Professional Documents
Culture Documents
Lovina
Lovina
Paul Finch
Hunted
Posvećeno mojoj ljupkoj ženi Catherine, čija je nesebična i
postojana podrška poslužila kao kamen temeljac na kojemu
sam izgradio karijeru...
Prvo poglavlje
Munjari i Deggsyju živo se sralo za bilo koga, ili su barem tako tvrdili kad su
se hvalisali pred kompićima na tulumima, ili ako su ih uhvatili murjaci pa su
im pokušali uvaliti kakvu optužbu.
Radili su što su htjeli. U pohode nisu polazili s namjerom da bilo koga
ozlijede, ali ako im se netko našao na putu, gadno je najebao. Mažnjavali su
automobile i dobro se zabavljali. To je bila njihova fora, pa su tako kanili
furati unedogled jer su se ludo provodili. Nitko ih nije mogao zaustaviti, a
ako je neki starkelja poludio kad su mu napravili totalku na najdražoj
imovini, ništa zato! Munjari i Deggsyju živo se sralo za njega!
Ta je večer bila posebno pogodna za dobru zabavu.
Doduše, bilo je vrlo hladno, a ledenica nije baš neka fora. Munjari i
Deggsyju činilo se potpuno ludo što neki tikvani izlaze iz kuća, ali se brzo
vraćaju unutra na šalicu toploga čaja, a pritom motor automobila ostavljaju
upaljen dok se ne vrate i ne izvade ključ pa samo morate uskočiti u »sedlo« i
odjezditi, jujuškajući. Te večeri bilo je vlažno i maglovito, a potkraj siječnja
rano pada mrak pa nije bilo mnogo ljudi koji bi mogli zasmetati, no ionako
nitko nije baš često gurao nos u poslove Munjare i Deggsyja.
Ovaj prvi bio je visok za svoju dob, malo niži od sto devedeset
centimetara. Posred glave pružala mu se uređena čupa kose žute poput slame,
ali obje strane ošišao je do čekinja. Lice grubih crta prekrivali su mu prištići,
ali inače biste pomislili da mu je osamnaest, devetnaest ili možda dvadeset
godina, umjesto šesnaest, koliko mu je doista bilo. Naravno, danas vas i
šesnaestogodišnjak može dobro zviznuti, ako ste dovoljno hrabri da ga
poprijeko pogledate. Deggsy, drugi pripadnik toga razbijačkog dvojca, nije
nimalo zaostajao u nepodopštinama, ali nije se doimao starijim od svoje dobi.
Bio je niži i vitkiji od Munjare, s licem kao u lasice, a ponosio se inače
nimalo dojmljivim, rijetkim brkom. Masnu, crnu, raščupanu kosu obično je
pokrivao prljavom kapom za bejzbol na čijoj se prednjoj strani obilježje
momčadi već odavno izlizalo pa ga je zamijenio natpisom ispisanim
narančastim, svjetlucavim markerom: Odjebi.
Zajedno su imali jedva trideset godina, ali već su usvojili bahato,
razmetljivo ophođenje i okrutno, podrugljivo cerekanje tipova koji su znali
što hoće, a bili su uvjereni da im sve što uzmu u potpunosti pripada.
U devet sati te večeri ugledali su svoj prvi, očiti cilj: dugi Volkswagen s
vratima otraga. Bio je star, istrošen i prljav, mjestimično zahrđao, s
udubinama na karoseriji, ali očito je još bio u voznom stanju.
Danas je gotovo nemoguće ukrasti najprivlačnija vozila. To složeno,
suvremeno osiguranje bili su u stanju zaobići samo »maheri«, koji
mažnjavanjem i prodajom takvih automobila zgrću pravo bogatstvo. Ne, ako
tražite samo dobar provod, morate se pomiriti s robom lošije kakvoće, a ako
na ulici slupate takvu krntiju, murjaci je jednostavno odšlepaju i rijetko dalje
istražuju. K tome su držali da je mjesto na kojemu su se zatekli vrlo pogodno
jer je stari Volkswagen bio parkiran na slijepoj točki, izvan vidokruga
nadzornih kamera, a Munjara i Deggsy dosad su se već dobro razumjeli u
takve stvari.
Stojeći na uglu, motrili su automobil, pomno pazeći hoće li primijetiti
kakav pokret, ali u prigušenu svjetlu jedne jedine natrijeve ulične svjetiljke
amo-tamo kotrljala se samo odbačena limenka piva, dok je na slabu vjetru
lepršalo nekoliko komada staroga papira.
Ipak su počekali. Ovdje su obavili već nekoliko uspješnih krađa. Bio je to
jednosmjerni prolaz kojemu su s jedne strane bila zadnja vrata starih dućana,
a s druge visoki zid od opeka. Prolaz u kojemu noću nikad nije bilo nikoga
završavao je trima betonskim stupićima. U stanovima iznad dućana nije bilo
stanara, a čak i bez siječanjske izmaglice bilo je to mračno, prljavo mjesto, ali
Munjara i Deggsy obično su se sumnjičavo odnosili prema tako lakoj prigodi.
Je li moguće da ljudi nikad ne nauče?, pitali su se. Pa, možda i ne uče, iako bi
tu moglo biti i drugih čimbenika. Nedaleko od njih protezao se niz prilično
ružnih dućana. Danju su radila samo dva, dok su na drugima natpisi govorili
da te prostore iznajmljuju, a preko nekih ulaza zabili su daske, kao da su
upravo napustili te prostorije. Bog blagoslovio privrednu krizu!
Dva mladića smjelo su ali oprezno pošla prema automobilu, pomno
osluškujući hoće li čuti iznenadni zvuk, ali nitko nije povikao na njih ni
izišao iz mračne kućne veže.
Dakako, Volkswagen je bio zaključan, ali Deggsy je imao odvijač pa su za
manje od pet sekundi otvorili vrata s vozačeve strane. Uređaj za uzbunjivanje
nije se oglasio, a nisu ni očekivali da će ta rasklimana krntija imati
osiguranje. Bila je to još jedna prednost krađe neuglednih vozila. Kreštavo se
cerekajući, uskočili su u automobil, a onda su vidjeli da su Volkswagen
vjerojatno i prije krali jer je prostor oko upravljača netko omotao s mnogo
široke, srebrnkaste ljepljive trake, no Munjara je to riješio s nekoliko poteza
svog nožića na sklapanje. Spretni prsti u rukavicama vješto su pronašli žice, a
kad su ih spojili, motor je zabrujao. Glasno se smijući, dali su gas.
Toga dana bio je red na Munjari da upravlja, dok se Deggsy opušteno
vozio, sjedeći pokraj njega, ali bilo je svejedno tko je za upravljačem jer kad
su sjeli u automobil, obojica su bili podjednako ludi. Nesmotreno su šišali, uz
cviljenje guma ulijetali u zavoje, jurili kroz crvena svjetla, a nisu se osvrtali
ni na znakove za zaustavljanje. Drugi vozači nisu se bunili jer je promet iz
suprotna smjera bio vrlo rijedak. Mladići su povlačili ručnu kočnicu pa su,
okrećući se, prolazili kroz inače prometna raskrižja, dok je do njih dopirao
miris nagorjelih guma, a onda su, ponovno ubrzavši, iz grada pojurili cestom
A246. Spremnik je bio napola pun goriva, a pred njima se pružala posve
ravna cesta. Možda će stići čak do Guildforda gdje će popaliti drugi
automobil pa će se njime vratiti kući. Vjerojatno će negdje skrenuti kako bi
napravili metež među nizovima kuća i oljuštili boju sa skupih vozila što su ih
glupi vlasnici ostavili vani bez ikakve zaštite.
Onda su pred sobom ugledali radove na cesti. Munjara je veselo tulio dok
je Volkswagen tjerao kroza zapreke, a stošci su letjeli na sve strane. Jedan je
čak udario u staklo prozora zatvorena balkona kuće pokraj ceste i prošišao
kroz njega. Iako ih je znak upozoravao da skrenu lijevo, prošli su pokraj
njega i nastavili voziti ravno, udarivši niz signalnih svjetala koja su tresnula
na beton i izazvala vatromet iskrica.
Pred njima se i dalje pružao asfalt. Dok su jurili sto dvadeset, sto
četrdeset, a onda i sto pedeset kilometara na sat, nakratko ih je očarala
vlastita neustrašivost pa su svu pozornost usredotočili na cestu što su je
obasjavala svjetla Volkswagena. Kad zapadnete u to raspoloženje, gotovo
nema granica! Samo bi ih nešto vrlo uznemirujuće moglo trgnuti iz
zanesenosti kojom su prkosili i samoj smrti, no to »nešto« uistinu se pojavilo,
i to poslije otprilike sedam minuta jurnjave koja je obilježila njihovu
posljednju vožnju ukradenim automobilom.
Izišli su iz grada i sad su se vozili predgrađem, a onda je vozilo, pri brzini
od sto trideset na sat, zastrugalo po rubnom kamenu. To inače ne bi bio
problem, ali Deggsy je iz džepa kaputića upravo izvadio mobitel da snimi
njihov podvig, a udarac ga je tako stresao da je ispustio mobitel koji je pao u
prostor za noge.
»Jebiga!« zakriještao je Deggsy i počeo pipajući tražiti. Isprva nije ništa
našao jer dolje je bilo poprilično smeća. Zubima je skinuo rukavicu i pipao
golom rukom pa je pronašao mobitel, ali kad ga je izvukao, vidio je da je
našao još nešto.
To nešto priljubilo mu se uz otkriveni ručni zglob, a isprva je pomislio da
je rukom okrznuo par starih čizama pa se zaprljao uljem ili bojom. Ali ne –
sad je osjećao težinu te stvari, a osjetio je i bockanje nalik na iglice na
mjestima gdje ga je to stvorenje očito zgrabilo. Još nije shvaćao što je to, čak
ni kad je ruku podigao do lica, no to nije bilo neobično jer Deggsy je
škorpione dosad viđao samo na televiziji, iako ni ondje nije vidio kukca s
tako blijedom i sjajnom ljuskom kakvu je imao ovaj na njegovoj ruci. U
svjetlu titravih uličnih svjetiljaka ljuska je sjala poput uglačane kože.
Škorpion je bio dug najmanje dvadeset centimetara, a rep je savio za napad.
Par štipaljki, velikih kao u raka, podignuo je uvis, spremajući se na obranu.
Ne može biti pravi!, proleti Deggsyju kroz glavu.
Je li to igračka? Svakako je neka rukotvorina!
Ali onda je osjetio ubod.
Isprva se više zaprepastio nego što ga je zaboljelo. Učinilo mu se da mu je
netko kroz meso u kost zabio užareni čavlić, no bol se ubrzo proširio, pa je
imao osjećaj da mu je ukočenu ruku zahvatio bijeli plamen. Bol se neprestano
pojačavao, a Deggsy je počeo histerično vikati. Iako je taj užas s osam nogu
odbacio u prostor odakle ga je i izvukao, on se već previjao i bacakao na
sjedalu. Zapjenivši se, pokušavao je odvezati pojas, koji ga je odjednom
stezao. Munjara je isprva pomislio da njegov prijatelj glumi pa je povikao na
njega jer ga je Deggsyjevo grčenje ometalo u vožnji.
A onda se nešto spustilo i Munjari na rame.
Vozilo je počelo divlje krivudati, ali taj se stvor polako i strpljivo spustio
na jednoj jedinoj svilenkastoj niti, a kad je Munjara okrenuo glavu, kukac se
ukočio i rame mu stegnuo nogama kao rukom. U titravu svjetlu, nalik na
osvjetljenje u halucinaciji, mladić je nakratko ugledao žive boje koje su
podsjećale na tigrove pruge i mnogo demonskih očica nalik na grozd, koje su
sasvim izbliza zurile u njega.
Ugriz u vrat osjetio je kao udarac šakom.
Cijelo tijelo počelo mu se grčiti pa je nogom pritiskao gas. Sama rana
ubrzo je obamrla, ali posvuda ga je počeo parati žestok bol, poput višestrukih
udara munje.
Mladići nisu ni primijetili da se automobil popeo na nasip. Motor je
zavijao, iz guma se vio dim, a unaokolo je letjela iščupana trava. Vozilo je
probilo drvenu ogradu na vrhu nasipa, a onda se sjurilo dolje, kroz grmlje i
šipražje, prevrćući se dok napokon nije sletjelo na seoski put i našlo se na
krovu.
Nakratko nije bilo gotovo nikakva zvuka, osim što je tu i tamo zastenjao
izobličeni metal, a para je siktala, zavojito se dižući iz brojnih pukotina u
slupanoj karoseriji.
Iako su dvije skršene pojave u automobilu još disale, jedva se moglo reći
da su žive, onako izubijane, okrvavljene, iskrivljene i ukočene kao da su
uzete. Mladići su još uvijek bili svjesni svega oko sebe, ali nisu se mogli
braniti kad su brojni mali oblici, koji su se za vrijeme nesreće posakrivali u
udubinama i pukotinama, ispuzali i razmiljeli se po toplim, slomljenim
tijelima unesrećenih. Deggsyju se posve ukočila čeljust pa se nije mogao
požaliti ni mrmljanjem, a kamoli zaurlati kad mu se ponovno približio
škorpion s blijedom ljuskom. Na tankim, člankovitim nožicama polako mu se
uspuzao uz tijelo i napokon mu se smjestio na licu. Ondje je mladića naizgled
vrlo promišljeno štipaljkama zgrabio za nos i lijevo uho, a onda je ponovno
izvio rep i žalac zabio duboko u ranjenikovo izbuljeno oko.
Drugo poglavlje
Surrey je bio možda jedini okrug kamo Hecka istrage još nisu odvele. Nasilni
zločini nisu isključivo problem velikih gradova, to nikad nisu ni bili, a ako
među njima postoji zajednički nazivnik onda su to oskudica i očaj. Doduše,
toga je bilo i u Surreyju, ali taj je kraj zasluženo na glasu kao engleski okrug
koji je »uspio«.
Iako se može pohvaliti bujnim zelenim krajolikom i razvijenom
poljoprivredom, prenapučen je, a velik dio stanovništva slio se u prigradska
naselja i bogate gradove – spavaonice, čiji stanovnici rade u Londonu. Surrey
je poznat po prirodnim ljepotama kao što su North Downs, Greensand Ridge i
Devils Punch Bowl te kao sjedište brojnih višenacionalnih tvrtki poput Esse,
Toyote, Nikona i Philipsa, a bruto domaći proizvod po glavi stanovnika
najviši je u Engleskoj. Heck se prisjećao da je negdje čuo da je u Surreyju
više milijunaša nego bilo gdje drugdje u Velikoj Britaniji.
No bez obzira na sve to, okrug što ga je Heck gledao na karti bio je zeleno
utočište u kojemu su se širili beskrajni krajolici sa zelenim livadama, a
općinski pašnjaci izmjenjivali su se s bukovim šumarcima i pogledima na
prostrane šume, pune cvijeća. Porazbacane kuće bile su nepravilna zdanja s
okvirima od drvenih greda u tudorskom ili jakobinskom stilu, obično
smještene usred bujnih parkova, uređenih da se doimaju kao prirodni dijelovi
krajolika. Kuća koju je Heck tražio, Resewood Grange, dizala se u
pošumljenu kraju, no bila je suvremenija od ostalih, očito u georgijanskom
stilu, pa je bila stara samo tristo godina. Kad je detektiv stigao do nje, nije ju
mogao dobro promotriti, jer bila je podalje od ceste pa je iznad živice od
tisovine i gustiša pred njom vidio samo gornji dio kuće, sa zaobljenim
zabatima i ujednačenim nizom visokih dimnjaka od crvene cigle.
Sudeći po izvješću o prometnoj nesreći, koje je imalo trideset stranica,
Rosewood Grange imao je samo jedan ulaz, a ujedno i izlaz – prilazni put,
koji je završavao pedesetak metara od kuće, između dvaju visokih stupova od
opeke. Zapravo nije bilo vrata, a stupovi su se dizali blizu blagoga, ali vrlo
nezgodnoga zavoja na cesti. To mjesto bilo je vrlo opasno za sve koji su se
ovdje uključivali u promet jer nisu vidjeli što sve dolazi iz oba smjera. Ipak,
okruglo, ispupčeno zrcalo, pričvršćeno za deblo na drugoj strani ceste,
otprilike dva metra od zemlje trebalo bi biti posve dovoljno da vozač vidi ima
li prometa. Heck je parkirao na rubu ceste, a onda je izišao iz automobila i
udahnuo svježi zrak. Osvanuo je još jedan topao dan, oblaci na bijelo-plavom
nebu bili su nalik na runo, a sunce je šarama prekrivalo cestu, koja se u oba
smjera gubila pod prirodnim lukom isprepletenih krošanja. Ptice su cvrkutale,
a kukci su zujali, no inače je sve bilo tiho i mirno. Smjesta je stekao snažan
dojam da je promet ovdje rijedak.
Unatoč svemu tome nije bilo teško odrediti gdje je došlo do sudara, a
očito je bio katastrofalan.
Od ulaza na imanje, deset metara duž suprotnoga ruba ceste, vidio je hrpe
istrgnuta i pocrnjela raslinja, a čak su i sada, više od dva tjedna poslije
sudara, uz cestu ležale krhotine stakla i komadići svinute kovine. Tridesetak
metara dalje, pedesetak centimetara od ruba ceste, na livadi se unatrag savila
djelomično iščupana bukva. Deblo joj je uvelike nagorjelo, a bile su vidljive i
duboke posjekotine, kao da je bukva primila strahovit udarac. Tu se Porsche
zaustavio nakon što je odletio s ceste. Heck je obilazio mjesto nesreće,
nastojeći sve što bolje proučiti. Pripadnici Prometne jedinice koji su istražili
»nesreću sa smrtnim posljedicama« nedvojbeno su temeljito obavili svoj
posao, ali po njihovu mišljenju bio je to nesretni slučaj, a ne ubojstvo. K
tomu, bez obzira na ono što su otkrili i koga su proglasili krivim za sudar,
nije bilo preživjelih, pa jesu li svemu tome pridali punu pozornost ako su bili
svjesni da nikoga ne mogu kazneno goniti?
Pogledao je na sat. Upravo je prošlo podne, a sa šefom detektiva,
inspektorom Willom Roytonom, u rajgetskoj policijskoj postaji sastat će se
tek u dva sata pa je možda imao dovoljno vremena da sam ponešto istraži.
Dan je bio vruć, a u vremenskoj prognozi nisu najavili kišu pa je Heck bio
sportski odjeven. Na sebi je imao traperice, majicu i tenisice, ali budući da bi
netko mogao naići i upitati ga što ovdje radi, navukao je izdaleka vidljiv
žutozeleni prsluk koji je na leđima imao natpis: POLICIJA, a tek je onda
prošao između stupova i polako se otputio prema kući. Rekli su mu da nema
smisla pokušavati ući u samo zdanje jer ondje nema nikoga. Lansing je očito
živio sam, a kao kućedomaćicu i vrtlara zaposlio je postariji par, koji se
prezivao Beetham, no oni su u to vrijeme slučajno (je li to uistinu bila puka
slučajnost?) imali slobodan dan, a sad su oboje vjerojatno tražili drugi posao.
Ipak, nikad nije naodmet provjeriti.
Koračao je duž pročelja kuće, koju je vrlo dobro skrivala gotovo
neprobojna živica pa s ceste nisu mogli vidjeti to zdanje. Posvuda je vladalo
ozračje skrovitosti. Pet velikih prozora u prizemlju kuće upućivalo je na
prostranu unutrašnjost, ali dakako, svi su zastori bili navučeni jer je vlasnik
kuće nedavno stradao. Golema prednja vrata, izrađena od lakirane hrastovine,
bila su čvrsto zatvorena, a sa strane je na ploči od škriljevca pisalo:
Rosewood Grange. Heck je pritisnuo mjedeno dugme što ga je vidio ispod te
ploče pa je negdje u unutrašnjosti kuće odjeknuo prigušen zveket, kao da se
sudaraju veliki šuplji komadi napravljeni od kovine, ali nije bilo odgovora.
Pošao je dalje duž pročelja zgrade, a kad ju je zaobišao, vidio je da
prilazni put završava na parkiralištu koje je bilo dovoljno veliko da primi
četiri ili pet vozila. Odatle ga je popločana staza odvela do tratine prostrane
poput manjega nogometnog terena, a na njoj je bila porazmještena bijela
vrtna garnitura od kovana željeza. Na zadnjemu dijelu kuće nedavno su
pripojili dodatak, s nizom okruglih ostakljenih otvora umjesto većih prozora.
Kad je Heck pogledao kroz jedan od tih otvora, vidio je bazen prekriven
plavim gumenim prekrivačem. Na podu od pločica stajala je još jedna
garnitura, a zidovi su bili oslikani delfinima i sirenama. U tihoj prostoriji
vladao je polumrak.
Heck se okrenuo da istraži ostatak vrta iza kuće, koji je bio veći nego što
je očekivao. Iza travnjaka pružale su se gredice i ukrasno grmlje, a kroz njih
je, ispod rešetkastoga krova urešena isprepletenim viticama vinove loze,
vodila središnja staza, koja je ovu tratinu vjerojatno povezivala s drugima, a
možda će negdje pronaći ukrasno jezerce ili ribnjak. Pomno njegovano
zimzeleno raslinje i cvijeće koje je nabujalo u punoj ljetnoj raskoši pružali su
veličanstven prizor, no posvuda je bilo tiho, kao da su i ptice sa
strahopoštovanjem umuknule, pa je cijelo to ozračje djelovalo sjetno. Moglo
bi proći dosta vremena dok u vrtu pokojnoga gospodina Lansinga bude
uživao novi vlasnik, a tko zna u kakvu će dotad sve to biti stanju.
Odjednom je odnekuda začuo zveket, poslije kojega je uslijedio reski
prasak, kao da se slomila grana.
Heck se osvrnuo, jer očekivao je da će ugledati radnika, možda vrtlara,
kako ovdje odrađuje posljednji posao prije nego što potraži novu službu.
Nikoga nije vidio, ali primijetio je da kroz raslinje vodi i druga staza, koja je
počinjala na drugoj strani vrta, iza vrata od pletena pruća, koja su iz nekog
razloga zjapila otvorena. Hecku se činilo da taj dio vrta nije u skladu s pomno
njegovanim raslinjem koje se pružalo unaokolo pa je prišao vratima i bacio
pogled duž travom obrasle staze, nalik na kolotečinu, koja je vijugala kroz
sjenovitu guštaru. Prošao je kroz vrata jer htio je istražiti odakle je dopro
zvuk što ga je maloprije čuo. Kad je s druge strane vrata zašao među lišće,
začudio se jer raslinje oko njega odjednom je zakrilo sunčev sjaj, no zrak je i
dalje bio topao, čak sparan. Kukci su zujali, a s isprepletenih grana visjele su
paukove mreže. Poslije tridesetak metara naišao je na malo drveno zdanje,
nalik na spremište, a i tu su vrata bila poluotvorena.
Dok se približavao spremištu, posve ga je bezrazložno obuzeo osjećaj
nelagode. Mala građevina bila je stara i tako trošna da se naherila. Dovratnik
je bio vidno oštećen, a od zasuna je ostala samo zahrđala krhotina, koja je
visjela s olabavljenih vijaka. No možda je spremište već godinama bilo takvo
jer štetu nije nužno počinio nedavni upad. Pogledavši unutra, vidio je samo
stari radni stol i vrtlarski alat, dok je na jednom zidu visio veliki rokovnik sa
svinutim kutovima, a pokraj njega je bio jedan jedini prozor s tako prljavim
staklom da su kroz njega jedva prolazile sunčeve zrake.
Heck se odmaknuo i zatvorio vrata. Iza šupe ponovno se pružao otvoren
prostor, ali ovdje nije rasla trava jer su visoke, isprepletene grane zastirale
sunce, a tlo je bilo posuto borovim iglicama. Na jednom kraju dizala se velika
hrpa gnoja. Pomislio je da je to uobičajeno, ali malo dalje naišao je na još
jedno spremište, a i ono je bilo otvoreno.
Sad je Heck brže napredovao. Čak i s ove razdaljine bilo je očito da je
netko silom otvorio i ovo spremište, ali tu se s oštećenih vrata njihao nov,
sjajan lokot. Heck je trzajem otvorio vrata, pitajući se hoće li danas izvršiti
svoje prvo uhićenje u Surreyju, i to zbog tako neznatnog prekršaja kao što je
šteta na vrtnom spremištu. No ni ovdje nije bilo nikoga, a nijedan predmet što
ga je Heck vidio očito nije imao posebnu vrijednost jer pokraj još nekoliko
komada vrtnoga alata stajali su limenka s uljem, smotani šmrk i nekoliko tuba
sredstva protiv korova.
Heck je nakratko promatrao, a onda se odmaknuo, zatvorio vrata i osvrnuo
se oko sebe. U ovom dijelu vrta gusto je rastao sleč, a iza njega pružale su se
nove površine obrasle sjenovitim zelenilom. Osluškivao je, pokušavajući sluh
prilagoditi tišini prirode koja je disala oko njega. Kad se čovjek posve sam
nađe na stranom zemljištu, vrlo mu je lako zamisliti da ga netko motri, pa
iako je Hecka obuzeo upravo takav osjećaj, detektiv se na to nije osvrtao.
Kroz raslinje je još mogao nazrijeti obrise kuće, udaljene tek nekoliko stotina
metara, no sad mu se činilo da je to znatna razdaljina. Ponovno se osvrnuo,
prelazeći pogledom preko vijugavih staza između drveća. Heck se nije baš
sjajno snalazio u šumi pa ne bi smjesta primijetio da je još netko ovdje, ali po
svoj prilici uistinu nije bilo nikoga. Na ladanju ponekad čujete neobične
zvukove.
Uto tišinu razbije jak štropot, kao da je nešto krhko udarilo o kamen.
Heck se brzo okrene, pokušavajući pogledom prodrijeti kroz okolnu
guštaru, a onda je ugledao nešto ohrabrujuće. Iznad sleča nazirao se gornji
dio još jednoga zdanja, a učinilo mu se da je riječ o stakleniku. Je li moguće
da je vrtlar još uvijek ovdje?
Dok se probijao kroz guštik, trnje mu je greblo ruke i noge, ali napokon je
izišao kod staklenika, koji je bio velik, dug četrdesetak metara, ali u jadnu
stanju. Prljavi prozori popucali su, a istrunuo željezni okvir mjestimično je
prekrivala mahovina, no staklenikom su se još uvijek koristili. Ušavši, Heck
je promotrio gustu prašumu bujnoga bilja koje je raslo iz posuda punih crne
zemlje, postavljenih na metalne police koje su detektivu dosezale do pasa, a
nanizali su ih na objema stranama središnjega prolaza. Na drugom je kraju
preko središnjeg prolaza stajao još jedan niz čeličnih polica. Bio je viši od
onih s obiju strana prolaza, pretrpan lomljivim vrtnim ukrasima kao što su
tegle za cvijeće i slični predmeti, a bili su tu i kipići patuljaka i vilenjaka.
Ni ondje nije bilo nikoga. Heck pođe naprijed, ali poslije nekoliko metara
naglo zastane. Dobro, nešto je čuo, ali je li to bilo uistinu važno? U blizini je
netko radio i to je sve, a osim toga nije imao vremena jer došao je ovamo
istražiti prometnu nesreću, a ne tumarati okolnim šumama i ukočiti se poput
uplašena zeca kad god mu se što učini neobičnim. Svidjelo mu se to ili ne,
morao se vratiti na mjesto sudara, ali kad se okrenuo, krajičkom oka
primijetio je pokret.
Pozorno pogledavši niza središnji prolaz, vidio je da se nešto doista
pokrenulo.
Bio je to kipić na gornjoj polici, patuljak, ili vilenjak, jedan od onih
bezvrijednih ukrasa kakve nije očekivao da će vidjeti na tako otmjenu
imanju. No taj se patuljak upravo pomaknuo, i to sam od sebe!
Heck je zaprepašteno zurio, a onda se pokušao nasmijati i sve to pripisati
smiješnoj optičkoj varci, ali kipić se ponovno pokrenuo, jedva se primjetno
stresavši – uistinu sam od sebe!
Heck je polako i s nevjericom pošao prema njemu. Nisu ti sve koze na
broju, stari, pomislio je, jer vjerojatno si...
Kipić se ponovno stresao, ali sad primjetljivije, a Heck je zastao kao
ukopan.
Čovjek i vrtni patuljak neko su vrijeme zurili jedan u drugoga, a Heck je
osjetio da su mu se nakostriješile dlake na zatiljku. Ovaj put je taj predmet
ostao nepomičan, čak i kad mu je detektiv posve prišao, a bio je posve
onakav kao kad ga je Heck izdaleka ugledao: ukrasni patuljak s bradom,
zašiljenim nosom te isto takvim ušima i šeširom. Bio je visok pedesetak
centimetara, a nekoć jarke boje već su gotovo posve izblijedjele, no ipak je
djelovao prilično zastrašujuće kad ga je Heck, napravivši grimasu, podignuo
s police.
Ondje gdje su patuljku nekoć bile oči, netko je najprije oštricom urezao
crni znak X, a onda je ureze ispunio crnom tintom. Usta su mu bila uska
crvena crta, a »umjetnik« je sa svake strane nacrtao crvene kapi kako bi
stvorio vampirski dojam. Izvorni se premaz otopio, ili se šaljivac poigrao
pisaljkom drukčije boje. Iako je osjećao odvratnost, Heck je kipić nekoliko
puta preokrenuo u rukama, ali nije vidio ništa neobično jer bila je to samo
gruda oblikovana, pomalo pljesniva gipsa. Vrtni ukras smeteno je stavio
natrag na policu.
A onda je unakaženi patuljak skočio na njega.
Doslovno je, kao izbačen, odletio s police i pao na betonski pod. Od
udarca mu se odlomila glava i otkotrljala do Heckovih nogu, gdje se
zaustavila, pa je prekriženim očima nepomično zurila u detektiva.
Heck je isprva bio odviše zaprepašten da bi se pomaknuo. Dok je gledao
patuljkovu glavu, s police je skočio još jedan predmet, kao da pokušava
počiniti samoubojstvo. Bila je to tegla za cvijeće koja se, udarivši o pod,
razletjela u komadiće. Njezin primjer slijedila je još jedna, s drugoga kraja
police, a onda i treća. Heck nesvjesno ustukne. Dlake na zatiljku ponovno su
mu se nakostriješile, a na vratu i prsima izbio mu je hladan znoj. Pao je i peti
predmet, još jedan patuljak, ali ovaj se nije razbio, nego je na pod sletio
uspravno pa se njihao amo-tamo, kao da će, čim ponovno uspostavi
ravnotežu, pojuriti na detektiva. Odletio je šesti, a onda i sedmi projektil –
tegle za cvijeće, koje su se razletjele na podu. Hecku se podigla kosa na glavi,
ali onda je ugledao krivca, jer otraga na policama, u udubini je amo-tamo
trčkarala hitra smeđa pojava s nemirnim repom. Štakor!
Heck s olakšanjem odahne, osjetivši se glupo. Morao se nagnuti naprijed
da dođe do daha.
Kad je ponovno pogledao police, štakor je već izišao iz udubine, a onda je
skočio na pod i šmugnuo nalijevo, ispod polica.
»Moraš se pokrenuti, stari«, tiho upozori Heck samoga sebe, zahvaljujući
Bogu da nijedan od ovdašnjih murjaka, koje je trebao savjetovati, nije bio
svjedok te neugodnosti. »U toj igri ne smiješ gubiti vrijeme...«
Središnjim prolazom vratio se do ulaza u staklenik, a onda je pošao kroz
sleč pa je, zaobišavši hrpu gnoja i dva drvena spremišta, požurio stazom
prema guštari. Kad je stigao do pročelja kuće, morao se nakratko odmoriti i
počekati da mu se smiri srce, koje je ubrzano tuklo. Nekoliko puta duboko je
udahnuo kako bi se potpuno pribrao. Doduše, nije otkrio odakle je dopirao
onaj metalni zveket, ali to zapravo nije bilo ni važno jer je imao prečega
posla.
Prilaznim putem vratio se do ceste, a ondje je iz džepa policijskoga
prsluka izvadio rukavice od lateksa i navukao ih. Pomno, ručno pretraživanje
poprišta pomoći će mu da se usredotoči.
Pažljivo je, centimetar po centimetar, ponekad se spustivši na koljena,
pretraživao uz rub ceste, gdje je šikara nagorjela, a isprva je pozornost obratio
na sjajne krhotine što su ih ovamo odbacila vozila koja su jurila cestom, ali
onda je proširio potragu. Nije pronašao ništa posebno jer nije ni znao što
zapravo traži, a još uvijek je bio pomalo rastresen. I protiv volje je preko
ramena pogledavao tihu, zaključanu kuću. Još je imao osjećaj da ondje nije
bio sam, ali nakon deset minuta pretraživanja pozornost mu privuče nešto
mnogo opipljivije: među pocrnjelim krhotinama presijavalo se nešto malo i
bijelo.
Gurkao je taj predmet pincetom kako bi bolje vidio.
Bio je to zub, a Hecku se činilo da je riječ o ljudskom kutnjaku. Štoviše,
tek su ga nedavno odstranili iz nečije čeljusti, jer iako je nešto korijenja
popucalo, ostatak je netko u potpunosti izvukao, a sa zuba su visjele niti
crvenkastosmeđega tkiva. Heck je svoj nalaz stavio u sterilnu vrećicu za
dokaze, koju je onda zapečatio. Podignuvši je prema sunčevu svjetlu, vidio je
da je donja strana zuba prekrivena skorenom crvenkastosmeđom smjesom.
Razumljivo je da ima krvi jer bio je to kutnjak odrasle osobe, koji baš nije
lako izvaditi.
Heck je vrećicu stavio u džep, a nakon što je zastavicom za dokaze
obilježio mjesto gdje je pronašao zub, nastavio je potragu, no tijekom
sljedećeg sata nije pronašao ništa važno. Na kraju je iz prtljažnika automobila
uzeo klinove i svjetleću traku pa je njome okružio neka mjesta. Ljutilo ga je
što poprište zločina, jer snažno je osjećao da je riječ upravo o tome, nisu
sačuvali za podrobniju forenzičku pretragu. Dakako, to se još može upriličiti,
ali možda je ipak malo prekasno.
Reigate Hall bio je neobično mjesto za policijsku postaju jer ta privlačna
zgrada od starinske georgijanske opeke, čiji su ukošeni krov prekrivale stare
pločice od škriljevca obrasle mahovinom, doimala se više kao zgrada za
sastanke gradskih otaca, ili seoska ubožnica, nego kao suvremena žarišna
točka koja je omogućavala provođenje zakona. Gledala je na lijepi, zeleni,
otvoreni prostor na čijem se jednom kraju dizala stara župna crkva, a na
drugom pub nazvan »Oračev odmor«, drveno zdanje, ukrašeno bršljanom,
gdje su Hecku rezervirali smještaj. Osim tih dviju zgrada veliku tratinu
okruživale su vapnom obijeljene kućice u nizu, dućani sa suvenirima i raznim
potrepštinama i druge prodavaonice.
Glavni inspektor Will Royton savršeno se uklapao u to dobroćudno
ozračje. Bio je visok, dobro građen čovjek u četrdesetim godinama, s ćelavim
tjemenom, prosijedim čupercima i otvorenim, prijateljskim izrazom lica.
Držanje mu je bilo ljubazno, a Hecka je u svojoj postaji pozdravio sa
smiješkom i čvrsto se rukovao s njim.
»Lako ste nas pronašli?« upitao je pa se, ne gubeći vrijeme, uputio
pokrajnjim hodnikom, a Heck ga je slijedio.
»Bez problema, gospodine.«
»No pomalo sam zbunjen...« Royton se u hodu osvrne. »Mislim, pitam se
zašto Jedinicu za serijske zločine zanima Lansingova prometna nesreća.
Nikad ne bih pomislio da se bavite takvim stvarima.«
Heck slegne ramenima. »Možda tu i nema ničega za nas, gospodine, ali ne
znam... nešto je zapelo za oko mojoj šefici. Neću vam dugo smetati.«
U glavnu prostoriju postaje, na kraju hodnika, ušli su kroz dvostruka vrata
s mutnim staklom, a kad su se našli ondje, Royton je zamišljeno zastao.
»Hoćete reći da joj je nešto tako zapelo za oko da je pomislila da bi mogla
biti riječ o dvostrukom ubojstvu?«
»Još je prerano za zaključke, gospodine.«
»Ili čak o nizu ubojstava?«
»To bi doista značilo da brzamo sa zaključcima.«
»Ipak... da ne postoji ta mogućnost, sad ne biste bili ovdje.«
»To je vrlo daleka mogućnost.«
»No moramo sve uzeti u obzir, vodniče. Kako bilo, ako se u našem
području događa nešto ozbiljno, drago mi je što ste nam se pridružili.
Stručnjak je uvijek koristan.«
Odatle su otišli u prostoriju za detektive, ili DS, detektivsku sobu, kako su
je nazivali. Bio je to poveći, suvremeno uređen prostor s nizom stolica,
stolova i radnih kutaka s računalima, ali sad je tu bilo samo nekoliko osoba,
marljivo sagnutih nad stolovima. Royton je Hecka odveo u najdalji kut gdje
je veliki prozor s napola spuštenim venecijanskim roletama gledao na zeleni
travnjak, a pred njim su sučelice stajala dva stola. Za onim desnim sjedila je
mlada žena i tipkala, a kad su joj prišli, nije podignula pogled s tipkovnice.
»Moram vam reći«, obrati se Royton posjetitelju, »da na taj događaj sa
sumnjom ne gledate samo vi. Detektive vodniče Heckenburg, upoznajte
detektivku pozornicu Gail Honeyford.«
Žena koja je naposljetku podignula pogled bila je još mlađa nego što se
Hecku isprva učinilo jer moglo joj je biti najviše dvadeset pet godina.
Njezinu vitku, mladenačku pojavu isticali su uska plava suknja te bluza i šal
iste boje, smeđe uvojke zavezala je u konjski rep, a na kosu iznad čela
podignula je otmjene tamne naočale.
»Hm... svako dobro«, pomalo zbunjeno pozdravi Heck.
»To je vaš stol«, Royton pokaže prazni radni kutak. »Imate telefonsku
liniju, računalo i sve što vam je potrebno. Pomislio sam da vam je mjesto
upravo ovdje jer ćete vas dvoje zajedno raditi.«
»Kako to?«
»Gail već istražuje Lansingov slučaj.«
Heck je pokušao sakriti smetenost.
»I šef odjela ovdje, u Reigate Hallu, drži da je to neobična nesreća«, javi
se policajka Honeyford. »Zapravo, posumnjao je još prije nego što se
umiješao Scotland Yard.«
»Hm...« promrmlja Heck.
»Nešto ne valja?« upita Royton.
»Ne, gospodine, sve je u redu, samo mi nitko nije rekao da se i vi
zanimate za to.«
»Ne zamjerite, ali možda ste trebali pitati«, primijeti policajka Honeyford.
Ovdje ću bas sjajno raditi, pomisli Heck.
»Kako se i mi zanimamo za taj slučaj, činilo mi se prirodnim da vas dvoje
surađujete«, ukaže Royton. »Utemeljite odred za posebne zadaće od dviju
osoba. Valjda niste htjeli raditi posve sami?«
»Pa... kao što sam rekao, gospodine, ovdje sam samo zato da procijenim
postoje li uvjeti da se istrazi pridruži Jedinica za serijske zločine.«
»Dakle, zapravo niste došli istražiti sudar?« zaključi policajka Honeyford,
a bila je to više tvrdnja nego pitanje.
»Stekao sam dojam da su ga već istražili.«
»Oh, sjajan odgovor!« Zavalila se u stolici kao da su joj se obistinile
najgore sumnje. »Bit ćete od velike pomoći.«
»Učinit ću sve što mogu.« Heck iz džepa izvuče vrećicu za spremanje
dokaza i baci je na stol. »Dok budem uzimao stvari iz automobila, možda
biste ovo mogli dati forenzičarima da potraže DNK.«
Pogledavši vrećicu, osjetila je gnušanje. »To je zub.«
»Da, našao sam ga na poprištu sudara.«
Podignula je pogled. »Što ste ondje radili?«
»Nisam se previše naprezao.« Heck pođe prema vratima. »Samo sam
obavljao svoj posao.«
Sedmo poglavlje
Hecku je ubrzo postalo očito da postoji nešto vrlo neobično u svezi s dva
napada na Harolda Lansinga (ako su to doista bili hotimični napadi), iako nije
bilo očitih naznaka da bi to moglo biti djelo serijskog zločinca. Pogibeljni
sudar možda je doista bio prometna nesreća, iako je teško povjerovati da je
čovjek poput Lansinga, koji nikad nije imao problema na cesti i nije zaradio
ni jednu prometnu prijavu, neoprezno izletio na cestu na tako opasnu mjestu,
a prije toga nije bacio pogled na sigurnosno zrcalo.
Još je više zbunjivao onaj prijašnji događaj.
Lansing je uz rijeku Mol, između Brockhama i Sidlowa, posjedovao malo
ribičko zemljište s prilično nesretnim nazivom Mrtvačev potez, gdje je po
navici svakoga vikenda provodio nekoliko sati, pecajući mrene, deverike i
klenove. Reklo bi se da to nije opasna zabava, ali u subotu 21. lipnja na njega
se s visine okomio poveći model zrakoplova što ga je Lansing samo
letimično vidio, ali poslije ga je opisao kao »plavožuti model iz Prvoga
svjetskog rata«. Lansing je u to vrijeme bio na svom uobičajenu mjestu, to
jest s ribičkim štapom u ruci stajao je na malome kamenom pristaništu na
zapadnoj obali, a kad je pokušao izbjeći napad, izgubio je ravnotežu i pao u
brzu, duboku rijeku koja ga je, poslije osamdeset metara, odnijela preko
ustave. Da nije bilo drugog ribiča koji je primijetio da se napadnuti ispod
vodene površine bori za život i da taj Lansingov kolega nije bio odličan
plivač, bogataš bi se utopio.
Ali model zrakoplova kao ubojito oružje?
Heck za takvo što još nije čuo. Očito su pripadnici tamošnjega kluba
ljubitelja zrakoplovnih modela, koji su se nazivali »Doversgrinski
zrakoplovci«, upravo u to vrijeme koristili livadu nedaleko od Mrtvačeva
poteza. Policija je isprala sve koji su toga dana bili nazočni, ali svi su odlučno
tvrdili da su strogo poštovali vrlo zahtjevna pravila o sigurnosti koja prate taj
sport. Nitko od njih nije priznao da je izgubio nadzor nad zrakoplovom, a
nijekali su da uopće imaju model koji odgovara opisu. Lansing se umalo
utopio, a poslije je duže vrijeme proveo u bolnici. Policajcima je ispričao da
ga je, dok je pokušavao pobjeći, zrakoplov tako udario u ruku da mu je izbila
velika modrica, a onda se, koliko se Lansing sjećao, oteo kontroli pa je,
preokrećući se, pao u rijeku. Poslije su policajci sve pretražili, ali nisu našli
zrakoplov.
Činilo se da je taj događaj, kao i sudar kod Rosewood Grangea, samo
bizarna nesreća, ali zvuči li uvjerljivo da su se dvije takve nesreće u razmaku
od dva tjedna dogodile istoj osobi?
Heck je o tome neprihvatljivom zaključku razmišljao dok je to popodne
svojim Peugeotom ulazio na parkiralište iza puba »Oračev odmor«, a onda je
tešku putnu torbu odnio u sobu koju su mu dodijelili. Bila je to mala i ugodna
prostorija s lijepim namještajem, a prozor s ukrasnom rešetkom, obrubljen
bršljanom, gledao je na tratinu.
Kad je sišao iz sobe, Heck je u separeu u pubu ugledao Gail Honeyford.
Otmjeni kaputić kostima prebacila je preko naslona stolice, a na stolu pokraj
nje stajala je čaša limunade s ledom, no mlada žena već je kuckala po
tipkovnici prijenosnog računala. U policijskim krugovima nije bila rijetkost
da netko iz postaje ode u pub kad se u timu pojavi novajlija kojega je trebalo
»obučiti«, ali nisu često odlazili onamo da bi nešto pokušali na miru obaviti.
Je li Gail držala da će se moći bolje usredotočiti na ono čega se uhvatila ako
ne bude morala neprestano podučavati novoga tipa?
Heck polako pođe prema njoj, zabivši ruke u džepove traperica. Motrila
ga je krajičkom oka, a na licu joj je i dalje počivao nedokučiv izraz.
»Hoće li vam smetati ako vam se pridružim?« upitao je.
»Mislim da je ovo slobodna zemlja.«
»Barem je bila kad sam zadnji put provjerio«, odgovorio je, ali samo ga je
letimično pogledala, kao da je njegov pristup ne zabavlja. Privukao je stolicu.
»Ako niste primijetili, pokušao sam se našaliti.«
»Umirem od smijeha.« Nastavila je raditi na prijenosnom računalu.
»Doista smo uprskali već na početku. Mogu li vam ponuditi piće?«
»Ne, hvala.«
»Detektivko pozornice Honeyford... Jeste li kad čuli izraz >timski rad<?
Samo se pokušavam sprijateljiti.«
»Da, cijenim to, ali čujte...« Zavalila se u stolici, a izraz joj je postao blaži.
Ta joj je promjena pristajala jer kad ju je pobliže pogledao, vidio je da je vrlo
lijepa. Put joj je bila bijela i čista, obrazi rumeni, a oči privlačne, kestenjaste
boje. »Žao mi je ako sam se ponijela pomalo naprasito, ali ovdje nećete dugo
ostati pa ne vidim zašto bismo razvijali dublji odnos, profesionalni ili kakav
drugi.«
»Ispravite me ako griješim, ali ne bismo li trebali ustrojiti odred za
posebne zadaće?«
»To je šefova zamisao, a ne moja, jer već se neko vrijeme bavim tom
istragom.«
»U redu, odlično, ali jeste li sigurni da ne želite ništa popiti?«
»Posve sam sigurna, hvala.«
Heck je odšetao do bara gdje mu je vlasnik, srdačni mještanin s debelim
obrazima i s čupavom, crvenkastožutom kosom, raspoloženo natočio pivo
»Best«. Kad je ponovno sjeo za stol, njegova je kolegica coknula jezikom,
jedva prikrivajući ljutnju.
»Problem s računalom?« upitao je.
»Ne.«
»U redu, onda možemo nastaviti. Što zaključujete?«
Podigla je pogled. »Molim?«
»Očito ste marljivo radili na tom slučaju, pa do kakva ste važnog
zaključka došli?«
»Ako baš morate znati, mislim da je riječ o ubojstvu, koje je gotovo
sigurno povezano s Lansingovim poslovnim pothvatima.«
»Jeste li sigurni da je ubojica na zub uzeo Lansinga, a ne Deana Torbeta?«
Ponovno ga je pogledala kao da isprazno lupeta. »Ako meta nije bio
Lansing, onda model zrakoplova znači vrašku podudarnost.«
»Ponekad podudarnosti doista postoje.«
»Torbet je bio sveučilištarac, student prve godine. Nije dovoljno dugo
živio da bi nekoga uzrujao u toj mjeri.«
»Kako znamo da se upravo on nije uzrujao? Možda je Torbert pokušao
Lansinga izgurati s ceste, ali je sve strahovito pošlo po zlu.«
»I to sam istražila. Nisu se čak ni poznavali, a kamoli da bi što zamjerali
jedan drugomu.«
»Kakav je bio taj Torbert?«
Slegnula je ramenima. »Razmaženo bogato derište, ili mladi trkač... kako
više volite.«
»Odakle mu Porsche?«
»Mama i tata su bogati, a i rastavljeni. Čini se da je letio od jednoga do
drugoga, poput loptice za badminton. Natjecali su se tko će mu kupovati
skuplje darove.«
»Pa čak i Porsche?«
»Čujte, ovo je Surrey, obećana zemlja za burzovne mešetare.«
»Gdje je Torbert zapravo živio?«
Policajka Honeyford uzdahne jer se nije nimalo ustručavala pokazati da
joj sugovornikova uporna pitanja idu na živce. »S majkom je boravio u
bogataškom gnijezdu u Guildfordu.«
»Nisam odavde, ali to nije ni blizu Reigatea, je li?«
»Nije tako daleko, ali slažem se da je čudno što se u tako rani sat našao u
šumskoj zabiti. Nitko ne zna što je ondje radio, ali voziti se unaokolo po
prirodi nije zločin. Hoću reći da je tu možda imao djevojku, ili čak dečka, tko
zna?«
Heck je mozgao o tome. Ako je Dean Torbert bio samo još jedan mladac
koji se dosađivao, pa se zabavljao tako što je u svojoj najnovijoj brzoj igrački
prašio seoskim cestama, onda je bilo još vjerojatnije da je njegova uloga u
sudaru samo tragična slučajnost. Zapravo bi bilo pravo čudo da Torbertovo
divljanje nije završilo prometnom nesrećom. Dok je još bio pozornik u odori,
i to u Manchesteru, gdje mladi ljudi koji su se dosađivali za Božić uglavnom
nisu dobivali brze automobile, Heck je ipak mnogo puta gledao kako njihova
unakažena tijela rezačem kovine izvlače iz smrskanih olupina, nakon što su
cijelu noć »razvaljivali« u automobilu.
»Torber se u krivo vrijeme zatekao na krivome mjestu«, zaključi policajka
Honeyford, očito u nadi da će time završiti razgovor.
»Ali u cjelini još uvijek vjerujete da je riječ o ubojstvu?«
»Naravno, ali tko god da ga je počinio, namamio je Lansinga da iziđe na
cestu, u promet, kako bi se sve to doimalo kao nesreća. Ubojici bi u tome
pomogao svaki brzi vozač. Čujte, vodniče Heckenburg...« Činilo se da ju je
doista ogorčila činjenica što je tako iznenada upao u njezin život pa se
pokušavala pribrati. »To ubojstvo svakako je povezano s Lansingovim
poslovnim djelatnostima. Vodio je lanac tvrtki vrijednih više milijuna funti.
Imao je pravo bogatstvo, ali novčani su mu poslovi zamršena mreža. Zadnja
tri dana pokušavam prodrijeti u njih.«
»Tko bi se najviše okoristio njegovom smrću?« upita Heck.
»Zašto vas to zanima? Mislila sam da ste došli procijeniti pripada li to
serijskim ubojstvima.«
Slegnuo je ramenima. »Ako mi možete dokazati da nije tako, veselo ću se
vratiti kući pa neću morati ovdje stajati i gledati vam preko ramena.«
»Ionako to nećete morati raditi!« odgovorila je, a obrazi su joj se
zacrvenjeli. »Budite sigurni u to!«
»Ah, dakle to je! Bojite se da ću vam uzeti dio kolača.«
»Ne, naravno da ne...« Zastala je, a onda je polako i pažljivo zatvorila
prijenosno računalo. »Ili da, tako je, ako hoćete istinu! Upravo je tako! Čujte,
vodniče Heckenburg...«
»Zovite me >Heck<, kao svi moji prijatelji.«
»Vodniče Heckenburg, u samo tri godine dospjela sam u sobu za
detektive, i to tako što sam se razbacivala pameću i poduzetnošću. To mi je
posao, ono što volim raditi. Ako nešto nanjušim, polazim u lov, pa marljivo
radim i ne odustajem. Činjenica je da nisam bila nimalo zadovoljna kad sam
čula mrtvozornikovo mišljenje o Lansingovu slučaju, ali nitko me nije htio
slušati. Zapravo, rekli su da sam blesava.«
»Zato što murjaci ne vole neriješena ubojstva. Takvo što ne izgleda lijepo
u statističkim podacima o zločinima.«
Odmahnula je rukom, kao da je ne zanima njegovo mišljenje. »Will
Royton momak je na mjestu pa mi je odobrio da bacim još jedan pogled na
taj slučaj.«
»Nije li to učinio zato što se pouzdaje u vaše prosuđivanje?«
»Hm... možda pomalo i zato, ali morala sam mu tri dana dosađivati dok ga
nisam uvjerila. Da budem iskrena, ni sad se baš ne doima uvjerenim. Mislim
da je zato sretan što ste ovdje vi. Nada se da ćete ušetati kao bikonja iz
velikog Londona pa ćete cijelu istragu lijepo razriješiti za samo jedan dan, a
ja ću se onda moći vratiti redovnim dužnostima i više neće biti raspravljanja.
Pa, žao mi je, ali ništa od toga!«
Heck je pijuckao pivo. »Čini mi se da želite da se pokaže da je Harold
Lansing ubijen.«
»Nisam htjela ostaviti takav dojam.«
»Ni ja nisam tako mislio. Htio sam reći da želite da se potvrdi ono što
nagonski osjećate.«
»A to je prilično ružno od mene?«
»Ne, nikako.« Spustio je piće na stol. »Čujte, i ja sam ovdje zbog sličnog
razloga. Još je jedna osoba, bacivši pogled na taj slučaj, pomislila isto što i vi.
Bili ste vrlo iskreni, Gail, pa ću i ja neuvijeno govoriti. Mogu li vas zvati
>Gail<? Manje je službeno od >detektivko pozornice Honeyford<.«
»Kako hoćete.«
»Zapravo sam u Surreyju jer činim uslugu šefici, koja opet čini uslugu
nekoj drugoj osobi. Mogu vam obećati da ću se vratiti kući čim postane očito
da u ovoj istrazi nema posla za Jedinicu za serijske zločine. Moći ćete raditi
svoj posao bez uplitanja Scotland Yarda, ali u ovom trenutku možemo uspjeti
samo ako budemo radili zajedno. Zbog te istrage već ste se izložili
neugodnostima. Cijenim što kao policajka razmišljate neovisno, ali u ovoj
istrazi dosad ste se vjerojatno osjećali usamljenom.«
Oprezno ga je motrila. »Morate shvatiti da nisam vaš prirepak.«
»Naravno da niste.«
»Znam da ste pripadnik posebne jedinice i sve to, ali i ja dobro obavljam
svoj posao.«
»Posve sam uvjeren da je tako.«
»Nitko mi neće šefovati ili se prema meni ophoditi kao prema krhkoj
pripravnici.«
Heck podigne dlanove. »Ne postupam tako.«
»Još je netko podlegao tvojim dražima, Gail?« javi se hrapavi, ali
dobroćudni glas.
Neprimjetno im je prišao visok čovjek, snažne, zdepaste građe, odjeven u
izgužvano smeđe odijelo i zelenu košulju, otvorenu na vratu. Imao je podužu
kosu boje pijeska, blijedoplave oči i izrazito kozičavo lice, kao da je u
mladosti nastojao noktima odstraniti mnogobrojne bubuljice. Prišao im je
nepozvan, a sad je stajao tako blizu da je Heck namirisao oštru mješavinu
dima cigareta i kolonjske vode.
»Što želiš, Rone?« strpljivo upita Gail.
»Ja?« pretvarao se da je povrijeđen. »Ništa... samo sam htio na brzinu
izmijeniti ljubazne riječi.«
»Bilo bi to nešto novo.«
Glasno se nasmijao. »Još tražiš sablasti u Rosewood Grangeu?«
Gail pogleda Hecka. »Ovo je detektiv vodnik Pavey, iz Odjela za ulične
krađe.«
Heck ga pogleda i kimne. »Kako ste?«
»Tko je to?« upita Pavey, obraćajući se Gail. Nije se potrudio odgovoriti
Hecku, čak se nije ni osvrnuo na njegovo pitanje.
»To je detektiv vodnik Heckenburg iz Jedinice za serijske zločine u
Scotland Yardu.«
Pavey tiho zazviždi i napokon se udostoji pogledati Hecka. »Bih li morao
biti očaran?«
»Kako vas volja«, odgovori detektiv.
Pavey se okrene Gail jer pitanje je uputio i njoj. »Vas dvoje radite na
nečemu?«
»Kakve to ima veze s tobom, Rone?« upita ona.
Njezin se sugovornik nasmiješi sebi u bradu, a onda polako ode do bara.
»Ne činite ništa što ne bih i ja učinio, vodniče Heckenburg«, dobaci na
rastanku.
»Smijem li se odvažiti pitati o njemu?« obrati se Heck policajki, dok je
gledao kako se Pavey pridružuje skupini od nekoliko ljudi u odijelima,
vjerojatno kolegama istražiteljima, koji su na kraju smjene došli na piće.
Gail je pijuckala limunadu, ali vidljivo je pocrvenjela. »Ledena djeva«
očito nije bila tako hladna, iako ga je nastojala uvjeriti da je nedokučiva.
»Baš morate pitati?« odgovorila.
»Idiot iz prošlosti, ha?«
»Nije iz dovoljno daleke prošlosti. Ne brinite se, s njim je gotovo, svršena
priča.«
Ali u sljedećih četvrt sata Heck je primijetio da detektiv vodnik Pavey
prema njima baca poglede koji su ga živcirali, a izraz na ružnomu,
rupičastom licu tog čovjeka govorio je da s njim još nije gotovo i da nije baš
svršena priča.
Osmo poglavlje
»Čujte, želim vam pomoći«, ustvrdio je Budd osmi ili deveti put, »ali
jednostavno nisam siguran je li Land Rover bio zelen ili siv.«
Na drugoj strani stola u sobi za ispitivanje, Heck je pokušao zatomiti
osjećaj izjalovljenja. »Pokušaj razmisliti. Razlika bi mogla biti važna.«
»Rano ujutro te su boje slične, posebno pod drvećem.«
»Znaš, Vinnie, tu si da pomogneš u istrazi, ali ništa me ne priječi da te
smjesta ne uhitim i guzicu ti odvučem u pritvor.«
Krivolovčevo mlohavo lice s izraženom čeljusti posivjelo je, a znoj ga je
oblijevao još puna dva sata nakon što je potjera završila. Sad se čak doimao
još bljeđim, ako je to uopće moguće. »Nemojte se ni šaliti s tim jer ovamo
sam došao dragovoljno.«
»Ne šalim se«, odgovori Heck. »Ti i ja izmjenjivali smo udarce. Trebao
bih te zatvoriti da zaštitim sebe jer uvelike ću riskirati ako to ne učinim, a sad
me vraški zezaš.«
»Ne zezam vas. Čujte, radim što mogu, časna riječ...« Glas mu se
prelomio, a onda je zadrhtao i ponovno obrisao znoj s čela.
»Jesi li dobro?« upita Heck. »Želiš li da te odvezem u bolnicu?«
Krivolovac odmahne rukom. »Dobro mi je, dobro, samo se osjećam vraški
isprebijano. Nemojte mi reći da se i vi ne osjećate slično.«
Gail je otvorila vrata i ušla, noseći pladanj s pićima, a i računalni ispis,
koji je stavila pred Hecka. »Tu je popis svih Land Rovera što su ih u
Engleskoj i Welsu ukrali u zadnja dva mjeseca. Ni jedan nije zelen ni siv.«
Heck otpuhne, kao da ništa drugo nije ni očekivao.
Gail je na stol stavila dva vrčića koja su se pušila, dok je treći zadržala za
sebe, a Heck je pogledom preletio ispis. Na popisu je bilo samo šest vozila.
Dva su pronašli prije nego što je Harold Lansing doživio nesreću kod rijeke
Mole, a nijedan Land Rover nisu ukrali nigdje južno od Birminghama.
Istražiteljima to nije bilo od velike pomoći, kao ni činjenica da Budd nije
mogao opisati boju vozila što ga je vidio u šumi Gatcombe, što je značilo da
taj automobil ne mogu povezati s onim koji je stajao na mostu preko rijeke.
»Jesu li forenzičari otišli uzeti otiske guma?« upita Heck.
»Rekli su da će otići, ali misle da je to uzaludan posao. Samo Bog zna
koliko je zaljubljenih parova otad parkiralo na tom mjestu.« Pozorno je
pogledala Budda. »Jesi li uistinu bio tamo, Vinnie, ili nisi? Nije teško
razlikovati zelenu od sive boje.«
»Teško je rano ujutro«, glasio je odgovor. »Ako ste kad izišli u to vrijeme,
znate kakvo je svjetlo.«
»Bezobrazni tikvane, valjda sam tisuću puta radila noću, a i u rano
ujutro.«
»Onda znate o čemu govorim.«
»Ovo nema smisla!« Heck tresne ispis na nepotpuni iskaz svjedoka koji je
ležao na stolu.
»Čujte...« Budd slegne ramenima. »Mogu reći da je vozilo bilo zeleno. Ili
sivo, ako želite.«
»O čemu pričaš?«
»Pa...« krivolovac ponovno slegne ramenima. »Već ste mi oprostili jednu
nepodopštinu, a ako se u budućnosti pojavi još kakva prilika...«
Gail je ljutito zurila u njega. »Pokušavaš li se igrati s nama, Vinnie? O
tome je riječ?«
»Ne, ne, ali kako se kaže: ruka ruku mije, pa bih...«
»Ovdje nitko nikome neće miti ruke«, prekine ga Heck. »Mi ne lažemo na
sudu.«
Budd se doimao zbunjeno. »Otkad to?«
»A nikako ne očekujemo ni da će neki pripadnik javnosti lagati za nas«,
doda Gail.
»Od tebe samo želimo čuti istinu.« Heck sugovorniku gurne vrčić preko
stola. »Odmori se pet minuta, popij čaj, a onda se pokušaj sjetiti što si vidio.«
Zajedno s Gail izišao je u hodnik, ostavivši smetena Budda u sobi za
ispitivanje.
»Kako je vaš gležanj?« upita Gail.
»Ukočeno, ali bol popušta«, progunđa Heck.
»Kako god stvari budu stajale, trebat će nam nešto više od riječi Vinnija
Budda. Krivolovac je i sitni lopov, a ovdje ga uglavnom znaju kao pijanca i
brbljavca. Daj mu nekoliko piva i reći će bilo što. Kad bismo imali samo
njega, obrana bi nas rastrgala na sudu.«
Heck je umorno pijuckao čaj.
»O čemu razmišljate?« pitala je.
»O tome da im je oprema za radove na cesti, što su je imali u Land
Roveru, vjerojatno poslužila da privremeno zatvore cestu, ako bude potrebno.
Znate već, da osiguraju dovoljno vremena da sve to izvedu, a da ih pritom ne
ometaju drugi vozači.«
Razmišljala je, prešutno se složivši s tom mogućnošću.
»Razmišljao sam i o maskama Stanlija i Olija«, nastavio je. »Hoću reći da
je to uistinu neobična pojedinost.«
»Ne znam... Tko se sprema počiniti zločin, često stavi masku, a mislim da
ne mora odabrati upravo onakvu kakva će svima jasno ukazati da je riječ o
zločincu.«
»Zrakoplov igračka, maske Stanlija i Olija... Čini mi se da tu vlada ozračje
dućana sa zabavnim trikovima.«
»Dućana s trikovima?«
»S kakvom to vrstom ludih lakrdijaša imamo posla?«
»Ne misliš valjda da su Lansinga ubili iz zabave?«
»Ne znam.«
»Budimo razumni, Heck. Što god da je Vinnie Budd vidio u šumi, možda
ima veze s našom istragom, a možda i nema, ali to ne mijenja činjenicu da
ćemo osobu koja je odgovorna za smrt Harolda Lansinga pronaći među
njegovim osobnim vezama.«
»Je li to uistinu činjenica?«
»Moramo prestati juriti unaokolo za idiotima poput Budda pa umjesto
toga moramo prokopati samo srce Lansingovih poslova. Zapravo...«
pogledala je na sat, »očekujem da me svaki čas nazove netko iz Jedinice za
novčana poslovanja. Možeš li od Budda uzeti izjavu?«
»Svakako, samo idi.«
Gledao je za njom dok je odlazila hodnikom, uputivši se u Ured za
kriminalističke istrage. Kad bi prema samome sebi bio nemilosrdno iskren,
morao bi priznati da Gail najvjerojatnije ima pravo. Iako su držali da je
dobričina, Lansing je bio milijunaš, koji je sve zaradio vlastitim rukama, a to
znači da je imao prste u raznim poslovima, pa nije baš vjerojatno da prošlost
takva čovjeka ne skriva neugodne tajne. K tome, u zadnjem razdoblju svog
života uvelike se kretao u vrlo imućnim krugovima, a zahvaljujući bivšoj
djevojci družio se s ljudima iz modnih i zabavljačkih krugova. Vjerojatno je
poznavao znatan broj osoba koje su, unatoč bogatstvu, živjele izvan mjerila i
ustaljenih pravila srednje Engleske. No ipak... kad je bolje razmislio o tim
dvjema nesrećama, ponovno su ga počele izjedati sumnje. Posebno je napad
zrakoplovom bio nalik na prizor iz kakve nijeme filmske komedije. Prisjetio
se svoje nedavne, značajne istrage ubojstava što ih je počinio Oskvrnitelj,
koji je žrtve otimao, a onda ih je do smrti mučio na posebne blagdanske dane
– na Veliki petak, na Jurjevo i tako dalje, jer time se htio izopačeno narugati
poznatim svetkovinama i događajima što su ih ti blagdani slavili. Ali ako mu
je cilj bio uvrijediti zajednice koje su slavile te svetkovine, čini se da je svrha
napada zrakoplovom bilo jednostavno uživanje u dobroj psini.
Netko se smijuljio, hihotao, cerekao se!
Heck je razmislio i o drugoj, smrtonosnoj nesreći, koja je, barem na prvi
pogled, bila mnogo manje šaljiva. Svatko bi mogao zastrti zrcalo, kako vozač
ne bi mogao vidjeti ima li prometa, ali ako se to dogodilo, zašto je Lansing
ipak izišao na tako opasnu cestu? Ako je netko jednostavno prekrio zrcalo,
kako je mogao biti siguran da će to dovesti do Lansingove pogibije? Što je
Heck više mozgao o tome, sve više mu se činilo da je i tu riječ o šali, ili
izazovu, kao da je krivac rekao: »Da vidimo hoće li uspjeti. Bit će to
urnebesna >fora<.«
Detektiv je iz gorka iskustva znao da određenim sitnim umovima može
biti vrlo smiješno nešto posve neprimjereno. U nekoliko navrata istraživao je
takozvana ubojstva zbog pukog uzbuđenja, kad zločinac nije poznavao žrtvu,
a nije bilo ni spolne ni novčane pobude. Takva vrsta ubojstva pripadala je
najnerazumljivijoj vrsti zločina jer krivci su ubijali zbog samoga stravičnog
čina, a izvor uzbuđenja krio se u složenosti i izazovu izvedbe.
Vratio se u sobu za ispitivanje, gdje je Budd sjedio sklopivši ruke na stolu
pred sobom.
»Onda?« upita Heck.
»Žao mi je.« Krivolovac ga je zabrinuto gledao, kao da bi zbog slabog
pamćenja mogao dospjeti u zatvor. »Želite čuti istinu, a iskreno vam mogu
reći samo da je vozilo bilo zeleno ili sivo.«
Heck ga je dugo i usredotočeno motrio, a onda je sjeo i uzeo kemijsku
olovku. »Naposljetku, iskrenost je uvijek najbolja politika«, poučio je
sugovornika.
Kad je Budd dovršio i potpisao svoje svjedočenje, ako je taj iskaz uopće
bilo što vrijedio, Heck ga je još jednom strogo upozorio, pa je krupnoga
krivolovca pustio kući dok je on sam kroza zgradu odšetao do prostorije za
detektive. Na putu je prošao pokraj prozora koji je gledao na parkiralište za
zaposlenike, a ondje su mu za oko zapele dvije pojave. Jedna je bila Gail,
koja je ukočeno stajala, prekriživši ruke u napetu, ljutitu stavu, a nad nju se
nadnijela visoka, četvrtasta prilika detektiva vodnika Rona Paveyja, koji se
više prepirao nego što je razgovarao. Očito je nastojao djelovati smireno i
neupadljivo, ali govorio je brzo, kao da nešto obrazlaže.
Kad se Gail napokon vratila u zgradu i vidjela da Heck već sjedi za svojim
stolom i pregledava papire, doimala se iznenađeno i pomalo razdraženo.
»Mislio sam da čekate da vas nazovu iz Jedinice za novčana poslovanja«,
primijetio je.
Slegnula je ramenima. »Nema žurbe. Nitko iz Bramshilla neće tako brzo
dignuti guzicu da nešto učini za nas.« Sjela je, premjestila papire i provjerila
telefonsku sekretaricu, ali je zeleno svjetlo pokazivalo da nema poruka.
Napuhala je i ispuhala obraze, a kad je uključila računalo, vidjela je da se
Heck, s rukama u džepovima, zavalio u stolici i da je promatra.
Upitno je podignula obrvu.
»Postoji problem s vašom teorijom da je Lansinga ubio neki stručnjak«,
izjavio je.
»Nisam rekla da ga je ubio stručnjak.«
»U redu... da ga je napao poslovni takmac, ljubomorna bivša ljubavnica ili
neka slična osoba.«
Hladno ga je gledala jer iz nje kao da je ishlapila ona pristupačna osoba
koja je u zadnje vrijeme izbila na površinu. Rukom mu je dala znak da
objasni svoje riječi.
»Ispred Rosewood Grangea nije nimalo prometno«, počeo je. »Ako biste
htjeli ubiti Lansinga, kako biste postigli da se izveze ravno pred jureći
automobil? Biste li doista samo prekrili zrcalo i nadali se najboljem ishodu?«
Razmislila je o tome, lupkajući olovkom po stolu.
»Kako ja gledam na to«, nastavio je, »ako su ga se uistinu htjeli riješiti,
ako je cilj cijelog pothvata bio da uklone Harolda Lansinga, svakako bi to
izveli tako da ishod bude sigurniji.«
»Ali što ako im je bilo najvažnije da se sve doima kao nesreća?« upita
Gail.
»Koliko to može biti važno? Želite da umre, a ne da zadobije ozljede, da
bude potresen, ili što je još gore, da se bezbrižno odveze na posao jer se u
pravo vrijeme nije pojavio nikakav šmokljan u sportskom automobilu.«
»Što ako su ga zaključali u vozilu, pa su pričekali pravi trenutak, a onda
ga gurnuli na cestu?«
»U izvješću o sudaru stoji da je u trenutku udara vozio automobil. Ključ je
još bio na svome mjestu.«
»U redu, ali i u vašoj teoriji ima neuvjerljivosti«, upozorila ga je.
»A kakvih to?«
»Pretpostavili ste da je netko sve to zamislio kao mračnu šalu«, upozorila
je, »te da su prekrili zrcalo u nadi da će se Lansing izvesti pred bilo koje
jureće vozilo pa će im se posrećiti. Ali kako se u to uklapa model aviona?
Prvi put nisu uspjeli pa su očito pokušali ponovno. Kako god mi na to gledali,
vaši ludi šaljivčine ne odabiru ljude nasumice. Očito su htjeli srediti
Lansinga.«
»Oštrouman zaključak.«
»Hvala.«
Heck se nije osjećao mnogo bolje nakon što je sve to dobro promozgao jer
sad mu se činilo da u cijeloj toj stvari ima još manje logike. Bila su tu dva
tipa koja su se odijevala poput Laurela i Hardyja kako bi izveli ubojstvo nalik
na šalu, no kako prvi put nisu uspjeli, pokušali su ponovno. Da naum s
prometnom nesrećom nisu izveli kako treba, vjerojatno bi osmislili treći
napad, i to zato što im je bilo neobično stalo da ubiju Lansinga (iako se ta
teorija nije uklapala u »komičnu« stranu napada), ili možda jednostavno zato
što nisu voljeli promašaje. Možda su im smišljanje i izvedba takve grozote u
toj mjeri pružali zadovoljstvo i užitak da nikako nisu mogli dopustiti da naum
ne dovedu do kraja. Naposljetku, možda je riječ o spoju svega toga, no onda
su ti ljudi odlutali vrlo daleko izvan granica zdrava razuma.
»Gail?« Pokraj njihovih stolova pojavila se žena odjevena u kostim s
hlačama. Moglo joj je biti oko četrdeset godina, bila je visoka, s izraženim
kostima, a čupavu kosu mišje boje učvrstila je s nekoliko nespretno
raspoređenih ukosnica. »Nazvao vas je detektiv vodnik Hart, iz Jedinice za
novčana poslovanja.«
»Baš krasno!« uzvikne Gail. »Dakle propustila sam poziv?«
Žena joj preda poruku. »Ovdje je njegova izravna linija, ako ga želite
nazvati. Na poslu je do pet.«
»Hvala, Sally«, reče Gail.
»Detektiv vodnik Hart?« razmišljao je Heck dok je žena odlazila. »Nikad
ga nisam sreo.«
»Hoćete li se cijeli dan motati ovuda?« hladno upita Gail.
»Ne bismo li trebali raditi zajedno?«
»Ako imate kakav trag u svezi s tim šaljivčinama, zašto ga ne slijedite?«
Podignula je uredski telefon i utipkala broj. »Bez uvrede, ali nikad nisam
razumjela zašto nam je uopće potrebna pomoć Scodand Yarda, a po mome
mišljenju još je manje razloga da upravo sad budete ovdje. Nije riječ o
serijskim ubojstvima, ni o terorističkoj zavjeri, nemamo posla s manijakalnim
silovateljem, ni otmičarem, nego se bavimo običnim ubojstvom. I sama dobro
napredujem u istrazi, pa... Oh, da, detektive vodniče Hart?« Glas joj je
smjesta postao blaži. »Ovdje je detektivka pozornica Honeyford, iz policijske
postaje u Reigate Hallu.« Uspravila se na stolici, uzela kemijsku olovku i
nasmiješila se. Privlačan osmijeh, zavidno pomisli Heck, jer njemu se još
nikad nije tako nasmiješila. »Da, dobro sam, a kako ste vi?«
Bacio je pogled na sat, a kad je vidio da se bliži jedan sat popodne,
odlučio je otići u kantinu na kat i ručati. Na izlazu iz prostorije naišao je na
visoku ženu koju je Gail nazvala Sally, a koja je sad pretraživala ormarić s
dosjeima. Pružila mu je ruku. »Bok... Sally Bullock.«
»Oh, vi ste! Detektiv vodnik Heckenburg«, predstavio se pa su se
rukovali.
»Znam tko ste.«
»I vi ste detek...«
»Nisam«, nasmijala se. »Civil sam od glave do pete, vodniče, samo radim
ovdje u upravi, ali ako vam zatreba bilo kakva pomoć, pozovite me.«
»Hvala.« Smjesta je osjetio naklonost prema njoj. Osim Willa Roytona,
koji se prema Hecku uljudno odnosio, ostalo osoblje u Reigate Hallu držalo
se namjerno ravnodušno, dakako, s iznimkom Gail Honeyford čije se
ophođenje još uvijek kretalo od opuštene snošljivosti do mrzovoljne
nesklonosti.
»Kako napredujete?« upita Sally.
»Pa...« pogledao je prema kutu prostorije gdje je Gail živahno čavrljala
preko telefona. »Mislio sam da polako stižemo do nekih odgovora, ali
odjednom više nisam tako siguran.«
Njegova se sugovornica nasmiješi. »Ne uzimajte to k srcu. Naišli ste
upravo kad Gail ima loš tjedan... ili mjesec, a možda i cijelu godinu.«
»Oprostite, ne razumijem.«
Sally pokaže klizna vrata na ulazu u ured, a onda ga povede kroz njih u
hodnik. »Gail je sjajna mlada policajka«, počela je, a činilo se da mu se
obraća u povjerenju. »Oštroumna je i naporno radi, ali prolazi kroz teško
razdoblje. Njezin bivši momak lik je po imenu Ron Pavey.«
»Da, sreo sam ga.«
»Ako ste ga upoznali, ne moram vam ni govoriti da je ništarija, a ako vam
kažem da manijakalno nastoji sve nadzirati, još ništa nisam ni rekla. Utuvio si
je u glavu da je Gail pomogao u karijeri, a tko zna, možda i jest. Kad su
počeli izlaziti, bila je u odori, no razišli su se prije šest mjeseci, a on se još
ponaša kao da je posjeduje. Neprestano se prepiru.«
»To je tužna priča«, odgovori Heck, pitajući se zašto mu sugovornica sve
to povjerava. Zaključio je da je Sally Bullock, kao Gailina prijateljica, na
sebe preuzela zadaću da mu se neupadljivo ispriča. »Ali istražujemo ubojstvo
pa bi bila šteta kad bi Gail dopustila da je u tome ometaju osobni problemi.«
Sally odlučno odmahne glavom. »Ne brinite se, neće to dopustiti. Čujte,
Gail poznajem još otkako je bila mlada pozornica. Posve je uronila u posao i
želi napredovati. Vjerujte mi da zna kako treba postupati.«
»Drago mi je što ste mi to ispričali.« Otišao je do podnožja stubišta.
»Nadajmo se da će Gail što prije očvrsnuti.«
Sally ponovno kimne, a Heck se nasmiješi. Kad se počeo penjati
stubištem, u džepu mu zazvoni mobitel. »Detektiv vodnik Heckenburg«,
javio se.
»Heck, to sam ja«, začuo je glas Gemme Piper.
»Gospođo?«
»Kako stojimo s istragom?«
»Pa... prilično sam siguran da je Lansingova smrt ubojstvo.« Stigavši na
vrh stubišta, zastao je. »Inače, nisam sto posto siguran da je to slučaj za nas, a
istoga su mišljenja i policajci u Reigateu.«
»Surađuju li?«
»Uglavnom surađuju, ali već imaju osobu koja taj događaj istražuje kao
ubojstvo.«
»Oh?« Gemma se doimala smeteno. »To nisam znala.«
»Mislim da su se počeli zanimati za to čim su čuli da tebe zanima.«
»Dakle, želiš li se vratiti kući?«
Oklijevao je. »Još ne... Znat ću više ako mi pružiš još nekoliko dana.«
»Što ti govori tvoja slavna slutnja?«
Prošao je kroz sobu za odmor, gdje su policajci u odori sjedili i igrali
bilijar, ili su jeli sendviče i gledali televiziju. Vrata kantine bila su na
suprotnu kraju.
»Prvi put za dugo vremena slutnja mi baš ništa ne govori«, odvratio je.
»To me uznemiruje, Heck.«
»I mene. Nisam siguran da taj slučaj pripada našim uobičajenim
istragama, ali mogu ti reći da nipošto nije običan.« Čim je ušao u kantinu,
ostao je bez riječi.
»Jesi li još na vezi?« upita Gemma.
»Da, ovaj... Mogu li te poslije nazvati?«
»Nema problema, samo me redovito izvješćuj.«
»Svakako«, odgovori Heck, još uvijek posve smušeno jer vidio je da su u
kantini po cijeloj oglasnoj ploči pričvršćeni isječci iz novina.
Policajac koji je izvršio uhićenje zlostavlja osuđenikovu obitelj i
prijatelje.
Ispod toga naslova bila je zrnata fotografija, a na njoj su Heck i Alan
Devlin stajali oči u oči, u zgradi suda u Nottinghamu. Policajci su obojicu
držali, kako bi ih rastavili, a Heck je vikao i upirao prst u Devlina, optužujući
ga.
Nije morao pročitati tekst pod slikom jer znao je da je novinar jednostrano
opisao taj sukob. Devlin je dosad već nekoliko puta razgovarao s novinarima,
a svaki put raspričao se o tome da je Heck za niz zločina što ih je Jimmy
Hood počinio u Nottinghamu krivio osobe najbliže osuđeniku, a ne činjenicu
da se ustanove koje bi se trebale brinuti o duševnom zdravlju mnogo godina
nisu osvrtale na sve slabije stanje Hoodova uma.
Murjaci su mi pokušali ubiti prijatelja,
govorio je naslov još opširnijega članka, a uz njega su stavili dvije
fotografije. Na prvoj je bio Heck, kojega su slikali kako ljutito režeći izlazi iz
zgrade suda, dok je na drugoj Devlin malo poslije toga pozirao s primjereno
tužnim izrazom lica, a zbog naočala s debelim lećama čak je pomalo djelovao
kao knjiški crv.
Heck je vidio taj članak istoga dana kad su ga objavili, a u njemu je
novinar opširno prenio Devlinovu optužbu da je Heck hotimice upriličio
nezgodu s motociklom kako bi uhvatio Jimmyja Hooda, iako u to vrijeme
bjegunca još ni za što nisu optužili pa su morali držati da je nedužan. Devlin
je i ovaj put dosadno i dugo razglabao o tome da je društvo krivo za Hoodove
zločine. Heck je o tom članku sad imao jednako mišljenje kao i kad ga je prvi
put pročitao. Bio je uvjeren da bi svaku priču trebalo prikazati s dviju strana,
ali krv mu je i sad uzavrela zbog činjenice da su novinari iz određene vrste
tiska vrlo lako prelazili na suprotnu stranu pa su, za volju senzacionalnih
naslova, davali prostor zločincima i njihovim prijateljima. No sad je bilo
besmisleno ljutiti se.
Osvrnuo se oko sebe. U kantini nije bilo mnogo ljudi. Za stolovima je
ručalo nekoliko policajaca u odorama, a bila su tu i dva ili tri prometnika, pa
čak i detektivi u civilnoj odjeći. Nitko nije htio ni pogledati pridošlicu, pa ni
dvije žene koje su posluživale. Jedna je tobože bila zaokupljena brisanjem
aluminijskog pulta, dok je druga okrenula leđa, pa je polako i pažljivo
ispravljala kredom ispisan jelovnik. Na drugom kraju prostorije detektiv
vodnik Ron Pavey sjedio je sam, objema rukama obuhvativši lončić s kavom.
Gledao je u prazno i neodređeno se smiješio debelim usnicama koje su mu
davale samodopadan izraz.
I Heck se nasmiješio, a onda je prišao pultu pa je naručio jelo i izmijenio
nekoliko pristojnih riječi s dvjema poslužiteljicama. U određenim prilikama
svoj je posao, kao i neke ljude koji su se njime bavili, mrzio gotovo jednako
tako zdušno kao i smeće koje su hvatali, no postoji vrijeme i mjesto gdje i
kad ima smisla pokazati takve osjećaje, a sad ozračje nije bilo nimalo
pogodno za to.
Dvanaesto poglavlje
Gus Donaldson pitao se nije li prestar za taj posao. Već je petnaest godina
zaštitar, a prije toga dvadeset je godina proveo u policiji pa se naviknuo na
samotne noćne smjene, ali u zadnje vrijeme sve je teže ostajao budan,
djelomično i zbog dobi jer uskoro će mu biti šezdeset šest godina. Ustao je
zijevajući pa je već drugi put te noći prešao preko prostorije, do stolića za čaj,
gdje je skuhao kavu, a onda je iz džepa kaputa, koji je bio jarko obojen kako
bi bio vidljiv i u noći, uzeo bočicu od dva decilitra konjaka Napoleon pa u
kavu ulio poveću količinu tog pića.
Dakako, ne bi smio piti na poslu, ali u tri ujutro tu više nije bilo nikoga
tko bi ga nadgledao, a sve je izrazitije osjećao da samo tako može dočekati da
prođu ti dugi, dosadni sati. Kava s konjakom učinila je svoje, ali Gusa je
ubrzo ponovno obuzela tromost, posebno kad se smjestio na stolici. Pokušao
se posve usredotočiti na monitore pred sobom, na kojima su se slike
neprestano mijenjale pa su naizmjenično pokazivale konjičku stazu, glavni
ured, radionice, jezero za jedrenje i tako dalje, a već za nekoliko minuta samo
to izmjenjivanje počelo je djelovati uspavljujuće, gotovo hipnotički.
Odjednom je zaključio da mu je potreban svjež zrak pa se prenuo i ustao.
Gotovo automatskim pokretima navukao je kaput, baterijsku svjetiljku stavio
je u džepić za pojasom, a onda je otvorio prednja vrata i izišao.
Zaštitarova koliba, koja se smjestila na istočnoj strani Poljoprivrednog
centra, zapravo je bila montažna kućica s ravnim krovom što su je ovamo
dovezli na kamionu. Sastojala se od samo dviju prostorija, a jedna od njih
bila je mali toalet. Vani se spustila baršunasta ljetna noć, u zraku se osjećao
miris trave i mladoga žita, a zbog nedavna toplinskog vala sparina se još
dizala s okolnih polja što ih je cijeli dan pržilo sunce. Čim je izišao iz kućice,
osjetio je da mu je bolje jer ozračje je bilo mirno, a ipak okrepljujuće.
Nije bilo gotovo nikakva zvuka, na vjetru su tiho vijorile samo zastave na
dva niza kopalja, koje kao da su kod istočnog ulaza držale počasnu stražu.
Osim svjetiljke u montažnoj kućici svijetlio je još samo blijedi mjesec, a
dakako i bezbrojne zvijezde na tamnoljubičastome nebu koje je, kao i obično
sredinom ljeta, prema istoku sve više blijedjelo dok se nije stopilo s
blijedoružičastim obzorom.
Gus je automobil parkirao iza kućice, ali poslodavci su ga već nekoliko
puta strogo upozorili da bi ophodnje u Poljoprivrednom centru trebao
obavljati pješice jer tako će moći i čuti ako se što bude događalo. Iskreno
govoreći, nije to bilo ni tako loše pravilo, unatoč tomu što je u zadnje vrijeme
osjećao da ga u lijevom koljenu probada artritis. Tijekom ove smjene već je
drugi put otpio iz bočice s konjakom pa ne bi bilo dobro da se zbog nečega
pojavi policija i zatekne ga za upravljačem, a k tome, kad je u ophodnje išao
pješice, brže mu je prolazilo vrijeme. Centar za rekreaciju Južnih okruga
prostirao se na nekoliko kilometara zemljišta, a Gus je već izračunao da će
mu za dva puna kruga opuštene, polagane ophodnje trebati tri sata, ako u nju
uključi i središnji dio, što ga je podijelio na četvrtine koje će isto tako
opušteno istraživati, jednu po jednu. U tome će mu proći veći dio smjene jer
mu je do kraja radnog vremena preostalo još samo četiri sata.
Isprva je sve bilo u redu. Šetao je središnjom stazom koja je vodila prema
zapadnom rubu, a jedini zvukovi bili su njegovi tihi koraci u čizmama s
gumenim potplatima i povremeno udaljeno glasanje ptica zvanih legnjevi
mračnjaci. Zrak je bio suh i bistar pa su mu se oči na mrak priviknule brže
nego inače. Čak nije morao upaliti ni baterijsku svjetiljku. Ubrzo je koračao
dugom stazom između netom proizvedenih poljoprivrednih strojeva za žetvu
i za prešanje bala, a mjesec i zvijezde obasjavali su njihove glatke, kromirane
površine. Učinilo mu se da je ispred sebe na putu primijetio pokret, ali to je
pripisao optičkoj varci što su je stvorili ti tamni, zaspali divovi i njihove
sjajne površine. Ipak se bolje osjećao kad je iz pojasa izvadio baterijsku
svjetiljku, no još je nije uključio jer je bila velika i teška pa je često pomislio
da bi mogla uspješno zamijeniti palicu što ju je nosio prilikom ophodnje.
Prešao je još sto metara, ali više ništa nije primijetio, a onda je stigao do
maloga raskrižja. Zastavši, pogledao je nadesno, prema glavnim uredima, a
onda i nalijevo, prema Centru za obuku. Ondje je, šezdesetak metara od sebe,
ponovno primijetio nejasan pokret, kao da je preko ceste projurila nejasna
prilika.
Nekoliko trenutaka nepomično je stajao, a onda je rukom oprezno potražio
radio što ga je nosio za pojasom, ali ustanovio je da nije ondje. Razdraženo se
prisjetio da je prije nekoliko sati radio stavio na stol pokraj monitora
nadzornih kamera, a kad je u džepu potražio mobitel, sjetio se da je i taj
uređaj još na početku smjene ostavio pokraj čajnika, nakon što je nazvao
Marshu da joj poželi laku noć. Tiho je opsovao, a onda je nastavio koračati
stazom na lijevoj strani. Ono što je vidio mogla je jednostavno biti svjetlosna
varka, ali znao je da sebi ne može dopustiti pretpostavke. S obiju strana u
mraku su se dizali veliki, tihi, nepomični i složeni oblici poljoprivrednih
strojeva za mlaćenje i za prskanje usjeva. Gus je došao do paviljona
Hatchlandsa, golema šatora koji će na sajmu služiti kao službeni izložbeni
prostor. Ponovno je zastao, osluškujući, ali čuo je samo kako na vjetru leprša
šatorsko platno, a kad je bacio pogled kroz širom otvoren ulaz, vidio je
nejasne oblike praznih stolova i tezgi. Naravno, neće još dugo biti prazni.
Izlagači će uskoro stići pa će sve ispuniti izlošcima. Gus uđe u prostranu
unutrašnjost. Čak je i noću, kad sunce više nije grijalo debelo šatorsko platno,
tu bilo znatno toplije nego vani, a i zagušljivo, jer miješali su se mirisi
plijesni i ugažene trave. Do sutra u ovo doba dovde će dopirati i zadah
izmeta. Nasmiješio se sam sebi. Iako su staje, obori za životinje i Pirbright
Hall bili udaljeni dobrih dvadesetak minuta hoda, ipak će se i tu osjećati
zadah izmeta. Na poljoprivrednim sajmovima na kraju uvijek osjećate taj
zadah.
Otraga je preko šatorskoga krila preletjela sjena, a kad je Gus žmirnuo,
već je nestala.
Iako se, ugledavši je, snažno trgnuo, ponovno se opustio.
Šatorsko krilo šušketalo je, mreškajući se na vjetru. Vidio je da se platno
nadima, a još nije upalio ručnu svjetiljku, iako ju je sad stiskao rukom
mokrom od znoja. Kad je pozorno pogledao na drugu stranu, uznemirio se
vidjevši da se platno prestalo nadimati, a umjesto toga pokreta sad je ondje
nepomično stajala nečija sjena, koja kao da je kroz platno virila ravno u
njega.
Gus je samoga sebe ponovno pokušao uvjeriti da je riječ o optičkoj varci,
ali krv mu je brže potekla žilama, a usta su mu se osušila. Samoga sebe
uvjeravao je da nema smisla paliti svjetiljku zato što traka svjetla ne bi
obasjala ono što stoji s druge strane platna, a svjetlo mu nije bilo ni potrebno,
jer što su mu se oči više privikavale na mrak, bolje je razabirao nepomičnu
pojavu, njezin široki, snažni gornji dio, dvije ruke, noge i glavu. No sad je
samomu sebi morao priznati da svjetiljku zapravo nije upalio zato što bi time
odao svoju nazočnost, ako ga pojava već nije primijetila, a to ne bi bilo
dobro. Gus Donaldson iznenada je osjetio teret godina, bio je predebeo
šezdesetpetogodišnjak s bolesnim koljenom. Nije se sjećao kad je posljednji
put pokušao potrčati, a još je manje nekoga u zadnje vrijeme pokušao uhititi.
Prilika je nepomično stajala, a Gus je osjetio da neznanac zna da je on
ovdje.
Ponovno je opsovao jer nije ponio ni radio ni mobitel.
Onda je visoka pojava potrčala, jednostavno je pojurila i više je nije vidio.
Nepomično je stajao, a hrabrost mu se pomalo vraćala, pogotovo zato što
je čuo da se bat nogu udaljava u noć – uljez je doista bježao. Pa, možda je to i
razumljivo! Tko god taj neznanac bio, vjerojatno je najprije zastao i poslušao
jer učinilo mu se da nekoga čuje u paviljonu, a kad mu je postalo jasno da
dolazi noćni čuvar, pobjegao je.
»Dobro... u redu«, govorio je Gus sam sebi izlazeći iz šatora. Brzo će
pogledati unaokolo da vidi ima li kakva traga od uljeza, a onda će se vratiti u
stražarsku kućicu pa će ondje ozbiljno razmisliti o tome hoće li prijaviti taj
događaj. Drhtavom rukom čvrsto je stisnuo ručnu svjetiljku, a onda je polako
obišao golemi šator.
Pokraj paviljona Hatchlandsa podignuli su malu prenosivu kućicu, javni
zahod. Dok je prolazio kroz uski prolaz, Gus je morao prekoračivati kolčiće i
užad, a slonova trava dosezala mu je do koljena. Iskreno se nadao da je uljez
nastavio trčati i da je dosad već izišao iz Poljoprivrednog centra. Gus je
svakako bio prestar za takve potjere. Prisjetio se dalekih dana kad je nosio
odoru, i to pravu. Kao nadobudni, mladi bobi nije znao za strah. Mogao je
svladati gotovo svakoga, a u rijetkim prilikama kad mu to nije pošlo za
rukom, na drugom kraju radioveze čekala je najbolja podrška što ju je mogao
poželjeti. A što mu se moglo dogoditi ako bi ga i to iznevjerilo? Prebili bi ga,
ali onda bi barem mogao nekoliko dana izostati s posla, iako bi primao punu
plaću, a nitko mu to ne bi predbacio. No danas stvari stoje drukčije!
Ušao je u pokrajnji prolaz. Ispred njega se pružala trava, a vidio je da se
nekoliko metara iza nje uzdiže mračni niz posve novih traktora obasjanih
mjesečevom i zvjezdanom svjetlošću.
Posrćući, ponovno se zaustavio. Uljezu se ne bi bilo teško ondje sakriti.
Mogao bi se popeti na jedan od traktora, ili se sakriti ispod njega, a odande bi
vrlo lako iskočio i napao ga.
No to su svakako bile gluposti jer zašto bi netko to napravio? Što bi uljez
uopće radio ovdje? Jedva da bi mogao nešto ukrasti, no Gus je ipak nekoga
vidio, a tko god to bio, ovdje se pojavio iz određena razloga. Možda je samo
htio napraviti štetu ili se djetinjasto poigrati mačke i miša. Kako bilo, Gus je
zaključio da je dovoljno učinio. Vratit će se u stražarsku kućicu (a pritom će
se neprestano osvrtati preko ramena) pa će odatle nazvati policiju. Kvragu s
konjakom u kavi! No dok se još okretao, nešto ga je natjeralo da zastane jer
na nebu, u smjeru jugozapada, zasjala je raskošna svjetlosna predstava.
Gus je gotovo omamljeno zurio, a isprva je pomislio da vidi leteći tanjur,
no kad je bolje pogledao, zaškiljivši, bilo mu je jasno da je pogriješio.
Netko je lansirao službeni sajamski cepelin!
Iznad Poljoprivrednog centra, na visini od deset ili petnaest metara lebdio
je cepelin od neoprena, umjetne gume, veličine pedeset sa trideset metara,
prekriven stroboskopskim svjetlima, koja su prilikom otvaranja sajma trebala
golemim slovima ispisati niz naziva tvrtki i reklamnih rečenica. Cepelin je
dostigao mnogo manju visinu od one do koje će se vinuti kad ga ujutro
pokrene za to zadužena ekipa, čime će obilježiti otvorenje sajma, ali sad ga
još nikako nisu smjeli podignuti u zrak.
Gusu padne na um da cepelin jučer nisu dobro privezali poslije pokusnog
leta ili da se pokvario mehanizam koji ga je podizao. Uputio se onamo, isprva
oprezno, ali onda je počeo sve brže koračati među nizovima tihih strojeva.
Dok se približavao, svjetla na cepelinu su se ugasila kao da je netko okrenuo
prekidač, no letjelica je ostala gdje je i bila, kao tamni obris na slaboj
mjesečini.
Gus je ponovno zastao u uskom prolazu između dvaju kombajna.
Što se događa? Ima li to kakve veze s uljezom?
Odjednom mu se učinilo da je ta mogućnost vrlo vjerojatna.
Zurio je, još uvijek se nećkajući da upali ručnu svjetiljku, jer tako bi
privukao pozornost, ali sad je snažno osjećao da sebi i svojim poslodavcima
duguje da se odšulja onamo i da barem pogleda što se događa. Mjesečine je
bilo upravo dovoljno da osvijetli uski prolaz između strojeva. Pošao je
naprijed dok nije stigao na rub parkirališta, širokog asfaltiranog prostora koji
je sad bio uglavnom prazan, a na sredini je stajao kamion s ravnom
platformom odakle je poletio cepelin.
Gus je škiljio u mrak, napola očekujući da vidi kako oko kamiona plešu
niske pojave skupine maloljetnih nasilnika, koji se svojoj nepodopštini raduju
poput čopora majmuna babuna. No iako je dugo i napeto zurio, nije vidio
nikoga niti je primijetio bilo kakav pokret. Ponovno mu je palo na um da je
cepelin poletio zbog tehničke pogreške, a uljez kojega je vidio već je
pobjegao odavde. Gus vrlo oprezno iziđe na otvoreno. Nije pogriješio – oko
kamiona koji je stajao pedesetak metara od njega nije bilo nikoga, a visoko
gore njihao se cepelin što ga je pridržavalo debelo uže. Gus pođe naprijed, a
ponovno ga je prožimalo samopouzdanje. Doduše, bilo je čudno što su se
svjetla ugasila sama od sebe, ali vjerojatno su se sama i upalila. Takvo što se
nikad prije nije dogodilo, a to je možda značilo da se pokvario cijeli sustav.
Napokon je skupio hrabrost da upali ručnu svjetiljku pa je prostor pred
njim osvijetlila jarka svjetlosna traka. Gus je samoga sebe podsjetio da je
ovdje zaštitar pa će preuzeti potpuni nadzor nad situacijom. Ako se cepelin
pokvario, možda ga može nekako popraviti, čime će steći nekoliko povoljnih
bodova jer bio je itekako svjestan da su šefovi zabrinuti zbog njegove dobi.
Stigao je do kamiona i osvijetlio ga ručnom svjetiljkom. Činilo se da je
vozačeva kabina zatvorena i zaključana, kako i treba biti. Na kamionu je, na
sredini platforme, stajao uređaj za podizanje cepelina, nalik na veliki bubanj
oko kojega je bilo omotano čelično uže, a sa svake strane bubnja Gus je vidio
ručice. Uređajem se moglo upravljati ručno ili s pomoću upravljačke ploče s
tranzistorima, iako se zaštitar slabo razumio u takve stvari. Pozornost su mu
privukli škripa kovine i zvuk čelične užadi pa je pogledao cepelin iznad svoje
glave, a onda je začuđeno ustanovio da četiri sigurnosna užeta slobodno vise i
da se kraj jednoga od njih vuče po asfaltu, samo nekoliko metara nadesno.
Bio je to velik previd radnika zaduženih za cepelin, no tu je ležalo i
djelomično objašnjenje jer iako je cepelin još bio privezan središnjim užetom,
mogao ga je zahvatiti nalet vjetra, koji je nekoliko puta okrenuo bubanj. Gus
nije bio siguran je li to doista moguće, no prepostavljao je da jest ako bubanj
nije bio dobro pričvršćen. Ponovno je snopom svjetlosti ručne svjetiljke
prešao po velikom vozilu. Cepelin je ondje gore vjerojatno bio siguran jer
napravili su ga da poleti još mnogo više, i to po burnom vremenu, ali
pomislio je da ne bi smio zanemariti tu situaciju.
Stao je na prste da baci pogled na platformu kamiona, a ondje je primijetio
još jedan uređaj. Doimao se poput valjka s plinom koji je uspravno stajao na
kolicima s kotačima i dvjema ručicama. Taj uređaj imao je razne dodatke:
zavoje gumenih cijevi povezane s nečim što je bilo nalik na pištolj od kovine
s velikim okidačem.
Gus se zbunio. Tu svakako nešto nije u redu!
Je li to kakav strojni rezač?
Kad je porazmislio, učinilo mu se da to ima smisla. Ako se uređaj za
lansiranje cepelina pokvario, možda su ga pokušavali popraviti, ali to nisu
stigli učiniti prije mraka. No zašto nisu izvijestili zaštitara i nije li opasno što
su taj uređaj tu ostavili tek tako?
Kad je Gus obišao vozilo, vidio je da su za jednu stranu pričvršćene male
aluminijske ljestve. Popeo se na kamion pa je prišao sumnjivu uređaju i
osvijetlio ga ručnom svjetiljkom. Imao je pravo, bio je to industrijski rezač, a
kad su ga ostavili bez osiguranja, radnici su pokazali da su vrlo neodgovorni.
Palo mu je na um da će biti bolje da uređaj odnese u zaštitarevu kućicu i
ondje ga pohrani, ali pitao se kako ga spustiti s kamiona. Pokušao ga je
pomaknuti, ali uređaj je bio težak i nespretan, a strojni je rezač sa štropotom
pao na platformu. Podignuo ga je i ponovno pričvrstio na kolica, a kad se
odmaknuo, s rukama na bokovima, začuo je nešto što je zvučalo kao visoko
cerekanje.
Brzo se okrenuo, posvijetlivši ručnom lampom.
Nije bilo nikoga, oko njega je bilo pusto. Onda je začuo još jedan zvuk,
ovaj put iz smjera parkirališta – tiho tapkanje kao da preko asfalta juri pas ili
netko pokušava trčati na prstima.
Prije nego što je dospio bilo što učiniti, ponovno je začuo cerekanje, ali
sad mu je dopiralo iza leđa.
Okrenuvši se, posvijetlio je uvis, a ovaj put je pomislio da mu se priviđa
jer je vidio da na krovu vozačeve kabine sjedi neka pojava prekriženih nogu.
Isprva se Gus više iznenadio nego što se usplahirio. Nije mogao shvatiti kako
je prije nije vidio, osim ako se nije nisko sagnula, ili je ležala. Osvijetlio ju je
drhtavom rukom. To nije mogao biti onaj prijašnji uljez jer je onaj bio
krupan, visok i zdepast, dok je ova pojava bila vitka, odjevena u sivo radno
odijelo, a lice je prekrila rukama u rukavicama.
»Što... što radiš ovdje?« upita Gus.
Pojava se nije ni pomaknula.
»Slušaj, znam da je ovo privlačno mjesto, netko se može dobro zabaviti i
tako dalje, ali to nije igralište. Tu su opasni uređaji, a pogotovo ovaj...«
Rukom je pokazao rezač iza sebe. Nastojao je govoriti pomirljivo jer iako ga
je ohrabrivala činjenica da je uljez nižega rasta, ti prokleti klinci mogu postati
vrlo neugodni. »Čuj, sinko, moraš otići odavde, za svoje dobro. Dolazi
policija...«
Pojava je spustila ruke, a Gus je čujno dahnuo.
Očekivao je da će toj osobi, kad joj napokon ugleda lice, u najgorem
slučaju nedostajati nekoliko zuba ili će vidjeti isceren, krvoločan izraz.
No nikako nije očekivao da će zuriti u maloumni osmijeh Stana Laurela.
S tupim zvukom: klak, klak!, na platformu kamiona popela se i druga
prilika.
Okrenuvši se, Gus ugleda višeg, krupnijeg uljeza, a kad ga je obasjao
svjetiljkom, vidio je da je i pridošlica odjeven u sivu radnu odjeću, a lice mu
je prekrivala sjajna plastična maska. Gotovo neizbježno to je bio lik debelog,
brkatog Olivera Hardyja.
Gus se okrene da pobjegne, iako nije znao kamo bi zapravo mogao
potrčati, no vidio je da je Stan Laurel tiho skočio s krova vozačeve kabine i
sad je stajao tik iza njega. Ovako izbliza, ni on se nije doimao malenim, a k
tome je očito bio jak i atletski izvježban jer je spretno zgrabio noćnog čuvara.
»Upomoć, upomoć!« poviče Gus dok su ga njih dvojica vukli dolje, na
drvene daske, a ručna svjetiljka otkotrljala se preko platforme pa je pala na
asfalt i razbila se. Groteskne, nacerene imitacije Stanlija i Olija – tih
plemenitih, blagih komičara iz davno zaboravljena doba – bezdušno su mu
zurile u oči dok su ga držale. »Uzmite... uzmite što hoćete«, dahtao je dok su
ga pretraživali, »ali nema ništa što bi bilo vrijedno ukrasti, baš ništa!«
Ponovno je začuo jezivo cerekanje nalik na zavijanje.
Laurel je našao zanimljiv predmet pa ga je podignuo na blijedoj mjesečini.
Bila je to boca s nekoliko decilitara konjaka Napoleon, u kojoj je preostalo
oko dvije trećine tog pića. Gus je bespomoćno cvilio dok su mu prsti u
rukavici rastvarali usta i zube. Suznim je očima gledao kako prilika uklanja
čep i naginje bocu, a onda mu je piće poteklo u grlo u okrutnim, vrućim
naletima. Gutao je, krkljao i grgljao. Laurel se ponovno zacerekao, i to doista
poremećeno, čak je udario dno boce, kao da iz plastične posude želi
osloboditi kapi ljepljiva umaka.
Naravno da čak ni stara pijandura poput Gusa nije mogla popiti takvu
količinu konjaka pa su napadači popustili kad je krkljanje prešlo u zvuke
gušenja, iako je u boci ostalo još pića. Hardy je zgrabio Gusa za suvratke na
kaputu, a njegov je vitki sudrug ostatak pića iz boce izlio žrtvi na glavu.
Onda su ga pustili pa je pao, lupivši glavom o daske na tlu, iako je već bio u
takvu stanju da je jedva osjetio udarac.
Dugo su ga ostavili da leži dok su se njihove sjene bez lica užurbale oko
pale pojave, a još su se smijuljili i cerekali kao da ih njihovi postupci uvelike
zabavljaju. No tek kad je Gus ugledao jako crveno svjetlo, shvatio, da mora
nešto poduzeti, iako je bio posve ošamućen. Stresao je glavom da je razbistri,
a onda je žmirkao kako bi se usredotočio, no kroz tijelo mu je strujao alkohol
poput jakog sredstva za omamljivanje.
Crveno svjetlo pojačavalo se dok nije postalo gotovo zasljepljujuće bijelo,
a s njega su poletjele iskre, osvjetljavajući glavu višega od dvojice napadača,
koji je sad preko maske Olivera Hardyja stavio crne naočale.
Kriste... hoće li uistinu učiniti ono što se Gusu učinilo da rade?
Oh, dobri Kriste!
To otkriće snažno ga je potaknulo da pete zabije u pod, a koljena da savije
i pokuša se podignuti na laktove, no noga u teniski tako ga je udarila u rame
da je ponovno pao na leđa. Laurel je nakratko iščeznuo jer je valjda sišao s
kamiona, no sad se vratio. Nosio je nešto što je visjelo i ponovno se luđački
cerekao. Iako Gus nije bio siguran što je to, učinilo mu se da napadač drži
dugo uže, gotovo nedvojbeno donji kraj užeta koje je bilo pričvršćeno za
cepelin.
Petnaesto poglavlje
»Problem je u tome«, počne Heck, »da neće biti mogućnosti pomilovanja dok
ne priznate da ste slabo, nemarno pričvrstili teret, a to znači da ćete morati
odslužiti punu kaznu.«
Gordon Meredith slegne ramenima. »Za neke se stvari isplati guliti.«
»Što je s vašom ženom i djecom? Ne žele da se vratite kući?«
Čuvši to, Meredith se trgnuo. »Mislite li da je to razlog da lažem, da
svijetu kažem da sam zločinac, iako je istina potpuno suprotna? Kad bih to
učinio, pravu osudu počeo bih služiti tek po povratku kući jer svi bi mislili da
sam mnogo gori nego što jesam.«
Meredith je bio onizak čovjek u kasnim tridesetim godinama, s
prorijeđenom žutom kosom, ružičastom puti i s pomalo ribljim izrazom lica,
a tjelesnim obličjem bio je nalik na krušku. Imao je debele usnice, spljošten
nos i velike, vodenasto modre oči. Doimao se prilično smiješno u vrećastim,
sivim hlačama kad se prvi put dogegao preko inače prazna dvorišta za šetnju,
gdje su Heck i on sad sjedili sučelice jedan drugomu za plastičnim stolom,
pričvršćenim za tlo.
»U redu«, prokomentira Heck, »ako mislite da možete odguliti cijelu
kaznu.«
Meredith ponovno slegne ramenima. »Mogu je odguliti. Sjedit ću još
samo malo dulje od godine dana, a ovo mjesto nije tako loše kao što sam
mislio.«
»Ovo mjesto« bilo je zatvor Wayland, u Norfolku. Čak i pod plavim
nebom, obasjane jarkim sunčevim svjetlom, upravne zgrade i zatvorski blok
imali su ozračje stroge i bezoblične djelotvornosti, dok se oko dvorišta za
šetnju dizao zid visok tri i pol metra, a iza njega se pružalo nekoliko slojeva
naelektrizirane ograde. Unatoč tomu, Heck je vidio i gora mjesta.
»Znate, ubrajaju vas u niskorizične prijestupnike«, rekao je. »Ako se
budete dobro ponašali, za nekoliko bi vas mjeseci mogli premjestiti u
otvoreni zatvor, a možda ćete moći zatražiti i dopust.«
Njegov sugovornik sumnjičavo ga je motrio. »Jeste li mi došli ponuditi
kakve olakšice?«
»Što? Ne, nikako. Neću vas pokušavati nagovarati da promijenite priču.
Želite da istina iziđe na vidjelo, a počinjem vjerovati vašoj inačici događaja.«
Zatočenik se doimao smeteno. »Kako ste se ono predstavili?«
Heck pokaže policijsku iskaznicu. »Heckenburg, iz Jedinice za serijske
zločine.«
»Serijske zločine? To je onda nešto ozbiljno!«
»Možda ovdje samo gubim svoje i vaše vrijeme, ali slažete li se da se
vrijedi pozabaviti onim što nas može dovesti do istine?«
»Pa da, očito.«
»Ipak se ne nadajte previše jer mogu vam reći da nešto samo vrlo mutno
nagađam.«
»U redu.«
»Ponovno mi ispričajte o toj nesreći. Što se točno dogodilo?«
Meredith se nagne naprijed, naslonivši se na laktove. »Između skladišta u
Leatherheadu i gradilišta u Horshamu dostavljao sam skele, a vozio sam
cestom A24. Kasno ujutro promet je bio gust. Kažem vam...« stisnuo je šaku
na stolu. »Izričito tvrdim da sam prije polaska propisno osigurao teret.«
»Osobno ste provjerili?«
»Da, tako je.«
»Je li još tko provjeravao zajedno s vama?«
»Ne, a kad sad razmišljam o tome, vidim da sam pogriješio, ali znate...
imam povjerenja u samoga sebe.« Namrštio se dok se toga sjećao. »Taj posao
obavljam već petnaest godina. Nisam početnik.«
Uz izvješća su priložili i nekoliko fotografija, a sve su ih snimili na mjestu
nesreće. Heck ih je ponovno pregledao. Na njima je bio velik dio ceste što su
ga policajci iz Prometnog odjela ogradili stošcima i trakom. Kamion bez
bočnih stranica ukoso je stajao nasred ceste s dvama kolnicima, a brojni
valjkasti stupovi za skele, napravljeni od sjajnoga čelika i dugi četiri do pet
metara, koji su očito bili pričvršćeni tako da vire preko vozačeve kabine, sad
su se rasuli posvuda unaokolo ili su visjeli preko vjetrobrana kamiona. Očito
su svi poletjeli naprijed u trenutku kad je vozač naglo zakočio. Otprilike deset
metara ispred kamiona stajao je srebrni Renault Megane, u koji su se zabila
dva takva stupa. Jedan je odozgo probio krov pa je stajao uspravno kao
koplje za zastavu, dok je drugi proletio kroza zadnji prozor. Izvan Renaulta
ostalo je manje od dva metra toga stupa, ali fotografije unutrašnjosti
automobila pokazivale su kakva se tragedija dogodila. Muška prilika na
vozačevu sjedalu klonula je na upravljačku ploču. Na sebi je imala bijelu
košulju i crni prsluk, a odjeću je posve natopila krv. Stup za skele vozaču je
probio sredinu leđa pa mu je vjerojatno presjekao kralježnicu i posve
razderao srčanožilni sustav.
»Koliko je trajao cijeli taj put?« upita Heck.
»Sat, ili sat i pol«, odgovori Meredith. »Nisam se baš dugo vozikao.«
»No putem ste se ipak zaustavili?«
»Samo sam otišao na šalicu čaja i sendvič sa slaninom. Bila je to kavana
za vozače kod Dorkinga, blizu zaobilaznice kod Pixhama.«
Heck je gledao fotografije. Iako je vozačeva glava ležala postrance na
upravljaču, gusta, duga kovrčava kosa pala mu je preko lica i sakrila ga.
Bilješke su govorile da je stup najprije probio žrtvu, a onda se zario u
upravljač.
»Mislite da je netko možda upravo tada olabavio vaš tovar?«
»Najvjerojatnije se tako dogodilo.« Meredith se smeteno počeše po glavi.
»U najmanju ruku, bit će da su olabavili užad. U kavani sam bio dvadesetak
minuta pa su imali više nego dovoljno vremena. U redu, priznajem da po
izlasku nisam provjerio teret. Znam da sam to trebao učiniti. Bio je to
propust, ali nije vam ni nakraj pameti da bi netko usred bijela dana na
parkiralištu pokušao ukrasti tovar stupova za skele. Za takvo što još nikad
nisam čuo.«
»Cijeli taj događaj po mnogočemu je posve jedinstven.«
»Da... to se moglo samo meni dogoditi!«
»A i Freddiju Uptonu«, podsjeti ga Heck. »Njegova obitelj bi svakako
htjela da se sjećate tog imena.«
»Da, imate pravo«, Meredith je ponovno napravio grimasu. »Jadnik, ha?
Bio je u automobilu ispred mene, u Meganu. Isprva ga nisam primijetio, ali
poslije nesreće ta mi se slika prokleto usjekla u glavu. Sve je bilo u redu jer
promet je bio previše gust da bi se netko usudio opasno voziti. Ponekad smo
vozili sedamdeset na sat, ali uglavnom između pedeset i šezdeset, a onda se
pojavio taj jebeni biciklist!« Odmahnuo je glavom. »Ne znam odakle se
stvorio. Vozio sam i odjednom sam ga ugledao na lijevoj strani, između
moga kamiona i pločnika. Upravo me je pritiskao, kao da me svakako želi
preteći.«
»Preticao vas je s pogrešne strane?«
»Baš tako. Svakako ste vidjeli kako se ti jebeni kreteni ponašaju na cesti.
Pravila vrijede samo za nas, ali ne i za njih! Vijugaju između vozila i prolaze
kroz crveno, a ako izazovu nesreću, prvi se požale na svoja jebena prava.«
»Možete li opisati biciklista?«
Meredith se zavali na klupi. »Dobro sam ga vidio samo kad se našao
ispred mene i kad sam morao malo usporiti. Mogu samo reći da je bio na
zelenome trkaćem biciklu Boardman.«
»Kako je izgledao?«
»Rekao sam da sam ga vidio s leđa. Učinilo mi se da je mlad, vitak, dugih
udova i u dobroj formi... znate već. Imao je svu opremu: plavi prsluk, crne
kratke hlače i plavu trkačku kacigu sa srebrnim munjama. Sjećam se da je
imao kratku crnu kosu. Samo sam želio da ode. Promet je bio previše gust da
bih ga pretekao pa sam vozio iza njega, nadajući se da će nekamo skrenuti,
ali to se nije dogodilo. Ostao je desetak metara preda mnom, kao da se
zalijepio. Onda se promet malo prorijedio pa sam rekao sam sebi: »Idem, to
je prilika.« Stotinjak metara ispred sebe ugledao sam crveno svjetlo, ali
mislio sam da ću tog kretena napokon ostaviti za sobom prije nego što
stignem onamo i čak ću uspjeti proći dok se svjetlo bude mijenjalo. A
onda...« Na čelu su mu izbile kapljice znoja. »Upravo kad sam dao gas,
skrenuo je desno... kao da se namjerava naći ravno preda mnom. Činilo se da
je to namjerno učinio. Valjda je jebeno htio umrijeti jer samo ga čudom
nisam spljoštio...« Zašutio je, grickajući usnicu.
»A onda?« upita Heck.
»Pa, zakočio sam. Vozio sam možda malo više od šezdeset na sat. Kotači
su se blokirali pa sam skliznuo naprijed. Sklizao sam se valjda trideset
metara, a onda, paf!... zaustavio sam se, a stupovi za skele jednostavno su
poletjeli preko kabine, kao hrpa projektila što ih istodobno ispale. Uglavnom
su pali na cestu, ali dva su se zabila u Megane. Jedan je udario u krov, a drugi
je uletio kroz zadnji prozor i prošao ravno kroz Freddija Uptona. Isuse...«
Oblizao je blijede usnice. »Ostalo vam je poznato.«
»A što je bilo s biciklistom?« upita Heck.
»Pa, zapravo nije skrenuo pred mene jer bi i on poginuo. Najprije se
pretvarao da će skrenuti, ali onda se hitro sklonio s puta.«
»Dakle, to je nedvojbeno bilo namjerno?« zanimalo je njegova
sugovornika.
»Mislim da jest. Kako bilo, poslije ga nisam vidio. Taj su kraj uvelike
izgradili pa je mnogo pokrajnjih ulica i skretanja. Kad je shvatio što je učinio,
vjerojatno je zbrisao.«
Heck ga je pozorno motrio. »Gordone... prometni policajci koji su
istraživali nesreću razgovarali su s više svjedoka, ali ni jedan nije izvijestio
da je vidio biciklista, ne samo u trenucima nesreće, nego ni deset minuta prije
toga.«
»Naravno da ga nisu videli, jebiga!« izlane se Meredith. »Rekao sam vam
da se uglavnom vozio s moje lijeve strane pa ga je kamion vjerojatno skrivao
od drugih vozača. Osim toga, valjda su se previše zaprepastili da bi
primijetili. Jeste li kad vidjeli vrlo ružnu nesreću? Dakako da jeste. Jeste li se
sjećali baš svega što se dogodilo?«
Heck tomu nije mogao proturječiti. »Iskreno vam kažem, Gordone, da se
pitam nisu li sve to namjerno izveli.«
Sugovornik je nakratko s nevjericom zurio u njega. »Što?«
»Kao što sam rekao, nešto mutno nagađam pa nemojte da vas ponese.
Razmišljam o mogućnosti, a zasad uistinu samo razmišljam o tome, da je
onaj tip na trkaćem biciklu imao neke veze s time olabavljivanjem tereta kad
ste se zaustavili pokraj kavane u Dorkingu.«
»Ozbiljno to mislite?«
»Ali moram vam reći i to da nemam baš nikakvih dokaza.«
»Ali zašto bi to učinio?«
»Iskreno govoreći, nemam pojma, ali taj niz podudarnosti vrlo je
neobičan, a u svom poslu takvo što ne srećem baš često.«
»Ne.« Meredith odmahne glavom. »Sam Bog zna da vam ne želim
upropastiti istragu u koju vjerujete, ali ne postoji mogućnost da je netko
namjerno odabrao Freddija Uptona kao metu. Kad su ti stupovi poletjeli,
mogli su ozlijediti ili ubiti brojne nedužne ljude, ali ne biste mogli odabrati
neku posebnu osobu.«
»Mislim da meta nije bio Freddie Upton, nego vi«, izjavi Heck. »Jeste li
nekome tako antipatični da bi to učinio?«
Meredith se ponovno doimao zaprepašteno. »Netko me je htio navesti da
prouzročim smrtonosnu prometnu nesreću? Ne... obiteljski sam čovjek, mirno
živim i gledam svoja posla.«
U zadnja dva dana Heck je drugi put čuo takvu izjavu. Često su slučajne
žrtve bili ljudi koji su najmanje zaslužili takvu sudbinu, a pogotovo je
zastrašujuće djelovala pomisao da krivci vjerojatno čak i ne poznaju te
obične, nedužne ljude, no ipak se raduju kad ih unište poput glinenih meta.
»Kad ste izišli iz skladišta u Leatherheadu, jeste li primijetili da se
unaokolo mota kakva osoba koja ne bi trebala biti ondje?«
Meredith slegne ramenima. »Nisam.«
»Poslije vam se nije činilo da vas netko slijedi?«
»Mislite li da me je netko doista slijedio sve dok se nisam zaustavio
pokraj kavane?« Još je više problijedio, ako je to uopće bilo moguće. Ljudi
nisu nimalo sretni kad doznaju da su ih nadzirali. »To nije mogao biti taj
biciklist. Ne bi cijelim putem mogao držati korak sa mnom.«
»Slažem se. Nikako to nije mogao izvesti sam«, zaključi Heck.
»Mislite li da ih ima više? Kriste, koliko bi me njih moglo tako mrziti?«
»Ne znam, Gordone, zato vas to i pitam. Jeste li vidjeli da se netko mota
oko vas i da vas slijedi?... Jeste li toga jutra primijetili nešto neobično?«
»Ne... ah, čekajte. Nešto bi uhvatile nadzorne kamere u skladištu.«
»Već sam nazvao skladište. Kamere su usredotočili na unutarnji dio, na
dvorište, jer ondje drže robu. Ne vjerujem da bi vas taj tip čekao unutra, u
dvorištu, jer bi bio sumnjiv.«
»Nevjerojatno!« Meredith se doimao kao da ga je pogodio grom, ali malo
se razvedrio, a kako i ne bi? Odjednom su se pojavili izgledi da ga proglase
nedužnim, a tome se nije nadao.
»S razlogom sam vas upozorio da ne gajite prevelike nade«, podsjeti ga
Heck. »Još uvijek postoji mogućnost da sve to samo umišljam.«
»Ne, ne... ono što govorite ima smisla. Nevjerojatno je, ali zapravo ima
smisla!«
»Drago mi je što tako mislite. Barem smo nas dvojica uvjereni u to.«
***
Heck je iz zatvora izišao u vrijeme za ručak pa je promet oko Thetforda bio
gust. Trebat će mu dobra tri sata da stigne do Surreyja i zato je kod prvog
puba što ga je ugledao zastao da nešto pojede.
Činilo se da je pub »Poljodjelčeve ruke« dobar izbor. Pročelje je bilo
obijeljeno, prevučeno sadrom, krov su pokrili slamom, a cvijeće se
jednostavno prelijevalo iz košara što su ih smjestili ispod prozora s okomitim
kamenim stupovima u sredini, no kad je ušao, Heck se osjećao umorno i
obeshrabreno. Malo ga je bolio gležanj što ga je uganuo, a kako mu je stradao
gornji dio odijela, ponovno je bio sportski odjeven u traperice, majicu i
vjetrovku, pa iako je ta odjeća bila udobna, nije davala dojam službene osobe,
koji mu je bio od velike pomoći na dužnosti. Pomisao da je netko mogao
namjerno osmisliti nesreću koja se dogodila Douglasu Meredithu bila je vrlo
odbojna. Možda i jest riječ o tome da je cjelokupna narav tog zločina
nasumična – bilo tko je mogao umrijeti, ili pretrpjeti strašne ozljede,
doslovno svatko, žene, djeca, ili starci, a istodobno je visoka razina puke
slučajnosti pojačavala dojam da je to doista bizarna igra u kojoj počinitelji
uvelike uživaju. Mogao je poginuti bilo tko, ali isto tako se moglo dogoditi da
ne bude žrtava. Hecku nije bilo teško zamisliti da njegovi protivnici bez lica
napeto čekaju ishod svog nauma i živo priželjkuju da bude uspješan. No što
bi bilo da su doživjeli neuspjeh? Taj bi promašeni »posao« vjerojatno otpisali
pa bi počeli smišljati nešto novo. Možda se to dogodilo već desetak puta, ali
za njih to nije bilo važno jer svi su na to gledali kao na nesretne slučajeve.
»Takve se stvari događaju, znate, a unesrećeni su zapravo imali veliki peh.«
Što je Heck duže razmišljao o tome, sve ga je više uznemiravala činjenica
da je cjelokupna zamisao bila vrlo jednostavna. Ako ste uistinu htjeli
ozlijediti ljude, osakatiti ih, unakaziti ili ubiti, što je bolje nego upriličiti nešto
nalik na nesreću? Osim toga, osmišljavajući i isprobavajući takve pothvate,
mogli biste se dobro zabaviti! Naravno, ako niste posebno birali pojedince
koji će patiti, ako ste samo htjeli nekoga ozlijediti, onda vam zapravo nije bio
važan povremeni neuspjeh. Dobro ste se osigurali jer bez obzira na to je li
netko poginuo ili nije, uvijek će postojati žrtvena janjad poput Gordona
Mereditha na koju će svaliti krivnju.
Točionica u pubu bila je napola puna, a stalni gosti skupili su se oko
televizora sa širokim zaslonom. Heck je sjeo za bar, a kako nije vidio
pipničara, bacio je pogled na jelovnik koji je jamčio da su tu »sva jela iz
ovoga kraja, a kuhinja domaća«. Uistinu se sve doimalo ukusnim. Izabrao je
sendvič s odreskom i salatom, a onda je jelovnik odložio na šank i osvrnuo se
oko sebe pitajući se zašto nitko ne poslužuje. Primijetio je krepku crvenokosu
ženu s pregačom, ali stajala je s gostima, a svi su netremice zurili u televizor.
Heck je pogledao zaslon da vidi što ih to tako zanima pa je razaznao da na
televiziji prikazuju vijesti uživo, a kamera je pratila nešto nalik na golemi
reklamni balon za kojim je na maloj udaljenosti letio helikopter.
»... vjerujemo da je riječ o katastrofalnom i vrlo neobičnom nesretnom
slučaju«, napeto je govorio izvjestitelj.
Heck skrene pogled jer učinilo mu se da je taj komentar uvelike pretjeran.
Je li odbjegli balon nešto tako katastrofalno?
»Otvorenje Poljoprivrednog sajma u Kraljevskom centru za rekreaciju u
Surrey u očito je odgođeno«, nastavio je izvjestitelj, »i nitko ne zna kad će se
zapravo održati.«
Surrey... ta je riječ sa zakašnjenjem doprla do Hecka.
Okrenuo se na barskoj stolici.
»Problem je u tome što ne znamo je li čovjek koji visi sa cepelina i to,
kako se čini, obješen za lijevu nogu, pri svijesti i je li uopće živ«, na televiziji
se javio drugi glas, a možda je pripadao izvjestitelju koji se javljao s mjesta
događaja. »Liječnici kažu da se kod osobe koja dugo visi naglavce mogu
pojaviti krvni ugrušci, pa može doći do moždanog udara, a neki tvrde da je
za to dovoljno i kraće razdoblje od dva ili tri sata...«
Umiješao se izvjestitelj iz studija. »Postoji li u ovom trenutku kakva
mogućnost da ga spasilačke službe spuste?«
»Pa... kao što vidiš, Jolone, na mjestu događaja je policijski helikopter, a
na tlu vatrogasci i bolnička kola slijede cepelin, koji ne stoji na mjestu, nego
ga je zahvatio sve jači sjeverni vjetar, pa u ovom trenutku lebdi nad
Surreyjem na visini od otprilike sto trideset metara, a brzina mu je četrdeset
kilometara na sat. Ako tako nastavi, mogao bi ugroziti zrakoplove koji tuda
prolaze.«
Heck siđe s barske stolice i prijeđe preko točionice.
»To je posve posebna situacija, Jamese«, izjavi izvjestitelj u studiju.
»Hoću reći da tu ne postoje pravila kako treba djelovati.«
»Koliko znamo, takvo što još se nikad nije dogodilo, barem ne u naše
vrijeme, a iskreno rečeno, Johne, teško je predvidjeti kako će to završiti...«
Slika se premjestila u studio gdje je izvjestitelj sjedio za stolom, a lice mu
je poprimilo primjereno mračan izraz. U gornjemu lijevom uglu sličica je
donosila dramu koja se nastavljala, a sad su oko odbjegla cepelina kružila dva
policijska helikoptera.
»Došlo je do novog razvoja ovog nesvakidašnjeg događaja«, javljao je
izvjestitelj u studiju. »Da ponovimo: Drže da je odbjegli balon zapravo
reklamni cepelin, koji se nekako oslobodio s veza na Poljoprivrednom sajmu
Južnih okruga, u Kraljevskom centru za rekreaciju, u Wokingu, u Surreyju.
Primili smo izvješće da je čovjek koji se zapleo pod cepelinom jedan od
zaštitara u Centru za rekreaciju. Moramo naglasiti da nismo sigurni u to i da
ne možemo potvrditi pojedinosti, ali čini se da je riječ o još neviđenu
nesretnom slučaju, za koji ne postoji utvrđeni postupak.«
Heck se povuče iz skupine gledatelja pa iz džepa izvadi mobitel i utipka
Gailin broj. Smjesta je odgovorila, ali doimala se rastreseno.
»Recite mi da to gledate«, počeo je.
»Da, na televizoru u uredu.«
»Uklapa li se ona ili ne u naš niz?«
»Heck... još ne znamo ni što se dogodilo.«
»Imamo li nekoga ondje?«
»Gdje to?«
»Na Poljoprivrednom sajmu u Wokingu? Upravo o tome govorimo.«
»Hm...« Očito ju je zaokupilo ono što je gledala. »Na mjestu događaja su
policajci iz toga kraja pa istražuju.«
»Moramo otkriti što je točno bilo.«
»Svakako ćemo na vrijeme dobiti izvješće.«
»Slušaj, Gail!« Nije namjeravao podignuti glas pa je nastojao mirnije
govoriti. »Ovo nam je možda prvo još aktivno mjesto zločina, kojim se
možemo pozabaviti dok smo unutar >zlatnoga sata< od izvršenja pa najbolje
možemo prikupiti tragove.«
»Heck, znam što pokušavate učiniti i do određene mjere vas
podržavam...«
»Hoćete li si izbiti iz glave da pokušavam nešto izmisliti? Ni ja ne volim
besmisleni trud, Gail!«
»Jednostavno nastojite uklopiti svaki nesretan slučaj u...«
»Postoji razlika između nesretnog i vraški apsurdnog slučaja! Moramo to
istražiti.«
Uzdahnula je. »Želite da odem u Woking, je li? A gdje ste vi?«
»U Norfolku. Recite mi jeste li bliže vi ili ja.« Prije nego što je dospio još
nešto reći, prekinuli su ga gosti okupljeni oko televizora jer su zažagorili od
užasa.
»Ah, nebesa!« javio se tjeskobni glas televizijskog izvjestitelja. »Oh, ne,
ne...«
Televizijska ekipa na tlu nekako se uspjela približiti odbjeglu cepelinu pa
su gledatelji mnogo jasnije vidjeli pojavu koja je s njega visjela. Razabrali su
raširene noge i svjetleći zaštitarski zeleni kaput, ali činilo se da se reklamni
cepelin iz nekog razloga ispuhuje, i to zastrašujuće brzo, kao da ga je netko
probušio. Dok su milijuni televizijskih gledatelja zgroženo motrili, cepelin se
okrenuo nadolje i počeo sve brže spuštati. Sto pedeset metara, sto metara...
Kad se spustio na osamdeset metara od da, pretvorio se u nepravilnu gomilu
umjetne gume koja se rušila, brzo se okrećući, pa je nevoljni putnik poput
strijele jurio prema tlu. S televizijskog zaslona dopirao je zasprepašteni
žamor, jer su se oko ekipe očito skupili gledatelji. Cepelin je nestao iza
krovova niza kuća u predgrađu, a u zrak se vinuo oblak prašine i otpada.
Svi su užasnuto šutjeli.
»Bojim se da ovdje u studiju nemamo riječi, dame i gospodo«, napokon se
javi izvjestitelj. »Očito je u tom predmetu za napuhavanje postojala neka
pogreška...«
Izvjestitelj je, možda prvi put u svojoj karijeri, zanijemio u pola rečenice.
Glasovi su zažamorili u točionici puba, a Heck je, držeći mobitel, čuo da
Gail kratko, oštro dahće.
»Vraga je pogreška!« prokomentira Heck. »Slušajte, mijenjamo plan!
Morate otići onamo, gdje god da je ta stvar pala. Ubrzo ću doći u postaju, ali
vjerojatno ću najprije posjetiti Thorntonovo poljoprivredno dobro blizu
Woldinghama jer to će mi biti usput kad se budem vraćao.«
»Možda je cepelin zapeo za električnu žicu«, pretpostavi Gail, kao da ga
nije čula.
»Nije zapeo«, odgovorio je čvrstim glasom. »Vidjeli ste kako se to
dogodilo, Gail. Nemojte zapasti u još dublje nijekanje nego dosad.«
»Čujte, mogli bi postojati brojni razlozi za ono što se dogodilo.«
»Upravo zato morate otići i otkriti sve što možete, kako bismo taj događaj
uključili u istragu, ili ga iz nje isključili. Postoji li nešto čime biste se više
voljeli pozabaviti, policajko Honeyford? Možda biste htjeli ponovno
porazgovarati sa službama za novčarske odnose i slušati kako vam po stoti
put odgovaraju da nemaju i nikad nisu imali izvješća o sumnjivim poslovima
Harolda Lansinga?«
Heck prekine vezu, a na putu do automobila utipkao je još jedan broj.
»Jedinica za serijske zločine«, javi se duboki, promukli glas. »Detektiv
vodnik Fisher.«
»Eriče, ja sam, Heck.«
»Hej, čovječe, kako ide?«
»Ne ide baš dobro. Ovdje smo do grla u truplima.« Ušao je u automobil.
»Jedno truplo upravo sam vidio na vijestima«, odgovori Fisher. »Tko bi
mislio da će se takvo što dogoditi u zelenom Surreyju?«
»To je samo jedan od poginulih.«
»Nije bilo nikakvih drugih izvješća«, pomalo iznenađeno primijeti Fisher,
jedan od najpouzdanijih obavještajaca koje je Heck poznavao.
»Ne brini se, doznat ćeš sve, do u pojedinosti.« Otvorivši prijenosno
računalo, Heck zadovoljno ustanovi da je još uvijek u dometu wi-fija iz puba.
»Možeš li mi posvetiti nekoliko sati?«
»Nekoliko sati?«
»Treba mi raščlamba onoga što je u pozadini svega toga, a osoba koja
bude raščlanjivala morat će vrlo duboko kopati.«
»Pa... imam i drugih poslova, ali mislim da oni mogu pričekati.«
»Odlično. Slušaj, elektroničkom poštom poslat ću ti bilješke o nekim
pogibijama što ih ubrajaju u nesretne slučajeve. Upotrijebi svaku moguću
bazu podataka, prijatelju. Uzmi u obzir sva međusobna upućivanja koja
isplivaju na površinu – istraži sve: žrtve, ožalošćenu rodbinu, svjedoke i
osumnjičene, pa provjeri ima li kakvih veza među njima.«
»Sve su to samo nepovezani nesretni slučajevi?«
»Da, navodno su nepovezani.«
»Dakle, mogao bi to biti potpuni gubitak vremena?«
»Ako bude tako, bit ću vrlo sretan jer to će značiti da se mogu vratiti kući,
a ove ljude ostaviti da sve sami rješavaju.«
»Ondje je čopor praznoglavaca, je li?«
»Reći ću samo da ne surađuju kako bi trebali, ali ne krivim ih. Zasad
nemamo nikakvih čvrstih dokaza.«
»Dat ću sve od sebe.«
»Učini i više od toga, ako možeš. Potrebno mi je barem nešto, Eriče.
Zasad mi se čini da nekamo posve naslijepo jurim.«
Šesnaesto poglavlje
Gail je isprva odlučila da iz principa neće otići ni blizu mjesta u Tilfordu gdje
je pao cepelin. Mark Heckenburg nije se poslužio činom da bi joj zapovijedio
da ode onamo, ali nije joj se sviđao ton kojim joj se obratio. Osim toga se, po
njezinu mišljenju, s upravo smiješnom upornošću bavio pukim
pretpostavkama. Zamisao da netko upriličuje jezive i nevjerojatne nesretne
slučajeve bila je posve neuvjerljiva, nalik na radnju kriminalističkog filma, a
ne na stvarni život. Morala je slijediti svoje vlastite, mnogo stvarnije tragove,
a nikako ih neće odložiti samo zato da bi išla niz dlaku sudrugu policajcu,
koji izigrava sveznajuću osobu, no kad je pošla uza stube u kantinu pojesti
sendvič i popiti šalicu čaja, morala je sama sebi priznati da se pomalo koleba.
Vjerojatno bi držali da je nemarna kad ne bi barem provjerila kod
policajaca koji istražuju događaj s cepelinom da vidi slaže li se to s njezinim i
Heckovim zaključcima.
Ali s kakvim bi se to zaključcima taj događaj trebao slagati?
Harold Lansing poginuo je u prometnoj nesreći, koja je najvjerojatnije bila
ubojstvo, iako i to tek treba dokazati, ali to nije baš tako neobično jer vozila
su već mnogo puta koristili kao ubojito oružje. Bio je tu i događaj s dućanom
za kućne ljubimce, ali Gail je samo letimično pročitala o pojedinostima. Po
svemu što je znala, vlasnik dućana očito je bio nemaran i nije se propisno
brinuo za životinje pa su zato nastradala dva kradljivca automobila, a isto se
moglo zaključiti i o vozaču kamiona kojemu se rasuo teret. Vjerojatno je bila
riječ o ljudskoj pogrešci i pukoj prometnoj nesreći. Nije to ništa neobično,
ništa... kako se ono izrazio televizijski izvjestitelj?... »nesretni slučaj«.
Ti slučajevi nedvojbeno su bili jezivi, a možda je bilo neobično što su se
svi zbili u razdoblju od nekoliko mjeseci, u Surreyju, ali podudarnosti se
događaju, zar ne?
Tako je utonula u misli da još nekoliko minuta nakon što je sjela za prazan
stol nije ni dotaknula ručak. Gotovo se morala prisiliti da pojede nekoliko
zalogaja sendviča, a tek onda je za obližnjim stolom primijetila Rona Paveyja
i nekoliko detektiva iz Odjela za ulične krađe, koji su očito razgovarali o njoj.
Pavey se povremeno ogledavao unaokolo, a podrugljivi osmijeh kao da mu se
zalijepio za ružnu njušku.
Gail je skrenula pogled jer se pokušavala ne osvrtati na njega, a kad je
pogledala na sat, osjetila je nalet krivnje. U istrazi neće napredovati ako bude
sjedila i besposličarila, iako ima pravo na povremenu stanku kako bi nešto
pojela. S druge strane njezina stola netko je privukao stolicu, a onda je ta
osoba na stol stavila svoj sendvič i šalicu s čajem. Gail se spremala na lice
navući napadno prijekoran izraz jer je pretpostavila da se Pavey vratio pa
kani započeti osamdeset devetu ili koju već rundu svađe po redu, ali kad je
podignula pogled, našla se oči u oči s Willom Roytonom.
»Oh, šefe...«
»Je li sve u redu?« upitao je, odmatajući ubrus.
»Hm, da, naravno.«
U glasu joj je osjetio nesigurnost, pa ju je pogledao. »Sigurni ste?«
»Šefe... detektiv vodnik Heckenburg...« Nije bila sigurna kako da sroči
sljedeće pitanje. »Je li on uistinu tako sposoban?«
»Zašto pitate?«
»Pa, trebali bismo istraživati smrt Harolda Lansinga, ali sad želi da odem
u Tilford.«
Royton zagrize sendvič. »Da pogodim: ondje je pao onaj odbjegli balon.
Gadan događaj.«
»Da, ali ne vidim kakve to ima veze sa mnom.«
Royton slegne ramenima. »Siguran sam da bi Heckenburg sam otišao
onamo, ali koliko sam shvatio, jutros je u zatvoru Wayland razgovarao s
Gordonom Meredithom. Sjećate ga se?«
»Da, vozač kamiona«, zbunjeno odgovori Gail. »Oprostite, šefe, kako
znate?«
»Detektiv vodnik Heckenburg u potpunosti me izvješćuje o svojim
koracima. Najnovije podatke ne dostavlja mi podrobno, ali barem to redovito
čini. Očito brzo radi. Koliko sam razumio, sad je otišao na neko
poljoprivredno dobro gdje je tip po imenu Thornton htio napuhati gumu
traktora, ali je nekako napuhao samoga sebe.«
»Da, negdje blizu Woldinghama.«
Dok je jeo, Royton ju je motrio. »Obratili ste se službama za novčarska
poslovanja da provjerite je li Harold Lansing imao kakvih tajni?«
»Hm, da...«
»Kako napredujete u tome?«
»Bojim se da baš ne napredujem. Naravno, nisam iscrpila sve mogućnosti,
daleko od toga, ali zasad se čini da je Lansing bio čist.«
Njezin sugovornik slegne ramenima. »Možda je Mark Heckenburg nešto
otkrio.«
»Najvjerojatnije ima bujnu maštu.«
»Sigurni ste da je tako, Gail?«
»Nagađa, šefe. Kad bi se pokazalo da su sve te tragične pogibije uistinu
povezane, bio bi to najneobičniji mogući ishod.«
»Neobičniji od pretpostavke da je doista riječ o nesrećama koje su sve
jezive, prostorno su vrlo blizu, a dogodile su se unutar razmjerno kratka
vremenskog razdoblja?«
Motrila ga je sa zanimanjem. »Valjda niste nasjeli na Heckove teorije?«
»Gail, reći ću vam nešto o detektivu vodniku Heckenburgu. Došao je s
preporukom više inspektorice Piper, iz Jedinice za serijske zločine. Znam da
je u modi otpisati te posebne jedinice iz velegrada, omalovažiti ih kao
>odabrane< idiote, koji ujutro neće ustati iz kreveta ako na kocki nije
preživljavanje cijele nacije, ali nije baš tako. Dobro poznam Gemmu Piper i
znam da vodi vrlo učinkovitu jedinicu. Detektivi iz Serijskih zločina bili su
na čelu važnih, složenih istraga, a Mark Heckenburg bio je sve vrijeme s
njima. Upozorili su me da razmišlja na nesvakidašnji način, iako mu je to
navodno prednost, a ne slabost. Upozorili su me i da je prilično proturječan...
nekonvencionalan i da ne ide utabanim stazama, ali ipak da sve povezuje i
rješava.«
»Sve je to lijepo i krasno, šefe, ali iskreno govoreći, više me zabrinjava
moj dobar glas nego njegov.« Nemarno je odmahnula rukom. »Sjajno, prati
ga glas vrlo uspješnog policajaca. Odlično, zadivljena sam, ali sad je zaronio
u čudan svijet tlapnji pa se bojim da i mene ne uvuče u to.«
Royton je razmislio. »Gail, možda biste se trebali malo manje brinuti za
svoj dobar glas.«
»Šefe?«
»Ili vas barem to ne bi trebalo toliko zaokupljati da vam ograničava
učinkovitost na poslu.«
»Šefe, nisam htjela...«
»Saslušajte me, Gail. Ako ništa drugo, detektiv vodnik Heckenburg vam
je pretpostavljeni, a to znači da je taktički zapovjednik.«
»Zapovjednik?«
»Rekao sam vam da ste odred za posebne zadaće od dvije osobe, a bojim
se da se sve svodi na to da je on šef. Ako ste nezadovoljni njegovim
postupcima, načinom na koji vodi istragu, ili bilo čime, napišite žalbu i
proslijedite je pretpostavljenima. Uvjeravam vas da je neće zanemariti, ali
mislim da bi zasad bilo bolje kad biste ozbiljnije shvatili njegov doprinos.«
***
Dok je Gail vozila cestom A25, razmišljala je o tome da je već dugo nitko
nije tako ukorio. Iako, po policijskim mjerilima, krute riječi Willa Roytona
nisu morale značiti da ju je šef ukorio, ipak joj je na neki način pokazao gdje
joj je mjesto, a to nije bilo ni najmanje ugodno.
U prostoriji za detektive prispjela je prije nešto manje od godinu dana, a
prije toga je tri godine nosila odoru. U razmjerno kratkom vremenu uspjela je
nakupiti znatan broj uhićenja, a mnoge od njezinih uhićenika su i osudili,
dvojicu čak i za ubojstvo, a njih je uhvatila kad se kao mlada pozornica u
pravo vrijeme našla na pravome mjestu. Nekog jadnika zatukli su dok je u
petak kasno navečer izlazio iz dućana s kebabima. Dva mlada razbijača s
nekim su ga zamijenili pa su ga bocama izudarali po glavi i na mjestu ubili.
Gail je bila prva predstavnica zakona koja je stigla na mjesto događaja gdje
su joj zaprepašteni svjedoci pokazali ubojice pa je uz pomoć okupljenih ljudi
izvršila uhićenja. Za nju je to bio značajan pomak u karijeri, a i poslije toga
se sve dobro odvijalo, barem u službi. Kad je postala detektivka, uspješno je
uhićivala, a k tome protiv nje nisu poveli nijedan stegovni postupak i rijetko
su joj prigovarali. U zadnjoj procjeni opisali su je kao »vrsnu policijsku
djelatnicu, koja odlično poznaje i obavlja svoj posao, a k tome je dobre naravi
i odlučno nastoji uspjeti«. Položila je ispite za vodnicu i inspektoricu pa iako
je još nisu promaknuli, žarko se nadala da će doći i do toga, makar još neko
vrijeme morala provesti u odori.
Sve se odvijalo vrlo povoljno, osim te neprilike s Ronom Paveyjem. Kad
je iskreno razmislila, uvidjela je da tu nije baš dobro postupila, ali prema toj
temi nije se odnosila posve iskreno, čak ni kad je sve pokušala raspraviti
sama sa sobom. Ljubavni promašaj pripisivala je činjenici da je bila vrlo
mlada i neiskusna pa su je zanijela Ronova površna svojstva vještoga
policajca, koji je poznavao svoj posao i život na ulici, no sad je ta veza
završila. U redu, ostala je s njim duže nego što je trebala, ali nije htjela
nastupiti kao površna osoba koja se rješava ljubavnika čim se ukaže bolja
prilika, iako joj se sad i takvo razmišljanje činilo naivnim. Najvažnije je bilo
da se s vremenom ipak riješila idiota, no osjećala se kao budala jer je sve
završilo vrlo nespretno i neuredno. Zbog takva rastanka nije osjećala samo
bol, nego su mnogi primijetili što se događa. Iako, hvala Bogu, nisu znali baš
sve, shvatili su dovoljno da bi joj se obrazi zacrvenjeli svaki put kad se sjetila
tog razdoblja.
A sad još i neprilike s detektivom vodnikom Markom »Heckom«
Heckenburgom!
»Heck!« otpuhnula je dok je vozila. »Baš sjajan nadimak!«
Isprva je vjerovala da ga je upoznala. Doimao se dobrim momkom dok
Ron u sve to nije zabio nos, a Heck se odviše brzo upustio u tipično muško
nadmetanje mjerenja pimpeka. Povrh svega toga, sad je radio upravo ono što
je obećao da nikad neće učiniti: grubo je prelazio preko njezinih gledišta i
zapovijedao joj, a u to se uključio čak i vražji Will Royton.
Kod Guildforda je cestom A248 pošla prema Shalfordu, a još uvijek nije
bila uvjerena da uludo ne gubi vrijeme. Puntom je manevrirala kroz promet,
koji je sredinom popodneva postajao sve gušći, no sve je sporije napredovala,
a kod Godalminga je gotovo miljela. Cijelo to vrijeme sve je više sumnjala u
svoju zadaću.
Doduše, na određeni način dojmilo je se ono što je Royton rekao o Hecku.
Njezin novi suradnik nedvojbeno je nadaren detektiv. Ne bi tako mnogo
postigao pukim ophođenjem koje osvaja (uostalom tu osobinu nije ni
posjedovao), a ni samom svojom privlačnošću (iako je morala priznati da je
uistinu privlačan), ali zašto se, kvragu, morao pojaviti upravo sada, u najgore
vrijeme, i zašto su se njegove teorije baš morale posve razlikovati od
njezinih? Samu je sebe uhvatila da razmišlja o sebi umjesto o istrazi, kako bi
rekao Will Royton. Čak je i Heck primijetio tu njezinu osobinu pa ju je
optužio da istragu želi pretvoriti u natjecanje, a njezini postupci doveli su do
toga da su oboje zapali u loše raspoloženje. I protiv volje morala je priznati
da ju je s pravom ukorio.
U Tilfordu se uvjerila da nije prva stigla na mjesto događaja.
Policajci iz toga kraja ogradili su nekoliko ulica na sjevernoj strani male
četvrti u predgrađu, a k tome su iz Aldershota stigli pripadnici Odjela za
istraživanje zrakoplovnih nesreća.
»Što ste rekli, tko ste?« upita vodnik u odori, koji je osiguravao mjesto
događaja. Bio je to visok čovjek vojničkog držanja, s podrezanim
narančastom-sijedim brkom.
Gail mu je ponovno pokazala policijsku iskaznicu. »Detektivka pozornica
Honeyford, iz policijske postaje u Reigate Hallu.«
Sumnjičavo ju je motrio. »A zbog čega ste ovdje, detektivko pozornice
Honeyford?«
Malo dalje stajalo je nekoliko mlađih ljudi u odorama, nedvojbeno
pozornika iz vodnikove jedinice pa su, približivši glave, motrili i povjerljivo
se došaptavali kao da se dobro zabavljaju.
»Postoji mala mogućnost, vodniče, da je ovaj događaj povezan s nizom
zločina što ih istražujemo.«
»Pa, o tome ništa nisam čuo.«
»Svakako ćete čuti, vodniče...« izvadila je mobitel, utipkala broj i pružila
mu uređaj, »... i to kad budete razgovarali s glavnim inspektorom Roytonom.
Vjerojatno će ga živo zanimati zašto mi branite ulaz na mjesto događaja.«
»U redu, spremite mobitel«, podrugljivo će njezin sugovornik. »Bože,
tužakaju na najmanji znak da im se nećemo klanjati i ulizivati.«
Gail nije bila sigurna tko su to »oni«, detektivi uopće, ili samo žene,
policajke, što je bilo vjerojatnije, ali nije dopustila da je vodnik izazove, nego
je spremila mobitel i provukla se ispod zaštitne trake.
»Da sam na vašem mjestu, pripremio bih vrećicu za povraćanje,
detektivko vodniče Honeyford!« poviče za njom sugovornik. »Takvo što
uistinu nikad prije niste vidjeli.«
Cepelin je pao na kraj slijepe uličice nazvane Put Willacombe. Osim
automobila ljudi koji su tu živjeli, unaokolo su stajala i druga vozila,
uključujući četiri iz policijske ophodnje i vatrogasno vozilo. Čini se da se
cepelin srušio iza dviju kuća koje je odvajao zajednički zid. S pročelja jedne
zgrade visio je golemi komad razderana, srebrnosivog materijala, dok su u
spojenim vrtovima ležali otkinuti, izobličeni komadi bijeloga okvira, kao i
brojne cigle s krova, dio plastičnog žlijeba i uništena satelitska antena.
Gail je ponovno pokazala policijsku iskaznicu, a onda su joj dali gumene
navlake za cipele pa je ušla kroz pokrajnja vrata i prilaznim putem otišla iza
zgrade. I tu su bili posvuda porazbacani ostaci cepelina, nalik na zastave.
Visjeli su otraga na kućama, kao i na pročeljima, obavili su se oko grmlja i
ograda, a trake su vijorile s visokih grana vrbe. Mjesto pada cepelina
pretraživalo je nekoliko ljudi u zaštitnoj odjeći tyvek. Napokon je uspjela
porazgovarati s jednim od njih, mršavim, starijim čovjekom s ravnom
sijedom kosom i mračnim, gotovo mrzovoljnim izrazom lica, no nakon što joj
se predstavio kao strojarski nadzornik Gibson, ophodio se uvelike srdačnije
od vodnika u odori. Bio je pripadnik Odjela za prijevozna sredstva pa na
njezinu nazočnost nije gledao kao na izazov.
»Kažete da je možda riječ o zločinačkoj djelatnosti?« zamišljeno je upitao
dok ju je vodio duž pocrnjela travnjaka iza kuća, a pritom su prekoračivali
slomljene grane, hrpe stakla i zmijoliku čeličnu užad. »Djelatnici
Poljoprivrednog sajma u Wokingu također su izjavili da sumnjaju na zločin.«
»Kako to, gospodine?« upitala je.
»Mislimo, ili nam barem tako kažu momci koji su pregledali mjesto pada,
da je siromah Donaldson pokušavao izvršiti neku vrstu nespretne sabotaže.«
»Ne razumijem.«
»Vjerovali ili ne, čini se da je prije nekoliko dana provalio u servisnu
radionicu u Wokingu i ukrao rezač na izgaranje s kisikom. Uglavnom je
odvezao užad koja je držala reklamni cepelin i upravo je rezao glavno uže
kad se nekako zapleo.«
»Vjerojatno je ovo glupo pitanje«, počne Gail, motreći veliki forenzički
šator, koji je prekrivao sjeveroistočni kut vrta, »ali pretpostavljam da je
mrtav.«
»Iskreno se nadam da jest«, odgovori Gibson, pa podigne šatorsko krilo i
pomakne se da je propusti. »Prizor nije baš lijep.«
Ušavši, Gail je promotrila uništeni staklenik, koji se doimao kao da se
napola urušio iznutra. U gotovo razorenoj unutrašnjosti vidjela je golemu
hrpu staklenih krhotina pomiješanih s crnim tlom, ostacima zasada rajčica i
komadima nedavno izmrcvarenoga ljudskoga mesa. Iako se pokušala
pripremiti za taj prizor, osjetila je da joj se steže koža oko usta, a činilo joj se
da će joj iz želuca izletjeti sendvič što ga je pojela za ručak.
»Osjećate li miris?« upita Gibson.
»Molim?« Postrance ga je pogledala, nadajući se da njezin pratitelj neće
primijetiti da je pozelenjela. Sa zakašnjenjem je shvatila što je pita, a kad je
pomirisala zrak, smjesta je osjetila zadah alkohola.
»Što god da je taj siroti tip radio, posve se nalio«, doda Gibson.
»Zašto bi pokušao izvršiti sabotažu?« upita Gail.
»To ne mogu objasniti. Možda su poslodavci znali da je pijanac pa su ga
htjeli stegovno kazniti.«
»A što je s cepelinom, hoću reći, zbog čega se srušio?«
Gibson protrlja bradu. »Nismo sigurni, barem zasad. Takve letjelice
napravljene su da ne padaju. Vidite, iznutra su podijeljene na odjeljke. Ako
jedan od tih odjeljaka nešto probuši ili razdere, primjerice ako na njega naleti
ptica, šteta ostaje samo u tom dijelu, a cepelin i dalje leti. Nešto bih vas pitao,
iz puke znatiželje. Rekli ste da istražujete zločinačku djelatnost koja bi mogla
biti povezana s ovim događajem. Biste li mi objasnili?«
Gledajući ispremiješanu hrpu stakla i komada ljudskoga tijela, ukratko mu
je izložila Heckovu teoriju, a i sama se iznenadila kad je shvatila da je tu
pretpostavku sad shvaćala ozbiljnije nego prije. Gibson je slušao kao očaran,
podignuvši čupave, sijede obrve.
»Mislim da je to posve nesvakidašnje«, prokomentirao je napokon, »ali
takve su i te nesreće. Vjerujete li da je tog jadnika netko vezao užetom i onda
pustio cepelin?«
»Možda.« Sad kad je Gail o tome razmišljala, činilo joj se da je doista
riječ o zastrašujućem naumu. »No to je samo pretpostavka.«
»Nešto biste trebali pogledati.« Gibson pođe postrance, a iako je ostao
unutar šatora, kretao se izvan ostataka staklenika. Gail ga je slijedila pa su se
provukli otraga. Ovdje su forenzički šator proširili, kako bi uključili drvenu
ogradu koja je okruživala vrt. Između ograde i uništene unutrašnjosti
staklenika popadali su dijelovi ljudskoga tijela, a među njima je bila noga,
nepravilno odrezana malo ispod koljena. Na njoj su još bile čizma i čarapa,
oko gležnja je bio vezan tako zategnuti komad užeta da se urezao u meso i
prouzročio cijelu mrežu vrlo izraženih modrica nastalih i poslije smrti.
»Eto kako je Donaldson bio privezan za cepelin«, pokaže Gibson. »Kao
što vidite, nema čvora, ali uže je nekoliko puta obavijeno oko donjega dijela
noge, i to tako da se isprepliće. Moguće je da je riječ o nesreći, jer možda je
stajao u smotanom užetu koje se naglo razmotalo, ali nije nemoguće da mu je
to netko namjerno učinio.«
Gail je ponovno razmislila o Heckovoj teoriji, pitajući se je li uistinu
vjerojatno da hvataju neku vrstu poremećena šaljivčine.
»Možete li u moj ured poslati kopije svoje dokumentacije?« upita Gibson.
»Da, gospodine, naravno da možemo, a možete li vi nama poslati svoje
papire?«
»Da, kad ih budemo imali. Najprije cijelo to mjesto moramo podrobno
pretražiti. Iz stanova smo evakuirali obitelji i susjede, a da budem iskren, ne
znam kad će se moći ponovno useliti. Nisam siguran hoće li se uopće htjeti
vratiti. Dvije djevojčice, koje ovdje stanuju, prve su izišle i pronašle truplo.«
»Krasno«, prokomentira Gail, a onda joj pozornost odvrati glasanje
mobitela.
Izišla je van preuzeti poziv, osjetivši olakšanje što joj se pružio izgovor da
se udalji od krvava prizora. Javio se Will Royton jer je htio znati kako Gail
napreduje. Ispričala mu je sve što je doznala, dodavši da se za Heckovu
teoriju zanima i Odjel za istraživanje zrakoplovnih nesreća.
»U ovom slučaju morat ćete se povezati s njima, Gail«, upozori je šef, »jer
to po svemu pripada njihovoj nadležnosti.«
»To sam već sredila, šefe. Čujte, možete li poslati nekoga da popriča s
detektivima iz Wokinga? Prije nekoliko dana netko je provalio u tamošnju
servisnu radionicu i ukrao uređaj za rezanje. Možda je provala povezana s
ovim slučajem pa bismo trebali znati sve što su i oni doznali.«
»Pobrinut ću se za to«, glasio je odgovor. »Primjećujem li po vašem glasu
da malo povoljnije gledate na teorije detektiva vodnika Heckenburga?«
»Ovaj... ne znam, još nema dokaza da to nije samo bizarna nesreća.«
Vidjela je da joj Gibson maše, a sad je s mlađom kolegicom stajao na drugoj
strani vrta. »Moram ići, šefe. Nazvat ću vas.«
Otišla je na kraj vrta pa se pokraj ograde pridružila Gibsonu i mladoj ženi
koja je na sebi također imala zaštitno odijelo. Istražitelj je pokazao još jedan
komad poderana materijala, koji je visio sa žlijeba na zabatnom zidu kuće. Na
ostacima cepelina u sredini su bile vidljive tri poderotine otprilike kružnoga
oblika, s promjerom od nekoliko centimetara, a sve su bile podjednako
udaljene jedna od druge.
»Možete reći da sam po naravi sumnjičav, detektivko Honeyford, ali
rekao bih da su to rupe od metaka«, primijeti Gibson. »Pitali ste me zbog
čega je cepelin pao. Sad znamo.«
Gail isprva nije mogla odgovoriti, a onda je uspjela upitati: »To bi
djelovalo?«
»Svakako. Metak bi sve probio, uništavao bi jedan odjeljak za drugim i
prouzročio nepopravljivu štetu«, objasni Gibson. »Možda su ispalili više od
tri hitca. Vjerojatno ćemo u raznim komadima cepelina pronaći još rupa od
metaka.«
»Koliko se visoko cepelin popeo prije nego što je počeo padati?«
»Po našoj procjeni, oko sto pedeset metara.«
»Za njegovo rušenje bila bi potrebna puška.«
»Da, vjerojatno.« Pomno ju je motrio. »Odjednom se doimate
zadovoljnom.«
»Ne može se baš reći da sam zadovoljna, gospodine, ali u Surreyju je broj
pušaka ograničen.«
»Onda će biti najbolje da se pozabavite njima.«
»Ne brinite se«, odgovorila je. »To i namjeravam.«
Sedamnaesto poglavlje
Heck je najprije vozio cestom M11, a onda je, istočno od grada, prešao na
kružnu cestu M25. Tek je kasno popodne skrenuo s autoceste blizu
Woldinghama.
Na karti se sve činilo jednostavnim, no Heck se ubrzo morao zaputiti
uskim prolazima između gustih, širokih nizova živice. S područja Surreyja
stanovnici su svakodnevno putovali na posao u glavni grad, no poslije
nekoliko minuta osjećao je izrazitije nego u bilo kojoj prijašnjoj istrazi da je
zašao daleko izvan utabanih putova. Preko valovita, brežuljkasta zemljišta u
svim su se smjerovima pružale šume i polja. Putokazi su bili rijetki pa je na
nekoliko neobilježenih raskrižja morao odlučivati na koju stranu poći. Karta
nije sadržavala dovoljno pojedinosti, iako vjerojatno ne postoji tako podrobna
karta koja bi pridošlici omogućila da se lako snađe u ovoj zabiti. Dvaput je
zastao i pitao za smjer. Jednom su naišle dvije očito imućne mlade žene na
konjima, a drugi je put ušao u seoski pub koji su nazvali »Stari panjevi«. Oba
su ga puta prilično nejasno uputili, no znali su za Thorntonovo imanje, a to
nije bilo neobično jer je po svoj prilici bila riječ o većem zemljištu.
Jedan očito stalni gost u »Starim panjevima«, koji je sjedio na barskoj
stolici, čak je komentirao nemili događaj koji se ondje odigrao. »Jadni stari
Mervin, ha?« počeo je. »Napuhao se poput vražjeg balona.«
»Kakav je bio gospodin Thornton?« upita Heck.
Stalni gost, pripadnik male skupine sredovječnih ljudi koja se tu okupila
zajedno s gostioničarem, sumnjičavo ga je motrio. »Novinar ste, je li?«
»Ne, nisam«, Heck pokaže policijsku iskaznicu.
»Ahh...« Ljudi oko njega nisu se doimali ništa manje sumnjičavima. »Pa,
držao se po strani. Bio je to stariji momak, rekao bih da je zašao u srednje
šezdesete godine, a iskreno govoreći, bio je posljednji od vrste koja izumire.
Mogli ste ga nazvati >gospodskim poljodjelcem< jer bio je nekako profinjen.
Kad ste razgovarali s njim, pomislili biste da je liječnik ili da je išao u
koledž.«
»Je li bio omiljen?«
Gostioničar slegne ramenima. »Nije bio baš jako omiljen, ali o njemu
nikad nitko nije ružno govorio.« Ostali u baru mrmljajući su se složili.
»Bio je pomalo tvrd orah«, dodao je netko.
»Što to znači?« zanimalo je Hecka.
»Pa... bio je težak, neovisan. Naporno je radio i sam je obavljao sve
poslove, ali nije se napadački ophodio. Nije bio napuhani >gazda imanja<«.
Heck je razmislio. »Gadna nesreća, je li?«
Neki gosti ironično su se nasmijali.
»Nego što!« odgovori gostioničar. »Vrlo glupa stvar. Nikad nisam čuo za
neki sličan događaj.«
»Da, niste«, složi se Heck, izlazeći iz puba, a onda je tiho dodao: »Ali ja
jesam.«
Ubrzo je pronašao to imanje. Moglo se prići samo uskom cestom iznad
koje su se s obiju strana dizali visoki kameni zidovi obrasli bujnim bršljanom,
a iza njih je raslo gusto drveće. Prvi ulaz na imanje bio je zatvoren. Heck je
već skrenuo na taj put kad je vidio da prolaz priječi lanac na koji je netko
pričvrstio dasku, a na njoj je bojom napisao:
Most nesiguran. Molim koristite drugi ulaz.
Vrativši se na cestu, Heck je vozio još nekoliko kilometara, a onda je
došao do drugog zaokreta. Tu nije bilo zapreke, ali cesta iza zavoja bila je
uska i neuređena, jednostavno put obrastao u travu koja je rasla po sredini.
Dok je vozio, grane uglavnom glogova drveća koje je raslo s obiju strana
greble su po krovu i stranama automobila poput ispruženih prstiju. Uz cestu
su se slijeva i zdesna pružali duboki jarci pa bi se vozilo prevrnulo da je Heck
skrenuo samo nekoliko centimetara. Ako je to bio glavni ulaz na
Thorntonovo imanje, samo Bog zna u kakvu je stanju sve drugo! Možda su
Mervina Thorntona samo nazivali »gospodskim poljodjelcem«, a to uopće
nije bio!
Kad je Heck napokon izišao na danje svjetlo, automobil je zaštropotao
preko mosta što su ga cijeloga napravili od drvene građe, a bio je opasno
uzak. Premošćivao je mali klanac čije su se strme strane, prekrivene
raslinjem, spuštale šest metara do male, ali kako se Hecku činilo, vrlo brze
rijeke. Most je bio dug tridesetak metara, a detektiv je vozio oprezno i
polako. Sigurnosna ograda pozelenjela je od plijesni i činilo se da će se
svakog trenutka srušiti, a most se pod kotačima automobila žestoko tresao,
što je upućivalo na činjenicu da je cijela konstrukcija u vrlo jadnu stanju. Kad
je Heck napokon prešao, čelo mu se orosilo kapljicama znoja.
»Ne želim ni zamišljati kakav je tek onaj oštećeni most«, pomisli detektiv,
zašavši u još jedan tunel što ga je oblikovalo šipražje, a gusti pramenovi
trnovita drača grebli su donji dio automobila i uvlačili se u prostor oko
kotača. Zbog svega što je ovdje vidio više mu nije bilo tako čudno da se
Mervon Thornton napuhao »poput vražjeg, golemog balona« jer očito nije
imao nikakva smisla za zdravu i sigurnu okolicu.
Kad je Heck prošao kroz tu malu džunglu, isprepleteno raslinje razdvojilo
se poput dvokrilnih vrata pa se našao na široku prilaznom putu koji je vodio
do poveće kamene kuće. To se obijeljeno zdanje dizalo nasred uredno
pokošenih travnjaka, a imalo je razna krila i nadogradnje. Izvana ga je
prekrivalo ružino grmlje koje se penjalo, a u ovo doba godine potpuno se
rascvjetalo. Drvena ulazna vrata također su obojili u bijelo, ukrasivši ih crnim
željezom. Pred kućom su stajali parkirani smeđi Range Rover i plavi Citroen,
ali Heck se ni jednim od tih automobila ne bi odvažio prijeći preko klimava
mosta. Parkirao je uz njih, prijenosno računalo gurnuo je u prostor za
rukavice, a onda je izišao i pošao stazom. Ulazna vrata kuće otvorila su se
prije nego što je dospio pokucati.
Pred njim je stajao visoki, svjetlokosi čovjek u zelenom džemperu i istim
takvim platnenim hlačama. »Tko ste vi?« kratko je upitao.
Heck pokaže policijsku iskaznicu. »Došao sam se raspitati o Mervinu
Thortonu.«
»Ah, tako.« Svjetlokosi ga je pomalo nesigurno motrio, a onda mu s lica
odjednom nestane neprijateljski izraz. »Ako je tako, uđite.«
Freda Thornton zašla je u rane šezdesete godine, a imala je gustu i očito
neukrotivu kosu, što su je sjedine tek tu i tamo dotaknule. Na sofi je sjedila
uspravno, čak ukočeno, na sebi je imala pohabanu vestu, a u jednoj je ruci
stiskala papirnati rupčić.
Imala je glatku kožu i odlučne crte lica. Bila je privlačna, ali ne i lijepa, a
njezine duboke, sive oči sad su bile vlažne i djelovale su odsutno. Obrazi su
joj bili blijedi, a usnice je stisnula. Njezin sin, Charles Thornton, koji je zašao
u rane tridesete godine unekoliko je naslijedio njezinu privlačnost: skladne
crte lica, široke jagodične kosti, četvrtastu čeljust i ravan nos, kao u rimskog
patricija. I on je imao sive oči, dok mu je kosa bila prašnjavozlatne boje i
čudno starinski podšišana. Otraga i na stranama bila je kratka, a češljem je
pažljivo napravio razdjeljak. I on je sjedio na sofi dok se Heck nespretno
smjestio u naslonjaču. Između njih je stajao niski stolić za čaj, s priborom od
kineskog porculana. Heck je pijuckao najslabiji čaj što ga je ikad kušao, i to
iz posebno lijepe šalice, najskuplje od svih što ih je ikad imao u rukama.
Preko lica Charlesa Thorntona prešao je izraz očite zbunjenosti dok se
prisjećao očeve smrti.
»Bila je to čudna nesreća«, počeo je krepkim glasom, koji je odavao
obrazovana čovjeka. »Hoću reći da bismo sve lakše podnijeli da je umro na
uobičajen način, kako ljudi te dobi često umiru, ne znam... od raka ili srčanog
napada. Ali bio je vrlo bodar i srdačan, a onda se dogodilo nešto tako
nesvakidašnje...«
Heck s razumijevanjem kimne. Ta nesreća bila je vrlo groteskna, čak i u
usporedbi s drugim slučajevima što ih je istraživao. Prije nego što je jutros
pošao na put pogledao je nekoliko fotografija trupla. Donji dio trupa
strahovito se naduo pa se radna odjeća doimala poput druge kože, a nabrekla
je na neočekivanim mjestima. Zbog brojnih kapilara koje su se rasprsnule,
natečeno lice poprimilo je jezivi ljubičasto-sivi preljev, a zakrvavljene oči
izbuljeno su zurile iz koščatih duplji, poput loptica za golf koje će se svakoga
trenutka rasprsnuti. Heck se nadao da su grobari primijenili svoja uobičajena
čarobna sredstva prije nego što je gospođa Thornton vidjela tijelo, iako joj je,
sudeći po njezinu staklastom pogledu, cijelo to iskustvo nanijelo strahovit
udarac.
»Nešto ne razumijem«, doda Thornton, pretekavši Heckovo sljedeće
pitanje. »Zašto se otac nije mogao osloboditi ventila prije nego što ga je plin
napuhao? Hoću reći, u redu, na tijelu su mu bile izrazite modrice, što je
upućivalo na težak pad, ali na glavi uopće nije bilo modrica. Teoretski je
morao biti posve pri svijesti.«
Već samo to sjećanje njegovu bi obitelj trebalo progoniti do smrti, pomisli
Heck.
»Mislim... zašto nije jednostavno ustao i oteturao?« Thornton je zurio u
Hecka kao da očekuje odgovor.
Detektiv slegne ramenima. »Moram priznati da to zbunjuje. Možda je
zbog rane zapao u šok. Komprimirani plin vrlo brzo djeluje. Moguće je da je
neko vrijeme ondje ležao, posve smućen.«
»To su spomenuli i u istrazi«, reče Thornton. »Takav sud donijeli su
liječnici pa im morate vjerovati.«
»Da, naravno.«
»Kako vam možemo pomoći, vodniče?« prvi put se javila domaćinova
majka. Zapravo, činilo se da je tek sad primijetila da je Heck u prostoriji. Čaj
je skuhao njezin sin, iako detektiv nije sumnjao da je gospođa Thornton
svjesna njegove nazočnosti i da pozorno prati razgovor, a sad je prodorno i
napeto pogledala Hecka.
»I ja sam se to pitao«, umiješa se Thornton. »Mrtvozornik je zaključio da
je smrt nastupila nesretnim slučajem.«
»Jeste li nam došli javiti nešto drugo?« upita njegova majka.
Bilo je teško proniknuti u izraz njezina lica. Vlažne oči odjednom su joj
znatiželjno zasjale, a možda se tu moglo primijetiti i nešto drugo... Nada? Bi
li joj spoznaja da je njezin muž umro od nečije ruke, a ne zbog tako smiješne
nesreće, pružila neku vrstu povoljnijega svršetka svega? Bi li to mogla lakše
shvatiti? Takva nada mogla bi se činiti čudnom, ali nikako ne možete
predvidjeti u kakvu će se stanju ljudski um naći poslije događaja koji
mijenjaju cijeli životni tijek.
»Ne znam«, odgovori Heck. »Kažem vam to posve iskreno, a ne kao
policajac koji namjerava nešto izvući. No možda vi meni možete reći tko je
još toga dana bio nazočan na imanju.«
»Samo majka i ja«, odgovori Thornton. »Ah, da... i Tilly.«
»Tilly?«
»Moja mlađa sestra. Prije nego što i pitate, reći ću vam da danas nije
ovdje. U Guildfordu pohađa fakultet.«
»Na imanju nije bilo radnika?«
»Otac nije često zapošljavao radnike. On i ja sami smo obavljali većinu
poslova.«
Heck baci pogled na ruke svog sugovornika. Bile su velike, ispresijecane
starim ožiljcima, s neravnim i prljavim noktima. Unatoč profinjenu izgledu,
njegov je domaćin očito mnogo radio.
»Imamo čovjeka koji se brine za stoku, a i mljekara«, doda Thornton, »ali
u to vrijeme ni jedan od njih nije bio ovdje. Vidite, to se dogodilo u nedjelju
navečer.«
Nedjelja navečer, pomisli Heck. Ponovno trenutak kad u blizini nije bilo
nikoga. »Na imanju nije bilo trgovaca, posjetitelja, ni gostiju?«
»Ne, nije.«
»Imate li kakvih neprilika s uljezima, ljudima koji bez dopuštenja zalaze
na vašu zemlju?«
Tornton je razmišljao. »Ako ih je takvih bilo, nismo ih primijetili. Hoću
reći da smo posve na osami. Ljudi ovuda ne prolaze baš često, nema djece
koja bi zbijala nepodopštine, a ni maloljetnici ovamo ne dolaze piti. Ne
viđamo takve osobe.«
»A što je s putnicima i bespravnim stanarima na zemlji?«
»Nema ni njih. Uvijek smo se pribojavali da bi moglo biti problema s
lopovima, ali na imanje vodi samo jedan put...«
... koji bi obeshrabrio većinu posjetitelja, pomisli Heck, a gotovo je to i
glasno izgovorio.
»Imamo nadzornu kameru«, doda Thornton. »Otac ju je dao postaviti za
svaki slučaj.«
»Kameru?«
»Da, na skrivenu mjestu, pa većina ljudi i ne zna za nju.«
»Jeste li provjerili što je snimila na dan nesreće?«
Njegov sugovornik kimne. »Da, jesam, tek toliko da sve uzmem u obzir,
ali toga dana nitko nije prilazio kući, barem ne glavnim putem.«
»Čini se da baš niste zadovoljni, vodniče«, javi se gospođa Thorton
jednako onako znatiželjno i oštroumno kao i prije. »Nije pošteno od vas ako
ste nam nešto zatajili.« Jednu ruku stegnula je kao pandžu oko sasušene kože
one druge.
»Majko«, obrati joj je sin strpljivo, ali umorno. »Vodnik ne želi nagađati
o takvu događaju, nego nam iznosi činjenice.«
»Uvjeravam vas, gospođo Thornton, da ćete prvi doznati ako pronađem
bilo kakav podatak koji bi proturječio službenoj inačici događaja.« Bacio je
pogled na njezina sina. »Bih li mogao pogledati mjesto nesreće?«
Thornton je poduže motrio majku, kao da je istodobno želi ukoriti i
umiriti. Uzvratila mu je pogled, ali je šutjela, a onda se okrenula Hecku.
»Naravno, ali nemate što vidjeti.« Posjetitelj je ustao. »Hoću reći da smo
zatvorili to spremište i riješili se uređaja koji je prouzročio nesreću. Da
budem iskrena, nismo mogli podnijeti da je ta stvar na imanju.«
»Razumijem.«
»Pričekajte me trenutak.«
Heck je s gospođom Thornton čekao u dnevnoj sobi, a njezin sin otišao je
u drugi dio kuće. Detektiv je iz krhke šalice pijuckao mlaki čaj i potajno
motrio domaćicu. Jednom ga je pogledala, ali brzo je skrenula pogled, kao da
se boji da bi morali nastaviti razgovor, iako je to htjela izbjeći. Heck je
pogledom zaokružio po prostoriji. Dnevna soba bila je velika, dobro
opremljena i bogato namještena. Pred golemim kaminom ležao je debeli sag,
na zidovima su visjeli mjedeni ukrasi, a ormar za stolno posuđe i drugo
drveno pokućstvo bili su napravljeni od tamne, teške hrastovine. Nije bilo ni
traga od trošne, ruševne čatrlje kakvu je očekivao da će vidjeti dok je prelazio
oronuli most.
Na mramornom okviru kamina stajale su razne fotografije, a na jednoj je
Heck vidio čovjeka koji je jednostavno morao biti Mervin Thornton.
Fotografiju je netko snimio u pubu, prilikom nekoga društvenog događaja, a
čovjek na njoj imao je kratku sijedu kosu, bijele zaliske i prilično strogo lice.
Za čovjeka koji je već uvelike zašao u šezdesete godine Thorton se doimao
kao osoba vrlo dobra zdravlja, što je potvrdio i njegov sin. Bio je daleko od
strašne, napuhane nakaze kakva je postao kad je umro. Na drugoj fotografiji
Heck je prepoznao Charlesa Thorntona, koji je u to vrijeme bio maloljetnik.
Stajao je pokraj maloga konja, možda šetlandskog ponija, držeći ga za uzde,
dok je u sedlu sjedila djevojčica od najviše sedam godina, s prevelikim
jahaćim šeširom na glavi i s ljupkim osmijehom na malom, ljepuškastom licu.
»Bojim se da se onamo ne možemo odvesti automobilom«, primijeti
Thorton, koji se ponovno pojavio nakon što je odjenuo podstavljeni prsluk i
obuo čizme, a na glavu je stavio ravnu kapu. »No do tog mjesta samo je pet
minuta hoda.«
»Nema problema«, odgovori Heck, a onda primijeti: »Lijepa djevojčica.«
»Tilly.«
»Ah, da.«
»Fotografija je snimljena prije više godina, na praznicima u sjevernoj
Škotskoj.«
»Kažete da vam je sestra na fakultetu?« upita Heck. »Sredinom ljeta?«
»Tilly je sad dvadesetdvogodišnjakinja. Ovdje je baš ništa ne privlači,
pogotovo u sadašnjim okolnostima.«
Heck kimne. U toj zabiti vladalo je ozračje kao na sprovodu, a to ne bi
pridonijelo djevojčinu emocionalnom oporavku.
»Svoju budućnost ionako ne vidi u poljodjelstvu«, primijeti Thornton.
»Vrijeme provodi ovdje i ondje... ali sve češće je ondje, čak i kad fakultet
opusti. Da pođemo?«
»Naravno.«
Thornton ga je poveo kroz prednji dio kuće, a onda okolo, na istočnu
stranu imanja gdje je Heck primijetio niz gospodarskih zgrada, staja,
spremišta i slično, ali njegov domaćin skrene u suprotnu smjeru i pođe
kamenom stazom između malih, ograđenih tratina, zaraslih u bujnu travu.
»Neko vrijeme bavili smo se smještajem životinja u staje«, objasni
Thornton, »da i ne spominjem da smo imali ergelu konja. Ovdje je bila škola
jahanja, a i dreseri životinja. Čak su se i lovci služili pogodnostima što smo ih
pružali.«
»Vjerojatno je posao bio prilično unosan.«
»Da, ali zahtijevao je mnogo truda i odgovornosti. Na kraju je otac sve
zatvorio. Novac mu nije bio prijeko potreban.«
»Poslovanje nije izazvalo nikakvu gorčinu?«
»Mislite na nezadovoljne korisnike koji bi se došli osvetiti?« Thornton
odmahne glavom. »Ne vjerujem da ih je bilo, no prošlo je više od deset
godina... Ne, ne sjećam se nikakvih neugodnosti.«
»Vaš otac nije imao neprijatelja?«
»Ne mogu se nikoga sjetiti. Njegovo osobno geslo bilo je: >Budi dobar
prema ljudima, pa će i oni biti dobri prema tebi.< Barem me je tako uvijek
učio.«
Heck je razmišljao, gledajući preko tratina. Do obzora se sa svih strana
pružalo otvoreno zemljište: livade, pašnjaci na kojima je pasla stoka nalik na
točkice, a mjestimično su se tu dizale i gospodarske zgrade. Hecku je palo na
um da takvo mjesto može biti vrlo izloženo.
Pred njima je stajalo malo drveno zdanje, veličine manje kuće, ali u vrlo
trošnu stanju. Drvena se građa iskrivila, a vrijeme ju je uvelike nagrizlo.
Nekoliko prozora bilo je razbijeno pa su ih napola prekrili daskama.
»Kao što sam rekao, tu staju više ne koristimo«, pokaže Thornton. »Otac
je ovdje uvijek držao traktor, pa... Više je ne koristimo.«
Dvokrilna vrata bila su zatvorena tako starim lancem da je cijelom
dužinom potpuno zahrđao. Tlo ispred staje sastojalo se od gole zemlje,
duboko izbrazdane starim tragovima guma, koji su se stvrdnuli na ljetnom
suncu.
»Eto, našao sam ga upravo tu, vani.« Thornton se odmakne.
Heck promotri okolinu. Kao što je njegov pratitelj rekao, zapravo nije
imao što vidjeti. »Mislim da nitko nije uzeo otiske prstiju s plinskog valjka,
cijevi i ventila?«
»Ne, nikome nije palo na pamet da bi to mogao biti zločin.«
Heck čučne da pogleda stvrdnute tragove na zemlji. Duž tragova strojeva
vidio je brojne otiske čizama, ali ništa nije mogao pojedinačno raspoznati, a
to je bilo razumljivo. Već je dugo vladalo vrlo toplo vrijeme pa je gornji sloj
pustoga tla vjetar otpuhao kao prašinu. K tome, ovuda su poslije nesreće
prolazili razni ljudi koji su se tu zatekli s razlogom. Ustao je i s ruku stresao
zemlju i prašinu. »Mogu li baciti pogled unutra?«
Thornton mu je to omogućio, iako se činilo da mu je bio potreban napor
volje da skine lanac i otvori teška vrata, potežući ih. Iza njih pružala se šuplja
praznina iz koje su nahrupili uobičajeni mirisi truloga sijena, davnoga izmeta,
a i slab zadah benzina. Heck pomisli da ovdje očito neće naći ništa značajno.
»Nadam se da svojim posjetom nisam previše uznemirio vašu majku«,
reče Heck dok su se vraćali. »Shvaćate da moram postavljati ta pitanja?«
»Zbog toga se ne bih zabrinjavao. Majka je osjećajno potpuno slomljena.
Više nije kakva je bila. Ništa je ne može još gore pogoditi.«
Stigli su do glavnog puta pa Heck zastane pokraj svog automobila.
»Svakako ću vam javiti ako nešto otkrijem, ali vjerojatno je riječ o tragičnoj
nesreći.«
»Dio mene nada se da je tako«, odvrati Thorton, »jer onda bismo barem
znali da ocu nitko nije želio zlo, dok s druge strane... Ne mogu podnijeti
pomisao da se nešto tako strašno dogodilo zbog očeve nespretnosti. Hoću reći
da je uvijek znao što radi, cijeli je život obrađivao zemlju. Mogao je
popravljati strojeve, razumio se u životinje...«
Smeteno je odmahnuo glavom.
Detektiv mu je ponovno izrazio sućut, a kad se visoki poljodjelac zaputio
prema kući, Heck je ušao u Peugeot, spretno se okrenuo na uskom putu i
pošao natrag. Očito je bilo sličnosti između tog događaja i onih drugih
nesreća, ali sve je ponovno počivalo na nagovještajima. Može li čovjek
uistinu tako nespretno pasti da mu mlaznica od kovine probije tijelo, a onda
unesrećeni ostane ležati tako omamljen da ne osjeća da mu u tijelo prodire
plin? No kako bi to netko mogao namjerno učiniti Mervinu Thorntonu? Kako
bi napadač unaprijed znao da stari poljodjelac toga dana namjerava napuhati
gumu na traktoru osim ako ga nije slijedio i motrio?
Heck se u Peugeotu drmusao kroz gusto šipražje, ne mareći što mu po
automobilu stružu grane i raslinje. Razmišljao je o tome kad mu se odjednom
učinilo da je nešto shvatio, a upravo u tom trenutku stara drvena građa počela
je tutnjati i tresti se pod kotačima automobila. Ako Mervin Thornton nije
umro nesretnim slučajem nego je ubijen, onda se ubojstvo moglo dogoditi
samo kao dio unaprijed smišljena nauma, koji je taj zločin povezivao s
ostalim pogibijama i sve je čvrsto svrstavao u isti niz, ako se u toj istrazi
uopće mogla upotrijebiti riječ >čvrsto<.
Odjednom se cijeli Heckov svijet prevrnuo, i to doslovno.
Pozornost mu je istodobno munjevito privuklo nekoliko stvari: u
retrovizoru je ugledao zajapurenu pojavu Charlesa Thorntona koja je mahala
rukama, a onda je začuo niz zaglušnih prasaka i lomljavu jer su nedvojbeno
popucali prastari drveni spojevi na mostu. Uslijedio je osjećaj iz noćne more,
automobil se nagnuo na stranu, odsklizao se i bočno tako udario o zaštitnu
ogradu da se Hecku snažno stresla cijela nutrina dok je očajnički pokušavao
upravljač držati ravno. Ograda se raspala i otpala poput promočena papira, a s
njom se, uz strahovit zvuk pucanja i cijepanja pljesniva drva, srušio i ostatak
mosta. Heck nije mogao ništa drugo nego držati se kad je vozilo poletjelo
postrance, a onda nadolje s gredama i smrskanom drvenom građom. U zraku
se preokrenulo pa se uz tresak lima koji se gužvao odbilo od strane gudure.
Heck je u automobilu padao naglavce. Sigurnosni mu je pojas puknuo upravo
kad se Peugeot stropoštao u vodu, a detektiv je tako udario tjemenom da mu
se potresla kralježnica.
Činilo mu se da, ispunjen mučninom, visi u bolnoj omamljenosti. Tijelo
mu se zgrčilo, a bio je samo mutno svjestan da ga guta mrak. Osjetio je zadah
bare kad je ledena tamnozelena voda počela prodirati otraga kroz prozor koji
se rasprsnuo prema unutra, ali tek kad mu se podignula do ruba kose i
prekrila mu oči, a usta i nosnice preplavio mu odvratni okus mulja i vodene
travuljine, prenuo se krkljajući i gušeći se pa se izvio i uspravio na sjedalu.
Koprcao se i pljuskao oko sebe jer uvidio je da je potonulo već tri četvrtine
automobila. Unutrašnjost se ponovno nagnula dok je vozilo i dalje tonulo,
preostao je još samo slab tračak svjetla, a prostor oko Hecka sve se brže
punio vodom.
Osamnaesto poglavlje
Kao što je često običavao ako se noć prije toga nije napio, Vincent Budd je
ustao već u zoru. Dosad je ljeto bilo sjajno. Dolazak svakoga jutra
pozdravljao je zvučni pjev bezbrojnih ptica u ružičastoj izmaglici još prije
nego što je sunce provirilo iznad brda Leith i zlatnim prstima prošlo kroz
gusto grmlje koje je okruživalo selo Carpham.
Ovo jutro bilo je još ljepše od drugih jer je postupno bilo sve toplije, a
nebo sedefaste boje blistalo je kroz gusti zeleni svod od krošanja. Vinnie je
povukao zatvarač na sivo-žutu kaputu pa ga je prebacio preko ramena dok je
koračao svojim tajnim šumskim stazama od jedne do druge stupice, a u torbu
je spremao ulov: četiri zeca, dvije prepelice i jarebicu. Nije loše, kako god
pogledate!
Za krupna, postarijeg čovjeka bio je prilično izdržljiv. Dobro, šezdeset
godina možda nije duboka starost, ali više nije bio sportski tip, u što se prije
pet dana uvjerio prilikom neuspjela bijega pred policajcima, iako još uvijek
nije bilo neobično da za vrijeme jutarnjih tumaranja prijeđe dvanaest ili više
kilometara, i to zavojitim, neugaženim stazama. Pentrao se preko odvodnih
kanala i ograda, prelazio je pustopoljine i provlačio se kroza živice, a sve to
omogućavali su mu vještina i samopouzdanje što mu ih je ucijepio život
proveden u slobodnim širinama. No zdravlje ga baš nije služilo. Kad je prije
nekoliko dana izišao iz policijske postaje, grozno se osjećao, noge su mu se
tresle i dugo nije mogao doći do daha. Zato je toga jutra sve radio polako,
nije trčao, penjao se ni skakao, nego je opušteno šetao odmjerenim koracima.
Kad bude prelazio preko posjeda lorda Astburyja, morat će biti posebno
oprezan. Bilo je to veliko lovačko imanje od najmanje 2000 jutara. Preko
njega vodili su mnogobrojni putovi, a tu se pružalo i prostrano pošumljeno
područje. Bio bi to pravi raj za krivolovce da nije bilo glavnog lovočuvara
Tommyja Slugtona, ili staroga Seronje, kako su ga zvali.
Ni on više nije bio mlad, ali kao bivši padobranac sudjelovao je u
okršajima u Sjevernoj Irskoj i na Falklandima, o čemu je neprestano pričao
kad se ponapio u seoskim pubovima. Bio je željezna zdravlja i u dobroj
formi, a ophodio se krajnje zlobno. Vinnieja još nije uhvatio, no pohvatao je
većinu drugih lovokradica. Pričali su da je neke od njih dobro isprašio prije
nego što ih je odvukao u policijsku postaju. Seronja je sebi postavio posebnu
zadaću da sredi Vinnieja, a to mu je i najavljivao kad bi subotom kasno
navečer sjedili za barovima raznih pubova.
»Samo nastavi«, obratio mu se lovočuvar kad su se zadnji put sreli.
»Nastavi s tim, prijane, pa ću te jednog jutra pričekati.«
No Vinnie sad nije zato došao na imanje lorda Astburyja. Nikad se nije
osvrtao na smiješne prijetnje i izazivanja. Lov mu je bio zanimanje, a nije
upadao u neprilike zbog osobna ponosa. Zapravo bi ga prijetnje staroga
Seronje zauvijek odbile od tog imanja da preko njega nije prelazio put kojim
se Vinnie obično vraćao kući. Nikako nije želio zaobilaziti, iako je obično
pazio da se kreće samo ondje gdje je drveće najgušće raslo, kroz šumu
Aberly, Dunstanovu kotlinu, nizinu Woodhatch ili guštaru Shawcross.
Upravo je tu, u gustom šumarku, gdje su rasle breze i vrbe, daleko od
znatiželjnih očiju, provjerio još nekoliko stupica jer su mu, iako je rijetko
hotimice lovio upravo u tim šumama, bile usput, pa zašto povremeno ne bi
iskušao sreću? Moglo bi mu se isplatiti jer ovamo često zalutaju tetrijebi i
šljuke. Trebao je samo smotati nekoliko stožaca od jaka konca i kore drveta,
unutrašnjost im namazati ljepljivom smolom i sakriti ih u šipražju, a onda do
njih posipati stazu od zrnja. Bilo je to vrlo lako. Koristeći se jednostavnom,
uobičajenom stupicom jednom je uhvatio nekoliko fazana. Ipak, danas se
činilo da ga sreća nije poslužila. Uhvaćene ptice često su mirno sjedile, ali
sad je grmlje bilo posve nepomično. Odloživši kapu i torbu za plijen, Vinnie
je svejedno pregledao klopku.
Uz čelični škljocaj desnu ruku zarobilo mu je nešto nalik na giljotinu.
Vinnie se sledio, zaprepastivši se, jer nije znao da je takav bol uopće
moguć, a onda je u stanju otupljenosti shvatio da je gotovo sigurno slomio
ruku.
Poslije tih spoznaja obuzela ga je potpuna nevjerica, jer kad je ruku
pokušao izvući iz gusta lišća, postao je svjestan da ga je čvrsto uhvatila
nekakva čelična stupica koja se sastojala od dviju nazupčanih čeličnih oštrica
u željeznu okviru što ih je netko lancem i lokotom vezao za deblo drveta
udaljena oko metar. Otkad se bavio krivolovom, Vinnie nikad nije uporabio
sličnu napravu, a pogotovo ne tako veliku, jer ova kao da je služila za lov na
krupnu divljač kao što su vukovi i medvjedi, a takvih životinja u guštari
Shawcrossa gotovo uopće nije bilo.
Izbuljenih očiju zurio je u stupicu. Zahvatila ga je malo iznad ručnog
zgloba, a zupci oštri poput britve probili su meso i zarili se duboko u
slomljenu kost. Ruka mu se ohladila, više je nije osjećao, polako je
poplavjela, a iz nje. je liptala gusta, topla krv. Dok je Vinnie klečao, bol mu
se polako širio do ramena, a onda nadolje kroz gornji dio tijela. Uzalud je
jednom rukom pokušavao prtljati po stupici jer nije mogao ni pronaći
mehanizam za otvaranje, a kamoli ga pokrenuti. Tako je nespretno nastojao
otvoriti okrutne čelične ralje da su mu se zupci zabili još dublje u ruku.
»Seronja!« izgovori Vinnie ustima punim pjene.
U glavi mu se vrtjelo, a srce mu je snažno tuklo. Je li to učinio Seronja? Je
li pronašao Vinniejeve stošce pa je umjesto njih podmetnuo ovu stupicu? Na
to pitanje odgovorio mu je vedar, ali malo prigušen glas.
»Gle, gle, gospodin Budd... Baš ste nespretni.«
Vinnie ošamućeno podigne pogled. Dvije pojave opušteno su silazile niz
obronak, među drvećem.
Kad bi bilo moguće da mu se sledi krv koja mu je tekla iz rane i kolala
žilama, to bi se i dogodilo. Jedna je pojava bila visoka, druga niža, a obje su
na sebi imale radnu odjeću, dok su im lica skrivale maske. Viša prilika stavila
je masku s likom Olivera Hardyja, dok je na licu druge počivao blaženi
smiješak Stana Laurela. Vinnieja je maločas pozdravio Hardy, a sad se
ponovno javio.
»Vrlo neprimjerena nesreća! Iskusni lovac poput vas uhvatio se u vlastitu
stupicu.«
»Ja nikad...« promuca Vinnie. »Nikad ne...«
»Uistinu zaprepašćujuće, iako bi pripadnici lobija koji se bori protiv
krvavih sportova držali da je to pjesnička pravda.«
»Molim vas, nikad nisam progovorio... Nisam ništa rekao...« Vinnie je
nakratko ostao bez riječi. Ruka ga je nezadrživo boljela, a srce mu je tuklo
kao da će iskočiti iz prsnoga koša.
Pridošlice su nepomično stajali s rukama na bokovima.
»Murjacima ništa nisam rekao«, uspio je protisnuti Vinnie. »Nisam im
rekao...«
»Kad bismo vam barem mogli povjerovati na riječ, gospodine Budd.«
Vinnie ih je gledao otvorenih usta, šištavo dišući. Bol je unekoliko
popustio, ali samo zato što mu se ruka potpuno umrtvila. Iz slomljena
zapešća još mu je kapala krv.
»Nisam prijavio nikakva imena. Nisam vidio lica.«
»Naravno da niste«, odgovori Hardy, »ali samo zato što nikad ne
riskiramo, a ne zato što mislimo da ćete šutjeti. Uistinu je glupo imati bilo
kakva posla s policijom. Doista, gospodine Budd, kako se čovjek vašega
zanimanja mogao tako ponijeti? Hoćete li zbilja sebi dopustiti da izgubite i to
malo poštovanja što vam je još preostalo?«
Kad je Vinnie sagnuo glavu, šešir sa širokim obodom pao mu je na tlo, a
na lice su mu se spustili pramenovi znojem natopljene crvene kose koja se
prorjeđivala. »Morate mi pomoći... da se oslobodim ovoga.«
»Možda«, zamišljeno će Hardy, »ali najprije ćemo poduzeti mjere
opreza.«
Vinnie je mogao samo bespomoćno klečati, nagnuvši naprijed svoje
krupno tijelo, kad je Laurel čučnuo pokraj njega i s gumenim rukavicama na
rukama počeo pomno pretraživati kaput koji je ležao na tlu i torbu, a onda je
prešao na hlače. Zavukao je ruku u svaki džep i džepić, pa je vadio udice,
mreže i loptice jakoga konca, čak je iz korica izvadio i lovački nož oštar
poput britve. Podigao je suvratke nogavica i pogledao u čizme, a završivši
pretraživanje, pogledao je krivolovca, odmahnuo glavom i nasmijao se
jezivim, visokim glasom.
»Nemate mobitel?« upita Hardy. »Vrlo neprofesionalno od vas. Što bi bilo
da vam se ondje vani uistinu dogodi neka nesreća?«
Vinnie nije mogao odgovoriti. Još nikad u životu nije se osjećao tako
bolesno i slabo.
Hardy s neodobravanjem odmahne glavom, a njegov niži sudrug pruži mu
lovački nož. Onaj viši ga promotri, a onda nastavi: »Čak vam ni nož ne bi bio
od velike koristi. Ta je stupica uvezena čak iz Sibira, a napravljena je da
zadrži medvjeda od petstotinjak kila. Ni jedan čovjek ne može je otvoriti, a
naravno, zaglavili smo mehanizam za otvaranje, kao što ste nedvojbeno
primijetili.«
Predao je nož svom sudioniku, a onda je čučnuo. Jezivi plastični osmijeh
na maski zapravo je pripadao komičaru koji je nekoć uveseljavao milijune
ljudi, no na licu ovoga čovjeka postao je slika zla, a Vinnie je znao da će ga
taj prizor progoniti dok bude živ.
»Reći ću vam što mislim, gospodine Budd. Vi ste osoba koja je sama sebi
dovoljna, je li? Mislim da biste učinili bilo što samo da vas ne uhvate ondje
gdje ne biste smjeli biti. Imam li pravo? Čak i ako se neki zlobni lovočuvar
vrlo podlo ponio pa vam je postavio stupicu – no obojica znamo da to nije
njegovo djelo, iako je lako moguće da će policija doći upravo do tog
zaključka – nikako ne biste htjeli priznati da vas je nadmudrio. Sve biste
učinili, je li, da odete odavde i da nitko ne dozna što se dogodilo. Hajde,
priznajte.«
»Molim vas«, krkljao je Vinnie. Srce mu je tako tuklo da je u prsima
osjećao bol. »Preklinjem vas...«
»Oh, ne.« Hardy se doimao razočarano. »Tako krupan momak koji je,
kako čujem, više puta bio u zatvoru, a kad se u pubovima natjecao u ispijanju
čaša, sve je mlade klipane otjerao pod stol. Izvući ćemo vas iz te stupice i ne
samo to, nego ćemo se pobrinuti da naša uloga ostane tajna. Tako je, Vinnie.
Činit će se da ste sve sami prouzročili. Vaši prijatelji, kad biste ih imali, bili
bi zadivljeni.«
Lovokradica je bio gotovo previše ošamućen da bi ga razumio, a Hardy se
sagnuo i prilično mu pažljivo pregledao ruku kao da želi utvrditi težinu rane.
Onda je ispustio ironičan zvuk, praveći se da je zabrinut.
»Sigurno jako boli, ali ne brinite se. Svim lošim stvarima dođe kraj, a vaše
će nevolje, gospodine Budd, vrlo brzo završiti... Eto!«
Položio je prst otprilike dva centimetra iznad mjesta na ruci u koje su se
zabile čelične ralje stupice. Vinnie još uvijek nije imao pojma što to
maskirani govori, a nije primijetio ni da se Laurel s druge strane nagnuo nad
njega. Shvatio je što se događa tek kad je čelik bljesnuo jer ga je Laurel
udario njegovim vlastitim nožem.
Prvi udarac nije posve prerezao izmrcvarenu ruku, nego je samo ostavio
pravilnu posjekotinu u kojoj se meso posve rastvorilo. Vinnie je pokušao
povući ruku, dok mu je iz grla puna sluzi izlazilo zaprepašteno, užasnuto
skvičanje. Hardy je otraga obavio ruke oko njega pa je držao lovokradicu
kako bi ga njegov sudionik mogao još jednom zasjeći, a onda mu uputiti i
nove udarce.
Vinnie je raširio oči smrtno se užasnuvši, a iz usta koja su slinila izlazilo
mu je ošamućeno cviljenje dok je čelik uporno prodirao kroz meso. Niz
strašnih, muklih udaraca sustavno je razdvojio meso od kosti, a u zrak je
prskala krv iz prerezanih arterija, natapajući sve tri prilike. Sve se odvijalo
brže nego što se moglo očekivati. Laurel glasno zastenje, a onda još jednom
žestoko udari, prerezavši posljednje trake tkiva pa se batrljak oslobodio
stupice.
No još nisu završili.
Vinniejev se pogled gasio, a srce mu je divlje i nepravilno tuklo. Unatoč
tomu, povukli su ga i postavili na noge pa je stajao njišući se amo-tamo.
Srdačno su mu, tapšući ga po leđima, čestitali na čvrstoći i hrabrosti, a
onda su mu preko ramena prebacili kaput. Jedan od njih Vinnieja je uhvatio
za zdravu ruku pa mu je raširio prste i na dlan mu stavio nož s okrvavljenom
oštricom. Da je u njemu još preostalo snage i snalažljivosti, Vinnie je nožem
mogao zamahnuti na njih, ali više nije znao ni gdje je ni što se dogodilo.
Imao je dojam da mu se rebra skupljaju i gnječe mu vitalne organe. U ušima
mu je strahovito šumjelo, a svijet oko njega posve se smračio. U osakaćenoj
ruci više gotovo nije osjećao bol.
Na um mu je nakratko pala jasna misao da je najbliža cesta udaljena samo
četiri kilometra. Ako je se uspije dokopati, pa naiđe neki ranoranilac, još
uvijek će ga moći na vrijeme otpremiti u bolnicu. Polako i oprezno je
zakoračio, a onda je napravio još jedan korak. Gledatelji iza njega zapljeskali
su, oduševljeno ga hrabreći.
»Samo naprijed. Gotovo si stigao. Pa... možda i nisi.« Uslijedio je
raskalašen smijeh.
Vinnie ih nije čuo. Vidio je samo da se prema njemu brzo uzdiže tlo, ali
više nije osjećao ništa, pa ni bol kad ga je tlo udarilo u lice.
Dvadeset šesto poglavlje
Hecka je budilica probudila malo prije šest. Zijevnuo je i sjeo u postelji, iako
je spavao samo nekoliko sati. Poslije, tijekom dana, platit će zbog toga, ali
sad je imao posla. Počešao se po raščupanoj kosi, a onda se osvrnuo oko
sebe. U sobu je prodiralo mliječno danje svjetlo koje je čulno obasjavalo
Gailine zamamne obline dok je potrbuške ležala uz njega. Kosa joj se u
široku luku rasula po jastuku, a dno leđa prekrivala joj je samo izgužvana
plahta.
Sagnuo se i poljubio je u otkriveni vrat pa se pomaknula i nešto
promrmljala, a on je tromo otišao u kupaonicu, gdje je obilato ispraznio
mjehur i stao pod tuš. Pod vrućim mlazom posve je živnuo, a onda je izlio
šampon na prljavu, znojnu grivu.
Gail je još spavala kad se osušio ručnikom, navukao donje rublje i vratio
se u sobu. Kroz zastore je sad prodiralo jače danje svjetlo pa je ugledao nešto
zbog čega je zastao. Na njezinu desnom guzu, koji je bio nalik na breskvu,
primijetio je tri mala, kružna ožiljka. Sjeo je pokraj nje i blago ih dotaknuo
vrhom prsta. Bile su to male udubine na koži, kao da su stradali mali, kružni
djelići gornjega sloja, pa su na tkivu ostali nepravilni ožiljci. Kad joj je
pregledao površinu tijela, pronašao je još jedan takav ožiljak, ovaj put
postrance na desnoj dojci, a nije ga morao pomnije istražiti jer je bio isti kao i
ostali. Postojala su svakovrsna nedužna objašnjenja kako je neka osoba
zadobila posjekotine i ožiljke, ali opekline prouzročene vrhom cigarete
ostavljale su jedinstvene tragove. Ponovno je dotaknuo ožiljke na zadnjici, a
ovaj put joj se mišić malo stegnuo. Shvatio je da je budna, a onda je vidio da
ga mrzovoljno motri ispod raščupanih uvojaka.
»Molim te, ustani«, rekao je.
Iz postelje je kliznula neobično poslušno pa je stajala okrenuvši mu leđa.
Nisko na kralježnici imala je još jedan mali ožiljak koji je prije skrivala
plahta.
»Okreni se«, zamolio je, a kad je to učinila, primijetio je ožiljak iznad crte
stidnih dlaka.
»Prije nego što pitaš«, javila se, »ne... ne volim grube odnose, ali on je
imao svoje potrebe, a bila sam s njim.«
Heck je uhvati za zapešća i privuče je k sebi. Ni sad se nije opirala.
Položio joj je ruke postrance na dojke, a onda je njima prešao niz njezino
vitko tijelo. Malo nalijevo od prsne kosti napipao je još jedan zamjetljiv
ožiljak što ga besprijekorna koža nije mogla sakriti.
»Je li jedna od njegovih potreba bila i da ti slomi rebra?« upitao je.
»Nije bilo namjerno«, odgovorila je. »Barem mislim da nije.« Uhvativši je
za desnu ruku, pod palcem je osjetio iskrivljenje u zapešću. Nije bilo
izraženo, pa ga ne bi primijetio da nije posebno tražio. »Je li ti namjerno
iščašio zapešće?«
»To se dogodilo za vrijeme teškoća prilikom uhićenja.«
Pogledao ju je. »Tako si to objasnila Willu Roytonu jer mislim da si zbog
te ozljede morala četiri tjedna sjediti u uredu i odgovarati na telefon.«
U očima su joj zasjale suze. »Ništa te od toga ne čudi, je li?«
»Svoj posao obavljam već gotovo dvadeset godina, Gail. Takvo što vidio
sam već sto puta.«
»Ali kladim se da tome nikad nisi bio tako blizu. Nisi milovao ta mjesta
kao što sad činiš, a nisi ih ni ljubio, kao sinoć.«
Ustao je i poravnao pokrivač na postelji. »Sjedni, skuhat ću ti čaj.«
»Oh, da, jer sam meka ženica kojoj je samo to potrebno.«
»Pa, ako ti ne želiš čaj, ja ću ga ipak popiti.« Prešao je preko prostorije i
pristavio čajnik.
Gail je gola sjedila na krevetu, obuhvativši se rukama. Iako nije vidljivo
plakala, oči su joj se navlažile. »Trebala sam misliti da ćeš to primijetiti kad
iziđe sunce. Tip poput tebe ima vražje sokolove oči. Ono što smo sinoć
učinili bila je loša zamisao, i to iz mnogo razloga.«
»Hoćeš li mlijeko ili šećer?« upitao je.
»Neću prokleti čaj!«
Heck je i dalje miješao tekućinu. Imao je prilike vidjeti i takvo ponašanje:
žrtve se pod pritiskom razbjesne, posebno zato što drže da se sve dogodilo
zbog njihove vlastite manjkavosti pa nastoje opovrgnuti dojam da su slabi.
Gail kao da je govorila: Neću dopustiti da mi netko zapovijeda ni da učini
da se osjećam poput početnice u uredu.
Možda je bilo čudno što je sinoć pokušavala sakriti ožiljke pa je ugasila
svjetlo prije nego što se svukla, no jutros kao da se posve pomirila s
činjenicom da će Heck sve neizbježno otkriti, no s psihološke strane njezino
ponašanje nije bilo nedosljedno. Prisnost u kakvoj su sinoć uživali često
probije zapreke između dvoje ljudi, kao da, nakon što ste s nekim vodili
ljubav, više nema smisla pred tom osobom skrivati tajne, iako vam takvo
razotkrivanje ne donosi veliko olakšanje, posebno ako ste s nekim bili samo
zato što ste se nakratko zaželjeli bliskoga druženja.
»Znaš, svatko može zapeti u zlostavljačkom odnosu, žena, muškarac,
građanska osoba, ili murjak, pa ti ne mora biti neugodno.«
»Nije mi neugodno.«
Pružio joj je čaj, a ona ga je prihvatila, iako je izjavila da ga ne želi. Dao
joj je sivo-bijeli četvrtasti rupčić, koji je izvadio iz džepa traperica, pa je
njime obrisala oči.
»Dobro, nije ti neugodno«, složio se, »ali kladim se da si posve smetena?«
»Smetena?«
Sjeo joj je sučelice u naslonjač. »Gail, vrlo si sposobna detektivka. Sinoć
si izvela nešto što bi uspješno mogla obaviti samo dva ili tri policijska
službenika u cjelokupnim snagama Engleske i Walesa. Ako dosad nisi bila
svjesna da si tako vrsna, sad to znaš i zato se više nego ikad prije pitaš:
>Kako sam mogla dopustiti da mi se dogodi takvo što?<«
Rastreseno je pijuckala čaj. »Nije to, nego... Uvjeren si da nekoga voliš...«
»Ili da ga trebaš, ili i jedno i drugo.«
Oprezno ga je motrila kao da je pomislila da je možda – tko zna? – upravo
on čovjek kojemu bi mogla povjeriti nešto tako osobno, ali onda se polako
namrštila. »Uče li to u savjetovalištu za zlostavljane supruge? Nemoj mi reći
da si i tu diplomirao.«
»Upravo sam ti rekao da sam sve to već prije vidio i zato se nisam
začudio.«
»Možda nisi, ali vidim da si razočaran.«
»Zašto bih bio?«
»U stanju sam paziti na sebe, Heck.«
»To si već dokazala. Kopiletu si dala nogom u guzicu pa je odletio.«
»Ali ne dovoljno daleko.« Ustala je i pošla prema kupaonici. »To je i tvoje
mišljenje. Vidio si da me unaokolo slijedi poput sjene.«
»Što te uistinu tišti, Gail?« upitao je.
Zurila je u njega. »Molim?«
»O čemu je doista riječ? Mislim, upravo sam ti dao do znanja da zbog
toga nisi manje vrsna policajka, dakle što je?«
»A što ti misliš?«
»Pogađat ću. Zabrinuta si da će taj klaun, ako ga izričito odbiješ, odigrati
glavnu kartu pa će svima ispričati kakav ste odnos vas dvoje imali.«
»Ne bi li i ti na njegovu mjestu učinio isto?«
»Misliš li da će htjeti da netko dozna da je zlostavljač i sadist?«
»Oh, zaboga, to mu je svejedno. Vjeruje da je mužjak nad mužjacima, a
svoju vrijednost određuje po tome u kojoj mjeri je u stanju mene nadzirati.«
»Dopuštaš mu to ako mirno trpiš njegovo sadašnje ponašanje.«
»A što bi htio da učinim?«
»Ne znam, napuni mu automobil starim željezom ili mu u računalo pošalji
protuzakonite porniće...«
»Ah, odrasti!« Ljutito je otišla u kupaonicu i otvorila tuš.
Pošao je za njom. »Gail?«
S vješalice je uzela hrpu ručnika. »Polako se oslobađam, Heck. Za neko
vrijeme sve će biti gotovo.«
»Ne čini mi se da će biti tako lako.«
»Zašto držiš da je to veliki problem? Čuj, svakako ti je jasno da će, ako se
tako što pročuje, u Surreyju moj dobar glas vrijediti kao komad dreka.«
»Zatraži premještaj.«
»Je li to uistinu tako jednostavno?«
»Onda se prijavi u Jedinicu za serijske zločine.«
Okrenula se i pogledala ga. »Da, imala bih sjajne izglede! U divizijskom
Odjelu za kriminalističke istrage provela sam manje od godinu dana.«
»Moja riječ mnogo vrijedi.«
»Je li doista tako?«
»Pa, baš i nije. Moja riječ vjerojatno ne vrijedi toliko.«
»Moram ti priznati, Heck, da si vraški i dirljivo iskren.«
»Čuj, Gail, ti moraš povući potez, jer taj će te šupak i dalje mučiti, možda
izdaleka, ali u tome uvelike uživa. Možeš to trpjeti ili ga se možeš riješiti.«
»Znaš, imala sam pogrešno mišljenje o tebi. Nikako nisi diplomirao u
savjetovalištu za zlostavljane supruge jer govoriš najveće gluposti koje sam
ikad čula.« Zalupivši vratima za sobom, stala je pod tuš.
Prije nego što je Heck stigao odgovoriti, u sobi mu se oglasio mobitel pa
ga je podignuo.
»Detektiv vodnik Heckenburg«, javio se.
»Heck, ovdje Brogan.«
»Dobro jutro.«
»Moj šef kaže da bi vas nešto moglo zanimati.«
»Da?«
»Od pet sati ujutro pritišćemo ostale Zmijske oči. Podižemo svaki kamen
u Skeltonu, uhićujemo i pretražujemo. Ima svakovrsnih poveznica sa
zločinima što su ih počinili. Ako želite pročavrljati s njima, sad je pravo
vrijeme jer svašta skupljamo i popisujemo.«
»Bit ću ondje za dvadeset minuta.«
Upravo je navlačio čistu sportsku odjeću kad je iz kupaonice izišla Gail,
umotana u ručnik.
»Vrijeme je da pođemo na put«, izvijestio ju je.
Bacivši pogled na digitalni sat na televizoru, vidjela je da je tek petnaest
do sedam. »Tako rano?«
Dok je obuvao tenisice, procjenjivački ju je i pomalo zatečeno gledao jer
bila je vrlo zgodna kad joj je kosa visjela u sjajnim, mokrim uvojcima.
Zapravo, njezini ožiljci nisu bili tako važni, mogla ih je zadobiti pod posve
uobičajenim okolnostima pa nitko ne bi ni trepnuo. Zabrinjavala ga je
psihološka strana problema, ali naposljetku, nije na njemu da dijeli savjete
onima koji ih ne žele, a u tome i nije bio vješt.
Izvijestio ju je da je upravo primio poziv na mobitel. Sjedeći u fotelji,
zamišljeno je sušila kosu. »Moraš otići onamo, a ja ću se vratiti u Reigate.«
Upravo je u torbu stavljao prljavu odjeću. »Kako to?«
»Zato što sam tako odlučila prije pet minuta. Morat ćemo napisati
nekoliko tisuća stranica izvješća, da i ne spominjem da ćemo Willu Roytonu
morati opisati kako napredujemo. Ako ništa drugo, mora doznati o Manku...
kako bi mogao dati neko tobožnje objašnjenje kad služba za unutarnji nadzor
počne ispitivati.«
»Još uvijek moramo otkriti odakle je došao onaj sivi kombi.«
»Za to nije potrebno dvoje ljudi.«
Uspravio se. »Dakle, to bi trebao biti rastanak, je li?« Doimala se
zbunjeno, kao da ne zna o čemu njezin kolega govori. »Gail, pitala si me
zašto od svega toga pravim značajan problem pa ću ti reći: osobne sporne
točke su jedno, ali nešto je sasvim drugo ako osobne stvari utječu na tvoju
sposobnost da obavljaš posao. To bi te uistinu umanjilo u mojim očima.«
»Moj odlazak s tim nema nikakve veze.«
»Da, itekako ima.« Nije namjeravao podignuti glas, ali više nije bilo
vremena. »Ako ne možeš podnijeti da ostaneš sa mnom zato što sam, po
tvome mišljenju, doznao tvoje male, prljave tajne, u redu, nema problema.
Više se nikad ne moramo ni rukovati. Ali ne usuđuj se ni pomisliti da ću te
zbog toga pustiti da odeš dok nismo posve obavili posao. Zato se, kvragu,
odjeni i saberi se. Smjesta ću se vratiti u Skelton pa očekujem da ćeš za
petnaest minuta i ti biti ondje, ali nikako nemoj kasniti.«
Dvadeset sedmo poglavlje
Skelton Wood više se nije doimao tako zloslutno jer posvuda su bile jake
snage sigurnosti.
Kad je Heck stigao, u zraku je čuo pucketanje policijskog radija, a
posvuda su stajala službena vozila koja nisu pripadala samo tamošnjim
ophodnjama, nego su tu bila i teška oklopna vozila, puna pripadnika Jedinice
za podršku. Mnoge zgrade zapečatili su trakama koje su obilježavale mjesto
zločina, a zatvorili su čak i neke ceste, pa su Hecka propustili tek kad je
pokazao policijsku iskaznicu. Na uglovima ulica vidio je automobile
oružanih policijskih snaga, a oko njih su se okupili policajci pod oružjem, no
sad su uglavnom pili kavu i jeli sendviče sa slaninom. Bili su tu i vatrogasci,
koji su namotavali šmrkove nakon što su ugasili pocrnjele ruševine dućana i
izobličene automobilske olupine. Činilo se da je nedavno došlo do sukoba, ali
to nije dugo trajalo. Kao što se često događa, čak ni u očajno kaotičnom
susjedstvu poput ovoga nisu baš svi podržavali mjesnu bandu onako zdušno
kako su to njezini pripadnici voljeli zamišljati.
Sad su Leteći odred i policajci u odorama obavljali posljednja čišćenja,
krećući se među zapečaćenim zgradama, garažama i podrumima, odakle su
izvodili namrštene uhićenike u lisičinama. Nekolicina je pokušala pružiti
otpor, pa su bili okrvavljeni jer su naposljetku pucali na policajce, a jedan od
njih zadobio je tešku ranu na vratu, pa pripadnici bande nisu baš dobro prošli.
Pojedinci iz Škvadre zmijskih očiju mirno su se predali, pa su čak djelovali i
prilično prestrašeno. Vrh njihove bande preko noći je nestao, a k tome su
vođe, kojima su njihovi podređeni vjerovali, prokazivali niže pripadnike.
Zmijskim očima činilo se da se njihov svijet raspao u samo nekoliko sati, a
nitko nije znao što ih još čeka.
Heck je posuđenu Mazdu parkirao pokraj niza policijskih oklopnih vozila
natovarenih kutijama i vrećama za spremanje dokaza. Čak i letimičan pogled
otkrivao je da je tu golemo mnoštvo predmeta koji su teretili bandite: hrpe
noževa i pištolja, vreće pilula, vrećica s drogom, svežnjeva gotovine i
novčanika, a policajci su k tome skupili brojne iPhone, iPadove i druge skupe
naprave.
»Detektiv vodnik Heckenburg?« upita glas, a Heck se osvrne. Prilazio mu
je detektiv pozornik Bernetti. Poput gotovo svih policajaca ovdje, i on je još
uvijek bio naoružan pa mu je iz korica na bedru virio pištolj Glock. »Bob je
uhitio osobu s kojom biste možda htjeli razgovarati«, izvijestio je Hecka.
»Gdje je?«
»U Talbot Courtu, na broju trinaest.«
Heck slegne ramenima, a Bernetti pokaže prema sjevernoj strani
nogometnog igrališta, gdje je tamni prolaz vodio između dviju spojenih
stambenih zgrada. »Onuda, na drugom katu.«
Kad je Heck pošao u tom smjeru, dojuri automobil, žuti Fiat Punto, i
zaustavi se pokraj njegove Mazde, a Gail iziđe i priđe mu. Detektiv se
jednostavno morao nasmiješiti, ali ni jedno ni drugo nisu izgovorili ni riječi
dok su koračali preko igrališta, a onda su zašli u prolaz prekriven opekama i
bocama preostalima poslije sinoćnje bitke. Na kraju prolaza betonskim
stubištem popeli su se do gornjega hodnika koji je gledao na niz vrtova iza
zgrade, no sad su to uglavnom bila smetlišta. U hodniku je stražario policajac
u odori.
»Tražim Boba Huntera«, obrati mu se Heck pa policajac palcem pokaže
iza svog ramena. Prošavši pokraj tri ulaza, pronašli su broj trinaest, a vrata su
bila otvorena. Na njima je stajao detektiv vodnik Brogan sa strojnicom MP5
preko ramena. Glavom je pokazao u polumračnu unutrašnjost.
Kad su ušli, Hecka i Gail najprije je zapahnuo zadah vlažne posteljine,
neopranih tijela i ustajale mokraće. Dnevna soba bila je slabo namještena, a
posvuda su ležale limenke piva i prljavo donje rublje. Umjesto saga pod je
prekrivao smeđi linoleum, otrcan na rubovima. Tu su zatekli Boba Huntera i
dvojicu policajaca iz Letećeg odreda, a bila je nazočna i četvrta osoba, koju
Heck nije poznavao. Taj čovjek sjedio je u niskom naslonjaču s visokim
naslonom, a na sebi je imao pohabani sivi džemper, plave hlače od trenirke i
papuče. Nije mu bilo više od trideset godina, ali bio je mršav poput strašila, a
lice mu se doimalo još mršavijim zbog prevelikih naočala na orlovskom nosu
i obilne smeđe sive kose koja se doimala poput peruške za brisanje prašine.
Za uho je zataknuo cigaretu što ju je sam savio, a bila je tako izgužvana i
zgnječena da u njoj vjerojatno više nije bilo duhana.
Gledao je ravno preda se, ne obraćajući pozornost ni na koga, iako nije
odavao dojam okorjelog gangstera, nego se jednostavno izgubio u svom
svijetu. Ako se Heck pitao zašto taj čovjek djeluje tako ošamućeno, odgovor
mu je pružio stol na drugom kraju prostorije na kojemu su ležale boce,
prljave žlice i igle.
»Upoznajte se s Billyjem Peersonom«, predstavi ga Hunter, bez drugog
uvoda. »Unatoč tomu što je nalik na zalutala pacijenta duševne bolnice,
glavni je knjigovođa Škvadre zmijskog oka.«
Heck je začuđeno gledao tipa u naslonjaču. »Doista?«
Hunter kimne i protrlja zatiljak. Bio je blijed jer nije spavao, ali inače se
doimao bodro. »Nekoć je bio značajan igrač u gradskoj poslovnoj četvrti, ali
čini se da su ga loše navike upropastile. Propao je... a padao je sve do Skelton
Wooda, no kad je raspoložen, još može drobiti brojeve. Je li tako, Billy?«
Peerson nije odgovorio, nego je i dalje zurio u daljinu, koje ovdje nije ni
bilo.
»Ovo je detektiv vodnik Heckenburg«, nastavi Hunter, »a istražuje niz
ubojstava dolje u Surreyju.«
Računovođa se trgnuo i podignuo pogled, a desni mu je obraz zatitrao.
»Da, tako je«, zloslutno će Hunter, »niz ubojstava! Sve bolje i bolje, zar
ne?« Pogledao je Hecka. »Ovaj Billy ovdje vrlo je zabrinut jer očekuje da
ćemo ga optužiti za pranje novca, skrivanje ukradene robe, posjedovanje
droga, sudioništvo i pomaganje u oružanim pljačkama i tako dalje. Zato je,
unatoč svom držanju, zapravo vrlo sretan što smije s nama razgovarati.
Uskoro će sve to biti i službeno zapisano... je li tako, Billy?«
»Nemam ništa s ubojstvima«, izjavi Peerson jednoličnim, pomalo
nesigurnim glasom, u kojemu je još bilo tragova obrazovanja što ga je vrlo
nemarno odbacio. »Ne u Surreyju, jer to nije naše područje. Ondje nikad ništa
nismo poduzimali.«
»Možda bi trebao dopustiti da o tome prosudi detektiv vodnik
Heckenburg. Ispričaj mu ono što si meni govorio o vozilima zabilježenima u
poslovnom dnevniku. Kao što sam rekao, nagradit ćemo tvoju suradnju.«
»Hm...« Peerson šmrcne, a kad mu je sluz u mjehurićima navrla iz nosa,
obrisao ju je o rukav. »Škvadra je na razne načine... hm, dolazila do gotovine,
do brze love.«
»Ma nemoj!« tobože se začudi Heck.
»Jedan od tih načina bila je krađa vozila po narudžbi«, umiješa se Hunter.
Heck kimne. »To bi moglo biti zanimljivo.«
Računovođa ponovno šmrcne, a onda zabije prste u slijepljenu kosu i
počeše se po tjemenu, što je izazvalo kišu peruti. »Ako je neka druga škvadra
za posao trebala automobil, Zmijske oči su im ga začas nabavile po određenoj
cijeni, a plaćalo se unaprijed.«
»Ovdje su krali vozila?« upita Heck.
Peerson slegne ramenima. »A gdje drugdje? Ako je nečiji automobil
iščeznuo, nitko se nije žalio jer su svi znali da je u to upletena škvadra.«
»Sad je s tim gotovo«, nasmije se Brogan.
»Da, gotovo je«, potvrdi Hunter kao da žali zbog toga, »no Billy će se
brzo naviknuti na novi poredak.«
Činilo se da je taj razgovor zbunio računovođu pa je gledao jednoga i
drugoga policajca. »Ovo je dobro mjesto da nabavite automobil«, rekao je.
»Nema nikakve opasnosti da vam se što dogodi. Vlasnik će naposljetku
prijaviti, ali možda za nekoliko dana. Reći će da su vozilo ukrali neki slinavci
iz Glasgowa.«
»Jeste li, kao računovođa, bilježili takve poslove?« upita Heck.
Peerson pokaže otvoreni ormar iz čijih su se pretinaca po podu rasuli
papiri, ali na polici su ležale poslovne knjige, uvezane u kožu, jer su ih
vjerojatno uredno posložili Hunter i njegovi suradnici.
»Ako ih želite pogledati, Heck, samo naprijed«, potakne ga detektiv
inspektor. »Uskoro ću sve to morati odnijeti u postaju.«
Heck priđe poslovnim knjigama i pregleda nekoliko stranica koje su bile
nažvrljane kemijskom olovkom. Bilješke su mjestimično bile nečitljive, ali
vidio je mnogo znakova za funtu, a računovođa je često dodavao i telefonske
brojeve.
»Tražim sivi kombi Bedford«, reče Heck pružajući Gail nekoliko
poslovnih knjiga. »Možda mi možete pomoći. Registracija je G-D-1-4-F-E-
D.«
Peerson ponovno prijeđe rukom kroz kosu, koju nikako nije mogao
ukrotiti. »Mislim... da, mislim da se sjećam.«
»No, hajde, pomozi čovjeku«, potakne ga Hunter pa ga uhvati za rukav i
prisili da ustane.
Računovođa se odvuče preko prostorije kao da napola spava. »Bilo je to
nedavno«, prisjećao se. »Isporuku vozila obično naplaćujemo deset tisuća.«
»Samo deset, ha?« smijuljio se Hunter. »Vi i ja odabrali smo pogrešno
zanimanje, Heck.«
»Možda je taj put bilo jeftinije.« Peerson je premetao po hrpi poslovnih
knjiga, a onda je jednu izvukao. »Kombi su ukrali na uglu, ispred dućana
onog Azijata, na Aveniji Morgan.«
»Da, a vlasnik jest prijavio«, reče Heck, »i to smjesta.«
Računovođa slegne ramenima, listajući. »Znate, kakvi su ti stranci...«
Zastavši, iza uha je uzeo smotanu cigaretu, a iz džepa je izvadio upaljač pa ju
je pokušao zapaliti. »Sami su sebi jebeni zakon otkad su se pobunili, ali već
bismo im pokazali!«
»Mi ćemo tebi pokazati, sinko, ako ne požuriš«, upozori ga Brogan.
»Tvoja škvadra terorizirala je nedužne ljude.«
Peerson nije odgovorio, nego je zapalio cigaretu, a onda je nastavio listati
po poslovnim knjigama, otpuhujući smrdljivi dim. »Evo ga«, napokon je
prstom potapšao stranicu. Zakašljao se dok je čitao. »Sivi kombi Bedford...
Znao sam da ću se sjetiti. Da, taj put nije bilo naplate.«
Pogledavši stranicu, Heck je vidio da su uz broj registarske tablice i slova
»U/V«.
»Što znači ‘U/V’?« upitao je.
Računovođa kimne. »>Usluga vraćena.< Vjerojatno smo nekome nešto
dugovali.«
Heck je nastavio čitati. »A kupac je >Jack Smith<«. Najprije je pogledao
Huntera, koji slegne ramenima, a onda je bacio pogled na Gail, no ona
odmahne glavom. »Kako mu je pravo ime, Billy?«
Peerson pruži knjigu detektivu, a onda se odvuče natrag do naslonjača.
»Ne pitamo... sve dok daju novac.«
»A kakva je to bila usluga?«
»Niži sam po činu pa mi ne govore o svojim poslovima.« Računovođa
ponovno počne kašljati. »Samo vodim knjige.«
»Oprostite, prijatelju«, Hunter pogleda Hecka. »Čini se da sam vas uzalud
pozvao.«
»Ne, niste.« Detektiv pogleda dno stranice gdje je Peerson zapisao
nadnevak kad su obavili taj »posao« – 22/7. »Billyju ćemo dati da pogleda
neke fotografije.«
»Nije potrebno«, umiješa se Peerson, koji se opuštao u naslonjaču,
otpuhujući novi oblak smrdljiva dima. »Taj je tip još uvijek u Londonu.
Sinoć sam ga vidio.«
»Kad i gdje?« zanimalo je Gail.
»Oko sedam sati. Odsjeo je u Lambeth Royalu.« Računovođa je zatvorio
oči dok je uvlačio dim. »Išao je prema tom hotelu, a izišao je iz dućana s
kebabima preko puta.«
»Lambeth Royal?« upita njegova sugovornica.
»To je jeftini hotel«, objasni Brogan. »Prava usrana rupa u kojoj odsjedaju
prostitutke, narkomani i drugo smeće.«
»Siguran si da si vidio Jacka Smitha?« upita Heck računovođu.
»Da, jesam.«
»Možeš li opisati tog tipa?«
Peerson kroz nosnice otpuhne dim, a činilo se da ga je to još više opustilo.
Kapci su mu zatitrali.
»Nemoj nam zaspati, Billy. Pitao sam možeš li ga opisati?«
»Hm... nizak je i zdepast. Na sebi je imao parku i traperice.«
»Je li bio sam?« upita Gail.
Računovođa napravi neodređen pokret. »Da, bio je, ali nosio je dva
kebaba umotana u papir.«
Hunter pogleda Hecka. »Znači li vam to nešto?«
»Zvuči istinito«, tiho odgovori detektiv. »Nadzorne kamere snimile su
dvojicu, a jedan od njih bio je nižega rasta i zdepast. Pitam se zašto se motaju
ovuda. Hoću reći, odsjeli su u hotelskoj rupi, pa očito nisu odavde, no ako su
>djelovali< u Surreyju, zašto ne borave ondje?«
»Možda ti dečki nisu ni iz Surreyja«, pretpostavi Hunter.
Heck se smeo. Kad god su u toj istrazi nekamo stigli, činilo se da je pravi
odgovor još dalje na obzoru. »U redu.« Dao je znak Gail da je vrijeme da
odu. »Hvala na pomoći, Billy. Nadam se da će ti kaznu smanjiti za nekoliko
godina jer gulit ćeš dva desetljeća.«
Peersonu je ponovno zatitrao obraz. Ispitujući pogledao je Huntera.
»Ne osvrći se na njega«, reče policajac. »Reci nam što želimo znati pa
ćemo ti ugoditi.«
»Posebno me zanima ta poslovna knjiga, Bobe«, doda Heck dok je išao
prema vratima.
»Da... zapamtit ću to.«
»Jack Smith?« upita Gail kad su izišli hodnik. »Jesi li siguran da vjeruješ
tom narkiću? Ušlagiran je do ludila.«
»Ali možda nije bio kad je unio bilješku u knjigu«, zamišljeno će Heck.
»Zmijske oči našim su počiniteljima nabavili kombi 22. srpnja, samo dva
dana prije nego što sam na Thorntonovu imanju pao u rijeku.«
»Da, to se poklapa.«
Pošao je hodnikom. »Iduća postaja je Lambeth Royal.«
»Je li to zbilja tako sjajno mjesto kako su nam ga opisali?« zanimalo ju je.
»Samo ću te upitati imaš li još sinoćnju pancirku.«
»Da, u automobilu je.«
»Dobro, odjeni je.«
Dvadeset osmo poglavlje
»Dobro, Alane, evo kako stoje stvari«, počne Gail. »Zahvaljujući podatku što
smo ga dobili od pripadnika Zmijskoga oka, ustanovili smo da ste upravo vi
osoba koja je dvadeset drugoga srpnja ove godine od Zmijskih očiju nabavila
ukradeno vozilo, sivi kombi Bedford, s registracijom GD14FED.«
Devlin je šutio, ljutito je gledajući preko stola u sobi za ispitivanje. Sad je
barem bio odjeven. Na sebi je imao odjeću kakvu nose pritvorenici, a uz
njega je sjedio branitelj po dužnosti i žvrljao bilješke. Jedini osobni predmet
što ga je Devlin još imao bile su naočale sa staklima debelima poput dna
boce, a sve ostalo bilo je pohranjeno u jedan od mnogobrojih pretinaca u
prostorijama za pritvor brikstonske policije.
»U to vrijeme«, nastavi Gail, »koristili ste se lažnim imenom Jack Smith.
Kasnije toga dana to lažno ime uporabili ste kad ste se upisali u knjigu gostiju
u hotelu Lambeth Royal, u južnom Londonu, gdje ste odsjeli u sobi broj
četrnaest, a ondje su vas danas uhitili, zajedno s vašim sinom Wayneom. Pred
hotelom je stajao isti sivi kombi Bedford, što smo ga konfiscirali kako bi ga
pregledali forenzičari, iako ga nije bilo potrebno posebno pregledavati da
bismo utvrdili da je u vozilu zaliha opasna oružja.«
»Zasad ti baš ne ide dobro, je li, prijatelju?« primijeti Heck.
»Ovisi o tome na što smjerate«, odgovori Devlin.
»Upravo dolazimo do toga«, odgovori Gail. »Na snimkama što su ih
dvadeset četvrtoga srpnja snimile nadzorne kamere postavljene na južnom
ulazu na Thorntonovo imanje, u Woldinghamu, u Surreyju, vidjeli smo taj isti
kombi Bedford, koji je tada već dva dana bio u vašem vlasništvu. Vidjeli smo
i to da vozač kombija i njegov sudionik nose znak upozorenja što su ga
namjerno odstranili pa su time omogućili da vozila nesmetano prelaze vrlo
opasan most, koji je inače službeno zatvoren. Izravna posljedica uklanjanja
znaka bila je da se toga dana, nekoliko sati poslije, detektiv vodnik
Heckenburg zajedno sa svojim automobilom srušio u rijeku Tat i gotovo se
udavio.« Zastala je. »Poričete li sve to?«
Devlin se smijuljio. »Kažete da činjenica da je netko kombi parkirao
pokraj hotela u kojemu sam slučajno odsjeo znači da sam odgovoran za
pokušaj ubojstva na imanju na kojemu nikad nisam bio, a Bog zna koliko je
kilometara udaljeno od mog prebivališta?«
»Neće vam pomoći što na pitanja odgovarate protupitanjima, Alane«,
odgovori Gail, »osim ako poreknete da ste upravo vi bili osoba koju smo
vidjeli.«
»Ništa ne moram poricati. Dokažite da sam to bio ja ili svi gubimo
vrijeme.«
»Nadzorna kamera snimila je dvojicu ljudi. Jedan je bio onizak i snažne
građe kao vi, dok je drugi bio visok i mršav kao vaš sin Wayne.«
»Pa što?«
»Alane, morali biste biti svjesni da je pokušaj ubojstva policijskog
službenika veoma ozbiljno zlodjelo.«
Devlin se naceri. »O kakvom to pokušaju ubojstva govorite? Ako ta
snimka ne otkriva lica počinitelja, onda pišate uz vjetar.«
»I sam znaš da su to sranja«, umiješa se Heck, a Devlin u njega upre prst.
»Nastojite mi se osvetiti još od onoga suđenja u Nottinghamu. Pokušali
ste ubiti Jimmyja Hooda umjesto da ga uhitite, a prijetili ste i nakon što je
završio u zatvoru.«
»Jeste li zbog toga postavili klopku detektivu vodniku Heckenburgu?«
upita Gail.
»Nisam postavio nikakvu klopku.«
Heck uzdahne. »Alane... zašto se trudite oko te besmislice? Imamo izjave
i snimljeni dokaz. Bude li potrebno, možemo vas odvesti da vas svjedoci
prepoznaju, a forenzičari upravo u ovom trenutku pregledavaju kombi. Znate
da imamo više nego dovoljno da vas optužimo.«
»Onda to učinite«, prijezirno odvrati Devlin, ali obrazi su mu se
zacrvenjeli. »Ali nećete, je li, jer ne znate jesmo li to bili mi. Niste sigurni.
Snimke ne pokazuju lica pa zato nemate ništa.«
»Kako znate da se ne vide lica?« upita Heck.
»Vi...« zamuca Devlin, a onda nastavi: »Vi ste mi rekli.«
Detektiv se namršti. »Rekli smo vam samo da su snimljena dva tipa, pa
kako znate jesmo li im ili nismo vidjeli lica?«
Gail se nagne naprijed. »Čujte, Alane, zapravo nitko nije umro, pa nećete
doživotno u zatvor, a ako priznate, još ćete si više olakšati.«
Devlin se zavali u stolici kao da se nesvjesno pokušava udaljiti od svojih
ispitivača. »Pretpostavio sam da im niste vidjeli lica, jer inače mi ne biste
postavljali ta glupa pitanja.« Nastojao je govoriti samopouzdano, ali očito se
pretvarao. »Znam kako razmišljate.«
»A znate li i to da sam toga dana bio na Thorntonovu imanju zato što sam
istraživao niz sličnih ubojstava, što ih je počinitelj htio prikazati kao neobične
nesreće?«
»Ha?« Ovaj put se Devlin doimao uistinu zbunjeno.
»Vjerovao ili ne, nisi prvi tip kojemu je na um pala ta zamisao«, izvijesti
ga Heck. »Ah... osim ako ti nisi istodobno i jedan i drugi tip?«
»O čemu to blebećete?«
»Znam da živite u Nottinghamu, Alane,« umiješa se Gail, »ali nismo imali
pojma što radite u Brixtonu. To nije mjesto kamo ljudi rado odlaze za
praznike. A što je Leatherheadom? Jeste li kad bili ondje, recimo oko
dvadeset devetoga siječnja ove godine?«
»Ne znam ni gdje je Leatherhead.«
»U redu, a znate li gdje je Dorking, jer i ondje istražujemo neobjašnjenu
smrt?«
Devlinovi obrazi pocrvenjeli su poput cikle. »Nećete mi smjestiti ako
namjeravate tako igrati. Već sam godinama čist...«
»Sve do šesnaestoga srpnja ove godine«, ispravi ga Heck, »kad su tvoga
starog prijatelja Jimmyja Hooda poslali u doživotni zatvor, a sudac je izrazio
žaljenje što to kopile ne može objesiti.«
Sugovornik ponovno upre prstom u detektiva. »Taj se sudac jebeno
nepropisno ponio!«
»Pa si se odlučio osvetiti, jer uvijek nerazumno razmišljaš, a takvo
svojstvo ljude poput tebe vodi u propast. Imam li pravo, Alane?«
»Sve su to sranja«, Devlin se okrene odvjetniku. »Ne mogu me ni za što
optužiti. Recite im da nam je toga dosta!«
Odvjetnik nije odgovorio, ali sumnjičavi izraz njegova lica odavao je da
razmišlja drukčije od svog branjenika.
»Prijeđimo na stvar, Alane«, reče Heck. »Pokušao si me ubiti na mostu na
Thorntonovu imanju. To sigurno znamo, ali važno nam je da doznamo
razlog. Sigurnosni lanac i znak upozorenja uklonio si iz dva moguća razloga:
zato što po cijelom Surreyju namještaš tobožnje bizarne nesreće, ili zato što si
znao da ću uskoro doći onamo pa si mi se želio osvetiti jer sam Jimmyja
Hooda strpao u zatvor.«
»U Surreyju sam prvi put u životu bio prije četiri dana«, odbrusi Devlin.
»Barem priznaješ da si bio ondje u vrijeme kad se dogodila nesreća na
mostu.«
Uhićenik je, teško dišući, gledao Hecka pa Gail. Na usta mu je izbila
pljuvačka, a obrazi su mu brzo gubili boju. »Jimmy je bio bolestan«, rekao je
napokon. »To morate razumjeti. Bio je bolestan u glavu.«
»A ti nisi?« upita Heck.
Devlin ga pogleda, ali sad bez zlobe, jer odjednom se doimao umorno.
»Osjećao sam da je ono što se mom prijatelju dogodilo nepravedno, uistinu
nepravedno.«
»Ako misliš da će ovdje netko pokazati sućut za silovatelja i ubojicu
starica, došao si na pogrešno mjesto«, upozori detektiv.
»Dakle, u redu je što će ostatak života morati provesti u rupi poput
štakora, navodno za njegovo vlastito dobro? A murjaci mu čak ni sad ne daju
mira.«
»Što je, Alane?« upita Gail. »Nastojiš utvrditi olakotne okolnosti?«
»Pokušali ste ga ubiti, Heckenburg. Isto ste tako krivi za pokušaj ubojstva
kao i ja.«
»Je li to priznanje?« ustrajala je Gail.
Pogledao ju je. »Dobro, podignut ću ruku kao u školi i priznati, ali samo
ono s mostom. Nemam ništa s nekakvim drugim ubojstvima, a ni Wayne
nema veze s njima.«
»Ali bio je s tobom na Thorntonovu imanju. Sigurnosna kamera vas je
obojicu uhvatila.«
»Radio je samo ono što sam mu rekao.« Skinuo je naočale s nosa skliskog
od znoja pa je stakla obrisao palcima. »Ponaša se tvrdo kuhano, ali zapravo je
pomalo blesav.«
»Znaš li zašto ti ne vjerujem, Alane?« upita njegov sugovornik. »Zato što
je Wayne prilično dobro odigrao svoju ulogu u Nottinghamu kad si nam
pozornost pokušao skrenuti u smjeru Matlocka, kako bi Jimmy Hood imao
vremena za bijeg.«
»Poslušajte me«, Devlin pokuca prstima po stolu. »Wayne nema bistar
um. Ne može sagledati posljedice svojih djela. Ništa ne pita, nego samo igra
svoju ulogu i radi što mu se kaže.«
»Još uvijek mi se čini da je bio sudionik i pomagač u pokušaju ubojstva na
mostu na Thorntovu imanju«, ustvrdi Heck.
»Nije. Kad smo došli do sjevernog ulaza na imanje, ja sam otišao cestom
da pogledam most, a on je ostao kod kombija. Nije ni znao da je ondje rijeka.
Kad sam se vratio, rekao sam mu da će vaš automobil skrenuti u jarak, da
ćete se vjerojatno malo izudarati, ali ništa više.«
»Žarko se nadaj da će se Wayneova inačica te priče slagati s tvojom«,
upozori ga Heck. »Ubrzo ćemo s njim razgovarati. Naravno, ako nam sad još
ponešto razjasniš, razgovor s njim neće dugo trajati.«
»Najprije mi morate zajamčiti da ga nećete optužiti za pokušaj ubojstva,
pa ni za pomaganje i sudioništvo.«
Heck odmahne glavom. »Nema jamstva, Alane. Kao što sam rekao, već
imamo sve što je potrebno da te sredimo, samo nastojimo ponešto razjasniti.«
»Tom ćete momku upropastiti život.«
»Na dobrom je putu da to sam učini.«
»Ali znajte da nema baš nikakve veze s onim drugim ubojstvima, a
nemam ni ja.«
»To ćemo moći zaključiti samo kad doznamo što se točno dogodilo na
Thorntonovu imanju.«
»U redu...« Devlin se ponovno slabo nasmiješi, »ali moram vas upozoriti
da vam se neće svidjeti.«
»Nije mi se svidjelo ni kad sam sletio u rijeku«, odgovori Heck.
»Ne, ovo je mnogo gore. Ako mislite da sam ja kopile, trebali biste
pogledati neke od svojih vlastitih ljudi.«
»Objasni te riječi«, potakne ga Gail.
»Vjerojatno mi nećete povjerovati.«
»Iskušaj nas.«
Devlin ponovno pogleda Hecka. »O Jimmyju su pisale sve novine.
Vjerojatno ste čitali da sam psovao i vas i sve notingemske murjake.«
»Pa što je s tim?«
»Tako je doznao za mene.«
»Tko to?«
»Netko iz vaše škvadre.«
Gail se doimala zbunjeno. »Policijski službenik?«
Devlin potvrdi kimanjem. »Telefonom je stupio u doticaj sa mnom. Rekao
da je čitao novine i da misli da u mojim riječima ima nečega, ali s obzirom na
Jimmyja sve je gotovo i zapečaćeno.« Pogledao je Hecka. »Rekao je da se
zakonski ništa ne može učiniti, ali ako vam se želim osvetiti na drugi način,
može mi odati gdje ste. Rekao je da ste u Surreyju izvan svog područja i loše
se snalazite pa bismo lako mogli doći i zaskočiti vas. On je uporabio riječ
>zaskočiti<, a ne ja.«
Heck je pozorno slušao, dok se Gail doimala zaprepašteno i prilično
sumnjičavo. »Neki nepoznati tip javio vam se niotkuda s takvom pričom i
nagovarao vas je da zaskočite policijskog službenika, a vi ste jednostavno
prihvatili?«
Uhićenik slegne ramenima. »Isprva nisam, nego sam ga pitao zašto to radi
pa je odgovorio da ste prokleto kopile, Heckenburg, i da vas treba srediti.
Rekao je da neprestano istražuju vaše ponašanje, ali nitko u policiji vam ništa
ne može jer ste lukavi.«
»Kako je ime tomu murjaku?«
»Nije htio reći, ali ni ja nisam jebeni glupan. Kasnije te večeri nazvao sam
ga na broj koji mi je ostao u mobitelu. Odgovorio je netko drugi i rekao da je
to telefon detektiva vodnika Paveyja. Je li vam to ime poznato? Detektiv
vodnik Pavey.«
Gail i Heck ukočeno su ga i šutke motrili.
Slegnuo je ramenima. »Ne vjerujete mi... ali imate moj mobitel. Slobodno
pogledajte pozive, neću se buniti. Vidjet ćete da sam bio u doticaju s tim
momkom.«
»Kako si se osjećao kad ti je to predložio?« upita Heck.
»Bila mi je to mana s neba. Znao sam samo vaše ime. Mogli ste raditi bilo
gdje u zemlji, a nitko mi ne bi rekao gdje ste. No onda se dogodi tako nešto!
Inače sve to ne bih prihvatio, ali upravo sam posjetio Jimmyja, a on je
proživljavao prave noćne more. Nije mogao jesti, ni spavati, nego je samo
plakao. Morao sam ga ohrabriti kako sam najbolje mogao.«
»I zato si prihvatio Paveyjevu ponudu?« upita Heck. »To nam želiš reći?«
»Zapravo mi nije ništa ponudio. No sljedeći dan došao sam ovamo i
nabavio vozilo kojim ću obaviti posao...«
»Kako si znao da moraš otići Zmijskim očima?« prekine ga Gail, koja se
još doimala nepovjerljivo. Pomisao da je u sve upleten njezin kolega
policajac prihvaćala je teže od Hecka.
Devlin ju je pomalo sažalno motrio. »U toj igri svatko poznaje svakoga.«
»Što to govorite, Alane?« upita Heck. »Hoćete reći da još djelujete kao
gangster?«
»Recimo da još uvijek znam dosta udruga u Nottinghamu.«
»U to sam siguran.«
»Takve se veze ne prekidaju, nego traju doživotno.«
»A kako vam je pomogla ta veza?« upita Heck.
»Posjetio sam neke face... pa sam im rekao tko ste, gdje ste i da vam želim
vratiti milo za drago zbog Jimmyja.«
»Pa su vas poslali Zmijskim očima?« zanimalo je Gail.
Devlin slegne ramenima. »Zašto ne? Meta je bila u Surreyju, a Zmijske
oči djeluju u južnom Londonu, unutar tog područja. Učinilo mi se da ta banda
duguje mojim prijateljima zbog nekog posla što su ga obavljali, ali ne pitajte
me o čemu je riječ, jer čak i da znam, život mi ne bi vrijedio ni pišljiva boba
kad bih ih cinkao. Zauzvrat su mi Zmijske oči dale dozvolu i automobil, ali to
je sve. Ostalo sam ja obavio.«
Kad je razmislio, Hecku se učinilo da bi sve to začudo moglo biti istinito.
»Kako si znao za Thorntonovo imanje?« upitao je.
Devlin popravi naočale na znojnu licu. »Morat ćete pitati svoga kolegu
Paveyja. Bilo je to ujutro dvadeset četvrtoga srpnja. Dotad je već doznao da
smo moj sin i ja ovdje jer nas je, pretpostavljam, nekako pratio. Ponovno nas
je nazvao i rekao da ste u Istočnoj Engleskoj, ali da ćete na povratku zastati
na imanju nekog Thorntona. Čak nam je dao i adresu. Rekao je da je to
mjesto na osami i savršeno za ono što smo naumili, ali moramo požuriti da
stignemo prije vas.«
Činilo se da Gail ne vjeruje svojim ušima. »Kako je detektiv vodnik Pavey
znao za taj opasni most?«
»Nije znao.« Kad je uhićenik pogledao Hecka, u očima mu je na trenutak
zasjala nekadašnja ratobornost. »Sve sam ja izveo. Htjeli smo se jednostavno
sakriti i čekati, a onda vas istjerati s neke samotne ceste i prebiti vas, ali kad
smo pregledali to mjesto i vidjeli dva mosta... pa, sve se činilo savršenim.
Mislili smo da nitko neće znati da je bilo namjerno, pa čak ni vi.«
Gledao je sugovornika prodornim pogledom, a Heck mu je uzvraćao.
Nastala je duga tišina dok je detektiv razmišljao.
»Nešto moramo razjasniti, Alane«, napokon se javi Gail. »Kad ste
premjestili znak za opasnost i taj opasni most otvorili posjetiteljima, jeste li
namjeravali ubiti vodnika Heckenburga?«
»Nisam ga baš htio ubiti, nego zajebati.«
»Dolje je tekla rijeka. Svakako ste shvatili da postoje veliki izgledi da će
umrijeti.«
»Kako ste mi ono jednom rekli, vodniče Heckenburg?« nasmije se Devlin.
»Nesreće se događaju.«
»A što je s detektivom Paveyjem?« upita Gail. »Rekli ste da nije znao za
opasni most, ali je li znao da ste naumili opasno ozlijediti vodnika
Heckenburga?«
»Pa, ne mogu govoriti u njegovo ime, ali rekao bih da me nije doveo
ovamo čak iz Nottinghama da bih samo poškakljao ovoga ljepotana, je li?«
Rano navečer Gail je izišla otraga, kroz izlaz za osoblje policijske postaje u
Brixtonu, a Heck ju je čekao prekriženih ruku, naslonjen na Mazdu.
»Je li gotovo?« upitao je kad mu je prišla.
Kimnula je. »Optužba glasi: >pokušaj ubojstva<, a tu je i tvoj automobil
jer je prilikom izvršenja nedjela nastala šteta od otprilike petnaest tisuća
funti.«
Nasmiješio se. »To je lijep dodatak. A što je s mladićem?«
»Optužen je za urotu i namjeru nanošenja teške tjelesne ozljede.«
»Mlad je, ali uzmemo li u obzir da ima dosje, trebao bi dobiti najmanje
nekoliko godina.«
»Ponovno ćeš morati paziti tko ti je iza leđa.«
»To pripada rizicima našeg zanimanja. A sada, detektivko pozornice
Honeyford, naporan rad u tvojoj smjeni postat će još napornijim.«
Neraspoloženo je kimnula.
»Kakva je tvoja teorija o svemu?« upitao je.
Slegnula je ramenima. »Ron je vjerojatno čuo kad smo Will Royton i ja
razgovarali o tome da namjeravaš posjetiti Thorntonovo imanje jer je u to
vrijeme bio u kantini. Trebala sam pretpostaviti da to kopile uvijek
prisluškuje, čak i kad razgovor nema veze s njim.«
»Znaš što sad moraš učiniti?«
»Itekako.«
»Ako želiš, mogu to izvesti umjesto tebe.«
Oštro ga je pogledala. »Ne, to je moja zadaća.«
Odvezli su se u Surrey, vozeći jedno iza drugoga cestom A3 do M25, a
onda cestom A25 do Reigatea. Izišli su i zaključali automobile.
Kad je udahnula noćni zrak, Gail se doimala napeto i živčano, ali kao i
prije vrlo joj je dobro pristajala ulična odjeća koja se sastojala od traperica,
uske majice i tenisica. Iako je bila mlada i pomalo je naginjala živčanosti,
Hecku je bilo jasno da se odlično prilagodila muškom svijetu Odjela za
kriminalistička istraživanja. Nije se samo doimala kao murjakinja u civilu,
nego je tako i zvučala. Imala je hrabrost, stav, a bila je i oštroumna. Još nije
očvrsnula kao Gemma, ali bila je na pravom putu. Ipak, najprije s pleća mora
skinuti teret iz prošlosti.
»To je važno uhićenje«, rekao je. »Ta otkrića osvjetlat će ti ime.«
»Oh, da, svakako!« Duboko je udahnula. »Na kraju dana vjerojatno ću
morati tražiti premještaj.«
»Ma kakvi! Ne poznajem baš dobro Willa Roytona, ali znam da ti neće
praviti probleme.«
Zajedno su prešli travnjak, a pubu »Oračev odmor« prišli su zajedno, ali
nekoliko metara udaljeni jedno od drugoga, poput revolveraša koji prilaze
krčmi na Divljem zapadu. Heck je gotovo očekivao da će odande netko
izjuriti i izazvati ih. Kad su ušli, za barom je bilo mnogo gostiju, koji su
stvorili toplo, druželjubivo ozračje. U središtu je bio Pavey, koji se naslanjao
na bar pa se šepirio okružen stalnom skupinom mlađih detektiva. Isprva nije
primijetio Hecka, koji se naslonio na dovratak i motrio, nego samo Gail, jer
se kroz mnoštvo probijala prema njemu. Nije ju smjesta prepoznao, jer nije
bila dotjerana kao obično, a kad ju je prepoznao, zabuljio se, a onda se široko
nacerio i ispružio ruke da joj napravi prolaz kroz svoje bučno društvo.
»Gle, gle, što je donijela maca«, pozdravio ju je. »Nemoj reći da si
napokon obavljala neku pravu policijsku zadaću!«
»Rone Pavey«, obrativši mu se, uzela mu je iz ruke limenku s pivom pa ju
je predala nekome iz njegova društva, a onda mu je na zapešće nataknula
jednu narukvicu lisičina, »uhićeni ste zbog sumnje da ste se urotili da ubijete
detektiva vodnika Marka Heckenburga.«
»Što?« nasmijao se, podignuvši obrve, iako su mu se obrazi zacrvenjeli.
Bolnim zahvatom izvila mu je ruku, a dahnuo je kad ga je silom okrenula.
Ljudi oko njega začuđeno su i s negodovanjem mrmljali. Negdje se razbila
boca dok se oko njih širio prazan prostor, a svi su razgovori utihnuli.
»Ne morate ništa reći, ako ne želite, no može štetiti vašoj obrani ako
propustite spomenuti nešto na što ćete se osloniti na sudu!«
»Što, jebote... glupa kujo!« povikao je.
Nataknula mu je i drugu polovicu lisičina. »Sve što kažete, uporabit će se
kao dokaz.«
»Jebena, idiotska, tupoglava kujo!« Žestoko se bacakao. »Kakva je ovo
jebena igra?«
»Molim malu pomoć«, obrati se Gail nazočnima jer je s naporom
zadržavala uhićenika.
Ljudi oko nje nakratko su nepomično stajali, a onda je nekoliko detektiva
zgrabilo Paveyja, iako su još bili napola ošamućeni od iznenađenja.
»Odvest ćemo ga u buksu«, izvijesti ih Gail. »Nema smisla da zovemo
prijevoz jer smo blizu.«
Pavey se opirao i psovao dok su ga detektivka i njezini pomoćnici vodili
kroz pub u kojemu su gosti zanijemjeli kao da ih je ošinuo grom. Dok su se
mimoilazili na vratima puba, Heck se naceri uhićeniku u lice. »Gle, gle, što je
odnijela maca.«
Trideseto poglavlje
Gail su se još uvijek tresle noge, iako je prošlo nekoliko sati otkako je uhitila
Paveyja. Sa šalicom kave u ruci umorno se vratila u ured Odjela za
kriminalističke istrage pa se teško spustila za svoj stol, jedva primijetivši
koliko je sati.
»O tome morate vrlo pomno razmisliti«, upozorio ju je Will Royton u
svom osobnom uredu kad se vratila u postaju. Nije to učinio zato što je bio
fosil koji nije mogao podnijeti da uhite njegova kolegu policajca, nego zato
što je znao da će mnogi u njihovu poslu zamjeriti Gail, pa je htio da joj to
bude posve jasno prije nego što u sve to uključi Neovisno policijsko
povjerenstvo za žalbe. »Pavey ondje već viče da je žrtva vaše
osvetoljubivosti jer kao njegova bivša djevojka navodno niste mogli prihvatiti
kad je s vama raskinuo pa ste tražili način da mu se osvetite.«
Zažarena lica Gail je sve to zanijekala, a onda je, što je bolje mogla,
objasnila svoju vezu s Ronom Paveyjem. Royton je problijedio slušajući o
neugodnim pojedinostima, ali barem je bio tako uviđavan da je ne prekida.
Nije bila sigurna bi li trebala odahnuti zbog činjenice da šutke prihvaća
njezinu priču ili bi to trebala shvatiti kao znak negodovanja.
»Na određeni način sve to još pogoršava stvar«, primijetio je. »Ako takve
stvari iziđu na vidjelo, ljudi će biti još više uvjereni da ste odbačena žena, a
Pavey će se pobrinuti da se sve dozna, ako ni zbog čega drugoga, onda zato
da vam naruši ugled ovom Odjelu. Istražitelji će propitkivati vaš ćudoredni
značaj pa će reći da se niste požalili, nego ste navodno zlostavljanje trpjeli
mjesecima. Zaključit će da ste neiskreni i nepošteni ili da vam u najboljem
slučaju nedostaje jak značaj. Na kraju će reći da ste se osjećali dovoljno
snažni da otpočnete osvetnički napad tek kad je u vaš život ušao novi tip, još
jedan grubi detektiv vodnik, koji je poznat po tome da se koristi zakonom
ulice.«
Gail se htjela žarko usprotiviti toj tvrdnji i ogorčeno odgovoriti da Heck
nije njezin »novi tip«, no prije dvadeset četiri sata s njim je dijelila postelju, a
sad joj je palo na um da je uvelike pogriješila. Zapravo to nije bilo ništa,
jednostavno seks »na brzaka«, ševa kao vježba za smanjivanje stresa, ali čini
se da uvijek morate platiti cijenu za takva zastranjenja osobnog dostojanstva.
»Kako bilo, Gail, Paveyjeva će obrana uživati«, doda Royton. »Protjerat
će vas kroz ušicu igle.«
»Gospodine, policijska sam službenica, a to znači da sam već po svom
zanimanju podobna za svjedočenje. Mogu to podnijeti.«
»U redu, lijepo, ali ima još nešto. Mark Heckenburg je to već vjerojatno
shvatio, ali hoću da i vama bude jasno. Znate da je i u povoljnim okolnostima
vrlo teško dokazati urotu zbog izvršenja ubojstva. Ako se Pavey ne bude
slomio, a teško da će se to dogoditi, vaša optužba protiv njega ovisit će o
riječima nitkova kao što je Alan Devlin. Mislite li da će on moći podnijeti
takvu razinu pomnog ispitivanja?«
Na to nije mogla sa sigurnošću odgovoriti.
»Hoću reći, što ako ne bude dorastao tome?« upita Royton. »Onda će
cijeloj optužbi otpasti kotači, a ako Pavey slobodno odšeta, dojam će biti vrlo
loš. Nije riječ samo o tome da će vas izopćiti nekoliko tvrdoglavih idiota, koji
nikad nisu ušli u dvadeset prvo stoljeće, nego za vas neće biti posla na ovom
Odjelu, a možda ni u policijskim snagama, u cijelom tom zanimanju... Ako
ništa drugo, morat ćete zaboraviti niz promaknuća, a znam da se nadate da
ćete napredovati.«
»Gospodine, ako budemo slijepi za svako zlodjelo s kojim se susretnemo
samo zato što mislimo da možda neće proći na sudu, javnost će zaključiti da
smo kao murjaci posve neuvjerljivi, a ni sami o sebi nećemo imati dobro
mišljenje. To vam je jasno.«
Trijezno je kimnuo. »Da, naravno da jest, ali htio bih biti siguran da znate
u što se upuštate, Gail. To se uistinu može pretvoriti u veliko sranje, ali ako
vam to nešto znači, mislim da je Ron Pavey obični seronja, koji ima potrebu
da nadzire sve oko sebe, a ne zanima ga ništa drugo osim vlastite dobrobiti.
Nikad mi nije bio simpatičan. Svima ćete nam učiniti uslugu ako ga strpate u
zatvor, ali to nije jako vjerojatno.«
Sad je Gail sjedila sama u inače praznom uredu Odjela za kriminalističke
istrage, a nikad se prije nije osjećala tako ispijeno, i to tjelesno i duševno.
Kao i uvijek u noćnim smjenama činilo se da se gusti noćni mrak priljubio na
prozorska stakla poput čvrste, opipljive smjese, izbrisavši svijet iza prozora.
Pomislila je da je barem povoljno to što je njezina uloga u istrazi velikim
dijelom završila. Ubrzo će stići ljudi iz tužiteljstva da procijene slučaj, a
pripadnici unutarnjeg nadzora već su ispitivali Paveyja, no spomenuli su da
žele razgovarati i s Heckom.
Rastreseno je pogledala oko sebe, pitajući kamo je to otišao njezin kolega.
Nije bilo vjerojatno da se umorio pa je jednostavno otišao u postelju, jer bi
prije toga svakako došao u postaju da vidi što se događa. Pogledala je njegov
stol, pitajući se je li joj napisao kakvu poruku, a onda joj je pogled pao na
veliku hrpu ispisa u košarici u kojoj je stajalo ono što je trebala pregledati.
Čak i da je bila orna za posao, taj bi je prizor duboko oneraspoložio, a sad je
djelovao kao hrpa balvana što bi ih nekako trebala premjestiti. Pozornost joj
je nakratko, ali samo nakratko, privukla činjenica da je riječ o popisu ljudi
koji su u tom kraju imali dozvolu za posjedovanje vatrenog oružja. Bila su tu
imena, adrese, nadnevci rođenja, podaci o zanimanju i tako dalje. Iako je
sama zatražila da joj sve to dostave, još se više oneraspoložila. Upravo bi se
sada trebala time pozabaviti, no druga događanja tako su je rastresla da je
gotovo posve izgubila nit, a više nije bila oduševljena tom zadaćom. U redu,
netko je pucajući iz puške srušio reklamni balon i ubio Gusa Donaldsona, ali
ozbiljno uzevši, može li to uistinu imati kakve veze sa smrću Harolda
Lansinga? Heckov automobil srušio se u rijeku jer ga je netko zlobno
namamio na nesigurni most, ali to nije imalo veze s Lansingom, a dokazivalo
je da se te čudne nesreće mogu posložiti u lažni obrazac.
Prelistavajući papire, pijuckala je mlaku, vrlo bljutavu kavu. Teško se
mogla usredotočiti na mnoštvo besmislenih tekstova, no onda je ugledala
prezime »Thornton«.
Šalicu s kavom položila je na stol pa je pozornije promotrila ispis.
Mervin Thornton, s Thorntonova imanja u Woldnghamu, podnio je zahtjev
za...
Čekaj malo, rekla je samoj sebi. Nije li Mervin Thornton jedna od žrtava,
čovjek koji se uspio napuhati poput nogometne lopte jer je samoga sebe
napunio plinom pod tlakom?
Dlake na zatiljku nakostriješile su joj se dok je čitala ispravu. Mervin
Thornton nije samo posjedovao dozvolu za držanje vatrenog oružja, nego je
bio redoviti gost u raznim klubovima ljubitelja takva sporta, a posjedovao je
pušku Remington 597 Long Rifle.
Naravno, Thornton je bio mrtav, pa ga je to isključilo iz istrage, ali nije
bilo nikakve zapreke da pušku naslijedi netko drugi.
Nije li taj čovjek imao dvoje odrasle djece?
Ne traže li ona i Heck dvojicu ubojica?
Ali, kvragu, gdje je u ovom trenutku njezin kolega?
Odjednom je iz džepa izvadila mobitel i vidjela da je čeka poruka.
Otvorila je govornu poštu i odvrtjela je unatrag, a onda je s postojanim
izrazom lica slušala Heckov glas, koji ju je izvijestio da se stvar brzo razvija i
da je upravo na putu prema Thortonovu imanju.
Utipkala je njegov broj, ali nije bilo odgovora pa je pokušala ponovno, no
ni sad se nitko nije javljao.
***
Heck je ispražnjeni mobitel gurnuo u pretinac ispod upravljača pa je izišao iz
Mazde i zaključao vrata.
Na kući nije svijetlio ni jedan prozor, što nije bilo čudno u dva ili tri sata
ujutro, iako je iza krova koji se strmo spuštao primijetio mutno svjetlucanje, a
to je značilo da su neke gospodarske zgrade još osvijetljene. No pozornost
mu je smjesta privukao njegov Peugeot, koji je stajao dvadesetak metara
nadesno. Automobil je bio razbijen i izgužvan, a zaudarao je po blatu i
algama. Detektiv zlovoljno priđe svom vozilu. Svakako ga je mogao otpisati,
ali Charles Thornton ispunio je obećanje da će ga izvući iz rijeke. Heck
nakratko osjeti nalet nesigurnosti, pa i krivnje, jer pitao se je li poglavar
obitelji Thornton upravo zbog toga poručio sestri da se vrati ovamo i da mu
pomogne.
Okrenuo se prema kući i upravo je dvojio bi li ispitivanje ostavio za sutra
ujutro, no onda se iznenadio vidjevši da su se na kući otvorila ulazna vrata, a
na njima se pojavila sablasna prilika. Bila je to Freda Thornton u bijeloj
spavaćici koja je dosezala do poda, a ogrnula je bijeli vuneni šal, čije je
krajeve pritisnula na prsa. Kao i obično, usredotočeno ga je motrila hladnim,
oštrim, ali beživotnim pogledom.
»Dobra večer, gospođo Tornton«, pozdravi Heck prilazeći joj. »Uistinu mi
je žao što sam vas uznemirio. Zapravo sam svratio zato što sam se nadao da
biste još mogli biti budni. Vrlo sam neuviđavan jer sam trebao biti svjestan
da nikako nije vrijeme za posjete. Htio sam pitati za svoj automobil što ga je,
kao što vidim, vaš sin vrlo ljubazno izvukao iz rijeke. K tome, morao bih od
Charlesa uzeti izjavu o nesreći na starome mostu. Znate, uhitili su osobu koja
je za to odgovorna pa je u tijeku postupak protiv napadača.«
Usta su joj se iskrivila u kratak osmijeh u obliku slova V, što je djelovalo
prilično uznemirujuće, pogotovo jer je ta žena sad prvi put pokazala bilo
kakav osjećaj, a k tome nije bilo nikakva razloga za smijeh.
»Ako želite, možete razgovarati s Charlesom«, rekla je dalekim glasom,
koji je bio u nesrazmjeru s neobičnim osmijehom.
»Hoću li mu smetati?«
»Ne, nema problema.«
U dva sata ujutro govorila je popustljivo, a Heck osjeti nelagodu zbog
nečega u njezinu glasu. »Pa... mislim da mi u sitne sate neće baš rado dati
izjavu.«
Nije se osvrtala na te riječi, nego je pokazala prema uglu kuće. »Tilly i on
su otraga. Naći ćete ih u glavnom štaglju.«
»Oh, to je onda nešto drugo. Hoću reći da su budni i rade, pa mogu s
njima razgovarati, osim ako nisu zaokupljeni nečim važnim.«
»Ne, ničim važnim«, odgovorila je, još uvijek se smiješeći.
U redu, i prije je djelovala pomalo čudno, ali ovo je bilo uistinu jezivo.
Iako je često sretao ljude koji su se pretvarali, ova je žena napadno glumila.
»Jeste li dobro?« upitao je.
Tek sad joj je s lica nestao osmijeh. »Naravno da sam dobro. Zašto ne bih
bila?«
»Je li netko s vama u kući?« Pokušavao joj je pogledati preko ramena.
»Ne znam što hoćete reći«, odgovorila je, još uvijek se smiješeći.
»Gospođo Thornton, možda mi želite nešto povjeriti dok smo ovdje samo
vi i ja.«
I dalje se usiljeno smiješila, ali oči su joj se raširile kao da se uznemirila.
»Mislila sam da ste došli razgovarati s Charlesom.«
»Pa... općenito govoreći i jesam.«
»Onda ćete ga, općenito govoreći, naći u štaglju, vodniče. A sad, molim
vas, idite. Vrlo je nepristojno što ste nas došli posjetiti u ovo doba.« Ušla je u
kuću i za sobom zalupila vrata, pomalo nepotrebno, pomisli Heck.
Nakratko je stajao na stubama, pitajući se zašto ima osjećaj da ga netko
nadzire. Polako i oprezno pošao je prema uglu kuće, pogledavajući nijeme,
mračne prozore, neugodno svjestan da sa sobom nema radio ni mobitel koji
bi radio. Prekopao je džepove jakne od trapera, ali pronašao je samo sivo-
bijeli, četvrtasti rupčić što ga je ponudio Gail u iznajmljenoj sobi u Londonu.
Možda je smiješno postupio, ali rupčić je smotao u lopticu i bacio ga na stazu
pa je tek onda zaokrenuo oko ugla kuće.
Kao što je vidio kad je prvi put došao ovamo, kuća na imanju bila je
veliko, nezgrapno zdanje što su ga očito tijekom nekoliko stoljeća
nadograđivali i prepravljali, pa se sad sastojalo od više krila i dodataka. Išao
je od jednog do drugog ugla i prelazio male vrtove, a onda je ugledao
otvorena vrata kroz koja je prodiralo svjetlo svjetiljke. Taj ulaz nije bio
povezan s kućom, nego je pripadao vrlo velikom, zasebnom zdanju
izgrađenom od drva, betonskih blokova i valovita metala.
»Tipični engleski štagalj«, tiho je prokomentirao sebi u bradu.
Ušavši, na podu je ugledao izgaženu slamu, a nad glavom su mu visjele
gole žarulje, ali nije to bio veliki prostor nalik na crkvenu unutrašnjost, kao
što je očekivao, nego su štagalj pregradnim zidovima od drvenih ploča
podijelili na manje površine, a prvu su koristili kao garažu. Na drugom kraju
vidio je još jedna vrata, dovoljno velika da propuste dva automobila, jedan
pokraj drugoga, iako su sad preko njih navukli čeličnu roletu. U garaži je
stajalo samo jedno vozilo, a Heck mu je prišao tiho i gotovo sa
strahopoštovanjem.
Bio je to Land Rover metalno zelene boje.
Dok je obilazio oko njega, sjetio se željeznoga mosta preko rijeke Mole i
šumske staze blizu kuće Harolda Lansinga. Pogledao je kroz zatamnjene
prozore Land Rovera, ali naravno, nije primijetio ništa što bi bilo imalo
sumnjivo.
Onda je čuo glasove koji su dopirali s nekog mjesta u štaglju. Isprva nije
bio siguran odakle dolaze, jer su u tome velikom zdanju, podijeljenom u tko
zna koliko pregradaka, glasovi odjekivali, a zvučni dojmovi mogli su
prevariti. Ipak je u tome visokom, titravom glasu osjetio nešto neprimjereno.
»Donijela sam ti tvrdo kuhana jaja i orahe.«
Dublji glas narazgovijetno je odgovorio i nasmijao se, a Heck je pomislio
da bi to mogao biti Charles Thornton.
Poslije toga je zavladala tišina.
Na drugoj strani garaže bila su otvorena još jedna uska vrata. Bacivši
pogled kroz njih, detektiv je ugledao dugi hodnik posut slamom, a
osvjetljavale su ga električne žarulje. Na drvenim zidovima visjeli su ratarski
alat i druga oprema, motike, vile i smotane gumene cijevi. Na zidu na sredini
hodnika bio je niz od osam kuka s kojih je visjela siva radna odjeća.
Heck je polako prišao kukama. Dva radna odijela bila su poprskana
osušenim crvenkasto-smeđim mrljama. Možda su ih vlasnici uprljali dok su
radili s drvom, a možda... No odlučio je da neće brzati sa zaključcima o
svemu što tu vidi jer sebi ne može dopustiti da pogriješi. Za sve što je dosad
vidio moglo je postojati razumno objašnjenje. Zeleni Land Rover i prljava
radna odjeća pokazivali su samo to da se Heck našao na selu. Učinilo mu se
da je nešto zašuštalo na drugoj strani zida na kojemu je visjela radna odjeća,
ali kad je provirio kroz pukotine između ploča drvene oplate, vidio je još
jedan polumračni hodnik i potpuno mračan prostor na njegovu kraju. To
mjesto doista je bilo nalik na kunićnjak.
»Zašto mi nekako ne pomogneš?« čuo je da govori Charles Thornton, ili
je glas barem bio nalik na njegov, ali ni sad nije bilo moguće odrediti odakle
dopire.
Uslijedilo je titravo cerekanje.
Heck se okrene, a u tom labirintu osjećao se zbunjeno i izgubljeno. Pitao
se nisu li Charles i Tilly možda vani, a on ih čuje kroz otvoreni prozor.
Došavši do kraja prolaza, vidio je da se put nastavlja, skrećući pod kutom od
devedeset stupnjeva. Taj novi prolaz bio je gotovo jednak, osim što je
detektiv tu ugledao dvoja vrata u razmaku od petnaest metara. Otišao je do
prvih, a kad je provirio kroz njih, vidio je da je i to prostrana garaža u kojoj je
stajao golemi ratarski stroj uprljan blatom. Na drugoj strani, iza stroja,
razabrao je obrise još jednih širokih vrata, zatvorenih čeličnom roletom.
»Nemam što reći«, izdaleka je čuo glas Charlesa Thorntona.
Učinilo mu se da je preostali dio hodnika još mračniji, a kad je nastavio
put, shvatio je zašto je tako. Netko je pogasio žarulje drugdje u štaglju, a
možda i u hodniku kojim je Heck došao. Detektiv je zastao. Možda se svjetlo
ugasilo samo od sebe jer je netko namjestio uređaj koji u određeno vrijeme
gasi žarulje.
»Imaj čvrsti povod, a ne trošni povodac«, reče glas.
Heck je negdje već čuo tu izreku, ali nije se ni pokušao sjetiti gdje jer mu
je pozornost odvratilo nešto drugo. Nadesno, pet ili šest metara ispred njega,
među manjim i većim lopatama i pilama, visio je svjetlozeleni bicikl. Kad mu
je detektiv prišao, na okviru je ugledao grimizni znak koji je govorio da je
riječ o trkaćem biciklu Boardman, a s upravljača je visjela plava trkačka
kaciga na kojoj su bile naslikane srebrne munje.
»Nisam tako glup kako ti izgledaš«, progovori glas, ali sad mnogo bliže.
Heck se brzo okrene i pogleda kroz druga vrata na lijevoj strani. Iako je i
u toj prostoriji vladao polumrak, detektiv u slabu svjetlu ugleda stup
napravljen od betonskih blokova s kojega su visjeli komadi vrtnog namještaja
na sklapanje, a tu je bio i zrakoplov igračka!
Heck ošamućeno priđe.
Nije mogao pogriješiti! Bio je to veliki model na daljinsko upravljanje,
Art-Tech replika izvornoga zrakoplova Sopwith Camel. Raspon krila iznosio
je sto trideset centimetara, a zrakoplov je bio plave i žute boje. Lijevi dio repa
odlomio se, dok je gornje lijevo krilo stršalo pod neprirodnim kutom, a netko
ga je pričvrstio ljepljivom trakom. Heck nije morao pobliže pogledati da bi
vidio da je zrakoplov oštetila voda jer je unutrašnjost bila uprljana skorenim
blatom za koje su se prilijepile zelene i smeđe stabljike riječnoga raslinja.
Ispod zrakoplova bila je kožnata torba, a iz nje su visjela dva duga svitka
svilenkastoga, glatkog fotografskog papira. Kad je Heck uhvatio papir,
stresao ga i odmotao, ugledao je veliku, kružnu fotografiju, očito snimljenu
teleskopskom lećom kako bi se stvorio dojam daljinskoga izobličenja. Bila je
to fotografija ceste blizu kuće Haroda Lansinga.
Krajičkom oka primijetio je pokret pa se okrenuo prema vratima kroz koja
je ušao. Iza njih je poput sablasti šmugnula neka sjena. Onda mu je pozornost
privuklo još nešto. Nalijevo je vidio novi kratki prolaz, koji je vodio u mnogo
širi prostor. I tu je bilo prilično mračno, iako je na drugom kraju gorjela
žarulja, slabo osvjetljavajući još jedan veliki ulaz s teškim, dvokrilnim
drvenim vratima, koja su bila zatvorena. Između kvaka netko je provukao
sjajni novi lanac, no Heckovu pozornost privukla su dva plosnata predmeta
boje mesa, od kojih je svaki visio s jedne strane lanca.
Kosa mu se nakostriješila kad je, oznojen, pošao naprijed i ušao u tu
najveću prostoriju. Još prije nego što je prišao predmetima, znao je što će
ugledati, a kad im se približio, potvrdile su se njegove najgore sumnje.
Maske!
Jeftine, plastične maske kakve je svatko mogao nabaviti u Blackpoolu,
Rhylu, Margateu, a i na svakom oronulom pristaništu, ili u osrednjem
zabavištu, no ipak su imale izrazite, vedre crte lica uvijek omiljenih komičara
Stana Laurela i Olivera Hardyja.
Negdje iza Heckovih leđa odjeknuo je zveket.
Pogledao je iza sebe, ali u prostoriji se nije micalo ništa osim prašine i
sjemenja trave što ih je uzvitlao kad je ušao. Iako je tu i prije bilo mračno,
učinilo mu se da se sve oko njega još više smračilo. Netko je u štaglju ugasio
nekoliko žarulja. Ponovno je uslijedio zveket pa je nestalo i svjetlo žarulje u
susjednoj prostoriji. Sad je sve progutao mrak, osim male svjetlosne oaze oko
dvokrilnih drvenih vrata.
Hecku se nakostriješila kosa na glavi, ali još uvijek nije ništa vidio.
Vrata iza njegovih leđa bila su zatvorena lancem na kojemu je bio težak
lokot. Kao da to nije dovoljno, na dnu vrata bili su okomiti zasuni čiji su
vrhovi ušli u posebne otvore duboke nekoliko centimetara, što su ih izbušili u
betonu da čvrsto drže vrata. Ipak ih je gurnuo, pitajući se bi li mogao
dovoljno snažno uprijeti da stvori uski otvor između njih i provuče se, ali
onda se naglo trgnuo jer začuo je gromoglasni metalni štropot i škripavo
mehaničko brujanje kao prilikom pokretanja dizelskog motora.
S drugoga kraja prostorije obasjala ga je jaka svjetlost farova na nekom
stroju.
Zateturao je unatrag, zaštitivši oči od nagla, zasljepljujućeg bljeska, no oči
su mu se brzo priviknule pa je s nevjericom zurio u golemi oblik ratarskoga
stroja koji se pojavio iz mraka. Sve što je Heck znao o poljoprivredi mogao bi
napisati na papiriću veličine onoga na kojemu ispisuju kazne za prebrzu
vožnju, ali nije morao biti stručnjak da uvidi da prema njemu bruji kombajn
za žetvu, petnaest tona teške kovine koja se tresla, a sjajne su se oštrice uza
zveket okretale kao da melju sve pred sobom.
Isprva se sledio, ne znajući što da učini. Platforma za žitarice toga
čeličnog diva imala je raspon od oko dvanaest metara, a stroj je bio savršen
za rezanje širokih otkosa u polju zrela žita, ali nije posve ispunjavao štagalj.
Bio je dvanaestak metara udaljen od detektiva, koji ga je pokušao brzo
zaobići, ali suvremena hidraulika divovskom je stroju omogućila da brzo i
vješto promijeni smjer i da se žustro okrene prema bjeguncu. Iza zida od
blještava željeza i titrave svjetlosti Heck je nakratko ugledao vozača, vitkog
mladića s kratkom kosom, koji je sjedio u kabini iza akrilnog stakla i revno se
naginjao naprijed, lako i uvježbano pomičući poluge.
Heck se mogao samo povlačiti dok ga je kombajn polako, ali sigurno
tjerao u kut. Onda je mehanička zvijer zastala jer je puka širina platforme
priječila daljnje napredovanje pa je kombajn zapeo u skučenu trokutastom
prostoru. No motor je i dalje radio, a rezna šipka okretala je niz oštrica i
rezača koji su Hecka obasuli pljevom i slamom. S vještom osobom za
upravljačem stroj bi se lako mogao okrenuti i nastaviti put sve dok ne dođe
do zida, a bilo bi potrebno samo spretno podešavanje da Hecka podigne na
platformu, pa da ga mlati i reže dok mu iz kostiju ne izbije srž.
Detektiv se povlačio dok nije leđima udario u drveni zid. Pogledavši
kabinu, vidio je da je vozač izišao i da viri dolje u prostoriju. Heck je shvatio
da nije riječ o mladiću, nego o mladoj ženi, koja je gotovo sigurno bila Tilly
Thornton. Na sebi je imala neurednu radnu odjeću, a bila je vitka i žilava, s
vrlo kratkom kosom i neuglednim licem, pa se uspaničenom vozaču kamiona,
koji je sudjelovao u prometnoj nesreći, lako moglo učiniti da je biciklist pred
njim muškarac.
Prije nego što joj je Heck uspio doviknuti da zaustavi stroj, u grlu mu je
zastao dah jer mu se oko vrata obavila tanka, čvrsta vrpca. Kroz pukotine
među drvenom oplatom naglo su se pojavile dvije ruke, jedna sa svake strane
detektiva, pa su Hecku preko glave prebacile vrpcu s omčom. Napadnuti je
rukama pokušao zgrabiti omču, koja mu se već stegnula oko vrata poput
garote, ogrlice kojom su nekoć davili zločince, a detektiv je osjetio da je
napravljena od plosnata, čvrsta najlona. Bila je to kabelska vezica, a u
potiljak mu se već zarila hvataljka na njezinu vrhu, dok mu se sama traka
urezala u meso, pritisnuvši mu dušnik.
Heck se koprcao pokušavajući se osloboditi, ali napadač ga je snažno
povukao unatrag pa je detektiv svom snagom udario u drveni zid. Njegov
protivnik je na drugom kraju brzo pričvrstio vezicu, a time je Hecku tako
pritisnuo glavu na drvo da zarobljenik kroz pukotine nije mogao pogledati
napadača. No bilo je očito tko ga je zaskočio.
»Ispružite ruke«, zapovjedi glas Charlesa Thorntona, »svaku na jednu
stranu... poput Isusa na križu! Radite što kažem ili ću vas zadaviti.«
Heck nije imao izbora. Jedva je disao, a kad bi mu se pritisak na vratu
samo malo pojačao, ugušio bi se. Raširio je ruke pa mu je Thornton na
zapešća nabacio kabelske vezice, a onda je, stegnuvši ih, čvrsto vezao
detektiva. Četvrtu vezicu prebacio je Hecku preko glave i tako je nemilosrdno
svezao oko čela da je detektiv pomislio da će mu se glava rasprsnuti. Petom
vezicom vezao mu je noge oko gležnjeva, no ova nije tako čvrsto prianjala
kao druge jer se nije mogla posve obaviti oko obje noge. Ipak, Heck je bio
svjestan da bi se mogao osloboditi samo ako bi se neobično snažno koprcao.
Stajao je teško dišući, a glava, vrat, ramena i gotovo cijelo tijelo bili su mu
posve nepokretni. Još nikad se nije osjećao tako bespomoćno. Kao da je to
naslutila, Tilly Thornton ponovno se oglasila sebi svojstvenim visokim
cerekanjem, a onda je ušla u kabinu kombajna i počela ga pokretati.
Heck se ponovno pokušao migoljiti, ali unaprijed je znao da mu je napor
uzaludan.
Kombajn je iz ispuha ponovno počeo ispuštati oblake dima pa se polako
okretao, a detektiv se pitao hoće li ga napasti sa strane jer se upravo toga
bojao. Bude li tako, Heck neće moći izbjeći oštrice koje su se, nalik na
pokretni zid, sve brže okretale kao da nastoje hipnotizirati zarobljenika.
Trideset drugo poglavlje