Važnost dječijih pjesmica

Često se roditelji instinktivno ophode s djecom na način koji pogoduje dječijem razvoju a da
pritom nisu ni svjesni koje sve benefite njihovo ponašanje nosi. Jedno od tih ponašanja je i
pjevanje dječijih pjesmica koje imaju veliki značaj u dječijem razvoju, posebno u govorno-
jezičkom aspektu.

Nikada nije prerano početi pjevati pjesmice! Istraživanja pokazuju da djeca čak u
intrauterinom razdoblju mogu razlikovati majčin glas od buke, a najučinkovitije sredstvo
komunikacije mogle bi biti upravo pjesmice. Štaviše, bebe su od začetka do rođenja
neprestano izložene ritmu. Ritmu majčina srca. Noviji pravci u neurologiji otkrili su da zvuk,
ritam i ostali oblici kojima roditelji pokušavaju stimulirati bebu u trbuhu doslovno oblikuju
mozak, za razliku od uvriježenog mišljenja da se samo utiskuju u njega. Priznati neruolog
Marian Diamond (UCLA) tvrdi da se stanice mozga fetusa povećavaju ako se beba stimulira,
jednako kao što se smanjuju kada mu se uskrati hrana ili ako je izloženo utjecaju alkohola.
Stimulacija pjevanjem je višestruka jer na perinatalni razvoj utječe fizikalnim i vibracijskim
sastavnicama, ali i vrlo bitnim emocionalnim utjecajem. Prema tvrdnji velikog znanstvenika i
tvorca tomatis metode, dr. Alfred A. Tomatis, slavenski jezici su u skupini jezika sa najširim
rasponom čujnih frekvencija, stoga iskoristimo bogatstvo našeg jezika i pjesme iz bogate
kulturne baštine. Preporuka je tokom trudnoće pjesmice pjevati uživo (bez obzira na glasovne
sposobnosti roditelja!), jer na taj način dijete muziku osjeća čitavim tijelom i taj osjećaj
pohranjuje u mozgu, što izvođenje muzike putem elektroničkih uređaja nikako ne može
nadomjestiti.

Po rođenju pjevanje pjesmica i uspavanki osim stimulacije neurološkog sistema, razvoja sluha
i umirujućih tonova ima i dvije nove, vrlo značajne kvalitete: pjevanje pjesmica obično
uključuje i nježno ljuljuškanje u naručju, čime novorođenčetu pomažemo u senzoričkoj
integraciji auditivnih, vestibularnih, proprioceptivnih i taktilnih podražaja, te komunikacijska
kvaliteta koja se ostvaruje ovakvim pjevanjem gdje roditelj i dijete imaju direktnu
komunikaciju podržanu kontaktom očima, reagiranjem mimikom na određene zvukove i
izražavanjem emocija.

Kako beba postaje dijete, različiti ritmovi, riječi i rime učinit će da beba postane svjesna
različitih zvukova, a kasnije i da shvati kako se tvore glasovi i riječi. Odrastanjem dječije
pjesmice donose nove blagodati i stimuliraju dječiji razvoj. Pjesmice postaju značajne za
razvoj govora, potiču govornu aktivnost, oslobađaju dječiji govor, motiviraju djecu da govore
slobodno i tečno, bogate dječiji rječnik, pridonose pravilnom izgovoru pojedinih glasova,
smanjuju govorne smetnje, izgrađuju dikciju, naglasak, intonaciju. U spoznajnom smislu
pridonose razvitku pamćenja, jer je potrebno upamtiti tekst pjesmice. Kroz pjesmice se uče
nove spoznaje, potiče se mašta, uče pravila i redoslijedi, razvijaju emocije, potiče kreativnost i
sloboda izražavanja.

U pjesmicama se izmjenjuju ritam, tempo, intenzitet, intonacija, geste i mimika, što su

obilježja muzike, ali i govora. Dijete tako neposredno uči govorne vrednote, glavna
komunikacijska sredstva, ali i razvija spoznajne, mentalne i emotivne sposobnosti.

Za kraj zapamtite da pjevanja i pjesmica nikada dosta!  Dokle god vaše dijete uživa,
motivirano je i traži ih – slobodno pjevajte i potičite razvoj, smijeh i radost!
Ortoepske – usmene vježbe u nastavi kulture izražavanja: artikulacijske, akcenatske,
intonacijske vježbe

- Pravogovor ili ortoepija dio je lingvistike koji proučava akustičke jezičke jedinice.
- Obuhvaća pravilan izgovor glasova i glasovnih skupova u glasovnom sistemu nekoga
jezika – artikulaciju, zatim pravilno naglašavanje jezičkih jedinica – akcentuaciju, te
pravilno ritmičko-melodijsko izražavanje izgovornih cjelina u jeziku – intonaciju.
- Akcentuacija i intonacija zajedničkim imenom zovu se obično prozodijskim
elementima govora, koje čine: akcenti, postakcenatska dužina i rečenična intonacija.
- Artikulacija podrazumijeva proučavanje mjesta i načina tvorbe glasova bosanskoga
jezika i njihov pravilan
izgovor.
- Pravogovorne vježbe, dakle, uglavnom se odnose na sadržaje iz fonetike i fonologije
kao lingvističkih disciplina koje su temelj za stvaranje pravogovorne ili ortoepske
norme, a tiču se usmenih vježbi.
Stoga sve ortoepske vježbe dijelimo na:
- artikulacijske,
- akcenatske i
- intonacijske vježbe.

Općenito se ortoepskim vježbama pridaje malo pažnje u nastavi bosanskog, hrvatskog i

srpskog jezika i književnosti u odnosu na pisanu riječ i učenje gramatičko-pravopisnih
sadržaja. Inače je uvriježeno mišljenje da je usmena komunikacija manje obavezujuća od
pismene, pa se u mnogo manjoj mjeri sprovode ortoepske vježbe u nastavi jezičkog
izražavanja, što nije opravdano. Sprovođenjem ortoepskih vježbi uvježbavaju se trovrsni
sadržaji: izgovor, naglašavanje i intonacija. Budući da ih je teško odvojiti od drugih
sadržaja, takve vježbe najčešće se povezuju i s leksičkim i s gramatičkim, te s
književnoumjetničkim.

Pravogovorni sadržaji uglavnom se usvajaju na dvjema razinama:

- na razini pojedinačnih glasova – gdje se uči pravilno, razgovijetno i jasno izgovarati

one glasove koje učenici koriste u svojoj komunikacijskoj praksi,
- na razini riječi i rečenica – gdje se na višim jezičkim jedinicama govornoga lanca
nastoje otkloniti greške u naglašavanju i tonskoj liniji rečenice koje mogu dovesti do
promjene značenja.
- Temeljna svrha nastave pravogovora ili ortoepije jeste osposobljavanje učenika za
uspješnu komunikaciju na standardnom bosanskom, hrvatskom ili sprskom jeziku.
- Pored toga važna svrha i zadaća pravogovornih vježbi jeste i poticanje razvoja
komunikacijske kompetencije i usvajanja svih paralelnih jezičkih kodova koji služe
za sporazumijevanje u učeničkom životnom okruženju (u školi standardni jezik, kod
kuće sociolekt, s prijateljima žargon).
- Težište je na razvoju svih jezičkih djelatnosti, a osobito na sistemskom provođenju
vježbi slušanja, vježbi govorenja, vježbi čitanja, vježbi interpretativnog izražavanja.
Pritom su svi ortoepski sadržaji međusobno povezani.
 - Artikulacijske vježbe sprovode se sa svrhom ovladavanja fonemskim sistemom
standardnoga bosanskog jezika. Artikulacija podrazumijeva mjesto na kojem se
pojedini glas izgovara i način na koji se izgovara.
- U artikulacijskim vježbama najčešće se vježba izgovor afrikata, te pravilan izgovor
vokala, koji se ponekad u određenim zavičajnim idiomima zatvaraju, te izgovor
palatala ili zvučno-bezvučnih parova. One se mogu osmisliti na različite načine i vrlo
su raznovrsne.
- Stoga se ove vježbe prilagođavaju dobi učenika, strukturi odjeljenja i uočenim
greškama koje se često prave, te se kombinuju s fonetsko-fonološkim pismenim i
pravopisnim vježbama.
- Akcenatske vježbe sprovode se sa svrhom ovladavanja akcenatskim sistemom
standardnoga bosanskog jezika. Obuhvaćaju usvajanje akcenata i postakcenatskih
cjelina kao osnovnih prozodijskih jedinica bosanskoga jezika, ali se u mlađoj dobi ne
usvajaju teorijski sadržaji o tome, nego se na primjerima u govornoj praksi vježba
pravilan izgovor riječi i rečenica.
- Tako se može početi s vježbama slušanja i ponavljanja kako bi se učenici na
općeobrazovnoj razini osposobili da čuju i prepoznaju četiri naglaska i da razlikuju
pravilno i nepravilno naglašene riječi (npr. mȁčka – N jd. ž.r. – máčka G jd. m.r.).

Intonacijske vježbe uglavnom su vezane za pravilno intoniranje rečenica bosanskoga jezika.

Svaki se jezik prepoznaje po svojim ritmičko-melodijskim zakonitostima tonskog oblikovanja
rečenice. Nekim jezicima svojstvena je uzlaznost intonacije na kraju rečenice, nekima
silaznost i sl. Osnovna svrha intonacijskih vježbi odnosi se na:

- usvajanje pravilne rečenične intonacije maternjeg jezika i primjerenog intenziteta

(glasnoće kojom se izgovaraju pojedini rečenični dijelovi),
- izbjegavanje predugih i nepotrebnih pauza u govoru,
- postizanje ujednačenog govornog ritma i tempa (brzine govorenja).

Riječ je, dakle, o praktičnoj primjeni već stečenih znanja u komunikacijskim situacijama, a ne
o učenju teorijskih sadržaja (npr. izgovor izjavne, upitne i uzvične rečenice).

Primjeri :1. Glasno pročitaj sljedeće riječi s obzirom na dugi i kratki slog:

kor ___en zv___ezdica l___epota sn__ežni pripov___etka toplom___er

gor___eti r___ečnik poned___eljak d____eca d___ečak m___ esec

 2. Glasno izreci sljedeće riječi i pazi na pravilan izgovor č, ć, dž i đ:

pru___e ____etka u____benik ____esma tele___i vije___e carevi___

naiv____ina ___ungla le___a do___em pun___a kra___a o___ak skaku___em
ve___ina ista___i ____isto___a ___ubre ___ev___ir

3. Načini umanjenice od sljedećih imenica:

npr. zvijezda – zvjezdica, svijeća _________, cvijet _________, rijeka ________, svijet
__________, dijete ________, snijeg ___________, tijelo __________

 4. Razdvoji i zapiši navedene riječi. Izgovori ih kao naglasne cjeline. Koja je razlika između
izgovora i pisma?

/samnom/, /jesili/, /hoćešlise/, /neznam/, /jeliovo/, /nemojse/, /gledaje/, /trebamte/,

/čestitami/, /netreba/