Žena iz snova

Karen Hamilton

pdf - Bela Dona & Laura

epub – fico20doAsa
S engleskoga prevela Jelena Pataki
Za A, A, O. i E.
Prolog
Srpanj 2000.

Kada pogledam nadolje, vidim dva para stopala koja se klate.

Na mojima su bijelo-žute sandale s tratinčicama, a na njegovima
prljave smeđe tenisice s čičkom i tamnoplavim traktorima na
vanjskim stranama. Čarape su mu različite; nikada ne mogu pronaći
dvije iste. Jedna je grimizna, a druga crna. I preuske su — reckav
uzorak već mu stvara prsten sićušnih tragova na listovima, tik iznad
gumice. Udara nogama o zid. Tup, tup. Tup, tup. Zvuk se odbija od
četiriju zidova. Ispod nas, barske skakalice klize mirnom mutnom
vodom za koju znam da skriva pločice s uzorkom dupina srebrno-
plave boje, kao onaj koji se vidi na izloženom plitkom kraju. Vitičasti
mulj prlja pločice na bočnoj strani povrh ruba vode.
Sunce prži s neba; crvenilo mu se širi obrazima i mrlja vrh
nosa. Trebao bi nositi šešir. Svi znaju da djeca trebaju nositi šešire ili
kremu za sunčanje visokoga zaštitnog faktora, ali nisam ih uspjela
pronaći kada je jutros došlo vrijeme da požurimo “Van!”. Ali imamo
obilat piknik; jutros sam rano pripremila hranu. Štruca bijelog kruha
koju sam narezala na nejednake kriške bila je pomalo stara, pa sam
nanijela više kremastog sira. Imamo i slanih krumpirića, stoga
zagladim vrećicu kako bih je upotrijebila kao stolnjak na pločicama,
razdvojim trokutaste kriške kruha, stavim malo krumpirića unutra i
iznova ih uredno složim.
Nisam trebala.
Brizne u plač. “Ne želim sendvič s krumpirićima!”
“E pa, trebao si reći.”
Njegova mi vriska odjekuje u ušima. Želudac mi se grči.
Povučem ga uhvativši ga ispod ruku, i odmaknem ga od ruba. Brzo
izvadim krumpiriće i vratim ih u foliju. Ali ni to nisam trebala — zato
što se jedva vidljivi ostatci blijedog sira lijepe za njih. Sjednem mu
sučelice prekriživši noge.
“Evo ti malo grožđa!”
Utihne i zagleda se u mene. Djelomično oblikovane suze
nakupe mu se u kutovima otečenih očiju.
 Majka ne voli da mališan jede bobice grožđa koje nisu izrezane
na polovine ili četvrtine u slučaju da se počne gušiti, ali zaboravila
sam ponijeti nož. Mogla bih odgristi polovicu, ali ne želim jesti slatko
prije sendviča. Uostalom, majka ne zna većinu psina koje izvodi, a
nekoliko bobica grožđa stvarno je nisko na popisu potencijalnih
opasnosti od kojih sam ga spasila.
“Uzmi malo”, ponovim zvučeći smirenije negoli se osjećam.
“Crno je. Tvoje omiljeno!” Primim bobice kažiprstom i palcem,
otkinem ih sa stapki pa mu ih pružim.
Uzme ih obama dlanovima i jede jednu po jednu, snažno
grizući. Sok mu se slijeva bradom.
Olakšanje. Što je stariji, to je teže umiriti ga. Ne libi se zauzeti
za sebe i zahtijevati sve što poželi.
Odgrižem zalogaj sendviča utiskujući krumpiriće u kruh. Blag
povjetarac — kao da zna da nije dobrodošao za takvoga
veličanstvenog dana — okrzne mi ruke i noge pa se rasprši. Spokoj.
“Još!”
“Reci molim.”
Namršti se.
Dok otkidam još bobica, zapitam se što radi susjeda.
Jedanaest joj je godina, gotovo jedna više od mene. Jede li sladoledi
Zakopava stopala u meki pijesak? Njezina me obitelj pozvala na
današnji izlet na plaži, ali moram se brinuti o četverogodišnjaku,
stoga sam odbila.
Udahnem snažan lavandin miris. U blizini zuje pčele. Malo dalje
kosilica za travu bučno oživi. Okrenem se u slučaju da je riječ o
glavnom vrtlaru, onom koji mi se uvijek smiješi i govori da imam
lijepo lice. Savivši dlan povrh očiju, zaškiljim. Jedva razaznam mušku
priliku u kombinezonu, ali lice mu skriva okrugao krpeni šešir.
“Žedan sami”
“Nema vode, pa ćeš morati popiti malo ovoga!”
Otvorim limenku limunade uz slab prasak. Ne smije piti
gazirana pića ni jesti previše šećera. Postoji toliko pravila u vezi s
njime da ponekad ne znam bih li se smijala ili plakala — ne znam
treba li me to veseliti ili jednostavno živcirati. Često se tako osjećam
— kao da u određenim situacijama ne znam što trebam osjećati.
 Krivi lice dok mu mjehurići limunade pršte u ustima. Zacijelo je
vrlo žedan kad se nije bunio. Izgleda pomalo slatko tako nabrana
lica, pa me nakratko ispuni toplina prema njemu. Tada ispusti
limenku koja uz zveket padne na bok, a tekućina poleti iz nje kao da
pravi zvijezde dok se kotrlja preko ruba. Bućne u vodu toliko tiho da
jedva čujem. Oboje se nagnemo naprijed i zagledamo u dno.
“Popit će je žabe ili ribe”, vedro kažem.
Ispružim ruke kako bih ga privila uza se.
Snažno me odgurne. “Ne! Vrati mi je.”
Ne mogu podnijeti pomisao na to. Ne mogu podnijeti pomisao
na njegovu vrisku; para me i tjera da poželim začepiti uši i sama
zavrištati.
“Onda pronađi dugačak štap”, hitro odvratim.
Ustane i gorljivo protrči pokraj lavande podno hrastova.
Zadnje što mu doviknem jest: “Mora biti vrlo dugačak!”
Ponovno mašem stopalima preko ruba i opružim se na leđima,
sklapajući oči i uživajući, u sekundama blaženog mira. Osjetim da mi
pločice griju bedra kroz pamučnu suknju, a gornja mi polovica tijela
leži na travi. Škaklja mi vrat. Čujem kako se kosilica udaljava.
Lijenost me preplavi dok duboko udišem ljetni zrak i pretvaram se da
pod sobom osjetim ne beton ili travu, nego pijesak.
Stvarnost mi lagano uplovljava u um i napušta ga. Mislim da
čujem pljuskanje vode kao pri obrušavanju galeba na ribu.
Potom ništa.
Naglo se uspravim, ošamućena. Pogledam oko sebe i dolje.
Trčim, spuštam se, posežem, čvrsto stišćem i vučem.
Ali sve je uzalud jer Will nije ondje. Nije ondje zato što je miran
poput mrtvaca. Negdje duboko u meni nešto prepukne i posve se
odlomi.
Otada me um umješno odvodi na sigurna mjesta kad god mi je
to najviše potrebno.

1 Sadašnjost
 Nanesem ruž boje fuksije kako bih dovršila preobrazbu. Nakon
što ih se dosjetite, sve najbolje zamisli tako su veličanstveno očite.
Odraz u vodom poprskanom zrcalu prikazuje ženu s debelim slojem
šminke i kestenjastom kosom, ali mojim očima. Kravata od
poliestera grebe mi kožu. Iako nisam navikla na odoru, uškrobljen
kostim s naramenicama u stilu osamdesetih omogućuje mi da se
pretvorim u anonimnu djelatnicu zrakoplovne tvrtke. Izraz mojega
lica bezizražajan je i profesionalan, smiren i suzdržan. Nova godina,
nova ja.
Amy, čiji odraz vidim pokraj svojega, nabere nos. “Smrad me
podsjeća na srednju školu.”
Uz odgovor i sama naberem nos. “Ne pomažu ni jeftin toaletni
papir ni šugavo kapanje vode.”
Obje načas zastanemo i osluškujemo.
Pogleda na ručni sat. “Idemo, ne želimo ostaviti loš dojam.”
Slijedim je na putu iz zahoda. Njezina tamnosmeđa kosa povijena je
u punđu toliko urednu da ne izgleda prirodno. Nosi parfem vrlo
blagoga cvjetnog mirisa. Moj je odveć jak, izaziva mučninu i od jutra
mi nadražuje nosnice. Dok se pridružujemo skupini ostalih
osamnaest vježbenika na povratku u učionicu, Brian — jedan među
predavačima — podigne dlan.
Zavlada tišina. Pitam se osjeća li se još tko kao ja i obuzdava
poriv da zaurla jer, zaista, koliko teško može biti? Namjeravam doći,
poletjeti, odnijeti poslužavnik s hranom, vratiti ga i riješena stvar.
Očekujem da će se putnici znati razonoditi pomoću ugrađenog
sustava za zabavu nakon što ih nahranimo i napojimo. Po slijetanju,
pretpostavljam da ću imati dovoljno vremena za opuštanje u blizini
bazena ili istraživanje lokalnih tržnica.
Shvatim da Brian još uvijek govori. Primoram se slušati.
“Ne morate sjedati jer idemo u simulator isprobati opremu za
vježbanje.”
Izađemo van i skupimo se u hodniku prije negoli nas Brianova
partnerica Dawn povede stubištem prema glavnoj recepciji. Pošto
odrješitim pokretima utipka zaporku, uđemo u malenu prostoriju.
Zidovi sadrže niz štipaljki s kojih vise prljavi kombinezoni.
 “Poslušajte svi, molim. Želimo da navučete kombinezone preko
odore. Odložite cipele na police i stavite bijele zaštitne navlake na
stopala.”
Ukipim se. Svi osim mene stanu uzimati kombinezone sa
štipaljki i provjeravati veličinu. Bože, ne mogu to učiniti. Prljavi su.
Izgledaju kao da su zadnji put oprani... nikada.
“Juliette? Ima li problema?” Brian izgleda napadno zabrinuto.
“Ne. Nema.” Nasmiješim se.
Okrene se. “A sada, dame, vi sa suknjama, pobrinite se da su
vam noge propisno pokrivene. Čičak na određenoj opremi poguban
je za najlonke.”
Sranje, morat ću to učiniti. Gurnem ruke u rukave pa
zakopčam dugmad. Ne znam zašto sam uopće nosila kostim na
kemijsko čišćenje. Izgledam smiješno u vrećastom kombinezonu
upotpunjenom navlakama s gumicom na gležnjevima. Nedostaje mi
samo maska za lice i izgledala bih kao da namjeravam istražiti
poprište zločina. Čak ni Amy ne izgleda uobičajeno besprijekorno.
“Ovo će biti zabavno”, tiho joj dobacim.
Široko se naceri. “Jedva čekam iskušati praktične vježbe.
Sanjam o> tome otkad sam bila dijete.”
“Stvarno?”
Zašto bi itko sanjao o tome da postane konobarica, pa makar
leteća, i to od djetinjstva? Kad sam ja bila mala, imala sam prave,
velike planove.
“Nema žurbe, Juliette.” Brian pridržava vrata.
Stvarno mi ide na živce, a moram izdržati još pet tjedana u
njegovu društvu. Slijedim ga u divovski hangar s različitim
letjelicama: meke su na tlu, a neke na podignutim platformama s
prilaznim stubištem. Sustignemo ostale koji koračaju uz bočnu
stranu zgrade. Ulazna vrata zrakoplova naglo se otvore, a nekoliko
ljudi u kombinezonima izleti i spusti se niz tobogan. Muškarac, član
posade u odori, upravlja vratima i oštro izvikuje zapovijedi
nadglasavajući prodornu sirenu. ”Skači! Skači!”
Obiđemo ih žurnim korakom, a Dawn i Brian tada zastanu
pokraj srebrnkasto-sive mase pomalo nalik dječjem dvorcu na
napuhavanje. ”A sada, prije nego što se popnemo na tobogan za
spašavanje, pokazat ću vam opremu. Prisilan spust na vodenu
površinu odsad ćemo nazivati ‘pristajanje na vodi’...”
Dawnin glas iščezne kada se isključim. Znam statistiku. Mogu
to nazivati kako god žele, ali šanse za preživljavanje pri padu
zrakoplova u vodu nisu dobre.
Točno u sedamnaest sati propuste nas kroz zaštićen ograđeni
prostor i natrag u pravi svijet; na pristupnu cestu. Rika zrakoplova u
niskom letu i užurban promet načas me ošamute. Udahnem hladan,
svjež zrak. Dah mi se magli kada izdahnem. Skupina se podijeli na
one koje odlaze na parkiralište i nas ostale na putu prema postaji
podzemne željeznice Hatton Cross. Na pola slušam njihov uzbuđeni
žamor. Skupina se ponovno podijeli; oni koji putuju autobusom odu
prvi, a mi ostali, uključujući Amy, siđemo na postaju. Koračam pokraj
nje prema peronu.
“Danas ne ideš na zapad?” upita. “Zar vlak za Reading ne
polazi s Heathrowa?”
Oklijevam. “Idem k prijateljima. U Richmond.”
“Prpošnija si od mene. Toliko sam umorna da mislim da ne bih
podnijela večernji izlazak. I želim proći kroz bilješke.”
“Petak je navečer”, kažem.
“Da, ali želim ponoviti dok mi je sve svježe”, kaže Amy.
“Pošteno; znam pokraj koga trebam sjediti na ispitu.”
Nasmiješim se.
Amy se nasmije.
I sama hinim smijeh, a potom se zagledam kroz prozor; vidim
nam odraze u staklu.
Amy siđe na postaji Boston Manor. Mašem i promatram je dok
korača prema izlaznim stubama, uspravna i ponosna u uniformi.
Nakon presjedanja u Hammersmithu, jedina sam osoba u odori
među gomilom putnika. Izišavši u Richmondu, prijeđem cestu čvrsto
navlačeći kaput. Ručka torbe usijeca mi se u desno rame. Zaputim
se u poznatu uličicu dok mi potpetice glasno škljocaju pri svakom
odlučnom koraku. Izbjegnem razbijenu bocu i hodam u smjeru parka
Richmond Green. Zastavši pred nizom staromodnih vila, naslonim
se na ogradu i cipele s visokim potpeticama zamijenim balerinkama.
Navučem kapuljaču nisko na čelo i zaputim se stazom. Ključ mi bez
teškoća klizne u bravu ulaznih vrata. Uđem i osluškujem.
Tišina.
Uspevši se na treći i najviši kat, uđem u stan 3B. Potom
zastanem i udahnem ugodan miris doma.
Umjesto da upalim svjetlo, poslužim se svjetlošću akvarija.
Sručivši se na sofu, izvadim odjeću iz torbe. Razodjenem se pažljivo
slažući odoru i navučem crne traperice i džemper. Pomoću svjetla
mobilnog zaslona bosonoga otapkam u kuhinju i otvorim hladnjak.
Kao i obično, u njemu nema gotovo ničega osim piva, nekoliko čili-
papričica i gotove porcije makarona sa sirom za jednu osobu.
Nasmiješim se.
Na povratku u dnevni boravak odvažim se upaliti svjetiljku. Iz
torbe izvadim fotografiju i postavim je na policu nad kaminom. U
idealnom bi svijetu bila uokvirena, ali volim je imati uza se tako da je
mogu gledati kad god poželim. Na toj se fotografiji sretno smiješim
pokraj Natre a, muškarca za koga se trebam udati. Prebacim odoru
preko lijeve ruke i zaputim se u spavaću sobu. Zatim položim hlače,
bluzu i sako na krevet i sagnem se spuštajući lice na njegov jastuk.
Duboko udahnem pa podignem glavu i posvijetlim prostoriju. Ništa
se nije promijenilo otkad sam otišla. Dobro.
Dok pomičem klizna vrata na ormaru, u zrcalu na njima
zaslijepi me odsjaj mobilne svjetiljke. Trepnem dok mi se vid vraća.
Nateova rezervna odora pilota, njegovi sakoi, košulje i hlače uredno
vise, ali ne onako uredno kao što ih ja znam objesiti. Pažljivo ih
rasporedim, na otprilike tri centimetra udaljenosti. Ostavim prazninu
dok vješam svoju odoru pokraj njegove. Tako treba biti. Odmaknem
se kako bih proučila svoje djelo. Svjetlost se odbije sa zlatne značke
na njegovoj kapi. Zatvorim ormar.
Moja zadnja postaja uvijek je kupaonica. Provjerim ormarić s
lijekovima. Nedavno je bio prehlađen; inhalator od metvice i lijek za
kašalj prošli put nisu bili ovdje.
Vrativši se u dnevni boravak poslužim se jabukom iz zdjele s
voćem. Prislonim čelo o prozor dnevnog boravka i glasno žvačem
malene zalogaje gledajući na ulicu pod sobom. Nikoga ne vidim.
Gužva je prošla, te je većina ljudi vjerojatno udobno smještena kod
kuće. Za razliku od mene; ja se nalazim na periferiji vlastitog života.
Čekam. Neprestano čekam. I razmišljam...
Znam toliko toga o Nateu: voli skijanje i uvijek miriše svježe jer
mu miris sapuna od citrusa prianja za kožu. Znam da želi da ga
promaknu u kapetana prije trideset pete.
Podrobno poznajem njegovu prošlost; djetinje praznike u
Marbelli, Nici, Verbieru i Whistleru; poduke iz tenisa, jahanja i kriketa;
očevo negodovanje kada je Nate odlučio slijediti svoj san da postane
pilot umjesto da se povede za njime i zaposli kao investicijski bankar.
Mlađa mu se sestra divi, ali meni nije sklona.
Po fotografijama na društvenim medijima vidim da bi mu dobro
došlo šišanje; plave mu kovrče sežu gotovo do ovratnika.
Ali najviše od svega znam da duboko u sebi još uvijek osjeća
nešto prema meni. Nate se samo privremeno prestrašio vezanja.
Iako me isprva shrvala, sada bolje razumijem situaciju. Stoga, kada
dođe savršen trenutak da mu otkrijem kako sada i sama radim za
zrakoplovnu kompaniju — kada bude cijenio razmjere mojeg truda
da spasim naš odnos — sve će sjesti na svoje mjesto.
Dotad moram biti strpljiva. Ipak, teško je. Kad god vidim
njegovu novu fotografiju, sljedeći dan ne mogu jesti.
Alarm na mobitelu podsjeti me da je vrijeme za odlazak.
Uvježbala sam se u tome jer sam shvatila da jednom možete proći
nekažnjeno za nešto. Zatim i drugi put. Potom se, prije nego što
toga uopće postanete svjesni, upuštate u veće rizike. Vrijeme prolazi
kao u magli i dijeli se na prekratke trenutke. Provjerim je li Nate
sletio na povratku iz Chicaga. Jest — i to pet minuta ranije. Pohitam
do svoje torbe i stanem petljati po njoj. Zamotam odgrizak jabuke u
maramicu i izvadim pakiranje malih čokoladnih mafina. Nate ih
obožava. Ne mogu se okaniti te navike — pridruživanja njegovih
najdražih namirnica vlastitoj kupnji. Otvorim vrata zamrzivača, a
bijelo svijetlo obasja zid. Gurnem pakiranje otraga, iza mesa za koje
znam da ga nikada neće odmrznuti i graška koji mu se nikada ne da
jesti. Rado bih ih ostavila na vidljivijem mjestu, primjerice, pokraj
aparata za kavu, ali ne mogu, stoga ću se morati zadovoljiti time.
Kada ih pronađe, nadam se da će odvojiti trenutak da pomisli na
mene. Moji popisi za kupnju uvijek su vrvjeli hranom koju voli. Nikada
ništa ne bih zaboravila.
Vratim se u spavaću sobu i strgnem svoju odoru s vješalica
koje se zanjišu i glasno udaraju o poleđinu ormara. Vratim se u
dnevni boravak, uzmem fotografiju i nevoljko je spremim natrag u
torbu. Nazujem balerinke i ugasim svjetiljku na stoliću. Raznobojne
ribice zure u mene dok plivaju s jedne strane akvarija na drugu.
Jedna prodorno zuri u mene rastvorenih usta. Ružna je. Nate joj je
nadjenuo ime Duga. Oduvijek sam je mrzila.
S naporom progutam slinu. Ne želim otići. Ovo je mjesto poput
živog pijeska i guta me.
Uzmem torbu i odem, tiho zatvarajući vrata za sobom, pa se
vratim na postaju kako bih ulovila vlak do svoje kućice za lutke —
kutije šibica od stana u Readingu. Ne mogu ga nazvati domom zato
što boravak ondje nalikuje čekanju u životnoj sali za odlaske.
Čekanju, vječnom čekanju, dok se vrata izlaza mojega pravog života
iznova ne otvore.

2
Ležim u krevetu i protežem se. Hvala Bogu što je vikend. Iako
zrakoplovna kompanija neprestano radi, obuka se odvija samo
radnim danima. Večeras namjeravam nazočiti događanju za
prikupljanje novčanih sredstava za djecu u jednom luksuznom hotelu
u Bournemouthu. Riječ je o aukciji sa švedskim stolom s plodovima
mora i mjestima bez rezervacija, i veselim joj se usprkos odsustvu
svečane pozivnice. Ali na sličnim sam događajima otkrila da nije
važno; sve dok izgledam pristojno i prikladno odjeveno te (dakako)
ne skrećem pozornost na sebe, ljudi rijetko pitaju što radim ondje, a
prikupljat će sredstava ionako veseli što veći broj gostiju.
Ustanem, istuširam se, preodjenem i pritisnem dugme na
aparatu za kavu. Obožavam zvuk i miris mljevenja zrna. Ako
zažmirim trenutak ili dva, svakoga se dana mogu pretvarati da sam
kod kuće. Sitnice mi ulijevaju snagu. Gorčina mi klizne jezikom dok
otpijam gutljaj espresa. Između gutljaja provjerim svoj tablet. Listam.
Bella, organizatorica večerašnje svečane večere, uvijek objavljuje
gomilu fotografija s proteklih događaja. Prisutna je na većini,
nasmiješena od uha do uha, sa svakom obojenom vlasi na mjestu, a
njezin nakit, obično sačinjen od zlata ili safira, djeluje skupocjeno, ali
ne i razmetljivo. Besprijekorna je, kao uvijek. Bella je stručnjakinja za
prikupljanje novca u dobrotvorne svrhe, zbog čega nalikuje dobroj
Samaritanki a da pritom ne mora uprljati ruke. Svatko može prirediti
zabavu i šepuriti se uokolo ispijajući šampanjac. Ali, da uistinu želite
činiti dobro, pili biste jeftino vino i dobrovoljno radili nešto
nepopularno. No Bellina glavna životna vještina jest fantastična
sposobnost da zablista.
Mobitel mi zavibrira. Poruka.
Cimerica je večeras odlučila prirediti zabavu. Ako ne možeš
pobijediti...:) Jesi li za? Pozvat ću i ostale s tečaja. Amy x
U dvojbi sam. Što više prijatelja u zrakoplovnoj kompaniji
steknem, to će mi biti bolje. Trebam prijatelje. Iz starog života
nemam više gotovo nikoga — izuzev onih s kojima se čujem na
društvenim mrežama i šačice neproslavljenih glumaca iz dana
statiranja na filmu — samo zato što sam stavila život na čekanje
zahvaljujući Nateu Goldsmithu. Boravak u Bellinoj blizini sličan je
otkidanju kraste. Ipak... što sam bliže njezinu svijetu, to je veća
šansa da dio njezine sreće i bogatstva prijeđe na mene. Neodlučno
zurim u mobitel slušajući kapanje kiše niz žljebove pred prozorom.
Dva tjedna nakon što me Nate prenerazio izjavom o prekidu,
stajao je nada mnom dok sam spremala stvari.
“Platio sam ti šestomjesečnu najamninu u sjajnom stanu u
Readingu. Kao dar. Čak ću te odvesti onamo i pomoći ti da se
smjestiš.”
“Zašto u Readingu?”
“Kratko sam boravio ondje tijekom obuke i fantastično je mjesto
za nov početak. Prepun je života.”
“Zbilja?”
Bio je neumoljiv, a to je, s obzirom na činjenicu koliko je škrt
znao biti, bolno ukazivalo na činjenicu da me se žarko želi riješiti.
Tako je barem prestao tupiti o povratku mojoj poremećenoj majci.
Stan je bio jednostavan, čist i sadržavao je sve potrebno za običan,
funkcionalan život. U nelagodnoj sam tišini proučavala dnevni
boravak dok smo oboje ukočeno stajali ondje. Mislim da je čekao da
mu zahvalim.
“Zbogom, Elizabeth.”
Elizabeth, dovraga! Što se dogodilo s Lily, mala, dušo, draga?
Poljubio me u čelo i izišao, tiho zatvarajući vrata. Tišina je odjekivala.
Zurila sam kroz prozor zamućen kišnim kapljicama i promatrala
njegova automobilska svjetla kako nestaju, hukteći od nove provale
bijesa i poniženja. Voljela sam ga, a opet ga nisam uspjela spriječiti
da počini najveću životnu pogrešku. On je moj. Dok sam sjedila
ondje — duševno hlapeći na sofi ravne poleđine — rodio se moj plan
djelovanja. Elizabeth/Lily povukla se u svoju ljušturu i čekala da izađe
kao Juliette — tako glasi moje srednje ime — kako bi okončala
preobrazbu u prekrasnog, uglednog leptira.
Hmm. Znači... Amy? Bella? Bella? Amy? Eci, peci... Posegnem
pod stolić za kavu za torbom i iz novčanika izvadim kovanicu. Bacim
je. Glava je Bella, pismo je Amy. Kovanica se zanjiše na stolu i
pokaže pismo. Bella je ovaj put izgubila. Odgovorim Amy: Rado ću
doći, xxx. Pošalje mi adresu. Sada je jedini problem što moram
ispuniti cio dan. Ne moram se toliko truditi oko izgleda s obzirom na
to da idem na kućnu zabavu. Nebo je toliko sivo da je gotovo mrak.
Krećem se sićušnom prostorijom. Vani vidim kako automobili
obasjavaju neumoljivu kišu. Trebala bih naučiti voziti. Tako bih
smjesta mogla otići u Richmond. Mogla bih sjediti ispred Nateove
zgrade. Ne bi ni znao da sam ondje. Bilo bi vrlo utješno biti mu blizu.
Istuširam se, navučem traperice i crni džemper, uzmem teniske i
kaput, a potom hitrim korakom odem do postaje.
Kiša je, kako se pokazalo, pravi blagoslov. Tko bi pomislio da
ću nakon tolikih kišnih ljeta uživati luksuz skrivanja pod kapuljačom
vrzmajući se pod natkrivenim ulazima u prodavaonice i zabačenim
uličicama. Majka priroda na mojoj je strani. Tog bijednog dana na
izmaku siječnja ljudi su rasijani, pognutih glava i ramena te uspravnih
kišobrana. Prljava voda pršti na sve strane pod automobilskim
gumama. Knj.i.ge cl.ub. Nitko me ne zamjećuje.
U Nateovu dnevnom boravku gori svjetlo. Vjerojatno gleda
najnoviji komplet DVD-ova ili film na Netflixu. Nedostaje mi. Požalim
zbog svoje odluke i predaje, i to ne prvi put. Gotovo pokleknem pred
trenutačnim porivom da jurnem preko ceste i srušim mu vrata. Ipak,
moram igrati po pravilima, inače me neće cijeniti. Drugi će put biti po
mom.
***
Amy živi u stanu iznad frizerskog salona, što i nije loše, jer bi
pravi susjedi već pozvali policiju. Glazba u stilu zabave na Ibizi trešti
na sve strane. Pritisnem zvono, ali tada shvatim da su vrata
otvorena, pa uđem. Uspnem se stubištem i uđem u stan. Amy se
smije zabačene glave i drži bocu piva. Načas mirno stojim. Uoči me,
priđe mi i poljubi me u oba obraza.
“Uđi! Baš mi je drago što si došla. Ovo je moja cimerica
Hannah”, pokaže na ženu na suprotnom kraju prostorije, “a dio
ostalih već znaš... Oliver, Gabrielle...”
Mozak mi nehajno zabilježi imena Amynih ostalih prijatelja:
Lucy, Ben, Michelle... Prihvatim pivo, premda ne podnosim piti iz
boce. Otpijam male gutljaje i pristojno čavrljam s Oliverom, što nije
lak zadatak jer je jedan od najpovučenijih na tečaju. Spasi me Amy,
koja se večeras naizgled čvrsto naumila opustiti. Plešemo. Amy
očijuka. Večer je prilično ugodna. Pogrešno sam je procijenila. Nisam
smatrala da će mi pretjerano koristiti, ali sada je se namjeravam
držati i bolje je upoznati. Prepustim se trenutku. Iskreno se smijem,
od srca. Nisam se toliko zabavila od... pa, zapravo se ne sjećam
otkada točno. Ali bit će da je bilo s Nateom. Naravno.
Prije nepunih sedam mjeseci Nate je ušao u moj život kao u
prizoru iz književne romanse. Kada sam skrenula pogled s
računalnog zaslona za hotelskom recepcijom — s radnim osmijehom
čvrsto na mjestu — morala sam obuzdati glasan uzdah. Muškarac
preda mnom izgledao je kao da je upio sve najbolje od života i s
lakoćom odbacio sve neugodno ili loše. Plave kovrče uvijale su mu
se pod kapom, a put mu je bila blago preplanula. Slijedila ga je
posada u identičnim odorama, a koraci su im odjekivali mramornim
podom.
“Vjerujem da imate kasnu rezervaciju za nas? Moramo
neplanirano prenoćiti nakon što su nas problemi s motorom prisilili
na povratak u Heathrow.”
 Do tog trenutka najuzbudljiviji događaj u osam mjeseci koliko
sam radila u hotelu Airport Inn zbio se kada je omanja zvijezda u
sobu prokrijumčarila dvije žene, od kojih mu nijedna nije bila
supruga.
“Radite li večeras?” upitao je Nate kada sam mu pružila karticu
za otključavanje — njemu sam zadnjem dodijelila sobu.
“Završavam u osam”, odvratila sam dok me polako obuzimalo
uzbuđenje.
“Biste li nam pokazali najbolje barove u blizini?”
“Naravno.”
Te sam noći i sama postala gošća hotela. Bilo je neizbježno.
Od onog trenutka kada su nam se pogledi sreli, naumila sam ga
očarati.
Šest tjedana poslije, uselila sam se u njegov stan...
“Juliette?”
“Oprosti, Amy, zamislila sam se.”
“Želiš prespavati na kauču?”
Pogledom proučim prostoriju pa se iznenadim uvidjevši da je
preostala tek nekolicina. Kao kroz maglu sjećam se da su me ljudi
pozdravljali i da se Oliver ponudio odvesti me, ali nisam bila spremna
otići. Amy će biti dobar društveni kontakt.
Izvučem mobitel iz torbice. “Ne treba, hvala. Moram kući.”
U taksiju na Twitteru gledam fotografije s Bellina događaja. Još
jedan uspjeh za predivnu Bellu, sudeći po nizu pohvalnih komentara.
Ulična rasvjeta zamre i naglasi je. Izgleda prekrasno, poput ledene
kraljice. Vrat joj vrvi — nesumnjivo pravim — biserima. Dugačka
plava kosa elegantno je povijena u punđu. Na svakoj se fotografiji
smiješi, okružena lokalnim uglednicima. Pistom opišem njezinu
priliku na zaslonu, poželjevši da je mogu obrisati jednako lako kao
fotografiju.
Vrativši se kući, nervozno hodam amo-tamo.
Dok promišljam o svemu, uvjerim samu sebe da sam večeras
dobro odlučila što sam otpilila Bellu. Ionako joj se nisam namjeravala
približiti; željela sam tek motriti. Vježbom do savršenstva. Kada
odlučim da je pravi trenutak za suočavanje s Bellom, bit će isplaniran
do zadnjeg detalja.
 Osveta je jelo koje se najbolje poslužuje hladno, a moja će biti
ledena.

3
Preostalih pet tjedana tečaja odvrati mi pozornost, lako i dalje
na internetu pomno pratim Bellu i posjećujem Nateov stan barem
jednom tjedno dok ga nema, provodim dosta vremena s Amy. Voli
učiti u društvu. Ja baš i ne volim, ali to zaista znači da joj se sviđam i
da se oslanja na mene. Njezina cimerica Hannah radi u posadi za
duge letove u drugoj zrakoplovnoj tvrtki, a Amy je tip osobe koja ne
voli biti sama. Šesta je među sedmero djece.
Konačno, nakon beskrajnih skokova niz tobogan, dijeljenja
kapuljača s maskom za disanje, ulazaka u zadimljene komore kako
bismo se borili s lažnim požarima, oživljavanja lutaka, međusobnog
vezanja, povijanja kolega, smiješnih količina glumljenih prizora,
posjeta hangaru i letjelicama, učenja kako staviti kovčeg u prtljažnik
bez kidanja leđa i, onog najgoreg, slušanja Briana i Dawn kako melju
i melju... nakon svega toga, stigao je naš dan “za polijetanje”.
Naizgled je dobar trenutak jer se javljaju vjesnici proljeća: narcisi,
tanji kaputi, pomalo dulji dani, novi počeci.
Svi se rukujemo s voditeljem koji je, prema Brianovim riječima,
“vrlo važan” i zahvaljujemo mu dok nam pruža zlatne značke jeftina
izgleda. Pričvrstimo ih na sakoe povrh pločica s imenom i
smješkamo se. Svi se još malo smješkamo dok nas fotografiraju. Ne
samo da prelazim na novu fazu svojeg plana djelovanja nego to
znači i da nema više Briana. Sljedećeg utorka letim u Mumbai. Svi
na tečaju pribilježeni su za duge letove kako bi dobili priliku za što
iscrpniju obuku tijekom leta. Amy ide u Dallas. U obližnjem puhu s
odveć jarkim osvjetljenjem i sagovima tamnih uzoraka koji
nesumnjivo skrivaju raznorazne mrlje, svi slavimo uz čaše Prosecca.
“Živjela!” kaže Amy.
Kucnemo se čašama.
“Živjela!” ponovim.
Amy otpije obilan gutljaj. “Imam tremu zbog prvog leta, a ti?”
 “Ne.”
Doima se iznenađenom.
Osjećam se sigurno jer sam provjerila Nateov raspored i znam
da u ponedjeljak leti za Nairobi. Radni nam se putovi zasad ne
poklapaju. Iako me Nate obrisao s Facebooka, prestao pratiti i
isključio na sve moguće načine na društvenim mrežama, nije
promijenio zaporke. Doduše, nije svjestan da ih znam. Međutim, nije
mi ostavio drugu mogućnost da budem u tijeku. Društveni mediji
postali su mi ključno sredstvo. Amy zna ponešto o “Nicku”, ali ne i
njegov pravi identitet ni zanimanje, samo to da smo privremeno
prekinuli. Amy je savršena osoba za povjeravanje: dovoljno je oštra
prema “Nicku” da bi mi pružila podršku, ali ne do te mjere da
osjećam poriv da ga branim. Morala sam nešto otkriti. Tako
prijateljstva funkcioniraju: otkrivanjem tajni.
Zazvoni mi mobitel. To se toliko rijetko događa da gotovo
prolijem svoje piće. Teta Barbara. Njezino ime obasjava mi zaslon.
Razgovor je kratak. Ipak u utorak ne letim u Mumbai.
Umrla mi je majka.
Moj dom iz djetinjstva nalazi se na jugu, tik izvan Dorchestera,
ugniježđen u malenom selu. Mnogi mi govore: “Ah, Dorset,
obožavam Dorset, tako je prekrasan”, pa spomenu more. Sweet
Pea Cottage nalazi se usred ničega i odande nema ni traga obali.
Nekoliko farmi raštrkano je u neposrednoj blizini, a za rijetkih prilika
kada se prisjetim nekadašnjeg doma, zamislim hrast nasred sela,
okružen kućama od kremena i slamnatih krovova. Staze koje
vijugaju među obližnjim brdima vrve šetačima i vlasnicima pasa.
Otac dođe na pogreb i nakratko mi odvrati pozornost. Dok
trešte Beatlesi i “In My Life”, proučavam svog starog u suprotnome
redu i povezujem ga s uspomenama iz mlađih dana. Bilo mi je deset
godina kada je otišao zadnji put. Pušio je lulu; sjećam se mirisa prije
nego njega. Grlo mi se stisne kada mi se u svijest probije prizor u
kojem glumi loše prerušenog Djeda Božićnjaka. Njegova divlja,
kovrčava smeđa kosa nije se dala ukrotiti pod malenom crvenom
kapom s bijelom kićankom. Progutam knedlu.
To je drugi pogreb na kojem sam ikada bila i nisam sigurna da
shvaćam smisao tugovanja pod javnom misom. Kada netko umre,
nema ga. Isprva me čudio velik broj okupljenih, ali uskoro sam
shvatila da su došli radi Barbare. Ljudima je naizgled iskreno stalo
do nje. Dok čekamo da obred počne, ona ožalošćenima u prvom
redu šapuće zanimljivosti o povijesti crkve; u glasu joj se jasno
nazire natruha ponosa, usprkos tuzi. Slušam je s pola uha; bolje i to
nego besmisleno, nijemo čekanje.
“... izvorno potječe iz trinaestog stoljeća, znate. To su stoljeća i
stoljeća okupljanja. Zamislite! Svi ti ljudi. Nezadovoljan je pastor
1838. godine ukinuo običaj dijeljenja kruha, pogačica i piva za šesti
siječnja, kada se nekoć slavio Božić...”
Nečije utišavanje uputi na početak mise.
“... okupili smo se kako bismo proslavili Amelijin život...”
Ustanem. Uzmem pjesmaricu. Sjednem. Majka bi mi pobješnjela.
Vratit će se i progoniti Barbaru zato što ju je pokopala u crkvi.
Barbara je rekla da je, s obzirom na to da je uvijek bilo po Amelijinu,
došlo vrijeme da ona odlučuje. Ramena joj se tresu dok sjedi pokraj
mene. Plava kosa prošarana sijedim vlasima uredno je povijena u
punđu. U crnom je od glave do pete, a narušava ga tek srebrni
lančić s križićem. I sama sam odjevena u crno, ali samo zato što mi
ta boja dominira garderobom. Potapšam je po ramenu, ali hitro
sklonim ruku u slučaju da je pokuša primiti.
Vikar prestane govoriti. Gotovo je.
Slijedim Barbaru do vrata i stojim pokraj nje kimajući glavom i
zahvaljujući na svim suosjećajnim riječima. Svako toliko sjetim se
posušiti oči rupčićem — međutim, bol u mojem grlu stvaran je. Neću
popustiti pred prijetnjom suza jer, ako si dopustim zaplakati, mislim
da se neću moći pribrati. Razlomljene rečenice plutaju oko mene.
Odjednom ugledam oca.
“Zašto si došao?” upitam.
“Možemo razgovarati kod Barbare.”
Dok jedemo sendviče s jajima i potočarkom — od bijelog kruha
i bez korice — i pijemo jak čaj, otac i ja upotpunjavamo uzajamne
uspomene. Na njemu su prisutni svi klasični znakovi starenja: kosa
prošarana sijedima, naočale, bore i oveći trbuh, upotpunjeni
napadnim kašljem. Miris lule prianja mu za odjeću.
 “Amelia je rekla da si doslovce nestao”, kažem. “Da se nisi
trudio ostati u kontaktu.”
“Pa da, ali činilo se ispravnim kada sam čuo... doći... i vidjeti
vas.”
“Malo je kasno za to. U devedesetima su postojali telefoni. Čak
ga je i Amelia imala.”
“Ponovno sam se oženio.”
Ne znam što reći na to. U rođendanskim čestitkama, jedinim
pokušajima komunikacije, uvijek bi napisao: Dragom cvjetiću Lily.
“Elizabeth Juliette Magnolia”, nasmije se vlastitoj zastarjeloj
šali.
Oduvijek je govorio kako bih se, da se njega pitalo, zvala
Imogen, ali majka je bila nepopustljiva. I dok su ljudi u
osamdesetima i devedesetima imali čvrste trajne, naramenice i
prihvaćali konzumerizam, majka je odlučila ostati u šezdesetima i
sedamdesetima. Cvijeće. Beatlesi. Zabave. Droga. Piće. Zabava,
zabava, zabava. Otac mi je bio vozač kamiona i majčin je “izgovor”
glasio da se ne osjeća ugodno kao jedina odrasla osoba u kući.
Razvila je strah od ubojica i provalnika koji stoje u urednom nizu
pred ulaznim vratima čim bi otišao na posao.
Otac potapša svoj sat. “Moram na vlak. Čujemo se, može?
Sada imam čak i e-poštu. Zapisat ću ti adresu. Možda bi me mogla
posjetiti?”
“Možda.” Teško.
“Zbilja mislim na njega i nju, znaš...”
“Zbogom”, kažem.
Oklijeva. Na jedan užasan trenutak pomislim da će me pokušati
zagrliti, ali ne učini to.
“Zbogom, Lilice.”
Iznova se okrenem prostoriji punoj stranaca. Amy se ponudila
doći, ali stare navike teško umiru; nikada nisam voljela povezivati
obitelj i prijatelje.
“Nadam se da ćeš ostati još koji dan”, kaže Barbara. “Moraš mi
pomoći srediti kuću.”
Ne dometne da je to najmanje što mogu učiniti. Začudo, majka
je ostavila oporuku. U skladu s njezinom krnjom logikom, vjerojatno
je smatrala da će tako nadoknaditi prošlost. Postala sam ponosna,
jedina vlasnica Sweet Pea Cottagea.
“Prenoćit ću ondje.”
“Sama?”
“Sama.”
“Zbogom, Babs. Hrana je bila divna”, kaže visok, mršav
muškarac čvrsto držeći štap.
“Bok, čuvaj se”, kaže jedna žena i ovlaš dodirne tetinu ruku
prije nego što uzme kaput.
Svi se rasprše. Kuhinja je besprijekorno čista zahvaljujući
brojnim uslužnim rukama. Svi vole raditi kad je drugi izbor čavrljanje
s ljudima koje zapravo ne poznajete, i to o mrtvoj osobi koju ste
poznavali još i manje.
“Sigurna si?” upita Barbara dok spremam torbu, pripravna za
kratku šetnju do Sweet Pea Cottagea.
Zamahnem malenom svjetiljkom — onom koju su nam na poslu
predložili da je kupimo radi snalaženja u spavaonici za posadu.
“Posve sigurna. Vidimo se ujutro.”
Moja je zaliha suosjećanja na izmaku i žudim za samoćom.
Uostalom, savršeno sam raspoložena za suočavanje s duhovima.
Koraci mi odjekuju cestom, a zatim seoskim putem. Uzmem
stare ključeve, duboko udahnem i zakrenem bravu. Drvena vrata
zaškripe. Oduvijek su škripala, no sada je jedina zamjetna razlika
tada je kuća tiha.
Prve su godine bile ispunjene ljudima. Jednostavno su bili
ovdje; družili se i smijali. Sjećam se smijeha. Razuzdanog, pijanog,
hihotavog. To najviše pamtim. I rasprave. Majka si je utuvila u glavu
da u svijetu ne valja to što se ljudi više ne izražavaju.
“Tony Blair se izražava”, netko je bio rekao.
“I princeza Diana”, ubacio se drugi glas. “A pogledajte što je
postigla njezina smrt. Omogućila je ljudima da otvoreno izražavaju
osjećaje.”
Što im se više alkoholom potaknutih zamisli stvaralo u mozgu,
to su rasprave postajale glasnije, praćene eklektičnom mješavinom
glazbe. Naučila sam kako postati nevidljiva. Ništa ne kvari zabavu
kao dijete. Ali s mojim je dvogodišnjim bratom bilo drukčije. Kada bi
govorila o njemu, majka se služila epitetima poput “sladak”,
“smiješan”, “meden”, a ja sam pak bila “tiha”, “ćudljiva” i “povučena”.
Tijekom kasnijih godina kod kuće, nakon što je neprestana
rijeka posjetitelja presušila, majka bi do kasnog poslijepodneva
obično zaspala. Televizor ili radio, ponekad istodobno, treštali bi
prepušteni sami sebi. Stišala bih zvuk, izula je i pokrila dekom.
Nakon što bih spremila Willa u krevet, sjela bih u naslonjač pa čitala
ili izmišljala priče i predstave.
Čujem otkucavanje sata. Oduvijek sam mrzila taj zvuk, još i
prije “incidenta”, kako su ga svi nazivali. Četverogodišnji William
Florian Jasmin široko mi se osmjehuje s police nad kaminom. Bio bi
se zvao Nicholas da je otac imao pravo glasa. Bio je šest godina
mlađi od mene i posjedovao je urođen dar za šarmiranje. Sve su to
sada nevažne, mrtve informacije.
Zaputim se prema ulaštenom drvenom bifeu. Bočica džina stoji
među raznovrsnom ponudom alkohola. Začudo, gotovo je puna.
Otvorim hladnjak, pomalo nesigurna u to što očekivati. Među
gotovim jelima, gdjekojim lukom i trima smežuranim jabukama,
nalazi se šest limenki tonika. Nema limuna ni limeta. U zamrzivaču je
nekoliko posudica leda. Uzevši majčino omiljeno piće, zaputim se na
kat. Zveckanje kockice leda nagna me da poskočim dok otvaram
vrata njezine spavaće sobe i udišem hladnoću i vlagu.
Uđem. Podne daske zaškripe na poznatim mjestima. Otvorivši
ormar, obuzme me majčin zaštitni miris. Opium. Mrzim parfeme koji
vrište da je riječ o krinki koja skriva zapahe poput pića i lijenosti.
Zadrhtim pred uspomenom i pogledam iza sebe u djelomičnom
iščekivanju da ću ugledati Ameliju kako donosi piće na kat na
kičastom poslužavniku u pokušaju da ovisnost prikaže pristojnom.
Osjetim dim iako u kući godinama nitko nije pušio.
Vrativši se zadatku pred sobom, sa šipke sklonim vješalice s
kojih uglavnom vise haljine. Zurim u jednu ružina uzorka pa je
prislonim uza se. Pogledam se u zrcalu, ne pristaje mi. Bila joj je
omiljena. Knj.i.ge cl.ub. Nosila ju je svakog ljeta, prije negoli ju je piće
požderalo. Ujutro bi, prije vina uz ručak, ponekad izvela mene i Willa
u obližnji šumarak i usput nam pokazivala cvijeće i govorila kako se
koje zove. Sjećam se jaglaca, zumbula i naprstaka.
 Žena vična vrtlarenju živjela je blizu i Amelia je obožavala njezin
vrt, posebice u proljeće. Ali preminula je nedugo nakon incidenta.
Novi vlasnici njezine malene prizemnice željeli su prenamijeniti kuću,
a višegodišnja izgradnja uništila je svu ljepotu. No Amelia je tada više
nije primjećivala ni marila za nju.
Otvorim ugradbene ladice ormara s cvjetnom gravurom na
prednjoj strani. Donje rublje. Najlonke. Džemperi ustajala mirisa.
Knjiga o vrtlarenju. Unutar korica nalaze se dvije prešane tratinčice.
Iskapim čašu i zaputim se u prizemlje po vreće za smeće i novo
piće.
Naglo otvorim zadnju ladicu. Lakša je negoli sam očekivala, pa
izleti prema meni na što odletim unatraške. Prazna je izuzev
požutjele omotnice zalijepljene za stražnju stranu ladice. Poderem
omotnicu. Uto mi se sve naglo vrati; potisnute uspomene kovitlaju mi
se umom poput vode niz brzac. I smlave me.
Otrčim u kupaonicu i povratim. Otvorivši hladnu vodu u slavini,
oplahnem lice izbjegavajući svoj odraz u zrcalu. Moram otići odavde.
Iziđem iz kuće i nazovem taksi da me odveze do kolodvora.
Čekam na kraju staze pokraj drvenih vratašaca. Kada se taksi
približi, svjetlima obasja preraslu živicu i tvrdoglavi bršljan koji su
oduvijek prijetili progutati kolibu. Moram ostati snažna i ne dopustiti
sebi da me prošlost uvuče u sebe. Mantram ispod glasa, skrivena u
tami stražnjeg sjedala dok vozač sluša radijski prijenos nogometne
utakmice.
Drži se plana, drži se plana.
Tko ne planira, ne može pobijediti.
Sve dok ne skrenem s puta, ništa mi nikada više neće moći
nauditi.

4
Iziđem iz vlaka na postaji Heathrow. Automatska se vrata
glavne prijemne zgrade razdvoje. Plavi i zeleni bljeskovi — zaštitne
boje naše tvrtke — jure pokraj mene kao na traci. U kantini uočim
slobodan stol u kutu dok naručujem dvostruki espreso. Povrh moje
glave zasloni neprestano ažuriraju primamljiv popis odredišta. Rim.
Nairobi. Atena. Pogled mi počiva na Los Angelesu: mojem prvom
odredištu kao članu kabinske posade. Želim se udaljiti od Sweet Pea
Cottagea, Dorseta i prošlosti. Um mi vrvi mislima.
Posada na letu za L. A. neka se javi u sobu broj devet, bljesne
na zaslonima.
Ustanem, skupim stvari i zaputim se u sobu za pripremni
sastanak prije leta. Dodijele mi radno mjesto u stražnjem dijelu
zrakoplova.
Sam bi let bio puno lakši da nema toliko putnika. Ulazak u
ekonomsku klasu nije pretjerano različit u odnosu na moju
predodžbu o izlasku na pozornicu jer me promatraju stotine očiju i
osjećam njihovo nijemo iščekivanje. Otpustim kočnicu na kolicima i
guram ih pred sobom. Bočice zveckaju. Kada zastanem u
dodijeljenom prolazu — trideset šesti red — gotovo čujem misli
putnika dok računaju kojim će redom biti posluženi, na što me ispuni
nalet moći.
Nasmiješim se. “Lazanje ili piletina s karijem? Crno ili bijelo
vino?
Poznati kuhar nalazi se u poslovnoj klasi i navodno dijeli savjete
o kuhanju članovima posade u kuhinji te ostalim putnicima. U
djelomičnom sam u iskušenju da im se pridružim; možda mi može
prenijeti kakvo novo znanje kojim ću zadiviti Natea. Međutim,
zadržim se pri spremanju poslijepodnevnog čaja. I prije negoli
uspijem uloviti priliku, počinjemo slijetati.
Po slijetanju, ljudi razrađuju planove u autobusu za članove
posade.
“Je li tko za obilazak kuća slavnih osoba?” netko upita.
Na um mi ne pada ništa gore od letimičnih uvida u nedostižne
načine života. Odaberem skupinu od petero ljudi koji predlažu rani
ručak negdje blizu obale. Kasnimo osam sati za Velikom Britanijom,
stoga ću tada čak i ja željeti nešto više od kave. Nisam spomenula
da mi je to bio prvi let, samo da sam prilično nova u poslu i da
nikada prije nisam posjetila L. A. Čula sam glasine o “spačkama” —
prezirem tu riječ i prizor koji pobuđuje — kao što je ona da se
novake obavještava kako su dužni ponijeti vrećicu leda iz zrakoplova
na zabavu u sobi ili da moraju odnijeti kapetanov kovčeg u njegovu
sobu.
Venice Beach.
Sada kad sam ovdje, na mjestu toliko poznatom da imam
osjećaj da sam ušetala na filmski set, poželim se uštipnuti. Ne mogu
vjerovati da sam ovdje i da živim Nateovim načinom života. Kad
samo pomislim... sve sam ono vrijeme bila u našem domu i čekala
ga, a on je vrludao po svijetu i uživao. Baš sam bila smiješna. Zurim
u golemu plažu. Podno visokih, mršavih palminih stabala, ljudi
nesmetano vježbaju u teretanama na otvorenom. Spasilačka koliba
zapne mi za oko. Kao dijete, nekoliko sam puta gledala Baywatch
kod Babs i bila očarana serijom.
Prolazim poznatim šetalištem u Venice Beachu s privremenim
najboljim prijateljima — radnim kolegama — razgledavajući štandove
na tržnici krcate sunčanim naočalama, majicama kratkih rukava i
suvenirima i pritom izbjegavam prelijepe, vitke ljude koji trče, kotrljaju
se ili voze skateboardom. Jedan umjetnik poželi me naslikati, ali
odbijem ga uz osmijeh. Osjećam se gotovo opušteno.
Odlučimo ručati u restoranu s terasom. Naručim omlet od
bjelanjaka i mineralnu vodu.
“Znači, ne voliš koktele?” upita Alan, voditelj posluge u kabini.
“Možeš piti, samo je važno da prestaneš najmanje dvanaest sati
prije dužnosti.”
“Ne pijem baš”, kažem. “Nisam toliko nervozna.”
Svi prasnu u smijeh.
“Što?” odvratim. “Istina je.” Osvrnem se uokolo stola u potrazi
za mudrim licima.
“Nećeš još dugo govoriti da ne piješ”, kaže Alan pa otpije dva
gutljaja iz svoje uske čaše. “Dajem ti najviše šest mjeseci.”
Mogu se smijati i pretpostavljati koliko god žele. Isključim se.
Dok hodam deset i pol kilometara nad Atlantskim oceanom
radeći na povratnom letu, jedino što mi daje snagu da izdržim
beskrajne zahtjeve jest znanje da sve to ima svrhu. Doživim
neugodan trenutak kada me Alan interfonom pozove da razgovaram
s francuskom putnicom u prvoj klasi koja ima nekoliko pitanja.
“On ne zna engleski?” odvratim.
 “Ona. Ne baš. Zato si nam potrebna.”
Koračam prolazom najsporije što mogu i snagom uma tjeram
kojeg među putnicima da se onesvijesti i zapriječi mi prolaz ili postavi
gomilu složenih pitanja. Problem je u tome što sam na prijavnici
napisala da znam francuski mnogo bolje nego što je istina. Jedva
sam na razini srednje škole. Međutim, kockala sam se i jedva
provukla na milosrdno kratkom usmenom ispitu nekoliko se tjedana
prije toga natrpavši i zvučnim knjigama za samostalno učenje i toga
dana glumeći da imam gadnu prehladu. Toliko mi je laknulo pošto
sam izišla iz prostorije za ispite da sam zaboravila razmišljati
dugoročno. Gledala sam na to kao na još jednu svladanu prepreku,
a ne potencijalan problem u budućnosti.
Nasmiješim se kada me predstave madame Chauvin, postarijoj
dami koja mi uputi nestrpljiv osmijeh i otpočne s dugom
govorancijom.
“Riješit ću to”, kažem Alanu koji se uslužno mota u blizini.
Slegne ramenima i ode u kuhinju.
Jednu sam francusku rečenicu naučila napamet i ponavljam je.
“Je ne parlepas tres bien... Ne govorim francuski vrlo dobro. Biste li
mogli govoriti sporije, molim vas?”
Namrštivši se, ponovno se nasmiješi i govori sporije.
Čučnem pokraj njezina sjedala u nadi da nitko neće čuti.
Razaznam riječi prtljaga i Pariz. Razmislim.
I dalje se osmjehujući kažem: “Pas de probleme”, jedva čujnije
od šapta i ponudim je jednom cafe au lait.
Zausti kako bi nešto rekla, ali potapšam je po ramenu i na
francuskom kažem: “Nema na čemu”, pa ustanem i udaljim se. Prije
nego što pobjegnem natrag u ekonomsku klasu, zamolim člana
posade u kuhinji da joj spravi kavu s tri keksa, po mogućnosti
čokoladna.
Alan, naslonjen na kuhinjski ormarić i zauzet tipkanjem na
iPadu, zastane i pogleda me kroz naočale.
“Što je madame Chauvin željela?”
“Brinula se za svoju prtljagu pri presjedanju za Pariz.”
“Ah. Samo to?”
 “Pa, također joj nedostaju unuci i veseli se što će ih vidjeti. Bila
je u dugom posjetu rođacima. Bolje da se vratim, još nisam završila
s papirologijom za piće.”
Ukočeno prolazim poslovnom i premium klasom, sve dok se ne
vratim u sigurnu kabinu na kraju. More lica iz ekonomske klase dođe
mi kao olakšanje, ali ne opustim se sve dok ne sletimo. Svaki put
kad se interfon oglasi, srce mi poskoči u slučaju da ponovno
pozivaju ”govornicu francuskog”.
Nakon slijetanja svratim kući kako bih ostavila torbe, istuširala
se i preodjenula prije odlaska na vlak za Dorchester. Pošaljem
poruku Babs i zamolim je da dođe po mene, a potom zaklopim oči
kako bih malčice odrijemala u vlaku. Čeka me na kolodvoru u
svojemu crvenom Mini Cooperu.
“Mislim da ću prodati kolibu”, kažem dok se vozimo pokraj nje.
“Ali osuđena sam na nadu da će se netko oduševiti kućom u stilu
Ivice i Marice, vila, cvijeća i niskih stolaca s motivima vesele šume.”
“Slažem se, ljubavi.”
Očekivala sam popis primjedbi, naredanih poput zrakoplova u
iščekivanju kontrole zračnog prometa. Majci su tu kuću darovali djed
i baka, i oboje je umrlo prije moga prvog rođendana. Barbara je tada
bila u braku s Erniejem i bili su sretni u modernoj, zasebnoj kući u
kojoj je “sve funkcioniralo”.
“Godinama sam je nagovarala da je proda, ali odlučno je
odbijala. Koliba je bila namijenjena obitelji, a zemljište je...”
“... džungla, koliko sam vidjela kroz prozor.”
Amelia je voljela kupovati različite cvjetne sadnice, sve ih
pomiješati u velikoj zdjeli, a zatim stati nasred vrta i bacati pune šake
uvis i radosno gledati kako padaju na sve strane. Dakako, neke bi
izrasle u eksplozije boje usred nasumično izraslog korova i obične
trave, sve dok ih ne bi zagušili ili bi se predale nakon dugih ljetnih
razdoblja bez vode.
“Nikako nije mogla zacijeliti ovdje, sama i okružena
uspomenama”, Babs tiho kaže, gotovo kao za sebe.
“Imala je mene”, kažem.
Ne spominjem niz neprikladnih muškaraca nakon očeva
odlaska.
 “Stvarno sam pazila na tebe”, hitro dometne Babs. “Pravila
sam ti juhu i pitu s jabukama. I znala si da su ti vrata moje kuće
uvijek otvorena.”
Povremeno ostanem bez riječi. Juha i vražja pita s jabukama.
Očeve rođendanske čestitke. Obitelj mi nalikuje onoj iz serije The
Waltons.(Obiteljska dramska serija (1972. - 1981.) o životu obitelji
Walton u ruralnom dijelu savezne države Virginije tijekom Velike
gospodarske krize i Drugoga svjetskog rata. Nap. prev.) Amelia je
odustala od majčinske odgovornosti nakon što sam dobila dramsku
stipendiju u jednom internatu, instituciji koja se ponosila svojim
vrijednostima. Latinske riječi za svjetlost i istinu — lux et veritas —
stajale su izrezbarene u drvenoj ploči u blagovaonici. Kada ne bih
nosila školsku odoru, moja neugledna odjeća i djetinjasta pidžama s
Disneyjevim uzorcima pobrinula bi se da se dodatno razlikujem od
pčele matice i njezinih prijateljica u jednakim svilenim kompletima za
spavanje te dizajnerskim puloverima, hlačama i cipelama.
Stignemo do Barbarine kuće. Ostavi automobil pred garažom
kojom se nije koristila otkad je Ernie prije sedam godina iznenada
preminuo od srčanog udara. Obožavao se skrivati unutra i slušati
radio ili rezbariti drvene škrinje koje je volio prodavati na dvorišnim
rasprodajama. Babs okrene ključ u bravi na bijelim, plastičnim
ulaznim vratima te je slijedim unutra, odnoseći prtljagu u gostinsku
sobu.
“Hoćeš li mi pomoći očistiti kolibu?” upitam kada se vratim u
prizemlje. “Željela bih dovesti agente za prodaju nekretnina. Možda
će, nakon što se proda, djelovati kao da napokon možemo zaboraviti
prošlost.”
“Da, naravno, Lily, mila.”
“Sada se zovem Juliette.”
Ništa se loše neće dogoditi ako dozna.
“Ah. Dobro. To je u redu, ali samo ako ne očekuješ da to
pamtim.” “Idemo popiti kavu pa ćemo onamo”, kažem. “Želim to
riješiti.”
Zimska hladnoća popušta sada kad se ožujak neumoljivo
približava kraju. Trešnjin cvat prekriva grane seoskih stabala, a
nakupine šafrana proviruju kroz travu. Amelijino omiljeno doba
godine. Ali ne i moje, zato što služi kao jasan podsjetnik da vrijeme
nastavlja teći. Bez Natea. Postali smo par u srpnju prošle godine i
namjeravam nas vratiti na pravi put prije te godišnjice. Ubrzam korak
iznova poprimivši na odlučnosti i pogurnem vrata Sweet Pea
Cottagea.
Prvo odem na kat u majčinu sobu i uzmem fotografiju koja mi
je neku noć ispala; fotografiju koja prikazuje njezina voljenog Willa,
mene i Kim, moju tadašnju najbolju prijateljicu i susjedu. Nagnam se
da nekoliko sekundi zurim u nju, a potom je razderem na komadiće.
Bila je to jedna među njezinim posljednjim fotografijama koje ga
prikazuju — znam to po plavom sloniću kojeg drži, a koga je dobio
na poklon od Babs tjedan prije nego što je umro, zbog čega ju je
Amelia zacijelo sakrila. Ne želim podsjetnike. Kimina obitelj odvela ju
je nedugo nakon incidenta, prepuštajući me ostatku djece iz sela u
našoj maloj školi koja ili nisu znala što mi reći ili su se jednostavno
ponašala kao da sam okaljana.
Umirim se.
Tišina.
Zaklopim oči.
Gotovo osjećam kako mi sunce grije kožu, baš kao onda.
Jedva da je bilo povjetarca. Rijetko to činim. Rijetko odlazim onamo i
nema potrebe da to sada činim, ali snažna želja da duševno
osakatim samu sebe tjera me na to. Samo još jednom. Dah mi
ubrza pri uspomeni na bezbrižnost. I lijenost. Dok se nisam naglo
uspravila i sjela. Preplavljena mučninom, bila sam osjetila jedva
zamjetne kapljice vode u kutu usana. Obrisala sam ih dok je tišinu
presijecalo neumorno zujanje pčela.
Tada je ili završilo ili počelo; nisam sigurna što.
Sada zadrhtim, otvorim oči i potrčim u prizemlje pa stanem
prekapati po kuhinji. Otkinem nekoliko vreća za smeće s role i
pružim ih Babs.
“Evo. Ako bilo što želiš, zadrži to. Inače ću ga darovati ili
baciti.”
Potrebna su dva dana. Na kraju sam primorana prenoćiti kod
Barbare, ali posao je završen.
 Prije nego što napustim Dorchester, dam izraditi rezervne
ključeve. Odnesem ih nekolicini agenata za prodaju nekretnina pa
sjednem u vlak za povratak u svoju kutiju šibica.
Život mi se polako vraća na mjesto. Nakon što se kuća proda,
imat ću novca. Stvari u zadnje vrijeme napreduju prije nalik kornjači
nego zecu, ali svi znaju tko na kraju pobjeđuje.
Prvi put od useljenja spavam cijelu noć.
Predzadnji dan prije povratka na posao rano ustanem i odem k
Nateu. Nažalost, kod kuće je, ali potreban mi je fiks. Prođem pokraj
kazališta i banke, a zatim prijeđem cestu. Zurim u njegovu zgradu u
kojoj se nalazi pet drugih stanova. Pomalo je zabačena u odnosu na
park Richmond Green, dalje niz uličicu. Uredno održavani zajednički
vrtovi okružuju zgradu. Nekoliko puta prođem pokraj nje kružeći
širokim otvorenim prostorom. Zadržim se ondje dok Nate oko devet
ne iziđe trčati kao obično, nakon čega se nagradi kavom u
omiljenom kafiću. Vremenske su prilike ponovno na mojoj strani.
Iako mračni oblaci djeluju kao da bi se mogli izliti, još nije pala ni
jedna kap kiše, ali to znači da mogu opravdano nositi kapuljaču na
vjetrovci.
Iz moje perspektive blizu ulaza u kafić, kroz staklo vidim da je
Nate naručio kroasan. Neobično. Nalet nade; jedenje radi utjehe zna
ukazivati na usamljenost. Uzmem mobitel i zurim u zaslon. Nate
polako pije kavu i usrdno se koristi besplatnim novinama. Kada
podignem pogled sa zaslona, preplavi me strah. Nate korača ravno
prema izlazu. Pognem glavu i udaljim se pa stanem u dovratak
najbliže prodavaonice i zadržim dah. Prođe pokraj mene. Srce mi
bjesomučno tuče. Duboki udasi.
Pođem u suprotnom smjeru, prema rijeci, i nazovem Amy.
Potrebno mi je nešto čime bih si zaokupila misli.
“Jesi li za to da se večeras nađemo u Richmondu i odemo na
tapast” upitam. “Znam dobar lokal, jeftin i veseo.”
Nema bojazni da ću naletjeti na Natea jer leti u Boston.
Amy pristane. “Prvo dođi k meni na piće” kaže.
Restoran s tapasima bio nam je omiljen. Alejandro, vlasnik
sklon tračanju, dojavit će Nateu koliko sretno djelujem ako
spomenem — jednom ili dvaput — koliko sam opuštenija s
izmišljenim novim dečkom. Nate bi trebao osjetiti tračak ljubomore.
U ljudskoj je prirodi željeti ono što ne možete imati. Dobro to znam, i
dala bih se kladiti da Nate s vremena na vrijeme iz znatiželje
pregleda moj profil na Facebooku, usprkos tobožnjoj
nezainteresiranosti. Dobro će mu doći da me vidi u izlasku s novom
prijateljicom. Čak i ako ne bude, možda će netko vidjeti nešto i
spomenuti me u pozitivnom svjetlu. Morala sam napraviti dva profila
na Facebooku — Elizabethin i Juliettein — i dobro paziti koje ću
fotografije objaviti na svakoj od tih stranica jer bili se odala ako
pokažem da sam jedan dan u Melbourneu, a drugi ii Singapuru.
Vratim se na postaju i podignem pogled prema prepoznatljivom
četvrtastom satu — još nije ni podne — pa odem kući kako bih
provela poslijepodne. Mogla bih učiniti nešto produktivno prije nego
što krenem k Amy, stoga uzmem prijenosno računalo i prionem na
posao. Nakon potrage za agentima za prodaju nekretnina, provjerim
čime se Bella bavi. Održava još jedno dobrotvorno događanje.
Ovoga puta usmjereno protiv nasilja. Ljutnja prostruji mnome. Nema
nikakvo pravo na to, ama baš nikakvo.
Jebeni udah, jebeni izdah. Unutra. Van. Unutra. Van.
Strpljenje je vrlina.
Drži se plana.
Zaokupim um potragom za instruktorom vožnje i konačno
ugovorim sate.
Sjednem u autobus za Heathrow kako bih promijenila rutu, a
zatim presjednem za Brentford, iako zbog toga dulje putujem. Nije
važno, još imam puno vremena, usprkos užurbanom danu. Svako
naše putovanje pruža između dva i pet slobodnih dana, ovisno o
odredištu — odnosno “dane u bazi”. Autobus staje i kreće vijugajući
Hounslowom, a zatim se vrati na cestu A4, prolazeći pokraj niza
kuća udaljenih od glavne ceste. Unatoč hučanju motora, svjesna
sam neprestanog cvileža zrakoplova pri slijetanju. Kada pogledam
kroz prozor, na svakom zrakoplovu koji se približava vidim —
usprkos danjem svjetlu — bljeskanje svjetala koja sprječavaju sudar i
opremu za slijetanje; debele, crne gume proviruju ispod metalnih
trbuha.
 Iziđem u ulici Brentford High Street, nedaleko od zgrade
gradske sudnice i odande hodam četrdeset minuta do Amyna stana.
Prolazim pokraj visokih, blistavih staklenih zgrada i depresivnih sivih
stupova koji drže mostove ceste M4 nad sobom. Zadnja dionica
mojeg puta odvede me u široku, stambenu ulicu.
Kada pritisnem Amyno zvono, već sam se uznojila.
Otvori mi vrata u kućnom ogrtaču boje breskve. “Oprosti! Malo
kasnim. Posluži se pićem iz hladnjaka”, dovikne preko ramena dok
odlazi u kupaonicu. “Neću dugo.”
Ne trudim se uzeti piće. Umjesto toga čekam na sofi. Treba joj
cijela vječnost. Dosadno mi je, pa otvorim ladicu u stoliću za kavu.
Uglavnom sadržava smeće. Ne mogu si pomoći a da je ne dovedem
u red, slažući različite olovke i skupljajući napola raspadnuti paketić
ljepljivih pastila za kašalj koji treba baciti u koš. Tu je privjesak za
ključeve s Homerom Simpsonom; nebeskoplava i žuta boja drže dva
ključa. Rezervni ključevi? Uzmem ih i gurnem u torbu — nikad ne
znate kad bi vam mogli dobro doći.
“Sjećaš se Jacka s moje zabave, zar ne?” upita me Amy kada
konačno krenemo. Ne pričeka odgovor prije nego što nastavi.
“Nadam se da ti ne smeta. Večeras je ostao na cjedilu, pa sam rekla
da nam se može pridružiti.”
Nasmiješim se. “Baš lijepo. Što više, to bolje.”
Naravno da mi jebeno smeta.
Čim uđemo u restoran, raspoloženje mi dodatno padne. Nema
ni traga srdačnom Alejandru i osjećam njegovu odsutnost, tim
očigledniju zbog nedostatka usahnulog kaktusa na visokoj prozorskoj
dasci i papirnatih stolnjaka ukrašenih ružnim sombrerima. Umjesto
toga, lokal izgleda... uglađeno. Jednostavno znam da ga je prodao i
otišao. Osjetim žalac izdaje. Bila sam mu vjerna gošća.
Konobarica nas odvede do stola postavljenog za četiri osobe.
Vidim muškarčev zatiljak; okrene se i naceri.
“Bok, Jack”, kažem široko se osmjehujući. “Za koga je prazno
mjesto?” ležerno ubacim sjedajući nasuprot Amy.
“Za mojega prijatelja Chrisa”, odvrati Jack s cerekom.
Dašak nelagode provuče mi se prsima kao kada nešto ne
štima. Ne želim dvostruki spoj ni druženje s drugim muškarcima —
nema smisla. Imam Natea. Stišćući pesnice pod stolom, nasilu
uzmem jelovnik i proučim ga.
Upravo kada namjeravam predložiti da se ne trudimo s jelom,
nego da se zaputimo u bar, Chris pristigne. Uočljiv je u svakom
smislu: visok je, glasan i ima ogroman pivski trbuh. Iako se
osmjehujem i djelujem srdačno, sljedećih nekoliko sati prava je
muka. Osjećam se zarobljenom. Mrzim činjenicu da sam ovdje i
životarim u pogrešnom životu, s pogrešnim ljudima. Nisam otrpjela
vrtoglavu noćnu moru ranih dvadesetih da bih sada doživjela takav
brutalan napad praznine. Prema mojim uvjerenjima, zaslužujem
kozmičku nagradu poput... zadovoljstva ili stabilnosti. Mjesto mi je
kod kuće, s Nateom. Svaki trenutak koji provodimo odvojeno gubitak
je vremena, zato što je ishod očit — bit ćemo zajedno. Veza s
Nateom bila mi je kao početak putovanja vlakom kući da bi me
izbacili na pola puta usred zimske noći i uputili da dođem do
odredišta nizom zamjenskih autobusa.
Želim sve: Natea, toplu dobrodošlicu njegove obitelji, ugodan
život i djecu koja odrastu u nogometaša — Will je obožavao šutati
loptu — i glumicu. Sama bih se brinula o djeci; ne bih se pouzdavala
ni u koga drugoga da ih čuva. Želim biti tip osobe koju drugi mogu
tek pogledati — u restoranu, primjerice, ili s djecom u parku — i
poželjeti biti kao ona. Želim da zamišljaju da sam “sabrana” i
predočuju si moj uredan dom s dječjim fotografijama, magnetićima
pričvršćenima za dizajnerski hladnjak, dok moj suprug otvara bocu
ohlađenoga, skupog vina, a ja miješam rižoto.
Kako se približava ponoć, svi su pijani i smiju se stvarima koje
nisu smiješne. Ako mi Jack pokaže još jedan videozapis s YouTubea
u kojem muškarac pada s motocikla u prikladno smještenu balu
slame, počet ću vrištati. I sumnjam da ću moći prestati.
Trenutačno smo zarobljeni u dugačkom redu na praznom
parkiralištu za taksije. Miris kebaba iz obližnje zalogajnice omamljuje.
Ne mogu to podnijeti ni trenutka više. Svlada me djetinjasti prkos.
“Imam ideju”, kažem. “Prijatelj mi živi blizu, otputovao je, ali
povremeno mi daje stan na korištenje. Voli da mu hranim ribicu i
pazim na stvari. Idemo onamo na piće.”
“Jesi li sigurna?” upita Amy. “A što s...”
 “Ma daj! Ne mogu više ni trenutka podnijeti taj red. Možemo
popiti piće na toplome, pa ću nazvati taksi.”
Amy i dalje oklijeva.
“Za mnom”, kažem i zaputim se uličicom prema parku
Richmond Green. “Morat ćete biti tiho dok se penjemo jer mu neki
susjedi rade u smjenama. Nakon što uđemo, bit će u redu.”
Samodopadna sam dok ih puštam unutra, kao da još snažnije
uzimam sve konce u svoje ruke. Pogled mi preleti dnevnim
boravkom. Uredan je. Nema poslovnih priručnika ni pošte, ničega
odveć osobnog. I Nate i ja uredni smo. Ne vjerujem da se
suprotnosti privlače; sigurna sam da je to mit. Spustim rolete i
ustrajem u tome da svi popijemo kavu začinjenu žesticom. Nate
neće primijetiti ako mu se sadržaj boce smanji, mrzi to piće. Jack
sjedi na sofi pokraj Amy. Mjesto pokraj Chrisa koji sjedi na drugoj sofi
i Nateovu uobičajenom mjestu slobodno je. Tako mu i treba da drugi
muškarac — premda neprikladan — zauzima njegovo mjesto.
Ribice u akvariju plivaju u krug. Kad bi samo znale govoriti...
Nahranim ih prvi put u životu, raspršivši po površini sloj hrane
neugodna mirisa i u obliku konfeta. Duga otvara i zatvara usta
prijekorno zureći u mene.
“Odmah se vraćam”, kažem. “Samo ću skoknuti u kupaonicu, a
zatim ću nam nazvati taksi za poslije.”
Ne obaziru se na mene, nego umiru od smijeha na još jedan
videozapis s YouTubea na Jackovu mobitelu.
U Nateovoj gostinskoj sobi pregledam njegov stol. Prazan je,
kao i obično, izuzev posudice koja sadržava različite hotelske olovke.
Obično nosi papirologiju sa sobom, ali ne mogu odoljeti porivu da mu
pregledam ladice. Zaglavivši mobitel između uha i ramena, nazovem
taksi službu.
Zvoni.
Javi se muški glas. “Halo?”
Pogled mi padne na skupu krem omotnicu. Pozivnica? Za što?
Od koga? Pažljivo izvučem papir, premda je omotnica otvorena
Nateovim nožem za papir.
“Halo? Jesam li dobila Bobovu taksi-službu?” natjeram se
progovoriti. “Ah, dobra večer, da... Željela bih naručiti taksi, molim...”
 Okončavši poziv, sručim se na krevet i čitam riječi dok se mute
preda mnom.

5
Kad god odlučim sresti Bellu, bilo na internetu, iz daljine ili na
fotografijama, uvijek se prije toga psihički pripremim. Oko sebe
stvorim zamišljenu zaštitnu ogradu. Svatko bi pomislio da zurim ni u
što posebno — ali za mene to predstavlja još jednu nepredviđenu
teškoću. Još jedan bolan podsjetnik na to da ona vodi život kakav
priželjkujem.
Riječ je o pozivnici u Bellin dom radi proslave prijateljičina
tridesetog rođendana. I nije stvar u tome da joj je prijateljica prilično
poznata osoba — nimalo me nije briga za to — nego u drskoj
isključivosti koja me draži. I ja bih voljela dobiti pozivnicu i kretati se
u istim društvenim krugovima kao Nate. Nekoć sam poznavala i
Bellu.
“Juliette?”
Amy stoji na dovratku i mršti se, vidno zbunjena iako joj se oči
cakle od pića.
“Oprosti, smela sam se. Poslala sam prijatelju poruku da mu
javim da smo ovdje, pa me zamolio da mu nešto provjerim.”
Stavim pozivnicu u ladicu, ugasim svjetlo i slijedim je na
povratku u dnevni boravak. “Još kave sa žesticom?” upitam
osmjehujući se poput domaćice. “Taksi-operater rekao je da je
gužva. Auto stiže za otprilike sat vremena.”
S naporom ostajem usredotočena. Smješkam se, kimam
glavom i nastojim sudjelovati u razgovoru najbolje što mogu, ali
poželim uskliknuti od olakšanja kada taksist nazove nakon četrdeset
pet minuta i javi da je pred zgradom.
“Naručila sam dva”, slažem. “Ja ću kući sljedećim. Ionako želim
ostati i još malo pospremiti”, dometnem kada Amy zausti kao da će
se pobuniti.
Zapravo moram provjeriti jesam li sve vratila na mjesto. Ne
smijem ostaviti nikakve tragove — Nate je pedantan. Provjerim je li
krenuo u Boston i tek se poslije osjećam dovoljno sigurnom
prenoćiti. Ne vidim razloga zašto ne. Vratim se u gostinsku sobu i
ponovno izvadim krutu pozivnicu.
Bit će mi silno drago ako nam se pridružiš na slavlju...
Amelijina odluka da me prijavi za stipendiju u internatu, umjesto
da mi dopusti nastaviti školovanje u najbližoj srednjoj školi, zgodno
se poklopila s buđenjem mojih tinejdžerskih hormona. Pomogla mi je
s pripremom, iako sam s lakoćom izgovarala različite monologe i
izvodila niz improvizacija. Učeničkoj predstavnici godine — Belli —
nadstojnica je zadala zadatak da pazi na mene i pomogne mi snaći
se u školi. I, moram joj priznati, isprva je to činila. Isprva. Bella je bila
otmjena, bistra, dovitljiva, vitka i prelijepa. Pod njezinom sam
zaštitom bila sigurna od onih koji su svisoka gledali na moju odveć
tijesnu, neuglednu odjeću koja mi nije uspijevala sakriti još uvijek
bucmasto tijelo.
Većina “unutarnjeg kruga” odlazila je kući za vikend. Bellina je
obitelj živjela u otmjenom predjelu Bournemoutha. Nisam bila jasna u
vezi s time gdje ja živim. “Na selu”, odgovarala bih kada bi me pitali,
iako sam bila udaljena tek trideset dvije minute vožnje — mjerila sam
vrijeme taksistu koji me vozio prvi dan. Vikendi su sporo prolazili.
Obično bih se zaokupila u knjižnici i pobjegla od stvarnosti listajući
dopuštene časopise — Vogue i Tatler — i zamišljajući buduće
pozivnice na zabave s kojih bi i moje fotografije završile na zadnjim
stranicama časopisa.
Belline uloge uvijek su bile ekvivalenti Marije u osnovnoškolskim
božičnim predstavama, a uloge njezinih najbližih prijateljica —
Stephanie i Lucy — bile su usporedive s položajem mudraca. Moje
su bile sporedne — primjerice, pastir ili magarac — usprkos
školarini, iako su mi dodjeljivali dodatne uloge iza kamere, primjerice,
pisanje scenarija i režiranje. Trudila sam se da mi to ne smeta, ali
boljelo me zato što sam željela zasluženi red da zablistam, da mi svi
plješću i da dobijem na popularnosti.
“To je zato što su njezini puni kao brod. Školi daju velikodušne
donacije. Nitko drugi nikada ne dođe na red”, Claire, povučena
školska kolegica izvrsna u većini sportova, šapnula mi je kada je
Bella dobila još jednu željenu ulogu.
 Claire mi se prilično sviđala, ali nisam se mogla sprijateljiti s
njom jer sam osjetila da Bella — iako je sa mnom naizgled napravila
ustupak — u pravilu ne odobrava stipendiste i njihov “slobodan
upad” jer su roditelji većine unutarnjeg kruga naporno radili da bi se
obogatili. Pomisao da Bella ikada vidi odakle potječem ispunjavala
me sramom. Noću bih izbacivala svaki osjećaj nedostatnosti
zapisujući ga u dnevnik pod svjetlom svjetiljke i pažljivo izostavljajući
detalje.
Stvari jače bole kada im otvoreno pristupate.
Zijevnem; tri su sata ujutro. Na nebu nada mnom pun je
Mjesec.
Odem u kupaonicu, uklonim šminku sapunom i mlakom vodom
i operem zube Nateovom električnom četkicom (onu na baterije nosi
na posao).
Legnem na njegovu stranu kreveta i prepustim se snu.
Pošto se probudim, iskusim nekoliko dragocjenih sekundi
tijekom kojih povjerujem da je sve kao prije. U našem sam krevetu,
sretna i zadovoljna dok Nate spravlja doručak ili trči. No, kao i uvijek,
okrutna se stvarnost vrati, a letimična i nedodirljiva sreća rasprši.
Pogledam na mobitel: podne je. Skuham kavu i provjerim
sadržaj zamrzivača. Mafini su netaknuti, stoga ih povučem malčice
naprijed.
Zazvoni mi mobitel. Agent za prodaju nekretnina.
“Fantastične vijesti, gospođice Price”, začujem mlad muški
glas. “Već smo dobili ponudu gotovo u visini tražene cijene. Neće biti
problema, žive u unajmljenom prostoru.”
Time ću uskoro dobiti više novca nego što sam ikada u životu
imala. Amelijino iskupljenje. To znači da mogu birati gdje ću živjeti;
više ne moram ostati u izgnanstvu u Readingu. Pregledam stanove
u Richmondu, ali preskupi su. Mogu si priuštiti isključivo garsonijeru.
Zabilježim nekoliko koje bi mi mogle odgovarati.
Prebacim se na Facebook. Nema novosti kod Amy. Michele
Bianchi, prijatelj talijanskog podrijetla iz dana kada sam još bila
statistica u filmovima, dobio je sporednu ulogu veterinarskog
tehničara u televizijskoj drami. Natipkam mu: Čestitam! Nitko ga
nikada nije nazvao samo imenom — oduvijek je poznat kao Michele
Bianchi. Nekoć smo zajedno ručali gledajući prave glumce na djelu.
Da sam ustrajala u tome, svidjelo bi mi se studirati glumu. Sviđala mi
se pomisao dvostrukog života: vlastitog i izmišljenog. Ali, s obzirom
na to da sam napustila školu čim mi se pružila prilika, na kraju sam
promijenila razne poslove. Cvjećarica, konobarica u restoranu,
tajnica i prodajna predstavnica samo su nekolicina među njima. Isto
vrijedi za boravište. Unajmljivala sam niz soba, ali uvijek bih se
nakon nekoliko mjeseci vratila u Dorset jer nisam podnosila suživot
sa strancima. Kad razmislim o tome, imam sličan obrazac što se
muškaraca i prijateljstava tiče. Kad god nekoga upoznam, obično me
razočara. Ali pouzdajem se u Natea. Uz njega se sve čini ispravnim.
Nema drugog načina da to opišem.
Pregledam njegovu stranicu na Facebooku; u teretani je u
Bostonu.
Bella je jutros na Twitteru objavila da ide na prvi sat vruće joge.
Njuškam uokolo, kao i obično. To uvijek dobro dođe, a čak i dok
sam živjela ovdje, uvijek je bilo korisno preslikati ili zadržati neke
stvari. Zato što nikada ne znate što se može dogoditi, jednostavno
ne znate. Ne zamjećujem ništa novo ni neobično, stoga operem i
posušim svoju šalicu i vratim je na stalak, a potom triput provjerim je
li sve na mjestu. Zurim u vrata hladnjaka; među nekoliko fotografija i
letaka vidi se glatka površina. Nekoć su bila krcata — Nate mi je
kupovao magnete za hladnjak ili šalice u svakoj novoj zemlji koju bi
posjetio. Prave turističke suvenire zato što je znao da volim takve
stvari — meni nisu bili beznačajni. Rekao je da to čini tako da “znam
da misli na mene dok ga nema”. Sve sam ih spremila; neću se
ponovno koristiti njima dok ih ne budem mogla vratiti ovamo, u
njihov pravi dom.
Zadnji se put osvrnem po svojem bivšem i budućem domu, a
potom se natjeram na odlazak i vožnju vlakom natrag u kutiju šibica.
Stigavši onamo, nazovem Bellinu frizerku kako bih zakazala termin.
Bella još uvijek živi u Bournemouthu blizu obiteljskog doma i relativno
blizu. Smjestim se na sofu i učim teoriju za ispit vožnje. Nate neće
prepoznati samouvjerenu, samostalnu buduću suprugu kojoj je
dopustio da mu klizne kroz prste.
Neće imati šanse.
 Rano ustanem radi kratkog leta u Frankfurt i povratka.
Nakon što se vratim, preodjenem se u zahodu zračne luke,
predam odoru na kemijsko čišćenje i vlakom odem u Bournemouth.
“Izvolite?” upita Bellina omiljena frizerka, nasmiješena Natasha.
Zastanem. Namjeravala sam obojiti kosu u plavo, poput Belle,
ali kad bolje razmislim, Amy izgleda vrlo samouvjereno
crvenkastosmeđe kose. Odiše prpošnim samopouzdanjem, a opet je
dovoljno ozbiljna kada zatreba. Možda bih štogod mogla naučiti
oponašajući je.
“Voljela bih iskušati nešto novo”, kažem. “Razmišljam o malo
drastičnijoj promjeni...”
Ispijajući kavu pokažem na paletu s bojama i odaberem nijansu
najbližu Amynoj, a potom se opustim i listam časopis. Dok me
Natasha frizira i reže mi kosu — “Samo mrvicu”, ustrajem (ne želim
potpuno jednaku frizuru Amynoj) — čavrljam o zahtjevnim putnicima
s kojima se susrećem, nastojeći je navesti da se otvori u vezi sa
škakljivim klijentima. Uvjerena sam da je Bella među njima. Međutim,
Natasha ne zagrize mamac. Ostavim joj izdašnu napojnicu kako bih
se pobrinula da sljedeći put bude sklonija razgovoru. Šećem prema
postaji dok mi obalni vjetar nosi kosu, iznenađujući me svaki put
kada ugledam crvenkastosmeđe pramenove.
Dok se približavam peronu, ugledam naziv na popisu odlazaka.
Riječ je o nazivu sela u kojem se nalazio moj internat. Nema razloga
da odem onamo, ali osjetim poriv da se vratim, iako je škola
pretvorena u dom za starije osobe. Prije negoli se uspijem
odgovoriti, kupim kartu i ukrcam se u sljedeći vlak. La u ra-k nj i g e
c lu b. Međutim, pogriješila sam ne provjerivši vrijeme polaska i
dolaska, stoga potrošim više od jednoga sata na odlazak u srce
Dorseta. Željezničku postaju od kolnog prilaza pred internatom dijeli
šetnja od nepunog kilometra. Blistav zlatni natpis otkriva njegovo
novo ime, ispod kojeg stoji izjava: Stalo nam je. Nadam se da im je
više stalo do starijih ljudi nego što im je bilo stalo do tinejdžera.
Nastavim hodati uskom seoskom stazom — davnom, poznatom
putanjom.
Seoski je kiosk preživio. Tijekom poslijepodnevne stanke, od
šesnaest do šesnaest i dvadeset pet bilo nam je dopušteno izići u
trominutnu šetnju i nakrcavanje nezdravom hranom.
Pogurnem vrata. Ne sjećam se osoblja, stoga nemam blage
veze je li me muškarac za staromodnom blagajnom nekada
posluživao, ali iz nekog mi se razloga čini da jest.
“Vidim da je škola promijenila vlasnike” kažem hineći da
pregledavam policu s časopisima.
Kimne.
“Dolazila sam ovamo kao tinejdžerica.”
“Zbilja? Bilo vas je mnogo.”
Ne spominje seoske dječake koji bi obično stajali na suprotnoj
strani ulice i smijali nam se. Vječito su nam govorili da se ne
obaziremo na njih, ali ne krivim ih. Svako kršenje odjevnih pravila
izazivalo je dvotjednu kaznu, stoga smo — ako već nismo nosile
ljetne šeširiće s vrpcom — nosile zimske pelerine. Ne kapute, kao
normalne učenice, i zbog toga smo se isticale kao predmeti zabave,
kao da smo tinejdžerice iz strogoga vjerskog kulta ili drugoga doba.
Odaberem dva časopisa o vjenčanjima. Dok pružam novac,
uočim smeđe papirnate vrećice. Nekoć sam svoju punila sa što više
slatkiša u očiglednom pokušaju da podmitim ostale kako bi se družili
sa mnom. Pozdravimo se, pa se zaputim u smjeru doma za starije
osobe. Nemam blage veze što očekivati, ali sada kad sam ovdje,
neće mi škoditi.
Dok se približavam zgradi u viktorijanskom stilu, smjesta uvidim
da je recepcija na istom mjestu, iako je glavni ulaz širi. Dvokrilna
vrata otvaraju se prema van umjesto starih, drvenih bijelih vrata koja
su škripala. Metalna rampa za invalidska kolica počiva sa strane.
Lišće se bespomoćno vrti u malenim vihorima. Automobili su novi;
ravnateljičin stari Rover više nije ovdje, kao ni Volkswagen Polo
učiteljice glume. S mjesta na kojem stojim nekoć sam slijeva vidjela
crna vrata. Sada njihovo mjesto zauzima cigleni zid. Tijekom jutarnje
stanke stara bi se crna vrata otvorila, a prefekti bi dijelili pakete i
poštu od kuće: rođendanske čestitke, čestitke za Valentinovo,
razglednice i pisma starijih rođaka, posebno onih koji još nisu bili
prigrlili e-poštu.
Duboko udahnem i uđem u svoju nekadašnju školu. Prostor je
posve drugačiji, ali institucionalni se miris zadržao. Šokiram se jer
očekujem vidjeti nju i čuti njezine osebujne korake. Prikovana za
mjesto, prisjetim se nečega — Belle kada mi je jedne večeri rekla da
ne mogu sjesti pokraj nje za večerom zato što čuva mjesto za
Stephanie. Nekoliko ponižavajućih minuta tražila sam slobodno
mjesto u krcatoj blagovaonici. Pridružim to mentalnom popisu
uvreda.
Usredotočim se na sadašnje okruženje. Prozori obojenih
stakala ostali su na visokim zidovima, a stari otvoreni kamin i dalje
stoji na mjestu. Ali prikovana za zid povrh njega stoji ulaštena drvena
plaketa. Ovlaš pročitam latinske riječi i zadržim se na engleskom
prijevodu: Sreća prati hrabre. Dok pokušavam povezati značenje
mota sa staračkim domom, netko me prekine u razmišljanju.
“Mogu li vam pomoći?” začujem ženski glas.
Okrenem se i nasmiješim recepcionarki u napadnoj plavoj bluzi.
Naočale za čitanje vise joj oko vrata. Izgleda kao da joj je stalo.
“Ispričavam se”, kažem. “Nekoć sam se školovala ovdje.
Neobično je vratiti se.”
“A kad je to bilo?”
“Otišla sam prije deset godina. Pitam se... bih li mogla malo
razgledati?”
“Bojim se da ne možete. Ne, bez prethodnog dogovora. A ako
ovdje nemate rođake, žao mi je, ali nikako.”
“U tom slučaju, što je sa zemljom? Potok još uvijek teče na
rubu zemljišta?”
“Da, ali morat ću provjeriti smijete li onamo”, kaže uzimajući
telefonsku slušalicu. “Ali ne vidim zašto ne biste smjeli.”
Potok je plitak. U mojim je uspomenama bio dublji. Iako su
travnate obale zarasle, još uvijek mu se može prići starim putem.
Pitam se dolazi li itko ovamo. Nije da se stanovnici moraju iskradati
kako bi kradomice popušili cigaretu ili bilo što slično.
Ovdje sam se obično skrivala. Izula bih cipele i bosonoga
gacala po njemu.
Mislili su da ću instinktivno bježati od vode nakon Willa. Ali ona
mi je pružala utjehu.
Žalosne vrbe i dalje se protežu obalom dok hladan povjetarac
mreška površinu. Sjednem na neravno kamenje pa se okrenem i
pogledam glavnu zgradu.
Zadnji sam put sjedila ovdje noć prije ljetne zabave za
maturante.
Prije deset godina.
Maturanti drugih škola — uključujući dječake — bili su pozvani,
pristigavši autobusima iz cijeloga okruga. Uskoro su se proširile
glasine da su oni najstariji, udruživši pojedinačne džeparce, začinili
voćni punč. Pijuckala sam svoj, iako je imao okus poput sirupa za
kašalj, ali u podsvijesti nisam željela ispasti glupa, poput majke, sva
hihotava i neotesana. Na sebi sam imala crvenu haljinu koju sam
kupila novcem koji mi je Babs poslala. No iako sam izvana izgledala
drugačije, iznutra sam bila ista. Dosadilo mi je osjećati se
beznačajnom, sjedeći na stolcu po strani pokraj Claire, stoga sam se
iskrala iz glavne zgrade dok nastavnici zaduženi za nadzor nisu
obraćali pozornost i spustila se travnjakom do svoga skrovišta.
Grlo me malčice žarilo i bilo mi je vruće. Skinula sam cipele s
potpeticama i uronila stopala u vodu. Tamnosiva boja nadolazeće
noći postajala je gušća kako je temperatura blago padala. Osjećala
sam se gotovo sretnom; čekalo me skoro oslobođenje od mjesta
koje sam prezirala. Blagi povjetarac draškao mi je udove te sam se
osjećala anonimnom, sigurnom i zaštićenom. Sjela sam blizu ruba
potoka i obgrlila koljena.
Kada se dodatno smračilo, namjeravala sam se krišom vratiti u
spavaonicu i sklupčati pod pokrivačem, ali pomicanje kamenčića i
koraci upozorili su me da netko dolazi. Hitro sam ustala, spremna
opravdati se, ali iznenadila sam se nazrevši maturanta, jednoga
među poznatim i “kul” dječacima u skupini koja se motala oko Belle,
Stephanie i njihove ekipe.
Samog.
Načas sam se zapitala je li me slijedio, ali u očima je imao
odsutan pogled i činio se zbunjenim što ikoga vidi. Bio je sklonio crnu
kravatu i otkopčao dva dugmeta košulje. Desnom je rukom držao
čašu. Ponovno sam sjela pa mi se pridružio odlažući piće na tlo i
lagano ga zakrećući kako bi stvorio koliko-toliko ravnu površinu.
“Bok”, rekao je paleći cigaretu, a plamen šibice obasjao mu je
lice. Slobodnom rukom izuo se, svukao čarape i stao migoljiti nožnim
prstima u vodi. “Hladno je!”
Nasmijala sam se.
Jantarni vršak njegove cigarete blistao je. Ponudio me njome.
Nisam željela odbiti, stoga sam je primila i povukla najblaže što
sam mogla. Zavrtjelo mi se u glavi. Upirala sam se kazati nešto,
nešto zbog čega bi se nasmijao i poželio ostati sa mnom, a slabašna
je nada proklijala u meni. Možda će se ta večer pretvoriti u nešto što
će sve promijeniti.
“Jesi li bio na puno plesova ili zabava?” ispalila sam, u sebi
psujući zbog nespretnih, naivnih riječi.
“Na trima, samo ove sezone.”
Nisam uspijevala smisliti odgovor, iako sam se zbog njega
osjećala kao vrijedna sugovornica, kao da nisam ni ružna ni pretila.
Želudac mi je bio prazan. Poželjela sam da sam ponijela piće sa
sobom.
“Mogu li dobiti gutljaj?” upitala sam pokazujući na njegovu
polupunu čašu.
“Naravno.” Podigao ju je i prinio rub čaše mojim usnama.
Otpila sam malen gutljaj, a potom veći. Piće je bilo ukusnije
nego prije. Odmahnula sam glavom kada mi je ponudio još. “A ti?”
“Dosta mi je. Zašto si ovdje sama?”
Oklijevala sam. “Morala sam predahnuti. Postane previše kad
si iz dana iz dan s istim ljudima.”
Nasmijao se. “Pričaj mi. Tvoja je škola barem dovoljno velika da
imate skrovišta poput ovoga. I puno više učenika nego mi.”
Ugasio je cigaretu na tlu, stoga sam se iznenadila snagom te
male žeravice, postavši iznimno svjesna brzine nadolazeće tame.
Oboje smo šutjeli. Čula sam blago žuborenje vode, a u daljini tupo
treštanje glazbe, ali nisam razaznavala pjesmu. Sinulo mi je koliko je
trenutak nestvaran, kao da sam izmještena iz vlastitog života.
Ne znam tko se prvi nagnuo, ali usne su nam se spojile i
poljubili smo se. Imao je okus po alkoholu i cigaretama.
“Stvarno lijepo mirišeš”, rekao je kada smo se razdvojili.
Zacijelo je u pitanju bio lak za kosu jer si nisam mogla priuštiti
parfem, a nisam se usudila ukrasti Bellin. Nagnula sam se naprijed i
otpila mali gutljaj iz njegove čaše pa je vratila na mjesto. Ponovno
smo se poljubili. A potom legli. Osjetila sam zemlju, kamenje i
mahovinu pod leđima i tek nakratko pomislila na svoju haljinu. Ali
tada me snažnije poljubio, pa sam zaboravila na sve. Ništa drugo
nije bilo važno. Vrijeme je tada počelo. Sjećam se kako sam
pomislila da je to to. Bio je moja karta za stvaran život i otad pa
nadalje moj će život iznova početi. Sve će ponovno biti u redu.
Prepustila sam se osjećajima. Osjećala sam se sigurnom. Činio
se ispravnim.
Pošto je završilo, cio je trenutak naizgled gasnuo, poput sjene
u sna koja se raspršuje.
“Imaš koju cigaretu?” upitao je. “Ono mi je bila zadnja.”
“Nemam”, odvratila sam, iako sam očajnički poželjela da imam.
Prije nego što smo jedno drugome uspjeli nešto previše reći,
čula san kako navlači hlače i zakopčava remen. Nazuo je cipele.
Jedva sam se pribrala, osjećajući slabost u nogama.
“Vraćaš se?” upitao je.
“Da. Još malo.” Zvučalo je bolje nego: Molim te, nemoj ići.
“Dobro. Vidimo se.”
Ustala sam i pokušala ga zagrliti. Ovlaš me stisnuo i poljubio u
usta. Poželjela sam mu reći da ga volim, ali osjećala sam da bi bilo
prerano. Stoga sam ga pustila da ode. Čula sam njegove korake dok
se kretao uzbrdo i udaljavao od mene. Opipavala sam tlo u potrazi
za njegovim pićem, ali čaša se bila prevrnula i prolila. Nastojala sam
pronaći smisao u svemu, pitajući se jesam li sada odrasla, iako sam
i dalje imala petnaest godina, i svako toliko nježno prinosila prste
usnama gdje me zadnji put poljubio. Usredotočila sam se na potmulo
pulsiranje glazbe i konačno prepoznala pjesmu — “Switch” Willa
Smitha.
Kada su hladnoća i nelagoda odradile svoje, odvukla sam se
natrag u spavaonicu i oprala se. Krv, sjeme, blato. Prisilila sam se na
povratak na zabavu. I on je bio ondje, pa sam naivno pomislila da će
mi prići, da će izjaviti da smo momak i djevojka, te da ću smjesta
dobiti na društvenoj popularnosti, pa makar samo privremeno. Ali on
se naizgled šalio s Bellom. Smijala se nečemu što je rekao. Odmah
nakon toga zagrlio je Stephanie.
 Preostalo kratko vrijeme do kraja večeri promatrala sam iz
prikrajka, primorana djelomično slušati Claire, hiniti da idem na
zahod i nadati se da će mi prići. Mrzila sam samu sebe što nemam
hrabrosti otići onamo i pridružiti im se, na što sam imala potpuno
pravo. Krivila sam Bellu za svoj nedostatak samopouzdanja. Još je
uvijek krivim. Da je bila ljubaznija osoba i prijateljica, prirodno bih se
uklopila u njihovo društvo. Ali bojala sam je se. Bojala sam se da će
me osramotiti pred njime.
Dvaput mi se učinilo da me pogledao. Ali oba je puta prekratko
trajalo da bih presrela njegov pogled. Opetovano sam pogledavala
na svoj sat; mučila sam samu sebe jer su u jedanaest i četrdeset pet
autobusi trebali krenuti. U jedanaest sam već bila očajna. Snizila
sam očekivanja i nadala se letimičnom obećanju da će me nazvati ili
mi poslati e-poruku. Do jedanaest i petnaest uvjerila sam samu sebe
da ga je sram. Ali više nije bilo potajnih pogleda ni osjećaja da se
dogodilo bilo što. Pogledom ni u jednom trenutku nije sreo moj.
Posumnjala sam da sam sve umislila — ali nisam mogla — a
ljutnja i mržnja utaborile su se u meni, zajedno s ogorčenom
odlučnošću.
Zaklela sam se samoj sebi da se nitko nikada više neće na
takav način ponijeti prema meni. Nikada više neću sebi dopustiti da
me prezru.
Ipak, nisam bila posve spremna odustati od nade. Preostalih
nekoliko tjedana tog semestra provjerila bih poštu kad god bih otišla
u knjižnicu. Ili bi zureći u crna vrata iščekivala romantično pismo ili
mali poklon — nešto, bilo što — tijekom svake stanke. Kad god bi
navečer zazvonio telefon blizu dnevnog boravka, poželjela bih da je
za mene. Jer bi, pomiješana sa svom čežnjom i nadom, postojala
razlika; učinila bi još jedan užasan ishod te večeri podnošljivijim. Čak
se i danas lecnem kada me iznenade te začujem određene riječi,
one kojima su me nazivali kada je moja pogreška postala
općepoznatom činjenicom.
Ustanem, iznova ispunjena optimizmom i samopouzdanjem.
Bilo je dobro vratiti se i podsjetiti na deset godina staro obećanje —
ono da zaslužujem tuđe poštovanje.
Posebice muško.
 Vrativši se u vlak, imam vremena napretek kako bih razmislila.
Nate me nije imao pravo ostaviti u Readingu kao da sam
bezvrijedna.
Posve sigurno me naveo da povjerujem kako imamo
budućnost, da me voli kao što sam ja voljela njega.
Trebala sam zatrudnjeti. Dopustila sam sebi luksuzno razdoblje
medenog mjeseca i to me skupo stajalo, ali neću odustati.
Vratit ću ga i poduzeti velike, pomne napore kako bih se
pobrinula da naše živote uskoro povezu neraskidive spone.
U brojnim sam knjigama za samopomoć čitala da se ništa u
prošlosti ne može poništiti i da nada u promjenu počiva isključivo u
budućnosti. Stoga, između nadolazećih putovanja u Bahrein,
Washington, Lusaku i na Barbados, moram ispuniti vrijeme isključivo
pozitivnim koracima kao što su sati vožnje u svakoj prilici koja mi se
pruži. I potragom za stanom. Općenito se osjećam mnogo bolje
kada imam točno određen cilj.
Prelistavam časopise koje sam kupila u seoskom dućanu.
Jedan model nalikuje Belli. Izrezat ću njezinu fotografiju kod kuće i
pridružiti je svojoj kolekciji na plutenoj ploči koja predstavlja
umjetničko djelo; labirint stotinu Bellinih i Nateovih fotografija: lica,
ruku, nogu, odjevnih kombinacija, tijela.
U dobru i zlu. U bogatstvu i siromaštvu. U zdravlju i bolesti.
Dok nas smrt ne rastavi.
Umjesto svojih mantri, u glavi neprestano ponavljam te riječi,
maštam o budućnosti s Nateom i zaokupljam si misli dok se vraćam
svom privremenom životu.

6
Moj let na Barbados odgođen je nakon ukrcaja. Dva sata, za
sada. Isprva sam strpljiva spram pritužbi, ali uskoro jedva
obuzdavam frustraciju. Postoji problem s jednim vratima za prtljagu.
Mehaničari ih pokušavaju popraviti. Kraj priče. Pristojno objasnim da
nipošto ne bi imalo smisla poletjeti i dopustiti dragocjenoj putničkoj
prtljazi da izleti usred zraka i stušti se na London. Nošenje s
hotelskim gostima bilo je lakše. Nisu bili zatočeni u sobama i hotelu u
kojem se nemaju baviti čime drugim osim beskrajnim zahtijevanjem
moje pozornosti. ”Oprostite?”
Naglo se okrenem, spremna ispaliti odgovor, ali shvatim da
glas pripada djevojčici kojoj ne može biti više od devet ili deset
godina. Susjedno je mjesto prazno.
Čučnem kako bih je gledala u oči. “Da?”
“Hoće li s avionom sve biti u redu? Putujem sama.”
“Da, sve će biti dobro. Imamo mali problem sa zaglavljenim
vratima, ali to se lako popravi. Zašto si sama?”
“Idem mami u posjet. Živim s bakom zato što mama ima novog
dečka. Ali sada je rekla da mogu provesti praznike s njom.”
Poznat me bijes obuzme toliko snažno da zamalo izgubim
ravnotežu. Pridržim se za naslon za ruke i ustanem.
“Ovako ćemo. Ne smijem te voditi u pilotsku kabinu tijekom
leta, ali nakon slijetanja, dok se svi budu iskrcavali, odvest ću te
onamo ako želiš?”
Kimne.
“A tijekom leta, ako te bude strah, dođi pa ćemo razgovarati.”
Pokažem na svoju značku s imenom. “Traži Juliette.”
“U redu.” Okrene se i pogleda kroz prozor. “Hvala.”
Potražim članicu posade zaduženu za djevojčicu i obavijestim
je da ću je preuzeti na sebe.
Konačno se pokrenemo. Velika skupina turista u prednjem
dijelu zrakoplova zaplješće. Zamalo im se pridružim.
Barbados.
Vruć. Sunčan. Pješčan. Opušten.
Prema riječima recepcionara, ovo doba godine — kraj travnja
— sjajno je vrijeme za posjet. Sunce dnevno sja devet sati, a sezona
uragana još je uvijek daleko. Prvog se jutra pridružim ostalima uz
bazen i ležim pijuckajući slabu margarini. Obuzima me neuobičajen
spokoj. Žmirim i dopuštam toplini da mi se upije u kosti.
Nate je u Šangaju. Pitajući se što radi, sjednem, uzmem
mobitel i zaputim se prema sjenovitom mjestu pod obližnjim stablom.
Listam.
 Neprestano očekujem da Nate promijeni zaporke. Pobjesnjet
ću kada to učini, ali zasad ga mogu nesmetano pratiti koliko me
volja. Ne osjećam se loše. U ljubavi i ratu sve je dopušteno.
Uostalom, on nije razmišljao o mojim osjećajima kada je zatražio da
se iselim.
Te sam mu noći skuhala poseban curry i tada sam — prije
sedam mjeseci — počela doživljavati trenutke tjelesne slabosti.
Sjećam se da sam se u jednom trenutku čvrsto primila za kuhinjski
ormarić kao da će me to spasiti. Snaga skrivenih osjećaja probila mi
se u svijest i zaprijetila preplavljivanjem. Jedna je stvar bila kristalno
jasna usprkos kaosu koji mi je vladao umom: pogrešno sam
procijenila situaciju. Smatrala sam da se naša budućnost
podrazumijeva, da se krećemo pravilnim redoslijedom zajednički
život, prosidba, zaruke, vjenčanje i tako dalje.
Bila sam u kuhinji kada sam začula zatvaranje ulaznih vrata.
Pohitala sam pozdraviti ga, ali nije mi uzvratio zagrljajem.
“Nije stvar u tome da ne osjećam ništa prema tebi, nego mislim
da ti ne mogu pružiti ono što trenutačno trebaš. Potrebno mi je malo
prostora”, rekao je pa izjavio da je s nama gotovo.
Netremice sam ga promatrala. “Morat ćeš mi reći puno više od
toga nije stvar u tebi, nego u meni...”
“Pa, budimo realni — čak se i ti moraš složiti da je sve to bilo
malo prebrzo. Ti... ja... trebao sam usporiti.”
Nastojala sam disati. Razmišljati. Osjećala sam kako večer koju
sam isplanirala tone u ništavilo, a da moj mozak nije posve svjestan
toga. Morala sam sve vratiti na staro i popraviti. Stojeći iza njegovih
leđa, proučila sam blagovaonicu otvorenog plana. Svi ženski ukrasni
detalji bili su moja zasluga. Police su bile ispunjene finim ukrasima i
vazama. Fotografije, podmetači za pića, jedaći pribor, tabletići,
vinske čaše, zdjela za voće. Stvari. Jastučići u dnevnoj sobi. I sag
raskošnih jesenskih boja. Ja sam to mjesto pretvorila u dom.
Okrenula sam mu leđa i pažljivo odložila drvenu žlicu kojom
sam miješala — zaboga, cijelo sam poslijepodne pratila recept od
riječi do riječi — i otpustila pregaču kako bih otkrila novu, kratku i
pripijenu haljinu. Prividno smirena, a iznutra ispunjena mučninom,
okrenula sam se sučelice njemu.
 “Umoran si od leta, pa i iscrpljen, siroče. Jurcanje s istoka na
zapad i natrag nije zdravo. Natočit ću ti piće dok razgovaramo i
rješavamo stvar.” I samu me iznenadila vlastita velikodušnost s
obzirom na okolnosti.
“Stojim iza svojih riječi.” Nate je malčice podigao glas i nije ni
pokušao primiti bocu savršeno ohlađenog piva koje sam mu pružala.
”Lily, Elizabeth... ovo ne funkcionira. Za mene. Previše mi je. Želim,
ne, zbilja trebam... prostora.” Provukao je prste kroz kosu i pomno
me promotrio kao da doista misli da ću se složiti.
“Je li u pitanju druga?”
“Ne, nemam drugu. Kunem ti se.”
Ponovno sam se okrenula od njega, ne pouzdajući se u vlastiti
glas, pa izlila pivo u njegov kari. Zvuk prolijevanja tekućine pružio mi
je trenutačno zadovoljstvo. Dodala sam još nekoliko nasjeckanih čili-
papričica i mahnito miješala.
Mozak mi je radio sto na sat.
Mogla sam odbiti iseliti se. Nije bilo šanse — ali baš nikakve
šanse — da se vratim majci. Richmond mi je bio postao domom.
Utroba mi se pretvorila u čvor i grčila se uz poznat osjećaj nepravde.
Nije pošteno, bila sam savršena djevojka. Nije mi to mogao činiti.
Snovi su mi klizili kroz prste i željela sam ih iznova ščepati i zadržati.
Međutim, usred svega toga doživjela sam trenutak posvemašnje
jasnoće. Ako Nate laže, pa to ima nekakve veze s drugom ženom —
u tom bi je slučaju trebalo biti jako, jako strah.
Zato što sam znala da se, doznam li da je tkogod uništio moje
snove, nimalo neću ustručavati i ja uništiti njihove.
Ljutnja mi trenutačno ne koristi ovdje u raju.
Sunce tone. Pjesma “Carribean Queen” Billyja Oceana trešti iz
zvučnika pričvršćenih na bočne strane kolibe slamnata krova. Kokteli
se miješaju, piće teče u potocima. Udahnem miris sunca i losiona za
sunčanje.
Smijeh. Sreća. Zabava.
To sam željela s Nateom.
Putovanja.
Potreban mi je trenutak nasamo, stoga se vratim na ležaljku,
spremim mobitel u torbu i sklonim sunčane naočale. Zaronim u
topao bazen, a potom plutam nalik morskoj zvijezdi. Voda prigušuje
zvukove. Obožavam osjećaj izoliranosti i obamrlosti, osjećaj samoće
i odsječenosti od izobličenog svijeta.
Jedna među rijetkim prednostima mojega boravka u internatu
bila je ta da sam morala naučiti plivati.
***
Tri tjedna nakon što smo se Nate i ja razišli, naletjela sam na
par s kojim smo jednom ili dvaput pročavrljali u pubu.
Činili su se iznenađenima kada sam ih obavijestila o Nateovoj
odluci.
“Ali doimali ste se sretnima”, rekla je žena. “Planirali ste otići na
odmor, zar ne?”
“Da. Na Bali.”
Bila sam provodila sate i sate na internetu birajući savršeno
mjesto. Masaže za parove, romantične šetnje, zabačene plaže.
Joga i meditacija. Bila bi to idealna prilika da Nate istraži “smisao
života” za kojim sada naizgled traga. Njegova bi nesigurnost i strah
od vezanja netragom nestali tijekom ta dva tjedna.
“Baš mi je žao”, rekla je. “Zacijelo je lud kad te pustio da odeš.
Baš smo se nasmijali s vama. Mislila sam da te obožava.”
Slegnula sam ramenima. “Moram poštovati njegove osjećaje.
Ne mogu ništa drugo.”
Ipak, utješila me spoznaja da nisam jedina koja nije naslućivala
prekid.
I nisam bila posve nesvjesna, ne zapravo, zato što se nije
ponašao kao da se posve odljubio od mene. Još smo jednom spavali
zajedno prije nego što sam se iselila.
Iziđem iz bazena osjećajući se osvježenom. Počešljam se i
legnem kako bih se osušila na suncu prije nego što odem i
preodjenem se za večeru.
Uzmem mobitel i objavim nekoliko fotografija bazena i okolice
na Julietteinu profilu na Facebooku.
Provjerim Nateov netom objavljen raspored. U ovo vrijeme
sljedećega mjeseca oboje nas očekuje putovanje u New York. Na
sreću, na različitim letovima. Kako bilo, morat ću pripaziti.
 Bella se trenutačno pritajila, zbog čega se zapitam što smjera.
Rijetko uzima predah od samopromocije.
Amy uživa u Nairobiju; cijela njezina posada na dvodnevnom je
safariju.
Na povratnom letu idućega dana, tijekom polijetanja i uspona,
zurim u blistavo plavetnilo povrh saga od oblaka i žudim za Nateom.
Uskoro ću dobiti priliku i pokazati mu koliko sam se dobro držala
našega dogovora i dala mu prostora. Viši članovi posade, na svoja
mjesta.
Obavijest odjekne razglasom i raspline moju maštariju. Riječ je
o pozivu na uzbunu kako bi upozorili nas ostale da se pripremimo na
izvanrednu situaciju. Danas nisam raspoložena za: a) smrt ni b)
evakuaciju gomile neposlušnih, uspaničenih putnika niz evakuacijske
tobogane. Provirim u kabinu. Putnici su osjetili da nešto nije u redu i
doslovce sklonili slušalice. Neki s nestrpljenjem zure u mene.
Kolegica na suprotnim vratima gleda u mene. Blijeda je u licu.
Interfon zazvoni, a svjetla za uzbunu stanu bljeskati povrh njega.
Zove nas nadzornik leta.
“Sumnjamo na požar u desnom motoru i vraćamo se u
Bridgetown. Kapetan je rekao da bi moglo potrajati tridesetak minuta
dok izbacimo gorivo. Iako je taj motor ugašen kao mjera opreza,
zbog još jedne potencijalne komplikacije moramo pripremiti putnike
na moguću evakuaciju na tlu. Ima li pitanja?”
Tišina.
“Dobro, počet ćemo od prvih vrata, ponovi upute...”
Dok vraćam interfon na mjesto, Anya, kolegica s četvrtih vrata,
zaplače i stane drhtati u kuhinji.
“Tek sam se vratila s porodiljnog dopusta”, zajeca. “Ne želim
umrijeti.”
“Onda nemoj. Priberi se. Obučena si i znaš što treba. Smiri se,
a zatim iziđi i odradi svoj posao. Vrijeme će ti brže proći. Budi
spremna otvoriti vrata kada sletimo i, ako zatreba, spasi se. Ne brini
se ni za koga drugoga.” Morbidna mi misao odjednom proleti umom
— i sama bih mogla stradati — stoga dometnem: “Osim ako meni
zatreba pomoć.”
 Pogleda me, otre oči i otklipsa na svoj položaj u putničkoj
kabini. Obje stojimo poput prometnih policajaca dok unaprijed
snimljena obavijest o postupanju u slučaju nužde odjekuje
razglasom, pa prionemo na drilove za pripremu putnika. Prisilno se
usredotočim na zadatak i ne dopustim si da me obuzme bilo kakva
panika. Znam što treba i u prednosti sam jer sjedim pokraj vrata.
Ugodno me iznenadi Što su ljudi za promjenu uglavnom smireni i
poslušni. Vježbamo zauzimanje položaja za udar — pričvršćeni
pojasevi, sagnuti putnici i glave pokrivene rukama — i svi pokazuju
na najbliži izlaz. Sve one beskrajne, opetovane vježbe naizgled su
dobile svrhu. Osiguram kabinu sklanjajući torbe i sve što bi moglo
odletjeti. Dvaput provjerim sve kanistre u kuhinji i na kolicima.
Kabinska posada na sjedala za slijetanje.
Pričvrstim pojas. Anyine se usne pomiču kao da se moli.
Voljela bih da je Nate u pilotskoj kabini. Previše je sebičan da bi
umro. Zrakoplov se njiše s jedne na drugu stranu. Vjetar je zacijelo
ojačao. To me podsjeti na sajamski vrtuljak na koji su me majka i
njezin dečko (jedan od mnogih) jedne večeri odveli. Uživala sam u
uzbudljivoj vožnji vrtuljka i željela sam se vratiti, ali nikada to nismo
učinili.
Probijemo oblake. Ugledamo kopno. Stigne obavijest za
posadu: tristo metara.
Tamnoplavo more pojavi se u daljini, kao i kuće s bazenima
boje akvamarina među slagalicom zeleno-smeđih oranica.
Cvilež motora postane glasniji.
Vidim da se neki putnici u kabini drže za ruke.
Dijete zaplače.
U kuhinji vlada tišina izuzev zveckanja posuda za kuhanje kave
u metalnim držačima. Trideset metara.
“Pripremite se!” uzviknem i sama se naginjući naprijed i rukama
štiteći glavu, ako će to išta pomoći.
“Pripremite se!” poviče Anya, i to silovitije negoli sam mislila da
je u stanju.
Pojas mi se urezuje u torzo. Tlo nam se podigne ususret kada
nazrem pistu pa tresnemo o asfalt uz zaglušujuću riku. Zrakoplov
počne usporavati. Pritisak mojeg pojasa olabavi dok dodatno
usporavamo. Letjelica naglo skrene i zastane.
Sigurni smo. Drama je okončana.
Sve dok... Urlik sirena za evakuaciju propara tišinu. Crvena
svjetla za uzbunu bljeskaju na svim pločama povrh sjedala.
Dim. Osjetim dim.
Otpustim pojas, pogurnem teška vrata i stanem u udubinu po
strani kako me stampedo ne bi izgurao. Sivi tobogan razmotava se
nekoliko sekundi dok se puni zrakom. Vrući zrak izvana šiba me u
oštrom kontrastu spram klimatizirane unutrašnjosti.
“Prođite ovuda i skočite!” povičem. “Idemo, idemo.”
Bez razmišljanja pogurnem muškarca koji je razmišljao djelić
sekunde predugo, na što viče sve dok pada. Putnička se kabina vrlo
brzo isprazni.
Nema ni traga požaru i više ne osjetim miris dima. Međutim,
neću se zadržavati unutra. Odradila sam što sam trebala. Uzmem
svoju prtljagu. Znam da ne bih trebala, ali ako ćemo već ostati ovdje
neko vrijeme, neću dopustiti da mi stvari izgore ili se zagube. Drago
mi je što sam ostala u ravnim radnim cipelama; kladim se da je
asfalt vreo. Dok se spuštam toboganom, suknja od poliestera tare
mi i žari bedra.
Potrebno je četrdeset osam sati da dovršimo beskrajnu
papirologiju, odradimo razgovore, damo izjave i odbijemo psihološko
savjetovanje. Svaki put kada pomislim da je moja uloga u toj ne
drami završila, po mene na bazen dođe osoba s podlogom za
pisanje ili tabletom i ispituje me nešto na što sam već odgovorila.
Razveselim se tako što se podsjetim da, dok sam ovdje —
primajući boju te špijunirajući neprijateljicu i voljenog muškarca —
zarađujem ogromne količine novca na prekovremenima.
Vraćamo se na Heathrow dva dana poslije, što znači da
putujemo kao putnici, a ne radna posada. Odgledam dva najnovija
filma — komediju i film strave.
Po slijetanju ispuni me nekakav nemir. Bliži se praznik, a ja ću
biti zarobljena kod kuće zato što sam na četverodnevnom pasivnom
dežurstvu. To znači da se, u slučaju poziva, moram pojaviti na poslu
za najviše dva sata ako im zatreba posada zbog bolesti ili prekida
zračnog prometa. Babs je otišla u Lake District s prijateljicama s
tenisa. Ne želim se vratiti u svoj klaustrofobični stan. Nate se vratio
kući, stoga ne mogu otići onamo.
Ali... imam Amyn ključ.
Pratim njezin raspored, pa znam da je još uvijek u Keniji i da je
Hannah otputovala na Novi Zeland u trotjedni posjet obitelji. Mogla
bih otići u njihov stan. Ako zalijem koji cvijet, neće biti tako strašno.
Napravit ću nešto korisno. Samo, nisam sigurna imaju li cvijeće.
Umjesto da odem na autobusnu postaju, zaputim se prema
podzemnoj željeznici. Osjećam zadovoljstvo pomiješano s
neprestanom mučninom koja slijedi promjenu vremenskih zona.
Vučem kovčeg i torbu na kotačiće prema podzemnoj željeznici dok
poskakuju preko pukotina u pločniku.
Pošto iziđem na Amynoj postaji, toplo me sunce grije dok
hodam prema njezinu stanu. Ljeto je blizu. Optimistična sam što
nesumnjivo dolazi savršen trenutak da Natea obavijestim o tome da
sam ponovno prisutna u njegovu životu.

7
Zvoni mi mobitel. Isprva ne zamjećujem jer sam nedavno
promijenila melodiju tako da mi, svaki put kada je začujem, srce
uzalud ne poskoči u nadi da me zove Nate. Poziv se prebaci na
glasovnu poštu. Ponovno zazvoni. Ne prepoznajem mjesni broj. U
Amynu sam krevetu. Nakratko sam dezorijentirana. Blijedo sunce
probija se oko pravokutne rolete.
Javim se. “Halo?”
“Elizabeth?” kaže vedar glas.
“A tko je to?”
I u idealnom slučaju teško mi je prisjetiti se ljudi i toga u
kakvom sam odnosu s njima. Trebam kavu. Ustanem iz kreveta ne
ispuštajući mobitel i zaputim se u kuhinju.
“Ovdje Lorraine” nastavi glas. “Nova voditeljica vašeg tima.
Pozivamo vas na razgovor o vašem putu na Barbados.”
 “Bok, Lorraine. Na poslu se služim srednjim imenom, Juliette.
Uvedeno je u sustav. Rekla sam svakom odjelu koji postoji, ali
svejedno iskrsnem kao Elizabeth. Možete li to, molim vas,
promijeniti? Silno me zbunjuje.” Pritisnem prekidač na kuhalu.
“Bojim se da je to posao glavnog administratora. Dat ću vam
njihovu e-adresu.”
“Ne treba, hvala. Javila sam im se barem deset puta. Što se
razgovora tiče, sjajno zvuči, ali bojim se da vam ne mogu pomoći
više nego što već jesam. Žao mi je.”
U mislima je tjeram da ode. Moram razmisliti o brojnim
stvarima. Moram ozbiljno promisliti i odrediti savršen trenutak da se
približim Nateu. Moram održavati prijateljstvo s Amy i ažurirati profile
na društvenim medijima, a Babs želi da je uskoro posjetim. Povrh
svega toga, u raspored moram ugurati sate vožnje i potragu za
stanom. Život mi je prilično ispunjen i iscrpljujući, a sada posve
suosjećam s raspravama o ravnoteži između posla i privatnog života
koje sam slušala na radijskim emisijama. Zalijem zrna kave vodom.
Nisam ljubiteljica instantne kave, ali sila zakon mijenja.
“Elizabeth? Oprostite, hoću reći Juliette. Moramo vas zamoliti
da dođete na sastanak čim uzmognete. Danas u šesnaest ili sutra u
jedanaest sati? Bit ćete plaćeni i koristit će vam.” Spusti glas. “Ne
želim vam previše odavati telefonom, ali obećavam da ćete se
oduševiti.”
Sumnjam, ali što prije skinem posao s vrata, to ću se prije
vratiti stvarnom životu.
“Doći ću danas u šesnaest”, čujem samu sebe kako pristajem.
Odnesem kavu u Amynu sobu i legnem na njezin krevet.
Zvukovi koji dopiru izvana nepoznati su mi. Kamion za odvoz smeća
ne dolazi istog dana kad i moj, i to me zbunjuje. Iscrpljena sam, pa
sklopim oči. Nije stvar samo u poslu, nego u svemu. Osjećam se
kao glumica na pozornici koja čeka dovršetak svojih scena.
Povremeno mi padne na um da odustanem i nastavim sa životom,
ali ne znam kako. Sve je drugačije kada se događa vama. Kako da
jednostavno zaboravim? Djelovanje mi se čini kao jedini put.
Uostalom, iskreno volim Natea. I ono što želim nije tako strašno.
Nekolicinu prijatelja i privremeni posao. Potom pravi, odrastao život
koji će završiti ugodnom starošću i po mogućnosti izostankom
zlostavljanja u staračkom domu koji zaudara po školskim večerama.
Ne tražim previše. Duguju mi to.
Ustanem, istuširam se i presvučena. Morat ću ostaviti kovčeg
na polici za prtljagu u glavnoj prijemnoj zgradi prije nego što se
zaputim na tajanstveni sastanak, zato što ga ovdje ne mogu ostaviti.
Iznenada mi sine pomisao: možda me žele unaprijediti na letove s
posebnim uslugama, poput premijerova leta na mirovni sastanak u
vrhu ili silno povučene slavne osobe na izolirani otok. Oraspoložim
se.
Prije polaska ne mogu si pomoći a da malo ne pospremim,
uredno složim ručnike i poredam ih po boji. To je prednost života s
cimerima; svaka će misliti da je to učinila ona druga, iako trebaju
zahvaliti meni. Prepustim se iskušenju da istražim stan iz
jednostavnog razloga da podrobnije shvatim tko je Amy i što je
pokreće. Toliko je opuštena u vlastitoj koži, toliko samouvjerena.
Želim joj biti sličnija i ne biti toliko otvorena i iskrena.
Spavaće sobe uvijek su mjesta na kojima pronađem tajne i
Amyna nije iznimka. Provalnici zacijelo uživaju u nedostatku javne
mašte. Treća ladica njezina ormara sadržava malu kolekciju
igračaka za seks, oskudnih odjevnih kombinacija i nekoliko vlasulja,
ali zapravo me šokira sadržaj ladice njezina noćnog ormarića.
Antidepresivi. Tko bi rekao? Osjećam se pomalo izdano tom
spoznajom. Kad malo bolje razmislim, nije prirodno neprestano biti
sretan. Možda bih trebala pokušati uzeti koji? Istisnem šest tableta
iz folije, omotam ih rupčićem i spremim zavežljaj u torbu.
U dnevnom boravku pustim CD da tiho svira, a potom i drugi.
Sve me podsjeća na Natea. Svaka riječ mogla bi dočaravati nas i
našu ljubav, kao da su umjetnici iskusili jednaku količinu boli koju
trpim. Kakav samo nered ljudi stvaraju od svojih života. Toliko
protraćenog, uzalud odvojeno provedenog vremena, iako bi sve
moglo biti silno drugačije. Izaberem zadnju pjesmu i pjevam uz
pripjev.
Progutam dvije Amyne tablete i nagnam se na odlazak. Javni
prijevoz počeo me umarati, stoga odlučim povećati broj sati vožnje.
Čitala sam da je prosječnoj osobi potrebno četrdeset pet sati učenja
i dvadeset dva sata vježbe kako bi prošla ispit. Namjeravam biti
znatno brža.
U prijemnoj zgradi vode me pokraj niza prostorija koje nikada
prije nisam primijetila sve dok ne stignemo do zadnje. Troje ljudi sjedi
za stolom nasuprot meni. Dva muškarca i žena — Lorraine. Je li
troje ljudi dobro ili loše? Prizori s mjestom prisilnog slijetanja uvećani
su na velikom zaslonu. Zrakoplov nalikuje bijelom insektu sivih
nožica.
“Molim vas, sjednite”, Lorraine se nasmiješi. “Hvala vam na
dolasku. Pozvali smo vas jer vam želimo osobno zahvaliti. Primili
smo brojne poruke u kojima vas putnici kojima ste pomogli tijekom
nedavnog izgreda hvale. Zamolit ću sve za trenutak strpljenja dok
pročitam primjer riječi kojima su vas opisivali. Smirena.
Profesionalna. Odmjerena. Staložena. Pruža ohrabrenje. Služi na
ponos vašoj tvrtki. Sposobna. Junakinja.” Utihne.
Svi zure u mene.
“Ajme”, kažem dok me preplavljuje strah.
“Stoga, uz nagradu za iznimno zalaganje u poslu, željeli bismo i
da postanete naša ambasadorica sigurnosti. Riječ je o novoj, vrlo
važnoj ulozi koja će zahtijevati da budete iznimno vidljivi u zajednici
zračnog prometa. Izvanredan uspjeh za nekoga tko leti vrlo kratko.
Stoga, bravo. Usto ćete dobiti brojne povlastice i...”
Ne mogu to slušati. Želim uši poklopiti dlanovima. Koja
katastrofa. Sve dobre reklamne priče neprestano se promoviraju u
našem biltenu. Fotografije na kojima se smješkaju omiljeni članovi
posade sa svakom dlakom na mjestu i krase naslovnice. Sranje.
Muškarac s desne strane uzme fotoaparat dugačkog objektiva.
Pokrijem lice dlanom.
“Prestanite! Molim vas. Sve je to vrlo ljubazno i silno mi laska,
ali znate da nisam ja prizemljila zrakoplov, zar ne? Možda je došlo
do neke zabune? Odradila sam posao za koji me tvrtka i više nego
prikladno obučila. Iako mi na pamet ne pada ništa ljepše od funkcije
ambasadorice sigurnosti, vjerujte mi kad kažem da nisam prava
osoba za taj posao. Postoje brojni članovi posade koji su svjesniji
rada na sigurnosti od mene...”
 Prestanem govoriti zato što se osjećam ošamućenije nego
obično. Pitam se ima li to kakve veze Amynim tabletama?
Lorraine se nasmiješi “Stanite, Juliette. Možda smo vas uhvatili
nespremnu. Zašto ne biste otišli kući i razmislili o tome do sutra, pa
ću vas nazvati?”
Kvragu. Sve se urotilo kako bi proždrlo moje dragocjeno
vrijeme i energiju, i to upravo sada kad trebam uložiti sav napor u
važnije stvari, kao što je dovršetak povratka Nateu.
***
Na putu kući dopustim si malenu maštariju. Moglo bi upaliti.
Kada iznova budemo zajedno, mogli bismo pozirati poput slavnog
para u časopisu Hello!
Nathan i Elizabeth u svojem stanu u Richmondu. Nathan i
Elizabeth u prvoj klasi.
Ne, nisam sigurna...
Jednostavno mi djeluje prebrzo otkriti se, a Nate će me
svakako prepoznati ako moje fotografije polijepe posvuda po glavnoj
prijemnoj zgradi, bez obzira na drugo ime ili boju kose. Želio je
prostor. Ako mu se prebrzo vratim u život, postoji rizik da će
nanjušiti moju varku. Sutra ću nazvati Lorraine i izmisliti nekakvu
fobiju, strah od javnog nastupa ili nešto slično. Podsjetit ću je na to
da je Anya držala staricu za ruku dok su se zajedno spuštale
evakuacijskim toboganom. To će ih oduševiti.
Stigavši kući, radim na svome planu. Zakažem nekoliko
dodatnih, intenzivnih sati vožnje i počnem ugovarati razgledavanje
stanova.
Prije nego što se okrenem, već je ponoć. Natjeram se spavati.
Trebat će mi snage za jutro, ali ne mogu zaspati zato što sam se
dosjetila nečega što sam zaboravila pitati.
Nazovem Lorraine čim stigne u ured.
“Ako pristanem postati ambasadorica sigurnosti, kada bih
počela?”
“Namjeravamo pokrenuti novu funkciju u kolovozu ili rujnu.
Nemam još točan datum, ali do kraja ljeta vjerojatno biste dobili
raspored obuke.”
“U tom slučaju rado prihvaćam vašu ponudu, hvala.”
 Stigavši na željezničku postaju Bournemouth, hodam do Belline
teretane. Dogovorila sam sastanak s voditeljicom Stephanie
Quentin.
Predstavim se recepcionarki koja me uputi na sofu na kojoj
čekam promatrajući ulazna vrata čisto u slučaju da Bella dođe.
Nepoznati ljudi guraju se kroz metalni prolaz čvrsto držeći sportske
torbe, bočice za vodu ili teniske rekete.
“Elizabeth?”
Ustanem ugledavši Stephanie, Bellinu desnu ruku, kako mi se
približava. Prepoznajem je po koraku.
“Stephanie? Kakvo iznenađenje. Nikada nisam pomislila da ćeš
raditi u teretani. Iako u tome nema ništa loše”, hitro dometnem, što
je prilično velikodušno od mene s obzirom na uvrede koje mi je
uputila.
Nasmiješi se, ali njezin pogled odaje da sam je pogodila u
živac. Doista sam se iznenadila dublje istraživši Bellin svijet i otkrivši
da je Stephanie voditeljica teretane. Bila je na dobrom putu da
postane odvjetnica kao svoja majka.
“Duga priča”, kaže. “Želiš li u ured?” Pokaže na prostoriju iza
staklenih zidova.
Slijedim je unutra i sjednem sučelice njezinu stolu. Na njemu je
nekoliko fotografija dječaka koji ima otprilike osam godina. To je
zacijelo njezina duga priča.
“Jesi li za čaj ili kavu?” upita pružajući mi anketu na mapi s
podloškom.
“Crnu kavu, molim te. Već sam ispunila internetski obrazac i
objasnila da sam neodlučna trebam li uzeti punu članarinu ili bi mi
bolje odgovarala neka druga.”
Složi pokajnički izraz lica. “Da, ali moraš popuniti i taj. Odmah
se vraćam, samo ti idem po kavu.”
Stephanie ode.
Udahnem. Izdahnem.
Svjesna da sam izložena kroz staklene zidove, diskretno se
osvrćem oko sebe, ali nema ničega zanimljivog. Nema fotografija
njezinih školskih prijateljica — iako ih nisam ni očekivala — ali da ih
ima, sigurno bi prikazivale nju, Bellu, Lucy i Gemmu.
 Svemoćnu četvorku.
Bella je mogla povesti dvije prijateljice na obiteljski zimski
odmor između polugodišta u tetinu kuću u kanadski Whistler. Uvijek
je birala Stephanie, a Lucy i Gemmu naizmjenično. Ja bih obično
lagala i pretvarala se da i sama idem na skijanje “u Francusku.”
Obrazac mi se muti pred očima. Ne sjećam se lažne adrese
koju sam prvotno napisala. Nije ni važno, podsjetim samu sebe, zato
što više nema nikakvu moć.
Prvo je polugodište bilo podnošljivo. Znala sam — i nevoljko
prihvaćala — gdje mi je mjesto. Očajnički sam željela biti Bellina
prava prijateljica. Duboko u sebi znala sam da me nikada neće
pustiti u unutarnji krug i pristajala sam na boravak u vanjskome.
Djevojke su sve imala jednaka zaleđa, znale su što treba reći i
kako postupiti, jednostavno su znale da imaju pun potencijal biti
uspješne bez ikakva napora. Skijale su, tečno govorile francuski i
znale ispeći soufflé..
Nastojala sam se uklopiti — govoriti i činiti prave stvari — ali
što sam više griješila, to je gore postajalo. Bila sam nespretna i
šutljiva u njihovoj blizini. Noću bih ležala u krevetu hineći da spavam i
slušala razgovore o dječacima, šminkanju, modi, glazbi i
nastavnicima koji su im se sviđali ili nisu i pritom nastojala smisliti
načine da se uklopim.
A kada to nije upalilo, počela sam razmišljati o drugim
mogućnostima.
“Izvoli kavu”, kaže Stephanie vrativši se i spuštajući šalicu na
stol. “Dobro, da vidimo...”
“Koliko dugo radiš ovdje?” upitam naginjući se naprijed i sporo
otpijajući gutljaj.
“Nekoliko godina. Ispuni obrazac pa ćemo ti naći nekoga da ti
pokaže dvorane.”
“Zar mi ne možeš ti pokazati? Bilo bi lijepo napričati se...”
“Pa...”
“Ipak si voditeljica”, kažem smiješeći se.
“Bojim se da ćemo morati požuriti. Imam još jedan sastanak”,
podigne pogled prema zidnom satu, “uskoro.”
“Hvala ti.”
 Nakon što ispunim i potpišem obrazac, odvede me u glavni
prostor za vježbanje, pa pristojno kimam dok pokazuje najnoviju
opremu i dvorane za grupne treninge te spominje osobne treninge i
uvodne sate.
Slijedim je dok se spuštamo stubištem kako bih vidjela bazen.
“Čuješ li se s Bellom ili ostalima?”
“Da.”
Uredske joj potpetice zveče o drveno stubište. Moje su tenisice
nečujne.
Mogla bih je gurnuti. Morala bih upotrijebiti popriličnu silu, ali da
to učinim kako treba, pošteno bi pala. Podignem pogled prema
crnom, okruglom objektivu nadzorne kamere.
“Kako je Bella?”
Zastane i osvrne se oko sebe kao da pokušava procijeniti moju
reakciju. “Dobro.”
Slegnem ramenima. “Samo pitam. Dosta je prošlo otada.”
“Uskoro će obznaniti zaruke.”
Čvrsto se uhvatim za zaštitnu ogradu. “S kime?”
“S Milesom, financijskim savjetnikom.”
Primijetila sam da ga je označila na fotografijama s raznih
događanja. Izgleda kao dosadnjaković.
Uzmem mobitel iz torbe i pogledam zaslon. “Kvragu, moram
ići. Snaći ću se ako se učlanim. Čujemo se.”
“Da”, nasmiješi se i okrene se kako bi se vratila stubištem.
“Daš mi broj mobitela?” upitam zastajući pred njezinim uredom.
“Uvijek me možeš dobiti preko recepcije”, kaže. “Ako me
zatrebaš.”
“A na Facebooku?” potražim je. “Ah, eto te. Poslala sam ti
zahtjev za prijateljstvo.”
Mirno stojim. Nema izbora, nego uzeti vlastiti mobitel i prihvatiti
me. Dlanovi joj blago dršću.
“Divno. Stvarno mi je bilo drago, Stephanie. Fora je što smo se
vidjele.”
Iziđem i ne osvrćem se.
Putovanje kući proleti dok proučavam njezin profil na
Facebooku.
 Zahvaljujući Stephanie dobila sam novi uvid u Bellin unutarnji
svijet. Otvorila su mi se još jedna vrata.
Obožavam Internet, silno mi koristi.
8
Znala sam da će Nate biti sam kod kuće. Objavio je namjeru da
ostane u stanu i gleda najnovije epizode o serijskom ubojici.
Naravno, njegov crni Jaguar parkiran je na uobičajenom mjestu.
Koračam amo-tamo. Jednom smo razgovarali o tome koje bismo
stare ili povijesne filmske uloge odabrali da moramo. On se odlučio
za Maximusa Decimusa Meridiusa Russela Crowea u Gladijatoru, a
ja za Helen Gwyneth Paltrow u filmu Volim, ne volim.
“Svakako bih bila ona koja ošiša kosu i nogira ga”, bila sam
rekla, samopouzdana u ljubavi. “Nema šanse da bih trpjela da se
loše odnose prema meni.”
Čula sam da vas život uvijek natjera da povučete ono što ste
rekli. Iskreno se nadam da nije tako. Ne želim da se moja uvjerenja
izokrenu u samoispunjavajuće proročanstvo.
Nate još uvijek nije spustio rolete, stoga čekam, samo još
mrvicu, u nadi da ću ga nakratko vidjeti. Nisam ga vidjela uživo više
od tjedan dana jer sam dva dana provela zatočena u svojoj kutiji
šibica na pasivnoj dužnosti, prije nego što su me pozvali na let u
Kingston, i to samo dva sata prije. Dok rano sivilo neuobičajeno
dosadne svibanjske večeri postaje sve gušće, strpljenje mi se isplati.
Njegova silueta oklijeva i uvjerena sam da me gleda. Okrenem se i
polako udaljim, iako osjećam slabost u nogama i nalet uobičajene
praznine u prsima.
Budući da Nate od rođenja živi povlaštenim životom, nije posve
kriv što uzima stvari zdravo za gotovo. Ne zna kako je to živjeti u
siromaštvu. Sve što poželi, to i dobije. Baš kao Bella i drugi poput
nje. Novac ih štiti od nezgodne strane života. Pokušavam opravdati
Natea, zbilja dajem sve od sebe. Ali postoje trenuci kao ovaj, kada
bih ga mogla frustrirano izudarati jer nam trati vrijeme. Zastanem i
naslonim se na hladan zid od opeke.
Udahnem.
Izdahnem.
Strpljenje je vrlina. Drži se plana.
Ramena mi se opuste.
 Nastavim koračati.
Vrativši se kući, pošaljem Amy poruku i pitam bi li željela doći u
Reading sljedeći tjedan kada obje budemo slobodne. Rasporedi su
nam se u zadnje vrijeme preklapali, stoga je tjednima nisam vidjela.
Mogle bismo otići u zabavan izlazak. I preko nje bih mogla ostvariti
svoj plan da proširim mrežu prijateljstava.
Odgovori na poruku: “Da.”
Rezerviram stol u azijskom restoranu na rijeci Kennet za
sljedeću srijedu.
Prije Amyna dolaska detaljno počistim stan, uklonim plutenu
ploču i spremim je na vrh ormara u spavaćoj sobi. Sakrijem i vrećicu
iz nedavne kupnje s dvjema vudu lutkama: muškom i ženskom. Dok
otvaram vrata kako bih je pozdravila, Amy se zagleda u mene.
“Tvoje frizura...”
Toliko sam se priviknula na nju da sam i zaboravila. “Sviđa ti
se? Znam da je pomalo slična tvojoj.”
“Dobra je, ali stvarno izgledamo kao blizanke.”
Sranje. Razljutila sam jedinu prijateljicu. I sada kad razmislim,
tamnosmeđa kosa prije bi mogla uputiti na mene nego mi poslužiti
kao krinka.
“To je običan preljev. Eksperimentirala sam.”
Uzmem njezinu torbu sa stvarima i odložim je pokraj sofe.
“Idemo odmah van.”
Naručimo šampanjac kako bismo proslavile prva tri mjeseca
letenja.
“To je kao ostvarenje sna”, kaže Amy. “Svaki put kada sletim
na neko drugo mjesto i uđem u hotel s četiri ili pet zvjezdica,
jednostavno ne mogu vjerovati da tako živim.”
“Trebale bismo zatražiti neko putovanje. To je vjerojatno jedini
način da zajedno radimo.”
“Da, zvuči dobro.” Zastane. “Dogodilo se nešto neobično dok
me nije bilo”, kaže.
“Baš sam te htjela pitati kako je bilo na safariju. Čula sam da
zna biti pomalo nezgodno sa svim tim zmijama, gmizavim
stvorenjima i čudnim restoranima u kojima poslužuju egzotične divlje
životinje.”
 “Bilo je prilično sigurno. U određenim su restoranima služili
krokodilovo meso. Uglavnom ne, ne mislim na to dok sam bila u
Nairobiju, nego kad sam stigla kući.”
“A da?”
“Aha. Pa, Hanne još uvijek nema, ali učinilo mi se da nam je...
netko bio u stanu. Sve je izgledalo urednije.”
Nasmijem se. “To je dobra stvar, zar ne?”
“Da, možda. Ali ne mogu točno reći što je promijenjeno.
Sasvim nas sigurno nisu pokrali jer bi provalnik...”
“Nešto ukrao”, dovršim.
Obje se nasmijemo.
Uzmem komadić lignje, ali previše je žilava. Umjesto toga
grickam masline u umaku wasabi i đumbiru, uredno slažući koštice
uz rub tanjura.
“Najviše me šokirao CD. Kada sam upalila player, vrtio je jednu
te istu, vrlo sladunjavu pjesmu.”
“Sama si kriva jer imaš opremu zastarjelu cijelo desetljeće.”
Napravim grimasu pa se nasmiješim.
Uzvrati mi osmijehom. “Da, možda.”
“Kako bilo, takve stvari na kraju uvijek dobiju logično
objašnjenje. Vjeruj mi, znam. Kako je Jack?”
“Više ga ne viđam toliko često. Strast se pomalo ugasila.”
“Žao mi je.” Suspregnem osmijeh. “Što se dogodilo?”
“Nije ukinuo svoj internetski profil za pronalaženje djevojaka.
Pokazalo se da se nije želio ograničavati. Ali zaokupljena sam
drugim stvarima. Stare školske prijateljice sljedećega tjedna
organiziraju okupljanje za ručkom, čemu se zbilja veselim.”
“Koji dan? Možda bih mogla poći s tobom.”
Promeškolji se na stolcu i promrsi nešto neodređeno o tome da
nije glavna organizatorica.
Shvatim poruku, ali svejedno me zanima.
Amyne se oči zacakle nakon druge čaše šampanjca. Ne čudim
se. Tablete koje skriva sadržavaju upozorenje da se ne smiju uzimati
s alkoholom. Neobično je kada znate nešto o nekome čega oni nisu
svjesni. Kao da bi to, budu li vas dovoljno gledali u oči, mogli
prepoznati. Cesto razmišljam o takvim stvarima. knjig@ cl@ub.
 “Idemo u klub”, predložim kako bih je razbudila.
Dok izlazimo i sjedamo u Uberovo vozilo, isprepletenih ruku i
smijući se, poželim naglas izgovoriti kako je korisno imati prijateljicu,
ali spriječim se. Jednom sam to rekla, pa me druga osoba čudno
pogledala.
Nadam se da će Amy ostati kakva jest i da ničime neće
pokvariti naše prijateljstvo.
Čim Amy sljedećega dana ode, nazovem i zakažem termin kod
Belline frizerke kako bih promijenila boju kose u plavu.
Nažalost, na godišnjem je odmoru.
Odlučim to obaviti prekosutra na sljedećem radnom putovanju
u Miami.
***
Let za Miami traje približno devet sati. Sve su kabine pune
turista na putu za krstarenja ili Disney World. Jedva uspijem sjesti te
nam ponestane soka, vina i dječjih bojanki.
Nakon tri sata nazovem kapetana da kontaktira naše
medicinske savjetnike kada se žena u šestom mjesecu trudnoće
požali na oštre bolove u trbuhu. Pozovu me u pilotsku kabinu da
osobno razgovaram s njima. Stavim slušalice i slušam. Glas —
liječnik iz Arizone — postavlja mi bezbroj pitanja i naposljetku
savjetuje da joj dam tablete za probavu.
Savjet je uspješan; za pola sata žena više nema bolove, pa se
smiri jer više ne misli da će njezino prvo dijete doći na svijet usred
neba.
I samoj mi lakne.
Po slijetanju nastupe nova kašnjenja s obzirom na to da je
zračna luka krcata. Čak i u redu za posadu stoje druge dvije
zrakoplovne tvrtke ispred nas. Nakon što prođemo šalter za
imigraciju i pričekamo prtljagu, noge me bole dok sjedam u autobus
za posadu.
U hotelskom predvorju kapetan nas sve pozove na sobnu
zabavu za jedan sat. Odlučim ići. Još je rano, i ako ostanem u sobi,
zaspat ću.
Kod recepcionarke se raspitam za obližnje frizerske salone, pa
mi ugovori termin.
 Potom se dizalom uspnem do sobe, raspremim se i istuširam.
Vrata sobe 342 zaglavljena su kovčegom. Četvero ljudi već je
ondje i sjedi na rubu kreveta ili skutreno na maloj sofi. Kapetan Jim
naslanja se o stol i drži limenku piva.
“Bok. Uđi”, kaže.”
“Bok.” Pridružim se ostalima na krevetu i odjednom se osjećam
čudno.
Svi su drugi donijeli vrećice iz kupovine s vinom, pivom ili
koktelima.
“Piće?” upita kapetan pružajući mi pivo.
“Hvala”, kažem pa otvorim limenku uz slabašan prasak.
Toplo je i ne želim ga, ali ne moram dugo ostati i mogla bih se
uklopiti dok sam ovdje.
Nakon jednoga sata gotovo smo svi nagurani u sobu. Stjuard
Rick koji radi u ekonomskoj klasi blizu mojega prolaza sjedi pokraj
žene iz poslovne klase. Smije se gotovo svemu što joj kaže i to mi
ide na živce, iako isprva nisam sigurna zašto.
Potom shvatim da je razlog taj što me pomalo podsjeća na
mene — tako sam i ja pomno pratila svaku Nateovu riječ. Zapitam
se što on radi i je li na sličnoj zabavi u Meksiku.
Odlučim se pozdraviti sa svima iako se kasno poslijepodnevno
sunce još vidi vani na nebu.
Sljedećeg jutra čekam gotovo tri sata da mi oboje kosu u plavo,
ali zadovoljna sam ishodom.
Vratim se istim putem pokraj plaža, palmi i ružičastih, jarkožutih
i svijetloplavih boja art deco područja, prolazeći pokraj hotela Park
Central u kojem je, prema riječima u brošuri iz moje sobe, Clark
Gable običavao boraviti.
Po povratku u neuglednu sobu — sve hotelske sobe počinju mi
nalikovati jedne drugima — spremim se za povratni let: izglačam
bluzu, ulaštim cipele, spremim stvari i naguram minijaturne hotelske
šampone u kozmetičku torbicu.
Povratni let krcat je kao i onaj u dolasku. U zrakoplovu nema
nijednog slobodnog sjedala i svi putnici netom sišli s krstarica,
priviknuti na visoki standard i nekoliko objeda dnevno — uz užinu —
pali su na poslužavnik s toplim doručkom za jednu osobu, pecivo
tvrdo kao kamen i voćnu salatu.
Tijekom jednosatne stanke za posadu, jasno je da se između
Ricka i hihotave žene nešto dogodilo nakon sinoćnje sobne zabave.
Ne odu u spavaonicu, nego sjede na stolcima za odmor pokraj
mene. Pokušava ga uključiti u razgovor, ali bolno je očito — barem
meni — da on samo želi čitati novine.
Znam što pokušava. Prepoznajem znakove, i to iz osobnog
iskustva.
Onakva je kakva sam nekoć bila. Mandy želi nešto nakon
njihove zajedničke noći. Očajnički žudi za nadom: bilo kakvom, ma
koliko sitnom gestom, pa makar i lažnim obećanjem da će se javiti.
Uputim mu prijekoran pogled za njezinim leđima.
Ne reagira.
Sljedećeg se jutra nasilu izvlačim iz kreveta radi vožnje, iako
me cijelo tijelo boli.
Prije nego što sam počela letjeti, nikada nisam ni pomišljala na
to koliko će tjelesne snage taj posao iziskivati, a da i ne spominjem
sve dizanje i nošenje prtljage, kanistara i zaliha. Cesto na bedrima i
rukama pronađem masnice nakon što me izudaraju putnici koji nose
previše torbi ili se ozlijedim u kuhinji pri padu predmeta tijekom
iznenadnih turbulencija.
Kasneći, izjurim i uđem u instruktorov automobil pa bez
pretjerane pozornosti provjerim zrcala i namjestim vozačko sjedalo.
Vrlo je pedantan u vezi s tim sitnicama.
Zadovoljan mojim napretkom, zakaže mi ispite — prvo onaj iz
teorije pa praktični.
Između učenja, preostala tri dana u bazi provodim razgledajući
nekoliko nekretnina u Richmondu. Pa, kažem nekretnina — zapravo
je riječ o sićušnim stanovima koji su manji i od moje kutije šibica. Ali
na um mi ne pada ni jedno drugo mjesto na kojem bih voljela živjeti
nakon što se odselim iz Readinga.
Richmond je moj dom. Uostalom, nakon što se Nate i ja
pomirimo, postat će investicija.
Dam ponudu za najmanji, ali najbliži Nateovu, s obzirom na to
da mi odvjetnik kaže kako bih uskoro trebala dobiti novac od prodaje
Sweet Pea Cottagea.
Dok se spremam za radno putovanje, ne mogu si pomoći a da
ne pjevam “New York, New York”. Dvaput provjerim: Nate je već
poletio. Za promjenu se krećemo u istom smjeru.
Popunjene su tek dvije trećine leta, ali zauzeta sam prodajom.
Nekoliko puta prođem cijelu dužinu zrakoplova u potrazi za različitim
kolicima — od kojih su dvoja u kuhinjama — radi željenih predmeta.
Skuplji se drže u malenim kutijama bliže prvoj klasi. Pošto
dvadesetak minuta proučava narukvicu pa sat, putnica koja ih je
zatražila zaključi da nisu sasvim odgovarajući. Mizerna provizija koju
zarađujemo prodajom nije vrijedna truda.
Kada posada najavi da uskoro stižemo u New York, srce mi
poskoči — što je smiješno jer je Nate sletio prije nekoliko sati.
Kada autobus za posadu izbije iz tunela, oduševi me gradska
panorama. Proučila sam kartu u brošuri tijekom leta i upoznala sam
se s jednostavnim tlocrtom ulica. Zurim kroz prozor dok svako malo
zastajemo u prometu. Promatram gomile nalik mravima koje jure
pokraj oglasa o kriškama pizze koje stoje jedan dolar i švedskim
stolovima u kineskim restoranima. Crveni turistički autobusi bez
krova, pomalo slični londonskima, isprepleću se sa žutim taksijima i
vozilima hitne pomoći čije sirene zavijaju na sav glas. Vratari u
odorama strpljivo stoje pred staklenim ulazima u stambene zgrade.
Ubrzo nakon što prođemo Bloomingdales autobus nam se zaustavi
pred uskim, visokim hotelom ugniježđenim između dviju zgrada.
Prava je šteta što, iako smo i Nate i ja ovdje, ne možemo
zajedno istraživati grad.
Oprezna sam dok se prijavljujem na recepciji i molim za popis
letačke posade. Nate je na dvadeset sedmom katu.
Stigavši u svoju sobu na petom katu, čekam dostavu kovčega
zureći kroz prozor u uredsku zgradu sučelice hotelu. Upišem
zaporku za internet u mobitel. Nate ništa nije pisao o tome čime se
namjerava baviti dok je ovdje. Vjerujem da će rano ujutro otići trčati.
Ali dotada sam slobodna.
Posjetim Bellin blog. Smuči mi se. Iako sam bila pripravna —
zahvaljujući Stephanie — i znala da će se to dogoditi, svejedno me
pogodi. I ispuni ljubomorom. Bella i Miles objavili su zaruke.
Provjerim Stephanienu stranicu na Facebooku. Tako sam sretna što
sam je dodala. Bellin prsten predstavlja dijamantni kamen u platini.
Čestitke, Bella i Miles.
Predivne vijesti.
Veselimo se.
Savršen par.
Bla-bla, jebote.
Zadnji komentar napisao je Nate: Želim vam svu sreću i dobro
došao u obitelj, Milese. Nadam se da znaš u što se upuštaš! Šala
mala. X
Pazila sam, iznimno sam pazila na to da Nate i ja ne dolazimo
ni u kakav doticaj s njegovom obitelji dok smo bili zajedno. Nije bilo
pretjerano teško s obzirom na to koliko je često boravio u
inozemstvu i sa mnom tijekom slobodnih dana. Nisam smjela riskirati
da Bella izmisli laži o meni i zatruje Nateov um. Obožava starijeg
brata i vrlo je zaštitnički nastrojena prema njemu. Jedini način da se
službeno sastanem s njom jest kao fait accompli, zakonska žena i
šurjakinja. Voljela bih se udati prije nje i natjerati je da prisustvuje
mom vjenčanju sa stoičkim izrazom na licu dok shvaća kako odsad
pa nadalje neće imati drugog izbora nego biti ljubazna prema meni.
Iziđem u šetnju. Hodam od ulice do ulice, ali previše me toga
podsjeća na vjenčanja: zlatarnice, dućani, hoteli, svadbeni butici, pa
čak i bijela limuzina u prolazu.
Primorana sam smišljati beskrajne načine da se zabavim.
Pijem kavu. Čekam i prokleto čekam.
Vrativši se u sobu, ne mogu se usredotočiti ni na što ni zaspati.
Prebacujem televizijske programe, ali ne zadrže mi pozornost, stoga
se zateknem kako gledam reklame koje traju pola sata. Nasmijana
žena srebrne natapirane kose reklamira otmjenu sjeckalicu za
povrće. Posebne ponude višekratno prelijeću zaslonom. Tupo zurim.
Možda će mi dobro doći nakon što se vratim Nateu. Doista voli moju
kuhinju. I mrzim način na koji mi smrad luka prožima prste dugo
nakon što bih oprala ruke.
Umor od promjene vremenske zone poigrava mi se umom.
U šest ujutro zaputim se u predvorje odjevena u trkačku
opremu. Smjestim se na kutnu sofu i skrivam se iza primjerka New
York Posta. Pogled mi zastane na članku koji neprestano iznova
čitam. Nekoliko članova posade budno je i spremno — to me ne čudi
s obzirom na to da je kod kuće već podne.
Možda sam pogriješila?
Možda je Nate otišao u teretanu. Neće cio dan ostati u hotelu,
stoga sam spremna pričekati.
Sedam sati i deset vražjih minuta. Zvono dizala zazvoni i
jednostavno znam, osjećam, i prije nego što se vrata uopće
razdvoje, da će to biti on. Srce mi snažno tuče. Zadržim dah. I jest!
Nate u opravi za trčanje drži bočicu vode i u ušima ima slušalice.
Iziđe kroz klizna vrata i skrene desno.
Slijedim ga spustivši kapuljaču nisko na oči. Uvjeti su savršeni.
Radne su gomile dovoljno brojne, ali ne u tolikoj mjeri da bi me
usporavale.
Jedna ulica, dvije ulice.
Prolazim pokraj delikatesnih dućana koji reklamiraju kavu,
peciva i krafne. Automobili trube. Sirene zavijaju u daljini. Na svakoj
zebri čekam sve dok se upozorenje za pješake netom ne prebaci u
znak za zabranu prelaženja.
Nate ubrza.
Pojačam tempo.
Sa suprotne strane uočim kočije s konjima. Onkraj visokih
kotača i natkrivenih kola pruža se otvoren prostor i zelenilo.
Central Park.
Ohrabrim se do te mjere da slijedim Natea dva koraka dalje.
Zastane na ulasku kako bi namjestio štopericu na satu. Zadržim se
iza njega udišući miris konjske balege. Nadobudni turisti već
zauzimaju pločnik. Plakat pribijen na obližnju ogradu najavljuje mise
povodom Dana sjećanja zadnjeg ponedjeljka u svibnju, za nekoliko
dana.
Nate potrči.
Potrčim i ja.
Neboderi nas promatraju svisoka. Napusti glavnu ulicu pri prvoj
prilici i drži se staza — kao i ostali trkači — što je savršeno.
Sjenovite krošnje stabala tvore nakupine zakriljene trave posute
blijedim laticama. Dah mi ubrza. Postoji mana u mojemu planu —
moja tjelesna sprema nije kao njegova. Nadam se da neće predugo
trčati jer znam da je taj park ogroman. Udišem miris jorgovana.
Prijeđemo most i uronimo u eksploziju azaleja.
Amelia bi uživala u Central Parku, rekla bi mi naziv svake biljke
i cvijeta. I Will bi bio sretan ovdje. Zbacili bismo cipele i trčali travom.
Žedna sam i vruće mi je.
Nate iznenada zastane. Majica mu se lijepi za znojna leđa.
Sagne se, položi dlanove na bedra i otpije velik gutljaj vode. Poželim
jurnuti prema njemu i oteti mu. je.
Dišem najtiše što mogu. On mirno stoji.
Sunce je varljivo vruće za ovo vrijeme; naivno sam
pretpostavila da će biti svježe kao kod kuće. Nate se zaputi prema
obližnjoj klupi. Sranje, bit će okrenut prema meni.
Nastavim trčati sve: dok mu se ne nađem za leđima. Stanem,
naslonim se na stablo i propisno predahnem.
Nate mirno sjedi kao da promatra krajobraz, ali vjerojatno je
uzeo stanku. Ošišao se. Nisam sigurna da mu odgovara; pomalo je
prekratka.
Vrti mi se u glavi i osjećam se ošamućeno. Kora stabla grebe
mi i hladi kožu. Dijeli nas tek koji metar. Načinim nekoliko fotografija
mobitelom. Zašto mu ne pridan? Što čekam? Prošlo je više od
sedam mjeseci. Dala sam mu bespotreban prostor.
Prostor. Mrzim tu riječ.
Pojavio bi se u gotovo svakoj njegovoj rečenici prije nego što
smo prekinuli. Možda bih trebala zaboraviti na svoj plan djelovanja i
prepustiti se trenutku. Možda nas je sudbina dovela ovamo, zajedno
i daleko od svega što nam kod kuće odvraća pozornost.
Tko ga šljivi! Učinit ću to. Riskirat ću.
Zakoračim prema njemu. Ne! Mantre mi se počinju miješati u
glavi.
Drži se plana.
Popravi plan.
U glavi mi tutnji dok me zahvaća pulsirajuća, divljačka
glavobolja. Moram popiti vode. Napravim još jedan korak.
Udahnem.
Izdahnem.
 Ne znam zašto, ali osjećam neodoljiv poriv da to učinim.
Oklijevam.
Dok pravim još jedan korak, nagazim na otpalu granu. Kratka
je, ali debela, otprilike veličine bejzbolske palice. Dišem. Nate izgleda
vrlo opušteno. Nekoć sam mu mogla prići i zagrliti ga kad god bih
poželjela. Sada ne smijem.
Takva su pravila.
Nitko me ništa nije pitao niti mi je pružio mogućnost izbora što
se toga tiče.
Nate se okrene postrance i podigne lijevu nogu na klupu pa se
presavije u struku kako bi se istegnuo. Listovi mu se jamačno grče,
ponekad to čine.
Čučnem kao da nešto podižem, ali nema ničega osim štapa.
Kupujem vrijeme iznova učvršćujući vezice na tenisicama. Dok to
činim, umom mi prostruji nalet gorčine i bijesa. Ovo je suludo, imam
svoja prava. Desnom rukom čvrsto stisnem granu i ustanem. Držim
je uz nogu.
I Nate ustane. Podigne ruke ispreplećući prste i nastavi se
istezati. Zakoračim prema njemu. Ruke mu padnu uz bokove.
Duboko udahnem.
Pogleda na ručni sat, a potom se trkom udalji od mene. Mirno
stojim ispuštajući granu. Udari me po gležnju dok ga promatram
kako slijedi zavojitu stazu, sve dok se ne udalji izvan mojega dosega.

9
Zacijelo sam poludjela. Što me spopalo? Prekršila sam vlastita
pravila.
Drži se plana.
Tko ne planira, planira neuspjeh.
Stojim kao ukopana. To je zato što sam ga vidjela na
nepoznatom terenu. Zato su se moje granice poremetile. Hvala
Bogu pa je Nate otrčao. Nikada više ne smijem se tako opustiti.
Nikada.
“Gospođo, je li vam dobro?”
 Podignem pogled. Stariji muškarac u odijelu zuri u mene.
Uspravim se. “Da, hvala. Sad sam dobro. Izišla sam trčati bez
vode. Glupo od mene.”
“Ondje imate dućan.” Pokaže ravno preda se. “Već je ugrijalo.”
“Hvala vam.”
Zaputim se u smjeru koji mi je predložio i pronađem pokretni
kiosk. Kupim vodu, kavu i slani perec.
“Oprostite, kuda se iziđe?” upitam blagajnicu.
Posve sam izgubljena u prostoru. Sjednem na travu i ispijam
vodu u obilnim gutljajima.
Perec je slan i suh, zapinje mi u grlu. Na izlasku bacim ostatak
peciva nalik potkovi u koš za smeće.
Kada konačno ugledam hotel, preplavi me jednak osjećaj
olakšanja kao kada kotači zrakoplova dotaknu pistu. Karticom
otključam vrata, sručim se na krevet i mentalno se prekorim.
Zamalo sam uprskala stvar.
Bila sam toliko blizu uspjehu. Ipak, moram se držati rasporeda
jer će u srpnju biti nepunih deset mjeseci otkad smo se razišli.
Gotovo pa godina.
Na taj način dokazujem da sam mu pružila prostora da
pronađe sam sebe — ili što god da je odlučio. Boli me pomisao na to
da spava s drugima, naravno, ali nijedna mu se ne zadržava na
profilu na Facebooku, stoga odagnam tmurne misli i nastojim gledati
pozitivnu stranu. Nije me ostavio zbog neke određene žene. Kada se
pomirimo, bit će istinski spreman skrasiti se.
Moram poraditi na novim mantrama i češće ih ponavljati.
Kada iole sumnjaš, nemoj.
Strpljenje je vrlina.
Drži se plana.
Iako me glava više uopće ne boli, popijem dva snažna
analgetika i iskapim nekoliko čaša vode.
Zbog čega god da se to dogodilo, ne smijem se ponovno
opustiti.
Umorna sam i razdražljiva.
Ukrcaj posade u zrakoplov koji leti do Heathrowa odgođen je
zbog kašnjenja dolaznog leta. Kada konačno dobijemo dopuštenje
da se ukrcamo, moramo se probijati pokraj čistačica i njihovih
usisavača koji zaprječuju prolaze i pružaju nam tek toliko vremena
da odradimo sigurnosne provjere — i nikakvu pripremu u kuhinji.
Usred leta dvoma putnicima pozli, stoga zatrebaju kisik, i
previše je bučne djece. Zahtjevi naizgled ne prestaju i mnogi se žale
da sustav za zabavu tijekom leta ne funkcionira.
Možda ipak neću potrajati na tom poslu.
Tijekom odmora u spavaonici sanjam Willa. Mlađi je, ima tek
otprilike osamnaest mjeseci i nesiguran je na nogama. Ali pliva kao
da se rodio u vodi. Amelia se skriva u hladu vrta i bere cvijeće.
Pokušava mi doviknuti upute, ali riječi joj zvuče prigušeno kao da
govori pod vodom. Kada uspijem odgonetnuti što mi nastoji reći,
kada uspijem dokučiti srž situacije, već je prekasno.
Uspravim se u sjedeći položaj i nespretno potražim svjetiljku.
Otpijam malene gutljaje vode. Dječak u visokoj ekonomskoj klasi
nosi plave hlače na tregere. Podsjetile su me na njegove, to je sve.
Nemir me ne napusti do kraja leta. Nije mi dobro. Pošto
pričvrstim pojas na sjedalu za posadu prije slijetanja, gotovo kolegici
izlanem cijelu priču o Willu. Ništa me ne sprječava i to se neprestano
događa. Trebalo mi je određeno vrijeme da se priviknem. Brojni
članovi posade neprestano dijele previše informacija i otkrivaju
svakakve pojedinosti o sebi, kao da vjeruju da će ostati ispovjednom
tajnom, zaštićenom među oblacima.
Dakako, ne učinim to. Ne bi imalo smisla.
Umjesto toga govorim o “Nicku” i o tome kako sam znala, čim
sam ga vidjela, da nikada neću upoznati nikoga sličnog. Pogledajte
samo što se dogodilo svaki put kada je Elizabeth Taylor pokušala
živjeti bez Richarda Burtona. Pročitala sam da su njihovu romansu
opisivali kao “ubojitu ljubav koja nikada nije umrla”. Život im nije imao
stvarnog smisla bez onoga drugoga.
Uz Natea se osjećam potpuno, usprkos njegovim manama, i
zato znam da je u pitanju ljubav.
Zaljubljenost bi me zaslijepila. Istinska ljubav prihvaća.
Prvi slobodan dan provodim sama u stanu. Opuštam se
pregledavajući fotografije s objave Bellinih i Milesovih zaruka.
Sljedeći mjesec priredit će zabavu. Ispišem Nateove fotografije iz
New Yorka i pridružim ih svojoj plutenoj ploči. Kvaliteta nije dobra —
ne zapravo — ali potrebne su mi što novije stvari jer nam životi
moraju ostati isprepleteni i ažurirani, pa makar potajno.
Zurim u ploču; naizgled nešto ne štima. Zurim i zurim sve dok
ne shvatim o čemu je riječ.
Bellinu sretnom licu nije mjesto u mojemu privatnom prostoru.
Uzmem škare i režem sve dok je ne lišim glave ili prorežem svaku
fotografiju na kojoj se smiješi. Ne diram samo one na kojima ne
djeluje pretjerano zadovoljna samom sobom.
Izdahnem. Osjećam se bolje.
Izvadim vudu lutke iz kutije za cipele na vrhu ormara. Ženska
ima glavu punu pribadača, a muška samo jednu, u prsima. Želim da
Nateovo srce ostane tvrdo sve dok me iznova ne zavoli. Kada sam
ih uočila na štandu na tržnici tijekom jednog putovanja na Karibe,
kolegica s kojom sam bila smijala mi se dok sam ih kupovala:
“Jezive lutke za turiste”, rekla je. “Što će ti, zaboga, to?”
“Za zabavu”, odvratila sam.
Mrzim kupovati u društvu. Teškoća na koju nailazim s
kolegicama jest da neke jednostavno ne znaju biti same; zalijepe se
za mene još tijekom sastanka prije leta nastojeći doznati čime se
planiram baviti nakon što sletimo i pridruže mi se bez poziva.
Drugoga dana u bazi položim teorijski ispit za vožnju. Sada me
prije nove dimenzije slobode čeka još samo praktični dio. Pošto
posjetim nekoliko automobilskih salona, odlučim naručiti otmjen sivi
kabriolet. Mislim da u prtljažniku ima tek toliko mjesta za mali
kovčeg.
Nakon toga moram nekako ispuniti dva dana do narednog
putovanja u Bangkok. Klonim se Nateova stana prestrašena vlastitim
ponašanjem u New Yorku. Moram se iznova usredotočiti i pobrinuti
da ostanem dovoljno snažna u njegovoj blizini i ne sjebem stvar.
Amy je na putu u Australiju, stoga nemam koristi od nje.
Juliettein i Elizabethin profil na Facebooku ažurirani su, sadržavaju
prave komentare i fotografije za prave osobe.
Nazovem Babs. “Jesi li za posjet?”
“Naravno, dušo. Odabrala si savršen trenutak, ispekla sam pitu
s mesom i pivom.”
 Spremim malu putnu torbu i zaputim se na željeznički kolodvor.
Ne spominjem Babs kad ću doći, stoga sjednem u autobus koji me
proveze pokraj Sweet Pea Cottagea. Na znaku Za prodaju piše
Ponuda u tijeku.
Čekam ne bih li štogod osjetila — nekakvu emociju — ali ne,
nema ničega.
Babs naglo otvori vrata čim pozvonim, a na sebi ima pregaču s
trešnjama. Lice joj je umrljano brašnom. Barbara izgleda onako kako
vjerojatno treba izgledati majka.
“Baš mi je drago što te vidim”, kaže. “Postavit ću stol da
večeramo.” Dok jedemo pitu — a ja prstima čupkam komadiće
tijesta — uz prilog od mladog krumpira i graška, Babs mi prenosi
seoske tračeve: dva razvoda, jedna smrt i provala.
Obavijestim je o satovima vožnje.
“Divna vijest, sad ćeš me moći češće posjećivati.”
Kimnem.
Tišina.
Kuhinjom dominira zveckanje našega pribora za jelo, što znači
da se Babs psihički priprema priopćiti mi lošu vijest ili mi postaviti
pitanje. Čekam.
“Jesi li sutra za jedan posjet? Williamu?”
Ustanem i nalijem nam čaše vodom iz slavine.
“Uskoro će mu rođendan i...” Babs ustraje.
“Ne, oprosti, ali ne želim ići.”
“Pa, bila bih ti zahvalna na društvu. Mogle bismo odnijeti malo
cvijeća i na Amelijin spomenik.”
“Mrtvace nije briga stoji li na njihovom grobu cvijeće ili ne.” “Ja
idem. Uvijek idem.”
“Nije ondje. Kao ni ona.”
Babs pročisti grlo.
Mislim da znam što se sprema i ne želim to čuti. “Što je
večeras na telki?” upitam ustajući i pospremajući stol. “Upali nešto, a
ja ću oprati suđe.”
Otvorim slavinu s vrućom vodom i istisnem obilje deterdženta
za pranje s mirisom limuna u zdjelu, zureći u pjenušavu vodu. Babs
se odluči za sapunicu; melodija uvodne špice dopire iz dnevnog
boravka. Nekoć smo je gledale u zajedničkom boravku u školi,
zgurane na sofama i jastucima na podu i odjevene u pidžame i
kućne ogrtače.
Pridružim joj se na sofi nakon deset minuta. Da ne znam da je
redovito prati, pretpostavila bih da ju je namjerno odabrala jer
večerašnja epizoda uključuje prizor na groblju u kojem lik doživi
“zaključak”.
Sljedećeg jutra rano odem, obećavši da ću je uskoro opet
posjetiti.
Tijekom vožnje vlakom do stana zazvoni mi mobitel. Odvjetnik.
Kuća se prodala.
Bogata sam.
Zamislim nekakvog mladog agenta za nekretnine koga šalju do
kolibe da promijeni znak Ponuda u tijeku u Prodano.
Iživciram se uvidjevši da stan u Richmondu koji mi je zapeo za
oko više nije raspoloživ, što znači da ću morati iznova započeti
potragu za drugim. Ali tako ću se barem imati čime zaokupiti do
povratka na posao.
Negdje iznad Europe, a potom Azije, lebdeći povrh ničije zemlje
i jureći prema Bangkoku, sjedim u kuhinji na preokrenutoj metalnoj
posudi, smrzavajući se i slušajući kolegicu Nancy kako blebeće bez
prestanka. Pokazala mi je fotografije svoje mačke, konja, kumčadi,
ispričala sve o operaciji na koju je išla prije četiri godine i rekla da joj
se bivši muž volio oblačiti kao žena.
“Iako, nismo se rastali zbog toga...”
“Hm” kažem. “Jesi li za kavu?”
Ustanem, stavim filtar u aparat za kavu i uključim ga, snagom
uma tjerajući nekog među putnicima da bane u kuhinju i onesvijesti
se ili učini bilo što čime bih se jedno vrijeme morala pozabaviti.
“Da, može kava. Uglavnom, kao što sam govorila, nije to što se
oblačio u ženu...”
“Vraćam se za koju minutu, Nancy. Red je na meni da dovršim
sigurnosne provjere.”
Obično nemam volje, ali večeras se motam po mračnoj kabini
provjeravajući toalete u potrazi za sumnjivim porukama i bombašima
te da nikome među putnicima nije zlo ili se bavi nečim odveć
neobičnim. Mirno je. Nijedan se par ne nastoji zajedno ušuljati u
toalet kako bi se poseksali unutra, iako mi ne smeta kada to čine.
Samo se pretvaram da ne primjećujem.
Kada se vratim u kuhinju, Nancy se već zalijepila za Kevina,
drugog člana posade, čiji ošamućeni izraz odražava kako vidno žali
što se nije sklonio u prvu klasu na sigurno.
“... znači, stvar je u činjenici da je bio vrlo sebičan. Hoću reći,
stvarno sebičan. Vratila bih se s puta iscrpljena nakon što sam
tijekom noći poslužila stotine ljudi, a on kod kuće ne bi ni prstom
maknuo. Ne bi otišao u kupovinu ni...”
Sretnem njegov pogled i nasmiješim mu se.
“Svratio sam samo po nekoliko ubrusa”, kaže. “Ostavio sam
prvu kuhinju bez nadzora. Bolje da se vratim.”
Kevin je nekoć radio kao računovođa, ali goruća želja za
putovanjima navela ga je da u ranim četrdesetima promijeni karijeru.
Čini se zabavnim. Na pripremnom je sastanku sve nasmijao pričom
o tome kako je propustio autobus za posadu tijekom prethodnog
leta, pa se izgubio u labirintu hodnika ispod terminala. Namigne mi i
zbriše kroz debele zastore kuhinje. Možda bih se mogla družiti s
njime. Zasad djeluje inteligentno i zabavno.
Oglasi se zvono za poziv. Aleluja!
Krećem se prolazom među uspavanom masom pokrivenom
dekama izbjegavajući isturena stopala i nasumce odbačene cipele,
sve dok ne stignem do sjedala 43A ponad kojeg gori bijelo svjetlo za
pozivanje stjuardese.
“Mila, mogu li, molim vas, dobiti šalicu čaja?” upita starica
paleći svjetlo za čitanje.
“Naravno.”
Proučim tamu u potrazi za drugim svjetlom. Na to mi se sveo
život: na traženje ljudi koje ću poslužiti kako ne bih morala slušati
nečije blebetanje.
Dok u kuhinji vrućom vodom iz slavine prelijevam vrećicu čaja,
Nancy nastavlja govoriti.
“Imaš li kakve planove za Bangkok?”
Razmislim. Čime se Nancy ne bi bavila? Hmm. Nisam sigurna.
Bolje mi je igrati na sigurno i biti neodređena.
 “Zapravo ne, volim improvizirati i izbjegavam određene
planove. Nikad ne znam kako ću se osjećati ni koliko ću spavati.”
Nalijem mlijeko u čaj i uzmem nekoliko vrećica šećera, stavim
ih na poslužavnik i vratim se u kabinu.
Čim ponovno uđem u kuhinju, Nancy otvori usta.
“Ja ću posjetiti Kraljevsku palaču s Katie, prvom časnicom.
Živimo u istom selu i kada smo shvatile da putujemo na isto mjesto,
odlučile smo da je vrijeme za malo kulture i nešto više od obične
kupovine na tržnici.”
“Baš dobro.”
“Slobodno nam se pridruži.”
“Hvala, lijepo od tebe, ali vidjet ću.”
“To je vjerojatno pametno. Katie je trenutačno u sedmom nebu.
U onoj je početnoj fazi kada ne može a da ne ubaci dečkovo ime u
svaki razgovor bez obzira na temu. Ne zamjeram joj, naravno.
Jedno je vrijeme bila sama, nikada nije imala sreće s muškarcima.
Ali u povjerenju, kladim se da će neprestano govoriti ‘Nate ovo’ i
‘Nate ono’ dok budemo u palači.”
“Nate? Neobično ime”, iznenadi me činjenica koliko zvučim
normalno i opušteno, iako mi se srce kida.
“Je li? Zapravo nisam razmišljala o tome. Vjerojatno je
skraćenica za Nathana ili neko slično ime.”
“Kako se preziva?” Srce mi zakuca malčice brže.
“Ne znam. Uglavnom, vrijeme je da probudimo ostale. Naš je
red za spavaonicu.”
Pripremim ručnike za brisanje ruku prije jela i nalijem sok u
nekoliko čaša. Stavim ih na poslužavnik. Ruke mi lagano
podrhtavaju. Zaputim se prema repu zrakoplova ponovno se boreći
s udovima i otpacima, od kojih su najopasniji časopisi — viđala sam
kako ljudi lete zbog njih. Poslužim se ključem kako bih otvorila vrata
spavaonice i zatvorim ih za sobom — nije neuobičajena stvar da se
putnici osjećaju slobodnima ući ako su otvorena — pa prigušim
svjetla pridržavajući se za ogradu jednom rukom, a drugom čvrsto
držeći poslužavnik dok se spuštam malenim stubištem.
“Dobro jutro, društvo”, kažem.
Neki poskoče, skupe stvari i zapute se prema toaletima.
 Drugi sjednu, vidno iscrpljeni i dezorijentirani, očigledno žaleći
što nisu kod kuće u vlastitom krevetu.
Nakon petnaest minuta ležim u krevetu na kat u sivoj trenirci i
okrećem se u vreći za spavanje. Pojas mi se neprestano spušta do
kukova dok se bacakam poput krpe u perilici rublja kada nas
zahvate turbulencije. Osjećam se kao u nekakvom paralelnom,
nepostojećem svemiru.
Ali jedno znam: ipak ću se pridružiti Nancy i Katie u obilasku
Kraljevske palače.

10
Nakon jednog sata odustanem od svoje stanke koja bi trebala
trajati tri sata i dvadeset minuta. Ne mogu više ni trenutka ležati
ondje zatočena. Idem proučiti Katie. Moram je osobno vidjeti kako
bih je procijenila.
Osjećam se ošamućeno dok u toaletu osvježavam šminku. Na
početku leta izgledala sam pristojno, ali sada mi je silno mučno.
Dakako, znala sam da Nate neće biti u celibatu. Nisam pomahnitala.
Ali užasno je doznati ime i zapeti usred oblaka s potencijalnom
suparnicom.
Krećem se prema nosu zrakoplova i uspnem se u poslovnu
klasu. Član posade — stariji muškarac — u skučenoj kuhinji na katu
priprema poslužavnike s doručkom.
“Bok, svratit ću do pilotske kabine”, kažem. “Želite da ih pitam
trebaju li štogod?”
Pogleda na ručni sat. “Da, slobodno. Svejedno ih treba
nazvati.” Znam kada slijede pozivi pilotima tijekom leta, stoga sam i
došla. Uzmem interfon i utipkam brojeve pilotske kabine. Srce mi
tuče dok pomišljam da će se javiti Katie, ali ne učini to. Začujem
muški glas. ”Bok. Ovdje Mike.”
“Bok, ovdje Juliette iz repa. Gore sam i samo bih željela kratko
svratiti i nešto vas pitati. Trebate li štogod?”
“Samo trenutak.”
Prigušeni glasovi.
 “Da, dvije kave, molim. Jednu bijelu i jednu crnu, bez šećera. I
ako imate još koji sendvič, to bi bilo lijepo, hvala.”
“Dobro.”
Skuham kave. Koja li je Katiena? Izvučem poslužavnik sa
sendvičima iz kabinskih kolica. Ponovno nazovem kako bih se
najavila.
Zaputim se prolazom i čekam pred vratima pilotske kabine.
Kapetan ih otvori i čvrsto zatvori za mnom čim uđem. Bijele, zelene i
plave lampice upravljačke ploče jarko pulsiraju u tamnom
zatvorenom prostoru. Na mjestu prvog časnika sjedi muškarac.
Nema Katie. Vrata pilotske spavaonice zatvorena su, stoga zacijelo
spava.
“Je li netko na stanci?” upitam.
“Da.”
Kvragu.
Kapetan uzme poslužavnik. Sklonim šalice kave i odložim ih iza
svakog sjedala.
“Došla sam pitati mogu li sjediti ovdje tijekom slijetanja?”
upitam. “Relativno sam nova...”
“Žao mi je, ne možete, u tijeku je obuka. James se”, pokaže na
prvog časnika, “priprema za promaknuće u kapetana, stoga vas,
nažalost, moram odbiti.” James se okrene i mahne mi u znak
isprike.
“Ah.”
“Nadam se da će vam se uskoro pružiti druga prilika jer bih
inače pristao.”
“Hvala vam.”
“Hvala na kavi.” Poviri kroz špijunku dok James provjerava
nadzorne kamere. “Zrak je čist.”
Otvori mi vrata, pa iziđem osjećajući se obeshrabrenom, ali ne i
poraženom.
Na putu u hotel sjedim iza Katie i prisluškujem njezin razgovor
s još jednim prvim časnikom.
Kosa joj je povijena u pletenicu i pričvršćena uz glavu — ne
volim to.
 Will je obožavao kada bih si splela pletenice. Dobro, volio ih je
vući.
Izgleda posve obično.
Razgovor im nije zanimljiv — uglavnom raspravljaju o vožnji
biciklom. Ne mogu zamisliti Natea na biciklu. Ne bi mu pristajala
kaciga.
Jednostavno ne bi.
Kao većina posade, Katie izgleda potpuno drugačije bez odore
kada se narednog jutra okupimo na recepciji — samo ona, Nancy,
tip imena Ajay i ja.
Katie ima dugačku, kovrčavu crvenu kosu i pregršt pjegica.
Izgleda srdačno, ali sposobno, i tip je osobe kakvu biste upitali za
savjet. Djeluje muškobanjasto zbog mišićavih nadlaktica i običnih bež
hlača, kao da se odveć nastoji uklopiti među muške pilote. Međutim,
kada se nasmiješi, cijelo joj lice poprimi određenu ljepotu.
Isprva nisam bila sigurna što Nate vidi u njoj. Ali mislim da je to
zato što izgleda ispravno, kao prava djevojka iz susjedstva.
Sjevši u turistički autobus, ponovno je pogledam. Zuri kroz
prozor blago rastvorenih usana. Zapeli smo u prometu cijelu
vječnost, ali ne mogu se upustiti ni u kakav koristan razgovor s Katie
zato što entuzijastična žena koja radi kao turistički vodič neprestano
govori na mikrofon sa začelja autobusa.
Isključim se.
Znam da me Nate voli, zato što mi je to rekao.
Kada sam mu rekla da ga volim, odvratio je: “Aha, i ja tebe.” U
protivnom bi šutio.
Priznajem, bio je pomalo nesklon — isprva — prema ideji da se
preselim k njemu toliko brzo nakon što smo prohodali. Ali istaknula
sam da nam je, iako je u pitanju pomalo nagla romansa, možda
suđeno.
Stan koji sam iznajmljivala prodavao se. Doista je tako bilo,
iako je stanodavac rekao da mogu ostati još tri mjeseca. Ali doista
nije imalo nikakvog smisla da tražim drugo mjesto za život. Bila je to
bezazlena laž na obostranu korist.
Tada sam nakratko razmislila o tome da se pridružim
zrakoplovnoj tvrtki, ali željela sam biti savršena djevojka. Željela sam
biti uz Natea kada se vrati kući s putovanja.
Željela sam da budemo sami.
Riječi koje mi se smjeste u umu nakon što ugledam palaču jesu
zelena i zlatna. Promatram očaravajuću zgradu, višeslojne krovove i
uređene vrtove.
Vruće je. Prema riječima žene koja nas je vodila u obilazak,
uskoro će kišna sezona.
“Baš je romantična, zar ne?” upitam ostale.
Kimnu, ali nastave šutjeti jer su svi, nažalost, osobe koje
iskreno zanimaju građevine. Slušaju ženu dok nas vodi uokolo. Znoj
mi vijuga kralježnicom. Stvar je u tome da, po mojemu mišljenju,
možete brzinski uživati u stvarima. Ne morate ići uokolo puževim
korakom samo kako biste zauvijek upamtili određeno mjesto. Tomu
služe fotoaparati.
Ne prestajemo koračati i slušati. U Hramu smaragdnog Bude
ispuštamo oduševljene zvukove nad Budom od žada čiju zlatnu
opravu kralj navodno mijenja početkom svake sezone.
Konačno nas odvedu u krcat lokalni restoran radi ručka. Hvala
Bogu pa ima uređaj za klimatizaciju. Ne mogu tako provest
poslijepodne. Sve što želim jest da Katie spomene Natea, a potom
ću se ispričati i vratiti u hotel na sigurno. Sručim se na stolicu pokraj
nje pa naručim isto što i ona: dijetalnu kolu i Pad Thai.
“Nego, što kažete na palaču?” upitam.
“Tako je... nevjerojatna”, kaže Nancy.
“Veličanstvena”, kaže Katie otpijajući gutljaj Coca-Cole.
Ajay tek kimne; još uvijek prelistava brošuru.
“Kao što sam već rekla, mislim da je iz nekog razloga vrlo
romantična”, kažem.
Katie ne zagrize mamac. Morat ću biti izravnija.
Stigne nam jelo, i to još uvijek vruće. Da sam barem naručila
nešto hladno; ne mogu ga ni taknuti. Poslužim se štapićima i uzmem
malenu kozicu. Grickam je. Želudac mi se zakrene od mirisa
limunske trave. Dominirao je kuhinjom one užasne noći kada me
Nate ostavio.
“Nego...”, kažem okrećući se Katie. “Nancy kaže da živite u
istom selu. Gdje otprilike?”
 “Jako blizu Peterborougha”, kaže navodeći mjesto za koje
nikada nisam čula.
“Ah, znači da se moraš dosta voziti?” nagnem glavu u stranu i
djelujem zainteresirano.
“Aha, ali prilično uživam u tome. Slušam glazbu ili audioknjige.
Opušta me nakon naporne noći.”
Nisam vidjela nikakav dokaz da noći kod Natea. A koliko znam,
ni on nije prespavao kod nje. Nate ne voli odlaziti daleko od kuće
tijekom slobodnih dana. Možda je Nancy pogriješila ili pretjerivala.
Katie nijednom nije spomenula Natea. Možda je u pitanju bila samo
kratka vezica, pa je već okončana.
Uzmem malo rezanaca.
Katie zijevne i brzo pokrije usta.
“Poslijepodne zvuči vrlo zanimljivo”, kaže Ajay. “U brošuri piše
da nas čeka prava poslastica...”
“Naravno da piše” izlanem.
Sve troje pogledaju me.
Usta mi gore kada čili-papričica počne djelovati, žareći mi grlo i
grijući lice. “Oprostite. Mislim da sam umorna. Uzet ću taksi i vratiti
se u hotel. Hoćete li se večeras sastati na piću i večeri?”
“Ostani”, kaže Nancy. “Bit će ti žao ako ne budeš.”
“Zapravo, slažem se s Juliette” kaže Katie. “Moram odrijemati
ako mislim izdržati cijelu večer.”
Svidi mi se.
Napustimo Nancy i Ajaya, a žena koja nas je vodila u obilazak
pribavi nam taksi. Ponudimo joj visoku napojnicu s obzirom na to da
djeluje uzrujano zbog naše želje da prekinemo obilazak.
Vožnja u hotel protječe brže, a vozač nas zapričava o
engleskom nogometu. Katie djeluje upućeno, stoga razgovor
prepustim njoj. Možda će večeras nakon kojeg pića otkriti nešto više
o sebi, iako pretpostavljam da je se Nate vrlo brzo zasitio.
Kod kuće je podne, ali u Bangkoku zalazi sunce kada se
nekolicina drugih članova posade — uključujući Kevina iz prve klase i
Katie — i ja okupimo na krovnoj terasi bara. Nancy je odveć umorna
da bi nam se pridružila. Svjetla obasjavaju obližnje nebodere.
 Pijuckam lokalno pivo iz visoke čaše. Hladi mi grlo dok me
vrućina i vlaga blago guše.
“Hoćemo do kluba?” predloži netko.
Čekam Katienu reakciju.
“Zvuči dobro”, kaže.
“Sjajno”, pridružim se.
Katie se okrene prema meni. “Zar se prvo ne želiš presvući?”
Spustim pogled na svoje crne traperice. “Zašto?”
“Žega je, iako je noć. Sjećaš se kako nam je bilo vruće dok
smo klipsale uokolo?”
Katie napravi piruetu. Crvene i bijele točkice na njezinoj haljini
zavrte se, a narukvice zazveckaju. Desni joj gležanj prekriva
tetovaža leptira.
Ispuni me nalet olakšanja; Nate ih smatra neukusnima.
Vjerojatno mu predstavlja samo još jedno sredstvo, igračku kojom će
se zaokupiti.
Nemam volje preodijevati se. Dozovemo tuk-tuk koji se naglo
zanosi dok se vozač nastoji izboriti s gustim prometom. Čvrsto se
držim za metalnu prečku i udišem benzinske pare. Girlanda od
ružičastog cvijeća visi sa stražnjeg zrcala i prati trzaje pri kretanju.
Stignemo pred prenamijenjeno skladište koje odiše posvemašnjom
neopterećenošću zdravljem i sigurnošću; kaotične strujne žice
isprepleću se nad nama, a drvene podne daske strše uvis. Elvisov
oponašatelj masakrira pjesmu ”Always On My Mind”. Slabunjavi
mikrofon svako toliko zaškripi.
“Voljela bih da sam kod kuće s dečkom”, kažem Katie dok se
borimo za prostor za šankom.
“I ja” kaže. “Iako, dečko mi je trenutačno na putu. I on je pilot.”
Koljena mi zaklecaju.
Pipničar obrati pozornost na nas. Naručimo pivo.
Pridružimo se ostalima koji su se natiskali oko visokoga
metalnog stola. Čavrljamo o poslu sve dok to više ne mogu podnijeti.
“Nego, imaš koju fotku svoga tipa?” upitam najležernije što
mogu.
“Hrpu. Volim dosadne ljude oko Natea.”
 Gotovo mi je žao Katie — gotovo — ali nisam ja kriva što je
Nate tašt. I slab kad je riječ o ženama koje mu se nude.
“Evo, pogledaj...” Katie se ceri. “Bili smo u Riju i...”
Nate mi se široko osmjehuje s njezina mobitela.
Ukipim se i slušam svaku bolnu riječ njezina bahatog,
jednominutnog monologa, nakon čega se ispričam. Izišavši iz bara
opetovano ponavljam svoje mantre. Jedva dišem. Glazba trešti iz
različitih smjerova. Skupine lokalaca isprepleću se s taksijima i
motociklima. Nakupine štandova škripe pod težinom lažne
dizajnerske robe: majica, cipela i torbica. Fluorescentni natpisi
oglašavaju tetovaže, pića, masaže, tablete za spavanje. Zadah
prženog luka dopire iz obližnjeg pokretnog restorana brze hrane.
Izvučem mobitel iz stražnjeg džepa i prijavim se na Facebook.
Nateova posada odmara se na safariju u Nacionalnom parku Kruger.
Objavio je fotografije dugačke, suhonjave trave ispresijecane
bodljikavim stablima s malo zelenila iznad kojih piše: Vidi li tko lava?
Eno ga, skiće se divljinom dok se ja na suprotnoj strani svijeta nosim
s tom novom izdajom.
Duboko dišem. Prokleti udah. Prokleti izdah.
Vonj kanalizacije smjesta me vrati u stvarno okruženje.
Tablete za spavanje? Riječi mi ponovno zapnu za oko. Možda
bih trebala kupiti koju. Mogu provesti ostatak boravka u blaženom
tupilu. Mogle bi mi poslužiti poput flastera. Privremenog rješenja.
“Koliko stoji bočica s dvadeset tableta?” upitam ljekarnicu za
pultom.
“Zašto ne kupite četrdeset?” upita. “Jeftinije je.”
Kako god. Kad je bal... Ubacim ih u torbu i kratko pregledam
police. Uočim malog drvenog Budu. Kupim i njega; mogao bi mi
donijeti sreću.
Prisilim se na povratak u bar. Katien je stolac prazan. Slijedim
znakove do zahoda. Stoji pred zrcalom i veže kosu u konjski rep. S
dovratka osjetim njezin opojan parfem.
Nemoj to trpjeti ni trenutka više, um mi nijemo vrišti.
Zakoračim prema njoj izbjegavajući lokve na prljavim
pločicama, pa stanem uz nju. Nasmiješim joj se u zrcalu. Uzvrati mi
osmijehom, iako pomalo zbunjena.
 “Učinilo mi se da prepoznajem Natea s fotografije koju si
pokazala. Njegovo mi je lice poznato”, kažem. “Kopkalo me, ali
sigurna sam da je to on.”
“Ah. Jesi li letjela s njime?”
“Nisam.”
“Odakle ga poznaješ?”
“Ne poznajem ga. Nešto se zbilo između njega i moje
prijateljice. Ne znam točno što, ali što god bilo, gadno ju je potreslo.
Rekla je da nikome ne bi mogla reći.”
“Onda to nije bio Nate. Savršen je kavalir.”
“Možda.”
Spustim pogled i prekapam po torbici kako bih si odvratila
pozornost, ali prije toga zamijetim da joj licem preleti zabrinut izraz.
Posegnem za maskarom. Kad iznova podignem pogled, Katie prilazi
vratima.
“Dolazim za minutu”, doviknem joj.
Ako i odgovori, ne čujem. Vrata se zatvore za njom uz tresak.
Polako nanosim maskaru, iživcirana njezinim nehajnim stavom.
Nisam joj rekla sve: Nate ima mračnu stranu. Dok se spremam izići,
vratim šminku u torbicu, na što kucne o bočicu s tabletama za
spavanje.
Tada mi sine.
Ušavši u odjeljak, izvadim plave tablete iz torbice. Preporučuje
se uzimati jednu tabletu svakih dvanaest sati. Hmm. No, koliko će
dostajati? Dvije? Tri? Četiri? Odvrnem čep, uzmem tri kapsule i
gurnem ih u džep traperica. Iznova zatvorivši bočicu, u torbici
potražim malenu omotnicu u kojoj mi se nalazi kartica za
otključavanje hotelske sobe. Gurnem karticu u torbu. Pažljivo
razdvojim kapsule pa istresem prah u omotnicu. Bacim plastične
djeliće i napustim relativan spokoj zahoda u korist buke i kaosa izvan
njega.

11
 Elvisov oponašatelj preodjenuo se u Toma Jonesa. Iste
kožnate traperice, druga košulja. Baci se na “Sex Bomb”, vitlajući
kožnatom jaknom kao lasom.
Naručim nekoliko piva. Uzmem jedno i spustim ga pokraj šanka
pa istresem sadržaj omotnice u bocu.
“Mogu li dobiti čaše, molim vas?” upitam pipničara.
Upitno odmahne glavom.
“Čaše, molim vas. I...”, proučim policu, “... njih, molim!”
Pokažem na lješnjake u čiliju. “Pet paketića, molim.”
Pruži mi četiri tople niske čaše netom izvađene iz perilice, a
potom i mali crni poslužavnik.
Vratim se Katie i ostalima pa pred njom nalijem pivo u čašu.
Moram; ne mogu protresti bocu.
“Oprosti zbog onoga što sam rekla”, kažem pružajući joj pivo.
“Zalog mira. Ponekad imam dugačak jezik. Sigurno sam pogriješila.”
Oklijeva, a potom uzme čašu i podigne je kao da nazdravlja. Otvorim
lješnjake i ispraznim paketiće. “Poslužite se”, kažem svima, ali
naravno da mislim na Katie.
Potencijalna boljka mojega plana jest da tablete možda imaju
jak okus. Nadam se da će lješnjaci prikriti bilo što sumnjivo. Tom
Jones urla refren pjesme “Delilah”. Nekolicina u našoj skupini pridruži
mu se i hihoće, uključujući Katie.
Smiješim se i pretvaram da uživam. Da barem padne sa
stolice. Izgleda toliko usredotočenom da se pobojim kako ću
zatrebati još pomagala, stoga odem naručiti lokalni rum.
“Idemo!” uzviknem. “Zadnji plaća sljedeću rundu.”
Većina, uključujući Katie — hvala Bogu — prihvati izazov.
“Večeras si žestoka”, netko kaže. “Jesi li dobila na lutriji?”
Pristojno se nasmijem, kao da je rekao nešto zaista smiješno.
“Jedan, dva, tri...”, izgovaramo poput pripjeva.
Gotovo mi pozli. “Bože, ovo je užasno!” povičem.
“Što je?” upita Kevin, iznenada mi se pojavivši u vidnom polju.
Oči mi suze. “Rum. Neću više.”
“Slabiću”, nasmiješi se Kevin.
Ima lijepe, smeđe oči koje mu pristaju uz tamnu put i vragolast
osmijeh.
 Uzvratim mu osmijehom i pogledam Katie. Napokon izgleda
pomalo izvan sebe. “Uskoro bih mogla natrag u hotel” kažem
Kevinu. Pokažem na Katie. “Izgleda kao da bi joj dobro došla vožnja
kući.”
“Pridružit ću vam se. Nisam namjeravao predugo ostati.”
Priđem Katie. “Kevin i ja idemo u hotel. Želiš s nama? Izgledaš
umorno.”
“Umorno?” Djeluje zbunjeno. “Ne, ne, dobro sam. Samo vi
idite. Ja ću se poslije vratiti s ostalima.”
“Mislim da bi trebala poći”. Okrenem se Kevinu. “A ti?”
Ovaj slegne ramenima. “Neka sama odluči”, kaže.
Povučem ga u stranu. “Ne izgleda baš najbolje.”
“Meni se čini dobro.”
Katie klizne sa stolice pridržavajući se za stol. Pritom joj
ispadne torbica. S naporom skuplja stvari: četku za kosu, mentol-
bombone i ruž.
Kevin pohita k njoj. Pomogne joj uspraviti se.
Dobacim mu znalački pogled.
Iziđemo i dozovemo taksi. Pravi. Tuk-tuk bi je mogao doslovce
onesvijestiti. Tijekom vožnje nasloni glavu na prozor, a vjeđe joj
zatrepere i sklope se.
Vratar nam otvori stražnja vrata nakon što se zaustavimo pred
hotelom.
“Pomogni mi da je odvedem u sobu”, kažem Kevinu. “Izgleda
kao da bi joj dobro došao san.”
“Dobro sam”, mrmlja, ali ne buni se kada je Kevin obgrli rukom
i pomogne joj.
“U kojoj si sobi?” upita.
“Hm... sedamnaest... šest... dva.” Zijevne i namršti se, kao da
se duboko usredotočila. “Jedan. Sedam. Šest. Dva.”
Kada stignemo do njezina kata, Katie samo što ne spava.
Sklonim joj torbu s ramena i potražim karticu za otključavanje vrata.
Ubacim je u vrata, a Kevin odvede Katie do kreveta. Izujem je. Kevin
i ja stojimo rame uz rame nalik zabrinutim roditeljima i promatramo
je.
“Misliš da joj je dobro?” upitam.
 “Aha. Vjerojatno samo treba odspavati?”
“Za svaki slučaj, namjestimo je na bok.”
“Misliš?”
“Da. Morat ćeš mi pomoći.”
Kevin uhvati njezin torzo, a ja joj držim noge dok je zakrećemo
naprijed i postavljamo joj ruke u odgovarajući položaj. Blago zahrče.
Prava dama, nema što.
“Idemo”, kaže.
Prigušim svjetla gurajući njezinu karticu za otključavanje u džep
dok odlazimo. Vrata škljocnu i zatvore se za nama.
Pričekamo dizalo.
“Jesi li za još jedno piće?” upita Kevin.
“Hvala ti. Žao mi je, ali iscrpljena sam.”
“Pošteno.”
Dizalo stigne. U drugom trenutku i na drugom mjestu, možda.
To je još jedan od problema koje mi Nate stvara. Kevin je drag, a
uostalom, zašto bi se samo Nate zabavljao? Nažalost, ne samo da
sam posvećena jednom muškarcu nego sam i odveć zauzeta. Imam
posla.
Soba mu je na katu iznad mojega, što znači da prvi iziđe.
“Laku noć”, kažemo uglas.
Dizalo se zatvori pa otvori na mojem katu, ali ostanem na
mjestu i pričekam da se ponovno zatvore. Pritisnem dugme za
sedamnaesti kat. Kada se vrata otvore, provjerim je li hodnik pust.
Nema vidljivih nadzornih kamera. Katiena kartica za otključavanje
nalazi mi se u džepu. Brava pokazuje zeleno. Ušla sam.
Više ne hrče, nego duboko diše. Kosa joj je pala preko lica.
Nježno je sklonim. Sjednem u naslonjač i promatram je. Promatra li
je Nate dok spava? Ja sam njega neprestano promatrala. Uvijek je
izgledao vrlo ranjivo i spokojno, lišen svih tragova brige i ljutnje.
Poželjela bih mu se uvući u mozak. Neprestano sam željela znati o
čemu razmišlja.
Rekao je da su mu misli vrlo prolazne i neuhvatljive. E pa,
lagao je. Držao ih je za sebe u dovoljnoj mjeri da skuje plan kako bi
me ostavio.
Kao da sam nula.
 Ustanem i uzmem joj mobitel iako će mi listanje njegovih
poruka biti poput otkidanja krasti, ali zaštićen je zaporkom. Pretražim
joj torbicu; nema ni traga putovnici. Otvorivši klizna vrata ormara,
vidim da je sef zaključan. Ponovno pregledam njezinu torbicu i u
novčaniku pronađem vozačku dozvolu. Ali čak ni nakon što različite
inačice njezina rođendana utipkam u mobitel — i sef — ne polučim
nikakav rezultat.
Pretražim kupaonicu provjeravajući proizvode kojima se koristi.
Upotrebljava šampon protiv naelektrizirane kose. Kladim se da Nate
ne zna, zar ne? Da joj je kosa prirodno oštra. Pretražim joj kovčeg,
ispunjen uglavnom odjećom, a potom pretjerujem ručnu prtljagu.
Priručnici. Triler. Vodič za putovanja. Prepoznam ga. Ja sam mu ga
kupila. Petsto mjesta koje trebate posjetiti prije smrti.
Dao joj je ili posudio knjigu koju sam mu poklonila! Kako se
usuđuje?
Prelistam vodič. Nimalo nije maštovit. Obično poklanja
čokolade. Kladim se da joj je zaboravio rođendan — ili što već — pa
joj je odlučio pokloniti nešto moje. Osim ako nije... sama uzela knjigu
s njegove police. Zurim u nju, posve spokojnu i bezbrižnu, pa
odnesem knjigu na stol i uzmem olovku.
Na zadnjoj stranici ispišem zakasnjelu posvetu: Mom dragom
Nateu. Uvijek ću te voljeti. Veselim se što ćemo zajedno istražiti
svijet. XXX
Nate je u najboljem slučaju prelistao knjigu. Jamačno nije
zamijetio jesam li nešto napisala ili ne.
Tako mu i treba.
Vratim je. Nadam se da će, nabasa li na moje riječi, smjesta
osjetiti ljubomoru kada je suoče s dokazom o Nateovoj romantičnoj
prošlosti. Prerujem joj torbicu i zabilježim adresu te ostale
potencijalno korisne informacije u mobitel. Zasad ne mogu učiniti
ništa više, stoga ostavim karticu za otključavanje vrata na njezinu
noćnom ormariću i odem.
Vrativši se u sobu, na internetu tragam za idejama. Potreban
mi je veći pristup u Nateov unutarnji svijet. Otkrijem aplikaciju koja
može pratiti sve njegove poruke i aktivnosti. San snova osujećenih
ljubavnika. Kladim se da je osoba koja ju je stvorila bila u sličnoj
situaciji, zato što je nužda majka izuma. Oglašava se kao sredstvo
za sprječavanje krađe ili za one koji žele pripaziti na svoje tinejdžere
ili postarije roditelje. Postoji upozorenje da je strogo zabranjeno
instalirati aplikaciju na mobitel koji vam ne pripada, ali zanemarit ću
ga.
Sada samo trebam pristup njegovu mobitelu. Čini se da je
većina ljudi koja ju je instalirala bez vlasnikova dopuštenja to obavila
dok im je partner spavao ili se tuširao. Kako bih to učinila, morala bih
provaliti u Nateov stan dok je kod kuće, usred noći, ili se sakriti u
stanu dok se tušira.
Mogućnosti mi nisu idealne.
***
Katie siđe u prizemlje dok čekamo prijevoz za posadu, točna
kao švicarski sat. Ne spominje prošlu noć, kao ni ja — ni Kevin —
koliko znam. Vjerojatno ju je sram zbog pretpostavke da ne podnosi
alkohol.
Tablete će mi biti korisnije nego što sam mislila.
Razmišljam o svemu na povratku kući i u glavi dorađujem plan
djelovanja.
Dok slijećemo na Heathrow, sine mi savršen plan.
Nate ne nosi mobitel kad odlazi trčati. Osjeća da je to jedino
vrijeme kada se može odvojiti od ostatka svijeta. Samo trebam
pričekati da iziđe trčati pa ući i instalirati je prije nego što se vrati.
Jednostavno.
Prvoga slobodnog dana imam dvosatnu intenzivnu vožnju na
kojoj se pripremam za nadolazeći vozački ispit. Usredotočim se
najbolje što mogu na osnovne stvari, ali frustrira me potpuni
nedostatak kontrole nad drugim vozačima koji me pretječu ili odjure
preda mnom na semaforima.
Sljedećeg jutra rano odem na vlak kako bih stigla na vrijeme
kada Nate vjerojatno bude izlazio iz zgrade. Međutim, osjećam se
izloženijom sada kad je ljeto na pomolu. Svjetlost mi ne ide na ruku.
Pomalo se brinem da bi me, pogleda li kroz prozor, mogao uočiti.
Trebam bolju krinku.
Sjednem na klupu. Golubovi kljucaju po mjestimično golom tlu
oko mojih stopala. Otjeram ih.
 Čekam i čekam, ali nema ga. Zrakoplovi svako malo bruje nada
mnom.
Poželim šutnuti obližnje stablo, toliko sam frustrirana. Znam da
je kod kuće. Kladim se da je Katie ondje s njime. Dok sam ja bila s
njime, uvijek je odlazio trčati.
Odšećem do glavne ulice i ondje se vrzmam pokraj rijeke ne
bih li ga uočila, ali ni traga od njega.
Da nije otišao u Peterborough? Sumnjam, ali opet, otkud
znam?
U tome i jest problem. Zato trebam pristup njegovu mobitelu.
Obeshrabrena, zaputim se kući.
Nate ima još dva slobodna dana, što znači da nemam izbora,
nego svako vražje jutro klipsati onamo i čekati.
Upornost se uvijek isplati. Nikada, ama baš nikada ne zakaže.
Sljedećeg dana Nate iziđe kako bi trčao. Promatram ga iza
obližnjeg stabla hineći da učvršćujem vezice na tenisicama. Voljela
bih da mu mogu mahnuti u znak podrške jer je toliko poslušan; nije
ni svjestan u kojoj mjeri timski rad vodi do naše pomirbe.
Pogledam na mobitel. Imam otprilike četrdeset minuta, ako se
bude pridržavao rutine. Vremenske su prilike pogodne — sunčano
je, ali ne prevruće. Bez oklijevanja potrčim prema njegovu stanu, kao
da imam potpuno pravo kretati se u tom smjeru. Navučem kapuljaču
dok se približavam ulaznim vratima i stavim sunčane naočale. Ne
poznajem mu susjede toliko dobro, ali nema smisla nepotrebno
riskirati. Lagano otrčim stubištem i uđem najtiše što mogu.
Zastanem i čekam.
Tišina.
Šuljam se prema spavaćoj sobi i kupaonici. Obje su prazne.
Razvedri me odsutnost Katie i bilo koje druge žene. Zaputim se u
kuhinju. Nateov mobitel leži na stolu pokraj njegove šalice s
natpisom Ja ¦ New York. Kupio mi je istu takvu. Prinesem je usnama.
Nije topla, ali nije ni hladna, stoga znam da je jutros pio iz te šalice.
Djeluje mi intimno i nalik nagradi. Ali ne smijem se smesti. Utipkam
Nateovu zaporku.
Pogrešna zaporka.
Nema jebene šanse!
 Ponovno je utipkam. Upali. Hvala Bogu. Moram ostati
usredotočena i pažljiva. Aplikacija se počne skidati. Na pola puta
zastane, a s njom i moje srce. Cio se zaslon zamrzne. Isključim mu
mobitel nekoliko sekundi držeći tipku za uključivanje/isključivanje, a
potom čekam dok se iznova pokreće. Pri drugom pokušaju,
aplikacija se skine do kraja. Pregledam popis aplikacija i sakrijem
ikonu, a potom vratim mobitel na mjesto. Morat ću postaviti posebno
izrađen račun kako bih mogla provjeravati podatke, ali moram to
obaviti od kuće. Aplikacija pruža četrdesetosmosatno probno
razdoblje da bi se provjerilo kako funkcionira.
Hitro pogledam kroz prozor. Ništa ne upućuje na to da se Nate
vraća.
Ne mogu si pomoći, pa brzinski pregledam stan.
Njegova pravokutna ručna torba sa zlatnim kopčama leži
otvorena. Ovlaš je pregledam. Dokumentacija, priručnici, planovi
leta, karte. Dosadno. Kovčeg mu je zakopčan. Podignem ga; prazan
je. Novčanik mu leži sa strane. Otvorim ga. Računi. Iz restorana,
hotela i bara. Proučim ih. Bijelo vino, hmm. Kokteli Sea Breeze i
Cosmpolitan. Ženska pića, i to sva naručena u otmjenom baru u
Cape Townu Bar on the Rocks. Možda Katie ipak ima razloga za
brigu. Za oko mi zapnu njegova putovnica i radna iskaznica koje
počivaju na noćnom ormariću među gomilom stranih kovanica.
Prelistam tanke stranice putovnice. To mi nije strano; nekoć sam
upijala svaki detalj o njemu. Uzmem mobitel pa ih fotografiram kako
bih ažurirala svoju kolekciju. Nate je jedan od rijetkih ljudi koje
poznajem a da ima pristojnu fotografiju u putovnici.
Otvorim ormar. U njemu nema ženskih stvari, kao ni u
kupaonici. Pogledam na mobitel. Sranje. Prošlo je trideset pet
minuta. Uzmem bocu njegova omiljenoga crvenog vina iz svoje
naprtnjače i hitro je postavim na policu za vino zato što će mu
uskoro rođendan. Potom pojurim prema ulaznim vratima i mahnem
ribi na odlasku. Duga zacijelo puca od nijemog bijesa.
Krenuvši niz stubište, začujem zatvaranje ulaznih vrata pod
sobom.
Pričekam.
Začujem korake na putu gore. Potom i glasove.
 “Sve u redu, stari?”
“Da, hvala. Ti?”
Sranje.
Nateov glas. Ugodno čavrlja sa susjedom.
“Dobro sam, hvala. Koljeno me malo zeza...”
Nemam se kamo sakriti. Misli. Otrčim natrag na treći kat i
pritisnem tipku za pozivanje dizala. Čujem kako se pokreće. Vrlo je
staro. Nadam se da se neće pokvariti. Jednom se pokvarilo dok sam
živjela s Nateom. Domar koji ga je popravio spomenuo je da će ga,
makar stanovnici izglasali popravak, uskoro trebati zamijeniti. Svjetla
se pale. Prizemlje. Drugi kat.
Glasovi utihnu.
Koraci.
Sranje, sranje, sranje.
Dizalo se otvori. Uđem i udarim po slovu G. Vrata se klimavo
zatvore. Na putu dolje držim dah sve dok se ne zaustavim.
Navučem kapuljaču i stavim sunčane naočale. Iziđem i osvrnem se
oko sebe.
Nema nikoga.
Zaputim se prema glavnim vratima, otrčim stazom i dalje od
stanova, ne osvrnuvši se.
Nakon što se vratim kući, obuzme me oduševljenje.
Uspjela sam!
Imam potpun i neograničen pristup Nateovu svijetu. To je kao u
najboljoj reality emisiji na svijetu. Proučavam ga do mile volje, iako
pristup informacijama teče malčice sporije nego što sam očekivala.
Čak mu vidim i povijest pretraživanja. Pozvao je Katie na
zabavu povodom Belinih i Milesovih zaruka u hotel s pet zvjezdica
blizu New Foresta sljedeći mjesec, zadnje subote u lipnju. Nije bio na
tridesetom rođendanu Belline slavne prijateljice — nije ga bilo ni na
jednoj slici — ali dakako da je Bella odabrala nadnevak zaruka koji
odgovara njezinu voljenom bratu.
Skuham kavu i pijuckam je dok razmišljam. Zurim u plutenu
ploču u potrazi za nadahnućem, pa odem na internet i nasumce
upisujem riječi kao što su osveta i nevjeran partner. Ne obazirem se
na sulude objave koje spominju ubojstvo, javne plakate i garažne
rasprodaje preljubnikove imovine. Kako bilo, internet se pokaže
odanim i vjernim prijateljem pruživši mi višestruka rješenja.
Neprestano razmišljam o tome da Nateu pošaljem mamac u obliku
zavodnice. Slične ideje prolaze mi umom, ali sve ih otpišem kao
odveć rizične. A opet, opipljivo mi rješenje djeluje na dohvat ruke ako
se budem dovoljno dugo promišljala.
Na određen način, to je kao nekakva akcija u kojoj jednu stvar
platite, a drugu dobijete. Nadam se da ću negativno utjecati na
Bellinu noć ako na njezinoj zabavi uspijem posložiti stvari u svoju
korist. Nate nije tip osobe koja će skrivati neraspoloženost.
Vratim se plutenoj ploči. Fotografije su podijeljene na prošle,
sadašnje i buduće. Mladi Nate smiješi mi se. Na sebi ima hlačice i
majicu kratkih rukava i čini se sretnim. Bella je na noćnom ormariću
držala obiteljsku fotografiju. Čak je i tada imao znalački pogled, to
slabo prikriveno samopouzdanje. Moje stare fotografije koje
prikazuju Bellu izrezane su iz školskih godišnjaka jer je često bila
prisutna u njima, bilo zbog glume, kuhanja, školskog uspjeha ili
sporta. Iako je bila izvrsna u jahanju, hokeju i tenisu, njezinu pravu
snagu predstavljalo je plivanje. Užasnula se otkrivši moju sramotnu
tajnu da ne znam plivati.
“Ali mislila sam da svi nauče plivati dok su mali”, rekla je
podrugljivim tonom kojim se počela sve češće koristiti kada bi mi se
obraćala.
Morala sam dolaziti na plivačke treninge petnaest minuta ranije
u odnosu na ostale kako bi me dodatno poučavali, a tijekom glavnih
treninga ostala bih u plitkom dijelu poput trogodišnjaka. Jednom je,
kada sam izišla iz smrdljive, vlažne garderobe, bazen bio pust —
osim Belle — koja se nikada nije bojala pravila zato što se, dakako,
nisu odnosila na nju. Sjela sam na klupu sa strane čekajući
gospođicu Gibbons, ali nije se pojavila.
Bella me ugledala. “Dođi, ja ću paziti na tebe”, rekla je
pozivajući me u bazen.
Željela sam odbiti, ali nikada to nisam činila s Bellom. Stoga
sam polako, nevoljko sišla ljestvama i lagano ušla u vodu na plitkom
dijelu. Zadrhtala sam. Klupko uspomena razmotalo se, isprva
polako, a potom brže, sve dok se nisu sudarile. Odlučila sam biti
hrabrija i polako otplivati u duboki kraj bazena, dok me Bella bodrila.
Voda mi je ušla u nos, žareći me duboko u grlu. Kada sam podigla
glavu, vidjela sam
Bellu. Nazrela sam njezin tamnoplavi kupaći kostim prije nego
što su nam se udovi isprepleli te smo obje nestale pod vodom.
Nagnala sam se otvoriti oči i, na sreću, ugledala mutan rub
bazena. Posegnula sam uvis i uhvatila se za rub najčvršće što sam
mogla.
Osjetila sam kako me netko vuče van. Gospođica Gibbons.
Sjedeći na rubu i dršćući, toliko sam kašljala da sam pomislila da ću
povratiti. Jedva sam čula gospođicu Gibbons kako me kori i
zahvaljuje Belli.
Iako nisam imala nikakav dokaz, gajila sam snažnu sumnju da
mi je Bella pročitala dnevnik i željela me prestrašiti. Zatekla sam ga
okrenuta nagore u dnu stola, a uvijek ga ostavljam naglavce. Moja
krivnja u vezi s Willom izišla je na vidjelo i užasavala me mogućnost
da su moje vlastite riječi — ja sam kriva — pogrešno protumačene,
kao da je zaključila da sam nekakav ubojica.
Bilo mi je sve teže ignorirati činjenicu da je Bella prava gadura,
da me se zasitila kao što se određeni ljudi zasite kućnih ljubimaca.
Podmukli komentar tu, podsmijeh tamo. Moje ladice u našoj
spavaonici bile bi isprevrtane, a dezodorans ili pasta za zube nestali
su. Nastojala sam pretvarati se da se to ne događa, izdržati i nadati
se da će se ona i njezin čopor umoriti. Ali sada sam se morala
suočiti s činjenicom da sam silno pogriješila poklonivši joj povjerenje.
I zbog toga nisam znala koga više mrzim: sebe ili nju.
Te sam noći istrgnula nekoliko stranica dnevnika i poderala ih
na komadiće. Prethodni su dijelovi opisivali moje maštarije o
budućnosti, frustracije u vezi s majkom i teške strane skrbi o
napornom mlađem bratu. I o onome što se dogodilo Willu. Stres i
strah najgore pogreške koju sam ikada počinila, vlastite osuđujuće
riječi koje je Bella pročitala, a možda i druge, gotovo su mi
neprestano žarili želudac poput kiseline.
A to nije bila najgora stvar koju mi je učinila.
Moram se pribrati i usredotočiti na sadašnjost ako Bellu
namjeravam natjerati da u potpunosti plati za prošlost. Mjesec po
mjesec, sitnicu po sitnicu, napredujem.
Ista stvar vrijedi za moju budućnost s Nateom, zbog čega je
savršeno razumno da Katie mora otići. Otpisujem ideju za idejom,
sve dok se ne dosjetim nečega što bi moglo upaliti jer će Nate
odsjesti u hotelu u New Forestu noć prije Belline zabave kako bi se
napričao sa starim školskim prijateljima.
Obuzme me spokoj dok ažuriram svoj plan djelovanja.
Ponekad se, sada kad imam određeni odmak od situacije,
pitam zašto ustrajem u vezi s Nateom. Zaključak kojemu se uvijek
vraćam jest taj da bi mi, da ga nisam vidjela ispod kože — čovjeka
koji zna biti drag, zabavan, nježan i brižan — tada, dakako, bilo teže.
Ali volim ga. Prihvatila sam činjenicu da se ne mogu opirati sudbini.
A zbog toga što sam trenutačno bespomoćna, zavodnica iz agencije
djeluje mi izvedivim rješenjem da otpravim Katie, zato što će je
nagnati da iz prve ruke iskusi Nateovu slabost i taštinu. A Nateu će
istodobno pružiti vrijednu životnu lekciju o tome kakav je osjećaj kad
vas nogiraju.

12
Na Nateov rođendan — petnaesti lipnja — nakon dodatnih
osam sati intenzivne vožnje, položim vozački ispit. Konačno mogu
otići po svoj automobil. Poklanjam ga sebi s obzirom na to da Nateu
ne mogu kupiti pravi dar. Odvezem se iz salona spuštena krova sa
sunčanim naočalama u stilu Sophije Loren.
Nakon dvadeset minuta, već se izgubim; zaslon navigacije
zablokira. Zaustavim se u automehaničarskoj radnji i upitam
mehaničara kako je pravilno resetirati. Prije nego što se odvezem,
nazovem Amy. ”Hej, želiš se provozati u mom novom autu?”
Oklijeva. “Oprosti, ne mogu. Mama mi dolazi u posjet i...”
“Možda poslije?”
“Ne znam baš.”
Osjećam blagu nelagodu dok spuštam slušalicu. Amy nije
zvučala prisebno, kao da nije bila sama. Volim Amy, zbilja, ali
ponekad je pomalo sebična. Tip osobe koji vam, pitate li je kako je,
iznosi previše detalja. Nazovem agenticu za prodaju nekretnina i
pitam mogu li ranije vidjeti stanove koje su mi priredili. Utipkam
Richmond u satelitsku navigaciju i krenem.
Uskoro otkrijem da je nezgodna strana posjedovanja
automobila potreba da ga parkirate. Vozim se uokolo zapinjući iza
autobusa i biciklista, sve dok se naposljetku ne zaustavim pred
Richmondom. Pošaljem Amy poruku i podsjetim je da me nazove
ako se predomisli.
Ne odgovori mi.
Čim za prodajnom agenticom u tamnoplavom kostimu sa
suknjom uđem u suvremeni jednosobni stan, jednostavno znam da
će mi biti savršen dom. Već se doima kao da je moj. Kroz prozor
spavaće sobe otprilike vidim Nateova ulazna vrata. Poslužim li se
dalekozorom, moći ću ga promatrati kada dolazi i odlazi, što bi
moglo biti korisno čak i nakon što se pomirimo.
Nikada više nikome neću vjerovati. Povjerenje je luksuz.
Vrativši se kući, nazovem i dam ponudu za stan dok čekam da
čajnik proključa. Vratim se razrađivanju planova i ponovno na
internetu tražim agencije koje pružaju usluge zavođenja. Sve što
trebam jest poslati Nateovu fotografiju — nije teško — dati podatke
svoje kreditne kartice te mjesto i vrijeme gdje će se Nate nalaziti.
Najteže mi je odgovoriti na pitanje o njegovu tipu žene. Voljela bih
reći da sam to ja, ali zapravo ne znam. Imam smeđu kosu —
trenutačno plavu — i prosječne sam visine. Pregledala sam
fotografije Nateovih bivših djevojaka, ali što više razmišljam o tome,
sve više mislim da nema “tip”. Kažem agenciji da to treba biti netko
diskretan i otmjen, bez vidljivih tetovaža.
Nisam Natea previše ispitivala o prošlosti kad smo prohodali.
Nisam trebala, godinama sam ga držala na oku. Uostalom, veći dio
moje prošlosti uljepšan je — osim područja iz kojeg dolazim, škole i
činjenice da se nikada nisam proslavila kao glumica. Željela sam
izgovor za uzastopne promjene radnoga mjesta.
Jednom me upitao koliko dobro poznajem Bellu.
Odvratila sam: “Svi znaju Bellu, ali nisam imala pretjerane veze
s njom”, pa promijenila temu. Teško da sam mu mogla reći istinu —
da sam samotnjak, posve izgubljena i da čekam sigurnu okladu.
Njega.
Nisam mogla priznati ni da doslovce nemam prijatelja. Zato je
Amy toliko važna — svaka djevojka treba najbolju prijateljicu i zbog
nje ću dobro izgledati.
Nate će jamačno odobravati moje prijateljstvo s njom, a ona će
biti živući dokaz da nisam potpuna društvena izopćenica.
Dan prije zabave nazovem zadužene za raspored s obzirom na
to da ne mogu istodobno boraviti na dvama kontinentima.
“Broj zaposlenika?”
“Broj 959840. Zovem kako bih javila da sam se razboljela i da
večeras ne mogu letjeti u Perth.”
Čujem tipkanje. “Je li riječ o ozljedi na radnom mjestu? Treba li
vam bilo kakva pomoć voditelja?”
“Ne, hvala vam. Doći ću kad se budem osjećala bolje”, kažem
“bolesnim” glasom. Nasmiješena, završim razgovor.
Obožavam anonimnost svojega posla. Kad god sam na
prethodnim radnim mjestima hinila bolest, morala sam otrpjeti lažnu
zabrinutost, iako su kolege zapravo bjesnjele što moraju odraditi moj
dio posla.
Na sutrašnjoj večernjoj zabavi očekuje se tri stotine gostiju.
Savršen broj. Tema je James Bond. Katie će nositi kinesku plavu
haljinu od svile kakvu je nosila gospođica Taro, dvostruka agentica u
Dr. Nou. Morat će uzeti i crnu vlasulju. Nate ide kao James Bond.
Ne dao Bog da bude netko zanimljiv, poput Zube. Bella ne želi otkriti
svoj kostim; kao da je ikoga briga. Istu je stvar činila u školi, bilo da
je u pitanju zabava, ili školska predstava. Na internetu potražim
Bondove djevojke i pretpostavljam da znam u koga će se prerušiti,
zato što postoji samo jedna koju opisuju kao “najobožavaniju”. Moj je
kostim elegantna, jednostavna haljina slična onoj što je nosi agentica
KGB-a u Špijunu koji me volio. Ne mogu obući kožnati triko; moram
se uklopiti suptilnom elegancijom.
Provjerim Nateove poruke. Obožavam aplikaciju za špijuniranje
kada nije ćudljiva; slična je vidovitosti. Kao što sam planirala, Nate
će večeras odsjesti u hotelu.
Kao i ja.
 Seoski hotel zauzima nekoliko hektara zemlje i diči se
labirintom, jezerom i terenom za golf. Drvored starih hrastova pruža
dugačak, nepregledan kolni prilaz. Dok usporavam zbog ležećih
policajaca, podsjeti me na školu. Obuzme me blaga mučnina pošto
ugledam veličanstvenu staru kuću. Onkraj nje nazire se nebo kroz
koje proviruje slabašno večernje sunce. Na recepciji je mirno,
vjerojatno zato što će većina gostiju pristići sutra. Prijavim se
odbijajući ponudu da mi pomognu odnijeti prtljagu i zaputim se
stubištem, smatrajući to boljim nego da zapnem u dizalu.
Soba je mračna, a cvjetni uzorak depresivno staromodan.
Nježni, pretjerano mirisni jastučići potpurija s lavandom, povezani
kičastom blijedoljubičastom vrpcom, počivaju na jastucima.
Omamljujući zapah lavande gotovo me uguši. Odmah krenem
otvoriti prozor, ali zapne na tek kojem centimetru. Udišem svjež zrak
kroz procjep, a potom pretražim torbicu u potrazi za parfemom i
velikodušno ga poprskam posvuda po sobi. Ispustim lavandine
“pomoćnike za san” kroz procjep prozora i promatram dok ih guta
grm. Uspomena koju uzrokuje dim odveć me uznemiruje da bih je
podnijela.
Nazovem agenciju.
“Je li žena već na lokaciji?” upitam. Zacijelo zvučim poput
očajne, nesigurne djevojke, ali nije me briga.
“Da, ali molim vas da se ne brinete. Većina je muškaraca
vjerna partnericama. Obično otkrijemo da nema razloga za brigu.”
“Zbilja?” Šteta.
Sručim se na krevet.
Nateov je mobitel tih. Nema poruka ni obavijesti s društvenih
medija, ničega. Očigledno je zauzet.
Udah. Izdah.
Nisam trebala doći večeras, trebala sam pričekati sutra.
Zatočena sam u toj sobi, a mogu misliti kakav se scenarij s
očijukanjem dolje zbiva. Razmislim o mogućnostima: mogla bih otići
u bar, ali sumnjam da će biti dovoljna gužva da se učinkovito
sakrijem. Mogla bih naručiti dostavu u sobu ili pokušati odgledati
film. Ali ništa me ne privlači.
Moram izići.
 Sumrak se neumoljivo spušta dok hodam prema parkiralištu.
Pritisnem tipku na ključu i sjednem za upravljač. Zaputim se prema
izlazu bez jasne predodžbe o tome kamo idem. Prolazim uskim
cestama obrubljenima golemim sekvojama i ocvalim
rododendronima obješenog lišća. Prođem pokraj nekoliko starih
koliba s rešetkama za sprječavanje prelaska stoke na prilazima
nakon čega cesta zavija prema vrijesištu s čestim znakovima
upozorenja za motoriste: Oprez, poniji! I: Usporite! Poniji se skupljaju
blizu ceste u parovima ili tročlanim skupinama, podno hrastovih
krošanja. Isprva namjeravam voziti barem jedan ili dva sata kako bih
se nečime zaokupila, ali za nekoliko minuta primorana sam uključiti
duga svjetla. Umjesto otvorenog prostora tama sužava šumu i
osjećam se izoliranom — na korak od nevidljivih prijetnji.
Vratim se na hotelsko parkiralište. Ugasim motor i sjedim u
tami zureći u jarka svjetla zgrade. Taksi se zaustavi, a par iziđe i
spusti se stubištem. Pretio muškarac u odijelu iziđe popušiti cigaretu.
Ne pomičem se. Ne vjerujem samoj sebi.
Žena siđe hotelskim stubištem i uđe u drugi taksi koji čeka.
Uspravim se u sjedalu. Nisam je pretjerano dobro vidjela, ali bila je
prepuna oblina, dugačke plave i valovite kose te je sasvim sigurno
nosila visoke potpetice. To je sigurno žena iz agencije jer ne vidim
razloga da itko izlazi sam u ovo doba, i to dotjeran.
Iznova ohrabrena, upalim motor i slijedim taksi na putu izvan
posjeda. Skrene desno. Pobrinuvši se da mu se previše ne približim,
držim vozilo na oku. Kao što sam pretpostavljala, spusti se blagom
padinom prema kolodvoru. Zaustavim se na malom parkiralištu
pokraj terenca. Pogledavši u njega, vidim da vozač nešto čita na e-
čitaču ili tabletu, a zaslon mu obasjava lice.
Iziđem iz automobila, sretna što sam u tenisicama, i zaputim
se prema ulazu od crvene cigle. Žena je sama na peronu. Podignem
pogled prema ploči s obavijestima o vlakovima; za sedam minuta
polazi vlak za London. Naslanja se na bijeli stup podalje od žute linije
perona i tipka po mobitelu. Sjednem na hladnu metalnu klupicu i
osvrćem se uokolo. Nemam što gledati: automat, bankomat i,
dakako, nadzorna kamera. Moram znati je li večeras uživala u
Nateovu društvu. Mogla bih nazvati agenciju, ali kasno je. A čak i da
se jave, pretpostavljam da će me otpiliti obećanjem o tome da će
uskoro poslati izvješće.
Priđem joj. Malo se prene kada se približim.
“Oprostite, znate li koliko traje putovanje do Waterlooa?” Zasad
se ne mogu dosjetiti boljeg pitanja.
“Gotovo dva sata.”
“Ah. Koma. Mislila sam stići na raniji vlak.”
“I ja.” Nasmiješi se. “Imate sreće. Ovo je zadnji večeras.”
Krupne su joj smeđe oči uvelike našminkane i ima sjajilo.
Zamišljam kako privlači Natea i osjećam poznati nalet ljubomore.
“Jeste li bili na nekom lijepom mjestu? Ja sam posjetila tetu.”
Glasna snimljena objava prekine nas: Vlak koji dolazi na peron
jedan... Bijela se svjetla pojave u daljini, nišaneći nas.
“Bilo mi je drago”, kaže, jasno dajući na znanje da ne želi
čavrljati sa mnom sve do Londona.
“Također”, kažem.
Tračnice podrhtavaju dok se vlak približava.
Na određenoj razini shvaćam da ta žena nije kriva ako je
zavela Natea. Ali u ovom trenutku za mene predstavlja sve druge
žene. Svaku Katie, svaku bivšu i svaku buduću. Pokušavam duboko
disati kako bih se smirila, ali pluća su mi zategnuta, a grlo stisnuto.
Ne mogu se probiti do sigurnog mjesta u glavi. Dok se vlak sprema
zaustaviti, zakoračim naprijed. Za mojim leđima otvore se vrata
čekaonice. Vozač pokraj kojeg sam ostavila automobil pojavi se na
peronu pokraj mene.
U vlaku vidim nekoliko glava koje čitaju, zure u zaslone ili
drijemaju. Nakratko se zapitam bih li se trebala ukrcati i vratiti sutra
— ali ni to ne bi imalo svrhe. Već sam potratila cijelu večer. Žena
pritisne dugme za otvaranje vrata i uđe u vlak. Promatram je dok se
smješta na sjedalo do prozora. Muškarac pokraj mene dočeka
starijega gospodina, uzme njegovu malenu torbu pa ga povede
ispod ruke prema izlazu.
Dok se vlak udaljava, zamijetim kako me žena za koju
sumnjam da je djelatnica agencije uoči i zbuni se dok stojim
prikovana za peron i zurim. Ostanem stajati još nekoliko trenutaka
osjećajući se izgubljenom, sve dok ne prihvatim da je najbolje što
zasad mogu vratiti se u svoju samotnu hotelsku sobu i zaspati.
***
Sljedećeg jutra ležim u krevetu i zurim u strop. Zazvoni mi
mobitel. “Juliette? Juliette Price?”
“Ja sam.”
“Ovdje Stacy. Iz agencije.”
Sjednem. “Bok.”
“Rekli ste da želite usmeno izvješće i e-poruku?”
“Da, tako je.”
“Bojim se da imam loše vijesti. Imate li prijatelja ili nekoga tko bi
vas mogao saslušati i pružiti vam podršku?”
Osjetim dašak nade i uzbuđenja.
“U redu je. Samo mi recite. Molim vas.”
“Pa, kao što znate, naše djelatnice nikoga ne zavode namjerno
ni...”
“Da, da, znam. Samo mi recite. Što je Nate učinio?”
“Zatražio je njezine podatke. Konkretno, broj mobitela. Nije mu
ga nudila. Sam je pitao.”
“Još nešto?”
“Ne.”
“I što to po vašemu mišljenju znači?”
“Da morate biti oprezni.”
“Kako se zvala?”
“Miranda.”
“Je li plavokosa?”
“Da, ali ne bih vam preporučila da to uzimate kao relevantan
podatak. Uskoro ćete primiti detaljno izvješće.”
“Dobro. Hvala vam.”
Ustanem iz kreveta, s novim ciljem na umu.
Napustim hotel, odvezem se do obližnjeg sela i sjednem u
kafić, razmišljajući kako najbolje prenijeti tu informaciju Kane.
***
Kasno poslijepodne navučem haljinu preko glave, nanesem
debeo sloj šminke i stavim vlasulju. Nedavno sam u Sjedinjenim
Državama kupila plave kontaktne leće, ali prava ih je gnjavaža
staviti. Škiljim i bodem si oči uporno pokušavajući; naočale bi bile
očita krinka. Iznova nanesem maškaru.
Sada sam plavooka i imam dugačku, valovitu tamnosmeđu
kosu.
Nasmiješim se samoj sebi u zrcalu.
Spremna sam.
Čekam cio sat nakon početka zabave pa se otmjeno spustim
stubištem, uzdignute glave i uđem u plesnu dvoranu kao da
apsolutno pripadam onamo.
I pripadam.
Prihvatim čašu pjenušca od konobara u prolazu i provučem se
kroz gomilu. Pogledom pretražujem prostoriju. Zasad nikoga ne
prepoznajem, ali osjećam se izloženom. Pronađem kutak i ondje
pijuckam svoje piće. Uokvirene fotografije Belle i Milesa ukrašavaju
zidove — skijanje u Whistleru, krstarenje na jahti u Monaku, plovidba
na gondoli u Veneciji. Uzmem kanape od konobarice u prolazu kako
bih se nečim zaokupila. Zagrizem bitni od lososa, ali odveć je
začinjen. Smuči mi se.
Mučnina se pogorša čim uočim Bellu. Nalazi se na suprotnoj
strani prostorije. Ispravno sam pretpostavila: Honey Ryder iz Dr.
Noa u bijelom kupaćem kostimu. Izgleda kao da je došla ravno s
filmskog seta. Zbog nje sve stane, doslovce.
Okrenem se starijoj ženi pokraj sebe. Zuri u Bellu.
“Jeste li Bellina ili Milesova prijateljica?” upitam.
“Nijedno”, odvrati. “Muž mi radi s Milesom i...”
Nasmiješim se i kimnem, ali noge mi zadrhte. Bljesak crvene
kose. Katie. Približava se šanku, sama. Ne vidim Natea, ali zacijelo
je ovdje.
Ispričam se i koračam uz rub prostorije, daleko od Belle. Jedan
mi muškarac nagazi na nožne prste. Zanemarim bol i nastavim.
Glazbeni sastav zauzme položaj, a plesni se podij ispuni za nekoliko
trenutaka.
Nakon dvije pjesme zavlada tišina, a svjetla postanu prigušena.
Bella stane u prvi plan dok se svjetlo odozgo usredotočuje na nju.
Promatram je. Nekoga poziva. Pridruži joj se vudu vrač iz Živi i pusti
umrijeti. Prepoznam ga: Miles.
 Želudac mi se stisne kada uočim Natea oslonjena o zid dok
zamišljen drži čašu crnoga vina. Katie mu se pridruži. Ne čine se
sretnima, ali opet, ne izgledaju ni nesretno. Povuče ga na plesni
podij. Promatram dok se gibaju i nastavljam stajati u mjestu.
Prišuljam se plesnom podiju i pridružim se skupini. Zrcala,
svjetla, tama. Živahna inačica “Čovjeka sa zlatnim pištoljem” zatrešti,
a ljudi pohitaju na sigurno uz rubove prostorije — svi osim Belle, koja
se izvija i vrti u očigledno osmišljenoj koreografiji. Poželim vrištati
kada svi na kraju zaplješću i stanu klicati. Kako je nisu prozreli? Da
su to moje zaruke, bile bi ukusne i minimalističke. Ne bih priredila
predstavu. Obuzme me slabost kada Bella pokaže na mene i
zamišljam užasan prizor u kojem me izvlači na plesni podij i
razotkriva. Žena iz gomile preda mnom pridruži joj se. Zaciče, zagrle
se i tobože poljube u obraze.
I ne shvatim da sam zadržavala dah sve dok ne izdahnem.
Večer se ne čini uspješnom. Bella se zabavlja. Kao i Nate i Katie.
Kakav gubitak vremena. Odem, ali tek nakon što izvadim poklon iz
torbe i pridružim ga planini na stolu u kutu. Moj dar bez posvete
knjiga je o tome kako poraditi na lošem odnosu. Dosta mi je sretnih
parova.

13
Pričekam četrdeset osam sati prije nego što pošaljem
anonimno, ali detaljno pismo u kojem “jedna dobronamjernica” izloži
svoje ”sumnje” Katie. Jednom sam čula da rabe te riječi u
televizijskoj emisiji i naizgled su iživcirale osobu kojoj su bile
upućene.
Pomalo euforična zbog upletanja, glasno slušam radio i pržim
kozice. No, kao što se često događa, napravim ih previše, a prizor
hrane dovoljne za dvije osobe ponovno me rastuži. Nedostaje mi
kuhanje za Natea jer je uvijek bio vrlo zahvalan na kuhanom obroku
nakon sve one hrane u zrakoplovu i hotelima. Stišam glazbu dok
malodušno grickam pred prijenosnim računalom pregledavajući
stranice, tražeći i objavljujući.
 U budućnosti, ako Nateova obitelj istraži moju prošlost, želim
da vide kakva sam ugledna građanka. Ljudi vide ono što žele. U
meni će vidjeti savršenu suprugu omiljenog sina i srdačnu, obzirnu
snahu. Daleko od toga da imam samo jednog asa u rukavu.
Izmišljen, bogat i raznolik životopis čini me savršenom
kandidatkinjom za to mjesto. Znam peći, šivati, stvarati. Priredit ću
primanje za svaki Božić, Novu godinu, Uskrs — svaki vrag. Želim da
se Bella užasava svakoga blagdana — kao što sam se ja zbog nje
užasavala svakoga novog polugodišta — zato što ću je suptilno
podrivati i udaljiti od obitelji.
Pročitam voditeljičinu oporuku. Moje mjesto u letačkoj posadi
na redu za promociju bit će zaključeno do rujna, što znači da se
trebam što prije pomiriti s Nateom. Velika mi je prednost element
iznenađenja i ne smijem to ugroziti.
Provjerim aplikaciju za špijuniranje. Kade zasad miruje. Nate
će, po rasporedu, za tri tjedna u Vegas. To bi mogla biti savršena
prilika da se ubacim na njegov let zato što putovanje u Las Vegas
nije popularno: krcati letovi i pretjerano uzbuđeni, nalokani budući
mladoženje i mladenke. Provjerim obavijesti o zamjeni. Kvragu. Nitko
nije zatražio premještaj s tog odredišta. Ovaj ću tjedan nastaviti
provjeravati i objaviti vlastiti zahtjev. U idealnom slučaju, ne bih
voljela ostaviti nikakav internetski trag o tome da je riječ o bilo čemu
drugome osim o slučajnosti da nam je raspored dodijelio rad na
istom letu.
Ponestane mi obveza, stoga uključim TV i gledam teniski meč
turnira u Wimbledonu. Tako ću imati o čemu čavrljati s Barbarom jer
vjerujem da je trenutačno pred televizorom, s Pimm’som u ruci i
zdjelicom jagoda i šlaga nadohvat ruke. To joj je godišnji ritual. Ali
teško mi je usredotočiti se jer neprestano provjeravam je li Katie
poslala poruku Nateu ili obrnuto, sve dok aplikacija za špijuniranje na
zablokira pa je ne mogu osposobiti. To me iživcira, kao da sam
izgubila vidovitost. Moram biti opreznija jer sam čitala da može
isprazniti Nateovu bateriju, a ako se to bude prečesto događalo,
mogao bi pokušati popraviti mobitel ili kupiti novi.
Nakon nekoliko sati ponovno proradi, vjerojatno nakon što Nate
ponovno pokrene mobitel. Prisilim se da ga provjeravam samo
jednom svaka dva sata. Doznam da je uposlio spremačicu koja mu
dolazi dvaput tjedno. To je, pretpostavljam, dobra vijest; u slučaju da
pogriješim, okrivit će nju.
Druga dobra stvar jest ta da se, kada za nekoliko dana krenem
na sljedeće putovanje u Delhi, Katie i Nate u međuvremenu slabo
čuju.
Dok se truckam autobusom za posadu, loše obješeni zastori na
prozorima okrznu mi lice pri svakoj rupi na cesti. Pokušam povezati
lepršavi materijal gumicom za kosu kako bih vidjela kroz prozor. To
mi je prvi put u Delhiju i fascinira me. Rikše, bicikli i krave bore se za
prostor na cesti, nesvjesni trubljenja i bučnih motora raskošno
ukrašenih kamiona i autobusa u toj partiji ruleta. Vrućina izazvana
lošom klimatizacijom miješa se s oporim vonjem voća i odvoda, koji
se pak kosi sa snažnim mirisom bijelih plastičnih osvježivača zraka
na upravljačkoj ploči.
Uzbuđena sam. Jedna mi je putnica rekla za uglednu lokalnu
gataru koja radi u našem hotelu, a s obzirom na činjenicu da mi je
rođendan, bit će to dobar poklon. Osobito jer opetovano
provjeravam je li mi Nate poslao poruku, iako znam da je uzalud —
nikada se ne bi sjetio bez podsjetnika — ali kao i s mnogim drugim
stvarima, jednostavno si ne mogu pomoći.
Zamolim recepcionarku da mi rezervira termin dok se
prijavljujemo u hotel.
“Vidjet ću što mogu učiniti, gospođo”, obeća.
Za manje od jednoga sata, zazvoni mi sobni telefon.
“Gospođo, ovdje Reyansh. Rečeno mi je da želite doći k
meni?”
Načas se izgubim. Očekivala sam ženu.
Pronađem glas. “Da, molim.”
“Danas imate sreće. Imam slobodan sat ako možete sići.”
Ciničarka u meni sumnja da je imala posebnu sreću, ali kako
bilo, znatiželjna sam i osjećam poriv za time, stoga pristanem.
Sišavši u podrum među dućane sagovima i nakitom s izlošcima od
žutog zlata, safira i smaragda, ljubazno odbijem ponudu različitih
prodavača da popijem chai, a nizak stariji muškarac pozove me
prema zastrtom prostoru u dnu širokoga prolaza. Pošto prođem
zastor, ponudi me da sjednem, što i prihvatim dok mi Reyansh sjeda
sučelice sa suprotne strane velikoga drvenog stola.
“Molim vas, dajte mi komad nakita ili nešto što vam puno
znači.”
Predam mu prsten obrubljen kamenčićima. Bezvrijedan je, ali
sviđa mi se jer podsjeća na prsten kakav bih jednoga dana voljela
dobiti od Natea. Reyansh ga pomno proučava na dlanu, a potom
progovori toliko brzo da s naporom pohvatam sve.
Međutim, kada odem — sat poslije — srž onoga što mi je
rekao polako sjedne na mjesto. Dugo čekam nekoga i dotični me
muškarac uistinu voli. Djelomično me nije briga je li to istinski “vidio”
ili “osjetio”, jer u meni budi snažnu nadu i optimizam. Svi povremeno
trebaju ohrabrenje, a ja nisam iznimka, stoga mi nije žao pet tisuća
rupija koje sam platila Reyanshu.
Poslije se sastanem s ostatkom posade u lokalnom
vegetarijanskom restoranu i kušam kari s prženom cvjetačom.
Nakon jela pozovu nas na piće u kapetanovu sobu jer u restoranu
nema pića.
Nakon nekoliko piva izbije svađa između dviju stjuardesa koje
shvate da izlaze s istom osobom nakon što razmijene fotografije
svojih momaka. Obje se skutre u kutu apartmana i bijesno zovu
dotičnoga — Sebastiana — koji se nalazi u Dubaiju i isključio je
mobitel. Vjerujem da će ga tako i ostaviti nakon što primi otrovne
glasovne poruke.
Žena pokraj mene iskrivi lice. “Svi misle da je njihov Sebastian,
Tim, Dave, Jane ili tko god drugačiji”, kaže.
Mučnina koja mi gotovo neprestano obitava u želudcu, nalik
klupku pomiješanih otrova, gnječi mi utrobu. Oduvijek sam znala da
se Nate suočava s izazovom svakog puta kada ode na posao, ali
nikada mislima nisam dopuštala da pođu u tom smjeru.
“Ali valjda ima i pristojnih?” upitam. “Zar većina posade nije u
braku i ima djecu?”
Pogleda me kao da ne zna što bi točno mislila o meni. “Nemoj
mi reći da si postala stjuardesa kako bi se udala za pilota!” odvrati.
Odmahnem glavom upućujući na to da mi takva pomisao
nikada nije pala na um.
 “Naravno da postoje uspješne priče. Ali nije lako. Poslušaj moj
savjet i pobrini se da izlaziš s nekime tko radi na čvrstom tlu.
Naravno, to dolazi s različitim nizom problema zato što neće uvijek
biti spremni shvatiti da triput zaredom moraš raditi na Božić.”
Isključim se i usredotočim na pozitivne vijesti koje mi je
Reyansh prenio. Svuda oko mene kuju se planovi za sutrašnji posjet
Taj Mahalu. Ne želim ići. Ne samo da putovanje traje nego ne mogu
podnijeti pomisao na suočavanje sa spomenikom koji se gradio više
od dvadeset godina kako bi iskazao nečiju ljubav. Zato što to želim:
želim da me Nate toliko voli.
Povratni let krcat je i bučan.
Tijekom posluživanja prvog obroka djevojčica na jednom
sjedalu do prolaza počne se gušiti. Instinktivno je pljesnem po
leđima, a komadić kruha izleti, na sreću, ali njezin me plač pogodi.
Majka nastavi paničariti i premda je nastojim utješiti, moram se
maknuti odande. Odem u kuhinju po još bočica vode i nastojim se
isključiti iz općeg kaosa i buke koji vladaju u kabini. Čeznutljivo
pogledam na ručni sat, ali do slijetanja preostaje još nekoliko sati.
Posluživanje naposljetku završi bez dodatnih prekida. Utonem
u sjedalo za posadu nakon što konačno pospremim kuhinju i
pijuckam crnu kavu.
Zurim kroz prozor u beskrajno ništavilo i razmišljam o tome
koliko sam postigla, umjesto o onomu što sam izgubila.
Ako ništa drugo, sesija s Reyanshem podsjetila me na to da
ostanem usredotočena. I da nastojim zadržati vjeru da će sve dobro
završiti.
Po slijetanju nas dočeka poslijepodnevna žega.
Nateov let za Lusaku trebao bi sletjeti za dva sata. Provjerim.
Odgođen je za sat i pol. Još bolje.
U toaletu zračne luke preodjenem se iz odore i odvezem u
Richmond. Uspijem pronaći parkirno mjesto samo dvije ulice dalje.
Usprkos vrućini, polagano trčim onamo. Trkačka mi je oprava
najbolja ljetna krinka jer mogu opravdano nositi nešto s kapuljačom
— i navući je po potrebi. Priđem ulaznim vratima i sudarim se s
nekim. Riječ je o postarijoj ženi koju ne prepoznajem.
“Oprostite”, kaže.
 “I vi! Ubuduće moram gledati kuda hodam”, promrsim dok
nastavljam koračati i ne osvrnuvši se.
Nadam se da je slučajno posjetila kojega Nateova susjeda.
Sjednem na njegovu sofu i razmislim. Katie i Nate jučer su
razgovarali telefonom, stoga nemam pojma o čemu je bila riječ. Prvi
su put razgovarali dvadeset tri minute, a drugi put sedamnaest.
Potom mu je poslala poruku i potvrdila da će sutra navečer prenoćiti
kod njega. To vjerojatno znači da se izvukao, stoga joj moram dati
novi razlog za sumnju.
Suzila sam izbor na četiri predmeta: gumicu za kosu,
blijedoljubičastu svijeću ružina mirisa, staru fotografiju i ružičastu
četkicu za zube. Ali koji ostaviti i kamo? Više od dva mogla bi
pobuditi sumnju, ali to moraju biti stvari koje je netko drugi lako
mogao ostaviti a da ih Katie u određenom trenutku i na određenom
mjestu opazi.
Pokaže se težim nego što sam očekivala, ali odlučim postaviti
svijeću povrh kamina — ako je Nate zamijeti, nadam se da će
pomisliti kako ju je nova spremačica pronašla u komodi i odlučila
upotrijebiti. Hitro pogledam kroz prozor; ništa ne upućuje na to da se
Nate vraća. Ostavim gumicu za kosu na podu tako da strši ispod
kreveta sa strane suprotne Nateovoj, a potom izvadim četkicu iz
pakiranja i sakrijem je u medicinski ormarić.
Nate na hladnjaku drži raznorazne fotografije, stoga vratim
jednu koju sam odavno sklonila i pridružim je ostalima. Stoji pred
japanskim hramom grleći po jednu ženu sa svake strane. Izgleda
sretno, a zato sam i ukrala tu fotografiju. Dok smo bili zajedno,
mrzila sam podsjetnik na njegove kolegice. Na poleđini je netko
napisao: Lijepo smo se zabavili xx. Rukopis nije pripadao Nateu.
Provjerim policu za vino. Nije ni dotaknuo rođendansku bocu.
Po povratku kući odlučim riskirati ponudivši se za zamjenu
putovanja u San Diego za ono u Vegas. Netko ugrabi ponudu za
manje od jednoga sata. Sada kad sam potvrdila nadnevak ponovnog
sastanka, moram se pripremiti, pa počnem pretraživati na internetu.
Ali čim započnem potragu, nešto me stane kopkati. Uvijek postoji
rizik s određenim pretraživanjima, a ne želim da mi se bilo što poslije
obije o glavu. Stoga se zaustavim. Možda bih se trebala poslužiti
javnim računalom, primjerice, onime u knjižnici, ali opet... ako kupim
nešto na internetu pa zatrebam dostavu, to će mi prouzročiti drugu
vrstu problema.
Razmišljam pregledavajući svoje profile na društvenim
mrežama i “lajkajući” nekoliko nasumičnih objava bez pomnog
čitanja, sve dok ne zastanem na objavi Michelea Bianchija, davnog
prijatelja iz dana statiranja na filmskom setu. Više nije veterinarski
pomoćnik u televizijskoj dramskoj seriji, nego je dobio ulogu u zboru
u poznatoj predstavi na West Endu. Michele se nije libio prekršiti
zakon kada je riječ o rekreativnom uživanju droge ili kupovini
elektroničkih proizvoda iz sumnjivih izvora. Mogao bi mi poslužiti.
Pošaljem mu privatnu poruku i upitam bi li se volio naći na kavi.
Na vezi je, stoga mi odgovori za nekoliko sekundi. Savršen
tajming — dosađujem se između proba. Bit će dobro čuti sve tvoje
novosti. Sutra? P. S. Švorc sam, tako da znaš, pa idemo na neko
jeftino i veselo mjesto.
Odgovorim mu smajlijem, obećanjem o kolaču uz kavu (na moj
račun) i veselim Ciao, bello! X.,
Lijepo je ponovno vidjeti Michelea. Uočim ga prije negoli on
mene. Sjedi na stolici pokraj prozora u kafiću. Mahnem mu kroz
staklo, a on mi se osmjehne savršeno bijelim zubima. Pozdravimo
se kratkim poljupcima u oba obraza pa me snažno zagrli.
Djeluje utješno, poput zaštitnički nastrojenog brata. Osjećaj je
ugodan. Između nas nikada se nije nazirala romansa, uvijek se
činio... sigurnim.
Toliko mi je ugodno čavrljati s njime da iznesem svoju zamolbu
tek nakon što popijemo kavu.
“Znači, ne postoji besplatna kava i kolač?” upita prekriživši
ruke. “Što će prelijepoj dami poput tebe droga za silovanje?”
“Ne zovi je tako. Rekla sam ti, prijateljici je pomogla kroz teško
razdoblje. Sa spavanjem. Shrvana sam. Shrvana. Mislila sam da
smo Nick i ja...”, utihnem kao da obuzdavam provalu suza.
“Zar ti, ono, liječnik ne može dati tablete za spavanje ili što
već? Ne znam baš.”
“Rado ću ti platiti i više. Samo ovaj put. Obećavam. Prijateljica
se kune da djeluju. A... očajna sam.”
 “Kako znam da nećeš napraviti kakvu glupost?”
“Samo želim spavati. Novi je posao uzeo danak. Zbilja.”
Ništa mi ne obeća, ali dogovorimo se za novi sastanak dva
dana poslije na istome mjestu.
Te noći, dok je Katie kod Natea, triput ga tiho nazovem sa
skrivenim brojem, počevši u ponoć.
Na prva dva poziva javi se.
Za trećeg pokušaja odmah dobijem govornu poštu.
Moj sljedeći sastanak s Micheleom pokaže se uspješnim —
osim još jednog kratkog predavanja — a narednih nekoliko dana
Katie i Nate nalete na teškoće.
Njezine poruke ukazuju na pretjeranu emocionalnost i
nedostatak povjerenja: Što radiš? Zvuči kao da se zabavljaš bez
mene. Ne šalje mu puse.
Njegove su, s druge strane, obrambene, sporije stižu i
suzdržane: Nisam toliko kasno ostao vani. Samo sam bio s dečkima.
Dopisivanje prestane. Nate ne mari za nedovršene razgovore.
Večer prije mojega puta u Vegas, ne čuju se.
Usudim se ponadati da je gotovo.
Dva sata prije polaska uđem u sobu za sastanak i uzmem
ispisan plan djelovanja za posadu; zaboravila sam ga spremiti na
mobitel.
“Bok svima. Odmah ćemo prijeći na upoznavanje i radna
mjesta”, kaže član posade zadužen za vođenje. “Neki od vas letjeli
su sa mnom, ali u korist svih nas, volio bih da me zovete Stuart —
ne David, kako piše na popisu članova posade.”
I sama kažem da se služim srednjim imenom.
“Danas ćemo razgovarati o slučaju da otkrijete požar. Juliette,
ako prva uočiš požar, što ćeš smjesta poduzeti?”
Prekine nas kapetan kada otvori vrata.
“Jutro svima. Ja sam Barry Fitzgerald. Nasred Atlantika moglo
bi biti malo gadno. Zapamtite da trebate biti iznimno pažljivi pri
obavljanju sigurnosnih provjera jer je prijetnja od terorističkog
napada porasla od značajne do ozbiljne. Ima li pitanja?”
Podignem ruku. “Mogu li tijekom slijetanja sjediti u pilotskoj
kabini, molim vas?”
 Pogleda Stuarta/Davida, a ovaj izgleda nezainteresirano; šuška
se da čeka mirovinu. Kimne u znak dopuštenja.
Kapetan nestane, a sastanak se nastavi. Teško mi je
usredotočiti se na sigurnost i zdravstvena pitanja jer sam toliko
uzbuđena, ali prisilim se razmisliti i točno odgovoriti.
Bila bi prava katastrofa da me isključe s leta zbog pada na
rutinskim pitanjima.
Letjelica se pokrene. Vanjski svijet smanji se na unutrašnjost
zrakoplova — minijaturni svemir zarobljen u njemu i odsječen od
vanjskoga narednih deset sati i četrdeset pet minuta.
Pridružimo se redu na pisti i polako se krećemo. Sjedim na
svojem mjestu osigurana pojasom i kroz prozor promatram oblačan
ljetni dan. Kada počne kišiti, kapljice istočkaju prozore. Zrakoplov se
okrene prema pisti za polijetanje. Mir. Buka motora i iznenadna
silina. Pojas mi čvrsto zateže tijelo. Želudac mi se podiže zajedno s
letjelicom. Drmusamo se dok probijamo oblake, a potom se
izravnamo.
Udahnem i mentalno se pripremim za posao.
Dok pripremam kolica, u glavi prođem plan. To je to. Danas moj
život iznova počinje. Probijem se kroz kuhinjski zastor.
“Želite li crno ili bijelo vino uz obrok?” nasmiješim se.
Nakon prvih šest redova, ponestane nam pilećeg složenca.
Nekolicina tvrdi da su vegetarijanci — prekriženih ruku i napućenih
usana — pošto doznaju da su preostale tek lazanje.
Nemam snage objašnjavati im da je “moguće unaprijed naručiti
vegetarijanski obrok”. Pritužbe se nastave.
“Zašto nikada nema dovoljno izbora?”
“To mi se dogodilo na prošlom i pretprošlom letu.”
“Kod drugih se prijevoznika to ne događa.”
Nastojim im objasniti ograničenost prostora, ali shvatim da je
uzalud. Čučnem pokraj osobito ozlojeđenog para — onog koji je
vjerojatno platio najjeftiniju kartu i provest će cijele praznike žaleći se
— i zavjerenički im šapnem: “Na povratku nemojte sjediti na sredini.
Usluga u ekonomskoj klasi počinje iz kutova, sprijeda prema kraju,
sitoga onima u sredini rijetko preostane mogućnost izbora.”
Oboje se nacere. “Hvala”, odvrate mi šaptom.
 Muškarac pristane na lazanje bez daljnjih prigovora. Žena se
ne predaje toliko lako i primi pladanj samo pod uvjetom da joj
donesem dodatno pecivo i malo “pristojnog vina iz prve klase”.
Natočim bočicu crnog iz ekonomske klase, na koje je maločas
uvrtala nos, u čašu za poslovnu klasu i poslužim je. Otpije gutljaj i
zadovoljno kimne.
Spustim se na tvrdo sjedalo za posadu pošto konačno sve
poslužim i bockam po salati od jastoga koju sam uzela iz kuhinje u
prvoj klasi, ali teško mi je gutati.
Tijekom poslijepodnevnog čaja osjećam se slabo i kao da
sanjam. Tako sam blizu. Ne smijem uprskati. Od Natea me
razdvajaju tek čelična vrata pilotske kabine.
Poskočim kada njegov glas ispuni kabine. Dame i gospodo,
govori vam kapetan Nathan Goldsmith. Imamo još približno pola
sata do slijetanja u sunčani Las Vegas na vrućih trideset osam
stupnjeva Celzijevih. Usprkos tomu, slijetanje bi moglo biti pomalo
klimavo zbog snažnih vjetrova.
Mirno stojim nastojeći se udaljiti od kaosa u kuhinji i zaklopim
oči prisjećajući se ugode dok bi me grlio i smiješio se. Ali prišulja mi
se i neugodna uspomena — njegova ljutnja pošto sam se isprva
odbila iseliti. I kada sam mu sakrila putovnicu kako ne bi mogao na
posao zato što sam ga morala navesti da razgovara sa mnom.
Ali to je bilo prije, a ovo je sada.
Tada sam bila druga osoba, sluđena odbijanjem. Sada sam
ispoštovala njegove želje i dala mu prostora. Zacijelo će to imati na
umu, mora. Bilo je puno sretnih razdoblja. Obožavao je moj smisao
za humor.
Započnu uobičajene obavijesti prije slijetanja. Osiguram kabinu
i neprestano podsjećam putnike da vežu pojaseve. Zrakoplov se
počne njihati i zanositi dok se spuštamo ispod oblaka. Kabinsko
osoblje na sjedala za slijetanje.
Vrijeme je.
Pojavi se kolega zadužen za otvaranje mojih vrata. Zahvalim
mu i zaputim se prema nosu zrakoplova i uza stubište. Letjelica se
naglo spusti. Na gornjoj palubi polako prolazim redom među
putnicima poslovne klase, usplahirena poput nevjeste pred oltarom.
Zamalo vrisnem kada me starica uhvati za ruku dok prolazim pokraj
njezina sjedala.
“Oprostite”, kaže i pusti me. “Znate li hoće se turbulencije
pogoršati? Ne podnosim let baš najbolje.”
“Sve će biti u redu”, kažem i nastavim koračati, istodobno
povlačeći odbjegle pramenove na lice kako bih ga djelomično zastrla.
Stanem pred vrata pilotske kabine i mahnem nadzornoj kameri.
Upali se zelena lampica. Pogurnem vrata, jurnem unutra i čvrsto ih
zatvorim za sobom. Sjednem na mjesto iza Nateova. Odveć je
zauzet da bi me primijetio jer smo u zadnjoj fazi slijetanja. Kapetan
pokaže na slušalice. Stavim ih. Slušam kontrolore dok proučavam
Nateov vrat. Vidim mu dlačice na izloženoj koži.
Vani pred nama nazire se obzor Las Vegasa. Alarm se oglasi
onkraj neprekidnog niza riječi iz kontrolnog tornja. Automatski glas
odbrojava do našeg slijetanja.
Tristo metara. Sto pedeset metara.
Njihanje i zanošenje slabije se osjeti u pilotskoj kabini.
Trideset metara. Dvadeset pet, dvadeset, petnaest, deset, pet.
Dotaknemo tlo.
Prsa mi nabujaju od ponosa na Natea.
Dok usporavamo, sklonim slušalice, a rika motora postane tiša.
Promatram Barryja i Natea dok dovršavaju potrebne provjere i
prolaze kroz kontrolne popise.
Pošto prođemo pistu, Nate se okrene s osmijehom na licu.
Uzvratim mu osmijeh.
Sledi se, kao da je vidio mrtvaca, a potom se iznova okrene
upravljačkoj ploči.
Ugledamo terminal. Dobro došli u Međunarodnu zračnu luku
McCarran.

14
Nedavno sam pronašla citat: Ljudi će zaboraviti vaše riječi,
zaboravit će vaša djela, ali nikada neće zaboraviti kako su se zbog
vas osjećali. Želim da se Nate osjeća sigurnim dok poima situaciju,
stoga se odlučim povući.
“Hvala”, kažem i iziđem tiho zatvarajući vrata za sobom.
Nakon sigurnosti među pilotima, preplavi me kaotičnost kabine.
Provlačim se kroz gomilu tjelesa koja izvlače torbe iz pretinaca nad
sjedalima i saginju se skupljajući stvari, pa se proguram do stubišta i
siđem.
“Oprostite. Samo da prođem, oprostite”, ponavljam probijajući
se kroz raznorazne stvari: napuštene slušalice svih veličina, poveze
za oči i novine.
Obamrla sam. Mislila sam da ću se prestraviti, oduševiti,
obeznaniti od uzbuđenja — da ću osjetiti nešto snažno. Umjesto
toga osjećam se sleđeno i otupljeno. Svi su zvukovi prigušeni osim
glasnih riječi u mojoj glavi.
Usredotoči se. Ne smiješ zakazati.
Ne uključivši mozak, spremim radnu pregaču i ravne cipele u
torbu. Uspevši se na sjedalo, provjerim jesu li pretinci nad sjedalima
ispražnjeni i pregledam sjedala u potrazi za jarko narančastim
pojasevima za djecu. Uzmem dva i vratim ih u ormarić iza zadnjeg
reda sjedala.
Pogleda uperena preda se, iskrcam se s kolegama iz
ekonomske klase. Prođemo pokraj automata podno napadnih oglasa
za hotele, najam automobila, klubove, barove, restorane, vjenčanja,
pa stignemo do šaltera za posadu. Putnički su redovi dugački i
pucaju po šavovima. Neskladna mješavina umornih, ali pomirenih
ljudi polako se pomiče, odjevena u sve od ljetnih haljina, tričetvrt
tajica, bejzbolskih kapa i majica kratkih rukava do onih opreznijih u
trapericama te s jaknama ili džemperima presavijenima preko ruke.
Kovčezi posade iskrcani su i ostavljeni pokraj pokretne trake za
prtljagu, uredno posloženi. Pronađem svoj i prođem do carine, a
pritom ne gledam nijednog službenika u oči, kao da nemam što
sakriti, sve dok se automatska vrata ne razdvoje. Vukući torbe za
sobom iziđem u dvoranu za dolaske. Među balonima, buketima,
natpisima i ostalom opremom za doček potražim znakove za izlaz.
Pobjegnem.
 Napadne me žega kasnog poslijepodneva, ali na neobičan mi
način razbistri glavu.
Duboki udasi. Lagan strah stvara mi rupu u želucu.
Približavam se autobusu za posadu spuštena pogleda. Čekam
svoj red dok vozač ubacuje teške torbe u prikolicu. Vidim da su tri
kovčega pilotske posade već unutra. Stojim na mjestu i nastojim
odrediti najbolji trenutak za ukrcaj.
Prvi časnici obično se okupljaju u prvim redovima jer pristojnost
nalaže da se prva mjesta prepuste kapetanu. Po svemu sudeći,
morat ću proći pokraj njega. Čekam dok i zadnji član posade ne
pristigne iz zgrade zračne luke i tek tada uđem u autobus.
Smjesta sretnem Nateov pogled. Nasmiješim se i kažem:
“Bok”, kao da smo se nedavno vidjeli i nastavim hodati prema
stražnjem dijelu autobusa, ne pričekavši da vidim hoće li mi
odzdraviti. Spustim se na sjedalo pokraj Alexa, jednoga među
momcima s kojima radim u ekonomskoj klasi. Nosi naočale za
čitanje i zauzet je zurenjem u mobitel, ali svejedno ga zapričam. K nj
i.ga.cl.u.b. Moram s nekim razgovarati.
“Imaš kakve planove?”
Alex podigne glavu, pogleda me kroz naočale i slegne
ramenima. “Još ne znam. Teretana. Bazen. Okupljanje u baru. Kao i
uvijek.”
“Ovo mi je prvi put u Vegasu. Imaš kakav prijedlog?”
Nasmiješi se. “Hrpu njih. Ako navečer dođeš na piće, poslije ću
te odvesti u jedan genijalan klub. Vidjet ćemo hoće li ostali biti za,
zato što moramo rezervirati ulaznice. Mogao bih te odvesti na show,
samo znaju biti vrlo skupi.”
“Hvala.”
Iznova se zagleda u mobitel.
Izvadim i ja svoj, ali prije toga kradomice pogledam Natea. Zuri
preda se i ne razgovara ni s kim.
Putovanje je kratko — odveć kratko — pa s naporom progutam
slinu dok izlazim iz autobusa. Ali zadržim usredotočenost i uzmem
svoj kovčeg s kotačićima dok vratari žurno postavljaju prtljagu na
kolica u očiglednom pokušaju da raščiste područje oko ulaznih vrata.
Držim se otraga, podalje od recepcije, i hinim zaokupljenost porukom
na mobitelu dok se pilotska posada i nadzornik upisuju u svoje sobe.
Ljudi u turističkim opravama — majicama kratkih rukava s
nasumičnim sloganima — prolaze predvorjem zajedno sa svečanije
odjevenim poslovnjacima i hotelskim osobljem u odorama. Imam
osjećaj da me Nate promatra, ali sumnjam da je pametno provjeriti.
Alex mi priđe kako bi mi rekao broj svoje sobe, a nekolicina
ostalih skupi se pa se dogovorimo sutra navečer u šest po lokalnom
vremenu sastati u baru.
“Moram unaprijed rezervirati ulaznice za klub. Upravo sam
guglao i DJ-a oglašavaju kao ‘novu veliku zvijezdu’ — prstima
oponaša navodnike u zraku — “pa će biti gužva.”
“Ja ću kupiti dvije ulaznice”, kažem. “Prijateljica mi radi na letu
koji stiže sutra.”
Tako ću imati ulaznicu viška za Natea ako ga uspijem
nagovoriti da mi se pridruži. Dok prilazim recepciji radi ključa, hitro
se osvrnem oko sebe. Osjetim razočaranje u dnu želudca — zadnja
sam preostala članica posade u predvorju.
Nate je zbrisao.
“Mogu li, molim vas, povući dvjesto dolara s poslovnog
računa?” upitam recepcionarku.
Bila sam toliko zaokupljena putovanjem da sam zaboravila na
svakodnevne praktične stvari, kao što je zamjena valuta po
pristojnom tečaju.
“Naravno.”
Prebroji novac, stavi ga u omotnicu i pruži mi je uz srdačan
osmijeh.
Zaputim se prema dizalima i pritisnem strjelicu za gore,
djelomično očekujući da se Nate pojavi.
Nekoliko sekundi nakon što uđem u sobu, netko mi odlučno
pokuca na vrata. Naglo ih otvorim. Vratar.
“Kovčeg za gospođicu Price”, kaže prolazeći pokraj mene.
Jednom rukom rastvori prijenosni stalak za prtljagu i položi moj
kovčeg navrh.
Izvadim novčanik iz torbe i pružim mu dvije novčanice. “Hvala.”
“Nema na čemu. Ugodan boravak.”
 Priđem prozoru, razmaknem mrežaste zastore i oslonim čelo o
staklo. Hotel je zabačen u odnosu na šetalište, a soba mi se nalazi u
stražnjem dijelu. Poda mnom se pruža gomila zgrada, uličica i
znakova — grad uobičajenog izgleda. Suspregnem poriv za
zijevanjem iako sam odveć napeta da bih se prepustila pravom
umoru. Umjesto toga osjećam se kao da sanjam. Okrenem se i
stanem malodušno raspremati stvari.
Kovčeg mi je neobično pun. Obično doputujem s praznim i
nakrcam ga po povratku. Pažljivo vješam odjeću, posebno haljine.
Jednu prislonim uza se i zagledam se u svoj odraz u nadi da će mi
se i dalje sviđati i da ovdje ne izgleda drugačije. Nasmiješim se. Još
je savršena. Svilena podstava prekrivena je čipkom plavom poput
različka i seže tik iznad koljena. Stajala me više nego što sam ikada
potrošila na garderobu. Obožavam je. Ovalni izrez oko vrata dubok
je, stoga je mogu upotpuniti jednostavnom ogrlicom.
Odlučim se istuširati kako bih se propisno razbudila. Nakon što
se osvježim, razmislit ću o najboljem načinu da se približim Nateu.
Vjerojatno će večeras dugo ostati budan s obzirom na to da se
pomno “pridržava lokalnog vremena”. Zahvaljujući razgovoru s
drugim članovima posade, znam da mnogi dijele njegovo mišljenje.
Osobno ne vidim smisao u tome. Nemam ništa protiv buđenja noću
ili u zoru jer se uvijek nečim mogu zabaviti.
Uđem u kadu, navučem mutnu zavjesu i petljam po slavini.
Nedavno sam stekla tu životnu vještinu — kako postići pravu
temperaturu u hotelima diljem svijeta dok variraju od kipuće do
ledene. Dok šamponiram kosu kako bih isprala ljepljivi lak i vonj
kuhinje u zrakoplovu, nastojim pozitivno promišljati o Nateovu
nedostatku reakcije. Glasna, staromodna zvonjava hotelskog
telefona u kupaonici prene me iz razmišljanja. Posegnem kroz
procjep između zida i zavjese — tuša pa podignem slušalicu sa zida,
sklanjajući ruku i glavu od mlaza. Šampon mi grize oči dok ih
zatvaram.
“Halo?”
Tišina.
“Halo?”
 Slobodnom rukom napipam slavinu, zatvorim vodu i dlanom
tapkam o zid sve dok ne pronađem metalnu ručku. Stigavši do
mekog ručnika, naglo ga povučem nadolje. Posušim oči.
“Elizabeth? Lily?”
Obuzme me radost. “Nate?”
“Što se događa? Gotovo sam doživio srčani udar kad sam te
vidio!”
Nasmiješim se. Ne zvuči srdito.
“Oprosti. Nisam htjela. Na sastanku prije leta već sam pitala
kapetana mogu li doći tijekom slijetanja. Shvatila sam da ti upravljaš
zrakoplovom tek kada sam te čula na razglasu.” Zadrhtim. “Samo
trenutak da iziđem iz tuša.” Izvučem se i sjednem na rub kade,
djelomično i nezgodno ovijena ručnikom i pridržavajući staromodnu
telefonsku slušalicu. Oči me polako prestanu peći. “Poslušala sam
tvoj savjet nakon što smo prekinuli i odlučila započeti iznova. Iskušati
nešto novo. Ali znaš što?”
“Što?”
“Druge zrakoplovne tvrtke — njih tri — odbile su me!”
“Ozbiljno?”
“Ozbiljno. U zadnjoj su rekli da sam pretjerano entuzijastična.
Kako stjuardesa može biti pretjerano entuzijastična?”
Nasmije se.
Nesputano olakšanje preplavi mi tijelo, a nada iznova plane.
Nastavim: “Ali, šalu na stranu, razmišljala sam o tebi. Željela sam ti
reći, ali i željela sam ti dati prostora. Nisam htjela da se osjećaš
dužnim sastati se sa mnom na kavi u kantini ili što već, samo zato
što smo sada radni kolege.”
“Dooobro.” Zvuči kao da provlači osjećaje kroz filtar. “Koliko
dugo radiš za nas?”
Nasmiješim se. Moj odgovor dokazuje da sam posve sposobna
pružiti mu dragocjeni prostor.
“Sedam mjeseci.”
“Ah...” Stanka. “Izlaziš li u bar?”
“Ne, večeras ne. Možda sutra. Još jednom oprosti ako sam te
šokirala, ali nadam se da ćemo se jednom napričati. Moram ići,
dečko će me uskoro zvati na Skypeu.”
 “Da, naravno. Neću te zadržavati.”
Čim poklopim slušalicu, slavodobitno podignem pesnicu u zrak.
Kladim se da to nije očekivao. Vjerojatno je zamišljao da ću mu
klečati pred vratima i preklinjati za mrvicu pažnje. Vratim se pod tuš i
isperem šampon.
Sedamdeset dva sata; imam samo toliko vremena.
Poslije se ovijem hotelskim ogrtačem. Pomalo je grub umjesto
da bude mekan, ali posluži. Smanjim uređaj za klimatizaciju i
sjednem za stol. Otvorim fascikl s informacijama o hotelu i s dna
izvučem dva prazna lista papira. Švrljam.
Elizabeth Goldsmith, Juliette Goldsmith, Elizabeth Juliette
Goldsmith, Gđa E. J. Goldsmith.
Gđica Price, gđica Elizabeth Juliette Price.
Kada odlučim nazvati spa centar i zakazati nekoliko tretmana
— uključujući manikuru i pedikuru — sutra poslijepodne, kosa mi je
gotovo suha. Posušim je dokraja sušilom pa si dopustim uživati u
krevetu.
Dok tonem u san, osjećam kako me preplavljuje dobrodošlo
ništavilo i prepustim mu se.
Buka omete moju sreću. Amelia je. Rečenice joj nemaju smisla,
ali svako malo razaznam neku riječ, poput “odgovornosti”. Kao da
skačem s oblaka na oblak, nađem se usred drugog prizora. Will i ja
nalazimo se na starom, lokalnom igralištu s jednim jedinim
toboganom, dvjema ljuljačkama i penjalicom koja vapi da je iznova
oliče žarkom primarnom bojom poput žute. Guram ga na ljuljački, a
on se naizmjence plaši i viče: “Više!”
Kada pogledam onkraj ogradice parka, vidim brežuljke koji
okružuju rubove sela. Znam da se malo dalje nalazi obala. Vrisak me
vrati u park. Will je pao. Ne znam kako, ali nešto mi je odvratilo
pozornost. Ogrebao je oba koljena. Amelia će pobjesnjeti.
Bella dojuri u park odjevena u odoru medicinske sestre i
mašući kutijom flastera. Ispuni me nalet bijesa zbog nepravde. Kaže
mi da sam ga trebala spasiti. Iza nje ugledam rijeku. Gurnem je u
nju i promatram skupinu zbunjenih labudova dok okružuju njezino
plutajuće tijelo.
 Trgnem se iz sna. Soba je mračna. Posegnem za svjetlom
svojega mobilnog zaslona dok William, Amelia i Bella blijede u
zaborav. Pogledam na sat. Četiri i trideset.
Četiri i trideset gdje? U kojoj vremenskoj zoni? Državi?
Sklopim oči. Park se činio stvarnim. Upalim noćnu svjetiljku i
posegnem za bočicom vode. Ispijam velike gutljaje. Kapljice mi
padaju na gornji dio pidžame. Udovi su mi teški, ali prisilim se ustati i
othrvam se porivu da se vratim u park u snu gdje problemi — oni
pravi — još nisu postojali.
Naručim poslugu u sobu — omlet i jaku kavu — pa odlučim
otići plivati.
Na bazenu nema nikoga osim postarijeg para koji lagano pliva
amo-tamo cijelom dužinom bazena. Zaronim, a kemikalije mi jurnu u
nos dok pomičem ruke i tijelo naprijed. Izronim udahnuti i ponovno
uronim. Ulažem veći tjelesni napor negoli sam ga odavno ulagala,
sve dok ne izronim i sjednem na suprotan rub bazena. Pustim noge
da mi vise u vodi i zažmirim, lagano dršćući dok se u mislima
pripremam za naredne dane.
Od presudne je važnosti da sve učinim kako treba.
Vrativši se u sobu, primoram se odmoriti — trebat će mi puno
snage — ležeći na krevetu dok televizor radi u pozadini. Na pola uha
slušam zvuk policijskih sirena, smijeha i reklama. Riječi i zvukovi
isprepleću mi se u svijesti, brkajući maštu i stvarnost.
Na zvuk budilice uspravim se osjećajući mučninu i
dezorijentiranost.
Čak se ni nakon tuširanja ne osjećam potpuno razbuđeno, ali
nagnam se upaliti prijenosno računalo i prionuti na posao, ažurirajući
planove i još jednom provjeravajući da ništa nisam zaboravila. Ne
želim izazivati sudbinu, ali ne mogu pobjeći od činjenice da je za
određene stvari potrebna priprema i da ne može sve biti spontano i
neplanirano.
Nakon što učinim sve što je u mojoj moći, odem u udobno
okrilje spa centra. Ponude me biljnim čajem koji prihvatim, a toplina
đumbira i cimeta umiri me. Nakon manikure i tretmana lica sjedim u
frizerskom salonu i nastojim ne vrpoljiti se dok me šminkaju i
feniraju. Zamolim frizerku da mi uvije vrhove, onako kako Nate voli.
 Gurnuvši karticu za otključavanje u bravu i ušavši u sobu, srce
mi brže zakuca od nestrpljenja kad zamijetim bljeskanje crvene
lampice na telefonu. Podignem slušalicu i pritisnem broj “sedam” —
prema uputama automatske poruke — kako bih preslušala poruku, a
uzbuđenje splasne kada shvatim da nije Nateova.
Alex mi je ostavio poruku. “Bok, samo sam ti htio reći da se
nalazimo malo kasnije nego što smo se dogovorili. Negdje oko
sedam.”
Znači, moram ispuniti još jedan sat.
Odjenem se. Ne novu omiljenu haljinu, nego jednostavnu crnu.
Također seže iznad koljena, ali nije pripijena. Uz takvu se haljinu
možete dotjerati, ali i ne morate. Preko glave stavim ogrlicu sa
srebrnim privjeskom u obliku srca koji mi se smjesti nasred prsa.
Nazujem svijetloljubičaste natikače s potpeticama. Odmaknem se i
pogledam u zrcalu. Frizerka i vizažistica odradile su dobar posao.
Navučem crnu vestu i podignem slušalicu.
“Molila bih broj sobe Nathana Goldsmitha.”
“Samo da provjerim popis posade”, kaže muški glas. “Želite da
vas spojim?”
“Ne, hvala. Trebam samo broj sobe.”
“Sedam-osam-dva.”
Spustim slušalicu i zadnji put se put pogledam u zrcalu pa
uzmem torbicu-novčanik i iziđem iz sobe.
Vrata škljocnu za mojim leđima dok polako koračam sagom u
hodniku. Dizalo odzvoni dok se vrata klimavo otvaraju. Uđem i
pritisnem dugme za sedmi kat. Usta su mi suha dok se odupirem
porivu da se okrenem i vratim.
Zastanem pred sobom 782 i poslušam. Čujem prigušen smijeh
na TV-u.
Duboko udahnem i pokucam.

15
Čujem zvuk predmeta pri dodiru s čvrstom površinom. Vrata se
otvore, a Nate, odjeven u traperice i tamnoplavu majicu, zuri u
mene.
“Bok.”
“Bok. Mogu li nakratko ući?”
Odmakne se da mogu proći. “Da. Da, naravno.”
“Svi na poslu znaju me kao Juliette”, kažem prolazeći pokraj
njega. “Koristim se srednjim imenom.”
“Juliette?” Zastane kao da razmišlja o tome.
Okrenem stolac za pisaćim stolom prema prostoriji i sjednem.
Krevet izgleda odveć poznato i intimno. Mora se osjećati sigurnim,
potpuno sigurnim da mi može vjerovati sada kad sam dokazala da
su moji osjećaji prema njemu iščeznuli.
“Alex, tip s kojim radim, upravo je zvao i rekao da se sastaju
poslije, pa imam višak vremena. Pomislila sam da bi bilo lijepo
napričati se — pošteno — s obzirom na to kako smo završili.”
“Dobra ideja”, kaže sjedajući na krevet sučelice meni. “Jesi li za
piće? Imam vina.”
“Može, hvala.”
Promatram ga dok uzima dvije minijaturne bočice crnog vina.
Okrenem se i posegnem za ravnim čašama na poslužavniku pokraj
čajnika. Uklonim zaštitnu plastiku i okrenem ih prema gore. Nate
nalije vino. Dlan mu lagano podrhtava.
“Živjeli!” kažemo uglas i skladno podignemo čaše dok mi iznova
sjeda nasuprot.
Otpijem gutljaj. Ne znam što bih rekla.
“Nisam te očekivao zateći u Vegasu.”
Nasmijem se. “Znam. Sve se čini pomalo nestvarnim. Cime se
inače baviš?”
“Kao i obično. Putovao sam. Bio kod kuće. Opet putovao.”
Nasmiješim se. “Usput, imao si pravo što se Readinga tiče.
Susjedi su mi sjajni, često izlazimo. Zapravo, zahvaljujući tebi,
upoznala sam novog dečka. Živi dvije zgrade dalje. Nisam mogla
osposobiti internet pa mi je ponudio pomoć. Iako, tek smo
prohodali...” Utihnem. ”Oprosti, lupetam. Nervozna sam.” Otpijem
gutljaj vina; gorko je.
“Ne, nimalo. Drago mi je da si sretna. To je dobro.”
 “Hvala.” Spustim pogled na ručni sat. “Uskoro ću sići u bar.
Alex nas poslije vodi u neki zakon klub.”
“Imaš li još kakvih planova u Vegasu?”
“Pa, s obzirom na to da nikada nisam bila ovdje, mogla bih
svašta iskušati. Današnji mi je dan propao, bila sam silno iscrpljena.
Sada shvaćam kako ti je bilo. Posebno kad bi se vratio s puta, a ja
sam bila ondje. Nije ni čudo što si me otpravio u Reading —
vjerojatno ti je trebalo malo mira i tišine.”
Nelagodno se premjesti na krevetu. “Nije bilo baš tako.”
Nasmiješim se. “Šalim se. Uglavnom, sada kad smo se
napričali, možeš me počastiti kavom ako naletimo jedno na drugo.”
“Svakako.”
“Žao mi je”, kažem. “Zbog svega. Zbilja je bilo previše i
prerano. Bio si u pravu. Jednostavno mi je to između nas bilo toliko
dobro da sam izgubila dodir sa stvarnošću.”
“Bilo je dobro”, prizna. “Većinom.”
Nije da može reći bilo što drugo. Istini se ne može proturječiti. I
ja sam sjebala stvar. Previše sam pritiskala papučicu gasa i nisam
bila svjesna potrebe da svako malo popustim. Sada to shvaćam,
zaista.
“Ispravno si postupio kad si se povukao. Hvala na piću.”
Odložim čašu. Jedva da sam išta popila, ali ne mogu više. “Idem
naći se s ostalima. Imate li vi kakav plan?”
“Barryjevi rođaci ovdje žive, pa nemamo, a drugi pilot sutra
rano ustaje radi obilaska Grand Canyona.”
“Ako želiš, pridruži nam se”, kažem.
“Razmišljao sam o tome da poslije odem do bara.”
“Onda se možda vidimo poslije”, kažem i ustanem. “Ako ne,
vidimo se na povratku u zračnu luku.”
“Zapravo”, kaže, “mogao bih sići s tobom, ali moram se na
brzinu presvući. Posebno ako poslije izlazimo. Ti si sva sređena.”
Slegnem ramenima. “Zapravo i nisam. Teško je znati kako se
odjenuti. Vani je jako vruće, a unutra ledeno zbog nabrijanih
klimatizacijskih uređaja.”
“Promijenila si frizuru”, kaže. “Pristaje ti.”
 Srce mi ubrza. Stari se Nate polako vraća sada kad djelujem
nedostižno. Svuče majicu i uzme ljepšu iz kovčega. Pretvaram se da
ne gledam, ali vidim mu odraz u zrcalu.
Koračamo hodnikom rame uz rame. Lako bih mogla gurnuti
dlan u njegov ili ga obgrliti rukom, ali gledam preda se. Kada dizalo
stigne, gotovo je puno, stoga se prisilno razdvojimo dok se tiskamo
među nekoliko nizozemskih turista i obitelji s trima dječacima.
Zadržimo se i iziđemo u predvorje, a zatim u bar.
Po ulasku me smjesta zaslijepe svjetlo i buka. Nemoguće je
izbjeći igrače automate. Zaškiljim i uočim Alexa s nekolicinom
ostalih, što nije uvijek lak zadatak s obzirom na to da čak i muškarci
izgledaju drugačije kada ne nose radnu odoru. Pronađem slobodno
mjesto pokraj njega i od konobarice naručim mineralnu vodu.
Okrenem se Alexu. Svjesna sam da Nate razgovara s
Joannom, članicom kabinske posade s gornje palube. Alexa i mene
uvuku u opću raspravu o omraženoj reviziji djelatnosti tijekom leta,
koju su proveli uredski radnici koji nikada nisu iskusili užitak
posluživanja javnosti u skučenom prostoru. Hinim da sudjelujem
povremeno kimajući i slažući se, ali pokušavam prisluškivati Natea.
“Nego, što s onim klubom?” upitam Alexa. “Dosta mi je
razgovora o poslu.”
“Bi li prvo nešto pojela? Znam vijetnamski restoran koji
poslužuje fantastične rezance u istom hotelu u kojem se nalazi i
klub.”
“Savršeno. Usput, moja ulaznica viška vapi za time da je
iskoristim. Prijateljica mi se na kraju nije pojavila, zakasnila je na
posao pa su je poslali u Hong Kong.”
Odem na zahod dok se Alex dogovara s ostatkom skupine. Ne
želim namjerno dopustiti Nateu da prepozna bilo kakve nesvjesne
znakove o tome koliko očajnički želim da nam se pridruži — i nadam
se da će mu Alex ponuditi moju kartu viška, tako da ja ne moram.
Pošto se vratim, svi krenu u predvorje, a Alex organizira dolazak
taksija s vratarima. Iziđemo kroz pokretna vrata i stojimo po strani
dok četvero ljudi ulazi u prvi, nakon čega ostanemo Alex, Nate,
Joanna i ja. Stigne drugi taksi.
 “Imate li što protiv da sjednem naprijed?” upita Joanna. “Bude
mi užasno mučno dok se vozim.”
Svi se složimo. Nate straga obiđe taksi, otvori vrata iza
vozačevih i sjedne unutra. Ja se uvučem u sredinu, a Alex sjedne s
lijeve strane. Stiješnjena sam između njih dvojice i osjećam da Nate
bedrom dodiruje moje.
Jedva dišem.
Iziđemo na šetalištu, a osjetila mi dodatno opsjedne sama
količina prometa, fluorescentnih svjetala i natpisa. Dok se vozimo
pokraj blještavih fontana hotela Bellagio, umirem od želje da primim
Natea za ruku. Možda mu i ne bi smetalo; gleda kroz prozor i posve
je opušten u licu i tijelu. Umjesto toga, okrenem se Alexu dok vozač
pretječe golemi crni kamionet, na što mu ovaj osvetnički zatrubi.
“Čini se da zabava ima svoju cijenu”, kažem pokazujući na
plakate s oglasima za odvjetnike u slučaju ozljede i pritvora, i pritom
ignoriram blagu nelagodu koja mi gmiže umom dok zamišljam
tablete skrivene u bočici vitamina zahvaljujući Micheleu Bianchiju.
“Da, vjerujem da je tako.”
Zaustavimo se pred još jednim hotelom, vrlo sličnim našemu.
Ostatak skupine već je izišao iz taksija i čekaju nas u podnožju
stubišta. Nate, Alex, Joanna i ja prebiremo po torbicama u potrazi za
novčanicama dolara, no Alex plati vozaču.
“Poslije ćete me častiti”, kaže i odbije naš novac.
Sjednem pokraj njega kada nas odvedu za stol i upitam ga što
mi preporučuje za jelo. Nate sjedne sučelice meni. Naručimo pivo
dok svi ostali slušaju konobarovo izlaganje specijaliteta dana. Cijela
skupina odluči započeti s proljetnim rolicama, a ja izaberem kari s
tofuom i kokosom. Čujem da se Nate odlučio za ljutu juhu s
rezancima. Alex počne govoriti o zadnjem posjetu tom klubu. Jedna
djevojka među njegovom posadom toliko se napila da je išla uokolo i
molila strance da je ožene, pa ju je nadzornik odveo kući pošto je
osiguranje zaprijetilo izbaciti cijelu skupinu.
Nakon toga otpočne razgovor o sličnim pričama, od kojih svaka
zvuči sve gore. Nitko se ne odaje kao glavni krivac ni u jednoj priči, a
poveznica im je ta da su većinom potaknute alkoholom, umorom od
leta ili potrebom da se opuste u odnosu na život kod kuće.
 Jedna stvar koju sam o tom poslu shvatila jest da se, iako ga
manje-više svi članovi posade potajno obožavaju — većina ih o tome
sanja od djetinjstva — i vole njegovu promjenjivu prirodu, u pozadini
skriva određena doza usamljenosti. Iznenadila sam se doznavši da,
iako samoubojstvo nije čest slučaj, nije ni neobičan. I obično se
događa na putu, kada problemi znaju izgledati uvećano zbog
udaljenosti od prijatelja i obitelji. Osvrnem se oko stola — svi djeluju
opušteno, smiju se, piju, jedu i čavrljaju. U očima promatrača
nalikovali bismo prijateljima na odmoru. Ali osim Natea, dakako, ne
poznajem nikoga među tim ljudima. Upoznala sam ih prije samo
trideset šest sati i možda neke — a možda i nikoga — nikada više
neću vidjeti. Tajne se otkrivaju, iskustva razmjenjuju, a većina tih
slabašnih spona prestat će postojati čim nam kotači dotaknu tlo na
Heathrowu.
Na temelju ozbiljnih e-poruka i biltena iz “ureda” stvara se opći
dojam da se posada “zabavlja”. Jedan su tjedan u Riju, drugi u
Sydneyju. Izvana djeluje idilično. No, iako se vjerojatno čini vrlo
jednostavnim razbacivati posadu po svijetu poput šahovskih figura,
na svakom putovanju slušam različite nesretne priče. Članovi
posade imaju probleme kao svi drugi, a tu je i potajna prijetnja sve
češćih terorističkih napada. Doznala sam i da je neplodnost česta u
žena. A tu je i urbana legenda da piloti uglavnom dobivaju žensku
djecu.
Pogledam Natea.
Sretne moj pogled pa se nasmiješi. Iskreno, kutovi očiju naberu
mu se.
Odložim vilicu. Ne mogu pojesti više ni zalogaj. Uzmem mobitel
iz torbice, pogledam na njega i nasmiješim se tobožnjoj poruci.
“Ispričajte me”, kažem svima za stolom pa iziđem.
Usprkos vrućem zraku pred klubom, potreban mi je predah od
vlastitih emocija. Nekoliko minuta nastojim posložiti misli i osjećaje
prije povratka.
Klub je nestvaran. Doslovce. Na pamet mi ne pada nikakav
drugi opis. Čini se da sve onkraj tog trenutka više ne postoji. DJ iliti
zvijezda u usponu jedva se vidi — tamna prilika sa slušalicama na
ušima ponad gomile kao da je uzvišen do božanskog položaja.
Njegovi štovatelji podižu ruke i plešu među šarenim svjetlima.
Glazba mi pulsira tijelom.
“Idem ti po piće”, viknem Alexu na uho. “Što bi htio?”
“Može votka”, glasno odgovori.
Tiskamo se oko šanka okruženi uzbibanim plesačicama.
Kostimi im se njišu i izvijaju presijavajući se u zlatnim, srebrnim i
crnim nijansama. Svima kupim votku, a dok odbrojavamo pa ih
istodobno iskapljujemo, prisjetim se Alanovih riječi s mojega prvog
putovanja u Los Angeles o tome kako mi neće dugo trebati da se
priviknem na alkohol. To je još jedan učestao problem među
posadom.
Priča koju su prepričali za stolom ušulja mi se u misli — o tipu
koga su ulovili i otpustili jer nije predao dobrotvorne priloge skupljene
na kraju svakog leta. Optužili su ga za krađu — skupio je tisuće
dolara, istodobno varajući na prodaji — i isprva su se proširile
glasine da naveliko pije. Ali, tijekom parnice pokazalo se da mu sina
gadno zlostavljaju u školi zbog blagog oblika autizma i da ga
očajnički želi prebaciti u privatnu školu. Iako ga nikada nisam
upoznala, bilo mi ga je žao. Barem je pokušavao pomoći sinu.
Sumnjam da je izlazio na ovakva mjesta. Kladim se da nije izlazio iz
sobe, nego donosio jeftinu hranu od kuće i jeo je ondje.
“Idemo plesati”, AIex me uhvati za ruku pa se stopimo s
gomilom na glavnom plesnom podiju.
Svjesna sam da su nam ostali blizu — uključujući Natea — ali
prvi put nakon dugog vremena toliko sam uzbuđena, toliko
smućena, da ne pazim na svoje ponašanje i misli u svakom trenutku
čisto kako bih ostavila dobar dojam na njega.
Kada pogledam na sat, šokiram se vidjevši da je prošlo jedan u
noći, što znači da je devet kod kuće. Iskradem se na balkon. Vrućina
je malo popustila. Zurim u osvijetljeni obzor i pitam se koliko se ljudi
zabavlja kao nikad u životu, a koliko se drugih nosi sa slomljenim
srcem ili razočaranjem. Zadrhtim. Zacijelo me svladava umor.
“Predivno je, zar ne?” Nateov glas.
Pojavi se pokraj mene.
“Jesi li već bio ovdje?” upitam.
“Ovdje nisam. Je li ti ono dečko poslao poruku?”
 Ne skrećem pogled s visoke zgrade pred sobom, okružene
ružičastim svjetlima. “Da, nedostajem mu.” Okrenem se i pogledam
ga. “Nego, ti nisi pronašao nikoga posebnog?”
“Baš i ne. Nedavno sam imao nekoga. I ona je pilotkinja, ali nije
uspjelo.”
“Žao mi je što to čujem.” Uhvatim njegov dlan kada poznata
pjesma počne treštati kroz vrata. “Obožavam ovu pjesmu. Idemo
natrag.”
Plešemo cijelu pjesmu. Nate djeluje opušteno. Ja sam sretna,
ali oprezna. Pitam se je li to jedan od onih trenutaka mojega života
za koji ću tek poslije shvatiti koliko je bio dobar. Voljela bih da su ti
životni trenuci nekako naglašeni unaprijed, da znam. Kad god iznova
prolazim prošlost s Nateom, žalim što nisam više uživala, a ne
brinula se zbog sitnica — poput toga što ću skuhati za večeru, hoće
li mu se zrakoplov srušiti pa ću postati djevojkom udovicom prije
nego što se uopće vjenčamo. Toliko sam gorljivo žudjela za
stabilnošću da se nisam mogla opustiti.
Sada znam odgovor, a to je da će — uspijem li od njega izvući
veću razinu sigurnosti i ohrabrenja — naša veza brzo napredovati do
puno dublje razine. Sve to racionaliziranje natjera me da shvatim
kako je savršen trenutak za odlazak.
Poput Pepeljuge, moram ga navesti da poželi još.
“Odoh ja polako”, kažem mu na uho. “Idem pozdraviti ostale.
Matt će me uskoro nazvati.”
“Izaći ću s tobom i uzeti taksi.”
“Ne, bit ću dobro, hvala ti. Ostani i zabavi se”, ustrajem.
Upravo na to mislim. Misli da me ne želi, ali dokazuje da nije
tako. Samo mu trebam pomoći da se pomiri sa svojim osjećajima
tako da cijela ta stvar s nejasnim signalima prestane. Odbiti ga bila
je jedna od najtežih stvari koje sam ikada učinila, ali nemam izbora.
Ovoga puta pucam na duge staze.

16
 Spavam samo dva sata, previše sam tjeskobna. Ležim na
krevetu iznova proživljavajući cijelu prethodnu večer. Promišljam o
svakom pokretu, svakoj rečenici, riječi. I svaki put zaključim istu
stvar: Nate je podatan, spreman da ga iznova oblikujem u muškarca
kojega sam poznavala.
Objavio je nekoliko fotografija sinoćnjeg pogleda s klupskog
balkona, dvadeset minuta nakon što sam otišla. Internet u sobi jako
je spor i to me frustrira, posebice jer ne mogu pristupiti aplikaciji za
špijuniranje. Iako je opći plan skupine večeras se ponovno sastati u
baru, moram vidjeti Natea prije toga. Nasamo. Budući da nisam u
mogućnosti doznati išta konkretno, teretana mi je najizglednija
mogućnost. Prevruće je za trčanje.
Sredinom jutra zaputim se u teretanu. U kutu se nalazi maleni
kafić, što znači da mogu sjesti i motriti a da se pritom ne moram
satima pretvarati da vježbam. Nakon dvije kave i dalje sjedim na
mjestu. Pročitala sam mjesne novine i zasitila se provjeravanja
funkcionira li aplikacija za špijuniranje — ne radi. Podignem slušalicu
hotelskog telefona i otipkam broj Nateove sobe namjeravajući
spustiti ako se javi. Barem ću ga probuditi.
Zvoni. I zvoni. Kvragu. Izišao je.
Pričekam još deset minuta u slučaju da silazi. Pitam se spava li
toliko čvrsto da nije ni čuo telefon. A možda se — snuždim se čim to
pomislim — i nije vratio u sobu. Možda je sada, upravo u ovom
trenutku, u tuđem krevetu. Joanninu? Ustanem, možda pomalo
prenaglo, jer me muškarac koji za susjednim stolom pije smoothie
čudno pogleda.
Vrativši se u sobu provjerim njegov Facebook. Ništa. Moja
aplikacija za špijuniranje i dalje odbija surađivati. Postoji šansa da je
Nate otišao plivati. To mu nije omiljena aktivnost. Ali možda će je, s
obzirom na mamurluk, smatrati boljom već nikakvom vježbom.
Navučem kupaći kostim, zamijenim odjeću za teretanu
haljinom, uzmem torbu i zaputim se u podrum.
Kroz staklo povirim u dvoranu s bazenom. Nekoliko ljudi pliva,
a dvoje se djece brčka na plitkoj strani, ali nema nikoga sličnog
Nateu. Upravo dok se okrećem, zamijetim ga. Na sebi ima crne
plivaće hlačice i kreće se prema jacuzziju na suprotnoj strani.
 Jurnem u svlačionicu i razodjenem se najbrže što mogu,
bacajući stvari u ormarić i okrećući ključ. Dok izlazim u dvoranu opije
me miris klora i sredstva za čišćenje podova. Nesigurno zastanem i
uočim da je jacuzzi prazan. Nate nije ni u bazenu. Dovraga, sigurno
sam pogriješila. Stojim, načas nesigurna što bih, pa uočim dvoja
vrata: Sauna i Parna kupelj.
Otapkam do prvih vrata i otvorim ih.
Ništa.
Zatvorim ih i pokušam s drugima. Pretjerano snažan miris
mentola prožima zrak dok ulazim.
Nate sjedi na drvenoj klupi usred oblaka pare i naginje se
prema naprijed, glave oslonjene na dlanove. Ne diže pogled.
Odložim ručnik na nasuprotnu klupu pa tiho sjednem,
osjećajući kako mi vrućina prianja za noge i širi se tijelom. Udahnem.
Naslonim se i zažmirim, zahvalna na nekoliko sekundi mira kako bih
se pribrala. Vrata se otvore. Naglo otvorim oči, spremna izići za
Nateom, no ugledam ženu kako ulazi. Nate se uspravi. Vidim kako
mu se oči privikavaju na sjenu i paru, a potom šire kada me uoči.
“Lily?”
“Bože, Nate. Prestrašio si me!”
Žena me oštro pogleda.
Nečujno poručim: “Oprostite.”
Nasmiješim se Nateu, na što mi uzvrati cerekom. Kimnem
prema vratima kao da ga pitam hoćemo li izaći. Ustane, pa ga
slijedim na relativno svjež zrak.
Odložim ručnik na obližnju kukicu i hitro se istuširam, spuštajući
temperaturu do mlake kako bih se rashladila. Nate strpljivo čeka red.
Dok se tuširam, uđem u jacuzzi u kojem, nasreću, nema nikoga.
Opustim se i zatvorim oči kao da me nimalo nije briga za to hoće li
mi se pridružiti ili ne.
Pridruži mi se. Sjedne pokraj mene. Ne preblizu, ali ni
predaleko.
“Mislila sam da više voliš vježbati u teretani”, kažem.
“I volim. Probudio sam se s užasnom glavoboljom — odavno
mi nije tako bilo — pa nisam mogao vježbati. Pomislio sam da bi
ovo”, pokaže uokolo, “moglo pomoći.”
 “I, je li?”
“Malčice.”
“Klin se klinom izbija. To jedino liječi gadan mamurluk. Poslije
možeš sa mnom u The Venetian. Idem istraživati.”
“Nisam siguran. Mislim da bih se danas trebao opuštati s
obzirom na to da sutra letimo.”
“Ne budi dosadan.” Podbodem ga laktom. “Hajde. Svagdje na
svijetu možeš čamiti u sobi. Ako ne budeš išao, morat ću pozvati
Alexa ili koga drugoga, ali s tobom bi bilo zabavnije. Jesi li ikada bio
ondje?”
Odmahne glavom.
“Eto, odlučila sam umjesto tebe. Doći ću po tebe u sobu oko
pet. Dosta mi je ovoga, odoh u spa centar.” Ustanem. “Vidimo se
poslije.”
“Dobro.”
Uspnem se, čvrsto se držeći za ogradu malenih ljestava. “I
svakako obuci nešto lijepo”, dobacim preko ramena.
S ručnikom preko ruke — odveć je vlažan da bih se njime ovila
— prođem rubom bazena i pogurnem teška vrata ženske svlačionice
bez osvrtanja. Istuširam se — još jednom — i nanesem tanak sloj
losiona za tijelo. Nate ga obožava i uvijek bi komentirao kada bih ga
nanijela.
Zaputim se na recepciju spa centra i sjedim na udobnom stolcu
ugodno svježe čekaonice pijuckajući biljni čaj. Imam osjećaj da bih
mogla odspavati koji sat. Prozovu me. Ista frizerka kao jučer opere
mi i isfenira kosu, što je korisno jer ne moram iznova objašnjavati
kakvu frizuru želim. Zamolim vizažisticu za upečatljiviju šminku na
očima, tamnije boje i maškaru koja naizgled produžuje trepavice.
Kada završi, pogledam se u zrcalu. Izgledam poput druge osobe.
Sretne, samopouzdane i staložene osobe.
Izgledam poput nekoga tko bi mogao biti Nateova druga
polovica. Jin i jang.
Toliko sam uzbuđena da joj, dok potpisujem tretmane koje će
pridružiti mojem računu za sobu, dam veliku napojnicu.
U četiri sam već u sobi, što znači da na raspolaganju imam
točno jedan sat. Ponovno provjerim stiže li limuzina koju sam
naručila u pet i petnaest pa Alexu pošaljem poruku da večeras ne
mogu u bar.
Razodjenem se. Otvorivši kovčeg izaberem novi crni komplet
donjeg rublja i uzmem plavu haljinu iz ormara. Potrgam zaštitnu
navlaku i polako uklonim vješalicu pa je prevučem preko glave.
Pomučim se sa zatvaračem, ali uspijem ga zakopčati.
Otvorim kutiju s nakitom i odlučim se za jednostavne srebrne
naušnice koje mi je Babs poklonila za Božić. Na zapešće stavim
običnu srebrnu narukvicu. Amy mi ju je davno posudila i nikada nije
tražila da je vratim. Nanesem dašak parfema iza ušiju, a potom
poprskam zrak i prođem kroz njega. Naposljetku iskušam dva para
cipela, s visokim i nižim potpeticama. Nakon dugog promišljanja,
odlučim se za one niže. Crne sandale dovoljno su elegantne da ne
odaju dojam prevelikog truda.
Nakon što se još jednom u zrcalu odmjerim od glave do pete,
duboko udahnem.
To je to.
Uzmem običnu crnu torbu u kojoj držim putovnicu, kreditnu
karticu, malo gotovine, ruž i nekoliko drugih predmeta koji bi mi
mogli poslužiti i zaputim se prema dizalima. Dok čekam promatrajući
crvene lampice kako se pale i gase na svakom katu, obuzme me
spokoj.
Dizalo odzvoni. Uđem.
Nate nije spreman. Otvori vrata u hotelskom ogrtaču i mokre
kose.
“Oprosti. Zaspao sam.”
“Da ti izvadim što ćeš obući?” upitam pa požalim čim to
izgovorim.
“Ne treba, brzo ću.” Ode u kupaonicu i zatvori vrata.
Sjednem na rub kreveta i položim dlanove na bedra kako mu
ne bih njuškala po stvarima, a to je dobra stvar jer Nate uskoro iziđe.
Na sebi ima svijetloplavu košulju koju nosi kada mora putovati kao
običan putnik.
Promatram ga dok se saginje otvarajući ladicu i vadeći crne
čarape. Ne vidim smisao potpunog raspremanja dok sam na putu.
Nije da smo na sedmodnevnom odmoru i svejedno moram ponovno
spremiti stvari — ponekad i za manje od dvadeset četiri sata — a
postoji i veća šansa da nešto zaboravim. Sjedne pokraj mene;
osjetim kako madrac lagano upada pod njegovom težinom. Čim
navuče čarape, ustane i čučne pred stolno zrcalo, provuče prste
kroz kosu, gurne lisnicu u stražnji džep i okrene se prema meni.
“Kako izgledam?”
“Dobro”, odvratim i pogledam na svoj sat. “Unajmila sam auto.”
Ustanem.
Nate se zagleda u mene kao da me prvi put vidi kako treba.
“Ajme. Izgledaš... fantastično.”
“Hvala.” Pokažem na njegovu putovnicu na stolu. “Nemoj je
zaboraviti, inače bi mogao postiti cijelu večer.” Okrenem se prema
vratima.
“Ne smeta mu? Znaš, ovaj... Zaboravio sam kako ti se dečko
zove...”
Zastanem i okrenem se sučelice njemu. “Matt. Nisam mu
spominjala da izlazimo na sat ili dva. Što mu zapravo i imam reći?
Tek smo prohodali i nismo dugo zajedno. Sigurna sam da mu neće
smetati.”
“Ako si sigurna...”
Slegnem ramenima. “Sjajan je. Zapravo, slagali biste se. Nema
razloga za brigu.”
U dizalu se nadam da nećemo ni na koga naletjeti. Ne želim da
nam se bilo tko pridruži u zadnji trenutak. Zabavljam se hineći da
gledam na mobitel. Dok koračamo prema izlaznim vratima hotela,
povedem se instinktom, ali djeluje mi prirodno. Provučem ruku ispod
Nateove i nastavim hodati kao da je to nešto najnormalnije na
svijetu. Ne pobuni se — zapravo, okrene se prema meni i nasmiješi
se.
Vratar nam otvori vrata i poželi “divnu večer”.
“Bit će”, odvratim dok silazimo prema crnoj limuzini.
“Što je to?” Nate me pogleda.
“Nije bila puno skuplja od taksija, pa sam pomislila da bismo se
mogli odvesti u Venetian sa stilom. Daju nekakav popust. Ako
poželimo, vozač nas poslije može odvesti u razgledavanje. Ne znam
za tebe, ali baš bih voljela malo bolje upoznati Vegas.”
 “Bok, ja sam Jackson” pozdravi nas vozač u odori dok nam
otvara vrata.
“Hvala”, kažem i prva uđem.
Kao što sam zatražila, sa strane nas čekaju boca šampanjca i
dvije čaše. Natočim jednu i pružim je Nateu, a potom natočim drugu
sebi.
“Sumnjam da je i šampanjac bio uključen”, kaže dok otpija
gutljaj.
Nasmijem se. “Naravno da nije, ali nisam mogla odoljeti kad su
ga već ponudili kao dodatak. Iako, moraš brzo piti jer je hotel blizu.
Živjeli!”
Naslonim se, a Nate učini istu stvar dok Jackson okreće
limuzinu i poručuje nam da “zakopčamo pojaseve”.
Dok svoj običan hotel zamjenjujemo bukom i znamenitostima
nadolazeće večeri, slučajno se približim Nateu. Odmaknem se.
Tračak uzbuđenja koje jedva susprežem uvuče mi se u prsa dok se
vozimo prema odredištu koje sam pomno odabrala. Riječ je o
jednom na popisu deset najromantičnijih hotela u Vegasu.
Natea čeka najbolja noć u životu.
17
Nakon što ruku pod ruku prođemo Trgom sv. Marka, Nate i ja
sjedimo sučelice jedno drugome u restoranu i jedemo marinirane
kozice uz kanal. Gondola lagano prolazi pokraj nas. Uzmem svoju
čašu bijelog vina i otpijem gutljaj. Onkraj blagog mirisa klora nazrem
češnjak dok konobar poslužuje glavno jelo za stolom iza nas.
Obuzdavam svoju radost. Osjećam da me od trenutka koji
zaslužujem dijele tek trenutci.
Razgovor između nas teče prirodno. I Nate je sretan. Otkrio je
to kada je netom priznao da mu je drago što sam ga nagovorila da
izađemo.
Pojeli smo predjelo, a led u posudi krčka dok konobar vadi
bocu kako bi nam iznova natočio vino u čaše.
“Bojim se i pomisliti na račun” kaže Nate.
“I nemoj. Ja častim. U znak zahvalnosti.”
“Zahvalnosti?”
“Da. Bio si vrlo pristojan kada smo se razišli, platio si stan i
pobrinuo se da mi bude dobro. Opet kažem, žao mi je što sam to
onako loše primila. Bila sam zbunjena. Sada kad mi se život vratio
na pravi put pa se toga prisjetim, znam da sam mogla drukčije
postupiti.”
“Pa, mogao sam i ja. Bilo pa prošlo.”
Nasmijemo se pošto gondola upravo prođe pokraj nas.
“Što kažeš na sinoćnji izlazak u klub?”
“Nevjerojatno”, kaže. “Kad god sam prije dolazio u Vegas,
obično sam ga istraživao danju. Obilasci Grand Canyona i takve
stvari. Posjetio sam nekoliko poznatih restorana i mjesnih
znamenitosti, ali ovo mi je putovanje zapravo zabavno.”
Oboje utihnemo.
Pomislim na to gdje se trenutačno nalazimo i koliko smo
odsječeni od svijeta dok nas stvarnost iznova ne pokuša rastaviti.
Zato je ova večer toliko važna. To kako če noč ispasti uvelike će
utjecati na moju budućnost.
Ne, na našu budućnost.
 “Ne znam kako ćemo nadmašiti sinoćnji provod, bilo mi je baš
dobro. Provjerila sam ulaznice za nekoliko večerašnjih predstava, ali
sve što je dobro zvučalo bilo je rasprodano ili preskupo”, kažem.
“Ovdje je lijepo. Zar ne bi trebali imati ulične zabavljače?
Gledao sam i dokumentarac o Michaelu Jacksonu. Došao je ovamo
u kupovinu, a trgovine su nalikovale Aladinovoj špilji.”
Prasnem u smijeh. “Ti bi u kupovinu?”
I Nate se nasmije. “Aha. Pretpostavljam da ne bih.”
“Mislim da bismo poslije trebali otići u neki bar i baciti pogled na
Veneciju. Rado bih posjetila pravu.”
Posegnem i natočim nam vina.
Nateu puno, sebi malo.
Odvlačim mu pozornost pokazujući na gondolijera koji djeluje
pomalo nestabilno dok se približava bijelom mostu, a nebo nad
nama smračuje se pred nadolazećom noći.
Stigavši u bar ustrajem na koktelima Kir Royai, iako Nate
malodušno mrmlja o “sutrašnjem letu”. Posjednu nas nasred
prostorije, stoga nemamo posebno dobar pogled, ali prostorija je
dovoljno zanimljiva zahvaljujući visokom stropu i raskošnom dekoru
u crnoj, zlatnoj i srebrnoj nijansi. Mračne police iza glavnog šanka u
čijoj se pozadini nalaze zrcala sadržavaju stotine okruglih i uskih
vinskih čaša te šarenih boca, a uglađeno barsko osoblje spravlja
koktele spretno se krećući prostorom iza šanka.
“Popit ćemo samo jedan koktel”, kažem utješno se smiješeći. “I
ne radimo dokasna, stoga se opustimo.”
Kada Nate ustane kako bi potražio zahod, hitro se osvrnem
oko sebe. Bar je prilično mračan i nitko me ne doživljava. Posegnem
u torbicu, izvadim tabletu, spustim svoju čašu ispod stola i ubacim
je. Promiješam sadržaj štapićem iz koktela. Posegnem za Nateovim
koktelom i zamijenim nam pića. Kada se vrati i približi našem stolu,
duboko udahnem.
“Moram ti nešto priznati”, kažem otpijajući gutljaj i pomalo
izbjegavajući njegov pogled.
“Reci” kaže.
Podignem glavu. Nakon onog iskustva s Katie, pomnije sam
istražila droge i doznala da učinak ovisi o dozi. Može potrajati od
pola sata do sata da Rohypnol počne djelovati, ali sada moram paziti
na to koliko će popiti, inače bi sve moglo poći po krivu. Osjećam se
odgovornom poput anesteziologa.
“Jackson se uskoro vraća. Zamolila sam ga da nas odveze u
obilazak. Pomislila sam da bi bilo lijepo razgledati grad u društvu.
Toliko se dobro zabavljam i ne želim da ova večer završi. Nakon
ovoga čeka me četverodnevno putovanje u Rijad, što znači da nema
teretane, bazena, a vjerojatno ni druženja — osim zastrtih separea u
kafiću, koliko čujem — i navodno će mi u sobi društvo praviti samo
BBC”
“Nije toliko loše ondje, imaju i druge programe.” Naceri se. “Ali
u pravu si za večeras, i meni je baš lijepo”, kaže. “Idemo.”
Prihvatim njegov odgovor kao znak da je raspoložen za sve
dok ga promatram kako otpija piće. Ne popijem svoje jer moram
zadržati potpunu kontrolu.
“Možemo li ići najduljom mogućom rutom, molim vas?” upitam
Jacksona dok napuštamo zlato i jarku svjetlost hotela Venetian.
“Može.”
Dobili smo novu bocu šampanjca. Nate naizgled ne primjećuje.
Sve je toliko nestvarno da djeluje opčinjavajuće; čak i sama osjećam
neuobičajeno uzbuđenje i nestrpljenje. Sjednem bliže njemu i
pokažem na visoki toranj.
“Stratosphere Tower” kaže.
Bedra nam se dodiruju.
Nate me pogleda.
Odložim čašu, lagano uzmem njegovu i stavim je u bočni
držač, a zatim se nagnem prema njemu.
Poljubimo se.
Poljubac djeluje kao naš prvi, samo bolji i nestvarniji, zato što
sam ga toliko dugo željela da mi se svaki bolan trenutak koji mu je
prethodio čini maglovitim. Opija me miris njegova losiona poslije
brijanja i osjećam se ošamućenom od sreće.
Limuzina se zaustavi. Odmaknem se. Moram pažljivo birati
riječi, ali sve što trebam reći pomiješalo mi se u umu. Pogledam kroz
prozor. Preplavi me olakšanje. Stojimo na semaforu, što znači da još
nismo ondje. Nastavimo se voziti. Izgubljena sam u vremenu i
prostoru. Nemam blage veze koliko nam još preostaje do dolaska na
prvo odredište. Nadam se da nisam slučajno drogirala samu sebe.
Razmislim. Ne, sasvim sam nam sigurno zamijenila pića.
Okrenuvši se Nateu kažem: “Imam ideju. Pomalo je luda, ali
saslušaj me.”
“Ugovorila si nam skok s užetom s nebodera.”
“Ne baš.”
Duboko diše i lice mu je rumeno. Oči mu svjetlucaju. Samo
sam nekoliko puta vidjela Natea pijanog, i to obično nakon izlaska s
prijateljima s koledža. Zuri u mene kao da je spreman poslušati. Ne
izgleda posve prisebno; smješka se, ali djeluje pomalo odsutno.
Sluša me. Sada bih mu mogla reći bilo što, ili učiniti bilo što, i
pretpostavljam da ne bi imao pojma.
“U taj obilazak uključena je Mala bijela kapela za vjenčanja.
Provest ćemo se kroz ‘Tunel ljubavi’. Iskusimo Vegas u potpunosti.”
“Da se vjenčamo?”
“Pa, da. Ljudi se sigurno neprestano zanose pa im je potreban
nekakav predah ili...” Upirem se domisliti prave riječi. “Zaštitna
mjera”, ispalim. “Što se dogodi u Vegasu, ostaje u Vegasu. Zar tako
ne govore mnogi tvoji kolege? Nekoć si mi tako rekao.”
“To se samo tako kaže.” Utihne.
Uputim mu smiješak prepun razumijevanja, barem se nadam, a
potom se nagnem i interfonom obratim Jacksonu. “Možete li pustiti
glazbu, molim vas?”
“Može. Kakvu?”
“Sami odaberite. Nešto živahno. I glasno.”
Posluša me i ne samo da pusti glazbu nego nas i zaslijepi
svjetlima.
Oboje prasnemo u smijeh i ponovno se kucnemo čašama.
“Vjerojatno je bolje da se primirimo”, kažem dok otpija gutljaj.
“Večeras smo dosta popili.”
Nate se naceri, kao da u životu više neće imati ama baš
nikakvih problema. Noćni je promet spor dok puzimo naprijed.
Nateov osmijeh postane sentimentalniji. Pokuša me poljubiti, ali usne
mu završe na mojem obrazu. Potom zamoli Jacksona za “nešto
drugačije”. Pretpostavljam da će zatražiti nešto romantično, ali
predloži Guns N’ Roses. Dok tiho pjeva uz “Paradise City” — hvala
Bogu, bez rifova na gitari — dajem sve od sebe da prikrijem
iživciranost. Znam da nije pri sebi, i u tome i jest smisao, ali ne
shvaća to dovoljno ozbiljno.
Zaustavimo se. Jackson otvori vrata. Iziđem kao da
namjeravam porazgovarati s njime. Nate iziđe za mnom.
Svi stojimo pred malim stubištem koje vodi u kamenu zgradu.
“Hvala na pomoći”, kažem Jacksonu. “Nadam se da ćemo se
brzo vratiti.”
“Samo polako”, kaže.
“Što je to?” Nate pogleda Jacksona.
Jackson djeluje zabrinjavajuće zbunjeno. “Ured za izdavanje
dozvole za brak.”
“Trebat će ti putovnica”, kažem Nateu naginjući se kako bih mu
je izvukla iz stražnjeg džepa i pritom mu nastojim odvratiti pozornost.
“Zašto?”
“Potreban nam je osobni dokument kako bismo sve uredili.
Jackson je sredio sve ostalo, ne brini se.”
Provučem desnu ruku ispod njegove lijeve i povedem ga prema
stubama. Doima se umornim i polako korača, kao da svaki korak
iziskuje posvemašnju usredotočenost.
“Hoće li unutra biti glazbe?” upita.
Sranje. Trebao je biti smiren i sretan, a ne izvan sebe.
“Možda poslije.” Pokušavam se prisjetiti imena barem jednog
člana Guns N’ Rosesa kako bih se pretvarala da su se ovdje
vjenčali, ali ne uspijevam. “Ali ovo je pravi rock ‘n roll, bilo glazbe ili
ne.” U sebi se lecnem zbog tih riječi, ali ništa mi drugo ne pada na
pamet. “Dođi.” Čvršće mu stisnem ruku i gotovo ga odvučena uz
nekoliko zadnjih stuba.
Stigavši do vrha, Nate oklijeva, stoga se nagnem i poljubim ga.
Mlađi par iziđe. Dok prolaze pokraj nas, muškarac podigne ruku i
pljesne Nateov dlan.
“Sretno”, kažem im. “Vidiš?” okrenem se Nateu. “Činimo sjajnu
stvar.”
Držim ga dok ulazim u jarko osvijetljenu zgradu. Ali to je
vjerojatno dobra stvar, s obzirom na to da Nate nekoliko puta trepne
i djeluje prisebno. Pogledom potražim znak za brzi red. Jedan par
čeka ispred nas. Poželim dreknuti da mi se sklone s puta, ali
umjesto toga pridržavam Natea i odvraćam mu pozornost
podsjećajući ga kako smo dugo čekali na ulazu u londonski Akvarij
Sea Life, da bi se alarm za požar upalio kada smo stigli do blagajni.
U sebi se nijemo pomolim da nitko ne spomene internetski
obrazac koji sam unaprijed ispunila. Kada nas prozovu, duboko
udahnem. Hvala Bogu.
“Dobra večer”, kažem pružajući svoj referentni broj, dokumente
te svoju i Nateovu putovnicu.
“Hvala”, odvrati žena s naočalama i stane tipkati.
Nate se doima kao da mu je nelagodno, stoga mu stisnem
dlan. Nastojim se opustiti, izgledati smireno kao da nije važno koliko
će postupak trajati. Ali brinem se zato što Nate izgleda kao da se
svakog trenutka namjerava probuditi. Tada, užasnuto primijetim,
zausti kako bi nešto rekao, ali nasmiješim mu se i odmahnem
glavom. Teško mi je usredotočiti se, ali prisilim se ponašati onako
kako zamišljam da bi se osoba na mojemu mjestu ponašala.
Neprestano se smješkam.
“Sretno oboma”, kaže dok se udaljavamo.
“Sjeti se što sam rekla”, kažem mu prilazeći vratima i
susprežući poriv da potrčim. “Večeras ja častim. Vratimo se u svijet
mašte.”
Jackson nam ponovno otvori vrata.
“Hvala”, kažem dok mu predajem dokumente.
“Hvala, Jacksone. Sjajno voziš”, kaže Nate podižući dlan i
pljeskajući Jacksonov. “Kamo ćemo sada?”
“U kapelicu” odvrati Jackson.
Prva uđem u limuzinu. Čim Nate sjedne, pružim mu čašu i
poljubim ga, a potom se odmaknem i sjedim pokraj njega.
Podignem čašu. “Živjeli! Za burnu noć. Tako je uzbudljivo. Ništa
ne izgleda stvarno.”
Kucnemo se čašama. Još malo pa gotovo. Još malo.
Dok se približavamo kapelici, srce mi toliko glasno tuče da ga
čujem. Jackson se zaustavi pokraj bijelog Cadillaca. Ford Mustang
izveze se s prilaza kapelice. Dok izlazimo iz limuzine te nam Jackson
pokazuje prema Cadilaccu, par u Mustangu mahne nam i dovikne:
”Sretno!”
Mahnem i ja njima. Nate se iskaže i kratko odmahne.
Na stražnjem sjedalu kabrioleta čeka nas buket crvenih ruža i
odgovarajući cvijet za rever.
“Što je to?” upita Nate zureći u njih.
Jackson stoji pokraj vozačevih vrata i stavlja jednak cvijet u
svoj rever.
Šapnem: “Samo dio paketa.”
Nate mirno stoji, zbunjen.
Tijelom mi iznenada prostruji nalet nasilnosti. Poželim gurnuti
Natea u automobil; ako se ne pribere, njegova će nesigurnost sve
upropastiti. Tako sam blizu, jako blizu. To mi djeluje poput zadnje
prepreke. Silno mu želim reći: “Duguješ mi.” Istina je.
“Spremni?” upita Jackson pripremajući nam stražnje sjedalo.
“Da”, vedro odvratim. “Dođi”, kažem Nateu.
Uđe. Poželim zaplakati od olakšanja.
“Ljudi često mijenjaju automobil usred putovanja?” Nate upita
Jacksona.
Jackson se nervozno nasmije, onako kako to ljudi čine kada
nisu sigurno je Ii nešto šala ili nije.
Nagnem se i gurnem cvijet u Nateovu košulju, a potom
sjednem, ispružim ruku i položim desni dlan na njegovo bedro. Ne
pokrije ga svojim niti učini išta što bi nas u tom trenutku povezalo.
Nema veze. Imamo ostatak života za suptilne geste. Položim ruže
na krilo i slobodnim dlanom pomilujem latice. Ali kada iznova
podignem pogled, užasnuto uvidim da izloženost vrućem zraku u
kombinaciji s alkoholom i tek jednom tabletom — djeluje
omamljujuće na Natea. Oči mu se neprestano zatvaraju. Potreban
mu je svjež zrak.
Nagnem se. “Nate! Dragi, uskoro stižemo.”
Sladunjavo mi se naceri i otvori oči, ali zuri preda se.
Dok se približavamo Tunelu ljubavi, jedva podnosim napetost.
Ova noć mora biti savršena koliko je god moguće.
“Nije li sjajno?” upitam Natea. “Imam osjećaj kao da sam na
filmskom setu i čekam da netko vikne: Svjetla, kamera, akcija!”
 Nate se naceri.
Preplavi me olakšanje. Osjećam slabost u cijelom tijelu.
“Bolje je nego sinoć”, kaže.
“Uživat ću u svakom trenutku”, kažem. “Sigurna sam da takvo
što neću ponoviti.”
“Ni ja”, kaže Nate.
Stignemo do ulaza. Jackson nas doveze do prozora, a matičar
nam priđe kroz bočna vrata. Dredovi su mu povezani u konjski rep.
Srdačno se smješka.
“Spremni?”
“Nego što”, čujem sebe kako govorim s lažnim naglaskom.
Zacijelo sam usplahirenija nego što mislim. Ali nakon svega što
sam učinila da stignem ovamo, imam pravo na to. Sve su nevjeste
usplahirene na dan vjenčanja i ne bi bilo normalno da ne osjećam
barem tračak nervoze. Matičar nam predstavi visoku ženu dugačke,
kovrčave crne kose. Nalikuje anđelu kao što su oni naslikani na
tamnoplavom stropu povrh nas, isprepleteni sa zvijezdama i
srebrnastim polumjesecima.
Jackson iziđe iz automobila i stoji mirno i usredotočeno.
Obred započne. Izabrala sam najkraći mogući obred — traje
približno petnaest minuta — ali opet, četvrt sata traje četvrt sata.
“Dobro došli, Elizabeth Juliette Magnolia Price i Nathane
Edwarde Goldsmithe. Hoće li vam se pridružiti gosti iz Ujedinjenog
Kraljevstva?”
Odmahnem glavom i iz dubine duše skupljam hrabrost.
Zamišljam se kao glumicu koja igra važnu ulogu prijelomnu u karijeri
u kazališnoj produkciji.
“Danas smo se okupili...”
Nasmiješim se i uhvatim Natea za ruku.
Šapne: “Možemo natrag u bar?”
Odvratim mu šaptom i stišćem mu dlan: “Još malo.”
“Uzimaš li ti, Nathane Edwarde Goldsmithe, Elizabeth Juliette
Price za svoju zakonitu suprugu?”
Zadržim dah.
Pogleda me.
“Uzimam”, potaknem ga nježnim šaptom.
 “Uzimam”, ponovi.
Kada dođe red na mene da ponovim zavjete, ne prepoznajem
vlastiti glas. Voljela bih da mi je William djever, ali dakako, bio bi
prestar. Mogao je biti svjedok ili me predati. Osjetim blagu grižnju
savjesti što nisam pozvala Barbaru.
Nemamo prstenje koje bismo razmijenili, što je šteta, ali
pomislila sam da bi mi Nate tako teže povjerovao da je cijela večer
bila improvizacija i uzajamna odluka. Nastojim ne gledati na ručni sat
jer, ma koliko ljubazan bio, matičar, nažalost, voli brbljati.
“U braku sam sedamnaest godina i najbolji savjet koji vam
želim dati jest da nikada, ponavljam, nikada ne odlazite spavati
posvađani. Započnite svaki dan ispočetka.”
Ne usuđujem se pogledati Natea jer osjetim da se počinje
vrpoljiti.
Konačno začujem: “Na temelju ovlasti koju mi daje država
Nevada, proglašavam vas mužem i ženom.”
Bljesak fotoaparata. Nagnem se i poljubim Natea u usta. Čujem
riječi “smiješak” i “čestitam”. Zaspu nas konfeti dok se potpisujemo.
Jedva sam svjesna da govorim “hvala”, i to nekoliko puta.
Ovo je posvemašnje, uzbudljivo i neopisivo ostvarenje sna.
Osjećam da mi dlanovi dršću.
Voljela bih to objaviti na svim svojim društvenim profilima i
pričekati navalu čestitki i dobrih želja. Maštam kako bi se svi veselili
zbog nas, uključujući Bellu, i poželjeli nam sreću.
Dok izlazimo iz Tunela ljubavi, Nate me drži za ruku kao da
smo u pravoj bajci, a ja — za promjenu — igram glavnu ulogu.

18
Ustrajem na tome da se vratimo u moju sobu. Želim da sada
malo on bude na mom terenu. Sami smo za naše prve bračne noći
— noći koju godinama sanjam. Poljubimo se i prije negoli se vrata
propisno zatvore za nama, kao da sam mu nedostajala koliko i on
meni. Nespretno ga povedeni prema krevetu dok se istodobno
ljubimo i grlimo, a Nate korača unatraške. Smjesta legne na krevet,
ali prije nego što mu se stignem pridružiti, zažmiri.
“Nate! Nate!” grubo ga protresem za ramena.
Mora se probuditi. Moramo to odraditi kako treba, inače
jednostavno neće upaliti. Ponovno ga protresem, a potom snažno
uštipnem za nadlakticu, ali on se i ne pomakne.
Tiho zahrče.
Nakon još nekoliko pokušaja, odustanem i zauzvrat odlučim
uživati u svom postignuću. Nazovem poslugu u sobu pa naručim
pjenušac i luksuzna jela. Potom nazovem recepciju i provjerim jesu li
naš DVD, izrađene fotografije i prijenosni memorijski uređaj poslani
iz kapelice s obzirom na to da sam platila brzu dostavu.
Obožavam Vegas, u njemu je sve na dohvat ruke. Prigušim
svjetlo uz krevet, izujem Natea, izvadim mu lisnicu iz stražnjeg
džepa i pokrijem ga najbolje što mogu. Nije ga lako okrenuti na bok,
prokleto je težak.
Čekam.
Još uvijek ne dolazi sebi.
Nekoliko tableta za spavanje i četiri antidepresiva koje sam
ukrala Amy počivaju netaknuti u mojoj torbi. Nisu mi trebale rezervne
droge. Nate je krotak kao janje. Uspjela sam ga dovesti do prave
razine podatnosti tako da bude nepromišljen, a opet pod kontrolom.
Sve do sada.
Začuje se oštro kucanje na vratima. Otvorim ih. Konobar ugura
kolica s pladnjem na kojem stoje posuda s ledom i nekoliko srebrnih
kupola.
“Bok. Možete li to ostaviti ovdje?” upitam zapriječivši mu daljnji
ulazak u sobu.
Pretpostavljam da su svašta vidjeli, ali ponos me sprječava da
mu dopustim da pomisli kako ću se opiti i žderati kao svinja dok Nate
spava. Konobar polako sklanja poklopce u obliku kupole, sasvim mi
nepotrebno objašnjavajući što je pod njima, a zatim izvuče čep iz
boce pjenušca.
“Nemojte ga nalijevati”, kažem. “Možemo sami.”
Pruži mi račun na potpis. Uzmem nekoliko dolara iz Nateove
lisnice. Vrijeme je za njegov doprinos. Kada konobar otvori vrata
kako bi izišao, dočeka ga vratar s paketom za uspomenu na
vjenčanje. Ponovno se primim Nateove lisnice.
Dok se naš vjenčani obred vrti u pozadini na mom prijenosnom
računalu, izlijem šampanjac u umivaonik i naglavce postavim bocu u
posudu s ledom. Otrgnem komadiće kanapea s lososom i kaprom,
sastružem kamenice u ubrus. Mučno mi je. Sve je to ogromna šteta,
svjesna sam. Ali što se Nate manje bude sjećao, to će se više
oslanjati na ono što mu budem ispričala. A ako bude imalo sumnjao
da je složno pristao na sve, svi će mu ti dokazi potvrditi da se zanio
baš kao i ja.
Oboje snosimo krivnju.
Operem zube, ali ne skidam šminku. Pokušam oprati Nateove,
ali ne polazi mi za rukom i nema smisla. Svučem ga i razbacam mu
odjeću po podu. Na stol stavim našu uvećanu fotografiju i vjenčani
list. Ako sutra dovoljno rano ustanemo, mogli bismo otići kupiti
prstenje.
Mogao bi i nazvati svoje i prenijeti im sretnu vijest. Uspjela
sam, konačno sam dio njih! Ipak, obuzme me nervoza pri pomisli na
Bellinu reakciju, ali čak i da bilo što prigovori, bit će prekasno.
Svučem se, legnem i utonem u i te kako zaslužen san pokraj
svojega supruga.
Namjerno sam ostavila razmaknute zastore. Želim da sunce
prodre u sobu. Ne razočara nas i blistavo obasja prvi dan našega
medenog mjeseca.
Nate još spava.
Tiho iziđem iz kreveta. Uređaj za klimatizaciju radi punom
parom. Zadrhtim i smanjim ga. Operem zube i vratim se u krevet
iznova proživljavajući prošlu noć.
Nate se promeškolji. Zamalo vrisnem kada naglo otvori oči i
zagleda se u mene.
Tišina.
“Jutro, pospanko. Prošlo je podne. Kava?”
I dalje zuri u mene, ali oči mu nisu posve otvorene.
Poljubim ga. “Skuhat ću je. Baš onakvu kakvu voliš. Svakako
namjeravam započeti s novim životom.”
 Sjedne, a u zrcalu nasuprot krevetu vidim da još uvijek zuri u
mene. Naizgled ne primjećuje našu svadbenu fotografiju ni bilo koji
drugi trag koji nepobitno ukazuje na našu ljubav. Pritisnem dugme za
filtar na aparatu za kavu i promatram tekućinu kako bućka u
staklenoj posudi i crnim valovima prlja bočne strane. Podignem
pogled i nasmiješim se Nateu u zrcalu. Odgovori mi slabašnim
podizanjem usana. Natočim dvije šalice kave, stavim puno šlaga u
Nateovu i vratim se do kreveta pa mu pružim njegovu. Pridigne se
lijevom rukom i prihvati je desnom. Uvučem se pokraj njega i otpijem
gutljaj. Slasna je, savršeno jaka.
“Znači, imali smo prilično burnu noć?” naposljetku promuklo
upita.
Nasmijem se. “Baš si smiješan. Buma noć, blago rečeno.
Stvarno si me iznenadio, nisam imala blage veze da još uvijek gajiš
toliko snažne osjećaje prema meni. Jedino se brinem kako ću to reći
Mattu. Shrvat će ga.
“Osjećam se užasno. Obećavam da ti neću stvarati probleme.
Nema smisla nekoga uzalud povrijediti. Pretpostavljam da smo oboje
pretjerali s pićem?” Nasmiješi se.
Gad mi se doslovce nasmiješi. Kao da se ponaša razumno.
Uzvratim mu osmijehom. “Ne bi li to bilo malo prijetvorno?”
Naslonim se i odložim šalicu po strani. Uzmem njegovu,
protegnem se preko njega pa odložim i njegovu. Prijeđem mu
dlanom po prsima pa ga poljubim. Ima okus po ustajalom alkoholu
usprkos trudu da mu sinoć operem zube. Isprva oklijeva, ali
ustrajem u tome. Poznajem ga, i predobro, a moje je znanje njegova
slabost.
Sve će završiti za nekoliko minuta, ali nije me briga. Zadnja je
prepreka svladana. Sklupčam se uz njega.
Nakon nekoliko sekundi skloni mi ruku i sjedne. “Lily. Bilo nam
je sjajno. Ali...”
“Ali što?”
“Ali...” Zuri preda se.
Znam što misli da će reći. Ali ne može to izgovoriti.
Trebat će mu malo vremena da prihvati tu iznenadnu promjenu
u životu. Shvaćam. Nedavno sam razvila malu teoriju, koju sam
nazvala svojom “Teorijom koštice u maslini”. Kad god zagrizem
maslinu, očekujem košticu. Spremna sam. Nisam kao Nate — ni kao
razmaženi ljudi poput njega, koji očekuju zagristi vražje masline bez
koštica, mekane i savršene — ja predviđam teškoće i unaprijed se
mentalno pripremam na njih.
Suprug mi se namršti. Podigne lijevi dlan, a zatim pogledom
pretraži sobu i zastane na našoj svadbenoj fotografiji. Poskoči i
osvrne se oko sebe.
Promatram ga.
“Lily? Koji vrag?...”
“Misliš Goldsmith? Na medenom smo mjesecu, dragi. Vrati se
u krevet. Za nekoliko sati moramo na posao. Vraćamo se kući.
Sjećaš se? Ponovno ću se useliti k tebi dok zajedno ne izaberemo
stan.”
“Lily. Ozbiljan sam. Ničega se ne sjećam, samo djelića.” Zuri u
ostatke hrane. “Naručili smo jelo? Nakon večere u restoranu?”
Ta informacija načas mu djeluje nestvarnijom od one o
vjenčanju. Mislim da još nije došao sebi. Morat će pripaziti i
normalno se ponašati — iako će mu razina alkohola dopuštati let
kada se bude prijavio na dužnost, a Rohypnol jedva traje dvadeset
četiri sata — stoga bi trebao biti siguran.
“Dođi i legni. Ne izgledaš najbolje.”
Posluša me. Legne, zastenje i zatvori oči.
“Želiš tabletu protiv bolova?”
Kimne. Izvadim dvije iz svoje torbice. Otvori oči i pridigne glavu,
a ja mu pomognem progutati ih, lagano mu pridržavajući plastičnu
bocu uz usta. Glava mu klone na jastuk pa ponovno zatvori oči.
Disanje mu se produbi.
Ostavim ga nasamo dobar sat, a potom ga tresem dok se ne
probudi. “Nate! Pođi istuširati se. Bit će ti bolje. Nazvat ću poslugu u
sobu pa zamoliti da počiste i donesu nam rani ručak. Izgledaš kao
da bi ti dobro došlo nešto da upije alkohol.”
Na putu u kupaonicu uzme fotografiju s vjenčanja i zuri u nju.
Još dulje proučava vjenčani list. On potvrđuje da smo se doista
vjenčali jučer, osamnaestog srpnja.
Zadržim dah.
 Okrene se prema meni. “Lily. Moramo razgovarati.”
Nazovem poslugu u sobu. “Halo, naručila bih...” kažem
pokazujući na kupaonicu.
Nate uzme svoj mobitel i probivši se kroz nered zalupi vratima
za sobom. Spustim slušalicu i navučem kućni ogrtač. Otvorim vrata,
poduprem ih i izguram kolica u hodnik. Čujem vodu u tušu.
Zakrenem kvaku na kupaonskim vratima. Zaključao se!
Stvar je u tome da će morati izvući najbolje iz te situacije.
Nema svrhe da se i dalje bori protiv toga — nas.
Voda prestane teći. Tišina. Razgovara s nekime mobitelom.
Govori tiho, ali jasno ga čujem.
“Nemam jebenog pojma, stari. Moraš mi pomoći da to sredim.”
Netko pokuca. Otvorim vrata i odmaknem se kako bih
propustila konobaricu.
“Gdje želite da stavim poslužavnik?”
“Na krevet, molim vas.”
Potpišem se, dam joj napojnicu i ispratim je. Nate još uvijek
šapuće.
Pokucam mu na vrata. “Dragi, doručak.”
“Evo me!”
“Dobro.”
Svučem ogrtač i natočim si kavu iz kuhala pa pijuckam
gledajući kroz prozor. Osjećam kako vrućina izvana prži staklo.
Koliko vidim, grad je živ. Zamišljam druge parove, poput onih sinoć u
Fordu Mustangu. Kladim se da su sretni i normalno planiraju
budućnost. Ne želim da se ovo pretvori u jalovu pobjedu. Znala sam
da je strategija visokorizična, ali ljubav zna narasti. A ja iskreno volim
Natea i zato sam savršena. Bit ću dobra supruga, a on nikada neće
biti istinski sretan ni s kim drugim. Samo to mora shvatiti. Voljela bih
da nam je pružio bolju priliku dok smo prošle godine bili zajedno,
zato što je sve to sam skrivio.
Kupaonska se vrata otvore. Nastavljam zuriti kroz prozor kao
da i sama promišljam o situaciji. Ako ga ne budem opsjedala, neće
uzmaknuti. Natoči si kavu i stane pokraj mene. Na sebi ima ogrtač.
To me iživcira jer se čini kao da se boji da će, bude li nosio tek ručnik
oko struka — kao što obično čini — biti izložen. Ponaša se kao da
smo stranci nakon seksa za jednu noć.
“Počnimo od početka. Ispričaj mi što se sinoć dogodilo.”
Pogledam ga u oči. “Stvar je u tome, dušo, što ni ja nisam
sanjala o takvom vjenčanju. Ali... iskoristili smo trenutak. Carpe diem
i tako to. Naši zatomljeni osjećaji izbili su na površinu. Sad je gotovo.
I... zbilja se volimo.”
Tišina.
Nate glasno izdahne. “Lily. Ne shvaćam kako se to sinoć
dogodilo. Pretpostavljam da smo se zabavljali i pretjerali. Ali moraš
shvatiti da te ne volim na takav način. Rastali smo se, ne zato što mi
se nisi sviđala, nego zato što još nisam spreman skrasiti se s nekim.
A možda nikada i neću biti.”
“Znači, ono sinoć kada si govorio koliko sam ti nedostajala i
koliko me voliš, sve je bila laž?”
“Ne sjećam se, Lily. Imam rupe u pamćenju. Osjećam se
prilično šugavo.” Sjedne na krevet.
Naglo se okrenem. “Da? Znači, uzalud sam prevarila Matta?
Zato što žene takve stvari čine bez povoda?”
Prinese dlan čelu i protrlja ga kažiprstom i palcem. “Ne znam
kako si to shvatila, Lily...”
“Volim te. To si sinoć rekao. Vjenčali smo se. Kako bi želio da
to shvatim?” Oponašam ga. “Idemo. Učinimo to zaozbiljno.
Vjenčajmo se.”
“Lily...”
“Juliette! Rekla sam ti, sad sam Juliette. Krasan nam je
početak ako ne znaš ni kako se zovem, jebote.”
Sada se ja zaključam u kupaonicu. Nate zalupa na vrata.
“Lily! Lily.”
Otvorim slavine do kraja i pokrijem uši rukama. Šminka na
očima razmazala mi se, ali ne izgledam loše s obzirom na sav stres.
Proučavam svoj odraz i tražim promjene sada kad sam postala
udana žena.
Izgledam li starije? Mudrije? Ili samo udano?
Lupanje prestane. Sklonim ruke s ušiju i zatvorim slavine. Nate
opet počne udarati po vratima.
 “Pusti me na miru”, kažem. “Trebam prostora!”
Natjeram ga da čeka narednih deset minuta prije nego što
iziđem. Sjedi na rubu kreveta i oslanja glavu o ruke. Smjestim se na
krevet iza njega i masiram mu ramena. Ukoči se i uspravno sjedne.
“Kako glava?” upitam glasom zabrinute supruge.
“Popušta, ali moraš me saslušati.” Odmakne se od mene.
Spustim ruke.
“Sve je ovo prebrzo.” Lagano ublaži ton. “Jučer u ovo vrijeme
sve je bilo u redu.” Uzdahne. “Obavio sam nekoliko poziva i morat
ćemo sve to riješiti kad stignemo u London jer sada nemamo
dovoljno vremena. Pošto sletimo, dođi k meni. Dočekat će nas moj
odvjetnik pa ćemo pronaći rješenje.”
Primaknem se rubu kreveta i sjednem mu najbliže što mogu.
“A što sa mnom? Što s onime što ja želim?”
“Molim te, Lily. Stvarno moraš shvatiti da je to pretjerano i
ludo.”
“Meni nije.”
Uputi mi pogled koji ne mogu do kraja odgonetnuti, ali posve
sigurno nije pozitivan.
“Zajedno ćemo riješiti stvar tako da oboma odgovara. Isuse.
Koji užas. Čuo sam priče o Vegasu, ali bile su samo to — priče.
Nisam ni pomislio...”
“Ljudima se događaju i gore stvari od toga da se vjenčaju s
bivšima za koje nisu bili svjesni da ih još uvijek vole.”
“Oprosti”, kaže.
Uvijek se jebeno ispričava. To mi više ništa ne znači.
Knedla u mojem grlu stvarna je. Osjećam se krhko, ali odlučno.
Posegnem kako bih ga čvrsto zagrlila, a on mi uspije uzvratiti. Cijelu
minutu sjedimo međusobno se ovijajući rukama.
Nate prvi popusti. Naravno.
Naš svadbeni ručak sačinjen od peciva s dimljenim lososom i
kajgane zapostavljen leži na krevetu.
“Zadržimo to za sebe”, kaže. “Samo da prođe povratni let pa
ćemo pokušati riješiti stvar najbolje što možemo.”
To on misli.
19
Zaokupljam se u Nateovoj — ne, našoj — kuhinji dok James
Harrington, Nateov “prijatelj odvjetnik”, sjedi u dnevnoj sobi i govori
mu gluposti.
Čujem djeliće razgovora. “Brak se može poništiti. Utjecaj
alkohola. Prijevara. Izostanak konzumacije.” Pa, Nate je u klinču što
se zadnje mogućnosti riče.
Donesem poslužavnik poput savršene kućanice. Sebi espreso,
Nateu kapučino i kavu s mlijekom “odvjetniku”. Tri mafina — koja
može zahvaliti meni — odleđena u mikrovalnoj pećnici počivaju na
tanjuriću. U nedostatku salveta presavila sam četvrtaste kuhinjske
ubruse u uredne trokutiće. Sjednem pokraj Natea na sofu i sučelice
Jamesu Harringtonu. Dvoje protiv jednoga.
Zahvale mi na kavi.
“Dobro, dakle, Elizabeth, Nate mi je objasnio da se ne možemo
pozvati na izostanak konzumacije, stoga predlažem da pokušamo s
poništenjem braka jer ste oboje bili pijani...”
“Ja nisam.”
Nate me prijekorno pogleda.
James djeluje zbunjeno. “Mislio sam...”
“Želim da naš brak uspije. Nate možda i jest bio pripit, ali umor
je vjerojatno pridonio tomu.” Pogledam Natea. “Iskreno sam se
udala za tebe. Rekao si da me voliš. Imamo zajedničku prošlost i
odrekla sam se pristojnog muškarca zahvaljujući tvojoj
slatkorječivosti. Matt je shrvan. Morala sam mu poslati poruku! Što
misliš, kako se osjećam zbog toga?”
Nastupi tišina. Duga pliva gore-dolje.
Boravak uz Natea ugodan je i poznat, a sada kad sam
zakoračila — zakonski — unutra, ne namjeravam se tek tako
predati.
“U redu. Pa, to komplicira stvar.” Pogleda Natea, a potom na
svoj ručni sat. “Moram obaviti nekoliko poziva pa ću otići u gostinsku
sobu dok vi razgovarate.”
Prekrižim ruke na prsima i naslonim se na sofu.
 “Lily...”
Namrštim se.
“Juliette. Ne, Lily, to me previše zbunjuje. Za mene si Lily.
Molim te, budi razumna. Ne volim te na način koji želiš. Znaš to.
Sigurno si to ne želiš. Zaslužuješ boljeg.”
Njegov me molećivi ton živcira.
“E pa, baš šteta, ali ja imam dovoljno vjere u oboje da znam da
ćemo uspjeti.”
Nate ustane. “To je ozbiljan problem. Žao mi je što želiš više
nego što ti mogu dati. Što god da se dogodilo — znam samo ono
što si mi ti rekla — nije bilo stvarno. Bilo je zbilja pretjerano.”
“Želiš reći da lažem?”
“Ne. Ali kladim se da te nije trebalo previše nagovarati da me
odvučeš do oltara.”
“Nije bilo oltara, bili smo u Cadillacu. Znaš to. I nitko nikoga nije
vukao. Nazovi vražju kapelicu pa ih pitaj koliko si se otimao!”
“Oprosti. Znam da sam i ja kriv. Samo, ovo nije igra! U pitanju
su naši životi.”
“Da. Moj i tvoj.”
Oboje se naglo okrenemo začuvši dramatično pročišćavanje
grla.
“Dođi kratko, Nate, molim te”, kaže James.
Nate ode za njime u sobu. Naravno da Nate ima prijatelja
odvjetnika. Ima i liječnika, bankara, financijskog savjetnika i tako
dalje. Bijesna sam. Da nas James ostavi na miru i nasamo, nešto
bih smislila.
Čekam. Ne čujem ih.
Prođe nekoliko minuta prije nego što James potom iziđe, a
Nate odmah za njime.
Po zatvaranju vrata šutimo. Nate djeluje sretnije i pomalo me
izbjegava pogledati u oči.
“Hoćemo sjesti negdje na kavu da možemo lijepo razgovarati?”
predloži.
“Ne. Dobro mi je ovdje, hvala, ali iscrpljena sam. Nisam
spavala tijekom leta. Moram se odmoriti, a potom ćemo razgovarati
koliko god budeš htio.”
 “Odmorit ćeš se ovdje? Gdje?”
Slegnem kao da pitam: “A gdje drugdje?”
“Ne. Ne možeš ostati. Moraš otići. Odvest ću te natrag kući pa
ćemo putem razgovarati.”
“Nisam u stanju razmišljati. Nakon druženja s tvojim prijateljem,
ne možeš mi oduzeti pravo na kratak odmor, zar ne? Ne može sve
biti po tvom.”
“Sve po mom? Ovo je ludost. Sve je... pogrešno. Neprestano
se očekujem probuditi i osjetiti puko olakšanje što se ništa od toga
nije dogodilo. Trebao sam biti pametniji. Trebao sam znati da ćeš
pretjerati. Zato nikada nećemo uspjeti. Ti igraš na sve ili ništa. Ne
znaš kada treba prestati!”
“Pustit ću te da se smiriš”, kažem istim tonom kojim se on
poslužio kada je želio da “budem razumna” u vezi s našim prekidom.
Ostane u dnevnom boravku dok ja vučem svoj kovčeg na
kotačićima u našu spavaću sobu. Izvadim kozmetiku pa se istuširam
u njegovoj kupaonici u sklopu sobe. Iako povijem kosu kako je ne bih
smočila, stavim šampon pokraj njegova u tuš-kabini. Poslije ostavim
četkicu za zube pokraj njegove. Raspremim stvari vraćajući čistu
odjeću u ladice, njihov prijašnji dom. Nate ih je napunio kojekakvim
stvarima koje nalikuju neželjenim poklonima — kutijom s
manžetama, dvjema kravatama i neotvorenim pakiranjem bokserica.
Izvadim ih i spremim u njegovu ladicu.
Nisam rekla Nateu da imam automobil, stoga smo se zajedno
vozili kući, rame uz rame — kao pravi par — u njegovu crnom
Jaguaru. Sve je djelovalo vrlo ispravno. Zapravo, toliko je ispravno
da ne shvaćam zašto se i dalje opire. Voli me, znam to.
“Navit ću budilicu za jedan sat”, doviknem mu. “Možemo
naručiti dostavu.”
Ako misli da ću kuhati, neka dobro razmisli s obzirom na to
kako se trenutačno ponaša.
Nate ne odgovori.
Doista sam umorna. Cio desetipolsatni let provela sam pršteći
od adrenalina i straha.
Vani je još dan. Zacijelo sam zadrijemala samo nekoliko minuta.
 Usta su mi suha. Pogledam lijevo. Nema Natea. Iznova se
opustim. Udovi me bole. Osjećam kako me san grabi i vuče u
ništavilo. Polako se osvijestim. Čujem poznate zvukove: jutarnju
škripu i cvilež vodenih pumpi. Kod kuće sam cijelu noć. Prisilim se
ustati, navući Nateov ogrtač i otići u dnevni boravak.
Vani je prekrasan dan. Planovi mi ispune um. Mogla bih
napraviti piknik pa možemo otići i sjesti uz rijeku. Voda u tušu
prestane. U želucu mi nastane praznina dok iščekujem Nateovu
najnoviju reakciju.
Uđem u kuhinju i uključim aparat za kavu. Otvorim hladnjak i
zagledam se u sadržaj, ali shvatim da ništa ne želim. Skuham dvije
kave. Nate se pojavi odjeven u opremu za trčanje.
“Jutro! Skuhala sam ti kavu”, nasmiješim se.
“Hvala.”
Uzme je i priđe sofi. Sjednem pokraj njega. Nekoliko sekundi
oboje šutimo i otpijamo gutljaj.
“Zašto nisi došao u krevet?”
“Kako misliš?”
Ne odgovorim.
“Spavao sam u gostinskoj sobi.”
“Ah.”
“Tražit ću poništenje na temelju toga da sam bio pod utjecajem
alkohola.”
“Shvaćam.”
“Volio bih se dogovoriti s tobom, pa da to možemo zajedno
učiniti. Ne želim da postane ružno. Ako budemo surađivali, bit će
relativno jednostavno. Zbilja bih volio da ostanemo prijatelji.”
“E pa, to je laž. Rekao si to prošli put kad si me nogirao. Čak si
me obrisao s Facebooka. Nisi se trudio održati prijateljstvo.”
“Za Boga miloga, koliko se sjećam, nisi ni ti. Rekao sam da se
možemo čuti i da se ne moramo posve isključiti. Ali nisi to željela.
Trebalo je biti ili kako ti želiš ili nikako.”
Samo zato što nisam imala izbora, dovraga.
Nisam glupa. Ako nije želio da zajedno živimo, nije gajio prave
osjećaje prema meni. Morala sam gledati svoj dugoročni interes. Da
sam se motala u njegovoj blizini i pristajala na mrvice tobožnjeg
prijateljstva i, vrlo vjerojatno, povremeni seks kada bi dovoljno dugo
ostao sam, ne bih imala nikakve šanse vratiti nas na pravi put. Ama
baš nikakve. Nitko ne poštuje osobu koja pristaje na manje nego što
zaslužuje. Upravo je zato Bella smatrala da može onako postupati
sa mnom. Morala sam zanemariti gotovo godinu života kako bih se
pobrinula da me u budućnosti prihvati.
I ta je budućnost stigla.
“Pruži nam priliku, Nate. Daj mi tjedan dana — ovdje, zajedno
— i ako se ne predomisliš, pristat ću na sve što želiš.”
“Koja je svrha toga? Ozbiljno, koja? Tako je kako je i neću se
predomisliti.”
Prijekorno zurim u njega.
“Tako je najbolje.”
Ne mogu ustati. Slabo mi je. Ovo se nije trebalo dogoditi.
Mislila sam da će me, ako ga privučem i ako provede neko vrijeme
zakonski vezan za mene, prihvatiti. I da će se njegovi osjećaji iznova
probuditi. A jesu. Bio je ljubomoran na “Matta”, to mu je nagrizlo
ponos. Ali znam i kakav je. Zadnji put kada sam se pobunila zbog
prekida postao je samo odlučniji.
“Žao mi je, Lily. Možda bi bilo najbolje da se više ne vidimo i ne
čujemo. Što je s drugim zrakoplovnim tvrtkama? Možeš se ponovno
prijaviti, i to svake godine. Čeka te puno toga.”
“Imaš li uopće pojma koliko snishodljivo zvučiš? A da ti odeš u
drugu zrakoplovnu tvrtku?”
Ne obazire se na mene i nastavlja se držati za slamku. “Ili bi
čak mogla... popraviti stvar s Mattom. Okrivi mene za sve.”
Netko pozvoni.
“Spremačica”, kaže i ustane.
Duboko udahnem, uspravim se i zaputim u kupaonicu.
“I krivim te za sve”, dobacim preko ramena.
“Jednom ćeš se osvrnuti na to i zahvaliti mi!” dovikne prije nego
što otvori ulazna vrata.
Prije nego što zatvorim vrata spavaće sobe, povirim kroz
procjep. Nakon što kratko pozdravi spremačicu, već zove Jamesa.
Zbog njegova bahata tona dok govori da je “sve riješeno”, osjećam
se kao kakav potrošni proizvod.
 Zaključam se u kupaonicu i potisnem poriv da razbijem
kupaonsko zrcalo.
Duboki udasi.
Nakon što nekoliko minuta razmišljam, shvatim da nije sve
crno. Zato što se, u tom trenutku, nešto preokrene u mojemu srcu i
umu.
Prezirem Nathana Goldsmitha.

20
U limbu sam. Kao prvo, zapela sam na poslu koji mi uništava
bioritam. Dobro je kada putujem na civilizirana mjesta s
funkcionalnim pristupom internetu, pristojnim teretanama i
umjerenim vremenskim prilikama, ali ne i kada se probudim usred
noći izmučena promjenama vremenskih zona i odvučena na drugi
kontinent. Međutim, ne vidim razlog za to da dam otkaz samo kako
bi Nateu bilo ugodnije. Kao drugo, zapela sam s polumužem.
Prošlo je šest tjedana od našega vjenčanja i još smo uvijek
zakonski vjenčani. Srećom po mene, stvari nisu jednostavne kao što
je Nate mislio, ali udružio se s Jamesom i marljivo rade kako bi me
se riješio. Redovito primam Harringtonove e-poruke s izrazima poput
neosporan, nesposoban za davanje suglasnosti, neuračunljivost —
koje se navodno ne odnose na mene, nego na Natea tijekom našeg
vjenčanja — pristanak na nekonzumaciju. Molim? Želi da lažem?
Pošaljem poruku Nateu i pitam želi li da lažem na pravnom
dokumentu, ali ne odgovori mi.
U Nevadi bi poništenje moglo potrajati i tri tjedna ako zajedno
otputujemo onamo, a u Ujedinjenom Kraljevstvu jednu godinu.
Jasno, rekla sam da bih to radije obavila u Ujedinjenom Kraljevstvu. I
tako se nabacujemo e-porukama. Osjećam se poput djeteta
rastrganog u pregovorima o skrbništvu nakon razvoda.
Život mi tvori začarani krug odlaska na posao, povratnih letova
i ignoriranja Nateovih poruka koliko je god moguće.
Sletim iz Washingtona u lagano maglovito jutro nakon
četrdesetominutnog kašnjenja. Morali smo kružiti nebom iznad
Heathrowa dok se magla nije dignula.
Ovo doba godine za mene uvijek će podsjećati na prijetnju
nove školske godine. Zrak osjetno niže temperature — vrhunac ljeta
pomiješan s jesenskom hladnoćom — šiba me po licu dok mi
potpetice odjekuju na pokretnim metalnim stubama Heathrowa dok
udišem snažan miris zrakoplovnog goriva. Sva se posada okupi na
asfaltu pred lijevim motorom dok čekamo autobus.
Zrakoplovi bruje nad nama dok se uzdižu nad pistom.
Predstoje mi dva sata prije sastanaka s voditeljicom kako bismo
razgovarale o mojoj novoj ulozi ambasadorice sigurnosti. Mogla sam
ga održati sutra, ali tada bih se morala vraćati. Uskoro ću letjeti
samo na pola radnog vremena jer je riječ o djelomično uredskoj
funkciji. Sada radim i na posve novom planu djelovanja. Međutim, s
obzirom na to da je u povojima, nema dovoljno zadataka da bi me
posve okupirali. Najbolja je vijest ta da kupnja mojeg stana dobro
napreduje i da postoji velika šansa da se za nekoliko tjedana
zateknem u novom domu.
Nakon što prođem šalter za imigraciju, uplatim novac od
prodaje predmeta u zrakoplovu i carini umaknem nepretražena,
zaputim se u kantinu pričekati Amy. Jučer me zvala nakon što se
tjednima nismo čule. Ima novog dečka, pa je očito jedna od onih
koje smatraju da im nisu potrebne prijateljice dok je s nekime. Naučit
će.
“Bok”, kažem s osmijehom dok se približava. Poljubim je u oba
obraza, iskreno sretna što je vidim. Patim od postsvadbene
depresije.
“Bok”, kaže. “Hoćeš uzimati nešto za jelo?”
Odmahnem glavom. Dok odlazi prema pultu i naručuje panini,
srce mi zastane kada plavokosi pilot prođe pokraj nas. Ali to nije
Nate. Znala sam da i ne može biti, zato što sam provjerila; na
Antigvi je.
Uznemireno se osvrnem. Osjećam se izvan sebe. Usredotočim
se na crveno-plavu boju zrakoplova Air France koji vidim kroz
goleme prozore.
Diši. Nešto nije u redu; iako me Amy savršeno normalno
pozdravila, čini se napetom, pa čak i nervoznom. Nešto nikako ne
štima.
“Nego, ispričaj mi o tom tajanstvenom novom muškarcu”,
kažem kada sjedne sučelice meni.
“Nemam što previše reći. Upoznala sam ga na putu za Lagos.”
Odgrize zalogaj paninija.
“Znači, član je posade?”
Pogleda me. “Da. Pilot.”
“Kako se zove?”
“Rupert. Rupert Palmer.”
“Ah.” Progutam knedlu. “Je li drag?”
“Ti reci meni.”
“Ne znam o čemu govoriš.”
“Da, znaš. Poznaješ mu jednog bliskog prijatelja. I to jako
dobro.” Vražji Nate i njegovi brojni prijatelji. “Stvarno?”
“Odvela si nas u stan njegova prijatelja. Možeš li zamisliti koliko
sam se iznenadila kada smo neku večer otišli onamo pa sam
shvatila da sam već bila ondje. S tobom.”
Ukipim se.
“Nisam ništa rekla, ako te to brine” kaže kao da trebam biti
zahvalna.
Kada sumnjate, bolje držite jezik za zubima. Pogledam Amy.
“Znači, pretpostavljam da je Nate ‘Nick’? Zašto si lagala?” ”Nisam
lagala. Komplicirano je.”
“Sigurna sam da jest. Hajde, ispričaj mi.”
“Duga je to priča i zapravo se nikoga ne tiče.”
“Gledaj, sviđa mi se Rupert. Zbilja, zbilja mi se sviđa. I ne želim
mu ništa tajiti. Ako postoji dobar razlog zašto si nas one noći odvela
u Nateov stan, dobro. Ali tražila si nešto u njegovoj gostinskoj sobi.”
Zurim u nju. Bahata krava. Vidjet će kad je Rupert nogira pa se
nađe u istoj situaciji kao ja.
“Imala si ključ, Juliette.”
“Više nemam. Nedavno smo opet bili zajedno, ako baš moraš
znati. Nate je kompliciran čovjek.”
“Ah. U kojem smislu?”
Posegnem i uhvatim njezin dlan. “Molim te, nemoj spominjati
onu noć. Nema potrebe da išta kažeš. Nate i ja zauvijek smo završili
i želim da tako ostane. Ako opet budeš išla onamo, molim te da me
ne spominješ.” Nastojim zvučati kao da sam na rubu suza.
“Dobro. Oprosti. Samo, osjećala sam se čudno što sam došla
u stan u kojem sam već bila i naslutila sam da moram šutjeti. Pitala
sam Natea treba li mu hraniti ribicu dok je na putu pa je rekao da ne
treba, da je vrlo samostalna.”
“Hvala ti. Jako sam ti zahvalna na podršci.” Slabašno se
nasmiješim. Ali... ne vjerujem joj. Prava bi mi prijateljica poslala
poruku iz stana i bila na mojoj strani, željna čuti moju stranu priče.
Amy mi nije prijateljica.
“Moram ići”, kažem. “Imam važan sastanak s voditeljicom.”
Pozdravimo se pa odem hodnikom.
Sjednem pred Lorrainein ured. Um mi je prepun bijesa i mržnje.
Bella. Nate. Amy. Svijet je pun izdajica, svi gledaju samo sebe.
Nema odanosti. Nikoga nije briga za mene osim ako ne ispunjavam
privremenu prazninu u njihovu životu. Amy je Juda, kao i Bella.
Mrzim sjediti pred nečijim uredom i čekati. To me podsjeća na
čekanje pred ravnateljičinim uredom dva dana nakon zabave.
Bila je to prava noćna mora.
Kao da to što su me nakon prvog seksa ignorirali nije bilo
dovoljno loše, tijekom poslijepodnevne stanke otišla sam u mjesnu
ljekarnu kupiti tabletu za dan poslije. Uvjeravala sam samu sebe —
isprva — da će sve biti u redu. No kako su sati prolazili, a pomisao
da u meni pravo dijete možda raste ispunjavala me strahom, znala
sam da moram nešto poduzeti. Nisam mogla riskirati i obratiti se
školskoj nadstojnici; jednostavno se nisam mogla suočiti s pitanjima,
rešetanjem i sramom. Ali pogriješila sam, i to na vrlo glup način.
Jedino opravdanje koje mi pada na pamet jest da sam bila toliko
uzrujana i povrijeđena da nisam bila u stanju razmišljati kako treba,
pa sam ostavila kutiju u košu naše spavaonice. Naravno da ju je
netko primijetio — i to, neizbježno, Bella. Nije joj dugo trebalo da
eliminira “osumnjičene” i suzi izbor na mene.
Zanijekala sam pred ravnateljicom, pred svima. Ali nije upalilo.
A tada, ako sam i mislila da je bilo loše, uskoro sam shvatila da sam
se prevarila. Ružne vijesti brzo putuju, a okrutne glasine još i brže.
Nastojala sam sve to isključiti i ne obazirati se. Nazive,
podsmjehivanje, okrutne poruke ostavljene u mojemu stolu, izrezane
fotografije žena koje su se sramotno pokazivale u časopisima i moje
lice nalijepljeno na njih. Neprestano sam se podsjećala da sam
izdržala toliko dugo, da sam se godinama nosila sa samoćom, i da
neće još dugo trajati. Ali bilo je teško. Jednog sam dana izgubila
živce i izvikala se na sve da me ostave na miru.
U to sam vrijeme bila ponosna jer sam se zauzela za sebe. No
taj je ponos kratko trajao jer nisam mogla izvući tanji kraj u borbi
protiv nekoga kao što je Bella. Djevojke poput nje odlučuju o
djevojkama poput mene. S kime ćemo se družiti ili nećemo, tko će
razgovarati s nama, pa čak i kako će nas učiteljice doživljavati. I bila
sam sve sitija toga. Ali bilo je još teže priznati da, svejedno, bez
obzira na sve, Bella samo treba reći bilo što, a ja bih, dakako, bila
bijedno zahvalna.
Oprostila bih Belli sve da budem dio njezina svijeta. Sve.
U međuvremenu su mi mogućnosti postale ograničene. Željela
sam razgovarati s nadstojnicom, ali kad god bih pričekala ispred
njezinih vrata, nisam smogla snage pokucati. Bojala sam se da će
stati na Bellinu stranu ili otpisati moje brige uobičajenim odgovorom
na većinu stvari. ”Naspavaj se. Sigurna sam da će ujutro biti bolje.”
Umjesto toga, domislila sam se načina da pokažem kako nisu u
pravu i natjeram Bellu da plati.
***
“Juliette?” Lorraine stoji na dovratku ureda. Poziva me unutra.
“Hvala što te došli”, kaže između zalogaja sendviča. “Oprostite,
nisam stigla ručati.”
“Samo vi dajte, ne obazirite se na mene”, kažem. Ni drugi to ne
čine.
“Pokazat ću vam raspored obuke.” Kažiprstom slobodne ruke
udara po tipkovnici. “Iako...” oklijeva. “U zadnje smo vrijeme imali
nekoliko komentara o vašoj usluzi. Nestrpljiva. Manjak entuzijazma.
Je li vam se u privatnom životu dogodilo nešto što vam utječe na
posao?” Lorraine odloži sendvič i zagleda se u mene.
“Dečko me zaprosio. A zatim, kada smo došli do ključne faze,
sve je pošlo po zlu. Uplašio se.”
 “Žao mi je. Hvala na iskrenosti. U tom slučaju, spremna sam
zanemariti te primjedbe s obzirom na to da ih više ne dobivamo...”
Lorrainein glas postane tek šum u pozadini: probni rok...
odgovornost... povjerljivost.
Ta nova uloga došla je u pravom trenutku. Nakon što
zadobijem povjerenje, imat ću veći pristup informacijama.
A sa znanjem dolazi i moć.
Dva tjedna poslije, Amy i ja ponovno smo na obuci. Ona
dovršava prijelaz između letjelica jer prelazi na kratke letove u
državi. Slutim da to ima nekakve veze s Rupertom i istom posadom.
Kada nam se stanke poklope, sastajemo se u kantini i
čavrljamo, ali Amy je suzdržana. Vidim to po načinu na koji oklijeva
prije nego što mi na bilo što odgovori.
Trećega dana ranije završim s jutarnjim dijelom. Odem u
kantinu iako nisam gladna. Ali zatočena sam; centar za obuku nalazi
se usred ničega i blizu autoceste. Uočim Amy, ali nije sama. Pokraj
nje sjedi Rupert i drži joj ruku na koljenu.
Promatram ih izdaleka dok plaćam kavu, a potom im priđem.
Amy se trgne pošto se približim. “Bok, Juliette!” Porumeni.
“Bok”, kaže Rupert. “Čuo sam da si sada Juliette, a ne Lily?”
Sjednem nasuprot njima. “Htjela sam promjenu. Hrpa članova
posade koristi se drugim imenima.”
“Da, ali obično je to zato što im je ime teško izgovoriti pa im
smeta”, kaže Amy.
Ignoriram je i nasmiješim se Rupertu. “Otkud ti ovdje?”
“Simulator”, kaže. Rutinski trening za pilote. Rupert pogleda na
mobitel. “Pa, moram natrag na posao. Drago mi je što smo se
vidjeli... Juliette.”
“I meni” nasmiješim se.
Ne skrećem pogled dok Rupert ljubi Amy u obraz. Promatra ga
dok odlazi, a kad se okrene meni, teško joj je sresti moj pogled.
Kučka. Ispričala mu je previše o meni. Ne znam zašto sam se uopće
željela sprijateljiti s njom. Oči su joj malo odveć razmaknute i ima
blago podrugljiv osmijeh. Pitam se kako je moguće da sam je toliko
pogrešno procijenila, da sam odlučila sprijateljiti se s još jednom
Bellom.
 “Kad završavaš?” upitam.
“U pet. Ali za danas nam ostaju samo vježbe na vratima pa se
nadam i ranije.”
“Ah, šteta, ja sam gotova tek u šest. Mogle smo na piće.”
“Da. Baš šteta”, slaže i ne trudeći se hiniti žaljenje.
Pogleda na ručni sat. Ja otvorim torbicu kako bih uzela mobitel.
Zapeo je u unutarnjem zatvaraču pretinca u kojem držim ključeve,
tablete protiv bolova i putovnicu. Povučem ga i pritom mi nešto
ispadne i zazveči na stolu. Žuta boja bljesne. Žuta nalik Homeru
Simpsonu. Sranje. Naglo ih pokrijem rukom, ali Amy zuri u mene.
“To su moji ključevi?” upita.
“To?” upitam raširivši dlan i otkrivajući ih. “Ne bih rekla. Iako ih
ni ja ne prepoznajem.”
“Moji su. Rezervni su nam nestali. Hannah je mislila da sam ih
ja izgubila, a ja da je ona.”
“Pa, uzmi ih i provjeri, ako tako misliš. Ako nisu, vrati mi ih jer
pretpostavljam da služe nečemu na što sam zaboravila.”
“Moji su.”
“Dobro. Ako ti tako kažeš.”
“Što su radili u tvojoj torbi?”
Gledam je u oči. “Nemam pojma.”
“To si bila ti”, tiho kaže. “Ti nam ulaziš u stan dok me nema.”
“Joj, ne budi smiješna”, kažem. “To su samo ključevi!”
“Da, a ti ih voliš uzimati, zar ne? I ulaziti u tuđe domove bez
dopuštenja.”
“Ne sviđa mi se tvoj ton.”
“Mogla bih otići na policiju.”
Nije mi jasno zašto ljudi smatraju da uvijek mogu “otići na
policiju” i sve čarobno i brzo riješiti u svoju korist.
“I reći im što? Da sam imala ključeve suprugovog stana i da su
mi tvoji — navodno — bili u torbi. Prijateljice smo, Amy. Prijateljice.”
“Suprugovog?”
“Da. Nate mi je zakoniti suprug. Bila si prezauzeta
razmišljanjem o sebi i Rupertu do te mjere da si zanemarila naše
prijateljstvo. Stoga, idi na policiju.” Ustanem. “Osramoti se. Nate me
zaprosio prije nekoliko mjeseci, pa sam se udala za njega. A sada
pokušavam srediti taj kaos u koji sam se uvalila. Udaš se za tili čas,
a žališ cio život. Kao što sam već rekla, Nate je kompliciran. Ne znaš
ni pola priče.”
Ne znam što si umišlja.
Kiptim od bijesa cijelim putem kući. S naporom oprezno vozim
zato što želim nagaziti na papučicu gasa i pobjeći. Dvaput mi
zatrube i primorana sam naglo zakočiti kada zaboravim usporiti na
ulasku u kružni tok.
Kod kuće uzmem svoje popise. Šteta što nisam kupila zalihu
vudu-lutaka kada sam imala priliku, ali vjerojatno ih mogu naručiti
internetski.
Ažuriram planove za sva tri neprijatelja i to me drži budnom do
sitnih noćnih sati.
Ujutro nasilu odem u centar za obuku jer mi preostaje samo još
jedan dan. Amy preostaju dva. Zakunem se da ću je izbjegavati
cijelo jutro, ali moj bijes ponovno prosuklja kada se u kantini pretvara
da me ne vidi.
Zbilja, zbilja ne volim kad me ignoriraju. Zar misli da ću je
počupati za kosu? Jadno.
Provjerim popis tečajeva na recepciji. Amy završava jedan sat
poslije mene. Zaputim se prema prostoru za praktične vježbe,
moleći se da zaporka koju sam bezbroj puta promatrala Briana i
Dawn kako je unose još uvijek funkcionira.
Funkcionira! Osvrnem se oko sebe.
Uđem kao da imam potpuno pravo biti ondje i na putu obiđem
zrakoplov za kratke letove. Čujem povike dok Amyna skupina
dovršava evakuaciju u slučaju nužde.
Povirim kroz vrata za putnike u stražnjem dijelu Boeinga 777.
Otvorena su pomoću potpornja. Sjedala u ekonomskoj klasi
slobodna su osim razbacanih stvari. Svi su natiskani pokraj glavnih
vrata. Uđem zadržavajući dah. Sirena za evakuaciju zaurla pa
utihne, a potom začujem potmulu buku glavnih vrata dok ih otvaraju i
izvikivanje zapovijedi članova posade.
Potražim Amynu torbu; prije nje pronađem četiri druge. Uzmem
joj mobitel i isključim ga.
 Izađem kroz vrata za putnike, a potom se sakrijem pokraj
postaje s opremom za vježbanje među krevetićima za djecu,
bocama kisika, prslucima za spašavanje i priborom za preživljavanje.
Čekam.
Nakon dvadeset minuta, Amyna skupina iziđe iz simulatora,
predvođena dvama instruktorima. Amy je na kraju skupine. Otvori
torbicu, prevrće po njoj i zastane. Kladim se da umire od želje da
provjeri koliko joj je poruka predivni Rupert danas poslao. Vrati se u
simulator.
Brojim do trideset pa priđem vratima za putnike. Osvrnem se.
Sklonim potporanj, zatvorim vrata i udaljim se nakon što čujem
škljocanje brave pri zaključavanju. Izvan dosega kamera bacim
Amyn mobitel na putu između kantine i recepcije. Odjavim se i
prijeđem cestu prema parkiralištu.
Dok vozim, razmišljam o Amy samoj u tami. Svi su drugi izlazi
u zrakoplovu zaključani. Kad god da je osiguranje pronađe — kada
shvate da se nije odjavila — neće biti dovoljno kasno, što se mene
tiče. Ali nadam se da će, dok bude sjedila u sablasnom groblju
ekonomske klase, zarobljena u zrakoplovu s tek sigurnosnim
brošurama za razonodu, imati vremena razmisliti gdje je pogriješila.
Uspijem pronaći parkirno mjesto točno pred svojom kutijom
šibica.
Imam dva propuštena poziva. Jedan od agenta za nekretnine,
a drugi od odvjetnika.
Dobra vijest: do Noći vještica Nate i ja bit ćemo susjedi.

21
Na dan jednoga od Bellinih brojnih predsvadbenih sastanaka s
njezinom klikom — današnji predstavlja luksuzno iskustvo u spa
centru — odvezem se u Bournemouth. Zaustavim automobil, iznova
nanesem parfem — jak mošusni miris koji sam kupila u zračnoj luci
— i spuštam se brežuljkom prema središtu grada sve dok ne
stignem do prave adrese. Predstavim se recepcionarki i utonem u
mekan naslonjač u čekaonici. Krem zidovi ukrašeni su fotografijama
jahti, vila i egzotičnih plaža. Sagovi svježe mirišu.
“Gospođice Price?” upita muškarac izišavši kroz vrata s moje
lijeve strane.
Ustanem, nasmiješim se i rukujem s njime. Držim mu ruku
djelić sekunde dulje nego što je potrebno. Prepoznajem ga s
fotografija: izgleda pristojno, niži je od Natea i ima smeđu kosu. Iako,
još nekoliko godina i oćelavit će na vrhu glave, a trbuh će mu
nabujati. Miles je stariji od Belle i mene dobrih deset godina. Ima
tople oči koje se naboraju u kutovima kada se smiješi. Nokti su mu
uredni.
“Izvolite, uđite i sjednite”, kaže. “Oprostite što ste čekali.”
“U redu je”, kažem. “Vjerujem da ste traženi.”
Zamahnem lijevom rukom dok posežem u torbicu radi fascikla
kako bih se pobrinula da vidi moj zaručnički prsten. Riječ je o
dijamantu u zlatu — kupljenom u zračnoj luci u Abu Dhabiju.
Nekoliko sam se puta javila Milesu za “savjet”, a potom ga —
polako i oprezno — uvukla u svoju mrežu. Poznajem Bellu. Znam
njezin stav prema muškom spolu; suptilan prijezir. Ledena djeva koja
je razvila sve nužne kvalitete da bude dobra supruga određenoj vrsti
muškaraca. Ali Miles mi se ne čini sklon rizicima. Ako misli da sam
sama, bit će ga teže namamiti. Neće riskirati pa da završi sa
sponzorušom na grbači.
“Znači, gospođice Price...”
“Molim vas, zovite me Juliette.”
“Naravno. U tom slučaju, vi mene morate zvati Miles.” Oklijeva
pa se nasmiješi.
Uzvratim mu osmijehom. “Milese.”
Pročisti grlo i okrene zaslon svog računala, spreman osvježiti
pamćenje o našim razgovorima telefonom i e-poštom.
Nagnem se naprijed i pažljivo slušam. “Hvala što ste mi sve
tako dobro objasnili.”
“Kao što sam već rekao, određeni ljudi misle da je upravljanje
novcem složeno, ali nije. Volim klijentima razotkriti taj misterij.”
“Vidim.”
 Zazvoni mi mobitel. Unaprijed uređen lažni poziv. Nasmiješim
se u znale isprike dok ga odbijam, ali potom poslušam nepostojeću
glasovnu poruku.
“Morat ću skratiti naš sastanak”, kažem. “Ali sada kad sam vas
upoznala, znam da ste savršeni za taj posao. Međutim, voljela bih
odvojiti malo vremena i pročitati sve što ste mi dali, ako može.”
“Naravno.”
Pretvaram se da razmišljam. “Bit ću ovdje sljedeći tjedan.
Pretpostavljam da nećete imati vremena za nekakve upite?”
Pogleda u rokovnik.
“Nije problem, gospođice Pri...” Zastane i nasmiješi se.
“Juliette.”
I ja se nasmiješim.
Rukujem se s njime prije odlaska, u nadi da ću za sobom
ostaviti miris novog parfema po kojem će me pamtiti.
***
Započnem sa spremanjem stvari u svojoj kutiji šibica. Nakon
dva sata stan nalikuje malom gradu od kartonskih kutija.
Zazvoni mi mobitel. Nate. Odbacim poziv, kao i obično. Dosta
mi je njegova nadmenog glasa i nagovaranja da “razumno
razgovaramo o našoj situaciji”. Željet će da nešto potpišem ili
pristanem na nešto što mi ne ide u korist.
Moram si nečim odvratiti pozornost, stoga provjerim Facebook.
Amy je na bolovanju zbog stresa. Stresa! Sama riječ me iživcira.
Objavila je bezbroj dosadnih tirada o “užasu” kada je ostala
zatočena u centru za obuci. Bila je “šokirana” i “uzrujana”. Sigurno.
Ljudi koji pobjegnu s ratnog područja imaju priče o šoku i uzrujanosti.
Ja imam priče o šoku i uzrujanosti. Amy ih nema. Rupert ju je odveo
na odmor na Mauricijus, stoga ima sreće. Trna Ruperta, prijatelje i
obitelj koji su joj spremni pomoći kad je u nevolji. Trebala bi provesti
dan u mojoj koži, pa bi tada znala što znači stres.
Nate ponovno nazove. Zgrabim mobitel.
“Što sad hoćeš?” prasnem.
Istina je da ljubav i mržnju dijeli tanka crta, a ja sam je prešla.
Vezat ću Natea za sebe iz osvete, a ne iz ljubavi.
“Moramo razgovarati o nečemu važnom, molim te.”
 “Eto ga na. Nažalost, zauzeta sam.”
“Šteta”, kaže Nate. “Zato što imam osjećaj da odugovlačiš, a
neće ti upaliti.”
Sam njegov glas toliko me razljuti da se ne usuđujem
progovoriti. Čvrsto držim mobitel, opirući se porivu da ga zavitlam u
zid. Zapeo je poput psa i samo grize, grize, grize.
“Lily? Tu si?”
“Znaš što, Nate? Doći ću k tebi kad se vratim sa sljedećeg
putovanja. Imam dokaze zbog kojih ćeš gledati drugačije na tu
situaciju.”
Glasno uzdahne. “Zar ne možeš sada?”
“Nažalost, ne mogu. Moram se spremiti za sutrašnji rani let u
Jeddu.”
Tišina.
Zamišljam kako priziva strpljenje.
“Lily. Jednom smo si nešto značili. Ne mora biti ovako. Žao mi
je što ne mogu pristati na sve što bi željela, ali molim te, pokušaj se
zamisliti na mome mjestu.”
“Pokušat ću”, slažem. “I bilo bi sjajno kada bi ti učinio istu stvar
za mene.”
Glas mu je tih. “Jesam. I kao što sam rekao — puno, puno
puta — žao mi je.”
Pozdravim ga i nastavim spremati stvari.
Let u Jeddu miran je. Tek je djelomično pun i barovi su prazni,
stoga barem ne moram popunjavati papirologiju za carinu. Kad se
približimo zračnoj luci, ugledam golem, bijeli dugački krov obližnjeg
Hay terminala nalik šatoru.
Po slijetanju, posada na tlu sastane se s onom u zrakoplovu i
ženama ponudi mogućnost posudbe abaja — crnih odjevnih
predmeta nalik ogrtačima — kako bismo se pokrile, ako želimo.
Srećom, pripravnija sam negoli za prvog, prošlomjesečnog
putovanja u Rijad, stoga sam kupila vlastitu i spremila novu maramu
za glavu, iako su ovdašnja pravila odijevanja ležernija nego u Rijadu.
Osjećam da gomila zuri u nas pred dvoranom za dolaske dok nas
vode u minibus. Rujanska nas vrućina prži. Temperatura doseže
trideset tri stupnja, iako će uskoro ponoć.
 Vozimo se kroz ravno, osvijetljeno moderno područje. Gotovo
osjećam da je pustinja blizu, iako zapravo ne vidim nikakve opipljive
dokaze. Većina je zgrada, ako nisu bijele, blijedoružičaste boje ili
boje pijeska. Zeleni ulični putokazi nose engleske nazive podno
arapskih, stoga ih uspijevam pratiti do središta grada. Promet je gust
za ovo doba noći, a naizgled beskrajan niz bijelih taksija pruža se
ulicama obrubljenima palmama. Zamjećujem višestruke dokaze o
izgradnji. Skele, jarka svjetla i dizalice.
Zaustavimo se pred standardnim hotelskim lancem čiji je naziv
ispisan u zlatu. Pošto iziđem, gotovo osjetim hladnoću obližnje
fontane dok lagano klokoče. To pridonosi mojem osjećaju egzotičnog
odmora. Hitro nam uzmu torbe dok nas vratari vode do recepcije.
Već uživam veću slobodu negoli je “Kuhinjski radio” — kako se
nazivaju tračevi među posadom — dao naslutiti zato što nas
recepcionar okupi u malenoj čekaonici i iščita popis mogućnosti za
razgledavanje. Dok čekamo, ponude nas svježim sokom od manga i
naranče.
Sljedećeg jutra nekoliko nas okupi se na kraju dugačkog mola
na plaži u privatnom klubu Read Sea gdje svatko čeka svoje peraje i
dihalicu. Protežem se uživajući u toplom suncu na koži iako je tek
deset sati.
Nakon što mi instruktor preda opremu da je namjestim,
nespretno se spustim ljestvama zbog širokih stopala i uronim u
mlako tirkizno more. Pošto otvorim oči pod vodom, opčini me
eksplozija boja. Duga bi ovdje djelovala beznačajno. Zebrice prolaze
kroz koralje, a krupnije jarkožute ribe plavih očiju zure u mene.
Prozirne ljubičaste meduze balonastih tijela lagano plutaju u daljini.
Manje, srebrno-sive ribe plove u urednim jatima.
Za ručkom od birjanija2 s janjetinom i svježeg soka od limete u
klupskom restoranu — i osvježavajućim predahom od podnevne
vrućine - nedostaje mi Nate, usprkos ljutnji. Nostalgija mi se uvuče u
um i naglasi samoću usred prekrasnog okruženja koje nemam s
kime podijeliti. Voljela bih mu poslati nekoliko fotografija koje sam
jutros snimila na plaži.
2 Prženo jelo od riže, mesa, ribe, jaja i povrća sa začinima.
Nap. prev.
 Kasno poslijepodne, kada se vratim u prekrasno svježu
hotelsku sobu, napišem Milesu e-poruku. Zamolim ga da se sljedeći
tjedan nađemo na ručku umjesto u njegovu uredu. Odgovori mi za
nekoliko minuta, entuzijastično se složivši. Rekla sam Milesu da
radim za putničku agenciju usprkos naslijeđenom bogatstvu jer
“obožavam taj posao”. Nisam otkrila detalje, samo to da često i
daleko putujem.
Na mirnom šestipolsatnom letu kući, u stanci radim na
scenarijima: jednom za nadolazeći posjet Nateu, a drugom za
sastanak s Milesom.
Po slijetanju na Heathrow dočeka nas pljusak. Obožavam
spavati jutrima kada je vrijeme loše i razmišljati o “normalnim”
ljudima koji upravo kreću na posao.
***
U nedavno obnovljenom gastropubu odaberem stol u kutu sa
sofom. Smjestim se i zagladim novu haljinu.
Miles stigne na vrijeme.
Ustanem i nasmiješim se. “Milese! Baš si drag što si došao.
Nadam se da ti ne smeta...” Pokažem na bocu prosecca koju sam
naručila.
“Zašto ne? Hvala.”
Pomaknem se da može sjesti na sofu pokraj mene. Oklijeva
djelić sekunde, a potom sjedne. Postavim mu pitanje o mirovinama,
stoga se baci na odveć iscrpno objašnjenje. Nemam onoliko novca
koliko sam mu dala naslutiti, ali poslije ću ga pokajnički obavijestiti da
je moj zahtjevni zaručnik ustrajao na tome da se poslužim njegovim
prijateljem stručnjakom za upravljanjem financijama.
Naruči sendvič s odreskom, kao i ja. Teško je i nezgodno jesti
na elegantan način, ali narežem meso na komadiće i ustrajem.
“Nego, poslovni smo dio riješili”, kažem kada završimo. “Voljela
bih doznati nešto više o muškarcu kome sam povjerila svoju
budućnost. Moj zaručnik Nick nije jak na financijama. Dobar smo par
iz više razloga i znamo da će taj brak odgovarati našim obiteljima jer
se druže već generacijama. Oboje obavljamo svoju dužnost na
razuman, dobroćudan način. Međutim, jasno sam dala na znanje da
ću ja biti zadužena za financije.”
 “Vrlo mudro”, kaže. “Cime se Nick bavi?”
“I on radi u putničkoj industriji, ali specijalizirao se za poslovni
sektor, a ne na zabavnu industriju. Živjeli”, kažem. “Za početak
našeg odnosa.”
Kucnemo se čašama.
Pomalo se otvori o svom privatnom životu. Nikada nije
namjeravao postati financijski savjetnik, nego je nekako upao u to.
Iako mu, kako tvrdi, ne smeta.
“Radi li tvoja žena u sličnoj industriji?” upitam.
“Ne. Nisam oženjen. Kao i ti, zaručen sam.”
“Kako ste se upoznali?”
Oklijeva, naizgled nesiguran kako odgovoriti.
“Oprosti. Ne tiče me se”, hitro dometnem. “Uvijek blebećem
kad sam malčice nervozna.” Dajem sve od sebe kako bih izgledala
posramljeno, a potom promijenim temu. “Voliš li golf?”
Već znam da voli. Priuštim mu još petnaest posvećenih minuta,
a potom pogledam na ručni sat.
“Ah! Moram ići. Baš šteta. Zbilja sam uživala u našem
razgovoru.”
Ustane kad i ja. “Također.”
“Uskoro ću ti se javiti”, kažem. Rukujem se s njime i odem bez
osvrtanja.
Nije dovoljno što djeluje podatno da ga navedem da prevari
Bellu. Želim da se zaljubi u mene. Želim da Bella iskusi kako je to
kada ti slome srce i ponize te. Zasut ću Milesa pažnjom i kradomice
prodrijeti u neprijateljske redove, nešto u tom stilu.
Kad smo već kod toga, nazovem Natea i javim mu da stižem k
njemu sa svojim “dokazom.”
Sjedimo na Nateovoj sofi na udaljenosti jednog jastuka.
Pošto završimo, Nate ustane i nahrani ribu. Duga pohlepno
guta. I sama ustanem, izvadim DVD iz uređaja i vratim ga u kutiju.
“Želiš li svoj primjerak?” upitam. “Možda biste ti i James
Harrington večeras mogli popiti pivo uz dostavu i zajedno pogledati?”
Nate me ignorira.
Suspregnem osmijeh.
 Nate na DVD-u izgleda savršeno normalno, sretno. Smješka se
i razgovijetno govori. Izgledamo kao običan zaljubljeni par dok
razmjenjujemo zavjete. Iako sam to više puta gledala, svejedno me
opčinjava.
“Nastoji ne počiniti preljub”, kažem. “Skupo će te stajati pri
razvodu. Kad smo već kod toga, ne možemo podnijeti zahtjev za
razvod barem jednu godinu nakon vjenčanja.” Uzmem svoju torbicu.
“Da, i češće ćeš me viđati. Nagradit će me zbog uloge tijekom hitne
evakuacije otprije nekoliko mjeseci, pa ću biti na naslovnici našeg
časopisa.”
Zalupim vratima na izlasku.
Sačuvat ću vijest o tome da postajemo susjedi za neku drugu
priliku.
Između putovanja u Atenu, Singapur i Vancouver, moj kontakt s
Milesom postaje sve češći.
Satima radim na tome kako da sročim elektroničke i obične
poruke, nastojeći se prikazati kao osoba koja očajnički pokušava
sakriti da je privlači, ali svjesna da ću naposljetku zakazati.
Poruke nam izgube na suzdržanosti i službenosti, a dobiju na
intimnosti. Sve dok ne postane jasno da će, pri našem sljedećem
susretu, postojati samo jedna točka dnevnoga reda.
Sljedećeg tjedna, za stanke za ručak užasne srijede u
listopadu, zaustavim automobil na nepoznatom parkiralištu u Pooleu.
Nije predaleko od Bournemourha, ali dovoljno je daleko da mi
omogući diskreciju. Hodam uz obalu prema hotelskom restoranu u
kojem me očekuje Bellin zaručnik. Galebovi se strmoglavljuju na
nasumične zalogaje što leže pokraj uličnih kanti za otpad. Natpisi
lepršaju na vjetru, a vonj ribe prikriva onaj morski. Hladan vjetar
štipa mi obraze.
Miles čeka za stolom u kutu. Ustane i poljubi me u oba obraza,
a potom mi izvuče stolicu. Dotjeran je, u po mjeri krojenom sakou i
košulji boje lososa koja mu dobro pristaje. Slutim Bellin utjecaj na
njegov odjevni ukus. Ako sam išta naučila o ljubavi, to je da nikada,
ama baš nikada ne smijete preobraziti muškarca. Zbog toga poprime
samopouzdanje koje nije usmjereno prema vama, pa druga uvijek
pobere korist.
 Nakon što sjednemo, uzme vinsku kartu.
“Da naručim bocu Pouillj-Fuméa?”
“Savršeno”, nasmiješim se. “Imam tremu.”
I ja.
“Predomišljaš se?”
“Ne. Ti?”
“Ne. Ne mogu prestati misliti na tebe otkad smo se upoznali.
Brinula sam se da sam krivo protumačila znakove. Kao kakva
glupača.”
“Također. Jednostavno sam znao da moram riskirati, inače bih
umro od neizvjesnosti. Činilo se kao da smo se povezali.”
Naručimo hranu. Dopustim mu da odabere umjesto mene.
Priuštim mu djelić kontrole za koji sumnjam da ga posjeduje uz
zahtjevnu zaručnicu kao što je Bella. Pošto iskapimo vinsku bocu i
pojedemo glavno jelo, načnem temu.
“Imam osjećaj da bih se trebala dotaknuti očite stvari o kojoj
šutimo”, kažem. “Da to riješimo, pa da ne bude zabune.”
Kimne.
“Znači, ne želimo povrijediti Bellu ni Nicka. Veže nas dužnost
prema njima. Bit ćemo diskretni. Ovo — između nas — ostat će
novo i sjajno zato što oboje znamo da nikamo ne vodi.
Dogovoreno?”
Posegne preko stola i uhvati moj dlan. “Ni sam to ne bih bolje
sročio.” Nagne se naprijed. “Bio sam slobodan rezervirati nam
sobu.”
Želudac mi malčice poskoči. Miles je drag, ali nije Nate. Ali
moram to odraditi. I nisam ja kriva što su me natjerali da prekršim
zavjet na vjernost. Da imam izbora, pripadala bih samo jednom
muškarcu. Ali prisiljena sam na to i moram nešto poduzeti.
Nasmiješim se. “Baš si umišljen. Ali volim kada muškarac uzme
stvar u svoje ruke. Da preskočimo desert i kavu?”
Nate me nazove dok Miles leži pokraj mene.
Javim se.
“Zdravo, dragi.” Pokajnički pogledam Milesa.
On nijemo odvrati: “U redu je”, i ode u kupaonicu.
 Nate smjesta prijeđe na stvar. “Dobro, Lily. Što želiš? Što
trebam učiniti da se urazumiš?”
Posve se oslobodim prijašnje suzdržanosti. “Javit ću ti, dragi”,
kažem. “Trenutačno sam zauzeta.”
Protegnem se i zijevnem. Drago mi je što je Nate konačno
došao k sebi. Nadala sam se da će tako završiti. Zato što sam
smislila način da mi se iskupi za sve.

22
Dogovorim se naći s Nateom sljedećega dana ispred njegova
stana. “Puna si iznenađenja”, kaže dok sjeda na suvozačko mjesto
mojega automobila. “Kad si naučila voziti?”
“Nedavno.”
“Idemo u tajanstveni obilazak ili ćeš biti toliko dobra i reći mi
kamo idemo?”
“Previše je složeno da bih ti objasnila. Morat ćeš mi vjerovati.”
Nate prekriži ruke na prsima poput ćudljivog djeteta i zagleda
se kroz prozor.
Slijedim putokaze do ceste M3 i zaputim se na jug. Svaki moj
pokušaj razgovora osujeti stenjanjem ili slijeganjem ramena, stoga
upalim Guns N’ Roses počevši s pjesmom koju smo puštali u
limuzini na putu za vjenčanje.
Prođemo naplatne kućice i vozimo se još sat i pol kroz New
Forest, a potom prema mojemu starom selu. Prođem pokraj zelenog
travnjaka na kojem, kao i uvijek, stoji stara crvena telefonska
govornica. Zaustavim se na suprotnoj strani ceste, točno nasuprot
Sweet Pea Cottage. Prozori su lišeni zavjesa, tim očitiji zbog
nedostatka bršljana. Posve su ga srezali, ostavivši kuću golom i
izloženom. Živica je podšišana i niža nego ikada prije. Novi vlasnici
očito nemaju što skrivati i vjerojatno se žele uključiti u seoski život.
Sretno im bilo.
Pokažem na kuću. “Tu sam nekoć živjela.”
Ovlaš je pogleda i ponovno se okrene prema meni. “Molim te,
nemoj mi reći da si me došla provesti kroz svoje uspomene. Prestani
misliti da ću se predomisliti ako te bolje upoznam. Danas sam
pristao naći se s tobom samo zato što si obećala surađivati budem li
te saslušao.”
“Želim ti nešto pokazati. Dođi.”
Otvorim vrata, iziđem i protegnem noge. Nate iziđe sa
suprotne strane i zagleda se prema kolibi. Pitam se o čemu
razmišlja i nastoji li me zamisliti u njoj. Ovijem vrat šalom i zakopčam
dugmad na jakni u uzaludnom pokušaju da se obranim od oštrog
povjetarca.
“Ovuda”, kažem prelazeći cestu.
Nate me slijedi dok koračam stazom koja vodi pokraj i iza
kolibe. Suho lišće šuška, a grančice i nasumični otpaci — omot
čokoladice i letak za dostavu hrane — zalepršaju nam oko gležnjeva
kada vjetar snažnije zapuše. Nazirem vrt kroz rupe u drvenoj ogradi.
Džungla je mjestimično iskrčena; središte vrta izgleda kao da su ga
poharale goleme krtice.
Staro imanje iza Sweet Pea Cottagea više ne postoji. Nakon
što je prodano, zemlju su podijelili na tri parcele i podigli nove zgrade
uokolo slijepe uličice. Vrtovi su otvoreni; nema ograda ni bilo čega
što bi predstavljalo među. Zastanem pred srednjom kućom. Na
prilazu stoji monovolumen sa žutim natpisom Dijete u autu na
stražnjem vjetrobranskom staklu, ali uokolo nema nikoga.
“Imala sam brata.”
Nate pogleda u mene, a potom preda se. “Kakve veze kuća
ima s njime?”
“Nikakve. Tada još nije bila izgrađena. Ali na tom je mjestu
doživio nesreću. Nekoć se tu nalazila ruševna seoska kuća koja je
pripadala jednom paru. Sanjali su o tome da je pretvore u turističke
kolibe, ali ponestalo im je novca usred radova. Nekoliko su se godina
mučili, ali zacijelo je bilo teško održavati imanje, pa nikada nisu
dovršili bazen. Bio je tek obična betonska rupa, ali na nas — kao
djecu — djelovao je poput magneta, iako se na dnu nakupljala
kišnica, pa je bio ljigav, blatnjav i obrastao mahovinom.” Nasmiješim
se naglo uspomeni. “Izmišljali smo priče o ‘Jezerskom svijetu’ sa
žabama i vilinskim konjicima.” ”Je li se utopio?”
Kimnem.
 “Koliko je bio star?”
“To se zbilo nedugo nakon njegova četvrtog rođendana.”
“Žao mi je. Što se dogodilo?”
Zadrhtim. “Smrzavam se. Tog dana nije bilo tako. Bilo je ljeto...”
Zacijelo sam odlutala u ono vrijeme na dulje negoli sam bila svjesna,
zato što me prene Nateovo pitanje.
“I?”
“Mamu su obuzimala određena raspoloženja. A kad bi se to
dogodilo, imala sam zadatak izvesti Williama — nazvanog po
cvijetu3 — iz kuće. Daleko od nje. Sve dok njezino raspoloženje ne
bi prošlo i dok ne bi došla u stanje u kojem se može nositi s time.”
3 Eng. sweet William - turski karanfil. Nap. prev.
“Sigurno si bila mlada, zar ne?”
“Deset godina.”
“Onda nisi ti kriva.”
Bila sam kriva.
Ali zauzvrat kažem: “Imao je osmijeh zbog kojeg sam se
povremeno željela brinuti o njemu. Znao me usrećiti, čak i kada me
živciralo što ga moram čuvati. William Florian Jasmin.” Nasmiješim
se. “Ali bio je i razmažen. Majka mu je previše udovoljavala u očitom
pokušaju da nadoknadi svoju manjkavost u majčinskoj ulozi. Znao je
vrištati kako bi dobio ono što želi — i ponekad bi mi sve to bilo
previše.”
“Čini se da ti je mama voljela cvjetna imena.” Zastane. “Ali to je
vrlo tužno. Velika tragedija za sve vas.”
“Jednom mi je rekla da je prva uspomena koju pamti branje
cvijeća s majkom. Navodno je i ona bila hirovite naravi.” Zadrhtim.
“Zašto si mi rekla da si jedinica?”
“Što sam drugo mogla?” Zastanem. “Dosta mi je. Želim otići
odavde.”
Dok se vraćamo u automobil, dovršim tu tužnu priču kratkom
inačicom koju sam svima ispričala. “Poskliznuo se i upao. Sve se
vrlo brzo zbilo. Nisam stigla ništa poduzeti.”
Nate posegne i stisne mi dlan dok stavljam pojas. Moj instinkt
da ga dovedem naizgled je urodio plodom.
 Zaputim se uskim uličicama do groblja koje se nalazi nepunih
deset kilometara dalje. Udahnem poznat vonj balege dok prolazimo
pokraj poljoprivrednih objekata. Nekoliko se minuta vučemo iza
traktora s okretačem za sijeno koji za sobom rasipa odbjegle travke
svaki put kada prijeđe preko neravnine na cesti. Kad god ga
pokušam preteći, drugi se automobil stvori na suprotnoj strani ceste
i to me frustrira.
Nate ponovno šuti tijekom vožnje.
Visok kameni zid okružuje groblje. Oklijevam prolazeći kroz
otvorene crne vratnice od kovanog željeza. Možda je ovo ipak bila
loša zamisao, zato što je to prvi put da posjećujem groblje nakon
pogreba. Zaustavim se, ali sjedim na mjestu sve dok Nate ne otvori
svoja vrata. Zvuk njihova otključavanja naglo me vrati u stvarnost.
Ne sjećam se točnog mjesta. Previše sam godina potiskivala te
uspomene. Vrludamo stazama među naherenim nadgrobnim
spomenicima, stablima i mješavinom svježeg i uvenulog cvijeća sve
dok ga najzad ne pronađemo. Nalazi se na rubu ograde uz red tisa.
William Florian Jasmin 1996. — 2000. Oboje šutke stojimo
pred spomenikom s natpisom.
Volim te do neba i natrag.
Ja sam odabrala te riječi.
Vjetar se provlači kroz grane nad nama, a lišće mi se kovitla
preko čizama. Čujem šapat. Da vjerujem u duhove, pozdravila bih
ga.
“Zašto mi nisi rekla?”
“Nismo bili zajedno dovoljno dugo.”
***
Nijedno ne govori previše dok napuštamo selo i slijedimo
glavnu cestu na povratku u London.
Nate gleda kroz prozor, naizgled izgubljen u mislima.
“Razmišljaš li ikada o svojim školskim danima?” upitam.
“U kom smislu?”
“Je li ti bilo lijepo?”
“Uglavnom.”
“Meni nije.”
 “Pa, zbivalo ti se mnogo toga u životu. Pretpostavljam da je
logično.” “Jeste li se iskradali radi pušenja? Ili krišom unosili
zabranjeno piće? Priređivali zabave?”
Pogleda me. “Samo organizirane događaje — veselice na kraju
svakog polugodišta i slično. I, naravno, ljetne i zimske plesove. Svi
su svojedobno pušili i pili. Zašto?”
“Onako.” Zastanem. “Kad god ponovno dođem ovamo, vrate
mi se uspomene. Jesi li imao puno djevojaka?”
“Ne previše.”
Pogledam ga — kako bih provjerila hoće li što dometnuti — ali
on okrene glavu prema prozoru i ponovno se izgubi u vlastitim
mislima. A ja u svojima.
Zastanem na odmorištu radi ručka.
Stojimo u dugačkom redu dok zurim kroz stakleni pult u
sendviče, mahne i kolače ukrašene narančastom glazurom nalik
bundevi ili s paucima i vješticama. Ne mogu podnijeti pomisao na
hranu, ali uzmem paketić grickalica uz kavu. Primorani smo sjediti za
stolom s postarijim parom jer je gužva.
Pošto popiju kavu i odu, Nate pojede sendvič sa šunkom i
senfom i tek tada pokuša zapodjenuti razgovor.
“Sigurno je tebi i tvojima bilo grozno.”
“Zbilja je bilo teško.” Zastanem i s naporom tražim prave riječi.
“Stravično.”
Posegne preko stola i položi dlan na moj. “Jesu li ti se roditelji
zato rastali?”
“Vjerojatno bi se svakako rastali — otac mi je često izbivao —
ali možda je njihova tuga učinila svoje. Majka je oduvijek bila sklona
piču, čak i prije.” Zastanem, svjesna da bi to moglo umanjiti moju
privlačnost. “Nije nasljedno”, dometnem, iako mi nema što reći.
“Čitala sam puno o tome.”
Povučem dlan ispod njegova. Njegov suosjećajan pokušaj
neobično mi smeta. Znam da Nate ima problema s roditeljima.
Majka mu zna biti pomalo hladna, a otac nestrpljiv; uvijek je govorio
Nateu i Belli da ”drugo mjesto ne dolazi u obzir”. Međutim, Nate u
ovom trenutku vjerojatno uspoređuje svoje s mojima i shvaća da
nema pravih problema.
 Ama baš nikakvih.
“Žao mi je što ti se sve to dogodilo. Jesu li ti ponudili pomoć?
Psihoterapiju ili nešto slično?”
Odmahnem glavom.
“Ipak, još uvijek ne shvaćam kakve to veze ima s našom
situacijom.” Glas mu je blaži.
Eto ga. Njegova sljedeća rečenica potvrdi moju bojazan.
“To što sam doznao za tvog brata...” zastane, nesumnjivo
nastojeći ispasti što taktičniji. “Pa, to ne utječe na ono što je
potrebno učiniti.”
“Bilo nam je dobro. Zašto si se družio sa mnom u Vegasu ako
nisi mogao podnijeti moju blizinu?”
“Lily, sviđaš mi se. Vrlo si privlačna i znaš biti zabavna. Ali
postoji ogromna razlika između druženja i obvezivanja za cio život.
Zato mi ono što se dogodilo između nas ne djeluje ispravno.”
Zastane, kao da pomno odlučuje kao uobličiti sljedeće riječi.
Prekinem ga. “Znam što namjeravaš reći, ali zašto nam ne
pružiš drugu priliku?”
Zausti kako bi odgovorio, ali utišam ga podigavši dlan.
“Nisam završila. Kupila sam stan relativno blizu tvom i uskoro
se useljavam. Sve što tražim jest da mi daš šest tjedana. Šest
tjedana druženja — kao prijatelji, ako tako želiš. Ići ćemo polako.
Potom, ako se ni nakon toga ne predomisliš, imaš moju riječ da ću
te zauvijek pustiti i da nećeš ni znati da živim blizu tebe.”
Ne odgovori.
“No?”
“Šališ se, zar ne?”
“Ne.”
“Zašto blizu mene? Mogla bi živjeti gdje god poželiš. Gdjegod.
Što je s Nicom, Barcelonom, Amsterdamom, Dublinom? Toliki
članovi posade žive ondje. Trebala bi iskoristiti povlasticu koju ti
posao pruža.” ”Zašto ti ne živiš u inozemstvu?”
“Zato što sam odlučio živjeti u Richmondu. Sam. Bez ikoga. To
nema veze ni s kim drugim. Od svih drugih mjesta, nisi morala
odabrati moje područje.”
“Šest tjedana, to je sve što tražim.”
 “I što onda? Pokupit ćeš se i tek tako otići?”
“Pa, ne znam baš, mogla bih izgubiti puno novca. Vidjet ćemo.
Ali obećavam ti da ću te ostaviti na miru.”
“Mogu li to dobiti u pismenom obliku?” upita i pritom ne zvuči
kao da se šali.
“Ako mi ne vjeruješ.”
Da, baš ću to učiniti.
Nate mi pomogne sa selidbom. Iako imam osjećaj da je to zato
što želi držati na oku mene i moj novi stan — u neobičnoj zamjeni
uloga — okoristim se time. Na kraju krajeva, rado mi je pomogao i
pri preseljenju u Reading.
Nakon što počistim kutiju šibica i s agenticom prođem kroz
popis stvari, predam ključeve s iskrenim osmijehom na licu.
Nakrcamo oba automobila, a ja se ne osvrćem dok odlazimo s
mjesta na kojem ionako nikada nisam željela živjeti.
Nate me slijedi na putu u novi stan. Šetnja traje manje od jedne
minute od njegova, u poprečnom smjeru nalijevo. Ostavivši
automobil pred vratima, upalim sva četiri pokazivača dok Nate vadi
moje stvari iz malog prtljažnika i sa stražnjeg sjedala. Iako nas od
potkrovlja dijele dva stubišta, bespogovorno se penje i posve je
uslužan.
Obavimo sve za manje od dva sata. Možda ga ne mrzim
onoliko koliko sam mislila.
Usprkos skromnoj veličini stana, moram kupiti pokućstvo.
Krevet — trenutačno imam madrac na napuhavanje — stol, nekoliko
stolica i sofu. Trebam i razna kuhinjska pomagala. Ali, u stanu već
postoji ukusan, debeo krem sag i kuhinja je opremljena perilicama
posuđa i rublja.
Naručimo suši i sjedimo na podu jedući štapićima iz papirnatih
vrećica. Čini se kao da se između nas nikada nije dogodilo ništa
loše. Tako je prirodno jednostavno se družiti s njime i osjećam se
optimističnije negoli sam odavno bila. A opet, osjećam da moram
riješiti jedan problem. Želim da prvo čuje moju verziju.
“Tvoj prijatelj Rupert viđa se s nekime s kime sam išla na
obuku. Navodno je nedavno bila s njime kod tebe.”
“Kako se zove?”
 “Amy.”
“Da, sjećam se.”
“Pomalo je nestabilna. Ponašala se vrlo čudno kad sam te
spomenula. Rekla je da je čudno što te nisam prije spomenula —
iako nismo bili zajedno, pa nije bilo razloga za to.”
Slegne ramenima. “Meni je izgledala normalno.”
“Pa, naravno, tko će priznati da pomalo fantazira? Nitko koga
poznajem. Uglavnom, nadam se da će Rupert otkriti kakva je.”
“Siguran sam da je Rupert sposoban brinuti se za sebe.”
Dodam malu količinu wasabija u sojin umak i promiješam pa
umočim komadić lososa s rižom u njega.
Između nas zavlada tišina.
Nate se doima malčice napetije negoli sam bila svjesna, kao da
sve to čini reda radi.
Iskušam ga. “Jesi li rekao svojima da si se oženio?”
Pogleda me kao da nisam pri sebi. “Ne. Mama bi se uzrujala.”
“A da me upozna?”
“Ne.”
Ne ustrajem.
Kada Nate spomene odlazak, ne žalim se niti iznosim dodatne
zahtjeve. Umjesto toga, zahvalim mu, vedro ga pozdravim i pustim
da ode. Znam da mi jedva čeka reći: “Jako mi je žao, Lily, dao sam
sve od sebe”, stoga ću upotrijebiti drugačiji pristup.
Znam da se Nateov otac rano umirovio s nekakvoga visokog
bankarskog položaja i da ga silno zanima golf, ali majka mu je vrlo
društvena, voli tenis i plivanje i prakticira višestruke hobije. Usto je
članica u dobrotvornoj udruzi za kulturu i umjetnost. Potražim je na
internetu. Pružaju fotografe koji besplatno nude svoje usluge. Tražim
dalje. Nateova i Bellina majka — Margaret — naizgled i sama
fotografira. Posjeduje mali studio blizu kuće u Canford Cliffsu u koju
su se preselili prije deset godina, u ekskluzivnom dijelu Poolea. Radi
ponedjeljkom i četvrtkom ujutro.
Potražim im kuću pomoću Google Eartha. Veličanstvena je i
ima pogled na zaljev koji oduzima dah. Uvećam sliku, pa ugledam
terasu s velikim vrtnim stolom. Vjerujem da se ondje održavaju
brojna obiteljska okupljanja. Mogu zamisliti Natea kako sjedi uživajući
u pogledu i prepričava priče s najnovijih putovanja.
Pošaljem Milesu poruku.
Jedva čekam da te opet vidim. X
Odgovori mi za pet minuta.
Sljedeći let? Isto mjesto?
Budući da ću biti u blizini, mogla bih odraditi više stvari
odjednom, stoga ću otići i malo se diviti Margaretinu radu. Kako me
zahvatilo iznimno organizacijsko raspoloženje, naručim pokućstvo:
krevet, malu sofu i nekoliko pokrivača i jastučića.
Propisno ću se smjestiti ovdje; prvi ću put istinski pustiti
korijenje.
***
Rano ustanem i pažljivo odjenem odoru. Danas mi je prvi dan u
novoj ulozi na pola radnog vremena. Fotografira! će me za tvrtkin
časopis i moram izgledati najbolje što mogu. Nadam se da će ta
fotografija podsjećati Natea na mene svaki put kada se javi na
dužnost.
Stignem na vrijeme i potražim voditelja zaduženog za
promaknuća. Čestit je — i također član kabinske posade — ali očito
je željan moći. Naveo je sva svoja smiješno visoka očekivanja po
važnosti i odiše očajnom željom da prestane letjeti tako što će se
progurati do naizgled važnijih i boljih uloga na tlu.
Uz mene — ambasadoricu sigurnosti — tu je troje drugih
dobitnika različitih nagrada koje uključuju sigurnost, zdravlje i timsko
zbližavanje.
Dan nije zabavan; gori je od pohađanja obuke. Opremljeni
fluorescentnom jaknom i zaštitnim naočalama, fotograf i ja po
naputku se autobusom vozimo u hangar. Prolazim klimavim,
metalnim mehaničarskim stubama kako bih se ukrcala u zrakoplov i
potreban je neprestan napor da bi nam se mehaničari sklonili s puta.
Upute me da poziram pokraj različitih potencijalnih opasnosti u
zrakoplovu: sagova s odlijepljenim rubovima, znakom za zabranjeno
bacanje stakla pokraj drobilice za otpad. I moram ispravno uhvatiti
ogradu stubišta koje vodi na gornju palubu.
 Vrativši se u glavnu prijemnu zgradu, načine nam skupnu
fotografiju; široko se osmjehujemo rame uz rame. Koliko sam
uspjela shvatiti, glavna povlastica te uloge jest uredski prostor —
iako zajednički — kojim se možemo koristiti. To predstavlja put k
potencijalno povjerljivim informacijama o drugima, zato što mi nova
lozinka pruža bolji pristup tvrtkinu sustavu. Što se redovitih
sastanaka tiče, dužnost nam je iznositi redovite, pozitivne novosti za
časopis, poticati kolege da poklanjaju više pozornosti sigurnosti, da
vode više računa o sebi i svom zdravlju te da međusobno budu vrlo
pažljivi i obzirni.
Primimo obavijest ambicioznog voditelja da će zajednička
fotografija biti na naslovnici, a najgora — moja — stajat će na trećoj
stranici. Užasna je. Stojim u pilotskoj kabini pokraj središnjeg sjedala
i držim praznu šalicu zabrinuta izraza lica. Pokraj mene će stajati
upozorenje o oprezu pri posluživanju kave letačkoj posadi. Članak će
uključivati strojarsku statistiku — nešto dosadno o pogreškama i
novim sastavnicama, ili nešto slično.
Silno je olakšanje vratiti se u svoj novi dom. Zbacim potpetice,
upalim radio, odaberem kanal koji neprestano pušta hitove s top-
ljestvica i privremeno izvadim plutene ploče iz njihova skrovišta pa ih
objesim unutar kuhinjskog ormarića. Ne bi valjalo da su na vidljivu
mjestu dok me Nate povremeno posjećuje. Iako ne dolazi često
koliko bih voljela, barem pokazuje volju, to mu moram priznati.
Imam i još jednu kutiju koja će morati ostati skrivena od
pogleda; ona u kojoj čuvam najosobniju imovinu. Podijelit ću jedan
dio s Nateom kada zaključim da je spreman.
Mobitel mi zavibrira. Miles.
Možemo drugi put? Posao. :( Moram posjetiti klijenta u Tokiju,
nema me tjedan dana.
To me frustrira. Nije loše društvo i uživala sam s njime. Iako
Bella još uvijek ne zna, svejedno mi pruža zadovoljstvo. Za tri dana
letim u Singapur. Provjerim popis s predloženim zamjenama. Dva
leta za Tokio dostupna su na mojoj razini, ali jedna osoba želi
zamjenu isključivo za let u Sjedinjene Države. Pošaljem e-poruku
drugoj.
Dok čekam odgovor, otpišem Milesu.
 Zezaš! Kakva slučajnost! Danas su mi rekli da ću možda i ja
morati u Tokio. Postoji jedan novi hotel koji moram iskušati. Javim ti
se ako upali :) Sigurno je sudbina u pitanju.
Primim e-poruku u kojoj mi potvrde zamjenu istodobno kad i
Milesov oduševljen odgovor. Kao što sam mu rekla — u pitanju je
sudbina. Veselim se što ću s njime provesti više vremena; lagano ću,
nedužno ispipati Belline slabe strane i strahove.
Tko čeka, taj dočeka.

23
Čekam Milesa na dvadeset osmom katu hotelskoga nebodera,
poznatog po pogledu na tokijski Rainbow Bridge. Bar je slabo
osvijetljen. Malene svijeće trepere na sivim stolovima ispreplećući se
s gradskim svjetlima pred divovskim prozorima koji sežu do poda.
Crvena, bijela i plava boja osvjetljavaju most poda mnom. a odsjaji
poskakuju na vodi. Blag zvuk klavira pruža diskretnu pozadinu
različitim razgovorima među mjesnom klijentelom u dizajnerskoj
odjeći i mjestimičnim skupinama zapadnjaka.
Dosađujem se.
Ostatak moje posade otišao je u karaoke bar koji zvuči
zabavno i među njima je bila jedna kolegica koja djeluje zabavno. Da
imam vremena, rado bih se družila s njom. Trebam zamjensku
prijateljicu nakon svađe s Amy.
“Jako mi je žao”, kaže Miles pojavivši se pokraj mene.
“Sastanak mi se oduljio.”
Nastupi nelagodan trenutak u kojem ne zna kako bi me
pozdravio. Iako smo daleko od kuće, Miles se doima neobično
svjesnim da smo na javnome mjestu. Poljubimo se u obraz, a potom
sjedne pokraj mene.
“Što bi željela popiti?” upita me.
Uzmem kartu pića i pročitam engleske nazive priložene uz
japanske simbole. Odlučim se za koktel Green Destiny: mješavinu
votke, krastavca, kivija i soka od jabuke. Miles odabere margaritu.
 “Hotel mi je prilično daleko odavde”, kažem. “Stoga se nadam
da ti ne smeta što sam ponijela torbu za noćenje.”
Lagano se promeškolji. “Pretpostavljam da ima smisla. Što
misliš, hoće li te Nick zvati?”
“Sumnjam.” Položim dlan na njegov. “Ne brini se, ako Bella
nazove, sklonit ću se. Zaključat ću se u kupaonicu i začepiti uši.”
Nasmije se. “Vjerojatno neće zvati.”
“Zauzeta je dok te nema?”
“Bella je uvijek zauzeta.”
Šutim čekajući da objasni, ali ne zagrize mamac.
Miles olabavi kravatu i opusti se u svom stolcu.
Nakon drugog pića, pozove me u svoju sobu. Čim se vrata
zatvore za nama, posegnemo jedno za drugim.
Uživam u svakom trenutku u kojem ga kradem Belli.
Miles spava.
Soba zaudara na ustajao dim — što je vrlo neobično s obzirom
na to da je pušenje zabranjeno u brojnim hotelima diljem svijeta.
Natjeram se pričekati dobrih dvadeset minuta prije nego što
pronjuškam uokolo. Tablet i mobitel zaštićeni su mu lozinkom.
Pokušam nekoliko puta — Bellin rođendan pa Milesov datum
rođenja, koji sam doznala prelistavši mu putovnicu — ali uzalud.
Aktovka mu je otvorena. Pregledam poslovne papire, ali uzalud. U
lisnici nema ništa zanimljivo osim njezine fotografije s ušima.
Oduvijek se jednako smiješila. Kad god vidim njezin osmijeh,
podsjeti me na nasmiješenog ubojicu.
Tu je i popis ispisan Bellinim poznatim rukopisom, a čak me i
sam pogled na njega ispuni nelagodom. Piše velika početna slova
pretjeranim krasopisom. Među Bellinim molbama (ili zahtjevima) —
primjerice, Miles je zadužen za organizaciju medenog mjeseca —
navedeno je i nekoliko potencijalnih mjesta za vjenčanje. Njezin je
trenutačni favorit vila u talijanskom stilu u nekakvom privatnom vrtu
blizu kuće njezinih roditelja, s nekoliko hotela poredanih od najviše
željenog do najmanje vjerojatnog.
Uzmem mobitel i fotografiram sve što sam otkrila kao
podsjetnik, a potom sjednem na rub kreveta i zurim u zid. Ne mogu
se isključiti. Da je Bella ovdje, vjerojatno bi spavala — posve
bezbrižna, osim glupih planova za vjenčanje. Pitam se čime bih joj
mogla upropastiti dragocjene pripreme. Ne zaslužuje živjeti sretno
dovijeka. Karma je očito običan mit ako netko nezahvalan poput
Belle dobije sretan završetak bez imalo napora, a ljudi poput mene
se muče.
Ponekad razmišljam o tome što će se dogoditi kada se Bella i
ja ponovno susretnemo. Neprestano zamišljam što će reći i što ću ja
reći. Iako se situacije razlikuju, uvijek ja pobjeđujem. Ja sam ta koja
konačno dobije pravo glasa. Naučila sam skijati, igrati tenis, jahati.
Posjetila sam mjesta na koja odlazi, potrudila sam se upoznati
većinu ljudi s kojima se druži — ako ne osobno, onda barem na
društvenim mrežama. Posve sam spremna uključiti se u njezin
svijet, tako da ona poželi biti moja prijateljica, a ne obratno.
Miles se prevrne u snu. Trebala bih mu staviti nešto u kovčeg
da Bella pronađe, mali podsjetnik čisto da se zabrine kada ovaj
otputuje na poslovni put. Nešto što će je pretvoriti u neurotičnu ženu
s manje samopouzdanja i malo više poniznosti. Nekoga koga Miles
neće poštovati. To mora biti nešto suptilno — toliko suptilno da Miles
ne posumnja da sam imala ikakve veze s time. Poprskam mu
postavu kovčega parfemom i zatvorim ga u nadi da će prožeti sve u
njemu. Bilo bi idealno da mu Bella rasprema stvari, iako sumnjam u
to.
Uđem u kupaonicu. Kn jiga cl ub. Povirim u njegovu kožnatu
toaletnu torbicu. Ne sadržava puno: dezodorans, balzam za usne,
gel za kosu i grickalicu za nokte. Sjednem na rub kade i proučim
upute za toalet, nastojeći shvatiti što sličice na svakom dugmetu
znače. Nakon pomnog promišljanja odšuljam se natrag u sobu i
otvorim ormar. Ispipam mu džepove sakoa. Prazni su. Pretražim
vlastitu torbicu, ali nemam ništa što bih mogla ostaviti a da Miles ne
shvati da je moje. Morat ću se zadovoljiti parfemom.
Zasad.
Ali fotografiram Milesa. Sledim se kada mobitel bljesne, ali ne
pomakne se.
Legnem u krevet blizu ruba i promatram kako se crvena slova
mijenjaju na satu pokraj kreveta.
 Maštam o tome da će se Nate predomisliti i kako će mi, za
promjenu, dopustiti da ga iznova zavolim. Mogli bismo početi iznova
i učiniti sve kako treba: izlaziti, zaljubiti se, početi posve ispočetka.
Misli mi bujaju i postaju sve sadržajnije, sve dok ne osjetim da tonem
u san.
Razbudi me budilica. Nagnem se i pogledam na mobitel u
svojoj torbici; sedam je sati u Tokiju.
Miles sjedne, protegne se i ode u kupaonicu. Pošto začujem
vodu u tušu, uđem i pridružim mu se. Ne buni se. Mogao bi ponešto
naučiti Natea o entuzijazmu.
Nakon što se oboje odjenemo i spremimo, zaputimo se
hodnikom prema salonu na doručak.
Miles većinu vremena tipka na mobitelu.
“Što ćemo danas?” upitam, vilicom nabadajući komadić dinje.
“Kako to misliš?”
“Pa, pomislila sam da bismo mogli otići do Carske palače ili...”
“Radim”, kaže. “A sigurno i ti imaš posla?”
“Da, naravno, ali imam malo slobodnog vremena. Nego, što
kažeš?” Pogleda me. “Nisam došao razgledavati, i bio sam ovdje
s...” Zastane.
“U redu je, smiješ izgovoriti njezino ime”, kažem.
“Juliette, oprosti, ali trebam mir. Danas moram obaviti puno
toga.” “Dobro. A večera?”
“Nažalost, ne mogu. Večeram s klijentom.”
“Mogu vam se pridružiti? Kao poslovna kolegica?”
“Nije pametno.”
“Ali sutra idem kući.”
“Stoga ćemo se drugi put morati naći — kod kuće. Odaberi
mjesto i vrijeme i doći ću bez obzira na sve.” Nasmiješi se, ali
usiljeno.
“Odoh onda.”
Miles spusti pogled na mobitel.
Ustanem, osjećajući se kao odriješena sluškinja.
“Oprosti, Juliette. Moram nešto hitno riješiti.”
“Naravno. Shvaćam.”
Ustane i poljubi me u obraz.
 Osvrnem se na odlasku, ali ne gleda me. Već se iznova
posvetio mobitelu.
Tijekom naizgled beskonačnog, dvanaestosatnog leta kući,
kiptim od bijesa.
Ležim na donjem ležaju i skrivam se od svih ostalih.
Pod svjetlom svjetiljke nabrajam načine na koje su Nate i Miles
slični.
Dok guram ulazna vrata svoje zgrade, snop pošte, letaka za
dostavu pizze i molbi za dobrovoljan prilog pruža mi lagani otpor.
Sagnem se i podignem ih. Moji susjedi iz stana ispod zacijelo su
prenoćili drugdje jer mi obično pred vratima uredno ostave bilo što
naslovljeno na mene. Nakon što odvučem stvari na kat, ne mogu se
odmoriti jer čekam dostavu kreveta.
Stignu prije podneva, a dostavljači mi pomognu postaviti maleni
bračni okvir. Pošto odu, borim se sa zelenim pokrivačem koji sam
nedavno ukrala Nateu — nije mu omiljen — i navučem dvije
odgovarajuće jastučnice, dobro ih protresem pa ih odbacim na svoj
novi krevet.
Stan polako počinje izgledati kao moj. Praznim zidovima treba
malo slika, stoga pregledam omiljene Nateove fotografije koje
namjeravam dati uokviriti.
Sutra je četvrtak, jedan od dana kada Nateova mama radi u
studiju.
Lako ga je pronaći. Ostavim automobil u ulici s drvoredom i
zaputim se prema staklenim ulaznim vratima.
Unutra je, sama za običnim stolom. Izgleda starije nego na
fotografijama, ali odiše elegancijom i uzdržanošću koje pamtim još iz
školskih dana kad god bih je vidjela. Sjedi na malenom stolcu
uspravnih leđa i čita časopis. Naočale su joj tamnoplave, kao i
majica. Načas pomislim da nije pretjerano slična kćeri — prije sinu —
ali tada progovori. I da je ne gledam, znala bih da su u rodu.
Srce mi lagano ubrza.
“Dobro jutro”, kaže podižući pogled s časopisa koji prepoznam
kao brošuru o umjetnosti. “Slobodno pitajte što god želite.”
“Hvala vam”, kažem s osmijehom. “Provezla sam se nekoliko
puta ovuda i vaš mi izlog uvijek zapne za oko. Neprestano
namjeravam doći i danas sam konačno odvojila vremena.”
Proučavam fotografije. Ne znam puno o umjetnosti ni o
fotografiranju, ali prije dolaska potražila sam nekoliko korisnih
savjeta na internetu. Navodno je dobro pohvaliti fotografa za trud
uložen u nastanak fotografije i jednostavno uživati u prizoru.
Izrazim zanimanje za jedan skuplji okvir — crno-bijelu
fotografiju regate.
“Ova mi se jako sviđa. Raštrkani bijeli trokuti jedara privukli su
mi pozornost. Gdje je snimljena?”
Široko se osmjehne. “Na zaljevu, prošle godine. To je pogled iz
moga dnevnog boravka.”
I mislila sam. “Kupit ću je suprugu da ga iznenadim.”
“Nadam se da će i njega oduševiti. Jedri li?” upita spremajući
fotografiju.
“Ne baš. Ali opet, nije imao vremena. U braku smo tek nekoliko
mjeseci. Bio je vrlo uporan i nije želio čekati, stoga smo se vjenčali u
Vegasu.”
“Baš uzbudljivo.”
“To mi je svakako bio jedan od najboljih dana u životu. Problem
je jedino to da ne zna kako reći obitelji.”
Podigne pogled, naizgled nepriviknuta na pretjeranu prisnost
stranaca.
Mogla bih joj reći. Upravo bih joj sada mogla reći tko sam.
Jednom bih rečenicom mogla natjerati Natea da me prizna. Mogla
bih joj reći koliko joj se sin brutalno poigrao mojim srcem i dokazati
da nisam pomahnitala, da me njezin sin oženio, a potom se okrutno
predomislio. Mogla bih joj reći da mi je govorio o njoj, primjerice, da
mu je ona odabrala ime zato što joj se sviđalo, iako je otac Natea
želio nazvati Julian.
“Sigurno vam je teško”, kaže Margaret. “A vaši roditelji?”
“Preminuli su.”
“Ah”, kaže, pružajući mi umotanu fotografiju. Nesumnjivo
osjeća bahato zadovoljstvo što je njezin život lišen takvih neugodnih
problema. ”Trebao bi im jednostavno reći”, dometne dok se
udaljavam. “Sretno!” U pravu je, trebao bi.
Izišavši iz radnje, pošaljem mu poruku.
 Mislim da bi ti majka bila oduševljena našim vijestima. Upravo
sam je upoznala. Divna je. Osjećala sam grižnju savjesti jer sam joj
zatajila da sam joj snaha.
Mobitel mi smjesta zazvoni. Doista je nevjerojatno koliko je
Nate u stanju brzo odgovoriti na poruku kada mu je to u interesu.
Isključim telefon.

24
Odvezem se na Bellinu omiljenu potencijalnu lokaciju za
svadbu, udaljenu tek kilometar i pol od studija. Platim ulaznicu za vrt
i, koristeći se dobivenom kartom, zaputim se ravno u talijanski dio. U
blizini nema nikoga. Sjednem na klupu i osjećam kako mi se
hladnoća upija kroz traperice dok zurim u golemo jezero okruženo
niskim grmovima. Podno lopoča vidim svjetlucave koi šarane kako
plivaju blizu raskošne, isklesane kamene fontane na sredini.
Osvrćem se i nastojim zamisliti vrt usred ljeta, zato što znam da će
eksplodirati u bojama. U pozadini urednog travnjaka pruža se red
rododendrona. Uključim mobitel i snimim nekoliko fotografija kako
bih si poslije osvježila pamćenje.
Imam nekoliko propuštenih Nateovih poziva i jedan Jamesov.
Izgleda mi kao napastovanje.
Ustanem i prošećem oko jezera, prolazeći pokraj Bakhova kipa
sve dok ne stignem do kamenog stubišta pred vilom. Podigavši
pogled ugledam balkon, idealan za Bellino poziranje. Već mogu
zamisliti što će se događati: kraljevski će mahati, a gosti će
oduševljeno uzdisati dok stoje pokraj podšišanih tisa, fotografiraju
nevjestu i poziraju za selfije u elegantnom okruženju.
Zvonjava mobitela probije se u prizore nalik filmu koji mi se vrte
umom.
Nate je. Opet. I ne potrudi se pozdraviti me.
“Kako to misliš, upoznala si moju majku?”
“Smiri se. Bila sam s prijateljicom koju zanima fotografiranje, pa
smo završile u studiju blizu Poolea. Zapričale smo se s vlasnicom i
pokazalo se da je to tvoja majka. Shvatila sam to tek kada je
spomenula da ima sina pilota, stoga sam povezala prezime.”
“Molim te, ne petljaj moju obitelj u naš privatni fijasko.”
“Naš brak, Nate. Ja sam ti žena, a ne fijasko.”
Dok naprasito stišćem tipku za prekid poziva, dlan mi dršće.
Ponovno isključim mobitel i šećem zavojitom stazom kroz vrt od
vrijesova, preko mostića i pokraj nekoliko vodenih skulptura, ali
umom mi sve vrijeme kolaju ubojite misli.
Kada odem nakon jednog sata, još se uvijek nisam smirila.
Realno, nemam izbora nego smisliti dopunu svojega plana.
Te večeri nazovem Natea od kuće. “Dođi. Razmišljala sam.
Razgovarat ćemo koliko god budeš htio.”
Stigne za petnaest minuta i stišće zvono dulje negoli je
potrebno.
Otvorim mu, pa uđe.
“Piće?” Ne pričekam odgovor, nego natočim crno vino i pružim
čašu.
Odbije uzeti je. “Ne, hvala.”
Izvuče notes sa spiralom i olovku, kao da me nastoji uvjeriti da
stvarno misli ozbiljno.
“Što ćeš učiniti? Ispisati popis dobrih i loših strana?”
“Ovo nije šala. Želim vratiti svoj život.”
“Nisam ti uzela život.”
“Želim da prestaneš sa svime time. S tom igrom — da se
družimo kao najbolji prijatelji, da potajno odlaziš mojoj majci — to
neće ništa promijeniti. Molim te, samo pristani na poništenje i više te
neću morati gnjaviti. Ako budeš surađivala, bit će uglavnom
jednostavno i postoji šansa da ne završimo na sudu. Inače će sve
biti puno gore, i za tebe i za mene. Morat ću dokazivati da nisam
propisno pristao na brak zbog utjecaja pića.”
Bilo je i vrijeme za promjenu taktike. “Može.”
“Što može?”
“Može, surađivat ću. Volim te i ako to trebaš da bi bio sretan,
učinit ću to.”
“Hvala ti. Jednoga dana...”
 “Molim te, nemoj reći da ću ti jednog dana biti zahvalna, jer
neću.” Okrene se i spremi otići. “U redu, ali molim te, poeni
odgovarati Jamesu na e-poruke.”
Ispunim potrebne obrasce — priznajem, činim to najsporije što
mogu a da mi ne prigovori, zato što to ne namjeravam provesti do
kraja — i naš razvod započne.
Ako je sve jednostavno kao što izgleda, Nate mi do proljeća
više neće biti suprug. Međutim, nakon što sam mu dala lažan
osjećaj sigurnosti, moram smisliti nov i konačan, nepobjediv plan da
ga zadržim. I to prilično brzo. Zatražio je da mu se ne javljam osim u
nuždi.
Budući da sam shrvana — shvaćam da ga volim više nego
ikada prije — usredotočim se na Milesa. Kada ugovorimo sljedeći
sastanak, kažem da ću ga pokupiti iza ugla, odakle ga nitko ne
može vidjeti iz ureda.
“Uzela sam nam sobu na drugačijem mjestu kao iznenađenje”,
kažem dok se smješta na suvozačko sjedalo.
“Koliko je daleko?” upita. “Moram se vratiti do pet.”
“Dotad ćemo se vratiti. Gle” kažem pokazujući na ukrasnu
vrećicu na podu. “Kupila sam ti poklon.”
Izvadi ga. Riječ je o knjizi — Pet stotina mjesta koja morate —
posjetiti prije smrti — istoj koju sam darovala Nateu. Napisala sam
pjesmu i sakrila je u dio o Japanu. Znam da je neće ponijeti kući i
vjerojatno će je sakriti u ured, ali željela sam mu kupiti nešto da zna
da mi je stalo do njega. ”Hvala, Juliette. Baš si pažljiva.”
Vrećica šuška dok vraća knjigu unutra.
Kada se zaustavim na hotelskom parkiralištu, Miles se vidno
ukoči. “Ovdje?”
“Da. Boravak u Tokiju naveo me da shvatim kako se ne
moramo povlačiti kojekuda kada se uspijemo sastati. Otud takav
poklon. Pomislila sam da bismo u budućnosti možda mogli zajedno
putovati.”
“Juliette, zamisao je divna, ali ne osjećam se ugodno na ovom
mjestu. Ovo je...” zastane jer mi ne želi reći istinu.
To je jedan od hotela na Bellinu popisu željenih lokacija.
 Dajem sve od sebe kako bih izgledala povrijeđeno i
razočarano. “Zbilja sam se veselila što ću te vidjeti.”
“I ja tebe. Ali ne ovdje.”
Umjesto toga, uputi me prema zabačenom parkiralištu uz
plažu. Život mi se kreće silaznom putanjom, a Bellin još uvijek seže
u visine.
Moram se pribrati.
Nakon nemirne noći odvezem se blizu Kingstona i lutam
trgovačkim centrom. Trgovine su prepune boja i svjetala, a
sveprisutni natpisi najavljuju blagdansku sezonu. Preostaje tek šest
tjedana do Božića. Djedovi Božićnjaci smješkaju se, sobovi
poskakuju, snjegovići zure, a vilenjaci čvrsto drže poklone. Glazbeni
sastav izvodi božićne pjesme pokraj drvca natrpanog ukrasima.
Osjećam se gore nego prošlog Božića. Iako mi je srce bilo
slomljeno, lani sam u ovo doba gajila nadu. Sada, nemam nikakvu
nadu da će stvari uskoro krenuti nabolje i jedva se nosim s time.
Sjednem u kafić i popijem dva espresa zaredom. Utipkavši
zaporku za besplatan internet, namjeravam potražiti prigodan
božićni poklon za Barbaru, tako da mogu otići u pravi dućan bez
potrebe da posjetim previše onih u kojima vlada gužva. Ali ne mogu
si pomoći a da ne zastranim.
Nate je u Miamiju, ali on i James dvaput su razmijenili poruke.
Ismijavaju mi se: nadjenuli su mi ime OKNO — “Ona Koja Ne
Odlazi” — a James me naziva i prevrtljivicom. Mučim samu sebe
nastavljajući čitati: Nate me se želi “riješiti” što je brže i lakše
moguće. Želi “nastaviti” bez “prijetnje” u mom obliku koja se nadvila
nad njime poput “crnog oblaka”. James se čak usudi predložiti Nateu
da proda stan, “kako bi se sklonio od nje”. Također, prema
Jamesovim riječima — a on je sveznajući — Barnes (u kojem i sam
živi) predstavlja “još jednu dobru opciju. Nije da si vezan za škole ili
da svakodnevno putuješ na posao”.
Pošto pročitam sve negativne stvari koje Nate i James govore
o meni, provjerim Bellin mrežni dnevnik na kojem drobi o probama
za vjenčanicu te kako ona i Miles večeras idu na otvorenje nekog
restorana. Pročitala sam komentar na Facebooku u odgovor jednoj
Amynoj prijateljici koja se raspituje za njezine planove za Božić —
ona i Rupert namjeravaju ga provesti u Parizu.
Svi su sretni osim mene.
Ustanem i navučem kaput, posve spremna otići ravno kući, ali
uočim izlog pun crnog i crvenog donjeg rublja. Nešto mi sine. Uđem
u dućan.
Izišavši nakon kupovine, osjećam se vedrije; konačno imam
nekakav cilj.
Na putu kući zastanem i u dućanu “uradi sam”. Sada kad
posjedujem stan, nesumnjivo je pametno uložiti u osnovne alate.
Uđem u Nateov stan nakon što se smrači. Iako bih najradije
učinila nešto zlobno i osvetoljubivo, držim se onoga po što sam
došla.
Dok radim, riječi mi sijevaju umom.
Prevrtljivima. Ona Koja Ne Odlazi.
Klizi mi kroz prste i uskoro neću moći ništa poduzeti u vezi s
time. Zakonski mi još uvijek pripada — zasad. Još uvijek imam
šansu, iako počinjem strahovati da bi mi nova taktika mogla
podbaciti osim ako ne uložim puno više truda.
Vraćam se kući pješice, odabravši dulji put i obilazeći park
Richmond Green u suprotnom smjeru.
Pošto stignem u stan, sjednem na novi krevet i pregledam sve
svoje fotografije. Istresem ih iz albuma i raširim oko sebe tako da
me okružuju uspomene.
Trebam nešto što će mi odvratiti misli.
Možda će biti pametno posjetiti Milesa na otvorenju restorana
koji je Bella spomenula na blogu. Bit će mu dosadno čamiti u njezinoj
sjeni. Sigurna sam da ću ga lako odvući i da će se oduševiti prilikom
za kratak bijeg.
Prije negoli uspijem odgovoriti samu sebe, uzmem torbicu i
kaput pa pojurim stubištem u automobil. Utipkam poštanski broj
azijskog fusion restorana. Ne javljam se Milesu, želim ga ugodno
iznenaditi spontanošću.
Snažno nagazim papučicu gasa pošto stignem na cestu izvan
grada i kršim ograničenje brzine. Djeluje mi poput terapije dok
promišljam o svemu.
 Hvala Bogu pa mi Miles povremeno odvraća pozornost. Nisam
sigurna da bih se toliko dobro držala bez njega.

25
Povirim kroz prozor restorana. Isprva ne prepoznajem ni
Milesa ni Bellu u gomili, ali uskoro je uočim dok razgovara sa
skupinom žena. Miles stoji pomalo otraga u društvu visoka
muškarca.
Želim ući i posesivno stati pokraj njega, provući ruku ispod
njegove ili otvoreno očijukati s njime. Umjesto toga, pošaljem mu
poruku.
Blizu sam ti, što kažeš na to da se malo iskradeš? x
Promatram ga dok uzima mobitel, spušta pogled i vraća ga u
džep. Nastavlja razgovarati. Sjednem na ledenu klupu nasuprot
restoranu. Nakon pet minuta ponovno mu napišem poruku.
?? x
Jednako reagira. Nazovem ga. Izvadi mobitel iz džepa i
smjesta prekine poziv.
Tijelom mi prostruji bijes. Pogurnem vrata restorana i uronim u
toplu aromu začina pomiješanu s tamjanom. Stanem sa strane i
naslonim se na zid tako da me Miles vidi. Načas zuri u mene prije
negoli me prepozna, ali ne nasmiješi se niti dođe pozdraviti me.
Potražim ženski toalet i nazovem ga. Ne javlja se. Upravo kada
ga namjeravam ponovno nazvati, primim poruku.
Što radiš ovdje? Bella je sa mnom.
Odgovorim mu.
Pa što?! Samo si mi se trebao obratiti kao svima drugima, tu je
hrpa ljudi, mogla bih biti bilo tko. Barem budi dovoljno pristojan i
odgovori mi na poruku.
Dok šaljem poruku, vrata se otvore i kroz njih uđe Bella.
Gurnem mobitel u torbicu i pognute glave perem drhtave ruke. Uđe
u srednji odjeljak. Spremim se izići, ali predomislim se i zastanem.
Ja sam prva ušla. Stanem pred zrcalo i izvadim ruž iz unutarnjeg
pretinca torbice. Mobitel mi zavibrira. Miles. Da vidimo kako će se
njemu svidjeti ignoriranje. Kladim se da paničari, a tako mu i treba.
Duboko udahnem kako bih se primirila.
Poskočim kada se vrata odjeljka otvore, a Bella iziđe. Stane
pokraj mene i počne prati ruke. Zurim u nju u zrcalu i polako
nanosim ruž. Podigne pogled. Licem joj preleti prepoznavanje dok
udišem opojan miris vanilije. Još uvijek skupo miriše.
“Elizabeth? Iz škole?”
Koljena mi klecaju. U jednoj od mojih brojnih maštarija o našem
ponovnom susretu, duboko mi se ispričava i preklinje me da joj
budem prijateljica.
Sam njezin glas podsjeti me na to koliko su moje želje
uzaludne. “Zdravo, Bella.” Zvučim smireno.
“Bok. Što ti radiš ovdje?” Izvuče papirnati ubrus.
“Isto što i ti, pretpostavljam.”
“Pa, da. Živiš ovdje?”
“Moj blizak prijatelj živi.”
Zatvorim ruž i protrljam usne. Zadnji se put pogledavši u zrcalu,
okrenem se prema vratima, a ona me slijedi. Namršteni Miles mota
se oko obližnjeg stupa. Zastanem i okrenem se Belli.
“Bok”, kažem, najglasnije što mogu a da pritom ne bude očito
da to činim radi Milesa, pa nastavim koračati prema izlazu, oboje ih
ostavljajući za sobom.
Hladnoća me osine po licu. Priđem svom automobilu i čekam.
Nakon tri minute zazvoni mi mobitel.
“Kladim se da me zoveš iz zahoda”, kažem.
“Koji se vrag upravo zbio?” upita. “Što radiš ovdje?”
“Bila sam u blizini. Pokušala sam te upozoriti, ali ignorirao si
me.” “Bila si s Bellom u zahodu.”
“Znam. Išle smo zajedno u školu.”
“Poznaješ je? Koji...” Začujem prigušen zvuk, kao da je netko
ušao u zahod. I, naravno, Miles promijeni ton. “Trenutačno sam na
zabavi. Uskoro ću te nazvati.”
“Izađi i dođi k meni. Na parkiralištu sam nasuprot restoranu.”
“Sada ne mogu.”
“Milese, sve se može ako se potrudiš. Ako ne izađeš, vratit ću
se unutra. Imaš pet minuta.”
 Spustim slušalicu. Nazove me još dva puta, i oba ga puta
ignoriram. Potom mi pošalje poruku, koju obrišem bez čitanja.
Miles se pojavi pokraj suvozačkih vrata za manje od dvije
minute. Sjedne pokraj mene. “Što se događa?” upita. “Ne mogu
dugo ostati. Kako misliš, išla si u školu zajedno s Bellom?”
“Prepoznala sam je. Kada je ušla u zahod.”
“I nisi znala da je riječ o mojoj Belli?”
“Otkud sam mogla znati? Nismo se družile. Čudi me što si s
nekim poput nje. Bila je bezobrazna i nasilna u školi.”
Uputi mi neobičan pogled. “Bella ne bi ni mrava zgazila. Samo
želi činiti dobro.”
Nasmijem se. Ne mogu si pomoći. I iz nekog razloga, ne mogu
se prestati smijati.
Miles zuri u mene. “Da nekoga nazovem? Prijateljicu?”
“Bella mi je trebala biti prijateljica.”
“Pa, to bi zbilja zakompliciralo stvar. Ovo sve mijenja. Nisam
imao pojma. I naravno da se podrazumijeva...”
“Što kažeš na to da se malo provozamo? Ne djelujete mi poput
onih parova koji si prate svaki korak. Sigurno nećeš nedostajati Belli
na pola sata.”
Dok se naginjem prema njemu i prije negoli mu uopće
dodirnem bedro, Miles otvori suvozačka vrata zasipajući me hladnim
zrakom i svjetlošću.
“Moram se vratiti. Žao mi je, ovo je bila pogreška. Bok,
Juliette.” Upalim automobil i krenem unatrag i ne osvrnuvši se. Ali
dok mijenjam brzinu, Miles iskoči i zalupi vratima. Potom potrči,
doslovce potrči prema restoranu.
I daleko od mene.
Dugo sjedim okrećući ključ. Škljoca pri paljenju i gašenju.
Nekoliko se puta provezem pokraj restorana, ali ne vidim ni jedno ni
drugo.
Odustanem. Ipak, pokaže se da izlazak nije bio potpuni
promašaj. Zato što mi vožnja kući pruža dragocjen prostor za
razmišljanje kako bih razradila pojedinosti sljedećeg plana.
Dva dana poslije, odmah nakon buđenja, provjerim Nateov let.
Slijeće u tri i trideset poslije podne; stiže na vrijeme.
 Nakon toga bit će na desetodnevnom dopustu tijekom kojeg se
namjerava “opuštati”, kako je napisao Jamesu Harringtonu. Večeras
se sastaju u mjesnom pubu gdje će nesumnjivo uživati razgovarajući
o tome kako će se Nate uskoro osloboditi prevrtljivice od svoje žene.
Provedem dan kupujući sve što trebam kako bih se suočila s
Nateom.
Vrativši se kući navečer, klečim na podu dnevnog boravka i u
naprtnjaču spremam sve što sam pribavila.
Čekam.
Ležim na sofi dok televizor radi u pozadini, ali ne mogu se
usredotočiti. Svako malo zadrijemam, a stvarnost nestaje i iznova se
pojavljuje. Budilica mi zazvoni u pet. Odjenem se, stavim stvari u
naprtnjaču i iziđem. U parku Richmond Green tiho je i jezivo
spokojno. Upalim svjetiljku pa shvatim i zašto — čini se kao da sam
prošla kroz ormar i upala u zimsku čaroliju Narnije. Staklo i grančice
proviruju kroz snijeg. Gdjekoja kuća ima osvijetljene prozore, stoga
ugasim svjetiljku osjećajući se ranjivo — kao da me skriveni ljudi
potajno promatraju. Nateov stan okupan je tamom.
Nekoliko trenutaka stojim i udišem ledeni zrak. Vidim si dah,
koji potom nestaje. Vidim ga pa ne vidim.
Uđem u Nateovu zgradu i uspnem se stubištem. Zastanem
pred njegovim vratima. Ništa se ne čuje. Uđem u stan.
Skinuvši rukavice upalim svjetiljku, isključim internet i odem u
spavaću sobu u potrazi za Nateovim telefonom. Stoji na
uobičajenom mjestu, na noćnom ormariću. Ne hrče, ali miris
alkohola prožima sobu. Uzmem mu mobitel, isključim ga i spremim u
džep kaputa. Odšuljam se u kupaonicu i izvadim sve što će mi
trebati. Guram vrata sve dok ih gotovo ne zatvorim i odbacim
naprtnjaču na pod. Tup udarac nije dovoljno glasan. Povirim kroz
procjep na vratima. Kao što sam i pretpostavljala, Nate se nije ni
pomaknuo. Pokušam ponovno, iz sve snage šutnuvši kupaonska
vrata.
“Tko je to?” Nate se promuklo oglasi. “Tko je to?” upita malo
glasnije.
Potrbuške legnem na pod i ispruženom rukom stišćem prazan
paketić paracetamola. Sag zaudara na vlagu, stoga okrenem glavu
postrance i zažmirim kada začujem Nateove korake. Kupaonicu
preplavi svjetlost.
“Koji?... O, Isuse, Lily, što si sad napravila?”
Osjećam kako se spušta pokraj mene i pokušava me okrenuti
na leđa. Sjednem i bacim mu ručnik preko glave. Nate smjesta
posegne kako bi ga sklonio, stoga se nagnem prema naprijed,
zgrabim ga za zapešće, stavim mu lisicu i drugu pričvrstim za
metalni držač ručnika. Potom se hitro odmaknem.
Slobodnom rukom skloni ručnik i zagleda se u mene. Kosa mu
strši uvis.
“Lily? Što je ovo? Pusti me! Zvat ću policiju.” Lijevom rukom
opipava džepove u potrazi za mobitelom, kao da je zaboravio da na
sebi ima pidžamu.
Ugasim ručnu svjetiljku i kupaonsko svjetlo. Okružuje nas
tama. Kupaonski ventilator zabruji. Metal zveči dok ga Nate poteže.
“Nije smiješno. Dovraga, kako si ušla?”
“Duga priča.” Zastanem kada metal opet zaječi. “Želim da me
barem jednom saslušaš...”
Prekine me. “Možeš li upaliti svjetlo?”
“Molim te”
“Molim te.”
Upalim glavno svjetlo. Nate trepne. Sjednem na rub kade. On
se podigne u pokušaju da me ulovi, ali poviče kada ga lisice spriječe.
”Pusti me!”
“Neću dok ne čuješ što ti želim reći.”
Ponovno potegne okovanu ruku i nekoliko puta opsuje. Golim
stopalima šutne kadu. Nateov je stan star i čvrst, debelih zidova i
sagom pokrivenih podova, stoga bi morao vrlo ustrajno bučiti ako
želi da ga netko čuje. Ipak, vjerojatno je sigurnije da ga umirim.
“Ako ne prestaneš bučiti, ostavit ću te ovdje. Vjerovao ili ne, ti
vodiš glavnu riječ. Budi dobar i uskoro ću te osloboditi. Ako ne
budeš...” Iziđem i ostavim ga na nekoliko minuta. Prestane udarati i
vikati. Vratim se noseći svoju torbu. Upalim svjetlo u spavaćoj sobi i
bacim je na njegov krevet. Promatra me iz kupaonice.
Sjednem na rub kreveta. “Spreman za razgovor?” upitam.
“Prisiljen sam slušati.”
 “Nema potrebe za takvim stavom. Ozbiljna sam.”
“Ne sumnjam da jesi.”
“Ne želim da se rastanemo.”
“Već jesmo.”
“Upravo tako. I želim da našem braku pružiš zadnju šansu.”
“Isuse, Lily. Odveži me. Ne možeš mi provaliti u stan usred noći i
vezati me, a onda očekivati da pristanem ostati u braku s tobom. Ma
daj! Ozbiljno misliš da ćeš se tek tako izvući iz ovoga?”
“Možemo produljiti ili skratiti proces. Sve ovisi o tebi.”
“Što sad predlažeš?”
Otkopčam torbu i izvadim dva albuma s fotografijama, a potom
priđem i pružim mu ih. “Pogledaj ih.”
Izradila sam svaku njegovu i našu fotografiju koju sam načinila,
na mjestima koja smo posjetili i tijekom stvari koje smo činili. Želim
da se prisjeti dobrih vremena.
Promatram dok okreće stranice. “Uspori. Pogledaj ih kako
treba.” Posluša me, i čini to napadno polako. “Nisam imao pojma da
si snimila toliko fotografija”, kaže. “Ne sjećam se.”
To nije jedino čega se ne sjeća. Nije važno, uskoro će shvatiti.
Dok se zabavlja fotografijama, izvadim vjenčanicu iz torbe. Kupila
sam je prije nekoliko godina, kada sam tek shvatila da mi je suđeno
udati se za Natea. Podignem vješalicu i pustim da se haljina
razmota. Klasična je, bijelo-srebrna. Kristalne perlice rese korzet.
Uđem u spavaću sobu i objesim je u ormar zaglađujući neravnine.
“Čemu to?” dovikne iz kupaonice dok mu glas blago podrhtava.
“Mislim da nam treba blagoslov”, doviknem u odgovor. “Kao što sam
već puno puta objasnila, naše vjenčanje u Vegasu nije ostvarilo ni
moje snove, ma koliko ti davao naslutiti suprotno. Naručila sam ti
odijelo, ali, nažalost, još nije stiglo. I moramo kupiti prstenje.”
Vratim se u kupaonicu. Nate se slobodnim dlanom udara po
glavi. Prestane i pogleda me.
“Kad pregledam te albume, hoćeš mi skinuti lisice?”
Ne obazirem se na njegovo pitanje i nastavljam raspremati
stvari. Na svoju stranu kreveta stavim nekoliko časopisa o
vjenčanjima, kremu za ruke u tubi i dvije knjige. Sjednem na rub
kreveta i promatram Natea kroz otvorena vrata. Podigne pogled, a
potom ga hitro vrati na fotografije. Kada stigne do zadnje, nekoliko
sekundi zuri u nju, a potom podigne glavu i pogleda me. U očima mu
se ocrtava užas — nipošto ljubav.
Zadnja fotografija koju je vidio zacijelo je obiteljska fotografija.
Nate i ja na pikniku pretprošlog ljeta uz Temzu, a pokraj nas, po
jedno sa svake strane deke, nalijepljene fotografije dječaka i
djevojčice.
Izrezak sam ih iz kataloga dječje odjeće. Sliče nam i tako
zamišljam da će izgledati naša djeca.
Povrh slike ispisala sam jednostavan naslov: Naša budućnost.
26
“O Bože”, kaže. Vrati pogled na sliku. “Tako smo trebali
završiti. Ne možeš ići kroz život i povrjeđivati ljude. Nije u redu. Čak
se i tvoja mama slaže.”
“Složila si se da nećeš petljati moju obitelj.”
“Kupila sam ti poklon iz njezina studija.”
Izvadim okvir s fotografijom regate, podignem ga poput dokaza
i pustim ga da pase oči. Potom čučnem i naslonim je na zid.
“Što si joj rekla?”
“Istinu, da sam se u Vegasu udala za muškarca koga volim, ali
da se odmah poslije predomislio i zanijekao. I ne samo to, nije rekao
svojima. Svakako smatra da moraš.”
“Lily, žao mi je. Sada istinski shvaćam, povrijedio sam te.
Mislila si da ćemo se vjenčati i dobiti djecu. Odveži me. Razgovarat
ćemo. Zbilja. Obećavam.”
Bijes mi hara cijelim tijelom i mozgom. Ako postoji išta što sam
oduvijek mrzila na Nateu, to je njegov bahati način obraćanja — kao
da je on savršeno razuman, a ja nekakva pomahnitala, sluđena
osoba. To me zbilja, zbilja ljuti. S naporom zadržavam prisebnost.
“Tvoja prošlost ne upućuje me na to da ispunjavaš obećanja.”
“Moram na zahod i siguran sam da bi nam oboma dobro došla
kava. Obećavam ti, Lily, ništa se loše neće dogoditi ako me pustiš.”
Stvar je u tome da ne mogu. Otpravit će me — i to u najboljem
slučaju. Ne želim ni razmišljati o najgorem.
“Ne mogu te odmah pustiti, ali molim te da se ne brineš. Imam
plan.”
Po načinu na koji mu se mišići lica napinju, znam da je iznimno
bijesan, ali dobro se suzdržava dok nesumnjivo promišlja o načinima
na koje bi me nadmudrio. Postupit će sa mnom na staromodan
način na koji se postupa s otimačima zrakoplova — umirit će me i
pretvarati se da je na mojoj strani.
Izvadim odvijač i svoj iPad. Pokrenem spremljeni videozapis i
oslonim zaslon o zid dok počinjem raditi na bravi zahodskih vrata.
Potrebno mi je tek nekoliko trenutaka da odvijem zlatnu ručku i
sklonim je.
“Što sad radiš?” Nate zvuči smireno.
“Radim nešto tako da se ne možeš osloboditi.”
“Što? Zaključat ćeš me unutra? Ne oslanjaj se na amaterske
videozapise s YouTubea. Mogao bih ostati zatočen unutra!”
Ubacim se. “Nećeš. Ali morat ćeš surađivati. Morat ćeš zaraditi
slobodu.”
“Lily! To je suludo! Nečuveno!”
Okrenem se i nasmiješim. “Jest. Nevjerojatno! Grozno! Želiš li
se moći kretati ili ne?”
Ne odgovori.
“I mislila sam. Stoga me ne prekidaj dok radim. Sada moram
pustiti video ispočetka.”
Šutne kadu. Uzvratim mu prijekornim pogledom.
Premještanje brave za zaključavanje na drugu stranu vrata nije
lako kao što izgleda, ali uspije mi nakon drugog pokušaja. Zadnji je
korak zaglaviti mehanizam brave. Uguram pelet za hranjenje riba u
bravu i.... gotovo. Iskušam svojih ruku djelo. Funkcionira! Sada ga
mogu zaključati.
Nate nastavlja povlačiti šipku za ručnik — kao da će, ako
dovoljno jako povuče, metal puknuti.
Kupaonski prozor gleda na bočnu stranu zgrade, a ne na park.
Zapečatim prozore i spremim ključeve u džep. U malo vjerojatnom
slučaju — za koji se nadam da se neće zbiti — da uspije privući
nečiju pozornost kroz zaleđeno staklo, neću ja snositi krivnju za
pokvarenu bravu. A što se lisica tiče — kupila sam ih u trgovini
igračaka za seks. Neka puste mašti na volju.
Odem u kuhinju, pa se vratim u kupaonicu i ostavim mu malo
hrane. Nije mu omiljena, ali trenutačno ne zaslužuje nimalo ljubavi.
Dok velikodušno uzimam paketić krekera i nekoliko jabuka, Nate me
iznenadi bacivši se na mene i slobodnom me rukom uhvativši za
nogu te me povuče nadolje. Uhvatim se za kadu, ostavši bez zraka,
dok mi povlači lijevi list i nastoji me privući. Dok podižem nogu,
čvršće me stisne. Zabacim desnu nogu najsnažnije što mogu. Ne
popusti, stoga ga ponovno šutnem. Ovoga me puta pusti i duboko
diše, iznova se naslanjajući na rešetke.
Pribravši se, i ja duboko dišem. Odmaknem se od njega
najdalje što mogu, nagnem se i pružim mu jeftin tablet koji sam
nedavno kupila. Sadržava duboko osobnu poruku za njega. Satima
sam snimala i uređivala maleni film naslovljen: Početak.
“Voljela bih ti nešto pokazati.”
“Što?” upita, spuštajući pogled na zaslon.
“Nešto vrlo važno. To sam ja. Obraćam ti se izravno. Iz srca.”
Lice mu ostane bezizražajno. Upravo me to ponašanje dovelo
do ovoga — posvemašnji nedostatak njegove reakcije kada se
pokušam izraziti. Stoga uistinu osjećam da bi ova zamisao mogla
upaliti. Nisam osoba koja vjeruje da će pukom kupovinom knjige o
dijeti uvijek jesti manje i vježbati više, ali vjerujem u slobodoumnost i
traganje za novim rješenjima.
Budimo realni, zasad ništa drugo nije upalilo. I moj glavni
problem jest taj što Nate misli da me ne voli. Nakon što shvati da me
voli, sve bi se trebalo prirodno posložiti. Primjerice, više mi neće
trebati Miles. Moći ću ga Belli u potpunosti vratiti, kao oštećenu
robu.
“Dragi, primorana sam. Svjestan si toga, zar ne?”
Zuri u mene.
“Zar ne?”
Kimne.
“U tom slučaju, pokreni video.”
Oklijeva. “Hoćeš li me gledati? Koliko traje?”
Sjednem na rub kade. “Dovoljno. Pričekat ću tako da mogu biti
sigurna da pažljivo slušaš. To je jedini način. Toliko sam puta
pokušala, ali jednostavno ne želiš poslušati.”
Pritisne tipku za pokretanje videozapisa, a moj glas ispuni
kupaonicu. Puno je glasniji ovdje nego što je bio u mom stanu. Nate
ga stiša, ali svejedno čujem. Ugasim kupaonsko svjetlo kako bi
djelovalo kao da smo u kinu. Promatram Natea dok me gleda. Znam
da, kada kažem: “Bok, Nate”, lagano mahnem. Gotovo sam izrezala
taj dio, ali nakon što sam razmislila, zaključila sam da djelujem
srdačnije. Nisam željela započeti sa strogom lekcijom i potencijalno
ga smjesta dovesti u obrambeno raspoloženje. Od trenutka kada
sam to tek isplanirala, naumila sam započeti polako i doći do onoga
što zbilja treba čuti. Dvije minute i četrdeset sedam sekundi
objašnjavam svoje postupke. Naposljetku me uvuku vlastite riječi i
slažem se s vlastitim osjećajima. U Nateovu vratu pulsira žila.
Nastupi stanka prije nego što otpočnem priču.
Jednom davno bila jedna petnaestogodišnjakinja, i bila je jako
usamljena.
Nate naglo zaustavi videozapis.
“Molim te, nemoj mi reći da moram sjediti i gledati nekakvu
tinejdžersku bajku. Ti mene zajebavaš!” Povuče okovanu ruku.
“Samo mi reci o čemu razmišljaš da zaobiđemo teatralnost. Stvarno
sam na rubu živaca.”
Ustanem. “Kako želiš.”
Dok posežem za tabletom, ponovno naglo pritisne tipku za
pokretanje videozapisa. Očito pretpostavlja da je internet uključen i
da će uloviti priliku da nekome pošalje poziv upomoć.
Jako usamljena. Nije imala prijatelja, ali ne svojom krivnjom. Za
to je bila kriva druga djevojčica. Podla, razmažena djevojčica koja se
naslađivala tuđom nesrećom. Usamljena je djevojčica provodila sate
i sate u svojim mislima, sanjajući drugačiji život. Život u kojem bi se
jednoga dana dogodilo nešto važno — nije bila posve sigurna što
zato što su joj zamisli tada još bile neopipljive i neodređene — zbog
čega bi joj se život promijenio. Jasno, nabolje. Potom se, jednog
dana, nešto važno doista dogodilo. I promijenilo joj je život, ali ne
nabolje. A lekcija koju je djevojčica iznenada naučila jest da život zna
ispasti znatno drugačiji od očekivanog.
Nate napadno uzdahne. “Koliko još?”
“Dosta. Pozorno slušaj ili ću vratiti na početak.”
Jednog je dana upoznala svog princa na bijelom konju. Ne na
mjestu na kakvom je očekivala. Primjerice, na egzotičnom odmoru ili
na glamuroznom događaju u luksuznom hotelu. Umjesto toga, bio je
to skromniji bal. A djevojčica je odjenula haljinu, najljepšu koju je
imala. Tada se prvi put osjećala glamurozno. Osjećala se kao da je
dobila priliku zablistati. Ali uzbuđenje zbog haljine uskoro je isparilo
zato što su je ignorirali. Ignorirali su je dječaci koji su došli na
zabavu. Ignorirale su je zločeste djevojke. Želiš li znati kakve je boje
bila haljina?
Nastupi hotimična dvominutna stanka jer mu pružam priliku da
se prisjeti. Da se iskupi. Ne posve — zato što se to, dakako, ne
može dogoditi — ali bio bi to barem malen korak u pravom smjeru.
Primorana sam narušiti tišinu. “Odgovori na pitanje”, kažem.
“Žuta? Ružičasta? Ljubičasta? Otkud znam, jebote, a i zašto
bih mario za to?”
“Trebao bi mariti”, tiho odvratim. “Iako, bio je mrak, to ti
priznajem.”
Gledam ga u oči i snagom uma tjeram da se svega prisjeti. Da
prizna što je učinio.
Već sam to činila. Zurila bih u njega s vremena na vrijeme dok
smo ležali u krevetu, želeći da mu mogu prodrijeti u dušu i natjerati
ga da se prisjeti. Nijemo sam mu pokušala ubaciti tu uspomenu u
um. Ali oči mu, kao ni sada, nikada nisu bljesnule u znak
prepoznavanja. Nijednom.
Njegov bezizražajan izraz lica pokazuje mi da me razočarao. I
to opet.
Haljina je bila crvena. Otada nije nosila ništa crveno.
Raširi oči i čvršće stisne tablet. Mislim da mu stvari polako
sjedaju na mjesto.
Djevojčica se iskrala sa zabave i otišla na omiljeno mjesto
pokraj potoka. Na to su mjesto popularne djevojke kradomice
odlazile pušiti, ali često je bilo pusto. Znala je da će biti sigurna jer su
svi bili odveć zauzeti druženjem. Čak i nakon što se spustila noć,
ostala je ondje. Zato što je, iako Mjesec nije bio posve pun, bilo
dovoljno sive svjetlosti da vidi. Tada je prvi put kušala alkoholno piće
i osjećala se pomalo nadutom i ošamućenom. Potom joj se netko
pridružio. Nije poznavao školu, stoga mu je zacijelo jedna među
“glavnim” djevojkama rekla kamo da pođe. Vjerojatno njegova
sestra. Zapalio je cigaretu, a lice mu je načas obasjao žućkast
plamen. Bio je zgodan. Iako ga je vidjela na fotografijama, uživo je
izgledao još i bolje. Slobodnim je dlanom izuo cipele, skinuo čarape i
gurnuo nožne prste u vodu. Ponudio ju je cigaretom, a ona nije
željela reći da nikada nije pušila, stoga je lagano povukla u
djetinjastom pokušaju da djeluje sofisticirano. Sada je tako čudno
pomisliti na njega i cigarete — silno se protivi pušenju i tip je osobe
koja rukom rastjeruje dim kada netko zapali cigaretu u njegovoj
blizini.
Shvatim da zadržavam dah dok Nate podiže glavu i gleda me.
Licem mu vlada šok spoznaje.
Konačno.
Nastavim govoriti na snimci. Nate vrati pogled na zaslon.
Kratko su razgovarali, a iako je bila nervozna, osjećala je i da
možda nije debela i ružna. Nakon što je popušio cigaretu, ugasio ju
je na tlu, a svjetlo je nestalo. Dječak je poljubio djevojčicu ili su
možda istodobno poljubili jedno drugoga. Bio je to njezin prvi
poljubac. Mislila je da će joj pružiti trenutačni povratak u unutarnji
krug. Druge su djevojke vikendima razgovarale o zabavama, o
dječacima koje su poljubile i drugim stvarima. Ali tada ju je snažnije
poljubio i sve je ubrzalo. Nije željela da prestane jer je bilo vrlo
ugodno ne osjećati usamljenost. I došao je trenutak kada je osjećala
da ne može odbiti, a nije ni željela. Ali nije znala kako — niti je
osjećala dovoljno samopouzdanja — da sve uspori. Na sebi je i dalje
imala haljinu, i to ju je pomalo zbunilo — čak i nakon što joj je
pomogao zadignuti haljinu pa gurnuo ruku uz njezino desno bedro i
povukao joj gaćice nadolje — zato što je uvijek pretpostavljala da iz
nekog razloga treba biti gol. Promatrala ga je dok je napola svlačio
traperice i lijegao na nju. Nije previše boljelo. Ali nije bilo ni ispravno,
zato što nije bilo nimalo romantično kao u filmovima i knjigama.
Umjesto toga, prije se činilo onakvim kako su “to” naučili na biologiji.
Nate zaustavio videozapis. “Sranje, Lily. Zašto nisi rekla? Ovo
je ludost.”
Ne odgovorim. Svi su odgovori pred njime i uložila sam
višesatni trud da nas iznova vratim onamo, na moje osjećaje i misli u
onom trenutku. Pokažem na zaslon. Spusti pogled i ponovno
pokrene snimku. Zaslon osvjetljava tamu. Ispružim noge preda se.
Leđa me zabole i iako su to moje riječi — iako sam beskrajno
uređivala tu snimku — svejedno mi je neugodno. Mješavina emocija
uzrujava me jer se s jedne strane prisjećam naivne nade koju sam
osjećala, a s druge strane doživljavam upravo suprotno. A ono što
uslijedi boli.
Djevojčica je dala svoje srce dječaku upravo u tom trenutku.
Bila je to gotova stvar. Njihova je sudbina zapečaćena. Postao je
dijelom nje i obrnuto. Nije imao više cigareta. Upitao ju je ima li ih
ona. Nije imala, ali očajnički je poželjela da ih ima. Još uvijek to želi
— jer da jest, ostao bi dulje. Razgovarali bi i sve bi bilo drugačije.
Nastavili bi se viđati i on bi shvatio da i on nju voli. Ali to se nije
dogodilo, zar ne, Nate?
Namjerno sam ostavila stanku za “raspravu”.
“No?” potaknem ga.
“Lily. To je ozbiljno, jebote. Dobro, kužim. Tvoja strategija
šokiranja upalila je. Želiš pravu ispriku i dobit ćeš je. Žao mi je.
Iskreno, istinski žao. Odveži me i obećavam ti — kunem ti se — da
ćemo razgovarati i da ćeš mi moći reći što god želiš.” Zvuči kao da
je na rubu suza.
“Još uvijek ne shvaćaš. Nije stvar samo u isprici. Želim da
shvatiš. Moraš shvatiti što si učinio.”
“I shvaćam. Jasno mi je. Bili smo mladi. Mislio sam... pa,
zapravo ne znam što sam mislio, ali očito nisam previše mislio o
budućnosti.”
Zastane. “Nisam to planirao. I sama znaš da se jednostavno
dogodilo. Bila si vrlo privlačna...”
“Jesam li? Kako znaš? Bilo je mračno.”
“Nisam znao tko si.”
“I zato je sve to u redu?”
“Pa... ne, ali, za Boga miloga, pretjeruješ i pretvaraš to u nešto
puno veće nego što jest.”
“Veće nego što jest?” Iznenadi me ledena mirnoća vlastitoga
glasa, zato što sam u sebi spremna eksplodirati. Čvršće stisnem rub
kade. ”Veće nego što jest?”
Moje riječi oboje nas natjeraju da poskočimo.
Kao što sam rekla, to se nije dogodilo, zar ne? Pobjegao si.
Ostavio si me ondje, samu i u mraku. Potražila sam te, ali bio si
prezauzet da bi me doživio. Ostavio si me ondje i boljela te briga za
mene. A to je boljelo. Još uvijek boli. Zato što te nije briga. Misliš da
možeš iskorištavati ljude i odbacivati ih kad ti odgovara. Kao da sam
bezvrijedna. Kao da nisam ništa značila. Kao da ono između nas
ništa nije značilo. I činiš to i danas. Čak i nakon što smo se vjenčali,
mislio si da samo možeš otići svom prijatelju Jamesu kako bi me se
riješio. Još jednom.
Nate naglo zaustavio videozapis i spusti tablet na pod.
“Ne mogu to više slušati. Zašto ništa nisi rekla dok smo bili
zajedno?”
Ne želim priznati da sam shvatila kako nije zbrojio dva i dva.
“Mislila sam da ta tema nije, pa... tabu sama po sebi, nego da je
samo nezgodna. Pretpostavljala sam da tvoja šutnja znači da se
sramiš svog ponašanja i da ćeš mi se iskupiti tako što ćeš biti najbolji
dečko i muž.”
Gledaj, Lily, kužim.”
“Ne, Nate, ne kužiš. Stvarno, istinski ne kužiš. Ne vrti se sve
oko tebe, ali vrijeme je da to naučiš. Kada si ušao u hotel u kojem
sam prošle godine radila pa smo se ponovno našli, bilo je to kao da
smo si suđeni. Kao da nam je to sudbina. Ja — ne, mi — tada smo
to rekli.
Zar se ne sjećaš?”
Odmahne glavom.
***
Bila sam rekla Nateu da nas je sudbina spojila, ali prešutjela
sam činjenicu da sam je snažno pogurala u pravom smjeru.
Nije imalo smisla organizirati naš “slučajan susret” dok je Nate
bio zauzet i usredotočen na ostvarivanje svojega sna da postane
pilot. Pustila sam ga na miru. Imao je vremena izlaziti s neprikladnim
ženama. Znala sam da se neće skrasiti prije kasnih dvadesetih.
Muškarci poput Natea nikada to ne čine. Uživaju u igri.
Trebao je biti oprezniji s objavama na društvenim mrežama.
Dok se veselo hvalio — dijeleći fotografije svojeg odvratno
savršenog života — pružao mi je ključne informacije.
Kada letačka posada kratko odsjeda u Londonu, smjeste ih u
hotel u zračnoj luci. Sve što sam trebala jest prijaviti se za posao,
pričekati i dobrovoljno se prijaviti za svaku smjenu. Radni su uvjeti
bili šugavi, ali i te kako se isplatilo, pa makar trajalo osam mjeseci.
 Naši su se svjetovi spojili i zaljubili smo se. Zato mi toliko ide na
živce što je, nakon što sam toliko daleko dogurala, sve otišlo kvragu.
To je kao da vas netko sruši netom prije nego što stignete na cilj u
Čovječe, ne ljuti se.
Namjeravala sam postići da me obožava.
Znala sam da će požaliti zbog svojega postupka kada shvati
tko sam i ispraviti svoje nedjelo. Objasnit će da je u pitanju
pogreška, da ga je neki neodgodiv događaj spriječio da mi se javi.
Zato sam mu iskreno rekla u koju sam školu išla, usprkos opasnosti
da me poveže s Bellom.
“Nego, dragi”, kažem Nateu s osmijehom. “Trebaš učiniti nešto
vrlo jednostavno — barem tri puta pogledati snimku.”
Mora posve shvatiti i prihvatiti posljedice. I čuti kako sam mu
poslala e-poruku na koju nikada nije odgovorio. Čuti za tabletu za
dan poslije. Za zabrinutost za spolno prenosive bolesti kada sam
smogla hrabrosti posjetiti kliniku tijekom školskih praznika. Sama. I
koliko me boljelo.
“Već sam shvatio bit. Ali, ako pristanem, hoćeš li me pustiti?”
“Možda. Ako budeš poslušan. Ali ako budeš gnjavio ili nastavio
bučiti, sve će potrajati. Odluka je na tebi.”
“Ne želim ‘možda’. Gledaj, molim te, riješimo to. Ja... noć je.”
Ne obazirem se na njegove riječi, baš kao što je on meni učinio
bezbroj puta. “I bilo bi mi drago da ponovno pogledaš fotografije i
svaku pomno proučiš, da se prisjetiš koliko smo bili sretni. Postavljat
ću ti pitanja da provjerim koliko si bio detaljan.”
“Rekao sam da sam to spreman odraditi.”
Nasmiješim se. “Kakav je osjećaj kad te ignoriraju, dragi?”
Utihne.
“Nije lijep, zar ne?” upitam.
Ne odgovori.
“Zar ne?”
“Ne, nije”, prisiljen je potvrditi. “Gledat ću, gledat ću, pa me
oslobodi, molim te.”
Uzmem torbu i izvadim zadnji predmet — našu uokvirenu
svadbenu fotografiju — i postavim je na prozorsku dasku. Prebacivši
naprtnjaču preko ramena, spremim se otići. Dok stojim na vratima,
izvadim ključeve za lisice.
“Zapamti, Nate. Ti biraš. Možeš van prije ili poslije.”
Dobacim mu ključeve, zatvorim vrata za sobom i obrišem
otiske s kvake antibakterijskom maramicom.
Nakon dvije minute Nate gromoglasno zalupa po vratima.
Zadržim dah. Šutne ih nekoliko puta prije nego što prestane.
“Nate, ako nastaviš pokušavati srušiti vrata, posljedice će biti
puno gore. Odsad ću za svaki pokušaj dodati jedan puni sat
vremenu koje ćeš provesti unutra. A nakon što pogledaš film,
označila sam ti stranicu koju trebaš pročitati. Riječ je o ozbiljnim
posljedicama odnosa s maloljetnicom. Naročito ako je druga osoba
starija od osamnaest godina. Nema šanse da prođeš na sljedećoj
provjeri kaznene evidencije ako to prijavim policiji. Stoga, osim ako u
planu već imaš drugu karijeru, posebice onu koja nema ništa protiv
registriranih seksualnih prijestupnika, predlažem da budeš tiho i
odradiš jednostavan zadatak koji sam ti dala.”
Tišina. Tako mu i treba.
Nadam se da će se nakon prvotnog neuspjeha smiriti i ozbiljnije
pristupiti tomu. Sjednem na kauč i prilegnem na jastučiću. Iako
tonem u san i budim se, sanjam uznemirujuće snove koji me
neprestano vraćaju u javu. Kada se počne razdanjivati, ustanem
bolnih leđa. Skuham si kavu. Polako pijem dopuštajući toplini da mi
prolazi kroz prste i pari da mi draška lice. Zijevnem. Odem pred
Nateova vrata i poslušam.
Blažena tišina.
Danas moram putovati u Rim i vratiti se kao pričuvni član
posade i pritom provjeriti sukladnost s nedavno uvedenim
sigurnosnim standardima u kuhinjama. Namjeravala sam uzeti
bolovanje, ali sada kad razmislim, mogla bih i otići. Vratit ću se
poslijepodne, a Nate će tako dobiti dovoljno vremena za
razmišljanje. Prilično je zamorno biti tamničar, ali nije teško.
Pokucam na vrata. “Ide li?” doviknem mu.
“Još malo pa gotovo”, glasno odvrati.
“Lažeš! Film traje gotovo dva sata. Zapamti, moraš ga
pogledati tri puta. Inače tratiš vlastito vrijeme jer nećeš proći test.”
 Promrmlja nešto nerazgovjetno.
Odlučim mu prešutjeti da izlazim; nema smisla da ga
zabrinjavam. Ponovno obrišem otiske s kvake, kao posebnu mjeru
opreza, i ostavim mu mobitel — isključen — na stoliću za kavu u
dnevnom boravku.
Vratim se kući, začudno razbuđena. Snijeg nije pretjerano
padao; preostaju tek lagane, raštrkane nakupine po ulici. Navučem
uniformu poderavši prvi par hulahupki koje odjenem, stoga izvadim
drugi iz pakiranja. Zacijelo trošim cijelo bogatstvo na njih. Pričvrstim
radnu iskaznicu na sako ispod pločice s imenom i spremim ravne
cipele u kovčeg s kotačićima.
Prije nego što se odvezem, podignem pogled prema Nateovu
stanu. Ništa ne upućuje na to da se unutra događa nešto čudno.

27
Na poslu, u okrilju ureda za ambasadore, hinim da pripremam
sve potrebno za radni dan i pritom kradomice provjeravam Amyn
raspored iz znatiželje. Ne leti zbog toga što je trudna! Provjerim još
jednom, ali nije pogreška. Premještena je među službenike za
prodaju karata. Provjerim joj profil na Facebooku. Ništa. Sigurno je
tek zatrudnjela.
Preostaje mi dvadeset minuta prije odlaska u zrakoplov, stoga
se dizalom odvezem do pultova za prodaju karata. Amy je za pultom
i tipka na računalu. Kada joj priđem, podigne pogled sa spremnim
osmijehom na licu, ali osmijeh iščezne čim me ugleda.
“Bok”, kažem. “Dugo se nismo vidjele. Što radiš ovdje?”
Na lijevoj ruci ima tanak zlatni zaručnički prsten s dijamantom.
Primijeti da gledam.
“Čestitam. Pretpostavljam da je riječ o Rupertu?”
Porumeni. “Da.”
“Kad će radosni dan?”
“Ah, još nismo odredili datum.”
“Mislila sam na to kad ćeš roditi. Vjerujem da zato ne letiš?”
Nelagodno se promeškolji na stolcu. “Rano je. Još nismo rekli
velikom broju ljudi. Kako si ti?”
“Dobro. Idem u Rim i vraćam se svojoj ulozi ambasadorice
sigurnosti.”
“Uživaj!” kaže zureći preko mojega ramena u nekoga iza mene,
očigledno zahvalna na izgovoru da me otpravi.
Na povratku kroz terminal proučavam ljude oko sebe. Obitelji,
turisti, pa čak i poslovni ljudi djeluju zadovoljno svojim životom. Jarke
šarene reklame bljeskaju nad njima, a svaka fotografija prikazuje
nasmiješenu, sretnu i uspješnu osobu. Želudac mi je stisnut u čvor i
prazan. Zbilja se nadam da snimka dira Natea u srce; neću još dugo
moći podnositi taj osjećaj izdvojenosti.
Let u Rim odgođen je za dvadeset minuta zbog jakih vjetrova.
Načas se uspaničim pomislivši na Natea, napuštenog i samog, ali pri
polijetanju zaklopim oči i zamišljam ga kako se smekšava prema
meni dok upija moje riječi.
Nakon što se izravnamo iznad oblaka, otkopčam pojas.
Nemam volje promatrati posadu kako bih se uvjerila da se ne
zakreću ili saginju dok izvode kratko posluživanje. Izmislit ću
izvješće. Međutim, zabavljam se radnim prijenosnim računalom, sva
službena i nastojeći djelovati učinkovito i važno.
Nakon slijetanja, iskrcam se i lutam Zračnom lukom Fiumicino.
Kupujem poklone za muškarce: mušku inačicu svoga omiljenog
parfema. Dok prolazim pokraj trgovine muškom dizajnerskom
odjećom, ne mogu odoljeti a da Nateu i Milesu ne kupim jednake
kravate svijetlozelene boje prošarane srebrnim uzorkom. Pogledam
u zaslon odlaznih letova. Ulaz br. 10 — ukrcaj bljeska smjenjujući se
na engleskom i talijanskom. Pojurim, a torba mi udara o bedro dok
hitam prema ukrcajnom mostu.
Ukrcaj putnika započeo je. Nekolicina spusti pogled na moje
vrećice za kupnju i nezadovoljno se namršti — kao da ne bih smjela
imati pravo na tu povlasticu ako namjeravam kasniti. Probijem se
kroz gužvu na ulazu. Jedan se otac hrva s kolicima dok mu majka
daje upute, a djevojčica joj se migolji u rukama. Otmjeno odjevena
žena razgovara na telefon i dovršava radni dan. Ostali strpljivo stoje
kao da su prihvatili kaos kao sastavni dio putovanja, spremno držeći
ispisane ukrcajne propusnice ili mobitele.
 Odgode nam polijetanje zbog lošeg vremena u Londonu.
Nastojim ne prečesto gledati na sat. Ali Nate je sam kod kuće već
sedam i pol sati. Primoram se misliti pozitivno jer će mi, ako
dopustim umu da odluta, pozliti od užasnih primisli o tome što bi
moglo poći po zlu. Ni mantre mi ne pomažu odvratiti pozornost. Ne
pružaju mi nikakvu utjehu. Jedine rečenice koje uspijevam oblikovati
u glavi jesu: ”U zdravlju i bolesti”, i: “Dok nas smrt ne rastavi.” Te
riječi prizivaju Natea, samog i krhkog u kupaonici. Ili dok neuspješno
nastoji pobjeći niz prikladno smještenu odvodnu cijev i skončava u
vrtu, čineći me vrlo mladom udovicom.
Letačka posada izda novu obavijest.
Dame i gospodo, dobra vijest. Primili smo potvrdu da
polijećemo za malo manje od petnaest minuta. Još jednom
ispričavamo se na kašnjenju.
Hvala Bogu. Udah. Izdah.
Ali, to nije njihova posljednja isprika. Dva sata poslije, objave
još jednu lošu vijest.
Govori vam kapetan, Rob Jones. Vjetrovi na Heathrowu
snažniji su nego u prognozi, stoga dodatno kasnimo. Moguće je
sletjeti, ali nastala je gužva, pa ćemo zauzvrat sletjeti na Stanstedu.
Ispričavamo se. na neugodnosti. Vjerujem, da osoblje na tlu vrijedno
radi na tome da vam osigura prijevoz i rezervira daljnje letove...
Utihne. Kvragu! Nadam se da će Nateove zalihe hrane
potrajati; sam je već deset sati. Dok doklipsam sa Stansteda —
pretpostavljam da će osigurati nekakav prijevoz za posadu jer će
javni prijevoz biti krcat — bit će već dvadeset dva sata.
“Oprostite”, priđe mi žena s djetetom na lijevom kuku. “Imamo
let za Dubai dva sata nakon što sletimo i moramo stići na njega.”
“Osoblje na tlu ima sve informacije o presjedanjima i rezervirat
će vam sljedeći dostupan let, stoga vas molim da se ne brinete”,
kažem. ”To se često događa i vrlo su učinkoviti.” Nemam pojma je li
osoblje na tlu učinkovito ili nije, ali moram vjerovati da jest.
Ali druge putnike nije tako lako umiriti. Jedan muškarac uđe u
kuhinju i stane mi preblizu. Osjetim da mu dah zaudara na pivo dok
blebeće o tome da će otkazati svoju karticu programa vjernosti, da
nikada nikamo ne stigne na vrijeme i da će propustiti kćerin
rođendanski objed. Govorim mu što i inače, ali ne da se otjerati.
“Onda?” naposljetku kaže. “Što ćete poduzeti u vezi s time?”
Dobro pitanje. Što ću poduzeti?
“Biste li željeli nešto prigristi?” upitam. Ponudim ga košaricom
slatkiša.
Doslovce mi se iskezi, ružno kriveći lice. “Žao mi je, dušo, ali
prestao sam se veseliti bombonima kad sam imao šest godina.”
Odložim košaricu sa strane. “A jeste li za piće?”
Ne odgovorivši, ispruži ruku pokraj mene i otvori bar kao da
ima potpuno pravo na to, pa počne prebirati po sadržaju. Posebno
me živcira kada ljudi pretpostavljaju da se mogu poslužiti svime što
se nalazi u kuhinji. Nevjerojatno je koliko sam puta ostavila jelo ili
sendvič kako bih se pobrinula za određeni problem, pa se vratila i
shvatila da mi je netko pojeo hranu. Pritisak i cjelodnevni stres
odjednom se obruše na mene, a taj muškarac — taj užasni,
razvikani muškarac crven u licu — predstavlja mi izazov previše.
Posegnem iznad njega, svom snagom povučem metalni kanistar i
pustim da mu padne na glavu.
On drekne i padne na pod, desnom se rukom držeći za tjeme.
Zuri u mene, naizgled odveć ošamućen da bi započeo s novom
tiradom. Ima sreće što sam odabrala posudu s ubrusima i plastičnim
čašama jer sam bila u velikom iskušenju da povučem onaj pun
limenki pića.
“Ispričavam se”, kažem nastojeći zvučati iskreno.
Uzevši krpu, stavim led na sredinu pa ga umotam i pružim mu
ga. Poslušno ga stavi na glavu. Želim da iziđe iz moje kuhinje i
nestane iz vida prije nego što udovoljim porivu da ga šutnem.
Nadzornica uđe i pogleda nas. “Jeste li u redu, gospodine?”
upita.
“Ne”, odgovori pa započne s novom tiradom.
Udaljim se. Jebote, zašto ljudi ne gledaju svoja posla? Njezina
bespotrebna upadica znači da ću sada morati ispuniti izvješće o
nezgodi, zajedno sa svime ostalim.
Nisam sigurna koliko još mogu podnijeti.
***
 Na početku slijetanja osiguramo kabinu i rano zauzmemo svoja
mjesta jer piloti predviđaju gadne turbulencije. Ne prevare se.
Zrakoplov se njiše i zanosi, a motori se naprežu uz prodoran cvilež.
Nebo je crno. Putnici uvijek utihnu od straha, a zbog toga sve djeluje
još jezivije.
Tresnemo o pistu, a zvuk motora dok usporava nešto je
najbolje što sam čula toga dana. Imam osjećaj da me nije bilo cio
tjedan.
Iskrcaj traje jedan sat jer zračna luka prima druge
preusmjerene letove, stoga moramo čekati na stube i autobuse.
Posadi ponude taksije za povratak na Heathrow, ali red je — dakako
— dugačak. Nakon čekanja na ledenom vjetru dodatno nas uspore
nepromišljeni članovi posade koji su na jednodnevni izlet ponijeli mali
kovčeg ili golemu torbu.
Iz tog razloga prva dva taksija odvezu samo po dvije osobe.
Dok se udaljavamo ostavljajući jarka svjetla zračne luke za
sobom, preplavi me osjećaj užasa. Nate je cijelih trinaest sati bio bez
nadzora.
Bez razmišljanja otipkam njegov broj — iako mu je mobitel
isključen i ostavljen na stoliću za kavu.
Nisam to trebala učiniti zato što doživim jedan od najstrašnijih
šokova u životu. Mobitel zazvoni.
Čim me taksi ostavi na parkiralištu za posadu na Heathrowu,
gotovo otrčim u automobil. Dok izlazim s parkirališta, a kiša mi šiba
vjetrobranska stakla iako brisači rade najvećom mogućom brzinom,
teško mi je usredotočiti se. Ne želim se vratiti u Nateov stan — ni
svoj — jer imam osjećaj da će me dočekati policija. Ali nemam
izbora. Ne zapravo.
Najbolje što mogu u najgorem slučaju jest izvući se iz Nateovih
laži. Naša će prošlost dokazati da je, ma što da se dogodi, riječ o
bizarnoj obiteljskoj prepirci.
Zaustavim se uz cestu prije nego što stignem u Richmond i
ponovno nazovem Natea. Kada sam prvi put zvala, zvonilo je pa me
prebacilo na govornu poštu. Ovoga puta ne zvoni, nego smjesta
začujem Nateov glas.
Bok, ovdje Nate. Molim, ostavite poruku.
 Spustim slušalicu. Možda mi se bilo učinilo da zvoni. Pokušam
pristupiti Nateovim podacima pomoću aplikacije za špijuniranje, ali ne
dopušta mi da se prijavim i zablokira. Prođu me srsi dok zamišljam
da je otkrio i aplikaciju, povrh svega ostalog što sam učinila. Prisilim
se duboko disati dok razumno promišljam o svemu i usredotočim se.
Obrišem povijest pretraživanja na tabletu u kojoj se nalazi videozapis
o tome kako srediti bravu. Nastojim se uvjeriti da se ništa loše nije
dogodilo. Zamišljam Natea, smirenog i skrušenog, bijedno zahvalnog
što me vidi.
Ostavim automobil daleko od stana, na suprotnom kraju ulice, i
ugasim motor. Potražim patrolna vozila u blizini, ali ne vidim nijedno,
osim ako su se poslužili civilnima. Nabacim torbu na rame i
presložim vrećice iz kupovine ravnomjerno raspoređujući poklone.
Milesove stvari zasad mogu ostati u automobilu.
Kiša je prestala. Dok se približavam parku, potpetice mi lagano
uranjaju u tlo svakih nekoliko koraka. Ne želim podići pogled prema
Nateovu stanu, ali moram. Srce mi ubrza kada uočim kuhinjsko
svjetlo.
Jesam li ga upalila i ostavila?
Nateova je soba okupana tamom. Je li to dobro? Ili loše?
Sranje. Da sam barem ostala, a ne otišla na to glupo
putovanje.
Uđem u zgradu, a vrata se zatvore za mnom. Mirno stojim.
Mogla bih otići kući, istuširati se i sakriti pod pokrivač, a potom sve
riješiti ujutro. Možda će Nateu koristiti još malo vremena nasamo. Ali
tada ga zamislim, posve samog, pa čežnja svlada moje strahove.
Izujem se i u najlonkama prolazim stubištem.
Pred njegovim vratima zastanem i poslušam.
Tišina.
Gurnem ključ u bravu i polako otvorim vrata. Svjetlo iz kuhinje
lagano osvjetljava tamu, ali nedovoljno. Tiho odložim torbe na pod i
zatvorim vrata za sobom. Duga miruje. Nateov je mobitel isključen i
odložen na stoliću, gdje sam ga i ostavila. Tišina me izluđuje. Odem
do Nateove spavaće sobe. Vrata su zatvorena. Tako sam ih i
ostavila. Ništa ne upućuje na to da je pobjegao, ali osjećam
mučninu. I hladnoću; svjesna sam da dršćem. Oprezno pogurnem
vrata. Mračno je. Upalivši svjetlo, sledim se od užasa.

28
Kupaonska su vrata razbijena. Na jednoj strani nalazi se rupa
nepravilnog oblika. Ipak, ne izgleda dovoljno veliko da se kroz nju
provuče odrastao muškarac a da pritom ne zadobije ozbiljne ozljede.
Dok promišljam o posljedicama, netko me zgrabi za desnu
ruku, zavrne mi je iza leđa i gurne me na tlo. Vrištim sve dok mi dlan
ne pokrije usta. Udahnem Nateov miris. Podigne me za zapešća i
načas ostanem bez zraka kada me iznova naglo gurne na krevet.
Pokušam ustati, ali pritisne mi ramena.
“Sad je tvoj red da slušaš”, kaže.
Ustanem i potrčim prema vratima, ali ponovno me gurne.
Djeluje pomahnitalo.
Osvrnem se oko sebe. Na podu stoje moje uredno posložene
stvari. Svadbena fotografija, časopis, lisice, haljina, sve. To me
vrijeđa, kao da želi ukloniti svaki moj trag. Zagledam se u njega.
Uzvrati mi pogledom i prouči moju odoru. “Otišla si raditi?
Kučko! Svašta se moglo dogoditi. Da je došlo do požara, umro bih.
Kad me nisi spriječila da srušim vrata, pomislio sam da si kratko
otišla u svoj stan. Nije mi ni palo na pamet...”
“Kolika je vjerojatnost da doista dođe do požara? Stvarno?
Živiš ovdje koliko... tri, četiri godine? Stoga pretpostavljam da imaš
vrlo odgovorne susjede. Uostalom, kupila sam ti kravatu i losion za
brijanje. U vrećici su pokraj ulaznih vrata. Otišla bih po njih, ali ne
želim da me opet napadneš.” Protrljam bolno zapešće.
“Trebaš ozbiljniju pomoć nego što se pribojavam, iako misliš da
ćeš se tako iskupiti jer si me zatočila.”
Prekrižim ruke na prsima.
Nate mi se nastavlja obraćati, kako se čini, uvježbanim tonom.
“Sad mi je jasno na što misliš kad kažeš da sam tvoja prva ljubav.
Ono ti je bio prvi put, a ja sam se ponio kao kreten. Bio sam mlad,
bahat, nenamjerno okrutan i nepromišljen, i žao mi je.” Sjedne pokraj
mene i uzme me za ruku.
Tračak nade plane u mojoj glavi. Zagledam se u njega. Je li
moja zamisao djelovala? Uvidim manu svojega plana — tu da nikada
neću doznati. Nikada mu neću moći posve vjerovati. Iscrpljena sam
zbog nedostatka sna i stresnog dana, a sada se još moram nositi i s
nesigurnošću.
“Danas sam imao puno vremena za razmišljanje. Sigurno ti je
bilo grozno nakon onoga s bratom. Ali mislim da si se uhvatila mene
u smislu romantične fantazije i...”
Prekinem ga. “Kako si izišao?”
Pogleda me, naizgled šokiran što nisam opčinjena njegovom
govorancijom. “Imao sam na raspolaganju cio dan da srušim vrata.”
“Čime? Uklonila sam sve što je moglo poslužiti kao alat.”
“Pa, možda nisi onoliko pametna koliko misliš.”
“Reci mi, izluđuje me!”
“Srednje su ploče tanje od glavnog dijela. Usredotočio sam se
na jednu od njih, a zatim sam samo trebao gurnuti ruku kroz rupu i
zakrenuti kvaku.” Podigne desnu ruku; prilično je izgrebena.
Ne znam što drugo reći; otkucaji srca polako mi se vraćaju u
normalno stanje. Ali naizgled ne uspijevam do kraja pojmiti situaciju
ni to kamo vodi.
“Nego, ovako ćemo”, nastavi Nate. “Nastojat ćemo poništiti taj
brak što prije. Nećeš više izvoditi nikakve psine — i pod time mislim i
da ćeš se kloniti mene, moje obitelji i doma — a na poslu ću podnijeti
zahtjev da nam ne spajaju rasporede. I mislim da trebaš potražiti
pomoć, profesionalnu pomoć da to prebrodiš. Spreman sam ti
pomoći pronaći nekoga s dobrom preporukom, ako želiš. Ako
pristaneš na sve to, neću otići na policiju. Ako me vidiš na ulici,
prijeđi na drugu stranu. Ali ako prekršiš bilo koji uvjet, zatražit ću
zabranu prilaska.”
“Zar si zaboravio da ja tebe mogu prijaviti zbog seksa s
maloljetnicom, i to kad god poželim? Dobio bi dvogodišnje
upozorenje i mogao bi se pozdraviti sa svojim poslom iz snova.”
Pogleda me, ali ne mogu dokučiti o čemu misli ni što osjeća.
Osjećam blagu nelagodu, ali moram se zaštititi. Sada kad je sve
razotkriveno, gotovo imam osjećaj da nam se pruža prilika da se
ponovno povežemo na temelju iskrenosti.
“Čini se da smo oboje pogriješili. Ako se složimo da se ne
slažemo i međusobno se klonimo, izbjeći ćemo predstavu. Ništa
nećemo dobiti ako pokušamo uništiti ono drugo jer će ishod uvijek
biti jednak — to jest, taj da ja nisam pravi muškarac za tebe. Imao
sam dovoljno vremena razmisliti o tome i sve sam shvatio. Znao
sam da ćeš se kad-tad morati vratiti, pa da ćemo moći razgovarati
kao ljudi i postići dogovor, posebice nakon što si me nazvala.”
Šutim.
“Lily. Pusti me. Ne želim zvučati snishodljivo, zbilja ne želim, ali
to bi bilo najbolje za tebe. Znam da možda sada tako ne izgleda, ali
ako sam ti ikada išta značio, a kažeš da jesam, onda te molim da mi
pokušaš vjerovati. Ma koliko teško bilo.”
“Trudim se, Nate, zbilja se trudim, ali jednostavno ne shvaćam
što time dobivam. Vjenčani smo. Tko će ti povjerovati? Ozbiljno?
Nisam nekakva ženska koju si jednom poševio i koja želi nešto više.
Već sam dobila više.”
Izjuri iz sobe i vrati se s mobitelom na uhu.
“Ne pretvaraj se da zoveš policiju”, kažem.
“Ne zovem”, prasne, ali blagi drhtaj u njegovu glasu otkrije mi
da se boji što bih sve mogla reći da mu narušim ugled. “Zovem
Jamesa da dođe i vidi što si učinila.”
O, Bože, dosta je bilo Jamesa. Ne mogu podnijeti pomisao na
to da me opetovano osuđuje prije nego što mi zajedno očitaju
bukvicu.
Uzmem svoj mobitel. “Dobro. Prijavit ću te policiji za prijestup u
prošlosti.”
Nate je brz. Iščupa mi mobitel iz ruke, isključi ga i gurne u moju
torbu.
“Van!” drekne. “Idi prije nego što stvarno poludim. Dosta mi je.
Trebala bi mi zahvaliti što te neću prijaviti policiji ili umobolnici.
Pružam ti priliku. Priliku koju ne zaslužuješ i samo što se nisam
predomislio!”
Svlada me iscrpljenost. Ne znam kako mu dočarati da ću uvijek
dati sve od sebe. Nikada neće požaliti ako me odabere, posvetit ću
cio život tomu da ga usrećim. Uzrujana sam, kao da sam nas oboje
iznevjerila. Ali riječi u mojoj glavi presušile su. Ustanem, ošamućeno
skupim stvari i stavim ih u torbu. Već ću smisliti kako to riješiti.
Budem li uporna, neće moći opravdano ignorirati našu prošlost.
“Daj mi ključeve, molim te.” Nate ispruži desnu ruku dlanom
nagore.
Predam mu ih. Nije važno, imam druge.
Otvori ulazna vrata i stane nalik zaštitaru, motreći me. “Je li
jasno, Lily? Da smo se dogovorili na obostranu korist?”
“Da, jasno. Zbogom, Nate.”
“Zbogom.”
Dok čekam dizalo, kaže nešto što zvuči kao: “Ne vraćaj se”, pa
zatvori vrata.
Šutnem limeni okvir dizala.
Ujutro prvo Milesu pošaljem poruku i javim mu da sam
slobodna za ručak, ali odgovori kratko i obavijesti me da radi od
kuće. Špijuniram Bellu, ali ništa ne upućuje na to čime se danas
namjerava baviti.
Znam gdje žive, stoga se odvezem onamo. Na prilazu je samo
jedan automobil — Milesov — ali to ne znači da Bellin nije u garaži.
Nazovem Milesa. Javi se odmah i oštro.
“Već sam objasnio da sam zauzet.”
“Je li Bella kod kuće?”
“Nije.”
“Dobro. Otvori vrata. Vani sam.”
Nema izbora.
Uđem u mračan hodnik. Nimalo ne nalikuje Bellinu domu kakav
sam zamišljala. Stubište s tamnom drvenom ogradom vijuga uvis s
desne strane, a bočni zid pokriven je drvenom oplatom jednake boje.
Sag je raskošne boje burgundije i pridonosi sveukupnom mračnom
dojmu. Točno preda mnom stoji okrugao stolić s maslinastom vazom
punom crvenih ruža. Zidne su slike u zlatnim okvirima i prikazuju
nasilje: bitke, lov, krv i patnju.
Pružim Milesu vrećicu iz kupnje.
“Opet si radila? Hvala, ali ne mogu to primiti. Juliette, to nije u
redu. Nikako nije u redu. Ne možeš mi se nenadano pojaviti pred
kućom. Nismo se tako dogovorili.”
Vrati mi vrećicu. Gurnem je u torbu. Zasad.
“Znam, ali moramo razgovarati. Samo ću popiti kavu, a onda
ću te pustiti na miru.”
“Bella se treba vratiti tek poslije ručka, ali mogla bi uraniti.”
“Pošalji joj poruku. Pitaj je što radi, to će te umiriti.”
Zaputim se ravno hodnikom koji završava kuhinjom. Miles me
slijedi oglušivši se na moj prijedlog. Kuhinja puno više nalikuje mojoj
viziji Bellina doma. Suvremena je i svijetla. Nehrđajući čelik blista, a
površine su gole; vrlo minimalistički. Metalna zdjela za voće krcata je
bananama, narančama i kivijem. L.a.ura k.nj.ige klu@b. Skupocjeni
aparat za kavu stoji pred zidom prekrivenim platnima s motivacijskim
citatima. Čudim se; oduvijek sam zamišljala da Bella ima dovoljno
samopouzdanja i bez pozitivnih pomagala.
Vjerujte da postoji dobro u svijetu.
Rasturite svoje talente.
Učinite nešto za što ste mislili da nikada ne biste mogli.
Odložim torbu na pod i prstom prijeđem radnom površinom dok
Miles petlja po šalicama i filtrima za kavu. Položim dlan na plastični
fascikl s tratinčicama ispod maloga snopa pošte. Odgurnuvši jednu
omotnicu u stranu, uzmem fascikl i izvučem sadržaj. Unutra se
nalazi ispisana e-poruka njezine majke u kojoj navodi detalje njihova
godišnjeg obiteljskog putovanja u Whistler u veljači. Odsjest će u
tetinoj kolibi za zimovanje, kao i obično.
Unutra nije samo to; tu je također i primjerak pozivnice za
vjenčanje iz mjesne tiskare. Miles i Bella pomaknuli su vjenčanje na
sredinu siječnja, tijekom kojeg se Nate i ja trebamo razvesti. Miles
me pogleda i ukipi se shvativši što čitam. Ipak, nastavim. Umjesto
talijanske vile odlučili su se za mjesni hotel s pet zvjezdica.
Pregledam popis uzvanika: ima ih stotinu.
“Juliette! To je privatna stvar!”
Priđe i uzme mi fascikl iz ruke, nagura sadržaj unutra i vrati se
aparatu za kavu.
“Je li Bella trudna?”
“Ne. Niti bi te se ticalo da jest.”
“Zašto ste onda ubrzali vjenčanje?” Gledam ga u oči.
 Porumeni.
Sjednem za kuhinjski pult. Stolac je tvrd i neudoban. Miles mi
sjedne sučelice i polako gura šalicu granitnom radnom površinom.
“Mi... Ja sam pomislio da je najbolje vjenčati se prije. Nakon što
sam te vidio neku večer i shvatio da je poznaješ, šokirao sam se.
Loše se ponašam i ne želim je izgubiti.”
“A ja?”
“Dogovorili smo se. Na samom početku dogovorili smo se da
nećemo ugroziti svoje odnose.”
“Da, ali ne shvaćam zašto kažeš da trebamo prestati?”
“Poznaješ Bellu.”
“Poznavala sam je.”
“Rekla mi je da u školi nije uvijek bila pristojna, ali da si je
plašila.”
Nasmijem se. “Ja plašila nju? Znaš li što je najbolji dio mojih
školskih dana?” Miles odmahne glavom dok nastavljam. “Bilo je
podnošljivo jer sam jednom tjedno napuštala školu na sat ili dva.
Prijavila sam se za Nagradu Vojvode od Edinburgha. Tamo se jedino
nije bila učlanila. Dva sata tjedno bila sam slobodna klipsajući uokolo
blatnjavim poljima po svakakvom vremenu.”
“Pa, siguran sam da nije bila baš tako grozna. U mojoj su se
školi događale raznorazne stvari.”
“Ako ti tako kažeš.” Odložim šalicu. Ovo ne ide kako sam
očekivala. Ustanem. “Mogu li se poslužiti zahodom?”
Pokaže na hodnik. “S desne strane.”
Uzmem torbu i iziđem. Otvorim pa zatvorim kupaonska vrata,
izujem gležnjače i držim ih u ruci dok bosonoga jurim na kat. Sva su
vrata otvorena i druga soba u koju povirim očito je spavaća. Legnem
na njihov krevet i hitro izvadim mobitel iz džepa. Načinim selfie.
Sjednem i pogledom proučim sobu. Bellin noćni ormarić natrpan je
knjigama, lakovima za nokte, jastučićima od vate i trima različitim,
skupim kremama za lice. Uzmem jedan njezin ruž, stavim joj Milesov
losion poslije brijanja među parfeme i preko stolca prebacim jednu
kravatu. Načinim još nekoliko fotografija sobe i drugi selfie za
njezinim toaletnim stolićem. Želim zadržati prizore iz njezina svijeta.
 Jurnem natrag u prizemlje, ponovno nazujem gležnjače i uđem
u kuhinju upravo dok Miles izlazi, kao da je namjeravao doći za
mnom. Gotovo se sudarimo. Protegnem se kako bih ga poljubila.
Odmakne se. “Ne možemo to više činiti. Nažalost, stvarno je
gotovo, Juliette. Prekrasna si žena i zaručnik ti je pravi sretnik, ali ne
mogu više riskirati, ma koliko me rastuživalo. Zapravo, dobro je što
na kraju nismo razvili i poslovni odnos. Tako će nam biti
jednostavnije udaljiti se.”
“Prekinula sam sa zaručnikom.”
“Ah. Shvaćam. Žao mi je što to čujem.”
Stojim pred njime ruku uz tijelo i šutim. Spoznaja da me se
neće tek tako riješiti polako mu se odražava na licu. Izgleda kao da
me se boji, a to me ispunjava dodatnom moći. Iskoristit ću je u
potpunosti, samo još nisam sigurna kako. Prođem pokraj njega i
zastanem uz prozor s pogledom na vrt. Agenti za nekretnine opisali
bi ga kao zreo, održavan vrt obrubljen jasenovima i bukvama te
urednih, lijepo raspoređenih cvjetnih gredica. Kladim se da će ga
Bella za nekoliko godina ispuniti ljuljačkama, toboganom i
penjalicom.
“Dom ti je divan”, kažem.
“Hvala.”
Iako žutimo, gotovo mu čujem misli: snagom uma tjera me da
odem i ne kvarim mu planove.
“Ostavit ću te na miru”, kažem ne gledajući ga.
“Hvala ti”, kaže i ne nastoji sakriti olakšanje u glasu.
“Ali”, okrenem se, “ako ti se ikada javim, iz bilo kojeg razloga,
molim te da me ne ignoriraš.”
“Ne vidim razloga da se pristojno ne oprostimo uz lijepe
uspomene...”
Prekinem njegov govor jer, zahvaljujući Nateu, znam kako
završava. Uskoro će početi blebetati da budem razumna.
“Zbogom, Milese. Zasada”, dometnem, čisto da se ne opusti.
Okrenem se, uzmem torbu i zaputim se prema ulaznim
vratima.
Odveć sam uzrujana da bih radila bilo što korisno, stoga se
zaustavim na plaži i hodam šetnicom.
 Osjećaji koje potiskujem od sinoć — ljutnja, bijes, poniženje —
bukte u meni. Ne samo da je Nate ponovno odlučio postupati sa
mnom kako mu se prohtije nego mi je sada i Miles okrenuo leđa.
Vjetar je oštar, a valovi su glasni. Crna me voda doziva i opirem
se porivu da utrčim, zaronim i ugušim bol. Ali gadi mi se pomisao na
to da bi mi tijelo voda izbacila na plažu zajedno s ostalim sranjem.
Bilo bi odveć izloženo.
Umjesto toga brže hodam i u mislima tjeram neku srditu osobu
da me pokuša opljačkati ili me napadne, tako da se mogu opirati i
iskaliti lavu koja vrije u meni.
Duboko udišem morski zrak. Moram konstruktivno usmjeriti
bijes.
Nazovem hotel u kojem će Bella i Miles održati svadbeni prijem
i raspitam se za konobarenje na važnim događajima. Daju mi ime
mjesne agencije, stoga je pronađem i prijavim se za posao.
Vrativši se u stan, gledam fotografije Belline sobe i proučavam
sve njezine stvari. Zamjećujem marke na brojnim bočicama parfema
i kremama.
Provjerim Natea. Otputovao je u posjet starom kolegi sa studija
u Leeds. Obuzme me nov nalet bijesa kada pomislim kako posve
bezbrižno uživa u životu.
Ne mogu sjediti prekriženih ruku.
Počnem prekapati po kuhinji.
Brzo prijeđem park i uđem u zgradu. Dok se penjem stubištem,
iz torbe izvadim sprej za ubijanje mrava — pročitala sam da šteti
ribama — i spustim ga na pod dok guram ključ u bravu.
Zapne. Ne funkcionira.
Pristup zabranjen.
Uporno zakrećem ključ lijevo-desno čak i nakon što shvatim da
je Nate doista odlučio isključiti me iz svakog područja svojega života.

29
Četiri dana prije Božića primim vrlo službeno sročeno pismo iz
ureda Jamesa Harringtona. Pokrenut je postupak za poništenje
braka. Nate i ja — sada poznati kao “tužitelj” i “optužena” — uskoro
više nećemo postojati.
Satima sjedim na krevetu i zurim u pravni rječnik zbog kojeg
sve zvuči vrlo jednostavno i izravno, kao da u taj proces nisu
uključeni osjećaji. Nakon što upamtim svaku bolnu riječ, odem u
kuhinju, uzmem upaljač i zapalim riječi nad sudoperom. Spaljeni
papirići lepršaju, padaju i kovrčaju se, crni spram bijele keramike.
U daljini začujem kako ulični pjevači pjevaju “Tiha noć”.
Babs me prati na božićnom putovanju u San Francisco
zahvaljujući besplatnoj karti za obitelj i prijatelje. Obilazak s njom
služi mi kao dobrodošla razonoda: Alcatraz, most Golden Gate,
tramvaj, četvrt Fisherman’s Wharf; prigrlimo sve što nude turistima.
Naš božićni ručak netradicionalan je dok se okupljamo u ribljem
restoranu, zajedno s dvadeset stranaca — mojom posadom i
njihovim ”priljepcima”. Dečkima, majkama, prijateljima. Jedem
dagnje u umaku od bijelog vina i ljuštim školjke. Restoran daje sve
od sebe — tu su božićni praskavci i glazba — ali svi ti pokušaji
veselja, sva ta zabava ubija me iznutra.
Kada Babs zaspi u mojoj sobi na jednoj strani golemoga
bračnog kreveta, mučim samu sebe iznova čitajući Nateove poruke,
nalik teniskim lopticama koje lete s jedne na drugu stranu svijeta.
Kod kuće je sa svojom divnom obitelji punom ljubavi.
Žena — Tara — pošalje mu poruku i zaželi “divan Božić”. Veseli
se što će ga uskoro vidjeti. Kao i on, kako joj odgovori.
Bella, Nate i Miles, sve ih zamišljam za stolom kako rezuckaju
puricu, pijuckaju kuhano vino i otvaraju skupe darove. Radosno
živeći život koji misle da zaslužuju.
Upalim televizor i odaberem romantičnu komediju kako bih si
pogoršala raspoloženje.
Na povratnom putovanju nemam nimalo strpljenja. Tijekom
ukrcavanja žena tridesetih godina tri mi puta kaže da je šefica neke
velike tvrtke za koju nikada nisam čula i odbija spremiti torbu radi
polijetanja.
“Zar vi ne možete?”
Stegnem čeljusti. “Nažalost, ne smijemo dizati prtljagu. A ako je
vi ne sklonite, vratit ću se za nekoliko minuta i narediti da je stave
među predanu prtljagu.”
Usred leta nadzornica mi kaže da se žena potužila na moje
ponašanje. Nastojim djelovati skrušeno. Odveć sam napeta da bih
uzela stanku, stoga sjedim u kuhinji i slušam kolegicu Natalie koja
melje kako će idućeg mjeseca obnavljati kuhinju. Radi povremeno i
neće se vratiti do veljače.
“Radnici su rekli da će nered svesti na najmanju moguću
mjeru.”
Neki su ljudi spremni povjerovati u sve. Zapravo, nemam ništa
protiv Natalie i da živi bliže — putuje iz Glasgowa, što je predaleko
za redovite posjete — sprijateljila bih se s njom. Shvatila sam da mi
prevelika usamljenost ne ide na ruku.
Nakon što sletimo i svima javnim razglasom za putnike poželim
dobrodošlicu na Heathrow, osjetim dašak iznenadnog optimizma.
Nova godina neumoljivo se približava, a to je uvijek dobro vrijeme za
novi početak.
Otvorim pretinac nad sjedalom navodne šefice i ponudim se da
joj izvadim torbu. Prije nego što odgovori, izvučem je i bacim joj je na
stopala.
Lice joj se iskrivi od bola. “Jao! Pazite što radite.”
“Jako mi je žao”, kažem. “Osobno, uvijek je sigurnije putovati
sa što lakšom prtljagom.” Udaljim se.
Može se žaliti koliko želi, ali nema dokaza da nije bila riječ o
nezgodi.
Tri tjedna poslije prijavim se u hotel u kojem će si Miles uništiti
život vežući se za Bellu i zatražim sobu s pogledom na crkvu.
Rano poslijepodne, dok uglađeni gosti pristižu, zimski je dan —
dakako — savršeno sunčan. Kroz prozor tražim Natea. Kada ga
uočim pokraj majke i sitne, tamnokose žene — nesumnjivo je riječ o
Tari — u grlu mi se stvori ogromna knedla i ne mogu spriječiti suze.
Izgleda kao iz oglasa u sivom odijelu krojenom po mjeri i s
ružičastom ružom u reveru. Nate pomogne majci namjestiti veliki
kreni šešir dok ga “Tara” opčinjeno promatra.
Bella stigne deset minuta poslije u kočiji s konjima te, iz moje
perspektive, nalikuje pravoj princezi iz bajke. Buket u njezinoj ruci
sastoji se od ružičastih i bijelih ruža. Njezina dugačka, čipkasta bijela
haljina svjetluca. Zlatni odbljesak zapne mi za oko dok prima očevu
ruku i korača prema crkvenim vratima. Doživljava sve što sam
oduvijek željela, ali nikada nisam dokraja postigla.
Posušim oči rupčićem; imam posla.
Proučavam plan sjedenja prije nego što počnemo s poslom i
zamolim da me zaduže za kraj prostorije nasuprot glavnom dijelu
zabave. Nosim tamnosmeđu vlasulju i plave kontaktne leće te
naočale da budem sigurnija. Rečeno mi je da podignem kosu, stoga
imam konjski rep, ali raspustila sam pramenove uz lice. Osjećam se
prilično sigurnom zato što me nitko neće tražiti — ne pokraj prelijepe
Belle, glavne ljepotice na balu.
Dio sam nevidljivog uslužnog osoblja.
Nitko me se neće moći prisjetiti čak i da moraju. Čula sam da
su iskazi očevidaca često nepouzdani.
Ljudi će vam pristojno zahvaliti dok ih poslužujete zdjelicama
tjestenine sa sirom prekrivene krušnim mrvicama i juhom od rajčice,
praćenima filet mignonom i mladim krumpirom. Svima napunim čaše
za vino i vodu, a potom obiđem stol s košarom kruha i nudim ih
dodatnim pecivom.
To je sve što inače radim, ali na čvršćem tlu.
Prije deserta podijelimo čaše za šampanjac radi govora.
Stojim otraga držeći bocu šampanjca dok se Miles beskrajno
zahvaljuje i čita posvetu koju je napisao Belli i od koje mi se povraća.
“Sretnik” je, a ona je “jedna na milijun”.
Diskretno se zaputim u bočnu prostoriju i natočim si čašu
šampanjca. Odveć mi je teško slušati sve te gluposti i
prenemaganja. Kroz hodnik vidim da u kuhinji nema nikoga. Svi
koriste priliku za stanku ili dovršavanje pospremanja. Osvrnem se po
prostoriji u kojoj jesam. Uz darove i gomilu kaputa uočim tortu —
začudno, vrlo tradicionalnu, bijelu s jednostavnom nevjestom i
mladoženjom na vrhu. Ali ogromna je, od pet katova, i stoji na
kolicima, stoga se čini da će je teatralno uvesti i da će torta biti
zvijezda sama za sebe.
Srušim je bez razmišljanja. Potmulo udari o sag. Oduprem se
porivu da gurnem nož u nju ili je dodatno uništim gazeći je nogom.
Mladoženja i nevjesta utapaju se pod lavinom glazure i biskvita boje
vanilije.
Kada se vratim u dvoranu, kumov govor u punom je jeku,
prepun uobičajenih anegdota o razuzdanim psinama iz studentskih
dana. Trebala sam ga istražiti prije toga — mogla sam dodatno
začiniti njegove priče. Uočim kako planerica vjenčanja odvodi
namrgođenu šeficu cateringa.
Nakon nekoliko minuta, obje povedu Bellu na stranu, pa
promatram kako naglo prinosi ruku ustima, očigledno razočarana.
Ima sreće — da sam joj se mogla približiti, tako bi joj završile haljina
ili lice.
Kada poslužim sljedeći slijed, u jelovniku opisan kao “trovrsni
desert” — tortu od sira s limunom, Baileys u sladoledu s komadićima
čokolade i minijaturan čokoladni kolač — praćen kavom, ne mogu
više izdržati. Kiseo šampanjac udara mi o prazan želudac i sve
počinje djelovati nestvarno i zbunjujuće. Odbijem kolegičinu molbu
da se pridružim sastanku osoblja i mini istrazi o tome tko je srušio
tortu.
“Vjerojatno su se djeca provlačila uokolo”, kažem pretvarajući
se da me zaokuplja poseban zahtjev nekoga gosta.
Čim se spremim dati otkaz na tom privremenom poslu
izgovarajući se na bolest, DJ se počinje pripremati uz plesni podij.
Pričekat ću prvi ples pa otići poslije njega.
Iskradem se i krišom iskapim još jednu čašu šampanjca. Treba
mi nešto da izdržim zadnji dio dana, a nije da ću se nakon dvije čaše
pretvoriti u majku. Osjećam kako mi alkohol kola krvlju i ublažava
moju bol i osjećaj odbačenosti.
Možda Amelia nije bila toliko glupa.
Kada se vratim unutra, svjetla su prigušena dok Bella i Miles
zauzimaju podij za svoj prvi ples uz “The Wedding Song” Davida
Bowieja. Srce me zaboli pošto pjesma završi pa se Nate, nježno
vodeći Taru držeći joj dlan na leđima, pridruži ostalima oko Milesa i
Belle. Gospodin i gospođa Yorke. Ne pristaje joj jednako dobro kao
prezime Goldsmith; ne izgleda mi kao Bella Yorke.
Dišem s naporom, stoga uzmem stolac za praznim stolom i
stavim ga pokraj zastora uz bočnu stranu prostorije. Milesov sako
visi s naslona obližnjeg stolca. Diskretno gurnem ruke unutra i
opipam mu džepove. Lisnica. Mobitel. Uzmem mu lisnicu i stavim je
u svoju torbicu. Nastavim promatrati.
Prisjetim se noći školske zabave kada sam se zaljubila u
Natea. Duboko dišem — ne želim sada razmišljati o tome. Nije pravo
vrijeme. Ali ponestaje mi zraka dok gledam Bellu i Natea toliko
sretne — zajedno s cijelom sretnom obitelji.
Onoga dana kada je Will umro, samo sam željela nekoliko
trenutaka mira. A otada nisam doživjela nijedan.
Nisam bila do kraja svjesna da je upao u vodu.
Vrtlar mi je pokušao pomoći spasiti ga. Nikada to nikome nije
rekao, zato što me nastojao zaštiti. Dopustio mi je da se pred
majkom pretvaram da sam vidjela kako Will pada i da sam smjesta
reagirala. Da sam zvala u pomoć, ali da se sve zbilo okrutno brzo.
Svaka laž nakon nekog vremena postane istina. Nikada nije rekao
da sam bila lijena ili nemarna, ili da sam vjerojatno zadrijemala.
Prije nego što sam uopće pogledala na dno bazena, slutila sam
što se dogodilo. Potrčala sam i spustila se. Nagib prema dubokom
kraju bio je jako sklizak. Pokraj mojih stopala nalazio se dugačak
štap. A kako je uvijek izuvao cipele i skidao čarape blizu vode,
trebalo mi je nekoliko ključnih sekundi da ga pronađem u mutnoj
vodi. Hvatala sam ga, ali iskliznuo bi mi iz ruku.
Pojavio se vrtlar. Vidio je kako jurim na dno pa je pretpostavio
što se događa i dotrčao. On je izvukao Willa, a ne ja. Promatrala
sam kako pokušava oživiti bosonogo klupko natopljene odjeće. Voda
se cijedila s njega i klizila niz padinu, vraćajući se mutnoj bari na dnu.
Vrištala sam dok je pokušavao spasiti moga brata. Moju
odgovornost. Zvuk koji je odjekivao bio je puno gori od bilo čega što
je ikada izišlo iz njegovih nedužnih ustašca.
Ostatak dana tvore isprekidani djelići uspomena, izuzev
majčina pogleda kada me vidjela. Isprva sam pomislila da će me
zagrliti, ali ruke su joj ostale uz tijelo.
Umjesto toga pala je na pod i zaplakala.
O krivnji sam otkrila to da ponekad možete živjeti s njom.
Drugih vas dana — poput tuge — napadne bez upozorenja i prži
poput kiseline, ne dajući vam mira. A najgore je to što ništa ne
možete poduzeti.
Ne možete promijeniti pogrešku. Nikada. Umjesto toga uvuče
se u vas i postane sastavnim, lošim, pokvarenim dijelom koji vas
guši.
U svim snovima i noćnim morama, sve što sam ikada željela
jest da me vremenski stroj vrati tako da mogu promijeniti prošlost.
Kada sam upoznala Bellu, mislila sam da imam priliku poći drugim
putem — da bih jednoga dana mogla zacijeljeti i dobiti priliku za
normalan život tako što ću slijediti nju. Neopisivo sam to željela.
Kada mi je uskratila tu priliku, sudbina mi je dala drugu
dodijelivši mi Natea. Pružio mi je cilj i mogućnost da budem nešto
drugo u odnosu na ono čega sam se bojala — izdubljena, šuplja
verzija sebe. Robot.
U sebi osjećam strah koji me nikada nije istinski napustio. A
bez velike promjene — nečega predivnog na što bih se usredotočila
— bojim se da nikada i neće.
Zato što mi, bez ljubavi i prihvaćanja, ostaje samo nešto
mračno i ogavno.
Ustanem i zaputim se na plesni podij. Zastanem. Toliko sam
blizu. Toliko blizu životu koji bi mogao biti moj i u kojem bih mogla
posegnuti i zagrliti Natea. Pleše s Bellom. Stojim po strani i
promatram. Teško mi je disati.
Usredotoči se.
Nasilu se udaljim. Prepustim ih njihovoj bajci.
Izišavši, dočeka me ugodna hladnoća.
“Jesi li dobro, dušo?” upita postariji muškarac. Puši cigaretu.
“Ne”, kažem. “Spavala sam s mladoženjom. Rekao mi je da me voli,
ali...” Slegnem ramenima.
“Ma ne”, odvrati, razrogačivši oči. “Miles? To mi je nećak. Ne,
siguran sam da...”
Ponovno slegnem ramenima. “Žao mi je. Da sam znala...
samo, povrijedio me. Jako.”
Udaljim se napuštajući život na koji su mi zanijekali pravo.
Na povratku u hotel prođem pokraj beskućnice na dovratku
trgovine obućom. Izvadim sav novac iz Milesove lisnice i dam joj ga.
 Unutra je sigurno bilo dvjesto funti; maleno se dobro izrodilo iz
zla. Bacim lisnicu u kantu za smeće.
U zoru skupim stvari i odjavim se iz hotela nakon
neprospavane noći.
Umjesto da se odvezem kući, zaputim se u Dorset. Prvo se
zaustavim u gradskom središtu Dorchestera. Nakon što Babs
pošaljem poruku i upozorim je da stižem, uđem u cvjećarnicu.
Nestrpljivo čekam dok mlada žena izrađuje četiri buketa, povezujući
svaku stapku koncem. Doda balon s medvjedićem na štapiću i ubaci
ga među bijele karanfile.
Kada pozvonim Babs navrata, spremna je u zakopčanom
kaputu.
“Ovo je za tebe”, kažem i pružim joj najskuplji buket, mješavinu
ruža boje breskve i žute.
Ustraje na tome da ih stavi u vazu prije nego što krenemo na
groblje.
Započnemo s Williamom Florianom Jasminom. Babs se pomoli,
a ja mu u sebi kažem da mi je žao.
Trebala sam te čuvati. Trebala sam biti bolja starija sestra.
Potom posjetimo moju majku. Ne znam što reći ni učiniti, stoga
zauzvrat opišem cvijeće koje sam joj postavila pokraj nadgrobne
ploče.
“Koji je cvijet najviše voljela?” upitam Babs, odjednom shvativši
da ne znam.
“Sve ih je voljela”, odvrati Babs dršćući.
“Idi u auto”, kažem pružajući joj ključeve. “Upali grijanje. Neću
dugo.”
Ne protivi se.
Promatram je dok odlazi prema parkiralištu. Potom potražim
nadgrobnu ploču vrtlara koji je pokušao spasiti Willa i zaštitio me.
Pokraj njegova groba nema ničega, a čak su i vaze prazne. Položim
zadnji buket na tlo.
Michael John Simpson 1946. — 2004.
Umro je od raka pluća dok sam bila u internatu. Amelia je to
usputno spomenula kada sam došla kući za praznike. Plakala sam.
“Hvala što si pokušao”, glasno kažem.
 Odbijem Babsinu ponudu da prespavam kod nje kada je
odvezem kući.
Moram se vratiti kući i raditi na svojim planovima, iako mi
aplikacija više ne funkcionira. Nate je zacijelo kupio novi mobitel i nije
sve prebacio. Ili se nekako obrisala.
I promijenio je sve lozinke. Zacijelo postoji nešto čega se još
nisam dosjetila. Mora postojati.
Sine mi u sitnim satima i toliko je očito da se naglo uspravim:
Nate mi još uvijek duguje medeni mjesec.
Međutim, zasad ću se morati držati okvira. Uskoro putuje u
Whistler — sjećam se točnih datuma iz fascikla koji sam vidjela u
Milesovoj kući. Zapisujem bilješke na mobitelu dok usavršavam misli
i ideje. Trebam novu taktiku zato što djela govore više od riječi.
Ali jedno je sigurno. Poništenje braka ne dolazi u obzir. Na um
mi padne nova mantra.
Ako nekoga volite, pustite ga.
Ako se vrati, vaš je. Ako se ne vrati, natjerajte ga.

30
Skupim kosu u čvor, pričvrstim je kopčama i nanesem ruž koji
sam uzela s Bellina toaletnog stolića. Duboko udahnem, nasmiješim
se svom odrazu, otključam zahodska vrata i uđem u kuhinju prve
klase. Poslužila sam se položajem ambasadorice sigurnosti kako bih
se pobrinula da me izaberu za to radno mjesto, nakon što sam se
pobunila da nikako ne mogu govoriti u svačije ime ako nikada ne
dobijem priliku raditi u svakoj kabini. Pošto usporedim jelovnik sa
zalihama hrane, potpišem se kako bih to potvrdila.
“Bok, uživajte”, kaže jedan vječito vedar poslužitelj dok odlazi u
drugu kuhinju kako bi odradio drugu provjeru.
Prebrojim pokrivače, trenirke i poklon-torbe i provjerim ima li ih
dosta za sve putnike, pa stavim svijetloružičaste karanfile u
nepomičnu vazu u kabini. Završivši s pripremama, zaokupim se
čitanjem popisa putnika. Usprkos navali poznate sirove, gorke
ljubomore koja mi stvara mučninu, ostanem mirna. Podsjetim se da,
iako okolnosti nisu idealne — nitko se drugi ne bi morao nositi s
drugom ženom tako rano u braku — sve ide po planu. Moram
svladati nekoliko prepreka, što ću pedantno odraditi, korak po korak.
Molim kabinsku posadu da pripremi vrata za polijetanje.
Prene me nadzorničin glas preko javnog razglasa. To znači da
su vrata prostora za prtljagu zapečaćena, da je sva papirologija
odrađena i da su i zadnja putnička vrata zatvorena. Rukom
namjestim vrata, a time i tobogane u slučaju nužde, pa provjerim
kolegičina vrata dok ona provjerava moja. Počnemo se kretati.
Onkraj mojeg prozora ukrcajni se most povlači. Svijet se ponovno
smanji na veličinu zrakoplovne unutrašnjosti. Zarobljeni smo; u
milosti pilota, vremenskih prilika, tehnologije i zajedničke vjere da su
sigurnosne službe i mehaničari sve iscrpno pregledali.
Približimo se pisti i pridružimo se ostalim zrakoplovima u redu,
puzeći jedan po jedan. Stigne red na nas. Zrakoplov se polukružno
okrene udesno. Stanka prije sve glasnije rike motora, iznenadna sila
i kretanje kada se kotači zakotrljaju naprijed, a letjelica ubrza.
Poletimo. Zatvorim oči i zamislim kako podaci o našem letu nestaju
poput mjehurića — puf! — sa zaslona o odlascima na terminalu,
stotinama metara ispod nas.
Nestali.
Zaokupim se pripremom hrane. Moji kolege, Martin i Nicky —
zaduženi za kabinsku uslugu — nude pića i zapisuju narudžbe
hrane, koje potom podgrijavam, stavljam na tanjure i aranžiram.
Limun i peršin za losos, svježa metvica za janjetinu. Prolazimo kroz
turbulencije otprilike u vrijeme posluživanja čaja — prilično čest
slučaj. Nakon što usluga završi pa sklonimo ostatke — čaše, tanjure
i hranu — Martin i Nicky navuku rolete, a ja prigušim svjetla.
Stanem na kraj pokraj ulaza u kabinu i promatram. Mirno je i
mračno, izuzev zaslona koji bljeskaju. Nekolicina spava — sklupčani
pod pokrivačima — a tu je i dežurni alkoholičar koji prianja uz bocu
viskija ili porta. Uređaj za klimatizaciju bruji nadglasavajući motore.
Netko hrče. Udahnem miris ohlađene hrane, znojnih stopala i
vjetrova, pomiješan s osvježivačem zraka i mirisom, kako ga
nazivamo, “Eau-de-Boeing” — poznati miris unutrašnjosti
zrakoplova. Sve je mirno.
 Kolege su na stanci. Sama sam.
Vodim glavnu riječ. Sve je u mojim rukama.
Kratko se priberem.
Vidim bočnu stranu Tarine glave. Kosa joj je tamna, duga i
ravna; glatka i blistava kao na televizijskim reklamama. Zažmirivši,
duboko udišem i prolazim svoje planove, ali ružne mi se riječi guraju
u misli; rečenice iz službenih pisama koje sam primila iz ureda
Jamesa Harringtona. Ti naizgled nedužni, a opet moćni listovi papira
očigledno najavljuju početak kraja. Još samo nekoliko mjeseci i
Natea i mene više ništa neće vezati. Neumoljiv podsjetnik na to
ispuni me novim naletom odlučnosti. Nemam što izgubiti.
Uđem u kabinu, a sag mi priguši korake. Priđem ormaru na
početku kabine i otvorim ga, kao da nešto tražim. Slijeva mi se
nalazi sjedalo 1A, jedno među omiljenim sjedalima iznimno važnih ili
slavnih osoba. Današnji dan nije iznimka: na njemu sjedi kanadski
televizijski glumac, gleda film i gricka ostatke sira i krekera. Putnik s
moje desne strane, starija inačica Natea, čita Financial Times. Točno
iza njega sjedi Bellina i Nateova majka Margaret, i mirno spava.
Sljedeće ću godine ja sjediti na jednom od tih sjedala i pijuckati
šampanjac ili džin-tonik. Tiho zatvorim ormar i okrenem se. Bella
sjedi i prebire po torbici. Miles odmara gledajući film sa slušalicama
na uhu. Na stoliću pokraj njega stoji čaša netaknutog porta. Obuzme
me prkosno likovanje.
Stanem pokraj njega, lagano mahnem i nasmiješim se.
Spremi se pristojno mi odmahnuti, kao da pretpostavlja da sam
uslužna stjuardesa kojoj je zbilja stalo do njegove udobnosti, no lice
mu poprimi zbunjen izraz. Uspravi se i skloni slušalice. Pogled mu
padne na moju pločicu s imenom.
“Miles! Miles Yorke!” kažem široko se osmjehujući.
Bella pogleda prema meni.
“Obično ne pijete port”, kažem, malčice glasnije negoli je
potrebno.
Zuri u mene, ali ništa ne govori.
I Bella zuri.
Jednostavno si ne mogu pomoći a da ne odem korak dalje.
“Donijet ću vam punu čašu. Volim se brinuti o našim posebnim
klijentima.”
Provučem prste oko stalka čaše i naglo je podignem. Crvena
tekućina poprska Milesove hlače.
“Ah, užasno mi je žao.” Prinesem slobodan dlan ustima.
“Dođite u kuhinju pa ću vam dati nešto čime ćete se obrisati.”
Udaljim se iz kabine i prodan pokraj Natea. Ne diže pogled.
Miles ne zaostaje. Iako ga u privatnosti kuhinje pozdravim tek
laganim poljupcem u obraz, naglo se odmakne.
“Moja žena — Bella — je u avionu. Koji je ovo vrag? Lagala si.
Rekla si da radiš za putničku agenciju.”
Nemam mu volje objašnjavati da zrakoplovne tvrtke igraju
veliku ulogu u putničkoj industriji.
“Imaš sreće što šutim. Nisi bio pošten prema meni. Ti i Nate
sličniji ste nego što mislite.”
Zuri u mene. “Nate?”
“Da. Nate.”
“A ne Nick? O, Bože.” Zastane. “Prevarila si me. Od samog
početka. Zašto?”
Iza njega pojavi se Bella.
“Milese? Mili, jesi li sredio hlače?”
Naglo se okrene začuvši je. “Samo što nisam.”
Gurnem ubrus pod slavinu, iscijedim ga i pružim mu. Trlja
desno bedro mnogo jače negoli je potrebno.
“Poznajem te, zar ne? Iz škole.” Bella zuri u mene. “Elizabeth
Price. Bila si na zabavi. U Bournemouthu.”
Miles nastavlja bespotrebno uklanjati mrlju. Hlače su mu
tamno-sive; vino se i ne vidi.
“A Stephanie je spomenula da si je posjetila u teretani.”
“Želite li piće?” upitam. “Ako ne, morat ćete me ispričati jer
imam posla.”
“Što si mislila kad si rekla da Miles obično ne pije port?” Okrene
se Milesu. “Ne letiš toliko često.”
Odlučim mu pomoći. Zasada. “Klijentica sam mu.”
“Ti? Milesova klijentica?”
Živcira me njezin sumnjičav ton.
 “Bila je”, kaže Miles podižući pogled. “Zapravo, ne, nije tako.
Ništa se nije dogodilo nakon prvotnog sastanka. Zbunjen sam. Mislio
sam da se zoveš Juliette.”
“I zovem. Sada.”
“Zašto si se odlučila za Milesovu tvrtku? To je prevelika
slučajnost. Činila si to u školi. Vječito si me slijedila, oponašala, krala
mi odjeću i šminku. Ulizivala se mojim prijateljicama.”
Miles izgleda kao da će povratiti.
“Milese, mili, je li ti postavljala osobna pitanja kada ti je došla u
ured? Je li ti pobudila ikakve sumnje?”
“Ne, zašto?”
“Zato što imam loš predosjećaj u vezi sa svime.”
Osjetim kako mi se dlanovi stežu. Nisam zamišljala takav
razgovor. Očekivala sam da će se sramiti ili uplašiti. Nešto. Zato što
zacijelo ne može očekivati da nam razgovor bude savršeno ugodan.
Pogledam prema niskom ormariću u kojem je poluga. Službeno se
rabi samo u slučaju požara, za otvaranje zaglavljenih otvora.
Metalna je, teška i završava opakom kukom.
“Ispričavam se.”
Sve troje pogledamo udesno. Ondje stoji putnik, kanadski
glumac.
Povratim profesionalnost. “Mogu li vam kako pomoći?”
“Da, molim vas. Zaslon mi je zablokirao.”
“Pogledat ću”, kažem, slijedeći ga u kabinu. Pretvaram se da
me zanima i pritišćem nekoliko tipki na njemu. “Zatražit ću da vam
ga ponovno pokrenu”, obećam.
Nasmiješi se. “Hvala.”
Na putu prema stražnjem dijelu kabine, čučnem pokraj Tarina
sjedala. “Bok”, pokažem joj.
Zaustavi film — najnoviju romantičnu komediju — i skloni
slušalice. “Bok”, nesigurno odvrati.
Vidim da očajnički nastoji ne zuriti u moju pločicu s imenom.
“Juliette. Sjećaš se? Putovale smo zajedno u Atenu prije koji
mjesec. Ili je to bio Kairo? Uglavnom, kako si?”
“Dobro, hvala.”
 Još uvijek djeluje zbunjeno. U pravu je; nikada nismo zajedno
letjele. Dok nastoji prizvati nepostojeću uspomenu, pokažem na
Natea. On pogleda u nas.
“Je li to novi tip?”
Naceri se. “Da.”
Uozbiljim se. “Ah. Sretno. Da sam na tvom mjestu, pripazila
bih.”
Nate skloni slušalice i uspravi se u sjedalu, i dalje zureći u
mene. Do tog trenutka nikada nisam razmišljala o “olujnom izrazu
lica”. Sada vidim što točno znači, zato što mu se cijelo lice mršti.
Ustanem prije nego što mi Tara odgovori i zaputim se u kuhinju.
Nate me pretekne. Priđe mi i zgrabi me za ruku.
Bella i Miles, koji su dotad očigledno o nečemu pomno
raspravljali, utihnu i zagledaju se u nas.
“Što to radiš?” upita Nate. “Zašto razgovaraš s mojom
djevojkom?”
Oslobodim se njegove ruke. “Radim. Izgledala je kao da joj
treba piće.”
“Prekršila si dogovor.”
“Kako? Ništa ja tu ne mogu ako si na ovom letu. Idi u
ekonomsku klasu, ako ti toliko smeta. Ozbiljno. Na kraju ima hrpa
slobodnih sjedala.”
“Nije slučajnost i to mi silno ide na živce.”
Slegnem ramenima. “Vjeruj u što želiš. Sudbina nam očito
sprema nešto veliko.”
“Znači, i ti je poznaješ?” Bella upita Natea.
Odgovorim umjesto njega. “Ah, Nate i ja vrlo se dobro
poznajemo.”
Upravo u tom trenutku pridruži nam se Tara. Glumac stoji iza
njezina desnog ramena.
“Ispričavam se”, kažem prije nego što progovori. “Potrebno je
nekoliko minuta da vam se zaslon ponovno uključi. Provjerit ću za
pet minuta.”
Izgleda kao da želi zatražiti još nešto, a potom se predomisli i
ode u zahod. Svi šutimo dok zaključava vrata. Priđem interfonu nad
sjedalom za posadu, nazovem nadzornika i zamolim ga da resetira
pokvareno sjedalo. Vratim se sve većoj skupini u kuhinji.
Tara prianja za Nateovu ruku.
“Rekla sam da imam loš predosjećaj u vezi s time”, Bella kaže
Milesu. “Zar nisam?”
Kimne izbjegavajući me pogledati u oči.
“Što se događa?” upita Tara.
“Voliš mlađe djevojke, zar ne, Nate?”
Nate podigne ruku kao da će me pljusnuti. Bella je uhvati i vrati
mu je uz tijelo.
“Podržat ćeš me, zar ne, Bella? Ne sjećaš se što si govorila u
školi?” Oponašam njezin glas. “To su samo riječi, Elizabeth. Uzdigni
se iznad toga. To su samo riječi.”
“Mislio sam da nisi poznavala Bellu u školi”, odvrati Nate.
“Rekla sam ‘svi su znali za Bellu’.”
Tara pokuša ponovno. “Još uvijek ne shvaćam o čemu je riječ.”
“Pitaj nju” Pokažem na Bellu.
“Ah, malo smo je zadirkivale u školi zato što je sa samo
petnaest godina spavala s nekim dečkom. Mi ostale pretvarale smo
se — da ispadnemo važne — ali ona je to zbilja učinila. Takva je
Elizabeth. Uvijek je morala otići korak dalje.”
Sada Nate izgleda kao da mu nije dobro.
“Malo ste me zadirkivale”, kažem. “Užasne fotografije u mom
stolu. Neprestano nazivanje kojekakvim imenima. Kurva. Luzerica.
Drolja. Flundra. A to čak i nije bilo strašno. Hvalila si se na račun
momaka i toga koliko ti je bilo zabavno. Djelomično sam zbog tebe
mislila da činim nešto odraslo. Nešto zbog čega ćeš me poštovati.
Umjesto toga, bilo je posve suprotno.”
“O, Isuse, i ne pokušavaj to svaliti na mene”, prasne Bella.
“Valjda si u stanju razmišljati svojom glavom? Nitko te nije prisilio ni
na što.”
“Rekla si mi da će taj dječak zauvijek misliti da sam
bezvrijedna. Da se muškarci ne žene lakim ženama. Ali prevarila si
se. Oženio me. Bila je to ljubav za cio život, baš kao što sam ti tada
rekla. Reci im, Nate. Reci im za naše vjenčanje.”
 Tišina. Svi gledaju u njega. Nate šuti i samo zuri u mene kao
da vjeruje da će, ako svi budemo dovoljno dugo stajali ondje, taj
nestvarni sastanak završiti pa će se probuditi u nekakvom hotelu s
pet zvjezdica i da će mu jedinu muku pričinjati dvojba o tome kamo
će trčati ili što će doručkovati.
“Vjenčanje?” upita Bella. “I tada?... O, Bože.” Pokrije usta
dlanom i odmahne glavom, kao da joj je sve to preteško pojmiti.
“Nathane?”
I Tara pronađe glas. “U braku si?” Dometne: “S njom?”
Primijetim kada pusti njegovu ruku.
“Ne. Da. Da i ne. Zato to nisam spominjao. Dogodilo se u
Vegasu. Poništavamo ga.”
“To ne mijenja činjenicu da se dogodilo”, istaknem.
Zahodska se vrata otključaju. Svi utihnemo kada glumac izađe.
“Zaslon bi vam sada trebao biti u redu, gospodine”, kažem, s
naporom se prisjećajući njegova imena. “Želite li nešto popiti?”
Naizgled prouči prizor pred sobom i odmahne glavom. “Ne,
hvala, ne treba.” Ode.
“Znači”, kaže Tara, “da razjasnimo...”
Miles uskoči. “Čini mi se da Nathan i Juliette imaju o
mnogočemu razgovarati. Što kažete na to da ih malo ostavimo
nasamo?”
Bella se složi. Naravno. Sada kad je shvatila da me zlostavljala
zbog bratovih postupaka, ne može dočekati da pobjegne i iznova
presloži uspomene pomoću novostečenog znanja. Zamišljam kako ih
premješta i još uvijek nastoji misliti da nije bila toliko grozna.
Međutim, Tara ne želi otići. Odmahne glavom kad je Bella pokuša
izvesti iz kuhinje. Ostane na mjestu i dvaput zamahne kosom.
Nate priđe šanku i posluži se bočicom konjaka. Ne trudi se
uzimati čašu, nego pije ravno iz bočice. I Tara i ja promatramo ga za
to vrijeme. Izdahne, odloži bočicu sa strane i provuče prste kroz
kosu.
“Je li to bivša djevojka o kojoj si mi govorio?” upita ga Tara.
“Ona koja te ne pušta na miru?”
“Ne bivša djevojka, sadašnja žena”, ispravim je.
 Zuri u mene kao da sam ja kriva za sve. Nate joj priđe i šapne
nešto na uho. Uputi mi prijeziran pogled pa se zaputi u najbliži
zahod. Vrata se zatvore uz škljocaj, a lampica Zauzeto zasvijetli.
Nate i ja ostanemo sami. Priđem vratima s desne strane i podignem
roletu. Obzor nad tamnim oblacima iz daljine osvjetljava plavo-
narančasto svjetlo. Zgrabi me za ramena, okrene prema sebi i
unese mi se u lice. Dah mu miriše na konjak.
“Koji kurac?!” kaže. “Ništa od toga nije imalo veze samo sa
mnom, zar ne? Sad si uvukla i Bellu. Kako se usuđuješ aludirati da
volim mlađe žene. I ti si kriva.”
“Samo ti sebe uvjeravaj u to. I pusti me.”
Posluša me.
Uzdahnem i pokušam ponovno. “Nate, oženio si me. Tvoja mi
je sestra zbog tebe zagorčala život u školi. Duguješ mi. Ona mi
duguje. Želim sretan završetak i dat ćeš mi ga.”
“Jedna pogreška. Jedna glupa, nepromišljena pogreška prije
toliko godina.” Iako govori naglas, čini se kao da govori samome
sebi. “Jedan lakomislen trenutak.”
“Istini za volju, pogriješio si samo u tome što si mislio da ću
odustati.”
Otvori kolica s pićima i posegne za još jednom bočicom.
Oduprem se snažnom porivu da mu vratima zalupim dlan.
Nastavim. “Situacija će se riješiti tako da je prihvatiš. Neću
otići. Prihvati to i sve će biti u redu. Nastavi mi se odupirati i platit
ćeš. Ljubav boli. Navikni se na to. Ja sam morala.”
“Mislio sam da ćeš, ako budem pošten, konačno shvatiti.
Nemam što drugo dodati.”
“Dobro. Otići ću na policiju. Reći ću da si me silovao. Tada će
maloljetnost biti još veći problem.”
“Smiješno! Zašto bi se udala za mene da sam te napastovao?”
“Zato što si se ispričao i želio mi se iskupiti. Zato što te, usprkos
manama — a, vjeruj mi, imaš ih dosta — volim.”
“Predajem se, Juliette”, kaže. “Spuštaš se sve niže. Obične
molbe ne pale. Prijetnje ne pale. Razuman razgovor ne pali.”
Puka činjenica da me zove Juliette upozorava me da mi nastoji
uliti lažnu sigurnost.
 Ali, ostanem prisebna. “Nikada ništa i neće”, smireno kažem.
Odjednom se naizgled slomi. Kao da se predao. Glasno
uzdahne i okrene se, spreman otići. A nešto u njegovim okrenutim
leđima, u toj putanji našeg braka koji se kreće prema brutalnom,
hladnom završetku ako ga ne uspijem spriječiti, i to smjesta, razjari
me. Osvrnem se uokolo, uzmem aparat za gašenje požara i
spremim se udariti ga njime. Zacijelo to nasluti zato što se naglo
okrene i otme mi ga. Toliko mi ga naglo iščupa iz ruku da padnem.
Šokira me bol u desnoj ruci. Hladan me zrak šiba iz ventilacijskih
otvora i usredotočim se na stvari pod kolicima — čajnu žlicu, maslinu
i čep — a potom podignem pogled i ugledam Tarin užasnut izraz dok
me gleda odozgo.
Tu je i još jedan putnik; postariji muškarac koji se doima silno
zbunjenim. Nate mi pokuša pomoći, ali ignoriram ga i ustanem
trljajući ruku.
“Jeste li dobro?” upita muškarac.
“Mislim da jesam.”
“Idem vam po kolege”, kaže.
“U redu je”, kažem. “Ali hvala, razgovarat ću s nekime ako
bude potrebno.”
Iako djeluje nesigurno, putnik se zaputi prema polici s
časopisima i polako ih pregledava, namjerno nas pogledavajući
svakih nekoliko sekundi.
Pogledam Taru. “Molim te, ostavi nas nasamo.”
Izgleda rastrgano, ali Nate joj lagano kimne. Oboje nas
zbunjeno pogleda, a potom se polako vrati na svoje sjedalo i na
sigurno.
“Riješi je se”, kažem dok vraćam aparat za gašenje požara na
mjesto. “Ozbiljna sam, i to sam odavno trebala učiniti. Žalim samo
za time što se nisam dovoljno jako borila za tebe. Prebrzo sam
popustila pred pritiskom i James me pomutio. E pa, dosta. Reci joj
da je gotovo. Reci joj da uhvati sljedeći let za London. Reci svojima
da ću vam se pridružiti u Whistleru na malom odmoru u vidu
medenog mjeseca i upoznavanja s obitelji.”
“Nema šanse.”
 “Dobro.” Nabrojim svoja oružja, jedno po prstu. “Seks s
maloljetnicom, prisilan ili ne — sestra će ti posvjedočiti — zajedno s
preljubom, tjelesnim napadom koji je upravo vidjela tvoja djevojka i
još osoba koja nema veze s nama. I ne zaboravi da svima mogu
pokazati nedavne fotografije s našeg sretnog vjenčanja. Vjeruj mi,
mogu složiti vrlo dobru priču.” Tobože se snuždim i govorim poput
jadnice: “Oprostila sam mu za ono u prošlosti zato što se silno
kajao. Ali nisam mu trebala dopustiti da me nagovori na brzi brak,
zato što je tada mislio da se može nastaviti poigravati mojim
osjećajima. Nikada nisam znala na čemu sam. Užasno je.” Ponovno
normalno govorim: “Što misliš, kome će vjerovati?”
“Ne volim te.”
“E pa, potrudi se.”
Zapravo mi je dosta kumljenja i moljenja i gomile jebenog,
jadnog strpljenja. Nema izbora. Želim da to već jednom završi, pa da
nastavimo sa životom.
“Idi razgovarati s njom”, smireno kažem. “Vrijeme ti curi.”
“Nije pošteno zasuti je time usred zraka. Razgovarat ću s njom
kad ostanemo sami i objasniti sve kako treba. I nije pošteno prema
mojoj obitelji.”
“Sve što sam tražila nije podložno raspravi. Ne izazivaj me više
nego što već jesi.”
“Moram razmisliti.” Zastane pa dometne: “Molim te. Gledaj,
kužim. Shvaćam. Ali nećeš s nama u Whistler. Želim razgovarati s
obitelji. Nasamo. Daj mi barem to.” Ponovno zastane. “Ionako ćeš
biti slobodna samo — koliko? — otprilike trideset šest sati. Tako da
ne bi uživala ne znam koliko dugo.”
Zapravo, možda je najbolje da Nare trenutačno ne zna što
planiram. Otkrivat ću mu malo-pomalo, koliko bude trebalo. Zato što,
kada malo bolje razmislim, nije glamurozno upoznati roditelje pokraj
pokretne trake za prtljagu ili u krcatoj dvorani za dolaske. Odsad pa
nadalje, sve će se odraditi elegantno i kako treba. Namjeravam u
velikom stilu doći u Whistler i pretvoriti to u priliku za pamćenje.
“Samo se riješi Tare”, kažem. “A ja ću te obavještavati o
budućim planovima.”
 Nate polako priđe Tarinu sjedalu, okrene se prema meni i vidi
da ga promatram, pa sjedne na sjedalo sučelice njezinu. Nagne se
naprijed. Vratim se u kuhinju, ali promatram ih s druge strane. Nate
izgleda kao da se silno trudi umiriti je.
Zasad sve dobro ide.
Martin i Nicky vrate se sa stanke, ali nema šanse da ja
iskoristim svoju. Previše je toga na što moram paziti. Hinim da čitam
novine i svako malo provjeravam kabinu. Cesto zamjenjuju sjedala,
kao u igri glazbenih stolica, i naizgled su svi pomno udubljeni u
razgovor.
Zamolim Nicky da Milesu diskretno dostavi presavijenu poruku,
“... zato što je zatražio savjet za ženin poklon”. Zapravo, u poruci
piše: Dođi k meni.
Nekoliko trenutaka nakon što to učini, Miles dođe u kuhinju
poslovne klase.
“Znaš li čuvati tajnu?” upitam. “Pa, kao što oboje znamo,
naravno da znaš. Baš sam smiješna.”
“Nemam puno vremena”, kaže. “Bella će me tražiti.”
“Pridružit ću vam se u Whistleru. Ali ne želim da itko drugi
dozna unaprijed. Samo mi moraš pomoći uklopiti se. Budi ljubazan.
Što više budeš stajao iza mene, to je manja vjerojatnost da te
uvalim.”
“Molim te, nemoj...” zausti.
“Fotografirala sam se. U tvojoj kući. I tebe dok si spavao u
Tokiju. Stoga pretpostavljam da smo se dogovorili?”
“Ne mogu. Molim te. Jasno mi je da ti je u prošlosti bilo teško,
ali Belli je žao. Ne zaslužuje to.”
Bože, kakav beskičmenjak. Slegnem ramenima i zaputim se
prema početku reda.
“Čekaj!” vikne.
Nekoliko putnika pogleda nas.
“Dobro”, kaže. “Ne sviđa mi se kako to zvuči, ali dobro.”
Osjetim miris svježe kave dok se približavam kuhinji. Martin i
Anna već primaju narudžbe. Svi uzimaju tople obroke, a nekoliko
putnika u zadnji trenutak zamoli za kupovinu.
 Nekoliko puta povirim u kabinu, ali sve šestero sada su
prikovani za svoje zaslone - kao da usredotočivanjem na neki drugi
svijet mogu zanemariti stvarnost.
Ali ona, kao što dobro znam, uvijek pronađe put.
Bella me potraži netom prije slijetanja.
“Možemo li razgovarati?”
“Trebala bi sjediti i staviti pojas.” Pokažem uvis na znak koji
svijetli. “Nego” kaže oglušivši se na moju zapovijed. “Situacija djeluje
malčice komplicirano. I čini se da sam nehotice sudjelovala u svemu
tome. Žao mi je zbog škole... znaš, u vezi s Nathanom. Mislim da se
svi možemo složiti da je bio mlad i nezreo.”
Ne odgovorim.
Naizgled je ohrabri moj nedostatak reakcije, stoga duboko
udahne i nastavi. “Znaš, Tara je dobra osoba. Dobre smo prijateljice.
Pusti ih da žive svoj život, može? Zacijelo ne želiš Nathana nakon
onoga kako se ponio, zar ne? Zaslužuješ boljeg.”
“Nisi tako govorila u školi.”
“Kao što sam rekla, žao mi je. Sve je ispalo vrlo glupo.”
Martin nas prekine. “Gospođo, morate se vratiti na mjesto i
staviti pojas.”
Bella me pogleda — kao da smo “sve riješile” — i posluša ga.
Dok se približavamo Vancouveru, istodobno mi je vruće i
hladno. Ali iznova se uvjeravam da je Nathan shvatio. Konačno je
shvatio. Problem je u tome što mu nikada ne mogu posve vjerovati s
obzirom na sklonost predomišljanju. Ovo mu je konačan test; ako ne
prođe, morat ću se poslužiti odlučnijim pristupom.
Što se Belline bijedne isprike tiče — ponijela se kao da
razrješava puki nesporazum. Srditija sam na nju negoli ikada prije.
Pogledam kroz prozor, ali vidim tek raspršena svjetla u tami.
Zahvaljujući prijašnjim putovanjima kada smo letjeli danju, znam da
smo nad golemom vodenom površinom i da se u daljini naziru
veličanstvene planine sa snježnim vrhovima.
Kada kotači dotaknu asfalt, a zrakoplov počne usporavati,
gotovo me smlave uzbuđenje i čežnja.
Još malo. Još samo malo.
 Mislim da sam konačno dovela Natea onamo gdje ga želim.
Moja ustrajnost i domišljatost uskoro će se isplatiti.
Zrakoplov se konačno zaustavi. Stojim pokraj vrata za iskrcaj i
iskreno se smješkam.
Tara prva siđe. Ne osvrće se.
Potom iziđu Nateovi roditelji, a za njima Miles i Bella.
I naposljetku, Nate.
Uhvatim ga za ruku. “Znači, dogovorili smo se?”
“Da.”
“I vidimo se kod kuće za tjedan dana? Bez Tare?”
“Moram ići.”
Ode. Promatram kako nestaje iza ugla ukrcajnog mosta.
Prođe cijela vječnost dok se zadnja osoba ne iskrca. Slijedim ih
u korak.
Slijedeći putokaze ispisane na francuskom, engleskom i
kineskom, prođem šalter za imigraciju s ostatkom posade i krenem
po prtljagu. Potom zastanem jer vidim Taru kako poseže i ljubi Natea
u usta. Zadržim dah i nastavim promatrati. Izdahnem dok se
udaljava i prolazi carinu. Pogledam preostalu petorku, natiskanu oko
trake s prtljagom dok im Nate i Miles podižu kovčege jedan po jedan
na kružnu traku.
Ne obazirući se na njih, zaputim se prema urednom nizu
kovčega i uzmem svoj. Pogledam prema njima. Miles sretne moj
pogled. Vedro mu mahnem pa se zaputim prema carini.
“Dobar dan”, nasmiješim se službeniku.
“Dobro došli u Kanadu. Ugodan boravak.”
“I bit će, hvala lijepa.”
Izađem, visoko podignute glave. Automatska vrata zatvore se
za mojim leđima.
Smjesta uočim Taru kako sjedi na klupi i tobože čita knjigu.
Podigne pogled, ali odmah ga spusti. Dobro bi joj došli sati glume.
Zaputim se prema autobusu za posadu, ali dok mi vozač sprema
kovčeg, ponašam se kao da mi je nešto ispalo. Zanemarivši cvilež
kolega — “Požuri!” “Iscrpljena sam!” — prijeđem cestu vraćajući se
prema dvorani za dolaske.
 Nego što, svi ulaze u automobil, jedno po jedno. Prvo roditelji
—kako divno i pristojno — a zatim ostala četvorka, dakako,
uključujući Taru.
Sigurno misle da sam glupa. A možda i jesam. Zato što sam se
usudila ponadati da će Nate ovoga puta shvatiti.
Odmahnem glavom. Dosad bi me već trebao upoznati. Stojim i
promatram automobil kada krene.
Svi misle da su dobro. Trebaju ponovno razmisliti, zato što je
Nate upravo pao ispit.
A što je previše, previše je. Doista.

31
Crveni brojevi osvjetljavaju mrkli mrak: 1:38. Zarobljena sam
ovdje, u maloj hotelskoj sobi u središtu Vancouvera jer prvi autobus
za Whistler vozi tek ujutro. Ležim okružena tamom i u glavi iznova
proživljavam prošlost. Iz sadašnje perspektive, deset sam godina
radila na ovom trenutku. Recimo da doživim sedamdeset, to znači
da sam potratila otprilike sedminu života. A na što? Da pokušam
upoznati osrednjeg muškarca? Da prihvatim osrednji život? Malo
sutra.
Ne mogu se namjestiti, stoga upalim svjetlo, ubacim kapsulu
kave u aparat i sjednem prekriženih nogu na krevet, promišljajući o
svojim planovima, promjenama i fotografijama. Još jednom provjerim
imam li ključ za odmorište u Whistleru — to je jedan od mnogih
predmeta koje sam uzela ili dala preslikati dok sam bila kod Natea,
zato što me iskustvo naučilo da se moram pripremiti za raznorazne
situacije. Povremeno otpijajući gutljaj kave, izbrojim zalihu lokalnog
novca pa ustanem, istuširam se i naručim klupski sendvič u sobu.
Spremim stvari i radeći koješta čekam vrijeme za polazak.
Naposljetku spremim prijenosno računalo, mobitel, putovnicu i
osobnu iskaznicu u sef. Moram putovati sa što manje prtljage.
Sobna se vrata zatvore uz škljocaj za mojim leđima. Savršeno
sam odjevena za niske temperature: vunena kapa, rukavice i veliki
grijač za vrat. U naprtnjači i valjkastoj torbi imam svu skijašku
opremu — sive hlače s tankim tamnoplavim prugama, jednaku
jaknu, reflektirajuće naočale i skijaške čizme.
Autobus stigne na vrijeme.
Smjestim se otraga, iza mladoga australskog para koji me ne
doživljava. Skrivam lice najbolje što mogu a da pritom ne privučem
pozornost i pretvaram se da drijemam — što je u redu, jer i drugi
putnici drijemaju.
Mračno je i prozori su zamagljeni, stoga protrljam maleni dio
kako bih vidjela van. Svjetlo obasjava snijeg i led oko ceste Sea to
Sky Highway.4 Vozač povremeno ističe prirodne znamenitosti koje
ne vidimo: parkove, vodopade, šume.
4 Poznata cesta između skijaškog odmorišta Whistlera i
Vancouvera. Nap. prev.
Kada stignemo na ulaz u odmaralište, nakon gotovo dva sata,
jutarnja svjetlost otkriva snježne planine kao s razglednice,
načičkane stablima i pravokutnim skijaškim stazama.
Osjetim nalet nervoze od iščekivanja dok se iskrcavam. Mirno
stojim dok se ostali naguravaju kako bi uzeli skijašku opremu iz
prikolice. Nekoliko puta udahnuvši leden zrak i prešavši cestu na
putu prema pločniku, zaputim se prema odmorištu koje sam
upamtila najbolje što sam mogla zahvaljujući Googleovim kartama.
Mogla bih sjesti u autobus, ali šetnja traje samo deset minuta.
Lagano riskiram pretpostavljajući da će svi rano ustati — s obzirom
na vremensku razliku — i biti spremni za otvaranje uspinjača.
Potrebno mi je neko vrijeme da se orijentiram a da se pritom ne
zabijem ni u koga.
Za početak, nije toliko teško. Pločnik je očišćen, a prljave hrpe
snijega pružaju se uz rub. Prijeđem most ispod kojeg lagano teče
rijeka. Ali fotografije koje sam proučavala snimljene su ljeti, stoga put
nije kao što sam ga zamišljala. Nakon što prođem pogrešnu ulicu,
vraćam se sve dok ne prepoznam zavoj na cesti. Uočivši vilu u stilu
zimske kolibe, uvjerena sam da sam na pravom mjestu, a broj mi to
i potvrdi. Udaljena je od ceste i prethodi joj kratak prilaz, ali i on je
očišćen.
Obiđem kolibu i prođem otraga, slijedeći stazu koja vodi uzbrdo
u šumoviti predjel, i oprezno koračam zaleđenim tlom. Na pola puta
zastanem, odložim torbu uz stopala, naslonim se na jelovo stablo pa
izvadim bočicu vode i otpijem gutljaj. Koliba je veličanstvenija nego
na fotografijama. Drveni zidovi pomažu joj da se stopi s okolinom.
Visoki mi prozori pružaju pogled u prostran dnevni boravak i
blagovaonicu. Ledenice vise s rubova drvenih žaluzina. Visoko nad
prostorijama dva balkona gledaju prema meni, a na jednom od njih
je jacuzzi. Ispod se nalazi natkriveno područje s klupama, a trupci i
postolje drže skijašku opremu: mješavinu skija, štapova i rezervnih
čizama. Osvrnem se uokolo i pogledam nalijevo pa ugledam
uspinjaču sa snježnim planinama u daljini. S moje desne strane
nalazi se još sličnih kuća.
Nikomu ni traga.
Usprkos debelim rukavicama, lede mi se stopala i dlanovi, ali
čekam još malo osluškujući nježno šuškanje blagog povjetarca među
stablima, pa odlučim da je sigurno vratiti se dolje. Dok skrivam torbu
među trupce, uočim stražnji ulaz. Usudim se ponadati da će Nateov
ključ odgovarati, ali nije ni sličan bravi. Morat ću skupiti hrabrost,
obići vilu i uspeti se stubištem do ulaznih vrata.
Pokucam, spremna pobjeći, ali nitko ne dođe.
Pobojim se dok guram ključ u bravu; pomalo je čudno u
rukavicama, ali hvala Bogu da odgovara. Ušla sam.
Tišina. Svjetlost ulazi kroz velike prozore.
Osvrćem se uokolo i proučavam prostor: visoke stropne grede,
blistave mramorne i staklene površine, udoban dnevni boravak s
raskošnim crveno-narančastim sofama i velikim jastucima.
Preplavi me val ljutnje, zato što mogu zamisliti kako se lijepo
uklapam među njih.
Iznova razjarena, riskiram i nastavljam istraživati na katu,
otvarajući i zatvarajući svaku sobu dok ne pronađem Nateovu. Ne
mogu ni pomisliti na to da je njegova i Tarina. Jako mi je mučno i
imam osjećaj da se prostorija vrti oko mene. Iako sam se
pripremala, dokazi me svejedno pogode poput udarca u trbuh. Nije
se potrudila ni raspremiti; dio odjeće joj je u kovčegu, a Nateova
uredno visi u ormaru.
Osjećam neopisivu želju da joj uništim sve stvari. Stoga, kako
bih si odvratila pozornost, pogurnem balkonska vrata i duboko
udišem hladan zrak. Prođem pokraj pokrivenog jacuzzija i naslonim
se na drvenu ogradu. Proučivši prekrasan šumski predio, potražim
mjesto na kojem sam nedavno stajala. Još uvijek nema nikoga.
Spustim pogled. Znatno je više nego što izgleda izvana, stoga ne
mogu sići tim putem ako se iznenada vrate. Nato se pokrenem i
vratim unutra na toplo.
Rujem po Tarinoj torbi dok ne pronađem nešto korisno: račun
za rezervaciju sati skijanja. To je koristan podatak, zato što ću je
pronaći i reći joj zašto mora otići. Mora znati zašto njihova veza ne
može uspjeti. Ne mogu odoljeti, stoga kratko pretražim i Nateove
stvari, a potom odem. Toliko mi je nedostajao pristup njegovu
svijetu. Opija me, kao da iznova uživam određenu drogu.
Siđem pa iziđem kroz stražnja vrata i ostavim ih otključanima.
Uzmem torbu iz skrovišta i navučem skijašku opremu preko odjeće.
Imaju dovoljno rezervnih skija i štapova, stoga ih neću morati
unajmljivati. Odaberem par koji izgleda funkcionalno i nazujem
skijaške čizme pa ih namjestim.
Vratim se u smjeru sela i pridružim se dugačkom redu.
“Gdje se nalaze škole skijanja?” upitam ženu u kabini dok joj
pružam novac za jednodnevnu propusnicu za uspinjaču. “Postoje li
padine za početnike?”
Pruži mi kartu i pokaže na skijaški centar na planini Whistler.
Čekam u drugom redu, i to onom za samce — tipično za mene
— pa se pridružim skupini u jednoj gondoli i iziđem na prvoj postaji.
Kaotično je. Jarke skijaške boje vrve posvuda. Teško je pronaći Taru.
Ali neću odustati, zato što sam tako isplanirala i moram joj prići
nasamo. Proučavam različite skupine, ali sunce blješti na snijegu,
stoga svi nose naočale i kape ili kacige.
U podne odustanem. Obrazi me peku i usne su mi suhe. Na
vrhu padine načas oklijevam pa se odgurnem štapovima. Zaboravila
sam prvotni strah i nalet usplahirenog iščekivanja prije nego što se
pustim. Međutim, svlada me uzbuđenje i uhvatim ritam. Promatram
svoju sjenu, tamnu na bjelini, i gotovo zaboravljam na druge skijaše.
Djeluje mi nestvarno da sam ovdje. Ali večeras ću biti na putu u
London.
A Tara će biti razočarana i shrvana.
 Nakon sendviča i kave, vratim se u kuću.
Još nekoliko pari skija stoji uza stražnji zid, stoga osjećam da
nije pametno uspeti se i pogledati unutra; previše je očito. Tiho i
polako pokušam otvoriti stražnja vrata. Otključana su. Otvorim ih tek
toliko da se provučem unutra. Niz čizama stoji na polici, kao i
neuredna hrpa rukavica, kaciga i naočala. Srce mi snažno udara dok
stojim na dnu stubišta i osluškujem. Svi su ondje, uključujući Taru.
Čujem djeliće razgovora između zveckanja jedaćeg pribora i
keramike.
“Izvanredno jutro.”
“Je li tko za drugu planinu poslijepodne?”
“Vrijeme ne može biti bolje.”
U sebi se pomolim da Tara izjavi da je umorna, da će ostati u
kući i prileći, ali nemam sreće. Kada zažamore o odlasku, iskradem
se i pritajim u šumi iza velikog debla, malo ulijevo u odnosu na
kolibu. Shvatila sam da će skijati u drugom smjeru. Bella i Miles odu
prvi, a nakon njih njezini roditelji. Nate i Tara ostanu unutra. Dok s
naporom obuzdavam bijes i ljubomoru, nagnam um da mi ode na
sigurno mjesto, zato što osjećam da mi kontrola izmiče. Znam da
ću, ako se ne priberem, bijesno upasti unutra. I ako ih vidim
zajedno, poludjet ću.
Iziđu nakon pola sata. A svaka bolna minuta povećava moju
mržnju prema Tari.
Slijedim ih, što je lako, zato što se ne razdvajaju. Ona na sebi
ima narančastu jaknu i kapu. Nate, kao pravi kavalir, nosi njezine
skije zajedno sa svojima. Čekaju u redu za gondolu. Slijedim ih u
drugoj i iziđem na istom mjestu kao prije. Nate slijedi uskoro bivšu
djevojku na sat skijanja. Zakasnila je. Čim se pridruži raznovrsnoj
grupi starih i mladih, muškaraca i žena, Nate spusti naočale,
namjesti skije i ode mahnuvši joj štapom.
Promatram je. Instruktor pokazuje položaje. Vidim koliko se
bijedno nastoji uklopiti u Nateovu obitelj. Toliko im želi ugoditi.
Poželim odskijati do nje i reći joj da se ne trudi, da trati vrijeme.
Trebalo mi je deset napornih godina. Nekoliko dana na dječjim
padinama neće joj vrijediti. I bezvezna je: previše se boji. Previše je
oprezna.
 Približim se skijašu u istoj plavoj skijaškoj odjeći kakvu ima
Tarin instruktor. “Ispričavam se. Znate li kada sat završava?”
pokažem na Tarinu skupinu.
“Obično jedan sat prije zatvaranja staza.”
“Hvala”, kažem pogledavajući na ručni sat.
Ima još sat i pol. Autobus za Vancouver kreće za manje od tri
sata. Ako ne stignem na njega, zakasnit ću na let, a to ne bi bilo
dobro.
Kako bih se ugrijala, dvaput skijam do najbliže staze i natrag
dok se u glavi pripremam za to što ću joj reći. Kada se skupina
rasprši, ukrcam se na gondolu pred njom tako da je mogu dočekati
na dnu.
Siđe, uzme skije s bočnog držača i nezgrapno ih vuče. Slijedim
je. Razgovarat ću s njom kad bude manja gužva. Korača polako,
kao da je nešto boli, prema rubu sela. Stane u red za autobus, što
me načas zbuni. Oklijevam, a potom odlučim ići pješice, tako da je
iznenadim dok se približava kući.
Za manje od dvije minuta nakon što krenem, vidim kako
autobus prolazi pokraj mene. Kvragu. Ubrzam najviše što mogu,
ignorirajući struganje čizama o gležnjeve. Ali ne vidim je na cesti za
kolibu. Približim se kući sa stražnje strane. Pobojim se, zato što
mora biti ondje i ponestaje mi vremena za razgovor s njom. Nate i
ostali vratit će se uskoro, odmah nakon zatvaranja staza, ako ne i
prije.
Dok skidam skije, ugledam svjež snijeg kako klizi niz jednu skiju
i pada na tlo. Samo jedan par. Sigurno su Tarine. Nazujem čizme i
zamijenim skijaške rukavice tanjima. Uspem se na padinu kako bih
se uvjerila da je to ona i da je posve sigurno sama. Povirim unutra.
Boravak je prazan, a potom... divota! Na balkonu je. Sama.
Promatram je dok svlači ogrtač i ulazi u jacuzzi. Vidim kako liježe.
Pobojavši se da ću potratiti priliku, gotovo potrčim niz padinu.
Stražnja su vrata zaključana; očito je oprezna. Stoga sam
ponovno primorana ući sprijeda.
Unutra me dočeka tišina. Odem na kat i otvorim vrata Nateove
sobe. Vidim joj zatiljak kroz staklo. Sa strane stoje čaša bijelog vina,
njezin mobitel i dva mala zvučnika. Pogurnem staklena vrata. Zvuk
lokalne radijske postaje nadglasuje bućkanje vode u jacuzziju.
Približim se. Izgleda posve smireno i žmiri. Mogla bih joj gurnuti
glavu pod vodu i zadržati je, ali neću. Mirno stojim. Njezin kupaći
kostim boje ciklame svjetluca od bijelih mjehurića. Uzmem joj
mobitel. Kada isključim glazbu, naglo otvori oči i okrene glavu.
Sjedim na rubu svijetloplavog jacuzzija, izvan njezina dohvata.
“Bok, Tara.”
Zuri u mene. “Što radiš ovdje?”
Srdačno joj mahnem. “Kako si? Ne krivim te što si ovdje,
kladim se da te sve boli. Sjećam se kako je meni bilo kada sam učila
skijati. Ali sve ti je uzalud, znaš. Sav taj trud i rad.”
Potraži mobitel.
Podignem ga. “Što kažeš da se ja pobrinem za njega?”
Iskobelja se iz vode i posegne za obližnjim ručnikom. “Vrati ga!”
“Ne još. Moramo razgovarati o Nateu. Nema ti srca sam reći,
stoga moram ja. Još smo zajedno. Ti si samo druga žena.”
Posuši se ručnikom. “Tvrdi da nije tako.”
“Ja sam mu žena. Znaš to. I znaš još nešto, vidjela si kako me
napada u avionu. Bio je bijesan jer želi da šutim o nama, tako da ne
znaš. Znaš, kao i uvijek, Nate želi da bude sve kako on kaže. Takav
je zapravo. A ti mu to dopuštaš.”
Tara petlja s rukavima ogrtača dok ga pokušava navući. Pošto
to učini, djeluje odvažnije. “Lažeš. Znam to zato što će zatražiti
zabranu prilaska.”
Ne pružim joj zadovoljstvo svojom reakcijom, iako me zaboli. I
dalje držeći njezin mobitel, skinem naprtnjaču i izvadim fotografiju iz
Vegasa. Podignem je tako da vidi kako je opušten i normalan na njoj.
Ovlaš je pogleda, a potom sretne moj pogled.
“To ništa ne znači. Kaže da si sve izokrenula. Zašto ne odeš na
vikend u spa centar ili se prijaviš na stranicu za izlaženje kao svi
drugi? A sad mi vrati mobitel. Svi se uskoro vraćaju. Zato bih na
tvome mjestu otišla.”
Sklonivši fotografiju, držim joj mobitel kao da ću ga baciti
uvodu.
“Ne! Nisam presnimila fotografije.”
Priđe mi, stoga ustanem i zakoračim prema ogradi.
 “Gledaj, Juliette...” Zastane. “Ovim nećeš ništa postići.”
Oglušim se na njezine riječi. “Moraš spremiti stvari i poći sa
mnom.”
“Zašto?”
“To je jedini način. Napiši Nateu poruku, a potom ćemo zajedno
otići. Vratit ću ti mobitel kad budemo u zrakoplovu. Ne pripadaš
ovdje.”
Pogleda iza sebe prema sobi, a potom se okrene i spusti
pogled prema prilazu, kao da u mislima očajnički tjera Natea da se
pojavi kao nekakav princ na bijelom konju.
To me podsjeti da tratim dragocjeno vrijeme.
Zadnji pokušaj. “Ne možeš biti s Nateom, zato što nije tvoj. Vrlo
jednostavno.”
“Daj mi mobitel. Nazvat ćemo Natea pa ćemo sve troje sjesti i
lijepo razgovarati.”
Nasmiješim se. “Ne.”
Obje šutimo, stoga sam primorana narušiti tišinu.
“Nitko ga nikada neće voljeti kao ja.”
Zuri u mene. Mislim da shvaća da sam ozbiljna i da ne
namjeravam otići. I ja nešto shvatim — zato što znam da nikada
neće shvatiti. Reći će Nateu da sam bila ovdje.
Dok mi se približava, kapljice vode slijevaju joj se niz lice i kosu.
Pokuša mi zgrabiti desno zapešće radi mobitela, ali viša sam od nje,
pa ga podignem izvan njezina dohvata. Nagnem se preko drvene
ograde. Tara posegne za njime. I...
Učinim to. Učinim jedino što mi preostaje. Nagnem se i gurnem
je.
Mislim da sam na određen način sve vrijeme znala da će tako
nekako završiti.
Načas se ukipi i razrogači oči. Zgrabi me za ruku, ali oslobodim
se. Vrišti dok me udara i ponovno se pokušava uhvatiti za mene. Ali
gurnem je još dva puta, snažno, i odleti. Začuje se glasan udarac,
poput pucanja leda.
Spustim pogled udišući duboko i snažno.
Mirna je. Spokojna. Kao Snjeguljica.
 Vlažna joj je kosa raspršena po bijelom zaleđenom tlu, a lijeva
noga nezgodno savijena unatrag. Glava joj je zakrenuta prema
meni, a nos izgleda krvavo. Ne vidim joj oči kako treba, ali djeluju
napola otvoreno. Nagnem se — ne previše, onoliko koliko mislim da
bi ona mogla — i načinim nekoliko fotografija snježnog pogleda
onkraj nje. Bijeli slojevi prekrivaju stabla i grane, sve je mirno i
spokojno. Bacim mobitel tako da padne blizu nje.
Možda će sada, kada Nate shvati da mu je suđena nesreća u
ljubavi, cijeniti ono što je tako nepromišljeno odbacio. Pouzdana sam
i dosljedna. Uvijek ću biti tu, za razliku od ostalih.
Pogled mi zvjera uokolo. Ostavim sve kako je bilo i otrčim dolje
do stražnjeg ulaza.
Žurim. Uzmem torbu i udaljim se stazom, tako da je mogu
vidjeti. Uskoro će mrak, stoga se pitam kada će je uočiti.
Pogledam na svoj sat: povratni autobus za Vancouver kreće
tek za četrdeset dvije minute. Sumrak je i uskoro ugledam odsjaj
svjetiljki na kacigama dok se ostali vraćaju i okupljaju iza kuće,
petljajući sa skijama i čizmama, nesvjesni da Tara leži nekoliko
metara dalje. Promatram ih.
Nakon što uđu, upale svjetla. Uskoro svi sjede za kuhinjskim
pultom i piju vino. Nate uzme mobitel. Čujem kako Tarin zvoni i vidim
da svijetli u tami, sve dok se ne ugasi. Opčinjeno promatram Natea i
njegovu obitelj kao da gledam kakvu reality emisiju. Postoji jedno
prazno mjesto. Zurim u njega i zamišljam da ga čuvaju za mene.
Žudim za time da im se pridružim. Očajnički želim promijeniti
prizor pred sobom tako da se mogu uklopiti i da završi s: I svi su
živjeli sretno dovijeka.
Umjesto toga odem i priključim se na glavnu cestu, s
kapuljačom na glavi i čvrsto omotana šalom.
Dok čekam autobus, imam osjećaj da sam odavno ovdje.
Počne sniježiti.
Nakon dvadeset minuta, upravo kada se lagano uspaničim,
ugledam svjetla autobusa. Nemam vremena za kašnjenje.
Sigurno se ukrcavši, zažmirim i pomislim na Tarino beživotno
tijelo pa se podsjetim da je to zaslužila. Pomislim još nešto: Nate.
Ponovno je samo moj. Uzrujat će se, dakako, ali preboljet će to. Nije
bila ljubav njegova života. I možda će se zamisliti. Zato što bi, da je
nogirao Taru — kao što je obećao — još bila živa. Da je odletjela u
London, ne bi umrla u bizarnoj nesreći s fotografiranjem.
On je kriv, a ne ja.
Stignem u Vancouver manje od jednog sata prije polaska.
Ulovim taksi i govorim samo koliko je potrebno. Kažem vozaču
da me odveze jednu ulicu dalje. Bacim čizme u dvije različite kante i
pješice se vratim u hotelsko predvorje.
Odem u svoju sobu moleći se da ni na koga ne naletim.
Izvadim stvai'i iz sefa, istuširam se, spremim i odgovorim na Babsinu
poruku u kojoj me pita kako sam se provela.
Užasno. Preležala sam sve vrijeme u krevetu zbog grozne
prehlade.
Gonjena čistim adrenalinom, spustim se dizalom i pridružim se
ostatku posade u predvorju.
Netom prije nego što poletimo, kapetan najavi odgodu dok ne
odlede zrakoplov. Ali dok polijećemo nakon jednog sata, osjećam
oduševljenje — čisto, blaženo oduševljenje — što sam imala
hrabrosti uzeti stvar u svoje ruke. Budućnost je, sama po sebi,
neuhvatljiva. Međutim, kada se izborite za djelić kontrole, sve je
moguće. Upravo sam to dokazala.
Na deset i pol kilometara visine, ovijena oblacima, odvojena od
stvarnoga svijeta i sve dalje, sve sam usredotočenija na sljedeći
korak.
Dok se vrata zrakoplova otvaraju, djelomično očekujem da me
dočeka policija.
Ali ništa se ne dogodi.
A kada izvadim ključeve i uđem u svoj dom, uvjerena sam da i
neće. Marljivo radim naredna tri slobodna dana.
Nazovem Babs i kažem joj da sam se pomirila sa svojom
pravom ljubavi. Kada se Nate vrati, bit će iscrpljen od šoka. Ali
oporavit će se. Šibnem e-poruku Jamesu Harringtonu i objasnim da
ćemo Nate i ja poraditi na svom odnosu kad se vrati sa skijanja.
Također često mislim na Willa. Ali vidjevši koliko je Tara
spokojno izgledala, pomalo sam utješena.
 Uredivši sve, pošaljem Nateu poruku da ga jedva čekam vidjeti
u srijedu.
Ne odgovori mi.
Izbjegavam internet da ne bih podlegnula iskušenju i tražila
vijesti o Tari.
Dan prije Nateova povratka, pod pretpostavkom da će se vratiti
prema planu — pitam se hoće li zadržati Tarino tijelo? — odem u
glavnu prijemnu zgradu i pregledam osmrtnice.
Tarina smrt predstavljena je kao tragična nezgoda na
zimovanju. U određenom smislu i jest. Održat će se misa — svi koji
su je poznavali mogu doći i slaviti njezin život.
Neću ići, ali poslat ću cvijeće.
Ljiljane, dakako.
Nate se ne vrati kući u srijedu.
Ispričam se sa sljedećeg putovanja zbog bolesti i cio dan
čekam u stanu. Nemirno šećem uokolo i namještam jastuke.
Presložim jabuke u zdjeli za voće, kao i hranu u punom hladnjaku i
ormarićima. Mali čokoladni mafini uredno stoje po strani. Očetkam
svu odjeću u ormaru, posebno svoju omiljenu haljinu. Pijem kavu iz
šalica koje mi je Nate donio i prstima prelazim po magnetićima na
hladnjaku, vraćenima u pravi dom. Velika uokvirena fotografija resi
prostoriju, zajedno s ukrasima i vazama.
Detalji su ključni.
U četvrtak, nakon što satima promatram Dugu kako pliva u
akvariju, začujem glasove — Nateov i domarov — prije negoli se
ključ zakrene u bravi. Ustanem, zagladim haljinu i nasmiješim se,
spremna poslužiti mu kao rame za plakanje. Kao njegova stijena.
Životna družica.
“Zdravo, dragi”, kažem. “Zašto mi nisi odgovorio na poruku?
Brinula sam se.”
Spusti torbu. Lice mu pobijeli.
“Žao mi je zbog Tare. Čula sam na poslu — ali trebao si mi
reći. Izgledaš iscrpljeno. Hajde, uđi. Usput, uvela sam nekoliko
promjena, ponešto premjestila, ali vjerujem da ćeš se složiti da je
tako bolje.”
“Moji ključevi?” kaže.
 Gledam ga u oči. “Uzela sam ti ih iz jakne tijekom leta. Činilo se
logičnim.”
Nikada neće moći dokazati da sam ih uzela u Whistleru. Zato
što nisam bila ondje. Zapovjedio mi je da ne dođem.
Zuri u mene. Ne može do kraja posložiti djeliće slagalice. To je
u redu, zato što ćemo odsad sve raditi silom. Ili milom, ako tako
odluči. I puno je bolje ako je nesiguran. Ljudi su poslušniji kada se
boje. Kao što će Miles biti kada pozovem njega i Bellu na večeru.
Morat će je nagovarati da dođe, da me podnosi. Možda će čak biti
ljubazna i pohvaliti moju kuhinju i slično.
“Nema šanse. Ovo se ne događa.”
“Tako smo se dogovorili”, kažem, smireno, ali odlučno.
I jesmo. Zato što, kao što sam rekla Nateu u videozapisu,
djevojčica je dječaku dala svoje srce i njihova je sudbina
zapečaćena. Doista je trebao poslušati zato što se nitko ne može
oduprijeti sudbini.
Nitko.
Nate je postao moj cilj čim sam vidjela njegovu fotografiju na
Bellinu noćnom ormariću u školi. Činjenica da je podsvjesno došao
za mnom do rijeke potvrđuje to. Spasio me od mene same, od
nekakve tame i krivnje zatočene u meni. A opet, sjene one noći još
uvijek su tu — nevidljive niti sive i crne nastavljaju me ovijati.
Nate mi je dugovao ljubav i poštovanje prije puno godina, i još
mi ih duguje. Uvijek će mi ih dugovati.
Nate se ne pomakne, stoga mu priđem i zatvorim vrata. Sami
smo. Samo nas dvoje.
San se ostvario. Sve sam popravila i pomirila nas.
Bila sam u pravu što sam ustrajala i nisam pristala ni na što
manje. Sada možemo početi ispočetka, uz posve nov dogovor.
Drugačije ne može.

Zahvale
Teško mi je ovo napisati zato što moram zahvaliti tolikim
ljudima da ne znam ni odakle krenuti. Nakon pomnog promišljanja
(ispisala sam više popisa, zabrinuta da ću nekoga slučajno
izostaviti), odlučila sam se jednostavno prepustiti i pokušati izraziti
iskrenu zahvalnost najbolje što znam.
Ogromna hvala mojoj izvanrednoj agentici Sophie Lambert,
pametnoj, ljubaznoj i jednoj od najposvećenijih i najmarljivijih osoba
koje poznajem. Hvala na fantastičnim uvidima, strpljenju, vodstvu i
ostvarenju mojega sna. Velika hvala i Alexanderu Cochranu, Emmi
Finn, Alexandri McNicoll, Jakeu Smith-Bosanquetu i, naravno,
cijelom timu u C+W Agencyju.
Još jedna velika hvala predivnom, sjajnom uredničkom trojcu u
Wildfireu: Kate Stephenson, Alexu Clarkeu i Elli Gordon — iznimnom
timu s beskrajnim zalihama energije i entuzijazma te nevjerojatne
pronicljivosti. Pravo je zadovoljstvo raditi s njima i vrlo sam zahvalna
što sam dio te obitelji. Ta se zahvala odnosi i na tim u Headlineu —
Viviane Basset, Becky Hunter, Siobhan Hooper i Sari Badhan te
Shanu Morleyju Jonesu i Rhianu McKayu na stručnosti i oštrom oku.
Moja odluka i putovanje “da postanem spisateljica” trajali su
više godina. Polako sam se počela uključivati u spisateljski svijet.
Pohađala sam književne festivale, tečajeve, upoznavanja s autorima
i ovo mi djeluje kao dobar trenutak da zahvalim Jenny Ashcroft, koja
me vjerno podržavala i velikodušno mi pomagala te me slušala kad
je trebalo. Hvala i vama, Emily Barr i Craigu Greenu na ljubaznom
ohrabrenju. Sve to silno cijenim.
Želim spomenuti svoju lokalnu učiteljicu kreativnog pisanja
Nicky Morris i zahvaliti joj što je proširila moje spisateljske vještine i
prva mi podarila samopouzdanje da naglas pročitam ono što sam
napisala. Rado se prisjećam podijeljenih priča utorkom navečer. I
svim mojim darovitim prijateljima piscima i posvećenoj skupini koja
vodi fantastični Hampshire Writers Society; imaju raznovrsne
događaje vrijedne dolaska.
Kada sam 2014. godine dala otkaz kao stjuardesa, pridružila
sam se tečaju “Pisanja romana” u organizaciji Faber Academy.
Ondje sam pod umješnim vodstvom voditelja Richarda Skinnera
(puno hvala što ste me poticali da “ustrajem” i pružili mi
samopouzdanje da vjerujem svom instinktu s ovom knjigom) ne
samo naučila puno vrijednih stvari nego sam imala i tu sreću da se
pridružim nevjerojatnoj skupini talentiranih, velikodušnih i
dobrodušnih pisaca. Još se redovito sastajemo, razmjenjujemo
uspjehe i hrabrimo se tijekom neizbježnih kriznih razdoblja — često
je u to uključeno i vino! Hvala vama i hvala Lauri, Fioni, Miji, Joeu,
Rose, Rohanu, Antoniji, Jess, Rogeru, Maggie, Philu i Helen. Na
svemu.
Velika hvala mojim prvim čitateljima, Geraldine (koja je cijelu
knjigu pročitala nekoliko puta), cijeloj skupini na Faberu na pomoći i
savjetima, te Amandi, lanu, Lindsay, Royou i Walteru. Hvala svima
što ste mi toliko velikodušno poklonili vrijeme i mudre, dragocjene
povratne informacije.
Moj suprug nikada nije posumnjao u moju želju da postanem
spisateljica. Nikada. Iako je zacijelo bezbroj puta došao u iskušenje.
Hvala ti na nepokolebljivoj vjeri, podršci i ljubavi. I na trima sinovima
koji me tjeraju da shvatim kako vrijeme uistinu leti i da ga moramo
ispuniti ljudima i stvarima koje vrijede.
Puno hvala i ostatku moje obitelji: mami, tati i sestri. Volim vas
jer ste mi uvijek pomagali da vjerujem da mogu ostvariti sve što
poželim. I obitelji s muževe strane jer su me nepobitno podržavali.
Velika hvala objema stranama na čuvanju djece zato što bez svih
vas ne bih mogla odlaziti na sve tečajeve i događaje koji su doveli do
ovoga. Silno mi je laknulo što je vaša zajednička vjera urodila ovom
knjigom.
I na kraju, ali zato nipošto manje vrijedno — hvala mojim
brojnim divnim, ljubaznim, duhovitim, vjernim i velikodušnim
prijateljima, od kojih su neki raštrkani diljem svijeta, ali koje zauvijek
nosim u srcu. Bez vas moj život ne bi bio toliko zabavan — tjerate
me da izađem iz svog oklopa. Napisala sam popis (još jedan!), ali
bio je predugačak, stoga ću samo napisati ogromna hvala na
svemu, svim zajedničkim iskustvima i podršci. Uvijek. Sigurno znate
tko ste. I hvala što ste vjerovali da mogu napisati knjigu. I svim
mojim prijateljima letačima, prošlim i sadašnjim, velikom dijelu mene
zauvijek će nedostajati zrakoplovni svijet: naše prijateljstvo i timski
duh.

Budući da nije riječ o konačnom popisu zahvala, mogla bih

nastaviti u beskraj i dalje od toga. Ali kako negdje moram završiti,
stat ću na svojim čitateljima — ne mogu vam dovoljno zahvaliti što
ste odlučili pročitati ovu knjigu.

O autorici
Karen Hamilton provela je djetinjstvo u Angoli, Zimbabveu i
Italiji te je godinama radila kao stjuardesa. Nedavno je stekla
diplomu spisateljske škole Faber Academy, a nakon što se skrasila u
Hampshireu kako bi podizala svoju mladu obitelj sa suprugom, želju
za pustolovinama zadovoljava istraživanjem svijeta kroz pisanje.
Djevojka iz snova njezin je prvijenac.