Katedra za antropologiju

Filozofski fakultet

Sveučilište u Zagrebu

Claude Lévi-Strauss i Divlja misao

Kandidat: Tomislav Matas

Mentor: dr. sc. Duško Petrović

Kolegij: Suvremene antropološke teorije

Akademska godina: 2021./2022.

U ovom radu prikazati ćemo neke temeljne teze i zaključke koje Levi Strauss iznosi o naravi i
oblicima ”divljeg” mišljenja u knjizi Divlja misao. Ta je knjiga, prije svega, da se izrazimo
marksističkom terminologijom, jedna studija nadgradnje – u Levi-Strauss proučava sustave
klasifikacije pomoću kojih nastoji pokazati kako je ljudska misao, diljem svijeta i neovisno o
kulturi, u svojoj osnovnoj formi jedinstvena. Različiti sustavi nadgradnje diljem svijeta samo su
transformacija jedni drugih – po strukturalističkom principu, sadržaji su različiti, no forma uvijek
ostaje ista. Fokus je proučavanje odnosa između elemenata, termina, a ne njihova sadržaja.

Tendencija ljudske misli da klasificira i pomno promatra prirodni okoliš ključna je za ljudsko
mišljenje od pamtivijeka – kombinacija ta dva aspekta inicijalno je omogućila čovjeku da dođe
do velikih otkrića tijekom neolitičke revolucije. (Maybury-Lewis 89) Klasifikacije nisu dakle
samo način opisivanja svijeta, već i način razmišljanja o okolini na koju čovjek djeluje. (Keck
139) One su također značajne za antropologa koji pokušava razumijeti kako druga društva
percipiraju svijet, te za filozofa, koji želi razumijeti kako ljudi općenito razmišljaju. (ibid) Divlja
misao, ako imamo navedeno na umu, predstavlja više filozofsko nego li antropološko djelo. Levi
Straussova teza je da, s obzirom da su sve kulture proizvod ljudskoga uma, proučavajući
klasifikacije i kategorije kojima se ljudska društva služe možemo doći do uvida o samom
mehanizmu mišljenja. (Leach 35) Empirijski fenomeni na koje nailazimo na terenu predstavljaju
samo konkretne manifestacije mogućeg, realizacije sposobnosti koje su intrinzične ljudskome
umu, od kojih je klasifikacija iznimno važan dio. (Delige 76) Jedna od ključnih ideja u knjizi
Divlja misao je da konkretne kategorije mogu služiti kao intelektualni alati kako bi se izrazili
asptraktni pojmovi i odnosi te da je to način na koji ”divlja misao” uvodi red u svijet. (Sperber
33) Za Levi Straussa struktura društva nalik je gramatici jezika, a cilj je otkriti nesvjesne
”duboke strukture”, skrivene kodove koji su u pozadini društvenih institucija i ponašanja.
(Maybury-Lewis 85) S obzirom da um svojom nesvjesnom djelatnošću nameće oblik sadržaju,
pod pretpostavkom da su ti oblici kod svih umova isti, strukturalnom analizom se može zahvatiti
nesvjesna struktura na kojoj počiva svaka institucija i običaj. (Hodžić 932) Specifičnost operacije
duha (uma) vrši se posredstvom ideje vrste, a totemizam, Levi Straussova vječna inspiracija,
izražava princip na temelju kojeg se vrši identifikacija i klasifikacija: ”On je proizvod jedne opće
ljudske sposobnosti klasificiranja” (ibid) Njegova teorija ”primitivne” misli ponajviše je
intelektualistička: ne postoji predlogičko i logičko mišljenje već je svako mišljenje logičko, u
suprotnosti s primjerice evolucionistima i teorijom Levy Bruhla. Također, za razliku od
funkcionalističkih teorija Malinowskoga ”divlje mišljenje” ne pogoni se zadovoljavanjem
praktičnih potreba već intelektualnom radonznalošću, a za razliku od Radcliffe-Brownea,
strukture su uvijek latentne, nesvjesne, u skladu s Freudovim naučavanjem, no s jednom
razlikom – strukturirane su kao jezik.

Ovo ćemo izlaganje započeti Levi Straussovim opisivanjem divlje misli kao znanosti o
konkretnom, koja tvori intelektualni bricolage. Zatim ćemo pogledati bricoleura na djelu kako od
komadića i ostataka starog sustava prkosi dijakroniji uspostavljajući novi. Nakon toga predstaviti
ćemo kako divlja misao na horizontalnoj osi prevladava oprečnosti kulture i prirode, a zatim na
vertikalnoj općeg i posebnog, u oba slučaja posredstvom srednjeg termina, totemskog operatora.
U zaključnoj raspravi kratko ćemo se osvrnuti na primjenjivost i relevantnost izloženog i
rekapitulirati značaj Levi Straussove ”teorije uma”.

Podijeljenost pojmova, različito kategoriziranje i klasificiranje empirijskog svijeta objekata i

pojava mijenja se ovisno o jeziku – ne postoji bolji ili lošiji, napredniji ili nazadniji način, samo
različiti načini. Nevedeno je jedna od temeljnih postavki jezika do koje su došli pristaše
lingvističkog relativizma i njome Levi Strauss započinje svoje izlaganje o naravi divlje misli, ali
i mišljenja općenito. Podijeljenost pojmova „…ne ovisi o intelektualnim sposobnostima, nego o
nejednako istaknutim i usitnjenim interesima svake pojedine zajednice (…) Kao i u jezicima
struke, obilje pojmova odgovara većoj pozornosti koja se posvećuje osobinama stvarnosti, većem
interesu za razliku koje se u nju mogu unijeti.“ (Divlja misao 14) Misao ”primitivnih zajednica”
karakterizira žeđ za objektivnim znanjem u jednakoj mjeri kao i ”civilizirane”. Prema Levi
Straussu, njihova misao, iako je rijetko upućena prema istim činjenicama koje zanimaju modernu
znanost, ”...uključuje slične intelektualne postupke i metode promatranja. U oba slučaja svijet je
predmet mišljenja...” (15) U urođeničkih klasifikacija nalazimo na detaljne i iscrpne taksonomije
životinjskog i biljnog svijeta, koje se protežu kako na vrste od gospodarskog značaja tako i na
one čija je praktična primjena za zajednicu zanemariva. Zaključuje kako „životinjske i biljne
vrste nisu poznate zato što su korisne: one su proglašene korisnima ili zanimljivima jer su ih ljudi
prije upoznali.“ (Divlja misao 22) Ili da preformuliramo, ljudi ne imenuju stvari jer su im
korisne, već su im korisne jer su ih imenovali. (Said 260)

Takva znanost dakle ne može biti učinkovita na praktičnom planu, već „odgovara intelektualnim
zahtjevima prije ili umjesto zadovoljavanja potreba“. (Divlja misao, 22) U navedenom se ogleda
Levi Straussova kritika funkcionalističkih teorija prema kojima se urođeničke klasifikacije
tumače praktičnom vrijednošću biljaka i životinja za zajednicu. Poanta nije saznati „liječi li dodir
djetlićeva kljuna zubobolju“, već da li ih je moguće s određenog gledišta povezati, te pomoću
takvih povezivanja stvari i bića, „uvesti začetak reda u svijetu; jer razvrstavanje, kakvo god bilo,
ima prednost pred nedostatkom razvrstavanja.“ (Divlja misao 22) Dakle konačna svrha te
spekulativne misli jest stvaranje reda i poretka u svijetu, a taj zahtjev za redom ne leži samo u
temelju „primitivnog“ mišljenja, već mišljenja općenito. (ibid)

Jedna od razlika magijske misli i znanosti jest što prva „iziskuje opći i potpuni determinizam“
dok znanost „razlikuje razine od kojih samo neke pretpostavljaju oblike determinizma“. (Divlja
misao 24) Druga je da znanost proučava primarne odlike a divlja misao koju vodi osjetilna
logika, ”znanost o konkretnom”, većinom ostaje na razini sekundarnih odlika, iako može u
nekim slučajevima i anticipirati određena znanstvena otkrića: ”estetski osjećaj, sveden samo na
svoje izvore, može otvoriti vrata taksonomiji, pa čak i anticipirati neke od njezinih rezultata.”
(ibid 26) Nadalje, magijska misao, ili znanost o konkretnom, nije ”mucav” oblik znanosti, ona je
razrađen i artikuliran sustav, nezavisan od onoga koji će utvrditi znanost pa tako magiju i znanost
možemo promatrati kao usporedan niz, dva načina spoznaje ”nejednaka po teoretskim i
praktičnim rezultatima ... ali ne i po vrsti mentalnih operacija koje obje pretpostavljaju”. (ibid
26-27) Ta dva načina spoznaje nisu funkcija nejednakih stadija razvoja ljudskoga duha već
”dviju strategijskih razina na kojima priroda dopušta da je napada znanstvena spoznaja: jedne
koja približno odgovara razini percepcije i imaginacije, a druge koja je uznapredovala” te dva
puta kojima se do znanstvenih spoznaja može doći: ”jednim koji je vrlo blizak osjetilnoj intuiciji,
i drugim koji je od nje udaljeniji”. (ibid 28) ”Divljak” je dakle racionalno biće, znanstvenik, koji
koristi konceptualne alate i procese usporedive s onima ”civiliziranog” čovjeka. (Delige 82)

Razliku znanosti o konkretnom i moderne znanosti o konkretnom Levi Strauss oprimjeruje

razlikom između kućnog majstora, bricoleura, i inženjera. Bricoleurov set instrumenata je
ograničen i heteroklitan, snalazi se s onim što ima ”pri ruci”, te njegov set nije vezan za nijedan
poseban projekt – njega određuje samo njegova instrumentalnost. (Divlja misao 30-31) On
rezultat je svih prilika koje su mu se pružile da obnovi zalihu ili je održava ostacima prijašnjih
gradnji i razgradnji. (ibid 31) Svaki bricoleurov projekt, bricolage, tvoriti će cjelinu koja će se od
početnog seta instrumenata razlikovati samo po rasporedu unutrašnjih dijelova. (ibid 32) Svaki
bricolage je dakle kombinatorne naravi, izgrađen procesima kombinacije i rekombinacije,
destrukcije i de-konstrukcije. (Bricoleur and bricolage 358-359) Zato su elementi s kojima
bricoleur barata uvijek dijelom predodređeni prijašnjim funkcijama, oni su ”prednapregnuti”.
(Divlja misao 32) Izraženo terminologijom strukturalne lingvistike, oni su kao znakovi (veza
označitelja i označenog, slike i pojma) koji mogu ispunjavati funkciju označitelja na višoj razini
u onim što Barthes naziva sekundarni semiološki sustav. (Barthes 147) S druge strane, inženjer,
barem u teoriji, za svaki projekt ima poseban set instrumenata. (Divlja misao 31) Kućni majstor
radi pomoću znakova, posrednika između slike i pojma (označitelja i označenog), a inženjer
pomoću pojmova; oba započinju svoj projekt time što zapodjenu dijalog sa svojim materijalom,
no prvi, suočen s ograničenjima stanja civilizacije u kojoj se nalazi, uvijek ostaje s ove strane,
dok se drugi pokušava smjestiti s one. (ibid 30-33) Kućni majstor izgrađuje strukturirane cjeline
koristeći ”krhotine i ostatke događaja”, sekundarne odlike, dok inženjer pomoću struktura, svojih
teorija i hipoteza, ”proizvodi događaje”. (ibid 34-35)

Logika bricolagea logika je znanosti o konkretnom, znanosti koja, kao i bricoleur, uvijek koristi
(logička) sredstva koja su joj ”pri ruci”. Kao svoj alat ona koristi diskontiuinete koje zapaža u
prirodi te na temelju njih izgrađuje sustav zasnovan na binarnim oprečnostima. Bricoleura na
djelu te utjecaj dijakronije na klasifikacijske sustave možemo vidjeti na Levi Straussovom
(zamišljenom) pirmjeru tri klana. Početno imamo klanove medvjeda, orla i kornjače od kojih
svaki odgovara jednom elementu: zemlji, nebu i vodi. (Divlja misao 79) Klan medvjeda izumire,
a klan kornjače naraste te se podijeli na klanove žute i sive kornjače. (ibid 79) U oba slučaja
imamo tročlane sustave, no drugi tri člana drugog rezultat su dviju uzastopnih dihotomija, prvo
neba i vode, zaitm žute i sive boje. (ibid 79-80) Sustav se dakle nalazi u sinkroniji, a demografski
razvoj u dijakroniji. (ibid 79) Nakon što je klasifikacija (sustav), dovršena, izložena je utjecaju
„hirova demografskog razvoja“, dakle dijakronije, koji ju razbija. (ibid 78, 80) Međutim,
struktura se tom razornom djelovanju demografije opire reagirajući na svaku promjenu kao „stroj
s feedbackom“ te uspostavlja „kompromis između staroga stanja i nereda koji je unesen izvana“.
(ibid 80) Novo strukturalno rješenje će se uvijek pokušati zadržati približno u liniji prijašnje
strukture te će nanovo uspostavljeni sustav težiti biti formalno istoga tipa. (ibid) Bricoelur će
dakle od starog, prednapregnutog materijala, ostataka i krhotina događaja, stvoriti novi projekt
(strukturu), u kojem će se uvijek, barem djelomično, ogledati stari projekti.
Znanost o konkretnom, bricoleurov modus operandi, prikazati ćemo u njenoj manifestaciji u
obliku klasifikacijske logike koja započinje od srednje razine (najčešće totemskog) operatora
odakle se može pružiti u dva smjera: po horizontalnoj osi povezujući prirodu i kulturu, ili
vertikalnoj, povezujući apstraktno i konkretno (logički), čovječanstvo i osobe (sociološki). (Keck
148-149) Za početak ćemo razmotriti kako ta logika djeluje na vodoravnoj osi, onoj koja se
zasniva na oprečnosti kulture i prirode, čija se veza uspostavlja posredstvom totemskih
operatora. Prema Levi-Straussu, „Praktično-teoretske logičke sustave koji upravljaju životom i
mišlju primitivnih pokreće zahtjev za uspostavljanjem diferencijalnih razmaka“. (Divlja misao
87) Bilo koji takav sustav diferencijalnih razmaka, čim dobije obilježje sustava omogućava
organiziranje sociološke materije na koju djeluje povijesna i demografska evolucija. (ibid)

Totemski sustavi tvore sustave označavanja i svrstavanja te njihova operativna vrijednost

proizlazi iz njihova formalna obilježja; oni predstavljaju kodove koji su podesni za prenošenje
poruka koje se mogu premjestiti u termine drugih kodova i izražavati poruke primljene putem
drugih kodova. (Divlja misao 87) Funkcija totemizma je osigurati idealnu konvertibilnost
različitih razina društvene stvarnosti te posredovanje i uspostavljanje homologije prirodnih i
društvenih uvjeta tj. „određivanje ekvivalencije između oprečnosti određenog značenja na više
planova: geografskom, meteorološkom, zoološkom, botaničkom, tehničkom, ekonomskom,
društvenom, obrednom, vjerskom, filozofskom.“ (ibid 88, 104-105) Totemski operator tako
može posredovati između prirode i kulture i biti sredstvo za prevladavanje njihove oprečnosti.
(ibid 103) Priroda takoreći bombardira čovjeka znakovima, koje on onda koristi kao predmet
mišljenja i transformira ih u logičke sustave. (Keck 143) Bricoleur uvijek radi s onim što ima
„pri ruci“, a u ovom slučaju razmotrit ćemo kako toj gradbi mogu poslužiti neposredni prirodni
uvjeti. Čovjek ih promatra, primjerice geografiju i klimu, te iz njih izdvaja proturječnosti –
Murgini tako opreku suhog i kišnog razdoblja, dobrog i lošeg, prenose na ideološki plan u obliku
oprečnosti posvećen/neposvećen, mužjak/ženka, viši/niži, oploditelj/oplođen. (Divlja misao 105)
U slučaju Murgina dakle nalazimo na obratnu simetriju: termini koji se odnose na loše razdoblje
su superiorni jer bi u obratnom slučaju ženama bila oduzeta plodnost. Međutim ta se
proturječnost prikriva dvostrukom podjelom ukupnog društva na muškarce i žene, i muškaraca
na starije i mlađe, tj. posvećene i neposvećene. (ibid 106) Takva situacija onda stvara društvenu
dinamiku u kojoj svaki pol društva koji je „sredstvo postizanja sreće“ mora podčiniti njenim
gospodarima, mlađi starijima, a žene muškarcima. (ibid)
Međutim, priroda nije sama po sebi proturječna, već samo posredstvom ljudske aktivnosti koja
se u njoj obavlja: ”prirodni uvjeti su funkcija tehnika i načina života stanovništva koje ih
određuje i daje im smisao iskorištavajući ih u određenom smjeru.” (Divlja misao 106-107)
Odnosi čovjeka s prirodnom sredinom tako igraju ulogu predmeta mišljenja – on ih razgrađuje,
svodi na pojmove i iz njih izvlači ”sustav koji nikad nije unaprijed određen.” (ibid 107) U
primjeru Murgina te njihova klasifikacijskog sustava i mitologije (koje smo u veoma sažetom
izdanju izložili u gornjem pasosu) možemo zamjetiti utjecaj Marxa na Levi Straussa. Naime,
prema Marxsovoj teoriji nadgradnje, kontradikcije koje se nalaze u bazi (infrastrukturi) društvo
imaginarno rješava u sferi nadgradnje, ideologije. Klasifiacijski sustavi su dakle ideološke
konstrukcije kojima se rješava kontradikcija u ljudskim praksama time što se premještaju u
domenu apstraktnog u kojoj se njihov praktični izraz izvrće i transformira. (Keck 146) One tako
nikad nisu riješene, no premještanjem se postiže iluzija razriješenja, a potlačene klase se
interpelira da zauzmu sebi dodijeljene društvene funkcije i položaje. Tako primjerice mit
opravdava inferioran položaj Murginskih žena i mladih muškaraca.

Levi Strauss tvrdi kako nisu prirodne pojave to što mitovi nastoje objasniti, nego su one ono
pomoću čega mitovi teže objasniti realitete logičkog reda; iznaći ili čak opravdati određena
„sociološka rješenja“. (Divlja misao 107, kurziv dodan) Infrastrukture (npr. klima i goegrafija)
imaju primat, no ne djeluju deterministički. Navedeni primat infrastruktura autor objašnjava
metaforom igre kartama. Čovjek je igrač koji uzima karte koje nije izmislio jer su one danost
povijesti i civilizacije te je svako dijeljenje karata slučajno. (ibid) Dalje, svako dijeljenje svaki
igrač (ili društvo) „tumači pomoću termina nekoliko sustava koji mogu biti zajednički ili
posebni: pravila jedne igre ili pravila jedne taktike“. (ibid) Neće svatko s jednakim kartama
odigrati jednaku partiju, no također neće ni s bilo kakvim kartama bilo kakvu jer su uvijek
ograničeni pravilima. (ibid) Zaključak je da učestalost nekih „socioloških rješenja“ u društvima
ne ovisi o posebnim objektivnim uvjetima te da bi ta „rješenja“ objasnili pozvati ćemo se se na
formu a ne na sadržaj – sadržaj proturječnosti manje je važan od činjenice da one postoje, a
oblici proturječnosti manje su raznoliki od njihovih empirijskih sadržaja. (ibid) U ”sferi duha”
dakle samo oblici mogu biti zajednički, ali ne i sadržaji (jer su kontigentnost ”dijeljenja” karata)
– elementi nisu stalni, stalni su samo odnosi (ibid 66, 77) Time Levi Strauss opovrgava teorije
koje se pozivaju na arhetipive ili kolektivno nesvjesno. (ibid 77) Drugim riječima, bricoleurov
skup alata uvijek je rezultat materijala i alata koji su mu pri ruci te njihov raspored i sastav
nikada nije unaprijed određen, on rezultat je povijesnog trenutka u kom se nalazi. Jedina je
konstanta njihova predodređenost prijašnjom primjenom i svojstvo da ih se može organizirati u
koherentne mreže odnosa.

Prije no što prijeđemo na izlaganje kako kastinski sustavi i totemski sustavi posreduju na osi
prirode i kulture različitim oblicima razmjene, kao zgodan ”prijelaz” na tu tematiku učinilo nam
se Levi Straussovo izlaganje i analiza pravila i zabrana u prehrani. Njih opisuje kao označiteljske
sustave, koji poprimaju obilježje izvjesne etike i predstavljaju imperative praktičnog djelovanja.
Prema autoru zabrane nisu posljedica bitnih svojstava određene vrste, već mjesta koje im je
dodijeljeno u sustavu značenja. (Divlja misao 111) Razliku između dopuštene i zabranjene vrste
manje se tumači pretpostavljenom štetnošću vrste (što je tumačenje za koje bi se primjerice
opredijelili funkcionalisti), a više brigom da se napravi razlika „označene“ i „neoznačene“ vrste
– „zabraniti neke vrste za prehranu samo je jedan od više načina da se potvrdi kako one imaju
određeno značenje“; praktično pravilo u ovom slučaju funkcionira kao „operator u službi
značenja u jednom logičkom sustavu.“ (ibid 115) Zabrane i propisi o uzimanju hrane sredstva su
za „označivanje značenja“ u logičkom sustavu čiji su elementi jestive vrste. (ibid 116) Međutim,
zabrane u prehrani, nisu isključivo svojstvene totemskim društvima – primjerice u Bušmana, kod
kojih ništa ne podsjeća na totemizam, svejedno postoje zabrane u prehrani. (ibid, 120) Kod njih
zabrane funkcioniraju na drugom planu po načelu da se određeni dijelovi tijela ubijene životinje
ne smiju jesti. (ibid 116) Posrijedi je primjer transformacije: kod totemskih društava
ekvivalencija se postavlja između društava prirodnih vrsta i društvenih grupa, dok kod Bušmana
ta formalna ekvivalencija uspostavljena je između dijelova pojedinog organizma i funkcionalnih
klasa društva koje je i samo promatrano kao organizam. (ibid) Transformacija je izvršena
zamjenom etnozoologije etnoanatomijom. (ibid) Levi Straussov zaključak je da čovjek iz prirode
izdvaja razlike među životinjama te ih prenosi u kulturu – one mu pružaju prirodan model
diferencijacije kojim će uspostaviti razliku svoje grupe i druge grupe. (ibid 120) S druge strane,
zabrane u prehrani poriču sličnost čovjeka i životinje koja proizlazi iz mogućnosti da prvi
asimilira meso druge. (ibid) Levi Straussovim riječima: „Ako pomoću zabrana u prehrani ljudi
poriču stvarnu životinjsku prirodu svoje ljudske prirode, to čine zato što moraju prihvatiti
simbolička obilježja pomoću kojih razlikuju životinje jedne od drugih (i koja im pružaju prirodan
model diferencijacije) kako bi između sebe stvorili razlike.“ (ibid)
Izlaganje o totemskim i kastinskim sustavima Levi-Strauss započinje tvrdnjom da razmjena žena
i razmjena hrane predstavljaju načine koji omogućavaju čvrsto međusobno povezivanje
društvenih grupa. (Divlja misao 121) U ranijim Levi-Straussovim radovima razmjena žena i
razmjena dobara shvaćena je homologno je razmjeni riječi, tj. općenito razmjeni znakova –
posrijedi je komunikacija u sklopu određenih sustava, kodova. Razmjena žena smatra se
karakterističnom za totemska društva, a razmjena hrane (ili općenito kulturnih proizvoda)
kastinska. U ovom slučaju klasifikacijska os na kojoj je fokus i dalje je ona vodoravna, između
prirode i kulture. Egzogamne totemske grupe i endogamne kaste tradicionalno su se smatrale
dvama krajnjim tipovima, pri čemu su se potonje povezivale i sa složenim civilizacijama koje su
poznavale pismo. (Divlja misao 127) Levi Strauss će pokušati dokazati da postoje i prijelazni
oblici te da navedeni ”krajnji tipovi” tvore dva paralelna, obrnuto simetrična ”modusa
operandija” koji nisu nužno autonomne i međusobno isključive institucije, za koje se
pretpostavljalo da je prva karakteristična za društva na niskom tehnološkom stupnju, a druga na
visokom.

Temeljno obilježje totemskih institucija je da se oslanjaju na homologiju razlika koje se očituju s

jedne strane na razini grupe, a s druge na razini prirodnih vrsta, tj. homologija dvaju sustava
razlika, jednog koji pripada kulturi i drugog koji pripada prirodi. (Divlja misao 127) Dakle
homologija se uspostavlja na razini odnosa a ne termina (ibid). Termini su diskontinuirani te
tvore sustav mreža diferencijalnih razmaka. (ibid 245) Primjerice, grupa 1 ima svoj totem, vrstu
1, i on je vršitelj diferencijacije, označitelj kojim ona pravi razliku između sebe i grupe 2, čiji je
totem vrsta 2. U praksi to znači da prvo, suprotno evolucionističkim tumačenjima, pripadnici (u
ovom primjeru izmišljenog) klana medvjeda sebe ne smatraju medvjedima - pozadina totemizma
nije nekakav oblik ”primitivne religije”. Drugo, da suprotno funkcionalističkom tumačenju,
medvjed nije izabran za totem zbog svoje ekonomske vrijednosti za grupu. Medvjed je samo
označitelj na prirodnom planu, zasebnom sustavu, pa se pripadnici klana medvjeda razlikuju od
pripadanika klana orla kao što se u prirodi medvjed razlikuje od orla. Straussovim riječim,
”prirodne vrste nisu izabrane zato što su ”dobre za jelo”, već zato što su dobre za mišljenje.”
(Totemizam danas 117) Oni dakle služe kao simboli. Stoga, kada su priroda i kultura shvaćene
kao dva sustava razlika među kojima postoji formalna analogija, u prvom je planu ”obilježje
sustava svojstveno svakom od ova dva područja”. (Divlja misao 129, kurziv dodan)
Međutim, kada bismo pomaknuli opći sustav homologija s odnosa na termine dobili bi sustav
koji nalikuje kastinskom. (Divlja misao 127) Tada grupa 1 postaje medvjed a grupa 2 orao,
posrijedi je identifikacija. Svaka grupa će težiti uspostavi sustava na temelju razlikovnih
svojstava koje će smatrati nasljednima, a pripadnike drugih grupa sve više će smatrati ”drugim
vrstama” s kojima onda više nije moguće razmjenjivati žene. (Divlja misao 129) U tom slučaju,
dvije slike, prirodna i kulturna, koji su karakteristika totemskih sustava, zamijenjene su jednom
društveno-prirodnom slikom. (ibid) Tako imamo primjer jednog ”prijelaznog modela” kod
Chickasawa kod kojih su svojstva kasta označena prema prirodnim vrstama, po ugledu na
totemske grupe – u tom slučaju, začetak sustava kasta zahvaćen je totemskim klasifikacijama.
(ibid 136, 138) Oni zamišljaju da su sastavljeni od ”prirodnih” kasta, tj. kultura je shvaćena kao
odraz prirode. (ibid 136) S druge strane, u Indiji nalazimo na primjere totemskih grupa koje su
zamišljene prema uzoru iz kulture – u tim primjerima su ostaci totemskih grupa ”pustili da ih
zahvati simbolika tehnološkog i profesionalnog nadahnuća”. (ibid 136-138) Posrijedi je obrnuto
simetrična transformacija od one kod Chickasawa. (ibid 137)

Generalno gledajući, i totemske grupe i kaste su ”egzo-praktične” – prve na planu razmjene

dobara i usluga a drugi na planu razmjene žena. (Divlja misao 138) Prvi razmjenjuju kulturne
proizvode koje su proizveli stručni činitelji, a drugi ”prirodne” koje su prirodno stvorili drugi
biološki pojedinci. (ibid 140) Levi Strauss zaključuje da, na ideološkom planu, kaste i totemske
grupe nalaze se u odnosu obrnute simetrije – načelo diferencijacije je u jednom slučaju uzeto od
kulture, a u drugom od prirode. (ibid) Postoje dakle dva modela konkretne raznolikosti: jedan na
planu prirode, koji se tiče raznolikosti vrsta, i drugi na planu kulture, model raznovrsnosti
funkcija. (ibid) Ukoliko prevladava prirodan model, ”sličnost ima premoć nad razlikom: ... žene
valja razmjenjivati jer su proglašene različitima; ali ta razmjena pretpostavlja da ih se u biti drži
sličnima.” (ibid) U drugom slučaju, razlika prevaže nad sličnošću: žene su diverzificiranu po
uzoru na prirodne vrste pa ih se ne može razmjenjivati između kasta kao što se ni vrste ne mogu
križati. (ibid 140, 141) Kaste smatraju žene raznorodnima na planu prirode, a totemske grupe na
planu kulture. (ibid) Straussovim riječima, ”Pojednostavljeno, kaste same sebe predstavljaju kao
prirodne vrste, a totemske grupe predstavljaju prirodne vrste kao kaste. (...) kaste lažno
naturaliziraju pravu kulturu, totemske grupe istinski unose kulturu u lažnu prirodu”, no u oba
slučaja, ”(...) sustav društvenih funkcija odgovara sustavu prirodnih vrsta, svijet bića svijetu
predmeta”. (ibid 144-145)
Zaključak je da ”jezik totemizma” uz jednostavnu preobrazbu može postati jezikom sustava
kasta što pokazuje da se ne radi o autonomnoj instituciji, već o ”jednom modusu operandi koji se
može otkriti čak i iza društvenih struktura što se tradicionalno definiraju kao dijametralno
oprečne totemizmu.” (ibid 146) Drugim riječima, klasificiranje ljudskih grupa korištenjem
društvenih i tehnoloških profesija samo je varijacija na klasifikaciranje grupa korištenjem
životinjskih totema. (Keck 145) Sustav kasta možemo promatrati kao transformaciju totemskog i
obratno.

U idućem dijelu izlaganja, fokusirati ćemo se na okomitu os klasifikacijskog sustava, onu koja
povezuje opće i posebno. No prije toga, kratko ćemo izložiti Levi Straussovu metaforu
klasifikacijskog sustava kao drva, kojom rješava problem motiviranosti i arbitrarnosti različitih
razina sustava. Klasifikacijski sustavi dakle mogu, kao i jezici, s obzirom da oba predstavljaju
vrstu koda, biti u izvjesnoj mjeri motivirani i arbitrarni te omjer to dvoje može biti nejednak,
između ostalog, poradi utjecaja demografskih kretanja koja djeluju u dijakroniji. Prema Levi
Straussu, klasifikacijske sustave zato možemo zamisliti kao drvo, koje je u svojim donjim
dijelovima ”jako motivirano – mora imati deblo i rasti okomito.” (Divlja misao 176) Niske grane
su već više arbitrarne: ”iako se može predvidjeti da će njihov broj biti ograničen, on nije
unaprijed utvrđen, kao ni smjer rasta, ni kut koji tvori s deblom” no one svejedno ”moraju
uravnotežiti pritisak na zajedničku točku oslonca” (ibid). Konačno, najviše grane su najviše
arbitrane, no ne mogu narušiti stabilnost drveta – brojnošću su se oslobodile početnih stega a
njihovu raspoređenost posljedica je niza ponavljanja jednog plana koji je upisan u gene njihovih
stanica i statističkih kolebanja. (ibid) Najniži dio drveta predstavlja sastoji se dakle od osnovnih
opreka svih klasifikacijskih sustava, primjerice kultura/priroda ili nebo/zemlja. Grananjem mreže
broj oprečnosti se umnaža te su one sve manje motivirane i sve više partikularne sve dok se
nakon nekog vremena, zbog same inercije sustav prestane granati, i tada je klasifikacija
dovršena. No općenita je poanta da ćemo čak i od tih najpartikularnijih primjera oprečnosti
uvijek moći, barem sjenovito, razaznati početni, motivirani plan.

Zajedničko obilježje svih razina klasifikacije je da, neovisno o razini kojoj društvo daje prednost,
ona mora omogućiti prijelaz na druge razine: ”globalni sustav djeluje pomoću jednog para
oprečnosti: između općeg i specijalnog s jedne, i prirode i kulture s druge strane.” (Divlja misao,
152) Pojam vrste tu zauzima srednji položaj, zbog čega se i najčešće koristi: vrsta je srednji
klasifikator koji može proširiti svoju mrežu prema gore, u smjeru elemenata, kategorija i brojeva,
ili suziti prema dolje, u smjeru vlastitih imena. (ibid 152, 166) Vrsta, promatrana odvojeno,
predstavlja skup jedinki, ali u odnosu na drugu vrstu, ona je sustav definicija – Levi Strauss ju
naziva operatorom ”koji omogućava prijelaz s jedinstva mnogostrukosti na raznovrsnost
jedinstva” (ibid 152) Kao što pojam vrste na logičkom može vršiti prijelaze od individualnog i
konkretnom ka asptraktnom i kategorijama, tako ”...na sociološkom planu totemske klasifikacije
istodobno omogućavaju određivanje položaja pojedinaca u grupi i proširivanje grupe izvan
njenog tradicionalnog okvira.” (ibid 185)

U potonjem slučaju posrijedi je totemska univerzalizacija koja ruši plemenske granice i oblikuje
začetak jednog ”međunarodnog društva”, ”čovječanstva bez granica”, kako u sociološkom, tako
čak nekad i u biološkom smislu, omogućavajući da se totemska imena daju domaćim
životinjama. (Divlja misao 184-185) Univerzalizacijom društva mogu u sustave klasifikacije
uključiti bića koja su na toliko visokoj razini generalizacije da postaju prijeteća, poput bolesti i
stranaca. (Keck 148) Na taj način sustav može u svoju klasifikaciju uključiti i normalizirati
nepoznate oblike bića. (ibid)

Ukoliko sužavamo mrežu, doći ćemo do donje granice sustava, iza koje više nije moguće
svrstavati nego samo davati imena. (Divlja misao 185) Tu se provodi process individuacije,
partikularizacije i određivanja položaja pojedinca u grupi. Levi Strauss tu primjerice spominje
proces homologijske partikularizacije čiji se mehanizam može objasniti derivacijom formule po
kojoj se vrši diferencijacija grupa u totemskim sustavima:

Ako
(grupa a) : (grupa b) :: (vrsta medvjed) : (vrsta orao)
onda:
(član x iz a) : (član y iz b) :: (član l vrste medvjed) : (član m vrste orao)

pri čemu se osoba oblikuje prema shemama vrste. (Divlja misao 186-187) U sustavima s takvom
shemom osobno ime evocira jedan aspekt totemske životinje (koja je zajedničko ime) time što
primjerice izražava jednu od njenih predikacija u vremenu ili prostoru: Pas-koji-laje,
Razbješnjeli-bizon i sl. (ibid 192) Kao što je pojedinac dio grupe, tako je i osobno ime „dio“
zajedničkog imena (totemskog). (ibid) Ovo je samo jedan od primjera posljednje klasifikacijske
razine, individuacije, gdje pojedinci ne samo da su svrstani u klase, već svatko u njoj zauzima
poseban položaj i postoji homologija između sustava pojedinaca unutar klase i sustava klasa
viših kategorija. (ibid 188) Vlastita imena tvore dakle sastavni dio sustava na koje gledamo kao
na kodove: „sredstva koja učvršćuju značenja prebacujući ih u termine drugih značenja.“ (ibid
190) Ona ne mogu biti lišena značenja jer za totalizirajuću divlju misao „sve ima smisao, inače
ništa ne bi imalo smisla.“ (ibid) Individualna imena u gore navedenom primjeru pripadaju istom
sustavu kao i zajednička (totemska, imena vrsta) te preko njih putem transformacija moguće je
prijeći s razine individuacije na razinu najopćenitijih kategorija. (ibid 192) Imena se također
mogu formirati posredstvom termina srodstva. Tako Penani razlikuju teknonime (otac/majka
toga i toga) i nekronime (npr. „otac umro“, „nećakinja umrla“) te se njima izražavaju odnosi
prema nekom drugom ja, bilo da je taj odnos pozitivan, postojeći (teknonim) ili negativan,
nepostojeći (nekronim). (ibid 209-210) U tom slučaju, vlastita imena (za koje tada koristi termin
autonim) dodjeljuju se samo djeci, kao privremeno rješenje za oblikovanje klase, kao mjenica
koja će u „u potrebnom roku vjerovnicima osigurati klasu“ (kada netko od rodbine umre ili se
rodi). (ibid 215) Problem odnosa vlastitih i zajedničkih imenica nije onaj između imenovanja i
označavanja: „uvijek označavamo, ili drugoga ili sebe.“ (200) Tezu o imenu kao sredstvu
označavanja također podupire postojanje zabrane uporabe imena (primjerice imena pokojnika)
koja je analogna zabranama u prehrani. (ibid 195) Također, Levi Strauss povlači paralele
botaničkih i zooloških naziva s vlastitim imenima: i jedna i druga su „dvostruko izvan govora“,
pripadaju paradigmatskom lancu koji je izvan jezičnog sustava i čije umetanje vidljivo rabija
sintagmatski lanac (npr. pišu se velikim slovima u hrvatskom) – nikako ih ne možemo svesti
samo na zvučni znak. (ibid 220-225) Davanje imena način je na koji „svako društvo primjenjuje
krutu i isprekidanu mrežu na neprekidno dolaženje generacija i nameće mu strukturu.“ (ibid 217)
S obzirom da imena vrsta i vlastita imena pripadaju istoj grupi i ne postoji temeljna razlika
između dvaju tipova, te konačno, pojedinca možemo shvatiti kao vrstu. (ibid 235-236) U
modernim društvima možemo reći da se taj oblik totemizma humanizirao – totem svakog
pojedinca postala je njegova vlastita ličnost: „ona je označitelj njegova označena bića“. (ibid
236) Zaključak je da su imena nit općeg sustava klasifikacije, istovremeno njegov produžetak i
granica, koja se razlikuje od kulture do kulture, te su nam ona indikator da je posao klasifikacije
za određeno društvo završen. (ibid 236-237)

Dakle, sustavi koje smo dosad izložili imaju dvije odlike: unutarnju koherentnost i neograničenu
sposobnost proširivanja. (Divlja misao 238) Na okomitoj osi, koja povezuje opće s posebnim,
apstraktno s konkretnim, klasifikacija uvijek može ići do kraja u bilo kojem smjeru, a svrstavanje
se provodi parovima oprečnosti. (238) Ono prestaje kada više nije moguće suprotstavljati – tada
se sustav prestaje širiti završio svoj put i izvršio svoju zadaću. (ibid) Nadalje, divlja misao nije
misao divljaka niti primitivnog čovjeka, nego nepripitomljena misao, različita od one koja je
pripitomljena radi postizanja učinka: „…oba načina mišljenja mogu postojati jedan uz drugi i
međusobno se prožimati, kao što prirodne vrste mogu (barem teoretski) zajedno živjeti i ukrštati
se, jedne divlje, a druge izmijenjene…“ (ibid 240) Divlja misao je dakle način na koji ljudi
razmišljaju kada se ne povode eksplicitnim i restriktivnim pravilima, i ne koriste pomagala i
tehnike kao što su pisanje i napredna matematika kako bi povećali kvantitetu i kvalitetu njihova
intelektualnog „outputa“. (Sperber 27)

U zaključnoj raspravi, za početak možemo preformulirati konačni zaključak knjige Divlja misao
da je razlika pripadnika tehnički razvijenih i nerazvijenih kultura nalik je razlici divljih i
pripitomljenih životinja: „građa i temeljne zakonitosti su iste, samo se rabe na drugačije načine.“
(Hodžić 942) Levi Strauss je tako povezao konkretne i osjetilne znanstvene sustave „primitivnih“
naroda koji operiraju znakovima s apstraktnim sustavima zapadne znanosti koja se temelji na
pojmovima. Ta temeljna teza o sličnosti „divlje“ i „pitome“ misli je danas široko prihvaćena,
pogotovo u obliku kritike europocentrizma, a tezu o totemizmu kao sustavu klasifikacije teško je
osporiti. (ibid 942)

Nadalje, metafora bricolagea naišla je na primjenu u raznolikim područjima, od kojih ćemo u

ovom radu navesti samo neke. Primjerice, François Jacob koristi ju primjenjuje u evolucijskoj
biologiji kako bi opisao proces evolucije ne kao proizvod predodređenog plana već adaptacijom
postojećih struktura i funkcija novim svrhama. (Bricoleur and bricolage 356) Također, na polju
lingvistike mogli bi tvrditi da govornik u svakom govornom činu postupa kao bricoleur jer
raspolaže i koristi se materijalom (riječima) koje nije sam izmislio (jer su danost kulture i
civilizacije u kojoj se nalazi, tj. njegova jezika) i koji je ograničen, no ipak kombinacijom i
rekombinacijom može postići veliki broj projekata (rečenica) vodeći se pravilima igre
(gramatikom i sintaksom). Nadalje, znanstvenika koji radi kvalitativnu analizu možemo smatrati
bricoleurom a njegov set teorija bricolageom – znanstvenik prilagođava svoj set teorija kojima
raspolaže kako bi protumačio materijal koji istražuje. (Denzin 16)
Dalje, osvrnut ćemo se na mogući dalju razradu dihotomije divlje i ukroćene misli. Ako pođemo
od Evans-Pritrcharda, čija je teorija magije inspirirala Lévi-Straussovu tezu o magijskom
mišljenju kao općem determinizmu, znanstvenu misao mogli bi koncipirati kao jedan uski,
specijalizirani način razmišljanja koji se odvija jedino u specijaliziranim uvjetima i kontekstima,
a znanstvenici, kada nisu u laboratoriju i ne bave se znanstvenom analizom, razmišljaju na isti
način kao i ne-znanstvenici. (Douglas 31) To je primjerice jedan od načina na koji možemo
prebroditi opreku „divljeg“ i „pitomog“ mišljenja. U laboratoriju, određen podskup čovječanstva,
djeluje kao inženjer, a van njega svi su podjednako (uključujući i inženjere) bricoleuri. Dakle
imamo samo dva modaliteta misli, od kojih je jedan ograničen na privremenu primjenu u uskom
kontekstu. No, odemo li korak dalje, sljedeći Derridu, po kojemu je inženjer samo mit koji je
stvorio bricoleur, onda sam inženjer i znanstvenik postaju vrstama bricoleura. (Derrida, 6) Tada
bricolage poprima obilježje univerzalnog pojma i zahvaća čovječanstvo kao takvo – ista pravila
misli vladaju u svakoj domeni čovjekove prakse, imamo posla samo s jednim modusom
operandi. To je još jedan put kojim bi mogli doći do univerzalne logike misli, što na kraju dana, i
jest jedna od Levi Strausovih ambicija, iako je u njegovoj karakterizaciji te iste još uvijek
očuvana opreka „primitivnog“, divljeg bricoleura, i „civiliziranog“, pripitomljenog inženjera koji
su metafora za dva usporedna načina spoznaje i djelovanja.

Levi Straussova analiza sustava klasifikacije prije svega je intelektualistička, pri čemu on
totemizam tretira kao umni proces, intelektualni alat s vlastitom, rigoroznom logikom, a sam
strukturalizam smatrao je oblikom superracionalizma. (Claude Levi-Strauss 228, 235) Levi
Straussovi „primitivni“ jednako su bića logike kao i „civilizirani“, u suprotnosti s Levy
Bruhlovom podjelom na predlogička i logička društva. Njegova antropologija svakako naginje
kognitivnoj psihologiji i teoriji kategorija ljudskoga uma, no, za razliku od čistih kognitivista, on
promatra predstave kolektivne naravi, mogli bi reći „kolektivni um“. (Delige 76) Levi Straussov
originalan doprinos glede debate o psihičkoj univerzalnosti ili raznolikosti ljudskoga roda je to
da je pojam psihičkog jedinstva čovječanstva kombinirao s novim argumentima koji ukazuju da
je etnografija od iznimne važnosti za psihologiju. (Sperber 27) Prema mišljenju autora ovoga
seminarskoga rada, Levi Strauss sa svojim studijama ljudskoga uma također pripada i kanonu
kognitivne antropologije, te kognitivne lingvistike, kojoj je iznimno doprinio svojim teorijama o
univerzalnosti određenih načina percipiranja svijeta pomoću binarnih oprečnosti i konceptualnih
metafora.
Nadalje, stavljanjem fokusa na formu a ne sadržaj, Levi-Straussova strukturalistička metoda
analize mitova našla je velika odjeka u teoriji književnosti. Strukturalizam, uz bok s ruskim
formalizmom, uzima se kao poetski pristup proučavanja književnosti, za razliku od
hermeneutičkih, primjerice feminističke kritike, psihoanalize i marksizma. Levi Straussova
varijanta strukturalizma znatno je utjecala na Barthesove analize modernih mitova te je poslužila
kao inspiracija Althusserovom strukturalnom marksizmu i njegovoj studiji političkih mitova.
Strukturalizam svoj razvojni put, mogli bi reći, dovršava u sazrijevanjem postmodernih
poststrukturalističkih pravaca koje strukturalizam takoreći dovode do njegovih logičkih granica,
s jedne strane kao njegova kritika, ali i s druge kao svojevrsni dovršetak te ambiciozne
modernističke metode.

Prema Saidu, Divlja misao jedna je d najvećih knjiga 20. stoljeća ne zato jer je to knjiga o
nečemu, već jer ona sama po sebi jest nešto: „One is as much read by it as a reader of it.“ (Said
257) Levi Straussovu filozofiju možemo opisati kao kantovsku bez ikakvog transcedentalnog
subjekta – ne postoje „stvari po sebi“ na koje se sve strukture u konačnici referiraju. (ibid 266)
Svijet je uvijek predmet mišljenja, on uvijek ostaje „dobar za mišljenje“, no „stvari po sebi“,
objektivna priroda, koje prema Levi-Straussu postoje, nužno ostaju van domašaja ljudske
spoznaje te ih spoznati jedino možemo posredno. Jedino čemu imamo pristup uska je slika, jedna
od mnogih mogućih, koja je rezultat stanja naše civilizacije, jednog nasumičnog „dijeljenja
karata“. Konačno, učinilo nam se prigodnim rad zaključiti Cullerovom tvrdnjom kako je sam
Levi-Strauss svojom inovativnim pristupom i originalnom metodom „dobar za mišljenje“. (13)
Literatura:

Barthes, Roland. Mitologije. Zagreb, Naklada Pelago, 2009.

Culler, Jonathan. “Lévi-Strauss: Good to Think With.” Yale French Studies, br. 123, 2013, str.
6–13. JSTOR, http://www.jstor.org/stable/23645872. Citirano 04.09 2022.

Delige, Robert. Lévi-Strauss Today. Berg Publishers, 2014.

Denzin, Norman K. “Romancing the Text: The Qualitative Researcher-Writer-as-Bricoleur.”

Bulletin of the Council for Research in Music Education, br. 122, 1994, str. 15–30. JSTOR,
http://www.jstor.org/stable/40318652. Citirano 04.09.2022.

Derrida, Jacques. Structure, Sign and Play in the Discourse of the Human Sciences. 1970.

Douglas, Mary. Evans-Pritchard. Glasgow, Fonatana Paperbacks, 1980.

Hodžić, Jana. "Divlja misao: znanost o konkretnom ili univerzalna logika duha." Filozofska
istraživanja, vol. 28, br. 4, 2008, str. 931-944. https://hrcak.srce.hr/37071. Citirano 04.09.2022.

Said, Edward W. “The Totalitarianism of Mind.” The Kenyon Review, vol. 29, br. 2, 1967, str..
256–68. JSTOR, http://www.jstor.org/stable/4334732. Citirano. 04.9.2022.

Johnson, Christopher. “Bricoleur and Bricolage: From Metaphor to Universal Concept.”

Paragraph, vol. 35, br. 3, 2012, str. 355–72. JSTOR, http://www.jstor.org/stable/43263846.
Citirano 04. 9. 2022.

---. “Claude Lévi-Strauss.” From Kant to Lévi-Strauss. Urednik Jon

Simmons

Keck, Frédéric. ”The limits of classification: Claude Lévi-Strauss and Mary Douglas.” The
Cambridge Companion to Lévi-Strauss, urednik Boris Wiseman, Cambridge University Press,
2010, str. 139-156.

Leach, Edmund. Lévi-Strauss. London, Fontana Press, 1996.

Lévi-Strauss, Claude. Divlja misao. Zagreb, Golden marketing, 2001.

---. Totemizam danas. Beograd, Beogradski izdavačko-grafički zavod, 1979.

Maybury-Lewis, David. “Claude Levi-Strauss and the Search for Structure.” The Wilson
Quarterly (1976-), vol. 12, br. 1, 1988, str. 82–95. JSTOR, http://www.jstor.org/stable/40257769.
Citirano 04.09.2022.

Sperber, Dan. “Claude Lévi-Strauss”. Structuralism and Since, urednik John Sturrock, Oxford
University Press, 1979, str. 19-52.