SVEUČILIŠTE U MOSTARU

FAKULTET PRIRODOSLOVNO – MATEMATIČKIH I ODGOJNIH

ZNANOSTI RAZREDNA NASTAVA

Usmena književnost

Seminarski rad

Tema:

Tradicijska kultura i baština u mom kraju

Mentor: dr. sc. Marko Tokić

Studentica:Tijana Rajić

Mostar,svibanj 2021.

UVOD
Narodni život i običaji kod hrvata u Bosni nastali su kao sredstvo prenošenja određenih

vrijednosti važnih za zajednicu i pojedinca.

Svakidašnji način života hrvatskog čovjeka u  Bosni, građen na vezanosti za svoju

domovinu i pod velikim utjecajem Rimo-katoličke crkve,

pomogao mu je u prebrođivanju brojnih nedaća koje su ga snašle i od presudne je

važnosti da se običaji čuvaju i na buduće naraštaje prenose svijest i važnost tradicijske

kulture kao važnog čimbenika života.

POLJODJELSKI RADOVI
U sve aktivnosti čovjek je utkivao u određenom vremenu i neke posebnosti koje su
se manje ili više razlikovale od nekog drugog vremena i od nekog drugog mjesta.

Tako su se, uz prepoznatljive običaje u Uskoplju u dvorištima (avlijama) i kućama

odvijali radovi i na poljima. Sve ono što je bilo u sferi ljudske djelatnosti nužne za
svakodnevni život imalo je svoj red i ritam vežući se uz godišnja doba.

Tako se mogu pratiti radovi:

*proljetni - sijanje, oranje, zubljenje, đubrenje, preoravanje, sađenje, okopavanje...

*ljetni- plijevljenje, kosidba, vršidba, branje ranih usijeva, uređivanje lana, skupljanje
voća za pečenje rakije...

*jesenskii- trganje kukuruza, žetva klasure, spremanje hrane u trapove, vađenje

krumpira, luka, ubiranje i sušenje voća, pravljenje pekmeza..

*zimski - kiseljenje kupusa, spravljenje ostalih kiselih salata, pečenje rakije...

U vremenu bez mehanizacije, najprije se ralo, a potom
željezni plug s volovskom ili konjskom zapregom, bili su nužni za obradu tla.
Stariji su govorili da je bolje oranje u jesen zbog postizanja rastresitosti tla, a oranje
u proljeće bolje je samo na pjeskovitim tlima. Spominjalo se dubinsko oranje, ovisno
o kojoj se biljci radi. Po isteku zime bilo je dobro proći tlo uzorano na jesen  Tlo
 nije smjelo biti previše zbijeno, bez vlage, jer bi zbog toga donijelo manji prinos.

Žetva na polju

U bolje stojeće seljake su se uračunavali ne samo oni koji su imali više zemlje, nego i
oni koji su imali svoja kola, oruđe za obradu zemlje, konje ili volove.
Mogli su tako, najprije sami sebi uzorati, pa zubačama pozubiti i usitniti zemlju; a
onda uzajmiti poslanike kod onih koji nisu imali ni oruđe ni životinje.
Znalo se koliko je dana kopanja za dan proaranja.
 Domaćin, ako je i bio siromašniji, a imao u kući dosta radne snage tj. mlade i zdrave
čeljadi, mogao je na taj način povećati kućni budžet. Ne doduše u novcu, ali i
unajmljivanje je značilo mnogo.
Kopači su zorom žurili na njive. Valjalo je istjerati bar drljačom tanjiraćom koji redak
dok ne grane sunce i ne zapeče zvjezdan.

Na njivi se radilo i po dvanaest sati dnevno ovisno o njenoj lokaciji. Nekada je trebalo
izgubiti i sat vremena do njive i toliko od nje natrag.
Ostaje zagonetka kojom snagom je taj marljivi i siromašan način, umoran i nesit
gotovo cijelo vrijeme kopanja pjevao, osobito žene.
Zato su i one gazde, koji su po prirodi bili škrti, a za njih je u narodu ostao
izraz cicije te u čijoj se kući "ni miš ne može najesti" i koji su "rasola žedni"; trudili
imati među kopačima, pa makar ih i malo više nagraditi, djevojke koje znadu povesti
pjesmu.

GRADITELJSTVO

Objekti (kuće, pojate s torom ili ne i sl.) su uglavnom bili ukopani u zemlju najviše s tri
strane i uokolo je bila sopa ili nanešena zemlja,

a bili su pokriveni s krovom od zimice ili raži (krovnjače), a na sebi su imali ulazna
vrata i prozorčiće (pendžere), kojih je bilo i unutra za držanje raznih stvari.

U sidetijim kućama iznad ognjišta bila je lisa pletena od pruća s koje su visile

komaštre nad ognjištom, a na lisi ispod krova sušilo se meso, a na samoj lisi držao
se sanduk (ambar) za žito, suho meso i sl. 
Stare bosansko-Uskopaljske kuće

Na mjestima, gdje su bila matična domaćinstva, kuće su bile kvalitetnije građene

(zidane su od kamena i škarpe, koji se spajao s malterom od kopane i izvađene
pržine i klaka dobivenog vlastitom pripremom ili cementa). Kuće su bile uvijek
odvojene od prostora za stoku i drugih gospodarskih objekata.

Većina građevina bila je s dvije prostorije (jedna za sjedenje, a druga za spavanje),

a ispod prostorije za spavanje većinom je bila izba ili šupa. Kuće su pokrivane s
crijepom (ciglom), pa su nazivane ciglace , za razliku od onih koje su pokrivane s
krovom (krovnjače)
 USKOPALJSKA NARODNA NOŠNJA

Uskopaljska nošnja spada u takozvanu staru krstjansku nošnju srednjobosankog

tipa. Što govori o njezinoj velikoj starosti iako je kao i sve druge nošnje nakon Turske
okupacije poprimila poneke oblike orijentalne nošnje.

To svjedoče i turski nazivi za mnoge njezine djelove, kao što su čakšire, jemenija,
bošča… iako oni nužno ne moraju biti turskog porijekla. U većini slučajeva i nisu.

Žene odnosno djevojke u Uskoplju nose kao i učitavoj Srednjoj Bosni i dinarskom
području dublje ili pliće kape koje se nazivaju i počelice ili počalice ili kalkan.

U narodu su jednostavno zvane kape.

O njezinoj starosti govori i to da je najpoznatija kapa toga tipa pronađena u grobu

ispod stećka u Biloj kod Travnika.

Što će reći da definitivno pripada starom predosmanskom djelu nošnje (moguće

ilirskom). Kapa je od crne čohe podnu obrubljena zlatnom ili srebrnom srmom ili pak
navezena. Djevojačka kapa kićanka ima sa obje strane po dvije kike od konca.
Bogatije djevojke i žene na kapi imaju nisku od dukata

Oko kape se oplete kosa u pletenice. Kape su često imale i takozvani pobrnjak koji bi

se sveži ispod brade da kapa ne spada.

Odnosno bošča koja se stavlja na kapu. Kapa se nosila na čelu zbog toga je neki
nazivaju poćelica, kasnije je mlađe djevojke po modi pomakinju s čela na glavu.

Ovi se navedeni dijelovi oglavlja prekriju četverokutnom krpom ili boščom.

Krpa se tka od pamuka.

Šara se tkanjem i vezenjem fuletom ili šlingorom, koncem za vezenje. Šara je
specifična za Uskopaljski kraj odnosno jednaka je šarama na košuljama.

Četverokutna krpa se presavije s dva roglja, kraja krpe, čime se formira trokutasti

oblik na glavi.

Krpa se sapne za poćalicu s najmanje tri špiode ili bašlije, dvjema sa strane i jednom

na vrhu glave. Starije žene ne nose kićenu kapu koja je dio djevojačke nošnje i
nošnje mlađih žena, nego samo bošču ili kapu koju skoro potpuno prekriju boščom.

Djevojke i djevojčice su često nosile samo ukrašenu kapu bez krpe. Bijelu nešaranu
krpu su nosile i cure i žene u korizmi i došašću te kad se ruše, što će reći tuguju za
umrlom osobom, a šarenu krpu su nosile kao svečanu nošnju kada su išle u crkvu.
Krpe se razlikuju po šarama.

Preko tjedna su također nosile običnu bijelu krpu. U novije doba su se nosile i
uvozne (kupljene) svilene marame sa resama.

Starije žene, su nosile i crne pamre. Pamre su velike marame tkane od meke crne
vune, pa bi ih nosile kao i bošče. Kasnije se počinju nositi i kupovne jednostavne
marame sa cvjetnim uzorcima (ružama) tako što se saviju u trokut te se krajevima
svežu pod vrat ili iza. 

KOŠULJA
Stara uskopaljska košulja nije sačuvana u samom Uskoplju.

U Uskoplju je sačuvana “skopaljka košulja od čerećeta”, nazad bogato nabrana kao

što je to slučaj kod posavskih košulja, kojima ova vrsta najviše i sliči. Košulja od
čerećeta ima nakeranu odnosno heklanu kragnu. 

Staru košulju od platna tkanu u dva nita, a šare u četiri nita sačuvana je u Rami pod
nazivima ovisno o vrsti šare kao: skopaljka, šarena skopaljka, posuta skopaljka, sitna
posuta skopaljka. (date na slici ispod po redu).

Pokućne su bile jednostavne bez šara misne svečane sa šarama.

Takva vrsta košulje se dugo zadržala kao pokućna košulja u Uskoplju također i
zimska košulja jer je deblja, da bi je kasnije potpuno istisnula košulja od čerećeta.  
Tako da je ovaj tip nošnje s početka 19. st. dobar primjer skoro pa potpunog
preklapanja seoske nošnje sa gradskom odnosno varoškom nošnjom. Tj. gdje je
seosko stanovništvo potpuno preuzelo djelove gradske nošnje i iz upotrebe istisnulo
seosku. Što se posebno vidi na košulji.

Nidra je prorez ispod vrata do grudi na staroj košulji. Nidra se kopčaju na puce,

špunjkom, sapinjačem. Nidra se kopčaju i špiodom ili bašlijom, iglom sa velikom
glavom. Rukavi su široki i oni mogu biti uzvodni, platneni ili nitani. Nitani su okolo
šareni rukavi. Mogu biti okerani ili neokerani.
Nova košulja tj. košulja od čerećeta ima heklanu okruglu kragnu od čipke bez
proreza te uske rukave za razliku od stare koja ima šire.
U Uskoplju košulja je dugačka toliko da sasvim pokrije gaće, rijetko se u nekim
selima gaće nose spuštene niže i vide se ispod košulje. 

Zimi se nose košulje od debljeg platna ljeti od tanjeg. Košulja od čerećeta je

svečanija i skuplja što je više nabora otraga pa će u Uskoplju reći košulja od toliko i
toliko beza.

 Ova košulja specifičnog je kroja i podsjeća na kroj gotičkih haljina srednjovjekovne

bosanske vlastele. Košulja odnosno platno (čereće) su do Uskoplja došli vjerovatno
preko Srednje Bosne (Busovače i Kiseljaka), a do njih opet iz velikih gradskih sredina
toga doba, prijesvega Sarajeva.

KOŠULJAK

Šije se od tanka ravnog pamučnog platna pri dnu široko naborana da bi učinila
košulju širom.

GAĆE
Gaće se mogu izrađivati od platna ili kudilje ili lana. Tkaju se u dva nita. Gaće su
sastavljene od tura, stramice i nogavica.
Đotluk ili tur jest prošireni dio koji povezuje nogavice i omogućuje lakše kretanje.
Izrađuje se od običnog platna. Stramica je gornji dio gaća, od pojasa do nogavica.
Od običnog je platna.
Nogavice se tkaju u četiri nita. Mogu se bućmati ili šarati tkanjem. U križaj, donji dio
nogavice, uvuče se konac za stezanje nogavice oko noge.
Obašve su gornji dio gaća s obrubljenim prošivom kroz koji se provuče svitnjak, deblji
konopac ispleten od kudilje. Gaće se stežu kod koljena, međutim ponegdje su se
nosile i duže gdje su stezane kod članaka.

JELEK

Neizostavan dio nošnje je svakako jelek. Spada u dio svečane i misne odjeće.

Pravljen od fina materijala najčešće svile, atlasa ili pliša. Karakterističan je po crnim ili
kakvim drugim tamnim staklenim bobcima kojima je bogato optočen sprijeda i sazada
karakterističnim ornamentom. Taj se jelek naziva bobani. Postoji i
takozvani zlatani jelek koji je izvezen zlatnim ili srebrnim koncem ili je pak često
optočen srmom ili gajtanom. Svakako spada u jednan od najukrašenijih djelova
skopaljske nošnje. Nose ga obično samo djevojke i mlađe žene na košulji.

ĆURDIJA I ALJINA

Ćurdija se tka od sukna. Sukno se tka od crne vune ili češće od bijele vune. Kada se
bijela uprlja da se više ne može oprati preboji se u crno. Čurdija kod skopaljki je u
pravilu obična bez rukava i bez velikih ukrasa samo porubljena crnom ili crvenom
pređom. Ako imaju rukave zovu se aljine i one su se više nosile zimi. Čurdija se u
većini drugih krajeva naziva anterija ili zubun.

TRADICIONALNA JELA U USKOPLJU

Uskopaljska kuhinja svakako je dio bosanske kuhinje, naravno sa svojim

specifičnostima i posebnostima.

Hrana se priprema polagano, obroci su obilni, najčešće se sastoje od mesa, mliječnih

prerađevina, povrća, a deserti, žestica i kava su nezaobilazni dio rituala jedenja. 
Bosanska tako i uskopaljska kuhinja, baš kao i kultura, nastaje pod jakim uticajem
Istoka i Zapada.
Tradicionalno kulinarstvo vezano je uz tursku i grčku kuhinju, starijim djelom
talijansku, slavensku i ilirsku, a uslijed austrijske vladavine u jednom periodu prisutni
su i brojni uticaji iz srednje Europe.

Posebnu radost i zadovoljstvo za goste su meze

(to je umjetnost laganog uživanja u jelu, uz razgovor i piće potraje po cijeli dan ili noć)
sa suhim mesom, kobasicama, raznim vrstama sireva, salatama, domaćim kruhom,
pogačama i poznata blagdanska jela kao keške,pite, sarma a i svakodnevna čevapi i
druge poslastice.
 ZAKLJUČAK

Njegujući i čuvajući svoje običaje  svaki narod čuva sebe od nestajanja. Ako
sačuvamo svoje pjesme, svoje igre, ako njegujemo uspomenu na sve ono što je bilo
sveto  našim precima  nastavit ćemo – produžit ćemo trajanje i njihovo i svoje i svojih
potomaka. Svojim potomcima predajemo naslijeđenu kulturnu – običajnu stečevinu.
Svojim potomcima predajemo i materijalno naslijeđe – nekretnine, obogaćeno
vlastitom stečevinom. I jedno i drugo potomcima predajemo uz uvjet:

sve što si naslijedio ne smiješ prodavati, niti otuđivati. Dužnost ti je  kulturno i
materijalno naslijeđe obogatiti novim – vlastitim nastojanjima i stečevinama. Prodati i
otuđiti smiješ samo ono što si sam stekao. Eto, to neka bude zavjet nama svima.
Ispunimo ga.
Primljeno i stečeno materijalno i kulturno blago dužni smo čuvati i njegovati od svih
ugroza i nasrtaja  bilo od koga i bilo s koje strane. Svetinje se čuvaju, za njih se
isplati podnijeti svaku žrtvu.

Bolje da nestane selo nego da izumru običaji.

Poštuj običaje kuće ( sela, naroda) u koju dolaziš.