Goddess of the Hunt

by
Tessa Dare

The Wanton Dairymaid Trilogy #1

prijevod sa engleskoga
Tessa Dare
Uvijek odvažna i željna avanture, Lucy Waltham je odlučila uloviti supruga. Ali
prvo joj treba malo vježbe. Pa se okrenula bratovom najboljem prijatelju,
Jeremyju Trescottu, grofu od Kendalla, da na njemu izbrusi svoje vještine
zavođenja, prije nego što baci oko na drugog muškarca. Ali njezini poljupci
pokreću potisnutu strast – onu koja bi sve njezine planove mogla pretvoriti u
dim.

Jeremy ima utjecajan naslov, ogromno bogatstvo i bolnu prošlost punu davno
pokopanih tajni. Čvrsto drži svoje emocije na sigurnoj udaljenosti. Ali
pokušavajući odvratiti Lucy od njezina bezobzirnog plana i spasiti je da ne
završi slomljenog srca, nađe se upleten u mrežu strasti. Što Jeremy više nastoji
ukrotiti svoju tvrdoglavu zavodnicu, bliži je tome da izgubi kontrolu. Kad izbije
skandal, može li Jeremy natjerati sebe da napusti Lucy i izazove njezinu
propast? Ili će riskirati svoje srce i zaprositi je?
Za mog supruga
 POGLAVLJE 1

JESEN, 1817.

Kucanje na vratima u gluho doba noći moglo je značiti samo katastrofu.

Jeremy je ispod noćne košulje navukao izlizane hlače do koljena i
zateturao prema vratima spavaće sobe. Vatra? Nije osjećao miris dima. Možda
hitna situacija u obitelji Waltham? Možda hitna poruka njegovog upravitelja –
nemiri u Corbinsdaleu više nisu predstavljali iznenađenje.
Sjećanje ga je napadalo, nepozvano. Obeshrabrujuće. Srce mu je divlje
udaralo u prsima. Zastao je, stežući kvaku na vratima, psujući tijelo što ga je
tako brzo podsjetilo na ono, što se tolike godine trudio zaboraviti.
Logika je sustigla njegov ubrzani puls i prisilio se fokusirati na sobu. Ovo
nije bila ona noć. Nalazio se u svojoj spavaćoj sobi u Waltham Manoru 1 i nije
lutao šumama Corbinsdalea. Prošlo je više od dvadeset godina, a on više nije
bio dječak. Kakvo god ga iznenađenje čekalo s druge strane vrata, bio je
potpuno spreman da se suoči s njim.
Kad je pomaknuo zahrđalu rezu i otvorio vrata, Jeremy je bio spreman za
najgore.
„Ostani miran“, stigla je prošaptana naredba.
Na trenutak je primijetio ženstvenu siluetu, zamršeno klupko tamnih
kovrča i dvije ruke koje su ga uhvatile za ramena. Onda se Lucy Waltham,
mlađa sestra njegovog najstarijeg prijatelja, podigla na nožne prste i takvom
snagom pritisnula usne na njegove, da je posrnuo na dovratak.
Dobri Bože. Djevojka ga je poljubila.
Pa, pomislio je ironično, bio je pripremljen za najgore. A od mnogih
poljubaca koje je Jeremy Trescott doživio u svojih dvadeset i devet godina, ovaj
je, nesumnjivo, bio najgori.

1
Manor – imanje, kurija, vlastelinstvo
 Lucy ga je poljubila savršeno napućenim usnama, a oči su joj bile širom
otvorene. A ako joj je i nedostajalo finoće, kompenzirala je to hrabrošću i
entuzijazmom. Ruke su joj odjednom bile posvuda – zaplesale su u njegovoj
kosi, prekrile mu ramena, istraživale njegova široka prsa.
Ovo nije bio poljubac Bila je to opsada.
Nadalje, bilo je nerazumljivo, potpuno nelogično i pogrešno na desetak
različitih načina.
Jeremyjeve ruke nekako su našle njezine laktove i istrgnuo se iz njezina
nestrpljivog zagrljaja. „Lucy! Što, dovraga, misliš da radiš?“
„Šššššš.“ Očima je brzo preletjela lijevo-desno, pregledavajući zamračeni
hodnik. Potom je skrenula pogled prema njemu, namrštivši se uznemirujućim
intenzitetom, a Jeremy je u jednom kratkom, apsurdnom trenutku, pomislio da
mu je netko naslikao metu na licu.
„Vježbam“, šapnula je i prstima mu stegnula ruke. „Daj da pokušam još
jednom.“
Nasrnula je na njega pokušavajući ga ponovo poljubiti, ali on se
instinktivno sagnuo, ubacio je u sobu i zatvorio vrata za njima. U nekom
racionalnijem trenutku možda bi mu palo na pamet, da će neprimjerena
situacija ljubljenja domaćinove sestre u hodniku postati samo još složenija ako
je uvuče u svoju spavaću sobu. Ali Jeremyjeve sposobnosti rasuđivanja
privremeno su ga napustile u Waltham Manoru.
Lucy ga je, doslovno, bezumno poljubila.
„Je li upalilo?“
Zurio je u nju, nijemo i zbunjeno. Što je li upalilo? U jednom trenutku
činilo se da ništa ne funkcionira, a najmanje njegov mozak. Šok mu je
zamrznuo udove. Nije se mogao izustiti ni riječ.
Odmaknuvši se, prekrižila je ruke preko grimizne haljine od baršuna i
hrabro pregledavala njegovu figuru. Kad joj se pogled spustio prema dolje
Jeremy je postao neugodno svjestan svoje lagane odjeće, noćne košulje odjevene
preko iznošenih kratkih hlača i bosih nogu.
Zadovoljan osmijeh raširio joj se na licu. „Sigurno je uspjelo. Uvukao si
me u svoju spavaću sobu.“ Posegnula je za kvakom na vratima. „U redu, Jemmy.
Pretpostavljam da je to dovoljno vježbe. Vidjet ćemo se na doručku.“
Otvorila je vrata. Jeremy je ispružio ruku i zatvorio ih.
Uputivši mu prodoran pogled, zgrabila je kvaku objema rukama i
povukla. „Molim te oprosti, ali ja ću sada krenuti svojim putem.“
„Ne, nećeš.“ Oslonio se svom težinom na vrata, učinkovito ih zatvorivši.
Lucy se mogla izrugivati mlakom autoritetu svoga brata koji joj je bio skrbnik,
ali Jeremy je imao desetak centimetara i petnaestak kilograma više od Henryja
Walthama, a da ne spominjemo željeznu volju. On nije dopuštao Lucy da ga
iskorištava.
Smogao je svoj najautokratskiji, Grof-od-Kendalla ton. „Ne ideš nikamo.
Sjest ćeš ovdje i objasniti mi.“ Otvorila je usta da prigovori. Uhvatio ju je za
lakat i usmjerio je prema stolcu. „Ali prvo ću“, rekao je, „popiti piće.“
Prestala se boriti pod njegovim stiskom i besprijekorno se spustila na
stolac. „Piće“, ponovila je. „Zašto nisam pomislila na to? Hvala ti. Piće bi bila
prava stvar.“
Odmahnuvši glavom, Jeremy je prišao šanku i natočio jednu čašu viskija.
Iskapio je pola čaše u jednom pohlepnom gutljaju, i zatvorio oči osjetivši kako
se plamen širi niz njegovo grlo. Kad ih je ponovo otvorio, osvrnuo se oko sebe
i uvjerio se da je to zaista isti Waltham Manor koji je posjećivao svake jeseni od
Cambridgea. Grubo tesane grede bile su zabijene na kosom stropu. Tapiserije
prigušenih tonova prekrivale su zidove, a ispod bosih nogu bio je neugledan
tepih, pohaban nakon godina uporabe. Soba se nije mijenjala u posljednjih
osam godina, kao što se vjerojatno nije ni u posljednjih stotinu.
Po svom uređenju, krajoliku, i kvartetu starih prijatelja koji uživaju u
godišnjem sportskom odmoru – Waltham Manor je ostao dobrodošla
konstanta u Jeremyjevom životu. Sve do ove godine, kada se sve promijenilo.
„Zašto se sve ne bi moglo odvijati kako je bilo?“ Lucy je čačkala vatru
žaračem, šaljući vrtloge uzburkanih iskri u zrak. „Zašto je Felix morao otići i
vjenčati se? Sve je uništio.“
Jeremy je utopio odgovor gutljajem svog pića. Ne bi to priznao, ali slagao
se s tim.
„Bilo je u redu kad se Henry oženio“, nastavila je. „Marianne je toliko
zaposlena s djecom, da se ne petlja ni u što. Ali ta rospija s kojom se Felix oženio
će očekivati da je zabavlja. A da sve bude još gore, povela je i sestru, tu Sophiu.“
„Gospođa Crowley-Cumberbatch i Miss Hathaway su, po svemu sudeći,
šarmantne mlade dame. Čovjek bi pomislio da će ti biti drago zbog njihovog
društva.“
Bacila mu je pogled pun nevjerice.
„Ili ne.“ Iskreno rečeno, ni Jeremy se nije radovao njihovoj nazočnosti.
Ništa posebno uvredljivo nije bilo u Felixovoj supruzi, Kitty ili u njezinoj sestri
Sophiji. Naprotiv, Sophia Hathaway bila je uzor nenametljive, dobro odgojene
ljepotice iz visokog društva. Možda mrvicu preslatka, ali dovoljno ugodna, ako
preferirate slatko. Kao što je Toby očito činio.
Jeremy je otpio još jedan gutljaj viskija i okusio ironiju. Henry i Felix su
se vjenčali, Toby je na rubu... njihovo sklonište za neženje postalo je kuća za
obiteljske zabave. Pa, iako su svi njegovi prijatelji odlučni navući bračne okove,
barem on nije bio u opasnosti da im se pridruži. Sve tri dame u Waltham
Manoru su sigurne.
Zvuk prstiju koji bubnjaju u drvo omeo mu je misli. „Namjeravaš li sam
popiti cijelu bocu?“
Ako, naravno, ne broji Lucy.
I nije brojao Lucy. Nije bila prihvatljiva, niti dama. Bila je Henryjeva puno
mlađa sestra i štićenica i bila je Jeremyjeva osobna verzija biblijske kuge.
Provela je godine smišljajući načine kako mu se uvući pod kožu. Sad se uvukla
u njegovu spavaću sobu i... i vježbala.
Koliko god želio izbrisati taj poljubac iz svoje memorije, nije ga mogao
ignorirati. Nije mogao ignorirati ni očite implikacije te riječi: „vježbati.“
Mogao je, međutim, ignorirati njezin zahtjev za pićem. Jeremy je napunio
svoju čašu i odnio je prema kaminu, bacivši se u stolac nasuprot njezinu.
Provukao je ruku kroz kosu i polako izdahnuo. „Ne želim to pitati. Bojim se
tvog odgovora. Ali zašto zapravo moraš vježbati?“
 „Ne zašto“, odgovorila je. „nego zbog koga.“
Oh, ovo je postajalo još gore. „Zbog koga onda vježbaš? Nekog lokalnog
mladića? Vikarovog dječaka?“
„Zbog Tobyja, naravno.“
Suho se nasmijao. „Zbog Tobyja? Zašto bi ljubila Tobyja? Samo što se nije
zaručio za Miss Hathaway.“
Privukla je koljena na prsa, uvijajući se u kuglu od crvenog baršuna i
kestenjastih kovrča. U stolici muških proporcija izgledala je poput patuljka, a
zelene oči bile su pune sirove, neskrivene boli. „Onda je to istina.“
Prokleti pakao. Iznenada je ovaj bizarni noćni posjet imao smisla. Jeremy
je stisnuo rukama naslonjač. Od svih nepopravljivo glupih stvari izabrao je reći
baš to.
„Moja sluškinja je rekla da je to čula od Tobyjevog sluge. Nisam joj željela
vjerovati. Nisam mogla vjerovati. Ali istina je.“
Jeremy je morao skrenuti pogled. Bilo je to pitanje samoodržanja. Lucyn
lik izgledao je kao mješavina vilenjačkih crta uključujući i srcoliko lice – lice na
kojem su se vidjeli svi nesputani osjećaji koje je nosila u svom srcu. Niste je
mogli pogledati, a da ne znate kako se točno osjeća, a Jeremy nije želio znati
kako se Lucy osjeća. Radije je držao respektabilnu distancu čak od vlastitih
emocija.
„Kako je mogao?“ prošaptala je.
Jeremy je ustuknuo. Lucy je glasno šmrknula i otpila još jedan gutljaj
viskija. Nije smjela plakati, samo ju je htio podsjetiti. To je bilo pravilo –
Henryjevo jedino provođenje autoriteta. Dopustio je da se djevojka svake jeseni
povlači za njima, sudjelujući u njihovim lovačkim i ribolovnim izletima,
ponavljajući njihove psovke, čak i da povuče koji gutljaj iz njihovih pljoski –
pod jednim uvjetom. Nije smjela plakati. U osam godina, nikada je nije vidio
kako prolijeva suzu. Nadao se da neće sad početi. Ako nešto nije mogao
podnijeti onda je to jedna stvar, da žena plače.
Pogledao je u nju. Dovraga, brada joj je drhtala. „Nećeš početi plakati, zar
ne?“
 „Ne.“ Ali glas joj je podrhtavao.
Jeremy je uposlio ruke dodajući drva na vatru, zadržavajući vrijeme.
Prokleti Toby. Sve je to bila njegova krivica. Uvijek je bio djevojčin
ljubimac. Svake jeseni Lucy se prilijepila za Tobyja poput krpelja za psa goniča.
Vezao joj je udice i naučio je sklanjati proste riječi na latinskom. Nosio joj je
cvijeće i pleo vijence od bršljana koji joj je stavljao pravo na glavu. Njegova
Dijana, tako ju je Toby zvao. Boginja lova.
On je nju nazivao božicom, a Lucy je njega obožavala. Izgledala je kao
zaluđena mlada djevojka. Ali očito je za Lucy to bilo puno više. A sad je zadatak
da odbaci sve te njezine romantične ideje nekako pao na Jeremyja. Baš nema
sreće. Kako prikladno, pomislio je. Ako je ikad gajio romantične ideje, u što je
sumnjao, davno se oslobodio te zablude.
Otresao je prašinu s ruku i naslonio se u svojoj stolici. Najvelikodušnijim
tonom počeo je: „Sad, Lucy, moraš razumjeti...“
„Nemoj Jemmy, da se nisi usudio razgovarati se sa mnom kao da sam
dijete. Trebala sam nastupiti prije dvije sezone. Da me samo Marianne nije
stalno ograničavala. Možda nisam takva dama poput Sophie Hathaway. Ali ni
ja više nisam djevojka.“
Ispružila je boso stopalo prema vatri i odsutno uvijala gležanj.
Gracioznost tih pokreta zarobila je Jeremyjev pogled. Zarobila tako, da ga više
nije mogao skrenuti. Lijeno je kružila stopalom, a koža joj je svjetlucala zlatnim
sjajem na svjetlosti vatre. Oči su mu poletjele prema gore, prateći slatku krivulju
njezina lista do mjesta gdje je nestajao ispod haljine.
Zatim se Lucy pomaknula, prekriživši noge. Crveni baršun pao je poput
kazališne zavjese i naglo završio predstavu. Brz udarac razočaranja pogodio je
Jeremyja u grudi. Osjećaj se spuštao prema dolje, prelazeći u poznatu bol
osujećene želje. Bože, ova noć je jednostavno bila prepuna iznenađenja.
„Pretpostavljam da nisi“, promrmljao je, otkidajući pogled i dajući sebi
mentalnu pljusku. „U redu, govorimo kao odrasli. Možeš početi tako što ćeš
ispustiti taj djetinjasti nadimak i obraćati mi se na odgovarajući način.“
„Misliš tvojom titulom? Ne sjećam se ni tvoje stare, a kamoli nove.“
Pogledala je prema stropu.
„Ne možeš očekivati da ću te zvati ‘gospodaru ‘, Jemmy.“
Jeremy je uzdahnuo, odustajući od bilo kakvog napora da je smiri. „Onda
budimo potpuno načisto. Toby će se oženiti gospođicom Hathaway.“
„Ali on ne može! Nije fer!“
Frknuo je. „Sad govoriš kao djevojčica, Lucy.“
Ignorirala ga je. „Oduvijek sam znala da ću se vjenčati sa Sir Tobyjem
Aldridgeom, još od dana kad smo se prvi put upoznali.“
„To je apsurdno. Onog dana kad ste se prvi put upoznali, imala si dvanaest
godina.“
„Jedanaest.“
„Dakle, jedanaest. A Toby je pucao na tebe.“
„Nije pucao na mene. Pucao je u jarebicu koju sam preplašila. Nije znao
da sam tamo, jer...“
„Zato što si nas pratila nakon što ti je Henry zabranio“, nestrpljivo je
završio Jeremy. „Da da. Toga se jasno sjećam.“
Previše jasno, dodao je u tišini. Sjetio se svakog bolnog detalja tog dana.
Užasno popodnevno sunce, oštar miris baruta. Ali posebno se sjećao zvukova.
Kako je mogao zaboraviti? Frenetičnog lepeta krila, pucnjeva iz Tobyjeve
puške, prodornog vriska. Strašne tišine dok su se njih četvorica probijala kroz
drač do koljena i zatekli Lucy kako sjedi na čistini, neozlijeđena i potpuno
nepokajnički raspoložena.
Protekle godine dokazale su da je to bio tek početak. Lucy Waltham uvijek
je koketirala s katastrofom i zato je Jeremy uvijek izbjegavao Lucy. Nije želio
biti u blizini kad se katastrofa neminovno desi.
Šmrknuvši ispružila je ruku i uzela mu čašu viskija iz ruke. Vrhovima
prstiju očešala mu je zapešće. Toliko o sigurnim udaljenostima.
Bradu je naslonila na jedno koljeno i mrko se zagledala u jantarno smeđu
tekućinu. „Što ima Sophia Hathaway, a da ja nemam?“
„Osim besprijekornog odgoja, naobrazbe i miraza od dvadeset tisuća
funti?“ Ispružio je ruku kako bi uzeo natrag svoje piće.
Ispila je izdašan gutljaj viskija prije nego što se odrekla čaše. „Ne voli ga.“
„Još djevojačkih maštarija. Ovo je brak. Ljubav se jedva traži. Dobro se
slažu i njihove će obitelji odobriti to. Ona ima bogatstvo, ali nema naslova; on
je baronet. To je sretan spoj za njih oboje.“
„Sretan?“ Ona suzi pogled. „Govoriš o braku kao o razumnom poslovnom
dogovoru.“
„Ne samo ja. Takvo je društvo Vjenčanje iz ljubavi kao kod tvog brata –
pa to je izuzetak, a ne pravilo. Dame koje inzistiraju na romantici na kraju
ostanu razočarane. Shvatila bi istinitost ovoga, da si samo...“
„Da sam što? Da sam hladna i istrošena kao ti?“
Jeremy je stisnuo čeljust. „Da si posvetila barem malo pozornosti bilo
kojoj od onih guvernanti koje je Henry unajmio za tebe. Da si imala neku ženu
kao uzor, a ne preopterećenu šurjakinju i senilnu tetku. Kad bi samo imala
minimum razuma.“
„Kad bih samo bila poput Sophije Hathaway.“
„To si ti rekla. Nisam ja.“
Prekrižila je ruke. „Pa, ne zanima me što kažete ti ili društvo. Udat ću se
iz ljubavi, a to znači da se neću udati ni za koga drugoga osim za Tobyja.
Odbijam vjerovati da bi se mogao oženiti s bilo kim osim sa mnom. On me voli.
Znam to, iako on još, možda, ne zna.“
„Lucy, stvar je potpuno riješena. Očekujem da će je ovih dana zaprositi.“
„Tada ću morati djelovati večeras.“ Ustala je sa stolice i počela koračati po
podu. Obrve su joj je bile namrštene i odsutno se igrala pramenom kose,
hvatajući ga među zube. Bio je to znak upozorenja, koji ga je naučio da pripazi.
Lucy se uvijek igrala kosom kad je nešto spremala.
Kosu je obično nosila podignutu – radi praktičnosti, a ne mode. Ali još
nisu izmislili ukosnicu ili šešir koji bi mogao zadržati Lucyne kovrče. Uvijek su
bile slabo pričvršćene, uvijala ih je između prstiju, i uvijek su nekako pronašle
put do njezinih usana. Sada joj je kosa padala u teškim valovima sve do struka,
talasajući se poput gustog, raskošnog slapa dok je kružila po tepihu s resama.
Okrenula se i krenula natrag prema njemu, a tkanina joj se uvijala oko oblina
poput fluida.
Obline. Veliki Bože. Kad su Lucy izrasle obline? Lucy je uvijek bila skup
kostiju, nespretnih kutova, koje je zajedno držala čista snaga volje. Sad je taj
čvrsti kostur bio umotan u meke, podatne, ženstvene obline. A ona i njezine
obline, paradirale su po njegovoj spavaćoj sobi jedva odjevene. U bezbožni čas
– pogledao je sat na polici iznad kamina – dva sata. Nepravilnost cijele situacije
pogodila ga je iznenadnom silinom.
„Ne bi trebala biti ovdje. Kasno je, a ti si... uzrujana. Vrati se u svoju sobu
i naspavaj se. Sutra možemo razgovarati više.“
„Sutra će možda biti prekasno“, rekla je. „Ne mogu preuzeti taj rizik.
Morat ću to učiniti večeras.“
„Morat ćeš to učiniti večeras?“
„Zavesti ga, naravno.“
Jeremy je zurio u nju, glupavo. Cjepanica se slegnula u vatri uz glasan
prasak, a roj crvenih iskri zapucketao je iz kamina.
Lucy se zaustavila pred ogledalom. Odvezala je haljinu i otvorila je,
pregledavajući jednostavnu lanenu spavaćicu s nezadovoljnim izrazom na licu.
„Pretpostavljam da bi svila i čipka bile bolje, ali nemam ništa ljepše.“ Okrenula
se za četvrtinu kruga i pogledala profil. Podižući ramena unatrag, Zagladila je
spavaćicu uz gornji dio tijela, sve dok se sve nabrekline i vrhovi njezina mesa
nisu ocrtali na providnoj tkanini.
Jeremy je skočio na noge i izlio ono što je ostalo od njegova viskija na
tepih. U nekoliko koraka prešao je preko sobe i zakoračio između Lucy i njenog
skandaloznog odraza, uhvatio rubove haljine i čvrsto ih omotao oko struka.
Treće dugme njezine spavaćice bilo je otkopčano, a tanka tkanina zjapila je i
otkrivala polumjesec zlatne kože. Prisilio se zadržati pogled na njezinom licu.
„Nemoj mi reći da... to je ono što vježbaš.“
Kimnula je glavom. Hladni intenzitet njezina pogleda rekao je Jeremyju
da je ideja zavođenja koju on smatra ludom, za Lucy potpuno razuman plan.
Stavio je ruke na njezina ramena i pokušao dati autoritet svom glasu. „Lucy,
Toby te ne voli.“
„Da, Jemmy, voli.“
„Kako možeš biti tako sigurna? Je li ti dao bilo kakav razlog za nadu?“
„Nisam znala da je za nadu potreban razlog, kao ni za ljubav. U slučaju da
si zaboravio – nemam talent za nadanje. Ja znam. Vjerujem. Očekujem. Znam
da me Toby voli. Vjerujem da pripadamo zajedno.“ Ubola je prstom u sredinu
njegovih prsa. „I očekujem da ćeš razumjeti.“
Jeremy je zastenjao. Kako je mogao uvjeriti u nešto djevojku – ženu
ispravio se – koja nije pridavala važnost razumu? „Lucy, Toby ti se jako sviđa.“
Shvatio je da je i dalje drži za ramena. Povukavši se korak, spustio je ruke uz
bokove. „Ali privrženost nije ljubav. Osim toga, što ti znaš o zavođenju?“
„Oh, imam knjigu.“
„Knjigu?“ Provukao je ruku kroz kosu. „Dobri Bože, Lucy, neću te pitati
odakle si dobila takvu knjigu ili koje bisere mudrosti može sadržavati.“ Otvorila
je usta da ga uputi, ali ju je ušutkao ispruživši ruku. „Zapravo, molim te da mi
to ne kažeš. Reći ću ti samo to – nadam se da se nećeš obazirati na lekcije ili bilo
što iz tih groznih romana kojih si se uspjela dokopati.“
„Priznajem da učenje iz knjige ima svoja ograničenja.“ Gledala ga je
oprezno, ispitivačkim pogledom.
„Može se i tako reći.“
Prišla je bliže. „Čitanje sigurno ne zamjenjuje praktično iskustvo.“ Još se
više približila.
„Ali... čekaj... Lucy, ne možeš nikako...“ A onda je izlanuo pitanje
usmjereno više Bogu na nebu nego samoj Lucy. „Zašto ja?“
„Misliš, osim činjenice da nema nikoga više? Zato što baš odgovaraš,
Jemmy. Tako si hladan. I ledeni brjegovi u Sjevernom moru imaju manje leda
u sebi. Ako mogu tebe odmrznuti, neću imati problema sa zavođenjem Tobyja.“
„Uvjeravam te, ni bi me mogla odmrznuti, čak i kad bi želio da me
odmrzneš. Što ja ne želim.“ Povukao se korak. Pa dva.
„Pokušaj se svim silama oduprijeti. Volim dobar izazov.“ Ponovno je
smanjila udaljenost, a oči su joj sjale od nestašluka. „Naučila sam u zamke
hvatati jarebice i u mreže pastrve. Je li uhvatiti muža doista toliko različito?“
Da, Jeremy je želio inzistirati, ali nekako mu se vilica samo kretala gore-
dolje u tišini, prilično dobro oponašajući – pa... pastrvu.
A onda ga je uhvatila za košulju i privukla ga, uhvatila ga u onu mrežu
kestenjastih kovrča i poljubila ga svakim djelićem svog bića. Usne su ga napale
s istom nepokolebljivom odlučnošću. Ali kad mu je bacila ruke oko vrata i pala
na njega, ostali njezini dijelovi bili su meki, gipki, bujni. Svileni pramenovi
njezine kose klizili su mu preko podlaktica. Bujne obline priljubile su se na
njegova prsa.
Prije nego što se uspio sabrati i protestirati, povukla se i zagledala u
njegovo lice.
„Dobro? Radi li?“
Bilo je to jednostavno pitanje. I iako je Jeremyjev um recitirao razloge
zbog kojih bi njegov odgovor trebao biti nedvosmisleno ne, drugi dijelovi
njegovog tijela odlučno su govorili da. Dobri Bože, bio je samo čovjek. Čovjek
koji je, čini se, protratio posljednjih nekoliko mjeseci ne ljubeći nikoga i čije je
tijelo s pravom skakalo na priliku da okonča vladavinu samonametnutog
monaštva. Čvrsto je odmahnuo glavom, nadajući se da će ona neće zamijetiti
uzbuđeno disanje koje je tvrdilo drugačije.
Lucy je bila neodlučna. Pripremila se za još jedan pokušaj, ali joj je Jeremy
obuhvatio lice rukama. Obrazi su joj pocrvenjeli, meki i topli ispod njegovih
dlanova.
„Jesi li poludjela? To se neće dogoditi. To se ne može dogoditi.“
„Pa, naravno, to se ne može dogoditi.“ Usta su joj se raširila u osmijeh, a
obrazi su joj se nabrali pod njegovim dlanovima. Jeremyja je uhvatio neodoljiv
poriv da prstima dodirne one malene bore od smijeha i istraži ih usnama.
„Ne boj se, Jemmy, nemam nikakve planove. Onda ćeš se morati oženiti
sa mnom, a to uopće ne bi bilo dobro.“
„Sigurno ne bi.“ Proučavao je lice u svojim šakama. Koža joj je upijala
svjetlost vatre i blistala je poput gorućeg zlata. Zrake svjetla reflektirale su se u
njezinim očima, čineći ih živim i zaigranim, tjerajući ga da priđe bliže i pogleda
tu igru svjetla i sjene. Tko je bila ta žena i što je učinila s Lucy? Bila mu je poput
stranca, a to je bila opasna stvar. Stranca je bilo dozvoljeno ljubiti... i još mnogo
toga.
Jeremy je započeo kratak popis razloga zbog kojih Lucy definitivno nije
bilo dozvoljeno dirati.
Prvo, bila je sestra njegovog najstarijeg prijatelja.
Drugo, njegov najstariji prijatelj bio je odličan strijelac.
„Slušaj me“, rekao je, lagano tresući glavom. „Ako imaš pitanja o... o
bračnom krevetu, trebala bi ih postaviti Marianne. Ili bi trebala pričekati svoju
svadbenu noć, kada će te tvoj suprug – koji neće biti Toby – moći prosvijetliti.
Neće biti predavanja o lovu na muževe i zamkama za muškarce.“
Nasmiješila se. Samozadovoljnim, suludim osmijehom, da je Jeremy
čeznuo strgnuti joj ga s lica.
„Razumiješ li me?“ upitao je.
„Da.“ Kratko je stisnula usne prije nego što su se ponovno raširile od
smijeha.
„Zašto se onda, dovraga, smiješ?“
„Jer mislim da je ovo uspjelo.“
Opet prokleti bezobrazni osmijeh. Ali ovaj put nije vidio bestidan
osmijeh, već ono što ga je tvorilo.
Usne.
Pune, slatko iskrivljene usne, rumene, tamno-crvene od poljubaca i
smijeha. Usne koje su molile da budu prekrivene njegovim.
Zatvorio je oči pred iskušenjem, klizio rukama po leđima i uvukao šake u
njezinu raspletenu kosu, kao da bi ukrotivši te kovrče, mogao kontrolirati i nju.
Kontrolirati sebe. Ali – slatka nebesa. Bilo je to poput uranjanja ruku u tekuću
svilu, a iza svojih kapaka vidio je te pramenove izuzetne mekoće kako miluju
svaki centimetar njegove kože.
Oči su mu se otvorile. Očajnički je pogledao prema dolje, samo da vidi je
li još uvijek otkopčano treće dugme njezine spavaćice.
 I bilo je. Kvragu, bilo je.
Tiho se nasmijala, privukavši mu pogled na svoja usta, nagnuta pod
savršenim kutom da prime njegov poljubac. Te usne... i samo djelić vlažnog,
ružičastog jezika... sredstva s kojima ga je dražila toliko godina, sada su ga
pozivala i nudila mu se. Čekajući da budu ušutkana, pokorena, pripitomljena.
Postojao je jedan siguran način, uvjeravao ga je mračan glas u njemu, kako bi
napokon urazumio Lucy.
Poljubiti je bezumno.
Njegova su se usta obrušila na njezina i osjetio je kako joj se usne stežu iz
onog širokog osmijeha u strastveni pupoljak. A kad mu je spremno, s
nestrpljenjem otvorila usta, Jeremy je zahvalio Bogu na bestidnim romanima.
Kliznuo je jezikom u njezina vruća usta s okusom viskija, istražujući,
zahtijevajući. Uzdahnula je uz njegove usne, a on je gurnuo jezik dublje,
uzimajući više, odlučan da pije njezinu slast dok ne okusi opori rub straha. Ako
je htjela lekciju, on će joj dati jednu. Naučit će je da ta želja nije igra; strast je
doista bila opasan sport. Namjeravao ju je gurati dok je ne otjera – natjerati je
da odjuri natrag u svoju sobu i drhti ispod svježih bijelih plahti, omotana u tu
vražju djevičansku spavaćicu visokog ovratnika. I zakopča taj prokleti gumb.
Tada joj je jezik pomilovao njegov. Oprezno, jednom. Onda opet,
prepuštajući se. Uvlačila ga je, nagovarala ga, palila vatru u njegovim
preponama svojim žestokim milovanjem. Odgovorio je instinktivno,
produbljujući poljubac. A spoznaja ga je probola svom slašću uzvraćene želje.
Taj poljubac je bio izazov.
A u osam godina koliko ju je poznavao, Lucy Waltham se ni jednom nije
povukla od izazova.
Prišla je bliže, uhvatila ga za ramena i primila jednom rukom njegov
potiljak. Zarežao je kad ga je noktima lagano ogrebala po vratu.
Neka sila povukla mu je ruku dolje. Žaljenje, možda. Očajnička potreba
da povrati kontrolu. Dobronamjeran poriv, uistinu – morao ju je uvjeriti da se
igra vatrom. Položio je raširene prste na donji dio njezinih leđa kao da polaže
pravo na nju i privukao je uz sebe, čvrsto je stisnuvši uz svoje nabrekle prepone.
Zadovoljstvo je bilo trenutačno. Intenzivno. Ni približno dovoljno.
Sigurno će se sada odgurnuti, možda čak i vrisnuti.
Ali ne. Pomicala se, da. Bože, pomicala se Uvijajući se uz njega, stenjući u
njegova usta dok ju je ljubio. Hladni baršun zadirkivao mu je vrhove prstiju;
topli baršun milovao mu je jezik. Izdajničke slike preplavile su mu um.
Grimizni ogrtač koji se skupio na podu. Gumbi lete posvuda. Otišao je u ovom
poljupcu predaleko i preduboko i, o Bože, kako je čeznuo utonuti još dublje.
Sve je pošlo po zlu.
Ovo je... sve... pogrešno.
Jeremy se borio s izmaglicom požude, stisnuvši joj šakama kosu i
odmaknuvši je. Par centimetara. Spustio je pogled na njezino lice. Oči su joj bile
zatvorene.
„Lucy“, prošaptao je hrapavo.
Oči su se otvorile. Bile su zelene sa zlatnim mrljama; pune mračne, divlje
strasti, blistave od smijeha. Odvojio je ruku od njezine kose, pustio joj struk i
odmaknuo se korak, pokušavajući razmišljati. Dah mu je bio isprekidan, puls
mu je grmio, a krv jurila svuda po tijelu osim kroz mozak. „Lucy“, pokušao je
opet, „to je bilo...“
„To je bila vježba“, prekinula je. Osmijeh joj je iskrivio usne. „Vrlo dobra
vježba.“ Premjestila je težinu na jednu nogu, izvila bok i isprsila se – nesvjestan
pokret sirove senzualnosti.
Bilo je divno zavodljivo.
Jeremy se prokleo u sebi. Što je učinio? Otvorio je vrata nespretnoj djevici
i ni pola sata kasnije imao je zavodnicu. Bilo je to kao da mu je netko predao
nenapunjen pištolj, samo da ga napuni barutom i sačmom i – dragi Bože – on
je skoro povukao okidač. Prije samo nekoliko minuta bila je bezazlena. Sada...
Sada je Lucy bila opasna i za sebe.
A ako još trenutak bude stajala ondje, zavodeći ga tim blistavim očima,
natečenim usnama i vratom rumenim od poljubaca, Jeremy će postati opasan
za nju.
Što je mislio? Napao ju je kao nasilnik. Bez obzira na činjenicu što mu je
uzvratila i što je cijela stvar bila njena ideja. Bio je gospodin, a ona je – po
rođenju ako ne i ponašanju – bila dama. Bila je sestra najboljeg prijatelja.
Trebao bi biti suočen s pištoljima u zoru, ili još gore. S vikarom iza oltara.
Sigurno je pročitala krivnju u njegovim očima. „Za ime Boga, Jemmy
Henry to nikad neće saznati, osim ako mu ti ne kažeš.“ Nasmiješila se i zavezala
ogrtač preko spavaćice. „I toplo ti savjetujem da mu ne kažeš. Ne bi to preživio.“
„Ti“, rekao je, uhvativši je za lakat i čvrsto je usmjerivši prema vratima,
„kasniš u krevet.“ Oprezno je pregledao hodnik prije nego što ju je izveo kroz
vrata. Krenula je skretati lijevo, prema Tobyjevoj spavaćoj sobi. Uhvatio ju je za
ramena i okrenuo je u suprotnom smjeru.
„Idi u svoju sobu, Lucy“, šapnuo je oštro. „Držat ću svoja vrata
otvorenima cijelu noć – ako pokušaš doći do Tobyja, morat ćeš proći pokraj
mene.“
Uputila mu je lakomislen pogled koji bi, u bilo kojoj dvorani za ples,
shvatio kao besramno koketiranje. Doista je brzo učila. „Misliš li da bi to bilo
teško?“
Stisnuo je zube. „Dakle, pomozi mi, ili ću ovog trenutka otići do
Henryjeve sobe ako...“
„Ššššš.“ Ušutkala ga je s prstom na usnama pogledavši ga preko ramena.
„Vrlo dobro, Jemmy“, prošaptala je. „Pretpostavljam da će Toby dopustiti
Sophiji da raspakira kovčege prije no što padne na jedno koljeno. Mogu
pričekati još jednu noć.“
Jeremy je slušao njezine meke korake niz hodnik i naprezao uši dok nije
čuo zvuk reze koja se spuštala na svoje mjesto. Naslonio se na zid.
Bilo je utješno znati da je Lucy spavala iza zakračunatih vrata. No osjećao
bi se mnogo mirnije, da je reza bila s druge strane.
 POGLAVLJE 2

Apetit Lucy Waltham bio je nezasitan.

Henry se volio šaliti da će joj, kada se bude udavala, za miraz dati dvije
krave, šest svinja i dva tuceta pilića – samo kako bi je suprug mogao držati
sitom. Bila je to samo šala, naravno. Po svoj prilici, njezin će miraz vrijediti
puno manje.
Ali nitko se ne bi usudio našaliti i reći Lucy kako guta obroke koji bi
posramili i radnika na farmi. Lucy je živjela gladna. Proždirala je svaki dan. Taj
životni apetit zahtijevao je stalnu opskrbu stvarnom hranom. Dolazila je u
pravo vrijeme u kuhinju na topla peciva, u ponoć se našla u blizini hladne
piletine i provodila je dugačka popodneva napasajući se u voćnjacima. Nikad
nije propustila doručak.
Marianne i tetka Matilda već su bile za stolom kad je Lucy ušla u sobu za
doručak. Lucy se nagnula da poljubi papirnati obraz tete Matilde. Stara gospođa
odgovorila je glasno mljackajući čokoladu.
Nitko nije znao koliko je godina ima tetka Matilda – a ponajmanje, teta
Matilda – ali Lucy je mislila da je imala najmanje osamdeset. Također je
smatrala da je tetka Matilda najljepša žena koju je poznavala. Lucyn djed
izgradio je bogatstvo uzgajajući indigo u Zapadnoj Indiji, gdje je teta Matilda
provela svoju mladost. Još se oblačila od glave do pete u metre najdublje indigo
plave boje. Njezina se kralježnica s godinama nije iskrivila ni trunku, a bradu je
držala visoko da uravnoteži nevjerojatan turban. Mirisala je na oceanski
povjetarac, egzotične začine i burmut.
Henry se okrenuo od stola s hranom držeći dva tanjura u rukama. Na
trenutak se zamrznuo, očiju širom otvorenih od nevjerice, prije nego što je
stavio jedan tanjur pred svoju ženu. „Lucy, što si to, zaboga, učinila od sebe?“
„Henry, šuti“, rekla je Marianne. „Mislim da Lucy izgleda lijepo.“
„Da, prekrasno“, ćurlikne teta Matilda.
Lucy je prešla dlanovima preko hladne svile dok je prilazila stolu. Haljinu
je prije skoro tri godine izradila londonska modistica, za ono što je trebala biti
njena prva sezona u Gradu. To je bilo prije nego što je Marianne saznala da je
trudna drugi put. Haljina je trunula u Lucynom ormaru, za vrijeme prve
trudnoće i babinja, pa zatim još jedne – malo svjetlucavog svilenog obećanja
među metrima svakodnevnog muslina. Blijedoplava tkanina imala je nijansu
ljuske čvorkovog jajeta, a kremasta čipka obrubljivala je krajeve rukava.
Njezina figura znatno se zaokružila u protekle tri godine od kad joj je
isporučena haljina krojena po mjeri. Grudi su joj se podigle u korzetu, napinjući
tkaninu. Dekolte se jutros spustio skandalozno nisko.
Bit će to savršeno.
Stvarno bi trebala češće nositi svilu. Haljina je lebdjela oko njezina tijela i
klizila kožom poput vode. Dotaknula je rukom uredno umotanu kosu.
Sluškinja je umalo ispustila četku kad je zahtijevala elegantniji stil od
uobičajenog jednostavnog čvora. Nakit je možda bio malo previše za doručak.
Naušnice od opala koje su pripadale njezinoj majci visjele su joj u ušima i bile
su mnogo teže nego što je pretpostavljala. Sigurno će joj se ušne resice do
podneva spustiti na ramena.
Ali nema veze. Ako su dragulji trebali zasjeniti Sophiju Hathaway, Lucy
će se ogrnuti dijamantima.
Sjedila je za stolom kad je Felix ušao u sobu za doručak s Kitty koja ga je
držala pod ruku. Sophia ih je slijedila nekoliko koraka iza. Obje su dame bile
obučene u jednostavne haljine od vezenog muslina.
Što se Lucy tiče, mogle su se obući i u uniforme s ušivenim epoletama i
ukrašene gajtanima. Bile su neprijateljski osvajači.
Protivnice.
„Moj Bože.“ Kitty je s prezirom pogledala Lucy, zabavljajući se. „Nisam
imala pojma da je doručak u dvorcu Waltham tako formalna stvar.“ Okrenula
se prema Marianne. „Oprostite mi, gospođo Waltham, vidim da nismo
prikladno odjevene.“
„Nikako“, odgovorila je Marianne. „Nećete li sjesti? Uzeti čaj ili kavu? Ili
čokoladu, možda?“
 „Kakva šarmantna soba za doručak.“ Sophia se smjestila na stolicu
nasuprot Lucy. „Tako divan pogled na park.“
Kitty se spustila na sjedalo do nje i brzim zamahom raširila ubrus.
„Prozori su okrenuti prema zapadu“, rekla je. „Poslijepodne ovdje mora biti
nepodnošljivo toplo.“
Lucy se nasmiješila. „Kakva je sreća što ujutro doručkujemo.“
Kittyne su se oči suzile. Lupnula je nožem o tanjur i preko Lucynog
ramena obratila se suprugu. „Felix! Tost!“
Jadni Felix, natovario si je na vrat takav davež od žene. Lucy nije mogla
zamisliti da mora izdržati cijeli život doručkovati za stolom preko puta
Kittynog suhonjavog lica. Od same pomisli na to vrhnje joj je poprimilo kiseo
okus.
Bacila je pogled preko ramena na Felixa. Kružio je oko stola, skupljajući
hranu na tanjur za doručak, pjevušeći neku melodiju dok je to radio. Pjevušio
je! Njegovi su roditelji sigurno bili dalekovidni kad su mu birali ime 2. Njegova
optimistična narav nikad nije zakazala. Ako je ijedan muškarac mogao ići
nasmijan kroz život s Kitty pored sebe, bio je to Felix.
Lucy baci pogled na Sophiju, koja je ljupko miješala šećer u svom čaju.
Sophia je bila mekša inačica svoje sestre. Dijelile su istu zlatnu kosu i lijep ten.
Ali dok je Kittyn nos bio zašiljen, Sophijin je bio elegantno zaobljen. Kittyne
plave oči imale su ledeni odsjaj, ali Sophijine su iskrile toplinom. Lucy je nerado
morala priznati da je bila lijepa.
Lucy nitko ne bi nazvao lijepom. Ni najmanje. Obrazi su joj bili preširoki,
brada previše isturena. Koža joj je bila preplanula, maslinasta, a ne moderno
svijetla. Imala je nekoliko ugodnih karakteristika, pomislila je. Oči su joj bile
krupne i okrugle s dugim, tamnim trepavicama. Zubi su joj bili ravni. Ništa što
bi nadahnulo pjesnike. U stvari, više je zvučala kao nagrađivana kobila.
Sophia je prihvatila tanjur tosta od Felixa i uzela nož za maslac. Držala je
čvrsto srebro tako nježnim stiskom, kao da bi ga mogla slomiti na pola. Dok je
urednim malim ugrizima grickala svoj tost, savršeno premazan maslacem,

2
Felix – veseo, sretan
izgledala je kao slika profinjene ženstvenosti.
Lucy je spustila pogled na svoj tanjur, prepun jaja, šunke, peciva i
konzerviranog povrća. Podigla je žličicu jaja do usta i pohlepno zagrizla.
Borbena Sophia Hathaway zahtijevat će snagu i pamet, svilu i dragulje – i dobar
doručak.
„Dobro jutro, Jem“, rekao je Henry.
Podigla je pogled s tanjura kako bi vidjela kako Jeremy ulazi u sobu. Skoro
se ugušila jajima.
Crna kosa bila je razbarušena od vjetra i bio je odjeven za jahanje, u hlače
do koljena i tamno smeđi kaput navučen preko košulje otvorene oko vrata.
Nekada se muškarci nisu mučili kravatama u dvorcu Waltham. Zapravo,
napravili su sjajnu predstavu bacajući kravate u vatru odmah po dolasku svakog
listopada.
Ali to je bilo prije nego što se Henry oženio Marianne. Otkad se gospođa
pridružila zabavi, gospoda su se formalno odijevala za obroke.
„Gospođo Crowley-Cumberbatch. Gospođice Hathaway.“ Kratko se
naklonio u njihovom smjeru. Očito sablažnjene njegovom neurednošću, sestre
su uzvratile pozdrav skrećući poglede, zaposlivši se čajem i tostom.
„Lucy.“
Jeremy ju je fiksirao mračnim pogledom, punim prijekora. Vrelo
rumenilo prekrilo je vrhove njezinih ušiju ukrašenih opalom. Na trenutak se
Lucy osjetila kao da sjedi u sobi za doručak i nosi samo spavaćicu – ili čak ni to.
Ali ako ju je htio posramiti, bit će jako razočaran. Usne su joj izvile i ona ih
polako navlaži jezikom prije nego što ga je zabljesnula drskim osmijehom. Brzo
je skrenuo pogled.
Oh, kako je bilo zabavno srditi ga To joj je tako lako polazilo za rukom.
Lov i ribolov bili su divni i krasni, ali zadirkivanje Jemmyja oduvijek joj je bio
omiljeni jesenski sport. Lucy je njegovo staloženo lice gledala kao neprestani
izazov. Glatko jaje debele ljuske, koje je molilo da ga razbije. Bilo kakva
promjena na njegovom licu predstavljala je pobjedu, bila to zbunjenost,
podsmijeh ili onaj najrjeđi izraz – osmijeh. Osmijeh koji je pokazao zube brojao
se dvostruko.
Sinoć je otkrila potpuno novi način za mrcvarenje Jeremyja Trescotta. Ne
više djevojačke podvale, nego ženski trikovi. O, da. Sinoć je razbila jaje, ali
dobro. Njegov od strasti smeten izraz bio je daleko zabavniji od treptanja ili
mrštenja, čak i od osmijeha koji je pokazao zube. Taj posljednji poljubac morao
je vrijediti najmanje deset puta više.
Podigla je šalicu čokolade do usana. Zatvorivši oči, pritisnula je jezik uz
hladan rub porculanske šalice, sjećajući se snage pravog poljupca. Pijući toplu,
slatku, bogatu tekućinu, osjećala je kako joj se delikatna toplina, širi niz grlo u
unutrašnjost trbuha. I niže. Uzdahnula je u šalicu. Ako se Jeremyjev poljubac
mogao natjecati s čokoladom, Lucy je zadrhtala zamišljajući kako bi bilo
poljubiti...
„Toby!“
Lucy zapljusne tekućina s ruba šalice. Vratila ju je u tanjurić i uzela ubrus,
žurno tapkajući usne.
„Dobro jutro, dame.“ Toby se galantno naklonio u smjeru Sophije
Hathaway. Nosio je jutarnji kaput golublje-sive boje i prugasti prsluk. Kravata,
bijela poput snijega, bila je savršeno vezana. Lucy se rastopila u stolici poput
maslaca na tostu.
„Dobro jutro, tetka Matilda.“ Uhvatio je zgužvanu ruku i poljubio je.
„Izgledate lijepo jutros.“
„Da“, odgovorila je stara dama. „Lijepo.“
Lucy se uspravila na stolici. „Dobro jutro, sir Toby.“ Pružila je ruku.
„Dobro jutro, Luce.“ Njihove su se oči srele, a njegov ugodan smiješak
proširio se u osmijeh. Zatim je uzeo njezinu ruku – i protresao je.
Lucy je uzdahnula. Ovo bi se moglo pokazati težim nego što je predviđala.
Nagnula je glavu na jednu stranu, klateći jednom naušnicom od opala
poput mamca za ribe. Sinoć je utvrdila da se muškarci ne razlikuju toliko od
pastrve koliko bi možda željeli misliti.
„Kako je divno zaželjeti vam dobrodošlicu u dvorcu Waltham, sir Toby.“
Pomilovala je stolicu pokraj sebe. „Molim vas, sjed...“
 „Hvala, hoću“, rekao je Jeremy, kliznuvši u stolac i srušivši tanjur pokraj
njezinog. Lucy stisne zube i uhvati nož za maslac. Da, muškarci su bili poput
pastrve. A Jeremy je bio onaj kojeg bi rado željela filetirati.
„Što“, upitao je glasom tako dubokim da je bio gotovo nečujan, „to nosiš
na sebi?“
„Mogla bih te isto pitati“, promrmljala je iza šalice. „Lorde Kendall.“
„Mislio sam da si zaboravila moj naslov.“
„Zaboravila ga? Ja? Možda si ga zametnuo. Sigurna sam da sam ga negdje
vidjela kako leži. Tik do kravate.“
Čeljust mu se napela. „Jahao sam. Kad sam saznao da si već za stolom,
mislio sam da nije pametno da odgodim obrok.“ Podrugljivim pogledom lutao
je od naušnica do dekoltea. „Izgleda da je moja zabrinutost bila opravdana.“
„Kad si to sebe proglasio Tobyjevim zaštitnikom? On je odrastao čovjek,
zar ne?“
Toby se vratio za stol s kavom i tostom. Sjeo je pokraj Sophije Hathaway
i promrmljao nešto što Lucy nije mogla čuti.
Sophia se smireno nasmiješila i zatreptala trepavicama. Jaja su se mućkala
u Lucynu želucu.
Jeremy je posegnuo za posudom s marmeladom i omeo joj pogled.
„Jesi li razmišljala“, upitao je, „da možda nije Toby taj kojeg pokušavam
zaštititi?“
Prije nego što je Lucy mogla sročiti dovoljno srdit odgovor, Felix ga je
prekinuo. „Što ćemo raditi danas, Henry?“
„Divan je i topao dan“, odgovorio je Henry. „Što misliš o ribolovu?“
„Prava stvar!“, rekao je Felix. „Hoćeš li nam se pridružiti, Lucy?“
Lucy je osjetila kako su se Kitty i Sophia se zagledale u nju. Dobro
odgojene dame, očito, nisu lovile ribu.
„O ne! Uvjeravam vas, gospodine Crowley-Cumberbatch, da sam se
odrekla onih neobuzdanih zabava iz mladih dana.“ Okrenula se prema Tobyju.
„Ne idem u ribolov godinama. Ne sjećam se kad sam zadnji put bila.“
 „Zaista, Luce?“ Toby je zvučao kao da joj ne vjeruje. „Henry – je li to
istina?“
Henry je opazio krišku pršuta. „Ako šest dana računaš kao <->godine’
pretpostavljam da je to istina Ali ako se ne sjećaš razdoblja od šest dana unazad
Lucy, i ako zaboravila si Felixovo krsno ime, zabrinut sam za tebe. Možda si
previše vremena provodila s tetkom Matildom.“
„Henry!“ rekla je Marianne. „Ne izgovaraj takve stvari pred jadnom
dragom gospođom.“
„O, ona nema pojma.“ Nagnuo se i povikao na uho tetki Matildi. „Lucy je
odustala od ribolova, tetka Matilda! Samo hoda u svili i drangulijama. Zatim će
obojiti lice, pobjeći i postati glumica! Neće li to biti lijepo?“
Teta Matilda prolila je čokoladu. „Lijepo.“
Lucy se nasmiješila i čvršće stisnula nož.
„Budući da je dan tako dobar, možda bi dame uživale u pikniku uz potok“,
rekla je Marianne.
„Oh, kako divno!“ Sophia je gotovo skočila sa svojeg mjesta. „Donijet ću
akvarele.“
„Gospođica Hathaway je vrlo uspješna slikarica“, rekao je Toby. „Baš mi
je prošli tjedan pokazala lijep pladanj za čaj koji je ukrasila... ružama, zar ne?“
„Orhidejama.“ Sophia pocrveni.
„Crtate li vi gospođice Waltham?“ Kitty je rekla samozadovoljnim tonom.
„O da. Obožavam skiciranje. I slikanje. Donijet ću i ja svoje akvarele.“
Sjetila se da je jedna od guvernanti negdje ostavila neke crteže. Možda u staroj
školskoj sobi.
Misli joj je prekinulo glasno, škripavo mljackanje.
„Lucy, dodaj teti Matildi još čokolade“, rekao je Henry. „Opet pijucka
zrak.“
Ustala je sa stolice, podižući lonac s čokoladom s toliko gracioznosti
koliko je mogla skupiti.
„Nisam znao da si umjetnica, Lucy“, rekao je Toby.
 Lucy se nagnula naprijed dok je punila šalicu tetke Matilde pružajući
Tobyju pogled na svoj popunjeni dekolte. Glas joj je bio tih i zadihan „Oh, sir
Toby“, rekla je, lepršajući trepavicama kao da je poludjela, „postoji toliko puno
stvari koje ne znaš o meni.“
Naušnica od opala njezine majke ispala joj je s uha, sletjevši u šalicu tete
Matilde.

***

„Ne smij se, Jemmy. Da se nisi usudio smijati.“

Prokletnik. S obzirom na beskrajnu povorku guvernanti koja je prolazila
kroz Waltham Manor, Lucy je bila prisiljena priznati da je trebala obratiti
barem malo pažnje na jednu ili dvije od njih.
Jeremy je stajao iznad nje i gledao preko njezinog ramena dolje u štafelaj.
Njezin je rad u proteklih sat vremena rezultirao prihvatljivo dobrim izgledom
blatne kaljuže.
Namjeravala je uhvatiti jesenju ljepotu udaljenog hrasta s narančasto-
crvenim lišćem čije su grane stršale prema plavom nebu bez ijednog oblačka.
Započela je premazivanjem čitavog papira lijepim slojem sjajne plave boje. Bilo
je to izvrsno nebo. Veliko, bez oblaka, i ukazivalo je na neiskorištenog
kreativnog genija. Nijedan poslužavnik za čaj na zemlji, ma koliko vješto bio
oslikan, ne bi se mogao nadati da će dosegnuti njeno nebo.
Ali tada je započela s narančastom. Ali kad je postavila kist na još uvijek
mokro nebo, nije dobila narančastu, već smeđu. Što je još gore, smeđa boja nije
ostajala u obliku lijepih malih listova.
Vodene smeđe rijeke prošarale su papir poput blatnih suza. Što je više
pokušavala to popraviti, postajalo je sve jezivije, sve dok cijela slika nije bila
ništa drugo nego vlažan nered.
„Da. Se. Nisi. Usudio.“ izustila je.
Sagnuo se nisko preko njezina ramena, kao da ispituje njezin rad. U
načinu na koji se naginjao nad njom, raširenih ramena koja su prekrivala sunce,
bilo je nečeg nejasno uznemirujućeg. Osjetila je naglu potrebu da se smanji – ili
nestane.
„Ne bih ni sanjao biti tako odvažan.“ Dostojanstveni bas njegova glasa
odjeknuo je duboko u njezinu tijelu, uzbuđujući je na intiman, neočekivan
način. Na nedobrodošao način. „A ni ti ne bi trebala. Odvažnost samo poziva
na katastrofu. U svakom slučaju, drži se akvarela.“
Naglo je podigla pogled. Lica su im bila udaljena samo za širinu dlana.
Suviše blizu da bi procijenila njegov izraz. Vidjela je samo pojedine crte
njegovog lica. Crnu kosu koja se nadvila nad snažnim čelom. Pune usne. Jaku,
četvrtastu čeljust. Plave oči.
Hrabre, sjajno-plave oči.
Lucy je prkosno zatvorila svoju kutiju s bojama. Ispravan, staložen i
nepodnošljiv muškarac. Drži se akvarela, doista.
„Sve ovo pogrešno shvaćaš“, reče on hladno. „Svilena haljina, akvareli...
vjeruješ li iskreno da će to privući Tobyjevu pažnju?“
„Upalilo je kod nje.“ Sophia je sjedila nekoliko metara ispred njih, uz rub
potoka. Sagnula se nad svojim štafelajem, proučavajući rogoz koji se nadvijao
nad potok djelujući nježno i nevjerojatno suho.
„Ti nisi ona.“
„Ne mogu vjerovati da si se drznuo dijeliti mi savjete o udvaranju. Nisam
primijetila da vodiš ženu okolo.“
„To je zato što se ne želim oženiti.“
Ironično se nasmijala. „Vidim. Biti neženja je tvoj izbor. To nema nikakve
veze s tvojim nedostatkom šarma.“
„Ovo dolazi od djevojke čiji je pojam romantične uvertire metak koji
zviždi iznad glave.“
Izravnala je kist prema njemu. „Nemoj podcjenjivati vještinu dobrog
gađanja. Ti si najgori od vas četvorice u tom poslu. Ali pretpostavljam da je to
namjerno“, rekla je. „Jednostavno ne želiš pucati na fazane?“
Čudan izraz prešao mu je licem. Izraz koji Lucy nikada ranije nije vidjela.
Bljesak iznenađenja, brzo se izgubio pod njegovim namrštenim obrvama. Kad
je progovorio, s njegovih su riječi visjele ledene sige. „Vjeruj u što hoćeš.“
Ispravio se u punoj visini. „Učini što hoćeš. Nije me briga.“ Otišao je pridružiti
se gospodi.
Lucy je bila u iskušenju da mu baci kutiju s bojama na glavu. Ali ona bi
pogodila svoju metu. Za razliku od njega, znala je ciljati.
Sophia je prekinula njezine osvetoljubive misli. „Jeste li gotovi, gospođice
Waltham? Mogu li vidjeti?“
„Naravno“, odgovori Lucy, još uvijek potiho vrijući. Izvukla je papir ispod
kvačice na stalku i podigla ga visoko između palca i kažiprsta. A onda ispustila.
„O, dragi Bože.“ Ljubazni povjetarac bacio je sliku u potok. „Kakva šteta. Nema
veze. Mogu naslikati drugu jednako lijepu u tren oka.“
Nije željela pokušati naslikati drugu sliku, ni sada ni ikad. Naglo je sklopila
štafelaj s oštrim trzajem, sve dok oštrina njene frustracije nije otupjela.
Sophia se vratila svom poslu, tapkajući sliku kistom, potezima lakim kao
pero. Kitty je, proglasivši sunce prejakim, sjedila zaklonjena u sjeni bukovog
drveta uzvodno. Posljednji napad kolika kod male Beth zadržao je Marianne u
dječjoj sobi. Marianne je uvijek bila u dječjoj sobi.
Eksplozija rafiniranosti. Lucy je žudjela leći na leđa na obalu i podići
pogled prema nebu. Priljubiti kralježnicu uz zemlju dok se trava uzdiže iznad
nje i dok se hladna zemlja zagrijava pod njezinim leđima, a otkucaji srca
udaraju joj u ušima poput bubnja. Međutim, morala se zadovoljiti time da se
nasloni na ispruženu ruku. Pogled joj je kliznuo ravno na ono mjesto na kojem
je inače uvijek počivao.
Na Tobyja.
Ove godine imao je dužu kosu. Debeli, zlatno-smeđi valovi dodirivali su
ovratnik njegova kaputa. Svake jeseni crte njegova lica postajale su izraženije i
savršenije. Još uvijek se kretao sigurnom, gipkom gracioznošću na kojoj mu je
Lucy oduvijek zavidjela. Potamnio od sunca i blistajući iznutra, Toby je zračio
muškom ljepotom.
Promatrala je sa zavišću kako gospoda zabacuju udice, valjaju se ledenim
potokom, šale se i smiju jedni drugima. Hoće li uvijek biti tako, od ove godine
nadalje? Muškarci uživaju u istom jednostavnom prijateljstvu, a Lucy je
prognana izvan njihove pozornosti? Izvadila je kamen iz trave i bacila ga u
potok. Ovdje su proveli toliko ugodnih jeseni, samo njih pet. Zašto su muškarci
morali sve upropastiti ženidbom? Prvo Henry, zatim Felix. A sada i Toby.
Srce joj se stisnulo. Nije mogla izgubiti Tobyja. Osam godina ga je voljela,
još od onog prvog poslijepodneva. Jeremy je sve pogrešno shvatio. Tobyjev
pucanj na nju nije imao nikakve veze s ovim. Ostalo je uslijedilo nakon što se
oblak baruta raščistio. Henry je vikao na nju; Jeremy je bijesno zurio u nju, Felix
se vjerojatno šalio. Ali Toby joj se naklonio. Uši joj još uvijek zvonile od pucnja,
jedva je registrirala riječi njegove galantne isprike. Ali prvi put nakon nekoliko
mjeseci, netko je razgovarao s njom, umjesto pokraj nje ili o njoj.
Toby je nagovorio Henryja da ostavi Lucy umjesto da je pošalje kući.
Izradio je vijenac od bršljana, okrunio je i proglasio svojom Dianom. Nju, Lucy
Waltham, mršavu djevojku sa zapetljanom kosom i loše skrojenom crnom
haljinom koju je nosila u koroti, proglasio je božicom.
I tog se popodneva, prvi put otkad joj je umrla majka, Lucy osjećala
sretno. Ne samo sretno. Bila je bez težine od blaženstva. Od tog dana nikad nije
mogla zamisliti da voli bilo koga drugoga. Nije to bila emocija u koju je mogla
uklizati i izići iz nje kao iz svilene haljine. Obožavanje se utkalo u srž njezina
bića poput zlatno-smeđe niti. Bez njega bi se sigurno raspala.
Nit se čvrsto stegnula oko njezinog srca. Toby je krenuo obalom prema
njoj, s nekom namjerom. Došao je do nje, spustio se na jedno koljeno i iskreno
joj se obratio. „Imam pitanje za tebe, Lucy.“
Progutala je teško i kimnula.
Toby je posegnuo u džep i izvadio nešto malo i sjajno. Držao je to na
ispruženom dlanu da ona pogleda.
„Misliš li da će ova muha odgovarati za listopad?“ Izvadio je kutiju za
pribor s leđa i otvorio je. „Ili bi predložila neki drugi mamac?“
Zakopala je lice u ruke. Muhe. Bila je spremna predati mu svoje srce, život,
i odanu dušu – a on je želio njezino mišljenje o ribičkim mamcima.
„Lucy?“
„Oh, Toby“, uzdahnula je i otkrila lice. „To je vodencvijet. Na to ne možeš
loviti sve.“ Uzela je kutiju za ručke i počela pregledavati niz umjetnih muha.
Sophia se popela na obalu kako bi im se pridružila. „Kako savršeno
ljupko!“ uzviknula je pogledavši u kutiju za pribor. „Od čega su napravljeni
mamci?“
„Ovog i onog“, odgovorila je Lucy. „Komadića vune i paperja. Psećih ili
telećih dlaka. Perja.“ Izvukla je blistavo-plavu muhu iz kutije i položila je na
dlan. „Ovu sam napravila od paunova perja i malo šarene ljuske.“
„Ti si to napravila?“ Sophia je uzela paunovo pero i podigla ga da bolje
pogleda prema svjetlu.
„To je naša Lucy“, rekao je Toby, zagladivši pramen kose s čela. „Tako
pametna. Tako jaka...“
„Vješta?“ predložila je Lucy.
„Vješta. Upravo tako.“
Njegov živahni smijeh protresao je Lucyno srce. To je bio Toby. Nikada
je nije prekorio, nikada izdao. Je li bilo čudo što ga obožava? Jednom riječju ili
pogledom bez napora je mogao ispraviti sve nepravde u njezinom svijetu.
Uživala je u tom toplom, smeđem pogledu i osjećala se izdvojenom, posebnom.
Kao da je sunce sjalo samo za nju.
Porumenjevši, vratila je pozornost na kutiju za pribor. Izvukla je malu
muhu i pružila je Tobyju između stisnutih prstiju. Debela nit crne vune
predstavljala je tijelo, a sićušna krila oblikovana su od jednog pera divlje patke.
„Ovo ti je potrebno“, rekla je. „Muha-trn. Možda je manje maštovita, ali
pastrva je smatra neodoljivom.“ Stavila ju je u njegovu ispruženu ruku i pustila
da joj prsti klize njegovim dlanom.
Tobyjev pogled sreo se s njezinim. Oči su mu bljesnule od iznenađenja, a
možda i znatiželje?
„Toby“, šapnula je i nagnula se bliže. Izazvavši ga da učini isto. Pogled mu
se spustio na njezine usne, a Lucy je čekala u agoniji, bez daha sve dok mu se –
slatki Bože – prsti nisu čvrsto obavili oko njezinih. Tako blizu, tako blizu.
A onda – katastrofa.
„Mogu li isprobati?“ Sophia se okrene od proučavanja paunove muhe.
 Toby je spustio Lucynu ruku. Skrenuo je te smeđe oči prema Sophiji, a
njoj se rumenilo raširilo na porculanskim obrazima. Lucy se smrzla. Oduvijek
je znala da Toby ima moć učiniti da se osjeća posebnom. Ali očito je učinio da
se i Sophia osjeća posebnom.
„Želite li pokušati loviti ribe, gospođice Hathaway?“ pitao je.
„Da, ako me vi budete podučavali.“
„Bio bih presretan.“
Pomogao je Sophiji da ustane i ponudio joj ruku dok su hodali niz obalu.
Lucy je gledala kroz sužene oči kako Toby pričvršćuje paunovu muhu na udicu
i demonstrira pravilnu tehniku bacanja. Zatim je predao štap Sophiji,
namještajući joj ruke u pravilan položaj. Stajali su jedan pored drugog, a
ramena su joj bila pritisnuta uz njegovu ruku.
Sophijin štap se nategnuo i uplašeno je vrisnula dok joj je štap tonuo. Toby
se brzo pomaknuo, stao iza nje i zagrlio je, spustivši ruke na njezine da učvrsti
ribički štap.
Lucy je skočila na noge. Nije mogla podnijeti gledati ovu predstavu ni
trenutka duže. Okrenula se, napravila nekoliko koraka, a zatim se u sljedećem
trenutku okrenula natrag. Sophia je upravljala štapom pod Tobyjevim
vodstvom. Pozorno je slušala svaku riječ i kopirala njegove pokrete,
promatrajući ga s ushićeno i zaokupljeno. Lucy je zakolutala očima, ali Toby je
izgledao – zadovoljan. Veseo. Ponosan.
Što je to bilo u bespomoćnosti, da su je muškarci držali toliko privlačnom?
Pretpostavljala je da moraju u iluziji superiornosti. Pa, Lucy se nije osjećala ni
najmanje bespomoćnom ili inferiornom, a njezin se ponos pobunio protiv ideje
da se pretvori u nešto drugo.
Oh, ali svejedno će to učiniti.
Uzela je rezervni štap za pecanje i zabacila udicu munjevitim trzajem.
Jeremy ju je promatrao sa samozadovoljnim izrazom na licu, koji je ona
potpuno ignorirala. Oprezno je zakoračila na uski kameni sprud u koritu rijeke
i zabacila štap na svoje najdraže mjesto – blagi zavoj u potoku, gdje se voda
skupila u duboki bazen prije nego što je nastavila teći nizvodno u malim
brzacima. Mirna površina bazena nije nagovještavala da se srušeno stablo nalazi
ispod, ali ona je znala da vreba ispod vode.
Lucy je namatala uže na štap sve dok nije osjetila otpor. Naslonila se i
povukla, privukavši se štapom podvodnoj prepreci. Čizme su zastrugale po
kamenu i ukopala je pete pokušavajući zadržati ravnotežu.
„U pomoć!“ povikala je preko ramena, u Tobyjevu smjeru.
Felix joj je prišao sa strane. „Uhvatila si veliku, zar ne?“
Kimnula je glavom i priredila predstavu kao da se bori sa zamišljenim
ulovom.
„Toby! Ljubazno mi pomozi da to namotam?“
Jeremy se pojavio iza nje. „Pretpostavljam da ne želiš moju pomoć?“
„Svakako ne.“ Prešla je na veliki balvan. Što je zadržalo Tobyja? Sigurno
je mogao odvojiti toliko vremena i maknuti se od Sophije Hathaway. Lucy se
opet naslonila, boreći se svim silama protiv fantomske ribe.
Henry se pridružio grupi i procijenio je situaciju. „Tvoj štap se zaglavio,
Lucy To je sve.“ Izvadio je nož iz džepa i otvorio ga.
„Henry, ne!“ žestoko se trudila ispraviti.
Prekasno.
Potezom noža Henry je presjekao uže. Izbačena iz ravnoteže bez oslonca
za koji bi se mogla uhvatiti, Lucy se nagnula, zaljuljala i na kraju pljusnula
naglavce u potok.
Hladan. Voda je bila ledeno hladna. Ledeno hladno poniženje.
Šok zbog ledene vode uhvatio joj je rebra poput vitla, istisnuvši joj zrak iz
pluća. Lucy nije bila zabrinuta za sebe. Rado bi se utopila. Ovdje, na mjestu gdje
su ona i Toby proveli toliko ugodnih popodneva. Bio bi to prikladan kraj njenog
mladog života i uzaludnih nada. Jer tko bi se pri zdravoj pameti oženio takvom
savršenom budalom?
Zatim ju je nekoliko jakih, odvažnih ruku izvuklo iz vode. Lucy je bila
mlitava. Možda je postojala samo jedna stvar gora od umiranja od sramote.
Preživjeti.
 Oči su joj bile čvrsto zatvorene dok su je muškarci izvlačili na obalu. Čula
je glasove. Henryjev, Sophijin, Tobyjev, Kittyn, Felixov, Jeremyjev.
Svi su govorili odjednom.
„Dohvati ćebe.“
„Je li živa?“
„Henry, kretenu.“
„Diše.“
„Nisam mogao ni zamisliti da je toliko teška.“
„Lucy, probudi se.“
Dozvolila je da joj kapci nakratko zalepršaju – tek dovoljno dugo da vidi
kako Henryjevo lice lebdi nad njom. Oči su mu bile uznemirene; usta tanka
crta. Opet je zatvorila oči. Više glasova.
„Što da učinimo?“, pitao je Toby, snažnim prstima joj odmičući kosu s
lica i vrata. Lucy je brzo prikrila uzdah s kašljem. Toby ju je dodirnuo po grlu.
„Pusti je“, naredi Henry. „Ona je moja sestra. Ja ću se pobrinuti za nju.“
Dodir je prestao. Prokleti Henry. Njegova bratska naklonost uvijek je
izbila u najgorem mogućem trenutku.
„Jadnica“, reče Sophia.
„Trebamo li joj skinuti čizme?“ upita Felix.
Tišina.
„Tako kažu, znaš.“ Felix opet. „Ako se utapate, trebali biste skinuti cipele.“
„Mislim da to pomaže samo dok je taj netko zapravo u vodi“, rekla je
Kitty.
„Lucy, probudi se sada.“ Henry je grubo protrese. „Prestani se igrati.
Kunem se otjerat ćeš me u grob, ako te prije toga ne ubijem.“
„Vrlo dobro, možda si je ubio.“ Jeremyjev glas bio je hrapaviji i bliži nego
što je pretpostavljala.
„Henry, samo se makni. Vratimo je kući, ugrijmo je.“ Oh, sad je to zvučalo
obećavajuće. Tobyjev glas grijao ju je iznutra, poput viskija.
 Lucy je osjetila kako je podižu jake ruke i kako joj je tijelo priljubljeno uz
široka mišićava prsa. Snažnim koracima netko ju je nosio uz obalu i preko
neravnog tla.
Uzdahnula je i šmrcnula uz njegov kaput, udišući fini miris muške kože i
borovine. Oči su se čvrsto zatvorile, pa je mentalno obrađivala položaj svakog
od njegovih deset prstiju na svom tijelu. Pet prstiju držalo joj je desno rame;
ostalih pet tvorilo je polumjesec koji se obavio oko gornjeg dijela bedra.
Napregnuti mišići njegovih ruku bili su debeli konopci koji su se pružali preko
njezinih leđa i ispod koljena, pričvrstivši je za njega.
Nije se mogla sjetiti kad su je posljednji put nosili. Sigurno je bila
djevojčica, mala djevojčica zapravo. Za Lucy je uvijek bila stvar ponosa odabrati
svoj put. Pješačila je, jahala ili vozila kočiju – sama je odlučivala koliko će daleko
ići i kojim smjerom i sama je pronalazila put natrag. Uglavnom.
Ali bilo je nečeg neobično ugodnog u prepuštanju toj snazi. Zatvorila je
oči i opustila tijelo u njegovom naručju. Mogao ju je nositi bilo gdje ili nigdje.
Ali kamo god krenuo, Lucy je bila spremna da je tamo nosi. Stisnula je uho uz
njegova prsa i osluškivala udaljeni ritam otkucaja njegovog srca, koje je kucalo
brže kao odgovor na njegov odlučan hod. Kucalo za nju.
Teško je silazio niz padinu, a njezino je tijelo svakim korakom padalo sve
niže u njegovu naručju. Obraz joj je kliznuo s grube vune njegovog revera do
glatkog platna njegove košulje. Prsti su mu se zabili u meso na njezinu bedru.
Kratko je zastao, zabacivši njezino tijelo i jače je stisnuo.
„Oh!“ povikala je udarajući o njegova prsa vlažnim tupim zvukom.
On je stao.
„Lucy?“ Glas je tutnjao u njegovim prsima poput udaljene grmljavine.
Zvučao je drugačije. Dublje. Tamnije. Pomalo opasno.
„Mmmm?“ Čvrsto je zatvorila oči, a obraz joj je bio prilijepljen za njegova
prsa.
„Znači, završila si s igranjem Ophelije?“
Ne. To ne može biti. Otvorila je kapke, a hladne plave oči dočekale su
njezin zaprepašteni pogled.
 Jeremy.
„Mislio sam da se Henry jutros šalio, kad je rekao da planiraš postati
glumica. Ludilo je pomalo ovladalo tobom, ali utapanje? To je malo pretjerano.
U tom potoku se nalazi riba koja bi ti mogla dati poduku iz plivanja.“
„Nisam htjela pasti.“ Migoljila mu se u naručju. „Spusti me.“
„Ne.“ Povukao ju je na prsa i nastavio hodati žustrim tempom.
„Rekla sam, spusti me!“, pesnicom je udarila njegovo rame.
„Rekao sam ne. Željela si biti spašena.“
„Ne od tebe!“ Lucy je lupila laktom u njegova rebra, nagnuvši ruku da
poveća prostor između njih. „Jemmy, ne treba me nositi.“ Ona frustrirano
zareži. „Spusti. Me. Dolje.“
Napokon ju je ispustio bez ceremonije, gotovo je bacivši u blato. Na
njezino sve veće žaljenje, odmah joj je počela nedostajati njegova toplina.
Obgrlila se da se zaštiti od hladnoće i osvrnula oko sebe kako bi se
orijentirala. Poznata fasada kuće u Tudor stilu namigivala joj je kroz gvozdena
vrata Manora. U daljini se ostatak grupe penjao po uzbrdici.
Jeremy je skinuo svoj tamnoplavi vuneni kaput i zagrnuo ga oko njezinih
ramena. Prednja strana njegove košulje bila je mokra. Tanko platno prilijepilo
se za njegova prsa i otkrivalo je svaki mišićavi greben i tvrde plohe koje su se
tako nedavno – tako pogrešno – stiskale uz njezino tijelo.
„Praviš budalu od sebe, Lucy.“
Da joj zubi nisu cvokotali tako žestoko, vratila bi mu kaput, zajedno s
nekoliko psovki. I ostavila Njegovo Gospodstvo dijeli viteštvo s velikodušnom
dozom nadmenosti.
Neodobravajući pogledi na njezinu natopljenu haljinu i vlažnu zapetljanu
kosu bili su posve nepotrebni. Nije joj on trebao reći da izgleda kao budala.
Stajati na jesenskom povjetarcu, dok joj riječna voda kapa u čizme bila je tek
sitnica. Bila je do kosti natopljena poniženjem.
I zašto bi njega bilo briga?
Stisnula je bradu i pogledala ga. „Ti si ljubomoran.“
 POGLAVLJE 3

Ljubomoran? Jeremy se želio nasmijati. Činilo se da se mora smijati.

Isprovocirati Lucy, odvratiti pozornost – nije bilo važno što. Znao je samo da
bi mogao, ako joj uskoro ne uputi ironičan osmijeh ili još jednu uvredu, učiniti
nešto uistinu neugodno. Kao naprimjer protresti je, poljubiti je ili je
jednostavno, od olakšanja, povući na zemlju.
Nije mogao izbrisati sjećanje na onaj trenutak, kad je Lucy pala u potok, a
njegov želudac potonuo s njom.
Što je još gore, nije mogao ne primijetiti kako izgleda tako mokra.
Izgledala je bijesna i divlje lijepa. Poput vodene nimfe koja je izašla iz
rijeke i ostavljala kapljice po tlu. Kosa joj se još jednom oslobodila ukosnica, a
vlažni uvojci visjeli su niz njezina ramena poput guste zavijene loze. Lice joj je
bilo blijedo, oči su joj blještale zelenim sjajem poput oceana, a njezina drhtava
donja usnica bila je nijanse smrznute šljive.
I to joj je bio kraj. Lucy nije postojala ispod vrata. Jeremy je odbijao
pogledati prema dolje jer je znao što će vidjeti. Mokra, neprozirna svila
prilijepljena za pune, visoke grudi, gladak trbuh, zaobljene bokove... nije morao
gledati. Mogao je dovoljno dobro zamisliti njezino tijelo. Zamišljao ga je cijelu
besanu noć. Tog je jutra osedlao konja i jahao preko polja, u nadi da će tu sliku
ostaviti iza sebe – samo da bi se našao pred istim iskušenjem, posluženim
tijekom doručka. Bilo je beskorisno. Čak i ako bi mu um mogao zaboraviti
pogled na one slatke, lude obline, tijelo se prisjećalo se svakog njezinog
centimetra dok je bila pritisnuta uz njega.
Neće gledati. Hoće. Neće.
Iako je teško disala, znao je da će joj prsa biti nabrekla. I iako je bila hladna
i mokra, bradavice su joj sigurno bile...
Oči su mu skliznule.
O Bože. Bile su.
Jeremy je stisnuo čeljust i malo odvratio pogled prema horizontu. Ah, da
– Henry, njezin brat, probijao se kroz grmlje. Henry će fino poslužiti.
Koji mu je vrag došao? Provelo je cijelu sezonu u gradu, a da nije spavao
sa ženom, bez ikakvog ovozemaljskog razloga. Je li očekivao da će od Ženskog
društva za promicanje apstinencije dobiti plaketu? Srebrni pehar kao nagradu
za Preobraćenog zavodnika godine? Kakva god bila njegova nagrada, Jeremy je
posljednjih nekoliko mjeseci proveo bruseći svoju samokontrolu do čeličnog
sjaja. Nažalost, činilo se da ju je ostavio u Londonu.
A sada je ta vodena vještica – ova Lucy – stajala pred njim, optužujući ga
da je ljubomoran.
Pohotan? Da. Zbunjen? Jasno. Ali ljubomoran? To sigurno ne.
Nikad prije Jeremy nije bio sretniji što nema naklonost neke gospođe. Ne
daj Bože da ova neobuzdana sirena, skrene u njegovom smjeru. Sumnjao je da
bi preživio to iskustvo.
Ljubomoran. Kakav smiješan pojam. Kako bi dokazao poantu, zamislio je
živu mentalnu sliku Lucy kako stoji u svojoj spavaćici, na vrhovima prstiju i
ljubi Tobyja, uplićući mu prste u kosu. Gledao je poput nezainteresiranog
promatrača razuzdane operne revije, kad je pred njegovim očima Lucy pala na
Tobyjeva prsa. Razdvojila je usne, Toby je produbio poljubac, a Jeremy nije
osjetio ništa. Možda malo ljutnje – jer Toby ju je ljubio tako pogrešno. Nagnula
se na njega i ukopala mu prste u ramena, a bokovima je radila male kružne
pokrete. Jeremy je osjećao... pa, gotovo ništa. Samo najsitniji nagovještaj
nečega. Ujed buhe. Sitni ubod. Tada je u svom umu čuo kako se Lucy oteo
uzdah strasti, a negdje duboko i nisko u njegovom tijelu nešto je puklo. Više
nije bio promatrač prizora, nego je preuzeo kontrolu nad njim. Preuzeo
kontrolu nad njom. Usnama je prekrio njezina. Jezikom zadirkivao njezin. Prsti
su mu se uvukli između gumba spavaćice kako bi obuhvatili njezinu...
Dobri Bože, Henry je koračao neoprostivo polako. Što je trebalo, da zapali
vatru ispod čovjeka? Sestra mu se gotovo utopila.
Lucy je i dalje gledala u njega, puštajući da ta riječ – ljubomoran – visi u
zraku, neosporena. Morao je prikupiti obranu. Trebao bi je ispraviti. Trebao bi
je odvesti unutra, položiti je pored vatre i skinuti je iz te mokre odjeće.
 „Ti si ljubomoran“, ponovila je, ledenim tonom koji je prolazio ravno
kroz toplinu njegove želje. Oči su joj bljesnule od bijesa. „Ti si hladan, neiskren
čovjek, bez srca. I nemaš pojma što je briga za nešto – ili za nekoga – tako
duboka. Biti spreman priznati to i sebi i svijetu. I napraviti potpunu i krajnju
budalu od sebe, ako je potrebno. Prava ljubav zahtijeva pravu hrabrost. Ja to
imam, a ti nemaš. A ti si ljubomoran.“
Provukla se pored njega i zaputila se prema kući. Jeremy je zurio za njom,
ukočen od šoka.
„Pretpostavljam da se Lucy potpuno oporavila.“ Henry priđe zadnjih
nekoliko koraka kako bi stao uz Jeremyjevo rame. „Što je to onda bilo?“
Jeremy je poželio da može reći. Prebacivao je težinu s jedne noge na
drugu; a zatim je pomaknuo natrag. „Henry, mislim da moramo razgovarati.“
„Mislim da je tako“, rekao je Henry, gledajući ga kao da se zabavlja.
„Objasni mi, ljubazno, zašto ti moja mala sestra drži predavanje o ljubavi.“

***

Gospoda su se okupila oko boce fine rakije.

Jeremy je ispio jednu čašu i već si je natočio drugu, dok su njegovi prijatelji
ispijali tek prve gutljaje. „Nešto se mora učiniti s Lucy“, najavio je čvrstim
glasom kojim je želio uvjeriti više sebe nego druge.
„Već godinama pokušavam učiniti nešto s Lucy“, rekao je Henry,
naslonivši se na stolicu i podižući noge na stol. „Posve sam odustao.“
„Jesam li nešto propustio?“ Felix je upitao. „Što je s Lucy?“
„Osim činjenice da je zaboravila plivati, loviti ribu i odijevati se prema
vremenskim prilikama?“ Jeremy je natočio čašu i potonuo u stolac najbliži vatri.
Košulja mu je i dalje bila vlažna, a Lucy je pobjegla s njegovim kaputom. „Lucy
zamišlja da je zaljubljena.“
„Aha“, rekao je Henry. Okrenuo se Felixu i glasno šapnuo: „Očigledno su
ona i Jem imali neku vrstu ljubavne svađe.“ Obojica su prasnula u smijeh.
Toby se smijuljio u svoju čašu. „Lucy i Jem? E, to je baš zabavno. Ali bolje
Jem nego onaj pjegavi sin tvog vikara, Henry. Prošle godine napisao joj je
nekoliko jezivih stihova.“
„Dječak vikara pisao je Lucy stihove?“ Henry je sjeo na stolicu odjednom
se naglo uozbiljivši. „Zašto mi nitko to nije rekao?“
„Mislio sam da znaš.“ Toby slegne ramenima. „I kao što rekoh, bili su
užasni. Čak i da nisu bili, sam Byron ne bi mogao dodirnuti Lucyno srce, osim
ako ne donese pitu uz svoje pjesme.“
„Pozvonit ćemo za čaj i sendviče, zar ne?“ pitao je Felix. „Izgladnio sam.“
„Nije ljubavna svađa“, prekinuo ga je Jeremy. „Lucy nije zaljubljena u
mene.“ Okrenuo se prema Tobyju. „A nije zaljubljena ni u vikarevog sina,
idiote. Zaljubljena je u tebe.“
„Još?“ Toby je pijuckao svoju rakiju. „Prokletstvo. Nadao sam se da će joj
se svidjeti netko drugi.“
„Nadao si se nemogućem.“ Jeremy spusti čašu snažnim udarcem. „Ti si
svjestan da je potičeš. Baš kao što potičeš sve u suknji, u dobi od trinaest do
trideset godina.“
„Jem“, rekao je Henry, „za slučaj da nisi primijetio, Lucy već godinama
oblijeće oko Tobyja. Dječja zaljubljenost3, to je sve.“
Jeremy je zastenjao. „Henry, u slučaju da nisi primijetio, Lucy više nije
djevojčica. Prerasla je dječju zaljubljenost. Ona je...“ zaustavio se i odmaknuo
se od te rečenice kao da je riječ o opasnoj litici.
Henry se nasmijao. „Sigurno nećeš nazvati moju sestru odraslom
kravom?“
Jeremy je udahnuo i počeo opet, polako. Kao da razgovara s bikom. „Lucy
zna da se Toby planira oženiti gospođicom Hathaway.“
Felix je ispustio tihi zvižduk. „To je problem.“
„Koji joj je od vas rekao?“ pitao je Toby, pomalo zlovoljno.
„Nisam ja“, rekao je Felix.
„Svakako nisam ni ja.“ Henry se namrštio. „Jesi li siguran da zna, Jem?“

3
Calf-love – teleća zaljubljenost, dječja zaljubljenost (eng. calf – tele)
 Jeremy je zastao. Nije im mogao reći zašto je siguran da Lucy zna. Nije
bilo dobrog načina reći Henryju da je njegova sestra posjetila njegovu spavaću
sobu u spavaćici. Uopće nije bilo načina da objasni što se sljedeće dogodilo. „U
kući su četiri dame“, rekao je sliježući ramenima. „Znate kako dame
razgovaraju. Morala je saznati. A sada kad zna...“
„Ona je ljubomorna“, završio je Felix.
„Točno. Ljubomorna je.“ Jeremy potegne pobjednički gutljaj rakije,
zadovoljan što je konačno objesio tu etiketu tamo gdje s pravom pripada.
„Dakle, ona je ljubomorna“, rekao je Henry. „Ne vidim potrebu da se
nešto učini u vezi s tim.“
Jeremy je odmahnuo glavom. Postoji li u Engleskoj još koji tako tupav
muškarac? Kako je Henry uspio proći kroz Eton i Cambridge, Jeremy nije
mogao ni naslutiti. Zapravo, odgovor je bio očit. Držeći se za Jeremyja. Nije da
mu je Jeremy ikada uskratio pomoć. Od svoje prve godine u Etonu, Henry mu
je bio prijatelj.
Jeremyjev izbor prijatelja izazivao je napadaje kod njegovog oca, ako bi se
trzanje čeljusti koje je prethodilo monotonom predavanju moglo nazvati
„uznemirenošću“.
Još je mogao čuti hladan prezir u njegovom glasu. Warrington, počeo je
hladnim tonom nakon Jeremyjeve prve godine u Etonu, potpuno mi izmiče
zašto si odlučio okružiti se tom kolekcijom jadnih bitangi niskog roda. Tko su
njihovi očevi? Obrtnici? Poljoprivrednici? Nijedan od njih nema naslov, samo
obični baroneti. U svakom si im pogledu nadmoćan, i ako već podnosiš njihovo
društvo, barem bi trebao insistirati da ti se obraćaju titulom.
Ali u tome je i bila stvar. Jeremy se nije želio družiti s drugim dječacima
svog ranga, niti je želio da ga zovu <->Warrington’ – naslovom koji je, u
desetogodišnjem Jeremyjevom umu još uvijek pripadao njegovom starijem
bratu.
Zašto bi trebao trpjeti stalne podsjetnike na Thomasovu smrt, kad se
mogao igrati s dječacima koji o tome nisu ništa znali? Dječacima poput
Henryja, Felixa i Tobyja.
 Bili su mu dobri prijatelji, sva trojica, ali ponajviše Henry. Henry mu nije
dozvolio da sjedi zamišljen u svom klubu kad su se sastajali na boksačkim
mečevima i nije mu je dozvolio da se uzrujava kod kuće zbog neuspjele žetve
pšenice kada je mogao loviti mrežom pastrve. Priklanjajući se metodama koje
su stvarale živahnu atmosferu, Henry je jednostavno odbijao prepustiti ga
njegovom mračnom raspoloženju. Ali iste osobine koje su Henryja činile
dragocjenim prijateljem napravile su ga jadnim izgovorom za skrbnika. Sad kad
je Jeremy počeo shvaćati koliko je to nepoštovanje koštalo Lucy, njegovo je
raspoloženje zaista postajalo mračnije.
„Znaš koliko uporna može biti Lucy kada se odluči za nešto“, reče oštro.
„U svakoj će prilici skočiti na Tobyja. Danas popodne je promašila i umjesto
toga upala u rijeku. Ona voli raditi takve stvari i povući nas nekoliko za sobom.“
„I što, točno, preporučuješ da učinim?“ upitao je Henry.
„Ne ti“, rekao je Jeremy. „Toby.“
„O, ne.“ Panika je plamtjela u Tobyjevim očima. „Neću obaviti taj
razgovor s Lucy. Ne uživam razbijati srca mladim damama.“
Ostala trojica su zurila u njega.
„Pa, ne znam“, obrambeno je rekao. „Kasnije.“
„Ne moraš joj slomiti srce.“ Jeremy je bio ogorčen. „Barem, ne direktno.
Moraš samo zaprositi gospođicu Hathaway. Jednom kada budeš zaručen, Lucy
će biti prisiljena odreći se ovog apsurdnog pojma zavođenja – odvlačeći ti
pozornost.“
„Bit ću potpuno sretan što mogu predložiti brak gospođici Hathaway“,
rekao je Toby. „Na kraju našeg odmora.“
„Zašto na kraju?“, pitao je Felix. „Kitty me svakodnevno pita kad ćeš
konačno predložiti Sophiji brak. Misli da si dobio giht; toliko nerado savijaš
koljeno.“
„Mogu biti malo neodlučan, jer jednom kada se zaručim čekaju me sve
one zabavne stvar“, rekao je Toby. „Ne mogu uloviti mladenku u jutro, a fazana
istog popodneva. Jednom kada je budem zamolio za ruku, morat ću sto stvari
učiniti. Pojaviti se kod svog oca u Kentu. Sastati se odvjetnikom u Townu.
Zakazati sastanke s krojačem. Donijeti bakin prstena iz Surreyja. Trčati po
cijeloj Engleskoj kao Normanski napadač, a to će biti kraj zabave.“
„Kakva trulež“, rekao je Henry. „Felix i ja smo u braku, kao što vidite i
unatoč tome nađemo malo vremena za sport.“
„Da, ali oženjeni ste“, odgovorio je Toby. „Udata žena više voli ostati
sama. Zaručena žena neće pustiti muškarca. Morat ću šetati vrtom i čitati
poeziju uz čaj, kad bih trebao lutati šumom i pijuckati viski iz boce.“
„Udvaranje može biti sport samo po sebi“, rekao je Felix uz lukav osmijeh.
Toby se suprotstavio: „Da, ali sezona je prepuna stidljivih djevica.“ Ustao
je sa svog sjedala i odšetao do prozora, promatrajući park. „Gospođica
Hathaway je očaravajuće stvorenje. Divim se njezinoj ljepoti i cijenim njezin
karakter. Možda je čak i volim. Ali ova jesen mi je posljednja koju provodim
kao neženja i mislim uživati u njoj. Dok su u Henryjevoj šumi još uvijek jata
tetrijebova, nemam namjeru predložiti brak Sophiji Hathaway.“
„A što je s Lucy?“ pitao je Jeremy.
„Oh, ne brini. Ni njoj ga neću predložiti.“
Jeremy je promatrao svog prijatelja suženim očima. Tobyjev poznati
bezbrižan šarm dobro mu je pristajao kad je imao dvadeset i jednu godinu, ali
loše sad kad je bio džentlmen blizu trideset. Nije da su se mlade dame prestale
motati oko njega. Zaljubljivanje u sir Tobyja Aldridgea i dalje je bio inicijacijski
obred za debitantice. Ali ovo nije bila još jedna budalasta nasljednica o kojoj su
razgovarali. Ovo je bila Lucy.
Okrenuo se Henryju. „Nisi ni najmanje zabrinut za dobrobit svoje sestre?“
„Naravno da sam zabrinut za njezinu dobrobit. Ja sam joj skrbnik.“
Jeremy je frknuo.
„Previše pažnje pridaješ ovome“, rekao je Henry. „Dakle, Lucy je zaluđena
Tobyjem. Sve je to sasvim uobičajena nevolja. Mnogo djevojaka poput nje
preživljava to, bez trajnih loših posljedica.“
„Ako ne računaš da se skoro utopila.“
„Pogrešno je shvatila Tobyjevu ljubaznost kao neke dublje osjećaje“,
nastavio je Henry, ne obazirući se na Jeremyjevu primjedbu. „To je posve
razumljivo. Do sad je trebala imati svoju sezonu, pa da se zaljubi i odljubi
desetak puta. Ovako je potpuno nevina.“
Jeremy je ponovno frknuo. Očito da Henry nije znao za knjigu.
„Osjeća se izostavljeno“, nastavio je Henry. „Okružena je damama koje su
sretno udate ili zaručene.“ Mahnuo je na Tobyjevu upadicu. „Skoro zaručene.
Želi malo romantike.“ Očito zadovoljan ovom pretpostavkom, Henry je
pozdravio vlastitu domišljatost povukavši još jedan krupni gutljaj rakije. „Proći
će.“
Jeremy je osjetio kako pipci bijesa pužu do njegovog mozga i stežu ga.
Proći će? Henry nije imao pojma koliko griješi. A Jeremy mu to nikako nije
mogao reći. „A u međuvremenu?“, pitao je.
„Dopustiti joj da se i dalje bavi ovim... ovim budalaštinama?“
„Jem ima poenta“, rekao je Toby. „Nije baš dobro da Lucy visi na meni
ako se želim udvarati gospođici Hathaway. To je malo nezgodno.“
Henry slegne ramenima. „Ne vidim što bih drugo mogli napraviti.“
„Možda biste trebali pozvati vikarevog sina na čaj“, predložio je Felix.
„Nemoguće“, rekao je Henry. „Krenuo je u Oxford.“
Jeremy je odmahnuo glavom. Ovaj je razgovor postao besmislen. Zurio je
u Tobyja. Sebično dupe. Tako zadivljujuća samopouzdanost izazivala je
naklonost ama baš svake žene. Naravno da nije vidio razloga žuriti s prosidbom.
Ideja da bi ga gđica Hathaway mogla odbiti nikad mu nije pala na pamet. I baš
bi mu koristilo da to napravi.
Toby je primijetio Jeremyjev namršten izraz. „Ne gledaj me tako! Nisam
ja kriv, znaš. Ako i ti Lucyne ‘budalaštine’ smatraš tako dosadnim, zašto je ti ne
bi odvratio?“
„Molim te.“ Jeremy je nagnuo čašu i ispraznio posljednji gutljaj rakije, a
zatim je polako spustio. Henry mu je uputio vrlo uznemirujuć pogled.
„To uopće nije loša ideja“, rekao je Henry.
„Što nije loša ideja?“ pitao je Felix.
„Da Jem Lucy odvrati pozornost.“ Zlobni osmijeh proširio se Tobyjevim
licem.
„O, ne.“ Jeremy je ustao sa stolice i zakoračio iza nje, kao da ga široki
naslon može zaštititi od njihove ludosti. „Ako pod <->odvlačenjem’ mislite na
– odvlačenje pozornosti – i ako pod <->Lucy’, mislite na Henryjevu sestru...
odgovor je ne. Ne.“
„Opusti se, Jem“, rekao je Henry. „Ne predlažemo ti da joj se ozbiljno
udvaraš. Samo joj posveti malo pažnje. Šetuckaj s njom kroz vrt. Pročitaj joj
jednu od Byronovih pjesama.“
„I ne zaboravi pitu.“ Felix je previše uživao u tome.
„Ne možeš biti ozbiljan, Henry.“ Henry nikad nije bio uzoran skrbnik, ali
ovo je prilično nategnulo definiciju tog pojma. „Ozbiljno mi predlažeš – pozivaš
me da se igram naklonošću tvoje sestre?“
„Njenom naklonošću?“ Henry se nasmijao. „Kao da bi ti mogao zaokupiti
Lucynu naklonost. Nije ništa tako strašno. Zadržat će ponos i dobit će malo
divljenja. Samo daj najbolje od sebe da zamijeniš vikarevog pjegavog sinčića.“
Dobri Bože, je li Henry poznavao svoju sestru? Lucy je imala mnogo
osobina, ali lako odustajanje nije bila jedna od njih. Uložila je osam godina u
ovo uzaludno divljenje, a ako je Henry mislio da će je sada nekoliko lijepih riječi
probuditi iz te zaslijepljenosti, malo je zakasnio.
„Nećeš je dodirivati, naravno“, doda Henry, upozoravajući ga dubokim
podsmješljivim glasom.
Malo kasni i s tim.
„Ma daj“, molio je Toby. „Učini muškarcu uslugu. Ja bih to učinio za tebe,
da je situacija obratna.“
„Ne sumnjam u to“, rekao je Jeremy. „Ali začudo, Toby, nikad nisam težio
tvom primjeru ponašanja.“
Opkolili su ga i sva trojica su na licu imala izraz kao da se odlično
zabavljaju. Jeremy se počeo osjećati pomalo očajno. „Neće uspjeti“,
prosvjedovao je.
„Jesi li toliko zahrđao?“ Toby ga je bockao. „Obično si dobro haračio
visokim društvom, ali ne i ove sezone. Možda jednostavno više nisi dorastao
zadatku?“
Jeremyjeve su se šake stisnule uz bok. Desnica ga je svrbjela da je priljubi
uz Tobyjevu čeljust. Ljevica je imala mnogo niže ambicije. „Moja sposobnost
nije dovedena u pitanje.“
Henry ga je pljesnuo po ramenu i nasmiješio se. „Dobro. Tada je sve
sređeno.“
 POGLAVLJE 4

„Dolaziš me ponovo nazvati budalom?“, pitala je Lucy iza svoje knjige. „Ili si
možda smislio novu uvredu?“
Jeremy je povukao stolicu do kamina. Teta Matilda drijemala je na
obližnjem divanu, a glava u turbanu spustila se na prsa. Pero boje indiga s
turbana visjelo joj je pred nosom i pomicalo se pri svakom izdisaju dok je glasno
hrkala.
Nakon popodnevnog namakanja, Lucy je zamijenila svoj uništeni svileni
ogrtač jednostavnom tamnozelenom haljinom sa – sva sreća – skromnijim
dekolteom.
Kosa joj je bila upletena u gustu kestenjastu pletenicu koja joj je sezala do
nježne krivine struka. U kožu uvezana knjiga skrivala joj je lice od pogleda.
Održavala je ovaj studiozan stav otkad se grupa povukla u dnevnu sobu nakon
večere, ali Jeremy nije vidio da je okrenula i jednu jedinu stranicu.
Postavio je šahovsku ploču između njih i počeo slagati figure u uredne
redove. „Nisam te došao vrijeđati. Baš suprotno.“ Nagnuo se naprijed preko
ploče za igru, kao da se priprema odati joj veliku tajnu. „Došao sam da te
zavedem.“
Zavirila je u njega preko vrha knjige. Oči su joj bljesnule trenutak prije
nego što su se suzile u uske proreze. „Radije bih rekla vrijeđati i ismijavati.“
Slegnuo je ramenima i nastavio slagati šahovske figure. „Možda
jednostavno želim igrati šah.“
U nevjerici je frknula i bacila pogled na stol za kartanje, gdje su sestre
Hathaway dovele na rub bankrota sva tri džentlmena. „Henry te je to zamolio,
zar ne?“
Jeremyjevi prsti čvrsto su se stegnuli oko crnog topa.
„Ne želim tvoje sažaljenje, Jemmy.“ Lucy je prekrila knjigu. „I štoviše, ne
treba mi.“
Gledala je direktno u njegove oči, a snaga njezinog pogleda gotovo ga je
oborila sa stolice. Zelene oči bile su bistre i pune žive inteligencije, a ne crvene
ili preplavljene suzama. Odmahnuo je glavom, prekorivši sebe što je podcijenio
njezinu otpornost. Lucy se nije povukla da njeguje ranjeni ponos ili oplakuje
svoje neispunjene nade. Planirala je sljedeći potez.
„Nisam ovdje da zbog sažaljenja. Niti radim po Henryjevu nalogu.“
Jeremy je stavio posljednje figure na ploču. „Imam svoje razloge da razgovaram
s tobom.“
Zaokrenula je šahovsku ploču kako bi smjestila bijele figure ispred sebe.
Vrteći pletenicu oko desne ruke, lijevom je pomaknula pješaka. Pogledala
ga je kroz guste, uvijene trepavice.
„Da se ispričaš?“
Da se ispriča, zaista. Lucy njemu treba zahvaliti. Namjeravao je brzo
okončati ovu apsurdnu shemu njenog brata. Za večerom je morao trpjeti
Henryjevo namigivanje, Tobyjeve osmijehe, Felixove udarce pod rebra – čak i
Marijanin prepreden izraz kad je Lucy sjela pokraj njega. Pa, Henry je mogao
učiniti suučesnicima sve njih, do posljednjeg sluge, što se Jeremyja tiče. Proklet
bio ako provede svoj godišnji odmor čitajući Byrona u vrtu, samo da njima
savjest bude čišća. Niti je imao namjeru svake noći stajati u hodniku ili držati
ribolovku Lucy izvan opasnosti. Ako ni Henry ni Toby nisu bili pravi muškarci
da joj jednostavno kažu istinu, Jeremy hoće.
Pomaknuo je pješaka prema njezinom. „Došao sam da ti kažem dobre
vijesti. Toby će predložiti brak gospođici Hathaway na kraju odmora.“
„To je dobra vijest?“ Pomaknula je lovca preko ploče i uzela crnog pješaka.
„Jedva mogu obuzeti svoju radost. Molim te oprosti na iskazivanju divljeg
oduševljenja.“
„Na kraju odmora, Lucy. Nakon par tjedana. Svaki pokušaj sprečavanja
zaruka bit će uzaludan“, nastavio je govoriti ignorirajući njezin primjedbu, „ali
ako želiš pokušati, imaš dovoljno vremena. Nema potrebe upuštati se u
bestidno zavođenje. Ili subverziju.“
„Naprotiv.“ Kutovi usana su joj se iskrivili u besprijekoran osmijeh. „Uz
toliko vremena koje mi stoji na raspolaganju, mogu počiniti još bestidnija djela
nego do sada.“
„A misliš li da je bestidnost kvaliteta kakvu Toby traži u ženi?“
Njegov je ubod pogodio cilj, a Lucyna su se usta stisnula u tanku liniju.
Pogledala je igrače koji su kartali. „Što on vidi u njoj?“
„Kao što sam rekao, ona je lijepa, dotjerana i – što je najvažnije – bogata.“
„A to su kvalitete koje nadahnjuju muškarca da dosegne vrhunac strasti?
Veliki miraz i slatki poslužavnik za čaj?“
„Ne, to nisu kvalitete koje nadahnjuju muškarca na strast. To su kvalitete
koje muškarce nadahnjuju na prosidbu.“
Lucy je proučavala šahovsku ploču, uvijajući kovrčavi kraj pletenice oko
prstiju i dodirujući njime kut usta.
Jezik joj je izletio između razdvojenih usana, i dodirnuo pramen kose.
Jeremy se pomaknuo na svom sjedalu.
„Čini se da smo se vratili tamo gdje smo i započeli“, rekla je.
„Kako to?“
„Nemam miraz, ni poslužavnik za čaj da inspiriram čovjeka da me
zaprosi. Stoga ću morati skupiti kvalitete koje nadahnjuju muškarca na strast.“
Podigla je pogled prema njemu, a zelene oči igrale su na svjetlosti vatre.
„A to bi bilo?“
Da je bio iskren, Jeremy bi bio prisiljen reći joj, da je drski odsjaj u njezinu
oku bio snažan početak. A zbog načina na koji je zadirkivala jezikom taj zalutali
kestenjasti pramen – grickala ga je, sisala ga, uvlačila ga u usta – osjećao se zaista
nadahnuto.
Ali Jeremy nije imao posebnu želju biti iskren. Ustvari, od srca je želio
promijeniti temu. I ako je uspije promijeniti Lucyno mišljenje u tom procesu,
to bolje. „Nije samo miraz gospođice Hathaway“, rekao je. „Vjerujem da Toby
osjeća istinsku povezanost s njom.“
Lucy nije djelovala uvjereno. Premjestila je svog lovca preko ploče.
„Ne možeš očekivati od mene da vjerujem kako je to bila ljubav na prvi
pogled.“
 „Nikako. Više kao na drugi.“ To joj je privuklo pažnju. Lagano se nagnula
naprijed u stolici. Jeremy se sagnuo nad šahovsku ploču i spustio glas. „Toby se
prvi put upoznao s gospođicom Hathaway na večeri u Felixovoj kući. Bila je
svakako draga i šarmantna kao i sada. Za vrijeme večere vodila je trivijalan
razgovor i svirala klavir nakon toga, vrlo sposobno. Toby se nije obazirao.“
Uključio je skakača u igru.
„A drugi put?“
„Drugi put kad smo bili svi u društvu, sreli smo se na balu. Tom prilikom
gospođica Sophia imala je mnoštvo obožavatelja oko sebe prije prvog plesa.
Toby je odmah bio očaran. Tjednima nakon toga govorio je samo o gospođici
Sophiji Hathaway. Bio je prilično nepodnošljiv.“
Lucy je izgledala zbunjeno. „Znači, kažeš mi da bi Henry trebao prirediti
bal?“
Uzdahnuo je. „Kažem ti da se prestaneš bacati pred Tobyjeve noge.
Muškarac se ne želi priklanjati ljubavi. Želi dosegnuti više, stajati uspravnije.
Žudi dobiti više od žene. Želi anđela. San.“
„Boginju?“
„Ako hoćeš.“
Glas joj je postao zamišljen. „Toby me je uvijek nazivao božicom. Njegova
Dijana. Božica lova.“
„Ona je također bila i božica čistoće“, dobacio je. „Ali bez obzira. Počinješ
shvaćati princip. Privlačnost nedostižnog. Bilo bi glupo nastaviti tako
bjesomučno bacati... svoje čari na Tobyja. Muškarci žele ono, što im se čini da
ne mogu imati.“
A Bože mu pomozi, bio je muškarac. Želio je ono što nije mogao imati.
To mora biti razlog zašto je Jeremy osjećao kako postaje krući kada je
spomenuo Lucyne čari. Lucy je bila nedostižna, morao je podsjetiti sebe na to
devetnaesti put toga dana. Pa ako ju je i držao čudno zavodljivom, to je
proizlazilo iz te činjenice. Ne zbog njezinih primamljivih, ženskih oblina ili
njezine zlatne kože meke poput latica. Ne zato što ga je mamio njezin lepršavi
duh ili skriveni poziv u njezinu prigušenom glasu. I definitivno ne zbog njezinih
usana – onih bujnih, izvijenih, tamno-crvenih usana za koje je Jeremy sada
znao, da su stvorene za nešto posve drugo od ljutitih, podbadajućih odgovora.
Za slatke, senzualne poljupce koji su uzburkali muškarcu krv i imali okus zrelih
divljih plodova. Zabranjenog voća.
Sve je to bilo previše istinito. Muškarci žele ono što im se čini da ne mogu
dobiti.
Lucy je svrnula svoj zeleni pogled na njega. „Ljubomoran.“
Zarežao je iznutra. Ne opet ta riječ. On nije – nije – ljubomoran. Počeo je
slagati prigovor, ali ona je prva progovorila.
„Savršeno te razumijem. Moram učiniti Tobyja ljubomornim.“
Zagledao se u nju. Ne shvaćajući.
„Rekao si mi da nije dvaput pogledao Sophiju, sve dok se nije pojavila s
udvaračima. To je ono što mi treba. Udvarač. Bilo bi poželjno imati gomilu, ali
pretpostavljam ću se morati zadovoljiti jednim.“ Omotala je pletenicu oko prsta
i ponovo se počela igrati s njom. „Šteta što je vikarev sin otišao u Oxford.
definitivno je lud za mnom.“
Zagledala se u tepih, namrštivši obrvu. Zatim je podigla glavu i ukrstila
pogled s njegovim. „Morat ćeš to biti ti.“
„Ja?“
„Znam, znam. Zvuči smiješno, ali nema nikoga više. Nije to ništa tako
strašno. Samo se pretvaraj da mi neko vrijeme udvaraš. Sve dok Toby ne shvati
da me voli.“
„Mogao bih ti se udvarati do sudnjeg dana, ali taj plan neće uspjeti.“
Lucy se naslonila na naslonjač i sklopila ruke. Snažno je izdahnula.
„Pretpostavljam da si u pravu.“ Promatrala ga je izrazom koji se Jeremyju
učinio neugodno blizu preziru.
„Nitko nikada neće povjerovati.“
Jeremy nije mogao odlučiti koja mu strana ovog, uznemirujuće poznatog
razgovora, više smeta. Za početak, ponovno insistiranje da se mora, bez obzira
na svoje osjećaje ili principe, natjerati na lažno udvaranje Lucy. Bila je tu i
činjenica da se ponovo našao na drugom mjestu poželjnih za tu ulogu, iza
vikarevog pjegavog sina. Međutim, najviše ga je žuljala sveopća sumnjičavost
prema njegovoj sposobnosti da se uvjerljivo udvara čak i nevinoj seoskoj
djevojci.
Ponos je progovorio ispred njegove sposobnosti prosuđivanja.
„Vjerojatno nisi svjesna, Lucy, ali ja imam određenu reputaciju. Ostali ovdje
prisutni, navikli su me gledati kako zavodim dame u Gradu. Oni to očekuju.
Nitko neće biti iznenađen zbog našeg flerta.“ To je zapravo bila istina. Naravno
da flert ne bi iznenadio Henryja, Tobyja ili Felixa jer su oni i insistirali da ga
započne.
Lucy je sjela na svoje sjedalo. „Jemmy – hoćeš li mi reći da si zavodnik?“
prasnula je u smijeh. Da se nije smijala njemu, Jeremy bi to smatrao posve
ugodnim zvukom. „Ne vjerujem u to“, rekla je i odmahnula glavom.
Posegnula je prema šahovskoj ploči, a on ju je uhvatio za ruku. „Vjeruj
mi“, šapnuo je. „Kad to poželim biti, mogu biti vrlo uvjerljiv.“ Slijedio je spoj
njezinih prstiju palcem, polako klizeći prema gore dok nije stigao do mekog
mjesta između prstiju. Promatrao je kako joj se oči šire i usne razdvajaju. Zatim
je lagano pomilovao to mjesto – brzim, kružnim pokretom – i ona je ispustila
mali zvuk, nešto između dahtaja i uzdisaja.
Taj mali zvuk – taj maleni, čežnjiv dahtaj – doveo ga je blizu propasti.
Jeremy je poznavao taj zvuk. Bio je to zvuk lokota koji se zatvara, napeti period
između bljeska munje i zvuka groma, šištanje svijeće trenutak prije nego što je
oživi plamen. Nepotpuni zvuk. Zvuk koji je obećavao – i molio za – više. Požuda
je sijevnula kroz njega, a on je ispustio njezinu ruku kao da se opekao.
Lucy je prekrižila ruke i potonula u stolac, proučavajući očima njegovo
lice. Potom se nasmiješila – lukavo, mačkasto zakrivivši usnice, da je izgledalo
kao da mu se smiješi vrag osobno.
Jeremy se opsovao u sebi. Trebao bi istog trenutka ustati sa stolice i otići.
Istina je da su ga Henry i Toby nagovarali da radi točno onako kako je i Lucy
predložila, ali nije ih imao obvezu poslušati. Lucy mu nije bila sestra. Nije mu
bila obožavateljica. Ali kroz neki apsurdni splet sudbine i ribarskog štapa
postala je njegov problem.
Jer je poznavao Lucy. Išla bi za Tobyjem, sa ili bez njegove pomoći.
Alternativa ovoj smicalici, u njezinim je očima uključivala spavaćice s visokim
ovratnikom i odvažne bljeskove gole, zlatne kože. A Jeremy je otkrio da mu se
ne sviđa takva alternativa. Uopće.
„Znači, učinit ćeš to“, rekla je polako, „pretvarat ćeš se da mi udvaraš.“
„Pretvarati se“, naglasio je, snažno uzdahnuvši. „Da.“

***

Lucy se nasmiješila.
Svidio joj se ovaj plan. Jako joj se svidio. To je imalo savršenog smisla.
Vidjeti Tobyja sa Sophijom Hathaway odvelo ju je do novih dubina
ljubomornog očaja. Ispalilo je u rijeku. Ako bi bilo koji zaplet mogao natjerati
Tobyja da je vidi u novom svjetlu, ovaj bi mogao. I što je još bolje, plan je nudio
izvor zabave. Priliku da zadirkuje Jeremyja i odvraća mu pozornost.
Pregledala je Jeremyjev izraz lica – njegovu uobičajenu strogu, trijeznu
masku. Bio je to neodoljiv izazov. Da, plan joj se jako svidio.
Dozvolila je da nekoliko trenutaka prođe u tišini. Vrijeme je za razbiti jaje.
„Dakle, Jemmy – koliko si zaljubljen u mene?“
Nagrađena je izrazom gole panike. Oh, ovo će biti zabavno.
„Molim?“
„I prihvaćam tvoju ispriku“, zadirkivala je. Uzela je njegovog skakača
svojim topom. „Šah.“
Zurio je u nju s izrazom krajnje zbunjenosti. Čovjek bi pomislio da nikad
prije nije igrao šah.
Sažalila se nad njim. „Jednostavno je, ako bi trebao biti moj odabranik,
željela bih točno znati koju razinu odanosti mogu očekivati. Samo se diviš?
Temeljito si zanesen? Potpuno, krajnje zaljubljen?“
Izdahnuo je s očitim olakšanjem. „Ne zanosimo se previše“, zarežao je,
premještajući svog kralja s opasnog polja. „Zanesen bi trebalo biti dovoljno.“
„Znači, zanesen.“ Premjestila je kulu.
„Šah.“ Nagnula se bliže i prošaptala, „Vjerujem da će mi zaneseni udvarač
dopustiti da pobijedim.“
„Nikad.“ Uzeo joj je kulu svojom kraljicom.
Samodopadno je podigao čeljust i izvio usnice u očaravajući osmijeh, a
Lucy je bila u jakom iskušenju da isplazi jezik prema njemu. Sumnjala je,
međutim, da je plaženje jezika, način na koji gospođa postupa sa zanesenim
udvaračem. Barem, ne u nastupu mrzovolje. U trenutku strasti, međutim,
pružanje jezika bilo je neophodno. Lice joj je porumenjelo od vreline.
Sa stola za kartanje začuo se pljesak. Lucy se okrenula i promatrala kako
Sophia polaže pobjedničku kartu i grabi hrpu žetona sa sredine stola. Toby je
uzeo njezinu ruku i poljubio je prije nego se nagnuo bliže da promrmlja nešto
u Sophijino uho. Nešto što ju je nasmijalo i od čega je jarko pocrvenjela. Ruže
na porculanu, sa zlatnim obrubom. Anđeo. San.
„To je tvoj potez“, potaknuo je Jeremy.
„Nisam više raspoložena igrati. Sutra ću te pobijediti.“
Slijedio je njezin pogled prema stolu i vidio kao su Tobyjeva i Sophijina
glave pognute jedna uz drugu dok je pregledavala karte u njegovoj ruci.
„Lucy, moraš prihvatiti...“
Prekinula ga je pogledom. Podigla je knjigu i pružila mu je. „Ovdje. Čitaj
mi.“
„Da ti čitam? Sigurno se šališ.“
Ona mu dobaci knjigu, a on je instinktivno uhvati. „Zanesen muškarac bi
čitao.“
Pogledao je naslovnicu. Nasmiješivši se, naglas je pročitao naslov.
„Metode i praksa uzgoja zečeva? Lucy, reci mi da ovo nije ta knjiga.“
„Ne, to nije ta knjiga.“ Omotala je šal oko ramena. „To je samo prva knjiga
koju sam pokupila.“
Odmahnuo je glavom. „Pretpostavljam da bih trebao biti zahvalan što nije
Byron.“
Nasumice je otvorio knjigu nasumice i počeo čitati polaganim,
odmjerenim glasom. Lucy se naslonila na naslonjač stolice, pritisnuvši obraz uz
presvlaku. Zatvorila je kapke. Soba se rasplinula. Sustigla ju je iscrpljenost i
našla se na tom dremljivom mjestu između budnosti i sna. Tamo, u onom
svijetu polusna, mogla je gotovo vratiti onih nekoliko blaženih minuta ranije
tog dana, kad je isti duboki glas grmio kroz grubu tkaninu. Kad se osjećala
sigurno i zaštićeno, umotana u naručje čovjeka kojeg je voljela.
Bio je to vrlo lijep san.
 POGLAVLJE 5

„Ima nešto što te želim pitati, Jem.“ Henry je koračao pokraj Jeremyja žustro su
gazeći kroz opalo lišće i sasušenu paprat u svojim izlizanim Hessian čizmama.
„To je pitanje o kojem razmišljam već dugo vremena, i – dobro, znaš da cijenim
tvoje mišljenje.“
Uspravio se, uhvatio obod svog visokog šešira i ozbiljno se obratio
Jeremyju. „Izgleda li mi s ovim šeširom lice okruglo?“
Iza njega Felix i Toby presavili su se od smijeha.
„Jem, misliš li“, procijedio je Felix, „da bi mi ružičaste vrpce bolje
odgovarale ili one boje lavande?“
„Oh, definitivno lavanda“, odgovorio je Toby, a izraz njegovog lica
odavao je lažnu ozbiljnost. „Siguran sam da bi se Jem složio da su crvenkasta
kosa i ružičaste vrpce jeziva kombinacija.“
Jeremy je stisnuo zube i polako udahnuo kroz nos. „Nosim napunjenu
pušku, znaš.“
„Ne vrijedi, Jem. Svi znamo bolje ciljaš kad pišaš nego kad pucaš.“ Toby
ga je okrznuo, ukopavši lakat u Jeremyjeva rebra dok je prolazio. „Nemaš
obilježja muškarca. Ali sigurno si promašio profesiju. Trebao si biti klobučar.“
„Trebam li vas podsjetiti“, rekao je Jeremy, stisnuvši čvrsto pušku, „da to
nije moja ideja? Sjećam se da me je netko molio da učinim čovjeku uslugu.“
„I ovim putem te proglašavam svecem“, rekao je Henry i pljesnuo ga po
leđima. „Ti si bolji čovjek od mene. Nikakav humanitarni razlog ne bi me
mogao navesti da pratim tri dame u kupovini šešira.“
Dobri Bože, pomislio je Jeremy. Ovo im nikada neće zaboraviti. A njegovi
prijatelji nisu ni polovicu toga znali. Vidjeli su ga samo kako se vozi fijakerom
natrag iz sela, zatrpan kikotavim damama i ružičastim kutijama za šešire. Hvala
Bogu da ga nisu vidjeli kako se naginje nad maleni stol za čaj obložen
delikatnim kolačima punim vrhnja i drži tri dužine satenske vrpce – jednu u
svakoj ruci, a treću uhvaćenu u zubima – samo da bi se Lucy mogla odmaknuti
tri koraka i usporediti ih iz daleka.
I tu se nije završilo. Događaji u posljednja tri dana formirali su lanac malih
poniženja. Nove karike dodavale su se svaki sat, dok je Lucy smišljala smiješne
maštarije o tome kako se zaneseni muškarac treba ponašati.
Zaneseni muškarac, prema Lucy, skupio bi stotine bobica gloga iz trnovite
živice, sretno žrtvujući nekoliko sati i gotovo novi kaput za neko daleko
obećanje o kolaču napunjenom pekmezom.
Zaneseni muškarac bi, očito, sjedio pored svoje gospođe kraj pianofortea
i okretao joj stranice – čak i ako je jedina melodija koju je njegova dama znala
izvesti bila vulgarna napitnica, koju je svirala po sjećanju u tempu nalik
naricaljki skoro ravno sat vremena.
Zaneseni muškarac dijelio bi svoju rakiju.
Zaneseni muškarac mazio bi mačku.
Zaneseni muškarac bi se smješkao.
I zaneseni muškarac bi se odrekao savršeno dobrog poslijepodnevnog
sporta kako bi izveo dame u kupovinu.
Kako je dopustio da ova varka tako izmakne kontroli? Bio je grof od
Kendalla, za ime Boga. Zapošljavao je dvadeset i šest slugu – samo u Londonu
– koji su slušali svaku njegovu zapovijed. A sada je udovoljavao hirovima
despota u točkastom muslinu. Udružiti se s Lucy bila je sudbina mnogo gora
od pravog udvaranja. Smočen, opsjednut, uznemiren – stalno je osjećao nešto
od toga, a često i sve troje odjednom.
Desetak puta dnevno, Jeremy je riješio da prekine ovu farsu koketiranja.
Nikada se nije mogao prisiliti na to. Usprkos zadirkivanju prijatelja i vlastitom
ranjenom ponosu, plan je djelovao zapanjujuće. Osim što je kupila opsceno
ružan šešir, Lucy, prema njegovim saznanjima, nije činila daljnja nesmotrena
djela. Nije upadala u Tobyjevu spavaću sobu.
Ali Jeremy je nije mogao držati dalje od sebe.
Kao da ga Lucyini hiroviti zahtjevi nisu dovoljno kažnjavali danju,
istinska muka započinjala je noću. Noću ga je nervirala u snovima.
Nepristojnim, nemoralnim, izuzetno živopisnim snovima. Snovima o
kremastom mesu i usnama obojenim bobicama. Snovima o satenskim vrpcama
i svilenoj koži, preko kojih klizi objema rukama i hvata ih u zube. Snovi o
nepristojnim stihovima koji ga proganjaju i dahu s mirisom rakije koji klizi niz
njegovo grlo. Snovi koji su ga tako snažno uzbuđivali, budili iz sna, klizavog od
znoja i bolnog od želje za oslobađanjem.
Kvragu, muškarac od dvadeset i devet godina trebao je već odavno
prerasti ovakva adolescentska dahtanja. Jeremy je bio uvjeren da ih je već
prerastao. U mladosti je uživao petljajući se sa sobaricama i seoskim
djevojkama. Potom je krenuo prema Cambridgeu, gdje su svi proučavali
kockanje i proganjanje žena s većom marljivošću od filozofije ili fizike. Još je
godinu dana potrošio degustirajući delicije na Mediteranu. Zatim se vratio u
Grad, natrag u visoko društvo.
Vrijeme je, naložio mu je otac, da se smiri i odabere mladenku. Morao je
stvoriti nasljednika, osigurati opstanak obiteljske loze – a obećanje grofovije i
jednog od najvećih bogatstava u Engleskoj značilo je, da je Jeremy morao
pronaći mladenku odgovarajuće visokog roda da bi otac bio zadovoljan.
Prikladna mladenka, prema očevu mišljenju, bila bi dama lijepog lica i nježnog
uzgoja, iz poznate, stare bogataške obitelji. Zgodan ulov.
Trofej.
Kao i obično, otac je bio razočaran.
Jeremy je prisustvovao dovoljnom broju balova, mjuzikla, večera i partija
karata. I proganjao je dame. Doduše, izuzetno neprikladne. Većinom udovice,
bez želje da se ponovno udaju. Povremeno pokoju talentiranu glumicu ili elitnu
kurtizanu. Svako osvajanje sadržavalo je dvostruko uzbuđenje – zadovoljilo je
njegove vlastite želje i istodobno osujetilo očeve.
Tada se, prije dvije godine, vratio u London kao grof Kendall. Bilo je
potrebno još nekoliko besmislenih pokušaja da shvati kako uzbuđenja više
nema. Otac je bio mrtav. Same dame nisu imale nikakvih pritužbi, ali sve mame
koje su ga proganjale digle su ruke od njega. Jedina osoba koju je razočarao bio
je on sam.
Osim toga, imao je imanje koje je morao naučiti voditi, prije nego što ga
je nemar sravni sa zemljom. Jeremy je prigušio strast i spremio je na sigurno,
iza čvrsto zatvorene ograde. Imao je veliko iskustvo zadržavanja neželjenih
emocija čvrsto ograđenim. Zaključio je da onda i požudu može držati pod
ključem.
Ha. Trebao je samo jedan poljubac. Pa dobro, tri poljupca. Prvi je bio
prilično loš; drugi – veliko poboljšanje. Ali, dragi Bože na nebu, treći... Požuda
je bila izvučena iz kaveza i sada je svojom voljom lutala njegovim tijelom.
Godinu dana suspregnuta želja, otpuštena je u otkucaju srca. I barem desetak
puta dnevno, Jeremy je čeznuo da otkaže taj loše smišljen plan, ali uvijek je
požuda vikala ne. Pokušao se uvjeriti da postoje bolji, plemenitiji razlozi zbog
kojih je Lucy držao izvan Tobyjeve spavaće sobe. Možda su i bili spremljeni
negdje, u nekom zaboravljenom zakutku njegova uma, u pretincu pod nazivom
Džentlmen. Ali trenutno, u njegovoj koži, zemljom je tumarala divlja, zaluđena,
požudom obuzeta Zvijer, a ideja o Lucy u spavaćoj sobi bilo kojeg muškarca –
osim njegove – poticala je Zvijer na nasilje.
Jeremy je podigao pušku na rame, naciljao u udaljeni panj i opalio. Kora
trulog drva eksplodirala je u zraku. Henry, Toby i Felix zaustavili su se na
mjestu i zurili u njega kao da je počeo pjevati.
„Bio je fazan“, rekao je.
Tri su se glave istodobno okrenule prema rupi na drvetu, a zatim se
okrenule natrag prema njemu. Henry otvori usta da progovori, ali Jeremy ga
ušutka pogledom.
Pogled.
Nekoliko je aspekata očevog ponašanja Jeremyja smatralo vrijednim
oponašanja, a Pogled je bio jedan od tih. Sviđalo mu se to ili ne, naslijedio je
očeve ledeno-plave oči i guste obrve. Uz malo prakse, uputiti nekome Pogled
postalo mu je jednako lako kao i fleksija mišića.
Pogled je značio različite stvari u različitim vremenima, ovisno o
primatelju i prigodi. To je moglo značiti, „Drži jezik za zubima.“ Moglo je
značiti, „Podigni suknje“. Jednom posebno pamtljivom prilikom to je značilo:
„Spusti prokleti svijećnjak prije nego što nas osramotiš oboje.“
Ali sve što je Pogled mislio, autoritet je prenio. Pogled je nedvosmisleno
govorio, Ja vodim, a ti slijediš.
Samo jedna osoba koju je Jeremy poznavao, ostala je potpuno nedirnuta
Pogledom. I neka je proklet, ako ga ona nije vodila okolo na satenskoj vrpci.

***

„Ponovo vam upućuje pogled“, šapne Sophia.

Lucy je podigla glavu sa svoje knjige. „Tko?“
„Lord Kendall, naravno“, odgovori Sophia, potapajući pero u lonac s
tintom. „Prilično je očaran vama.“
„Mislite na Jemmyja?“ Lucy podigne pogled i uhvati Jeremyja kako je
gleda preko čitave sobe. Ona se naceri i namigne, a on skrene pogled. Nema
sumnje da je još uvijek razmišljao o vrpcama. Ili mačjim dlakama na svom
kaputu. Možda rakiji. Ne može biti o tome što je ukrala njegov kolač od višanja
za večerom. Nikad mu nije bilo stalo do deserta. Što god ga gnjavilo, to mora
biti nešto uistinu strašno. Marianne je sjela za klavir, ali to je jedva primijetio.
„Oh, on je poprilično opsjednut sa mnom“, odgovorila je Sophiji
činjeničnim tonom. „Potpuno je zanesen.“
Napokon je netko primijetio, čak i ako je to potpuno pogrešna osoba.
Lucy je već tri dana tjerala Jeremyja da se ponaša kao zaneseni udvarač, ali Toby
je ostao nesvjestan. Što se toga tiče, isto su činili i Henry, Marianne, Felix i Kitty.
Bilo je to neizrecivo ludo. Mogla bi pobjeći s vrtlarom, a nitko ne bi primijetio.
„Vi ga zovete krštenim imenom?“ Sophia podigne obrvu. „Tako hrabro.
Možda čak pomalo zločesto.“ Usta su joj se iskrivila u neobičnom osmijehu.
Zločesto? Lucy je zaboravila. Razgovarala je s anđelom. Zašto je, za ime
neba, odabrala sjediti blizu pisaćeg stola? Trebala je znati da će Sophiju
Hathaway obuzeti poriv da piše pisma. Lucy je žudjela biti zaista zločesta i
pobjeći sa svojom knjigom na prozorsko sjedalo, isključivši Sophiju i društvo
jednim potezom zavjese u boji šljive.
„Poznajem ga već godinama“, rekla je Lucy. „Otkad sam bila djevojčica.
Tada još nije bio grof Kendall. Bio je Vikont. Ili-tako-nešto.“
 „Warrington“, rekla je Sophia, nježnim dodirom stavljajući pero na papir.
Lucy je promatrala kako glatki potezi i precizne petlje klize iz Sophijina pera.
Čak je i njezina pamet bila savršena. Lucy ju je mrzila strašnom, najcrnjom
strašću.
„Hm?“
„Vikount Warrington.“
„Oh.“
Sophia je odložila pero na stol i protegnula ruku.
„Prepiska može biti tako zamorna“, rekla je. „Ništa ne izvlači radost iz
sretne uspomene poput čina stavljanja iste na papir deset puta. Slažete li se?“
„Ne bih znala“, odgovorila je Lucy, vraćajući pozornost na svoju knjigu.
„Ne pišem pisma.“
„Ni jedno? Zašto ne?“
Lucy slegnu ramenima. „Nemam se s kim dopisivati.“
„Sigurno morate imati“, reče Sophia. „Što je s vašim prijateljima iz škole?“
„Nikad nisam išla u školu. Uvijek sam imala guvernante.“
„Zar im više ne pišete?“
To je pitanje izazvao osmijeh na Lucynom licu. „Ne“, odgovorila je.
„Nismo bile posebno bliske.“
„Pa, uskoro ćete imati barem jednog kandidata za dopisivanje.“
„Oh, stvarno? Koga?“
„Mene“, rekla je Sophia, podižući pogled s pisma. „Bit ću neutješna ako
mi ne napišete nešto, nakon što odemo.“
„Da, naravno“, promrmlja Lucy. Okrenula je stranicu svoje knjige i
pomaknula stolicu za par centimetara u suprotnom smjeru, kao da se
neiskrenost može uhvatiti. Sama ideja pisanja pisama Sophiji Hathaway bila je
apsurdna. Kao da su prijateljice!
„A možda me nećete zaboraviti“, Sophia je upozorila s lukavim
osmijehom, „bez obzira koliko novih prijatelja stekli nakon što postanete
grofica.“
 Riječ je potresla Lucy. „Grofica?“
„Dođite sljedeće sezone, bit ćete miljenica visokog društva. Svi će
očajnički pokušati upoznati ženu koja je zarobila neuhvatljivog grofa od
Kendalla.“
„Ne, neću“, odrezala je Lucy, „jer se neće vjenčati sa mnom.“
„Zašto ne?“ Sophia nije izgleda uvjereno. „Rekli ste sami da je potpuno
zanesen. On je grof. On je bogat. I prijatelj je vašeg brata.“
„Hladan je. Strog. Odbojan.“
Sophia spusti glas. „Da, ali nije li to ono što ga čini tako privlačnim?
Naravno, na onaj snažni, tihi način. Čim ga pogledam, razmišljam kakve sve
vrste mračnih, uzbudljivih tajni krije.“
Lucy nije bilo drago što Sophia nagađa o Jeremyjevim „mračnim,
uzbudljivim“ tajnama. Uglavnom zato što je znala da ih nema. Lucy ga je
poznavala već osam godina. Znala je sve što treba znati o Jeremyju Trescottu, a
ništa od toga nije bilo ni najmanje uzbudljivo.
Osim njegovog poljupca. Lucy je nevoljko priznala da je njegov poljubac,
zapravo, bio barem malkice uzbudljiv. Danima nakon toga, još uvijek je osjećala
taj poljubac u nožnim prstima. A taj njegov Pogled – isti sjaj koji se uvijek
odbijao od njezine nonšalantne ravnodušnosti – sada je prodirao u nju, čudno
odzvanjajući u njezinoj unutrašnjosti.
„Bogat, zgodan, s naslovom...“ Sophia je na prste nabrajala atribute. „On
je veličanstven ulov po bilo kojem mjerilu.“
„Tko, Jemmy? Ako je on tako veličanstven ulov, zašto se vi ne želite
vjenčati s njim?“ Tako bi svi problemi bili lijepo riješeni.
„Da je mene gledao onako kako vas gleda“, prošaptala je Sophia, „mogla
bih.“
Lucy je zatvorila knjigu jednom rukom. Skrenula je pogled prema
Jeremyju, i otkrila da je zaista gleda tim Pogledom. Ali ovaj put ga nije maknuo.
Pogledi su im ostali zapleteni, usredotočeni, udubljeni. Pokušala je zamisliti da
ga vidi prvi put – gledajući ga kao Sophia, samo bogatstvo, naslov i mračne,
uzbudljive tajne. Gotovo se nasmijala glasno.
 Ali tada je Jeremy spustio pogled niz njezino tijelo bez žurbe, gotovo kao
da njegov um nije znao da su mu oči lutale. A Lucy je shvatila da je ne gleda kao
da je vidi prvi put. Gledao ju je, kao da ga zanima, kao da ju je vidio već mnogo
puta – u raznim fazama svlačenja. Snažna svjesnost jurnula je kroz njezine vene
i tijelom su joj se proširili vrlo neobični osjećaji.
Lucy se osjećala kao da i ona sebe vidi prvi put.
„Rođaci“, izvalila je Sophia, izvlačeći Lucy iz njenog sanjarenja. „Sigurno
imate pisati nekim rođacima.“
„Nemam nikog s majčine strane. S očeve, tu je tetka Matilda.“ Kimnula je
prema uglu, gdje je njezina tetka otvarala srebrnu kutiju, optočenu lapis
lazulijem, kako bi uzela velikodušan prstohvat burmuta. „Ali nikad se nije
udavala. Moj je djed uzgajao indigo u Tortoli. Pretpostavljam da tamo imam
rođake, ali se nikada nismo sreli. U svakom slučaju, bili bi mnogo stariji od
mene.“
„Tortola!“ Sophijine su se oči raširile. Naslonila je bradu na jednu ruku i
zagledala se nefokusirano prema nizu prozorskih krila. „Kako romantično. Da
imam rođake u Tortoli, pisala bih im pismo svaki tjedan i uživala zamišljajući
ih kako putuju morem. Moje kratke poruke – dosadni zapisi iz svakodnevnog
života, nemirno bi putovali oceanom nasukavši se na dalekoj, pješčanoj obali.“
Naglo je sjela i spustila ruku na stol s muklim udarcem. „Ili gusari!“ uzviknula
je, lagano drhtavim glasom. „Zamislite – moje pismo pada u ruke gusara.“
Lucy je zabavljeno gledala Sophiju. „Kakvu živu maštu posjedujete.“
„Da.“ Sophijno je lice postajalo zamišljeno i perom je tapkala po tintarnici.
„Voljela bih da nemam. Prokletstvo je, zamišljati toliko divnih stvari i nikad ne
vidjeti kako se ostvaruju.“
Uslijedila je neugodna tišina tijekom koje je ponašanje gospođice
Hathaway naglo napredovalo od zamišljenog do mrzovoljnog. A čudan osjećaj
ispunio je Lucyna prsa. Nešto neugodno blisko simpatiji.
Nemoguće. Sophia je bila neprijatelj. Nitko nije suosjećao s neprijateljem.
Ali tada je neprijatelj šmrcnuo i ugrizao se za usnu, a zastrašujuća istina
postala je nepobitna. To je bila simpatija. Kako uznemirujuće.
 „Ne očekujem da bi gusari znali to pročitati“, rekla je Lucy, pokoravajući
se neobičnoj prisili da razveseli svoju družicu. „Ali ako ste toliko zaljubljeni u
tu zamisao, dobrodošli ste pisati mojim rođacima umjesto mene.“
„Mogu li?“ Sophia se odmah ponadala. Izvadila je svježi list papira i
namočila pero. „Kako se oni zovu?“
Lucy je zastala. „Ne sjećam se.“
„Kako se zvao brat vašeg oca?“
Lucy je na trenutak pomislila. „George, vjerujem. Po djedu.“
„Znači, njegov sin mora biti George.“ Sophia je stavila svoje pero na papir.
„Najdraži rođače George“, pročitala je naglas, nakratko zastajući prije nego što
je počela ponovno pisati. „Uživamo u lijepom vremenu.“ Ponovo je zastala. „U
tijeku je godišnja lovačka zabava moga brata. Waltham Manor ove je godine
oživio u društvu gospođe Crowley-Cumberbatch i njezine sestre, gospođice
Hathaway.“ Sophia je pogledala Lucy krišom dok je umakala pero.
„Gospođica Hathaway je sjajna i šarmantna dama“, nastavila je. Usne su
joj polako oblikovale svaku riječ, a pero brzo plesalo po stranici. „Već smo
najbolje prijateljice. U stvari, nedavno me zamolila da joj se obratim njezinim
krštenim imenom, Sophia.“
Osmjehnula se Lucy širokim osmijehom, koji je Lucy uzvratila na prilično
zbunjen način. Sophijine su oči zasjale iznenadnom inspiracijom i još je jednom
umočila pero. „Pišem vam da vas pozovem, najdraži rođače, na moje
nadolazeće vjenčanje. Iako zaruke još nisu formalizirane, ne mogu dugo trajati.
Kad stigne ovo pismo, vrlo ću vjerojatno već biti Lady Lucy Trescott, grofica od
Kendalla.“
„Ne!“ Lucy pogleda sobu, kako bi vidjela je li itko čuo.
Srećom, Marianne je došla do prilično živahnog odjeljka svoje sonate.
„Ne?“
Lucy je progutala prigovor kao veliku gorku knedlu. Kad je pretvaranje da
flertuje s Jeremyjem, preraslo u pretvaranje da se udaje za njega? „Moje puno
ime je Lucinda“, rekla je. „Lady Lucinda Trescott zvuči mnogo ljepše, zar ne
mislite?“ Jedva je izgovorila ime da se ne zagrcne.
 „Lady Lucinda Trescott, grofica od Kendalla“, Sophia se ispravila. „Ovim
putem vas pozivam na svoje vjenčanje, ali budući da ovo pismo neće doći do
vas na vrijeme, prihvaćam i vaše žaljenje te izražavam svoju veliku želju da
budete nazočni. Sigurna sam da bi to bila divna prilika za druženje.“
Lucy se, i protiv svoje volje, nasmijala. Ipak, bila je nestrpljiva da promjeni
temu. „Ali što je s gusarima?“
Sophia je ponovno zakuckala perom i namrštila čelo. „Upozorenje
gusarima“, strogo je rekla. „Iako je moj novi suprug jedan od najbogatijih ljudi
u cijeloj Engleskoj, također je među najstrašnijima. Ako imate bilo kakve ideje
da otmete autoricu ovog pisma i zadržite je radi otkupnine, savjetujem vam da
ih napustite. I sam Crnobradi se trese u svojim čizmama...“
Prestala je pisati i pogledala Lucy. „Je li u čizmama ili čizmi? Je li
Crnobradi imao jednu nogu ili dvije?“
„Vjerujem da je imao dvije.“
„I sam Crnobradi se trese u čizmama“, nastavila je, „pri samom pomenu
Razbojničkog grofa Jema-Zlog-Pogleda.“
Lucy se pljesnula s obje ruke po ustima da se ne nasmije naglas.
„Razbojnički grof? Ljudi ga valja ne zovu stvarno tako?“
„Ne, izmislila sam to upravo sada. Ali on ima vrlo strašnu reputaciju.
Majka mi je zabranila valcer s njim.“ Nije da je ikad pitao. Sophia pogleda
prema Jeremyju i šapne glasom. „Je li vas pokušao zgrabiti?“
Zapravo, željela joj se povjeriti Lucy, bilo je sasvim obrnuto.

***

Marianne pozove Sophiju za glasovir. Toby je pružio ruku i Sophia je posegnula

da je prihvati. Dok je ustajala, nagnula se i šapnula Lucy u uho...
„Da sam na vašem mjestu, dopustila bih mu.“
 POGLAVLJE 6

„Svi Englezi pozdravljaju goniča“, raspojasao se Henry podrugljivim

baritonom, tjerajući svog dorata u kas. Felix je odgovorio na njegov tempo,
dodajući svoj tenor pjesmi.
„Tko, dok njegova dama hoda zemljom, ide loviti po brdima i dolinama...“
Zaustavili su svoje konje i izvukli notu u dvodijelnoj harmoniji koja je
promijenila značenje riječi.
„I zakopati se u lisičju 4 rupu!“ napokon su zaurlali.
Češer iz zraka zbacio je pobjedonosni osmijeh s Henryjevog lica.
„Pazi na sebe, Waltham!“ pozvao je Toby. „Imamo dame pored sebe.“
Henry je pogledao preko ramena s izrazom lažne nevinosti. „Dame?“
Pogled mu je pao na Sophiju. „Dakle, imamo.“ Nagnuo je šešir i podigao obrvu
u smjeru Lucy. „Moje isprike, dame“, rekao je ironično, opterećen sumnjivom
množinom. Zatim je dotaknuo drškom biča konja po boku i zaputio se u šumu.
Štenci su trčali ispred njega, a uši su im lepršale na vjetru.
Jeremy je primijetio kako se Lucy trgnula i osjetio navalu suosjećanja u
prsima. Stvarno, što je mogla očekivati? Osam godina provodila je u društvu
gospode i tražila jednak tretman. Bilo kojeg prethodnog jesenskog dana šetala
bi s Henryjem po poljima, jašući raširenih nogu u posuđenim hlačama i
pozlaćujući proste stihove svojim bistrim sopranom.
Sada je Lucy poželjela biti dama. Obukla je crvenkasto-smeđu haljinu od
raskošnog baršuna i smeđe kožne rukavice, skupila kovrče na vrh glave i nekako
je odnekud iznjedrila žensko sedlo. Bilo je to, po njegovom mišljenju, veliko
poboljšanje u odnosu na ludost s draguljima i svilom prije nekoliko dana. Ali
nije mogla očekivati da će muškarci promijeniti svoje ponašanje tako brzo kao
što je ona presvukla odjeću. Sigurno nije dobro shvaćala stvari ako se našla
uvrijeđena što nisu.

4
Vixen’s hole – lisičja rupa; vixen – lisica; zavodnica
 Šmrknula je. „Znala sam da moram nositi iznošene hlače. Izgledam li
smiješno ovako?“ pogledala je Jeremyja. „Zurio si u mene cijelo popodne.“
Zurio? Nije zurio. Zar je? Prokletstvo.
„Nije smiješno“, rekao je, prihvaćajući poziv da otvoreno ocijeni njen
izgled. „Izgledaš...“ Meko. Lijepo. Neobično osjetljivo i sasvim iskreno,
zbunjujuće. „Različito.“
Uputila mu je ružan pogled. „A to su riječi zanesenog čovjeka. Nije ni
čudo što me Henry ismijava.“
Jeremy je uzdahnuo. Poželio je da može jahati naprijed s Henryjem i
Felixom i ostaviti taj bolni izraz iza sebe. Ali zaneseni udvarač, kako je Lucy
odlučila, jahao bi zajedno sa svojom damom. Jednom su se njezini pojmovi o
udvaranju pokazali ispravnim. Toby se nije odmicao od Sophije otkako su
napustili staju. Njih četvero išli su uzduž ruba šume, a gospoda su bila damama
uz bok dok su jahale po rubu pokošenog polja ječma.
Jeremy je nevoljko približio konja njezinom. „Henry je magarac.“ Fraza
koju je izgovorio nije bila baš najpomirljivija, ali bila je iskrena.
Slegnuvši ramenima, gurnula je hrpu kose iza uha. „Henry je Henry. I
može biti magarac, ali je ujedno i moj brat.“
„Upravo tako.“ Spustio je glas. „Trebao bi se odnositi prema tvojim
osjećajima pažljivije.“
„Baš ga briga“, promrmljala je. „On samo... nije dobar u tome.“ Brada joj
se podigne. „A tko si ti da razgovaraš o nježnim osjećajima?“
Jeremy je želio nagraditi njezinu hladnu primjedbu jednako hladnom
tišinom, ali gospođica Hathaway je progovorila, narušavajući učinak. „Ovu
pjesmu koju su pjevali muškarci“, rekla je Sophia. „Ne vjerujem da sam to čula
prije.“
„Gospođice Hathaway, dopustite mi da se ispričam zbog ludog ponašanja
gospodina Walthama“, rekao je Toby tonom poput maslaca. „Na ovakvim
izletima nismo inače bili u društvu dama.“
Lucy je nabrala nos i odmahivala glavom.
Jeremy je usmjerio pogled na horizont. Naučio je lekciju Bilo je
beskorisno nuditi joj umirujuće riječi. Lucy je uvijek sve uzimala kako joj je
drago, čak i kad je riječ o uvredi.
„Nema potrebe za isprikom“, odgovori Sophia. „Željela bih naučiti riječi i
to je sve.“ Složila je svoje smaragdno-zelene suknje preko pjegavog boka konja.
Lice joj se razvedrilo kad je konja okrenula u šumu. „Oh, pogledajte! Jesu li našli
koju?“
Nijedan od Tuppenceovih štenaca još nije uspio nanjušiti lisicu, ali čini se
da je jedno zbrkano štene uspjelo iznenaditi vjevericu. I gonič i plijen su im se
našli pod nogama, natjeravši Lucynu kobilu da se propne i pokuša je zbaciti.
Jeremy je pojurio da zgrabi uzde, ali Lucy nije trebala njegova pomoć. Uz
nagli trzaj i umirujuće riječi, konj se smirio za nekoliko sekundi. Namjestila se
bolje u sedlu. Njezina je baršunasta haljina za jahanje lagano je kliznula preko
kože, tvoreći mali šuškavi zvuk koji se Jeremyju činio umirujući.
Lucy se okrenula i uhvatila ga kako bulji. Podigla je obrvu.
Pročistio je grlo. „Otkad jašeš na bočnom sedlu?“
„Od jutros.“
„Od jutros? Nije ni čudo što je tvoj konj nemiran.“
„Thistle5 nije nemiran. Jahala sam je raširenih nogu, bez sedla i stojeći.
Očekujem da mogu jahati i na ženskom sedlu.“ Lucy je potapšala kobilu po
vratu i mrsila joj sivu grivu.
„Stojeći?“
Jeremy je pretpostavljao da mora izgledati dovoljno šokirano, jer se prvi
put u cijelom danu nasmiješila. „Samo jednom sam se...“, rekla je, a njezine
zelene oči zadirkivale su ga „…usudila. A bilo je to prije nekoliko godina.
Upraviteljev sin...“
Glas joj je utihnuo kad su joj se oči usredotočile na nešto iza njega.
Jeremy se okrenuo sljedeći njezin pogled. Odmah je vidio što je privuklo
Lucynu pažnju. Toby i Sophia sjahali su na maloj čistini nekoliko koraka dalje.
Zrake sunčeve svjetlosti probile su se kroz drveće, okupavši par svjetlucavim

5
Thistle – čičak
zlatom. Toby je nešto radio među rukama, a Sophia je sjela na srušeno stablo,
gledajući u njega blistavog izraza lica. Razmijenili su nasmijane riječi koje
Jeremy nije mogao čuti, a zatim je Toby na trenutak držao svoju kreaciju u
rukama, prije no što ju je nježno stavio na Sophijinu glavu.
Kruna, ispletena od bršljana.
Toby je uzeo Sophijinu ruku i poljubio je. Jeremy je opsovao ispod glasa.
„Lucy...“ započeo je i okrenuo se prema njoj.
Ili prema mjestu gdje je donedavno bila. Čuo je samo krckanje napuklih
grančica i uhvatio pogledom crvenkasto-smeđi baršun i sivu kobilu kako
nestaju među drvećem. Jeremy je okrenuo konja i pojurio za njom, saginjući se
uz vrat pastuha kako bi izbjegao nisko spuštene grane.
Lucy je požurivala svoju kobilu pakleno jašući po polju ječma, kao da
bježi. Sagnuta nisko nad kobiljim vratom, rasutih kestenjastih uvojaka koji su
lebdjeli iza nje, letjela je stazom preko polja prema pukotini u živoj ogradi.
Jeremy je bio u iskušenju da je pusti da jaše, istjera svu bol i vrati se mirnija.
Ali tada se sjetio onog malog šuštavog zvuka kad je baršun klizio preko
kože. Zvuk je odjeknuo u njegovim ušima i puzao niz njegov vrat, podižući mu
svaku dlaku. Ovo se nije slučajno nazivalo – jahanje vratolomnim tempom.
Jedan pogrešni korak – jedan kamen u ječmenom polju – i mogla bi sletjeti.
Jeremy je potjerao svoga konja u galop. U trci na otvorenom, njezina
kobila nije se mogla mjeriti s njegovim konjem i razmak se polako smanjivao.
Tada je ugledao prijelaz u ogradi.
Niska drvena ograda premostila je jaz u živoj ogradi. Iznad nje, strmi
nagib vodio je do voćnjaka. Bio bi težak skok za svakog jahača, pod najboljim
uvjetima. Za jahača punog mahnitog bijesa, na jogunastom konju, koji je prvi
put u životu jahao na ovom sedlu, bila je to sigurna katastrofa.
Jeremy je povukao uzde, povlačeći konja usred polja. „Lucy! Prestani,
dovraga!“
Slijepo je tražio još impresivniju prijetnju koju će joj uputiti, ali bilo je
prekasno. Gurnula je kobilu u skok. Jeremy je čuo mukli topot kopita i
lomljenje drveta. Tada su konj i jahač potpuno nestali s vida.
 Osjetio je bolan grč u želucu. Panika mu je ščepala prsa, istiskujući mu
zrak iz pluća. U jednom crnom, beskrajnom trenutku srce mu je odbilo tući.
Zatim se gromoglasnim galopom vratilo u život i on je koljena ukopao u
konjske bokove sve dok njegov pastuh nije prilagodio korak.
Gornja daska drvene ograde srušena je s mjesta. Jeremyjev je konj s
lakoćom preskočio ono što je ostalo od ograde, sletjevši uz tupi udarac na drugu
stranu i odmah se proklizavajući spustio niz stjenovitu padinu. U trenutku kad
je njegov konj našao čvrsto uporište, sjahao je. Lucy nije bilo na vidiku.
Voćnjak je imao uredne redove stabala koja su oblikovala sjenovitu mrežu
iznad livade prekrivene lišćem. Upao je među drveće, pretražujući kroz prazne
redove uokvirene granama dok nije ugledao Thistla, bez jahača, kako pase ispod
udaljene kruške. Krenuo je prema kobili, očekujući svakog trenutka da se
spotakne preko beživotne hrpe crvenkasto-smeđeg baršuna. Izgledalo je kao da
su prošle godine otkad je udahnuo zadnji put. Osjećao se kao da mu je mozak
vunast. Rubovi njegovog vidnog polja bili su zamagljeni.
Tad ju je ugledao.
Stajala je okrenuta leđima prema njemu, naslonjena ramenom na deblo
jednog stabla. Upravo se opuštala u voćnjaku, potpuno spokojna, kao da nije
upravo gledala kako je Toby okrunio Sofiju poput božice. Kao da nije gotovo
slomila vrat. Kao da Jeremy ne želi povratiti doručak po čizmama.
„O, Jemmy“, rekla je, „kako to uspijevaš?“
Nije imao pojma na što misli. Kako uspijeva što? U ovom trenutku nije
bio posve siguran kako je uspio stajati uspravno. Olovna težina tjeskobe koja
mu je drobila prsa potonula mu u crijeva, uzburkavši sadržaj u njegovu želucu.
Sada mu se činilo da visi negdje u blizini njegovih koljena, čineći mu noge
slabim i nestabilnim. Odabrao je drvo u blizini njenoga i udario o njega.
„Kako uspijevaš to?“ Lucy se okrenula i naslonila leđa na drvo, zureći u
svod od narančastog lišća. „Kako prolaziš kroz život jednostavno – ne brinući?“
To je upalilo. Želio ju je ugušiti. Uplesti ruke u taj crvenkasto-smeđi
baršun, i gnječiti je, omotati ruke oko nježne, zlatne kože njezina grla – i daviti
je. Samo da se na trenutak nasloni na to stablo kruške.
 Nepomično je zurio uzduž niza stabala, a dah mu je izletio iz prsa. Kako
mu je to uspijevalo? Zaista, kako. Kako je uspio proći kroz život, kao što je Lucy
ljubazno rekla, ne brinući – Jeremy se nije mogao sjetiti. Potpuno je zaboravio.
Prokletstvo.
„Nikada mi ne bi palo na pamet da ti zavidim“, rekla je. „Nikada ni za
milijun godina. Tako si staložen, tako ozbiljan. Tako hladan.“
Ruke su mu se stisnule u pesnice. Kako se usuđuje? Kako se usuđuje
provaliti u njegovu sobu i poljubiti ga, zaroniti u rijeku i upasti u njegove snove,
natjerati ga da ide u kupovinu i baciti se naglavačke u opasnost, nasloniti se na
stablo kruške u haljini boje njezine kose obasjana izblijedjelom sunčevom
svjetlosti? Kako se usuđuje natjerati ga da zaboravi? Dovraga sve. Prokleta bila
što je učinila da brine.
„Želim se rashladiti“, rekla je. „Svi ti osjećaji – oni su poput plamena u
meni. Umorila sam se od izgaranja. Ne želim ih više. Želim ugasiti vatru i samo
se hladiti. Nikad nisam pomislila da bih ti mogla zavidjeti, ali danas...“ Glas joj
je zatitrao. „Danas jesam.“
Jedva je čuo što govori, ali nije mogao odvratiti pogled. Zelene su joj oči
bile zamućene od bola, prijeteći da će puknuti u oluji suza. Ne plači, rekao joj je
nijemo „Ne plači“, rekao je naglas.
Ugrizla je usnicu i snažno trepnula. „Ne plačem.“
No, čak i dok je to govorila, brada joj je počela drhtati. A negdje duboko i
nisko u njemu počela se razvijati panika. Doživio je to previše puta – gledao je
ženu kako lije suze za čovjekom kojeg on nikada neće moći zamijeniti. Makni
pogled, rekao je sebi. Još bolje, samo otiđi. On više nije bio dječak; nije morao
ponovno trpjeti taj prizor. Ali nije mogao odvratiti pogled i nije mogao otići.
Bio je utučen i bespomoćan, a ona je bila tako prokleto lijepa, naslonjena na to
drvo. I plakala je... Nije je mogao pustiti da plače.
„Prestani biti tako dramatična, Lucy.“ Ona se zgrči. Jeremy je trgnuo
ramena. Pokušao je opet. „Praviš se budalu od sebe.“
Upalilo je. U trenu je tugu u njezinim očima preplavio bijes. Ispravila je
kralježnicu i krenula dva koraka prema njemu. Jeremy je uzdahnuo s malim
uzdahom olakšanja. Znao se nositi s bijesnom Lucy.
„Jesam li te nazvala hladnim?“ Upitala je. „Ti si gori od hladnoće; ti si
okrutan. I što je još gore, bojiš se. Bit ću budala uvijek iznova, ali nikad neću
biti poput tebe. Ni za tisuću Tobyja.“
„Bojim? Ja? Ti si ta koji se krije od istine.“
„Skrivam se od...“ Bijes ju je natjerao da naraste za centimetar. „Ne krijem
se. Ni od čega.“
Frknuo je. „Ne kriješ? Nisi se sakrila onda kad si pustila krave na polje
zobi? Nisi se sakrila kad si izgubila Henryjev pečat u rešetki od ugljena?“
„Ovo je potpuno drugačije. Tada sam bila djevojčica. Više nisam.“
„Još se skrivaš, Lucy Sakrivaš se iza svile i dragulja, ženskog sedla i
nevjerojatnog ponašanja. Sve zato što se bojiš. Bojiš se odbaciti ove smiješne
igre i jednostavno reći Tobyju kako se osjećaš.“
„Bila sam na putu da to učinim one noći kad ste stigli“, rekla je. „Netko
me zaustavio.“
„Nisi bila na putu da mu kažeš istinu. Naumila si ga prevariti da te oženi.“
Lucy je otvorila usta, ali nije rekla ništa. Jeremy je napravio još jedan korak
prema njoj. Znao je da treba otići, ali noge se nisu željele pokrenuti ni u kojem
drugom smjeru. Zaustavio je suze. Opasnost je prošla. Ali nije bilo dovoljno.
Bilo je stvari koje je trebala znati. Kad ga već želi nazivati hladnim i okrutnim,
tada će je upoznati s hladnom, okrutnom istinom.
„Reći ću ti zašto mu nisi rekla“, rekao je, nagnuvši se bliže njoj, okrenuvši
je uz deblo stabla. „Jer znaš – duboko u sebi, Lucy, znaš – da on ne osjeća isto.
Ne voli te. A da si s njim imala iskren razgovor, morala bi se suočiti s tom
činjenicom. Sve dok nastavljaš s igrama i svojim shemama, možeš zamišljati da
se on brine za tebe. Zato mu nećeš reći istinu. Bojiš se.“
„Nisi u pravu“, procijedila je. „Griješiš na svaki mogući način. Ne bojim
se. Zaljubljena sam. Ne bi znao što je ljubav ni da te pogodi u lice. I u silnom
sam iskušenju da te udarim, samo da dokažem poantu.“
Jeremy se nagnuo bliže, naslonivši ruku na stablo iza nje, zarobivši je
između stabla i svog tijela. „Samo naprijed“, nasmijao se, nudeći joj obraz.
„Udari me. Neće djelovati.“
Spustio je glas. „Znaš zašto neće uspjeti? Jer ni ti nisi zaljubljena u njega.
Bojiš se i te istine. Ne voliš Tobyja.“ Otvorila je usta da odgovori, ali ju je
prekinuo. „Oh, ti ga želiš – kao što djevojčica želi slatkiš ili sjajnu novu igračku.
Ali sama si rekla, Lucy. Više nisi djevojčica.“
Oči su joj se raširile. Dnevna je svjetlost izblijedjela, omekšala i pretvorila
se u jantarni sjaj. Zrak je bio težak od mirisa krušaka. Lice i usne bili su par
centimetara ispod njegovih. Obrazi su joj pocrvenjeli ispod zlatne boje.
Nagnula je lice prema njegovom, a kapci su joj zalepršali. Pozivnica koju je
dobro poznavao.
Gurnuo joj je pramen iza uha – kako bi ga mogla čuti i povjerovati svakoj
riječi. „Da si stvarno voljela Tobyja“, rekao je, „ne bi stajala ovdje ispod drveta
i čekala da te drugi muškarac poljubi.“
Oči su joj otvorile, ali nije se povukla.
„U pravu sam, Lucy“, prošaptao je hrapavo. „Znaš da sam u pravu.“
Položila je ruku u rukavici na njegova prsa. Jeremy je čekao da ga odgurne.
Morat će ga odgurnuti, jer nije bilo dijela njega koji je želio biti bilo gdje
drugdje. Svaki centimetar njegova tijela bio je oštro svjestan njezinog – tako
blizu, tako topla, zrela. Kosa joj je padala preko ramena u sjajnim kestenjastim
valovima. Grudi su joj se dizale i spuštale uz njegova prsa svakim udahom. Usne
su joj bile tamno-crvene i blago razdvojene, pozivajući ga na poljubac. Kao da
ga je struja dodirnula kad je raširila ruke preko njegovog srca, čak i kroz slojeve
rublja, kože i vune.
Morat će ga odgurnuti.
Umjesto toga, ona je uvila prste oko njegovih revera. I povukla ga sebi.
 POGLAVLJE 7

Lucy je željela biti osvojena.

Iako je bio pogrešan, na svaki mogući način. Pogrešan muškarac, na
pogrešnom mjestu. Naprosto potpuno pogrešan. Čak i da nije mislila da je ovo
grešno, znala je da je to što radi daleko od ponašanja anđela.
Željela je biti božica – nečija božica. I evo ga, obožavao ju je pogledom,
ako ne i riječima. A kad ga je dotaknula, imala je snagu u vrhovima prstiju koja
ga je natjerala da drhti. Htjela je biti ljubljena. Željela je biti željena. Željela je
da te snažne, pune usne prestanu izbacivati pogrešne gluposti i da je umjesto
toga počnu ljubiti.
Privukla ga je uz sebe i promatrala kako njegove nebeskoplave oči
poprimaju duboku tamnu boju indiga, a zatim se zatvaraju jednim pokretom
crnih trepavica. Obuzeo ju je topli muški miris, svježe arome kože i borovine
koje su se stapale s mošusom. Pognuo je glavu vrlo polagano dok nije čelo
naslonio na njezino. Udisali su isti zrak van-unutra. I kad su mu usne napokon
premostile posljednji dio udaljenosti između njih, imali su osjećaj kao da je kraj
poljupca, a ne početak.
Lucy zatvori oči. Pustila je da se svijet skupi u ovu nepodnošljivu mekoću
koja joj je očešala usne i osjećaj grube vune koju je stiskala rukom. Neće se
sjećati ničega prije ovog trenutka i neće razmišljati o budućnosti. Neće
razmišljati o onome što je rekao. Neće razmišljati – samo osjećati. Isključit će
sve i pustiti samo njega unutra. Njegov okus i toplinu njegovih usta.
Obuhvatio joj je usta u sporom, nježnom poljupcu. Usnicama je prelazio
preko njezinih zadirkujući je i kušajući. Ponovo joj je jezikom ušao unutra u
nježnom, ritmičnom plesu. Stisnula je tijelo uz njegova čvrsta prsa, prilazeći
bliže, uvlačeći se u njegovu snagu i toplinu. Zastenjao je i otrgnuo usne s
njezinih.
Lucy je držala oči čvrsto zatvorene. Nije ga trebala vidjeti Mogla ga je
osjetiti kako gleda prema njoj, vrelinu njegova pogleda koji luta po zatvorenim
očima, crvenim ušima, udubini grla u kojoj joj je puls ubrzano otkucavao.
Držala je oči čvrsto zatvorene, ali usne je lagano razdvojila i čekala ga. Jer je
znala da će se vratiti.
I je. A ovaj put nije bilo nježnog plesa, nije bilo zadirkivanja ili nježnosti.
Pritisnuo se uz nju, gurajući je uz stablo dok joj se hrapava kora nije utisnula u
leđa. Usnama je žestoko prekrio njezina. Gurao je jezik unutra ponovo, ponovo
i ponovo, krao joj dah, krao joj prisebnost. Obuhvatio joj je lice jednom rukom
i zabacio ga natrag, uzimajući još više, a ona se priljubila uz njegove revere kao
da je taj komad tkanine jedino što je veže za zemlju.
Ovo nije bio Jeremy Trescott. Ovo nije bio muškarac kojeg je poznavala.
Bio je to neki divlji, opasni, stranac osvajač, a ona je bila raskalašena, poganska
božica zavedena pod stablom kruške. Odvojio se od njezinih usta, ljubeći joj
vilicu i ostavljajući vreli trag. Prostenjao joj je ime uz uho i zvučalo je
nepoznato, zaboravljeno – dva nasumična sloga koja su joj klizila po koži poput
užarenih tragova usnica. Nije znala tko je ona. Tko je on. Nije je bilo briga. Svijet
se stisnuo u toplinu poljupca i stezanje grube vune i nije bilo nikoga više.
Ali bilo je.
Bio je još netko.
Netko – ili više njih – gazili su po suhom lišću, približavali se i razgovarali
jedni s drugima. Lucy je snažno izdahnula. Jeremy se smrznuo, lica zakopanog
u njezin vrat, a usana pritisnutih na mekano mjesto ispod uha.
„Sigurno su došli ovim putem“, govorio je glas. „To je Jemov konj.“
Toby.
„Možda ih ne bismo trebali slijediti“, odgovori Sophia. „Možda žele biti
sami.“ Glas joj poprimi ugodan izraz. „Ljubavnici to ponekad rade.“
Toby se nasmijao. „Nisu oni ljubavnici.“
Sigurno su udaljeni samo nekoliko redova. Za nekoliko koraka okrenut će
glavu i otkriti Lucy i Jeremyja, pripijene jedno uz drugo, priljubljene uz koru
stabla poput lišajeva. Lucy je prestala stiskati Jeremyjev kaput i naslonila se na
njegova prsa.
Nije mrdnuo.
 „Makni se“, šapnula je.
Nije se pomaknuo, samo je prekrio njezino tijelo i pribio je uz drvo. „Ne.“
„Dolaze.“ Očaj je utišao njezin glas. „Vidjet će.“
„Neka vide“, šapnuo je grubo. „Htjela si ovu igru. Htjela si se pokopati.
Željela si ga ljubomornog. Neka vide.“
Lucy se trgnula uz njega, bez uspjeha. Njegova ju je masa zarobila. Čula je
korake kako se približavaju. Zatvorila je oči, zadržala dah i zakopala lice u
Jeremyjev kaput.
Koraci su se zaustavili. Lucy se nije micala. Nije disala. Tišina je postala
beskonačna. Konačno su se koraci nastavili, ubrzali i postajali sve tiši.
Čula je kako Sophijin smijeh iščezava kroz drvored. „Nisu ljubavnici,
hm?“
Lucy je ponovno gurnula Jeremyjeva prsa, a ovaj put se odmakao natrag.
Lice mu je bilo prazno. Izraz u njegovim očima bio je, kao i obično, nečitljiv.
„Bio si u pravu.“ Vratila je na mjesto tkaninu svoje haljine za jahanje.
Pažljivo ju je promatrao dok je uvijala kosu u jednostavan čvor. „Bio si u pravu
u vezi jedne stvari.“ Odmaknula se od njega. „Dosta je igrica. Reći ću Tobyju
istinu.“

***

„Dakle, hoću li mu ja reći istinu?“

Toby se nagnuo preko stola za bilijar i spremajući se za udarac. Pramen
zlatno smeđe kose pao mu je preko čela i brzo ga je odgurnuo glavom.
„Reći istinu kome?“, pitao je Jeremy. „O čemu?“
„Henryju.“ Toby pomakne ruku. Bijela kugla pogodi cilj uz oštri prasak, a
crvena kugla odbijala se o udaljene rubove i završila u bočnoj rupi. „Hoću li mu
reći što sam vidio danas popodne u voćnjaku?“
Uspravio se i naslonio na svoj štap gledajući Jeremyja hladnim pogledom.
„On je bio za to da se Lucy malo zadirkuje, ali ne želi da se netko poigrava s
njom. Ona je njegova sestra, znaš. Ili si zaboravio?“
 „Nisam zaboravio.“ Jeremy je posegnuo u žlijeb i izvadio crvenu kuglu.
Stavio ju je na mjesto i mjereći udaljenost, smišljao najbolji udarac. „Ništa se
nije dogodilo.“
Toby se nasmijao. „Ma daj, Jem. Znam razliku između ničega i nečega, a
to definitivno nije bilo ništa.“
Jeremy je šutio i nagnuo se nad stol proučavajući sljedeći potez.
„Nisi s njom razgovarao ni za vrijeme večere“, nastavio je Toby, „i nikad
nije tako gledala u tebe. U dnevnoj smo sobi bili samo deset minuta prije nego
što se povukla, ranije nego inače, a ti razvijaš iznenadnu strast za biljarom.
Dvoje ljudi nikad se toliko ne trude ne reći ništa, osim ako ne žele izbjeći nešto.
Hajde, Jem. O čemu si razmišljao?“
Toby je bio govorljiv, a svaka glatka riječ probadala je Jeremyjevu savjest.
Stavio je štap između članaka na prstima, gurajući ga naprijed-natrag
Oklijevajući.
Prokletstvo. O čemu je razmišljao? Odgovor na to pitanje bio je jasan.
Uopće nije razmišljao. Poljubio je Lucy. Ne jedanput, već dvaput – i natjerao ju
je da mu uzvrati poljubac. Znao je da će biti previše tvrdoglava da se povuče, pa
je to iskoristio. Iskoristio ju je. Pritisnuo ju je uz to drvo divljački, poput
nasilnika. Tada je u tom trenutku potpunog ludila ili jednostavno idiotizma,
dopustio ljudima da ih vide. Nije to samo dopustio. Inzistirao je na tome. Javno
izložio svoje neoprostivo nemoralno ponašanje. Nadvio se nad njom poput
mužjaka koji čuva svoju ženku u sezoni parenja, koji polaže pravo na nju.
Životinja. Bio je sveden na životinju. Lucy je veći dio tjedna natezala
konce njegove samokontrole svojim drskim pogledom i nesmotrenim
postupcima, a njegovo se džentlmensko suzdržavanje opasno stanjilo. Sada se
tkanina uljudnosti raspala, otkrivajući požudu – zaluđenu zvijer koja je vrebala
ispod nje. Golu, oznojenu zvijer koja je lovila, žeđala, žudjela, zahtijevala i kojoj
ništa neće biti uskraćeno.
Dobri Bože. Čak i dok je bio zauzet samooptuživanjem, najradije bi
strgnuo odjeću.
Povukao je štap, šavovi njegove košulje stezali su mu mišiće na ramenu.
Bijela kugla je udarila crvenu. Kugle su se vrtjele u beskorisnoj putanji, potpuno
promašivši rupu.
Požuda. Morala je biti požuda. To je bilo jedino moguće objašnjenje
takvog ponašanja – taj potpuni nestanak savjesti i kontrole. To bi mogao biti
jedini naziv za ovu potrebu koja ga je tresla kad god je ona bila u blizini. Potreba
da je posjeduje. Osvoji je na neki primitivan, nepovratan način i pošalje svakog
drugog muškarca na zemlji ravno kvragu, a Tobyja prvog.
Ali bilo je još nešto. Moralo je biti, ma koliko mrzio to priznati. Ako ga je
jednostavna požuda pretvorila u mutavo, divlje stvorenje kad god je došao na
deset koraka blizu te djevojke, onda je logika ukazivala na jednostavno liječenje.
Povećati udaljenost između njih. Otići. Ne može biti jasnije. Sjesti na svog konja
i odjahati u London u zoru. Naći zgodnu malu kurtizanu s kestenjastom kosom
i zlatno-zelenim očima koju će ščepati i udarati u nju dok ga požuda ne uguši.
Ali Jeremy je znao da to neće funkcionirati. Ne bi mogao smoći snage ni
da pokuša. Mogao bi osedlati svog konja u zoru svakog jutra, ali ne bi mogao
doći do ni granice Henryjevog imanja, a da ne osjeti visceralnu želju koja ga
vuče natrag u Manor. A onda se zbio taj zastrašujući trenutak u voćnjaku. Jedna
duga crna minuta kad je bio uvjeren da je mrtva. Prava panika započela je kad
ju je zatekao živu, a u njemu oživjela jaka potreba. Potreba da je uhvati, zarobi,
zakuca je na drvo, usidri je tijelom i drži je mirnom. Drži je podalje od
vratolomnih skokova, puštajući je da povuče onu prokletu satensku vrpcu koja
mu se sada stezala oko crijeva.
Ovo nije bila slijepa, bezumna žudnja za bilo kojom zainteresiranom
ženom. Ova je potreba imala ime. Bila je to sila jača požude. Bila je to Lucy.
Želio je Lucy.
Lucy je željela Tobyja.
A Jeremy nije želio razgovarati o tome.
„Nemoj me pogrešno shvatiti“, nastavio je Toby iritantnom nemarnošću.
„Obavio si divan posao održavajući Lucy podalje i cijenim tvoju žrtvu. Ali nema
potrebe da nastavimo dalje. Mali poljubac – to nije ništa za većinu dama u
Gradu. Bezopasan je. Ali Lucy je drugačija. Nije bila vani u društvu. Ne želiš
riskirati njene osjećaje.“
Jeremy nije mogao vjerovati svojim ušima. Nije ga valjda Toby – zacijelo
najbezobzirniji udvarač u visokom društvu – mislio podučavati o osjetljivom
senzibilitetu mladih dama. Nije valjda Toby njega pokušavao prosvijetliti o
razlici između Lucy i svake druge dame u Engleskoj. Lucy je drugačija. Ako je u
Knjizi postanka postojala i jedna istina u koju Jeremyja nije trebalo dodatno
uvjeravati, bila je to ta. „Od kada“, upita odmjerenim tonom, „ti brineš o
Lucynim osjećajima?“
„Naravno da me briga za Lucyne osjećaje. Nitko ne želi vidjeti Lucy
povrijeđenu. O tome se radilo, sjećaš se?“
Jeremy je opsovao i pustio štap da padne na stol. „Ovdje se radilo o tebi“,
procijedio je, „i tvojoj taštoj, infantilnoj, sebičnoj odluci da dovršiš praznike
prije nego što se zaručiš.“ Povukao je prednji dio prsluka i pokušao se pribrati.
Toby je prešao do bočnog stolića i otvorio bocu rakije.
„Smiri se, Jem“, rekao je, sipajući dvije velikodušne čaše. „Pretpostavljam
da sam samo ljubomoran.“
„Ljubomoran.“ Jeremy se ugušio na tu riječ. „Nije moguće da ti...“
„Smiješno, zar ne? Još je nisam poljubio. Ja. Ljubio sam stotinu djevojaka,
i sve su mi bile iste, a još nisam podijelio taj nježni trenutak s damom s kojom
se želim oženiti.“
Sofija. Krv je navalila u Jeremyjeva koljena. Mislio je na Sophiju. „Mislio
sam da si rekao kako mali poljubac nije ništa drugoj dami iz visokog društva
Bezopasan je.“
„Poljubac je bezopasan. Ali ako počnem s jednim poljupcem, nisam
siguran da ću se zaustaviti. Tada ne mogu garantirati za njezinu sigurnost.“
Jeremy je podigao obrvu prema svom prijatelju i prihvatio piće koje mu
je ponudio. „Malo ti nedostaje samokontrole, zar ne?“ Hvala Bogu što nije bio
jedini. Sumnjičavo je pogledao čašu.
Možda je nešto bilo u Henryjevoj rakiji. Učinio je suprugu trudnom tri
puta u pet godina.
„Muči me“, rekao je Toby, praveći grimasu. „Viđati je svakog dana, živjeti
pod istim krovom... Ti to nikako ne bi mogao razumjeti.“
Iznenadio bi se.
„Naravno, bila je očaravajuća u Gradu. Ali tamo, bila je jedna od desetak
lijepih dama u nekom salonu ili balskoj dvorani. A... ovdje, ona blista poput
dragulja među ugljenom.“
Jeremy je prevrnuo očima. Kad bi samo Lucy mogla čuti kako je
uspoređuje s gomilom ugljena.
„Hvala nebesima na geometriji“, rekao je Toby.
„Geometrija? Kakve veze ima geometrija s tim?“
„To je ono na što mislim kada osjetim da gubim kontrolu. Kad je tu, a
tako primamljiva... usredotočim se na geometriju. Znaš – teoreme, dokaze, sve
to.“
„Da, razumijem geometriju“, rekao je Jeremy. „Ono što ne razumijem, je
zašto bi je ti trebao razumjeti. U matematici si bio beskoristan. Uvijek si bio, još
od Etona.“
„Upravo tako. Stari Fensworth držao mi je jaja nad plamenom svih pet
razreda. Uvijek me mrzio, jadni, artritični džukac. Do danas ne mogu
razmišljati o geometriji bez provale hladnog znoja. Zato je savršeni lijek za gasiti
žar.“
Jeremy je razmišljao može li ovaj geometrijski lijek djelovati na njegovu
vlastitu situaciju. Problem je bio u tome što je uvijek bio prilično dobar u
geometriji. S druge strane Latinski…
„A uvijek smo zajedno i prečesto sami“, nastavi Toby, prolazeći kroz kosu
rukom. „Kad bi gospođica Hathaway znala kakve mi misli prolaze kroz glavu,
bila bi... prestravljena, pretpostavljam. Sophia je osjetljiv cvijet. Nevin.
Rafiniran. Ne mogu je baš odvući je u grmlje i povaliti.“ Uputio je Jeremyju
optužujući pogled preko čaše.
Bio je voćnjak, a ne grmlje, Jeremy je čeznuo da ga ispravi, ali nije smatrao
to mudrim. Niti bi bilo pametno naglasiti da nije povalio Lucy, a da bi bez
Tobyjevog dobronamjernog prekida možda učinio upravo to.
„Dama odgojena poput nje ne dopušta takve slobode“, nastavio je Toby.
„I ne treba. Sophia Hathaway je anđeo. Čista kao napadali snijeg i ne želim je
imati drugačije. Ne usuđujem se ni poljubiti je prije nego što se zaručimo.“ Usne
su mu se iskrivile u lukavom osmijehu. „I zato bismo se uskoro mogli zaručiti.
Tako je primamljiva, zar ne?“
Gospođica Hathaway bila je po svim prihvaćenim standardima ljepotica,
ali Jeremy nije uspio vidjeti privlačnost ispod tog estetskog divljenja. Ali, on i
Toby nikad nisu dijelili isti ukus za žene. I iznenada, Jeremy se našao izuzetno
zahvalan zbog te činjenice. „Što je sa sportom?“ pitao je. „Mislio sam da si
odlučio pohvatati sve tetrijebe u Henryjevoj šumi prije nego što čak i pomisliš
saviti koljeno.“
Toby se namrštio. „Nikad se nije radilo o tome, Jem. Samo, stupanje u
zaruke je velik korak, shvaćaš. Prilično važna odluka koju moram donijeti. I
jednom ću zapravo odlučiti to napraviti.“ Zamišljeno je zavrtio rakiju u svojoj
čaši. „Razmisli o našim životima. Nismo odlučili roditi se. Naslovi su nam bili
suđeni prije nego što smo znali izgovoriti svoja krštena imena. Svakako nismo
odabrali vrijeme ili način na koji smo ih naslijedili.“
Jeremy dopuni svoju rakiju. Toby nije znao ni polovicu toga. Njegov je
naslov u cijelosti bio namijenjen nekom drugom. Jeremy je trebao biti drugi
grofov sin. Umjesto da čita o rotaciji usjeva, trebao je obarati bajunete na
Waterloou. Ili juriti opernu pjevačicu širom kontinenta, trošeći usput obiteljsko
bogatstvo.
Toby je nastavio: „Imat ćemo jako malo za pričati o tome kada se rode
naša djeca, ako ćemo ih imati. Nećemo odabrati sat ili dan kada ćemo umrijeti.“
Ispio je čašu i odložio je.
„Ipak, imamo taj izbor – s kim ćemo se vjenčati i kada. Imam majku i tri
starije sestre, sve neprirodno sposobne. Nikad me nisu trebale da ponesem bilo
kakav teret osim titule. Ovo bi mogao biti prvi izbor u mom životu koji je važan,
a s obzirom na prirodu braka i posljednji u dugom vremenskom razdoblju.
Moje zaruke su moja odluka. I može biti prokleto sebično od mene, Jem, ali
neću donijeti tu odluku zbog tuđe koristi. Ni Lucyne, ni tvoje, pa čak ni Miss
Hathaway. Doći će trenutak – možda i uskoro – kada ću jednostavno znati da
je vrijeme. Kad ne budem mogao proživjeti više ni sat vremena, a da ne
osiguram Sophijinu ruku. Tada ću je zaprositi i ni minutu prije.“
Jeremy je zurio u svog prijatelja. Mora da ima nešto u toj rakiji, pomislio
je. Na trenutak je – gotovo cijelu minutu – Toby zvučao zamišljeno. „U pravu
si“, rekao je napokon, otpivši gutljaj iz vlastite čaše. „To je prokleto sebično od
tebe.“
Tobyjevo lice razvuklo se u široki osmijeh. Podigao je bilijarski štap i
ponovo posložio kugle. „Znaš, zaljubljenost nije ni upola tako loša, Jem. Ne
mogu zamisliti zašto sam to tako marljivo izbjegavao svih tih godina.“ Divlje je
pucao i u potpunosti promašio obje kugle.
„Ne možeš?“
„To mora biti zbog ove rakije“, odgovorio je Toby s glupavim osmijehom.
Osmijeh je izblijedio, a pogled mu se izoštrio. „Nisi odgovorio na moje pitanje.
O ovom popodnevu. Što da kažem Henryju?“
Prokletstvo. Jeremy se nadao da je zaboravio na to pitanje.
„Nećeš Henryju reći ništa.“ Podignuo je štap i namazao ga kredom,
pokušavajući zadržati vedar ton. „Nema se što reći. Lucy nije zaljubljena u
mene, bijesna je na mene. Zato ne pričamo. Mala igra je gotova.“
„Dala ti je brz udarac u cjevanicu, zar ne?“ Toby se nasmiješio. „Ili možda
nekoliko stopa više? Dobro za Lucy. Dobro i za tebe, pretpostavljam. Lucy je
okusila romantiku. Ja ću zaprositi Sophiju uskoro. Ti si se izvukao.“
Izvukao se. Toby je bio u pravu. Trebao je osjećati olakšanje. Nema više
udaraca njegovih prijatelja pod rebra. Nema više gluposti sa „zanesenim
udvaračem“. Lucy je to sama rekla. Završili smo s igrama.
„I moram priznati i meni je laknulo“, rekao je Toby. „Nisam se nimalo
radovao razgovoru o toj sceni s Henryjem.“
„Razgovoru o kojoj sceni s Henryjem?“ Henry je ušao u sobu i odmah
prešao na rakiju. Toby je pogledao Jeremyja, podižući obrve.
Jeremy je lagano odmahnuo glavom Tobyju. Igra je bila gotova. Ništa se
nije moglo dobiti uznemiravajući Henryja zbog nekoliko poljubaca. Jeremy se
nagnuo nad stol i usmjerio pogled prema kugli od bjelokosti. „On govori o
tvojoj tetki Matildi“, rekao je. „Moraš zaustaviti njezino lutanje, Henry. Toby
se sinoć probudio i ugledao je kako stoji iznad kreveta u spavaćici.“
Toby se okrenuo od stola i snažno zakašljao u rukav. Jeremy je zadržao
svoj udarac.
„Zaista?“ upita Henry.
Kad je Tobyjev napad kašlja je utihnuo, okrenuo se natrag s ozbiljnim
izrazom na licu. Dramatično je zadrhtao. „Imao sam noćne more.“
Henry se nasmijao. „Pretpostavljam da bi bilo bolje da zaključaš vrata
večeras, čovječe.“
„Još bolje“, rekao je Jeremy, „trebalo bi smjestiti slugu u hodnik. Da bismo
bili sigurni da je ostala na mjestu.“ Pružio je ruku naprijed, a misli su mu bile
usredotočene na posve drukčiju nju. Njegova bijela kugla udarila je u drugu
stranu stola, a zatim skrenula lijevo; odbila se od crvene kugle i utonula u kut,
okrznuvši usput Tobyjevu bijelu kuglu, gurnuvši je spiralno u bočnu rupu.
Henry je tiho zviždao. „Dobro odigrano“, rekao je, ispijajući piće. „A i ovo
sa slugom.“
 POGLAVLJE 8

„Oh, dobro učinjeno!“ Sophia je uzdahnula, prekidajući aplauz.

„Nije to ništa“, rekla je Lucy, prislonivši drugu strelicu na svoj luk. Bilo je
zaista zadovoljavajuće konačno pobijediti uvijek bolju gospođicu Hathaway u
nekom prihvatljivom damskom hobiju. Sophia je mogla imati prednost u
slikanju, vezenju, kartanju i pisanju pisama, ali Lucy ju je imala prednost kad je
u pitanju streličarstvo. Nije bilo je puno ljudi koje Lucy nije mogla nadmašiti u
streličarstvu. Kad bolje razmisli, nije bilo nikog koga je znala.
Lucy je podignula luk na rame i povukla konopac. „Ako želite pogoditi
metu, to je tako jednostavno – treba samo dovoljno željeti. Neki će ljudi pričati
i pričati o pravilnoj tehnici. Analizirat će liniju vaše ruke, način na koji držite
luk, duljinu vremena potrebnog da se strelica oslobodi. Apsolutna trulež, sve
to. Jednostavno gledam u središte mete i želim to. Usredotočim se i čekam i
želim. Čekam dok ostatak svijeta ne nestane, a sve što ostaje su moja strelica, i
meta, i želje.“ Pogled joj se suzio, a govor usporio. „A kad želim da se oni
očajnički sudare i kad mogu osjetiti da i strelica to također želi... tada puštam.“
Pustila je uzicu i promatrala strelicu kako zviždi na svoje mjesto.
Sophia je ponovno zapljeskala. „Veličanstveno! Hoćemo li još jedan put?“
„Ako vam se sviđa. Samo ću potražiti strelice.“
„Šetat ću s tobom.“ Sophia ju je uhvatila pod ruku a Lucy je oprezno
pogledala. Njih dvije krenule se preko trave prema cilju – debeli klaun, sa
svojim klaunovskim bojama poigravao se ispred zastora mračne šume.
„Strašno ti zavidim, znaš“, rekla je Sophia dok su hodale.
Jutro je bilo sivo i oblačno i tragovi mraza od prethodne noći još uvijek su
bili na zemlji. Vlaga je doticala Lucyne nožne prste kroz čizme.
„To je samo streličarstvo“, odgovorila je.
„O, ne“, Sophia se kimala. „Sjajna si s lukom, budi sigurna. Ali to nije ta
vještina na kojoj ti zavidim.“
„Što je onda?“
 Sophia je spustila glas šapatom, iako ga nitko nije mogao čuti. „Jučer. U
voćnjaku. Vidjeli smo vas.“
„Oh. To.“
„Je li to bilo užasno uzbudljivo? Kako si se osjećala? Kakvog je on okusa?
Je li te dirao... cijelo vrijeme?“
Lucy je zurila u svoju družicu. Mislila je da se gospođica Hathaway
sigurno izaziva – ali ne. Sophijin izraz lica bio je iskren, gladan znanja. Nije čak
ni pocrvenjela.
Mozgala je kratko kako da iskreno odgovori na pitanja. Osjećala je snažnu
privlačnost. Bila je bijesna na Jeremyja dan ranije, što je inzistirao da ih vide.
Sada ga je temeljito mrzila – jer je bio u pravu. Toby ju je konačno mogao
gledati kao ženu, a ne kao djevojku. A Lucy je napokon mogla raspravljati o
buri osjećaja koje je oslobodio nečiji poljubac... čak i ako je taj netko bio
neprijatelj
Je li to bilo užasno uzbudljivo? Da, vrag ga odnio. Da.
Kako se osjećala? Zločesto i divno. Kao da joj roj pčela zuji ispod kože,
škaklja joj potiljak i stražnji dio koljena. Nekoliko zastrašujućih žalaca još i sada
je bockalo njezino pamćenje.
Kakvog je okusa? Poput vrućeg peciva ravno iz pećnice, zalivenih viskijem.
Je li te cijelu dirao? Ne. Ali, Gospode, željela je to.
Lucy je smatrala velikom tragedijom što je dopustila da prođe gotovo
dvadeset godina njezinog života, a da nije nikoga poljubila. Osjećala se jako
nestrpljivo isprobati to s muškarcem kojeg je zapravo voljela. Bila je u iskušenju
da se prethodne noći vrati svom prvobitnom planu, ali nije htjela Jeremyju
pružiti to zadovoljstvo. Mogla je osvojiti Tobyjevo srce bez lukavstva ili
iskušenja. Trebala joj je samo prilika, nekoliko trenutaka nasamo s njim. I,
očito, trebala je pronaći tu priliku prije nego što je Sophia nađe.
„Kad bih samo imala toliko sreće“, govorila je Sophia. „Čekala sam i
čekala strastveni trenutak, ali Sir Toby je uzor poštenja.“ Rekla je to s tako
očitim gnušanjem, da je Lucy pomislila da je možda rekla, Sir Toby ima osip.
„Nisi mu dopustila da te poljubi?“ pitala je, gotovo se bojeći odgovora.
 „Dopustila bih“, Sophia odgovori uzrujano, „ali nije ni pokušao.“
Lucy je osjetila kako joj se lagani trnci spuštaju niz potiljak i napela je
lopatice, uspravljajući se. Toby se ne može zaljubiti u Sophiju. Nije je ni
pokušao poljubiti. Zašto, kad ona i Jeremy nisu osjećali gotovo ništa jedno za
drugo osim animoziteta, a podijelili su pet poljubaca. Svaki bolji od
prethodnog.
„Ponekad izgleda kao da bi mogao“, nastavila je Sophia. „Oči su mu
potpuno staklene i bulji u moje usne.“ Iskrivila je lice i ukrižila oči, a Lucy se
nasmijala unatoč svemu.
„Ali tada – ništa.“ Pročistila grlo, malo nagnula vrat, a zatim potpuno
promijenila temu razgovora. „Za geometriju svega!“
„Geometriju?“ Lucy je bila zbunjena. Ono što je Toby znao o matematici
moglo se smjestiti na glavu njegove kopče za kravatu. Pokušala ga je zamisliti
kako održava stvarni razgovor o toj temi. Potpuno neuspješno.
„Apsurdno, zar ne? Jednom će me morati poljubiti. Pretpostavljam da
čeka naše zaruke.“
Vreli trnci između njezinih lopatica pretvorili su se u led. „Očekuješ li da
će te uskoro zaprositi?“
„Za koji dan, Kitty kaže.“
„Ne zvučiš pretjerano uzbuđeno zbog te ideje.“
Stigle su do cilja, a Lucy je počela vaditi strijele iz slamom napunjene mete.
Stisnula je ruku oko strelice koja je sletjela u centar. Zamrznula se. Ali, naravno.
Kako na to ranije nije pomislila? Sve to vrijeme pokušavala je spriječiti Tobyjev
i Sophijin brak, ali je ciljala na pogrešnu metu. Čak i ako Toby odluči predložiti
brak gospođici Hathaway, nije nužno značilo da će Sophia prihvatiti njegov
prijedlog. Okrenula se Sophiji. „Ne želiš se udati za njega, zar ne?“
Sophia slegnu ramenima. „Oh, očekujem da hoću. Barem, svi drugi to
očekuju od mene. Kitty neprestano melje kako sjajan par predstavljamo. Sir
Toby je vrlo zgodan i vrlo druželjubiv. Razgovaramo o svim temama i nikad se
ne slažemo. A tu je i naslov. Kad se vjenčamo, ja ću biti Lady Aldridge – to će
biti dovoljno.“
 „Hoće li?“
Sophia se ugrizla za usnu i zagledala se u obzor. „Oh, Lucy, bojim se da
neće. Sir Toby mi se divi, znam. Ali ne želim da mi se samo dive.“ Osvrnula se
prema Lucy, očiju obasjanih vragolijom. „Želim biti željena. Želim istinsku
strast. Želim ono što imaš s lordom Kendallom.“
Lucy se zagrcnula od smijeha. Kako god izgledala Sophijina mašta o
„istinskoj strasti“, ona nikako ne bi mogla sličiti pravoj istini o onom između
nje i Jeremyja. Ali prava istina je bila nebitna. Ako njezina prividna sreća s
Jeremyjem navede Sophiju da sreću potraži s muškarcem koji nije Toby – Lucy
bi bila ushićena. „Bi li onda željela čuti o istinskoj strasti?“ upitala je, okrećući
se korak na livadi.
Sophia je čvrsto stisnula ruku. „O da! Reci mi sve. Što osjećaš kad ti se
približi? Da li ti srce ludo zatreperi? Osjećaš li se kao da bi mogla pasti u
nesvijest?“
„Daleko od toga“, iskreno je odgovorila Lucy. „Padanje u nesvijest bilo bi
u potpunosti pogrešno. Kad te muškarac strastveno poljubi, želiš biti budna.
Probudi se svaki centimetar tebe kad ti se približi. Probude se i...“ Tražila je u
glavi odgovarajuće žarku riječ. „Žmarci posvuda“, završila je šapatom.
„Žmarci?“ Sofijini obrazi boje slonovače zarumenjeli su se jarko ružičasto.
„Trnci. Posvuda. Svaki zaboravljeni mali kutak tvog tijela tutnji kao lud.
Čak i razmak između nožnih prstiju.“
„Samo kad si mu blizu?“
Lucy je kimnula.
„A što onda?“ Rekla je Sophia. „Kad te dotakne, što onda?“
Lucy je razmišljala. „Munja“, rekla je. „Svi trnci zajedno jure kao jedan
pripremajući se za udar. A udar putuje ravno u središte tvojih prsa i istiskuje
sav dah. I upravo u tom kratkom trenutku, uplašiš se da se više nećeš sjetiti
disati.“
Sophia se drhtala pokraj nje, a Lucy se nasmiješila. Moj Bože, kakav je to
sjajan sport bio pokvariti anđeosku gospođicu Hathaway.
„A onda?“ upita Sophia, bez daha.
 „Tada te – ako imaš sreće – poljubi, a ti potpuno zaboraviš disati.“
Stigle su do kraja livade, a Sophia je dodala strijelu u svoj luk. „Nastavi“,
nagovarala je i povukla uzicu.
„A onda“, reče Lucy polako, „to je poput povlačenja luka. Osjetiš kako se
sve u tebi povlači, a postoji nešto... što raste negdje duboko u tebi. Cijeli svijet
nestaje.“ Stisla je ruku u pesnicu, čvrsto stežući prste sjećajući se grubog
vunenog revera. „I postojite samo ti, on i...“
„I želja“, završila je Sophia, ispuštajući strijelu koja je sletjela lijevo od
centra. „Da“, uzdahnula je, „točno sam se tako osjećala.“
Lucy je pomaknula um u sadašnjost. „Ali mislila sam da si rekla da te Toby
nikada nije poljubio!“
„Nije.“ Sophia je dodala još jednu strelicu na svoj luk, a obrve su joj se
namrštile dok je odgovarala. „To ne znači da se nikada nisam poljubila.“
„Ali...“ Lucy je pljunula. „S kim?“
„Pripremi se za nešto uistinu šokantno.“ Stisnula je pogled prema cilju.
„Prošle godine, moja...“
„Nemoj!“ Lucy je pljesnula Sophijinu ruku. Luk je oslabio.
„Pa, nije tako šokantno“, rekla je Sophia razočarana. „Usuđujem se reći
da ćeš nakon te priče moći spavati noću.“
„Ne, ne to.“ Lucy je pogledala šumu iza cilja, pogled joj se lutao smeđe-
zelenom pozadinom. Eto ga opet. Bljesak tamne-plave boje koji nije tamo
pripadao. „To je tetka Matilda. Opet je krenula lutati.“
Krenula je preko zelene površine, maglovito svjesna Sophije koja je hodala
iza nje. „Teta Matilda!“ doviknula je, razmičući grmlje. Zvuk pucketanja
grančica usmjeravao ju je ulijevo i ona je krenula dublje u šumu, prateći očima
stazu ispred sebe tražeći bilo kakvu naznaku indigo plave boje.
„Radi li to često?“ Sophia je maknula nisku granu.
„Da“, odgovorila je Lucy mrzovoljno. „Koliko god Henry plaćao
medicinskoj sestri, previše je. Zaista, koliko je teško zadržati staru damu na
mjestu? Nije kao da je posebno brza na nogama.“
 Lucy je pratila pogledom plavi turban koji se probijao kroz stabla ispred.
„Evo je.“ Sklopila je ruke oko usta. „Teta Matilda!“
Turban se nastavio ljuljati.
„Mislim da te nije čula.“
„Ne, ona to nikad ne radi. Potpuno je gluha.“
„Oh. Zašto onda vičeš za njom?“
Lucy se nakostrušila od razdraženosti, ali je zadržala jezik za zubima.
Ponovo je ubrzala korak slijedeći lišćem posut put, ostavljajući Sophiju da se
sama bori s grmljem. Doista, mogla je uveseljavati Sophiju do određene granice,
ali nije željela izgledati glupo.
„Uhhh!“
Nešto nevidljivo uhvatio ju je za gležanj i prostrla se na šumsko tlo. Nokti
su joj se ukopali u spužvastu mahovinu. Nije joj trebala Sophia da bi izgledala
glupo, mislila je žalosno. Redovito je od sebe stvarala pravog idiota.
Nježno se prevrnula. Nešto joj je uhvatilo gležanj. Povukla je pokušavajući
se osloboditi, ali rezultat je bila oštra bol. Lucy je sjela i podigla rub suknje da
istraži. Tanki lanac zapetljao joj se oko gležnja u čizmi; mala omča stezala se
čvršće sa svakim njezinim pokretom.
„Prokletstvo“, promrmljala je dok je Sophia žurila prema njoj.
„Lucy, što je?“
„To je zamka.“ Trgnula je omču, provlačeći prste ispod lanca. „Vidiš li
tetku Matildu?“
„Ne... da, da.“
„Možeš li, molim te, poći za njom?“
„Mislim da to nije potrebno.“
„Kako to misliš?“ Lucy je odvezala čizmu i skinula je, a zatim počela
lagano skidati čarapu. „Naravno da je neophodno. Ne želimo je izgubiti. Ja ću
biti uredu sada.“
„Nećemo je izgubiti. Jer je već pronađena.“
Lucy je bijesno podigla pogled sa stopala. Oštar odgovor bio joj je na vrhu
jezika. Zar Sophia ne bi mogla prestati sa suludim primjedbama? Naposljetku,
nije kao da je Toby bio u blizini.
Oh. Ali bio je.
Toby i ostala tri muškarca koračali su prema njima. Henry je išao prvi, a
ruku tete Matilde čvrsto je uvukao pod svoju. Felix i Toby prijateljski su
razgovarali dok su ih slijedili. Jeremy je hodao zadnji.
„Zdravo, Lucy.“ Henry se zaustavio i nadvio se nad nju. „Treba li i tebe
spašavati?“
„Ne“, zadrhtala je, napokon skliznuvši petlju s vrhova prstiju i gurnuvši
stopalo natrag u čizmu. „Samo zamka, to je sve. Pratila sam tetku Matildu i
nisam gledala kuda koračam.“
„Tko postavlja zamke u ovom dijelu šume?“ Felix je svoje pitanje uputio
prema Henryju.
Henry slegne ramenima. „Pretpostavljam zakupci.“
„Misliš, krivolovci“, rekao je Jeremy. Glas mu je bio tih i odsječan.
„Ako možeš nazvati krivolovcem nekoga tko ulovi zeca kako bi s vremena
na vrijeme nahranio svoju obitelj“, rekao je Henry, „onda pretpostavljam da su
oni krivolovci. Mišljenja sam da im treba progledati kroz prste.“
„Nisam ja taj koji ih proziva. Zakon to čini.“ Ozbiljnost u Jeremyjevu glasu
spustila se do režanja. „Ovo je tvoja zemlja. Ako zatvaraš oči pred zakonom,
potičeš bezakonje. Ljudi“, pokazao je na Lucy ne skrećući pogled, „se ozlijede.“
Henry je to odbacio frknuvši. „Zakon bi poslao čovjeka u Australiju zbog
nekoliko bijednih životinja. Trebam li sve svoje farmere transportirati zbog
nekoliko zečeva? Ovo nije Cambridge i zahvalit ću ti na kraju lekcije. Kao što si
rekao, to je moja zemlja. I Lucy je dobro.“
Jeremyjeva je ruka stisla se u šaku pokraj boka. „Kako znaš da je Lucy u
redu?“, upitao je. „Nisi pitao. A ti bi trebao...“
Lucy ga je prekinula. „Zapravo, nitko ne pita.“ Uzela je ruku koju je Felix
ponudio i podigla se na noge, brišući prljavštinu s rukava kratkog kaputa. „Ali
Lucy je dobro. Jedina osoba koju bi Henry trebao poslati u Australiju je
medicinska sestra tete Matilde. Zaista, Henry. Ovo je treći put ovog mjeseca.“
 Svi su se pogledali u tetku Matildu, koja je iskoristila stanku kako bi se
izvadila iz nabora suknje burmuticu.
Sophia je otišla u stranu i stavila ruku oko stare dame.
„Ona nema ni ogrtač, jadna draga.“
Teta Matilda je frknula i uzdahnula kroz prstohvat burmuta.
„Lijepo.“
Jeremy je otkopčao kaput i gurnuo ga Sophiji. Skrenuvši pogled na
Henryja, okrenuo se i gnjevno otišao prema stajama. Lucy je bilo drago vidjeti
mu leđa. I to ne zato što su njegova široka, mišićava ramena izgledala tako
iritantno dobro mreškajući se ispod čistog platna njegove košulje. Znala je da
je bijesan na nju zbog incidenta u voćnjaku. Jedva je pogledao u njenom smjeru
od prethodnog poslijepodneva. Ako ima mozga, trebao bi biti bijesan na sebe.
Bila je njegova velika ideja da ih vide zajedno. Ali bijesan na nju ili na sebe, nije
imao razloga započinjati besmislenu svađu s Henryjem. Krivolovci, njezino
stopalo.
Joj. Trgnula se dok je prebacivala težinu. Njezino stopalo.
Sophia je ogrnula Jeremyjev kaput oko ramena tete Matilde, a slabašna
usidjelica je nestala u velikom kaputu. Izgledala je kao stup smeđe vune s indigo
turbanom na vrhu.
„Najbolje da je vratimo u kuću“, rekao je Felix. „Vjetar dolazi. Izgleda kao
će kiša.“ Poveo ih je natrag prema Manoru.
Henry i Sophia su išli iza, držeći tetku Matildu između sebe.
„Jesi li dobro, Lucy?“, Toby je pitao. „Nisi ozlijeđena?“
„Naravno da ne.“ Čvrsto je krenula naprijed, a izvrnuti gležanj
eksplodirao je od bola. Zanijela se, ali odjednom je Toby bio tamo, podupirući
je rukom.
Ispružio je ruku iza njezinih leđa i šakom joj obuhvatio struk. Držao ju je
uz sebe podupirući je cijelim tijelom.
Da joj gležanj nije pulsirao od boli, Lucy bi skakala od radosti. Bila je
sjajno. Je li uistinu korila sebe što je upala u tu zamku? Zar se zaista osjećala
posramljeno što je pokrenula mehanizam predviđen za hvatanje glodavaca s
malim mozgom? Pa, nikad nije tako pogriješila. Ulazak u tu malu omču bila je
najpametnija stvar koju je učinila u zadnje vrijeme.
„Moj gležanj... čini se da sam ga uvrnula.“ Lucy pokuša još jedan korak.
Ovaj put bol je bila manje intenzivna, ali trgnula se dramatično da pojača efekt.
„Samo se nasloni na mene.“
U savršenom snu podigao bi je u naručje i odnio natrag u Manor. Ali ovo
nije bio san, podsjetila je sebe svakim bolnim korakom. Bio je to život, buđenje,
tjelesnost i nešto više – to je bila njena prilika.
Imala mu je toliko toga da reći. Otkud početi? Smišljala je i odbacivala niz
hrabrih očitovanja.
Toby, voljela sam te još otkad sam bila djevojka. Previše u prošlosti, rekla
je sebi. Razgovaraj o sadašnjosti.
Toby se ne možeš se oženiti sa Sophijom Hathaway. Vjerojatno je najbolje
da se neprijatelj ne spominje. Usredotoči se na budućnost.
Toby, učini me svojom ženom i nikad ti neće biti žao. Ugrijat ću ti krevet,
dat ću ti lijepe bebe i nikad se nećemo svađati. Dobro – gotovo nikad. Lucy je
grizla usnicu. Možda previše naprijed?
Shvatiti što reći, bilo je samo pola problema. Druga polovica je, pogoditi
trenutak da to izgovori. Toby se neprestano brbljao dok su polako koračali
prema kući.
„Prava je sreća da smo jutros odlučili prekinuti lov“, govorio je. „Bili smo
uz istočni rub šume i nebo je postajalo tamnije. Sprema se prava oluja, misli
Henry. Kažem ti da ovaj vjetar ima zube poput vepra. Neobično doba godine
za to. Ali nije nemoguće, dakako. Nismo li prije tri godine imali snijeg prije
nego što je počela sezona lisica? Možda i dvaput.“
Lucy bi otvorila usta i rekla mu da je bilo četiri puta, ali nije imala priliku.
„Da, sreća je da smo se uputili natrag kad smo to vidjeli. Neizmjerno mi
je drago. Zamisli“, rekao je, „možda bi bila ovdje u šumi s neuračunljivom
tetkom i izvrnutim gležnjem i kišom koja će uskoro pasti...“
Sada je odnekud iskočila tema o vremenu. Da, pomislila je, klimajući
glavom entuzijastično. Zamisli opasnost. Bila bi u redu, naravno, ali zaštitničko
muško ponašanje ne bi bilo na odmet.
„Zamisli“, rekao je, „jadna gospođica Hathaway ne bi znala što da radi.“
Jadna gospođice Hathaway! Lucy je zastenjala.
Toby je zastao i prestao pričati. „Žao mi je. Hodam li prebrzo?“
„Ne... Pa, da. To je samo...“ Pogledala ga je. Spustio je pogled prema njoj.
Oči su mu bile bistre i strpljive, smeđe boje sa zlatnim mrljicama – i nimalo
stakla. Liznula je i skupila usne, ali njegov pogled nije se micao s njezinog.
„Smatraš li me lijepom?“
Riječi su izašle prije nego što ih je uspjela zaustaviti i odjekivale su kroz
šumu, ričući s drveća, zvoneći tihim prostorom između njih. Nije ih mogla
vratiti nazad. Ne bih željela, ni kad bi mogla. Toby je iznenađeno namrštio čelo.
Napetost se spustila u Lucyn želudac.
„Zašto... da, naravno.“ Pročistio je grlo. „Ti si jako lijepa djevojka, Lucy.“
Eto. Rekao je. Bila je lijepa. Sir Toby Aldridge smatrao ju je lijepom. Lucy
je bila savršeno zadovoljna. Nikad neće imati potrebu čuti to ponovo.
„Zaista?“ Još jednom ne bi naštetio.
„Stvarno i istinski.“ Riječi su mu se tako lagano otkinule s jezika da je
očajno pomislila da on zapravo nije mislio tako. Ali tada joj je primio bradu
rukom, a pogled mu je polako lutao licem. Lucy je zadržala dah.
„Imaš najljepše oči“, rekao je tiho. „I ta kosa...“ Nasmiješio se i gurnuo joj
kovrče iza uha. „Muškarac bi se mogao izgubiti u tom klupku i nikada ne
pronaći izlaz.“
Usne su im bile samo nekoliko centimetara. Tako blizu. Kad bi samo malo
nakrivila vrat... i kada bi on sagnuo glavu u djeliću...
Oh, ali bi li? Nije mogla reći. Brbljao je poput luđaka, a ni slova o
geometriji.
„Iduće sezone“, rekao je, „otići ćeš u London i imat ćeš gomilu udvarača
za petama. Henry će ih morati odbijati štapom.“
„A ti?“
„Ja?“
 „Gdje ćeš ti biti sljedeće sezone?“
„Upravo tamo s tobom.“ Pomilovao je prstom njezin obraz i nasmiješio
se. „Ponijet ću svoj štap.“
Zatim je skrenuo pogled prema stazi i opet počeo hodati. Iako je bol u
gležnju gotovo jedva osjećala, Lucy se čvrsto stisnula za njega.
Hodali su zajedno u tišini. Nebo je postajalo tamno. Oštar vjetar puhao je
kroz tkaninu Lucynoga kratkog kaputa, ali osmijeh joj je grijao lice. Sljedeće
sezone sir Toby Aldridge tući će njene obožavatelje štapom. Sama pomisao bila
je smiješna i barbarska i nešto najromantičnije što je ikad čula. Naravno, ostalo
je pitanje... hoće li on rastjerati pola visokog društva radi bratske naklonosti ili
iz ljubomorne ljubavi?
Nije bilo važno. Sljedeća sezona mogla je pričekati. Toby ju je nazvao
lijepom, a njegova ruka bila je čvrsto stisnuta oko njezina struka. Upravo ovaj
osjećaj bio je sve što je ikad željela.
Oh, Toby, sada su joj došle najistinitije riječi, ti si jedina osoba na svijetu
zbog koje se osjećam kao da sam savršena. Nikada se ne zgražavaš, ne zamjeraš
i ne želiš da se promijenim. A ako se oženiš sa Sophijom Hathaway, bojim se da
će proći čitav život, a da se nikada više ne osjetim tako. Čvrsto je uhvatila njegov
kaput. Toby, ako te izgubim, plašim se da ću i sebe izgubiti.
Ali te riječi joj njezin ponos nikad ne bi pustio da izgovori.
Kad su se konačno približili kući, Toby je upitao: „Kako ti je gležanj?
Mnogo bolje?“
Kimnula je glavom. Pulsiranje u gležnju joj je utihnulo. Ostali su samo
trnci.
Lucy se namršti. Trebala je biti u bolovima. Sigurno je slomila kost, ali joj
je od šoka ostatak tijela otupio. Jer upravo je hodala četvrt milje zavučena pod
Tobyjevu ruku, pa iako ju je u gležnju zacijelo probadalo kao ludo... nije to
uopće osjećala.
 POGLAVLJE 9

Oluja je naišla tog popodneva.

Jeremy je pokušao jahati brže, ali kiša ga je zahvatila na južnim poljima.
Bilo je to dugo, mokro i blatno jahanje nazad do Manora. Hladna kiša namočila
mu je košulju i prsluk, zalijepivši platno i svilu za njegovu kožu. Dobro je što
više nije imao kaput. Ništa nije bilo groznije od mirisa vlažne vune.
Ali osjećao se dobro zbog kiše i hladnoće.
Jahao je slijep od bijesa, neopisivo ljut na Henryja. I znao je iz
višegodišnjeg iskustva, da je jahanje jedini lijek za bijes poput ovoga. Trebao je
jahati žestoko i brzo, dok se ne otrese demona koji mu je disao za vratom. Ili
dok sve ne ispere hladna kiša.
Postao je prokleto umoran gledajući kako se Lucy ozljeđuje. U roku samo
tjedan dana gotovo se utopila u potoku i zamalo ju je zbacio konj. Bilo je
potpuno iracionalno što je njezino posrtanje preko komada lanca, izazvalo u
njemu takav napad panike.
Ali je izazvalo.
Jeremy je mogao hodati po sedam kontinenata Zemlje i devet krugova
Pakla i nikad ne čuti jeziviji zvuk od tupog zveketa stezanja zamke. Jer u
njegovom umu taj je zvuk uvijek odjekivao praćen zaglušujućim praskom
pucnja. Praćen najstrašnijim, najjezivijim zvukom od svih – ne upozorenjem,
ne vriskom. Samo tišinom. Godinama tišine.
Rekao si je da to može biti bilo tko. Da su se Sophia, ili teta Matilda, ili čak
Toby spotaknuli na zamku, reagirao bi isto.
Ali to bi bila laž. Lucy je bila drugačija. Kad se vratio u staju, natopljen
kišom i iscrpljen od bijesa, Jeremy je jasno vidio – zašto ju je zapravo držao na
odstojanju od onog dana kada ju je Toby umalo upucao. Lucy je imala natpis
„prijeteća katastrofa“ napisan preko sebe, a Jeremy je cijelo vrijeme vidio svoj
udio u toj katastrofi .
Ali Lucy nije htjela ostati na odstojanju. Nastavila ga je gnjaviti, izazivati,
dosađivati mu zbog lova i šaha. A onda je upala u njegovu sobu i bacila se ravno
u njegove ruke. Ta se sigurna udaljenost suzila na debljinu dva sloja platna. A
ispod rublja bile su mekane obline koje su ga tjerale u ludilo, i glatka, zlatna
koža. Požuda je zavijala da se oslobodi u njemu, ali bilo je tu i nečeg drugog.
Nečeg što nije želio previše pomno ispitivati, nije želio imenovati.
Kad je napokon ušao u Manor, ostavljajući blatan trag po parketu, dok je
kišnica curila s njega, Jeremy nije mogao otići ravno u svoje odaje i pobrinuti
se za svoj izgled. Ne, prvo ju je morao vidjeti. Uvjeriti se da nije ležala slomljena
gležnja, ili da još ne sjedi u šumi, na hladnoj kiši.
Našao ju je u salonu. Našao ih je sve u salonu. A sudeći po njihovim
šokiranim pogledima kad je ušao, svi su smatrali da je prilično spektakularan
prizor.
Felix je prekinuo zapanjenu tišinu. „Uživaš u jahanju, Jem?“
„Sasvim.“ Soba je ponovno utihnula – osim slabog zvuka kapanja.
Jeremyjeve oči pogledale su se prema Lucy koja je sjedila na prozoru.
Izgledala je dovoljno suho i dobro – i privlačno, umotana u čipkasti, biserno
sivi šal koji joj je kliznuo s jednog ramena. Izbjegavala je njegov pogled.
Svi ostali, s druge strane, nisu prestali zuriti u njega.
„Moj kaput?“ upita Jeremy.
„Dao sam ga tvom sobaru“, rekao je Henry.
„U redu.“ Mlaz vode curio mu je niz čelo. Jeremy ga je sklonio šakom,
odupirući se porivu da se strese poput mokrog psa. „Pa, onda ću se jednostavno
presvući.“
„Nemojte dugo“, rekla je Marianne, nakon što je skupila prisebnost. „Igrat
ćemo se u salonu. Savršen način za provesti kišno poslijepodne. Slažete li se?“
Jeremy se uopće nije slagao, ali je mudro kimnuo. Radije bi bio razapet i
raskomadan nego da provede popodne igrajući salonske igre. Neće im
nedostajati. Jednostavno će otići do svojih odaja i zaboraviti vratiti se. Ništa
jednostavnije.
Pomaknuo je težinu, a stopalo je tiho šljapnulo u čizmi.
„Samo zato što se vrijeme okrenulo“, rekla je Sophia, „ne znači da se
muškarci moraju potpuno odreći svog sporta. Još uvijek možemo dogovoriti
malo lova.“ Podigla je obrvu u Tobyjevu pravcu. Tobyjeva je pažnja, međutim,
bila usredotočena na sjedalo na prozoru. Gledao je – zurio zapravo – u Lucy.
Jeremy je odlučio da nema razloga povući se tako žurno. Već je ionako uništio
tepih.
„O čemu se radi?“ upitala je Kitty sestru.
„Ovo je velika stara kuća i bila sam dovoljno očajna da je istražim“,
nastavila je Sophia. „Zašto naše igre ograničiti na salon?“ Treptala je očima i
iskrivila usta u zločestom osmijehu. „Igrajmo se skrivača.“
Lucy pogleda gore. Njezine su oči srele Tobyjeve, a onda su oboje u trenu
skrenuli pogled. Prokletstvo. Što se dogodilo između njih dok je bio u trci s
demonima?
Prisjetio se posljednjih Lucynih riječi u voćnjaku. Riječi koje su izbrisale
njegov poljubac s usana i pretvorile joj mekana, podatna usta u kamen. Reći ću
Tobyju istinu. Valjda nije.
Lucyn pogled vratio se natrag prema Tobyju. Potom se okrenula natrag
prema prozoru i neprestano gledala u kišu. Polako navijajući pramen kose oko
prsta i podižući ga na usne. Razmišljajući. Spletkareći.
Valjda nije još.
„Dječje igre?“ Kitty se igrala s jednom od svojih narukvica. „Zašto
jednostavno ne igramo karte umjesto toga?“
„O, ne“, rekao je Henry gledajući od Kitty prema Sophiji. „Ne mogu si to
priuštiti. Još jedno popodne kartati s vama, dame i jedna od vas će posjedovati
Waltham Manor.“
„Mislim da je to kapitalna ideja, Sophia“, rekao je Felix. „Ali upozoravam
vas sve – znam dobro mjesto za skrivanje. Nećete me naći danima.“
„Smočnica?“ upita Lucy i dalje zureći kroz prozor.
„Št…?“ Felix je pocrvenio. „Ne. Nisam uopće mislio na smočnicu. Kako
apsurdno.“ Namrštio se, uzeo je žarač i promiješao vatru, promrmljavši psovku
prema kaminu. „Smočnica, stvarno.“
„Onda se svi slažemo.“ Sophia je izvukla slamke iz kutije i počela ih rezati
nožem. „Moramo samo izabrati tražitelja.“ Skupila ih je u šaku i ponudila im
okolo. Krenula je Jeremyjevim smjerom, ali on ju je upozorio laganim
okretanjem glave.
Činilo se da njegovo odbijanje ne vrijeđa gospođicu Hathaway. Međutim,
kad je ponudila slamke Tobyju, malo je pomaknula ruku. Između njih je prošao
drugačiji pogled. Jeremy se nije ni najmanje iznenadio što je Toby, kad je
konačno uručena i posljednja slamka, držao najkraću.
„Ah, Toby“, rekao je Henry. „Uvijek sam sumnjao da je tvoja slamka
najkraća.“
Marianne ga je opalila nogom ispod stola. „Henry! U uljudnom smo
društvu!“ Ona se ispriča pogledom Kitty i Sophiji. Sestre su zadržale nevine
izraze.
„Uskoro ćemo igrati dječje igre“, gunđao je Henry, trljajući potkoljenicu.
„Samo se pokušavam uživjeti.“
Sophia je pljesnula rukama. „Možemo početi, zar ne? Sir Toby, morate
brojiti do sto – vrlo sporo, mislim. Moramo imati dovoljno vremena da nađemo
svoja skrovišta.“
„Ne brinite se, gospođice Hathaway“, reče Henry, skačući sa stolca i
spuštajući prsluk. „Vrlo polako je jedini način na koji Toby može brojati.
Zapravo, sumnjam da će uspjeti do stotke, a da pritom ne zaboravi gdje je stao
pa počne ponovo.“ Marianne mu je zabila lakat u rebra. „Ooouu!“
Toby se nasmiješio. „Došao bih tamo i opalio te, Waltham, ali nema
potrebe da se trudim. Tvoja supruga divno obavlja posao.“
„Bit ću skrivena prije nego što Toby nabroji deset“, reče Lucy, ustajući sa
sjedala na prozoru. Prišla je Tobyju sa značajnim pogledom i malim
osmijehom. „S bolnim gležnjem, ne mogu daleko otići. Očekujem da ćeš me
užasno lako pronaći.“
Jeremy se lecne. Koketiranje nije Lucy ni najmanje pristajalo. Koristila je
ženske trikove uz svu suptilnost slona koji pleše valcer. Ako čak i teta Matilda
nije shvatila taj poziv, bio bi iznenađen.
Rekao je sebi da ga to ne treba brinuti. Ostatak ekipe možda se pripremao
započeti ovu dječju diverziju, ali on je završio s igranjem. Lucy nije bila njegova
sestra ili njegova obožavateljica. Nije bila njegov problem. Nije mu bila ništa,
oštro je rekao sebi. Ona uopće nije bila njegova.
Toby je stao pokraj Lucy i Sophije. Obje su ga žene s očekivanjem gledale,
privlačeći mu pozornost u dva suprotna smjera. Pročistio je grlo.
„Pretpostavljam da svi razumijemo cilj, onda.“
Pogled mu je letio s jedne dame na drugu. Izgledao je kao čovjek razapet
na spravu za mučenje.
Vrag ga odnio. Jeremy se okrenuo na vlažnoj peti i napustio salon te se
brzo uputio prema stubama.
„To je varanje, Jem“, povikao je Henry za njim. „Ali nemoj misliti da će ti
ta prednost koristiti. Ostavljaš trag kišnice.“

***

Lucy je čekala u svom ormaru.

Oduvijek je to smatrala svojim ormarom, iako je zapravo pripadao
njezinu ocu. Nije bio u njezinim odajama i u njemu nije bilo niti jednog jedinog
komada njezine odjeće. Ormar se nalazio u niši hodnika prvog kata, okrenut
vratima prema Henryjevoj radnoj sobi i obično je bio prazan – osim kad ga je
ona zauzela.
Naslonila se na oblogu od drva na stražnjoj strani ormara.
Čipkaste zrake svjetlosti prolazile su se kroz rešetke na vrhu vrata,
prošaravši kruškasto-zeleni muslin njezinog ogrtača zlatnim mrljama.
Zatvorila je oči i duboko udahnula upijajući tajne mirise koji nikada nisu
izblijedjeli – tragove začina, duhana, morske soli i ruma. Mirise Tortole, onako
kako je ona zamišljala da to mora biti.
Otac je donio ormar iz Zapadne Indije, kad se vratio kući u Waltham
Manor. Lucy nikada nije mogla zamisliti kako je brod uspio ostati na vodi
noseći taj monolitni ormar za odjeću.
Kao djevojčica, trebala je s obje ruke uhvatiti isklesanu ručku i osloniti se
na pete samo da bi otvorila jedna masivna vrata.
 Vanjski dio ormara bio je izrezbaren lišćem i cvjetovima vinove loze koji
su cvjetali po površini vijugavim, poganskim uzorcima. Lucy bi se zaklela da su
s vremenom rasli i pomalo se mijenjali. Unutarnje ploče od ebanovine bile su
čvrste i glatke. Kao polirani kamen, ali topao na dodir. Duboku, crnu špilju
pogađale su strelice svjetlosti.
Bezbrojne sate je provela zatvorena ovdje. Skrivajući se od sluškinja i
guvernanti. Izbjegavajući kaznu za nestašluke koje je počinila. Slušajući
Henryja i njegove prijatelje kako piju i razgovaraju dobar sat nakon što se
povukla na spavanje. Čekajući da joj umre majka.
Čak i kad je postajala sve viša i veća, činilo se da se prostor unutar
garderobe nikad ne smanjuje. Uvijek je bilo mjesta za dvoje. Dvije nje.
Jedna je Lucy bila – problematična, siroče, neobuzdana. Druga je bila bolja
djevojčica. Djevojčica koja bi gurnula vrata od ebanovine i izašla na bijelu,
pješčanu obalu u Tortoli, držeći majčinu ruku s jedne strane i očevu s druge.
Djevojčica koja je bila lijepa i elegantna, sa svijetlom kožom, žutom kosom i
savršenim, neoguljenim koljenima. Djevojčica koja je poput prave princeze
spavala – čekajući da dođe njezin zlatokosi princ i probudi je poljupcem.
Lucy je uzdahnula. Imala je gotovo dvadeset i više nije djevojčica. Roditelji
su joj bili mrtvi i nikad neće vidjeti Tortolu. Koža joj je bila maslinasta, a kosa
smeđa i upravo je ovog jutra ogulila koljena. A ako zlatokosi princ danas ne
dođe po nju... nikad neće.
Lucy je točno znala zašto je Sophia predložila ovu zabavu. Htjela je
pronaći mračni, skriveni kutak kuće, a zatim prisvojiti Tobyja. Sophia je željela
trenutak strasti.
Ali što je Toby želio? Točnije, koga je Toby želio?
Lucy je osjetila njegov pogled na sebi u salonu. Uhvatila ga je kako bulji
više nego jednom, a pogled na njegovom licu bio joj je potpuno nepoznat.
Potpuno nepoznat, a samim tim i potpuno nečitljiv. Oduprla se iskušenju da
napusti svoje skrovište i pođe ga potražiti. Ako ju je imalo poznavao, znat će da
je ovdje. Ako ju je želio pronaći, pronaći će ju. A ako nije... nije.
Čula je kako se približavaju teški koraci. Usporavaju. Zaustavljaju se
ispred garderobe.
Vrata ormara otvoriše se, razbivši tamu.
„Lucy, izađi odatle.“ Jeremy se nadvio nad nju, a njegova tamna silueta
ispunjavala je okvir od ebanovine.
„Odlazi“, prošaptala je, podižući ruku na oči i trepćući protiv poplave
oštre svjetlosti. „Pronađi svoje skrovište. Postoji lijep ormar ispod stepenica na
kojem drže krpe. Idi tamo kapati.“
„Znam što namjeravaš, Lucy“, rekao je, glasom punim mračnog
upozorenja. „Mislio sam da je vrijeme za igre prošlo.“
Pogledala ga je bolje kad su joj se oči prilagodile svjetlosti. Crna kosa
visjela mu je preko čela u gustim, vlažnim pramenovima, čineći snažan kontrast
svijetloplavim očima. Presvukao se u suhu košulju – brzo i, činilo se, bez
pomoći sluge. Uškrobljena tkanina visjela je otvorena oko vrata, otkrivajući
busen tamnih dlaka koji su virile kroz prorez u dnu grla, a prema ramenu se
pružao čvrsti greben ključne kosti. Manžete su mu bile otkopčane i zavrnute i
mogla je pogledom slijediti mišiće na podlaktici gotovo do lakta.
Oči su joj poletjele prema njemu. „Nisam predložila igru, zar ne? To je
bila Mariannina i Sophijina ideja. Uznemiravaj jednu od njih.“ Odgurnula mu
je prsa s obje ruke. Mogla bi tako gurati i stijenu.
Ali stijene nisu bile tople. I nisu mirisale na kišu, kožu i bor. I stijene nisu
slale strujne udare koji su joj bubnjali tijelom, šireći se sve do vrhova nožnih
prstiju.
Lucy je osjetila kako nešto brzo i naglo raste u njoj, kovitlajući se njezinoj
utrobi. Potom je zvuk glasova niz hodnik dao tome ime. Panika. Morala je to
biti panika i nijedan drugi ovozemaljski osjećaj – jer ju je samo slijepi,
nepromišljeni očaj mogao natjerati da učini ono što je učinila.
Ruke, još uvijek prikovane za Jeremyjeva čvrsta prsa, skupile su u pesnice.
Povukla ga je za košulju i uvukla u ormar, a onda jednom rukom zatvorila vrata
od ebanovine. Temperatura u prostoru odmah se povećala.
Gurnula ga je u kut ormara i dalje jednom rukom stežući njegovu košulju.
Ispruženim prstom druge ruke ubola ga je u sredinu prsa, samo centimetar
ispod onog nepristojnog, raširenog ovratnika i gnijezda tamnih kovrča između
toga.
„Rekao si da prestanem igrati igre. Rekao si da bih trebala reći Tobyju
istinu o tome kako se osjećam. Dakle, evo me, čekam svoju priliku da učinim
upravo to, a sada ti uništavaš sve.“ Ruka joj se stisnula u pesnicu i udarila je u
njegova prsa. „Ti. Uništavaš. Sve.“
Podigla je pogled prema njegovom licu. Zrake svjetla probile su se kroz
rešetke osvijetlivši mu oči. I odbijale se na ledu u njima. „Sve“, ponovila je, ovaj
put ga udarivši po prsima s obje šake. Nije se pomaknuo. Nije čak ni trepnuo,
prokletnik.
Iritantan čovjek. Lucy je bila umorna od svoje kamene mirnoće. Bila je
umorna općenito, zamaglilo joj se od vrućine i tih zločestih trnaca, a glava joj
je bila mutna i teška. Nije mogla misliti. Nije mogla jasno razmišljati i pustila je
da joj glava padne na njegova prsa, a vrh glave bio je naslonjen na onaj topli
komad kože i dlaka.
Ipak nije joj odgovorio. Ni riječima, ni na drugi način. Stajali su ondje u
ormaru, pritajeni u mraku i tišini, a sekunde su se pretvarale u minute. Tišina
je grebala po Lucynom razumu. Jer zbog te stvari, zbog odsutnosti razgovora
bilo je previše toga što se moglo čuti. Njegovo disanje – spori, mukli odjek koji
joj je zadirkivao uši dok su mu se prsa uzdizala i spuštala pokraj nje. Njeno srce
– koje je tako glasno udaralo o rebra da je bila sigurna da je i on to čuo. Stalno
zujanje elektriciteta koji je jurio njezinim tijelom.
S druge strane, tišina je postajala sve nepodnošljivija zbog onoga što Lucy
nije čula. Koraka u hodniku. Škripe vrata od ebanovine. Tobyjevog glasa.
Trgnula se od pomisli da će je zateći u ovom položaju, ali počela se pitati hoće
li je uopće pronaći.
„Kako si znao da se ovdje skrivam?“ glas joj je bio šapat, ali odjeknuo je
kroz mrak koji su dijelili.
Osjetila je kako sliježe ramenima. „Ovdje si se uvijek skrivala. Kad god si
bila na rubu suza jer ti je Henry prijetio da će te istući. Kad je uginuo onaj gonič.
Je li to bilo Farthing?“
 „Sixpence“.
„Oh.“
Lucy je osjetila kako joj nešto široko i teško pritišće vrh glave. Njegova
brada, shvatila je.
„Nije se sjetio“, šapnula joj je u prsa. „Zašto se nije sjetio? Ti jesi.“
Pružio je ruke do njezinih ramena, šaljući osjete s obje strane ravno u
njezin centar, istisnuvši joj sav dah iz pluća. „Možda te jednostavno nije
potražio.“
„Ti jesi.“
Osjetila je kako mu se tijelo napelo. Zakačio je palčeve ispod rubova
njezinih kratkih rukava i povukao je prema sebi. Ruke joj skliznule s njegovih
prsa i pale na bokove, još uvijek stisnute u šake. „Da, došao sam te potražiti. Da
te spriječim da učiniš nešto glupo.“ Njegov hladan pogled zapalio je Lucyn
ponos.
„Glupo? Igramo dječje igrice. To je samo po sebi glupo.“
„Nešto... kompromitirajuće.“
„Kao naprimjer da budem pronađena u ormaru s napola odjevenim
muškarcem? Ili otkrivena u ljubavnom klinču ispod drveta? Pa, hvala što si se
postavio čuvarom moje reputacije.“
„Prokletstvo, Lucy. Uvukla si me ovdje. Ti...“
Prekinula ga je. „Zašto si me nosio?“
„Što?“
„Prije neki dan, kad sam pala u rijeku. Zašto si me pokupio i nosio natrag?
Zašto ne Toby? Zašto ne Henry ili Felix?“
„Volio bih da znam“, rekao je, hrapavim glasom. „Trebao sam te natjerati
da hodaš, mala namigušo. Očito nisam razmišljao.“
„Jesi li razmišljao jučer? Kad si me slijedio u voćnjak?“
„Očigledno ne. Nisam razmišljao jasno cijeli tjedan.“ Palac mu je
pritisnuo meso njenih ruku. „Jurio sam i pokušavao paziti na malu spletkaricu
koja je srljala u potpunu propast.“
 „Nemoj se pretvarati da si uznemiren zbog mene. Uznemiren si zbog
sebe.“
„Objasni mi“, rekao je kroz stisnute zube, „zašto bih trebao biti uznemiren
zbog sebe.“
U njezinu glasu začuo se drski, veseli prizvuk. „Zato što više voliš sebe kad
ne razmišljaš. I ovo te potpuno izluđuje.“
Krenuo je prema njoj, a lice mu je prešlo u sjenu. „Ako me netko izluđuje,
to si...“
Odgurnula ga je stavljajući prste na njegove usne. „Reći ću ti tajnu“,
šapnula je, lagano prateći vrhovima prstiju oblik njegovih usta. „Sviđaš mi se
više kad ne razmišljaš.“ Usne su mu se razdvojile, a ona je pustila da palac klizne
u kut njegovih usta.
Lucy nije znala što ju je uhvatilo. Rekla je sebi da je to nalet moći, te
opipljive moći koju je imala nad njim. Bilo je to znatno poželjnije od
zbunjenosti ili slomljenog srca. A možda je uspjela prodrijeti kroz njegovu
ledenu smirenost i žudjela je za onim što je naziralo kroz pukotinu. Nagovještaj
drugačijeg muškarca – nekog mračnog, žestokog, uzbudljivog. Taj osjećaj
opasnosti koji je rastao duboko u njemu, a uzbuđenje ga je izmamilo na
površinu. Okus njegovog poljupca.
Ne, pomislila je Lucy. To je bila samo navika. Provela je osam godina
savladavajući umjetnost provociranja Jeremyja Trescotta. Bila je to igra, sport.
To nije imalo veze s osjetima ili osjećajima ili, ne daj Bože, ljubavlju. Ničim
takvim.
Nastala je stanka. Kratki trenutak tišine i vrućine. Lucy udahne, uvukavši
polako gusti udah pare koja je mirisala na kožu.
Znoj joj je izbio na potiljku.
Jeremy se opsovao prigušeno. Kliznuo je rukama s njezinih ramena prema
leđima i čvrsto je priljubio uz sebe. Grudi su joj se spljoštile udarivši o njegova
tvrda prsa. Njegovo bedro uvuklo joj je između nogu. Mekani muslin prebacio
se preko mišićave krutosti raspalivši goruću bol između njenih bedara.
„Što to radiš?“ Trgnula se prema njemu, a maleni pokret izazvao je pakao
osjeta. „Oh“, rekla je slabo.
Već je znala odgovor. Odgovor mu je kliznuo s usana trenutak prije nego
što su mu usne pale na njezine.
„Ne razmišljam.“
 POGLAVLJE 10

Jeremy je razmišljao. Otkako ga je uvukla u taj prokleti ormar, um mu je

odjednom jurio u desetak smjerova.
Pokušao se sjetiti tko je. Bio je Jeremy Allen Dumont Trescott, šesti grof
od Kendalla. Bio je džentlmen i kraljev vršnjak. Bio je muškarac od dvadeset i
devet godina, a ne pohotan mladić. Bio je čovjek kojem nikada ništa neće
nedostajati – ni bogatstvo, ni imovina, ni utjecaj. Ali ljubio je tu ženu kao da
mu život ovisi o njoj, proždirući joj usta očajničkom glađu.
Pokušao se sjetiti tko je ona. Bila je Lucy Waltham, Henryjeva sestra. Bila
je vitka neobuzdana, drska djevojčica, vječni trn u njegovoj peti. Imala je
devetnaest godina, a nije čak ni izašla. I uzvraćala mu je poljupce nedužnom
strašću zbog koje su mu koljena klecala, a u glavi mu se vrtjelo.
Pokušao se sjetiti gdje su. Bili su u Henryjevoj kući, u kojoj je bio gost. Bili
su u ormaru nasred hodnika, do kojeg je svatko mogao doći, otvoriti vrata i
izložiti njegovu perfidnost svijetu. U stvari netko bi i trebao. A njih dvoje uvukli
su se u kut ormara, zapetljali jezike i tijela stopili u jedno.
A kad su svi drugi napori da razmišlja racionalno propali, Jeremy se
pokušao sjetiti latinskog. Basio, basias, basiat, basiat, basiamus... Ja se ljubim.
Ti se ljubiš. On se ljubi. Ona se ljubi. Mi se ljubimo.
Tada je Jeremy odustao od razmišljanja. Nije se mogao sjetiti konjugacije
„oni se ljube“, a nije ga jebeno ni bilo briga. Ormar je bio dovoljno velik samo
za dvoje, a u ovom je trenutku taj ormar je bio cijeli svijet. Ja, ti, on, ona... mi.
Nitko drugi.
Okus joj je bio divlji i sladak, poput krušaka i meda, te svježeg zraka nakon
kiše. Zateturao se unazad, povlačeći je za sobom u mračni kut ormara. Ruke su
mu lutale njezinim leđima dok joj je gutao usta. Sitne izbočine zadirkivale su
mu prste. Vezice.
Sama pomisao bila je opaka i razvratna.
Dobra stvar je što nije razmišljao.
 Uništavao joj je usne svojima, polako se spuštajući poljupcima niz njezin
vrat dok su mu ruke lutale po dnu leđa. Prsti su mu zastajkivali kod svake
zamamne petlje na njezinoj haljini, a usne su mu kušale svaki ukusni centimetar
njezina vrata. Zabacila je glavu unazad i gurnula ruke u njegovu kosu. Prsti su
mu pronašli čvor zavezan na dnu njezine kralježnice i razvezali ga, dok je
jezikom dražio šupljinu u dnu njezina grla. Omotao je kraj vezice oko prsta i
polako povukao dok je jezikom lizao duž njezinog vrata.
Uzdahnula je od užitka, a od tog uzdaha haljina je olabavila na njezinu
tijelu. Jeremy je bio potpuno izgubljen.
Podigao je ruke do njezinih ramena i lagano povukao. Njezine ruke su se
spustile uz bok. Sjena joj je prekrivala lice i tijelo, ali tanki snopovi svjetlosti
prolazili su kroz rešetku i pozlatili joj siluetu. Jedan pramen crvene kose pao joj
je preko čela. Zraka svjetlosti lebdjela joj je preko obraza. Tanka zlatna vrpca
protezala se preko ramena dok su joj se prsa dizala i spuštala sa svakim udahom.
Prekrasna.
Riječ je odjeknula kroz njegov um, ispunila mu dah, plesala mu na
usnama. Ali nije se usudio izreći je naglas. Sve dok traje tišina, trajat će i ovaj
trenutak. Ruka mu je krenula prema onoj zlatnoj vrpci svjetlosti koja se vrtjela
preko njezina ramena. Prstima je istraživao, gledajući kako se svjetlost kreće po
njegovoj brončanoj koži i zelenoj tkanini njezina rukava. Zatim je polako
prešao jednim prstom preko vrha njezina ramena, prema vratu i zakačio ga
ispod ruba raširenog muslina.
Čekao je. Čekao da se ukoči ili zaplače. Čekao je da odstupi ili protestira.
Nije. Maknuo je tkaninu za centimetar. Dva. Još malo – tek toliko da zlatna
vrpca svjetlosti klizi po glatkoj, goloj koži. Prešao je prstima ponovo, a ona je
zadrhtala od njegovog dodira.
Jeremy je mnogim ženama skidao haljine, ali ovo je bio nepoznat teritorij.
Neke su željno pomagale; druge su pokazale otpor. Lucy nije uradila ni jedno
ni drugo. Samo je čekala u tami. Ponovo joj je pomilovao rame palcem i opet je
zadrhtala. Drhtaj straha? Ili užitka? Nije mogao reći. Možda ni ona nije znala.
Zatim je ruku stavila na njegova prsa, polako istražujući sve do vrata,
zavlačeći je u njegovu otvorenu košulju. Vrhovi njezinih prstiju žarili su greben
njegove ključne kosti. Dodir je bio topao i mekan na njegovoj koži, poput daha.
Rukom mu je stegnula rame. Potom je palcem prešla preko njegovih mišića
odvažno ga milujući, a Jeremy je zadrhtao. Naslonio se na čvrstu ploču od
ebanovine i drhtao kao list. Drhtao od tog mekog dodira, izvanredno nježnog i
nimalo bojažljivog. Drhtao je od spoznaje da se ona, za razliku od drugih žena,
ne zna poigravati ili glumiti stidljivost. Željela je da je dodirne. Željela ga je
dodirnuti. To je bila jednostavna istina – a ta istina ga je natjerala da se trese od
nepodnošljive potrebe.
Raširio joj je prste preko ramena i polako povlačio gornji dio haljine. Sa
svjetlosti koja je dopirala kroz rešetku, dolje u sjenu, gdje je dodir bio njegov
jedini vodič. Tkanina se kratko opirala pa je grublje povukao i uspio je skinuti.
Ugurao je prste ispod ruba njezinog steznika i čvrstu nabreklinu njezine dojke
izvukao na dlan. Uvukla je dah.
Nježno joj je obuhvatio dojku, puštajući da mu topla težina ispuni ruku.
Prešao je palcem po mesu. Bila je meka. Tako meka. Nezamislivo slatka na
dodir, poput šećera koji se topi pod vrhovima prstiju. Kliznuo je palcem preko
napetog vrha njezine bradavice, a ona je uzdahnula. Opet ju je okrznuo, i opet
je uzdahnula. Zatim je pritisnuo palac na bradavicu, kružeći i milujući napeto
meso dok nije počela stenjati.
Htio ju je ljubiti. Pokriti njezina usta svojim, natjerati je da stenje ponovo,
i ponovo, i upijati taj meden zvuk. Ali tada joj je prst prešao preko uskog
pupoljka njegove bradavice i on više nije imao snage pomaknuti se. Vraćala mu
je za sva njegova slatka mučenja, a on ju je pustio. Pustio je da ga zadirkuje,
štipka i pritišće, bez mrvice zdrave pameti, dok ga sve nije boljelo od čežnje.
Kad više nije mogao podnijeti, podigao joj je dojku na dlan, a drugom
rukom odgurnuo njezinu sa svojih prsa. Sagnuo se iznad dojke, obgrlivši u tami
tu slatku mekoću, a onda uvukao bradavicu u usta.
Dragi Bože. Milostivo nebo.
Bila je topla i slatka, ružičasta i predivna. Glavu je sagnula uz njegovu, tako
da je prekrila kovrčava kosa i očešala mu vrat i obraze. Dahtala je i teško disala
uz njegovo uho, a bokovi su mu se trzali sa svakim uzbuđenim jecajem.
Stopila se s njegovim tijelom i objema rukama ga stezala za ramena,
prianjajući uz njega kao da je on njezino sidro na zemlji. Kao da bez njega može
odletjeti, ili se raspasti, ili umrijeti. I dok je on obožavao njezine dojke, sisao i
jezikom lizao bujno, slatko meso, kroz um mu je proletjelo pitanje – lukavo i
zlobno.
Tko je on njoj bio, ovdje u mraku? Jeremy, ili stranac, ili – najstrašnija
pomisao i posve vjerojatna – netko drugi poznat oboma?
Da je pozove imenom... bi li ona znala njegovo?
„Lucy“, dahnuo je.
Čak joj je i ime bilo poput poljupca. Erotična, razvratna kolekcija zvukova.
Mrmljao je njezino ime iznova i iznova, polako je ljubeći po grudima.
Liznuo je L preko bradavice, stisnuo usne oko senzualnog, zaobljenog
samoglasnika i ispustio ime u siktaju vrućeg daha.
Bila je meka, uzdišući rajski u njegovim rukama, a on je bio zloban i
proklet. Samo to nije bilo dovoljno. Htio je više, trebao više. Više od nje.
Vraćao se poljupcima natrag prema vratu i podigao ruke do dekoltea
njezine haljine, gužvajući tkaninu oba rukava. Oklijevao je i čvrsto stiskao
muslin, sve dok se nije činilo da će ga rastrgati. Tad mu je jezikom dodirnula
uho s tihom molbom, tako lagano da je u trenutku pomislio da mu se učinilo.
Dvaput. Nije pogriješio.
Neobično zastenjavši strgnuo je korzet i potkošulju preko ramena.
Oslobodila je ruke, puštajući rukave da se spuste do bokova. Zatim su joj ruke
odletjele do ruba njegove košulje. Jednim brzim potezom izvukla ju je iz hlača
i gurnula ruke ispod nje klizeći po njegovim prsima.
Užitak ga je probio kao deset oštrih strelica dok mu je prstima pritiskala
meso. Po koži mu se zapalilo deset malih požara koji su se rasplamsavali ravno
prema njegovom središtu. A onda... o, Bože… a onda. Tih deset prstiju koji su
ga mučili počelo se pomicati. Lutali su kožom i širili plameni trag po svakom
djeliću njegovog torza. Stiskali mu bradavice, upleli se u dlačice koje su mu
prekrivale grudi i slijedili njihov trag do trbuha.
Zatim ga je rukama obgrlila oko leđa i naslonila se na njegova prsa.
Protrljala je usne preko njegova grla. Opet. Opet. Njezini poljupci padali su
poput kišnih kapi u pustinji i cvrčali na njegovom izgorjelom mesu. Sagnuo je
glavu i pronašao ustima njezina. A onda se oluja prolomila.
Navukao ju je na svoja bedra,. Previjala se u njegovim rukama, utisnuvši
nokte u meso na njegovim leđima, dok je on pljačkao njena usta. Grudi su joj
se trljale o njegova prsa kroz jedan sloj tkanine. Ruke su mu lutale po glatkoj
koži leđa, privlačeći je bliže, gnječeći nježno, ukusno, meko tijelo uz svoja tvrda
prsa i bolne prepone. Posegnuo je dolje da obuhvati rukama bujnu stražnjicu i
privuče joj je bokove uz svoje.
Ona uzdahne, prestravljena. Zatim se ponovo izvije uz njega, a uzdah se
pretvorio u stenjanje. Jeremy je gorio, a njezin zadihan jauk kao da je bacio
rakiju na plamen. Držao ju je prikovanu uz sebe, ljubio joj vrat i dražesnu
krivulju njezina golog ramena. Ljuljala je bokove uz njegove iznova i iznova,
sve dok nije počela dahtati.
Potražila je njegove usne i prekrila ih svojima, a on je okusio očajno
pitanje u njezinu poljupcu. Jurila je prema nepoznatom odredištu i trebala ga
je da joj pokaže put. I Bože, htio joj je pokazati. Pokazao bi joj sve ono za čim je
žudjela. Doveo bi je do vrhunca užitka, tamo gdje je nijedan drugi muškarac
nije doveo. Bit će njegova i više ničija i znat će koji ju je muškarac doveo tamo.
Izgovorit će njegovo ime.
„Lucy“, stenjao je uz njezina usta. Pustio je da jedna ruka klizi niz njezinu
nogu.
Moja, pomislio je, uhvativši je za bedro kad se ponovo izvila prema njemu.
Uvukao je ruku pod tkaninu njezine suknje, podigavši je do koljena. Ruka mu
je upuzala ispod nabora suknje i podsuknje, obuhvativši nogu u čarapi. Moja,
zavjetovao se, pomičući prste prema njezinu bedru, do mjesta gdje je završavala
gruba čarapa i počinjao glatki, gipki raj. Meso joj se treslo pod njegovim
prstima. Prekinula je poljubac i pustila da joj glava padne na njegova prsa.
„Lucy.“ Glas mu je bio slab i promukao. „Lucy, pogledaj me.“
Podignula je glavu, ali sjena joj je zatamnila lice. Nije je mogao vidjeti.
Nije ga mogla vidjeti Bila su dva stranca stisnuta zajedno u mraku.
Omotao je ruku ispod njezinog golog bedra i podigao je uz sebe,
zateturavši do tamnog ugla ormara. Jednim brzim potezom zamijenio je
njihove položaje, pritišćući je prema stražnjoj ploči od ebanovine. Djelići
svjetlosti ukrašavali su joj lice i plesali po vrhovima grudi. Zagledala se u
njegovo lice, raširenih zjenica, a zelene su joj oči bile gotovo posve crne. Usne
su joj bile natečene i tamnocrvene. Moje, pomislio je, uzimajući joj usta
pohlepnim poljupcem. Pozdravila je njegov jezik svojim, ali on se povukao.
Htio je vidjeti njezino lice, promatrati te prekrasne usne kako oblikuju slogove
njegova imena.
Polako ju je spustio, puštajući je da potone natrag na njegovo bedro. Izvila
se uz njega stenjući. Zatim se leđima priljubila za ploču od ebanovine i
zatreptala očima. Jeremy je pomaknuo ruku ispod njezine suknje, prelazeći
prstima po glatkoj unutrašnjoj strani njezina bedra. Ugrizla je usnicu dok su
mu prsti polako putovali prema gore, u vlažnu toplinu i guste kovrče. Kad je
prstima okrznuo njezin brežuljak, otvorila je oči.
„Da“, rekao je, opet lagano trljajući. Zadrhtala je i dah joj je zastao u grlu,
ali gledala ga je u oči. Da.
Dragi Bože, bilo bi tako lako. Nekoliko gumba, jedan brzi potisak i ona će
biti njegova. Sva njegova. Ali koliko god ju je želio, koliko god osjećao bol u
preponama, a srce mu je udaralo i cijelo tijelo se treslo od želje – nije je želio
tako. Morala je doći k njemu.
Morala je doći po njega.
Polako je pomicao prste uz nju. „Oh“, dahnula je, „o Bože.“
Moja, poželio je u sebi, gurnuvši prst u njezinu rastopljenu jezgru. Usta
su joj se otvorila. Njezin pogled je molio. Reci moje ime. Ne Božje, ni vražje, niti
bilo čije. Moje.
Kroz gustu, mošusnu maglu želje Jeremy je bio nejasno svjestan buke.
Prigušenih zvukova izvan ormara. Koraka. Glasova. Ali on je i dalje gurao prst
u njezin vrući, glatki omotač, a mali prigušeni krik kojeg je ispustila bio je jedini
zvuk na svijetu. Čvrsto je stisnula njegova ramena.
Reci moje ime, pomislio je.
„Toby“, prošaptala je.
 Zamrznuo se. Prsti su joj se ukopali u njegovo meso. A njegov prst je
iskliznuo iz nje.
„Dolazi“, šapnula je, izvlačeći se iz njegovog zagrljaja. Stisnula se uz
stražnji dio ormara i prekrila rukama gole grudi.
Koraci su zaustavili točno pred ormarom.
„A Lucy je sigurno ovdje.“ Tobyjev glas bio je prigušen debelim pločama
od ebanovine, ali jasan.
„Kako znaš?“ pitala je Sophia
„Ovdje se uvijek skrivala“, stigao je odgovor. „Izlazi, Lucy“, povikao je
Toby.
Lucy je pogledala Jeremyja, uspaničenog izraza. „Učini nešto!“
Učini nešto. Kako je Jeremy želio nešto učiniti. Puno stvari.
Prvo gurnuti šaku kroz vrata ebanovine, uhvatiti Tobyja za vrat i zadaviti
ga. Drugo pokupiti Lucy u naručje i pronaći vruće, glatko mjesto na kojem je
stao. I onda treća stvar... o dragi Bože, treća stvar.
Vrata od ebanovine počela su se ljuljati i razdvajati i kroz njih je svjetlucao
tanki nabor svjetlosti. Jeremy je zgrabio vijke za zaključavanje vrata i zabravio
ih. Držao je vijke čvrsto dok mu zglobovi nisu pobijelili, a nevidljive ruke opet
su pokušale zatresti vrata ormara.
„To je neobično“, rekao je Toby. „Mora da je zaključano.“
Vrata su se umirila, a Jeremy je popustio stisak na vijke. Zatim je zraka
svjetlosti ponovo probila tamu i on je još jednom stisnuo vijke. Ovaj put se nije
usudio pustiti. Sve dok se koraci nisu udaljili i glasovi izblijedjeli. Nekoliko
trenutaka nakon toga kad se konačno osvrnuo prema Lucy, bila mu je okrenuta
leđima i oblačila je natrag potkošulju i haljinu, navlačeći rukave preko ramena.
Jeremy je čeznuo da ih povuče natrag. Ali umjesto toga, čvrsto je povukao
vezice i vezao ih u tišini.
Položio je ruke na njezin struk i poljubio je u vrat.
„Lucy“, šapnuo je.
Povukla se.
„Sjetio se“, tiho je rekla. „Sjetio se nakon svega.“
 POGLAVLJE 11

Lucy je ležala na leđima i buljila u strop. Ležala je na vrhu brokatnog prekrivača,

a kosa se širila preko jastuka poput lepeze. Kad bi malo okrenula vrat, mogla bi
vidjeti netaknuti pladanj za večeru kako stoji na njezinom pisaćem stolu.
Sigurno je hrana već odavno postala hladna.
Još je nosila istu zelenu haljinu koju je obukla tog jutra. Kupku je otkazala,
kosa joj je bila nevezana – a kad je Marija posegnula da joj odveže vezice na
haljini, Lucy joj je praktički odgurnula ruku. Smiješno, prekorila je sebe. Imala
je potpuno apsurdnu ideju da bi njezina sluškinja bez tih par tankih slojeva
muslina i platna nekako shvatila.
Oh, ali kako ne bi? Kako itko može ne znati kad se to vidi na prvi pogled?
Zbog toga je pobjegla – požurila je ravno iz ormara u svoju spavaću sobu i više
se nije vratila u salon. Nije otišla na večeru i poslala je Mariju da ispriča priču o
ozlijeđenom gležnju. Možda više nikada neće pokazati svoje lice u javnosti – jer
će svi znati. Sigurno je pisalo velikim, crvenim slovima utisnuto na čelu...
Što točno? Sjedila za svojim toaletnim stolom dugi sat vremena i
proučavala svoj odraz pri svjetlosti svijeće, pokušavajući pronaći pravu riječ.
Bludnica? Poljubiti muškarca bila je prava stvar. Vrlo ugodna stvar.
Iskušavanje muškarca da vas poljubi bila je druga stvar, podjednako velika. Ali
ovo... ovo je nadilazilo sve. Uvukla je muškarca u zatvoreni prostor, na brzinu
se skinula i bacila na njega tako snažno da se zalijepila. Lucy nikada nije tvrdila
da je autoritet u definiranju ženskog ponašanja, ali znala je razliku između
dobrog odgoja i... pa, zapravo lošeg odgoja.
Budala? Možda je to bila ta riječ. Jer naziv <->prokleti veliki imbecil’
vjerojatno ne bi bio prikladan. Ako se Toby oženi sa Sophijom Hathaway, Lucy
ne bi imala koga kriviti osim sebe. Mogla je razgovarati s njim dok su se vraćali
iz šume, ali nije. Trebala je potjerati Jeremyja kad je provalio u njenu garderobu,
ali nije. Nije htjela i nije, a dok živi neće moći shvatiti zašto.
Upropaštena? Lucy je znala da bi većina ljudi tako mislila. Ali nju nije bilo
briga što većina ljudi misli. U ovom trenutku, ona se brinula samo za mišljenje
dviju određenih osoba. Pa, možda tri. Ona sama je bila najvažnija među njima.
A Lucy se ni najmanje nije osjećala <->upropašteno’. Osjećala se drugačije.
Izvrsno i oplemenjeno.
Druga riječ bockala ju je na rubu uma. Pokušala ju je odgurnuti. Ali ta
riječ se uvijek se vraćala. Najjednostavnija etiketa od svih i najnerazumljivija
dosad.
Njegova.
Sama pomisao na tu riječ odzvanjala je u njoj poput trzaja tetive luka.
Cijelo tijelo vibriralo joj je od strašne, nepodnošljive činjenice.
Bila je označena. Bila je njegova. Nije li to ono čega se zapravo bojala, da
će svi to moći pročitati na njezinu licu? Nije li usnama ispisao to po njezinu
tijelu i zapalio joj kožu dodirima? Još i sada je osjećala njegov pečat koji ju je
svrbio ispod tkanine haljine. Osjećala je kako se zabija u njeno meso.
Njegova.
Njegova bludnica. Njegova budala. Jedino njegova i upropaštena za bilo
koga drugog.
Lucy je trepnula prema stropu. Zatim je pritisnula dlanovima oči i
izbrisala svijet.
Prokletstvo.
Proklet on. Prokleta ona. Prokleti, prokleti, prokleti.
Nije trebalo biti ovako. Ona nije stvar na koju netko polaže pravo. Plijen
kojeg treba uloviti. Nikad nije željela to poniženje Sezone u Londonu. Očajnu
gnjavažu da bude uvijek dotjerana, nalickana i paradira pred visokim društvom.
Ponižavajuće čekanje da neki paun prijeđe preko dvorane šepureći se, gurne joj
prsten na prst, zalijepi svoje ime preko njezinog i utisne joj na čelo „Njegova“
da cijeli svijet može pročitati. I groznu sramotu ako nijedan muškarac nije ni
pokušao.
Bila je Diana. Bila je božica lova. Željela je izabrati. Odabrala je, podsjetila
se Lucy. Odabrala je Tobyja. Poznati lik lebdio je u tami iza njenih kapka.
Zlatno-smeđe kose. Naglašenih jagodica i s jamicom na bradi. Vedrih očiju i
velikodušnih, nasmijanih usta. Poželjela je da je njezin. Željela ga je svakim
djelićem svoje volje i svakim centimetrom svoga tijela.
Svakim centimetrom... osim malenog djelića mesa ispod lijeve ušne
školjke. Taj komadić je želio nekog drugog. Neke druge usne. Ne ona
velikodušna, nasmijana usta, nego odlučne, tvrde usne koje su njezinu kožu
rastalile poput vatre. Taj sitni, izdajnički komadić njezinog mesa koji je
proglasio svojim. Položila je prste u meku šupljinu vrata, a puls joj se ubrzao
pod njima.
Pobunio se još jedan dio nje. Greben ključne kosti. Prevukla je prstima po
toj tankoj liniji koja kao da je imala svoju volju i koja je čeznula osjetiti dodir
gustih obrva i vlažne kose, tamne poput ebanovine. Nije to više bila njezina
ključna kost, nego njegova.
A onda su joj se grudi podigle upirući se u korzet. Čeznule su da ih
oslobode njegove ruke. Ispružila je dlanove nad njima, a bradavice su se podigle
od tog dodira. Njegova, njegova, tvrdile su u tandemu. Lucy je bila nadjačana.
Njezina se odlučnost topila i tijelo zajedno s njom. Umom su joj se kovitlale
sjene i mrlje svjetlosti prošle kroz rešetku na vratima ormara, a koža joj je
gorjela od njegovih milovanja u tami ormara. Ponovno je oživjela ona bol od
uzbuđenja među njezinim nogama. Mjesto na kojem je njegov nježni napad
uništio njezinu volju. Mjesto koje je tako lako, lako spremno moglo biti
njegovo, i željelo je to upravo sada.
Da Toby nije došao... Cijelo joj se tijelo uzbudilo od pitanja, izgaralo da
sazna odgovor. Ruke su joj se spustile niže, milujući trbuh.
Lagano kucanje na vratima trgnulo ju je iz sjećanja i izvuklo iz ormara...
opet. Sjedila je u krevetu.
„Lucy, ja sam.“
Lucy odgurne rezu i otvori vrata. Sophia je stajala u hodniku, umotana u
plavi svileni ogrtač. Zlatna joj je kosa bila labavo vezana, i prelijevala se preko
ramena u mekim valovima.
„Mogu li ući?“
Lucy je otvorila vrata s tihim pozivom i Sophia je ušla.
 „Došla sam vidjeti osjećaš li se bolje“, rekla je i skočila na rub kreveta.
Gledala je sumnjičavo Lucyne gležnjeve u čarapama.
Potom se njezin pogled podigao do Lucynih rumenih obraza. „Ali
usuđujem se reći da jesi“, rekla je, podignuvši obrvu. Nasmiješila se. „Zapravo,
stvarno dobro izgledaš.“
Lucy je sjela za svoj pisaći stol i uzela žemlju s pladnja s večerom. Odgrizla
je komadić i bijesno je prožvakala. Gospode, baš je bila gladna.
„Nestala si danas popodne“, optužila je Sophia. „I lord Kendall. Ne možete
očekivati od mene da vjerujem u slučajnosti.“
Lucy je uzela još jedan zalogaj kruha i slegnula ramenima.
Sophia je poskočila na rubu kreveta. „Lucy! Znaš da mi moraš reći što se
dogodilo.“
„Ništa se nije dogodilo.“
Sophia je napućila usne. „Znam razliku između nečega i ničega“, rekla je,
naslonivši se na laktove. „A tvoj izraz lica ne znači ništa.“
„Ne?“ Bilo je to baš kao što je Lucy sumnjala. Jedan pogled na njezino lice
i Sophia je znala. Nikad više neće moći napustiti svoju sobu. Zatim se prisjetila
Sophijine prekinute „šokantne“ priče tog jutra. „Dakle, ispričaj mi nešto o
nečem“, rekla je, „a ja ću tebi reći da li se ovo popodne uklapa u definiciju.“
Sophia se poigravala čipkastim dekolteom svog ogrtača. „Da ti pričam o
Gervaisu?“
„Gervais?“ Znači, nešto je imalo naziv.
„Bio je moj učitelj slikanja. I moj učitelj za umjetnost strasti.“ Uzdahnula
je i legla ravno na krevet. „Božanstveno zgodan. Mršav i jak, s crnom crncatom
kosom, srebrnim očima i dugim, isklesanim prstima. Bila sam ludo zaljubljena
u njega. Možda još uvijek jesam.“
Lucy se skoro ugušila zalogajem žemlje. Natočila je čašu klareta i popila
gutljaj. Zatim još jedan. Kad je ispila čašu, privukla je koljena do prsa i smotala
se u fotelji. Sophia je još ležala ravno na krevetu i zurila u strop. Bose noge
visjele su joj preko ruba i ležerno je prekrižila gležnjeve.
„Pa?“, pitala je Lucy. „Sigurno ne misliš stati ovdje.“
 „Sve je počelo sa skiciranjem“, rekla je Sophia prema stropu. „Ispitivala
sam Michelangelovog Davida. Samo mala skica ugljenom s ilustracije u knjizi.
Nisam mogla baš dobro uhvatiti mišiće na podlaktici i postala sam tako
uznemirena. Gervais mi je to pokušao objasniti, ali riječi nije mogao prevesti na
engleski, a ja nisam uspjela razumjeti njegov francuski. Zatim je iznenada ustao,
skinuo kaput i raskopčao rukav košulje. Primio me za ruku i stavio je preko
zapešća. Prevlačio je mojim prstima po svakom centimetru podlaktice, prateći
svaki napeti mišić i tetivu. Bio je tako čvrst, tako jak...“
Sophia se prevali na bok, naslonivši se na jedan lakat. „Smatrat ćeš da sam
zločesta, ali nije me briga. Bit ćeš u pravu. Ja jesam zločesta. Htjela sam mu
rastrgati košulju i dodirivati ga posvuda.“
Lucy uopće nije mislila da je Sophia zločesta. S obzirom na njezinu sličnu
reakciju u ormaru, mislila je da je Sophia potpuno dobra. Zapravo, obrazac
ponašanja malo ju je umirio. Sophia nije bila kriva, a ni ona nije bila kriva. Jasno
je da je pogled dobro oblikovane mišićave podlaktice nagovarao ženu na
potpuni bezobrazluk. Kako drugačije objasniti izum manžeta?
„A jesi li?“
Sophijina su se usta nakrivila u polu-osmijeh. „Ne tada. Tek mnogo
kasnije.“
Vrhovima prstiju prelazila je preko uzorka na brokatnom prekrivaču.
„Znaš, skicirala sam ga. Sve na njemu.“
„Sve? Čak…“
„Da, čak. I ja sam dopustila njemu da nacrta cijelu mene.“
Lucy je pljesnula rukom preko usta i nasmijala se u dlan.
A Toby je mislio da je Sophijin pladanj za čaj vješto napravljen? To je
pojmu „sposobnosti“ dalo potpuno novo značenje. „Nisi.“
„O, ali jesam.“ Sophia je prebacila ruku na svoje srce. „I nakon što me
nacrtao, oslikao me.“
„Misliš na portret? Ili minijaturu?“
„Ne ne. Nije naslikao mene. Oslikao me. Skinula sam svu odjeću i
ispružila se na krevetu, a on je i posljednji centimetar mene natapkao bojom.
Rekao je da sam bijela i glatka, poput praznog platna. Njegovog platna. Slikao
je male vitice vinove loze na mom trbuhu...“
Sophijini prsti kružili su preko trbuha. Zatim joj je ruka pronašla krivulju
dojke. „I cvijeće ovdje – orhideje i lavandu.“ Zatvorila je oči i uzdahnula.
„Pravila sam se da imam gripu i odbila sam se okupati tjedan dana.“
Lucy je zurila u nju u strašnoj tišini. Pitanja su joj se zaglavila u grlu.
Kad je Gervais mazao Sofiju bojom, je li je i tamo gladio? I je li osjećala
istu nepodnošljivu, čudesnu bol kakvu je Lucy osjećala... i još uvijek osjeća? I
jesu li gospodin i gospođa Hathaway ikad čuli za pratilju?
Sophia se ponovno okrenula na leđa i objema rukama prešla preko srca u
naletu romantične agonije. „O, Gervais“, uzdahnula je. „Volio me je. Je. Je
t’aime, rekao bi. Je t’adore, ma petite. Izgovarao je to iznova i iznova dok je...“
Sophijin glas se stišao, a Lucy je htjela vrisnuti. „Dok je što?“
Sophia ju je superiorno pogledala. „Zar ne znaš?“
„Uh... da, dobro.“ Lucy pocrveni. „Mislim, jeste li otkriveni?“ O moj Bože,
a Lucy je mislila da je ona uništena. Malo prepucavanja u ormaru nije bilo ništa
prema burnoj aferi s tutorom. I to s Francuzom! Ako se to ikad bude saznalo,
društvo nikada neće oprostiti Sophiji. Njezinih dvadeset tisuća funti mogla je
objesiti mačku o rep. Kad bi se takav skandal ikad otkrio, niti jedan gospodin iz
visokog društva ne bi je uzeo.
Dlačice na Lucynu vratu naježile su se. Ni Toby je ne bi uzeo.
„O, ne“, reče Sophia. „Nikada nas nisu otkrili. Posvađali smo se i ja sam
ga potjerala.“
„Posvađali? Zbog čega?“
„Sir Toby je tražio dopuštenje da mi udvara, a moji roditelji su bili
prezadovoljni. Bila sam očajna. Rekla sam Gervaisu da želim pobjeći. Možda bi
mogli imati malu kućicu uz more. Provoditi dane slikajući i noći strasno vodeći
ljubav. Naš vlastiti djelić raja.“ Trgnula se. „Ali Gervais je odbio.“
„Ali zašto, ako te je volio?“
„Sumnjao je u moju odanost. Rekao je da ću provesti život žaleći što sam
se udala za njega i da će bol zbog skandala i siromaštva zasjeniti našu radost.
Rekla sam mu da nije u pravu. Molila sam, molila, vikala i ljubila ga... ali nisam
ga mogla pokolebati. Pa sam ga potjerala.“ Prebacila je ruke na lice. „O,
Gervais!“ Zacviljela je. „Mon cher, mon amour. Oprosti mi.“
Lucy si natoči još jednu čašu klareta.
Sophia je otkrila oči i ispružila ruke na obje strane. „Okusila sam strast,
Lucy“, rekla je, činjeničnim tonom. „A sada kad jesam – ne znam kako ću
izdržati bljutav, društveno prihvatljiv brak. Uzeti ljubavnika, pretpostavljam.
Ali i sama ideja se čini tako... nespretna.“
„Ne osjećaš strast prema Tobyju“, rekla je Lucy, oprezno progutavši.
„Kako bih mogla? On priznaje da se brine za mene, ali jedva da me gleda.
Poljubac u ruku, lijepa fraza tu ili tamo... sve tako odmjereno, tako pravilno.
Ništa od istinske želje.“ Sophia je ustala. „Nemam velika očekivanja. Ne
očekujem vrstu sirove, životinjske strasti koju sam poznavala u naručju
Gervaisa. To može doći samo jednom u životu.“
„Zaista?“ Lucy nabora nos. „Samo jednom?“
„Ali kad bi mi samo Toby pokazao djelić nade.“ Sophia privuče noge na
krevet i prekriži ih ispod sebe. „Samo jedna gesta čiste, nesputane romantike.
To je sve što želim. Da skine kaput. Uvuče me u naručje. Sruši me s nogu. Ali
nije, nikad, ni jednom. Nadala sam se da će doći taj trenutak danas. Nisam se
uopće skrila, znaš. Brojila sam deset i vratila se ravno u salon.“
„Stvarno? I što si učinila?“
„Najsramnije stvari koje se mogu zamisliti. Ponudila sam da mu
pomognem brojati. Samo se nasmiješio. Rekla sam: ‘Ne smijemo viriti’, a zatim
sam se nagnula nad divanom dok mi grudi skoro nije izletjele iz haljine. I stavio
je ruku preko očiju! Prišla sam mu, uzela ga za ruku i zadržala je u svojoj.
Oduvijek sam bila tako drska. I što je rekao? Koja mu je tema prvo pala na
pamet?“
„Geometrija?“
„Gore! Ti!“
„Ja?“ Lucyna se glava okrenula. Ili se možda soba zavrtjela oko nje. Bez
obzira na razlog, željela je zauvijek zadržati to vrtloženje. Dotaknula je čašu s
vinom i ispila preostalu tekućinu.
„Da ti. Samo je lagano stisnuo moju ruku i rekao: ‘Idemo pronaći Lucy.’
U tom trenutku sam te iskreno mrzila.“ Sophia je pogledala u nju, a zatim bacila
pogled na napola punu bocu uz Lucyn lakat. „Namjeravaš li sve to popiti sama?
Ne bih te toliko mrzila kad bi podijelila.“
Lucy se nasmiješila. Sophia Hathaway bila je dobrodošla mrziti je koliko
želi. Tako dugo dok nema Tobyja. Napunila je čašu i pružila je Sophiji koja je
progutala sadržaj u jednom dugačkom gutljaju, a potom pružila čašu za još. „Još
uvijek si u prednosti“, Sophia je odgovorila na Lucyn pogled pun zabave.
Lucy je opet natočila, misli su joj se vrtjele poput vina u čaši. Toby nije
osjećao strast prema Sophiji. Sophia nije nimalo marila za Tobyja. A Gervais...
Gervais je bio odgovor na molitvu. Znak odozgo. Bilo bi pogrešno ignorirati
znak, rekla je Lucy sama sebi. Doista drsko.
„O, Gervais“, Sophia je lamentirala u drugu čašu klareta. „Kad bih samo
mogao... oh, ali to je nemoguće. Živimo u različitim svjetovima.“
„Ništa nije nemoguće ako ti je dovoljno stalo. Moraš mu pisati.“ Lucy
odgurne pladanj za večeru. Otvorila je ladicu pisaćeg stola i izvadila list papira
i pero.
„Pisati mu?“ Sophia oštro podigne pogled. „Pismo? Kakva ideja. Nije
moguće.“
„Zašto ne?“ Lucy otvori bočicu s tintom.
„To je samo... on nije... Stvarno ne mogu.“ Sophia je žvakala svoj palac.
„Oh, ali moram.“
„Moraš.“ Lucy je ustala sa stolice i ispružila se na prekrivaču.
Sophia je odmahnula glavom. „Ne, piši ti. Moje će ruke drhtati.“
„U redu.“ Lucy je sjela i umočila pero u tintu. „Kako početi?“
„Mon cher petit lapin“, diktirala je Sophia.
„Ako ću pisati, to će morati biti na engleskom. Francuski mi je gadan.“
„Vrlo dobro“, uzdahnula je Sophia. „Dragi moj mali zeko.“
Lucy nije pomaknula pero. „Sigurno se šališ.“
 „Nikako.“
„Tvoj zeko? I ‘dragi, mali’ uz sve to? Jesi li sigurna da ne bi voljela početi
s nečim malo manje... krznenim? ‘Dragi Gervais’ čini se vjerojatno najboljim
izborom.“
„Ali tako sam ga uvijek zvala“, inzistirala je Sophia. „A ako je pisano
tvojom rukom i na pogrešnom jeziku, on nekako mora znati da sam to zaista
ja.“
Lucy slegnu ramenima. „Moj... dragi... mali... zeko“, škrabala je riječi dok
je govorila. „I onda?“
„Oprosti mi, dušo moja“, nastavila je Sophia. Ponovno se naslonila na
jedan lakat i gestikulirala čašom. „Žalim zbog naše svađe više nego što možeš
zamisliti. Sir Toby mi ne znači ništa. Samo ti si...“
„Samo trenutak“ prekine je Lucy. „Govoriš prebrzo.“, mahnito je pisala.
„Samo ti...... si... U redu, nastavi.“
„Samo ti si moja ljubav. Ne mogu te zaboraviti. Mislim na tebe stalno iz
dana u dan, a tvoje lice mi svake večeri ispunjava snove. Žudim za tobom.
Čeznem za tvojim dodirom. Kad zatvorim oči, moje se tijelo sjeti topline tvojih
ruku.“ Zastala je i otpila gutljaj vina. „Kad okusim vino na usnama sjetim se
tvog poljupca.“
„Ooh, to je jako dobro“, rekla je Lucy, umočivši svoje pero.
„Hvala ti. Jednostavno mi je došlo.“ Sophia je proučavala svoju čašu
klareta. „Ovo je jako dobro vino.“
„Pij onda.“
Sophia je zastala trenutak prije nego što je progovorila. „Ne sumnjam u
dubinu mojih osjećaja, niti u stalnost moje ljubavi. Dođi, molim te. Učini me
svojom na svaki način.“
Lucy je prigušila mali osmijeh.
„Što je?“ upita Sophia.
„To je samo... mislila sam da je to već učinio. Učinio te svojom na svaki
način.“
 Sophia je odmahnula glavom. „O, Lucy“, svjesno je rekla. „Postoji toliko
mnogo načina koje još nismo isprobali.“
Lucyne su se oči raširile. Skrenula je pozornost na papir.
„Čekat ću te noćas“, nastavila je Sophia, „i svake noći nakon ove.“ Čekala
je da Lucyno pero prestane grebati. „Sva moja ljubav – ne, čekaj. Sva moja
besmrtna i vječna ljubav... Tvoja sam i ti si moj... Potpis, tvoj mali kupus.“
„Dragi Bože.“ Lucy je pogledala preko ramena prema Sophiji. „Prvo
zečevi, sada kupus?“
„Lijepo zvuči na francuskom.“
„Pretpostavljam da ću ti vjerovati na riječ.“
„Učini tako. Ton petit chou.“
Lucy je odmahnula glavom. „U redu. Kupus. Ili bolje, tvoj kupus.“ Lagano
je puhala preko papira dok se tinta nije osušila, a zatim ga presavila. „Kuda?“
Sophia je dala adresu koju je Lucy poslušno prepisala. Okrenula se prema
Sophiji, podižući dekanter i jednu obrvu, a Sophia je željno ispružila svoju čašu.
Lucy je u čašu natočila pola preostalog vina. Ostalo je popila izravno iz
dekantera.
„À notre santé6“, rekla je Sophia, podižući čašu na usne. „Et à l’amour7.“
Iskapila je čašu i pustila da joj isklizne iz ruke dok se spuštala u ležeći položaj.
„Vjerujem da sam pijana.“
Lucy se nasmijala. „Vjerujem da jesi.“
Potom se Sophia prevrnula na trbuh i zakopala lice u podlakticu. Ramena
su joj se tresla. Lucy je trebalo nekoliko trenutaka da shvati da se nije smijala,
već jecala.
„Sophia?“ Lucy je nježno sjela na krevet. Pružila je ruku i nespretno je
potapšala po ramenu, tražeći u glavi neke utješne riječi. Prokletstvo. Još jedna
situacija u kojoj nije znala kako da postupi. Nije bila osobito uspješna u tješenju
— ni u davanju, ni u primanju utjehe.

6
franc. Za naše zdravlje!
7
franc. I za ljubav.
 „Oh, Lucy, što će biti sa mnom?“
„Zašto, pobjeći ćeš s Gervaisom. Imat ćete svoju malu kućicu uz more.
Slikanje, vođenje ljubavi. Kuniće, kupus. Bit ćete nevjerojatno sretni.“
„Kad bih ti samo mogla povjerovati.“ Sophia podigne glavu. Oči i nos su
joj bili crveni. Glasno je šmrcala.
„Vjeruj mi“, rekla je Lucy. Ispružila se pokraj Sophije na krevetu, legla
ravno na trbuh i zabila ruke ispod brade. „Ne želiš se vjenčati s Tobyjem Ako
ga uhvati i najmanja prehlada, odlazi u krevet i kuka kao da je podlegao
trbušnom tifusu. Uzet će tvoj miraz i potrošiti ga na nove čizme. Ili će ga
izgubiti na kartama. U kartama je beznadežan.“
„Oh, nemoj me uspoređivati s njim!“ Sophia se nasmiješila i obrisala
obraze. „Nekad se sve činilo tako drugačije, zar ne? Kad smo bile djevojke? Ako
smo nešto zamislile, duboko to željele i svim srcem vjerovale, to se i ostvarilo.“
Povukla je prekrivač i ugnijezdila se ispod plahte. „Kad sam bila
djevojčica“, rekla je, zabacivši zlatnu kosu preko jastuka, „imala sam
porculansku lutku koju sam zvala Bianca. I uvijek sam vjerovala da Bianca
može postati stvarna. Kad bi mi smetala dadilja, kad bi pojela svu kašu i kad bi
vjerovala u to cijelom svojom dušom, ona bi jednog dana oživjela. Hodala bi,
razgovarala i igrala se sa mnom poput prave djevojke.“
Obrve su joj se namrštile. „Nikad nije, naravno. Ali smiješno je – još uvijek
nisam sigurna zašto. Tu je očit odgovor – zato što Bianca nikada nije bila više
od komada porculana i nekoliko krpica tkanine. Ali nekako i dalje nisam
uvjerena u to. Možda zato što nikad nisam pojela svu kašu.“
Lucy je povukla drugi rub pokrivača i upuzala ispod njega. „Kad sam bila
djevojčica, mislila sam da ću se, ako zatvorim oči i poželim to dovoljno jako,
naći u Tortoli kad ih otvorim.“
Sophia je zatvorila oči i kimnula u jastuk. Glas joj je bio postao prigušen
od vina i pospan. „Bila si hrabrija od mene. Ja sam mislila na Veneciju.“
 POGLAVLJE 12

Lucy je otvorila vrata i zavirila u hodnik. Sluga stacioniran nasuprot sobe tete
Matilde, naslonio se za zid, a naprašena perika pospano se nagnula. Tiho je
zakašljala, ali sluga se nije pomaknuo. Kad je napregnula uši, mogla je razabrati
slab ritam njegovog hrkanja.
Ušla je u hodnik i tiho zatvorila vrata za sobom, prepuštajući Sophiju
njezinim vinom natopljenim snovima. Krećući se što je brže moguće, a da ne
ugasi svijeću, krenula je niz hodnik. Držala je uvježban pogled na pohabanom
tepihu sve dok nije stigla do početka stuba.
Papuče su joj lagano klizile po izlizanom drvetu dok se tiho spuštala
sigurnim koracima niz stepenice. Spretnim skokom zaobišla je treću stubu na
dnu. Znala je da škripi – i to još glasnije nego inače kad je vrijeme vlažno.
Zastala je na dnu stubišta. Kiša je postupno prestajala kako je noć
odmicala, ali vjetar je zavijao žestoko kao i uvijek. Ledeni propuh joj se kovitlao
uz vrat. Na trenutak je stisnula pismo među zube i čvrsto povukla šal oko
ramena. Ponekad se činilo da je Waltham Manor izgrađen od čipke, a ne od
kamena i žbuke.
Ušuljala se u Henryjevu radnu sobu. Vatra je dogorjela do pepela koji je
prekrio sobu blijedo-crvenim sjajem. Lucy je postavila svijećnjak na radnu
površinu stola od orahovine. Nekoliko je trenutaka mirno stajala, treptala i
čekala da joj se oči prilagode prigušenom svjetlu. Razaznala je ispred sebe ovalni
pladanj s pozlaćenim ivicama i pregrštom zatvorenih kuverti koje su čekale da
sutra budu poslane poštom.
Lucy otvori gornju desnu ladicu stola i počne pretraživati po njoj. Ladica
je bila do vrha puna pera, poslovnih knjiga i zgužvanih pisama. Konačno su joj
se prsti sklopili oko voska za brtvljenje kojeg je tražila. Držala ga je iznad svijeće
sve dok crveni vosak nije omekšao i počeo kapati, a zatim je zapečatila preklop
papira.
Držala je pismo na dlanu i lagano puhala da se vosak ohladi. To je bilo to.
Njezina budućnost. Ležala je točno tamo na dlanu, prerušena u nevini komad
papira i nekoliko strugotina tinte. Sagnula se da ga stavi na pladanj s ostatkom
pošte, ali nešto ju je nagnalo da zastane.
Što ako Gervais ne dođe?
Lucy se uspravi i stisne pismo na prsa.
Možda bi njegovi plemeniti instinkti pobijedili. Možda više nije volio
Sophiju Možda se preselio na neku drugu adresu. Jednom kad pismo pošalje,
više ga ne može vratiti. Njezina će budućnost biti u rukama francuskog slikara
koji ima sklonost kupusu. Slušajući Sophiju kako priča o tome, te su ruke bile
prilično sposobne – ali ipak.
Nije ga smjela poslati, shvatila je Lucy. Jednostavno pogrešno adresiranje
bolje bi poslužilo svrsi. Morala je samo pokazati pismo Tobyju i njegov plan da
se oženi Sophijom bio bi odmah zaboravljen. Njenih dvadeset tisuća funti bilo
bi privlačno kao dvadeset tisuća oštrih uboda u oči. Nijedan oslikani pladanj za
čaj ne bi mogao promijeniti tu činjenicu.
Ali Sophia bi bila slomljenog srca. I upropaštena.
Soba je bila hladna i puna propuha, ali Lucy je porumenjela. U mozgu joj
je bilo toplo i zamućeno. Nešto nije bilo u redu s njom. Pritisnula je nadlanicom
čelo. Možda je bila bolesna. Mora da ima moždanu groznicu, jer uopće nije
mogla razmišljati. Nije mogla odlučiti što učiniti, a bila je to situacija koja je
definitivno zahtijevala da nešto učini. Zar ne?
Lucy se osjećala kao da se cijepa napola, volja joj je bila podijeljena.
Osjećaj je bio potpuno nepoznat i vrlo alarmantan. Ovo je bilo gore od
moždane groznice. Ovo je bila neodlučnost. Neodlučnost nije bila dio njezinog
karaktera. Oduvijek je znala što želi i uvijek je znala kako to postići. Nije ustajala
i lutala sobama punim propuha usred noći kad je mogla biti u toplom i udobno
smještena u svom krevetu, sanjajući slatke snove koji bi uskoro mogli postali
stvarnost.
Ali opet, nikad nije svoju budućnost držala na dlanu ruke kao sada. Ako
je i osjetila neodlučnost prvi put do sada, to je možda zato, jer je ovo bila prva
stvarna odluka s kojom se ikada suočila. I nije li to ono što je oduvijek željela?
Izabrati?
Lucy je razmatrala mogućnosti. Razmišljala je o tome da pošalje pismo.
Da ga gurne pod Tobyjeva vrata. Razmišljala je da ga baci u vatru i promatra
kako se pretvara u pepeo. U mislima je prošla sve alternative, nadajući se da će
joj se neka jednostavno učiniti ispravnom.
Ali, ni za jednu nije osjećala da je ispravna ili jednostavna.
Prije tjedan dana znala bi što učiniti. Prije tjedan dana, sumnja je Lucy
bila strana kao prijateljstvo ili poljubac. Prije je svaki njezin dio – srce, um, tijelo
i duša – živio s jednom svrhom. Za jednu osobu. Ali onda se ušuljala u spavaću
sobu drugog muškarca, a zatim je Sophia uletjela u njezinu – a između se
dogodilo sto strašnih i divnih stvari. Odjednom su joj svi dijelovi – srce, um,
tijelo, duša – postali veći, snažniji, s vlastitim potrebama i željama.
A ta jedna svrha – ta jedna osoba – više nije bila dovoljna da drži sve
komade zajedno.
Dopustila si je razmišljati o nezamislivim riječima. Pustila ih da se
sudaraju duboko u njoj i tiho proviruju kroz pukotine njezine odlučnosti.
Ovdje, u mraku, gdje se mogla predomisliti, sve ih vratiti nazad i nitko neće
saznati.
Nisam zaljubljena u Tobyja.
Srce joj je i dalje kucalo. Svijeća je i dalje gorjela. Zemlja se nije otvorila i
cijelu je progutala. Pokušala je to reći ponovo, ovaj put naglas, ali tiho. Samo
šapat, koji se vrtio zrakom poput dima svijeće.
„Nisam zaljubljena u Tobyja.“
Bilo je tako jednostavno. Tako lako. Gotovo se nasmijala glasno zbog
apsurdnosti svega. Osjetila je olakšanje od toga. Činilo joj se kao da je provela
godine pokušavajući sačuvati dragocjeni život držeći se za konopac, viseći i
vrteći se u zraku sa svakim hirovitim povjetarcem – samo da bi se napokon
pustila i pala s visine od nekoliko centimetara na čvrsto tlo.
Ili čvrstu ebanovinu.
Pogled joj je poletio prema vratima. Kroz vrata i preko hodnika, do
sjenovitog udubljenja u kojem se skrivao njezin ormar. Samo što više nije bio
njezin ormar. Bio je njihov ormar.
Nije se imala kamo sakriti.
Pa, iako je napola očekivala da će doći – i iako je to imalo savršen,
nedvojben smisao – kad se Jeremy pojavio iza vrata i zastao ugledavši je, Lucy
se našla potpuno nespremna. Da je znala da će njegov pogled poslati val šoka
koji se valjao njezinim tijelom, zgrabila bi stol. Da je predvidjela da će izgledati
tako sjajno – odjeven u crni kaput prebačen bezbrižno preko otvorene košulje,
s tamnom kosom tako mekanom i razbarušenom – zapalila bi još svijeća. I da
je Lucy ikad pomislila da će taj muškarac pretvoriti njezine planove u kaos,
njezinu volju u vodu, a koljena u pravu kašu, ona nikad ne bi ušla u njegovu
sobu i poljubila ga one noći, prije manje od tjedan dana. Učinila bi to godinama
prije.

***

Šal joj je skliznuo na pod.

Jeremyju je srce poskočilo u prsima.
Nosila je istu haljinu. Prepoznao ju je čak i u prigušenom sjaju jedne
svijeće. Znao bi to i u mraku. Isti svijetlozeleni muslin koji je gladno ogulio s
njezina tijela, a zatim ponovno vezao s oštrim ubodima žaljenja. Na tu
spoznaju, njegovo je tijelo reagiralo brzo, burno. Usta su mu se osušila. Prsa su
mu se stegnula. Hlače također.
Nosila je istu haljinu. Nije se kupala. Sva mjesta koja je dodirnuo, sva
mjesta koja je poljubio – nešto njegovo još je bilo tu. Na njoj. Unutar nje.
Nije ga isprala
I Bože, nikad nije izgledala ljepše. Treperavo svjetlo ljubilo joj je obraze,
obrve, usne. Kosa joj je padala preko jednog ramena u kestenjastoj kaskadi.
Koža joj je blistala natopljena svjetlošću svijeće. Ili se možda svijeća utopila u
njezinoj ljepoti i izgorjela.
„Oh“, rekla je napokon. „Ti si.“
„Jesi li očekivala nekog drugog?“
 „Ne.“ Pogled joj je na trenutak odlutao, ali onda se vratio njemu. „Ne baš.“
Jeremy je htio prići bliže, ali nije mogao pomaknuti stopala. Došao je
ovdje s namjerom da ode, ali znao je da ni to ne može. Stajao bi na tom djeliću
zemlje dok se svijeća ne istopi, dok se sunce ne podigne ili zidovi dvorca ne
raspadnu u prašinu pred njihovim nogama.
Nigdje neće ići.
„Što radiš ovdje?“ Upitala je, prigušenim uzbuđenim glasom.
Željela je znati što on radi ovdje. Jeremy je zastao, razmatrajući što da
odgovori. Nije bilo pametno reći joj što točno radi u ovom trenutku. Zamišljam
te golu, bi li joj trebao to reći? Ili možda prisjećam se izuzetne mekoće tvojih
usana na svojoj koži? Vjerojatno ne bi željela čuti ni razmišljam kako šakama
obuhvaćam tvoje grudi.
Pročistio je grlo i stisnuo šake uz bok. Ne, vjerojatno je mudro ograničiti
odgovor na ono što je namjeravao učiniti. Prije nego što ju je ugledao u istoj
haljini. To je promijenilo sve. „Htio sam ostaviti poruku Henryju.“
„Htio si ostaviti Henryju poruku.“
Kimnuo je glavom.
„Ali sada nećeš.“
Odmahnuo je glavom. „Neću.“
„Zašto si se predomislio?“
„Ovdje si.“ To je dio istine. Čitav život si ovdje, a ja ne mogu podnijeti da
budem bilo gdje drugdje.
Ukočila se. Pogled joj se suzio. „Pa, tada ću jednostavno otići. Ostaviti te
da je napišeš.“ Odgurnula se od stola. Uhvativši papir između zuba, sagnula se
da skupi šal.
Bio je uz nju prije nego što je shvatio da je napravio korak. „Ne.“
Ustala je i prebacila šal oko ramena. Dok je papir i dalje držala uhvaćen
zubima, izvukla je kosu ispod biserno-sive vune šala. Napokon je uzela papir u
ruku. „Što – ne?“
„Idi.“
 U usta joj se upleo pramen kose i ona ga je ispuhala van. Jeremy je
namirisao vino. „Idem. Nema potrebe da režiš na mene.“ Počela se okretati od
njega, ali ju je uhvatio za zapešće.
„Ne. Idi.“ Izbacivao je riječi iz grla.
Lice joj je omekšalo. „Oh.“
Pogledala je u njegovu ruku koja joj je stezala zglob. Naglo ju je oslobodio.
Želio je uhvatiti daleko više od zgloba, žudio da je povuče u naručje. Ali nije.
Nije mogao više gledati kako ona bježi od njega.
„Samo mislim“, rekao je, ispravljajući kaput, „pretpostavljam da si došla
iz nekog razloga.“
„Namjeravala sam poslati pismo.“ Podignula je presavijeni papir.
„Namjeravala si poslati pismo.“
Kimnula je glavom.
„Ali sada nećeš.“
Zamišljeno je dodirnula pismom donju usnu. „Zapravo nisam još
odlučila.“
Bez razmišljanja je posegnuo i uzeo pismo iz njezine ruke. Ako nastavi
tako tapkati njime po usni, morat će je poljubiti. To nije uključivalo nikakvu
odluku. Jednostavno će je poljubiti. Naravno, sad, kad je držao papir u svojoj
ruci, Jeremy je shvatio da nije potrebno tapkanje pismom da ga izazove. Bila je
preblizu. Tako blizu njegovim ustima da ju je žudio okusiti. Imat će okus vina.
Pomislio je da korakne unatrag. Ali nije.
„Ti ne pišeš pisma“, rekao je, prelazeći palcem po neravnom voštanom
pečatu. Osjećaj ga je odmah podsjetio na ispucali saten njezine bradavice. Dah
mu je zastao. Trebao bi odstupiti. Nije mogao
„Ne pišem pisma. To je Sophijino. Zaljubljena je. Želi pobjeći.“
„S Tobyjem?“
Lucy je ugrizla usnu. „Ne.“
Slomio je pečat i raširio papir. Nije se potrudila zaustaviti ga. Brzo je
progledao sadržaj i ponovo je presavio pismo prije nego što ga je gurnuo u džep
kaputa na prsima. „Ne možeš to učiniti, Lucy Neću ti dopustiti.“
„Zašto ne? Ako je Sophia zaljubljena u drugog muškarca, zar ne zaslužuje
biti sretna? Ako je zaljubljena u drugog muškarca, zar Toby ne zaslužuje to
znati?“
Oči su joj bile bezazleno zelene, ali Jeremy su izgledale crvene. „Ne
pretvaraj se da to radiš zbog njih. Nije te briga što Toby ili Sophia zaslužuju.
Ovo je sve zbog tebe. Misliš, ako Sophia ispadne iz igre, da će se Toby vratiti
tebi. Neće.“
Oči su joj zasjale i podigla je bradu. „Zašto ne bi? Jer nisam elegantna i
sposobna? Jer nemam miraz?“
„Jer“, rekao je grubo i uhvatio je za ramena. Meka vuna njezina šala klizila
mu je pod prstima. „Jer mu ja neću dopustiti.“
Prišao joj je, smanjivši razdaljinu među njima, sve dok reveri njegova
kaputa nisu okrznuli korzet njezine haljine. Čekao je. Nije se povukla. Polako,
nježno, kliznuo joj je jednom rukom s ramena na vrat, ugurao joj prste u kosu
i stegao stražnji dio glave. Palcem je napravio mali krug, gladeći svileno meso
iza njezina uha. Uzdahnula je negdje duboko u grlu, a zvuk ga je učinio slabim.
Usne su joj umrljane od vina, a jezik je izašao kako bi ih navlažio.
Sagnuo je glavu prema njezinoj, a ona je raširila oči. „Oh, nemoj.“
Jeremy je ustuknuo kao da ga je ubola. Popustio je stisak na njezinu
ramenu. Ruka mu je olabavila u njezinoj kosi. Povukao je glavu.
Tada su se njezine ruke omotale oko njegova vrata, povlačeći ga dolje.
„Nemoj mu dozvoliti.“
***
Lucy je privukla njegove usne svojima. Je li zaista prošlo samo nekoliko
sati otkad ih je zadnji put okusila? Osjećala je kao da su prošli mjeseci. Godine.
I osjećala se ispravno. Upravo tako. Prokleto pismo i svi ostali. Ovo, samo
ovo je bilo ispravno.
Usne su mu bile čvrste i tople, ali nepomične. I zatvorene. Jedna mu je
ruka lebdjela iznad njezinog ramena, a druga negdje iza njezine glave. Lucy je
mogla osjetiti njihovu toplinu, ali ne i njihovu težinu. Ni njegov dodir.
Oklijevao je, znala je. Borio se protiv poljupca, borio protiv svoje želje. Mogla
je osjetiti tu borbu u njegovim prsima dok su se dizala i spuštala uz njezina.
Uvukla je njegovu donju usnu u svoja usta, nježno je usisavajući.
Zastenjao je negdje duboko u prsima, a zvuk ju je ohrabrio. Uhvatila je usnu
između zuba i stisnula je. Čvršće.
Usne su mu se razdvojile. Napokon. Kliznula je jezikom u njegova usta,
kušajući viski i olakšanje. Uvukla se u njegov otvoreni kaput i pritisnula grudi
na njegova prsa. A kad su mu ruke još uvijek oklijevale, uhvatila ga je za ramena
i skočila. Skočila je ravno s poda – i nije se srušila, jer ju je uhvatio u naručje.
Baš kao što je znala da hoće.
O da. Konačno. Jedna jaka ruka omotala joj se oko struka. Jedna joj je
obuhvatila glavu. Usne su prelazile preko njezinih ponovo i ponovo. Jezik je
milovao njezin. Svaki centimetar njegovog tvrdog, zagrijanog tijela pritiskao se
uz nju, pridržavajući njezinu težinu. Raj. Bila je noć i bilo je mračno, njegov je
poljubac bio čisti raj, ali Lucy nije vidjela zvijezde. Vidjela je oblake. Bijele,
paperjaste oblake i plavo, plavo nebo. Plavo poput njegovih očiju. Noge joj više
nikad ne trebaju dodirnuti zemlju. Plutala bi na ovom oblaku do kraja života. I
dulje od toga.
Omotala je noge oko njegovog struka. Ruka mu je kliznula da joj obuhvati
stražnjicu i čvrsto ju stegnuo uz svoje prepone. Još nije vidjela zvijezde. Postala
je zvijezda, koja je slobodno padala kroz tamu strasti, eksplodirajući i
pretvorivši se vruću bijelu svjetlost i plamen. Spustio ju je na stol, a kukovi su
im još uvijek bili prikovani. Sada joj je ljubio vrat, ližući je jezikom do uha.
Zatim se povukao. Nagnuo se nad nju, uhvativši je za ruke. Svjetlo svijeće
obasjalo mu je jednu stranu lica. Izgledao je napola čovjek, napola opasna sjena
– a Lucy ga je željela cijelog.
„Dodirni me“, prošaptala je. Bože na nebu, dotakni me prije nego što
izgorim baš na ovom stolu.
Trznuo se. „Čuješ li nešto?“
Lucy je čula mnoge stvari. Čula je kako joj srce kuca u prsima, a puls joj
odjekuje u ušima. Čula je njegov isprekidan, zadihan dah. Ona priljubi bokove
uz njegove. Tamo. Začula je stenjanje.
Zatvorio je oči i stisnuo čeljust. A onda je i Lucy to čula. Korake iznad
njih. Ne samo nekoliko, već mnogo. Korake koji koračaju niz stepenice. Škripu
treće stepenice.
„Ne opet“, rekla je, prekrivši lice rukama. „Ovo postaje smiješno.“
Odmotala je noge s njegova struka, a on je odstupio. „Pa?“ pitala je sjedajući.
„Što nam je činiti?“
Slegnuo je ramenima i prošao rukom kroz kosu. „Mogla bi se sakriti ispod
stola.“
„Jesi li lud? Ovo je moja kuća. Ne krijem se ispod stola. Ako se bilo tko
treba sakriti ispod stola, to ćeš biti...“
Pljesnuo je rukom preko njenih usta. Glas mu je bio nizak i hrapav, a ona
je osjetila kako tutnji kroz nju, dolje niz grudi i između bedara. „Sakrij se, ili
nemoj. Radi kako želiš. Ali što god učiniš, bolje je da to učiniš brzo.“
Maknuo je ruku. Pogledali su se.
Lucy se tresla. Otvorila je usta da se opsuje, ali ju je ponovno prekinuo.
Ovaj put s poljupcem, sirovim i posesivnim.
„Nemoj“, rekao je, hrapavim glasom dok je skidao usne s njezinih. „Ne
sakrivaj se.“
 POGLAVLJE 13

Kad je Henry ušao u studij, Jeremy je sjedio za stolom, oštreći pero na svjetlosti
svijeće. Lucy je sjedila na uglu stola i proučavala papir uz sjaj nekoliko komada
užarenog ugljena. Da je Henry bio skrbnik koji promatra, možda bi uzeo u obzir
činjenicu da su njegov prijatelj i njegova sestra bili sami u sobi u nečasni noćni
sat, pažljivo izbjegavajući pogled jedan drugome. Mogao je primijetiti da im je
odjeća bila zgužvana, a kosa raščupana. a disanje otežano. Mogao je vidjeti da
je papir u Lucynoj ruci prazan.
Ali Henry nije bio promatrač. Nije čak bio ni skrbnik.
„Oh, dobro“, rekao je. „Oboje ste budni.“
Lucy je zurila u svog brata. Navukao je hlače ispod noćne košulje, a
ogrnuta kabanica visjela je preko svega. Njegova tamno smeđa kosa stršala je
pod neobičnim kutovima.
„Jem, pođi s nama“, rekao je Henry. „Lucy, idi potraži Marianne.
Provjerava kuću.“
Lucy pogleda Jeremyja. Samo je trepnuo na nju, a izraz lica mu je bio
prazan.
„Hajde, kreni“, nestrpljivo je rekao Henry. „Ne može stići daleko. Barem
je kiša prestala, ali ovaj je vjetar grozan.“
„Teta Matilda.“ Lucy i Jeremy odgovorili su kao jedan.
Jeremy je slijedio Henryja i zaustavio se na vratima, dobacivši Lucy
pogled, intenzivan i nečitljiv. Omotala je šal oko ramena i uzela svijeću prije
nego što je krenula u hodnik.
Marianne ju je pozdravila na dnu stubišta. Sophia se spuštala stubama,
rub plave svilene kućne haljine poskakivao je iznad njezinih bosih nogu.
„Koliko već ima kako je nestala?“ upita Lucy.
„Ne znamo sigurno“, rekla je Marianne. Vezala je pojas svoje kućne
haljine brzim potezima. „Sestra ju je napustila u deset, a sada je već prošla
ponoć. Henry je izveo sve ljude u potragu za njom.“
 „Dva sata.“ Sophia zadrhti. „Do sada bi već mogla stići do pola sela.“
Lucy baci pogled na Sophiju i stavi ruku na Mariannina ramena. „Sigurna
sam da nije tako. Vjerojatno je samo sjela u neiskorištenu sobu i otišla spavati.
Pronaći ćemo je.“
„Počet ću pretraživati ovdje dolje“, rekla je Marianne. Okrenula se Sophiji.
„Gospođice Hathaway, biste li bili ljubazni da s Lucy pretražite sobe na katu?“
„Naravno“, odgovori Sophia. „Probudit ću i Kitty.“
„Hvala vam.“
Lucy je grabila po dvije stepenice odjednom, a Sophia je trčala iza nje.
Krenula je niz istočni hodnik, gdje su bile smještene sobe. Većina ih se trenutno
koristila, ali nekoliko soba ostalo je prazno. Možda će naći tetku Matildu
smotanu na divanu ispod pokrivača.
„Lucy!“ Sophia je zgrabi za lakat kad su ušle u neiskorištenu sobu. Lucy ju
je otresla i počela dizati plahte s namještaja i provjeravati u ormarićima.
Sophia ju je zarobila u kutu police za knjige. „Lucy, kamo si otišla? Što si
učinila s pismom?“
Lucy je zastala. Trebao joj je trenutak da se sjeti na koje pismo Sophia
misli. Trebalo joj je još nekoliko trenutaka da se prisjeti mjesta na kojem se
trenutno nalazi – u prednjem džepu Jeremyjeva kaputa, čvrsto stisnuto između
slojeva tkanine na njegovim tvrdim prsima. Trebalo joj je mnogo vremena da
se oporavi od te slike.
„Nisi ga stavila u poštu, zar ne?“ Sophia ju je zgrabila za ramena. „Reci mi
da ga nisi poslala.“
„Zašto? Zar nisi htjela da to učinim?“
„Naravno da ne!“
„Ali što je s Gervaisom? Kako će znati doći po tebe ako nikad ne primi
pismo?“
Sophia je izdahnula uzdah. „Gervais nikada neće doći po mene. Gervais
ne postoji.“
„Što?“
 „Ne postoji. Izmislila sam ga. Moj pravi učitelj slikanja je ćelavi gnjavator
koji se zove gospodin Turklethwaite. Obojila bih si čaj bojom prije nego što bih
mu dodirnula podlakticu, a kamoli koji drugi dio tijela.“
Sophia je zadrhtala.
Lucy je bila zapanjena. „Ali, pismo...“
„To je bila je tvoja ideja!“, uzviknula je Sophia glasnim šapatom. „Mislila
sam da predlažeš malo zabave, baš kao što si predložila pisanje pisma gusarima.
Mislila sam da razumiješ.“ Lice joj je omekšalo. „Sve ono što govori o želji za
nečim, tako jakoj da bi se mogla i ostvariti... Lucy, mislila sam da razumiješ.“
„Znam“, rekla je, misleći na vlastitu zaokupljenost Tobyjem. Lucy je uzela
prijateljicu za ruku i stisnula je. „Razumijem. Oh, ali kako si uopće izmislila
tako jezivu priču? Skice,... slika! Zečevi i kupus!“
„Vino.“ Sophia je prevrnula očima. „I, iskreno, zavist.“
„Zavist?“
„Da, naravno, zavist! Ljubila si se pod drvećem i radila to u ormaru, a ja
imam lekcije iz geometrije!“
Lucy se protiv svoje volje nasmiješila. Ovo vjerojatno nije bio trenutak da
kaže Sofiji da se upravo bezumno ljubila u Henryjevoj radnoj sobi. „Ali ako
Gervais nije pravi“, upitala je, „koju si adresu tada dala?“
„Moje modistice.“ Sophia se stisnula i pustila Lucyna ramena. „Oh, bit ću
uništena“, stenjala je, stavljajući jednu ruku iznad očiju.
„Ne budi smiješna. Tvoje ime nije bilo na pismu. Čak nije ni tvoj rukopis.“
Sophia je otkrila oči. „U pravu si. Ali kako sjajno! Madame Pamplemousse
prodaje više tračeva nego haljina. To će pismo završiti među skandalima, a
cijela će Engleska biti bijesna kad se otkrije tko ga je napisao. Cijelu dugu zimu
razgovarat ćemo o tome u salonima. Bit ćemo zloglasne!“ Zgrabila je Lucynu
ruku u svojoj. „Oh, reci mi da si ga poslala!“
„Nisam ga poslala.“
„Pa, daj mi ga onda. Sama ću ga poslati.“
„Ne mogu.“ Lucy se provukla pokraj nje i izašla iz sobe. Otišla je
hodnikom do susjedne sobe. Reza je zazvečala. Bilo je zaključano. Okrenula se
i skočila kad je vidjela Sophijin nos tri centimetra od svog.
„Kako to misliš, ne možeš? Gdje je?“
„Hm...“
Lucy je spasio niz muških povika koji su odjeknuli iz dvorišta. Prešla je
hodnik i ušla u prvu otvorenu sobu. Požurila je do prozora i otvorila ga. Sluge
su jurcale po dvorištu, vitlajući bakljama i izvikujući upute jedni drugima.
Sophia je stavila ruku na Lucyno rame i nagnula se pokraj nje, stežući joj
vrat. „Sigurno su je našli.“
Lucy se okrenula i krenula od prozora natrag prema vratima. Zamrznula
se na trenutak. Ovo je bila Jeremyjeva soba. Osvrnula se oko sebe. Vatra je
plamtjela ali sve prigušenije. U krevetu nije spavao; prekrivač je ostao nedirnut.
Nije bilo ni spomena o osobnim predmetima. Ni jedna knjiga nije ležala na
noćnom ormariću. Nijedna pljoska nije čekala da je napuni u baru. Niti jedna
odbačena kravata nije visila s ugla ogledala. Samo su dva predmeta u sobi
svjedočila o onom što je radio.
Dva kofera, stajala su na vratima.
Odlazio je.
„Pa, hajdemo onda.“ Sophia joj je potapšala lakat, a Lucy ju je ukočeno
slijedila.
Naravno, pomislila je Lucy dok su žurile hodnikom. Naravno da je
odlazio. Zašto bi inače ostavljao pismo Henryju usred noći?
„Što je, dakle, sve ovo?“ Kitty je zakoračila u hodnik, trljajući pospane oči
jednom rukom, a drugom stežući okovratnik ogrtača.
„Teta Matilda“, Sophia joj je povikala preko ramena dok su prolazili kroz
vjetar. „Ponovo je odlutala. Svi su je muškarci krenuli tražiti.“
Lucy i Sophia krenule su niz stube, a Kitty je požurila za njima. „Čekajte!“
rekla je.
Sophia je zastala, a Lucy za njom. Gledale su u Kitty.
Kitty je naljutila. „Pa, neću ovdje biti sama.“ Stavila je jednu ruku na bok
i naslonila se na ogradu.
„Pođite onda“, rekla je Lucy slegnuvši ramenima i nastavila silaziti niz
stepenice. Zaista, pomislila je. Kitty je bila nepodnošljiva. Čovjek bi pomislio da
je propustila poziv na vrtnu zabavu.
Lucy je povela sestre kroz masivna ulazna vrata. Hladnoća ju je odmah
zgrabila. Vjetar je šibao ravno kroz njezin tanki šal i haljinu. Mjesečina je
prodirala kroz čipkaste oblake iznad njih. Zatreptala je dok su joj se oči
prilagođavale prigušenom srebrnom sjaju. Obgrlila se rukama oko prsa i
požurila za slugama koji su s bakljama krenuli u vrt. Lagano se okrenula i
primijetila da se Marianne pridružila ostalim damama.
Drhtala je od strepnje dok su se probijali kroz vrt iza ljuljajućih
isprekidanih plamenova. Od strepnje i sramote. Jer, iako bi trebala biti obuzeta
strahom zbog tete Matilde, pravi razlog Lucyne strepnje bio je pogled na te
kovčege u Jeremyjevoj spavaćoj sobi. Odlazio je.
Papuče su joj bile vlažne, a stopala je se osjećala kao ledene blokove ispod
sebe. Bridjela su joj od bola. Ostatak tijela bio je utrnuo. On je odlazio, a hladni
vjetar bio je kao oceanski povjetarac u Tortoli u usporedbi s hladnoćom koja je
obavila njeno srce.
Sluge su se probijali između vrtne živice i konačno se okupili oko kružne
kamene terase s fontanom u središtu. Nesvjesni hladnoće, nimfa i satir u fontani
šepirili su se kao usred ljeta, a njihova su brončana tijela nagrizena vremenom
imala su zelenkastu patinu. Teta Matilda sjedila je na rubu fontane, i tresla se u
golemom crnom kaputu. Jeremyjevom kaputu.
Lucy i Marianne pojurile su prema njoj.
„Jadna draga“, rekla je Marianne, omotavajući ruku oko staričinih
ramena.
Lucy je zgrabila tetku u žestok zagrljaj i držala je duže nego što je
namjeravala. Uobičajeni miris začina i čokolade na koje je mirisala teta Matilda,
pomiješao se s njegovim mirisom. Lucy je zakopala svoje lice u rever kaputa,
udišući kožu i bor, osjećajući slatko olakšanje. Možda odlazi, ali još nije otišao.
Ne bi mogao otići bez kaputa.
 „Koliko dugo misliš da je bila ovdje?“ upita Sophia, prelazeći preko
Lucynog ramena. „Mora da se smrznula.“
Lucy posegne u veliki crni rukav i pronađe jednu staričinu ruku, kože
tanke poput papira. „Ruke su joj ledene.“ Protrljala je hladne, koštunjave prste
između svojih.
Osvrnula se oko sebe. Muškarci su stajali na rubu terase, raspravljajući
nešto sa slugama. Kitty je krenula prema Felixu i napala ga pitanjima. Lucy je
bila nejasno svjesna kako Henry gestikulira bakljom i govori nešto o ležaju i
pokrivačima. Pažnju joj je najviše privlačila visoka figura u sjeni iza brata.
Silueta širokih ramena u bijelom platnu koja je blistala na mjesečini. Nije mogla
vidjeti njegovo lice, ali mogla je osjetiti njegov pogled na sebi kako gori kroz
ponoćnu hladnoću.
Tada je Toby izašao iz sjene na svjetlost.
O, hvala Bogu, pomislila je Lucy. Hvala Bogu da je već znala da ga ne voli.
Jer u osam godina koje je provela diveći se njegovoj fizičkoj ljepoti, Toby nikad
nije izgledao sjajnije. Nosio je kaput raskopčan sprijeda koji je otkrivao gole
grudi. Baklja je pretvorila u broncu svaku mišićavu plohu i konturu njegovog
torza. Njegova zlatno smeđa kosa bila je divlja, razbarušena vjetrom. Izgledao
je veličanstveno i poganski, poput vrtnog kipa koji je oživio. I Lucy se osjećala
poganski od samog pogleda na njega.
Pored nje je Sophia uzdahnula. „Oh“, rekla je. „Oh moj bože.“
Toby se provukao pokraj Felixa i došao pravo do Sophije. Gledao ju je od
glave do pete, pogled mu se zadržao na nekoliko mjesta između. „Bože na nebu,
pogledaj ovo.“ Lagano je odmahnuo glavom i vratio pogled na njezino lice.
„Sigurno se smrzavate.“
Sophia je kimnula glavom. Pogled joj je lutao kao da ima svoju volju i
zadržavao se na njegovim golim prsima.
Toby je skinuo kaput i ogrnuo ga oko Sophijinih ramena. Stajao je gol do
pojasa na oštrom noćnom vjetru, ali Lucy se mogla zakleti da je vidjela paru
kako se diže s njegova tijela.
„Bolje?“, promucao je Sophiji hrapavo.
 Kimnula je glavom.
„Je li vam toplo?“
„Svugdje“, dahne Sophia. Zagledala se u njega, oduševljeno.
„Svugdje... osim na stopalima.“
Toby je spustio pogled na Sofijina bosa stopala koja su stajala na hladnom
kamenu. Bez riječi ju je podigao u naručje i naslonio je na svoja prsa. Plava svila
njezinog svilenog ogrtača padala je preko njegovih ruku poput slapa, a zlatna
kosa visjela mu je preko golog ramena.
„Bolje?“
Sophia je kimnula glavom i ispustila mali zvuk poput cvileža, što je
vjerojatno bio potvrdan odgovor. Toby ju je pogledao u lice i teško progutao.
„O, prokleti pakao“, rekao je, kao da je to poezija. A onda ju je poljubio.
Lucy je znala da bi pristojno bilo skrenuti pogled. Proučavati kaldrmu
ispod svojih nogu. Diviti se figuri u obliku labuda. Zagledati se u noćno nebo.
Ali uljudno ponašanje trenutačno je bilo daleko od nje. Otvoreno je gledala.
Pretpostavljala je da nije jedina i da nitko oko nje nije primjećivao kamene
ploče ili živicu ili zvijezde iznad njih.
Napokon, teta Matilda je razbila zapanjenu tišinu. „Lijepo.“
„Felix!“ Kitty je udarila supruga pod rebra. „Ne misliš li da bi trebao nešto
učiniti?“
Felix je zatvorio čeljust i pogledao prema svojoj ženi. „Oh, pa dobro.“
Skinuo je svoj kaput i pružio joj ga. Kitty je odmahnula glavom i pogledala
ga kao da je lud. „Misliš da te podignem?“, pitao je, nesigurnog izraza lica.
„Nisam siguran da...“
„Ne meni.“ Mahnula je glavom prema Tobyju i Sophiji. „Njima.“
Razumijevanje je sporo prešlo Felixovim licem. „U redu“, rekao je tiho.
Zatim, malo glasnije, „Hmm.“
Toby i Sophia ostali su spojenih usana, nesvjesni svega ostalog.
Felix je podigao glas. „Kažem, Toby.“ Bez odgovora. „Toby!“ povikao je
jače.
 Toby je nevoljko prekinuo poljubac. Oči je držao zatvorene, a čelo
pritisnuto na Sophijino „Što je, Felix?“
Felix je odmahnuo nogama. „Oprosti što te prekidam, čovječe, ali
vjerujem da bih ovdje trebao podsjetiti da držiš… moju šogoricu...“ Primijetio
je značajan pogled koji mu je Kitty uputila. „Jesi li je nešto htio pitati?“
„Točno.“ Toby otvori oči i odmakne se od Sophijinog rumenog lica.
Pročistio je grlo. „Gospođice Hathaway“, počeo je, premještajući njezinu težinu
u naručju, „prošlo je već nekoliko mjeseci otkako se divim vašoj eleganciji i
ljepoti vašeg...“ Pogled mu je odlutao niz njezine obline. „Vašeg lika.
Privrženost koju osjećam prema vama nadilazi sve.“ Podignuo je pogled prema
njezinim usnama i zastao. „Nadilazi...“
Sophia je uzvratila malim osmijehom.
„O, prokletstvo“, rekao je opet, sagnuvši glavu prema njezinoj i ukrao joj
smiješak s usana. „Hoćeš li se udati za mene?“
Čak i da je htjela, Sophia nije mogla izgovoriti odgovor. Toby joj je
okupirao usne. I jezik također. Ali nekako je uspjela prigušeno procvrkutati da
prihvaća. Doista, pomislila je Lucy, Sophijino cijelo tijelo je odavalo je
prihvaćanje.
„Pa, onda“, rekao je Felix. „Sve je riješeno. Nastavite dalje.“ Kao da je
Tobyja ili Sophiju bilo briga za njegovo dopuštenje. Ako nastave ovako dalje,
Henryju je bolje da pošalje sluge po posebnu dozvolu i vikara, umjesto po
pokrivače. Lucy je još jednom rekla sebi da bi trebala skrenuti pogled. Ali u
sveopćoj tišini, činilo se da nitko drugi ne skreće pogled.
Ali netko je skrenuo. Netko je gledao nju. A vrući intenzitet njegova
pogleda zapalio je u Lucy suprotstavljene osjećaje. Osjećala se kao skinuta
dogola i izložena hladnoći. Osjećala se prekrivena vrelinom. Osjećala se
prikovano za kamen ispod sebe i osjećala se kao da trči u njegovo naručje. U
jednom trenutku zanijemila je od šoka; u sljedećem, svaki centimetar njezina
tijela planuo je od uzbudljive spoznaje. Njegov pogled držao ju je u jednom
komadu i razdirao je, a Lucyno srce kucalo je tako brzo da se bojala da će
puknuti.
 ***

Srce joj se lomilo.

Jeremy je gledao kako Lucy promatra kako joj se životni san ispada. Bez
obzira na to koliko čvrsto je gledao, koliko žestoko je želio da skrene pogled,
nije ga skrenula. Oči su joj bile uperene u Tobyevo imbecilno demonstriranje
zanosa i golih prsa. Postala je smrtno blijeda. Potom je pocrvenjela. Drhtala je
od hladnoće, ali on je vidio sjaj znoja na njezinom licu.
Srce joj se lomilo i nije mogao ništa učiniti. Ona mu nije bila sestra. Nije
bila njegova zaručnica. Nije bila njegova i to je bio cijeli prokleti problem.
Svi drugi – mogli su nešto činiti, ali oni nisu.
Nikoga nije bilo briga. Toby, samoživi magarac kakav je bio, tjednima se
nećkao pred ovom prosidbom, čekajući svoj savršen trenutak, da bi izabrao od
svih baš ovaj. Felix, koji je trebao gurnuti Tobyjevu samoživu guzicu u fontanu
jer je pipkao njegovu šogoricu, imao je snage nasmijati se. A Henryja je Jeremy
mrzio – bio mu najstariji prijatelj ili ne. On je bio samo izgovor za skrbnika i
samo loša imitacija brata. Srce i nade njegove sestre raspadali su se pred njim,
a on je ili bio previše glup da bi to primijetio ili previše bezosjećajan za brigu.
Dvojica slugu požuriše prema fontani, noseći između sebe nosiljku.
„Onda, hajde“, rekao je Henry. „Vratimo se kući Smrznuo sam se do kosti
ovdje.“
Lucy i Marianne uzele su tetku Matildu za obje ruke i pomogle joj popeti
se na nosiljku. Dok su je nosili, bijeli komadić pao je na zemlju.
„Što je ovo?“ Kitty se nagnula i podigla ga. Okrenula ga je i podigla
slomljeni pečat. „Nema imena.“ Otkrila je pismo, a Jeremy je osjetio kako mu
se utroba uvija u čvor. Oči su joj počele pregledavati stranicu, a ona je pljesnula
rukom preko usta. „O, Bože.“ Oči su joj se raširile.
„Što je?“, Pitao je Felix. Pokušao je pogledati preko njezina ramena, ali
Kitty se okrenula. Čitala je dalje.
„O, bože“, rekla je, a usne su joj se izvile u mačji osmijeh.
Felix je zgrabio papir iz ruke. Držao ga je u rukama, a obrve su mu se
spojile. „Moja draga... mala... rotkvica?“
„Ne, ne.“ Kitty zgrabi papir od svoga muža. „Kaže <->zec’, a ne <-
>rotkvica’, ti budalo.“
Felix slegne ramenima. „Meni izgleda kao <->rotkvica’.“
„Oh, Felix, to je očito. ‘Dragi. Mali. Zeko’“, Kitty je naglas čitala, povlačeći
prstom ispod svake riječi.
Jeremy je pogledao Lucy. Lucy je gledala Sophiju. A Sophia se u užasu
raširila oči i priljubila se uz Tobyjev vrat. Ugrizla je usnicu i jedva primjetno
odmahnula glavom Lucy.
„Daj mi to“, rekao je Henry oštro, ostavivši tetku Matildu svojoj ženi i
posegnuvši prema Kitty. Kitty mu nevoljko stavi pismo u ispruženu ruku.
Henry ga je uzeo i naglo razmotao papir jednim potezom zgloba. Spustio je
baklju kako bi osigurao bolje svjetlo za čitanje. „Nije ni čudo što ne možete
dešifrirati. Ovo je Lucyn rukopis. Ali to je zec. Definitivno zec.“ Ponovno je
protresao papir.
Jeremy se osvrnuo prema Lucy. Njezin je izraz odavao je užas, a oči su joj
bile razrogačene.
„Moj dragi mali zeko“, Henry je čitao promuklim glasom. „Oprosti mi,
dušo moja draga. Draga?“ Bacio je pogled preko papira i nastavio. „Žalim zbog
naše svađe više nego što bi mogao misliti. Sir Toby mi nije ništa. Ti si mi...“
Prestao je čitati i podigao pogled prema Lucy, podignutih obrva.
„Henry, stani“, molila je.
„Ti si moja ljubav“, nastavio je s osmijehom, oponašajući djevojački ton.
„Henry“, upozorila je Marianne.
Lucy je pogledala Jeremyja, panika joj se bila ispisana preko lica. Jeremy
je prošao s obje ruke kroz kosu. Prokletstvo, ovo je bilo kao gledati jahača kad
ga zbaci konj i biti nemoćan zaustaviti pad.
Bespomoćnost mu se valjala u želucu poput žuči. Što je mogao učiniti?
Nije mogao točno reći Henryju da je to Sophijino pismo. Morao bi objasniti
kako zna da je to Sofijino pismo i upropastiti dvije dame u roku jedne minute.
Čak ni on nije bio tako sjajan zavodnik.
 „Ne mogu te zaboraviti“, nastavio je Henry svojim visokim, podrugljivim
glasom. „Mislim na tebe stalno iz dana u dan, a lice ti svake noći ispunjava moje
snove.“
Jeremy se bijesno pokušao prisjetiti se točnog sadržaja pisma.
Možda to nije bilo toliko opasno koliko se sjećao. Možda će se Henry
jednostavno nasmijati i prekrižiti sve kao djevojačke maštarija.
„Čeznem za tobom“, pjevušio je Henry. „Čeznem za tvojim...“ Njegov je
osmijeh izblijedio.
Usta su mu se stisnula u crtu. „Čeznem za tvojim dodirom?“
Jeremy je zastenjao. Prokleti bili.
Henry je preskočio ostatak pisma, mrmljajući povremeno dok je čitao
optužujuće fraze. „Sjećam se topline tvojih ruku... Kad okusim vino, sjetim se...
Večeras ću te čekati... Učini me svojom na svaki način... Kupus!“ Henry je
podigao papir i mahnuo njime prema Lucy. „Što je smisao ovoga?“
„Henry, molim te“, molila je, bacivši pogled prema Sophiji. „Možemo li
razgovarati o ovome unutra?“
„Ne, mislim da je bolje da sada razgovaramo o tome.“
Lucy je odmahnula glavom. „Henry, ne razumiješ. Nije stvarno.“ Glas joj
je postao oštar od očaja. „Nije čak ni moje!“
Sophia je zakopala glavu u Tobyjevo rame. Kitty je stiskom zgrabila
Felixovu ruku.
Lucy je zakopala lice u ruke. Šal joj je skliznuo s jednog pognutog ramena,
a Jeremy je promatrao njezin potiljak. Prokleti Henry. Bila je slomljenog srca i
smrznuta, a Jeremy je bio bijesan. Sve se to izmiješalo u njemu – ta potreba da
je zaštiti; želja da je posjeduje. Ljutnja i požuda borili su mu se u prsima,
potičući mu srce u bijesni ritam. Želio je više od svega da joj priđe. Pokrije je.
Zagrije je. Nije imao kaput, ali imao je tijelo. Imao je ruke, usne i jezik.
„Pa, ako ovo pismo nije tvoje“, upita Henry, „čije je onda?“
Jeremy je krenuo naprijed, smireno uzeo pismo iz Henryjeve ruke i rekao
jedinu riječ koja je bila važna. Riječ koja je odjekivala u njegovom umu i srcu i
ormaru od ebanovine veći dio tjedna.
„Moje.“
 POGLAVLJE 14

Lucy je otkrila lice. Ne. On nije...

Oh, ali je.
Jeremy je stajao pored Henryja, s pismom u ruci, izraza ozbiljnijeg i
odlučnijeg nego što je ikad vidjela. I to je nešto govorilo.
Felix je zgrabio pismo iz ruke, smijući se. „Dobro, Jem. Kao da bi ti ikad
bio Lucyna draga rotkvica.“
„Zec“. Prigušena prijetnja u Jeremyjevim glasom poslala bi zeca ravno u
njegovu rupu. Uzeo je pismo natrag, ali u sljedećem trenutku Henry ga je
ponovno ugrabio.
„O, dođi, prestani se šaliti.“ Henry gurne papir prema prednjem dijelu
kaputa, a zatim ga drži pred licem. „Iskreno očekuješ da vjerujemo da je Lucy...
tvoj mali kupus?“
Jeremy je stisnuo čeljust. Kratko je zatvorio oči i opet ih otvorio. „Prilično
mi se sviđa kupus.“
„Stvarno?“ upita Felix. „Strašno bljutava stvar, uvijek sam mislio.
Naravno, nije tako loš kada se pirja s malo slane svinjetine. Ili iz rasola, i tako je
dobar. Ali – ohh!“
Kitty je maknula lakat sa supruga.
Lucy je napokon uhvatila Jeremyjev pogled. „Što. To. Radiš.“ Prošapće
jedva čujno.
Uputio joj je ozbiljan, nedokučiv pogled. Zatim se okrenuo.
Lucy je odmahnula glavom. Nije mogla razumjeti. Jeremy je upravo
osudio sebe na doživotno nemilosrdno zadirkivanje. Henry, Toby, Felix –
nikada mu neće dozvoliti da zaboravi to pismo. Beskrajne zečje šale radit će se
na njegov račun. Bezbrojna jela od kupusa bit će poslužena u njegovu korist.
Ali Jeremy je svejedno pristao na to. Kupio je to pismo po cijenu svog
dostojanstva, a Lucy je znala da bi radije prošao kroz vatru. Bio je to ili krajnje
idiotski čin koji je ikad vidjela ili toliko romantičan da je ostavljao bez daha.
 Možda oboje.
Henry je pomno čitao pismo u ruci. „Tvoj dodir, tvoj poljubac, čine me
tvojom na svaki način“, pročitao je. Podignuo je pogled s papira i usmjerio ga
prema Jeremyju sa skeptičnim izrazom na licu. „Kažeš da je ovo tvoje pismo,
Jem. Pretpostavljam da to znači da namjeravaš odgovoriti na njega?“
Jeremy je kimnuo. Lucy je srce divlje je lupkalo u grudima. Odgovoriti na
to? Što je Henry mislio? Sigurno ne bi bili takvi idioti da se svađaju? Ili krenu
na dvoboj? Ideja joj je zamrznula srž u kostima. Ogrnula je šal objema rukama.
Jeremy nije mogao pucati na fazana sa šest koraka. Ni onog koji je već bio
mrtav.
Ali Henryjev pogled upućen Jeremyju bio je pun nevjerice, a ne ubojit. A
čak i da je vjerovao da ju je Jeremy kompromitirao, Henry ga nikada ne bi
izazvao na dvoboj, shvatila je Lucy. To jednostavno ne bi bilo sportski.
Henry je presavinuo pismo s neobičnim izrazom dosade, a iz glasa mu je
nestao sav trag šale. „Stvarno prihvaćaš odgovornost za to? I sve posljedice?“
„Prihvaćam odgovornost za nju.“ Jeremy je prešao da stane pored Lucy,
tako blizu da je mogla osjetiti njegovu sjajnu, mušku toplinu. Zatim je tihim
glasom dodao: „Vrijeme je da netko prihvati.“
Henryjeve oči su zasjale. „Što bi to, dovraga, trebalo značiti?“
Lucy je očajnički željela odgovor na isto pitanje. I odgovore na nekoliko
svojih pitanja. Zgrabila je Jeremyjevu manžetu i povukla je dok nije privukla
njegov pogled. Plave oči prodirale su u nju tolikim intenzitetom da su joj
oduzimale dah i onemogućavale da govori glasom jačim od šapata. „Što radiš?“
Uhvatio ju je za lakat i lagano udaljio od grupe. „Žao mi je, Lucy Znam da
to nije ono što si željela. Ali to je jedini način.“
„Što je jedini način?“
Jeremy nije odgovorio, samo se okrenuo prema Henryju. Njih dvojica
zurila su jedno u drugo u tišini. Lucy je napokon iskopala trunku hrabrosti iz
utrobe, a zatim se natjerala da odgovori. „Hoće li mi jedan od vas reći što se,
dovraga, događa?“
Jeremyjeva ruka kliznula je dolje da uhvati njezinu. „Vjenčat ćemo se“,
rekao je, ne skidajući pogled s Henryjevog.
„Što?“ Lucy je pokušala odvojiti prste, ali on ju je samo jače stisnuo.
Privukavši je bliže, gurnuo joj je ruku pod svoj lakat. Lucy je zaprepašteno
promatrala kako joj se prsti skladno obavijaju oko njegove podlaktice. Kao da
tamo pripadaju.
Jeremy je konačno spustio pogled na nju. „Vjenčat ćemo se“, ponovio je.
Glas je projurio njezinim tijelom, šaljući male drhtaje niz njenu kožu koji nisu
imali nikakve veze s hladnoćom.
„Vjenčati?“ Lucy je osjetila kako joj krv spušta iz glave. Što je više
inzistirao na ponavljanju tog smiješnog pojma, postajalo je lakše to zamisliti.
Ali to nije bilo u redu. Kad bi samo mogli razgovarati nasamo, mogla bi mu
objasniti sve o pismu i klaretu. Sophijin ugled, Tobyjeve zaruke – ništa ne bi
stradalo, a i Lucyno dostojanstvo bilo bi sačuvano. I zasigurno Jeremy ne bi
pomislio da je to razlog zbog kojeg bi trebao predložiti brak.
Nije da ju je zapravo zaprosio.
Ukopala je prste u njegovu ruku, očajnički se uhvativši za tu ideju. „Ali...
Ali zar nemam i ja tu nešto za reći? Zar ne bismo mogli na trenutak ostati sami?
Ne sjećam se prihvaćanja bilo kojeg prijedloga!“
„Već je kasno za romantiku, Lucy.“ Henry je podigao presavijeno pismo i
pogledao je odbojnim pogledom. „Čini se da si već dala svoj pristanak.“
Reci nešto, Lucy je nagovarala sama sebe. To je bio trenutak da kaže istinu.
Morala je samo reći Henryju i svima ostalima da je pismo uključivalo samo
dvije vesele djevojke koje su popile previše vina. Sophia se sigurno neće zaletjeti
i reći to – vjerojatno je mislila da će takav preokret događaja Lucy učiniti
ekstatično sretnom.
Ali nije. Zar ne? Zasigurno bi „ekstatično sretna“ značilo da se osjeća više
poput ljetnog sunca ili posipanja laticama ruža. Ne poput ježa koji joj kopa
jamu u trbuhu. Nije sreća bila razlog što je Lucy osjećala kako se topi uz
Jeremyjevu ruku. Samo je noć bila hladna, a on topao.
Topao. I jak. Oh, i zbunjujuće zgodan. Njezin se pogled popeo na rub
njegove čeljusti, zasjenjene mrakom i sjenom brade. Njegove pune, snažne usne
bile su tamne na mjesečini. Gledala je kako mu se dah uvija u oblak pare kad se
susreo s hladnim zrakom. Kao poljubac koji se rastapa u noći.
Lucy se stresla. Morala je pobuniti. Sama ideja bila je besmislena. Kakvi
god pogrešni pojmovi dužnosti ili pristojnosti potaknuli Jeremyja da prisvoji to
pismo – kakve to veze ima s njom? Ona nije dama. Zasigurno ne onakva vrsta
dame koju bi grof oženio. Nije bila elegantna, sposobna ili bogata. Jedino lijepo
na njoj bile su krupne oči i ravni zubi. Da nije sišla s tim pismom dolje, ništa od
ovoga ne bi se dogodilo. Ostavio bi Henryju svoju poruku i onda...
A onda bi otišao.
Stvari su mu već bile spakirane. Ponovno je zadrhtala, a sjećanje na ona
dva kovčega ohladilo ju je do kostiju. Ako sada bude prosvjedovala, nikad neće
biti druge šanse. Otići će. A na svjetlu dana, zasigurno bi shvatio apsurdnost
same te scene. Zgrozio bi se kad bi shvatio da se zamalo oženio prostakušom
bez miraza.
Reci nešto, um joj je vrisnuo. Ali glas je jednostavno nije slušao. Lucy mu
je stisnula nadlakticu. Nije bila spremna pustiti ga da ode.
Gledajući prezrivo ostale, Henry je prišao Jeremyju i spustio glas. „Siguran
si da ovo pismo pripada tebi, Jem? Znaš, ne bi trebao dopustiti da zbog
jednostavnog nesporazuma doneseš odluku za cijeli život. Za Boga miloga, ti si
grof.“
„Da“, odgovorio je Jeremy, čvrstog glasa. Čvrstog, slasno mračnog,
odlučnog i dovoljno jakog da sve prigovore protjera iz Lucynih misli. „Ja sam
grof. A Lucy će biti grofica.“
Tišina.
Lucy je osjetila kako svi bulje u nju. Nitko nije rekao ni riječ. Zaista,
pomislila je. Bilo je to više nego pomalo nepristojno. Način na koji su svi gledali
u nju, pomislilo bi da je najavio nešto zaista šokantno. Nešto poput, „Lucy je
špijun Napoleona“, ili „Lucy ima samo šest mjeseci života“, ili „Lucy je odlučila
postati prostitutka.“
Izbacila je bradu. Pa, sad nije mogla prosvjedovati. Sada je to bila stvar
ponosa.
 Marianne se oporavila prva. „Dvoje zaruke u jednoj noći. Kako
uzbudljivo!“ Ustala je s ruba fontane i prišla Lucy. „Kako divno“, rekla je
poljubivši Lucy u obraz.
Ostali su mrmljali riječi koje su zvučale kao nejasno čestitanje.
„A kada će se dogoditi blagoslovljeni događaj?“, pitao je Henry.
„Petak“, rekao je Jeremy.
„Petak! Ovaj petak? Za dva dana?“ Ovaj bi izljev mnogo manje zaprepastio
Lucy da nije potjecao s njezinih vlastitih usana.
„Petak“, ponovio je, očiju i dalje usredotočenih na Henryja. „Ujutro ću se
odvesti do Grada po dozvolu.“
Henry je imao izraz na licu koji Lucy nikad ranije nije vidjela. Ne
podrugljiv, ni sumnjičav, ne ciničan ili sarkastičan. Jednostavno prazan. „Vrlo
dobro.“
„Morat ću rano krenuti onda“, rekao je Jeremy, gledajući oko sebe. „Ako
ćete me ispričati.“ Ljudi su kimnuli.
Jeremy je skinuo Lucynu ruku sa svoje i okrenuo se prema njoj. Odlučnost
je urezala duboku brazdu među njegovim obrvama; oči su mu blistale tako
iskreno i bile su nebesko-plave. I Lucy je odjednom shvatila da će se, bez da je
rekla da – i bez da su je pitali – nekako zaručiti. I udati se. Za njega.
Čitav njezin život do ove večeri, golema budućnost – sve to očajnički je
zahtijevalo više od ovog kratkog vremenskog razdoblja, pobuđivalo je vrele
žmarce u njezinoj koži prislonjenoj uz njegovu. Lucy je zastao dah u prsima.
Puls joj je tupo grmio u ušima i svaki je otkucaj odjekivao kao čitav život. Ovaj
uzbudljivi, zastrašujući trenutak protegnuo se u vječnost.
„Čuvaj se, Lucy.“ Jeremy je pognuo glavu i vrelim poljupcem okrznuo joj
prste. „Neću se dugo zadržati.“ Zatim joj ispusti ruku i krene natrag prema kući,
ostavivši je samu.
Lucy je prekasno shvatila da je trebala reći nešto na oproštaj ili barem
susresti njegove oči prije nego što se okrenuo. Trebala ga je gledati kako odlazi
i zacementirati tu uspomenu u mislima. Ali nije mislila ni na jednu od tih stvari.
Bila je previše obuzeta glupim buljenjem u svoju ruku. Ruku koju je poljubio.
 I kad se napokon vratila u svoj krevet, zagledala se u strop i poželjela da je
izvukla iz njega neki ohrabrujući pogled, ili neku riječ malo ljubazniju od <-
>petka’. Ugasila je svijeću , prevrnula se na bok i stavila lice na tu ruku. A onda
je učinila najgluplju zamislivu stvar, smiješnu, tipično djevojačku.
Poljubila je to mjesto.
 POGLAVLJE 15

Prošla su dva dana.

Vrlo sporo.
Tih nekoliko sati projurilo je u šuštanju svile i ubadanju pribadača.
Zadatak pakiranja njezinih stvari ispunio je pola tuceta kovčega i veći dio
poslijepodneva. Ali čak i kad su joj ruke bile okupirane, Lucyno mahnito
razmišljanje pretvaralo je svaku sekundu u vječnost. Prošlost, sadašnjost,
budućnost – njezin je mozak očajnički pokušavao shvatiti sve tri odjednom i
povezati ih u nešto što je nalikovalo sigurnosti.
Proživljavala je svaku minutu koju je provela u Jeremyjevom društvu –
svaku svađu, svaki pogled, svaki obrok.
Svaki poljubac.
Pokušala je zamisliti što bi mogao raditi tog trenutka – jahati Londonom,
pribavljati dozvolu, sastajati se sa svojim odvjetnicima.
Namakati se u kupki.
Tad se njezin um usudio krenuti u tajanstvenu budućnost i satima lutao
tamo. Proljeće u Londonu, ljeto uz more, zime na Jeremyjevom imanju – čije
bi se lokacije Lucy veoma voljela prisjetiti.
Godina sažeta u jednu noć u njegovom krevetu
Svake minute – bila budna ili spavala – Lucy je razmišljala o svemu što se
događalo u proteklih tjedan dana i zamišljala ono što je pred njima. U njezinu
sjećanju Jeremy je izgledao tako nevjerojatno zgodan i bojala se da će se
razočarati kad se zapravo pojavi. Bio je tako odlučan one noći u vrtu, ali hoće li
njegova odlučnost preživjeti dvodnevno razdvajanje? Očekivala je svakog
trenutka njegov povratak i zamišljala je taj događaj na tisuću načina, divno i ne
baš tako divno.
Kad je izašla na jahanje u četvrtak ujutro, znala je da se još ne može vratiti.
Ali svejedno je pretraživala horizont tražeći njegov lik. Zamišljala je kako
galopira prema njoj na svom konju, a muškarac i životinja kreću se kao jedno.
Moćno, otmjeno i odlučno — s namjerom da stignu na odredište. Da stignu k
njoj.
Potom je za doručkom zamišljala kako ulazi kroz vrata i pozdravlja je
onim istim hladnim plavim pogledom punim neodobravanja kojeg je imao ono
jutro nakon što su se poljubili. Pogledao je njezinu maslinastu kožu, njezin
neuredan ogrtač i naušnice njezine majke i shvatio kakva je varalica bila. Zatim
se okrenuo na peti i otišao.
Kasnije je Lucy stajala na stolici u svojoj spavaćoj sobi dok je sluškinja
ubadala pribadače u rub posuđene haljine. U mislima je Jeremy provalio kroz
vrata, skinuo haljinu s njezinog tijela i bacio je na krevet bez riječi. Lucy je
nehotično izdahnula uzdrmana ovom vizijom i privukla zabrinutost sluškinje,
ali prikladno je okrivila šiljak pribadače.
I tog poslijepodneva, kad je sunčeva svjetlost počela blijediti, Lucy je šetala
voćnjakom. Naslonila se na stablo kruške i zatvorila oči. Minutama je stajala
tamo čekajući da je dođe potražiti. Čekajući njegov poljubac.
Onda se poslijepodne pretvorilo u veče, a Lucy se počela brinuti da uopće
neće doći. Tiho je patila za vrijeme večere. Nakon toga, odbila je igrati karte i
povukla se u kut sobe, sakrivši se iza knjige. Pokušala je zamisliti što bi ga moglo
odvratiti. Možda nije mogao dobiti licencu. Možda se u potpunosti predomislio
– osvijestio se i shvatio da je ne može tako nespretnu, bez ikakvog novca, učiniti
svojom groficom. Možda se njegov konj spotaknuo u mraku i ležao je u jarku
pored ceste, zagledan u zvijezde i šaputao njezino ime posljednjim dahom.
Lucy je knjigu zatvorila i odmahnula. To treće ‘možda’ je bila jedna
užasna, užasna pomisao. I bilo joj je užasno, grozno krivo što je to pomislila.
Zatim je podigla pogled, a on je bio tamo. Stojeći na vratima, odjeven u
zgužvani kaput i uglancane Hessian čizme, s uobičajenim nedokučivim
izrazom. Prvi put u dva dana, vrtnja zupčanika u Lucynim mislima zaustavila
se. Ali uzburkani plamen u njezinom trbuhu hučao je životom.
Ako je u njenom sjećanju izgledao nevjerojatno zgodan, sada je izgledao
još zgodnije. Oh, ali zgodan nije bila prava riječ. Zgodno lice, moglo se
promatrati s praznim uživanjem, diveći se, jednostavno, idealnim crtama i
ugodnoj simetriji. I premda su njegove crte bile snažne i uravnotežene kao i
uvijek, ovo je bilo nešto posve drugo od zgodnog. Nije bilo ničeg ugodnog ili
praznog u tome. Jedan pogled na njega i u trbuhu joj se sve počelo vrtjeti i
kotrljati poput plutenog čepa koji se baci u potok. Jedva je mogla podnijeti da
ga pogleda, ali jedva je i odvratila pogled.
I sigurno da nije narastao deset centimetara za dva dana. Sigurno je tako
izgledao samo zbog činjenice što ona sjedi, a on stoji. Ali izgledao je tako visok
i širokih ramena da je gotovo ispunio okvir vrata; tako čvrst i jak da bi mogao
biti kamen temeljac cijele proklete kuće. Lucy je trepnula i ugrizla se za obraz,
samo da bi bila sigurna da ne sanja.
Nakon što je klimnuo igračima koji su kartali, Jeremy je prišao do mjesta
gdje je sjedila pokraj kamina. Došao je ravno iz staje. Kad se nagnuo nad
njezinom rukom, osjećala je miris hladnog vjetra koji se zadržao u njegovoj kosi
i odjeći. Ruka mu je bila ledena kad je podigao njezinu; usne neobična
mješavina hladnoće i vreline kad je poljubio njezine prste. Oči su mu na
trenutak zadržale njezine. Dovoljno dugo da je Lucy tamo pročitala istu
neobičnu kombinaciju hladnoće i topline.
„Lucy“, rekao je jednostavno. Kao da samo potvrđuje da nije ušao u
pogrešni salon, u pogrešnom dvorcu i poljubio ruku pogrešne dame.
Potom je pustio njezinu ruku, uspravio je i okrenuo se. U trenutku kad se
okrenuo, uvukla je ruku između svog bedra i jastuka naslonjača. Ali lakat joj je
i dalje tresao i drhtao uz njezina rebra na vrlo neugodan način.
Henry je ustao od stola i povukao prsluk. „Razgovarao sam s vikarom. Bit
će ovdje sutra u deset.“
„Dobro“, odgovorio je Jeremy. „Zamolio sam odvjetnika da sastavi
dokumente. Ali radije ću raspravljati o njima ujutro, ako ti je svejedno. Bio je
dug dan, a ja želim kupku.“
„I jako piće, vjerujem.“ Henry je sjeo i uzeo svoje karte. „Onda ćemo se
vidjeti ujutro.“
Jeremy se mirno oprostio od njih, a zatim se okrenuo prema njoj.
„Lucy“, rekao je opet, kimnuvši glavom. Onda ga više nije bilo.
Lucy je prekrižila ruke na prsima i potonula natrag u stolac.
 Što se upravo dogodilo? Provela je puna dva dana naizmjenično sanjajući
i plašeći se ovog trenutka, a onda je došao. I prošao. A osim malog poljupca koji
joj je ruku pretvorio u žele, činilo se da neće dobiti daljnji uvid u Jeremyjevo
stanje duha dok se ujutro ne ukaže da se oženi s njom. U njezinim najboljim i
najgorim maštarijama – bilo da ju je odbio, ili pao pred njezine noge, ili je
prikovao za krevet – barem je znala gdje je s njim.
A što je sada znala? Dva puta je potvrdio da se sjeća njezinog imena. I još
se namjeravao oženiti s njom, zaključila je.
To je sve.
Još jedna beskrajna noć buđenja i nagađanja protezala se pred njom. Kad
bi se u pukotinama njezina stropa mogli pronaći nekakvi odgovori, Lucy je
znala da bi ih do sada već trebala otkriti. Sigurno će poludjeti do jutra.

***

Kupka je bila spremna i Jeremy je skinuo kaput i kravatu prije nego što je počeo
otkopčavati na manžete. Čuo je kako se vrata otvaraju i okrenuvši glavu opazio
poznati vrtlog grimiznog baršuna i kestenjastih kovrča. Lucy je zatvorila vrata,
okrenula se i priljubila se uz njih, stežući ogrtač uz vrat.
„Moram ti nešto reći.“
Jeremyjeva se ruka smrznula. Upravo je namotavao rukave košulje, ali
sada ih počeo je to odmotavati dolje. „Želiš li, dakle, otkazati to?“ Nije to želio
ispaliti.
Namrštila je obrve. „A ti?“
„Prvi sam pitao.“
„Da, ali ti si to spomenuo. Jesi li se predomislio?“
„Lucy, ovdje sam. Imam posebnu dozvolu i bračne nagodbe. Jahao sam
tri sata po mraku. Nisam se predomislio.“
„Oh.“ Ona se opusti uz vrata. „Nisam došla otkazati.“
Olakšanje je projurilo kroz njega. Čvorovi u mišićima od sati jahanja i
dana nesigurnosti počeli su lagano nestajati.
 Jeremy je protrljao vrat, polako odmahujući glavom. Željela je znati je li
se predomislio. Kako bi se mogao predomisliti, kad njegov um nije
funkcionirao? Nije razmišljao. Djelovao je. Tražio je. A ono što ga je najviše
mučilo, osjećao je.
Mogao se vratiti još popodne. Završio je posao s odvjetnikom tog jutra, a
dozvolu je dobio dan ranije. Cijelo poslijepodne pisao je pisma koja su mogla
jednako tako biti napisana iz Waltham Manora ili tjedan dana kasnije. Ali
lebdio je nad njima, čekajući na odlazak dok nebo ne potamni i dan gotovo ne
nestane.
A kad je stigao, morao ju je odmah vidjeti. Jednom kad je to učinio,
osjećao se jednako primoran otići. Nije mu rekla ni riječ, a to mu je odgovaralo.
Jer ako joj ne da priliku da govori, neće imati priliku da kaže ne.
Ali sada je bila ovdje i nije htjela otkazati, a kako će Jeremy spriječiti sebe
da je istog trenutka nerazumno poljubi, nije znao. Dobri Bože, bilo je dovoljno
teško spriječiti se i napraviti to u salonu, dok je šest ljudi je gledalo. Sad je opet
bila u tom prokletom crvenom baršunastom ogrtaču i bili su sami. U njegovoj
spavaćoj sobi. Isprekidani uzdah pobjegao mu je s usana.
Čula je to. „Možda bi trebala poći. Sigurno si umoran.“
„Umoran sam“, odgovorio je iskreno. „I trebala bi otići. Ali prije nego što
to učiniš, imam nešto za tebe.“
„Zaista?“ Iznenađeni osmijeh proširi joj se licem i odmakne se od vrata.
Jeremy je posegnuo u džep kaputa koji je visio preko naslona stolca.
Izvadio je malu baršunastu kutiju i pružio joj je. Zagledala se u to, ali nije se
pomaknula kako bi je uzela iz ruke.
„Što je to?“
„Pa, najsigurniji način da to saznaš je – otvoriti je.“ Uhvatio je njezinu
ruku koja je visila uz bok i okrenuo je dlanom prema gore. Kutiju je stavio na
njezin dlan. Jednostavno je zurila u nju, a zatim ga pogledala s podignutim
obrvama.
„Za ime Boga, Lucy. Neće te ugristi.“ Izvadio je kutiju iz njezine ruke i
sam je otvorio. „To je zaručnički prsten. Mislio sam da bi ga trebala imati.“
Pogledao je sat na okviru kamina. „Iako, s obzirom na to da je do našeg
vjenčanja ostalo samo jedanaest sati, ovo izgleda pomalo glupo sada.“
Zagledala se u prsten smješten u kutiji. Na poput ugljena crnom baršunu
sjao je jednostavan okrugli rubin, okružen blistavim dijamantima. Ipak nije se
pomaknula da ga uzme. Napokon Jeremy je izvadio debeli zlatni krug iz ležišta
i bacio kutiju na stol. Ponovno je podigao njezinu ruku i gurnuo prsten preko
prsta. „Pretpostavljam da sam trebao odabrati smaragd koji bi odgovarao
tvojim očima. Ali iz nekog razloga, u glavi mi je zapela crvena boja.“
Pustio joj je ruku. Lucy načini korak prema vatri i podigne prsten pred
lice. Polako je okretala ruku naprijed-natrag, promatrajući kamen na vatri.
Grimizni rukav haljine sabrao se oko golog lakta, a Jeremyju se krv spustila do
prepona. „Ako ti se ne sviđa, kupit ću ti drugi“, rekao je.
„Još jedan?“ Podigla je pogled, raširenih očiju. „Ali bi, zar ne?“
Slegnuo je ramenima. „Po jedan za svaki prst, ako želiš.“
„Ne trebaju mi drugi. Uopće mi ne trebaju.“ Nasmiješila se i podigla
obrvu. „Ali mi ga više nikada nemoj uzeti.“
Gledajući dolje u njezinu ruku, ponovo je mahala prstima. „Nikad nisam
vidjela nešto tako lijepo.“
Ni ja, pomislio je Jeremy. Vatrena svjetlost pozlatila je crte njezina profila
i prolazila joj kroz kosu, stvarajući rubin-crvenu aureolu iznad njezinih kovrča.
Vrat joj se ljupko zakrivio nad prstenom, dok su joj oči blistale od čistog
oduševljenja. Izgledala je jednim dijelom čarobnica, jednim dijelom svetica.
Naglo ga pogleda. „Sophia nema ljubavnika.“
Jeremy je trepnuo. „Što?“
„To je ono što sam ti željela reći.“ Riječi su izašle u velikoj žurbi. „To
pismo – sve su bile laži. Samo proizvod njezine divlje mašte i previše klareta.
Nitko ne bi bio kompromitiran. Sve mogu objasniti Henryju. Ne trebamo se
vjenčati.“
Zastao je. „Dopusti da budem siguran jesam li dobro razumio. Misliš da
sam se ponudio da se oženim tobom kako bih spasio Sophijin ugled?“
„Pa, i Tobyjeve zaruke. On ti je prijatelj, zar ne?“
 Jeremy se namrštio. Čak i sada, kad je bila zaručena za njega i nosila
njegov prsten, mrzio je zvuk tog imena na njezinim usnama. Ali možda bi mu
manje smetalo čuti Tobyjevo, kad bi jednom – samo jednom – Lucy izgovorila
njegovo. „Naše prijateljstvo ne proteže se tako daleko.“
„Oh.“ Ponovno je zurila u prsten. „Zašto onda ovo radiš?“
Namjerno je preskočio njezino pitanje, krenuvši prema baru. „Kao što
sam rekao, naše zaruke možda nisu najkonvencionalnije, ali činilo mi se da
trebaš imati prsten.“
„Ne prsten. Ovo“, rekla je, podižući pogled i gestikulirajući rukom između
njih. „Zašto se ženiš sa mnom?“
Uzdahnuo je. „Lucy, nije Sophijina reputacija ugrožena. Nego tvoja.
Nakon onoga što se gotovo dogodilo u ormaru... i onoga što se gotovo dogodilo
u Henryjevoj radnoj sobi... imam dužnost prema tebi kao džentlmen.“
„Dužnost“, ponovila je.
„Obvezu. Čast.“
„Čast.“ Ona se uspravi. „Znači, onda si samo plemenit.“
„Da. I ne.“ Jeremy je stavio čašu na stol i napunio je viskijem. Spustio je
dekanter i posegnuo za čašom.
Lucy se odjednom našla uz njegovo rame. „Ponašao sam se nepažljivo, u
biti. I žao mi je što to moraš platiti. Ali to je jedini način.“
Namrštila se, uzevši čašu iz njegove ruke, zamišljeno pijuckajući. „Ali
sigurno nije. Ono što se gotovo dogodilo u ormaru... ono što se gotovo dogodilo
u Henryjevoj radnoj sobi... To nitko ne zna, osim nas dvoje.“
„Ono što se dogodilo u voćnjaku. Toby i Sophia su to vidjeli. Mogli bi reći
Henryju.“
„A misliš da će se Henry brinuti?“
„Je li mu stalo ili ne, nije važno. Trebalo bi mu biti. Trebamo se vjenčati.
Ispravno je učiniti tako.“
Nije izgledala uvjereno. „Nikada nisam bila od onih koji bi učinili
ispravnu stvar.“
 Jeremy je ponovo uzeo čašu i izvadio čep iz boce, nastojeći da mu ruka
ostane stabilna dok se jantarno smeđa tekućina polako vrtložila u čaši. „Ako
moraš znati, postoji još jedan razlog zbog kojeg se ženim tobom. Onaj koji
nema nikakve veze s dužnošću ili časti.“
„A koji bi to bio?“
Fiksirao ju je upornim pogledom. „Ono što se gotovo dogodilo u
ormaru... Ono što se gotovo dogodilo u Henryjevoj radnoj sobi...“ Zastao je.
„Želio sam da se to dogodi.“
S vrata joj se žestoko rumenilo raširilo do vrhova ušiju. Otpila je prilično
veliki gutljaj viskija. „Ti...“, ponovno je povukla gutljaj, „me želiš.“
„Da.“
Maknula je pogled, pa ga ponovo vratila na njega. „Želiš me.“
„Da“, nestrpljivo je ponovio Jeremy. „Koliko puta to želiš čuti?“ Ne
previše nadao se. Samo izgovaranje tih riječi, promatranje kako crveni... Sirova
požuda projurila je njegovim tijelom i međunožje mu se ukrutilo. Kao da je
njegovo usmeno priznanje bio poziv na oružje.
Nešto se promijenilo u Lucynim očima. Pogled joj se izoštrio,
usredotočivši se na njegov sa zastrašujućim intenzitetom. Spustila je viski i čaša
je dotaknula polirano drvo zvukom koji je odjeknuo poput odluke. Ruka joj je
otišla do njegove u kojoj je još uvijek stiskao bocu.
„Ne želim to čuti“, rekla je, glasom toplim i punim skrivene opasnosti.
Prstima je klizila preko njegovog zgloba, dodirom toplim i mekanim, gotovo
previše laganim da bi bio stvaran. Kao iz najslađih snova. Obuhvatila je prstima
njegovu podlakticu i nježno je povukla dok nije spustio dekanter. „Želim to
osjetiti.“
Primila je njegovu ruku s oboje svoje. „Jesi li primijetio“, stidljivo je
upitala, prelazeći rukom, „da nas uvijek prekidaju u najnepovoljnijim
trenucima?“ Počela je kružiti lijenim krugovima preko njegovog dlana.
Jeremyjeve prepone pulsirale su svakim pokretom njezinog palca.
„Lucy, nemoj.“ Riječi su izletjele prigušene i promukle. Pročistio je grlo i
nastojao dati autoritet svom glasu. „Ne možemo. Ne bismo trebali.“
 „Zašto ne bismo? Kao što si rekao, vjenčat ćemo se za jedanaest sati.“
Nestašan osmijeh proširio joj se licem, omeđen drskim rupicama. „A onda više
nikada neću imati šansu da budem bestidna zavodnica. Kakva sramota to bi
bila. Pročitala sam knjigu i sve.“
Podigla je njegovu ruku na svoje usne i poljubila vrh svakog prsta, jedan
po jedan. Kad je dosegnula njegov palac, jezik joj je iskočio iz usana i preletio
preko vrha.
Jeremy je zastenjao. Kakvu je to knjigu čitala? „Lucy“, rekao je mračno.
Mislio je da zvuči kao upozorenje, ali umjesto toga, više je zvučalo kao molba.
Izvukao je ruku iz njezina stiska i položio je na njezino rame. „Pokušavam se
ponašati na častan način. Nismo još u braku. Nalazimo se u kući tvog brata.
Neću mu to učiniti. Neću tebi to učiniti.“
„Čak ni ako te zamolim?“ Zelene oči uprle su se u njega. Emocije su mu
neugodno nabujale u prsima. „Mi ćemo se vjenčati. Možda je dužnost dovoljan
razlog za tebe. Ali meni to nije dovoljno.“
Strah ga je ščepao za srce. Jeremy je čvršće stisnuo njezino rame. Ne ide
sada nikuda od njega. „To nije samo dužnost. Rekao sam ti.“
„Jesi. I čula sam. Ali upravo sada...“ Stavila je ruke na njegova prsa, a on
je zadrhtao od zadovoljstva. „Želim to osjetiti.“
„Želiš to osjetiti“, polako je ponovio.
„Da.“
Kliznuo je rukama na njezin struk i zakucao je uz sebe. Usne su joj se
razdvojile, a on ih je pokrio svojima. Proždirao je njezina usta, duboko joj
gurajući jezik. Dublje da je okusi oštar okus viskija. Još dublje, da osjeti slatkoću
ispod. Bio je tako prokleto gladan nje. Proždrljiv. Skapavao je od gladi. Osjećao
se kao čovjek koji nije jeo danima.
„Tu“, rekao je hrapavo, držeći je čvrsto priljubljenu uz tvrdi greben svoje
erekcije. „Možeš li to osjetiti?“
Kimnula je glavom.
„Dobro.“ Oslobodio joj je struk. Ruke su mu pale na bokove. „Sad kreni.“
Odmahnula je glavom. Lice joj je pocrvenjelo; oči se zamaglile. Podigla je
jednu njegovu ruku. „Sad ti mene osjeti“, rekla je, prevlačeći tom rukom preko
svoje nabrekle dojke.
Jeremy je znao da ne bi trebao. Ali vrag ga obuzeo, nije si mogao pomoći.
Prsti su mu se po vlastitoj volji pomicali po njenim grudima kroz gusti pliš
haljine. Od osjećaja glatkog baršuna koji klizi po mekanom tijelu ispod njega
balansirao je na rubu ludila.
Morao je to zaustaviti, rekao je sebi. Vjenčat će se sutra. Mogao je pričekati
još jednu noć. Učinit će to na pravi način, pravilnim redoslijedom. Vjenčanje,
onda krevet. Neka primitivna Zvijer u njemu možda je započela ovaj posao, ali
bio je riješen da ga Gospodin u njemu dovrši. Lucy nije zaslužila ništa manje.
Ali još uvijek su mu prsti lutali nad baršunastim natečenim mesom.
Njezin oštar uzdah otkrio mu je da je pronašao bradavicu. Ponovo ju je
pomilovao, dražeći ravan krug mesa dok se nije pretvorio u napeti vrh. Dražeći
izlomljene ostatke svoje zdrave pameti.
Jeremy je zatvorio oči, pokušavši pronaći ostatke svoje suzdržanosti.
Prokletstvo, nikada ga ništa nije dovelo do ovog stanja. Posebno ne žena.
Samodisciplina, snaga volja, odlučnost – nisu za njega bile samo prazne riječi.
Bile su način života. Pomogle su da preživi dok je otac bio živ i da uspije nakon
njegove smrti. Obilježile su ga i odvojile od vršnjaka koji su gubili obiteljska
bogatstva u bordelima i paklu londonskih kockarnica. Učinili su ga traženim
ljubavnikom među ženama koje nisu željele ljubav. Napravili su ga ovim što je.
Ali natjerala ga je da zaboravi. Natjerala ga je da potpuno zaboravi sebe. I
što je duže stajao tamo – gnječeći njezino raskošno meso dlanom, valjajući
bradavicu ispod palca, slušajući njezine uzdahe – sve se teže sjećao tko je. Ako
je postojao bar jedan razlog zašto je tog trenutka nije trebao odvući do kreveta,
Jeremy ga se nije mogao sjetiti.
Zatim se iznenada odmaknula. Baš na vrijeme. Ponovno je skupio ostatke
svoje volje. Osjetio je poriv da pruži ruku i povuče je natrag, ali obuzdao se.
Jedva.
Zagledala se u njega s okrvavljenim očima. Usne su joj bile natečene i
tamnocrvene. Okrenula je vrat senzualnim pokretom, zabacivši kosu preko
ramena. Ruke su joj otišle do pojasa haljine. Odvezala je čvor.
 O Bože. Predobro je znao što se nalazi ispod te haljine. Ona djevičanska
spavaćica s visokim ovratnikom i desetak gumba. Htio je potrgati tu spavaćicu
s nje one noći. Mnogo puta je sanjao kako to čini.
Trebao bi prigovoriti. Ali riječi su mu zapele u grlu. Gledao je, očaran, dok
je otkopčavala pojas. Tad je grimizni baršun pao poput paklene vatre, a Jeremy
je znao da je proklet, proklet, proklet. Nema djevičanske spavaćice visokog
ovratnika. Nema spavaćice uopće.
Samo Lucy.
Svaki je dio njega čeznuo za njom, ali stopala su mu bila prikovana za pod.
Čeljust mu se otvarala, ali nije mogao govoriti. Ako se u sobi čuo bilo kakav
zvuk, osim njegovog divljeg pulsa, on ga nije ga mogao čuti. Učinila ga je posve
začaranim. Učinila ga je nepokretnim, gluhim i glupim.
Ali nije bio slijep.
Posljednja dva dana proveo je previše vremena zamišljajući Lucy golu.
Pribavio je priličnu količinu informacija za ovu mentalnu sliku. Znao je kakav
je osjećaj kad je pritisnuta uz njega. Dodirnuo je gotovo svaki dio nje, iako u
mraku. Ali ništa ga nije pripremilo na veličanstveni prizor njezinog golog tijela.
To tijelo nije bilo kao u drugih žena koje je vidio. A vidio je priličan broj
neodjevenih žena. Bez obzira bile dame, ili kurtizane, ili žene s pozornice, u
usporedbi s Lucy, sve su imale gotovo lijenu mekoću. Krhkost koja je nekako
zvučala lažno. Lucy je bila zaobljena na pravim mjestima, a na drugima ravna.
Vatrena svjetlost ocrtavala je njezina isklesana ramena i ruke. Grudi su joj bile
okrugle i čvrste; trbuh ravan i zategnut. Suptilni, slatko zakrivljeni kukovi širili
su se u čvrsta, mišićava bedra. Bila je mekoća i snaga. Moć i milost.
Boginja.
A onda je ispružila ruku i pozvala ga. I on ju je čuo. Čuo ju je čak i kroz
gustu izmaglicu želje jer mu je to govorila ravno u srce. Stopala su mu bila u
pokretu prije nego što je udahnuo. U trenu mu je nestala u naručju. Trenutak
nakon toga prevrtali su se na krevetu. I kad ju je spustio na meko gnijezdo
jastuka, ona je opet šapnula.
Riječ koju je želio čuti s njezinih usana toliko dugo, da se činilo kao
vječnost. Jedan jednostavan poziv koji je bio nemoćan odbiti.
„Jeremy“.
 POGLAVLJE 16

Lucy se spusti leđima na krevet, osjećajući težinu muškarca na svojim prsima i

kako joj je težak teret zbačen s ramena.
Hvala bogu da je uspjelo, pomislila je. Nakon ovoga nije joj više ostalo
karata u ruci. Je li bilo načina da se osjećate više goli nego što jeste? Ako je, ona
je to osjetila. Jedan dugi, grozni trenutak počela je sumnjati da će uopće
reagirati.
Ali odgovorio je, konačno je to učinio i to na prilično uzbudljiv način.
Sada je odgovarao usnama i jezikom na sve strane. A nešto vrelo i tvrdo uz
njezino bedro zahtijevalo je odgovor.
Odjednom je bio posvuda. Jednom rukom gnječio je dojke, drugom
obuhvatio stražnjicu; njegova usta činila su neopisive stvari u mekanoj udubini
ispod uha. Uvukao je bedro između njezinih nogu, a ona je uzdahnula od
osjećaja glatke kože i snažnih mišića pritisnutih uz njezino osjetljivo tijelo.
Priljubio se nju. Slatko, bolno zadovoljstvo širilo joj se trbuhom i dolje do
njezinih zgrčenih nožnih prstiju.
„Jeremy.“ Ime joj je silazilo s usana opet, i opet, dok je spuštao vrele
poljupce na njezin vrat. Bilo joj je važno da ga izgovori naglas; iz istog razloga
zbog kojeg je došla u njegovu sobu i položila mu ruku na grudi i zbog kojeg
besramno spustila ogrtač. Tako će znati – kao što je i ona znala – da nije pasivna
igračica u ovom slijedu događaja.
Nitko je nije mogao prisiliti da na prst stavi naprstak, a kamoli zaručnički
prsten. Lucy možda nije imala prosidbu, ali imala je izbora.
I odabrala je njega.
„Oh, Jeremy“, uzdahnula je uz njegovo uho. Vrtio joj je bradavicu ispod
palca i vukao zube preko ušne školjke, a cijelo joj je tijelo počelo brujati od želje.
Rukama je krenula niz njegova leđa, uživajući u osjećaju čvrstih mišića
ispod meke tkanine. Potom je stisnula šakama tkaninu i povukla ga, osjećajući
divlju želju da mu bude bliže. Očajnički je željela osjetiti njegovu toplu glatku
kožu uz svoju. Svukla mu je košulju gotovo do ramena kad se naglo povukao.
Sjeo je na pete i raširivši joj noge.
Lucy je spustila ruke na prsa, prekrivajući grudi. Promatrala je kako
podiže košulju, prebacuje je preko glave i odbacuje u stranu.
Pustila je da joj pogled luta po njemu. Polako. Pohlepno. Posesivno. Bio
je njezin. Cijeli njezin, od večeras nadalje. Svaki mišićavi greben ramena i prsa.
Tamna, kovrčava dlaka koja mu se spuštala do pupka i još niže. I fascinantna,
pulsirajuća nabreklina ispod njegovih hlača. Lucy se našla u strašnom iskušenju
da zuri. Uz veliki napor povukla je pogled prema njegovom licu uokvirenom
crnom, raščupanom kosom i s bistrim plavim očima, sad mračnim od želje.
Mračne i usredotočene na njezine šake. Otprilike. Ili ono ispod. Lucy je
trebao trenutak da shvati da ga vjerojatno nije opčinio pogled na njezine ruke,
već ono što se njihalo ispod njih. Pustila je da joj dlanovi polako klize prema
bokovima, otkrivajući grudi.
Usisao je dah.
Bradavice su se stvrdnule pod njegovim pogledom, stegnule u napete,
bolne vrhove, napinjući se prema njemu, vapeći za njegovim rukama, ustima,
jezikom. Ako ne prestane zuriti uskoro i ne počne je dirati, Lucy je bila sigurna
da će poludjeti.
Posegnula je za njim, klizeći dlanovima po njegovim masivnim
nadlakticama prstima mu prekrila prsa. Zarežao je i nagnuo se iznad nje,
spuštajući se između njezina koljena. Lucy je uzdahnula kad ju je obuzela
iznenadna vrelina. Kliznuvši rukama oko njegova vrata, povukla mu je usne
prema svojima.
Odjednom se odupro. „Nisam se okupao.“
Njegov je izraz lica bio tako sladak i ozbiljan da se morala nasmijati.
„Nemam ništa protiv.“ Privukla mu je lice prema svojem i protrljala obraz uz
njegovu čeljust. Grubi počeci brade grebuckali su joj kožu. Otvorenim ustima
ljubila mu je kožu do uha. „Zapravo“, šapnula je, ližući mu ušku, „sviđa mi se.“
Duboko je udahnula njegov miris. Miris za kojim je žudjela dva beskrajna
dana. Kroz taj istančani miris kože sedla, viskija i noćnog vjetra prodirao je
miris borovih grana. Zakopala je lice u njegov vrat, polizala jezikom duž čvrste
tetive, kušajući sol i mošus. Potom se poljupcima vratila natrag uz njegov vrat,
blagoslivljajući svijet što postoji neoprani muškarac. Taj muškarac, koji je
naporno jahao do nje po mraku, donoseći dragulje, vjetar i znoj svoga tijela.
Osjetila je kako guta i napinje se dok mu je njuškala vrat. Pustila je da joj
glava padne na krevet. Fiksirao ju je razuzdanim, gotovo divljim pogledom.
„Lucy.“ Iz grudi mu se istrgnulo njezino ime poput prijetnje ili molitve.
Zatim je pao na nju, pritisnuvši je svom težinom, a ona je prekasno shvatila što
je to zapravo bilo.
Upozorenje.
Oduzeo joj je dah. Doslovno. Prsima je gnječio njezina, spljoštivši joj
bolne grudi i istjerujući joj zrak iz pluća. Njegov jezik ispunio joj je usta,
potičući je i zahtijevajući, ukravši čak i njezin zaprepašteni uzdah. Onda su mu
kukovi bili uz njezine, šireći joj noge, ugnijezdivši se između njezinih bedara i
izgubila je svaku pomisao na disanje. Izgubila je svaku pomisao.
Udario je bokovima prema njoj, zarežavši iz dubine grla. Dlačice na koži
dražile su joj unutarnju stranu bedara. Tvrda vrelina pulsirala je uz rascjep
između njezinih nogu. Opet se zaljuljao i užitak je poput koplja proletio kroz
nju. Oštri, prosijecajući užitak.
Odjednom se odmakao od njezinih usta i podigao se na jedan lakat.
„Lucy...“ progutao je teško isprekidanog daha. „Razumiješ li što će se
dogoditi? Netko ti je to objasnio?“
Lucy se nasmijala. „Naravno. Knjiga je sve objasnila.“
Glas mu se produbio. „Sve?“
Između note slasne opasnosti u njegovom glasu i načina na koji su njezina
intimna mjesta pulsirala uz njega, počela se pitati jesu li Memoari djevojke iz
Wantona bili malo nejasni. No bez obzira na pojedinosti, znala je da čvrsto
razumije osnovni koncept. „Jeremy, ovo je farma. Godinama pomažem
Henryju sa psima. Razumijem kako se parenje ostvaruje.“
Sada je bio njegov red da se nasmije. „Da, pa – to je malo drugačije između
muškarca i žene.“
 „Jer se to radi licem u lice?“
Lagano se nasmiješio. Prilično zlobno, pomislila je. „Obično.“
Prije nego što je Lucy imala bilo kakvu priliku da se usredotoči na tu
ležernu izjavu, nastavio je, „Nije sam čin toliko različit. Više se prije toga
događa.“
„Prije toga?“
Ljubio ju je niz vrat, a jezik mu se zaletio u udubljenje u podnožju njezina
grla. „Moram te pripremiti za sebe“, promrmljao je.
„Mislim da...“ Glas joj utihnuo dok joj je lagano grickao rame. „Mislim da
sam spremna.“ Bila je potpuno gola, u njegovom krevetu, ispod njega. Koliko
je spremnija mogla biti? Nogu obgrljenih oko njegovih. „Spremna sam.“
Prigušeni smijeh uz njezin vrat bio je njegov jedini odgovor. Zatim se
spustio niže, povlačeći usta do njezinih dojki, a Lucy nije bila sklona prekidati
ga.
Molim te, čula je sebe kako uzdiše. Prsti su joj kliznuli u njegovu kosu i
zapleli se u guste, crne uvojke.
Uvukao je bradavicu u usta, a zadovoljstvo je puknulo kroz nju. Jezikom
je kružio oko napetog mesa, lickajući vršak. Lucy se savila u luk pod njim,
stežući mu kosu. Stisnuo je usne oko bradavice i povukao je, istjeravši krik iz
dubine njezinih grudi. Sisao je pohlepno, dražeći je i ližući bez milosti, sve dok
se nije počela izvijati pod njim. I baš kad je počela vjerovati da nikad neće
prestati – i kad je počela misliti da ne bi imala ništa protiv ako ne prestane –
oslobodio joj je bradavicu.
Spuštao se poljupcima polako u mekanu udolinu između dojki.
Onda se njegov jezik popeo uz strminu druge dojke do napetog, bolnog
vrha.
I učinio je sve to iznova.
Lucy je odustala. Prestala je hrvati sa zadovoljstvom. Izgubilo je oštre
rubove, rastopilo se do tekućine i jednostavno ga je pustila da teče. Pustila da
pliva kroz nju silovitim, zavojitim strujama. Osjetila je kako joj se vrtloži u
prstima, pa dolje sve do nožnih prstiju i nazad do vrhova ušiju. Tresla se kad se
brže zakotrljalo, skupilo zamah i pojurilo natrag u bazen između njezinih nogu.
Čula je sebe kako prigušeno nešto mrmlja. Možda njegovo ime. Možda svoje.
Nije imala pojma.
Ali kad je napustio njezinu dojku i počeo je ljubiti zavojitom stazom niz
trbuh, utihnula je. Ponirala je dolje s njim, a svijest joj je lebdjela je na valovima
zadovoljstva izazvanim njegovim poljupcem. Potonuo je između njezinih
bedara, a širina njegovih ramena sasvim ih je razmaknula. Dah mu je dodirnuo
njezine meke kovrče i nježno meso koje su skrivale. Osjetila je njegove prste,
kako je nježno razdvajaju. A onda vreli užitak kad je uvukao jezik.
Oooo moj...
Oh, oh, ohhh moj Bože. U knjizi definitivno nije spomenuto to.
Toga bi se sjećala. To bi podcrtala. Liznuo ju je jezikom, a ona je vrisnula.
Prilično glasno.
Podigao se na lakat. „Lucy, šuti. Netko može čuti.“ Kimnula je glavom, a
on se sagnuo da je ponovo okusi. Njegov jezik plesao je preko nježnog mesa, a
zadovoljstvo je prolazilo kroz nju u velikom, blistavom valu. Ponovno je
povikala. Glasnije.
Pljesnula je rukom preko usta. „Ne mogu si pomoći“, šapnula je kad je
opet ustao. „Znaš, ti si kriv.“ Držao je prste na njoj milujući ju. Prelazio je
palcem preko tog sjajnog mjesta, čvrsto, opako kružeći njime da je jedva mogla
podnijeti to. Glava joj se okretala na jastuku. „O Bože.“
„Trebam li prestati?“, pitao je i gurnuo prst u nju.
„Bože, ne.“ Prst mu je zaronio dublje, micao se polako unutra-van. Lucy
je stenjala usana pritisnutih na nadlanicu.
Zatim je bio pokraj nje, ljubeći je, dok se pružao uz nju. Tvrda vrelina
udarala joj je u bok. Jezik mu je ušao u uho. Donji dio dlana pritiskao ju je dok
je prst ulazio i izlazio, ulazio i izlazio, a Lucy... Lucy je bila spremna. Spremna,
voljna, željna, pripremljena. Vruće, tekuće iščekivanje jurilo joj je kroz vene.
Tonula je kroz tamu i divljinu, vlagu i vrelinu i bila je spremna, spremna,
spremna. Spremna da se nešto dogodi. Spremni da to nikad ne završi. Nikada,
nikada ne završi.
 Kroz nju su se valjali valovi zadovoljstva. Zalijevajući je, ispunjavajući je.
Izbacujući sve ostalo. Ruka joj je pala s usta, a bespomoćni krik probio se
duboko u trbuhu, ulazeći joj u grlo. Stisnuo je usne uz njezine i skupljao njima
njezine jecaje. Radost, zbunjenost, frustraciju, strah – sve ih je izlila jednim
dugim, bjesomučnim krikom uz njegova usta. I sve je uzeo. Uzeo sve što je dala,
upijajući to u sebe, duboko prodirući jezikom da ništa ne izađe van.
Lagano ju je milovao dok se plutala dolje. Natrag u sebe.
Oh moj Bože.
Tijelo joj se osjećalo predivno iscrpljeno, ali ubrzo su joj se u glavi zavrtjela
nestrpljiva pitanja. Kako je mogao tako dobro poznavati njezino tijelo – tako
lako uzburkati osjete, a ona je imala nekoliko godina da to sama otkrije i nikada
nije otkrila? Kako je ona mogla upoznati njegove tajne i učiniti ga spremnim? I
je li to doista bila samo priprema? Kakvo je zadovoljstvo slijedilo nakon toga?
Toliko pitanja, a nedostajalo joj je riječi da ih čak i formulira.
Kad je napokon pomislila da bi mogla ponovo vjerovati svom glasu,
pokušala je reći. „Jeremy?“
„Da?“
„Kako se zove, ta... ta stvar koja mi se upravo dogodila?“
Zastao je. „Pa, postoji nekoliko riječi za to.“
„Samo nekoliko?“, čudila se Lucy. „Mislim da ih ima stotine. I tisuće
možda nisu dovoljne.“
Zaigrano joj je zagrizao uho. „Što? Zar ih nije bilo nekoliko u tvojoj
knjizi?“
Lucy ga je dlanom udarila u rame. „Mislila sam da smo već razgovarali o
ograničenjima učenja iz knjige.“ Grickao joj je uho. Uzdahnula je i krenula
prstima niz snažne mišiće njegove ruke.
„A može li se dogoditi i tebi?“
Osjetila je njegovu uzbuđenost kako pulsira u hlačama, lupkajući u oblinu
njezina boka. „Da“, promrmljao je na njen vrat.
„Ali još nije... još se nije…“
 „Ne.“
„Zašto onda samo ležiš?“ Odgurnula ga je lagano i okrenula se prema
njegovim očima. „Kako možeš to podnijeti?“
Čudan smijeh izletio mu je iz prsa dok se dizao na koljena. „Uz velike
napore.“
Otkotrljala se na bok i posegnula da mu otkopča hlače. Ruka joj je očešala
krutu, napetu izbočinu ispred. Poskočila je. Lucy je bila fascinirana. Podigla se
na lakat, otkopčavajući gumbe drugom rukom. Konačno je preuzeo posao od
nje, otkopčavši zadnjih nekoliko gumba i gurnuo tkaninu dolje preko bokova.
Oslobodivši joj ruku da može istraživati.
A ono što je otkrila, nikad ne bi mogla zamisliti. Tvrdoća i čvrstoća, da.
Bio je općenito sav snažan i tvrd. Ali tu glatku mekoću, nikad nije ni mogla ni
sanjati. Baršunasto meku i lagano hrapavu. Poput mačjeg uha. Pustila je da joj
dlan klizi po njegovoj dužini. Odgurnuo joj je ruku, a ona je čvrsto stegnula
prste oko njega. Znači, nije mogao pobjeći.
Snažno je izdahnuo. Grub, lagano opasan zvuk. „Lucy, ne trebamo to
raditi. Možemo pričekati.“ Kratko je zatvorio oči, a zatim ih ponovo otvorio.
„Mogu čekati.“
„Ali zašto?“ Ponovo ga je pomilovala, a iz grla mu se začulo duboko
režanje. „I ti mene želiš, zar ne?“
Odgurnuvši joj ruku, oslobodio se hlača i legao na bok, okrenut prema
njoj. Gledao ju je u oči tako duboko, tako intenzivno, da je Lucyno cijelo tijelo
oživjelo i peckalo ju. Uzak prostor između njihovih tijela pucketalo je od struje,
a kad je ispružio ruku kako bi joj obuhvatio lice, šok je prostrujao njenim
nogama sve do stopala. „Bože, Lucy“, grubo je rekao. „Ne možeš znati koliko
sam te želio.“
„Ne mogu?“ Prišla mu je bliže, dok joj se bradavice nisu priljubile uz
njegova prsa. „Reci mi“, šapnula je, kliznuvši rukom po mišićavim leđima i po
napetoj sjajnoj stražnjici.
Zadrhtao je kad je nježno stisnula. „Nema dovoljno riječi.“ Ruka mu se
stisnula u šaku u njezinoj kosi i nagnuo joj je glavu natrag kako bi je vrućim
poljupcima ljubio duž vrata. „Trebat će mi više od nekoliko“, promrmljao je,
jezikom opisujući opaki put prema dolje. „Tisuće možda nisu dovoljne.“
„Onda mi pokaži.“ Lucy je zakačila nogu za njegovu, čvrsto je stisnula za
stražnju stranu i prebacila se na leđa povlačeći ga sa sobom. Smjestio se između
njezinih nogu, trljajući svoju tvrdu, pulsirajuću toplinu uz njezin brežuljak.
Zadovoljstvo je odjekivalo kroz nju dok se izvijala uz njega, a njihova su se
stenjanja stopila su u žurnom poljupcu.
Naslonio je čelo na njezino. „Lucy, ne mogu...“ dah mu je prostrujao
njezinim licem, vruć i gust, poput pare. Teško je progutao. Mogla ga je osjetiti
ondje, kako pritišće na njezin ulaz. Spreman učiniti je svojom.
„Nema povratka nakon ovoga“, rekao je napetim glasom. „Ako nije... Ako
nisi...“ Primaknuo se još bliže, pomalo klizeći u nju. Stezala se oko njega. Patila
za njim. Stisnuo je zube. „Samo me odgurni.“
Kliznula je rukama uz njegove bokove i povukla. „Nikada.“
A onda je uletio u nju, brzo, iznenadno i jako. Ispunjavajući je, rastežući
je.
Ostao je tamo, nepomično, iznad nje. U njoj. Prsa su mu se naprezala uz
njezina dok su se oboje borili za dah.
„Nisi ozlijeđena?“ upita on.
Odmahnula je glavom. „Trebam li biti?“
„Ja... ne znam.“
Ovo priznanje izazvalo je u Lucy malo panike. „Kako to misliš, ne znaš?“
Pitala je i gurala mu ramena sve dok se nije podigao i susreo se s njezinim
pogledom. „Rekao si da si zavodnik! Nemojte mi reći da si prvi put...“
„Naravno da nisam.“ Jeremy je stisnuo čeljust. „Ali nikad prije nisam
spavao s djevicom. I shvatio sam da je bolno.“
Lucy ga je sumnjičavo pogledala. „Za ženu“, pojasnio je.
„Oh.“ Lucy zatvori oči i utihne, procjenjujući. Prosijavala je bezbrojne
neodoljive osjete da bi ispitala može li se koji okarakterizirati kao bol. Kao da
su osjetili da su predmet ispitivanja, njezini su se intimni mišići stegnuli oko
njega. Zarežao je.
 „Nisam ozlijeđena“, rekla je. „Osjećam...“
Usisao je grčevito dah. „Osjećaš što?“
„To je sve.“ Otvorila je oči. „Osjećam.“ Maknula je prste s njegovih ruku i
podigla ih do vrata. „Osjećam tebe.“
Nježno se zaljuljao uz nju. Izuzetno zadovoljstvo prolilo joj se tijelom. Da,
ona je osjećala njega. A on se osjećao kao u raju.
Lagano se povukao i ponovno zabio u nju, ovaj put dublje. U njezino srce.
Stisnula ga je za vrat i kriknula mu uz uho.
Cijelo mu se tijelo ukočilo i Lucy se na trenutak pitala je li učinila nešto
pogrešno. Tada je Jeremy spustio pogled na nju, ispitujuć i zabrinut, a oštar
ubod emocije ščepao je Lucyne grudi. Boljelo ga je, shvatila je. Boljela ga je
pomisao da ju je ozlijedio. „Nema boli“, uvjeravala ga je između dahtaja. „Samo
ti.“
Držao ju je čvrsto i nježno, dok joj se tijelo nije priviklo na njegovo,
naslonivši čelo na njezino i spustivši joj lagan poljubac na obraz. A kad se
polako povukao i ponovno zaletio, Lucy je stisnula usne da uguši krikove i
stenjanje. Ulazio je u nju ponovo i ponovo. Zagnjurila je lice u njegovo rame i
još jednom osjetila slatku bol kako raste.
Kretao se brže i snažnije, a ona se počela kretati s njim, dočekujući svaki
njegov udarac, uzdišući od užitka. Prsti su joj utonuli u njegova ramena. Čula
je glasno stenjanje. Vjerojatno je bilo njezino, ali nije je bilo sram. Nisu si mogli
pomoći. Osjetila je kako počinje ponovo – onu čudesnu poplavu zadovoljstva
koja je izvirala iz dubine nje, izvirala iz njega. Disanje mu je postalo grubo. I
potisci su mu bili grubi. Sve dok brana nije pukla i poplava ju ponijela i dok se
zajedno nisu utopili u blaženstvu.
Srušio se na nju, utisnuvši je u krevet svojom težinom. Plutali su tamo
zajedno, jednostavno samo dišući. A Lucy je pokušala prikupiti dijelove svog
tijela, razbacane poput grana nakon oluje. Jednu nogu je našla obavijenu oko
njegove. Nekoliko prstiju upletenih u njegovu kosu.
I baš kad je počela vjerovati da je sve još uvijek tu, samo donekle
preuređeno, počela je još jedna poplava. Ta nije počela iz njezine ili njegove
utrobe. Počela joj je u srcu. Čudna i snažna bura emocija izbila je i ispunila svaki
centimetar njezinog tijela, sve dok se nije počela tresti od strašnog nastojanja
da je zadrži. A nije htjela prestati. Samo je navirala. Nije bilo povratka. Tekla je
kao velika rijeka do njezinih udova, a valovi su udarali u još uvijek drhtavu
jezgru, izvirali joj u očima, ispunili joj usne, a grmljavina joj je odjekivala u
ušima. I bilo je nemoguće zadržati emocije, nije bilo brane koja bi to mogla.
I prelile su joj se u dušu.
 POGLAVLJE 17

„Oh, mrzim te!“

Sophia se nagnula nad Lucynim zaručničkim prstenom, s izrazom
očarane zavisti. „Jednostavno moraš biti jedan korak ispred mene, zar ne?“
pitala je, mašući Lucynom rukom.
Lucy je ostala sjediti za toaletnim stolom i gledala Sophijin odraz u
ogledalu dok je koračala naprijed-nazad. Iza nje, Sophijina sobarica je mrmljala
opasne prijetnje kroz usne pune ukosnica. Lucyne kovrče, poput njezinih misli,
jutros su bile posebno nestašne. Sitna francuska sluškinja bila je nepokolebljiva.
Napala ih je s galskom odlučnošću, trzajući i uvijajući kestenjaste uvojke u
profinjenu frizuru za vjenčanje.
Vjenčanje. Lucy se vlasište naježilo od te misli. Njezino vjenčanje.
„Prvo“, Sophia je nabrajala na prste, „ti si miljama ispred mene u
poljupcima. Onda se zaručim u vrtu, na savršeno skandalozan način. Čovjek bi
pomislio da bih imala prednost pred tobom barem pola sata, ali ne. Deset
minuta kasnije zaručiš se i ti u vrtu. Ti ćeš se čak vjenčati prije nego što moj
otac stigne dati suglasnost. A sad si me dotukla prstenom. Ja svoj neću imati
dok ga Toby ne bude mogao preuzeti u Surreyju. A čak i tada to neće biti ni
upola tako dobro.“
Lucy se nasmiješila prijateljičinoj nadurenoj tiradi. „Moram li te
podsjetiti“, upitala je, „da se uopće ne bi zaručila, vjenčala ili nosila vjenčani
prsten, da ti nisi smislila to suludo pismo?“
„To je bila tvoja ideja.“ Sophia zastade kraj prozora i nasloni se na staklo
u mrzovoljno. „I ne zvuči tako loše. Učinila sam ti veliku uslugu.“ Igrala se
kićankom zavjese jantarne boje. „Odvratno si sretna; ne pokušavaj se pretvarati
da je drugačije.“
„Vrlo dobro“, rekla je Lucy. „Ne razumijem.“ Podigla je jednu majčinu
naušnicu od opala s toaletnog stola i nasmiješila se svom odrazu dok ju je
učvršćivala, sjećajući se slasnog osjećaja dok su joj Jeremyjevi zubi grickali uho.
Bradavice su joj se otvrdnule u tren oka i uprle se u bež svileni korzet.
Je li zaista prošlo samo nekoliko sati otkako je napustila njegov krevet?
Osjećala se kao da je već prošao cijeli tjedan. Bože, nedostajao joj je. Još gore
nego večer prije, nakon dva beskrajna dana. Razmišljajući o njemu, osjetila je
tupi bol u grudima. I potmulu vrelinu između bedara. Kroz um su joj lepršala
sjećanja, poput treperenja vatre u tami. Njegova ruka na njenim dojkama.
Njegov jezik u uhu.
„Samo se pogledaj“, rekla je Sophia. „Tako si sretna da si jarko
porumenjela od toga. Da te bolje ne poznajem, pomislila bih da te uhvatila
groznica.“
Lucy je spustila lice i prislonila ruku na čelo da prikrije agoniju.
„I…“, nastavila je Sophia, hodajući po sobi i zastavši iza nje, „Gospodine,
pomozi nam svima, to mora biti zarazno.“ Srela je Lucyn pogled u zrcalu.
Nevoljki osmijeh zaigrao joj je na licu. „Čak sam sretna zbog tebe.“
Sluškinja je gurnula posljednju ukosnicu u Lucyne skupljene uvojke. Lucy
je ustala i polako se okrenula prema Sophiji da dâ svoju ocjenu.
„Izgledaš divno“, rekla je Sophia, uzmičući korak kako bi bolje vidjela.
„Slonovača lijepo pristaje tvom tenu. Izgledaš kao san. Ni ne primjećuje
se da je haljina prepravljena.“
Lucy je otišla do velikog ogledala i pogledala svoj odraz. Svila boje
slonovače prianjala je uz njezino tijelo poput druge kože, korzet je otkrivao više
od nagovještaja dekoltea. Suknja je padala u empire stilu preko oblina njezinih
bokova prije nego što se poput svilenog slapa spustila do poda. Opali su joj
visjeli na ušima, a na prstu su se bljeskali dragulji. Kosa joj je bila skupljena i
umotana u klasičnom grčkom stilu i uvezana svilenom vrpcom. Uvojci koji su
visjeli nisu slučajno pobjegli, već su pažljivo oblikovane kovrče složene tako da
privlače poglede na nježni nagib njezina vrata.
„Samo razmisli“, rekla je Sophia. „Za nekoliko sati bit ćeš grofica.“
Lucy je gledala kako njezin odraz blijedi. Grofica. Ona? Riječi „Lucy“ i
„grofica“ nisu izgledale kao da pripadaju skupa. Činilo se da jedva pripadaju u
istu sobu. Lucy je odjednom shvatila da nikada nije ni upoznala stvarnu groficu.
Kako za ime svijeta ona to može postati? Srce joj je počelo udarati o korzet i
osjetila je poriv da potrči prema svojoj garderobi i sakrije se.
Ali nije se mogla sakriti od njega.
Uspravila se odlučno i duboko udahnula, ponovo promatrajući svoj
odraz. Iste postojane zelene oči gledale su s lica u obliku srca, uokvirene čistim
jagodicama ispod i tamnim obrvama iznad. Njezina maslinasta koža poprimila
je ružičastu boju, a kad se nasmiješila, zubi su joj blistali u ravnom redu. I dalje
je bila Lucy.
A s majčinim naušnicama i u posuđenoj haljini prvi put u životu osjećala
se lijepom. Prestala se brinuti da će se možda zateturati u cipelicama na petu ili
se spotaknuti u teškoj, satenskoj suknji. Njezin se centar ravnoteže nekako
pomaknuo. Njezina je neobuzdana narav još uvijek je bila čvrsta ispod svile, ali
bila je jača nego jučer. Iznenađena poljupcima i ojačana strašću. Dovoljno
snažna da nosi sjajni teret elegancije.
Još uvijek ju je užasavala ta ideja da će postati grofica. Ali Lucy je pomislila
da će se jednostavno znati nositi s tim, tako dugo dok bude njegova grofica.
„Ta haljina kao da je napravljena za tebe“, reče Sophia.
„Imam sreće da su Mariannine proporcije toliko slične mojim.“
„Ti si općenito sretna.“ Sophijin glas postao je čežnjiv.
Lucy je pogledala prijateljicu, osjećajući lagani ubod krivnje. Cijeli
Waltham Manor proveo je protekla dva dana pripremajući se za ovu svečanu
ceremoniju. Svako slavlje oko Sophijinih zaruka izgubilo se u žurbi oko
priprema za vjenčanje. I bila je toliko zaokupljena svojim mislima, da je jedva
razgovarala s prijateljicom. Njihov posljednji pravi razgovor odvijao se nad
bocom vrlo dobrog klareta.
„Zar nisi i ti sretna?“ upita Lucy.
Sophijina usta su se iskrivila. „Mislim da jesam.“
„Zasigurno si dobila svoj trenutak strasti, zar ne?“ Lucy je podigla obrvu i
razigrano zgrabila Sophijino zapešće. „Strast s golim grudima. Čak bi i Gervaisu
bilo teško nadmašiti to.“
Sophia je ugrizla usnu i nasmiješila se. „O da. Doista strastveni trenutak.“
Izvukla je zglob iz Lucynog stiska i obgrlila se rukama oko prsa. Obrve su joj se
namrštile. „To je samo...“
Lucy je dugo čekala prije nego što je potaknula: „Što?“
„Toby me obožava. Čak me štuje. Nastavlja i dalje o tome.“
„I to je loše?“
„Znam, znam. Čini se smiješnim žaliti se što sam objekt tako žarke
predanosti.“ Prišla je krevetu i sjela na rub. „I pretpostavljam da mi ne smeta
čuti da sam lijepa. Ali kad počne skladati ode o mojoj čistoći i savršenstvu, ne
prepoznajem ženu koju opisuje. Uopće nisam sigurna da sam to ja. Da doista
zna kakva sam, iznutra...“ Ironično se osmjehnula Lucy. „Da vidi nešto više od
površne ljepote.“
Lucy se ustala s toaletnog stola i oprezno se smjestila pokraj Sophije na
krevetu. Svila boje slonovače smjestila se oko nje poput oblaka. „Ali to je
čudesno u svemu, zar ne misliš? Da vidi kvalitete duboko u tebi – skrivene,
lijepe stvari za koje nisi znala da su tu.“
Kao strast, pomislila je. I nježnost. Ljepotu koja nosi svilu i dragulje. I to
savršeno čudesno zadovoljstvo što joj je pružio sinoć. Ono koje joj je dao tri
puta uzastopce i za koje je od njega izvukla tri različita imena – jedno od njih
čak i na francuskom. Sada su to bile lekcije iz vokabulara u kojima bi djevojka
mogla uživati. Možda bi još mogla postati sposobna dama. Lagano je
uzdahnula.
Sophijine su se oči raširile dok je proučavala Lucyno lice. „Prokleta bila,
Lucy Waltham“, rekla je znalački. „Evo te opet. Sada si nedostižno ispred
mene.“
Lucy je spustila pogled na pod. Vruće rumenilo prekrilo joj je obraze i
prsa. Naravno da je Sophia znala čim kad ju je pogledala. Neće li svi znati?
Njihovo prvo spajanje možda se moglo sakriti, ali drugi put? O, slatki raju, drugi
put. Doista, bilo bi čudo ako cijeli Manor nije čuo drugi put.
Lucy je grickala nokat na palcu preneražena. „Je li to tako očito?“
„Naravno da je! To je napisano na cijelom tvojem licu.“ Sophia prstom
prijeđe preko Lucyne nadlaktice. „Ti si“, optužila je, „zaista zaljubljena.“
 „Oh.“ Lucyna ruka spusti se u krilo. „Oh, to.“
Zaljubljena? U Jeremyja?
„Ne pokušavaj zanijekati“, rekla je Sophia. „Ti si strašna lažljivica. Moraš
mi dopustiti da ti jednog dana dam lekcije iz prevare, Lucy. Daleko je korisnija
stvar od vezenja.“
Lucy nije željela to poreći. Imala je namjeru uskoro se ludo zaljubiti u
njega. Samo je željela sačekati pravi trenutak da se odluči i to učini. Na isti način
na koji se odlučila za Tobyja. Stavila bi pred svoj um i volju zadatak da zavoli
svoga muža. Bez razloga, bez argumenta.
Ali nije se ona odlučila na ovo. Njezina volja nije ni bila savjetovana. Što
god osjećala, dolazilo je iz nekog temeljnog sloja njenog bića. Ispod razuma,
ispod argumenata. Voljela ga je na isti način na koji su joj pluća udisala zrak i
srce joj udaralo u prsima. I doista, sada kad je Lucy postala svjesna toga, svaki
dah i otkucaji srca odjekivali su elementarnom istinom.
Volim Jeremyja.
Cijelo joj je tijelo blistalo od vrtoglave svijesti. Lucy se pitala koji je dio nje
prvi znao. Njezina šaka, kad ju je poljubio one večeri u vrtu? Njene ruke, kad
ga je povukla u ormar? Njezine usne, možda, kad ju je poljubio ispod stabla
kruške? Ili možda čak i njezina stopala kada su je te večeri usmjerila prema
njegovim vratima, a ne Tobyjevim?
Sagnula je glavu i nacerila se, gurajući nožne prste u cipelice.
Pametna, pametna stopala.
Sophia je šmrcnula. Lucy je podigla pogled i vidjela da su oči njezine
prijateljice ispunjene suzama.
„O, to nije ništa“, rekla je Sophia odmahujući glavom. Podigla je pogled
prema stropu i pritisnula zglob na kut oka. „Na vjenčanjima uvijek plačem. Zar
ti ne?“
„Ne“, iskreno je odgovorila Lucy. „Ja ne plačem. Nikad.“
Sophia je ponovno šmrcnula i ispravila ramena. „Dobro onda“, rekla je
blistajući. „Drago mi je što ti nisam kupila maramice za vjenčani poklon.“
Ustala je i posegnula za paketom umotanim u papir. „Obožavat ćeš ovo.“ Njezin
se osmijeh raširio dok je odmotavala pletenu vrpcu. Uklonila je papir i
razmotala sadržaj – dramatični slap grimizne svile.
„Nabavila sam je za Kitty prije vjenčanja, ali ona je mislila je da je to čudno
i vulgarno. Rekla je da je prikladna za drolju.“ Sophia je podigla plameno crvenu
koprenu. „Ja sam, naravno, mislila da je savršena.“ Pritisnula je spavaćicu na
tijelo i pozirala pred ogledalom. Dekolte se dramatično spuštao, a s jedne se
strane široki prorez popeo se gotovo na bok. Crna čipka oblikovala je tanke
naramenice i obrubljivala rubove čitave te skandalozne stvari. „Tu je i
odgovarajući ogrtač.“
Oduševljena Lucy ispruži ruku da dodirne svjetlucavu tkaninu. Tekla je
preko njenih prstiju poput vode.
„Jadan Felix, hm?“ Sophia podigne obrvu i spusti glas. „I sretni lord
Kendall. Pokidat će je s tebe, znam. A kad te vidim sljedeći put, želim čuti svaki
uzbudljivi detalj.“
Lucy se nasmijala. Nedostajat će joj elegantna vrsta ludila gospođice
Sophije.
„Znaš, imam i ja dar za tebe.“
„Stvarno?“
Lucy je otišla do komode. Otvorila je ladicu, odbacila veliki splet čarapa i
podigla lažno dno da otkrije skriveni pretinac.
„Ovo će ti se svidjeti“, rekla je, zabljesnuvši Sophiju lukavim osmijehom
dok joj je pažljivo pružala dar. „To je knjiga.“
***
„Znači, vodiš je onda u Corbinsdale?“ Henry zabaci čizmu na svoj stol i
nasloni se na naslonjač. Prelistavao je papire koje je pripremio Jeremyjev
odvjetnik.
Jeremy je kimnuo. „Dok ne počne sezona.“
„Lucy će ionako više voljeti selo. Ne dolazi ti s nekim značajnim mirazom,
ali bar te neće koštati puno. Nećeš trebati trošiti ogromne svote na dragulje ili
haljine.“ On se nasmije. „Ne mogu zamisliti Lucy kako kruži po balskoj
dvorani.“
 Jeremy je zakopčao manžetu. „Možda bi i mogao, da si joj ikad dozvolilo
da prisustvuje balu.“
Henry ga je pogledao preko snopa papira. Nastavio je čitati u tišini.
Dok je Henry čitao, Jeremy je razmišljao kako da obuče Lucy za njen prvi
bal. Zaokupiti misli time, djelovalo je sigurnije od onog što je radio posljednjih
pola sata, zamišljao Lucy golu. Veći je dio noći držao njezino golo tijelo, a samo
su vikar i nekoliko papira stajali između njega i uživanja u Lucynoj golotinji
ostatak života. Čovjek bi pomislio da će moći obuzdati svoje misli i uzbuđenost
tokom sljedećeg sata. Ali prevario se. A činjenica što je razgovarao s Henryjem
preko radne površine onog istog stola od orahovine, kojeg su on i Lucy prije tri
večeri brusili, nije pomogla.
Kratko je zatvorio oči. Nije bilo sigurnog mjesta za spuštanje pogleda.
Namotaj glatkog papira za pisanje podsjećao je na njezinu kožu. Jedan pogled
na poštu, s okruglim, crvenim, kvrgavim pečatima podsjetio ga je kako joj je
palčevima trljao bradavice. A prizor pera umočenih u tintarnicu odveo je
njegov um na mjesta koja su bila očajno nepristojna.
Nikada mu nijedna žena nije to učinila. Jeremy je poznavao požudu. I
njezin nedostatak. Poznavao je slatko oslobađanje suspregnute želje. I
neizbježni nemir koji je uslijedio nakon toga. Dosadu. Lijeno zadovoljstvo koja
je trajalo danima ili tjednima – sve dok novo osvajanje nije uznemirilo njegovu
krv.
Pa, osjećao je požudu prema Lucy. Želio ju je takvom grozničavom
potrebom kakvu nikada nije doživio. A sad je upoznao najuzvišenije
zadovoljstvo u njezinom tijelu. Dvaput. Poznavao je slatku glazbu njezinih
ljubavnih jecaja kad ju je natjerao da svrši. Triput. Ništa nije krila od njega, nije
pokazala strah. Samo nevinu strast i nepokolebljivo povjerenje zbog kojih ga je
srce boljelo od miline. Mislio je biti blag i uspio je — malo – prvi put. Ali drugi
put... Slatki Bože na nebesima, drugi puta…. Njezin strastveni odgovor i jecaji
zadovoljstva oduzeli su mu svu nježnost i gurao se u njezine čvrste, svilene
nabore iznova i iznova dok se nije potpuno izgubio.
I bio je sve samo ne zadovoljan. Što se tiče bezvoljnosti ili dosade, Jeremy
je vjerovao da su te dvije riječi trajno uklonjene iz njegovog rječnika. Nakon što
je napustila njegov krevet, naslonio se na posteljinu koja je još zadržala njezinu
toplinu i njezin slatki miris i sanjao o njoj u sjajne snove u koloru. Probudio se
napet i bolan za njom, kao da nikad nisu vodili ljubav. Okusio je svaki
centimetar nje, ali samo je želio još. Jeremy je sumnjao da će mu ikada biti dosta
Lucy.
Za otprilike – bacio je pogled na džepni sat – četrdeset minuta pokušat će
ostvariti svoju životnu ambiciju.
„Stvarno to želiš učiniti, zar ne?“ Henry je mahnuo snopom papira.
„Hmm?“ Jeremy se trgnuo iz sanjarenja.
„Čitava ova dva protekla dana, čekao sam da odustanete. Otkažete. Ali
izgleda da stvarno to ne namjeravate učiniti.“ Henry je teško uzdahnuo i bacio
papire na stol. „Ne mogu ti to dopustiti, Jem.“
„Ne možeš mi dopustiti što? Ako postoji neki problem s nagodbom, to je
lako otkloniti.“
„Neću se svađati oko nagodbi, čovječe. Ne mogu ti dopustiti da se oženiš
s Lucy.“
Jeremy je zbunjeno gledao prijatelja.
„Ovo je apsurdno“, nastavio je Henry. „Gledam te papire – nekretnine,
zaklade, naslovi... Ne možeš iskreno misliti tako.“
Jeremyja nije bilo briga za papire. Ili naslove, ili zaklade, ili nekretnine.
Jedino što je želio bilo je da utone natrag u taj vrući, svileni raj u kojem ništa od
toga nije bilo važno. Gdje je sve to zaboravio. Tamo gdje je zaboravio i vlastito
ime, dok ga ona nije izgovorila stenjući i dašćući.
Henry je spustio čizmu na pod i nagnuo se naprijed preko stola. „Jem,
znam da sam te molio da ukažeš Lucy malo pažnje. Nisam htio da se oženiš
njome. Ona je dobra djevojka, ali nije onakva žena kakvu ti želiš.“
Jeremy je osjetio kako bijes prolazi kroz njega kao crvena magla, udarivši
mu u krv. Osjetio je snažan poriv da natakne Henryja na njegov otvarač za
pisma.
„Ti si grof“, nastavio je Henry. „Trebaš se oženiti damom iz poznate
obitelji. Neku s novcem i vezama. Izdržalo si izvan braka duže od bilo koga od
nas. Ne vjerujem da je to zato što nisi pronašao pravu siromašnu seosku
djevojku.“
Bijes koji je prožimao Jeremyjevu krv pretvorio se u snažan napad panike.
Znoj mu je izbio ispod kravate. Nastojao je da mu glas ostane postojan i
udahnuo je polako i duboko. „Henry, ja sam zaručen za Lucy. Oženit ću
njome.“
Lagano kucanje prethodilo je škripanju vrata. Poznati glas rekao je:
„Marianne je rekla da me želiš vidjeti?“
Jeremy je zastao i okrenuo se, baš na vrijeme da vidi kako je Lucy
dolebdjela u sobu u oblaku bež svile. A onda je zaboravio kako pravilno disati.
Prvo je opazio njezinu kosu – bogate tamne uvojke uvijene poput krune
na glavi i kovrče koje su njegov pogled privlačile niže. Do obraza, gdje je
rumenilo prodiralo ispod zlaćane boje. Niz finu krivulju njezina golog vrata.
Tamo dolje gdje bi trebao biti dekolte. Dolje niže, do mjesta gdje joj je zapravo
bio dekolte – gdje se svila boje slonovače priljubila uz toplo, slatko meso poput
sna.
Jeremy je pomislio da ne može izgledati ljepše nego protekle noći u
njegovom krevetu. I možda zaista nije. Ali bila je prokleto blizu. I bio je to posve
drugačiji doživljaj te ljepote. To ga je dirnulo na neobičan način. Lucy ju je
izgledala najsjajnije kad je bila gola i dobro izljubljena. Ali to je bio prizor samo
za njegove oči. Ali ovo jutro će stajati pred muškarcem i pred Bogom, blistava
poput anđela. Nitko je neće moći pogledati, a da ne bude pogođen njezinom
ljupkošću.
To nije bila želja, to nadimanje grudi, zastajanje daha u plućima.
Bio je to ponos.
„Dobro jutro, Jeremy.“ Nasmiješila mu se, sa stidljivim sjajem u oku.
Jeremy je kimnuo glavom ne vjerujući svom glasu. No iznutra se složio da
je to zaista dobro jutro. Prvi put otkako je napustila njegov krevet, počeo je
zamišljati nešto drugo osim noći ispunjenih strašću – zamišljao je život
ispunjen ugodnim jutrima. Zamišljao je da svaki dan započinje ovako, slušajući
te slatke riječi kako silaze s njezinih usana, znajući da je taj osmijeh samo za
njega – i ovo jutro postalo je još bolje. „Dobro“ nije bio prikladan opis.
Henry je ustao. „Lucy, drago mi je što si ovdje. Uđi, sjedni.“
Odmahnula je glavom, gladeći suknju haljine. „Bit ću zgužvana.“
„Kako želiš.“ Henry slegnu ramenima i spusti se natrag u stolac. „Ali ne
trebaš biti zabrinuta zbog haljine. Upravo sam objasnio Jemu da ću vam učiniti
uslugu i odmah zaustaviti ovu farsu.“
„Kako to misliš?“ upita Lucy. „Kakvu farsu?“
„Ovu!“ Henry je pokazao prema njima obojici. „Ove zaruke! Ovo
vjenčanje!“
Lucy je zaprepašteno pogledala Jeremyja, a Jeremy je pročistio grlo.
„Henry, mislim da...“
Henry je odmahnuo na njegov prigovor. „O svemu sam razmislio. Nitko
ne zna da ste zaručeni, samo nas osam. Felix i Toby mogu ušutkati svoje dame.
Lucyna reputacija ne mora patiti. Odvest ću je u grad na proljeće i ona će imati
svoju sezonu. Oboje ćete se moći vjenčati kad i s kim odlučite. Svi će biti sretni.“
Sretni? Je li čovjek prolupao? Jeremy nije mogao drugačije imenovati
bolestan osjećaj koji mu se dizao u grudima, ali bio je prilično siguran da to nije
sreća. „Henry, slušaj. Nemam namjeru odustati. Oženit ću se Lucy. Imam
obvezu prema njoj i prema tebi.“
Henry se namrštio. „Pusti plemenitost, hoćeš li? Znam da ovo smiješno
pismo nije bilo tvoje.“ Ustao je sa stolice i zaobišao stol, čineći mali trokut s
njima. Glas mu je omekšao. „Jem, ti si moj najbolji prijatelj. Lucy, ti si moja
jedina sestra. Poznajem vas oboje bolje nego itko drugi, kladio bih se. I znam
da izluđujete jedan drugoga.“
Lucyn je izraz prešao iz zapanjenog u ogorčen. „Henry... ne mogu
zamisliti na što misliš.“
„Naravno, da možeš! Napadate jedno drugo već osam jeseni. Očekujete li
da povjerujem da će se to iznenada promijeniti?“ Henry korakne prema sestri i
spusti glas. „A ako će mi Jem oprostiti što to kažem, Lucy – svih ovih godina
okomljuješ se na njegovu ljubaznost. Mislite li da je pretjerano suzdržan ovdje
u Waltham Manoru? To je tvoj budući muž na odmoru. Evo, malo je hladan.
Ostatak godine je pravi ledenjak.“ Umoran pogled bacio je u Jeremyjevu
smjeru. „U njemu postoji mnogo više nego što razumiješ, Lucy.“
Bila je to dovoljno istinita izjava. Istina je da Jeremy uopće nije bio siguran
kako da odgovori. Samo je stajao tamo, zamrznut, čekajući Lucyn odgovor.
Obrve su joj se nabrale dok je prelazila pogledom između njih lijevo-
desno. „Sigurna sam da postoji“, rekla je. „I uvjerena sam da postoji mnogo više
u meni nego što on zna. Ono što me zbunjuje, Henry, jest kako se to tiče tebe.“
Henry se vratio do stola. „Prokletstvo, Lucy, naravno da se mene tiče. Zar
ne shvaćaš da bi većina muškaraca skočila na priliku da oženi sestru za grofa?
Pokušavam učiniti ono što je najbolje za tebe.“
A to je bila pukotina koja je probila led.
Jeremy se oštro nasmijao. „Pa, to bi bila novost. Hajde, Henry. Nikada nisi
učinio ono što je najbolje za nju. Trebao si je poslati u školu, odvesti je u grad,
uvesti u društvo. Njezin debi kasni godinu dana. A sada tvrdiš da znaš što je
najbolje za nju?“ Prišao je Lucy i stavio ruku na donji dio njezinih leđa. Osjećao
je prijeku potrebu, dodirnuti je nekako u tom trenutku. Kao da polaže pravo na
nju. Zamišljao je da se ona lagano naslanja na njegovu ruku.
„Lucy nikada nije imala sigurnost ili mogućnosti koje je trebala imati“,
nastavio je Jeremy. „Mogu je osigurati. Mogu se pobrinuti za nju.“
Lucy se naježila od njegovog dodira. „Tko kaže da trebam nekoga da se
brine o meni?“
Henry je ignorirao svoju sestru, gledajući Jeremyja čeličnim pogledom.
„O da. Ti imaš novac. Je li to ono o čemu govoriš? Ne trebaš me podsjećati
da možeš kupiti i prodati Waltham Manor sa zalihom novca pohranjenom
ispod jastuka na sjedalu tvoje kočije. I bilo koja druga dama bila bi oduševljena
da se pridruži tvojem bankovnom računu. Ali ova o kojoj raspravljamo je Lucy.
Ne zanimaju je dragulji ni svila ni raskoš.“
„Kako bi ti to mogao znati?“, upita Jeremy. „Nikad joj nisi ponudio
luksuz. Možda bi voljela da joj kapne pokoji dragulj. Možda bi uživala kao
grofica.“
„O, zar bi?“ Henry se okrenuo svojoj sestri, a ironični osmijeh raširio mu
se na licu. „Doista želiš biti grofica, Lucy? Dobro razmisli o tome. Grofica ne
može provesti cijelo popodne penjući se po drveću u voćnjacima. Grofica ne
može izvesti pse da se istrče i vratiti se s prljavim suknjama. Grofica ne lovi
ribu.“
Lucy se namršti. „Mislim da grofica može učiniti što hoće.“ Pogledala je
prema Jeremyju. „Ili ne može?“
Jeremy je uzdahnuo. Ovo nije bilo najbolje vrijeme ili mjesto za razgovor,
ali pretpostavljao je da se tako moralo dogoditi.
„Ne, Lucy, Henry je u pravu. Corbinsdale je... pa, to nije Waltham Manor.
Ne možeš se tamo ponašati onako kako si se navikla ponašati ovdje.“
„Kako to misliš?“ Prekrižila je ruke preko grudi. „Zašto ne?“
Jeremy je ruke oslonio na bokove dok je pokušavao pronaći način kako bi
najbolje objasnio. Oženiti se njome značilo je uzeti je u svoju zaštitu. Ne samo
da joj pruži materijalnu sigurnost ili je spasi od tjedana gledanja Tobyjevog
zavođenja Sophije – on ju je želio fizički sačuvati. Još se nije oporavio od onog
kad ju je vidio uhvaćenu u zamku prije tri dana, a kamoli od onog vrtoglavog
jahanja kroz voćnjak ili kupanja u rijeci. Pomisao da se Lucy izgubi na
Corbinsdaleu, sa svim onim stijenama i kamenjem, a da ne spominje zakupce...
dobro, Jeremy nije mogao sad razmišljati o tome. Bilo je nezamislivo.
„Bit ćeš previše zauzeta“, rekao je. „Imat ćeš domaćinstvo kojim ćeš
upravljati, sluge koje treba nadgledati. Opatija je vrlo veliko imanje.“ Jedno od
najvećih u Engleskoj, suzdržao se da ne doda.
„Da, ali stvari na njemu teku prilično glatko bez grofice već godinama, zar
ne? A zasigurno čak i grofica može povremeno izvući svog konja na dobar
galop. Ili se prošetati šumom kad je raspoložena.“
Jeremyjeve ruke stisnule su se u pesnice. Ako je postojalo nešto što Lucy
nikad neće činiti, bilo je to lutati Corbinsdale Woodsom u slobodno vrijeme.
Već je previše izgubio u toj prokletoj šumi. Koljena su mu bila neobično slaba,
ali glas mu je bio čvrst. „Ne, Lucy grofica ne može. Ne moja grofica zapravo.“
Pa, iako je znao da je neće ni najmanje zbuniti, uputio joj je Pogled za svaki
slučaj.
 Lucy je uzvratila kao da joj je opalio šamar. „Pa“, rekla je tiho. „Možda je
Henry u pravu. Možda uopće nisam stvorena da budem tvoja grofica. Možda
bismo trebali zaboraviti na sve ovo.“
Sada se Jeremy namrštio. Zaboraviti na sve? Nemoguće. Mogao je
nadživjeti i Metuzalema i nikad ne zaboraviti prošlu noć. Njezin topli dah koji
mu je dražio uho; satenski osjećaj njezinih bedara omotanih oko njegovih
bokova. Čudesni užitak dok je izlijevao sjeme duboko u nju i učinio je zauvijek
svojom.
I to je bilo to. Sada je bila njegova. Nije bilo važno ni da li se brine za njega
ili ne; da li je željela biti grofica, ili glumica, ili špijunka za krunu. Bila je njegova
i on je nije puštao.
„Prekasno je“, tiho je rekao Jeremy. „Nije li, Lucy?“
Gledao je kako su joj oči bljesnule od razumijevanja. Tada je Henry
zakoračio između njih. „Ne, nije kasno“, rekao je. „Vidiš? Tek je počinje. Jem,
živiš da naređuješ ljudima oko sebe. Lucy, ti ne možeš podnijeti da ti drugi
govore što da radiš. I što je najluđe, jako mi je stalo do vas oboje. Ne želim vidjeti
kako ste završili u nesretnom braku samo da biste udovoljili pravilima
pristojnosti.“
„Nesretan ili ne, vjenčat ćemo se. I to nema nikakve veze s pristojnošću“,
naglasio je Jeremy. „Uopće nikakve.“
Henry je povukao dolje prednji dio prsluka. Pogled mu se suzio. „Mogao
bih uskratiti svoj pristanak, znaš. Ona nije punoljetna.“
Jeremy je polako izdahnuo i pokušao s manje suptilnim pristupom.
„Henry, ne možeš. Ne razumiješ Lucy je kompromitirana.“
„Upravo smo prošli kroz sve to. Zaboravi prokleto pismo. Možemo
ugušiti bilo kakve beznačajne tračeve.“
Jeremy je prišao bliže, sve dok nisu gotovo dodirivali. Govorio je polako i
jasno, a glas mu je bio gotovo šapat. „Henry, slušaj što ti govorim. Lucy je
kompromitirana.“
Lucy je pojurila do njega i povukla ga za rukav. „Jeremy, molim te,
nemoj...“
Ne skrećući pogled s Henryja, Jeremy je odmahnuo.
„Lucy je kompromitirana. Moramo se vjenčati. Mogla bi biti s djetetom.“
 POGLAVLJE 18

Lucy je gledala brata kako mijenja boje dok je upijao ove informacije. Njegovo
na suncu preplanulo, lice prvo je problijedilo, a zatim postalo jarko crveno.
Napokon – polako – okrenuo se prema njoj. Nije mogla podnijeti da se susretne
s njegovim pogledom.
„Oh, Lucy. Stvarno? S... s njim?“
Oborivši oči, obgrlila se i lagano kimnula.
Henry je opsovao i otišao prema prozoru. „Ovdje? U mojoj kući? Kad se
to dovraga dogodio?“
Jeremy je uzdahnuo. „Mogao bih odgovoriti na to, ali mislim da to
zapravo ne želiš znati.“
Henry se opet opsovao, udvostručujući korak. „Kako se to dogodilo?“
„A s troje djece, to bi već trebao znati“, rekao je Jeremy. Kad se Henry
kratko zaustavio i pogledao ga, dodao je: „Oženit ću se njome, Henry. Ispravit
ću stvari.“
„Ispraviti stvari? Ja... ti...“ Henry se prešao na Lucynu stranu. „Bože, Lucy.
Ne mogu pronaći ni riječi. Ja sam tako...“ Stisnuo je i opuštao šake. „Dakle...“
„Ljut“, dobavila je, zureći u tepih. „Razočaran u mene.“
„Ispričavam se.“ Ruka joj je stisnula rame, a ona je podigla pogled prema
sjajnim zelenim očima. Da nije bolje znala, pomislila bi da je blizu suza. „Lucy,
jednostavno mi je žao. To se nije smjelo dogoditi.“
Šokirana, prihvatila je njegov grubi, zagrljaj. „Henry, to je... to je slatko od
tebe.“ Sada je slijedila rečenica koju nikad nije očekivala da će izgovoriti. „Ali
drago mi je što se nisi ljutio, jer sam savrše...“
„Oh, ljut sam. Ali ne na tebe.“ Pustio ju je i okrenuo se prema Jeremyju.
„Ona je moja sestra. A mislio sam da si mi ti prijatelj. Za Boga miloga, kakav
čovjek kompromitira sestru svog prijatelja?“
Onaj koji je besramno zaveden. Lucy je ugrizla usnu. Možda bi trebala
braniti Jeremyja, ali kako je mogla reći Henryju istinu?
Henryjeve ruke stisnule su se u pesnice. „Dakle, pomozi mi, Jem. Imam
snažan sam nagon da...“
Jeremy je proširio stav. „Jednostavno učini to.“
I prije nego što je Lucy imala priliku prosvjedovati – ili razmisliti želi li
prosvjedovati – Henry je opalio šakom Jeremyja u trbuh. Lucy je drhtala od
bolnog udarca. Žuč joj se podigla u grlu.
Jeremy je stavio ruku na stol i nagnuo se iznad njega, plitko dišući.
„Osjećaš li se bolje?“ dobacio je on obraćajući se tepihu.
Henry je krenuo prema prozoru. „Ne.“
„Pa.“ Jeremy je usisao još jedan dah. „Onda nas je dvoje.“
„Troje.“ Lucy se prostenjala riječi. Nije znala zbog kojeg od dvojice
muškaraca ju je više boljelo. I nije se mogla odlučiti koji zaslužuje veći dio
njezinog bijesa. Znala je samo da ta svađa vodi u katastrofu, a ako to sada ne
zaustavi, stvari nikada više neće biti iste. „Molim vas, zaustavite ovo“, rekla je,
„prije nego kažete stvari koje ne možete vratiti.“
Henry je zurio kroz prozor, neusredotočenog pogleda. „Nešto mi je palo
na um, Jem. Mogao bih te ubiti.“
Lucy zatvori oči. „Kao ovo naprimjer.“
„Imam pravo da te izazovem“, Henry je nastavio hladnim tonom. „Svi
znaju da ne možeš naciljati ni kad pišaš. Mogao bih te upucati tu gdje stojiš.“
Lucyno je srce zastalo. „Henry, ne.“
Jeremy je progovorio nakon njezinog protesta. „Da, mogao bi. Ali molio
bih te da to ne radiš. Ne zbog mene, već zbog Lucy. U slučaju da postoji dijete.“
Henry nije rekao ništa. Dotaknuo je prstom zamrznuti prozor.
Jeremy se uspravio. „Ja ću se pobrinuti za nju, Henry. Na način na koji
zaslužuje.“
Način na koji zaslužuje? Lucy se skoro ugušila od gorkog smijeha. Je li
zaslužila ovo poniženje? Je li zaslužila vidjeti dvojicu muškaraca koje je voljela
i koji su bili najbolji prijatelji još od djetinjstva, kako su se okrenuli jedan protiv
drugoga? I još gore – znati da je ona sila koja ih je razdvojila?
Henry je hladno pogledao Jeremyja. „Kopile jedno. Usuđuješ se misliti da
će joj biti bolje s tobom, jer joj možeš kupiti fine haljine, prstenje i kočije?
Uništio si je. Sad će se morati udati za tebe. Nisi joj ostavio izbora. Ali ne usuđuj
se gledati me s visoka i ponašati se kao da činiš obitelji Waltham veliku uslugu.“
Prišao je vratima i otvorio ih.
„Henry, čekaj.“ Henry zastade na vratima. Jeremy je duboko udahnuo. „U
pravu si. Ja sam kriv. Ponašao sam se prema tebi neoprostivo.“ Dobacio je Lucy
kratki pogled, a zatim pogledao Henryja. „Žao mi je. Poništio bih sve da mogu.“
Njegove su riječi pogodile Lucy poput udaraca u trbuh.
Henry se okrenuo i pogledao Jeremyja u oči. „I kad pomislim“, rekao je,
„da sam se na trenutak veselio što ću te nazvati bratom.“
Namrštivši se, Jeremy se ponovno naslonio na stol. Lucy je zurila u njega,
cipela pričvršćenih na tepih, zanijemila od šoka, bijesa i povrijeđenosti. I
nekako, ta gorka tišina između njih troje bila je gora od svađe, boljela je više
nego udarci.
„Žao mi je, Lucy“, Jeremy je napokon završio slabim glasom.
Lucy se odmaknula, polako odmahnuvši glavom,. „Kao što si rekao,
Jeremy – prekasno je.“
Očešala je ispruženu ruku svog brata i pobjegla iz sobe. No Jeremyjeve
riječi slijedile su je hodnikom, odjekujući svakim udarcem njezinih potpetica
po parketu. Poništio bih sve da mogu.
Lucy se zaustavila i srušila na zid obložen pločama.
Dijelili su noć neobuzdane strasti. Otkrila je neslućeno zadovoljstvo u
njegovim rukama. A nakon užitka, tih, blažen mir. Učinio je da se osjeća
željenom, dragocjenom i zaštićenom. I lijepom, prvi put u životu. Milovao je
svaki centimetar njezina tijela i dodirnuo je njezino srce.
I poništio bi sve da može.
Pojurila je stepenicama u svoju sobu, zalupivši vrata za sobom. Rukama
je stisnula trbuh očajnički prigušujući jecaje s koji su joj se dizali u grlo. Neće
plakati.
 Nikad nije tvrdio da je voli, podsjetila je sebe. Rekao je samo da je želi. A
sada ju je dobio. Nju, Lucy – nepopravljivu prostakušu bez naslova ili veza i s
bezvrijednim mirazom. Čak ni s naslikanim pladnjem za čaj. Želio je nju, imao
je i sada ju je morao oženiti. Ne zbog sebe, ali za slučaj da postoji dijete.
Bilo je prekasno.
Oh, kakva je budala bila! Zadirkivala ga je cijelo ovo vrijeme poljupcima i
odgovorima, skidajući taj hladni sloj, misleći da prepoznaje nešto skriveno u
njemu. Nešto intrigantno, neodoljivo. Snažnu, vatrenu strast koju je samo ona
mogla iznijeti na površinu.
Što je još gore, umislila je da on raspoznaje njezinu tajnu stranu. Ne one
bezobrazne djevojke, već žene s kojom je želio podijeliti svoj život. Dame,
prikladne za nošenje svile i dragulja. I, unatoč svim dokazima koji su govorili
suprotno, neke skrivene kvalitete koje su ju činile vrijednom naslova grofice.
Ali nije, jer je nije volio. Voljela ga je, a on nju nije. Poništio bi sve da
može.
Ali ona ne bi.
Lucy je duboko, sporo udahnula. Unatoč šupljem očaju koji se širio
njenim tijelom, znala je da će to sve ponoviti. Postat će hrabra zavodnica, baš
kao što je planirala od početka. Bila je zarobljena uz muža. Sada je bio njezin i
prokleta bila ako ga pusti da ode.
Pola sata kasnije stajala je pred vikarom u posuđenoj haljini i majčinim
naušnicama, izgovarajući izraze „hoću“ i „dok nas smrt ne rastavi“, s manje
duha nego obično. Jeremy, ukočenog lica i blijed, jedva ju je pogledao. Henry
je, stojeći iza njega, odbio i pogledati u njene oči.
Vikar je, po svoj prilici ožalošćen zbog svog pjegavog sina, zadržao je stav
pobožne melankolije mrmljajući svoj dio za vrijeme obreda.
Kad ju je Jeremy primio za ruku i navukao debeli zlatni prsten na prst,
Lucy je osjetila kako joj sva krv istekla iz glave. Diši, naredila je sebi. Nikad nije
bila od onih koji padaju u nesvijest, a ovo nije bilo vrijeme da počne.
Udahnula je duboko, crpeći inspiraciju. Volim ga.
Polako je izdahnula, srce joj puklo. On mene ne voli.
 Unutra-van, dah po dah, jedna za drugom istine su kružile su kroz nju do
kraja ceremonije. Udisati; izdisati. Volim ga; ne voli me.
Tada je vikar blagoslovio njihove stisnute ruke, zazvao moć svih svetih i
proglasio ih mužem i ženom. Jeremyjeva ruka snažno je stegnula njezinu. Lucy
podigne pogled i susretne njegove plave oči u jednom kratkom trenutku, a
njezinu litaniju poremeti jedna malena riječi.
Volim ga.
Ne voli me...
Još.

***

Jeremy ju je jedva mogao pogledati. Čak i blijeda i drhtava i vjerojatno bijesna

kao pakao, Lucy je još uvijek oduzimala dah. A disanje je u ovom trenutku bilo
dovoljno teško, jer mu je trbuh još uvijek bio kao svezan u čvor nakon snažnog
udarca Henryjeve šake.
Kako je ovo pošlo u tako strašno pogrešnom smjeru? Posljednja dva dana
Jeremy je govorio sebi da će Lucy učiniti sretnom, zaštititi je od Henryja i
Tobyja i drugih neosjetljivih idiota. Ali sada je shvatio da je to laž. Prava je
istina, da je bio zaluđen požudom i ponesen bijesom i uopće nije razmišljao o
njezinoj sreći. Inzistirao je na njihovim zarukama, inzistirao je na toj
munjevitoj ceremoniji, ne zastavši da razmotri Lucyne želje. Sinoć je došla k
njemu prestrašena i puna sumnje, tražeći utjehu u fizičkom užitku. Znao je. Zar
nije proveo godine radeći to isto? Trebao je pobijediti svoju požudu i poslati je
van. Ali nije i sada će Lucy platiti cijenu.
Novi ubod bola zgrčio mu je trbuh. Bezosjećajni idiot.
Kad je vikar učinio svoje i kad je stvar je bila gotova, Jeremy se nagnuo da
poljubi svoju nevjestu. Ali dok se približavao, Lucyna je donja usnica zadrhtala.
I u posljednji trenutak okrznuo je usnama obraz umjesto usta. Tako je očajnički
želio uzeti je u naručje, poljubiti je tako namrgođenu i nekako sve napraviti
kako treba.
Ali nakon potpisivanja papira i suzdržanih čestitki, Henry je bio taj koji
ju je potražio. Henry je bio taj koji ju je tješio. Brat i sestra udaljili su se od
ostalih i šćućurili se potiho razgovarajući nekoliko minuta – na kraju ju je
Henry potišteno povukao u zagrljaj.
Jeremy im je prišao.
„Lucy“, rekao je Henry, a zelene oči bile su vlažne od emocija, „ako ikad
budeš nesretna, samo reci riječ. Uvijek si dobrodošla u Waltham Manoru. Piši
mi i odmah ću doći po tebe.“ Pogledao je Jeremyja. „Tvoj će dom uvijek biti
ovdje.“
„Njezin je dom sada Corbinsdale. I najbolje je da krenemo.“
Ignorirajući Henryjev kameni pogled, Jeremy se obratio svojoj ženi. Svojoj
ženi. „Možeš li biti spremna za polazak za sat vremena?“ Kimnula je glavom.
„Onda ću se pobrinuti za kočije.“
Dva i pol sata kasnije, Lucy je napokon izašla iz dvorca.
Jeremy je razočarano primijetio da se iz svilene haljine od bjelokosti
presvukla u haljinu boje kadulje i smeđu pelerinu. Pretpostavljao je da je to
pogodnije za putovanje. Ali daleko zanimljivije od vrste tkanine koja joj je
prekrivala ruke bila su dva zamotuljka koje su se migoljila ispod njih. Držala je
štence koji su se koprcali, čvrsto uvučene pod oba lakta.
Slijedila ju je naizgled beskrajna povorka sluga. Svi su nosili kovčeg ili
toranj s kutijama za šešire; osim jednog nesretnog frajera koji je čvrsto držao
mačku koje je iskesila zube. Iz smjera staje iznenada se pojavio konjušar, koji je
dovodio Thistla držeći ga za uzde. I baš kad je Jeremy počeo razmišljati kako
njegova mladenka namjerava povesti svako blagoslovljeno stvorenje iz
Waltham Manora na putovanje, izašao je najzanimljiviji dio prtljage dosad.
„Vodiš i svoju tetku Matildu?“ Starica se gegala iz Manora. Lucy je gurnula
zbunjeno štene u Jeremyjeve ruke, oslobodivši jednu ruku da je omota oko svoje
tetke.
„Naravno da je vodim. Ne mogu je ostaviti ovdje, zar ne? Znaš da je Henry
nesposoban da pravilno brine o njoj.“
„Da, pa...“ Nije znao kako prigovoriti. Mogao je istaknuti da o tome nisu
razgovarali. Ali, zapravo, on Lucy nije pružio priliku da o bilo čemu raspravlja.
Pročistio je grlo. „Tvoja je tetka, naravno, dobrodošla. Samo sam bio
iznenađen.“ Spustio je pogled na štene koje je grickalo rupu na njegovoj novoj
rukavici. „A psi?“
Lucy je odmahnula glavom. „Svi su dio mog miraza, bojim se. Shvatila
sam da će biti odlični goniči. Oni su iz Henryjevih najboljih linija.“
Pružio je psa slugi u livreji. „S kovčezima“, naredio je.
„O, ne!“, Povikala je, zgrabila je pasji zamotuljak i privukla ga na prsa.
„Moraju se voziti s nama! Inače će biti jako uplašeni.“
„Lucy, kočija nije stara ni šest mjeseci. Navlake na sjedištima i dalje
izgledaju kao nove.“
Podigla je bradu. „I...?“
Duboko je udahnuo. „I... pretpostavljam da je dovoljno velika da primi
nekoliko štenaca. I mačku. I tvoju tetku.“ Zastao je. „Ali ne i tvog konja. Po tom
pitanju, ne možeš me pokolebati. Bojim se da će Thistle morati hodati.“
Na to su joj usne iskrivile djelomično. Jeremyju se srce nabreklo u prsima.
Učinio bi sve da se Lucy opet nasmiješi.
Ali nije uspio. Dok se kočija spuštala stazom i odvozila ih iz Waltham
Manora, promatrao je kako sva radost nestaje s njezina lica. Okrenula je vrat da
baci posljednji pogled na udaljenu fasadu u Tudor stilu, a zatim se okrenula
prema njemu.
„Je li dug put do tvog imanja?“
„Ako su ceste suhe, sutra bismo trebali stići na večeru.“
Trepnula je. „Sutra?“
Jeremy je tiho prokleo. Vjerojatno nikad nije bila na udaljenosti većoj od
dvadeset milja od Waltham Manora, a sad ju je vukao do mjesta koje nikad nije
vidjela. Trebao ju je odvesti u Town. Bio bi to put od samo pola dana do kuće.
Ali već je dugo odsutan iz Corbinsdalea. Kad bi je odveo u London, ostavio bi
je tamo dok je obiđe imanje. A nije je želio ostaviti.
Uopće se nije želio razdvojiti od nje. Poželio je da je kupio manju kočiju i
da nije sada tako prokleto daleko, dok sjedi nasuprot njemu na crnom
tapeciranom sjedištu. Prezirao je slabu, malu tetku Matildu jer je zauzela ono
što je trebalo biti njegovo mjesto. Mrzio je krznenu zvijer koja joj se uvijala u
krilu, uživajući u nježnim milovanjima njezinih prstiju. Čak i kad bi sjedio
pored nje, zamjerao bi tkanini njihove odjeće zbog toga što se nalazi između
njezine i njegove kože.
I centimetar prostora između njih bio bi previše. Jedina misao koja mu je
očuvala razum tijekom neprekidnog putovanja bila je pomisao da će je noćas
držati u naručju i da između njih neće biti ničega – ni centimetra prostora, ni
jedne krpice. Planirao je, s bolno živopisnim detaljima, kako će je ljubiti i
milovati dok joj obrazi ponovo ne postanu ružičasti, a u oči se ponovo vrati
drska iskra. Možda ovo nije bio brak koji je željela. Možda joj nije mogao dati
sve što je zaslužila. Ali Jeremy se zavjetovao da će joj priuštiti sve ono što može
– materijalnu udobnost i fizički užitak. I bio je prokleto blizu smrti kad su te
večeri stigli u prenoćište, a njegova supruga izjavila da namjerava provesti noć
– njihovu prvu bračnu noć – spavajući pokraj tete.
„Žao mi je“, šapnula je na vratima njihovog apartmana. „Nisam znala da
ćemo se zaustaviti noćas negdje. Znaš kako luta. Moram ostati s njom.“
„Jesi li sigurna? U hodnik mogu smjestiti dvoje slugu. Četiri, ako želiš.
Jedna od djevojaka koja poslužuje u gostionicama može ostati s njom.“ Jeremy
je shvatio da zvuči pomalo očajno. Ali nije ga bilo briga zapravo.
Lucy je ugrizla usnu izbjegavajući njegov pogled. „Na čudnom smo
mjestu. Mogla bi se probuditi i zbuniti se. Ne mogu je ostaviti samu.“
Ne možeš mene ostaviti samoga, želio je reći. Nikad u svom životu Jeremy
nije očekivao da će zavidjeti starom invalidu s turbanom. Ali dovraga, je. Bio je
ošamućen i ljubomoran. „Naravno“, usiljeno je rekao kroz zube naprežući se
da izbaci djetinjastu hirovitost iz glasa.
Naravno.
Nije željela biti uz njega Ne može joj se dovoljno približiti, a ona samo želi
da budu razdvojeni. Nije da ju je mogao kriviti. Požurio ju je u ovaj brak i
odvukao je iz njezine obitelji i kuće. Treba joj vremena, rekao je Jeremy sebi.
Treba joj je prostora.

***
Lucy je imala više nego dovoljno prostora. Previše prostora, pomislila je u sebi
sljedećeg jutra dok je kočija zveckala niz cestu.
Put je bio pun tragova kola i kamenja i odbijala se od stranica kočije poput
biljarske kugle. Teta Matilda ležala je ispružena na sjedištu nasuprot nje,
prospavavši cijelo ovo mučno putovanje onako kako to mogu samo vrlo mladi
ili nevjerojatno stari ljudi. Da Jeremy nije inzistirao na jahanju sa slugama u
izvidnici, možda bi bio pokraj nje, držeći je naslonjenu na svoje čvrsto tijelo.
Nije da je ona to željela.
Lucy je jedva mogla shvatiti vlastito ponašanje u posljednja dvadeset i
četiri sata. Otkad se posvađala s Henryjem, funkcionirala je u stanju gotovo
blizu panici. Jedva je izdržala ceremoniju. Nakon toga, očajnički se prilijepila
za svog brata, grleći ga s djevojačkim obožavanjem za koje je mislila da je
odavno prerasla. Njegova iznenadna nježnost iznenadila ju je, kao i ponuda da
dođe po nju kad god ona to poželi. Lucy nije znala da li da ga blagoslovi zbog
njegove ljubaznosti ili ga psuje zbog očite uvjerenosti da je očekuje bijedna
budućnost.
Kad je došlo vrijeme za odlazak iz Waltham Manora, uspaničila se
pokušavajući što više toga uzeti sa sobom. Odjeću koju nikad nije nosila, knjige
koje nikad nije čitala i sva ta stvorenja, dlakava i s turbanom.
Zatim je nastojala zaobići suprugovo društvo u njihovoj prvoj bračnoj
noći. Sjetila se njegova izraza sinoć kad su se rastali – onog pogleda punog
značenja dok su je njegove riječi otpuštale. U njegovim je očima vidjela želju,
čula ju je u njegovom dubokom glasu. I sada je drhtala od tog sjećanja.
Drhtala i mrštila se. Očito je zadovoljavala Jeremyjeve stroge standarde
kad god su se približili krevetu – ili stolu, ormaru ili drvetu. Zašto je želio
promijeniti njezino ponašanje u svemu drugom? Htio je pravu Lucy u spavaćoj
sobi, čini se, ali svugdje drugdje, želio je da se ona promijeni.
Trebala je slušati otpočetka. Muškarac se ne želi nagnuti prema ljubavi,
rekao je. Želi doći do višeg, stajati više. Želi nešto više od žene – anđela, san.
Lucy je s ironičnim smiješkom utonula u jastuke kočije. Ako je mislio da
će ona sretno preuzeti ulogu stidljive grofice, morao bi ponovno razmisliti. To
nikada ne bi uspjelo. To je barem naučila iz potjere za Tobyjem. Ako je Jeremy
želio elegantnu damu, trebao bi se oženiti takvom. A sada je zaista bilo
prekasno.
Pomilovala je gipku tigrastu mačku koja joj se ispružila u krilu. Kad bi ga
samo mogla prestati voljeti. Vratiti svoje srce nazad snagom volje. Ali njezina
volja nije imala pravo glasa po tom pitanju, činilo se. Ljubav joj je pulsirala u
krvi, ispunjavala joj svaki dah. Neponovljiva, nepovratna. Nešto se promijenilo
u njoj i nikad neće biti ista.
Ništa nikada neće bilo isto. Ni njezin život, ni njezin dom, ni njezin odnos
s Henryjem. A taj krug prijateljstva koji se formirao svake jeseni, okružujući
Lucy sigurnošću i ljubavlju – bio je raskinut zauvijek. Što je ostalo?
Ništa, osim najmanjeg, iracionalnog bljeska mogućnosti. Zatvorila je oči
prisjećajući se onog trenutka tijekom ceremonije vjenčanja, kad se Jeremyjeva
ruka toplo i snažno sklopila nad njezinom i kad je osjetila neobično lepršanje
unutar grudi. Krila optimizma, koja je dižu iz očaja.
Pomislila je da to može biti nada.
Lucy otvori oči i uzdahne. Nikad nije imala talent za nadu. Ali činilo se da
je ovo vrijeme za učenje.

***

Ceste su bile suhe i imali su lijepo vrijeme drugog dana puta. Ipak, dani su u
jesen bili kratki, pa je bilo potpuno mračno kad su stigli do opatije Corbinsdale.
Okupljeni sluge pozdravili su ih ljubaznim aplauzom. Domaćica, gospođa
Greene, zakoračila je naprijed.
„Gospodaru moj“, rekla je, naklonivši se. „Gospođo. Dobrodošli u
Corbinsdale.“ Jeremy je znatiželjno promatrao staru domaćicu kako gleda
Lucy. Pročistio je grlo. Njezin je pogled skočio na njega, s ubodom krivnje.
„Sobe su sve pripremljene, gospodaru.“
„Tetka moje gospođe je došla s nama.“ Jeremy je pokazao na tetku
Matildu. „Možete je smjestiti u Plavi apartman. Trebat će joj dvije dadilje.“
Oči gospođe Greene raširile su se, ali se brzo se sabrala.
 „Vrlo dobro, gospodaru. Večera je spremna za serviranje kad god
poželite.“
„Onda za jedan sat.“ Otpustio je domaćicu kimanjem glave.
Jeremy je poveo Lucy i njezinu tetku prema stepenicama. Kad su stigli do
odmorišta, nekoliko je slugu žurno dotrčalo dolje da ponesu njihove kovčege i
stvari stepenicama za poslugu. Kad su se popeli i skrenuli u hodnik, sluškinja
ih je već čekala na ulazu u Plavi apartman. Kovčezi tete Matilde već su bili
poredani pored vrata. Sluga je maknuo prekrivač sa sofe kad su ušli u sobu.
„Bože moj“, reče Lucy. „Koliko učinkovito.“
S rukama stisnutim oko turbana, teta Matilda pregledala je svoju novu
okolinu. Na prozorima su bili obješene tamnoplave baršunaste zavjese, a
namještaj je bio tapeciran plavo-bijelim toile de Jouy8. Paravani oslikani
pastoralnim prizorima privlačnih pastirica okruživali su veliki kamin. „Lijepo.“
Jeremy je pružio Lucy ruku i usmjerio je hodnikom.
„Ovo su naše odaje“, rekao je, uvevši je u dnevnu sobu. Vatra je pucketala
u kaminu, bacajući prigušeni jantarni sjaj na francuski namještaj od
mahagonija i srednjovjekovne tapiserije. „Ova dnevna soba je zajednička. Moj
je apartman s desne strane, a tvoje odaje su ovdje.“ Pokazao je na vrata s lijeve
strane. Lucy kimne, raširenih očiju. „Iznajmio sam sobaricu za tebe. Najbolju
koja se mogla naći u Londonu.“
„Shvaćam“, tiho je rekla. Jeremy je jedva prepoznao izraz na licu svoje
žene. Kad ne bi znao da je to nemoguće, rekao bi da je Lucy izgledala zapanjeno.
Poveo ju prema svojim odajama. „Zašto ne odvojiš malo vremena da se
osvježiš i presvučeš za večeru? Sigurno si gladna.“
Nasmiješila se, opet se malo osvrnuvši oko sebe. „Gladno nije prava riječ.
Izgladnjela sam.“
Nasmijao se. „Dobro onda. Budi brza.“
Četrdeset minuta kasnije Jeremy je sišao u dnevnu sobu, okupan i obučen
u crno večernje odijelo. Stajao je na vratima i gledao u svoju ženu. Lucy je sjedila

8
toile de Jouy – platno s crtežima
u tapeciranom naslonjaču i odsutno buljila u vatru, a brada joj je bila naslonjena
na ruku. Nosila je haljinu od blijedo žute svile, a kosa joj je bila očešljana i
upletena u jednostavan čvor. U tom položaju, nesvjesna svog promatrača,
izgledala je ljupko, nezaštićeno i jako usamljeno.
Val tjeskobe preletio mu je prsima. Ovo im je bila prva noć u novom
domu kao mužu i ženi, a tepih u obliku medaljona među njima mogao je biti i
ocean. Prvi put u životu Jeremy je poželio da posjeduje vještinu da šarmira
nekoga. Nije si mogao pomoći, a da ne zamišlja, kako bi nekoliko dobro
sročenih riječi, izgovorenih glatkim i pomirljivim tonom, moglo sve ispraviti.
Ali Jeremy nije imao pojma koje bi to riječi bile.
Uzdahnuo je. Toby bi to znao.
Lucy ga je tada primijetila i ustala, a usiljeni osmijeh zgrčio joj lice.
Bezglasno kimnuvši glavom, Jeremy joj je ponudio ruku. Bilo mu je drago što
joj može ponuditi toliko, u svakom slučaju. Sigurnost u braku, dobro uređen
dom, fin obrok. Ne sve što bi supruga mogla poželjeti, već stvari koje je svaka
žena trebala.
Otpratio je dvije dame dolje u blagovaonicu. Kad su ušli, Lucy je zvučno
progutala. Dug, pravokutni stol bio je nabijen srebrom, porculanom i kristalom
pozlaćenih rubova. Šestero sluga u livrejama bilo je poredano s obje strane
prostorije. Jeremy je usmjerio Lucy prema kraju stola. Sluga je povukao stolicu.
Kad je počela sjedati, sluga je gurnuo stolicu prema stolu. Lucy se s
iznenađenim povikom srušila na sjedalo. Poprimila je jarko ružičastu boju.
Sluga je problijedio maknuvši stolicu.
Jeremy je odlučio pomoći teti Matildi da se smjesti u svoj stolac posjevši
je s Lucyne lijeve strane. Zatim je obišao oko stola kako bi zauzeo svoje mjesto
na suprotnom kraju. Kimnuo je slugi, a juha je bila poslužena.
„Kakva je ovo juha?“ naglo je umočila žlicu u svoju zdjelu. „Nisam vidjela
juhu u ovoj crvenoj nijansi.“
Jeremy je okusio. „Krem juha od jastoga“, potvrdio je.
Promatrao je kako Lucy oprezno srče gutljaj sa svoje žlice. Polako je
progutala, prelazeći jezikom po donjoj usni. Onda je podigla pogled prema
njemu, a istinski užitak joj je prvi put zasjao u očima. „Oh“, uzdahnula je
zadihanim glasom. „Oh, Jeremy.“
Jeremy je umalo spustio svoju žlicu.
Uzela je još jedan zalogaj. „Mmmm“, promucala je, zatvarajući oči u
zanosu. „Ovo je božanstveno.“
Ubrus u njegovom krilu podigao se.
Do vremena kad je Lucy stenjala uz drugu zdjelicu juhe, Jeremy je bio u
stanju teškog, bolnog uzbuđenja. Bio je siguran da mu je lice crveno poput
jastoga. Ali tu nije bio kraj. Lucy je s neobuzdanim entuzijazmom izražavala
svoje oduševljenje svakim novim jelom u slijedu. A bilo ih je sedam. Jeremy nije
bio siguran da li da zadavi svog francuskog kuhara ili da mu udvostruči plaću.
Jedva je uspio progutati svoj obrok, apetit za hranom potisnula je posve druga
vrsta gladi.
Zatim je došao desert.
Jeremy nikada nije jeo desert. Stoga nije imao ništa drugo raditi nego
gledati suprugu kako jede svoj – kolač od trešanja i čokolade iz knjige recepata
samog đavola.
„O, moj Bože“, uzviknula je, kad je zagrizla prvi zalogaj. „Oh, ovo je raj.“
Ona poliže malo kreme iz kuta usana.
„Jeremy, moraš ovo probati.“ Nagnula se naprijed pružajući mu potpuni
pogled na svoje grudi.
Mahnuo je sluzi za vino.
Dobri Bože. Da nije bilo slugu pokraj zidova i njezine tetke Matilde koja
je sjedila pokraj nje, Jeremy bi dopuzao ispod stola, povukao suprugu sa stolice
i uzeo je odmah tamo, pored tanjura s umakom od vrhnja. Brzo je ispio piće,
nadajući se da bi tekućina iz čaše mogla ugasiti vatru u njegovim preponama.
To je bila imbecilna pomisao, prekorio se trenutak kasnije. To je bilo kao
dolijevanje ulja na vatru. Kad je Lucy zacičala oko još jednog zalogaja čokolade,
dvanaest slugu i jedna senilna tetka počeli su izgledati kao nepremostive
prepreke. U njemu se rasplamsala sirova, životinjska požuda nahranjena vinom
i uzdasima užitka, jačajući iz minute u minutu.
 Morao je svladati Zvijer. Jer ona je bila umorna i utučena, udaljena od
kuće prvi put u životu. Sinoć ga je odbila, a on neće – strogo je sebi rekao – neće
od nje očekivati da zadovolji njegove potrebe. Henry bi bio izuzetno sretan da
je odvede natrag u Waltham Manor onog trenutka kada to zatraži od njega.
Ako ju Jeremy sada pritisne, mogao bi je zauvijek izgubiti. Ne, Lucy je bila sve
samo ne skromna ili nesigurna, a više nije bila ni nevina. Da ga je željela – prišla
bi mu. Baš kao i prije.
S kojom je uzvišenom snagom volje sabrao dovoljno džentlmenske
suzdržanosti da mirno otpusti svoju ženu natrag u njezine odaje, Jeremy nije
mogao reći. I ona nikad neće saznati koliko ga je koštalo da natjera svoj glas da
se smiri i da joj ležerno zaželi laku noć. Ali to ga je ostavilo slabim. Slabih
kostiju, uma i srca.
„Sigurno si umorna.“ Odvojio je njezinu ruku sa svoje. „Odmori se koliko
god želiš ujutro. Pobrinut ću se da te ne uznemiravaju.“
„Hvala ti“, odgovorila je sarkastičnim tonom. „Pretpostavljam da ću tako
bolje spavati. Znajući da neću biti uznemiravana.“
I to je bilo to. Pozdravio se s njom. Brzo, kratko i oštro. Okrznuo joj je
obraz brzim poljupcem. Kušao ju malo, bila je slađa od bilo koje delicije
francuskog kuhara. „Spavaj onda dobro“, rekao je.
Barem jedan od njih bi mogao.
 POGLAVLJE 19

Ništa nije moglo tako upropastiti savršeno lijepo jesensko jutro, kao to, što se
probudila kao grofica.
Lucy je sjela u ogroman krevet s baldahinom i protegnula se pospano.
Večer prije toga nije puno istraživala svoj apartman. Soba je bila prilično
mračna, a i njezino raspoloženje isto tako. Čak i ovo jutro svjetlost se
pokušavala probiti kroz prozorsko staklo. Teške draperije boje kositra
apsorbirale su svu toplinu i energiju sunčeve svjetlosti i dopuštale da u sobu
prodire samo slabo svjetlo. Činilo se kao da je magla ispunila unutrašnjost sobe.
Ustala je iz kreveta, prišla je prozoru i povukla zavjese. Sjajno sunčevo
svjetlo zaslijepilo joj je oči i – kad je prestala treptati – očarao ju je prekrasan
krajolik. U dvorcu Waltham, polja i živice prekrivali su niske brežuljke poput
zgužvanih pokrivača – udobno, domaće. Ovo je mjesto bilo divlje. Stjenovite
litice zakrivale su horizont; uski klanac urezao je stazu kroz šumu. Stijene su
ispresijecale selo, utiskujući se u tlo poput divovskih zuba.
Krajolik je pozivao – ne, zahtijevao je istraživanje. A tko je ona bila da
odbije? Nakon što je užurbano obukla svoje odijelo za jahanje, Lucy je na stolu
uočila baršunastu torbicu i presavijeni papir. Podigla je torbicu i nježno je
protresla začuvši zveckanje novčića. Dopis je bio od upravnika, gospodina
Andrewa i u njemu je stajalo da je to Lucyn novac za sljedeći mjesec. Lucy je
otkopčala torbicu i sadržaj ispraznila na stol.
Prokletstvo.
To je bilo tri puta više od količine koju joj je Henry dao u godinu dana.
Lucy se zagledala u gomilu novčanica i kovanica i osjetila kako joj ljutnja struji
prsima.
Apsurdno, znala je. Većina bi dama bila presretna kad bi primila tako
velikodušni džeparac. No, Lucy je novac osjećala kao neuspio test. Što da ona
dovraga radi sa svim tim? Koliko šešira i vrpci može kupiti jedna dama?
Odmaknula se od stola, najednom očajna i izašla kroz vrata.
 „Dobro jutro, moja gospo“, domaćica je provirila na vrata, „nadam se da
ste se uspjeli odmoriti.“ Propustila je sluškinju koja je nosila srebrni pladanj s
doručkom i odložila ga na obližnji stol. Domaćica je nastavila: „Željet ćete proći
kroz račune kućanstava, reklo je njegovo gospodstvo. Da se vratim za sat
vremena s knjigama?“
Oh, Lucy je stvarno morala pobjeći.
Nijemo je kimnula glavom, ali kad je domaćica s čipkastom kapom
nestala, Lucy je izvadila par peciva s maslacem s pladnja za doručak i krenula u
epsku avanturu.
Pronaći izlaz iz opatije.
Ponos i potreba za skrivanjem spriječili su je da sluge upita za upute; a
Jeremy je vjerojatno već napustio kuću, ili će nabasati na njega na svom trećem
prolasku hodnikom. Međutim, naposljetku je uspjela izaći iz velike kuće na
stražnju stranu – preko kuhinjskih vrtova i niz zemljani put, dok joj je iskušenje
namigivalo.
Staje.
Thistle je vjerojatno još uvijek bio pomalo umoran od putovanja, ali
ležerno jahanje bilo je upravo ono što je Lucy željela. Sigurno da Jeremy nije
mogao prigovoriti – čak će jahati s bočnim sedlom. Ali kad je stigla do staje i
počela pretraživati pregrade za svojom slatkom, jednostavnom kobilom, Lucy
je uzaludno gledala. Thistlaa nije bilo nigdje. Kad je od konjušara zatražila da
pronađe njezinog konja, on ju je umjesto toga usmjerio na sjajnog bijelog
škopca s bokovima kao isklesanim od mramora i vrpcama upletenim u njegovu
grivu.
Vrpce!
„Dotjeran je za vas, moja gospo. Njegovo je gospodstvo reklo da će Paris
biti namijenjen za vašu upotrebu.“
„Je li?“ Lucy je stisnula zube. Bilo je jedno za Jeremyja da joj utrapi novac
i knjige kućanstava – ali zamijeniti njenog voljenog Thistla s ovim dandijem na
kopitima? Nepodnošljivo.
„Da li da ga osedlam za vas, moja gospo?“
 „Ne. To neće biti potrebno.“ Pušeći se Lucy šutne labavu dasku na dnu
pregratka.
Nešto s druge strane uzvratilo je.
Zaintrigirana, Lucy je polako prišla sljedećem boksu. Tamo je stajao
veličanstveni crni ždrijebac, koji je toptao, frktao i njištao pun nemirne energije.
Nosnice životinje raširile su se kad je Lucy pružila ruku, a on ju je grubo onjušio
prije nego što ju je nestrpljivo gricnuo za prste.
Fiend9, Lucy je pročitala na malenoj ploči iznad boksa.
Savršeno. Nasmiješila se u sebi i okrenula se prema konjušaru. „Uzet ću
ovoga.“

***

Jeremy je usporio konja kad je stigao do šljunčane obale. Rijeka se ovdje

probijala kroz usku dolinu, kotrljajući se malim brzacima preko plašta opalog
lišća. Na drugoj su se obali strme litice uzdizale iznad ruba rijeke. Stjenoviti
grebeni i nagnuto drveće zaklanjali su pogled. Sve je izgledalo onako kao što se
sjećao.
Ali nekako se osjećao drugačije.
Iskusio je iste neobične osjete, kao dok je istraživao zapadna polja s
Andrewsom tog jutra. Polje požnjevenog ječma izgledalo je gotovo isto kao i
ono požnjevene pšenice godinama prije. Tu i tamo u tlo je bio usječen koji novi
kanal za navodnjavanje, ali ništa se nije bitno promijenilo, što bi moglo
objasniti zašto je na Corbinsdale gledao drugim očima.
To nije bio osjećaj optimizma, zapravo. Krajolik nije izgledao glatkiji niti
ugodniji, sad kad je kući doveo groficu. Do sada je sam brak bio prilično teška
stvar. No, iako je Jeremyjev um još uvijek bio pun problema, to su bili novi
problemi. I zato su mu svijet, a posebno šuma, izgledali – ne baš točno bolje –
ali različito. Nije se mogao zadržavati na tragediji iz prošlosti kada je u
sadašnjosti trebao rješavati bračnu krizu, izgleda. Možda su sada on i

9
Demon
Corbinsdale bili spremni krenuti u budućnost.
Potom je oštar prasak privukao Jeremyjevu pozornost na stjenovite litice.
I našao se ponovo u noćnoj mori od prije dvadeset godina.
„Lucy?“ Jeremy nije želio vjerovati da je to njegova žena, a lik se penjao uz
strmu hridinu s druge strane potoka. Ali prepoznao bi to crvenkasto baršunasto
odijelo i zamršene kestenjaste kovrče bilo gdje. I zaista, priznao je mučno
zastenjavši, tko bi drugi to mogao biti?
„Lucy!“ povikao je opet gurnuvši konja u potok. Ako ga je i čula, nije se
odazvala na poziv, već se nastavila penjati stjenovitom padinom. Dragi Bože.
Ako padne odatle, s onim stijenama ispod...
Nestala je s druge strane zašiljene hridine.
Jeremyjevo srce lupalo je dok je tjerao svog konja da pojuri. Pratio je
riječni zavoj...
A onda mu je srce prestalo kucati.
Penjala se do pustinjakove kuće.
Stoljetnu kućicu smještenu na kamenjaru, izgradili su monasi kao mjesto
za samotne molitve i promišljanja. Oblikovano od kamena i ukopano u padinu,
maleno prebivalište izgledalo je kao prirodni dio same litice. Tanki se dimnjak
dizao se prema nebu. Dva ostakljena prozora bila su tamna od prljavštine.
Svakom drugom mora da je predstavljalo bezopasnu, čak i romantičnu sliku.
Bez sumnje, Lucy bi to smatrala neodoljivom pozivom za istraživanje. Postojalo
je vrijeme kad je i Jeremy tako mislio.
Ali ne više.
Skliznuo je s konja, sletjevši u, do koljena duboku, ledenu vodu i počeo se
penjati uz liticu za njom. „Lucy!“ Povikao je prema njoj, savivši ruke oko usta.
„Lucy, što dovraga misliš da radiš?“
Ovaj put ga je čula i naglo podigla pogled. Jeremy je opsovao svoj
idiotizam. Nije joj trebao skretati pozornost s puta ispred nje. Stala je na labav
kamen i izgubila oslonac pod nogama, opasno se zanjihavši iznad njega. Od
straha ga je probolo u prsima. Zamahnuvši rukama Lucy se uhvatila izbočeni
dio stijene.
 „Ostani tu!“, naredio je Jeremy. Dobri Bože, samo neka posluša, napola je
psovao, napola molio dok je nastavljao svoj uspon. Bar jednom u životu, kojem
je izgleda suđeno da bude kratak, daj Lucy osjećaj da slijedi jednostavnu
zapovijed.
Napokon je prišao njezinoj strani, hukćući i pušući, slab od straha.
A njegova supruga imala je hrabrosti da izgleda hladnokrvno, smireno i
nepravedno lijepo, zabljesnuvši ga najslađim osmijehom kojeg je vidio u zadnja
tri dana.
„Halo, Jeremy. Zar nije lijep dan?“ Nagnula je glavu prema pustinjakovoj
kućici. „Istražimo to zajedno, hoćemo li?“
„Ne.“
Lucy je trepnula, očito iznenađena žestinom njegovog odgovora.
Jeremy je opsovao. Udahnuo je i pokušao ponovo. „Trošno je i
zapušteno“, rekao je neuvjerljivo. „I možda je opasno.“
„Oh, sigurna sam da je u redu. Sve je načinjeno od ovakvog kamena?
Izgleda da je tu već godinama. Sumnjam da bismo to mogli srušiti čak i da se
potrudimo.“
Jeremy je prizvao svoj najstroži glas i odgovarajući Pogled. „Rekao sam,
ne.“ Ovaj put se namrštila. Dobro. Barem je čula poruku. „Ništa gore nema,
vjeruj mi. Ali ako se u to moraš uvjeriti i sama, morat ćeš pričekati još jedan
dan. Prvo ću poslati Andrewsa da se pobrine za to. Godinama nitko nije tamo
bio.“
Dvadeset i jednu godinu, točnije. Od vremena kad su se Thomas i on igrali
tamo kao djeca i kada je mala kućica bila poprište ribarskih ekspedicija i vojnih
akcija, te povremenih arturovskih potraga. Ne od noći kad su se dva dječaka
iskrala iz opatije kako bi izvukla zaboravljeno blago iz pustinjakove kućice, ali
samo se jedan vratio.
Oštro rzanje privuklo je Jeremyjevu pozornost na obalu potoka ispod.
Gledao je tog vražjeg crnog ždrijebca kako trči kroz šumu i vuče uzde za
sobom. Nikad ga više neće vidjeti, nema sumnje. Okrenuo se svojoj ženi.
„Jahala si... tog konja... ovdje?“
 „Pa, jahala bi Thistla“, odgovorila je vrelo. „Ali čini se da je proglašen
neprikladnim za groficu.“
„Fiend je izrazito neprikladan i to znaš. Pravo je čudo što te nije zbacio.“
Pogledao je u svoju ženu. Njezino jahaće odijelo bilo je raskopčano po sredini i
mogao je opaziti bljesak jedne glatke dojke koja joj je prelijevala iz korzeta
svakim bijesnim uzdahom. Opažao je točno ono što nije trebao. Skrenuvši
pogled, primio je Lucy za ruku vodeći je natrag niz padinu. „Gdje je tvoja
pratnja?“, upitao je.
„Misliš na ona dva konjušara koje si angažirao da jašu deset stopa iza
mene i potpuno me izlude? Podmitila sam ih da me ostave na miru.“
Samozadovoljno ga je pogledala. „Koristila sam svoj džeparac.“
„Pa, nadam se da si im dala dovoljno da kupe kruha za cijelu zimu“,
odgovorio je pomažući supruzi da lakše prijeđe put oko hridine. „Jer si ih
jednostavno koštala mjesta. Lucy, nećeš jahati – ili pješačiti, voziti ili bilo što
drugo – bez pratnje. Nećeš osedlati nijednog konja osim onih koje sam odobrio.
Ili uopće nećeš izaći.“
Ogorčeno je uzdahnula kad ju je spustio na obalu rijeke. „Ne možeš me
jednostavno zatvoriti u opatiju, kao zlikovac u nekoj melodrami!“
„O, zar ne mogu?“ Zviznuo je kroz zube, a konj je dojahao kroz rijeku do
njega. „Prestat ću igrati zlikovca, Lucy, kad ti prestaneš glumiti budalu.“ Ona se
namršti, a vatra u njezinim očima ugasila se od zaprepaštenja. Mali ubod
krivnje pogodio ga je između rebara, ali nije bio spreman prestati. Ne kad je
konačno dopro do nje. Lucy je morala shvatiti da se ne šali i da je neće loviti niz
litice svaki dan njihovog braka. Srce mu to, jednostavno, nije moglo podnijeti.
Zgrabio je uzde i prebacio ih preko vrata konja. „Ne možeš li napraviti
nešto... nešto ženstveno jednom? Imaš neograničena sredstva, čitavo osoblje na
raspolaganju. Planiraj jelovnike za večeru. Obnovi kuću. Izvezi jastuk ili dva.
Odvezi se kočijom u selo i kupi nešto što ti ne treba. Nauči biti dama, za Boga
miloga!“
Tišina.
Te zelene oči ciljale su u njega poput dviju kubura. Na obrazima su joj
blistale grimizne fleke. Usne su joj se razdvojile – bez sumnje je slijedio zajedljiv
odgovor – i u trenutku prije nego što se potpuno izgubio i ušutkao je vlastitim
usnama, Jeremy je omotao ruke oko ženinog struka i podigao je na svog konja.
Zatim se bacio u sedlo iza nje, primio uzde jednom, a ženu drugom rukom i
zabio pete u bokove svoga konja.
„Vodim te kući. Sada.“

***

Lucy je zanijemila od šoka.

Pa, ne potpuno. Voljela bi da je potpuno zanijemila – jer tada bi možda
sačuvala svu koncentraciju za bijes, umjesto da bude tako neugodno svjesna
Jeremyjeve ruke stegnute oko struka i toplih i snažnih prsa na svojim leđima.
Nije shvatila do sada koliko je žudjela za njegovim dodirom.
I nije mogla odlučiti da li se više ljuti na njega ili na sebe. Nije rekao ništa
novo ili iznenađujuće – samo je sve to rekao glasnije nego u Henryjevoj radnoj
sobi. Želio je da se ona promijeni, da postane otmjena gospođa. To ju je
naljutilo, čak i rastužilo, ali to je sve već znala.
Ne, definitivno je bila ljuća na sebe. Jer si nije mogla pomoći da se ne
nasloni na njega. Zatvorivši oči, rastopila se uz njegovu snagu, udišući njegov
muški miris i proklinjući svoje tijelo zbog izdaje. Svaki korak konja poticao je
njezinu želju, a kad je zbog nagle promjene u hodu konja skliznula, on ju je
grubo stisnuo uz sebe. Sada čvrsto stisnuta između njegovih bedara, Lucy je
osjetila kako velika nabreklina njegove uzbuđenosti pritišće njezinu stražnjicu.
Dobro. Definitivno ju je taj dio njega smatrao dovoljno ženstvenom.
Mrdnula je kukovima i čula kako mu je dah zastao u prsima. Toplina se
vrtložila po njezinu tijelu. Lucy je shvatila da jednom riječju, jednim dodirom
– čak i sugestivnim pogledom dobačenim preko ramena, može preuzeti uzde u
ovoj borbi i u potpunosti promijeniti njihovu sudbinu. I bila je u snažnom
iskušenju da se samo prepusti, udovoljiti vreloj, tekućoj potrebi koja joj je kolala
venama.
Ali bila bi to šuplja pobjeda. Barem je toliko naučila Jer ispod njezine želje
ležalo je duboko, nepoznato spremište emocija – a ispod njegove, jedino
žaljenje. I, možda, potreba da se njegova supruga primi vezenja ili naruči nove
tapete. Lucy je bila duboko svjesna uzaludnosti svega, ali i dalje je iskušenje
raslo. Čeznula je da osjeti njegovo tijelo ispruženo nad svojim i zamišljala,
barem na nekoliko minuta, ta veza ide dublje od kože uz kožu. Ta želja je počela
opasno ličiti na potrebu.
Uspravila se i odmaknula se od njega. Stisnula je oči i tražila u sebi sve dok
nije pronašla oštri rub bijesa i čvrsto ga zgrabila. Odveo ju je od kuće, obitelji,
udobnosti. Sve što joj je preostalo bila je njezina neovisnost i prokleta bila ako
se toga odrekne. Nije se obavezala da će na dan vjenčanja napustiti svoj ponos,
a niti se sjećala nekih zavjeta u vezi ručnog rada. Mogao joj je ograničiti
kretanje, ali neće je moći promijeniti, držeći je u zatvorenom prostoru.
Ne, Lucy se nasmiješila sebi. Mogla bi se osvetiti obiljem frustracije i kaosa
u četiri zida.

***

Kad su se te večeri ponovno okupili, Lucy je promatrala Jeremyjevo lice.

Pregledao je pladnjeve hrane koji su prekrivali stol. Pečena divljač, pačji
konfit10, povrće u umaku, pirjana janjetina, sote od pastrve. Upravo ista jela
poslužena su noć prije, sve do malog tanjura tučenog vrhnja.
„Lucy, nije li se domaćica savjetovala s tobom o meniju za večeru?“
„Da.“
„I zar nisi imala neke prijedloge? Zatražiti neko drugo jelo?“
„Ne“, reče Lucy, sjedajući. „Nisam mogla zamisliti bolji obrok nego što
smo ga imali sinoć. Kad me je domaćica pitala koja jela preferiram, opet sam
tražila sve iste stvari.“
I to je namjeravala narediti sljedeći dan, i dan nakon toga, i svaki dan u
doglednoj budućnosti. To će ga naučiti da od nje traži da planira jelovnike.
Sutra će vesti.

10
Meso u masti
 „Sve ista jela?“ Neobičan izraz prešao mu je licem. Nešto kao
razumijevanje, pomislila je nezadovoljstvo. „Uključujući desert?“
„Oh, posebno desert.“ Sluga je rastvorio je ubrus i stavio ga u njezino krilo.
Lucy se nasmiješila. „Hoćemo li početi?“

***

Namjeravala ga je ubiti. Jeremy je bio siguran u to.

Supruga mu je namjeravala izvaditi utrobu, flertujući svakodnevno s
opasnošću od tjelesnih ozljeda točno pred njegovim očima. Potom je do večeri
namjeravala proždirati njegovu samokontrolu, zalogaj po zalogaj. I to učiniti s
osmijehom.
Ako preživi mjesec dana ovog braka, bit će to čudo.
Otpila je sporo i zavodljivo gutljaj juhe, a Jeremy je osjetio kako glad u
njemu raste i to nije imalo veze s hranom. I svakim narednim slijedom rasla je
sve više. Svaki mali uzdah i jauk radosti koji je sišao s Lucynih usana kliznuo je
ravno niz stol i sletio mu u krilo. Kad su stigli do deserta – i kad je Lucy na kraju
ispružila vlažan, ružičasti jezik kako bi liznula ostatak čokolade sa svoje žlice –
mislio je da će se izliti u hlače.
Kad je izjavila da se želi rano povući, osjetio je olakšanje. Svaki sat
proveden u njenom društvu počeo je osjećati kao muku. Sada je bila manje
dostupna, ali primamljivija nego prije vjenčanja. Prije nego što su se vjenčali,
nije znao što mu nedostaje. Imao je, naravno, dobru ideju. Ali sada kad je doista
znao – sad kad su se obrisi njezina tijela utisnuli u njegovo sjećanje i kad je miris
njezine kože prožimao njegovu krv – svaka minuta koju je proveo pokraj nje,
bila je minuta koju je želio provesti u njoj.
Mogao ju je čekati, govorio je sebi. Zaista, nije imao izbora. Nakon svađe
jutros, napola je očekivao da će popodne pronaći pismo Henryju. Ali ne,
odlučila je, čini se, ostati. Zasada. Bilo bi dobro da vježba strpljenje, zajedno s
apetitom za krem juhu od jastoga. Ali čekanje je bilo mučenje. Čisto, slatko,
mučenje.
A u braku su bili samo tri dana.
 POGLAVLJE 20

Mučenje je tek počelo.

Nakon gotovo tjedan dana juhe od jastoga i neobjašnjivog širenja igala
koje su stršale sa svake fotelje i dvosjeda, Jeremyja je jednog jutra probudila
glasna lupnjava.
Uslijedio je vrisak.
U žurbi je izletio iz kreveta, zgrabio ogrtač i navukao ga i preletio u par
brzih koraka iz spavaće sobe u predsoblje. Otvorio je vrata salona i dočekao ga
drugi prodoran vrisak.
Trepnuo je. Jarko sunčevo svjetlo preplavilo je sobu zaslijepivši ga. Prošlo
je nekoliko trenutaka prije nego što su se njegove oči dovoljno prilagodile da
razluči stolac pred sobom. Izvor vrištanja bila je sluškinja, koja je stajala mašući
rukama u sredini sobe. Lucy je kraj prozora ležala na podu, zapetljana u metre
sivog baršuna koji je nedavno služio kao draperija.
„Što se dovraga ovdje događa?“
Sobarica je stavila ruke na usta i tulila ispod njih. Jeremy se provukao
pokraj nje i pošao prema svojoj ženi. „Lucy, jesi li ozlijeđena? Jesi li poludjela?
Ili si ljuta?“ Maknula je kosu s lica i buljila u njega. Njezine oči utjecale su na
njega na isti način na koji i sunčeva svjetlost minutu ranije.
Bila je zasljepljujuće lijepa.
Jeremyju je psovka zamrla je u grlu. Jedva je viđao suprugu cijeli tjedan –
uporno se zadržavala u svojim odajama od tog prvog jutra, osim performansa
na večeri. I bio je to prvi put nakon vjenčanja kako je vidio njezinu kosu
raspuštenu, kako se talasa oko njezinih ramena u tim razuzdanim kestenjastim
valovima. I prvi put je vidio kako joj uši postaju ružičaste, a to su mogli učiniti
samo strast ili bijes. A onaj vatreni izazov u njenim očima – bila je to iskra na
suho kresivo. Želja je zviždala u dlakama na njegovim prsima plamtjela u
njegovim preponama.
Ponovo je počeo disati i pružio joj ruku. „Što, za ime Boga, radiš?“
 „Mijenjam zavjese“, rekla je, ne obazirući se na njegovu ruku. Počela se
odvajati od dijelova teške tkanine. „Rekao si da bi trebala preurediti.“
„Da, ali sada? Prije doručka?“
„Kako se može uživati u doručku u ovoj... ovoj grobnici?“, odvojila je
zapetljane resice sa zgloba. „Ovdje je kao u mračnom srednjem vijeku.“
„Ovdje uopće ne trebaš doručkovati“, rekao je Jeremy. „Postoji soba za
doručak, ako se potrudiš izaći iz svojih odaja i pronaći je.“
Ignorirala ga je i trzala se čitavom dužinom u čvrstom sivom zavežljaju
pokušavajući se izvući. Kad je vidio da joj ne uspijeva shvatio je da je tkanina
uhvaćena ispod prevrnute stolice. Uspravio je stolicu i podigao je. „Stajala si na
stolici?“ Odgurnuo je stolicu u stranu i ona je pala uz zveket. Sobarica je
ponovno vrisnula. „Stajala si na stolici i rukom povlačila zavjese?“
Nije bilo odgovora. Lucy je uspjela skinuti voluminozni baršun i sada je
sjedeći popravljala ogrtač Nosila je onaj isti grimizni ogrtač koji ga je mučio u
snovima. Kratko ga je pogledala, a potom se odmaknula u trenu.
Stajao je nad njom, spuštajući glas do režanja. „Ako želiš da se draperije
skinu, zamolit ćeš sluge da to urade. Nećeš stati na prokletu stolicu, pasti i
slomiti vrat.“
„Nisam slomila vrat. Nisam ništa razbila.“
„Zašto si onda još na podu?“
Kratko je zatvorila oči, a zatim podigla pogled prema stropu. „Možda sam
uvrnula gležanj.“
Proklevši tiho, Jeremy se sagnuo i prešao preko slojeva haljine i podigao
je iznad koljena. Lijevi gležanj izgledao je crveno i malo natečeno. „Prokletstvo,
Lucy.“
„To nije ništa“, rekla je. „Ako mi samo pomogneš da ustanem, mogu
otići...“
Uz još jednu promrmljanu kletvu podigao ju je na ruke i počeo je nositi
prema njezinoj spavaćoj sobi. „Ne ideš nikamo.“
„Jeremy! Što radiš? Spusti me ovog trenutka, ti...“
 Koprcala se u njegovu stisku i izvijala uz njega. Čvrsto je stisnuo njezino
bedro. „Ti budalasti grubijane!“
Sobarica je nastavila plakati, a Jeremy joj je uputio Pogled. „Pošaljite po
liječnika“, rekao je ravnim tonom.
Lucy ga je šakom udarila po ramenu. „Jeremy, ne! Spusti me. Potpuno
sam u redu, dovraga.“
Ignorirao ju je i razgovarao sa sluškinjom. „Sada.“ Otrčala je iz sobe,
odnoseći sa sobom iritantno cmizdrenje. Odnio je Lucy kroz predsoblje u
njezinu spavaću sobu, spustivši je na rub kreveta.
„To je bilo potpuno nepotrebno.“ Prebacila je pokrivač preko nogu. „Ne
treba mi liječnik.“ Oči su joj bljesnule od bijesa, a prsa su se podizala sa svakim
brzim, plitkim dahom. Jeremy se oslonio za ruke dok se naginjao iznad njezinog
polu-naslonjenog tijela, zarobivši je između svojih ruku. Mogao je osjetiti slatki
miris njezine kose, poput krušaka i meda. Mogao je okusiti otrov na njenim
napućenim tamnocrvenim usnama.
I mogao je čuti kako mu njezine prezirne riječi odjekuju u ušima. Ne treba
mi liječnik. Nije joj trebao liječnik, rekla je. Nije joj trebao džeparac, novi ormar
i nije joj trebala juha u bilo kojoj boji osim crvenoj. A ona sigurno – podsjećala
ga je na to svakodnevno – nije trebala njegovu pomoć. Postao je prokleto
umoran kad je čuo što sve Lucy ne treba od njega.
„Reći ću ti što trebaš.“ Ispljunuo je te riječi, a dah mu je zastao u grudima.
„Moraš ostati ovdje, u ovom krevetu. Mora te vidjeti liječnik. Moraš prestati
obavljati fizičke poslove koje sluge trebaju raditi. I moraš se potruditi ostati
zdrava i cijela više od dva dana u komadu.“
„Ali...“
„I...“ Nagnuo se bliže, dok im se nosevi nisu gotovo doticali i dok nije
mogao osjetiti bijesnu vrelinu kako isijava iz njezina tijela. „Trebaš naučiti
nešto. Kad smo sami, možeš me zvati kojim god gadnim imenima želiš. Ali u
društvu ili pred slugama obraćat ćeš mi se <->gospodaru’.“
Uzdahnula je od bijesa. Jeremy se uspravio, okrenuo na peti i vratio u
svoje odaje zalupivši vrata za sobom. Baš u pravi čas. Da je još jednom otvorila
usta pokušavši se usprotiviti, ovaj bi je budalasti grubijan morao poljubiti da je
ušutka.

***

Lucy je treptala dok su joj grube ruke dodirivale gležanj.

„Dakle, vi ste liječnica?“
„Naravno da ne.“ Mlada je žena sjela na rub kreveta i oštro podigla pogled.
Široko postavljene smeđe oči gledale su je uz tihi podsmijeh. „Moj otac je
liječnik. Pomažem mu pogledati lakše slučajeve kada je zauzet jer liječi ljude
koji su uistinu ozlijeđeni. Kao što je slučaj jutros. Muškarac je izgubio pola ruke
u mlinu.“ Šmrknula je nosom punim pjegica. „Pretpostavljam“, rekla je,
pomičući Lucyno stopalo, naprijed i nazad, „da mislite da je ionako trebao doći
kod vas, jer ste gospodarica vlastelinstva.“
„Nikako“, odgovorila je Lucy, zbunjena njezinim očitim neprijateljstvom.
„Rekla sam mužu da mi ne treba posjeta liječnika. Ali nije poslušao.“
Mlada je žena nadlanicom maknula gomilu kose boje jantara. „Muškarci
rijetko znaju.“
„Kako se zovete?“
„Hetta Osborne.“
„Ja sam Lucy Waltham... Trescott.“
Gospođica Osborne gledala je Lucy s podignutim obrvama. Potom je
pogledala po spavaćoj sobi. Zavjese koje su prekrivale prozore ležale su u hrpi
na podu. Namještaj je naguran u gomilu kraj kamina.
„Preuređujem“, neuvjerljivo je rekla Lucy.
„Vidim.“
Ne, nije. Nikako nije mogla vidjeti. Nitko nije mogao razumjeti što je Lucy
došlo da jurca i tetura poput luđakinje skidajući zastore s prozora i tapiserije sa
zidova. Lucy ni sama nije shvaćala. Znala je samo da je nakon tjedan dana
samonametnute osame sanjala maglu. Gustu, tamnu maglu koja joj je ispunila
pluća, gmizala joj u uši i stezala je oko vrata – a kad bi se probudila zapetljana
u posteljini, zgrabila ju je očajnička žudnja za svjetlošću. Jarkim svjetlom i
svježim zrakom.
Gospođica Osborne kružila je s gležnjem u jednom smjeru, a zatim u
drugom.
„Zaista, osjećam se savršeno dobro“, rekla je Lucy.
Bol u gležnju nestala je ubrzo nakon pada. A susret s Jeremyjem – od toga
će joj ipak trebati malo vremena da se oporavi. Prvo, od pogleda na njega
umotanog kućni ogrtač, s trokutom golih prsa uokvirenim tamnoplavom
tkaninom i golim, isklesanim nogama ispod ruba. Bilo je očito da nema ništa
ispod ogrtača. Je li spavao gol, pitala se Lucy? Naravno, učinio je to tako i onu
noć kad je spavala pokraj njega, ali... čak i kad je sam? I pitala se, kako će uopće
moći zaspati narednih noći?
A ako je pogled na njegove noge nije dovoljno omeo, onda je to učinilo
povlačenje njezinog ogrtača i dodirivanje gležnja na tako uzbudljiv, posesivan
način. Oh, i čudesna demonstracija grube snage – odbacio je stolicu i nosio nju
na rukama kao da nema nikakve težine, stajao joj iznad glave dok je ležala na
krevetu. Jarko svjetlo i svjež zrak odmah su zaboravljeni. On je bio ono za čim
je žudjela.
„Boli li vas to?“ iznenada je upitala gospođica Osborne.
„Ne. Zašto pitate?“
„Zastenjali ste.“
Lucy osjeti kako joj obraze prekriva rumenilo. „Jesam li?“
Prokleti muškarac, čak i kad je kori nije se mogla usredotočiti na njegove
riječi. Previše je bila zaokupljena maštanjem. Željela je gurnuti ruke u taj
otvoreni ogrtač, posegnuti za njegovim širokim ramenima i povući ga na sebe.
Do kraja njegove oštre tirade, kada je izvalio onu glupost <->moj gospodaru’.
Tako se ražestila. I žestoko uzbudila. Lucy je sklopila oči i frustrirano izdahnula.
„S vama je sve u redu.“ Gospođica Osborne pustila je da joj gležanj padne
na krevet. Dobacila je Lucy pogled sa strane dok je uzimala rukavice. „Barem s
gležnjem.“
Lucy je sjela i pogledala mladu ženu pokraj svog kreveta. Gospođica
Osborne nosila je haljinu s uzorkom i kratki kaput boje karija. Nekoliko igala
držalo je njezinu tamnoplavu kosu skupljenu u jednostavni čvor i nije nosila
nakit, niti vrpce. Nije mogla biti mnogo starija od Lucy, ali zračila je zavidnom
sposobnošću. Navukla je rukavice preciznim, učinkovitim pokretima.
„Zašto ne ostanete za čaju?“ upita Lucy. „Došli ste čak ovamo.“
„Hvala, ne.“ Gospođica Osborne je ustala, pokupivši mali crni kovčežić.
„Već kasnim s rasporedom, a imam dosta hodati natrag. Idem posjetiti ženu
koja se porađa, otvoriti ranu i previti je. U grofoviji ima ljudi s pravim
ozljedama, shvaćate.“
Lucy se nasmiješila. Napokon, netko u Corbinsdaleu koji je nije gledao s
prikrivenim prezirom. Gospođica Osborne gledala ju je s otvorenim prezirom.
Što je još bolje, nije je mazila, niti je zvala „Lady Kendall“. A upravo je Lucy
ponudila lijek koji joj je najpotrebniji – bijeg.
„Ako možete pričekati da se odjenem“, rekla je Lucy, „odvest ću vas.“

***

Iako je gospođica Osborne prezirala Lucy i podrugljivo gledala lakirani feton sa

zapregom savršeno usklađenih crnih ponija, a da se ne spominje par sluga u
livrejama koji su ih pratili na pristojnoj udaljenosti, čini se da nije imala ništa
protiv ponude da je odveze. A kad je Lucy potjerala zapregu da tutnji niz cestu,
mogla je reći da je poštovanje gospođice Osborne prema njoj poraslo desetak
puta. Od „skoro-ništa“ do „možda-malo“.
Napokon bilo je lijepo izaći van, udahnuti svježi jesenji zrak. Lucy je
zaustavila feton ispred male krojačeve kućice. Četvero djece je istrčalo van, a iza
njih se gegala okrugla majka. Lucy je požurila i iza sjedala u fetonu izvukla jednu
od košara koje je gospođa Cook pripremila na njezinu molbu. Osmijeh je
ugrijao njezino na vjetru ohlađeno lice. Čak ni Jeremy nije imao što prigovoriti
ovom izlasku. To je činila i Marianne, obilazila je zakupce s košarama hrane i
slatkišima za djecu. Lucy se već osjećala poput grofice.
Okrenula se natrag prema djeci, očekujući radosnu ciku koju će izazvati
poslastice. Ali to je izostalo. Gospođica Osborne se iskrcala iz fetona i svi su ušli
u kućicu bez nje.
Dobro.
Lucy se spustila iz kočije, stavila košaru preko ruke i stigla do vrata kućice.
Ušla je u sobu i blago se nasmiješila. Gospođica Osborne i trudna žena oprezno
su je promatrale sa svog mjesta za stolom .
„Nismo se propisno upoznale“, rekla je Lucy, gledajući gospođicu
Osborne, „ali ja sam Lady Kendall.“
Trudnica je zurila u nju.
„I donijela sam vam košaru“, dodala je vedro. Zaokružila je košarom i
pružila je prema djeci. „Unutra su slatkiši“, mamila ih je, ljuljajući košaru ispred
sebe.
Djeca su se odmaknula, stisnuvši se u kut s izrazima užasnog straha.
Najmanji među njima, plavokosi dječak koji nije mogao biti stariji od dvije
godine, stisnuo se uz sestru i počeo plakati.
„U redu“, reče Lucy, polako se odmičući. „Ne trebate se uznemiravati.
Samo ću ovo ostaviti na stolu, shvaćate?“ Odložila je košaricu na stol.
„Hvala, moja gospo.“ Odgovor trudnice bio je jedva čujan, a pogled joj je
ostao skamenjen.
„Nema na čemu.“ Lucy je sklopila ruke ispred sebe. „Gospođice Osborne,
pretpostavljam da ću pričekati u kočiji.“
Djevojčin pogled nije se maknuo s pacijentice. „Da, to bi vjerojatno bilo
najbolje.“
Četvrt sata kasnije, gospođica Osborne vratila se u feton sa svojim malim
kovčegom. Pa, Lucy je pomislila. Nije prošlo baš onako kako je planirala.
Međutim, odbila je pokazati svoje razočaranje pred gospođicom Osborne.
Naravno da su se djeca prestrašila elegantne dame koja im je bila stranac. S
obzirom na činjenicu da je prethodna lady Kendall umrla prije nekoliko godina
i bila slabog zdravlja još duže, djeca nisu mogla znati kako se ponaša prava
grofica. Pri sljedećem posjetu svi će je povlačiti za suknje.
Odjurili su do sljedeće kućice. Ovoga puta Lucy nije dopustila gospođi
Osborne da je ostavi iza sebe. Zgrabila je košaricu i slijedila mladu ženu do
sićušne kućice sa slamnatim krovom. Pokucala je na vrata i primili su ih u malu,
prostranu sobu. Svjetlo koje se probijalo kroz jedan prozor otkrivalo je dvoje
ljudi u sobi. Dječak, star ne više od dvanaest ili trinaest godina, držao je
otvorena vrata zavijenom rukom. Na uskom krevetu od slame tiho je sjedila
mala djevojčica, prekriženih nogu ispod suknje od smeđe vunene tkanine.
„Albert, Mary. Ovo je Lady Kendall.“
Vrata su se zalupila iza njih. Lucy je okrenula pogled prema dječaku.
„Što?“ Upitao je, registrirajući neodobravanje gospođice Osborne.
„Sigurno njeno kraljevsko visočanstvo ne očekuje od mene da se poklonim?“
„Kako je tvoja ruka?“ upitala je gospođica Osborne, mijenjajući temu.
Dječak slegne ramenima, još uvijek zureći u Lucy. „Bolje, pretpostavljam.
Još uvijek boli kao vrag, ali čini se da se više ne gnoji.“
Gospođica Osborne je stavila torbu na mali stol i otvorila je. „Pogledajmo
onda. Dođi i sjedni.“ Pozvala ga je pokretom glave. Albert je poslušao, gledajući
u Lucy sumnjičavo i sa svim prezirom kojeg je dvanaestogodišnji dječak mogao
skupiti.
Lucy je odlučila svoje dobrotvorne napore usmjeriti na Mariju. Prešla je
sobu – u samo dva koraka, to je bila mala soba – i sjela na krevet pokraj nje.
Mišje smeđa kosa visjela je oko lica djevojčice u divljim, zapetljanim kovrčama.
Krupne smeđe oči zurile su u Lucy s tankog, blijedog lica.
Lucy se nasmiješila. Mary je uzvratila s krezubim osmijehom.
„Koliko imaš godina, Mary?“
Djevojčica se i dalje smješkala.
„Ne govori“, doviknuo je Albert od stola. Trgnuo se kad je gospođica
Osborne otkrila ranu.
„Ali razumije me. Zar ne, Mary?“
Mary je kimnula. Podigla je jednu otvorenu ruku, a koščati prsti su joj se
raširili.
„Imaš pet?“
Djevojčica je kimnula, a osmijeh joj je postao je širi.
 Lucy je otkrila košaru u krilu. „Kakva sreća! Ovdje imam poseban keks
pečen upravo za petogodišnju djevojčicu.“ Ispružila je okruglo pecivo. „Voliš li
kekse, Mary?“
Djevojčica je izvukla poslasticu iz Lucyne ruke i podigla je do usta.
„Ne jedi, Mary.“ Albertov glas bio je čvrst od bola. „To je Kendallov keks.
To je vjerojatno otrovno.“
„Otrovno! Gdje si dobio takvu ideju? Naravno da nije otrovan.“ Nije
mogla shvatiti odakle potječu ove smiješne predstave, ali počele su joj nagrizati
živce. Jedna je stvar bila kad je Lucy mislila negativno o vlastitom mužu, ali
sasvim druga kad ga je čula kako ga kleveću potpuni stranci.
Lucy se okrenula natrag prema djevojčici. „Samo naprijed, Mary. Pojedi
odmah.“
Djevojka je nesigurno stisnula keks u ruci. „Ili“, reče Lucy nježno, „možda
ćeš pričekati da prvo pitaš mamu i tatu, hoćeš li se tako osjećati bolje.“
„Nemaju roditelja.“ Gospođica Osborne tapkala je Albertovu ranu krpom
namočenom u tekućinu oštrog mirisa.
Albert je stisnuo zube. „Moj otac nije umro.“
„Možda nije. Ali nije ovdje da to riješi, zar ne?“
Gospođica Osborne zamotala je čisti zavoj preko Albertovog dlana.
„Možeš pojesti keks, Mary.“ Ušutkala je Albertov prigovor jednim pogledom.
„Nije otrovan.“
Mary je u sekundi proždrla biskvit, a potom je ispružila obje ruke za još.
Kad je gospođica Osborne završila previjanje Albertove ruke, Mary je već pojela
tri keksa, komadić tvrdog sira i veći dio hladnog pilećeg bataka. Lucy je
poželjela da je donijela veću košaru. Dijete je očito bilo pothranjeno. Pogledala
je Alberta.. I on je izgledao prilično slab i mršav.
Kad su se digle da pođu, Lucy je gurnula ruku u svoju torbicu pružila
Albertu šiling. „Evo“, rekla je. „Kupi sebi kekse. Marija je već sve pojela.“
Albert je frknuo. „Ne, hvala, vaša visosti.“ Prišao je vratima i otvorio ih,
podižući se prema onome što je dosezalo mušku visinu. „Ne prihvaćam
Kendallovu milostinju.“
 Lucy je podigla obrve. „Oh, nećeš prihvatiti Kendallovu milostinju?“
Prišla je dječaku, zureći mu ravno u lice. Prkos u njegovim očima, tvrd
poput kremena nije se pokolebao. Lucy je nastojala zadržati osmijeh koji joj je
podizao kutove usana. Prije osam godina, ona je možda imala identičan izraz u
ogledalu. „Pa, onda“, pitala je, „hoćeš li prihvatiti Kendallovu okladu?“
Izvadila je jabuku iz košare na stolu i izašla van. Mahnula je Mariji, a
djevojčica je sretno krenula za njom. „Mary“, prošaptala je stavljajući jabuku
djevojčici na dlan,
„Hoćeš li biti ljubazna pa otrčati i staviti ovo na ogradu?“ Mahnula je
glavom prema kamenoj ogradi, koja je obrubljivala obližnje polje zobi. „Sada,
brzo, i dobit ćeš šiling.“
Djevojčica je učinila kako joj je rekla, a Lucy ju je nagradila kao što je
obećala.
„Šiling je dobro zarađen“, glasno je rekla, probadajući starijeg dječaka
pogledom. Ispravila se i suočila s njim ispruživši ruku.
„A sad o toj okladi. Albert, mogu li posuditi tvoju praćku?“ Kimnula je
prema kožnom remenu koji mu je virio iz džepa.
Zaškiljio je prema udaljenoj meti, a zatim je sumnjičavo pogledao. „Ne
možeš to pogoditi.“
„Ako promašim, dugujem ti šiling. A ako pogodim oznaku...“
Albert je frknuo.
„Ako pogodim oznaku“, hladno je ponovila, „moraš prihvatiti pola
krune.“ Uzela je komad kože s dječakove ruke i sagnula se da odabere prikladan
kamen sa staze. „Znači, to je oklada?“ upita ona, stavljajući kamen na remen.
Kimnuo je glavom. Lucy je kratko pogledala gospođicu Osborne, koja je,
čini se, s velikom zabavom promatrala razmjenu. Lucy je osjetila kratku grižnju
savjesti. Neobične oklade s tvrdoglavim dječacima vjerojatno nisu odgovarale
grofici Kendall. Ali to neka objese o klin. Ponašanje „fine dame“ nije izgleda
nikoga zavaralo. I Mariji sigurno neće kupiti više kruha.
Pogled gospođice Osborne sreo se s njezinim. Lucy slegnu ramenima i
nasmiješi se. Naciljala je jabuku, pokretom zgloba pokrenula praćku i bacila
kamen.
Jabuka je eksplodirala i bijela jezgra razletjela se poput oblaka. Albert je
otvorio usta.
Lucy je iskopala pola krune iz svoje torbice. Pružila je momku spuštene
vilice i vratila mu praćku. „Ako se radi o tvom ponosu, Alberte, sljedeći put
uzmi milostinju. To će te koštati manje.“
Albert je trepnuo. Spustio je pogled na novčić i remen, pa na ogradu, a
zatim ga vratio do Lucy. Bacivši zabavljeni pogled u Lucynu smjeru, gospođica
Osborne je ispružila ruku i štipnula mu uho.
„Albert, vjerujem da su riječi koje tražiš: ‘Da, moja gospo.’“

***

„Imaš problem.“
Jeremy podigao pogled s pisma, iznenađen. Zašto bi trebao biti iznenađen,
nije znao. Nakon njihove svađe tog jutra, proveo je dan očekujući – dovraga,
čak i predviđajući – predstojeći izljev Lucynog gnjeva. Primijetio je odlučan
korak, što je značilo da joj je gležanj bolje.
„Imam problem?“ ponovio je.
„Ozbiljan problem. Tvoji zakupci te mrze.“
Sjeo je natrag u svoju stolicu. Željela je razgovarati o njegovim zakupcima?
„Da znam.“
„Ne, mislim istinski te mrze! Kad se izgovori ime Kendall, starci pljuju po
zemlji. Majke prijete svojoj djeci tvojim imenom. ‘Učini kako kažem ili će lord
Kendall doći i odvesti te u ubožnicu.’ Ljudi te preziru.“
„A ti to vidiš kao problem.“
„Naravno! Zar ti ne?“
Uzdahnuo je i odložio pero na stol. „Problem je nešto što mogu pokušati
otkloniti. Ovo je više stvarnost. Ako se zbog toga osjećaš bolje, moj otac je onaj
kojeg su iskreno mrzili. A prema meni osjećaju jaku odbojnost. Za sada.“
„Išla sam danas u posjet zakupcima, a djeca su se zgrčila od straha u mojoj
blizini!“
„Išla si posjetiti stanare? S kim?“
„Gospođicom Osborne, doktorovom kćeri. I u pratnji sluge.“ Zelene su
joj oči bljesnule. „Moj gospodaru.“
Jeremy je protrljao sljepoočnice. Znao je da će mu se to obiti o glavu.
„Slušaj, Lucy, o onom jutros...“
Prekinula ga je nestrpljivo odmahnuvši rukom. „Danas sam upoznala
dvoje djece koja su najvjerojatnije siročad. Njihova majka je sigurno mrtva, a
otac je prevezen u Australiju. Možeš li pogoditi njegov zločin?“
Da, pomislio je. Imao je izvjesnu ideju.
„Uhvatio je jednu bijednu jarebicu da nahrani svoju bolesnu ženu i
njihovu djecu. Jedna ptica, vrijedna kazne prijevoza.“ Obrazi su joj pocrvenjeli
od negodovanja. Ugrizla je vršak jedne rukavice i skinula je. Ustao je sa stolice,
zaobišao stol i stao pokraj nje.
„Lucy, moj otac je bio vrlo oštar gospodar. Osobito je bio neumoljiv
prema lopovima. To je za žaljenje, ali to sada ne može ništa promijeniti.“
„Ali tvoj je otac mrtav“, rekla je, skidajući drugu rukavicu. „Sad si ti
gospodar. Sigurno nikad ne bi jadnu djecu učinio siročićima, samo zbog
jarebice.“ Odvezala je šešir i bacila ga na obližnju stolicu. „Ipak, zakupci te se
još uvijek boje, preziru te. Zašto oni ne razumiju da nisi poput svog oca? Da si
dobar, velikodušan i nimalo mrzak čovjek?“
Jeremy se naslonio na stol, a u glavi mu se vrtjelo. Osjećao se pijan,
smušen. Možda je to bilo zbog činjenice da je njegova supruga stalno odbacivala
dijelove odjeće poput operne plesačice. Zurio je, potpuno ošamućen, dok je ona
skidala svoju pelerinu okretnim prstima i bezbrižno je bacila na hrpu odjevnih
predmeta. Bilo je previše za nadati se, da će možda nastaviti s čizmama,
čarapama, haljinom i potkošuljom. Ali čovjek je mogao sanjati.
Ali opet, možda mu se upravo zbog njezinih riječi soba vrtjela. Ljubazan,
je li ga tako nazvala? Velikodušan? Je li tijekom jednog dana prešao od <-
>budalastog grubijana’ na <->nimalo mrskog’? Ako se ovaj trend nastavi, sutra
bi mogla recitirati poeziju. A najčudniji izraz koji ga je potpuno omamio, bile
su one tako ležerno izgovorene riječi, „nisi poput svog oca“. Kao da je ona
mogla znati.
„Toliko te muči, što stanari misle o meni?“
„Naravno da me muči!“ naslonila se na stol pokraj njega. „Jer ako mrze
tebe, mrze i mene!“
On se nasmije. O da. Morao je znati da iza tog istinskog izljeva naklonosti
postoji razuman razlog.
„Žao mi je, Lucy, ali njihovo mišljenje o meni vjerojatno se neće uskoro
poboljšati.“ Ustao je i prišao prozoru gledajući u brdoviti krajolik. „Moraš
shvatiti, ovo nije Waltham Manor. Tamo čovjek može baciti šaku sjemena na
zemlju i požeti obilnu žetvu pet mjeseci kasnije. Ovo je tvrda zemlja. Kamenito
tlo, neravnomjerno navodnjeno. Žetva pšenice ove godine nije uspjela. Prošle
godine ječma. Pokušavam sada učiniti ono što je moj otac trebao učiniti prije –
poboljšati zemlju, okretati usjeve. Navodnjavati suha područja, odvoditi vodu s
mokrih. Ali da bismo proveli reforme, morali bi natjerati stanare na suradnju.
A oni se opiru promjenama. To znači više posla za njih, s povećanim rizikom.
Pa im je rečeno da moraju uzgajati ono što upravitelj propisuje, ili ću im
opozvati najam.“
Okrenuo se natrag prema Lucy. „Vjerojatno možeš zamisliti, da me to čini
prilično nepopularnim. Na kraju će imati koristi, ali za sada... za sada me mrze.“
Lucy uzdahne, prekriživši ruke na prsima. „Oni mrze nas.“
Namrštila je obrve od frustracije, a usne napućila dureći se mrzovoljno.
Jeremy je pomislio da izliječi oba stanja tako da prijeđe preko sobe i zarobi joj
usta u dugom, dubokom poljupcu. Umjesto toga, naslonio se na staklo. Jer je
otišla ostavivši iza sebe sitnu riječ.
Nas.
 POGLAVLJE 21

„Dakle, ovo je naša soba za doručak.“

Jeremy je podigao pogled s novina, podigao obrve. Očito se iznenadio kad
ju je vidio, ali – Lucy se nadala – ugodno. „Naša soba za doručak“, rekao je
zbunjenim izrazom lica. „Da. Drago mi je što si napokon odlučila istražiti to.
Možda bi kasnije željela obići ostatak kuće?“
Nasmiješila se. „Mislim da bih željela.“ Napokon, nije kao da je mislila
zauvijek ostati u svome apartmanu. Jučerašnji izlazak nije sasvim odgovarao
njezinim očekivanjima, ali Lucy je prvi put iskusila odgovornost grofice i to nije
bilo potpuno gorko. U stvari, osjećala je da želi još.
Uzela je pecivo sa stola s hranom za samoposluživanje i polako obilazila
sobu, zaustavljajući se da prouči portret koji je visio iznad okvira kamina. Činilo
se da je bilo neke nejasne sličnosti s njezinim mužem. Figura je izgledala točno
pogođena – široka ramena, uspravno držanje. One plave oči od kojih srce staje
bile su uhvaćene prilično dobro. Ali Jeremyjeva je kosa bila crna kao tinta, a ne
kestenjaste boje. I čeljust – umjetnik je naslikao čeljust potpuno pogrešno.
Previše zaobljenu.
„Ovo uopće ne sliči tebi.“
Šalica s njegovom kavom zazvečala je na tanjuriću. „Zato što to nisam ja.“
„Pa, tko je onda? Ne može biti tvoj otac; odjeća je previše moderna.“
„Moj brat.“
Prišla je suprugu koji je sjedio za stolom i smireno solio jaje. Kao da ju je
jednostavno zamolio da mu doda maslac.
„Imaš brata?“
„Imao. Imao sam brata. Umro je kad sam bio dijete.“
Lucy podigne pogled prema mladiću na portretu. „Koliko je bio star?“
„Kada je preminuo? Imao sam osam, a on jedanaest.“ Jeremyjeva ruka
zastala je u zraku prestavši miješati žličicom. „Skoro dvanaest.“
 „Ali ovo je portret mladića, a ne dječaka od jedanaest godina.“
„Da, dobro. Za to možeš okriviti majčinsku ljubav. Nikada nije prestala
tugovati zbog Thomasa.“ Vratio je žlicu u slanik i uzeo vilicu. „Tako mu je bilo
ime. Thomas.“ Uzeo je zalogaj jaja. Polako je žvakao. Lucy je frustrirano
stisnula zube.
Napokon je progutao i podigao pogled prema njoj. Nagnula je glavu i
podigla obrve. „Molim te nastavi.“
„Ona – moja majka – naručivala je svake godine novi portret. Dok nije
umrla, naravno. Da bi mogla vidjeti kako bi izgledao da je živ.“
To je, odlučio je Lucyn želudac, bila savršeno mučna ideja. Ipak, čini se da
to nije ni najmanje utjecalo na apetit njenog supruga. Posegnuo je za još jednim
komadom tosta. Lucy je progutala knedlu u grlu. „A kad je umrla tvoja majka?“
„Prije četiri godine.“
Računala je na prste. „Dakle, ako imaš dvadeset i devet godina, poput
Henryja... Već je dvadeset i jednu godinu tvoj brat mrtav, minus četiri... To
znači da u ovoj kući ima sedamnaest portreta Thomasa?“
Jeremy je mazao maslac na tost. „To ne uključuje one koji su naslikani
prije njegove smrti. Zapravo ih, vjerojatno, ima više od dvadeset.“
Dobri Bože, pomislila je Lucy. Vjerojatno je bilo manje portreta princa
Regenta u St. Jamesu. Što se toga tiče, u katedrali svetog Pavla vjerojatno je bilo
manje slika Krista. „Od čega je umro? Vrućica?“
„Ne, bila je... to je bila nesreća.“ Jeremy je tupim treskom spustio nož.
Obrve su mu se nabrale. „To je duga priča.“
„Pa, i činit će se dulja ako me prisiliš da je izvučem iz tebe, kap po kap.
Bilo bi nam mnogo lakše ako to sada raščistimo.“ Vratila se do stola i stala mu
iznad ramena. Nepomično je zurio u tost u ruci. „Na kraju ću saznati. Nemoj
me tjerati da pitam sluge.“
„Doista želiš to čuti?“ Glas mu je potamnio. Spustio je tost na tanjur i savio
ruku.
Lucy je prevrnula očima. „Ne. Molim te, nemoj mi reći. Uživam u
napetosti.“ Uzdahnula je i stavila ruku na njegov lakat. „Da, Jeremy Stvarno
želim čuti.“
„Onda dobro.“ Ustao je od stola, zgrabio je za ruku i odvukao je iz sobe.
Odlučno je koračao dugačkim hodnikom. Koraci su mu bili su toliko dugi
da je bila prisiljena napraviti tri koraka dok je on samo jedan. Vukao ju je
hodnikom, kroz predvorje, niz beskrajno dugačak prolaz i konačno u usku
galeriju obloženu mramorom, gdje se činilo da niz portreta u masivnim,
pozlaćenim okvirima jednostavno nestaje u daljini, da nema kraja. Kad se
Jeremy zaustavio u sredini galerije, Lucy se zamalo sudarila s njegovim leđima.
„To je“, rekao je, okrećući se, „bio moj otac.“ Pustio joj je ruku i zakoračio
prema velikoj, četvrtastoj slici.
Lucy je slijedila njegov pogled. Portret je zacijelo bio naslikan kada je
njegov otac bio Jeremyjeve dobi ili možda malo stariji. Muškarčeva
razmetljivost i samouvjerenost bile su u suprotnosti s ozbiljnim izrazom lica.
Nosio je crni kaput ukrašen zlatnim gajtanom i gumbima, a ispod ruke je držao
trorogi šešir. Druga mu je ruka počivala ravno na glavi tigra.
Tako joj Boga, pravog tigra. Neukroćene zvijeri s narančastim prugama
koja je režala. Lucy nije znala gotovo ništa o slikanju, ali znala je prepoznati
pravu umjetnost kad ju je vidjela. Kad ju je osjetila u krvi. Slika je bila
očaravajuća. Mogla je vidjeti pruge tigra i nakostriješeno krzno dok je stajala
pred slikom. Osjetiti sirovu snagu u njegovim mišićima. Osjetiti opasnost i
iracionalni strah. I osjetiti navalu gorčine i zahvalnosti prema ovom
arogantnom muškarcu, čija su dominantna poza i ledeno-plavi pogled izgleda
bili jedina stvar koja ju je sačuvala da ne bude cijela prožderana.
Približila se mužu.
„Tigar kojeg vidiš nalazi se u velikoj dvorani, iznad kamina. Otac ga je
upucao u Indiji i donio ga – njega, a i glavu mužjaka slona. Bio je strastveni
lovac. Imao je šume oko opatije opskrbljene raznovrsnom divljači. Ne samo
jarebica i fazana, već i svinja i jelena.“ Pogledao je preko ramena kroz prozor.
„Ovo je jedna od posljednjih šuma u Engleskoj u kojoj se još uvijek može uloviti
jelen.“
Okrenuo se natrag do portreta. „Lov mu je bio sve. Stoga je lov trebao
značiti sve i za njegove sinove. Stavio mi je pušku u ruku prije nego što sam
mogao pravilno držati žlicu. Vodio je mene i mog brata na cjelodnevne izlete i
uvježbavao nas gađati.“
„Gađati?“ Ramena su joj se od smijeha podigla. „Tada si sigurno bio
duboko razočaran.“
„Bio sam. Na mnogo načina.“
Promjena u njegovom izrazu lica bila je suptilna, ali nepogrešiva.
Nekoliko laganih bora urezalo se u njegovo čelo, a čeljust je stegnuo jedva
primjetno. Lucy je htjela udariti glavom o zid. Bila je idiot. Bezosjećajni,
bezobzirni, šupljoglavi idiot. Odlučila je da više ne izgovori ni jednu jedinu
riječ.
„Žao mi je.“ Pa, osim te tri.
„Nemoj da ti bude.“ Lice mu je postalo tvrđe. „Izuzetno sam uživao što
sam razočarao oca. Nisam osjećao veliku naklonost prema njemu, niti prema
pucanju. Ali Thomas ga je obožavao, a ja sam obožavao Thomasa. Nas dvoje
bismo iskrali iz kuće i satima šetali šumom.“
Okrenuo se i pošao do niza visokih prozora, a njegovi spori koraci
odjekivali su na poliranom mramoru. Lucy ga je slijedila, promatrajući vrt
opasan živicom i gustu šumu iza njega. Drveće se uzdizalo na dalekim liticama
poput gledatelja u areni, mašući jantarnim i crvenim jesenskim zastavama.
„Nismo bili jedini koji su hodali šumom. Dobro opskrbljena šuma
pokazala se neodoljivom za krivolovce. Neki su dolazili u organiziranim
bandama, loveći za tržište u Londonu ili Yorku. A tu su bili i zakupci, koji su
jednostavno željeli malo mesa na svojim stolovima. Otac je podjednako
zamjerao objema grupama. Svaki uhićen krivolovac na zemljištu Kendall dobio
je najveću dopuštenu zakonsku kaznu – zatvor, teški rad, čak i deportaciju.
Naredio je svom lovočuvaru da postavi zamke za ljude i potezne zamke.“
Lucy je želudac zavezao. Henry joj je opisao surove metode koje su neki
vlasnici zemljišta koristili za odvraćanje od krivolova. Zamke za ljude, poput
manjih zamki koje se koriste za hvatanje divljači, bile su metalne čeljusti sa
šiljcima oblikovane tako da se stegnu oko čovjekove noge. Susret sa zamkom
mogao je čovjeka ostaviti trajno osakaćenim, ako je imao sreće. Ako nije, rana
bi se ognojila i umro bi. Naravno, smrt je bila neminovna kod puške s oprugom
– napunjena puška, bila je zategnutom žicom vezana za klopku. Krivolovac ili
netko tko je naletio na žicu, odmah bi izazvao pucanj.
Lucy je imala bolesni osjećaj da zna kamo vodi ova priču. Mogla bi ga
poštedjeti i muke da to izgovori. „Pa što je bilo, s Thomasom?“
„Opružni pištolj.“
„A bio si s njim?“
Gledao je kroz prozor, ne trepćući. „Da.“
Brzo je obnovila zavjet šutnje. Bilo koja riječ koju bi uspjela izgovoriti bila
bi nedostojna jedne dame. Pokušala je zamisliti da ima osam godina i da gleda
brata upucanog poput životinje. Potom se odmahnula, proklinjući maštu.
Kao da je čuo njezine misli. „Nisam vidio kako se to dogodilo.“ Pogledao
ju je sa strane. Glas mu je postao nježan. „Bilo je mračno, a ja sam pao iza njega.
Čuo sam samo pucanj.“
Riječi su imale prizvuk milosrdne laži. Lucy je posumnjala da ih je izrekao
samo kako bi umirio njezine osjećaje. Blagoslovljen bio, uspio je. Malo. Ali
sama ideja joj je i dalje vezala trbuh u čvorove. „I onda?“
Okrenuo se prema njoj s praznim izrazom lica. „A onda je umro.“
Odmahnula je glavom. „Ne, mislim nakon toga. Rekao si da je to duga
priča. U ovoj kući ima dvadeset portreta Thomasa. Njegova smrt ne može biti
kraj priče; to je samo početak.“
Okrenuo se natrag prema prozoru i polako izdahnuo. Slegnuo je širokim
ramenima pod kaputom. Brzo je naučila prepoznati taj pokret. Slijeganje
ramenima, za Jeremyja, nije bio lijeni uspon i pad ramena. Bila je to snažna
akcija – eksplozija grube snage, jedva kontrolirane. I kad su mu se ramena
podigla, praktički se moglo čuti škripanje oklopa oko njih. Teške, metalne
ljušture koju je dijete konstruiralo da bi se zaštitilo od boli. Lucy je znala za
oklop. I sama ga je nosila dosta dugo.
Također je znala da oklop ima pukotine. „Duga je to priča“, ponovila je.
„I da, Jeremy. Stvarno je želim čuti.“
 Probio ju je ledenim pogledom. Lucy je odbila trepnuti. Ako je mislio da
bi je mogao uplašiti s tim svojim Pogledom, pogriješio je. „I onda...?“
Pogledao je kroz prozor. „A onda se sve promijenilo. Moj je otac oduvijek
bio strog. Ako je i imao srce, umrlo je s Thomasom. Nakon smrti moga brata,
samo je udvostručio broj zamki i ovlastio svoje lovočuvare da pucaju na
zločince.“ Odmahnuo je glavom. „Zamjerao sam mu zbog Thomasove smrti.
On je meni zamjerao mi se što sam preživio. Ali više me nije mogao ignorirati,
jednom kada sam postao nasljednik. Udvostručio je napore da me oblikuje po
sebi, a ja sam se odupirao svakom njegovom pokušaju.“
„Moja majka...“ Okrenuo se prema portretima i klimnuo glavom prema
slici delikatne dame odjevene u haljinu s rukavima ukrašenim čipkom i s
napudranim kovrčama kakve su bile u modi prije tridesetak godina. „Oduvijek
je bila krhka. Thomasova ju je smrt uništila. Uvukla se u svoje odaje i trajno
žalovala. Nije mogla podnijeti da me pogleda, jer sam je podsjećao na sina kojeg
je izgubila.“
„Otac mi je govorio samo da bih kritizirao. Majka nije mogla razgovarati
sa mnom a da ne brizne u suze. A ja...“ Ponovno je slegnuo ramenima. „Poslali
su me u školu.“ Isturio je čeljust i pogledao je krišom. „To ipak nije tako duga
priča. Ali imaš je. Ne moraš pitati sluge.“
Jeremy se okrenuo i ukrstio pogled s njom, očekujući njezinu reakciju.
Njezinu reakciju. Nekoliko reakcija borilo se u njoj, a sve su uključivale
eksploziju fizičke energije. Prvi je bio iracionalni nagon da jednostavno potrči.
Bježi i sakrije se. Druga misao, jednako djetinjasta, bila je da podigne kinesku
vazu s obližnjeg stola i baci je na zid. Treća reakcija koja joj je pala na pamet
bila je da potrči prema suprugu, popne se na njega kao na stablo i ljubi ga dok
ne zaboravi tko je i da se ikada našao u tako groznoj vrsti odnosa.
Ali ništa od toga nije se činilo prikladnom reakcijom za jednu groficu.
Štoviše, znala je da nijedna od njih nije reakcija koja je Jeremyju potrebna. Oči
su mu bile bistre i nepokolebljive. Poticale su je da pobjegne ili poleti od bijesa.
Zabranile joj je da ga sažaljeva. I da je njihova situacija obratna, Lucy je znala
da bi sažaljenje bilo posljednja reakcija koju bi željela.
Pa se dugo borila protiv sva tri nagona. A onda, budući da su zrak oko
njih i tišina između njih prijetili da će je ugušiti, utrošila je svu teškom mukom
stečenu ravnodušnost da bi iscijedila jedan slog.
„Oh.“
Usta su mu malo omekšala. Sumnjala je da je možda namjerno stisnuo
usne, da bi djelovao surovije. Očaj joj je razvezao jezik. „Je li to onda sve?“
Trepnuo je.
Lucy se prisilila osmjehnuti. „Nijedan bijesni luđak nije zaključan u
tornju?“
Polako je odmahnuo glavom.
„Nijedno malo kopile ne ljušti luk u kuhinji?“
Kut njegovih usta zadrhtao je. „Ne.“
„Dobro onda. A očekivala sam nešto zaista grozno.“
Lice mu se opustilo. Olakšanje je prošlo kroz nju. Nisu mogli stajati na
udaljenosti većoj od dvadesetak centimetara. Ali bilo je to dvadesetak
centimetara previše i odlučila je smanjiti jaz na dva. Lagano provukavši ruku
kroz njegovu, ona ga okrene natrag prema portretu njegovog oca.
„Kad sam bila djevojčica“, rekla je, „ležala sam na podu i gledala u očev
portret. Satima bih ga gledala i samo slušala.“
„Slušala?“
Kimnula je glavom. „Pričao mi je duge, fantastične priče. O svom
djetinjstvu, ili o mom. Ponekad o Tortoli.“
„Ali...“ Jeremyjev je pogled zamućen od zbunjenosti. „Zar tvoj otac nije
umro prije nego što si se rodila?“
„O, da.“ Kad je nastavio jednostavno zuriti u nju, Lucy je odlučila
humorom nadoknaditi njegov nedostatak mašte. „Otkrila sam“, tiho je rekla,
„a možda bi i ti mogao isto tako...“ – nagnula je glavu prema nizu portreta –
„ove stvari imaju načina razgovarati sa mnom, željela ja to ili ne. A utješnije je
zamisliti da imaju ugodne stvari za reći.“
„Na primjer“, nastavila je, povlačeći ga prema portretu strašno ružnog
gospodina odjevenog u mornarsku uniformu, „tvoj otac kaže da mu je bilo
veliko olakšanje, onog dana kada si se rodio, vidjeti da nemaš uši poput tvog
praujaka Fredericka. Uši kao krila šišmiša. Sigurno su ga strašile kad je bio
dijete.“
Okrenula se prema portretu njegove majke. „A tvoja majka kaže da joj je
bilo jednostavno drago što nisi izašao sav naboran i narančast, jer nije jela ništa
osim pekmeza od dunja cijelo vrijeme trudnoće.“
Jeremy je odmahnuo glavom. „Lucy, kad si me ranije pitala je li luđak
zaključan u tornju – nisam shvatio da se želiš prijaviti za to mjesto.“
Ona ga je ignorirala i zalijepila slatki osmijeh na lice. Lagano zgrabivši
Jeremyjevu ruku, povela ga je niz redove do još jednog Thomasovog portreta.
„Sada se ovaj zgodni mladić žali da je užasno teško opsjedati dvadeset portreta
odjednom. Moli nas da smanjimo broj na tri ili četiri.“
„Možeš raditi što hoćeš, Lucy. Ti si gazdarica ovog imanja. To je sada tvoja
kuća.“
„Moja?“ čvrsto je stisnula njegovu ruku. „O, dragi. Bila sam pod prilično
utješnim dojmom da je naša.“
Spustio je pogled na nju, a kut usana blago mu se zakrivio. Bila je to
naznaka osmijeha i nešto najljepše što je vidjela u posljednjih tjedan dana.
„Tako je.“
Poklopio je rukom njezinu tamo gdje mu je ležala na ruci. „Vjerujem da
mi je dovoljno kuće za jedno jutro. Želiš li jahati? Pretpostavljam da bi Thistle
uživao u vježbi.“
„Mogu jahati Thistla?“ Podigla je obrvu. „Ali moram li iza sebe vući
sluge?“
„Ne.“ Njegov se osmijeh proširio. „Ne treba ti pratnja ako si sa mnom.“
„Oh.“ Bože na nebesima, u tom je trenutku izgledao vrtoglavo zgodan. A
Lucy je nekako uspjela pohvatati konce misli i uplesti ih u razumijevanje. „Pa,
to sada ima više smisla.“
„Što ima smisla?“
„Zašto nikad nisi želio da sudjelujem na lovačkim izletima.“ Naslonila se
na njegovu ruku kad su se okrenuli da napuste galeriju. „Sva ta priča o tome da
sam samo djevojka, da to nije sigurno – zamislite, stvarno si tako mislio!“
„Što, zar si mislila da sam samo strog i težak?“
„Da, naravno“, odgovorila je ramenima. „Prvu godinu-dvije kad sam te
upoznala – mislila sam da si došao na ovu zemlju samo da me uzrujavaš.“
Obrve su mu se podigle. „A nakon dvije godine?“
„Oh, tada sam shvatila istinu“, rekla je kad su izlazili iz sobe. „Ja sam došla
na zemlju da uznemiravam tebe.“

***

Ako je doručak bio ugodno iznenađenje, večera je te noći bila katastrofa.

Lucy je sa svog kraja stola gledala u tišini kako njezin muž gura hranu po
tanjuru. Zahvalna što je juha gotova, otpila je dugi gutljaj vina i ispirala usta od
zaostalog sloja masti i soli. Kako je Jeremy mogao pojesti juhu od goveđeg repa
nije mogla ni pretpostaviti.
„Konačno si se umorila od krem juhe od jastoga, je li?“ upita on, ugledavši
komad ovčetine.
„Ne baš.“ Lucy je vilicom zabola mrkvu, ali ona je odskočila s tanjura i
preletjela preko sobe. Podigla je pogled, postiđeno. Jeremyjeva je pažnja ostala
usredotočena na njegovu ovčetinu. Međutim, nije se usudila pogledati ulijevo,
jer je osjećala da je projektil više nego vjerojatno pogodio slugu. Srećom da je
teta Matilda večeras bila u svojoj sobi, u suprotnom je ona mogla biti nesretna
meta. „To je samo to... Pa, mislila sam da bih trebala zatražiti jela koja se tebi
sviđaju za promjenu.“
Nakon njihovog razgovora u galeriji tog jutra, Lucy se osjećala poput
kratkovidne djevojke koja je upravo dobila naočale. Pripremajući se za
zajedničko jahanje, Jeremy je dvaput provjerio sigurnost njezinih traka za sedlo,
naredio sluškinji da donese Lucy toplije rukavice i pogledao je strožim
pogledom nego što je očekivala. A sve ove male akcije koje bi joj se jučer činile
jednostavno zapovjedničke i nametljive, sada je bolje razumjela... i dalje su bile
nametljive, ali u osnovi zaštitničke.
Već je bio svjedokom prevelike boli. I nije je želio vidjeti povrijeđenu.
 Je li bilo čudno što to nije vidjela? Lucy uopće nije bila navikla da je netko
štiti – s dva mrtva roditelja i skrbnikom poput Henryja, naučila je brinuti se za
sebe. Jeremyjeva zabrinutost bila je potpuno nepotrebna. Ali je također bila i
dirljiva i željela mu se ne neki način zahvaliti na tome. Ili barem pokušati.
„Shvaćam.“ Jeremy je stavio zalogaj ovčetine u usta i žvakao. I žvakao.
Ispijajući gutljaj vina, upitao je, „A tko te je obavijestio o mojoj sklonosti
kuhanoj ovčetini?“
„Jedna od dadilja tete Matilde. Gospođa...“ Lucy je načinila pokret rukom
u zraku, kao da želi prizvati ime iz pamćenja.
„Gospođa Wrede?“
„To je ta. Gospođa Wrede. Zamolila sam je da da jelovnik Cooku, jer je
rekla da te poznaje već godinama.“
Jeremy je ponovo pijuckao vino. „Zaista poznaje. Bila mi je dadilja.
Uporno me hranila juhama, kuhanom ovčetinom, krumpirom, kašom...“
Lucy je zastenjala. Kakav je idiot bila. Gospođa Wrede dala je Jeremyjev
omiljeni jelovnik, to je točno – ali kada je bio pet godina star. Mogla mu je isto
tako uliti mlijeko umjesto klareta. Naslonivši laktove na stol, zakopala je lice u
ruke. „Žao mi je.“
„Nemoj.“ Obrisao je usne lanenim ubrusom. „Ionako nisam bio gladan.“
Mahnuo je prema ostatku posuđa.
„Hajdemo preskočiti odmah do deserta, hoćemo li? Dopusti da
pogađam“, nasmiješio se. „Puding?“
Ispružila je bradu na ruci. „Nisam naručila nikakav desert“, rekla je
žalosno.
„Nema deserta?“ izgledao je zaprepašteno. „Zašto si to učinila?“
„Ne voliš desert.“
„Naprotiv“, rekao je mračnim glasom zbog kojeg su je uši počele peckati.
„Meni je to najdraži dio obroka. Radovao sam se desertu.“
„Ali...“ zastala je Lucy, ostavši bez riječi. Što on to govori? U proteklih
osam godina, nikad nije vidjela da je zalogaj trifla od višanja ili ogrozda sa
šlagom prešao preko njegovih usta, a sad je iznenada poželio puding? Kako bi
ona – ili bilo koja grofica to pogodila?
Sklopila je ruke u krilu. „Žao mi je. Nema deserta.“
Odložio je ubrus. „Znači, vrlo dobro“, rekao je ustajući. „Kasno je.
Sigurno se želiš povući.“
Gledala je dolje u ruke i prelazeći palcem preko žuljeva na dlanu. „Rekla
sam da ću sjediti s tetkom Matildom. Mislim da malo čezne za domom.“
„Je li?“ Glas mu je bio tih. „Vidim. Tada ću naručiti da donesu čokoladu
za oboje.“
Nekoliko su trenutaka ostali u neugodnoj tišini. Lucy nije mogla podnijeti
da ga pogleda. Izgledalo je potpuno nepravedno, da su njezino raspoloženje,
egzistencija i životna sreća sada neraskidivo povezani s njegovim. I baš je ona –
od svih tvrdoglavih i neukrotivih djevojaka u Engleskoj – žudjela za njegovim
odobravanjem i očajnički mu željela udovoljiti, ali čini se da je bila osuđena na
neuspjeh čak i u ovom najmanjem pokušaju. Dao joj je dragulje i džeparac, čak
je znao poslati i po čokoladu, a što mu je ona ponudila? Kuhanu ovčetinu, kad
je htio puding.
Postojao je samo jedan način da ugodi Jeremyju za koji je pokazala bar
malo sposobnosti – čin koji je čeznula ponoviti, o kojem je razmišljala i sanjarila
svake večeri ležeći budna u krevetu. Nadala se da bi njihov današnji razgovor,
bliskost u prošlosti i misli koje je podijelio s njom mogli dovesti do intimnosti
drugačije prirode.
Ali ne.
Bilo je to zbog ovog mjesta, shvatila je Lucy dok je te večeri ležala sama u
krevetu. Ove hladne, tihe opatije nalik grobu, ispunjene duhovima njegove
obitelji i njegovim vlastitim demonima. Prije dolaska u Corbinsdale nikad nije
shvaćala kolika je radost prožimala Waltham Manor – način na koji je svaka
soba odjekivala ugodnim uspomenama i veselom hrpom pasa, djece i sluga
kojima je bilo dopušteno pjevušiti. U ovoj kući nije bilo ni buke, ni topline, ni
radosti. Bila je protuotrov za vatrenost i strast, ako je tako nešto ikada postojalo
tu.
 A izvan granica opatije, jad se samo povećavao. Svaki muškarac, žena i
dijete u krugu od deset milja mrzili su svakoga s imenom Kendall. To je u
muškarcu uništavalo želju da stvara potomstvo. Možda je to razlog zašto je
Marianne neprestano bila trudna s Henryjem, pomislila je Lucy. Bila žetva
dobra ili loša, zakupci su ga obožavali zbog njegovog druželjubivog ponašanja
i velikodušnosti.
Pomislila je na drskog Alberta i zadovoljstvo što je njegova očekivanja
preokrenula naopačke. I na Jeremyja – čija se bol zbog gubitka brata udružila s
gubitkom roditeljske ljubavi. Cijelo imanje Corbinsdale bilo je kao siroče bez
roditelja. Lucy je prepoznala onu poznatu kombinaciju vanjskog prkosa i tihe
žudnje za naklonošću gdje god je išla – u zakupcima, osoblju i vlastitom mužu.
Možda nije mogla promijeniti zavjese ili planirati jelovnike kao prava dama, ali
znala je ponešto o mrzovoljnoj siročadi. Napokon i sama je bila siroče.
Možda, pomislila je u sebi Lucy, ona ima neki skriveni, duboko ukopani
potencijal da postane prava dama. Možda Jeremy to nije primjećivao, ali to ne
znači da ona to nije mogla iskopati sama. Ona možda nije grofica kakvu je on
želio. Sigurno nije vrsta grofice kakvu je Corbinsdale očekivao. Ali možda je,
samo možda, bila onakva grofica kakva im je trebala.
A onda joj je pala na pamet Ideja – samo se spustila na nju s izvezenog
baldahina iznad njezinog kreveta, kao da ju je bacio anđeo koji je proletio ili joj
se prikazao u snu. Način kako riješiti oba problema odjednom, oživjeti ovu
kuću i natjerati zakupce da obožavaju njezinog supruga.
Sjajna Ideja koja će izazvati Jeremyjevu naklonost i odvesti je prema,
njegovom krevetu i njegovom srcu.
Ideja tako savršena da nije postojala mogućnost da pođe po zlu.
 POGLAVLJE 22

I ne bi pošlo po zlu da Jeremy nije zakasnio na večeru.

Lucy je sjedila u velikoj dvorani opatije, bubnjajući prstima po praznom
tanjuru koji je trebao koristiti njezin suprug. Njezino se raspoloženje
izmjenjivalo između tjeskobe zbog njegove sigurnosti i bijesa zbog toga što je
kasnio kući. Ni jednu večer od njihovog braka nije propustio večeru. I baš je od
svih večeri, ovu kasnio. Ovu večer koju je danima tako pažljivo planirala.
Bilo je nevjerojatno lako. Jednostavno je ujutro na doručku rekla Jeremyju
da želi pozvati nekoliko gostiju na večeru. Možda u sljedeći petak? Bio je tako
ugodno iznenađen, da je odmah pozvao domaćicu i dao joj upute da se
pridržava svake Lucyne zapovijedi.
Naravno, ovo vjerojatno nije baš bila večernja zabava kakvu je on
zamišljao.
Gdje bi mogao biti? Pokušala je razmišljati, ali između glazbenika, male
vojske sluga i zveketa pribora za jelo oblikovati koherentnu misao pokazalo se
izuzetno teškim. Lucy se nasmiješila. Zaglušujući urlik od ove večeri danima će
odjekivati kroz opatiju. Možda tjednima. Zbogom hladna, zlokobna tišino.
Pileća kost poletjela je zrakom, natjeravši je da se skloni ulijevo. Činilo se
da njeni gosti uživaju. Odustala je od čekanja Jeremyja još prije pola sata i
naredila da se posluži večera. Nije mogla dopustiti da stotinu ljudi gladuje zbog
jednog čovjeka. Neko vrijeme su mogli sjediti i piti pivo prije nego što je
prihvatljivo kašnjenje postalo krajnje nepristojno. Možda je Lucy prvi put bila
na zabavi, ali toliko je znala.
Gricnula je komadić pečene govedine sa svog tanjura. Naručila je
jednostavnu hranu za večeru, obilje toga. Dugi stolovi koji su se protezali
sredinom dvorane bili su prekriveni pladnjevima pečenog mesa, kuhanim
krumpirom, pitama od divljači, pudinzima i kobasicama, te kruhom sa svježim
maslacem. Muškarci, žene i djeca poredani uz duge stolove nisu, čini se, imali
nikakvih pritužbi. Hrana je nestajala nevjerojatnom brzinom, a djevojke koje
su posluživale pivo neprestano su hodale od kuhinje do dvorane.
Hetta Osborne progurala se do nje kroz veselu gomilu. Lucyn se osmijeh
proširio. „Tako mi je drago što ste mogli doći!“ viknula je pokušavajući
nadjačati buku.
„Moj otac!“, viknula je Hetta, pokazavši glavom prema prosijedom
muškarcu s naočalama, u crnom kaputu. Naklonio se, a Lucy je uzvratila
naklon, držeći suknje svoje nove haljine. Modistica ju je jučer dovršila – sva od
svile, crvene boje poput maka, ili kako je izgovarala njezina sobarica
coquelicot11, sa zlatnim pletenicama na struku i niskim, četvrtastim dekolteom
koji je isticao obline njezinih dojki.
„Albert i Mary?“ Lucy je glasno pitala.
Hetta je odmahnula glavom. „Ne bi došli. Albert ti je poslao poruku, ako
je želiš čuti. Rekao je: ‘Reci njezinoj visosti, da može uzeti...’“ Glas joj je izgubio
u graji.
„Ne čujem te!“
„Baš dobro.“ Hetta je prišla Lucy i viknula joj u uho, „trebalo bi ti biti
drago što smo došli – sumnjam da će se ova večer završiti bez nekoliko ozljeda!“
Lucy se nasmijala. Dakle, muškarci su bili pomalo pijani. I nekoliko žena.
Gladni zakupci bili su nesretni zakupci. Ljudi koji su imali hrane i pune krigle
bili su skloniji povoljnije gledati na svoje domaćine. Sve je to bilo dio plana.
Kao i sluge koji su počeli raščišćavati stolove dalje od središta sobe.
„Što sada?“ upita Hetta.
„Igre, zatim ples.“
„Igre?“
„Natjecanja u snazi i vještini. Obaranje ruku… podizanje…“
Sluge su počele gomilati bale slame na drugom kraju dvorane, pod
budnim očima izloženih trofeja pokojnog grofa. Dvojica sluga ušli su noseći
mete, a treći ih je pratio s lukovima i strijelama.
„Streličarstvo?“ povikala je Hetta. „Unutra?“

11
Franc. mak
 „Pa, ne možemo ovdje imati puške, zar ne?“
Hetta je zurila u nju. „Iduće godine“, objasnila je Lucy umirujući svoju
novu prijateljicu, „imat ćemo žetvenu zabavu u odgovarajuće doba godine.
Vani – s nadstrešnicama, kućicama i obručima za djecu.“
Gosti su se preselili uz zid dvorane, brujeći od uzbuđenja. Lucy je uzalud
pretraživala gomilu tražeći Jeremyja. Nevoljko se odvukla u središte sobe. To je
trebao biti njegov trenutak, proklet bio.
Gomila je utihnula. Sto parova očiju bilo je fiksirano na nju. Lucy pročisti
grlo, odjednom osjećajući laganu tjeskobu. Trebala je i sama popiti malo tog
piva.
„Hvala vam što ste došli“, počela je. „Čast mi je ugostiti vas u opatiji
Corbinsdale. Nadam se da ste uživali u obroku.“
Entuzijastični aplauz i navijanje odjekivali su s nadsvođenog stropa
dvorane. Lucy se nasmiješila.
„Ispričavam se zbog kašnjenja u dolasku Njegovog gospodstva, ali sigurna
sam da će nam se pridružiti uskoro. U međuvremenu smo pripremili nekoliko
natjecanja kako bismo vas zabavili prije početka plesa. Započet ćemo sa
streličarstvom, a prvak će dobiti lijepu nagradu.“ Izvadila je malu torbicu i
protresla je, zveckajući novčićima. Odjeknuli su pokliči iz mnoštva.
„Tko će izaći naprijed da pokaže svoju vještinu?“ upitala je.
„Ja ću.“ Visoki, krupni momak s gustom crvenkastom bradom izašao je
naprijed, a gomila je podivljala. Podigao je ruke, potaknuvši ih na još glasnije
navijanje. Dobar dio gostiju počeo je skandirati njegovo ime. Lucy nije mogla
točno razaznati, ali zvučalo je kao „Hanson.“
Drugi je bio žilavi mladić kojeg su nasmijani prijatelji pogurali prema
sredini dvorane. Za njima je, krčeći put kroz gomilu, hodao mračni, prgavi
muškarac s ogromnim rukavicama na rukama i mrtvačkim izrazom na licu.
„Izvrsno“, viknula je Lucy podižući ruke za tišinu. Pokazala je slugi, da
trojici muškaraca podijeli lukove i strijele. „Vaš cilj će biti ovdje“, rekla je,
koračajući do kraja dvorane, blizu ulaznih vrata, nasuprot slamnatim metama.
„Svaki muškarac imat će tri strelice, a najprecizniji dobit će torbicu.“
 Muškarci su zauzeli svoja mjesta i počeli postavljati strijele na lukove.
„Ali moja damo“, doviknuo je čovjek zvani Hanson, „ne znam je li torbica
dovoljna nagrada. Ne mislite li“, obratio se gomili za podršku, „da biste trebali
zasladiti stvar?“ Gomila je počela divlje pljeskati.
Lucy se namrštila, zbunjena. „Što predlažete?“
„Pobjedniku pripada nagrada, gospođo.“ Ispravio ju je lascivnim
osmijehom. „Poljubac.“ Mnoštvo je skakalo i nastavilo uzvikivati njegovo ime.
Crvenokosi kavgadžija ispružio je šake u zrak, huškajući ih.
Lucy je proučavala natjecatelje. Niti jedan od njih nije izgledao osobito
ljubazno, ali nije znala kako to odbiti a da ne djeluje previše bezobrazno.
Pretpostavljala je da laki poljubac na obraz ne bi mogao nanijeti nikakvu štetu.
Susrela je Hansonove oči. Shvatila je da je to bio izazov koji je postavio pred
nju. Usudi se. A Lucy se nikad nije usudila odustati. Podigla je bradu. „Vrlo
dobro.“
Gosti su vikali tako glasno da se zabrinula hoće li se krov opatije srušiti.
„Znači, na moj signal“, doviknula je, stežući ruke oko usta. Masa je
zašutjela dok su muškarci natezali svoje lukove. „Pali!“
Dvije strijele uletjele su u mete, obje znatno dalje od središta.
Treći meta ostala je nepogođena. Lucy se osvrnula na mračnog, ozbiljnog
muškarca i vidjela da još nije pucao. Umjesto toga, nagnuo se natrag, puštajući
strelicu prema gore i desno.
Strijela je poletjela prema rogovima na krovu. Gosti su uzdahnuli i
potrčali naći zaklon, udarajući laktovima jedni druge usput. Zatim je strijela
dosegla zenit svog luka i započela silazak. Negdje iz mnoštva začuo se ženski
vrisak.
Tras.
Strelica se sudarila s prepariranom glavom jelena i probila je ravno kroz
jedno stakleno oko.
Gomila je zavrištala navijajući još glasnije. Nekoliko muškaraca
zakoračilo je naprijed kako bi pljesnulo lukavog strijelca po leđima.
Hanson je, ne želeći zaostati, stavio još jednu strijelu u luk i pucao. Strelica
se zakopala u debelu kožu velike slonove glave. Zakupci su podivljali, lupajući i
vrišteći.
Svi muškarci ponovo su pripremili svoje lukove, a u Lucy je postala više
nego uznemirena. Ne zato što joj je bilo stalo do kolekcije trofeja pokojnog
grofa, nego što je duže ovo trajalo, veća je vjerojatnost bila da će se netko
ozlijediti.
„Gospodo!“ povikala je. „Stop!“
Ali onda je mračni, prgavi čovjek poslao drugu strijelu koja je uplovila u
usta svinje, a Lucyne krikove ugušio su gromoglasni val pljeska. Marširala je
preko dvorane da bi stala ravno pred Hansona. Ako je mogao potaknuti masu
na ovakvu vatrenost, zaključila je, mogao ju je i ugušiti.
Bila je u pravu. Spustio je luk. Zamahnuvši rukom, utišao je gomilu.
„Morate prestati s tim“, odlučno je rekla. „Netko bi se mogao ozlijediti.“
On se nasmiješio gledajući je od glave do pete zlobnim pogledom zbog
koje joj je osjetila trnce na koži. „Pa, moja gospo. Znači li to da ste spremni za
poljubac?“
Začuo se urlik gomile. Pokliči i zvižduci odbijali su se od krovnih greda.
Lusyni obrazi gorjeli su od bijesa. Hanson je zakoračio prema njoj, a gomila je
postala sve glasnija. Neće mu pružiti zadovoljstvo da ustukne. Bio je samo
nasilnik, a ona je znala postupati s nasilnicima. Nasilnici se, u pravilu, hrane
strahom. Ako odbijete pokazati da se bojite i brzo im dosadi.
Neće ni trepnuti.
Međutim, kad joj je Hanson prišao, bila je prisiljena podići vrat da može
održavati kontakt očima i sa strepnjom je shvatila još jednu osobinu
zlostavljača.
Bili su ogromni.
Napućio je svoja odbojna, bradata usta i odvratno cmoknuo. Složila je
grimasu. Ako je tako izgledalo ljubljenje s njim, žalila je gospođu Hanson.
Mnoštvo, međutim, nije dijelilo njezinu odvratnost. Skakali i lupali
glasnije nego ikad i činilo se da se zidovi opatije tresu od napora da se nose s
bukom.
 Nemoj ustuknuti, Lucy je rekla sebi. Nemoj. Ustuknuti.
Glasan prasak proparao je zrak.
Hanson je ustuknuo.
Među zakupcima je zavladala mrtva tišina. Stotinu glava okrenulo se
prema ulazu u dvoranu. Jeremy je stajao na vratima, s puškom na ramenu.
Stotinu glava okrenulo se u drugom smjeru, prateći kut njegovog pucnja.
Oblak dima dizao se s vrckavog tigra postavljenog iznad velikog kamina. Oštar
miris osmuđenog krzna ispunio je zrak. Kad se dim raspršio, Lucy je vidjela
okruglu, crnu rupu točno u sredini glave tigra, poput trećeg oka.
Jeremy je spustio pušku i odšetao do sredine sobe. Svaki je korak
odjekivao s kamenog poda. Zaustavio se i stao oči u oči s Hansonom.
„Bježi od moje žene“, tiho je rekao, izgovarajući svaku riječ kao posebnu,
ubojitu prijetnju. Zatim je okrenuo svoj ledeno-plavi pogled na gomilu. „I
izađite iz moje kuće.“
Nitko se nije pomaknuo. Nitko nije disao.
„Sada.“
Mnoštvo je ispraznilo dvoranu brže nego što voda procuri kroz sito.
U roku od minute, Jeremy i Lucy stajali su potpuno sami u sredini
dvorane.
Lucy je proučavala svog supruga od nogu naviše. Njegove obično
izglancane Hessian čizme bile su blatne do sredine listova. Pogled joj je lutao
miljama dugim, mišićavim bedrima. Njegova košulja, primijetila je, bila je
zgužvana i mokra. Oštar miris vlažne vune govorio je da je i njegov tamnoplavi
kaput također vlažan. Nije imao kravatu, a tamne kovrčave dlake virile su iz
otvora košulje. Sjena brade prekrivala mu je grlo i čeljust.
Hladni pogled dočekao ju je kad je napokon srela njegove oči.
Neće ustuknuti.
„Što dovraga, što misliš, radiš?“ upita ona.
„Sprečavam nerede“, procijedio je „Prikladnije bi pitanje bilo, što dovraga
ti radiš?“
 „Uvjeravam zakupce da nas zavole, imbecilu. A sada si sve uništio!“
Smijeh oštar poput laveža izletio mu je iz prsa. Okrenuo se i gordo otišao,
bacivši pušku na zemlju.
Lucy je iznervirano stisnula šake. Podigla je pogled prema tigru iz kojeg
se još uvijek pušilo. „Kako si uspio pogoditi?“
„Što?“
„Ti si užasan strijelac. Ne možeš upucati fazana na šest koraka. Kako si
uspio pogoditi tigra?“ Nagnula je glavu prema prugastoj zvijeri s tri oka.
U tišini je projurio pored nje i izašao iz sobe.
Dahnuvši od ogorčenja, pojurila je za njim.
„Nećeš otići od mene“, doviknula ga je, progoneći ga uz stepenice.
Uhvatila ga je u hodniku. „Kako si upravo tako šarmantno naglasio svim našim
gostima, ja sam tvoja supruga.“ Pratila ga je u salon. Okrenuo se prema svojim
sobama, ali ona je pojurila oko njega i blokirala mu vrata.
„Lucy“, upozorio je, mračnim glasom, „nemoj me sad gurati.“
„Ili što? Mrko ćeš me pogledati? O, dragi. Mogla bih se onesvijestiti.“
Bjesnio je u tišini. Iritantan muškarac. Visok, mračan, umišljen, iritantno
privlačan muškarac. Vlažne, crne kovrče padale su mu na čelo. Košulja se
priljubila uz tvrde mišiće na prsima. Ali toplina njegova tijela zračila je kroz sloj
hladne i vlažne odjeće, obavijajući je parom koja je mirisala na njegovu kožu.
Ona se rastopi uz vrata, sjetivši se iznenada pravog razloga ovog večerašnjeg
debakla.
Ona je voljela tog budalastog grubijana
Lucy duboko udahne da se pribere. „Jeremy, nije se trebalo tako dogoditi.
Trebao si se vratiti na vrijeme za večeru.“ Pomilovala je mokri pojas njegova
kaputa. „Gdje si uopće bio? Bila sam bolesna od brige.“

***

Bila je bolesna od brige.

Jeremy je odmahivao glavom u nevjerici. Lucy nije mogla znati značenje
te fraze. Bilo je jako dobra stvar što je propustio večeru jer bi zacijelo poludio.
Jahao je kući po hladnoći i vlazi, ali – kao i uvijek – misli o njoj su ga
grijale. Nakon ugodnog tjedna kojeg su proveli kao muž i žena, Jeremyjevo je
strpljenje bilo na kraju. Ovo je, zavjetovao se, bila njihova prva jednako ugodna
noć. Potom se vratio kući gdje ga je dočekao prizor koji mu je ohladio krv –
zakupci na ivici nereda, muškarci pucaju po njegovoj dvorani, prosti debeli
grubijan sprema se napasti njegovu ženu – a ona je bila bolesna od brige. Stoji
ondje u crvenoj haljini poput đavolice, gleda u njega bezazlenim zelenim očima
i miluje ga poput mačke. Kao da nikad nije bila u opasnosti od one rulje. Kao
da nije bila u opasnosti od njega. Svaka kost, mišić i tetiva u njegovom tijelu
čeznuli su da je zgrabe. Da je drže blizu ili da je protresu, nije znao. Ali drhtao
je od silnog napora da se suzdrži. Predugo je sve držao u sebi i osjećao se opasno
blizu eksplozije.
Njeni vitki prsti uvijali su se oko njegovih revera. „Jesi li ljut zbog troška?
Ne moraš biti. Upotrijebila sam svoj džeparac.“
Trošak? Sad je mislila da je on zabrinut zbog troška. Bila je toliko u krivu
u mnogim stvarima, da nije znao kako da je ispravi.
„Lucy, slušaj me.“ Čvršće je stisnula njegov rever. „Most je bio srušen i
uhvatila me kiša. Nije me briga za bilo kakav trošak. A samo zato što ne gađam
fazane, ne znači da ne znam pucati.“ Obrve joj se nabrale od zbunjenosti i
otvorila je usta da odgovori. Gurnuo joj je prst pod bradu, prekinuvši je. „A
sada kad sam odgovorio na sva tvoja besmislena pitanja, odgovori ti na neka
moja. Kog si vraga mislila? Da će se sve magično riješiti ako dobro nahraniš i
napiješ zakupce?“
Trepnula je. „Pa da. Zašto ne bi? Trebao si biti ljubazan i velikodušan
domaćin, a onda bi vidjeli da nisi nimalo poput svog oca. I onda bi nas željeli,
a ti bi...“ Glas joj je utihnuo i spustila je pogled na pod.
„Pa, bila si u krivu, po nekoliko točaka. Vrlo sam sličan svom ocu, na
previše načina. Na svaki način koji im je važan. Ova je večer to savršeno
potvrdila. A ti ljudi nisu došli večeras da nas zavole. Došli su da uzmu od nas.
Oni će jesti našu hranu i piti naše pivo, ne zato što uživaju u tvom nježnom
društvu, već zato što osjećaju da im to dugujemo. Jer to je Kendallova hrana i
Kendallovo piće. Pucali su na te trofeje jer su pripadali mom ocu. A ti muškarci
željeli su...“ odvratne riječi zapele su mu u grlu, „ljubiti te – a bez sumnje i više
od toga – jednostavno zato što pripadaš meni.“
Nasmijala se. Oštrim, gorkim zvukom.
Stavio joj je ruku pod bradu i prstima pritisnuo obraze. „To nije
smiješno.“
„Zar nije?“ Zelene su joj oči zasjale. „Kad bi samo znali. Mogli su me
poljubiti tisuću puta, a da ništa ne uzmu od tebe. Kako mogu ukrasti nešto što
si već odbacio?“
Maknuo je ruku s njezina lica. Što je, dovraga, time mislila? Zbunjenost
mu se vrtjela po glavi, a želja i bijes, kolali su mu krvlju.
„Laku noć, gospodaru.“ Prošla je kraj njega i krenula prema svojim
odajama. Uhvatio ju je za lakat, okrenuvši je licem prema sebi.
„Ne tako brzo, moja gospo“, rekao je, smanjujući udaljenost među njima.
Borio se da glas zadrži smirenim, ali zbog sirove boli glas mu je pucao i jedva je
izgovarao riječi. Strpljenje mu je bilo potrošeno. Čekao ju je, tako strpljivo, iako
ga je to koštalo razuma. Mogao je i dalje čekati, kad bi znao da će se jednog dana
okrenuti njemu. Ali ako ga je mislila odbaciti, htio je to odmah čuti. „Vjerujem
da mi duguješ nagradu. Obećala si poljubac za najbolji pogodak, zar ne?“
Progutala je i pogledala ga. Posve lagano, nagnula se na njegovo tijelo.
Čvrste nabrekle grudi našle su se na njegovim prsima. „Jesam. Jedan poljubac.“
„Jedan poljubac.“
Uhvatio joj je lice rukama, podigao ga i spustio usta na njezina. Čvrsto.
Izvijala se uz njega, a on ju je držao blizu, uplićući prste u tu čvrsto spletenu
kosu. Usne su joj bile stisnute i prešao jezikom preko njih u očajničkoj molbi.
Otvori mi se. Čeznuo je. Pusti me unutra.
Tada iznenada, uvukla mu je ruke pod kaput i kliznula uz njegova leđa,
čvrsto ga privukavši uz svoje meko i podatno tijelo. Usne su joj se razdvojile i
ispustila je zadihan jecaj.
To je bio poziv koji mu je trebao. Gurnuo je jezik u njezina usta i upio taj
jecaj. Duboko je pio, kušajući njezinu bit – zlatnu, hladnu, slatku i divlju, poput
zrelih krušaka i meda. Usnama je prelazio preko njezinih ponovo i ponovo, a
ona je njegov jezik dočekala svojim.
Prišla je bliže. Uvijala se uz njegov kaput, upirući grudi uz njegova prsa,
pritišćući bokove uz njegove. Spustio je ruku između njihovih tijela da joj
pomiluje dojke. Uzdahnula je uz njegova usta i podigla mu ruke na ramena,
povlačeći mokri kaput s njegova tijela. Ne prekidajući poljubac, pustio je da mu
ruke padnu uz bokove, a ona mu je skinula kaput s ruku.
Jedan poljubac. Jedan poljubac koji nikad neće završiti. Ne ako to bude
mogao spriječiti. Držao joj je lice u rukama i čvrsto je stisnuo usta uz njezina
dok su zajedno tonuli. Dolje na koljena, a zatim na tepih.
Zatim se našla pod njim. Tako draga i slatka, da ga je tijelo boljelo od želje.
Prsti su joj bili pod njegovom košuljom, palili su vatrene tragove po ohlađenom
mesu njegovih leđa. Kroz um su mu se kotrljale riječi, toliko riječi koje je čeznuo
izgovoriti. Lijepa i ljubljena i draga i srce i molim te. I mi i nas i naše. Pomozi
mi, drži me, uzmi me, ne puštaj me i nikad, nikad, nikad te neću napustiti.
Ali nije ih mogao izgovoriti Ne bi mogao riskirati i pokvariti ovaj
poljubac. Ovaj jedan poljubac bio je sve. Povukao je njezine suknje šuškajući
svilom i tkaninom, prolazeći kroz slojeve podsuknji i konačno pronašao prorez
u njezinim gaćama. Bila je vruća i vlažna i stezala se oko njegovih prstiju, a riječi
su se mijenjale požuri i želim te i trebam te i oh, Bože, sada.
Otvorio je svoje hlače i kliznuo u nju, a ona je cviljela u njegova usta.
Ponovno se povukao i potisnuo. Ugrizla ga je za usnu. Ostao je u njoj, polako
se trljajući uz nju. Onda je zabacila ruke oko njegova vrata i otvorila usta
njegovom jeziku. Omotala je noge oko njegovih bokova i otvorila mu se.
Izgubio se u njenim ustima, rukama i nogama i tijesnom, mokrom
zagrljaju. Opet i opet i opet. Osjetio je kako se izvija u luk, zateže i grči oko
njega, a kad je vrisnula uz njegova usta, umirio se u njoj. Ćutio njezino
zadovoljstvo, Osjetio je kako val prolazi kroz njega poslavši ga preko ruba u da
i da i blaženo i rajski i hvala ti i uvijek i moja.
Sada ju je nježno ljubio, uživajući u slatkoći njezina jezika. Glatkoj,
ispupčenoj krivulji donje usne. Kutovima njezinih usta koji su imali neobičan
okus soli.
 Soli i gorčine. Kao suze.
Jeremy je prekinuo poljubac i podigao se na laktove. Drhtala je uz njega i
prekrivala lice, ali nije mogla sakriti istinu.
Lucy je plakala.
 POGLAVLJE 23

Lucy nije mogla zaustaviti suze.

Pokušala je. Borila se protiv njih snagom volje, ali nije ih mogla zaustaviti.
Bilo je toga previše. U njoj se borilo previše emocija – olakšanje, frustracija,
želja, bijes, radost – sve su se vrtjele u toj mračnoj zbrci njezina uma. A onda
su, u jednom sjajnom trenutku, sve su nestale u valu izvanrednog zadovoljstva.
Nakon toga nastala je poplava, onaj isti čudni, snažni potop koji je doživjela
prvi put kad su vodili ljubav. Bučna plima emocija koja je navirala iz srca i
zapljusnula joj tijelo – i ovaj put je preplavila.
Oh, bile su užasne, te suze. Tako mokre i neuredne. Ostavljajući je
nemoćnu i slabu. Nije tu bilo otmjenih, damskih suza. Nije bilo sporog curenja
kapljica koje su naglašavale emocije i nježnog šmrcanja. Lucyne su oči prosipale
kante suza i nos joj je curio. Ramena su joj se tresla, a grudi podizale dok je
jecala. Stisnula je ruke uz lice, bezuspješno. U njoj su bile suze koje su se
skupljale osam godina. Bila je dovoljno jaka da zaustavi par jecaja. Ali,
zaustaviti ih sve odjednom – bilo je nemoguće.
„Lucy.“ Glas mu je zvučao prigušeno, udaljeno. „Moj Bože, Lucy. Što je?“
Čak i kad bi znala što da mu kaže, ne bi uspjela progovoriti. Jedva je mogla
doći do daha. Jecaji su joj razdirali tijelo, a vruće suze prolijevale su joj se kroz
prste, cureći dolje prema ušima. Nježno se povukao iz nje i otkotrljao se, a ona
je još jače zaplakala, lišena njegove topline i snage. Osjećala se prazno, šuplje i
hladno. Otkotrljala se na bok okrenuvši se od njega, prigrlivši koljena na prsa.
„Ne plači, Lucy Ne mogu to podnijeti.“ Njegov tjeskobni šapat kidao joj
je srce. Gladio joj je kosu snažnim prstima, ali ona se odmaknula se od njegovog
dodira. I mrzila je sebe što se povlači, ali nije si mogla pomoći. Bila je previše
izložena, previše osjetljiva i čak joj je i najnježnije milovanje strugalo kožu.
„Jako mi je žao“, rekao je. „Učinit ću sve. Nemoj plakati.“
Učinit će bilo što, rekao je. Ali već je učinio previše. Učinio je da ga toliko
zavoli i ta ljubav više se nije mogla spriječiti ni obuzdati. Slomio je svaku njezinu
obranu i sada više nije ostalo ništa da ga zadrži dalje od nje. Ništa više nije ostalo
da zadrži suze.
A ove suze bile su sve što je Lucy toliko dugo pokušavala izbjeći. Ranjivost.
Bespomoćnost. Nije mogla zaustaviti plač, kao što nije mogla spriječiti sebe da
ga zavoli – a to što joj je učinio, te suze i ljubav, bili su potpuno izvan njezine
kontrole. Bila je dolje na podu, uvijena u kuglu, plačući s rukama na licu.
Bespomoćna i slaba i potpuno u njegovoj milosti.
A onda je potvrdio ono što je oduvijek znala. Nikada ništa dobro nije
proizašlo iz suza. Tiho, bez riječi, podigao se na noge i ostavio je.
Ostavio ju je potpuno samu.

***

Jeremy je morao otići. Bilo je to pitanje samoodržanja.

Prošao je kroz predsoblje i ušao u svetište svoje spavaće sobe, jedva
uspjevši zalupiti vrata prije nego što se srušio na njih.
Jači muškarac bi ostao – uzeo bi je u naručje, čvrsto je stisnuo i ljubio joj
suze. Ali u tom trenutku on nije bio snažan muškarac. Kad se Lucy plačući
otkotrljala od njega, dvadeset i jedna godina se oljuštila se s njega, ostavivši
samo ranjivog dječaka. Osmogodišnjeg dječaka koji je bio svjedok iznenadne,
nasilne smrti svog brata. Zbunjeno, ožalošćeno dijete koje je trebalo majčinu
utjehu, ali nalazilo je samo suze. Suze koje su lijevale sol i sram preko sirovih,
otvorenih rana.
I boljelo je. Bože, kako je boljelo.
Jeremy je udario šakom o vrata jednom. Dvaput. Ali bol koja se probijala
kroz njegove krvave članke nije učinila ništa da priguši agoniju koja mu se
uvijala u prsima.
Koliko je godina trebalo prije nego što je mogao ući u sobu bez majčinog
plača? Koliko se puta u suzama okrenula od njega moleći njegovu dadilju ili
učitelja da ga odvedu? Maknu joj ga s očiju, jer ga nije mogla gledati, a da ne
vidi Thomasa.
Thomas je bio sretan sin.
 Thomas nikad neće osjetiti tu groznu agoniju koja steže utrobu, znajući
da je i samo njegovo postojanje uzrok jada i boli. Znajući da je, kad god ga je
pogledala, vidjela nekog drugog. Nekoga koga on nikad neće moći zamijeniti.
Što je dječak trebao učiniti, kad su jednostavna riječ ili smijeh koji su mu izletjeli
tako nevino mogli završiti poplavom gorkih suza?
Govorio je tiho, koračao lagano, ostao je izvan majčinog pogleda. Nikad
se nije smijao, trčao ili igrao preglasno, zbog straha da ne naruši njezin krhki
mir. Izašao je iz kuće i jahao, teško i brzo, preko otvorenog polja. Krenuo je u
školu i okružio se prijateljima, nalazeći utjehu u njihovoj šaljivosti, čak i kad je
nisu dijelili s njim. Zaokupio je svoj um knjigama i studijem kako bi zadržao
neugodne misli pod kontrolom.
Dječak je odrastao u muškarca. Između Cambridgea i Londona i poziva
prijatelja rijetko se vraćao kući. Pronašao je zadovoljstvo u naručju žena koje su
vrlo rado skidale odjeću, ali nikada nisu prolijevale suze. Žene koje su davale
svoje tijelo, ali su zadržale svoje srce. Žene koje nikad ne bi mogao zavoljeti.
Žene koje nikad ne bi mogao povrijediti.
Ali kad se Lucy okrenula od njega plačući, ona je uskrsnula onog dječaka.
Vratila je svu njegovu bol. A to ranjeno, ožalošćeno osmogodišnje dijete – nije
znalo kako se zaštititi ili utješiti. Znao je samo kako preživjeti.
Lagano koračati. Govoriti tiho. Ostati izvan pogleda.
Otići.

***

U sljedećim tjednima bili su poput dvojice duhova koji pohode istu kuću. Dok
se Lucy bavila svakodnevnom rutinom, Jeremy je nestajao. Ponekad u svoju
radnu sobu. Češće na mjesta izvan opatije. Uvijek se vraćao na večeru, uvijek
na vrijeme. Održao je minimum ljubaznosti u razgovoru, govoreći hladnim,
odmjerenim tonovima.
Nije više bilo poljubaca.
Iako su ona i suprug jedva razgovarali, Lucy je pronašla utjehu u potpuno
novom obliku komunikacije.
 Pismima.
Od Marianne je primala pisma svaki tjedan. Brbljave, preopširne
nepovezane poruke ispunjene detaljima obiteljskog života u dvorcu Waltham.
Posljednje eskapade djece, slugu ili pasa.
Čak i u nesnosnoj tišini opatije, Lucy je mogla čuti smijeh i glazbu u tim
pismima. Pročitala ih je toliko puta, papir se već istanjio od preklapanja.
Sophia je slala nevjerojatne, razdragane izvještaje o svojim planovima za
zaruke i vjenčanje, napisane savršenim rukopisom. Lucy je prilikom prvog
čitanja sa širokim osmijehom gledala u te linije. Kasnije kako je vrijeme
prolazilo osmijeh joj je izblijedio, Sophijini prikazi njezinih zaruka i zaručnika
bili su stalno veseli. Previše veseli. Lucy je nagonski osjetila da nešto sigurno
nije u redu. Napokon, iskustvo joj je pokazalo Sophia ima prilično živu maštu
kada je u pitanju pisanje pisama. Treba samo pitati Gervaisa.
Identitet Lucynog najvjernijeg dopisnika predstavljao je veliko
iznenađenje. Henry joj je pisao dva ili tri puta tjedno. U tim je porukama imao
malo za reći – nekoliko slučajnih primjedbi o vremenu ili poboljšanju sjetve
ozime pšenice. Možda nekoliko riječi o psima. Ali poruka ispod tih nekoliko
žurnih naškrabanih fraza bila je jasna. Lucy je na svako pismo odgovarala s
vlastitim asortimanom primjedbi koje su joj dolazile pod ruku, uvijek s istim
odgovorom između redaka.
Da, Henry. I ti meni nedostaješ.
Učila je mjeriti svoju sreću malim izvorima utjehe. Bilo koji dan koji je
donio pismo bio je relativno dobar. Dan u kome su stigla dva pisma, oba s
nekim uzbudljivim vijestima, isticao se kao razlog za slavlje.
„Dobili smo poziv za vjenčanje Tobyja i Sophije“, rekla je Jeremyju na
večeri te večeri. „U prosincu.“
„To je uskoro?“ Čini se da nije dijelio njezino uzbuđenje. „Bi li željela
prisustvovati?“
„Da svakako. Naravno.“
Otpio je gutljaj vina. „Onda dobro.“
Lucy je gurala komadić krumpira po svom tanjuru. „Mislila sam... možda
bismo se mogli zaustaviti u Waltham Manoru da ih posjetimo, nakon
vjenčanja.“
Tišina.
Utvrdila je svoju odlučnost gutljajem klareta. „Samo to. Danas sam dobila
i pismo od Marianne. Ona se opet povećava. Uvijek sam bila tamo da
pomognem tijekom prethodnih trudnoća i malo sam zabrinuta zbog nje. Prvih
nekoliko mjeseci uvijek je najteže. A mi ćemo biti u susjedstvu.“
Jeremy je lagano odmahnuo glavom. „Tvoj brat i ja nismo se dobro razišli.
Mislim ne bi bilo pametno otići u posjetu.“ Pročistio je grlo i opet uzeo vilicu.
„Osim toga, ne mogu izostati predugo. Poslovanje s nekretninama, znaš.“
Lucy je pustila vilicu da lupi po stolu. „Poslovanje nekretninama. Da,
naravno.“ Mogla je okusiti oštrinu u svom glasu, a znala je da je i on mora čuti.
„Pa, to je bila samo ideja.“
Jeremy je sjedio na stolici i gledao je. Hladni odsjaj u njegovu pogledu
zamrznuo je Lucyno srce. „Možda“, rekao je mirno, „bi radije u posjetu išla
sama. Mogu te ostaviti u Waltham Manoru nakon vjenčanja. Kočija će ti će biti
dostupna kad god poželiš.“
Ostaviti je? Dostupna? Što je ona njemu? Samo neka dosadna pošiljka koja
se treba prebaciti s mjesta na mjesto?
Zagledala se u svog supruga. Njegovo Gospodstvo sjedilo je tamo, na
svom kraju stola poput stijene. Vječno smiren i sabran. Predlažući njihovo
neodređeno razdvajanje iznad jela od ribe, istim tonom glasa koji bi mogao
govoriti o vremenu. Lucy je htjela podići tanjur pred sobom, baciti ga na zid i
gledati kako se razbija u komade kao i njeno srce.
Umjesto toga, omotala je prste oko svoje čaše s vinom i ugrizla usnu dok
nije osjetila okus krvi. „Ako tako želiš“, napokon je uspjela izgovoriti. „Sutra ću
pisati Henryju.“ Pogledala je u te ledeno plave oči tragajući za bilo kakvim
titrajem boli ili razočaranja. Čak bi i bljesak neugodnosti bio dobrodošao.
„Možda“, proguta lagano – „možda bih trebala ostati dok se dijete ne rodi.“
Ništa.
„Ako želiš“, odgovorio je, vraćajući pogled prema tanjuru. Lucy ga je
gledala s nevjericom kad je ležerno ugurao zalogaj lososa u usta. „Sutra idem u
London.“
„U London? Sutra?“
„Imam posla s odvjetnikom, vezano za još jedno obiteljsko imanje. Jahat
ću umjesto da uzmem kočiju pa neću stići na vrijeme. Vratit ću se u četvrtak.“
„Shvaćam.“ Otputovat će u London sutra, ostati veći dio tjedna, a bacio je
te podatke pred nju kao da baca koru kruha pred psa. Lucy je pretpostavljala da
bi trebala osjetiti sreću što se uopće potrudio obavijestiti je. Oči su joj gorjele.
Posuđe je plivalo pred njom, kad su suze poput pošasti počele navirati. Bijesno
je trepnula. Neće plakati.
Odložila je ubrus na stol. „Onda očekujem da ćeš se poželjeti povući.
Trebaš rano krenuti.“
Polako je ispio vino prije nego što je odgovorio. „Doista.“
Lucy ga je pustila da ode.

***

Sljedećeg jutra probudila se zoru. Usprkos tome, ostala je dugo u postelji i

napustila svoje odaje tek kad je bila sigurna da je otišao. Nije bilo smisla
opraštati se od njega. Nakon jučerašnje večere, svako zbogom koje bi
razmijenili bilo bi suvišno.
Opatija se nije činila mirnijom u njegovoj odsutnosti – jedva da je mogla
postati tiša nego prije. Ali bar jednom, nije ju mučila tišina vani. Boljela ju je
ona u njoj. Čudna, tiha praznina koju bi možda opisala kao šupljinu, osim što
tamo ništa nije odjekivalo. Svaki otkucaj njezinog srca, svaka riječ, svaki dah je
trenutno bio prigušen. Ugušen ovim bremenom tišine u prsima.
I nije mogla pobjeći. Nije mogla ispuzati ispod nje i osloboditi se iz te
začaranosti, jer ju je nosila u sebi. U dugim besciljnim šetnjama. U mračnim,
maglovitim snovima. Lutajući danju po beskrajnim kamenim hodnicima
opatije i tumarajući drevnim odajama.
Jednog poslijepodneva, kad je zalutala u glazbenu sobu, zatekla je tetku
Matildu.
 „Teta Matilda!“ Lucy je omotala ruku oko ramena svoje tetke odjevenih u
boju indiga. „Gdje je tvoja dadilja?“ Poznati mirisi — začina, čokolade i
burmuta – probudili su drage uspomene. Osjetila je oštar ubod nostalgije za
Waltham Manorom. „Nema veze“, rekla je, zagrlivši staricu i privukavši je bliže.
„Drago mi je vidjeti te.“
Teta Matilda potrčala je do glasovira i otvorila instrument. Domaćica je
inzistirala na tome da se podesi za Lucy još prvog tjedna po dolasku u opatiju,
ma koliko Lucy inzistirala da ne svira. Teta Matilda sjela je, prstima dotaknula
tipke od bjelokosti i započela živahnu skladbu. Njezin plavi turban povremeno
se zanjihao uz glazbu, a Lucy je iz grla izletio bespomoćni kikot.
Glazba. Smijeh. Prvi put u par tjedana.
Posljednji akord skladbe odjekivao je u tišini, a ruke tete Matilde spustile
su se u krilo. Lucy je otišla sjesti pored nje na klupu.
„Hvala, teta Matilda. To je bilo lijepo.“ Starica joj se nasmiješila istim
dobroćudnim izrazom koji je imala svaki dan u Lucynom sjećanju. Kad bi samo
Lucy mogla posuditi taj neprestani optimizam. Lucy je uhvatila papirnatu ruku
svoje tetke. „Što će biti sa mnom, tetka Matilda? Nekako sam se promijenila. I
ne mogu se vratiti kući, jednostavno ne mogu Očajno mi nedostaje Manor, ali
on bi mi nedostajao više.“ Nježno je položila glavu na tetino rame. „I sad mi
nedostaje.“
Glava u turbanu snažno se naslonila na njezinu, a Lucy je stisnula tetine
prste. Koščata ruka ležala je hladna i mlitava u Lucynom stisku.
„Teta Matilda?“ Lucy se uspravila, a krhko tijelo srušilo se na njezino.
Lucy podigne starici glavu i pritisne ruku na njezin hladan obraz. „Teta
Matilda?“
 POGLAVLJE 24

„Bit će sve u redu, zar ne?“ Lucy je koračala perzijskim tepihom apartmana tete
Matilde, bez prestanka kružeći plavo-zlatnim uzorkom. „Mora biti u redu.“
Hetta je naizmjence stiskala obje ruke tetke Matilde. „Lucy, tvoja tetka nije
mlađa od osamdeset“, odgovorila je sjedeći uz krevet. „Neće živjeti zauvijek,
znaš.“
„Znam ali...“
„Šššššš.“ Hetta položi uho na prsa tete Matilde. Lucy je prestala koračati i
zadržala je dah dok se Hetta nije uspravila. „Moraš se suočiti s činjenicama,
Lucy. Ne može se očekivati da će tvoja tetka živjeti još dugo.“
Lucy je zatvorila oči i tiho zacviljela.
„Ali“, nastavila je Hetta, „neće danas umrijeti. Barem koliko ja mogu reći.“
Pomogla je starici sjesti u sjedeći položaj i gurnula jastuke iza nje. „Zapravo,
čini se da nije pretrpjela trajne posljedice od svoje male čarolije.“ Počela je
pakirati svoj crni kovčežić. „Samo se pobrini da odmara. Daj joj malo goveđe
juhe; čvrstu hranu, ako bude željela jesti. I ubrzo će lutati okolo.“
„U redu.“ Lucy je šmrcnula i obrisala nos nadlanicom. „Hvala na dolasku.
Da te otpratim?“
„To neće biti potrebno“, žustro je rekla Hetta, ustajući i izravnavajući
nabore na svojoj žutosmeđoj suknji. „Znam put. Znam ovu kuću bolje nego ti,
kladila bih se.“
„Kako to?“
„Praktično sam odrasla ovdje.“ Hetta je navukla pelerinu preko ramena i
svezala je ispred. „Moj otac je bio osobni liječnik pokojne Lady Kendall. Zar nisi
znala?“
Lucy je odmahnula glavom.
„To je bio razlog zašto se cijela obitelj preselila iz Londona.“ Hetta je
objasnila. „Liječio je <->stanje nervoze’ Lady Kendall.“
 „Stanje nervoze?“ Lucy pruži Hetti njezin šešir.
„Pa, tako bi to nazvao moj otac. Uvijek je bio prilično velikodušan.
‘Neizreciva tuga’, rekla bi sama dama.“ Hetta je zavezala vrpce pod šeširom.
„Osobno sam bila sklona smatrati to <->nepodnošljivim cviljenjem’, međutim
– nikad nisam bila suosjećajan tip.“
Podigla je rukavice s noćnog ormarića. „Kad god bi gospođa zapala u
stanje uznemirenosti, mog bi oca pozvali u kuću. Dva, tri puta tjedno. Ponekad
svaki dan. Nisam imala ništa protiv – vodio me i istraživala sam opatiju dok joj
je on puštao krv ili joj dozirao sedative.“ Ona spusti glas. „Jesi li već pronašla
nestašnu tapiseriju? Onu sa svim prikazima grešnika u paklu, kako... se predaju
grijesima?“
Lucy je odmahnula glavom. Nisu je zanimale tapiserije – trenutno,
nikako. „Lady Kendall imala je napadaje? Kakve vrste napadaja?“
„Oh, razne vrste. Što je dramatičnije, to bolje. Riječ, pogled, iznenadna
promjena vremena – i najmanja provokacija izazvala je histeriju. A onda bi
dalje plakala i plakala satima dok moj otac nije pomogao smiriti je. Ne znam
kako je imao strpljenja postupati s njom tako osam godina. I ona je bila takva
godinama prije nego što smo uopće došli ovamo.“ Odmaknula se i počela
navlačiti rukavice.
Hladnoća je puzala niz Lucynu kralježnicu. Pomislila je na vlastiti
bespomoćni pljusak suza, i na Jeremyjevu paničnu reakciju. Je li bilo čudo što
je otišao u London? Sigurno je mislio da ona postaje još jedna histerična žena.
Možda je već postala histerična žena.
„Moj otac je rekao da je se mora žaliti“, nastavila je Hetta. „Rekao je da je
bila krhke konstitucije. Udala se za vrlo oštrog muškarca i tada je izgubila
dijete.“ Podigla je pogled prema Lucy sa škrtim osmijehom. „Ali kao što rekoh,
simpatija nije moja jaka točka. Dakle, ako misliš da razviješ svoje vlastito stanje
nervoze, bolje pošalji po mog oca. Najbolje što bi mogla dobiti od mene je bolan
šamar preko lica i čašu rakije.“
„Mislim da mi je potrebno i jedno i drugo.“ Lucy se spustila na krevet tete
Matilde. „Doista ne znam što me obuzelo, zaista.“
 Hetta ju je oštro pogledala. „O ne. Ne pitaj me za savjet, Lucy Sjajna sam
s oblozima, ali uopće nisam navikla davati savjete.“
„Vjeruj mi, nisam navikla da ih trebam“, odgovorila je Lucy. Podigla je
pogled prema šareno oslikanom stropu, na kojem su zlatni kerubini zurili s
bijelih oblaka. „Ne znam što radim ovdje? Ne pripadam ovdje.“
Hetta je, uzdahnuvši rezignirano, sjela pokraj nje. „Čini se da tvoj suprug
misli da znaš. Ako želiš znati što radiš ovdje, predlažem da ga pitaš. Osim ako
nisi došla s loncima novca“, sumnjičavo je pogledala Lucy, „on je sigurno imao
neki razlog da se oženi s tobom.“
„Nisam došla s novcem.“ Lucy je čupkala čipkasti obrub rukava. „Morao
me oženiti. Prisilila sam ga na to.“
Hetta je pukla od smijeha.
„Ne, stvarno“, reče Lucy. „Bio sam potpuno besramna.“
Hetta se samo jače smijala.
Lucy se počela osjećati pomalo ogorčeno. „Govorim ti istinu! Bacila sam
se na njega poput... kao bezobrazna mljekarica!“
Nakon dužeg vremena, Hetta je udahnula i obrisala oči rukavicom. „Lucy,
molim te. Prvo, tvoj muž je grof, smiješno bogat, i – nemoj mi zamjeriti na ovoj
primjedbi – nije ga neprijatno gledati. Ne bi mogao tako dugo ostati neoženjen,
a da nije naučio odbiti neželjene ponude. Čak i od bezobraznih mljekarica.“
„Drugo“, nastavila je Hetta, presjekavši Lucyin prigovor, „Lord Kendall
mi ne izgleda kao gospodin koji se da natjerati na nešto. Sasvim obrnuto.
Sigurno si primijetila da je potreban samo onaj pogled da bi ljudi pobjegli.
Smatraju ga više nego malo zastrašujućim.“
„Pa, ni ja se ne dam natjerati“, reče Lucy. „I ne može me zastrašiti tim
pogledom. Vjeruj mi, pokušavao je godinama, ali previše ga dobro poznajem
da bih mogla vjerovati ima nečega iza toga. A ako misliš da ga je ugodno gledati
kad je smrknut...“ uzdahnula je, „trebala bi ga vidjeti kad se smiješi.“
Hetta ju je na trenutak pogledala, podignutih obrva. Zatim je ustala i
pokupila kovčeg. „Pa, to je olakšanje“, rekla je, već hodajući prema vratima.
„Ipak, ne trebaš moj savjet.“
 ***

„Drago mi je što si ovdje“, rekao je Toby, pijuckajući svoju Madeiru. „Možeš

mi dati savjet.“
„Savjet?“ Jeremy je frknuo. „Zašto bi želio moj savjet?“
„Pa, sada si oženjen čovjek, zar ne? Ne želiš li mi pričati o bračnim
dužnostima?“
Jeremy je uzdahnuo. Trebao je biti pametniji i izbjeći dolazak u klub.
Naravno, Toby bi bio u Townu i organizirao vjenčanje. Jeremy je u gradskoj
kući imao savršeno dobar viski. Zašto jednostavno nije ostao kod kuće?
„Toby, ako još uvijek ne znaš kako obavljati svoje bračne dužnosti, trebat
će ti više od mojih savjeta. Mogu ti preporučiti nekoliko sposobnih učitelja, ako
treba.“
„Znaš da ne mislim na to.“ Toby se nasmije. „Mislim, zar nemaš neku
duboku mudrost za podijeliti sa mnom u vezi brige i prehrane supruge? Svi
ostali imaju. Felix ne odustaje od te teme. Postao je prilično nepodnošljiv.“
Možda bi Jeremy trebao razgovarati s Felixom. „Žao mi je što sam te
razočarao, ali nastavit ću sa svojom podnošljivom šutnjom.“
„Radi kako hoćeš.“ Toby je iskapio svoju Madeiru. „Iznenađen sam što te
vidim ovdje. Medeni mjesec je kratko trajao, zar ne?“
„Imao sam posla“, Jeremy je progunđao u svoj viski. Nije bio zainteresiran
za razgovor s Tobyjem o svom poslu, imanju ili osobnim stvarima.
„Sutra se vraćam kući“, dodao je, kako Toby ne bi uputio neželjene
pozivnice.
Toby mu je namignuo. „Jedva čekaš da se vratiš, pretpostavljam.“
Jeremy nije znao što bi rekao. Istina je bila da on nije imao posla u
Londonu. Trebao bi biti kod kuće, kako je Toby neprestano insinuirao, na
medenom mjesec sa svojom mladenkom. Ali život s Lucy ga je ubijao, večer po
večer. Dobio je upravo ono što je tražio – sigurnu, uzornu ženu – i nije mogao
biti jadniji. Činilo se da jedva nešto jede, a svakako više ne uživa u tome.
Odijevala se u nove haljine i nosila čipkaste rukavice; kosa joj je uvijek bila
savršeno uvijena. Jeremy se nije mogao sjetiti kad je zadnji put vidio kako joj se
kosa spušta do struka u tim neposlušnim kestenjastim valovima. Niti se mogao
prisjetiti da su se porječkali od... Od tada.
Jeremy je iskapio viski i progutao gorak okus suza.
A onda je uslijedila ona mogućnost koje je plašio još od dana njihovog
vjenčanja. Htjela ga je napustiti.
Pa ju je prvi napustio.
London je nudio beskrajne mogućnosti za odvratiti misli od Lucy. Ali
mislio je na nju više nego ikad. Ili bolje rečeno, ona je bila s njim, u njegovim
mislima. Kamo god je Jeremy išao, vidio je znamenitosti koje joj je želio
pokazati, događanja za koje je znao da bi joj se svidjela. Balovi, opera, kazalište,
Vauxhall. Oh, i zašto se zaustaviti na tradicionalnim zabavama za dame?
Poznavajući Lucy, znao je da neće biti zadovoljna dok ne bude prisustvovala
boksačkim mečevima.
„Zar nisi trebao biti sa svojom zaručnicom?“, pita Jeremy, želeći
promijeniti temu. „Znaš, voditi je u kazalište ili na večere s obitelji?“
„O, Sophia ovih dana jedva ima vremena za mene. Jedva je vidim, osim
ako me ne povuče da kupim čipku ili odaberem cvjetove za njezin vjenčani
buket. Kažem ti, Jem, učinio si stvari ispravno. Dozvola, vikar, muž i žena. Sve
se dogodilo tako brzo, da sam jedva mogao vjerovati. Mislim, nije da sam
iznenađen.“
Jeremy ga upitno pogleda. „Nisi se iznenadio?“
„Naravno da ne. Znao sam da ono između tebe i Lucy u voćnjaku nije bilo
‘ništa’, bez obzira na to što si rekao. A bili su tu i Sophijini mali nagovještaji. A
to je pismo sve lijepo zapečatilo. Ali znao sam i prije pisma – inače ne bih
zaprosio Sophiju onako kako sam učinio.“
Jeremy se pomaknuo u stolici. „Kako to misliš?“
„Ma daj, Jem. Misliš li iskreno da bih to učinio pred Lucy da sam mislio
da je još uvijek zaljubljena u mene? Kakvim bi me to prostakom učinilo u tvojim
očima.“
Jeremy nije bio siguran što da napravi. Ispio je viski nadajući se
odgovorima na dnu čaše.
„Ne, znao sam“, nastavio je Toby. „Očarao sam mnoge mlade dame, Jem.
Tisuće, pretpostavljam. To nije dostignuće koje daje smisao životu muškarca,
ali to je talent koji imam. Znam točno u kojem trenutku sam ih zakačio. To
lijepo rumenilo raširi se preko njihovih obraza i gledaju me kroz trepavice,
napućenih usana. To je uzbuđujuće, svaki put. Ali kao što znam trenutak kada
padnu na mene, mogu reći – s vrlo uznemirujućom sigurnošću – točan trenutak
kad se saberu.“
Pokazao je konobaru još jedno piće. „Nakon što si se tog dana malo družio
s Henryjem u šumi, otišao sam Lucy kući. Negdje između šume i Waltham
Manora, ona je prerasla ljubav prema meni. I ne smeta mi da ti ispričam, nisam
to dobro primio. Osam godina je bila luda za mnom – i odjednom je to prošlo.“
Bacio je pogled na Jeremyja. „Bio sam pomalo ljubomoran, pretpostavljam.“
Jeremy se zagledao u njega.
„Ali na kraju je sve dobro završilo“, rekao je Toby, uzevši od konobara
novu čašu vina. „Ti i Lucy, ja i Sophia. Trebali biste doći u Kent sljedeći Uskrs
u posjet. Vidjeti divlje zumbule i ostalo.“
Jeremy se nagnuo naprijed u svojoj stolici. „Toby, čak si i ti morao
primijetiti, Lucy nije bila baš oduševljena udajom za mene. Ja... Henry... pa,
okolnosti su je prisile na to. Nije imala izbora.“
„Nije imala izbora?“ Toby se nasmijao. „Bio sam tamo na vjenčanju, Jem.
Ne sjećam se da sam vidio Lucy zavezanu, s povezom preko usta i odvučenu do
oltara. A to je jedini način na koji bi netko mogao uvjeriti tu djevojku da
izgovori bračne zavjete protiv svoje volje.“ Nasmijao se u svoju čašu. „Lucy, <-
>prisiljena’ na brak. Zaista smiješno.“
Jeremy je popio samo jednu čašu viskija, ali glava mu je plivala. Nije
mogao shvatiti što Toby govori. Malo se bojao čak i pokušati. Čak i ako je – i
mentalno je naglasio ako – Lucy doista prerasla Tobyja i nekako odrasla za
njega, to je značilo samo jedno. Da je Jeremy uspio upropastio stvari i učiniti ih
još gorima nego prije.
„Reci, Toby“, rekao je, prolazeći rukom kroz kosu. „Što planiraš učiniti
kada Sophijin šarm prestane djelovati? Što ako te preraste?“
Tobyjevo je lice postalo svečano. „Ne volim razmišljati o tome, Jem.“
Slegnuo je ramenima, a sjenka onog vragolastog osmijeha ponovo se uvukla na
njegovo lice. „Očekujem da su to dragulji.“

***

Bio je to prokleta budala, noću noseći dragulje na konju. Osim očite opasnosti
jahanja u mraku – rizika da bude zbačen, da se konj ozlijedi ili da se izgubi na
putu — drumski razbojnici su uvijek bili prijetnja. Da budemo načisto, lopovi
bi najmanje očekivali da će usamljeni jahač nositi malo bogatstvo u draguljima,
ali očajni muškarci ne bi se ustručavali ubiti ga samo zbog konja.
Ali zapravo, Jeremy je i sam bio prilično očajan čovjek. I svatko tko bi
pokušao dodirnuti ogrlicu zamotanu u džepu na prsima prvo bi se susreo s
hladnim čeličnim pištoljem. Oprez mu je govorio da se zaustavi u gostionici, da
dovrši put sutra. Ali neka se oprez nosi. Nije bilo važno što je bilo mračno,
kasno i opasno. Bio je četvrtak, a on je mislio održati obećanje.
U stvari, imao je nekoliko obećanja koje je mislio održati i namjeravao je
započeti s njima.
Rekao je Henryju da će pružiti Lucy mogućnosti koje nikad nije imala.
Obećao je Lucy da će dati sve od sebe da je učini sretnom. I zakleo se pred
Bogom da će poštovati i brinuti se za svoju ženu sve dane svog života. Ipak,
zbrisao je u London, bježeći od tih obećanja poput osmogodišnjeg dječaka.
Da, okrenula se od njega i plakala i to ga je povrijedilo. Bilo je prokleto
blizu da ga ubije. Ali suze nisu rastopile dužnost. Možda joj nikad neće moći
dati ono što je zaista zaslužila, ali ta činjenica nije smjela biti izgovor da ne
pokuša.
Učinit će ono što je trebao od prvog dana. Dovest će Lucy u London. Bila
bi na pola dana puta do Waltham Manora – mogla bi posjećivati svog brata i
Marianne onoliko često koliko želi. Predstavit će je na dvoru i uvesti je u
društvo. Pohađat će onoliko balova, opera i izložbi koliko ona bude željela.
Možda će čak pronaći nešto razumno na što bi potrošila svoj džeparac. I Jeremy
bi napokon mogao zauzeti svoje mjesto u Domu Lordova. Obveze prema
supruzi nisu mu bile jedine dužnosti koje je izbjegavao. Možda bi i tamo mogao
učiniti nešto dobro, raditi na tome da zabrani upotrebu zamki za ljude. To bi
Thomasu bila veća počast bilo kojeg naslikanog portreta.
Pokušao se ne zadržavati na Tobyjevim riječima od prethodne noći. Bilo
je previše za nadati se da će ga Lucy možda zavoljeti. Rekao je sebi da nije važno
hoće li to učiniti ili ne; njegova dužnost prema njoj ostala je ista.
Unatoč svemu, Jeremy se osjećao blago optimistično. Što je za njega bio
potpuno stran osjećaj. Ali ne i neugodan. Ni najmanje.
Bio je potreban cijeli dan jahanja od Londona do opatije Corbinsdale, ako
netko krene u zoru i promijeni konje na pola puta. Ako je, pak, netko čekao da
se zlatarnica otvori i onda proveo skoro sat vremena mašući da maknu plišane
kutije s jeftinim tričarijama prije nego što je prodavač izvadio najbolje komade,
a zatim je protratio još četvrt sata, dok ono što je kupio nije bilo umotano – i
putovanje kući protegnulo se u večer, a mrak je ipak učinio da sporije
napreduje.
Ali bio je četvrtak, a on je Lucy obećao da će biti kod kuće u četvrtak. I
nekako mu je ispunjavanje tog usputno izgovorenog obećanja postalo jednako
važno koliko i poštovanje njegovih vjenčanih zavjeta. Možda joj nije bilo važno
hoće li se vratiti večeras ili nikad, ali Jeremyju je bilo. Baš kao što je ogrlica čiji
je teret osjećao u džepu na prsima bila manje dar za nju nego za simbol za njega.
Ona je bila njegov dragulj. Rijetka, dragocjena, lijepa i posjedovala je onu
unutarnju vatru da bi bio zločin protiv prirode ublažiti je ili skrivati. Neće od
nje ništa očekivati, neće postavljati nikakve zahtjeve. Da ta snažna, okrutna
požuda opet ne bi izmakla njegovoj kontroli. Ali će je zaštititi, bdjeti nad njom
i smjestiti je u okruženje koje će joj omogućiti da blista. Nadao se da će to mjesto
biti London; namjeravao je upotrijebiti sve moći uvjeravanja koje može
prikupiti da se izjasni o tom slučaju. Ako se Lucy još uvijek želi vratiti u dvorac
Waltham, kupit će okolno zemljište i sagraditi joj vlastelinsku kuću, sa štalom
punom poslušnih kobila i najfinijim francuskim kuharom kojeg bi njegov
engleski novac mogao unajmiti.
Bližila se ponoć kada je Jeremy konačno stigao do staja u Corbinsdaleu.
Lucy je zasigurno već u krevetu, pomislio je, predajući uzde pospanom
konjušaru i krenuvši prema kući. Penjući se po dvije stube odjednom,
razmišljao je treba li je probuditi. Sigurno ne u ovom sadašnjem stanju,
pomislio je sa žaljenjem. Cjelodnevno napornog jahanje po prašnjavim cestama
ne čini baš muškarca najpoželjnijim. Okupat će se u kadi i onda je probuditi.
Pet dana nije vidio suprugu i nije mislio čekati do jutra da je ponovo vidi.
Nije mogao čekati ni minutu.
Jeremy je ušao u dnevnu sobu pronašao suprugu kako spava umotana na
sofi presvučenoj bež damastom. Tiho je prešao sobu i stao pred nju. Nije se
probudila. Spustio se na tepih pored supruge, noge su mu odjednom oslabile.
Ne može kriviti fizičku iscrpljenost ili duševni umor. Lucy je bila tako prokleto
lijepa da ga je bacila na koljena.
Ležala je na boku, jedna je ruka kliznula između kremaste presvlake sofe i
zlatne kože obraza. Guste, tamne trepavice privlačno su lepršale dok je sanjala.
Kosa joj je bila nevezana, padala je preko ramena i blistala gotovo crveno na
svjetlosti vatre. A što je nosila – dragi Bože. Bilo je dobro što je Lucy spavala,
jer sve što je bilo obzirno, časno ili nježno u njemu nestalo je u tom trenutku
kao da je izgorjelo u plamenu.
Tanka traka od crne čipke zavijala je preko primamljive krivulje njezina
izložena ramena, a Jeremyjeve su se oči spuštale sve niže i niže, tamo gdje je
crna čipka uokvirivala udolinu između njezinih grudi.
Crvena svila prelijevala se preko ravnog trbuha i zaobljene obline njezinog
boka, a zatim se razdvajala u još jedan V prorez na čipki. Uzak prorez počeo je
na vrhu njezinog bedra, a zatim se širio dok je spuštao niz njezinu nogu. Svila
joj je pala sasvim ispod koljena, otkrivajući slatku oblinu lista koji se sužavao
prema gležnju.
Gležanj joj se savio.
Pospan uzdah privukao je njegov pogled prema njezinom licu,
smaragdnim očima s teško zatvorenim i blago razdvojenim, slatko napućenim,
tamnocrvenim usnama.
„Jeremy?“
 ***

Lucy je ponovno trepnula. Možda je sanjala. Često je tako sanjala o njemu,

dolazio je ravno iz staje – zgužvan i neobrijan, a hladan vjetar zalijepio mu se
za kosu i odjeću. A ponekad je, u snu, promrmljao njezino ime istim tim
pobožnim šapatom i ispružio ruku da joj nježno dotakne obraz.
„Pođi sa mnom u London.“
Ali nikad u snu nije to rekao.
Podigla se na lakat, trljajući oči drugom rukom.
„Što?“
„Pođi sa mnom u London“, ponovio je, zaglađujući joj pramen kose s čela.
Lucy se odmahnula, pokušavajući odagnati maglu nakon sna iz svog
mozga.
„Sada?“
Nasmiješio se. Prvi put u nekoliko tjedana nasmiješio se. Srce joj se
prevrnulo u grudima.
„Ne, ne sada. Ali uskoro. Imam svoju kuću u gradu – našu kuću zapravo
– spremnu. Apartman se preuređuje. Imat ćeš kočiju za svoju osobnu upotrebu,
i feton, naravno. Sve što želiš.“
„Ali...“
Stavio je prst preko njezinih usana. „Ne odgovaraj još. Prvo ja tebi moram
nešto reći.“ Posegnuo je u džep i izvadio je baršunastu torbicu. Odvezujući
vezicu na vrhu, rekao je, „Znam da sam zapostavio svoje dužnosti prema tebi
kao tvoj suprug. Želim da znaš da će se to promijeniti.“
Otvorio je torbicu i istresao sadržaj na svoj dlan.
Filigransko zlato i blistavo crveno kamenje uvijalo se u njegovoj ruci
poput egzotične zmije. Lucy je uzdahnula i pljesnula rukom po ustima.
„Da se slaže s tvojim prstenom“, rekao je, mičući joj ruku s usta i
stavljajući joj ogrlicu preko dlana. „Pođi sa mnom u London. Neću postavljati
nikakve zahtjeve prema tebi, kunem se. Pusti me da se brinem za tebe. Što god
poželiš, sve što ti treba – bit će tvoje.“
 Lucy je maknula pogled s dragulja u ruci i podigla ga prema suprugu.
Kvragu. Njegov mali nesretni govor uništio je sve one riječi koje je tako vjerno
vježbala i čekala budna da mu to kaže. Da se nije htjela vratiti u Waltham
Manor. Da je proteklih pet dana bilo mučna agonija i da nikad više nije željela
biti odvojena od njega. Išla bi s njim u Cornwall, ako je pita. Ili u Australiju, ili
na mjesec.
Ali želio je da ona ode u London. Htio joj je kupiti dragulje i kočije i
brinuti se za nju. Neće postavljati nikakve zahtjeve prema njoj, rekao je.
Čak i kad bi ona to željela?
Lucy ga je voljela previše da bi ga pustila, čak i ako joj nije uzvraćao ljubav.
Ako ju je želio dovoljno da se oženi s njom, onda će želja morati biti dovoljna.
Znači, vježbala je zavodnički govor i navukla taj droljasti crveni negliže koji joj
je Sophija dala – uostalom, nešto slično je napravila jednom ranije. A sada je
bio ovdje na koljenima, s draguljima i obećanjima i onim prekrasnim, iskrenim
plavim pogledom. Obećao je da je uopće neće željeti. Da će se povući ponovo u
onu ljusku ravnodušnosti. Nudeći joj život raskošne bijede.
Nije znala kako odgovoriti.
Prsti su joj stegnuli ogrlicu. Polirano kamenje bilo je poput tekućine pod
vrhovima prstiju. „To je lijepo, Jeremy. Ali ne treba mi ovo. I ne trebaju mi ni
kočije, niti preuređeni apartmani.“ Čelo mu se nabralo, a vilica napela. Lucy je
sjela. Ovo je bilo pogrešno.
Praznom ga je rukom povukla za rever i gurnula ogrlicu unutra i pustivši
je da se vrati u džep. Potom je podigla obje ruke do njegovih ramena.
„Jeremy, zar ne vidiš?“ Progutala je snažno susrevši njegov, sada zabrinut,
pogled. „Ne trebaš mi da brineš za mene. Sve što trebam je...“
Prekinulo ju je tiho kucanje na vratima. Vrata su se uz škripu malo
otvorila, a glava sablasno-blijede sobarice provirila je kroz otvor.
„O-oprostite, gospodaru. Moja gospo.“ Glava se malo nagnula – pokret
koji se Lucy učinio kao naklon. „Samo sam pomislila... to jest, vjerovali smo da
biste trebali znati... da bi vas netko trebao obavijestiti...“
„Za ime Boga, što je?“ Jeremy se ustao na noge.
 Sobarica se tresla. „Nestala je tetka njezinog gospodstva“, procičala je.
Tada joj je glava nestala i vrata su se zatvorila.
Lucy skoči na noge. „O, ne“, stenjala je, hvatajući crveni svileni ogrtač,
navučen preko naslona sofe. Navukla je ogrtač i stegnula ga oko struka prije
nego što je skoro pala na pod loveći svoje papuče. „Moramo je pronaći. Ona ne
poznaje ovo mjesto, a opatija je tako velika. Mogla bi biti bilo gdje. Tako je
hladno i ona je tako krhka. Ako se izgubi...“ Nataknula je papuče na noge, digla
se u stojeći položaj, i našla se nosom-u-nos – ili bolje rečeno, nosom-u-grlo – s
Jeremyjem.
„Ne brini.“ Podigao je ruke na njezina ramena. „Pronaći ćemo je“, rekao
je jednostavno.
Kimnula je glavom i glupo se zagledala u otvoreni okovratnik njegove
košulje.
„Sluge su bez sumnje započele pretragu kuće“, rekao je.
„Ostani ovdje i pomozite im. Malo je vjerojatno da je uspjela izaći van
otvorenom, ali povest ću sluge u vrtove, samo da budem siguran.“ Nagnuo je
lice prema svom. „Pronaći ćemo je. I onda ćemo nastaviti ovaj razgovor.“
„U redu onda.“
Tada ga više nije bilo. Lucy ga je čula kako lupa niz stepenice i oštrim
glasom izdaje slugama naredbe u hodu.
Prešla je hodnik i ušla u apartman tete Matilde. Činilo da je najbolje prvo
provjeriti je li zaista nestala i da se nije jednostavno šćućurila iza draperija. To
se dogodilo jednom u dvorcu Waltham – cijela je kuća bila okrenuta naopako
prije nego što je dadilja napokon pronašla tetku Matildu skrivenu na klupici
prozora.
Lucy prođe kroz sobu, zaviri u ormariće i sagne se ispod kreveta. Konačno
je prišla prozoru i povukla zavjese.
Ništa.
Ili nešto.
Pogled joj je ulovio bljesak vani. Pregledavala je tamu.
Eto ga opet. Mjesečina je svjetlucala s nečega blijedog i tankog poput
duha. Ili s postarije usidjelice u spavaćici. Stisnula je lice prema staklu,
naprežući se da razabre krajolik ispod. Ovaj prozor gledao je na prednji dio
opatije; vrtovi su bili iza kuće. Teta Matilda krenula je niz blagi zeleni obronak
koji je graničio sa šumom, a šuma je skrivala usku vijugavu dolinu potoka.
Lucy je pojurila niz stepenice i izašla kroz masivna otvorena vrata. Ondje
nije bilo slugu. Jeremy ih je sigurno poveo na stražnju stranu, u vrtove. Zgrabila
je svjetiljku s kuke pokraj vrata i krenula preko travnjaka. Nije bilo vremena da
ode u potragu za muškarcima. Dok ih pronađe i uputi ih u pravom smjeru, tetka
Matilda mogla je odlutati i izgubiti se u šumi ili još gore – uroniti u ledeni potok.
Lucy je ponovno opazila lepršanje tkanine, tik uz granicu šume. Stavila je
ruku na usta da pozove, ali odlučila je sačuvati dah. Kao što je Sophia jednom
tako korisno istaknula, malo je imalo smisla vikati na gluhu damu. Umjesto
toga, ubrzala je svoj hod preko travnjaka, a svilene papuče škripale su po
smrznutoj travi. Požurila je prema šumarku kojem se tetka Matilda približavala
i nestala u njemu.
Zamahnula je fenjerom i pregledala drveće. Ništa.
Spustila je pogled. Bilo je otisaka stopala. Mala udubljenja u ledenom
mulju otprilike veličine ženskog stopala. Slijedila je stazu, jednom je rukom
držala fenjer visoko, a drugom stegnula okovratnik haljine.
Bože dragi, što je teta Matilda brzo hodala. Činilo se nemogućim da je
Lucy do sad već nije sustigla. Već je mogla čuti žubor potoka.
Otisci stopala završili su na kamenitom platou. Prišla je oprezno, a u grlu
joj se podizao mjehurić straha. Dalje niz potok koji je žuborio začuo se zlokoban
urlik. Držeći se za grančicu jednom rukom, drugom je gurnula fenjer preko
ruba i zavirila u klisuru. Moleći se da ne vidi podmukao komadić muslina kako
se pomiče negdje dolje.
Rame joj je eksplodiralo od boli. Lucy se vrisnuvši bacila naprijed. Fenjer
joj je ispao iz ruke i skotrljao se, sletjevši u rijeku.
Čitav je svijet pocrnio.
 POGLAVLJE 25

Jeremy nije pronašao tetku Matildu.

Teta Matilda je pronašla njega.
Usmjerivši sluge da pretražuju vrt, Jeremy je zaobišao prednji dio kuće.
Teta Matilda pozdravila ga je u predvorju, bosa i obučena u spavaćicu gotovo
prozirnu poput njezine kože.
Klizila je stopalima po parketu i pjevala živahnu melodiju. Kad je podigla
pogled i ugledala Jeremyja, zastala je dovoljno dugo da izgovori ijednu riječ.
„Lijepo.“
„Lucy“, doviknuo je, povevši staricu uz stepenice. „Lucy! Našao sam je.“
Pogledao je u dnevnu sobu dok je prolazio pored njihovog apartmana.
„Lucy?“
Nema odgovora.
Jeremy se borio sa šapatom tjeskobe. Dobacio je oštar pogled sluškinji i
usmjerio tetku Matildu niz hodnik u Plavi apartman. Sluškinja je požurila za
njima, brzo preuzevši brigu o starijoj gospođi.
„Gdje je Njeno gospodstvo?“, žustro je upitao sluškinju.
„Ja... ne znam, gospodaru. Vjerujem da sam je vidjela kako ide dolje.“
„Dolje?“ To nije imalo smisla. Ako je Lucy sišla dolje, zašto nije našla
tetku? Jeremy se okrenuo da izađe iz sobe, ali nešto ga je zaustavilo. Proklete
zavjese bile su gurnute u stranu. Nije ni čudo što je starica otišla lutati. Mora da
je bilo ledeno-hladno na propuhu. Prišao je prozoru i posegnuo s obje ruke da
skupi plave zavjese.
Tada je ugledao nešto.
Sićušno svjetlo, namigivalo mu s ruba šume. Ljuljalo se i krivudalo kroz
mrak. Kao vilinsko svjetlo.
Ali Jeremy nije vjerovao u vile. S mučnom sigurnošću, vjerovao je da je
njegova žena zalutala na opasno područje, slijedeći svoju tetku.
 Pojurio je iz sobe i sletio po stubama, po drugi put te večeri. To mu se već
činilo najdužim danom u životu, ali svaku sekundu osjećao je sada kao vječnost.
Jedva je skupio dovoljno strpljenje da uđe u radnu sobu i zgrabi pušku prije
nego što je jurnuo u tamu.
Prokleta budalasta djevojka. Gledao je kako treperi svjetlost i kako se
uvlači u šumu i udvostručio je svoj tempo. Sad je trčao, teška ogrlica u džepu
pri svakom koraku udarala mu je o prsa.
Kako je trebao njegovati i štititi svoju ženu kad se u svakoj prilici
neprestano baca u opasne situacije?
A ona ga ne treba, rekla je. Ne treba joj on da se brine za nju. Pa, pomislio
je ogorčeno dok je počeo krivudati kroz drveće, netko je morao. Sigurno je da
se nije mogla sama brinuti o sebi. Samo kad uhvati ono treperavo svjetlo koje
ga je zadirkivalo u daljini, imat će joj reći stvar ili dvije o vođenju brige. A
njegova će žena prokleto dobro slušati.
Jeremy se zaustavio. Izgubio je trag svjetla. Pregledao je šumu u smjeru u
kojem je posljednji put vidio. Noć je bila oblačna, ali oblaci su bili dovoljno
tanki da je mjesečina prodirala kroz njih kao slab, srebrni sjaj. Trepnuo je, a oči
su mu se polako prilagođavale mutnoj tami. Zurio je u zemlju sve dok nije
raspoznao svoje čizme, crne usađene klinove na blatnjavom tlu.
Teško je disao. Možda bi se, ako se odmori još jedan trenutak, uspio
skupiti dovoljno daha da je pozove. Ali nije samo napor bio taj zbog kojeg je
lovio dah. Panika mu je uhvatila pluća poput kliješta. Godinama nije bio noću
u ovom dijelu šume.
Dvadeset i jednu godinu.
Već je toliko izgubio u tim prokletim šumama. A sada je izgubio iz vida
tu prokletu svjetlost. Hladan vjetar koji je prolazio kroz drveće osjećao je poput
same smrti i nije mogao disati, nije mogao pozvati. Jedino što je mogao učiniti
bilo je da stoji.
Slabi žubor potoka dopirao je do njegovih ušiju i on se instinktivno
okrenuo prema zvuku. Zakoračio je nekoliko koraka prema naprijed, a zatim
se opet zaustavio da potraži svjetlo. Da sluša.
 Vrisak je zaparao zrak.

***

Lucy je rame pakleno boljelo.

Ali nije imala vremena zastati pitajući se što ju je to pogodilo ili odakle je
taj vrag došao – jer je u ovom trenutku bila pomalo zaokupljena nastojanjem
da ne padne glavom u provaliju.
Drugom rukom – neozlijeđenom – stisnula je granu drveta i stezala je sve
dok joj papuče nisu pronašle kameni plato. Čak i kad je konačno uspostavila
ravnotežu, držala je tu granu drveta još nekoliko dubokih udisaja. Zatim je
polako, oprezno, pustila granu i okrenula se.
Ono što je vidjela toliko ju je iznenadilo, da je iznova zateturala. „Albert?“
Dječak zakorači naprijed, prigušeno mjesečevo svjetlo je ocrtavalo je
njegovo zbunjeno lice. „Vaše Visočanstvo?“
„Što radiš ovdje?“
Nijedan od njih nije požurio da odgovori.
Lucy je iskoristila uzajamnu tišinu da odmjeri svog napadača. Praćka koja
mu je visjela iz ruke otkrila joj je izvor njezine boli. Kakva je glupača bila,
misleći da se teta Matilda tako brzo kreće – naravno da nikad ne bi mogla tako
brzo hodati. Ti koraci nisu bili koraci stare dame; bili su koraci dječaka. I nije
spavaćica njezine tetke bila ono što je Lucy vidjela kako leprša u daljini; bila je
to Albertova prevelika, poderana seljačka košulja.
Plivao je u toj košulji. Sigurno je pripadala njegovom ocu.
Njegov otac, transportiran je za... A Lucy je shvatila da joj ne treba reći što
radi ovdje. Već je znala.
„Lovokradica si!“ optužila ga je.
Dječak je ostao tih i natmuren.
Lucy je zakoračila prema njemu. „Znači, nećeš uzeti milostinju od
Kendalla, ali krast ćeš od svog gospodara koliko želiš?“
„On nije moj gospodar.“ Albert je okrenuo glavu i pljunuo. „U svakom
slučaju, kriv je što je moj otac u Australiji. Što inače Marija i ja trebamo jesti“
„Nije kriv lord Kendall; nego njegov otac A ti si dovoljno star za rad, zar
ne?“
Albert je hrabro koraknuo naprijed. Sagnuo se pored nje i podigao mali
kamen. „Ja radim, kad postoji posao. Vrijeme sadnje. Žetve. Ali sada – nema
farmera koji me treba.“
Gledala ga je kako baca sitni kamen. Stijena koja ju je pogodila u rame,
zaključila je. Dok je stajao, Albert je promatrao njezin plašt od svile s izrazom
koji se nepogrešivo pretvorio u adolescentski.
„Koga to vraga nosite?“, pitao je.
Lucy je odlučila zanemariti pitanje. Također je odlučila omotati ruke oko
prsa i promijeniti temu. „Jesi li doista ulovio nešto na taj način?“ Kimnula je
glavom prema kamenu koji je bacio.
Albert je odmahnuo glavom. „Ne gađam baš dobro s tim.“
„Dovoljno si me udario.“ Kucanje u njezinu ramenu svjedočilo je
istinitosti te izjave.
„Pa, da.“ Dječak je zastao, zaškiljivši prema njoj. „Ali ciljao sam u vašu
glavu.“
„Oh.“ Lucy odjednom osjeti vrtoglavicu. Savila je noge ispod sebe i sjela
na zemlju. „Što onda radiš, uzimaš iz zamki?“
Albert nije odgovorio. Ugledala ga je kako savija jednu ruku uz sebe, kao
da se tako rješava muke ili boli.
„Tako si ozlijedio ruku“, rekla je. „Prije.“
Prešao je nekoliko koraka i naslonio se na stablo.
„Trebao bi biti pažljiviji, znaš“, zgražala se. „Rana poput ove može se lako
ognojiti. Moj je otac umro od takve rane.“
Slegnuo je ramenima. „Ljudi umiru zbog raznih glupih razloga.“
„Istina. Ali to nije izgovor za gluposti.“
Dječak je frknuo.
Bila je sreća da je loše gađao, odlučila je Lucy, jer joj je mozak upravo
stvorio prilično sjajnu ideju. „Dođi raditi u opatiju.“
„Što?“
„Dođi raditi u opatiju“, ponovila je.
„Vraga hoću.“
Namrštila se. „Zašto ne? Pitat ću svog supruga – sigurna sam da bi mogao
pronaći neki posao za tebe. Imat ćeš stalni prihod i nećeš morati noću lutati
šumama.“
„Ne!“ Albertov glas naglo je postao dubok. Ispravio se i pošao prema njoj
gdje je sjedila na zemlji. „Nemojte mu reći ništa o meni. Naći će mi posao, u
redu. U sirotištu.“
„Ne budi smiješan.“ Tlo ispod nje bilo je ledeno hladno, a Lucy je prigrlila
noge uz svoja prsa. „On nije takav, kunem se. Vrlo je razuman.“
Albert se rugao. „Čuo sam koliko razumije na toj vašoj zabavi.“
„To je bilo... drugačije. Dopusti mi da razgovaram s njim. Dopusti mi da
ti pomognem.“
„Hvala, vaša visosti, ali ne trebam vašu pomoć.“
Šake su joj se stisnule od frustracije. Što je bilo potrebno da prodre do
ovog dječaka? Nije samo pokušavala biti superiorna. Brinula se o njemu,
tvrdoglavom nezahvalniku. „Reći ću ti što trebaš“, rekla mu je reskim glasom.
„Moraš dobrobit svoje sestre staviti ispred svog ponosa. Noću trebaš prestati
trčati po šumi, gdje bi te mogla zadesiti tko zna kakva opasnost. A i trebaš
naučiti nešto. U privatnosti me možeš psovati koliko god želiš, ali preda mnom
ćeš me oslovljavati s moja gospođo!“
Uslijedila je šokirana tišina. A Lucy je bila šokirana još više. Albert bi se
mogao pitati odakle dolazi ta naduvenost, ali ona je znala točan izvor.
Odzvanjala je iz Jeremyja. Možda se i on tako osjećao? Zabrinut za njezinu
sigurnost, očajnički nastojeći pomoći i frustriran izvan svake mjere kada mu to
nije dopuštala, prkoseći mu?
I koliko puta ga je odbila?
Lucyno srce se stisnulo. Istinski se brinuo za nju. Uvijek se brinuo. A sve
to vrijeme bila je tvrdoglava nezahvalnica.
 Albert se i dalje uzdizao nad njom, ruke su mu bile stisnute u šake i gledao
prilično nesigurno što slijedi. Pokušala je učiniti svoj ton nježnim i umirujućim.
Majčinskim. „Albert, slušaj...“
Ali ono što su čuli sljedeće bilo je sve samo ne nježno ili umirujuće.
„Lucy, ne miči se.“ Jeremyjev je glas zagrmio je odnekud.
Nakon čega je slijedio nepogrešiv klik napinjanja puške.
„Spusti je!“ Lucy povika i krene naprijed.
Pucanj se probio kroz mrak.
 POGLAVLJE 26

Lucy je Alberta obuhvatila oko koljena. Pao je na tlo i istog je trenutka nad njim
je zviždao hitac.
Oslobodila mu je noge. „Bježi!“, Šapnula je. „Bježi cijelim putem kući i ne
zaustavljajte se ni za što!“
Albert se podigao na noge i pojurio prema drveću. Nekoliko sekundi
kasnije, Jeremy se bez daha spremao pojuriti za njim.
„Stani!“ Lucy se borila ustati na noge i uhvatila je muža za ruku. „Otišao
je. Nikad ga nećeš uhvatiti.“
Jeremy je povukao ruku i prebacio pušku preko ramena. „O, uhvatit ću da
sasvim sigurno.“ Krenuo je u smjeru u kojem je Albert pobjegao, a ona ga je
ponovno uhvatila za ruku.
„Čekaj! Ne možeš me samo ostaviti ovdje. Mogla bi glumiti bespomoćnu
damu, ako je potrebno.“ Obgrlila se i drhtala, samo djelomično zbog učinka.
Jeremy se zaustavio i od frustracije zurio u šumu.
Tada se nevoljko okrene prema njoj. „Ne, neću te ostaviti.“ Fiksirao ju je
žestokim pogledom. „Prokletstvo, Lucy. O čemu si, dovraga, mislila?“
„Vidjela sam ga izdaleka. Mislila sam da je tetka Matilda, pa sam...“
dahnula je. „Teta Matilda!“
„Ona je dobro“, nestrpljivo je rekao Jeremy. „Našao sam je u predvorju.
Možda je stara i senilna, ali barem zna bolje nego otići i lutati po šumi u ponoć,
obučena...“ Oči su mu preletjele preko svilom prekrivenih oblina posesivnim
pogledom u kojem su se miješali bijes i želja. „Moraš se prestati ponašati na
tako nepristojan način. Ne mogu uvijek biti tu da te spasim.“
Lucy je osjetila kako se ponos, vruć i buntovan, podiže u njoj. On se brine
za mene, podsjetila je sebe. Samo ga je trebala smiriti, dati mu do znanja da je
dobro. „Jeremy, žao mi je što sam te uplašila. Ali nisam trebala spašavanje.“
Navukla je kućni ogrtač čvrsto preko grudi. Prokletstvo, bilo je hladno. „Nije
bilo tako kako je izgledalo. Imala sam situaciju pod kontrolom.“
 „Pod kontrolom.“ Jeremy je pustio pušku da mu sklizne s ramena i bacio
je na zemlju. Prišao joj je s čudnim izrazom, očiju crnih poput ponoći. Dah mu
je bio neujednačen i iskidan, lomeći mu riječi. „Imala si situaciju pod
kontrolom. Sama u šumi. U mrtvoj noći. S nasilnim zločincem.“
Progutala je. „Nije bio zločinac. Barem ne nasilni.“
Bilo je kao da je nije čuo. Približio joj se polako, promišljeno, korak po
korak, sve dok mu se prsa nisu okrznula njezina. Mogla je osjetiti želju u
njegovom dahu. Plavetnilo njegovih očiju progutala je tama, a divlja žestina
zračila je iz njega. Vatrenost koji je prije samo načas spazila i koju je držao tako
duboko zakopanu, sada se vijorila na površini, isijavala iz njega u snažnim
valovima, zahvatila njezino tijelo. A tijelo joj se pobudilo od toga. Žudjela je za
njim. Koža joj je oživjela izvanrednom svjesnošću, a svaka dlaka joj se naježila.
Lucy ga nije znala smiriti.
Nije htjela
„Obučena u nekoliko komada svile i čipke.“ Uvukao je prst ispod
okovratnika kućnog ogrtača i povukao ga, izlažući jedno rame tami. Osjetila je
kako prstom slijedi ključnu kost i pritišće ga u udubinu ispod njezina grla, a
zatim je prešao uzduž vrata do brade, podižući joj lice prema svom. „Ali nisi
trebala zaštitu. Imala si situaciju... pod kontrolom.“
„Da“, udahnula je. Ponovno se pomaknuo naprijed i prsa pritisnuo na
njezina. Leđa su joj se sudarila s deblom jednog drveta.
Zgrabio ju je za zapešće i strgnuo joj ruku s izreza haljine. „Pod
kontrolom“, ponovio je, ispreplićući prste s njezinima. Čvrsto ju je stisnuo dok
je kosti u zglobu nisu zaboljele. Jednom brzim pokretom, podigao joj je ruku
iznad glave i prikovao je za stablo. Ogrtač joj se otvorio do struka. Udahnula je
od naleta hladnog noćnog zraka koji joj je navalio u grlo i zategnuo joj bradavice
u tvrde vrške uz spavaćicu.
Slobodnom je rukom prešao dlanom preko dojke ispod treperave svile.
Prevukao je palcem preko bradavice. Ponovno je uzdahnula, ovaj put od užitka.
„Nisi trebala zaštitu“, rekao je, prelazeći palcem po svili u sitnim, suludim
krugovima. Kroz nju su se slijevali valovi osjeta, vrelina joj se mreškala pod
kožom na vratu, trbuhu, bedrima. Lucy je ugrizla usnicu i zatvorila oči.
„Pogledaj me“, zarežao je. „Pogledaj me, dođavola.“ Oštro je stegnuo bradavicu.
Oči su joj se otvorile. „Ne treba ti moj novac.“ Trgnuo je naramenicu spavaćice
dok tanka čipka nije popustila. Svila je kliznula dolje, ogolivši jednu dojku.
„Ne trebaju ti moji darovi.“ Pokrio joj je grudi toplom, teškom rukom,
zadirkujući napeti vrh bradavice, vrteći ga palcem dok joj iz grla nije izletio
maleni krik. Stisnuo je tijelo uz njezino, pritišćući je svojom težinom uz drvo.
Vrelina njegova uzbuđenja pulsirala joj je uz trbuh.
„Ne treba ti moja zaštita“, rekao je kroz stisnute zube. Ruku je munjevito
spustio na njezino bedro, gužvajući tkaninu, podižući rub spavaćice
nestrpljivim potezima. Pogledom ju je probadao.
„Prokletstvo, Lucy, trebat ćeš me. Natjerat ću te da me trebaš.“ Spustio je
glavu na njezinu dojku, uvlačeći bradavicu u usta.
Zadovoljstvo je prostrujalo kroz nju – vrela, bijela svjetlost koja je
bljesnula kroz mrak. Jezikom je dražio osjetljivi vrh, Natjeravši je da se previja
od slatke, mučne boli. Jedna je ruka bila prikovana iznad nje, ali posegnula je
za njim drugom, ukopavši mu prste u vrat.
Ruka mu se stegnula oko njezinog boka, a zatim se uvukla ispod svile
spavaćice, gurnuvši je do struka. Zavukao je ruku ispod njezina bedra i podigao
ga, prebacivši joj nogu preko svog boka. Ledena hladnoća prodrla je ispod svile,
preko bedara i između nogu. Zatim je lagano povukao bokove, ubacio ruku
između njezinih bedara i ugurao prste u procijep između njih.
Nije bilo više hladnoće, samo vatra. Tekuća toplina prodirala joj je kroz
vene, zabijala se u trbuh i razmak između nogu. Kliznuo je prstom u nju. Onda
s dva. Dodir mu je bio grub i vješt, ona je bila klizava i spremna, ali to nije bilo
dovoljno. Nije bilo ni blizu dovoljno. Njegov palac pronašao je najosjetljiviji
djelić mesa i usta su joj se otvorila u iznenađenom kriku. Pritisnuo je usta preko
njezinih, ispunivši ih jezikom. Podižući je prstima i obrađujući je palcem dok
se nije skoro raspala.
A onda je to nestalo. Ruka mu je nestala. Usne su mu nestale. Naslonio se
na nju, pritišćući njezina prsa svojim, svom težinom oslonio se na njezine bolne
grudi, a ona se privila uz njega, očajnički tražeći još. Čula je kako teško dahće
uz njezino uho, osjetila ga je kako nespretno petlja po gumbima na svojim
hlačama. Tada ga je osjetila, vrućeg i teškog kako se nestrpljivo trza uz njezino
bedro. Instinktivno se izvila prema njemu, ali on ju je zgrabio za bok, gurajući
je unatrag. Druga mu je ruka bila čvrsto preko njezine, još uvijek je držeći iznad
glave.
„Reci mi da me trebaš.“ Oči su mu bile prikovane za njezine, tamne i
nedokučive poput ponoćnog neba.
„Ja...“ Glas ju je iznevjerio. Nije više znala kako da govori, nije se mogla
sjetiti kako da izbaci riječi iz usta. Govor nije imao značenja. Jedina svrha
njezinih usana bila je da ljube; jezik joj je postojao samo da liže i sisa. Ukopala
je lice u njegov vrat i povukla jezik uz njegovo grlo. Oštro je udahnuo uz siktanje
i gurnuo palac dublje u meso njezinog kuka.
„Reci mi da me trebaš“, inzistirao je. Dražio ju je krutim kopljem,
naslanjajući se na nju, a kad se povukao, prigušen vrisak otkinuo joj se iz grla.
„Jeremy“, povikala je. „Molim te.“
„Reci mi.“
„Trebam te.“ Bože, da li ga je trebala. Nije bila ništa više nego drhtava
masa želje, čežnje i potrebe. „Trebam t...“
Prignječio joj je usta svojim, presjekavši riječi, oduzevši joj zrak.
Oslobodio joj je za ruku i s obje ruke uhvatio je za bokove, podižući je. U
jednom brzom, očajničkom naletu, uletio je u nju i napunio je. Ispunjavajući tu
bolnu prazninu potrebe. Ukopala je nokte u njegov vrat i čvrsto se držala.
Izvukao se koji centimetar, savio joj bokove i ponovno se zabio u nju, ukopavši
se do balčaka.
Da. Da. Da.
To je bilo mjesto gdje su pripadali. Zajedno, u mraku. U osvijetljenim
sobama i vrtovima u sjeni, u dubokim ormarima od crne ebanovine. Boreći se
sami sa sobom, boreći se jedno protiv drugog. Boreći se da se približe. Boreći se
da postanu jedno.
Naslonio je glavu na njezino rame, uhvatio je za bokove kako bi još dublje
gurnuo. Jače, brže. Opet, opet, opet. Dok se slasna napetost koja je poput strune
vijugala kroz nju nije čvrsto zategnula i puknula donoseći joj oslobođenje u
tami.
Zatim ju je povukao prema dolje i uz mučno stenjanje usidrio se u njoj
završnim potiskom. Snaga njegovog svršavanja razbila ih je i oboje su se tresli
nakon toga. Prsti su mu se zabili u meso njezinih bokova, njegova težina
gnječila joj je grudi, a ramena su mu se podizala dok se borio za dah.
„Prokletstvo, Lucy“, rekao je, a glas mu je bio prigušen uz njezino rame.
„Reci mi da me trebaš.“ Okrenuo je glavu i položio obraz uz njezine grudi. „Reci
mi da me trebaš, jer Bog zna da ne mogu živjeti bez tebe. Ubit ću čovjeka koji
te pokuša odvesti i proklet bio ako te pustim da odeš.“
Ruke su mu kliznule s njezinih bokova i omotale joj se oko struka,
polažući pravo na nju, stišćući je uz sebe da je jedva uspijevala disati. „Neću te
pustiti.“
Stegnula mu je glavu koja je ležala uz njeno srce. „Nemoj“, šapnula je,
uvlačeći mu prste u kosu. „Nikada me nemoj pustiti.“

***

Nije je pustio.
Kad su mu se iskidano disanje i otkucaji srca usporili do normalnog ritma,
Jeremy je nekako skupio krajeve njezinog kućnog ogrtača i navukao joj rukave
preko ramena. Ne puštajući je, povukao joj je spavaćicu preko struka i pustio je
da padne ispod koljena. Držeći je uz drvo svojim tijelom, svukao je kaput. Zatim
je i privukao njezin drhtavi lik u naručje i omotao kaput oko nje poput
pokrivača. Bez puštanja.
Jednom je rukom podigao njezino drhtavo tijelo, a drugu pružio da
podigne pušku. Spustio je oružje preko jednog ramena, prislonio njezinu glavu
uz svoju i tiho udario stazom kroz šumu.
Bio je iscrpljen fizički i slabog srca, a kuća je bila predaleko. Nosio ju je do
prema tihom žuboru potoka. Prema pustinjakovoj kućici. Hodao je tlom
ujednačenim tempom, zaustavljajući se samo povremeno kako bi uravnotežio
njezinu težinu u naručju. Jednu joj je ruku držao ispod ramena, a drugom je
obuhvatio ispod bedara, a njezina se ruka nekako uvukla ispod njegove košulje
i prislonila se uz njegova prsa. Pravo preko srca.
Spustio je pogled na njeno lice, priljubljeno uz njegova prsa. Oči su joj bile
zatvorene, tamne trepavice naslonjene na blijedu krivinu lica. Na mjesečini joj
je koža blistala bijelo i čisto, a usne su joj postale pepeljasto ružičaste.
Kestenjaste kovrče padale su mu preko ramena, a kad bi sagnuo glavu samo
malo i duboko udahnuo, mogao bi uhvatiti miris kruške koji je dopirao iz
njezine kose.
Bila je lijepa. Bože, kako ju je volio.
I nikada nije više mrzio sebe.
Gađenje prema sebi učinilo je teškim svaki njegov korak, povlačeći mu
čizme u blato. Povlačeći ga pod zemlju, da potone kroz slojeve stijena i vatre i
padne ravno u Pakao, tamo gdje je i pripadao. Vratio se iz Londona obećavši da
će se brinuti za nju, zaštititi je. Kad bi mu samo još jednom pružila šansu, više
je nikada neće otjerati do suza. Sva ta plemenita osjećanja, i što je učinio?
Gurnuo ju je uz drvo i obljubio je poput divljaka kakav je i bio.
Lucy je trebala zaštita, u redu. Trebala joj je zaštita od njega.
Stigli su do pustinjakove kućice. Jeremy je lupio u vrata, probijajući drveni
zasun unutra.
Nešto se unutar njega također rasprsnulo. Nešto mučno i bolno blizu srca.
Zrak u kućici bio je težak i gust. Nije mogao disati. Obuzela ga je očajna
panika, poriv da se okrene i potrči. Izbjegavao je ovo mjesto dvadeset i jednu
godinu i namjeravao je nikad više ne ući unutra. Ali sada... sad je imao Lucy u
naručju, a ona nikoga drugog. Suočit će se s tim, zbog nje.
Mjesečina je prodirala kroz otvorena vrata iza njega, polako
osvjetljavajući malu sobu. Izgledala je točno onako kako se sjećao. Niz olovnih
vojnika čuvalo je stražu nad kućicom Ribarski pribor prostirao se preko malog
stola. Dva para malih, mutnih čizama stajalo je do vrata. Sve to bilo je kao
zamrznuto u prošlosti. Samo je debeli sloj prašine svjedočio prolasku vremena.
Jeremy je unio Lucy i spustio je na prostirku ispred ognjišta, izvlačeći joj
ruku ispod svoje košulje. Spavala je.
 Prsa su mu se tjeskobno stisnula. Svaki dah za koji se borio zvučao je
poput jecaja. Ustajali zrak zgusnuo se od gubitka i ljubavi – ove dvije
neumoljivo povezane sile koje, činilo se, za njega nikada neće biti razdvojene.
Bio je osuđen na gubitak svih koje je volio i bio je osuđen doživjeti to ovdje.
Ali bilo je dosta vremena za tugovanje sutra. Sljedeći dan. Čitav životni
vijek nakon toga. Trenutno mu se žena smrzavala. Odgurnuo je misli u stranu,
usmjeravajući svoje tijelo prema mehaničkim zadacima. Usredotočiti se na
jednostavne ciljeve. Svjetlo. Toplina.
Nakon što je zatvorio vrata najbolje što je mogao, navukao je preko nje
krzno i stavio joj preklopljenu deku ispod glave. Složio je u kamin triješće i drva.
Zapalio je jednu granu da se uvjeri da je dimnjak čist, pa spustio goruću
grančicu na ostatak drva. Vatra se brzo zapalila, pucketajući i iskreći, ispunivši
sobu slatkom, zadimljenom toplinom i jantarnim sjajem. Kleknuo je pored nje,
gledajući kako se njezina prsa uzdižu i padaju sa svakim dahom. Ispuštajući
zahvalan izdah kad joj se boja vratila na obraze i usne. Pružio je ruku da joj
pomiluje obraz, a ona se pomaknula, mazeći se uz njegov dodir. Obuhvativši
joj lice dlanom, palcem je prešao preko njezine donje usne.
Zadržao bi ovaj trenutak zauvijek da je mogao. Držao je njezino lice u
svojoj ruci i palcem joj dodirivao usne u tajnom poljupcu. Kad se probudi, sve
će biti gotovo. Skupit će svoje goniče, mačku i senilnu tetku i otići, noseći sve
dobro u njegovom životu sa sobom.
Ponovno se promeškoljila, pomičući se ispod pokrivača. Oči su joj se
otvorile.
„Jeremy?“ Njegovo je ime teklo s njezinih usana sporo, gusto i slatko,
poput meda. Neće potrajati, rekao je sebi. Proklet će ga uskoro.
„Ne mrdaj.“ Povukao je ruku s njezina lica. „Samo se odmori.“
Izvukla je jednu ruku ispod pokrivača i pesnicom protrljala oči. Mogla bi
i gurnuti šaku ravno u njegovo crijevo. Crveni, ljuti otisci širili su se duž kože
zgloba. Otisci na mjestu gdje ju je zgrabio za ruku i pribio je na drvo. Žuč mu
se dizala u želucu. Ozlijedio ju je, a ne samo tamo. Morao je vidjeti.
Lagano je podigao deke i bacio ih u stranu. Ispustila je mali zvuk, ali on je
stavio prst na njezine usne.
„Daj da te pogledam“, rekao je, povlačeći rubove njezinog ogrtača.
Uspavano je kimnula.
Crvena svilena spavaćica prilijepila se za njezino tijelo. Jeremy je rastrgao
preostali kaiš od čipke i povukao tkaninu u stranu. Čeljust mu se ukočila, teško
je progutao i primorao se da dugo i dobro pregleda što je učinio.
Na vratu i ramenima bili su mali tragovi, gdje je ljubio i sisao i grizao
njezino meso. Između nogu bila je natečena i crvena, gdje je ubadao dok se
pario poput zvijeri.
„Okreni se“, gušio se.
Poslušala se u tišini, a on je prisilio pogled da luta njenim tijelom s nogu
prema gore, primjećujući svaku ogrebotinu na njezinoj savršenoj, zlatnoj koži
koju je zaradila na oštroj kori drveta. Otisci na listovima i na stražnjoj strani
bedara bile raštrkani, ali na leđima je bio splet crvenih pruga. Slijedio je krivinu
njezine kralježnice prema gore.
A onda je to ugledao i dah mu je zastao u prsima.
Okrugli, ljuti ožiljak na njenoj lopatici. Duboki crveni krug uzdignutog,
natečenog mesa. Ovo nije bila ogrebotina. Ovo nije on učinio. Prstom je pratio
ranu, a Lucy je treptala.
„On ti je to učinio.“
Kimnula je glavom.
Jeremy je ustao. Podignuo je kaput i ugurao se u njega prije nego što je
potražio svoju pušku.
„Što radiš?“ Upitala je, prevrnuvši se na bok i podižući se na jedan lakat.
„Gdje ideš?“
„Ubit ću ga.“ Gdje je stavio prokletu pušku? „Pronaći ću to kopile i
ustrijeliti ga namrtvo.“
Sjela je, zgrabila crvenu svilenu haljinu i navukla je.
„Jeremy, ne. Ne možeš.“
„Uvjeravam te, mogu.“ Sigurno je pušku ostavio vani. Položio je ruku
prema vratima, ali odjednom je ona bila tu, vukući ga za rukav.
„On je samo dječak, Jeremy!“ Oštrim trzajem ruke natjerala ga je da se
okrene prema njoj, i nježno ponovila: „On je samo dječak.“
On je samo dječak
Riječi su prostrujale njime poput pucnja. Jeremy je prigušeno opsovao.
Lucy posegne za njegovom drugom rukom, ali on se povuče od dodira. Nije je
mogao pogledati. „Kako...“ Glas mu je bio zahrđao. Progutao je i pokušao
ponovo. „Koliko star?“
„Dvanaest. Možda trinaest.“ Jeremy je nijemo zurio u Lucynu ruku koja
je stezala njegovu. Njezin je stisak omekšao. I njen glas. „Pokušala sam ti
objasniti ranije. Zove se Albert. Otac mu je prevezen zbog krivolova. Majka mu
je mrtva. Ima petogodišnju sestru o kojoj se brine i gladni su. Iznenadila sam ga
u mraku. Ne možeš ga kriviti za to što me je ozlijedio.“
Odgurnuo je njezinu ruku sa svoje i okrenuo se. Provukao je ruke kroz
kosu, a zatim šakama udario o stol. Keramička posuda srušila se na pod. Iza
njega, Lucy je zapanjeno vrisnula.
Proklet bio. Još jedan tresak.
Proklet bio. Proklet bio dovraga. Zabijao je te riječi u stol ponovo i
ponovo. Čak nije bio ni siguran tko je to <->bio proklet’. On ili njegov otac –
ali nije bilo ni važno. Bili su jedno te isto. Oboje destruktivni. Oboje prokleti.
Dvadeset i jednu godinu bojao se ovog trenutka. Dvadeset i jednu godinu
znao je da će doći. Jeremy je živio svoj život kako bi se distancirao od očevih
grešaka. Te tihe, hladne okrutnosti koja je njegove zakupce učinila
neprijateljima, njegovu ženu bijednicom, a najstarijeg sina duhom.
Još kao dječak Jeremy se pokušao oduprijeti. Pokušao je prevariti sudbinu.
Ako je njegov otac rekao „Skreni ulijevo“, Jeremy je skrenuo udesno. Ako ga je
otac nagovarao, „Idi brže“, Jeremy je usporio. Ništa od toga na kraju nije bilo
važno. Vratio se pravo na isto prokleto mjesto, plaćajući za iste proklete grijehe.
Stanari su ga prezirali, čak i prije nego što ih je sve potjerao pištoljem. Gurnuo
je svoju ženu uz drvo i natjerao je u očaj.
Onda večeras... Bože. Večeras je pucao na dvanaestogodišnjaka.
 Gorka napetost prisilila ga je prema otvorenim vratima. Morao je otići.
Morao se udaljiti od nje, prije nego što ju opet povrijedi.
Lucy mu je blokirala put. „Jeremy, ovo je ludilo! Ne možeš iskreno misliti
ići loviti dijete.“
Stisnuo je zube i stisnuo ruke uz bok. Naravno da nije namjeravao loviti
dijete. Nije htio nikoga povrijediti, ali učinio je sve isto. Bio je sin svog oca Bio
je hladan, okrutan i bez srca i nije bilo sigurno da stoji ovdje i obrazlažući
poantu. Morao je otići i morao otići sada.
„Lucy, makni mi se s puta.“ Raširio je noge i prkosno prekrižio ruke.
Stisnuo je čeljust i zagledao se u nju. „Pomakni se. Sada.“
„Zašto se ovako ponašaš?“ Lucyne ruke stisnule su se u pesnice. „Poslušaj
se – mrštiš se iznoseći smiješne prijetnje. Zašto? Zato što je tvoj otac tako
postupao sa svojim zakupcima?“ Ubola je prst u sredinu njegovih prsa,
ubadajući u sirove, otvorene rane koje su mu bile na srcu.
„Nemoj to raditi.“ Ubod.
„Ti nisi tvoj otac.“ Ubod.
„Dobar si, ljubazan i velikodušan.“ Ubod. Ubod. Ubod.
„Jeremy“, uzdahnula je. „Za ime Boga, ne možeš se čak ni natjerati da
ustrijeliš jarebicu. Ne bi nikoga povrijedio. Ti jednostavno nisi takav čovjek.“
Ona spusti ruku na njegova prsa, lagano milujući tkaninu njegove košulje. Glas
joj je omekšao kad je susrela njegov pogled.
„Da jesi, ne bih te voljela.“
 POGLAVLJE 27

Zurio je u nju u tišini, a njegov izraz lica bio je nedokučiv. Da otkucaj njegovog
srca nisu čvrsto udarali o njezin dlan, Lucy bi pogriješila i zamijenila ga za
kamen.
Ili led.
„Ovdje se smrznuto.“ Zatvorila je vrata i naslonila se na njih. Ako planira
ići bilo gdje, prvo bi mora proći pokraj nje.
„Nisi u pravu“, rekao je. Njegov glas vibrirao je kroz njezin dlan, šaljući
joj drhtaje kroz ruku koji su joj se ovili oko vrata.
„Ne, nisam. Hladno je kao u Hadu. Gledaj.“ Dahnula je u prostor među
njima. Dah se naglo se pretvorilo u smrznutu paru.
„Griješiš u vezi mene.“
„Oh. Pa ne griješim.“
Odmahnuo je glavom. „Nemoj me pokušavati prikazati ljubaznim,
velikodušnim ili nečim sličnim. Ti bi svih ljudi trebala znati bolje. To što sam
se vjenčao s tobom bila je najsebičnija stvar koju sam učinio u cijelom svom
životu. Rekao sam tvom bratu, rekao sam sebi – da te želim zaštititi. Brinuti se
za tebe.“ Glas mu je stišavao dok je smanjivao udaljenost među njima. „Lagao
sam.“
Njegov tvrdi pogled lutao je njezinim licem i tijelom. Vrući dah škakljao
joj je uho dok se naginjao bliže. „Želio sam te. Više nego što sam želio išta drugo
u cijelom životu. Toliko sam te želio, nisam mogao vidjeti jasno. Nisam mogao
spavati noću.“
Glas mu je drhtao, a Lucy je drhtala zajedno s njim. Naslonila se na vrata,
oslanjajući se na njihovu čvrstoću.
„Znao sam da se želiš vjenčati iz ljubavi. Ali ja sam htio tebe i nije me bilo
briga. I večeras“, šapnuo je žestoko, gurajući prst niz njezino grlo. „Želio sam te
ovako od tog popodneva u voćnjaku. Htio sam te pritisnuti uz to drvo i raširiti
ti noge i pariti se s tobom poput životinje. I večeras sam te uzeo, povrijedio sam
te i nisam se brinuo za tebe.“
Prst mu se stropoštao u dolinu između njezinih grudi. Lucy je usisala dah.
Izvukao je ruku, stisnuo pesnicu i zalupio u vratima iza nje. Od snage udarca
zubi su joj zazvečali.
„Dakle, nemoj me činiti dobrim čovjekom. Ja sam budalasti grubijan kao
što si rekla. Povrijedio sam te izvana i iznutra i ne usuđuj se da me voliš.“
Ponovno je lupio u vrata. „Da se nisi usudila.“
Fiksirao ju je gorućim pogledom. Lucy je bila zahvalna vratima iza sebe
koja su je držala, jer bez njih koljena bi joj zasigurno popustila. Nije mu mogla
dopustiti da to vidi. Nije se smjela raspasti na komade jer ju je trebao da bude
cijela.
„Oh, Jeremy. Znaš da se ne mogu odoljeti izazovu.“ Prisiljavajući usne na
polu-osmijeh, posegnula je da izgladi pramen kose s njegova čela. Na trenutak
je zatvorio oči, a Adamova jabučica poskočila mu je u grlu. Čeznula je da se baci
na njega i pritisne usnena nju , ali odlučila je obuhvatiti njegov obraz dlanom.
„Volim te, Jeremy. I jedini način na koji me možeš povrijediti je da izađeš
kroz ta vrata i odeš.“
Ispravio se. Ruka mu je zgrabila njezinu i stisnula je uz svoj obraz.
„Jedini način da te ozlijedim?“ Povukao joj je ruku i između njih. Lucy je
spustila pogled. Modrice su joj prekrile kožu zgloba. „Gledaj“, grubo je rekao,
držeći joj ruku. „Pogledaj kako sam te povrijedio.“
Podigla je pogled prema njemu, podignutih obrva. „Zamišljam kako ni
stražnja strana tvog vrata ne izgleda previše lijepo.“ Kad mu lice nije omekšalo,
rekla je, „Jeremy, to je samo nekoliko modrica. Mnogo sam više stradala od
padova sa stabala, nego od vođenja ljubavi uz jedno.“
Njegove blijedoplave oči bile su komadići leda. Lucy polako odmahne
glavom. „Već godinama me pokušavaš uplašiti tim pogledom, Jeremy. To ti
nikada neće upaliti. Misliš da nisam znala da se ispod te hladne površine nalazi
nešto? Naravno da sam znala. I uvijek sam, na neki način znala, inače te ne bih
uvijek provocirala da dođem do toga.“
„Ne.“ Odmahnuo je glavom. „Lucy, ne znaš...“
 „Da, znam.“ Ona položi ruku na njegova prsa. „Znam te. Znam to što je
tu, jer je i u meni isto. Tu su strast i odanost, ponos i želja i stotinu drugih stvari.
I nije sve to dobro i nije sve nježno. Žestoko je, divlje i tako intenzivno da te
plaši. Bojiš se dopustiti drugima da to vide.“
Lucy je stisnula ruku oko njegove košulje i povukla je dok nije sreo njezin
pogled. „Ne daj da te to plaši.“ Progutala je teško. „Ja to vidim. Sve to. I ne plaši
me.“
Uvukla je ruku u njegovu košulju, prelazeći prstima po njegovom srcu.
„Unutra je topli, velikodušni, odan, suosjećajan čovjek. Njegovi će ga Zakupci
poštovati. Jednog dana naša će ga djeca obožavati.“ Oči su mu omekšale i
snažno je udahnuo kao da će progovoriti.
„Ali ne ja“, dodala je.
Lice mu se ugasilo. „Ne ti?“
„Ne.“ Odmahnula je glavom i nasmiješila se. „Ja sam zaljubljena u
budalastog grubijana.“
Prstima je putovala niz njegova gola prsa, osjećajući vrući znoj i jake
mišiće i snažno lupanje srca. „Znaš, prenapuhao si svoje draži ako misliš da si
me uvjerio da se udam za tebe protiv svoje volje. I ja sam tebe željela. Tog dana
u voćnjaku. Ranije te noći. Svake minute između. Htjela sam se udati iz ljubavi
i uspjela sam. Voljela sam te onog dana kad sam se udala za tebe. I sad te volim.“
Glas joj je podrhtavao. „Voljet ću te uvijek i...“
„Lucy“, promucao je i prstom pritisnuo njezine usne. „Stani. Samo
prestani.“
„Da prestanem?“ Odgurnula mu je ruku. Što je mislio? Da prestane
govoriti? Prestane ga voljeti? Lucy nije ni namjeravala ništa od toga. „Ti
prestani“, rekla je, a glasom joj odjednom postao hrapav. Iskoristivši čvrsta
vrata iza sebe, uprla se o njegova prsa. Odmaknuo se korak unatrag.
„Prestani se svađati sa mnom.“ Ponovno ga je gurnula naslanjajući ga na
stol. Spustio se svom težinom na njega, izgubivši u trenutku dobra četiri
centimetra visine. Noge su mu se raširile, a Lucy je zakoračila između njih.
Srela je te ledeno-plave oči, sada smještene samo nekoliko centimetara
iznad njezinih. „Želiš čuti da te trebam?“ Kimnuo je glavom – tako blago da je
sumnjala da je to svjesno učinio. „Jeremy, trebam te. Trebam te očajnički i to
me plaši. Ne treba mi tvoj novac, tvoji darovi, čak ni tvoja zaštita. Trebaš mi ti.
I to upravo sada, i za ljubav svega što je sveto, moraš me prestati prekidati.
Želim da me pogledaš u oči i da čuješ kad ti kažem volim te. I kvragu, Jeremy –
želim da mi vjeruješ.“
Otvorio je usta da odgovori. Pljesnula je rukom preko njegovih usana i
spustila glas do režanja. „Stani. Prekini.“
On zatvori oči, uzdahnuvši s rezignacijom uz njezin dlan. Lucy povuče
ruku. Dozvolila je palcu da prijeđe preko krivulje njegove donje usne. „Gledaj
me u oči“, rekla je tiho.
Pogledao je.
Pod punom snagom tog Pogleda koji je gorio u njoj ona šapne, „Čuj me.“
Stavila je ruke na njegova ramena i zagrlila ga. „Volim te, Jeremy.“ Pomaknuo
se ispod nje i ona ga je čvršće stisnula. „Vjeruj u to.“
Onda je Lucy uhvatila njegov pogled, ukopala se i čekala.
Zaustavi to, zapovjedile su njegove oči, a stroge obrve podigle su se
značajno. Zabranjujem ti da me voliš. Skloni se. Makni se. Sada.
Lagano je odmahnula glavom. „Znaš da Pogled ne djeluje na mene. Ne
idem nigdje.“
Iz plavih očiju izbijala je zbunjenost. „Zašto?“ Glas mu je bio hrapav,
zahtjevan. „Prokletstvo, Lucy, zašto? Nisam ti dao nijedan razlog da me voliš.“
„Ne treba mi razlog. Ali dao si mi mnogo. Jer me želiš usrećiti i čuvati. Jer
me poznaješ u mraku. Jer kad sam blizu tebe, svaki djelić mene oživi. Jer i ja
tebe činim živim. Jer... ma samo jer.“ Stisnula je bradu. „Jer te volim, a ti me ne
možeš zaustaviti.“
Tada mu je čelo omekšalo, a pogled postao pun zadovoljstva, da je Lucy
osjetila kako ju je srce zaboljelo.
„Nemoj to pitati“, rekao je, glasom koji je blago hrapav. „Ne znam što da
radim s tim riječima. Ne sjećam se kad sam ih posljednji put čuo, ako sam
ikada...“
 „I plaše te. Znam.“
Progutao je. „Učinit ću sve za tebe, Lucy. Dat ću ti sve što poželiš. Pusti
me da se brinem za tebe. Daj da ti kupim stvari. Pitajte me bilo što drugo, ali
nemoj to pitati.“
„Ali ovo je sve što želim.“ Vukla je prstima po njegovim ramena. „Ovo je
sve što mi treba. I ja se bojim, jer su mi toliko potrebne. Ne trebaš mi ih
uzvratiti, ne sad. Ali želim da ih čuješ, vjeruješ u njih i budeš dovoljno jak da ih
nosiš.“
Nije znala koliko su dugo stajali, prikovanih pogleda.
Nekoliko sekundi. Minuta. Možda sati.
Ali Lucy se neće povući, i neće ga pustiti. Držala je njegova ramena i držala
je njegov pogled. Sve dok napokon nije sporo ispustio dah i teško grubo
uzdahnuo. Osjetila je kako se njegova mišićava ramena sliježu pod njezinim
rukama. Snažne je ruke ispružio prema njezinu struku. Kratko je zatvorio oči,
a zatim ih ponovo otvorio. I bila je sreća što ju je čvrsto stezao oko struka, jer
su joj koljena popustila onoga trenutka kad su se te sjajne plave oči srele s
njezinim.
Ovo sada... ovo je bio Pogled. Jedini koji čak ni Lucy nije mogla
zanemariti. Sa svom onom snagom kojom je njegov uobičajeni pogled
zahtijevao distancu, ovaj Pogled posegnuo je za njenim srcem privukao ga
blizu.
Tada mu je čeljust omekšala, usne se razdvojile, a dubok glas odjekivao je
onim što je njegov pogled već rekao. Tri male riječi koje su ispunile Lucyno srce
i od kojih joj je krv radosno pjevala.
„Reci to ponovno.“

***

„Volim te, Jeremy.“

I dalje je to osjećao, taj drhtaj sumnje. Nagon da je odgurne. Izgovorila je
to tako jednostavno. Kao da ne postoji ništa lakše, ni prirodnije na svijetu. Riječi
su visile u zraku, tako sićušne, tako gole. Jeremy se osjećao kao da je ugurala tu
krhku, nježnu, ptičju stvar u njegove velike, nespretne šake, uvalivši mu taj teret
da ga čuva. I oprosti mu Bože, njegov prvi nagon bio je da to odgurne. Jer
sigurno će je uništiti. U svom očaju zgrabit će je tako čvrsto da će je slomiti na
tisuću komada – a njegovo će se srce slomiti s njom.
Ali tad mu se nasmiješila, tako slatko. Obrazi su joj se zgrčili od te zarazne,
nestašne radosti i znao je da je nikad neće moći odgurnuti. Ni nju, ni njezinu
ljubav. Dokazat će joj – i dokazat će sebi – da može biti dovoljno jak. Bit će
muškarac u kojeg je vjerovala. Prigrlit će tu krhku, osjetljivu ljubav i čuvati
njezino srce kao da je njegovo.
Jer, istina, bili su jedno.
Jeremy ju je privukao na prsa i naslonio joj srce uz svoje. Ali nešto je bilo
između njih. Nešto teško i kvrgavo udarilo mu je u prsa.
Ogrlica.
Pustio je njezin struk i posegnuo u džep na prsima kako bi izvukao ogrlicu
s draguljima. U svjetlu vatre, rubin je blistao poput zažarenog ugljena.
„Znam da ti ovo ne treba“, rekao je.
Odmahnula je glavom. „Ne.“
„Ali želim da to imaš.“ Odgurnuo joj je kosu s vrata. „Mogu li?“
Lagano je kimnula podižući kosu na jednu stranu. Vezao je ogrlicu oko
njezina vrata, povlačeći prste duž nježne krivulje njezina grla.
„Pa?“, šapnula je, vrteći lanac s draguljima pod vrhovima prstiju. „Kako
izgledaju?“
„Izgledaju... ljubomorno.“
Nasmijala se. Bila je to najslađa glazba koju je ikad čuo. „Nisam znala da
dragulji mogu biti ljubomorni.“
Svečano je kimnuo. „O da. Oni su zasigurno ljubomorni. Ljubomorni na
tebe. I bijesni na mene, jer sam ih pričvrstio za tako prelijep vrat. Osjećaju se
poput dosadnog izobličenog kamenja bez sjaja, viseći ovdje.“
Opet se nasmijala. „Jeremy, molim te. Mislila sam da gospoda kupuju
damama dragulje kako bi mogli izbjeći lijepih fraze.“
 Ponovno ju je uhvatio za struk i privukao je uz sebe. „Lijepe fraze nek se
nose dovraga“, šapnuo je. „Ti si prekrasna, Lucy i nema dragog kamena ili fraze
dovoljno lijepe da te vjerno prikažu.“
A nije bilo darova, niti dovoljno ekstravagantnih riječi da joj kaže koliko
je mnogo voli. Morao će joj umjesto toga pokazati. Večeras. Sutra. Svaki dan do
kraja života. Bila je tako slasna, pritisnuta se uz njega i već je čeznuo da je okusi.
Lijepe fraze neka se nose dovraga. Iskoristit će usta za nešto bolje.
Njezine su se usne iskrivile u zločesti osmijeh, kao da je čitala njegove
misli. Pogledao je dolje gledajući kako se osmijeh polako širi njezinim licem sve
do nasmijanih zelenih očiju.
„Zar me nećeš sad poljubiti?“
Spustio je usne gotovo do njezinih sve dok između njih nije bilo ništa osim
daha. „Da, poljubit ću te sada. Ljubit ću te dugo, sporo i duboko. Ljubit ću te
cijelu noć, i sutra, i sve do posljednjeg dana koji mi Bog da pored tebe.“
Držao joj je lice u rukama, a usne su joj drhtale ispod njegovih. „Ljubit ću
te ovdje“, promrmljao je iznad njezinih usta. Kliznuo je usnama prema njezinu
uhu, ispustivši dah koji joj je milovao joj ušku. „I ovdje“, šapnuo je, njuškajući
joj kosu. Nagnuvši joj glavu unatrag, zagnjurio je lice u slatku krivinu njezina
vrata. „I ovdje.“ Protrljao je grubu čeljust o nježnu kožu njezina grla, natjeravši
je da zadrhti i lagano dahne.
Zatim se povukao i spustio pogled na njezino lice. Sve do njezinih očiju
koje su zatreptale i učinilo mu se da te tamne trepavice poput kista prelaze
svakim centimetrom njegove kože.
„Ljubit ću te od tjemena, sve do vrhova nožnih prstiju. I onda ću se
poljupcima vratiti nazad i zaustaviti se na pola puta“, drhtala mu je u naručju,
a on je obuhvatio bedrima njezine bokove „i ljubit ću te i ljubiti dok ne vrisneš
moje ime.“
„Dakle“, rekao je ustajući. Podignuo ju je u naručje jednim brzim
pokretom. „Ako ti – moja supruga, moje srce, moja ljubav – imaš išta drugo za
reći, predlažem da to kažeš sada.“ Odveo ju je do vatre, potonuvši s njom u
gnijezdo krzna i pokrivača. „Jer sljedećih nekoliko minuta namjeravam ti usne
držati ugodno zauzetim, a nakon toga, obećajem ti, zaboravit ćeš na sve.“
Omotala ga je rukama i privukla ga bliže. „Samo jedno pitanje“, dahnula
je, dok mu je ruka kliznula ispod svile kako bi se omotala oko njezine dojke.
„Što bi to bilo?“
Jezikom je lickala uz njegovo uho. „Kad ja mogu ljubiti tebe?“
 POGLAVLJE 28

Nakon nekoliko sati i nakon bezbrojnih poljubaca, svanula je zora, tiha i vedra.
Lucy se otkotrljala na lakat i maknula kosu sa suprugovog čela, dok je zurio u
strop.
„O čemu razmišljaš?“ upitala je i naslonila bradu na njegova prsa.
Omotao je ruku oko nje. „Mislim da bih mogao zauvijek ostati ovdje s
tobom.“ Nasmiješila se i poljubila mu ključnu kost. „Ali“, nastavio je, milujući
je po kosi, „mislim da će nas netko doći potražiti ako se uskoro ne vratimo u
opatiju.“ Zakotrljao se prema njoj i spustio nježni poljubac na njezine usne.
„Zašto? O čemu razmišljaš?“
Omotala je pramen kose oko prsta. „Razmišljam o Albertu.“
Zacvilio je. „Opet o njemu?“
„Trebao bi mu dati posao“, rekla je, provlačeći prst po njegovim prsima.
„Tada se noću ne bi šuljao po šumi.“
„Dati mu posao?“ Jeremy je frknuo. „Ma vraga hoću.“
Namrštila se. „To je i Albert rekao. Ne razumijem zašto je to tako
budalasta ideja. Treba mu posao; sigurno imaš nešto što bi mogao raditi. Čini
mi se posve logičnim.“
„Lucy, bavio se krivolovom na imanju. Povrijedio te je.“ Poljupcem joj je
skinuo prigovor s usana. „Namjerno ili ne, ozlijedio te je. Bit će dovoljno teško
oprostiti mu to. Ne mogu ga nagraditi za to.“
„Zar ne vidiš? Ne radi se o nagrađivanju Albertovih nedjela. Radi se o
tome da se isprave ona tvoga oca.“
Uz uzdah, otkotrljao se na leđa i zagledao u strop. „Ne mislim da je tako,
Lucy“
„Jesi li siguran?“ Prebacila je ruku preko njegovih prsa i gurkala mu
bradavicu noktom. „Mogu biti uvjerljiva kad to poželim.“ Jezikom je pratila
stazu po prsima, a on je zastenjao. „Što misliš sada?“ upita ona simpatično.
 „Mislim...“ Ponovo se okrenuo prema njoj i omotao jednu ruku oko nje,
stisnuvši je bliže. „Mislim da si rekla da me više voliš kad ne razmišljam.“
Poljubio ju je duboko, gurajući ruku niz njezina leđa da joj stisne
stražnjicu. Uzdahnula je dok joj je podizao nogu i prebacio je preko svojih
bokova, čvrsto je privukavši uz svoje uzbuđenje. Čak i nakon noći blažene
strasti, Lucyno je tijelo odgovorilo s iznenađujućom žurnošću. Zaljuljala je
bokovima kliznuvši po njegovoj tvrdoj dužini svojom glatkom raskošnom
vlažnošću. Neobično zadovoljstvo projurilo je kroz nju.
Posegnula je između njih, izvila bokove i usmjerila ga u vlažnu, bolnu
vrelinu. Polako, polako. Samo centimetar. Pa dva. Pojačavajući užitak za
beskonačno mali stupanj. Jeremyjeva ruka stegnula se preko njezinih bokova.
Lagano zastenjavši, gurnuo se u nju, snažno.
„Oh“, povikala je, prekidajući poljubac.
„Bože, Lucy. Žao mi je.“ Njegov izraz lica u trenu je prešao iz želje u
nevolju. „Jesam li te povrijedio?“
„Ne budi smiješan.“ Ona se lagano povuče, a onda se ponovo zaljulja uz
njega. „Svidjelo mi se. Odakle ti ta ideja, da moraš biti nježan prema meni? Ja
sam i dalje ista Lucy. Ja sam još uvijek ona mala jedra djevojka koje bolje jaše i
bolje gađa od tebe. Neću se slomiti.“
Poljubio ju je u vrat smijući se tiho. „Ne možeš me nadjahati.“
„Oh, sad je to zvučalo prilično slično izazovu.“ Prebacila ga je na leđa i
zajahala ga, potonuvši na njega s uzdahom. „Tko te sada nadjahao, hmm?“
Ispravila je kralježnicu i zabacila kosu na leđa. Pogled mu je pao na njezine
isturene grudi.
Snažnim jecanjem zgrabio ju je za bokove i gurnuo se prema gore.
Dahnula je. „To je to!“
Ponovno je zaletio u nju. „Sviđa ti se to, zar ne?“
„Ne. Mislim, da.“ Ponovno je gurnuo. „O, da“, uzdahnula je. Raširila je
dlanove na njegovim prsima i naslonila se na njega, a kosa je padala oko njih
poput slapa. „Mislim, to je to. Zato si se oženio sa mnom. Jer se neću slomiti.“
Zbunjeno se zagledao u nju.
 Ona se suprotstavila njegovom zbunjenom mrštenju prkosnim
osmijehom. „Rekao si Henryju, rekao si i sam sebi – želiš me držati na
sigurnom. A to je bila laž. Jer duboko u sebi, znao si da me uopće neće trebati
čuvati. Ni od ovog mjesta, ni od ovih ljudi – a sigurno ne od tebe.“ Stavila je
kažiprst u sredinu njegovih prsa. „Mogu te uzeti. Cijelog tebe. Sve što imaš
unutra, sve što jesi. Možeš raditi što želiš i možeš mi dati sve od sebe. I neću se
slomiti.“
„Nećeš se slomiti.“
„Neću. I znao si to prvi put kad smo se poljubili.“
On se smijao. Smijeh je odjekivao u dubini njegovih prsa i osjetila je kako
mu radost tutnji cijelim tijelom. Osjećaj je bio nebeski.
„Ne prvi put“, rekao je. „Definitivno ne prvi put.“ Kliznuo je rukama uz
njezine ruke i povukao je dolje za poljubac. „Možda treći.“
Bio je to dug, blatnjav hod natrag do opatije. Lucyne papuče izdržale su
do polovine puta. Nakon toga Jeremy ju je nosio.
Kako se izgled opatije približavao, Lucy je gledala na to novim očima.
Pročelje zidane kamene zgrade zahvatilo je jutarnje sunce i oživjelo ga sjajem.
Prvi put je pomislila da to liči na građevinu izgrađenu u slavu Boga.
Prvi put je to izgledalo kao dom.
„Jeremy, stani.“
Ruke su mu se stegle oko nje. „Što je? Je li ti neudobno? Nemojte tražiti
da te spustim. Neću dozvoliti da hodaš bosa kroz...“
Ušutkala ga je osmijehom. „Ne želim da me spustiš.“ Polako se osvrnula
oko sebe, promatrajući osunčanu opatiju i brdovite litice, a zatim je istegnula
vrat da pregleda smrznute grane drveća iza njih. „Tako je lijepo.“
Podigla je pogled prema Jeremyjevom zbunjenom pogledu. „Ići ću s
tobom u London ako tako želiš. Ti si moj muž i ako po tom pitanju želiš živjeti
u gradu – ili Škotskoj ili Egiptu – slijedit ću te.“ Zastala je i omogućila da tišina
podcrta važnost njenih riječi. To nije bio svakodnevni događaj, za Lucy, da se
obveže da će pratiti muškarca na kraj svijeta. Ili u Škotsku. „Ali nadam se da će
naš dom uvijek biti ovdje. Volim ovo mjesto.“
 „Ovo mjesto? Lucy, mogli bismo živjeti bilo gdje. Putovati svijetom, ako
želiš. Od svih domova koje bih ti mogao dati, kažeš mi da je to dom koji želiš?“
Kimnula je glavom.
„Za ime Boga, zašto?“
„Jer ovo je dom koji tebi treba.“ Skinula je pramen kose s njegova čela.
„Ne bi bili ovdje da ga i ti ne voliš. Bog zna, mogao si ga prepustiti brizi
upravitelja i nikad se ne osvrnuti. Jeremy, možemo Corbinsdale ponovo
pretvoriti u dom... ispuniti ga svjetlom i smijehom.“ Spustila je pogled, a zatim
ga podigla na njega kroz spuštene trepavice. „I djecom.“
Namrštio se. „Djecom? Ovdje?“ Pogledao je preko ramena prema šumi.
„Lucy, kako to uopće možeš pomisliti? Ovo je užasno mjesto za djecu.“
„To uopće nije užasno mjesto. To je dobro mjesto.“ Stavila mu je ruku na
obraz i čekala da se njegov pogled susretne s njezinim. „To je dobro mjesto“,
ponovila je. „Također je i grubo i divlje i neukrotivo, ali zato ga volim. To smo
mi.“
„Mi.“ U treptaju oka vidjela je bljesak osjećaja. „Znaš li kako volim kad
izgovoriš tu riječ.“
Nagnuo je glavu prema njezinoj i nekoliko trenutaka Lucy nije mogla
ništa reći. Čak i kad je prekinuo poljubac, sve su joj riječi napustile um, osim
jedne. „Jeremy“, uzdahnula je.
„A to je...“ spustio je još jedan lagani poljubac na njezine usne – „riječ koju
najviše volim čuti.“ Pomaknuo je njezino tijelo u naručju i nastavio hodati
prema dvorcu. „Hvala Bogu što si me prestala zvati onim paklenim
nadimkom.“
„Prestala sam te zvati <->Jemmy’, zar ne? Kako neobično. Čak se i ne
sjećam kad se to dogodilo.“
„Ne znaš? Ja znam.“
Tamna nota u njegovom glasu odzvanjala je njezinim tijelom, a želja se
vratila kao jeka. Lucy je odmah počela nagađati koji je povod tome morao biti.
Ali tada je shvatila nešto drugo. Dahnula je. „Thomas te je zvao Jemmy, zar ne?
Zbog toga ga ne možeš čuti.“
 Tišina – i kratko zapinjanje u hodu – služili su kao potvrda.
Lucy je položila glavu uz njegovo rame. „O, dragi. Zašto mi to nikad nisi
rekao?“
Opet, nije rekao ništa. Ali nije joj trebao odgovor. Naravno, rekao joj je
nebrojeno puta, da ga tako ne zove. Jedva je mogao objasniti zašto. Zatvorila je
oči i zagnjurila se u njegovo rame, oštro svjesna svakog primjera svoje drskosti
tijekom osam godina.
„Žao mi je. Uvijek ste bio tako krut, tako dobar – nisam mogla odoljeti da
te ne bockam. Nikad nisam namjeravala... ubosti te u srce.“
On se nasmije. „To je pomalo dramatično. Ne ispričavaj se Nisi mogla
znati. Ako se zbog toga osjećaš bolje, većinom si me jednostavno nervirala.“
Dala mu je razigran udarac po ruci, a on joj je čvrsto stisnuo bedro. „Ali
pretpostavljam, na neki način... nikada mi nisi dozvolila da ga zaboravim. Nije
mu uvijek bilo drago zbog toga.“ Zastao je. „Ali sada je.“
„Znači li to da možemo ostati ovdje u Corbinsdaleu?“
„To znači...“ Snažno je uzdahnuo. Njegove čizme odjekivale su preko
uglačanog kamena dok su se približavali debelim drvenim vratima opatije.
„Lucy, ne znam...“
Glas mu je utihnuo kad su ušli u predvorje, a gomila sluga raširenih očiju
potrčala je da ih pozdravi. Sa stražnje strane horde izronio je najpoznatiji, ali i
najneočekivaniji lik.
„Henry?“ uzviknuli su zajedno.
Jeremy je polako spustio Lucy na pod. Jednim pogledom očistio je sobu
od sluga. Morala je priznati da taj Pogled ima neke koristi.
Stisnula je Jeremyjev kaput oko tijela. Henry joj je polako prišao.
Obuhvatio je pogledom njezino razbarušeno izdanje, promatrajući je od
zapletene kose do golih nožnih prstiju. „Bože moj“, rekao je, a glas mu je tresao
od bijesa.
„Što ti je učinio?“
Okrenuo je gorući pogled prema Jeremyju. „Ubit ću te. Upozoravao sam
te prije, a sada ću te ubiti. I...“ Nosnice su mu se raširile. „Uživat ću u tome.“
Henry krene prema njemu, stisnutih šaka.
Lucy se bacila bratu na put. „Henry, ne! Ne razumiješ.“
Henry je bacio pogled preko ramena na Jeremyja. „Rekao si da ćeš se
brinuti o njoj, kopile!“ Pokazao je Lucynu razderanu odjeću. „Samo je pogledaj!
Ona je katastrofa.“
Lucy je stisnula čeljust i pustila da se riječi odbiju od njezina ponosa.
„Imala sam malu nesreću. Znaš koliko sam nespretna. Samo mala nesreća u
šumi, to je sve. Jeremy...“, progutala je. „Jeremy mi je pomogao. Trebao bi mu
zahvaliti.“ Pogledala je preko ramena svog supruga. „Ja bih mu trebala
zahvaliti.“
„Zahvalit ću mu kad ode pakao.“ Henry spusti pogled na njezine bose
noge.
„Što si dovraga radila u šumi polugola?“
Zatvorila je oči. „Henry...“
Jeremy je umiješao, „Hladno joj je, Henry. Rado ću ti objasniti sve. Ali,
pusti se da se operemo i obučemo, a onda ćemo sjesti za doručak i razgovarati
o tome poput civiliziranih ljudi.“
„Civilizirani ljudi? Ti to nazivaš civiliziranim?“ Napredovao je prema
Jeremyju, podupirući Lucy između njih. „Ako misliš da ću dopustiti svojoj
sestri da provede još jednu minutu u ovoj kući, lud si. Vraćam je u dvorac
Waltham, gdje i pripada.“
„Ne možeš je samo uzeti“, rekao je Jeremy, a glas mu je postao grub od
bijesa. „Ona pripada ovdje. Ona je moja žena.“
Henryjeve su se oči suzile „Ako te ubijem, nije. Onda je tvoja udovica.“
Zateturali su jedan prema drugome. Lucy stavi ruke, na prsa obojice
muškaraca, zategnuvši ispružene ruke kako bi ih mogla razdvojiti.
„Prestanite, obojica! Nitko nikoga neće ubiti. Ovo je apsurdno.“ Okrenula
se prema bratu. „Henry, zašto si ovdje?“
„Zašto misliš da sam ovdje? Onog trenutka kad sam primio tvoje pismo,
naručio sam prijevoz. Ako si dovoljno jadna da želiš doći kući, možeš poći sa
mnom sada. Ne moraš čekati Tobyjevo vjenčanje.“ Pogledao ju je nakratko prije
nego što se hladno zabuljio u Jeremyja.
Lucy se stisnula. Zaboravila je da mu je poslala to pismo, onog dana kad
je Jeremy otišao u London. Sve vrijeme se na površini pojavljuju zaštitnički
instinkti njenog brata. „Henry, nisam jadna.“
„Ali tvoje je pismo reklo... Zašto bi se inače željela vratiti kući?“
„Da pomognem Marianne, naravno.“
„Marianne?“ Henry trepne. Njegove zelene oči prelazile su iz plamtećih u
zbunjene. „Zašto bi trebala pomoći Marianne?“
„Zbog njezine trudnoće, glupane!“ Henry je ponovno trepnuo. Lucy se
okrenula prema njemu i položila ruke na bratova ramena. „Ona se opet
povećava. Hoćeš reći da ti nije rekla?“
„Ne, nije.“ Okrenuo se i pogledao u strop, provlačeći ruke kroz kosu.
„Prokletstvo, nitko mi nikad ništa ne kaže.“
„Čestitamo“, javio se Jeremy tiho.
Henry ga je pogledao. Okrenuo se natrag prema Lucy. „Znači, kažeš da ne
želiš ići kući?“
Lucy je odmahnula glavom. „Sretna sam ovdje.“ Osjetila je kako Jeremy
stao iza nje. Položio je ruku na donji dio njezinih leđa, a ona se naslonila na nju.
„Jesi li sigurna?“ upita Henry, gledajući je sumnjičavo. „Zato što izgledaš
kao da si bila do pakla i natrag.“ Bacio je oprezan pogled na Jeremyja. „Možda
se samo bojiš reći mi pred njim. Možda bismo o tome trebali razgovarati
nasamo.“
Lucy se nasmijala. „Bojim? Ja? Henry, prošlo je samo nekoliko tjedana.
Nisi me mogao toliko zaboraviti da pomisliš tako nešto.“
„Nisam zaboravio ni koliko ga ne voliš. Ni na način na koji te
kompromitirao, ucjenom.“ Viknuo je preko njezina ramena prema Jeremyju.
„Tada sam te trebao pozvati van. Trebao sam te ubiti.“
Dvojica muškaraca opet su se bacila jedan na drugoga, a Lucy ih je ponovo
razdvojila, ispruženih ruku. „Prestanite s tim, obojica! Ponašate se kao djeca.“
Ali oni nisu bili djeca, ova dvojica idiota koji su se pjenili i čija su se prsa
upirala u njezine dlanove. Oni su bili muškarci. Dvojica muškaraca koje je Lucy
voljela najviše na svijetu i dvojica muškaraca koji bi učinili sve za nju. Brinuli
su se za nju, ali brinuli su se i jedan za drugoga također. A Lucy je osjećala da
onoliko koliko ih spaja toliko ih i razdvaja.
„Poslušajte se“, rekla je i gledala lijevo-desno između muža i brata. „Vas
dvoje se poznajete još otkad ste bili dječaci. Bili ste najbolji prijatelji godinama.
Kao braća, zaista.“ Pustila je da joj ruke padnu uz bokove. „Pa, sada ste uistinu
braća.“
Lucy se okrenula bratu. „Henry, uvijek ću voljeti Waltham Manor.“
Pogledala je Jeremyja. „Vjerujem da ćemo ga svi voljeti. Tamo smo svake jeseni
bili neka vrsta obitelji. Nitko od nas nije želio da se to završi. Mislim... ne, ja
znam da sam zbog toga bila toliko očajna da sam željela spriječiti Tobyja da se
oženi. Zato se Jeremy iz godine u godinu vraćao, iako prezire lov. I to je razlog
zašto me nikad nisi poslao u školu ili u Grad i zašto si stalno odgađao moj debi.“
Sjena krivnje prešla je preko bratovog lica. Položila je ruku na njegovu. „Sve je
u redu. Ni ja tebe nisam htjela ostaviti. Ti si moj brat i uvijek ću te voljeti. Ali
Jeremy je sada moj muž i moj je dom s njim.“
„To što si se udala za njega ne znači da ovdje moraš živjeti“, rekao je
Henry, „neću ti dopustiti da ostaneš ovdje trpeći, samo da udovoljiš njegovom
ponosu.“ Još jednom je pogledao Jeremyja.
Lucy je zgrabila brata za kaput i protresla ga dok se njegov pogled nije
spustio na njezin. „Henry, prestani! Smiješan si.“
Govorila je polako izgovarajući svaku riječ. „Želim biti ovdje. Ne patim.
Ni najmanje.“
Otvorio je usta da prigovori, ali ona ga je ušutkala još jednim
odmahivanjem. „Za ime Boga, Henry! Ludo smo zaljubljeni, zar ne vidiš?“
„Ludo zaljubljeni?“ Henry je frknuo. „Nemoguće. Ne vjerujem u to.“
Pustila je njegov kaput zarežavši od frustracije.
Jeremy se pomaknuo iza nje, prsa je pritisnuo uz njezina leđa, a njegove
snažne ruke počivale na njezinim ramenima. „Henry“, rekao je. „Vjeruj.“
Henryjevo čelo se izgladilo. Čvrsto stisnuta vilica popustila je. Oštro je
udahnuo, kao da bi mogao progovoriti, ali zatim ispustio dah zbunjeno
uzdahnuvši.
Upravo su se vrata otvorila iza njih. Sve troje okrenulo se i ugledavši
prosijedog muškarca u kućnom ogrtaču, kako vodi uplašenog dječaka držeći ga
za uho.
Ne samo bilo kojeg mršavog dječaka. Lucy je uzdahnula. „Albert!“
„Uhvatili su malog magarca kako njuška oko zamki.“ Čovjek, za kojeg je
Lucy pretpostavljala da je lovočuvar, zavrnuo je dječakovo uho. Albert se
trznuo i nagazio lovočuvara po nožnim prstima.
„Prljava štetočino“, pljusnuo ga je lovočuvar, snažno klepnuvši dječakovo
uho. „Dobro bičevanje će to srediti. Ili možda više voliš nekoliko godina
napornog rada s ocem?“ Lovočuvar je skrenuo je pozornost na Jeremyja. „Pa,
gospodaru? Što da radim s džukelom?“
Lucy je zgrabila Jeremyjevu ruku. Otvorila je usta da izrazi nesvjesnu
molbu za dječakovo puštanje na slobodu, ali njegov strogi izraz lica ju je
ušutkao. Lagano je odmahnuo glavom u znak upozorenja. „Vjeruj mi“, rekao je
jedva čujnim šapatom.
Ugrizla je usnicu i pogledala prema Albertu. Dječak ju je pažljivo
promatrao, čekajući da vidi kako će reagirati. Nikad ga neće uvjeriti da vjeruje
Jeremyju ako mu ona sama ne vjeruje. Spustivši ruku kojom se držala za
muževljev rukav do njegove šake, ispreplela je prste s njegovim. Pročistila je
grlo, bacivši na Alberta oštar pogled. „Da moj gospodaru.“
Jeremy joj je kratko stisnuo ruku prije nego što ju je pustio. Prišao je
dječaku, uzdižući se do svoje pune zastrašujuće visine. Čak i u poderanoj košulji
i iznošenim hlačama, još uvijek je izgledao kao gospodar. Albertove su oči
zasjale od straha i gnjeva.
Jeremy se obratio lovočuvaru. „Oslobodite ga“, naredio je, tonom koji ne
trpi protivljenje. Lovočuvar je poslušao.
„Dogodila se pogreška“, nastavio je Jeremy. „Danas sam htio razgovarati
s tobom, Tomkins, ali čini se da je entuzijazam mladića preduhitrio moju
najavu. Andrews je angažirao dječaka kao šegrta. Vjerujem da smo razgovarali
o vašoj potrebi za dodatnom pomoći. Dječak će ovdje preuzeti zamke.“
Tomkins je izgledao kao da će se usprotiviti, ali Jeremy ga je ušutkao
pogledom. Skrenuo je pogled prema dječaku. „Nisi još trebao započeti“ strogo
je rekao. „Trebao si pričekati da te gospodin Andrews pravilno predstavi
gospodinu Tomkinsu. Pretpostavljam da jednostavno nisi mogao čekati?“
Albert je zbunjeno pogledao u Lucy. Progutala je tjeskobnu kvržicu u grlu
i ohrabrujuće kimnula glavom, tiho ga potičući da prihvatiti ovu priliku. Da
moj gospodaru. Izgovorila mu je riječi dodajući im najuvjerljiviji pogled koji je
mogla postići. Dugo je vladala tišina, a Lucy je promatrala ponos i zbunjenost i
glad kako se bore u Albertovu srcu.
Napokon, dječak je podigao pogled prema Jeremyju. „Da moj
gospodaru.“
Jeremy mu je kimnuo glavom. „Onda si otpušten. Tomkins će te sutra
upoznati s tvojim dužnostima.“
Albert se osvrnuo prema Lucy, a ona se nacerila odobravanjem. Sagnula
je glavu i rukama napravila mali pokret.
Dječak je uhvaćen. Napokon je bio brz. Nagnuo se ukočeno u Jeremyjevu
smjeru. „Da, gospodaru.“ Ponovio je kretnju u Lucynom smjeru, s malo više
osjećaja. „Moja gospo.“ Lucyno srce je nabreklo. Albert je s malim razdraganim
osmijehom nestrpljivo pobjegao iz sobe. Lovočuvar je krenuo za njim.
„Tomkins“, poviče Jeremy.
Čuvar se zaustavio.
Jeremy je nagnuo glavu prema Henryju. „Moj gost, gospodin Waltham,
upravo je stigao. Izrazio je želju da vidi vaše štenare.“ Okrenuo se Henryju.
„Tomkins ima novu rasu lovačkih pasa koja će te zanimati. A kad završite,
pridružit ćemo vam se za doručkom.“
Henry je ostao ravnodušan.
Jeremy se prešao natrag do Lucy. Primio joj je spuštenu ruku, nježno je
poljubio i umetnuo u pregib lakta. „Vjeruj, Henry.“
Henry je skrenuo pogled s prijatelja prema sestri, odmahnuo i slegnuo
ramenima. „Nitko mi ništa ne govori. U redu, onda.“ Okrenuo se lovočuvaru.
„Što je to s tim psima?“
Jeremy nije čekao da muškarci izađu. Usmjerio je Lucy prema stubištu,
vodeći je odlučno prema stepenicama. Onog trenutka kad su skrenuli za ugao
stepeništa i kad ih više nisu mogli vidjeti iz predsoblja, bez riječi ju je podigao
u naručje. Penjao se gazeći po dvije stepenice – napor od kojeg se muškarac
trebao uspuhati, ali Lucy je ta koja je ostala bez daha.
Odveo ju je u njihovu dnevnu sobu, zatvorio vrata, a zatim se naslonio na
nju, duboko je poljubivši u usta. Lucy mu je uvukla prste u kosu i gladno mu
uzvratila poljubac, sišući mu jezik dok nije izazvala stenjanje duboko u
njegovim prsima. Prekinuo je podigavši je na ruke.
„Čekao sam tjedan dana da moja supruga bude u mom krevetu“, rekao je,
ubacujući je u svoju spavaću sobu. „I proklet bio ako budem čekao još malo.“
Spustio ju je na sredinu ogromnog kreveta od mahagonija i uspravio se da skine
košulju. Sjeo je na rub kreveta i svukao čizme pa počeo odvezivati hlače. Lucy
se otkotrljala na bok, promatrajući ga s neometanim užitkom dok se skidao iz
preostale odjeće.
Primijetio je koliko je to zabavlja. „Mogla bi napraviti isto, znaš.“
„Što, pa da propustim predstavu?“ Povukao je gaće preko bokova i bacio
ih na pod. Lucy je uzdahnula. Posegnula je da istraži napete mišiće njegovog
bedra. „Ti si lijep muškarac.“
Odbacila je Jeremyjev kaput i ono što je ostalo od haljine od crvene svile i
bacila ih na pod. Dopuzala je na koljenima do ruba kreveta gdje je sjedio, i
okrznuvši grudima njegova leđa. Naslonio se priljubivši tijelo uz njezino.
Osjećao se snažno i zagrijano. Dlanovima je prelazila preko njegovih snažnih
ruku, pa ih provukla ispod njih, milujući mu grudi. Naslonivši bradu na
njegovo rame, poljubila ga je u uho. „Hvala“, promrmljala je. „Za Alberta.“
Frknuo je. „Nemoj mi zahvaljivati zbog njega. To je bilo zbog tebe. Poslao
bi malog pokvarenjaka u zatvor bez razmišljanja.“
Lucy je jezikom prešla preko njegova vrata i sve do drugog uha. „Ne, ne
bi.“
„Bih, ako bi me ti to tražila.“ Okrenuvši se, izvukao se iz njezina zagrljaja
i kleknuo na pod pred njom. Sjedila je na petama. Smješteni ovako, bili su iste
visine. Gledali su jedno drugo izravno u oči.
Oslonio se rukama čvrsto s obje njezine strane, zarobivši je tijelom. „Sinoć
sam ti rekao da ne mogu živjeti bez tebe.“
Kimnula je glavom. „Sjećam se.“ Bože, kako je to mogla zaboraviti?
„To je bila laž.“
Lucy je trepnula. Nije to zapravo očekivala.
Njegove su ruke otišle do njezinih ramena. „Mogu živjeti bez tebe, ali to
je pakao. Već trideset godina to radim. A ako me napustiš, siguran sam da ću
nastaviti s jadnom egzistencijom još trideset. Dakle, nije da ne mogu živjeti bez
tebe. Nego neću. Učinit ću što god treba da te zadržim ovdje sa mnom. I ako
budem morao zaposliti kao štalskog momka i posljednjeg nitkova u selu, hoću.
Jer...“ Oklijevao je.
Progutala je kuglu koja se uzdizala u grlu. „Jer...?“
Kliznuo je rukama da joj obuhvati lice. Ne nježno, nego s punom snagom
strasti. Njegov zamračeni pogled tražio je njezin. „Lucy, ja...“ pomilovao joj je
palcem usne, „ne znam ni kako bih to rekao. Riječi nisu dovoljne.“
„Nisu dovoljne. Ali one su početak.“
Njegov se stisak pojačao, stegnuvši je tako da nije mogla pogledati nikuda
osim u njega. Ništa nije vidjela osim njegovih očiju i ništa nije čula osim
njegovog glasa. „Volim te.“
Zaljuljala se. Riječi – te riječi, izgovorene grubo i žestoko – oslobodile su
onu strašnu bujicu u njoj. Onu snažnu, sveobuhvatnu navalu emocija koju je
sada prepoznala kao ljubav. Lucy je drhtala, osjetila kako bujica navire u njoj i
prijeti da će se preliti. Čvrsto je zatvorila oči. Neće plakati. Trebala je biti jaka.
Jeremy je lagano odmahnuo glavom i opet je otvorila oči. „Volim te“,
ponovio je, hrapavog glasa od emocija. „Sada i zauvijek. Više od vlastitog života.
Više od svega.“
O, dragi Bože. Eto ga. Velika, okrugla kapljica ljubavi koja se prelila preko
njezinih trepavica i slijevala joj se niz obraz.
Pritisnuo je usne na njezino lice, poljubivši ga.
 Još jedna suza pala je klizeći niz drugi obraz. Lucy je pritisnula obje ruke
na lice, očajnički ih zaustavljajući. Neće ga valjda ponovo otjerati, ne sad.
Spustio joj je ruke i čvrsto ih uhvatio u svoje. „Molim te, nemoj se skrivati
od mene.“
„Molim te, nemoj otići.“ Progutala je jecaj. „Nisam histerična žena, doista
nisam. Ja sam samo...“ – šmrc – „samo...“
„Znam“, rekao je, nježno se smiješeći. „Malo sam zatečen. Ali ne idem
nigdje. Mi ne idemo nikamo. Ovo je naš dom. Tu pripadamo. Napunit ćemo je
djecom, svjetlošću i smijehom. Ali Lucy“, posegnuo je za prstom preko usana,
„i tvoje suze pripadaju ovdje. Sigurna si sa mnom.“
Oh, sada ih više ništa nije moglo zaustaviti. Suze su joj padale iz očiju
poput vruće ljetne kiše, slijevajući se niz obraze, klizeći niz rub nosa, prelazeći
preko kuta usana. Ljubio ih je, mrmljajući slatke riječi ljubavi, zakletve od kojih
joj se srce nadimalo i njezino ime. Ponavljao je i ponavljao njezino ime – tako
da je znala da su te riječi bile za nju. Tako je povjerovala u to.
„Lucy.“ Pritisnuo je usne na njezine drhtave očne kapke. „Volim te.“
Ruke su joj se nekako našle na njegovim obrazima, a ona ga lagano
povuče, priljubivši čelo uz njegovo. „I ja tebe volim.“
Šmrcala je. „Oh, ali bila sam takva budala.“ Smiješeći se, obrisala je oči
nadlanicom. „Zavjese, večera, taj droljasti negliže. Nisam znala kako biti žena
koju želiš. Rekao si da muškarci žele anđela ili san. Ali Jeremy – ja sam sve samo
nisam anđeo.“
On se nasmije i pomakne joj uvojak iza uha. „Ne nisi. I hvala nebu za to.
Ne bih ni želio da budeš san. Živio bih u strahu da se ne probudim.“ Dlanom
joj je primio bradu, a izraz lica postao je ozbiljan. „Lucy, ti si žena kakvu želim.
Žao mi je što sam ti ikad dao razlog da posumnjaš u to. Samo sam se bojao
vidjeti te povrijeđenu... ili da te ja povrijedim...“
„Sad razumijem.“ Ugrizla je usnicu. „Ali ne trebaš brinuti. Ja...“
„Nećeš se slomiti, znam. I volim te zbog toga.“ Spustio joj je nježni
poljubac na usne. „Ali, pusti me da volim i tvoju mekoću. Tvoju snagu i
nježnost. Lucy, puno si više od anđela ili sna. Ti si božica. Moja božica. I
potpuno sam u tvojoj milosti.“
Nasmiješivši se, Lucy mu je omotala ruke oko vrata i povukla ga na krevet.
„Vjerujem da mi se sviđa kako to zvuči.“
 EPILOG

Božić je došao malo ranije u Waltham Manor.

Lucy je sjedila na tepihu u dnevnoj sobi sa svojim nećakinjama i nećakom,
predsjedavajući zabavom dok su odmotavali ogroman broj darova. Podigla je
pogled i uhvatila Jeremyja kako je promatra iz svoje fotelje s vrlo poznatim
izrazom lica. Osjetila je kako se zarumenjela.
Taj njegov Pogled nikad nije propustio da joj uzburka krv.
Ležerno se podigla na noge, poravnavajući nabore na suknji i zastala da
pogleda kroz prozor prije nego što je prišla svom suprugu.
Nagnuvši se iznad njegove stolice, stisnula je usne uz njegovo uho i
šapnula: „Kasnije se nađemo u ormaru?“
Jeremy se skoro ugušio viskijem. „Što, opet?“ Stavio joj je ruku oko struka
i privukao je u krilo. „Što nije u redu s krevetom?“ šapnuo je uz njezin vrat. „Ja
sam prilično sentimentalno vezan za taj krevet.“
Uzela je piće iz njegove ruke. „Da“, promrmljala je iza čaše, „ali krevet
imamo i doma. Nemamo ormar. I odlazimo sutra ujutro na Tobyjevo i
Sophijino vjenčanje. Nakon toga, bit ćemo u gradu – pred nama je cijela
sjednica parlamenta.“ Promeškoljila se stražnjicom u njegovom krilu, izazvavši
lagano režanje. „Tko zna kada ćemo imati drugi priliku?“
Pružio je ruku niz njezina leđa i zakačio prst ispod vezica. „Uvijek je tu
sljedeća jesen.“
Osmijeh joj je dodirnuo ugao usana. „Ne mislim da ćemo doći u posjetu
sljedeće jeseni.“
„Zašto ne?“
„Tata!“ Tildy i mladi Henry otrčali su do svog oca koji je stajao na ulazu,
ostavljajući jadnu malu Beth da puže sama na tepihu. Djeca su se naguravala
oko oca, penjući se uz njegove noge kao na stablo tražeći po džepovima slatkiše.
Spustio se na tepih, na ruke i koljena, poslušno se diveći sjajnim igračkama i
sagnuvši se da poljubi Bethin bucmasti obraščić.
 „To ćeš jednog dana biti ti“, Lucy je šapnula svom suprugu.
Jeremyjeva ruka stegnula se oko njezinog struka. „Nadam se.“
„Vjerno se držiš nade. Ja, međutim, nemam talenta za nadati se. Znam,
vjerujem, pretpostavljam.“ Odložila je čašu na bočni stol i obavila mu obje ruke
oko vrata. „Vjerujem naprimjer, da sam ti jednom rekla – na tvoje veliko veselje
– da znam koja je svrha parenja. Vjerujem da je prošlo“, pogledala je u strop,
računajući, „četrdeset i tri dana od kada sam zadnji put imala mjesečnicu. I zato
ja ili, bolje rečeno, mi očekujemo.“
Oči su mu se raširile. „Lucy.“ Snažno je progutao. „To je prerano da
budemo sigurni. Zar ne?“
Nasmiješila se. „Sigurna sam.“ Nagnula se naprijed kako bi poljubila
ljupko zbunjen izraz njegova lica.
„Dobri Bože, ne pred djecom.“ Odvojivši se od potomstva, Henry se
podigao na noge. Snažno je kimnuo Jeremyju. „Jem.“
„Henry“.
Lucy je osjetila kako se Jeremy napeo. Prošlo je samo nekoliko tjedana
otkako su joj se suprug i brat dohvatili za vratove, ali nadala se da će se
pozdraviti ljepše od ovoga. Zar više nikada neće bili prijatelji?
„Kako si, Lucy?“ upitao je Henry, s istinskom zabrinutošću u očima.
„Nadam se dobro?“
„Sasvim dobro, hvala.“
„Stvarno? Izgledaš blijedo.“ Henry je pogledao Jeremyja.
„Je li te kritizirao zbog promjene presvlake ovaj put? Ili si možda otkrila
tamnicu punu kostiju i sablasti.“
„Ne još“, rekla je Lucy. „Henry, znaš da sam zadovoljna Jeremyjem. Moraš
li istrajati u tome da ga mučiš?“
Henry slegne ramenima. „Naravno da moram. Sada je obitelj.“
Lucy ga je hladno pogledala, ali srce joj se zagrijalo. Ne, njih dvojica više
nikada neće biti prijatelji. Sada su bili braća i ostat će tako zauvijek, bez obzira
sviđalo im se to ili ne.
 „Osim toga“, nastavio je Henry, „što bi ti rekla?“
„O, ne znam“, odgovorila je Lucy. „Možda: ‘Žao mi je’ ili <->opraštam ti’
ili <->uzbuđen sam zbog oboje’?“
I Henry i Jeremy su se nasmijali.
„Što je tako zabavno?“ upitala je, blago uzrujana.
„Za ime Boga, mi smo muškarci“, rekao je Henry. „Ne govorimo takve
stvari. U najboljem slučaju držimo ih u džepovima naših najboljih prsluka kako
bismo ih izvlačili na vjenčanjima i pogrebima.“
Gužva u hodniku spriječila je Lucy da odgovori.
Toby i Felix upali su u sobu odjeveni u odjeću za jahanje i tmurnih izraza.
„A kad već govorimo o vjenčanjima“, rekao je Henry, ne propuštajući
ritam, „što ti radiš ovdje? Zar se ne vjenčavaš za nekoliko dana?“
„Otišla je“, rekao je Toby. Borio se da uhvati dah. „Sophia je otišla.“
„Otišla?“ Lucy je skinula ruke s Jeremyjeva vrata. „Kamo je otišla?“
Felix se naslonio na obližnju stolicu, lica crvenog od napora. „Moji...
punac i punica“, huknuo je, „govore svima... da je... Sophia... bolesna... da su je
poslali na more... zbog njezinog... zdravstvenog stanja.“
„Možda bi trebao ići s njom, čovječe.“ Henry je prešao do šanka. „Ni ti ne
izgledaš baš zdravo.“
„Nije otišla na more“, zarežao je Toby, naslonivši se na divan. „Pobjegla
je. Na putu su za Gretnu Green. Ako požurimo, možda ih uhvatimo prije nego
stignu u Škotsku.“
„Pobjegla?“, upita Jeremy. „S kime?“
„Nekim slikarom.“ Toby je zabacio glavu unatrag i rukama prekrio oči.
„Francuzom, ništa manje.“
„Kako se on zvao?“ Felix je piskao. „Germaine... Jarvis?“
„Gervais?“ upita Lucy. U trbuhu joj se uvijao mučan osjećaj. Nije to bila
rijetka pojava u zadnje vrijeme, ali strah se uklopio u taj nelagodan osjećaju.
„To je taj“, Toby je zastenjao ispod ruku. „Pretresao sam se zbog
Gervaisa.“ Ispravio se i pogledao Lucy. „Kako si znala? Mislim, nadao sam se
da možda nešto znaš. I tebi je ostavila pismo.“ Izvadio je presavijeni papir iz
džepa na prsima i nagnuo se naprijed, ispruživši ruku. Lucy ga uzme iz ruke,
gurnuvši palac ispod razbijenog pečata. „Oprostit ćeš mi što sam ga već
otvorio“, rekao je Toby.
„Naravno.“ Lucy je razmotala suzama umrljanu poruku.

Ma chère Lucy,
Sjećaš se kako je to izgledalo, nekada? Ako smo nešto zamislile i
duboko to željele, i vjerovale u to svim srcem, znale smo da se to može
ostvariti?
Pa, odlučila sam još jednom pokušati. Ovaj put, pojela sam svu
kašu. Zatvorila oči čvrsto... a kad ih otvorim, bit ću daleko, daleko.
Jako mi je drag Toby, ali nikad ga ne bih mogla usrećiti. Ipak,
on će to shvatiti prilično teško, bojim se. Molim te utješi ga najbolje
što možeš.
Ton Amie,
Sofija

„Što, dovraga, to znači, pojela je svu svoju kašu?“, pitao je Toby, bacivši
ruke u zrak. „Mora znati da bih joj kupio svu kašu koju poželi.“
„Oh, Toby.“ Lucy odmahne glavom dok je Jeremy uzeo pismo iz ruke.
„Voljela bih da ti mogu reći kamo je otišla, ali ne mogu. Ali sigurna sam da nije
otišla u Škotsku s nekim Gervaisom.“
„Ali... ako nije u... Škotskoj“, uspio je izustiti Felix, „gdje je onda?“
Lucy slegnu ramenima. Ništa je ne bi iznenadilo od Sophije. „Mogla bi biti
bilo gdje.“
Toby je zastenjao i naslonio se na sofu, pokrivši oči jednom rukom.
„Napustila me. Mene! Ne mogu to shvatiti. Svaka djevojka u Engleskoj želi se
udati za mene.“
Lucy se okrenula prema suprugu. „Jadni Toby“, promrmljala je.
 „Ništa jadni Toby“, odvrati Jeremy. „Utješi ga najbolje što možeš?“ Glasno
je pročitao uzdignutih obrva. Ruka mu se stegnula oko njezinog struka. „Nemoj
ni pomišljati.“
Lucy je uzdahnula ogorčeno. „Ne bih nikad!“ Izvadila je pismo iz njegove
ruke i uredno ga složila. „I nemoj se ismijavati. Sophijina divlja mašta možda je
Tobyjeva nesreća, ali mi dugujemo veliku sreću njezinim apsurdnim pismima.“
„Pretpostavljam da je tako.“ Ruka mu klizne na njezin trbuh. „I ovo.“
Lucy je položila glavu uz njegovo rame i potapšala pismo osmjehujući se.
„Sophiji ne želim ništa drugo nego sreću“, zamišljeno je rekla. „Ali, iako se ona
čvrsto drži tih djevojačkih snova“, iskrivila je vrat i lagano poljupcem okrznula
suprugovu čeljust „ja sam neizmjerno zahvalna što se moji nisu obistinili.“