbog posebnih
slika. Kupci ih ne mogu prodati dalje jer su sve popisane i
poznate, ali ima ljudi koji vole uţivati u njima nasamo. Dobro
plaćaju.
— Pazi dobro da nam se ovaj puta isplati — reče Barry srdita
lica. Nije volio da mu netko naređuje, a činilo mu se da Vic
donosi sve odluke. Baš kao i onaj Morris.
Dok je Vic istraţivao, Barry je odlazio na neke pijanke i igrao
biljar. Što drugo činiti?
Onaj čovjek koji ga je motrio vidio je kako provodi vrijeme. Bilo
je lako pratiti ga. Derek, međutim, nije znao ništa o djevojci
koju je Barry ubio jer ga tada, onako kasno u noći, nije motrio.
Njezino je tijelo nađeno četiri dana nakon smrti, ali je policiji
trebalo još tjedan dana da ustanove tko je. Nije bilo nikakve
sumnje da je to ubojstvo jer je bila probodena noţem nekoliko
puta. Ubojičina bi odjeća trebala biti jako umrljana krvlju.
Autopsija je pokazala da je neposredno prije imala snošaj i
spolni organi su joj bili ozlijeđeni; bris bi mogao odrediti DNA
njezina napadača, ali budući da je bila prostitutka — kako se na
kraju utvrdilo — nije to moglo biti posve pouzdano jer je one
kobne noći mogla imati i druge mušterije osim ubojice.
Ţivjela je u jednoj kući s još dvije djevojke koje su se bavile
istim zanatom i sve su imale djecu. Kad se nije pojavila nekoliko
dana, prijavile su njezin nestanak, ali joj je tijelo pronađeno u
kraju mnogo dalje od mjesta na kojemu je traţila posao.
Policajci su pokupili neke poznate seksualne prijestupnike čije su
ţrtve bile napadnute na ulici, ali nisu traţili Barryja čiji je
modus operandi bio drukčiji i koji nije dosad ubijao.
Jednoga od tih muškaraca koje su priveli na ispitivanje drţali su
u pritvoru duţe vrijeme jer su u policiji smatrali da je
vjerojatno on osumnjičeni. Uzeli su mu odjeću i cipele na
testiranje.
Kad je Barry otkrio da mu je odjeća sva umrljana krvlju, stavio
ju je u stroj za pranje rublja čim mu je majka otišla na posao
onoga jutra nakon zločina. Pokrenuo je stroj, stavivši dosta
praška i ostavio da ga majka isprazni kad dođe kući, pa se ona
ljutila jer je košulja pustila boje, a bile su tu i mrlje koje se nisu
isprale. Pitala ga je što je to radio da se tako umazao — je li
prevrnuo na sebe umak od rajčice? On reče da jest, nešto slično,
a ona mu je savjetovala da idući puta te stvari prepusti njoj.
— No, valjda si mi htio pomoći — rekla je uz onaj glupavi
smiješak koji je značio da mu se ţeli dodvoriti.
Sve je ponovo oprala, no mrlje su se izgleda čvrsto uvukle u
tkaninu i to je zbuni.
Barry reče da nije vaţno. Rekao joj je neka baci tu odjeću.
Nabavit će on novu, i zaista je nabavio. Netko je u baru Angel
prodavao stvari ukradene u jednoj pljački od prije nekoliko dana:
moderne traperice i majice s dugim rukavima koje je spremio u
spavaćoj sobi svoje kuće. Barry je otišao tamo i uskoro osvanuo
opskrbljen novom odjećom, mnogo pristalijom nego prije.
Onda se pojavio Vic s novostima. Pregledao je područje oko kuće
u kojoj se nalaze slike koje bi se isplatilo ukrasti. To je bilo na
selu, savršena meta, podalje od najbliţega sela, malenog kao
zaselak. Pokazao je Barryju časopis s ilustriranom pričom o toj
kući i istaknuo prostoriju opisanu kao dvoranu u kojoj visi barem
dvanaestak slika od kojih neke prikazuju ţene i muškarce u
odjeći koja se Barryju činila neobičnom, a na nekoliko njih
bijahu naslikani krajolici.
— Ova ovdje je posebna — reče Vic pokazujući na najmanju. —
To je Corot — tako je umjetniku ime. Dobit ćemo nekoliko tisuća
ako je maznemo.
— Odmah? — upita Barry.
— Odmah — odgovori Victor. — Što ćemo onda, Barry? Pomoglo
bi mi da nabavim robu za dućan, no, najprije je tu naš mali izlet u
inozemstvo. U Maroku bi sada moţda bilo toplije nego u
Španjolskoj. Što misliš, Barry?
— Ti odluči — reče Barry. Njemu će odgovarati gdje god je
sunčano.
Vino i ţene bit će im na raspolaganju, rekao je Victor, jer imat
će novaca u dţepu, no, bit će i posla za njih jer su ljudi na
odmoru često nepaţljivi i ostavljaju novac i čekove u sobama
hotela i vila.
Barry je mislio kako bi se s Vicom dobro provodio, ali kad bi to
morao sam, bilo bi mu teško. Organiziraš odmor i sjedneš u avion,
no, što se događa nakon toga? Barry nikad nije odlazio iz zemlje;
najdalje je putovao do otoka Wighta i to je bilo kad je u zatvoru
Parkhurst odsluţivao svoju nedavnu kaznu.
— Vlasnici kuće odlaze u Madeiru. To je mjesto kamo ljudi
odlaze cijele godine zbog stabilne klime.
— Što to znači, stabilne? — upita Barry.
— Blage, umjerene — odgovori Victor. — Mene ne privlače casina
i noćni ţivot. To bi bilo više za tebe, Barry, zar ne? Reci, što ti
ţeliš od ţivota? Kako vidiš svoju budućnosti? Ţena i djeca? Te
stvari?
Barry se smeteno uzvrpolji. Od ovakvog mu je razgovora bilo
neugodno.
— Ţene nisu baš vjerne. Ĉim ti se dogodi neka nevolja pobjegnu s
nekim drugim. Stvarno su dobre samo za jedno.
— Što to?
— Oh, znaš. Seks, jasno — odgovori Barry.
— Imaju one osjećaje, isto kao i mi — reče Victor.
Barry pomisli na majku. Ţelio je steći njezino odobravanje. Kao
dječak ukrao je nekoliko ukrasa i neki miris iz robne kuće
Wollworth's i sličnih trgovina da bi ih dao njoj. Mislio je kako će
mu takvi darovi pribaviti njezinu ljubav i tada se i činila zahvalna,
ali je to njegov očuh uvijek tumačio kao da je on te darove
ukrao pa je dobio batine za sve što bi učinio. To ga nije
zaustavilo da i opet ponovi isto, ali otkad se vratio iz zatvora,
ona ga nije optuţivala da krade stvari koje joj je davao. Niti
Clive. No, kako bilo, sada mu nitko ništa ne moţe. On je muškarac,
onaj koji dijeli kaznu umjesto da je prima.
— Jesi li se ikad ţenio? — upita on Vica.
— Jednom. Nije išlo. No, u Španjolskoj i Maroku bit će mnogo
djevojaka za zabavu. Bez ikakvih obaveza. Bez vjenčanih zvona u
njihovim slatkim pohlepnim očicama.
Zvučalo je tako jednostavno kad on to govori. Moţda će i biti
tako, mislio je Barry. Moţda je sve što mu treba dobra prilika.
— Bit će tamo i nakita, u onoj kući — Victor nastavi.
— Dobre robe, vrlo vrijedne. I sef, a unutra i gotovine.
— Hoće li oni tu gotovinu ostaviti tamo kad odu?
— Dobro pitanje. Hoće, jer su dali nekome da čuva kuću dok ih
nema, da hrani mačku, i zlatnu ribicu, i slično — reče Victor.
— Onda će nas ti ljudi vidjeti kad budemo dolazili.
— Neće, jer ćemo ih mi nazvati i reći da je njihova vlastita kuća
opljačkana i da moraju poći kući, da ne smiju gubiti vrijeme.
Pravit ćemo se da smo policajci.
Barryju se svidila ova zamisao i on se nasmije. Bio je to čudan,
kreštav zvuk kakav se rijetko čuje.
— No? — čekao je Victor s pitanjem. — Zar me nećeš pitati kako
ćemo saznati njihova imena? Mislim, imena ljudi koji čuvaju kuću.
— Upravo sam htio — reče Barry hitro.
— Otići ću tamo dan prije s paketom za vlasnike. Bit će to
posebna pošiljka čiji će primitak morati potpisati. Ti ljudi,
vjerojatno će ih biti dvoje jer takve poslove obično obavlja
kakav par umirovljenika, potpisat će se svojim imenom pa ćemo
tako i saznati za njihovo ime. Jednostavno.
— Vrlo oštroumno — reče Barry gledajući u partnera s
divljenjem.
— Znam — odvrati Vic koji je uţivao u tome kako je ostavio
dojam na svog novog pomagača. — Bit će ti dobro raditi sa mnom,
Barry.
— Poslije ćemo ići u inozemstvo? Odmah?
— Ĉim dobijemo novac. Trebat će nam za to dan-dva. Neće dugo
trajati jer je tajna ove igre u brzoj prodaji. Bit će tu mnogo
toga: televizori, radio aparati, slike i nakit. Sklonit ćemo to u
garaţu da bude spremno za otvaranje dućana kad se vratimo.
Prema njegovim riječima zvučalo je to tako jednostavno kao da
treba samo uskočiti na vlak za stadion Wembley gdje se odrţava
neka ključna utakmica. Barry je uočio njegov optimizam.
— Neka samo bude što prije — reče on. — Ponestaje mi novca.
Victor izvadi otrcan novčanik i izbroji deset novčanica od po
dvadeset funti.
— Uzmi to kao predujam. Ne ţelim da se nađeš u kakvoj nevolji
dok se upuštaš u neku sitnu krađu na svoju ruku.
— Neću — reče Barry.

Ali nije mogao čekati. Već sutradan je ukrao nekoliko manjih

aparata iz jedne trgovine električnom robom pa je na izlasku
morao i potrčati kad se oglasio alarm uključen zbog privješene
plastične pločice.
Sigurnosne kamere u dućanu su ga uhvatile, no, nejasno. Na
kraju će moţda netko povezati njegovo ime s licem, ali ne još.
Barry nije znao da su jednoga čovjeka detaljno ispitivali o
ubojstvu koje je on počinio. Nije čak ni znao da je pronađeno
tijelo njegove ţrtve. Nastavio je dalje, gotovo zaboravivši
događaj koji za njega nije imao više značaja nego da je zgazio
muhu. Taj je zločin privukao određenu pozornost u tisku, ali je
bilo i drugih nenadmašivih događaja s dramatičnim elementima
koje su novinari ţeljni senzacija mogli prenapuhati.
Bio je nestrpljiv da započnu veliki posao koji je Vic isplanirao.
Dio njega je razumio kako moraju čekati dok se odabrana kuća
isprazni ili će plan propasti, no, drugi, iracionalni dio nije mogao
prihvatiti ovo odgađanje. Sve je bilo u redu dok je bio s Vicom.
Ono što je taj od njega stariji čovjek govorio o tome što će njih
dvojica uraditi s plijenom imalo je nad Barryjem određenu moć,
ali kad bi ostao sam, bjesnio je.
Vic nije bio u Angelu noć poslije njihova razgovora, a niti iduće
tri noći. Gdje je bio? Barry je otišao do garaţe u koju su donijeli
robu iz one prve pljačke i sav razjaren razvalio bravu. Htio je
vidjeti kako Vic napreduje sa skupljanjem zaliha robe za buduću
trgovinu.
Garaţa je bila prazna.
Zacijelo je već prodao sve što su oni ukrali i nije mu dao novac
od toga. Sve je to prijevara, ta priča o trgovini i o onoj velikoj
kući koja čeka za provalu. Moţda je već otpirio izvan zemlje
zajedno sa svime. Barry se pjenio od bijesa dok je odlazio, ali
nije znao gdje Vic ţivi pa ga nije mogao pronaći.
Te se noći strašno napio u baru Angel i kad se Vic konačno
pojavio, bio je u mračnom raspoloţenju, sav obuzet bijesom.
— Što si učinio .s našom robom? — upita. — S televizorom i
stereom? S onim električnim aparatima? — Nije rekao da ih je
već traţio.
— Prodao sam ih — odgovori Vic. — Ti si dobio svoj dio, Barry, a
nekoliko stvari si zadrţao za svoju mamu, sjećaš se? Nije bilo
dosta robe da se otvori dućan pa je bilo najbolje da to sve
prodam. Za gotovinu, na ruku.
— Meni nisi dao dosta — reče Barry. Vic ga nije podsjećao da
je povrh svega dobio dvije stotine prije samo nekoliko noći.
— No, počekaj dok ne odemo u Thrupton — reče on pomirljivo.
— Oni ljudi tamo odlaze idući tjedan, pa ću ja otići u onaj svoj
posjet s paketom čim se unutra smjeste ljudi koji će čuvati kuću.
Barry nije bio zadovoljan. Otišao je u vrlo neugodnu raspoloţenju
i pronašao si neki auto da se moţe malo provozati. Dok jurca
uokolo velikom brzinom, osjeća se dobro. Ne voli se on praviti
vaţan pred klincima, ali mu se sviđa kad osjeti brz auto i poleti
autocestom, bljeskajući svjetlima automobilima koje ţeli preteći.
Sviđa mu se i zamisao o uletavanju ukradenim automo­bilom u
izlog kako bi se pokrala roba u dućanu, što nikad nije probao.
Mogao bi se početi baviti time kad se vrati iz inozemstva. Treba
se dočepati nečega vrlo velikog, nekog rovokopača po
mogućnosti, zaletjeti se njime u debelo staklo izloga i razbiti ga,
pa automobil koji čeka sa strane natovariti s koliko god robe
više moţeš. No, za to treba imati još ljudi; to nije posao za
jednog čovjeka, a Barry nema prave prijatelje. Odbaci tu
zamisao. S novcem će nabaviti ljude; bude li mahao uokolo
novcem, impresionira! će frajere. Ti dečki će i robu prodavati,
kao što je to radio Morris, a sada i Vic. Mora se ubaciti u neku
dobro organiziranu bandu koja ima sve to uređeno i koja moţe
obavljati i planiranje. Ali on zna maznuti pojedinačne radio i
stereo aparate, a njih je lako prodati. On bi se vjerojatno mogao
i dalje provlačiti uz takvu nepoštenu zaradu sve do pljačke u
Thruptonu ili gdje se to već sprema.
Opet je jedne noći uzeo Cliveov automobil i odvezao ga na sjever,
do Bedfordshirea gdje je ugledao jednu djevojku kako hoda
osamljeno duţ ceste. Barry ne voli selo, ali mu je dojadila
autocesta pa je skrenuo da vidi kuda vodi jedna pokrajnja cesta.
Nije volio polja i drveće, ni ptice koje se obrušavaju na čovjeka,
sve to prostranstvo. No, noću se to sve ne vidi: tu je samo cesta
poput tunela koju rasvjetljavaju automobilska svjetla. I moţeš
njome juriti plašeći lasice i zečeve.
Umalo je pregazio tu djevojku, glupaču. Bila je u tamnom kaputu,
jedva zamjetljiva, i stisnula se uz ţivicu dok je on jurio prema
njoj.
Barry snaţno zakoči. Što radi noću u ovo doba sama ako ne traţi
nevolju?
Valjano ju je namlatio i uţivao u njezinu uţasu i krikovima koje
nije čuo nitko osim njega i divljih stvorenja u ţivici, ali ju nije
ranio noţem. Previše bi se umrljao. Mislio je da ju je zadavio
prije no što ju je bacio u jarak uz cestu, ali se prevario.
Nekoliko sati poslije jedan ju je motociklist, koji se vozio tim
putem rano ujutro, vidio kako posrče po cesti i spasio odvezavši
je u bolnicu.

POGLAVLJE 16

Kilometraţa na Cliveovu automobilu se udvostručila, a da on nije

imao ni pojma da je prešao tako mnogo. Nije on to provjeravao
svaki puta kad je izlazio, osim ako nije vozio nekoga za novac, ali
je uvijek otprilike znao broj kilometara. Bio je siguran da je za
to najvjerojatnije odgovoran Barry, ali nije znao kako bi to
dokazao. Prestao je, međutim, ostavljati ključeve u vrčiću na
kuhinjskom ormaru za posuđe, a sakrio je i rezervne ključeve.
Ţivot u tom stanu više nije bio tako ugodan kao prije. Noreen je
bila nervozna i skakala bi na najmanju sitnicu. Bila je tako
profinjena kad ju je Clive upoznao, zahvalna što provodi vrijeme
s njom i iznenađena što on prema njoj nikada nije bio grub ili loše
volje. Bilo mu je jasno da prije toga nije doţivjela previše
lijepoga i to ga je dirnulo. No Barry je problem; on je prava
pokvarena jabuka. Pošto mu je drugi puta ukrao automobil, Clive
odluči da mora o tome problemu porazgovarati s Noreen.
Nije počeo o tome razglabati naglo, u stanu, gdje bi Barry mogao
ući i prekinuti ih, već ju je izveo na večeru njezine iduće
slobodne večeri, koju bi malokad dobila. Otišli su u gostionicu
pokraj rijeke. Premda je bio prosinac, večer je bila lijepa i suha,
a u crnim vodama rijeke Temze na obje su se strane odraţavala
sva svjetla; katkad bi pokraj njih prošao brod. Clive je volio
London noću, neke njegove dijelove.
Nakon jela i pošto je Noreen popila nekoliko čaša crvenog vina —
Clive je bio oprezan zbog voţnje — šetali su duţ obale i on je
provukao svoju ruku ispod njezine. Bila je to jedna od sitnica
koje je voljela kod Clivea; činilo se da mu je uistinu draga, i
brinuo se za nju. Noreen to nikad prije nije doţivjela od nekog
muškarca, iako je često to priţeljkivala. No, njezina je
zadovoljstva nestalo kad je Clive spomenuo Barryja.
— Hoće li on još ostati s nama? — upita je Clive, a ona osjeti
mučninu.
— Ne znam — reče, a u njoj se javi primitivna ţelja da zaštiti
svog nemogućeg sina. — Nije rekao — doda oprezno.
Clive odluči da je ne pita daje li Barry što novca u kućanstvo kao
svoj doprinos jer je već znao odgovor. Noreen bi ga s druge
strane mogla podsjetiti da joj je Barry dao mikrovalnu pećnicu,
sušilo za kosu i televizor, i krzneni kaput, a onda bi Clive osjetio
obvezu reći joj kako sumnja da su te stvari ukradene.
— Nisam siguran da je u redu što je on tu, Noreen — reče on i
ţurno nastavi. — Osjećam se neugodno. Volim biti s tobom, ali
Barry nije oduševljen što sam ja s tobom u stanu.
— Je li on tako rekao? — Noreen to nije mogla vjerovati.
Zapravo su dva muškarca dala sve od sebe da izbjegnu jedan
drugoga. Barry je provodio mnogo vremena u svojoj sobi, ali je
često bio zavaljen pred televizorom kad bi Clive došao kući, i
kako je on i nabavio video rekorder, gledao je takve video
filmove koje Clive nije imao volje gledati. Tako Clive nije gledao
niti sportske emisije, čak ni vijesti.
Pokušao je to nekako reći Noreen koja je odmah shvatila. Doista,
i ona je smatrala da je Barryjev ukus za filmove nikakav, ali je
ona sada u kuhinji imala svoj mali televizor. Rekla je Cliveu da se
u svako doba moţe posluţiti njime u spavaćoj sobi; to bi moglo
riješiti jedan problem.
Istina je da ih je Barry oboje lišio njihovih prijašnjih navika.
Leţao je razvaljen na trosjedu koji je ona kupila prošle godine i
na kojemu su ona i Clive onih prvih zajedničkih dana katkad
vodili ljubav.
Još uvijek su vodili ljubav prilično često kad nijedno od njih nije
bilo umorno, i bilo je to nešto što nikad prije nije upoznala.
Na časak pomisli kakva je ljubav koju Barry vodi, no, onda se
prekinu znajući da on i ne shvaća značenje te riječi.
Njegove darove ne smatra znakom neke vrste ljubavi.
— Zao mi je — reče. — Znam da sada više nije isto, ali što mogu?
Ne mogu ga izbaciti. On mi je sin.
Clive je to morao izgovoriti. Govorio je blagim glasom.
— Netko od nas dvojice će morati otići: ili on, ili ja — reče. —
Ne odmah. Neka prođe još neko vrijeme. No, ako ne ode za
mjesec dana ja ću početi traţiti sebi stan.
— Razgovarat ću s njim.
Ali neće. Što će se dogoditi s Barryjem ako mu kaţe da mora
otići?
Ona djevojka, koju je Barry bacio u jarak uz seosku cestu u
Bedfordshireu pošto ju je gotovo zadavio, nije mogla odmah
odgovarati na pitanja, ali je vidjela tip automobila koji je vozio
njezin napadač. Bila je to plava Sierra sa slovom G u
registarskom broju. Ĉinilo se da je u to sigurna, a mislila je i
kako broj završava s dvije trojke, no, moglo je to biti i tri i osam
ili čak osam i tri; u to nije bila sigurna. No ipak, policija je s time
mogla nešto započeti. Barry ju je uporno nagovarao neka uđe u
automobil, premda je rekla da će radije hodati, pa je isprva
vozio uz nju, odrţavajući brzinu u korak s njom. Kako nigdje nije
mogla klisnuti u polje i pobjeći, nije vidjela druge mogućnosti
nego ga poslušati. Moţda ne misli zlo. Moţda je samo hoće
povesti, kako je rekao. Napokon je popustila i ušla u automobil
bez ikakve prisile.
Odvezao ih je jedan kratak dio puta po cesti, a onda skrenuo na
jedan prilazni put gdje se silovanje i zbilo. Ona se otimala i
ugrizla ga pa se on strašno razljutio i udario ju po licu. Samo
silovanje nije trajalo dugo; cijelo to iskustvo s napadačem nije
moglo trajati mnogo duţe od pola sata, ako i toliko, ali je mislila
da će ga moći prepoznati. Nakon nekoliko dana bilo joj je već
dovoljno dobro da je mogla pomoći policijskom crtaču
rekonstruirati skicu lica toga čovjeka.
Bila je to ovdašnja djevojka koja se u vrijeme napada nalazila
samo tri kilometra od svoje kuće. Emitirani su pozivi da se javi
tko god je na cesti, ili negdje u tom kraju, vidio plavu Sierru.
Zločin je uzdrmao cijeli taj kraj. Po djevojku bi iz diska ili sa
zabava obično dolazio jedan od roditelja, a ovom prigodom je
otišla na neku zabavu s jednom prijateljicom čiji je otac rekao
da će doći po obje djevojke. Nije došao, ispalo je tako da mu
automobil nije htio upaliti a druga je djevojka otišla s nekim
mladićem kojega je upoznala na samoj zabavi. Ţrtva nije htjela
poći s njima jer su u automobilu bila još dvojica muškarca koji su
prema njezinu mišljenju previše popili. Rekla je da će čekati da
po nju dođe otac njezine prijateljice, kako je bilo dogovoreno, a
ako on ne dođe, krenut će pješice.
Mnoga su pitanja postavljena. Zbog čega njena prijateljica, kad
je sretno stigla kući nije rekla svome ocu da će ona poći pješice
pa da se moţe javiti nekome da dođe po nju? Zašto nije taj otac,
kad nije mogao pokrenuti auto, poslao taksi ili zamolio nekoga
drugog da pođe po obje djevojke? Nema danas smisla govoriti
kako su u prethodnoj generaciji mlade djevojke noću slobodno
hodale cestom i nitko ih nije napadao, niti su bile u opasnosti ako
bi prihvatile da ih tko poveze. Vremena su se promijenila, danas
su na snazi zakoni dţungle.
Policijska se istraga usredotočila na automobil, ali bi potraga za
njime mogla biti mukotrpna.
Barry je na televiziji vidio kratku vijest o napadu, no prešao je
preko nje. Šteta što je djevojka preţivjela pa moţe ispričati što
se dogodilo, ali to je značilo da nije počinio ubojstvo. Za
ubojstvo se dobiva doţivotna kazna zatvorom,
iako njega neće uhvatiti. Zaboravio je već onu prvu djevojku, onu
koju je ubio.
Ova bi ga djevojka mogla opisati: mislio je na to. Ali auto nije
njegov, i bude li ga policija pronašla, otkrit će da je Cliveov, a ta
je zamisao Barryja veselila. Ovo je tom čovjeku moglo
prouzročiti teške jade. Sve što je on sam učinio bilo je da je
obrijao čupavu svijetlu bradu, koja mu je narasla jer mu je
brijanje postalo prevelika gnjavaţa, i ošišao dugačku kosu u
kratku frizuru.
Vic je pohvalio tu promjenu njegova izgleda.
— Ovo je mnogo bolje — reče kad su se ponovno sreli.
— Urednije. Poslovnije.
— Tko mi to govori — odvrati Barry. Vic pogladi svoju bujnu
bradu. Usne su mu mokre od piva koje ispija.
— Kad budeš mogao odnjegovati ovakvu kao što je moja, pokušaj
ponovno — reče on, a od uvrede skrivene u tim riječima Barryju
kroz ţile suknu krv.
— Imao sam ja, da znaš... — započe on stisnuvši šaku na stolu.
— Da? — upita Victor.
— Ţene... — reče Barry teško otpuhnuvši. — Imao sam ja mnogo
njih — dovrši on glasom koji je na kraju postao posve tih.
— Nikad nisam rekao da nisi — reče Victor smireno.
— Neke od njih se pale na rutave. To sam otkrio — i opet pogladi
bradu.
— Rutave?
— Dlakave. S dlakavim prsima i s dlakama po licu — prevede Vic.
— Drugima su draţi muškarci bez njih. Ne moţeš znati što vole
dok ne kušaš. Ima na tom svijetu mjesta za svakakve.
— Onaj posao, hoćemo li krenuti sutra? Uskoro će Boţić
— reče Barry.
— Krećemo u četvrtak — reče Vic odlučno. — Sve će do tada
biti spremno. Nestat ćemo prije no što trepneš okom pa ćeš moći
svoju boţićnu čarapu objesiti u inozemstvu. Imaš li putovnicu?
Barry se sjetio da Victor misli kako je on bio u Španjolskoj.
— Izgubio sam je — odgovori on.
— Ajoj. No, mislim, to onda isključuje Maroko — reče Vic. — Ali
za Europu će biti dobra i obična turistička viza. Moţeš je dobiti
u administrativnom uredu, ali moraš priloţiti rodni list i neki
drugi osobni dokument — vozačku dozvolu — bilo što slično.
— Oh! — Barryju je to bilo novo.
— Ţeliš li dobiti pravu putovnicu, za to treba vremena i to stoji
više novca — pouči ga Vic. — Zar se ne sjećaš toga?
— Svakako, sjećam se — obrecne se Barry. Mislio je kako
njegova majka vjerojatno ima negdje u nekoj ladici njegov rodni
list. Moţe ju pitati. Bit će joj drago kad vidi da on odlazi, i Cliveu
također. Još jučer ga je pitala planira li on krenuti dalje, a on je
uspio napraviti pravu scenu optuţivši je da se ona ne ţeli brinuti
za njega i pomoći mu da stane na svoje noge nakon svega što je
prošao. Sve je završilo tako što se ona rasplakala, pa je bio
zadovoljan, premda se poslije čudno osjećao. Stid je Barryju bio
tako stran osjećaj da ga ne bi ni prepoznao kad bi mu se i desio.
S druge strane, mislio je on, umjesto da je pita za rodni list
najprije će ga pokušati pronaći sam pa ona ne treba ni znati
kamo on odlazi. Moţda će se čak i zabrinuti kad odjednom njega
ne bude tu. Bila je to ugodna misao.
A što ako on otkuca Clivea za onaj poslić na seoskoj cesti? Da
nazove policiju i dojavi im sve o plavoj Sierri? Zgodna zamisao.
Onda bi Clive otišao u zatvor. Pravo mu budi. Zašto se uvukao
njegovoj majci kad Barry nije bio tu? Dobro je poznato da
policija često griješi i trpa u zatvor nevine osobe. Zašto ne bi i
Clivea?

POGLAVLJE 17

Derek je provodio vrijeme motreći Barryja Cartera i već je

stvorio neku sliku o ţivotu koji ovaj vodi. Većinom je ta
promatranja obavljao sjedeći u svom automobilu u blizini njegova
stana, čekajući da Barry iziđe. To se rijetko događalo prije
podneva, a često čak ni tada. Katkad bi Barry otišao tumarati po
dućanima, i Derek je bio siguran u to, s nekim lošim namjerama,
ali nije ţelio da ga prepoznaju, pa ga nije slijedio na njegovim
pohodima u kupovinu. Noću je Barry odlazio u kafiće i diska i
vraćao se kući kasno. Jednom ga je Derek vidio kako krade auto.
Obavio je to u nekoliko sekundi, vrlo vješto. Derek nije pošao za
njim; neke je stvari bolje ne znati. Pomislio je kako je Barry
poput nevolje koja će svaki čas eksplodirati.
Nije riješio problem s oruţjem. Neće moći kupiti pištolj
uobičajenim putem. Da bi dobio dozvolu mora biti član svoga
kluba barem šest mjeseci pa tek onda podnijeti molbu, uz četiri
fotografije, od kojih jednu mora potpisati sudac za prekršaje ili
neki drugi častan i ugledan građanin koji ga poznaje dvije godine.
Ĉak i da čeka toliko dugo i da prođe sve te formalnosti, kad bi
upotrijebio takav pištolj, odmah bi se znalo da mu je on vlasnik.
Jednostavnije je nabaviti sačmaricu. Mogao bi reći da je treba
zbog suzbijanja poljskih štetočina. Ali nju ne moţeš nosati
uokolo dok nekoga vrebaš. Sada mu je jasno zašto toliko mnogo
zločinaca rabi sačmarice odrezanih cijevi. No, lopovi se sluţe i
revolverima. Mora pronaći neke kriminalce.
Ĉesto je viđao mlade ljude kako se skupljaju oko stanova ili na
uličnim uglovima. No, samo zato što ništa ne rade, ne znači da su
zločinci. Pazio je da ne privuče njihovu pozornost i nastavio bi
dalje voziti kad god je vidio da mu se nekoliko njih pribliţava.
Najbolje je da slijedi Barryja pješice, a Angel, koji je, čini se,
njegov omiljen kafić, nalazi se samo nekoliko ulica dalje od stana
Noreen Carter.
Barryja moţe sasvim lako pronaći, osim ako ovaj ne iseli iz
majčina stana.
Derek je mislio na mlađariju koju je vidio kad je ulazio u tu kuću,
onu skupinu šutljivih mladića koji su, zaključio je on,
najvjerojatnije trgovali drogom. Doimali su se dovoljno
miroljubivo. Ovisnici su oni koji podivljaju i bjesne, poput pijanih
huligana koji znaju prevršiti svaku mjeru. I ovisnici su ti koji
kradu da bi mogli odrţavati svoju naviku.
Neki od tih mučaljivih mladića bi moţda znao kako nabaviti
oruţje.
Derek poče motriti skupine od po dvoje i troje. Sastajali su se
pa skupljali zajedno i onda se opet preustrojavali. Viđao ih je na
uličnim uglovima; prepoznao je nekolicinu njih. Posebno je jedan
od njih bio često u blizini kad bi se djeca vraćala iz škole. Stajao
je ispred trgovine slatkišima i razgovarao s raznim klincima.
Derek se pitao što to smjera: nudi li to djeci drogu?
Bilo je i drugih mladih ljudi koji su zalazili u kafiće i klubove čiji
je Carter bio redovit posjetitelj. Kako da čovjek zna kome prići?
Ne piše im na čelu: ZLOĈINAC, i nije svaki nezaposleni mladić
koji tumara ulicama buntovnik; daleko od toga.
Jednu je večer odlučio ščepati mladića, tek nešto starijeg klinca
kojega je nekoliko puta vidio ispred trgovine slatkišima kako
razgovara s djecom. Većina djece je prolazila pokraj njega, ali
nekoliko njih se zaustavilo i jedanput je Derek pomislio da je
vidio nešto nalik na razmjenu, ali je to bilo izvedeno brzo poput
trika. Izloţit će se opasnosti. Nema što izgubiti; mladić neće
znati tko je on i, ako ima zle namjere, neće biti sklon napraviti
scenu.
Jedno kasno zimsko poslijepodne, kad su se djeca raspršila,
Derek koji je sve motrio iz trgovine krenuo je za mladićem i
spustio mu veliku, tešku šaku na rame. Ovaj se hitro okrenuo
pokušavajući izmigoljiti Derekovu stisku koji se pojačao, i Derek
ugleda na njegovu licu strah. On misli da sam policajac u civilu,
pomisli Derek koji se i ponadao da će mladić načiniti ovu
pogrešku.
— Samo čas — reče Derek. — Prodavao si ovim klincima drogu.
— Bila je to izjava, a ne pitanje.
— Nisam — reče mladić. — To su samo moji prijatelji. Samo sam
ih pozdravljao. — Izvijao se nastojeći se osloboditi, ali ga je
Derek sada čvrsto drţao za ruku; bio je mnogo snaţniji od
mladića. — Hej — reče on, a na blijedu, pjegavu licu pojavi se
sumnja. — Ti nisi iz policije. — Da je tako, Derek bi to već bio
rekao i pokazao svoju iskaznicu. — Što smjeraš? — upita.
— Samo mirno hodaj dalje sa mnom pa ćeš saznati. Ispričao je
mladiću da ţeli kupiti revolver, pouzdan i u dobru stanju, pun
metaka.
— Nabavi mi jedan takav pa neću nikome reći za drogu — reče
on. Izvadi iz dţepa novčanicu od pedeset funti i pokaza je svome
zarobljeniku kad su stigli do stupa ulične svjetiljke. — Ovo
moţeš dobiti kao predujam, a za pištolj ću ti platiti dvjesto funti.
— Ĉetiristo — smjesta odvrati mladić i Derek je znao da je
ostvario pun pogodak.
— Dvjesto pedeset — reče Derek.

Na kraju su se sloţili za dvjesto sedamdeset pet i dogovorili da

se sastanu za tri dana u kafiću odmah iza ugla gdje mogu obaviti
razmjenu. Naći će se u pet sati, kad ne bude najveća guţva.
Derek je tamo već zalazio dok je pratio Cartera, koji bi katkad
navraćao ovamo kad je išao u kupovinu.
Mladić bi jednostavno mogao uzeti pedeset funti i više se ne
pojaviti, ali Derek je mislio da neće. Dvije stotine i
sedamdeset pet funti je mnogo novca za svakoga. To je rizik u
koji se mora upustiti.
Sam je sebe zapanjio. Tako je lako otputiti se na opasnu strminu
i kliznuti u ozbiljan zločin.

Prije nekoliko tjedana okončao je vezu s Angelom.

Isprva je bilo teško. Rekao joj je kako mora dati kuću na prodaju
te će preseliti kad bude prodana, svakako kad se pojavi kupac
kojega pošalje agencija. Njegov posao više ne postoji i ne moţe
si priuštiti da plaća za glačanje košulja. Isprva je Angela bila
potresena, a zatim se urazumila i počela realno razmišljati. Njoj
je postajalo sve teţe jer je Stephen primijetio da se utorkom
uvijek vraća kasnije nego bilo koje druge noći. Osim toga
Stephenov slučaj za nagodbu bio je na sudskom popisu i uskoro
će krenuti na saslušanje. Savjetovali su ih da ne prihvate ponudu
izvan suda, već da krenu na veću svotu. Bio je to opasan izbor; na
kraju bi mogli dobiti manje od same ponude, ali se Stephen
odlučio na taj potez. To mu čini dobro, tvrdila je Angela; doima
se kao da ima više one prave snage.
Vrlo malo je ispričala Dereku o onoj lošoj energiji koju je
iskazivao. Derek zapravo i nije ţelio znati koliko joj je teško kod
kuće jer nije imao vremena da joj pomogne. Za njih nije bilo
zajedničke budućnosti, oboje su to oduvijek znali; no vrijeme
traţi svoje.
— Ţao mi je zbog novca — reče Derek. — Hoće li ti nedostajati
moje košulje?
— Naći ću neke druge — uvjeravala ga je.
Bila je umorna od glačanja. To je posao prepun vrućine i znoja.
Otkako se bavila time istrošila je nekoliko glačala; pregorjela su
zbog prevelike uporabe. I sve se to ponavljalo; uvijek bi joj
iznova iste košulje i krevetnina dolazili na glačanje. Zadovoljstvo
koje ju je ispočetka obuzimalo, kad bi vidjela kako se gomilaju
uredne hrpe rublja, jenjalo je. Osim toga Pippa sada ostaje
budna duţe i treba joj pomoć kod zadaća koju joj Stephen često
ne bi pruţio, premda je to nešto što je vrlo lako mogao uzeti na
sebe. Angela je u najgorem svjetlu vidjela godine pred sobom.
Onaj Stephen za kojega se udala posve je nestao, a njoj je bilo
teško zavoljeti njegova nasljednika.
S vremena na vrijeme, dok bi odlazila na svoje obilaske, provezla
bi se pokraj Derekove kuće. Katkad je noću gorjelo svjetlo, a
katkad nije. Ima moţda neku drugu, mislila je: neku s kojom ima
budućnost. Nije joj zapravo bilo krivo. On je osamljen i treba
ţenu koja mu moţe pruţiti više od jednog prolaznog sata
utorkom uvečer.
Dereku je Angela nedostajala, ali ju nije ţelio upetljavati u
moguće posljedice onoga što je poduzeo protiv Barryja, jer će,
ako ga uhvate i osude, njegov svakodnevni ţivot biti razotkriven,
a to bi značilo da bi se saznalo i za nju. Netko bi vidio da njezin
mali plavi kombi stoji ispred kuće duţe no što je potrebno za
skupljanje rublja; netko bi posvjedočio o redovitosti tih posjeta.
U najmanju ruku njezin bi brak, onako nestabilan, bio u opasnosti.
Nadao se da će Stephen dobiti veliku odštetu, a kvalitetna
pomoć koju bi si tada mogli priuštiti nju bi oslobodila pa bi se
tako mogla posvetiti nekom zanimljivijem poslu. No, što bi to
moglo biti, nije znao.
Unatoč tome što je slijedio Barryja Cartera pa ga čak jedne
noći i promatrao kako u vrlo pijanu stanju tetura kući s neke
pijanke, Derek nije znao da se Barry posluţio plavom Sierrom,
čiji je vlasnik bio čovjek s kojim je ţivjela Noreen Carter, i
odvezao se u Bedfordshire, iako je znao za taj napad na
djevojku. Ovih je dana čitao o svim silovanjima o kojima je pisalo
u novinama, jer svaka je ţrtva nečija kći i svaka je ţrtva u
određenom smislu Hannahina sestra.
Dva zasebna policijska odreda radila su na ubojstvu u parku i na
napadu na seoskom putu. Ĉovjek kojega su uhitili za ubojstvo na
koncu je pušten zbog nedostatka dokaza, a neki drugi poznati
seksualni prijestupnik, koji nije mogao potvrditi svoja kretanja
na zadovoljavajuć način one noći kad je ţrtva navodno ubijena,
priveden je zbog ispitivanja, ali na kraju je i on pušten jer kod
njega nisu pronašli vlakna s djevojčine odjeće, niti su na njezinu
tijelu pronašli dokaze pomoću kojih bi se ustanovio jasan profil
DNA.
Djevojka iz Bedfordshirea je, međutim, bila drukčiji slučaj. Kod
nje su u brisovima našli uzorak iz kojega bi se takvi podaci dali
saznati, no, definicija DNA Barryja Cartera nije bila u kartoteci
jer je nikad nisu ni uzimali, iako su znali da mu je krvna grupa 0.
On ne ţivi u blizini svoje druge ţrtve; nisu ga ni uvrstili među
osumnjičene. Moţda će se tek onda kad isti čovjek napadne još
neku djevojku otkriti daljnje pojedinosti bitne za rješenje
problema.
Nekoliko usplahirenih novinara pisalo je članke zahtijevajući
duţe kazne za osuđene silovatelje od onih koje su trenutačno na
snazi. Traţili su i da se provodi nadzor nad poznatim
silovateljima koji su otpušteni iz zatvora, a sve dok čovjek
odgovoran za taj napad ne bude i uhićen, ponavljali su oni, teška
bi kazna mogla odvratiti i druge prijestupnike. Poslije kad ovoga
uhvate, ako se to ikad dogodi, moglo bi se lakše boriti u novim
slučajevima.
Derek je krenuo prema kafiću u kojemu je na vrlo oprezan način
trebao preuzeti svoj pištolj. Mladić s kojim se sastaje znat će
kako Derek nosi veliku sumu novca pa mu moţda namjerava
postaviti zasjedu i opljačkati ga, on ili njegovi prijatelji. On je
bio stalno u tom svijetu nedozvoljenoga, dok je Dereku, sve do
sada kao poštenom građaninu, tajnovito ponašanje bilo posve
novo. Ovih je, međutim, tjedana, dok je pratio Barryja Cartera,
naučio motriti i čekati te se priviknuo na određeno lukavstvo.
Stigao je u kafić ranije i naručio na šanku šalicu čaja, a onda je,
odloţivši šalicu na jedan stol zajedno s novinama koje je kupio
još prije, izišao do toaleta iznad prostora malenoga, zadimljenog
kafića. Odbrojavajući minute i pogledavajući na sat čekao je sve
do jednu minutu nakon dogovorenog vremena za sastanak pa se
onda vratio u kafić.
Mladić je bio tu, sjedio je sam za jednim stolom u kutu, leđima
okrenut zidu.
Derek prijeđe sobu, preuzevši usput svoj sada već mlak čaj i
novine, i sklizne na sjedalo sučelice njemu. Novac je bio u
omotnici u dţepu njegove jakne, a on je nosio rukavice kad god bi
je dodirnuo; nosio ih je i sada. Nitko ga neće uhvatiti; do sada je
jedino njegovo protuzakonito djelo bila ova kupovina vatrenog
oruţja i nije imao namjeru riskirati. Momak je pred sobom imao
plastičnu čašu Coca-Cole i pijuckao je kroz slamku. Bio je gotovo
dječak, shvatio je Derek, promatrajući ga oprezno ispod šešira
od tvida. Premda je mogao biti neishranjeni dvadesetogodišnjak,
moglo mu je biti čak i šesnaest; Derek nije bio vičan u
određivanju dobi adolescenata. Ĉime će se baviti nakon prodaje
droge, a sada i pištolja, pod pretpostavkom da ga je uspio
nabaviti? Moţda je on, Derek, ovim poslićem još i pospješio
njegov pad u teţak kriminal. Ova mu misao nije bila prihvatljiva
pa nije htio o tome više razmišljati. Govorio je sam sebi da je
dečko već osuđen na propast i da moţda ne prodaje samo
marihuanu.
Nisu progovorili niti jednu riječ. Derek osjeti ruku na koljenu
ispod stola i on sam ispruţi ruku za teškim sveţnjem. Mali ga nije
htio pustiti, a nije niti Derek, dok je drugom rukom vadio
omotnicu i poloţio je na stol pokraj novina.
Dečko mu mora vjerovati, baš kao što se Derek mora izvrgnuti
opasnosti da u tom zamotuljku nema pištolja. Začuje mrmljanje:
— Ako si me prešao, mrtav si, tatice. Mali je otpuštao paket,
pokrio dlanom omotnicu i u času zbrisao.
Derek je razmišljao bi li još ostao, popio drugu šalicu čaja kako
bi odagnao svaku moguću sumnju čovjeka za barom, ali odluči
nestati odavde. Stavi omot u veliki dţep vjetrovke koju je imao
na sebi — njegov bi svijetli kišni kaput bio previše sumnjiv u
ovom kraju pa ga nije nosio na svoje detektivske izlete — i
napusti lokal ţustrim korakom, uopće se ne ogledavajući oko
sebe. Srce mu je ubrzano lupalo sve dok nije sjeo u autobus koji
ga doveze nedaleko od mjesta na kojemu je ostavio auto. Nije ni
pogledao pištolj sve dok se nije našao u sigurnosti svoje kuće
kada ga je, još uvijek u rukavicama, odmotao i pregledao. Bio je
to Smith & Wesson .38, baš kao onaj kakvim je pucao na
strelištu, u dobrom stanju, pun. Šetao je po Londonu s vrhunskim,
napunjenim vatrenim oruţjem u dţepu.
Derek oprezno izvadi metke. Ruke su mu se tresle. Sad je
spreman. Sad mora odabrati pravi čas. Mora stajati vrlo blizu
Barryja Cartera; s udaljenosti ga moţda ne bi mogao pogoditi i
ubiti.
Ustrijeliti čovjeka s leđa dok hoda ulicom je moguće, premda je
to zapravo hladnokrvno ubojstvo s umišljajem, ali Derek ţeli da
Barry Carter zna zašto ga netko ubija. Bit će, doduše, teško
drţati ga dovoljno dugo zarobljenim da bi mu to priopćio. Derek
nije htio da ga uhvate kad Barry bude mrtav. Premda bi mnogi
tijekom suđenja mogli stati na njegovu stranu, to bi ponovno
pokrenulo događaje iz prošlosti i prouzročilo Hannah nove patnje,
čak i da shvati zbog čega je on to učinio.
Novine su pune svjeţih, jezivih zločina: malo dana prođe da se ne
pojave vijesti o divljačkim napadima, strijeljanjima bez nekog
jasnog razloga, osim ako se ne radi o pljački zbog ovisnosti o
drogi. Dok je tragao ulicama za Carterom i progonio ga, Derek je
viđao malu djecu kako trče uokolo bez zaštite odraslih,
nečistoću i prljavštinu u zgradama koje su im predstavljale
domove, mračne kuteve u kojima se skupljaju skupine ljudi i
smišljaju sve moguće pakosti, no, koji su jednako tako mogli
razgovarati i o tome za kojeg su konja navijali u posljednjoj
utrci ili kakve izglede ima neka nogometna momčad. Neke se
obitelji moraju boriti protiv svoje okoline pa njihova djeca u
školi nailazile na mlade grubijane koji ih muče i ismijavaju zbog
toga što bolje stoje. Iako su izloţeni strahovitim problemima,
neki od njih istraju do kraja.
Kad je pištolj bio na sigurnome, raširio je večernje novine preko
kuhinjskog stola i počeo čitati. Vidio je da se djevojka koja je
nedavno napadnuta u Bedfordshireu oporavlja te da je uzmogla
dati i opis svoga napadača. Izišla je i skica policijskog crtača i
Derek smjesta shvati kako to lice veoma nalikuje Barryju
Carteru, čak i s onom čupavom bradom. U tom ga času preplavi
strah. Ostao je šokiran gotovo kao one noći kad se zbio napad na
imanju Elms. Pustio je da prođe previše vremena; taj Carter je
već pronašao svoju drugu ţrtvu.
Pogleda pištolj koji je leţao na stolu, mali instrument smrti.
Treba li ga iskoristiti sada? Mogao bi podignuti telefonsku
slušalicu, okrenuti broj i anonimno dati Carterovo ime. Policija bi
učinila sve ostalo. Doista, i netko drugi bi ga mogao prepoznati
pa tako nazvati. Ako je Carter napao tu djevojku, oni će to
dokazati pa će opet poći u zatvor. Ali će ponovno i izići. Kako
djevojka očito neće umrijeti, on će opet dobiti kaznu od nekoliko
godina i biti još jednom pušten da bi opet mogao napasti neku
drugu djevojku. Ta nije bio na slobodi ni mjesec dana. Zar neće
policija posumnjati na njega i preispitati ga?
Dok je Derek mozgao -o tome u lijepom, bogatom kraju Petty
Lintona, Barry Carter je također proučavao onaj crteţ svjestan
da mora izvesti' neki potez kojim bi odvratio pozornost sa sebe,
nešto što bi moglo potrajati dok se ne nađe na sigurnom u
Španjolskoj.
Okrenuo je telefonski broj policije i rekao kako je vidio jednu
plavu Sierru na određenoj cesti u određeno vrijeme i dao točan
registracijski broj automobila. Policija će uhititi Clivea i
ispitivati ga pa će vjerojatno pronaći dokaze da je djevojka bila
u njegovu autu. To bi trebalo biti dovoljno da ga zatvore.
Bilo bi mudro nestati dok će se to događati; ne ţeli on da neki
murjak dođe ovamo i ugleda njegovu facu dok bude traţio
vlasnika auta. Za nekoliko dana ta će opasnost proći jer on i Vic
imaju svoje planove. Barry je imao turističku vizu koju je
nabavio bez ikakvih poteškoća. Nije mogao pronaći rodni list kad
je pretraţivao ladice ormara pa je morao za to pitati majku, a
njoj je bilo drago što mu ga moţe dati kad je čula njegov plan
odlaska u inozemstvo na odmor. Nije ni pitala odakle mu novac za
to putovanje.
On ima urednu vozačku dozvolu i to je dovoljno, sa svojim
fotografijama; to će ovomu vaţnom dokumentu pridati dodatnu
sigurnost.
 POGLAVLJE 18

Viši policijski sluţbenik Martin Brooks bio je u Swanu nekoliko

puta od one noći kad je poveo Janet kući, no nikad nije bio sam.
Dvaput je bio u društvu mršave, napete ţene koju je Janet već
prije vidjela, drugim prigodama pratio ga je jedan par. Janet je
zaključila da je čovjek njegov kolega, a ţena njegova supruga.
Kako je poslije saznala, ta je ţena bila inspektorica, a muţ joj je
radio u trošarinskom poreznom uredu: slično, no ipak drukčije,
rekao je Martin dok joj je sve objašnjavao.
Onda je on jedne nedjelje ujutro došao nenajavljen njezinoj kući.
Pozvonio je na zvonce u jedanaest sati i ona otvori vrata u
širokom pletenom dţemperu — skupocjenom dţemperu raznih
svijetlih, prigušenih boja — i u jednini vrlo dobro krojenim crnim
rastezljivim hlačama.
— Oh! — reče ona iznenađeno.
— Nadam se da nisam došao prerano. Pitao sam se imate li moţda
slobodan dan pa biste moţda ţeljeli provesti dan u prirodi. Mogli
bismo otići do breţuljaka Cotswolds gdje ima nekoliko zgodnih
gostionica u kojima se moţe ručati. Krasan je dan i prognoza je
dobra.
— Oh! — reče Janet opet. Bila je zapanjena zbog njegova
posjeta, a još više zbog ovoga poziva.
— Uđite — Kanila je pospremiti kuhinjske ormariće i moţda
zaista otići u šetnju pa onda pogledati jedan film koji je prije
presnimila. Bio je to smiren, isplaniran program, za jednu osobu
koja ţivi sama.
— Slobodna sam cijeli dan — reče ona i nasmiješi se. — Bilo bi
lijepo otići u Cotswolds, ali morat ću se presvući.
— Izgledate odlično i ovako — reče on. — Ostanite u tome, pa
će vam biti toplo ako u planini bude hladnije. — Izgledala je
drukčije, odmoreno i on pomisli kako je prilično privlačna bez
one blistave vanjštine koju obično prikazuje. Ĉak je i u vrijeme
napada na imanje Elms bila besprijekorno dotjerana, iako je bilo
očito da je u dubokoj boli.
— Strašno je oštroumna — rekao je on narednici Sušan Fitton
koja je radila s njim na tom slučaju i provela s Hannahom mnogo
vremena. Sušan Fitton na to primijeti kako je Janet potreban
jedan takav vanjski omotač da bi se probijala kroz ţivot.
— Nikad ne izlazim u hlačama — reče Janet. Nosila ih je kod
Hannah na jezeru, ali to je nešto drugo.
— Trebali biste. Izvrsno izgledate.
Predebela sam, pomisli Janet, ali to ne izgovori.
— Oh, u redu — reče. Barem joj te hlače koje ima na sebi dobro
stoje. Janet nikad nije nosila ono što bi većina ljudi opisala kao
staru odjeću. Ĉak i sada kad ima malo novca, čim bi neki odjevni
predmeti postali iznošeni, odbacila bi ih, a kako se mogla
odijevati na trošak svoje trgovine, ima odličnu zalihu odjeće za
većinu prigoda.
Pričekao ju je u dnevnoj sobi gledajući van u mali vrt. Travnjak
je bio podšišan, ono malo grmičaka uređeno; jedva da je na
zemlji nezapaţeno ostao leţati pokoji jesenji listić. Još je bilo
nekoliko kasnih cvjetova među ruţama, no, činilo se da su
obavljeni i svi zimski radovi. Pomisli kako Janet vjerojatno nikad
ne ostavlja za sutra ono što moţe obaviti danas. Bilo je to geslo
prema kojemu je ţivjela i Martinova majka sve do iznenadne
smrti od srčanog udara koji ju je zadesio dok je sadila lukovice
jednog hladnog listopadskog dana. Nije uvijek lako ţivjeti prema
očekivanjima takve osobe. Moţda je Dereku Jarvisu to također
bilo preteško.
Moţda je to i jedan od uzroka njihova razvoda. Ipak, mnogi
muškarci traţe takve ţene, one koje čovjek nikad ne bi mogao
zateći nespremne i koje su uvijek dorasle zahtjevima društva u
sklopu svoje uspješne karijere.
Martin nije mogao sam sebi objasniti zbog čega je opet poţelio
vidjeti Janet. Nije njegov tip, rekao je sebi, no opet, koji jest?
Bila je sama, poput njega, i gotovo istih godina kao i on; nije ju
upoznao nedavno i bio je svjestan okolnosti iz njezine prošlosti.
Došao je k njoj misleći kako će joj samo predati dar koji ima za
nju, a onda na putu do nje pomisli kako bi bilo ugodno provesti
jedan besposlen dan u prirodi i to ne sam. Moţda ju je
podsvjesno oduvijek ţelio tako pozvati, ako bi bila slobodna, ali
je znao da bi je njezine obaveze u baru mogle spriječiti da taj
poziv i prihvati.
Ne mora to odvesti u nešto posebno: zapravo i bolje da ne bude
tako. Bit će to samo jedan zajednički dan i on će joj predati dar
kad je doveze natrag.
Ponovno se pojavila u majici s previnutim visokim ovratnikom
ispod dţempera pletenog od raznobojnih niti, što je bilo mudro
jer dan bijaše hladan; jedan rijetko vedar i hladan dan vlaţne
zime. Stavila je zlatne viseće naušnice i na lančić veliki zlatni
medaljon. Nosi uz to šešir od kestenjastog rebrastog samta i
jaknu podstavljenu perjem u istom tonu.
— Bilo jni je jako hladno za glavu dok sam bila kod Hannah u
Škotskoj. Nikad nisam mislila da ću nabaviti šešir poput ovoga. —
Nije ga ni imala sve do prije tjedan dana.
— Da, moţda će biti vjetrovito — reče Martin. Odjednom osjeti
veliku ţelju da joj pruţi jedan krasan dan.
Bio je dobar vozač, kakav policajac i treba biti, pa je rekao i
nekoliko zajedljivih primjedbi o drugim vozačima koje su sretali.
No nije bio na duţnosti, pa, osim ako ne bude svjedokom nekog
većeg kršenja sigurnosti ili neke stvarne prometne nezgode,
neće niti traţiti nevolju. Trebalo im je jedva nešto više od sat
vremena da stignu do Burforda. Tu je parkirao u blizini crkve pa
su krenuli u šetnju do jedne gostionice gdje su pojeli mesnu pitu.
Martin je popio pivo, a Janet dvije čaše crvenog vina. Pričao joj
je o svoja dva sina; jedan je student medicine, a drugi sudski
vještak. Viđa ih s vremena na vrijeme, rekao je. Njegova je ţena
mnogo sretnija sa svojim novim muţem, učiteljem, nego što je
bila s njime, a očuh izvrsno utječe na njegove sinove.
— I provodi vrijeme s njima — reče Martin. — Za razliku od
mene.
Ĉekala ga zadovoljavajuća mirovina i što će tada raditi nije znao,
ali nije o tome govorio Janet. Mislio je kako će završiti radni
vijek kao savjetnik za sigurnost.
Nakon ručka vrludali su gradom razgledavajući izloge. Janet je
pomno promatrala dućane s odjećom i rekla mu koja je, po
njezinoj procjeni, marţa za ovu tako izazovno aranţiranu odjeću.
— Bilo je teško, zar ne, onda kad vam je propao onaj posao —
reče on.
— Bilo je to tako nepotrebno. Znate li da novi zakupnik plaća
manju najamninu od mene jer nitko nije htio prostor uzeti u
najam po onoj višoj cijeni koju sam ja bila prisiljena plaćati?
— Moţda ćete jednog dana započeti nešto drugo.
— Da — odgovori Janet, no, bila je neuvjerljiva jer se sav njezin
kapital istopio i ima vrašku sreću što nije dospjela do stečaja.
Danja svjetlost se već počela gubiti i oni se vratiše do
automobila. Dok su se vozili kući, Martin je pustio traku sa
zvucima flaute Jamesa Galwaya; slušajući njega nisu imali
potrebu govoriti. U autu bijaše toplo, brisači su uspavljujuće
šibali preko prednjeg vjetrobrana, a Janet je popila dvije čaše
crvenog vina. Nedugo zatim sklopi oči i zaspe.
Martinu je ova predana opuštenost bila dirljiva. Doimala se
sabranom. Ĉak zapovjednički, bezosjećajno; no ipak je sada tako
bespomoćna. Vozi paţljivo kako ju promjena brzine ili iznenadno
kočenje ne bi probudilo. Svijet je prepun osamljenih ţena, mislio
je, ţena koje se same bore sa ţivotom i koje su često sretnije
nego ako ţive s partnerima s kojima se ne slaţu. Druge ţene
ostavljaju muškarci koje su voljele i kojima su vjerovale. One su
prepuštene samoći, ne zbog smrti, već zbog prijevare. Potrebno
je mnogo hrabrosti da bi se skupili komadići raspršenog ţivota i
sagradio nov. Ljudi su po prirodi u određenoj mjeri društveni i
nije pravo da toliki ţive u izdvojenim ćelijama. Muškarci i ţene
odlaze sami na posao i vraćaju se u svoje osamljeničke sobe i
stanove. Na poslu se i druţe s drugima, ali kod kuće su, uglavnom,
osamljeni. Je li to pravi način ţivljenja?
Martin ne ţeli preuzeti odgovornost ni za čiju dugoročnu sreću.
U kratkim bi predasima, doduše, moglo biti sasvim lijepo viđati
Janet malo češće. Jedva su se poznavali privatno no, bilo im je
ugodno kad su bili zajedno. Lijepo je biti s nezahtjevnom ţenom
u slobodno vrijeme. Mogao bi je opet pozvati da iziđu. Da li će
ona misliti kako on planira nešto ozbiljno?
Razbudila se kad su sišli sa ceste s dva kolnika i usporili na
prilazu Norlingtonu.
— Zaspala sam. Ţao mi je. Slabo sam vam ja društvo.
— U redu je. Zacijelo ste bili umorni.
— Ne spavam uvijek dobro. Budim se vrlo rano, čak i nakon što
do kasno u noć radim u Swanu.
— Brinete zbog Hannah — doda Martin. — I drugih stvari: novca
i budućnosti.
— Da, no, mnogo manje otkad sam bila kod nje krajem rujna. —
Brinula je sada o vlastitoj sigurnosti. Nije imala izgleda za
privatnu penziju pa će ovisiti o drţavnoj kad više neće moći
raditi.
— Kad se stvari poprave, moţda dobijete neki posao s boljim
izgledima — reče Martin kao da joj je pročitao misli.
— Valjda — neuvjerljivo odvrati ona.
— Mogli biste se i udati ponovno.
— Što? Da bih riješila svoje novčane probleme? Ne bih to
učinila samo da dobijem bon za jelo — reče Janet trpko.
— Moţda zavolite nekog muškarca — reče on blago dok su
skretali u njezinu ulicu. Nekog dobrog starijeg čovjeka, mislio je.
Udovca s novcem koji bi znao cijeniti njezinu sposobnost i dobar
izgled. Nije mu palo na pamet da su u prethodnim vremenima
takvi ljudi zapošljavali kućanice u kojima su traţili upravo takve
kvalitete koje su i plaćali.
Nije morala odgovoriti jer su stigli pred njezina vrata.
— Biste li popili kavu? — pozva ga ona nadajući se da će odbiti.
— Zašto ne? — on, međutim, prihvati i krenu za njom u kuću.
Nije ga namjeravala pozvati na večeru niti mu ponuditi piće, jer
vozi. Dok je voda kuhala, ona ode na kat osvjeţiti frizuru i
šminku. Kad se vratila, premda je još bila u dţemperu i hlačama,
djelovala je kao da je na sebe stavila zaštitni oklop,
nepristupačna, spremna krenuti za pult u baru.
Martin prihvati svoju šalicu kave, a onda joj preda jedan omot.
— Donio sam ovo za vas.
— Oh? — prihvatila je mali zamotuljak, smeđu papirnatu vrećicu
zalijepljenu selotejpom.
— Nije baš nešto posebno — upozori ju. — Nešto praktično.
Janet ga odmota.
— Što je to? — upita.
— Vrsta alarma. Znam da se često noću vraćate kući sami
pješice i ovo bi vam moglo pomoći — objasni on. Moţda neće time
postići da joj ljudi koji su ga čuli i pomognu, ali bi moglo i
zastrašiti napadača. Dobro je i drţati u dţepu kaputa lak za kosu
— jasno, tako da kapica bude spremna za uporabu. Na našu
ţalost, protuzakonito je nositi bilo kakvu vrstu oruţja za zaštitu.
— Ovo je tako lijepo od vas — reče Janet. — Hvala vam. Nadam
se da mi neće trebati.
— I ja također, ali volio bih biti siguran da alarmni uređaj
nećete ostavljati kod kuće.
— Neću — obeća ona.
Nije mu se išlo. Zapalila je vatru na plin — onu koja je izgledala
baš poput pravog ugljena — i navukla zavjese, a omanja je soba
bila vrlo udobna, premda ne i doista ugodna, jer nije bilo ni
stvarčice koja nije bila na svom mjestu. Nije se mogla vidjeti
knjiga koju netko upravo čita, čak niti neki časopis. Što ona radi
u slobodno vrijeme?
— Nemate kućnog ljubimca? — Ni psa, ni mačku?
— Ne. Nisam baš luda za ţivotinjama, a to je i obaveza ako
izlaziš ili odlaziš iz grada.
— Zar ne biste rado imali barem papigu?
— Imate li je vi? — izazove ga ona i on odmahnu glavom,
nasmijan.
— Ja bih vrlo rado ţivio u nekoj kućici pokraj mora i imao psa i
čamac — reče on, iznenadivši sam sebe dok je ovako izrazio
svoju teţnju.
— Zašto i ne biste, kad odete u penziju?
Pomisli kako će ubrzo moći nazvati Hannah koja bi sada trebala
već biti kod kuće, ako nije kod MacGregorovih, i ona ustane
pospremiti njihove šalice.
Martin shvati ovu gestu.
— Moram poći — reče. — Imam obaveza, moram se sastati s
nekim ljudima. — Moţda je nešto iskrsnulo dok ga nije bilo, iako
nije na duţnosti sve do sutradan ujutro.
— Velika vam hvala za ovaj prekrasan dan — reče Janet dok ga
je ispraćala do vrata.
Kako ona izgleda ujutro čim se probudi, prije no što uredi kosu i
stavi svoj oklop od šminke? Vidio ju je potresenu, nesretnu i vrlo
ljutitu, no, nikad ju nije vidio plakati. Je li to itko vidio? I je li ju
itko ikad vidio zanosno sretnu?
Odagna svaku pomisao koju je moţda gajio o tome da bi joj dao
najnjeţniji bratski poljubac.
— Do skorog viđenja — reče on ne spominjući nikakav datum.
Doći će on opet u Swan. Nije bio siguran hoće li ponovno izvesti
Janet. Nije on čovjek koji bi krenuo u borbu da bi je oslobodio
te njezine luđačke košulje samozatajnosti, jer to je upravo to.
Takav pokušaj zahtijeva predanost i obvezanost, i
podrazumijeva određenu opasnost, no, ako bi naišla na nekoga
tko bi imao to potrebno strpljenje, mogao bi to biti vrijedan
izazov. Odlazeći, Martin se u jednom času zapita ne okreće li se
to on od nečega što bi mu moglo donijeti bogatu nagradu.

Kad je otišao, Janet opere njihove šalice i odloţi ih. Bio je to

ugodan dan i uţivala je u društvu prijazna i nenametljiva čovjeka.
Bilo je lijepo od njega što joj je donio onaj alarm, ali ona se ne
osjeća ugroţenom dok hoda kući noću kroz miran grad.
Dok je okretala Hannahin broj i čekala da joj se ona javi, Janet
je već zaboravila na Martina.

POGLAVLJE 19

Policija je brzo krenula tragom anonimnog telefonskog poziva u

kojemu su doznali registracijski broj plave Sierre viđene u
jednoj uličici Bedfordshirea, u noći kad je tamo bila napadnuta
mlada djevojka. Taj ih je trag doveo do Clivea, ali ne u
Noreeninu stanu, jer on nije odjavio svoj boravak u Nottinghamu.
Nottingham i nije daleko od Bedfordshirea. Jedan od današnjih
problema s kojim se policija mora boriti je velika pokretljivost
ljudi. Djecu koju su otimali otmičari mogu odvesti stotine
kilometara daleko od mjesta gdje ţive, a lopovi mogu harati
područjima u koja bi vrlo brzo stizali autocestama i isto tako
opet nestali. I seksualni napasnici putuju, no, oni često počine
zločin unutar određenog područja oko svoje baze, pa se istraga
suţuje kad se unutar tih granica dogodi nekoliko incidenata. Ali
nitko ne ţeli napad na još jednu djevojku iz Bedforda.
Kad su se dva policajca u uniformi pojavila na adresi gdje i dalje
ţivi Cliveova ţena s djecom, ona im je rekla gdje ga mogu naći.
Rekla je kako njih dvoje odrţavaju vezu, on plaća uzdrţavanje i
katkad dolazi i izvodi djecu na nekoliko sati.
Ovo je vaţan slučaj. Clivea moraju odvesti u pritvor, a moguće je
da će ubrzo ţrtvi biti dovoljno dobro da bi mogla prepoznati
svoga napadača. Nakon nekoliko diplomatskih telefonskih poziva
svojim kolegama u Metropolitan policiji, lokalna ekipa koja
istraţuje ovaj zločin poslala je dva sluţbenika u London da uhite
Clivea pod sumnjom. Usred noći smjestili su ga u zatvor policije
u Bedfordshireu, a njegov automobil odvezli sudskim vještacima
na ispitivanje. Uzalud je Clive tvrdio kako je bio s Noreen kad je
ona djevojka napadnuta. Bio je kod kuće s njom svake noći, osim
ako ne bi radio, tvrdio je on. U njegovu dnevniku nije bila
zabiljeţena neka kasna voţnja te noći. Jamačno je pošao po
Noreen u Lunar Moon nakon posla; uvijek je to činio kad je
mogao.
— Vrlo dirljivo — reče policajac koji ga je uhitio. — Ali mogli ste
to obaviti pa poslije i izići.
— Predaleko je — uvjeravao ga je Clive. — Noreen nije gotova s
poslom sve do iza jedanaest uvečer, a nije li ta djevojka
napadnuta oko ponoći?
— Je li? To vi meni recite. Nije ni otišla sa zabave prije jedan, a
pronašli su je tek oko tri sata ujutro.
Do tada joj je već temperatura spala ispod normalne i trpjela je
od hladnoće jednako kao i od posljedica samoga napada; da je
ostala tako duţe, moţda ne bi preţivjela, a sreća je i što se
čovjek na motoru našao na onoj mirnoj cestici onako rano.
— Posvuda ima toliko mnogo plavih Sierra — govorio je očajan
Clive. — Sigurno je to bila neka druga koju su tamo vidjeli. Ja to
nisam učinio.
— Ako je tako, mi ćemo to saznati — reče inspektor.
Nisu imali drugih tragova i nitko nije ovaj slučaj povezivao s
prethodnim ubojstvom u Londonu. Premda u zakonu stoji da je
osoba nevina sve dok se ne dokaţe suprotno, no u nedostatku
drugih dokaza, na temelju slučajnih dokaza moguće je izgraditi
tako snaţnu optuţbu koju je često teško pobiti. U međuvremenu
je pravi zločinac negdje na slobodi i smije se svima u brk.
Kad su Clivea doveli natrag u postaju, policajci koji su ga uhitili
otkrili su da već ima dosje. Prije deset godina bio je optuţen za
izazivanje tučnjave. Clive se branio govoreći
da je bio izazvan, tvrdeći da se umiješao kako bi spriječio svađu,
no, drugi su sudionici u toj borbi tvrdili da je on izazvao taj
nered. Sve je prošlo s novčanim kaznama i upozorenjima da
odrţavaju mir i red, ali zbog ovog incidenta Clive nije omilio
svojim policajcima. Mogli su ga drţati trideset šest sati bez
podizanja optuţnice, a za to vrijeme u automobilu bi forenzičar
moţda mogao pronaći kakav trag koji pripada ţrtvi, premda bi
Clive, da je kriv, nesumnjivo dao automobil na detaljno pranje i
čišćenje.
Bilo je i nekih sumnji zbog neslaganja između Cliveove vanjštine i
izgleda navodnog napadača; kao prvo, on je nesumnjivo stariji no
što ga je djevojka opisala. No, onako u mraku, preplašena i
povrijeđena, kako je mogla biti sigurna?
Barry nije bio u stanu dok su odvodili Clivea. Prvi dio te večeri
proveo je s Vicom prolazeći potanko kroz sve ono što će raditi
iduće noći. Vic mu je unaprijed dao još pedeset funti. Brine ga
da se Barry ne bi upustio u još kakvu smicalicu prije no što obave
svoj zajednički posao pa mu je posebno naglašavao da ne priča
uokolo o njihovim planovima.
— Vidio sam ja tebe razljućenog, Barry. Nije to baš lijep prizor,
a mogao bi i izlanuti nešto ako budeš pio. Pozabavi se radije
nečime što je bezazleno. Posudi video filmove i lijepo pođi kući.
— Neću pisnuti ni riječ — obeća Barry. — Moţda si pronađem
kakvu curu. Iako nema potrebe na to trošiti novac. Mogu ja do
njih doći i ovako.
— Siguran sam da moţeš. Ali trebao bi se noćas dobro ispavati. I
trebao bi nam sutra pravi auto — nešto zaista brzo i s dovoljno
velikim prtljaţnikom za slike, ako ih ne budemo imali vremena
izvaditi iz okvira. I to ne bijeli auto. To je previše napadno.
— Već sam zapazio jednoga — na to će Barry. — Jedan crni
BMW. Uvijek je parkiran pokraj podzemne ţeljeznice. Tip se
njime ujutro vozi u grad na posao, a uvečer se vraća kući. Neće
mu nedostajati sve do navečer, a do tada
ću ga već sakriti. Kako bi bilo da ga stavimo u onu tvoju garaţu?
— Izvrsna ideja — reče Victor. Netko je nedavno provalio u nju
pa je on stavio jedan čvršći lokot. Nije bilo potrebno o tome
pričati Barryju. Dao mu je ključ.
— Šteta za tvoju trgovinu — reče Barry. — Mislio sam kako ćeš
do sada već naveliko raditi.
— I ja sam mislio. Ali mnogo više mi se sviđa putovanje na neko
sunčano mjesto. Kad ponestane novca i mi se vratimo, nastavit
ćemo s trgovinom.
Barry se moţda neće vratiti s Vicom. Kad stane na svoje noge u
Marbelli, ţivot će mu postati divan. Moţda će voditi neki bar.
— Gdje ţivi onaj stari kojega zanimaju slike? — upita Barry.
— Trebali bismo se sastati s njim na jednom odmorištu uz cestu,
tridesetak kilometara od našeg cilja — odgovori Victor. — Ĉekat
će nas dok ne dođemo.
— Kako će nas prepoznati? Zar neće znati kakav auto imamo?
— Ne, ali on će biti u bijelom Ford Transitu i na kvaki vozačevih
vrata imat će komadić ţute trake. To nije previše upadljivo. Ne
moţemo znati koliko mnogo takvih tipova s fordom će biti tamo,
ali ja znam gdje će on htjeti parkirati pa ćemo i mi tako
parkirati. On će otići u kafić, ponašati se sasvim uobičajeno, a mi
ćemo ga čekati, ako ne bude u kombiju, kad stignemo tamo.
— I imat će novac?
— Bez novca nema slika — odgovori Victor.
— Ali ne moţemo ih predati na tom odmorištu. Netko će nas
vidjeti.
— Ne. Slijedit ćemo ga do jedne uličice. Barry, to je sigurno.
Vjeruj mi. Jesam li te do sada iznevjerio?
— Gdje si upoznao tog tipa?
— U jednoj galeriji slika. Poznaje on svoj zanat. Ne brini. Te
slike neće nikome nedostajati sve dok se oni čuvari kuće ne
vrate iz svoje besmislene potrage. Vidjet ćeš. Ja ću ih nazvati
tako da ih već ujutro uklonim iz kuće.
— Znači sve je prošlo u redu s paketom?
— Svakako da jest, i još sam malo pročavrljao s njima, pitao ih
kako im se sviđa kuća, i rekli su mi gdje je njihova kuća pa ću
djelovati još vjerodostojnije kad ih nazovem. A sada kreni i
naspavaj se.
Rastali su se. Vic je promatrao Barryja kako se vuče niz cestu.
Hoće li poći kući ili će otići potrošiti novac koji mu je Vic upravo
dao? Učinio je to kao neku vrstu osiguranja, svjestan da Barry
lako pada u iskušenje ako nema novca. Nije baš pouzdan partner,
ali Victor je mislio da je predvidio sve što bi moţda moglo poći
krivim putem. Vratio se u svoju sobu u podrumu gdje ga je u
sitne sate probudila susjeda grofica koja je mislila da ima u sobi
štakora.
Nije ga bilo, ali je Victoru trebalo više od sat vremena da je u to
uvjeri, a za to je vrijeme pretraţio sve ispod svakog komada
namještaja. Potom je pio čaj i slušao priče o ţivotu njezina oca
na dvoru posljednjeg cara. Znao je da je jednostavno osamljena i
da ne moţe spavati.
Nakon toga je i sam bio potpuno budan, zabrinut za Barryja,
misleći na to moţe li mu se povjeriti dio posla oko auta. Trebalo
mu je dugo vremena da opet zaspi.
No, nije bilo potrebno da ustaje rano ujutro.

Vic je bio u pravu što je brinuo zbog Barryja koji uopće nije
otišao kući. Pokupio je neku prostitutku i otišao s njom u njezinu
sobu. Bila je to ţena od četrdeset godina, čvrste, tanine kose i
grube koţe, gotovo toliko stara da bi mu mogla biti majka.
Zapravo je čak i nalikovala Noreen i zbog toga joj se i obratio.
Djeluje poslovno i snaţno. Njihov je susret brzo bio gotov, a
Barry ni u jednom časku nije pomislio da je on taj koji vlada
situacijom.
Kad je Clive otišao iz stana, Noreen Carter zapali vatru u
plinskom kaminu u dnevnoj sobi i sjede pokraj nje na svoj
skupocjeni trosjed sa sintetičkim presvlakama, s poplunom oko
sebe, čekajući da se on vrati. Jer, dakako, policija će ubrzo
otkriti svoju pogrešku i pustit će ga. Vrijeme je prolazilo a on se
ne vraća; nije se vraćao ni Barry. Na kraju je zadrijemala, a kad
se probudila još je bila sama. Zvukovi koji su ju probudili dolazili
su iz drugih stanova, iznad i oko nje. Mogla je ocijeniti što rade
mnogi od njezinih susjeda po zvukovima koje proizvode.
Uključila je radio i na vijestima saznala kako jedan čovjek
pomaţe policiji u istrazi napada u Bedfordshireu. Način
izraţavanja bio je isti kao i kad je Barry bio onaj koji je prije
pet godina pomagao u istrazi, no, onaj je puta on bio kriv, a Clive
je neduţan. Policija nije vjerovala da Noreen govori istinu o tome
da je bila s njim cijelu noć, a ako sve dođe do suda, neće joj
moţda vjerovati ni porota. No, ako Clive nije napao onu djevojku,
a nije ju napao, učinio je to netko drugi i taj sada šeće uokolo
slobodan pa moţe napasti još koju djevojku. Tko je krivac? Zbog
čega je baš njenog Clivea odabrao kao laţnu ţrtvu?
Okupala se i priredila čaj. Pokuša pojesti krišku prepečenca, ali
je nije mogla progutati. Ako Clive ode u zatvor zbog nečega što
nije učinio, to će biti uţasno i to će značiti kraj prve, krhke
sigurnosti koju je ikad doţivjela. Je li on već pronašao
odvjetnika? Policija mu je duţna reći kako ima pravo na
odvjetnika. Noreen zna mnogo toga o pravima osumnjičenoga, a i
o pravima osuđenog zatvorenika. Napad na onu djevojku jest
nešto što bi bilo u Barryjevu stilu, mislila je ona, premda je
djevojka koju je on silovao bila vezana i bespomoćna u svojoj
spavaćoj sobi. I druga je djevojka bila bespomoćna. Hodala je
putem sama usred noći. No, Barry nije bio tamo. Barry na sreću
još nema auto, i izvukao je on svoju pouku. Sada je pošten; tako
joj je rekao.
Ali, otkad to Barry njoj govori istinu? I što je s onim navodnim
darovima koje joj je donio i s novom odjećom koju nosi nakon što
je onako strašno umrljao svoju?
Umrljao! I to nečime za što je rekao da je umak od rajčice, ali
njoj su mrlje naličile na mrlje krvi. Sve ţene znaju što su mrlje
od krvi, a ona je bila još bolje upoznata s time zbog svih onih
batina koje je pretrpjela. Pokuša se sjetiti kad je pronašla tu
odjeću, i s olakšanjem shvati da je to bilo prije napada na
djevojku, odbačenu uz cestu. Barry joj je rekao neka tu odjeću
baci, ali to još nije učinila. Bilo joj je šteta. Moţda joj uspije
nekako je srediti pa bi se barem siromasi mogli njome okoristiti.
Bilo je to dan nakon što joj je Barry dao imitaciju krznenog
kaputa, koji sada nosi na posao, i mikrovalnu pećnicu: prije
gotovo dva tjedna, mnogo prije napada za koji je Clive sada
uhićen.
Otkad je Barry pušten iz zatvora jedna je djevojka pronađena
probodena u grmlju zabačenog dijela parka, nedaleko od Lunar
Moona. Djevojke s posla pričale su o tome i tresle se od straha,
nijedna ne ţeli hodati sama noću. Ima li ona novine u kojima je
objavljena ta vijest? Noreen je čuvala stare novine jer je Clive
bio pobornik recikliranja novina i svako malo ih je nosio u
kontejner gdje se skupljaju stare novine.
Clive uvijek kupuje novine jer prati vijesti s utrka i planira svoje
oklade, ali je Noreen malokad imala vremena pregledati više od
naslovnice. Pronašla je tu hrpu novina sloţenu ispod kuhinjskog
sudopera i počela ih pregledavati, čitajući izvještaje o zločinima
i motreći slike. Nije ţurila: nikome ne treba dati doručak, a još
nekoliko sati neće morati ni na posao.

POGLAVLJE 20

Kad je Bariy otišao u mirnu ulicu stambene četvrti u kojoj je

vidio BMW-a koji kani ukrasti, nije ga bilo. Opsuje na glas. Viđao
ga je već tri dana i bio je siguran da je to ono mjesto na kojemu
je taj automobil redovito parkiran. Veselio se što će ga voziti.
Takav bi mu auto zaista pruţio ludo zadovoljstvo, i provaliti u
njega predstavlja pravi izazov. Dok je bio u zatvoru, uređaji za
sigurnost su postali savršeniji, mnogi su automobili bili zaključani
posebnim bravama, a BMW-i baš ne spadaju među automobile
koje je lako ukrasti, no, on je u zatvoru dobio nekoliko
zanimljivih savjeta o tome kako treba baratati elektroničkim
bravama. Ima u dţepu odvijač i mali čekić, a ima i tenisku lopticu.
Ţeli je iskušati, to je nešto što — kako su mu rekli — otvara
gotovo sva vrata.
Ulica bijaše pusta. Bio je to miran, ugledan kraj u kojemu
vjerojatno mnogi ljudi rade pa su mnoge kuće prazne. Dobra
prilika da se malo pozabavi krađom. Pao je u iskušenje da vidi što
bi tu mogao dignuti. Onda se predomisli. Došao je ovdje da bi
ukrao auto i to mora učiniti. Osjetio je da se Vic dvoumi po
pitanju njihova daljnjeg zajedničkog rada, a bez Vica Barry bi se
morao osloniti na sitne prijevare koje bi mu donijele tek jedva
dovoljno novca za svakodnevne troškove. Ovaj puta mu je
obećano putovanje u Španjolsku.
Kad se vrate — ako se on vrati — opet će porazmisliti o svojoj
budućnosti, moţda se pridruţiti nekom gangsterskom udruţenju
pa nabavljati ukradene automobile i hitno ih otpremati u
inozemstvo, gotovo i prije no što se utvrdi nestanak. U toj bi igri
bilo strašno puno novca.
Ima na cesti i drugih automobila. Vidio je novu Opel Calibru,
sjajne sive boje. Na pokazivaču je bilo samo tridesetak tisuća
kilometara.
Bio je mačji kašalj ući u njega. Nema potrebe paliti ga uz pomoć
električnih ţičica — to bi moglo biti previše opasno. Ĉuo je za
nekog tipa koji se tako ubio strujom, a baš je pokušavao upaliti
BMW-a. Sjećajući se toga, Barry se gotovo pomirio što mora
zgrabiti običnu Calibru. Dok je njome odlazio, hitro ubrzanje i
lakoća s kojom je vozi, djelovali su na njega poput čarolije koju
obično doţivljava kad vozi snaţan automobil: kratko vrijeme
Barry je bio posve sretan.
Vozio se malo uokolo, tek zbog uţivanja, a onda ga je, kako je
spremnik bio samo napola pun, spremio u Vicovu garaţu. Neka Vic
plati benzin koji će im trebati noćas.
Ostavi na komandnoj ploči mali odvijač kojim je na silu pokrenuo
auto, zatvori garaţu i otiđe kući — ako se to moţe nazvati
domom — spakirati nešto odjeće za daleki put: samo nekoliko
stvari da mu posluţe dok ne kupi nove u jednom od tamošnjih
butika. Ĉekao je dok nije bio siguran da je majka otišla na posao.
I Clive će biti vani ako ga policija već nije uhitila, ili spava ako je
vozio do kasno u noć.
Sierre nema pred kućom; to znači da Clivea nema doma. Barry se
pitao je li mu policija već ušla u trag. Moţda će im trebati neko
vrijeme da ga pronađu, iako imaju dovoljno jak kompjutor za
pronalaţenje ukradenog auta, ako ga netko vozi.
Stan je bio vrlo uredan, mnogo čišći nego obično, premda nikad
nije bio u nekom velikom neredu, što je njemu odgovaralo.
Naučio se urednosti u zatvoru gdje ima toliko malo prostora da
jednostavno moraš drţati u redu ono malo svojih stvari. Barry je
od novca koji mu je dan prije dao Vic ostavio na stolu dvadeset
funti i stavio na njih bocu s kečapom da se ne izgube. Zatim je
uz tiho zviţdanje izišao iz zgrade.
Ostatak dana je proveo u jednom centru sa zabavnim igrama dok
nije došlo vrijeme da se nađe s Vicom. Otišli su zajedno do
garaţe i Barry upita Vica zašto nije uzeo sa sobom torbu za put.
— Uzet ću je kad dobijemo novac — odgovori Vic. — Ne odlazimo
sve do sutra pa čak moţda i dan poslije.
— Zašto? Rekao si mi da će nam odmah platiti slike kad ih
predamo tipu s Ford Transitom.
— Hoće, ali bit će i nakita i drugih stvari. To će trajati nešto
duţe. Nestrpljiv si, Barry. I čini mi se da si rekao kako ćemo
imati BMW.
Potajno je Vic bio zadovoljan što vidi drukčiju marku automobila.
Bude li se Barry našao za volanom jednog BMW-a, svaki bi
policajac mogao nešto posumnjati. Ovo je fini auto, no ipak
manje upadljiv.
— E pa nije ga danas bilo tamo — odvrati Barry ljutite. —
Krenimo onda. Nema smisla tu čekati.
S malini zakašnjenjem Barry osjeti nelagodu što je prokazao
Clivea za onaj seksi poslić u Bedfordu. Danas ipak postoji sva sila
testova; murjaci će dokazati da Clive to nije učinio. No, opet,
sam Barry nije prošao takve testove pa oni neće ni znati da je on
taj kojega trebaju. Ne mogu ni dokazati da je on vozio Cliveovu
Sierru. Do časa kad se Clive oslobodi svojim nijekanjem napada
na ţenske, Barry će već biti daleko u Španjolskoj.
Sjedeći pokraj njega u ukradenom automobilu Vic zamijeti kako
se oko Barryja širi neki kiseo zadah. Osjetio je to već i u
njihovoj prvoj pljački, ali sada je to bilo jače i vrlo neugodno.
Nije to bio samo smrad neoprana tijela. Bilo je u tome nečeg
ţivotinjskog, surovog. Victor je nabrao nos s gađenjem dok su se
pokušavali uključiti u struju vozila koja su izlazila iz grada.
Vrijeme najţivljeg prometa već je odavno prošlo i ljudi su se
sada vraćali s večernjih zabava. Zaustavili su se uzeti benzin na
jednom odmorištu gdje je Barry napunio spremnik, a Victor plati
gotovinom.
Tada Barry zaključi da je gladan pa su otišli u restoran sa
samoposluţivanjem gdje je pojeo velik tanjur pečenih krumpirića
s ribom, a Vic uze sendvič sa šunkom. Barry je htio pivo, no u
tom lokalu nisu točili alkohol pa je ispio veliku coca-colu na
slamku. Baš kao neko dijete, pomisli Vic koji je pio jaku crnu
kavu. Ĉinilo se kao da to jelo traje cijelu vječnost iako je Barry
trpao hranu u sebe ţurno i pohlepno.
Vic je zabrinut zbog ukradenog auta koji ih čeka na parkiralištu.
U ovom času vjerojatno je već otkriven nestanak. Samo je
trebalo da ih zamijeti neki oštrouman policajac, da provjeri broj
i gotovi su. Sad se pitao kako je Barry proveo protekli dio dana.
Je li pio? Ovaj je auto brz i Barry će morati upotrijebiti sve
svoje umijeće da bi ga vozio na siguran način. Dobar je on vozač,
ali Vic polako shvaća kako je posve nepromišljen i nagao, sklon
iznenadnim prečicama i preticanju samo da bi se pravio vaţan.
Victor je paţljivo isplanirao sve za večerašnju operaciju i
odlično zna put kojim treba ići i gdje treba parkirati tako da
nitko ne zamijeti auto kad stignu na odredište.
— I stvarno su ti vjerovali? Oni ljudi u toj kući? — pitao je
Barry. — Kad si im provalio priču?
— Jasno da jesu — odgovori Vic. — Vidio sam ih danas popodne
kako odlaze. Nisam htio da odu prerano jer bi otkrili da je sve
namješteno pa bi se vratili prije no što mi završimo.
— Otišao si tamo u prijateljičinom autu, je li? — s divljenjem
ispituje Barry.
— No, pa nije mi to zapravo ţenska — prizna Vic. — To mi je
gazdarica. Rekla mi je da se mogu posluţiti autom kad god ţelim.
Nisam to često činio. Ĉovjek ne ţeli biti duţan nikomu.
— Ne, trebalo bi biti obrnuto, zar ne? — reče Barry i cinično se
naceri dok su se vraćali u auto. — No, nadam se da znaš što radiš,
Vic.
— Oh, znam. I smijat ćeš se od uha do uha kad budemo gotovi.
Senj orite, evo nas!

Kad su se već našli na selu, na cesti M4, Victor reče Barryju

neka nastavi voziti u smjeru zapada dok ne stignu do raskriţja
broj 14, gdje će biti skretanje za Hungerford.
— To je tamo gdje je onaj tip poludio, je li? Poubijao sve one
ljude — sjetio se Barry. — To je počelo negdje u onim tamo
šumama.
— Tako je. Ruţna stvar — odgovori Victor.
— To mu je proslavilo ime, zar ne? — reče Barry. Samo se nije
mogao sjetiti kako mu je bilo ime. Vic se sjećao, no nije htio reći
Barryju.
— Nije lijepo to po čemu se njega pamti. Previše je u stilu
Hitlera ili Staljina. Poklao je one neduţne ljude.
— Jesi li ikad potegao pištolj na nekoga, Vic? — upita Barry
izbacivši se iz kolone da bi pretekao cijeli niz automobila.
— Ne — odgovori Vic. — A ti?
— Ne. Ja volim noţ. Noţem je brzo, čisto i tiho.
— Ali nadam se nisi nikoga ubio, Barry, zar ne? — Vicov glas sada
zazvuči zabrinuto.
— M-hm — Barry je počeo zviţdati istodobno pritisnuvši gas, a
auto koji je već prilično brzo išao odjednom poleti.
— Uspori, Barry! Rekao sam ti, ne ţelimo da nas zaustave prije
no što uopće obavimo posao. Moţeš se provozati kad budemo
imali novac, na putu za aerodrom. Ti moţeš poći naprijed ako
ţeliš, a ja ću se otarasiti preostale robe pa se nađemo tamo.
Moţeš ostaviti auto na jednom od onih parkirališta na kojima se
moţe ostati dugo. Moţda ga neće pronaći danima ako tako učiniš.
A sad, uspori dovraga!
— O.K. — reče Barry. — Pametno si to smislio, Vic. — I bilo bi da
Vic ima petlju ući u dvoranu sa šalterima, kupiti kartu i odmagliti
sam. Malo uspori prevrćući u mislima ovu ideju.
— Koga si to ubio? — mirno ga upita Vic nakon tri kilometra.
— Oh, što ja znam neku djevojku — reče Barry i u tom času
stigoše do silazne ceste za raskriţje broj 12. Zaokrenuo je da bi
se prebacio na tu cestu, presjekavši put koloni automobila na
unutrašnjoj traci tako da su neki od njih morali naglo kočiti.
— Zbog čega si to učinio? Ovo nije naše skretanje. Nama treba
broj četrnaest.
— Predomislio sam se. Već sam išao ovim putem.
— No, pa što onda? Pa mi noćas ne idemo ovamo — reče Victor i
doda nesigurno: Koju si to djevojku ubio?
— Ma, neku običnu drocu — odgovori Barry. — Bilo je to prije
nekoliko tjedana, to je ona koja je pronađena u parku, pisali su o
njoj...
Vic je pokušavao sakriti zaprepaštenje i samo duboko udahnu.
— Zašto si je dovraga ubio?
— Zapravo ne znam. Jednostavno mi je tako došlo. Eto, ona
druga nije krepala, ona pokraj Bedforda. Nisam tada koristio
noţ. A da jesam, krepala bi, vjeruj mi.
Vic je šutio nekoliko sekundi.
— I to si ti učinio? — izgovori on napokon.
— Da. Previše je bila umišljena. Kao i ona zbog koje sam završio u
zatvoru.
— Bio si u zatvoru zbog silovanja?
— Ako ti to ţeliš tako nazvati.
— Ali rekao si da je bila pljačka. Oruţana pljačka, rekao si da ti
je prijatelj imao pištolj i da ste samo provodili i...
— Pa imao je, i još je zbog toga u zatvoru. Ja sam imao svoj noţ.
Odrezao sam glupači kosu. Sva je bila dugačka kao svilena. —
Zastao je dok se toga prisjećao. — Nisam ju koknuo, šteta.
— No, ipak to je sada davna prošlost — istisne Victor s naporom.
— Hajde, vratimo se na pravu cestu, Barry!
— Nisam siguran da mi se sviđa taj naš posao — reče Barry.
Jurio je seoskom cestom dok su svjetla u snopovima
rasvjetljavala put pred njima. Susretali su vrlo malo automobila
jer su sišli s auto-ceste. — Imam jedan nedovršen posao. Završit
ćemo mi onaj naš poslije Jtoga. Neće nam pobjeći, a i rekao si da
je kuća prazna. Ĉekat će nas. — Oborio je svjetla dok im je
prilazio jedan automobil i prošao pokraj njih. — Znam jednu kuću
koja bi mogla biti bolja od tvoje. Gomila love. Zacijelo je prepuna
i nekih slika, moţda i više od one koju si ti pripremio za obradu.
— Ali ta tvoja kuća neće sad biti prazna — zavapi Victor gotovo
molećivo.
— Moja jest prazna i imamo kupca koji čeka na sasvim određenu
sliku. Hajdemo, Barry! Ubrzo će naići skretanje za lijevo. Skreni,
pa ćemo se moći vratiti na pravi put.
Ali Barry nije obraćao pozornost, nastavio je voziti, i sada se
tiho smijuljio zviţdeći između zubi. Automobil je suludo srljao
cestom i Vic se počeo pitati hoće li uopće stići neozlijeđeni na
odredište. Jasno vidi kako se njegov pomno izrađen plan počinje
raspadati, dok se Barry prebacuje na neki svoj vlastiti, na koji
se izgleda odlučno namjerio.
— Nije još daleko. Tu je putokaz za Norlington. Tamo smo stali
pojesti ribu i krumpiriće prije no što smo obavili onaj posao —
Morris i ja. Onda smo krenuli dalje. Bicklebury se zove to
mjesto. Gotovo sam krenuo tim putem prošli tjedan, ali onda sam
umjesto toga otišao u Bedford. Tada sam nabasao na onu
djevojku. Hodala je sama kući, iz diska ili odnekud.
— Sa zabave, pisalo je u novinama — Victor potkrijepi hladnim
glasom. — Ono što si učinio je jako zlo, Barry. Zar uopće ne
shvaćaš to?
— Ponudio sam joj da ju povezem. Mogla je lijepo za to platiti
odmah na licu mjesta, zar ne?
Victor je šutio. Onda reče: — A što je s onom drugom? S onom
droljom?
Barry slegnu ramenima, a auto se zanese.
— Bila je pokvarena — reče. — Sve su ţene zapravo pokvarene.
— Ta ne misliš tako! Što je na primjer, s tvojom majkom? Odnio
si joj onu mikrovalnu pećnicu, sjećaš se? I onaj kaput. Zacijelo
je ipak jako voliš?
— Ima ona nekog zgodnog tipa. Hoće da ja nestanem zbog njega.
Taj tip i ja se ne slaţemo baš najbolje. Uvijek je bilo tako. Onaj
posljednji me tukao, i moj tata, a moja draga mama mu je to
dopustila.
— Jesu muškarci i nju tukli?
— Pa što ako jesu? Zasluţila je to — odvrati Barry. — Glupača
jedna.
— Ali one djevojke? — Vic to nikako nije mogao zaboraviti. —
Ništa ti nisu učinile. Nisu te ničim povrijedile. Nisi ih čak ni
poznavao.
— Bile su obične glupače — reče Barry i ponovi — Sve su ţene
takve.
Dok je on tako govorio, ušli su u Norlington i Barry uspori.
Zapravo nije bio toliko siguran da zna put za Bicklebury kao što
se pravio da zna, ali trebao bi tu negdje biti i putokaz. U
godinama provedenim u zatvoru često je razmišljao o onoj noći i
voţnji do Manora, o tome kako su se popeli preko zida i
neplanirano posjetili imanje Elms.
Moţda je ona djevojka, Hannah joj je bilo ime, još uvijek tamo u
kući koju su opljačkali i lijepo čeka njegov drugi posjet.
Ĉitajući nasumce novine Noreen ugleda skicu čovjeka kojega
traţe u Bedfordshireu i odmah shvati da je to njen Barry.
Sjedila je zureći u sliku, uţasnuta. Clive je bio optuţen da je
počinio taj zločin jer je njegov automobil viđen blizu mjesta
gdje je pronađena djevojka; iz toga ne proizlazi nuţno da je on
bio i vozač. Barry je mogao uzeti Sierru i vratiti je. Clive to
moţda nije primijetio. Noreen je, doduše, vidjela da je prestao
stavljati ključeve u vrčić; umjesto toga sprema ih u ladicu u
njihovoj spavaćoj sobi i ona se pitala zbog čega. Sada je znala.
Clive će reći policiji za Barryja. Dakako da hoće. Mora, da bi
spasio sebe. No, on ne zna ništa o tome da je Barry bio u zatvoru,
niti zna što o njegovoj prošlosti. Moţda je posumnjao da je Barry
uzimao njegov auto, ali mu neće pasti na pamet da je ovaj
sposoban za ovakav zločin. Ili hoće? Clive nije anđeo; zna on
kakve se stvari događaju na ulici. Susreće svakakve ljude u svom
taksiju. Nije mu se sviđao Barry, znala je to, ta na kraju joj je
to i otvoreno rekao. Sjedeći tako sa sivim crteţom Barryjeva
lica, Noreen tiho zaplače, jer već unaprijed vidi propast svoga
krhkog postojanja. Clive će biti oslobođen, a Barry uhićen
umjesto njega.
Gdje li je Barry sada? Nije bio kod kuće cijele noći, a to se
rijetko događalo sve otkad je pušten iz zatvora. Zaista, pomislila
je kako je to bilo samo jedanput, premda je često dolazio kasno,
kasnije i od nje. Mislila je na jadnu djevojku ostavljenu da umre
na onoj seoskoj cestici. Iz novinskog članka bilo je jasno da ju je
napadač umalo usmrtio. Što joj je učinio? Izbo je noţem? Ništa
nije pisano o tome da je krvarila, ali- novine i ne kaţu sve. Barem
je ona druga djevojka, ona zbog koje je otišao u zatvor, bila kod
kuće. Mogli su je poslije svega utješiti i pomoći joj prilično brzo;
nije bila ni blizu smrti.
Je li moţda Barry imao ikakve veze i sa smrću one djevojke u
parku? Noreen opet izvadi umrljanu odjeću i pregleda je. Na
vjetrovci i trapericama još je bilo tragova. Ako ih potopi u
posoljenu hladnu vodu, moţda nestanu, no, nakon nekoliko pranja
u vrućoj vodi, mrlje su se dobrano uvukle u tkaninu. Hodajući
sporo poput neke starice Noreen je odjeću uredno sloţila i
stavila u veliku plastičnu vrećicu iz robne kuće Debenhams. To
je opaki dokazni materijal.
Njen Barry nije ostao u zatvoru dovoljno dugo. Nakon onoga što
je učinio nisu ga uopće ni smjeli pustiti. Muškarce koji čine takve
stvari ne moţe se izliječiti zatvorom. Time ih se samo sprječava
da zločin počine ponovno. No, kad su slobodni, većina grabi prvu
priliku da napadne neku drugu ţenu. Moţda se nekolicina i liječi
na neki način, ali da li se i izliječe? Noreen nije vjerovala u to.
Barry nije imao takvu pomoć. Za njega nije bilo ničega lošeg u
onome što je učinio. Za njega, kao i za njegova oca, ţene su tu da
ih se iskorištava, muči, tuče, udara i ševi, da oni na njima
iskaljuju svoj bijes.
Moţda upravo u ovom času, dok ona sjedi i mozga što učiniti,
Barry negdje lovi neku drugu djevojku. Njegova je slabost i
njezina, ali i njegova nasilnost jest njezina odgovornost, jer ga
nije dobro odgojila. Da je netko poput Clivea ušao u njegov
ţivot dok je bio malen, moţda bi sada bio drukčiji.
Noreen je trenutno zaboravila sve one dobre učitelje i
nastavnike čiji su se putevi sreli s Barryjevima i čiji bi utjecaj,
da je on bio prijemljiviji, također imao uspjeha. Zaboravila je da
ljudi sami biraju. Barry ipak zna da je ono što je učinio zlo, pa
ipak je^ s time nastavio. Sada je beskorisno plakati nad prošlosti.
Šteta je načinjena i jedini način da pomogne Barryju jest
prijaviti ga. Mora sve reći policiji, predati im vrećicu s
optuţujućom odjećom. Ako je ubio onu djevojku, bit će osuđen
na doţivotnu kaznu zatvorom, premda to, kao što Noreen zna, ne
znači uistinu kako će biti zatvoren do konca ţivota. On moţe
opet izići na slobodu za moţda kojih devet, deset godina. Bit će
to uvjetna sloboda pa će ga moći i opet strpati u zatvor makar
za razbijeni prozor. U međuvremenu će se moţda krivični zakon
tako promijeniti da će štititi javnost od ljudi poput njega.
Još je uvijek razmišljala o tome dok je išla na posao. Moţda će
kad se ona vrati Barry biti kod kuće pa bi mogla porazgovarati s
njime i nagovoriti ga na dobrovoljnu predaju. Ako učini to, to će
mu osigurati bolje uvjete na suđenju? Već unaprijed vidi svoje
duge godine posjećivanja zatvora, prljave prostorije za posjete,
vonj zatvorenika i onu beznadnost. I Clive će je ostaviti. Onaj
san koji je imao o ţivotu na selu, san o tome kako vozi vlastiti
taksi, moţda se sada neće ostvariti, ili ako i hoće, ona ga neće s
njime podijeliti. On će pronaći neku drugu, neku koja nema ovako
nesretno opterećenje poput nje.
Kad je stigla na posao, bila je sva ošamućena i dvaput je
zamijenila narudţbe, jer su joj se misli komešale oko njezina i
sinova uništena ţivota, a kad je otišla kući na kratak odmor
poslijepodne, nije bila ništa bliţe rješenju što učiniti. Clive se
nije vratio. Nadala se da je moţda do sada policija već uvidjela
svoju pogrešku i pustila ga, pa ona moţda neće morati ništa
poduzimati. Onda ugleda novčanicu od dvadeset funti na
kuhinjskom stolu, ispod boce od kečapa.
Jedan od njih dvojice je to ostavio ovdje: Clive ili Barry. Pohrli u
spavaću sobu vidjeti je li nestala Cliveova odjeća, no nitko nije
dirao ništa otkako su policajci otišli. Barry je, doduše, uzeo neku
odjeću. Vidjela je da nema njegove nove putne torbe i nekoliko
onih pomodnih košulja koje je kupio. Jasno, rekao joj je kako ide
na odmor.
Prije nekoliko dana obrijao je onu svoju oskudnu bradicu. Moţda
je i on vidio potjernicu u novinama. Ako je tako, i ako je zbog
toga obrijao bradu, nije li to dokaz njegove krivnje? A sada će i
napustiti zemlju.
Noreen se vrati u večernju smjenu još uvijek zdvojna, a kad je
došla kući pošto se Lunar Moon zatvorio, stan je i dalje bio
prazan. Sjede za kuhinjski stol čekajući da se jedan od njih
dvojice vrati, Clive ili Barry, no, nijedan se nije pojavljivao.
Novčanica od dvadeset funti ostala je na stolu. Sigurno ju je
Barry ostavio. Nije se mogla sjetiti da joj je ikad prije davao
novac, a oni darovi koje joj je nosio uvijek su bile neke stvari
koje je ukrao, čak i kao dijete.
I ovi novci su bez sumnje ukradeni. Njoj je u torbici nestao neki
novac. On je to ukrao od nekoga drugog da bi joj ga vratio.
 POGLAVLJE 21

Vic se raspravljao s Barryjem. Ne treba im mnogo vremena da se

vrate na put koji su planirali, govorio je. Zašto riskirati i
promašiti sigurnu prodaju koja je bila dogovorena, i to zbog
nekog usputnog poslića kao što je ovaj?
— Nećemo ništa riskirati — reče Barry. — Obavit ćemo to
poslije. Najprije moj posao, onda tvoj. To je pošteno.
— Ugledao je natpis za Bicklebury i skrenuo; motor je tiho preo,
auto je bio tako podatan za upravljanje. — Imamo cijelu noć, a
kaţeš tvoja kuća je prazna. Znamo to. Prestani cviliti, Victor.
Onome tvom tipu, koji nas iščekuje na parkiralištu, moţda će se
svidjeti što ovdje nađemo, tko zna? — Vozio je paţljivije.
— Ali nismo ovdje izvidjeli teren, Barry. Ja uvijek radim u
praznim kućama. Ti to znaš. Inače je previše opasno.
— No, pa ova kuća će moţda također biti noćas prazna. Moţda
ćemo s ovom provalom imati sreće — reče Barry.
— Već smo prije sve izvidjeli, ili je to barem Morris učinio, ali su
imali guţvu kad smo mi stigli. Pred kućom su bili načičkani
automobili, neka je zabava bila u tijeku. Zato smo otišli u onu
drugu kuću u ulici. Tamo nismo mnogo toga zgrabili. Nekoliko
komada nakita i srebrnine. Ništa velikog.
— I u zatvoru si bio zbog toga posla?
— Da, uhvatili su me.
— Moţda je to bilo zato što si to učinio ovako nenadano i bez
promišljanja. Nisi planirao taj posao — Victor ga pokuša
urazumiti.
— No, pa... — Barry nije to htio priznati. — Danas u ţivotu moraš
riskirati, zar ne?
Na ove njegove riječi, stigli su do gostionice na mjestu gdje se
cesta račva i Barry je shvatio da su već prošli ono veliko imanje
gdje su se on i Morris bili popeli preko zida. Za časak je pomislio
otići do imanja Elms, ali je ispričao Vicu sve ono o Manoru, pa bi
bilo bolje da najprije odu tamo. Uz škripu kočnica naglo je
okrenuo auto na cesti, načinivši polukruţni okret na vrlo malenom
prostoru. Vic je očekivao da će im u susret naići neki drugi auto
i zaletjeti se u njih, ali nikakva se svjetla nisu probijala iz mraka
i oni pođoše natrag istim putem do Manora, gdje se Barry
zaustavi pokraj visoka zida.
— Imali smo ljestve za penjanje preko ovoga zida. Od lanaca.
Dobre su za iznošenje plijena, to jest, ako uspiješ što ugrabiti —
i on se opet zacereka.
Vic se ponovno zapita je li Barry ipak pio prije no što je večeras
izišao. Je li uzeo drogu? Klipan se ponaša kao netko tko je pijan
ili drogiran, no, moţda je samo uzbuđen zbog posla. Ĉinilo se kao
da priţeljkuje opasnost kad je odabrao tu kuću za koju zna
sedam godina. Vic je još uvijek gajio nadu da će opet vratiti
Barryja na njihov prvobitni plan, ali bi u međuvremenu bilo
najbolje popuštati mu. Moţda će tamo i večeras sve biti
načičkano automobilima.
— Nemamo sada ljestve — reče on blago. Suprotstavljanje
Barryju neće pomoći u ovoj situaciji.
— Ne, zato ćemo ući kroz ulazna vrata — odgovori Barry i
odveze se unatrag do široka ulaza pa zaustavi auto na travi
pokraj puteljka tako da je ostao namješten za njihov bijeg.
Zatim ugasi svjetla, prije nego je okrenuo ključ u bravi. Victor
primijeti da je ostavio odvijač na komandnoj ploči.
Nije bilo mjeseca pa je bilo vrlo mračno dok su posrtali preko
izbrazdanog puteljka. Barry je vodio, glasno dišući.
Jednom se okrenuo da vidi slijedi li ga Vic. Ugledao je samo
svijetli, okrugao obris njegova lica koje se jedva moglo nazrijeti.
Onda Barry zastade i navuče masku, nalik na pletenu kapu koja
prekriva glavu, vrat i gornji dio ramena.
Vic je nosio kapu, ali nema masku. Nije ni očekivao da će ga
netko vidjeti. Izvuče vuneni šal iz dţepa jakne i poveţe ga oko
donjeg dijela lica, preko nosa i usta.
Kuća je leţala pred njima, gusta masa bez igdje ikakvog svjetla.
Bilo im je teško hodati u tami. Kad su se primaknuli bliţe,
sigurnosna svjetla uz kuću upalila su se i oba se muškarca slediše.
Ugledaše jednu prugastu mačku kako ljupko šeće pošljunčanim
puteljkom ispred kuće. Elektroničko oko je reagiralo na tu
mačku, a ne na njih.
— Idemo okolo, pa odostraga — reče Barry pokazujući rukom.
Ovo iznenadno rasvjetljenje dalo im je priliku da izvide scenu.
Pred kućom nema parkiranih automobila. Izgleda kao da su svi
ukućani već u krevetu. Spavaju, kao što je i uobičajeno u to doba.
Victor primijeti da je pola dva izjutra. Moţda će ući i izići
sigurno, uzeti ono što se bude moglo prodati, dovoljno da se
Barry malo umiri. Bila je to kuća koja najvjerojatnije ima alarm,
ali takav koji se uključuje samo kad ukućani iziđu, a ne onaj sa
snopom svjetlosti koji se odmah oglasi kad se prekine snop.
Vic je slijedio Barryja okolo do straţnjeg dijela kuće gdje su
bila troja zatvorena vrata garaţe. Nigdje nije bilo automobila.
Bile su tu staje, no kroz vrata nije virila nijedna konjska glava.
Barry provjeri straţnja vrata i, kad je utvrdio da su zaključana,
krenu prema jednom engleskom prozoru. Otvori ga noţem za
nekoliko sekundi i vrlo tiho pomaknu dvostruko prozorsko staklo
iz okvira u stranu. Cinički se smijuljio.
— Nisu zvali dečke iz sigurnosti — reče dok je kliznuo kroz
otvor. Vic ga je s naporom slijedio i Barry se okrenu pa reče: —
Nisi mi baš u formi, zar ne, Vic?
Mučno se probijajući Vic je oderao koljeno i tiho prokleo. Nije
se začuo zvuk alarma.
Barry izvadi malenu dţepnu svjetiljku i posvijetli njome uokolo.
Bili su u prostoriji koja je očito sluţila kao ured. Bio je tu jedan
niski stolić, ormari sa staklenim vratima u kojima su stajale
zaštićene knjige u koţnom uvezu. Na zidu je bilo nekoliko slika s
motivima iz sporta. A na pisaćem stolu jedna fotografija dviju
svjetlokosih djevojčica. Barry ju je podignuo, zagledao se u nju
uperivši svjetiljku na nasmijana lica. Onda je na nju pljunuo.
— Zašto to činiš? — naljuti se Victor.
— Zato što su smeće — odgovori Barry. — Moţda su gore na
katu.
— Zaboravi ih — reče Vic odsječno. — Poţuri i uzmi što ţeliš, a
onda moţemo krenuti na Thrupton.
Barry je izvukao nekoliko ladica i pronašao čekovnu knjiţicu.
Spremi ju u dţep.
— No, hajde. Što čekaš? Pogledaj u druge sobe. Kreni, Vic!
On je preuzeo vodstvo. Vic je izišao iz sobe i stao u hodnik
osvjetljavajući prostor oko sebe svojom dţepnom svjetiljkom.
Ĉuo je kako u kutu otkucava sat i snop svjetlosti osvijetli visok
sat u kućici, vrlo vrijedan, samo što to Barry nije znao. U jednom
ćupu na okruglom stolu od mahagonija, usred velikog,
četvrtastog hodnika, bila je ţuta krizantema. Vic je vidio da na
zidu visi pseća vodilica, a zatim začuje duboko rezanje nakon
kojega uslijedi glasni laveţ.
Barry se u času našao pokraj njega.
— Kriste Boţe, pa tu je neki prokleti pas! Vic, brzo sredi taj
vraţji telefon.
Nije čekao da ga Vic posluša, već je krenuo prema telefonu koji
je stajao na niskoj škrinji uz podnoţje stubišta pa je prerezao
ţicu koja povezuje utičnicu s glavnini vodom. Pas opet zalaje,
ovaj puta glasnije, i Barry s noţem u ruci polako otvori vrata iza
kojih se čuo laveţ. Odškrinu ih i na njima se pojavi glava zlatnog
labradora, a nakon toga, uz bolno pseće cviljenje, začu se i
krkljavi zvuk kad mu je Barry zario noţ u vrat. Zatim odgurnu
njegovo mrtvo tijelo unatrag i otvori vrata kuhinje. Teško tijelo
mrtvoga psa leţalo je preko praga i trzalo se dok je ţivotinja
ugibala.
Barry ga udari nogom kako bi prošao. Mnogo je krvi otjecalo iz
rane na njegovu vratu, aorta mu bijaše presječena, i Barry na
povratku opet zatvori vrata.
— Neće više stvarati buku. Idemo iz ove sobe. — Na njegovoj je
ruci bilo krvi.
Kad je on ovo izrekao, netko je progovorio s vrha stubišta.
— liko je tamo? — pitao je ţenski glas i tada se upali svjetlo
razotkrivši ţenu u plavoj vunenoj kućnoj haljini.
Vic je stao ukipljeno, previše šokiran da bi se pomaknuo, ali je
Barry bio spreman.
— Siđite dolje, gospodo, pa vas nećemo povrijediti — reče on, ali
ţena se niti ne pomaknu.
Barry je u ruci drţao noţ umrljan krvlju psa, dok je ţena odozgo
gledala na njih dvojicu. Barry zasvijetli svjetiljkom u nju,
pokušavajući je zaslijepiti, i ona hitro prekrije rukom lice. Onda
se javi drugi glas.
— Što je to? Što se događa Janet? Ĉula sam da Paddy laje —
reče Carol Ford koja se vratila kući s fakulteta za boţične
praznike, i pojavila se iza ţene. Carol je imala pamučnu pidţamu
koja je izgledala kao neki sportski komplet, a na jednom rukavu
bila je omčica za vješanje.
— Vrati se u sobu, Carol, i zaključaj se — reče Janet Jarvis
koja je ostala tu noć u Manoru da bi pravila Carol društvo dok su
njezini roditelji u Londonu.
Carol se nije obazirala na to.
— Gdje je Paddy? Što se događa? Jeste li ga povrijedili?
— Zakoračila je prema muškarcima, ali joj je Janet zapriječila
put.
— Što se to tebe tiče? — reče Barry. — Silazite ovamo, obje —
i mahne noţem. — Vic, ti uzmi staru. Zgrabi je i pronađi nešto
čime ćeš je svezati — neku tanju ţicu — bilo što. I začepi joj
usta. Ja ću se pobrinuti za djevojku.
— I dok je to govorio, on odreţe komad ţice od telefona i krene
prema stubama.
A onda je istupio Vic. Dvije ţene na stubama ugledaše kako onaj
veći čovjek, onaj koji je nosio kapu i šal, koji je do sada šutio,
odjednom izvukao pištolj, ali ga nije usmjerio prema njima.
— Baci odmah taj noţ, Barry Carter! — reče on. Bio je previše
usredotočen na Barryja da bi primijetio kako je Janet Jarvis
reagirala kad je začula to ime. Ne skidajući oči s Barryja, on
nastavi: — Ne brinite, neću mu dopustiti da vas ozlijedi.
— Jesi li poludio? — reče Barry. — Ti budalo blesava, sve si sad
upropastio!
— Ne. Ti si sve upropastio, sa svojom glupošću i nasilnošću —
odvrati Victor ljutite. — Baci taj noţ!
— Neće ići — reče Barry i zakorači prema ţenama.
— Ako se opet pomakneš, pucam — ponovi Vic uperivši mu pištolj
u grudi. U istom času Barry snaţno baci noţ na Vica, koji se
sagnuo pa se noţ zabio u drvenu oblogu na zidu iza njega. Vic
nastavi govoriti, ne skidajući ni načas oči s Barryja.
— Carol, pođi u svoju sobu i zaključaj se. Telefon je odsječen pa
ne moţete pozvati pomoć sve dok ne odemo, a onda će policajce
vrlo zanimati da čuju kako je ovo čovjek koji je prije dva tjedna
u Londonu hladnokrvno ubio jednu ţenu i napao onu djevojku u
Bedfordshireu. Ova druga dama moţe mi pomoći da ga sveţem,
pa ću ga ja odvesti.
— Zaboga, učini kako kaţe, Carol — reče Janet.
— Oh, Janet, jesi li sigurna? — Carol koja je do sada bila tako
hrabra, više nije mogla suzdrţavati podrhtavanje u glasu. — Što
je s našim Paddyjem?
— Paddyju ne moţete pomoći — reče Victor. — Nismo
namjeravali doći ovamo noćas, ali je prijatelj Barry odlučio
promijeniti plan. Ĉini se da mu se pas ispriječio na putu. — Drţao
je pištolj uperen u Barryja objema rukama, a ovaj se sada, kad
je vidio da nije ozlijedio Vica, šćućurio na podu. Stiskao je ruke
u rukavicama na lice pod maskom i cmizdrio.
Janet je polako koračala niz stube, ali Victor nije gledao u nju
dok je čvršće svezala opasač kućne haljine oko struka. Bio je to
Veronicin ogrtač, premalen za nju.
— Ustani, Barry, i okreni se licem prema zidu — naredi Vic kad
je Janet sišla.
Vrlo polako Barry ga posluša, ali poče kleti, izgovarajući niz
psovki između grčevitih jecaja.
— Ruke iza leđa! — naredi mu opet Victor, i kad se Barry nije ni
pokrenuo, snaţno ga udari pištoljem po leđima.
— Podignite telefonsku ţicu — reče on Janet, još uvijek ne
gledajući u nju. — Sveţite mu zglobove što čvršće moţete. Janet
se sagnula podignuti ţicu.
— Ţao mi je što to vi morate učiniti, ali ne ţelim odloţiti svoj
pištolj — Victor se gotovo ispričavao.
— Osobito mi je zadovoljstvo — odgovori na to Janet i otrgnu
ţicu pa je snaţno omota i zategnu oko Barryjevih ručnih
zglobova tako da mu se zasjekla u meso. Onaj čudan, ustajao
smrad o kojemu je, sjećala se toga, njena Hannah govorila s
uţasom, širio se iz njegova tijela.
— Auu, to boli — cmizdrio je Barry.
— I treba boljeti — odgovori Janet nategnuvši ţicu još jednom
pa doda: — Carol, zaista te molim da odeš u svoju sobu.
— Zar ne ţeliš da ti pomognem?
— Mogli bismo mu nečime začepiti usta — reče Victor.
— Imate li hulahopke?
— Jedne su na stolcu u mojoj sobi — reče Janet. — Odmah ih
donesi, Carol! I jednu maramicu ako je moţeš pronaći, da mu je
stavimo u usta. I papirnata će biti dobra.
— Nadala se da će se smrdljivi nasilnik time zadaviti.
Carol je otišla po hulahopke i Victor je brzo rekao: — Ne dajte
joj da ide u kuhinju ako ikako moţete. Tamo je pas, jako je
iskrvario.
— Mrtav je — reče Janet.
— Barry je to učinio — ustvrdi Victor. — Ali nije on lud. On je
naprosto zao.
Sada je Barry već drhtao od straha, ali je i dalje psovao i vikao,
nazivao Victora svim pogrdnim imenima kojih se sjetio.
— Začepi tu poganu gubicu — reče Victor, ali ga nije udario,
premda bi ga moţda jedan udarac preko ustiju ušutkao.
— Evo hulahopki — reče glas s vrha stubišta.
— Baci ih dolje — zatraţi Janet, no Carol ih donese. Sišla je
drţeći hulahopke i sveţanj papirnatih maramica u drugoj ruci.
Preda ih Janet.
— Moţete li vi to učiniti? — upita ju Victor.
— Samo me gledajte — odgovori Janet. — Ali morat ćete ga
natjerati da otvori usta da bih mu mogla ugurati ovo unutra.
Barry je sada bio sav svezan, ruke su mu bile iza leđa, a on
prikliješten uza zid s pištoljem i opet uperenim u grudi. Vic mu je
strgnuo masku i zgrabio ga za kosu, a Janet je stisnula njegove
nosnice pa je Barry sam od sebe širom otvorio usta, dovoljno da
mu ona ugura maramice. Onda je preko toga svezala hulahopke,
tako čvrsto, ne mareći hoće li mu se urezati u meso.
— Odlično — pohvali je Victor okrećući se k Janet. — Dajte
molim vas meni pola sata. Onda moţete pozvati policiju. Recite
im što je učinio onim dvjema djevojkama. Hvalio se time dok smo
se vozili ovamo. Oh, i predajte im ovu kapu koju je imao na sebi
— vi je nemojte dirati. Moţda će im posluţiti. Ja sam svakakav,
ali nisam ubojica...
— Dobro — reče Janet i doda — a što ćete vi učiniti?
— Bolje je da to ne znate — odgovori Victor i potjera Barryja iz
kuće drţeći pištolj neprestano stisnut uz tijelo mlađega čovjeka.
Janet im otvori vrata i kad su se pojavili na njima, upale se
sigurnosna svjetla.

Gledala je kako odlaze, stojeći na vratima, onako krupna u

premalenoj kućnoj haljini otvorenog gornjeg dijela iznad
svijetloruţičaste spavaćice. Kakva sreća što su Veronica i Roger
odlučili da ne ostave samu Carol koja je slomila ruku u hokejskoj
utakmici na fakultetu. Oni su tu noć proveli u Londonu, nakon
jedne od onih večera na koje je Roger s vremena na vrijeme
odlazio. Janet je došla ovamo poslije svoje smjene u Swanu i
parkirala auto u jednu od praznih garaţa. Još nije spavala kad je
začula Paddyjevo lajanje.
Sada je, dok su se oni muškarci povlačili po puteljku, čula
njihove prigušene glasove. Vic je drţao pištolj u jednoj
ruci, a drugom je gurao Barryja. Ubrzo su nestali iz vida i
nastala je tišina, sve dok nije začulax zvuk pokrenutog
automobila, i dok su odlazili, nakratko nazrela automobilska
svjetla.
Kad se vratila u kuću, Carol je sjedila na najdonjoj stubi. Blijeda
je i vrlo potresena, no ne u onakvu stanju u kojem je bila Hannah
nakon posljednjeg posjeta Barrya Cartera Bickleburyju. Ovaj
puta tragedija je spriječena.
— Kako bi bilo da pozovemo sad policiju? — upita je Carol.
Moraju to učiniti. Janet je toga bila svjesna, premda je onaj
provalnik po imenu Vic obrnuo događaje na štetu po svog
pomoćnika Cartera.
— Da. Morat ćemo poći u selo — reče. — Prerezali su nam ţice
telefona. Mislim da je bolje da pođeš sa mnom, Carol. Ne ţelim
te ostaviti ovdje samu. — U kuhinji je bilo i tijelo psa. Ako bi
ostala sama, Carol bi ga sigurno pronašla. — Povest ćemo se
autom.
— Rekli su nam da pričekamo pola sata — reče Carol. — Nećeš to
učiniti, je li?
— Hoću — odgovori Janet. — Ĉak i duţe. Onaj čovjek, Vic, ima
namjeru učiniti nešto s Barryjem Carterom. Bilo bi šteta
spriječiti ga. — Uzdahnula je. Carol je dovoljno odrasla da bi
čula istinu. Imala je isto toliko godina kao i Hannah kad je Barry
Carter naišao na nju.
— Onaj vezani čovjek, draga moja, je onaj koji je napao Hannah.
Ti si tada bila jako mala, a on i jedan drugi tip, neki Morris,
provalili su u Elms htijući ga opljačkati, i taj Carter je silovao
Hannah. I tebe bi silovao da ga onaj drugi provalnik, Vic, nije
zaustavio. Ali ja bih to učinila da nije on — doda ona i stavi ruku
u dţep kućne haljine i izvadi iz njega male oštre škare. —
Zgrabila sam ih prije no što sam sišla. Odjenut ćemo se. Osjećat
ćemo se bolje kad budemo odjevene. — To će potrajati neko
vrijeme i omogućiti onom Vicu da odmakne što dalje.
— Ne misliš da će nas moţda čekati na cesti? — upita Carol.
— Posve sam sigurna — neće! — odgovori Janet.

POGLAVLJE 22

Kad su se idućeg jutra Roger i Veronica vratili, ispred Manora

stajala su policijska kola.
Nije im mogla javiti što se dogodilo jer je Janet znala samo da
su prenoćili kod nekih prijatelja, također uzvanika na svečanosti.
Carol joj je mogla dati imena nekolicine drugih prijatelja kod
kojih su moţda prespavali, ali kakvog bi smisla imalo telefonirati
u tri ili četiri izjutra, osim što bi to uznemirilo san ljudi kod
kojih Fordovi moţda i nisu, ili prouzročiti dodatne šokove ako i
jesu tamo? Ima dosta vremena da saznaju o tome kad se vrate,
mislila je, a budući se činilo da je iz kuće uzeto tek nešto malo, a
moţda čak i ništa, i nitko osim psa nije ozlijeđen, ni policajci nisu
smatrali da je to hitno.

Prošao je gotovo jedan sat pošto su oni muškarci otišli kad je

stigla policijska patrola. Trebalo je obaviti mnogo toga. Janet i
Carol dale su pune izjave o događajima te noći i opisale muškarce
koliko su to mogle. Ĉinjenica da je jedan od njih, kojega je
partner jasno zazvao po imenu, Barry Carter, osuđeni silovatelj,
dala je tom slučaju vrhunsku vaţnost. Da ga onaj drugi čovjek
nije spriječio, moţda bi opet napao. Policajci su ubrzo zaključili
da je čovjek s pištoljem rekao kako je Carter odgovoran za
napad u Bedfordshireu i za ubojstvo u londonskom parku.
Priče koje su ispričale obje ţene su se slagale: čovjek s
pištoljem se okrenuo protiv Cartera kad je ovaj zaprijetio Carol.
— Ali najprije je uperio pištolj u vas — zaključi policajac koji je
vodio istragu, čekajući da sve zapiše.
— Ne. Nismo vidjeli pištolj. Izvadio ga je iz dţepa kad je onaj
Carter počeo mahati oko sebe okrvavljenim noţem — odgovori
Janet.
— Još je rekao Carteru da baci svoj noţ — doda Carol.
Opisale su kako je čovjek s pištoljem zatraţio hulahopke da bi
začepili Carteru usta, a Janet je ispričala kako je prema
njegovim uputama ona svezala Carterove ručne zglobove.
— Ĉvrsto sam ga svezala — doda s neskrivenim uţivanjem.
— Taj Carter je čovjek koji je silovao moju kćer — trpko
podsjeti Janet policajce. Oni koji su došli na mjesto događaja
nisu se mogli toga sjećati jer nisu radili na slučaju. — Nisam
znala da ste ga već pustili. Onaj drugi muškarac nije učinio ništa
tako loše.
— Osim što je provalio, ušao u vašu kuću i sa sobom nosio pištolj
— zaključi policajac suho.
Janet je razmišljala o tome da ih zamoli neka stupe u vezu s
Martinom Brooksom. Bi li on mogao utjecati na to da ova
napetost malo popusti, doći i pomoći im? Ĉut će on o tome ujutro,
ali više nije u Odjelu za istraţivanje zločina, čak niti u ovom
policijskom odjelu.
— Kakav su auto vozili? — pitao je dalje policajac, ali Janet nije
znala. Rekla im je da je čula kako su ga pokrenuli i nakratko je
vidjela njegova svjetla; zaokrenuo je prema Norlingtonu.
— Carter je na sebi imao krvi. Od psa.
Rekla im je što im je otkrio čovjek s pištoljem: da je Carter ubio
Paddyja. Carol, koja je sada već bila u dnevnoj sobi, nije vidjela
kako su policajci otišli u kuhinju i morali gurati vrata na koja je
bilo zavaljeno teško pseće tijelo. Odnijeli su psa i noţ koji je bio
ostao zarinut u zid, no, tek pošto je sve bilo fotografirano.
Ubojstvo psa je, napokon, ozbiljan prekršaj.
— Neki ljudi smatraju da je i teţi od silovanja — reče
sredovječni narednik koji je stigao na hitan poziv svojih mlađih
kolega. Tugaljivo pogleda Janet. — Neki ljudi misle da je ljudski
ţivot manje vrijedan od ţivotinjskog.
— Znam — reče Janet. — Za neke pak ljude ljudski ţivot uopće i
nema vrijednosti!
— Samo ljude poput Barryja Cartera — reče narednik.

Pošto je popila topao napitak i tabletu za spavanje, Carol su na

kraju ipak nagovorili da pode u krevet. Kako je kuhinja bila u
uţasnom stanju, bilo je teško čak i vodu pristaviti, no, snašli su
se, a dva su policajca ostala da bi pomogli Janet počistiti nered.
Nema smisla ostaviti okrvavljenu kuhinju, koju bi Fordovi zatekli
kad se vrate, a i potreslo bi Carol. Kad su otišli, počistivši ono
najgore novinama, Janet je iduće sate provela perući sve što je
mogla od preostalih krvavih mrlja. No, prostorija će se morati
ponovno obojati, a zavjese zamijeniti.
Policajci su se suglasili da se ne bi ništa postiglo ako pokušaju
pronaći Fordove jer bi se oni ubrzo trebali vratiti.
— Ovo je tako čudna priča — reče narednik. — Provalnik sa
savješću sprečava kolegu u teškom zločinu.
— Da — suglasi se Janet.
Ona sama nije osjetila reakciju sve dok nije, najbolje što je
mogla, završila s pranjem. Tada se počela tresti i drhtati: bio je
to odurni tip koji je napao njezinu kćer i samo je uplitanje onoga
drugog čovjeka spasilo od iste sudbine Carol. Ali ja bih to bila
učinila, mislila je Janet. Ja bih nekako spriječila onog gada da ju
povrijedi. Moţda bih ga uspjela i ubiti.
Bilo je lako razmišljati na ovaj način, no, kako bi ga ona fizički
mogla spriječiti? Bi li bilo dovoljno da mu zabije škarice u neko
osjetljivo mjesto?
Natočila je kadu punu tople vode i legla u nju. Nakon nekog
vremena popustila je drhtavica, pa je čak malo i zaspala u vodi, a
onda se prenula kad je voda postala hladna.
Nije se vratila u krevet, već se opet odjenula i zapalila vatru u
dnevnoj sobi. Carol je srećom još spavala kad je
Janet začula kako dolaze njezini roditelji, ubrzo pošto su stigla i
dva policajca koji su htjeli potraţiti druge tragove uz danju
svjetlost.
Noć prije pronašli su mjesto gdje je bilo provaljeno: prozor u
radnoj sobi. Sada su na prilaznom puteljku vidjeli otiske guma,
tamo gdje su pljačkaši parkirali auto kojim su se posluţili, no, još
je nešto ostalo za otkriti. Janet i Carol su opisale kako su
muškarci izgledali — jedan je bio mršav, kose boje pijeska, drugi
u sivoj kapi, sa šalom oko donjeg dijela lica. Znali su tko je jedan
od njih; po cijeloj zemlji obaviještena je policija i svi su budno
pazili ne bi li negdje opazili Barryja Cartera.
No, nitko nije znao što je čovjek po imenu Vic namjeravao učiniti
s njim.
— Vjerojatno mu je očitao lekciju i pustio ga — reče jedan od
policajaca. — Napokon, bili su partneri. Moţda su otišli dalje i
obavili neki drugi posao.
Janet je mislila da je drugi čovjek ubio Barryja Cartera. Nije o
tome govorila.
— Nisu planirali doći ovamo — rekla je. — Onaj drugi čovjek je
rekao da je taj Carter promijenio njihov plan.
— Da sam bio ovdje, izvukao bih na njih svoju sačmaricu
— reče Roger.
— Da moţeš do nje — reče Veronica. — A onda bi tebe uhitili.
— Ĉovjek mora imati slobodne ruke da bi obranio obitelj
— odgovori Roger.
On i Veronica proveli su predivnu večer u Londonu. Odjeveni u
svečanu odjeću večerali su u staroj dvorani zidova obloţenih
drvom i s pogledom na zabatne grede krova, među drugim
članovima svoga ceha. Ostali su do kasno u noć, razgovarajući i
prepuštajući se uspomenama zajedno sa svojim prijateljima i
vjerojatno su upravo bili legli kad su ona dva čovjeka provalili u
njihovu kuću. Tek sada Roger počinje shvaćati puni značaj i
strahotu onoga što se zbilo.
— Janet, ovo je bilo strašno za tebe — reče on. Janet je ţustro
odmahivala glavom.
— Ja sam ga vezala. Ozlijedila sam ga — govorila je s uţivanjem.
— Tako sam ga čvrsto svezala, da mu barem ruke otpadnu od
nedostatka krvi. — A onda doda: — Kuhinja je bila u strašnom
stanju. Jadni Paddy. Nisam htjela da to Carol vidi. — Ili vi,
pomislila je. — No, tamo je još uvijek nered. Osjećala se zapravo
pobjednički.
— Ne brini za to — reče Roger. Bila je zaista posebna ţena,
pomislio je on. Ĉak i sada joj je kosa bila uredna, a lice namazano,
premda je djelovala umorno ispod onog pudera, ili što to već
stavlja na lice. Nije čudo što je Engleska pobijedila sve svoje
neprijatelje, mislio je on pjesnički; ţene poput Janet su njezina
kraljeţnica. U mislima se prisjetio Škota i Velšana, dok se nije
pojavila Veronica koja je otišla na kat vidjeti je li Carol budna.
— Carol je u redu. Upravo ustaje — reče Veronica. — Ona kaţe
da je Carter ubio jednu ţenu u Londonu i silovao onu djevojku
pokraj Bedforda.
— Tako je rekao onaj drugi provalnik — potvrdi Janet.
— Ali mislim da su već uhitili nekoga zbog napastovanja one
djevojke — reče Veronica.
— Moţda su uhitili pogrešnog momka.
— Jadna naša Janet! Tebi je ovo već drugi put.
— Ne! Ti zaboravljaš. Prvi put nisam bila tamo. Vratila sam se
nakon svega i pronašla Hannah i Dereka. Tada nisam ni vidjela
one tipove.
— Ali srela si Cartera?
— Vidjela sam ga tek na sudu. To je sve. Vlastita ga majka ne bi
prepoznala u onoj maski, ali mu ju je onaj drugi čovjek strgnuo s
glave. Tada sam ga posve sigurno prepoznala.
— Sada će ga uhvatiti policija — reče Roger. Dva policajca koji
su bili u kući potvrdiše to.
— Ma, to je samo pitanje vremena, gospođo.
Janet je mislila na Carterovu majku koju je vidjela na sudu.
Mršava ţena tuţna izgleda u elegantnom crnom kaputu, blijeda i
dostojanstvena. Njihove su se oči susrele. U pogledima obiju
ţena počivala je bol. Sada će se ova druga morati suočiti s još
većom sramotom.

Janet se još uvijek osjećala vrlo potresenom, ali neće da Fordovi

to znaju. Oni moraju pruţiti podršku Carol, čuti njezin cjelovit
opis događaja te noći, jer će njoj to pomoći. Bila je izbjegla
tjelesne povrede, ali je doţivjela zastrašujuće iskustvo, a i
sudbina psa je za nju bila vrlo bolna. No, Janet se moţe opet
sabrati u samoći i mora to zaista i učiniti prije nego što krene na
posao u Swan.
Odvela je Veronicu na stranu kako bi joj objasnila da je, ţeleći
očuvati svoju dobru odjeću za posao, jer to je bilo sve što je
imala sa sobom, imala na sebi njenu kućnu haljinu umjesto
pregače dok je čistila kuhinju. Tako se strašno umrljala pa ju je
stavila u plastičnu vrećicu. Ponijet ću je kući oprati.
— Ne budi smiješna, Janet. Baci to — reče Veronica. — Sigurna
sam da je nijedna od nas više neće moći ni vidjeti, a kamoli
odjenuti.
— Idem ja onda — reče Janet. — Danas radim za barom u podne.
— Ne moţeš danas ići raditi — pobunila se Veronica.
— Moram. Tako je najbolje.
I znala je da jest. Dok se vozila kući poţeli razgovarati s
Martinom Brooksom. On joj je toliko pomogao svih onih prošlih
godina, bio je tako pun razumijevanja u svakoj fazi onog slučaja.
I opet će biti tako dobar, mislila je. Nazvala ga je kad je stigla
kući.
Ali bio je odsutan, na nekom sastanku. Nije ostavila poruku.
Onda pomisli na Hannah. To će sve otići u tisak; bit će na
televiziji. Ĉak i u onoj divljini Hannah će saznati da je Carter na
slobodi i da je počinio još zločina. Bilo bi bolje da to čuje
najprije od nje.
S Hannahina broja nije bilo odgovora. Janet ostavi poruku na
sekretarskom uređaju zamolivši je neka joj hitno telefonira.
Zatim je nazvala MacGregorove; njima to moţe objasniti, mislila
je, ali ni njih nije bilo. Na njihovu telefonu nije ostavila poruku.
Kad je sve ovo obavila, došlo je i vrijeme za polazak na posao.
Nitko u Swanu nije imao pojma kako ona ovu noć nije provela
mirno u svom krevetu, kod kuće.
Hannah i MacGregorovi nisu se javljali na telefon jer su svi
zajedno otišli na nekoliko dana u Edinburgh. Blizancima je
završilo školsko polugodište, a pansion su zatvorili preko zime.
Ovako je ta obitelj već godinama prije Boţića odlazila na put.
Sada su bili uporni zahtijevajući da Hannah pođe s njima.
Meg je ostavila taj poziv sve do posljednje minute kako bi
Hannah bilo teško odbiti. Mora se samo dogovoriti s čuvarom o
svojim obvezama. Budući da tako rijetko uzima slobodne dane,
ne bi trebalo biti problema, a sve se nekako stiša u ovo doba
godine, kad su mnoge ptice već odselile i zemlja spava vlaţna i
smrznuta. MacGregorovima su jedni prijatelji, koji su otišli
posjetiti sina u Australiji, posudili stan pa sve skupa nije bilo
povezano s velikim troškovima i Hannah nije bilo ni potrebno
previše nagovarati. Prošlo je dosta vremena otkad je bila u gradu
i ona uznemirenost koju je još osjećala u velikim guţvama ljudi
nestat će u društvu njezinih prijatelja. Stan je bio u predjelu
New Towna, nedaleko od trga Charlotte Square; vrlo zgodno
smješten blizu središta. Bilo je tu čak i parkirališno mjesto za
Volvo karavan MacGregorovih u kojemu su svi putovali.
Vrijeme je bilo sivo i hladno pa su najljepši krajolici pokraj kojih
su prolazili, kako to često i bude, bili obavijeni maglom. Hannah
ipak misli kako na svijetu nema ljepše zemlje. Sjedila je u
straţnjem dijelu auta s Andrewom i Fergusom, igrala se s njima
razne igre riječima i pjevala s njima pjesme kojima su kratili
putovanje. MacGregorovi su znali da su Hannahini odlasci u grad
rijetki, premda bi katkad otišla s prijašnjim čuvarom i njegovom
ţenom, i oni su je uvijek na to poticali kad god bi se za to
ukazala prilika. Pomišljali su da je u prošlosti doţivjela neko
ruţno iskustvo; nikad nije spominjala oca pa su mislili da je to
sigurno na neki način povezano s njime. Mislili su kako je tuţno
što se ne uključuje ni u kakve aktivnosti, omiljene kod drugih
mladih ljudi, pa su je i sami pokušali uključiti u neke svoje izlete.
Otkad su prije tri godine otvorili svoj pansion, ţivot u mjestu
Barriecallan, smještenom tri kilometra dalje, postao je ţivlji jer
je sada sve više kuća uzimalo goste, a ljeti su se tu odrţavale i
pučke svečanosti te razni manji festivali. Hannah su na ta
događanja vodili Meg i Charles i vidjelo se da ona u tome uţiva,
iako ne otvoreno. Odlučili su da je povremeno gumu u tekuća
zbivanja.
Nijedno od njih nije ju ispitivalo. Što god joj se dogodilo sigurno
je bilo tako bolno da neće htjeti o tome govoriti, a kad su
upoznali Janet, shvatili su da je i ona ranjena na neki sličan
način.

Kad su stigli u stan, Meg je poslala Hannah i dečke van dok ona
ne raspakira stvari i ne smjesti se. Nije htjela da joj se motaju
oko nogu, rekla je, pa je Hannah morala biti zaduţena za dečke.
Zapravo su oni vodili brigu o njoj. Otkrili su da je vidjela vrlo
malo znamenitosti pa su je odveli u dvorac gdje joj je Fergus,
kojega su ^zanimale bitke, ispričao mnogo toga o ratovima
između Škota i Engleza i pokazao joj brojne pukovske zastave.
Andrew je htio postati liječnik pa se zgranuo kad je otkrio da
ona ne zna ništa o poznatim irskim ubojicama i kradljivcima
mrtvaca Burkeu i Hareu. Počastio ju je jednim predavanjem o
kradljivcima mrtvaca i pokazao odakle oni dobavljaju mrtva
tijela.
Tama se spustila rano i svjetla dućana u Ulici Princes dočekala
su ih toplo svojom blistavošću nakon ovoga zagrobnog izlaganja.
Postalo je mnogo hladnije i dječaci su bili gladni. Izrazili su nadu
da im je majka pripremila mnogo jela za povratak, no, kad su
stigli u stan nikakav privlačan miris hrane nije ih dočekao.
Zapravo su trebali svi izići na večeru, no, Charles i Meg su
odlučili da to sakriju od Hannah, u slučaju da se ona preplaši
mogućeg odlaska u restoran.
— Ona pati od agorafobije — ustvrdio je Charles, ali se Meg nije
sloţila.
— Ona pati od ljudi — rekla je, znajući da su u pitanju muškarci.
Hannah se isprva s Charlesom osjećala vrlo neugodno, drţala se
na udaljenosti, i jednom, kad ju je on slučajno dodirnuo po ruci
dok je prolazio pokraj nje, ustuknula kao da ju je udario. Premda
su sada dečki visoki gotovo kao ona, kad ih je upoznala, bili su
joj tek do ramena; glasovi im se još nisu mijenjali i s njima se
osjećala lagodno. Sada joj je bilo ugodno i s Charlesom koji
bijaše visok i krupan muškarac, iako ni najmanje zastrašujuć. Bio
je njeţna dušica. Ţelio je postati koncertni klavirist, no, nije
imao dovoljno dara da bi uspio. Umjesto toga radio je s jednim
glazbenim izdavačem čiji posao je na kraju preuzeo jedan veći
izdavač. On i Meg su uloţili svu ušteđevinu u pansion i upravo im
se to počelo isplaćivati.
Hannah je poslala Janet razglednicu edinburškog dvorca, visokog
i tmurnog na vrhu brda. Uhvatila je posljednju poštansku pošiljku,
dan nakon provale u Manor, i Janet ju je primila iduće jutro. To
objašnjava zašto se nitko nije javljao kad je ona telefonirala, no,
kako joj Hannah nije napisala adresu, Janet joj nikako nije mogla
javiti o događajima prošle noći. Uskoro će i novinari saznati što
se dogodilo jer će, ţiv ili mrtav, Carter biti pronađen.
No, moţda to neće biti objavljeno u škotskom tisku niti na
televiziji. Ono što se zbiva tako daleko dolje na jugu moţda neće
biti zanimljivo i u sjevernoj zemlji.
Uz ovu umirujuću misao Janet nastavi s poslom. Nije više
nazivala Martina Brooksa, a ako mu je netko i rekao da je zvala,
on joj poziv nije uzvratio.
Hannah je te noći ugledala lice Barryja Cartera na udarnim
televizijskim vijestima. Policija je načinila nešto što rijetko radi
— spomenula ga po imenu kao čovjeka koji se traţi u vezi sa
silovanjem u Bedfordshireu i ubojstvom u londonskom parku.
Opasan je, i ako ga netko prepozna, ne smije se s njime upuštati
u razgovor. Tko god ga vidi mora obavijestiti najbliţu policijsku
postaju.i Moţda je u društvu jednog čovjeka. Uz to je dan škrt
opis: krupniji čovjek, nosi sivu kapu i šal omotan oko lica,
naoruţan.

Meg i Charles uključili su vijesti nakon večere u restoranu.

Dječaci su otišli u krevet, a Hannah je sjedila s njihovim
roditeljima i sama već odlučivši otići na počinak, kad se tamo na
ekranu pojavio on, čovjek koji ju je silovao kad joj je bilo
devetnaest godina, uništio joj ţivot, i sada je to opet počinio.
Ostala je bez daha i nešto tiho izustila. Charles koji je
promrmljao nešto o tome kako bi muškarcima koji čine takve
stvari trebalo odrezati muda nije to ni primijetio, ali Meg jest;
ona jasno vidi da je Hannah posve problijedila.
Onaj napad u Bedfordshireu, mislila je Meg, i nije tako daleko
od Norlingtona gdje ţivi Hannahina majka. Zapravo je udaljen
oko devedeset kilometara, ali je ona mislila da je još i bliţe.
Vidjela je kako Hannah napeto promatra tu kratku vijest; iza nje
su slijedili sportski rezultati.
Hannah ustane.
— Hvala vam na prekrasnom danu. Idem sada u krevet, ako je to
u redu. Laku noć.
Glas joj nije bio baš čvrst, a prije samo nekoliko minuta bila je
zadovoljna i vesela, zadirkivala je Andrewa zato što je pojeo
golemu bananu s tučenim vrhnjem i čokoladnim preljevom, a nju
je opet peckao Fergus zbog toga što voli eklere, te njezine
slabosti koju još nikad do sad nije otkrila.
Meg nije ništa rekla Charlesu, ali poslije kad se i sama spremila
za spavanje, otišla je u Hannahinu sobu i lagano pokucala na
vrata.
— Jesi li dobro, Hannah? — upita ona. — Mogu načas ući?
Ĉuo se neki prigušen odgovor koji je Meg protumačila kao
potvrdu, pa otvori vrata i uđe u sobu u kojoj je vladala tama,
osim svjetla koje je dopirale od ulične svjetiljke izvana. Meg
brzo čučnu pokraj kreveta: da, Hannah plače.
— Što je? Što se dogodilo? Zar mi nećeš reći? — ispitivala je.
Meg je bila umorna, i spavalo joj se. Bedra su je počela boljeti
pa se pomaknula i sjela na rub kreveta. — Hajde — strpljivo ju
je pokušavala nagovoriti — nisi ti prestara za noćne more,
Hannah. Nitko nije.
I tako joj Hannah ispriča i opet usred svoje priče poče plakati,
tako očajnički da su je dječaci, koji su bili u drugoj sobi i još na
nogama, čuli pa ih je otac morao zaustaviti jer su pohrlili otkriti
što se to događa.
Prošlo je dugo vremena prije no što je Meg konačno otišla od
Hannah i pridruţila se Charlesu koji je sjedio naslonjen u
krevetu i s naočalama na nosu čitao knjigu "Trideset devet
koraka", koju je pronašao na policama njihovih domaćina. Paţljivo
je stavio označivač u knjigu i zatvorio je.
— Dakle? — upita je skidajući naočale. — Jesi li je umirila? Što
je bilo? Nevolje s muškarcima?
— Moglo bi se reći — odgovori Meg. Lagano se tresla; Hannahina
ju je priča uţasnula.
— Uđi i ugrij se — pozva ju Charles, pridrţavši otvoreni pokrivač.
Meg se uvukla pokraj njega i stisnula se k njemu traţeći zaštitu.
— Imao si pravo za ono s mudima — reče ona. Charles je
zaboravio svoju prijašnju napomenu.
— Što to?
— Silovatelji. Nikad ih ne bi smjeli puštati iz zatvora — reče
Meg. — Premda to ne bi spasilo Hannah — i ona mu ispriča što je
upravo čula.
— Oh, Boţe moj. No, to objašnjava sve u vezi s njom. Siroto
dijete.
— Da, a ono što ju je izgleda najviše povrijedilo jest da njezin
otac nije odlučno pokušao to spriječiti — reče Meg. — Iako ne
bi uspio. Hannah je bila dovoljno poštena pa je rekla da bi moţda
sve ispalo još i gore. Ali ja mislim da bi ti to pokušao.
Charles je imao kćer iz prijašnjeg braka. Bila je to sada odrasla
ţena koja je radila kao uvoznik vina.
— Sigurno bih — odgovori on.
— No, barem sada znamo što je muči — reče Meg. — Moţda će
se osjećati bolje zato što mi je to ispričala, a moţda će
poţeljeti i da nije. Morat ćemo jednostavno pričekati pa vidjeti.
— Zato bi ona onako odskočila od mene, kao da ju je nešto
ugrizlo, ako bih je čak slučajno i usput okrznuo u prolazu —
dosjeti se Charles.
— Da, ali ona to ne čini više. Jasno, to ne znači da je mi
neprestano dodirujemo, ali u našoj kući zna biti takva guţva da
je čovjek katkad prisiljen dotaknuti druge ljude kako bi prošao
pokraj njih.
— To je istina, ali bio sam vrlo paţljiv da je ne bih povrijedio —
reče Charles. — Ne ţelim biti optuţen za napastovanje. I što će
sada biti? Hoće li ona uspjeti doći k sebi?
— Mislim da hoće. Neće ona htjeti da naši dečki posumnjaju
nešto.
— Ĉuli su njezine jecaje. Već su krenuli utješiti je kad sam ih ja
zaustavio — reče njihov otac.
— Što si im rekao?
— Pa, nisam znao o čemu se radi? Rekao sam kako je imala noćnu
moru.
— I progutali su to?
— Ĉini se da jesu ili su se pokušali u to uvjeriti.
— Rekla sam joj da ću morati reći tebi i shvatila je. Rekla je da
joj je majka u ono vrijeme bila predivna, a nije nikakvo čudo što
je i Janet, mislim, onako napeta i kruta.
— Uznemirit će se zbog ovih događaja.
— Vjerojatno je to i sama sve vidjela na vijestima. Ili nije, bit će
da radi u onom baru. Moţda još i ne zna. A ako i sazna pa nazove
Hannah, tamo neće biti nikoga.
— Moţda je najbolje da Hannah ujutro nazove nju — reče
Charles.
— Dobra ideja. A ako ne bude htjela, morat će to učiniti jedno
od nas. Jadna ţena, na nju bi trebalo pripaziti jednako kao i na
Hannah. Onaj monstrum je opet na slobodi i dalje sije zlo.
Nijedna od njih neće imati mira dok ga policija ne uhvati.

U vijestima nije bilo ni spomena o provali u Bicklebury.

MacGregorovi nisu imali razloga pretpostaviti da bi Janet o
tome mogla znati nešto više od njih.
Bila je kod kuće kad ju je Hannah ujutro nazvala i sretna što
čuje kćerkin glas koji je zvučao smireno. Hannah
mora saznati posebne pojedinosti prije no što odu u javnost pa
joj ih je Janet ispričala.
— Tvoj identitet će i dalje biti zaštićen — reče. — Ni novinari
ne znaju da sam ja bila tamo. Nema razloga da saznaju. — Osim
njihove vlastite upornosti, mislila je. — Napokon, nije se
dogodilo ništa posebno.
— Ubili su psa — reče Hannah. — Jadni Paddy.
— Carter ga je ubio — podsjeti ju Janet. Novinarima će se ovo
svidjeti, mislila je. Već je mogla zamisliti naslove:
OSLOBOĐENI SILOVATELJ UBIJA KUĆNOG LJUBIMCA ili
nešto poput toga. — Uskoro će ga uhvatiti i optuţiti — reče ona.
— Onda će sve biti "sub judice." — I ponovno oţivjeti kad bude
suđenje, znala je to. Osim ako onaj drugi provalnik nije ubio
Cartera. Uvjeravala je Hannah da Carol nije ništa, premda je
vrlo potresena i tuţna zbog psa.
— Ovo je tako strašno za tebe, mama — reče Hannah. — Taj ...
taj ljigavac. Je li opet onako zaudarao?
— Da. Odvratno!
— Nadam se da ga je onaj drugi tip ubio — izgovori Hannah. —
Onda bi nestao zauvijek.
Na kraju razgovora, Hannah obeća da će nazvati kad se vrati u
svoju kućicu. Zvučala je razumno i sabrano, čak i dok je govorila
kako je MacGregorovima ispričala sve o Carterovu napadu na nju.
Janet je bilo drago što je to učinila. Ĉinilo se da su dobri i
pouzdani ljudi. Predloţi Hannah da provede nekoliko dana s njima
kad se vrate kući, ako se bude osjećala nelagodno.
— Samo dok Cartera ne uhite — ona reče Janet.
— Zašto bih? Nadam se da je već sada mrtav — odgovori Hannah
oštro. — U svakom slučaju neće doći ovamo traţiti baš mene.
To je bila istina.
— Dakako da neće — reče Janet. — Nije on ni traţio tebe.
Jednostavno je htio dovršiti svoje uobičajene nakane.

POGLAVLJE 23

Nakon druge noći kako se ni Clive ni Barry nisu vratili kući,

Noreen donese odluku. Dok je Barry bio u Bickleburyju i izvodio
svoje ludorije, ona odluči ujutro reći na policiji sve o svojim
sumnjama. Ne samo što moraju osloboditi Clivea koji je bio
neduţan, već za njegovo vlastito dobro i za dobro cjelokupne
javnosti, misleći time na mlade ţene, moraju ukloniti Barryja,
osim ako već nije pobjegao u inozemstvo.
Nije on ipak počinio i ono ubojstvo. Dakako da nije. Moţda na
njegovoj odjeći zapravo nisu mrlje od krvi; pogriješila je u tome,
uvjeravala je samu sebe. No, kako bilo, ispitivanja koja će
provesti policajci donijet će odgovor. Uvjeravajući samu sebe u
sve ovo, konačno ode u krevet, ali dugo, dugo nije zaspala, a onda
je od iscrpljenosti zapala u neku obamrlost i nije se probudila
sve do devet sati.
Paţljivo se odjenula, stavila na sebe fini crni kaput moderna
kroja, kupljen u dućanu rabljene robe prije deset godina, kada
je u ţivotu bilo još neke nade, a onda krenula uhvatiti autobus na
uglu gdje je stajala i telefonska govornica. Nema u stanu telefon;
pa nema baš ni kome telefonirati. Clive ima svoj mobitel. Mogla
se posluţiti njime; ostavio ga je u stanu kad su ga uhitili. Da je s
njega nazvala, policija bi došla k njoj, ali ne ţeli da joj oni više
dolaze. Već ima dosta toga o čemu susjedi pričaju, i dovoljno
tajanstvenih pogleda i gunđanja povodom toga što je Clive uhićen.
Još se i više priča pošto su mu odvukli automobil na ispitivanje.
Ali njen Clive će ubrzo biti slobodan. Kad ona ispriča svoje,
pustit će ga. Ili će pričekati dok ne uhite Barryja? Znala je da
postoji neka vremenska granica do koje mogu zadrţati Clivea
bez optuţbe, no, u jednoj ozbiljnoj istrazi to se vrijeme moţe
produţiti dok se traţe dokazi i to se već vjerojatno i dogodilo u
Cliveovu slučaju.
Gdje je Barry sada? U inozemstvu?

Kad je stigla u policijsku postaju, morala je pričekati da je primi

deţurni narednik koji je morao obaviti razgovor s još nekoliko
ljudi. Dok je čekala, uveli su u postaju nekog otrcanog pijanca,
čovjeka koji je djelovao kao da bi trebao biti u bolnici. Dvije su
prostitutke odveli na razgovor, a jedna je ţena prijavila gubitak
psa. Konačno je došao red na nju.
Narednik ju pozorno sasluša zatim je zamoli da pričeka dok se
on otišao posavjetovati s nekim drugim, a nakon toga je i nju
odveo odostraga u jednu prostoriju za razgovore gdje je
ponovila svoju priču, koju su policajci u civilu shvatili vrlo
ozbiljno.
Nije se opirala tome da policajci opet dođu u stan jer su je
odveli natrag u policijskom autu i uzeli onu umrljanu odjeću koju
je spomenula. Bio je tu i jedan par pohabanih tenisica u
Barryjevoj sobi na kojima je bilo nekih tamnih, sumnjivih tragova,
a uzeli su i nešto druge njegove odjeće. Dali su Noreen
priznanicu za sve te predmete.
Nije im spominjala mikrovalnu pećnicu, sušilo za kosu, ni odjeću
koju joj je Barry donio, to nije imalo nikakve veze s onim drugim
što je počinio, i to su bile vrlo korisne stvari. Kad je otišla na
posao, spremila je onaj fini crni kaput i odjenula krzneni.
Mora uzeti taksi do Lunar Moona, inače će zakasniti.
Kad se Clive napokon vratio u stan, Noreen je bila na poslu.
Njegov je automobil još bio zaplijenjen; pa on nema posla.
Obuze ga jeziv osjećaj nepravde. Izvukli su ga iz njegova
običnog, poštenog ţivota i optuţili za nešto grozno, a u
međuvremenu je ostao bez sredstava za ţivot. Najvjerojatnije
će mu policija na kraju vratiti automobil, no, zacijelo je proigrao
povjerenje tvrtke za koju radi i iznevjerio neke privatne,
redovite mušterije.
Na utvrđivanju identiteta strpali su ga u vrstu s još nekoliko
muškaraca da bi ih sve pogledala djevojka iz Bedfordshirea.
Onako blijeda i ispijena ona ih je sve bezvoljno promotrila i
izjavila da nijedan od njih nije krivac. Nije se nimalo dvoumila.
A da nije bila tako sigurna? Da je on imao neke sličnosti s
pravim napadačem? Bi li ga znanstveni testovi oslobodili krivnje?
Clive ţeli misliti da bi, ali stalno se događa da ljudi budu
pogrešno osuđeni kako se vidi i u novinama. A ljaga ti ostaje. Na
njemu će ostati i sada, čak i ako pravi počinitelj zločina moţda
na kraju i bude pronađen. Moţda će napasti i ubiti još nekoga
prije no što se to dogodi.
Clive je bio uvjeren da je Barry uzimao njegov automobil, ali nije
mislio da je upleten u ovaj zločin. Taj bi se mladić samo
provezao, posluţio se njime da otiđe kamo ţeli. Nije s njime lako:
čak ni zbog Noreen nije Clive u njemu mogao pronaći neku odliku
koja bi ga iskupila. No, to još ne znači da je silovatelj i
potencijalni ubojica. U pitanju je auto poput njegova. Je li svaki
muški vozač plave Sierre i osumnjičeni? Njegovu Sierru nisu
mogli vidjeti na mjestu zločina.
Cliveove se misli vratiše na njegov san o tome da se preseli i vozi
taksi u nekom manjem gradiću. Zamislio je da to ne bi smjelo biti
predaleko od njegove ţene kako bi mogao češće viđati djecu.
Nije se nimalo zavaravao oko pomirenja. Sve je među njima
gotovo, a njegova ţena, znao je to, ima nekog muškarca koji nije
doselio k njoj, ali tamo provodi mnogo vremena, kako su mu djeca
rekla. No, Clive i ona mogli su se sastajati i ponašati razumno i
pristojno. Takvo zajedničko starateljstvo, kako je čuo da se to
zove, bit će dobro za djecu pa ona neće osjećati da nije s njima
u dodiru, naravno, ako ih bude imao kuda odvesti umjesto
da se vuku po kinima, zabavnim parkovima i McDonald'sovim
restoranima.
Nikad nije zamišljao i Noreen kao dio te seoske idile. Draga mu
je, dobro se slaţu i on zna kako joj je u ţivotu bilo teško. Ali ona
nikad nije ţivjela na selu. Nije bio siguran da bi se tu mogla snaći.
Što bi ona tamo mogla raditi? Moţda bi dobila posao konobarice,
istina, čak i posao koji bi imao bolje radno vrijeme od onoga u
Lunar Moonu. No, bio je tu još jedan problem: njegova djeca ju
ne vole. Nisu ju mnogo viđala, a na onih nekoliko susreta Noreen
se ponijela prema njima tako nezgrapno; previše im je ţeljela
ugoditi, a njegova mlada kći, kojoj je tada bilo šest godina, je
rekla kako je ruţna. Noreen je tada bila strašno pogođena,
premda je uporno isticala da djeca nisu htjela biti neljubazna,
što i ne mora biti istina. Djeca znaju biti veoma pakosna. S
vremenom bi to moţda i prestalo, ali Clive se više nije htio
izlagati opasnosti ponovnim propalim sastancima.
A sada je tu i ta komplikacija s Barryjem. On bi i dalje mogao
upadati u nevolje. Kako ne voli raditi, stalno će se vraćati majci.
U svakom je slučaju ovaj plan postao dalek san jer Clive u ovom
času ne moţe u njega uloţiti, a ovdje ţivi uz manji trošak nego
što bi ga stajalo da ima svoj stan. Jedna dobra pobjeda na
konjskim utrkama bi mu sve sredila, pruţila mu priliku, no, do
sada je gubio sve što bi dobio. Njegova ţena nije mogla podnijeti
to njegovo kockanje. Ono je i dovelo do njihova razlaza.
Noreen je došla kući poslije podne. Clive je mirno gledao
nogometnu utakmicu na televiziji. Vrlo se razveselila što ga vidi.
— Pustili su te!
— Eto kao što vidiš! Izgledaš umorno. Ţeliš li šalicu čaja?
— Osjećam se zaista umorno. — Noreen se nervozno nasmije i
protrlja rukom čelo. Njezina je prosijeda kosa bila zagasitoplave
boje, boje pijeska i on odjednom primijeti sličnost s njezinim
sinom čija je kosa bila iste boje. I on ima ovakve svijetle oči, ali
Noreenine su privlačne, dok
Barryjeve izgledaju kao dva bezizraţajna oblutka. — Znači,
povjerovali su mi — doda ona.
— Povjerovali su ti? Tko?
— Policija. Vjerovali su mi za Barryja. Zato su te i pustili.
— Što to za Barryja?
— On je... oh... on — počela je plakati.
— Što je on?
— On je to učinio. Barem ja mislim da jest.
Clive je ustao pristaviti vodu za čaj. Zastade i pogleda je.
— Što je učinio?
— Pronašla sam neku umrljanu Barryjevu odjeću. Mrlje se nisu
dale isprati. On je rekao da je to umak od rajčica, ali ja znam da
nije. To je krv, Clive.
— Krv? Na Barryjevoj odjeći? — Nije imalo smisla to što ona
govori.
Noreen kimnu glavom.
— I robot-fotografija je bila u novinama. Kad sam to vidjela,
odmah sam znala. Duboko u sebi, znala sam — suze su se
slijevale niz njezino lice zajedno s potočićima šminke.
— Govoriš li ti da je Barry napao onu djevojku? — upita Clive u
nevjerici.
— Misliš, ja sam bio optuţen za nešto što je učinio tvoj sin? —
Stao je pokraj nje mračan i s prijetećim pogledom, i ona se
povuče unatrag u strahu da će je udariti. Njegovo je lice bilo
crveno od bijesa.
— Moguće je — reče ona. — Policija je uzela njegovu odjeću.
— Kada?
— Danas. Danas sam im to rekla — u bujici suza ona mu objasni
što se dogodilo. A zatim doda: — Rekla sam ti da je radio negdje
na sjeveru, ali to nije istina. Bio je u zatvoru. On je... silovao
jednu djevojku. Dok je išao u provalu, to je bilo prije gotovo šest
godina. Gulio je zatvorsku kaznu...
Clive je ostao preneraţen. Gledajući njezin mršav lik i sve te
suze osjeti kako ga preplavljuje saţaljenje proţeto čuđenjem.
— Ali Noreen, otkucala si ga. Vlastitog sina?
— Ako je to učinio, treba ga ponovno osuditi i zatvoriti —
potvrdi ona otirući oči. Maškara joj se razmazala preko obraza.
— Neće se on, Clive, sada zaustaviti. Bit će još ţrtava. Ona slika
u novinama je posve nalik na njega. Djevojka ga je opisala. Uopće
nema sličnosti s tobom. — Nije spomenula onaj drugi slučaj,
umorenu djevojku, a Clive nije dalje pitao ništa o mrljama.
— Upravo su me zato i pustili — reče Clive ţestoko. Otišao je do
sudopera i napunio čajnik. Kad je pristavio vodu da zakuha,
vratio se i unio joj se u lice. — Nisi me ti spasila. Barem ovaj
puta bio je to vraţji zakon. Konačno su to jednom dobro ocijenili.
Ali što da sam ja u međuvremenu priznao jer nisam mogao
podnijeti unakrsno ispitivanje? Ljudima se to događa...
— Oni to ne bi mogli dokazati. Ne, ako je to Barry učinio — bila
je uporna Noreen. Ispuhala je nos i obrisala lice papirnatom
maramicom. Morala se te večeri vratiti na posao pa će strašno
izgledati ako nastavi plakati.
— Učinila sam ispravno što sam ga prijavila — reče ona.
— Uvjeravaj samu sebe — reče Clive. — Mene u to ne moraš
uvjeravati.
Policajci su traţili Barryja u blizini stana njegove majke.
Obilazili su dućane i kafiće u tom kraju i ispitivali Noreenine
susjede o tome kad su ga posljednji puta vidjeli. Nigdje ga nisu
mogli naći, ali je otkriveno da je viđen u društvu jednog starijeg
muškarca i da se razmahivao novcem. Netko je rekao kako se
hvalio da očekuje neki veliki novac i da ide u inozemstvo. Policija
je počela tragati za drugim čovjekom, Victorom Kempom, koji
mu je vjerojatno bio partner u napadu na Bicklebury.
Vidjeli su ih zajedno i u nekoliko ovdašnjih lokala, uglavnom u
Angelu, no, nitko od ispitanika nije znao gdje Vic ţivi. Otkrit će
na kraju njegovo skrovište; netko će im to reći.

Trideset šest sati nakon provale u Manor u jednom je

telefonskom pozivu Scotland Yardu rečeno da se na vrhu jedne
litice u Conrwallu nalazi automobil koji bi mogao zanimati policiju.
Dani su najnuţniji podaci o tome mjestu; zemljište je bilo u
vlasništvu Nacionalne zaklade za zaštitu povijesnih spomenika i
prirodnih ljepota pa će pretraţivanje cijelog tog područja
potrajati. Nije postojao razlog zbog kojega bi se onaj poziv
povezao s lovom na Barryja Cartera; u autu su moţda smještene
terorističke bombe, ili bi sve moglo biti povezano s
krijumčarenjem droge, ili su kola jednostavno napuštena.
Policijski helikopter preletio je to područje i napokon su ugledali
sivi automobil na osamljenom rtu, ispod kojega su štrcale oštre
litice i pjenili se bijeli valovi razbijajući se o stijene.
Na to je mjesto upućen jedan policijski auto i u prtljaţniku
Calibre, za koju su policajci utvrdili da je ukradena, bio je Barry
Carter, još ţiv no, umalo poludio od straha. Odveli su ga u bolnicu
smrznutog i dehidriranog i tamo je, kako se počeo oporavljati,
rekao svoje ime no, nije priznao ništa više. Međutim, u dţepu
njegove jakne pronađena je čekovna knjiţica Rogera Forda, a i
njegova je odjeća bila umrljana krvlju koju se moglo ispitati
kako bi se vidjelo pripada li, prema navodima, zaklanom psu.
Nakon nekoliko sati bilo mu je dovoljno dobro da bi ga otpustili
iz bolnice i odveli na policijska ispitivanja, a onda je priznao kako
je pošao u krađu u Bicklebury, no hladnokrvno je izjavio da je
provalnički plan bio Vicov.
— Zatim je on poludio — pričao je Barry. — Vic, mislim. Izvukao
je onaj pištolj, vezao me i natjerao da s rukama iza glave odem
do auta. — Nije spomenuo ţene, niti Janetin udio u njegovu
vezanju.
— Bojao sam se za vlastiti ţivot — cvilio je i glumio, kao da se
pri sjećanju na to sav trese.
Bilo ono iskreno ili ne, to drhturenje nije izazvalo sućut kod
policajaca koji su ga ispitivali. Sada su o istraţnom
postupku prema njemu odlučivali razni policijski odredi jer je
počinio zločine u Londonu i Bedfordshireu, kao i onu provalu u
Berkshireu.
Rekao je kako ga je Vic vozio satima i satima, i da su posljednji
dio puta vozili preko neasfaltirane ceste. Vic se nije zaustavljao
zbog benzina; spremnik je bio napunjen na manje od sedamdeset
kilometara od Bickleburyja i u njemu je bilo dovoljno za ovu
udaljenost, premda je bio gotovo prazan kad su auto pronašli.
Kad su se zaustavili, Barry je začuo kako se vrata zatvaraju, a
onda je nastala tišina. Vic nije Barryju rekao ni riječ, niti je
pustio svjeţi zrak u prtljaţnik.
— Mogao sam se ugušiti.
— A-ja-jaj, kako nam je ţao — reče jedan od policajaca.
Barry poče slagati svoju novu ulogu. Ubrzo će zanijekati svaku
odgovornost za sve što se dogodilo one noći opravdavajući svoje
poteze, i govoriti kako ga je na to naveo Vic. Ali sve je bilo
obavljeno prema zakonu. Optuţili su ga zbog provale u
Bicklebury Manor s umišljajem za kradu; čekale su ga još moţda
teţe optuţbe. Za njih još nije postojala nikakva potvrda, osim
nepotvrđenog iskaza Janet Jarvis, pa će trebati prikupiti više
dokaza, no, kad se obave forenzični testovi, slijedit će i dokazi.
Određivanjem DNA moţe se potvrditi da je sudjelovao u napadu
u Bedfordshireu, a mogli su traţiti i djevojku da ga identificira.
Istodobno su snimali razgovor; dali su mu odmor i hranu u
potrebnim razmacima; nije načinjena nijedna administrativna
omaška u istrazi zbog koje bi im moţda mogao iskliznuli iz ruku,
a optuţnica protiv njega odbačena.
Bilo je tako uţasno u autu, pričao je. Bio je tamo u prtljaţniku
sam, pokušavao se osloboditi spona. Pokazivao je policajcima na
rukama tragove od ţica kojima ga je Janet tako dobro svezala.
Victor mu je vezao noge kad ga je nagurao u prtljaţnik. Bilo mu
je hladno i bio je gladan, i bilo je tako bučno. Podigao se snaţan
vjetar pa se parkirani auto počeo njihati naprijed-natrag na
vjetru, a od buke pobješnjelog mora se skamenio. Zapravo nije
znao što je to; ono hučanje i razbijanje valova o stijene ispod
litice bilo je stravično.
Premda je silno ţelio prebaciti krivnju na Vica, a još nije znao da
ga traţe zbog druga dva teška zločina, uključujući ubojstvo,
Barry nije spomenuo onu prvu pljačku koju je izveo s Vicom. To
bi njegovu majku moglo stajati njezine mikrovalne pećnice i
krznenog kaputa.
 POGLAVLJE 24

Martin Brooks je u društvu Sušan Fitton došao u Swan nakon

Barryjeva uhićenja. Bila je rana večer.
Janet je radila na šanku i on naruči jedan škotski viski za sebe i
tonik za Sušan koja ne pije alkohol. Na taj je način ona izlazila
na kraj s tolikim svojim muškim kolegama koji bi sjedili uz pivo.
Uţivala je njihovo poštovanje, umjesto da su je ismijavali, što je
bilo svojevrsno postignuće.
— Ĉuo sam da ste me zvali — reče Martin. — Nije vas bilo kad
sam vas danas poslije podne nazvao.
— Oh, no, pa nije vaţno — odgovori Janet. Danas je opet otišla u
Manor vidjeti kako je Carol. — Vjerujem da pogađate zbog čega
sam vas zvala.
— Da. No, imam za vas vijesti. Carter je pronađen.
— Je li? — Janetine jako naglašene obrve uzdignule su se visoko
u dva luka. — Gdje?
— U jednom napuštenom, ukradenom automobilu na jednoj litici,
čak u Cornwallu — reče Brooks.
— Ţiv?
— Malo se loše osjeća jer je bio zatvoren podosta sati no, inače
je sasvim u redu. Ĉujem da je ovaj puta izabrao Manor, a nije
ponovio posjet Elmsu.
— Da. Ja sam bila tamo.
— Zaista? — Brooks nije čuo taj dio priče.
— Ostala sam u kući s Carol kojoj je ruka slomljena jer su
njezini roditelji otišli te noći u društvo. Carol je kći Fordovih —
objasni.
— Oh, Boţe, kakvu vi nesreću imate! — gotovo poviče Brooks. —
To je uţasno!
— Ne, niste u pravu! Hvala Bogu da sam bila tamo. Njoj je samo
devetnaest godina, baš koliko je i naša Hannah imala. Ispalo bi
mnogo gore da je bila sama.
— Ponovljena predstava — zamisli se Brooks.
— Onaj drugi muškarac nije dopustio da bude tako. On ju je
zapravo spasio.
— Nisam vidio izvještaje. Nisam na tom zadatku, ali sam čuo
upozorenje da se traţe Carter i njegov partner.
— Jesu li ga uhvatili? Onoga drugog čovjeka?
— Ne još. Valjda će nam Carter uskoro reći njegovo ime i adresu.
— Vjerojatno. Što će se ovaj puta dogoditi s Carterom? Ubio je
jednu ţenu otkako je izišao iz zatvora. Tako je rekao onaj drugi
provalnik. I napao je onu jadnu djevojku pokraj Bedforda.
— Ako se to ubojstvo moţe dokazati, dobit će doţivotnu — reče
Brooks.
— I opet biti na slobodi za osam do devet godina — ogorčeno
zaključi Janet.
— Ne nuţno. Neće dobiti uvjetnu kaznu ako se ustvrdi da on
predstavlja opasnost za javnost, a i sudac bi mogao odlučiti da
ne smije biti pušten dvadeset ili trideset godina. Presude u
Velikoj Britaniji postaju sve stroţe.
— Nadam se da je tako. Jer, nekoliko godina ne predstavlja
biološku prepreku za mladog čovjeka poput Cartera.
— Slaţem se.
— A drugi čovjek, ako ga uhvate, dobit će, dakako, teţu presudu,
kao i Morris prošli puta, premda nije nikoga povrijedio. — Janet
je bila zaboravila Derekovo lice puno ogrebotina i modrica.
— Ne u ovom slučaju — reče Brooks. — Ovaj je puta, ako je tako
kako tvrde, Carter prije te provale počinio ubojstvo.
— Onaj drugi čovjek nije učinio mnogo, osim što je provalio
naoruţan — reče Sušan Fitton koja je bila obaviještena o
događaju. — Njega će zbog toga osuditi i zatvoriti, ali ne na
dugo, osim ako ga ne traţe zbog drugih prijestupa. — Pijuckala
je svoj tonik s ledom i tankom kriškom limuna. — Većina bi mu
ljudi, ja mislim, zapljeskala zato što je spasio vas i Carol.
— No, Morris je prošli puta dobio teţu kaznu — reče Janet. — I
ovaj bi čovjek mogao tako proći.
— Da, ali Morris je bio nasilan — podsjeti ih Brooks.
— Imao je pištolj. Njime je upokorio vašeg bivšeg supruga. A i
ovaj čovjek ga je imao.
— On nije ni pokušao silovati Hannah! — Janet nastavi.
— Nadam se da drugoga kradljivca neće uhvatiti.
— Mnogi će ljudi dijeliti vaše mišljenje kad se priča pročuje —
reče Sušan. — Ali bio je naoruţan. On je za zakon kriminalac.
— Što je učinio pošto je napustio Cartera? Vjerojatno je
odvezao ukradeni automobil do Cornwalla i jednostavno otišao —
reče Janet. — Nadala sam se da će ga ubiti.
— Ja mislim da je dobra kazna to što ga je ostavio da se onako
muči u prtljaţniku auta na osamljenoj kornvalskoj litici —
objasni Brooks. — Znao je da ćemo ga mi na kraju uhvatiti ako
preţivi, a i njegove su ruke tako ostale razmjerno čiste. Carter
nije vrijedan da čovjek zbog njega bude optuţen za ubojstvo.
Moţda je i na to mislio.
— Moţda jest — sloţi se Janet.
Brooks se pitao tko je to Scotland Yardu dojavio o napuštenomu
autu.

Vic Kemp je postao gotovo narodni junak u roku od nekoliko sati,

prije no što su Cartera vratili u Norlington, gdje su ga optuţili za
provalu u Bickleburyju. Nakon toga nisu mogli objavljivati
pojedinosti zbog straha da to ne bi unaprijed štetno utjecalo na
suđenje.
Jedna Carolina prijateljica došla ju je vidjeti i otkrila im je što
se dogodilo. Lako su je namamili da im otkrije neke stvari, a onda
je jedan novinar presreo Janet i postavio joj pitanja o prvom
napadu.
Janet se pogodila s njime. Za uzvrat što će mu ispričati neke
pojedinosti o zbivanjima u Manom, on će zanemariti da je to
povezano s onim drugim posjetom i učiniti sve što se moţe da bi
Hannah bila zaštićena. Janet nije posve vjerovala novinaru. Znala
je da su neki novinari vrlo bezobzirni i da ih u njihovoj
profesionalnoj ţelji da dobiju priču ne zanima kako ono što
tiskaju djeluje na ţrtve i rođake, no, ako ne bude surađivala,
netko drugi će im reći sve i iskriviti cijelu sliku.
— Napokon, identitet ţrtava silovanja ne bi se smio otkrivati,
uvjeravao ju je novinar.
Teoretski, to je bila istina, ali fotografije njihovih kuća, ili kuća
njihovih roditelja mogu otkriti mnogo toga, a susjedi često znaju
što se dogodilo. Neki napadači ţive i u istom kraju pa ih njihove
ţrtve mogu vidjeti svaki dan nakon otpuštanja iz zatvora, ili dok
se vraćaju u istraţni zatvor. Hannah neće biti potpuno mirna od
novinara sve dok Carter ne bude opet iza brave, na sigurnom, ili
dok ne bude mrtav.
Nije mogla opisati Vica, osim što je rekla da je bio krupniji od
Cartera i vjerojatno stariji. Lice mu je bilo skriveno i nosio je
kapu i crnu koţnu jaknu uz traperice i tenisice.
— Budući je ponio pištolj, sigurno je bio spreman i upotrijebiti ga
— reče novinar.
— I to u dobru svrhu — odgovori Janet. — Spasio nas je njime.
— Ne bi vam bilo ţao čuti da je Carter mrtav?
— Ne bih pustila ni suzu — odgovori na to Janet. Nije dopustila
da je fotografiraju ni da joj se pojavi ime u novinama; to bi
moglo posluţiti kao početni trag koji bi ih doveo ravno do
Hannah.
— Niste mu nikad oprostili?
— Nisam!
— Neki ljudi opraštaju svojim napadačima — istakne novinar.
— To su zacijelo svetačke dušice, ja međutim nisam — odgovori
Janet.
— On i ljudi poput njega koji napadaju djecu ili stare ljude koji
im se jednostavno nađu na putu, to su zli ljudi. Oni uništavaju
druge samo da bi zadovoljili neki svoj hir, ili ţudnju za moći ili
novcem, ili zbog potrebe da nekome ulijevaju strah u kosti. Oni
ne zasluţuju našu milost.
— Što ako se poprave i postanu uzorni građani? Nekima to uspije.
— Vrlo rijetko. Ali ljude poput Cartera puštaju na slobodu, jer
su odsluţili svoju kaznu, a nikoga kao da ne zanima što se nisu
nimalo promijenili. Moţda je njih i nemoguće izliječiti. No, kad bi
znali da će u zatvoru provesti cijeli ţivot za ovakvo djelo, moţda
bi to neke od njih i obeshrabrilo u ponavljanju seksualnog
zločina.
Nastavili su razgovarati o smrtnoj kazni, o kojoj je Janet bila
nesigurna, bojala se da pravda moţe i pogriješiti, zatim je
novinar brţe-bolje otišao u grad sa svim materijalom koji je
dobio.
Samo je pitanje vremena kad će se Victor Kemp pridruţiti svome
partneru s onu stranu brave.

Nakon što je otišao iz Manora s Barryjem, Victor nije imao

nikakav čvrst plan. Natisnuo je svoga zatvorenika u prtljaţnik
Calibre, čvrsto mu svezao noge i onda odjurio velikom brzinom,
usporivši čim se pribliţio Norlingtonu. Bilo bi nezgodno da ga
zaustave zbog istog saobraćajnog prekršaja koji su mogli
počiniti kad su putovali ovamo, dok je on upozoravao Barryja da
ne vozi onako brzo.
Sve je pošlo po zlu. Zbog Barryjeva lakomislena kaprica Vicov
paţljivo isplaniran naum je spriječen i sada mora odlučiti što
dalje. Kad se taj smrdljivac iznenada počeo ponašati nasilno i
hvaliti se time kako je napao one dvije ţene, a jednu ubio Vic je
bio uţasnut i iznenađen vlastitom nemoći da povuče obarač na
njega u trenutku kad je ovaj zaprijetio onoj djevojci — Carol.
Takva čovjeka, ako ga se uopće moţe zvati čovjekom, treba
izdvojiti kako bi ga se spriječilo da naudi drugim ţenama, a
ustrijeliti ga jednostavno i brzo za njega je čak predobro.
Trebalo bi ga natjerati da pati i zatvoriti ga u auto jer će,
znajući da Vic ima pištolj, Barry moţda umrijeti od straha.
Vozeći prema zapadu u vlaţnoj, hladnoj noći malo-pomalo Vic
smišlja što će učiniti. I dalje je imao namjeru ubiti Barryja, ali
ne na mah.
Znao je toliko da je kornvalska obala, razvučena između malih
gradića i razasutih auto-kampova, surova i pusta. Kad bi mogao
pronaći neko takvo mjesto, mogao bi tamo zaustaviti automobil,
ustrijeliti Barryja u prtljaţniku i ostaviti ga dok netko tko bude
prolazio tuda ne zamijeti auto.
Nije se predomislio u svom naumu da ubije Barryja sve dok nije
parkirao. Pronašao je neki puteljak uz jedno imanje i prošavši
kroz nekoliko vrtnih vrata, koja je morao otvoriti i zatvoriti iza
sebe, stigao je do rta na kojemu je ugasio motor.
S pištoljem u dţepu zakorači na mokru travu. More je hučalo, a
vjetar mu zahvati kosu. Skinuo je kapu i stavio je u dţep drţeći
pištolj prema dolje.
Odjednom mu se učini da bi bilo tako beznačajno ustrijeliti
Barryja. On se moţe i ugušiti u prtljaţniku. Vic se pitao koliko bi
dugo izdrţao ako ga ostavi tamo zatvorenog. Moţda je već i
mrtav, od straha ako ništa drugo. Ali malo zraka sigurno dolazi
izvana, pomisli Vic. Barry bi izdrţao nekoliko dana bez hrane i
vode. Kad ga pronađu, povezat će ga s onim raznim zločinima jer
stanarke iz Manora znaju za to, pa će zakon na onaj svoj tipično
spor i zaobilazan način traţiti nekakvu kaznu i Barry Carter će
se naći u zatvoru na dugo, dugo vrijeme.
Ne otvorivši prtljaţnik da bi pogledao svoga zatvorenika, Vic je
ostavio auto na tom mjestu i vratio se pješice istim puteljkom.
Sada mu je glavna briga bila da i sam nestane, jer će čim
pronađu Cartera, mrtvog ili ţivog, u ovom kraju početi ozbiljno
traganje za njime.
Mora se nezamijećeno vratiti među ljude.

Vic je dugo hodao dok nije stigao do glavne ceste. Sada se

udaljenost, na kojoj je odabrao mjesto gdje će ostaviti auto,
činila manje zgodnom dok je s mukom hodao već prilično umoran.
Svitalo je. Penjao se preko vrata na ogradama seoskih imanja,
kako ih ne bi morao otvarati i izlagati se opasnosti da proizvede
pritom kakav zvuk jer se u ovo doba dana seljaci već počinju
kretati, a on nije ţelio da ga tko vidi.
Hodao je cestom pet-šest kilometara dok nije stigao do idućeg
sela gdje je ugledao autobus za Plymouth. Uskočio je u njega.
Ljudi u autobusu mogli bi ga se poslije sjetiti ako im budu
postavljali pitanja. Sjeo je odostraga, sagnute glave, skrivena
zabrađena lica. No, premda iscrpljen, Vic nije spavao. Drugi ljudi
u autobusu koji su išli na posao su također bili umorni; on je
stranac i oni su ga uočili, ali danas nisu na njega obraćali
pozornost iako će ga se sjetiti poslije, kad posvuda počne kruţiti
njegov opis. No, ni Janet ni Carol nisu vidjele nešto više osim
njegovih očiju i stasa; neka će se sličnost uspostaviti uz pomoć
pojedinosti koje će otkriti oni koji su ga poznavali u baru Angel.
Kad su se u Plymouthu otvorili dućani, kupio je neke stvari i u
javnom zahodu obrijao zaliske ostavivši urednu bradu kratko
podšišanu oko čeljusti. Obrije i obraze. Zatim podreţe kosu, oko
ušiju vrlo kratko. Sve je ispalo nejednako i neuredno; morat će
negdje otići na pošteno šišanje, ali ne ovdje.
Kupio je neupadljiv kišni ogrtač svijetle ţućkastosmeđe boje i
obukao ga, smotao koţnu jaknu i stavio u vrećicu u kojoj je dobio
kišni kaput. Zamijenio je oguljene tenisice crnim cipelama na
vezivanje, a traperice zagasitim sportskim flanelastim hlačama.
Na glavu je stavio šešir od tvida s kockastim uzorkom.
Spakira svoju staru odjeću u omanji kovčeg koji je kupio upravo
u tu svrhu. Bilo bi vrlo nerazumno baciti to u ovom kraju. Sad
nalikuje trgovačkom posredniku ili činovniku. Zadovoljan
izgledom, otišao je na kolodvor i uhvatio vlak za London.
Još sa sobom ima pištolj. U dţepu je njegova kišnog ogrtača.

POGLAVLJE 25

Barry Carter je vraćen u pritvor na tjedan dana. Bio je dobro

čuvan u zatvoru i više za sada nije mogao počiniti nikakvo zlo. U
policiji su se latili prikupljanja dokaza na temelju kojih će javno
tuţilaštvo pokrenuti njegovo suđenje. Mjeseci rada leţali su
pred njima no, na kraju će biti dovoljno materijala da ga osude.
Njegova preţivjela ţrtva iz Bedfordshirea je odvaţno pristala
još jednom doći na identifikaciju i tamo je među poredanim
sumnjivcima pokazala odmah na njega, potpuno sigurna u svoj
odabir, premda više ne nosi bradu, i premda su policajci uspjeli
pronaći još nekoliko mladića pomalo sličnih njemu.
Dokaze za londonsko ubojstvo će biti malo teţe skupiti i ako ga
ne budu mogli optuţiti za taj zločin, neće dobiti doţivotnu kaznu
zatvorom. Onaj noţ kojim je zaklao psa u Bickleburyju, koji su
pronašli zabijenog u drvenu oplatu zida na kojemu su još bile
mrlje od Paddyjeve krvi, poslan je na ispitivanje. Mogla bi se
pronaći veza između njega i rana na ţeninu tijelu, no, time bi se
dokazalo samo da je taj noţ sličan oruţju kojim je počinjeno
ubojstvo; njezine krvi na noţu više nema. Odjeća koju je
Barryjeva majka predala policiji bit će ispitana; nakon pranja
teško da će biti od kakve koristi, ali bi zaostala vlakna mogla biti
kao i vlakna na odjeći one ţene. I na kraju, moţda će psihološki
nagovoriti Cartera da prizna, ali nepotkrijepljeno je priznanje
danas s pravom podloţno daljnjem istraţivanju.
Ni u Cliveovu autu nisu pronađeni neki uvjerljivi dokazi. Ţrtva iz
Bedforda nije u njemu provela dugo vremena, a Clive ga je vrlo
temeljito očistio već nekoliko puta otkad ga je Barry uzeo.
Jedan nejasan otisak prstiju na okviru vrata mogao je biti njezin,
ali nije bio dovoljno izraţajan da bi bio prihvaćen kao dokaz.
Nastavljena je potraga za nestalim Vicom. Carter je spomenuo
onu garaţu-skladište koje je Vic unajmio i gdje je spremio robu
koju je ukrao u prijašnjim pljačkama u kojima Barry, kako je
rekao, nije sudjelovao. Bilo je prazno, iako su tragovi na
prašnjavu tlu ukazivali da je tu bila parkirana Calibra ili neki
drugi automobil sa sličnim gumama. Kad su to rekli Barryju, on
spremno izjavi kako je Vic ukrao auto i spremio ga tamo. Na
vratima je bilo otisaka koji su mogli pripadati nekolicini ljudi.
Dječaci .su se ispred garaţa koturali, a tu su se sastajali i drugi
mladi ljudi. Katkad bi manji dječaci u tom prostoru igrali
nogomet. Kad su ih ispitivali, dva su malca rekla da su vidjeli
onoga čovjeka i opisali su ga, no, vidjeli su ga samo jedanput i to
je bilo prije nekoliko tjedana. Nitko nije znao gdje ţivi, a
ispitivanja u području oko garaţe i tri kilometra uokrug Angela
nisu donijela nikakve rezultate.
Onda je iskrsnuo netko s adresom. Jedan čovjek koji odgovara
opisu Victora Kempa bio je unajmio podrumski stan u Ulici
Herbert. Gazdaričina kći je prepoznala Victora kad je na
plakatu vidjela crteţ Victorova lica. On joj je spasio hrčka kad
je ovaj pobjegao u vrt, i popravio mu kavezić. Nije smatrala da
čini išta loše što je i spomenula kad su dva policajca došla u kuću
raspitati se o njemu, rekavši joj kako ga ne mogu pronaći. Jadni
Vic, izgubio se izgleda; i njega kao i hrčka moraju pronaći.
Policajcima je dopušteno da uđu u njegov stan. Mogli su vrlo lako
dobiti i nalog za pretres da im je gazdarica zabranila pristup, ali
nije — spremno ih je pustila. Stan je bio napušten. Nigdje nije
bilo odjeće, čak ni komadića sapuna ni četkice za zube.
— Znači odlepršao je — reče inspektor Burton koji je osobno
došao pretraţiti stan. Kemp je sigurno čovjek kojega traţe.
Starica iz drugog podrumskog stana je rekla da je bio miran
susjed, drag i usluţan, i navela im je primjere sitnica koje je
obavljao za nju. Uvijek je bio povučen pa ga često nije viđala
danima, premda je katkad noću zamijetila da kod njega gori
svjetlo i bilo je lijepo znati da je tu. Nikad nije vidjela da dovodi
u stan nekoga; uvijek je bio sam. Nema automobil. Posljednji put
kad ga je vidjela rekao je nešto kao da ide na odmor u
Španjolsku. To je zemlja u kojoj nikad nije bila, reče ona i stade
pričati o svojoj rodnoj Rusiji.
Burton ju prekine i zahvali na pomoći.
— Doći ćemo opet vidjeti je li se vratio — reče on.
— Nadam se da nije upao u kakvu nevolju — reče grofica.
— Moramo samo s njime porazgovarati — neodređeno će Burton.
Vic je, čini se, kod kuće bio omiljen.
Policijski crteţ za plakat načinjen je uz pomoć Angelova vlasnika.
Kemp je vjerojatno pobjegao u Španjolsku. Carter je kod sebe
imao turističku vizu kad je uhićen, ali do sada još nije rekao
mnogo o planovima za odmor. Budući da je propala pljačka koju
su trebali izvesti te noći, teško da bi spominjao na koji je način
trebalo biti financirano ovo putovanje u inozemstvo.
Ispitivanje ukradene Calibre pruţilo je mnogo dokaza da je
Barry bio u prtljaţniku. Bile su tamo ogrebotine od njegovih
udaraca nogama. Nije pronađeno ništa konkretnog što bi moglo
upućivati na Vica, osim tragova potplata njegovih tenisica na
gumenom podmetaču kod vozačeva sjedala. Vicove su tenisice u
tom času, kao i ostala odjeća koju je nosio, bile spaljene, a
pepeo pokupljen; trebalo ga je samo baciti. On je svoje tragove
prikrio.
Dok je čekao suđenje u zatvorskoj prostoriji, Barry je bio vrlo
ogorčen. Nije mu dokazana krivica. Zašto da bude zatvoren dok
se Vic sunča na plaţama Costa Brave? Da je Barry mogao sve
svaliti na Vica, učinio bi to, ali imao je premalo podataka za
policiju. Priznati njihov prvi zajednički pohod značilo bi osuditi
samoga sebe za još jedan zločin; spomenuo je da su namjeravali
otići do neke velike kuće gdje je bilo slika za koje je Vic imao
kupca, ali im nije mogao dati adresu osim što je rekao da mu je
Vic pokazao slike kuće iz jednog časopisa i da to nije daleko od
skretanja s ceste M4 u Hungerfordu. Spomenuo je Thrupton.
— Zašto ste onda otišli u Bicklebury? — glasilo je razumno
pitanje isljednika a Barry na brzinu izmisli da se Vic predomislio.
Postojala je i druga verzija o toj odluci: ona koju je
svojevremeno dao Vic i o kojoj su govorile i Janet i Carol; to je
bila priča u koju su policajci spremnije povjerovali, a Barry je u
Bickleburyju bio već i prije.

Policijski detektivi su mislili da će se Vic vratiti iz Španjolske

kad mu ponestane novca, no, kako njih dvojica nisu uspjela
obaviti pljačku, koji novac Vic sada troši?
Bio je i u drugim pljačkama, izjavio je Barry, uvijek spreman
pruţiti informacije koje će im pomoći. Davao je on i Barryju s
vremena na vrijeme određene svote novca. Barry mu je zamjerao
što ga je isključio iz svih tih njegovih dodatnih zarada; ipak su
bili partneri.
U policijskoj istrazi je zaključeno kako je Vic sitan lopov koji je
prestao raditi sam kad se udruţio s Carterom, i da im je
informaciju o tome gdje mogu pronaći vezanog Cartera
vjerojatno dojavio osobno. Svejedno, ima pištolj. Moţda je uz
pomoć njega već pljačkao stambene zgrade i izvodio prepade na
banke. Počeli su pomno pregledavati arhivske filmove kako bi
utvrdili odgovara li neki čovjek koji se traţi za tu vrstu zločina
njegovom oskudnom opisu koji imaju. Ako je to njegov uobičajeni
stil, moţda će opet počiniti tako nešto pa će ga uhvatiti, nakon
čega ga mogu optuţiti zbog bilo čega što je moţda u prošlosti
učinio, postoje li dokazi koji bi potvrdili njegovo sudjelovanje u
tome. Posjedovanje pištolja bez dozvole je teţak prijestup i
to će za početak biti dovoljno, mislili su u policiji. Treba
pretpostaviti da je čovjek s pištoljem spreman i pucati ako ga
okolnosti na to izazovu.
Saopćili su Noreen da je njezin sin Barry uhićen. Isprva nije
shvaćala da njezine informacije nisu zapravo dovele to toga, ali
joj je njegov odvjetnik — onaj koji ga je i prije zastupao —
ispričao što se navodno dogodilo i kako ga je otkucao njegov
partner u zločinu jer je, i opet navodno, zaprijetio dvjema
ţenama u Bickleburyju.
— Oh, moj Boţe! Opet ona kuća! — uskliknu Noreen.
— Zbog čega je opet htio ići tamo?
— Tko zna? — reče odvjetnik čija je duţnost bila učiniti sve što
se moţe da bi Barryju isposlovao oslobođenje od optuţbe ili
ublaţavanje optuţnice, za ovaj novi zločin i za druge za koje će
uskoro biti optuţen. No, on je znao da bi taj čovjek trebao
ostati doţivotno u zatvoru.
— Ona djevojka nije bila tamo, zar ne? Ona koju je napao prvi
put? Nije to njoj opet učinio? — ispitivala je Noreen.
— Ne. Druga je djevojka u pitanju. Bila je to druga kuća u istom
selu, no, majka one prve djevojke je bila tamo i izgleda pravila
ovoj djevojci društvo — odgovorio je odvjetnik.
— Oh, moj Boţe! — reče Noreen opet. — Oh, tako mi je ţao.
Zaista sam se trudila s Barryjem kad je bio mlađi — jadikovala
je.
— Siguran sam da jeste, ali on je sada odrastao i mora
odgovarati za svoje postupke.
— Vjerujem da mu morate nastojati pomoći da izbjegne kaznu,
ali ţeljela bih da ne bude tako — reče Noreen.
— Neće mi to uspjeti, kao ni prošli puta — reče odvjetnik.
— Ali mogu se pobrinuti da se s njime pošteno postupa i da pri
suđenju ima sva svoja prava.
— A što je s pravima onih mladih djevojaka? — upita Noreen. —
Njima je uništen cijeli ţivot, a jedna je mrtva.
— Da... no, nismo sigurni je li to učinio Barry. Ali bojim se da je
zaista napao djevojku iz Bedforda, mislim da će za to biti i
materijalnih dokaza. No, dokaze za ubojstvo će biti malo teţe
pronaći.
— Moţda će priznati. Traţite da se to uzme u obzir — reče
Noreen.
— Moţda — u odvjetnikovu je glasu zazvučala sumnja. Pozdravio
se s njom. Ima on i drugog hitnog posla.
Lijepo je od njega što ju je došao posjetiti, pomisli Noreen: i to
izvan okvira svoga posla. Zatvorila je za njim vrata i vratila se u
stan. Tu je bila njezina mikrovalna pećnica, Barryjev dar, i kaput
koji joj je dao visio je u ormaru. Ukoliko je uopće bio u stanju
voljeti nekoga, on je volio nju, ali duboko u sebi bio je sav
izopačen i izobličen.
Takva sam i ja, mislila je Noreen; i ja sam već izopačena.
Clive je otišao od nje. Nije ga mogla za to kriviti sad kad zna što
je Barry učinio, a Clive je umalo optuţen za zločine koje je
počinio njezin sin. Barry je zacijelo otkucao policiji ono za
Sierru. Nitko drugi nije znao da je upravo taj automobil povezan
sa silovanjem u Bedfordshireu. Clivea su za to djelo mogli i
optuţiti da djevojka nije bila onako sigurna da to nije pravi
čovjek. Istina je da se testiranjem DNA u Cliveovoj krvi moglo
na koncu ustanoviti kako on nije kriv, ali moţda bi ga i tjednima
drţali u pritvoru dok ne bi došli do tih rezultata. Noreen nije
znala koliko dugo je potrebno da se izvede takav test, no, očito
se ne moţe obaviti preko noći.
Pokušala mu je reći koliko joj je zbog svega ţao, ali ju je
prekinuo. Nije ona kriva, rekao je; nizašto on ne krivi nju. No,
sve je to previše, i ako njegova ţena čuje za to, neće mu
dopustiti susrete s djecom.
Odlučio je prekinuti i otići. Unajmio je jednu jeftinu sobu koja
će biti dobra dok ne iskrsne nešto bolje. To — bolje — znači
druga ţena, neka sa stanom ili kućom, mislila je Noreen,
ljubomorno u mislima optuţujući Clivea. On je zapravo odlučio
vidjeti moţe li pronaći neki posao za voţnju u području
Nottinghama.
Noreen je bila previše iscrpljena svim proteklim doga­đajima pa
nije mogla čak ni plakati kad je on otišao. Izdala je vlastitoga
sina, za njegovo dobro i zbog sigurnosti ostalih ţena, a sada je
napušta i ljubavnik. Više nema nikoga.
Osim Lunar Moona, a bilo je i vrijeme da se spremi na posao.

ČETVRTI DIO

"Poslije svega"
 POGLAVLJE 26

Derek je na radiju u svom autu čuo da je Barry Carter uhićen.

Naravno nisu dane nikakve pojedinosti, osim da je traţen u vezi
s posljednjim napadom na jednu mladu ţenu i da je u zatvoru dok
traje istraga jednog drugog predmeta.
Znači policija ga je uhvatila. Bila je to dobra vijest, samo ako će
ga ovaj puta dovoljno dugo smjestiti iza rešetaka. Derek se sjeti
one djevojke iz Bedfordshirea koja je pomogla policiji da dođu
do onako vjernog prikaza njegova lica. Pogladi pištolj koji je
nabavio uz toliko lukavstva. Poslije onolikog planiranja ne mora
počiniti ubojstvo, premda bi on to smatrao pravednim
izvršenjem smrtne kazne.
Stigao je kući i dovezao automobil na puteljak, pa izišao iz auta
otvoriti garaţu. Upravo je spremio Citroen i ušao u kuću kad se
oglasilo zvonce na vratima.
Tko bi to mogao biti? Sigurno nije kupac kuće koji dolazi u
posljednji čas. Zbog teškog stanja na trţištu radne snage, odluči
na šest mjeseci iznajmiti kuću bez namještaja, od čega bi dobio
prihod kojim bi mogao pokriti otplatne rate hipoteke.
Priđe vratima i otvori ih. Na stubama je stajala Angela. Njezin
mali plavi kamionet bio je parkiran iza nje, na mjestu gdje je
svakog utorka obično stajao po sat i više vremena.
— Draga Angela! — Bio je iznenađen. Nije ju vidio tri mjeseca. —
Uđi!
— Prolazila sam ovuda nekoliko puta. Ali činilo se da te nema. —
Nije mu rekla da je u dva navrata i pozvonila. Drugi puta se,
kasno u noći, kad je Stephen nakon iznenadne bolesti otišao u
bolnicu, zaţeljela njegove utjehe i prošla pokraj kuće tek da bi
na prilazu vidjela nepoznat automobil. Pomislila je da zacijelo
pripada nekoj drugoj ţeni i nastavila do prijatelja koji su uzeli
Pippu za tu noć.
— Ĉesto sam izbivao — reče on, uzmičući da bi je pustio unutra.
Stajali su tako svaki na svojoj strani i bez riječi promatrali
jedno drugo; svatko je osjećao nelagodu no, zbog drukčijih
razloga.
Angela ga je uporno gledala i nasmiješila se nagnuvši glavu na
jednu stranu, podignutih obrva.
— "O, ti si se preobrazio! Što to vidim na tebi?" — reče ona i
nasmije se.
Derek nije prepoznao citat iz -Shakespearea pa zatrepće očima.
— Tvoja brada — reče ona. — Izgleda vrlo otmjeno. Uredna
smeđa brada krasila je sada Derekovo lice.
— Obrijat ću je. Da si došla sutradan, ne bi je više bilo.
— I tvoja kosa! Obojio si je! — uzviknu ona. — Što se to događa
s tobom?
— Glumio sam u jednom amaterskom kazalištu — odgovori Derek.
— Bilo je najlakše pustiti bradu, ali sijeda kosa uz to nije
pristajala.
— Ĉudi me da ti sjedine nisu probile kroz bradu — primijeti ona.
— Obično tako bude.
Da ga je izbliza, pogledala, vidjela bi kako je svjeţ izrast uz lice
i bio prosijed.
— Sutra će opet sve biti kao i prije.
— Koja je to bila predstava?
— Oh — Derek se odjednom sjeti oglasa ,na ploči za plakatiranje.
— "Otok s blagom" — reče. — Ja sam bio Long John Silver. Znaš:
R. Stevenson.
— Što, onaj s drvenom nogom i ...?
— Da ... i s papigom — reče on, nadajući se da ga ona više neće
ispitivati. — Izvrsno je prošlo. U sklopu boţićnog veselja i tako
to...
— I gdje ste to izvodili? Ne ovdje?
— Ne, nije to bilo tu. U blizini mjesta gdje sam prije ţivio. A što
je s tobom, Angela? Kako ti ide? Hoćeš li nešto popiti dok
razgovaramo?
— Pa, Stephen je bio bolestan. Negdje je uhvatio neku zarazu.
Bilo mu je prilično loše. Bio je u bolnici. Ali sada je bolje i
odlučili smo se nagoditi izvan suda. Prihvatit ćemo ponudu koju
su nam dali ljudi iz osiguravajućeg društva. Povisili su svotu zbog
Stephenove bolesti, a odvjetnici su nam rekli da ne moţemo biti
sigurni hoće li nam dati više budemo li ih pritisnuli. Idemo sutra
mojim roditeljima pa ćemo potraţiti neku manju kućicu blizu njih,
negdje gdje ima kakva dobra škola za Pippu.
— Tako... — reče Derek.
Nije joj se "pribliţio niti je pokušao poljubiti.
— Rado bih popila piće koje nudiš. Mogu li dobiti konjak?
— Dobro. — Poveo ju je u dnevnu sobu gdje je vidjela kutije
pune knjiga i novine. Sve police bijahu prazne.
— Derek, prodao si kuću?
— Ne, već iznajmio. Treba mi taj novac. Moţda će se stvari
popraviti u proljeće, moţda se pojave neki kupci.
— Kao lastavice.
— Da.
— Moţda mi iskrsne i kakav posao.
— Mogao bi.
— Vjerojatno si bio zauzet zbog kazališnih pokusa.
— Pa, jesam. Ĉudesno koliko mi je vremena to oduzimalo. Trebalo
je kupovati rekvizite, naučiti tekst, sve što uz to ide. Bila je to
prava razbibriga...
— Ĉudno, nikad nisam mislila da bi tebe zanimalo kazalište.
— Pa i nije me zanimalo, prije. No, nekako je ispalo da to nisam
mogao izbjeći.
Nije ostala dugo. Bilo je tako tuţno što nisu osjećali neku veću
potrebu da se zagrle.
— Naučio sam od tebe mnogo — reče joj Derek kad je ustala.
— Doista?
— Da.
Nije joj sada mogao reći što je naučio. Bilo ga je previše stid
priznati da je kao ljubavnik teško iznevjerio Janet i da ju je
uistinu silovao na način koji je Janet bila opisala kao silovanje na
sastanku. Povrijedio ju je jednako grozno kao što je Carter
uništio Hannah.

Kad je otišla, pošao je u kupaonicu i obrijao bradu. Zatim je

oprao kosu nekoliko puta da bi isprao boju i posljednje tragove
postojanja izmišljenog Victora Kempa. Ujutro će se bolje ošišati,
ali ne u ovom kraju gdje su ga moţda zamijetili kao bradatu
osobu, premda je nastojao izlaziti iz kuće i vraćati se po mraku.
Ova mu je kuća sluţila da bi uklonio Vica Kempa s ulice, osim kad
je tragao za Carterom, ili poslije kad se pokušavao s njime
sprijateljiti i toboţe surađivati.
Taj Carter je bio hirovit i prevrtljiv. Derek je to ubrzo otkrio
dok je iskušavao svoj plan s novom bradom u trgovini novinama.
Isprva mu je plan bio drukčiji; namjeravao je slijediti Cartera,
saznati kakve ima navike i ustrijeliti ga na ulici kad nabavi pištolj.
Kad je shvatio kako je s tim manijakom lako razgovarati,
nagovoriti ga da prihvati piće, zatim ga magarčiti s obećanjem o
budućim krađama, postupno je razradio ideju da prvu pljačku
izvedu ovdje u njegovoj vlastitoj kući. Na taj način bi im bio
osiguran bijeg jer ih nitko ne bi iznenadio niti bi tko prijavljivao
provalu, a poslije bi mogao i vratiti svoje stvari, pa je tako i
učinio sa svime, osim s mikrovalnom peći i odjećom. U trgovini
rabljenom robom za siromašne kupio je nešto ţenske odjeće,
jeftinog nakita i kozmetike da sve izgleda kao da u kući ţivi neki
par. Nadao se kako Noreen Carter sada uţiva plodove toga
pothvata; jadna ţena, ima tako malo za utjehu.
Na ulici je u trapericama i koţnoj jakni, zarasle kose i obojene
brade bio i izgledom i po ponašanju posve druga osoba. Nagledao
se siromaštva i sitnog kriminala; shvaćao je očaj Noreen Carter.
Onda je čovjek s kojim je ţivjela uhićen zbog silovanja one
djevojke u Bedfordshireu. Derek to u ono doba nije znao, ali je
otada počeo povezivati konce. Barry se posluţio Cliveovim
automobilom. Carol ga je nazvala ljigavcem. E, pa bio je još i gori
od toga.
Velik problem mu je bio nabaviti pištolj. Da mu onaj mladić, na
koga je Derek sumnjao da raspačava drogu, nije nabavio pištolj,
ne bi znao gdje drugdje pokušati, ali je mogao pitati Barryja.
Barry bi znao kako nabaviti oruţje i uz njegovo sve veće
povjerenje, Derek bi mu moţda uspio prodati neku priču o tome
kako je promijenio mišljenje i sada ţeli da njih dvojica izvedu
oruţani prepad, pa bi onda morao dobiti oruţje od Barryja. Ovaj
bi to učinio: nabavio bi onaj novi model revolvera koji je Derek
poznavao. Već bi se on nekako snašao s njime kad je već Barry
tako nesposoban. Ta, odloţio je svoj noţ na imanju Elms prije
toliko godina, a Morris je spustio pištolj. On je trebao pokušati
zgrabiti jedno od toga.
Derek je financirao svoj poduhvat hvatanja Barryja od
otpremnine u tvrtki koja ga je otpustila kao višak radne snage,
ali je očekivao da bi mogao biti uhvaćen pa je ţelio da Janet od
toga ima koristi. Zbog njega je njezin ţivot dobrano uništen. Još
se sjeća kako se borila one večeri kad je nasrnuo na nju i otišao
mnogo dalje od bezazlenog, njeţnog milovanja i poljubaca, ne
obazirući se na njezino odbijanje i molbe. Bio je dosta popio na
zabavi, a ona ga je pozvala na kavu u stan koji je dijelila s još
dvije djevojke. Bio je uporan i kad ju je počeo ljubiti, ona je pala
sa sofe na kojoj su sjedili, a kad se našla na podu ispod njega,
nije ju bilo teško svladati.
— Svidjet će ti se — govorio joj je dok je prodirao u njezino
tijelo. Krvarila je, kao i Hannah.
No za razliku od Hannah Janet je zatrudnjela, a onih je dana
bilo teško izvesti pobačaj, i oni su se prema svim društvenim
navadama — vjenčali. Kako su već bili izašli zajedno nekoliko
puta, njezina je teta upravo to i očekivala, a Derekovi su
roditelji bili uvjereni da je Janet baš prava djevojka za njega.
Onda je nakon pet mjeseci njihov sin rođen mrtav i oni su ostali
vezani lancima svoje prošlosti. Hannah je rođena tek nakon
četiri godine i oboje su je oboţavali, što je bilo dovoljno da
ostanu zajedno sve dok ona nije doţivjela onaj napad.
Sada mu je postalo jasno što je zapravo učinio svojoj ţeni. Nije
bio mnogo bolji od onog Cartera.
Namjeravao se odvesti do šume Savernake Forest i tamo na
nekoj osamljenoj čistini istjerati Barryja iz auta, ustrijeliti ga i
ostaviti u šikarju. Tada bi otišao i ostavio auto u Southamptonu,
pa sjeo na vlak za London i preuzeo Citroen koji je ostavio u
jednoj mirnoj ulici u Rickmansworthu. Već je uništio svaki trag
Vica Kempa u Londonu. Kad se vrati kući, riješit će se brade,
oprati kosu i ošišati je što bolje moţe. Vicovu odjeću će spaliti i
taj pepeo baciti. Opet će nastaviti ţivjeti kao Derek, doduše
preselit će se u novi kraj i to ne samo zbog financijskih razloga.
Bilo bi mudro početi ţivot iz početka.
U Thruptonu nije bilo nikakve kuće, koju bi oni opljačkali. Bilo je
to mjesto koje nije postojalo, a to je Barry mogao i sam
provjeriti na auto-karti, no, u vrijeme kad mu je Vic podvalio tu
priču, znao je da će Barry progutati sve što mu kaţe.
Bilo je jezivo provoditi toliko vremena s Barryjem, ali naučio je
on svoju ulogu, pa kad je posumnjao da je Barry napao već i
drugu djevojku, njegova je odluka ojačala. Nije predvidio onaj
njegov iznenadan hir da se vrate u Bicklebury. Barryjeve
promjene raspoloţenja i njegovo nasilno ponašanje bilo je uţasno.
Kad su se u kući na stubama pojavile Janet i Carol, Derek je bio
zgranut, no, kad je vidio kako se Barry pokazao u pravom svjetlu,
reagirao je nagonski.
Janet je ostala mirna i pribrana; poslije, dok je razmišljao o
svemu, Derek je znao da je uvijek bila smirena, osim one noći
kad ju je on dok su još hodali napastovao, koristeći se svojom
fizičkom snagom da bi dobio spolni odnos na brzaka.
Kad je dijete rođeno mrtvo, plakala je, ali u samoći. Nisu
zajedno preţivjeli tugu, ni onda niti nakon Hannahinih muka.
Silno ţeli nazvati Janet, saznati kako je ona i Carol. Zbog čega
bi trebao smatrati da je ona sposobna boriti se s posljedicama
strašnog doţivljaja?
Sada se pita bi li bio u stanju izvesti svoj prvobitni plan ubojstva
da ga Barry nije onemogućio onom naglom i iznenadnom voţnjom
u Bicklebury. Dok su odlazili autom od Manora, još je čvrsto
namjeravao ubiti Barryja.
Kad je ugledao Janet, na neki mu je način to potpomoglo da
promijeni svoj stav. Bilo bi za Barryja predobro da ga ubije i,
premda bi ga tako zauvijek uklonio s poprišta događaja, postoje i
drugi jednako opasni muškarci koji bi nakon odsluţene kazne bili
pušteni na slobodu pa opet napadali druge ţrtve. Zakoni su ti
koje društvo treba promijeniti.
Ujutro je spalio odjeću koju je koristio kao Vic i odnio pepeo u
vrećicama do rijeke, gdje ih je na jednom osamljenom mjestu,
kad nikoga nije bilo na vidiku, ispraznio u vodu, promatrajući
kako pepeo nestaje u vrtlozima koje odnosi rijeka. Zatim odbaci
vrećice u različite kante za smeće. Spalio je vrećice iz
plymouthskih dućana u kojima je kupio nove komade odjeće i
pomislio kako se i njih mora riješiti jer ljudi u policiji vrlo
oštroumno saznaju otkuda stvari dolaze. Ako posumnjaju na
njega, mogli bi ispitivati njegovu odjeću. Bila je to dobra, nova
odjeća pa ju je odnio do jednog skloništa za siromašne koje je
uočio dok je lutao londonskim ulicama.
Odlučio je za Boţić otputovati na krstarenje, i potrošiti napokon
na sebe nešto od preostalog novca, pa je po povratku u London
svratio u jednu turističku agenciju i u posljednji čas rezervirao
putovanje. Odlazi za dva dana. To će mu dati vremena da preseli
veći dio svojih stvari u stan koji je unajmio u Readingu plativši za
tri mjeseca unaprijed. Kako on vidi svoju budućnost, to je sada
sređeno.
Mnogo toga još ovisi o tome što će policija poduzeti i koliko će u
tome biti sposobni — ili koliko će sreće imati da naiđu na njegov
trag, ali kad ode iz zemlje, nestat će s pozornice. Ako im Barry
kaţe da su planirali otići u Španjolsku, policija će misliti da je
izmišljeni Vic u tome i uspio. Odabrao je putovanje koje ne
uključuje nijednu španjolsku luku i dat će sve od sebe kako bi na
brodu uţivao; uspjelo mu je to već i prije, kad su on, Janet i
Hannah bili na putovanju. Ţivjet će u sadašnjosti, uključiti se u
društvena događanja na brodu, što će mu kao slobodnom
muškarcu pruţiti širok raspon zanimacija, a s budućnošću će se
suočiti kad se vrati u Englesku. Ako sve bude dobro, dobit će i
posao, bilo kakav posao, i započeti nov ţivot. Produbio je svoja
iskustva tijekom prošlih nekoliko mjeseci i osjećao se mnogo
sposobnijim hvatati se u koštac s izazovima i neočekivanim
situacijama nego prije. Reći će Janet da odlazi nakratko i dati
joj svoju novu adresu. Nikad neće isprati krivnju koju osjeća
zbog nje, u to je bio siguran, no, nije joj to mogao nadoknaditi ni
sada, kao što ni Hannah nikad neće moći reći kako ju je veoma
muţevno pokušao osvetiti. Ali ona će saznati da je Carter
ponovno uhićen; moţda za to već i zna.
Sada je vrlo umoran, premda je prilično dobro spavao nakon
iznenadnog Angelina posjeta. Pretpostavlja da je umoran i zbog
napora prijašnjih tjedana. Još je imao izravnati neke dugove.
Radnici za selidbu trebaju stići sljedeće jutro i odvesti njegove
stvari u Reading. Sve je isplanirao do posljednje pojedinosti, po
tom planu je do sada već trebao ubiti Barryja Cartera i
nesmetano se povući sa scene.
Sve što je mogao učiniti je obavljeno. Spavao je čvrsto i
probudio se rano, spreman dočekati selidbene radnike. Dok su
oni iznosili namještaj iz njegove radne sobe u Elmsu, mali auto
stigao je pred kuću i parkirao se pokraj njihova kamiona. Iz
njega je izišla Janet i krenula puteljkom.
Derek je bio na vratima i upravo promatrao kako radnici paţljivo
odnose njegovu sofu.
— Janet! — usklikne zapanjen što je vidi.
— Ti se seliš? — I ona je bila jednako iznenađena.
— Ma, da. Htio sam ti to reći. Napisao sam čak pismo, spremno
je za poštu! — Objasni joj sve o svome stanu u Readingu.
— Nisam te pristojno nazvala prije no što sam došla! Nadam se
da ti ne smeta što sam se samo ovako pojavila? — reče ona.
Zvučala je napeto.
— Svakako da ne. Daj uđi! Iako u kući iz koje iseljava vlasnik više
nije tako udobno. No čajnik je još tu, a ima i nešto instant kave.
Bi li popila jednu šalicu?
— Vrlo rado! — potvrdi ona i pođe za njim unutra. Predmeti koje
je poznavala iz njihova zajedničkog ţivota bili su sad naslagani
posvuda, spremni za selidbu.
— Ali zašto baš Reading? — upita ga.
— Prilično je blizu središta. Ima dobre ţeljezničke veze.
— Ti više ne radiš?
— Ne u ovom času. Izgubio sam posao. Odlazim na kratko, na
kratak odmor. Potraţit ću novi posao poslije blagdana u novoj
godini.
— To je dobra ideja! Mislim, ovo s tvojim odmorom. Ideš li na
kakvo lijepo mjesto?
— Oh, da — odgovori on ne ulazeći u pojedinosti. Što manje ona
zna to je zasad bolje. Onda u jednom ludom trenu pomisli da
pozove i nju, no, to bi joj samo priuštilo neugodnosti. Nema više
povratka u njihov brak.
Priredio je kavu, izvadio šalice i za radnike, i poveo je u dnevnu
sobu koja bijaše prazna. Bilo je tu jedino nekoliko kutija
prepunih knjiga i novina.
— Ovdje su završili posao. Ovo ću ponijeti u autu. Moţemo malo
sjesti na njih.
Janet se nespretno spustila na jednu kartonsku kutiju.
— Znaš, dogodila se nesreća u Bickleburyju — počela je oprezno
pijuckajući kavu, drţeći šalicu objema rukama. Nosila je hlače,
vrlo neobično za nju, i dţemper ispleten od raznih njeţnih boja
te povrh svega podstavljenu jaknu. U čudu je ustanovio da je sad
odjevena sportski.
— Znam, vidio sam nešto o tome u novinama — reče on.
U članku je spomenuto da se u Manoru dogodila provala te da je
pritom ubijen pas.
— S novinarima je prilično dobro prošlo — reče Janet. — Mislim,
zbog toga što neće kopati po našoj prošlosti, ili barem još ne.
Rekla sam i Hannah što se dogodilo. Vidjela je da onog Cartera
traţi policija.
— Kako je ona to podnijela?
— Isprva je, znaš već, bila šokirana. Bila je u Edinburghu s onim...
— Sjetila se da Derek ne poznaje MacGregorove pa je malo
prepravila ono što je htjela reći. — S jednim dobrim ljudima koji
vode pansion blizu Hannah. Hannah je rekla Meg MacGregor, toj
prijateljici, o svemu što se prije dogodilo dok smo bili obitelj i
sada, kad je Carter napokon uhićen, posve je mirna.
— To je izvrsno! — iskreno će Derek. Izokretao je talog kave u
šalici zadubljeno gledajući u nju.
— Hannah je bila zabrinuta zbog Carol. Bojala se da je Carol sve
moţda doţivjela traumatično.
— Je li joj bilo teško?
— Svakako, no, opasnost je tako brzo nestala da je jedva imala
vremena uplašiti se. Zamisli, više ju je potreslo to što je uginuo
pas.
— Vjerujem. Voljela je toga psa. Imali su ga godinama.
— Da. — Janet ispije još kave.
— Jučer sam opet razgovarala s Hannah, prije no što sam
krenula na posao. Doći će ovamo za Boţić. Ja ću morati raditi u
Swanu dio blagdana, ali će ona otići do Fordovih dok ja budem na
poslu. Namjerava se vratiti na fakultet. Neće ipak odustati od
ovoga posla u prirodi, ali ţeli steći pravo obrazovanje kako bi i
sama postala čuvar ili se bavila nečim sličnim. Nisam posve
sigurna o čemu se točno radi, ali bit će to moguće. Kao stariji
student moći će dobiti i stipendiju. Morat će ispitati sve o tome,
i jasno ne moţe početi dok ne počne nova školska godina.
— Sve je to tako naglo odlučila?
— Meg MacGregor misli kako Hannah ima to na umu već neko
vrijeme, ali nije sigurna hoće li ona moći opet među druge
studente i u nove ţivotne izazove. Moţda se
i predomisli kad shvati čega sve tu ima ili odluči raditi nešto
drugo, no, od sada će joj ići sve bolje.
— To su vrlo lijepe vijesti — obradovano će Derek.
— Da. Mislila je da bi ona mogla poći vidjeti onu djevojku — onu
koju je Carter napao — ili joj barem predloţiti da razgovaraju.
Moţda bi to djevojci pomoglo. Ne znam. Ili je moţda bolje da to
ostavi kako jest, ali to zapravo ovisi o njima dvjema.
— Najvjerojatnije — reče Derek pa doda: — Jesi li se ti jako
uplašila?
— Nisam! Ĉim sam shvatila da će se onaj drugi čovjek po imenu
Vic pobrinuti za Cartera — reče Janet blago. — Bilo je jasno da
je smislio neki drugi plan koji mu je njegov partner Carter
pomutio.
— Tako se čini. Moţda ga je htio čak ubiti negdje drugdje.
Janet nije pitala zbog čega bi on imao takvu namjeru.
— Moţda. Ne zanima me to. On je ispravio jednu davnu, davnu
nepravdu. — Tada ga pogleda. — Mnogo prije nego što se ono s
Hannah dogodilo, isto kao i one uţasne noći.
— Nisam znao — reče Derek tihim glasom. — Nisam razumio, niti
bio dovoljno upućen. Oprosti mi, Janet.
Oboje su se u mislima vratili u onu noć, u onaj stan, kad je nakon
onog uţasnog nasilja ona ostala trudna.
— Sada to nije vaţno — reče ona. Nisu se smjeli vjenčati. To
nije bilo rješenje, i danas se sve ovo ne bi dogodilo.
— I Hannah sam iznevjerio — reče on. — Nisam znao koliko joj
to znači.
— Sve je u redu. Nemoj mi više govoriti, Derek. Bolje je ako ne
znam previše toga. Bit ćeš tako sigurniji.
Ona ga je prepoznala! Usprkos nisko nabijenoj kapi i šalu Janet
je cijelo vrijeme - znala tko je on.
Janet je shvatila da mu ipak treba nešto objasniti.
— Mislim da je zanimljivi čovjek po imenu Vic znao kako ću
odmah prepoznati ime Barryja Cartera kad ga on izgovori. Htio
je da znam kako se nemam čega bojati, premda je Carter od
izlaska iz zatvora počinio dva teţa zločina, uključujući ubojstvo.
Ĉovjek zvan Vic nam je ukratko ispričao o tim zločinima i ja sam
to naravno, detaljno ponovila policajcima. Povjerovali su mi. —
Skupila je svoju torbu. — Idem, Derek sada. Hvala ti za kavu.
Ţelim ti dobar odmor!
Htio joj je reći kako će joj poslati razglednicu, ali odluči ne
najavljivati takvo obećanje. I pismo koje joj je napisao još stoji
na kaminu, spremno za poštu, ali joj ga nije uručio. Ima vremena
pročitati ga i sutra. U pismu joj objašnjava da joj je ostavio sve
što mu je ostalo; nema toga mnogo, ali još je tu neka svota od
osiguranja. Ispratio ju je do auta.
— Šteta je što Hannah ne moţe saznati pravu istinu o tebi —
reče ona. — Ma kakva ona bila.
— Mnogo je bolje da ne sazna — odgovori on.
Jednog dana moţda i hoće, kad on bude mrtav. Onda više neće o
njemu imati tako loše mišljenje.

Vozeći se prema svome novom stanu, razmišljao je o svemu

naučenom u bezbrojnim satima koje je proveo motreći Barryja, i
u njegovu društvu. Dok su sjedili u kakvom kafiću, često mu je
bilo teško oduprijeti se ţelji da ga odmah udari, onako
zavaljenog i samozadovoljnog, bez ikakva osjećaja za to što je
ispravno, a što nije, bez griţnje savjesti zbog onoga što je dosad
učinio. Ovoga puta, ako ga osude za ubojstvo, neće godinama na
slobodu. Derek se nada da će policija uspjeti podignuti nepobitnu
optuţnicu protiv njega.
Kad su radnici iz kamiona za selidbu napokon otišli sa svim
stvarima, Derek obriše pištolj od otisaka, umota ga u ručnik i
sakrije ispod daske na podu. Streljivo je stavio u jednu kutiju
ispod hrpe čavala i vijaka. Sada se zna sluţiti oruţjem, a jednog
će mu dana moţda još i zatrebati, jer bit će u budućnosti još
silovanja i drugih silovatelja na slobodi. Još je neke vještine
naučio; zna, na primjer, ukrasti auto i provaliti u zgradu. On više
nikada nikome neće posluţiti kao sredstvo za nasilje.

KRAJ

KIKA