I M E N A I M I T O V I
Atenova skupina vjerovali. Kako bi ih uvjerio, mladić se obratio
Sredinom 14. st. pr. Kr, Egiptom je upravljao
Amenhotep IV, faraon 18. dinastije. Kralj i njegova
slavna žena Nefertiti obožavali su Sunce - taj
središnji objekt drevne egipatske religije - na način
kakav svijet još nije bio vidio. Predočeno diskom
koji k Zemlji poput ruku širi svoje zrake, oni su ga
proglasili ne samo najvišim božanstvom, već i
jednim jedinim. Ime toga boga bilo je Aten, što
jednostavno znači “disk”. Faraon se proglasio
jedinim posrednikom između Atena i naroda,
promijenivši sebi ime u Akhen-aten (Djelatni duh
Atena) i podignuvši novu prijestolnicu zvanu Ak-
het-aten (Atenov obzor). Kultovi drugih bogova,
poput Amuna-Raa i Ozirisa, bili su u tom razdo-
blju sustavno potiskivani i zamijenjivani ap-
straktnom pacifističkom religijom, u kojoj nije bilo
okoštalih obreda, strogih odredbi i prijetnji
kaznama, već čiji je temelj bila zahvalnost Suncu
zbog obilja kojim je ono darivalo ljude. Pravi Ak-
hen-atenovi razlozi za taj drastični zaokret i
stvaranje novog kulta - prvog poznatog oblika
monoteizma - predmet su spora i među
stručnjacima i među laicima, kao i možebitno
prožimanje toga kulta i Mojsijevog judaizma.
Činjenica je tek da je obožavanje Atena potrajalo
upravo koliko i Akhen-atenova vladavina: poslije
faraonove smrti, narod i svećenstvo vratili su se
opipljivijim bogovima starine, a nova je prijestolni-
ca napuštena, možda i stoga što je bila poharana
epidemijom gripe.
Aten je oživljen 1976. g, kada je američka as-
tronomkinja Eleanor Helin s palomarske zvjezdar-
nice otkrila asteroid rednog broja 2062, koji je
kasnije dobio ime bizarnog egipatskog božanstva.
To majušno tijelo, široko samo oko 900 m, od
Sunca prosječno dijeli manje od jedne as-
tronomske jedinice, no kako mu je staza eliptična,
njegov se afel nalazi izvan orbite našeg planeta, a
perihel unutar nje. U posljednjih trideset godina,
otkriveno je više od 200 malih tijela sa sličnim
stazama, koja tvore Atenovu skupinu asteroida.
Samo nekolicina njih već ima ime, a među njima
je i Atenov “takmac”, bog plodnosti i Sunca Amun.
Preblizu Suncu
Starogrčki bog Helios, premda personifikacija
samog Sunca, najbolje je zapamćen po priči o
tragičnom kraju sina mu Faetona. Kao i u
slučaju drugih bajki iz starine, i taj mit ima puno
inačica, no jedna od njih posebno je dobro znana.
Prema njoj, mladi Faeton, razmetljiv kao i toliki
drugi njegovi vršnjaci, hvalio se drugovima da
upravo njegov otac svakoga dana Sunčevim
četveropregom prelazi nebom, donoseći Zemlji
svjetlost i toplinu. Razumljivo, prijatelji mu nisu
1
ocu, zatraživši od njega da mu ispuni jednu želju.
Helios je nesmotreno prisegnuo podzemnom ri-
jekom Stiks - koju nikada nije vidio svojim očima
- da će tako i biti, ma o kakvoj želji da je riječ. Sin
je od njega zatražio da mu na jedan dan prepusti
uzde besmrtnih konja koji su vukli Sunčevu
kočiju. Bog ga je pokušao odgovoriti od toga, no
mladić je ostao tvrdoglav. Kako se otac i priboja-
vao, konji su se oteli nadzoru neiskusnog koči-
jaša i obrušili Sunce prema Zemlji, izazivajući
požare i isušujući tlo. Od toga je dana na sjeveru
Afrike velika pustinja, a tamnoputi etiopski narod
ima kožu spaljenu vrelinom. Na koncu, kada je
Zemlji zaprijetila opasnost potpunog uništenja,
umiješao se i vrhovni bog Zeus, strijelom groma
srušivši Faetona s neba. Mladićevo beživotno tije-
lo palo je u rijeku Eridan, današnji Po.
Prvo malo tijelo Sunčevog sustava otkriveno
nekim satelitom, nazvano je imenom nesretnog
Heliosovog sina. Pet kilometara široki asteroid
3200 Faeton uočen je na slikama koje je 1983. g.
snimio Spitzerov prethodnik IRAS, a ubrzo se
pokazalo da mu se staza poklapa s putanjom me-
teorskog roja Geminida. Suncu se približava više
od ijednog pobrojenog asteroida, na samo 21
milijun kilometara. U perihelu mu površinska
temperatura dosegne 750°C, što mu ime čini
posve prikladnim. Drugi kraj njegove staze seže
onkraj putanje Marsa. Faeton bi mogao biti
stjenovita jezgra ugaslog kometa, što je nakon
bezbrojnih bliskih susreta sa Suncem ostala bez
volatila - lako hlapljivih sastojaka koji tvore komu
i rep kometa.
Podijeljeni bog
Vremenski i prostorni ponor koji dijeli različite
kulture, otežava razumijevanje temeljnih filozof-
skih i religijskih postavki za nas egzotičnih
društvenih zajednica starine. Te postavke su čes-
to sadržavale nama nepoznate koncepte, a kako
su oni bili oblikovani u jezicima s kojima su-
vremeni govor ima malo zajedničkog, pokušaji
neposrednog prevođenja osuđeni su na neuspjeh.
Pri tom nam oskudica dokumenata iz antičkih
vremena nimalo ne pomaže u ionako teškoj za-
daći saživljavanja s drevnim predodžbama.
Upoznajući se s teološkim kontekstom koji je
iznjedrio boga Mitru, susrećemo se sa svim tim
poteškoćama. Prvotno je Mitra bio jedno od
ključnih indo-iranskih božanstava, zaštitnik
savezâ i čuvar zadane riječi. Ime mu je
sastavljeno od glagola “mi” (vezati) i oznake
sredstva “tra” u nastavku. Da je Mitra vezivao za-
prisegnute ljude, vidi se i iz najranijeg sačuvanog
spisa u kojemu se spominje, prije 3400 godina
sklopljenog hetitsko-huritskog mirovnog spora-
 I M E N A
zuma. On je bio jedan od božanskih svjedoka i
jamaca toga mira. U vedskoj tradiciji povezivan
je, a često i poistovjećivan, s Varunom, gospo-
darem kozmičkog sklada i nebeskih sfera. Varu-
na je noću skrivao svjetlo sunca, a Mitra je to
svjetlo zorom donosio na svijet. I Perzijanac Zara-
tustra ga je uvrstio u svoj panteon božanskih
koncepata, ali tek kao jazatu - anđela posrednika
između stvoritelja Ahura Mazde i ljudi. Na koncu,
i tajanstveni kult Mitre, koji je bio uhvatio maha
na zapadu, posebice među rimskim vojnicima,
mogao bi korijene vući iz perzijske mitologije.
Potonji je Mitra u Maloj Aziji izjednačavan s
grčkim bogom Apolonom, pa je njegovim imenom
nazvan asteroid broj 4486. To malo tijelo, ot-
kriveno 1987. g. i široko tek nekoliko kilometara,
pripada, naime, Apolonovoj skupini asteroida,
čije putanje sjeku Zemljinu stazu. Mitrina orbita,
koja praktično leži u ravnini ekliptike, zamalo di-
ra Venerinu, te seže daleko onkraj Marsove. Ra-
darska promatranja obavljena u ljeto 2000. g,
pokazala su da je Mitra podijeljen u dva
priljubljena režnja, te da nema stalnu os vrtnje.
Njegova rotacija je tek kaotično prevrtanje,
izazvano neobičnom razdiobom mase.
Ares i Mars
Rat, ta pošast gora od ijedne druge, zbog svoga
nemjerljivog utjecaja na živote ljudi od pamtivije-
ka je dobivao božanske zaštitnike. Stari su ih
Grci na Olimp smjestili čak dva: mudru Atenu i
nemilosrdnog Aresa. I dok je Atena utjelovljavala
vojnu vještinu, kojoj je rat bio tek nužnost, a cilj
uvijek mir, dotle je Ares ratovao radi rata samog,
uživajući u razaranju i krvoproliću. Prema većini
izvora, Ares je jedan od rijetkih Zeusovih sinova
koje je olimpski gromovnik imao sa svojom za-
konitom ženom Herom. Ne čudi da on sam žene
nije imao, no čuvena je njegova veza s preljubni-
com Afroditom, koja je sjedinila dvije naizgled
raznorodne naravi. S božicom ljubavi, bog je rata
imao dva sina, Fobosa i Deimosa - Strah i Užas.
Stasavši, mladići su stali oca pratiti u bojnim
pohodima, užasavajući smrtnike i utjerujući im
strah u kosti. Kako je Ares obično poistovjećivan
s rimskim bogom Marsom, imena Fobosa i Dei-
mosa dana su majušnim mjesecima Crvenog
planeta. No, je li to uistinu bio dobar izbor?
Naime, između Aresa i Marsa nipošto ne smi-
jemo metati znak jednakosti. Mars svoje ime i
prirodu vjerojatno duguje etrurskom bogu zem-
ljoradnje Marisu, i on isprva nije bio povezivan s
ratom. Njegova borbenost iscrpljivala se u obrani
usjeva od skakavaca i drugih štetočina. Tek s
vremenom, kako su Rimljani nove oranice osva-
jali mačem i kako im se dopao u Grčkoj ne osobi-
to omiljeni Ares, poprimio je Mars nove atribute.
I M I T O V I
Nijedan drugi bog nije u rimskoj državi štovan
više od njega, dijelom i stoga što mu je sin Romul
smatran osnivačem Vječnog grada. Stoga neki
danas drže kako bi mjesecima planeta Marsa
bolje pristajala neka od imena brojnih rimskih
božanstava plodnosti i prirodnog obilja. Među
prijedlozima se ističu ime božice plodnosti Nerije,
koju su štovali Sabinjani i koja je postala Marso-
vom ženom, te Libera, boga vegetacije, ratarstva i
vinove loze, kojemu je Mars, postavši bogom rata,
prepustio svoje zemljoradničke dužnosti. Malo je
vjerojatno da bi do promjene imena Fobosa i
Deimosa zbilja moglo i doći, no prijedlog nije ne-
osnovan. Njegovi zagovornici ističu kako se
budućim stanovnicima Marsa zasigurno neće do-
padati da im nad glavama iz dana u dan kruže
Strah i Užas.
Izgubljena nimfa
Za razliku od krvožednog boga rata Aresa, bog
mora i zemljotresac Posejdon uživao je u starih
Grka osobit ugled. U mikenskoj je kulturi imao
veći značaj i od brata mu Zeusa, što ne čudi
imamo li na umu pomorsku tradiciju grčkog na-
roda. Kao vladar vodâ on nije bio usamljen:
pomoć mu je pružalo mnoštvo nižih božanstava
povezivanih s vodom u svim njenim poznatim
oblicima. Posebno je brojna bila zajednica vode-
nih nimfi, dugovječnih, premda ne i besmrtnih
personifikacija mora, rijeka, jezera i močvara.
Mnoge od tri tisuće Okeanida bile su takve
vodene vile, lijepe i uglavnom dobronamjerne
djevojke koje su obitavale u kišnim oblacima, ri-
jekama i ribnjacima. Okeanida po imenu Doris
rodila je starcu mora Nereju pedeset kćeri Nerei-
da, pomagačica ribarima i mornarima u nevolji.
Nereide su često bile pratnja Posejdonu, zajedno
sa sinom mu Tritonom, a predvodila ih je Titanka
Tetida. Držeći u rukama ribe, običavale su jahati
na dupinima, hipokampima i drugim stvarnim i
izmišljenim morskim zvijerima. Posebnu skupinu
nimfi, ponekad svrstavanu među Okeanide,
tvorile su Najade, zaštitnice slatkovodnih tokova i
vodoskoka.
Plinoviti planet Neptun ime duguje rimskom
morskom božanstvu, obično poistovjećivanom s
grčkim Posejdonom. Zanimljivo je da Rimljani,
premda su plovidbu smatrali nužnom, nisu oso-
bito cijenili Neptuna. Štovali su ga ponajviše kao
boga konja, što je za Grke bila manje značajna
Posejdonova uloga. Zbog velike udaljenosti Nep-
tuna, do danas je pronađeno tek trinaest njegovih
mjeseca, a oni među njima koji su imenovani,
nose sada imena stvorenja iz Posejdonove svite. I
dok su imena planeta latinska, zbog neobične as-
tronomske konvencije, nazivi njihovih mjeseca su
grčki. Tako su dva najveća Neptunova mjeseca
2
 I M E N A
prozvana Triton i Protej, po sinovima toga
božanstva. Jednom od većih mjeseca jednostavno
je nadjeveno ime Nereida, no tu su još dvije Nere-
jeve kćeri, mali nepravilni sateliti Galateja i Psa-
mathe. Tih je grčkih vila toliko puno da za Nep-
tunove mjesece neće uzmanjkati imena ni bude li
ih otkriveno još stotinu!
Ali prije otkrivanja novih, možda prvo valja
pronaći jedan stari mjesec Posejdonovog planeta.
Naime, prilikom prolaska NASA-ine svemirske
letjelice Voyager 2 pokraj Neptuna, otkriven je i
planetu najbliži mjesec Najada, neugledno tijelo
slabog sjaja. Tada proračunati orbitalni elementi
Najade pokazali su se nedostatnima da bi su-
vremene potrage za njom urodile plodom! Hava-
jski teleskop Keck, pojačan sustavom adaptivne
optike, i njegov svemirski kolega Hubble, prije
nekoliko su godina s lakoćom uočili sve Nep-
tunove mjesece otkrivene Voyagerom... osim
Najade. Ona kao da je u Neptun propala!
U podzemnom svijetu
Prvorođeni besmrtnici starogrčke mitologije,
stvoreni su iz samog tkiva svemira. Oni su u
najvećoj mjeri bili puka bića elemenata, poput ne-
ba, zemlje ili vode, premda su se neki od njih
javljali i u ljudskim obličjima, čvrsto vezanima uz
element kojega su predstavljali. Jedna od tih
praiskonskih božica bila je i personifikacija noći
Niks, predočavana kao žena zaogrnuta tamnim
plaštem posutim zvijezdama. Prema Heziodovoj
Theogoniji, porodio ju je sam Khaos, prozračni
procjep između neba i zemlje, prvi entitet koji se
pojavio u Univerzumu. Niks je s Tminom izrodila
Svjetlost i Dan, a sama je postala roditeljem
Suđenicama, Snu, Smrti, Neslozi i Boli.
Poneki izvor spominje još jednog potomka nje i
Tmine: sablasnog lađara Harona, što je preko pod-
zemne rijeke Aherona za jedan obol prevozio duše
umrlih. Mjesto na njegovoj barki dobili bi samo
oni čija su tijela bila valjano sahranjena, dok su
nesretnici kojima je pogreb bio uskraćen ostajali
uz nadzemni tok Aherona, da otamo kao duhovi
progone žive. Grcima je Haron bio prljav bradati
starac kukasta nosa. Etruščani su, pak, Harunu,
svojoj inačici istog demona, pridodavali i modro-
sivu kožu, usta iz kojih su virile kljove i zmije
omotane oko ruku. Narav mu je svakako bila
naopaka. Aristofan kaže da se volio rugati punijim
putnicima, tjerajući ih da veslaju umjesto njega.
Ulaz u Had, podzemni svijet umrlih, čuvalo je
mnoštvo zvijeri i čudovišta, a uz troglavog psa
Kerbera, među njima je svakako najpoznatija Ler-
nejska hidra, zmiji slična višeglava vodena neman,
otrovne krvi i žuči. Nju i njenog pomagača,
divovskog raka, usmrtio je Heraklo, izvršavajući
drugu od svojih dvanaeset pokajničkih zadaća.
I M I T O V I
Hidra i Rak preneseni su potom na nebo, kao dva
bliska zimska zviježđa.
No, to nije jedina Hidra koju poznaje suvremena
astronomija. Lani su pokraj Plutona, koji ime
duguje rimskom bogu podzemlja, uočena dva ma-
la objekta. Njima su ove godine dana imena Niks i
Hidra. U vrijeme otkrića, bili su oni mjeseci jednog
pravog planeta, no sada je njihovo matično tijelo
pomalo nespretno klasificirano tek kao patuljasti
planet, što i njihov službeni status ostavlja don-
ekle nejasnim. U još se neobičnijem položaju
našao otprije poznati Plutonov masivni pratilac
Haron, koji s većim tijelom tvori svojevrstan dvojni
sustav. U tom se sustavu središte mase - baricen-
tar - nalazi između dvaju tijela, a upravo oko te
točke orbitiraju i Niks i Hidra. Međutim, unatoč
svojoj veličini i osjetnom gravitacijskom utjecaju,
Haron nije u novoj nomenklaturi zaslužio ionako
dubiozni naziv patuljastog planeta. A njega teško
da možemo smatrati pukim prirodnim satelitom.
Jotuni i Titani
Premda ih je naizgled teško povezati, mitologije
starih naroda sjevera i juga Europe imaju zapra-
vo puno više sličnosti, negoli razlika. Te sličnosti
ukazuju na to da su i nordijske sage i starogrčki
mitovi oblikovani od istih materijala, a da su
razlike tek lokalni kolorit što su ga pojedini
narodi pridodali tim bajkama. Primjerice, za
većinu germanskih božanstava lako je naći grčki
pandan, nadnaravno biće slične uloge, moći i
svojstava. U Odinu, koji sa svoga prijestolja u As-
gardu vidi sve što čine bogovi, divovi i ljudi, lako
je prepoznati sjevernjačku inačicu gromovnika
Zeusa, čiji se tron nalazi na Olimpu. O sudbini
svijeta odlučivalo je dvanaest bogova Odinovog
vijeća, a upravo je toliko bilo i olimpskih
božanstava. Odinova žena Frigga, poput Zeusove
družice Here, vladarica je neba i zaštitnica braka
i majčinske ljubavi. I dok je Frigga ispredala
oblake na svom kolovratu optočenom draguljima,
dotle ih je Hera rastjerivala jednom kretnjom
ruke. Dvije su božice usto često pokušavale, a
nerijetko i uspijevale, nadmudriti svoje muževe.
Takve se veze dadu uočiti na bezbroj mjesta u
dvjema mitologijama. Odinov naraštaj bogova
vodio je krvav rat s vojskom divova, Jotuna,
izašavši iz njega kao pobjednik. Zeusova je
obitelj, pak, podjednako uspješno ratovala s
divovima Titanima. Najstariji od Jotuna, ledeni
orijaš Ymir, prvi je i pao u tom sukobu: ubili su
ga Odin i njegova braća Vili i Ve. Potonja dvojica
jako su nalik Zeusovoj braći, Posejedonu i Hadu.
Olujni div i kralj Jotuna Thrimr, ugrabio je jed-
nom čarobni malj Odinovog sina Thora, ucjenju-
jući njime bogove, no Thor je, što lukavstvom, što
sirovom snagom, povratio oružje, smaknuvši pri
3
 I M E N A
tom i Thrimra i svu njegovu rodbinu. U susretu s
bogovima, slabo je prošao i div Suttungr, vlasnik
magične medovine pjesništva. Toga ga je blaga
lišio domišljati Odin, pretvorivši se prvo u zmiju
kako bi došao do medovine skrivene pod plani-
nom, a potom i u orla, kako bi s njome pobjegao.
Većina ranije otkrivenih Saturnovih mjeseca
ponijela je imena Titana, no nakon što je zadnjih
godina uočen veći broj malih tijela u stazi oko to-
ga planeta, neki od njih nazvani su po Jotunima.
Među njima su i Ymir, Thrimr i Suttungr, tri
gromade široke po desetak kilometara i sve odre-
da u retrogradnim orbitama. Sićušni su mjeseci
od planeta prosječno udaljeni dvadesetak miliju-
na kilometara. Na neobičan način, dvije mitologi-
je kao da se nastavljaju ispreplitati i tu, na rubu
Saturnovog sustava. Naime, tri spomenuta Jo-
tuna mogla bi biti tek krhotine većeg mjeseca
Febe, u davnini odlomljene udarima. A Feba svoje
ime duguje jednoj Titanki, baki Apolona i Arte-
mide!
Božica zime
Nordijski bogovi nisu bili uistinu besmrtni, tek
iznimno dugovječni. Svoju su vitalnost održavali
jedući čarobne jabuke, povjerene na čuvanje
božici Idun. Jabuke su mogli dobiti jedino od nje,
a ona ih je mogla davati samo njima. Na jabuke je
svejedno oko bacio i orijaš Thjazi, koji je u obličju
orla i uz pomoć prevrtljivog boga Lokija, oteo
Idun i zatočio je u svojoj postojbini. Malo je koris-
ti imao od toga! Nesretna mu je božica odbila
ustupiti makar i jednu dragocjenu voćku. Lišeni
jabuka, bogovi su stali naočigled stariti i gubiti
snagu. Dokučivši da se Thjazi ne bi bio dokopao
Idun da mu pri tom nije pomogao Loki, prisilili su
toga boga varalicu da vrati božicu i jabuke. Loki
je Idun pretvorio u orah i, služeći se sokoljim per-
jem posuđenim od božice Freyje, leteći je vratio u
obitavalište bogova Asgard. Gnjevni Thjazi, opet u
liku orla, nesmiljeno ga je progonio cijelim
putem, no u Asgardu su ga dočekali tek oganj
koji mu je spalio perje, dim koji ga je zaslijepio i
bogovi koji su ga bez milosti usmrtili. Osnaženi
prvim zalogajima volšebnih jabuka, Odin i
družina dopustili su sebi i malo velikodušnosti:
oči umorenog Thjazija, Tor je postavio na nebo
kao par sjajnih zvijezda. Kojih, ne znamo, no
možda je riječ o nebeskim Blizancima Kastoru i
Poluksu.
Priči o Thjaziju tu nije kraj. Ubrzo je u Asgard
stigla njegova osvete željna kći Skathi. Bogovi su
joj za oca ponudili uobičajenu krvarinu, no ona
ju je odbila, inzistirajući na istoj mjeri: život za
život! U pomoć je priskočio domišljati Loki.
Lakrdijajući kako je to samo on znao, natjerao je
bogove na grohotan smijeh, a smiješak je izma-
I M I T O V I
mio i na usne ožalošćene Skathi. Potom su joj
bogovi ponudili da među njima sebi izabere
muža, no samo na temelju izgleda njihovih golih
stopala. Međutim, par najljepših nogu nije pripa-
dao - kako je mislila Skathi - i najljepšem bogu,
Balderu, već Niördu, utjelovljenju kratkog nor-
dijskog ljeta. Nakon sretnog medenog mjeseca u
Asgardu, oprečne su naravi dvaju božanstava
uskoro došle do punog izražaja. Zajednički je
život bio nemoguć: Skathi nije mogla bez
snijegom zastrtih planina, dok je Niördu bilo mili-
je obitavati u toplom primorju. Unatoč iskazanoj
dobroj volji, par se ubrzo razišao.
Tim kanadskog astronoma Johna Kavelaarsa
otkrio je 2000. g. dvadeset sedmi Saturnov
mjesec, kojemu je dano Skathino ime. Ta
neupadljiva gromada, široka tek nekoliko kilome-
tara, u retrogradnoj stazi i na oko 16 milijuna
kilometara od planeta, teško da je dostojna imena
ponosne zimske božice. S tri druga, naknadno
otkrivena i zasad bezimena satelita sličnih orbita,
Skathi tvori zasebnu skupinu, nazvanu upravo
po njoj.
Ledene legende
Mitologija Inuita više je dugi niz pripovjedaka o
svijetu i ulozi koju ljudi imaju u njemu, negoli ono
što inače podrazumijevamo pod tim pojmom.
Njihova kozmologija nije temelj religije u uo-
bičajenom teološkom smislu, budući svemirom
toga naroda ne vlada nitko. Za Inuite ne postoje
bogovi stvoritelji, nadmoćni vladari elementa. Oni
ne poznaju ni prijetnju patnjama u zagrobnom
životu. Takvo što bi u nesmiljenom arktičkom
okolišu bilo suvišno. Umjesto toga, inuitska je
tradicija iznikla iz straha pred prirodom i prak-
tičnog opreza, te ju je teško nazivati i vjerovanjem,
a kamoli religijom. Riječ je tek o uputama kako u
ledenom krajoliku pronaći hranu, kako umaknuti
grabežljivcima ili se zaštiti od studeni. Unatoč nje-
govoj praktičnosti, inuitsko je predanje bogato i
dojmljivo, premda pomalo strano našem smislu za
naraciju.
U svom nastojanju da poduče najmlađe članove
zajednice, inuitski su pripovjedači stvorili ijiraqe,
zlonamjerne duhove ljudi koji poprimivši obličje
soba pomažu djeci u igri skrivača. No, oni to čine
toliko dobro da nesretnu djecu više nitko ne može
pronaći. Skrije li ih neki ijiraq - drugim riječima,
izgube li se - djeca se mogu pouzdati još jedino u
svoju snalažljivost i u inukshuke, kamene
građevine koje Inuitima služe kao putokazi u inače
bezličnoj pustoši tundre.
Kiviuq je legendarni inuitski pustolov, junački lu-
talica koji se u svojim brojnim životima neprestano
suočavao sa smrću. Priča se da sada u nekom da-
lekom kraju živi svoj posljednji život, ali da će se
4
 I M E N A
na koncu, kada dovrši i zadnju pustolovinu, ipak
vratiti svome narodu. Izdvojenost inuitskih naselja
u prostranstvu Arktika, uvjetovala je nastanak
mnoštva inačica tih legendi.
Ijiraq i Kiviuq dva su mala Saturnova mjeseca, sa
stazama širokima skoro 23 milijuna kilometara,
sličnog oblika i nagiba. Oba su progradna, što je
neobično za takve nepravilne satelite. Specifičnost
njihovih orbita ukazuje na to da su nastali raspa-
dom jednog većeg tijela, vjerojatno asteoroida za-
robljenog silom težom Saturna. Dvije su se krho-
tine nastavile polagano razmicati, svaka u svojoj
stazi. Mjeseci povremeno priđu vrlo blizu jedan
drugome, a zadnji se takav susret zbio prije oko 2
milijuna godina. Moguće je da je do loma roditel-
jskog tijela došlo upravo tada.
Staze Ijiraqa i Kiviuqa znatno su nagnute, no
nagib im se neprestano smanjuje, dok im se spol-
joštenost povećava. Sve izduljenije orbite će
mjesece ili obrušiti na Saturn, ili ih izbaciti u pu-
tanje oko Sunca. Taj mehanizam, poznat kao
Kozaijeva rezonancija, posljedica je očuvanja
kutnog momenta, a uključen je i u oblikovanje
staza kometa koji se jako približavaju Suncu.
Zvijezde Oriona
Mit o praiskonskom lovcu Orionu sačuvan je tek
u labavo povezanim i povremeno proturječnim
fragmentima. No, taj je div izvjesno uživao golem
ugled u starih Grka, jer su oni njegovo ime
nadjenuli najupečatljivijem zviježđu neba, jednoj
od rijetkih konstelacija koja uistinu nalikuje
onome što predstavlja. Porijeklo riječi Orion
nepoznato je, a nagađa se da možda i nije grčko,
već akadijsko. Naime, u jeziku toga mezo-
potamskog naroda, izraz Uru-anna znači “nebeska
svjetlost”.
Iako i mnoga druga zviježđa prikazuju ljudske li-
kove, nijedno od njih nije antropomorfno poput
Oriona. Tek malo mašte dovoljno je da se prepoz-
naju njegov pojas, ramena mu i noge, čak i lavlja
koža koju drži u ispruženoj ruci. Ne čudi stoga što
su i drugi narodi u tom zvjezdanom obrisu vidjeli
čovjeka ili neko božanstvo. Za stare je Egipćane to
bio Horus, bog plodnosti i podzemnog svijeta
mrtvih, dok su ga Sumerani povezivali s Gil-
gamešom, kraljem Uruka i junakom drevnog
spjeva o potrazi za besmrtnošću. Druge su kulture
u Orionu uočavale i nežive predmete, poput
preslice na kojoj skandinavska božica Friga ispre-
da oblake. Njegov je pojas usto često izdvajan kao
zaseban lik. Hindusi u trima središnjim zvijezda-
ma vide strijelu zarivenu u leđa jelena, dok ih naš
narod naziva koscima.
Većina zvijezda Oriona nosi imena arapskog pori-
jekla, mahom iskrivljena transliteracijom i
stoljećima prepisivanja. Alfa Oriona, crveni div Be-
I M I T O V I
telgez, izvorno se zvao “Jad al-Džauza”, što je
značilo “ruka središnjeg”. To “središnji” se u Arapa
isprva odnosilo na Blizance, da bi poslije tu ulogu
preuzeo Orion. Krivo tumačenje jednog arapskog
slova, pretvorilo je tu “ruku” u “pazuh”, vremenom
proizvevši današnji oblik imena. Suvremeno ime
drugog Orionovog diva, plavog Rigela, stiže nam iz
izraza “Ridžl Džauza al Jusra”, u značenju “lijevo
stopalo središnjeg”. Po sjaju treća zvijezda Oriona,
svojim je imenom iznimka. Ono je latinsko i glasi
Bellatrix, što znači “ratnica”, no i ta je riječ vrlo
slobodan prijevod arapskog “Al Nadžid” - “osva-
jač”. Bellatrix se često naziva i Amazonkom, a
obilježava lijevo Orionovo rame. Nasuprot njoj je
zvijezda Saif, lovčeva desna noga... ili možda nje-
gov mač. “Saif al Džabar” je u arapskom upravo
“orijašev mač”. Orion je, izgleda, bio oboružan do
zuba, jer mu o pojasu visi još jedan bodež, urešen
Velikom Orionovom maglicom i zvijezdom Na’ir al
Saifom, ili “sjajnom mača”. I na koncu, tri
središnje zvijezde nose arapska imena koja su
posve u skladu s njihovim položajem. Mintakino i
Alnitakovo su zamalo sinonimi i znače jed-
nostavno pojas, dok ime središnje zvijezde, Al-
nilam, u izvornom obliku znači “biserna niska”.
Lav i njegov rep
Drevni perzijski astronomi poseban su značaj
pridavali četirima sjajnim zvijezdama: Aldebaranu,
Regulu, Antaresu i Fomalhautu. Svaka od njih
dominira drugim godišnjim dobom, pa su stoga
bile nazivane kraljevskim zvijezdama. Alfa Lava je
kasnije dobila latinsko ime Regulus, što znači
“kraljević”. Arapsko ime te najbljeđe od svih zvi-
jezda prve veličine, usko je povezano s mjestom
koje zauzima u svojoj konstelaciji. Naime, poput
Oriona, i Lav je zviježđe čiji je obris u skladu s
imenom koje nosi. Kako je Regul u prsima toga
nebeskog kralja životinja, Arapi su mu nadjenuli
prikladno ime Kvalb al Asad, ili “srce lava”. Dio
arapskog imena po sjaju druge zvijezda u tome
zviježđu, Denebole, stigao je i do nas. Ime joj je
skraćeno od izraza “Danab al Asad”, u značenju
“rep lava”.
Prema starogrčkoj tradiciji, taj zvjezdani lav isti je
onaj kojega je u ljutom boju svladao sam Heraklo,
kao svoje prvo pokajničko djelo. Okrutna je zvijer
harala nemejskim krajem, na sjeveroistoku Pelo-
poneza. Neprobojna ju je koža zaštitila od svih
Heraklovih oružja, uključujući i batinu koju je ju-
nak izdjeljao od masline što ju je prethodno sam
iščupao iz tla. Heraklo je na koncu došao lavu
glave zadavivši ga. Kako bi ga oderao, morao se -
po savjetu prerušene božice Atene - poslužiti pan-
džama ubijene životinje. Nijedan nož, ma kako
oštar, nije bio dorastao toj zadaći! Od kože je sebi
načinio ogrtač, da ga štiti i istovremeno plaši nje-
5
 I M E N A
gove neprijatelje.
Skupinu zvijezda slabog sjaja u blizini Denebole,
dugo se smatralo dijelom Lava, čupom dlake na
kraju njegova repa. Obično se drži da je taj asteri-
zam u punokrvno zviježđe promaknuo tek Tycho
Brahe, premda je on još u antici bio nazivan
kosom ili uvojkom. Danas ga znamo kao Bereni-
kinu kosu, jedino zviježđe nazvano po nekoj povi-
jesnoj ličnosti: egipatskoj kraljici iz trećeg vijeka
stare ere, ženi Ptolomeja III Dobročinitelja. Nakon
što se potonji zaputio u vojni pohod u Siriju, Ber-
enika se zavjetovala žrtvovati svoju dugu bujnu
kosu božici Afroditi, samo ako joj ova vrati muža
živa i zdrava. Nakon kraljeva trijumfalnog povrat-
ka, Berenika je svoj zavjet i ispunila, unatoč su-
prugovom negodovanju. Međutim, već sutradan
kosa bijaše nestala iz hrama u koji ju je kraljica
pohranila. Dvorski astronom Konon protumačio je
zaprepaštenom kraljevskom paru što se zbilo: dar
se bio toliko svidio božici ljubavi, da ga je ona uz-
digla na nebo i postavila ga kao zviježđe između
Lava i Volara. Čini se da su kralj i kraljica bili
posve zadovoljni tim nadnaravnim objašnjenjem.
Jedna od najsjajnijih zvijezda te blijede
konstelacije, naziva se Dijadem: ona je kruna u
kosi kraljice Berenike.
Velika medvjedica
Likovi iscrtani zvijezdama to su stvarniji što je
mašta promatrača bujnija. Različite su kulture
stoga iste obrise često tumačile na posve različite
načine. Zapravo, kada u obzir uzmemo
nasumičnost razdiobe zvijezda na nebu, više čudi
to što su nekim od konstelacija narodi udaljeni u
prostoru i vremenu pripisali slično simboličko
značenje. Veliki medvjed, najpoznatije suvremeno
zviježđe, primjer je takve neobične podudarnosti
drevnih vizija. Medvjeda u tim cirkumpolarnim
zvijezdama nisu vidjeli samo stari Grci, već i
većina sjevernoameričkih domorodaca, te stari
Hebreji. Rudo Velikih kola često se prikazuje i kao
rep medvjeda, što je pogrešno jer medvjedi nemaju
dugačke repove. Stoga su Irokezi tri zvijezde koje
ocrtavaju taj rep - Aliot, Mizar i Alkaid - zamišljali
trima smjelim lovcima koji kane ubiti medvjeda i
pripremiti ga sebi za objed. Prvi od njih nosi luk i
strijele kojima će medvjeda oboriti, drugi veliki
lonac u kojemu će ulov skuhati, dok treći ima uza
se i drvo za potpalu. Hebreji su, pak, u tim zvi-
jezdama vidjeli medvjediće koji prate majku. Uz
Vlašiće i Oriona, Veliki je medvjed jedina grupacija
zvijezda koja se spominje i u Bibliji, i to u Knjizi o
Jobu.
Sudeći po imenima zvijezda Velikog medvjeda
koja i danas koristimo, i Arapi su vidjeli tu
strahopoštovanja vrijednu životinju kako obilazi
oko Sjevernjače. Ime najsjajnije zvijezde glasi
I M I T O V I
Dubhe, što je dio izraza “az zar ad dub al akbar”,
u značenju “leđa većeg medvjeda”. Po sjaju slijede
Merak, Fekda i Megrez, sve pomalo iskrivljeni ili
skraćeni oblici arapskih naziva dijelova tijela život-
inje. Riječ je, redom, o slabinama, bedru i korijenu
repa. Ni Arapi nisu zvijezde u repu držali
sastavnim dijelom medvjeda.
Možda je najzanimljivija pojedinost vezana uz Ve-
likog medvjeda to da je on zapravo medvjedica!
Prema starogrčkoj tradiciji, u tu je životinju bila
pretvorena Kalista, najljepša - kako joj i ime kaže -
od svih nimfi u Artemidinoj pratnji. Kako je do te
preobrazbe došlo, svaki je od pripovjedača ispričao
na svoj način, no u većini mitova Kalista bijaše ni
kriva ni dužna kažnjena stoga što je pala žrtvom
bezobzirnog zavodnika Zeusa. Možda ju je kaznila
Artemida, koja je inzistirala na djevičanstvu svojih
pratilja, a možda i uvijek ljubomorna Hera, koja
nije vidjela uzaludno Kalistino odbijanje Gromov-
nikova udvaranja. Zeus je nesretnu nimfu post-
avio na nebo, zajedno s njihovim sinom Arkasom,
kojega znamo kao Malog medvjeda. Kao da nije
dovoljno propatila, Kalistu je proklela i Herina
pomajka Tetida, tako da ona sada sa svojim sinom
nikada ne počine ispod obzora, već je osuđena
vječno kružiti nad njim.
Razdvojeni ljubavnici
Za stare je Grke velik dio neba bio ilustracija živ-
ota njihova najvećeg junaka, Herakla. U toj je og-
romnoj zvjezdanoj freski posebnu ulogu imalo
Herkalovih dvanaest junačkih djela, pokora za
strašan grijeh ubojstva žene i djece. Jedna od za-
daća koju je trebao obaviti, odvela ga je u
Arkadiju, gdje su puku grdne nevolje zadavale
ptičurine nastanjene oko stimfalskog jezera.
Skrivene u močvari, te su ljudožderke izmicale
svakome dovoljno nerazumnom da pođe u lov na
njih. Ali ne i Heraklu. Iskazavši se i domišljatošću,
izradio je on mjedenu čegrtaljku kojom je
preplašio ptice, te ih natjerao da uzlete. One koje
su umaknule njegovim strijelama, pobjegle su
glavom bez obzira, da se više nikad ne vrate. U
raskriljenim formama ljetnih zviježđa Orla i
Labuda lako je prepoznati ptice, no nekoć se i na
Liru gledalo kao na krilatog stvora, strvinara koji
pada iz visina. Za neke su Grke te tri konstelacije
bile upravo stimfalske ptice koje progoni Heraklo.
Orao, Lira i Labud često su tumačeni i zasebnim
mitovima. Prema jednom od njih, Labud je sam
Zeus, koji prerušen u dojmljivu pticu nastoji prići
lijepoj nimfi Nemezi. Prema drugoj priči, riječ je o
spartanskoj kraljici Ledi. Bilo kako bilo, ta ose-
bujna krinka donijela je vrhovnom bogu ono što je
htio. Orao je, pak, donosio gromove natrag Zeusu,
nakon što bi on njima udario kamo bi mu se
prohtjelo. Ta je grabljivica na Zeusov nalog ugrabi-
6
 I M E N A
la Ganimeda i odnijela ga na Olimp da tamo dvori
bogove, ali isto tako i iz dana u dan kljuvala jetru
okovanom Prometeju. I na koncu, Lira bijaše glaz-
balo nenadmašnog Orfeja.
Kinesko predanje povezuje tri ljetna zviježđa ro-
mantičnom pričom o ljubavi siromašnog pastira
Niu Langa, predočenog najsjajnijom zvijezdom Or-
la Altairom, i princeze Zhi Nu, kćeri nebeskog vla-
dara i tkalje šarenih oblaka, zapravo Lirine
blistave zvijezde Vege. Unatoč ogorčenosti
božanskog cara što mu je kći pošla za smrtnika,
brak dvoje zaljubljenih bijaše sretan. Barem do
onog časa kada je Zhi Lu poželjela posjetiti oca.
Čim je njegova miljenica prispjela u nebeske dveri,
car je nebo i Zemlju razdvojio širokom rijekom -
Mliječnom stazom. No, vidjevši kako mu kći vene
bez svog voljenog, dopustio je mladom paru da se
jednom u godini opet ujedini, i to sedmog dana
sedmog mjeseca kineskog kalendara. Niu Lang i
Zhi Nu tada mogu prijeći mliječnu rijeku mostom
kojega oblikuju sve svrake svijeta, položenim
preko zvijezde Deneba, u Labudu. U Kini se taj
dan obilježava kao svetkovina nalik Valentinovu, a
ove godine je to 19. kolovoza. Padne li toga dana
kiša, bit će to stoga što Zhi Nu u zagrljaju svoga
dragog Niu Langa roni suze radosnice.
Zvijezde u trokutu
Tri najsjajnije zvijezde konstelacija koje domini-
raju našim ljetnim nebom, tvore lako uočljiv aster-
izam, jednostavno prozvan Ljetnim trokutom.
Imenom koje sada koristimo, prvi ga je nazvao
austrijski astronom Oswald Thomas, 30-ih godina
prošlog stoljeća. Na njegovim su vrhovima Deneb
u Labudu, Altair u Orlu i Vega u Liri. Imena tih i
drugih sjajnih članica spomenutih zviježđa, ma-
hom su arapskog porijekla, a obično su nadahnu-
ta mjestom na kojemu se zvijezde nalaze. Zvijezde
Sadr i Ginah su tako “prsa” i “krilo” Labuda, dok
je arapski izraz za “kljun kokoške”, nizom pogreški
u prepisivanju i nespretnih ispravki, postao ime-
nom zvijezde u Labudovoj glavi - Albirea. Deneb je,
pak, Labudov rep, a tu arapsku riječ nalazimo i u
imenima drugih zvijezda repatih životinja neba.
Najpoznatiji je primjer svakako Denebola u Lavu,
no i u Orlu zatičemo zvijezdu sličnog imena, Den-
eb al Okab - “rep sokola”.
Položaj potonje zvijezde bi mogao zbuniti su-
vremenog promatrača zvjezdanog svoda. Naime,
ona obilježava vrh Orlovog desnog krila! Barem je
tako prema danas uobičajenom načinu na koji se
ta raskriljena ptica na slikovitim kartama neba
ucrtava preko obrisa od zvijezda. U stara je
vremena Orao bio manje i drukčije orijentirano
zviježđe, s repom zapadno, a ne južno od glave
mu. Da se radilo o maloj ptici, potvrđuje i ime Al-
tairovog susjeda, zvijezde Alšaina: ta arapska riječ,
I M I T O V I
preuzeta iz perzijskog, znači “sivi sokol”. Dodatnu
pomutnju unosi ime drugog Altairovog bliskog
susjeda. Ono glasi Tarazed, a dolazi od perzijskog
izraza “šahin tarazu”, u značenju “poluga vage”.
Zvjezdoznanci drevnog Bliskog istoka vidjeli su taj
predmet stoga što Alšain, Altair i Tarazed leže na
zamalo istom pravcu, pri čemu Altair tvori
uporište oko kojega se zamišljena poluga zakreće.
Sam Altair je ipak prava orlovska zvijezda. Ime mu
je izvedeno od arapskog “an nasr at tair”, što znači
“orao u letu”.
Za razliku od te ptice koja krstareći u visini na
tlu traži plijen, u zviježđu Lire mnogi su vidjeli
manju grabljivicu, koja se obrušava s neba. Ili
koja možda s neba pada pogođena strijelom: pre-
dodžba je ovisila o mašti pripovjedača. Od
posljednje riječi u arapskom izrazu “an-nasr al-
uaki”, u značenju “orao koji ponire”, dobili smo
naziv najblistavije zvijezde Lire - Vege. Ali i Arapi
su ponekad u toj dojmljivoj konstelaciji vidjeli
glazbalo. To saznajemo iz imenâ po sjaju druge i
treće zvijezde u Liri: Sulafata i Šeliaka. Potonja ri-
ječ znači upravo “harfa”, dok prva, u značenju
“kornjača”, ukazuje na porijeklo Orfejevog instru-
menta. Njega je, naime, tvorac prve lire, bog Her-
mes, izradio upravo od kornjačinog oklopa.
Čuvar medvjeda
Samo u mitologiji stare Grčke, porijeklo blistavog
proljetnog zviježđa Volara tumači se s nekoliko
međusobno nepovezanih priča. Prema jednoj od
njih, volar iz naziva bio je Demetrin sin, polubog
Filomel. Kako je svo bogatstvo pripalo njegovu
bratu, Filomelu nije preostalo ništa drugo do na-
pornog rada u polju. Svoja dva vola, kupljena
posljednjim novcem, upregnuo je u kola, a koristio
ih je i za oranje. Volovska zaprega i plug bijahu
upravo njegovi izumi, a njima se toliko omilio svo-
joj božanskoj majci, da ga je ona postavila među
zvijezde. Jedan drugi mit u istom liku vidi Ikarija,
atenskog zemljoposjednika, bliskog prijatelja boga
Bakha. Nakon što mu je ponosni Ikarij jednoga
dana pokazao svoj vinograd, Bakho ga je podučio
tajni pravljenja vina. Oduševljen opojnim na-
pitkom, Ikarij je njime počastio svoje prijatelje. No
nenavikli na alkohol, oni su pijanstvo i
mamurnost protumačili kao znake trovanja, te su
zbog toga naizgled podmuklog pokušaja ubojstva,
razgnjevljeni usmrtili velikodušnog Ikarija. Ovaj
put je Bakho bio taj koji je omiljenog smrtnika
postavio na nebeski svod.
Arktur, uvjerljivo najsjajnija zvijezda Volara, mi-
tološki je povezan s njemu bliskim zvjezdanim
medvjedima sjevera. Drži ga se jednom od prvih
imenovanih zvijezda, a ime mu dolazi od star-
ogrčke riječi “arkturos”, što se obično prevodi s
“čuvar medvjeda”. Naime, “arktos” je u grčkom
7
 I M E N A
“medvjed”, a od te riječi dolazi i naš suvremeni
naziv za krajeve pod Velikim medvjedom - Arktik.
Arapski su mu zvjezdoznanci dali još odgovorniju
zadaću, prozvavši ga “Al Haris al Sama”, u
značenju “čuvar nebesa”. Kao i obično, od toga je
izraza do europskih astronoma starine stiglo
mnoštvo inačica, mahom krivo prepisanih. Za
Kineze je, pak, ta zvijezda “Dajiao”, odnosno “veliki
rog”, što je po svoj prilici aluzija na karakteristični
deltoidni oblik Volara. Taj rog pripada Modrom
zmaju istoka, jednom od četiri temeljna simbola
kineskog zodijaka.
Tijekom Svjetske izložbe održane 1933. g. u Chi-
cagu, Arktur je na osebujan način postao i dijelom
moderne mitologije. Njegovo slabašno svjetlo,
prikupljeno teleskopom i fotostanicama pretvoreno
u električnu struju, uporabljeno je tom prigodom
u svečanosti otvaranja izložbe. Arktur je izabran
za tu svrhu stoga što se prethodna Svjetska
izložba održana u tom američkom gradu zbila
četrdeset godina ranije. A tadašnji, još nedovoljno
točni proračuni udaljenosti te zvijezde, smještali
su je upravo na četrdeset svjetlosnih godina od
nas. Drugim riječima, svjetlo koje je k Zemlji pošlo
s Arktura u vrijeme prve izložbe, iskorišteno je za
otvaranje sljedeće, i to na za ondašnje prilike viso-
kotehnološki način!
Karlovo srce
Prostor među najupadljivijim zviježđima popun-
javaju male konstelacije, od kojih neke sadrže tek
po nekoliko blijedih zvijezda vidljivih prostim
okom, dok su druge, unatoč maloj površini, sjajne
i dobro znane. Za to je dobar primjer Volar, domi-
nantni proljetni asterizam, kojega okružuju Lov-
ački psi i Sjeverna kruna, mala zviježđa utisnuta
između onih većih. Lovački su psi definirani u
novije doba, koncem 17. st, kada im je ime dao
poljski astronom Johannes Hevelius. Ta dva hrta
na uzici drži sam Volar, a oni u vječnom kruženju
oko nebeskog pola proganjaju Velikog medvjeda.
Hevelius je jednoga od njih nazvao Asterionom ili
“Zvjezdanim”, a drugoga Charom ili “Radošću”.
Sjeverni pas, Asterion, nosi takvo ime stoga što ga
na nebu ocrtava skupina zvjezdica koje se jedva
dadu razlučiti kao zasebni izvori. Charino ime,
pak, danas nosi jedna od zvijezda južnog psa, Beta
Lovačkih pasa.
Najsjajnija zvijezda toga zviježđa, također u
južnom psu, imenovana je nekoliko godina ranije,
a zove se Cor Caroli. Obično se kaže da joj je to
ime dao Englez Edmond Halley, no pravi tvorac
toga neobičnog imena njegov je sunarodnjak, li-
ječnik i matematičar Charles Scarborough. Puno
ime zvijezde - Cor Caroli Regis Martyris, ili “Srce
Karla, kralja mučenika” - otkriva da je Scar-
borough njime odao počast Charlesu I, kralju čija
I M I T O V I
je vladavina okončana pogubljenjem. Karlovo je
srce isprva zamišljeno kao zviježđe sazdano od
jedne jedine zvijezde, no ubrzo je postalo dijelom
Lovačkih pasa. Jedna kasnija legenda tu zvijezdu
povezuje i s Charlesom II, sinom smaknutog
monarha. Prema toj priči, onoga dana kada se pri-
jestolonasljednik iz izbjeglištva vratio u Englesku,
ta osrednja zvijezda zablistala je puno jačim sja-
jem.
Za razliku od Lovačkih pasa, zviježđe Sjeverne
krune znano je iz antike, te ga je i Grk Ptolomej
kao Krunu uvrstio među svojih 48 konstelacija.
Pridjev “sjeverna” pridodan je kasnije imenu zvi-
ježđa kako bi ga se razlikovalo od manje poznate
Južne krune. Neki mitovi i Sjevernu krunu pove-
zuju s Volarom, no ona je u pričama češće di-
jadem kojega je bog Dioniz poklonio svojoj ženi
Arijadni, kćerki krećanskog kralja Minosa. Lako
uočljivi luk Sjeverne krune tvori sedam razmjerno
sjajnih zvijezda, a najsjajnija među njima dobila je
primjereno ime Gemma ili “Dragulj”. U uporabi je i
arapski naziv Alfeka, dobiven od izraza “al-faka”, u
značenju “prekinuti” ili “slomljeni”. Izraz se odnosi
na nepotpunost zvjezdanog prstena u temeljnom
obrisu zviježđa. Pripadnici indijanskog plemena
Čejena su, pak, u toj nebeskoj formi vidjeli logor-
sku vatru. Projicirajući je u svakodnevni život,
svoje su logore uvijek postavljali u sličan
polukrug.
Zagonetni kočijaš
Tko je bio mitološki kočijaš postavljen među zvi-
jezde našeg zimskog neba? Na to pitanje danas ne
možemo dati jednostavan odgovor. Legende o pori-
jeklu toga jasno ocrtanog šesterokuta, razlikuju se
međusobno čak i više od drugih tumačenja
zvjezdanog svoda. U zviježđu Kočijaša najčešće se
vidi Erihtonija, legendarnog atenskog kralja, četvr-
tog po redu na toj dužnosti. Mnoštvo je inačica
priče o njegovu rođenju, no većina njih mu kao
oca navodi šepavog boga vatre Hefesta, čiju je
ružnoću nadmašivala jedino njegova ne-
prispodobiva vještina u obradi metala. Erihtonija
je porodila božica zemlje Geja, ali pravom majkom,
koja se za njega brinula i podučavala ga, bila mu
je djevičanska Atena. Od oca je nasljedio i sa-
katost i vještinu, a Atenini napuci razvili su u
njemu domišljatost zbog koje je ovjekovječen
među zvijezdama. Naime, izmoren ograničenjem
koje mu je nametala tjelesna mana, Erihtonij je
odlučio sebi olakšati kretanje, pa je izumio kočiju i
u nju upregnuo četiri konja. Po uzoru na svog oca,
kočiju je umjetnički ukrasio, smjesta njome za-
divivši i bogove i ljude. Atenjani ne samo da su ga
oponašali, već su u tom gradu otada priređivane i
utrke kočija, u kojima je pobjednikom često post-
ajao sam Erihtonij.
8
 I M E N A
Međutim, to tumačenje ima jednu ozbiljnu manu:
nebeski kočijaš uopće nema kočiju! I dok se
sedam sjajnih zvijezda Velikog medvjeda obično
drži i Volarovim kolima, Erihtonij - ako je to uopće
on - niti stoji u svojoj dvokolici, niti upravlja
četveropregom. Stoga neki pisci starine u Kočijašu
vide Mirtila, Hermesovog sina i kočijaša kralja
Elide Enomaja. Enomaj je prosce svoje lijepe kćeri
Hipodamije izazivao na utrku kočijama. Mladić bi
smio odjuriti s Hipodamijom, a njen bi se otac on-
da dao u potjeru za njima. Ako bi ih sustigao prije
Korinta, nesretni prosac ne bi izgubio samo
mladenku, već i život. S najbržom kočijom u
Grčkoj, Aresovim konjima i prvorazrednim
vozačem, Enomaj je s lakoćom stizao sve
nesuđene zetove. Barem dok se nije pojavio naočiti
Tantalov sin Pelop, u kojega se Hipodamija smjes-
ta zaljubila. Djevojka je nagovorila kočijaša Mir-
tila, i samog potajno zaljubljenog u nju, da saboti-
ra očeva kola, što je ovaj i učinio, došavši na taj
način kralju glave. Međutim, Mirtil je pristao
pomoći samo uz uvjet da nešto dobije zauzvrat.
Kada je kao nagradu zatražio pravo da s Hipo-
damijom provede njenu prvu bračnu noć,
zaprepašteni ljubavnici su se tome žestoko uspro-
tivili. Pelop se Mirtila smjesta riješio, s litice ga bez
milosti strmoglavivši u more. Takav kočijaš, slom-
ljena srca i bez kola i konja, možda uistinu više
odgovara liku među zvijezdama od uvijek čašćenog
i hvaljenog kralja Erihtonija.
Zajednička zvijezda
Tajnovitost identiteta Kočijaša upotpunjuje zvi-
jezda koja svojim sjajem dominira tim ionako
blistavim zviježđem - Kapela. U nekom manje
dojmljivom kutku neba, ona bi se svakako više
isticala, no tu, pokraj Aldebarana, Siriusa i cijelog
Oriona, Kapela ostaje pomalo nezapaženom. Njeno
je ime latinska riječ koja znači “koza”, a takvog je
stvora teško povezati s vještim kočijašem, ma tko
on bio. Usto pored nje na okupu zatičemo i tri
bljeđe zvjezdice koje se drže njenim potomstvom.
Ta su jarad Epsilon, Zeta i Eta Kočijaša, na za-
padnom boku konstelacije. Koza koja je zaslužila
da bude postavljena na nebeski svod, ona je čijim
je mlijekom nimfa Amalteja hranila malog Zeusa,
dok ga je u kretskim brdima čuvala od
proždrljivosti njegova oca Krona. A možda je ime
Amalteje pripadalo i samoj kozi: koliko je puta ta
priča ispričana u starini, toliko je i njenih inačica.
Kako bilo, kozjoj obitelji nije mjesto uz kočijaša, pa
su mnogi u tom ljudskom liku vidjeli zapravo
pastira, koji kozu nosi prebačenu preko lijevog
ramena, a kozliće drži pod miškom. Izgleda da su
u davna vremena ljudi na Kočijaša i Amalteju
gledali kao na odvojena zviježđa, no još od
Ptolomeja njihova se dva lika na pomalo nespretan
I M I T O V I
način stapaju u jedan.
Zviježđe Kočijaša ima još jedno neobično svojstvo.
Naime, jedna njegova zvijezda uopće mu ne pripa-
da! Riječ je o Gami, koju još zovemo i arapskim
imenom Alnat, a koja bi u toj konstelaciji bila dru-
ga po sjaju. Suvremena astronomska podjela
postavlja Alnat na samu granicu Kočijaša i Bika, a
uvriježilo se svrstavati ga u potonje zviježđe, u ko-
jem označava vršak lijevog roga te snažne život-
inje. I kao dio Bika, Alnat je drugi po sjaju, te figu-
rira kao Beta toga zviježđa. Njegov arapski naziv,
koji u slobodnom prijevodu glasi “onaj koji nabada
na rogove”, dodatno sugerira bikovsku prirodu te
pogranične zvijezde.
I dok tumačenja zvjezdanog lika kojega zovemo
Kočijašem ostaju prilično maglovita, dotle njegov
južni susjed Bik - prvenstveno zahvaljujući
zastrašujućem rogovlju - ne ostavlja mjesta sumn-
ji u pogledu svoje naravi. A kako daje naslutiti
jedno novije istraživanje njemačkih znanstvenika,
nju su možda uviđali i drevni umjetnici koji su os-
likali stijenke “Dvorane bikova”, jedne od špilja u
čuvenom kompleksu Lascaux, na jugozapadu
Francuske. Pored leđa jednog od tamošnjih biko-
va, vidljiva je zbijena skupina točaka, a još takvih
mrljica posuto je po njušci životinje, oko krupnije
pjege koja tvori njeno oko. Raspored spomenutih
detalja odgovara relativnim položajima na nebu
otvorenih jata Vlašića i Hijada, te samog grimiznog
Aldebarana. Taj bi prapovijesni bik mogao biti
preslikom dijela noćnog neba!
Bijeli bik
Mitologija stare Grčke prilično je jasna u
tumačenju porijekla zvjezdanog Bika. Tu je život-
inju nad naše glave smjestio sam Zeus, u spomen
jednom od najbizarnijih zavodničkih pothvata iz
svog bogatog ljubavnog života. Gromovniku je za
oko bila zapela lijepa fenička kraljevna Europa,
koja se s prijateljicama običavala igrati na morskoj
obali. Zeus ju je odlučio osvojiti posluživši se
domišljatom čarolijom: preobrazio se u prekrasnog
bijelog bika, te se pridružio stadu njenog oca.
Prišao je Europi koja je, ništa ne sluteći, uz obalu
brala cvijeće. Kraljevna je smjesta bila očarana
snažnom, no posve pitomom životinjom. Rogove joj
je okitila cvjetovima, a kada je bik krotko polegao
na pijesak, uzjahala mu je i na leđa. Prerušeni
Zeus je potom, s Europom na sebi, prvo zagazio u
plićak, a onda i zaplivao prema pučini. Preplašena
kraljevna više nije imala kamo. Mogla se jedino
čvrsto držati odlučne životinje, kako se ne bi
udavila. Zeus je s njom otplivao sve do Krete, gdje
joj je konačno otkrio svoj pravi identitet i zaveo je.
Koliko je Europa u tom zavođenju voljno
sudjelovala, nije posve jasno, no priča kaže da je
Zeusu rodila tri sina, od kojih je jedan bio legend-
9
 I M E N A
arni krećanski kralj Minos. Zeus ju je učinio
kraljicom toga južnog otoka, te joj dao tri dara,
vrlo korisna, premda pomalo neprimjerena
njihovu odnosu: Talosa, brončani automat koji je
bacanjem kamenih gromada s obale otada branio
Kretu od uljeza s mora, koplje koje nikada nije
promašivalo cilj, te lovačkog psa Lelapa, kojemu
nijedan plijen nije uspijevao umaknuti i koji je i
sam ovjekovječen na nebu, u vidu Velikog psa.
Aldebaran, prodorno oko Bika i njegova najsjajni-
ja zvijezda, ujedno je i jedna od najuočljivih na ci-
jelom nebu. Ime koje danas koristimo, arapsko je i
znači “onaj koji slijedi”. Aldebaran, naime, na ne-
beskom svodu dosljedno prati zvjezdano jato
Vlašiće. Tu su činjenicu zapazili i Dakote, pri-
padnici sjevernoameričkog urođeničkog plemena
Sijuksa. Za njih su Vlašići bijeli bizon, sveta život-
inja za mnoge prerijske Indijance, a Aldebaran
hrabri lovac u vječnoj potjeri za njim. Jednom
davno, mladi je ratnik iščupao mladicu kako bi od
nje načinio lovno koplje. Pri tom je u nebeskom
svodu izdubio rupu kroz koju je ugledao Zemlju i
ljude na njoj. Bijeli ga je bizon uhvatio nespremna
i gurnuo ga u otvor. Pavši na Zemlju, taj je mitski
junak spasio ljude od mnogih nevolja, uključujući
tu i zmiju koja je izazivala pogubne suše. Smak-
nuvši gmaza, oslobodio je iz njenog tijela bujicu
vode, današnju rijeku Mississippi. No, nakon svih
pustolovina, mladić se na koncu vratio na nebo,
kako bi nastavio loviti neuhvatljivog bijelog bizona.
Kišne zvijezde
Aldebaran, blistavo oko nebeskog bika, ponekad
je nazivan i srcem te zvjezdane životinje, no
svakako ne na temelju svoga položaja, već zbog
sjaja i utiska kojega je ostavljao na promatrače.
Čini se, međutim, da na stare Grke nije ostavio
dovoljno snažan dojam, budući mu oni nisu
nadjenuli posebno ime. Tek ga je Ptolomej u jednoj
opsežnoj astrološkoj raspravi nazvao “bakljom”,
vjerojatno nadahnut njegovom plamenom bojom.
Iako je naizgled usađen u zvjezdano jato Hijada,
Aldebaran nikada nije uključivan u bajke koje su
pričane o tim nesretnim Atlantovim kćerima. Tako
je po svoj prilici stoga što članice jata sjajem da-
leko zaostaju za njim. I uistinu, suvremena nam je
astronomija razotkrila da je Alfa Bika približno
dvaput bliže nama negoli pet nimfi Hijada.
Priča o Hijadama veže Bika uz još dva zviježđa
zodijaka - Vodenjaka i Lava. Naime, te kćeri Titana
osuđenog da na plećima nosi nebeski svod, imale
su brata kojeg su bezmjerno voljele. Ime mu bijaše
Hijas, a nije ga krasila samo ljepota, već i hrabrost
koju je iskazivao u lovu. Od dječaka stasavši u
mladića, odlučio je on zečeve i srne, taj plahi plijen
kojega je progonio u djetinjstvu, zamijeniti la-
vovima i veprovima, zvijerima što su njegovu
10
I M I T O V I
vještinu stavljale na kušnju. Tragajući tako jed-
nom za lavljom jazbinom, namjerio se on na
razjarenu lavicu koja mu je došla glave. Neutješne
sestre ronile su za njim gorke suze, sve dok im
srca nisu prepukla od tuge. Dirnuti njihovim bo-
lom, bogovi su ih postavili na nebo, točno između
zviježđa Vodenjaka i Lava. Vodenjakom je, naime,
ovjekovječen njihov brat Hijas, a velika mačka
koja ga je rastrgala, u zodijaku se nalazi točno mu
nasuprot. Kao da su htjeli spriječiti još jednu
tragediju do koje bi moglo doći sretnu li se ponovo,
bogovi su ih među zvijezde postavili tako da se ni-
kada na nebu ne nađu u isti mah.
Hijade se u večernjim satima na istoku javljuju u
kasnu jesen, te navješćuju kišno razdoblje. Ako je
vjerovati grčkom predanju, te jesenje kiše suze su
sestara što su se sjatile oko crvenog Aldebarana, a
koje ni dan danas ne prestaju tugovati za
izgubljenim bratom. Zapravo, njihovo ime dolazi
od grčke riječi “hiein” što znači “kiša” ili “kišiti”, ali
da kriva tumačenja stranih naziva nisu isključiva
povlastica srednjeg vijeka ili ovog našeg doba,
pokazuju i riječi rimskog državnika Cicerona. Ve-
liki se govornik žalio kako su njegovi budalasti
sunarodnjaci, zahvaljujući tek površnom poz-
navanju grčkog jezika, u Hijadama umjesto up-
lakanih nimfi vidjeli praščiće. Do nesporazuma je
vjerojatno došlo zahvaljujući sličnosti grčkih riječi
za kišu i svinju, ali se on tom sličnošću nije mogao
i opravdati.
Sedam sestara
Najupečatljiviji dio nebeskog Bika svakako je ma-
la magličasta nakupina zvijezda na njegovim leđi-
ma, zvjezdano jato najpoznatije pod svojim grčkim
imenom Plejade. Iako različiti izvori različito i
tumače značenje toga imena, to koga zvijezde jata
predstavljaju nije dvojbeno: riječ je o sedam kćeri
Titana Atlanta, polusestara nesretnih Hijada, koje
su na nebo pobjegle pred pohotom lovca Oriona.
Tko im je bila majka, opet ne možemo reći sa sig-
urnošću, no više autora u toj ulozi vidi Okeanidu
Pleionu. Jedna od devet najsjajnijih zvijezda jata u
naše vrijeme nosi upravo Pleionino ime, dok su
ostale nazvane po njenim kćerima ljubičaste kose i
njihovu ocu. Pleiona je po svoj prilici bila jedna od
nimfi zaslužnih za umnožavanje stadâ, te njeno
ime doslovce znači “rasti brojem”. Sam izraz
Plejade mogao bi značiti “Pleionine kćeri”, odnosno
“kćeri obilja”, no postoje i neka bitno različita
tumačenja. Prema jednom od njih, one bi mogle
biti moreplovke, budući glagol “plein” znači ploviti,
jedriti. Čitano u tom smislu, izmijenilo bi se i ime
njihove majke, te bi značilo “kraljica koja plovi”. A
opet, te bi zvijezde mogle biti i jato golubica, tj.
“peleiade”, no ta je inačica vjerojatno tek pjesnička
figura, a ne dio mitologije.
 I M E N A
Od sedam zvjezdanih sestara Plejada, šest ih je
razmjerno lako razlučiti, dok za posljednju treba
ponešto oštriji vid. Grčka bajka ovako to tumači:
jedna od sestara, Meropa, nevidljiva je, a takvom
ju je učinio stid zbog grijehâ njenog muža Sizifa,
smrtnika i zloglasnog varalice, koji je zbog svojih
nedjela spram bogova osuđen uz brijeg vječno
gurati težak kamen. Posramljena je Meropa na
nebu odbila pokazati svoje lice, skrivši se na taj
način od ljudskih pogleda. Samo njeno ime dobro
opisuje taj stid jer doslovce znači “okrenutog lica”
ili “svrnutog pogleda”. Inače, zvijezda koju danas
nazivamo Meropom, zapravo je jedna od najsjajni-
jih među Plejadama, dok najbljeđu sestru zovemo
Steropom, nimfom zvjezdanih očiju. Osim sramom
shrvane Merope, sve su sestre postale ljubav-
nicama besmrtnika, a najstarija i najljepša među
njima, stidljiva Maja, rodila je Zeusu božanskog
glasonošu Hermesa.
Zviježđe Bika dijeli jedno neudobno svojstvo sa
sjevernom konstelacijom Pegaza. Naime, ta su dva
lika na nebu jedina koja su prepolovljena i koja ne
vidimo cijela. Kako je taj Bik zapravo gromovnik
Zeus, što preobražen k otoku Kreti odnosi lijepu
Europu, obično se kaže da se njegov stražnji dio
ne vidi stoga što je uronjen u more. Ali isto tako je
moguće i to da je Bik nekoć davno bilo duže zvi-
ježđe, te da se prostirao preko danas mu
susjednih pripadnika zvjezdane faune - Ovna i
Kita.
Zlatno runo
Izvor riječi Zodijak obično se pronalazi u star-
ogrčkom jeziku i izrazu “zodiakos kiklos”, sa
značenjem “krug životinja”. Zvjezdanih životinja u
Zodijaku uistinu ne manjka, no čak šest zviježđa
kojima Sunce putuje nebom nije moguće uključiti
u taj zvjerinjak. Dapače, jedno od njih čak ni ne
predstavlja živo biće! Alternativna etimologija riječi
Zodijak sugerira da je ona do nas mogla stići čak
iz sanskrta. U tom je drevnom jeziku Indije riječ
“sodi” značila jednostavno “put”, neovisan o bilo
kakvim ljudima, životinjama ili stvarima na
njemu. Taj bi put bila staza kojom se gibaju
Sunce, Mjesec i planeti. Zviježđa u zodijačkom
krugu poimence su dobro znana, prvenstveno sto-
ga što su poslužila kao temelj pri definiranju
horoskopskih znakova. Poneka od njih zbilja su
velika, sjajna i dojmljiva, no drugima je astrologija
priskrbila prilično nezasluženu slavu. Jedna od
takvih neupadljivih konstelacija jest i ona u kojoj
Sunce sada boravi - Ovan. Smješteno u ionako
mračnom dijelu neba, to se zviježđe diči tek trima
lakše uočljivim zvijezdama. One označavaju nje-
govu glavu i rogove, a najsjajniju među njima
zovemo Hamal, što je arapska riječ za “janje”.
Grčki mit koji stoji iza Ovna, svojom je grandi-
11
I M I T O V I
oznošću u jakom kontrastu spram izgleda zvi-
ježđa. U toj je priči ta životinja bila obdarena kril-
ima i zlatnim runom, istim onim kojega su odvažni
Jason i njegovi Argonauti pošli tražiti u Kolhidu,
današnju Gruziju. Kralj Beocije Atamas i njegova
žena Nefela, jedna od nimfi oblaka, imali su dvoje
djece i nesretan brak. Okrenuvši leđa ženi, kralj je
novu ljubavnicu pronašao u tebanskoj princezi
Ini. Kako bi se riješila mrske joj Nefeline djece,
Friksa i Hele, Ina je odlučila provesti u djelo
grozan naum. Prvo je ispekla svo sjemenje u
Beociji, tako da ono nije moglo proklijati. Potom je,
nakon što su zabrinuti ratari od proročišta
zatražili savjet kako izbjeći glad, podmitila glas-
nika, te je ovaj narod i kralja izvijestio kako bogovi
očekuju da im se kao žrtva prinese nedužni Friks.
Atamas je nevoljko pristao žrtvovati sina, no u od-
sudnom se času pojavio krilati ovan i sa žrtvenika
odnio Friksa, zajedno sa sestrom mu Helom. Tog
je čudesnog ovna bila poslala njihova majka Ne-
fela. Životinja je odletjela preko mora, s dvoje djece
što su se grčevito držala njenog zlatnog runa. No,
Hela je nakon nekog vremena izgubila snagu i
pala u tjesnac kojega su Grci otada nazivali
Helespontom, a kojega mi znamo kao Dardanele.
Prispjevši u Kolhidu, ovan je sa sebe zbacio runo i
odletio na nebo, gdje ga možemo vidjeti i dan
danas. Friks je runo objesio u svetom gaju, a odat-
le ga je kasnije uz Medejinu pomoć ugrabio Jason.
Čudovišni kit
Zvjezdani zvjerinjak tvore najraznovrsniji stvo-
rovi. Neke od njih, poput Lava ili Orla, zatičemo i u
prirodi, dok su drugi, primjerice Jednorog ili Peg-
az, tek plodovi mašte pripovjedačâ, metafore koji-
ma su utjelovljeni određeni aspekti ljudske pri-
rode. Ima, međutim, na nebu i životinja čija su
imena dobro znana, no čija nas mitološka priroda
može jako iznenaditi. Takvo je i veliko zimsko zvi-
ježđe Kita, koje nije preslik orijaškog morskog si-
savca, već čudovišnog križanca ribe, zmije i kro-
kodila, nalik biblijskom Levijatanu. Štoviše,
slikovite zvjezdane karte iz minulih stoljeća, Kita
često prikazuju obdarenog nogama!
Kit je jedno od najstarijih zviježđa, a kao morsku
zvijer vidjeli su ga i drevni žitelji Mezopotamije. Ta
je konstelacija doživljavana kao Tiamat, personi-
fikacija samog mora, koja je miješajući svoju
slanu vodu s onom slatkovodnog podzemnog
oceana Apsua, porodila prve bogove. Kako su se u
tom kraju mijenjale društvene i političke prilike,
tako se u predanju razvijala i uloga te pramajke
svega živog. Živ opis Tiamat i njenog boja s ju-
nakom Mardukom, sačuvan je u babilonskom
spjevu Enuma eliš. To djelo nema izrazit teološki
karakter, niti ono toliko pripovijeda o nastanku
svijeta i bogova, već je to više politički akt koji ba-
 I M E N A
bilonskog boga kiše Marduka pretpostavlja
ostalim božanstvima. U vrijeme nastanka spjeva,
Babilonu je trn u oku bila južna primorska
država, smještena približno na području ranije
sumerske civilizacije. Pobjedivši tjelesno i po nara-
vi demoniziranu Tiamat, Marduk je svima dao do
znanja da u tom dijelu svijeta glavnu riječ treba
voditi Babilon. Od polovice Tiamatinog trupla on je
oblikovao nebo, te po njemu posložio zviježđa i
ustrojio gibanja Sunca i Mjeseca. Od drugog dijela
tijela pobijeđene suparnice, stvorio je on Zemlju, s
njenim planinama i rijekama. Kako je ljudima koji
su napučili tu Zemlju bilo određeno bespogovorno
služiti bogove, Enuma eliš je poslužio i za svo-
jevrsno ozakonjenje odnosa među društvenim
staležima.
No, zviježđe Kita kako ga mi danas vidimo, nije
uobličeno u tradiciji Mezopotamije, već u
književnosti stare Grčke i Rima. Za Grke su Kitovi
bili morska čudovišta. Iako se to nigdje izričito ne
tvrdi, za pretpostaviti je da su im roditelji bili
Forkis i Keta, božanstva što su utjelovljavala, nad-
zirala i porađala brojne opasnosti kojima su se
izlagali moreplovci. Među njihovo zastrašujuće po-
tomstvo ubrajaju se i Skila i tri Gorgone, a u
grčkim su bajkama istaknuta mjesta zauzela i dva
Kita. Jedan od njih je zbog škrtosti kralja Laome-
dona harao trojanskim krajem, dok je drugi
nesmiljeno kažnjavao Etiopljane zbog oholosti
njihove kraljice Kasiopeje.
Škrti kralj
Morsko čudovište prikazano zviježđem Kita,
potječe iz jedne od dviju vrlo sličnih starogrčkih
bajki, temeljenih na istom motivu - žrtvovanju
kraljevne kako bi se ugodilo bogovima. Osim po
protagonistima, priče se razlikuju i po sudbinama
koje su snašla kraljevne i njihove obitelji. Prva od
priča, manje poznata i surovog ishoda, započinje
Zeusovim gnjevom spram brata mu Posejdona i
sina mu Apolona. Ljutit zbog njihove pobune,
Gromovnik im je naložio da za kaznu moraju za
plaću služiti nekom čovjeku, poput običnih smrt-
nika. Gospodar mora i bog sunca ušli su tako u
službu frigijskog kralja Laomedona: Posejdon je
zidinama opasao grad što ga je kralj upravo gra-
dio, a Apolon mu je na svetoj gori Idi čuvao stada
koza. Sve je bilo u redu dok bogovi nisu došli
naplatiti svoj trud. Umjesto da ih nagradi, škrti
Laomedon ih je otjerao sa svoje zemlje, uvjeren da
mu zaštićenom neprobojnim bedemima novog
grada Troje ni besmrtnici ne mogu ništa. Sada je
bio red na Posejdona da se razgnjevi! Na Troju je
poslao morsku zvijer Kita, koja je stala neštedim-
ice harati cijelim krajem. Po savjetu proročišta,
Trojanci su čudovište pokušali primiriti žrtvujući
svoje kćeri. Odlučeno je, tako, da se kao žrtva pri-
12
I M I T O V I
nese i Laomedonova kći Hesiona, no na nesreću
po proždrljivog Kita, dok je Hesiona okovana čeka-
la sigurnu smrt, u Frigiju je na povratku iz rata s
Amazonkama sa svojom družinom stigao Heraklo.
Ovaj se smjesta pogodio s kraljem: oslobodit će
Troju napasnog čudovišta, a Laomedon će mu
zauzvrat dati prekrasne konje što mu ih je svo-
jedobno bio poklonio sam Zeus. Junak je naravno
riječ održao, usmrtivši Kita kišom strijela, no
prevrtljivi je kralj još jednom uskratio zasluženu
plaću. Heraklo se, međutim, pokazao puno gorim
vjerovnikom od Posejdona: sa svojim ratnicima
okomio se on na Troju i pogubio i kralja i sve nje-
gove sinove. Groznu je sudbinu izbjegao jedino
kraljević Podark, kojega je Hesiona spasila davši
Heraklu svoj zlatni veo. Taj nasljednik trojanskog
prijestolja, otac Hektorov i Parisov, otada je znan
kao Prijam ili “otkupljeni”. Spašenu je kraljevnu
Heraklo dao za ženu Argonautu Telamonu, jed-
nom od svojih pratioca.
Ta dinamična priča, lišena sretnog završetka, nije
ilustrirana na nebu ničim do morskim čudovištem
Kitom. Istina, među zvijezdama je i Heraklo, od-
nosno Herkul, no taj je nebeski junak zaokupljen
bojem s jednom drugom zvijeri, uvijek budnim La-
donom, čuvarem hesperijskih zlatnih jabuka be-
smrtnosti, kojega danas vidimo kao neupadljivo
zviježđe Zmaja. Drugi, puno poznatiji mit o Kitu,
onaj u kojemu je trebala biti žrtvovana Androme-
da, bogato je oslikan na sjevernom dijelu našeg
noćnog neba.
Ohola kraljica
Stari su Grci etiopsko kraljevstvo vidjeli na pro-
storu od Sirije do Egipta, a mi ga danas
poistovjećujemo s Fenicijom, zemljom trgovaca na
istoku Sredozemlja. Najpoznatija grčka priča o
Etiopljanima jest ona o kralju Cefeju i njegovoj
oholoj ženi Kasiopeji. Ta lijepa, ali nerazumna
žena, hvalila se kako joj ljepotom nisu ravne ni
morske nimfe Nereide, a i svoju je kći Andromedu
pretpostavila tim vilama iz dubina. Uvrijeđene Ne-
reide su od boga mora Posejdona gnjevno zatražile
da drsku smrtnicu primjereno kazni. Suosjećajući
s njima, bog im je želju i ispunio. Kazna se, u vidu
poplava i grozomornog čudovišta Kita, sručila na
cijelu etiopsku zemlju i kraljevski je par uskoro
bio primoran savjet za spas svoga naroda potražiti
u proročištu. Na njihov užas, rečeno im je da će
pošasti mimoići taj kraj tek kada kao žrtvu Kitu
prinesu nedužnu Andromedu. Slomljena srca,
roditelji su kćerku okovali na hrid pred obalom, da
tu bespomoćna čeka okrutnu zvijer.
Do tog je mjesta ta bajka zamalo identična onoj o
Trojancu Laomedonu i kćerki mu Hesioni. No
ovdje, umjesto bešćutnog Herakla, na scenu stupa
njegov polubrat Perzej, koji je u Etiopiju stigao
 I M E N A
zrakom, služeći se Hermesovim krilatim sandala-
ma. S odrubljenom Meduzinom glavom u torbi,
Zeusov je sin već izdaleka ugledao sputanu An-
dromedu, no kako djevojka bijaše posve
nepomična, pomirena sa sudbinom, isprva mu se
učinilo da vidi prekrasan mramorni kip. No, na-
kon što mu je Andromeda kazala svoje ime i ob-
jasnila mu svrhu svojih okova, Perzej joj je, već
očaran njenom ljepotom, obećao pomoći. Od
princezinih je nemoćnih roditelja zauzvrat zatražio
njenu ruku. S čudovištem koje je već kao lađa
pramcem prsima sjeklo valove, kralj i kraljica su
pristali ne samo dati mu Andromedu za ženu, već
ga i obdariti bogatim mirazom - sve samo da joj
spasi život! Perzej je pokušao okameniti Kita
Meduzinim strašnim pogledom, no slijepa se zvijer
pokazala imunom na to oružje. Junak se umjesto
toga poslužio mačem: vješto leteći iznad trome
nemani, zadavao je udarce jedan za drugim. Kita
je dokrajčio jedva održavajući ravnotežu na
klizavoj stijeni, nakon što je uzvitlana morska pje-
na namočila perje njegovih čarobnih nazuvaka.
Spašena je Andromeda uistinu postala Perzejevom
ženom, a stječe se dojam kako to nije bilo tek is-
punjenje ranije sklopljene pogodbe, već da je par
povezala iskrena i trajna ljubav.
Mit o Andromedi preživio je tisućljeća ne samo na
zvjezdanom nebu, već i ovdje na Zemlji. Pred lu-
kom drevnog grada Jaffe, danas u Izraelu, iz
plitkog mora strše stijene za koje mještani kažu da
su one iste za koje je nekoć bila okovana
prestravljena etiopska kraljevna.
Krilati konj
Božica Atena, kaže grčka bajka, bila je ta koja je
Andromedu nakon njene smrti postavila među zvi-
jezde, kao središnji lik skupine koja ilustrira mit o
njenom žrtvovanju i spasenju. Andromedina maj-
ka Kasiopeja, zbog čije je oholosti bila toliko
propatila, i njen spasitelj Perzej, kojemu je postala
ženom i rodila mu sedmoro djece, ovjekovječeni su
susjednim zviježđima, a u blizini je i čudovište Kit.
Kako zvijer ni na nebu ne bi mogla nauditi oko-
vanoj kraljevni, od nje je dijeli zodijačka
konstelacija Riba. Obratimo li, pak, pozornost na
imena sjajnih zvijezda u tom dijelu neba,
uglavnom arapskog porijekla, vidjet ćemo slike ko-
je s pričom o Andromedi imaju malo ili nimalo
veze.
U cijeloj Andromedinoj skupini zviježđa nema ni-
jedne uistinu blistave zvijezde, no zahvaljujući ni-
zu zvijezda druge i treće veličine, obrisi tih asteri-
zama svejedno se jasno ocrtavaju na nebu. Jedna
od takvih zvijezda i Alfa Andromede, koja oz-
načava glavu kraljevne. Dva su imena koja se
obično povezuju s njom, oba arapska: Alferac i Si-
rah. Te nas riječi mogu itekako zbuniti, budući
13
I M I T O V I
dolaze od riječi “al faras”, u značenju “konj”, i “su-
rat”, što znači “pupak”. Konj o kojemu je tu riječ je
zapravo Pegaz, krilati pastuh koji jest dio mita o
Perzeju, no koji se u priči o Andromedi ne po-
javljuje. Istina, od renesanse se Perzeja u boju s
Kitom često zamišljalo posjednutog na Pegaza, no
za stare je Grke prvi jahač toga čudesnog konja
bio korintski junak Belerofon. Pegaz je danas zvi-
ježđe zapadno od Andromede, a zvijezda Alferac,
koju se u mašti smješta na njegov trbuh i koja
tvori istočni vrh upadljivog jesenskog četverokuta,
nazivana je i Deltom Pegaza. Suvremena as-
tronomija ju je međutim dodijelila Andromedi,
ostavivši Pegazov lik pomalo okrnjenim. Najsjajnija
zvijezda toga krilatog konja ne nosi, kao inače, oz-
naku Alfa ili Beta, već Epsilon. Nalazi se na nje-
govoj njušci i zovemo je i Enif, što znači “nos”. I
imena ostalih Pegazovih zvijezda govore o njihovu
položaju na tijelu životinje, poput Mankiba ili
“ramena”, Šeata ili “goljenice”, te Algeniba ili
“slabina”.
U sredini zviježđa Andromede je zvijezda prim-
jereno nazvana Mirah, što je iskrivljen oblik ar-
apskog naziva za pojas ili steznik. Ta Beta An-
dromede možda sama za sebe i ne bi privlačila
osobitu pozornost, da na nebu u njenoj blizini nije
i najudaljeniji objekt vidljiv prostim okom - čuvena
galaktika M31, znana i pod imenom samog zvi-
ježđa u kojemu se nalazi. Dalje prema istoku
nailazimo na zvijezdu Gamu Andromede, odnosno
Almak. Potonje nam ime pokazuje da su drevni
Arapi na tom mjestu, umjesto Andromedinog
stopala, vidjeli pustinjsku divlju mačku karakal.
Glava Gorgone
Perzejevo junaštvo u boju s Kitom nije bilo prvo u
burnom životu toga Zeusovog sina. Jednako je
slavna i njegova potraga za trima Gorgonama, po
svoj prilici Kitovim sestrama i utjelovljenjem
pogubnih morskih hridi. Mladi je Perzej odrastao
na egejskom otoku Serifosu, na kojemu je s maj-
kom Danajom pronašao utočište nakon što je
protjeran iz rodnog Argosa. Puno prije susreta s
kraljevnom Andromedom, neiskusni je mladić
nesmotreno obećao kralju Serifosa Polidekteju
donijeti glavu Meduze, jedine smrtne među Gor-
gonama. Polidektej već otprije bijaše bacio oko na
lijepu Danaju, a kako je Perzej majku uporno bra-
nio od kraljevih udvaranja, ovaj je rado mladića
poslao na zadatak koji mu je mogao donijeti malo
što do patnje i smrti.
Perzej se vrlo brzo pokajao zbog lakomislenog
obećanja: niti je znao gdje Gorgone žive, niti je bio
u stanju svladati neku od njih. Ti su demoni ti-
jekom vremena poprimali u mitovima različita
obličja, no najčešće su prikazivani kao žene zlat-
nih krila, s krljuštima umjesto kože i zmijama
 I M E N A
namjesto vlasi, s britkim mjedenim pandžama na
rukama i sa svinjskim kljovama u ustima. Jedno
njihovo svojstvo posebno je ulijevalo strah u
svakoga tko bi im se približio. Naime, onaj tko bi
ih pogledao u oči, smjesta bi se preobrazio u ka-
men! Ma kakav junak da je bio, Perzej ne bi uspio
u svom pohodu da mu darovima i savjetima nisu
pomogli bogovi. Mladić se usto pokazao i domišlja-
tim, kao onda kada je od starica Graja iznudio
priznanje o prebivalištu Gorgona. Graje bijahu
sestre Gorgona, a imale su tek jedan zub i jedno
oko koje su prema potrebi posuđivale jedna dru-
goj. Tijekom jedne takve razmjene oka, Perzej im
se neopažen prikrao i oteo im ga. Da bi ga dobile
natrag, morale su mu kazati gdje može pronaći
Meduzu, Stenu i Eurijalu. Gorgone je zatekao us-
nule u njihovoj špilji, a kako ga ne bi okamenile,
prišao im je gledajući u uglačani štit što mu ga je
podarila mudra Atena. Odsjekavši Meduzinu glavu
Hermesovim mačem, spremio ju je u torbu koju je
bio dobio od nimfi. Dvije besmrtne Gorgone, bi-
jesne zbog sestrine smrti, dale su se u potjeru za
mladićem i sigurno bi mu bile došle glave, da ga
nisu spasila dva preostala božanska dara - kaciga
koja ga je učinila nevidljivim i krilate sandale
kojima se vinuo u zrak i odletio.
Odsječena Meduzina glava zadržala je moć oka-
menjivanja i Perzej ju je kasnije vješto uporabio
kao zastrašujuće oružje. Njegov lik zvijezdama is-
crtan na sjevernom nebu, u jednoj ispruženoj ruci
drži tu groznu glavu. Na Meduzinom čelu blista
Algol, po sjaju druga zvijezda konstelacije. Ime joj
dolazi od arapskog izraza “ras al gul”, što znači
upravo “glava zloduha”.
Gusova zvijezda
Kasiopeja nije veliko zviježđe, a ni ne krase je
osobito sjajne zvijezde. No svejedno, malo se
konstelacija tako lako prepoznaje na nebu,
prvenstveno zbog njenog upadljivog oblika. Kako
kazuje grčka bajka, ta se razmetljiva etiopska
kraljica drznula uvrijediti Nereide u času kada je,
sjedeći na svom prijestolju, češljala bujnu kosu na
koju bijaše iznimno ponosna. Stoga se zviježđe
kojim je oslikana na nebu ponekad naziva i
“ženom na stolcu”. Zbog patnje koju je njena
oholost nanijela kćerki joj Andromedi, Kasiopeja je
kažnjena time što mora neprestano obilaziti oko
Sjevernjače, nikada ne nalazeći spokoja pod ob-
zorom. Usto je često na nebu okrenuta naglavce, u
položaju koji nimalo ne dolikuje jednoj kraljici.
Pet je zvijezda u dvostrukom slovu “V” koje is-
crtava tu ženu posjednutu između kralja Cefeja i
Andromedinog spasitelja Perzeja. Službeno oz-
načene grčkim slovima, te zvijezde imaju i pose-
bna imena, i opet najčešće uzeta iz arapskog jezi-
ka. Neka od njih nam jednostavno kazuju o kojem
14
I M I T O V I
dijelu kraljičinog tijela je riječ. Alfu, koja nije
najsjajnija u Kasiopeji, zovemo i Šedar, što znači
“dojka”, dok Delta nosi ime Rukba, u značenju
“koljeno”. Iz razumljivih razloga, još se jednu zvi-
jezdu ponekad naziva Rukbom, i to Epsilon, ali za
nju je češće u uporabi ime Segin, tajnovitog pori-
jekla. Zvijezda Beta ima još dva imena, oba vrlo
zanimljiva. Jedno od njih glasi Kaf, tj. “ruka” ili
“dlan”, od arapskog izraza “al kaf al hadib”, što
znači “ruka umrljana kanom”. Čini se, dakle, da
tašta kraljica kosu nije samo češljala, već je i
bojila u crveno. No, taj bi dlan prema drugom
tumačenju mogao i posezati za Plejadama, premda
je zbog udaljenosti koja Kasiopeju dijeli od sedam
progonjenih sestara u njemu teško naći smisao.
Arapi su za Betu imali još jedno ime: zvali su je Al
Sanam al Naka, što znači “devina grba”. Kada
imamo u vidu grbavi oblik zviježđa, taj se naziv
može učiniti primjerenim, no zbunjuje to što se
Beta nalazi na jednom kraju krivudave crte
dvostrukog “V”, a ne na njenoj sredini.
Taj središnji položaj zauzima Gama Kasiopeje,
zvijezda koja je u toj konstelaciji najsjajnija. Kinezi
je nazivaju Cih, što znači “bič”, no začudo, u za-
padnoj tradiciji ona donedavno nije imala neko
posebno ime. Želeći se tek našaliti, američki as-
tronaut Virgil “Gus” Grissom donekle je ispravio
tu nepravdu, davši joj ime Navi. Naime, Gama je
bila jedna od sjajnih zvijezda koje su NASA-ini as-
tronauti mogli iskoristiti za orijentaciju tijekom
leta prema Mjesecu. Riječ Navi Gusovo je srednje
ime Ivan, pročitano naopako, a igrom slučaja ona
predstavlja i jasnu aluziju na namjenu te navi-
gacijske zvijezde.
Krvava svadba
Mitološka kraljevna Andromeda tek je pasivni
promatrač događaja kojima svjedoči i s rezignaci-
jom prihvaća sudbinu koju su joj namijenili bogovi
i ljudi. Slično vrijedi i za njenog oca, kralja Cefeja,
koji je u bajci posve zasjenjen ohološću kraljice
Kasiopeje, odvažnošću Zeusovog sina Perzeja i, na
koncu, nasilnim ispadom brata mu Fineja. Možda
je zbog te Cefejeve neupadljivosti takvo i zviježđe
kojim je ovjekovječen uz Sjevernjaču. Sastavljena
od mahom blijedih zvijezda, ta je konstelacija
izgurana na rub zvjezdane freske o Perzejevom
boju s Kitom. Njen je obris toliko neodređen, da
ima bezbroj predodžbi o tome kako je kralj njome
prikazan.
Unatoč tome, mnogi su narodi u zviježđu Cefeja
vidjeli okrunjeni kraljevski lik. Za stanovnike Me-
zopotamije on je bio vladarem Babilona, ovo-
zemaljskim sinom boga Enlila, utjelovljenja snage
vjetra i zaštitnika ratarstva. Kinezi možda u njemu
nisu vidjeli čovjeka, ali su zato u taj dio neba
smjestili “unutarnje prijestolje petorice careva”. Za
 I M E N A
Arape, pak, to je zviježđe skromnijeg porijekla, te
predstavlja pastira zaokupljenog stadom ovaca.
Sam pastir je zvijezda Alrai, Gama Cefeja, dok se
Alderamin, Alfirk i Algemim jednim imenom nazi-
vaju “zvijezdama stada”. Ime Alfe Cefeja Alderami-
na zapravo znači “desna podlaktica”, no danas ju
se obično smješta na kraljevo rame. Kako su
drevni Arapi i sami bili pastiri nomadi, za njih
život uz stada nije imao značenje kakvo možda
ima u naše doba. Njihov je Cefej bio figura vri-
jedna poštovanja, možda i više od etiopskog kralja!
U većini inačica mita o Kasiopejinom razmetanju,
kralj i kraljica bijahu sretni što spašenu kći mogu
dati za ženu junaku Perzeju. No, pisci starine pon-
ekad kazuju kako su se roditelji protivili tome
braku, stoga što je Andromeda već otprije bila za-
ručena. Rimski pjesnik Ovidije ostavio nam je bez
sumnje najdramatičniji opis svadbe na Cefejevom
dvoru, koja se od svečanosti bila preobrazila u
krvoproliće. Usred gozbe, na dvor je banuo An-
dromedin zaručnik Finej, s nakanom da ubije
Perzeja i osveti se za nanesenu uvredu. Cefejev
vapaj za mirom, premda priseban i rječit, nije
dopro do Finejevog mržnjom zamagljenog uma.
Koplje koje je nespretno hitnuo na Perzeja,
potaknulo je bespoštedni boj, u kojem su žrtve
padale kao snoplje. Izgubivši nadzor nad
događajima u vlastitoj kući, jadni se Cefej pov-
ukao, zazivajući u pomoć bogove. Nadmoćan u
mačevanju svojim protivnicima, no nadjačan
njihovom brojnošću, Perzej je pribjegao zadnjem
strašnom oružju: okamenjujućem pogledu od-
rubljene Meduzine glave. U kameni je kip
posljednjeg pretvorio upravo Fineja, u času dok ga
je ovaj uzalud preklinjao za milost.
Vodeni jarac
Dio zvjezdanog neba vidljivog za jesenskih večeri,
naziva se ponekad i Morem ili Vodom. Razlog tome
su nekoliko “vodenih” zviježđa okupljenih oko
ekliptike, mahom prilično blijedih. Počevši od isto-
ka, već se živopisnog Bika vidi kao napola
uronjenog u vodu. Do njega su, idući k zapadu,
morska zvijer Kit i dugačka rijeka Eridan. Nad
njima je krilati zlatoruni Ovan: on, istina, nije
životinja vodâ, no nad vodom Helesponta je letio
prema dalekoj Kolhidi. Slijede zodijačke
konstelacije Riba i Vodenjaka, a vodeni se niz
okončava još jednim zviježđem na ekliptici -
Jarcem. Svrstavanje nebeske koze u tu skupinu
zbunjuje, jer se tu okretnu životinju lakše povezu-
je s planinskim liticama, negoli s rijekama i mori-
ma, no sve biva jasnije kada saznamo tko je bio taj
jarac i kako je dospio na nebo.
Prije svega, nije to običan jarac. Njegov stražnji
kraj je riblji, a ne kozji. On je hibridni stvor, poma-
lo nalik sireni, a kako nam kazuje grčki mit,
I M I T O V I
zapravo je riječ o pastirskom bogu Panu, koji je i u
svom izvornom obličju pokazivao neke odlike koze.
Glavu su mu krasili kozji rogovi i šiljaste uši, a od
te je životinje uzeo i noge i rep. Premda je život
provodio dokono, dvaput je zadužio Zeusa i nje-
gove Olimpijce pomogavši ih u ljutim bojevima.
Prvi je put to bilo u sukobu s Titanima, a drugi u
času kada im je zaprijetio čudovišni orijaš Tifon,
utjelovljenje razorne oluje, kojega je na bogove
poslala njegova majka Geja. Pan je upozorio bo-
gove na opasnost i dao im savjet kako se skriti
pred Tifonom: besmrtnici su se mogli preobraziti u
različite životinje i na taj način zavarati čudovište.
Sam Pan htio se pretvoriti u ribu. Stoga se brže-
bolje bacio u rijeku Nil, no, na njegovu žalost, do
pretvorbe je došlo u nezgodan čas, dok je u vodu
bio uronjen tek do pojasa. Ono što se zateklo nad
površinom, postalo je jarcem, a ono što je već bilo
pod njom, pretvorilo se u riblji rep. Zeus, koji je
ubrzo svladao Tifona gromovima, zahvalio se
domišljatom Panu tako što ga je u njegovom no-
vom obličju postavio među zvijezde.
Jarac je jedno od najstarijih zviježđa, možda i
najstarije. Bilo je poznato i u drevnim kulturama
Mezopotamije, pa su ga tako Sumerani zvali Su-
hur-Maš-Ha, ili približno “kozoriba”. Astronomi
staroga vijeka pokazivali su osobito zanimanje za
taj dio neba stoga što je u to doba Sunce najnižu
točku na svom putu nebom dosezalo upravo u
Jarcu, te se iz njega počinjalo uspinjati k ljetnim
visinama. Odatle i drugo ime zviježđa - Južne
Sunčeve dveri. Usljed vrtnje Zemljine osi, ta se
točka zimskog suncostaja u naše vrijeme preselila
u Strijelca, pa Sunce sada novu godinu započinje
u tom ljetnom zviježđu.
Koza ili jarac
Ima nekoliko tumačenja skupine zvijezda koju
nazivamo Jarcem, različitih od onoga koje u tom
zviježđu vidi preobraženog Pana. Međutim, neka
od njih nisu posve utemeljena na antičkoj tradiciji,
već su nadograđivana u novija vremena. Tako bi,
primjerice, jarac zapravo mogao biti i koza
Amalteja, koja je svojim mlijekom u krećanskim
brdima othranila malog Zeusa. Nema dvojbe oko
toga da je Zeus bio zahvalan svojoj dojilji. Mnoštvo
autora starine izričito tvrdi kako je vrhovni bog
Amalteju postavio na nebo, no ne kao cijelo zvi-
ježđe, već kao jednu zvijezdu u Kočijašu. U toj
priči, Pan je tek pastir koji je dragocjenu kozu
čuvao. I kao što se Gromovnik u djetinjstvu krije-
pio kozjim mlijekom - kaže jedan zanimljivi do-
datak tome alternativnom tumačenju - tako je i
samo Sunce u zvjezdanoj slici te rogate životinje
prikupljalo snagu za naporni proljetni uspon k
sjeveru.
Za neke je, pak, isto zviježđe predstavljalo
15
 I M E N A
Augijeve staje, one iste koje je Herkalo očistio od
godinama nakupljane nečisti, skrenuvši u njih
vode rijeka Alfeja i Peneja. I ta se inačica može
shvatiti kao aluzija na fazu godišnjeg ciklusa kroz
koju je u starom vijeku Sunce prolazilo u Jarcu.
Naime, ime kralja Augije znači “sjajni”, a to je
epitet kojega se obično povezuje sa Suncem.
Nadalje, staja je mjesto na kojem stoka počiva
noću, a u kratkim danima rane zime kao da na
počinak odlazi i Sunce. U našem su jeziku Sunce i
staje posredno povezane rječju “suncostaj”, kojom
imenujemo zaustavljanje Sunca iznad Jarčeve
obratnice na prvi dan zime. To pomalo neobavezno
tumačenje može u priču uključiti i Jarcu susjedno
zviježđe Vodenjaka, kao tvorca bujice što je očistila
Augijeve staje.
Imena zvijezda u Jarcu mahom označuju dijelove
tijela te životinje, premda među njima ima i iznim-
ki. Neki od tih naziva su začudo latinski, poput
Okulusa, Dorsuma i Armusa. Prva od tih zvijezda
je oko Jarca, druga mu je na leđima, a posljednja
se nalazi u njegovu srcu i označuje cijeli Jarčev
prednji dio. Deltu zatičemo u repu, pa joj je i ime s
tim u skladu: Deneb Algiedi ili “rep koze”. Zvijezdu
Omegu zovemo i Baten Algiedi, što je također is-
krivljen oblik arapskog izraza, ovdje u značenju
“trbuh koze”. Jedna od spomenutih iznimki je i
Epsilon ili Castra. Tu latinsku riječ, koja znači
“vojni logor” ili “utvrda”, teško povezujemo s
kozama, bilo nebeskima ili onima na Zemlji. Dio
tijela ne označuje ni Deltina bliska susjeda Gama,
čije su nam ime podarili drevni Arapi. Ono glasi
Našira, a znači “donositeljica dobrih vijesti”. Zvi-
jezda Ni Jarca, zvana Alšat, je cijela jedna život-
inja: možda ovca na žrtveniku, a možda i jedna od
brojnih deva arapskog neba.
Žedna riba
Svijena u polukrug istočno od Jarca, dva su zvi-
ježđa koja povezuje isti element: Vodenjak i Južna
riba. Poput Jarca, i zodijačka konstelacija Voden-
jaka - ili točnije Vodonoše - poznata je od davnina,
a mnogi su drevni astronomi u njoj vidjeli ili ljud-
ski lik koji iz vrča ili vjedra lijeva vodu, ili samu
takvu posudu. Ta bi predodžba mogla svoj izvor
imati u podudaranju večernjeg pojavljivanja
Vodenjaka na jesenskom nebu i obilnih kiša i pop-
lava, u to doba godine uobičajenih na Bliskom
istoku, toj kolijevci zvjezdoznanstva. No, kao i
inače, nama su danas najbliža mitološka
tumačenja koja su zviježđu dali stari Grci, a takva
su barem dva. Prema poznatijem od njih, zvi-
jezdama je tu iscrtan lijepi trojanski pastir Ga-
nimed, kojega je Zeus preobražen u orla ugrabio s
pašnjaka Frigije. Mladića je odnio na Olimp da
tamo kao peharnik dvori bogove, pa Rimljanin
Ovidije kaže kako iz Vodenjakova vrča ne teče
16
I M I T O V I
čista voda, već smjesa vode i nektara, pića be-
smrtnika. Prema drugom tumačenju, nije riječ o
Ganimedu, već o Prometejevom sinu Deukalionu,
svojevrsnoj grčkoj inačici Utnapištima ili Noe.
Deukalion i njegova žena Pira jedini su preživjeli
opći potop koji je na Zemlju poslao gnjevni Zeus.
Premda je i ta grčka priča pomalo na silu poveza-
na s konstelacijom “uvezenom” iz drugih kultura,
nju je lakše smjestiti u klimatološki okvir iz kojega
je izrastao Vodenjak, negoli onu o Ganimedu.
Pod Vodenjakom, zamalo stopljeno s njim, jest
zviježđe Južne ribe, lako uočljivo stoga što sadrži
jednu uistinu sjajnu zvijezdu - Fomalhaut. Drži se
kako je to zapravo bilo prvo riblje zviježđe, te da je
čuvena zodijačka konstelacija tek kasnije pro-
glašena Ribama. Zapravo, u jednom djelu kojega
se ponegdje pripisuje utemeljitelju prave as-
tronomije Eratostenu, drži ju se majkom ribljeg
para u zodijaku. Mitologija iza Južne ribe
sačuvana je tek u kratkim odlomcima iz kojih se
ne da razabrati cijela priča, no čini se da je ona
nekoć plivala vodama Eufrata, te da je odigrala
ključnu ulogu u spašavanju sirijske božice plod-
nosti Atargatis, majke asirske kraljice Semira-
mide. Božica je ili slučajno upala u jezero pokraj
rijeke, ili se u njemu pokušala utopiti, postiđena
ljubavnom vezom koju je imala s jednim mladim
Sirijcem. Neki od mitova kazuju kako je u jez-
erskoj vodi došlo do preobrazbe božičinog tijela,
nakon čega je Atargatis nalikovala sireni.
Južna riba je dugo vremena prikazivana okrenu-
tom na leđa i s rastvorenim ustima. Voda koju je
nad tom neobičnom žednom ribom točio Voden-
jak, slijevala joj se u usta, na mjestu kojega oz-
načava Fomalhaut. Ime te zvijezde dolazi od ar-
apskog “fum al haut”, što znači upravo “usta ribe”.
Preobražena Afrodita
Za Arape starog vijeka, koji su u Vodenjaku pon-
ekad vidjeli mazgu natovarenu mješinama s
vodom, to je zviježđe izgleda bilo sretan znamen.
Dade se to zaključiti po imenima nekoliko Voden-
jakovih zvijezda, koja sva sadrže riječ “sa’d”, koja
znači “sreća”. Alfa te konstelacije se tako zove i
Sadalmelik, što znači približno “kraljeva sreća”.
Betu, koja je i najsjajnija, zovemo Sadalsuud, što
bi moglo značiti “najveća sreća”, dok je Gama
znana i kao Sadahbia, odnosno “sretna zvijezda
šatora”. Zapravo, kao što je to često slučaj s nazi-
vljem iz davnina, točno značenje tih imena danas
je nedokučivo. Ono je izgubljeno tijekom stoljeća,
čak i za same Arape. Valja tek napomenuti kako je
tu riječ o onoj sreći kakvu ima, primjerice, neki
kockar, a ne o uzvišenom i blaženom stanju duha,
za kojim obično težimo u životu.
Istočno od Vodenjaka neugledno je, no dobro
znano zodijačko zviježđe Riba. Kako ga ne krase
 I M E N A
zvijezde sjajnije od treće veličine, potrebno je uis-
tinu oštro oko i puno mašte da bi se u njemu ra-
zabrale slike dviju malih riba koje plivaju u nasu-
protnim pravcima. Repovi su im sputani
dugačkom užadi, pod ekliptikom svezanom u čvor
na mjestu označenom Alfom konstelacije, Alrešom.
Arapsko ime te zvijezde znači upravo “konopac”.
Zbog svoga položaja na godišnjoj stazi kojom
Sunce kroči nebeskim svodom, Ribe su privlačile
pozornost još od postanka civilizacije. Stoga je i
mitologija koja ih tumači i ukrašava vrlo stara, te
potječe iz Mezopotamije. Međutim, od tih su
izvornih priča do nas stigli samo kratki odlomci.
Umjesto njih, bajke što su ih zapisali grčki i rimski
pjesnici, ono su što nam pomaže razumjeti riblji
par. Ti su autori postanak Riba doveli u vezu s
istim onim čudovištem Tifonom od kojega su se
bogovi skrili preobrazivši se u životinje. I dok je
Panu ta pretvorba tek djelomice pošla za rukom,
božica ljubavi Afrodita i njen sinčić Eros utočište
su pronašli u Eufratu, u obličju riba. Božica se
prvo skrila u šašu uz obalu rijeke, no kada je
šiblje oko nje zašuštalo na vjetru, vjesniku oluje s
kojom je putovao Tifon, Afrodita je prestravljena
zazvala u pomoć riječne nimfe i sa sinom se bacila
u vodu. Neke priče na tom mjestu govore o
njihovoj čudesnoj metamorfozi, dok su u drugima
ribe koje vidimo iscrtane na nebu samo pomogle
Afroditi i Erosu, odnijevši ih na leđima do sig-
urnosti.
O značenju one uzice koja povezuje dvije ribe,
danas se može samo nagađati. Premda su je vidjeli
i zvjezdoznanci Babilona, Grci za nju nisu ponudili
valjano tumačenje. Možemo samo pretpostaviti da
je taj konopac svezala brižna Afrodita, kako je ri-
ječna struja i virovi ne bi odvojili od nejakog Ero-
sa.
Zaboravljena zviježđa
Iako su zviježđa tek izmaštane slike bajkovitog
porijekla, i suvremeni ih astronomi koriste pri
razmještanju i imenovanju promatranih objekata.
Današnja podjela neba na 88 raznolikih
konstelacija, velikim se dijelom oslanja na star-
ogrčku tradiciju, odnosno djela aleksandrijskog
astronoma Ptolomeja. Dobar dio zvijezda nad
južnom polukuglom Zemlje ostao je za Ptolomeja
zauvijek skriven, pa je njegovom nebu dostajalo
48 zviježđa. Samo jedno od njih nije uvršteno i u
suvremene astronomske atlase, a zvjezdana je
freska u zadnja četiri stoljeća upotpunjena novim
asterizmima. Neki su od njih, poput Berenikine
kose i Lovačkih pasa, umetnuti između već posto-
jećih Ptolomejevih, dok su se drugi, primjerice Po-
letuša i Vodena zmija, okupili oko južnog ne-
beskog pola. Najveći dio tih zviježđa osmislili su
slavni astronomi 17. i 18. stoljeća, Bayer, Hevelius
17
I M I T O V I
i de Lacaille. No, u to su se vrijeme i brojni drugi
autori nebeskih karata okušali u sličnim inovaci-
jama, odajući njima počast tehnološkim novinama
i znanstvenim postignućima svoga doba, dodvo-
ravajući se svojim moćnim pokroviteljima ili se
ponekad jednostavno šaleći. Većina tih čudnovatih
umotvorina ubrzo je zaboravljena, nikada ne
ušavši u opću uporabu.
Austrijanac Maximilian Hell je između
Ptolomejevih Blizanaca i Heveliusovog Risa 1781.
g. ugledao jedno neobično zviježđe - “Herschelov
teleskop”. Njime je, naravno, htio izraziti divljenje
svom velikom suvremeniku, astronomu i graditel-
ju dalekozora Williamu Herschelu. Sedamnaest
godina kasnije, Francuz Jérôme Lalande je između
Jarca i Južne ribe ugurao “Balon na topli zrak”,
čudesni stroj koji je izumljen samo nekoliko godi-
na ranije i koji je na njega zasigurno bio ostavio
jak dojam. Stoljeće prije toga, Nijemac Gottfried
Kirch je zapadno od Zeca, u dijelu današnjeg
Eridana, vidio “Brandenburško žezlo”. Taj znamen
vlasti koristila je pruska kraljevska obitelj, a
premda Kirchovo zviježđe nikada nije prihvaćeno
od drugih astronoma, nešto je od njega preživjelo
do naših dana. Naime, zvijezda 53 Eridana, koja
mu je bila dijelom, poznata je i kao Žezlo. Na
sličan način pamtimo i Heveliusovo inače zabo-
ravljeno zviježđe Guske, koju je njen tvorac stavio
među zube Lisičice, još jednog vlastitog izuma.
Guska je danas samo jedna od zvijezda u Lisičici,
blijedoj konstelaciji tik do Labuda.
Godine 1805, Lalande je oko planetarne maglice
NGC 3242 ucrtao lik “Mačke”. Kreaciju toga krat-
kovjekog zviježđa opravdao je riječima: “Osjećam
jaku naklonost mačkama, te sam jednoj dopustio
da zagrebe po karti zvjezdanog neba. To me je ne-
bo u životu dovoljno namučilo da se sada s njime
mogu malo i našaliti.”
U kraljevu čast
Među zviježđima koja su na karte neba ucrta-
vana u novo doba, malo je nadahnutih antičkog
mitologijom. Naprotiv, ti zamišljeni likovi najčešće
su odraz vremena u kojemu su nastali. Zvjezdoz-
nanci starog vijeka ostali bi prilično zbunjeni da
su na nebu ugledali zviježđe “Električnog genera-
tora”. Tu je tehnološku novotariju posljednje
godine 18. st. u južni dio današnjeg Kita usadio
Nijemac Johann Bode, astronom najpoznatiji po
izradi Uranografije, raskošno ukrašenog atlasa
neba. Bode je bio tvorac i “Tiskare”, opskurnog
zviježđa istočno od Siriusa, koje očigledno nije
naišlo na opće odobravanje tadašnje znanstvene
zajednice. Približno u isto vrijeme, Francuz La-
lande je od skupine blijedih zvijezda između Vo-
lara i Velikog medvjeda izradio “Zidni kvadrant”,
dragocjeni instrument Tycha Brahea. Iako tu
 I M E N A
spravu više ne vidimo na kartama, ona nije posve
zaboravljena. Naime, meteorski roj koji Zemlju
zaspe u danima nakon Nove godine, naziva se
Kvadrantidima, jer naizgled izbija iz te Lalandove
konstelacije.
Nekoliko europskih monarha 17. i 18. st. na
različite se načine, barem nakratko, na nebu bilo
pridružilo etiopskom kralju Cefeju. Upravo između
Cefeja, žene mu Kasiopeje i kćeri Andromede,
Bode je želio ovjekovječiti pruskog kralja Frie-
dricha Velikog. Novo je zviježđe opisao godinu da-
na nakon vladareve smrti, davši mu ime “Frie-
drichova slava”. Kraljeva slava traje i do našeg
vremena, no ona Bodeovog zviježđa vrlo je brzo
izblijedjela. Austrijanac Hell se sa svoje strane htio
odužiti ne samo Williamu Herschelu, već i nje-
govom pokrovitelju, engleskom kralju Georgeu III.
Učinio je to na neočekivan način: pod nogama Bi-
ka, na obali zvjezdane rijeke Eridan, vidio je on
“Georgeovu harfu”, glazbalo koje je vjerojatno tre-
balo ukazati na prosvijećenost toga vladara.
Međutim, sudbina toga zviježđa bila je jednaka
onoj koju je doživjelo Herschelovo ime za novoot-
kriveni planet Uran. Herschelov prijedlog da se
planetu da ime “Georgeova zvijezda”, također u
kraljevu počast, nije se osobito dopao drugim as-
tronomima, osobito ne Francuzima. Zanimljivo, na
koncu je Bode bio taj koji je predložio danas pri-
hvaćeno ime sedmog planeta.
Osim tim čudnovatim izmišljotinama, astronomi
onog doba pokušali su napučiti nebo i primjerci-
ma iz životinjskog carstva. Neki od njih, poput
Gušterice, Golubice ili Kameleona, krase i naše
zvjezdane karte, dok su drugi, primjerice Sova,
Kornjača i Pijetao, protjerani iz nebeskog zvjerin-
jaka. Možda najneobičniji prilog astrognoziji, pak,
botaničke je naravi i zove se “Grana jabuke”. Tu
granu i tri zmije isprepletene oko nje, u Bodeovom
je atlasu junak Herkul pružao k zviježđu Lire.
Brod Argo
Višestoljetno razdoblje tijekom kojega su
zvjezdoznanci proizvoljno popunjavali nebo netom
izmišljenim zviježđima, okončano je 1930. g, ob-
javljivanjem novih zvjezdanih karata, s ge-
ometrijski pravilno ucrtanim granicama
konstelacija. Njih je na zahtjev Međunarodnog as-
tronomskog saveza izradio belgijski astronom Eu-
gène Delporte. Definirajući nove oblike zviježđa,
Delporte se oslanjao na rad svojih prethodnika, od
Ptolomeja, do inovatora Heveliusa i de Lacaillea.
Tako se 48 Ptolomejevih konstelacija, opisanih u
njegovom klasičnom djelu Almagestu, našlo i u
suvremenim atlasima, no uz jednu značajnu iz-
mjenu. Uveo ju je skoro dvjesto godina ranije de
Lacaillea, kada je zviježđe Broda Argo, poznato iz
starine, podijelio na tri dijela. Naime, bila je to
18
I M I T O V I
površinom najveća konstelacija u europskoj kul-
turi, pa su kartografi često muku mučili da je u
atlasima cijelu prikažu na jednoj slici. De Lacaille
je taj slavni brod rastavio na Kobilicu, Krmu i
Jedra, a postavio je uz njih i anakroni Kompas, na
mjestu gdje je u antici stršao jarbol Jasonove lađe.
Bayerove oznake Argovih zvijezda, podijeljene su
među trima novim konstelacijama. Tako su, prim-
jerice, Alfa i Beta pripale Kobilici, a Gama i Delta
Jedrima. Zviježđe Kompasa se danas ne drži dije-
lom broda Argo.
Premda iznimno veliko, zviježđe Argo bilo je
nepotpuno: manjkao mu je cijeli pramac! Taj se
nedostatak ponekad tumačio već postojećim
pričama o potrazi za zlatnim runom, a ponekad su
priče izmišljane kako bi ga se protumačilo. Bayer
je držao kako prednji kraj Jasonovog broda ostaje
skriven Simplegadama, dvjema plutajućim stije-
nama u bosporskom tjesnacu, koje su nasumce
udarale jedna u drugu, mrveći tako prespore
brodove. Englez Edmund Halley je pramac Arga
pokrio kratkovjekim zviježđem Karlovog hrasta.
Prema predanju, u to se šuplje drvo skrio engleski
kralj Karlo II, bježeći pred nadmoćnom vojskom
Olivera Cromwella. Priča jest bizarna i politički
obojena, no taj su hrast na svoje zvjezdane mape
ucrtali i Hevelius i Bode. Treća takva legenda,
osobito lijepa, odvodi nas na Korintsku prevlaku,
na koju su Argonauti po povratku kući bili
nasukali svoju lađu brzoplovku. Godinama nakon
putovanja, ostarjeli Jason, odbačen od ljudi i bo-
gova, vratio se Argu, da pod njim utone u sjećanja
na pustolovinama ispunjenu mladost. Ali godine
su naplatile danak i nekoć čvrstom brodu, kišom i
suncem mu omekšavši natrule grede. Dok je Ja-
son počivao pod njim, pramac Arga se cijeli od-
lomio, srušivši se na junaka i na mjestu ga us-
mrtivši. Bog mora Posejdon, kojemu je brod bio
posvećen, tek je tada njegove krnje ostatke odnio
na nebo, te ih položio preko Mliječne staze.
Menelajev kormilar
U trenutku kada su arapski učenjaci s konca
prvog tisućljeća stali po starim, predislamskim
izvorima tragati za imenima zvijezda i sustavno ih
popisivati, značenja mnogih među njima već su
bila nepovratno izgubljena. Riječi iz drevnih
pjesama nerijetko su u tom procesu tumačene kao
autentična imena zvijezda, što je rezultiralo nejas-
nom mješavinom stvarnog i izmišljenog nazivlja.
To arapsko nazivlje nikada nije ni posjedovalo
čvrstu građu, već je ono izniklo iz labavo struktu-
rirane tradicije brojnih nomadskih skupina, ob-
likovane tijekom dugih stoljeća. A nakon što je to
novo arapsko tumačenje preko Španjolske stiglo i
do srednjovjekovne Europe, od autentičnosti
drevnih zvjezdanih imena nije puno ostalo. Europ-
 I M E N A
ski su jezikoslovci bili skloni zamišljati nepostojeće
veze između imena posve različitog porijekla, samo
stoga što ih je bilo lako stvoriti. Zbrci su od
renesanse pridonosili i sami astronomi. Uvodeći u
uporabu navodno izvorna arapska imena, oni se
nisu pokazali ni dovoljno upućenima, ni odviše
skrupuloznima.
Zbog svega toga, svaki znanstveno utemeljeni
pregled etimologije imenâ zvijezda, nužno mora
biti štur. Maštovite bajke koje se u literaturi često
navode kao izvori tih imena, mahom su novijeg
datuma. Neke od tih priča jesu drevne, no veza
među njima i nazivima zvijezda oblikovana je pu-
no kasnije. Kao primjer za to može poslužiti Ka-
nopus, po sjaju druga zvijezda neba. Taj je blistavi
superdiv bio prva zvijezda nekadašnjeg zviježđa
Argo, a danas je Alfa Kobilice. Na slikama ga se
redovito smješta na široko krmeno veslo kojim su
Argonauti kormilarili svojom lađom. Sve što s
izvjesnošću možemo kazati o porijeklu riječi Ka-
nopus, jest to da se radi o vlastitom imenu nepoz-
natog značenja, uvedenom u grčku astronomiju
tek potkraj stare ere. Vjerojatan je i egipatski ut-
jecaj na njegov razvoj.
Od te je bezlične konstatacije zanimljivija priča o
Kanobusu, kormilaru spartanskog kralja Menela-
ja, onoga istog zbog čije se žene Helene vodio tro-
janski rat. Na povratku iz rata, Menelajev je brod
pristao uz egipatsku obalu, nedaleko od mjesta na
kojemu je tisuću godina kasnije podignuta Ale-
ksandrija. Nesretnog je Kanobusa tu došao glave
ugriz zmije otrovnice, a zahvalni mu je gospodar
na ušću Nila podignuo spomenik. Oko Ka-
nobusovog groba, kaže ta legenda, uskoro je iz-
rastao grad jednakog imena. No, vjerojatnije je da
je Menelajev kormilar nazvan po važnoj trgovačkoj
luci koja je postojala otprije. Zbog unosnih poslova
koji su u njoj sklapani, Egipćani su je navodno
zvali Kah Nub, u značenju “zlatni pod”. Zašto se,
pak, toga kormilara i njegov grad povezuje sa zvi-
jezdom Kanopusom, nije posve jasno.
Zvijezde Arga
Uz imena zvijezda koje tvore nebeski brod Argo,
vezan je niz zanimljivih priča, uglavnom slabo
povezanih s predanjima iz starine. Poput drugih
lađa onog vremena, i Argo je svoju posadu branio
nizom štitova poredanih duž ivice trupa. Osim
uporabne, ti su slikoviti štitovi nesumljivo imali i
estetsku vrijednost. Drevni zvjezdoznanci, poput
Ptolomeja i njegovih arapskih sljedbenika, označili
su stoga niz bljeđih zvjezdica u Jasonovom brodu
kao štitove. Danas se, međutim, taj naziv
pogrešno pripisuje dvjema sjajnijim zvijezdama,
koje izvorno nisu zamišljane kao štitovi. To su Ro
Krme ili Turas, te Iota Kobilice ili Aspidiske. Oba
imena znače isto - “mali štit” - samo što je prvo
19
I M I T O V I
arapsko, a drugo grčko. Za potonju je zvijezdu
ponekad korišten i latinski naziv Scutulum, s
istim značenjem.
Još dvije zvijezde u Argu barem naizgled dijele is-
to ime, u različitim jezicima. Zeta Krme naziva se i
Naos, što je izvedeno od grčke riječi u značenju
“brod”, no to je ime pridruženo Zeti tek u novije
doba. Kapa Jedara, pak, nosi arapsko ime Mark-
ab, što može značiti i brod, ali i bilo kakvo drugo
vozilo. Kako ga arapski pisci iz prvog tisućljeća
uopće nisu povezivali s Argom, pravo značenje to-
ga naziva ostaje tajnom. U srednjem je vijeku
Markabom nazivana Ro Krme, da bi u renesensi to
ime pripalo zvijezdi k Krme. Markab se konačno
preselio u Jedra tek nakon što je Argo razdijeljen
u tri manje konstelacije.
Aspidiske, Markab, Delta Jedara i Epsilon Ko-
bilice tvore “lažni križ”, asterizam nalik Južnom
križu, sjajnom zviježđu čija os poput igle kompasa
pokazuje k nebeskim polovima. Europski more-
plovci, neupućeni u izgled južnog neba, znali su
zamijeniti dvije stelarne formacije i navući tako na
sebe grdne nevolje. Zvijezda Epsilon Kobilice je i
sama povezana s navigacijom, a njen naziv pred-
stavlja pravu zagonetku. Kako je na nebu nisko na
jugu, ni Grci ni Arapi nisu joj u starom vijeku dali
ime. Dobila ga je tek u prošlom stoljeću, na
zahtjev britanskog Ratnog zrakoplovstva. Naime,
od pedeset sedam zvijezda koje je RAF pred drugi
svjetski rat izabrao za navigaciju, njih dvije nisu
bile imenovane: Alfa Pauna i Epsilon Kobilice.
Kako bi se posade zrakoplova lakše snalazile, tim
su zvijezdama po kratkom postupku smišljena
imena. Prva od njih nazvana je jednostavno Paun,
dok je druga dobila tajnovito ime Avior. To “avior”
nalikuje latinskim riječima “avis”, u značenju “pti-
ca”, odnosno “avius”, što znači “daleko”, “ne-
istraženo”. “Avior” je zapravo komparativ od “avi-
us”, te bi taj naziv mogao biti igra riječima koja
nam sugerira da je Epsilon Kobilice jako daleka
zvijezda, koju za svoje potrebe rabe avijatičari.
Besmrtni blizanci
Bajkovita podloga na kojoj počiva zimsko zviježđe
Blizanaca, čvrsto je vezana uz starogrčki mit o Di-
oskurima, blizancima Kastoru i Polideuku.
Potonjeg brata bolje znamo kao Poluksa, kako su
ga zvali Rimljani. Majka im je bila spartanska
kraljica Leda, dok su im Helena i Klitemnestra bile
sestre. Premda blizanci, njih su dvojica bili tek
polubraća, sinovi dvaju različitih očeva. Dok je
Kastorov otac bio smrtnik, kralj Sparte Tindarej,
Polideuka je začeo sam Gromovnik Zeus. Bez obzi-
ra na to, braća su bila nerazdvojna, a za njihovu
se dobrotu i jahačku vještinu znalo nadaleko. Za
života su sudjelovali u brojnim pustolovinama,
poput potrage za zlatnim runom ili lova na kali-
 I M E N A
donskog vepra. Smrt jednoga od njih, vezana je,
međutim, uz otmicu Febe i Hileire, kćeri jednog
drugog kalidonskog lovca, kralja Mesenije Leuki-
pa. Nakon što su braća ugrabila djevojke i oženila
se njima, napali su ih Tebanci Idas i Linkej, koji
već otprije bijahu bacili oko na Febu i Hileiru. U
nesmiljenom okršaju, oba su napadača izgubila
život, ali takva je sudbina snašla i Kastora. Kako
su mu oboje roditelja bili smrtnici, pred Kastorom
je u tom času bila tek sumorna vječnost u Ha-
dovom podzemnom carstvu. S druge strane, Zeus
je svome sinu Polideuku ponudio besmrtnost i
lagodan život na Olimpu. No, bratska ljubav nad-
jačala je u ovoga strah od smrti, te je on od svoga
božanskog oca zatražio da besmrtnim učini i
nesretnog Kastora. Zeus je na to spremno pristao,
no ta je besmrtnost imala svoju cijenu. Čak se ni
strašni gospodar neba nije mogao suprotstaviti
Suđenicama. Kako bi i bogovi podzemlja bili zado-
voljeni, dva su se brata otada svakodnevno smjen-
jivala, jedan se dan gosteći na Olimpu, a drugi
besciljno lutajući tamom Hada. Budući da je u
Hadu u svakom času bio jedan od braće, njih
dvojica zapravo više nikada nisu bila zajedno, ni
kao živi, ni kao mrtvi. Sjedinjene ih vidimo još
jedino na nebu, kako zagrljeni stoje između zvi-
ježđa Bika i Raka.
Jedna manje poznata priča prikazuje zvjezdani
par kao junaka Herakla i boga Apolona. Nakon
nekog od Heraklovih brojnih zločina, bog Sunca
zatražio je da se Zeusovog sina za kaznu proda u
ropstvo. Gnjevni Heraklo izazvao je Apolona na
hrvački dvoboj, ovjekovječen tim dvama tijesno
priljubljenim zvjezdanim likovima. Tko se pokazao
boljim hrvačem, nije poznato, ali zna se da je
Heraklo neko vrijemo uistinu bio robom lidijske
kraljice Omfale. I na koncu, za neke su Grke ne-
beski blizanci bili slike Triptolemeja i Jasiona,
dvaju ljubimaca božice plodnosti Demetre. Junak
Triptolemej je bio taj koji je ljudski rod podučio
vještini poljodjelstva, dok je Jasion bio božičin
ljubavnik.
Arapski lav
Zvjezdano nazivlje Blizanaca, neobična je
mješavina grčkih, latinskih i arapskih riječi,
međusobno nerazmrsivo isprepletenih. Najsjajnije
zvijezde konstelacije poredane su u dva približno
usporedna niza, u kojima nije teško vidjeti ljudske
likove. Na njihovom istočnom kraju, na mjestima
gdje zamišljamo glave Blizanaca, blistaju Alfa i Be-
ta zviježđa. Beta, koju zovemo i Poluksom, ponešto
je sjajnija od Alfe, odnosno Kastora. Iako su braća
dio grčke mitologije, zvijezdama dajemo latinske
inačice njihovih imena. Kastorovo u strogrčkom
jeziku znači “izvanredni”, dok je Poluks, zapravo
Polideuk, bio “dražesni”. Vidimo li, pak, u tom zvi-
20
I M I T O V I
ježđu ne blizance Dioskure, već dva nadnaravna
hrvača, onda Kastor postaje Apolonom, a Poluks
njegovim izazivačem Heraklom.
Pod utjecajem Ptolomejevog Almagesta, Arapi su
tim zvijezdama pridružili imena koja u njihovom
jeziku znače “glava prednjeg blizanca” i “glava
drugog blizanca”. Ali drevni nomadi arapskog pol-
uotoka imali su o tom dijelu neba posve različitu
predodžbu. Za jedne, postojala je veza između
Kastora i Poluksa i njima susjednih Alfe i Bete Ma-
log psa. Zvijezde u ta dva para, međusobno su
podjednako udaljene, a usto su položene zamalo u
istom pravcu. Zbog te pravilnosti, neki su u njima
vidjeli svojevrsne nebeske mjerne jedinice, kubite
ili laktove, jednake dužini podlaktice. Kastora su
tako zvali “prednjim od dva lakta”, vjerojatno stoga
što Blizanci izlaze malko prije Malog psa. Za druge
tu nije bila riječ o dijelovima ljudske ruke, već o
šapama ogromnog lava. Naime, zviježđe Lava, ili
al-Asada, za Arape staroga vijeka protezalo se od
Blizanaca, pa sve do Djevice. Jedna od njegovih
šapa bila je ispružena, a druga skupljena uz tijelo,
no stari se izvori ne slažu oko toga gdje je bila koja
od njih. Nešto od te vizije sačuvano je do danas u
imenima zvijezda Epsilona i Zete Blizanaca. One
su u novije doba nazvana Mabsutom, odnosno
Mekbudom, što bi trebalo sugerirati da je prva is-
pružena šapa, a druga skupljena. Međutim, ta su
imena dodijeljena posve proizvoljno i ne odražava-
ju zamisli beduinskih zvjezdoznanaca.
Eta Blizanaca nosi grčko ime, koje je rabio još
Ptolomej, a koje je u renesansi vraćeno u uporabu.
Zovemo je Propus, što znači “prednje stopalo”. Ime
joj je primjereno, uvjetovano njenim položajem u
zviježđu. Bilo bi za očekivati da će nasuprot njoj
također biti stopalo, ono drugog blizanca, ali
umjesto toga, tamo zatičemo Alhenu, Gamu
konstelacije. Njeno ime u arapskom znači “biljeg
na vratu deve”, a dano joj je razmjerno nedavno,
na temelju predislamske tradicije Orijenta. U staro
je doba u Blizancima bilo više takvih zvjezdanih
žigova.
Škorpionova kliješta
Vaga, jedino zviježđe u zodijačkom prstenu koje
ne predstavlja živo biće, rastrgana je između dviju
susjednih, puno većih i sjajnijih konstelacija. U
neku ruku, i Škorpion i Djevica polažu pravo na
njene neupadljive zvijezde. Škorpion je vjerojatno
od svih zviježđa najsličniji onome što predstavlja.
U luk svijeni niz sjajnih zvijezda oblikuje njegov
rep, s otrovnim žalcem na vršku. Lako se raspoz-
naje i tijelo štipavca, kao i njegova glava s čeljus-
tima. Ono što, pak, zvjezdanom škorpionu
manjka, jesu dugačke snažne štipaljke da njima
čvrsto zgrabi plijen. Na mjestu gdje bi one trebale
biti, nalazi se upravo Vaga. I uistinu, stari su Ba-
 I M E N A
bilonci to malo zviježđe držali dijelom Škorpiona,
njegovim kliještima. Takva predodžba ogleda se u
neobičnim orijentalnim imenima prvih zvijezda
Vage. Alfu zovemo Zubenelgenubi, od arapskog
“al-zubana al-džanubi”, u značenju “južna šti-
paljka”. Ime Bete sličnog je porijekla, a glasi Zub-
enešmali - “sjeverna štipaljka”. Zapravo, zamalo
sve zvijezde Vage koje imaju vlastita imena,
svrstane su njima u jednu od dviju štipaljki. Sig-
mu, na južnom vrhu Vaginog četverokuta, zovemo
tako Brahium, što u latinskom znači “ruka”, ali se
ponekad i nju naziva Zubenelgenubi. Nekoliko zvi-
jezda u Vagi ima u svom arapskom imenu i riječ
“akrab”, što znači upravo škorpion.
Vaga je zodijačko zviježđe koje se posljednje ob-
likovalo, ali ne odvajanjem od Škropiona, već od
njemu nasuprotne Djevice. Potonjom proljetnom
konstelacijom prikazana je, prema jednom
tumačenju, Astrea, djevičanska kći Zeusa i
Temide. Ona i njena majka bile su utjelovljenja
pravde. Za Astreu se kaže još i to da je u pradav-
na, zlatna vremena, živjela na Zemlji, među ljud-
skim rodom. No, s dolaskom novog, brončanog
doba, bezakonje koje se raširilo među ljudima,
otjeralo ju je od nas. Prikazivana je s anđeoskim
krilima i s vagom pravde u ruci, a u takvom ju je
obličju njen otac postavio i među zvijezde. Inače,
Vaga je prilično bezličan asterizam i u njemu je
teško vidjeti bilo kliješta škorpiona, bilo Astrein
čarobni instrument.
Sam Škorpion, dio je mita o jednom drugom do-
bro znanom zvjezdanom liku - o Orionu. On je
životinja koja je svojim smrtonosnim ubodom odu-
zela život orijaškom lovcu. Naime, kada je taj
neumjereni junak zaprijetio da će poubijeti sve zvi-
jeri svijeta, praiskonska božica zemlje Gaja poslala
je na njega otrovnog štipavca. Nakon Orionove
smrti, bogovi su i njega i ubojicu mu uzdigli na
nebo. Kako među zvijezdama ne bi opet došlo do
njihovog kobnog susreta, dvije su konstelacije
razmaknute koliko je to uopće moguće. Dok Škro-
piona viđamo nad ljetnim obzorom, Orion krasi
naše zimsko nebo.
Nalik Marsu
Škorpion je jedno od malobrojnih zviježđa u
kojima je toliko iznimno sjajnih zvijezda, da pokraj
njih nezapaženima ostaju one koje bi u nekoj dru-
goj konstelaciji ponijele oznaku Alfe. U njegovom
je srcu usto jedna od najdojmljivijih zvijezda cije-
loga neba, žarko crveni div Antares. Zbog njegovog
položaja, ponekad ga se naziva i Cor Scorpii ili
Kualb al-Akrab, što u latinskom, odnosno ar-
apskom, znači upravo “srce štipavca”. Ime po ko-
jemu je ta zvijezda najpoznatija, pak, nadahnuto
je njenom upadljivom sličnošću s planetom Mar-
som. U jeziku starih Grka, izraz ant-Ares znači
21
I M I T O V I
“sličan Aresu” ili “umjesto Aresa”. Ares je, dakako,
bio grčki bog rata, dok je Crveni planet dobio ime
po rimskom ratničkom božanstvu, svojevrsnom
Aresovom pandanu.
Beta zviježđa, u korijenu Škorpionovih kliješta, u
novije je doba nazvana Akrab, prema arapskom
nazivu cijele konstelacije. Njeno drugo ime glasi
Grafias, odnosno “štipaljke”. Ono je gramatički ne
posve korektan latinski prijevod Ptolomejevog
naziva zvijezda u Vagi. Ptolomej je štipaljke Škor-
piona vidio upravo u tom malom zviježđu, no u
renesansi je rječju Grafias proizvoljno imenovana
zvijezda Ksi Škropiona. Naknadno je to ime
pridruženo Beti, premda se i Ksi još uvijek pon-
ekad imenuje njime.
Zvijezda Delta Štipavca, koja mu označava glavu,
nosi neobično ime Dšuba. Ono je nastalo zbi-
janjem arapskog izraza “džabhat al-akrab”, u
značenju “čelo škorpiona”. Takva sažimanja ar-
apskih imena bila su česta pojava pri nastanku
suvremenog stelarnog nazivlja. Arapsko je ime
sačuvano u slučaju Lambde Škorpiona, zvijezde
na vrhu Štipavčeva repa. Zovemo je Šaula, što
znači “žalac”. Za Beduine staroga vijeka, bilo je to
zajedničko ime za Lambdu i susjedni joj Ipsilon.
Potonju zvijezdu danas zovemo Lesath, a njeno je
ime ishod niza krivih tumačenja. Ptolomej je u
svom klasičnom astrološkom traktatu za više
magličastih nebeskih objekata uporabio izraz
“nakupina”, koju su arapski učenjaci preveli s “al-
laha”, tj. “pjega”. Kasnije je u srednjevjekovnoj Eu-
ropi, ta riječ postala “alaša”, te je u astrologiji pov-
ezivana s repom Škorpiona. U vrijeme renesanse
se, pak, u njoj vidjelo drugu, sličnu arapsku riječ,
sa značenjem “ubod” ili “ugriz”. Ona je usto i
pogrešno zapisana, kao Lesath, te je pridružena
Ipsilonu Škropiona. Inače, Ptolomej je pod onom
izvornom magličastom nakupinom, po svoj prilici
mislio na zvjezdano jato M7, iznad Štipavčeva
repa.
I Theti Škorpiona imena su dana nedavno, no
ona su vrlo stara, sumerska. Jedno od njih glasi
Girtab, što je u jeziku Sumerana značilo Škorpion,
dok je drugo Sargas, od sumerske riječi “šargaz”,
naziva jednog od oružja boga Marduka.
Mnoštvo božica
Premda neodređenog oblika, prostrano, no ne
odviše sjajno zviježđe Djevice, u mnogim je kultu-
rama dosljedno zamišljano kao ženski lik.
Najčešće su u njemu bile viđene različite božice, a
tek je iznimno njime bivala ocrtana neka smrtnica.
Često je tu bila riječ o ranim božanstvima,
pramajkama svijeta, koje su u mitologije ušle prije
svojih muških srodnika. Tako se zviježđe u ko-
jemu su stari Egipćani prepoznavali Izidu, svoju
božansku kraljicu, približno poklapalo sa su-
 I M E N A
vremenom konstelacijom Djevice. Babilonsko
predanje vidjelo je u istom djelu neba božicu plod-
nosti i ljubavi Ištar, jednu od ključnih figura u
panteonu toga naroda. Frigijska “majka Zemlja”,
božica Kibela, koju su Krećani usvojili pod ime-
nom Rhee, i sama je ponekad projicirana među
zvijezde Djevice. Još jedna božica, pomalo opskur-
na rimska zaštitnica budućnosti Porrima, u novije
je doba povezana s Djevicom, i to tako što je njeno
ime dano Gami konstelacije.
Sami stari Grci u tim su zvijezdama vidjeli nekol-
iko mitoloških likova. Vagu nije nosila samo
njihova personifikacija pravde Astrea, već i Tika,
božica sreće i providnosti. Ona tom spravom, da-
kako, nije dijelila pravicu, već dobru kob. Djevicu
su usto neki vidjeli dijelom mita o Kalisti, pri
čemu je tim zviježđem ponekad bila prikazana ta
najljepša od nimfi, a ponekad njena progoniteljica
Hera. Posebno mjesto u bogatoj mitološkoj podlozi
zviježđa, pripada olimpskoj božici poljodjelstva,
žita i kruha Demetri, koju su Rimljani znali kao
Ceres. Demetrin atribut bile su vlati ili snopovi
žita, a njega danas u zviježđu Djevice vidimo kao
njenu najsjajniju zvijezdu Spiku. Latinsko ime zvi-
jezde znači “klas žita”, a kao takvu su je označava-
li još narodi Mezopotamije. Povezanost Djevice i
agrikulture nije slučajna. Stari su narodi pridavali
veliki značaj činjenici da sunce tu konstelaciju
dotiče upravo u žetveno doba, na samom koncu
ljeta. Taj astronomski događaj bio im je znak da je
došlo vrijeme berbe. S druge strane, Djevica se na
večernjem nebu najbolje vidi u proljeće, kao da
svima želi dati do znanja kako je vrijeme za poče-
tak radova u polju.
Poljodjelska aluzija sadržana je i u imenu Epsilo-
na Djevice, zvijezde po imenu Vindemiatriks. Ta
riječ u latinskom znači “beračica grožđa”, no Rim-
ljani su izvorni grčki naziv zapravo prevodili
imenicom muškog roda. Kada je i kako taj berač
postao beračicom, nije točno poznato, ali do
renesanse je ta preobrazba već bila okončana. Al-
ternativno ime zvijezde glasi Almuredin, što je u
srednjem vijeku posve iskrivljena i sada besmisle-
na interpretacija arapskog izraza kojim je bio
doslovno preveden naziv što ga je zvijezdi dao Grk
Ptolomej.
Lisica i pas
Neke su se skupine zvijezda kao jasna zviježđa
oblikovale u svijesti ljudi još u pradavna vremena.
U dugim stoljećima koja su minula od nastanka
tih konstelacija, pjesnici starine su na različite
načine svojim bajkama tumačili kako su se likovi
u njima našli na nebu. To vrijedi i za zviježđe Ve-
likog psa. Zbog njegova osobitog oblika, antički
promatrači neba složili su se da ono predstavlja
najvjernijeg čovjekovog pratioca, no mišljenja su
22
I M I T O V I
se podijelila oko toga o kojem je psu riječ. Danas
se obično kaže da je to pas orijaškog lovca Oriona,
i samog sjajnim zvijezdama ocrtanog u blizini. Ne-
beski Orionov pas možda progoni Zeca, u vidu bli-
jedog asterizma pod lovčevima nogama, no takav
skromni plijen činio se nedostojnim dičnog ju-
naka. Neki su grčki pisci stoga držali kako se Ori-
on zapravo ustremio na Bika, te da mu njegov pas
pomaže u tom divljenja vrijednom pothvatu.
Međutim, mitologija isprepletena oko Oriona neo-
visno o njegovu liku na nebu, ne spominje neki
takav lovački pohod.
Zvjezdani se pas često drži čarobnim hrtom
Lelapom, životinjom toliko brzom i upornom u
lovu, da joj nijedan plijen nije mogao pobjeći.
Brzinu i snagu toga psa najbolje opisuje njegovo
ime: ono znači “olujni vjetar”. Nema dvojbe da je
Lelap bio božanskim darom, no koje ga je
božanstvo podarilo i kome, te kako je on nakon
toga mijenjao vlasnike, teško je razabrati iz bro-
jnih raznorodnih priča. Prema jednoj od njih,
gromovnik ga je Zeus bio poklonio svojoj ljubavnici
Europi, a ova ga je kasnije na Kreti predala svome
sinu Minosu. Iz Minosovih, Lelap je prešao u ruke
atenske kraljevne Prokride, u znak zahvalnosti što
je kralja Krete izlječila od neugodne spolne bolesti.
Druga inačica kaže kako je mlada Atenjaka Lelapa
dobila na dar od djevičanske božice Artemide. Bilo
kako bilo, Prokridin muž, fokidski kraljević Kefal,
koristio je tu izuzetnu životinju u lovu.
Kada je zlosretni grad Tebu, zbog nekog od bro-
jnih grijeha počinjenih u njemu, stala salijetati
čudovišna teumezijska lisica, kojoj su građani
morali svakoga mjeseca kao žrtvu prinositi po jed-
nog od svojih mladića, Kefal mu je sa svojim psom
pritekao u pomoć. Ali, premda neželjen, i lisica bi-
jaše čarobni dar bogova. Njena okretnost i hitrina
jamčili su da je nitko i ništa ne može sustići.
Nepobjedivi lovački pas, stao je tako loviti neu-
hvatljivi plijen! Paradoks je razriješio sam Zeus,
prema jednoj bajci okamenivši dvije životinje, a
prema drugoj, postavivši ih među zvijezde. Lisicu,
kažu neki, predočuje današnje zviježđe Malog psa.
Naime, stari Grci u toj konstelaciji uopće nisu
vidjeli psa, već je ona tom domaćom životinjom
postala tek u vrijeme rimske države.
Najsjajnija zvijezda
Alfa Velikog psa nam se zbog svoje blizine čini
najsjajnijom na cijelom nebu, a kako nije daleko
ni od nebeskog ekvatora, vidljiva je iz zamalo svih
krajeva svijeta. Stoga ne čudi što ima mnoštvo
imena i što je u različitim kulturama postala dije-
lom lokalnih mitologija. Sirius, ime koje za nju
danas najčešće koristimo, latinsko je i ono joj
savršeno pristaje. Grčka riječ “seirios”, od koje je
potekla latinska inačica, znači “blistava” ili “žar-
 I M E N A
ka”, a u uporabu je vraćena u renesansi. Za
razliku od puno drugih stelarnih imena, koja su u
novije doba pripisana pogrešnim zvijezdama, Siri-
us je zadržao svoje antičko ime. Iz staroga vijeka
potječe i naziv Pasja zvijezda, kojim ga se imenuje
ne samo zbog zviježđa koje krasi, već i stoga što je
često sam smatran cijelim psom, obično vjernim
Orionovim pratiocem. Velikog se psa može zamisli-
ti okrenutog bilo k sjeveru, bilo prema jugu. U
prvom slučaju, Sirius nedvojbeno označava nje-
govu glavu, ali u drugom, tu ulogu preuzima zvi-
jezda Eta ili Aludra. Za neke je taj jugu okrenuti
Veliki pas bio zapravo dvoglava životinja, pri čemu
je Sirius tvorio onu neobičnu dodatnu glavu.
Rimljani su Siriusa nazivali i Caniculom, odnos-
no “psićem”, a stari su ga Arapi držali Al-Širom ili
“predvodnikom”, po svoj prilici zbog njegova nad-
moćnog sjaja. Nadalje, u sanskrtu je nazivan
Mrgaviada, sa značenjem “lovac na jelene”. Taj je
lovac zapravo bio Rudra, drevni vedski bog oluja,
vjetra i lova, za kojega se drži da je rana inačica
samog Šive. I Kinezi su dakako primijetili tu sja-
jnu zvijezdu, ali oni u njoj nisu vidjeli psa, već ne-
beskog vuka. U Skandinaviji, iz koje se Siriusa
može vidjeti samo nisko na obzorom, Alfa Velikog
psa nazivana je islandskom rječju Lokabrenna. To
nam ime kazuje da su narodi sa sjevera Europe u
njemu vidjeli “baklju boga Lokija”, kojega se danas
neutemeljeno drži zaštitnikom vatre.
U starom je vijeku Sirius najavljivao najvrući dio
ljeta, u to doba godine izlazeći pred svitanje, malo
prije Sunca. Zbog toga se i dan danas sparine s
kraja srpnja i početka kolovoza nazivaju “pasjim
vrućinama”. Usljed precesije ekvinocija, u naše
vrijeme do takvih tzv. heliakalnih izlazaka Siriusa
dolazi približno dva tjedna kasnije. Za drevne je
Egipćane, pak, ta pojava bila puno više od pukog
meteorološkog kurioziteta. Ona je najavljivala
blagotvorne poplave Nila, temelj cjelokupnog gos-
podarstva te ratarske zemlje. Jutarnji izlazak Siri-
usa bio je toliko značajan, da je Egipćanima oz-
načavao i početak nove godine. Ta je zvijezda u
zemlji faraona bila personificirana dvjema
božicama, često međusobno izjednačenima:
božicom plodnosti Sopdet i božanskom kraljicom
Izidom.
Dva kentaura
Zviježđe Kentaura jedan je od prostranih i
dojmljivih asterizama južnog neba kojemu sjeverni
dio naziremo i mi, nisko nad proljetnim obzorom.
Slično vrijedi i za ljetnu konstelaciju Strijelca.
Kentauri bijahu neobični stvorovi, s ljudskim
torzom, rukama i glavom nasađenim na tijelo kon-
ja. Stari su ih Grci držali priprostima i sklonima
neumjerenom uživanju u vinu. Vjeruje se kako su
ta mitološka bića zapravo odraz načina na koji su
23
I M I T O V I
Grci, u vrijeme dok je njihova kultura tek nas-
tajala, doživljavali susjedna plemena sa sjevero-
istoka. Ti su stepski narodi bili ovladali vještinom
jahanja konja prije Grka, a ovi su - zadivljeni i
istovremeno prestravljeni prizorom čovjeka
posjednutog na životinju - pri susretu s njima
mislili da pred sobom vide jedinstveno stvorenje.
Kako su usto ti nomadski jahači uvijek bili velika
prijetnja sjedilačkim zajednicama, nije čudo što su
ih Grci u svojim bajkama prikazivali neuljuđenima
i divljima.
Ali kentauri koji su dospjeli na nebo, nisu bili
takve prezira vrijedne naravi, već su njih od-
likovale hvalevrijedne vrline. Dva su pripradnika
toga soja uznesena među zvijezde, jedan upravo
kao zviježđe Kentaura, a drugi kao Strijelac.
Prvom od tih konstelacija mogao bi biti prikazan
peloponeski kentaur Folos, koji je obitavao u jed-
noj planinskoj špilji. Dogodilo se da je njegovim
krajem prolazio junak Heraklo, progoneći strašnog
erimantskog vepra. Kako bi počastio Zeusovog si-
na, Folos mu je stao iz mješine točiti vino. No, mir-
is opojnog pića pomutio je razum drugim kentau-
rima, te su oni nasrnuli na Herakla. Junak ih je
većinu posmicao otrovnim strijelama, a rijetki
preživjeli odgalopirali su u strahu. Nažalost, stra-
dao je i gostoljubivi Folos, a glave mu je došla
znatiželja. Dok je s čuđenjem zagledao jednu od
Heraklovih strijela umočenih u krv Hidre, ona mu
je ispala iz ruku i zarila mu se u nogu. Kentaur je
smjesta izdahnuo, ali su ga bogovi za iskazanu
dobrotu nagradili postavivši ga na zvjezdani svod.
Kentaur Hiron, kojega neki vide ocrtanog zvi-
ježđem Strijelca, bio je besmrtni polubrat samog
Zeusa. Na glasu je bio po svojoj profinjenosti i
plemenitosti, a kao učitelju, nije mu bilo ravna.
Među njegove štićenike ubrajali su se mnogi grčki
junaci, primjerice argonaut Jazon i Pelejev sin
Ahilej. Priča o tome kako je dospio među zvijezde,
slična je onoj o Folosu, s tom razlikom da je otrov
s Heraklove strijele besmrtnog Hirona samo izložio
neprestanoj neizdrživoj boli. Kako ne bi morao
trpjeti tu bol, dični se kentaur odrekao vječnog
života i spas potražio u smrti. Ali umjesto da bude
otpravljen u ledenu tamu Hada, Hirona je sam
Zeus ovjekovječio među zvijezdama.
Najbliža zvijezda
Imena zvijezda nebeskih kentaura stižu iz ar-
apskog i latinskog jezika, uz ponešto grčkog ut-
jecaja, a mahom opisuju dijelove tijela tih mitskih
stvorenja. Poznato je da zviježđe Kentaura sadrži
Suncu najbližu zvijezdu, onu koja u konstelaciji
nosi oznaku Alfe. To slovo je ujedno i naziv pod
kojim je ta trostruka zvijezda najpoznatija, no ona
ima još tri druga imena. Na temelju sred-
njevjekovnog arapskog izvornika, u novije je vri-
 I M E N A
jeme nazvana Rigil, što znači “stopalo”. Sličnog je
značenja i ime Bungula, po svoj prilici skovano od
grčkog “beta” i latinske riječi “ungula”, u značenju
“kopito”. Treće ime Alfe - Toliman - oslanja se na
predanje Arapa starog vijeka, koji su među zvi-
jezdama Kentaura vidjeli nojeve. Odavno je zabo-
ravljeno koliko je tih nojeva bilo i koje su ih zvi-
jezde predočavale. Od triju Alfinih komponenti,
samo je jedna posebno imenovana, i to ona
najtamnija, nevidljiva golim okom. Zovemo je
Proksima, što u latinskom znači “najbliža”. Uis-
tinu, taj blijedi crveni patuljak prvi je susjed našeg
Sunca.
Beta Kentaura je dio iste noge kojoj Alfa čini
stopalo. Jedno od njenih imena stoga glasi Agena,
a porijeklo joj je vjerojatno slično onome riječi
Bungula. Ono je možda sastavljeno od grčkog slo-
va “alfa” i latinske riječi “genu”, što znači
“koljeno”. Betu je kao koljeno označio još Ptolomej,
no u imena Bungule i Agene su očigledno
uključena pogrešna grčka slova. Možda je tome
razlog tek lakši izgovor tih riječi. Betu se još naziva
i Hadar, što je u davnini bilo vlastito ime u ar-
apskom jeziku. Poznato je da su drevni beduini
njime nazivali jednu od zvijezda u nekom njima
važnom nebeskom paru. Možda su taj par bile up-
ravo Alfa i Beta Kentaura.
Nekoliko zvijezda u Strijelcu ne ocrtava samog
kentaura, već njegovo oružje - zapeti luk i uperenu
strijelu. Tako je Gama zviježđa u novije doba
nazvana Alnasl ili Nušaba. Oba su ta imena iskri-
vljeni oblici arapskih izraza u značenju “vršak stri-
jele”. Od arapske riječi “al-kaus”, ili “luk”,
razmjerno nedavno su skovana i imena Delti, Ep-
silonu i Lambdi, trojki zvijezda koje na nebu ob-
likuje Hironovo oružje. Latinski dodatak u imenu
opisuje gdje se zvijezda nalazi, pa tako primjerice
Epsilon, južnu od triju zvijezda, zovemo i Kaus
Australis.
Zvijezdi Sigmi Strijelca je u 19. st. proizvoljno
pridruženo ime Nunki. To babilonsko vlastito ime
jest pripadalo nekoj zvijezdi, vjerojatno smještenoj
negdje u starogrčkom Argu. No, kako je za Ba-
bilonce Nunki bio nebeski odraz svetog im grada
Eridua, malo je vjerojatno da bi za tu ulogu iza-
brali zvijezdu druge veličine. Vjerojatniji kandidat
za babilonskog Nunkija je Alfa Kobilice, blistavi
Kanopus.
Trinaesto zviježđe
Tradicionalno, Sunce na svom godišnjem
putovanju nebom prolazi kroz dvanaest zodijačkih
zviježđa. Astronomska konvencija u prošlom je
stoljeću tome dobro znanom nizu pridodala još
jednu konstelaciju, u kojoj Sunce boravi u prvoj
polovici prosinca. Riječ je o Zmijonoscu, sjevernom
susjedu Škorpiona, zviježđu velikom, no ne i oso-
I M I T O V I
bito sjajnom. Iako zvijezde koje ga tvore ne is-
crtavaju neki upadljivo antropomorfni lik, njime je
u kulturi zapada od pamtivjeka bio prikazivan
čovjek koji u rukama drži veliku zmiju. Danas je
ta Zmija zasebno zviježđe, jedinstveno po tome što
je rastavljeno u dva dijela: Glavu i Rep. Zmijono-
sac svojom desnom rukom pridržava rep zmije,
dok lijevom čvrsto stišće njezin vrat. Srednji dio
gmazova tijela isprepleten je oko Zmijonoščevih
nogu, pa je na nebu stopljen s tim zviježđem.
Bajke stare Grčke u Zmijonoscu vide različite
ljude, no najbolje je znana ona o Asklepiju, sinu
Apolonovom i liječniku bez premca. Olimpski bog
Apolon začeo je Asklepija s tesalskom kraljevnom
Koronidom. Trudna kraljevna počinila je preljub
sa smrtnikom, nadajući se da božanski otac
njenog djeteta neće za to doznati. Ali gavran, ko-
jega je ljubomorni Apolon poslao da uhodi Ko-
ronidu, svome je gospodaru javio za djevojčinu
nevjeru. Gnjevni je bog nato pozvao sestru Arte-
midu, naloživši joj da kazni kraljevnu. Djevičanska
je božica nalog rado izvršila, posmicavši strijelama
i preljubnike, i puno posve nedužnih nesretnika.
Potaknut kajanjem zbog iskazane surovosti, Apo-
lon je iz Koronidina mrtvog tijela, već položenog na
pogrebnu lomaču, izvadio još nerođenog, ali živog
sina. Nedaleko Zmijonosca, malo je zviježđe Gav-
rana: u njemu neki vide Apolonovog uhodu, a
drugi kraljevnu Koronidu, čije ime nalikuje star-
ogrčkoj riječi za vranu.
Zbog načina na koji je porođen, dječak je dobio
ime Asklepije, što približno znači “izrezan”. Apolon
ga je na čuvanje povjerio učenom kentauru Hi-
ronu, a ovaj ga je prigrlio kao vlastita sina.
Podučio ga je raznim vještinama, a posebice umi-
jeću liječenja. Asklepije se u tom poslu bio toliko
izvještio da je na koncu naučio ne samo pobijediti
bolest, već i oživjeti umrle. Kako usud nije smrt-
nim ljudima dao dar vječnoga života, umiješao se
sam Zeus. Na nagovor gospodara podzemlja Hada,
zabrinutog da će priljev umrlih duša u njegovo
carstvo presahnuti, vrhovni je Olimpijac bez mi-
losti usmrtio Asklepija, posluživši se svojim
najstrašnijim oružjem - gromom. Apolon,
razljućen tim postupkom, za osvetu je pobio tro-
jicu Kiklopa koji su njegovu ocu kovali gromove.
Kako bi smekšao ponosnog Apolona, Zeus je Ask-
lepija uzdignuo među zvijezde, tako mu ipak po-
darivši besmrtnost.
Tri zmije
Mitski liječnik Asklepije, kojega su Rimljani nazi-
vali Eskulapom i koji je na nebu utjelovljen Zmi-
jonoscem, u antičkoj je likovnoj umjetnosti pri-
kazivan oslonjen o dugački štap oko kojega se
ovila zmija. Takav štap i zmija oko njega i dan
danas simboliziraju liječničko umijeće i struku, no
24
 I M E N A
često ih se brka s kaducejom, krilatim štapom bo-
ga Hermesa. Kaducej rese dvije međusobno su-
očene zmije i on nije bio zaštitnim znakom vidara,
već diplomacije i trgovine, djelatnosti kojima je
pokroviteljom bio božanski glasonoša.
Prema nekim inačicama rado pripovijedane priče,
Asklepije je u svijesti antičkih naroda neraskidivo
povezivan sa zmijom od onoga časa kada je oživio
Glauka, sina kretskog kralja Minosa. Igrajući se
jednoga dana po dvoru loptom, dječak je jed-
nostavno iščeznuo, kao da je bio u zemlju propao.
Kralj i kraljica Pasifaja posvuda su ga dugo i bez
uspjeha tražili, a pronašli su ga tek po napucima
dobivenima u Delfima. Mrtvo tijelo nesretnog
djeteta zatekli su u podrumu palače, u bačvi
punoj meda. Neutješni otac je nato naložio Ask-
lepiju da oživi Glauka kako zna i umije,
zaključavši ga u podrum. Premda vješt liječnik,
Asklepije još nikoga nije bio vratio iz podzemnog
svijeta mrtvih. No, nakon nekog vremena, u po-
drum je odnekud dopuzala jedna zmija, a liječnik
ju je smjesta usmrtio svojim teškim štapom. Ubrzo
se, međutim, pojavio još jedan gmaz, koji je -
vidjevši kakva je sudbina zadesila njegova druga -
donio u ustima neku tajanstvenu ljekovitu biljku,
te je položio na tijelo mrtve zmije. Pred Asklepi-
jevim očima, čudesna je trava oživjela zmiju!
Poučen primjerom, liječnik je isti lijek primijenio i
na Glauka, vrativši dječaka iz tame Hada.
Gmaz kojega drži zvjezdani Zmijonosac nije jedi-
na zmija na nebu. Hidra i Hidrus dviju su vodene
zmije koje joj prave društvo: prva od njih poznata
je od starine i ženskog je roda, dok su drugu u at-
lase neba u 16. st. uveli nizozemski navigatori,
davši joj muška obilježja. Potonje neveliko zviježđe
ne vidi se iz naših krajeva, a leži upravo između
Velikog i Malog Magellanovog oblaka. Jedina mi-
tologija koju se da povezati s Hidrusom, jesu
maštovite priče koje su moreplovci onoga doba
donosili sa svojih pogibeljnih putovanja. U tim
sagama istaknuto su mjesto imala zastrašujuća
čudovišta poput morskih zmija, s kojima su se
pripovjedači navodno susretali.
Hidra je, pak, površinom najveća suvremena
konstelacija, no ujedno i jedna od najtamnijih.
Samo jedna zvijezda ističe se u njoj sjajem, a i ona
je tek druge veličine. Zovemo je Alfard i to je
drevno arapsko ime dobro opisuje. Ono znači
“usamljena”, što ta zvijezda okružena blijedim zvi-
ježđima uistinu i jest.
Lijeni gavran
Hidra je čak stotinu stupnjeva dugačko zviježđe,
koje kao prava zmija vijuga nad našim proljetnim
obzorom, no koje ostaje zamalo neprimjećeno
ispod puno sjajnijih konstelacija Lava i Djevice.
Unatoč toj neupadljivosti, Hidrinu nazočnost na
25
I M I T O V I
nebu tumače dvije posve različite i zanimljive
grčke bajke. Prema poznatijoj od njih, u tom
zvjezdanom liku vidimo Lernejsku hidru, ču-
dovišno dijete giganta Tifona, koje je obitavalo u
močvarama Argolide, na Peloponezu. Dah te
vodene zmije bijaše otrovan, a njenih devet groz-
nih glava utjerivalo je strah u kosti ljudima cijelo-
ga kraja. Srednja od tih glava bila je usto i be-
smrtna. Svatko tko bi naišao makar na kužni trag
te nemani, umro bi u najgorim mukama. Stati joj
na kraj nije mogao bilo tko. Ta je zadaća na koncu
dopala Zeusovog sina Herakla, kao jedno od
dvanaest pokajničkih djela koja je trebao izvršiti
za kralja Euristeja. Heraklo je prvo zasuo hidrinu
jazbinu plamenim strijelama, kako bi je iz nje
istjerao. Kada mu je to pošlo za rukom, obrušio se
na nju britkim srpom, te joj stao odsjecati glave.
Ali kako bi koju glavu odrubio, tako bi iz prere-
zanog vrata izrasle dvije nove. Uvidjevši da tako
neće daleko dospjeti, za pomoć se obratio svome
nećaku i kočijaču Jolaju. Vođen mudrim Ateninim
savjetom, mladić je stao paliti užarenim kolcem
obezglavljene hidrine batrljke, na taj način
sprečavajući da iz njih niknu nove glave. No, be-
smrtna se glava nije dala odsjeći, pa ju je Heraklo
tek poklopio jednim ogromnim kamenom. Svoje je
strijele namočio prolivenom hidrinom krvlju,
učinivši ih tako još smrtonosnijima. Bešćutni
Euristej mu, međutim, nije htio priznati taj poth-
vat, jer ga nije ostvario sam, već uz Jolajevu
pomoć.
Druga priča o Hidri nije krvava poput te prve, već
je više šaljivog karaktera. Ona kazuje o tome kako
je bog Apolon jednoga dana odlučio prinijeti žrtvu
svome ocu, gromovniku Zeusu. Za tu mu je svrhu
bila potrebna voda, pa je po nju poslao svoga
slugu gavrana. Nevoljki krilati vodonoša, uzeo je
po gospodarevom nalogu vrč i s njime pošao na
izvor. No, tamo je ugledao drvo smokve, na ko-
jemu plodovi samo što nisu bili dozreli. Umjesto
da zagrabi vode i odnese je Apolonu, gavran je
uzeo čekati da smokve sazru, te ih se, nekoliko
dana kasnije, s užitkom nasitio. Kako bi opravdao
kašnjenje, zgrabio je iz vode jednu nedužnu zmiju
i donio je pred Apolona, tvrdeći da do vode nije
mogao upravo zbog nje. Pronicavi je bog smjesta
prozreo gavranovu laž i u bijesu ga zajedno s
vrčem i zmijom zavitlao k nebu. Tako i dan danas
zvjezdana vodena zmija Hidra priječi vječno žed-
nom zviježđu Gavrana da se napije iz Vrča, toliko
bliskog, no ipak nedostižnog!
Bijeli gavran
Gavran u grčkom mitu nije bio pukim Apolono-
vim vodonošom, već jednim od njegovih prepoz-
natljivih atributa. Povezanost toga olimpskog boga
proroštva i bučne crne ptice, mogla bi potjecati još
 I M E N A
iz vremena kada je besmrtnicima prijetio olujni
orijaš Tifon. Bogovi su se pred tim gigantom skrili
preobrazivši se u životinje, pri čemu je Apolon
uzeo obličje ptice. Prema nekim autorima, radilo
se o ždralu, dok je prema drugima riječ bila o gav-
ranu. Nadalje, kako pripovijeda Rimljanin Ovidije,
gavran nekoć bijaše ptica perja bijelog poput
snijega. No, doznavši za nevjeru Apolonove ljubav-
nice, kraljevne Koronide, budalasta je ptica, u
nadi da će za revnost biti nagrađena, pohitala javi-
ti svome gospodaru tu vijest. Ogorčeni Apolon uis-
tinu je nagradio gavrana, no ne onako kako se
ovaj nadao. Bog ga je učinio crnim, za kaznu što
se petljao u ono što ga se ne tiče.
Podno zviježđa Južne ribe danas postoji mala
konstelacija Ždrala, no ona je definirana tek
koncem 16. st. Taj zvjezdani ždral nije nadahnut
mitom o Apolonu i ranije je držan dijelom Južne
ribe. Zapravo, malo prije negoli se na Zapadu
Ždral pojavio kao pravo zviježđe, jedan je arapski
astronom Ptolomejevu Južnu ribu proširio i na
zvijezde južno od te drevne konstelacije. To je
razlog zbog kojega najsjajnija zvijezda Ždrala nosi
ime Alnair, što je posve skraćen i krivo zapisan
oblik arapskog izraza sa značenjem “sjajna u repu
ribe”.
I zvijezde Gavrana nose arapska imena, a četiri
najupadljivije među njima tvore lako prepoznatljiv
nepravilni četverokut. Za Arape staroga vijeka, taj
trapezoid bijaše razapeti nebeski šator, te su ga
oni zajedničkim imenom nazivali Alkiba, što znači
upravo “šator”. Ali začudo, u novije je vrijeme to
ime ponijela po sjaju peta zvijezda Gavrana, koja
nije sastavnim dijelom četverokuta. Ona usto nosi
službenu oznaku Alfe, što može zavarati, budući
se tim grčkim slovom obično označava najsjajniju
zvijezdu nekog zviježđa.
Gavrana se na nebu ne vidi raskriljenog, već on
tamo stoji na zmiji Hidri i uzalud je kljuje. Njegova
su krila stoga odvojena od tijela, ali međusobno
priljubljena. Prikazana su dvjema susjednim zvi-
jezdama u četverokutu: Gamom i Deltom. Te dvije
zvijezde kao da su i ime podijelile među sobom.
Od arapskog izraza “džana al-gurab”, sa značen-
jem “krilo gavrana”, Gami je pripao prvi dio i
danas je zovemo Giena. Drugi dio je u renesansi
dodijeljen Delti, te je znamo kao Algorab. Na Hidru
se naslanja i susjedno zviježđe Vrča. Njegovo je
podnožje toliko čvrsto usađeno u Hidrin bok, da
jednu od zvijezda koje ga tvore držimo zapravo di-
jelom zmijinog tijela, a i onu drugu nazivamo Al
Šarasif, što znači “rebra”.
Dva magarca
Ljubomora vrhovne božice starogrčkog panteona,
Zeusove zakonite žene Here, jednako je čuvena
kao i nevjera njenog pohotnog muža. Kako se zbog
26
I M I T O V I
brojnih ljubavnih pustolovina nije mogla osvećivati
samom Zeusu, najjačem od svih bogova, Hera je
svoju mržnju usmjeravala na njegove ljubavnice i
izvanbračno mu potomstvo. Blijedo zviježđe Raka,
najtamnije od svih zodijačkih, mitološki je vezano
uz Herine progone dvaju Zeusovih sinova, Herakla
i Dioniza.
Iako je u toj konstelaciji teško vidjeti bilo kakav
lik, promatrači neba su u njoj od davnina prepoz-
navali neku oklopljenu životinju. Za Grke je to bio
krupni rak koji je izronio iz iste one močvare u ko-
joj je obitavala Lernejska hidra. I dok se junak
Heraklo borio s tom višeglavom vodenom zmijom,
rak je bez osobitog povoda nasrnuo na njega, gri-
zući i štipajući mu noge. Ali ljuskava se životinja
pokazala nedoraslim protivnikom Zeusovom sinu.
Razdraženi ju je Heraklo jednostavno smrskao pe-
tom. No, Hera, koja je Heraklu htjela doći glave još
od njegova rođenja, iskazala je zahvalnost ljus-
kavcu time što ga je postavila na nebo, između zvi-
ježđa Blizanaca i Lava.
Dugo nakon što je Heraklo svladao Hidru,
Zeusovom je ljubavnicom postala Semela, kćerka
Kadma, osnivača zlosretnog grada Tebe. Želeći se
obračunati s tom smrtnom suparnicom, pre-
rušena Hera ju je nagovorila neka od svog ljubav-
nika zatraži da joj se pokaže onakvim kakav uis-
tinu jest. Zeus je, naime, u svoje pustolovine pola-
zio prerušen na najrazličitije načine, i to s dobrim
razlogom. Pogled na njegov nadnaravni lik
okružen plamenim munjama, bijaše za ljude smr-
tonosan. Vidjevši vrhovnog Olimpijca u svom nje-
govom sjaju, nesretna se Semela srušila mrtva, no
Zeus je njihovog prerano rođenog sina Dioniza
spasio ušivši ga sebi u bedro. Za nekoliko mjeseci,
dječak se posve razvijen rodio po drugi put. Njego-
vim nevoljama, međutim, tu nije bio kraj. Čim je
stasao u mladića, osvetoljubiva Hera mu je pomu-
tila razum. Kao sumanut, Dioniz je pohitao ka
hramu svoga oca u Dodoni, da od tamošnjeg pro-
ročišta zatraži pomoć. Na putu mu se ispriječila
jedna prostrana baruština, a kako bi je prešao,
zajahao je jednog od dvaju magaraca koje je usput
sreo. Postavši kasnije olimpskim bogom, zaštit-
nikom vina i užitaka, odužio se magarcima,
pretvorivši ih u dvije zvijezde. Stavio ih je usred
Raka, u inat pomajci Heri, a kako magarci ne bi
oskudjevali, među nje je posadio i jasle pune sije-
na. Te dvije zvijezde danas zovemo Asellus Boreal-
is i Asellus Australis, što u latinskom znači
“sjeverni”, odnosno “južni magarac”. Te dvije dug-
ouhe životinje jedu iz Jaslica, otvorenog
zvjezdanog jata kojega se lako da vidjeti i golim
okom.
Zviježđa bez Alfe
Izum dalekozora i nastanak moderne astronomi-
 I M E N A
je, učinili su nužnim uredno katalogiziranje zvi-
jezda, kao osnove za buduća istraživanja. Od 17.
st. naovamo, toga se posla prihvatilo više as-
tronoma, no ti su napori isprva bili nepovezani, te
su rezultirali različitim sustavima označavanja.
Nijemac Johann Bayer je 1603. g. stvorio najstariji
od takvih sustava koji su i danas u uporabi. Pre-
ma njemu, ime zvijezde sastavlja se od slova
grčkog alfabeta i genitiva latinskog naziva zviježđa
u kojemu se ona nalazi. Suprotno uvriježenom
mišljenju, Bayer se označavajući zvijezde grčkim
slovima nije ravnao isključivo po njihovu sjaju,
kojega je tada ionako bilo nemoguće točno odredi-
ti, već i prema njihovu položaju u zviježđu, prema
redoslijedu kojim se one pojavljuju na istoku,
prema njihovu povijesnom ili mitološkom značaju,
ili, pak, posve nasumce. Stoga u tridesetak zvi-
ježđa najsjajnija zvijezda nema oznaku Alfe, a u
četiri među njima, zvijezda s tom oznakom ni ne
postoji! Krma i Jedra ne sadrže Alfu stoga što su
zajedno s Kobilicom nastala raspadom drevnog
zviježđa Argo, i to nakon što je Bayer njegovim zvi-
jezdama već bio dodijelio svoje oznake. Prema no-
voj podjeli, Alfa Arga se našla u Kobilici.
Alfu nema ni krajnje neupadljivo zviježđe
Kutomjera, kojega je sredinom 18. st. između Ken-
taura i Štipavca usadio Francuz De Lacaille. Ta je
skupina zvijezda ranije bila nazivana Južnim
trokutom ili Euklidovim četverokutom, a sam ju je
De Lacaille prozvao Kutomjerom i ravnalom. Kas-
nije ne samo da je bilo skraćeno to ime, već je
promjenom granica smanjeno i cijelo zviježđe. Ono
je pri tom ostalo bez svojih dviju najsjajnijih zvi-
jezda, Alfe i Bete, koje su pridružene susjednom
Štipavcu.
U zviježđu Malog lava samo je jedna zvijezda s
Bayerovom oznakom, po sjaju druga u njemu,
primjereno nazvana Betom. Taj je blijedi asterizam
ostao bez svoje Alfe svojevrsnom administrativnom
pogreškom. Naime, Malog lava je koncem 17. st.
osmislio Poljak Hevelius, a kako on sam nije oz-
načavao zvijezde u konstelacijama koje je post-
avljao na nebo, to je umjesto njega u 19. st. morao
učiniti Englez Baily. Kako je Baily dodijelio oznaku
Beti, može se pretpostaviti da je Alfu preskočio
pukom zabunom, u grubom previdu. Inače, Alfom
Malog lava je trebala postati zvijezda rednog broja
46, jedina u tom zviježđu sjajnija od četvrte
veličine. Nju se naziva i Praecipuom ili “Glavnom”,
jer joj je, navodno, to ime dao sam Hevelius, što
zapravo nije istina. Umjesto toga, Praecipuom je
Talijan Piazzi bio nazvao jednu posve drugu zvi-
jezdu, koju je držao najsjajnijom u Malom lavu.
Ime je kasnije pridruženo onoj koja to uistinu i
jest.
27
I M I T O V I
Zlatne jabuke
Između dobro znanih i upadljivih zviježđa oko
nebeskog sjevernog pola, ugurano je i nekoliko
konstelacija znatne površine, no skromnog sjaja.
Najveće među potonjima je zviježđe Zmaja,
sklupčano između Herkula i Sjevernjače. Dva su
mitološka tumačenja načina na koji je ta zvijer
stigla među zvijezde, preuzeta iz predanja stare
Grčke. U obje priče, riječ je prije bila o divovskim
zmijama, negoli o krilatim zmajevima koji rigaju
vatru, kako su ti stvorovi prikazivani u srednjem
vijeku. Prema prvoj od njih, strašnu su zmiju na
božicu Atenu bacili giganti, u jeku boja između
njih i olimpskih bogova. Gmaza koji joj se nastojao
omotati oko tijela, božica je zgrabila s obje ruke i s
lakoćom ga odbacila na nebo. Zvijezde i danas oc-
rtavaju Zmaja izuvijanog, kao da se netom okomio
na Zeusovu kći.
Druga, puno poznatija bajka, u Zmaju vidi Lado-
na, čuvara zlatnih hesperijskih jabuka. Priča
započinje na dan vjenčanja vrhovnih bogova
grčkog panteona, Zeusa i Here. Tom je prigodom
božica zemlje Geja podarila mladence granom s
jabukama od suhoga zlata. Taj se poklon toliko
svidio Heri, da je granu dala posaditi u svom vrtu,
na tajanstvenom otoku daleko na zapadu. Grana
je izrasla u drvo koje je obilno rađalo, a kako bi
zlatni urod ostao na broju, Hera je postavila tri
kćeri zvijezde Večernjače da ga čuvaju. Te su se tri
Hesperide, međutim, pokazale nepouzdanim
čuvaricama: svako malo, ubrale bi one poneku
jabuku za sebe, što nije moglo promaknuti strogoj
Heri. Kako bi bolje zaštitila voćku čarobnih svojst-
ava, božica je oko njenog debla omotala zmiju La-
dona, dijete čudovištâ Tifona i Ehidne. Sa sto-
glavim i uvijek budnim Ladonom nije bilo šale!
Neki su mu pjesnici pripisali i besmrtnost, no u
jednoj od inačica mita o Heraklovim junačkim
djelima, Zeusov mu je sin došao glave svojim ot-
rovnim strijelama.
Kako kralj Euristej nije htio priznati Heraklu dva
djela za koja je ovaj bio primio plaću, poslao ga je
u dodatna iskušenja. Junak je tako prvo trebao
donijeti hesperijske zlatne jabuke, sada netremice
čuvane. Ljuti boj Herakla i Ladona, toliko se
dojmio i samog Zeusa da je gmaza postavio među
zvijezde, pod noge svome sinu. Kada se zviježđe
Herkula - rimske inačice Herakla - nađe visoko
na nebu, onaj tko se licem okrene Sjevernjači
može ga vidjeli kako, klečeći na jednoj nozi, dru-
gom pokušava zgaziti Zmajevu prijeteći uzdignutu
glavu. Taj zvjezdani zmaj, naime, ima samo jednu
glavu, ocrtanu četirima ponešto sjajnijim zvi-
jezdama. Heraklo je zlatne jabuke odnio kralju
Euristeju, dovršivši i tu zadaću, no one nisu dugo
ostale u Argolidi. Božica Atena ubrzo ih je vratila u
Hesperiju, gdje im je i bilo mjesto.
 I M E N A
Druga Sjevernjača
Nisu sve drevne kulture u zvijezdama Zmaja
vidjele zmijolika mitološka stvorenja. Primjerice, u
četirima zvijezdama Zmajeve glave, stari su Arapi
vidjeli deve, zaštitnički postavljene u krug oko
mladunca predočenog jednom blijedom
zvjezdicom, jedva vidljivom golim okom. Peta od-
rasla deva na toj nebeskoj slici, zvijezda Mi Zmaja,
hita u pomoć ostalima, a nemoćno mlado vreba
čopor gladnih hijena, poredanih između deva i
Malog medvjeda. Dio tog prizora, preslikanog iz
stvarnog svijeta prirode, sačuvan je i danas u
imenima dviju zvijezda. Spomenuta Mi Zmaja nosi
ime Al-rakis ili Arrakis, što u arapskom znači “de-
va koja trči”, dok Iotu istog zviježđa zovemo i E-
desik, što je malko iskrivljena riječ kojom su
beduini antike imenovali mužjake hijena.
Među zvijezde Zmaja i Malog medvjeda, stari su
Egipćani smjestili svoju božicu Taueret, čije ime
jednostavno znači “veličanstvena”. Nazivana i
“gospodaricom obzora”, Taueret je u svom tijelu
objedinila glavu i torzo bremenite ženke vodenkon-
ja, šape lavice i leđa krokodila. Taj stvor sastavljen
od triju životinja kojih su se Egipćani s pravom
najviše pribojavali, isprva je bio demon zle naravi,
no Taueret je s vremenom postala zaštitnicom
trudnica, te je bdjela nad sigurnošću nerođene
djece i budućih majki. I to je vjerovanje nadahnuto
stvarnim ponašanjem životinja. Naime, ženke
vodenkonja, lava i krokodila sve odreda krasi iz-
nimna predanost kada je riječ o brizi za mladunce.
Usto je vodenkonj, stanovnik plodonosnih
muljevitih voda Nila, bio doživljavan kao simbol
ponovnog rađanja i pomlađivanja. Iza sjevernog
obzora kojim je Taueret gospodarila, u Egipat su
pristizale magla, studen i kiša. Njena krokodilska
leđa predočavana su ponekad kao cijela, zasebna
životinja, a toga je krokodila na nebu ocrtavalo
sedam sjajnih zvijezda Malog medvjeda.
Alfa Zmaja, zvijezda Thuban, sjajem znatno zao-
staje za onom koja je u tom zviježđu najblistavija -
Gamom ili Etaminom. Zanimljivo, imena tih zvi-
jezda istog su porijekla, upravo kao i ona Bete ili
Rastabana, te Delte ili Altaisa. Nizom pogrešnih
tumačenja pri prijepisu i prevođenju, ti različiti
nazivi su se kroz stoljeća razvili od arapske riječi
“al-tinin”, što znači “zmija”, odnosno izraza “ras al-
tinin”, ili “glava zmije”. Neupadljivi je Thuban
nekoć imao povlašten položaj na nebu. Kako pre-
cesija Zemljine osi neprestano premješta nebeske
polove, u starom je vijeku upravo Alfa Zmaja dugo
vremena bila sjevernom polarnicom. Polu je bila
najbliža prije 4800 godina: od te zamišljene točke
na nebu, dijelio ju je razmak skoro dvadeset puta
manji od onoga između pola i suvremene polarne
zvijezde - Sjevernjače!
28
I M I T O V I
Priče o Dupinu
Dupin je malo ljetno zviježđe, stiješnjeno i
nezamjetno između Labuda i Orla, dviju puno sja-
jnijih konstelacija. Da nije u tako raskošnom
društvu, njegovih pet umjereno sjajnih zvijezda
bilo bi ipak lakše opaziti. Za razliku od većine
sličnih neupadljivih asterizama, koje su smislili
astronomi novoga vijeka, Dupin je na nebu još od
antike, a u svoj ga je popis uvrstio i Grk Ptolomej.
Ptolomejevi su sunarodnjaci svojim živopisnim
pričama na više načina tumačili kako je taj
pametni morski sisavac dospio među zvijezde.
Prva do tih bajki ona je o ljubavnim jadima
Zeusovog brata i gospodara mora, boga Posejdona.
U blizini otoka Eubeje, Posejdon bijaše dao na dnu
mora sebi sagraditi velebnu palaču. No, ma kako
raskošan bio taj dvor, činio se on pustim jer u
njemu nije bilo kraljice. Posejdon je bacio oko na
jednu od Nereida, Amfitritu, no lijepa nimfa nije
bila dojmljena njegovim grubim udvaranjem. Pob-
jegla je glavom bez obzira i skrila se daleko od
nevještog boga. Posejdon je stoga u potragu za
njom poslao svoje glasnike. Jedan od njih, razbori-
ti dupin, ne samo da je Amfitritu pronašao, već ju
je i lijepim riječima uvjerio neka se vrati Posejdonu
i uz njega vlada morima. U znak zahvalnosti,
presretni je Posejdon zvjezdanim likom
ovjekovječio svoga vjernog slugu.
Junak drugog mita o Dupinu, korintski je pjesnik
i pjevač Arion, stvarna osoba o kojoj se danas ne
zna zamalo ništa do te priče. Nakon što je pobi-
jedio na jednom glazbenom natjecanju održanom
na Siciliji, Arion se brodom zaputio u Grčku.
Međutim, pohlepni su se mornari polakomili za
bogatom nagradom koju je kao pobjednik osvojio,
te su ga nakanili ubiti. Kada su se ustremili na
Ariona, zdvojni je pjesnik zatražio od njih da mu
dopuste zapjevati po posljednji put. Njegova oda
Apolonu privukla je mnoštvo dupina, očaranih
stihovima i umilnom glazbom. Pjesnik je potom
skočio u more, jer mu se utapanje učinilo manje
groznim od razbojničkih mačeva. Dupini su nato
smjesta okružili nesretnika, te su ga brže od lađe i
bez znanja mornara, učas odnijeli do Korinta.
Tamošnji vladar, Periander, nije isprva htio pov-
jerovati u Arionovu fantastičnu priču, no kada je
brod s prevrtljivim mornarima konačno pristigao,
istina je izašla na vidjelo čim je kralj upitao po-
sadu gdje je pjesnik kojega su trebali dovesti. Ne
znajući da ih je Arion uz pomoć dupina pretekao,
već uvjereni da je skončao pod morskim valovima,
lupeži su slagali kralju. “Pjesnik je odlučio ostati
na Siciliji”, kazali su. Uvidjevši njihovu krivnju,
nesmiljeni ih je Periander sve kaznio smrću. Bog
Apolon, zaštitnik glazbe i pjesništva, jednog je od
dupina, pak, postavio među zvijezde.
 I M E N A
Samo za oštrooke
Iza novovjekih zviježđa, kako onih koja koristimo
i danas, tako i onih koja su odavno pala u zabo-
rav, obično ne stoji spomena vrijedna mitologija.
No, uz njih su ponekad ipak povezane zanimljive
priče, pomalo nalik legendama starine. Jedna od
takvih konstelacija nepoznatih u starome vijeku,
jest i iznimno blijeda skupina zvijezda nazvana
Ris. U neposrednu blizinu Sjevernjače, postavio ju
je koncem 17. st. Poljak Hevelius, jedan od naj-
plodnijih tvoraca novih zviježđa. Hevelius je nas-
tavio premjeravati nebo golim okom dugo nakon
što su drugi astronomi pribjegli moćnom pomaga-
lu - dalekozoru. Zviježđem Risa, on kao da je htio
staviti na kušnju vid ostalih zvjezdoznanaca. Kako
bi se raspoznalo obris toga asterizma, zapisao je
Hevelius, potrebno je imati vid jednoga risa. A up-
ravo takvim je Heveliusov vid opisao Francuz Gas-
sendi, prvi čovjek koji je promatrao tranzit nekog
planeta. Pitanje je, međutim, je li Hevelius ikada
vidio nekog živog risa, a isto vrijedi i za Nijemca
Bodea. Naime, crteži kojima su u svojim čuvenim
atlasima ta dva astronoma predočila nebeskog Ri-
sa, prikazuju stvorove koji imaju malo zajedničkog
s tom kratkorepom divljom mačkom.
Zviježđe Dupina nije novo, ali takvi su nazivi
dviju njegovih zvijezda, Alfe i Bete. Ta uistinu ne-
obična imena glase Sualocin i Rotanev. Čitana
naopako, ona zajedno daju ime Nicolaus Venator,
što je latinska inačica imena Niccoloa Cacciatorea,
suradnika slavnog Giuseppea Piazzija, otkrivača
patuljastog planeta Ceres. Cacciatore, čije prezime
u talijanskom znači “lovac”, bio je od velike pomoći
Piazziju, osobito kada je ovaj pod stare dane za-
malo posve izgubio vid. Možda mu se Piazzi htio
odužiti, pa je na taj zakučast način njegovim ime-
nom nazvao dvije zvijezde. One su u tom obliku
zavedene u Piazzijev katalog iz 1814. g. A moguće
je i to da je Cacciatore sam imenovao te zvijezde,
te ih na svoju ruku uvrstio u katalog. Bilo kako
bilo, zviježđe Dupina po svoj prilici nije za tu
svrhu izabrano slučajno. Naime, u francuskom
jeziku riječ “dauphin” ne znači samo “dupin”, već i
“nasljednik”, što je Cacciatore zbilja i bio. Nakon
Piazzijeve smrti, njemu je pripalo mjesto ravnatelja
zvjezdarnice u Palermu, ustanove koju je Piazzi i
utemeljio.
Manje je poznato da je Giuseppe Piazzi odgovoran
za imenovanje zamalo stotinu zvijezda našeg neba,
odnosno oko trećine njih koje imaju posebne nazi-
ve. Piazzi se poslužio jednim starijim filološkim ra-
dom i iz njega, uglavnom bez pravog razumijevan-
ja, izvukao mnoštvo imena mahom arapskog pori-
jekla, te ih pomalo nasumce dodijelio zvijezdama.
Kroz njegov Palermski katalog, ona su postala di-
jelom moderne astronomije.
29
I M I T O V I
Heraklova strijela
Malo zviježđe Dupina okruženo je dvjema još
manjim konstelacijama, Strijelom i Ždrijebetom.
Od njih manju površinu ima još jedino sjajni, za
nas nevidljivi Južni križ. Premda ne sadrže nijed-
nu imalo sjajniju zvijezdu, stari su Grci Strijelu i
Ždrijebe izdvajali kao zasebna zviježđa, dok su
Južni križ držali tek dijelom Kentaura. Strijelu, čiji
duguljasti obris tvore četiri blijede zvijezde, kao
takvu su vidjeli i, primjerice, drevni Sumerani. No,
nije posve jasno iz čijeg je luka ona bila odapeta.
Kao da je svaki pisac antike koji bi se latio
tumačenja toga zviježđa, smislio o njemu neku
novu priču. Kako Strijela nebom leti pokraj Orla, a
i Herkul joj je u susjedstvu, ne čudi što je svoje
mjesto našla i u dobro znanom mitu o Prometeju.
Japetovog sina Prometeja, Grci su štovali kao
tvorca ljudskog roda, koji je prvog čovjeka ob-
likovao od gline. Svoje je smrtne štićenike podučio
mnogih korisnim vještinama, poput poljodjelstva,
graditeljstva ili medicine. No, unatoč svom raz-
boru, Prometej je zbog svog nemirnog buntov-
ničkog duha često upadao u nevolje. U svojoj
oholosti, usudio se suprotstaviti i samom Zeusu,
čak ga i pokušati prevariti podvalom. Jednom je
zgodom zaklao bika i razdijelio ga u dva nejednaka
dijela: na jednu je stranu stavio meso i finu
iznutricu, a na drugu gole kosti. Meso je omotao
odbojnom kožom, a kosti privlačnim lojem, te je
dao Gromovniku da bira između dviju hrpa. Zeus,
čiju je pronicavost nadmašivala jedino njegova
osvetoljubivost, smjesta je prozreo varku, no
svejedno se namjerno mašio kostiju. Razgnjevljen,
vrhovni je bog odlučio smrtnicima uskratiti naj-
korisniji dar - vatru. Ne želeći se pokoriti zabrani,
Prometej je ukrao božanski oganj i odnio ga ljudi-
ma. Izvan sebe od bijesa zbog te drskosti, Zeus ga
je odlučio okrutno kazniti. Okovao ga je za
kavkasku stijenu, da tamo do u beskraj bude
danju pržen suncem, a noću da se mrzne pod zvi-
jezdama. Usto je svakoga dana Zeusov orao doli-
jetao da Prometeju iskljuje jetru, koja bi tome be-
smrtnom Titanu svake noći uvijek iznova izrasla.
To je mučenje trajalo trinaest naraštaja, sve dok u
taj kraj nije stigao Zeusov sin, junak Heraklo.
Sažalivši se nad nesretnikom, Heraklo je jednom
od svojih strijela - možda upravo onom
zvjezdanom - prvo oborio orla, da bi potom i
raskinuo Prometejeve okove.
Međutim, prema položaju Strijele u odnosu na
sjajno zviježđe Orla, prije bi se reklo da je Heraklo
njome promašio. Isto tako, ona leti upravo nasu-
prot smjeru u kojemu strijele odapinje zodijački
Strijelac. Zapravo, geometrija zviježđâ takva je da
se čini kako je Strijela odapeta iz Hironovog luka,
predočenog zviježđem Kentaura.
 I M E N A
Zvjezdani konji
Iako ih zamišljamo kao nebeske slike sličnih
životinja, dva zvjezdana konja teško da se
međusobno mogu više razlikovati. Prvi od njih,
krilati besmrtni pastuh Pegaz, jedno je od najvećih
i najupečatljivijih zviježđa cijeloga neba, dok nje-
gova malog susjeda, neupadljivo Ždrijebe, mogu
prepoznati jedino oni najoštrijeg vida. Ipak, pove-
zuje ih jedno rijetko svojstvo, koje dijele još jedino
s Bikom. Naime, te tri konstelacije prikazuju samo
prednji dio životinje o kojoj je riječ.
Dva konja na nebu razlikuju se i po svojoj mi-
tološkoj podlozi. Pegaza se tumači dvjema
pričama: onom o krilatom konju, sinu Gorgone
Meduze, i onom o nesretnoj Melanipi, kćeri dičnog
kentaura Hirona. Ždrijebe je, pak, po svoj prilici
tek u 2. st. izmislio slavni Ptolomej, premda je
moguće da ga je on samo preslikao iz nekog,
nekoliko stoljeća starijeg Hiparhovog spisa. Danas
nije poznato koju je mitološku životinju u Ždrijeb-
etu vidio njegov tvorac. Ono što sada pronalazimo
kao mitove o toj konstelaciji, nedosljedno je, i kako
se čini, ne datira iz antike, već je smišljeno u novi-
je doba.
Pegaz, čudesni konj po kojemu je zviježđu i
nadjenuto ime, stvor je začet u vezi boga mora
Posejdona i strašne, ali smrtne Meduze. Posejdon
je, kaže priča, prišao Gorgoni u obličju konja. No,
prije negoli je došlo vrijeme poroda, Meduza je
pala pod udarcem Perzejevog mača. Iz njenog
beživotnog trupla oslobođen je krilati konj Pegaz,
koji je smjesta odletio s poprišta krvavog događaja.
Mimo uvriježenog mišljenja, Perzej nikada nije
pojahao toga hata, već je Pegaza ukrotio i u boju
jahao jedan drugi grčki junak, Korinćanin
Belerofont. Taj je mladić s leđa letećeg pastuha
došao glave jezivog čudovišta Himere, zvijeri s tije-
lom i glavom lava, s još jednom, kozjom glavom
izraslom joj iz leđa, kozjim vimenima i repom zmi-
je, koja je rigajući vatru harala likijskim krajem, u
Anatoliji. Neustrašivi borac Belerofont, izvršio je
još mnoštvo drugih junačkih djela, no slava koju
su mu ona priskrbila, nije mu bila dovoljna.
Jašući Pegaza, poletio je on pravo k nebu, jedinom
cilju koji je mogao zadovoljiti njegove ambicije. Ali
ta je drskost razgnjevila bogove. Umiješao se sam
Zeus, no umjesto da Belerofonta obori svojim naj-
jačim oružjem, gromom, vrhovni Olimpijac kao da
je drznika htio osobito poniziti. Posao je stoga pov-
jerio jednom obadu. Kada je taj mali krvopija ubo
Pegaza, konj se propeo i zbacio zatečenog jahača.
Belerofont je osramoćen pao na tlo, te je ostatak
života proveo besciljno lutajući, prezren i od bo-
gova, i od ljudi. Pegaza je, pak, Zeus rado primio u
svoje nebeske staje, te ga mi još i danas vidimo
kao sjajno jesenje zviježđe.
30
I M I T O V I
Kentaurova kći
Drugi mit o zvjezdanom konju Pegazu, i sam ima
dvije inačice. One govore o Melanipi, kćeri kentau-
ra Hirona, onog istog kojemu je olimpski bog Apo-
lon na brigu povjerio svog prerano rođenog sina
Asklepija. Za razliku od svog oca, dijelom konja,
dijelom ljudskog bića, Melanipa je rođena kao
žena, no nije joj bilo suđeno takvom i ostati.
Posjedovala je ona zlosretni dar proricanja, no,
kako se čini, taj je dar bio ograničen tek na
mračnu stranu budućnosti. Nakon što je Hirono-
vom štićeniku Asklepiju prorekla stjecanje vještine
oživljavanja mrtvih, smrt pod Zeusovim gromom i
konačno uznesenje među zvijezde, Melanipa je i
svom ocu najavila smrtne muke koje će ga snaći
kada ga pogodi nehotice odapeta Heraklova otrov-
na strijela. Zbog te nepodnošljive boli, kazala je
zdvojna djevojka besmrtnom kentauru, poželjet
ćeš umrijeti i bogovi će uslišati tvoju želju. Predat
ćete vlasti smrti, rekla je, i tri će Suđenice presjeći
nit tvoga života.
No, kao što je to često slučaj kada niža bića ispol-
je neku osobinu koju su bogovi odlučili zadržati
isključivo za sebe, i to Melanipino proroštvo
razgnjevilo je Olimpijce. Još izričući posljednje
predviđanje, Melanipa je osjetila da joj neka sila
oduzima moć govora i brani joj objaviti svijetu
druge vizije budućih dana. Nesretna je djevojka
smjesta shvatila da je na sebe navukla bijes bo-
gova. Njeno tijelo stalo se preobražavati u kobilje,
a glas joj se izobličio u nešto nalik njištanju.
Svojim posljednjim nerazgovijetnima riječima, iz-
rekla je čuđenje zbog potpunosti okrutne
pretvorbe kojoj je bila podvrgnuta. Mijenjam se u
konja i to mi je poznat lik, zavapila je Melanipa, ali
zašto cijelim tijelom, kada je polovica moga oca
ljudska? Njeni su se prsti ubrzo udružili u kopita,
njena haljina postala je dugim joj repom, a kosa
što joj je padala preko ramenâ, preobrazila se u
bujnu grivu. Njen ražalošćeni otac je u suzama
zazivao Apolona, moleći ga za pomoć, no ni taj bog
nije mogao poništiti volju gromovnika Zeusa.
Melanipi je ostatak života bilo suđeno provesti
trčeći livadama i pasući travu. Neki su pjesnici,
međutim, pripovijedali kako je na koncu i ona bila
postavljena među zvijezde.
Prema drugoj bajci, pretvorba u kobilu bilo je is-
punjenje Melanipine molitve upućene bogovima.
Zatrudnjevši u kratkoj vezi s junakom Eolajom,
pobjegla je ona u šumu kako Hiron ne bi doznao
za njenu nevolju. Postiđena, htjela se zauvijek
skriti pred gnjevom svoga oca. Bogovi, ganuti
Melanipinim preklinjanjem, nisu je samo promije-
nili u konja, već su je i postavili na nebo, nasuprot
zviježđu Kentaura. I dan danas, dok taj Hironov
lik izlazi na istoku, Pegaz tone pod zapadni obzor.
 I M E N A
Zec i Golubica
Pod nogama zvjezdanog lovca Oriona, tik iznad
našeg obzora, jedna iznad druge nalaze se dvije
male konstelacije, vidljive tek za posebno vedrih i
mračnih noći. Riječ je o Zecu i Golubici, dvjema
nebeskim životinjama koje nisu dijelom zodijaka.
Skromni sjaj neke zvjezdane skupine ne znači
uvijek da je i njena mitološka podloga siromašna.
U slučaju Zeca, primjerice, vrijedi upravo su-
protno. Više je priča o tome kako je ta plaha život-
inja dospjela na nebo. Prema jednoj od njih, toga
dugouhog stvora progoni Orionov vjerni pratilac,
predočen konstelacijom Velikog psa. Zec uvijek
prvi izađe na istoku, a pas ubrzo za njim iskoči
nad obzor u nadi da će ga sustići. No, mali razmak
koji ih dijeli nikada se ne smanjuje i zec se uvijek
na vrijeme dokopa spasonosnog zapada. Međutim,
oblik kojega iscrtavaju zvijezde Zeca, prije sugerira
da se ta životinja samo šćućurena skriva pred Ori-
onovim pogledom. Neki su pisci tvrdili kako je
Zeca na nebo postavio bog Hermes, bilo zbog nje-
gove hitrine, bilo zbog poslovične plodnosti zečjeg
roda. Tako Rimljanin Higinus kazuje poučnu, a
možda i istinitu priču o nevoljama koje su snašle
stanovnike grčkog otoka Lerosa. Na tom otoku nije
bilo zečeva dok neki mladić nije onamo donio jed-
nu skotnu ženku. Nije prošlo dugo, i svi su žitelji
Lerosa uzgajali zečeve. Ali plodnost te životinje
pokazala se dvosjeklim mačem. Zečevi su uskoro
preplavili otok, uništavajući usjeve i osuđujući
stanovništvo na gladovanje. Udruživši snage, ljudi
su na koncu ipak uspjeli istjerati pošast koju su
sami sebi nametnuli, no jednoga su zeca postavili
na nebo, kao opomenu svima onima koji bi
ubuduće mogli ponoviti njihovu pogrešku.
Golubica ne datira iz antike, već ju je koncem 16.
st. iza broda Argo ugurao Nizozemac Petrus Plan-
cius. Plancius je Argo nazvao Noinom korabljom, a
u zvjezdanoj je golubici vidio pticu koja je, noseći
u kljunu svjež maslinov list, najavila pravednom
Noi da se voda potopa počela povlačiti s lica Zem-
lje. Ali to bi mogla biti i golubica koju su Argonauti
pustili među plutajuće bosporske stijene Simple-
gade, koje su sudarajući se mrvile prespore lađe.
Ptica je bila brža od stijena i one su joj tek
iščupale nekoliko repnih pera. A kada su se Sim-
plegade stale razdvajati, Jason i drugovi zaveslali
su iz sve snage, te su uz pomoć božice Atene
sretno prošli kroz opasni tjesnac.
Valja napomenuti kako je moderni doprinos mitu
o Golubici ili Columbi dan i službenim znakom
posljednje misije space shuttlea Columbija. Sedam
zvijezda na tom znaku, koje predstavljaju isto toli-
ko članova posade, postavljeno je u obris kojega
ocrtava zviježđe Golubice, prepoznatljivog simbola
mira.
31
I M I T O V I
Zavjet bogova
Sredinom ljeta možemo na južnom obzoru vidjeti
jedno zviježđe dojmljivog imena, no skromnog sja-
ja. Riječ je o Vuku, od kojega pozornost odvlače
susjedne konstelacije Štipavca i Kentaura. Ne-
obično je da je ta strahopoštovanja vrijedna život-
inja prikazana tako neuglednim skupom zvijezda.
Zapravo, čini se da je u tom zvjezdanom obrisu
vuk uočen tek u renesansi, dok je u antici on
obično držan dijelom susjednog Kentaura. Istina,
Babilonci su tom zviježđu dali ime Ur-idim, u
značenju “divlji pas”, no Grci i Rimljani su ga
smatrali tek nekom neodređenom životinjom. To
što je grčki i rimski pjesnici nisu protumačili na
njima svojstven način, znak je da je ta konstelacija
uvezena iz neke druge kulture, možda upravo me-
zopotamske. Grk Eratosten je zapisao da je tu ri-
ječ o životinji koju Kentaur prinosi kao žrtvu na
oltar, dok je rimski car Germanik kazao kako bi se
moglo raditi i o divljači što ju je Kentaur ulovio.
Doživimo li Vuka kao žrtvu, onda je zviježđem
Kentaura prikazan gostoljubivi Folos, na kojega je
Heraklo nabasao loveći erimantskog vepra. Priča o
prvom arkadijskom kralju Likaonu, koji je Zeusu
kao žrtvu prinio dijete i kojega je zbog toga gnjevni
bog kaznio pretvorivši ga u vuka, bila bi na tom
mjestu puno primjerenija. No, autori staroga vije-
ka nisu tu rado pripovijedanu priču povezali s ne-
beskim vukom.
Spomenuti žrtvenik i sam je prikazan kao malo
zviježđe Oltara, skriveno obzorom podno Štipavca.
Njegovo podnožje od starine je okrenuto k sjeveru,
dok plameni jezici s njegove gornje površine palu-
caju prema južnom nebu. Neki su u njegovim zvi-
jezdama vidjeli oltar nad kojim su budući olimpski
bogovi jedni drugima prisegnuli na vjernost, prije
negoli su započeli bespoštedni rat s Titanima. Do
tog je doba svijetom vladao Kronos, jedan od
dvanaest Titana. Okrutni je Kronos do vlasti došao
zbacivši svog oca Urana, no živio je on u strahu,
jer bilo je prorečeno da će i njega svrgnuti neki od
njegovih sinova. Kronos je stoga gutao svoju djecu
čim bi se rodila, uključujući tu i Hada i Posejdona,
pa čak i Heru. Na koncu, njegova žena Rhea nije
to više mogla podnijeti, te je svog sljedećeg sina
skrila u jednu špilju na otoku Kreti, davši mužu
da umjesto novorođenčeta proguta kamen. Na
sigurnom, daleko od oca, dječak je izrastao u
silnog besmrtnika, koji se vratio u Titanovu palaču
i prisilio ga da iz sebe izbaci progutanu djecu, sa-
da već odrasle bogove i božice. Taj najmlađi Kron-
osov sin, budući gospodar Olimpa Zeus, podignuo
je potom oltar nad kojim se zavjetovao prekinuti
bešćutnu strahovladu Kronosa i ostalih Titana.
Nakon deset godina ljutog boja, taj je zavjet
konačno bio i ispunjen.
 I M E N A
S Rta Dobre Nade
Astronomi koji su prije nekoliko stoljeća imeno-
vali mahom opskurne konstelacije južnog neba,
nadahnuće su tražili u svijetu u kojem su živjeli, u
djelatnostima kojima su se sami bavili i koje su
držali vrijednima pozornosti. Neka od imena novo-
nastalih zviježđa, posve su jasna sama po sebi, no
ima ih i takvih koja ne otkrivaju lako svoje pravo
značenje. Često se i na našim kartama neba na-
vode samo latinske inačice tih potonjih naziva, a
ako su i dani njihovi prijevodi, oni su nerijetko
netočni. Više takvih primjera zagonetnih imena
zviježđa nalazimo u umotvorinama francuskog
zvjezdoznanca Nicolasa Louisa de Lacaillea.
De Lacaille je sredinom 18. st. nekoliko godina
proveo na jugu Afrike, u blizini Rta Dobre Nade,
promatrajući odatle južno nebo i katalogizirajući
tamošnje zvijezde i maglice. Promatranja je
obavljao s brijega koji se uzdiže iznad današnjeg
Cape Towna, a kojega se zbog ravnog, kao
odsječenog vrha naziva Stolnom planinom. De La-
caille je u počast svom prirodnom opservatoriju
jednu blijedu nakupinu zvijezda u blizini južnog
nebeskog pola nazvao Mensa, odnosno Stol. Dio
patuljaste galaktike Veliki Magellanov oblak pruža
se unutar Stola, te se čini kako taj zvjezdani ko-
mad pokućstva pokriva bijeli stolnjak. Kako je
sam De Lacaille zapisao, upravo tako i ovo-
zemaljski oblaci znaju zastrti Stolnu planinu kada
ih na nju nanese snažan jugoistočni vjetar.
Pored Stola je De Lacaille smjestio i malu
konstelaciju Mrežice. To je ime prilično ne-
određeno i može zavarati neupućene. De Lacaille
je, međutim, na umu imao točno određenu
mrežicu, onu načinjenu od svilenih niti i
umetnutu u okular njegova malog teleskopa kojim
je vršio opservacije s Rta Dobre Nade. Te su mu
niti pomagale pri ocjenjivanju položaja zvijezda
dok su one prolazile vidnim poljem. Kako se u
Francusku vratio s katalogom u kojem su bile
popisane tisuće južnih zvijezda, jasno je da mu je
mrežica u okularu često bila pred očima. On se
stoga htio odužiti tom jednostavnom instrumentu,
a na nebo je postavio i zviježđe Teleskopa, čije ime
nije nužno posebno tumačiti.
De Lacaille je zaslužan i za imenovanje južnog
polarnog zviježđa, onog koje sadrži južni nebeski
pol onako kako Mali medvjed sadrži sjeverni pol.
Francuz je tu skupinu zvijezda nazvao Oktantom,
prema navigacijskom instrumentu izumljenom u
njegovo doba. Formirajući zviježđe, De Lacaille mu
je pripojio i tri zvijezde koje su ranije Nizozemci
Keyser i De Houtman bili uvrstili u Hidrusa ili Ma-
lu vodenu zmiju. Tako je, primjerice, zvijezda Ni
Oktanta ranije označavala sam vršak zmijinog
repa. No, osim toga, De Lacailleev Oktant ne
sadrži spomena vrijednih zvijezda.
32
I M I T O V I
Geometrijski pribor
Nova se zviježđa ne razlikuju od onih drevnih
samo po tome što njima nije oslikana mitologija,
već i po tome što su likovi koje ona iscrtavaju vrlo
proizvoljno naneseni na zvjezdanu pozadinu.
Čovjeku ne treba puno mašte da u Orionu
prepozna ljudski obris, niti da u Štipavcu uoči tu
životinju i njen otrovni žalac. Konstelacije, pak,
koje su smislili Nicolas de Lacaille i njegovi su-
vremenici, mahom su nepovezane sa stvarnim
izgledom neba. Nesputani rasporedom zvijezda,
autori ilustriranih karata neba, prikazivali su ta
zviježđa svaki na svoj način. Sam De Lacaille nije
bio osobit crtač i njegove karte ne predstavljaju
naročit vizualni užitak. Vrhunac umjetničke inter-
pretacije zvjezdanih likova, kako onih antičkih,
tako i tih iz novoga vijeka, dosegnut je na samom
početku 19. st, atlasom Nijemca Johanna Bodea.
Određujući s Rta Dobre Nade položaje tisuća
južnih zvijezda, De Lacaille se morao služiti i
preciznim satom s klatnom. To je pomagalo
ovjekovječio pokraj Mrežice i Stola, u dijelu neba
rijetko napučenom zvijezdama. Unatoč manjku
lako uočljivih zvijezda, Bode je u svoj atlas ucrtao
raskošan sat s cijelim brojčanikom, sekundnom
kazaljkom, pa i utegom. Jedina imalo sjajnija zvi-
jezda te konstelacije, Alfa Sata, koja se nisko nad
obzorom da nazrijeti i iz naših krajeva, u Bodea
označava upravo taj uteg, dok ju je sam De La-
caille na svojoj skici postavio u klatno.
Pod Štipavca je De Lacaille jednom već posto-
jećem, dodao dva nova zviježđa, tematski poveza-
na. Ona sva prikazuju crtaći pribor kakvim se
služe geografi i navigatori. Značenje imena Južnog
trokuta, kojega su već ranije bili ucrtali Nizozemci
Keyser i De Houtman, sasvim je očigledno. No,
imena De Lacaillevih dodataka, koja u latinskom
glase Circinus i Norma, zahtijevaju pojašnjenje.
Ono Circinus često se u naš jezik prevodi kao “par
kompasa”, što ima značenje posve različito od
onoga koje je tom asterizmu namijenio De Lacaille.
Iz njegove i Bodeove karte razabire se kako je riječ
o šestaru, i to onom za prenošenje udaljenosti,
koji na oba kraka ima metalni šiljak. Do zabune
vjerojatno dolazi stoga što se u engleskom jeziku
takav šestar naziva “compasses”, što je također i
množina naziva dobro znane sprave za orijentac-
iju.
Norma također zna biti izvorom zabune. Ponekad
se kaže kako je tu riječ o razulji, a još češće se ta
latinska riječ ni ne prevodi. De Lacaille je na tom
mjestu vidio ravnalo i kutnik, nehajno odložene
pored ostalog pribora. Od De Lacailleovog
vremena, granice zviježđa su pomicane i u tom je
procesu Norma, ionako blijedo zviježđe, ostala bez
svoje dvije najsjajnije zvijezde, koje sada pripadaju
Štipavcu.
 I M E N A
Zbunjujuća imena
Imena niza južnih zviježđa prava su zagonetka.
Na kartama neba, i tiskanim i elektroničkim,
obično nalazimo samo njihove latinske inačice, a
tumačenja tih drevnih riječi nerijetko su zbunju-
juća i posve pogrešna. Dobar primjer za to jest
Caelum, naziv jedne osobito neupadljive
konstelacije, umetnute između Golubice i Eridana.
I taj je asterizam osmislio Francuz De Lacaille, a
ime mu se obično prevodi s Nebo. Riječ “caelum” u
latinskom uistinu znači “nebo”, no kako je riječ o
zviježđu, koje je samo po sebi dio neba, takvo ime
nema puno smisla. Zapravo, De Lacaille je na
umu imao drugo značenje riječi “caelum”, što je
jasno iz crteža kojim je prikazao novo zviježđe.
“Caelum” znači i “dlijeto”, a francuski je astronom
skicirao upravo dva takva oštra graverska noža,
povezana vrpcom. Nijemac Bode je kasnije tom
svežnju dodao još alata istog zanata.
De Lacaille je svoju sklonost likovnim
umjetnostima iskazao i stvorivši dva krajnje ne-
obična zviježđa, koja je sam nazvao “Slikarskim
stalkom i paletom”, odnosno “Kiparovim ateljeom”.
Prvo zviježđe je u potpunosti opisano njegovim
imenom, dok potonje opet sadrži dlijeta, ali i bat,
radni stol, kao i jednu već dovršenu bistu. S
vremenom su njihova imena skraćena, te ih danas
znamo kao Slikara i Kipara, što ne odgovara De
Lacaillevoj izvornoj zamisli. Naime, ni on ni Bode
na svojim crtežima nisu prikazali i same umjet-
nike na djelu.
Pokraj nekadašnjeg zviježđa Argo, De Lacaille je
postavio konstelaciju koju danas nazivamo Pyxis,
što doslovce znači “kutijica”. Ali u toj kutijici je
nešto posebno, o čemu Jason i njegovi hrabri Ar-
gonauti nisu mogli ni sanjati, a što bi im u
njihovim pustolovinama nesumnjivo bilo dobro
došlo. Riječ je o kompasu, a tako je glasilo i prvo-
bitno ime zviježđa.
Zviježđa Antlie ili Sisaljke i Fornax ili Peći, De La-
cailleva su posveta tehnološkom napretku njegova
doba. Na crtežu Sisaljke, on je prikazao crpku s
jednim cilindrom, koju je za svoje pokuse s vaku-
umom bio razvio francuski fizičar Denis Papin.
Bode je taj rani pneumatski uređaj zamijenio
naprednijim, dvocilindričnim, također Papinovim
izumom. Peć je De Lacaille utisnuo u jednu okuku
nebeske rijeke Eridana, a njome je prikazao ogn-
jište i radni stol u laboratoriju nekog kemičara,
zajedno sa staklenim priborom za destilaciju. U
Bodeovom atlasu neba, ta se jednostavna peć
preobrazila u složenu aparaturu, primjerenu
početku 19. st, kada je atlas i tiskan.
Kao i ostala ovdje spomenuta zviježđa, i blijeda je
De Lacailleva Peć lišena sjajnijih zvijezda. Upravo
stoga, kroz nju je prije nekoliko godina Svemirski
teleskop Hubble bacio pogled k najudaljenijim
I M I T O V I
zakucima svemira.
Tamno zviježđe
Najmanje suvremeno zviježđe bilo je svojedobno
izgubljeno za Europljane, no to se nije dogodilo
zbog njegove veličine. Iako malena površinom, ta
je konstelacija i jedna od najsjajnijih. Od davnina
je na promatrače ostavljala jak dojam, a da je tako
i danas, svjedoči njeno pojavljivanje na više
državnih stijegova, poput brazilskog i australskog.
Riječ je o Južnom križu, kojega takvim imenom
razlikujemo od “sjevernog križa”, središnjeg aster-
izma u dobro znanom zviježđu Labuda.
U starom je vijeku s juga Europe bilo moguće
vidjeti Južni križ, no njega grčki zvjezdoznanci ni-
su izdvajali kao zasebno zviježđe, već su ga držali
tek dijelom stražnjih nogu susjednog Kentaura.
Usljed precesije Zemljine osi, Križ je u stoljećima
koja su uslijedila postupno tonuo pod južni obzor,
te se on danas ne vidi iz naših krajeva. Europski
su ga moreplovci ponovo otkrili početkom 16. st, a
kako duža os Križa pokazuje zamalo točno prema
južnom polu neba, on je vrlo brzo prihvaćen i kao
dragocjen prirodni instrument za navigaciju. Ta
mu je uloga i priskrbila priznanje kao zasebnog
zviježđa.
Južni križ blista na srebrnoj pozadini od milijardi
zvijezda u spiralnim kracima naše galaktike, na
blijedoj vrpci koja opasuje cijelo nebo, a koju nazi-
vamo Mliječnom stazom. Ali u Križu je i jedna
tamna mrlja, lako uočljiva prostim okom i još od
starine znana narodima južne polukugle. Uvri-
ježilo se nazivati je Vrećom ugljena, a poznata je i
kao Tamni Magellanov oblak. Ta tamna maglica
upada u oči upravo stoga što je oivičena razmjerno
sjajnom Mliječnom stazom, u kojoj postoje i druge
tamne pjege i pruge.
Vreća ugljena igra značajnu ulogu u predanjima
mnogih urođeničkih naroda Australije. Za neke od
njih, njome je prikazan oposum na grani drveta, a
za druge glava nebeskog suca, koji odozgo pomno
pazi da nitko od ljudi ne prekrši drevne zakone.
Ali najpoznatiji od svih aboridžinskih mitova o
Vreći ugljena, jest onaj koji je vidi kao glavu ori-
jaškog emua. Ta je ptica ispružena duž Mliječne
staze, s nogama koje dotiču zviježđe Štipavca. Ono
što nebeskog emua čini izuzetnim, jest to što on
nije oblikovan zvijezdama poput nama bliskih
konstelacija. Njega tvore tamni obrisi u Mliječnoj
stazi, oblaci prašine u galaktičkim kracima. Za
jesenjih večeri, to tamno zviježđe nadvija se nad
reljef emua urezan u stijenu u nacionalnom parku
Ku-ring-gai, sjeverno od Sydneya. Reljef su
načinili pripadnici naroda po kojemu je park i
nazvan, a možda su ga orijentirali upravo tako
stoga što u jesen valja poći tražiti jaja emua. Je li
uistinu tako, vjerojatno nikada nećemo saznati:
33
 I M E N A
ljudi koji su znali odgovor na to pitanje, odavno su
iščezli.
Tri ribara
Što je noćno nebo dostupnije pogledu, to je i
dojam kojega ostavljala na nas jači. Tako su
pustinjski krajevi, pod zamalo vječno vedrim
nebom, iznjedrili osobito živopisne zvjezdane mi-
tove. Osim što se iz tih predjela zvijezde bolje vide,
tamošnjim su stanovnicima one bile iznimno
važne jer je putovati pustinjom bilo najrazboritije
za svježine noći. A tko je u tim uvjetima želio sig-
urno stići do odredišta, morao je dobro poznavati
zvjezdane uzorke, jedini pouzdani orijentir u
okolišu. Imena zvijezda koja danas koristimo, nisu
slučajno mahom arapskog porijekla.
Astronomski nauk australskih urođenika,
također pretežno nastanjenih u pustinji, osobito je
bogat, te i dan danas tvori ključan element
njihovih kultura. No, on je našem poimanju mi-
tologije često prilično stran, što je vjerojatno dojam
kojega i ti narodi imaju o našim vjerovanjima i
navadama. Drevni su Australci zvjezdane likove
često doživljavali kao opomene onima koji bi se
usudili prekršiti plemenske zakone. Jedna legenda
naroda Yolngu, sa sjevera kontinenta, tako tumači
i zviježđe Oriona. Iz Australije se Orion vidi okre-
nut naopako, s Betelgezom ispod Rigela. Te dvije
zvijezde u spomenutoj priči čine pramac i krmu
kanua u kojemu su se tri brata otisnula u ribolov.
Tri su ribara, dakako, predočena zvijezdama Ori-
onovog pojasa. Braća su pripadala plemenu koje
je kao totem štovalo kralj-ribe, te im nije bilo
dopušteno jesti ih. Ali toga kobnog dana, braća
nikakvog drugog ulova nisu imala doli kralj-riba.
Njih su trojica dugo odolijevala napasti, no glad ih
je na koncu natjerala da prekrše zakon starine i
pojedu zabranjeni plijen. Njihov prijestup nije
prošao nezamijećeno. Svevideća božica sunca Wa-
lu, razgnjevljena drskošću ribara, poslala je s neba
vodeni vrtlog koji je kanu podignuo s mora i post-
avio ga na nebo, kao upozorenje svima. S barkom
je među zvijezde dospjela i riba koju su braća uh-
vatila udicom. Vidimo je kao Orionovu maglicu,
iznad trojca stiješnjenog u kanuu.
U mnogim aboridžinskim kulturama, sunce je
ženskog karaktera, dok je mjesec muškarac, nes-
talne naravi. Taj je mjesec nekoć bio vitak mladić
zvan Ngalindi, ali se s vremenom on udebljao i uli-
jenio. Njegove su ga žene stoga stale surovo
kažnjavati, odsjecajući mu dijelove tijela sje-
kirama. Ngalindi je slijedeći sunce pokušao pob-
jeći na visoko drvo, no rane koje je zadobio
pokazale su se smrtonosnima. Tri je dana ležao
mrtav pod zemljom, da bi se onda opet pojavio na
nebu, započevši se smjesta opet debljati. U toj je
duhovitoj bajci lako prepoznati prikaz lunarnog
34
I M I T O V I
ciklusa, sa srpom mlađaka na početku, punim
uštapom u sredini i mračnih noćima bez
mjesečine na njegovu koncu.
Mlijeko besmrtnosti
Rijetke su noći za kojih danas na nebu možemo
jasno vidjeti blijedu prugu izmaglice što je nazi-
vamo Mliječnom stazom ili Kumovom slamom. Ali
u vremenima prije električne rasvjete i smoga, taj
je očaravajući sjaj dalekih zvijezda naše galaktike
bilo lako uočiti, no teško i protumačiti. Zamalo
svaka kultura stvorila je ili prihvatila neko od
bajkovitih tumačenja Mliječne staze, a mnogi od
tih mitova priče su o krađi, ponekad uspješnoj, a
ponekad osujećenoj.
Rimski pjesnik i astrolog Marko Manilije popisao
je niz takvih objašnjenja iz svoga vremena, što mi-
toloških, što znanstvenih. Prema jednom od njih,
Mliječna je staza šav na kojem su spojene dvije
polovice neba. A možda je ona zapravo mjesto na
kojemu se te dvije polovice razdvajaju. Kroz
procjep nastao pucanjem nebeske sfere, do nas
sada onkraj neba dopire tajanstveno svjetlo! Ma-
nilije sugerira da bi to mogla biti i ranija putanja
Sunca: žar koji na njoj vidimo, nebesko je ugljevlje
nastalo bezbrojnim prolascima plamene Heliosove
kočije. A opet, možda je kočijom koja je urezala taj
svjetlucavi trag upravljao nesretni i nespretni Fea-
ton, prije negoli ga je s neba svojim gromom srušio
Jupiter. Manilije sugerira kako bi Mliječna staza
mogla biti i prebivalištem duša junaka uznesenih
na nebo, ali i iznosi smjelu pretpostavku kako je
riječ tek o mnoštvu blijedih zvijezda, stopljenih u
jedinstvenu izmaglicu. Potonju su zamisao nekoli-
ko stoljeća prije njega iznijeli i Grci Anaksagora i
Demokrit.
U mitovima mnogih naroda nastanjenih od
pustinje Gobi na istoku, do afričke zapadne obale,
te od Kavkaza i Dunava na sjeveru, do Etiopije,
ime za bijelu nebesku stazu povezano je s rječju
“slama”. Tu uniformnost se vjerojatno može zah-
valiti Arapima, njihovim osvajanjima i trgovini, no
izvorište prvobitne legende o slami rasutoj nebom
mogla bi biti Armenija. Drevna armenska priča
kazuje o bogu vatre Vahagnu koji je, za jedne oso-
bito oštre zime, ukrao slamu asirskom kralju
Baršamu i odnio je u Armeniju. Bježeći nebom
pred kraljevim gnjevom, prosuo je on nešto od
svog plijena putem kojim je prolazio.
Grk Eratosten ispripovijedao nam je najpoznatiji
mit o nastanku Mliječne staze. Gromovnik Zeus je
svog nezakonitog sina Herakla pokušao krišom
podojiti mlijekom usnule Here. Mlijeko majke bo-
gova dalo bi mališanu najveći od svih darova - be-
smrtnost. Zeus je prinio dijete prsima svoje ljubo-
morne žene i dječak je smjesta stao srčano sisati.
Ali silina kojom je budući junak nad junacima to
 I M E N A
činio, razbudila je Heru i ona je s gađenjem od
sebe odgurnula dojenče. Mlaz mlijeka briznuo je u
tom času iz njene dojke, poškropivši nebo i
stvorivši Mliječnu stazu.
Sicilijanski asteroid
Iako ljudi pokazuju zamalo neiscrpan dar kada je
posrijedi nadijevanje imena, imenovanje malih ti-
jela u Sunčevom sustavu pokazuje se u zadnje vri-
jeme preteškom zadaćom. Ogromna većina zami-
jećenih asteroida nosi danas tek privremenu oz-
naku ili, u najboljem slučaju, redni broj. No, tih je
objekata otkriveno toliko mnoštvo, da već na
tisuće njih pored broja nose i pravo ime. Isprva su
asteroidi, poput samih planeta, nazivani po li-
kovima iz grčke i rimske mitologije, ali taj se inače
bogati izvor ubrzo pokazao nedostatnim, te su as-
tronomi posegnuli i za imenima gradova, slavnih
ljudi, likova iz suvremene književnosti, svojih žena
i djece, pa čak i kućnih ljubimaca. Prvi asteroid
koji nije ponio mitološko ime, bio je onaj rednog
broja 20. Nazvan je Massalia, što je rimsko ime
današnjeg Marseillesa, grada iz kojega je bio ot-
kriven.
Skoro cijelo jedno stoljeće, asteroidima su davana
isključivo ženska imena ili, u nekim slučajevima,
ženski oblici muških imena. Primjerice, asteroid
rednog broja 54, nazvan je po njemačkom
istraživaču Alexanderu von Humboldtu. Međutim,
ime toga malog tijela zapravo glasi Alexandra. As-
tronomi su se toga običaja držali sve dok koncem
19. st. jedan asteroid nije nazvan Chicago, no i
nakon toga, asteroidima su česta davana takva
neobična, feminizirana imena.
Možda će se netom izrečeno nekome učiniti
netočnim, budući se prvi otkriveni asteroid naziva
Ceres, što se u nas u govoru i tekstovima često
tretira kao muško ime. Ali to je tijelo, koje se od
nedavno svrstava među patuljaste planete, dobilo
ime po rimskoj božici poljodjelstva, čije ime u
našem jeziku glasi Cerera. Cerera, božanstvo
posebno cijenjeno među plebejskim staležom Ri-
ma, ekvivalent je grčke božice Demetre, kćeri
Kronosa i Rhee. Osobito je bila štovana na Siciliji,
u gradu Enni, koji se nalazi u srcu toga otoka i
kojemu je bila zaštitnicom. Priča kaže kako je svo-
ga brata Jupitera molila da cijeli otok podigne na
nebo, što je ovaj i učinio, stvorivši zviježđe Troku-
ta. Kako je prvi asteroid otkriven upravo iz sicili-
janskog grada Palerma, ime Ceres nametnulo se
njenom otkrivaču Piazziju samo od sebe. On mu
je, istina, dodao i pridjev “Ferdinandova”, želeći se
dodvoriti kralju Sicilije Ferdinandu III. Taj politički
obojeni dodatak nije se dopao astronomima iz
drugih zemalja i on nikada nije zaživio. Grci su
mali planet neko vrijeme zvali Demetra, ali danas
to ime pripada asteroidu rednog broja 1108.
I M I T O V I
Dvije godine po otkriću Ceres, njemački i švedski
kemičari otkrili su dotad nepoznati element, sličan
željezu. Nazvali su ga cerium, ali ne u počast
rimskoj božici, već upravo prema sicilijanskom as-
teroidu.
Dvije prijateljice
Iste godine kada je otkriven kemijski element cer,
prvi put je izdvojena i svjetlucava kovina kojoj je
njen otkrivač, engleski kemičar Wollaston, dao ime
paladij. Poput cera, i paladij je nazvan po jednom
netom otkrivenom asteroidu, onom s rednim bro-
jem 2 i imenom Palada.
Imenujući pet zvijezda lutalica, narodi antike su
posegnuli za imenima isto toliko božanstava. Bog
Apolon često je poistovjećivan sa suncem, dok je
njegova sestra Artemida ponekad povezivana s
mjesecom, posebice u novije doba. No, neki su od
olimskih bogova ostali bez svojih simboličnih
predstavnika na nebu, tijela Sunčevog sustava
koja bi ponijela njihova imena. Među tim besmrt-
nicima je i grčka božica mudrosti i ratne vještine
Atena. S obzirom na raširenost Ateninog kulta,
njenu iznimno značajnu ulogu u mitologiji i
činjenicu da je jedan od najvažnijih gradova-
država drevne Grčke ponio njeno ime, neobično je
da ta Odisejeva zaštitnica nije na neki način bila
uočena i na zvjezdanom nebu. Nepravdu je
pokušao ispraviti otkrivač Palade, Nijemac Olbers,
koji je tom tajnovitom tijelu dao jedno od Ateninih
imena.
Više je priča o Ateninom rođenju, a najpoznatija
je ona po kojoj je već odrasla božica, pod punom
bojnom opremom iskočila iz glave svoga oca,
gromovnika Zeusa. No, jedna druga bajka kazuje
nam kako je buduća Heraklova savjetnica imala
razmjerno normalno djetinjstvo, odrastajući pod
skrbništvom Posejdonovog sina Tritona. Triton je
imao kći Paladu, koja je mladoj Ateni bila najmili-
jom družicom u učenju i igri. Svoje su ratničke
vještine djevojke često brusile u međusobnim
okršajima, koji su nerijetko znali izmaknuti nad-
zoru. Tako je jednom zgodom uzavrela mladalačka
krv vježbu dviju prijateljica učas pretvorila u boj
ljutih suparnica. U času kada je Palada zamahnu-
la kako bi svom silinom udarila Atenu, umiješao
se sam Zeus, zaštitnički zaklonivši svoju kćerku
čudesnim štitom egidom. Palada je nagonski
podignula pogled i pokušala se zaštiti od nesmo-
trenog Olimpijca, samo da bi smrtno ranjena pala
pod udarcem svoje družice. Čim je uvidjela što je
učinila, Atenu je obuzela neizmjerna bol. Ni ona,
pa čak ni njen otac, nisu nesretnu ratnicu mogli
vratiti u život, no Atena joj se pokušala odužiti
time što je njeno ime pridodala svome. Usto je od
drva izdjeljala Paladin lik kako bi mu odala
počast, te je sebi na prsa privezala egidu, koja je u
35
 I M E N A
zao čas uplašila njenu prijateljicu.
Palada je naša inačica grčkog imena Pallas, a
takvo je ime nosio i jedan od giganata. Ta su
Gaina djeca bez uspjeha pokušala svrgnuti
olimpske bogove. Samog Pallasa smaknula je up-
ravo Atena, te je od njegove kozje kože sebi
načinila štit.
Božanska kraljica
Nije Atena jedina olimpska božica za koju u
starom vijeku nije pronađen odraz na zvjezdanom
nebu. Jednako je tako bila preskočena i Hera,
sestra i istovremeno supruga vrhovnog boga star-
ogrčkog panteona Zeusa, kojega su Rimljani znali
kao Jupitera. I ne samo da Herinim imenom nije u
antici bio nazvan neki planet, već je ono izos-
tavljeno i u osvit novog doba, kada su početkom
17. st. imenovana četiri netom otkrivena mjeseca
planeta Jupitera. Prema zamisli njihova suot-
krivača, Nijemca Simona Mariusa, mjesecima su
dana imena Zeusovih ljubavnica, no ne i njegove
zakonite žene. Tek kada je dvjesto godina kasnije
došao red i na asteroide da budu otkriveni, Hera
se konačno našla među zvijezdama. Pomalo je
ironično to što je do takvog priznanja došlo tek
tada, budući je Hera nekoć držana i božicom
zvjezdanog neba.
Tu božansku kraljicu, koju prvenstveno znamo
kao zaštitnicu žena i braka, Rimljani su nazivali
Junonom, držeći je i čuvaricom financijske moći
Carstva. Oni su u nju usadili i svojstva nekih dru-
gih božica, poput Atenine sklonosti ratovanju. Up-
ravo imenom Junona prozvan je asteroid rednog
broja 3, otkriven ubrzo poslije Ceres i Palade. A
naknadno, stotinu asteroida i više od pola stoljeća
kasnije, jedno od tih malih tijela Sunčevog sustava
nazvano je Herom. Koliko je time ispravljena
nepravda prema tome moćnom božanstvu, teško
je prosuditi.
A Hera je uistinu bila moćan besmrtnik! Kako
nam pripovijeda Homer, ostali Olimpijci su se
prema njoj odnosili s jednakim poštovanjem kao i
prema njenom mužu. Ovaj je, pak, slušao njene
mudre savjete i povjeravao joj svoje tajne radije
negoli drugim bogovima. Barem one koje se nisu
ticale njegovih brojnih ljubavnih pustolovina. He-
rina je snaga ipak daleko zaostajala za Zeusovom i
ona mu se morala bezuvjetno pokoravati, poput
svih ostalih bogova i ljudi. Zapravo, na nju se
izvorno gledalo tek kao na suprugu vrhovnog bo-
ga, dok joj je uloga nebeske vladarice, sa svim sja-
jem i moćima koje idu uz nju, u mitologiji dodijel-
jena tek znatno kasnije.
Danas su najpoznatija Herina svojstva njena
vatrena ljubomora i mržnja spram Zeusovih
izvanbračnih potomaka, posebice najvećeg iz-
maštanog junaka Grčke, Herakla. Kako se nije
36
I M I T O V I
mogla, poput nekih smrtnih žena, osvećivati svo-
me mužu, ona je gnjev usmjeravala na njegove
ljubavnice i djecu. Osjetljiva i osvetoljubiva božica
se bez milosti okomljivala i na sve one koje bi je
uvrijedili na neki drugi način. Tako je zajedno s
Atenom progonila Trojance do njihova uništenja,
samo stoga što je naivni trojanski kraljević Paris
zlatnu jabuku s natpisom “najljepšoj”, umjesto
jednoj od njih, dodijelio Afroditi, rimskoj Veneri.
Vječni plamen
Danas je lako zaboraviti koliko je nekoć bilo
teško zapaliti vatru. Ognjišta s vječnim plamenom,
javna i ona u domaćinstvima, imala su u antici
iznimnu vrijednost. Ona su bila lako dostupnim
izvorom topline i svjetla. Podjednako su cijenjeni
bili i čuvari takvog plamena, odnosno - kada je
rimska država posrijedi - njegove čuvarice. Tih
šest rimskih svećenica služilo je božici Vesti,
zaštitnici ognjišta, koju se obično drži inačicom
grčke božice Hestije. Po božici nazvane vestalka-
ma, svećenice su stoljećima održavale svetu vatru
u Vestinom hramu, smještenom na rimskom Fo-
rumu. Oganj je gašen samo jednom godišnje, te je
potom ceremonijalno ponovno paljen, na dan 1.
ožujka. Svako drugo utrnuće Vestinog plamena,
slučajno ili namjerno, smatrano je nagovještajem
velike nevolje za Rim. Ugled kojega su vestalke
uživale u Rimu, bio je neizmjeran, ali ako bi se ko-
joj od njih dogodilo da zaboravi raspiriti sveti og-
anj i ako bi on zgasnuo, kazna za takav nemar bi-
la je surova. Dužnost svećenica bila i donositi
vodu za božičin oltar, no ne onu koja je u grad
dospijevala sustavom akvedukata. Vesta je bila
voljna prihvatiti jedino vodu iz osobitog svetog
izvora.
Vestalkama su postajale djevojčice mlađe od de-
set godina, koje su već u toj dobi obvezivane na
barem tri desetljeća služenja božici i Rimu. Kao i
na postojano čuvanje djevičanstva. Kazna za ves-
talku koja bi prekršila potonji zavjet, bila je
strašna: djevojka bi bila živa zakopana! Takva je
sudbina snašla i nesretnu Reu Silviju, kćerku
kralja lacijskog grada Albe Longe Numitora. Kako
bi svoje prijestolje osigurao od mogućih pretende-
nata, Numitor je prisilio kćerku da postane ves-
talkom. No, njena je ljepota očarala samog boga
Marsa i on ju je zaveo. Blizanci rođeni iz te veze,
prema kraljevu su nalogu trebali smjesta biti us-
mrćeni, ali su ih naklonost bogova, milosrđe sluge
koji je zločin morao izvršiti i plemenitost jedne
vučice, ipak održali na životu. Kako kazuje rimska
priča, sinovi Ree Silvije Romul i Rem kasnije su
utemeljili Vječni Grad, koji je i nazvan prema jed-
nome od njih.
Četvrti otkriveni asteroid, prividno najsjajniji od
svih, nosi Vestino ime, dok onaj rednog broja 46
 I M E N A
zovemo Hestija. Iako su u rimskoj, odnosno grčkoj
kulturi igrale važnu ulogu, malo je mitologije pov-
ezane uz te dvije božice. Kao zaštitnice kućnog
ognjišta i obitelji, te su besmrtnice vodile miran
život, lišen pustolovina i strasti. Sredinom 19. st,
na nebo je uznesena i vestalka Rea Silvija, i to u
obličju 87. asteroida, Silvije. Prije samo nekoliko
godina, ustanovljeno je da to neobično tijelo ima
dva malena mjeseca, koja su posve prikladno
nazvana Romulom i Remom.
Pravedni gnjev
Skoro pola stoljeća po otkriću prvih asteroida, na
ta se mala tijela gledalo kao na nove planete. Taj je
osobiti status među astronomima bio potvrđen i
dodjelom posebnog znaka svakome od njih.
Naime, svim je planetima od davnine pridružen i
specifičan simbol, lako prepoznatljiv i jednostavan
za crtanje. Smišljajući znakove za Ceres, Paladu i
Junonu, astronomi su se pridržavali te jed-
nostavnosti. Primjerice, simbol Palade je jako na-
lik dobro znanom Venerinom znaku, s kvadratom
umjesto kružnice. Jednostavnost se, međutim,
izgubila u simbolu Veste, stiliziranom ognjištu ko-
jemu je ta božica bila zaštitnicom. Naredni znaci
postajali su još složenijima, te su ih mogli valjano
nacrtati jedino likovno nadareni. Svoj je simbol
dobilo ukupno petnaestak asteroida, a ta je
praksa napuštena u drugoj polovici 19. st.
Po redu peti otkriveni asteroid, nazvan je Astreja,
prema jednoj od starogrčkih božica pravde. Astreja
je još u starini bila počašćena time što je njen lik
postavljen među zvijezde, kao veliko proljetno zvi-
ježđe Djevice. Takva počast je primjerena jer
božičino ime znači “zvjezdana”. Nju se obično drži
kćerkom vrhovnog boga Zeusa i Titanke Temide, a
kaže se da je nekoć, u zlatnom dobu, živjela ovdje
na Zemlji, među nama ljudima. U to vrijeme nije
bilo ratova, nasilja, ni nepravdi, već je puk samo
brinuo za svoje usjeve i svoj dom. Ali svaki novi
naraštaj postajao je sve pohlepnijim i nerazumni-
jim, da bi s dolaskom brončanog doba ta pošast
uhvatila toliko maha među ljudima da Astreji nije
preostalo ništa drugo do potražiti utočište među
zvijezdama.
Astreja je često poistovjećivana s božicom Dikom,
čije ime doslovce znači “pravda”. Dike je personi-
ficirala pravednu prosudbu i prava određena
običajima i zakonom. Pomno je motrila na djela
ljudi, te bi vapeći za pravdom pristupala
Zeusovom prijestolju svaki put kada bi se neki
sudac ogriješio o zakon. Bila je zakletom protivni-
com laži i zaštitnicom mudrog pravosuđa. Niže
božanstvo Hesihija, čije ime znači “duševni mir”,
bila je upravo Dikinom kćerkom.
Uz Astereju i Diku vezivana je u antici i božica
pravednog gnjeva Nemeza. Nemeza se osvećivala
37
I M I T O V I
za naneseno zlo, ali i za ničim opravdanu,
neumjerenu sreću. Ona je utjelovljavala srdžbu
izazvanu nekažnjenim zločinima. Ljudske je od-
nose regulirala održavajući u njima ravnotežu,
pravilno odmjeravajući sreću i nesreću i pazeći da
ona prva ne postane ni prečestom, ni preobilnom.
Ako bi se to dogodilo, Nemeza - čije ime znači
“djeliteljica” - mogla je ljudima donijeti gubitak
imetka i patnju.
I Dike i Nemeza imaju svoje asteroide. Po prvoj je
nazvan onaj 99. po redu, dok 128. nosi ime one
potonje.
Hrana bogova
Za Homera nije bilo dvojbe: ambrozija je bila
hrana bogova, a nektar njihovo piće! Drugi su se
autori antike slagali s njime oko toga da su te mir-
isne namirnice Olimpijcima davale besmrtnost i
vječnu mladost, ali je u nekih od njih ambrozija
postajala pićem, a nektar jelom. Moguće je i to da
u vrijeme nastanka mita o tom izvoru božanske
snage nije ni bilo razlike između dva njegova ime-
na. Bilo kako bilo, obično se kaže kako je tijekom
gozbi na Olimpu ambrozija bila točena, pa se dade
zaključiti kako je bila riječ o piću, možda nekoj
vrsti medovine. Kako i priliči, točila ju je peharnica
Heba, božica mladosti i kćerka vrhovnih božansta-
va panteona stare Grčke - Zeusa i Here.
Unatoč njenom visokom porijeklu i društvu u ko-
jemu se nalazila, o Hebi zapravo i nema puno
bajki. Znamo da je bila pratiljom Afroditi, božici
neizmjerno veće slave, a Homer nam kazuje i to da
bi brata Aresa, po njegovu povratku iz neke od
beskrajnog niza krvavih bitaka, dočekala toplom
kupelji i najfinijom odjećom. Majci Heri pomagala
je uprezati konje u njenu kočiju, a bila je i zaštit-
nicom svih mladenki među smrtnicama. Ali osim
po tome što je dvorila druge bogove, Heba je naj-
poznatija po svojoj udaji za Herakla, najvećeg od
svih grčkih junaka. Nakon života provedenog u
veličanstvenim pustolovinama i grozne smrti
izazvane otrovnom krvlju Lernejske hidre, Herakla
je njegov otac Zeus uznio na Olimp i učinio ga
jednim od bogova. Tijekom svog vremena koje je
junak proživio kao smrtnik, još od danâ provednih
u kolijevci, život mu je zagorčavala ljubomorna
Hera. Kako se nije mogla osvećivati svome
nevjernom mužu, božica je nesmiljeno proganjala
Zeusovu nezakonitu djecu, posebice Herakla. Ali
Heraklova nesreća i mučenička smrt, smekšale su
na koncu i Herino srce. Nakon njegova obogot-
vorenja, ona se s njime pomirila, a kao zalog te
pomirbe, dala mu je i ruku svoje kćeri Hebe. Bilo
je to četvrto Heraklovo vjenčanje, a nije nam poz-
nato je su li mladenci ostatak vječnog života prov-
eli u sreći i veselju, ili je i ta priča imala ružan
kraj, kao dva ranija braka Zeusovog sina. Na tom
 I M E N A
mjestu, Hebe uglavnom nestaje iz mitologijske lit-
erature.
Božica vječne mladosti nadahnula je, međutim,
umjetnike novog doba, ali isto tako i neke od
znanstvenika. Tako je asteroid rednog broja 6, ot-
kriven sredinom pretprošlog stoljeća, nazvan up-
ravo njenim imenom. Kao i Vesti, ime joj je dao
slavni matematičar Carl Friedrich Gauss. Valja još
napomenuti i to da je rimska inačica Hebe nosila
ime dobro znano suvremenim ljubiteljima sporta.
Zvana je Juventus ili Juventas, što jednostavno
znači “mladost”, ali začudo, nijedan asteroid nije
ponio njeno ime!
Brzinom vjetra
Osim olimpske peharnice Hebe, u mitologiji stare
Grčke dosta je i drugih, nesumnjivo značajnih bo-
gova, o kojima nema osobito puno bajki. Barem ne
onih u kojima bi oni igrali središnju ulogu. Takvo
što vrijedi i za božicu Iridu ili Iris, koja je kao glas-
nica besmrtnika bila uključena u mnoge od
njihovih zakučastih djelatnosti. Božičino ime da se
dvojako tumačiti: u starogrčkom “iris” znači jed-
nostavno “duga”, dok je “eiris” u tom jeziku “glas-
nica”. O njoj je pisalo mnoštvo grčkih i rimskih
autora, što je rezultiralo bogatstvom različitih
tumačenja njene prirode i djelâ. Obično ju se drži
kćerkom Thaumasa, drevnog boga mora, a kao
Iridina majka navodi se Elektra, nimfa Okeanida,
možda personifikacija oblaka. Gledan iz priobalja
Grčke, luk duge obično premoštava procjep iz-
među pučine i nebeskog svoda. Zbog toga se
nekoć vjerovalo da Irida njime kišne oblaka nata-
pa vodom iz mora. Samu božicu neki su pisci
smatrali utjelovljenjem duge, no na tu se dojmljivu
prirodnu pojavu u antici pretežno gledalo tek kao
na svojevrsnu stazu kojom je Irida putovala. Luk
duge pojavljivao se na njen zahtjev, te bi izblijedio
čim bi besmrtnica stigla do svog odredišta.
Kao glasnica, Irida je prenosila božanske poruke,
osobito one Herine, upućene i drugim bogovima, i
ljudima. Nošena zlatnim krilima, činila je to ona
brzinom olujnog vjetra. Iznimno, njene je usluge
mogao zatražiti i neki smrtnik, kao što je to u Ili-
jadi jednom učinio Ahilej. Shrvan Patroklovom
smrću, načinio je taj najveći ahejski junak pod
Trojom veliku lomaču kako bi spalio prijateljevo
tijelo. Želeći što bolje razgorjeti plamen, zazvao je
on u pomoć vjetrove. Čuvši njegov vapaj, Irida
pohita kući zapadnjaka Zefira: domaćina i njegovu
braću zatekla je okupljene oko obilne trpeze.
Spazivši božicu gdje stoji na kamenom pragu,
vjetrovi skočiše na noge i pozvaše je da im se
pridruži. Umjesto toga, hitra im je glasnica tek
prenijela Ahilejevu želju i njegovo obećanje da će
im, ako mu pomognu, prinijeti bogatu žrtvu. Uz
zaglušujući huk i tjerajući pred sobom tmurne
I M I T O V I
oblake, vjetrovi se smjesta sručiše preko mora k
trojanskoj zemlji. Potaknuta njima, Patroklova
posmrtna lomača gorjela je burno sve dok se na
istoku nije pojavila zvijezda Danica, vjesnica Zore
zaogrnute plaštom boje šafrana.
No ta Homerova slikovita epizoda, rijetka je iz-
nimka: Iridu najčešće srećemo u službi vrhovne
božice Here, rimske Junone. Stoga je posve pri-
kladno što je sedmi po redu asteroid nazvan upra-
vo njenim imenom. Naime, u času kada je 1847. g.
bilo otkriveno, to je malo tijelo nebom naizgled
pratilo već otprije poznatu Junonu, asteroid prvi
put viđen skoro pola stoljeća ranije.
Cvjetni dah
Značenje koje je u starom Rimu pridavano po-
jedinim božanstvima preuzetima iz grčkog predan-
ja, znalo je prilično odstupiti od izvornog. Božica
Hlorida, primjerice, nije među drevnim Grcima bi-
la ni izdaleka toliko štovana kao što je to bio
slučaj s njenom italskom inačicom Florom. Rim-
ljani su koncem svakog travnja održavali
višednevne svečanosti u počast toj nimfi, ostavili
su za sobom njene skulpture i freske, a obogatili
su i oskudno grčko predanje o njoj. U potonjem se
posebno istaknuo veliki rimski pjesnik Ovidije, od
kojega nam stižu i neke osebujne pojedinosti iz
Florinog života.
Hlorida, čije ime znači “zeleni pupoljci”, živjela je
na Otocima blaženih, Elizejskim poljanama na
kojima počivahu duše časnih ljudi. Njen rajski
dom nalazio se negdje daleko na zapadu, usred
rijeke Okeana čije vode oplakuju svijet. Njena
ljepota očarala je Zefira, utjelovljenje zapadnog
vjetra, istog onog boga koji je Ahileju pomogao
raspiriti lomaču za Patrokla. Zefir nije samo oteo
Hloridu, nego ju je i učinio svojom ženom, davši joj
vlast nad cvijećem i okruživši je vječitim proljećem.
Sretni je par dobio i sina, Karpa, čije ime u star-
ogrčkom znači “plod”. Tu bismo priču mogli i
ovako protumačiti: vlažni zapadni vjetar, koji u
proljeće u prirodu unosi živost, udružen sa
svježim zelenilom, rađa obiljem sočnih plodova! U
razgovoru kojega je osobno vodila s maštovitim
Ovidijem, Flora kazuje kako je često pokušavala
izbrojiti boje cvijeća, no bez uspjeha. Pjesnik tvrdi
i to da se božičin dah dok je zborila pretvarao u
proljetne ruže. I samo Florino ime dolazi od latins-
ke riječi za “cvijet”.
Ovidije nam odaje i pomno čuvanu tajnu pori-
jekla boga Marsa, što ju je također doznao iz
Florinih usta. Nakon što je gromovnik Jupiter sam
samcat, bez Junonine pomoći, izrodio Minervu,
njegova je žena poželjela i sama postati majkom
bez pomoći muškarca. Znajući da bi time
razgnjevila moćnog Jupitera, potajice je iskušavala
svakovrsne napitke, spravljane na zemlji, u moru i
38
 I M E N A
u ponorima podzemlja, a sve u nadi da će zatrud-
njeti. Uzalud! Umorna i obeshrabrena, majka bo-
gova se na koncu obratila za pomoć Flori, od koje
nije bilo boljeg poznavatelja ljekovitih svojstava
bilja. Svladavši smrtni strah od Jupiterove osvete
tek kada je Junona prisegnula rijekom Stiks da je
neće odati, Flora je za božicu u svom vrtu ubrala
jedan osobit cvijet. Čim ga je dotaknula, Junona je
zanijela. Dijete rođeno na taj neobičan način, up-
ravo je strašni bog Mars!
Prema prijedlogu astronoma John Herschela,
Florinim je imenom nazvan osmi otkriveni aster-
oid, a 410. takvo malo tijelo, prvi put uočeno na
isteku 19. st, ponijelo je ime grčke nimfe Hloride.
Strah od sinova
Unatoč svoj moći koju su posjedovali, bogovi
stare Grčke strepjeli su pred neumitnošću pro-
ročanstvima nagovještavanog usuda. Toj se sili
nije mogao suprotstaviti ni vladar Olimpa Zeus. Ne
zaboravljajući da je do božanskog prijestolja došao
svrgnuvši vlastitog oca, Gromovnik se uvijek
pribojavao da bi to isto mogao učiniti i neki njegov
sin. Barem dvaput je bilo prorečeno da će se takvo
što dogoditi, jednom dok je bio u braku s Ti-
tankom Metidom, a drugi put kada se kanio oženi-
ti Nerejidom Tetidom.
Kao oličenje razboritosti i domišljatosti, Okeanida
Metida je Zeusu bila oslonac bez kojega se ne bi
bio ni uspeo na olimpski tron. Upravo je Metida
smislila kako njegova okrutnog oca Kronosa natje-
rati da iz svoje utrobe izbaci pojedenu djecu. Muža
je savjetovala i tijekom boja s Titanima koji je usli-
jedio. Metidino ime znači “savjetnica”, ali je ona
posjedovala i proročki dar, te se nije ustručavala
uporabiti ga. Jednom je, tako, najavila da će prvo
roditi kći, a potom i sina koji će zavladati svijetom.
Ne želeći nikome prepustiti vlast, Zeus je nago-
vorio Metidu da se zabave radi natječu u mijenjaju
oblika, vještini koja im nije bila strana. Zabora-
vivši na tren razboritost, božica je pristala, no u
času kada se preobrazila u muhu, Zeus ju je
progutao! Premda zatočena u Zeusovom tijelu, već
otprije zatrudnjela Metida iznijela je svoje prvo di-
jete. Zeus ga je svjesnim postao zahvaljujući
nesnosnoj glavobolji, koja nije prestala dokle god
mu bog Hefest nije sjekirom raskolio glavu. Iz
Zeusovog tjemena pod punom ratnom opremom
iskočila je božica Atena!
Morska nimfa Tetida, predvodica pedeset Nere-
jevih kćeri, dijelila je s Metidom mnoga svojstva:
bila je vidovnjakinja, mogla je po želji mijenjati ob-
lik, a usto je njen sin imao nadjačati svoga oca.
Privučen Tetidinom ljepotom, Zeus ju je naumio
uzeti za ženu, ali opasno proročanstvo natjeralo ga
je da odustane od te nakane. Nerejida je postala
ženom jednog smrtnika, kralja Peleja, te mu je
39
I M I T O V I
uistinu rodila sina jačeg od njega - najvećeg
ahejskog junaka pod Trojom, Ahileja. Dični Ahilej
ne samo da nije svrgnuo oca, već mu je za kratka
života bio pouzdanim osloncem.
Tetida je ujedno i sedamnaesti otkriveni asteroid,
dok je Metidino ime dobio onaj deveti, upravo kao
i jedan Jupiterov mjesec. Metida je prvi planetoid
otkriven iz Irske, te je 160 godina ostao i jedinim.
A onda je Irac Dave McDonald početkom ovog lis-
topada prvi uočio još jedno takvo tijelo, zasad bez
pravog imena. McDonald je isprva namjeravao
predložiti ime neke od drevnih irskih božica, ali
kako se imena božanstava danas daju jedino
krupnijim tijelima Sunčevog sustava, drugi “irski”
asteroid će vjerojatno dobiti ime otkrivačeve su-
pruge Fione.
Najmilija božica
Ima u panteonu stare Grčke jedna božica koja
među drugim besmrtnicima i nije bila osobito na
cijeni, no koju su smrtni ljudi držali najmilijim
gostom. Riječ je o Higijeji, kćerki i pomoćnici boga
lječničkog umijeća Asklepija. Ona je utjelovljavala
dar kojega mnogi od nas drže najvrednijim -
zdravlje. Zdravlje se krije i u samom njenom
imenu. Od njega je u novije doba skovana i riječ
higijena, čime je imenovan jedan od temeljnih
preduvjeta očuvanja dobrog zdravlja. Higijeja je
uistinu svojim blagotvornim uplivom držala bolesti
na sigurnoj udaljenosti, brinući se da zlodusi
boleština i pošasti ne uzmu danak među ljudima.
Kao božica, Higijeja je rijetko bila štovana
zasebno. Hramovi, veličinom skromniji od onih
posvećivanih Olimpijcima, najčešće su podizani u
počast i njoj i njenom ocu. No, to ne znači da u
stara vremena mnoge molitve i zahvale nisu bile
upućivane upravo Higijeji. Starogrčka lirika puna
je takvih obraćanja skromnoj božici, a divili su joj
se i likovni umjetnici. Nemali broj antičkih skulp-
tura i drugih umjetnina s njenim likom sačuvan je
sve do naših dana. Na njima je Higijeja prikazi-
vana kao suzdržana djevojka u dugoj haljini, su-
osjećajnog izraza lica. Ponekad je vidimo i kako se
stojeći oslanja na posjednutog Asklepija. Bliskost
ta dva lika daje nam do znanja kako je djelotvorna
prevencija bolesti najbolji put do zdravlja. Božica
je redovito prikazivana sa zmijom u rukama, često
i s peharom iz kojega je pojila gmaza. Taj njen
plitki pehar i zmija ovijena oko njega, simboli su
ljekarništva. Higijeja je prikazivana i u društvu
svojih sestara, Panaceje i Jase. Prva od njih, boži-
ca je ljekovitih pripravaka, dok je potonja bdjela
nad bolesnicima tijekom njihova oporavka.
Sukladno njenoj povučenoj prirodi, Higijeja nema
istaknuto mjesto u mitologiji. Vjerojatno najpoz-
natiji spomen na nju, jedan je pean pjesnika
Arifrona iz Sikiona. Ta kratka pjesma započinje
 I M E N A
pjesnikovom molbom božici da mu dopusti
ostatak života provesti u njenom okrilju. Arifron
potom na jednostavan i dojmljiv način izriče
životnu istinu: sve vrednote i radosti koje obitelj,
ljubav, imetak ili moć mogu donijeti čovjeku, bez-
vrijedni su ako mu nije naklonjena dobrodušna
Higijeja.
Po redu deseti i po veličini četvrti asteroid nosi
Higijejino ime. Otkriven je sredinom 19. st. iz na-
puljske zvjezdarnice. Njen otkrivač, ravnatelj
opservatorija Annibale de Gasparis, dao joj ime
Bourbonska Higijeja, počastivši time tadašnju vla-
darsku kuću u Napulju. Srećom, astronomska je
zajednica ubrzo odbacila i taj politički dodatak.
Asteroid rednog broja 2878, otkriven prije tridese-
tak godina, nazvan je po Higijejinoj sestri Panaceji.
Zov Sirena
Raznolikost u prikazima istih mitoloških figura, u
starogrčkoj je tradiciji možda najizraženija kada je
riječ o Sirenama, morskim nimfama koje su svo-
jom umilnom pjesmom mamile moreplovce i po-
tom ih nemilosrdno ubijale. Pjesnici antike ne
slažu se ni oko njihova broja i imenâ, a ni oko
njihova izgleda. Premda dijele mnoga svojstva sa
sirenama koje poznajemo iz umjetnosti novijeg
doba, te grčke vile nisu bile dijelom ribe, već su
predstavljale maštoviti hibrid djevojki i ptica. Rim-
ljanin Ovidije nam kazuje kako su one isprva, još
u ljudskom liku, bile pratiljama božice Perzefone,
kćeri olimpske pokroviteljice poljodjelstva Deme-
tre. Već se tada one isticahu i ljepotom i pjevačkim
darom. No, nakon što je vladar svijeta mrtvih Had
oteo Perzefonu, gnjevna je Demetra poslala Sirene
u potragu za kćerkom. Uzalud su nimfe tragale
krajem: Perzefona kao da je u zemlju propala! A
onda su od bogova zaiskale krila ptica, koja bi ih
ponijela i nad morske valove. Molitva im je bila
uslišana i zlatno perje učas im je prekrilo tijela.
Netaknuta su im ostala tek lica, a s njima i umi-
jeće pjevanja. Umorne od bezuspješne potrage,
preobražene Sirene su se na koncu skrasile na
nekom cvjetnom otoku.
Jedna od bajki pripovijeda kako je božica Hera
nagovorila Sirene da se u pjevanju ogledaju s Mu-
zama. Pobjedivši u natjecanju, Muze su očerupale
krilate protivnice i njihovim se perjem okitile kao
krunama. Još je poznatiji susret Sirena i neus-
trašivih Argonauta. Ne sluteći zla, Jazon i njegovi
pustolovi doplovili su nadomak obitavališta Sire-
na. Nimfe su ih smjesta pokušale primamiti
svojim fatalnim pjevom. No, zahvaljujući mudrom
savjetu kentaura Hirona, Jazon je u svoju slikovi-
tu posadu bio uvrstio i Orfeja, kojemu u pjevanju
nije bilo ravna. Jačinom i ljepotom svoga glasa,
Orfej je posve zasjenio Sirene, tako da je družina
sigurno otplovila daleko od litica koje nastavahu
40
I M I T O V I
pticolike djevojke. Ojađene neuspjehom, Sirene su
se strmoglavile niz hridi i u moru pronašle smrt.
Sličan ih je usud snašao i nakon susreta s luka-
vim Odisejom, u najpoznatijoj priči o Sirenama,
onoj Homerovoj. Kako ih Sirene svojim zovom ne
bi začarale, Odisej je mornarima uši napunio vos-
kom. Sebe je, pak, dao čvrsto privezati za jarbol
lađe, da zaluđen pjesmom ne bi skočio s broda i
udavio se. Itački je kralj, naime, ipak želio čuti poj
Sirena, ali ne i pri tom izgubiti glavu.
Napuljski astronom Annibale de Gasparis otkrio
je i po redu jedanaesti asteroid, nazvan Partenopa.
To ime, koje znači “djevičanski glas” pripadalo je
jednoj od Sirena, onoj čije su mrtvo tijelo valovi
Tirenskog mora izbacili u blizini grčkog naselja
Neapolisa, budućeg Napulja.
Krilata pobjeda
Samo rijetki ljudi zadovoljit će se tek sudjelovan-
jem u mirnodopskim natjecanjima, dok u ratno
vrijeme pobjeda postaje imperativom za sve. Stari
se narodi po tome nisu nimalo razlikovali od nas.
Premda nisu postavljane na najviše položaje u od-
govarajućim panteonima, grčka božica pobjede
Nike i njena rimska inačica Viktorija, bile su
itekako štovane i prizivane u mnogim prigodama.
Nike je pri tom značajniju ulogu imala u mitologiji,
a Viktorija u političkoj svakodnevici. Na različite
načine, te su dvije božice još uvijek prisutne i u
našoj kulturi.
Nike je jedno od brojnih božanstava kojima su
Grci u svojim predanjima dodijelili sporedne uloge,
no koja su unatoč tome u neku ruku sveprisutna.
Gdje god bi se bogovi ili ljudi sukobili, u be-
spoštednom boju ili u prijateljskom nadmetanju,
bila je tu i krilata Nike, da se prikloni jednoj od
sukobljenih strana. Pred odlučni okršaj s Titani-
ma, vrhovni bog Zeus stao je okupljati saveznike.
Među prvima mu je pristupila Stiks, božica jedne
od sablasnih rijeka podzemnog svijeta. Sobom je
povela i svoje četvoro djece: kćeri Niku ili Pobjedu,
Kratos ili Snagu i Biju ili Silu, te sina Zelosa ili
Suparništvo. Dirnut njihovom odanošću, Gromov-
nik je mlada božanstva postavio sebi za stalne
pratioce i čuvare olimpskog prijestolja. Nike je u
ruke dobila uzde konja upregnutih u Zeusovu
bojnu kočiju i u tom je svojstvu često prikazivana
u likovnoj umjetnosti antike, ali i novijeg doba.
Tako je kao Viktoriju danas zatičemo kako
čvrstom rukom obuzdava kameni četveropreg
navrh berlinskih Brandenbruških vrata.
Osim uz Zeusa, Nike je čvrsto povezivana i uz
njegovu kći Atenu. Dostojanstvena božica ratne
vještine, nerijetko je prikazivana s malenom krila-
tom Nikom na svom ispruženom dlanu. Takva je
bila i ogromna Atena od zlata i bjelokosti u srcu
Partenona, ali takva je danas i božica pred ulazom
 I M E N A
u zgradu austrijskog parlamenta.
Engleski astronom John Russell Hind otkrio je za
života deset asteroida. Nakon Iride i Flore, prvi je
uočio i po redu dvanaesto takvo tijelo. Dao mu je
ime Viktorija, vjerojatno više u počast ondašnjoj
vladarici njegove zemlje, negoli rimskoj božici. To
je izazvalo protivljenje stranih astronoma, pose-
bice američkih, te je asteroidu čak bilo predloženo
i alternativno ime Klio, prema muzi zaštitnici povi-
jesti. Na koncu je Hindovo ime ipak ocijenjeno
dovoljno mitološkim da bi moglo biti prihvaćeno
prema pravilima koja su vrijedila sredinom 19. st.
Asteroid rednog broja 307, otkriven je četiri de-
setljeća nakon Viktorije, iz zvjezdarnice grada
Nice. Nazvan je stoga Nike, prema božici kojoj i taj
grad na Azurnoj obali vjerojatno duguje svoje ime.
Mudra savjetnica
Provesti političke, društvene i gospodarske re-
forme, nikada nije bilo lako. Vladarima koji bi se
prihvatili takve nezahvalne zadaće, uvijek bi dobro
došla pomoć nadnaravnog. Sumnjičav prema pro-
rocima iz vlastitih redova, puk lakše prihvaća
novine ako su one u skladu s voljom bogova. Toga
je bio svjestan i legendarni drugi kralj rimske
države, Numa Pompilije. Po djelima koja mu se
pripisuju, Numu se mirne duše može smatrati i
pravim utemeljiteljem te države. Njen je teritorij
razdijelio na manje upravne jedinice, a među
svojim je podanicima osnovao i cehovska udružen-
ja. Usto je uskladio i dotad olako shvaćani kalen-
dar, uvevši godinu s dvanaest mjeseci. Zapamćen
je i kao vrlo pobožan čovjek, koji je definirao os-
nove rimske religije, te stvorio red Vestalki,
čuvarica vječnog plamena u Vestinom hramu.
Prema drevnoj bajci, koja je možda i sama nje-
gova umotvorina, Numa je nadahnuće za te smjele
poteze nalazio u savjetima što ih je dobijao od
nimfe Egerije. Kralj se s Egerijom potajice sastajao
u jednom gaju nadomak Rima, posvećenom božici
Dijani. Egerija bijaše jedna od četiriju sestara Ka-
mena, nimfi zaštitnica izvora, zdenaca i vodos-
koka. Sestre se odlikovahu mudrošću i proročkim
darom. Kamenama su se za pomoć obraćale i žene
suočene s iskušenjima poroda i podizanja djece.
Ali kao i u slučaju mnogih drugih ženskih likova
antičke mitologije, i Egerija je u prvom redu od-
ređena svojim odnosom spram muškaraca. Priče o
njoj, uglavnom su priče o Numi, u koje je ona
uključena tek kao savjetnica.
Slično vrijedi i za Ovidijev prikaz Egerijinog usu-
da, u njegovim slavnim Preobrazbama. Taj nas
rimski pjesnik odvodi u Dijaninu svetu šumu,
kamo se nakon Numine smrti, shrvana bolom,
sklonila neutješna Egerija. Utjehu su joj uzalud
pokušavale pružiti druge nimfe, a to je na posebno
nespretan način učinio i Tezejev sin Hipolit.
41
I M I T O V I
Umjesto da iskaže razumijevanje za njenu bol,
Hipolit je prekorio Egeriju što roni suze zbog
nečega tako običnog. Moja je nesreća, kazao je on,
puno veća od tvoje i ona bi te morala utješiti. Na-
ivno misleći da joj tako može pomoći, Hipolit je
ucviljenoj nimfi ispripovijedao kakav ga je sve jad
snašao za života. No, iako su njegova stradanja
uistinu bila beskrajno gora od Egerijinog gubitka,
od njih nije bilo pomoći. Tuđa bol nije mogla izbri-
sati njenu vlastitu! Vidjevši je kako se rastače u
suzama, Dijana se sažalila na nesretnu nimfu.
Njeno je tijelo pretvorila u izvor, a udove u potoke.
Talijan De Gasparis otkrio je i po redu trinaesti
asteroid. Nazvao ga je Egerija, na prijedlog fran-
cuskog matematičara Urbaina Le Verriera, koji je
svojim proračunom omogućio otkriće planeta Nep-
tuna.
Red, mir i pravda
Danas prirodne pravilnosti nemaju ni izbliza
toliki utjecaj na živote ljudi kao što je to bio slučaj
u stara vremena. Smjena godišnjih doba,
najavljivana izlascima određenih zviježđa, bila je
od ključnog značaja za pretežno ratarske zajednice
kakva je bila ona starih Grka. Zato ne čudi što se
u mitologiji toga naroda gubi granica između
zaštitnica prirodnih vremenskih intervala i božan-
skih utjelovljenja reda i pravde. Obje uloge pripale
su Horama, kćerima vrhovnog boga Zeusa i Titan-
ke Temide, božice drevnih pravila ponašanja i
običaja. Obično se govori o trima Horama, sestra-
ma Eunomiji, Eireni i Diki - Redu, Miru i Pravdi.
Zajedno, tri Hore bijahu čuvaricama olimpskih
dveri i božicama godišnjih doba. One su usto
nadgledale i noćno gibanje zviježđa, pazeći da se
strogi red održi i na nebeskom svodu.
Preklapanje prirodnog i pravnog, najbolje se
ogleda već u samom imenu prve od Hora. Naime,
riječ “eunomija” može biti shvaćena kao “dobar
poredak”, ali i kao “dobra ispaša”. Ta je božica
povezivana s unutarnjom stabilnošću države i do-
nošenjem valjanih zakona, a istovremeno, bila je
ona i zaštitnicom proljetnih livada.
Eirene ili Irena, utjelovljenje je mira, ali i božica
proljeća. Ta dvojnost njene prirode nije slučajna.
Ratni su pohodi obično poduzimani za dugih dana
kasnog proljeća, pogodnih za vođenje iscrpljujućih
bitaka. U to je doba godine krhki mir stavljan na
najveće kušnje. Rimljani su toj božici nadjenuli
ime Pax, što je latinska riječ za “mir”, te su joj
posvetili predzadnji dan u siječnju.
U 19. st. su se sve tri Hore našle još jednom
među zvijezdama, podarivši svoja imena trima
malim tijelima Sunčevog sustava. Englez Hind ot-
krio je 1851. g. po redu četrnaesti asteroid, a nje-
gov sunarodnjak John Herschel dao mu je ime
Irena. U to je vrijeme u Londonu održavana
 I M E N A
međunarodna manifestacija bez presedana, prva u
nizu svjetskih izložbi. Nadjenuvši novom objektu
ime božice mira, vrednote za kojom bi trebao težiti
sav civilizirani svijet, Herschel i Hind su htjeli
odati počast izložbi. Hind je usto smislio i Irenin
simbol, opisavši ga kao golubicu sa zvijezdom na
glavi, koja nosi grančicu masline. Taj simbol,
međutim, nikada nije službeno prihvaćen, vjero-
jatno zbog svoje nepraktične složenosti.
Samo dva mjeseca nakon otkrića Irene, Talijan
De Gasparis je prvi uočio još jedan dotad nepoz-
nati asteroid. Nazvao ga je Eunomija, vjerojatno
nadahnut imenom kojega su uporabili njegovi
engleski kolege. Sedamnaest godina kasnije, došla
je na red i Dike: asteroid toga imena otkrio je
Francuz Borrelly. I na koncu, Nijemac Kopff je
početkom prošlog vijeka prvi spazio asteroid Pax,
679. po redu.
Ljepša od Venere
Dio prvi
Ljudima nikada nije bilo uputno nadmašiti bo-
gove u nekoj od njihovih vrlina. Gnjev ljubomornih
besmrtnika koji bi time navukli na sebe, redovito
bi im donosio dugotrajnu patnju. Bogovi, koje
njihova moć kao da je oslobađala potrebe da budu
i pravični, obično nisu marili za to kolika je krivnja
u nesretnika koji su se drznuli biti boljima od njih.
Rimski pisac Apulej, pripovijeda nam, tako, o
usudu prelijepe kraljevne Psihe, koja je ni kriva ni
dužna svojom krasotom zasjenila i samu božicu
ljubavi Veneru. Ta Apulejeva priča, vjerojatno
temeljena na nekom starijem, grčkom mitu, jedan
je od najsjajnijih dragulja antičke književnosti.
Psiha, čije ime znači “dah” ili “duša”, bijaše
najmlađom od triju kćerki nekog kralja. Njena
ljepota bila je takva da su ljudi sa svih strana hrlili
u grad u kojem je obitavala, samo da bi se nadivili
njenom obličju. To i ne bi bilo neko zlo da ti ljudi
nisu Psihu stali i obožavati umjesto dotad ne-
dodirljive Venere. Zanemarena božica, čija narav
nije održavala njenu tjelesnu ljepotu, odlučila se
nemilosrdno osvetiti nesretnoj djevojci, i to na
način posve joj primjeren. Venera je u pomoć
pozvala svog hirovitog sina Kupida, čije su
nevidljive strelice probadale srca ljudi i bogova,
izazivajući u njima oganj ljubavne požude. Od sina
je zaiskala neka svojim moćima natjera Psihu da
se zaljubi u najprezrenijeg od svih ljudi, u nekoga
kome po jadu nema ravna u svijetu. Kupid je
poslušno pohitao ispuniti majčinu želju, no
umjesto toga, očaran Psihinom ljepotom, sam se u
nju zaljubio! Uz pomoć zapadnog vjetra Zefira,
oteo je djevojku i odveo je do svoje skrovite palače.
Tamo ju je posjećivao samo noću, u tami, tajeći
pred njom svoju božansku prirodu. Izričito joj je
zabranio da ga ikada pogleda u lice. No, Psihine
I M I T O V I
ljubomorne sestre, koje je Zefir za dana dovodio u
dvorac da joj prave društvo, lažima su je navele da
prekrši tu zabranu. Jedne noći, dok je Kupid
spokojno snivao pored nje, Psiha je upalila
uljanicu kako bi po prvi put promotrila svog ta-
janstvenog ljubavnika. Njegova ljepota smjesta je
u njoj probudila ljubavnu strast, ali kada se nag-
nula poljubiti ga, kap vrelog ulja iz svjetiljke kap-
nula je Kupidu na rame. Razbuđen i gnjevan zbog
Psihinog neposluha, bog je naprasno napustio up-
lakanu djevojku. Očajna i tjerana ljubavnim
žarom, Psiha se dala u potragu za njim. Na koncu
je, igrom slučaja, postala i sluškinjom svojoj
zakletoj protivnici Veneri. Božica je djevojku
zlostavljala na sve zamislive načine, izjutra joj da-
jući da obavlja naizgled nerješive zadaće. No,
netko bi se uvijek sažalio na nedužnu Psihu i do
večeri bi Venerin nalog bio izvršen.
Ljepša od Venere
Dio drugi
Kao da nije bilo kraja uvredama koje je lijepa
smrtnica Psiha nehotice nanosila oholoj Veneri!
Nakon što su je ljudi stali štovati umjesto božice
ljubavi, sada je Venera na svoj užas uvidjela i to
da Psiha očekuje dijete kojemu je otac njen sin
Kupid. Tašta božica je bila zgrožena izgledima da
postane bakom, a još više činjenicom da joj je
nevjesta njena vlastita sluškinja. Kako kazuje
Rimljanin Apulej, Venera je stoga izložila nesretnu
Psihu teškim kušnjama, ne bi li joj slomila i tijelo i
duh.
Jednoga je jutra osvetoljubiva božica pred Psihu
stavila veliku hrpu različitog, beznadno izmi-
ješanog sjemenja. Venera je od sluškinje zatražila
da do večeri razdvoji zrnje po vrstama. Zdvojnoj
Psihi, koja sama ni u snu ne bi mogla izvršiti
zadatak, pritekla je u pomoć vojska dobrodušnih
mrava. Sjemenke su učas bile razvrstane, ali je
božica, vrativši se te večeri s neke razuzdane
svadbe, smjesta shvatila da to nije djevojčino
djelo. Iz dana u dan, sirotoj je sluškinji nastavljala
zadavati sve teže zadaće. Psiha je svojoj gospo-
darici trebala donijeti pramenje zlatnog runa di-
vljih ovaca što obitavahu u nekom skrovitom gaju,
vode iz izvora navrh litice toliko strme da se njome
nitko nije mogao popeti, čak je morala izmoliti i
malo miomirisne pomade od kraljice svijeta
mrtvih, Prozerpine. Suočenu s tim iskušenjima,
Psihu bi obuzela takva malodušnost da nije uspi-
jevala pronaći utjehe ni u suzama. Ali jadi njene
nedužne duše svaki bi put izazvali sućut u nadna-
ravnih bića. Uz njihovu pomoć, djelom ili dobrim
savjetom, Psiha je uspjela pribaviti i zlatno
pramenje, i vodu iz planinskog izvora, ali i s Pro-
zerpininim se darom vratiti živa iz podzemlja.
Kupid, koji nikada nije prestao voljeti Psihu i koji
42
 I M E N A
joj je u međuvremenu oprostio neposluh, na kon-
cu je od vrhovnog boga Jupitera ponizno zatražio
blagoslov za sebe i svoju odabranicu. Premda se
sam bezbroj puta našao na meti Kupidovih streli-
ca, Jupiter to nije zamjerio Venerinom sinu, već
mu je molbu uslišio. Psihu je učinio besmrtnom i
dao je za ženu presretnom Kupidu. Njenu je
mučiteljicu natjerao da se pomiri s nevjestom. Na
raskošnoj svadbi koja je uslijedila, Venera je
očarala besmrtnike skladno plešući uz zvuke lire i
poj Apolona i Muza.
Apulejeva priča o Psihi i Kupidu bila je tijekom
stoljeća nadahnućem za brojne naraštaje umjet-
nika, a sjetili su je se i astronomi imenujući mala
tijela Sunčevog sustava. Asteroid rednog broja 16
nazvan je, tako, Psiha, dok onog 763. nazivamo
Kupid. Nadalje, 433. asteroid zove se Eros, što je
Kupidovo ime u starogrčkoj mitologiji, dok je onaj
1221. nazvan Amor, što je još jedno latinsko ime
istog boga ljubavi.
Brižna majka
Nema puno tragova koji bi ukazivali na to da je
predvodnica Nereida, morska nimfa Tetida, bila
osobito štovana kao božanstvo, ali je ona kao lik
itekako prisutna u antičkoj književnosti, kako
grčkoj, tako i onoj na latinskom jeziku. Danas je u
prvom redu znamo kao majku najvećeg grčkog ju-
naka pod Trojom Ahileja, kojega je na sve moguće
načine pokušavala zaštititi od neumitne sudbine.
Tetida bijaše jedna od pedeset prelijepih kćeri
morskog boga Nereja i njegove žene Doris, ali
prema kazivanju pjesnikâ starine, brigu o njenom
odgoju preuzela je na sebe sama Hera. Ona je
vjerojatno jedina besmrtnica u starogrčkoj mi-
tologiji koja je za muža imala smrtnog čovjeka,
kralja Peleja. Zbog toga je i njihov sin Ahilej bio
smrtan, s čime se brižna majka teško mirila. Od
njegova rođenja, pokušavala je sinu podariti be-
smrtnost ili makar neranjivost. Starije nam priče
kazuju kako je mališana izlagala plamenu i
mazala ga ambrozijom, sve u želji da od njega
odagna prokletstvo umiranja. Nama je, pak, bolje
znana bajka rimskog pjesnika Stacija, prema kojoj
je Tetida malog Ahileja odnijela u podzemni svijet
mrtvih i tamo ga uronila ga u ledenu vodu sa-
blasne rijeke Stiks, držeći ga pri tom za noge. Gdje
god je voda skvasila dječakovu kožu, učinila ju je
neprobojnom. Ali Ahilejeve pete, pokrivene majčin-
im prstima, ostale su suhe, a time i ranjive. Puno
kasnije, jedna otrovna strijela odapeta iz luka tro-
janskog kraljevića Parisa, pronašla je put do te
slabe točke grčkog junaka i okončala mu prekratki
život.
Znajući zahvaljujući svom proročkom daru da će
Ahileja u trojanskom ratu snaći smrt, Tetida je
mladića pokušala zaštiti od novačenja i na pomalo
43
I M I T O V I
nekonvencionalan način. Prerušenog u djevojku,
skrila ga je ona na otoku Skirosu, na dvoru
tamošnjeg kralja Likomeda. Ali vijesti o tome ubr-
zo su se proširile Grčkom i na Skiros su stigli Di-
omed i Odisej, kako bi provjerili istinitost glasina.
Lukavi se Odisej i sam prerušio, i to u trgovca koji
je svojim domaćinima ponudio haljine i nakit, ali i
sjajno oružje. Sukladno svojoj ženskoj naravi,
kraljeve su kćeri stale sa zanimanjem razgledati
odjeću i ukrase, dok je naivni Ahilej smjesta pose-
gnuo za mačem, tako se nehotice razotkrivši.
Popularnost Homerove Ilijade i inih priča o tro-
janskom ratu, rezultirala je brojnim asteroidima s
imenima likova iz tih legendi. Tako onaj rednog
broja 17 zovemo Tetida, dok je 588. prozvan
Ahilejem. Potonje se tijelo nalazi u skupini koja
oko Sunca obilazi ispred planeta Jupitera i koju
nazivamo Trojancima. Nadalje, Doris je 48. aster-
oid, a sićušni Nerej onaj 4660. po redu. Svemirska
gromada rednog broja 11311 diči se imenom
kralja Peleja.
Nadahnuće pjesnika
Dio prvi
Kao i u slučaju mnogih drugih skupina mi-
toloških likova, i broj i imena starogrčkih Muza
razlikuju su od izvora do izvora. U starim je
tekstovima različito prikazivano i porijeklo tih
raspjevanih božica, a vremenom se mijenjala i
uloga koju su one imale u životima ljudi. Prema
piscima iz najstarijih razdoblja, Muze su bile nim-
fe izvorâ nadahnuća, uz koje su i štovane. One su
istovremeno bile i božice znanja, koje su u svome
sjećanju čuvale sve što se ikada zbilo. Kasnije su
u predanju postale zaštitnicama različitih vrsta
umjetnosti, posebice pjesništva, ali i znanosti.
Grčki geograf iz 2. st. Pauzanias nas izvještava da
je postojbina Muza bila u podnožju beocijske pla-
nine Helikona, u kraju bogatom izvorima. Imena
njegovih triju drevnih Muza glasila su Meleta,
Mnema i Oda, što bi se dalo prevesti s, redom,
“vježba”, “pamćenje” i “pjesma”. U drugim kra-
jevima Grčke korištena su posve različita imena,
premda se i drugdje držalo da Muza ima tri. No,
na koncu je bilo općeprihvaćeno da je sestara tri-
put više. Njihova imena je zabilježilo više autora, u
prvom redu Heziod u svom Postanku bogova.
Prema tome piscu, roditelji Muza bijahu vrhovni
bog Zeus i Titanka Mnemozina, božica pamćenja i
stvoriteljica govora i riječi. Devet je kćeri proizišlo
iz devet noći što ih je Gromovnik proveo u Mne-
mozininom domu, u kraju blizu snijegom
pokrivenog Olimpa. Sestre su od malena dijelile
iste misli, njihova srca bila su predana pjesmi i
plesu, a duh slobodan od bilo kakve brige. Imena
su im dana tako da se iz njih da naslutiti kojem
umijeću je koja od njih pokroviteljicom.
 I M E N A
Kaliopa, najstarija od sestara i u neku ruku
njihova predvodnica, bila je zaštitnicom epske
poezije, ali i božicom govorništva. Taj je govornički
dar po volji udjeljivala smrtnim vladarima. Kalio-
pino ime jednostavno znači “lijepog glasa”, a lijep
je glas imao i njen nesretni sin, pjevač bez premca
Orfej. U novije su doba sve Heziodove Muze
poklonile svoja imena malim tijelima Sunčevog
sustava. Tako je asteroid rednog broja 22 nazvan
Kaliopa, a pokazalo se da oko njega obilazi i jedan
prilično krupan mjesec. Njemu je, pak, dano ime
Linos, prema drugom Kaliopinom sinu, izumitelju
melodije i ritma.
Kaliopina sestra Klio, Muza je povijesti, a ime joj
je izvedeno od glagola sa značenjem “učiniti ču-
venim” ili “slaviti”. Naime, bilježiti povijest obično
znači činiti nekoga slavnim, često bez prave mjere.
Zbog te njene uloge, Klio je u likovnoj umjetnosti
obično prikazivana s razmotanim svitkom i s
pisaljkom u ruci. Nakon što je bezuspješno pred-
lagano da njenim imenom bude prozvan 12. aster-
oid, ono je na koncu pridruženo onom 84. po re-
du.
Nadahnuće pjesnika
Dio drugi
Grčki povjesničar i filozof Plutarh pripovijeda
nam kako su u njegovim Delfima za imena Muza
korišteni nazivi triju akorda sviranih na liri - naj-
dubljeg, srednjeg i onog najvišeg. Tako je jednoj od
božica ime glasilo Neta, drugoj Meza, a trećoj
Hipata. Lira, narodno glazbalo obljubljeno u anti-
ci, bila je i atributom puno poznatije, Heziodove
Muze Erato. Ona je u likovnoj umjetnosti obično
prikazivana s lirom u rukama ili, pak, s kitarom,
instrumentom nalik liri. Kitare su se laćali jedino
vrsni glazbenici, a prema predanju, izumio ga je
sam bog Apolon. Erato, čije ime znači “ljubljena”
ili “ljupka”, bila je zaštitnicom lirike, posebice one
ljubavne. Izvorno, lirska je poezija recitirana upra-
vo uz pratnju lire, te joj odatle dolazi i ime. As-
tronomi su u drugoj polovici 19. st. devet Heziodo-
vih Muza prenijeli na nebo, dajući njihova imena
netom otkrivanim asteroidima. Onaj 62. po redu
nazvan je, tako, Erato.
Većinu Heziodovih Muza u asteroidskom je
pojasu prvi uočio engleski astronom John Russell
Hind, otkrivač ukupno deset malih tijela Sunčevog
sustava. Među njima je bila i Euterpa, čije ime
znači otprilike “donositeljica obilja radosti”. Tu je
radost Euterpa zazivala svojim umilnim pjevom i
vještim sviranjem dvostruke frule aulosa, s kojim
je redovito prikazivana na antičkim vazama i
mozaicima. Njena domena bila je, stoga, glazba.
Euterpino je ime nadjenuto 27. asteroidu, jednom
od najsjajnijih na našem nebu.
Isprva je ulogu zaštitnice pjevanja imala Euterpi-
44
I M I T O V I
na sestra Melpomena, čije ime možemo prevesti sa
“slaviti pjesmom i plesom”. Međutim, ta je Muza
vremenom sve više povezivana s tragedijom i
danas je najbolje znamo kao zaštitnicu te uzvišene
dramske vrste. Melpomena je prikazivana s nizom
obilježja svojstvenih glumcima u antičkim tragedi-
jama, poput njihove karakteristične odjeće i
obuće. Na likovnim prikazima, ta Muza redovito u
ruci drži masku izobličenu bolom, kakve su pred
svojim licima glumci onog doba držali uprizorujući
djela Sofokla, Euripida i drugih velikih trageda.
Kada je Hind Melpomenino ime dodijelio asteroidu
rednog broja 18, ona je postala prvom Muzom
među zvijezdama.
Osobito mjesto zaštitnice sakralnih pjesma i
glazbe pripalo je Muzi Polihimniji, čije ime jed-
nostavno znači “puno hvalospjeva”. Heziod joj još
k tome pripisuje i izum lire. Ta je božica prikazi-
vana kao ozbiljna žena zamišljenog izraza lica,
zaogrnuta dugim plaštem i najčešće bez posebnih
atributa. Vještina kojom je Polihimnija vladala,
bila je i pantomima, nijemi govor tijela i ruku,
kojim je i muk postajao slikom prepunom značen-
ja. Asteroid rednog broja 33 ponio je 1854. g.
Polihimijino ime.
Nadahnuće pjesnika
Dio treći
U dva stoljeća potrage za asteroidima, otkriveno
je toliko mnoštvo tih malih tijela da su se as-
tronomi znali naći na muci pokušavajući im
nadjenuti imena. Stoga može začuditi što se uz
onih devet najpoznatijih, Heziodovih Muza, na
nebu nije našlo više tih zaštitnica umjetnosti.
Primjerice, u tu su svrhu ostala neiskorištena i
imena Cefize, Apolonije i Boristenije, koje nisu bile
samo Muze, već i kćeri boga Apolona. Taj bogati
segment folklora stare Grčke iznjedrio je i imena
poput Neile, Tritone, Asope, Heptapore, Aheloje,
Telksione i Arhe - sve odreda Muza koje nisu
pronašle put do asteroidnog pojasa. Iznimka je
Meleta, jedna od tri izvorne beocijske Muze: njeno
ime znači “vježba” ili “meditacija”, a ono je
pridruženo 56. asteroidu. Valja još spomenuti i po
redu 600. malo tijelo Sunčevog sustava, jed-
nostavno nazvano Muza.
Čini se da je u Hezioda i drugih antičkih autora
bilo više Muza negoli umjetnosti kojima bi one
mogle biti pokroviteljicama. Stoga je neminovno
dolazilo do preklapanja njihovih ovlasti, a one su
usto često rabile i slične atribute. Tako je Terpsi-
hora obično prikazivana s lirom, glazbalom koje je
koristila i sestra joj Erato. Terpsihorino ime
možemo shvatiti kao “zanos plesa”: iz njega je lako
razlučiti koji je oblik umjetničkog stvaralaštva ona
inspirirala. Usto je Terpsihora bila zaštitnicom i
zborskog pjevanja. Njeno je ime dodijeljeno 81. as-
 I M E N A
teroidu, kojega je prvi uočio Wilhelm Tempel,
slavni otkrivač kometa.
Englez John Hind, pak, otkrio je asteroide koji su
ponijeli imena dviju preostalih Heziodovih Muza.
Prvi od njih bio je onaj 23. po redu, a nazvan je
Talija. Ime te božice znači “raskošna svečanost” ili
“rascvjetanost”, dok su područje njenog utjecaja
bile komedija i pastoralna poezija. U likovnoj je
umjetnosti stoga prikazivana s komičnom
kazališnom maskom u ruci, pastirskim štapom ili
vijencem ispletenim od bršljana. I na koncu, Hind
je 30. asteoridu dao ime Uranija, prema Muzi
pokroviteljici astronomije i astrologije, disciplinâ
među kojima u starom vijeku nije bilo puno
razlike. Uranija ili “nebeska”, prikazivana je s ne-
beskom sferom koju je poput globusa držala u
rukama, a u novije doba slikari su je ogrnuli i
plaštom posutim zvijezdama ili je okrunili zvjezda-
nim dijademom.
Astronomi nisu zaboravili ni Mnemozinu, majku
devet Heziodovih muza, čijim je imenom nazvan
57. asteroid. Manje je poznato da je i njihov otac,
vrhovni bog Zeus, počašćen na isti način. Ali dok
je njegova rimska inačica Jupiter svoje ime po-
dario najvećem Sunčevom planetu, jedanaest pu-
ta širem od Zemlje, dotle se promjer sićušnog
Zeusa procjenjuje na samo nekoliko kilometara.
Slijepa sreća
Kada je riječ o starogrčkoj božici Tihi i njenoj
rimskoj inačici Fortuni, treba imati na umu da te
besmrtnice bijahu odgovorne za sve ljudske kobi,
a ne samo za one sretnog ishoda. One su bile
hvaljene zbog uspjehâ što su ih darivale smrtnici-
ma, ali i kuđene zbog zle sreće kojima su ih
pogađale. Tihe je prikazivana s različitim atributi-
ma, ovisno o ulozi koju bi joj umjetnik dodijelio. S
kormilom u ruci, bila je ona božanstvom koje je
upravljalo svjetskim zbivanjima, a ako je na slici
držala loptu, Tihe je svima davala do znanja koliko
je sreća nepostojana, poput lopte sposobna otko-
trljati se na bilo koju stranu. Vidimo li je, pak, s
rogom koze Amalteje, ta je božica simbolom obilja
kojega donosi sretni usud.
Fortunino ime poznatije nam je od danas pomalo
opskurnog Tihinog. Ta rimska personifikacija
sreće često je prikazivana s povezom preko očiju,
slijepa poput božice pravde Justicije. Satiričar Ap-
ulej složio se s takvom predodžbom Fortune,
zapisavši kako ona sreću redovito dijeli naslijepo,
poklanjajući je opakima, a uskraćujući je plemen-
itima. To se, kaže Apulej, ne odnosi samo na obilje
materijalnih dobara, već, što je najgore od svega, i
na ugled kojega donosi nečije poštenje. Zahvalju-
jući Fortuninoj nasumičnosti, u takvom ugledu
neopravdano najviše uživaju zli ljudi, dok je čast
onih očigledno nedužnih često nepopravljivo
45
I M I T O V I
ukaljana.
Slavni grčki basnopisac Ezop stao je, pak, u
zaštitu Tihe, i to u priči o putniku koji je nakon
duga putovanja neoprezno legao odmoriti se uz
neki duboki zdenac. Čovjeku se u snu obratila
božica, zazivajući ga da se smjesta probudi. “Bojim
se da ćeš pasti u bunar”, kazala mu je Tihe, “a ako
se to dogodi, sva će krivnja biti svaljena na mene i
ime će mi među smrtnicima doći na zao glas. Jer,
kako uviđam, ljudi sva zla koja ih snađu odmah
pripišu meni, premda je većinu njih prouzročila
njihova vlastita ludost.” Božica potom zaključuje
kako je više-manje svatko sam gospodar svoje
sudbine.
Ezopova je priča i o zemljoradniku koji je, orući
svoju njivu, zapeo plugom o zakopanu škrinju s
blagom. Sretni seljak zahvalno je na tom mjestu
podignuo oltar u slavu Geje, božice zemlje. Uvri-
jeđena što i nju nije smatrao vrijednom žrtvenika,
Tihe se obratila rataru, upozorivši ga da njegova
sreća neće potrajati. “Kada ti zlato bude ukradeno
i tebe shrva tuga”, rekla mu je Tihe, “ja ću biti
prva kojoj ćeš se požaliti u svom očaju i oskudici.”
Obje antičke božice sreće našle su svoje mjesto
među malim tijelima Sunčevog sustava. Englez
Hind otkrio je 19. asteroid, nazvavši ga Fortuna,
dok je njegov suvremenik, Nijemac Luther, prvi
uočio 258. asteroid, davši mu Tihino ime.
Gradovi na nebu
Od pravila da se malim tijelima Sunčevog susta-
va nadijevaju imena antičkih božica, prvi se put
odstupilo kada je 1852. g. uočen po redu 20. as-
teroid. Suotkrivačem toga razmjerno krupnog ob-
jekta drži se Francuz Jean Chacornac, koji je
zaslužan i za njegovo imenovanje: asteroid je pro-
zvan Massalia, prema latinskom imenu naselja iz
kojega se razvio suvremeni Marseille. Naime, Cha-
cornac je svoje promatranje obavio iz toga grada,
iz kojega su otkriveni i deseci drugih asteroida,
pretežno u vrijeme prije uvođenja električne
rasvjete u širu uporabu. Isti je astronom otkrio i
25. asteroid, ovaj put posve samostalno. Dao mu
je ime Fokeja, prema starogrčkom gradu čiji se
ostaci nalaze u današnjoj Turskoj. Razlog tome
povijesne je prirode. Stanovnici Fokeje putovali su
i trgovali po cijelom Sredozemlju, osnivajući pri
tom i trajna naselja. Jedno od takvih njihovih
uporišta, bila je i Massalia.
Iste godine kada je otkrivena Massalia, njemački
astronom i slikar Hermann Goldschmidt opazio je
još jedan dotad nepoznati asteroid. Vjerojatno
potaknut Chacornacovim primjerom, dao mu je
ime Lutetia, prema latinskom nazivu za naselje na
mjestu današnjeg glavnog grada Francuske. Tako
je stoga što je Goldschmidt do otkrića došao bo-
raveći u Parizu, likovnom središtu Europe.
 I M E N A
Zvjezdoznanci su nakon toga nastavljali povreme-
no na sličan način odavati počast mjestima iz
kojih su otkrivali asteroide, još se desetljećima
služeći latinskim inačicama njihovih imena.
No, neposredno po otkriću Lutetije, astronomi su
nadahnuće pri imenovanju asteroida opet potražili
u mitovima starog vijeka. Nakon dviju Muza, u as-
teroidni pojas su tako smjestili i Titanku Temidu,
zaštitnicu reda i morala, tradicionalnih pravila
ponašanja koja su propisali sami bogovi. Ta druga
zakonita žena i savjetnica Gromovnika Zeusa, bila
je ta koja je ljudski rod naučila razlikovati dobro
od zla, koja ga je uputila u pravila gostoljubivosti i
dobre vladavine, te ga podučila pobožnosti. Zbog
svoje uzvišene uloge u prirodnom poretku, za-
konodavka Temida je u pjesničkim iskazima tek s
poniznošću obasipana hvalom. Pisci starine su je
samo iznimno uključivali u dinamična zbivanja
kojima starogrčka mitologija inače obiluje. Jedna
takva iznimka je i dobro znana priča o kobnoj
zlatnoj jabuci s natpisom “Najljepšoj”, koju je boži-
ca nesloge Erida dala trojanskom kraljeviću Parisu
da njome obdari jednu od triju Olimpijki. Priča
kazuje kako je na taj čin gnjevnu Eridu navela up-
ravo Temida, no u obranu ponosne Titanke stao je
sam Platon. Filozof je u svojoj “Republici” zapisao
kako se nipošto ne slaže s tim da bi nesloga i
svađa mogle biti djelom Temide i Zeusa.
Kraljica podzemlja
Premda dijete vrhovnih olimpskih božanstava,
prelijepa Perzefona je svoju mladost provodila da-
leko od raskoši i spletki božanske prijestolnice,
okružena prirodom kojoj se istinski radovala. Nje-
na majka, božica poljodjelstva Demetra, bdjela je
nad nevinom srećom svoje kćeri. No, čak ni De-
metra nije mogla ništa učiniti kada je njen muž i
djevojčin otac Zeus naumio pomoći svom bratu
Hadu, ludo zaljubljenom u Perzefonu, da je se
domogne. Vrhovni Olimpijac, svjestan da Demetra
neće od svoje volje dopustiti vladaru svijeta mrtvih
da joj zatoči kćer u svom podzemnom kraljevstvu,
savjetovao je brata da Perzefonu jednostavno ot-
me. Ovaj je to i učinio, i to usred otoka Sicilije. Is-
kočivši kroz procijep u zemlji na livadu na kojoj je
nedužna djevojka u društvu nimfi brala cvijeće,
Had je čvrsto zgrabio Perzefonu i u tren je oka od-
nio sobom.
Uvidjevši da joj nema kćeri, zdvojna Demetra da-
la se u potragu za njom. Danima je neumorno lu-
tala svijetom, posvuda tražeći izgubljenu djevojku.
U tome joj je pomagala tajanstvena božica čaranja
i vradžbina Hekata, u tami joj osvjetljavajući put
zubljama. Očajna se majka na koncu obratila
bogu sunca Heliosu, čijem pogledu s visine nije
promicalo ništa što se na zemlji zbivalo. Helios joj
nije samo kazao tko je oteo Perzefonu, već i to da
I M I T O V I
je u otmicu upleten i sam Zeus. Naime, Gromov-
nik je bio zaslužan što je ono cvijeće kojega je
brala njegova kći niklo u takvom obilju upravo na
mjestu na kojem je Hadu bilo zgodno izvesti svoj
naum. Razgnjevljena tom spoznajom, Demetra je
odlučila zemlji uskratiti njenu plodnost, dokle god
opet ne vidi Perzefonu. Uzalud su ratari prolijevali
znoj na njivama: uroda nije bilo, te je ubrzo zavla-
dala glad. Zabrinut zbog pošasti koja je stala kositi
smrtnike, Zeus je od brata zatražio da izruči otetu
djevojku. Had je pristao, ali je na rastanku Perze-
foni prvo dao da kuša nekoliko zrnaca čarobnog
nara. Voće je djevojku zauvijek vezalo uz svijet
mrtvih, te se ona nakon toga svake godine morala
onamo vraćati. Dio godine je otada provodila u
majčinom društvu, na osunčanoj površini zemlje,
dok je ostatak vremena postajala neumoljivo stro-
gom kraljicom podzemlja. Njen proljetni izlazak iz
svijeta sjena, priroda svake godine pozdravi bujan-
jem zelenila i šarenilom cvijeća, no kada dođe vri-
jeme za Perzefonin povratak Hadu, zemlja opet
utone u zimsko mrtvilo.
Asteroid rednog broja 26 nazvan je Prozerpina,
što je ime koje su Perzefoni dali Rimljani, dok onaj
399. po redu nosi upravo ime te vladarice svijeta
mrtvih u tradiciji stare Grčke. Točno 100. aster-
oid, pak, nazvan je Hekata, dijelom i stoga što u
starogrčkom riječ “hekaton” znači “stotinu”.
Rimska ratnica
Rodbinski odnos rimskog boga Marsa i božice Be-
lone kao da je u svakom drevnom zapisu definiran
na neki drugi način. Tako je Belona neki put Mar-
sova žena, ponekad mu je kćerka, dok je u nekih
autora vidimo u ulozi Marsove sestre. No, Belona
je uvijek, bez iznimke, odana Marsova pratilja u
ratnim pohodima, često kao vozačica njegove
bojne kočije. Samo njeno ime dolazi od rimske ri-
ječi “bellum”, u značenju “rat”. Po držanju i nara-
vi, ratnica Belona jako je nalik Marsu. Zamišljana
je s kacigom na glavi, zaštićena sjajnim oklopom i
štitom, te oboružana mačem i kopljem. Ponekad je
u bitku znala ponijeti i zublju s plamenom krvav-
ocrvene boje. Na bojnom polju nije imala mira. Ju-
rila je posvuda, gromko izvikujući zapovjedi i
bodreći svoje miljenike bojnim povicima. Uza sve
to, zveket njenog oružja i oklopa pridonosio je io-
nako neumjernoj buci bojišta. Prema Vergiliju,
nosila je ona sobom i bič umrljan krvlju. Njoj je
pripisivana odgovornost za poticanje rata i nasilja,
ona je bila ta koja je vojnike mamila u bitku.
Vjerovalo se da će onima koji budu zazivali njeno
ime donositi pobjede u bitkama i ratovima. Stoga
je Belona - iako uz nju nije bila povezana spomena
vrijedna mitologija - u rimskoj državi uživala zna-
tan ugled, posebice među vojnicima.
Belonu su rimski pjesnici mahom poistovjećivali
46
 I M E N A
s grčkom božicom rata Enijom, ali njeno je pori-
jeklo vjerojatno italsko. Zapravo, ta je besmrtnica
možda bila prvim rimskim ratnim božanstvom, u
vrijeme prije negoli je bog plodnosti i proljetnog
bujanja Mars bio poistovjećen s krvožednim
grčkim ratnikom Aresom. Rimljani su Beloni
podignuli hram na obali rijeke Tibera, na poljani
posvećenoj bogu Marsu. Područje oko hrama
smatrano je stranim tlom, na kojemu su senatori
sretali poslanike drugih naroda i dočekivali pob-
jedničke vojskovođe, te gdje su službeno ob-
javljivani ratovi. Pored Belonina hrama bio je
postavljen stup koji je predstavljao granicu rimske
države. Rat je ritualno započinjan tako što bi
jedan od svećenika bacio koplje preko stupa, sim-
bolizirajući na taj način napad na neprijateljski
teritorij.
Njemački astronom Luther otkrio je 1854. g. po
redu 28 asteroid, te mu je dao ime Belona, možda
kako bi time obilježio početak krvavog krimskog
rata. Njegov sunarodnjak Encke smislio je i pose-
ban simbol za to malo tijelo, jedan od posljednjih
takvih znakova. Značenje nepraktičnog Enckovog
simbola nije posve jasno, no čini se da crtež pri-
kazuje dva Belonina atributa: stiliziranu baklju i
njen bič. Ni taj znak, nezgrapan i teško pamtljiv,
nije ušao u uporabu, te danas predstavlja tek pov-
ijesni kuriozitet. Začudo, grčka božica Enio nije
dobila svoj asteroid.
Mirno more
Isto onako kako je gospodar podzemlja Had bio
zaluđen ljepotom nedužne Perzefone, tako je i nje-
gov brat Posejdon, vladar morskih dubina, žudio
za nimfom Amfitritom, jednom od pedeset kćeri
mudrog starca Nereja, boga ribljeg obilja što ga je
darivalo more. I jednako kao što Demetrina kći
Perzefona nije marila za Hadove osjećaje, tako ni
Amfitrita nije prihvatila Posejdonovo udvaranje.
Nimfa je pobjegla daleko na zapad, do samog kraja
svijeta i okamenjenog Titana Atlasa. Tamo ju je
pronašao Dupin, jedno od morskih stvorenja koja
je Posejdon poslao u potragu za svojom odabrani-
com. Prema jednoj inačici te priče, slatkorječivi je
Dupin nagovorio Amfitritu da se vrati ožalošćenom
bogu i postane mu ženom, dok je prema drugoj,
stvor tek dojavio svome gospodaru gdje se nimfa
skriva, nakon čega ju je Posejdon silom odveo u
svoj podvodni dvorac. Bilo kako bilo, Amfitrita je
otada bila kraljicom mora, do te mjere saživljena s
tim Grcima toliko važnim elementom, da je s
njime najčešće i poistovjećivana. U tim se prigo-
dama gubila svaka razlika između nje i Thalase,
praiskonskog duha koji predstavlja utjelovljenje
mora i čije samo ime znači upravo to. Zapravo i
Amfitritino ime - doslovce “treće koje okružuje” -
odnosi se na more, premda nije jasno zbog čega je
47
I M I T O V I
ono nazvano “trećim”.
Basnopisac Ezop kazuje nam jednu lijepu priču o
nekom pomorcu kojega su nakon brodoloma mor-
ski valovi izbacili na obalu. Kada je nesretnik
došao k sebi, okrenuo se moru i stao ga koriti ne
birajući riječi. Optužio je pučinu da svojim
spokojnim izgledom mami ljude da se u svojim
lađama otisnu na nju, pa da ih onda zaskoči grd-
nim valovima i podavi ih bez imalo milosti. Čuvši
taj prijekor, Thalasa poprimi obličje žene i stupi na
obalu pred brodolomca. “Ne krivi mene, dobri
čovječe”, kaza ona, “već vjetrove! Jer moja je narav
mirna i ja sam pouzdana poput same zemlje. Ali
vjetrovi se najednom obruše na mene, podignu
valove i učine me divljom i opakom.”
Ezopova je i šaljiva pripovijest o tome kako su
jednom sve rijeke nagrnule pred Thalasu kako bi
joj se požalile. Naime, tekućicama je teško padalo
što se one, slatkovodne i dobre za piće, moraju
stopiti s morskom vodom i postati slanima, tako
da ih više nitko ne može piti. Thalasa im je
lakonski odgovorila: “Nemojte mi dolaziti, pa
nećete ni postati slane!”
Istoga dana kada je otkrivena Belona, 1. ožujka
1854. g, prvi je put uočen i po redu 29. asteroid,
koji je dobio ime Amfitrita. Umjesto nekim od
bezbrojnih asteroida, Thalasa je postala jednim od
malih mjeseca planeta Neptuna. Takav izbor ime-
na posve je primjeren, budući je Neptun ime koje
su Rimljani dali grčkom Posejdonu.
Ljupke sestre
Pjesnike nadahnjuju Muze, držali su stari Grci,
no to što oni svojim pjesmama mogu uljepšati
živote ljudi i uveličati svetkovine u slavu bogova,
djelo je Harita, božica ljupkosti, ljepote i veselja.
Za Rimljane, koji su ih nazivali Gracijama, one su
bile i simbolima zahvalnosti i velikodušnosti. U
književnosti antike tretirane su vrlo slobodno. Pis-
ci su im pripisivali različita porijekla, smišljali ih u
različitom broju i nadijevali im različita imena.
Ocem im se obično drži vrhovni Olimpijac Zeus,
dok im kao majku više autora navodi Titanku
Eurinomiju, božicu livada i prostranih pašnjaka.
Homerova Harita, kojoj on ne daje posebnog ime-
na, žena je božanskog kovača Hefesta, a tu joj je
ulogu u svom Postanku bogova namijenio i
Heziod. Potonji je pisac Hefestovu ženu nazvao
Aglaja, u značenju “sjajna” ili “veličanstvena”.
Kako se ženom priprostog boga vatre najčešće
smatra Afrodita, čini se da je ta božica ljubavi, ako
već ne izjednačavana, a onda barem uspoređivana
s Haritom.
Drugdje su Harite doživljavane kao mnoštvo
mlađahnih božica koje su upravljale različitim
životnim užicima, poput igre i zabave, odmora i
opuštanja, gozbi i veselja. U njihova su zaduženja
 I M E N A
spadale i kreacije svakovrsnih ukrasa, posebice
onih cvjetnih. Zamisao da se ljupkost utjelovi u
mnogobrojnim natprirodnim stvorenjima, vrlo je
stara, a vjerojatno je bila motivirana različitim
načinima na koje ljepota urešava svijet oko nas.
Što ljepota manje stremi vladati, to je njena pob-
jeda veličanstvenija. Što manje divljenja zahtijeva,
to joj ga ljudi radije poklanjaju. Te zamisli kao da
su u samoj srži Harita!
Harite, odnosno Gracije, u likovnoj su umjetnosti
zamalo redovito prikazivane kao tri nage djevojke
koje zaneseno plešu držeći jedna drugoj ruke na
ramenima. Na mozaicima ih ponekad vidimo i
okrunjene mirtom, s grančicama te mirisne biljke
u rukama. Na takav su način prikazivane i u novi-
je doba, primjerice na slavnoj Botticellijevoj slici
Proljeće. Jedna od triju Gracija nosi ime Aglaja,
dok imena preostale dvije glase Eufrozina i Talija.
Eufrozinino bi se ime moglo prevesti s “radost” ili
“sreća”, dok Talijino znači ili “svečana gozba”, ili
“rascvjetana”.
Američki astronom John Ferguson otkrio je po
redu 31. asteroid. To prvo malo tijelo Sunčevog
sustava otkriveno iz Sjeverne Amerike, dobilo je
ime Eufrozina. Nijemac Robert Luther, pak, prvi je
uočio 47. asteroid, nazvavši ga Aglaja. Harita Tali-
ja nije dobila vlastiti asteroid, jer je istog imena
bila i jedna od Muza, po kojoj je imenovan 23.
takav objekt. Majka Gracijâ, Titanka Eurinomija,
podarila je svoje ime 79. asteroidu, dok je onaj
627. nazvan jednostavno Harita.
Srce od kamena
Pomona je jedno od rimskih božanstava koja
nemaju para u starogrčkom panteonu. Ime te
nimfe drijade dolazi od latinske riječi “pomum”,
što znači “voćka” ili “plod”. Umjesto da skrbi za
šume i potoke, Pomona je bdjela nad voćnjacima i
vrtovima. Vješto je baratala nožem za kresanje
pregusto izraslih mladica, a u umijeću cijepljenja
nije joj bilo ravne. Uz njenu brigu, korijenju voćki
nikada nije uzmanjkalo svježe vode. Naporni rad u
voćnjaku bijaše Pomonina najveća radost i jedino
što ju je uistinu zanimalo. No, njena iznimna
ljepota nije prošla nezapaženom i nimfi su svojim
udvaranjem stalno dodijavali brojni prosci. Bez i
najmanje želje da ikome od njih pokloni svoje srce,
Pomona je svoj dragocjeni voćnjak dala okružiti
visokim zidom.
Jedan od očaranih mladića bio je i Vertumno,
bog mjene godišnjih doba. Premda je njegova ljub-
av bila iskrena i strasna, ni on nije imao ništa više
uspjeha od običnih satira. Kako bi se približio Po-
moni, koristio je svoju sposobnost mijenjanja lika,
čas joj se ukazujući kao žetelac, a čas kao voćar
poput nje same. Ništa nije pomagalo: Pomonino
srce ostajalo je kamenim! Nesretni se Vertumno
48
I M I T O V I
mogao tek tješiti kratkotrajnim užitkom susreta s
njenom ljepotom.
A onda se jednoga dana zaljubljeni bog sjetio uz-
eti lik pogrbljene starice. Pomona ga je takvog
primila u svoj ozidani voćnjak, te su njih dvoje
zapodjenuli razgovor. Vertumno joj je ukazao na
jedno raskošno drvo brijesta u blizini, gusto
obraslo lozom prepunom grozdova. Kazao je kako
to stablo, lišeno povijuše, ne bi ničim plijenilo
pozornost do vlastitim lišćem, dok bi loza, bez po-
drške brijesta, beživotno ležala na tlu. “Pa ipak”,
rekao je on Pomoni, “ti u tom primjeru ne vidiš
opomenu sebi, već nastavljaš izbjegavati brak i ne
želiš se ni sa kim vezati.” Ispripovjedio joj je tada i
priču o siromašnom mladiću Ifisu, koji se bio bez-
nadno zaljubio u bogatu i oholu ljepoticu
Anaksaretu. Iako su njegovi nježni izljevi naklono-
sti ganuli djevojčinu poslugu, ona sama im se tek
bezdušno rugala. Ne mogavši više trpjeti bol
neuzvraćene ljubavi, Ifis je oduzeo sebi život, ob-
jesivši se pred Anaksaretinim dverima. No, hlad-
noća te uznosite plemkinje razgnjevila je samu
Veneru. Osvetoljubiva božica ljubavi za kaznu ju
je pretvorila u kip od kamena!
Vidjevši da ni te riječi nisu ganule Pomonu, Ver-
tumno je na koncu odbacio krinku i prikazao joj
se u svom pravom liku naočitog mladića. Njegova
ljepota učinila je ono što mudrim savjetima nije
pošlo za rukom: smekšala je Pomonino srce i ona
mu je pristala postati ženom.
Nimfa Pomona je u naše doba svoje ime podarila
književnim likovima i nekolicini gradova, ali isto
tako i 32. asteroidu, otkrivenom 1854. g. iz Pariza.
Zla čarobnica
Zasigurno jedan od najomraženijih mitoloških li-
kova, tajanstvena je čarobnica Kirka, kćerka
svevidećeg boga Helija. Ta se božica izvještila u
opsjenarstvu i čarolijama mijenjanja oblika, ali i u
mračnom umijeću općenja s mrtvima. Ime joj je
izvedeno od glagola koji znači “okovati obručima”,
a u Kirkinom slučaju ti su okovi bili njene
magične moći. Svoje je čarolije bez imalo
ustručavanja koristila i protiv posve nedužnih,
samo ako bi joj se oni na neki način zamjerili.
Najpoznatija priča o toj lijepoj vještici, ona je
Homerova, prema kojoj je Kirka Odisejeve drugove
čarobnim napitkom pretvorila u svinje. Dobro je
poznato i to kako je lukavi Odisej uz pomoć
božanskog glasonoše Hermesa izbavio svoje pri-
jatelje iz nevolje, ali o Helijevoj kćeri ima i drugih
bajki, poput onih Ovidijevih.
Rimljanin Ovidije nam u svojim Preobrazbama
pripovijeda o zlosretnom lacijskom kralju Piku,
strastvenom lovcu i ratniku bez premca. Njegova
muževna ljepota očarala je mnoge nimfe onog kra-
ja, ali on je svojom kraljicom učinio Kanenu,
 I M E N A
jedinu ženu koju je ikada volio. Jednoga dana Piko
se sa svojom lovačkom družinom dao u
nesmiljenu potjeru za divljim svinjama. Ali u istoj
toj šumi u kojoj je mladi kralj lovio veprove, zate-
kla se i Kirka, berući bilje što ga je rabila u svojim
vradžbinama. Spazivši naočitog lovca, očarana ga
je Kirka odlučila pod svaku cijenu zadržati za
sebe, te je čarolijom stvorila sablasnog vepra da
Pika odmami od njegove pratnje. Ništa ne sluteći,
kralj je pojurio za životinjom u guštik. Tamo ga je
dočekala čarobnica, gorljivo mu razotkrivši svoju
žudnju za njim, ali i svoje božansko porijeklo. Ni-
malo dojmljen time, Piko je jednako strasno odbio
njen nastup, rekavši joj kako njegovo srce pripada
samo Kaneni. Osujećena Kirka ga je nato pretvori-
la u djetlića, s krilima grimiznim poput Pikovog
plašta i s prugom od žutog perja na vratu, na
mjestu gdje je plašt bio vezan zlatnom kopčom. Te
su večeri izbezumljena Kanena i dvorjani uzalud
iščekivali kraljev povratak: od Pika nije bilo ni tra-
ga ni glasa.
Rimski nam je pjesnik podario i opis usuda koji
je snašao prelijepu nimfu Skilu, u koju se bio bez-
nadno zaljubio morski bog Glauko. Skila je upor-
no odbijala Glaukova udvaranja, pa se ovaj obra-
tio Kirki za pomoć. Nije on od čarobnice iskao za
sebe lijek protiv zaljubljenosti, već je htio da ona i
Skilu učini zaljubljenom. Kirka, čije srce nikada
nije bilo teško zapaliti, ponudila mu je umjesto
toga svoju naklonost, što je Glauko s gnušanjem
odbio. “Prije će u moru niknuti drveće ili alge iz-
rasti po brežuljcima”, kazao je on Kirki, “negoli će
nestati moje ljubavi prema Skili!” Gnjev je ispunio
božičino srce, ali joj ljubav prema Glauku nije dala
da se iskali na njemu. Umjesto toga, ona je
vražbinama od krasotice Skile učinila dobro znano
čudovište, što je otada bilo osuđeno vrebati neo-
prezne moreplovce. Kirki se okrutnost isplatila:
očajni Glauko, zgrožen Skilinim nakaznošću, pob-
jegao je potražiti utjehu u čarobničinom naručju.
Po redu 34. otkriveni asteroid, dobio je ime Kirka.
Božičina mračna priroda kao da se ogleda i u
svojstvima toga malog tijela. On je, naime, vrlo
taman, te odrazi tek dvadeseti dio svjetla kojim ga
Sunce obasja!
Bijela božica
Herina beskrajna ljubomora, poticana brojnim
bračnim nevjerama njenog božanskog supruga
Zeusa, glavni je pokretač i priče o Ini, kćeri te-
banskog kralja Kadma. Jedna od ljubavnica
vrhovnog Olimpijca bijaše i Inina sestra Semela,
koju je Herina okrutna prepredenost došla glave.
Ali majka bogova u svojoj osvetoljubivosti rijetko
se zadovoljavala tek kažnjavanjem nedužnih
Zeusovih odabranica, već je ona obično nastojala
uništiti i njegove nezakonite potomke. Kako bi
49
I M I T O V I
zaštitio svog i Semelinog sina Dioniza, Zeus ga je
povjerio na čuvanje bogu Hermesu, a ovaj je, pak,
mališana ostavio Ini i njenom mužu Atamantu,
da se za njega skrbe. Ali Inina briga za nećaka
razgnjevila je Heru. Umjesto da sama kazni
smrtnike, božica je učinila da se Ini i Atamantu
pomuti razum. Mahnit od bezrazložna bijesa,
prvo je Atamant mačem sasjekao svog starijeg
sina, a potom je jednako bezumna Ina zgrabila
njihovo mlađe dijete i s njim se u naručju strmo-
glavila s litice u more. Jedna osobito morbidna
inačica te ionako uznemirujuće bajke kaže kako
je Ina prvo malog Melikerta bacila u kotao pun
ključale vode, da bi onda – s kotlom i beživotnim
dječakovim tijelom u rukama – potražila smrt
među morskim valovima. Kako bilo, surova sud-
bina kojom je Ina bila nagrađena za ljubav prema
nećaku, ganula je bogove, te su je oni nakon smr-
ti učinili morskom božicom, a sličnu su počast
iskazali i sirotom Melikertu. Otada je Ina bila
poznata kao Leukoteja, što znači “bijela božica”,
dok je njen sin dobio ime Palemon ili “hrvač”. Kao
besmrtnici, majka i sin bijahu zaštitnicima svih
mornara koje bi na pučini snašla kakva nevolja.
Najpoznatija priča o Leukoteji jest ona koju nam
je u Odiseji ispričao sam Homer. Nakon što se s
Kalipsinog otoka Ogigije otisnuo na pučinu,
Odisej se još jednom našao izložen Posejdonovom
gnjevu. Zeusov brat i gospodar mora stao je
nasrtati na Odisejevu splav olujnim valovima, ne
bi li je prevrnuo. Nad itačkim se stradalnikom
sažalila Leukoteja, koja se pred Odisejem pojavila
u obličju galeba. Savjetovala ga je da napusti
nesigurnu splav i omotan tek njenim čarobnim
šalom stane plivati prema feačkoj zemlji. Taj bi ga
šal sačuvao od utapanja. Božica je potom ponovo
zaronila u dubine, ali oprezni Odisej nije nipošto
htio napustiti razmjernu sigurnost splavi. Poučen
gorkim iskustvima, pribojavao se on da ga to opet
neki osvetoljubivi bog ne želi namamiti u smr-
tonosnu klopku. Odlučio se, stoga, držati svoga
plovila dokle god se ono posve ne raspadne. Ali
uto Posejdon obruši na splav jedan osobito silovit
val i raspe ga u komade. Odisej zajaha jednu od
razvezanih dasaka, strgnu sa sebe odjeću koju
mu je dala Kalipsa i omota se oko pasa Leu-
kotejinim šalom. Potom uze iz sve snage plivati
prema dalekoj obali. Do otoka Sherije na kom
obitavahu Feačani, stigao je tek nakon dva dana i
dvije noći, smožden od umora, ali ipak živ. Šal
koji ga je svo vrijeme održavao na površini, vratio
je samilosnoj božici tako što ga je bacio u vodu
rijeke što je u blizini utjecala u more.
Bijeloj božici posvećena su dva mala tijela
Sunčevog sustava. Onaj 35. po redu nazvan je
Leukoteja, dok 173. otkrivenom asteroidu ime
glasi Ina.