Dokumen - Tips Hrvatski Jezik Mmuhoberacdjurisic

Mira Muhoberac • Dalibor Jurišić
Povijest književnosti/Autori i djela/Hrvatski jezik

za Državnu maturu, osnovna i viša razina

Ispis
Zagreb, akademska godina 2010./2011.
www.pripreme-pomak.hr Polaznik
Nakladnik
Pomak, Zagreb 1. Ferenščica 45
tel.: 01/24 50 904, 01/24 52 809
mtel.: +385 (91) 513 6794
www.pripreme-pomak.hr
Za nakladnika
Branko Lemac
Dizajn ovitka
minimum d.o.o.
Autori:
Povijest književnosti
Autori i djela
(skripta – prema gimnazijskom programu iz hrvatskog jezika)
Mira Muhoberac, prof.
Svjetska književnost do baroka

Svjetska drama u 20. stoljeću
Hrvatska književnost od srednjeg vijeka do 18. stoljeća
Dalibor Jurišić, prof.
Svjetska književnost do klasicizma (osim drame 20. stoljeća)

Hrvatska književnost od romantizma
Hrvatski jezik (dodatak)
© Pomak, Zagreb, 2009.

Intelektualno je vlasništvo, poput svakog drugog vlasništva, neotuđivo, zakonom zaštićeno i
mora se poštovati (NN 167/03). Nijedan dio ove skripte ne smije se preslikavati ni umnažati na
bilo koji način, bez pismenog dopuštenja nakladnika. Skripta služi isključivo za internu
uporabu na tečajevima koji se, u okviru Priprema Pomak , održavaju kao pripreme za

polaganje ispita iz hrvatskog jezika i književnosti na Državnoj maturi.
POVIJEST KNJIŽEVNOSTI
AUTORI I DJELA
(skripta – prema gimnazijskom programu iz hrvatskog jezika)
PRIPREMILI:
Mira Muhoberac
SVJETSKA KNJIŽEVNOST DO BAROKA
SVJETSKA DRAMA U 20. STOLJEĆU
HRVATSKA KNJIŽEVNOST OD SREDNJEG VIJEKA DO 18. STOLJEĆA
Dalibor Jurišić
SVJETSKA KNJIŽEVNOST OD KLASICIZMA (OSIM DRAME 20. STOLJEĆA)
HRVATSKA KNJIŽEVNOST OD ROMANTIZMA

KLASIČNA KNJIŽEVNOST
TEMELJNA CIVILIZACIJSKA KNJIŽEVNA DJELA

Pomak•Pripreme za Državnu maturu 1
BABILONSKO-ASIRSKA KNJIŽEVNOST
GILGAMEŠ
Gilgameš je najve će i najistaknutije djelo babilonsko-asirske književnosti. Najstariji
motivi potječu iz sumerskoga doba, a samo je djelo nastalo oko 1700. prije Krista.
Konačan oblik zapisan je na dvanaest nepotpuno sa čuvanih ploča, a pronađen je u
knjižnici asirskoga cara Asurbanipala (7. stolje će prije Krista). Ep je sadržajno
podijeljen u dva dijela. U prvom dijelu (od prve do sedme plo če) prripovijeda se o
prijateljevanju kralja Gilgameša, sumerskoga, babilonskoga i asirskoga nacionalnoga
junaka, s Enkiduom, čovjek kojega karakterizira velika snaga i odrastanje u prirodi
među divljim životinjama. Drugi dio epa (od osme do dvanaeste plo če) prati
događanja nakon Enkiduove smrti, a posve ćen je opisima Gilgamešove tuge za
prijateljem, Gilgamešova straha od smrti i njegovih pokušaja da stekne besmrtnost.
Premda je u formalnom smislu jednostavan i siromašan, Gilameš se ubraja u najve ća
djela čovječanstva: ep obiluje motivima koji će biti razrađeni u biblijskoj i gr čkoj
mitologiji (opći potop, čovjek napravljen od gline i oživljen, zmija koja krade
besmrtnost, silazak u podzemlje, pojedini Gilgamešovi pothvati kao predložak
Heraklova mita, itd.) i brojnim uzoritim primjerima, unato č pesimisti čkom ustroju i
nesretnom završetku, upornosti u traženju odgovora na temeljna pitanja života i smrti
koja su oduvijek mučila i muče ljudski rod.

HEBREJSKA KNJIŽEVNOST
BIBLIJA
(Knjiga Postanka, Knjiga Izlaska, Judita, Pjesma
nad pjesmama, Psalmi, Evan đelje po Ivanu)
Biblija je zbornik svetih knjiga judaizma i krš ćanstva nazivanih i Sveto pismo Staroga
i Novoga zavjeta, a dobila je ime prema gr čkoj riječi biblia (u značenju: “knjige”).
Nastajala je od 13. stoljeća prije Krista do 1. stolje ća za vrijeme Krista. Knjige Staroga
zavjeta čine izbor religioznih i svjetovnih tekstova bogate starohebrejske književnosti, a
za svoje ih je potrebe prikupilo i sredilo židovsko sve ćenstvo u razdoblju od 400. do
100. godine prije Krista. Svi ti tekstovi, nastajali su od 13. do 1. stolje ća prije Krista,
svoj konačan oblik dobili su od 10. do 1. stolje ća prije Krista, a napisani su u prozi,
stihu ili u dramskom obliku, u Bibliji su razvrstani u povijesne knjige (me đu njima su i
knjige Pentateuha ili židovski Tora — Zakon), mudrosne knjige (u njih se ubrajaju i
Pjesma nad pjesmama i Psalmi ) i proročke knjige. Većina starozavjetnih knjiga
napisana je hebrejskim jezikom, a samo manji dio srodnim aramejskim; pojedine su
knjige bile donedavno bile poznate samo u gr čkom prijevodu, a neke najmla đe knjige
bile su i napisane na gr čkom. Starozavjetne knjige, nastajale u razli čitim razdobljima i
pod utjecajem raznih književnosti, me đusobno se izrazito razlikuju u duhu i izrazu.
Biblijski likovi postali su op ćim dobrom čovječanstva i beskrajno su puta obra đivani u
europskoj književnosti i umjetnosti (naj češće: Adam i Eva, Kain i Abel, Abraham i
Izak, Lot i njegove kćeri, Samson i Dalila…). Poznavanje Biblije uvjet je za svako
dublje poznavanje i razumijevanje europske kulturne baštine. Novi zavjet (1. stolje će
nakon Krista) priznaju samo krš ćanske crkve, a pisan je najvećim dijelom grčkim
jezikom i

Književna vrijednost novozavjetnih spisa zaostaje za vrijednoš ću starozavjetnih spisa.
Znimku čine pojedini ulomci i Otkrivenje , koje je među svim novozavjetnim knjigama
sastoji se od evan đelja, djela apostolskih, poslanica i Otkrivenja Ivanova ili Apokalipse .
duhom i izrazom najbliže starozavjetnim knjigama.
Knjiga Postanka ( Geneza , 13. — 4. stoljeće prije Krista), kojom započinje Biblija , prva
je knjiga Petoknjižja (gr č. Pentateuh ), koje se prema predaji većim dijelom pripisuje
Mojsiju (13. stoljeće prije Krista), ali je do nas došlo u tekstu nastalom izme đu 8. i 4.
stoljeća prije Krista. Jednostavnim, jasnim i jezgrovitim stilom u Knjizi Postanka
iznosi se židovsko vjerovanje o stvaranju svijeta, odnosno o stvaranju Zemlje i svemira,
o prvim ljudima, o izgonu prvi ljudi iz raja i op ćem potopu te povijest Židova do
odlaska u Egipat. U mnogim je dijelovima vidljiva veza s babilonskom i
staroegipatskom mitološkom literaturom.
U Knjizi izlaska svjedo či se o izlasku Izraelaca iz egipatskoga ropstva. Spoznali su
Božju milost i zaštitu te su prema Bogu osjećali duboku zahvalnost. Mojsije je
iskoristio upravo taj njihov zanos da bi od dvanaest plemena stvorio jedan narod koji
će se nadati boljoj budućnosti koja je zajamčena Sinajskim savezom. Nakon toga Božji
je narod kroz pustinju vodio u predvorje Obećane zemlje.
U biblijsku knjigu Mudre izreke skupljene su u 6. ili 5. stolje ću prije Krista dvije
zbirke poslovica, zbirka pou čnih izreka i usporedaba iz kasnijih stolje ća. Kao književna
vrsta mudrosne su pouke bile omiljene na starom Istoku. Autorstvo dvjema zbirkama
poslovica predaja pripisuje židovskom kralju i graditelju jeruzalemskoga hrama
Salomonu (vladao je u 10. stolje ću prije Krista).
Knjiga o Jobu (5. stolje će prije Krista) ubraja se u tzv. mudrosne biblijske knjige, a
prethodnike joj pronalazimo u sumerskoj i babilonskoj te staroegipatskoj književnosti.
Napisano u obliku tetralogije s prologom i epilogom, sa stalnim smjenjivanjem proze i
stihova, drži se jednim od najljepših i najdubljih dijelova biblijske književnosti. U

Propovjednik (3. stoljeće prije Krista), jedna od mudrosnih knjiga, raspravlja o
trpljenju, o smislu života i smrti, napisana je najve ćim dijelom u prozi. Pisac je
velikoj je mjeri utjecala na eurospku književnost, pa i na Goetheova Fausta .
nepoznat.
Izaijina proroč ka knjiga : najstarija od tzv. proro čkih knjiga pripisuje se Izaiji (8.
stoljeće prije Krista), starozavjetnom proroku i savjetniku na dvoru judejskih kraljeva,
premda je veći njezin dio nastao kasnije, kao djelo Izaijinih u čenika. Izaija je u svojim
spisima predvidio propast Izraela, dolazak Mesije i smak svijeta, pa se novozavjetna
literatura često poziva na njegove izreke. Slikama i izrazom svojih alegorijskih vizija
Izaija je djelovao na svu kasniju apokalipti čnu literaturu.
Pisac je jedne od tzv. biblijskih proro čkih knjiga i kraljevski savjetnik i svjedok
propasti Jeruzalema Jeremija (7. do 6. stolje će prije Krista), koji je napisao i knjigu od
pet tužaljki, previđenih za pjevanje.
Psalmi (nastajali od 11.do 4. stolje ća prije Krista) pjesme su za pjevanje uz glazbenu
pratnju te najvažniji oblik hebrejske religiozne poezije. Biblijska knjiga psalama sastoji
se od 150 pjesama razli čita karaktera; to su hvalospjevi (himne), tužbalice, zahvalnice,
pokorničke, liturgijske, hodo časničke, poučne i proročke pjesme. Predaja je psalme
pripisivala kralju Davidu, kojemu vjerojatno pripadaju najstariji psalmi, a znatan dio
psalama nastao je u doba babilonskoga sužanjstva. Psalmi su lirski zaokružene cjeline,
ali nisu pisani u stihovima, nego u proznim stavcima ili versetima razne dužine, koji se
ritmički i sadržajno dijele na dva dijela. Oblik verseta, koji nasljeduje formalne strane
egipatske himne i babilonske pokorni čke pjesme, s paralelizmom članova, prešao je i u
ostalu hebrejsku poeziju, a odigrao je veliku ulogu i u stvaranju slobodnoga stiha.
Knjiga o Jobu (5. stolje će prije Krista) ubraja se u tzv. mudrosne biblijske knjige, a
prethodnike joj pronalazimo u sumerskoj i babilonskoj te staroegipatskoj književnosti.
Napisano u obliku tetralogije s prologom i epilogom, sa stalnim smjenjivanjem proze i

velikoj je mjeri utjecala na eurospku književnost, pa i na Goetheova Fausta .
Pjesma nad pjesmama (10. — 4. stoljeće prije Krista) ubraja se u vrhunska ostvarenja
stihova, drži se jednim od najljepših i najdubljih dijelova biblijske književnosti. U
svjetske ljubavne poezije, a najljepše je djelo u ljubavnoj poeziji staroga Istoka. Jedni
tumači misle da je to zbornik narodnih ljubavnih pjesama, najve ćim dijelom
svatovskih, drugi da je rije č o zatvorenoj lirskoj zbirci, a tre ći da su to dramski
fragmenti, četvrti da je to lirski dijalog. Predaja Pjesmu nad pjesmama pripisuje
Salomonu, neki komentatori misle da je zaista nastala na Salomonovu dvoru u 10.
stoljeću, a novija kritika stavlja ga u 4. stolje će.
Judita (2. do 1. stoljeće prije Krista) pripada povijesnim biblijskim knjigama i jednome
od najmlađih dijelova Biblije. Da bi uzvisio židovsko domoljublje i religiju, nepoznati
pisac izmislio je fabulu koju smješta u okvir povijesnih doga đanja iz 6. stoljeća.
Pripada jednome od najdramatskije koncipiranih i književno najzaokruženijih
biblijskih proznih tekstova. Judita je nadahnula i Marka Maruli ća, a privlačila je i
privlači mnoge umjetnike i književnike.
Evan đe lja (grč. Euangelia = “dobre vijest”) su novozavjetne povijesne knjige, nastale u
1. stoljeću nakon Krista, u kojima se prikazuju poznate zgode iz života i djelovanja
Isusa Krista. Evanđelisti Matej, Marko, Luka i Ivan navode se kao autori tih proznih
spisa. Njihovi se iskazi u najve ćem dijelu tematski poklapaju (posebno prva tri — tzv.
sinoptička evanđelja), ali se ipak međusobno razlikuju u književnoj obradi i namjeni:
Matej je najsustavniji i najpregledniji, Marko je najbliži pu čkom pristupu i izrazu,
Luka je historijski najkriti čniji i stilski najugla đeniji, a najmlađi Ivan
najkontemplativniji je i najpoeti čniji. Najstariji evan đelje, pripisano cariniku Mateju,
jednome od prvih Kristovih sljedbenika i poslanika (apostola), pisano je na
aramejskome i poslije prevedeno na gr čki, a druga tri evanđelja, pripisana Marku, Luki
i Ivanu, napisana su na razgovornome gr čkome jeziku.

Tarsa, u kojem je kao slobodni rimski gra đanin stekao zavidnu humanisti čku
naobrazbu. Bio je odgojen u strogo tradicionalnom farizejskom duhu, pa je u po četku

Poslanice Korin ćanima pripisuju se Pavlu, po ro đenju Židovu iz maloazijskoga grada
sudjelovao u progonima krš ćana. Nakon viđenja koje mu se ukazalo pred vratima
Damaska preobratio se i postao jednim od najve ćih zagovaratelja krš ćanstva. Zato je
poduzeo i nekoliko misijskih putovanja po Bliskom istoku i Gr čkoj i napisao niz
poslanica upućenih pojedinim vjerskim zajednicama. Svoj nauk izlaže
nekonvencionalnim, jednostavnim, i često pjesničkim nadahnutim izrazom. Zbog takva
djelovanja Pavao je odveden u Rim i tamo u zatvoru pogubljen.
Otkrivenje , odnosno Otkrivenje Ivanovo (grč. Apokalypsis , kraj 1. st. nakon Krista),
posljednja biblijska knjiga i njezin tematski završetak, pripisivana od davnine apostolu
Ivanu, sastoji se od prologa i tri dijela. U prvom dijelu Ivan prenosi poruku Kristovu
predstavnicima sedam azijskih crkava. U drugom dijelu opisuje niz apokalipti čnih
vizija. U trećem proriče Kristovu pobjedu nad svim neprijateljima i slika sre ću i
blaženstvo spašenih u novom Jeruzalemu. Književno je najzanimljiviji drugi,
apokaliptični dio, u kojemu Ivan pjesni čki nadahnuto daje seriju od pet vizija (Knjiga
sa sedam pečata, Sedam anđela s trubama, Žena, zmaj i Janje, Sedam anđela sa sedam
čaša, Propast Babilona), rabe ći tematske elemente i simboliku iz starozavjetnih
apokaliptičnih spisa, ali unose ći i niz vlastitih novih motiva i simbola. Otkrivenje se
odlikuje alegorijskom slojevitoš ću i tajnovitošću svoga simboličkoga izraza, što je
karakteristika svih djela apokalipti čnoga žanra. S književnoga gledišta to je
najzanimljivije djelo novozavjetne književnosti koje je nadahnjivalo i nadahnjuje
mnoga književna i umjetnička djela i utječe na oblikovanje europske književnosti od
srednjega vijeka do simbolizma i nadrealizma i naših dana.

TALMUD
Talmud (hebr. Talmud = “u čenje”), jedna od židovskih svetih knjiga. Sastavljena je od
Mišne , usmenoga učenja o svakodnevnom životu, i Gemare , učenih komentara.

Konačno je redigirana u 6. stoljeću. Talmud je najmanje prevođena od svih židovskih
svetih knjiga. Talmud je temelj načina života židovske zajednice: u Talmudu su pravila
o sijanju, zakoni o svetkovinama, ženidbi, privatno i krivi čno pravo, pravila o osobnoj
higijeni, i sl. Kao izvor Talmud ima golemu ulogu u prou čavanju židovske zajednice i
kulture. Stil Talmuda nije jedinstven, varira od aforisti čnoga do izražavanja formula.
Židovska filologija tumačila je odredbe Talmuda dosljedno simboli čno.
KUR’AN
Kuran (arap. al-Qur’an = “što je za čitanje”; 612.-653.), sveta knjiga Islama, sadrži
izreke Muhamedove, koje mu je “diktirao melek Džabrail” (arkan đeo Gabrijel),
skupljene između 612. i 639., a redigirane 653. Kur’an je sastavljen od 114 poglavlja
(sura), poredanih po dužini, a sastoji se od moralnih, pravnih i religioznih pouka,
ilustriranih najve ćim dijelom epizodama iz Biblije te židovskih i kršćanskih apokrifnih
spisa. Pisan je ritmičkom prozom, metaforičnim i bujnim stilom. Način je izražavanja
nesustavan, ali dotjeran i originalan. Jezik Kur’ana postao je normom i uzorom
klasičnoga arapskoga jezika.
MAHABHARATA
Mahabharata (4. st. prije Krista — 4. st. nakon Krista) staronidijski je ep
kompliciranoga sastava, najopsežnije djelo u svjetskoj književnosti, koje sadrži više od
200 tisuća stihova u 18 knjiga. Prema predaji, a bez znanstvenoga utemeljenja, autor
je epa slijepi Vjasas, zajednički djed obiju vladarskih ku ća u zapadnoindijskom

njegovu okosnicu čini ratnički ep o postanku, suparništvu i strašnom ratu Pandava i
Kaurava, u kojem pobje đuju Pandave i preuzimaju vlast me đu Bharatama. Borba

plemenu Bharata (Mahabharata = velika borba me đu Bharatama). Najstariji dio epa i
zauzima polovicu Mahabharate, a ostalo su ili umetnuti epovi ili epizode, slabe ili
nikakve povezanosti s glavnom radnjom (Pjesma o kralju Nali , Pri č a o Savitri , itd.),
ili još kasniji umetci filozofskoga karaktera, me đu kojima se tatkad nalaze i pjesni čki
vrhunci (Bhagavadgita ).
Pjesma o kralju Nali tematizira suparništvo izme đu dviju loza vladarske ku će,
Pandava i Kaurava. Nakon raznih sukoba predstavnici obiju loza pristupaju i
kockanju: Judhišthira, najstariji od petorice bra će Pandava, izgubio je igru i zato je
prognan s braćom u šumu; mudrac Vrhadasvo govori Judhišthiri pri ču o nišadskom
kralju Nali, koji je isto tako, zbog gubitka na kocki, morao bježati u šumu sa svojom
ženom Damajanti, a ona ga je nagovorila da se sklone u njezina oca Bhime, kralja
Vidarbhe. Pjesma o kralju Nali samostalan je ep od 26 pjevanja umetnut u tre ću
knjigu Mahabharate , pisan u šesnaesteračkim dvostisima (šloke) s rijetkim
samostalnim šesnaestercima ili trostisima. Unato č indijskoj bujnosti najbliži je
europskom ukusu.
Bhagavadgita , “Pjesma o božanskome”, često nazivana samo Gita , najvažniji je i
književno najvrjedniji od moralno-filozofskih spisa u Mahabharati . Kao što se kralj
Nala nakon mnogih pustolovina vratio i živio sretno s kraljicom Damajanti, vra ćaju se
i Judhišthira i njegova bra ća iz progonstva. Ali ne prestaje neprijateljstvo izme đu
rodova Kaurava i Pandava i sprema se strašan kona čan obračun među srodnicima.
Ardžuna, najljepši i najvještiji borac od petorice Pandova, uo čii bitke sumnja u
opravdanost rata. Nakon bitke pjeva č Sandžaja pri ča slijepom kralju Dhrtaraštri,
vladaru Kaurava, o razgovoru Ardžune i njegova ro đaka Kršne, u kojem je utjelovljen
sam veliki bog Višnu. U samoj Indiji Bhagavadgita je danas najpopularniji dio cijeloga

dijalogu, najvjernija su ilustracija indijske misli.
epa. Etičke duhovne dvojbe, koje se postupno zaoštravaju u umjetni čki oblikovanom

GRČKA KNJIŽEVNOST
HOMER
(Ilijada /primjer epa/, Odiseja)

Pjesnik Homer (oko 800. prije Krista) bio je, prema anti čkoj tradiciji, najstariji
poznati grčki pjesnik, autor najve ćih grčkih epova. Premda su neki istraživa či tvrdili
da je Homer op ća imenica koja označava pojmove slijepac , prijatelj , sastavlja č , Homer
je zbiljska osoba koja se vezuje uz ime autora Ilijade i Odiseje . Zbog zagonetnosti
autorstva već se od anti čkih vremena postavljalo tzv. homersko pitanje , koje se
intenziviralo krajem 18. stolje ća. Premda je napisano niz legendi, predaja i životopisa,
nijedan auto ni tekst nije to čno odredio vrijeme pjesnikova života ni zemljopisno
podrijetlo. Sedam se jonskih i drugih gradova natjecalo za čast Homerove domovine, a
najviše je glasova dobila Smirna u Maloj Aziji, u kojoj je Homer najvjerojatnije živio,
između 900. i 700. prije Krista. U cijeloj Gr čkoj poštovao se Homerov kult, o čemu
postoje i povijesni tragovi. Rapsodi su čuvali i recitiranjem širili Homerove pjesme. U
početku, u antici, Homeru su se uz Ilijadu i Odiseju pripisivali i drugi epski ciklusi,
odnosno niz “kikli čkih epova” s trojanskom ili tebanskom tematikom (Tebaida,
Epigoni ), epigrami, tzv. homerske himne bogovima, parodija herojskoga epa, odnosno
šaljiv spjev Boj žaba i miševa ( Batrahomiomahija ) i komična pjesma Margit , a kasnije
su mu odricali sve osim Ilijade. S obzirom na homersko pitanje danas prevladava
mišljenje tzv. unitarista, prema kojima su i Ilijada i Odiseja djelo jednoga genijalnoga
stvaraoca koji je uobličio postojeću građu i napisao zaokružene epske cjeline; Ilijadu
(u kojoj se epski pjeva o 49 dana u desetoj godini rata izume đu Ahejaca i Trojanaca)
je napisao najvjerojatnije u mla đim, a Odiseju (priču o životu starih Grka prije nakon
Odisejeva /sin itačkoga kralja Laerta/ povratka iz Trojanskoga rata, o traganju

rodnu Itaku i vjernom Penelopinu čekanju, o susretu s ljudožderom Kiklopom, itd.) u
starijim godinama. Ilijada i Odiseja pripadaju najve ćim djelima čovječanstva: na

Odisejeva sina Telemaha za ocem, o Odisejevu desetogodišnjem lutanju i povratku u
temelju mitologije i legendi iz Trojanskoga rata (12. stolje će prije Krista), zadiru ći u
tematiku opširno i duboko, odlikuju ći se prikazom psihološke produbljenosti likova
(Hektor, sin kralja Prijama i najve ći junak Trojanaca; Paris, Homerov brat; Ahilej,
najveći grčki junak; kralj Agamemnon, vo đa grčke vojske; Briseida, robinjica Ahilejeva
pa Agamemnonova; Patroklo, Ahilejev prijatelj; Odisej; Penelopa, žena Odisejeva;
Nausikaja, kći feačkoga kralja Alkinoja; Kiklop Polifem), realisti čnošću i plastičnošću
opisa, otkrivaju nam život, obi čaje i vjerovanja starih gr čkih plemena. Pisani su u
heksametrima (Ilijada ima 15.696, a Odiseja 12.103 heksametra), a aleksandrijski su ih
filozofi podijelili u 24 knjige prema broju slova gr čkog alfabeta. Ostvaruju ći vrhunce
epske književnosti, ovi su Homerovi epovi snažno djelovali na kasniji razvoj anti čke,
europske i svjetske kulture.
ALKEJ
(Lađi)
Alkej (1. polovica 6. stolje ća prije Krista), grčki pjesnik s otoka Lezba, jedan je od
najistaknutijih predstavnika monodijske melike (to je poezija pisana za solo pjevanje
uz pratnju lire). Bio je aristokrat i vojnik te sudjelovao u ogor čenim borbama protiv
demokratske stranke, a jedno je vrijeme živio i u progonstvu. Zato su teme ve ćine
njegovih fragmentarno sa čuvanih pjesama politi čki motive, rat i fanatična mržnja
prema tiranima. Pisao je i pjesme uz gozbe i pijanke, himne bogovima, a sa čuvani su i
neki fragmenti ljubavne lirike. Bio je majstor stiha i forme i uporabljivao je razli čite
metričke oblike.
U pjesmi La đi , kao i u nekim drugim pjesmama, služi se strofom koja je prema njemu

nasljedovatelje i u antičkoj i u modernoj europskoj književnosti.
Formalno i tematski Alkej je svojim djelom utjecao na rimsku liriku i pjesnike

prozvana alkejskom strrofom. To je alegorijska domoljubna pjesma koja je našla
europskoga romantizma.
SAPFO (SAPFA)
(Ljubavna strast)
Sapfa (Sapfo, 1. polovica 6. stolje ća prije Krista), najve ća grčka pjesnikinja, rodom s
otoka Lezba, jedna je od glavnih predstavnika eolske monodijske lirike, uz koju je
pisala i tzv. epitalamije, korske svadbene pjesme. Upravljala je jednom školom u kojoj
su se školovale mlade djevojke. Kao i suvremenik joj Alkej, i Sapfa je bila upletena u
politička događanja te jedanput i prognana s otoka, ali ti doga đaji nisu našli odraza u
njezinoj poeziji. Pjesništvo joj je posve ćeno ljubavnoj tematici sa širokom ljestvicom
ljubavnih osje ćaja, a karakterizira ga bogatstvo metri čkih oblika, lijep i melodiozan
jezik i duboka iskrenost. Sapfina poezija postigla je veliku slavu ve ć u antici, a unato č
činjenici što je sačuvana samo u fragmentima stekla je trajno mjesto me đu vrhuncima
svjetske lirike.
Pjesma Ljubavna strast , napisana u obliku tzv. safičke strofe, izrazito naglašenoga
ritma, uz himnu Afroditi jedini je cjeloviti sa čuvan Sapfin tekst. Poznata je i po
parafrazi rimskoga pjesnika Katula, koji je prepjevao prve tri strofe pod naslovom
Lezbiji.

ANAKREONT
(Pijuckajmo /primjer anakreontske lirike/)
Anakreont (druga polovica 6. stolje ća prije Krista), grčki lirski pjesnik, rodom iz Male
Azije, veći dio života proživio je na dvorovima raznih tirana, kamo se sklonio nakon
pada svoje domovine pod perzijsku vlast. U Anakreontovim kratkim lirskim pjesmama,
kojima pripada i pjesma Pijuckajmo, slave se vedrina i radost života što ih čovjek
pronalazi u ljubavi, vinu i veselu društvu.
Anakreontova epikurejska poezija lagana je i nepretenciozna, a uživala je veliku
popularnost i našla velik broj nasljedovatelja ve ć u antici ( Anacreontea = naslov
sačuvane antičke zbirke od 60-ak pjesama u Anakreontovu duhu), a snažno je utjecala
i na zapadnoeuropsku poeziju, najviše u 18. i 19. stolje ću.
PINDAR
(Pjesnik o ratu)
Pindar (oko 518.-442.), rodom iz okoline Tebe, najve ći je predstavnik grčke korske
lirike. Od njegova bogata književnog opusa u svim podru č jima korske lirike sačuvano
je samo oko 500 ulomaka i 4 knjige epinikija ili oda u čast pojedinih natjecatelja.
Prema mjestu natjecanja epinikije se naslovljuju kao: Olimpijske, Pitijske , Nemejske i
Istamske . U teškoj formi oda, metrički raznolikih ali uvijek podijeljenih na niz strofa,
antistrofa i epoda, Pindar uz opis natjecanja slavi pobjednika, njegov zavi čaj i neko
božanstvo i prije svega samu pobjedu kao izraz vrline, dok u središnjem dijelu,
najljepšem i misoano najdubljem dijelu pjesme, obra đuje neki mit u vezi sa sadržajem.
I pjesmu Pjesnik o ratu , kao i druge Pindarove pjesmotvore, odlikuje bujan jezik,
smjele metafore, gomilanje asocijacija, dubina misli, uzvišen stil, često težak
današnjem čitatelju, kojim je u antici stekao glas najve ćega grčkoga liričara, a u

romantizma.
europskoj književnosti bio nenadmašiv uzor gotovo svim pjesnicima od renesanse do

EZOP
(Basne /primjer basne/)
Ezop (6. stoljeće prije Krista), grčki basnopisac, rodom iz Frigije u Maloj Aziji,
najvjerojatnije je robovskoga podrijetla. Pod njegovim imenom do nas je došlo oko 400
basni, od kojih su mnoge vjerojatno dodali kasniji prire đivači. Stare teme Ezop vješto
spaja s oštrim promatranjem ljudi i prirode te stvara basnu kao književnu vrstu,
stvarajući oblik dramski komponirane pri čice s najčešće tragičnim završetkom, s
poantom koja je najčešće dodana na završetku i u obliku posebne pouke. U ve ćini
Ezopovih basni oblikuju se slike iz životinjskoga svijeta (upravo one nalaze najve ći
broj nasljedovatelja), ali mnogima su protagonisti i biljke, predmeti, pojmovi, ljudi, pa
čak i bogovi. Život se prikazuje realisti čno, vjerno, sa svim nepravdama, pa Ezopove
basne nose u sebi elemente pravedne društvene kritike. Sadržaj je Ezopovih pouka
realna filozofija čovjeka bogata životnim iskustvom koji cijene ći i ističući moralne
vrline pokazuje svijest o tome da u životu i prirodi vlada zakon ja čega i pametnijega.
Ezopove basne (Cvr č ak i mravi; Čavka i sova; Vuk i janje; Lisica i jež; Trska i
maslina; Zid i č avao; Starac i smrt; Govornik Demad …) pisane su u prozi,
jednostavnim i jasnim stilom, i prožete su finim humorom. Ezopa su kao uzor uzimali
svi kasniji basnopisci (La Fontaine, Krilov, Relkovi ć).

ESHIL
(Okovani Prometej)
Eshil (525.-456.), grčki pisac tragedija, rodom iz Eleuzine kraj Atene, tvorac je gr čke
tragedije. Bio je suvremenikom grčko-perzijskih ratova i ra đanja atenske demokracije,
borac u bitkama kraj Maratona i Salamine. Pjesnik je juna čkoga duha svoje epohe koji
oživljava u herojskim likovima junaka. Napisao je oko 90 drama (70 tragedija i 20
satirskih igara), a sačuvano je samo 7 tragedija. Najpoznatije su Okovani Prometej i
jedina sačuvana antička organska (sadržajno povezana) trilogija Orestija
(Agamemnon, Žrtva na grobu ili Hoefore i Eumenide ). Eshil je uveo drugoga glumca,
smanjio ulogu kora (zbora), poja čao značenje dijaloga i na taj na čin od lirske kantate
stvorio prvu pravu gr čku dramu. Eshilove tragedije predstavljaju prvi stupanj
dramskoga razvoja, radnja im je jednostavna i dosta stati čna, i koncentrirana oko
divovski koncipiranih glavnih dramskih osoba. Lirske zborske dionice imaju znatno
veću ulogu nego u kasnijih tragi čara. Karakterizira ih sve čan i uzvišen stil s obiljem
metafora, duboko suživljavanje sa sudbinom junaka, koji nisu obi čni ljudi nego
idealizirana bića s naglašenim dobrim ili zlim svojstvima, sklonost prema lirskim
digresijama i razmatranjima o čovjekovoj sudbini. Čovjek je u Eshilovim tragedijama
samo igračka u rukama bogova. U Eshilovim tragedijama otkrivamo i Eshila kao
velikoga lirskoga pjesnika.
Tragedija Okovani Prometej utemeljena je na gr čkome mitu o sukobu boga Zeusa i
Prometeja koji je darovao ljudima vatru. Hefestu, Snazi i Sili zapovjedio je Zeus da
prikuju Prometeja na jednu stijenu na Kavkazu gdje je orao tisu ću godina kljucao
njegovu jetru. Nije htio prihvatiti slobodu pod uvjetom da Zeusu otkrije tajnu koju mu
je majka povjerila.

SOFOKLO
(Antigona /primjer tragedije/, Kralj Edip)
Sofoklo (496.-406.), grčki pisac tragedija rodom iz Atene, suvremenik Perikla i

najvećega procvata atenskoga polisa. Napisao je 123 dramska djela, a do danas je
sačuvano u cjelini samo 7 tragedija (Ajant, Elektra, Kralj Edip, Antigona ,
Trahinjanke, Filoktet, Edip na Kolonu ), veći dio jedne satirske igre i niz ulomaka.
Nasljednik Eshilov, Sofoklo poja čava dramsku radnju ulogu dijaloga, uvodi tre ćega
glumca, smanjuje zborske dionice i pove ćava broj članova kora na 15, piše prve
anorganske (sadržajno nepovezane) i stvara definitivnu formu gr čke drame. Junaci
njegovih tragedija nisu više divovske osobe kojima upravljaju sudbina (usud) i volja
bogova, nego stvarni ljudi koji sami odlu čuju o svojoj sudbini i svoju veli činu
zahvaljuju isklju čivo čvsrtoći svoga karaktera. Harmoni čna kompozicja, jasno ocrtani
karakteri, visoka eti čka načela i duboka humanost što izvire iz njegovih tragedija
osiguravaju Sofoklu mjesto najve ćega i najsavršenijega anti čkoga tragičara, a duboko
ljudski sukobi koje obra đuje ni danas ne prestaju biti aktualni. O tome svjedo če i
brojne obrade Sofoklovih tragedija u modernom ruhu (npr. Anouilhova Antigona ,
Gavranova Antigona …).
U tragediji Kralj Edip doznaje se priča o naslovnom junaku Edipu (= “onaj koji ima
natečena stopala”) koji je napustio Korint i svoje roditelje bojeći se proročanstva da
će ubiti oca i oženiti vlastitu majku. U Tebi je obranio grad od Sfinge, pa su ga
Tebanci u znak zahvalnosti izabrali za svoga kralja. Jokasta, udovica ubijenoga kralja
Laja, postala je njegova žena. Želio je doznati tko je ubio kralja Laja, a tad ga je
počela mučiti činjenica (susret s prorokom Tiresijom) da je kralj Laj ubijen na križanju
cesta gdje je ubio nekoga nepiznatoga starca. Jokasta ga odvra ća od strašnih primisli
pričajući mu o sinu kojega su ostavili u planini, a time poja čava njegove sumnje.

da će ubiti oca i oženiti majku. Potpomognut prorokom Tiresijom i komentarima
Zbora čitatelj/gledatelj skupa s Edipom otkriva da je Edip ubio vlastita oca i oženio se
Napetost je na vrhuncu kad otkriva da su mu svezali noge u strahu od proro čanstva
vlastitom majkom. Edip koji se oslijepio zbog strašne vlastite tragedije naslvoni je
junak tragedije Edip na Kolonu .
Tragedija Antigona , treći dio trilogije o Edipu, nazvana je prema imenu kćeri
nesretnoga tebanskog kralja Edipa. Njegovi sinovi Eteoklo i Polinik poginuli su u
sukobu oko naslije đa u Tebi. Kreont, novoizabrani kralj, a Edipov zet, nije dopustio
pokop poginuloga Polinika, pa je zaprijetio smrtnom kaznom svakoj osobi koja to
pokuša. Unatoč o čekivanoj strašnoj kazni Antigona je obavila obred posipanja pepelom
tijela svoga brata. Vidio ju je Kreontov stražar, pa je u skladu s Kreontovom
zapovijedi bila zatvorena u kraljevsku grobnicu. Antigonin zaru čnik Hemon, Kreontov
sin, otvorioje potajno grobnicu nastoje ći spasiti Antigonu, ali ona je ve ć izvršila
samoubojstvo u strahu od gladi. Nakon toga Hemon se ubio.
EURIPID
(Elektra)
Euripid (oko 485.-406.), posljednji veliki gr čki pisac tragedija, napisao je oko 90
tragedija, a do danas je sa čuvano 17. Najpoznatije su: Alkestida, Medeja, Hipolit,
Elektra, Ifigenija u Tauridi, Ifigenija na Aulidi . Bio je suvremenik Peloponeskoga rata
i živio u vrijeme kad je prestajalo zanimanje za zajedni čki život polisa. I kao u čenik
sofista i njihovih naprednih pogleda Sofoko se udaljuje od op ćih problema i udubljuje u
život i psihu pojedinca. Premda se i Euripid služi mitološkom gra đom, interpretira je
na vlastiti način i prikazuje mitološke junake kao obi čne ljude sa svim nedostatcima i
strastima, a ne kao divove, kao Eshil, ni kao idealizirane junake, kao Sofoklo. Budu ći
da se udaljio od tradicije, Euripid u svojih suvremenika nije doživi uspjeh svojih

oblikovanje europske drame — svojim utjecajem na novoati čku komediju i na rimsku
dramsku književnost.
prethodnika, tragedijskih pjesnika, ali je više od svih gr čkih tragičara djelovao na
U tragediji Elektra uprizoruje se sudbina Elektrine obitelji. Elektra je Agamemnonova
i Klitemnestrina kći. S bratom Orestom željela je osvetiti se o čevim ubojicama: svojoj
majci i njezinu drugom mužu Egistu. Klitemenstra i Egist ubili su Agamemnona nakon
što se on vratio iz rata, bogat. Pokušavaju ubiti i Oresta, ali ne uspijevaju jer mu u
bijegu pomaže sestra Elektra. Orest se vra ća nakon sedam godina i želi osvetu, ali ga
sestra nagovara da izvrši ono što je želio. Prije ubojstva Elektra i Klitemnestra, k ći i
majka, razgovaraju. U toj sceni i u drugim prizorima tragedije Euripid duboko zadire
u ljudsko srce, posebno u žensku ranjenu intimu.

RIMSKA KNJIŽEVNOST
PLAUT
(Škrtac)
Plaut, Titus Maccius Plautus (oko 254.-184.), najve ći rimski komediograf, . Iako mu se
pripisivalo više od 100 komedija, njegovo je autorstvo nedvojbeno utvr đeno samo za 21
komediju, a među njima najpoznatije su: Menaechmi (Blizanci), Hvalisavi vojnik i
Šktrac. Plaut je nastavlja č gr čke novoatičke komedije, a u gotovo svim svojim djelima
obrađuje scene iz obiteljskoga gra đanskoga života, s rijetkim aluzijama na suvremene
rimske prilike, ali u fino tkivo gr čke komedije unosi elemente grube komike, nerijetko i
lakrdije, ubacuje plesne i glazbene umetke, i tako ih prilago đuje ukusu rimske publike,
željne prije svega razonode i zabave. Osnovne su karakterisitke vedre i poletne
Plautove komedije: vješto vođena intriga, u kojoj odlu čujuću ulogu igra rob, živi
dijalozi, sočan narodni govor, jasno ocrtane, često i karikirane osobe. Plautove
komedije i danas se s uspjehom izvode na sceni, a djelovale su (plautovske,
plautističke, eruditne, učene komedije) na niz europskih komediografa, me đu ostalima i
na našega hrvatskoga renesansnoga književnika Marina Drži ća (komedija Skup, pisana
u prozi, za razliku od stihovane Plautove komedije Škrtac) i na Molièrea (komedija
Škrtac ).
Radnja Plautove komedije Škrtac bazira se na pri či o starcu Euklionu koji je u svojoj
kući pronašao žaru s blagom i otad živi kao škrtac, u stalnom strahu da mu tko ne
ukrade zlato, ili da ga ne bude prisiljen dati k ćeri u miraz. Zato i pristaje udati je za
postarijega susjeda, bogata Megadora, koji ne traži miraz. No Euklionovu je k ćer već
ranije zavolio Megadorov ne ćak Likonid i Megador mu je prepušta jer djevojka o čekuje
dijete. Između Likonida i Eukliona nastaje nesporazum kad Likonid dolazi zaprositi

ukrao starcu žaru sa zlatom (postupak qui pro quo).
djevojku i izmoliti oproštaj za svoj postupak, a ne zna da je u me đuvremenu netko

KATUL
(Jadni Katule)
Katul (oko 84. — 54.), rodom iz Verone, najve ći je rimski lirski pjesnik. Kao pripadnik
grupe tzv. novih pjesnika ili neoterika koji su se ugledali u aleksandrijsku poeziju, i
Katul je njegovao kult forme i napisao niz dužih pjesama u kojima obra đuje mitološke
priče. Njegova se slava temelji prije svega na duboko iskrenim kratkim lirskim
pjesmama, u kojima je prvi me đu rimskim pjesnicima počeo iznositi svoj intimni život.
Najbolje Katulove pjesme (Lezbijinu vrapcu; Živimo, Lezbijo; Jadni Katule; Žena
moga srca kaže…; Mrzim i ljubim; Uvijek me Lezbija psuje…; Na bratovu grobu )
tematiziraju prijateljstvo, gozbe i pijanke, politi čka izrugivanja, bratovu smrt i strasnu
i trajnu ljubav prema prevrtljivoj i pokvarenoj Klodiji koju je u čast Sapfe opjevao pod
imenom Lezbije. Njegov lirski izraz, nadahnut poezijom Alkeja i Sapfe, koju je
prevodio, poseban je, samosvojan i svjež, i nježan i grub, ali uvijek neposredan. Ostao
je nenadmašen u rimskoj lirici.

VERGILIJE
(Eneida; pjevanje II. IV.)
Vergilije (Publije Vergilije Maron; 70.-19.), najistaknutiji pjesnik rimske književnosti

Augustova doba, rođen je u Mantovi i odgojen na o čevu imanju. Teško se snalaze ći u
gradskoj gužvi, premda je bio šti ćenik Augustov i prijatelj Horacijev i član Mecenatova
kruga, veći dio života proveo je daleko od Rima, na svom malom imanju u Kampaniji.
Njegova ljubav prema prirodi i mirnom seoskom životu, u kojima nalazi uto čište pred
životnom stvarnošću i okrutnim političkim prilikama, najviše dolazi do izražaja u
njegovim Bukolikama ili Eklogama, pastirskim pjesmama pisanima prema uzoru na
Teokritove idile. Umjetnički su najdotjeranije Vergilijevo djelo Georgike , didaktični
spjev o ratarstvu, u kojem u 4 knjige studiozno obra đuje probleme poljodjelstva,
voćarstva, stočarstva, pčelarstva, ujedno uzvisuju ći povratak mukotrpnom ali
sretnome prirodnom životu kakav je u to vrijeme propagirala i Augustova ekonomska
politika. Najveću slavu, i u antici i poslije, Vergilije je stekao djelom Eneida , junačkim
epom u 12 knjiga. Premda do smrti djelo nije uspio doraditi, sretnim spojem
elemenata homerskoga epa s duhom Augustova doba i dotjeranoš ću izraza
aleksandrijskih pjesnika i rimskim neoterika uspio je stvoriti pravi rimski nacionalni ep
koji se do romantizma cijenio kao najviši uzor epskoga pjesništva uop će. Od svih
rimskih pjesnika Vergilije je ostavio najviše traga u europskoj književnosti.
U epu Eneida prikazuje se (“Drveni konj”) kako se trojanski junak Eneja s ocem
Anhisom i sinom Askanijem uspio spasiti iz zapaljene Troje te kako po naputku
bogova kreće u potragu za novom domovinom. Nakon višegodišnjega lutanja, kad se
njegovo brodovlje ve ć približavalo Italiji, oluja ga je bacila na afri čku obalu, u blizinu
Kartage, gdje ga je kraljica Didona lijepo primila. Zamoljen da pri ča o svojim
lutanjima, Eneja počinje prikazom propasti Troje. “Laokoonova smrt”: Trojanci nisu

im je pao u ropstvo upravo u želji da ih zavara. U tome mu pomaže i strašna
iznenadna smrt Laookonova i njegovih sinova, koju su Trojanci protuma čili kao kaznu
poslušali mudre Laokoonove savjete, ve ć su se dali zavesti rije čima Grka Sinona, koji
bogova. “Enejin san i požar Troje”: No ć je i cijela Troja spava. Zarobljeni Grk
kradomice oslobađa grčke junake iz drvenoga konja uvedenoga u grad i oni otvaraju
gradska vrata svojim vojnicima. “Fama”: U Didoninu srcu raspalila je neprijateljica
Trojanaca Junona ljubav prema Eneji, nadaju ći se da će ga tako odvratiti od puta u
Italiju. Didona se bori protiv te ljubavi, ali strast je nadja ča i glas o tome brzo se širi.
“Razdor”: Bogovi javljaju Eneji kako je došlo doba da napusti Kartagu i on se potajno
sprema na putovanje.
HORACIJE
(Lidiji; Poslanica Pizonima)
Horacije, Quintus Horatius Flaccus (65. — 8.), rimski pjesnik rodom iz južne Italije, sin
je bogatoga oslobođenoga roba koji mu je omogućio izvrsno školovanje u Rimu i Ateni;
u mladosti borio se na strani republikanaca, a kasnije ga je Vergilije uveo u Mecenatov
krug, blizak Augustu; njegove će političke i društvene koncepcije i Horacije propagirati
i u svojoj poeziji.
Horacijev pjesnički opus bogat je i raznovrstan: sastoji se od zbirke satiri čki napisanih
Epoda ili Jamba , 2 knjige Satira , 4 knjige lirskih Pjesama (Carmina), nazivanih često i
Odama, i sve čane rodoljubne korske Pjesme stoljetnice (Carmen saeculare). Napisao je
i 2 knjige pjesničkih Poslanica (Epistulae), od kojih je najistaknutija Poslanica
Pizonima , prozvana već u antici Ars poetica (Pjesni č ko umije će), u kojoj iznosi svoju
klasicističku estetiku, kasnije prihva ćenu kao kanon europske normativne poetike.
Glavna je značajka Horacijeve poezije (pjesme Deliju, Lidiji, Moja besmrtnost )
refleksivni karakter. U svakom djelu izlaže racionalne poglede na život i u duhu

rimske lirike (dotad se razvijala najve ćim dijelom pod utjecajem aleksandrijske
poezije), prenijevši u nju komplicirane stihove i strofe velikih gr čkih liričara (Alkeja,
Epikurove filozofije propagira umjerene užitke i zadovoljstva. Znatno je obogatio izraz
Sapfe, Anakreonta, Pindara, i sl.). Horacijeva je poezija pomalo hladna, ali je do
savršenosti formalno virtuozna, pa mu je ve ć za života pribavila glas rimskoga klasika,
ali ne i široku popularnost. U novovjekovlju Horacije je jedan od naj čitanijih i
najprevođenijih rimskih pjesnika. Sentence kojima obiluju Horacijevi stihovi postale su
općim kulturnim dobrom.
ALBIJE TIBUL
(Deliji, I., 3 /primjer elegije/)
Tibul (Albius Tibullus, oko 54.-19.), rimski lirik, pjesnik je niza elegija u kojima pjeva
o svojoj ljubavi prema Deliji i kasnije Nemezi, o čežnji za mirnim patrijarhalnim
seoskim životom i mržnji prema ratu i ratovanju koje mu je oduzelo najljepše godine
života. Pjesme, pisane u elegijskom distihu, odišu melankolijom i isti ču se
jednostavnošću izraza. Elegija Deliji napisana je na Krfu, gdje se Tibul teško razbolio
prateći Mesala u ratnom pohodu na Istok. Mesal je bio rimski vojskovo đa i političar,
slavni govornik i prijatelj umjetnosti, zaštitnik niza pjesnika, pa i Tibula. Završetak
ove elegije nadahnuo je mnoge pjesnike, pa i francuskoga književnika Pierrea Ronsarda
i hrvatskoga pjesnika Nikolu Šopa, koju je ovu elegiju i preveo na hrvatski.
MARCIJAL
(Siromašni pjesnik; primjer epigrama)
Marcijal (Marcus Valerius Martialis, oko 40. — oko 104.), najve ći rimski pjesnik
epigrama, rodom je iz Hispanije. Najve ći je dio života proveo u Rimu, žive ći kao
štićenik raznih bogataša. Njihovu je naklonost stjecao duhovitim i oštrim epigramima

Lije č nik — grobar; Siromašni pjesnik; Krivi izbor ). Napisao je na tisuće epigrama, a
sačuvano ih je oko 1500. Svojom konciznoš ću, duhovitošću i uspjelom završnom

različita sadržaja u kojima se ogleda cijelo onodobno rimsko društvo (epigrami:
poantom postaju uzorom cijelome kasnijemu epigramskom pjesništvu.

SREDNJOVJEKOVNA KNJIŽEVNOST
SVJETSKA SREDNJOVJEKOVNA KNJIŽEVNOST

BEOWULF
(engleski ep)
Beowulf je staroengleski juna čki ep, vjerojatno iz 8. stolje ća. Obrađuje staru
anglosaksonsku legendu o gotskom junaku Beowulfu, s povijesnom pozadinom iz 6.
stoljeća, iz vremena prije invazije anglosaksonskih plemena na britanske otoke. Radnja
spjeva smještena je u Dansku i južnu Škotsku, a prikazuje okrutan i jednostavan život
germanskih plemena u ranome srednjemu vijeku i veli ča snagu, hrabrost i vjernost. Ep
je djelo nepoznata ali školovana autora koji je na pogansku legendu stavio odre đene
kršćanske elemente. Među junacima ističe se danski kralj Hrotgar i Grendel, čudovište
koje živi u močvari. Sastoji se od 3000 aliteracijskih stihova u kojima se isti glasovi ili
skupine glasova ponavljaju obi čno dvaput u prvome i jednom u drugome dijelu stiha.
Djelo se odlikuje slikovitoš ću i jednostavnošću izraza.
TRUBADURSKA LIRIKA
Trubadurska lirika (provansalski troubadour = “izumitelj novih melodija”, od trobare
= nalaziti), pjesništvo provansalskih minnesängera , većinom iz viteškoga staleža, od
11. do 14. stoljeća, posebno od 1150. do 1170., za razliku od poezije profesionalnih
pjevača nižega staleža, žonglera, koji su, dijelom u službi trubadura, širili i njihovo
pjesništvo. Trubadursko pjesništvo nije bilo ljubavna pjesma u užem smislu rije či, nego
aristokratska društvena umjetnost s erotskom tematikom. Trubadur je za svoje pjesme
sastavljao tekst i tonsku pratnju, prvotno da bi ih osobno pjevao. Glavni oblici

pjesma koja izražava tugu dvoje ljubavnika što dan, koji ih razdvaja, dolazi tako
brzo), pasturela (kratka srednjovjekovna dijaloška pjesma u žanru dvorske lirske

trubadurske lirike bili su dijelom alba ( “jutarnja pjesma”, pjesma o zori, strofična
poezije, zasnovana na ustaljenom motivu susreta viteza — koji pri ča priču — i pastirice),
tencona (polemika u stihovima izme đu dvaju ili više pjesnika), ali posebno kancona
(najpoznatija talijanska lirska pjesni čka forma, sastavljena od neodre đena broja strofa,
koje su sastavljene od neodre đena broja jednaesteraca i sedmeraca, razli čito rimovanih,
a često se završava jednom kraćom strofom) i sirventes (vrsta provansalske lirske
pjesme, popularne posebno u 12. i 13. stolje ću, prigodnoga karaktera, u kojoj dvorski
pjesnik - sirven - pjeva o juna čkim djelima svoga gospodara), koji su se kao minnesäng
(usp. sljede ću natuknicu), kao izraz uvjeravanja u spremnost za vitešku uslužnost i
odanost u čast plemkinje pjevali pred dvorskim društvom, a vjerojatno su nastali pod
utjecajem Arapa u Španjolskoj, koji su uveli sli čan kult žene, što se može potkrijepiti i
srodnošću motiva. Umjetnost trubadura širila se posebno poslije nemira, ratova protiv
Albingežana i na sjevernu Francusku (truveri ), sjevernu Italiju i Njema čku, gdje
postaju uzorom za Minnesäng . Prvi trubadur bio je vojvoda Gilhelm Deveti iz
Akvitanije, a zatim su posebno slavni trubaduri bili Bernard de Vantadur, Bernad de
Born i dr., među njima i neplemići kao profesionalni trubaduri. U Hrvatskoj su, do
kraja 15. stoljeća, u stilu trubadura, pisali hrvatski književnici u Dubrovniku. Truveri
(francuski trouvère , od trobare , “pronalaziti, sastavljati pjesme”) su bili lirski pjesnici
12. i 13. stoljeća koji su pisali stihove na jednome od narje č ja sjeverne Francuske.
Truveri su pretrpjeli znatan utjecaj provansalskih trubadura. U konvencionalnim
formama šansone, virelaja, pasturela, ronda i balade, itd. i uz glazbenu pratnju truveri
opjevavaju kurtoaznu ljubav i pobožna osje ćanja. Truveri su katkada putuju ći pjesnici,
ali češće plemići i velikaši. Okupljali su se u akademijama.

NJEMAČKI MAJSTORI PJEVAČI
(Minnesang i Minnesängeri, Minnesingeri)
Minnesang (polovica 12. stoljeća — poč. 14. stoljeća), svjetovna dvorska lirika na
narodnom jeziku koja se u srednjem vijeku javlja kao velika novina zapadnoeuropske
riterske (viteške) kulture, šire ći se iz Provanse (trubadurska lirika) i sjeverne
Francuske (truveri ) preko Rajne i na njemačke zemlje. Temeljni doživljaj i središnju
temu minnesanga predstavlja minne , “duševna vezanost viteza za svoju gospodaricu”.
Tu gospodaricu, koju bira me đu udanim ženama visoka roda i koja je ponekad žena
njegova gospodara, pjesnik minnesanga služi i veli ča, pomoću stalnih slika i motiva,
kao nedostižan ideal, često tugujući zbog neuslišane čežnje. Premda su to pjesme
određenoga viteza upućene određenoj dami, minnesang nije doživljajna ljubavna
pjesma, nego je to tipi čna društvena lirika, esteska igra školovanoga riterskoga
(viteškoga) sloja. Tek kasnije, kad predmetom ove poezije postane naklonost prema
djevojci nižega roda, minnesang će prevladati prvotne okvire konvencinalne društvene
igre, uzdići se katkad i do iskrene ljubavne lirike. Kako ovakav odnos prema ženi nije
odraz njezina stvarnoga društvenoga položaja na europskim dvorovima onoga doba,
najvjerojatnije je kao književna konvencija preuzet iz dvorske kulture španjolskih
Arapa. Ovoj teoriji o podrijetlu minnesanga suprotstavljaju se teorije o njegovu
antičkom podrijetlu i o odlučujućem utjecaju kršćanske latinske poezije i retorike (kult
Bogorodice), kao i teorija o narodnoj ljubavnoj poeziji kao izvoru minnesanga.
Osnovni su oblici minnesanga Lied i Leich , koji se sastoje od teksta pjesme i glazbene
pratnje. Kao književno-glazbene tvorbe vrlo razvijene rime, stiha i strofe (nibelunška
strofa ), ove su pjesme namijenjene izvo đenju pred visokim dvorskim društvom iz čijeg
su kruga i sami pjesnici-pjeva či (Minnesängeri ). Melodije minnesanga , danas sačuvane
u malom broju, potekle su od starih oblika crkvene glazbe. Njema čki minnesang trajao

bavarskom područ ju, pokazuju srodnost s narodnom ljubavnom lirikom, ali sadrže ve ć
i osnovne motive zreloga minnesanga . Na zapadu se, pod utjecajem provansalske i

je od polovice 12. do početka 14. stoljeća. Najstarije pjesme, nastale na austrijsko-
francuske poezije, njeguje nov na čin pjevanja vezan za predodžbu o “visokoj ljubavi”
(“procvat minnesanga ”), krajem 12. i početkom 13. stoljeća ovaj način pjevanja dostiže
vrhunac u sadržajnom i formalnom pogledu, a zatim naglo pada usporedno s
propadanjem viteškoga staleža i prelazi u ruke profesionalnih pjeva ča građanskoga
podriejtla, iako će se njegov utjecaj osje ćati i tijekom sljedećih nekoliko stoljeća. Već
potkraj 13. stoljeća javljau se i prve rukopisne zbirke, od kojih je najpoznatiji rukopis
naslovljen Carmina burana .
Minnesängeri , odnosno Minnesingeri (pjesnici su njema čkoga minnesanga , isključivo
riteri (vitezi) ili niži plemići (ministerijali ), a kasnije i profesionalni pjeva či
građanskoga podrijetla. Minnesänger je autor rije či i melodije jedne pjesme, a naj češće
ju je i sam izvodio pred dvorskom publikom prate ći je glazbom s glazbenog
instrumenta. Najpoznatiji rani minnesängeri pisali su lijepe lirske pjesme, a njima se
pridružuju i predstavnici dvorskoga epa.
PJESAN O ROLANDU
(francuski ep)
Pjesan o Rolandu (Chanson de Roland , 12. stoljeće) najpoznatija je starofrancuska
epopeja iz ciklusa juna čkih epova (chânsons de geste) o Karlu Velikome, vrhunsko
dostignuće srednjovjekovne juna čke epike. Daleka je povijesna podloga ovoga djela
napad Baska na odstupnicu vojske Karla Velikoga, koji se 778. godine vra ćao iz
Španjolske s pohoda protiv Saracena. Pri tome je poginuo velik broj francuskih
velikaša, a među njima i Hrolandus, markgrof Bretanje. Oko toga povijesnoga
događaja isprela se legenda, uobli čena nakon 300 godina u jedinstven, cjelovit spjev, u

prikazan je kao legendarni 200-godišnji vladar, a lik povijesno nebitnoga Hrolanda
prerastao je u “hrabroga Rolanda”, careva ne ćaka i oličenje svih srednjovjekovnih

kojemu su kršćanski Baski pretvoreni u inovjerne Saracene. 36-godišnji Karlo Veliki
viteških ideala: junaštva, poštenja, vjernosti i vazalne odanosti. U završetku epa
opisuje se povratak vojske Karla Velikoga u Francusku nakon sedmogodišnjega
uspješnoga ratovanja protiv Saracena. Pri prijelazu Pireneja zalaznica na čelu s
legendarnim junakom Rolandom pada u zasjedu i nakon neravnomjerne borbe izgiba
do posljednjega čovjeka. Na poprištu ostaje još jedino teško ranjeni Roland sa svojim
legendarnim rogom Olifantom i nepobjedivim ma čem Durendalom. Ep je napisan u
desetercima, vezanima asonancom u strofe nejednake duljine, a sastoji se od 4002
stiha. Kompozicija je djela jednostavna, jedinstvena i cjelovita, što nedostaje ve ćini
drugih junačkih epova.
PJESAN O CIDU
(španjolski ep)
Pjesan o Cidu ( Cantar de Mio Cid , oko 1140.) epska je pjesma anonimnoga
kastilijanskoga pjesnika, najstariji književni spomenik na španjolskome jeziku. U epu
su opisani doga đaji iz života španjolskoga narodnoga junaka Rodriga Diaza de Bivara
(oko 1040. — 1099.), zvanoga Cid. U povijesti je ostao poznat kao hrabar ali prevrtljiv
feudalac koji se iz osobnih razloga često znao boriti i na strain Maura. Narodna
tradicija idealizirala ga je i pretvorila u savršenoga krš ćanskoga viteza, junaka “bez
mane i straha”. Ova epska pjesma ili ep (nekad se naziva i poemom) do našega je
vremena došla nesačuvana, bez početka i bez nekoliko listova iz sredine epa. Sadrži
3730 stihova, a podijeljena je na tri pjevanja, od kojih prvo opisuje lutanja i pothvate
krivo oklevetanoga i iz Kastilije prognana Cida, a drugo i tre će razne događaje u vezi s
udajom njegovih kćeri. Legendarni lik Cida nadahnuo je mnoge umjetnike i izvan

stoljeću napisao tragediju (“tragikomediju”) Cid.
granica Španjolske, pa je tako Corneille u razdoblju francuskoga klasicizma, u 17.

KALEVALA
(finski ep)
Kalevala , poznat kao finski ep, a zapravo zbornik finskih narodnih pjesama pretežno iz
12. stoljeća koje je pod utjecajem probu đena zanimanja za narodnu poeziju skupio i
prema sadržaju svrstao u jednu cjelinu Elias Lönrott (Lenrot, 1802. — 1882.), istraživa č
i skupljač finske folklorne književnosti. Iako djelo nije organski jedinstveno, ipak kao
autentičan zbornik narodnoga stvaralaštva vezan uz nekoliko glavnih likova i uz borbe
Finaca s “narodom sjevera” (Laponcima) predstavlja svojevrstan nacionalni ep koji
otkriva fantastičan misaoni svijet, život, obi čaje i pretkršćanska vjerovanja finskoga
naroda iz razdoblja ranoga rodovskoga društva. U završnoj redakciji iz 1849. godine
Kalevala ima oko 23 000 osmeraca s dosljedno provedenom aliteracijom i povremenom
rimom, a podijeljena je na 50 pjevanja ili runa.
PJESAN O NIBELUNZIMA
(njemački ep)
Pjesan o Nibelunzima ( Der Nibelunge Nôt , oko 1200.), najveći njemački
srednjovjekovni ep, obra đuje legendarnu i povijesnu tematiku vezanu uz staro
germansko pleme Burgunda, obra đivanu već i prije u islandskim sagama ( Edda , skupni
naziv za dva zbornika staroislandskoga pjesništva, 9. — 13. stolje će). Premda je autor
nepoznat, pretpostavlja se da je podrijetlom iz Austrije. Ep se dijeli na dva dijela: prvi
je više legendarnoga karaktera i opisuje pothvate, ženidbu i smrt Siegfrieda (Zigfrida),
a u drugom se događaji odvijaju na povijesnoj pozadini, a tematika im je vezana uz
dvor hunskoga kralja Atile i propast burgundskih vladara. Obje su teme povezane u

nehotice skrivljuje smrt svoga muža, a u drugom je dijelu krvavo osve ćuje ubojstvom
vlastite braće. Iako se radnja odvija na realnoj povijesnoj i zemljopisnoj pozadini, kao i
cjelinu likom Kriemhilde, žene Siegfriedove i poslije Atiline, koja u prvom dijelu
radnja drugih srednjovjekovnih nacionalnih epova, autor Pjesme o Nibelunzima bio je i
pod utjecajem suvremene viteške književnosti te je spojio elemente juna čkoga epa i
viteškoga romana (shvaćanje ljubavi, fantastika). Djelo je sa čuvano samo u kasnijim
prijepisima, koji se me đusobno razlikuju i po naslovu (stariji Der Nibelunge Nôt —
Nevolja Nibelunga i mla đi Der Nibelunge Lied - Pjesma o Nibelunzima ) i brojem
strofa, ali svi se dijele na 39 pjevanja ili avantura, a pisani su u četverostisima s
parnim rimama (tzv. nibelunška strofa ). Nakon velike popularnosti u srednjemu vijeku
djelo je gotovo bilo zaboravljeno. Izdano je tek u 19. stolje ću, kad je svojom
tematikom i mračnom, krvavom atmosferom steklo mnoge poklonike me đu njemačkim
romantičarima. Nadahnulo je i skladatelja Richarda Wagnera za njegovu opernu
tetraologiju Der Ring des Nibelungen (1853.-1874.).
ROMAN O TRISTANU I IZOLDI
(francuski viteški roman)
Roman o Tristanu i Izoldi (Tristan et Iseut , 12. stoljeće) srednjovjekovni je viteški
roman iz keltskoga ciklusa viteških romana u kojemu se obra đuje poznata legenda o
nesretnoj ljubavi Tristana i Izolde. U legendi se veli ča ljubav kao osnovna pokreta čka
snaga ljudskoga života i opisuju se sukobi izme đu osjećaja časti i dužnosti i fatalne
snage ljubavne strasti. Ljepota te legende privukla je mnogobrojne pjesnike i od likova
Tristana i Izolde stvorila jedan od najslavnijih parova nesretnih ljubavnika u svjetskoj
književnosti. Od srednjovjekovnih obradbi najpoznatije su francuske verzije Thomasa
Béroula s kraja 12. stoljeća i njemačka verzija Gottfrieda von Strassburga s po četka
13. stoljeća, a od novijih obradbi najpoznatija je slavna Wagnerova glazbena drama

Viteški roman (stfr. romanz = “ono što je prevedeno s lat.”; otud: ono što je pisano na
narodnom jeziku, posebno popularni stari francuski spjevovi, za razliku od u čene

Tristan i Izolda (1857.).
latinske književnosti) srednjovjekovni je narativni spjev, kasnije često i prozno
prepri čavan, na narodnom jeziku, s radnjom po pravilu iz legendarnih izvora. Nositelji
su radnje obično vitezovi koji u skladu s konvencijom ljubavi u srednjovjekovnoj
dvorskoj književnosti dokazuju u neobi čnim i često fantastičnim pothvatima svoju
hrabrost, osjećanje časti i druge vrline koje ih čine dostojnim njihovih dama. Naj češći
su motivi viteških romana legende o Aleksandru Velikom, keltske legende o kralju
Arthuru i njegovim vitezovima Okrugloga stola i keltske legende o Tristanu i Izoldi.
Poslije francuskoga osvajanja Engleske u 11. stolje ću one su se posebno raširile po
Bretagni (tzv. bretonski ciklus), a odatle u 12. i 13. stolje ću prema Švicarskoj i
Njemačkoj, Italiji i Hrvatskoj, a zatim prema rusko-poljskoj granici. Osim arturskih
legendi omiljena je tema srednjovjekovnoga viteškoga romana pri ča o Tristanu i Izoldi
i njihovoj ljubavi čiji su otrov ispili u čarobnom napitku, o ljubavi koju ništa ne može
slomiti. Postoje dvije fragmentarne verzije iz 12. stolje ća i duža prozna verzija iz 13.
stoljeća. I ovaj je “roman” u prijevodima i preradbama kružio po mnogim europskim
zemljama: poznat je u Engleskoj, Italiji, Hrvatskoj, Rusiji. Kao žanr viteški roman bio
je vrlo popularan i u španjolskoj književnosti, a španjolski najpoznatiji viteški roman,
naslovljen Amadis iz Galije , sačuvan u jednoj kasnijoj obradbi iz 15. stolje ća, bio je i
temeljni predmet Cervantesove parodije viteškoga romana u Don Quijoteu . Renesansa
označava i kraj viteškoga romana kao žanra, iako će njegova tematika i poslije, a
posebno u kasnom romantizmu, ponovno nadahnjivati neke pjesnike.

SVETI AUGUSTIN
(Ispovijesti, 1. i 9.; autobiografija)
Autobiografija (grčki autos = sam; biografia = životopis) je književni žanr u kojem se

opisuje vlastiti život od ro đenja do trenutka pisanja ili samo odre đenih razdoblja
života (djetinjstvo, mladost). Kao vrsta ima dugu tradiciju. U najstarijim
autobiografijama, kojima pripadaju i Ispovijesti Svetog Augustina (4.-5.stolje će),
težište je na odgojnoj ulozi. Od renesanse unose se i pustolovni elementi. U 18. stolje ću
pretvara se u filozofski i pedagoški traktat, a s razvojem romana u 19. stolje ću
poprima niz oblika i u čvršćuje formu. Najkrupniji je problem autobiografije pitanje
vjerodostojnosti njezinih citata. Budu ći da vremenska udaljenost trenutaka o kojima
autor piše, subjektivan odnos prema doga đajima i osobama i problem sagledavanja
vlastite osobe mogu u velikoj mjeri izmijeniti objektivnu sliku o ljudima i vremenu o
kojemu bi autobiografija trebala biti svjedo čenje, nužan je velik oprez pri prihva ćanju
njihova sadržaja. Svjesna ovih eventualnih nedostataka, ve ćina se književnika pri
pripremanju građe za autobiografiju služi svojim memoarima, dnevnicima,
zabilješkama, zapisima, arhivskim dokumentima, novinskim vijestima i člancima, itd.
Razlikuju se dva tipa autobiografije: prvi tip ima dokumentarno-povijesni karakter, a
drugom tipu pripadaju autobiografije osobnoga tona, u kojima se pozornost usmjeruje
na samu piščevu osobu.
Ispovijest je posebna vrsta autobiografije koja manje pozornosti polaže na prisje ćanja o
izvanjskome svijetu, a više na razvoj u duši, na duševno raspoloženje i na psihi čko
samootkrivanje te na vlastiti odnos prema svijetu. Za ispovijest je česta oznaka
“razotkrivanja” u religioznom smislu životne ispovijesti, a u izvanreligioznom smislu
često se u ispovijesti dolazi do samootkrivanja. Za četci književnoga žanra ispovijesti
mogu se pronaći u djelu rimskoga cara Marka Aurelija (2. stolje će poslije Krista)

(Confessiones) kršćanskoga pisca S vetog Augustina (oko 400.) kao prvi razgovor
pojedinca sa samim sobom. Drugu kulminaciju ovaj žanr dostiže s Rousseauovim

naslovljenome Sebi samome . Na početku razvoja žanra ispovijesti nalaze se Ispovijesti
Conffesions (1782.) kao “Prilogom usporednom prou čavanju ljudskoga srca”. Otad je
ispovijest nazočna u mnogim autobiografijama i dnevnicima. Osim toga, oblik je
fingirane ispovijesti omiljen u psihološkom romanu, koji na taj na čin izbjegava
unutarnji monolog (npr. Thomas Mann).
OP ESLAVENSKI SREDNJOVJEKOVNI KORPUS
ČRNORIZAC HRABAR
(O pismenima/Traktat Črnosrisca Hrabra)
Traktat Črnorisca Hrabra (10. stoljeće), odnosno tekst autora Črnorisca Hrabra O
pismenima jedan je od rijetkih neliturgijskih tekstova pisanih staroslavenskim jezikom.
Nije utvrđeno tko se krije iza pseudonima Črnorizac Hrabar. Črnorizac je onaj tko nosi
črnu rizu, odnosno crnu haljinu, dakle — sve ćenik, redovnik. Neki misle da drugi dio
njegova imena izražava osobinu njegova karaktera, a drugi tvrde da tu osobinu u
srednjemu vijeku nitko ne bi isticao uz redovnika. Traktat Črnorisca Hrabra ne
pripada hrvatskoj tradiciji nego je dio op ćeslavenskoga korpusa koji je utjecao na
izgled gotovo svih slavenskih srednjovjekovnih književnosti, pa i hrvatske.
Najvjerojatnije je Črnorizac Hrabar bio iz kruga svete bra će Konstantina (Ćirila) i
Metoda. Sačuvalo nam se sedamdesetak prijepisa toga teksta (od 14. do 18. stolje ća).
Črnorizac, između ostaloga, nabraja riječi koje se ne mogu dobro pisati gr čkim
slovima. Sve te riječi po činju glasovima za koje grčki alfabet nije imao znakove. Tu je
spomenut i glas b jer u to doba u gr čkoj pismenosti vlada vitacisti čki izgovor, tj. beta
je vita (npr. Vizant, Vitliom ). Črnorizac nakon toga govori i o tzv. trojezi čnicima, tj. o
onima koji su tvrdili da su samo tri jezika dostojna da u đu na oltar, a to je značilo - u

nikad proglasile svojim službenim stavom, ali praksa je često bila takva.
knjigu uopće. To su: grčki, latinski, židovski. Ni Isto čna ni Zapadna crkva nisu to
HRVATSKA SREDNJOVJEKOVNA KNJIŽEVNOST
BAŠČANSKA PLOČA (BAŠ ANSKA PLOČA)
Bašćanska ploča/Bašćanska ploča (napisana između 1077. i 1100. godine, danas se
čuva u palači Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu) najvažniji je me đu
hrvatskim epigrafskim (kamenim) spomenicima. To je ove ća kamena ploča ispisana
glagoljskim pismom, a uz gornji rub ima borduru s tipi čnim ornamentom lozice. Ploča
je prvotno, kao plutej, bila ugra đena u ogradu (služila je kao pregradna plo ča) između
prezbiterija (prostor za sve ćenstvo) i crkvene lađe (prostor za puk) benediktinske crkve
svete Lucije u Jurandvoru kraj Baške na otoku Krku. Postoje ostatci druge takve
ispisane ploče (pluteja). Glagoljica plo če pripada prijelaznome tipu između oble i
uglate glagoljice infiltrirane s nekoliko specifi čnih i ćirilskih slova. Starohrvatski jezik
teksta protkan je elementima crkvenoslavenskoga jezika. Tekst je na više mjesta
nečitljiv zbog oštećenosti kamena, pa se stručnjaci ni danas ne mogu u potpunosti
složiti u čitanju, interpretiranju ni u datiranju natpisa. Sadržaj plo če nije jedinstven,
tj. predstavlja svojevrstan kartular crkve, odnosno opatije svete Lucije — koji se
nastavljao i na drugoj plo či. U prvom stavku sadržana je noticija kojom opat Držiha
utvrđuje da je hrvatski kralj Zvonimir (Zvanimir) u svoje vrijeme darovao svetoj
Luciji “ledinu” (vjerojatno je rije č o gospodarskom dobru), zatim navodi imena
dostojanstvenika koji su možda bili nazo čni pri darivanju, a proklinje one koji bi to
darivanje zanijekali. U drugom stavku opat Dobrovit izjavljuje da je crkvu sagradio s
devetero braće — dakle je postavio i ogradu s pločama (plutejima) — za vrijeme kneza
Kosmata koji je vladao cijelom krajinom. Vjerojatno je Kosmat vladao, a Dobrovit
sagradio crkvu i postavio plo če oko godine 1100. Na malo preostala prostora uklesan

svetoga Nikole u Otočcu. Znanost još sa sigurnošću nije utvrdila koje je podru č je
obuhvaćala Krajina kneza Kosmata ni koji je to zapravo Oto čac. (Krajina o kojoj je
je dodatak, tre ći stavak, koji govori da je u to doba postojala zajednica svete Lucije i
ovdje riječ svakako je obuhva ćala, osim otoka Krka, jedno šire podru č je kojemu je bio
na čelu knez Kosmat, možda istovjetan s Kuzmom koji je godine 1102. bio u pratnji
kralja Kolomana u Belgradu.)
Baščanska/Bašćanska ploča jedan je od najstarijih spomenika hrvatskoglagoljske
pismenosti. Važan je dokument za povijest pisma (prijelazni tip glagoljice: od oble
prema uglatoj) i hrvatskoga jezika i književnosti (nazivamo je “dragim kamenom
hrvatskoga jezika i književnosti”; zahvaljuju ći ovoj ploči Hrvati su “izronili iz mraka
svoje nedokumentirane povijesti”). Dokazuje da je kvarnersko podru č je bilo u
granicama Zvonimirove Hrvatske. U njoj nalazimo prvi put potvr đeno hrvatsko
narodno ime na hrvatskom jeziku. U njoj se prvi put spominje i ime kralja Zvonimira.
VINODOLSKI ZAKON
Vinodolski zakon (sastavljen 6. sije čnja 1288. u Novom) najstariji je hrvatski zakonski
spomenik premda je sačuvan samo u jednom glagoljskom rukopisu iz 15. stolje ća. U
slavenskom svijetu od njega je starija samo Ruska Pravda , pa je taj naš zakonski
prvijenac, pisan glagoljicom, preveden na velik broj stranih jezika. Cilj je pisanja
Vinodolskoga zakon (statuta) bio da se normiraju pravni odnosi u situaciji kad su se
dotad slobodne vinodolske op ćine našle u situaciji da su postale feudalno ovisnima o
krčkim knezovima (kasnije Frankapanima). U Zakonu se isti če kodificiranje starih i
dobrih običaja, ali iz teksta se vidi da se posebno išlo za definiranjem kaznenoga prava
i za osiguranjem kneževih prava. Iz Vinodolskoga zakona mogu se izvrsno od čitavati
prilike u našim primorskim gradi ćima. Posebna je pozornost posve ćena reguliranju
odredbi zakonskoga prava i definiranju književnih prava.

LUCIDAR
Lucidar (nastao u Hrvatskoj u prvoj polovici 15. stolje ća) je srednjovjekova
enciklopedija. Prvi tekst enciklopedijskoga karaktera ( Elucidarium ) napisao je

početkom 12. stoljeća Honorije Augustodunensis na latinskome jeziku kao teološki
priručnik. Pod imenom Elucidarium , Elucidarius ili Lucidarius javljaju se u Europi
različiti spisi enciklopedijskoga karaktera. Krajem 12. stolje ću nastala je i jedna
kompilacija na njema čkom, namijenjena pučkom sloju, koja je doživjela velik uspjeh
jer je sadržavala cjelokupno srednjovjekovno znanje (iz bogoslovlja, alkemije, magije,
astronomije, kozmografije, meteorologije, zemljopisa, gospodarstva, medicine, itd.).
Prevodili su je, prera đivali i izdavali na razli čitim jezicima sve do 19. stolje ća. Na
hrvatski ju je s češkoga preveo istarski glagoljaš u prvoj polovici 15. stolje ća. Svojemu
je prijevodu u zemljopisnom dijelu dodao podatak o Istri i U čkoj kojega nema ni
njemački ni češki prijevod, dodao je znanja o hrvatskim i bliskim im zemljama.
Lucidar je napisan u obliku razgovora (dijaloga) izme đu Učenika (koji pita) i Učitelja
(koji odgovara). Sačuivan je u dva glagolsjka rukopisa: u Petrisovu zborniku iz 1468. i
u Žgombi ćevu zborniku iz prve polovice 16. stolje ća.
ZAPIS POPA MARTINCA
Zapis popa Martinca (1493. godine) zapis je suvremenika slavne bitke koja se dogodila
na Krbavskome polju 9. rujna 1493. godine. Pop glagoljaš Martinac pisao je u
Grobniku lijepa crna i crvena glagolji čka slova — ispisivao je brevijar u znanosti poznat
pod imenom Drugi novljanski brevijar (čuva se u Novom Vinodolskom). Dok je pisao
kodeks, dogodila se za Hrvatsku katastrofalna Krbavska bitka i do njega su stizale
uznemirujuće vijesti koje su djelovale na taj na čin da je usred liturgijske knjige, čim je
završio prvi dio kodeksa (tzv. Temporal) zapisao svoje strahove i potresno oslikao

povijesno svjedočenje, ali i proza odmaknuta od stilski neutralnoga govora, pisana
mješavinom hrvatskoga i staroslavenskoga jezika.

teško stanje u Hrvatskoj zbog turskih pustošenja i najezde. Njegov je tekst neposredno
LJETOPIS POPA DUKLJANINA
(Hrvatska redakcija; XXVII. poglavlje: pri ča o smrti kralja Zvonimira)
Ljetopis popa Dukljanina (14. stolje će) spis je koji je navodno isprva bio napisan na
slavenskom jeziku. Na latinski ga je u svojoj starosti preveo katoli čki svećenik iz
dukljanske biskupije, vjerojatno u Baru. Spis je nastao u 12. stolje ću, a sadržaj mu je
rodoslov dukljanske dinastije koja je navodno sad ve ć vladala manjim dijelom
južnoslavenskih zemalja. Na hrvatski je preveden vjerojatno u 14. stolje ću, na
splitskome područ ju, ali tad su mu dodani dijelovi o hrvatskoj povijesti, posebno tužna
priča o tragičnoj smrti hrvatskoga kralja Zvonimira. Tu hrvatsku redakciju, pisanu
najvjerojatnije ćirilskim pismom, našao je Spli ćanin Dmine Papaliću Makarskoj krajini
u kući kneza Markovića i pepisao ju je. S Papalićeva rukopisa preveo je spis ponovno
na latinski pjesnik Marko Maruli ć godine 1510., a zatim je Papali ćev prijepis prepisao
latinicom godine 1546. Jerolim Kaletić u Omišu.
RUMANAC TROJSKI
(Roman o Troji)
Rumanac trojski (15. stolje će) viteški je srednjovjekovni roman. U hrvatskoj je
književnosti sačuvan u glagolji čkim prijepisima iz 15. stolje ća (Vinodolski zbornik ,
Petrisov zbornik ) i u mlađemu latiničkom prijepisu iz dvadesetih godina 17. stolje ća.
Oba glagoljička prijepisa pripadaju istoj redakciji, iako je Vinodolski pisan čakavski, a
Petrisov je kajkaviziran. Latinicom pisani Dere čkajev prijepis iz 17. stolje ća bio je u

rođenje i mladost, suđenje trima božicama, otmica lijepe Jelene, bojevi pod Trojom,
itd.) prikazani su prema uzusima srednjovjekovne kulture i književnosti.

knjižnici Nikole Zrinjskoga (1620.-1664.) Doga đaji iz grčke mitologije (Parisovo

ALEKSANDRIDA
Aleksandrida (14. stoljeće u Hrvatskoj) je naziv za romane o Aleksandru Velikome.
Postoji velik broj književnih obrada njegovih herojskih djela, a po čele su oko godine
300. poslije Krista, Pseudo-Kalinestovim romanom . Takvim su romanima bogate i
zapadne i istočne književnosti. U 14. stoljeću pojavila se u velikoj mjeri originalna
verzija koju možemo pratiti u gr čkoj, rumunjskoj, bugarskoj, srpskoj, hrvatskoj, a od
15. stoljeća i u ruskoj književnosti. Mjesto nastanka nije jasno, ali dobri znalci misle
da je moralo biti negdje između Crne Gore i Pelješca, ali postoji mogućnost da je
matica bila čakavsko-glagoljska. Naime, u Zadru u jednom inventaru godine 1389.
spominje se knjiga o Aleksandru, sauvani su nam tzv. Roudni čk i rukopis (16. stolje će,
čakavsko-ikavski, bosanica) i Dere čk ajev rukopis (1621., kajkavski, latinica) koji je
prepisan iz Roudni čk oga rukopisa .
Aleksandar je sin Olimpijade, žene cara Filipa Makedonskoga, ali otac mu je zapravo
Nektenab, egipatski car koji se pred vojskom perzijskoga cara Darija sklonio u
Makedoniju, gdje je živio kao ljekarnik i vra č, te se s Olimpijadom sastao u liku boga
Amona. Različite verzije o njegovu o činstvu donijele su mu u kasnijem osvajanju
svijeta puno sreće jer su ga dovodile u vezu s carevima i bogovima.

PISMO NIKOLE MODRUŠKOGA
Pismo Nikole Modruškoga (15. stolje će) napisano je glagoljicom najvjerojatnije izme đu
1477. i 1480. godine. Izvornik nije sa čuvan. Prvi ga je put objavio Ivan Kukuljevi ć
1863. u Acta croatica I . Nakon toga ovaj je tekst objavljen više puta. Premda u nekim
pojedinostima sadržaj nije jasan, cjelina je razumljiva i donosi prvi polemi čki hrvatski
tekst koji umnogome slijedi uobi čajena retorička načela u prikazivanju i pobijanju
protivnikovih tvrdnji.
HRVOJEV MISAL
Hrvojev misal (1404.) pisan je glagoljicom i jedan je od najljepših rukom pisanih
kodeksa iz cjelokupne hrvatske, ne samo glagolji čke tradicije. Sačuvano je dvadesetak
rukopisnih hrvatskih glagoljicom pisanih misala, ali samo ih je pet u domovini
(Vrbnik, Novi Vinodolski, Zagreb), a ostalima se ponose glasovite knjižnice u
inozemstvu (Vatikan, Beč, Oxford, Kopenhagen, Pariz, New York, Ljubljana). Hrvojev
misal nalazi se u Biblioteci turskih sultana u Carigradu. Pisao ga je pisar Butko za
vojvodu Hrvoja Vuk čića Hrvatinića. Ne zna se tko ga je oslikao. Naši su misali pisani
hrvatskom redakcijom crkvenoslavenskoga jezika, pa je to karakteristi čno i za Hrvojev
misal . Ipak, Hrvojev misal odlikuje se ve ćim udjelom hrvatskih jezi čnih elemenata,
posebno ikavskim refleksom jata i novim pridjevskim oblicima (npr. umjesto staroga
oblika dobrago dolazi dobroga, i sl.). U njemu se isti če Hvalospjev ljubavi (Prva
Pavlova poslanica Korin ćanima, 13, 1-13).

MISAL PO ZAKONU RIMSKOGA DVORA
Misal po zakonu rimskoga dvora (1483.) najstarija je hrvatska tiskana knjiga. To je
prvi europski tiskani misal koji nije otisnut latinicom i nije na latinskom jeziku. Svoju
prvu tiskanu knjigu mi smo tako dobili kad i carski Be č, a 50 godina prije Berlina i 71
godinu prije Moskve. Vidljivo je iz toga podatka da su hrvatski glagoljaši vrlo brzo
uključili hrvatsku kulturu u Guttenbergovu “orbitu”. Hrvatski glagoljaši imali su velik
broj stručnih ljudi i dosta materijalnih mogu ćnosti. Mjesto tiska ne može sa sa
sigurnošću utvrditi, najčešće se pretpostavljaju Venecija i Kosinj, ali i neka druga.
Misal je knjiga Katoli čke crkve u kojoj se nalaze biblijska čitanja Staroga i Novoga
zavjeta te molitve, pjesme i razne upute kako da se iz dana u dan slavi misa. Što zna če
rije č i po zakonu rimskoga dvora ? Sve do 13. stoljeća u Katoličkoj crkvi uporabljivali
su se različiti tekstovi za različite obrede i za njih nije bilo zajedni čke knjige. Osim
toga, u različitim su krajevima ti tekstovi bili različiti. Od 13. stoljeća rabio se
jedinstveni misal za cijeli katolički svijet, i to onaj što ga je propisao rimski dvor, tj.
rimska kurija. Naš Prvotisak , otisnut 22. veljače 1483., pripada tom tipu misala.
SVIT SE KONČA
Svit se kon ča (pjesma zapisana u 14. stolje ću) srednjovjekovna je satiri čna pjesma koja
šiba život višega klera i redovnika koji u trenutku kad se približava Sudnji dan žive u
raznovrsnim opačinama, za novac podaju duhovna dobra (simonija), “služe svome
trbuhu”, a one koji bi htjeli živjeti kao pravi isposnici ti isti proglašavaju licemjernima
i predaju ih inkvizitorima da im sude, pa se time uzrokuje propast mnogih duša.
Zapisana je samo u pariškoj glagoljskoj zbirci, odnosno u Pariškom glagoljskom
kodeksu koji se datira potkraj 14. stolje ća, ali se po refleksu ambijenta i ozrač ja koje u
njoj nalazimo pretpostavlja da je po postanju znatno starija. Njezini su dvanaesterci,

sloga) pa istražitelji naglašavaju njezinu formalnu skladnost, poja čanu izrazitim
strofama od po četiri stiha koji su međusobno povezani jednom rimom. Samo je u

od kojih se u najve ćem dijelu sastoji, pravilni (sastoje se od tri člana od po četiri
završnom dijelu ova pjesma djelomice iskvarena: od tri posljednje strofe dvije imaju po
dva dvanaesterca s dobrim rimama, a posljednja ima dva dobra dvanaesterca bez rime
i jedan - posljednji stih - koji ima osamanaest slogova i ne rimuje se. Intonacija i
motivika te atmosfera opisana u pjesmi vladali su u raznim europskim ambijentima
srednjega vijeka, op ćeeuropski su: našu hrvatsku pjesmu možemo usporediti s
bičevateljskim talijanskim pjesmama i s laudama u Italiji u 13. stolje ću i s Carmina
Burana iz njema čkih krajeva 13. stolje ća. Arhetip naše pjesme nije mogao nastati prije
posljednjih desetlje ća 13. stoljeća; u njoj se, naime, osuđuju svi crkveni redovi, pa i oni
osnovani u prvoj polovici 13. stolje ća, i to mala bra ća (franjevci), predikavci
(dominikanci) i karmeli ćani ; okreću se prema zemaljskim dobrima, u njih nestaje
vjerski žar, izvrgavaju se na taj na čin kritici pravih Kristovih sljedbenika. Takvi
odnosi mogli bi odgovarati i prilikama 14. stolje ća, tj. predreformatorskim kritikama
Katoličke crkve. Datiranju pridonosi i impostacija o prbližavanju Antikrista (Sudnjega
dana). Naša je pjesma nastala najvjerojatnije u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, gdje je
vladao ikavsko-ekavski govor.

ŠIBENSKA MOLITVA
(Pohvale Gospi)
Šibenska molitva (najvjerojatnije 2. polovica 14. stolje ća) pohvala je Gospi pisana u
stilu talijanskih lauda (pohvalnih pjesama) kakve su pisali flagelanti (bi čevatelji) ili
disciplinanti u 13. stolje ću i 14. stoljeću. Lijepa je i pobožna molitva Blaženoj Djevici
Mariji. Napisana je u recitativnoj, ritmi čkoj, ritmiziranoj prozi, koja pod svaku cijenu
nastoji da se pojedini zazivi (stavci) završe rimom, makar i nepravilnom. Ovaj je tekst
— Šibenska molitva - dobio ime po nalazištu (Franjeva čki samostan u Šibeniku), a
podnaslov, odnosno drugo ime - Pohvale Gospi - odgovara njezinu sadržaju. Pripada
najstarijim hrvatskim latini čkim tekstovima. Pisana je čakavsko-ikavski, vjerojatno u
Bribiru (Dalmacija) u drugoj polovici 14. stolje ća. U pojedinostima tekst nije jasan, što
možda dolazi zbog toga što autor, vjerojatno franjevac, nije dobro znao hrvatski jezik,
a ubacivao je i neke latinske rije či, i služio se nepouzdanom grafijom. U originalu ima
latinski naslov Oracio pulcra et devota ad beatam virginem Mariam.
VA SE VRIME GODIŠ A
(Boži na pjesma)
Va se vrime godiš ća (najstariji zapisi iz 15. stolje ća), prastara božićna pjesma,
hrvatska je preradba latinske pjesme In hoc anni circulo. Pjevala se u svim hrvatskim
krajevima, a najstariji su glagolji čki zapisi iz 15. stoljeća (u Petrisovu zborniku ,
pisanome u užoj Hrvatskoj 1468., u Ljubljanskom glagoljskom brevijaru, pisanome u
Bermu u Istri), ali se nalazi i u jednom latini čkom rukopisu iz Kor čule (danas u Beču).
Mlađih rukopisa i izdanja ima bezbroj. Ova je pu čko-crkvena pjesma vrlo popularna i
u Hrvatskoj se pjeva se i danas. Metar je u njoj istovjetan s latinskim metrom: strofe
su građene od po četiri sedmerca, od kojih prva tri paze na asonancu na završetku

MUKA SVETE MARGARITE
Muka svete Margarite (najstariji rukopis s prijelaza iz 14. u 15. stolje će) primjer je
stiha, a zadnji, četvrti, shvaćen je kao pripjev.
srednjovjekovnoga dramskoga teksta. Latinska legenda o Margaritinoj muci i smrti
nastala je u ranom srednjem vijeku, širila se u prijevodima na narodnim jezicima,
kasnije se pretvarala u stihove, a u 15. je stolje ću dramatizirana. Hrvatska književnost
poznaje prozne obrade te teme, odnosno prijevode legende u prozi od 14. stolje ća (u
Pariškom zborniku iz 1375., glagoljica), a dramatizacija u osmera čkim distisima
sačuvana je u trima latini čkim rukopisma, od kojih je najstariji s prijelaza iz 14. u 15.
stoljeće (rukopis firentinske biblioteke Laurenziane , prijelaz 14. i 15. stolje ća, Šibenski
/Vran či ćev/ rukopis iz druge polovice 16. stolje ća, Zadarski rukopis iz 17. stolje ća, koji
na završetku prenosi datiranje: 1500. godinu).
Ova dramatizacija legende pripad starijemu razdoblju naših hrvatskih crkvenih
prikazanja već po svojoj temi — sveta čkoj legendi. Dramatizacija (i versifikacija) nije
nije napravljena nip o latinskoj nip o talijanskoj dramatizaciji, nego je nastala u
Hrvatskoj na temelju latinske prozne legende. Postoji mogu ćnost da je autor ove
drame Marko Marulić, premda se još uvijek drži da pripada korpusu anonimnih
prikazanja, odnosno hrvatskih versificiranih i dramatiziranih sveta čkih legendi nastalih
potkraj hrvatskoga srednjovjekovnoga razdoblja. U njoj prevladavaju figure straha i
mučeništva (muke) organizirane oko protagonistice - svete Margarite - i protivnika joj,
antagonista Olibrija, njezina mu čitelja.

PREDRENESANSA I HUMANIZAM U SVIJETU
DANTE ALIGHIERI
(Božanska komedija; Pakao, I.-V.)
Dante Alighieri (1265.-1321.), rodom iz Firence, najve ći je talijanski nacionalni pjesnik.
Aktivno sudjeluje u onodobnim politi čkim borbama između gvelfa i gibelina, pa je
nakon pobjede neprijateljske stranke godine 1302. prisiljen sve do smrti živjeti u
progonstvu. Bio je svestran duh — filozof, tvorac književnoga talijanskoga jezika,
političar i, prije svega, pjesnik. Uz književni opus na talijanskom ostavio je i niz
latinskih djela, u kojima iznosi svoje filozofske i politi čke poglede (nedovršena knjiga
filozofskih pogleda Gozba , politički traktat O monarhiji ) i razmatranja o talijanskom
književnom jeziku (O narodnom jeziku ).
Književni rad zapo čeo je zbirkom pjesama Novi život ( Vita nuova , 1292.-1293.) u kojoj
je prikupio svoje mladenačke stihove posvećene ljubavi prema Beatrici Portinari i
povezao ih proznim komentarom. U toj je zbirci Beatrice, u skladu s koncepcijama
ljubavi pjesni čke škole “slatkoga novoga stila” (dolce stil nuovo), prerasla u gotovo
nadzemaljsko biće i postala simbolom pjesnikova ideala. Kako bi je dostojno uzvisio i
nakon njezine smrti, Dante započinje rad na svojoj Božanstvenoj komediji ( Divina
commedia , 1307. - 1321.), djelu koje je preraslo u najviše dostignu će srednjovjekovne i
predrenesansne književnosti i jedno od najve ćih književnih dostignu ća i ostvarenja
čovječanstva. U obliku uobi čajene alegorijske srednjovjekovne vizije zagrobnoga života
Dante (uz pomoć Beatrice i Vergilija) nas vodi kroz Pakao, Čistilište i Raj i oživljuje
grandioznu galeriju likova, od mitoloških i povijesnih likova i osoba pa do svojih
suvremenika, predočujući nevjerojatnom snagom izraza svu ljestvicu ljudskih poroka i
strasti. Djelo je formalno savršeno komponirano — pisano je u tercinama (strofama od

podjednake dužine, a skupa s uvodnim pjevanjem postignuta je “savršena brojka” 100.
Iako je Danteova Komedija još u mnogo čemu srednjovjekovno djelo (forma alegorijske
tri jedanaesterca), svaki od triju dijelova; Pakao, Čistilište i Raj , ima po 33 pjevanja
vizije, uloga mističnoga broja 3 i srednjovjekovna simbolika uop će u koncepciji i
kompoziciji djela, itd.), ipak u njemu ve ć izbija kriti čki duh novoga vremena, koji se
ne susteže napasti Crkvu i crkvene dostojanstvenike. S razumijevanjem pokazuju ći
slabosti i veličinu ljudske prirode, uzvisuje napredne težnje ljudskoga duha.
Božanstvena komedija imala je golem utjecaj na razvoj kasnije europske književnosti, a
tragova joj nalazimo i u starih hrvatskih pisaca (Vetranovu ć, Baraković, Zoranić, itd.).

FRANCESCO PETRARCA
(Kanconijer)
Francesco Petrarca (1304. - 1374.), talijanski pjesnik i humanist, velik je dio života
proveo u Avignonu, tadašnjemu sjedištu papinskoga dvora. Bio je istaknuti humanist i
napisao niz književnih djela na latinskom jeziku te stekao čast da 1341. bude u Rimu
ovjenčan kao pjesnik. Ipak, njegova slava po čiva na Kanconijeru (Canzoniere ), zbirci
talijanskih stihova, u kojima je dao intiman lirski dnevnik svoje nesretne ljubavi
prema Lauri, za njezina života i nakon njezine smrti.
U Avignonu se, naime, bliskije upoznao s provansalskom trubadurskom lirikom i tamo
je 1327. prvi put ugledao svoju Lauru, vjerojatno ženu Huga de Sadea, koja će postati
trajnim nadahnućem njegovih talijanskih stihova. Nadovezuju ći se na tradicije
srednjovjekovne ljubavne poezije, Petrarca preuzima od provansalskih trubadura i
talijanskih predstavnika “slatkoga novoga stila” (dolce stil nuovo) njihove pjesni čke
forme (od 366 pjesama Kanconijera 317 su soneti, 29 kancone, 9 sestine, 7 balade i 4
madrigali) i razvija ih do majstorskoga savršenstva, ali unosi u njih novi duh: opisuje
ljubav prema konkretnoj ženi, koja ga svojom ljepotom i tjelesno privla či, i prikazuje
svoju unutarnju razapetost izme đu srednjovjekovnih moralnih na čela i ovozemaljskih
težnji za srećom, čime već navješ ćuje renesansu. Petrarkina poezija imala je i ima
snažan utjecaj na razvoj cjelokupne kasnije ljubavne poezije, a u Italiji je ve ć za
pjesnikova živoza dobila niz nastavlja ča i epigona, pa je njihovim posredovanjem
petrarkizam u 15. i 16. stoljeću preplavio cijelu kulturnu Europu. Uvodni sonet
Kanconijera , naslovljen Čitateljima , u kojem su već nagoviješteni glavni motivi
Petrarkine pjesni čke zbirke, nastao je u zrelim godinama pjesnikova života, a prema
početnim se stihovima sama zbirka talijanski naziva Rime sparse ( Razasute rime ).

GIOVANNI BOCCACCIO
(Decameron)
Giovanni Boccaccio (1313.-1375.), talijanski pripovjeda č i humanist, ro đen je u Parizu,

a školovao se u Napulju. Boccaccio najve ći dio života provodi u Firenci, obavljaju ći
razne državne službe i bave ći se književnošću. Ostavio je opsežan književni opus
sastavljen od djela napisanih na latinskom jeziku u duhu humanizma i od niza djela na
talijanskom jeziku, među njima i nekoliko ljubavnih romana napisanih u stihu ili prozi
(napisanih u mladosti) i prvu biografiju Dantea Alighierija, kojega je prou čavao
potkraj života.
Glavno mu je djelo Dekameron (Decameron, 1348.-1353.), zbirka od stotinu novela
uokvirenih pri čom o kugi koja je 1348. harala u Firenci i prisilila sedam djevojaka i tri
mladića da napuste grad i prekra ćuju vrijeme pripovijedaju ći naizmjence zanimljive
priče. Same su priče duhom i sadržajem raznolike, ali naj češće im je tema senzualna
ljubav, stjecanje bogatstva i izrugivanje ljudskoj gluposti i svakom, posebno
religioznom licemjerju. Galerija realisti čki vjerno i psihološki uvjerljivo ocrtanih likova
iz svih društvenih slojeva, od trgovaca i prostitutki do predstavnika feudalaca i
svećenstva, nemilosrdno razotkrivanje ljudskih poroka i slobodno prikazivanje životnih
užitaka, otkrivaju čitatelju djelo u kojem se definitivno prekida sa srednjovjekovnim
predrasudama i u kojem su jasno nagoviještena slobodna shva ćanja. Zanimljivost
fabule, skladna kompozicija i jasan, odmjeren stil temeljne su zna čajke izraza
Boccacciovih priča koje su postale uzorom svim kasnijim novelistima.

HRVATSKA PREDRENESANSA I HRVATSKI HUMANIZAM
MARKO MARULI
(Davidijada)
Marko Marulić (Marcus Marulus; Split, 18. kolovoza 1450.-Split, 5. sije čnja 1524.),
latinski i hrvatski pjesnik, prozaist i prevoditelj, potje če iz splitske plemićke obitelji
koja se hrvatski nazivala Pe čenić (Pecini ć, Picinić), a u 15. stoljeću počela se nazivati
Marulus ili De Marulus ; oblik Maruli ć nalazi se u posveti Judite . Podatci o njegovu
životu relativno su malobrojni i nepouzdani. U rodnome Splitu polazio je humanisti čku
školu, a nakon toga možda je nastavio školovanje u Italiji, u Padovi. Život je proveo u
Splitu, putujući povremeno u Veneciju (zbog trgovine) i Rim (na proslavu jubilarne
godine 1500.). Neko je vrijeme proboravio u Ne čujmu na otoku Šolti, vjerojatno oko
1510. Obavljao je komunalne dužnosti egzaminatora, sudca, izvršitelja oporuka.
Zahvaljujući književnom radu postaje središnja osobnost splitskoga humanisti čkoga
kruga. Marulić je književno stvarao na trima jezicima: hrvatskom, latinskom (više od
osamdeset posto sačuvanih djela), i manje na talijanskom (sa čuvana tri pisma i
vjerojatno njegova dva soneta). Bio je pjesnik i prozaik, sastavljao je kompendije i
zbornike uputa za prakti čni kršćanski život, moralno-teološke i kulturnopovijesne
rasprave, propovijedi, dijaloge, pri če, pisma, epove, poeme i kraće pjesme. Prevodio je
s latinskoga i talijanskoga na hrvatski i s hrvatskoga i talijanskoga na latinski. Djelo
mu je naslonjeno na Bibliju i patristiku i gr čko-rimsku klasiku i njima nadahnuto. U
golemom dijelu opusu pokazuje se kao iznimno zauzeti širitelj i tuma č temeljnih
zasada kršćanske moralke, ali uz duboku religioznost i trajnu sklonost prema moralnoj
pouci očituje i tipično humanističku širinu zanimanja (književnost, povijest, politika,
arheologija, slikarstvo) i svestranu erudiciju te renesansnu sposobnost sinteze

novoga vijeka, preuzimaju ći mnogobrojne srednjovjekovne sadržaje, ali ih obra đujući u
novim (obnovljenim) oblicima. Istodobno je više puta i s velikom zauzetoš ću pisao o

hrvatske, latinske i talijanske književnosti. Živio je na granici srednjega vijeka i
suvremenim događanjima, prije svega o turskoj opasnosti i razjedinjenosti krš ćana. Na
Marulićeve nazore utjecao je pokret Devotio moderna .
Većinu Marulićevih latinskih djela čine prozni spisi religiozno-pou čnoga, moralističkoga
i teološkoga usmjerenja. Po opsegu i svjetskom odjeku na prvom je mjestu De
institutione bene vivendi per exempla sanctorum ( Upu ćivanje u č estit život po
primjerima svetaca , oko 1496.?), zbirka poučnih pričica i anegdota iz života
mnogobrojnih svetaca u šest knjiga. Evangelistarium ( Evan đe listar , 1480.-1500.?),
najvažnije Maruli ćevo moralno-teološko djelo, rasprava je u sedam knjiga o prakti čnoj
kršćanskoj etici, zasnovana na obradbi triju bogoslovnih krjeposti: vjere, nade i
ljubavi. U kristološkoj rapsravi De humilitate et gloria Christi ( O poniznosti i slavi
Kristovoj , 1518.) na temelju starozavjetnih proroka dokazuje da je Krist obe ćani
Mesija. Od manjih proznih spisa na latinskom isti ču se: In epigrammata priscorum
commentarius ( Tuma č starih natpisa , poslije 1503.), zbirka od 142 anti čka natpisa
pretežno iz Italije i Salone s obilnim stvarnim i moralisti čkim komentarima; Vita divi
Hieronymi ( Život svetoga Jeronima , 1507.), s priloženom polemičkom raspravom u
kojoj se dokazuje da svetac potječe iz hrvatskih krajeva; Quinqaginta parabolae
(Pedeset pri ča , 1510.), zbirka prispodoba po uzoru na novozavjetne.
Marulić je bio i plodan latinski pjesnik. U epu Davidias ( Davidijada , 1506. — 1517.), u
14 pjevanja s ukupno 6765 heksametara opjevao je djela židovskoga kralja Davida,
držeći se Biblije, ali u jeziku, stilu i stihu nasljeduju ći rimske i ranokršćanske pjesnike.
Djelo je koncipirano alegorijski, pa David predstavlja Krista, a Šaul Židove koji ga
progone. Na kraju je dodan klju č alegoreze: Tropologica Davidiadis expositio
(Alegorijsko tuma če nje Davidijade ). To je najbolji ep hrvatskoga i vrhunski biblijsko-

broj Marulićevih latinskih pjesama i duhovnoga i svjetovnoga sadržaja (žanrovski su to
elegije, epigrami, poslanice, versificirani sažetci sveta čkih životopisa, himne, i dr.). U
vergilijevski ep europskoga humanizma, prvi put tiskan tek 1954. Sa čuvan je znatan
najnovije vrijeme otkrivene su i Maruli ćeve pjesme ljubavnoga sadržaja. Prvi je u
Hrvata prevodio Dantea i Petrarku, s talijanskoga na latinski, u dijelovima.
Po mišljenju mnogih najvažniji hrvatski pisac 15. i 16. stolje ća, nacionalni klasik,
tvorac prvoga epa na hrvatskom jeziku (Judita ), klasik kršćanske književnosti i
humanist europskoga formata, čije se djela još uvijek otkrivaju u svjetskim
knjižnicama i arhivima, postao je prvi hrvatski pisac svjetskoga glasa i do danas
najprevođeniji hrvatski autor. Djela su mu prevedena na mnogobrojne svjetske jezike,
objavljena s velikim uspjehom u brojnim izdanjima.

IVAN ČESMIČKI
(U smrt majke Barbare; Nekom vjerovniku; Prosperu — primjer epigrama)
Ivan Česmički (latinski pseudonim Ianus Pannonius, Jan Panonije, 1434. — 1472.,
Medvedgrad kraj Zagreba), humanist i latinski pjesnik. Uz latinski pseudonim, po
kojemu je poznat, pouzdano se zna i njegovo krsno ime Ivan (Johannes), koje je u
Italiji promijenio u Jan (Ianus). Njegovo je obiteljsko ime predmetom dugotrajnih
kontroverzija u hrvatskoj i ma đarskoj historiografji. Najprošireniji tradicionalni oblik
njegova navodnoga prezimena — Česmički - vjerojatno nije točan, pa se u zadnje
vrijeme predlaže da se usvoji ime kakvo se pojavljuje u tzv. seviljskikm kodeksima:
Johannes Pannonius Vitezius, Ivan Vitez Panonac. U pozadini je toga razmimoilaženja
oko prezimena i problem točna utvrđivanja Panonijeva rodnoga mjesta: prema
vlastitu priznanju, ro đen je blizu ušća Drave u Dunav. Kao trinaestogodišnjega
dječaka ujak Ivan Vitez od Sredne poslao ga je na školovanje u Italiju. Sedam je
godina proveo u Ferrari, u glasovitoga Guarina Guarinija, nau čivši temeljito oba
klasična jezika. Nakon Ferrare četiri je godine studirao u Padovi, i postao doktor
kanonskoga prava. Za boravka u Italiji stekao je brojne ugledne prijatelje. Nakon
jedanaest godina u Italiji vratio se u Ugarsku i ubrzo, 1459., s nenavršenih 26 godina
života, postao biskupom pe čuškim. Poštujući želju kralja Matije Korvina (1458.-1490.)
prelazi na dvor u Budimu. Otad je stalno u kraljevoj pratnji ili obavlja zada će za
kralja: u pohodu na Bosnu, u Italiji pozdravlja novoimenovanoga papu, Pavla
Drugoga, sudjeluje u Matijinu obra čiunu s češkim kraljem. Imenovan je za
slavonskoga bana, skupa s Ivanom Thuzom, ali su obojica smijenjeni. Pridružuje se
skupini velikaša, me đu kojima je bio i njegov ujak Ivan Vitez i zagreba čki biskup
Osvald Thuz, koji su se urotili protiv Korvinove samovlade i ponudili prijestolje
poljskom kraljeviću Kazimiru. Urotnici ne uspijevaju u svojemu naumu, pa Ivan mora

mu je grob bio u pavlinskoj crkvi u Remetama, ali tijelo mu je poslije preneseno u
pečušku katedralu i tamo sahranjeno.

bježati. Sklonio se u Osvalda Thuza na Medvedgradu, gdje je i umro 30. 11. 1472. Prvi
U Panonijevoj književnoj ostavštini tradicionalno se izdavja nekoliko cjelina: dulji
sastavci spjevani u daktilskom heksametru (Poemata ili Heroica ), elegije (Elegiae ),
epigrami u raznovrsnim metrima (Epigrammata ), prozni prijevodi s grčkoga, govori i
pisma. U prvom dijelu opusa izdvaja se školska vježba s osloncem na Vergilija u kojoj
se vjetrovi prepiru tko je najja či, zatim politički panegirici i prigodnice posve ćene
raznim uglednim suvremenicima, politi čarima i prijateljima. U drugome dijelu opusa
od 35 Panonijevih elegija najve ći dio predstavlja podsje ćanje i prisjećanje na važne
događaje u prijateljskom ili obitelsjkom krugu, a u formi epitalamija, epitafa, epicidija,
zahvalnica, pjesama na ispra ćaju. U ovom se dijelu posebno isti ču tekstovi s
naglašenim autobiografskim ozna čnicama, kao što su tužbalice u povodu smrti majke
Barbare (De morte Barbarae ), niz elegija napisanih u napadu bolesti, obe ćanje
vlastitoj duši (Ad animam suam ). Uporište je Panonije našao, s obzirom na tradiciju,
u Tibulovoj elegiji. Me đu više od 400 epigrama iz tre ćega dijela Panonijeva opusa
pretežu satirički i erotski, izrazito opsceni, najve ćim dijelom nastali za boravka u
Italiji. U žanrovskom smislu uzor mu je za epigrame bio Marcijal, a od novovjekovnih
epigramatičara Antonio Beccadelli.
Kao veliki poznavatelj grčkoga i latinskoga bavio se i prevo đenjem; prevodio je ulomke
iz Homerove Ilijade , iz Pseudo-Demostena, Plutarha. Zna čajna su i njegova tri
politička govora, ali i velik broj pisama otposlanih iz Korvinova ureda. U privatnom
dijelu njegova epsitolarija zanimljiva su pisma upu ćena prijateljima u Dubrovnik i
Trst.
Jan Panonije najve ći je pjesnik ranoga hrvatskoga humanizma, autor kojega ne
zaobilazi nijedna međunarodna antologija novolatinskoga pjesništva. Prerastao je u

vrijednih književnih djela pridonijele i dramati čne okolnosti njegove smrti te vojni i
politički slom kraljevstva kojega je bio visokim dostojanstvenikom.

kultnu figuru srednjoeuropskoga književnoga prostora, a tome su osim njegovih

ILIJA CRIJEVI
(De Epidauro; Epigrami knjižnici; primjer epigrama)
Ilija Crijević (Elias Lampridii de Crieva; Aelius Lampridius Cervinus; Dubrovnik,
1463. - Dubrovnik, 1520.) bio je latinist, jedan od najboljih stilista u povijesti
nacionalnoga latiniteta. Ne postoje pouzdani podatci o njegovu školovanju u rodnome
gradu. Početkom osamdesetih boravio je u Ferrari, a 1484. u Rimu, u Akademiji
Pomponija Leta, okrunjen je lovorovim vijencem za svoje “nježne ljubavne pjesme”.
Prema običaju latinizirao je svoje ime pa se otad naziva Aelius Lampridius Cervinus.
Kao poeta laureates ostaje neko vrijeme u Rimu, 1487. zatje če se u Dubrovniku, ubrzo
se ženi. Od 1497.do 1504. djeluje kao školski suravnatelj. Poslije 1505. boravi u Rimu
u svojih znanaca. U me đuvremenu ostavši udovac, odlu čuje se zarediti, računajući da
će se kao kanonik riješiti financijskih poteško ća. Svećenik je postao 1510. Ponovno
postaje rektorom dubrova čke gimnazije, i na tom mjestu provodi zadnje desetlje će
života.
Za života tiskana su mu samo četiri epigrama ad lectorem . Sav drugi rad, pjesni čki i
prozni, ostao je u rukopisu. Prozni dio Crijevi ćeva opusa sastoji se od jedanaest
pisama, upućenih različitim crkvenim i svjetovnim velikodostojnicima, i dubrova čkim
prijateljima, od triju uvodnih raprava o pjesnicima koje je predavao u školi (Plaut,
Vergilije, Propercije) i od dvadesetak govora, od kojih su 15 pogrebni govori, orationes
funebres , izgovoreni na sprovodima sugra đana, a manji dio vezan je uz njegovu
svećeničku službu u kasnim godinama. Stilski i kompozicijski Crijevi ćeva je proza pod
Ciceronovim utjecajem. Pjesni čka ostavština Crijevićeva sadrži 240 pjesama u 9

apjesništva, u kojemu prevladavaju politi čki sadržaji i prigodnice prijateljima. U
cijelom pjesničkom opusu veliku prevlast ima elegijski distih, ali su zastupljeni i drugi
knjiga. U tematskom pogledu rije č je o dvojstvu izme đu nabožnoga i svjetovnoga
metri: heksametar, hendekasilabi, jambi, holijambi, glikonej, asklepijadej, safi čka
strofa. Po obliku to su himne, ode, epigrami, elegije, epiliji. Veli činom se ističe
nedovršeni epilij o osnutku Dubrovnika (De Epidauro, 572 heksametra), stihovana
zavičajna povijest za koju je predložak nudila Raguzeida Gian Maria Filelfa. Okosnicu
čini jedanaest elegija (po drugoj ra čunici dvanaest elegija), uz jedan epigram u
hendekasilabima i jedan u glikonejima, u kojima je glavni lik Flavija. U oko 800
stihova ispričana je dovršena ljubavna pri ča: od nagla zaljubljivanja, preko robovanja
domini , do odreknuća od ljubavi. Premda preuzima žanrovski model rimske elegije,
Crijević ga na zanimljiv na čin inovira: ljubavni je rival po zanimanju trgovac, dolazi s
legendarno bogatih Antila, druk čije nego u rimskih elegičara nevjera voljene žene ne
pokazuje se samo kao moralno pitanje nego i kao ozbiljan zdravstveni rizik. Crijevi ć
najjači oslonac u tradiciji nalazi u Ovidiju i Properciju, ali je vidljiv i utjecaj lektire
rimskih epičara (Vergilije, Lukrecije, Lukan…) i anti čke kršćanske poezije (Prudencije)
ili rane kršćanske epike. Od svih hrvatskih humanista najdosljednije je branio ideju o
nerazdvojivosti filologije i književnosti.
JURAJ ŠIŽGORI
(Elegija o pustošenju Šibenskoga polja)
Juraj Šižgorić (Georgius Sisgoreus /Sibenicensis Dalmata/ Georgius Sisgoritus
/Gorgis/; Šibenik, oko 1445. - Šibenik, 1509.?) jedan je od najvažnijih autora
hrvatskoga latinističkoga quattrocenta , središnja osoba šibenskoga humanisti čkoga
kruga. Prilagodljivost razli čitim stilskim i žanrovskim izazovima otkriva ga kao
školovana latinista koji se snažno oslanjao na anti čku književnu tradiciju i slikovnost

je potresna osobna iskustva uspio posredovati bez pretjerana pokazivanja u čenosti.
Studirao je u Padovi, gdje je postigao i doktorat iz kanonskoga prava. Kao sve ćenik
preuzetu iz klasičnoga mita. Među najbolje njegove tekstove ubrajaju se oni u kojima
obnašao je važne dužnosti u šibenskom kaptolu, bio je generalni vikar biskupa Luke
Tolentića i njegova nasljednika Francesca Quirinija. U rodnom je gradu imao velik
broj moćnih neprijatelja; u stihovima se žali da je izgubio i o činsko imanje.
Šižgorić je autor najstarije hrvatske pjesni čke inkunabule Elegiarum et carminum libri
tres ( Tri knjige elegija i lirskih pjesama ). Zbirka je posvećena šibenskom patriciju
Petru Taveliću i obuhvaća 62 pjesme, većinom u elegijskim distisima. Uz nešto
pjesama koje se bave likovima iz antičkog mita ili povijesti u zbirci prevladavaju
poslanice, pozdravnice i epigrami upu ćeni prijateljima, znancima, svjetovnim i
crkvenim velikodostojnicima. Po vrijednosti isti če se pjesnička korespondencija s
Tršćaninom Raffaelom Zovenzonijem. Na tragu Ovidijevih Fasta nastao je Šižgori ćev
kalendar crkvenih svetkovima De diebus Festis , u kojem ima i zanimljivih
autobiografskih podataka. Zbirka latinskih pjesama u sapfi čkoj strofi sastavljena je od
16 pjesama, od kojih su 13 himne apostolima i svetom Pavlu, a za njom se u svojoj
zbirci elegija o apostolima poveo Marko Maruli ć.
Prozna rasprava De situ Illyriae et civitate Sibenici ( O smještaju Ilirije i o gradu
Šibeniku ) dovršena je 1487. godine, a izdana je prvi put 1899. Rije č je o zemljopisno-
povijesnom ogledu u 17 poglavlja u kojima Šižgori ć prikuplja i vrjednuje anti čke
vijesti o svojemu užem zavi čaju (Plinije Stariji, Apijan, Polibije, Solin, Cezar),
pokazujući istodobno da dobro poznaje i relevantne humanisti čke izvore (Decembrio,
Boccaccio, Gakeotti). Najzanimljiviji su oni odjeljci u kojima Šižgori ć govori iz vlastita
iskustva, bilo da je rije č o topografiji (poglavlje 10.-14.), bilo o etnografsikim
posebnostima (poglavlje 17., o nekim šibenskim obi čajima).
Dio je Šižgorićeva opusa izgubljen, ve ći je dio rukopisa sa Šižgori ćevim tekstovima u

tužbalica je za izgubljenom bra ćom u 49 elegijskih distiha, iz kodeksa koji se čuva u
Nacionalnoj knjižnici u Parizu.

Milanu, Veneciji, Rimu neobjavljen. Najvrjedniji dosad neizdan Šižgori ćev tekst

ANTUN VRANČI
(Putovanje iz Budima u Drinopolje)
Antun Vrančić (Antonius Verantius /Sibenicensis Dalmata/, Šibenik, 1504. — Prešov,
1573.), istaknuti hrvatski latinist, kao putopisac i epistolograf u samom je vrhu
hrvatske humanističke produkcije. Najve ća mu je književna vrlina sposobnost da se
predstavi kao vjerodostojan o čevidac koji podjednako vodi ra čuna o uvjerljivosti i
zanimljivosti priče. Nakon djetinjstva provedena u Trogiru i Šibeniku zahvaljuju ći
ujaku Ivanu Statili ću, erdeljskom biskupu, našao se na dvoru Ivana Zapolje. Nakon
školovanja u Padovi, Be ču i Krakovu postaje Zapoljinim tajnikom i uz njega, a poslije
i njegovu udovicu Izabelu, ostaje dvadeset godina. Ve ć kao iskusan diplomat prelazi
1549. u službu Zapoljina suarnika Ferdinada Prvoga Habsburškoga. Nakon što je
postao pečuškim biskupom, krenuo je kao kraljev izaslanik u Tursku i tamo proboravio
četiri godine. Odmah nakon povratka pomaknut je u čast jegarskoga biskupa. Poslije
pada Sigeta odlazi drugi put kao izaslanik u Tursku kako bi isposlovao primirje.
Najvišu crkvenu čast, položaj nadbiskupa ostrogonskoga i primasa Ugarske, stekao je
1569., a vrhunac svjetovne moći dosegnuo je 1572., kad je imenovan kraljevim
namjesnikom. Papa Grgur Trinaesti izabrao ga je za kardinala, ali ga je smrt sprije čila
da uživa tu čast.
Zbog različlitih svjetovnih i crkvenih dužnosti nije se uspijevao posvetiti književnom
radu onoliko koliko bi volio. Od mladena čkih dana pokazuje sklonost prema
povijesnim i zemljopisnim istraživanjima u kojima se oslanja na svoje poznavanje
latinskoga i brojnih modernih jezika. Tako nastaju prozni ogledi (napisani na

Ivanu. Mnogi Vrančićevi tekstovi ostali su nedovršeni, poput putopisa koji se bavi
prvim izaslanstvom u Tursku 1553.-1557. (Iter Buda Hadrianopolim / Putovanje iz

latinskom) o Erdelju, Moldaviji i Vlaškoj, o Petru Berisalvi ću, o ugarskom kralju
Budima u Drinopolje / i njegove dijaloške varijante Razgovor s bratom Mihovilom o
putovanju i poslanstvu u Carigrad (na latinskom). U nekoliko je navrata održao
prigodne govore na latinskome, a na hrvatskom je o čuvana samo njegova Molitva koju
složi i govori svaki dan , tiskana u Mrnavi ćevu Nauku krstjanskom (1627.). Kao
školovani humanist bavio se i poezijom. Još nije prona đena njegova zbirka elegija
objavljena u Krakovu. Zbirka Otia (Pjesme u dokolici ) obuhvaća 42 pjesme, od kojih
su dvije na talijanskom; dva su sastavka prigodne elegije, a ostatak zbirke tvore
epigrami, osim jednoga svi su u elegijskom distihu. Najopsežniji i kulturnopovijesno
najzanimljiviji dio Vran čićeve ostavštine njegov je epistolarij, u kojemu je okupljeno
oko 1000 pisama iz razdoblja od oko 40 godina, od 1532. do 1573. Pretežan dio potje če
od samoga Vrančića, manje je onih koja su njemu upu ćena, a najmanje u kojima nije
ni potpisnik ni naslovnik. Golema ve ćina pisama napisana je na latinskome, uz koje na
mađarskome i talijanskome. Na popisu Vran čićevih korespondenata nalaze se glasoviti
suvremenici, od povjesni čara Giovija do talijanskoga heretika Palearija, od Pavla
Gregorijanca do Janka Draškovi ća i Trankvila Andreisa. Pisma su prvorazredan izvor
za povijest mentaliteta, u njima se očituju Vrančićevi stavovi o različitim pitanjima
(odnos prema rodbini i zavi čaju, teološki prijepori, književni i erotski afiniteti, vanjska
politika, medicina, gastronomija).

RENESANSA U SVIJETU
NICCOLÒ MACHIAVELLI
(Mandragola)
Niccolò Machiavelli (1469. - 1527.), talijanski renesansni književnik i politi čar.
Najvažnije mu je djelo kratka politi čka rasprava Vladar ( Il Principe , 1513.), u kojoj
daje modernu građansku teoriju države i, uzimaju ći u obzir potrebe razjedinjene
Italije, razvija ideju da u politici cilj opravdava sredstvo, vulgariziranu kasnije pod
imenom makijavelizam . Od književnih mu je djela najzna čajnije drama Mandragola
(1513.), prva moderna komedija u europskom kazalištu i najbolje komediografsko
ostvarenje talijanske renesanse, u kojoj se istodobno pojavljuje komedija karaktera i
oštra kritika tadašnjega pokvarena života i društva.
U komediji Mandragoli prikazuje se stari i bogati messerr Nicia oženjen mladom i
lijepom Lucreziom, u želji da dobije nasljednika. Nade mu se ne ostvaruju, pa situaciju
koristi mladi Callimaco, koji se zaljubljuje u Lucreziju, predstavlja se starcu kao u čen
liječnik i preporučuje za Lucreziju napitak od mandragole, uz opasnost da taj napitak
u sebi krije moguće opasnosti za onoga tko provede no ć sa ženom koja ga je popila.
Callimaco uz pomoć čankoliza Ligurija uspijeva nagovoriti messera Niciu da Lucreziji,
nakon što popije napitak, privedu najprije nekoga neznanca, ra čunajući s tim da će to
biti upravo on. Nakon što je privolio muža, treba nagovoriti i krjeposnu Lucreziu, a
toga se posla prihva ćaju njezina majka Sostrata i ispovjednik fra Timoteo, kojemu su
obećani bogati milodari.

LODOVICO ARIOSTO
(Bijesni Orlando)
Lodovico Ariosto (1474.-1533.), talijanski renesansni pjesnik, pisao je latinske i

talijanske stihove, renesansne komedije i društvene satire, ali životno mu je djelo veliki
viteški ep Bijesni Orlando ( Orlando furioso, 1516., 1532.), zamišljen kao nastavak
nedovršena Boiardova spjeva Zaljubljeni Orlando (1506.), u kojemu Ariosto oživvljuje
fantastični srednjovjekovni viteški svijet i pretvara njegove legendarne junake u
moderne ljude, sa strastima i osje ćajima renesansnoga čovjeka. Djelo nema jednoga
glavnoga junaka ni jednu glavnu radnju, nego opisuje “ljubav, gospe, borbe, vitezove”,
odnosno junake i doga đanja vezane uz imaginarnu saracensku opsadu Pariza u doba
Karla Velikoga. U nizu glavnih i sporednih radnji razvija se raskošna slika života u
kojoj se ispreple ću mašta i realnost, prošlost i sadašnjost. Ep odiše životnom radoš ću,
protkan je finim humorom, pisan s dubokim razumijevanjem za čovjeka i njegove
slabosti te, iako mu nedostaje organsko jedinstvo kompozicije, predstavlja vrhunsko
dostignuće talijanske renesansne epike. Ep je ispjevan u savršenim stancama (strofama
od 8 rimovanih jedanaestreaca), a u završnoj redakciji sadrži 46 pjevanja podjednake
duljine.
FRANÇOIS RABELAIS
(Gargantua i Pantagruel)
François Rabelais (oko 1494.-1553.), prvi veliki francuski pripovjeda č, uz Montaignea
najistaknutiji je predstavnik francuske renesanse. U mladosti bio je redovnik. Zbog
navodnih “heretičkih” pogleda bio je prisiljen napustuiti samostan pa studira medicinu,
bavi se raznim granama znanosti, a poslie i lije čničkom praksom. Napisao je niz
znanstvenih spisa.

u 5 knjiga, od kojih su najpoznatije prve dvije: Život Gargantuin (1543.) i Herojska
djela i pri č e velikoga Pantagruela (1532.). Autorstvo pete, posmrtno izdane knjige, još
Životno mu je djelo Gargantua i Pantagruel (1532.-1564.), fantasti čno-satirični roman
je uvijek sporno. Djelo, pisano u po četku iz razonode i zamišljeno kao fantasti čna
pripovijest o pothvatima jedne obitelji divova poznate iz srednjovjekovne književnosti,
preraslo je postupno u genijalnu satiru srednjovjekovnih zastarjelih pogleda i
institucija i postalo ogledalom vjere renesansnoga čovjeka u moć znanosti i
plemenitost ljudske prirode, kojoj treba omogu ćiti slobodan razvoj na podru č ju
tjelesnoga i duševnoga života (tzv. pantagruelizam ). Jednostavan realizam, prirodan
humor i nepresušno obilje rije či, u uporabi kojih Rabelais ne razlikuje tzv. pristojne od
tzv. nepristojnih izraza, temeljne su zna čajke njegova jedinstvenoga stila, koji je odraz
vedrog optimizma i vjere renesansnoga čovjeka u svemoćl judske prirode.
Rabelais opisuje život diva Gargantua od trenutka kad je ugledao svijet kroz uho svoje
majke i razveselio svog oca diva Grandgousiera, dobro ćudnoga vladara jedne utopijske
državice, zatraživši odmah nakon ro đenja gromkim glasom “Piti, piti, piti!”. Nakon
toga slijedi opširan prikaz njegova školovanja. Nakon što se najprije odgajao u duhu
srednjega vijeka u učenoga teologa Tubala Holoferna i pokazivao slab napredak
(trebalo mu je npr. 5 godina i 3 mjeseca da nau či alphabet od po četka do kraja i od
kraja do početka), otac ga upućuje u Pariz, gdje nastavlja svoje studije u mudroga
Ponokrata, želeći vidjeti što je Gargantua dotad u čio i kako je provodio svoje dane,
Ponokrat (grč. “marljiv čovjek”) ga u početku pušta da se pridržava starih navika, a
zatim se razvija cijela priča.
Garargantuin sin Pantagruel (gr čko-maurska kombinacija rije či, znači otprilike “onaj
koji je žedan”) školuje se kao i njegov otac u Parizu, gdje se sprijateljuje s Panurgom
(Panurg, grč. “koji sve stavlja u pokret”, snalažljiv čovjek), simpatičnim osobenjakom i
lopovom, mladićem živa duha i plitka džepa, koji se često i okrutno poigrava glupoš ću

MIGUEL DE CERVANTES
(Don Quijote)
ili naivnošću drugih, nekad iz potrebe, a katkad samo zbog “manguparije”.
Miguel de Cervantes Saavedra (1547.-1616.) najve ći je španjolski pripovjedač. Mladost
provodi u vojni čkoj službi, gdje je teško ranjen i poslije uhi ćen te mora boraviti u
ropstvu. Nakon povratka u domovinu bavi se književnim radom i živi u stalnom
siromaštvu. Zbog novčanih neprilika dolazi i u zatvor, u kojem zapo činje pisati roman
Don Quijote . Napisao je 30 drama, niz danas zaboravljenih djela, zbirku pripovijedaka
Uzorite novele ( Novelas ejemplares , 1613.), i svoje glavno djelo, besmrtni roman Bistri
vitez Don Quijote od Manche (prvi dio 1605., drugi dio 1615.).
Zamišljen kao satira na preživjele, ali u to doba još vrlo popularne viteške romane,
Don Quijote je tijekom stvaranja prerastao prvotne piš čeve namjere i postao djelom
općeljudske vrijednosti, u kojemu u likovima Don Quijotea i Sancha Panze oživljuju
dvije razine Španjolske, dvije povijesne epohe, i dvije vje čne dvojbe čovječanstva —
sukob između ideala i stvarnosti. Plasti čno ocrtani likovi, stilska iznijansiranost izraza,
jednostavan, zdrav i topao humor, kojim je prožeto cijelo djelo i koji nezadrživo
nasmijava i današnjega čitatelja, optimizam i duboki humanizam koji izbijaju iz
tragične figure Viteza tužnoga lika, stvorili su od Don Quijotea jedno od najvrjednijih
djela u povijesti civilizacije i jedno od najpoznatijih i naj čitanijih djela u povijesti
svjetske književnosti.
Ime Don Quijoteova konja Rocinantea sastavljeno je od rije či rocin (kljuse) i ante
(prije). Dulcinea od Tobosa ime je koje je Don Quijote nadjenuo jednoj priprostoj
seoskoj djevojci koju je odabrao za vladaricu svojega srca.

WILLIAM SHAKESPEARE
(Hamlet, San Ivanjske no i, Soneti)
William Shakespeare (1564.-1616.), engleski pjesnik i dramati čar, najveći je dramski

stvaralac u povijesti svjetske književnosti. Ro đen je u Stratford-on-Avonu, napušta
rodni grad oko 1585. i stiže u London, gdje živi kao glumac, redatelj, pisac kazališnih
tekstova, a vjerojatno i suvlasnik poznatoga kazališta Globe . U razdoblju između 1590.
i 1611., kad se definitivno povla či iz kazališnoga života i vraća u rodni Stratford, u
kojemu i umire, Shakespeare je napisao 36 ili 37 drama. Mogu se podijeliti na tzv.
kraljevske drame ili historije/povijesti , pisane na teme iz engleske povijesti od 13. do
početka 16. stoljeća, komedije, tragedije i romanti č ne igre ili idile . U prvom razdoblju
njegova stvaranja, koje seže otprilike do 1600., nastaje Shakespeareova najvedrija
tragedija Romeo i Giulietta i gotovo sve njegove kraljevske drame: Rikard Tre ći ,
Henrik Četvrti , Henrik Peti , i druge. U to doba piše i svih 10 pravih komedija, od
kojih su najpoznatije: Ukroćena goropadnica ( The Taming of the Shrew , San
Ivanjske/Ljetne noći ( A Midsummer Night´s Dream), Mleta č ki trgovac, Kako vam
drago, Na Tri Kralja ili kako hoćete (Twelfth Nihgt or What You Will .), i Vesele žene
windsorske ( The Merry Wives of Windsor). U drugom razdoblju (1600. -1608.),
uokvirenom rimskim tragedijama Julije Cezar i Koriolan , prevladavaju tragi čni
elementi i pesimizam, pa iz toga perioda potječu sve njegove velike tragedije: Hamlet ,
Otelo, Kralj Lear , Macbeth i druge i tri tzv. mra čn e ili tamne komedije : Troilo i
Kresida , Konac djelo krasi , Mjera za mjeru , koje predstavljaju neku vrstu modernih
drama ideja. U tre ćemu razdoblju (1608.-1611.) javlja se odre đena smirenost, pa tad
nastaju tzv. romanti č ne komedije , među kojima je Oluja ( The Tempest ) jedna od
najdubljih i najljepših Shakespeareovih drama. Osim drama napisao je i poeme Venera
i Adon i Silovanje Lukrecije ( The Rape of Lucrece ), koje je sam i objavio (za razliku

strukturu petrarkizma unose ći osobne osjećaje i temperament.
Genijalni stvaralac, Shakespeare u svaku temu, bez obzira na izvor (anti čka povijest,
od svojih drama), a izme đu 1591. i 1597. napisao je i zbirku soneta u kojima probija
srednjovjekovne kronike i legende, renesansna novelistika, pri čanje suvremenika) unosi
dah realnoga života. Ulaženjem u psihu vlastitih junaka stvara galeriju nezaboravnih i
vječnih likova izražavaju ći veliko bogatstvo ljudskih osje ćaja. U svom golemom opusu
oživljuje cijeli niz svjetova. Bez obzira na to ili upravo zato što nisu povijesno to čni,
nikad im ne nedostaje životne stvarnosti. Shakespeare snažno djeluje na oblikovanje
poetike romantizma, a najjače slobodnom srukturom svojih drama.
San Ivanjske noći , komedija lirske faze, istodobno je i komedija koja obra đuje temu
same mašte, utjelovljene u vilama, u satriri čno prikazanim obrtnicima, ili o njoj govori
vojvoda Tezej. Naime, prilago đujući vjerovanja engleskoga seoskoga folklora svojoj
svrsi, pjesnik stvara vilinski svijet u kojem se pojavljuju Titanija, Oberon i Puck, mali
čarobnjak ljubavnih zapleta, svijet koji stoji u ironi čnom odnosu prema ostala dva
ljudska, društvena sloja drame: prema svijetu Vojvode i njegove zaru čnice, uz dva
ljubavna para, te prema svijetu književno i kazališno nastrojenih obrtnika, me đu
kojima se ističe tkalac Bottom, koji su čvrsto odlučili Vojvodinu svadbu po časriti
igrokazom. Uz pratnju razli čitih vrsta kaotične zbrke pobjeđuju mladi ljubavnici
Helena, Hermija, Lisandar i Demetrije, ostvaruju ći svoju čežnju. Na kraju komedije
ponovno je uspostavljen poredak uz gobnu i brojna vjen čanja, ali je to poredak koji se
uz pomoć čarolije Ivanjske noći kristalizirao oko mladih, a ne oko krutoga atenskoga ili
egleskoga, elizabetanskoga zakona.
Stoljećima stručnjaci pokušavaju riješiti fenomen tragedije, odnosno Hamletova
odlaganja da izvrši osvetu zbog ubojstva svoga oca, kralja Danske, nad svojim stricem,
sadašnjim kraljem Klaudijem, u najboljoj tragediji ikad napisanoj, u Shakespeareovu
Hamletu . Napisan iz vizure tajne spoznavanja smrti i vlastitih dvojbi, Hamlet u sebi

Gertrude, prijatelja Horacija, Ofelijina brata Leara, Ofelijina oca Polonija, za čudnih
grobara i smjene poretka nagoviještene dolaskom Fortinbrasa na samom kraju

upija tajnu postojanja usredištenu oko Hamletove ljubavi Ofelije, njegove majke
tragedije, kad je živ ostao samo Horacije, kako bi pri čao priču o Hamletu. Nijedna
interpretacija neće moći do kraja objasniti tajnu Hamletova zastora i renesansnoga
stanja duha i kritike toga stanja u Engleskoj, ali ni sve ljduske i psihi čke slojeve
nazočne u svim vremenima i civlizacijama, u svakom čovjeku posebno koji stalno
postavlja pitanja o biti ili ne biti sebe, svoje vlastitosti i vlastite egzistencije s drugima.
Sami Shakespareovi soneti (objavljeni 1609.), umjesto da pripovijedaju ili barem
nagovješćuju neku povezanu pri ču, kristaliziraju se oko niza tema nabijenih silovitim
osobnim emocijama. Tzv. Shakespeareov ili elizabetanski sonet poseban je oblik
soneta od tri katrena i jednoga dvostiha, s naj češćim rasporedom rima ababa cdcd efef
gg. Razlikuje se od talijanskoga ili Petrarkina soneta, koji je sastavljen od da katrena
i dva tercete ili od jedne strofe od osam i druge od šest stihova. Raspored je rima u
Petrarkinu sonetu abba abba u katrenima, dok za tercete postoji više uobi čajenih
kombinacija.

HRVATSKA RENESANSA
MARKO MARULI
(Judita, Molitva suprotiva Turkom)
Marko Marulić (Split, 18. kolovoza 1550. - Split, 5. sije čnja 1524.) latinski je i hrvatski
pjesnik, prozaist i prevoditelj koji je stvarao na latinskom, talijanskom i hrvatskom
jeziku. Potomak je splitke plemi ćke obitelji koja se nazivala Pe čenić. Jezik Marulićevih
hrvatskih djela temelji se na splitskoj čakavici 15. i 16. stolje ća s umjerenim unošenjem
crkvenoslavizama, raguzeizama i op ćeštokavskih elemenata. Latinski mu jezik, uz
težnju prema klasičnoj normi, očituje i srednjovjekovne crte na svim razinama, od
leksika do stila (usporedite natuknicu o Maruli ću vezanu za predrenesansu i
humanizam). Najvažnije je Maruli ćevo hrvatsko djelo Judita ( Libar Marka Maruli ća
Spli ćanina u kom se uzdarži istorija svete udovice Judit u versih harvacki složena ….,
1501.), biblijsko-vergilijevski ep u 6 pjevanja (ukupno 2126 dvostruko rimovanih
dvanaesteraca s prijenosnom rimom). Pjesni čkom obradbom pripovijesti o hrabroj
starozavjetnoj udovici Juditi i neprijatelju Holofernu Maruli ć je želio pokazati da se
prijetećoj turskoj sili može odoljeti junaštvom i vjerom u Boga. Iako se vjerno držao
biblijskoga predloška, ep je uobli čio prema poetičkim pravilima renesansne epske
tvorbe, a u versifikaciji je nasljedovao suvremene pjesnike svjetovne tematike
(“začinjavci”). Prozna posveta djela važno je autopoeti čko očitovanje. Biblijska poema
Suzana , nastala nakon Judite , manjeg je osega (780 stihova) i pjesni čkoga dosega.
Ostale hrvatske pjesme najvećim su dijelom nabožne i moralisti čke tematike (npr.
Dobri nauci, Divici Mariji , Od uskarsa Isusova , dijaloška pjesma Utiha nesre će ).
Domoljubna i protuturska zauzetost snažno se o čituje u Molitvi suprotiva Turkom i
Tužen’ju grada Hjerozolima . Svjetovnoj su poeziji bliske zabavno-pou čne Spovid

(također u stihovima) Prikazan’je historije svetoga Panucija adaptacija je talijanskoga
predloška Fea Belcarija. U posljednje se vrijeme po činje pretpostavljati da je Maruli ć

koludric od sedam smartnih grihov , Anka satira i Poklad i Korizma. Dramski tekst
autor još nekih dramskih djela, pa i prikazanja Muka svete Margarite , ali te teze još
nisu u potpunosti dokazane. Prozna hrvatska djela koja se s pouzdanjem pripisuju
Maruliću malobrojna su: izvorna su samo dva pisma Katarini Obirti ća i prozni
tekstovi u Juditi , dok su Oficij Blažene Dive Marije i Od naslidovan’ja Isukarstova
(1500.) Marulićevi prijevodi s latinskoga (ovaj drugi prijevod je djela De imitatione
Christi Tome Kempenskoga).
Marulić je jedan od najistaknutijih ili najistaknutiji hrvatski pisac 15. i 16. stolje ća,
nacionalni klasik, tvorac prvoga epa na hrvatskom jeziku, ujedno i klasik krš ćanske
književnosti te humanist europskoga formata. Ostavio je opsežan i raznovrstan opus
koji se odlikuje vrsnom književnom stilizacijom, žanrovskom kompetencijom,
sposobnošću variranja i prilagodbe raznovrsnoj čitateljskoj publici, s poticajnom I
zanimljivom zastupljenošću i prepletom elemenata i iz srednjega vijeka i humanizma i
renesanse. I u stihu i u prozi stvorio je djela goleme vrijednosti i značenja za
nacionalnu hrvatsku kulturu i za europski književni i kulturološki obzor. U novije
vrijeme, zahvajujući izdavanju Sabranih djela (dvojezi čna, kritična komentirana)
Marka Marulića, započelo je sustavno i intenzivno prou čavanje Marulićeve književne
ostavštine, a otkrivena su i nova djela i rukopisi.
DŽORE DRŽI
(Draža je od zlata; Grem si, grem)
Džore Držić (Dubrovnik, 1461. - Dubrovnik, 1501.), pjesnik i dramati čar, potomak je
građanske obitelji Darsa (Dersa, Dirsa, Drža); stric je književnika Marina Drži ća (r.
1508.). U Dubrovniku je završio humanisti čku školu, u Italijii studirao pravo, a

Nikše Ranjine (skupa s pjesmama Šiška Men četića i nekoliko drugih, djelomice
anonimnih pjesnika), u prijepisu iz 17. stolje ća i u rukipisu otkrivenu 1965. u Irskoj.

devedesetih godina stupio je u sve ćenički stalež. Pjesme su mu sa čuvane u Zborniku
Prije otkrića irskoga rukopisa mislilo se da je Džore Drži ć mogu ći autor nekih
anonimnih pjesma iz Zbornika Nikše Ranjine , između ostalog i tzv. “pjesme na
narodnu” Odiljam se . U irskom je rukopisu prona đeno dvadesetak novih Drži ćevih
pjesama (između ostaloga i pjesma Čudan san , pjesnički začetak hrvatske dramske
robinje) i dotad nepoznata pastoralna drama (ekloga) Radmio i Ljubmir .
Pjesme su mu, s iznimkom prijevoda latinskih crkvenih pjesama Salve Regina i Ave
Maria , ljubavne, a na tragu su Petrarke i talijanskih petrarkista 15. stolje ća. Držićeve
pjesme tvore motivski ograničen, ali sadržajno cjelovit kanconijer, za koji se vjeruje da
poetizira iskustvo jedne jedine ljubavne zgode. Mnoge su pjesme obilježene autorskim
akrostihom. Jezik je mješavina ikavsko-ijekavsko-štokavskoga, s dosta čakavizama.
Većina je pjesma ispjevana dvostruko rimovanim dvanaestercem. Iznimno se pojavljuje
jedanaesterac po uzoru na tal. endecasillabo, četrnaesterac i petnaesterac. Leksik i
metaforika ponekad podsje ćaju na domaći folklor i pučku pjesmu, a izrazita
idealizacija opjevane žene zna podsjetiti na koncepciju ljubavi razvijenu u lirici
talijanskih stilnovista. Iz repertoara petrarkisti čke udvaračke retorike u njegovim
pjesmama pravladava kontemplativno divljenje ljepoti odabranice ( vila, gospoja,
diklica ) i introspektivan pogled u vlasitu duševnost, uznemirenu nemogu ćnošću
ostvarenja ljubavnih želja. Iz ljubavne igre slabije je zastupljen trenutak suo čenja s
vilom i razgovor s njom. U kontemplativnim pjesmama opjevanu žensku osobu vrlo
često povezuje s transcendentnim sferama, uspore đujući je s anđelom, suncem, nebom,
inzistitrajući i na onostranom podrijetlu njezine ljepote. Protuteža je misli o nebeskom
podrijetlu viline ljepote shva ćanje ljubavi i zaljubljenosti kao svojevrsne teološke
spoznaje: pogled na mladu diklicu izjedna čuje se sa slavljenjem boga.

rimovanim dvanaestercima, ima oblik scenski izvodive pastorale u kojoj iskusni i
razboriti Radmio bez uspjeha pokušava urazumiti zaljubljenoga Ljubmira. Radmilov

Dramolet, odnosno pastoralna ekloga Radmio i Ljubmir , napisan u dvostruko
diskurs obilježen je neidealisti čkim odnosom prema ljubavi i leksikom seoskoga govora
iz dubrovačkoga zaleđa. U Ljubmirovim replikama pastirski tematski svijet estetizira
se u duhu renesansne pastorale i petrarkisti čke lirike. Na taj način uspostavlja se
kcontrast koji će postati tradicionalan u komedijama i eklogama, ali i u komičnim
poemama hrvatskih pjesnika koji su stvarali u Dubrovniku u 16. i 17., ali i u 18.
stoljeću.
ŠIŠKO MENČETI
(Prvi pogled; Blaženi čas i hip)
Šiško Menčetić (Dubrovnik, 1457. - Dubrovnik, 1527.), petrarkisti čki hrvatski pjesnik,
potomak je dubrovačke plemićke obitelji Menčetić (Menze). Školovao se u dubrova čkoj
humanističkoj školi, a zatim se bavio trgovinom i administrativnim poslovima, bio je u
državnoj službi, bio je knez na Šipanu, a zatim i knez Dubrova čke Republike. U
četrdesetoj godini sklopio je brak s Marom Gunduli ć, s kojom je imao dva sina i k ćer.
Umro je za epidemije kuge, koja je pokosila i oba njegova sina. U sudskim spisima
Dubrovačke Republike Menčetić se više puta spominje u ulozi tužitelja, svjedoka, ali i
optuženika. Optužuje ga se za nasrtljivost prema ženama i za tu čnjavu u javnim
prostorima.
Uz Džoru Držića Šiško Menčetić najstariji je po imenu poznati svjetovni lirik iz
Dubrovnika. Preko 500 njegovih pjesama sa čuvano je u zasebnu rukopisu i u
rukopisnom Zborniku Nikše Ranjine (gdje se nalaze skupa s pjesmama Džore Drži ća i
još nekolicine djelomice anonimnih pjesnika), a dijele se u tri knjige. Uz mnoštvo
svjetovnih, pretežno ljubavnih pjesama, ispjevao je i 11 pjesama o Isusu. Kao svjetovni

Ljubavne pjesme posvetio je ve ćem broju žena, a njihova je imena ili hipokoristike
zabilježio u akrostihovima/akrostisima (u njega je čest i autorski akrostih). Ženski

lirik bio je pod izrazitim utjecajem Petrarke i talijanskih petrarkista 15. stolje ća.
adresat nazivlje gospođ a, gospoja , rjeđe vila . Sve Menčetićeve pjesme, s iznimkom triju
u petnaestercu, ispjevane su u dvostruko rimovanom dvanaestercu s provedenom
normom ternarnoga fraziranja. Jezik im je u osnovi jekavsko-štokavski, s nešto
ikavizama i čakavizama. Prevladavaju pjesme u kojima se sažeto izvješ ćuje o
suočenjima s gospođom i o duševnim posljedicama susreta, ali ima i kratkih
epigramatski komponiranih sastavaka od po 2 ili 4 retka i ove ćih baladesknih pjesama,
s 600 redaka.
Dok je lirika Džore Drži ća pretežno kontemplativna, u Menčetićevim ljubavnim
pjesmama ostvaruju se tipi čne jezične geste petrarkističke lirike: prepričavanje prvih
susreta s gospođom, opjevavanje njezine “ljeposti”, udvara čki pothvati, razočaranje
gospođinom suzdržanošću, odgovarajuće negativne reakcije lirskoga subjekta. Gospo đa
se opisuje bez pretjeranoga idealizma. U metaforama prevladavaju sunce, suna č ce,
zora, cvit i ružica , a u opisu frustrirana zaljubljenika hiperbole bolesti, smrti,
umiranja. Suprotnost izme đu gospođine privlačnosti i njezine hladnoće uzrokom je
mnogih antiteza: ljuvezan — boljezan, dresel — vesel . Lirski subjet ne zatvara se uvijek
u krug individualne duševnosti, često se obraća tematiziranome ili implicitnom
prijatelju, najčešće gospođi, a nekad i imaginarnoj javnosti, pred kojom svjedo či o
gospođinim vrlinama ili prokazuje njezinu ravnodušnost. Zna biti autodestruktivan,
osvetoljubiv, agresivan. Stanje intimnoga jadikovanja lirski subjekt zna pretvoriti u
fikciju sudskoga procesa ili trgova čkoga ugovora. Menčetićeve pjesme o Isusu po
retoričkoj su formi zamišljene kao iskazi vjernika pred likom raspetoga Isusa.

RANJININ ZBORNIK
(Leute moj mili; Odiljam se; Djevojka hodi po zeleni travi)
Ranjinin zbornik , poznat i pod nazivima Ranjinin kanconijer i Zbornik Nikše Ranjine ,
najstarija je rukopisna zbirka hrvatskih petrarkisti čkih pjesnika. Nazvan je prema
Nikši Andretiću Ranjini (Dubrovnik, oko 1494. — Dubrovnik, nakon 1582.), zapisiva ču
i prepisivaču, možda i pjesniku. Nikša Ranjina Andreti ć, plemićkoga roda, školovao se
u rodnome gradu. Mlad je ušao u službu Dubrova čke Republike, s dvadeset godina
postao je članom Velikoga vijeća, bio je više puta knez Lopuda i Kolo čepa te
Dubrovačke Republike. Godine 1507., kao trinaestogodišnji dje čak, započeo je
zapisivati ljubavne stihove prvih hrvatskih petrarkista Šiška Men četića, Džore Držića,
Marina Krstićevića, Mavra Vetranovi ća, Andrije Zlatara i nekih drugih, nepoznatih
dubrovačkih autora (a nije isklju čeno da u njemu ima i pjesama samoga Nikše
Ranjine). Tako je nastao zbornik, danas poznat ipak najviše pod nazivom Ranjinin
zbornik , koji sadrži 820 pjesama, ali je imao dodatak od 15 pjesama za koje znamo
samo po naslovnim stihovima iz popisa. Rukopis koji se čuvao u knjižnici zadarske
gimnazije nestao je za vrijeme Drugoga svjetskoga rata. Zbornik se sastoji od dva
dijela. U prvom su dijelu pomiješane pjesme Šišmunda Men četića i Džore Držića, a u
drugome, koji je pisan kasnije, nalaze se stihovi raznih pjesnika 15. i 16. stolje ća.
Pjesme su petrarkističke, najvećim dijelom u već kanoniziranom dvostruko rimovanom
dvanaestercu. Najveći broj pjesama pripada struji kariteanskoga petrarkizma, ali ima i
drugih varijanti petrarkiranja. Posebnu skupinu čine pjesme “na narodnu”. Ranjinin
zbornik važan je po tome što sadrži stihove prve dvojice hrvatskih po imenu poznatih
petrarkista Džore Držića i Šiška Menčetića, stihove opisane u drugoj polovici 15.
stoljeća kao i stihove nekih drugih, poznatih i nepoznatih petrarkista. 512 pjesama
pripada Šišku Men četiću, a to je više od polovice zbirke, a možda ih je i više jer

velike zasluge za hrvatsku renesansnu književnost skupljanjem “modernih” ljubavnih
pjesama u najranijoj mladi ćkoj dobi, čime je za javnost sačuvao pjesme koje su
autorstvo drugoga dijela zbornika nije razjašnjeno. Nikša Ranjina Andreti ć stekao je
pripadale petrarkisti čkoj dubrovačkoj školi, odnosno pjesnicima koji su ih svakodnevno
usmeno izlagali svojim prijatejima i ostalima zainteresiranima.
HANIBAL LUCI
(Jur nijedna na svit vila; Otkad se zamota; iz Robinje:
Skazanje drugo, stih 685-755 /Robinja i Deren čin/)
Hanibal Lucić (Hvar, oko 1485. - Hvar, 1553.), lirski pjesnik, dramati čar i prevoditelj,
renesansni petrarkist, potjecao je iz bogate hvarske patricijske obitelji. Ne zna se gdje
se i kako školovao. Imao je posjede na Hvaru i Visu. U vrijeme pu čko-seljačke pobune
pod vodstvom Matije Ivani ća (1510.-1514.) sklonio se u Split i Trogir, a nakon
povratka bavio se obnovom uništenih imanja i obavljao razli čite funkcije u komunalnoj
upravi (sudac, odvjetnik, branitelj komune…). Održavao je veze sa splitskim,
trogirskim, dubrova čkim, kotorskim intelektualnim krugovima. Nijedno svoje djelo
nije za života tiskao. U posveti prijevoda jedne Ovidijeve heroide splitskom pjesniku
Jerolimu Martinčiću, koja potječe iz 1519., piše da je uništio veći dio svoga
dotadašnjega pjesni čkoga stvaranja. Lucićeva književna djela objavio je nakon o čeve
smrti izvanbračni mu sin Antun pod naslovom Skladanje izvarsnih pisam razlicih …
(Venecija, 1556.). U tom nevelikom svesku sadržan je sav Luci ćev književni opus, uz
iznimku šest panegiričnih soneta upućenih mletačkim dostojanstvenicima na Hvaru,
pisanih na talijanskome. Svezak obuhva ća dvadeset i jednu ljubavnu pjesmu, jednu
alegoričnu pjesmu, koje su tuma čenja sporna, dramu Robinja , pjesmu U pohvalu grada
Dubrovnika , osam pjesničkih poslanica, dva epitafa i spomenuti prijevod Ovidijeve

renesansnoga petrarkizma. To nije tipi čan petrarkistički kanconijer, nego prije
antologija koja prikazuje široku lepezu stvarala čkih mogućnosti, individualna sinteza
heroide Pariž Eleni. Lucićev lirski opus pripada najzanimljivijim pojavama hrvatskoga
raznorodnih škola i pjesni čkih smjerova. Luci ć sintetizira iskustva umjetni čke i
popularne domaće hrvatske tradicije i inspiracije koje proistje ču iz najnovije talijanske
poezije. U Lucićevoj poeziji spaja se senzualizam petnaestostoljetnoga kariteanizma
(kariteanizam /naziv prema pjesniku Cariteu/ je škola i smjer nasljedovanja
petrarkizma, a karakterizira ga spoj Petrarkina nasljedovanja s trubadurskom i
popularno-pučkom tradicijom, česta uporaba dosjetke, tretiranje pjesme kao pjesni čke
igre, mogućnost isticanja artističkoga umijeća) s neoplatonizmom i šesnaestostoljetnim
akademskim, klasicizmu sklonim petrarkizmom Pietra Bemba i Ludovica Ariosta, koji
su tražili povratak na izvorni Petrarkin uzorak. Luci ćevo pjesništvo karakterizira
neobično versifikacijko umije će, melodičnost, zvučnost i elegancija stiha te toplina
lirskoga izraza nastala zahvaljuju ći kontaktu s pučkom pjesmom (pa je njegovo djelo
sačuvalo vrijednost žive tradicije sve do danas). Luci ćeva pjesma Jur nijedna na svit
vila drži se njegovim najve ćim pjesničkim dostignućem i remek-djelom renesansne
poezije. U njoj Luci ć na majstorski na čin povezuje popularno-pu čku melodiju s čistim
Petrakinim tonom. U cijelosti Luci ćev lirski opus svjedo či o promaknuću lirike,
karakterističnom za šesnaestostoljetnu europsku poeziju, o podizanju njezine stilisti čke
razine i o zauzimanju višega mjesta u hijerarhiji književnih vrsta.
Veliko značenje ima i Lucićeva drama Robinja , jedina drama u užem smislu u starijoj
hrvatskoj književnosti, koja je, prema autorovoj tvrdnji, izvedena na pozornici,
vjerojatno prije 1530. Robinja je jedan od najranijih dramskih tekstova sa svjetovnom
tematikom u hrvatskoj književnosti. Luci ć u Robinji polazi od motiva oslobo đenja
zarobljenice, a taj je književni postupak, koji prerasta u žanr hrvatske dramske robinje
karakterističan za stariju hrvatsku književnost, poznat u folkloru (u dramskoj formi u

umjetničkoj književnosti (Džore Drži ć, Mavro Vetranović, Nikola Nalješković…). U
dramskoj i scenskoj slici Luci ć se oslanja na iz Aristotela i antike poteklu teoriju o

obliku moreške, popularne u Hrvatskoj i u cijelom Sredozemlju) i u ranijoj hrvatskoj
jedinstvu mjesta, vremena i prostora i na teoriju o anti čkom (tragičnom) junaku i
krivnji te na hrvatsku tradiciju srednjovjekovnoga kazališta. Motivu djevoj čina
oslobođenja, koji završava matrimonijalizacijom (brakom, vjen čanjem), Lucić je dodao
povijesnu i zemljopisnu konkretizaciju, oblikuju ći kao junake drame dva potomka
hrvatskih velikaških rodova: Deren čina i Majer-Podmanickih, i lokaliziraju ći radnju u
Dubrovnik(u) (na jednom dubrova čkom trgu, u gradu koji je u to vrijeme bio jedini
potpuno slobodan hrvatski grad), ali je i otvaraju ći prema širokoj pozadini
izvanscenskoga prostora koji obuhva ća prostrana područ ja Ugarsko-Hrvatskoga
Kraljevstva. Dio gra đe Lucić je mogao preuzeti iz usmene književnosti. Dramska
konstrukija djela najviše je bazirana na dugim monolozima u kojima čitatelj/gledatelj
doznaje sve o prošlim doga đajima, ali autor poantira radnju umetcima duhovita
pučkoga razgovora, odnosno komentarima sluškinja koje promatraju doga đanja oko
vjenčanja, i završnom kulminacijom/apoteozom slavlja vjen čanja i dubrova čke,
odnosno hrvatske slobode. Robinja je vrlo popularna, a njezina se pu čka preradba još
uvijek izvodi na Pagu (tzv. Paška robinja ). U pjesmi U pohvalu grada Dubrovnika i u
pjesničkim pismima - poslanicama Luci ć izražava svoje uvjerenje o ispravnosti
aristokratskoga društveno-politi čkoga poretka — jamca slobode i opće sreće. Lucićev je
jezik čakavština, obogaćena štokavskim elementima, posredovanim poezijom
Dubrovčana i pučkom poezijom. U Lucićevu jeziku često se primjećuje i posezanje za
crkvenoslavizmima, podrijetlom iz hrvatske srednjovjekovne književnosti, koje koristi
za oblikovanje visokoga stila.

MAVRO VETRANOVI
(Pjesanca upomo poetam; Moja plavca ; Posvetilište Abramovo)
Mavro Vetranović (1482.-1576.) jedan je od najistaknutijih predstavnika hrvatske

književne renesanse, autor je golemoga i žanrovski bogata književnog opusa.
Obiteljskoga nadimka Čavčić, rođen je u Dubrovniku 1482. godine, a umro u rodnom
gradu 15. siječnja 1576. godine. Nakon završene pu čke i humanističke škole u Gradu
Niko, odnosno Nikola Vetranovi ć, prvo od šestero djece u obitelji pu čana, za
svećeničko zvanje sprema se u benediktinskoj školi na Mljetu, a 1509. mijenja ime u
redovničko; u samostanu na otoku Lokrumu u neposrednoj blizini Dubrovnika polaže
zavjet benediktinskom redu pod imenom Mavar (Mavro); školovanje nastavlja u
benediktinskom zavodu u Monte Cassinu. U Dubrovnik se vra ća 1515. i živi u
samostanu na Mljetu. U nekoliko je navrata opatom samostana, a dva puta
predstojnikom mljetske kongregacije. Kad zbog nekih problema u reorganizaciji Reda
dolazi u nemilost duhovnih vlasti, godine 1517. bježi u Italiju, nekoliko godina
boraveći u progonstvu, a dubrovački Senat kažnjava ga izgonom. Godine 1522. bijeg
mu je oprošten; vraća se na Lokrum počinjući obnašati časničke dužnosti svojega reda.
Godine 1524. opatom je na Mljetu, a 1527. starješinom sjedinjenih samostana na
osamljenom otočiću sv. Andrije i samostana sv. Jakova. 1531. priorom je na otoku sv.
Andrije. U 67. godini života, nakon 25 godina službovanja unutar Reda, potaknut
razmiricama, ali i osobnim iskušenjima, potpuno se povla či, živeći kao pustinjak,
eremit (priklanjajući se misticizmu) na tom otočiću kraj Dubrovnika gotovo do kraja
života, kad zbog nemoći prelazi u samostan sv. Jakova na Višnjici, u Dubrovniku.
Tamo mu je u pločniku urezan grob. Osim književnošću bavio se i astronomijom: na
otočiću sv. Andrije napravio je astronomski atlas (poslije 1543. godine).
Od šest opsežnih knjiga Vetranovi ćevih stihova ("Pjesni razlike" ) što ih spominju

rukopisima, odnosno prijepisima uglavnom iz 17. stolje ća. Najveći dio čuva se u
Knjižnici Male braće u Dubrovniku (znameniti rukopis in folio pod brojem 77, na 98
dubrovački biografi tri su izgubljene, a tri (zadnje) došle su do nas zahvaljuju ći
listova, glavni je izvor za “nedramatske pjesme”, odnosno IV., V. i VI. Vetranovi ćevu
knjigu) i HAZU u Zagrebu. Nijedan Vetranovi ćev “autografni rukopis” nije sa čuvan. U
nepotpunu prijepisu sa čuvane su dvije mitološko-pastoralne scenske igre, odnosno dva
pastirska dramska prizora te mitološka drama o Orfeju. Spjev Pelegrin ( Piligrin ),
sačuvan u prijepisu VI. knjige, ostao je nedovršen. Po četkom 20. stoljeća pronađeno je
ili autorski identificirano dvadesetak Vetranovi ćevih pjesama. Pripisana su mu i dva
prikazanja dotad pogrešno atribuirana: Prikazanje od poroda Jezusova i Prikazanje
kako bratja prodaše Jozefa. Još uvijek najpotpunije izdanje djela Mavra Vetranovi ća
Čavčića objavljeno je u kolekciji Stari pisci hrvatski u dvije knjige (III. i IV.) u
Zagrebu u 19. stoljeću. Sačuvan opus sadržava oko 40 000 stihova, to čnije 132
pjesme (među kojima 5 maskerata), 8 drama i nedovršen spjev Pelegrin .
Vetranovićevo književno stvaranje može se podijeliti u tri razdoblja, odnosno
stvaralačke faze.
Sačuvan Vetranovićev opus sadržava oko 40 000 stihova, to čnije 132 pjesme (među
kojima 5 maskerata), 8 drama i nedovršen spjev Pelegrin . Vetranovićevo književno
stvaranje može se podijeliti u tri razdoblja, odnosno stvarala čke faze. U prvom
razdoblju, u vremenu do 1527./1530., Vetranovi ć piše ljubavnu poeziju, najvjerojatnije
u duhu onodobne leutaške, petrarkisti čke, odnosno trubadurske lirike (o danas
izgubljenu takovrsnu pjesništvu doznajemo iz Vetranovi ćeve Pjesance u vrijeme od
pošljice ), maskerate, pastirske prizore (pastorale) i dramu Orfeo. Prevladava mitološka
i ljubavna tematika, odraz “svjetlijeg” dijela renesansnoga duha. Mogu će je da je u tom
razdoblju nastala i biblijska drama Suzana č ista . Drugo razdoblje Vetranovi ćeva
stvaralaštva traje od 1530. do 1549./1550. Obilježeno je napuštanjem ozra č ja vedre

idiličnih, mitoloških i pokladnih slojeva tipi čnih za renesansu), okretanjem sumornom
raspoloženju i razočaranju. Karakterizira ga tematizacija subjektivnoga doživljaja

petrarkističke lirike (ali i strukturnim zadržavanjem petrarkisti čkih, pastoralnih,
svijeta, prikazba ovozemaljske muke i patnje, filozofija boli, okrenutost pitanjima
života i smrti, refleksija, usmjerenost Bogu i Božjoj ljubavi (preokret: epidemija kuge,
“pošljice” u Dubrovniku od 1526. do 1527.). Tad nastaju četiri crkvena prikazanja
(Uskrsnutje Isukrstovo, Kako bratja prodaše Jozefa, Posvetilište Abramovo, Od poroda
Jezusova), a možda i biblijska drama s elementima sudske drame, odnosno drame
pravednosti - Suzana č ista ), nabožna i satiri čko-politička poezija te raznovrsni
slojevitiji, najčešće refleksivni, pjesnički tekstovi različite dužine (egzistencijalni
problemi, društveni odnosi, svakodnevni život, eti čko-moralna kategorija). Treće
razdoblje Vetranovićeva stvaralaštva traje od 1549./1550., a obilježeno je misti čnošću,
okrenutošću životnoj sintezi, pitanju prolaznosti, ali i “zrelom ushi ćenošću” čudom
života i suživotom čovjeka i prirode. Osim epa Piligrin tad nastaje sedamnaest
pjesama (kao uvodne u šestoj knjizi) pod naslovom Pjesni razlike (tiskane tek 1872., u
Zagrebu, sve u dvostruko rimovanim dvanaestercima). Zanimljive su Vetranovi ćeve
pjesme u kojima su vidljivi odjeci autorova prirodoznanstva, astronomije, astrologije,
fizike, prirodofilozofijskih stavova. Sve pjesme nastale u zadnjim godinama života spoj
su invokacije, životne tuge i čežnje za izlazom iz mraka, za svijetom mira i sreće, s
naznakom utopijskoga projekta bez boli i rata. Pjesma upu ćena Mladosti naslućivanje
je Piligrinova puta kroz vatru i vodu, ali i ocrt gorkoga ljubavnoga iskustva. U
pojedinim religiozno impostiranim pjesmama (Pjesanca djevici ) slijedi Dantea i
Petrarku (canzona Vergine bella, che di sol vestita ). Vetranovićevo najopsežnije i
nedovršeno (4374 stiha), a možda i najzanimljivije djelo, vrhunac stvaranja, Pelegrin
(Piligrin) - fantasti čno-alegorijsko-filozofijski je spjev s autobiografskim punktovima o
putniku, hodočasniku slojevite strukture, alegorike i metaforike, s elementima klasi čne

u slikanju doživljenih krajolika, konkretizira trojstvo grijeh-pokora-milost, dogmu o
ispovijedi i pričesti, ali i priziva komediju duša, odnosno srednjovjekovnu viziju. Ovo
i kršćanske mitologije. Zanimljiva fabulativno-koncepcijska nit, sa snažnim uporištem
epsko djelo u hrvatskoj književnosti (prizivaju ći groteskno-komičnu alegorijsku
podlogu Prudencijeve Psihomahije, srednjovjekovne bestijarije, angeologije i
demonologije, Maruli ćev Poklad i Korizmu te fantasti čno putovanje i groteskne likove
Držićeva Prologa Dugoga Nosa..; a nagovješćujući devetnaestostoljetni Kazalijev ep
Ćoso, prozu hrvatskih borgesovaca - fantasti čara druge polovice 20. stolje ća...),
zauzima posebno mjesto, otvaraju ći podvojenošću na putenost i religioznost, apsolutno
dobro i apsolutno zlo, izravno i neizravno zna čenje - prostor manirističkoj književnosti.
Pet maskerata (Dvije robinjice; Trgovci Armeni i Indijani; Lanci Alemani, trumbetari
i pifari ; Remeta; Pastiri; nastale u prvim desetljećima 16. stoljeća, tiskane u Zagrebu
1871.) rubni su pjesni čko-glazbeno-scenski oblici, namijenjeni izvedbi u pokladnim
danima; u hrvatskoj renesansi pišu ih i Nalješkovi ć, Pelegrinović, Sasin...., a u
talijanskim gradovima popularne su kao canto carnascialesco. U Vetranovića
prevladava blago šaljiv, kadikad i rodoljubni, odnosno domoljubni ton, a manje za
Nalješkovića karakterističniji erotski pokladni naboji. Pastirski prizori “prvi” i “drugi”,
odnosno “pastirska prikazanja” naslovljena Istorija od Dijane (naslov i Dijana ) i
Pastirski prizor (naslov i Lovac i vila ) nastali su početkom 16. stoljeća, a organizirani
su oko motiva osloba đanja zasužnjene djevojke i čežnje za slobodom. U kratkoj
mitološkoj drami Orfeo (“Orfej i Euridika”) prekinuta završetka, a možda i izostavljena
početka (nastala na početku 16. stoljeća) Vetranović ponovno spaja mitološku i
kršćansku simboliku, ovaj put utjelovljuju ći višeputno obra đenu priču o mitološkom
pjevaču Orfeju koji pjesmom i sviranjem (lira) pokušava izvesti voljenu Euridiku iz
podzemnoga svijeta; izvorno je preokre ćući u Euridikinu (Euridi če), a ne Orfejevu,
sudbonosnu pogrešku: okrenuvši se unato č zabrani (figura osloba đanja Orfeja od

prevozi na drugu obalu rijeke na poziv Duha, “službenika” Kralja paklenoga. Sa čuvan
središnji dramski prizor (možda i jedini) prikazba je zbivanja pred vratima pakla i u
grješnosti), Euridi če ostaje osuđena na vječni boravak u podzemnom svijetu; Karon je
paklu kojemu simultana srednjovjekovna pozornica daje druk čije značenje:
postavljenost pakla na jednoj i vje čnoga prebivališta - raja na drugoj strani renesansnu
orfejsku temu (melankolija, čežnja, putovanje) stavlja i u okular ranokrš ćanskoga
(srednjovjekovnoga) nadahnu ća o viđenju Krista u liku Orfeja: Orfeo stoji pred
vratima pakla kao i Krist, Spasitelj (kristoliki Orfeo prikazuje parabolu krš ćanske
povijesti ostvarujući iskupljenje u drugim prostorima mita, u pretpovijesti).
Suzana č ista dramatizacija je starozavjetne biblijske legende o starcima Ilijakinu i
Izaku koji pokušavaju zavesti čistu Suzanu. S prethodnicom u Maruli ćevoj pjesmi o
Suzani i dramskim nasljedovateljima u dramici Il giudizio di Daniele , priča o kleveti
na štetu nevine Suzane zgusnutom strukturom i gotovo psihološkim ustrojem
dramskih osoba te smanjenjem didakti čne očiglednosti, pobožnosti i utilitarnosti, ali i
usmjerenošću na prološku politi čku aktualizaciju, više je drama pravednosti nego
tipično prikazanje; a sudište i su đenje u središtu doga đanja, u trećem činu,
organizirano kao pravi i istinit proces vo đen prema proceduri onoga doba, s raspravom
koja se vodi kao pred dubrova čkim sudištem, s tekstom angažirano upu ćenim
dubrovačkim sucima i starim popovima povezuju je i s Nalješkovi ćevima Komedijom
drugom i Komedijom tre ćom , ali i s Luci ćevom Robinjom . U tekst je upisana
modificirana simultana pozornica (naj češće uporabljivana u srednjovjekovnom
kazalištu). Posvetilište Abramovo prikazano je 1546. pred Kneževim dvorom u
Dubrovniku, a pet verzija razli čite dužine, uvjetovane nazo čnošću ili nenazočnošću
pastoralnih i komi čnih elemenata, svjedoči o popularnosti toga djela. Ova
dramatizacija starozavjetne teme Izakove žrtve Čavčićevo je najautorskije dramsko
djelo. Odstupajući od naiviteta crkvenih prikazanja, prilago đuje se ukusu publike;

djelima prošlih stolje ća pothranjen pažljivim čitanjem klasika i talijanskih pisaca), pa
čak i komedije (seoske scene, opis selja čkoga života), dok su elementi farse tek
razvijajući radnju elementima pastoralnoga žanra (ulazak prirode odsutne u dramskim
naznačeni. Dramski momenti baziraju se na dvama prizorima pri če o posvetilištu
(žrtvi); na udjelu Abrahamove žene a majke Izakove, Sare u radnji i na problemu
šutnje starozavjetnoga izvora o njezinu ponašanju za vrijeme posvetilišta te na
Abrahamovu prosvjedu i njegovu odnosu spram Božje zapovijedi, retorici njegova
odgovora i njegovu “posluhu”. Vetranovi ć u dramu uvodi biblijski šute ću Saru.
Dinamiziranje Sare 1546. godine unosi elemente svakodnevice (brijanje, jutarnje
buđenje). Abrahamov odgovor Bogu u kra ćim Vetranovićevim verzijama postoji u
obliku pogađanja, cjenkanja, a u dužim (vjerojatno nastalim kasnije i pretvorenima u
osobniju i intimniju dramaturgiju) svodi se na kratko pristajanje. Snažna nazo čnost
ženske nositeljice radnje pridonosi dubokom oslikavanju osje ćaja i stanja duše, maj čine
bolne patnje, daju ći novu dimenziju figuri Sarinoj. Prikazba no ćnoga trenutka i
svanuća upućuje na vrijeme odvijanja predstave nazna čeno u epilogu od poslijepodne
do predvečer, sviranje i pjevanje na pokladno vrijeme, obra ćanje publici na sociološku
ljestvicu točno stupnjevanu od seljaka, puka, do vlastele, bana i knezova.
U drugom razdoblju osim drama nastaje i najve ći dio Vetranovićeve poezije: nabožna
poezija, nadgrobnice, moralisti čko-poučni stihovi. Često je ozrač je iskrenoga zanosa i,
osobito u pjesmi naslovljenoj Remeta , živosti u opisima prirode i pustinja čkog života
te smisao za humor. Vetranović piše i refleksivnu poeziju, sa sklonosti filozofskom
razmatranju svijeta, i s naglašenom individualnom perspektivom. Iskazuju se unutarnji
prijepori, renesansna proturje č ja, suočenost s hrvatskom i svjetskom zbiljom. Političko-
satirička odnosno rodoljubna poezija usmjerena je na moralnu izopa čenost vlastita
vremena.
Vetranovićevo najopsežnije i nedovršeno, a možda i najbolje djelo, vrhunac stvaranja,

elementima o putniku, hodo časniku slojevite strukture, alegorike i metaforike, s
elementima klasične i kršćanske mitologije. Zanimljiva fabulativno-koncepcijska nit

Pelegrin (Piligrin) - fantasti čno-alegorijsko-filozofijski je spjev s autobiografskim
ima snažno uporište u slikanju doživljenih krajolika: pjesnik šalje svoju svijest u bijeli
svijet kako bi pronašla mjesto njegova spokoja i sre će; u liku Pelegrina (putnika)
pjesnik se za božićne noći upućuje na putovanje uprtivši mijeh na le đa u koji zatvara
svoje misli, koje bježe; na putovanju doživljuje preobrazbe, vi đenja, peripetije, susrete;
iza zlatnih vrata, pred kojima je pjesnik, stoji prekrasna djevica Grazia, ali ih ne
uspijeva prekora čiti. Ozbiljuje se trojstvo grijeh-pokora-milost, dogma o ispovijedi i
pričesti, ali i priziva komedija duša, odnosno srednjovjekovna vizija. Vidljive su
reminiscencije iz Dantea, Ovidija, Teokrita, Petrarke i Ariosta. Pelegrin je izgra đen
na temelju pomaka od srednjovjekovnih peregrinacijskih poetskih i retori čko-
konvencionalnih alegorija (mijeh s mislima i mravima koje ih zoblju, mojemu ča), na
poetici groteskno-karikaturalno-komi čnoga i fantastičnoga prikazivanja svijeta
(raznovrsne prijetvorbe, npr. ovce u djevojku; fantasti čni motivi, npr. pri ča o siru u
kljunu gavrana pretvorenom u postole, ve ćinom na podlozi gr čke mitologije i
hrvatskoga folklora). Nakazno-humorističan "ja"-pripovjeda č glavni je lik koji
pripovijeda, u dvostrukorimovanim dvanaestercima, u spoju životinjskoga i ljudskoga
oblič ja (Piligrinova grba kao kazna za traženje ovozemaljske sre će, osleće uši -
zadovoljstvo vlastitim koritom, zubi vepra -zadovoljstvo u gnusobi, o či sove - sljepoća
za istinu) o "čudnim i nevjerojatnim doga đajima u nekom nepoznatom svijetu".
Pelegrin u hrvatskoj književnosti zauzima posebno mjesto, otvaraju ći podvojenošću na
putenost i religioznost, apsolutno dobro i apsolutno zlo, izravno i neizravno zna čenje,
prostor manirističkoj književnosti, očitovan kao razbijenost strukture književnoga djela
nastale iz egzistencijalne nesigurnosti.
Vetranovićevo književno djelo nastalo je najve ćim dijelom u trenutku stvaranja

stoljeća. Jedan od najplodnijih i žanrovski najraznovrsnijih hrvatskih književnika,
stvaralac novih književnih oblika, pisac "polivalentne i kompleksne produkcije", s

drugoga naraštaja hrvatskih renesansnih književnika, odnosno oko polovice 16.
fokusom u egzistencijskoj raznovrsnosti i ljubavi prema hrvatskoj domovini i baštini,
vrstan poznavatelj klasi čne, latinske, hrvatske i talijanske književnosti, dugovje čan
suvremenik mnogih zna čajnih književnika, Mavro Vetranovi ć mogao bi se svrstati
"među prve figure hrvatske renesanse". Uživao je velik autoritet u krugu hrvatskih
renesansnih književnika, umjetnika, mislilaca i intelektualaca. Čavčićeve drame tek se
zadnjih desetljeća 20. stoljeća (Dubrovačke ljetne igre) i na početku 21. stoljeća
(Kazalište Marina Držića, Dubrovnik, 2001., praizvedbe drama Suzana č ista i Orfeo,
obje 2001.) počinju s uspjehom scenski izvoditi i prikazivati javnosti.
(M. M.)
BARNE KARNARUTI
(Vazetje Sigeta grada: Treti dil, stih 597-638)
Barne Karnarutić (Brne Krnaruti ć) (Zadar, između 1515. i 1520.), epski pjesnik,
potomak je stare plemićke obitelji. Nakon školovanja u Zadru najvjerojatnije je
studirao pravo u Padovi. Služio je kao kapetan hrvatske konjice u mleta čkoj vojsci, a
zatim prelazi u službu gradske administracije u Zadru. Bio je gradski sudac, orator
pred mletačkim duždom, prokurator crkava i samostana, a zatim se posvetio
odvjetničkom zvanju.
Karnarutićev književni opus nije velik. Sa čuvana su dva njegova djela. Epilij Izvarsita
ljubav i napokom nemila i nesri ćna smart Pirama i Tižbe (1586.) nastao je na
fabulativnoj osnovi IV. Ovidijeve Metamorfoze . Djelo je složeno u dvostruko rimovane
dvanaesteračke katrene. U pet libara (1561 stih) opjevava se nesretna i tragi čna ljubav
babilonskih zaljubljenika, s mnogim proširivanjima opisa pojedinih zgoda u odnosu na

antičke klasične baštine (ista je metamorfoza bila predmetom obrada i Dominka
Zlatarića i Ignjata Ðurđevića) Karnarutić iskazuje pripadnost humanisti čko-

antički predložak. Jasno se razabire utjecaj petrarkisti čke lirike. Opjevavanjem teme iz
renesansnom književnom krugu. U epiliju je naglašena i krš ćansko-moralistička
funkcija. Drugo Karnaruti ćevo djelo, Vazetje Sigeta grada , prvi je hrvatski povijesni
ep. Posvećen je sinu sigetskoga branitelja Jurju Zrinskom, a opjevava sigetsku bitku iz
1566. Kao građa za ep Karnaruti ću je poslužila kronika sigetske bitke Podsjedanje i
osvojenje Sigeta Ferenca Črnka , napisana u stilu humanisti čkih kronika, s dosta
detalja i podataka. Vazetje Sigeta grada ima četiri dijela, a sastoji se od 1056
dvostruko rimovanih dvanaesteraca. U prvom pjevanju pripovjeda č epa predstavlja
glavne sudionike povijesnoga doga đanja: sultana Sulejmana Veli čanstvenoga i Nikolu
Šubića Zrinskog, a zatim potanko opisuje tursku vojsku. U drugom pjevanju
pripovijeda se i izvješ ćuje o pripremanju turske vojske za napad. Tek u tre ćem
pjevanju epa počinje pripovijedanje i izvješ ćivanje o tijeku sigetske bitke.
Pripovijedanje katkad prekidaju dijalozi ili monolozi epskih junaka, od kojih je
najvažniji Nikolin govor vojncima u kojem ih priprema na časnu smrt za obranu
domovine i kršćanske vojske. U četvrtom dijelu prvo se izvješćuje o smrti staroga
sultana Sulejmana Veli čanstvenoga i opisuje se novi zapoivjednik turske vojske
Mehmed-paša Sokolović, a zatim se izvješćuje o svim fazama borbe za sigetsku utvrdu.
Prije završne bitke Zrinski svojim vojnicima drži govor u kojem tursku opsadu tuma či
kao kaznu za grijeh, za moralne propuste krš ćana u cijeloj državi. Slijedi opis
posljednje bitke u kojoj se Zrinski hrabro bori, ali ga netko ubija iz puške. Mehmed-
paša Sokolović predaje Hrvatima glavu Zrinskog, a oni ga pokopaju u samostanu svete
Jelene blizu Čakovca. Pripovijedanje u epu zgusnuto je, obje zara ćene strane
pripovjedač nastoji prikazati epski objektivno s pozicija odmaknuta, distancirana
epskoga pripovjeda ča. Vazetje je ispri čano kao objektivna i istinolika kronika. Nekim

epsku tehniku (katalozi vojske, opisi junaka, itd.). Karnaruti ćev ep prvi je ep s temom
iz nacionalne povijesti u hrvatskoj književnosti. Svojom temom stoji na po četku niza

svojim osobinama pokazuje da je njegov autor poznavao vergilijanski ep i njegovu
epskih djela u hrvatskoj književnosti koja će opjevati isti događaj (Vladislav Menčetić,
Petar Zrinski, Pavao Ritter Vitezović, Andrija Kačić Mioši ć i dr.). Karnaruti ćev je ep i
prvo književno djelo u hrvatskoj književnosti koje je oblikovalo najvažnije idelogeme
hrvatske nacionalne povijesti: borbu krsta i nekrsta, pravednih i nepravednih, hrvatske
zemlje kao predziđe kršćanstva, pravedna borba Hrvata protiv nasilnih osvaja ča,
Nikola Šubić kao karizmati čna osoba hrvatske piovijesti, itd.
Piramom I Tižbom I Vazetjem Sigeta grda Karanaruti ć je unio u hrvatsku književnost
dva važna renesansna epa: ljubavni epilij, odnosno stihovanu ljubavnu pripovijetu I
svjetovni, nacionalnopovijesni ep iz suvremene povijesti.
PETAR ZORANI
(Planine; Otkuda bura ishodi i za č se zove; Za č se grad Nin zove i gdo ga najpri sazda;
Perivoj od Slave/slave i u njem vile)
Petar Zoranić (Zadar, 1508.? - prije 1569.), prozaik i lirik, autor prvoga hrvatskoga
romana, jedan je od autora iz starije hrvatske književnosti o čijem se životu i
školovanju najmanje zna iz arhivskih podataka. Neke podatke o svojoj obitelji iznosi
Zoranić u Planinama , ali se ne zna jesu li vjerodostojni. Predci su mu bili plemi ći
Tetačići (Kurjakovići) iz Like. Pjesnikov pradjed Zoran doselio se u 14. stolje ću na
jadransku obalu, pa je obitelj promijenila nekoliko boravišta i prezime u Zorani ć.
Jedna grana obitelji odvojila se od plemi ćke matice i nastanila u Ninu. Zorani ć se
rodio u Zadru, otac mu se zvao Ivan, a majka mu je bila Elizabeta Medulla. Ne zna se
gdje se školovao, a najvjerojantije je imao pravni čku naobrazbu jer je radio kao notar
i egzaminator javnih spisa. U posveti Planinama naziva ninskoga kanonika Mateja

kojega slavi u svojemu romanu, a koji se bavio književnoš ću. U romanu se slavi i
plemenita Jele za koju se pomišlja da bi mogla biti Zorani ćeva majka te se naga đa da
Matijevića svojim učiteljem, a bio je povezan is Jurjem Divnićem, biskupom ninskim,
je odigrala istaknutu ulogu u njegovoj izobrazbi.
Od Zotanićeva književnoga djela sačuvano je samo djelo Planine , pisano prozom i
stihovima (prozimetrom), a koje se obično određuje kao prvi hrvatski pastoralni roman
(datirano je 1536. u Ninu, a tiskano 1569. u Veneciji). Za druga dva Zorani ćeva djela —
Ljubveni lov i Vilenicu , koja su nastala prije Planina , zna se samo po naslovima:
spominju se u Planinama , u poglavlju Perivoj od slave . Planine , prvi hrvatski izvorni
roman nakon srednjovjekovnih anonimnih i prijevodnih Rumanac Trojski i
Aleksandrida u 24 poglavlja opisuju i pripovijedaju o putovanju pastira Zorana, pod
čijim se likom krije sam pisac, po krajevima svoga zavi čaja, kako bi se riješio
“ljubvenoga betega”. Put glavnoga junaka Zorana zapo činje u Vodicama kraj Nina,
ide morskim putem do današnjega Starigrada, penje se Velikom Paklenicom na vrh
Velebita, a ide prema istoku do Dinare, od Dinare rijekom Krkom do Šibenika i od
Šibenika morem mimo Zadra do Zatona pred Ninom i na koncu kopnom do samoga
Nina. Fabula romana oblikovana je kao putovanje po zbiljskim predjelima na kojemu
putovanju Zoran susre će razne pastire i vile (Zorica, Milost, Dejanira-Dinara, Latinka,
Kaldejka, Grkinja, Hrvatica) koji se pojavljuju i kao junakovi vodi či u zbiljske i
fikcionalne predjele (npr. Perivoj od slave) i kao njegovi u čitelji i savjetodavci. Pri ča
završava viđenjem Divnića, J. Divnića, sv. Jeronima i Istine, apoteozom Slave i Istine
te pjesnikovim prihvaćanjem savjeta da se odrekne tjelesnoga života i ljubavi prema
ženi i da prihvati moralno-krš ćanske vrijednosti. Osim u doslovnom smislu roman
treba čitati i kao alegoriju: Milost Božja vodi čovjeka kroz zemaljska zla do konačne
spoznaje božanske Istine. Napisane u znaku broja sedam, simboli čkoga broja čestoga
inače u srednjovjekovnoj književnosti, Zorani ćeve su Planine sedmodnevnim

Istodobno to se putovanje tumači kao domoljubno, rodoljubno putovanje u okolicu
Zadra i Nina kako bi se divio ljepotama vlastite baš ćine i, u tre ćem putovanju-čitanju
Zoranovim putovanjem predo čile sedmogodišnje trajanje Zoranove (nesretne) ljubavi.
smisla, krećući na domoljubno književno putovanje proplamsajima hrvatske
književnosti — književne baš ćine . Istodobno, četvrto je fiktivno putovanje prolaženje
svijetom fikcije, prepoznavanja protagonista kao poznavatelja klasi čnih djela, od
Ovidijevih Metamorfoza , Danteove Božanstvene komedije , Sannazarove Arkadije ,
Petrarke… Planine su pastirski, autobiografski, povijesno-društveni, ali i alegorjski
roman skladan na zasadama humanisti čke poetike (posebno vrijedne bilješke na
marginama s navodima iz klasi čnih i kršćanskih djela) Ovaj je renesansni roman jedno
od najcjelovitijih i najkompleksnijih djela hrvatske renesansne književnosti.
PETAR HEKTOROVI
(Ribanje i ribarsko prigovaranje)
Petar Hektorović (Stari Grad, 1487. — Stari Grad, 1572.), pjesnik, filozof, melograf
(zapisivač pjesama), prvi hrvatski folklorist, graditelj, ro đen je u Starom Gradu
(Starigradu) na otoku Hvaru u cijenjenoj obitelji hvarskih plemi ća. Školovao se u
Splitu, u kojem najvjerojatnije završava humanisti čki školu i stje če humanističku
naobrazbu, znanje latinskoga jezika i filozofije. Kao mlad plemi ć doživljuje bunu
pučana protiv plemstva koja je pod vodstvom Matije Ivani ća trajala od 1510. godine.
U redovima protiv obespravljenih bio je svrstan i Petrov otac. Petar Hektorovi ć bio je
nasljednikom bogatih o čevih imanja na Hvaru i Visu. Preživio je kugu na Hvaru. Da
bi spasio život, kao i velik broj njegovih suoto čana, godine 1539. pred provalom
Turaka na otok Hvar bježi u Italiju. Osamnaest godina provodi u brodici na pu čini, s
mislima na staru majku. O tome piše u pjesni čkoj poslanici dubrova čkom prijatelju,
renesansnom književniku i znastveniku Nikoli Nalješkovi ću. U Italiji ostaje godinu

odnosno tvrđave Tvrdalj, najviše potaknut strahoim od Turaka i gusara. Hektorovi ć
sam projektira, gradi i nadzire Tvrdalj, arhitektonski i kulturni spomenik sa čuvan do

dana. Vrativši se na Hvar, nalazi velik nered, ali ne odusatje od gradnje dvorca,
danas. Kad je nakon dugi niz godina završen, s morske strane izgledao je kao utvrda, a
s unutarnje kao ljetnikovac s perivojem i ribnjakom. Tvrdalj odiše humanisti čkom i
renesansnom kulturom, a u zidovima su uklesane poslovice i opomene na latinskom i
hrvatskom jeziku. Cijeli svoj život Hektorovi ć provodi upravljaju ći svojim imanjem,
pišući i organizirajući književne susrete. Značajnu godinu u Hektorovi ćevu književnom
djelovanju predstavlja njegovo gostovanje 1557. u Dubrovniku, najve ćem hrvatskom
renesansnom središtu, u kojem posje ćuje stare književne prijatelje i stje če nove, o čemu
piše u pjesničkim poslanicama. Hektorovi ć umire 13. ožujka 1572., u 85. godini, u
rodnom Starom Gradu, gdje je i pokopan, preživjevši bunu pu čana, dvije epidemije
kuge i dvije provale Turaka (1539. i 1571.). Imao je izvanbra čno dijete. U svojih
suvremenika, s kojima se često dopisivao, stvaraju ći poseban hvarsko-dubrova čki
renesansni književni krug, uživao je velik ugled i književnu slavu, a njegovi
suvremenici isticali su Hektorovi ćevu čestitost, ozbiljnost i dostojanstvo.
Petar Hektorović pisao je na hrvatskom, latinskom i talijanskom jeziku i bio
zapisivačem hrvatskih narodnih pjesama. U mladim danima pisao je ljubavne pjesme,
ali nisu sačuvane. Osim najpoznatijega Hektorovi ćeva djela, idiličnoga spjeva, odnosno
ekloške poslanice ili ekloge napisane na na čin poslanice, naslovljene Ribanje i ribarsko
prigovaranje (1565.), do naših dana ostao je sa čuvan nevelik broj Hektorovi ćevih djela,
koja u venecijanskom izdanju iz 1568. (knjiga je naslovljena Ribanje i ribarsko
prigovaranje i razlike stvari ine složene po Petretu Hektorovi ću Hvaraninu ) stavlja pod
naslovnu sintagmu Razlike stvari ine . To su pjesničke poslanice upućene Nikoli
Nalješkoviću, Hijeronimu Bartučeviću, Mavru Vetranovi ću, Graciozi Lovrinčevoj,
Frani Hektoroviću, zatim pismo u prozi Mikši Pelegrinovi ću. Hektorović je napisao i

/166 stihova/ prvoga dijela Ovidijeva epa Remedia amoris , dodajući moralno-
didaktičnu tendenciju, ali i pjesničku svježinu izvornost. Od tekstova koje je napisao

Knjige Ovidijeve od lika ljubenoga (prepjev u dvostruko rimovanim dvanaestercima
na latinskom i talijanskom jeziku treba spomenuti pismo u prozi Vincencu Vanettiju,
doktoru umjetnosit i medicine. Neki povjesni čari književnosti pripisuju mu i
Prikazanje o sv. Lovrincu . Hektorović je, prema iskazanoj poetici i stilu, pripadnik
drugoga naraštaja hrvatskih renesansnih književnika, iako je suvremenik tre će
generacije.
Najpoznatije je djelo Petra Hektrovi ća Ribanje i ribarsko prigovaranje , iz 1556. a
izdano 1568.u Veneciji. U povijesti starije hrvatske književnosti ostalo je zabilježeno
kao “najrealističnije djelo”. Istinosan je i sam okvir: Hektorovi ć upu ćuje djelo kao
pjesničku poslanicu prijatelju Hijeronimu Bartu čeviću. Vjerodostojna je i tematsko-
motivska podloga: autor djela Petar Hektorovi ć istodobno je i protagonist, ali i
pripovjedač, komentator i opisiva č doga đanja (djelo je okvirno napisano kao pismo-
poslanica koje prijatelj kao dar upu ćuje prijatelju). Hektorovi ć opisuje trodnevno
vlastito putovanje brodom s “najboljim “ hvarskim ribarima Paskojem Debeljom
(čovjek dobar i “pravi”) i Nikolom Zetom (mlad i “gizdavi”) te Paskojevim
neimenovanim malim sinom na koje se otputio kako bi se odmorio od svakodnevnih
briga, a najviše od gradnje svoga dvorca-tvr đave. Zbiljska su i mjesta do kojih dolaze
ili pristaju: slušaju ći ili govoreći ribarske priče i pjesme, razgovaraju ći i hvatajući ribu,
četiri protagonista (Paskojev sin ostaje nijemim svjedokom, cijelo vrijeme ne
progovarajući) putuju od Staroga Grada na Hvaru do Ne čujma na Šolti i natrag do
Staroga Grada. Sva mjesta u koja dolaze i lokacije koje spominju mogu se i danas
prepoznti, pa je jedan od okvira ovoga djela, ribarske ekloge (razgovora),
dokumentarni putopis. Djelo je podijeljeno u tri dijela organizirana prema danima
provedenima na moru. Od 1684 stiha ve ćinu zauzimaju dvostruko rimovani

djelo su iz usmenog stvaralaštva umetnute tri po časnice, odnosno zdravice (sve tri u
Parvom danu odnosno u prvom dijelu: Naš gospodin poljem jizdi ; Majka mu je lipo
dvanaesterci, a ostatak stihovi usmenoga narodnoga stvaralaštva umetnuti u djelo. U
ime dala; Lipo ti je, brajo, pogledat )), zatim lirska pjesma I kli č e djevojka i dvije
bugarštice/bugaršćice (sva tri zapisa u drugom dijelu, odnosno Drugi dan ). Hektorović
je zapisao i notni zapis bugarštica, a muzikolozi su notni zapis protuma čili kao
madrigalski uzorak. Jedna od najve ćih vrijednosti Hektorovi ćeva djela upravo su te
dvije bugarštice, najstarije potpuno zapisane hrvatske narodne pjesme. Zapisao ih je
1555. godine, a u Ribanje i ribarsko prigovaranje uvrstio ih je 1556. godine, a objavio
1568. Prije Hektorovića bugarštice su zapisivali Hrvati izbjegli u Italiju, ali samo u
ulomcima. Hektorović je zapisao dvije bugarštice: o Marku Kraljevi ću i bratu mu
Andrijašu te o Radosavu Siverincu i Vlatku, udinskom vojvodi. Prema vlastitom
priznanju Hektorovi ć ih je čuo od ribara I uvrstio u svoje djelo kao mali prizor.
Trećega dana putovanja Paskoj i Nikola me đusobno se nadmeću odgojnim, mudrim,
vjerski poučnim izrekama. Među njima nalazi se I nekoliko poznatih poslovica,
zagonetki, pitalica. Cijelo djelo Ribanje i ribarsko prigovaranje odzrcaljuje
Hektorovićevo poznavanje talijanskoga književnika Jacopa Sannazara, njegova
pastoralnoga romana Arcadia i Ribarskih ekloga (u književnost je tim talijanskim
djelom uveden poseban tip ekloge, odnosno pastirskoga razgovora koji se zove ecloga
piscatoria , a u kojem su umjesto pastira protagonisti ribari). Na samom završetku
djelu, u završnom Hektorovi ćevu obraćanju Bartučeviću, razješuje se alegoričnost djela
(književno djelo kao ljudski i božanski, vje čan dar, umjesto ribarskoga, prolaznoga,
ulova), ali i zaokružuje kompozicija, te otkriva isprepletenost fikcije i fakcije, “ribanja”
i “prigovaranja”.

MIKŠA PELEGRINOVI
(Jeđupka/Jejupka)
Mikša Pelegrinovi (Hvar, oko 1500?. - Zadar, 26. 12. 1562.), hrvatski renesansni
pjesnik, pisac maskerata, spominje se prvi put 1519. kao punoljetan gra đanin hvarske
komune (kum kćeri jedne pučanke). Pretpostavlja se da je polazio javnu humanisti čku
školu u Hvaru, a studij prava nastavio u Italiji, u Padovi. Bio je defenzor hvarske
komune, notar u Korčuli, kancelar "in criminalibus" (sudac) u Zadru.
Pelegrinovićevo glavno djelo Jejupka ( Je đu pka, Ijupka, Jupka ) sačuvano je u dvije
inačice: kraćoj, dubrovačkoj (venecijansko izdanje iz 1599., kao autor naveden Andrija
Čubranović, pa se nekoliko stoljeća mislilo da je Pelegrinovi ć plagijator) i dužoj
(zadarska, Pelegrinovi ć), sačuvanoj u prijepisima (trogirski i Mažibradi ćev rukopis).
Jejupka je napisana izme đu 1525. i 1527., a zna se da se recitirala u Dubrovniku 20.
srpnja 1527. Problem oko autorstva Jejupke (u Dubrovniku prozvane Je đu pka )
objašnjen je u 20. stolje ću. Pelegrinović je u tre ćem desetljeću 16. stoljeća napisao
kraću varijantu djela koja je imala uvod i šest maskerata (zakoni renesansne simetrije:
uvodna pjesma od šezdeset stihova, odnosno petnaest katrena; svaka maskerata,
naslovljena Prvoj gospođ i, Drugoj gospođ i. .., po četrdeset stihova, odnosno deset
katrena, sve skupa to čno tristo stihova). Da bi zaustavio kvarenje djela nastalo
prikazivanjem i prepisivanjem, Pelegrinovi ć je 1556. sastavio kona čni oblik zbirke
(posvećene Dubrovčanima) koji je imao uvod i dvadeset "sre ća" (Prva sre ća, Druga
sre ća ...); svaka "sreća" (sudbina, proricanje) završava Uzdarom (osmera čki katren) u
kojem se poantira misaona potka pjesme. Šesta pjesma (iznimno uspješno
petrarkističko ljubavno očitovanje; devedeset katrena; iza Jeđupkine maske potpuno se
otkriva zaljubljeni pjesnik) ne postoji u opširnijoj verziji, ali je uklopljena u prvu,
kraću verziju Je đ upke , pa je u Dubrovniku uvrštena i u izdanje koje Maro

nepostojećem Andriji Čubranoviću Zlataru (kontaminacija imena: Andrija Čubranović,
vjerojatni dubrova čki prepisivač jedne varijante, i Andrija Zlatar, pjesnik zastupljen u

Battitorro(e) posvećuje Tomi Nadalu Budislavi ću, a ovaj autorstvo Je đu pke pridaje
Zborniku Nikše Ranjine ). U žanrovskom smislu Jejupka je zbirka prigodnih pokladnih
pjesama, maskerata, cingareska, "je đupijada", nastala, kao i "đudijate" (maskiranje u
Židove), iz pokladnog okružja, najja če izraženog u Dubrovniku, s naznakama dramsko-
scenskog okvira (maska, obra ćanje publici), ali s prevladavaju ćim elementima ljubavne
poezije, nerijetko s aluzijama usmjerenima na razotkrivanje raznih aspekata
suvremenoga života. U uvodnoj se pjesmi Ciganka (Egip ćanka, Jeđupka), proročica,
zapravo maskirani pjesnik odnosno recitator obra ća nazočnim gospođama kazujući im
svoju zlu sudbinu, a u ostalim pjesmama obra ća se pojedinoj gospo đi proričući joj
sudbinu odnosno gataju ći "sreću" vezanu najviše uz ljubavni i bra čni život i moleći od
nje dar. Dominira renesansni radostan životni ugo đaj. Je đu pka je "leksi čki, stilski i
ritmički ujednačeno djelo". Napisana je ikavskim narje č jem hrvatskoga jezika,
simetričnim osmercima čakavskoga tipa s obgrljenim srokom. Pelegrinovi ć je napisao i
jednu poslanicu (1557.) dubrovačkom pjesniku - Pelegrin Sabu Mišeti ću , isto u
osmeračkim katrenima, koja svjedo či da je ovaj hvarski književnik autor i niza (danas
izgubljenih) pjesama te da je održavao veze s drugim hrvatskim renesansnim
književnicima (posebno hvarskog i dubrova čkoga kruga: Hektorovi ć, Vetranović,
Nalješković, M. Držić, Bobaljević). Tragovi Pelegrinovi ćeve "jeđupijade" vidljivi su u
anonimnim dubrova čkim "sibilama", u Vetranovi ćevim, Nalješkovićevim, Sasinovim
maskeratama, u Gunduli ćevu Osmanu , u Palmotićevoj Kristijadi ... Postoje još tri
dubrovačke Je đu pke - Bobaljevi ćeva, Horacija Mažibradi ća i jedna nepoznata autora.
Karnevalsko (ulično) okruženje i ugo đaj spaja je s tadašnjim talijanskim cingareskama
(Bastiano di Francesco Linaiuolo, Giuglielmo Giuggiola). Je đ upka je izvorno djelo,
"dobro komponirano i uskla đeno". Odlikuje se duhovitoš ću i lascivnošću,

najutjecajnijih djela starije hrvatske književnosti.
"protagonistovom" uvjerljivoš ću, ritmičnošću. Jedno je od najpopularnijih i

MARIN DRŽI
(Skup /primjer komedije/; Dundo Maroje; Novela od Stanca)
Marin Držić (Dubrovnik, 1508.? — Dubrovnik, 1567.), pjesnik i komediograf (ne ćak
Džore Držića) Marin Držić, zvan Vidra (zbog snalažljivosti i inteligencije), rodio se (u
kući blizu Kneževa dvora) u dubrova čkoj pučkoj, trgovačkoj i posjedni čkoj obitelji (u
starini se zvala Držimir ili Dersimiri /1295./, a i skra ćeno Drža/Dersa/Dersia/Derxa, a
do oblika Držić prvi put dolazi 1326.). Drži ćeva obitelj imala je nasljedno pravo
protektorata nad crkvama svih svetih (Domino) u Dubrovniku i svetoga Petra na
Kalamoti (Koločepu), imanja u Konavlima, Gružu, Rijeci dubrova čkoj, Stonu i
Kalamoti, ali je naglo osiromašila, pa 1538. moraju prodati i vlastitu obiteljsku ku ću.
Srednje školovanje prošao je Drži ć u Dubrovniku, a 1526. kao klerik postao je
rektorom dviju crkava. Kad obitelj po činje materijalno propadati (Marin je najmla đi
od petero braće, ima i dvije sestre, a bilo ih je dvanaestero prije nego su neki umrli),
Držić prihva ća dužnost orguljaša u dubrova čkoj Katedrali. Od Senata iste godine,
1538., međutim, prima jednokratnu pomo ć i kre će na studij u Sienu. 1541. u Sieni je
izabran za rektora studentskog konvikta Sapientiae i za prorektora Sienskoga
sveučilišta (ima vlastitu sobu u domu, dvoje slugu, potrebnu hranu). Studirao je
pravo, književnost, filozofiju i glazbu (znao je izvrsno svirati nekoliko instrumenata, a
poznavao je i nekoliko stranih jezika). Zna se tako đer da je kažnjen ukorom jer je za
vrijeme španjolske okupacije kao glumac (igrao je ljubavnika) sudjelovao u zabranjenu
izvođenju nepoznate komedije, u stanu jednog sienskog gra đanina. Držić se 1545. vra ća
u Dubrovnik; bra ća su već bankrotirala (Drži ćev se brat Vlaho bio u Veneciji afirmirao
kao slikar) i Marin Drži ć morao je po četi raditi kao pisar. Krajem te godine u

postaje njegov zabavlja č, sobar i tajnik (imao je plaću od dva dukata i dva odijela
godišnje). Zajedno putuju u Be č i Carigrad. Godine 1548. Drži ć postaje đakon, a dvije
Dubrovnik je doputovao pustolovni austrijski grof Christoph von Rogendorf i Drži ć
godine kasnije prezbiter. Po činje Držićevo zlatno razdoblje hrvatskoga kazališta.
Prikazuju se: eruditna komedija Pomet (izgubljena, prikazana 1548. Prid Dvorom),
pastoralna drama u stihu Tirena (1549 ., predstava ispred Kneževa dvora prekinuta
zbog nevremena, izvedena ponovno, s novim prologom, 1551., na svadbi Vlaha
Držića), rustikalna farsa u stihu Novela od Stanca (1550., palača Frana Kabužića,
svadba Martolice Džamanjića), rustikalno-mitološka drama u stihu Venere i Adon
1551., palača Sinčićevića, svadba Vlaha Drži ća), eruditna (učena, plautistička)
komedija u prozi Dundo Maroje (1551., u vije ćnici Kneževa dvora, nakon neposredne
zabrane izvedbe Pred Kneževim Dvorom ili navodnoga nevremena). Pjesni ljuvene
izlaze 1551. u Veneciji u jedinoj Drži ćevoj knjizi objavljenoj za njegova života;
naslovljena je Pjesni Marina Drži ća ujedno stavljene s mnozim druzim lijepim stvarmi ,
a u njoj su osim ljubavnoga kanconijera i nekoliko pjesama razli čite tematike
objavljene sve Drži ćeve dotadašnje drame u stihu (Tirena, Venere i Adon, Novela od
Stanca ). Da je knjiga bila izvrsno prihva ćena, dokazuju još dva njezina izdanja, 1607. i
1630. 1553. Držić postaje pisar u solani (za pla ću od pet perpera). Tih je godina
izvedena pastoralno-rustikalna drama u prozi ili komedija Džuho Krpeta (1554.?,
svadba Rafa Gučetića, sačuvana samo u fragmentima), eruditna (plautisti čka)
komedija u prozi Skup (1555.?, svadba Saba Gaj čina), rustikalno-mitološka drama u
prozi i stihu Plakir iliti Grižula (1556., oba naslova potječu od istraživača, autorski se
naslov nije sačuvao). Vrijeme premijere plautističke komedije u prozi Pjerin (sačuvana
samo u fragmentima, izvedena na svadbi Džona Miškinova), vrijeme premijere
komedije u prozi Tripč e de Utol če ili Mande (autorski naslov nije sa čuvan, oba su
naslova dali istraživa či) i komedije u prozi Arkulin nije se do danas utvrdilo. Zna se da

tragedija Hekuba , prva sačuvana hrvatska tragedija, izvedena 1559., izvorna je
adaptacija istoimene Euripidove tragedije na temelju talijanske preradbe Lodovica

je 1557. u Hvaru ili u Zadru Marin Držić posjetio Mikšu Pelegrinovi ća. Držićeva
Dolcea. Izvođači Držićevih dramskih djela bile su amaterske družine mladi ća (koji su
glumili i ženske uloge): Pomet-družina , družina Gardzarija i Od Bidzara , Njarnjasi ,
itd., sastavljene od mladih plemi ća, ali ponekad i od skupnoga nastupa mladih
vlastelina i građana. Posljednje godine Drži ćeva života ovijene su tamom: nestao je iz
Dubrovnika, ne zna se čemu se posvetio nakon što je napustio teatar. Od 1562. do
1567. u Veneciji je kapelan tamošnjeg nadbiskupa. Nezadovoljan stanjem u
Dubrovniku, razmišlja o obaranju oligarhije, odnosno "vlade ludijeh nakaza" i
uspostavljanju demokratske vlasti. Ta je epizoda iz Drži ćeva života ostala prilično
nerazjašnjena i baca novo svjetlo na čovjeka i komediografa (prvenstveno) Marina
Držića. Naime, Držić iz Firence (gdje se iznenada našao) piše 1566. toskanskom
vojvodi Cosimu I. Mediciju urotni čka pisma (zna se da ih je bilo pet, ali su četiri
sačuvana; prvo je napisano 2. srpnja i bilo dugo četrnaest stranica, a posljednje je
poslano 28. kolovoza) na talijanskom jeziku, pravi biser autobiografsko-memoarsko-
polemičke proze. Iako je u potpunosti zamislio urotni čki plan, na pisma nikad ne
dobiva odgovor. Ne zna se je li Drži ćeva iznenadna smrt u Veneciji 1567. povezana s
tim pismima (pokopan je 2. svibnja 1567. u crkvi Sv. Ivana i Pavla u Veneciji).
Držićeva lirska poezija nastavlja se djelomice na raniji hrvatski petrarkizam, koji u
glavnom posruč ju svoga stvaranja — drami — parodira. Dramski opus, koji je bio
izvođen isključivo o pokladama i na svadbama (nekoliko puta godišnje, ne cijelu
godinu), čini pastoralni (idili čni) i komediografski dio. U pastoralnom dijelu poseže za
domaćom tradicijom (npr. Džore Držić), za oblicima talijanskoga pastoralnoga
kazališta i za oblicima rustikalnoga kazališta s izvorima u srednjovjekovnoj
protuseljačkoj farsi i pučkom kazalištu. Temelj Držićevih drama čini antiteza

realni svijet…), čime iz renesansne poetike prelazi u maniristi čku poetiku
(suprotstavljanje umjetnika politici; zrcalna dramaturgija zamjenjuje dotadašnju

(pastoralno-mitološko: rustikalno, viši slojevi: niži slojevi, stih: proza; svijet poezije:
dramu tzv. realističkoga oponašanja). Drži ćevo komediografsko stvaranje najve ćim je
dijelom bazirano na eruditnoj (u čenoj, plautističkoj) komediji (prolog, 5 činova,
jedinstvo mjesta (renesansni trg), vremena i radnje, stalni i karakteristi čni tipovi,
karakteri, dramske osobe: škrti starci, zaljubljeni mladi ći, djevojke, sluge, sluškinje,
gospodari, prostitutke, hvalisavi vojnici, stranci, kr čmari…; zaplet na prepoznavanju i
zamjeni: qui pro quo), s podlogom radnje u svakodnevici, u talijanskoj novelistici i
plautovskim komedijama. Za suvremenu talijansku komediografiju vezuje ga posebna
uloga jezika i jezičnih stilizacija kao izvora komike. Priklanjaju ći tome karnevalsku
tradiciju, autobiografska izvorišta klju čeva za interpretaciju, urotni čki pogled na
društveno-ploitičku situaciju, scenski šarm, inteligenciju, lucidnost… stvara potpuno
originalan i genijalan komi čki teatar koji predstavlja vrhunac hrvatske renesanse i
manirizma, vrh hrvatske i jedan od vrhunaca europske književnosti i kazališta
Prevođen na brojne jezike i izvo đen na mnogobrojnim hrvatskim i svjetskim
pozornicama s golemim uspjehom, Drži ć postaje i ostaje i naš suvremenik.
Tri su vrhunca Drži ćeve komediografije: Novela od Stanca , Dundo Maroje , Skup. Pirna
komedija, mala pokladna igra, komediola, farsa Novela od Stanca , sastavljena od 316
dvostruko rimovanih dvanaesteraca, pravo je remek-djelo hrvatske drame i kazališta.
Prikazivala se za vrijeme poklada na piru vlastelina Martolice Hajdinova Džamanji ća i
Anice Kabužić, 1550. ili 1551. Scenografija je predo čivala prostor ispred Velike
Onofrijeve fontane, koja se i danas nalazi u Dubrovniku na istom mjestu, a drama
inscenira istinit događaj iz renesansne dubrova čke svakidašnjice, kad tri no ćnika
(dubrovački mladići Vlaho, Miho, Dživo Pešica, koji u tome ima glavnu ulogu) izlaze
noću iz svojih kuća, skriveni od strogih o čeva, za vrijeme karnevala, da bi susreli

Stanac je starac toga imena, a Drži ć starom seljaku iz dubrova čkoga zaleđa, iz
Hercegovine, daje to ime zbog više razloga: Stanac se povezuje i s kamenjarom iz

djevojke u za to odre đenim dubrovačkim kućama i da bi napravili “šalu sa Stancem”.
kojega dolazi (stanac-kamen = kamen koji se ne može razbiti), sa stanom (u
Dubrovniku traži stan, preno ćište, a došao je prodati kozli ća i maslac), sa zimskim i
snenim suncem koje je stalo na nebu. Dživo Pešica prevari ga da se on sam pomladio
kad je došao u Dubrovnik, na Ivanjdan (tri dana nakon ljetnoga suncostaja, 21.lipnja),
pa figura staroga Stanca predo čuje cijeli splet simboličnih značenja iz dubrovačke i
hrvatske tradicije i europskoga folklora i kulture. Stanac lakovjerno povjeruje u pri ču,
pristajući da njega pomlade uz pomo ć vila (maskiranih mladi ća u pokladnoj no ći), ali
mu mladići ostrigu bradu i ostave novac za kozli ća i seljačke proizvode. U furioznom
tempu teče radnja ove jedno čine komediole u kojoj se smjenjuju kontrasti i antiteze
(mlad-star, lukav-glup, no ć-dan, istina-laž, toplo-hladno itd.), a zapravo se prikazuje
priča o pobjedi prolje ća nad zimom, mladosti nad staroš ću, Dubrovčana nad
došljacima, ali i pri ča o smjeni paradigmi srednji vijek (prevareni starac) - renesansni
hedonizam (skloni šali i pametni, snalažljivi mladi ći).
Dundo Maroje , eruditna komedija u pet činova, najbolja je i najve ća komedija u
hrvatskoj drami i kazalištu i jedan od vrhunaca svjetske komediografije. Uobli čuje
priču o hodočasničkoj godini 1550. u Rimu, u koji dolazi cijeli svijet, pa i naši
Dubrovčani: “našijenci”, okupljeni oko pri če/ događaja o raspusnome sinu Maru (velika
doza autobiografskih elemenata) koji vara oca i umjesto da se bavi trgovinom suknom
u Italiji i Sofiji, kamo ga šalje otac, stari Dundo Maroje davši mu 5000 dukata, iz
Dubrovnika pođe u Anconu, a zatim umjesto u Firencu krene u Rim, gdje troši novac
na najveću rimsku kurtizanu Lauru. Na po četku komedije stari (i škrti i bogati)
dubrovački trgovac Dundo Maroje dolazi spasiti još preostalih 2000 dukata, ali do
kraja trećega čina Maro (stra je dvadeset i jednu godinu) i njih potroši, pa se

komedije Maro se pravi da ne prepoznaje oca, a u drugom dijelu komedije otac se
pravi da ne prepoznaje sina). Sve konce komedije vu če sluga njemačkoga bogataša Uga
pokušava ponovno dodvoriti ocu (dvostruki mehanizam qui pro quo: u prvom dijelu
Tudeška Pomet Trpeza, koji u komediji ima dvostruku ulogu: lukavoga sluge koji živi
hedonistički, odnosno pametnoga, inteligentnoga i sposobnoga renesansnoga čovjeka
koji se “vremenu akomodava”, i sluge-filozofa koji u monolozima govori parafraze
makijavelističke flozofije i politike u komedijskom ruhu, pokazuju ći se “kraljem od
ljudi”. Oko svakoga od 30 dramskih osoba zaple će se zanimljiva i puna događanja
priča, mala drama, zanimljiva komedija, pa se čini da Držić inscenira susret svih
tipova, karaktera, osoba, na rimskom trgu, na babilonskom i križišnom trgu svjetske
protočnosti. Među njima svojom se autenti čnošću i životnošću ističu stari sluga Dunda
Maroja Bokčilo, Tripe Kotoranin, kurtizana Laura, lijepa Laurina sluškinja Petrunjela,
Marov sluga Popiva, Marova zaru čnica Pera, lihvar Sadi Žudio, i brojni drugi
upečatljivi našijenci . Komedija započinje prolozima: u maestralnom prvom prologu,
koji govori Negromant, Dugi nos (vjerojatno sam Drži ć), čarobnjakovim (redateljevim
književnikovim, glum čevim) potezom Dubrovnik se pretvara u Rim, a prije toga
doznajemo priču o Starim, Novim, Velikim i Malim Indijama, o otkrivanju svijeta, o
ljudima nazbilj i ljudima nahvao koji će obilježiti cijelu Držićevu dramaturgiju.
Dvostrukom komedijskom preobrazbom vlastela, misle ći da gledaju komediju o
ljudima nahvao — pu čanima, glumcima, gledaju zapravo pri ču o sebi - ljudima nahvao,
a nevlastela se pokazuju kao ljudi nazbilj , pravi, moralni, pošteni ljudi, razli čiti od
lažnih “glumaca”. U drugom prologu doznaje se fabula izgubljene komedije Pomet i
temeljni zaplet Dunda Maroja , a govori ga Pomet i Pomet-družina. Završetak je
Dunda Maroja izgubljen, a kraj su pokušavali rekonstruirati istaknuti hrvatski
književnici i povjesni čari te teatrolozi: Mihovil Kombol, Ranko Marinkovi ć, i dr. Do
danas najbolja izvedba komedije Dundo Maroje dogodila se u Dubrovniku, na

prikazivala se od 1964. do 1971., u izvornom dramaturgijskom i jezi čnom smislu, bez
mijenjanja i iskrivljavanja melodioznoga dubrova čkoga govora (što je u zadnje vrijeme

Dubrovačkim ljetnim igrama, u njihovo zlatno doba, u režiji Koste Spai ća, a
postalo uobičajeno).
Komedija u pet činova Skup, kojoj je izgubljeni završetak više puta rekonstrurian, a
prolog govori Satir, predo čujući okupljenoj svadbenoj i kazališnoj publici da
Dubrovkinje navodno više vole pastorale u stihu nego komedije u prozi, zasnovana je
na fabuli Plautova Škrtca, ali je snaga njezine izvornosti u mnogo čemu premašila i
nadmašila antički motivski sklop. Skup je najdubrova čkija Držićeva komedija: u njemu
su sve dramske osobe, osim Kotoranina Pasimae — Dubrov čani. Svi su skupovci , osim
toga, stanovnici urbane jezgre Dubrovnika, staroga grada. Premda se prostor Skupa
pokorava zakonitostima renesansne eruditne komedije, pa se zato cijela radnja
odigrava na renesansnom trgu s nekoliko ku ća, Držić umanjuje prostorne dimenzije po
mjeri Grada — Dubrovnika, i time poja čava osjećaj dubrovačkosti, ali i
klaustrofobičnosti. U Skupu se osim Satira pojavljuje trinaest imenovanih dramskih
osoba, a radnja se plete oko dviju fabulativnih niti/osi: one ljubavne i one zlatne.
Ljubavna nit zapleće se oko Skupove mlađahne (16 godina) kćeri Andrijane: starac
Skup želi vjenčati svoju kćer Andrijanu za staroga i bogatoga Zlatikuma, da ne bi
trebao dati prćiju (dotu, miraz), a Andrijana je zaljubljena u mladoga Kamila, ne ćaka
Zlatoga Kuma. Petrarkisti čki pretjerano zaljubljenome Kamilu u njegovim namjerama
nastoji pomoći djetić — mladi sluga Munuo, a Andrijani stara Skupova sluškinja
Variva i mlada Dživova (sredovje čni dubrovački vlastelin liberalnih shva ćanja)
sluškinja Gruba. Druga fabulativna nit ispletena je oko blaga i škrtosti, a u objema
sudjeluje i Zlatikumova sestra Dobre, Kamilova majka. Starac Skup, dubrova čki
vlastelin koji se pretvara da je jako siromašan a ujedno se bavi lihvarenjem, našao je
blago (tezoro) i skrio ga u vlastitu ku ću, u ognjište, u munč jelu (zemljani lončić). Kako

Briljantnim mehanizmima qui pro quo spajaju se ove dvije fabulativne linije, u kojima
se zamjenuje ljubav prema k ćeri ljubavlju prema zlatu, uz dodatne ljubavne i

se Skup stalno boji da će mu netko ukrasti tezoro, mun č jelu skrije u obližnju crkvu.
bogataške zaplete osoba koje predstavljaju dubrova čkoi društvo u malom. Genijalno
koncipirana osoba staroga Skupa, toliko životna da nam se čini da je naš susjed,
antologijsko je ostvarenje i hrvatskoga glumca Izeta Hajdarhodži ća ostvareno na
Dubrovačkim ljetnim igrama pod dirigentskom palicom redatelja Kote Spai ća,
specijalista za režiju hrvatske, posebno dubrova čke, dramske baštine.

(MANIRIZAM I) BAROK U SVIJETU
PEDRO CALDERÓN DE LA BARCA

(Život je san)
Pedro Calderón de la Barca (1600.-1681.) najve ći je dramatičar španjolskoga baroka i
posljednji veliki pisac zlatnoga vijeka španjolske književnosti. Pedro Calderón de la
Barca rođen je u Madridu. Isusovački đak (teologiju je studirao u Salamanki) i svjedok
propadanja španjolske mo ći, Calderón je pjesnik razdoblja koje je živjelo u obmanama
slavne prošlosti, pa spontanost i životnu snagu jednoga Lope de Vege zamjenjuje
poniranjem u psihu svojih junaka/dramskih osoba i majstorskom dramskom tehnikom.
Napisao je oko 200 drama, od kojih su 80 kratka crkvena prikazanja u jednom činu
(autos sacramentales ), pisana većinom potkraj života kad je stupio u sve ćenički stalež
(zaredio se u pedesetoj godini života i živio na kraljevskom dvoru kao kapelan,
prepustivši se mirnom i samotnom životu). Od svjetovnih su drama Calderóna de la
Barce najpoznatije Život je san (La vida es sue o) i Zalamejski sudac/Sudac
zalamejski (El alcalde de Zalamea), a napisao je i drame Ljubav nakon smrti,
Postojani princ, Čudesni č arobnjak....
U drami Život je san poljski kralj Bazilije zatvorio je odmah nakon ro đenja svoga sina
Sigismunda u samotnu tvr đavu jer mu je proro čanstvo nagovijestilo da će kraljević
postati loš vladar, zlotvor i tiranin. Me đutim, nakon niza godina Bazilije ipak odlu či
provjeriti Sigismunda i preispitati sudbinu: omamljena sina prebacuje na kraljevski
dvor i daje mu vlast u ruke. Sigismund se pokaže kao okrutan vladar: zbog sama čkoga
života, zbog proročanstva, spleta životnih okolnosti....? Otac ga ponovno, uspavana,
vraća u osamu tamnice. Sutradan kraljevi ć ne može razlu čiti san od jave. Naravno,
Calderón se ne zaustavlja na tome: u drami bogatoj obratima Sigismund se ponovno

zlatnoga vijeka španjolske književnosti preispituje egzistencijalna pitanja trajanja i
smisla života, postojanosti vlasti, slobode odgoja, vjerovanja u sudbinu i zvijezde,

nađe na prijestolju, ali njegove odluke postaju mudrije i trezvenije. Filozofska drama
pravdu i nepravdu, dobro i zlo, istinu i laž. Univerzalnost i poetizam dovode dramu
Život je san na vrhove svjetske dramske književnosti, a redatelja, glumce i sve
suradnike pred zagonetku koju postupno odgonetaju ulaze ći u svijet simbola i
kultiviranoga svijeta, reduciranih pojavnosti. Klju č za interpretaciju u čitateljevim je i
gledateljevim očima, u našim i vašim rukama. Ulazimo zajedno u tajne smisla života i
filozofiju postojanja.
TORQUATO TASSO
(Oslobođeni Jeruzalem; I. i II. pjevanje)
Rođen u Sorrentu u Napuljskom Kraljevstvu, u obitelji koja je postupno gubila
bogatstvo, kao dvanaestogodišnjak nakon maj čine smrti pridružuje se ocu, pjesniku
Bernardu Tassu, u egzilu u Rimu te boravi na dvoru urbinskoga vojvode. Nakon
boravka u Veneciji kao mladi ć zapo činje rad na epu Gerusalemme koji dovršava pod
naslovom Rinaldo. Najvjerojatnije je na studiju prava i filozofije u Bologni i Padovi
započeo pisati svoje rasprave o pjesni čkoj umjetnosti Discorsi dell´ arte poetica u
kojima je vidljivo poznavanje Aristotelove Poetike . Boraveći u Ferrari stupa u službu
kardinala D´ Este i svoju liriku posve ćuje sestrama vojvode Alfonsa Drugoga D´
Este. Nakon očeve smrti s kardinalom odlazi u Pariz i tamo upoznaje francuskoga
pjesnika Pierrea Ronsarda. Piše pastoralnu dramu Aminta koju na hrvatski odmah
prevodi Dominko Zlatarić i tiska je u Veneciji. Zatim dovršava djelo koje je pisao
deset godina, od dolaska u Ferraru, i po kojemu ostaje najpoznatiji do danas:
Oslobođ eni Jeruzalem ( La Gerusalemme liberata ). Nakon kraćega boravka u Rimu,
uvjetovano i nekim kritikama, započinje reviziju i prepravljanje epa. Veliki psihi čki

SantÁnna. U bolnici piše moralno-filozofske dijaloge. Prvo izdanje Oslobođ enoga
Jeruzalema izaziva polemike i suprotna gledišta, najviše u vidokrugu gledanja na

pritisci i napor uvjetuju duševne smetnje zbog kojih sedam godina provodi u bolnici
Ariosta i njegov ep Orlando Furioso ( Bijesni Orlando), u kojima sudjeluje i sam
Tasso. Nakon izlaska iz bolnice jedno vrijeme boravi na dvoru princa od Mantove, na
kojemu dovršava tragediju Galealto, kojoj će kasnije promijeniti naslov u
Torrismondo. Nakon Mantove boravi u Rimu i Napulju i dovršava pjesme Monte
oliveto i Le sette giornate del mondo creato. Skrasio se u Rimu, u nećaka pape
Klementa Osmog, kojemu posvećuje dovršenu promijenjenu ina čicu Oslobođ enoga
Jeruzalema , koju naslovljuje Osvojeni Jeruzalem ( La Gerusalemme conquistata ). Piše i
dvije religiozne poeme, tzv."pla čeve": Suze djevice Marije ( Lagrime di Maria Vergine )
i Suze Isusa Krista ( Lagrime di Gesu Cristo). Za kratkotrajna boravka u Napulju
dovršava neke kra će poetičke rasprave, a zatim se vra ća u Rim i uživa papinu
naklonost i godišnju mirovinu. Umire u samostanu Sant' Onofrio. Zbog raznih
polemika vezanih za njegovo djelo i zbog duševne bolesti Torquato Tasso bio je stalna
zanimljiva tema i mnogobrojnih legendi o njegovu životu. To je ponukalo i Johanna
Wolfganga Goethea da napiše dramu Torquato Tasso.
Premda Tassov ep Oslobođ eni Jeruzalem govori o doga đajima iz srednjega vijeka,
budući da nastaje u vrijeme protureformacije, u razdoblju nakon Tridentinskoga
koncila, istaknuta je njegova sastavnica krš ćanski svjetonazor, vidljiv ve ć od samoga
naslova: u vrijeme dok traju vjerske borbe (ugroženost krš ćana iznutra međusobnim
sukobima i izvana prodorom Turaka u Europu), Tassov spjev govori o jedinstvu
kršćanske civilizacije i o borbi krš ćana za očuvanje "prave" vjere. Osim toga, Tassov
se ep nadovezuje na epsku tradiciju koja obra đuje temu grada pod opsadom, od
Homerove Troje do neposredna Tassova prethodnika Ariosta i njegova Bijesna
Orlanda u kojem je pod opsadom Pariz. Temeljnu povijesnu okosnicu Tassova epa čine

kršćani pod vodstvom Godfreya de Bouillona zauzeli Jeruzalem. Na to nadovezuju se i
isprepleću, kao i u drugim epovima, brojne imaginarne i fantasti čne epizode. Osim
događaji s kraja 11. stoljeća, odnosno posljednji mjeseci prve križarske vojne kad su
toga, Tasso je želio stvoriti herojski ep prema uzoru na velike anti čke epove, Homera i
Vergilija, ali i ep u skladu s pravilima poetika koje su se temeljile na otkri ću
Aristotelove Poetike ; karakterizira ga pravilnost u broju pjevanja, jednostavan zaplet i
jedinstvo radnje (osvajanje Jeruzalema i osloba đanje Kristova groba), ograni čen broj
epizoda te, za ep uobi čajeno, posredovanje neba i pakla u epskom doga đanju te
nastojanje da se fantasti čni, mitološki i legendarni svjetovi i likovi povežu s povijesnim
događajima i stvarnim osobama prema na čelu vjerojatnosti, kako propisuje renesansna
poetika. Dok jedni književni povjesnici tvrde da je rije č o renesansnom epu, drugi su
zagovaratelji tvrdnje da je Oslobođ eni Jeruzalem maniristi čki ep, a treći da je ovim
epom Tasso pokušao pomiriti "romanti čni", viteški ep (građom slijedi Ariostov uzor,
za temu preuzimajući vjersku borbu) s "klasi čnim" epom složenim u skladu s
antičkim modelom i aristotelovskim poetičkim uputama. Tassov ep, kao i Ariostov,
napisan je u strofi karakteristi čnoj za talijansku epiku (stanca ili ottava rima ). Glavni
su junaci u epu: Goffredo, vojvoda i vo đa koji vodi pohod na Kristov grob u
Jeruzalemu, u sedmoj godini križarskoga ratnoga nastojanja; Aladin, kralj Jeruzalema;
mladi ljubavnici Sofronia i Olindo; lijepa ratnica Clorinda iz arapskoga tabora, Idroat,
kralj Damaska; njegova lijepa ne ćakinja Armida koja bi ljepotom trebala zavesti
Goffreda; Rinaldo, jedan od glavnih križarskih junaka; Tancredi, iz krš ćanskoga
tabora, zaljubljen u Clorindu, dok je u njega zaljubljena Erminia, k ći kralja Antiohije,
koja se presvlači u Clorindu.
Završetak radnje epa okončava se pobjedničkim ulaskom križara u Jeruzalem i
klanjanjem Svetom grobu. Prije toga krš ćanska je vojska u krizi, Goffredo poziva
Rinalda iz progonstvajer je Jeruzalem nemogu će zauzeti bez Rinalda (Rinaldo je na

Rinalda). Nakon Rinaldova povratka, u sveop ćem križarskom napadu na Jeruzalem,
Tancredi, dovršavaju ći dvoboj, ubija Arganta, a Erminia pomaže u otkrivanju zavjere

Otocima Sreće s Armidom, Armida bježi u Egipat i obe ćaje se onome tko ubije
protiv Goffreda.
IVAN GUNDULI
(Suze sina razmetnoga; Dubravka; Osman)
Ivan (Ðivo/Dživo/Gjivo) Gundulić (Dubrovnik, 1589. godine — Dubrovnik, 1638.)
hrvatski barokni književnik, lirik, epik i dramatik ro đen je u staroj i vrlo uglednoj
vlastelinskoj obitelji, u ku ći Frana Gundulića, dubrovačkoga trgovca i pet puta kneza
Dubrovačke Republike, i Ðive Gunduli ć, u starom dijelu ulice Lučarica, u blizini
današnje Gunduli ćeve poljane, na kojoj je Gunduli ćev spomenik secesijske 1892. godine
napravio kipar Ivan Rendi ć. Otac Frano odgoj trogodišnjega sina povjerava trojici
skrbnika. Školuje se u dubrova čkoj humanističkoj gimnaziji, a profesori su mu Petar
Palikuća, prevoditelj Života Carla Borromea , i Camilo Camilli, nadopunjiva č Tassova
epa Oslobođ eni Jeruzalem . Kad je imao petnaest godina, sugra đani su ga prozvali
Mačica. Godine 1608. postaje punopravnim članom Velikoga vijeća i od toga trenutka
obavlja cijeli niz državnih službi.
U mlađim je danima pisao poeziju. Sa čuvan je samo prepjev triju pjesama Girolama
Prettija pod naslovom Ljubovnik sramežljivi . U Dubrovniku se "s velicijem slavam"
izvode pred Kneževim dvorom Gunduli ćeve drame Galatea, Arijadna, Prozerpina
ugrabljena, Dijana, Armida, Posvetilište ljuveno, Čerera, Kleopatra, Adona, Koraljka
od Šira . Godine 1620. piše Posvetu Maru Mara Buni ću u kojoj govori o svom "porodu
od tmine", navodi svoja "razlika složenja", a spominje i da su mu drame prikazivane s
velikim uspjehom i na "očitim mjestima". U Posveti piše i o svojoj namjeri da prepjeva
Tassov ep i da ga posveti poljskom kralju. Od "poroda od tmine" do nas su došle

su tiskane Pjesni pokorne kralja Davida u izdanju koje se otvara spomenutom
Posvetom . Knjiga se sastoji od sedam psalama te jedanaest pjesama što su ih u čast

četiri drame: Arijadna, Prozerpina ugrabljena, Dijana i Armida . Godine 1621. u Rimu
Ivana Gundulića, "kralja ilirskoga pjesništva", spjevali suvremenici. U Rimu je tiskana
i Gundulićeva pjesma Od veli č anstva Božijeh . Godine 1622. u Veneciji izlazi poema
Suze sina razmetnoga . Ivan Gundulić posve ćuje je svom stricu Jeru. U stihovima o
prolaznosti, grijehu i nezahvalnosti probija se osje ćaj gorčine i bespomoćnosti u
nezaustavljivom protjecanju vremena. Horacije Mažibradi ć piše poslanicu Plavkovi ću,
tj. Ivanu Gunduli ću, spominjući piščevu ljubavnu poeziju koju će svud pojati i gospoda
i gospoje. Započinje prevoditi Tassov ep, ali ubrzo odustaje. Po činje pisati
najznačajniji ep u hrvatskoj književnosti - Osman . Godine 1624. umire mu otac Frano,
a 1627. majka Ðive. Ostala je njezina oporuka napisana na hrvatskom jeziku.
Gundulić se ubrzo nakon maj čine smrti zaručio. Vjerenica mu je bila Nike Sorko čević,
siromašna vladika. Godine 1628. pjesnik se oženio. Odmah poslije vjen čanja morao je
biti u službi kapetana no ći. Tad mu je i izvedena drama Dubravka . Bio je to najveći
kazališni događaj. Dogodio se u Dubrovniku ispred Kneževa dvora, na blagdan svetoga
Vlaha. Dubrovčani su nakon izvedbe, kad je odlu čeno da se na Dan slobode u Dubravi
vjenčaju Dubravka i Miljenko, gromoglasno pljeskali i vikali: "Bravo!" Godine 1630.
rodio se Ðivu i Niki sin Frano, kasnije austrijski časnik i autor zanimljivoga putopisa
po Rusiji. Tiskano je drugo izdanje Pjesama pokornih . Godine 1633. rodio im se sin
Šiško, kasnije pjesnik i knez Republike. Gunduli ć je imao i dvije k ćeri, Madu i Ðivu,
koje su postale časne sestre, ali nije poznato ni kad su ro đene ni kad su umrle. U
Anconi je tiskana Arijadna. Godine 1636. Gunduli ćima se rodio sin Mato, kao i brat
mu Šiško zapamćen kasnije i kao spisatelj i kao knez Republike. Godine 1637.
Ivan Gundulić, slavni predstavnik hrvatskoga književnoga baroka, napisao je pjesmu U
slavu visine Ferdinanda Drugog, velikog kneza od Toskane . U to vrijeme Ðivo

Akademije. U pedesetoj godini života, u prosincu 1638., u Dubrovniku je umro
vlastelin dubrovački Ivan Ðivo Gundulić zvani Ma čica, prema mišljenju mnogih
Gundulić ve ć dugo priprema svoje životno djelo, ep Osman . Član je poznate napuljske
najveći hrvatski pjesnik svih vremena. Bio je tako mladolik da su ga sve ćenik i
medicus pomladili za deset godina. Napustio je ovaj svijet nekoliko dana prije nego što
je trebao postati knezom Dubrovačke Republike. Da je u Dubrovniku bio izrazito
omiljen, svjedoče i dva groba: onaj fiktivni u dominikanaca i onaj pravi u franjevaca.
Pokopan je pokraj glavnoga oltara u crkvi svetoga Franja, u Franjeva čkom samostanu
u Gradu, gdje ga i na pragu trećega tisućljeća posjećuju brojni posjetitelji iz Hrvatske i
cijeloga svijeta. Gunduli ćevo djelo, prevedeno na mnoge jezike, neprestani je uzor
hrvatskim pjesnicima, a pojedini stihovi postali su "op će dobro" svake hrvatske
obitelji. Njegova drama Dubravka posveta je Gradu, Gunduli ću i Slobodi i s uspjehom
se izvodi i u našem vremenu u kazalištima od Dubrovnika do Zagreba. Napokon, koji
Hrvat ne zna Gundulićeve stihove iz Dubravke k oji odjekuju na otvaranju Dubrova čkih
ljetnih igara svakoga 10. srpnja: “O lijepa, o draga, o slatka slobodo,/ dar u kom sva
blaga višnji nam bog je dô…”
Dživo Frana Gundulića, zvani Mačica, proživio je svoj vijek kao ugledan, cijenjen i
poštovan dubrova čki plemić (izbjegavaju ći sjednice Velikog i Malog vije ća), a to je - u
ideološkom pogledu - bitno odredilo njegovo književno djelo. Za pjesnikova života
boravili su u Dubrovniku i Bartol Kaši ć i Jakov Mikalja, gdje su - s punom sviješ ću o
jeziku - prikupljali jezi čno blago i razmišljali o izgradnji i normiranju jedinstvenoga
hrvatskoga književnoga jezika; to je, svakako, utjecalo i na Gunduli ćeve koncepcije o
književnom jeziku. Isto je tako relevantan i podatak da je Gunduli ć kao mladi ć
vjerojatno posjećivao kuću Nikole Gučetića (1549.-1610.), pisca dijaloga o Ljubavi i
Ljepoti (1581.), koji se temelje na estetskim koncepcijama neoplatonizma o
posvudašnjosti Ljepote, te tako cijeli svemir ima estetska obilježja.

melodrama iz “poroda od tmine”. Dramskoj vrsti, neobi čno raširenoj u renesansi i
baroku, pripada i pastirska igra Dubravka , koja se - kako kažu sačuvani rukopisi -
U žanrovskom smislu od cjelokupna Gunduli ćeva djela sačuvale su se samo četiri
prikazivala u Dubrovniku 1628. Suze sina razmetnoga (Mletci, 1622. i 1623.) religiozna
su poema koja obrađuje biblijsku parabolu iz Evan đe lja po Luki o grešnom, razmetnom
sinu. Osman , ep u 20 pjevanja, koji je do nas došao okrnjen, slavi pobjedu poljskog
kraljevića Vladislava i slavenskog naroda nad Turcima i mladim sultanom Osmanom u
bitki kod Hoćima (1621.). Gundulić mijenja smisao i zna čenje što su ih književni oblici
pastorale, epa i plača u književnom baroku imali. Ta se činjenica može objasniti kao
nacionalna osobitost, može se tumačiti tradicijom hrvatske književnosti do Gunduli ća,
a može se shvatiti kao izraz veličine Gundulićeva talenta. Djelo Ivana Gundulića
ubraja se u vrhunce hrvatske književnosti uop će. Pokazanom iznimnom ljepotom i
slojevitošću hrvatskoga jezika, opsegom i žanrovskom profilacijom opusa, privla čnošću
scenskih i epskih prizora, baroknom frazom i oštrinom religioznih i misaonih uvida
Gundulić je stekao status klasika, koji nadvisuje ve ćinu pisaca svojega vremana. Statut
klasika Gundulić zadržava i danas, a potvr đuje ga i stalno zanimanje znanosti za
njegov djelo ili život i život njegova opusa na kazališnim pozornicama i na
kroatističkim i slavisitičkim katedrama u cijelome svijetu.
Suze sina razmetnoga inovacija su u žanrovskom sastavu hrvatske starije književnosti:
uzor su religiozne poeme, najve ćim dijelom napisane kao monolog, a ispunjene
pokorničkim iskazima uzornoga grješnika (pisali su ih i talijanski pjesnici Luigi
Tansillo i Erasmo da Valvasone). Svoj lik grješnika Gunduli ć je našao u starozavjetnoj
paraboli (Evanđelje po Luki) o povratku i pokajanju rasipnoga sina. Narav je djela
barokna (sklonost bogatoj metaforici, kon četu, antitetici, figurama nabrajanja), a
ispjevano je u osmera čkim sestinama (ABABCC).
U drami u stihu Dubravki radnja se doga đa u imaginarnoj poganskoj Dubravi, u kojoj

to su Dubravka i Miljenko. Peripetije uzrokuje ružni Grdan, nijema dramska osoba
(figura in absentia ), koji svoju protupravnu čežnju za Dubravkom nastoji ostvariti

se jednom godišnje obavlja obredno vjen čanje najljepšega pastira i pastirice. Ovaj put
potkupljivanjem sudaca. Ali u radnju se umiješa bog Lero, omogu ćujući ostvarenje
Grdanove intrige, i ispravlja nepravdu . U glavnu radnju ume ću se sporedne epizode sa
životno i duhovito koncipiranim satirima Gorštakom, Divjakom, Vukom i satiricom
Jeljenkom, i njihovim ljubavnim zapletima. Zbog brojnih idilsko-pastirskih scena
Dubravka s e u starijoj književnopovijesnoj literaturi doživljavala kao pastorala, a noviji
proučavatelji upozorili su na njezinu vezu s baroknom melodramom, s kojom je
povezuje alegoričnost poprišta, likova i zapleta: Dubrava (nastala od rije či Dubrovnik ,
a manje od riječi «dubrava» - šuma) nije imaginarna arkadija, nego alegorija
političkoga teritorija (jasno se to vidi i u dijalogu doma ćega pastira Radmila i
dolutaloga Ribara iz ratom zahva ćene Dalmacije). Grdan nije nametljivi a nevoljeni
satir tasovske pastorale, nego društveni uljez, spreman na potkupljivanje i prijevaru.
Iako Gundulić slavi slobodu Dubrova čke Republike, pokazuje, tipologizacijom
stanovnika Dubrave, slojevitu društvenu zajednicu, nagriženu sebi čnošću i društvenim
interesima. Politička alegoričnost Dubrave pridonijela je njezinu uspjehu na hrvatskim
pozornicama u 19. i 20 stolje ću. Česte izvedbe i tri uglazbljenja (Ivan Zajc, Antun
Dobronić, Jakov Goovac) načinili su je vjerojatno najpoznatijim Gunduli ćevim djelom,
a njezini stihovi o «slatkoj slobodi» ponekad su služili kao geslo raznim ideologijama ili
njihovim parodijama.
Ep Osman ostao je nedovršen, a Gunduli ć mu je posvetio posljednje destelje će svoga
života. Osman je povijesno-romanti čni ep u 20 pjevanja (18 dovršenih), ispjevanih
osmeračkim katrenom (ABAB), a dikcija mu je umjereno barokna. U njemu se, iz
male vremenske udaljenosti, opjevavaju povijesni doga đaji u vezi s turskim sultanom
Osmanom Drugim: njegov nasilan dolazak na vlast, njegov poraz u sukobu s poljskom

historiografi vide ga kao nejedinstveno djelo, drugi isti ču cjelovitost njegova tematsko-
kompozicijskoga nacrta, neki ga razumiju kao iskaz o krš ćansko-islamskom sukobu, a

vojskom kod Hoćima 1621. i njegovo svrgnuće sljedeće godine. Neki književni
drugi stavljaju težište na prizore iz turskoga gra đanskoga rata u posljednjim
pjevanjima epa. Jednodušno mu se priznaje dubina svjetonazorskih iskaza i poetska
uspjelost ključnih epizoda (opisi hoćimske bitke, Alipašino balkansko putovanje i
dilomatski posjet varšavskom dvoru, romanti čne epizode sa Sokolicom i Krunoslavom,
prizori nemira i nereda u Carigradu). Osman je nastao pod utjecajem Tassova
Oslobođ ena Jeruzalema , što se očituje podjednako na razini izraza (opisi ženske
ljepote, viteških dvoboja, kronografija, topografija) i u tematsko-kompozicijskoj
srukkturi, koja uklju čuje tri tipična tematska svijeta tasovskoga epa: povijesni,
romantični i eshatološki. U sru čnoj literaturi razli čito se tumači nedovršenost spjeva: u
starijih istraživača susreće se mišljenje da su dva danas nedostaju ća pjevanja, 14. i 15.,
izvorno postojala pa su se izgubila ili su namjerno uništena, ili ukradena, a u doba
nakon 1900. prevladava mišljenje da je prazninu u srednjem dijelu epa uvjetovao ili
diskontinuitet pjesnikova rada ili nedovoljna koordinacija povijesnih i romanti čnih
epizoda spjeva, koje je glavne romanti čne radnje učinila nedovršivima. 14. i 15.
pjevanje u više su navrata nadopunjivali hrvatski istraživa či i književnici, a do danas
je najpopularnija ostala nadopuna Ivana Mažurani ća.
IVAN BUNI VUČI
(Plandovanja; pjesme: Nemoj, nemoj, ma ljubice; Tvrda je vil moja; Prsi ima od leda
vil moja gizdava; Slatka dušo mom životu; Vrhu smrti)
Ivan Bunić Vu čić (Dubrovnik, 1592. — Dubrovnik, 1658.), lirski pjesnik, sin Sara
Damjanova i Dese, rođene Martinušić, potomak je stare dubrova čke aristokratske
obitelji koja se spominje još od kraja 13. stolje ća. Ivan (Dživo) bio je najstariji sin,

malodobnoj bra ći i sestrama. Školovao se u dubrova čkim školama, a nastavnici su mu
bili Pavao Andrijin, Petar Paliku ća, Camillo Camilli. Od 1611., kad ulazi u Veliko
imao je još tri brata i četiri sestre. Rano su mu umrla oba roditelja pa se brinuo o
vijeće, obavlja razne državne službe, a pet puta bio je i knez Republike. Uspješno se
bavio i trgovačkim poslovima. Godine 1624. oženio se Marom, k ćeri Nikole Luke Buća,
i s njom imao dva sina, Sara i Nikolicu, koji su se tako đer bavili pjesništvom, i sedam
kćeri.
Pjesništvom se Bunić najverojatnjie bavio u mladosti, ali možda i u zrelijim godinama.
Najvažnije mu je djelo kanconijer Plandovanja , koji nije bio objavljen za njegova
života. Mandalijena pokornica objavljena je za pjesnikova života najvjerojatnije dva
puta, no nijedan primjerak tih dvaju izdanja nije sa čuvan. Treći put poema je tiskana
godinu dan nakon Buni ćeve smrti — 1659. u Veneciji. Bunićevo pjesničko djelo nastaje
u prvim desetljećima 17. stoljeća, kad u hrvatsku književnost Dubrovnika i Dalmacije
počinju prodirati elementi baroka — novoga knjižvnoga stila zapadnoeuropske
umjetnosti. Dok Bunićevu ljubavnu liriku obilježavaju duh baroknoga senzualizma i
hedonizma, njegovu religiozno-refleksivnu liriku, a posebno poemu Mandalijenu
pokornicu , obilježava duh katoli čke obnove. Mandalijena pokornica , nastala u slijedu
talijanskih religoznih poema i Gunduli ćevih Suza sina razmetnoga , u tri cviljenja
opjevava priču o Mandalijeni pokornici, a napisana je u osmera čkim katrenima. U
Bunićevu kanconijeru Plandovanja ( plandovanje je prvobitno zna čilo podnevni po činak
stoke na ispaši, a zatim je bilo metafora za dokolicu) najviše je ljubavnih pjesama (75),
ali ima i razgovora pastirskih (5), manji broj nadgrobnica, ve ći broj duhovnih pjesama,
tri prepjeva psalama, a kanconijer završava slavljenjem dubrova čke slobode. Na
Plandovanja su utjecali talijanski pjesnici, ponajprije G. B. Marino i njegovi sljedbenici
marinisti, kao i Petrarca, a u nekim se pjesmama uočavaju utjecaji talijanskoga
antipetrarkista i antimanirista Chiabrere, a od hrvatskih pjesnika nastavlja se na djelo

u Plandovanjima u osmercu ili dvanaestercu, a u desetak pjesama rabi druk čije
stihove. Način na koji povezuje stihove u strofe nije poznat u dotadašnjoj hrvatskoj
Dž. Držića, Š. Menčetića, H. Lucića, D. Zlatarića i D. Ranjine. Najve ći je broj pjesama
poeziji, ali je uzor pronalazio u suvremenoj talijanskoj poeziji. Ljubav i ljepotu Buni ć
opjevava povezuju ći ih s prolaznošću, pa taj opis zadobiva melankoli čni i efleksivni
ton. Koristeći se uporabom izrazito novoga baroknoga stila (stile acuto), Bunić rabi
verbalne domišljatosti, lucidnosti, concetto, bizarne i neobične metafore pokazujući
kako je u baroku stil nadre đen ostalim tekstualnim slojevima. Shva ća liriku kao
pjesničku igru koja omogućuje slobodan zalet ingenija i mašte. Ljubavne pjesme
obvijene su mu humorom i ironijom, pa je njegova lirika manjih formi predstavnica
prve izrazito moderne ljubavne poezije u hrvatskoj književnosti. Uz Gunduli ćeva,
Palmotićeva, Kanavelićeva i Ðurđevićeva djela Bunićeva lirika označava vrhunac
naroknoga pisanja u hrvatskoj književnosti, isti čući se rafiniranom neporednoš ću (prvi
put i obraćanje «crnčici», ženi crne kose, u ljubavnoj hrvatskoj lirici za koju je dotad
bila uzor isključivo žena plave kose) i suptilnom maniristi čnošću.
JUNIJE PALMOTI
(Pavlimir)
Junije Palmotić (Dubrovnik, 1607. — Dubrovnik, 1657.) jedan je od najplodnijih hrvatskih
književnika svih vremena. Zlatnim barokom okružen Dubrov čanin za života tiskao je samo
jedno djelo - latinsku prigodnicu posve ćenu isusovcu Giovanniju Bargioccu, 1633. godine.
Mladost je proživio u kući ujaka Miha Gradića, književnika, a u Gradu nakon toga, kao
pripadnik vlasteoskoga staleža, obavljao je upravne dužnosti i najteže ali najbolje pla ćene
službe, cijeli život otplaćujući dugove mlađega brata Ivana, kojemu je bio jamcem. Bio je
knez na Mljetu, tri puta knez u Konavlima i na Lastovu. Glumio je u kazališnim
družinama Orlovi , Smeteni i Isprazni koje su mu izvodile mnogobrojne drame. Godine

navršivši pedesetu, kad je prema dubrova čkim zakonima mogao postati knezom
Dubrovačke Republike.
1656. prvi je put bio izabran u Vije će umoljenih , ali je umro godinu dana poslije, ne
Kazalište naših dana pamti izvrsnu predstavu za vrijeme zlatnoga doba Dubrova čkih
ljetnih igara, praizvedenu u kolovozu 1971. u režiji Koste Spai ća, u izvođenju Festivalskoga
dramskog ansambla, u prepunom povijesnih silnica kamenoliku ambijentu Parka Glazbene
škole, nazvanu Prikazivanje Pavlimira ljeta 1971., nastalu prema najuzoritijoj Palmoti ćevoj
drami Pavlimir u Spai ćevoj adaptaciji, prvi i jedini put prije toga izvedenu u Dubrovniku
1632., hrvatsku Eneidu s impulsima čitanja Orbinijeve knjige o kraljevstvu Slavena. Ta je
višeslojna fabulativna dramska tapiserija, s prepletima legende o svetom Hilarionu i
kronike popa Dukljanina, djelomice protureformacijski intonirana pohvala Dubrovnika,
njegove slobode i slave, s protagonistom Pavlimirom kao «scenskim vitezom katoli čke
obnove» (koji se iskrcava na dubrova čke hhridi), na uglednom dubrova čkom ljetnom
festivalu doživjela modernu praizvedbu u kontektu teatra u teatru , suvremene nam
glumačke družine koja izvodi predstavu iz narodnomudrosnoga motrišta svla čenja
povijesnih kostima ljepotom narodnoga književnoga i plesno-glazbenoga stvaralaštva.
Pavlimir je žanrovski povijesno-fantasti čna drama, sinteza mitova i lektire, politike i
fantazije koja prikazuje nastanak Dubrovnika snagom izbjeglih iz anti čkog Epidaura
(današnjega Cavtata), ali i pobjedu krš ćanstva i katoličanstva nad poganstvom, u
alegorijskom pohodu svetoga Pavla i Ivana Krstitelja, dvorskih vekikodostojnika i
personificiranih toponima dubrova čkoga i cavtatskoga, konavoskoga i župskoga kraja.
Trinaest godina nakon Palmoti ćeve smrti, 1670., rođak mu Stjepan Gradi ć objavljuje u
Rimu opsežan ep Kristijada, posvećen švedskoj kraljici Kristini, preradu istoimenoga
latinskoga epa Girolama Vide. Pobožnim stihovima pripada i Palmoti ćeva pohvala svecima
Kuzmi i Damjanu i lirska poema o svetoj Katarini Sijenskoj. Satiri čna poema Govnaida ,
kritičan napad na jednoga suvremenika, u sestinama, ali vulgarnoga izraza, najbliža je

Muze na piru , prikaz ljubavne igre uz pomo ć igra ćih karata. Palmotićev prvi kazališni
tekst, Atalanta , izveden 1629., mitološka je igra, dramatizirana epizoda iz Ovidijevih

talijanskoj La Merdaide Tomasa Stiglianija. Od manjih lirskih cjelina isti če se atraktivna
Metamorfoza o brzonogoj Atalanti i lukavom proscu Hipomenu, nastala na iskustvima
operne libretistike. U duhu na čela isusovačke poetike napisan je mali scenski prizor
Kolumbo, u kojemu se otkrivač Amerike pokazuje kao isusova čki misionar. Nizu
Palmotićevih scenskih tekstova potaknutih mitologijom pripadaju: Ipsipile; Akile;
Natjecanje Aja č a i Akila za oružje Akilovo; Elena ugrabljena; Lavinija . Talijanskom
modernom epikom nadahnute su drame: Al či na, Armida, Andromeda (replika Gunduli ćeve
Arijadne ). Pseudohistorijske tragikomedije Danica , Captislava i Bisernica prikazuju
romantične fabule na na čin venecijanskih libreta, s dvorovima u Dubrovniku ili u Bosni
koji djeluju u skladu s katoli č kim slovinstvom . Najuspješniji hrvatski barokni dramati čar,
Junije Palmotić u svom kazalištu prikazuje sublimiranu, odgo đenu stvarnost, drugotne,
romantične svjetove, sukobe pretvaraju ći u razgovore snova i realnosti, u prepletanje
ovozemaljskoga i onozemaljskoga, fantasti čnoga i realnoga, povijesnoga i fiktivnoga, mitova
i politike, paklenih sila i morskih prizora, galantnih dvorskih ceremonijala i nakaznih ili
čudesnih fantazmagorija. Svoje je osmerce i raznovrsne kratke stihove, koji su se nerijetko
zborski pjevali i melodram(at)ski uglazbljivali, spojio s iskustvima isusova čke dramatike,
talijanske libretistike i tragikomedijskoga žanra, na taj na čin približavajući se Racineu ili
Calderonu ili talijanskim piscima opernih libreta. Neiscrpnom dramatskom energijom i
stalnim stvaranjem novih scenskih svjetova i novih dramskih figura, plodnoš ću i
raznovrsnošću stvorenoga Junije Palmoti ć pravi je hrvatski Lope de Vega.

IGNJAT ÐURÐEVI
(lirika: Slici svojoj u ruci gospo đe, Raklici koja je sumnjila bit ljubljena, Ljubovnik
rasrčeni; Uzdasi Mandalijene pokornice; Suze Marunkove)

Ignjat Ðurđević (Dubrovnik, 1675. — Dubrovnik, 1737.), pjesnik, povjesnik i redovnik,
potomak je dubrova čke obitelji Giorgi koja je primljena u plemstvo nakon potresa
godine 1667. Polazio je isusova čku gimnaziju u Dubrovniku, a nakon školovanja
obavljao je administrativne službe (knez na Šipanu, zapovjednik tvr đave Lovrjenac). U
mladosti živio je slobodno i raskalašeno, dolaze ći česo u sukobe sa sugrađanima.
Godine 1697. naglo odlazi u Rim, zbog jedne ljubavne pjesme, i pristupa isusova čkom
redu. Nakon trogodišnjega te čaja filozofije učiteljevao je u isusova čkim kolegijima u
Italiji. Godine 1705. izlazi iz isusovačkoga reda, vraća se u Dubrovnik, gotovo je
zatvoren zbog dugova, pristupa benediktincima i od Nikole proziva se Ignjatom.
Umiješao se u tuđi pravni spor i bio prognan u Apuliju. Od 1713. opet je u
Dubrovniku, zatim propovjednik na Mljetu, benediktinski opat na Šipanu. Godine
1718. izabran je za presjednika Akademije ispraznijeh . Do kraja života boravi u
dubrovačkim samostanima, odlazeći povremeno u Italiju, u Veneciju, zbog tiskanja
vlastitih djela. Posljednje je godine predsjednik Mljetske kongregacije i opat Svetoga
Jakova. Postoji sumnja da je zapravo bio otrovan jer mu je smrt bila naprasna.
Ðurđević je autor bogata i raznovrsna opusa koji je samo djelomice tiskan. Pisao je
svjetovnu i religioznu liriku, na hrvatskom i latinskom, ispjevao je religioznu poemu,
na tragu baroknih pla čeva, odnosno dubrova čkih duhovnih pla čeva, i Mandalijene
pokornice Dživa Buni ća, pod naslovom Uzdasi Mandalijene pokornice , puno je
prevodio, pisao nabožna djela na hrvatskom, a potkraj života pisao je eruditnoo-
historiografske rasprave. Sve Ður đevićeve pjesme na hrvatskom, s iznimkom Uzdaha i
Psaltira , okupljene su u rukopisnoj zbirci Pjesni razlike . Dijele se u nekoliko skupina

prijevodi basana, pjesme u folklornom tonu, fragment tragedije o Juditi, nekoliko
prepjeva). Piše okupiran tradicijom svoga Grada. Ður đevićeve Ljuvene pjesni
(ljubavna lirika, nabožne pjesme, idilsko pjesništvo, dulje pripovjedne pjesme,
nastavljaju Bunićeva Plandovanja i odlikuju se odnjegovanim jezikom i složenom
sintaksom, ali i tematskim dvosmislicama, tj. tematizacijom predmeta koji su
istodobno i stvar i znak, npr. cvijeta, pisma, slike. Jedan od Ður đevićevih pjesničkih i
književnih vrhunaca - Uzdasi Mandalijene pokornice nastavljaju se na Gunduli ćeve
Suze sina razmetnoga , dok se za Suze Marunkove može utvrditi da vuku korijene iz
komične poeme Derviš Stijepa Ðurđevića.
Ðurđevićeva komična poema Suze Marunkove zaslužuje posebnu pozornost.
Nastavljajući putem renesansne šaljive ljubavne lirike, paodiraju ći zanesenost
petrarkista i suprotstavljaju ći im priprosti pučki i seljački ljubavni izraz, pjesnik je
napravio uspjelu poemu i stvorio još jedan lik smiješnoga, komi čnoga udvarača. To je
seljak s otoka Mljeta koji nam se predstavlja u bogatstvu mljetske i osobne posebnosti.
Nastavljajući se na tradiciju hrvatskoga duhovitoga, komi čnoga pjesništva, s
usporedbama iz životinjskoga i selja čkoga svijeta, Ðurđević «razra đuje» Marunkov
prijelaz od ljubavnoga zanosa u kona čnu grožnju da će svoju Pavicu tužiti kao
vješticu. Triježnjenje nesretnoga Marunka prirodno je: sam uvi đa da je sve tlapnja, da
sve govori on sam sa sobom, da je Pavica daleko, a on, zalubljenik, da je sam. Ignjat
Ðurđević posljednji je znameniti pjesnik koji piše hrvatski u Dubrovniku u 18. stolje ću,
a vrijednošću svoga djela priklanja se svojim prethodnicima Drži ću i Gunduliću. Uz
Ivana Dživa Bunića Vučića najveći je lirik Seicenta. Većinu svojih znanstvenih djela
napisao je na latinskom jeziku

FRAN KRSTO FRANKOPAN
(Napojnice pri stolu, Človičtvo zove se prava lipota, Cvitja razmišlenje i žalosno
prituženje)
Fran Krsto Frankopan (1643.?-Be čko Novo Mjesto, 1671.), pisac i plemić, sin Vuka
Krste Frankopana i Dore udovice Paradeiser, ro đene Haller de Hallerstein, brat
Katarine Zrinske ro đene Frankopan (isto tako hrvatske književnice, čije je ime
skriveno i u akrostihu jedne Frankopanove pjesme) i šurjak Petra Zrinskoga. Pod
vodstvom Petra Zrinskoga sudjelovao je u pobjedonosnoj protuturskoj bitki kraj
Jurjevih stijena 1663. godine. Bio je ogulinski kapetan, a 1669. trebao je biti imenovan
i senjskim kapetanom, čemu se usprotivila austrijska vojna adminstracija. Iste je
godine doznao za protuaustrijsku urotu hrvatskoga i ugarskoga plemstva kojoj je na
čelu bio Petar Zrinski i odlu čio joj se priključiti. Počekom 1670. urotnici su prokazani,
a austrijske su čete upale u Hrvatsku. Pod dojmom nepovoljna obrata Frankopan
skupa sa Zrinskim kreće 13. travnja u Be č, da u izravnom suočenju s carem izmoli
oprost. U Beču su obojica uhi ćena, odvojeno zatočeni i stavljeni pod istragu, a zatim
prebačeni u zatvor u Bečkome Novom Njestu. Osđueni su na smrt odsijecanjem glave,
što se dogodilo 30. travnja 1671. Za Frankopanom su u Beču ostali brojni rukopisi,
koji su pod skupnim naslovom Frangepanische Akten došli u be čki Državni arhiv. S
iznimkom jedne latinske pjesme u Italiji, u tom je rukopisu sa čuvan sav Frankopanov
poznati književni opus. On obuhva ća lirsku zbirku pod naslovom Gartlic za č as kratiti ,
nešto nabožnih i svjetovnih pjesama neuvrštenih u Gartlic , zbirku poslovica Sentencije
svakojaške , zbirku zagonetaka Zganke za vrime kratiti , prozni ulomak pod naslovom
Trumbita sudnjega dneva i prijevod prvoga prizora Molièreove komedije Georges
Dandin ou le mari confondu ( Jarne bogati ; preveden izravno s francuskoga u tamnici
pred pogubljenje; vrhunski po četak znatno kasnijih takvih prijevoda u Europi) te

skupine hrvatskih pjesama: zbirka Gartlic za č as kratiti (109 pjesma nejednake duljine
i žanrovskih odredica), 18 nabožnih pjesama i ciklus Dija č ke juna čk e (8 pjedama).

nekoliko pjesama na talijanskom. Jezgru Frankopanova književnoga djela tvore tri
Pjesnik se služi gotovo svim metrima ostvarivima unutar starohrvatskoga silabi čnoga
stihovnoga sustava. Jezik je specifi čan: zasniva se na čakavskom govoru, uz čestu
uporabu kajkavskih i povremenu uporabu štokavskih elemenata. Frankopanov opus
raznolik je i ukorijenjen u duboke slojeve stare europske književnosti, s uzorima
starijima od renesanse i baroka, s oslanjanjem i na petrarkisti čku i predrenesansnu
tradiciju i na folklor, pa svjedo či o književnoj kulturi kontinentalne Hrvatske nakon
1600. godine.
ANTUN KANIŽLI
(Sveta Rožalija)
Antun Kanižlić (Požega, 1699. — Požega, 1777.), pjesnik i redovnik, djelovao je u
raznim isusovačkim školama u Banskoj Hrvatskoj, Slavoniji i Ma đarskoj, a od 1752.
ponovno boravi u rodnom gradu. Od 1759. objavio je jedno za drugim nekoliko
opsežnih vjersko-moralnih i propagandisti čkih djela od kojih neka, uz velik broj
moralističke proze, sadrže crkvene pjesme i stihovane molitve. Posmrtno su mu
objavljena još dva djela: Kamen pravi smutnje velike (1780.), velika teološka i
crkvenopovijesna rasprava posve ćena problemu crkvenoga raskola, i Sveta Rožalija ,
panormitanska divica (1780.).
Sveta Rožalija odulja je stihovana pripovijest o svetoj Rozaliji (Rozi) iz Palerma koja
se na dan zaruka povukla iz svjetovnga okruženja, otišavši u divljinu i prihvativši
pustinjački način života. Ova religiozna poema izdaleka sli či dubrovačkim religioznim
poemama, ali se od njih razlikuje ve ćim opsegom, kompozicijskom šarolikoš ću, većom
sklonošću alegorijskom jeziku, i složenijom retori čkom formom. Dok u dubrovačkim

egzemplarnoga grešnika i prepušta mu rije č, u Svetoj Rožaliji govori samo Rožalija, i
to kroz fiktivni razgovor s pismom koje namjerava poslati roditeljima. Premda je u

religioznim poemama pripovjeda č, s kojim se identificira pjesnik, uvodi lik
Kanižlićevu djelu vidljivo poznavanje dubrova čkoga baroka, u stru čnoj se literaturi
nameće mišljenje o njegovim doticajima s umjetni čkom kulturom rokokoa, ali se
primjećuju i tragovi predrenesansne alegorike.
HRVATSKA KNJIŽEVNOST 18. STOLJE A
(PROSVJETITELJSTVO)
MATIJA PETAR KATANČI
(Jesenji/Jesenski plodovi)
Matija Petar Katančić (Valpovo, 1750. - Budim, 1825.), hrvatski i latinski pjesnik,
prevoditelj, estetičar, povjesničar i teoretičar književnosti, leksikograf, arheolog,
povjesničar, geograf, numizmatičar, kartograf, franjevac, ro đen je u obrtničkoj obitelji,
školovao se u više mađarskih gradova, filozofiju je u čio u Budimu, a u Baču u Bačkoj
svršio je franjeva čki novicijat i dobio ime Petar. Teologiju i filozofiju završio je u
Osijeku, a u Ðakovu je zare đen za svećenika. Na Filozofskom fakultetu u Budimu
studira humansiti čke znanosti, nakon studija u Budimu predaje u franjeva čkoj
gimnaziji u Osijeku te u arhigimnaziji u Zagrebu Profesorom je arheologije, stare
geografije i numizmatike na Sveučilištu u Pešti, istodobno i kustos Sveučilišne
biblioteke. Umirovljen, ostaje u franjeva čkom samostanu u Budimu sve do smrti.
Kao znanstvenik i filolog okušao se u brojnim disciplinama. Pjesni čki mu rad nije
velik: ostavio je jednu pjesni čku zbirku latinskih i hrvatskih pjesama Fructus
auctumnales (Jesenski plodovi) i nekoliko prigodnica neuvrštenih u zbirku na
mađarskom, latinskom i hrvatskom jeziku. U rukopisu je ostala i Katan čičćeva opsežna

sastoji od 39 latinskih i 18 hrvatskih pjesama i koja je nastajala u pjesnikovim mla đim
danima. U njoj su vidljiva na čela pobornika klasicisti čke poetike i pjevanja po

autobiografija, za koju se ne zna gdje se nalazi. Jesenski plodovi zbirka je koja se
klasičnim, metričkim i žanrovskim uzorcima. Neke su pjesme (Ševa, Vinobera u zelenoj
Molbice dolini ) oblikovane kao lirske minijature, žanrovske sli čice. U pojednim svojim
pjesmama slijedi načela klasične stope, kvantitativne metrike, a u pojedine stihove
gradi akcenatski, približavaju ći se lakoći usmene lirske pjesme. Hrvatska lirika Matije
Petra Katančića uzoran je primjer klasicističkoga pjevanja u hrvatskoj književnosti.
Ostvario je reinterpretaciju anti čke književne baštine i anti čkoga mitološkoga svijeta.
MATIJA ANTUN RELKOVI
(Satir iliti divji človik)
Antun Matija Relkovi ć (Reljkovi ć) (Svinjar, danas Davor, 1732.-Vinkovci, 1798.),
epik-satirik, prozaik, basnopisac, aforist, prevoditrelj, gramati čar, gospodarstveni i
pravni pisac, osnovno je školovanje dobio u franjeva čkome samostanu u Cerniku, nižu
je gimnaziju završio u Ugarskoj. Sa šesnaest godina stupio je u vojsku kao obi čan
vojnik, brzo je napredovao u službi, prvo u gradiškoj, pa u brodskoj pukovniji. Godine
1757. zarobljen je i poslan u Frankfurt na Odri. Tu se služio knjižnicom svojega
domaćina, brzo naučio francuski i upoznao se s prosvjetiteljskim idejama koje su iz
Francuske dolazile u Njema čku, posebno s fiziokratskim stajalištima koja su
poljoprivredu držala glavnim izvorom gospodarskoga razvoja zemlje, a selja čki stalež
stupom društva i temeljem bogatstva države. Nakon zarobljeništva vra ća se u
domovinu, često ratujući i napredujući do čina kapetana. Umirovljen je 1786., a
carskom diplomom dobio je plemsvo. Jedan njegov sin - Josip Stjepan — bio je
gospodarstveni pisac.
Osim književnošću bavio se i prevoditeljstvom (preveo je s njema čkoga gospodarsko

a autor je i gramatike Nova slavonska i nima č ka gramatika molitvenika Slavonske
libarice , namijenjena vojnicima i prevedena s francuskoga. U zarobljeništvu u Saskoj

djelo o uzgoju ovaca, pod imenom W. I. Pauls, a s latinskoga djelo o naravnoj pravici),
napisao je svoje najvažnije djelo: satiri čko-narativni spjev Satir iliti divji č ovik (1762.),
u kojem u jedanaest pjevanja i u desetercima opjevava slavonsku zemlju i njezine
prirodne ljepote, a njezine stanovnike - slavonske seljake ocrtava koa zapušteni i
gospodarsko zaostali dio pu čanstva savjetujući ih kako bi trebali nastojati na
napretku. Razloge zaostalosti nalazi u “turskim skulama”, odnosno obi čajima (prelo,
moba, kolo, dugo rasipno svatovanje). Pripovjeda č i govornik u Relkovi ćevu spjevu,
Satir, antičko mitološko biće, na duhovit i jednostavan na čin nudi Slavoncima niz
savjeta u uputa za obnovu i razvoj zemlje, u duhu gospodarskih reformi. Godine 1779.
tiskano je i drugo izdanje u kojem se uz lik Satira pojvaljuje i lik slavonskoga seljaka
koji Satiru odgovara i pokazuje mu kako je prihvatio njegove kritike i unaprijedio svoj
život i rad. Satir je prosvjetiteljsko književno djelo koje nosi i obilježja klasi čnoga
književnoga naslije đa. Nek je svašta (1795.) zbirka je raznih pu čkih zabavnih pri čica.
Relković je preveo i velik broj Ezopovih i Fedrovih basni i Pilpajevih fabula, kojima se
ubraja u najplodnije hrvatske svjetovne prozaike 18. stolje ća. Djelo Nauk politi č an i
moralski od Pilpaj-bramine, filozofa indijanskoga , zbirka je aforizama, nakon
Dimitrićevih Pri či ca izetih iz Svetoga pisma i filozofa jedino svjedo čanstvo takve vrste
u starijoj hrvatskoj književnosti. Književno djelo M. A. Relkovi ća najjače je
svjedočanstvo o prisutnosti prosvjetiteljskih ideja u hrvatskoj književnoj kulturi.

ANDRIJA KAČI MIOŠI
(Razgovor ugodni naroda slovinskoga)
Andrija Kačić Mioši ć (Brist kraj Makarske, 1704. — Zaostrog, 1760.), epski i vjerski
pisac. Krsno mu je ime Antun, a Andrija redovni čko. Prezimenom Kačić potpisuje se
od 1751., nakon što je u Veneciji dao ovjeriti svoje rodoslovlje prema kojemu je
njegova obitelj grana stare plemi ćke obitelji Kačić koja je sredinom 17. stolje ća dobila
mletačko plemstvo. Osnovnu naobrazbu stekao je u franjeva čkom samostanu u
Zaostrogu, a višu najvjeorjantije u Osijeku. Naon studija vratio se u Dalmaciju, gdje je
primio svećeničke redove. Bio je učitelj u filozofskoj školi u zaostroškom samostanu,
predavao je na Generalnom teološkom zavodu u Šibeniku. Napisao jei objavio na
latinskom jeziku priručnik skolastičke filozofije za potrebe toga rada. Boravio je u
samostanu u Sumartinu na Bra ču, gdje je bio i predstojnki. Posljednjih deset godina
života proveo je u Zaostrogu kao predstojnik samostana, ali tu se uglavnom posvetio
književnom radu i u to vrijeme tiskao svoja djela.
Razgovor ugodni naroda slovinskoga, najvažnije Ka čićevo djelo, žanrovski je teško
odredljivo. Riječ je o mješavini stiha i proze kojima su prikazani doga đaji iz povijesti
slavenskih zemalja, najve ćim dijelom kršćansko-turski ratovi. Djelo je za autorova
života tiskano dva puta, drugi put znatno prošireno. Djelo je namijenjeno slabije
naobraženoj čitateteljskoj publici, koja poznaje samo hrvatski (slovinski) jezik. Trebalo
je pružiti osnovna znanja o hrvatskoj prošlosti koja je prikupio iz historiografske
literature pisane talijanskim, latinskim i hrvatskim te iz povijesnih dokumenata i iz
usmene tradicije. Kompozicija je djela kronološka, a tematika se prostire od anti čke
povijesti Ilira do autorova vremena. U prvom dijelu knjige, prije prevlasti turske teme,
dominira proza nad stihom, a u drugom se dijelu odnos mijenja u korist stiha. Sve su
pjesme napisane asimetričnim epskim desetercem (4-6), osim dvije koje su pisane

Grabovčevim djelom Cvit razgovora naroda i jezika iliri č koga aliti rvackoga (Venecija,
1747). Razgovor ugodni utjecao je na franjeva čke picse i na slavonske pisce 18.
križano rimovanin osmercem. Neka poetička obilježja i motivi vezuju ovo djelo s
stoljeća. Protuturska tematika i jezik djela, štokavska ikavica, pridonijeli su velikoj
popularnosti knjige od Jadrana do Drave, a u seoskim je sredinama imala i funkciju
početnnice iz koje se učilo čitati I pisati. Neke su pjesme iz Kačićeva djela uvrštene u
knjige predromantičarskih i romantičarskih eurpskih književnika. U 19. stolje ću to je
najizdavanija knjiga starije hrvatske književnosti. Korabljica Pisma svetoga (1760.)
kronika je biblijske i svjetovne povijesti, a tiskana je čak sedam puta. Didaktična
funkcija i zanimanje za svjetovne teme, oslanjaanje na narodni govor, a u Razgovoru
ugodnom i na poetiku narodne pjesme, osnovna su obilježja koja Ka čićev opus vezuju
za hrvatsku inačicu prosvjetiteljstva, okrenutoga uglavnom slabije izoobraženome
puku.
TITUŠ BREZOVAČKI
(Matijaš Grabancijaš dijak)
Tituš (Tito) Brezovački (Zagreb, 1757. — Zagreb, 1805.), komediograf i pjesnik,
isusovačku gimnaziju polazi u Varaždinu i Zagrebu; na pavlinskom sveu čilištu u Pešti
završio je teologiju i filozofiju, a zatim je bio profesor u gimnaziji u Varaždinu. Pavlin
ostaje do ukinuća reda u Austriji 1786. godine. Kao dijecezanski sve ćenik nakon toga
službuje u sjevernoj i zapadnoj Hrvatskoj, a od 1799. do smrti u zagreba čkoj župi
svetoga Marka.
Većinu svojega djela na hrvatskom jeziku napisao je kajkavskim narje č jem: drama
Sveti Aleksi , komedije Matijaš Granancijaš dijak i Diogeneš te poema Jeremijaš. Dvije
su njegove sačuvane pjesme napisane štokavskom ikavicom, a neke je prigodnice
sastavio njemačkim i latinskim jezikom. Osim kratke polemi čke rasprave o unutarnjim

u različitim metrima, malo manje od 1000 stihova. U tim je pjesmama nazo čna najava
krupnih mijena koje će se uskoro dogoditi u hrvatskoj književnosti i društvu u cjelnii,

pitanjima Zagrebačke biskupije u njegovoj latinskoj ostavštini zatje čemo 13 prigodnica
a Brezovački se pokazuje kao žestok branitelj hrvatske države i kulturne
samosvojnosti protiv mađarizacije. Djelujući kao hrvatski književnik od svršetka 18. do
prvih godina 19. stolje ća, Brezovački je pripadnik prosvjetiteljstva, sa svim obilježjima
dopreporodnih težnji, kad uz didakti čnost i moralizatorske namjere u književost
sjeverne Hrvatke po činju ulaziti brojne kriti čke promjene u društvenom i politi čkom
životu. Jedan je od najistaknutijih kajkavskih pisaca. Cijenimo ga ponajprije kao
komediografa, jednoga od najve ćih u hrvatskoj književnosti i kazalištu. Izravno
citirajući Horacija, u predgovoru svoje komedije Matijaš grabancijaš dijak daje
koncepciju svojega dramskoga djela, isti čući smiješnoi u propedeuti čkoj funkciji
kazališne umjetnosti, a poštujući tadašnje kanone dramaturgije koji su tražili da
kazalište bude školom života, oslanjaju ći se osim antičkoga poetičara i na
klasicističkoga Boileaua. Četveročina drama u prozi Sveti Aleksi (1796.) tematizira
hagiografsku pri ču o rimskom senatorskom sinu Aleksiju koji se u prvoj bra čnoj noći
iskrao iz ložnice, napustio nevjestu i roditeklje te je najprije sedamanest godina živio u
tuđini, a zatim je idućih 17 proboravio kao prosjak pod stubama roditeljskoga doma,
da bi mu tek nakon smrti bio otkriven identitet. Lik sluge Favorina u tom djelu
nastalome po uzoru na isusova čke drame najavljuje kasnijega komediografa. Matijaš
grabancijaš dijak (praizvedba 1804. u Zagrebu) tro čina je prozna komedija, pokladna
igra locirana u hrvatski glavni grad. Središnja je dramska osoba đak grabacijaš, mladi ć
koji je po pučkoj predaji sjevernohrvatskih krajeva osim dvanaestogoidšnjega
školovanja završio i trinaestu školu, u kojoj je stekao nadnaravne mo ći. Uporabom
toga lika kao dramaturškoga sredstva Brezova čki svoje sugrađane upozorava na mane i
poroke kojih su zarobljenici. Komedija obiluje čarobnjačkim elementima i farsičim

tek 1925., nastala oko 1805.) vrhunac je kajkavske drame i kajkavskoga jezi čnoga
izraza u kojem se ističe spoj barokne fraze i svakodnevnoga pu čkoga govora. Sinteza
sredstvima pruzetima iz komedije dell’ arte . Komedija Diogeneš (praizvedba u Zagrebu
sentimentalnoga (motiv o dvojici izgubljene bra će plemenita roda i čestita karaktera) i
komičnoga (putujući đak Zmeknirep i gostioni čar Medobuz), sentenciozne pu čnosti i
scensko efektnih komediografskih zna čajki rađa spoj plautističko-molijerovske komedije
i prosvjetiteljske drame, upozoruju ći na zastranjivanja javnih službenika koja su
zaprijetila propaš ću temeljnih moralnih vrijednosti hrvatskoga društva.

EUROPSKI KLASICIZAM I PROSVJETITELJSTVO
PIERRE CORNEILLE
(Cid)
Corneille se smatra tvorcem francuske tragedije, ali kad je rije č o klasicisti čkoj tragediji, tu
nije imao toliko uspjeha kao Racine. Corneille, naime, stvara u još prvoj polovici 17.
stoljeća, ne kao Racine u drugoj koja je pravo doba klasicizma. Cid je zapravo
tragikomedija, više drama u užem smislu nego prava tragedija, dovoljno je ve ć to što ne
završava tragično, zapravo završetak joj je višezna čan, otvoren — što je još gore kad je rije č
o tragediji. Pogotovo je to loše kad je rije č o klasicisti čkoj tragediji. Tako đer — istina, Cid
je npr. pisan u stihu (aleksandrincu) i u njegovu je središtu sukob emocija i razuma
(ljubavi i dužnosti), što sasvim odgovara klasicizmu, ali klasicizmu nikako ne odgovara
razvedenost njegove fabule (premaštovita je, prezabavna za uštogljen klasicisti čki ukus), a
ne odgovara mu ni predugo vrijeme radnje (nešto duže od zadanog jednog dana). Iz tih je
razloga Corneille bio napadan od suvremene mu kritike.
JEAN RACINE
(Fedra)
U klasicizmu je sve podre đeno idealu racionalnosti, pa i racionalizacije. Klasicisti čka
tragedija mora zadovoljiti kriterij triju jedinstava (pogrešno pripisivan Aristotelu) — mora
se događati u jedinstvenom prostoru ili na što manje prostora, u jednom danu i fabula ne
smije biti razvedena. Takva redukcija nužno u prvi plan stavlja koncentraciju na dijaloge i
na psihologiju likova (jer je onemogu ćeno razmahivanje izvanjske radnje), unutarnju

zapravo svojevrsni monolozi, sugovornici su u službi uha za ispovijedi drugoga. Kako je
bitno ograničen prostor slobodnoj mašti, tako i dramska lica moraju biti uvjerljiva i
dinamiku nadređsu
dolična. Takva ujeako
izvanjskoj,
ih vodi kvalitativnost
na čelo razumapotiskuje
i časti. kvantitetu.
Ali prikaz Klasicisti čki su
strastvenosti dijalozi
dramskih
osoba čak je i poželjan — ako im se ta strastvenost obije o glavu. U klasicizmu se ne cijeni
originalnost, nego je na posebnoj cijeni približavanje anti čkim uzorima, pa se i uvjerljivost
djela odmjerava prema sli čnosti tim uzorima. Fedra je tipična uzorna klasicistička
tragedija. Preuzela je temu iz antike, organizirana je u pet činova, napisana u stihu
(aleksandrincu), prikazuje psihologiju glavne i naslovne junakinje, čija je tragična krivnja,
kao i isto takav završetak, upravo u njezinoj strastvenosti i nedovoljnoj kontroli razuma
nad iracionalnom stranom njezina bi ća.
MOLIÈRE
(Škrtac)
Molière je jedan od najboljih svjetskih komediografa svih vremena. Radnja Škrca , komedije
u pet činova, događa se u Parizu. Harpagon je starac kojemu je škrtost središnja osobina,
toliko izražena da zasjenjuje sve druge i da potpuno odre đuje njegov karakter i njegovo
ponašanje u gotovo svakoj situaciji, i on je i naslovni i glavni lik ovog djela. Osim njega,
imamo još puno likova koji sudjeluju u vrlo složenoj, ali vješto vo đenoj i vješto na kraju
raspletenoj fabuli. Molière piše u prvom redu komediju karaktera, ali služi se i komedijom
situacije. Ono što je klasicisti čko u ovom djelu jest uvjerljivost sadržaja, osmišljenog
racionalno i bez nerealne maštovitosti, te komedijska tehnika nadahnuta anti čkom
komedijom (Plaut). Iz Plauta je posu đena i osnova fabule i središnji lik, a razlike (nemale)
su u tome što je Molière odavna poznatu fabularnu okosnicu i tipi čni karakter lokalizirao u
Pariz njegova doba. U tome bi bilo i udaljavanje od klasicizma (jer klasicizam je ipak za

napisan u prozi. Prozu klasicizam ne priznaje kao prikladan oblik za pisanje visoke
književnosti.
veću bliskost s uzorima), a s klasicisti čke je pozicije posebno problemati čno to što je tekst
VOLTAIRE
(Candide)
Voltaire, filozof i književnik, jedan od najistaknutijih predstavnika francuskog
prosvjetiteljstva i jedan od najosebujnijih intelektualaca u povijesti europske kulture,
poznat je i po svojim filozofskim novelama, pripovijetkama i romanima. Književnost u
prosvjetiteljstvu ima sasvim jasnu ulogu — ulogu prosvje ćivanja svojih čitatelja. Iako od
klasicizma nasljeđuje vrhovno načelo razuma, prosvjetiteljstvo se u književnosti ne će odreći
mašte i neobičnih događaja, jer to može biti vrlo korisno u novoj, pou čnoj funkciji
literature. Voltaireov Candide , koji završava zaklju čkom kako je najbolje obra đivati vlastiti
vrt, replika je filozofu Leibnizu koji je tvrdio da mi živimo zapravo u najboljem od svih
mogućih svjetova i sli čnim nazorima. Candide je napisan kao pustolovni roman, roman
kretanja, u kojemu glavni lik (naslovni) doživljava puno razli čitih zgoda koje po njega
redom završavaju loše. Taj se roman može čitati i na toj doslovnoj, zabavnoj razini, a
njime se može dobro zabaviti i obrazovan duh koji će prepoznati brojne aluzije razbacane
po tekstu. Autor bi vjerojatno priželjkivao jedan smjer čitanja koji bi bio izme đu navedena
dva — da se čitalac zabavi, a pritom dosta toga nau či, posebno shvati i tako se prosvijetli.

CARLO GOLDONI
(Gostioničarka Mirandolina)
Mirandolina,
Pomak•Pripremenaslovna
za Državnu junakinja
maturu Goldonijeve komedije, privla čna je žena i vlasnica
128
gostionice koju je naslijedila od oca, ali njezina glavna osobina bila bi pamet — ona je
razumno biće koje se razumom vodi u životu, i to je sasvim u skladu s duhom epohe u
kojoj je djelo pisano, 18. stolje ća i prosvjetiteljstva. Tako đer, ova bi komedija trebala svoje
čitatelje/gledatelje i poučiti, i životu i moralu. Cijela se radnja odvija u gostionici, fabula je
zamršena, a sve završava sretno. Upoznajemo likove koji imaju i obilježja tipova, ali i
obilježja koja pokazuju Goldonijevo poznavanja suvremenog mu života.
Carlo Goldoni smatra se reformatorom i obnoviteljem talijanske komedije. Naime, on se
pojavio u jednoj praznini talijanskog kazališta, u vrijeme zasi ćenosti commediom dell'arte
koja je bila na svom zalasku. Goldoni je svojim tekstovima donio nove sadržaje i novu
dramsku tehniku, jednu svježinu čvrsto utemeljenu na europskoj komediografskoj tradiciji.

EUROPSKI PREDROMANTIZAM I ROMANTIZAM
JOHANN WOLFGANG
Pomak•Pripreme GOETHE
za Državnu maturu 129
(Patnje mladog Werthera)
Goethe je istaknuti predromantičar, ali i njemački klasicist. Iznimno obrazovan čovjek,
spada među najveće europske duhove svih vremena. Svakako je prvo ime njema čke
književnosti i kulture. Patnje mladog Werthera spadaju u njegovu predromanti čarsku fazu.
To je epistolarni roman (u formi pisama) pisan, dakle, u prvom licu. Pripovjeda č i glavni
lik je mladi Werther koji je jedna hipersenzibilna osoba za koju nema mjesta u društvu.
Društvene norme preuzak su okvir za njegovo osobno ostvarenje, one ga guše i spre čavaju i
u njemu najvažnijoj stvari — realizaciji ljubavi prema Lotti, udanoj ženi koja mu osje ćaje
prema njemu (sve do kraja romana, ali i tada se brzo povla či) ne može izravno pokazati
baš zbog svoje suspregnutosti tim normama. Werther je nesretna osoba, on osje ća svjetsku
bol (specifičan predromantičarski i romantičarski osjećaj) i na kraju romana završava
samoubojstvom jer ne može izdržati takav život. (Pred)romanti čarski su likovi takvi,
hipersenzibilni, s titanskim svojim ja , egocentrični i posve krhki. U sudaru s realnim
svijetom oni bivaju potpuno razbijeni. Tako đer i to što je roman pisan u epistolarnom
obliku sukladno je duhu epohe koja na vrh hijerarhije književnih rodova i vrsta stavlja
liriku i lirsku pjesmu i u kojoj je epika mogu ća samo u kombinaciji s lirskim elementima.
Za predromantizam, a pogotovo romantizam karakteristi čne su hibridne književne vrste, a
u svakom slučaju prevladava lirsko na čelo.

FRIEDRICH SCHILLER
(Razbojnici)
Friedrich Schiller,
Pomak•Pripreme autor maturu
za Državnu teksta današnje europske himne Oda radosti , pod stare dane
130
njemački klasicist, u mladosti je bio član buntovničkog predromantičarskog pokreta Sturm
und Drang i u toj fazi napisao svoj prvi dramski tekst Razbojnici . U njemu je središnja
dramska osoba moralno vrli njema čki plemić Karl Moor koji se naglo preobražava u vo đu
razbojničke bande i prepušta neobuzdanosti iracionalne strane svog bi ća koja ga nagoni da
čini razna zlodjela. Emotivna, pustolovna, pravdoljubiva i poštena Karla nagnao je na to
ne apstraktni osjećaj svjetske boli, nego konkretan čin njegova po svemu inferiorna, a uz to
i nemoralna, brata Franza, koji da bi sebi osigurao budu ćnost kakvu ne zaslužuje, okre će
oca protiv njega. Karla može zaustaviti samo ostvarenje cilja, a to je osveta, koju nakraju
ostvaruje posredno — Franz, koji mu je pokušao preoteti i zaru čnicu Amaliju, ubija se sam
u strahu od kazne. Amaliju ubija Karl, ali po njezinoj želji, jer ne može živjeti bez njega,
koji se kao svojevrsni moralni pobjednik na kraju svog olujno-nagonskog puta predaje
vlastima. Karlovo prepuštanje strasti čitatelji, kao ni onodobni gledatelji scenske
praizvedbe Schillerova teksta, ne osu đuju, nego napeto prate s punom emocionalnom
potporom, što govori o bitnoj suprotstavljenosti ovog teksta klasicisti čkoj poetici. Ono što
smeta današnjem čitatelju jest to što je ova drama o buntu neponovljive individue, jednog
titanskog ja p rotiv društva i nepravde napisana u pateti čnim i deklamatorskim dijalozima.

GEORGE GORDON BYRON

(Hodočaš e Childea Harolda)
Engleski lord Byron,

Pomak•Pripreme Londonac
za Državnu maturu ro đenjem, od rođenja hrom na jednu nogu, emocionalno
131
nestabilan, hipersenzibilan i egocentri čan, živio je tek trideset i šest godina i nekoliko
mjeseci. Od toga je dvije godine, u svojim ranim dvadesetima, proveo putuju ći
mediteranskim zemljama, a posljednjih osam godina proživio je izvan Britanije, u
Švicarskoj i Italiji te u Gr čkoj gdje je i sudjelovao u ustanku i umro od groznice. Kao i
autora, i mladog engleskog aristokrata Childea (što je titula kandidata za viteza) Harolda
ispraznost i zagušljivost života u civiliziranoj domovini potjera na putovanje u egzoti čne
krajeve u potrazi za slobodom bez granica, idealom romanti čara. Harold je proputovao
Portugal, Španjolsku, Albaniju, Tursku, Gr čku, Belgiju, Njemačku, Švicarsku i Italiju
(kojoj je posvećeno cijelo četvrto, posljednje pjevanje). Naglasak nije na doga đajnosti, nego
na impresijama i refleksijama glavnog lika i pripovjeda ča (napravljenog na sliku i priliku
autora), obilježenog osamljenoš ću, melankoličnošću i snažnom žudnjom za slobodom,
slobodom koja se ovdje shva ća i kao individualna i kao nacionalna i kao op ćečovječanska.
Dakle riječ je o junaku romanti čarskog doba, koji nije samo oblikovan razdobljem u koje
spada, nego je i snažno utjecao na oblikovanje tog razdoblja i njegovih junaka u mnogim
europskim književnostima. Na europskoj književnosti u cjelini traga je ostavila i forma
Byronova teksta, lirsko-epskog spjeva radikalno udaljenog od tradicionalne epike, pa tako
osim pojma bajronizma (specifi čnog pesimističnog svjetonazora i osjećanja svijeta), i
današnji pojmovnici pamte i bajronovsku poemu . Svjetovno Hodoč aš će Childea Harolda
ispjevano je u Spencerovoj stanci, strofi od 9 jampskih stihova, osam deseteraca i završnog
dvanaesterca.

ALEKSANDAR SERGEJEVI Č PUŠKIN

(Evgenij Onjegin)
Evgenij Onjegin je roman u stihovima, što nimalo ne iznenađuje kad znamo da je rije č o
djelu iz razdoblja
Pomak•Pripreme romantizma.
za Državnu maturu Peterburški plemi ć Evgenij Onjegin, navikao na moderni
132
gradski život, odjednom se na đe u svijetu ruskoga sela (stric mu je na samrti). Onjegin se
tamo druži s pjesnikom Lenskim, a zatim i s djevojkama iz obitelji Larinih — Tatjanom i
Olgom. Tatjana, djevojka dobrim dijelom odgojena na sentimentalisti čkoj literaturi,
zaljubljuje se u Onjegina, ali on je za nju nezainteresiran. On je više zainteresiran za Olgu,
ali iako ta zainteresiranost nije naro čito ozbiljna, Onjegin zbog nje u dvoboju ubija
Lenskog. Poslije toga napušta selo i vra ća se u grad. Poslije duljeg vremena u gradu će
susresti Tatjanu, koja je sad ve ć udana i sazrela kao osoba. Sad je situacija obrnuta,
Onjegin se zaljubljuje i priznaje joj to, ali Tatjana ga odbija iako ga voli. Odlu čuje se za
siguran put, bez kršenja društvenih konvencija. U tom trenutku Onjegin, koji je bez
čvrstog oslonca i bez pravog mjesta cijeli svoj život, potpuno se miri sa svojom sudbinom i
odlučuje ostatak života prolutati. Onjegin je pravi romanti čarski suvišni čovjek. Puškin,
jedan od najboljih pisaca u povijesti ruske književnosti, napisao je vrhunsko umjetni čko
djelo. Evgenij Onjegin uzoran je romanti čarski tekst koji se u svom romantizmu ne
iscrpljuje — Puškin postiže izvrsnu psihološku analizu, ali i daje prikaz suvremenog mu
ruskog društva, i seoskog i gradskog. Posebno se isti če majstorstvo jezika, stila i
versifikacije ovog teksta.

MIHAIL JURJEVIČ LJERMONTOV
(Junak našega doba)
Ljermontov, koji
Pomak•Pripreme je bio zatvaran
za Državnu maturu zbog pjesme o Puškinu ( U smrt pjesnika ), nije doživio133
ni
četrdeset godina jer je ubijen u dvoboju. Najpoznatiji su mu tekstovi drama Maskerata ,
koja se i danas izvodi, te roman Junak našega doba , jedan od popularnijih lektirnih
naslova. Junak našega doba psihološki je roman, u ve ćoj mjeri nego Puškinov, a Pe čorin,
glavni lik, još je izrazitiji primjer tzv. suvišnog čovjeka od Puškinova Onjegina (što ništa
ne govori o vrijednosnoj usporedbi djela tih autora). Pe čorin je ono što na okupu drži
Ljermontovljev roman, ina če komponiran kao ciklus novela, kojih ima pet: Maksim
Maksimi č , Bela, Kneginjica Mery, Tamanj i Fatalist . Osim toga što je središnji lik i
svjetonazor koji lebdi nad djelom strukturiran potpuno romanti čarski, i radnja se doga đa u
romantičarski egzotičnim prostorima. Mutnost Pečorinova lika, njegova gotovo demonska
priroda, iskorijenjenost iz društva i pesimisti čan pogled na svijet, izazivaju usporedbu
Ljermontovljeva djela s Byronovim, ali ne treba njihov odnos promatrati isklju čivo kao
odnos utjecaja, nego u prvom redu kao odnos paralelnosti.

HRVATSKI ROMANTIZAM
PAVAO ŠTOOS
(Kip domovine vu početku leta 1831.)
Vre i svoj jezik zabit Horvati / Hote, ter drugi narod postati — pjeva se u pjesmi Kip
domovine vu poč etku leta 1831. na kajkavskom književnom jeziku, jer još se nije dogodio
štokavski obrat, i u stihu desetercu (s cezurom iza petog sloga). U pjesmi se konstatira to
da Hrvati zapostavljaju i zaboravljaju svoj jezik i uop će svoj identitet i okreću se stranome,
pogotovo njemačkome. Važno je da se to konstatira kao općepoznata činjenica : Neg' kaj
rastepljem re č i po svetu, / Kad je ve č istom znano detetu … — čime se naglašava osjećaj
nemoći, pesimizam i elegično raspoloženje lirskog subjekta koje ima isprovocirati čitatelja.
Čitatelj, dakle, nije pozvan na suosje ćanje s pjesnikom i narodom (koji je neodrediv bez
jezika), nego se u njega preslikava takvo raspoloženje i neizravno ga se poziva na
nezadovoljstvo, revoltiranost takvom slikom (kajkavski kip = slika). Nije nevažno ni to što
se u tim stihovima čuje i osobni lirski glas, a ne samo glas kolektiva, što pridonosi njihovoj
pripadnosti romantizmu. Autor im je Pavao Štoos, najstariji od preporoditelja iz današnjeg
gimnazijskog programa (ina če je stariji npr. ban Jela čić), svećenik koji se bavio
književnošću i glazbom.

LJUDEVIT GAJ
(Horvatov sloga i zjedinjenje)
Horvatov
Pomak•Pripreme ili, prema prvom stihu, Još Horvatska ni propala jest budnica,
sloga zai zjedinjenje
Državnu maturu 135
pjesma pjevnog karaktera, s izraženom (i jedinom) izvanknjiževnom svrhom — tzv. bu đenje
nacionalne svijesti. Napisana je kajkavskim, jasno i jednostavno, u deset strofa,
osmerostiha u kojima se izmjenjuju osmerci i peterci, koji su tako i rimovani: osmerci s
osmercima, peterci s petercima. Polazi se od lošeg nacionalnog stanja, stanja uspavanosti i
rascjepkanosti, ali takvo stanje ne rezultira pesimizom, nego upravo suprotno: golemim
optimizmom, što se vidi već iz naslova u kojemu je vizija idealne budu ćnosti, ali i odlučnog
početnog dvostiha (… Dok mi živimo). Nema tu pojedinca i njegove intime, pjeva se s
pozicije kolektiva i pjeva se kolektivu. Uostalom, pjesma je i pisana za javno usmeno
izvođenje (pjevanje!), i izvodila se u 19. stolje ću kao jedna od nekoliko neslužbenih
hrvatskih himni. U pjesmi je i mitsko kolo hrvatskih narodnih ogranaka, ali i
južnoslavenskih, koje se u hrvatskoj književnosti nalazi još u predilirskom periodu.
Završetak je općeslavenski i nazdravi čarski, što ne može ne podsjetiti na Prešerenovu
Zdravicu iako svoju perspektivu ne širi na čovjeka i čovječanstvo uopće.
Ljudevit Gaj bio je vođa i glavni ideolog iliraca, autor Kratke osnove horvatsko-slavenskog
pravopisanja i članka Pravopis , po njemu se hrvatska abeceda (koju je predložio gotovo u
današnjem obliku) katkad naziva gajicom, pokreta č i urednik hrvatskih/ilirskih/narodnih
Novina s kulturnim prilogom Danica… Jedan od najutjecajnijih ljudi u hrvatskoj
političkoj, kulturnoj i književnoj povijesti.

DIMITRIJA DEMETER
(Grobničko polje — Pjesma Hrvata)
U poemi Grobni
Pomak•Pripreme za čDržavnu , najčešće određivanoj tipično bajronovskom, pri ča o pobjedi
k o polje
maturu 136
Hrvata nad Mongolima na Grobniku (u 13. stolje ću) ispripovijedana je kao osobno
prisjećanje pripovjeda ča (istodobno lirskog subjekta) na slavni doga đaj iz daleke nacionalne
prošlosti, dakle u osnovi lirskim postupkom. Romanti čarska je tu hibridnost književne
vrste — epska tema u lirskom okviru i s lirskim obilježjima izlaganja, zatim zanimanje za
povijest, pa već i sama po sebi egzoti čnost Mongola. Grobni čk o polje manje je epsko i više
uklopivo u zapadnoeuropski romantizam od Mažurani ćeve Smrti Smail-age Čengi ća.
Pjesma Hrvata , koja započinje poznatim stihom Prosto zrakom ptica leti , može se
promatrati izdvojeno iz cijele poeme, a katkad i mora — jer uglazbljena je i samostalno
izvođena (i još se izvodi) kao jedna od najpopularnijih iz hrvatskog budni čko-davorijskog
repertoara. Početni bi stihovi mogli nagovijestiti temu osobne slobode, ali ovdje je rije č
isključivo o nacionalnoj. O njoj se u četiri katrena pjeva beskompromisno, s pripjevom,
borbenim usklikom U smrt, u smrt, mili rode, / Trh je život bez slobode! (trh = teret), i
upravo se zbog te borbenosti pjesma svrstava u davorije, lirski žanr nazvan po slavenskom
ratn(ičk)om bogu Davoru.
Dimitrija Demeter, podrijetlom Grk, svoje je prve tekstove napisao na novogr čkom, a
kasnije je postao jedan od vode ćih hrvatskih pjesnika 19. stolje ća, također i jedan od
najvažnijih dramati čara (Teuta i libreta za Lisinskijeve opere) i kazalištaraca (intendant
HNK).

STANKO VRAZ
(Ðulabije; Ždral putuje k toplom jugu/Gazela; Otkud modre o či?)

Stanko Vraz ne samo da nije književnost motrio kao sredstvo politike nego se takvu
pogledu i djelatno opirao (pa se razišao s Gajem i osnovao časopis Kolo). Vraz je proglašen
prvim hrvatskim književnim kriti čarom, a bio je jedan od najboljih onodobnih hrvatskih
pjesnika, i to pravi (hrvatski) romanti čar: okrenut i domoljublju i posebno svojoj intimi, s
osjećajem (svjetske) boli, zasnivaju ći svoj izraz na usmenoj tradiciji i na Dubrov čanima.
Napisao je i putopis Put u Gornje strane. Osim tih činjenica, u red onih naj češće vezanih
uz Vraza ide i ona o njegovu pravom imenu — Jakob Frass — i slovenstvu.
Ðulabijama (sorta crvenih jabuka) podnaslov je Vijenac popjevaka dragoj i domovini , iz
kojega je razvidno isprepletanje tih dviju tema u ovom kanconijeru, jedne
općeromantičarske (ljubavne) i jedne karakteristi čne naročito za romantizme
istočnoeuropskih i južnoeuropskih nacionalnih književnosti (domoljubne). Draga je Ljubica
Cantilly, crnooka i crnokosa Samoborka. Te dvije ljubavi, te ona prema čovjeku i
čovječanstvu uopće, ispjevane su u krakovjaku, poljskom obliku u kojemu je osam stihova
raspoređeno u dvije strofe, a što se tiče stila i motiva, Vraz se obilno služio
usmenoknjiževnom baštinom. Ždral putuje k toplom jugu u obliku je gazele (8 — 13 stihova
obično ljubavnog sadržaja), orijentalnog oblika do nas stiglog preko njema čkih
romantičara. Prevladava u njoj izvorna romanti čarska tuga, bolni pesimizam.
Predodređenost, sudbina, motiv mrtve ljubavi, neobi čnost, zagonetnost, ljubav bez granica
— sva ta obilježja romantizma nalazimo u sonetu Otkud modre oč i? , postumno objavljenoj
pjesmi koja svojom zaigranom osnovom (prepoznavanje mrtve crnooke i crnokose drage u
mladoj i živoj plavojki) podsje ća i na stare dubrova čke pjesnike. I taj motiv mrtve ljubavi
povezuje Vraza, kao i Preradovi ća (Mrtva ljubav ), s romantizmom europskog kulturnog

PETAR PRERADOVI
(Rodu o jeziku; Zora puca; Putnik; Mrtva ljubav; Ljudsko srce; Pjesnik)
kruga, npr. s Amerikancem E. A. Poeom (Annabel Lee ), kojemu ionako pripada.

Ne razumije pjesma zapovijedi / Slobodna je, svome glasu slijedi — stihovi su iz
Preradovićeva Djeda i unuka . Preradović doista nije klasicisti čki pjesnik (klasicizam je
prvo što mora pasti na pamet kad je riječ o književnim pravilima), ali nije ni tipi čni
neobuzdani romantičar koji ne vidi ništa osim sebe, svoga ja , i pjeva samo sebe, ushićenog
ili skršenog u sudaru sa svijetom. Pisao je utilitiranu, didakti čnu domoljubnu liriku, ali i
intimnu, ljubavnu i refleksivnu — sam je svoje pjesme podijelio na ljubovke , rodoljupke i one
ostale, razli č ne , dakle tipični je hrvatski romanti čar, što će reći s bitno prosvje ćujućom
primjesom.
Rodu o jeziku oda je koja ne skriva da joj je uloga probuditi u čitatelja svijest o važnosti
jezika kao obilježja nacije, ali ne samo svijest nego i ljubav i skrb prema nacionalnom
jeziku. To je pjesma koja čitatelja želi nešto važno nau čiti, upravo ga nacionalnojezi čno
prosvijetliti i koja zahtijeva od njega brzu (re)akciju. Zora puca optimisti čna je pjevna
budnica, koja na gradaciji polnoć — zora — dan , i uz motive preuzete iz tradicije (gusle,
vila), uz ponavljanja (varijacije) prvih i posljednjih stihova u svih pet strofa, gradi
zanesenost svijetlom nacionalnom budu ćnosti, kojoj će bitno pridonijeti Zora Dalmatinska ,
za čiji je prvi broj pjesma i pisana. Putnik , dulja pjesma na granici poeme, kazuje kako je
prava sreća i sigurnost za pojedinca mogu ća samo u domaćem okružju, u domovini, pa
započinje jaukom: Bože mili, kud sam zašo! / Noć me stigla u tu đi nju — ne misti čna
romantičarska noć, nego noć kao nesre ća, tuga, izgubljenost, nesigurnost, stranost… Mrtva
ljubav (Preradovi ćeva pokojna Pavica de Ponte), u kojoj se mrtva draga apostrofira,
uklapa se svojom temom u europski romantizam. Ljudsko srce i Pjesnik pripadaju
refleksivnom krugu Preradovi ćevih pjesama. U prvoj, sonetu, razmatra se nemir ljudske

neba i zemlje. Bijeli sokol u Pjesniku na pjesnikov je prozor došao iz usmene književnosti,
što ne isključuje ni daleko srodništvo s Poeovim gavranom.

duše, a u drugoj, tako đer jedna uopćena tema, pjesnik se prikazuje kao razapet izme đu
IVAN MAŽURANI
(Smrt Smail-age Čengi a)
Konteksti koji se nužno name ću u čitanju Smrti Smail-age Čengi ća jesu: ep, povijest epa i
hrvatska epska tradicija, europski i hrvatski romantizam. Obilježja epa možemo razvrstati
na ona koja se tiču njegove društvene uloge i na ona koja se ti ču epa čisto kao književne
vrste. Ep je bitno određen svojim društvenim kontekstom — epski pjesnik govori uime
kolektiva i govori kolektivu neku pri ču koja je za taj kolektiv sudbonosna i bitna i koja je
tom kolektivu već poznata. Kroz ep dakle kolektiv sam sebi govori o sebi, kako bi sebi
objasnio svijet i svoj položaj u svijetu i kako bi se ako kolektiv dodatno u čvrstio, na neki
način obnovio. Nakon katoli čkog Tridentskog koncila (sredina 16. stolje ća) ep još više
pojačao svoju didaktičnu službu. Tom opisu u dobroj mjeri odgovara Mažurani ćev tekst, u
kojemu slobodarski Crnogorci i njihov otpor turskim tla čiteljima imaju uputiti na aktualnu
hrvatsku situaciju i uopće na važnost naroda i narodnosti. (Sam izbor Crnogoraca može se
protumačiti i interesom romantičara za egzotično, izvorno.) Zato što je fabula epa, pa i
njegov smisao, primateljima (kolektivu) već otprije poznata, kao i zato što je sadržaj epa
za zajednicu prevažan, epski će pripovjedač pripovijedati naro čito opširno i iscrpno,
zaustavljajući se na gotovo svakom detalju i težit će tome da svoj tekst nikada ne dovrši.
U tome će mu pomoći različita sredstva retardacije (digresije, epizode, ponavljanja,
formulaičan stil). S obzirom na te, čisto književne karakteristike, Mažurani ćev spjev znatno
je udaljen od epa. Smrt Smail-age Čengi ća prekratka je s tog motrišta i njezino je
pripovijedanje vrlo ekonomi čno, osim toga ima i lirska i dramska obilježja. Prema tome bi

Romantizam se nalazi i u njezinoj formi, djelomičnoj hibridnosti književne vrste, kao i u
inzistiranju na prikazu psihologije glavnog lika, Smail-age. Osim toga, što je ve ć bitna
se ovo Mažurani
karakteristika ćevo
isto djelo najbolje
čnoeuropskih moglo odreditiromantizama,
i južnoeuropskih kao poema, i pa
to romanti čarska poema.
tako i hrvatskoga, u
ovoj poemi glavna je tema nacionalne slobode. Stih osmerac upu ćuje na hrvatsku epsku
tradiciju (Osman !), deseterac na usmenoknjiževnu. U jeziku su tako đer, osim funkcionalno
upotrijebljenih turcizama, vrlo primjetni utjecaji Dubrov čana i usmene književnosti. Ovaj
se tekst može promatrati kao bogat katalog i riznica stilskih figura, što ga veže s
klasicističkom poetikom.

HRVATSKI PROTOREALIZAM

AUGUST ŠENOA
(Zlatarovo Zlato; Seljačka buna; Prijan Lovro; Budi svoj; Propast Venecije)
Cijelo jedno razdoblje u hrvatskoj književnoj povijesti naziva se po Augustu Šenoi,
književniku, kulturnom i javnom djelatniku koji je, me đu ostalim, pisao povijesne romane,
realističke pripovijetke, domoljubnu poeziju. Zlatarovo zlato i Selja čk a buna povijesni su
romani. Njima Šenoa namjenjuje izvanknjiževnu misiju, koju ne skriva: pou čiti narod
analogijama između povijesti i sadašnjosti, a pou čiti ga u nacionalnim pitanjima. Šenoa
istražuje povijesne dokumente i nastoji što vjernije prikazati povijesne doga đaje. Izlaže ih
pripovijedanjem isprepletenim s pripovijedanjem izmišljenog sadržaja avanturisti čkog i
ljubavnog trivijalnoknjiževnog podrijetla (u skladu s čim je i crno-bijela karakterizacija
likova, dakle idealiziranje odnosno karikiranje, te likovi intriganata). Time on uspijeva
narod, horacijevski, pou č iti i zabaviti (pa i 19-stoljetni časopis V(i)jenac , kojega uređuje i
Šenoa, nosi podnaslov horacijevski podnaslov: Vijenac — zabavi i pouci !), zabavnom
dimenzijom privući ga didaktičnim, povijesnim sadržajima. Šenoa uspijeva i u još jednoj
prosvjećujućoj namjeri — privu ći čitatelje domaćoj knjizi. O tome govori i na po četku
pripovijetke Prijan Lovro, u razgovoru pripovjeda ča i crne udovice, domaće čitateljice
nezadovoljne domaćom literaturom. Prijan Lovro prstenasta je pripovijest (u navedenim
povijesnim romanima siže je izgra đen paralelno) čija se radnja doga đa u suvremenosti i
koja se u dobroj mjeri bavi aktualnom društvenom problematikom. Po tome je ta
pripovijetka, koja umnogome anticipira kasniju hrvatsku književnost (npr. problem
intelektualca, problem selo-grad, čak i motiv fatalne žene, ovdje istina samo dodirnut
potkraj teksta), u dobroj mjeri realisti čka. Povijesne romane odre đujemo kao puno više

želi poticajno djelovati na čitatelja kako bi ovaj o čuvao svoju slobodu i identitet te
dostojanstvo. Propast Venecije spada u povjestice, književni žanr koji je promovirao

romanti čarskima
upravo Šenoa, (već premapjesme,
lirsko-epske zanimanju
čestozai povijest).
s dramskimBudi svoj moralisti
elementima, čka je pjesma
zainteresirane, kakokoja
im
i samo ime kaže, za nacionalnu povijest, a kako nam iskustvo ostatka Šenoinog djela kaže
— zainteresiranima za pou čavanje čitalaca.

EUROPSKI REALIZAM I NATURALIZAM

NIKOLAJ VASILJEVIČ GOGOLJ
(Kabanica)
Gogolj u svom djelu ima obilježja romantizma, ali je ve ć u činio presudan korak prema
realizmu. Dostojevskom, ispod čije je kabanice izašao dobar dio moderne europske proze,
pripisuje se izjava: Svi smo izašli ispod Gogoljeve kabanice . Novela Kabanica jedna je od
omiljenih srednjoškolskih lektira. U tom tekstu iskombinirani su komi čni i fantastični
elementi s društvenom analizom, dakle s elementom realizma. Ve ć bezli čno ime Akakija
Akakijeviča upućuje da je taj lik literarni konstrukt i da pozornost želi privu ći svojom
svedenošću na svoj društveni položaj. Pripovjeda č se prema liku odnosi s jasnim stavom,
promatra ga kao svojevrsnu karikaturu. Dakle nerealisti čkim postupcima (realizam teži
objektivnosti i nepristranosti u pripovjeda čevu glasu) postižu se realisti čki učinci — govor o
aktualnoj stvarnosti i kritika društva. Od realizma naro čito odstupa završetak novele,
fantastična pojava duha, koja upu ćuje na romantičarsku maštovitost, ali i na sklonost
ruske književnosti fantastici, koju naslje đuje i iz usmene tradicije (to se vidi i kod Puškina,
npr., a u modernoj književnosti npr. u Bulgakovljevu romanu Majstor i Margarita ).

IVAN SERGEJEVIČ TURGENJEV
(Lovčevi zapisi — Nadstojnik (Špan); Šuma i stepa)
č evi zapisi novelisti

Lov
Pomak•Pripreme za Državnučka je zbirka, ciklus povezan pripovjeda čem, stilom i sadržajima
maturu 144
kojima se novele bave. Uz Turgenjeva se veže sintagma poetski realizam (ili lirski) koja se
odnosi na to da se nastoji prikazati društvena problematika, ali i da je naglasak na
ugođajnosti, na prikazima u prvom redu likova i na lirskim opisima pejzaža. Društvo koje
Turgenjev prikazuje jest društvo ruskog sela u 19. stolje ću, svijet vlastelinskih posjeda na
kojima rade kmetovi, i taj svijet prikazuje se u o čekivanju gašenja feudalizma.
Turgenjevljev pripovjeda č negativno prikazuje vlasteline i na strani je kmetstva, pa je
prema tome izrazito društveno kriti čan. Takva je novela npr. Nadstojnik , a Šuma i stepa
približava se svojom defabulativnoš ću pjesmi u prozi. Iako Turgenjevljeva kriti čnost s
današnje pozicije izgleda bezazlenom, s pozicije tadašnje ruske vlasti bila je i više nego
problematična, pa je pisac zbog nje bio sankcioniran. Zanimljiv je podatak da je zbog
nekrologa Gogolju završio u zatvoru.
LAV NIKOLAJEVIČ TOLSTOJ
(Ana Karenjina)
Ana Karenjina ruskog književnika Tolstoja društveni je, obiteljski i ljubavni roman, s
obzirom na način izgradnje sižea strukturiran paralelno. Pratimo tri braka. Anin brak
obilježava međusobno poštovanje supružnika, ali i dosada Ane uzrokovana izostankom
emocija i strasti. Doli i Oblonski imaju sli čan problem, ali njima su djeca dovoljan razlog
za opstanak braka. Kitty i Levin jedan su uspješan primjer života u ljubavi i me đusobnu
poštovanju, jedna idila prosje čnosti. Tolstoj prikazuje onodobno rusko društvo, uglavnom

središnji lik romana zato što ona neupitnost te institucije, pa tako i društvenog ustroja,
dovodi u pitanje. Ana se kao pojedinac suprotstavlja društvu, prepušta se emotivnoj strani
aristokraciju, i u njegovu kontekstu funkcioniranje braka kao društvene institucije. Ana je
svog bića, strasti prema Vronskom, i napušta brak. Me đutim, i tako ostvarena sreća, u
novostvorenom prostoru slobode, samo je djelomi čna i ne može ispuniti pojedinca dokraja.
Ani nedostaje dijete i odgovara joj ni društvena izoliranost. Osim toga, nesre ća je pogodila
i njezinu obitelj. Vronski mora žrtvovati karijeru i tako đer podvrći se društvenoj izolaciji.
Ta se situacija razrješava na dva načina. Vronski će se vratiti na svoje mjesto u
društvenom mehanizmu, ali za Anu usre ćujućeg povratka nema — ona izabire
samoubojstvo. Tolstoj, iako stvara psihološki uvjerljive likove, u prvom je redu
zainteresiran za socijalnu analizu i po tome je, kao i po tehnici pisanja, jedan od tipi čnih
predstavnika realizma.
FJODOR MIHAJLOVIČ DOSTOJEVSKI
(Zločin i kazna)
Dostojevski je, prema op ćem mišljenju, jedan od najboljih svjetskih pisaca, pogotovo
romanopisaca. U kontekstu realizma njegova se proza izdvaja i svojim sadržajem
(psihologija, i to gotovo nenadmašne psihološke karakterizacije likova, te refleksivnost:
vjerska, moralna, filozofska pitanja) i svojim izrazom (unutarnji monolozi i
intelektualizirani dijalozi kojima se razgra đuje matrica realističkog pripovijedanja). Upravo
time otvorio je taj ruski književnik nove prostore modernoj prozi koja će uslijediti, i koja će
ga i svjesno i nesvjesno slijediti, ponudio joj je i nove teme i nove tehnike pisanja.
Ne samo da je neprestano zanimljiv i izazovan književnicima i književnim znanstvenicima i
uopće intelektualnom svijetu nego Dostojevski ne prestaje biti ni čitateljski iznimno
atraktivan. Zloč in i kazna u samom je vrhu školske lektire s obzirom na prihva ćanje

koju zatim razgrađuje, ali ne na način namjernog suprotstavljanja tradiciji kako bi je se
negiralo, nego na na čin transformacije realisti čkog načina pisanja koju zahtijeva sam
usadržaj.
čenika. Realisti
Gledajučka
ći poetiku, način strukturiranja,
tehnika pretijesna taj roman
je Dostojevskom, kregura
on je ne će oddarealisti
se urušičkeumatrice
svojim
pukotinama, nego njezine pukotine koristi kako bi je produbio i time omogu ćio da se
ispripovijedaju neki novi sadržaji. Dakle niti je avangardan u smislu svjesnog
prevrednovanja svijeta i književnosti, niti je dokraja moderan u smislu nezainteresiranosti
za društvo i objektivnu stvarnost (kako je shva ća realizam). Realistička priča o
Raskoljnikovu posve bi se usredoto čila na problem novca, na prikaz socijalne sredine i
likova koji su njome odre đeni i za nju tipični. Dostojevski ide dalje, zanima ga kako
društveni i materijalni položaj, upravo bijeda, mijenja ljude, deformira ih u moralnom
smislu, u prvom je planu dubinska psihologija likova kao individua koje nisu oblikovane
samo društveno, odgovaraju ćim književnim postupcima analizira problem svijesti i
nesvjesnog (san) te pitanje odnosa dobra i zla na višoj razini, zlo čina i kazne. Sve to se
relativizira (i svijest, percepcija i moral), ali ne radikalno kao u 20. stolje ću jer nakraju je
ipak jasan autorov moralni stav. I baš zbog takvog pokušaja dubinskog razumijevanja
čovjeka, društva i svijeta, i naro čito zbog uspješnosti tog pokušaja, kao i zbog na čina
pisanja i duboke moralnosti i humanosti svoje proze, Dostojevski ostaje u samom vrhu,
neodoljiv i tzv. eliti i tzv. obi čnom čitatelju.
HONORÉ DE BALZAC
(Otac Goriot)
Roman Otac Goriot prava je realisti čka studija društvenog života. Balzac nam daje analizu
pariškog društva u prvoj polovici devetnaestog stolje ća, i to kritičku analizu koja ima
ukazati na moralnu problemati čnost. Isprepletene su ovdje tri pri če: priča o Goriotu kao

kćeri, priča o mladiću Rastignacu koji se pokušava uspeti na društvenoj ljestvici velikog
grada, a taj put se može prijeći samo odustajanjem od moralnih principa, te pri ča o
prebrižnom ocu inteligentnom
Vautrinu, vrlo kojeg pogrešančovjeku
model odgoja
koji je dovede do situacije
na temelju nepriznavanja
dosadašnjeg životnog odiskustva
svojih
dekonstruirao sustav društvenih vrijednosti i kojemu se zlo čin čini kao najnormalnije
sredstvo. Kroz sve se provla či problem novca, tipi čan za realizam. I pripovijedanje je
realističko, sustavno osmišljeno, s detaljnim opisima ambijenata i uvjerljivim prenošenjem
ugođaja, s minucioznim portretiranjem i karakteriziranjem likova.
GUSTAVE FLAUBERT
(Madame Bovary)
Nesretan život Eme Bovary nesretno je i završio, njezinim samoubojstvom, a do toga je
dovela nemogućnost ostvarenja žudnje za osobnom sre ćom. Nemogućnost je uvjetovana i
time što je san o sreći bio sam po sebi neostvariv (Ema je svijet gledala očima uglavnom
trivijalne literature koju je u velikim koli činama čitala u mladosti u samostanu, a koja je
od realnog svijeta nepremostivo udaljena — zbog toga se uspore đuje i s Don Quijoteom) te
zato što u društvu za takvu Emu nije bilo mjesta. Flaubert se služi jednim zanimljivim
karakterom i kako bi napisao jednu psihološku studiju i kako bi, u još ve ćoj mjeri,
izanalizirao društvo, i francuski grad i francusku provinciju, mehanizme njegova
funkcioniranja i njegovu nemoralnost. Knjiga je u svoje vrijeme bila iznimno provokativna,
pa je i završila na sudu gdje se autor uz pomo ć vrsnog odvjetnika ipak uspio obraniti od
optužbe za nemoral. Flaubertov stil u stru čnoj se literaturi redovito proglašava uzorno
realističkim, po svom smislu za stvarnost, osje ćaju za objektivnost, preciznost i detalj, što
doprinosi promatranju Flauberta kao jednog od najvažnijih realista i kao pisca koji je
svojim djelom prokrčio put kasnije nastupaju ćem naturalizmu.

ÉMILE ZOLA
(Germinal; Thérèse Raquine)
Zola je glavni predstavnik

Pomak•Pripreme naturalizma, smjera u povijesti književnosti (u okviru razdoblja
realizma) koji inzistira na znanstveno preciznom prikazu stvarnosti, na odre đenosti likova
miljeom (društvenom sredinom), trenutkom (vremenom) i rasom (svojim genetskim
naslijeđem i svojom biologijom), dakle uz socijalnu uvodi i biološku motivaciju likova, i uz
koji se veže pojam estetika ružnoće (odnosi se na prikazivanje svijeta bez uljepšavanja i bez
izbjegavanja ružnih strana). Pisac se priprema za pisanje tako što provodi društveno
istraživanje, i to metodom vlastite kože . Tako je Zola pripremajući se za pisanje Nane
obilazio javne kuće, a pripremajući Germinal rudnik i radni čki štrajk. Germinal je prikaz
bijednog rudarskog života i njihove pobune u obliku iscrpljuju ćeg štrajka koji završava
neuspjehom. U kritici se isti če izvrstan prikaz radni čke mase, koja bi bila i glavni lik ovog
romana. Ipak imamo i jedan individualiziran glavni lik, a to je Etienne Lantier. Roman je
uokviren njegovim dolaskom i odlaskom iz rudarstva, a s pri čom o rudarima isprepletena je
i osobna Etiennova pri ča, ljubavni trokut koji uz njega čini Catherine i Chaval, čiji su
odnosi motivirani i društveno-materijalnim položajem (Catherinina udaja za Chavala) i
psihološki. Carherinino priklanjanje Chavalu u klju čnom trenutku zarobljenosti u rudniku
motivirano je biološki, gla đu. Etiennov odlazak na kraju, motiviran ružnom stranom
rudnika i svog vlastitog iskustva u rudniku (bijeda, neuspjeh štrajka, Catherinina smrt,
njegovo ubojstvo Chavala), prati simboli čno buđenje zemlje u čijoj utrobi radi rudarska
masa, što je znak nade i optimizma. Ljubavni trokut u romanu Thérèse Raquine , čija je
radnja smještena u jednu parišku radni čku četvrt, razrješava se također ubojstvom.
Razlika je u tome što ovdje ubojstvo nije u činjeno u afektu i u grani čnoj situaciji, nego je
unaprijed osmišljeno i zajedni čki provedeno od Tereze i Laurenta. Središnji lik je Tereza
koja je karakterizirana u prvom redu biološki, s obzirom na svoju genetiku i psihološko

ustrojstvo i svoje iz toga proizašle potrebe. Likovi se iz ovog romana odre đuju kao
temperamenti (a ne npr. karakteri ili tipovi), što je sasvim u duhu naturalisti čke poetike.
GUY DE MAUPASSANT
(Na vodi)
Maupassant, iako je pisao i romane i druge književne vrste, poznat je najviše kao jedan od
najboljih novelista u povijesti svjetske književnosti. Tristotinjak novela koje je za života
napisao može se razvrstati na one u kojima prikazuje život normandijskog sela (sam je
rođen u Normandiji), one u kojima prikazuje pariško društvo i one psihološko-fantasti čne.
Po drugom kriteriju dijele se na one kojima je u prvom planu fabula, na novele karaktera,
novele problema i lirske novele. Isti če se Maupassantova vještina kompozicije i psihološkog
karakteriziranja, a s obzirom na svjetonazor — pesimizam. Na vodi se može okarakterizirati
kao lirska novela. U njoj pripovjeda č (u prvom licu) prikazuje svoju neobi čnu i uzbudljivu
zgodu i kako se ona odrazila na stanje njegovo psihi čko stanje, a na kraju vješto poantira.

HRVATSKI REALIZAM

VJENCESLAV NOVAK
(Posljednji Stipan či i; Tko je to?)
Vjenceslav Novak, ne samo najplodniji pisac u hrvatskom realizmu nego i muzikolog i
glazbeni pedagog, Senjanin kao i Kranj čević, češkog podrijetla kao i Šenoa, na književnoj
se sceni pojavljuje u godini Šenoine smrti, dakle na samom po četku realizma u hrvatskoj
književnosti. Prozna skica Tko je to? objavljena je postumno. U tom tekstu prikazan je
hrvatski malograđanin, nizanjem njegovih osobina, kao osoba licemjerna, sebi čna i nestalna
u stavovima. Počinje se govorom o tajanstvenom bi ću , a završava otkrivanjem o kome je
riječ te poantira — taj je malogra đanin ipak dobar u duši, samo je slab, i autor ga voli iako
se ne osjeća dovoljno snažnim pružiti mu ruku koja bi ga pridigla.
Posljednji Stipan č ić i tipi čan su primjer realisti čkog romana. Realizam se očituje i u tehnici
pripovijedanja i u sadržaju. Pri ča o patricijskoj obitelji Stipan čića sasvim je usidrena u
preporodnu Hrvatsku i u njoj rubni Senj, ona je tipi čna za svoje vrijeme i prostor. Njezina
je propast motivirana u prvom redu socijalno, i na mikro i na makrorazini. Na mikrorazini
problem je u samom patrijarhalnom ure đenju. Valpurga i Lucija njegove su glavne žrtve.
Valpurga je nesposobna za život, za nju se brinuo suprug i ona nakon njegove smrti ne
može financijski preživjeti. Lucija je tako đer nesposobna i prekrhka, jer živjela je pod
staklenim zvonom, pod kojim pak nije mažena, nego gušena u svojoj mladosti. Juraj je, kao
prvorođenac i kao sin, uživao potpunu pažnju, uklju čujući i materijalnu. Ante je bio glava
patrijarhalne obitelji i time glavni uzrok njezinih problema. Izvanjska socijalna
motiviranost, ona na makrorazini, izravno se o čituje na primjeru Jurja i Ante. Ante
propada jer se ne snalazi u novim društvenim okolnostima, a Jurjeva se propast može

obitelji uzrokovano je njezinim ustrojstvom). Dakle, propast je socijalno motivirana, ali
nije samo socijalna, nego i duševna, psihološka (u prvom redu Lucija) i moralna (Ante i
tuma čitiPri
Juraj). (sčaautorske
o Stipanpozicije) kao izbor pogrešnog
čićima pripovijeda se kao priputa,
ča iz odnaro đivanja
prošlosti (otupo
(roman đenje
činje od
u
sadašnjem trenutku, prebacuje se u prošlost, pa vra ća u sadašnjost u kojoj se pri ča
nastavlja) koja će objasniti uzroke sadašnjeg stanja. Prikazano je propadanje plemi ćkog
sloja, uspon građanstva, socijalno-ekonomski i politi čki život Senja i onodobne Hrvatske.
Na kraju romana čuje se, kao znak novog vremena, Gajeva budnica.
ANTE KOVAČI
(U registraturi)
Kovačićev se roman U registraturi , kao i svaki drugi tekst, može motriti u svojoj
unutrašnjoj strukturiranosti i u razli čitim kontekstima. Priča o životu Ivice Kičmanovića
također je i priča o hrvatskom društvu u drugoj polovici 19. stolje ća pretrpana različitim
zanimljivim likovima. Problematizira se suodnos sela i grada, tako da je selo na poziciji
dobra, ali naivnog, a grad je u odnosu prema selu prostor iskvarenosti i vrebaju će
opasnosti i on je nadmoćniji. Ivica Kičmanović nesretni je primjer seljaka u gradu, ali
njega nije uništio samo grad, nego i nesretni spletovi okolnosti, pokrenuti i iracionalnim
silama. Iracionalno je u romanu utjelovljeno u liku Laure, najpoznatije fatalne žene
hrvatske književnosti, koja je okarakterizirana i socijalno, dakle realisti čki, ali i
romantičarsko-naturalističkim koktelom — nešto je mutno u njoj, ne samo njezina prošlost
koja se krije u kov čegu. Kumordinar Žorž zanimljiv je hibrid seljaka i gra đanina, komičan
lik, izobličenošću svog karaktera s više lica na rubu je groteske i baš zbog toga ne može ga
se promatrati sažalno, nego i kao signal opasnosti. U trodijelno komponiranom djelu u
ulozi pripovjeda ča nastupaju Ivica Ki čmanović, koji pripovijeda svoje djetinjstvo, i

i to onaj Kičmanovićev, iz registrature. Događaji nisu nanizani strogo vremenski ni
uzročno-posljedično, i ta se rastrzana neurednost sižea može pripisati tome što je roman

uop ćeni,
pisan sveznajući pripovjeda
i objavljivan č, koji
u nastavcima (u govori u ,tre
Vijencu em licu,
a ćkao a pripovijeda
knjiga i jedan
tek dvadesetak pravniposlije
godina spis,
Kovačićeve smrti), a katkad se tumači i kao sukladna slici Ivi čine psihe, u svakom je
slučaju vrlo funkcionalna u izgradnji zna čenja romana. Sve je uokvireno doga đanjem u
registraturi, u kojoj sve po činje i završava i prema kojima je ostatak doga đanja u načelno
podređenom položaju (kao razrada, objašnjenje), ali u tom se klju ču roman rijetko čita.
Heterogenost je teksta poduprta i jezično-stilskom raslojenošću, npr. često se ističe govorna
karakterizacija Žorža, zatim česta patetika, itd. Također je nezanemariva komika, kao i
element fantastičnog.
U registraturi može se promatrati npr. u kontekstu Kova čićeva života i djela, u kontekstu
hrvatskoga realizma i povijesti (hrvatskoga) romana. Jasno je da ovaj osebujni tekst ne
pripada šenoinskom tipu romana kao i to da nije tipi čan primjer realizma (usporedi
Novakove Posljednje Stipan č ić e ). U razvoju Ivičina karaktera razvidan je trag romana
odgoja (Bildungsromana), jedne od najžilavijih pripovjednih matrica uop će. Tragičan Ivičin
završetak i fatalnost Laurina, npr., mogu se uspore đivati s brojnim kasnijim hrvatskim
romanima… To je najbolje djelo Ante Kova čića, pisca koji je prošao put od seljaka do
građanina, koji je imao buran javni život i obitelj s puno djece, bio pravnik i pravaš, i koji
je umro kao tridesetpetogodišnjak pomra čena uma. U registraturi , osim što je vrlo
popularno djelo, drži se i jednim od najzanimljivijih hrvatskih romana uop će.

EUGEN KUMIČI
(Urota zrinjsko-frankopanska)
Urota zrinjsko-frankopanska
Pomak•Pripreme slijedi šenoinski smjer hrvatskog romana. Kumi čić je temeljito
proučio povijesnu građu i na način zanimljiv širokoj publici izlaže je ne da bi otkrio neku
pravu povijesnu istinu , nego da bi tu istinu približio svojim čitateljima kako bi oni shvatili
što se događalo i što se događa s njihovom nacijom, da bi izvukli važne pouke i u čvrstili
svoje domoljublje, koje se najbolje budi i u čvršćuje upravo pričama, nacionalnim mitovima,
a tragična zrinjsko-frankopanska pri ča jedan je od najsnažnijih hrvatskih mitova uop će.
Čitatelji dakle, osjećajući se dijelom kolektiva, čitaju važnu pri ču o samima sebi, o svojoj
(povijesnoj) sudbini. Trebaju prepoznati dobre i loše stvari i prema tome djelovati u
sadašnjosti i budu ćnosti. Priča je prošarana sadržajima iz repertoara tzv. zabavne ili
trivijalne književnosti: idealizacija likova, sentimentalno shva ćanje ljubavi, i time se, kao i
interesom za povijest i domoljublje, približava romantizmu.
KSAVER ŠANDOR GJALSKI

(Pod starimi krovovi — Perillustris ac generosus Cintek)
Perillustris ac generosus (ugledni i plemenitog roda) Cintek kao da je usnuo ružan san u
kojem su plemenitaši Hrvatskog zagorja iz glavnih presko čili u sporedne uloge, sasvim
nespremni na novu situaciju. Cintek čiji se obrisi pred čitateljem pojavljuju postupno, raste
u čitateljevim očima i u prenesenom smislu — od u svom automatiziranom plemenitaškom
koprcanju komičnog do u svom razrušenom svijetu tragi čnog lika. Pripovjeda č ne izlaže
svoj središnji lik čitateljevu ismijavanju, čak ni zdravom smijehu, nego tek suosje ćajnom
smiješku, i to zato što prema njemu nije ni ravnodušan, a kamoli da bi likovao nad

starimi krovovi starih hrvatskih zagorskih kurija. Tema je socijalna, tipi čno realistička, ali
Gjalskijeva novelistička zbirka u prvom je redu sentimentalna i pisana kao sjetno

njegovim potonućem. Gjalski piše o propadanju plemenitaškog sloja, gašenju idile pod
prisjećanje. Pripovijedanje je stati čno, atmosferično, događajnost, pa i društveni procesi u
pozadini su. Po tome Gjalskijev realizam poetski, liri čan, modernizmu upućen i po
zanimanju za individualne psihologije. Uglavnom se uspore đuje s Turgenjevim, čije je djelo
Gjalski poznavao, ali treba istaknuti i neke razlike, npr. to da je Turgenjev u Lov č evim
zapisima prema vlastelinima bio vrlo kriti čan i nije skrivao svoje simpatije prema
kmetovima. Pisac, pravim imenom Ljubo Babi ć, autor je npr. i romana U noći u kojem u
prvi plan stavlja upravo društveno-politi čke procese.
JOSIP KOZARAC
(Tena)
U Kozarčevoj noveli prati se moralna propast naslovnog lika. Pripovijedaju se odnosi
tjelesno atraktivne Terezije Pavleti ć (što je puno Tenino ime i prezime) s četvoricom
muškaraca: uglednim i imu ćnim Slavoncem Jozom Matijevi ćem, austro-ugarskim vodnikom
Jaroslavom Beranekom, francuskim trgovcem Leonom Jungmanom i Ciganinom Ðor đem.
Peti važan muškarac u njezinu životu bio je njezin otac Jerko, od kojega je naslijedila
osnovne karakterne crte. Tenina majka, zatim Jozina supruga Ivka i Ðor đeva Maruška
ženski su likovi u noveli. Tenin lik, pa i njezina propast, motiviran je i socijalno i biološko-
psihološki, njezinim fizi čkim izgledom, njezinim od oca naslije đenim temperamentom.
Kozarac nastoji prikazati društvenu stvarnost onodobne Slavonije u koju ulaze
kapitalistički odnosi. Može se re ći da i sudbina igra ulogu u ovoj pri či. Na nju upućuje čin
poklanjanja kobne marame Teni od Maruške, koja je Ciganka i samim time nositeljica
značenja nečega ne dokraja razumljivog, iracionalnog, tajnovitog, a upu ćuje i ponovni

socijalnog, s tragovima romantizma (sudbina) i naturalizma (biologija), ali okrenut
modernizmu (psihologija).
susret Tene i Jaroslava na kraju, susret nade. Tena je realisti čki tekst, po tematiziranju
SILVIJE STRAHIMIR KRANJČEVI
(Moj dom; Mojsije; Eli Eli lama azavtani? ; Gospodskom kastoru)
Nakon budnica i davorija i pretežno domoljubne i prosvjetiteljske preporodne lirike,
prošarane Vrazovom ljubavnom poezijom, tako đer Preradovićevom ljubavnom i
refleksivnom, zatim nakon tako đer didaktičnih i patriotskih stihova Šenoina doba (Šenoa,
Harambašić) te klasicističko-romantičarskih Cirakijevih elegija, dolazi pjesnik dotad (u 19.
stoljeću) neviđene energije — Silvije Strahimir Kranj čević. U romantizmu pjesnik je često
shvaćen kao nacionalni prorok, Kranj čevićev lirski subjekt to je na specifi čan način,
domovina je njegov snažan unutrašnji doživljaj, njegovo osobno životno pitanje ( Moj dom ).
Ali to se odnosi tek na dio Kranj čevićeve poezije. U svojim pjesmama Kranj čević otvara
nove tematske krugove, uvodi socijalnu tematiku, religioznu i refleksivnu. U Mojsiju , čije je
gradivo preuzeto iz Biblije, pjesnik nije shva ćen kao predvodnik nacije u njezinu
nacionalnom i političkom osvještavanju, nego društva i čovječanstva u njegovu životu u
vrlo uopćenom smislu, dakle druk čije shvaćen genij od onog romanti čarskog, svedenog na
svoju hipersenzibilnost. Razmatra se tu biblijskim stilom o položaju čovjeka u svijetu,
između zemlje i neba, u odnosu prema Bogu, o ljudskom društvu, kombinira se religiozni i
refleksivni sadržaj i iznose mnoge velike misli, aforizmi (na ipak jednoj višoj razini od
također brojnih Preradovi ćevih), npr. I narodi su djeca velika / Što lako im je kupit
igra čk e . Poznat je provodni motiv: I tebi baš što goriš plamenom / Od ideala silnih,
vje či tih, / Ta sjajna vatra crna bit će smrt, / Mrijeti ti ćeš kada poč neš sam / U ideale
svoje sumnjati . Religiozna i socijalna tematika isprepletene su u Eli! Eli! lama azavtani?!
(Gospode, Gospode, zašto si me ostavio), pesimisti čnoj i prijekornoj pjesmi.

MODERNISTIČKA POEZIJA I DRAMA

CHARLES BAUDELAIRE
(Suglasja; Albatros; Stranac)
Baudelaire se smatra jednim od najve ćih i najutjecajnijih svjetskih pjesnika uop će. Boem,
piše o ružnim stranama gradskog života i morala, o slabim stranama grada, ne
prosvjetiteljski ili realisti čki, nego s osobne pozicije. Glavni mu je ideal ljepota — apsolutna,
metafizička, povezana s tajanstvenim i iracionalnim. Izraziti je simbolist, ali njeguje i kult
forme, što ga približava parnasovcima. Obnovio je tad ve ć ugaslo zanimanje za formu
soneta, a snažno promovirao i tad nedavno nastali pjesni čki oblik — lirsku pjesmu u prozi.
Najpoznatija mu je zbirka Cvjetovi zla , čiji je naslov znakovit kao i naslov prozne lirske
zbirke Spleen Pariza .
Suglasja svojim naslovom upu ćuje na sinesteziju, u činak udruživanja i međudjelovanja
različitih osjetila, za Baudelairea i za modernisti čku poeziju vrlo karakteristi čnu. U toj
pjesmi priroda pojmljena kao hram simbola, a čovjekov položaj u svijetu kao razapetost
između razuma i iracionalnog. Albatros u istoimenoj pjesmi simbolizira iznimne pojedince,
upravo prave pjesnike kako ih shva ća Baudelaire, izdvojene iz društva koje se prema njima
odnosi vrlo okrutno. Zanimljivo je da su albatrosi ružne ptice, što upu ćuje zapravo na
nemogućnost ostatka društva da pojmi njihovu ljepotu. Albatros se po temi može
uspoređivati npr. s Cesarićevim Oblakom . Oblake imamo u pjesmi u prozi Stranac , u kojoj
oni ne simboliziraju umjetnike, ve ć po svojoj prirodi u društvu marginalizirane, nego
predstavljaju ideal ljepote, idealne i prolazne istodobno, kojem ti iskorijenjeni pojedinci,
stranci , teže. Stranac bi mogla biti programatska pjesma umjetnika-boema.

PAUL VERLAINE
(Jesenja pjesma)
Me đu obilježjima
Pomak•Pripreme Verlaineove
za Državnu maturu poezije isti če se u prvom redu muzikalnost, istaknutost
157
zvukovnog sloja pjesme. Verlaine stvara u drugoj polovici 19. stolje ća i na razmeđi je
parnasovačke i simbolističke poetike, u svakom slučaju glas njegova lirskog subjekta
osoban je i emotivan. U Jesenjoj pjesmi tematiziran je pejzaž kao odslik duševnog stanja,
događanja u pejzažu sukladna su raspoloženju lirskog subjekta. U Verlaineovoj biografiji
zanimljiva je intimna epizoda s pjesnikom Rimbaudom.
JEAN ARTHUR RIMBAUD

(Samoglasnici)
U trojci Baudelaire — Verlaine — Rimbaud ovaj posljednji je najmoderniji u estetskom
smislu. Rimbaud je pravi simbolist, simboli su u njegovoj poeziji izrazito individualni. To i
upućenost onostranosti, sadržajima dokraja neprevodivim u jezik, rezultira slabijom
komunikativnošću, dakle njegova je poezija široj publici nerazumljivija i iziskuje ve ći
čitateljski i interpretatorski napor. Takva je ve ć od mladala čke poeme Pijani brod , koju je
napisao kao osamnaestogodišnjak. U sonetu Samoglasnici lirski subjekt niže svoje
asocijacije vezane uz pet samoglasnika koje su potpuno individualne.
HENRIK IBSEN
(Lutkina ku a)
Već to što je Lutkina ku ća poznatija pod nazivom Nora ukazuje da je u središtu te drame
osoba Nore Helmer i neki njezin problem. Norin je problem u njezinu položaju u društvu,

je, nimalo netipičan za svoje doba, a položaj žene u njemu podre đen je suprugovu. Nora je
pritajeno nezadovoljna time, ali ne poduzima, naravno, ništa, sve do situacije u kojoj se
konkretno u društvenojdruštvenih
ona kao prekršiteljica instituciji koja
normise (krivotvorila
zove brak. Norin i Torvaldov
je potpis brak što
na mjenici, tradicionalan
je u činila
kako bi omogućila muževo liječenje) nađe na Torvaldovu udaru. U tom trenutku u
Torvaldovim očima Nora postaje nedostojna i takva položaja u kakvu je dotad bila. Nori
taj trenutak otvara o či i njoj je posve jasno da u takvu braku nije sretna i da u njemu ne
može ostati, i Nora odlazi, kao prava emancipirana žena, bez obzira na to što se Torvald
predomišlja i želi da sve ostane po starom, jer i to po starom (u kojem je modelu ona
lutka, kao što se kaže u naslovu) ispod je minimuma na koji novoosvješ ćena Nora može
pristati. Drama je pisana realisti čki i kao kvalitativna, reducirani su vrijeme i prostor, broj
likova nije velik (osim Nore i Torvalda Helmera, tu su još gospo đa Linde, Krogstad i
doktor Rank) i sve to omogu ćuje koncentraciju na psihologiju likova i na njihove
međusobne odnose. Modernost teksta u prvom se redu nalazi u njegovu tretiranju ženskog
lika.
Ibsen, kazališni čovjek i dramatičar, najpoznatiji je norveški pisac.

HRVATSKA MODERNA

JANKO LESKOVAR
(Misao na vječnost)
Ðuro je Marti ć poludio — poznata je re čenica kojom završava Leskovarova novela (pisac ju
je nazivao crticom). Nije takav kraj tog lika iz Misli na vje čn ost u zrokovan društveno, nego
čisto psihološki. Istina, Ðuro Marti ć je bijedni seoski u čitelj, lik kakav zanima realiste, ali
njegov problem nije u društvenoj sredini. Njegov je problem u njegovoj glavi. Ðuru
Martića muči njegova vlastita s(a)vijest i ono što ona proizvodi, čudne slike prošlosti koja
zapravo nikad ne prolazi i kojoj se ne može pobje ći. Leskovarova novela napisana je 1891.,
u razdoblju realizma, ali je po svom sadržaju, pa po i na činu njegove obrade (imamo u njoj
i unutrašnji monolog), pravi modernisti čki tekst. Janko Leskovar pisao je novele i romane,
redom psihološke, njegove se likove naziva leskovar(ov)cima , a sve ih obilježava intenzivan
psihički život i opterećenost savješću.

ANTUN GUSTAV MATOŠ

(Utjeha kose; Notturno; Jesenje veče; 1909.; Stara pjesma; Cvijet sa raskrš a; Camao;
Umjetnost i nacionalizam)
Matoš je središnji pisac hrvatske moderne, godina čije se smrti (1914.) uzima i kao jedna
od mogućih godina završetka tog razdoblja u povijesti hrvatske književnosti. Utjeha kose
pjesma je u kojoj se obra đuje motiv mrtve drage, motiv omiljen u romantizmu, ali ovdje se
ne nastoji dati sje ćanje na mrtvu dragu u nekom bajkovitom obliku, mistificirati ljubav na
romantičarski način (kao što čini Poe u Annabel Lee ) ni idealizirati je u bilo kom obliku
(Preradović, Mrtva ljubav ), ovdje je naglasak na snažnoj atmosferi, ugo đaju susreta lirskog
subjekta s mrtvim tijelom voljene koje leži na odru, na pjesni čkoj impresiji. Naravno da su
uključene emocije, ali one su baš uklju čene u cjelokupni dojam, koji se na kraju neobi čno
preokreće uočavanjem životnosti dragine kose koje rezultira smirenim zaklju čkom: U smrti
se sniva . Matoš je, dakle, impresionist, poeziju gradi na dojmu lirskog subjekta i njegovoj
uronjenosti u ugođaj. U pjesmi Jesenje ve če tmurna slika prirode uzrok je čovjekova
osjećaja osamljenosti, a istodobno i odslik njegove psihe. U Notturnu je pejzažno odre đenje
pjesme još više u sjeni refleksivnog. To je pjesma o napuštanju fizi čkog svijeta, ona
završava time što željeznicu guta ve ć daljina , uostalom i napisana je u samrtni čkoj postelji.
Matoš je pisao i domoljubnu liriku, vrlo daleku deklamatorskoj iz 19. stolje ća. Matoš je
angažiran na način potpune kriti čnosti, koja proizlazi upravo iz emotivne povezanosti s
domovinom. U 1909. progovara lirski subjekt ogor čen nad očajnom nacionalnom situacijom
uzrokovanom izvana, lirski subjekt poistovje ćuje se s domovinom, a u Staroj pjesmi
ogorčen je situacijom iznutra, samom nacijom odnosno nesvjesnoš ću, kukavičlukom i
pasivnošću hrvatskih ljudi. Sve su navedene pjesme soneti, talijanskog (Petrarkina) tipa, u
svima se velika pozornost pridaje formi, vezanom stihu, zvukovnim u čincima. Dakle, one
jesu angažirane i humano i nacionalno, ali su u prvom redu estetski predmeti, u skladu s

novela, u kojoj pripovjeda č Solus neo čekivano susreće u slijepoj djevojci Izabeli
personifikaciju idealne ljepote i ljubavi, zapravo životnog smisla kojemu se svim silama
modernisti
teži, koja sečkim kultom
u tom ljepote.
trenutku čini Cvijet sa raskrš
nadohvat a kratka
ruke, ćali ipak jejenemogu
impresionisti čko-simbolisti
ća, nedostižna čka
i kontakt
s njom moguć je samo trenuta čno, a trajno neostvariv. I u noveli Camao simbolizam igra
ključnu ulogu, ali tu je Matoš uronio svoj lik, Kamenskog, u jedan halucinantan,
iracionalan i bizaran svijet. I sam autor za papigu iz naslova kaže da je simbol onog
tamnog, dušmanskog u stvarima i životinjama, ubijaju ći, izdaju ći nas u najja č im našim
č asovima . U eseju Umjetnost i nacionalizam Matoš vrlo uvjerljivo odbacuje izolacionizam
nacionalne književnosti kao promašeni put, naglašava kako je domoljublje samo dio
emotivno-misaonog svijeta čovjeka kao pojedinca, ali i ne priznaje mogu ćnost postojanja
književnosti iskorijenjene iz nacije.
DINKO ŠIMUNOVI
(Muljika)
Muljika , iako se bavi društvenim kontekstom pojedinca, iako prikazuje primitivni,
patrijarhalni kolektivisti čki svijet Dalmatinske zagore, moderna je novela po svom
zanimanju za psihologiju i po svom tretiranju pejzaža. Boja, djevojka nazvana muljikom
prema mekanu, bijelu, katkad bijelo-žutu kamenu, jedno je posve krhko bi će, koje se
upravo tom svojom osobinom izdvaja iz zajednice u kojoj se mora biti naro čito zdrav i
vitalan kako bi se preživjelo u okrutnom prirodnom okolišu. Boja je, dakle, ono čega se
sredina plaši i što sredinu na poseban na čin ugrožava, ukazuju ći na mogućnost različitosti i
slabosti. Sredina zato prema njoj može biti jedino okrutno. Bojina psihologija
suprotstavljena je kolektivnoj, ali ona nije samo društvom odre đena, nego je shvaćena i kao
individuum. S psihologijom, stanjima duše, povezan je i pejzaž kao njihov izraz, odnosno

VLADIMIR VIDRI
(Jutro; Pejzaž I.; Pejzaž II.; Dva levita; Adieu)

pripovjedačeva takva impresija krajolika.
Izvorna neobuzdanost u pjesmi Jutro zavodi čitatelja, ali prikazana nekako prigušeno ne
dopušta mu da se dokraja uljuljka u njezin svijet, nego ga navodi da nasluti pukotine u toj
idiličnoj slici sasvim skladna i savršena svijeta iz kojih vreba osje ćaj nesigurnosti, nekakve
duboke nelagode. Nesklad je u Vidri ćevim pjesmama različito izražen, ovdje je on
uzrokovan upravo napetom savršenoš ću prikazanog svijeta, mitskog i mitološkim bi ćima
nastanjenog pejzaža u kojem nema čovjeka, kao kad se u igranim filmovima često
najstrašniji prizori najavljuju idili čnima (npr. vesela dje č ja igra popraćena ugodnom
glazbom koja prelazi u zastrašuju ću — ovdje tu zastrašuju ću glazbu svira čitatelj). Slično je
u Pejzažu I., u kojem je dubinska bol obložena debelim slojem snažnih boja: cvjetovi se
žute, pčele su zlaćane, stabla sjenata, oblaci se bijele, nebo se plavi, krovovi su crveni, polje
je zlatno — koje ispunjavaju velik prostor (nebo je visoko, polje se s huma k humu vere…).
Za razliku od Jutra ovaj je svijet ispražnjen od bi ća, ljudskih ili čovjekolikih, ali nazna čeni
su tragovi čovjeka, i to podnevnim zvonom i crvenim krovovima, zlatnim poljem… U
objema pjesmama nesigurnost, nelagoda, bol i sli čno sekundarni su, nalaze se iza slike, iako
ih slika priziva. Pejzaž II. uglavnom se interpretira u usporedbi s Pejzažom I. Navodi se
kako je u njemu upotrijebljen oblik za prošlo vrijeme (perfekt) i time postignuto
pripovijedanje, protjecanje vremena (nasuprot prezentu Pejzaža I. koji sugerira
svevremenost)… Pejzaž II., jedna od najzanimljivijih hrvatskih pejzažnih pjesama,
organizirana je kao kratka pri ča o neobičnoj nokturalnoj zgodi lirskog subjekta kojemu se
obratio tajanstveni razigrani glas prirode i s kojim je ovaj vodio vrlo kratak razgovor u
noći prikazanoj, naravno, prekrasnim vidri ćevskim slikama. U svim se Vidrićevim
pjesmama nešto događa i to se pripovijeda, nisu one slikarske ili pjesme oka po tome što bi

i umrežuju procesi, ali na specifičan način, nekako prigušeno i prerušeno u ljepuškasto ruho
klasičnih i pejzažnih motiva, u jezik koji odiše jednostavnoš ću, jasnoćom, vedrinom i
se u njima nizale oznake predmeta, stavljala jedna uz druge njihova imena, u njima se nižu
zavodljivom starinom. Upravo iz sudara lepršavosti i naslu ćene težine često proizlazi velika
napetost i osjećaj velike boli. Katkad je to naznačeno vrlo neizravno, a katkad eksplicitnije.
Dva levita (sve ćenika) duboko žude za divnom blijedom ženom cara Salamona, i pjesma je
zasnovana na toj neiskazivo snažnoj napetosti izme đu njih i nestvarnog objekta žudnje, bio
on erotski, emotivni, misaoni, metafizi čki, ali u svakom slučaju nedostižan i neprebolan.
Adieu (franc. zbogom) kratka je, skladna pjesma o trenucima odlaska, rastanka,
zaokružena, ali nedorečena, pa je možemo čitati npr. kao ljubavnu ili misaonu, pjesmu o
pjesnikovanju, ali možemo i učitati u nju podatke o tome kako je posljednja u jedinoj
Vidrićevoj za života objavljenoj zbirki, nakon koje je ubrzo umro, dakle čitati je kao
konačnu oproštajnu pjesmu.
Danas se Vidrića ne čita samo kao pjesnika dionizijskog nadahnu ća i lijepih pejzažnih
pjesmica, nego se, pogotovo nakon eseja Antuna Barca Umjetnost i bol , u njegovim
pjesmama čitaju mnogi ozbiljni sadržaji: emotivni, ljubavni, misaoni, društveni i
povijesni… Nemoguće je Vidrića preskočiti kad je riječ o najvažnijim pjesnicima hrvatske
moderne, razdoblja u koje se savršeno uklapa svojim impresionizmom, zanimanjem za
ljepotu, za pejzaž, modernom upotrebom klasi čnih motiva, skladnošću forme (u čemu je
znatno nediscipliniraniji od Matoša)… Iako nije doživio svoj trideset i peti ro đendan i
premda je napisao svega četrdesetak pjesama, jedva dovoljno za jednu zbirku, nemogu će je
Vidrića preskočiti ni kad je rije čo samim vrhovima hrvatske književnosti.

VLADIMIR NAZOR
(Cvrčak; Zvonimirova lađa; Seh duš dan)
Nazorov je opus
Pomak•Pripreme velik maturu
za Državnu i raznorodan. Cvr ča k ga predstavlja kao hrvatskog pjesnika
164
mediteranskog kruga, pjesnika uz kojega možemo povezati sljede će ključne riječi:
mediteranski pejzaž, univerzalnost, optimizam, mit, usmena tradicija, naro čita
zvukovnost… Cvr ča k je moderan ditiramb napajan motivima iz narodne književnosti,
motivima klasičnim i, najviše, sredozemnim pejzažom, u kojemu se u snažnu zanosu slavi
svijet koji je lijep i život koji je dar s neba. Uzvišenim tonom pjeva i lirski subjekt pjesme
Zvonimirova la đ a, ali on je zanesen nacionalnom opstojnoš ću usprkos nimalo joj sklonoj
povijesti. Nazor je važan dijalektalni pjesnik. Galiotova pesan , objavljena kao i
Zvonimirova la đa u zbirci Hrvatski kraljevi 1912. godine, smatra se po četkom moderne
čakavske poezije (početkom kajkavske smatra se Matošev Hrastova čk i nokturno). Seh duš
dan (Svi sveti) žalopojka je koju nad sinovim grobom izgovara njegova majka. Pripjev
(Ninaj, nanaj, lepi sin! …) daje joj dimenziju uspavanke.
FRAN GALOVI
(Crn — bel)
U kajkavskoj pjesmi Crn — bel (a crn — bel je onomatopeja za glasanje zrikavca)
zvukovnošću se i pjesničkim slikama dočarava (pred)jesenska atmosfera, atmosfera sjete
obilježena motivom prolaznosti. Moderna je ovdje ugo đajnost i impresivnost, kao i
usklađenost osjetilnih podražaja. Galovi ć je živio dvadeset i sedam godina, vojna je žrtva
Prvog svjetskog rata, ali ipak je stvorio opsežan opus. Nevelik je dio tog opusa kajkavski
(za života objavljena zbirka Z mojih bregov ), ali upravo taj dio smatra se najvrednijim i

dovoljnim da se Galovi ća svrsta među najbolje hrvatske pjesnike, ne samo kajkavske i ne
samo dijalektalne.
IVAN KOZARAC
(Ðuka Begovi )
Tridesetak godina mlađi i književno moderniji i provokativniji od dvaju Kozaraca u
hrvatskoj književnosti, Ivan, živio je gotovo upola kra će od Josipa, tek dvadeset i pet
godina. Ðuka Begovi ć objavljen je postumno. To je pravi roman lika i pravi psihološki
roman, i to u većoj mjeri od Bijega Cihlara Nehajeva, jer u njemu je uloga društva manja.
Ðuka Begović u stalnom je bijegu od svijeta, na svoj osebujan na čin. On ne bježi tiho,
uzmičući, on bježi na sav glas, ne u sebe, nego prema van, u svijet, onakav kakav njemu
odgovara. Radikalno se suprotstavlja svemu što bi uspješan slavonski seljak trebao biti.
Odbija biti normalan , miran čovjek, predan obitelji i ozbiljnom radu. Ðuka Begovi ć je
neradnik i rasipnik, hedonist koji se opija i obilno uživa u tzv. lakim ženama. Nešto je
demonsko u njemu, a to dolazi iz njegove genetike i iz odgoja od oca Šime. Njegovo
ubojstvo Šime može se tumačiti kao obračun sa samim sobom. Ali obračun nije konačan,
jer i ne može biti. Ðukin je život povijest neobuzdanosti i sumanutih naleta prema tome
nečemu mutnom, valjda potpunoj slobodi i sre ći, naravno bolno nedostižnoj. U tim je
naletima više puta posustao. Na zemlju su ga uglavnom spuštali valovi brige prema k ćerki
Smilji. Ali svaki se put vra ćao u svoju borbu. Nakraju Ðuku ostavljamo prakti čki u
okovima, potpuno u vlasti društva čije norme nikako ne može podnijeti, ali i pripovjeda č
napominje da je to možda samo privremeni smiraj. Ðuka Begovi ć zanimljiv je i po stilu
koji prati temperament naslovnog junaka.

MILUTIN CIHLAR NEHAJEV

(Bijeg)
Na kraju romana
Pomak•Pripreme ne samomaturu
za Državnu da glavni lik bježi sa svijeta bacaju ći se u more nego je pobjeglo
166
i njegovo mrtvo tijelo, jer lešine mu nigdje nisu našli . Ðuro Andrijaševićp okušava opstati i
čak uspjeti u svijetu, ali doživljava potpun neuspjeh jer je tako unaprijed odre đeno, u
crtama njegova karaktera (svojevrsna psihološka, a ne, kao u naturalizmu, biološka
predodređenost). Tragičan završetak uzrokovan je u prvom redu neprilagodljivoš ću mladog
intelektualca. Naglasak je na njegovoj premisaonosti i prevelikoj sklonosti autoanalizi te
nedostatku životne energije, dakle nije to romanti čarski junak koji propada u sudaru svog
hiperboliziranog slobodarskog ega s prenormiranim svijetom. Andrijaševi ć se ne snalazi u
velikom gradu, pogotovo se ne snalazi u hrvatskoj provinciji, ali socijalna motivacija
njegova sloma sekundarna je. Psihologija je u prvom planu i po tome je ovaj psihološki
roman lika moderan, kao i po tome što sama fabula nije u središtu. Bijeg se često označava
kao romaneskni vrhunac hrvatske moderne. Može ga se promatrati u nizu hrvatskih proza
koje se bave životnim slomom mladih intelektualaca, nizu koji po činje sa Šenoinim
Prijanom Lovrom . U prikazu Lovrine tragedije, naprimjer, ipak je ve ća uloga društvenih
čimbenika. Slika društva nije ono zbog čega je Cihlarov roman pisan, ali ne može se re ći da
pripovjedača društvo, konkretno senjska uska varoš , uopće ne zanima. Ne treba spominjati
da mu nikako nije svrha prosvijetliti čitatelje, a kamoli ih čitateljski odgojiti. Od realizma
se Bijeg odvaja u prvom redu svojom psihologi čnošću, zamecima defabularizacije, pa i
kratkoćom. Da je Ðuri Andrijaševi ću intuitivno jasno u čemu je problem, iako u svom
oproštajnom pismu, upućenom prijatelju Toši i napisanom neposredno prije bijega , kaže da
mu je to zagonetka, i da nakraju zapravo bježi od samog sebe, takvog sebe, može se
naslutiti iz posljednje re čenice tog pisma: Ako imaš sina, ne pri ča j mu o meni.

IVO VOJNOVI
(Ekvinocij; Dubrova čka trilogija)
Vojnovi ćeve suzadrame

Pomak•Pripreme Državnumoderno
maturu psihološke, kvalitativne, s elementom simbolizma te167s
tragovima realističko-naturalističke poetike, drame ugođaja. Ekvinocij ve ć svojim naslovom
ukazuje da ga se mora čitati/igrati u ključu specifičnog ugođaja i priziva prisutnost
zvučnih i vizualnih efekata (ekvinocije je, naime, nevrijeme koje se ne manifestira samo
fizički, nego ga prati i intenzivna psihi čka uznemirenost čovjeka). Osnovna je problematika
drame socijalna, ali ona prelazi u psihološku, pa i dobiva simboli čko značenje. Slično je i s
drugim djelom, trilogijom koja se sastoji od dramskih tekstova Allons enfants! , Suton i Na
taraci te od uvodnog soneta Prelude i zaklju čnog Na Mihajlu . U Dubrova č koj trilogiji rije č
je o propasti dubrovačkog plemstva koje je bilo zaštitni znak Dubrova čke Republike, tj.
izjednačeno s njom, i dubrova čke slobode. Plemstvo ne može priznati promjene koje dolaze
s novim vremenom, ne može ih priznati sebi, jer promjene radikalno mijenjaju njihov
položaj i identitet, pa je propast (propast koja ne zna či samo slabljenje, nego i fizički
nestanak) time potresnija. Vojnovi ćev je jezik liričan i obilježen patosom, lokaliziran na
svim razinama, u Ekvinociju realisti čniji. Ono što se svakako ne može ne primijetiti jest
uloga didaskalija — u ovog dramati čara nisu samo scenske upute, nego vrlo estetizirani
tekstovi, katkad nalik pjesmama u prozi. Vojnovi ć je poznat kao kazališni čovjek, a
društveno kao profinjeni dandy.

MILAN BEGOVI
(Bez tre ega; Pustolov pred vratima)
Giga Barićeva,za Državnu

Pomak•Pripreme naslovnamaturu
junakinja Begovi ćeva romana, moderna je Penelopa kojoj
168
udvaraju razli čiti prosci, a nakraju joj se vra ća njezin Odisej , neočekivano i neprihvatljivo
drukčiji od starog (mladog) Marka. Taj sadržaj završnog dijela romana, Markov povratak,
uobličio je Milan Begović i u dramski tekst. U drami Bez tre ćega dvije su dramske osobe,
uz svojevrsni pomoćni lik služavke. Radnja se doga đa u zatvorenu prostoru i u jednoj no ći
(u Zagrebu 30-ih godina 20. stolje ća), pa je dakle koncentrirana u dijaloge, u psihologiju
jednog složenog muško-ženskog odnosa čiju komplikaciju pokre će Markov ljubomor , kako
ga naziva Begović. Ljubomora ovdje nije izvanjski motivirana, nekim konkretnim činom,
nego je prikazana ogoljeno, ljubomora dolazi iznutra i za nju nije potreban tre ći. Ova je
drama sadržajno zapravo književna psihološka studija, a formalno je to čista kvalitativna
drama dijaloga, kazališni tekst vrlo racionalno pisan za takvo kazalište u kojemu su u
prvom planu glumci kao tumači karaktera. Na svim se razinama Bez tre ćega smatra
uzornim tekstom, i često se Begovića proglašava savršenim poznavateljem ženske psihe i
kazališnog zanata. Pustolov pred vratima , jedan sasvim drukčiji tekst, drži se jednom od
najboljih hrvatskih drama uop će. Sedam od devet prizora odvija se u glavi središnje
dramske osobe, bolesne djevojke (Agneze) u njezinim predsmrtnim trenucima, u prostoru-
vremenu iracionalnog, djevojkinog nesvjesnog. Taj je film u djevojkinoj glavi zasnovan na
njezinim najdubljim žudnjama, a satkan je od komadi ća svijeta sličnog svijetu trivijalnih
romana. U njemu klju čnu ulogu ima Neznanac, personifikacija smrti. Snovitost dramskog
svijeta, osim što je u ulozi psihoanaliti čke studije, omogućuje i simboličnost i višeznačnost.
Postavlja se problem percepcije, odnosa zbilje i iluzije, iz čega proizlazi općenitije pitanje
relativnosti istine, po čemu je ova drama pirandelovska i po čemu sudjeluje u dijalogu o
središnjim pitanjima 20. stolje ća.

JANKO POLI KAMOV

(Pjesma nad pjesmama; Brada)
Najve ći intereszaza
Pomak•Pripreme Kamova,
Državnu maturujednog od hrvatskih književnih meteora , izražava upravo
169
današnje vrijeme. U svom je kratkom životu Janko Poli ć (Kamovom se nazvao prema
jednom prokletniku iz Biblije) stvorio vrlo zanimljiv opus, po svojim karakteristikama
daleko ispred svog vremena, upravo avangardan, a po svojoj kvaliteti u samom vrhu
hrvatske književnosti. Me đutim, Kamova u povijesti hrvatske književnosti prakti čki nema,
jer u njoj dugo nisu bila prisutna njegova djela. Drasti čan je primjer romana Isušena
kaljuža . Da taj roman nije objavljen tek pedeset godina poslije svoga nastanka (objavljen
1957.), tko zna kako bi izgledala povijest hrvatskog romana u 20. stolje ću. Kamov je
također pisao poeziju, novele, dramske tekstove… Pjesma mrtvog pjesnika duguje svoj
naslov puno poznatijoj biblijskoj pjesmi. Cijela je pjesma apostrofa drage lirskoga subjekta,
a ona je Ciganka koju ve ć u prvom stihu zove crna ljubavi moja . Kamov slavi blud,
preljub, neobuzdanu strast, apsolutnu slobodu. Jasno je da je pjesma u oštru dijalogu s
biblijskim predloškom, s književnom tradicijom, s tradicijom uop će, s aktualnom
književnošću (hrvatska moderna) i s vrijede ćim društvenim normama. To što se pjesma
čini programatskom, manifestnom, kao i mnogi Kamovljevi tekstovi, samo potvr đuje da
imamo posla s jednim avangardistom. Avangarda, naime, apsolutno negira tradiciju i
nastoji prevrednovati sve što je u njezinu obzoru, na društvenom i na umjetni čkom planu,
ona je snažno upućena svojoj optimalnoj projekciji . U Kamovljevim novelama fabula je u
drugom planu, a u prvom često problem identiteta glavnog lika. U Bradi se promatra kako
se identitet lika promijenio pošto je obrijao bradu, promjene su uo čljive i u društvenom
kontekstu, ali i na unutrašnjem planu, one su čak i karakterne. U Kamovljevoj je prozi
pripovjedač (istodobno glavni lik) ironi čan, često autoironičan, beskompromisno analizira
sebe i svijet, služi se unutarnjim monologom, komentarima, neknjiževnim leksikom itd.,

dakle ozbiljno je suprotstavljen tradiciji, ne samo realisti čkoj nego i suvremenoj mu
modernističkoj.

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U 1. POLOVICI 20. STOLJE A

ANTUN BRANKO ŠIMI
(Pjesnici; Moja preobraženja; Povratak; Hercegovina; Opomena; Smrt i ja; Smrt; Ru čak
siromaha)
Antun Branko Šimić glavni je predstavnik ekspresionizma u hrvatskoj književnosti.
Ekspresionisti, kao i predstavnici ostalih avangardnih književnih smjerova s po četka
dvadesetog stoljeća, pronalaze svoj odgovor na nepodnošljivu stvarnost čovjekove
otuđenosti uzrokovanu novim tehnologijama i novim na činom funkcioniranja društva te
užasom svjetskog rata, kao i druk čiji put od književne tradicije nesposobne odgovoriti na
to novo stanje koje je u pitanje dovelo samog čovjeka i čovječanstvo. Ekspresionisti se
radikalno povla če u sebe smatrajući da je jedina prava stvarnost ona unutar čovjeka, a
povlače se ne da bi ostali tamo skriveni, nego da bi iz čovjekove unutrašnjosti progovorili
snažnim krikom, stvaraju ći novu, umjetničku realnost, autonomnu od tzv. objektivne
zbilje. Ja pjevam sebe pjeva Antun Branko Šimi ć u pjesmi Moja preobraženja . Šimićeva
poezija tematizira ljubav, zavi čaj, tijelo, smrt, bijedu, samu poeziju, čovjeka uopće… Izraz
joj je snažan, beskompromisno ozbiljan, simboli čan, prevladavaju bijela i plava boja.
Pisana je slobodnim i grafi čki centriranim (simetri čnim) stihom i jezično ogoljenim stilom
u kojem se i interpunkcija pojavljuje samo onda kad je u čisto umjetničkoj ulozi. Šimić je
poživio tek dvadeset i šest godina, a uspio je naglavce preokrenuti hrvatsko pjesništvo
snagom svog svog umjetničkog stvaranja, ali i književnog djelovanja u širem smislu
(časopisi!). Pjesme je napisao na ekavskom, kao i mnogi hrvatski pisci tog doba, što se
tumači politički, ali može se tumačiti i kao estetski, avangardni čin — u smislu raskida s
književnom tradicijom i dominantnim književnim standardom kako bi se pronašao novi

pjesme (i)jekavizirali. Za Šimića se u literaturi obi čno navodi da zbog prerane smrti to nije
stigao učiniti.
izraz za nove sadržaje. Nakon politi čkog razočaranja hrvatski su književnici svoje ekavske
MIROSLAV KRLEŽA
(štokavska lirika — Nokturno, Snijeg; Hrvatski bog Mars — Baraka Pet Be; Kraljevo;
Balade Petrice Kerempuha — Khevenhiller; Povratak Filipa Latinovicza; Gospoda
Glembajevi; Predgovor Podravskim motivima Krste Hegeduši a)
U svojoj je štokavskoj lirici, kao i u novelama iz Hrvatskog boga Marsa i u dramama iz
ciklusa Legende (kamo spada Kraljevo), Krleža avangardist, i to ekspresionist. Avangarda
ne samo da se suprotstavlja tradiciji, nego je u cijelosti pori če i želi provesti sveopće
prevrednovanje, kako estetsko tako i društveno… Ekspresionisti zbilju pronalaze u svojoj
nutrini i izražavaju je (a ne prikazuju) snažnim bojama, često u kontrastima, i krikovima.
U Nokturnu zemlja se, umiru ći, zastrašujući glasa iz svoje unutrašnjosti. U Snijegu je dana
crna slika svijeta, unutrašnjeg stanja lirskog subjekta, suprotstavljena bijelom transparentu
snijega . Svijet Barake Pet Be zatvoren je u sebe, pa prema tome možemo zaklju čiti da želi
dati objašnjenje cijelog svijeta. Na nižoj razini apstrakcije, samu Baraku Pet Be možemo
smatrati simbolom Austro-Ugarske. Svijet prikazan u toj noveli jest svijet koji želi izazvati
čitateljevo gađenje nad njegovom ne čovječnosti, a novela je zapravo krik i vapaj za
čitateljevom humanom i humanističkom (re)akcijom. Kraljevo i Gospoda Glembajevi
drame su suprotstavljenih poetika. Kraljevo je kvantitativna, avangardna —
ekspresionistička drama koja je sva u izvanjskoj dinamici, u apstraktnosti svojih likova, iz
čega proizlazi njezina simbolika i alegori čnost. Gospoda Glembajevi (tekst iz glembajevskog
ciklusa koji čine još drame U agoniji i Leda te glembajevska proza) kvalitativna je drama,
koja slijedi model građanske, salonske dramaturgije i u kojoj je naglasak na psihološkoj

na izvanjskoj radnji. Ako se uzme u obzir to da je glembajevski ciklus nastao poslije
Legendi (kojima pripada Kraljevo), može ustvrditi da je Krleža napravio korak unazad u
karakterizaciji
povijesnopoetičlikova (likovi ali
kom smislu, u Kraljevu
to nam uneopgovori
će nisuapsolutno
karakteri,ništa
negoo simboli/znakovi), a ne
književnoj vrijednosti
tih drama. I Kraljevo i Gospoda Glembajevi vrhunska su dramska ostvarenja. Povratak
Filipa Latinovicza moderan je psihološki roman u kojemu su primjetne tehnike unutrašnjeg
monologa, modernog tretiranja likova, vremena i prostora, nestavljanje fabule u prvi plan
te esejiziranje romana. U tom se romanu obra đuje moderan problem, karakteristi čan za 20.
stoljeće — problem identiteta. Jasno je da nije rije č o društvenoj analizi i da je napušteno
realističko pripovijedanje. Balade Petrice Kerempuha spadaju u modernu hrvatsku
dijalektalnu poeziju, ali na specifi čan način. Naime, ta pjesnička zbirka nije napisana na
nekom organskom govoru, nego na kajkavskom književnom idiomu koji je Krleža
konstruirao na temelju bogate stare kajkavske rje čničke građe i starih kajkavskih pisaca,
koje je prethodno temeljito prou čio. U toj se zbirci, nastaloj u vrijeme španjolskog
građanskog rata, ali u Zagrebu, tematizira vje čnost ljudskog stradanja u ratovima,
mentalitet kajkavskoga kmeta (čiji je jezik na specifičan ironičan — Krleža za njega kaže da
odozdo pljuje na gospodsku čizmu!), problem izbacivanja kajkavštine kroz prozor od strane
iliraca, itd. Tematika je, dakle, socijalna, nacionalna i op ćečovječanska, humanisti čka. U
Predgovoru Podravskim motivima Krste Hegeduši ća , mapi hrvatskog slikara-naivca, Krleža
progovara o socijalnoj angažiranosti književnosti, problemu koji je bio u središtu poznatog
sukoba na književnoj ljevici, i isti če da je prvenstvena funkcija književnosti estetska.
Krleža je, po svom utjecaju, najsnažniji hrvatski pisac svih vremena. Nemogu će je zamisliti
kako bi izgledala hrvatska kultura, i ne samo kultura, u 20. stolje ću bez pojave Miroslava
Krleže. Autor je gotovo nepreglednog opusa, na svim književnim podru č jima ostvario je
vrhunske domete, jedini je hrvatski književnik kojemu je posve ćena posebna
enciklopedija…

IVO ANDRI
(Prokleta avlija)
Prokleta avlija zaiz Državnu

Pomak•Pripreme istoimenog Andri ćeva romana može se shvatiti kao simbol turske države
maturu 174
u kojoj se, kao i npr. u Austro-ugarskoj, nalaze najrazli čitiji narodi, može se shvatiti i kao
simbol za bilo koji totalitarni režim, ali i za cijeli svijet, čovječanstvo. Naravno, svako od
tih različitih shvaćanja na različitoj je razini apstrakcije. Andri ća u svakom slučaju zanima
kako takav jedan totalitarni mehanizam funkcionira i kako se prelama na pojedina čnim
ljudskim sudbinama. Personifikacija tog mehanizma, čovjeku dokraja neuhvatljivog, ali koji
čovjeka drži u šaci i onda kad je nevidljiv, jest upravitelj Kara đoz, ne slučajno nazvan po
liku iz turskog kazališta sjena. Ali nije to samo pri ča o istambulskom zatvoru/logoru.
Prokleta avlija po na činu izgradnje sižea jest prstenasti roman, ispripovijedan u
koncentričnim krugovima od kojih svaki ima svog pripovjeda ča — roman otvara
pripovjedač, zatim njegovu ulogu preuzima fra Rastislav pripovijedaju ći o fra Petru, fra
Petar pripovijeda o Prokletoj avliji, Haim o Ćamilu, a Ćamil o Džem-sultanu. Kao
svojevrsni pripovjeda č, ali epizodno, pojavljuje se i nesretni Zaim koji drugim
zatvorenicima pripovijeda svoje umišljene ljubavne zgode, i možda je baš to mjesto jezi čac
na vagi koji će nas uputiti na razmišljanje o ovom romanu kao o pri či o pri č anju . Sve što
on ima, u svojoj o čajnoj situaciji, jest pripovijedanje. Fra Petar mladom fra Rastislavu u
nasljeđe ostavlja upravo priču koju mu pripovijeda u bolesni čkoj postelji. Haimovo
pripovijedanje neodvojivo je od njegova straha, a Ćamil se iz nemoći da podnese život
posve preselio u pri ču. Pripovijedanje je jedno od bitnih čovjekovih obilježja, jedan od
načina kako čovjek razumijeva svijet, prima i prenosi znanje, a tako đer je i nasušna
čovjekova potreba — pri čanje i primanje pri ča. Priča o pripovijedanju, koje je odre đeno
samom svojom logikom, nužno je i pri ča o nepouzdanosti znanja i o relativnosti istine.
Ćamilova priča, npr., posve je upitna na razini činjenica. U svakom slučaju, smisao ovog

jednoznačan i nije lako razrješiv. Njegova je čar upravo u otkrivanju smisla na presjecima
različitih priča i značenja koja one nose.

romana (kojeg je Andri ć, kao i ostale svoje romane, nazvao pripovijetkom) nije
TIN UJEVI
(Notturno; Oproštaj; Naše vile; Svakidašnja jadikovka; Božanska ženo, gospo nepoznata;
Visoki jablani; Pobratimstvo lica u svemiru)
U Ujevićevu Notturnu (pjesmi koja zapo činje stihom Noćas se moje č elo žari ) obrađen je
motiv tzv. plačnog milja. Riječ je, posve uop ćeno, o ganuću najvećeg intenziteta izazvanom
doživljajem vrhunaravne ljepote. Oproštaj je programatska pjesma, i to avangardna — jer
govori o raskidu s dosadašnjim i o upu ćivanju prema posve novim vrijednostima. U tom
sonetu nalazi se stari književni motiv broda (la đe, plavce) — Ujevićev, tj. njihov, jer lirski
subjekt govori uime odre đenog kolektiva, novog pjesni čkog naraštaja, brod, naša mlada
plavca oprašta se, i to zauvijek, s književnom tradicijom personificiranom u ocu hrvatske
književnosti Marku Maruli ću, a oprašta se na njegovu staro čakavskom književnom jeziku. I
u pjesmi Naše vile vodi se dijalog s tradicijom, ali ovdje nije rije č o odricanju, nego o
propitivanju, čak sentimentalnom, svog odnosa prema njoj. Tradicija je ovdje
predstavljena ženama iz hrvatske povijesti i književnosti. Motiv starmladosti nalazi se u
Svakidašnjoj jadikovki , monotonoj tužaljki sro čenoj u dvadesetak tercina čiji je lirski
subjekt mlad, a već zgažen životom, bez životne snage. Pjesma se i stilski i djelomi čno
sadržajno oslanja na Bibliju. Deveta od četrdeset i osam pjesama iz zbirke Kolajna , sonet
koji započinje stihom Božanska ženo, gospo nepoznata , tematizira ženu, i to onako kako je
Ujevićeva poezija uvijek tematizira — kao dalek, nedostižan ideal, bestjelesan, duhovan, u
vezi s metafizičkim. Visoki jablani i Pobratimstvo lica u svemiru spadaju u kasnije faze
Ujevićeva pjesništva, u faze refleksivnije, optimisti čnije i u izrazu razmahanije poezije.

i pjesma koja se njima bavi zapravo je zanosna oda takvim ljudima. Pjesma Pobratimstvo
lica u svemiru nosi humanu utješnu poruku krhkom čovjeku-pojedincu (ve ć u prvom stihu:
Visoki
Ne boj su
se!jablani simbol
…), iznimnih
nisi sam! pojedinaca,
bavi se pitanjem nepokolebljivih
solidarnosti idealista
na razini čovječianstva
moralnih vertikala,
i problemom
identiteta.
DOBRIŠA CESARI
(Pjesma mrtvog pjesnika; Oblak; Vagonaši; Balada iz predgra đa; Povratak)
Cesarića se svrstava u razdoblje tzv. socijalno-psihološkog realizma (iako je stvarao i u
kasnijoj tzv. drugoj moderni), s čime je sukladna jednostavnost jezika i stila njegove
poezije, neobilježena eksperimentiranjem na tom podru č ju, a također i podudarnost leksika
sa svijetom koji nas okružuje. Cesari ć piše u vezanom stihu, pjesme su mu muzikalne, često
šansonijerske, i urbane. Jedan je od najpopularnijih hrvatskih pjesnika uop će.
Pjesma mrtvog pjesnika , organizirana kao izravno i intimizirano obra ćanje čitatelju
(započinje s Moj prijatelju …), bavi se književnom komunikacijom, odnosom pjesnika i
djela, djela i čitatelja, čitatelja i pjesnika, te preko toga dolazi do shva ćanja književnog
stvaranja (u kojemu zajedno sudjeluju i pjesnik i čitatelj) kao spasa od prolaznosti, smrti,
dakle načina dosezanja vječnosti. Oblak iz Oblaka simbol je iznimnog pojedinca, umjetnika
koji se uzdiže u visine, ali kojemu je u samoj njegovoj obla čn oj , što će reći prolaznoj,
prirodi upisana nemogu ćnost dosezanja vječnosti. Međutim, u glavnom je fokusu ove
pjesme odnos društva prema takvim pojedincima, koje ih nije u stanju prihvatiti, čak ni
primijetiti. Društvo ne primje ćuje ni čovjeka sa svog dna, bijednika iz Balade iz predgra đa .
U Vagonašima tako đer imamo ljude s dna društva, kojima lirski subjekt posu đuje i svoj
glas u poznatim stihovima o tome kako je apsolutno jasna škodljivost alkohola, ali kako
utjehe nema u vodi. Povratak , ljubavna pjesma, poznat je u široj publici najviše po stihu o

DRAGUTIN TADIJANOVI
(Dugo u no , u zimsku bijelu no ; Večer nad gradom; Prsten)
krhkosti znanja.
Majka seljankazaizDržavnu
Pomak•Pripreme pjesmematuru
Dugo u noć, u zimsku bijelu noć predstavlja upornost čovjeka177u
svom dostojanstvenom postojanju usprkos težini kojom je ono optere ćeno. Ta je ustrajnost
tiha, samozatajna, ali apsolutno nepokolebljiva, i to je čini začudnom. Ona također ulijeva
sigurnost, jer je personificirana u konkretnom, ali i mitskom liku majke kao skrbnice.
Firenca, jedan od najja čih simbola europske civilizacije, djeluje na lirski subjekt pjesme
Ve če r nad gradom i na emotivnom i na misaonom planu. Asocira ga na rodno selo u
domovini (Tadijanovi ćevo Rastušje) i navodi ga na paralele s njim, iz čega se rađa jedan
mali lirski esej o ljudskim rukama — Michelangelovim rukama, stvarateljicama umjetnosti
(vječnog) čija se smrtnost ne može pojmiti, i ruke seoske, fizi čke radnice. Time ruke s vrha
civilizacije dobivaju dimenziju obi čne ljudskosti, a ruralne ruke dimenziju duhovnosti. Tu
su, u sporednoj ulozi, i muške ruke iz rodnog sela, ali i sasvim apstrahirana ruka koja će
ugasiti svjetiljke, koja čovjeku jamči sigurnost i omogućuje mu miran san. Motiv ruke
nalazi se i u Prstenu , ali u središtu je te pjesme upravo naslovni motiv prstena, i to kao
simbola vječnosti koja je nedostižna. U pjesmi lirski subjekt stavlja prsten u kontekst
njegove vlastite, prstenove povijesti, povijesti svog nastanka od ljudskih ruku, zatim u
kontekst značenja koja mu ljudi pridaju i u kontekst zna čenja koje mu pridaje sam lirski
subjekt, a to je vječnost.
Tadijanović piše u slobodnom stihu, stihu govorenja, a poezija mu je osobito povezana sa
stvarnošću i konkretnošću. Njezin je lirski subjekt najviše mogu će blizak samom autoru,
nije Tadijanovi ć u svoje pjesništvo prelio samo svoju emotivno-misaonu biografiju, nego i
sasvim konkretne podatke (ženu Jelicu, Rastušje, itd.). Često se promatra u usporedbi s
Cesarićem, i tada se ističe njihova sličnost u realisti čn osti . Ističe se, osim razlike u izrazu
(već na prvi pogled: vezani — slobodni stih), i razlika u sadržaju odnosno dijelu zbilje koja

se pretače u poeziju. Cesari ću se tada pripisuje urbanost, grad kao prirodno okružje, a
Tadijanoviću ruralnost, seoska sredina kao prostor iskonske sigurnosti i sre će.
IVAN GORAN KOVAČI

(Jama; Moj grob)
Pjesma Moj grob, koja se sastoji od šest distiha (svaki je za sebe i u sebi, naravno parno,
rimovan), ispjevana je kao oporuka lirskog subjekta, kao onaj njezin dio u kojoj se nešto
zahtijeva, traži ili moli — a to je u ovom slučaju potpuna zašti ćenost poslije smrti i
nedostupnost ničemu i nikome: Nitko da ne dođ e, do prijatelj drag . Iz takve se želje mogu
dalje izvlačiti zaključci o tome što ta pjesma govori o životu (lirskog subjekta)… Jama je
poema, dakle lirsko-epski spjev, u deset pjevanja ispjevana u sestinama i stihu
jedanaestercu. O stilu se može reći da je uzvišen, odre đen snažnim slikama i zvukovno
naročito izražajan. To je posve u skladu sa sadržajem teksta. Jama je jedan od
najšokantnijih i eti čki najangažiranijih tekstova u hrvatskoj književnosti, a govori o
stradanjima, klanju, zlo činu čovjeka nad čovjekom. S obzirom na to da radi na postizanju
ugođaja infernalnosti, može se uspore đivati s Danteovim Paklom . Za oba Goranova (a
Goran se odnosi na rodni mu Gorski kotar) teksta isti če se kako su mogući rezultat
preodsjećaja vlastite smrti. Zločinački je ubijen u Drugom svjetskom ratu i nepoznat mu je
grob.

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U 2. POLOVICI 20. STOLJE A

RANKO MARINKOVI
(Kiklop)
Marinković, iako nije stvorio kvantitativno velik opus, jedan je od najboljih novijih
hrvatskih književnika. Njegove su Ruke jedna od najboljih novelisti čkih zbirki, Glorija
jedna od najboljih drama, Geste i grimase vjerojatno najbolja knjiga kazališnih kritika, a
Kiklop jedan od najboljih romana u hrvatskoj književnosti. Kiklop ime duguje jednookom
čudovištu iz Homerove Odiseje koje proždire ljude, Odisejeve suputnike, i od koga se
Odisej pokušava spasiti samoizgladnjivanjem, kako mu ne bi bio dovoljno atraktivan.
Melkior Tresić, središnji lik Marinkovi ćeva romana, izgladnjuje se kako ne bi bio sposoban
za vojsku, ne bi li izbjegao stravi čnom čudovištu koje se nezaustavljivo približava, a zove
se rat. Roman prikazuje potpunu dezorijentiranost tog mladog intelektualca, njegovu
psihologiju odre đenu strahom i nesigurnošću, i daje sliku predratnog Zagreba s opsežnom
galerijom zanimljivih i plasti čno okarakteriziranih likova. Za neke je likove poznato da su
oblikovani prema stvarnim osobama, npr. Maestro prema Ujevi ću. Marinković piše
razvedenom rečenicom, baroknim (manirističkim) stilom i obilno se služi ironijom.

VLADAN DESNICA
(Prolje a Ivana Galeba)
Roman Prolje ćza
Pomak•Pripreme a Državnu maturu karakterizira se kao roman-esej i kao roman monološko-
Ivana Galeba 180
asocijativnog tipa. Ivan Galeb pripovijeda iz pozicije izoliranosti, taj stari violinist
ozlijeđene ruke nalazi se u bolnici i po asocijativnom na čelu niže epizode iz svog života
isprepletene s esejističkim dijelovima teksta. Čitatelj taj niz fragmenata slaže u Galebovu
biografiju, ali i suo čen je s pozamašnom količinom razmatranja bitnih problema čovjeka,
društva i svijeta. Tako se ovaj roman bavi pitanjima umjetnosti, o smislu života, o smrti, o
Bogu… Proljeće iz naslova, Galebovo prolje će, nekakva je izvorna sreća, ne uzrokovana
ničim do toplinom sunca, kojoj čovjek teži i kojoj se nada, jednostavna pojava koja čovjeku
daje novi smisao i energiju.
Desnica, rođen u Zadru, književnik je koji participira i u hrvatskoj i u srpskoj nacionalnoj
književnosti i kulturi. Pisao je novele, pjesme, eseje, feljtone, scenarije, bavio se
prevođenjem. Uz Prolje ća Ivana Galeba najpoznatije mu je djelo roman oksimoronskog
naslova Zimsko ljetovanje .
SLOBODAN NOVAK
(Mirisi, zlato i tamjan)
Mirisi, zlato i tamjan darovi su koje nose biblijska tri kralja malom Isusu. U Novakovu
romanu na Tri kralja prastara će se Madona u či niti . To je stravično pesimističan pogled na
svijet, dokraja oslobo đen od bilo kakvih iluzija. Poruka koja čitatelja mora ostaviti bez
riječi, ili ga pak isprovocirati na reakciju. Mirisi dakle uglavnom aludiraju na Madonin
poklon , zlato se može konkretno odnositi na Madonino zlato na tavanu, a tamjan je

izgubio je svoj metafizi čki temelj. Mali, potpuno rezigniran, naprosto golo egzistira.
Zadovoljstvo nalazi u rijetkim tjelesnim užicima — jednom se napija i jednom se seksualno

uopćenija aluzija na svetost — naravno, ironi čna, jer svijet koji Novak stavlja pred nas
uzbuđuje, ali ne realizira svoju žudnju za tijelom mlade redovnice. Ovaj roman, prepun
simbolike i aluzija, napisan briljantnim stilom i zna čenjski vrlo složen, sav u implikacijama,
osim što se bavi egzistencijalnom problematikom, ulazi i u dijalog s vladaju ćom
ideologijom. U kontekstu jugoslavenskog socijalizma on je nužno problemati čan već svojim
pogledom na svijet.
JURE KAŠTELAN
(Tvrđava koja se ne predaje; Jadikovka kamena)
U Tvr đ avi koja se ne predaje lirski je subjekt tvr đava kao simbol čovjeka. Čovjek je to koji
vjeruje u svoj san i ne dopušta ni mogu ćnost ugroženosti od svijeta. Dakle u vremenu koje
se uglavnom bavi ugroženoš ću čovjekove egzistencije Kaštelanov lirski subjekt progovara
bezgraničnim optimizmom, koji se oslanja na čovjeka samog. U Jadikovki kamena lirski je
subjekt kamen, opet simbol čovjeka, iako ovdje nešto neizravnije. Spas od svjetskih zala
pronalazi se u izvornosti, u vra ćanju u prirodni duhovni okoliš.
Za Kaštelanovo pjesništvo karakteristi čna je metaforika, sloboda stiha, utjecaj usmene
književnosti i nadrealizma, mediteranska univerzalnost i humanost. Osim Jame Ivana
Gorana Kovačića, najpoznatija poema u hrvatskoj književnosti 20. stolje ća jesu
Kaštelonovi Tifusari .

VESNA PARUN
(Mati čovjekova; Ti koja imaš nevinije ruke)
Neke su od osnovnih
Pomak•Pripreme za Državnu karakteristika
maturu poezije Vesne Parun: slikovitost, metafori čnost,
182
čovjekoljubivost, ženstvenost, profinjena osje ćajnost, motivi iz prirode, uzvišenost stila…
Mati č ovjekova svojevrsna je obrnuta nadgrobna jadikovka. Motiv majke (koja žalopoji)
nad grobom svog djeteta jedan je od onih u književnosti koji su potencijalno najpotresniji.
Mati iz pjesme Vesne Parun uop ćena je ljudska majka koja potresno dijeli muk s
grobovima, a lirski subjekt uop ćen je čovjek određen u prvom redu time što je ljudsko
dijete. Ovdje majka šuti, a dijete govori, potreseno nad maj činom tragedijom koja proizlazi
upravo iz toga što je ona mati — čovjekova, a gorko je biti č ovjek, dok nož se s č ovjekom
brati . Na majki se dakle, kao nositeljici naj čistijih humanih osobina i simbolu najve će skrbi
i ljubavi za čovjeka, prelama tragedija čovjeka i čovječanstva uopće. Ta završna poanta
suprotstavljena je prethodnim brojnim motivima iz prirode kao znakovima života i sre će.
Ti koja imaš nevinije ruke neobi čna je pjesma po tome što se u njoj apostrofira ljubavna
suparnica, žena koja je pridobila srce voljenog muškarca lirske subjektice. Ono što
zapanjuje jest to što je glas lirskog ja koliko je to mogu će očišćen od ljubomore ili bilo koje
nijanse negativnog osje ćanja . Lirska subjektica posve je nesebi čna i posve predana sreći
voljene osobe, što upu ćuje na majčinstvo i na kršćansku ljubav koja nikad ne prestaje . Za
takvo nešto, potpuno prevladavanje svog ega, osim duboke iskrenosti i emotivne zrelosti,
potrebna je i neobi čna ljudska hrabrost, zato i ne čudi što su prve dvije od devet strofa
djelomično zadržane, poput uzimanja zamaha za nastavak govora. Sintakti čki gledano prva
je strofa u obliku subjekta, a druga u obliku zavisnog dijela pogodbene re čenice.

JOSIP PUPAČI
(Zaljubljen u ljubav; Tri moja brata; More)

Pupačić nije samo stvarao u krugovaškom dobu, nego je i ure đivao Krugove . Usprkos tome
nećemo u Pupačićevoj poeziji pronaći velike sličnosti ni s Mihalićem ni sa Slamnigom, nego
s Kaštelanom. Pupačić piše u normalnim hrvatskim re čenicama, koje su često organizirane
kao nabrajanje ili nizanje čega i koje se uglavnom rasprostiru na više stihova. Dakle vrlo je
često opkoračenje i učinci koje ono proizvodi, ritam je odre đen tom napetošću između stiha
i rečenice i samim nizanjem. Stihovi nisu povezani ni rimom ni brojem slogova. U
pjesmama se govori s pozicije emotivnog subjekta o njegovim emotivnim stanjima ili
zgodama, dakle nije rije čo misaonim preokupacijama kojima se pristupa isklju čivo
racionalno. Lirski se subjekt nalazi u svijetu svog zavi čaja, koji je i materijalan —
konkretiziran uglavnom motivima prirode, ali i duhovan, svijet djetinjstva i preko
djetinjstva povezan s apstraktnim svijetom usmene predaje. U posljednjoj svojoj fazi (Moj
križ svejedno gori ) Pupačić se udaljuje od tog bajkovitog svijeta i okre će se
nacionalnopovijesnoj tematici, približiva svoj subjekt kolektivu, ali i ovdje je čvrsta veza s
osobnom osjećajnošću i s mitskim svijetom.
Pjesma Zaljubljen u ljubav mora se promatrati i u odnosu na Salomonovu Pjesmu nad
pjesmama , od koje je u tjelesnosti suzdržanija i zato nježnija i na neki na čin emotivno
profinjenija, što upu ćuje na djetinjstvo kao jednu od klju čnih riječi u opisu Pupačićeve
lirike. Lirski subjekt prisje ća se voljene djevojke jezikom svoga svijeta, jezikom čiste
prirode. Vrlo je specifi čno doživljaj ljubavi i doživljaj voljene žene povezan s osje ćanjem
prirode u pjesmi More , svojevrsnoj lirskoj zagonetki, napisanoj bez interpunkcije.
Značenjski ključ krije se u sintagmi more zlato (inače usmenoknjiževnoj), koja se tuma či
uglavnom kao voljena žena, ali i kao dijete. O sebi neindividualiziranom, isprepletenom s

Tri moja brata i ja , u kojoj također pronalazimo i prirodu i mit i, djelomi čno, zaigranu
zagonetnost (u početku)…
braćom u kolektivni subjekt, sigurnom u toj u idili čnoj obiteljskoj situaciji govori ja pjesme
ANTUN ŠOLJAN
(Kratki izlet)
Antun Šoljan svojim se književnim i kulturnim djelovanjem nametnuo kao središnja
osobnost razdoblja druge moderne u hrvatskoj književnosti, pa se u kroatisti čkoj literaturi
nalazi čak i mišljenje da se to razdoblje (alternativno) može nazvati i Šoljanovim dobom.
Šoljanov opus sadrži pjesme, dramske tekstove, prijevode, antologije. Napisao je četiri
romana: Izdajice , Kratki izlet , Luka i Drugi ljudi na mjesecu . Alegorijski roman Kratki izlet
ispripovijedan je u prvom licu. Mladi pripovjeda č putuje u središte Istre zajedno s grupom
entuzijasta, studenata povijesti umjetnosti, vo đenom od karizmatičnog Roka. Tamo putuju
kako bi vidjeli stare freske koje se kriju u nekom samostanu. Interes putnika s vremenom
slabi, a osobito nakon što im se pokvari autobus i put moraju nastaviti pješice. Ulaganje
velikog napora smanjuje atraktivnost cilja i članovi grupe jedno po jedno odustaju da bi
nakraju pripovjeda č ostao sam s Rokom. Njih dvojica nekako stignu u samostan, ali tamo
ne nađu ono zbog čega su putovali — freske su propale i gotovo su nevidljive. U tom je
trenutku pripovjedač, koji mu je najviše vjerovao, potpuno razo čaran u Roka. Roko se
vraća, a pripovjeda č nastavlja put opskurnim samostanskim hodnicima i izašavši iz njih,
nađe se u simboličnoj praznini golog kamenjara. Dakle put je vodio u — ništa. Šoljanova je
proza u dijalogu sa dikurzom vladaju će ideologije (jugoslavenskog socijalizma) i sa
socrealističkom poetikom, ali i s velikim utjecajem Krleže na hrvatsku književnost.
Vladajućoj ideologiji suprotstavlja se slaboš ću svog lika, problemati čnim vođom,
neodrživošću kolektiva, interesom za kulturnu baštinu, dakle okrenutoš ću povijesti a ne

suprotstavlja se jednostavnoš ću svog stila i mladoš ću likova, npr. Također, ovaj roman u
dijalogu je s općom povijesti romana — u modelu romana kretanja, kakvim se Kratki izlet
svijetloj budućbinosti,
drži, očekivao kao i pikaro,
se nekakav pesimizmom i osjesasvim
ali to ovdje ćanjemizostaje.
besmisla. Krležijanskom modelu
SLAVKO MIHALI
(Približavanje oluje; Majstore, ugasi svije u; Prolazim Zrinjevcem doti če me more)
Jedan od najboljih hrvatskih pjesnika druge polovice 20. stolje ća, Slavko Mihalićp repoznat
je od književnih znanstvenika i kriti čara kao pjesnik egzistencije, pjesnik č ovjeka u
situaciji . Egzistencijalistima su posebno zanimljive tzv. grani čne situacije, one u kojima
čovjek osjeća ili uviđa svoju dramatičnu ugroženost, fizi čku ili apstraktnijeg oblika,
uglavnom ugroženost svoje egzistencije, svog postojanja, sebe kao čovjeka. Približavanje
oluje govori o nadolasku jedne takve ugroze, u Majstore, ugasi svije ću situacija ugroženosti
već je nastupila, a u Prolazim Zrinjevcem doti če me more jedno takvo stanje ve ć dugo
traje. Oluja koja se približava vrlo je uop ćena slijepa sila koja će poništiti čovjeka i kojoj se
suprotstaviti ne može, može se samo pobje ći. Pjesma je u obliku izravnog obra ćanja
voljenoj osobi, koja se ovdje ne pojavljuje kao draga iz ljubavne poezije, nego kao suputnik,
supostojanik, životni drug, netko blizak za koga se lirski subjekt osje ća odgovornim, za
koga ćuti strah i o kome skrbi. To ne upu ćuje na to da je taj drugi slabiji, nego je naglasak
upravo na odgovornosti. Bliskost je posebno istaknuta time što se ona zove po imenu
(Vera), a ne nekom općom imenicom. Dok je u Približavanju oluje rije č o me đuljudskom
odnosu, u Majstore, ugasi svije ću problematizira se književno stvaralaštvo i njegova
ugroženost od vladajuće ideologije. Književno stvaralaštvo konkretizirano je u majstoru ,
komu se izravno obraća te i u ovoj pjesmi imamo apostrofu (izravno obra ćanje komu
zapravo nenazočnom), dakle problem je shvaćen kao situacija čovjeka, stvaraoca, a

apstrahirana sintagmom ozbiljna vremena . Već u toj sintagmi primje ćuje se ironija, a
posebno su ironični prijedlozi majstoru; ipak, nije glavni ton ove pjesme razigran na taj
konkretna je praksa
način, pjesma vladaju
je zapravo će ideologije,
stravi praksa
čno ozbiljna eliminiranja
i zabrinuta. slobodeZrinjevcem
U Prolazim i njezinih subjekata,
doti č e me
more osobna se situacija stapa s nacionalnom i lirski se subjekt nalazi zapravo na poziciji
kolektiva. Mihalićevo pjesništvo izrazito je refleksivno, daleko bliže pojmovnom nego
slikovnom polu poezije, nije mu blisko eksperimentiranje i igranje jezikom. Služi se
slobodnim stihom i razgovornim ritmom, stih je uglavnom izjedna čen s rečenicom što
ostavlja prostor učincima opkoračenja ili, često, prebacivanja, a katkad potpuno izbjegava
interpunkciju (kao u Približavanju oluje ).

IVAN SLAMNIG
(Barbara; Ubili su ga ciglama)
Ivan Slamnig, uz
Pomak•Pripreme Slavka Mihali
za Državnu maturu ća, ključni je pjesnik suvremene hrvatske književnosti. Njih
187
su dvojica predstavnici odre đenih poetskih modela prema kojima se razvrstavaju svi ostali
pjesnici. Uz Slamniga se vežu obilježja jezi čnog i stilskog eksperimentiranja, zaigranosti i
odnosa prema književnoj, hrvatskoj i svjetskoj, tradiciji kao prema muzeju ili igraonici
znakova s kojima se može slobodno baratati. Pridaju mu se atributi poeta ludens i poeta
doctus (zaigrani i u čeni pjesnik). U Barbari komi čni se efekt postiže pridavanjem ženskih
osobina jednoj barki. Pjesma je podnaslovljena kao ve č ernja ćakula barba Nike , i govor
lirskog subjekta doista je sli čan takvoj jednoj ćakuli. Pjesma Ubili su ga ciglama
fascinantna je i na sadržajnom i na izraznom planu. Na planu izraza najve ći se ritmički
efekti postižu interpunkcijom — čuven je posljednji stih: u zid, uzi, duzi . Lirski subjekt
pjeva o jednoj nesretnoj zgodi koja na prvo čitanje nikako nije posve jasna. Pjesniku je i
cilj potpuno uznemiriti čitatelja i neprozirnošću pjesme i, pogotovo, samim sadržajem —
riječ je o ubojstvu, ubojstvu neke životinje, nekoga slabijeg tko je bio čak pitom, dakle o
iznimno okrutnu činu. Posebno šokira to što se zgoda o pjevava razigranim ritmom.

IVO BREŠAN
(Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja)
Pripremanje i izvedba
Pomak•Pripreme predstave
za Državnu maturu Amleta , prerađena Hamleta , i sve što je prati događa se188u
izmišljenu selu Mrduša Donja izmišljene op ćine Blatuša u Dalmatinskoj zagori u pedesetim
godinama dvadesetog stolje ća. Brešanov je dramski tekst tragigroteska. Groteska svoj
naziv duguje talijanskoj rije či za spilju, jer su u talijanskim spiljama prona đene stare
slikarije koje prikazuju neobi čna ljudsko-životinjska tijela, koja istodobno izazivaju komi čni
i učinak nelagode. Što je ovdje tako neprirodno nasa đeno na što? Imamo kombinaciju jedne
svjetske kolektivističke ideologije, socijalizma, i primitivne sredine u koju je još umiješan
izobličeni Shakespeare kao znak visoke civiliziranosti i dobivamo zapravo jedno nakazno
čudovište kolektiva koje na kraju drame potpuno poludi i u agoniji razuma doživljava
svoju nagonsku ekstazu, bolje re ći orgazam. Taj se monstrum prethodno nahranio i napojio
uništivši one koji se s njim nisu potpuno stopili i njegov zaklju čni ples, upravo kolo, prijeti
svojom nezaustavljivoš ću da će konačno dokinuti čovječnost. Tragičnost se odnosi na
nesretan završetak. Tekst je dakle u dijalogu s vladaju ćom ideologijom u prostoru i
vremenu svog pisanja (ta ideologija izravno progovara i u radijskim izvještajima koji idu
među prizorima), dakle socijalizmom, zatim sa zapravo svim totalitarnim i kolektivisti čkim
sustavima. U dijalog s hrvatskom dramskom tradicijom ulazi u prvom redu preko svog
jezika — likovi govore mjesnim štokavskim govorom, dakle dijalektalno, što je novost u
hrvatskoj dramaturgiji. Brešanov tekst suigra sa Shakespeareovim Hamletom na više razina
(podudarnost situacija, karakternih osobina likova, ali i sli čna tematika) te time usložnjava
svoj smisao i priziva različite kodove u kojima se mora čitati, i po tome je posmodernistički
u smislu književnih postupaka. Autor nije poznat samo po svojim dramskim tekstovima,
Brešan je i romanopisac, posebno u svojoj kasnijoj fazi, te filmski scenarist, pa i u
popularnim filmovima svog sina Vinka.

NEDJELJKO FABRIO
(Vježbanje života; Smrt Vronskog)
Vježbanje za nosi

života
Pomak•Pripreme podnaslov
Državnu maturu kronisterija , preuzet od romana Danuncijada hrvatskog
189
književnika Viktora Cara Emina. Roman je kronika dviju obitelji, jedne koja po činje tzv.
miješanim brakom, Talijana Carla i Hrvatice Fanice, i hrvatske obitelji Despot. Prati se
život njihovih članova od početka 19. do sredine 20. stolje ća. —sterija iz podnaslova u sebi
krije i historiju (povijest) i pri ču (storiju ), pa i povijest kao pri ču, te histeriju . Promatra se
život tzv. malih ljudi kroz prizmu politi čke povijesti jednog prostora, grada Rijeke. Njihove
su male priče bitno određene velikom povijesnom pri čom i njezinoj histeriji podre đene, ali
pripovjedača zanimaju upravo one. Kod Šenoe je, npr., bilo obrnuto: u prvom je planu bila
povijest, a osobne sudbine promatrane su kroz njezinu prizmu, često samo kao njezina
ilustracija. Fabrio ne piše o povijesti, nego o obi čnom čovjeku na povijesnoj pozornici, i po
tome su romani iz Jadranske duologije (koji uz ovaj čini još i Berenikina kosa , a kasnije
nastali Triemeron u činio je duologiju trilogijom) novopovijesni. Fabrio stvara u razdoblju
nazvanom postomodernizam. Bitno je obilježje postmodernizma, kao stila i svjetonazora,
posvemašnja relativizacija i razmrvljenost svijeta, pa postmodernist, prema tome, ne može
ispripovijedati nešto s glavom i repom u smislu da iza toga stoji neki čvrst sustav ideja.
Postmodernisti prokazuju i razgra đuju sve priče i sve svjetonazore, ne zato što vide u
njima nešto s čim se ne slažu ili što bi htjeli izgraditi nešto novo, nego zato što je sustavno
osmišljavanje bilo kakve cjeline nemogu će. Ako se to uzme u obzir, jasno je da Fabrio nije
pravi postmodernist, iako se služi postmodernisti čkim tehnikama pisanja, među koje npr.
spada i kolaž (u Vježbanju života u pripovijedanje su umetnuti povijesni dokumenti).
Posebno se tim tehnikama služi u romanu Smrt Vronskog . Samim tim što Vronski iz Ane
Karenjine dolazi u ratni Vukovar 1991. godine, čime se usložnjava smisao teksta, postiže se
dijalog s književnom tradicijom shva ćenom kao zanimjivi muzej znakova s kojima se može

kao ni Vježbanje života , definirao postmodernisti čkim, iako se takvim uglavnom
proglašava. Iza Fabriovih tekstova stoji konzistentan pogled na svijet, jasno im je što je
slobodno
dobro, a igrati.
što zlo,Alištobrojni postmodernisti
je ispravno, čki postupci itd.
a što neispravno, nisuPostmodernisti
dovoljni da bičkim
se ovaj roman,
sredstvima
pričaju modernu pri ču.
PAVAO PAVLIČI
(Koraljna vrata)
Pavao Pavličić, profesor na Odsjeku za komparativnu književnost Filozofskog fakulteta
Sveučilišta u Zagrebu i akademik, vrlo je čitan i neobično plodan hrvatski pisac s kojim se
čitatelji susreću već kao djeca. Poznat je kao pripadnik generacije hrvatskih fantasti čara,
kao autor više ili manje eruditskih krimi ća i kao Vukovarac, u Vukovaru ro đen i odrastao,
koji je tom gradu posvetio sad ve ć znatan dio svog opusa.
U romanu Koraljna vrata nalazimo i elemente krimi ća i fantastične elemente. Krsto
Brodnjak, filolog iz Zagreba, dolazi na Lastovo istražiti neke novoprona đene stare rukopise.
Među njima je i original Gunduli ćeva Osmana koji sadrži i dotad nikad ne prona đeno 14. i
15. pjevanje tog epa, što bi ve ć samo po sebi bilo golema senzacija s obzirom na to da je
zagonetka tih pjevanja jedna od najintrigantnijih u hrvatskoj književnoj povijesti. Prah s
Gundulićeva rukopisa nosi mo ć iscjeljenja i uzrokuje fantasti čnu epidemiju zdravlja i ta
činjenica prijeti da će potpuno izmijeniti ne samo Brodnjakov život nego i svijet kakvim ga
poznajemo. Zagrebački filolog, koji ima obilježja istražitelja, rješava ča enigme, ozbiljno se
uplaši odgonetke, te nepojmljive promjene s mogu ćim nesagledivim posljedicama i spali
rukopis. Roman ima dakle postmodernisti čka obilježja koja se o čituju u igranju sa
znakovima iz muzeja tradicije (Osman ) te u poništavanju granice i hijerarhijskog odnosa
između ozbiljne i trivijalne književnosti (krimi ć).

Pavličić se i kao književni povjesni čar bavio Osmanom , a zanimljiva je slučajnost da se
vukovarska ulica u kojoj je proveo djetinjstvo i po čijem je starom imenu naslovio jednu
svoju knjigu (Šapudl ) već dugo zove po Ivanu Gunduli ću.


POEZIJA 20 STOLJE A
SERGEJ JESENJIN
(Pismo majci)
Jesenjin je poznat po komunikativnosti (razumljivosti) i melodioznosti svoje poezije, zbog
čega je i u široj publici vrlo popularan pjesnik. Tako đer je poznat po braku sa slavnom
američkom balerinom Isidorom Duncan te po svojoj boemštini, nesre đe nom životu u
kojemu veliku ulogu igra alkohol, pa je po njemu nazvan i svojedobno popularan životni
stil jesenjština . Svoj trideset godina dug život završio je samoubojstvom, a mnogi su ga
mladi slijedili, inspirirani oproštajnom pjesmom potpunog pesimizma (Dovi đe nja, dragi,
dovi đe nja ), pa je drugi ruski pjesnik, najpoznatiji europski futurist Majakovski morao
napisati svoju pjesničku repliku na to kako bi prekinuo tragi čne događaje.
Pismo majci je intimno-socijalna pjesma ispjevana u vezanom stihu u devet katrena. Lirski
subjekt, mladi gradski boem, pravi predstavnik jesenjštine, obra ća se svojoj majci, seoskoj
starici koja ga s velikom brigom čeka da se jednom vrati kući. Majka je predstavnik
tradicionalnih vrijednosti, ali ona je i majka — prema kojoj se osje ća sinovska ljubav.
Naglasak nije na sadržaju koji lirski subjekt govori/piše, nego na toplom tonu kojim se
majci obraća.

FEDERICO GARCÍA LORCA

(Konjikova pjesma; Oproštaj)
Córdoba je u Konjikovoj
Pomak•Pripreme pjesmi nedostižna i lirski je subjekt toga potpuno svjestan, ali on
ni u kojem trenutku ne dovodi u pitanje svoj put. Potpuno je sam, ali takva je i Córdoba,
simbol potpuno uopćena čovjekova životnog cilja, jer tamo se ne može sti ći. Smrću je
Lorca opsjednut i u Oproštaju . I u toj pjesmi smrt je neizbježna i lirski subjekt joj
suprotstavlja slike života, ali ne da bi je izbjegao, nego da bi je ublažio. I u Oproštaju
čovjek, dakle, živi unato č bezizglednosti svoje situacije, ovdje čak na neki način pokušava
uspostaviti i posmrtnu vezu sa životom. Jasno je da od svega toga nema ništa, ali jasno je i
da je žudnja za životom snažnija od prepuštanja nestanku.
Lorca je pisac lirskih drama i lirskih pjesama u kojima se pronalaze obilježja španjolske
usmene književnosti (i u slikovitosti, i u oblicima), ali i obilježja nadrealizma.
Karakteristične su za njegovo pjesništvo snažne boje i pjesni čke slike utemeljene na
metaforičnosti. Jedan je od najvećih pjesnika 20. stoljeća.
PABLO NERUDA
(Ove no i mogu napisati najtužnije stihove)
Nerudina pjesma govori o ljubavi, ona je zatim autoanaliza lirskog subjekta, a govori i o
poeziji samoj. Pjesma je svojevrsni oproštaj (ili pokušaj oproštaja) od vlastitih osje ćaja
prema voljenoj ženi. Nerudin doživljaj žene neodvojiv je od doživljaja prirode, u ovoj
pjesmi riječ je o nokturalnom ugo đaju. Stil je slikovit, metafori čan, sličan Lorkinu, ali
dosta prozirniji i komunikativniji. Tridesetak stihova grupirano je uglavnom u distihe.

Pablo Neruda zapravo je pseudonim Čileanca Neftalíja Ricarda Reyesa. Poznata je
senzualnost njegove poezije, prihva ćanje nadrealističke poetike, velika popularnost i u
današnje vrijeme, te pjesnikova društvena angažiranost i ljevi čarska politička orijentacija.

PROZA 20 STOLJE A
MARCEL PROUST
(Combray)
Proust je kao mlad francuski aristokrat, obrazovan i profinjen, pravi estet, vodio vrlo
intenzivan mondeni društveni život. Astmati čar, posljednjih deset godina proveo je u
izolaciji svoje sobe obložene plutom u društvu svoje svijesti, svojih sje ćanja. Cijeli život
pisao je, a najintenzivnije u tom posljednjem razdoblju, kad je i nastao grandiozan
romaneskni ciklus U traganju za izgubljenim vremenom koji se sastoji od sedam dijelova (u
trinaest knjiga): Put k Swannu, U sjeni procvalih djevojaka, Kod Guermantesa, Sodoma i
Gomora, Zatoč enica, Iš če zla Albertina i Prona đe no vrijeme . Roman Combray prva je
knjiga prvog dijela tog romana-rijeke. Combray je ime mjesta u kojemu je pripovjeda č i
glavni lik (pripovijeda se u 1. licu) proveo djetinjstvo. To je u prvom redu pri ča o sjećanju
i o tome kako jedno proteklo vrijeme postoji u svijesti, a tek zatim i pri ča o djetinjstvu, o
sredini i o psihologiji likova prošarana esejisti čkim dijelovima, posebno o umjetnosti.
Vrijeme u Prousta sasvim je druk čije od onog u realista, od objektivnog, fizi čkog vremena.
Vrijeme je ovdje subjektivno i ono je sadržaj svijesti. Izgubljeno vrijeme priziva se
intuitivnim uvidom. Dovoljan je kola čić madlen umo čen u lipov čaj da bi se pripovjeda č
prebacio, takoreći, iz jedne dimenzije u drugu. Pripovjeda č ne secira svoju svijest

rečenicama predočava nam njezinu fragmentarnost i njezin diskontinuirani svijet u kojemu
su naoko beznačajne stvari zapravo u prvom planu. Proustovo shva ćanje vremena
racionalnim,
uvjetovano jeznanstvenim
svakako i pristupom, nego jojčnim
autorovim autenti se blago prepušta
životnim i u dugim,
iskustvom, ali i staloženim
autorovim
obrazovanjem i upućenošću u suvremena intelektualna strujanja. Naime, Proust je kao
student na Sorboni slušao predavanja francuskog filozofa Henrija Bergsona, tada iznimno
popularnog, poznatog u povijesti filozofije po svom intuicionizmu. U traganju za
izgubljenim vremenom roman je koji potpuno razgra đuje realistički sustav, i svojim
svjetonazorom i svojim stilom, i sadržajima koje obra đuje i svojim izrazom, na činom na
koji pripovijeda te sadržaje.
FRANZ KAFKA
(Proces; Preobražaj /Preobrazba/)
Kafkin je svijet unutar sebe savršeno logi čan, događaji koje on pripovijeda uredno su
raspoređeni, slijede po kronološkom i po uzro čno-posljedičnom slijedu. Pripovjeda č nam ih
pripovijeda jednostavnim stilom i ne moramo ulagati velik napor da bismo ih pratili.
Problem je u tome što je taj svijet, koji neobi čno podsjeća na naš koji nas okružuje,
zapravo u korijenu druk čiji od našega, barem od onoga kakvim naš svijet shva ćamo ili
kakav želimo da on bude. Ili se čitatelj svim silama opire prihvatiti da je svijet Kafkinih
djela svijet u kojemu i on živi, pa se zadržava na dojmu njegove za čudnosti. I u Procesu i
u Preobražaju glavni se lik u odre đenom životnom trenutku nađe u nekoj neobičnoj i po
njega iznimno opasnoj situaciji (u Procesu u situaciji napravljenoj prema modelu iz
stvarnosti, sudskom procesu, a u Preobražaju u fantasti čnoj — naprosto se doslovce
preobrazio u kukca), ali ta ga situacija ne čudi naročito. On zapravo nije svjestan što mu
se to događa, dogodilo se nepredvi đeno, to mu sad smeta , on čeka da prođe ili pokušava

nevidljivu mrežu, sve manje joj se opire, sve više pristaje na njezinu logiku i po činje
funkcionirati u skladu s njezinim pravilima i svijet gledati njezinim o čima, koliko je to

riješiti
moguće,problem
jer ju je na neki nemogu
zapravo posve obi an način.
će čprotuma čiti.Me đutim,
Sve što sesve
dogaviše se zapli
đa vodi će u smrti
do likove tu neku
na
kraju, a ono što sve vodi jest neka nepoznata sila, nekakva svijest koja je sve to tako
uredila mora stajati iza toga. Dakle taj svijet nije sasvim besmislen, on nije apsurdan,
samo je njegova logika čovjeku nedostižna. Pripovjeda ču taj svijet nije začudan uopće i on
nam pripovijeda sasvim ravnodušno — Proces započinje rečenicom: Bit će da je Josefa K.
Netko oklevetao jer su ga jednog jutra uhitili, iako nije u či nio nikakvo zlo; a Preobražaj još
ravnodušnije: Kad se Gregor Samsa jednog jutra probudio iz nemirna sna, ustanovio je da
se u svom krevetu pretvorio u golema kukca . Onaj koji se najviše čudi i koji pripovijedano
ne može podnijeti jest čitatelj. Čitatelj ne može prihvatiti da mu se kao najobi čnija priča
pripovijeda nešto što je zapravo neprotuma čivo i što je vrlo zastrašujuće. Po tome što je
čitatelju serviran jedan svijet zatvoren u sebe i ništa izvan njega, zaklju čuje se da nam
Kafka zapravo govori: eto, tako zapravo izgleda svijet u kojem živimo.
ERNEST HEMINGWAY
(Starac i more; Komu zvono zvoni)
Za Hemingwayevu je prozu karakteristi čan tzv. tvrdo kuhani stil, dakle stil opre čan
kićenom, stil ekonomične rečenice, dinamičan, sličan reporterskom, što je i razumljivo jer je
taj pisac bio i novinar. Svoj život proživio je avanturisti čki i često se ističe kako je
promovirao (inače za američku kulturu tipičan) tip muškarca čije je osnovno obilježje
vitalizam i spremnost na suočavanje sa životnim izazovima.
Roman Komu zvono zvoni napisan je neposredno prije Drugog svjetskog rata, a bavi se
jednom diverzantskom akcijom koju treba izvesti grupa gerilaca u Španjolskom

španjolski gerilac. U svakom kutku romana čuči smrt kao osnovni problem. Roman
zapravo tematizira pitanje humanosti, što je naglašeno ve ć na samom po četku: (…) smrt
gra anskom
ma đkog ratu.smanjuje
č ovjeka Sve se doga
mene,đa jer
u tri
ja dana. Glavnićen
sam obuhva je lik Robert
Čovje
ča Jordan,
nstvom. Amerikanac
I stoga nikad nei
pitaj komu zvono zvoni; tebi zvoni.
Stari ribar Santiago, sam, daleko na pu čini, nakon osamdesetak dana ipak uspijeva uloviti
veliku ribu. Starac i more , roman koji se smatra najboljim Hemingwayevim djelom, a
svakako je najpopularnije, alegorijska je pri ča o čovjekovoj neumornoj životnoj borbi. To je
jedna moderna bajka koja se bavi bitnim pitanjima čovjeka, možda na prvi pogled sasvim
izdvojena iz piščeva opusa, ali potpuno uklopljena u nj svojim svjetonazorom, vitalizmom i
svojom humanosti.
WILLIAM FAULKNER
(Krik i bijes)
Aristokratska obitelj Compson iz izmišljenog grada Jeffersona u ameri čkoj državi Mississipi
nakon smrti oca Jasona III., alkoholi čara koji je ostavlja u stanju rasula, strmoglavljuje se
u posvemašnju propast. Pri ču o tome čitalac je primoran sam velikim naporom osmisliti
kao cjelinu, a nude mu se četiri verzije, iz usta trojice bra će (idiota Benjyja,
hipersenzibilnog Quentina i bezosje ćajnog Jasona IV.; u romanu upoznajemo i njihovu
sestru Caddy) te sluškinje, crnkinje Dilsey. Roman potpuno dezintegrira realizam
nepouzdanošću pripovjedača, tehnikom unutrašnjeg monologa i tijeka svijesti,
problematiziranjem percepcije, relativnosti istine, neobjektivnoš ću prostora i vremena…
Faulkner je pisac iz Mississipija koji je ameri čkom Jugu posvetio cijeli svoj opus, bavio se
uglavnom propašću aristokracije, a u uklju čio u njega i probleme rasne diskriminacije.
Jedan je od najpoznatijih američkih romanopisaca i dobitnik Nobelove nagrade 1946.

JEAN-PAUL SARTRE
(Mučnina)
Ovaj esejiziranizaroman-dnevnik
Pomak•Pripreme Državnu maturu govori o čovjeku koji živi život prazan od smisla u isto
198
takvu svijetu, živi zato što živi i ne živi ni za što, a to ga opterećuje. Antoine Roquentin
sve jače osjeća mučninu, ne kao osje ćaj, nego baš kao osjet — to gađenje je tjelesno, a
uzrokuje ga apsurdnost života. Život mu je ispražnjen i od aktivnosti, najve ća je zapravo
pisanje dnevnika, a pisanje jednog povijesnog rada samo je uzaludan pokušaj osmišljavanja
sebe i svijeta, kao što se Samouk pokušava sakriti u svoje u čenje, u pokušaj stjecanja
svekolikog ljudskog znanja čitanjem knjiga abecednim redom. Roquentin puno misli i
analizira i to je u prvom planu u ovom romanu u kojem fabula igra sporednu ulogu.
Razmišljanje, filozofiranje, postupno shva ćanje da je čovjek bačen u svijet, u život koji tek
sam može i mora ispisati kako ho će, jer je taj svijet, život zapravo zastrašuju ća tabula rasa
(da upotrijebimo termin kojim se filozofija obi čno služi za nešto drugo), to Roquentina
dovodi do mučnine i on ne zna kako se s time nositi.
Inače, egzistencijalistički svjetonazor uopće ne mora rezultirati loše po čovjeka. Na samog
Sartrea, filozofa egzistencijalizma, djelovao je zapravo poticajno. S obzirom na to da je
samo postojanje posve prazno, da u njega ništa i ni od koga izvana nije upisano (npr. od
Boga — Sartre je ateist), čovjek je posve slobodan (a to je tako samo po sebi) i sam svoj
majstor (života i svog bitka). Ali čovjek, takav dakle da samo on od sebe i od svijeta može
činiti nešto, u tome je odgovoran i sebi i svima drugima uklju čenima u svoje postojanje. Po
tome je egzistencijalizam doista humanizam, kako ga je Sartre nazivao. Sartre je bio
društveno angažiran intelektualac, lijeve politi čke orijentacije, koji je na angažiranosti
književnosti inzistirao. 1964. godine odbio je Nobelovu nagradu za književnost.

ALBERT CAMUS
(Stranac)
Camus je, kaoza Državnu

Pomak•Pripreme i Sartre, predstavnik egzistencijalizma. Glavni lik njegova Stranca
maturu 199,
Mersault, apsurdan je čovjek koji živi u apsurdnu svijetu. Nije to neki poseban svijet, nego
je to ovaj naš koji nas okružuje, a Mersault je samo čovjek koji je to spoznao, ne
filozofirajući, nego spontano, i samo zato što nisu svi toga svjesni, on je stranac. Svijet je
potpuno besmislen (to je nešto sasvim druk čije nego kod Kafke čiji svijet ima metafizički
temelj, samoje on pojedincu neprotuma čiv), jedino što mu može dati smisao jest pojedinac,
i to jednostavno svojim egzistiranjem, odnosno na činom na koji postoji (dakle on ne može
pronaći smisao, ne zato što to nije u njegovoj mo ći, nego jer se nema što pronaći).
Mersault uviđa tu apsurdnost i, logi čno, ne priznaje ništa čemu se pripisuje moć izvanjskog
pridavanja smisla svijetu, ne vjeruje u Boga, a kamoli da bi vodio ra čuna o društvenim
normama — one jednostavno nemaju smislenu osnovu. Me đutim, on se tim normama ne
protivi, nije on buntovnik, jer nema se uime čega ni za što protiviti. U njegovu životu
nema npr. ljubavi , ima samo zadovoljavanja seksualnih potreba. Kad, zapravo slu čajno,
ubije Arapina, na đe se na sudu. Ali bit je u tome da on ne odgovara za taj zlo čin. Mersault
odgovara za puno teži zlo čin (u očima društva) — za svoju nedruštvenost , za svoju
apsurdnost, zato što njegova ravnodušnost ugrožava društveni poredak u samoj njegovoj
biti (koja mora biti smislena, ina če bi društvo samo sebe dokinulo).

MEŠA SELIMOVI
(Derviš i smrt)
Selimovi ć nije puno

Pomak•Pripreme napisao,
za Državnu maturua i samo jednom dijelu njegova opusa kriti čari priznaju
200
značajniju vrijednost (najviše romanima Derviš i smrt i Tvr đa va ), ali i to je dovoljno da se
taj pisac svrsta u vrh književnosti Bosne i Hercegovine, bošnja čke književnosti te u vrh
srpske književnosti (u sva tri nacionalnokulturna konteksta mogu će je promatrati i
promatra se Selimovićevo djelo). Glavni lik romana Derviš i smrt jest derviš (muslimanski
redovnik) Ahmed Nurudin koji u djelu proživljava tragediju svog brata Haruna, a zatim i
svoju osobnu. Te tragedije proizlaze iz odnosa pojedinca i vlasti, vladaju ćeg totalitarnog
sistema. Ahmed Nurudin je čovjek koji svoj svjetonazor dijeli s vladaju ćom ideologijom,
odnosno nazori su im istovjetni. On cijeli svoj život i cijelo svoje bi će usklađuje s njom i
usmjerava prema njezinim načelima, apsolutno uvjeren u njezinu ispravnost. Kad,
međutim, uvidi pukotine u takvu savršeno ustrojenom svijetu, a uvi đa ih tek u krajnjoj
osobnoj situaciji, cijeli se njegov svijet ruši, on mijenja svoje poglede i postaju ći time
problematičan, nužno stradava. Roman je istodobno psihološka studija i studija
funkcioniranja pojedinca u monološkom i monolitnom društvu. Iako je radnja smještena u
vrijeme Turaka, roman je za vrijeme kad je napisan potpuno aktualan i, zapravo, po svojoj
tematici univerzalan.

HERMANN HESSE
(Stepski vuk)
Hesse, Švicaraczai Državnu

Pomak•Pripreme njemački književnik čija se književnost ozna čava kao duboko čovječna
maturu 201i
slobodarska, u smislu i životnog i književnog stila, napajana negativnim iskustvom
dehumanizirane Zapadne Europe 20. stolje ća i pozitivnim iskustvom Indije i isto čnjačke
filozofije, doživio je kao pisac i najkonvencionalnije mogu će priznanje — dobitnik je Nobela
1946. — i priznanje supkulturnog hipi-pokreta čiji su ga pripadnici čitali gotovo kao svog
intelektualnog vrača.
Harry Haller, otuđen i hipersenzibilan individuum, duboko je u sebi zapravo podvojen na
Harryja i na Stepskog Vuka, na racionalno i na nagonsko bi će. Njegov je problem u tome
što ne zna biti zadovoljan svojim životom, što uvi đa besmisao svijeta i života, ali i to što
ima umjetničku crtu koja mu govori da je besmrtno dijete bogova. Sretan može biti samo
ako životu pristupi s humorom. U Stepskom vuku , romanu koji se karakterizira i kao
psihoanalitički dnevnik, koji eksperimentira i s formom, kojeg nastanjuje više pripovjeda ča
i nekoliko priča u priči, čitatelj promatra osloba đanje podsvijesti glavnog lika, složenu
halucinantnu viziju koja podsje ća na iskustva eksperimentiranja opojnim drogama.

DRAMSKA KNJIŽEVNOST DVADESETOGA STOLJE A U SVIJETU
ANTON PAVLOVIČ ČEHOV

(Tri sestre)
Anton Pavlovič Čehov (1860.-1904.), po zanimanju lije čnik, ruski pripovjeda č i
dramatičar, u književnost ulazi kratkim humoreskama, vježbaju ći sažetost izraza i
karakterizacije, a zatim prelazi na novele i pripovijesti, u kojima se njegov tužan
humor postupno pretvara u rezignaciju i o čaj. Slika života koju Čehov opisuje
strukturira se oko obi čne svakidašnjice. U Čehovljevim pripovijetkama, a zatim i u
dramama, nema jakih osobnosti ni neobi čnih događanja, u njegovim se pripovijetkama
i dramama život jednostavno odvija, te če, bez pravoga cilja i smisla, ali ipak ispunjen
neodređenim maštanjima, težnjama koje se nikad ne će ostvariti. Dajući realističku
sliku života i ukazuju ći na mnoge društvene suprotnosti i nepravde, Čehov u svojim
djelima nikoga i ništa ne osu đuje, ali pokazuje kako život postupno deformira
čovjekovu psihu, rasta če njegovu volju i dovodi do rezignacije. Istu tematiku obra đuje
u svojim jednočinim dramama (jednočinkama) i višečinim (četveročinim) dramama,
koje nastaju od 1896. do 1903. godine: Galeb ( Čajka ), Ujak Vanja ( Djadja Vanja ), Tri
sestre , Višnjik ( Višnevyj sad ). U njima ne postoji ni tradicionalni zaplet ni rasplet, ne
postoje ni pravi junaci ni jake strasti, ali se prikazuje naglašeno odvijanje život junaka.
Svojim stvaranjem Čehov završava plodno razdoblje ruskoga realizma, ali nikad ne
rabi samo realističko opisivanje stvarnosti, nego u svoja djela unosi mnoge
nedorečenosti, lirska raspoloženja, raznovrsnu atmosferu, pa i simboliku, te sugestivno
dočarava život onako kako ga on osje ća, čime se približava impresionizmu i zapo činje
novo razdoblje u povijesti ruske književnosti. Uz Maupassanta drži se najve ćim
novelistom europskoga romantizma. Svojim dramama snažno je utjecao i utje če na

U drami Tri sestre doga đanja se usmjeruju oko sudbine triju sestara, Olge, Maše i
Irine i njihova čekanja da se nešto dogodi u ruskoj provinciji, daleko od Moskve.

moderno i suvremeno europsko kazalište.

LUIGI PIRANDELLO
(Šest osoba traži autora)
Luigi Pirandello (1867.-1936.), talijanski pripovjeda č i dramati čar, rodom je sa Sicilije,
kao i Verga. Istaknuo se kao najbolji nastavlja č veristi čke proze, ali ha već u prvim
proznim djelima privla či sukob koji nastaje između unutarnjega osje ćajnoga svijeta
njegovih junaka i stvarnosti koja ih okružuje i kojoj se pokušavaju prilagoditi. Kao
pripovjedač najve ći uspjeh postiže romanom Pokojni Matija Pascal ( Il fu Mattia
Pascal , 1904.) i zbirkom od preko 200 maestralno napisanih novela, u kojima oživljuje
cijelu galeriju nesretnih likova iz sicilijanske i rimske sredine. I u proznom, a još više u
dramskom opusu Luigija Pirandella dolazi do izražaja suprotnost izme đu težnji i
stvarnoga života koja dovodi do podvojenosti osobe njegovih junaka i spoznaje o
relativnosti istine. Njegov je dramski opus okupljen pod naslovom Gole maske
(Maschere nude ), a napisao je ukupno 44 drame, od kojih su najpoznatije: Tako je —
ako vam se č ini ( Così è — se vi pare ), Šest osoba traži autora ( Sei personaggi in cerca
d’autore ), Henrik Četvrti , koje su nastajale u prvim desetlje ćima 20. stoljeća.
Pirandellovo je kazalište često nazivano cerebralnim, a zapravo mu je osnovna odlika
zasnovanost na humorizmu, o kojemu i Pirandello piše poznatu teorijsku raspravu.
Svojim je idejama zacrtao put egzistencijalizmu, isprepletanjem realnoga i irealnoga
(san i java, ludilo i razboritost, fantazija i realnost) nadrealizmu, a rušenjem granica
između glumaca i publike revolucionirao je kazališnu tehniku i srušio okvire
naturalističkoga kazališta. Godine 1934. dodijeljena mu je Nobelova nagrada za
književnost . Snažno je utjecao na modernu i suvremenu svjetsku, europsku, a i

U drami Šest osoba traži autora grozna se drama pojavila u pjesnikovu duhu, drama o
ocu kojega je pokćerka po prirodi morala upoznati samo kao oca, a zatekla ga je u
hrvatsku dramu (Milan Begovi ć, Ivo Vojnović, Ranko Marinković i dr.).
javnoj ku ći, i to zbog sramotnoga čina upravo s njom, gdje se ona zbog bijede morala
prodavati. Ali tu dramu pisac nije želio napisati, pa šestero osoba koje je on odbacio
dođu na pozornicu od ravnatelja (direktora kazališta) zahtijevati umjetni čki život koji
bi im mogao dati samo pjesnik. Tu gledamo drugu dramu — dramu o izdaji koju
šestero osoba doživljuje od scenskoga izraza: oni misle da postoje na sasvim odre đeni
način, a glumci im, tumačeći ih, pridaju sasvim druk čiju stvarnost. U ogledalu
ispraznosti svoje vlastite krinke otkriva se tragedija nekomunikabilnosti izme đu
čovjeka i čovjeka, ali i između iluzije i stvarnosti, života i umjetnosti.

BERTOLT BRECHT
(Majka Courage/Hrabrost i njezina djeca)
Bertolt Brecht (1898.-1956.), njemački dramatičar, pjesnik i pripovjeda č, godine 1931.

odlazi u emigraciju i živi ve ćinom u Americi, da bi se 1948. vratio u domovinu i
nastanio u Istočnom Berlinu, gdje do smrti deluje kao direktor i redatelj vlastita
kazališta. Ističe se kao izvrstan lirski pjesnik i majstor sarkasti čne balade, ali prije
svega ugled i slavu stječe kao istaknuti dramski pisac i kazališni teoreti čar, tvorac tzv.
espkoga teatra. Pisanje dramskih tekstova zapo čeo je hrabrim ekspresionisti čkim
groteskama: Bubnjevi u noći ( Trommeln in der Nacht , 1922., i dr.). Premda i dalje
eksperimentira kazališnom tehnikom, kao uvjereni marksist drži da kazalište treba
obavljati i odgojnu-društvenu ulogu. Kako bi aktivirao gledatelja i prisilio ga da
zauzme kritički stav prema događanjima na pozornici, odbacuje scensku iluziju i
zamjenjuje tradicionalnu dramsku strukturu nizom epskih scena, povezanih
komentarom i umetnutuim pjesmama, tzv. songovima. Prvi veliki uspjeh postigao je
dramom Opera za tri groša ( Die Dreigroschenoper , 1928.), modernom preradom
Prosja č ke opere Johna Gaya ( The Beggar’s Opera ), koju je nekoliko godina poslije
obradio i u obliku romana (Prosja č ki roman — Der Dreigroschenroman ). Od kasnijih
Brechtovih drama najpoznatije su drame Majka Courage i njezina djeca ( Mutter
Courage und ihre Kinder ), Život Galilejev ( Leben des Galilei ), Dobri č ovjek iz Se ču ana
(Der gute Mensch von Sezuan ), Kavkaski krug kredom ( Der kaukasische Kreidenkreis ),
nastale od 1939. do 1945. Nakon Drugoga svjetskoga rata Brechtove drame postigle su
međunarodni uspjeh, a njegovo epsko kazalište našlo je niz nasljedovatelja u modernoj
i suvremenoj drami i kazalištu.
U središtu je Brechtove drame Majka Courage/Hrabrost i njezina djeca Majka
Courage, vojna krčmarica, koja se povla či sa svojim kolima i sa svoje troje djece za

bi upropastio njezinu trgovinu. Iako sklapa svoje male poslove, rat joj jednoga za
drugim odnosi njezina dva sina i ostavlja još samo k ćer, nijemu i unakaženu Katrinu,
raznim vojskama. Uvijek je spremna iz rata izvu ći korist, a strahuje pred mirom koji
koja u sebi čuva toplinu ljudskih osje ćaja bez računa, a unatoč ratnim strahotama u
kojima je odrasla.
SAMUEL BECKETT
(U očekivanju Godota)
Samuel Beckett (1906.-1989.), dramatičar i prozaik irskoga podrijetla, uz Ionesca
utemeljitelj tzv. teatra apsurda, odnosno tzv. antidrame ili avangardne drame, od
1938. živi u Parizu i nakon Drugoga svjetskoga rata po činje pisati na francuskom, a u
pojedinim slučajevima djela objavljuje i na engleskom i na francuskom. U svojim
djelima, romanima Murphy ; Molloy ; Malone umire — Malone se meurt (nastali od
1938. do pedesetih godina 20. stolje ća) i dramama U oč ekivanju Godota ( En attendant
Godot , 1952., Svršetak igre ( Fin de partie , 1957.), O, divni dani ( Happy days; Oh! les
beaux jours, 1961.) i drugima svijet prikazuje iz rakursa pesimisti čne vizije, a život
kao igru viših sila u kojoj je čovjek sveden na fiziološko i duhovno vegetiranje, na
besmisleno “trajanje” ispunjeno patnjama i uzaludnim iš čekivanjima spasa. Da bi
prikazao apsurdnost takva života i čovjekovu bespomoćnost, Beckett napušta
tradicionalnu romanesknu fabulu i uobi čajeni dramski zaplet i zamjenjuje ih nizom
scena koje se ponavljaju s malim varijantama, a likove i dramske osobe svodi na
groteskne i stravične marionete (kljasti, nijemi, slijepi, gluhi, itd.) koji se pomi ču po
nekom besmislenom ritmu unutar svoga ograni čenoga životnoga kruga (ulica, križanje,
soba), ili su čak onemogućeni i u tom kretanju — smješteni u kante za sme će, zatrpani
u pijesku. Izraz je prilago đen tim apsurdnim situacijama i sugerira ih besmislenim
ponavljanjem više-manje istih dijaloga ili dugim unutarnjim monolozima, u kojima je

uspjeh, a na brojnim pozornicama europskih i svjetskih kazališta mijenja sliku
stvaranja teatra i razmišljanja o kazalištu i životu suvremenoga čovjeka. Dobio je

jezik oslobođen uobičajene gramatičke strukture. Svojim dramama postiže svjetski
Nobelovu nagradu za književnost godine 1968.
Kronologija života i djela Samuela Becketta:
1906. U Foxrocku kraj Dublina, u Irskoj, 13. travnja, na Veliki petak, ro đen je
Samuel (Barclay)Beckett u protestantskoj gra đanskoj obitelji. 1923. Na Dublinskom
sveučilištu, na Trinity Collegeu , studira francuski i talijanski. 1926. Kratko vrijeme
boravi u Parizu. 1927. Diplomira na Trinity Collegeu . 1928. Postaje lektorom za
engleski jezik na École Normale u Parizu . Upoznaje se s Jamesom Joyceom. 1930.
Objavljuje poemu Whoroscope . 1931. Promoviran je za magistra umjetnosti. Postaje
asistentom za francuski jezik na Trinity Collegeu. Objavljuje Esej o Proustu . 1932.
Napušta sveučilišnu karijeru. 1933. Umire mu otac. Malo nasljedstvo omogu ćuje
Samuelu Beckettu putovanje po Europi: London, Pariz, Italija, Njema čka. 1934.
Objavljuje deset novela pod naslovom Više uboda iglom nego udaraca nogom (More
pricks than kicks). 1935. Objavljuje zbirku poema Echo´ s bones. Piše Murphy . 1936.
Neadaptiran na život u Londonu, putuje u Njema čku. 1937. Definitivno se nastanjuje
u Parizu. Piše prve tekstove na francuskom. Jedne ga no ći, na ulici, nožem napada
neki klošar. Nakon izlaska iz bolnice Beckett posje ćuje u zatvoru napada ča. Na pitanje
zašto ga je htio ubiti skitnica-napada č Beckettu odgovara: "Ne znam." 1938.
Objavljuje, u Londonu, svoj prvi roman: Murphy. Joyce ga povoljno ocjenjuje.
Beckettov prijevod romana na francuski; bit će objavljen tek 1940. 1941. Uključuje se
u francuski Pokret otpora. 1942. Gestapo razbija skupinu u kojoj radi, a Beckett se
spašava bijegom na selo (Vaucluse), u "neokupiranoj", tzv. "slobodnoj zoni", tamo se
zapošljavajući kao poljoprivredni radnik. 1943. Piše drugi roman: Watt. 1945. Beckett
radi u Crvenom križu u Irskoj, pa u Saint-Lôu, u Francuskoj. Posljednja poema na

francuski književni život, ne pripadaju ći nijednoj grupaciji. 1946. Prekida rad na
dvama romanima koje je pisao na francuskom. Na francuskom objavljuje novelu

engleskom. Vraća se u Pariz. Živi uglavnom od prevo đenja. Definitivno se uklju čuje u
Izgnanik . Piše roman Mercier et Camier , objavljen tek početkom sedamdesetih. Piše
roman Premier amour , objavljen tek 1970. Objavljuje pjesme iz 1937. - 1939., u reviji
Temps modernes . 1947. Objavljuje roman Murphy na francuskom, u vlastitu
prijevodu. Piše svoju prvu dramu Eleutheria koju ne objavljuje, a ni kasnije ne želi
objaviti. 1948. Piše romane Molloy i Malone umire (Malone meurt) i dramu U
oč ekivanju Godota (En attendant Godot). 1949. Piše roman Bezimeni
(LÍnnommable). Objavljuje Dijaloge s Georgesom Duthuitom. 1950. Piše Tekstove
nizašto (Textes pour rien). 1951. Objavljuje roman Molloy , napisan na francuskom
jeziku. 1952. Objavljuje roman Malone umire i dramu U oč ekivanju Godota (oba djela
napisana su na francuskom jeziku). 1953. Premijera drame U oč ekivanju Godota u
Parizu (redatelj Roger Blin), Théâtre Babylone. Objavljeni su romani Bezimeni i
Watt. Autorov prijevod U oč ekivanju Godota na engleski. 1954. U oč ekivanju Godota
objavljen u New Yorku. 1955. Boravi u Engleskoj. Objavljuje nekoliko svojih starijih
djela. Nouvelles et textes pour rien. 1956. Piše radiodramu Svi oni koji padaju (na
engleskom) i dramu Svršetak igre (na francuskom: Fin de partie ). 1957. BBC emitira
Sve one koji padaju . Svršetak igre u Parizu. Premijera Svršetka igre (na francuskom) u
Londonu (Royal Court Theatre). Velik uspjeh i položaj genijalnoga dramati čara.
Godot u zatvoru u San Quentinu (glumci iz San Francisca) pred publikom od preko
tisuću i četiristo zatvorenika. 1958. Premijera Posljednje vrpce (na engleskom).
Svršetak igre u Zagrebačkom dramskom kazalištu. Prvi put Svršetak igre na ameri čkoj
pozornici. The unnameable . From an abandoned work , 1958. Bram van velde. Acte
sans paroles. 1959. Krapp´ s last tape. All that fall. 1960. Kazališna premijera
Posljednje vrpce , u Parizu. 1961. Beckett piše dramu O, divni dani (na engleskom:

dani u New Yorku. Beckett dobiva Me đunarodnu nagradu izdava ča. Comment c´ est.
1962. Piše Komediju. Radio Zagreb izvodi Ugarke u Zagrebačkom dramskom kazalištu.

Happy days .). Mihalovici sklada operu Posljednja vrpca . Premijera drame O, divni
Words and music .
1963. Premijera Komedije u Njema čkoj. Acte sans paroles, II. Cascando (radiodrama).
1964. Trojezi čno izdanje Kazališta Samuela Becketta (francuski, engleski, njema čki), u
Frankfurtu. Radio Zagreb prikazuje Posljednju vrpcu (kao radiodramu i na pozornici,
sa Svenom Lastom u jedinoj ulozi). Play. Scenarij za Film. 1965. Beckettov Film na
Venecijanskom festivalu (Nagrada mlade kritike). Premijera scenske adaptacije
Molloya , u Genevi. Imagination morte . O, divni dani na komornoj pozornici
Hrvatskoga narodnoga kazališta u Zagrebu. 1966. Komedija i razli č iti č inovi objavljeni
u knjizi. Assez. Bing. 1967. Film. Va et vient. No knife. Eh Joe. 1968. Francuska
premijera. Dis Joe. Od 1968. do 1973. prevodi niz djela - ameri č ke, engleske,
njema čk e pozornice. 1969. Beckett dobiva Nobelovu nagradu za književnost. 1968. L´
issue. Sans. 1970. Breath. Premier amour. Se´jour. 1971. Le dépeupler. Premijera U
oč ekivanju Godota u Kazalištu Marina Drži ća u Dubrovniku, u režiji Božidara Violi ća
1972. Breath and other short plays. Abandonne. The north. 1973. Nor I. 1974. Still.
Mercier et Camier. 1976. All strange away. Ghost trio.That time. Rough for theatre I.
Rough for radio I. Rough for radio II. For to wend yet again and other fizzles. 1977.
Four novellas. ... But the clouds. Beckett postavlja u Berlinu, na engleskom,
Posljednju vrpcu. 1978. Mirlitonnades.
1979. Company. All strange away . Premijera Divnih dana u Kazalištu Marina Držića u
Dubrovniku, u režiji Vlade Habuneka. 1980. Solo (monološka drama). 1981 Nohow
on. Piše Mal vit, mal dit. 1982. Rockaby. Ohio impromptu. A piece of monologue.
Objavljuje Mal vu, mal dit. 1983. Worstward ho. What where. Nacht und träumë.
1984. The collecter shorter plays of Samuel Beckett. Quad. Catastrophe. Festival

Samuel Beckett u(izvedba,

Samuel Beckett Madridu.video,
Festival u Jeruzalemu.
razgovori) 1986. Complete
na festivalu dramatic
u Edinburghu. 1985.works. Po
Festival
cijelom svijetu velika proslava 80-godišnjice Beckettova ro đenja. 1987. Fragmen.
Stirrings still , zajednički naziv. 1988. Hommage á Jack B. Yeats. Teleplays. 1989. Le
monde et le pantalon. Stirring still. L´ Image, objavljeno djelo napisano 1959.
Comment dire. Samuel Beckett umire.
1992. Dream of fair to middling women. 1995. Samuel Beckett: the complete short
prose, 1929 - 1989. 1996. Nohow on: three novels. 2001. Premijera Svršetka igre u
Kazalištu Marina Držića u Dubrovniku, u režiji Želimira Mesarića .
Kad je godine 1953. prikazana u režiji Rogera Blina drama U oč ekivanju Godota (En
attendant Godot), bio je to datum u povijesti kazališta. Predstava je doživjela stotine
izvedaba, igrana je u cijelom svijetu. Slijede Svršetak igre, Čin bez rije či (Acte sans
paroles), Posljednja vrpca (La dernière Bande, 1959), Ah, ti divni dani! (Oh! les
beaux jours), Komedija (Comédie, 1963). Drama U oč ekivanju Godota donijela je sve
temeljne naznake Beckettove dramske vizije čovjeka prepuštenog vremenu nužne
egzistencijalne propasti, čovjeka u krizi potpuno lišena povijesnoga konteksta. I
društveno i obiteljsko izrazito zastupljeno u dramama Ionescovim i Adamovljevim
svedeno je u Becketta samo na bijedne ostatke. Mogu ćnosti za iluziju u njegovih su
dramskih osoba svedene na minimum. Tražiti u drami U oč ekivanju Godota
tradicionalne momente dramskoga razvoja prema krizi nepotrebno je. Dva klošara,
Vladimir i Estragon, u pustom krajoliku čekaju određenoga Godota koji bi mogao
značiti spas u njihovu beznadnom postojanju. Radnje u pravom smislu rije či nema,
ništa - ili gotovo ništa se ne događa, atmosfera dosade, tragične praznine, uznemirena
je samo u dva navrata upadom na scenu dviju dramskih osoba - sluge i gospodara -
Pozza i Luckyja. Kad oni nestanu, situacija ne pokazuje nikakva opravdanja ni u

održati napetost i pažnju gledatelja naznakom potisnutih mogu ćnosti dramskih osoba
činjenicama ni u karakterima. Na kraju se kao i na po četku Vladimir i Estragon nalaze
koje se u njihovu jeziku i gestama (ponekad klaunovskim) pojavljuju tek
u istoj nepokretnosti čekanja. U takvoj apokalipti čnoj monotoniji Beckett uspijeva
fragmentarno. Sve je uokvireno specifi čnim Beckettovim dijalogom koji predstavlja
igru “ubijanja vremena”. Parovi dramskih osoba simetri čno se razlikuju: Estragon ima
karakteristike bića podređenog najelementarnijim instinktima, lakše se prepušta
obeshrabrenju; Vladimir ima više otpornosti sudbini i njegove re čenice još su vezane za
jedan kulturni kontekst. U paru Pozzo - Lucky oštro je oblikovan odnos gospodara i
sluge, pa ipak obje dramske osobe omogu ćavaju različite interpretacije. Pozzo je
određen kao predstavnik najokrutnije vlasti (svoga slugu drži na uzici), lišen je svijesti
i humanosti, ali ipak o njima filozofira i pokazuje sposobnost za poetski elan te traži
pokraj sebe ljudsku prisutnost. Lucky ostavlja dojam vje čne žrtve inteligencije izigrane
snagom i svedene na mentalni rasap zbog nemo ći očajanja, podsjećajući na lik
doktora/liječnika iz komedija. Simetri čnost prikaza obaju parova dramskih osoba u
drami ukazuje da se Beckettu nametnuo povijesna nemogu ćnost izlaza u kojem
alterniranje sudioni čkoga humanizma (kojim se održava iluzija postojanja u čekanju) s
grubim klasnim odnosom moći koči svaku životnost. Samo je stablo u drugom činu
drame živo, prolistalo. Beckett nazna čava nadmoć prirode nad čovjekom koji se ne zna
odnositi prema prirodi i njezinu tijeku.
EUGÈNE IONESCO
( elava pjevačica; Stolice)
Eugène Ionesco (1912.-1994.), francuski dramati čar rumunjskoga podrijetla, istaknuti je

predstavnik antidrame, antiteatra, odnosno kazališta apsurda. U svojim dramama Ćelava
pjeva č ica ( La Cantatrice chauve ) - “antidrama”, Lekcija/Instrukcija ( La Leçon ) — “komična

drama”, Stolice
gledatelje iznosi ( scene ) —apsurdnih
Les Chaises
prepune “tragična i farsa”,
nelogi čnastalima od 1948.
nih situacija, do 1951.,
u kojima i drugima,
se naizgled ništa
postavlja
ne događa,sea život
istodobno protiv kao
se prikazuje društvenih i kazališnih
besmisleno konvencija
ponavljanje i stvara
automatiziranih tzv. Govor
navika. teatar
apsurda. Želeantidramama
u Ionescovim ći prikazati besmislenost suvremenoga
prestaje biti sredstvom me đgra đanskoga
usobnoga života, Ionescoi svodi
sporazumijevanja pred
Pomak•Pripreme za Državnu maturu
se na niz konvencionalnih 212
fraza i klišeja. Na taj na čin Ionesco kritizira suvremeno društvo,
društvene i današnje me đusobne ljudske odnose, prikazuje tragediju modernoga čovjeka,
koji kao rob životnih navika i društvenih konvencija gubi temeljne ljudske kvalitete —
slobodu samostalnoga rasu đivanja i istinskih emocija. Ionescov teatae ipak nije mra čan i
tragičan kao Beckettov, nego se stalno kre će na granici parodije i farse i ukazuje na
Ionescov izrazit smisao za komiku. U kasnijim dramama pomalo se udaljuje od strukture
ranijih drama i približava se kazališnim tradicijama (npr. Nosorog — Rhinocéros , 1959.).
Ionescove drame s uspjehom se izvode u cijelom svijetu i skupa s Beckettovim ozna čuju
veliku prekretnicu u razvoju i promišljanju suvremene drame i kazališta. Ionesco je
autorom i niza teorijskih, polemi čkih i esejističkih tekstova o suvremenoj dramaturgiji i
kazalištu.
Ćelava pjeva č ica uprizoruje apsurdnu situaciju u engleskom gra đanskom salonu, odnsono
interijeru s čudnim satom u kojemu se dijalog dvaju bra čnih parova čestih prezimena
(Smith i Martin) vodi na temelju apsurdnih situacija iz priru čnika za učenje engleskoga
jezika, do trenutka dok se ne pojavi potpuno realni vatrogasac i za čudna priča o ćelavo
pjevačici, koji podcrtavaju antidramu i teatar apsurda. U Stolicama nalaze se Starac i
Starica stari gotovo cijelo stolje će, na kraju životnoga puta, na svjetioniku na udaljenom
otoku kako bi uprizorili fiktivni sastanak sa svijetom, poviješ ću, s cijelim 20. stolje ćem i
njegovim izostalim predstavnicima za praznim stolicama i s nijemim Govornikom koji na
kraju konkretizira potpunu nemogu ćnost bilo kakve komunikacije u suvremenom svijetu, s
dozom velike duhovitosti i sjetne komi čnosti, za razliku od komi čnosti bazirane na vicu i
anegdoti i mehanizmu automatizma, opredme ćenja i apsurdnom sklopu robota i
svakodnevnoga automatskoga neslušanja sugovornika u Ćelavoj pjeva či ci .

HRVATSKI JEZIK
sastavio
Dalibor Jurišić

NAPOMENA:
Ovaj materijal mišljen je kao dopuna literaturi kojom se u čenici/učenice služe u učenju
gradiva iz hrvatskog jezika, a ne kao zamjena za nju! Komplementaran je s Pomakovim
pojmovnikom iz hrvatskog jezika (na CD-u). Preporu čuje se upotreba gimnazijskih
udžbenika, Gramatike hrvatskog jezika Težaka i Babića te ostalih priručnika.

JEZIK
U (jezikoslovlju), znanosti o jeziku, se određuje kao sustav

znakova koji služi za komunikaciju, za razliku od govora kojim se komunicira (a
komunicira se po jeziku, tj. po pravilima), koji je konkretan i koji je realizacija jezika,
jezičnog sustava. U odnosu prema govoru jezik se shva ća kao model, npr. kao apstraktan
model automobila prema konkretnim automobilima napravljenim prema tom modelu. Ako
se dovoljno precizno promatra, uo čit će se da su svi automobili koji pripadaju istom
modelu zapravo različiti. Ne postoje dva identi čna, iako ih mi smatramo jednakima, i iako
imamo dobar razlog da ih takvima smatramo.
Sinonim je za apstraktan — uopćen, a za konkretan — pojedina čan. Internacionalizam za
sustav jest sistem. Za komunikaciju se, u nešto razli čitim značenjima, upotrebljavaju još
nazivi sporazumijevanje i priop ćavanje.
Sustav se sastoji od elemenata koji su u suodnosima (me đusobnim odnosima) i tim su
suodnosima zapravo definirani i u njima se promatraju, a ne pojedina čno (nešto je nešto
zato što nije nešto drugo, i obrnuto).
Znanost koja se bavi znakovima naziva se semiologija ili semiotika. Njezinim se
spoznajama lingvistika služi u prou čavanju jezičnog znaka, a katkad se lingvistika drži
samo dijelom te znanosti o znakovima. Znak je nešto što stoji umjesto ne čega, a stoji tako
za nekoga. Dakle npr. znak stop (prometni znak obveznog zaustavljanja) stoji umjesto
upozorenja za zaustavljanje, a stoji tako za nas koji znamo za dogovor, sudionici smo
dogovora o znaku stop. Jezični znak (npr. riječ ku ća ) sastoji se od tri dijela: označitelja
(izraza, oblika, npr. glasovi/slova k , u , ć i a u riječi kuća), označenika (označenog, sadržaja,
značenja, npr. gra đe vina koja služi za stanovanje ) i referenta (predmeta iz zbilje koji znak

(proizvoljna, nemotivirana) — da nije tako, ne bismo predmet ku ća mogli nazvati nikako
označuje, predmeta ku ća ). Veza između označitelja i označenika načelno je arbitrarna
drukčije, npr. house .
U činu , koju možemo odrediti kao slanje i

primanje govornih poruka, sudjeluju govornik ( pošiljatelj poruke) i slušatelj ( primatelj
poruke). Od ostalih elemenata treba spomenuti još dva. To su sama poruka i medij
(sredstvo) kojim poruka putuje, a nazivamo ga komunikacijskim priop ajnim) kanalom.
Slanje poruke od govornika odvija se u tri faze: 1. psihološka (stvaranje pojma), 2.
fiziološka (put živčanih impulsa prema govornim organima) i 3. fizička (pokretanje
govornih organa, samo izgovaranje). Primanje poruke od slušatelja odvija se tako đer u tim
fazama, ali obrnutim redoslijedom: 1. fizička (primanje poruke slušnim organima), 2.
fiziološka (put živčanih impulsa od slušnih organa) i 3. psihološka (stvaranje pojma). Ako
su početni pojam (u govornika) i završni (u slušatelja) jednaki, komunikacija je uspjela i
došlo je do sporazuma; a ako se razlikuju, došlo je do nesporazuma. Do nesporazuma dolazi
ako putovanje poruke komunikacijskim kanalom nešto omete u i ona ne do đe cjelovita do
slušatelja. To što omete prenošenje poruke nazivamo bukom u komunikacijskom
priop ajnom) kanalu. Da bi se nesporazum izbjegao, može se poslati višak informacija.
Npr. umjesto Radim kažemo Ja radim — to ja zapravo je nepotrebno jer je sadržano ve ć u
ličnom (osobnom) nastavku oblika radi m (m = 1. l. j.), ali pove ćava mogućnost
sporazuma. Takav višak informacija nazivamo zalihost redundancija).

JEZI NE RAZINE I JEDINICE I JEZIKOSLOVNE DISCIPLINE
Kad se govori o strukturi jezika, razlikuje se više jezi čnih razina. Po jednoj podjeli, koju
slijedi gimnazijski (srednjoškolski) nastavni program, to su: fonološka, morfološka,
sintaktička i leksička. Svaka od razina ima svoju jezi čnu jedinicu (npr. fonološkoj pripada
fonem) i lingvističku disciplinu koja tu razinu prou čava (fonološku razinu prou čava
fonologija).
Promatrajući razine od fonološke do sintakti čke, može se reći da tvore hijerarhijski ure đen
sustav. Viša je razina nadre đena nižoj i njezina jedinica obuhva ća jedinicu niže razine u
cijelosti. To znači da, naprimjer, jedan fonem ne može biti podijeljen izme đu dvaju
morfema. Morfem se može sastojati (i uglavnom se i sastoji) od više fonema, ali jedan
fonem dio je samo jednog morfema, a sljede ći morfem počinje novim fonemom.
Važno je razlikovati koje se pojave doga đaju na kojoj razini. Npr. jedna čenje po zvučnosti
provodi se na fonološkoj razini, a palatalizacija na morfološkoj. I jedno i drugo su tzv.
glasovne promjene, i jedno i drugo su promjene fonema. Razlika je u tome što se promjene
poput jednačenja po zvučnosti provode u na čelu uvijek (ne moraju se provoditi jedino u
pismu), a promjene poput palatalizacije samo u odre đenim oblicima. Također, ako se
strogo držimo sintaktičke razine kad promatramo re čenicu kao sintaktičku jedinicu, onda
rečenicu ne možemo rastaviti na rije či, nego samo na rečenične članove (subjekt, predikat i
dr.).
Morfološka i sintaktička razina obuhvaćaju se nazivom gramatička, pa se tako morfologija i
sintaksa zajedno nazivaju gramatika. Dijelom gramatike katkad se smatra i fonologija.

NACIONALNI I STANDARDNI JEZIK
Kad je riječ o jezičnim razinama i njihovim jedinicama, govori se o unutrašnjoj organizaciji

jezika, o njegovoj strukturi. Dakle jezik se promatra kao u sebe zatvoren i od svijeta
odijeljen sustav. U njegovu prou čavanju rastavljamo ga na dijelove i opisujemo odnose
među njima.
Jezik se može promatrati i kao nešto što se nalazi u svijetu i opisivati njegova uloga u tom
svijetu, itd. Ako jezik promatramo u društvu, onda smo na podru č ju jezikoslovne discipline
koja se zove sociolingvistika. Sociolingvistika u širem smislu bavi se jezikom u društvu,
kulturi, naciji, jezikom u javnoj komunikaciji…
Kad nešto određujemo kao nacionalni jezik, onda u obzir uzimamo i društvene i čisto
jezične čimbenike. Nacionalni jezik nije sam po sebi lingvisti čka pojava, nego konstrukt
nastao kombinacijom jezi čnih i nacionalnih činjenica. Zato se nacionalni jezik može
promatrati samo jezikoslovnim očima, a može se promatrati i s pozicije nacije kojoj
pripada i kojoj je često jedno od glavnih obilježja.
Hrvatski jezik određuje se tako kao zajednički naziv za sve one južnoslavenske govore i na
njima nastale pisane jezike kojima su se u prošlosti služili ili se i danas služe Hrvati. Dakle
različiti govori (i jezici) okupljeni su pod zajedni čkim nazivom — hrvatski jezik. To ne zna či
da među njima ne postoje bitne jezi čne veze, nego samo to da se svi oni hrvatskim jezikom
nazivaju u prvom redu zato što ih se promatra s pozicije hrvatske nacije. Lingvistiku
najviše zanima njihova jezi čna povezanost, a znanstveno prou čavanje hrvatske kulture
(kroatologija) najviše ih promatra kao konstitutivni element hrvatske nacije odnosno
hrvatske nacionalne kulture.
Kroatistika je znanost o hrvatskom jeziku i književnosti, a u širem smislu i o hrvatskoj

nacionalnih kultura s jezicima i imamo znanosti poput kroatistike, germanistike

kulturi. To je znanost koja se zasniva s jedne strane na lingvistici i na znanosti o
(njemački), anglistike (engleski), bohemistike ( češki)… Da nema te specifične veze, sve bi
književnosti, a s druge strane na kroatologiji. Upravo zbog specifi čne povezanosti
te jezike (i na njima nastale književnosti) prou čavale samo lingvistika i znanost o
književnosti, kao što npr. vukove u Hrvatskoj prou čava biologija, a ne hrvatska biologija.
Hrvatski je jezik dakle u sebi heterogen. Sve što spada u njega možemo podijeliti na: a)
organske idiome; b) standardni jezik i c) substandardne idiome. Idiom je pomoćni termin
koji služi za nazivanje bilo kojeg govora/jezika. (Razlikovati od idiolekta!, što je naziv za
jezik pojedinca.)
Nazivom organski idiomi obuhvaćeni su uglavnom seoski govori, oni su izvorni i nisu
nastali u modernoj komunikaciji, bilo javnoj bilo u modernom gradskom životu. Uglavnom
su prostorno određeni i kad je rije č o njima, misli se o prostornoj raslojenosti jezika. Govori
se o mjesnim govorima (dakle govorima jednog mjesta), koji se po nekim zajedni čkim
jezičnim osobinama udružuju u skupine govora, te se skupine govora po zajedni čkim
jezičnim osobinama udružuju u dijalekte, a dijalekti se po istom načelu udružuju u
narječja. Promatrajući obrnuto, od najviše razine ka najnižoj, dobivamo sljede ću shemu:
narječ je — dijalekt — skupina govora — mjesni govor. Taj dio hrvatskog jezika prou čava
hrvatska dijalektologija. Ona govori o trima hrvatskim narječjima: čakavskom, kajkavskom
i štokavskom. Svako se od tih narječ ja dijeli na više dijalekata, itd.
Jezik kojim se služimo u javnoj komunikaciji, i to onaj koji je za takvu javnu komunikaciju
propisan, jest standardni jezik. Standardni jezik samo je jedan idiom, ali poseban je po
tome što mu je društvo dalo poseban status. Najčešće je povezan s državom i služi za
sporazumijevanje svih sudionika javne komunikacije u njoj.
Svaki jezik, i standarni i nestandardni, jest normiran, što zna či da se svaki jezik sastoji od
pravila. Normiranost je bitno obilježje jezika i bez nje jezik ne bi bio jezik. Ne bismo se

da je svjesno normiran , svjesnim naporima jezi čnih stručnjaka. Njegove norme društvo
mogli sporazumijevati ako ne bismo igrali po istim pravilima, npr. slagali se u tome što
propisuje kao obavezne za sve koji se njime služe. Idealno bi bilo da se jednom utvr đen
znači riječ ku ća . Jezik je sam po sebi normiran nesvjesno, a osobitost je standardnog jezika
standardni jezik ne mijenja, ali to nije mogu će već iz razloga što se svijet oko nas
neprestano mijenja. Zato se za standardni jezik kaže da je elasti čn o stabilan (gipko
postojan) u vremenu — nastoji se mijenjati samo koliko je to neophodno. Naravno, može se
mijenjati, i mijenja se, i iz izvanjezi čnih razloga, a tada to ne mora biti jezi čno ili
komunikacijski nužno, nego je dovoljan razlog to što društvo iz nekog društvenog razloga
to zahtijeva. Standardni je jezik, dakle, istodobno i jezi čna i društvena činjenica. Nije
određen samo jezičnim pravilima, nego je bitno odre đen i društvom, tradicijom, nacijom,
politikom… S obzirom na to da se njime služimo u javnoj komunikaciji, a potrebe su javne
komunikacije vrlo raznolike — standardni se jezik tim potrebama mora prilagoditi kako bi
ih sve zadovoljio. Zato je on polifunkcionalan i grana se na različite funkcionalne stilove
koji ispunjaju njegove razli čite funkcije (službe, uloge). Naj češće se govori o pet
funkcionalnih stilova standardnog jezika: administrativnom, publicističkom,
književnoumjetničkom, znanstvenom i razgovornom.
Standardni jezik definira se, dakle, kao: autonoman vid jezika, svjesno normiran i
polifunkcionalan, stabilan u prostoru i elasti čno stabilan u vremenu.
U lingvistici se izbjegava poistovje ćivanje standardnog jezika i književnog jezika, zato što
ovaj drugi naziv može upućivati na književnoumjetni čki stil, odnosno na jezik književnosti.

FONETIKA I FONOLOGIJA S OBZIROM NA FONEM)
Fonologija je naziv jedne od lingvisti čkih disciplina koja prou čava jednu razinu jezika.
Jedinica te, fonološke, jezične razine, pa tako i fonologije, jest fonem. Fonem se odre đuje u
odnosu prema glasu. Kad glas promatramo sam po sebi (npr. kažemo da u izgovorenoj
riječi Ana imamo glas n ), nazivamo ga jednostavno glas ili fon. Fon nije jedinica jezika,
nego jedinica govora, dakle ne pripada apstraktnom sustavu, nego je konkretna pojava. Ali
mi nećemo svaki mogući zvuk, svako moguće glasanje koje možemo proizvesti govornim
organima nazvati glasom, nego samo one za koje znamo da su na neki na čin povezani s
nekim jezikom. Uvijek treba imati na umu da se u lingvistici jezik i govor razlikuju, ali
promatraju u međusobnoom odnosu. Jezik nije govor, i obrnuto, ali nema jednoga bez
drugoga. Zato i govorimo (razgovorno ili dok nismo upoznali fonologiju) o glasovima
hrvatskog jezika .
Fonetika se u širem smislu može definirati kao znanost o govoru. Ona nije jezikoslovna
disciplina, nego posebna znanost. Lingvistika se služi rezultatima njezinih istraživanja i
odnosi se prema njoj kao prema pomo ćnoj znanosti. Lingvistici je fonetika najzanimljivija
kad se bavi glasovima. Fonetika istražuje na koji na čin pojedini glas nastaje i gdje se u
govornim organima tvori (artikulacija glasa) te kakva je zvu čnost pojedinog glasa
(akustika). Rezultate tih foneti čkih istraživanja lingvistika upotrebljava u opisu jezika,
konkretno fonologija u opisu fonološke razine jezika.
Fonologija se ne bavi glasovima (fonovima), nego fonemima. Fonem je najmanja jedinica
jezika. Postojanje se fonema dokazuje time što se oni me đusobno mogu zamjenjivati posve
jednakoj okolini. Npr. umjesto t u kota č možemo staviti l i dobit ćemo novu riječ: kola č —
koja je u svemu jednaka kota č u osim u tom jednom fonemu i u svom značenju. U tom je

dokazuje postojanje fonema razvidna je funkcija (uloga, služba) fonema u jeziku. Fonemi,
zamjenjivanju presudno to što smo njime dobili novu rije č koja ima novo zna čenje (ne
naime, služe za razlikovanje zna čenja, ali nemaju vlastitog zna čenja. t ne znači ništa, kao
smije se dobiti besmislena rije č, tj. nešto što uop će nije riječ). Iz tog načina kako se
ni l , ali ako ih zamijenimo u navedenom primjeru, dobivamo rije č s novim značenjem. Ako
fonem promatramo kao jezi čni znak, uočavamo da on nema ni sadržaja (ozna čenika) ni
referenta (predmeta) na koji bi se odnosio, nego ima samo izraz.
Ono što izgovaramo, nije fonem, nego je glas napravljen prema fonemu. Dakle fonem je
otprilike model prema kojemu se izgovara fon. Ali mi razli čite fonove prepoznajemo kao
isti fonem. Npr. u riječima Ana i Anka imamo fonem n , ali kad promotrimo njihov izgovor,
uočit ćemo da n različito zvuči u tim dvama primjerima i različito se izgovara (jezik,
govorni organ, u druk čijem je položaju: jezik se prigodom izgovaranja n u Anka
prilagođava položaju jezika prigodom izgovaranja k , i to jednostavno zato da bi se lakše i
brže izgovorila riječ). Govornici hrvatskoga tu razliku zanemaruju i znaju da su oba n na
neki način zapravo jednaka, da se tu radi o jednom istom n . Na razini govora prvo n i
drugo n različiti su, a na razini jezika oba n upućuju na isti fonem n . Dakle riječ je o dva
fona, a jednom fonemu. Kad fonove promatramo tako da se oni odnose na isti fonem,
govorimo o alofonima. Alofon je izgovorna varijanta (ina čica) fonema, i to pozicijska
varijanta. Pozicijska zato što su njihove razlike uvjetovane njihovim mjestom u glasovnom
lancu (u navedenom primjeru n se u Anka izgovara na takav način zato što se nalazi uz k ).
Fonologija i fonetika, dakle, tijesno su povezane, ali treba ih razlikovati jer su to razli čite
discipline i svaka ima svoj predmet kojim se bavi na svoj na čin. Fonetiku fonem zanima
samo utoliko ukoliko je on povezan s govorom (izgovorom). Fonetika se bavi akusti čkim i
artikulacijskim svojstvima fonema. Fonologiju fonem zanima kao jedinica jezika, koja nema
svoje značenje, ali ima razlikovnu ulogu (služi za razlikovanje zna čenja). Fonologija se bavi
funkcionalnim svojstvima fonema. Fonetika bez fonologije ne bi znala ustanoviti foneme, a

znala jesu li npr. b i p fonemi ili samo fonovi. Fonologija, uspore đujući npr. biti i piti , zna
fonologija bez fonetike ne bi znala posve opisati pojedine foneme. Fonetika bez fonologije
da su to različiti fonemi, ali sama ih zna opisati samo ovako: b je b zato što nije p, i
ne bi znala da se n u Ana i n u Anka odnose na isti fonem, da su alofoni. Tako đer ne bi
obrnuto. Međutim, koristeći se spoznajama fonetike, fonologija može detaljnije opisati
uočenu razliku: i b i p jesu dvousnenici (bilabijali) prema mjestu njihove tvorbe i oba su ta
fonema praskava prema na činu tvorbe, a razlikuju se po zvu čnosti — b je zvučno, a p je
bezvučno. Dakle, razlika u značenju riječi biti i riječi piti izražena je samo tim jednim
obilježjem (akustičkim) početnih fonema!

MORFOLOGIJA
Morfologija je znanstvena disciplina koja se bavi morfemima. Morfem je jezi čna jedinica
načelno veća od fonema i od njega se bitno razlikuje po tome što ima svoje zna čenje.
Morfem je, naime, najmanja jezična jedinica koja ima svoje zna čenje.
U morfologiji se služimo i terminom riječ, što je inače jedan od najteže odredivih termina u
lingvistici. Riječ također ima svoje značenje i ona je, za razliku od morfema, samostalna
jedinica.
Majka, majke, majci, majkama , itd., ne smatramo različitim riječima, nego na njih
gledamo kao na različite pojavnosti jedne rije či (ali ne kao na alofone u odnosu prema
fonemu, jer to nisu ni izgovorne ni pozicijske varijante!). To su razli čiti oblici jedne jedine
riječi. Da njihova razlika nije u fonemu, vidimo npr. ako suprotstavimo majka i majkama —
razlika je ovdje izražena sa a i sa ama (za a možemo pomisliti da je fonem, ali za ama
nikako). Različiti se oblici jedne riječi razlikuju morfemima. a jest fonem, ali u odnosu
prema ama to je morfem. Ne smiju se miješati jezi čne razine, u ovom slučaju fonološka i
morfološka. Morfem se, naime, može sastojati i od samo jednog fonema. Ako morfemi
imaju značenje, koje je značenje tih morfema (a i ama )? S obzirom na to da oni razlikuju
oblike riječi, njihovo je značenje oblično: a znači «nominativ, jednina», a ama znači «dativ
(ili lokativ ili instrumental), množina». To obli čno značenje je apstraktno (uop ćeno) i
jezično (ne upućuje ni na kakav predmet u izvanjezi čnoj zbilji), ono je gramati čko. Zato
takve morfeme nazivamo obličnima ili, češće, oblikotvornima, jer se njima tvori oblik. Oni
su, dakle, gramatički, i morfologija, kad se bavi oblicima rije či i oblikotvornim morfemima
spada u gramatiku. Tako se naj češće morfologija i shva ća, kao gramatička disciplina koja
proučava oblike riječi i naziva se još i oblikotvorje.

koja se bavi tvorenjem rije či naziva tvorba riječi. Morfologija, kad se bavi tim podru č jem,
Morfemima se ne moraju tvoriti oblici jedne rije či, njima se mogu tvoriti i razli čite riječi.
dakle rječotvornim morfemima, naziva se još rječotvorje. Proučavanje tvorbe nalazi se u
Za tvorbu riječi ne služe oblikotvorni, nego rječotvorni morfemi. Tradicionalno se disciplina
lingvistici između gramatike i semantike i u novije se vrijeme smješta u leksikologiju.
(Semantika je znanstvena disciplina koja se bavi zna čenjem, a značenje je nezaobilazno u
tvorbi riječi. U tvorbi oblika zna čenje — izvanjezično — ne igra nikakvu ulogu: majka i
majkama samo su dva oblika jedne rije či koja u oba slučaja ima isto značenje.) Rječotvorne
morfeme vidimo ako suprotstavimo npr. majka i ku ća — imamo riječi u istom obliku
(nominativ, jednina, ženski rod), a razli čitih značenja. Na razini izraza razlika je u majk i u
ku ć — u tim se morfemima kriju zna čenja tih riječi, tim se morfemima ta značenja tvore,
odnosno time se te rije či tvore kao riječi (s izvanjezičnim značenjem), a njihovi oblici (po
kojima su one dio gramatičkog sustava) tvore se morfemom a .
Rječotvorje će, dakle, u primjeru majka uočiti dva morfema: majk i a , za majk će reći da je
to rječotvorni morfem u kojem je sadržano značenje riječi, a a će zanemariti.
Oblikotvorje će majka također rastaviti (analizirati) na majk i na a , ali će oba promatrati
kao morfeme koji sudjeluju u tvorbi oblika! a će značiti «nominativ, jednina, ženski rod», a
majk će imati uopćeno značenje osnovskog morfema (na koji se dodaje nastavak).
Ako se od nas traži morfološka analiza riječi majka i u zahtjevu se ne spominje ni
oblikotvorje ni rje čotvorje (a najčešće je tako, barem na školskoj razini), provest ćemo je
ovako: majk — rječotvorni morfem; a — oblikotvorni morfem.
Dosad smo vidjeli dvije vrste morfema: rje čotvorne i oblikotvorne. Tako se oni dijele s
obzirom na službu (tvori li se njima rije č ili oblik rije či). Prema značenju morfemi se dijele
na leksičke i na gramatičke. Leksički imaju izvanjezi čno, a gramatički samo unutarjezično
značenje. S obzirom na to da su svi rje čotvorni morfemi istodobno i leksi čki, a svi
oblikotvorni gramatički, te se dvije podjele često ne razdvajaju, pa se govori o rječotvornim

Postoji još jedna podjela — prema položaju u rije či. Morfem koji ima središnji položaj
ili leksičkim i o oblikotvornim ili gramati čkim morfemima.
naziva se korijenski, morfem koji se nalazi prije (lijevo od) njega jest prefiksalni, a morfem
poslije (desno od) njega . Prefiksalni i sufiksalni morfemi zajedno se još

nazivaju afiksalnim morfemima. U riječi majka korijenski je morfem majk , a sufiksalni a .
Prefiksalni bi morfem bio npr. po u riječi pomajka .
Morfologija se također bavi i vrstama riječi, ali to područ je također (kao ni tvorba) nije
čisto gramatičko. Npr. već iz osnovnoškolske definicije imenica (rije či kojima se imenuju
bića, stvari i pojave) razvidno je da se rije či u vrste razvrstavaju i po semanti čkom
(značenjskom) kriteriju, a iz definicije veznika (rije či kojima se povezuju rečenice) razvidno
je da se riječi u vrste razvrstavaju i prema njihovoj sintakti čkoj službi. Vrste rije či dijele se
u dvije velike skupine — promjenjive (imenice, zamjenice, pridjevi, neki brojevi i glagoli) i
nepromjenjive (neki brojevi, prilozi, prijedlozi, uzvici ili usklici, veznici i čestice).
Morfologiju zanimaju i gramatičke kategorije, koje se tada nazivaju morfološkima. To su
kategorije roda, broja i padeža, koje pripadaju imenskim rije čima (riječima koje se
dekliniraju ili sklanjaju, tj. mijenjaju po padežima) i kategorije lica, broja, na čina, vremena
i vida, koje pripadaju glagolima. Zamjenice se me đu imenskim riječima izdvajaju po tome
što imaju kategoriju lica. Morfološke su kategorije izražene morfemima. Npr. kategorija
vida: stav iti — stavl j ti (zamjenom i sa ja promijenjen je vid: glagol je postao nesvršeni; l se
između v i j , u stav jati

l nalazi samo zbog jotacije, odnosno zbog epenteze, to je epentetsko,
umetnuto l koje se pojavljuje kad se neki glas ne može jotirati, odnosno prije ć u palatal,
kao u ovom primjeru v ).
Kategorija roda može se u tom smislu (izražavanja kategorija morfemima) u činiti
problematičnom, što ona i jest. Ako usporedimo ku ć-a i konj-Ø , uočavamo da se, s obzirom
na oblik, te riječi razlikuju samo u rodu (obje su u nominativu i u jednini). Ako

jedno za ženski rod, koja su samo izrazom jednaka (pa bi to bili gramatički, morfološki
usporedimo ku ć-a i ubojic-a , uočavamo da se i taj par razlikuje samo u rodu, ali to ne
homonimi), ali od te ćemo tvrdnje odustati pošto uo čimo da se deklinacija rije či ku ća i
vidimo po morfemima. Osim ako ustvrdimo da tu imamo dva razli čita a , jedno za muški i
deklinacija rije či ubojica uopće ne razlikuju (pa bi bilo nepotrebno komplicirati s toliko
istih a razli či tih morfema). Rod, naime, provjeravamo u suodnosu tih rije či s pokaznim
zamjenicama: ova kuća, ali ovaj konj i ovaj ubojica. Prema tome kategorija roda ne
izražava se morfemom. Ipak, kad se traži značenje nekog oblikotvornog morfema, npr. a u
ku ća , najčešće se očekuje da se u njega uklju či i gramatičko značenje roda, dakle:
«nominativ, jednina, ženski rod»!
Kao što se izraz (govorna realizacija) fonema naziva fon, tako se i izraz morfema naziva
morf; a kao što se pozicijske varijante fonema zovu alofonima, tako se pozicijske varijante
morfema zovu alomorfima. pod iz riječi podbradak i pot iz riječi potpetica zapravo su
alomorfi u odnosu na morfem pod . U riječi potpetica imamo pot umjesto pod samo zato što
se u tom primjeru zvučno d nalazi ispred bezvučnog p i mora se, prema pravilu o
jednačenju po zvučnosti, zamijeniti svojim bezvučnim parnjakom, a to je t .

TZV. GLASOVNE PROMJENE
Glasovnim promjenama nazivaju se . Još se nazivaju i fonemskim

zamjenama ili alternacijama. Ako se neka promjena provodi uvijek i svugdje, rije č je o
fonološkoj promjeni (zamjeni ili alternaciji), ali nisu sve promjene takve prirode. Neke
promjene provode se samo u nekim oblicima rije či i za njih kažemo da su to promjene
fonema, ali morfološki uvjetovane. Npr. poznato je da u pravilo o palatalizaciji spada i
promjena k u č ispred e , ali ono se ne provodi uvijek i svugdje. Provodi se, recimo, u
vokativu jednine imenica tipa junak ( juna k + e  juna

e ), ali se ne provodi, recimo, u
nominativu množine imenica tipa ruka (ru k + e  ruke ). Jednačenje po zvučnosti,
naprimjer, što je fonološki uvjetovana promjena, opisujemo tako što navedemo koji se
fonemi zamjenjuju kojima u kojoj okolini. S morfološki je uvjetovanim promjenama, kako
vidimo, drukčije. Dakle, da bismo potpuno opisali palatalizaciju, ne moramo samo opisati
koji se fonemi zamjenjuju kojima i u kojoj okolini, nego moramo navesti i sve oblike u
kojima se to događa. S obzirom na to da se morfološki uvjetovane promjene fonema
događaju na presjeku fonologije i morfologije, da ih promatramo kao promjene fonema u
morfemima , može se govoriti o razini jezika koja je izme đu fonologije i morfologije, a ta se
razina (ili međurazina) onda naziva morfonologija. Prema tome ćemo fonološki uvjetovane
promjene fonema, dakle promjene fonema u morfemima, zvati morfonološkim promjenama
(zamjenama ili alternacijama).
U opisu pojedinih promjena fonema tako sudjeluju katkad fonologija, a katkad i fonologija
i morfologija (odnosno njihova kombinacija — morfonologija). I u jednom i u drugom
slučaju važne su i spoznaje fonetike. Fonetika će reći što se u materijalnom, fizičkom
smislu događa sa k , kako to ono prelazi u palatal č , zašto baš u taj palatal i što su uop će

U vezi s fonološki uvjetovanim promjenama treba re ći da se one u govorenju u na čelu

palatali (po kojima je palatalizacija i nazvana). Fonologija će uspostaviti pravilo: k + e 
provode uvijek i svugdje. One se, me đutim, ne moraju bez ostatka provoditi i u pisanju.
č e. A morfologija će dodati popis oblika u kojima se to doga đa.
Npr. predsjednik ćemo uvijek, osim ako namjerno izgovaramo polako, izgovoriti kao
precjednik . Tu se jednačenje po zvučnosti obavezno provodi: d + s , bez obzira na to
 ts
hoćemo li ga u pisanju bilježiti ili nećemo. (Poslije zvučnog jednačenja još se t i s spajaju u
c , ali to nas u ovom slučaju ne zanima.) O tome hoće li se jednačenje po zvučnosti u ovom
slučaju bilježiti ili neće ne odlučuju isključivo jezična pravila, nego i izvanjezi čna (koja su
jednako važna u standardnom jeziku), npr. razlozi tradicije. Iz tradicijskih razloga hrvatski
pravopis propisuje da se u pisanju promjena po zvu čnosti neće bilježiti u slučajevima kad
se d nalazi ispred c, č , ć, s i š , ali time pravopis nije ukinuo tu promjenu (u izgovoru). Ona
se jednostavno ne može ukinuti, jer i nije kao pravila nastala dogovorom, propisom, nego je
unaprijed zadana, odre đena fizičkim svojstvima tih glasova, a propis je samo konstatira i
uključuje u svoja pravila. Može se zamisliti situacija kad bi pravogovorna norma
zahtijevala da se ds uvijek izgovara upravo tako — kao ds , ali tada bi izgovor bio znatno
otežan, jer jednostavno nije prirodan, i zato se takva pravila uglavnom ne donose.
Fonološki uvjetovane promjene fonema, dakle neovisne o obliku, jesu: jednačenje po
zvučnosti, jednačenje po mjestu tvorbe i ispadanje gubljenje) suglasnika. Morfološki
uvjetovane promjene fonema, dakle morfonološke, jesu: palatalizacija, sibilarizacija,
jotacija, vokalizacija (promjena l u o), prijeglas, prijevoj i nepostojani samoglasnici (a i e ).
U popis tzv. glasovnih promjena uklju čuje se i navezak (dodavanje samoglasnika na kraju
riječi). Navezak je specifičan po tome što je u nekim slučajevima obavezan (npr. s mnom ),
a u mnogim je slučajevima fakultativan, može se staviti i ne mora (npr. hrvatskog ili
hrvatskog ), bez ikakvih posljedica, osim stilskih.

ALTERNACIJA IJE/JE/E/I
Kao broj fonema u hrvatskom standardnom jeziku navodi se negdje 31, a negdje 32. Prvih
trideset odgovaraju slovima hrvatske abecede (od a do ž ), trideset i prvi fonem jest
samoglasničko ili vokalno r (koje nalazimo npr. u rije či t rn ). Kad se govori o trideset i
drugom fonemu, to je onda diftong ili dvoglasnik ije . Problem je u tome što neki
jezikoslovci ije promatraju kao dvoglasnik, dakle kao fonem, fonološku činjenicu, a neki
misle da se na fonološkoj razini o ije uopće ne može govoriti, nego da je to skup fonema
koji se može opisivati samo kao činjenica na morfonološkoj razini. U posljednje se vrijeme
sve češće govori o dvoglasniku.
I u jednom i u drugom slučaju promjene koje se tiču tog dvoglasnika ili fonemskog skupa
ne mogu se promatrati neovisno o morfologiji. Ne zamjenjuje se ije sa je , ili obrnuto, uvijek
i svugdje, ni u govorenju ni u pisanju, nego se to doga đa u određenim oblicima. Dakle te se
promjene opisuju u okviru morfonologije.
Naravno, može se primijetiti da se ije zamjenjuje sa je uvijek kad slog u kojem se nalazi iz
nekog razloga prestane biti dug i postane kratak. Slog se može kratiti iz morfoloških
razloga (npr. obavezno se krati u komparativnom obliku pridjeva), ali i iz fonoloških
razloga. Kao primjer za kra ćenje iz fonoloških razloga možemo navesti primjer pridjeva
sljede ći . U sljed ēć ī prvi je slog kratak, a druga dva su duga. I prvi je slog izvorno bio dug
(slij ēd ) , ali se skratio zbog ovog pravila (koje ne ovisi o morfologiji): kad uzastopno slijede
tri duga sloga, prvi se od njih krati. Usporedimo li pridjev sljede ći (npr. sljedeći
ponedjeljak) s prilogom slijede ći (npr. slijedeći ženu), zaključit ćemo da se u prilogu taj
slog nije pokratio, i to zato što je u prilogu posljednji slog kratka pa nemamo tri, nego dva
uzastopna duga sloga: slij ēd ē ć i . To se pravilo, o kraćenju prvog od tri uzastopna duga

SINTAKSA
sloga, nije uvijek provodilo u hrvatskom jeziku, pa se u starijim tekstovima može prona ći i
bilježenje pridjeva kao slijede ći .

Sintaktičke su jedinice: rije č (oblik), sintagma ili spoj riječi i rečenica. Kad se govori o
četvrtoj sintaktičkoj jedinici, govori se o tekstu.
Sintaksa riječi bavi se službom pojedinih vrsta rije či i pojedinih oblika rije či u rečenici.
Zato se govori npr. o sintaksi padeža. Sintaksa ne utvr đuje kako se tvori vokativ, nego koja
mu je služba u rečenici: osnovna je služba vokativa obra ćanje , vokativ funkcionira kao
posebna rečenica i zato se uvijek odvaja zarezima. Vokativ se zarezima ne odvaja jedino
kad je u službi subjekta, a to se doga đa samo u pjesničkoj upotrebi i stilski je obilježeno
(npr. Ko da strepi mrki vu č e... — kao da strepi mrki vuk — stih iz Mažurani ćeve Smrti
Smail-age Čengi ća ).
Sintaksa spojeva riječi bavi se sintagmama, a to su sklopovi dviju punozna čnih riječi koji
mogu nastati na tri načina (s obzirom na gramatičku vezu među sastavnicama): sročnošću
ili kongruencijom, upravljanjem ili rekcijom i pridruživanjem.
Sintaksa rečenice bavi se gramatičkim ustrojstvom re čenice i podjelom re čenica. Rečenica
kao gramatička jedinica sastoji se od svojih gramati čkih članova: subjekta, predikata,
objekta i priložne oznake (adverbijala). Osim tih samostalnih, postoje još dva nesamostalna
rečenična člana: atribut i apozicija. Atribut i apozicija uvijek su dio jednog od samostalnih
rečeničnih članova, dakle oni su članovi članova.
Rečenica s jednim predikatom jest jednostavna re čenica. Ako jednostavna re čenica ima još
koji član (samostalni ili nesamostalni) osim subjekta i predikata, onda je to proširena
jednostavna rečenica; a ako ima samo predikat ili samo predikat i subjekt, to je
neproširena jednostavna re čenica.
Složene rečenice nastaju trima vrstama sklapanja jednostavnih re čenica. Sklapanje

zavisnosložene rečenice. Povezivanje znači da su dvije jednostavne re čenice stavljene jedna

povezivanjem i sklapanje uvrštavanjem jesu sindetske (vezni čke) vrste sklapanja.
do druge i povezane veznikom. Uvrštavanje zna či da je jedna jednostavna re čenica
Sklapanjem povezivanjem nastaju nezavisnosložene re čenice, a sklapanjem uvrštavanjem
uvrštena u drugu, i to na mjesto jednog od njezinih gramati čkih članova (subjekta,
predikata, objekta, priložne oznake, atributa ili apozicije). Tre ći je tip sklapanja —
asindetsko sklapanje. Tim na činom nastaju i nezavisnosložene i zavisnosložene re čenice, a
one se od prethodno spominjanih razlikuju po tome što su sklopljene bez veznika. Npr.
re č eni č ni niz , kako se često naziva jedna vrsta nezavisnosloženih re čenica, po ovoj je
podjeli asindetska nezavisnosložena re čenica.

LEKSIKOLOGIJA
Leksikologija je jezikoslovna disciplina koja prou čava leksik. Leksik je ukupnost leksema
(npr. hrvatski je leksik ukupnost svih leksema hrvatskoga jezika), a leksem je ukupnost
oblika jedne rije či. I majka i majke i majci i majkama ... jesu oblici jedne rije či — leksema
majka .
Leksemi se dijele na punozna čnice i na nepunozna čnice. Punoznačnice imaju i gramatičko
(unutarjezično) značenje i leksičko (koje se odnosi na izvanjezi čnu zbilju) značenje, a
nepunoznačnice samo gramatičko (zato se i nazivaju gramatičkim riječima). Npr. veznik i
nema nikakvo izvanjezi čno značenje, nego samo gramatičko značenje povezivanja.
Leksikologija se bavi sinonimijom, antonimijom i homonimijom, zatim frazemima
(frazeologija), imenima (onomastika), stru čnim nazivima (terminologija), rje čnicima
(leksikografija) te raslojenoš ću leksika. Leksik je raslojen vremenski, prostorno (podru čno) i
stilski. U leksikologiju spada i tvorba rije či.
Sinonimija je značenjski odnos među riječima koje se podudaraju sadržajno, a ne
podudaraju u izrazu. Sinonimi su istozna čnice ako su zamjenjivi u svim kontekstima, a
bliskoznačnice ako su zamjenjivi samo u nekim kontekstima.
Homonimija je obrnuta od sinonimije — homonimima se podudaraju izrazi, a odudaraju im
sadržaji. Homografi ili istopisnice jesu homonimi koji se razlikuju prozodijskim obilježjima
(naglasak, zanaglasna dužina), a homofoni ili istozvu čnice razlikuju se u pisanju.
Antonimi su različiti u izrazu, a po svojim su sadržajima opre čni.
Frazemi su višeleksemske jedinice koje se uvijek pojavljuju u cjelini (npr. biti na konju ).
Kad se promatra vremenska raslojenost leksika, leksik se dijeli na aktivni i na pasivni.
Aktivni leksik uključuje riječi koje su u normalnoj uporabi: oživljenice, pomodnice,

O lokalizmima, regionalizmima i dijalektizmima rije č je u područnoj raslojenosti leksika.

novotvorenice (neologizmi)... Pasivnim leksikom nazivamo ukupnost rije či koje nisu u
Funkcionalna raslojenost leksika odnosi se na leksik pojedinih funkcionalnih stilova.
uporabi ili su u rijetkoj uporabi: historizmi, arhaizmi...
Također, tu se govori o kolokvijalizmima, žargonizmima, vulgarizima...
Dio leksikologije koji se bavi leksičkim posuđivanjem bavi se posuđenicama, koje dijeli na
tuđice, strane riječi, prilagođenice, prevedenice, egzotizme, eponime i internacionalizme.

TVORBA RIJE I
Šest je načina tvorbe riječi u hrvatskom standardnom jeziku: sufiksalna, prefiksalna,

prefiksalno-sufiksalna, slaganje, složeno-sufiksalna tvorba i srastanje.
Sufiksalna tvorba : tvorbena osnova + sufiks. Npr. nosa č je onaj koji nosi : tvorbena osnova
nos (dobivena od glagola nositi ) + sufiks a č . Takav je način tvorbe najčešći u hrvatskom
standardnom jeziku.
Prefiksalna tvorba: prefiks + tvorbena osnova. Npr. od komparativa ljepši (koji je
prethodno tvoren sufiksalnom tvorbom: lijep + ši ) nastaje superlativ najljepši : prefiks naj
+ tvorbena osnova ljepši .
Prefiksalno-sufiksalna tvorba: prefiks + tvorbena osnova + sufiks (i prefiks i sufiks
istodobno!). Npr. podvodan je onaj koji je pod vodom . Razvidna su tri značenjska dijela: 1)
onaj koji je; 2) pod; 3) vodom. Dio vodom predstavljen je tvorbenom osnovom vod , dio pod
predstavljen je prefiksom pod , a dio onaj koji je predstavljen je sufiksom an : pod + vod +
an .
U slaganju se spajaju dvije tvorbene osnove spojnikom (interfiksom) —o- (npr. roman-o-
pisac : pisac romana) ili nultim spojnikom (zim-Ø-zelen). Prethodno spominjanim na činima
tvorbe nastaju izvedenice, a slaganjem nastaju složenice. Polusloženice su one koje imaju
dva naglaska i čija se jedna sastavnica ne mijenja (npr. spomen-ploč a, G spomen-ploč e. ..).
Složeno-sufiksalna tvorba: istodobno sa spajanjem dviju tvorbenih osnova dodaje im se
sufiks. Npr. srednjoškolac je onaj koji poha đ a srednju školu : tvorbena osnova srednj +
interfiks o + tvorbena osnova škol + sufiks ac .
O srastanju je riječ kad se spajaju dva leksema. Npr. dangubiti znači dan gubiti , a uoč i je
nastalo spajanjem leksema u i leksema oč i koji su dotad funkcionirali kao prijedložni izraz.

POVIJEST JEZIKA
Preobrazba ili konverzija sedmi je način tvorbe i smatra se pomoćnim. Riječ prelazi iz
jedne vrste u drugu, npr. pridjev mlada prelazi u menicu mlada (mladenka).

Tropismenost (glagoljica, hrvatska ćirilica i latinica) i trojezi čnost (latinski, staroslavenski i
hrvatski).
Inkunabule — knjige tiskane do 1500.
Misal po zakonu rimskoga dvora, 1483. — prva hrvatska tiskana knjiga (editio princeps).
16. stolje e
Faust Vrančić, Dictionarum quinque nobilissimarum europae linguarum: latinae, italicae,
germanicae, dalmaticae et ungaricae, 1595. — prvi hrvatski rje čnik, tiskan u Mlecima.
Dubrovačko-dalmatinska književnost: štokavski i čakavski.
Jezik protestantskih pisaca.
17. stolje e
Ozaljski krug: Petar Zrinski, Ana Katarina Zrinska, Fran Krsto Frankopan, Ivan
Belostenec.
Ivan Belostenec, Gazofilacij, tiskan 1740.
Juraj Habdelić, Dictionar, 1670.
Bartul (Bartol) Kašić, Institutionum linguae illyricae libri duo, 1604. — prva hrvatska

18. stolje e
gramatika.
Matija Petar Katančić — 1831. prvi cjeloviti tiskani (!) prijevod Svetog pisma (jer prvi
prijevod je Kaši ćev, ali nije tiskan donedavno).
Ardellio della Bella, Dizionario italiano, latino, illirico, 1728.
Andrija Jambrošić, Franjo Sušnik, Lexicon latinum interpretatione illyrica, germanica et
hungarica, 1742.
19. stolje e
Ljudevit Gaj, Kratka osnova horvatsko-slavenskog pravopisanja, 1830.
Ljudevit Gaj, Pravopisz, 1835. u Danici — konačna Gajeva verzija slovopisa.
Vjekoslav Babukić, Osnova slovnice slavjanske narje č ja ilirskoga, 1836.
FILOLOŠKE ŠKOLE:
ZAGREBAČKA — ahavci — Babukić, Antun Mažuranić, Adolfo Veber Tkal čević, Bogoslav
Šulek.
ZADARSKA — Ante Kuzmanić.
RIJEČKA — Fran Kurelac.
VUKOVCI:
Ðuro Daničić — započinje rad na Rje č niku hrvatskoga ili srpskog jezika .
Ivan Broz, Hrvatski pravopis, 1892.
Tomo Maretić, Gramatika i stilistika hrvatskoga ili srpskog jezika, 1899.

20. stolje e
1901. — 1918.
Vukovci i otpor vukovcima.
Nikola Andrić, Branič jezika hrvatskoga, 1911.
1918. — 1941.
Kraljevina SHS — približavanje hrvatskoga i srpskoga. Ministarstvo prosvjete ujedna čuje
pravopise.
Petar Guberina i Kruno Krsti ć, Razlike između hrvatskoga i srpskoga književnog jezika,
1940.
1941. — 1945.
NDH. Purizam/čistunstvo.
Hrvatski državni ured za jezik: Koriensko pisanje , 1942.; Hrvatski pravopis , 1944.
Blaž Jurišić, Nacrt hrvatske slovnice, 1944. (dijakronijska fonologija i morfologija!)
1945. — 1990.
Novosadski sastanak — 1954.
Novosadski pravopis — 1960.
Rječnik hrvatskosrpskoga književnog jezika, 1967.
Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, 1967.
Babić — Finka — Moguš, Hrvatski pravopis, 1971. (Londonac)

Priručna gramatika hrvatskoga jezika, 1990. — grupa autora (danas Hrvatska gramatika ).
1990. - ...
Vladimir Anić, Rječnik hrvatskoga jezika, 1991.
Babić — Finka — Moguš, Hrvatski pravopis, 1990. (pretisak)
Težak — Babić, Gramatika hrvatskoga jezika, 1992. (izmijenjeno i dopunjeno izdanje)

Dokumen - Tips Hrvatski Jezik Mmuhoberacdjurisic

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Dokumen - Tips Hrvatski Jezik Mmuhoberacdjurisic

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

Mira Muhoberac • Dalibor Jurišić

Povijest književnosti/Autori i djela/Hrvatski jezik

Mira Muhoberac, prof.

Svjetska književnost do baroka

Dalibor Jurišić, prof.

Svjetska književnost do klasicizma (osim drame 20. stoljeća)

Hrvatski jezik (dodatak)

© Pomak, Zagreb, 2009.

polaganje ispita iz hrvatskog jezika i književnosti na Državnoj maturi.

(skripta – prema gimnazijskom programu iz hrvatskog jezika)

TEMELJNA CIVILIZACIJSKA KNJIŽEVNA DJELA

Gilgameš je najve će i najistaknutije djelo babilonsko-asirske književnosti. Najstariji

Konačan oblik zapisan je na dvanaest nepotpuno sa čuvanih ploča, a pronađen je u

knjižnici asirskoga cara Asurbanipala (7. stolje će prije Krista). Ep je sadržajno

prijateljevanju kralja Gilgameša, sumerskoga, babilonskoga i asirskoga nacionalnoga

junaka, s Enkiduom, čovjek kojega karakterizira velika snaga i odrastanje u prirodi

događanja nakon Enkiduove smrti, a posve ćen je opisima Gilgamešove tuge za

prijateljem, Gilgamešova straha od smrti i njegovih pokušaja da stekne besmrtnost.

Premda je u formalnom smislu jednostavan i siromašan, Gilameš se ubraja u najve ća

djela čovječanstva: ep obiluje motivima koji će biti razrađeni u biblijskoj i gr čkoj

besmrtnost, silazak u podzemlje, pojedini Gilgamešovi pothvati kao predložak

nesretnom završetku, upornosti u traženju odgovora na temeljna pitanja života i smrti

koja su oduvijek mučila i muče ljudski rod.

nad pjesmama, Psalmi, Evan đelje po Ivanu)

zavjeta čine izbor religioznih i svjetovnih tekstova bogate starohebrejske književnosti, a

za svoje ih je potrebe prikupilo i sredilo židovsko sve ćenstvo u razdoblju od 400. do

Pjesma nad pjesmama i Psalmi ) i proročke knjige. Većina starozavjetnih knjiga

napisana je hebrejskim jezikom, a samo manji dio srodnim aramejskim; pojedine su

bile su i napisane na gr čkom. Starozavjetne knjige, nastajale u razli čitim razdobljima i

pod utjecajem raznih književnosti, me đusobno se izrazito razlikuju u duhu i izrazu.

Književna vrijednost novozavjetnih spisa zaostaje za vrijednoš ću starozavjetnih spisa.

stoljeća prije Krista. Jednostavnim, jasnim i jezgrovitim stilom u Knjizi Postanka

iznosi se židovsko vjerovanje o stvaranju svijeta, odnosno o stvaranju Zemlje i svemira,

odlaska u Egipat. U mnogim je dijelovima vidljiva veza s babilonskom i

staroegipatskom mitološkom literaturom.

U Knjizi izlaska svjedo či se o izlasku Izraelaca iz egipatskoga ropstva. Spoznali su

Božju milost i zaštitu te su prema Bogu osjećali duboku zahvalnost. Mojsije je

je narod kroz pustinju vodio u predvorje Obećane zemlje.

poslovica predaja pripisuje židovskom kralju i graditelju jeruzalemskoga hrama

Salomonu (vladao je u 10. stolje ću prije Krista).

prethodnike joj pronalazimo u sumerskoj i babilonskoj te staroegipatskoj književnosti.

Napisano u obliku tetralogije s prologom i epilogom, sa stalnim smjenjivanjem proze i

stihova, drži se jednim od najljepših i najdubljih dijelova biblijske književnosti. U

Propovjednik (3. stoljeće prije Krista), jedna od mudrosnih knjiga, raspravlja o

stoljeće prije Krista), starozavjetnom proroku i savjetniku na dvoru judejskih kraljeva,

spisima predvidio propast Izraela, dolazak Mesije i smak svijeta, pa se novozavjetna

Izaija je djelovao na svu kasniju apokalipti čnu literaturu.

pet tužaljki, previđenih za pjevanje.

Psalmi (nastajali od 11.do 4. stolje ća prije Krista) pjesme su za pjevanje uz glazbenu

se od 150 pjesama razli čita karaktera; to su hvalospjevi (himne), tužbalice, zahvalnice,

pokorničke, liturgijske, hodo časničke, poučne i proročke pjesme. Predaja je psalme

psalama nastao je u doba babilonskoga sužanjstva. Psalmi su lirski zaokružene cjeline,

egipatske himne i babilonske pokorni čke pjesme, s paralelizmom članova, prešao je i u

ostalu hebrejsku poeziju, a odigrao je veliku ulogu i u stvaranju slobodnoga stiha.

prethodnike joj pronalazimo u sumerskoj i babilonskoj te staroegipatskoj književnosti.

Napisano u obliku tetralogije s prologom i epilogom, sa stalnim smjenjivanjem proze i

velikoj je mjeri utjecala na eurospku književnost, pa i na Goetheova Fausta .

svatovskih, drugi da je rije č o zatvorenoj lirskoj zbirci, a tre ći da su to dramski

fragmenti, četvrti da je to lirski dijalog. Predaja Pjesmu nad pjesmama pripisuje

Salomonu, neki komentatori misle da je zaista nastala na Salomonovu dvoru u 10.

stoljeću, a novija kritika stavlja ga u 4. stolje će.

od najmlađih dijelova Biblije. Da bi uzvisio židovsko domoljublje i religiju, nepoznati

Pripada jednome od najdramatskije koncipiranih i književno najzaokruženijih