Geopolitika News

geopolitika.news/analize/prof-dr-sc-tado-juric-psihopatizacija-hrvatskog-naroda

1. srpnja 2020.

Hrvatska politička scena obilježena je osobama s psihopatologijskim crtama

ličnosti

Politika nije puno drukčija od bilo koje prijevare. Iako su loše politike koštale
milijune izgubljenih života, patnji, stradanja i razaranja do danas nije posve
jasno koji su dinamizmi u pozadini takvih promašenih odluka. Ipak znanost
već dulje vrijeme jasno pokazuje da su psihopati glavno podrijetlo i vozilo zla,
no u Hrvatskoj se ni dan danas ne može pronaći niti jedan akademski rad
koji istražuje ulogu koju psihopati imaju u hrvatskoj politici.

Problem psihopata u politici ostao je potpuno zanemaren i u nekim naprednijim

društvima od hrvatskoga. Moguće objašnjenje je da politolozi i povjesničari odbijaju
uključiti spoznaje psihijatrije u svoj rad, dok psihijatri odbijaju spoznaje iz političkih
znanosti i povijesti. Rezultati te sljepoće su pojave ranih oblika totalitarizama, korupcija,
ucjenjivanje, špijuniranje građana, duboka država itd.

Svi znamo da je politika „prljav“ i nemilosrdan svijet. Ne samo da političari moraju biti
„debelokožci“ nego moraju znati i napadati svoje protivnike, prijetiti, lagati i ostale
osobine od kojih se pošten svijet zgraža. Upravo tu stupaju na scenu, oni kojima je to
prirodno okruženje – psihopati.  Ovaj mentalni poremećaj karakterizira se potpunim
nedostatkom moralne savjesti i savjesti te opsesijom za moći i kontrolom.

1/6
Iako svi na spomen riječi „psihopat“ zamišljamo nekakve uvrnute likove kao iz filma „Kad
jaganjci utihnu“ znanost jasno pokazuje da se zapravo radi o nadprosječno uglađenim
ljudima koji izgledaju čak i normalnije od normalnog. Psihopati se zapravo rijetko nalaze
u zatvorima, oni se u pravilu nalaze na pozicijama vlasti, najčešće među političkim i
ekonomskim elitama.  “Ako si jako bistar, znaš se dobro obući; imaš dar govorenja;
odgojen si u imućnoj obitelji; [onda] ne ideš u banku i opljačkaš je, odeš u banku i
postaneš direktor… „(Hare, 2006.)

Kakvi su to zapravo ljudi – psihopati?

Ključna osobina koju dijele podjednako svi psihopati je nesposobnost osjećanja empatije i
nedostatak savjesti. Cleckley je identificirao nekoliko univerzalnih osobina psihopata koji
im daju prednost pred drugima. Osnovna njihova „prednost“ je što nemaju savjest, a
glavna karakteristika je da žude za moć i da su potpuno zadovoljni sami sobom.

S jedne strane psihopati su površno šarmantni i dobre inteligencije, oslobođeni su od

nervoze i tjeskobe, narcisoidni i nedostaje im osjećaj srama. Također imaju patološki
osjećaj da imaju pravo na nešto te gaje zablude o svojoj grandioznosti. S druge pak strane
paze na fasadu ponizne i skromne osobe. Psihopate jednostavno nije briga. Za njih su ljudi
stvari, objekti. Kada im više nisu korisni, mogu biti odbačeni bez razmišljanja.

Psihopati imaju ono što je potrebno da se prevari druge: oni brzo govore, šarmantni su,
samouvjereni, spokojni u društvenim situacijama, a hladnokrvni pod pritiskom (Hare
2006). Oni vide empatiju, kajanje i osjećaj odgovornosti – sve kvalitete koje se obično
smatraju sadržajem dobrote i humanosti – kao znakove slabosti koje treba iskoristiti.
 Ljubav, dobrota, krivnja i altruizam izgledaju psihopatu poput komičnih i djetinjastih
osobina slabića.

Klasični psihopat odlikuje se – potpunim odsustvom savjesti – kao jedne važne osobine
koju posjeduju obični „normalni“ ljudi. Običnim ljudima savjest na neki način služi kao
kočnica, tako da će oni većinu svojih postupaka ‘vagati’, težeći tome da ne povrijede druge
prilikom ostvarenja svojih ciljeva. Međutim, nemajući savjest, tj. imajući iskrivljeni oblik
savjesti u sklopu svog bića, psihopat se nalazi u jednoj situaciji u kojoj on ima veliku
‘prednost’ nad tzv. normalnim čovjekom.  Veliku konfuziju pravi to što psihopate imaju
dosta osobina koje mnogi obični normalni ljudi smatraju poželjnim ili zavidnim. Na
primjer, oni često ostavljaju utisak jednog nevjerojatno čvrstog samopouzdanja
(Checkley).

Oni izgledaju u svakom pogledu kao normalni ljudi, – samo što im nedostaje duša. Ono
što bi drugi u tom smislu smatrali katastrofom i velikim stidom i sramotom, za njih
predstavlja samo jednu malu nezgodu ili “čistu sitnicu”.

Upravo taj nedostatak karakteristika ličnosti, čini ih vrlo efikasnim “mašinama”. Psihopat
u politici nikada ne smatra da s njegovom psihom nešto nije u redu, te tako ne osjeća ni
potrebu da treba nešto da mijenja u vezi svog ponašanja. Osim što su egocentrični, oni su

2/6
često i narcisoidni. Narcisoidnost je samo jedna od njihovih karakternih crta. Rijetko kad
dolaze u sukob sa zakonom, dok istovremeno čine strahovite štete svima u svojoj blizini, a
ovisno o moći koju imaju i cijeloj zajednici.

Ukratko, psihopat je predator  koji se kamuflira uz pomoć „maske trezvenosti“.  Ledena

voda koja teče kroz njegove vene je toliko bizarna, toliko izvan osobnih iskustava
prosječnog čovjeka, da rijetko kome pada na pamet da posumnja u njgeovo psihičko
stanje.

Oni će još u svojoj mladosti primjetiti tu “čudnu” osobinu kod drugih, te će taj problem
prilično brzo intelektualno premostiti, a onda će svoje žrtve često manipulirati tako što će
se oslanjati ili apelirati na njihovu savjest (Martha Stout). Drugim riječima, psihopati su
potpuno oslobođeni od svih unutrašnjih smetnji i kočnica. A koga nikakva sila ne
zaustavlja, onda može raditi što hoće.

Psihopati lažu s lakoćom; oni nemaju moralnih dvojbi kada se radi o klevetanju,  praznim
obećanjima, i korištenju bilo kojih sredstava za opravdanje svog cilja. Idealno za bavljenje
politikom. Te kvalitete im daju prednost pred poštenijom i naivnijom konkurencijom. Ne
samo da mogu lagati bez napora, oni se uopće ne obaziru kada su uhvaćeni u laži. Oni
jednostavno prerade svoju priču, zbunjujući one koji znaju istinu, a ako treba, mogu
glumiti i kajanje (Babiak i Hare, 2006).  Kako njihovo sve drskije ponašanje ostaje
nekažnjeno, oni nastavljaju pomicati granice dok na kraju ne bude kasno da se išta više
promijeni. Normalni ljudi se obično miču od takvog okruženja, jer  svakoj interakciji
između psihopate i normalnog čovjeka, psihopat uvijek pobjeđuje. U takvom svijetu
psihopati stalno sve više jačaju. Jednako kao što korporacijski psihopat iskorištava
organizacijski kaos, tako politički psihopat iskorištava socijalni kaos.

Zašto se psihopat želi baviti politikom?

Zbog tolike koncentracije moći i utjecaja koju u Hrvatskoj ima politika, ona je pravi
mamac za psihopatološke pojedince.

Psihopati vide normalni život kao glup i dosadan. Svijet bez moći i nametanja svoje
dominacije drugima je psihopatima bezokusan. Psihopati uvijek traže mjesta moći i
utjecaja, a hrvatska politika pruža publicitet, prestiž i druge prednosti. Osim toga politika
im pruža imunitet i mogućnost stvaranja svijeta po svom, kako bi bili slobodni od za njih
besmislenih moralnih i legalnih pravila društva.

Psihopati u hrvatskoj politici su itekako svjesni da su drukčiji o doostalih. Oni vide obične
normalne ljude i obične političare kao inferiorne. No, kao predator među svojim plijenom,
psihopati se moraju maskirati kako bi izbjegli otkrivanje. Da obznane svoje motive, drugi
bi bili užasnuti. Dakle, oni već od rane dobi uče kako se uklopiti, kopirajući normalne
ljudske reakcije i ponašanje. Uče kada je prikladno plakati, pokazati tugu, krivnju,
zabrinutost i ljubav. Uče sve izraze lica, uobičajene fraze i društvene znakove za te emocije
koje ne osjećaju. I kao takvi, zavode druge lažnim prikazima tuge, žalosti, krivnje,
zabrinutosti i ljubavi, a onda manipuliraju naše reakcije da dobiju ono što žele (Hare,
Stouth). Ova “praksa” izgledanja kao čovjek je vježba koju oni uče od malena.

3/6
Psihopati su vrlo probitačni kad se radi o napretku na hijerarhijskim ljestvicama, bilo da
je riječ o politici ili multinacionalnim korporacijama i drugim sjedištima moći. Oni se
koriste svim sredstvima kako bi se popeli ‘gore’.  Psihopati imaju sposobnost da se
međusobno prepoznaju i udružuju. Stoga se često nalaze u kojekakvim polutajnim i
tajnim društvima. Često upravo uz pomoć tih društava napreduju kroz sve pore društva i
države zauzimaju ključne funkcije, protežirajući jedan drugog.

Isto kao što su „najbolji“ psihopati oni koji izbjegnu otkrivanje, živeći
životom uspješnog kriminala, najbolji politički psihopati funkcioniraju na
način da što duže ostanu na vlasti.

Kako psihopati uspijevaju vladati Hrvatskom?

Hrvatska je danas moralno devastirana zemlja, ali ne zbog onih ljudi koji su zli, nego zbog
onih koji u vezi toga ništa ne poduzimaju, čak štoviše, najveći dio društva svjesno blokira
promjene i sprječava one koji djeluju na njima.

Kao u Carevom novom ruhu H. Ch.Andersona, većina Hrvata na političkoj pozornici ne

vidi psihopate kakvi stvarno jesu. Jer uvjetovani smo da šutimo, što često znači da se
moramo pretvarati da nešto ne vidimo ili da trpimo zlostavljanje.

No, još veći problem je što da bi pobijedili u svojim igrama, psihopati koriste pomoć tzv.
„priljepaka“ – konformista. Teorija kaže da je u društvu oko 40% konformista i 3-4 %
psihopata. Konformisti su oni koji su ravnodušni prema svemu što se događa u Hrvatskoj.
U priči o carevom novom ruhu, konformisti su oni koji su  voljni biti slijepi: tj., onaj koji
ne vidi ili ne želi vidjeti da je car gol.

Kod konformista se čini da je savjest zaspala. Upravo je to scenarij koji uzrokuje da ljudi
slijepo slijede vođe motivirane isključivo osobnim interesima. Oni su često strašljivi ljudi.
Oni su ti koji se slažu da car nosi novo ruho. Oni i kad vide, ne vide prijetnju – jer
opasnost je bez značaja ako se poriče njeno postojanje. Konformisti se ponašaju
bespomoćno jer žele izbjeći neugodne ili štetne okolnosti, uključujući i onu da se sociopat
okrene protiv njih. Pa je tako apatija zapravo njihova najomiljenija strategija izbjegavanja.
Pravi pak problem počinje kada se konformisti suoče sa svojim kontrapolom – ljudima
kod kojih je savjest probuđena.

Kada konformisti vide nekoga tko podiže svog glas to im često čini da se osjećaju
nelagodno. Jer većina ljudi, više od pola populacije, radije živi lagodan život. Oni na takve
osobe gledaju kao na one koji stvaraju probleme, „galamdžije“. Osobe s probuđenom
savjesti se tada mogu poniziti, rastužiti i prisiliti na položaj usamljenog borca zbog
nedjelovanja apatičnijih tipova koji ih okružuju. Savjesni ljudi su često na meti psihopata
jer im predstavljaju najveću prijetnju jer su oni obično prvi koji otkriju da nešto nije u
redu te to i  izražavaju. Oni se često nađu okruženi malodušjem, u situaciji kako
su sami protiv ne samo psihopata, već također često i protiv stada
konformista.  Ovdje je usporedba s Don Qujiote Miguela de Cervantesa potpuno
odgovarajuća.  Situacija obično završi loše za savjesne građane, a ponekad također i za

4/6
konformiste, ako se njihova savjest vraća da ih proganja ili kasnije postanu i sami
predmetom zlostavljanja. No, ono što je frustrirajuće je što psihopat u pravilu u Hrvatskoj
prolazi nekažnjeno.

Psihopatizacija hrvatskog naroda

Kada psihopati zauzmu ključne funkcije državi, tada započinje proces „psihopatizacije”
naroda, radi se o prijenosu psihopatskih osobina i načina razmišljanja na „normalne”
ljude. Tako psihopatija ima  neke osobine “zaraznog” oboljenja. Prijenos „simptoma” ove
bolesti na širu populaciju obavlja se najviše uz pomoć medija koji su često su pod
njihovom kontrolom; formira se tzv. „mainstream kultura”, kroz koju se promovira
životni stil i ponašanje koji su karakteristični za psihopate.  Nakon takvog pranja mozga,
običnim normalnima treba mnogo vremena da progovorimo. Generalni osjećaj većine
ljudi je da je nešto čudno preokupiralo njihove umove dok je istovremeno, nešto veoma
dragocjeno, nepovratno isticalo iz njih napolje. Nakon pranja mozga dolazi do iduće faze:
negativne selekcije. Svi koji su odviše kritični, bivaju zamijenjeni osobama koje nisu u
stanju kritički razmišljati i prosuđivati i pokazuju više pokornosti.

To znači da kad psihopat dođe na vlast, on bira određene individue prema svom „ukusu” i
postavlja ih na ključne državne funkcije. Ovako negativno selektirani činovnici
preuzimaju upravu u državi i često generiraju daljnju negativnu selekciju. Tako se razvija i
nepotizam, ne držanje do sposobnosti radnika u Hrvatskoj, što utječe na daljnju
kompetitivnost same države.

Tako psihopatski način razmišljanja nalazi vrata za ulaz u umove drugih ljudi  i
traumatizira umove i osjećanja normalnih ljudi, ali im postepeno smanjuje sposobnost da
koriste svoj zdrav razum.  Unatoč sporadičnom otporu, ljudi se sve više navikavaju na
jednu čvrstu tendenciju ka patološkom razmišljanju i doživljavanju stvari. I tako se
dogodilo da čitava jedna nova generacija Hrvata odrasta sa deformitetima u vezi osjećanja
i razumijevanja morala, socijalne i psihičke realnosti.

Ogroman dio hrvatskog društva konzumirao je predugo psihopatološki materijal zajedno

sa nerealnim načinom razmišljanja i izvrnutom logikom i moralom.  A poseban problem
je što oni koji su već „inficirani” nisu u stanju to da primijete uslijed distorzije njihove
svijesti i percepcije (Lobaczewski).

U Hrvatskoj boluje 4% populacije boluje od psihopatije dok je ta brojka među hrvatskim

političarima znatno veća. Prema metodologiji Lobaczevskog, procjena u Hrvatskoj je
između 25 i 30%. Ta brojka je jako velika, a još više poražavajuće je da je čak 40 od 100
Hrvata konformistički nastrojeno i da podržavaju psihopate na vlasti i u njihovoj moći.

Prisustvo ili odsustvo savjesti pravi iznimno duboku podjelu među Hrvatima, koja je
mnogo veća od ideoloških podjela u ovom društvo. Stoga je jedina borba u Hrvatskoj
borba ljudi sa savjesti protiv ljudi bez savjesti, ili prije obrnuto.

5/6
U jednom naprednom hrvatskom društvu psihopatima se ne bi smjelo
dozvoliti obavljanje i držanje funkcija s kojih mogu ugrožavati živote i
blagostanje šire nacije.

Kolike su samo katastrofe mogle biti spriječene da smo na vrijeme uspjeli  identificirati  i
izolirati psihopate u hrvatskoj politici i na ostalim upravljačkim pozicijama?

Rješenje ovog problema bi vjerojatno podrazumijevalo to da se bar političari koji

zauzimaju i koji će zauzeti ključne državne pozicije te mjesta u Saboru, podvrgnu
obaveznom testiranju na psihopatloške crte ličnosti  (test je razvio dr. Hare) prije nego
se izložimo njihovim destruktivnim porivima.

6/6