Professional Documents
Culture Documents
Sociologija Skripta Cijela 1
Sociologija Skripta Cijela 1
Sociologija Skripta Cijela 1
1
njegovoj cjelokupnosti, tj. ustrojem društva i zakonitostima njegova razvoja u
najširem značenju.
Sociologija nije jedina znanstvena disciplina koja za predmet svoga izučavanja ima
ljudsko društvo. Ona, kao i druge znanstvene discipline izvire iz filozofije.
Zajedničko tim znanostima je izučavanje ljudskog društva.
Različitost je kako se izučava i kakav je pristup izučavanju ljudskog društva.
ODNOS SOCIOLOGIJE I POVIJESTI
Povijest je mnogo starija znanstvena disciplina.
Da bi se pojavila sociologija kao znanost, trebalo je povijesnog znanja.
Želja za susretom tih dviju znanosti bila je prisutna u Contea i Marxa.
Poslije smrti Webera prestaje svaka želja da se ozbiljno susretnu te dvije znanosti.
Šezdesetih se ponovo susreću.
Zajedničko tim dvima znanostima je nastojanje da se pruži slika ljudskog društva u
cjelini i da se ono obuhvati u svom totalitetu.
Razlika ne postoji u predmetu njihova istraživanja nego u njihovim saznajnim
ciljevima.
Povijest se u mnogočemu može osloniti na sociologiju, ali isto tako socijologiji je
neophodna pomoć historijske znanosti.
Goldmanova ideja – utemeljenje nove znanstvene discipline koja će biti jedinstvo tih
dviju – sociologie i povijesti.
ODNOS SOCIOLOGIJE, ETNOLOGIJE I ANTROPOLOGIJE
Uspjeh Durkheimove sociološke škole ima zahvaliti i vezi s etnologijom.
Procvat američke sociologie ima svoje uzroke i bavljenju pitanjima iz antropologije.
Sociološko ispitivanje primitivnih društvenih zajednica nezamislivo bez suradnje s
etnolozima.
Izučavanje ljudskih odnosa i kulture teško bez antropologije.
Kreber je sugerirao razvijanje jedinstvene društvene znanosti.
Rezultati do kojih dođe etnologija čine izvor za daljnja sociološka ispitivanja.
Sličnost između antropologije i sociologije je da i jedna i druga, na kraju se bave
fenomenom čovjeka.
Različitost između sociologije i antropologije je da antropologija kod ispitivanja
ljudskih fenomena i procesa ostaje u pravilu na pojedinačnom (posebnom), dok
sociologija usmjerava svoje traganje za općim i nužnim u pojedinačnom
ispoljavanju ljudskog društva.
ODNOS SOCIOLOGIJE I SOCIJALNE PSIHOLOGIJE
Sociologija je predmet izučavanja društva u njegovom totalitetu, a psihologija se
orijentira na izučavanje zakonitosti duševnog života pojedinca.
Postoji i socijalna psihologija koja je vrlo mlada znanstvena disciplina.
Ona se javlja početkom ovoga stoljeća.
2
Jedna skupina definicija se bavi izučavanjem ponašanja pojedinca u prisutnosti
drugih.
Druga skupina definicija smatra da se uloga socijalne psihologije sastoji u tome da
pokaže kako socijalne strukture i njihove promjene utječu na duševni život
pojedinaca i skupina koje čine društvo i obratno.
U jednom slučaju u središtu zanimanja su unutarnji porivi i doživljaji, a u drugom su
predmet zanimanja odnosi ljudi.
ODNOS SOCIOLOGIJE I POLITIČKIH ZNANOSTI
Političke znanosti svoju analizu usmjeravaju na moć i vlast i u djelokrugu njihova
zanimanje je ukupnost društvenih procesa, odnosa i institucija koje se javljaju kao
posrednici u rješavanju konfliktnih društvenih situacija i koji odlučuju o globali intere
sima neke društvene zajednice. Bit tog interesa čine organizacija vlasti i
manifestacija moći, ali to su ujedno i sociološki problemi.
ODNOSI SOCIOLOGIJE I EKONOMSKIH ZNANOSTI
Za razliku od sociologije, koja za predmet izučavanja ima ljudsko društvo u
njegovom totalitetu, ekonomske znanosti u središte svoga zanimanja stavljaju samo
jednu oblast društvenog života. To je područje proizvodnje, raspodjele, razmjene i
potrošnje, dakle reprodukcijski proces, a on uvijek podrazumijeva odnose između
ljudi i društvenih grupa.
Veza između ove dvije znanosti je dvostrana i utemeljena je na odnosima
povezanosti, interakcije i međuovisnosti.
I jedna i druga mora se u propitivanju predmeta proučavanja koristiti spoznajama i
utvrđenim znanstvenim zakonima one druge.
RAZVOJ SOCIOLOGIJE
Prve značajne socijalne i političke teorije nastaju tek u uvjetima antičke Grčke.
3
U tom se vremenu mogu pronaći prve značajnije rasprave o državi, politici, klasi i dr.
Svojim analizama ističu se posebno sofisti i predstavnički stoičke i epikurejske
škole. Značajne su prije svih dvije osobe: Platon i Aristotel.
4
Platon – prvi grčki filozof koji je pokušavao shvatiti ljudsko društvo kao cjelinu.
Utemeljitelj je filozofije politike. Osniva svoju školu, prvo europsko sveučilište.
Platonova polemika: kako prevladati nedostatak svih postojećih društvenih
sistema? Osnovno djelo je država. On je strukturirao život u idealnoj državi. Cilj
države je sreća i zadovoljstvo svih grđana, dok je glavna funkcija države odgoj
građana. Tri su staleža u državi: proizvoditelji, vojnici i vladari. Zagovara
aristokraciju – vladavinu intelektualaca, a ne imovinski najboljih. Ideja pravednosti –
svatko treba raditi svoj posao. Platonov oblik države jedan od najpotpunijih
utopijskih planova idealnog društva koji je ikada zabilježen u povijesti.
Aristotel – Platonov učenik. Napravio je bitan pomak u odnosu na Platona u
istraživanju društvenih i političkih odnosa. Osnovan teza: Čovjek je društveno biće.
Pravio je razliku između dobre i loše države. Uočio je klasnu podjeljenost grčkog
društva: veoma imućne, srednje imućne i krajnje neimućne. On ukazuje i na obitelj,
koja je, uz naselje i državu, jedna od tri sastavnice društvene zajednice. Mnogi ga
smatraju i začetnikom teorije o monogamnoj patrijahalnoj obitelji kao osnovici
cjelokupnog ljudskog društva.
ETIČKO RAZDOBLJE
Dijeli se na: stoicizam, kozmopolitizam, epikureizam, individualizam.
Stoicizam – u IV st. prije Krista, Zenon osniva stoičku školu. Istupaju protiv društva
koje se zasniva na robovima kao oruđu, ljudi očekuju jednakost, i robovi imaju prava,
a čak i neprijatelji zaslužuju milost i opraštanje. Takvo učenje je utjecalo na
kršćanstvo. Stoici razlikuju prirodno pravo koje obuhvaća ono na što čovjek ima
pravo po ljudskoj prirodi, od prava naroda. Zalažu se protiv grčkog egocentrizma i
isključivosti.
Kozmopolitizam – predstavnici Posejdonije, Ciceron, Senaka, Marko Aurelije.
Epikureizam – suprotne koncepcije društva u odnosu na stoike, rimski pjesnik
Lukrecije “O prirodi stvari”.
5
Aristotela. Za Tomu je karakteristična i prirodopravna teorija, po kojoj prirodno
pravo izvire iz božanskog razuma kao osnovnog načela koje vlada u odnosima među
ljudima. On razvija teoriju o superiornosti naroda umjerenih geografskih pojasa, a
koja je trebala poslužiti obrani teze o superiornosti kršćanske Europe.
Ibn Khaldun – predstavnik analizma. “Prolegomena za opću historiju” – djelo, ističe
glavnu tezu da povijest ne treba samo bilježiti i opisisvati događaje, nego na temelju
njih treba promicati u opće zakonitosti ljudskog društva. Osnovni zakon koje vlada u
društvu je zakon erducije, čije je temeljno načelo da sve ima svoj početak, razzo i
kraj. Ljudsko društvo ne može izbjeći sudbinu stalnog nestajanja jednih i dolaska
drugim država i naroda. Osnovni zakon – zakon društva.
6
John Locke – suprotnost od navedenih filozofa. U svojoj studiji “Dvije rasprave o
upravljanju” detaljno izlaže svoje teorije. Preddruštveno stanje nije stanje apsolutnog
nereda I rata protiv svih. Postojanje takva stanje nije dozvoljavala sama društvna
priroda čovjeka. Ono što oblikuje preddruštveno prirodno stanje je činjenica da je
svaki čovjek mogao istinski realizirati svoje prirodno pravo. Izlazak iz prirodnog
stanja treba “zahvaliti” pojavi privatnog vlasništva, a potom i stalnoj želji da se ono
poreda, sigurno koristi i očuva, zaštiti. Navedeni činitelji utječu na uvođenje
institucije društvenog ugovora i kao izvora zaštite privatnog vlasništva, ali i kao
izvora društva.
Joan – Jacques Ronssean – u djelu “Društvni ugovori” idealizira preddruštveno
prirodno stanje. Prvobitno je prirodno stanje jednakosti i harmonije. Takvo se stanje
narušava tek u društvu koje kvari čovjeka i dovodi ga u poziciju stalnih sukoba s
drugim pojedincima. Zaključivanje društvenog ugovora za cilj ima izbjegavanje
stanja umjetno izazvanih sukoba, a time i prerastanje društvenog kaosa i ponovno
uspostavljanje društvenog sklada i reda.
Predstavnici povijesnog pristupa izučavanju društva – predstavnici njemačke
povijesne škole: Kant, Fichte, Hegel.
Immanuel Kant – za njega je karakteristično shvaćanje povijesti kao zapisa o
odvajanju plana prirode. Taj je plan savršen proces razvoja svih čovjekovih
unutarnjih sposobnosti koji se odvija brže ako zemlja dopušta veću slobodu, ako
osigurava slobodu osobnosti, zaštitu i pravičnu primjenu zakona.
Johan Gottlieb Fichte – pokretačka snaga napretka sastoji se u traženju ljudskog
savršenstva, razvija jednu nacionalistički obojenu teoriju povijesti. Nada u budućnost
se, po njegovu sudu, nalazi u njemačkom narodu iz jednostavnog razloga što je
neizmješan i što posjeduje “skrivene i neiscrpne izvore duhovnog života i snage”.
Hegel – socijalni teoretičar, u svojim “Predavanjima iz filozofije povijesti” on
apostrofira 3 pitanja. Prvi se odnosi na identifikaciju cilja svjetske povijesti. Po
njegovom sudu to meže biti jedino “progres u svijesti o slobodi”. Kada je
identificirao cilj, nužno mu se nametalo pitanje sredstava kojima se on može
realizirati. Njih Hegel vidi u historijskih ličnostima, narodima i državama. Na koncu
postavlja pitanje kakav izgleda put k ostvarenju svjetske povijesti . zakonamjeran
proces stalnih promjena prema razvoju. Sve te promjene su plod povijesne nužnosti.
One se javljaju kao rezultat stalnih sukoba i sinteza i ima obilježje neprekidnog
povijesnog procesa.
7
prirodnih znanosti. Francuskom revolucijom unosi se novi duh. Sastavni dio života
postaje i demokracija i samosvijest.. Snažnije prodiranje socijalno – političkih teorija,
a time i zahtjev za njihov izdvajanje u zasebnu znanstvenu disciplinu.
3. UTEMELJITELJI SOCIOLOGIJE
Saint-Simon, Auguste Conte, Herbert Spencer, Karl Marx, Emile Durkheim, Max
Weber
8
Smatra da je ljudsko društvo prošlo tri tipa društva: hordu (primitivo, ali homogeno),
militaristički (zatvorenost, neprijateljstvo), industrijski tip društva (brani
individualnost). Predviđa etički tip društva. Njegova organska teorija svodi se na
izjednačavnje društva i biološkog organizma. Društvo i organizam povećavaju svoju
masu, kompleksnost strukture, sve veća diferencijacija funkcija. Život cjeline može
biti uništen i u biološkom organizmu i u društvu, ali jedinke će nastaviti živjeti još
neko vrijeme. Društvo – superorganizam koji nastavlja funkcionirati bez obzira što se
pojedinci rađaju i umiru.
9
ona mora objasniti i mehanizme njegova nastanka i održavanja, ali i naznačiti pravce
njegova razvoja. Metodologiju sociologije odlikuju 3 metodološka postulata: kriterij
odnosa prema vrijednostima (izricati sudove stvarnosti, a ne sudove vrijednosti),
postulat razumijevanja (razumijevanje značenja i je glavni badata sociologije),
shvaćanje društva izrazito individualističko (osnovna jedinica sociološke analize
može biti samo čovjek i njegovo djelovanje). Nije svako ponašanje pojedinca ujedno
i društvena pojava. Treći postulat je metoda ideali tipova (sociologija konstruira
idealntipske slike koje ne postoje u stvarnosti). On je ipak najpoznatiji po svojim
analizama vlasti. On smatra da vlast uvijek postoji u okviru društvene organizacije.
Ona označava odnos gospodarenja i potčinjenosti i uvijek je nameće, održava i štiti
društvena organizacija. Po njemu postoje 3 oblika vlasti: racionalna ili zakonska vlast
(počiva na pravi lima), tradicionalna vlast (vjerovanje u legitimitet osobe) i
karizmatska vlast (predanost ličnosti vođe i njegovoj karizmi). Suvremeno društvo
obilježava racionalna, dakle zakonska vlast, a za nju je karakteristična i birokratska
organizacija. Pod birokracijom on smatra mehanizam koji usklađuje rad velikog broja
pojedinaca. Suvremeno društvo obilježava i sve veći stupanj racionalizacije, sve je
podvrgnuto kalkulaciji i predviđanju. Osjećaj, strasti i čovjekova osobnost potpuno su
potisnuti. Jedno od središnjih mjesta njegove teorije je religiozna svijest, koju on
smatra glavni psihički činitelj društvenih zbivanja.
10
Socijaldarvinistička varijanta – također izjednačava društvo i biološki organizam,
ali s pozicije Darvinove borbe za opstanak u prirodi, odnosno zakona nadživljavanja
najsposobnijih. Darvinova teorija je poslužila načinu objašnjavanja nastanka države.
Socijalni darvinizam se pojavio u punom značenju tek s pojavom Bagehota i njegove
teorije o 3 faze razvoja ljudskog društva: prve u kojoj oblikuje svoja pravila života,
druge u kojoj dolazi do sukoba među drušvenim skupinama i treće u kojoj se stvaraju
države i nacije.
Racizam – najradikalnija folma biologizma. Tvorci su Gobino, Gumplovic i
Chamberlain. Njihova je teorija da svi ljudi nisu isti i djele ih na višu i nižu rasu.
Samo prva je sposobna za razvoj, a niža rasa da im služi. Potcjenjivanje značenja
pojedinca, pojedine rase imaju različite pretke, među narodima i rasama postoji
urođena mržnja, društvena evolucija utemeljena je na borbi društvenih grupa.
Geografsko shvaćanje društva – uočavanje značenja geografske sredine i uvjeta
(klima, površina, voda) kao bitne za razvoj društva. Geografskim činiteljima se
objašnjava obitelj, psihologija stanovništva, pa čak i razvoj i bit države. Glavni
protagonist se smatra Baron de Montesquieu. On smatra da su klimatski utjecaji
glavni uzrok razlika među tipovima ljudi i kultura. U skladu s tim, ne postoji
apsolutno najbolja država, nego raznim narodima odgovara različit tip institucija.
Zadatak je zakonodavca da te tipove prepoznaje, da prema tome izgrađuje institucije i
donosi zakone.
Psihološko shvaćanje društva – psihološke pojave kao osnovna pokretačka snaga
društvenog razvoja. Izdvajaju se George Berkley tezom o poslušnosti prema
ustanovljenoj vlasti kao prirodnom zakonu, te David Hume svojom teroijom instikta,
simpatije i imitacije kao osnova egzistiranja i funkcioniranja društva. Sva se
psihološka shvaćanja razvrstavaju u 3 grupe:individuanopsihološka (individualna
svijest), kolektivnopsihološka (svijest društvenih kolektiva) i socijalnopsihološka
(traženje za vezom između pojedinačne svijesti i društva kao cjeline). Spcifični oblik
ispoljavanja individuano psihološkog shvaćanja drušva je sociometrija (psihički
odnosi među pojedincima u malim društvenim grupama, prije svega privlačenje i
odbijanje).
Formalna sociologija – radi se o sociološkoj školi koja se razvila u Njemačkoj, ali je
bila zastupljena i u Americi. Prvim formalnim sociolozima se smatraju Konfucije i
Justinijan. Oni polaze od teze da je za određenje predmeta sociologije nužno
odvajanje formi ili oblika društvenih pojava od njihove sadržine i da zanimanje
sociologije treba usmjeravati samo na izučavanje društvenih oblika ili formi. Po
prvim drukštvenim oblikom podrazumijevaju element društvene pojave. Bave se i
utvrđivanjem zakonitosti koje vladaju u društvenim oblicima.
11
Svaka na njih na drugi način tumači društveni svijet. Svi sociološki torijski pravci se
svode na zajednički nazivnik triju “socioloških tradicija”. Collins “Tri sociološke
tradicije”: strukturalno-funkcionalističke teorije, marksizam i druge konfliktne
teorije, te suvremeni psihologizam.
12
funkcija. Osamdesetih godina dolazi do ponovnog oživljavanja funkcionalizma –
neofunkcionalizam.
Niklas Luhmann – u ovom kontekstu zauzima posebno mjesto. Po njemu
komplekstnost svijeta koja proizlazi iz njegovih neiscrpnih mogućnosti tjera socijalne
sustave u sve veću diferencijaciju, s funkcijom kompleksnosti svijeta. Ali, ako sustavi
postaju suviše kompleksni, prestaju ostvarivati funkciju, svijet se zamračuje umjesto
da postaje transparentniji.
STRUKTURALIZAM – u suvremenoj sociološkoj klasifikaciji može se primjetiti
utjecaj strukturalističke psihologije. Lefebvre – filozof marksističke provenijencije
definira strukturalističku koncepciju svijeta: pod a – strukturalnom redukcijom,
ljudsko biće se u suštini sastoji u intelektu. Pod b – taj intelekt razdvaja cjeline na
elemente I ponovo ih konstruira. Piaget drži da je strukturalizam “metoda a ne
doktrina” i da kao metoda mora biti ograničen u svojim primjenama. Međutim,
strukturalizam, kakav se pojavio u Francuskoj nakon Drugog svjetskog rata,
društvenoj sredini daje značenje apsoluta kojim je čovjekova osoba okovana, a time i
potpuno beznačajna. Ovaj sociološki pravac utemeljio je Claude Levi-Strauss, a kao
izravna reakcija na egzistencijalizam. Budući da je vrijeme rata prošlo, strukturalisti
smatraju nužnim pretpostavke koje traže mir, rad, red i poredak. Struktura je sve, ona
do kraja određuje čovjeka, izvan nje on je bez vrijednosti. Potpuno se negira
čovjekova osobnost. Struktura je i relativno “stabilan element društvnog života”. Što
je struktura? Za jedne je “njegova suština”. Za druge je “model izgrađen pomoću
elemenata uzetih iz stvarnosti”. Treći polaze od toga da se “djelomična ili globalna
struktura sastoji u ravnoteži koju je potrebno ne prestano obnavljati”.
13
drušvenih proturječnosti, ali one postoje. Onog trenutka, kada on postane svjestan
starno stanja, napetosti se naglo povećavaju i jedini izlaz iz takvog stanja je u
društvenim promjenama. Osnovni pokretač svih društvenih promjena su društvene
klase. Odnos među klasama nije odnos suradnje, nego odnos stalne napetosti i
sukoba. Kada podložna klasa postane svjesna svog starno položaja, i kada iz “klase
po sebi” preraste u “klasu za sebe”, subob naglo eskalira i nužno završava u promjeni
društvenih odnosa. Zakon napetosti i sukoba marksizam ne priznaje kao univerzalno
načelo i on vrijedi samo za pretpovijest ljudskog društva. U komunističkom društvu
taj zakon prestaje djelovati i tada vrijede kao elementarna načela solidarnost i
suradnja.
U zadnjim desetljećima ovoga milenija javljaju se nvi pojavni oblici teorijskog
osvjetljavanja društva i društvenih fenomena, takozvane teorije konflikta. Njihovi su
promotori: Harbemas, Gouldner i Turaine.
Harbemas – tvrdi da je Marx reducirao samostvarenje ljudskog roda na proces
proizvodnog rada. Nositelj “postmoderne” iako se isticao pišući protiv nje. Modernu,
prema njegovu sudu, određuje prije svega stav spram vremena, nova svijest
ovremenu (novo doba). Fiksiranje na sadašnjost te otvaranje spram mogućnosti.
Moderna ne živi od uzora prošlosti nego nastoji i mora crpiti svoju normativnost iz
same sebe tj. iz svoje reflektivnosti. On zaključuje da su znanost i tehnologija sile
koje upravljaju svim područjima života. On također predlaže da monološku
koncepciju subjektivnosti i racionalnosti zamijenimo dijaloškom koncepcijom,
odakle proizlazi značenje teorije komunikativnog djelovanja (akteri se sagledavaju i
kao govornici i slušaći i pri tome ističu uzajamne zahtjeve za važenjem koji se mogu
prihvatiti ili biti osporeni).
Gouldner – američki sociolog, jedan od značajnijih suvremenih socioloških ličnosti.
Njegova je sociologija svojevrsna posljedica krize i funkcionalističke teorije i
sociologije, ali i marksističke misli i kulture. On je prije svega žestoko kritičar
sustavske teorije. Pita se kako sociologiju učiniti teorico da ne bude jedan oblik krive
svijesti. On pledira za sociologiju koja bi bila kritički neovisna – tkzv. Refleksivnu
sociologiju koja akademsku sociologiju oslobađa ideologičnosti, a marksizam lažne
svijesti marksističke kulture.
Turaine – poznati francuski socijalni teoretičar. Poznat kao orginalni mislilac koji se
distancirao od funkcionalističke teorijske orijentacije i bio kritičan spram marksizma.
Ključne ideje koje je unio u suvremenu teorijsku misao o društvu. “Postmodernistički
stil”, pojmovi postindustrijsko ili programirano društvo. Osnovna teza je, da je jedna
epoha završena, te da se pred našim očima, u vremenu u kojem živimo, događa
prijelaz iz industrijskog u postindustrijsko društvo. Antinuklearni, pacifistici,
ekološki, feministički pokreti – koji teaže utemeljenje i novog tipa sociologije,
izgrađenog na shvaćanju društva kao akcije. Društveni sustav- poprište
proturiječnosti koje se ispoljava na 3 razine: organizacije, institucionalnoj ili
političkoj, te povijesnoj razini.
14
Javlja se na području SAD-a. Radi se o više socioloških teorija koje polaze od
pojedinca kao temeljne jedinice sociološke analize, a ne žele se baviti velikim
društvenim cjelinama. Glavnom zadaćom sociologije smatraju izučavanjem
međusobnih odnosa sa stajališta njihova utjecaja na pojedinca, pri čemu ponašanja
pojedinaca tretiraju kao reakcije na društvena stanja. Temeljno je pitanje kako ljudi
stvaraju, održavaju i mijenjaju društvo, a da ih ono, istovremeno i same oblikuje. S
pozicije suvremenih socioloških pravaca značajna su dva pravca: simbolici
interakcionizam (mikrointerakcionizam) i etnometodologija.
Simbolički interakcionizam-izrazito “američki proizvod”, to se povezuje sa
specifičnosti americio društva koje ističe slobodu, nesputanost i individualnost kao
američke ideale. Izrastao je na teorijskom opusu pripadnika čikaške sociološke škole
(Mead, Blumer…).
Gerge Herbert Mead – utemeljuje simbolistici interakcionizam kao teorijski pristup.
Polazi od promatranja po kojemu se čovjekov život sastoji od stalnog reagiranja
njegova organizma na utjecaj vanjske okoline. Pri tome njegov organizam preko
uvjetnog refleksa ili na neki drugi način, sustav odgovara. On problematizira
pojedinačno ponašanje, koje promatra kroz njegovo povezivanje s ponašanjem drugih
ljudi tj. u interakciji s drugim ponašanjima. U interakciju s drugima čovjek stupa
preko simbola – prvo gestima, a potom govornim jezikom, putem društvenih pravila-
bez kojih ne bi bilo ni interakcije, ni ljudskog društva. Međutim da bi interakcija
među ljudima bila moguća nisu dovoljni samo simboli, treba znati interpreti rati
značenje drugih i nakane drugih. On se, dakle, uči preuzimati ulogu drugih tj. u
mislima se postaviti u položaj osobe s kojom je u interakciji (na taj način usvaja
mišljenje ili stavove drugih osoba o vlastitim postupanjima). Čovjek u svojoj svijesti
prihvaća ulogu drugog kao neku vrstu suca vlastitih postupaka. Na taj način razvija
pojam o sebi, promatra sebe sa stajališta drugog i postaje svjestan tuđih mišljenja o
sebi. Ako se u poziciji “drugog” nađe društvena zajednica onda pojedinac postaje
svjestan onoga što društvo od njega očekuje i svoje ponašanje može uskladiti sa
zahtjevima zajednice.
Herbert Blumer – svojevrsna spona između tradicionalnih i modernih simboličkih
interakcionista. On razlikuje 3 vrste prepostavki na kojima se razvija simbolici
interakcionizam: djelovanje ljudi na temelju značenja koja pripadaju simbolima,
izviranje iz procesa interakcije tj. ona nisu fiksirana nego se stvaraju, modificiraju i
mijenjaju i značenja nastaju kao rezultat interpretacije kod preuzimanja uloga.
Simbolički interakcionizam prikazuje kao stalan proces interakcija u kojima se akteri
neprestano prilagođavaju jedan drugome. Masovno drušvo nema čvrstih pravila, zbog
čega se pojedinac mora osloniti na moć vlastitog prosuđivanja.
Etnometodologija – je potpuno nova sociološka orijentacija u interakcionističkoj
teorijskoj tradiciji, koja se javlja na americio tlu i isključivo je prisutna na tom
prostoru. Njezinim utemeljiteljem smatra se Harold Garfinkel. On definira
etnometodologiju kao znanost o metodama i postupcima kojima se individuumi služe
da bi napravili maisaone konstrukcije svijeta koji ih okružuje, da bi taj svijet
15
protumačili i dali mu smisao. Etnometodolozi polaze od posve suprotnog pristupa
društvenom svijetu. Društvo postoji samo ako njegovi članovi percipiraju njegovo
postojanje, čovjekov društveni svijet je proizvod njegovih misaonih konstrukcija, a
zadaća sociologije je upavo u tome da objasni metode kojima se individuumi služe u
konstruiranju i tumačenju svoga društvenog svijeta. Društveni poredak stvarno ne
postoji već egzictira kao proizvod čovjekovih misaonih konstrukcija. Čovjeku se
prema tome, stvara privid o svijetu, koji omogućuje da taj svijet tumači i objasni.
DRUŠTVO
POJAM DRUŠTVA
TIPOVI DRUŠTVA
16
Podjela na krvosrodnička i teritorijalna društva. Krvosrodnička su utemeljena na
krvnom srodstvu (horda i rod), a teritorijalna na određenom teritoriju (narod i nacija).
Pleme je i krvosrodničko i teritorijalno društvo. Razlikuju se i po brojnosti i po
razvijenosti. Krvosrodnička – malobrojna i nerazvijena. Teritorijalna – brojnija i
razvijenija.
Podjela na besklasna i klasna društva. Na temelju klasne nejednakosti. Besklasno
društvo – komunističko. Klasno – robovlasništvo, feudalizam, kapitalizam.
Socijalizam ima obilježja jednog i drugog društva.
Podjela na tradicionalna i moderna društva. Pod tradicionalnim društvima smatraju se
sva preindustrijska društva (horda, pleme, poglavarstvo i rane države). Pod modernim
društvima podrazumijeva se dva tipa društva: industrijska (električna industria i
strojna tehnologija) i postindustrijska (informacijska revolucija).
Gurvitch razlikuje čak deset tipova društva: feudalna, globalna, fašistička…
Božo Žepić pravi razliku između matrijahalnih i patrijahalnih, militarnog i
civilnog, potrošačkog i nepotrošačkog, totalitarnog i građanskog društva…
17
Svaki društveni položaj prati društvena uloga.
Sociolozi su govorili da društvene položaje zauzimamo, a uloge imamo.
Konfliktne uloge – kada učitelj podučava svoje dijete, u ulozi je i roditelj i učitelj; a
djete je u ulozi i učenika i djeteta.
DRUŠTVENE GRUPE
Aristotel razlikuje tri vrste društvenih grupa nastale na bazi: srodstva, prijateljstva i
interesa.
Simmel i Becker društvene grupe klasificiraju prema broju članova (male i velike).
18
Mayo pravi razliku između dvije vrste grupa: formalne (položaj i uloga čvrsto
regulirani) i neformalne (spontane, bez unaprijed datih regula).
Bogardus razlikuje šest klasifikacijskih tipova grupa:
- formalne, neformalne i birokratske
- dragovoljne i nedragovoljne
- genetske i kongregacijske
- primarne i sekundarne
- razvojne i prelazne
- socijalne, autosocijalne, socijalizirane.
Malinowski kao temelj klasifikaciji uzima dob, spol, srodstvo i status.
Birstet – tri vrste grupa: socijalne, socijetalne i udruženja.
Eubank navodi sedam tipova klasifikacija društvenih grupa:
- etnofrafske i antropološke
- opće socijalne klasifikacije
- klasifikacije koje polaze od razine civilizacije
- horizontalne i vertikalne grupe
- klasifikacije koje polaze od elementa funkcije grupe (prijateljske, religiozne…)
- klasifikacije koje se zasnivaju na društvenim dodirima
Ipak, za pravilno i cjelovito shvaćanje društvenih grupa trebamo usmjeriti pozornost
prema četiri kriterija klasifikacije:
- stupanj intimnosti među članovima
- načelo organizacije kao određujuće načelo grupe
- struktura članstva grupe
- funkcionalni kriterij (obavljaju li se unutar grupe sve funkcije ili samo dio
funkcija)
19
Organizacija je bitno načelo klasifikacije društvenih grupa po kojem možemo
razlikovati dvije vrste grupa: organiziranih i neorganiziranih. Organizirane grupe
obilježava tip vlasti i mogu biti: autoritarie, laissez-faire grupe i grupe s
demokratskim ustrojenje. Nisu apsolutno otvorene, za razliku od neorganiziranih.
Inaju namjenu, za razliku od neorganiziranih.
Prema strukturi sve se društvene grupe mogu podijeliti na: vertikalne i horizontalne.
Vertikalne grupe : članstvo iz različitih slojeva, primjer: sportska društva…
Horizontalne grupe: pripadnici samo jednog društvenog sloja i u svezi s njegovim
društvenim položajem.
KONSTITUIRANJE NACIJE
20
Proces konstituranja nacija nije bio isti u svim slučajevima i na svim prostorima,
ovisio je od spleta povijesnih, političkih i drugih okolnosti.
Razlikujemo četiri tipa nacionalnog integriranja:
- nacije u kojima je proces nacionalne integracije tekao usporedo s
procesom političke i ekonomske integracije (Francuska, Engleska)
- nacije kojima je proces nacionalnog konstituiranje kasnio za procesom
ekonomskog integriranja
- nacionalne integracije unita mnogonacionalnih država (Rusija)
- nacije čije formiranje rađaju antikolonijalni pokreti i revolucije
GRUPNA DINAMIKA
RUKOVOĐENJE GRUPOM
21
- kao akomodacija (prilagođavanje) – u kojoj se dvije grupe prilagođavaju
jedna drugoj
- kao asimilacija (stapanje) – najdublji interakcijski odnos dviju društvenih
grupa
Svaka društvena grupa s vremenom formira svoje stavove, norme, vrijednosti, pravila
ponašanja…
Svaka je društvena grupa sastavljena od pojedinaca. Stoga je logično da se unutar nje
izgrađuju razne vrste interakcijskih odnosa, kako između pojedinaca tako i između
pojedinaca i društvene grupe kojoj on pripada.
Oni se mogu ispoljiti kroz dva osnovna oblika:
- socijalizacije (proces spajanja s grupom)
- individualne dezorganizacije (rastavljanje pojedinca od društvene grupe kojoj
pripada) – svojevrsni tip devijacije
22
DRUŠTVENE INSTITUCIJE
SOCIJALNA STRATIFIKACIJA
23
Društvena stratifikacija je drugi oblik društvene nejednakosti. To je strukturirano
stabilna i trajna nejednakost, ali među skupinama ljudi ona se odnosi na
neravnomjernu raspodjelu moći, ugleda i bogatstva.
Nju bitno određuje nekoliko elemenata:
- ona se odnosi na skupine ljudi, a ne na pojedince
- počiva na moći, ugledu i bogatstvu koje posjeduju društvene grupe i
njihovi članovi
- društvene grupe odlikuje postojanje zajedničke društvene svijesti
- članovi društvenih grupa imaju i sličan način života
- svaka društvena grupa unita društvene stratifikacije nastoji razviti
norme, stavove i vrijednosti koji su za nju specifični
- drkuštvena stratifikacija označava društvenu nejednakost koja je i
stabilna i trajna po svom karakteru.
- Društvene grupe hijerarhijski su strukturirane, rangirane jedna iznad
druge.
Ima različitih mišljenja o društvenoj stratifikaciji: neki sociolozi je vide kao oblik
prema kome je pojedinac potpuno nemoćan; teoreti cari socijalne mobilnosti smatraju
je labilnom strukturom, a pojedinca subjekta od kojeg zavisi njegovo mjesto u
društvu; u marksističkim teorijama društvene nejednakosti se vide kao izrabljivačke i
društveno štetne; u Marksovom konceptu raspodjela u moći, ugledu i bogatstvu
potiče od privatnog vlasništva. Sorokin ne pravi razliku između društvene
diferencijacije i društvene stratifikacije.
24
je nemoguć. Postoje četiri karakteristična povijesna oblika društvene stratifikacije,
koji su utemeljeni na podjeli društva:
- robstvo
- kaste
- stalež
- klase
ROBSTVO – takav sustav u kojem pojedinci posjeduju ljude kao svojima, najteži
oblik bio u Africi.
KASTE – sustav indijskog podkontinenta, utemeljene na vjeri. Postoji 5 odvojenih
kasti, pripadnost kasti data je rođenjem, ona se nasljeđuje. Izrazito zatvorene
društvene grupe. Na vrhu su brahmani, na dnu nedodirljivi (oni koji imaju kontakt
samo sa životinjama). Brahmani ili svećenici, ratnici zemljoradnici, stočari, sudre ili
sluge. Fizički kontakt s pripadnikom niže kaste smatrao se sramotnim činom, zbog
kojeg se moralo i religiozno ispaštati.
STALEŽI – značajke europske civilizacije, zatvorene društvene grupe (ne strogo kao
kaste, dozvoljavana manja mobilnost), na zakonskoj osnovi, staleška pripadnost
određena rođenjem, a društvene funkcije doživotne i nasljedne. Njegove ostatke
možemo naći i danas npr, u primjeru Velike Britanije. Nepoželjne bračne veze
između pripadnika različitih staleža. Poznata podijela na gornje i donje staleže.
KLASE – su velike skupine ljudi koje imaju slične ekonomske resurse. Klase se ne
uspostavljaju ni na religijskoj, ni na zakonskoj osnovi. Granice među klasama nisu
strogo određene, pripadnost klasi je djelomično individuano postignuta. Dozvoljena
mogućnost vertikalne pokretljivosti grupe, prema gore i prema dolje.
25
- gornja klasa – vlasnici sredstava za proizvodnju
- srednja klasa – vlasnici znanja i tehničkih klasifikacija
- niža klasa – manualni radnici.
Oni imaju tezu da suvremena društva ne karakterizira bipolarizacija klasne strukture,
dakle tezu koja je potpuno drugačije s marksističkom teorico. Smatraju da granice
između pojedinih stratifikacijskih slojeva gotovo nestale, a ako ih još uvijek ima, više
nisu tako jasno kao ranije.
26
Međugeneracijska mobilnost – nju obilježavaju moderna društva. To je tip
pokretljivosti koji zahvaća promjene u socioekonomskom polažaju, što su nastale kod
djeteta u odnosu na roditelja. (npr. roditelj – nekvalificirani manualni radnik, djete
znanstvenik). Imaju dva procesa: jedno istraživanje pokazalo da djeca manuali
radnika gotovo u 50% slučajeva završi u jednoj od statusnih grupa koje su iznad
grupe njihovih roditelja; s druge strane silazna međugeneracijska mobilnost najviših
stratifikacijskih grupa, roditelj stručnjak, djete nekvalificirani radnik.
OBITELJ
POJAM BRAKA
POJAM OBITELJI
27
Obitelj se definira kao primarna društvena grupa, koja uključuje odrasle osobe oba
spola, od kojih najmanje dvoje održavaju odobrenu spolnu vezu, i jedno ili više
njihove djece, vlastite ili usvojene, a koju karakterizira zajedničko prebivanje,
ekonomska suradnja i razmnožavanje, srodstvo i psihosocijalna povezanost njenih
članova.
POJAM SRODSTVA
28
Kao specifične forme grupnog braka mogu se smatrati i:
- poligamija ( brak jednog muškarca i više žena, primjer – islam, šerijatski
zakon, jedan muškarac i četiri žene)
- poliandria ( brak jedne žene s više muškaraca, primjer – Tibet, ali ograničen –
žena može sklopiti brak samo sa više braće, očinstvo je svedeno na obitelj).
Velike svjetske religija karakterizira zagovaranje prakticiranja braka uvlastitoj
religijskoj grupi.
29
SLOM BRAKA
INOKOSNA OBITELJ
30
Inokosna obitelj danas je vladajući tip obitelji u svijetu.
Ona obuhvaća roditelje i njihovu djecu, sinove i kćeri dok ne stupe u brak.
Suvremeni oblik takve obitelji, koji se često označava i kao nuklearna obitelj,
uključuje samo maloljetnu djecu, dakle ne i one koji se se ekonomski
osamostalili.
Ono po čemu se razlikuje od svih oblika proširene obitelji, može se svesti na dva
bitna elementa:
- nije priznata samo društveno, nego i pravno (aktom vjenčanja)
- relativno kratkog vijeka.
FUNKCIJE OBITELJI
SUVREMENA OBITELJ
31
- viši stupanj društvene pokretljivosti
Povijesna slika žene: majka i supruga, kuha, pere, šije, brine se za muškarca,
pokorava se autoritetu, odgaja djecu…
Feministički pokret postavlja pitanja koja se tiču društvenog položaja žena:
- pitanje biološke podčinjenosti žene
- pitanje odnosa dominacije i podčinjenosti između muškarca i žene
- društveno obezvrijeđivanje kućnog rada, koji i dalje ostaje jedno od
osnovnih obiteljskih zaduženja žene.
Mnogi sociolozi korijene inferiorne pozicije žene u povijesti nalaze negdje na pola
puta između “prirodne” podjele rada između muškarca i žene i bioloških razlika
između njih.
Oslobođenje žene ovisi o tri skupine elemenata:
- od uspostavljanja slobode rađanja i fizičkog integriteta kao neotuđivih
prava
- od društvene obveze da se iskorijeni društvena dominacija u svim
oblicima ispoljavanja
- od ponovne procjene kućnog rada, korektniju podjelu kućnog rada.
DRUŠTVENE NORME
32
Život u društvu nije moguće zamisliti bez pravila i normi.
Prvo, društvene norme su pravila koja postavlja samo društvo, a koja određuju
ponašanje ljudi u društvu, neovisno o tome radi li se o međusobnim odnosima
pojedinaca, pojedinca prema društvenoj grupi ili između društvenih grupa.
Drugo, ono što tako postavljena pravila razlikuje od prirodnih zakona je činjenica da
su ona upućena na volju i svijest čovjeka. Znači, ne djeluju po zakonu prirodne
neminovnosti i automatizza, nego apeliraju na svijest i volju ljudi, zbog čega
dozvoljavaju i mogućnost da ne budu izvršene, da budu zaobiđene, pa čak i
prekršene.
Konačno, društvena norma je, i poredak toga što je upućena na “ono što treba”.
Njome se od čovjeka može tražiti samo ono što je u postojećoj stvarnosti moguće.
Društvene norme su pravila, upute, propisi za ponašanje i djelovanje ljudi u
društvu, koja su upućena na volju i svijest ljudi, a u društveno datoj stvarnosti
postavlja ih samo društvo kao bi tu istu stvarnost mijenjalo prema društveno
željenom stanju.
Za neizvršenje društvene norme predviđene su samkcije.
Sankcije se mogu pojaviti u dva osnovna oblika: jedan od oblika je sankcija koju za
sobom povlači kršenje običajnih i morali normi (negodovanje, govorkanja, prezir…).
Drugačija je situacija sa sankcijama koje se primjenjuju za nepoštivanje pravnih
normi (uspostavljen organ koji se služi i institutom prisile – od novčane do smrtne
kazne). Društvene norme:mode, pravila ponašanja, pristojnosti, navika, običaji…
OBIČAJ
MORAL
33
zapovijedaju, a drugi ne odobravaju, kude, osuđuju, zabranjuju. Moral
podrazumijeva razlikovanje dobra i zla, onog što je dobro za čovječanstvo i onog što
nije.
Altruistički moral – osnovnim morali načelom ili najvišim dobrom se smatra sreća,
dobrobit drugih, čak i uz žrtvovanje vlastitih interesa.
Logika utilitarizma kao kriterij moralnosti – korist je po njemu, osnovno načelo i
kriterij moralnog djelovanja.
Za kršćanske teologe osnovno moralno načelo i najviša moralna vrijednost su: vjera,
ljubav i odanost Bogu.
Jedna skupina teoreti cara polazi od teze da moral i moralne norme nemaju dodirnih
točaka s društvom i društvenim životom, nego su isključivo vezane za čovjeka i za
njegovu individualnu svijest, njegov unutarnji život i njegovu savijest.
Osam vrsta morala:
- tradicionalni moral
- finalistički i utilitaristički moral
- moral vrlina
- moral naknadno donijetih sudova ili ocjena
- imerativni moral
- moral ideali simboličkih predožbi
- moral aspiracija
- moral djelovanja i stvaralaštva
Društveno okruženje, karakter društvene grupe kojoj pojedinac pripada, sudovi i
vrijednosti koje ona preferira utječu i na strukturu morali članova čovjeka.
Neke moralne vrijednosti imaju karate takozvanih morali konstanti, one su
natpovijesne, nadživljavaju i prostor i vrijeme. Takve su iskrenost, vjernost,
pravednost, skromnost, ljudski život, sloboda…
ELEMENTI MORALA
Moral je sustav predodžbi o dobru i zlu, koji se javlja kao svojevrstan regulator
i pojedinačnog i grupnog ponašanja, a koji na savjest pojedinca i članova
zajednice djeluje iznutra, neovisno i autonomno u odnosu na vanjske utjecaje.
U sebi uključuje tri skupine elemenata:
- moralna norma
- moralni sud
- moralna sankcija.
Moralna norma je opisani zahtjev, zapovijed ili naredba upućena individumu da čini
ono što je dobro, ali i zabrana da čini ono što je protivno tome. One se javljaju kao
glas savjesti, izlaze iz čovjekove nutrine.
34
Moralni sud se može označiti kao svojevrsno vrijednosno procjenjivanje o tome da li
je konkretna nakana, htijenje ili izvršena radnja u suglasju s vladajućim sustavom
vrijednosti, sustavom predodžaba o dobru i zlu, dopuštenim i zabranjenim, ili im je
suprostavljena. U skladu s tim one se ili odobravaju ili ne odobravaju, osuđuju.
On ima najmanje tri bitna zaključka:
- činjenica da su pod lupom moralnom ocjenjivanja pojedinca, prije svega,
nakane, htijenja i postupci drugih.
- Moralni sud u odnosu na nakanu, htijenje ili izvršenu radnju, može biti
pozitivan ili negativan
- Pod “udarom” moralnog prosuđivanja nalaze se i nakane, pobude i motivi
djelovanja.
PRAVO
TEORIJSKI OKVIR
Pravo spada u društvene norme koje bitno određuju organizirano društvo, prije svega
državu.
Pravo je sveukupnost društvenih normi koje donosi, ali i sankcionira država
putem svoga aparata prisile.
Temelje teoriji prirodnog prava udraraju sofisti, koji kažu da postoji jedno prirodno
pravo, a ono je proizvod volje Božje. Naspram njemu su ljudski zakoni koje stvaraju
sami ljudi, a to je pozitivno pravo.
Aristotel također pravi razliku između prirodnog i pozitivnog prava.
Sveti Augustin “vječni zakon” smatra proizvodom volje Božje, a “prirodni zakon” je
samo ljudski zakon.
Webera odlikuje činjenica da osnove prava traži u usmjerenosti pravne misli i u
obrazovanju pravnika, a nikako u društvu u kojem pravo nastaje.
Pravni pozitivizam polazi od teze da je jedini izvor prava zakon i da je svako
pozivanje na izvanzakonske izvore, nelegitimno.
Vrhunac filozofije pozitivnog prav predstavlja Hans Kelsen i njegova “čista teorija
prava” – shvaćanje pozitivističko jer pod pravom podrazumijeva sustav pravnih
pravila, čija je osnovna značajka prinuda. Ali, ono je i normativističko jer pod
pravom shvaća onaj svijet pojava za koje vrijedi načelo “treba da bude”, a ne “jeste”.
35
Ona se može odrediti naprosto kao pravilo o određenom ponašanju ljudi, čiju
obveznost jamči i osigurava država kroz aparat prisile. U vezi s pravnom normor,
moraju se izdvojiti dva bitna dijela: jedan je onaj koji od pojedinca ili skupina
zahtijeva određeno ponašanje ili poštivanje određenih pravila, a koja se u pravnoj
terminologici naziva dispozicija. Drugi dio je sankcija.
KULTURA
Riječ kultura je latinskog podrijetla. Dolazi od riječi cultus, koja znači gajenje,
oplemenjivanje. Taj pojam je u upotrebu uveo rimski filozof i orator Ciceron –
cultura animi (kultura ljudske duše).
Kultura je sveukupnost onoga što mislimo, činimo i imamo kao članovi društva,
tj. ukupnost duhovnih i tjelesnih reakcija koje označuju kolektivno i
pojedinačno ponašanje osoba koje tvore društvenu grupu, u odnosu na njihovu
prirodnu okolinu, na druge grupe, na članove vlastite grupe i prema samome
sebi.
Ima puno definicija kulture, ali možemo ih razvrstati u dvije velike skupine:
kulturalističke i integralističke.
Kulturalističke podrazumijevaju sva ona određenja koja kulturu reduciraju na jedan
ili više njezinih duhovnih elemenata.
Integralistički pristup obilježava inkorporiranje u pojam kulture njezinih duhovnih i
materijalnih elemenata, dakle svega društvenog naslijeđa koje se prenosi s generacije
na generaciju, a koje pojedinac učenjem preuzima od skupine.
Za sve žive i izumrle kulture karakteristične su neke zajedničke značajke:
- svugdje je priroda preoblikovana tehničkim sredstvima da bi se zadovoljile
biološke potrebe
- svugdje postoji simbolico mišljenje, simbolički glasni govor, glasne tvorevine
s traini značenjem
- svugdje postoje propisana pravila muškog i ženskog ponašanja, na odgoju
djece i u podjeli rada
- svugdje postoji nagon za umjetničkim izrazom u glazbi, umjetnosti…
- svugjdje postoji predodžba o poretku o životu u grupi, norme o dobru i zlu
- svugdje postoji odnos prema transcendenciji
u određenju kulture možemo govoriti o dva njezina aspekta:
- materijalna kultura (svi materijalni proizvodi koje je čovjek stvorio rukom)
- duhovna ili nematerijalna kultura (uključuje ukupnost ideja, normi i vrijednosti).
Postoji i razlikovanje kulture u užem i širem značenju. Pri tome se kultura u užem
smislu poistovjećuje s pomo duhovna kultura (književnost, umjetnos, glazbu…).
Kultura u širem smislu označava ukupnost čovjekova duhovnog i materijalnog
stvaralaštva.
36
Postoje opća svojstva koja su zajednička svim kulturama. Mogu se izdvojiti tri:
- prvo, kultura nema nikakvu genetsku pozadinu, ona ne ovisi o biološkom
naslijeđu, ona je naučena – rezultat učenja
- drugo, kultura je zajednička – iste ideje, norme i vrijednosti, načine
ponašanja prihvaća najveći broj članova nekog društva
- treće – kulturna dinamika – naime kultura nije statična, nego pojava
podložna stalnim mijenama.
Promjene u kulturi su gotovo uvijek svojevrstan odgovor na promjene u okolici. One
uvijek započinju prihvaćanjem nečijeg novog načina ponašanja, nekog oblika
inovacije, kao novog kulturnog obrasca većine članova društva.
Postoje dva procesa za shvaćanje kulturnih promjna:
- jedan je proces akulturacije
- drugi je proces enkulturacije.
Prosces akulturacije – označava međusobni dodir i interakciju dviju ili više kultura
različitih društvenih grupa, u kojem se jedna ili druga grupa, ili i jedna i druga,
javljaju kao primatelji vrijednosti one druge, i to tako da primljene vrijednosti
izazivaju određene mijene u biću njezine kulture. Pri tome se ne smiju zaboraviti
najmanje tri bitna elementa:
- dodir i interakcija mogu biti usmjereni prema kulturi drugog susjednog naroda
koji živi u istom vremenu i kada je interakcija svakodnevna i fizička, a mogu i
prema kulturi prethodnih povijesnih društava, od kojih se može također primati
kulturni utjecaj kao činitelj izazivanja mijena u vlastitom kulturnom biću
- akulturacija ne može biti nikako posljedica jednokratnog čina. Ona je uvijek
proces dugoročnog interakcijskog odnošenja, primanja i usvajanja, ali i
davanja; i
- akulturacija za posljedicu može imati spajanje dviju kultura, koje može imati
različite pojavne forme: izumiranje jedne kulture ili novi tip kulture.
Proces enkulturacije – se javlja kao rezultat ili posljedica kulturne interakcije. On se
javlja između društvenih grupa, nego između pojedinca i društvene grupe. Mogućnost
je da pojedinac bude primatelj nove kulturne crte ili da pojedinac bude odašiljatelj
kulturnih vrijednosti prema društvenoj grupi (umjetnik, znanstvenik i sl.).
RAZLIKE U KULTURI
POTKULTURA I KONTRAKULTURA
37
- odsustvo socijalne kontrole
- nastupanje izvjesnog poremećaja u stustavu vrijednosti koji u prvi plan
izbacuje niže, a u pozadinu gura više vrijednosti.
Kontrakultura proizlazi iz frustracije i deprivacije (krađa, vandalizam…).
38
39