ELIS BEKTAŠ: Bin Laden u Ukrajini

Jedne večeri, a prošlo je od nje i čitavih deset, a možda i petnaest godina, izađem u šetnju i na piće. Bila
je, sjećam se dobro, lipanjska noć, pa sam uživao u mirisu rascvalih lipa. Kada sam svratio u omiljeni bar,
zatekoh tamo dragog prijatelja i poznatog novinara kako čavrlja sa kolegama iz struke. Pridružih im se, ali
u diskusiji nisam uzeo učešća – više me je zabavljalo posmatrati ih kako ubjeđuju jedni druge u
ispravnost baš svoje percepcije događaja u svijetu. Događaji u svijetu u to su se vrijeme svodili više-
manje na koalicione pohode na Irak i Afganistan.

Osim mene, u društvu je bio još jedan šutljivac kojeg sam znao samo površno. Znao sam, međutim, da je
itekako cijenjen u svome poslu, znatno više van granica svoje zemlje nego u njoj. Kada su na rubovima
diskusije počele iskakati prve varnice, prijeteći da je zapale i pretvore u običnu kafansku svađu, taj
šutljivac poruči turu pića i reče

– Ljudi, jesam li ja vama pričao kako sam uradio reportažu sa momkom koji je video bin Ladena?

Na pomen imena u tom času najtraženijeg čovjeka na svijetu, svi kao po komandi zamuknuše. Mada je
taj čovjek u danima sovjetsko-afganistanskog rata dolazio u Jugoslaviju u nabavku naoružanja, i to u
pratnji američkih i turskih generala kao savjetnika, što je uredno zabiježeno foto-aparatom, on je sada
doživljavan kao mitsko biće, pa je čak i samo njegovo postojanje dovođeno pod znak pitanja.

Šutljivac započe svoje pripovijedanje a mi se natisnusmo oko njega baš kao Izgubljeni dječaci oko Vendi i
ognjišta u pećini Petra Pana. Dvijehiljade i neke godine izvještavao je iz Afganistana, pa je tako stigao i u
Nuristan, provinciju na samom istoku zemlje. Nuristan je provincija bez gradova, a glavno mu je selo
Parun, sa jedva hiljadu stanovnika. Drugog dana boravka u Parunu šutljivac je čuo da u nekom seocetu,
na samoj granici sa Pakistanom, živi mladić koji je učinio ono što nije polazilo za rukom ni najmoćnijim
tajnim službama svijeta – svojim je očima vidio bin Ladena.

Takva je informacija bila znak da se svi drugi poslovi, pa i oni neodložni, odmah prekinu i da se družina
sastavljena od našeg pripovjedača, kamermana i tumača odmah zaputi ka tom seocetu. U afganistanska
se naselja, naravno, ne ulazi tek tako, kao na vašar. Snažna tribalna etikecija nalaže da se gosti prvo
najave i tako otklone sumnju da možda ne dolaze kao nametljivci. Tumač je otišao da poglavaru sela
objasni ko su njegovi poslodavci i šta žele, uvjeravajući ga da su to dobri i čestiti ljudi. Poglavar je
sumnjičavo vrtio glavom, no kada je čuo da će došljaci donijeti i poklone njemu kao uvaženom vođi
malene zajednice, odobrovoljio se i dao odobrenje za posjetu.

Izgarajući od nestrpljenja, kog su ipak morali prikrivati, reporter i kamerman jedva ispiše gusti i ljepljivi
čaj, preko tumača razmjenjujući ljubaznosti sa poglavarom sela. Da nisu došli u potragu za
najspektakularnijom viješću godine, već bi samo selo bilo dovoljno da se o njemu napravi nezaboravna
reportaža. U njemu, naime, ljudi žive onako kako su živjeli i njihovi preci prije nekoliko stoljeća –
električna energija, kućanski aparati, novine i časopisi, sve je to ovdje bilo nepoznato. Najmodernije od
svega bilo je oružje – jedan seljanin gonio je svoje koze noseći u ruci Degtarjev, puškomitraljez iz Drugog
svjetskog rata, a drugi je tjerao kola natovarena drvima, dok mu je o ramenu visio robusni i pouzdani AK-
47.
U to se pojavi i mladić koji je svojim očima vidio najtraženijeg čovjeka na svijetu, praćen čitavim
buljukom kudrave dječurlije koja se zadržaše ispred avlije poglavarove skromne kuće. Mršav, ali lijep i
krupnook, kao abonos crne kose i biserno bijelog osmjeha, mladić se očito umio nositi sa teretom svoje
slave i statusom najpoželjnijeg mladoženje u selu, pa spremno prihvati da ponovi priču, koju je
neumorno i sa jednakim žarom pripovjedao iz noći u noć, kada bi žene i djeca otišli na spavanje, a
muškarci se okupili oko vatre.

Njegova je priča išla otprilike ovako – u rano ljeto te godine, dok je čuvao svoje koze, stravična bol
izmakla mu je tlo pod nogama. Nije mogao stajati na nogama, a u stomaku je osjećao nevidljivo sječivo.
Čajevi i druge pučke ljekarije nisu donijele olakšanje, pa neko od seljana predloži da mladića konjskom
zapregom prebace u Pakistan i tamo mu potraže lijeka. Kasnije će se ispostaviti da je u pitanju bila
obična upala slijepog crijeva, ali pakistanski ljekar neće moći objasniti zašto jogunasto crijevo nije puklo
u toku ta dva dana koliko je trajao put do bolnice.

Operacija je odmah obavljena i čilost se počela vraćati u mršavog i krupnookog mladića. Dok se
oporavljao u pakistanskoj bolnici, vrijeme je prekraćivao listanjem novina. Premda nije znao čitati,
zabavljalo ga je gledanje slika u njima. A na jednoj od tih novinskih slika, rastumačiće mu to sapatnik iz
bolničke sobe, nalazilo se i lice bin Ladena, u tom času najtraženijeg čovjeka na cijelom svijetu.

Kada je priča dovršena, mi smo nekoliko časaka kolektivno šutjeli. Onda se stadosmo utrkivati ko će prije
poručiti turu pića, a razgovor skrenu na sportske i neke druge muške teme.

Prenoseći vam ovu pripovijest, moguće je da sam neki detalj izostavio, izmjenio ili ga čak dodao. Prošlo
je deset godina otkako sam je čuo, a te sam večeri svakako uglavnom šutio i ispijao svoja pića, pa to
mojim sjećanjima smanjuje pouzdanost. Jedino čega se pouzdano sjećam, jesu prekrasni mirisi cvata lipe
te lipanjske večeri.