PRAKTIČNI PRIRUČNIK

ZA VJEŽBE IZ FIZIKE
Non-portable Edition
Ver 1.01.

Domagoj Antunović
UVOD

Cijenjeni kolege, prijatelji i poznanici,

pred vama se nalazi jedna interesantna tvorevina, nastala kao potreba za povećanjem
kvalitete nastave vježbi iz fizike, a u vidu lakšeg studentskog snalaženja i pripreme za
navedene.
S obzirom na to da je glavna nastavna literatura Winterhalterica, pretpotopni priručnik koji
stvara mnoge probleme upravo zbog toga što se opis vježbi u njoj itekako razlikuje od onoga
što zapravo radite u praktikumu, ova će skripta ciljano pojasniti baš te neke stvari „koje fale“,
tako da se, kad u praktikum dođete, zapravo snađete puno lakše i uz puno manje problema.
Odmah želim napomenuti kako ovu skriptu ni u kojem slučaju ne biste smjeli nositi na
vježbe, pokazivati ju tehničarki, docentu, profesoru, asistentu, nikome. To ja ovako
neslužbeno strogo zabranjujem jer će onda biti „tko vam je to napisao“, „hm, ovo ne valja“,
„hm, ovo nije dobro rečeno“, „hm, ovo prvo treba revidirati“ i slične gluposti. Nikako ne
pomaže što sam se trudio da skripta bude napisana u što „zdravoseljačkijem“ duhu, baš zato
da bude koristiva i pristupačna. Zato vas prosim lijepo da ju fino držite u sigurnosti svojih
domova, te da samo, uz obrasce i teoriju pokrivenu u Winterhalterici, prolistate i ovo, čisto
da znate što vas čeka.
Naravno, posvuda će biti priložene i neke slikice, tako da se ne oslanjamo na isključivo
individualnu sposobnost vizualizacije, nego da budemo transparentni što je to više moguće.
Mnogo ćete puta tokom čitanja uočiti da spominjem demose i Željku. Gospođa Željka
(tehničarka sa zavoda, u daljnjem tekstu „Željka“) je osoba od izrazite pomoći pri radu na tim
vježbama, koja je jako dobro upoznata s njihovom problematikom i optimalnim načinom
mjerenja zadanih parametara, a demosi (punim nazivom „demonstratori“) su malo stariji
kolege studenti, jako dobri, često i odlični studenti, koji su vješti u izvedbi i srdačni u
izdavanju svake pomoći, tako da vjerujem da će vam svi navedeni biti od ogromne koristi.

Pa krenimo, da vidimo što ima u ponudi.

(U novoj verziji su ispravljene neke pogreške iz prethodne, primjerice u 4., 6. i 9. vježbi, te je

u 1. vježbi dodano uputstvo za korištenje gumene propipete.)
1. VJEŽBA – VISKOZNOST

a) VISKOZIMETAR

Prva u nizu „vodenih“, laganih, ali potencijalno nespretnih vježbi. Na stolu imate termometar
u kutijici, izvadite ga iz kutijice i pročitatekolika je temperatura te zapišete u obrazac. Ni u
kakvu se tekućinu ne uranja, ništa. Nadalje, prisutni su stalak s mufom i klemom, te
viskozimetar (smiješna staklena U-cijev koja je zapravo jako praktična). On se postavi na
stalak kako je to prikazano na priloženoj slikici.

I sad fino kad je viskozimetar tako namješten, na ovaj uži kraj se natakne jedna staklena
cjevčica s gumenim nastavkom (čiju sliku nemamo), a kroz širi kraj se utoči 10mL destilirane
vode, pomoću pipete s pripadajućom gumenom propipetom. Ona je ovako dosta rijetko
viđena pojava na faksu, pa ću nabrzake opisati kako se ta gumena propipeta koristi.
Nakon što se propipeta natakne na pipetu, prvo se pritisne gornja kuglica sa slovom A („air“)
i dok se drži pritisnutom, stiskanjem drugom rukom se izbaci sav zrak iz velikog balona.
Nakon toga se pipeta unese u bocu/posudu s tekućinom i pritišće S („suck“) čime se tekućina
povlači u pipetu. Pritiskom na kuglicu E („eject“; „empty“) se tekućina izbacuje van iz pipete.
E sad, ako bolje pogledate prvu sliku, uži kraj viskozimetra ima nekakav stakleni balon, skoro
na sredini. Taman malo iznad i ispod tog balona su dvije sitne crtice. Ono što vi morate
napraviti jest prisloniti usta na nataknuti nastavak i usisavanjem privlačiti vodu dok se njena
razina ne podigne iznad gornje crtice balona (naravno ne toliko jako da vam dođe do usta!).
Nakon toga uzimate štopericu u ruke (koja je isto na stolu), te štopate koliko je sekundi
prošlo od trenutka kad je voda prošla tu crticu do trenutka kad je prošla donju crticu.
Štopericu ne možete fulati, sovjetska je, okruglasta i upečatljiva, jednom ju se pritisne za
pokretanje, drugi put za zaustavljanje, treći put za resetiranje. Taj postupak usisavanja i
štopanja činite ukupno 5 puta, zabilježavate rezultate u obrazac, nakon čega vodu izbacite,
viskozimetar odfrčete, operete, zafrčete nazad i uzimate jednu od preostale dvije kapljevine,
označene obično oznakama V-*, tipa V-5, V-9 itd. Ulijete, dakle, 10 mL druge kapljevine kroz
širi kraj, kao što ste činili s vodom, 5 puta usisavate i štopate te bilježite rezultate. Izlijete,
operete, pa 10 mL treće kapljevine, 5 puta, bilježite, izlijete, operete. Ako niste sigurni gdje
se što baca i izlijeva, pitajte Željku jer se ona povremeno predomišlja oko toga, pa je to
najsigurnija opcija.
Na kraju, naravno, sve fino očistite, kako je bilo na početku.
b) STOKESOV ZAKON

Ovdje je početna procedura jednaka – očita se temperatura s termometra, te pribilježi u

obrazac bez ikakvih uranjanja. Sljedeći je korak uzimanje 5 sitnih metalnih kuglica koje stoje
u obližnjoj Petrijevci te mjerenje njihovih promjera pomoću mikrovijka.
Zapravo mi je jedan od najgorih dijelova demonstratura bilo objašnjavanje kako rade
mikrovijak i pogotovo pomična mjerka, zato što je relativno apstraktno, makar ću pokušati
biti slikovit kod toga. Na sljedećoj slici je prikazan mikrovijak, a ispod navedene jednostavan
opis kako se s njim radi.

Dakle, imamo ovaj nekakav bubnjić koji možemo kružno vrtiti, a objekt koji mjerimo se
stavlja u šupljinu između dva metalna valjka na lijevom kraju slike. Pošto stavimo kuglicu,
zakrećemo bubanj da ju pritisnemo, međutim ne vrtimo velikim bubnjem, nego malim
nastavkom prikazanim na desnom kraju slike, radi finoće i preciznosti.
Kako se dimenzije očitavaju? Važno je za napomenuti da mikrovijak mjeri dijelove milimetra,
tj. njime se može procijeniti tisućiti dio milimetra, točnije mikrometar. Recimo, česte
vrijednosti dimenzija kuglica su između 2,5 i 3 milimetra, pa jedan broj koji može doći kao
rezultat je npr. 2,936 milimetra.
Recimo da smo teoretski mjerili neki objekt i dobili ovakvo što. Kako ćemo se snaći?
Prvo, obratite pozornost na tu nekakvu nulu i okomite crtice. Svaka okomita crtica vrijedi 0,5
mm, zato što jedan puni 360 okret bubnja pomiče onaj metalni valjak prema ili od objekta za
baš toliko, 0,5 mm. Dakle, prebrojite okomite crtice od nule do pomičnog dijela s
vodoravnim crticama. Ima ih 7. 7 puta 0,5 mm je 3,5 mm. Potom se bacamo na vodoravne
crtice. Tražimo vodoravnu crticu koja se poklapa s ovom dugačkom linijom koja dijeli
okomite crtice, u našem slučaju djeluje kao da se poklapa 12, ali skoro, malo je ispod 12, nije,
ono, punih 12. E pa onda fino uzmemo 11, što zapravo predstavlja 0,11 mm. I tih 0,11 mm
pribrojimo 3,5 mm i dobijemo 3,61 mm. Međutim, kak je to ipak bliže 12 nego 11, onda
moramo opisati još jednu decimalu. Pa nećemo reći da je to 3,61 mm, nego 3,618 ili 3,619
mm, kako želite, jer se ta zadnja decimala ne očitava nego procjenjuje. A u zadatku se i traži
da procijenite treću decimalu.
Nakon što izmjerite jednu kuglicu, stavite ju u poklopac otvorene Petrijevke tako da vam se
ne zagubi. Kad izmjerite i pribilježite dimenzije svih 5 komada, kreće proces bacanja kuglica u
veliku menzuru s glicerolom, obrubljenu dvjema gumicama:
Nije važno kojim redoslijedom kuglice puštate u menzuru, bitno je da je to taj set od 5
komada s kojim ste radili. Skinete gornji poklopac menzure, u jednu ruku uzmete kuglicu, a u
drugu štopericu. Mjeri se vrijeme koje je potrebno kuglici da dođe od gornje do donje
gumice, međutim, važno je da kuglicu ne bacite u menzuru onako silovito, nego ju lagano
pustite s površine glicerola, tako da nema početnog impulsa. Nakon što završite i zabilježite
mjerenja, samo sve fino pospremite i počistite, ne morate i ne trebate vaditi kuglice iz
menzure, to tako ostaje.
2. VJEŽBA – GUSTOĆA I NAPETOST POVRŠINE

a) GUSTOĆA

Kod ove vježbe, kao rekvizit iliti pomagalo koristimo Mohrovu vagu, vjerojatno najnoviji
komad pribora u laboratoriju, što bi trebalo dovoljno ići u prilog njenoj točnosti i preciznosti.
Početna procedura je mjerenje temperature; termometar se izvadi iz kutijice, očita
temperatura i zapiše.
Sljedeći korak je rad s Mohrovom vagom, a prvi podkorak njeno namještanje.

Na slici je prikazana uravnotežena Mohrova vaga (znamo da je uravnotežena po ovim

šiljcima u gornjem dijelu vage, a koji su u istoj ravnini) za čiju je kukicu obješeno ronilo, koje
nam pomaže prilikom mjerenja uzgona, a koje stoji u posebnoj kutijici iz koje se po dolasku
izvadi.
Dakle, prvo objesite ronilo. U donjem dijelu slike pri bazi vage možete zamijetiti nekakav
vijčić; nije jedini, ti vijčići na bazi služe da bi se vaga uravnotežila: Malo ih vrtite simo, pa
tamo, te pokušavate postići uravnoteženje. U tome vam može pomoći i inkorporirana vaser
vaga, također na bazi, koja se ovdje ne vidi, a kod koje imate jedan balončić za kojeg
pokušavate postići da upadne u ocrtanu kružnicu. Uglavnom, kad se vaga uravnoteži, to bi
trebalo izgledati ovako:
Dakle, šiljci su u istoj ravnini. Još samo pozovite voditelja vježbi da vam to pregleda i potvrdi.
E, sad počinje proces mjerenja gustoće. Obješeno ronilo treba biti suho. Uzmemo na stolu
prisutnu plastičnu menzuru, napunimo ju destiliranom vodom i u nju uronimo ronilo, tako da
ono bude u potpunosti uronjeno i da ne dodiruje stijenke menzure. Naravno, vaga će zbog
uzgona iskočiti iz ravnoteže. Zadatak je taj da se pomoću posebnih utega, zvanih „jahači“, ta
početna ravnoteža vrati. Jahači stoje u posebnoj kutijici, a postoje tri komada, veliki, srednji i
mali.
Vaga na sebi ima nekakve brojeve i utore. Oni služe baš zato da se pomoću pincete tamo
jahači i stave. Prvo stavljamo najveći, na utor broj 1, pa na 2, pa na 3, i tako dalje, ako se vaga
ne vraća u ravnotežu. U trenutku kad dođemo do utora na kojem taj krak vage „poleti“ u
suprotnom smjeru (kad postane pretežak, laički rečeno), vraćamo jahač za jedan položaj
unazad, pa uzimamo srednji i njega namještamo na isti način. Na kraju uzimamo mali i njega
namještamo dok ne dođemo do onog uravnoteženja u kojem su šiljci u ravnini. Cijeli proces
možete zamišljati kao da odgovara vaganju na staroj vagi s dva kraka. Uglavnom, recimo da
nam je kod uravnoteženja veliki uteg na položaju 6, srednji na položaju 2, a mali na položaju
8. Računamo na način da zamislimo da ti utezi imaju svoje brojčane vrijednosti „jedinica
uzgona“. Veliki ima 0,1, srednji 0,01, a mali 0,001. Pomnožimo te vrijednost s utorima na
koje su okačeni i, u gore navedenom slučaju, dobijemo 0,628. E sad, ima jedna mala fora s
malim utegom, naime mi njega možemo staviti između dva utora i rezultat može biti još za
jednu decimalu precizniji; primjerice, vaga bude u ravnoteži kad je mali uteg između 8 i 9, pa
rezultat pišemo kao 0,6285, dok onaj maloprije navedeni zabilježavamo s 0,6280.
Uglavnom, ako najveći uteg dođe do 9, a i dalje nije dovoljno težak, objesi se za istu onu
kukicu na kojoj je ronilo, pa to zamišljamo kao 10.
Naravno, mjerenje se obavi 5 puta, no budući da će rezultat vjerojatno svaki put biti isti,
raznolikost se dobiva šetanjem najmanjeg utega između utora, što je navedeno. Primjerice,
kod vode će očekivani rezultat biti 1,0000; ali možemo veliki i srednji uteg staviti na 9 (veliki
stavimo u utor, a srednji objesimo o veliki), a mali između 9 i kukice za ronilo, pa je takav
rezultat 0,9995. Od 5 rezultata teoretski možemo na tri mjesta napisati 1,0000, a na dva
0,9995 ili obrnuto; postoji kreativna sloboda, budući da bi vaga mogla biti u približnoj
ravnoteži kod obje vrijednosti.
Bilo kako bilo, kad se sredi voda, isprazni se i osuši menzura, osuši ronilo, unese sljedeća
misteriozna tekućina i ponovi postupak/mjerenja/bilježenja, te tako i sa zadnjom. Na kraju se
sve fino očisti, rastavi i pospremi.
Na sljedećoj su slici čisto demonstracijski prikazani prazna plastična menzura i obješeni utezi
„jahači“. Još jednom ponavljam, cilj je dobiti uravnoteženje šiljaka.
a-2/Gaiden) AREOMETAR

Areometar nije previše vrijedan spomena. Ne dolazi na završnom kolokviju; a i vrlo je

jednostavan za rješavanje. Vrijednost temperature izmjerimo na već navođen način,
direktnim očitavanjem s termometra. Imamo dvije menzure s kapljevinama u koje su već
uronjeni areometri. Te je areometre samo potrebno lagano okretati i očitati vrijednosti
gustoće izražene u g/cm^3. Areometar na sebi ima skalu nalik termometru, međutim
vrijednosti se povećavaju odozgora prema dolje, za razliku od termometra. Očita se ona
vrijednost, odnosno linija koja je u ravnini s površinom kapljevine i zapiše u obrazac.

b) NAPETOST POVRŠINE

Za mjerenje napetosti površine koristimo još jednu u nizu modificiranih staklenih cijevi,
imena stalagmometar. Najprije, naravno, očitamo temperaturu s termometra bez ikakvih
uranjanja. Potom stalagmometar zašarafimo za na stolu prisutni stalak kako je prikazano na
donjoj slici.
Na gornji kraj stalagmometra nataknemo malu cjevčicu s gumenim nastavkom, koja nije
prikazana na ovoj fotografiji.
Stalagmometar ima na sredini jedan stakleni balončić s dva zareza iznad i ispod, koji će nam
biti bitni za mjerenja.
U staklenu čašicu natočimo destiliranu vodu, te potom čašicu s vodom približimo donjem
kraju stalagmometra, dok na gore namješteni nastavak prinesemo usta i usisavanjem
privlačimo vodu dok njen meniskus ne dođe iznad gornjeg zareza staklenog balončića
(usporedi s viskozimetrom!). Čašu odložimo odmah ispod donjeg kraja stalagmometra, da
prilikom istjecanja usisana voda kapa u nju.
Dakle, nakon što voda prilikom istjecanja prođe gornji zarez, počnite mjeriti broj kapljica koji
iskapa iz donjeg kraja stalagmometra i to radite sve dok voda ne prođe donji zarez.
Pribilježite broj kapljica, a potom ponovno usisavajte i mjerite, ukupno 5 puta. Vode se
riješite, a stalagmometar možete, a i ne morate malo poprati (ovisno o tome što Željka kaže).
Potom prelazite na nepoznatu tekućinu, kod koje je postupak identičan, znači 5 puta
usisavati i brojati kapljice, te bilježiti rezultate. U konačnici se sve opere, očisti i pospremi.
3. KALORIMETRIJA I VLAŽNOST ZRAKA

a) KALORIMETRIJA

Ova vježba je poprilično dugačka, no nije ništa posebno preteška.

Dakle, na fotografiji je prisutno više-manje sve što se u ovoj vježbi koristi: složeni
kalorimetar, iza njega je tikva s vodom, još više iza je izvor električne energije, pa su tu dvije
bijele kutije – voltmetar i ampermetar... u njih se utaknu žice, stave se u strujni krug, pa
mjere struju i napon i tako. O njima ćemo kasnije. Skroz lijevo su setovi utega, još lijevije (što
se baš i ne vidi) su položeni termometri), a desno je prapovijesna dvokraka vaga sa gore
položenom sovjetskom štopericom koju ćemo također kasnije koristiti.
Započinje se tako da se pomoću dvokrake vage izvažu dijelovi kalorimetra, naravno uz
korištenje setova prisutnih utega na kojima i piše kolika im je masa. U obrascu je navedeno
da treba izvagati posudu, posudu s kapljevinom i miješalo. Možete uočiti veliki crni gumb na
prednjoj strani vage. Vagu je okretanjem tog gumba potrebno otkočiti prije no što se počnu
vršiti mjerenja. Potom se na jednu stranu vage stavi objekt koji važemo, dakle najprije prazna
posuda (koju izvadimo iz kalorimetra; na fotografiji je to ovo sivo što se vidi kroz
transparentni dio kalorimetra), a na drugu stranu pomalo stavljamo utege, prvo veće, pa
manje, sve dok se vaga ne uravnoteži. Nakon toga svu kapljevinu koju imamo u onoj tikvi
ulijemo u posudu, pa to važemo, i na kraju važemo miješalo. Sva vaganja bilježimo u obrasce.
Miješalo je prikazano na ovoj slici, ono se također prije vaganja odšarafi iz kalorimetra, a
nakon vaganja se vrati nazad. Ovdje nadalje vidimo da je vaga uravnotežena, pomoću klatna
koje pokriva skalu između kraka s miješalom i kraka s utezima. Kad je to klatno na sredini,
piši rezultat, to je to.
Uglavnom, nakon što izvažete sva tri objekta (a što oduzme dosta vremena), potrebno je još
izmjeriti „zapremninu uronjenog dijela termometra“. Vau. Kako se to radi?
Pripremi se mala menzura s tipa 10 ili 20 ili koliko već mililitara vode, koliko želite, bitno da
bude okrugli broj.
Uzme se jedan od dva priložena termometra. Konstruira se kalorimetar onako kako je
prikazan na prvoj slici, naravno, s kapljevinom u posudi. Kroz jedini preostali otvor se gurne
termometar i odmah potom izvadi. Na njemu će se vidjeti koliko je bio uronjen po tome
koliki je dio njega mokar. E, taj dio koji se smočio u kalorimetru uronite u menzuru. Razine
vode u menzuri će se podići za neku vrijednost, tipa s 10 na 12 mL. I onda u tu zadnju rubriku
u obrascu napišete 2 mL.
Nakon što smo sve izvagali i zabilježili, prema datoj skici konstruiramo strujni krug.
Najvažnije je od svega da se ampermetar spaja serijski s kalorimetrom, a voltmetar
paralelno. I naravno, još je važnije od najvažnijeg da ne pobrkate polaritete, jer je točno
definirano što treba ići u minus, a što u plus kraj. Kad imate skicu, izvor su mala debela i
velika mršava crtica. Mala debela je minus, velika mršava je plus. Bez obzira na sve
navedeno, priložit ću fotografiju koja jasno prikazuje kako bi to trebalo izgledati prije
pokretanja.
Budući da imamo dva radna mjesta, osoba koja sjedi lijevo kao izvor koristi onu bijelu +/-
utičnicu, a osoba koja sjedi desno koristi onaj veliki sivi izvor prikazan na prvoj fotografiji.
Dakle, sve kao na skici; iz minus kraja izvora na prekidač, iz prekidača na minus kraj
amperometra, iz plus kraja amperometra na kalorimetar, iz kalorimetra na plus kraj izvora, a
paralelno se još u otvore na žicama ukačenih na kalorimetar spoji voltmetar; također, važno
je da je minus kraj voltmetra bliži minusu izvora, a plus kraj voltmetra plusu izvora. Na ovoj
fotografiji jedino ne valja što bi ljepše bilo namjestiti paralelnu točku spajanja žica na
kalorimetru tako da bude ovakva koja je bliže nama (dakle kao totem, crvena plastika na
crvenoj plastici) a ne onakva koja nam je dalje (crvena plastika viri sa strane druge crvene
plastike). Kad se to složi treba zvati Željku ili voditelja vježbi da da svoj blagoslov kako bi
počeo proces mjerenja.
Rade se tri mjerenja; prvo izgleda tako da pod T1 zabilježite temperaturu vode, zatim u isto
vrijeme uključite struju pritiskom sklopke i štopericu (jednim stiskanjem se pali, drugim
zaustavlja, trećim resetira). Odmah na početku zabilježite struju i napon pod I1 i U1. Štopajte
10 minuta i cijelo vrijeme rukom dižite i spuštajte miješalo, kako bi se voda ravnomjerno
grijala. Pred kraj, prije no što prođe svo vrijeme zabilježite struju i napon pod I2 i U2 (makar
se ne bi trebali promijeniti, ali može doći do oscilacija). Kad 10 minuta prođe isključite
sklopku, odmah zabilježite temperaturu pod T2 i pričekajte 3 minute prije ponovnog
mjerenja. Kod drugog i trećeg mjerenja vršite identičan postupak. Na kraju sve isključite,
raskopajte i posložite te vratite vodu u tikvu (osim ako se Željka ne ponudi s „budem ja,
dušo“).
b) VLAŽNOST ZRAKA

I ova vježba također spada u kategoriju jednostavnih, no potencijalno zamornih.

Za sljedeći eksperiment koristimo takozvani psihrometar, što nije ništa drugo nego set od
dva termometra na zajedničkom stalku; jednog bez krpice oko spremnika sa živom (suhi) i
jednog s navedenom krpicom (mokri).

Najprije u priloženu plastičnu čašicu natočimo vodu, te u nju uronimo pokriveni dio mokrog
termometra te tako držimo dok se temperatura malo ne podigne. Zatim uzmemo
improvizirano sušilo (plastični karton) ili nekakav novi ventilatorčić kakvog sam zapravo vidio
prošle godine i primijenimo ga na krpici mokrog temrometra. Naravno, čašu ostavimo ispod
njega. Zbog egzotermne prirode procesa isparavanja će se temperatura mokrog termometra
spuštati, a kad se spusti do neke stalne vrijednosti, unese se u obrazac, pogled se skrene na
suhi termometar, zabilježi se i njegova temperatura i toliko o prvom mjerenju, idemo
ispočetka. Cijeli proces se ponovi 5 puta, samo pazite dok mašete da se previše ne uživite
kako ne biste poremetili temperaturu suhog termometra. Također, nemojte se čuditi ako
vrijednosti vašim kolegama koji su tu vježbu imali u drugim terminima budu različite; razlika
temperatura suhog i mokrog termometra će biti veća što je zrak više suh, tako da malo
otvaranje prozora koji je eto sasvim slučajno pored stola s termometrima može puno značiti.
Naravno, na kraju vježbe sve pospremite i počistite.
4. GEOMETRIJSKA OPTIKA

a) LOM SVJETLOSTI

Ovu vježbu nekako volim objašnjavati, makar bi nekom drugom njena repetitivnost bila
naporna. Mislim da ju je dosta teže objasniti ovako napismeno, no uživo, ali potrudit ću se.
Dakle, radi se u mračnoj komori, pored izvora svjetlosti koji obasjava stiroporsku ploču. Kao
pribor koristimo refraktometar, što nije ništa drugo nego staklena kocka, masni crni papirić,
staklenu pločicu, nepoznatu kapljevinu (koja je zapravo voda), kutomjer, list papira i dvije
pribadače.
Najprije valja sastaviti refraktometar u skladu s propisima ispitivanja loma svjetlosti naše
nepoznate kapljevine. To se radi tako da se iz boce s kapaljkom kapljevina nanese na masni
crni papirić i dobro razmaže, te se potom „nalijepi“ na staklenu plohu (adhezija tu čini čuda),
a zatim se kapljevina dobro razmaže i po drugoj, slobodnoj strani crnog papirića, te se tamo
nalijepi kocka. Kad se to sve skupa pritisne, stavi se na papirnatu maramicu i dobro ocijedi.
Kao što se može uočiti, za kocku je prilijepljen crni papirić, a za njega staklena ploha.
Kao sljedeći korak se na stiroporsku ploču postavi list papira (obrazac za mjerenje kutova), a
na njega kocka, tako da bude okrenuta u odnosu na izvor svjetlosti otprilike ovako kako je na
priloženoj slici (dakle otprilike pod 45 stupnjeva, da strana s masnim papirićem bude
okrenuta prema kutu mračne prostorije). Pogled usmjerimo prema kocki, točnije prema,
hah, „desnom“ dijelu kocke (znat ćete o čemu pričam kad ju postavite na vježbama), znači
događa se to da svjetlost iz izvora ulazi u kocku i odbija se od crnog papira prema nama. Cilj
je takav da morate vidjeti dugu, naći tanku „dugoliku“ liniju, kakva je približno, no ne
dovoljno dobro prikazana na sljedećoj fotografiji:

Ako možete zamijetiti crvenu i žutu liniju, to bi bilo to, no uživo se puno bolje vidi. S jednim
okom čak i lakše. Uglavnom, nakon što to vidite odmah na pravac između svog oka i duge
stavite pribadaču, i to tik uz kocku. Nakon toga na isti taj pravac na kojem su vaše oko,
pribadača i duga stavite još jednu pribadaču, no ipak malo dalje od prve. To bi trebalo ovako
izgledati:
Nakon prvog namještanja, pozovite voditelja vježbi da utvrdi točnost vašeg postupka.
Potom slijedi krucijalni dio vježbe: izvadite pribadače i, ako se ne vidi dobro, olovkom
zacrnite točke u kojima su pribadače stajale. Zatim označite ovaj brid kocke koji je nama
najbliži i uz koji ste stavljali pribadače i maknite kocku. Potom povucite liniju kroz dvije točke
što su ih stvarale pribadače, tako da ona siječe crtu koju smo dobili povlačenjem uz brid
kocke. U konačnici, pazi sad, u tom sjecištu povucite okomicu na crtu od brida kocke i
izmjerite kut između te okomice i pravca od pribadača. To bi sve skupa trebalo ovako nekako
izgledati:
Nakon što kutomjerom izmjerite kut (a koji pssst obično ispada između 45 i 50 stupnjeva,
najtočnije 47), preokrenite papir tako da dođete do čistog, nepošaranog dijela, na njega
jednako postavite kocku i opet mjerite na isti način, tako ukupno 5 puta. Poslije 3. ili 4.
mjerenja ponekad bude potrebno ponovno nakvasiti papir, a to činite na na početku opisan
način. Na kraju sve pospremite i očistite po dobrom starom običaju, da izgleda kako je bilo
po vašem dolasku.

b) LEĆE

Kod leća na prvi pogled imamo puno posla, s obzirom na to da je vježba sastavljena od tri
podvježbe, međutim, više-manje su sve na isti kalup; kad shvatite smisao prve, shvatili ste i
smisao ostalih. Barem djelomično. Što se aparature tiče, imate kutijicu s lećama, izvor
svjetlosti, pomične stalke, zastor i mjernu traku. Odmah napominjem da, makar je na svim
prikazanim slikama prostorija osvijetljena, treba biti potpuni mrak.
A dobro bi došla i još jedna napomena: kod postavljanja svih leća na stalke, dakle u svim
podvježbama, je ispupčena strana leće okrenuta prema izvoru.

Pa krenimo odmah s prvom vježbom. Za nju nam jedan od ovih stalaka ne treba, dakle
jednog možemo odgurnuti malo dalje da nam ne smeta. Na preostala dva zašarafimo
konvergentnu leću i zastor. Uključimo izvor svjetlosti (koji prikazuje nekakvu strelicu) i
pomičemo leću i zastor putem pomičnih stalaka sve dok ne dobijemo oštru sliku strelice na
zastoru:
Nakon što to napravimo, očitamo parametre, točnije udaljenosti „a“ i „b“, te ih unesete u
obrazac. Udaljenost „a“ je ona između izvora i leće, a udaljenost „b“ između leće i zastora.
Nakon prvog mjerenja malo pomjerite i prošetajte leću i zastor dok opet negdje ne dobijete
oštru sliku strelice, pa zabilježite nove „a“ i „b“ i tako 5 puta.
Druga vježba uključuje dvije leće, konvergentnu i divergentnu. Takozvana „metoda
virtualnog predmeta“ često zbunjuje studente, pa su krivi rezultati nerijetki.
Imamo tri parametra u obrascu, a to su Z, LD i Z'. Za početak je potrebno uzeti konvergentnu
leću i zastor i namjestiti ih onako kako prikazuje prva slika u opisu leća; tako da je jedan
stalak između njih. Stalke morate namjestiti tako da dobijete oštru sliku, no, pazite,
obavezno je da slika bude umanjena u odnosu na predmet, točnije izvor. Nakon što ste to
učinili, udaljenost zastora od izvora zabilježite pod Z. Zatim na središnji stalak umetnite
divergentnu leću. Slika će postati mutna. Prošetajte divergentnu leću i zastor dok slika opet
ne postane oštra, pa potom zabilježite udaljenost divergentne od izvora pod LD, a novu
udaljenost zastora od izvora pod Z'.

Sve skinite i rastavite i ispočetka tražite oštru sliku samo s konvergentnom, pa onda dodajte
divergentnu, znači svako od 5 mjerenja radite kao da ga prvi put radite.
Nakon što ste odradili drugu, preostaje nam treća vježba.
U njoj, kao i u prvoj, koristimo samo dva stalka, zastor i jednu leću, no ta jedna je ustvari
sustav. I izgleda kao prava megaleća „pepeljarka“. Za početak u obrazac zabilježite kolika je
njena dioptrija (to je otisnuto na njoj). Potom, odgurnite onaj stalak koji je najdalje od izvora
još malo dalje jer nam neće trebati. Sustav je jako snažan, tako da jako sabija svjetlosne
zrake izvora i oštra slika se stvara na poprilično bliskoj udaljenosti. Uglavnom, stalci se
otpriliko ovako namjeste:
Sustav se umetne u bliži stalak, te se stalci šeću po kliznom mehanizmu dok ne nađemo oštru
sliku, slično kao i kod prve vježbe, jedina je razlika, naravno, što su ovdje distance puno nižih
vrijednosti. A kao i kod prve vježbe moramo po 5 puta izmjeriti parametre „a“ i „b“, koji
predstavljaju udaljenost leće od izvora, odnosno zastora od leće.
Nakon što se sva mjerenja obave, sve se sa stola počisti i pospremi, leće se vrate u svoju
kutijicu, a izvor se ugasi.
5. MIKROSKOP

a) APERTOMETAR

Vježbe koje se rade na mikroskopu su posebna priča. Nekima su frustrirajuće zbog svoje
nespretnosti i činjenice da ti mikroskopi iz labosa baš ne liče na danas konvencionalno
viđene mikroskope, a nekima su, pak, iznimno jednostavne, zbog toga što su više-manje
svaki put brzo gotove.
Pa avanturu s mikroskopom započinjemo koristeći apertometar, što nije ništa drugo nego
jedan malo finije savijeni komad metala. Apertometar na donjoj plohi ima zalijepljen
milimetarski papir, a na gornjoj manju rupicu koja je tu iz praktičnih razloga, opisat ću kako
vježba bude napredovala.

Prije no što krenemo s mikroskopiranjem, treba pomoću ravnala izmjeriti udaljenost između
gornje i donje plohe, s tri različite strane. Logično, sve tri vrijednosti bi trebale ispasti
podjednake, a podaci se upisuju u obrazac.
Daljnji postupak ide ovako: nakon što se mikroskop izvadi iz svog ormarića, apertometar se
stavi na njegov stolić i okrene tako da ovaj „otvoreni“ dio apertometra gleda prema van, gdje
ćemo postaviti stolnu svjetiljku, jer naš mikroskop nema svoj izvor svjetlosti. Svjetiljka se,
kontrarno onome što bi možda pomislili, okrene tako da obasjava apertometar, a ne
ugrađeno zrcalce mikroskopa. Cijelo vrijeme dok namještate svjetiljku gledate kroz okular
kako biste procijenili dolazi li dovoljno svjetlosti. Tu se ponekad s tim malo treba zafrkavati,
ali eventualno se namjesti.
Sljedeći cilj je, gledanjem kroz okular, pomicanjem apertometra pronaći spominjanu rupicu
njegove gornje plohe, a mikrovijkom doslovno „izoštriti“ rubove te rupice, da vidite nešto
otprilike ovako, doduše dosta osvjetljenije:

Nakon što ste to učinili, doslovno izvadite okular i pogledate kroz cijev mikroskopa, čime
ćete dobiti jasan pogled na milimetarski papir.
Tada samo morate prebrojati kvadratiće u promjeru dobivene slike, dakle ako je to nešto
nalik gornjoj fotografiji, u obrazac pod „x“ pišete 4 mm, ili ako ste odveć pedantni, 3,5 mm.
Nakon toga vratite okular, opet namještajte oštru sliku rupice, izvadite ga, brojite kvadratiće,
bilježite vrijednost itd., ukupno 3 puta.

b) MIKROMETARSKA VRIJEDNOST

Naredni dio je potencijalno čak i smotaniji od prethodnog, međutim moguće ga je relativno

brzo riješiti, uz mirne ruke, dobar vid i malo sreće.Ono što ste možda kod prvog dijela
primijetili, jest prisutnost nekakve skale s brojevima koja nestaje kad se makne okular. Ta je
skala, naravno, inkorporirana u okular, pa ćemo ju tom logikom nazvati „okularnom skalom“.
U igru sad ubacujemo i objektnu skalu koja je skrivena u sredini na stolu prisutne metalne
pločice (koja možda ima svoj nekakav stručni naziv, ali čisto sumnjam).
Ta pločica se postavi na stolić mikroskopa, tako da mali šarafići u njenim uglovima budu
okrenuti prema gore. Svjetiljka se sad namjesti da gleda u zrcalo mikroskopa, a naravno
gledanjem kroz okular se nađe najbolja moguća osvjetljenost. Ako ste kojim slučajem na
višoj razini vještine, možete se igrati i s kondenzorom, ali to otom potom. Jednom rukom
držite svjetiljku, a drugom pločicu, tako da gledanjem kroz okular nađete njenu
transparentnu sredinu, dobro osvijetljenu. Potom se približavajte makrovijkom i nastojte u
toj sredini pločice pronaći nekakav tanašni kružni vijenac.
Cijelo vrijeme rukom namještajte pločicu tako da što brže dođete do tog kružnog vijenca, a
nakon što ga pronađete, pokušajte daljnjim približavanjem putem makrovijka „ući“ u taj
vijenac. Zamijetit ćete da i s njegove unutarnje strane ima nekakva skala, međutim bez
brojeva. Nju ćemo nazvati „objektna skala“.

Ako malo bolje napregnete oči, na ovoj ćete slici vidjeti da imamo dvije skale, skoro jednu
preko druge; okularnu i objektnu. Ideja je da se vrtnjom okulara i pomicanjem pločice te
dvije skale u potpunosti preklope (najvažnije za početak, da im se nule poklapaju), otprilike
kako je prikazano na obrascima prisutnim na radnom stolu.
Nakon što ste preklopili skale, tražite egzaktne vrijednosti, koliko odsječaka jedne skale
odgovara koliko odsječaka druge. Evo recimo, neka se deseti zarez okularne (koja ima
brojeve), poklapa s nekim zarezom objektne. Prebrojat ćemo zareze objektne i npr.
ustanoviti da je to zarez broj 11. Pa ćemo u obrasce pod brojeve odsječaka okularne skale
napisati 10, a objektne 11. Moguće je i da prva skala bude „usitnjenija“, a i druga, dakle
moguće je i da tipa odgovara 11 zareza okularne naspram 10 objektne skale, sve ovisi o tome
koju skalu na vježbama dobijete.
Pronađite i pribilježite 5 različitih preklapanja, te pozovite voditelja vježbi da vam pregleda
mjerenja i jesu li vam skale dobro preklopljene. I to je više-manje to.
c) PROMJER KOSE I ŽICE

Za kraj je ostala najlakša i najbrža stvar. Na stolu je prisutno predmetno stakalce s komadom
žice. Uzmite ga i postavite na stolić mikroskopa, a svjetiljku namjestite da obasjava zrcalo.
Gledajte kroz okular i zakrećite ga tako da pokušate postaviti žicu s ciljem mjerenja njenog
promjera u vidu brojeva zareza okularne skale, naravno, uz prethodno izoštravanje
makrovijkom.

Dakle, to se ne postavi baš ovako kako je na slici, nego tako da je na jednom rubu žice
preklopljen zarez s nulom, jer će vam tako biti lakše prebrojati zareze. Mislim, možete vi
raditi i ovako, ali je onako manja šansa da će se dogoditi greška. Debljina žice se izmjeri na 5
različitih mjesta, a mjerenja se unesu u obrazac.
Drugi korak posljednje mikroskopske vježbe je mjerenje promjera vlasi svoje kose (u slučaju
alopecije, ukradete nekom koju). Vlas se namjesti na prazno friško predmetno stakalce i
fiksira na stolu prisutnim selotejpom. Zatim se stakalce postavi na stolić mikroskopa i
ponavlja doslovni postupak kao i kod mjerenja promjera žice.
Na kraju se sve fino počisti i pospremi, mikroskop se vrati u svoj ormarić, a stakalca se daju
Željki, ili, ako se Sanković pobuni, se nose doma.
d/Gaiden) KONSTRUIRANJE SLIKE MIKROSKOPA

Ova se podvježba radi doma, tako da se ili koristi teorijsko znanje o geometrijskoj optici, ili
potpuno improvizira, ili prepiše iz knjige/skripte, ili prepiše od drage kolegice /dragog kolege.
Kako god se okrene, lakši i brže riješiv zadatak.
6. FIZIKALNA OPTIKA

a) OGIB SVJETLOSTI

Otprilike 90% naroda koji dođe na ovu vježbu nema pojma koja je poanta činjenja svih
potrebnih radnji, što zapravo ima smisla – naime, teorijska pozadina fizikalne optike
općenito je poprilično komplicirana, makar su svi postojeći računi dosta jednostavni.
Na stolu imamo, slično kao i na 4. vježbi (preko puta) izvor svjetlosti i klizni mehanizam s
mjernom trakom na kojem su pomični stalci, jedan predviđen za filter, drugi za optičku
rešetku. Odmah možete u obrazac unijeti konstantu optičke rešetke, čija je vrijednost
opisana na njenom nosaču.

Prije no što započnemo mjerenja, moramo pomičnom mjerkom izmjeriti udaljenost između
dviju na fotografiji vidljivih pukotina izvora. No, odmah ćemo napomenuti da se filtri po
stavljanju u svoj utor na stalku pomaknu na udaljenost 20-30 cm od izvora, a ne ovako
blizu, i ne pomiču se tokom mjerenja „optimalne udaljenosti“ optičke rešetke od izvora.
No, hajdemo objasniti kako se vrši mjerenje udaljenosti između pukotina putem pomične
mjerke. Objasniti taj postupak mi je bio čak i teži od objašnjavanja mjerenja mikrovijkom
(koji se koristi u 1. i 8. vježbi), no pokušat ću biti jednostavan, a opet dovoljno detaljan.
Pomična mjerka je prikazana na gornjoj slikici.
Ovako: jedine dvije skale koje su vama bitne su glavna skala i nonius, glavna skala se nalazi
na nepomičnom kraku, a nonius na pomičnom.
Objekt koji mjerimo se postavlja između šiljaka pomičnog i nepomičnog kraka, dakle lagano
prislonite šiljke krakova na pukotine. Slijedi nam očitavanje podataka.
Pomična mjerka može izmjeriti stoti dio milimetra, znači odrediti njegovu drugu decimalu
(hah, donekle... može odrediti je li ona 0 ili 5). Opisat ću očitavanje putem gornje fotografije.
Dakle, prvo se pogleda gdje nam se nalazi 0 noniusa, male skale pomičnog kraka u odnosu na
veliku, glavnu skalu. Ove brojke 1, 2, 3,... na glavnoj skali označavaju centimetre. Logično, po
tome su ovi sitniji zarezi milimetri. Nula noniusa nam se nalazi između 4. i 5. milimetra,
taman je prešla 4. milimetar. Dakle, pišemo 4,... i sad krećemo u određivanje decimala.
E, tome služe ostali zarezi noniusa. Gledamo nonius i pokušavamo odrediti koji je prvi njegov
zarez (s lijeva na desno) koji se jako dobro poklapa s nekim zarezom glavne skale. Recimo, u
našem slučaju se jako dobro poklapaju treći zarez nakon nule (između noniusovih 1 i 2) i
četvrti zarez nakon nule (dvojka noniusa) sa zarezima gornje skale. Sad, što izaberete od toga
dvoje, kako vam drago. Svaki zarez noniusa vrijedi 0,05 mm. Tako da, ako je treći zarez u
pitanju, to je 0,15 mm, a ako je četvrti, to je 0,20 mm. Evo recimo neka je četvrti. Kao
rezultat ćemo dodati tih 0,20 mm na onih prethodno određenih 4 mm i kao rješenje ćemo
dobiti 4,20 mm. Dakle, uvijek pišemo dvije decimale.
Kod razmaka između pukotina optičke rešetke obično kao rješenja dolaze vrijednosti između
10,00 mm i 10,25 mm. Pa da znate po čemu ćete se ravnati.
Nakon što ste izmjerili udaljenost između pukotina tri puta, krećemo u daljnji postupak.
Dakle, kao što sam već spomenuo, na kliznom mehanizmu imamo položena dva stalka. Na
stalak bliže izvoru stavljamo filter (prvo crveni, pa kasnije zeleni ili obratno, svejedno),
odmaknemo ga na 20-30 cm od izvora i više ga ne mičemo. Na udaljeniji stalak postavimo
rešetku i namjestimo glavu tako da nam pogled seže do izvora, kroz rešetku i filter.
Uglavnom, vrlo vjerojatno ćete najprije vidjeti ovo:

Tu ima puno previše linija svakakvih intenziteta i to ne valja, jer tu ogibni maksimumi nisu
preklopljeni. Mi, naravno, želimo da budu preklopljeni, pa zato pomičemo stalak s rešetkom
dok ne dobijemo ovakvu sliku:
Naravno, ponekad je teško točno odrediti gdje je preklapanje najpotpunije, pa je zato
preporučeno brzo micati rešetku naprijed - nazad, da lakše zamijetimo najbolju udaljenost.
Uglavnom, izvedemo po 5 mjerenja i s jednim i s drugim filtrom, a udaljenosti rešetke od
izvora pribilježimo u centimetrima (tolerira se raspon distanci od 5-10 cm, tako da se ne
morate držati nekih striktnih vrijednosti).
Kad završite vježbu, vratite filtre i optičku rešetku u njihovu kutijicu.

b/Gaiden) SPEKTROMETAR

Spektrometar s prizmom je još jedna od vježbi koja ne dolazi na završnom kolokviju.

Neću posebno objašnjavati od čega je građen, bitno je da vi gledate kroz jednu cijev, a da
cijev koja je vama s desne strane gleda u izvor svjetlosti. Imamo dva izvora u istoj kutiji, koji
se koriste za različite podvježbe. Uglavnom, on je na početku već namješten da gleda u onaj
izvor koji je dalje od vas, za prvi podzadatak. Gledanjem kroz spomenutu cijev bi trebali
ovako nešto vidjeti:
Naravno, skala s brojevima bi morala biti malo bistrija, a trebalo bi se vidjeti sedam obojenih
linija, dakle još jedna između zelene i plave. Ako slika ne valja, zovite
demose/asistenta/Željku/voditelja vježbi da vam to popravi. Zadatak je jednostavan, treba
zapisati svih sedam boja vidljivih linija (crvena, narančasta, žuta, zelena, modrozelena, plava,
ljubičasta), zabilježiti na kojim pozicijama skale te linije nju sijeku (npr., crvena na 22,4 itd.).
Potom treba uzeti priloženi graf na kojem su vrijednosti skale pridružene odgovarajućim
valnim duljinama i u obrazac unijeti te valne duljine (za crvenu će ispasti 700 i nešto
nanometara ili manje, tko zna). I time je prvi dio sređen.
Za drugi dio trebate kutiju pomaknuti tako da cijev s vaše desne strane gleda u izvor koji je
bliže vama. Sada će vam se kao slika prikazati razliveni spektar boja. Barem bi trebao, ako je
dobro sve namješteno.
E, na kraju cijevi koja gleda u izvor postoji modificirani utor za filtre. Uzmite kutijicu s filtrima
i jedan po jedan ih stavljajte u taj utor te gledajte kroz svoju cijev, da uočite razlike. Neke
boje će nestati, neke će ostati, ovisno o filtru. U obrazac unesite boje filtara koje ste koristili,
te koje su boje po njihovom umetanju ostale vidljive i, što je nadodato od prošle generacije,
koliki raspon valnih duljina te boje zauzimaju. Da biste dobili tu, posljednju informaciju,
koristit ćete istu metodu kao kod prvog podzadatka, dakle očitat ćete vrijednosti linija koje
boje zahvaćaju i onim grafom ih pretočiti u valne duljine.
Po završetku rada vratite kutiju s izvorima da cijev gleda u prvi izvor i pospremite filtre u
njihovu kutijicu.

c/Gaiden?) ODREĐIVANJE PROMJERA ČESTICA

Kod ovog „Gaidena“ je upitnik čisto zato što sam ja 100% siguran da ova vježba ne dolazi na
završnom kolokviju, no paranoja nikad ne spava, tako da imamo mnoge individualce koji
misle da ipak dolazi, pa ćemo ostaviti pitanje otvorenim.
Bez obzira na sve, vježba nije teška, malo je smotana, ali je relativno brzo gotova.
Imamo klizni mehanizam s laserom kao izvorom svjetlosti, koji iz neposredne blizine obasjava
sporu likopodija, te zbog ogiba svjetlosti kao slika nastaje disk s koncentričnim kružnim
vijencima, a koji svi skupa predstavljaju izmjene ogibnih maksimuma i minimuma, te nosač za
milimetarski papir na koji navedena slika pada, mjernu traku i ravnalo.
Eksperiment započinje tako da se upali laser, a na nosač milimetarskog papira se, naravno,
stavi milimetarski papir:
Mi u obrazac trebamo unijeti nekakve „L“ i „d“ vrijednosti. „L“ vrijednosti predstavljaju
udaljenosti slike od laserskog izvora, a „d“ vrijednosti središnje promjere prvih ogibnih
minimuma, koje ćemo malo kasnije opisati.
Uglavnom, najprije namjestite nosač milimetarskog papira na neku udaljenost od izvora,
lijepu, okruglu, neka bude 50 cm i to zapišite pod prvi L (ostale kasnije neka budu tipa 40, 60,
70...). Možete koristiti prisutnu baterijsku svjetiljku da osvijetlite mjernu traku. Kao sliku na
milimetarskom papiru ćete dobiti ovakvo nešto:
Slika nije baš dobra, ali je najbolje što imam. Moramo ju podijeliti na tri dijela: crveni disk,
crni prsten oko diska i crveni prsten oko crnog, koji se pomalo „rasipa“. Nama je najbitniji taj
crni prsten.
Morate, naime, svojim olovkama „ubosti“ taj crni prsten po njegovim „sredinama“ na dvije
nasuprotne strane, kako sam vam plavim strelicama označio iznad. Nakon što to napravite,
skidate papir s nosača i mjerite udaljenost između dvije označene točke, pomoću ravnala i
pomoću milimetarskog papira za veću preciznost i točnost. Jer, ako je rečeno da se koristi
milimetarski papir, očekuje se da rezultati budu detaljni, govoreći o decimalama.
Zatim vraćate milimetarski papir na nosač, pomičete ga na neku drugu udaljenost i
ponavljate cjelokupni postupak, tako 5 puta.
Na kraju sve počistite i nemojte zaboraviti ugasiti laser.
7. STRUJNI KRUGOVI

Hm, zapravo nisam siguran kako da na najbolji način objasnim i opišem strujne krugove bez
praktične demonstracije. Zanimljivo je kako se većina ljudi ove vježbe najviše boji, a ona
redovito ispada najlakše položiva na završnom kolokviju, a i brzo gotova, što je također jako
lijepo.
Navesti ću neke savjete, makar mislim da je najbolji da se kod svih spojeva prati skica i
doslovno radi to što je prikazano na skici; uz par dodataka, jasno.
Kao prvo, čvorište sa skice ne može postojati na stolu, kao da ono, kako bih rekao, ima
zaseban nosač, jer se čvorovi žica sastavljaju na istim plastikama na kojima su i žarulje i
otpornici. Kad se žarulje povezuju paralelno, stvaraju se ta čvorišta pomoću specijalnih
krajeva žica, koji su baš tako modificirani da na njih možete složiti još neke žice. I da odmah
raščistimo, nema veze kakve je boje žica ili kakve je boje utor za žicu, ako je netko u to
posumnjao.
Stalni elementi su izvor, sklopka i žarulje (u zadnjem zadatku otpornici) koji se spajaju i
kombiniraju na različite načine, ovisno o tome kakav je spoj zadan. Nadalje, u svakom je
zadatku zadano mjerenje napona i struje. Napon se mjeri voltmetrom, a struja
ampermetrom. Više-manje su svi prisutni aparati unimeri koji mogu mjeriti i struju i napon, a
bome i otpor, no tu zadnju funkciju kod nas nije potrebno koristiti. Unimer na sebi ima
zakretni mehanizam pomoću kojega možemo nariktati želimo li mjeriti struju ili napon, i to u
kojem mjernom području.

Kada mjerimo struju, tj. kad unimer glumi ampermetar, spajamo ga u seriju s tim elementom
čija nas jakost struje zanima. Ako je u pitanju ukupni I, spajamo ga u seriju s izvorom. Ako
imamo paralelni spoj i trebamo izmjeriti vrijednosti jakosti struja grana, spajamo ga u serije
sa žaruljama/otpornicima koji su u tim granama. Unimer na sebi ima tri utora, s lijeva na
desno imamo, najbanalnije rečeno, crveni, crni i plavi. Ovaj srednji crni/po ničem poseban
uvijek koristimo, u njega uvijek ide jedna žica. Ako mjerimo struju u spoju u kojem su
prisutne žarulje, mjerno područje jakosti struje stavljamo na 20 A i drugu žicu umećemo u
crveni utor, a u zadnjem zadatku, kad imamo otpornike, namještamo mjerno područje na
200 mA i za drugu žicu koristimo plavi utor. Ako ste slučajno dobili onaj stari glomazni
ampermetar za mjerenje jakosti struje, njega ne koristite za zadnji zadatak s otpornicima jer
on nije dovoljno precizan, nego uzmite unimer i namjestite ga na 200 mA.
Što se tiče mjerenja napona, tu je stvar još jednostavnija: unimeru mjerno područje
namjestite na 20 V, tako da glumi voltmetar. Spajajte ga paralelno s onim elementom kojem
želite izmjeriti napon: ako mjerite ukupni napon, spojite ga paralelno s izvorom, ako mjerite
napon pojedinih grana, spojite ga paralelno sa žaruljom/otpornikom koji se u tim granama
nalaze. Jedna žica, kao što smo rekli, ide u središnji utor, a druga ide u plavi utor i uvijek je
tako kod mjerenja napona.
I da, to je otprilike to glede načina na koje vam mogu pomoći. Definitivno, ako se zagubite,
upitajte za pomoć demose, Željku ili asistenta, jer oni svi to jako dobro znaju i jako dobro
mogu objasniti tehnike slaganja i razloge „zašto to ide baš tako kako ide“.
Ja vam mogu ovdje još staviti jedan link:
https://phet.colorado.edu/en/simulation/legacy/circuit-construction-kit-dc-virtual-lab
Ovo je odlična simulacija ako se želite uvježbati u slaganju strujnih krugova, jer nadilazi
obične skice i „fiziku s papira“, te pomoću nje definitivno možete oslikati stvarni slučaj.
Općenito gledano na tim stranicama ima puno zgodnih simulacija za pomaganje shvaćanja
fizikalnih principa, i to ne samo za one koji žele znati malo više, nego i za one koji žele znati u
potrebnim količinama.
A budući da šećer uvijek dolazi na kraju, ovdje ćemo staviti i rješenje zadnjeg zadatka za
domaću zadaću, u kojem treba nacrtati sve moguće kombinacije spoja sa četiri otpornika.
8. I-V METODA I WHEATSTONE

a) I-V METODA

Kod mjerenja električnog otpora I-V metodom imamo dva spoja koja trebamo složiti, i drugi
od tih spojeva valja naučiti napamet, zato što, ako izvučete ovu vježbu na završnom
kolokviju, nećete imati njegovu skicu. Odmah napominjem da prvi spoj ne dolazi na
završnom kolokviju.
Kod prvog je spoja posao dosta jednostavan, što možete zaključiti i po tome što za njega
nemamo fotografiju – kad sjednete za stol, s desne strane imate izvor električne energije.
Utaknite žicu u minus utor izvora, a drugi kraj žice utaknite u utor drvene daske skroz na
drugoj strani stola (s vaše lijeve strane). Potom napravite čvorište tako da u nastavak
umetnute žice stavite drugu žicu, a njen pak drugi kraj umetnite u voltmetar (što je zapravo
unimer koji je zakretnim mehanizmom namješten da glumi voltmetar) u središnji „COM“
utor. U plavi, „desni“, utor voltmetra umetnite iduću žicu, a njen drugi kraj umetnite u
pomični klizač na drvenoj dasci. U konačnici, povežite zadnjom žicom izvoru bliži utor drvene
daske i plus utor izvora električne energije.
Kad krećete u mjerenje, sklopkom uključite izvor. Cilj zadatka je pomicanjem klizača po dasci
(koju prati mjerna traka) na različitim udaljenostima očitati s voltmetra različite vrijednosti
napona, i tako 5 puta. Međutim, vrlo vjerojatno vam neće na unimeru (voltmetru) biti
namješteno najbolje mjerno područje, tako da ćete ga sami morati naći. Zakretnim
mehanizmom mijenjajte mjerno područje od većeg prema manjem dok ne dobijete najveći
broj decimala, a da napon ipak bude unutar tog mjernog područja. Primjerice, recimo
teoretski neka je napon na nekom položaju klizača 3,25 V. Nama je mjerno područje
namješteno na 200 V ili tako neki ogroman broj. Mi ćemo možda kao rezultat moći očitati da
je napon 3 V (ako ćemo i to vidjeti), tako da ćemo smanjivanjem mjernog područja dobiti
precizniji rezultat u vidu većeg broja decimala. Ako namjestimo mjerno područje na 20 V, na
voltmetru će nam izletiti vrijednost od 3,25 V. Ali ukoliko se mi malo razbahatimo, zaželimo
još više decimala i smanjimo mjerno područje na 2 V, nećemo dobiti ništa jer naša mjerena
vrijednost premašuje granicu mjernog područja, 3,25 je veće od 2.
Tako da je glavno pravilo kod određivanja mjernog područja smanjivati ga toliko dok ga ne
možemo više smanjiti zbog čistog iznosa naše mjerene vrijednosti.
Uglavnom, kao što rekoh, kod ovog spoja pomičemo klizač i za različite udaljenosti označene
na mjernoj traci bilježimo dobivene napone, to unesemo u obrasce, izvor ugasimo i
rasklopimo spoj.
Ako gledamo drugi spoj, koji nam je od dosta većeg interesa, u njemu imamo prisutne još
neke elemente; otpornik nepoznatog otpora i ampermetar.
Naravno, zbog veće kompleksnosti spoja imamo i uz informacije o slaganju i priloženu slikicu
tog spoja.
Dakle, u minus utor izvora se umetne jedan kraj dugačke žice, a njen drugi kraj ide na lijevu,
nasuprotnu stranu drvene daske. Tu stvorimo čvorište, a drugi kraj nadodate žice spajamo na
ampermetar. Ampermetar spajamo s nepoznatim otpornikom, a nepoznati otpornik vežemo
na klizač. Desni, izvoru bliži utor drvene daske žicom povežemo s plus utorom izvora. I još na
otpornik nepoznatog otpora paralelno vežemo voltmetar, s tim da, kao i u prethodnom
spoju, koristimo središnji „COM“ i desni plavi utor voltmetra.
Usput napominjem da nema veze kakve je boje koja žica ili utor, to ne igra ulogu prilikom
spajanja spojeva, što bi neki možda pomislili.
Uglavnom, radite otprilike isto što ste radili i kod prvog spoja; pomičete klizač, no ne bilježite
distancu na kojoj se klizač nalazi, nego samo vrijednosti jakosti struje i napona za 5 različitih
položaja klizača. Naravno, velika je vjerojatnost da ćete i za ampermetar, kod mjerenja
jakosti struje, morati tražiti mjerno područje, kao što ste morali za voltmetar, no kod opisa
prvog spoja vam je taj postupak objašnjen, tako da vjerujem da oko toga neće biti problema.
Kad završite mjerenja, isključite izvor, rasklopite spoj i pospremite aparaturu kako je
izgledala na početku.
b) WHEATSTONEOV MOST

Vježba koje se na završnom kolokviju studenti redovito najviše boje, i to ne bez razloga; vrlo
vjerojatno ima najteži račun pogreške, uz najviše zavisnog računa pogreške.
Mnogima problem predstavlja i shvaćanje smisla slaganja tog mosta, kako su točno povezani
svi elementi i tako dalje, no sve ćemo lijepo objasniti.
Za početak, valja napomenuti kako među aparaturom imamo otpornik poznatog i otpornik
nepoznatog otpora. Ono što ćete na kasnijoj slici vidjeti, jest da je otpornik nepoznatog
otpora oblikovan kao plastični nosač s napetom žicom. E, prvi je zadatak izmjeriti promjer te
žice. Morate promjer izmjeriti, kako pomoću mikrovijka, tako i pomoću pomične mjerke. Ja
sam postupak mjerenja mikrovijkom opisao u okviru opisa prve vježbe, a postupak mjerenja
pomičnom mjerkom u okviru opisa šeste vježbe, pa vas molim da pogledate opise tih vježbi
za daljnje informacije. Zapamtite, mikrovijak mjeri na tri decimale milimetra, a pomična
mjerka na dvije decimale milimetra.
I da, nemojte ni slučajno najprije spojiti most, a potom mjeriti promjer žice, već mjerenja
obavite dok otpornik nije spojen ni na što.
Otpornik poznatog otpora ima na sebi više utora, od kojih pri sastavljanju spoja izabirete
samo jedan i unosite ga u obrazac. Ista stvar je i s otpornikom nepoznatog otpora, međutim
kod njega su uz utore napisane različite duljine žica, tako da izabirete jednu od njih i njenu
vrijednost unosite u obrazac, a taj utor koristite prilikom sastavljanja spoja.
Slijedi fotografija konstruiranog Wheatstoneovog mosta.
Cijeli postupak je relativno kompliciran, no nužno je zapamtiti izgled tog mosta jer ga za
kolokvij morate napamet znati sastaviti.
Uglavnom, ono što ću odmah reći jest da prikazani položaji dvaju otpornika (poznatog i
nepoznatog otpora) slobodno smiju biti zamijenjeni, tolika sloboda postoji.
Naredni link zapravo sadrži sve što morate znati, bez da u detalje pišem što se povezuje s
čim:
https://www.youtube.com/watch?v=sPZ9rQFnL7Q
Na stolu su, osim izvora, klizača na drvenoj dasci, dvaju otpornika i gomile žica, prisutni i
galvanometar i tipkalo. Nakon što oformimo „krug“ žicama tako da iz minusa izvora idemo u
daljnji kraj daske, pa iz njega u prvi otpornik, pa iz njega u drugi otpornik, pa iz njega u bliži
kraj daske i u konačnici iz njega natrag u plus izvora, jednom žicom stvorimo čvorište na
jednom od „unutarnjih“ krajeva dvaju otpornika (koji su si međusobno susjedni), te drugi
kraj žice dovedemo na galvanometar. Galvanometar povežemo s tipkalom, a tipkalo s
klizačem.
Kad dovršimo spoj, uključimo izvor električne energije i „zvonimo“ na tipkalo. Kazaljka na
galvanometru će poskočiti. Mičemo klizač po dasci i cijelo vrijeme lagano u malim
intervalima pritišćemo tipkalo sve dok klizač ne dođe u poziciju u kojem više nema nikakvog
otklona kazaljke na galvanometru. Pomoću mjerne trake zabilježimo taj položaj klizača pod
„x“, odmaknemo ga i pomalo ga vraćamo nazad, virtualno vršeći eksperiment ispočetka.
U konačnici se izvor ugasi, spoj rastavi i sve se fino pospremi.
I da, jedna oštra napomena za kraj: kad budete rješavali referate, malo „l“ je duljina žice
nepoznatog otpornika, a veliko „L“ je 1 metar!!!

c/Gaiden) Špekometrija iliti primijenjena konduktometrija

Isključivo opcionalna vježba kojom mjerite udio vlastitog masnog tkiva. Unesete svoje
parametre u instrument i, nakon što ga pokrenete, držite ga čvrsto u potpuno ravno
produženim rukama, otprilike u visini srca, uz uspravan položaj tijela i noge raširene u visini
ramena. U obrasce unesite dobivene parametre i vratite instrument u njegovu kutiju.
9. RADIOAKTIVNO ZRAČENJE I APSORBANCIJA

a) MJERENJE ENERGIJE β-ZRAČENJA

Ovo je vježba koja uz kalorimetriju spada u kategoriju onih koje dugo traju, a iziskuju
minimum fizičkog napora, makar kod druge tvrdnje definitivno nadjačava kalorimetriju, jer
posla praktički pa ni nema.
Kad sjednete za stol, ispred vas će se nalaziti veliki toranj s dvije pokretne poluge. Na donjoj
poluzi se nalazi radioaktivni izvor, a na gornjoj okrugle šupljine za umetanje apsorbera koji su
posloženi u kutijici sa strane.
Toranj je vezan za Geiger-Müllerov brojač, koji je građen tako da sa stražnje strane ima
sklopku za paljenje i gašenje (dočekat će vas upaljen), a s prednje gumbe koji vrše funkciju
pokretanja, zaustavljanja i resetiranja brojača.
Prvo je potrebno 10 minuta mjeriti osnovno zračenje. Položaj poluga u tornju treba izgledati
otprilike ovako, dakle obje poluge trebaju biti „na sredini“:

Nakon što se poluge postave u takav položaj, u isto vrijeme se uključuju brojač i u ružičastoj
kutijici prisutna sovjetska štoperica te se 10 minuta mjeri osnovno zračenje. Štoperica se
jednim pritiskom pokreće, drugim zaustavlja, trećim resetira.
Nakon 10 minuta se brojač i štoperica zaustavljaju te broj otkucaja zapisuje u obrazac pod
„B“. Ta se brojka dijeli s deset i zapisuje pod „b“. Potom morate otići do voditelja vježbi, da
vam ispravi taj mali „b“, točnije da vam za njega zada neku normalniju vrijednost s kojom
ćete raditi, budući da, nažalost, kod naše aparature vrijednosti osnovnog zračenja ispadaju
veće no što stvarno jesu.
Nakon što ste to napravili, krećemo u mjerenje zračenja izvora. Poluge se postave tako da se
obje pogurnu udesno, kao na narednoj slici (zanemarite zasad umetnuti apsorber):

Brojač započne opako pucketati, a vi ga, kao i u prošlom podzadatku, pokrećete pritiskom na
odgovarajući gumb, naravno uz istovjetno pokretanje štoperice i čekate 5 minuta, te
zabilježite svoje rezultate.
Zadnji praktični dio vježbe uključuje umetanje apsorbera u šupljine u gornjim polugama, tako
da su brojevi koji su otisnuti na apsorberima okrenuti prema dolje, prema izvoru. Nakon što
se apsorber postavi, poluga se pogurne tako da apsorber uđe u toranj, taman iznad izvora.
Opet se, naravno, uključe i brojač i štoperica istovremeno, štopa se 3 minute, rezultat
zabilježi, izvadi i u kutijicu vrati apsorber te uzme novi. Po stavljanju novog apsorbera
ponavljamo navedeni postupak i tako dok nismo riješili sve apsorbere, točnije zabilježili
brojeve otkucaja za sve njih. Ti se rezultati bilježe pod „n“. I u konačnici, kako bi popunili
zadnju rubriku, se „n“ dijeli s 3 i od njega se oduzima b koji je zadao voditelj vježbi, te se to
upisuje u rubriku „(n-b)“, na jednu decimalu.
Po završetku vježbe se svi apsorberi vrate u kutijice, a poluge se vrate u početni položaj.
Još ću vam samo pokazati kako se određuje doseg konstruiranjem grafa ovisnosti
radioaktivnog zračenja izvora o površinskoj gustoći apsorbera, na narednoj fotografiji, zato
što ponekad od vas traže da ga napravite odmah na vježbama, a ne tek za zadaću.
Dakle, na y-os ide (n-b)/min^-1, a na x-os ide d/mgcm^-2. Obavezno označite osi i postavite
naslov kao „Ovisnost broja otkucaja korigiranih za osnovno zračenje o površinskoj gustoći
apsorbera kroz koje zračenje prolazi“. Možda im taj naslov ne bude valjao, ali je manje važno
(tu primarno mislim na profesora). Krivulja treba teći ovako kako ju je docent označio
(zanemarite švrljotinu), dakle pred kraj imamo nekoliko točaka između kojih po nekom
načelu kvazimetode najmanjih kvadrata povučemo liniju paralelnu s x-osi, a doseg se označi
baš tamo, gdje graf prelazi u tu liniju, te se na toj poziciji očita vrijednost „d“ parametra.
b) APSORBANCIJA

Ova vježba bude poprilično brzo gotova, a nerijetko studenti dobivaju priliku da ju odrade
dok se kod emisije radioaktivnog zračenja čeka da prođe 10 minuta mjerenja osnovnog
zračenja.
Sve što je navedeno kod zadataka, dakle crtanje baždarnog pravca i izračun novog baždarnog
pravca, radite za zadaću u sklopu referata, na vježbama trebate isključivo popuniti obrasce.
Ovakva će vas aparatura dočekati na stolu:

Imamo kolorimetar (koji ima posebno modificirane utore za filtre) i dva seta epruveta, jedan
u kojem su epruvete punjene bakrovim sulfatom (plava otopina) i drugi u kojem su epruvete
punjene kalijevim dikromatom (žuta otopina). Svaki od tih setova ima još i jednu epruvetu s
vodom koja služi za baždarenje instrumenta.
Najprije se morate odlučiti za jednu od dvije otopine, ako uzmete prvu, kolegica/kolega
koja/i radi s vama uzima drugu i obratno. Zapišite u obrazac koju ste otopinu odabrali.
Također, morate za rad s kolorimetrom uzeti filter koji je komplementarne boje onoj uzete
otopine, dakle za K2Cr2O7 ćete uzeti plavi filter, a za CuSO4 žuti filter, te i tu informaciju
unesite u obrazac. Nakon što ste to riješili, uzmite epruvetu s vodom i umetnite ju u utor za
epruvete na kolorimetru, te filter koji ćete koristiti u utor za filtre, na sljedeći način:
Vrtnjom ovog kotačića koji je na gornjoj fotografiji pokriven rukom se baždari kolorimetar.
Vaš je cilj vrtiti kotačić toliko, dok na gornjoj od dvije prikazane skale kazaljka ne dotakne
nulu. Kad se kazaljka poklopi s nulom, kolorimetar je baždaren i krećemo u mjerenja.
Na priloženom papiru na stolu su napisane koncentracije svih otopina u setovima, pa unesite
te brojke u obrazac, jasno za otopine kemikalije s kojom radite.
Zatim iz seta uzmite otopinu s brojem 1 i umetnite ju u utor za epruvete. Kazaljka će skočiti
na neku vrijednost apsorbancije, unesite ju u obrazac. Izvadite epruvetu broj 1 i umetnite
epruvetu broj 2, te očitajte vrijednost apsorbancije za nju, zabilježite rezultat i tako dalje.
Nakon što završite s epruvetom broj 6, na isti način izvršite mjerenja za epruvete s
nepoznatim koncentracijama otopina, x1, x2 i x3. Njihove ćete koncentracije određivati
putem zadataka koji su dijelovi referata.
Dok budete radili, između svakih 2-3 mjerenja ponovno uzmite epruvetu s vodom i baždarite
kolorimetar, kako je na početku opisano, da mjerenja budu što točnija.
Kad završite vježbu, počistite stol, okretanjem dugmeta ugasite kolorimetar, pospremite
epruvete u njihove setove i filtre u njihove utore i stavite priloženi papir s koncentracijama
otopina preko kolorimetra.
10. OSCILOSKOP

Kod osciloskopa su odmah dvije stvari jasne: prva je ta da izgleda i djeluje zbunjujuće i
nerazumljivo, a druga je ta da je vježba zapravo poprilično jednostavna jer a) Željka sve
pomogne napraviti, pokazati i sastaviti i b) na završnom kolokviju osciloskop uz strujne
krugove bude najlakše prolazna vježba. Obično.
Poanta cjelokupne vježbe je pomoću na obrascima nacrtanih skica slagati strujne krugove s
osciloskopom, zatim služeći se gumbima na osciloskopu pronaći odgovarajući signal na
njegovom zaslonu i u konačnici taj signal nacrtati u odgovarajuće kućice u obrascu.
Pa najbolje da krenemo s prvim spojem. Imamo otpornik, izvor pravokutnih signala i
osciloskop.

Spoj se spoji baš ovako kako je na slici gore. Osciloskop vas dočeka upaljen, cilj je po spajanju
vrtnjom gumbića označenih strelicama naći „lijepi“ signal, a iznad tih gumbića su dodatni
mali gumbići za pomicanje signala po x i y osi, da ga centrirate, ajmo to tako reći. Znači,
ukupno se koriste samo 4 gumbića na osciloskopu, ništa strašno.
Kao što rekoh, vrtite ta dva gumbića da dobijete željeni signal, možda nećete skužiti iz prve
kako ga namjestiti, ali će vam Željka ili demosi pokazati. Gumbići imaju male bijele oznake na
sebi koje označavaju trenutne vrijednosti napona, odnosno perioda, jer se te dvije veličine
njima baš i mijenjaju. Kad namjestite signal, pogledajte gdje se te oznake nalaze i upišite
vrijednosti perioda i napona u obrasce pod T/DIV i A/DIV i to činite za svaki od narednih
spojeva kad gumbićima namjestite signal. Ostale parametre, dakle T, delta U i f rješavate
doma, osim ako vam se ne kaže da morate T i delta U odmah tamo izmjeriti. T se mjeri tako
da se po x osi izmjeri broj kvadratića koji obuhvaćaju jednu „valnu duljinu“, odnosno od neke
točke signala pa do one gdje se signal „počne ponavljati“. Potom se broj kvadratića pomnoži
s T/DIV i dobiveni se broj upiše pod T. Delta U se mjeri tako da se izmjeri broj kvadratića od
najniže do najviše točke signala i to se pomnoži s A/DIV, analogno. Frekvencija se doma
izračuna tako da se u kalkulator unese 1/T i upiše dobivena vrijednost, pazeći pritom na
mjerne jedinice.
No, da nastavimo, nakon što se nacrta taj prvi signal, lagano se zakrene dugme P1 s izvora
pravokutnih signala, dobije se nova slika koja se također nacrta. Ona se precrta u prvu kućicu
na idućoj stranici, te se zatim lagano zakrene dugme P2, nacrta novi signal, koji se precrta u
iduću kućicu, i u konačnici se zakrene dugme A te se u posljednju kućicu ucrta taj signal.
Posljednja je zadaća kod pravokutnih signala zakrenuti potenciometre P1 i P2 toliko da se ti
pravokutni signali, ono, maksimalno „sabiju“, makar to obično Željka napravi umjesto vas i u
slučaju da ju ne pitate. Kad se signali sabiju do kraja, treba na gore opisan način odrediti
period, a evo, ja ću vam odmah reći da on ispada oko 1,1 ili 1,2 μs. Frekvencija se izračuna
doma.

Slijedi nam sastavljanje RC mreže. Ako pogledate gore prikazanu sliku, ova duguljasta kutija
pored osciloskopa jest otporna dekada, i ona je na skici prikazana kao otpornik sa strelicom
preko sebe. Na osciloskop se paralelno spoji kondenzator, te se na njemu naprave čvorišta
od kojih jedna žica vodi direktno na izvor pravokutnih signala, a druga prvo na otpornu
dekadu, a potom na izvor. Kod otporne dekade se žice umeću u skroz lijevi i skroz desni utor.
Paljenjem izvora i namještanjem gumbića se dobije signal nalik perajama morskih pasa.
(Pazite da vratite dugmad P1 i P2 s izvora pravokutnih signala u početne položaje nakon
onog mjerenja maksimalne frekvencije).
E, na otpornoj dekadi također postoji more dugmadi, no vama trebaju samo tri, od kojih
zadnji s lijeva na desno s desne strane ima malu točkicu/zarezić. Ti gumbi na sebi imaju neke
brojeve, pa vi njihovim okretanjem možete napraviti svakakve kombinacije, tipa 200, 010,
052, 176 itd. itd. Te kombinacije predstavljaju otpore od 200, 10, 52, 176 itd. itd. kilooma.
Cilj je nacrtati tri različita signala za tri različite kombinacije između 10 i 200 kilooma, no moj
vam je savjet da uzmete što različitije otpore, tipa 10, 100 i 200, ili slično tome. Ne
zaboravite obilježiti T/DIV i A/DIV, kao i kod ostalih spojeva.
Nakon RC mreže ide CR mreža, koja slijedi isti princip, ista načela i isti postupak, jedino što je
spoj drukčiji tako da su zamijenjeni otporna dekada i kondenzator. Ostalo je sve isto.

Glede četvrtog zadatka, napuštamo izvor pravokutnih signala i spajamo se na gradsku mrežu.
Spoj je vrlo jednostavan; imamo osciloskop na koji je paralelno spojen otpornik, a na njega je
paralelno spojen izvor, kojeg ćete prepoznati kao veliku plavu kutiju. Za ovaj spoj ću vam
također staviti fotografiju iz razloga što je on jedan od rijetkih mogućih spojeva na završnom
kolokviju, na kojem možete dobiti izvor pravokutnih signala, sinusoidu (što i je ovaj zadatak),
poluvalno i punovalno ispravljanje. I to još nećete morati sastavljati te spojeve, već samo
naći i nacrtati signale, te odrediti period, napon i frekvenciju. Spoj će biti pokriven nekom
vrećicom ili krpom ili nečim lijevim.

Nakon što namjestite signal, pratite uobičajenu proceduru: crtanje signala u kućicu,
bilježenje perioda i napona.

Kod petog spoja imamo dvije kućice za popuniti, ovdje naime kao element ubacujemo diodu.
Dioda kao element potekao od poluvodičkog materijala propušta električnu struju u samo
jednom smjeru, pa će nastajati drugačiji signal ovisno o tome kako je dioda u tom trenutku
okrenuta, o čemu ćemo elaborirati.
Spoj se sastavi na način da se otpornik spoji paralelno s osciloskopom, a na njemu se stvore
dva čvorišta, s tim da s jednog žica ide direktno na izvor, a s drugog prvo na diodu, pa onda s
drugog utora diode na izvor. Dobije se poluvalni signal koji se fino ugladi gumbićima, nacrta
te opiše bilježenjem perioda i napona.
Zatim se maknu obje žice s diode te im se samo zamijene utori na diodi. Dobiveni signal će
imati poluvalove okrenute u suprotnom smjeru od onoga iz prethodnog signala. Signal se
namjesti, nacrta i pribilježe mu se period i napon.

E sad, umjesto da idemo na šesti, njega preskačemo i rješavamo najprije sedmi spoj. Sliku
koju ste dobili u petom spoju (ako je moguće, da su poluvalovi okrenuti prema gore)
precrtajte u kućicu na obrascu za sedmi zadatak. Potom, prema priloženoj skici, paralelno na
otpornik spojite kondenzator C1, a s njega dva čvorišta od kojih jedno vodi direktno na izvor,
a drugi prvo na diodu, pa na izvor. Ne dirajte gumbiće na osciloskopu, nego dobiveni signal
ucrtajte u istu kućicu. Zamijenite kondenzator C1 s kondenzatorom C2 i potpuno ponovite
postupak, dakle ucrtavajući i taj signal u istu kućicu. Sa strane obavezno zabilježite kapacitete
tih dvaju kondenzatora, koji su navedeni na njihovim plastičnim nosačima.
Što se objašnjenja promjene signala tiče, tu rubriku popunjavate doma. Možete nešto
isfilozofirati o kondenzatorima iz Heraka ili iz pisanog dodatka za osciloskopnu vježbu, nije
toliko važno.

I u konačnici rješavamo šesti zadatak, koji je, usprkos neobičnoj skici, zapravo vrlo
jednostavan; paralelno se na osciloskop spaja otpornik, paralelno s njim Graetzov spoj, a
paralelno s njim izvor. I gotovo. Signal se namjesti pomoću gumbića, dobiju se usko
poredani, puni valovi, koji se nacrtaju u odgovarajuću kućicu, opiše se period i napon i to je
više-manje to.

Budući da su spojevi posloženi u dvije tematske cjeline, dakle jedna je s izvorom pravokutnih
signala, a druga s gradskom mrežom, Željka će možda dvojac koji taj dan radi za tim stolom
podijeliti tako da jedna osoba kreće od prve, a druga od četvrte vježbe, ali to je sad manje
važno, ovdje je navedeno čisto reda radi.
Po završetku vježbe sve iskopčajte, žice i elemente strujnih krugova uredno pospremite, kako
su bili na početku, te osciloskop ugasite.