„Uzmi kozu, neka te

vodi. Kuda ona

gore, tuda ti
naglavce dolje.”

Još iste noći donese

Omakne se riba Malik svračjih jaja i
galebu i padne podmetne ih pod
upravo pred baku. kokoš umjesto
kokošjih.

…top! — prasne
plamen, skočiše
Domaći, topnuše svi u
jedan mah nožicama o
ognjište, ponesoše se
nad plamen, poletješe
pod krov — kvrcnuše
daščice na krovu i
nestade Domaćih.
„Hajdemo do Stribora,
starješine našega. On
svačemu savjeta
znade." I odmah se
Malik popne na
glogov grm, zviznu u
prste, a ono iz mraka
preko strništa dokasa
k njima jelen i
dvanaest vjeverica. ”

„Lijepe li gujice,
Bože moj! Gotovo
da bih je i kući
ponio.”

Kad je snaha-guja
opazila ovako
iznenada svračiće, Jedva se luči
prevari se, polakomi rasplamsale, ali ono
se u njoj zmijina ćud, čudo! Eto iz njih izlaze
poletje snaha po Domaći, upravo kao
trijemu za svračićima i da je na kućnom
isplazi za njima svoj ognjištu!
tanki i šiljasti jezik kao
u šumi.
 Sjedio je sred šume, u
Na njima kožusi, dubu tako velikom, da
kapice i opanci i je u njem bilo sedam
crveni kao zlatnih dvorova i osmo
plamenovi, kosa i selo, srebrnom
brada sive kao ogradicom ograđeno.
pepeo, a oči žarke Pred najljepšim
kao živi ugljen. dvorom sjedi Stribor
na stolici, u crvenoj
kabanici.

Zašao neki momak

u šumu Striborovu,
„ Hoćete li, bako, a nije znao, da je
kupiti luči? ” ono šuma začarana
i da se u njoj
svakojaka čuda
zbivaju.

To se tako ražalilo
majci, da odmah pođe
na liticu po snijeg, jer
joj nije bilo žao života.
Idu i putem, htjela se
pomoliti Bogu za
pomoć , ali se
predomisli govore i:
"Opazio bi Bog, da mi
sin ne valja."
 Sjaji se jelen i kazuje
put, a za njim juri
…nestade Stribora i dvanaest vjeverica, a
Domaćih, ciknu snaha u svake vjeverice dva
iza duba, pretvori se u oka kao dva draga
guju, uteče u rupu, a kamena. Jure oni i
majka i sin nađoše se žure, a za njima
nasred šume sami, izdaleka trči snaha i
jedno uz drugo. sin, sve im nestaje
sape.

Sjaji se jelen i kazuje

put, a za njim juri
…nestade Stribora i
dvanaest vjeverica, a
Domaćih, ciknu snaha
u svake vjeverice dva
iza duba, pretvori se u
oka kao dva draga
guju, uteče u rupu, a
kamena. Jure oni i
majka i sin nađoše se
žure, a za njima
nasred šume sami,
izdaleka trči snaha i
jedno uz drugo.
sin, sve im nestaje
sape.

ŠUMA
STRIBOROVA