ZDRAVSTVENA

EKOLOGIJA
ODABRANA POGLAVLJA
SKRIPTA ZA STUDENTE MEDICINE

PROF. DR. SC. KRUNOSLAV CAPAK

PROF. DR. SC. MED. MATE LJUBIČIĆ
PROF. DR. SC. JAGODA DOKO-JELINIĆ

2021.
 SADRŽAJ

I Povijest zdravstvene 3
ekologije................................................................

II Priroda čimbenika okoliša i njihov utjecaj na 10

zdravlje...........................

III Procjena rizika u zdravstvenoj 31

ekologiji.................................................

IV Prevladavanje rizika u zdravstvenoj 37

ekologiji........................................

V Zdravstvena ispravnost 40
namirnica...........................................................

V. I mikrobiologija 41
namirnica...........................................................

V. II prehrambeni 46
aditivi....................................................................

V. III kontaminanti u 48
namirnicama......................................................
VI Genetski izmijenjene 50
namirnice.............................................................
VII Zdravstvena ispravnost vode za piće ………………………………….. 53

VIII Zbrinjavanje zdravstvenog otpada…………………………………….. 70

IX Globalni zdravstvenoekološki problemi………………………………. 76

X Zdravo stanovanje…………………………………………………….. 97

2
I POVIJEST ZDRAVSTVENE EKOLOGIJE

DEFINICIJA ZDRAVSTVENE EKOLOGIJE

Zdravstvena ekologija je relativno novi termin koji označava znanost, odnosno granu
preventivne medicine koja se bavi onim aspektima zdravlja ili bolesti ljudi koji su
uvjetovani čimbenicima okoliša - biološkim, kemijskim, fizikalnim, socijalnim i
psihosocijalnim. To je također i profesionalna disciplina, odnosno teorija i praksa
praćenja, ocjene, korekcije, držanja pod kontrolom i prevencije onih čimbenika okoliša
koji mogu negativno djelovati na zdravlje sadašnje ili budućih generacija.

Budući se radi o novom terminu povijesne činjenice o razvoju ove struke treba
tražiti pod drugim nazivima kao što su higijena, javno zdravstvo, sanitacija, sanitacija
okoliša itd. Ovi nazivi su prethodili su nazivu zdravstvena ekologija (neki se i danas
koriste u drugim državama) , međutim, njihova je definicija nešto drukčija jer se ona
mijenjala ovisno o koncepciji koja je u pojedino doba vladala o njihovom opsegu i
zadacima. Ili je pak potrebno jednostavno slijediti nastajanje spoznaja o povezanosti
različitih čimbenika okoliša i zdravlja ljudi i isto tako nastojanja čovjeka da negativne
utjecaje čimbenika okoliša spriječe na različite načine, ovisno o razvoju ideja i misli o
uzrocima bolesti.

NAJSTARIJE DOBA

Kako je liječenje i medicina općenito u najstarija vremena bila u rukama

svećenika tako su i najstariji javnozdravstveni propisi, od kojih bi neki dobro odražavali i
današnja higijenska pravila, bili zapravo religijski propisi. Odredbe Starozavjetnog
Levitskog zakonika pokazuju kako je pitanje pravilnog higijenskog rukovanja
namirnicama, a i pitanje higijene općenito, bilo pitanje života ili smrti. Životinje se dijele
na čiste i nečiste, a konzumacija nečistih (svinje, školjke) je zabranjena, ne smije se za
jelo upotrebljavati uginule niti defektne životinje, nego samo zaklane (propisan je i način
klanja). Također je propisan i način pranja posuđa koje se koristi za jelo. Propisi nadalje
kažu da se za piće ne smije koristiti stajaća voda, nego to mora biti "živa voda" kao kiša,

3
izvor ili potok, te da se ne smije koristiti tekućina koja je preko noći ostala nepokrivena.
Propisano je da se latrine trebaju graditi izvan ograde kampa, a osobnoj higijeni se
pridaje velika pažnja, pa je tako propisano da se pri izgradnji naselja javno kupalište ima
prioritetno izgraditi, čak prije sinagoge. Neke od ovih propisa sadrže i židovski Kosher i
Talmud, a osim toga u njima se posebna pažnja posvećuje pranju ruku.

ANTIČKO DOBA

U antičko doba medicinska struka prestaje biti vezana uz svećenićki stalež, te se

uz već postojeću kurativu sve više počinje baviti uzrocima bolesti, koji sada više nisu
isključivo u rukama bogova, a time I preventivom i očuvanjem zdravlja.. Iako su tadašnji
uzroci bolesti još daleko od pravih, iskustva stjecana opservacijom bolesti i bolesnika
kroz stoljeća nisu bez stanovitih vrijednosti. Prema Hipokratu uzrok zaraznih bolesti je
mijazma - otrovna tvar izvan organizma koja udisanjem prodire u organizam i izaziva
truljenje, a suzbijanje mijazmi vrši se paljenjem velikih vatri i kađenjem (čišćenje zraka)
što predstavlja prvu fumigacijsku tehniku, a osim toga je vatra i danas važno sredstvo u
borbi protiv infekta (sterilizacija spaljivanjem, incineracija itd). Hipokrat je jedno od
svojih djela (Corpus Hipocraticum) posvetio proučavanju utjecaja fizičke okoline na
zdravstveno stanje i utjecaju okoliša na antropološke i etničke karakteristike naroda. Radi
se o djelu "De aere, aquis et locis" ili Rasprava o zraku, vodi i tlu ukojem Hipokrat
preporučuje da se pri liječenju bolesnika uzmu u obzir lokalni klimatski faktori, kvaliteta
vode i hrane, te karakteristike godišnjih doba, a u djelu se pridaje veliko značenje
utjecaju vjetrova.

U to doba počinje se javljati spoznaja da je za očuvanje zdravlja naroda potrebna

briga zajednice (države). Od tada potječe rimska izreka "Salus populi suprema lex esto"
ili neka zdravlje ljudi bude najviši zakon. Najveći i najljepši povijesni spomenici brige
zajednice za zdravlje naroda potječu iz toga doba, a to su higijensko sanitarni uređaji,
objekti vodoopskrbe i dispozicije otpadnih tvari od kojih su mnogi još i danas u funkciji
(Dioklecijanov vodovod u Splitu).

Stari je Rim imao oko milijun stanovnika. Nema sumnje da je tako veliki grad
imao velikih komunalnih problema, no on ih je uspješno rješavao. Imao je 14 vodovoda
(danas 4 u funkciji) koji su osiguravali oko 500 litara vode po stanovniku dnevno. Čitav
grad imao je kanalizacijsku mrežu čiji glavni odvodni kanal "cloaca maxima" i danas
imponira svojom veličinom i tehničkom izvedbom. Rim je također imao i 1000 javnih
kupališta (terme) koja su osim održavanja čistoće tijela imala zadatak jačanja tijela i
otpornosti, a i liječenja (Mens sana in corpore sano). Rim je postavio državnu kontrolu
nad opskrbom hranom (nadzor tržnica i državne žitnice), a karakteristika tadašnjih
propisa o namirnicama je da su oni usmjereni zaštiti potrošača od prijevare (patvorenja) a
manje zaštiti zdravlja.

Iako to ne bismo mogli nazvati industrijskim zagađenjem, čak i u antičko doba

mjesta proizvodnje i prerade bila su izvorom onečišćenja okoliša. Dobar primjer je

4
onečišćenje olovom uokolo talionica i užasan smrad i zagađena voda u okolici kožarskih
pogona. Budući su pogoni bili mali, tehnologija obrtnička , a dimnjaka nije bilo,
zagađenja su bila ograničena na najbliži okoliš, a zdravstveno ugroženi su bili jedino
radnici u pogonu zbog njihove intenzivne izloženosti opasnim tvarima na radilištu.

SREDNJI VIJEK

Propašću Rimskog carstva počinju propadati i tekovine antičke kulture i

civilizacije, što se neminovno odražava i na općoj, individualnoj i komunalnoj higijeni
kasnijih stoljeća. Brzo propadaju građevine koje su služile održavanju higijene, a još brže
padaju u zaborav higijenski običaji i navike. U to doba počinje urbanizacija
srednjevijekovnih europskih gradova. Seosko stanovništvo u grad sa sobom donosi
seoske higijenske navike - smeće I različita nečist bacali su se kroz prozor na ulice koje
su bile prljave, često su nasred ulice ležale i strvine, a blato je sezalo do koljena.
Stambeni su prostori bili prenatrpani, nehigijenski, bez dovoljno zraka i svjetla. U
gradovima je veća briga bila posvećena obrambenim zidinama nego sanitarnim
uređajima. U takovim uvjetima česte su bile dugotrajne i strašne epidemije, protiv kojih
je borba bila bezuspješna, a radilo se o varioli, malariji , pjegavcu i poglavito kugi, čije
su epidemije bile tako strašne da su ugrožavale opstanak čitavih naroda. Najstrašnije su
bile Justinijanova kuga u VI stoljeću i "crna smrt" koja je 1332 započela u Indiji a 1347
stigla u Europu, gdje je harala 7 godina, a od nje je stradalo ukupno 50 milijuna ljudi od
čega 25 milijuna samo u Europi.
U takovu ozračju sredinom Srednjeg vijeka počinju se javljati organizirani napori
zajednice za osiguranje javne higijene i očuvanje zdravlja. Kao zakonski okvir
provođenja mjera, odnosno instrument risile javljaju se sanitarni propisi, a njihovo
provođenje nadziru liječnici. Najstariji poznati sanitarni propisi izdani su 1104 godine u
Augsburgu a odnose se na prodaju namirnica, na čistoću ulica i na gradnju kuća.

Ovdje treba istaći neospornu činjenicu da je na području Hrvatske (poglavito

Dalmacija i otoci) u vrijeme higijenski poraznih uvjeta srednjevijekovnih europskih
gradova i komuna, već vrlo rano postoje statuti i normativi koji apeliraju na čistoću, na
držanje životinja izvan gradskih zidina, na zabranu bacanja smeća na ulice. Njima se
zabranjuje onečišćavanje zraka truležom, strvinama i leševima, zagađivanje rijeka i
bunara iz kojih se pije voda, zabranjuje se patvorenje namirnica i prodaja otrova. Slični
propisi javljaju se u to isto vrijeme u Italiji a kasnije i drugdje.
Iako se o uzrocima zaraznih bolesti nije znalo puno više nego u vrijeme
Hipokrata, te isto tako iako su mjere izolacije bolesnika poznate još iz biblijskih vremena
(biblijski opis mjera izolacije gubavaca), nesumnjivo najveći praktičan uspjeh medicine
Srednjega vijeka je dubrovačka karantena, uvedena odlukom Velikog gradskog vijeća
27. srpnja 1377.
U Srednjem vijeku stvaraju se obrtnički cehovi koji pored drugih svojih funkcija
imaju svoju ulogu u ostvarivanju kontrole i nadzora nad poštenjem i čašću svojih
članova I kakvoćom njihovih proizvoda, što ima poseban značaj za osiguranje kvalitetnih
i neškodljivih prehrambenih proizvoda, a sastavljani su i propisi za prevenciju

5
patvorenja namirnica. Tako je u Francuskoj 1268. g. nastala "Livre des Matiers" ili
Knjiga obrtničkih zanimanja u kojoj se u dijelu koji govori o zaštiti interesa i zdravlja
potrošača kaže da : pekari, gostioničari i pivari, mesari, kuhari i trgovci voćem i povrćem
podliježu određenim proizvodnim trgovačkim propisima te da se "sve što može štetiti
zdravlju, sve što može dovesti do obmane i krivotvorenja mora spriječiti ili suzbiti".U
knjizi je dat primjer zabrane uporabe šafrana u pripremi tjestenine jer bi se mogao
stvoriti dojam da su upotrijebljene jaja, ili bi on mogao prikriti slabije stanje ili
pokvarenost. Za prekršaje se nameću kazne koje su uključivale globe, konfiskacije,
izbacivanje iz ceha ili tjelesne kazne. Za vrijeme vladavine Louisa XI , prodavača
maslaca koji je prodavao maslac koji sadrži bijelu repu, kamenje druge stvari izlagalo se
"lijepoj velikoj vatri" dok mu se njegov maslac od vrućine ne rastopi na glavi. Isto tako
"svakom čovjeku koji prodaje razvodnjeno mlijeko neka se u grlo stavi lijevak i
razvodnjeno mlijeko u njega ulijeva dok liječnik ili brijač ne objavi da je čovjek u
životnoj opasnosti. Prodavača pokvarenih jaja vezalo se na gradskom trgu i prolaznici su
ga mogli gađati tim istim jajima.

Temelje moderne epidemiologije postavio je u XVI stoljeću liječnik iz Verone

Girolamo Fracastoro, svojim epohalnim djelom "De contagione et contagiosis morbis"
ili O zarazi i zaraznim bolestima, u kojoj je opovrgnuta teorija o mijazmama i dokazano
da se bolesti prenose klicama (seminaria contagiorum) i to na tri načina : izravnim
kontaktom, zaraženim predmetima i na udaljenost, bez dodira. Nijemac Johan Peter
Frank proslavio se velikim djelom u 6 svezaka "system einer vollstandig medicinishen
Polizey" U tom važnom djelu obrađena su sva pitanja javnoga zdravstva onoga doba.
Frank je u svom djelu analizirao sve faktore koji utječu na zdravlje čovjeka.
Naglašava da je država dužna brinuti se o zdravlju svojih građana, ali ne kada
izbije epidemija, nego ona treba nadzirati javnu higijenu prije, na način da se spriječi
izbijanje bolesti. Za pravilno provođenje toga potrebno je medicinsko zakonodavstvo a
po potrebi i mjere prisile koje provodi medicinska policija.

Još jedan doprinos našega kraja sprječavanju širenja zaraznih bolesti trgovačkim
putovima su Splitska skela i Sanitarni kordon Vojne krajine koji predstavljaju sanitarni
zid između Otomanskog istoka i Kršćanskog zapada, u kojima se postupcima sanitarne
kontrole, karantene i raskuživanja robe octom ili vapnom sprječavao prijenos kuge i
kolere s istoka na zapad.

6
DOBA INDUSTRIJALIZACIJE

U građansko društvo medicina ulazi s bogatom baštinom Fracastora, Plenčića

(utemeljitelj mikrobiologije) i s pobjedom nad jednom od najopakijih zaraznih bolesti
(variola) koja je pobjeđena zahvaljujući Jennerovom otkriću vakcinacije.

U vrijeme snažne industrijalizacije gradovi su , zbog velike potrebe za radnom

snagom, odnosno doseljavanja, nastajali i rasli preko noći. Stanovalo se u uvijetima
stiješnjenosti i prenapučenosti, a higijena je bila krajnje loša, uz stalne epidemije
tuberkuloze, skarlatine, tifusa i velikih boginja. Proizvodnja u industrijskim razmjerima
rezultirala je do tada neviđenim zagađivanjem okoliša (uglavnom kao posljedica
energetskih potreba tadašnjih tehnoloških procesa), a i radni uvjeti su bili loši, s visokim
lokalnim koncentracijama kontaminanata, a sakaćenje, profesionalne bolesti i smrt nisu
bili rijetkost. U takovu okruženju 1830. godine buknula je u Europi prva epidemija
kolere poslije koje se ponovo počelo intenzivnije raditi na higijenskim mjerama, gradovi
su asanirani i počelo se raditi na izgradnji vodovoda i kanalizacije. Mada prisutni svuda u
Europi ti problemi bili su najizraženiji u Engleskoj, pa stoga ne čudi da je upravo tamo
nastao intenzivan sanitarni pokret. Godine 1848. donesen je "Public Health Act" ili zakon
o javnom zdravstvu, temeljem kojeg je postavljena sanitarna legislativa, osnovani su
Glavni ured za javno zdravstvo i lokalni uredi u kojima djeluju sanitarni inspektori i
referenti za zdravstvo čiji je zadatak praćenje provođenja standarda i poboljšanja.
Zakonodavstvo je bilo usmjereno poglavito na osiguranje zdrave vode za piće i
javnozdravstvenim problemima vezanim uz zarazne bolesti. U to vrijeme malo se znalo o
problemima kemijskog zagađenja okoliša i izloženosti čovjeka kemijskim rizicima na
radnom mjestu i iz okoliša (začudo, jer je razumijevanje učinaka izloženosti otrovima
radi namjernih smrtonosnih trovanja bilo razvijeno). Iz tih razloga. kao i zbog zaštite
interesa kapitala i prisutnosti drugih, očitijih problema, industrijsko zagađenje ne postaje
tada predmet javnog zdravstva.

Kako je industrijalizacijom sve veći broj ljudi bio prisiljen s proizvodnje vlastite
hrane preći na kupnju namirnica, javila se potreba za zakonskim reguliranjem pitanja
zdravstvene ispravnosti i kakvoće namirnica. Tako je u Engleskoj 1860 godine donesen
Zakon o prevenciji patvorenja hrane i pića kao prvi sveobuhvatni zakon o namirnicama
na Svijetu koji čak postavlja instituciju javnog analitičara namirnica, čija je dužnost
"ispitati čistoću artikla hrane i pića i točnog opsega patvorenja".

Generatori daljnjeg razvoja higijene bili su novonastali Higijenski instituti koji

svoju djelatnost baziraju na znanstvenim spoznajama toga doba, poglavito bakteriologije
i serologije (Pasteur, Koch, itd), a isto tako i na nauci o ekonomskim i socijalnim
uzrocima bolesti koje su razvili neki napredni liječnici (Chadwik, Smith, Wirchow) na
zasadama Franka o vezi između ekonomskog stanja, naobrazbe, kulture i zdravlja. Tako

7
je 1866. osnovan Higijenski institut u Munchenu na čelu s Max von Pettenkoferom,
osnivačem moderne eksperimentalne higijene. Ubrzo se osnivaju i Higijenski institut u
Berlinu (vodi ga R. Koch), i Pasteurov institut u Parizu.

NOVO DOBA

U XX stoljeću dolazi do bitnih pomaka u industrijskoj tehnologiji, razvoju

organske kemije, nastaje industrija gume, otapala, plastike i pesticida (1939. DDT - Paul
Muller). Mnoge od novih kemikalija (poglavito klorni spojevi) su teško razgradive i
stoga tvrdokorno prisutne u okolišu. Generalni stav je bio da razvoj nužno sa sobom
donosi izvjesnu količinu zagađenja, što je dovelo do devastacije okoliša u čemu je
prednjačila Europa. Sredinom stoljeća zbog opravdane rastuće zabrinutosti za kakvoću
okoliša i zdravlje ljudi započele su intenzivne međunarodne aktivnosti na polju
sprječavanja daljnje devastacije okoliša i zaštite zdravlja pod okriljem raznih
međunarodnih organizacija, poglavito Ujedinjenih nacija i Svjetske zdravstvene
organizacije.

Tako su se kroz povijest mijenjali dominirajući čimbenici koji su ugrožavali

zdravlje, mijenjale su se bolesti kao posljedica djelovanja tih čimbenika, a sukladno tome
mijenjale su se i mjere prevencije i suzbijanja bolesti. Sukladno sadržaju tih mjera
mijenjaju se i struke koje ih provode. U prošlosti dominiraju loši higijenski uvjeti, i
tada su probleme rješavali liječnici na medicinskom nivou.

Kasnije počinju dominirati izloženost kemijskim zagađenjima, izloženost

nepovoljnim čimbenicima radnog mjesta i psihosocijalni čimbenici životnog okoliša, pa
struka postaje multidisciplinarna, kao i nivo rješavanja problema - medicinski, tehnički,
inžinjerski i upravni. Istovremeno onečišćenja nisu više lokalne prirode, nego se šire,
postaju prekogranična, regionalna itd, a problemi (posljedice) globalne.

Neograničeno korištenje prirodnih resursa i pretjerano industrijsko onečišćenje I

proizvodnja otpada dovele su Svijet u najveću ekološku krizu u povijesti i do globalnih ih
promjena habitata , odnosno narušavanja Zemljine biofizičke ravnoteže, što donosi sa
sobom i nove zdravstvene rizike : uništenje ozonskog omotača (štetni učinci UV
zračenja, učinak staklenika (globalno zatopljenje s brojnim i teškim negativnim
zdravstvenim učincima ), deforestacija i dezertifikacija, smanjenje biološke raznolikosti,
prekogranična onečišćenja, kisele kiše itd. Ovi rizici za zdravlje nas i budućih generacija
stavljaju pred stručnjake koji se bave ovim područjem nove izazove.

Danas se , kao što je na početku rečeno čimbenicima okoliša i njihovim utjecajem

na zdravlje bavi grana medicine koja se u nas zove zdravstvena ekologija, premda se u
drugim dijelovima svijeta isti taj predmet zove drugačije, odnosno postoji uzajamno
zamjenjivi termin - higijena, sanitacija ili međunarodno prihvaćen naziv - okolišno
zdravlje (od engl. environmental health).

Zdravstvenu ekologiju treba promatrati kao jednu od žbica u zaštitnom kišobranu

javnog zdravstva, odnosno kao jedan dio organiziranih napora države za očuvanje

8
zdravlja i spriječavanje bolesti koji se prožima i isprepliće s ostalim dijelovima . Ostale
žbice zaštitnog kišobrana su: epidemiologija zaraznih i kroničnih masovnih bolesti,
promocija zdravlja, medicina rada, zdravstvena statistika, toksikologija, itd. Premda i
sama može biti podijeljena na više područja , bilo prema tipu čimbenika ili opasnosti
(biološki, kemijski itd.) ili prema vrsti medija preko kojeg čimbenici okoliša dolaze u
dodir s čovjekom (zrak, voda , hrana, itd), dakle i sama multidisciplinarna, treba je
promatrati kao jedan od elemenata koji se isprepliću unutar širokog područja javnoga
zdravstva.

9
II PRIRODA ČIMBENIKA OKOLIŠA I NJIHOV UTJECAJ NA ZDRAVLJE

Definiranje opasnosti i rizika

U zaštiti zdravlja pučanstva temeljno je procijeniti kakav utjecaj na njega imaju

pojedini čimbenici okoliša (opasnosti ili štetnosti). Već postoje razvijeni koncepti i
metode za procjenu zdravstvenog rizika vezano uz čimbenike okoliša. Prije nego što se
prijeđe na raspravu o procjeni rizika odnosno o procjenjivanju i uklanjanju opasnosti po
zdravlje, važno je razumjeti definiciju opasnosti i štetnosti i upoznati se s nekim
različitim primjerima iste. To je namjera ovog poglavlja.
Opasnost je definirana kao čimbenik ili izloženost koja može negativno utjecati
na zdravlje. To je u svojoj osnovi izvor opasnosti odnosno kvalitativan termin koji nam
izražava sposobnost agensa iz okoliša da našteti zdravlju pojedinca, ako je razina
izloženosti dovoljno visoka i /ili ako su zadovoljeni drugi uvjeti.
Rizik je definiran kao vjerojatnost da će se događaj ostvariti, odnosno da će se pojedinac
razbolijeti ili umrijeti unutar zadanog vremenskog perioda. To je kvantitativno izražena
mogućnost da će doći do utjecaja na zdravlje nakon izloženosti pojedinca čimbeniku
rizika.

Vrste čimbenika okoliša

Opasnosti iz okoliša koje imaju direktni utjecaj na zdravlje ljudi mogu proizići iz
prirodnih i iz antropogenih (od čovjeka napravljenih) izvora. Uključuju biološke
čimbenike (npr. bakterije, virusi i ostali patogeni organizmi); kemijske čimbenike (npr.
anorganske supstancije kao trovanje metalom, zagađenje zraka i organske supstancije kao
otapala i pesticidi) i fizikalne čimbenike (npr. zračenje, temperatura i buka).
Biomehanički čimbenici okoliša (npr. motorna vozila, sportske, kućne, poljoprivredne i
ozljede na radnom mjestu) i psihosocijalni čimbenici (stresna stanja, diskriminacija na
poslu, utjecaj socijalnih promjena, "marginalizacija", nezaposlenost) mogu isto tako
oštetiti zdravlje.
Široko gledajući čimbenici okoliša uključuju prenapučenost, loše higijenske uvjete i
primjenu pesticida za suzbijanje prenosnika zaraze (virusa, bakterija, insekata i parazita)
koja je imala značajan utjecaj na smanjenje pojavnost bolesti. Opasnosti iz okoliša
(čimbenike okoliša) možemo prikazati na različite načine. S obzirom na prirodu
opasnosti dijelimo ih na biološke, kemijske, fizikalne, biomehaničke ili psihosocijalne, a
svaku od tih možemo i nadalje podijeliti, npr. biološke se dijele na virusne, bakterijske,
parazitske itd.
Dodatno, analiza ili prikaz utjecaja čimbenika okoliša na zdravlje može se vršiti preko
puteva izloženosti (zraka, vode, zemlje) i alternativnim pristupom gdje se fokusiramo na
ambijent gdje se izloženost čimbeniku događa (u kući, na poslu, u školi, bolnici, u
zajednici).
Klasičnim pristupom proučavanju utjecaja na zdravlje mikrobiolozi proučavaju biološke
opasnosti, toksikolozi raspravljaju o kemijskim učincima na zdravlje; fizičari naučavaju o
štetnosti zračenja za ljude; ergonomi objašnjavaju biomehaničke opasnosti, a psiholozi
psihološke.

10
 S druge strane, javnozdravstveni pristup se više fokusira na put izloženosti kao npr.
zagađenost zraka, vode, hrane i rizičnog otpada. Kako bi se čimbenici okoliša stavili u
odnos s ekonomskim napretkom isti se mogu opisivati i sa stajališta poljoprivrede,
industrije i energetike itd.

KEMIJSKI ČIMBENICI

Oko deset milijuna kemijskih spojeva je sintetizirano u laboratorijima od početka

20. stoljeća. Približno 1% ovih spojeva se koristi u komercijalne svrhe (10000 organskih
i anorganskih spojeva). Ne postoji područje ljudskog djelovanja koje ne koristi kemijske
proizvode, a mnogi od njih su zaista donijeli korist ljudskom društvu. Sve kemikalije su
u određenoj mjeri toksične, s tim da je zdravstveni rizik ovisan o s jedne strane
toksičnosti kemikalije, a s druge strane o opsegu izloženosti čovjeka. Većina kemikalija
je neadekvatno testirana na toksičnost. Nacionalno istraživačko vijeće SAD ima dovoljno
znanstvenih informacija za adekvatnu procjenu otrovnosti za manje od 2% komercijalnih
kemikalija, dok za samo 14% kemikalija ima djelomično saznanje o opasnostima za
zdravlje. Neke međunarodni agencije nastoje poboljšati ovu situaciju. 1976. godine je
UNEP uspostavio međunarodni registar potencijalnih toksičnih kemikalija (IRPTC)
obuhvaćajući podatke za više od 800 kemikalija. Većina kemikalija je jednostavnim
načinom testirana na toksičnost, a nacionalne regulative o kemikalijama pokrivaju preko
8000 supstancija. U 1980. godini SZO i UNEP su osnovali međunarodni program za
sigurnost kemikalija (IPCS), za procjenu rizika od kemikalija za zdravlje čovjeka i
okoliš. Podaci su objavljeni u više časopisa dostupnih svim zemljama članicama UN i
WHO.
Za kemijske supstance je važno razlikovati opasnost i rizik od termina toksičnosti.
Toksičnost supstancije je definirana kao njezino svojstvo koje uzrokuje oštećenje u
živom organizmu (osobi, životinji ili biljci). Visoko toksična supstancija će oštetiti
organizam, čak i ako je u maloj količini prisutna u tijelu. Supstancija niske toksičnosti
neće izazvati učinak osim ako je prisutna u velikoj količini. Osim same toksičnosti
odnosno otrovnosti kemikalije, da bi moglo nastupiti oštećenje potrebno je da čovjek
dođe u dodir s njom, odnosno da joj bude izložen. Kemikalije koje se koriste u potpuno
zatvorenim procesima ne moraju imati realni rizik po zdravlje.
Za identifikaciju i kategorizaciju opasnosti od kemikalija potrebna su znanja o:
1. njihovim fizikalnim i kemijskim svojstvima
2. načinima ulaza u organizam
3. njihovoj raspodjeli i metabolizmu
4. učincima koje ostavljaju na tijelu.

Podjela kemikalija i njihovi učinci

11
Postoji brojčani sustav klasifikacije kemikalija - CAS brojevi. Korisna je klasifikacija
kemikalija s dva osnovna razreda: anorganske kemikalije (koje sadrže nešto ugljikovih
atoma) i organske kemikalije (čija se struktura temelji na ugljikovim atomima).
1) Anorganske supstancije:
halogeni uključuju fluor, klor, brom, jod. Kod standardne temperature i tlaka fluor i klor
su plinovi; brom je tekućina, a jod je u krutom stanju. U dodiru s vodom ili vlagom
kiseline proizvode reakcije koje iritiraju tkivo. Primarni simptom inhaliranja halogena
(isključujući organohalogena) je iritacija respiratornog trakta koja ovisi o koncentraciji.
Učinak halogeniranih ugljikovodika na depleciju ozonskog omotača je od velike važnosti
za okoliš i zdravlje.

Alkalni materijali uključuju amonijak, kalcijev hidroksid, kalcijev oksid, kalijev

hidroksid, natrijev karbonat, natrijev hidroksid i druge. Oni uzrokuju lokalnu reakciju na
tkivu poput iritacije kože, očiju i repiratornog trakta.
Anorganski spojevi su i spojevi kisika i dušika. Njihova toksična svojstva znatno
variraju. Npr. ozon (O3) je vrlo nadražujući na svim mukoznim sluznicama očiju, nosa i
usta, dok je dušikov oksid slabi narkotik, a dušikov dioksid je srednje jaki iritans.
Metali u tragovima kao kadmij, krom, bakar, olovo, mangan, živa, nikal i arsen su
toksični i perzistiraju u okolini. Od navedenih krom, bakar i mangan su "esencijalni
metali" i kao takvi su potrebni živućim organizmima. Nikal je esencijalan za neke
bakterije i biljke. Kad se izbace iz živućih organizama metali u tragovima, ono što se
dogodi ovisi o fizikalnoj i kemijskoj formi metala i vrsti samog organizma. Npr.
mikroorganizmi konvertiraju živin ion (Hg+) u metil živu (HgCH4) koja se otapa u
mastima, zatim se kao takva akumulira u ribi i ulazi u čovjekov hranidbeni lanac
(neurotoksična je). Slično tome, neke forme organskog olova (metilni i etilni derivati -
tetraetilno olovo) su topive u organskim otapalima. Oni se obično koriste kao
antidetonatori - primjese benzinu. Olovne smjese su neurotoksične, pa se njihovo
korištenje potpuno izbacilo u mnogim zemljama. Akutna izloženost olovu je rijetka ali se
može dešavati. Primjeri za to su: igranje djece na igralištima zagađenim od talionica
olovnih baterija koje se recikliraju. Na taj način olovo u tlu može dosegnuti visoku razinu
koncentracije, a djeca često jedu zemlju što se naziva "pica" i na taj način mogu unijeti
olovo u svoj organizam.

Organski spojevi

Alifatski ugljikovodici ili parafini (osnovna formula CnH(2n+2)) dolaze skoro isključivo
iz nafte i smatraju se zasićeni. Ti ugljikovodici uključuju (u nizu od najmanje molekule
do najveće) metan, etan, propan, butan, pentan, heksan, heptan i oktan i druge). Metan i
etan su plinovi i biološki su relativno inertni, dok su viši ugljikovodici od etana (propan,
butan itd) depresori SŽS. Također iritabilnost mukoznih membrana raste od pentana
prema oktanu.
Postoje olefini ili nezasićeni ugljikovodici .(Takve molekule imaju jedan ili više
dvostrukih veza među molekulama koje se potencijalno mogu "cijepati" tako da se
vodikovi atomi mogu vezati na molekulu, oni su na taj način nesaturirani s vodikovim
atomima, a njihova osnovna formula je CnH2n ). Ovi ugljikovodici su formirani kao

12
nusprodukti prerade nafte. Specifično nezasićeni alifatski ugljikovodici uključuju etilene,
propilene i izoprene.
Zasićeni i nezasićeni ugljikovodici mogu postojati u tekućem obliku aliciklički
(prstenasti) npr. cikloheksan, metilcikloheksan i terpentin. Ovdje je lanac ugljikovodika
kružno savinut tako da je zadnja molekula ugljikovodika pripojena prvoj u formi prstena.
Općenito, što je duži ugljikov lanac (bilo zasićeni, nezasićeni ili kružni) više je topiv u
lipidima (mastima). Nezasićeni ugljikovodici su reaktivniji i obično toksičniji od
zasićenih.
Aromatski ugljikovodici sadrže jedan ili više benzenskih prstenova. Benzenski prsten je
kompleksna molekula. Bazično je to prsten od šest ugljika, odnosno ugljikovodika sa
naizmjenično raspoređenom jednostrukom ili dvostrukom vezom.
Primjeri aromatskih spojeva su benzen, toluen, stiren, naftalen. Aromatski ugljikovodici
djeluju kao glavni iritansi mukoznih membrana i izazivaju depresiju SŽS. Osim toga,
neki su naročito toksični i imaju karcinogena svojstva. Npr. dugo je poznata toksičnost
benzena na hematopoetski sustav (krv), a i njegova mogućnost da prouzroči leukemiju.
Uglavnom, možemo reći da više benzenskih prstenova u molekuli, uzrokuju manju
topivost molekule i produljenje perzistiranja molekule u okolišu (ne može se lako cijepati
na atome).
Radi posljednja dva razloga, te kemikalije su kancerogene i ekotoksične.
Molekule koje su slične strukture estrogenim hormonima mogu djelovati slično tim
hormonima, pa ih nazivamo endokrini disruptori. Vjeruje se da se takvo djelovanje
kemikalija javlja zbog prostorne sličnosti rasporeda atoma u molekuli između toksičnog i
endogenog estrogena.
Halogenirani ugljikovodici (npr. ugljikovodici s barem jednim atomom pripojenim iz
"halogene grupe" atoma (fluor, klor ili jod) su među najčešće korištenim kemikalijama u
industriji. To su metilklorid, metilenklorid, kloroform, ugljikov tetraklorid. Mnoge
kemikalije iz te grupe se na veliko primjenjuju u komercijalne svrhe (kemijsko čišćenje)
ili kao industrijska otapala (trikloretilen). Općenito, što su više spojevi klorirani i što je
veća molekula, slabije se rastvaraju i zato ostaju duže prisutni u okolišu.
Klorirani ciklički ugljikovodici (npr. organoklorni pesticidi) su teški onečišćivaći
okoliša, jer dugo perzistiraju, akumuliraju se i uništavaju prirodu. Nadalje, radi
perzistencije u okolišu bioakumulacije i izlučivanja majčinim i životinjskim mlijekom
ovi spojevi predstavljaju visoki rizik za djecu. Znaci otrovanja nakon izloženosti
organoklornim spojevima (poliklorirani bifenili, dioksni i dibenzofurani) su promjene
SŽS, zastoj u mentalnom razvoju djece, supresija imunološkog sustava i trajni kožni osip
nazvan "klorakne".

Alkoholi su ugljikovodici u kojima su atomi barem jednog ili više vodika zamijenjeni
hidroksilnom skupinom (molekula sastavljena od kisika i vodika). Specifični alkoholi
uključuju metanol, etanol, propanol itd., a toksični su za neke organe, posebno SŽS.
Isto tako dugotrajni učinci uzimanja metanola su zamagljeni pogled i krajnje sljepoća.
Viša molekularna masa molekule alkohola može prouzrokovati dermatitis.

Glikoli i derivati kao što je etilen glikol imaju dva atoma vodika zamjenjena
hidroksilnom skupinom. Koriste se kao sredstva za odleđivanje i kod ljudi uzrokuju
kožne i anestetičke učinke.

13
Postojani organski onečišćivači (POO)

Postojani organski onečišćivači tvore grupu kemikalija od velike važnosti za okoliš. To

su organski spojevi razgranatih ili zatvorenih lanaca, često jako kloriranih, biološki
otpornih, kemijski i fotolitički teško rastvorljivih. Prema tome POO zagađivači
preživljavaju više godina u okolišu. Topivi su u mastima, akumuliraju se putem
prehrambenog lanca i često su toksični. Djelovanje na zdravlje može imati za posljedicu
uznemirenost, smetnje imunološkog i živčanog sustava, ili porast rizika od nekih
karcinoma. POO uključuju i prvu generaciju organoklornih pesticida (klordane, DDT,
heptaklor, mirex i toxafen); polinuklearni aromatski spojevi kao što su pireni i antraceni
se dobivaju kao produkti pri sagorjevanju ugljena ili nafte; dioksini i furani su
nusprodukti nekih kemijskih procesa nastali sagorjevanjem/spaljivanjem; i poliklorirani
bifenili (PCB's) su se proizvodili na veliko kao dielektrični i hidraulični vidiči.

Putovi izloženosti

Kemikalije mogu biti oslobođene u okoliš na razne načine. To obuhvaća prirodno

prisutne kemikalije oslobođene u doba prirodnih geoloških procesa, pri iskopavanju ruda
i vađenju mulja ili pak ispuštanje otpada iz mnogih industrijskih, poljoprivrednih,
kućanskih i drugih izvora. Kemijski zagađivači se mogu oslobađati u okoliš prilikom
nenamjernih otpuštanja kemikalija, za vrijeme proizvodnje, uskladištavanja i transporta
proizvoda. Zrak, tlo, slatke vode i oceani su podložni kemijskom zagađivanju.
Zagađivanje hrane obuhvaća apsorpciju kemijskih ostataka u hranidbeni lanac biljke ili
životinje koja se uzgaja, isto kao i neadekvatno korištenje kemikalija u procesu same
proizvodnje hrane. Prirodni toksini (aflatoksini, okratoksini) su uzrok raznim bolestima i
mogu biti kancerogeni.
Glavni putevi izloženosti kemikalijama su: udisanje, uzimanje - ingestija,
apsorpcija kroz kožu, preko očiju i placentarni prijenos od majke na fetus itd. Uz
izloženost kemikalijama na radnom mjestu, koja je uvijek veća nego u okolišu,
najznačajniji problem je ingestija putem hrane i vode.

Metabolizam i raspodjela u organizmu

Kad jednom kemikalija uđe u tijelo može biti metabolizirana, izlučena ili
akumulirana. Apsorpcija je obično najbrža kroz pluća, nešto je manja kroz probavni trakt
i najsporija je kroz kožu. Izloženost česticama tvari česta je u industrijskom okruženju,
gdje se javljaju bolesti kao: silikoza (restrikcija i opstrukcija pluća) koja je nastala
udisanjem kristalića silicija ; azbestoza (upala/fibroza pluća) je posljedica inhalacija
azbestnih vlakanaca. Rak pluća u radnom okolišu mogu izazvati azbest, nikal, oksidi i
sulfidi, spojevi kroma i arsen trioksid. Potreban je visok stupanj izloženosti na duže
vrijeme za razvoj ovih kroničnih bolesti (obično desetak godina). Nadalje, izgleda da
postoji veza između porasta mortaliteta od raka pluća, kardiopulmonalnih i drugih

14
respiratornih bolesti sa pojavom zagađenosti zraka česticama (prašinom) promjera
manjeg ili jednakog 10nm (PM 10 frakcija).
Jednom apsorbirana kemikalija kroz pluća, kožu i želudac, uđe direktno u krvotok
i brzo se širi tijelom ne mijenjajući formu. Kemikalije apsorbirane kroz želudac i crijevo
ulaze krvlju u jetru (hepatičkim portalnim sustavom), gdje se brojnim reakcijama
mijenjaju. Taj proces promjene u jetri se naziva biotransformacija.
Biotransformacija se dijeli u dvije faze. U prvoj fazi reakcije dovode do promjene
kemikalije, tako da se metaboliziraju (raspadnu se ili promijene), a u drugoj fazi
događaju se reakcije kemikalija s enzimima. Glavno obilježje bitransformacije je
zamjena hidrofobnog dijela spoja (ne voli vodu) sa hidrofilnim dijelom (koji voli vodu i
topljiv je u njoj).
Produkti biotransformacije su općenito više topivi u vodi, nego kemikalije
iz kojih su dobiveni, tako da se lakše eliminiraju putem urina ili žući. Kemikalije koje su
topive u mastima imaju tendenciju nakupljanja u tkivu i mlijeku, ako se ne konvertiraju u
ekskrecijsku formu. Neki konjugati se bakterijama mogu cijepati na komponente u
crijevu, odakle se zatim reapsorbiraju i ponovo ulaze u reakcije. Supstancije topive u
vodi (i ioni) ulaze direktno u krvnu cirkulaciju i mogu izaći izdahnutim zrakom iz pluća
(ako se brzo evaporiraju), urinom kroz bubrege (ultrafiltracijom) i/ili aktivnom
sekrecijom u drugim izlučevinama kao što su: suze, slina, mlijeko ili znoj. Visoko
lipofilne i metabolički stabilne supstancije nakupljaju se u masnom tkivu. Ako se ta mast
mobilizira pod stresnim uvjetima (naglo mršavljenje), supstancije se vraćaju u krv i
uzrokuju akutnu intoksikaciju.

Tipovi toksičnosti

Toksičnost je prethodno definirana kao svojstvo izazivanja štetnog učinka

kemikalija na ciljni organ. Sistemska toksičnost se može označiti kao učinak širokog
raspona koji uzrokuje sistemsko pogoršanje funkcija cijelog organizma. Neki otrovi
djeluju na određene organe kao na jetru, živčani sustav itd. Oni mogu pokrenuti
alergijske bolesti, mijenjajući imunološki sustav ili rade promjenu genetskog koda
stanice (DNA) što uzrokuje rak ili kongenitalne anomalije.

Glavni tipovi učinaka na zdravlje koji su uzrokovani toksičnim supstancijama

1. Sistemska toksičnost
Toksični učinci trovanja opasnim kemikalijama su brojni i promjenjivi. Primjer za
sistemsku intoksikaciju su ozbiljna, ponekad fatalna, trovanja koja se javljaju kod
kontakata s određenim organofosfornim pesticidima (paration), uzimanja velikih doza
lijeka skupine trankvilizatora i udisanja organskih otapala.
2. Toksičnost za organ
Određene kemikalije imaju specifični ciljni organ (oni oštećuju neke organe radije od
drugih) često zbog biotransformacije ili biokoncentracije. Put izloženosti isto tako može
biti odgovoran za oštećenje specifičnih organa.

15
2.1. Toksičnost za jetru
Najviše kemikalija se metabolizira u jetri, stoga jetra biva ciljni organ za većinu
kemikalija. Organska otapala (kloroform, etanol), neki metali u tragovima (bakar,
kadmij) i neki lijekovi često uzrokuju velika oštećenja jetre kao masnu infiltraciju,
nekroze, fibroze i strukturalna oštećenja.

2.2. Toksičnost za bubrege

Mnogi ksenobiotici se uklanjaju glomerularnom filtracijom i tubularnom ekskrecijom,
dok se esencijalni elementi resorbiraju u tubulima. Kemikalije koje su toksične za bubreg
uključuju metale (živa, kadmij i olovo) i lijekove (sulfonamide).

2.3. Toksičnost na kožu

Kožni osip je zajednička reakcija koju uzrokuju kemikalije. Alergijske reakcije se mogu
pojaviti u osjetljivih osoba, a iritaciju kože može zadobiti bilo koja osoba izložena
raznim iritabilnim supstancijama. Neke kemikalije izazivaju karakteristične reakcije
kože, kao npr. klorakne kod trovanja polikloriranim bifenilima izloženih osoba.

2.4. Toksičnost na živčani sustav (neurotoksičnost kemikalija)

Većina kemijskih supstancija napada centralni ili periferni živčani sustav. Funkcionalna
ili organska promjena neurotransmitera uzrokuje simptome ekscitacije ili paralizu
(organofosfati, organski spojevi klora, metali itd.).

2.5. Toksičnost na imunološki sustav

Funkcija imunološkog sustava je a) nespecifični mehanizam obrane protiv agensa na koji
ne postoji prethodna senzibilizacija i b) specifičan mehanizam usmjeren protiv
specifičnog agensa na koji je organizam već prethodno senzibiliziran. Tijelo se brani
protiv virusa i bakterija vrlo složenim mehanizmima, a izloženost nekim kemikalijama
oslabljuje te mehanizme.

3. Učinci na reproduktivne organe i mentalni razvoj

Razne toksične kemikalije imaju učinke na muški i ženski reproduktivni sustav. One
mogu ostaviti trag na fertilitet, seksualne funkcije i libido, a mogu imati štetni učinak i na
fetus. Ovdje se misli na abnormalnosti gena koja su nastala na fetusu prije rođenja, a
interferiraju s normalnim razvojem. Ta oštećenja uključuju oštećenja gena, kongenitalne
malformacije, greške u rastu i razvoju, nisku porođajnu težinu, pobačaj itd. Povezanost
toksičnosti kemikalija i zdravstvenih problema reprodukcije danas je nedovoljno poznata.

16
4. Toksičnost kemikalija na gene
Kemijski, fizikalni i biološki agensi su u interakciji sa strukturom i funkcijom DNA, tako
da je mijenjaju. Tako može nastati mutacija gena (promjena u slijedu baza - zamjena,
ispadanje), promjena kromosoma (strukturna i numerička) i/ili rekombinacija gena.

Genotoksični učinci igraju ulogu u :

- karcinogenezi i formiranju tumora
- nasljednim genetskim bolestima i malformacijma
- sklonosti somatskim bolestima kao u aterosklerozi, dijabetesu itd.

Karcinogeneza

Nastanak karcinoma je posljedica mnogobrojnih genetskih i negenetskih događaja

koji dovode do nekontrolirane proliferacije stanica. Iako ih je teško odjeliti, dva su
osnovna tipa karcinogenih tvari:
1. agensi koji primarno reagiraju sa DNA i
2. agensi koji djeluju kroz negenetske mehanizme.
U stvarnosti karcinogeneza je složeni proces koji sadrži nekoliko stadija među kojima
genostoksičnost i mehanizmi negenetske toksičnosti imaju svoje mjesto. Karcinogeneza
je podjeljena u tri glavna stadija.

(1) inicijacija
(2) promocija
(3) progresija

1) Inicijacija: mutagenost kemikalije, ionizirano zračenje i virusi mogu uzrokovati

nasljedne promjene u DNA, kreirajući "inicijalnu" karcinomsku stanicu. Indukcija
genotipa se može gledati kao potencijalni malignitet, koji će konvertirati u neograničenu
proliferaciju. Danas se misli da je inicijacija povezana sa dozom (količinom) štetnosti,
tako da s porastom doze raste broj iniciranih stanica. To se zbiva samo u manjem
postotku ciljnih stanica, i učestalije je na brzo proliferativnim tkivima. Stanice u
inicijaciji su neprepoznatljivog štetnog ponašanja i biokemijskih promjena, bez vidljivog
utjecaja na fenotip (strukturu i funkciju). Međutim, oštećenja se mogu konvertirati u
trajnu promjenu, ako se brzo ne repariraju.
2) Promocija: promotor je supstancija koja potiče tumorski rast, ili svojim djelovanjem
dopušta izražavanje potencijalne karcenogene mutacije.
3) Progresija: U ovoj fazi tumorske stanice postaju maligne i dolazi do neograničene
proliferacije i prijelaza u invaziju susjednog tkiva i metastaziranja.

Karcinogeni potencijal nekog agensa se može ustanoviti epidemiološkim

metodama na humanoj populaciji i eksperimentalnim studijama na životinjama. Genetski
toksikološki brzi testovi mogu osigurati podatke koji su od pomoći u procjeni
karcinogenosti. Međunarodni ured za istraživanje karcinoma - International Agency on
Research on Cancer (IARC) od 1974. sustavno procjenjuje karcinogena djelovanja
supstancija i izloženosti na čovjeka. Kategorizacija karcenogenih tvari iz IARC-a koja je

17
bazirana na podacima istraživanja iz čitavog Svijeta se najčešće koristi za klasifikaciju
kancerogenih čimbenika.
Kategorizacija karcinogenosti po IARC-u:
1 - Tvar sigurno kancerogena za ljude
2A - Tvar je vjerojatno kancerogena za ljude
2B - Tvar je mogući karcinogen za ljude
3 - Tvar nije kancerogena za ljude (nema dovoljno podataka)
Većina kemikalija koja uzrokuje rak je organska, kao što su policiklički
aromatski ugljikovodici (beta-naftilamini, benzidini) benzeni, korometil eter i
nitrozamini.

Grupe karcinogena

Anorganski karcinogeni: misli se da su neki spojevi arsena, nikla i kroma uzroci nastanka
raka, iako su mehanizmi djelovanja nedovoljno poznati.
Azbest i drugi vlaknasti minerali: niz vlaknastih materijala inicirani intrapleuralno su se
pokazali uzročnicima sarkoma kod glodavaca (azbest, staklena vlakna, aluminijev oksid
itd.). Dimenzije vlakanaca i perzistencija u tkivu povezano je s njihovom
karcinogenošću. Azbestna vlakna također djeluju kao promotori i potiču karcinogeni
proces izazvan dimom cigarete i drugim poznatim karcinogenim tvarima iz okoliša.
Kancerogeneza ioniziranim i ultravioletnim zračenjem
Ionizirajuće i ultravioletno zračenje inducira karcinogenezu na sličan način kao kemijski
genotoksični agensi. X zrake i UV zračenje oštećuju DNA, induciraju mutaciju ili
neuspjelu reparaciju DNA.
Virusi
Ponašanje virusa u kancerogenezi je godinama istraživano područje. Jaki poticaj za takav
dugogodišnji napor dolazi od saznanja da neki virusi mogu inducirati rak kod životinja.
Npr. virusni tumori dojke kod miša, mačji virus leukemije i Rusoov sarkom kod pilića.
Humani virusi koji uzrokuju rak su hepatitis B virus (jetra), herpes virus (cervikalni),
Epstein Barrov virus (nazofaringealni i Burkitov limfom).

Metode istraživanja

Strukturalni odnosi: već više godina je poznato da se fizikalne i kemijske karakteristike

supstancija koriste za predviđanje njihovog biološkog djelovanja. Mnoga saznanja su
sakupljena o različitim razredima spojeva, o međusobnoj vezi po kemijskim strukturama,
po funkcionalnim grupama, prostornim orijentacijama i toksičnim parametrima. Brzi
testovi procjene toksičnosti i maksimalno dopuštena koncentracija na radnim mjestima i
ambijentalnom zraku, su se razvili na bazi ovakvih studija.
Genotoksični brzi testovi: genotoksično djelovanje agensa se procjenjuje brzim testovima
in vitro i in vivo za mutaciju gena i kromosomsku alteraciju. Zadnjih 20-tak godina je
razvijeno 50 testova od kojih je samo 10-tak testova dovoljno valjano za predviđanje
učinaka mutiranja zametka i djelovanja karcinogena. Najviše korišteni testovi su
Salmonella/mammalian microsome (Ames) test, test kromosomske aberacije in vitro, test
stanica koštane srži (aberacija kromosoma ili mikronukleusa) in vivo. Princip je da se

18
stanice izlože djelovanju ispitivane tvari, a nakon toga se promatraju i brojne promjene
kromosoma.

Studije na životinjama: Studije na životinjama se najčešće koriste za predviđanje učinaka

u ljudi pri visokom stupnju izloženosti. Metaboličke i farmakokinetičke studije služe za
određivanje apsorpcije, distribucije i eliminacije spojeva testa, njihovih biotransformacija
i odnosa spojeva u procesima u kojima se javljaju. Toksični efekti kroz duže vrijeme, s
nižim stupnjem izloženosti, dobiju se dugotrajnim kroničnim (višemjesečnim) studijama,
kao i subkroničnim studijama od 28 dana ili duže.
LD50 i LC50 testovi su standardni testovi za ispitivanje akutne toksičnosti, a provode se
na način da se životinjama daju sve veće količine kemikalije dok životinja ne počne
ugibati. Rezultat predstavlja količinu ispitivane supstancije pri kojoj ugine 50% testiranih
životinja i služe samo za orijentaciju i klasifikaciju otrova u skupine prema otrovnosti.

Zdravstveni rizik nije moguće procjeniti samo na osnovi LD50 ili LC50. Ljudi nisu
osobito zainteresirani za dozu koja ih 50% ubija. Čak što više, LD50 i LC50 ne daju
saznanje o mehanizmu ili tipu toksičnosti kemikalije, njezinim mogućim dugotrajnim
učincima. Ovi indeksi LD50 i LC50 su vrlo krute indikacije toksičnosti. Neki specifičniji
testovi daju određenije informacije, kao npr. test iritabilnosti za kožu ili oko.

Subakutni testovi: te se studije provode na životinjama 90-dnevnim inhaliranjem ili

uzimanjem kemikalija.
Kronični bioesej: Cilj dugotrajnih, odnosno kroničnih bioeseja je određivanje da li
kemikalije imaju učinak na zdravlje ako se uzimaju duže vrijeme. Rak je najčešće vidljiv
učinak na zdravlje s najvećom važnosti, ali i drugi učinci na organe kao na bubreg su isto
tako često proučavani. Ove studije se izvode izlaganjem životinja kemikaliji, gutanjem ili
inhaliranjem kroz cijeli životni vijek. Kod štakora je životni vijek dvije godine, a kod
miševa nešto manje. U tipičnom testu 50 pokusnih miševa ili štakora bude eksponirano
određenoj dozi kemikalije tijekom istraživanja. Testirane životinje će se komparirati u
tijeku života sa jednakim brojem životinja iz kontrolne skupine. Precizne studije izlažu
različite grupe životinja oba spola različitim dozama kemikalija.
Reproduktivne studije: studije na životinjama kod kojih se provjeravaju nepovoljni učinci
kemikalija na reprodukciju. Uključuju izlaganje jednog ili oba roditelja kemikaliji na
početku testa prije parenja i pažljivo promatranje učinka na svim potomcima. Može se
izlagati i gravidna ženka. Reproduktivni učinci se svrstavaju prema tome da li su potomci
u manjem broju niske porođajne težine, deformirani ili bolesni. Višegeneracijske studije
su neophodne za određivanje učinaka koji se prenose na buduće generacije.

Bihevioralni testovi: To su učinci kemikalija na ponašanje testiranih životinja i njihovih

sposobnosti učenja koji su indicirani jedva zamjetljivim efektima na mozgu i nervnom
sustavu, a ne mogu se predvidjeti drugim testovima. Testovi ponašanja se koriste da bi se
pokazali efekti npr. organskih otapala, olova i dr.
Kliničke studije su rijetka, pažljivo kontrolirana istraživanja na ljudima. Provode se
nakon industrijskih nesreća ili ponekad na dobrovoljcima za niskotoksične kemikalije u
malim dozama.

19
BIOLOŠKI ČIMBENICI

Biološke opasnosti uključuju razne mikroorganizme i parazite koji su sposobni

uzrokovati bolest kod čovjeka. Kad se bolest prenese od jedne osobe na drugu to onda
zovemo infekcijom ili zaraznom bolesti. Može se širiti "direktno", kontaktom među
osobama kao što se događa kod seksualno prenosivih bolesti. Bolest se također može
prenijeti zrakom, poput prehlade. Zaražena osoba izdahne mikroorganizam koji uzrokuje
prehladu, a druga osoba udahne tako kontaminirani zrak. Širenje bolesti "vehiklom" se
dešava materijalima koji su onečišćeni biološkim agensima, na primjer hrana onečišćena
bakterijama. Nadalje bolesti se šire "vektorima"odnosno životinjama ili insektima koji
prenose mikroorganizme ili parazite, a zaraze osobu ubodom ili ugrizom. Primjer je
prijenos malarije komarcima. Neke bakterije i paraziti produciraju toksine koji uzrokuju
bolest. Ova razlika je vrlo važna jer ako toksin inducira bolest onda se ona ne može širiti
od osobe na osobu i preventivne mjere suzbijanja i sprečavanja širenja bolesti su potpuno
drugačije od onih poduzetih protiv širenja infekcija. Kao tip posebne biološke opasnosti
za ljudsko zdravlje mogli bi spomenuti otrovne insekte, zmije itd.

Širenje bioloških opasnosti

Kontaminirana voda humanim izlučevinama je glavni gastroenteralni put širenja

kolere, dizenterije, trbušnog tifusa, hepatitisa, šistosomijaze, kao i nespecificiranih
proljeva. Neadekvatna sanitacija, ispuštanje otpada u površinske vode i oskudni
higijenski uvjeti i dalje su važan problem javnog zdravstva u mnogih zemalja.
Prenapučeni i slabo ventilirani stambeni prostor pridonosi prenošenju tuberkuloze,
ospica, influenze, pneumonija, pertusisa i meningitisa i drugih bolesti koje se prenose
zrakom. Nehigijensko držanje domaćih životinja pomaže prenošenju zoonoza.
Kontaminacija tla i vode i loše mjere dezinsekcije i deratizacije sudjeluje u prenosu
bolesti vektorima (insektima i glodavcima), kao što je malarija, šistosomijaza, filarijaza,
žuta groznica, kuga, tifus i tripanosomijaza.

Putovi širenja

Glavni putevi širenja za biološke opasnosti su zrak, voda, hrana i kontakt. Neki
paraziti ulaze u tijelo preko kože (npr. šistosomijaza), drugi se prenesu u tijelo preko
insekata ubodom (npr. malarija). Mogu se širiti prašinom ili zrakom.
Širenje mikroorganizama zrakom se uglavnom pojavljuje kod respiratornih
bolesti, često izravno malim kapljicama koje se stvaraju za vrijeme kašljanja i kihanja.
Najuobičajeniji primjer je prehlada. Ova problematika nije uvijek smatrana predmetom
zdravstvene ekologije, ali se može svrstati u tu kategoriju, jer uvjeti okoliša, kao što su
prenapučenost ili slaba ventilacija u zatvorenim prostorima pridonose širenju uzročnika
bolesti zrakom. Drugi primjeri mikroorganizama koji se prenose zrakom i uzrokuju
bolest bili bi uzročnici tuberkuloze i legionarske bolesti. Ova posljednja može rasti u loše
održavanim sustavima kondicioniranja zraka (klima uređaj) ili sustava za toplu vodu i
prenosi se udisanjem vodenog aerosola koji nastaje pri tuširanju ili pranju.
Najveći biološki zdravstveno ekološki problem je širenje bakterija onečišćenom vodom.
Kad se javni vodoopskrbni sustav onečisti otpadnim vodama od zaražene osobe, veliki

20
broj ljudi se može razboljeti pijući vodu, te jedan za drugim širiti bolest preko svojih
fecesa. Kolera je primjer ozbiljne bolesti tog tipa. Teški proljev je glavni simptom kolere
i osoba vrlo brzo dehidrira i čak može umrijeti ukoliko se ne rehidrira, jer gubi ogromnu
količinu tekućine. Brojne druge bakterije i virusi u pitkoj vodi mogu prouzročiti
dijarealne bolesti od kojih djeca još uvijek umiru u zemljama u razvoju. Mogućnost da se
na ovaj način izazove ozbiljna bolest postoji i u razvijenim zemljama, ali je populacija
zaštićena visokom razinom sanitacije tj. postojanjem dobro održavanih vodovoda u
kojima se voda pročišćava i dezinficira.
Slijedeći put prijenosa je hrana. Kao što je već spomenuto, to je važan medij za
rast bakterija. Broj bakterija (ili virusa, ili parazita) potreban da uzrokuje specifičnu
bolest kod osobe zove se "infektivna doza". Porast bakterija u hrani ovisi o vrsti hrane, o
sposobnosti rasta bakterija u njoj i najvažnije temperaturi. Hrana uskladištena kod "sobne
temperature" podliježe opasnom porastu bakterija. Kod temperature ispod 4 oC je rast
obično vrlo usporen.

Mikroorganizam i domaćin

Kad je osoba, jednom izložena biološkom agensu, on se u njoj širi, raspodjeljuje

krvlju, limfom i drugim tjelesnim tekućinama do organa gdje se može naseliti i započeti s
rastom. Neke bakterije su vrlo specifične u odnosu na organski susatav ili organ gdje
uzrokuje bolest. Tako npr. poliovirus naseljava crijeva; strepktokok naseljava grlo i
uzrokuje tonzilitis koji se širi kašljem. Mnogi virusi, bakterije i paraziti, također uzrokuju
infekcije na mjestu prvog kontakta s tijelom, npr. virus prehlade se inhalira i uzrokuje
infekciju gornjih dišnih puteva; stafilokok uzrokuje furunkul na koži, a crijevni helminti
nakon što se progutaju i uđu u crijeva uzrokuju helmintijazu.
Biološki agens kao uzročnik bolesti raste unutar tijela. Imunološki sustav je snažna
obrana od biološkog agensa u tijelu. Ovaj sustav uključuje specifične stanice koje
identificiraju infekcioznog uzročnika kao "uljeza koji uzrokuje oštećenje" i sprijećava
(usporava) ga antitijelima ili uništava fagocitnim stanicama. Tako se svaka infekcija
usporava ili sprečava mehanizmima obrane.
Neke bakterije u tijeku svog rasta produciraju toksine (kemijske supstancije koje
uzrokuju oštećenja) Npr. najvažniji aspekt kolere je vrlo ozbiljno oštećenje debelog
crijeva, zbog toksina koji prekriva sluznicu. Ovakvo oštećenje producira veliki gubitak
tekućine iz tijela (vodenasti proljev). Isto tako stafilokok kada raste u hrani formira vrlo
jaki enterotoksin koji uzrokuje povraćanje, mučninu, glavobolju, proljev itd.

21
FIZIKALNI ČIMBENICI

Fizikalni čimbenici okoliša su zvučni valovi, zračenje, svjetlost, temperatura i

električna energija. Biomehanička (kinetička) energija dovodi do ozljeda ako se u
dovoljnoj količini prenese na tijelo ili dijelove tijela.
Otpuštanje fizikalne energije se može dogoditi odjednom i nekontrolirano, u snažnoj
bučnoj eksploziji ili kontinuirano, kroz dulje vrijeme nižeg stupnja intenziteta.
Zdravstveni ekolozi se često susreću s problemima vezanim uz fizikalne opasnosti, ali
oni su češći u medicini rada, nego u općoj ekologiji. Buka, radijacija (uključujući svjetlo)
i temperatura su najčešći primjeri fizikalnih opasnosti. Oni mogu prouzročiti
zdravstvene učinke pri prirodnoj izloženosti kao kad UV zračenje sunca uzrokuje
nastanak katarakte ili kad toplotni valovi povećavaju smrtnost, ili pak u situacijama koje
izaziva sam čovjek, kao što je buka na radnom mjestu kojoj su izloženi milioni ljudi.
Drugačiji primjer je događaj snažne nuklearne reakcije u Černobilu nakon koje je
ozračeno 5 miliona ljudi prekomjernim dozama radijacije i nastalo je veliko područje
nenastanjivo za buduće generacije.

Buka

Buka može uzrokovati gubitak sluha nakon vrlo jake izloženosti kroz duži period,
što se obično dešava na radnom mjestu. Ona također može remetiti spavanje, uzrokovati
stres i smanjiti kvalitetu života nakon niskog stupnja izloženosti kod kuće ili u školskom
okolišu. Točni podaci ne postoje, ali se može procijeniti da svake godine milioni radnika
u industriji u značajnoj proporciji gube sluh. Problem buke u zajednici i smetnje koje ona
izaziva raste s time što sve više ljudi živi u gradovima sa bučnim prometom, susjedstvom
i industrijom bez kontrole. Buka je definirana kao neželjeni zvuk. Zvuk putuje valovima
koji proizvode vibracije bubnjića. Od bubnjića se ove vibracije prenose preko tri slušne
košćice središnjeg uha na tekućinu u kohlei-endolimfu unutrašnjeg uha. Unutar kohlee
su tanki nervni završeci poznati kao osjetne stanice. One kao odgovor na vibracije u
tekućini šalju neuralne impulse u mozak koji se zatim interpretiraju kao zvuk ili buka.
Intenzivan zvuk se producira većim valovima. Veći valovi proizvode velike vibracije u
uhu koje mogu oštetiti osjetne stanice. Ponekad su oštećenja privremena i sama se
dovedu u ispravno stanje nakon nekoliko minuta ili dana. Zvonjava u ušima koju
doživljavamo nakon slušanja glasnog koncerta je simptom privremenih oštećenja. Često
je međutim oštećenje trajno jer su osjetne stanice kao i sve živčane stanice nezamjenjive i
imaju ograničen kapacitet vlastitog obnavljanja.
Intenzitet zvuka se mjeri u decibelima (dB). Porastom intenziteta zvuka raste i rizik od
gubitka sluha. Rizik počinje s dugotrajnom izloženošću zvuku od približno 75 dB (WHO
1977.). Mnoge zemlje koriste 85 dB kao sigurnu gornju granicu buke na radnom mjestu.
Mjerenjem od oka, ako glasan zvuk čujemo nejasno na udaljenosti od 1 m i zbog
pretjerane popratne buke, glasnoća takve buke je oko 85 dB i vjerojatno je opasna. Čak i
ako zvuk nije neugodan, osjetne stanice se mogu oštetiti. Općenito govoreći, rizik od
gubitka sluha ovisi o trajanju izloženosti i intenzitetu buke (tako je određeno u mnogim
razvijenim zemljama). Npr. opažen je rizik da će oko 15% osoba izgubiti sluh ako se

22
izlažu buci od 90 dB 8 sati dnevno cijeli radni vijek (40 godina). A kod izloženosti od 85
dB taj je rizik 10%.
Preventivni programi zaštite sluha bi trebali uključiti redovno praćenje radnog mjesta,
osnovni i godišnji audiogram za sve izložene radnike, obavezni pregled tijekom rada i pri
nastupu na posao, edukaciju radnika koja se odnosi na preventivnu zaštitu sluha, sustavno
praćenje i zapažanje radnika kad sami primjete smetnje sa sluhom i opskrbu zaštitnom
opremom za zaštitu sluha. Mnogi programi u industriji također uključuju i upućivanje
djelatnika sa oštećenim sluhom specijalisti ORL-a, pravnu kontrolu koja određuje
trajanje dužnosti u bučnom odjeljenju i mjerenja razine buke. Prevencija zaštite zahtijeva
i inženjerske mjere kao izolacija izvora buke i postavljanje barijera.

Ionizirajuće zračenje

Zračenja se mogu dijeliti na ionizirajuće, neionizirajuće i specijalne vrste

nieonizirajućih zraćenja. Ionizirajuće zračenje nastaje pri promjeni u elektronskom
omotaču ili jezgri atoma nekih elemenata. Ionizirajuće zračenje prodire u humane stanice
i oštećuje njihovu strukturu i funkciju. Najčešća izloženost čovjeka ionizirajućem
zračenju se dešava pri uporabi zračenja u medicinske svrhe, npr. pri terapiji karcinoma
zračenjem i pri radiološkim pregledima rendgen zrakama. Stroge mjere opreza se
poduzimaju za zaštitu bolesnika i bolničkog osoblja. Drugi izvor ionizirajućeg zračenja
je nuklearna energija, koja se koristi za proizvodnju električne energije širom svijeta.
Zračenje sa dovoljno visokim stupnjem energije može prouzročiti ionizaciju,odnosno
izbijanje elektrona iz neutralnog atoma, koja može izazvati biološko oštećenje u tijelu.
Ioni su visoko reaktivi i potencijalno mogu štetiti osjetljive stanične strukture uključujući
DNA, odnosno genetski kod.

Proces ionizacije

Saznanja o prirodi ionizirajućeg zračenja i različite mogućnosti njegovog

djelovanja na zdravlje, bazirano je na pokusima sa životinjama i zapažanjima o
djelovanju visokim dozama na ljude, kao što nalazimo u studijama na preživjelima
poslije bacanja atomske bombe u Japanu i na ljudima koji su bili slučajno ozračeni.
Učinci ionizirajućeg zračenja su podjeljeni u dva osnovna tipa: učinci s pragom ili bez
praga.
Učinci s pragom su oni koje uočavamo nakon akutne izloženosti visokim dozama, tako
da oni prelaze određeni prag. Oni uključuju opekotine kože, oštećenja koštane srži i
nastanak steriliteta kod čovjeka. Ovi učinci su opisani kod ljudi koji su preživjeli
djelovanje atomske bombe; kod pacijenata koji su tretirani zračenjem i kod radnika koji
su bili slučajno izloženi prekomjernim dozama, kao i kod ozračenih djelatnika nuklearne
elektrane u Černobilu. Djelovanja se javljaju kod doza od nekoliko 10-tak Sieverta (Sv).
Ona su puno viša od zračenja kojima su radnici izloženi u normalnim radnim uvjetima,
ili od zračenja u okolišu pri istovarivanju nuklearnih produkata, gdje su obično prisutna
zračenja od nekoliko mikrosieverta.
Drugi tip djelovanja su učinci bez praga djelovanja (i najmanja doza može izazvati
učinak), što uključuje nastanak raka i nasljednih učinaka (oštećenja zametnih spolnih
stanica). Najčešči karcinomi koji su povezani sa zračenjem su: plućni, leukemije, kožni,

23
dojke i štitnjače. Općenito je potrebno dugo vrijeme latencije, oko 10 godina za
leukemiju i 20-30 godina za solidne tumore. Ljudski embrio i fetus su osobito osjetljivi
na zračenje i rizik od nastanka karcinoma je vjerojatno veći nego u općoj (odrasloj)
populaciji, dok je rizik od genetskog oštećenja u općoj populaciji vjerojatno viši.
Radon je radioaktivni plin koji se nalazi u zemlji i podzemnoj vodi, te se preljeva u
podrume kuća. Smatra se da radon u stambenim objektima može doprinjeti porastu
rizika od karcinoma pluća .

Neionizirajuće zračenje

Neionizirajuće zračenje uključuje UV zračenje od sunca koje može prouzročiti

sljepoću s kataraktom isto kao što uzrokuje kožni rak i oštećenje imunološkog sustava.
Posljednjih godina se aktualiziralo razmišljanje o ovoj opasnosti, i to zbog deplecije
ozonskog omotača stratosfere (nastala korištenjem određenih kemikalija) koja je dovela
do porasta izloženosti UV zračenju. Drugi tip neionizirajućeg zračenja kojem su izloženi
milioni ljudi su elektromagnetska polja (EMP). Ona nastaju oko električnih vodova,
električnih strojeva i električnih instalacija u stanovima. Opisuju se brojni suspektni
utjecaji na zdravlje, uključujući karcinome, ali podaci istraživanja nisu dali jasnu sliku.
Svjetlo je vrsta zračenja koje može uzrokovati sljepoću ako se oči direktno izlažu vrlo
jakom intenzitetu svjetla (kao kad čovjek gleda izravno u sunce duže vrijeme). S
razvitkom laserskog svjetla koje je čak intenzivnije od sunčevog, i ulaskom istog u radni
okoliš i naš svakodnevni život, ovaj se problem još više aktualizira.
Neionizirajuća zračenja nemaju dovoljnu razinu energije za ionizaciju atoma u
stanicama, ali mogu izazvati oštećenja prijenosom energije na stanice u tijelu. Učinci
nastaju lokalnim direktnim izlaganjem (kao u slučaju UV zračenja i karcinoma kože), ali
isto tako mogu nastati kao rezultat prijenosa energije na unutarnje organe kao u slučaju
elektromagnetskih polja.
UV zračenje i elektromagnetska polja su najistaknutije zdravstvene opasnoti tog tipa.
Učestalosti i intenzitet svake vrste zračenja određene su njihovim utjecajem na izloženu
populaciju. U slučaju UV zračenja raspoznajemo tri različita tipa: UV-A sa najnižom
frekvencijom (koji odgovaraju najdužim svjetlosnim valovima), UV-B srednjim i UV-C
sa najvišim frekvencijama. Izloženost UV radijaciji uglavnom se javlja od jakog
sunčevog svjetla, ali isto tako i pri električnom zavarivanju, kao i pri korištenju UV
svjetla za dezinfekciju u laboratorijima. Sunčeva svjetlost sadrži sve frekvencije UV-A,
UV-B, UV-C, ali se samo UV-A normalno širi po zemljinoj površini u značajnoj
količini. UV-B i UV-C zrake su opasnije ali se u većoj mjeri reflektiraju od ozonskog
sloja stratosfere. U slučaju oštećenja ozonskog omotača koji se sada pojavljuje kao
rezultat zagađenja atmosfere freonima (kloro fluoro ugljik) raste intenzitet UV-B. UV-C
zrake ne dopiru do zemlje, osim ako je ozonski omotač potpuno uništen.
Rak kože je najbolje proučavani štetni učinak na zdravlje kao posljedica UV zračenja.
Osobe svijetle puti su pod velikim rizikom ako se profesionalno bave vanjskim radovima
i ne osiguraju dobru zaštitu od sunca. Primjer je vrlo visoki rizik od raka kože među
poljoprivrednicima u Australiji i Novom Zelandu. Pretjerano kupanje i sunčanje je druga
izloženost kojoj pridodajemo rizik od raka kože. Rak kože je danas u porastu u općoj
populaciji svijetle puti, posebno u Engleskoj i Skandinaviji.

24
Drugi važan utjecaj na zdravlje od UV zračenja je katarakta (zamućenje leće) očiju.
Katarakte mogu dovesti do sljepoće i u porastu su u starijoj dobnoj skupini. Ovaj učinak
nastaje od direktne izloženosti leće UV zračenju. U Indiji su npr. mnogi poljoprivrednici
koji rade na polju cijeli dan pri žarkom suncu bez ikakve zaštite očiju pod rizikom. To
dovodi do toga da godišnje tisuće ovakvih poljoprivrednika prerano razviju kataraktu,
međutim istraživanja su manjkava i zato ne postoje definitivni dokazi. Samo u Indiji dva
milijuna ljudi oslijepi svake godine, a pola njih zbog katarakte. Katarakte nastale
djelovanjem UV zračenja, ne ovise o boji kože, pa su ova djelovanja na zdravlje jednako
važna u zemljama tropskog pojasa kao u europskim zemljama. Intenzitet UV zračenja na
površini zemlje u tropskom pojasu kao godišnji prosjek, je nekoliko puta veći nego u
umjerenom pojasu (npr. Europi).
Treći učinak UV zračenja na zdravlje je supresija imunološkog sustava, ali je ona do sada
jasno dokazana samo na životinjama. Ako jako UV zračenje reducira funkciju
imunološkog sustava u ljudi, tada to može dovesti do veće učestalosti zaraznih bolesti
kod izloženih i može doći do smanjene učinkovitosti imunizacije protiv zaraznih bolesti
(TBC, ospice, hepatitis itd.) kod djece.
Elektromagnetska polja su od važnosti za zdravlje, jer studije ukazuju na rizik od raka
leukemije u djece kod produljene ekspozicije. Zračenje se javlja uz visoko voltažne
dalekovode, naročito nadzemne dalekovode sa super viskokom voltažom, koja su u
zadnjim desetljećima u porastu u društvu s povećanom primjenom el. energije u urbanim
sredinama. Izlaganje zračenju također se može javljati u kućama sa sustavom el.
instalacija posebnog tipa i na radnim mjestima gdje se el. strojevi nalaze u blizini
djelatnika.

Svjetlo i laseri

Vidljivo svjetlo je podvrsta neionizirajućeg zračenja. Ono nije tako jake snage
kao UV zračenje i osnovno prouzrokovano oštećenje je na očima, i to samo kod
prekomjernog izlaganja. Lasersko svjetlo je svjetlo koje je "usklađeno" na način da zrači
samo jedna specifična frekvencija i svi svjetlosni snopovi usmjereno putuju u istoj fazi.
Ovo omogućava puno duži prijenos energije nego kod normalnog svjetla. Lasersko
svjetlo stoga može ekstremno oštetiti oči i čak može spaliti kožu ili neki izloženi
materijal.
Jedan od najvažnijih aspekata svjetla kao ekološke opasnosti je nestašica dovoljne
rasvjete, posebno u radnoj sredini. Slaba rasvjeta povećava rizik od nesreća u tvornicama,
na cestama i od očnih povreda u ljudi koji puno čitaju i obavljaju precizne radnje tijekom
posla. Povrede očiju mogu uzrokovati glavobolje i neke druge simptome. Potreba jačeg
osvjetljenja pri preciznim radnjama raste s godinama kao i prirodno slabljenje vida.
Četrdesetgodišnjak treba dva puta jače osvjetljenje od dvadesetgodišnjaka da bi vidio
predmet s istom jasnoćom.

25
Tlak

Barometarski tlak iznad ili ispod 1 atmosfere je dio uvjeta na radu u posebnom
okolišu. Stalan tlak je obično manje opasan za zdravlje nego promjene tlaka u vremenu.
Direktni nepovoljni učinci promjena tlaka se zovu barotraume i poseban su predmet
interesa u zrakoplovnoj i podvodnoj medicini. Niz problema se javlja zbog otapanja i
oslobađanja plinova u tjelesnim tekućinama pri promjenama tlaka. Zdravstveni problemi
vezani uz kompresiju su relativno nepoznati jer ih je u dubini teško istražiti;
dekompresijski učinci nastali vraćanjem iz tih dubina su bolje istraženi. Oni se javljaju
kada se ronilac prebrzo vraća na površinu, ili kada se radnik koji je u kompresijskoj
komori naglo nađe u području podtlaka. Tada se zbog nagle promjene tlaka otopljeni
plinovi iz krvi pretvaraju u plin što može dovesti do kesonske bolesti.
Djelovanja povezana s penjanjem na visoke nadmorske visine i reducirani tlak
ima tendenciju izazivanja komplikacija hipoksije i hladnoće.

Ekstremne vrijednosti temperature

Opasnosti povezane s temperaturnim ekstremima mogu se podijeliti na izloženost

toplini i na izloženost hladnoći. Daljnja potpodjela može biti na klimatske učinke topline
i hladnoće, te na akutne intenzivne izloženosti toplini i hladnoći (što rezultira
opeklinama odnosno omrzlinama). O njima ćemo diskutirati redom.

Klimatski čimbenici utječu na sve ljude na svijetu. U većini zemalja godišnja

doba mijenjaju klimu od hladne na toplu jednom godišnje, ili godišnja doba donose
bujične padavine ili orkane. Toplina i hladnoća utječu na dobrobit i zdravlje milijuna
ljudi godišnje. Naše prilagođavanje na klimu, tip stanovanja koji imamo i ostale mjere
opreza koje poduzimamo, odredit će njihove učinke na zdravlje. Valovi topline
prouzrokovali su teške zdravstvene učinke čak i smrt, koji se javljaju u visoko razvijenim
društvima. Ekstremni vremenski uvjeti suvremenih gradova često se podudaraju s
ekstremnim količinama zagađenosti zraka. Njihov kombinirani učinak na zdravlje može
biti vrlo težak.
Regulacija unutarnje temperature u prisutnosti temperaturnih varijacija u okolišu
nužna je za ljudski život. Problemi nastaju kada nastupi jedan od tri uvjeta:

1. Temperaturne varijacije toliko su ekstremne da premašuju adaptacijsku

sposobnost organizma;
2. Prilagodbeni mehanizmi, kao što su proširenje žila ili znojenje, su oštećeni .
3. Izloženost temperaturnim ekstremima koncentrirana je na određenom dijelu
tijela, kao kod smrzotina ili opekotina.

Ljudski organizam regulira temperaturu preko središnjeg živčanog sustava iz

kontrolnog središta u hipotalamusu. Taj centar prima živčane impulse od toplinskih
receptora na koži i od receptora za osjet temperature krvi u dubokim strukturama
organizma. On reagira aktivirajući mehanizme koje regulira autonomni živčani sustav, a
koji rasipaju toplinu (stezanjem žila i znojenjem) ili koji povećavaju stvaranje topline u

26
organizmu (drhtanje) i čuvanje topline (širenje žila). On šalje i signale korteksu koji
čovjeka može učiniti svjesnim da mu je vruće ili hladno i koji iniciraju promjene
ponašanja, kao što su promjene odjeće, traženje skloništa ili modificiranje aktivnosti.
Infekcija (obično groznica, no rijetko hipotermija), autonomna disfunkcija, te alkohol ili
delirij izazvan temperaturnim ekstremima izvan spektra prilagodbe mogu taj centar
“navesti” na neprikladno reagiranje.
Organizam regulira prosječnu temperaturu duboko u organizmu unutar uskog
raspona koncentriranog na 370C. Iako se temperatura jezgre održava približno
konstantnom, postoji stalna varijacija u tijeku topline potrebnom za održavanje te
konstantne vrijednosti u organizmu. Toplina se u tijelo unosi i iz okoliša, ako je vanjska
temperatura viša od one u organizmu. Toplina se gubi u okoliš na četiri načina:
zračenjem s površine kože (kao infracrveno zračenje), hlapljenjem u obliku znoja,
vođenjem putem kontakta s hladnijom površinom, te konvekcijom gibanja zraka koja
zagrijani zrak odnosi s površine kože ili gibanjem zraka izdahnutog iz pluća. Zrak
izdahnut iz pluća zasićen je vlagom, pa je zato sposoban nositi mnogo više topline nego
suhi zrak. Zato je on važni mehanizam za gubljenje topline putem isparavanja i
konvekcije. Toplina se iz organizma ne može gubiti toliko učinkovito kada postoji
ometanje tih mehanizama. Zračenje i vođenje mogu se smanjiti izolacijom, npr. s
podstavljenom odjećom, a isparavanje i konvekcija ograničavanjem cirkulacije zraka
blizu kože. Isparavanje je smanjeno i kada je vlažnost zraka povišena.
Nasuprot homeostatskoj regulaciji temperature, percepcija topline i hladnoće vrlo
je subjektivna i stvar preferencije pojedinca. Sadašnje norme i standardi za toplinu i
vlagu zasnivaju se na udobnosti za većinu radnika, a manji dio radnika ih može
percipirati kao neudobne.
Hladna klima može predstavljati opasnost po zdravlje. Temperatura i zračno
gibanje zvana “wind-chill” (prividna temperatura koju osjeti organizam) može izazvati
opasnu situaciju te može čak i ubiti osobu koja nije pravilno zaštićena. I velika toplina i
oštra hladnoća posebne su opasnosti za malu djecu i vrlo stare. Lokalno oštećenje od
hladnoće rezultira “smrzotinama”, dok sustavni učinci hladnoće rezultiraju hipotermijom.
Smrzotina je lokalno zamrznuće tkiva koji može dovesti do nepovratnog oštećenja. Toj
opasnosti osobito su izloženi ekstremiteti kao što su ručni i nožni prsti i vršci ušiju i
nosova. U teškim slučajevima obvezno se amputira zahvaćeno područje. “Hipotermija”
je stanje niske tjelesne temperature. Ona je obično smrtonosna ako se ne prepozna, a
liječi se zagrijavanjem pacijenta.
Osim toga, vršne vrijednosti zagađenja zraka uslijed spaljivanja ugljena (TSP i
SO2) često koincidiraju s valovima najveće hladnoće, jer zagađenje zraka rezultira iz
goriva spaljenog radi grijanja kuća i tvornica.
Hipotermija, bilo uranjačkog ili suhog tipa, je hitni medicinski slučaj koji
zahtijeva dostup ustanovama za kritičnu njegu. Za uspješnu obradu hipotermije potrebni
su termometri koji mogu zabilježiti rektalne temperature daleko ispod 32 0C, jer je to
presudna točka za kliničku obradu. Među ključne simptome rane hipotermije pripadaju
nedostaci rasuđivanja i kratkoročnog pamćenja i ataksija. Dublja hipotermija može se
javiti u obliku nekontroliranog i pretjeranog drhtanja, prestanka drhtanja, te pomračenja
svijesti. Dehidracija je uvijek dijelom tog procesa. Uzimanje tople tekućine samo oralnim
putem nije dovoljno za ponovno zagrijavanje svjesnih hipotermnih pacijenata, a može
inducirati kožnu vazodilataciju koja toplinu skreće od unutrašnjosti organizma gdje je

27
najpotrebnija. Brzo zagrijavanje pomoću peritonalne dijalize je liječenje izbora za osobe
s teškom hipotermijom, tj. one s unutarnjom temperaturom nižom od 32 0C. Inače je
općenito učinkovito uranjanje u toplu vodu i pokrivanje pokrivačem (grijalicom).
Temperaturni ekstremi mogu imati lokalne ili sustavne učinke. Toplina koja je
lokalno vrlo ekstremna može izazvati opekline. Manje ekstremna, ali dugotrajnija
toplina može rezultirati sustavnim učincima kao što je toplinski stres. Toplinski stres je
problem koji nije ograničen na tropske klime ili na poslove koji se obavljaju u blizini
izvora topline. On se može javti i kao rezultat pretjeranog zadržavanja topline zbog
kombinacije teške odjeće i naporne tjelovježbe, ili u kombinacijama topline i vlažnosti
koje ometaju hlađenje pomoću isparavanja.
Za održavanje optimalne temperature organizma, on se mora hladiti brzinom koja
je usporediva s toplinom koju stvara. Organizam stvara toplinu u izravno
proporcionalnom omjeru s metaboličnim radom. Iz tijela se toplina gubi konvekcijom
kada je odnosi hladniji zrak, zračenjem iz organizma u hladniji okoliš, te isparivanjem
znoja s površine kože. Isparivanje ili umjetno hlađenje se moraju uravnotežiti s toplinom
dobivenom iz konvekcije i zračenjem kada je okoliš topliji. Ako gubitak topline nije
jednak dobivenoj toplini i stvorenoj toplini, onda se toplina akumulira, a unutarnja
temperatura raste.
Postoji nekoliko zdravstvenih stanja koja mogu nastati uslijed toplinskog stresa.
Najteži je toplinski udar. To potencijalno smrtonosno stanje koje se javlja kada se čovjek
više ne može prilagoditi toplini i kolabira zbog zastoja cirkulacije. Ono se može javiti na
na poslovima gdje je izloženost intenzivnoj toplini nekontrolirana. Toplinski udar češći
je kod ljudi nenaviklih na toplinu, a najvjerojatnije će se pojaviti tijekom povremenih
valova topline, osobito u gradovima.
Sve jača urbanizacija navodi sve više i više ljudi da žive u urbanim sredinama
gdje se tijekom sunčanih toplih razdoblja toplina može nagomilati. Velegradovi su
obično topliji od okolne seoske sredine, a često i vlažniji. U nezaštićenim populacijama,
toplinski udar se može javiti tijekom valova topline, poglavito kada je vrijeme vrlo
vlažno. Fatalan je najčešće u starijih osoba, kroničnih bolesnika, te osoba koje ne jedu
dobro ili ne piju dovoljno tekućine. Tradicionalne metode građenja kuća u toplim
zemljama u velikoj su mjeri učinkovite za zaštitu od te opasnosti, no moderni materijali
za gradnju kuća mogu iziskivati klimatske uređaje ili sustave za umjetno hlađenje. Kada
se ovi pokvare, stalni stanovnici tih zgrada ozbiljno su ugroženi.
Vrhunci zagađenja zraka uslijed autombilskih ispuha i stvaranja ozona u visini tla
često se poklapaju s valovima topline, jer se često javljaju tijekom ljetnih mjeseci.
Kombinacija zagađenja zraka i temperaturnih ekstrema može biti opasna.
Lokalizirana ekstremna toplina koja dovodi do opeklina može se javiti na niz
načina. Izravna izloženost vatri rezultira mnogim teškim opekotinama, ali i kontakt s
vrućim tvarima vrlo je čest. Među vrućim tvarima mogu biti tekućine (često prilikom
kuhanja) ili kruti predmeti kao ploče od peći ili strojeva, ili pak vrući plinovi. Treba
zapaziti da ima više smrtnih slučajeva od kućnih požara uslijed gušenja zbog udisanja
dima nego od povreda opeklinom. Povrede od opekline na radu i u zajednici ipak su
važni uzroci morbiditeta i mortaliteta.
Opekline mogu biti i rezultat izloženosti opasnostima od struje. Većina smrti od
udara struje nastupa odmah na mjestu događaja zbog srčanog zastoja. Žrtve koje prežive
ugrožene su od značajnog invaliditeta, jer do gubitka uda dolazi osobito nakon kontakta s

28
visokim naponom. Povrede koje se isprva ne čine vrlo ozbiljnima mogu se postepeno
pogoršavati kroz 2-4 dana manifestirajući oštećenje na dubljim tkivima. Opasnosti od
struje javljaju se i na radnom mjestu i u zajednici.

RAZUMIJEVANJE PSIHOSOCIJALNIH ČIMBENIKA

Nesigurnost, anksioznost i osjećaj nedostatka kontrole nad vlastitim životnim

situacijama ili okoline vode poremećaju popularno nazvanom "stres". Za mnoge ljude, u
razvijenim i nerazvijenim zemljama stres je dio svakodnevnice i može dovesti do raznih
ozbiljnih učinaka na zdravlje uključujući depresiju, suicide, nasilje, psihosomatske
bolesti i opću slabost. Psihosocijalne opasnosti su opasnosti koje kreira socijalna okolina
s nesigurnošću, anksioznošću i nedostatkom kontrole vlastite situacije. Tu ulazi
zabrinutost o pukom preživljavanju od nasilja kao što je u zemljama koje su u ratu.
Nesigurnost o budućim učincima na zdravlje od zračenja nakon događaja u Černobilu je
također vrsta psihosocijalne opasnosti. Na radnom mjestu ili u obiteljima slijedeća
opasnost su međuljudski odnosi.

Vrste psihosocijalnih opasnosti

Psihosocijalne opasnosti se mogu javiti u različitim prirodnim okruženjima. U

privatnom socijalnom okolišu smrt bliskog prijatelja ili člana obitelji, rastava ili drugi
događaji vezani za obitelj mogu se očitovati kao psihosocijalne opasnosti. Radni okoliš je
drugo okruženje u kojem je zdravlje često oštećeno visokim mentalnim naporima.

Urbani okoliš nosi svoje karakterisične psihosocijalne opasnosti. Loša urbana arhitektura,
pogled na zagađeni okoliš, prenapučenost stambenog prostora, nedostatak prostora za
rekreaciju i socijalna izolacija su neki od glavnih primjera. Točno djelovanje svakog
posebnog čimbenika je teško procijeniti jer se urbani činitelji stresa miješaju i ne
prepoznaju se od djelovanja uzrokovanog socioekonomskim čimbenicima. Konačno,
potencijalni opasni čimbenici okoliša bilo koje vrste (spaljivanje otpada, kemijska
industrija ili rizik od prirodnih nesreća) mogu potaknuti psihološki stresne situacije.
Dobro poznati primjer zdravstvenog učinka na organizam je "nostalgija za domom" koja
je uzrokovana psihosocijalnom opasnošću: odsutnost sigurnog obiteljskog okruženja. U
navedenom primjeru nema konkretno mjerljivog čimbenika okoliša koji može inducirati
osnovni uzrok bolesti. To je prilično suprotno sa čimbenicima okoliša navedenim ranije,
što još više naglašava njihov učinak direktnim mehanizmima na molekularnoj razini
(kemikalije, zračenje, toksini mikroba) ili na staničnoj razini i višim razinama (infekcije
mikroba). Indirektni mehanizmi kojima je zdravlje pogođeno uključivši umne procese
predstavljaju važne karakteristike psihosocijalnih opasnosti. Vrsta i raspon reakcije na
psihosocijalne opasnosti je šire određena karakteristikama osobnosti individue.
Psihosocijalne opasnosti i stres

Pojam "stres" se koristi na mnogo različitih načina. Prvo, stres možemo prikazati
kao stimulans: specifični događaj ili situaciju koja je uzrok umne (mentalne) ili

29
psihološke reakcije. U tom kontekstu je bolje govoriti o činiteljima stresa nego o samom
stresu. Drugo, stres može biti prikazan kao odgovor na činitelje stresa. Unutar te
definicije, stres je stanje "pritiska" kojem je osoba izložena. U suprotnosti sa današnjim
poimanjem stresa kao negativne reakcije, sa razvojnog gledišta stres mora biti prihvaćen
kao važan mehanizam koji će pripremiti ljudski organizam na djelovanje kako fizički
tako i psihički. Fiziološke reakcije organizma na stres kao što je pojačan rad srca, porast
krvnog tlaka, ubrzano disanje, brzi prijenos krvi do skeletnih mišića i smanjena aktivnost
probavnog trakta, pripremaju osobu za vlastitu obranu. Povećana produkcija hormona
stresa adrenalina i kortizola igraju važnu ulogu u toj reakciji.
Proces stresa se sastoji od dva stupnja: prvi stupanj je odluka da li se događaj (činitelj
stresa) smatra opasnim; drugi stupanj je sagledavanje mogućnosti rješavanja tog događaja
ili situacije. Sve dok je osoba dorasla situaciji, stres kao problem ne postoji. Međutim,
kada obrambeni mehanizmi više nisu dovoljni, pojavit će se stresna situacija.

30
III PROCJENA RIZIKA

Procjena rizika može biti definirana kao proces ocjene mogućih negativnih
učinaka na zdravlje ljudi kao rezultat izloženosti štetnim čimbenicima okoliša. Konačni
cilj tog proučavanja odnosa izmedu štetnih čimbenika i zdravlja je smanjiti ili eliminirati
rizik, što je već dio procesa koji nazivamo prevladavanje rizika (risk management),
medutim treba napomenuti da se ta dva procesa nadopunjuju, jer prvo zdravstveni rizik
treba biti stručno procjenjen na temelju čega se onda donosi odluka o potrebi i načinu
djelovanja kako bi se on smanjio ili uklonio.
Dakle, logična posljedica procesa ocjenjivanja i vrednovanja rizika je donošenje
odgovarajućih praktičnih mjera zaštite zdravlja. Proces ocjene rizika se treba bazirati na
znanstveno potvrđenim informacijama, a isto tako, u skladu s istim se odlučuje o potrebi
i vrsti mjera zaštite zdravlja.
U povijesti, prvi zapisi o djelovanju zdravstvenih tijela u cilju smanjenja rizika za
zdravlje odnose se na zdravstveno neispravnu hranu. Npr. Mojsijevi zakoni (primjer
prevladanja rizika donošenjem zabrane) su zabranili uporabu svinjetine u prehrani kao
rezultat opažanja da konzumiranje tog mesa često dovodi do bolesti (procjena rizika).

Definicija opasnosti i rizika

Za potrebe procjene rizika za zdravlje, opasnost (ili štetnost) predstavlja

čimbenik ili izloženost koji mogu oštetiti zdravlje ljudi. To je kvalitativni termin i
označava potencijal nekog čimbenika da ošteti zdravlje osoba koje su mu izložene.
Rizik je vjerojatnost da se pojavi (neželjeni) učinak na zdravlje ljudi, odnosno da osoba
oboli ili umre u određenom periodu ili određenoj dobi. To je kvantitativni termin
odnosno vjerojatnost da se učinak na zdravlje ljudi pojavi nakon što je osoba bila
izložena "određenoj količini" opasnosti (štetnog čimbenika).
U svezi s procjenom rizika za zdravlje uzrokovanog kemikalijama, važno je razlučiti
pojam opasnosti i rizika od pojma otrovnosti. Otrovnost je svojstvo uzrokovanja štetnih
učinaka na žive organizme. Da bi kemikalija mogla izazvati oštećenje mora postojati
stvarna izloženost.
Dakle, faktori koje treba uzeti u obzir kada se procjenjuje rizik uzrokovan otrovnom
kemikalijom uključuju:
- količinu substance koja je apsorbirana (doza)
- njezin metabolizam
- načine izloženosti
- duljinu i frekvenciju izloženosti i
- prirodu zdravstvenog ishoda.

31
 PROCES PROCJENE RIZIKA

Laboratorijska i terenska l. IDENTIFIKACIJA OPASNOSTI

istraživanja(uključujući (Da li čimbenik uzrokuje oštećenje
epidemiološke studije) odnosa zdravlja?)
negativnih zdravstvenih učinaka i
izloženosti štetnim čimbenicima

Metode ekstrapolacije visokih doza 2. ODREĐIVANJE ODNOSA 4.KARAKTERIZACIJA RIZIKA

na niske, kratkotrajne izloženosti na DOZA - ODGOVOR (Određivanje značaja rizika
dugotrajnu i podataka iz studija na (Kakav je odnos između doze i individualnog ili
životinjama na ljude incidencije?) javnozdravstvenog)

Terenska mjerenja procjene 3.ODREĐIVANJE IZLOŽENOSTI

izloženosti karakterizacija (Određivanje veličine i
populacije karakteristika izložene populacije i
frekvencije i trajanja izloženosti ili
doze)

PREVLADAVANJE RIZIKA
(Kako prevladati rizik bazirano na
veličini javno-zdravstvenog
problema prihvatljivosti mjera,
koštanja i dr. faktorima?)

Identifikacija opasnosti

Prvi korak u procjeni rizika je identifikacija opasnosti, odnosno štetnog čimbenika i

procjenjivanje može li se on dovesti u uzročnu vezu s oštećenjima zdravlja.
O uvjetima u kojima započinjemo obradu ovisi kako će teći proces identifikacije
opasnosti. Ako se radi o industriji, odnosno radnom okolišu, obično postoji sustav
registracije kemikalija koje se koriste ili se čuvaju, pa je lako sastaviti inventar
potencijalnih opasnosti.
U terenskim uvjetima npr. na ilegalnim odlagalištima toksičnog otpada, na napuštenim
industrijskim lokacijama u tu svrhu je često potrebno provesti istragu i obaviti analize
uzoraka.
Nije rijetka ni obrnuta situacija da se na određenom području pojavi klaster bolesti (veći
broj slučajeva neke bolesti među stanovništvom nekog definiranog područja u nekom
vremenu), pa je potrebno istražiti koji su to štetni faktori kojima je ta populacija bila
izložena i u kojoj mjeri, te utvrditi eventualnu uzročnu povezanost štetni faktor - veći
broj oboljelih ili veća izloženost - veći broj oboljelih.
Pozitivnu asocijaciju između nekog agensa i oštećenja zdravlja možemo utvrditi
provođenjem ili korištenjem podataka iz epidemioloških studija, toksikoloških studija "in
vivo" i "in vitro" i SAR analiza (od engl. structure activity relationship analyses ili
komparacija molekularne strukture i aktivnosti).
Kada govorimo o kemikalijama treba napomenuti da se često susrećemo s nedostatkom
podataka jer je samo mali broj kemikalija toksikološki evaluiran, a podaci iz

32
epidemioloških studija na ljudima su još rjeđi i postoje uglavnom iz praćenja posljedica
kemijskih nesreća i izloženosti na radnom mjestu koja je gotovo uvijek veća od
izloženosti u okolišu.
Korištenje ovih podataka olakšavaju međunarodni registri i komercijalne baze podataka o
kemikalijama. Kao primjer navodimo UNEP-ov registar IRPTC (International Register
of Potentially Toxic Chemicals) koji sadrži podatke o 800 kemikalija. Svjetska
zdravstvena organizacija je uspostavila program IPCS (International Program on
Chemical Safety) koji evaluira otrovnost kemikalija za ljude i okoliš i publicira ih u
nekoliko poznatih časopisa (Environmental Health Criteria i Health and Safety
Ouidelines).

Odnos doze i zdravstvenog ishoda

U ovoj fazi procjene rizika potrebno je odrediti odnos između izloženosti ili apsorbirane
doze i uz to vezanih zdravstvenih posljedica, što obično uključuje pregled literaturnih
podataka o epidemiološkim, kliničkim i toksikološkim studijama te evaluaciju u smislu
da li je moguće na temelju istih konstruirati krivulju doza učinak ili doza - odgovor,
odnosno da li je moguće utvrditi prag djelovanja. Spomenuta dva tipa krivulja se često
zamjenjuju, pa ih je potrebno definirati. Krivulja doza - odgovor (dose - response)
opisuje odnos između doze i proporcije posljedica u izloženoj populaciji koji izražavaju
definirani učinak (incidencije), dok krivulja doza - učinak opisuje odnos između
ozbiljnosti (jačine) učinka i doze.
Primjer krivulje doza - učinak je kada na apscisu stavimo koncentraciju
karboksihemoglobina u krvi, a na ordinatu hijerarhijskim redom simptome koji se
javljaju - glavobolju, vrtoglavicu, nesvijest i smrt, a primjer krivulje doza - odgovor je
kada na apscisu stavimo dozu zračenja, a na ordinatu postotak osoba u izloženoj
populaciji u kojih će se pojaviti maligna bolest.
Neki otrovi mogu izazvati određeni učinak tek kada njihova koncentracija dosegne
određenu razinu, odnosno prag za taj učinak. Ova činjenica ima vrlo bitnu implikaciju pri
donošenju javnozdravstvenih mjera zaštite pučanstva, jer za te otrove postoji
koncentracija pri kojoj oni neće izraziti štetno djelovanje. Točka na krivulji doza - učinak
na kojoj je dosegnut prag djelovanja pokazuje tu koncentraciju, a nazivamo je NOAEL
(ili No Observed Adverse Effect Level). Ispod te razine štetnih učinaka ili nema, ili ih
nismo u stanju postojećim znanjem i tehnologijom detektirati. Osim NOAEL rabe se i
termini LOAEL (Lowest Observed Adverse Effect Level) koji označava najnižu razinu
pri kojoj se još javljaju simptomi i NOEL (No Obsemed Effect Level) ili razina na kojoj
nema nikakvog učinka. Ove razine koriste se pri izradi tzv. primarnih zdravstvenih
standarda odnosno procjenjenih doza koje pri sadašnjoj razini znanja neće izazvati štetne
posljedice na zdravlje ljudi. Primarne zdravstvene standarde obično izrađuju službene
državne ili međunarodne agencije i one nose razne nazive, npr. Prihvatljivi dnevni unos
(Acceptable Daily Intake). Spomenuti standard se obično dobiva na način da se NOAEL
(ili LOAEL) podjeli sa sigurnosnim faktorom koji reflektira stupanj nesigurnosti koji se
mora ugraditi radi ekstrapolacije eksperimentalnih podataka u realne situacije, tj. veličina
sigurnosnog faktora je zavisna o kvaliteti podataka koji su korišteni.

33
 Sigurnosni faktor

10 x Primjenjuje se ako su podaci iz epidemioloških

studija prolongirane aloženosti ljudi - štiti
vulnerabilne članove populacije.

100 x Primjenjuje se kada epidemioloških studija na

ljudima nema ili su neadekvatni, ali postoje
vrijedni rezultati iz dugotrajnih studija na
jednoj ili više specijesa eksperimentalnih
životinja - ekstrapolacija sa specijesa na
specijes.

1000 x Primjenjuje se kada postoje samo kratkotrajne

studije na pokusnim životinjama -
ekstrapolacija sa specijesa na specijes i s
kratkotrajne na dugotrajnu izloženost.

Pri izradi primarnih zdravstvenih standarda trebaju biti specificirani faktori dozimetrije
(težina, površina, stupanj apsorpcijie) i vrijeme. Prihvatljivi dnevni unos se tako npr.
izračunava u mg/kg/dan.
Iz primarnih zdravstvenih standarda se onda izvode tzv. sekundarni zdravstveni standardi
koji predstavljaju maksimalnu količinu štetnih tvari koje mogu biti prisutne u pojedinim
komponentama okoliša (voda, hrana, zrak), određene na način da ukupan unos ne
prekorači primarni zdravstveni standard.
Kod kancerogenih tvari nema praga djelovanja (prema teorijama kancerogeneze čak i
samo jedna molekula kancerogena može izazvati genotoksične ili mutagene promjene) pa
je svaka, pa i najmanja doza vezana uz neki rizik od karcinoma. To komplicira izradu
primarnih zdravstvenih standarda za kancerogene tvari, koji se onda izrađuju na način da
se na krivulji doza odgovor odredi tzv. prihvatljiva razina rizika i doza vezana uz tu
razinu (rizik - specifična doza). Teži se tome da prihvatljiva razina rizika bude 10 -6 ili
manja, što znači da će izloženost populacije toj količini tvari kroz čitav životni vijek
izazvati 1/1000000 karcinoma.

Određivanje izloženosti

Važnost, a isto tako i složenost određivanja izloženosti u procjeni rizika slikovito

prikazuje slijedeći navod:"Neka izloženost, nekoj kemikaliji, iz nekih izvora, u

34
nekom vremenu, pri nekoj učestalosti i koncentraciji, pri nekoj brzini vjetra, u
tijeku nekih aktivnosti, pri nekoj frekvenciji disanja, uzrokuje neke bolesti u nekih
Ijudi."
Izloženost je ostvarenje kontakta s medijima okoliša koji sadrže kontaminant u određenoj
koncentraciji za određeno vrijeme, a izražava se u koncentraciji X vrijeme. Kontakt se
najčešće ostvaruje putem respiratornog trakta, gastrointestinalnog trakta i putem kože
(parenteralno, transplantarno itd.). Pojednostavljeno rečeno, ako netko ne udiše, ne
proguta ili ne apsorbira kontaminant - nema izloženosti, pa neće biti ni štetnog učinka.
Određivanje izloženosti treba dati odgovor na ova pitanja:
- Gdje se kontaminant nalazi?
- Koliko ljudi je izloženo, postoje li visoko rizične grupe?
- Koji su putovi unosa?
- Koliko se apsorbira - biološka raspoloživost?
- Koja je veličina i trajanje izloženosti?
U mjerenju izloženosti koriste se dva pristupa - direktni i indirektni. Osobni monitoring
izloženosti i biološki monitoring spadaju u direktni pristup, a monitoring okoliša čini
indirektni pristup. Osobni monitoring se provodi na način da se direktno mjeri
koncentracija kontaminanata koji nas zanima u mediju s kojim momentalno ostvarujemo
kontakt. Primjerice, ako se radi o hrani koristi se sustav dvostrukih porcija, pri kojem se
paralelno prikuplja druga porcija svega što osoba konzumira i nakon toga analizira
sadržaj. Isto je ukoliko se radi o vodi. Ako se mjeri izloženost preko kože, na kožu se
lijepe adherirajući flasteri (patch) koji upijaju i adheriraju sve što dolazi u kontakt s
kožom, a kasnije se obavi analiza flastera. U slučaju zraka, posebnim sustavima za
uzorkovanje uzimaju se vremenski integrirani uzorci zraka u zoni disanja ispitanika.
Biološkim monitoringom mjerimo u uzorcima tkiva ili tjelesnim tekućinama željeni
kontaminant, njegov metabolit ili produkt njegove interakcije ciljnom molekulom,
stanicom ili tkivom. Tako postoje biološki markeri izloženosti, npr. karboksihemoglobin
ili olovo u krvi kao posljedica izloženosti ugljičnim monoksidom ili olovom, i markeri
učinka kojima mjerimo biokemijski fiziološki ili drugi poremećaj u organizmu, koji
ovisno o izloženosti/dozi, izaziva štetni učinak ili mjerimo sam štetni učinak. Primjer
markera učinka je slobodni eritrocitni protoporfirin ili bazofilno punktirani eritrociti pri
trovanju olovom.
Indirektni pristup procjeni izloženosti pojedinca ili populacije koristi podatke praćenja
(monitoring) koncentracije kontaminanata u okolišu i podatke o aktivnostima (navikama)
ispitanika te gradi matematičke modele za procjenu izloženosti na individualnoj ili
populacijskoj razini. Podaci o aktivnostima ispitanika dobivaju se intervju metodom,
upitnikom, vođenjem dnevnika ispitanika iG opservacijom. Pri tome naravno treba
prikupiti i sve relevantne podatke koji su bitni (ili koji mogu utjecati) na izloženost, npr.
dob, spol, tjelesna težina, zdravstveni status i dr.
Na primjer, pri procjeni izloženosti formaldehidu koji je kontaminant zraka unutarnjih
prostora za procjenu izloženosti trebalo bi izmjeriti koncentraciju formaldehida u
unutarnjim prostorijama u kojima ispitanik boravi i treba ispitati koliko vremena zapravo
osoba (ili prosjek za populaciju) boravi u unutarnjim prostorijama, što se može doznati
intetvjuom ili upitnikom (nepouzdano), da ispitanik vodi dnevnik o svom kretanju ili da
ga se promatra i bilježi (ili snima video kamerom) i osim toga, da bi se procjenio
volumen inhaliranog zraka treba ustanoviti kakvim se sve aktivnostima bavi (jer nije

35
svejedno da li npr. vježba ili se odmara), kojeg je spola, dobi i tjelesne težine. Za
približnu procjenu izloženosti raznim putevima unosa, mogu se koristiti tablice sa
standardnim vrijednostima inhaliranog zraka, konzumiranih namirnica i vode itd.

Karakterizacija rizika

Karakterizacija rizika je integracija prethodna tri koraka u procjeni rizika. Na temelju

podataka o prisutnim opasnostima i mogućim štetnim posljedicama za zdravlje
(identifikacija rizika), na temelju podataka o odnosu doze i štetnog učinka ili doze i
pojavnosti štetnog učinka u populaciji (odnos doza - učinak i doza odgovor) te na temelju
podataka o izloženosti pojedinca ili populacije, gradimo stručno mišljenje o realnim
opasnostima za zdravlje koje donosi neka izloženost. Iz podataka o izloženosti
možemo .procijeniti ukupnu primljenu dozu (totalna doza) iz svih puteva unosa. Npr.
olovo se može unijeti u organizam putem hrane, vode, zraka i apsorpcijom s kože te da bi
se dobila totalna doza treba zbrojiti sve puteve unosa. Pri tome, kao što je već spomenuto
treba uzeti u obzir i količinu koja se apsorbira i faktor dozimetrije tj. tjelesnu težinu i
trajanje izloženosti. Ukupna doza se izražava u masi kontaminanta/kilogramu težine u
jedinici vremena. Jedinica vremena je obično dan, ali kod akutnih učinaka može biti i sat
ili minuta.
Ovi odnosi se mogu kvantificirati, tako da se izraze kao relativni rizik (ili povećanje
relativnog rizika) u izloženoj populaciji u odnosu na neizloženu ili kao očekivani
povećani broj slučajeva neke bolesti ili stanja u populaciji.
Kao što je na početku spomenuto cilj procjene rizika je ustanoviti da li rizik za zdravlje
postoji i u kojoj mjeri, kako bi se, ukoliko je potrebno propisale mjere koje bi ga smanjile
ili eliminirale. Prevladavanje rizika uključuje čitav niz mjera koje se mogu aplicirati u
čitavom lancu od izvora zagađenja (npr. smanjenje emisije, prevencija nesreća s
kemikalijama) preko puteva unosa (propisivanje standarda o sadržaju kontaminanata u
hrani, vodi i zraku), do izložene osobe (skraćivanje trajanja izloženosti, osobna zaštitna
sredstva itd.). No, treba napomenuti da je u prevladavnju rizika često puta teško zaštititi
interese zdravlja ljudi pred interesima industrijskog, gospodarskog i političkog sektora.

36
IV PREVLADAVANJE RIZIKA

Cilj procjene rizika je ustanoviti da li rizik za zdravlje ljudi postoji i u kojoj mjeri,
kako bi se, ukoliko je potrebno, propisale mjere koje će ga smanjiti ili eliminirati. Taj
proces nazivamo prevladavanjem rizika (engl - risk management), a on predstavlja
principe selekcije, primjene i evaluacije odgovarajućih kontrolnih mjera kojima se rizik
smanjuje ili eliminira. Mjere se mogu aplicirati u čitavom lancu od izvora onečišćenja
(smanjenje emisije) preko putova unosa (pooštrenja standarda onečišćenja u zraku, vodi,
hrani itd.) do izložene osobe (skraćivanje trajanja izloženosti, zaštitna sredstva itd.).
Pri tome treba napomenuti da je u prevladavanju rizika često puta teško zaštiti interese
javnog zdravstva pred interesima kapitala, industrije i politike.
Pri evaluaciji rizika treba voditi računa o tome kako zahvaćena populacija
konkretni rizik percipira. U populaciji često puta postoji iskrivljena percepcija rizika i
njegovo prihvaćanje, gdje se štetnost za zdravlje, tzv. voluntarnih rizika, odnosno onih o
kojima odlučujemo sami i na koje smo navikli umanjuje, dok se štetnost onih koje nam je
netko nametnuo ili su novi uvečava.
Tako se npr. u javnosti često puta potencira štetnost zagađenja zraka iz modernih
spalionica otpada i nitko ne želi da se one grade u njihovoj blizini, a istovremeno se nitko
ne želi odreći vožnje automobilom čije je zagađenje zraka objektivno veće i opasnije po
zdravlje. U percepciji i prihvatljivosti rizika, osim spomenutih bitni su i drugi čimbenici
kao što su osobno iskustvo, način prezentacije rizika u medijima itd.
Nakon evaluacije rizika, ocjene da li je potrebno ili ne uvesti mjere zaštite
zdravlja i eventualnog uvođenja mjera, potrebno je uspostaviti monitoring ili praćenje.
Pratiti se mogu parametri vezani uz čimbenike okoliša (koncentracija u zraku), parametri
vezani uz izloženost (osobni ili biološki monitoring) i parametri vezani uz učinke
(praćenje pojavnosti poremećaja zdravlja ili bolesti).

Evaluacija rizika

Provodi se usporedbom rezultata (iz procjene rizika ili posebnih mjerenja) s

primarnim i sekundarnim zdravstvenim standardima i smjernicama. Standardi obično
imaju zakonsku snagu i njihovo prekoračenje kao posljedicu može za prekršitelja imati i
zakonske posljedice - novčanu kaznu ili sudski postupak. Smjernice su obično razine
onečišćenja kojima treba težiti, a njihovo prekoračenje zahtjeva dodatnu stručnu
provjeru.
Standarde i smjernice o kakvoći i zdravstvenoj ispravnosti vode, hrane, zraka itd.
izrađuju Međunarodne agencije kao Svjetska zdravstvena organizacija, FAO ili Codex
alimentarius, ili svaka država za sebe.

Sprečavanje štetnog djelovanja

Drugi korak u prevladavanju rizika je prevencija štetnog djelovanja. Mjere zaštite

se mogu provoditi: primarno na razini izvora onečišćenja, zatim putovima prijenosa, u
izloženih osoba, ili sekundarno kada je do učinka već došlo kao rano otkrivanje učinaka i
sanacija stanja.
Isto tako može se djelovati i na više razina istovremeno, što povećava učinkovitost mjera.

37
Kontrola izvora
Kontrola izvora može se provoditi reguliranjem proizvoda, proizvodnje ili
emisije. Emisija je ispuštanje štetne tvari ili onečišćivača u okoliš. Primjer reguliranja
proizvoda je, ukoliko se proizvod pokaže štetnim, njegova proizvodnja se zabrani i traži
se tehnološka zamjena za njega. Npr. freoni koji su se koristili kao plinovi u rashladnim
uređajima dokazano oštećuju ozonski omotač, te je njihova proizvodnja i uporaba
ograničena do potpune zabrane, koja je stupila na snagu 2005. godine, a dogovorena je
tzv. Montrealskim protokolom (međunarodna konvencija). Ako onečišćivač ili štetna tvar
ulazi u okoliš u tijeku uporabe posebnog tehnološkog procesa, kontrola izvora opasnosti
se može izvršiti putem reguliranja proizvodnje tako da se potiče uporaba zdravijih
tehnologija (npr. plaćanjem većeg poreza za proizvode proizvedene manje ekološkom ili
štetnijom proizvodnjom) ili da se takav tip tehnologije zabrani.
Kontrola emisija provodi se putem zakonskog reguliranja dozvoljenih koncentracija
onečišćivača koji se smiju ispuštati u zrak, otpadne vode, tlo itd.

Kontrola putova
Izrada sekundarnih zdravstvenih standarda i kontrola medija okoliša preko kojih
čovjek dolazi u dodir sa štetnim čimbenicima predstavlja prevladavanje rizika
djelovanjem na putove prijenosa.
Npr. olovo iz okoliša može ući u naš organizam udisanjem i ingestijom. Postoje standardi
koncentracije olova u zraku, vodi i u namirnicama. Provođenjem kontrole koncentracije
olova u ovim medijima provode se mjere zaštite zdravlja ljudi od štetnog djelovanja
olova.
Za fizikalni čimbenik - buku, učinkovite mjere zaštite na putovima prijenosa su
mehaničke barijere.

Mjere osobne zaštite

Korištenje osobnih zaštitnih sredstava (zaštitna maska, respiratori, rukavice,
odijela, naočale, zaštita za uši itd.) može se primjeniti tek nakon što su maksimalno
primjenjene sve druge inženjerske mjere.
U razini osobne zaštite mogu se primjeniti i mjere zaštite od biološkog rizika - zaraznih
bolesti, kao što je npr. cijepljenje (npr. šumskih radnika protiv krpeljnog
meningoencefalitisa, zdravstvenih radnika protiv B hepatitisa itd.).
Općenito mnogi rizici za zdravlje povezani su s navikama i ponašanjem. Npr. zaštitna
oprema može biti neudobna i smetati tijekom rada, iako pruža dobru zaštitu. Primjer za
to je izbjegavanje korištenja respiratora u industriji brtvi u kojoj se koristi azbest (plućni
kancerogen), jer je neudobno osam sati imati pokrivena usta i nos. Ondje su naročito
bitne mjere zdravstvenog odgoja i promocije zdravlja.

38
Komunikacija rizika

Komunikacija rizika je izmjena informacija o postojanju, prirodi, ozbiljnosti i

prihvatljivosti rizika između stručnjaka i zahvaćene populacije i odgovarajućih razina
uprave koja može donijeti odluku o financiranju i provedbi adekvatnih mjera zaštite.
Ukoliko postoji zabrinutost javnosti u obzirom na određeni rizik, stručnjaci
moraju informirati o istinitom stanju jasnim, svakom razumljivim jezikom i što je vrlo
važno na uvjerljivi način.
Isto tako, ako je zaštita zdravlja ili sanacija vezana uz donošenje odluka
odgvarajućih upravnih tijela lokalne vlasti ili države, treba im se problem predstaviti na
njima razumljiv način uz adekvatne usporedbe i prikaz efektivnosti i efikasnosti
pojedinih tipova mjera.
U komunikaciji rizika važnu ulogu imaju mediji - novine, časopisi, televizija,
radio itd. Oni bi trebali biti spona između struke i javnosti, koji će bez senzacionalizma
približiti javnosti određene probleme, utjecati na pravilnu percepciju rizika i provoditi
promociju zdravijih načina življenja i ponašanja te uporabe manje štetnih tehnoloških
rješenja.

Monitoring

Pri postojanju opasnosti za zdravlje ljudi u okolišu koji nas okružuje, kako bismo
potencijalne rizike doveli pod kontrolu uvodi se monitoring ili praćenje. Praćenje je
periodičko ponavljanje analize određenog parametra koncipirano na način da pruža
odgovarajući uvid u stvarno kretanje tog parametra u vremenu i prostoru, s ciljem
otkrivanja promjena u okolišu ili u zdravstvenom stanju stanovništva. Praćenje nije samo
sebi svrha, nego uključuje intervencije u svijetlu opserviranih promjena parametara.
Ovisno o prihvatljivosti, koštanju, stupnju sigurnosti koju pruža, prate se parametri na
različitim točkama od izvora onečišćenja, preko medija prijenosa, zatim biomonitoringa,
do praćenja zdravstvenih učinaka.
Primjer monitoringa:
Na izvoru - emisija ugljičnog monoksida - CO iz ispušne cijevi automobila
U mediju prijenosa - koncentracija CO u zraku - imisija
Biomonitoring - koncentracija CO u krvi
Zdravstveni učinci -broj bolesnika primljenih u hitnoj službi s simptomima trovanja s CO
Uz proces prevladavanja rizika su uvijek vezana određena financijska sredstva,
bilo da su ona potrebna za provođenje analiza u sklopu monitoringa, provođenja
intervencija u okolišu ili mjera zaštite zdravlja. Ili pak određena odluka o promjeni
tehnološkog procesa poskupljuje taj proces. Međutim, s druge strane neprovođenje istih
mjera se vraća zagađenjem okoliša, poremećajem ekosustava ili posljedičnim oštećenjem
zdravlja ljudi, što u konačnici obično košta više od provođenja mjera prevencije.

39
V ZDRAVSTVENA ISPRAVNOST NAMIRNICA

Neosporno je da način prehrane, odnosno količina i izbor namirnica imaju

značajan utjecaj na zdravlje u smislu sprečavanja ili pak nastajanja određenih poremećaja
zdravlja i bolesti. Tako će na primjer na zdravlje utjecati nedostatak hrane sa svim
posljedicama za organizam koje sa sobom donosi glad. Štetno će djelovati i neadekvatna
prehrana ili pak pretjerani unos hrane: avitaminoza i gušavost, karijes, dijabetes,
kardiovaskularne bolesti, karcionom itd.
Međutim, same namirnice mogu ponekad biti izvorom različitih onečišćenja, bilo
prirodnog podrijetla ili u hranu dospiju prilikom manipulacije u tehnološkim procesima
proizvodnje, čuvanja, prerade ili pripreme namirnica.
Kada je čovjek počeo uzgajati biljke i životinje za hranu razvio je iskustveno znanje koji
su mu izvori hrane korisni i zdravi, i osim toga bio je uvijek uključen u uzgoj namirnica,
pripremao uvijek svježe obroke u količinama koje su mu dnevno potrebne da prehrani
sebe i svoju obitelj. Kasniji razvoj industrijalizacije, još noviji razvoj moderne
tehnologije namirnica potpuno je izmjenio tu situaciju. Većina ljudi danas potpuno je
odvojena od izvora hrane koju dnevno konzumira. Zbog globalizacije tržišta često puta
sastojci našeg obroka potječu sa različitih krajeva svijeta. Demografske i sociokulturne
promjene u društvu - zaposlenost žena, društvena prehrana itd. sa sobom donose dodatne
promjene u našoj prehrani, i što smo više svjesni važnosti zdrave i pravilne prehrane,
ostaje nam manje vremena za pripremu obroka i uživanje u hrani.
Konzerviranje hrane, polugotova i gotova jela i brza hrana predstavljaju odgovor tržišta
na novi način života ljudi. Kada potrošač posegne za narančom ili zagrize pileći batak ne
razmišlja o kompleksnosti lanca proizvodnje, transporta, čuvanja i pripreme kroz koju je
ta namirnica prošla. Moderna tehnologija proizvodnje i opskrbe je sofisticirana, međutim
unatoč svim svojim rješenjima trovanja hranom kao posljedica onečišćenja namirnica su
u kontinuiranom porastu, kako u zemljama u razvoju tako i u razvijenim zemljama
zapada. Trovanja hranom predstavljaju danas jedan od najvažnijih javnozdravstvenih
problema svijeta.
Razlog tome su već spomenute promjene načina života, promjene načina proizvodnje
namirnica, globalizacija opskrbe i dakako, sve veće industrijsko zagađenje okoliša iz
kojeg onečišćenja mogu prijeći u namirnice i tako dospjeti u organizam čovjeka.
Potrošaču je lako odrediti okus, miris, izgled i konzistenciju namirnice, ali je teško ili
nemoguće odrediti njezinu zdravstvenu ispravnost tj. neškodljivost. Zdravstvena
ispravnost se definira kao ispravnost namirnica glede senzorskih svojstava (boja, miris,
okus), glede mikrobiološke ispravnosti, glede sadržaja štetnih kemijskih tvari unutar
dopuštenih količina i glede dopuštenosi uporabe aditiva.
Općenito postoje dva tipa zdravstvene ispravnosti:
- Odsutnost mikroorganizama i njihovih produkata - toksina u količinama štetnim
za zdravlje ljudi
- Odsutnost kemijskih spojeva u količini u kojoj bilo akutno ili dugotrajnim
uzimanjem mogu štetno djelovati na zdravlje ljudi.

40
V.I. MIKROBIOLOGIJA NAMIRNICA

Zbog svojih prehrambenih vrijednosti namirnice su od osobite važnosti za čovjeka.

Istovremeno svojim hranjivim sastojcima predstavljaju idealan supstrat (podlogu) za rast
mikroorganizama. Ovisno o vrsti i broju, kontroliran rast nekih mikroorganizama
primjenjuje se za proizvodnju namirnica (npr. sir, vino) dok će neki mikroorganizmi
uzrokovati kvarenje namirnice, učiniti je nepogodnom za potrošnju, promjeniti okus i
miris, a patogene vrste ili njihovi toksini uzrokovat će bolest ljudi koji ih konzumiraju.
Mikrobiološka analiza namirnice provodi se sa ciljem onemogućavanja prijenosa
mikroorganizama kojima bi se ugrozilo zdravlje ljudi kao i utvrđivanja mikrobiološke
ispravnosti u smislu održivost i prikladnosti za upotrebu, kontrole sirovina, procesa
prerade i manipulacije namirnicom. Mikrobiološka analiza radi se u cilju potvrđivanja ili
pobijanja hipoteze postavljene epidemiološkom anketom da je određena namirnica medij
prijenosa tj. da su mikroorganizmi u namirnici uzročnici bolesti odnosno epidemija. U
namirnica onečišćenih raznim mikroorganizmima može se u procesu prerade smanjiti
stupanj onečišćenja u dozvoljene granice, neškodljive za ljudsko zdravlje. Uzevši u obzir
niz unutarnjih i vanjskih faktora koji utječu na rast mikroorganizama, infektivnu dozu
mikroorganizama, namirnice su svrstane u grupe kojima su određene kvantitativne
granice za pojedine mikroorganizme. Istovremeno niti jedna namirnica ne smije
sadržavati patogene i potencijalno patogene mikroorganizme i njihove toksine u
količinama štetnim za zdravlje ljudi.

Rizična hrana je ona koja pruža odgovarajuće unutarnje, u hrani, i vanjske, iz okoline,
uvjete za rast mikroorganizama.

Unutarnji faktori :
 pH
 aktivnost vode, a(w)
 oksidacijsko redukcijski potencijal
 fizikalna i kemijska struktura namirnice
 raspoložive hranjive tvari
Vanjski faktori :
 temperatura
 koncentracija kisika i ugljičnog dioksida
 relativna vlažnost
Unutarnji i vanjski faktori stvorit će povoljne uvjete za rast određenog mikroorganizma,
a njihovom promjenom možemo spriječiti rast mikroorganizma u namirnici tj. upravljati
njegovim rastom.
Nizak pH ili kiselost jedan je od faktora koji čuva namirnicu i sprečava rast mnogih
mikroorganizama. Većina mikroorganizama raste najbolje kod neutralnog pH7 (6-8).
Nizak pH pogodovat će rastu kvasaca i plijesni, dok je V.cholerae jedna od rijetkih
bakterija koja će rasti i na pH9.
Aktivnost vode je mjera kojom iskazujemo sadržaj slobodne vode koja je nužna za rast
mikroorganizama. Aktivnost vode se od davnina koristi kao faktor kontrole rasta
mikroorganizama u namirnici tj. u postupcima koji će smanjiti količinu slobodne vode i

41
time dovesti do nepovoljnih uvjeta za rast mikroorganizama (npr. sušenje, dodavanje soli
ili šećera). Bakterije ne mogu rasti ispod a(w) 0,9.
Fizikalna struktura namirnice kao i njeno mijenjanje mogu bitno utjecati na broj i vrstu
mikroorganizama. Utjecaj fizikalne strukture možemo prikazati na postupku mljevenja
mesa tj. njegovim posljedicama. Mljevenje mesa će dovesti do širenja kontaminacije s
površine u cijelu namirnicu.
Temperatura, atmosferska koncentracija kisika i ugljičnog dioksida vanjski su faktori koji
neovisno o namirnici potiću ili koče rast određenog mikroorganizma.
Postoji niz metoda za čuvanje namirnice koje se temelje na postizanju nepovoljnih
unutarnjih i vanjskih faktora za rast i razmnožavanje mikroorganizama. Ispravnim
čuvanjem, pohranom namirnice spriječit ćemo da ona postane medij za prijenos bolesti
kao i njeno kvarenje.

Postupci koji će spriječiti rast i razmnožavanje mikroorganizama :

 niska temperatura (hladnjak, smrzavanje)
 visoke temperature (pasterizacija, sterilizacija)
 smanjenje aktivnosti vode (dodavanje soli ili šećera)
 kemijsko čuvanje (dodavanje inhibitornih tvari npr. nitrata)
 zračenje (gama zrake)

Mikrobiološka analiza

Mikrobiološka analiza započinje sterilnim uzimanjem uzorka, pravilnim

označavanjem te određivanjem parametara za analizu obzirom na vrstu namirnice, a u
slučaju pojave bolesti obzirom na epidemiološku anketu.
Za određivanje vrste mikroorganizma, kvantitativnu analizu, određivanje metabolita i
toksina razvijene su brojne metode i tehnike.
Priprema i obrada uzorka važan je korak za analizu i kultivaciju. Obzirom da je
mikrobiološka analiza namirnica kvantitativna (određujemo broj mikroorganizama u
određenoj masi odnosno volumenu) potrebno je uzeti točno određenu količinu uzorka (g
ili ml). Kod krutih uzoraka potrebno je uzorak usitniti i homogenizirati u točno određenoj
količini tekućeg medija te obzirom na očekivani broj mikroorganizama pripraviti daljnja
razrjeđenja.
Kako namirnice mogu sadržavati različite bakterije, kultivacija i subkultivacija se vrši na
selektivnim krutim i tekućim podlogama kako bi potaknuli rast traženih i inhibirali ostale
mikroorganizme. Osim selektivnih koristimo i diferencijalne podloge koje sadrže
indikatore koji omogućuju mikroorganizmima da stvaraju karakteristične kolonije.
Za konačnu identifikaciju postoji niz potvrdnih standardnih biokemijskih i seroloških
testova kao i brzih testova za identifikaciju (API, BBL i dr.).
Postoje i brzi testovi za identifikaciju antigena u uzorku (ELISA, DNA hibridizacija).
Interpretacija rezultata je vjerojatno najkompleksniji dio cijelog mikrobiološkog
pregleda. Odluku dodatno otežava činjenica da preciznost i reproducibilnost
mikrobiološke analize varira. Mikroorganizmi u namirnici su u dinamičnoj okolini,
nehomogeno distribuirani te će rezultat biti neosporan samo kratko vrijeme.

Bolest

42
 Klinička slika uzrokovana patogenim djelovanjem mikroorganizama nakon ingestije
hranom ovisi o vrsti mikroorganizma i mjestu djelovanja (lokalno u GI sustavu, ulaz u
krv, tropizam npr. jetra).
Učestale stolice, grčevi u abdomenu, povraćanje, rezultat su patogenog djelovanja
mikroorganizama u gastrointestinalnom traktu oštećenjem ili razaranjem crijevnog
epitela samim mikroorganizmom (bakterije, virusi, paraziti) kao i indirektnim
djelovanjem formacijom toksina stvorenog u hrani ( bakterije i gljive) pa govorimo o
alimentarnim intoksikacijama.

MIKROORGANIZMI KOJIMA HRANA PREDSTAVLJA MEDIJ PRIJENOSA

BAKTERIJE VIRUSI PARAZITI

Salmonella spp. Picornaviridae: Trichinella spiralis
E.coli Coxackie virusi G.lamblia
Campylobacter spp. Echo virusi E.histolityca
Vibrio parahaemolyticus Polio virus Toxoplasma gondi
Yersinia enterocolitica HAV Balantidium coli
Aeromonas hydrophila Reoviridae: Isospora beli
Plesiomonas shigelloides Reovirus Cryptosporidium
Clostridium perfrigens Rotavirus Sarcocystis
Clostridium botulinum Coronaviridae Microspora
Bacillus cereus Caliciviridae: Taenia spp.
Staphylococcus aureus Norwalk virus Hymenolepis nana
Listeria monocytogenes Mali okrugli virusi Ascaris lumbricoides
Shigella. spp. Adenoviridae: tip 40, 41 Enterobius vermicularis
Astrovirus Trichuris trichiura

Bakterije
Patogene gram negativne bakterije povezane sa trovanjem hranom najčešće su
prisutne u fecesu čovjeka i životinja, termolabilne su i ako uzrokuju probleme najčešće
su rezultat loših higijenskih uvjeta, neadekvatne osobne higijene ili "cross"
kontaminacije. Opasnost koju predstavljaju može se kontrolirati toplinskom obradom
(pasterizacija), odvajanjem sirovih i gotovih namirnica, ispravnim higijenskim radom,
adekvatnom pohranom namirnice.
Salmonella spp. rod iz porodice Enterobacteriaceae patogena je za čovjeka i mnoge
životinje koje su ujedno glavni rezervoar infekcije (zoonoza). Svaka namirnica koja
sadrži salmonela vrste smatra se zdravstveno neispravnom. Najčešće se nađe u sirovom
mlijeku, jajima, piletini i drugom sirovom mesu. Čest je uzročnik bolesti čovjeka i to
vezano za lošu termičku obradu, križnu kontaminaciju, lošu higijenu.

43
E.coli predstavlja dio normalne flore crijeva, a ovisno o tome da li posjeduje faktore
virulencije adhezine i produkciju toksina uzrokovat će bolest. Razlikujemo pet kliničkih
slika koje su rezultat različite patogeneze pojedinog tipa. EPEC, EIEC dovest će do
infekcije, dok će ETEC i EHEC dovesti do intoksikacije.
Campylobacter jejuni/coli uz salmonelu predstavlja jedan od vodećih uzroka akutnog
bakterijskog enteritisa, a prenosi se nedovoljno termički obrađenom namirnicom
(piletina, sirovo mlijeko) ili križna kontaminacijom. Adekvatna termička obrada i
ispravno rukovanje uklonit će opasnost oboljevanja od ovog mikroorganizma.
Clostridium perfrigens anaerobni je mikroorganizam koji nakon ingestije za vrijeme
sporulacije u crijevu čovjeka producira termostabilan toksin.
Povezuje se sa mljevenim mesom, mesom peradi, mlijekom i mliječnim proizvodima.
Yersinia enterocolitica patogeni je mikroorganizam kojeg možemo naći u sirovom
mlijeku, sirovom mesu, sladoledu.
Od novijih mikroorganizama možemo spomenuti Aeromonas hydrophila i Plesiomonas
shigelloides.
Neki mikroorganizmi iako odavna poznati postaju aktualni uzročnici trovanja hranom
kod imunokompromitiranih bolesnika. Loš imuni status jedna je od predispozicija za
infekciju bakterijom Listeria monocytogenes. Epidemiološkim studijama kao glavni
izvor infekcije dokazani su mlijeko i mliječni proizvodi kao i puretina, piletina i školjke.
Važno obilježje L.monocytogenes je sposobnost umnožavanja na niskim temperaturama
(kad je većina mikroorganizama inhibirana) pa npr. hrana dugo čuvana u hladnjaku
predstavlja mogući izvor zaraze.
Staphylococcus aureus, Bacillus cereus i Clostridium botulinum su mikroorganizmi koji
produciraju toksin u namirnici koji nakon ingestije uzrokuje intoksikaciju.
Staphylococcus aureus lako se unosi u namirnicu nekorektnim rukovanjem i jedan je od
čestih uzročnika trovanja hranom. U hrani se oslobađa termostabilan toksin (najčešće
hrana bogata bjelančevinama). Termička obrada hrane nakon što se stvorio toksin uništit
će mikroorganizam ali ne i toksin.
Riža, mlijeko, meso, povrće su namirnice koje se povezuju s rastom B.cereusa. Spore
B.cereusa su termostabilne. B.cereus će u hrani razviti emetički toksin dok će u crijevu
razviti dijarealni toksin.
Clostridium botulinum tj. njegov toksin sintetiziran u hrani uzrokovat će fatalne
intoksikacije vrlo niskim dozama (0,2mikrog). Spore će preživjeti zagrijavanje, sušenje, a
nalaz se povezuje s neadekvatno konzerviranom hranom i sušenim mesom.

Virusi
Virusi koje nalazimo u namirnicama nakon ingestije mogu patogeno djelovati u
probavnom sustavu (gastroenteritis) ili drugim organima npr. jetra. Virusi koji će
patogeno djelovati moraju imati sposobnost da izvan žive stanice , u ovom slučaju u
hrani, neće izgubiti svoju infektivnost. Također moraju savladati fizičke i kemijske
barijere u probavnom sustavu (pH, žuč). Kontaminacija ljudskim fekalijama direktno
(npr. gnojenje povrća) ili indirektno vodom zagađenom fekalijama izvor je nalaza virusa
u hrani.

Paraziti

44
 Neke parazitoze će se javiti kod čovjeka nakon ingestije infektivnog oblika parazita
koji se mogu naći u hrani. Za intestinalne protozoe značajan je fekalno oralni put
prijenosa tj. ciste kao njihov infektivni oblik mogu se naći u hrani kao posljedica fekalne
kontaminacije. Metilji, trakavice i nematode tj. njihovi infektivni oblici (jaja ili ličinke)
također će uzrokovati bolest. Uzročnik trihineloze Trichinella spiralis je nematoda koja
uzrokuje bolest nakon ingestije mesa infestiranog tim parazitom. Za čovjeka je izvor
zaraze nedovoljno sušeno ili nedovoljno termički obrađeno meso i to najčešće domaće
svinje (rijeđe divlje svinje, medvjeda).Nedovoljno termički obrađeno meso može dovesti
do infestacije čovjeka trakavicom (Taenia solium, Taenia saginata).

Gljive
Gljive djelovanjem mikotoksina mogu izazvati akutno trovanje hranom ili dovesti do
oštećenja unutarnjih organa. Mikotoksini su toksični produkti mjene tvari plijesni što ih
one sintetiziraju tijekom rasta na namirnici (plijesni iz rodova Aspergillus, penicillium,
Fusarium, Cladosporium).

Namirnice i patogene bakterije koje se najčešće povezuju s njima

NAMIRNICA BAKTERIJA

grah C.perfrigens, B.cereus

žitarice B.cereus
sir S.aureus, L.monocytogenes, E.coli
meso i mesni proizvodi Salmonella spp., Cl.perfrigens, S.aureus, C.jejuni,
E.coli, L.monocytogenes, Y.enterocolitica,
svježe mlijeko C.jejuni, L.monocytogenes
riža B.cereus
salate od povrća i mesa L.monocytogenes, Shigella spp.
sladoled i kolači S.aureus, Salmonella spp.

45
V.II. PREHRAMBENI ADITIVI

Potreba uporabe prehrambenih aditiva javila se tijekom promjene načina

življenja, prijelazom iz seoskih zajednica gdje se hrana uzgajala neposredno uz kuću, u
gradove, megapolise sa specifičnim načinom stanovanja i prehrane.
Moderna prehrambena industrija proizvodi namirnice koje da bi se oblikovale, održale ili
privukle kupce moraju sadržavati prehrambene aditive. Dakle, prehrambeni aditivi
( samo aditivi u tekstu koji slijedi ) se namjerno dodaju namirnicama namjenjenim za
široku potrošnju uz točno određena pravila.
Pod aditivima se razumjevaju supstancije koje se normalno ne konzumiraju, niti su
tipičan sastojak namirnice, bez obzira na prehrambenu vrijednost, a dodaju se namjerno
iz tehnoloških razloga i radi poboljšanja senzorskih svojstava. Dodaju se namirnicama u
tehnološkom postupku proizvodnje, tijekom pripreme, obrade, prerade, oblikovanja,
pakovanja, transporta i čuvanja. Većina je označena tzv. E - brojem koji služi kao
potvrđa toksikološke evaluacije i klasifikacije pojedinog aditiva. Oni koji nemaju E broj,
označavaju se na drugi način (arome i enzimi), dok aditivi bez bilo kakve oznake
pripadaju grupi pomoćnih tvari u procesu proizvodnje.
Neki aditivi su prirodnog podrijetla kao vitamin C , karoten, pektin, ezimi, karagenan,
neke arome i dr., dok su drugi aditivi sintetizirani kemijski spojevi točno poznatog
sastava.
Aditivima se ne smatraju kemijska onečišćenja (teški metali, nemetali, ostaci
pesticida, aflatokisni i sl.) i supstancije koje se dodaju radi poboljšanja prehrambene
vrijednosti namirnica (vitamini, minerali i sl.) i kuhinjska sol.
Aditivi se koriste za:
- bojenje, konzerviranje, sprečavanje oksidacije, emulgiranje, stabiliziranje,
zgušnjavanje, želiranje, reguliranje kiselosti, zakiseljavanje i zaluživanje, protiv
zgrudnjavanja i za poboljšanje klizavosti, poboljšanje okusa, zaslađivanje, poliranje i
održavanje svježine, tretiranje brašna, aromatiziranje, enzimska djelovanja, otpuštanje
plina, učvršćivanje, povečavanje volumena, stabiliziranje, zadržavanje boje, održavanje
pjene, potisak kao plinovi, vezanje iona određenih metala i kiselih radikala, zgušnjavanje
kao modificirani škrobovi, stvaranje određene atmosfere kao plinovi za pakiranje i
pomoćna djelovanja u tehnologiji proizvodnje namirnica.
Neki aditivi imaju više tehnoloških djelovanja, a osnovno djelovanje pri dodavanju u
namirnicu ovisi o količini. Kao primjer navedimo vitamin C (E300) koji je aditiv kada se
koristi kao antioksidans, kiselina, sredstvo za tretiranje brašna, sredstvo za zadržavanje
boje, a količina njegovog dodavanja određuje tehnološki učinak. Količina dodanog
vitamina C nema svojstvo vitaminiziranja namirnice, jer se dodano potroši na tehnološki
učinak, a ostatna količina je manja od 2 % preporučenog dnevnog unosa (RDA).
Aditivi su prije svega kemijski spojevi i kao takvi moraju zadovoljavati uvjete
zdravstvene ispravnosti i kakvoće (sastava). Upravo zbog njihove jasne određenosti
poznati su postupci kemijskih analiza kojima se traži prisustvo sastojaka opasnih za
zdravlje. Posebnim međunarodno prihvaćenim propisima isključuje se ili ograničava
prisustvo nekih sastojaka u aditivima.
O uporabi aditiva izjasnili su se i Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) kao i
Organizacija za hranu i poljoprivredu (FAO) i donijeli temeljna načela uporabe aditiva:

46
1. Aditiv prije stavljanja na liste dopuštenosti uporabe, mora biti toksikološki ispitan i ne
smije nepovoljno djelovati na zdravlje potrošača,
2. Aditiv se ne smije koristiti radi prikrivanja pogrešaka u procesu proizvodnje, odnosno
služiti za krivotvorenje kakvoće u svrhu varanja potrošaća,
3. Uporaba aditiva u proizvodnji osnovnih namirnica ili namirnica koje se sezonski
uživaju mora biti ograničena,
4. Aditivi ne smiju nepovoljno utjecati na prehrambenu vrijednost namirnica i njihovih
sastojaka.

Dakle, svaki prehrambeni aditiv je ispitan s obzirom na funkcionalno djelovanje,

a posebno na djelovanje na čovjeka i to sa pozicije čiste kemijske supstancije, kao i
mogućih zagađenja, nečistoće koje može nositi tehnologija proizvodnje aditiva. Nakon
funkcionalne i toksikološke evaluacije, aditiv se svrstava na Liste prehrambenih aditiva
koji se smiju upotrebljavati. Uporaba aditiva u nekom proizvodu određena je
funkcionalnim djelovanjem aditiva i vrstom proizvoda kao i dopuštenosti uporabe aditiva
s obzirom na vrstu namirnice. Dakle nisu svi aditivi dopušteni u svim vrstama namirnica.
Osim toga mora se jasno napomenuti da je količina aditiva koji se dodaje u namirnicu
mala u odnosu na osnovnu masu namirnice.Tu, dakako ima iznimaka koje su utvrđene
vrlo jasnim propisima.
Propisi koji slijede međunarodne dogovore s područja uporabe aditiva stalno se
dopunjuju, pazeći pri tomu da temeljna načela uporabe aditiva budu poštovana.
Ovlaštene kontrolne institucije u svojim laboratorijima analiziraju namirnice koje dolaze
na tržište te postoji cijeli sustav provjere od ambalaže do sadržaja. Osim toga postoji i
sustav nadzora nad zdravstvenom ispravnošću namirnica kao zadnja prepreka u svrhu
zaštite potrošača.

47
V. III. KONTAMINANTI U NAMIRNICAMA

Kontaminantima namirnica nazivamo kemijske tvari koje nisu originalni sastojci

namirnica, nego su u nju dospjeli iz okoliša tijekom proizvodnje, transporta,
uskladištenja ili pripreme, ili su pak nastali kao rezultat nekontroliranog prirodnog
procesa u namirnici. U svakom su slučaju nepoželjni sastojak namirnice. Mogu biti
prirodnog ili antropogenog podrijetla ovisno o tome da li postoje u prirodi li ih je stvorio
čovjek za svoju korist, a zagađenje namirnica je nepoželjna, uzgredna pojava njihova
korištenja. Spomenut ćemo neke od njih.

Histamin - je biogeni amin koji nastaje kao produkt mikrobiološke razgradnje

(dekarboksilacije) proteina. Nastaje najčešće u plavoj ribi ukoliko se ona ne drži na
niskim temperaturama (led) koje inhibiraju rast prirodno prisutnih bakterija koje onda
dekarboksilacijom aminokiselina histidina (isto prirodno prisutan) stavaraju histamin.
Histamin može nastati i u nekim fermentiranim proizvodima kao što su vino, pivo i sir.
Izaziva osip, crvenilo lica, lupanje srca, glavobolju, mučninu i povraćanje.

Mikotoksini - su biotoksini (toksini prirodnog podrijetla) odnosno toksični metaboliti

koje u tijeku svog rasta u određenim uvjetima mogu proizvesti plijesni roda Fusarium,
Aspergillus i Penicillium. Nastaju u žitaricama, orasima, lješnjacima, kikirikiju i
kakaovcu koji se uzgajaju ili čuvaju u uvjetima visoke vlage i temperature uz prisustvo
rečenih plijesni. Trovanja mikotoksinima zovemo mikotoksikoze. Postoji više vrsta
mikotoksina od kojih su najpoznatiji hepatotoksični aflatoksin i nefrotoksični
ochratoksin. Osim oštećtnja jetre aflatoksin izaziva i nastanak karcinoma jetre.

Pesticidi - su supstance koje se koriste u suzbijanju, prevenciji ili kontroli nametnika

uključujući i vektore bolesti ljudi i životinja, nepoželjnih vrsta biljaka ili životinja koji
uzrokuju štete tijekom proizvodnje, skladištenja ili prodaje namirnica, poljoprivrednih
proizvoda ili hrane za životinje. Prema namjeni ih možemo podijeliti na insekticide (za
suzbijanje insekata), fungicide (gljive), larvicide (larve insekata), herbicide (korov),
rodenticide (glodavci) itd. Koriste se u poljodjelstvu za suzbijanje štetnika, u javnoj
higijeni za suzbijanje vektora bolesti i molestanata (uznemirivača), te u kućanstvu za
njegu kućnih biljaka i ljubimaca. Život suvremenog čovjeka i poljoprivredna proizvodnja
su nezamislivi bez uporabe pesticida i oni su nesumljivo odigrali svoju pozitivnu ulogu,
međutim zbog svoje neselektivnosti oni djeljuju na čitav ekosustav u kojem se koriste,
oštećuju i druge neciljane vrste i mogu oštetiti i zdravlje ljudi bilo direktno kod njihove
primjene ili indirektno zbog njihova unosa u organizam (ili unosa njihovih ostataka -
metabolita) zrakom, vodom ili namirnicama.
Zbog njihove otrovnosti, otpornosti na razgradnju ili bioakumulativnosti (sposobnosti da
se nakupljaju u živim organizmima) neki od njih su zabranjeni za uporabu, kao npr. DDT
i neki drugi organoklorni pesticidi. Iako je DDT odavno zabranjen još uvijek se njegovi
ostaci (teško se razgrađuje tj. bioakumulira se) nalaze u oko 20-70% namirnica
životinjskog podrijetla, iako u malim neškodljivim količinama.

48
Teški metali - olovo, arsen, živa, kadmij pronalaze svoj put u namirnice kroz njihovo
oslobađanje u okoliš iz industrije, ispušnih plinova automobila (olovni benzin), otpadnim
vodama i kroz korištenje ambalaže ili posuđa za čuvanje ili pripremu namirnica. Olovo
oštećuje krvotvorne i organe izaziva gastrointestinalne poteškoće i djeluje negativno na
neurobihevioralni razvoj djece. Kadmij oštećuje bubrege i karcinogen je , a živa je
neurotoksična. Arsen je kancerogen i djeluje dermatotoksično.

Ostaci veterinarskih lijekova - liječenjem životinja pripravcima veterinarske medicine

liječe se razne bolesti životinja (antibiotici i kemoterapeutici) i poboljšava se njihov rast
(anabolici i tireostatici). Nakon apsorpcije od strane životinja u njihovu mesu, mlijeku i
jajima mogu zaostati određene količine lijekova koji potencijalno mogu biti opasni za
zdravlje konzumenata. Antibiotici mogu u ljudi izazvati alergične reakcije, oštećenja
jetre i bubrega, granulocitopeniju itd. dok neki anabolici kao DES (dietilstilbestrol) mogu
izazvati karcinom. Stoga je uporaba preparata veterine u uzgoju životinja strogo
regulirana i kontrolirana, a osim toga sustavnim analiziranjem prate se i kontroliraju
ostaci veterinarskih lijekova u namirnicama.

Industrijska onečišćenja

Neosporno je da je industrijski razvoj usprkos sve dobrobiti koju je doni čovjeku

izazvao onečišćenje okoliša. Onečišćenje iz okoliša - zraka, vode, zemlje pronalaze
puteve prelaska u biljke i životinje koje čovjeku služe za hranu. Osim već spomenutih
pesticida za uništavanje štetočina, teških metala iz rudnika i industrije, zabrinutost
izazivaju i druge kemikalije koje je čovjek stvorio. Dva primjera posebno zaslužuju
pažnju, a to su poliklorirani bifenili i dioksini.
Poliklorirani bifenili su tekućine koje su se zbog svojih dobrih hidrauličnih i izolacijskih
svojstava godinama koristile u proizvodnji kondenzatora, el. radijatora i hidrauličnih
sustava. Proizvodnja i uporaba PCB-a je počela 30-tih godina, ali je drastično smanjena
tijekom 70-tih kada su se otkrila njihova toksična svojstva. Zagađenje jestivog ulja u
Japanu i Taivanu uzrokovalo je velike epidemije trovanja. Od tada se zna da PCB
uzrokuje imunosupresiju, kožne promjene i razvojna oštećenja djece. Kasnije studije
izloženosti na radnom mjestu pokazale su da je i karcinogen. Od tada se zabranjuje
uporaba PCB-a, a za medije okoliša uključujući i namirnice i vode za piće određena je
maksimalna dopuštena količina i obvezna kontrola.

Dioksini su jedna od najotrovnijih skupina spojeva koje je čovjek sintetizirao. Nastaje u

spaljivaonicama komunalnog otpada, u benzinskim motorima, na neuređenim
smetlištima, u šumskim požarima itd., a podaci o njihovoj otrovnosti su poznati od kada
su se desile velike industrijske nereće u Sevesu u Italiji i Fukuoki u Japanu. Najveće
masovno otrovanje dioksinima se desilo tijekom vijetnamskog rata zbog prskanja
prašume defolijantom (tvari za otpadanje lišća) s visokim sadržajem dioksina. Podaci iz
nesreća ukazuju da se kao posljedica trovanja javljaju klorakne - promjene na koži,
oštećenja jetre i bubrega, imunosupresija, karcinomi. Dioksini iz okoliša lako dospiju u
namirnice, naročito one bogate masnoćama jer su topivi u masti. Zbog izrazito
komplicirane analitike dioksina u namirnicma, većina zemalja svijeta još nema standarde

49
o dopuštenim količinama u namirnicama, niti se analize obavljaju rutinski. Međutim,
dioksinska afera 1999. godine u Belgiji izazvala je veliku zabrinutost širom svijeta.
Naime, tada je došlo do onečišćenja hrane za piliće zbog držanja ulja za pripremu hrane u
kontejnerima u kojima su se prije držala mineralna ulja s visokim sadržajem dioksina. To
je izazvalo povlačenje s tržišta svih proizvoda vezanih uz farme koje su koristile
onečišćenu stočnu hranu i dodatno pokrenulo i mnoga druga pitanja sigurnosti potrošača
i zdravstvene ispravnosti namirnica vezano uz dioksine.

VI GENETSKI izmijenjene NAMIRNICE

Povećana potrošnja hrane izazvana velikim porastom broja stanovnika na Zemlji

prisiljava čovječanstvo na veću proizvodnju namirnica. U Svijetu se ulažu ogromni
napori na unaprijeđenju poljoprivredne proizvodnje i primjeni najsuvremenijih metoda u
uzgoju poljoprivrednih kultura i modernih tehnoloških rješenja u proizvodnji namirnica.
Posebno značajnu ulogu u tome ima biotehnologija koju definiramo kao korištenje
bioloških procesa u proizvodnji namirnica. Kroz stoljeća su naši preci po principu
pokušaja i greške učili kako uzgojiti izdašnije usjeve, kako za uzgoj odabrati bolje i jače
životinje, te kako iskoristiti mikroorganizme, kvasce i plijesni za pripremu sebi bolje
prilagođene hrane - kruha, jogurta, vina itd. Nadalje, korištenjem metoda selekcije i
križanja (vertikalni prijenos gena s roditeljske na generaciju potomaka) dobili smo bolje i
otpornije vrste za proizvodnju hrane, npr. krave koje daju više mlijeka, ili rižu većeg
zrna.
Najnovija primjena biotehnologije u proizvodnji namirnica je proizvodnja
genetski izmjenjenih namirnica, odnosno korištenje genetskog inženjerstva u proizvodnji
namirnica. U osnovi radi se o horizontalnom (za razliku od vertikalnog s roditelja na
potomstvo) prijenosu gena, odnosno o metodi koja koristi mogućnost identifikacije
pojedinih gena koji svojom ekspresijom dovode do izražavanja pojedinih svojstava
(osobina) živog organizma, te njegovog "izrezivanja" iz genoma davaoca i prijenosa u
genom domaćina, čime se željeno svojstvo davaoca prenosi na domaćina primaoca.
Prijenos gena se može obavljati između jedinki iste vrste, kada se zapravo radi o
ubrzanju i usmjeravanju prirodnih procesa križanja i selekcije, te su tada svojstva ili
osobine koje se prenose ograničene na one koji su prirodno prisutni unutar vrste. Ako se
prijenos gena obavlja između različitih nesrodnih vrsta, tada se radi o stvaranju novih
genetski izmijenjenih organizama koji time dobiva prenešeno svojstvo koje prirodno ne
postoji unutar te vrste.
Tako se mogu prenositi humani geni u životinje, riblji gen u rajčicu, gen iz
insekta u krumpir, sa svrhom da bi oni bili veći, jači, otporniji na insekte, herbicide, da
bi bili izgledom atraktivniji, dugotrajniji itd. Širom Svijeta u biotehnološkim
laboratorijima su u tijeku brojni eksperimenti kojima se pokušava stvoriti vrste usjeva
otporne na biljne bolesti i insekte štetočine čime se nastoji povećati prinose bez uporabe
kemijskih tretmana. Tako je stvoren kukuruz s genom Bacillus thuringiensis, bakterije iz
tla koje se već četrdeset godina koristi za uništavanje larvi komaraca i drugih insekata.
Takav kukuruz sam stvara tzv. BT toksin kojim postaje otporan na štetočine.

50
Rekombiniranjem gena nastoji se povećati otpornost usjeva na herbicide tako da bi
herbicidni tretmani uništili korov, a uzgajane biljke bi ostale neoštećene. Neki od drugih
svojstava koje se nastoje "ugraditi" genskom tehnologijom u biljke koje se uzgajaju za
proizvodnju namirnica su poboljšana nutritivna vrijednost, odnosno povećani sadržaj
proteina, vitamina i modificirani sadržaj masnoća. Nadalje, u usjevne biljke se ugrađuju
geni koji ih čine otpornijim na nepovoljne klimatske uvjete, a njihove se plodove nastoji
učiniti kvalitetnijim, većim, duljeg vijeka trajanja i svježine.
Biotehnologija u proizvodnji namirnica je tako postala jedna od
najperspektivnijih disciplina današnjice, a da su se ovdje upleli i interesi kapitala i profita
ne treba ni spominjati. Nezamislive sume novaca se ulažu u istraživanja genske
tehnologije i nesumljivo je da ćemo u skorijoj budućnosti svi mi biti na ovaj ili onaj
način biti dotaknuti uporabom iste u medicini, biotehnologiji, proizvodnji namirnica, kao
potrošači ili na druge načine.
Međutim, mnoga pitanja u svezi s uporabom genske tehnologije ostaju otvorena.
Da li su namirnice proizvedene genetskim inženjeringom neškodljive za potrošača? Koje
su opasnosti uporabe ove tehnologije?
Pojedini stručnjaci smatraju da genetski izmijenjene namirnice mogu biti opasne
za zdravlje ljudi jer promjena genske strukture može rezultirati neočekivanim popratnim
pojavama koje mi još dovoljno ne poznajemo. Mi neznamo kako će se gen koji pripada
drugoj vrsti ponašati u genomu novog domaćina - za njega novoj sredini, i da li to može
rezultirati možda i smanjenjem prehrambene vrijednosti, ili čak stvaranjem novih ili
potenciranjem poznatih alergena, otrova (toksina) ili kancerogenih tvari. Osiguranje
neškodljivosti ovakvih namirnica zahtjeva potpuno drugačiji pristup, jer za razliku od
konvencionalnih namirnica s kojima smo kroz stoljeća uporabe postigli ravnotežu i
poznat nam je njihov sastav, namjena i mogućnosti štetnog djelovanja, za genetski
modificirane namirnice s kojima se sve desilo u zadnjih pet godina to sasvim sigurno
ne možemo reći. Svjetska zdravstvena organizacija razvila je glede ocjene neškodljivosti
genetski modificiranih i drugih novih namirnica poseban pristup koji se temelji na
dokazivanju "ekvivalentnosti u bitnoj mjeri", odnosno da se za svaku novu namirnicu
utvrdi istovjetnost s njezinim konvencionalnim pandanom, te ukoliko istovjetnost postoji
nova namirnica se tretira kao i njezin "original", a ukoliko nije treba biti podvrgnuta
rigoroznim ispitivanjima neškodljivosti.
No, pitanje posljedica uporabe genetskog inženjeringa je i daleko šire.
Uvođenjem novih organizama u svoj okoliš čovjek još jednom zadire u prirodne procese
koji su se uspostavljali milijunima godina, a zadiranje u arhaične uravnotežene
prehrambene lance izaziva poremećaje odnosa u ekosustavu i ugrožava postojanje vrsta i
samog ekosustava. Nadalje "bježanjem gena s novih usjeva i njihovim križanjem s
divljim srodnim vrstama, mogu doći do širenja svojstava namijenjenih uzgojnim
biljkama na divlje biljke i korov. Tako otpornost na herbicide može priječi i na korov, što
bi moglo ugroziti poljoprivrednu proizvodnju.
Osim ovdje postavljenih pitanja, postoje glede genetski modificiranih namirnica i brojne
druge etičke , moralne, vjerske i druge dvojbe. No one su stvarnost, preplavile su mnoga
velika svjetska tržišta i od njih se ne može pobjeći. Brojne zapadne zemlje, pa tako i
Europska Unija su u cilju usmjeravanja uporabe genske tehnologije u korist čovjeka i
osiguranja zaštite čovjeka i njegovog okoliša od šteta koje bi eventualno mogle nastati
zbog utjecaja genetski modificiranih organizama donijeli legislativu koja osim rečenog

51
uređuje i pristup ispitivanju zdravstvene ispravnosti novih namirnica i proizvođače
obvezuje da u cilju informiranja i prava na izbor potrošača, genetski modificirane
namirnice jasno označi na deklaraciji.

VII ZDRAVSTVENA ISPRAVNOST VODE ZA PIĆE

52
1. Voda kao prirodni resurs na planeti Zemlji
Više od 1,2 milijardi ljudi ili petina čovječanstva nema mogućnost stalnog korištenja
zdravstveno ispravne vode. U svijetu zbog zdravstveno neispravne vode godišnje umire
prosječno 15 milijuna ljudi, poglavito djece. Tako je u zadnjih 10 godina od dijareje
umrlo više djece nego što ih je stradalo u ratnim sukobima u zadnjih 60 godina poslije II
svjetskog rata, a svakih 15 sekundi umire po jedno dijete od dijareje vezane za slabu
sanitaciju ili opskrbljenost vodom.
Procjenjuje se da oko 2,5 milijardi ljudi nema osnovnih uvjeta za higijenske potrebe.
Najlošije stanje je u slabo razvijenim zemljama u Africi i Aziji. Broj stanovnika su u

posljednjih pedesetak godina na Zemlji udvostručio, a u posljednjih deset godina

globalna potražnja za vodom porasla je 6 do 7 puta, više nego dvostruko brže od porasta
stanovništva. Crpljenje vode iz vodnih cjelina poraslo je od 250 kubičnih metara po osobi
u 1900.godini na 700 kubičnih metara po osobi danas. Količina zdrave pitke vode na
planeti ostala je ograničena, te se čak očekuje smanjenje zbog zagađivanja.
Ukupan volumen svih vrsta voda na Zemlji iznosi 1,4 milijardi km3, od čega na
slanu vodu otpada 97.5%, a na slatku 2,5%. Slatka voda je najvećim djelom u obliku
vječnog leda (68,9%), manjim dijelom kao podzemna voda (30,8%), a tek 0,3% u obliku
jezera i rijeka. Nadalje, procjenjuje se da je samo 1% slatke vode ili 0,007% ukupne
količine vode na planeti Zemlji moguće koristiti za sve potrebe čovječanstva. Danas se u
svijetu troši približno polovina raspoloživih zaliha slatke vode, a predviđa se da će se za
nekoliko desetljeća trošiti oko 80% svih zaliha pitke vode. Ne može se dovoljno naglasiti
potreba da se na vodu ne smije gledati kao na naftu. Pohlepa nije dozvoljena. Postoje
alternative za naftu, ali nema zamjene za vodu. Temelj upravljanja vodama u zemljama
EU je Okvirna direktiva o vodama EU. Princip Okvirne direktive izražen je tvrdnjom da
«Voda nije komercijalni proizvod kao neki drugi, nego naslijeđe koje treba čuvati,
zaštititi i shodno tome postupati».
Najkvalitetniju vodu na svijetu piju Finci, Kanađani, Novozelanđani, Britanci, Japanci,
Norvežani, Rusi, Koreanci, Šveđani i Francuzi. Prema UNESCO-ovom izvješću
Hrvatska se između 188 zemalja po bogatstvu i dostupnosti vodnih izvora po stanovniku
nalazi na petom mjestu u Europi, a na 42. u svijetu. Hrvatska je jedna od rijetkih zemalja
koja i u Europi i u svijetu koja ima značajne rezerve neonečišćene pitke vode. Hrvatska
ima dovoljno zaliha vode za svoje potrebe za nekoliko slijedećih desetljeća, iako
raspoložive količine nisu jednoliko raspoređene u svim dijelovima zemlje, a hidrološki
ciklus nije u skladu s neujednačenim potrebama vode u pojedinim dijelovima godine.

2. Vrste i obilježja voda

Poznavanje zakonitosti nastajanja voda u prirodi nužan su preduvjet razumijevanja
mnogih pojava vezanih za kemijski sastav voda. Sastav vode najvećim dijelom ovisi o
mediju kroz koji voda na svom putu prolazi. Postoje tri vrste voda: oborinska, površinska
i podzemna voda.

2.1. Oborinska voda

53
Oborinska voda (kišnica) je prirodno destilirana voda koja na putu kroz atmosferu
apsorbira plinove (od kojih je najvažniji ugljični dioksid), mikroorganizme, prašinu i
ostala atmosferska onečišćenja. To je meka voda jer nema otopljenih mineralnih soli.
Njen nizak pH (4-5) uslijed otopljenog CO2, čini ju agresivnom, te ona otapa i korodira
metalne dijelove na vodoopskrbnim objektima i cjevovodima. Stoga se pri izgradnji
vodoopskrbnog objekta treba voditi računa o kiselosti vode, kako se, primjerice, ne bi
našle povećane koncentracije olova i drugih metala u vodi za piće. Kišnica je bljutavog
okusa, a njena temperatura se mijenja s temperaturom okoliša. Osim raznog onečišćenja
koje može pokupiti iz zraka, kišnica može biti dodatno onečišćena i uslijed nehigijenskog
skladištenja (cisterne). Sve navedeno su razlozi zašto se oborinska voda rabi za
vodoopskrbu samo ako nema druge alternative.

2.2. Površinska voda

Površinska voda u kontaktu s tlom dobiva otopljene mineralne soli, zbog čega je tvrđa od
kišnice. Njen sastav ovisi o okolišu u kojem se nalazi, a temperatura o godišnjem dobu.
Danas je veliki problem površinske vode njeno sekundarno onečišćenje, te sa
zdravstvenog aspekta u pravilu nije za piće. Morska voda je posebna vrsta površinske
vode koja se u krajevima gdje nema drugih mogućnosti postupcima desalinacije
prerađuje u vodu za piće.

2.3. Podzemna voda

Podzemna voda se prema načinu gibanja u tlu i po sastavu dijeli u pukotinsku (kršku)
vodu i vodu temeljnicu. Pukotinska voda prolazi kroz pukotine vapnenačko-dolomitnih
stijena, često velikom brzinom, te je po stupnju onečišćenja slična površinskoj vodi.
Voda temeljnica protječe polagano kroz propusni, sitnozrnati vodonosni sloj (pijesak,
šljunak), koji leži na nepropusnim slojevima gline, ilovače ili lapora. Kakvoća
podzemne vode ovisi o nizu čimbenika kao što su čistoća zone prihranjivanja, duljina
trajanja protjecanja vodonosnikom do mjesta izviranja, odnosno kvaliteta naslaga kroz
koje voda protječe. Glavni preduvjet za formiranje primarnog sastava podzemnih voda je
mineralni sastav naslaga kroz koje voda protječe ili se dulje vrijeme u njima zadržava. U
slabopropusnim naslagama tok vode je polagan, pa se voda na svom podzemnom putu
otapanjem okolnih stijena mineralizira, ali i pročišćuje od eventualnih štetnih primjesa.
Onečišćenje koje prodre do vodonosnog sloja ne širi se na sve strane, već putuje samo
gornjom zonom vodonosnog sloja. Bakterijsko onečišćenje putuje kraće od virusnog i
kemijskog. Postupnim se povećanjem mineralzacije vode u prirodi povećava sadržaj
lakše topivih spojeva. Također se mijenja i uloga i važnost pojedinih iona. Sadržaj
anionogenih elemenata se porastom mineralizacije mijenja slijedećim redoslijedom: P,
Si, C, S,Cl. Takav raspored kod kationogenih elemenata se ne može sasvim jednoznačno
utvrditi, budući se najvažniji kationi Ca, Mg, Na i K nalaze u vodama svih stupnjeva
mineralizacije. Ipak, u više mineralziranim vodama ima više magnezija i natrija nego
kalcija. Ukupno otopljene tvari (TDS – eng. total dissolved solids) su sve u vodi
otopljene uglavnom anorganske soli, a mjeri se obično u mg/l. Glavninu soli čine kationi
kalcija, magnezija, natrija i kalija, te anioni karbonata, hidrogenkarbonata, klorida,
sulfata i nitrata. TDS u vodi potječe od prirodnih izvora i od onečišćenja. Na vrijednost
TDS-a mogu utjecati i miješanje morske vode sa slatkom vodom, a i soli upotrebljene za
odleđivanje cesta. Otopljene tvari u vodi mogu utjecati na njen okus, te se na temelju ove

54
vrijednosti ocjenjuje ukusnost vode za piće. Voda koja sadržava ekstremno male
koncentracije TDS-a može biti neprihvatljiva jer je, uz ostalo, bezizražajnog ili
neprivlačnog okusa. Utvrđeno je da koncentracije TDS-a iz prirodnih izvora sežu od
manje od 30 mg/l do čak 6000 mg/l, što ovisi o topivosti minerala u različitim geološkim
slojevima. Budući je u literaturi malo podataka o učincima na zdravlje povezanih s TDS-
om u vodi za piće, nije moguće govoriti o povezanosti TDS-a i njegovom utjecaju na
zdravlje konzumenata. Ipak, u nekim starijim studijama objavljeno je da postoji obrnuto
razmjerna povezanost između koncentracija TDS-a u vodi za piće i incidencije raka,
ateroskleroze, te kardiovaskularnih bolesti. Objavljeno je da su ukupne stope mortaliteta
u obrnutoj korelaciji s količinama TDS-a uvodi za piće. Neke komponente TDS-a, kao
što su kloridi, sulfati, magnezij, kalcij i karbonati, utječu na koroziju ili na stvaranje
nakupina u vododistribucijskim sustavima. Količine TDS-a iznad 500mg/l utječu na
pretjerano stvaranje kamenaca u vodovodnim cijevima, grijačima vode, bojlerima,
kotlovima i glačalima na paru, što može skratiti uporabni vijek tih naprava. Ipak,
iskustvo je pokazalo da je voda koja sadržava TDS ispod 1000mg/l potrošačima obično
prihvatljiva. Na područjima na kojima je sadržaj TDS-a u pitkoj vodi vrlo velik, treba
identificirati pojedine sastojke, te se posavjetovati s lokalnim javnozdravstvenim
službama. SZO ne predlaže ograničavajuću vrijednost za TDS.

3. Štetni sastojci u vodi

Štetni sastojci u vodi mogu biti:
1. prirodnog porijekla (geološki sastav tla, mikroflora i mikrofauna i procesi
razgradbe)
2. antropogenog prijekla (otpadne vode naselja, industrija, poljoprivreda).
Kontaminanti su klasificirani kao organski ili anorganski spojevi, radionuklidi i
mikroorganizmi. Anorganski spojevi su spojevi minerala koji ne sadrže ugljik, a u vodu
mogu doći kao posljedica poljoprivrednih i industrijskih aktivnosti. To su npr. olovo,
nitrati, arsen.
Organski spojevi sadrže ugljik, a u vodu ulaze ispiranjem sa poljoprivrednih površina i
odvođenjem industrijskih otpadnih voda. Hlapivi organski spojevi perzistiraju u okolišu i
povezani su s nastajanjem malignih tumora, te oštećenjem neurološkog i reproduktivnog
sustava. U ove spojeve spadaju, primjerice, plin, te sredstva za odmašćivanje i suho
čišćenje.
Mikrobiološki kontaminanti mogu biti bakterije, virusi, plijesni i paraziti u vodi.
Dezinfekcijom i filtracijom vode znatno se smanjuje opsanost od ovih patogena za zdrave
osobe. Hidrične epidemije obično su posljedica zatajivanja sustava za obradu vode ili
pijenja vode iz kontaminiranog izvora vode. Infektivnost ovih patogena veća je za osobe
sa nezrelim ili oslabljenim imunološkim sustavom (dojenčad i mala djeca, trudnice,
starija populacija, transplantirane osobe, te ostali oblici primarne i sekundarne
imunodeficijencije). Izuzetak su Norwalk virusi i enteralni adenovirusi 40/41 od kojih
osjetljive osobe podjednako obolijevaju kao i zdrave.
Radionuklidi emitiraju ionizirajuće zračenje, te dugotrajno izlaganje ovakvom zraćenju
ioz izvora pitke vode rezultira povećanim rizikom od nastanka malignih tumora. Prema
EPA-i danas su doneseni standardi za 4 radionuklida (alfa čestice, beta i foton emiteri,
radij i uran).

55
3.1. Kemijski kontaminanti

I primarnog/geološkog podrijetla
o fluoridi karijes (uz 1 mg F/L)
fluoroza (uz veće koncentracije F)
o arsen kronično otrovanje, rak
o natrijeve soli povišeni krvni tlak
o sulfati dječji proljevi
o nitrati, nitriti methemoglobinemija dojenčadi, rak (nitrozamini)

II sekundarno onečišćenje
1.Industrija, poljoprivreda, komunalne djelatnosti, energetika
o soli teških metala i nemetala kronično
otrovanje
o neki organski spojevi (npr: TCDD, PAU, neki pesticidi ) rak
o nitrati nitriti
methemoglobinemija,
rak
(nitrozamini)
o radioaktivni materijal rak

2. Vodovodne instalacije
o Teški metali kronično otrovanje

3. Procesi kondicioniranja vode

o Trihalometani rak
o Klorit methemoglobinemija
o Fluoridi otrovanje (kosti, zubi)
o Natrijeve soli povišeni krvni tlak

Nusproizvodi dezinfekcije vode za piće

Najubikvitarnije štetne kemikalije u vodi su nusproizvodi dezinfekcije koji nastaju
reakcijama između jedno- i dvokarbonskih organskih molekula i klora dodanog u vodu.
Između velikog broja takvih spojeva, najbolje proučeni su trihalometani i za sada je samo
za njih određen standard za vodu za piće. Povezani su sa određenim štetnim učincima po
zdravlje, kao što je povećani rizik od nastanka karcinoma mokraćnog mjehura i
kolorektalnog karcinoma, te poremećaji reproduktivnog sustava i intrauterinog razvoja
ploda tijekom trudnoće, što može rezultirati nepovoljnim ishodom trudnoće. In vitro
studija o utjecaju bromodikloretana pokazala je povećani rizik spontanih pobačaja, što se
objašnjava disrupcijom sekrecije gonadotropina od strane diferenciranih trofoblasta.
Ostale studije također su pokazale štetne učinke nusprozivoda kloriranja vode. Tako je

56
ingestija vode sa povišenom razinom trihalometana povezana sa skraćenim menstrualnim
ciklusom. Nađeno je da se kod osoba, naročito muškaraca, koji su konzumirali kloriranu
vodu kroz duže vremensko razdoblje umjereno povećava rizik od karcinoma mokraćnog
mjehura. Osim pijenjem, izloženost ovim spojevima je moguća i inhalacijom, pa se u
slučaju povišenih razina ovih spojeva preporuča skratiti vrijeme tuširanja i kupanja.
Bromirani spojevi koji nastaju supstitucijskim reakcijama između klornih nusproizvoda
dezinfekcije i broma koji se prirodno javlja također se često nalaze u vodi i mogli bi biti
još toksičniji od čistih klornih spojeva.

Nitrati
Nitrati se većinom koriste kao sastojak anorganskih gnojiva. Obično su prisutni u
podzemnoj i površinskoj vodi u vrlo niskim koncentracijama, ali se, ispiranjem sa
poljoprivrednih površina i kontaminacijom sa otpadnim vodama ljudi i životinja, njihova
koncentracija može opasno povisiti.
Glavni izvori nitrata u podzemnim vodama:
- životinjski i ljudski otpad koji sadrži dušik u obliku amonijaka čijom
oksidacijom nastaje nitrit, a na kraju i nitrat,
- koncentrirani izvori zagađenja (npr. cijeđenje iz septičkih jama),
- ispiranje sa poljoprivrednih površina,
- raspadanje biljnog i životinjskog materijala,
- kisele oborine,
- geološko porijeklo.
Najčešće se problem visoke koncentracije nitrata javlja u izrazito poljoprivrednim
krajevima. U takvim područjima preporuča se ne prokuhavati vodu jer se tako
koncentriraju nitrati.
Prema smjernicama SZO gornja vrijednost za nitrate iznosi 50 mg NO 3ˉ/L, što je
prihvaćeno kao MDK našim Pravilnikom o zdravstvenoj ispravnosti vode za piće (NN
182/04). Naime, brojne studije pokazale su da koncentracija nitrata iznad 100mg NO 3ˉ/L
mogu uzrokovati methemoglobinemiju kod djece koje se hrane na bočicu i mlađa su od 6
mjeseci. Naročito su osjetljiva dojenčad mlađa od 4 mjeseca. Njihov pH želuca je viši,
što ima za posljedicu razmnožavanje bakterija koje u gastrointestinalnom sustavu
pretvaraju nitrat u nitrit, koji potom ulazi u krvotok i veže se na hemoglobin, stvarajući
methemoglobin. Dojenčad ima niske razine NADH-ovisne methemoglobin reduktaze
koja katalizira pretvorbu methemoglobina u hemoglobin, što uzrokuje pojavu tzv.
sindroma plave bebe (plavkasta koža, osobito oko usta i očiju, vrtoglavica, slabost,
glavobolja i dispnea), koji može rezultirati teškim oštećenjem mozga, pa čak završiti i
smrtnim ishodom . Treba spomenuti i činjenicu da dojenčad ima visoke razine
hemoglobina F. Trudnice, ljudi sa smanjenim stvaranjem želučane kiseline i ljudi kojima
nedostaje enzim koji pretvara methemoglobin u hemoglobin također su osjetljivi na
povišene koncentracije nitrata u vodi za piće. Postoje mnoga istraživanja koja pokušavaju
utvrditi vezu između karcinoma želuca, karcinoma mokraćnog mjehura, non-Hodgkin
limfoma, pa čak i spine bifide kod djece čije su majke tijekom trudnoće konzumirale
vodu sa povišenom koncentracijom nitrata. Međutim, postoje i suprotne teorije prema
kojima bakterije koje pretvaraju nitrate u nitrite, a koje se normalno nalaze u ustima,
sprječavaju bakterijsko trovanje u gastrointestinalnom traktu. Naime, kada tako nastali

57
nitrit dospije u želudac, on se pod utjecajem kloridne kiseline razlaže na nekoliko
spojeva, od kojih je jedan dušični oksid koji ubija patogene bakterije poput Salmonelle i
E. Coli. Treba spomenuti da oko 80% unesenih nitrata potječe iz hrane, osobito iz
povrća, dok se vodom unese oko 20%. Nitrati, a osobito nitriti, nalaze se u dimljenom
mesu i konzerviranoj hrani, te dimu cigareta.
Mali broj zemalja službeno prijavljuje methemoglobinemiju, a od prijavljenih slučajeva
većina je povezana sa uporabom bunarske vode.

Pesticidi/sintetske organske kemikalije

Veliki je broj različitih pesticida koji se mogu u niskim koncentracijama rutinski naći u
vodi na izvoru. Mnogi od njih su klorirani ugljikovodici koji perzistiraju u okolišu, poput
DDT, aldrina, endrina, alaklora, klordana, heptaklora i toksafena. Također se često
nalaze i herbicidi poput atrazina i simazina. Sve ove navedene kemikalije, od kojih je
većina zabranjena za uporabu 70-tih ili 80-tih godina 20. stoljeća, su ubikvitarne u
okolišu i vodi za piće zbog njihove prijašnje vrlo raširene upotrebe i njihove otpornosti
na razgradnju. U vodi se mogu naći i povišene koncentracije tetrakloretilena (poznat kao
i perkloretilen) kao posljedica curenja od ne tako davno postavljenih PVC glavnih cijevi
za vodu. Istraživanja stanovništva koje je na ovakav način bilo izloženo tetrakloretilenu
povezala su ga sa karcinomom pluća i moguće kolorektalnim karcinomom. Iako njihov
utjecaj nije dobro istražen, mogući zdravstveni učinci povezani sa dugotrajnim
izlaganjem vodi za piće koje sadrže niske koncentracije pesticida su oštećenje
reproduktivnog sustava, prirođeni defekti, neurološki i endokrinološki pormećaji, učinak
na rast i razvoj, te mogućnost nastanka raka.

Olovo
Olovo ulazi u vodu za piće obično otpuštanjem sa vodovodnih cijevi i slavina, posebice
ako su one stare i dotrajale. Također, vruća voda i voda sa nižim udjelom minerala
(«meka voda») otpušta više olova iz takvih cijevi nego hladna i tvrda voda. Razina olova
se regulira odgovarajućom metodom za obradu pitke vode. Zdravstveni učinci olova u
količinama koje se najčešće mogu naći u vodi za piće najozbiljniji su kod dojenčadi i
djece. Izlaganje olovu u ranom djetinjstvu povezano je sa gubitkom inteligencije i
deficitima u ponašanju, koji mogu perzistirati do adolescencije. Izloženost niskim
razinama olova povezana je sa hipertenzijom kod odraslih.

Arsen
Povišene razine arsena u vodi obično su posljedica regionalnih geoloških formacija kojim
prolazi voda. Koncentracija arsena u vodi za piće oko 450µg/L povezana je sa nastankom
karcinoma mokraćnog mjehura, kože i pluća, kao i pigmentacijskim promjenama i
nastankom periferne vaskularne bolesti. Sadašnja dozvoljena razina arsena u vodi za piće
je 10µg/L (iako je donedavno ona iznosila 50µg/L).

Za opću populaciju voda za piće je manje važan izvor izloženosti živi i kadmiju u odnosu
na ostale načine izloženosti, naročito putem ingestije hrane.

Floridi

58
Floridi mogu ući u vodu iz prirodnih depozita, iako se puno češće dodaju vodi u okviru
procesa obrade vode kao način kontrole zubnog karijesa. U Hrvatskoj se voda za piće ne
florira. Više razine florida od optimalnih (pri čemu se optimalno smatra oko
1mg/l)povezane su sa nastankom dentalne fluoroze. Tako je u zemljama koje fluoriraju
vodu opažena povećana incidencija floroze kod djece, paralelno sa smanjenom
incidencijom zubnog karijesa. Osobe koje žele smanjiti razinu florida u područjima sa
floriranom vodom mogu to učiniti putem većine filtracijskih metoda.

Aluminij
Aluminij čini oko 8% strukture Zemljine kore, a u posljednje vrijeme njegova
koncentracija u podzemnim i površinskim vodama raste zbog otapanja pod utjecajem
kiselih kiša. Osim prirodnim putem, značajnije količine aluminija u vodu dolaze i
tijekom njihovog procesa pročišćavanja. U postupku kondicioniranja vode za piće često
se primjenjue proces koagulacije sa polimerima na bazi aluminija radi boljeg uklanjanja
nečistoća tijekom filtracije. Granica od 0,2 mg/l koju je postavila SZO nije temeljena na
mogućem utjecaju tako niske koncentracije aluminija na ljudsko zdravlje, već na
saznanju da više koncentracije aluminija u pitkoj vodi rezultiraju pritužbama potrošača
zbog efekta koagulacije u distribucijskom sustavu, te pojavi taloga i mutnoće kod samih
potrošača. Ipak u posljednje vrijeme postoje studije koje povezuju povećan unos
aluminija u organizam kroz vodu za piće sa povećanom učestalošću pojave
Alzheimerove bolesti.

Radon
Radon koji se prirodno nalazi u zemljanim naslagama može kontaminirati vodu, i to
naročito podzemnu vodu, baš kao što kontaminira zrak unutar prostorija. Radon u vodi
predstavlja zdravstvenu prijetnju kako direktnom ingestijom, tako i svojim doprinosom
povišenju razine radona u zraku unutar prostorija i inhalacijom nakon što se voda zagrije
i/ili aerosolizira (npr. tijekom tuširanja). Alfa čestice koje emitira radon povezane su sa
nastankom karcinoma gastrointestinalnog trakta ili pluća, ovisno o načinu izloženosti.
Razina radona u vodi za piće učinkovito se smanjuje filtracijom pomoću granuliranog
aktivnog ugljena.

3.2. Mikrobiološki kontaminanti

Detektiranje razine mikrobnih patogena u vodi za piće otežava činjenica da patogeni
ulaze u vodu intermitentno i u različitim koncentracijama. Stoga su, za razliku od većine
kemijskih spojeva koji ne premašuju određene razine u periodičnim mjerenjima,
mikrobni patogeni općenito regulirani kroz određivanje standarda za metode obrade vode
pri čemu se kao pokazatelji kvalitete vode koriste relativno rezistentni organizmi.
Drugim riječima, vodopskrbna ustanova mora dokumentirati da metodama obrade vode
koje ona koristi smanjuje razinu enteralnih virusa za 99,99% i Giardie lamblie za
99,99%.
U vodi za piće od glavnog značenja su bakterije, virusi i protozoe fekalnog porijekla.
Međutim, važni su i neki patogeni koje se ne prenose fekalnooralnim putem, kao što su
Mycobacterium avium complex (MAC) i Legionella pneumophila. Općenito je
infektivna doza za enteralne viruse i protozoe niža od one za enteralne bakterije. Tako je

59
za viruse i protozoe dovoljno jedna do 10 infektivnih jedinica ili (oo)cista, dok je za
bakterije potrebno 102 – 108 CFU da izazove infekciju kod zdravih odraslih osoba.

Bolesti hidričnog podrijetla izazvane biološkim uzročnicima:

o Bakterije Trbušni tifus, paratifus, bacilarna dizenterija, kolera, tularemija,

gastroenteritisi, legionarska bolest

o Virusi Hepatitis A, poliomijelitis, gastroenteritisi uzrokovani drugim
virusima: Norwalk i Norwalk-like virus, Rotavirus, Calicivirusi,
Adenovirusi.
o Spirohete Leptospiroze
o Protozoe Amebna dizenterija, amebni meningoencefalitis, giardiaza,
kriptosporidoza.
o Helminti Trihurijaza, ascardioza, shistomijaza, drakulijaza

o Insekti-vektori bolesti
Komarci: malarija, filarijaza, žuta groznica
Muhe: tripanosomijaza

Bakterije
Općenito hidrične epidemije, a naročito one uzrokovane bakterijama, nastaju kada zataji
sustav za obradu voda (npr. hipokloriranje) ili kada se konzumira neobrađena voda.
Mikrobiološki pokazatelji zdravstvene ispravnosti vode za piće su ukupne koliformne
bakterije (Escherichia coli, Enterokoki i Pseudomonas aeruginosa).Redovito se određuje i
broj heterotrofa (HPC), iako su oni više pokazatelj higijenskoj stanja objekta, nego što
imaju izravnu važnost za zdravlje potrošača.
Najčešći bakterijski uzročnici su Shigella spp. i Campylobacter spp, te sve češće i E.coli
O157:H7.
Heterotrofi u pitkoj vodi
Heterotrofi su mikroorganizmi koji za svoj rast trebaju organski ugljik, te obuhvaćaju
aerobne i fakultativno anaerobne organizme, kao što su bakterije, gljivice i plijesni. Često
su otporni na procese dezinfekcije vode koji se provode u svrhu uklanjanja fekalnih
koliforma i eventualnih patogenih organizama.
«Heterotrophic plate count» (HPC) je nespecifičan izraz za mjerenje rasta velikog broja
prirodno prisutnih bakterija u vodi, te njime mogu biti obuhvaćeni sojevi Arthrobacter,
Aeromonas, Acaligenes, Chromobacterium, Pseudomonas, Sarcina, Micrococcus,
Flavobacterium, Proteus, Bacillus i drugi. Hidrični patogeni (npr. Salmonella, Shigella,
Vibrio itd) su gotovo uvijek heterotrofi, ali svi heterotrofi nisu hidrični patogeni. Isto
tako, «heterotrofi» i HPC nisu sinonimi.
HPC test se koristi za procjenu:
- opće kvalitete prerađene vode,
- održavanje ostataka dezinfekcijskog sredstva,
- odsutnosti ili prisutnosti naknadnog bakterijskog rasta,
- općenito učinkovitosti tretmana vode,
- moguće interferencije kod analize koliforma na podlogama sa laktozom.

60
Naknadni rast je rast koji slijedi nakon tretmana vode za piće, a odražava se višim HPC
vrijednostima izmjerenim u uzorcima vode. Međutim, brojne epidemiološke studije,
procjene rizika i podaci o virulentnosti pokazali su da ne postoji opravdanost analize
HPC bakterija u rutinskoj kontroli zdravstvene ispravnosti vode za piće. Tako,
primjerice, granulirani aktivni ugljen, koji se često primjenjuje u kućnim aparatima za
tretman vode, koncentrira bakterije i tvari potrebne za njihov rast. Prolaskom vode kroz
takav uređaj, dolazi do oslobađanja nakupljenih bakterija. Naročito se povišene HPC
vrijednosti javljaju u:
- slabo protočnim dijelovima razvodnih sustava,
- internim instalacijama,
- flaširanoj vodi,
- uređajima kao što su npr. omekšivači vode,
- filtrima s aktivnim ugljenom i sl.
Glavni odlučujući čimbenik naknadnog rasta je temperatura, raspoloživost nutrijenata i
nedostatak rezidualnog dezinfekcijskog sredstva. Nutrijenti mogu potjecati iz vode i/ili
materijala u kontaktu s vodom.
U mnogo slučajeva nađeno je da kod prisutstva velikog broja HPC bakterija nije došlo do
povećanog broja oboljenja. Neke studije čak pretpostavljaju da HPC bakterije mogu
imati antagonistički učinak na humane patogene i tako djeluju protektivno. Moguće
objašnjenje je činjenica da patogene bakterije slabije rastu u prisutstvu visokog broja
HPC bakterija. Nadalje, nekoliko studija pokazalo je nisku virulentnost HPC bakterija, pa
je tako, primjerice, samo 1-2% HPC bakterija bilo virulentno nakon njihove aplikacije na
imunokompromitirane miševe. Također, HPC bakterije nisu mogle preživljavati u
uvjetima niskog pH kakav je u želucu. Analiza procjene rizika HPC bakterija u vodi
ustanovila je da je rizik kolonizacije nakon ingestije HPC bakterija bio <1/10 000 cfu/ml
za pojedino izlaganje.
Provedeno je i nekoliko velikih epidemioloških studija sa ciljem da se odredi
javnozdravstveni utjecaj HPC bakterija u vodi za piće. Prva je provedena u SAD i
pokazala da je veliki broj kućanstava koje upotrebljava razne uređaje za filtriranje vode s
granuliranim aktivnim ugljenom imalo visok broj HPC bakterija, ali bez učinaka na
zdravlje (Calderon, EPA, Cinncinati, Ohio). U studiji provedenoj u Kanadi 300 obitelji
bilo je opskrbljeno uređajem za reverznu osmozu (RO) za uklanjanje kontaminanata iz
svoje vode, dok je 300 obitelji koristilo samo vodu iz slavine. Pojedinci koji su koristili
aparate sa RO imali su 35% manje gastrintestinalnih poremećaja od onih koji su pili vodu
iz slavina. Međutim, izolirane HPC bakterije iz aparata sa RO u nekoliko slučajeva
mogle su korelirati sa bolestima u obitelji.
Pregledom postojećih studija i podataka nađen je veliki broj dokaza da ne postoji
opravdanost analize HPC bakterija u rutinskoj kontroli zdravstvene ispravnosti vode za
piće, budući da uobičajene bakterije u vodi za piće nisu povezane sa znatnijim
javnozdravstvenim rizikom.
Virusi
Za razliku od bakterija, izvor enteralnih virusa je obično ljudski feces. Ljudi mogu
izlučivati preko 120 tipova patogenih virusa, koji mogu ući u vodu putem kanalizacije.
Virusi koji se najčešće prenose vodom su Norwalk i Norwalk-like virusi, rotavirus,
calicivirusi, adenovirusi (tipovi 40 i 41), te virus hepatitisa A. Neprimjerena tehnologija
detekcije u rutinskom radu (npr. nemogućnost kulture) ograničava određivanje mnogih

61
enteralnih virusa u kliničkim uzorcim i uzorcima vode. Stoga se enteralni virusi ne
identificiraju često kao etiološki agensi u hridričnim epidemijama. Međutim,
pretpostavlja se da je veliki broj hidričnih epidemija prijavljenih kao «akutni
gastroenteritis nepoznate etiologije» najvjerojatnije virusnog porijekla.
Protozoe
Prije otkrića Cryptosporidiuma parvuma, vodeći crijevni protozoa bio je Giardia lamblia.
Štoviše, pretpostavlja se da je G. lamblia i dalje češći uzročnik probavnih smetnji, ali je
broj hospitaliziranih i umrlih znatno veći u slučajevima kriptosporidoze.
Cryptosporidium parvum je kao humani patogen otkriven 1976., i u početku je bio
dijagnosticiran samo kod osoba sa kompromitiranim imunološkim sustavom. Obilježje
ove protozoe je da su ciste i oociste vrlo otporne u okolišu i da mogu preživjeti dugo u
vodi, naročito ako su zadovoljeni primjereni uvjeti.

4. Klasifikacija voda
Klasifikacijom voda se, prema Uredbi o klasifikaciji voda ( NN77/98), ocjenjuje kakvoća
voda i svrstavaju vode na temelju dopuštenih graničnih vrijednosti pojedinih skupina
pokazatelja, koji obilježavaju izvore i uzročnike onečišćenja voda.
4.1. Pokazatelji kakvoće vode za klasifikaciju
Prema uvjetima kakvoće voda u smislu njihove opće ekološke funkcije, kao i uvjetima
korištenja voda za određene namjene, vode se dijele u pet vrsta, pri čemu se koriste dvije
skupine pokazatelja:
a) obvezni pokazatelji za ocjenu opće ekološke funkcije voda:
1. fizikalno-kemijski

2. režim kisika
3. hranjive tvari

4. mikrobiološki
5. biološki .

b) pokazatelji koji se ispituju temeljem posebnih programa sadržanih u planovima za

zaštitu voda i ciljanim programima ispitivanja kakvoće voda, te zajedno s obveznim
pokazateljima služe za širu ocjenu opće ekološke funkcije voda i utvrđivanja uvjeta
korištenja voda za određene namjene:

1. metali (bakar, cink, kadmij, nikal, olovo, živa)

2. organski spojevi (mineralna ulja, ukupni fenoli, PCB, lindan)

3. radioaktivnost.
Otopljeni kisik je indikator kakvoće/čistoće površinske vode. Smanjena koncentracija
kisika upućuje na intenzivnu biokemijsku razgradbu organske tvari u vodi. Veća razlika
između koncentracije zasićenja kisikom i nađene koncentracije kisika znak lošeg stanja
vode.

62
Petodnevna biokemijska potrošnja kisika (BPK5 ) mjeri količinu otopljenog kisika u vodi
koja je potrošena za biokemijsku aerobnu razgradbu organskog materijala u uzetom
uzorku tijekom 5 dana. BPK5 raste s porastom onečišćenja vode.

Iako promjene u količini otpoljenog kisika i BPK 5 uglavnom prate jedna drugu, postoje i
izuzeci. Tako, primjerice, visoki BPK5 izrazito onečišćene brzice, zbog njene snažne
areacije, ne mora biti praćen smanjenom koncentracijom kisika. Drugi je primjer čista
podzemna voda koja ima BPK5 0, a otopljenog kisika ima malo ili ga uopće nema zbog
nepostojanja kontakta sa atmosferom. Navedeno upućuje da je za ispravnu interpretaciju
rezultata nužno poznavati podrijetlo ispitivane vode.

Kemijska potrošnja kisika iz kalijeva permanganata (KPK-Mn) izražava količinu KMnO4

koja je utrošena za oksidaciju organskog materijala u uzorku vode.

Hranjive tvari (amonij, nitriti, nitrati, ukupni dušik i ukupni fosfor) mogu svojim
dospijećem u određenu vodu izazvati pojačani razvoj primarnih proizvođača
(eutrofikacija).
Mikrobiološki pokazatelji su broj koliformnih bakterija, broj fekalnih koliforma i broj
aerobnih bakterija.
Biološki pokazatelji ( P-B indeks saprobnosti, biotički indeks i stupanj trofije) služe za
ocjenu kakvoće/vrste površinske vode prema vrsti i broju karakterističnih mikroskopskih
mikroorganizama koji žive u njima. Ukazuju na kakvoću određene vode kroz duže
vremensko razdoblje.
4.2. Vrste voda

Vrsta I. Podzemne i površinske vode koje se, u svom prirodnom stanju ili nakon
dezinfekcije, mogu iskoristiti za piće ili u prehrambenoj industriji , te površinske vode
koje se mogu upotrijebiti za uzgoj plemenitih vrsta riba (pastrve).
Vrsta II. Vode koje mogu biti malo onečišćene organskim i anorganskim hranjivim
tvarima. Malo je povećana primarna produkcija i raspon koncentracije otopljenog kisika.
U svom prirodnom stanju ove vode mogu se upotrebljavati za kupanje i rekreaciju, za
sportove na vodi i za uzgoj drugih vrsta riba, osim plemenitih (Ciprinida), ili se nakon
odgovarajućeg pročišćavanja mogu iskoristiti za piće, u industriji i sl.

Vrsta III. Vode koje primaju povećane koncentracije organskih i anorganskih hranjivih
tvari, s povećanom količinom primarnih producenata. Vode treće vrste mogu se
primjenjivati u industrijama koje nemaju posebne zahtjeve za kakvoćom vode, te u
poljoprivredi. Prije korištenja za određenu namjenu, ove se vode pročišćavaju.

Vrsta IV. Eutrofne vode koje primaju velike koncentracije organske i anorganske
hranjive tvari, s vrlo malom prozirnošću. Povećana razgradnja organskih tvari
povremeno izaziva hipoksiju, anoksiju i pomor riba. Vode četvrte vrste mogu se
upotrijebiti isključivo uz pročišćavanje na područjima izrazitog pomanjkanja vode.

63
Vrsta V. Jako zagađene, mutne hipertrofične vode u kojima razgrađivači dominiraju nad
producentima. Nedostatak kisika je stalno prisutan. Vode pete vrste ne smiju se
upotrebljavati ni u kakve namjene.

5. Opasne tvari u vodi

Opasne tvari u vodi podijeljene su u skupinu A i skupinu B, pri čemu skupina A
obuhvaća tvari dokazano rizične za vodni okoliš i čovjeka, a skupina B tvari dokazano
nepoželjnog djelovanja na vodni okoliš odnosno na senzomotorička svojstva proizvoda
dobivenih iz prirodnih voda, a koji služe za ljudsku prehranu (tablica 5.1).

Skupina A Skupina B

o organohalogeni, organofosforni i o neki metali i metaloidi i

organokositreni spojevi njihovi spojevi
o živa, kadmij, olovo i njihovi spojevi o neki anorganski spojevi

o tvari s dokazano karcinogenim, o ugljikovodici (halogenirani,

teratogenim i/ili mutagenim djelovanjem nitrirani)

o nerazgradiva mineralna ulja i o fenoli

ugljikovodici naftnog podrijetla
o pesticidi
o cijanidi
o neki organski spojevi
o radioaktivne tvari

Tablica 5.1. Opasne tvari u vodi

6. Opskrba vodom za piće

Da bi se određena voda mogla koristiti u sklopu organizirane javne vodopskrbe, mora
zadovoljavati tri uvjeta: dovoljna količina, odgovarajuća kakvoća i mogućnost njenog
transporta do potrošača. U svrhu procjene količinske dostatnosti vode za snabdijevanje
određenog područja, određuje se specifična potrošnja tako da se dnevna potrošnja vode
na tom području podijeli s brojem stanovnika. Ukoliko količina vode zadovoljava na
duže vremensko razdoblje, pristupa se detaljnom ispitivanju kakvoće vode koje obuhvaća
fizikalne, kemijske, bakteriološke i radiološke osobine vode.

6.1. Vodovodni sustav

64
Preduvjet dovođenja vode do potrošača uključenog u vodovodni sustav je da se
zahvaćeni izvor nalazi se dovoljno visoko iznad naselja (gravitacijski vodovod) ili da je
kota izvora niža, pa se voda crpi na potrebnu visinu (tlačni vodovod).
Osnovni dijelovi vodovodnog sustava su:
1. zahvat vode ili kaptaža (bušeni ili kopani zdenci)
2. glavni cjevovodi
3. rezervoari
4. razvodna mreža, te još mogu biti i
5. pumpne stanice (kod tlačnog vodovoda)
6. uređaji za kondicioniranje.
Kaptaža vrela mora biti izvedena tako da se ne može zagaditi, a podzemni dijelovi se
zaštićuju zemljanim nasipom. U cjevovodima i razvodnoj mreži voda je uvijek pod
tlakom, što onemogućuje sekundarno zagađenje vode na putu od zahvata do potrošača. U
rezervoarima se izjednačavaju varijacije dotoka i potrošnje vode tijekom dana, osigurava
ravnomjerni tlak u razvodnoj mreži i potrebe rezerve za gašenje požara. Najčešće se
sekundarno zagađenje pojavljuje u razvodnim mrežama nakon kvarova i lomova cijevi, a
posebice uslijed čestih isključivanja pojedinih dijelova mreže ili smanjenog tlaka.
Najnepovoljnija opskrba vodom je iz potoka i rijeka (površinska voda).

6.2. Kondicioniranje vode za piće

Kondicioniranje vode za piće je uklanjanje nepoželjnih tvari iz vode i dodavanje drugih
tvari za poboljšanje kakvoće vode za piće. Može se provoditi na više načina:
1. mehanički – za uklanjanje neotopljenih tvari (taloženje, filtriranje)
2. kemijski – za uklanjanje pravih i koloidnih otopina neke tvari
3. biološki – za uklanjanje mikroorganizama (dezinfekcija).
Danas postoji puno vrsta postupaka za dezinfekciju vode kao što su UV-zrake, gama
zrake, ultrazvuk, ozonizacija, jodiranje, bromiranje, ali daleko najčešći u uporabi je
kloriranje vode. Najjače baktericidno i viricidno djelovanje imaju nedisocirana
hipoklorasta kiselina, a znatno slabije hipoklorit ion. Disocijacija hipokloraste kiseline
najmanja je pri pH 5, te je tu dezinfekcijski učinak najjači. Osim povećanjem pH, moć
dezinfekcije pada i sniženjem temperature vode.
Kloriranje vode provodi se na jedan od dva načina:
1. slobodnim rezidualnim klorom (SRK), pri čemu je dovoljna mala koncentracija
rezidulanog klora i kratko vrijeme kontakta prije potrošnje;
2. vezanim rezidualnim klorom (VRK) , gdje je koncentracija rezidualnog klora
velika, a kontakt dugotrajan.
Pojedini mikroorganizmi različito su otporni na rezidualni klor. Najneotpronija je
Escherichia coli, zatim patogene enterobakterije, pa virusi, dok su Entamoeba histolytica
i Bacillus anthracis najotpornije ne SRK.
SRK u vodi se može postići primjenom elementarnog klora, natrijeva i kalcijeva
hipoklorita, te izocijanurata. Treba napomenuti da i pri primjeni navedenih preparata u
onečišćenoj vodi, može nastati i VRK, koji se, međutim, pažljivim kloriranjem može
smanjiti na najmanju moguću mjeru. Klorov dioksid je klorni preparat koji u onečišćenoj
vodi ne razvija klororganske spojeve, ali može izazvati methemoglobinemiju ukoliko
nakon sinteze klorovog dioksida u vodi zaostanu kloriti(ClO2ˉ ).

65
U vodi koja se klorira treba kontrolirati koncentraciju rezidualnog klora, tako da se
odvojeno određuje SRK i VRK.

7. Flaširana voda
Trgovina flaširanom vodom u svega desetak godina postala je jedan od najunosnijih
poslova, i predviđa se nastavak takvog trenda.Tome svakako pridonosi javno mijenje po
kojem mnogi potrošači vjeruju kako prirodne mineralne vode imaju medicinska svojstva
ili neke druge zdravstvene dobrobiti. Takve vode sadrže tipično visoki udio minerala
(TDS >1000), i to ponekad značajno iznad onog prihvatljivog za vodu za piće, te se često
smatraju hranom, a ne vodom za piće. Iako određene mineralne vode mogu biti korisne u
osiguravanju određenih esencijalnih mikronutrijenata, SZO ne posjeduje niti jedan
ubjedljivi dokaz koji podržava korisnost upotrebe takvih mineralnih voda. S druge strane,
u nekim zemljama flaširane vode imaju vrlo nizak udio minerala, kao što su destilirane ili
demineralizirane vode. Za razliku od velikog broja ljudi koji tradicionalno koriste kišnicu
koja slično sadrži niske koncentracije minerala bez nekih očitih neželjenih zdravstvenih
učinaka, SZO ne posjeduje znanstvenu informaciju o dobrobitima ili rizicima redovite
potrošnje ovih vrsta flaširane vode.
U prodaji se nalaze tri vrste voda koje se flaširaju: prirodna mineralna, prirodna izvorska
i stolna voda. Pravilnikom o prirodnim mineralnim, prirodnim izvorskim i stolnim
vodama (NN12/05) propisuju se za prirodne mineralne, prirodne izvorske i stolne vode
koje se stavljaju na tržište:
– zahtjevi koji se odnose na kakvoću i zdravstvenu ispravnost;
– tehnološki postupci koji se mogu primjenjivati u proizvodnji;
– uvjeti iskorištavanja izvora i priznavanja, osim za stolne vode; te
- dodatni ili specifični podaci koji se navode na deklaraciji.

7.1. Prirodna mineralna voda

Prirodna mineralna voda potječe iz podzemnog vodenog sloja ili ležišta zaštićenog od
svakog onečišćenja, a izvire iz jednog ili više prirodnih ili bušenih izvora. Odlikuje se
karakterističnim kemijskim sastavom i fizikalnim svojstvima, od kojih su karakteristična
organoleptička svojstva, te u nekim slučajevima poseban učinak na ljudski organizam.
Razlikuje se od obične vode za piće svojim prirodnim svojstvima koja karakteriziraju
otopljene mineralne tvari, elementi u tragovima ili drugi sastojci, te određeni
prehrambeno-fiziološki učinci, te stanjem svoje prirodne čistoće. Sastav, temperatura i
ostala svojstva prirodne mineralne vode moraju biti stalna u okviru prirodnih promjena,
posebice u slučaju povećanja izdašnosti izvora. Odstupanje od prosječnih godišnjih
vrijednosti dominantnih sastojaka, navedenih na deklaraciji, može iznositi najviše 20 %.
Prirodna mineralna voda u stanju na izvoru ne smije biti podvrgnuta obradi odnosno
tehnološkim postupcima, osim sljedećih:
a) odvajanju nestabilnih spojeva kao što su spojevi željeza i sumpora filtracijom ili
taloženjem, uz moguću oksidaciju, ukoliko to ne utječe na sastav bitnih sastojaka
prirodne mineralne vode;
b) odvajanju spojeva željeza, mangana, sumpora i arsena iz prirodnih mineralnih voda
primjenom zraka obogaćenog ozonom ukoliko to ne utječe na sastav bitnih sastojaka
prirodne mineralne vode;

66
 c) odvajanju neželjenih sastojaka koji nisu navedeni pod a) i b) ukoliko to ne utječe
na sastav bitnih sastojaka prirodne mineralne vode;
d) potpunom ili djelomičnom uklanjanju CO2 primjenom isključivo fizikalnih
metoda;
e) miješanju vode više izvora istog izvorišnog područja prirodne mineralne vode.
Primjena navedenih tehnoloških postupaka mora biti najavljena i nadzirana od pravne
osobe ovlaštene od strane ministra. Prirodnoj mineralnoj vodi u stanju na izvoru ne može
se dodavati ili ponovno dodavati ništa drugo osim ugljičnog dioksida, a posebno je
zabranjena bilo koja vrsta dezinfekcije, dodavanje bilo kakvih bakteriostatskih tvari u
cilju promjene broja živih mikroorganizama. Pri obradi prirodnih mineralnih voda
odgovorna osoba utvrđuje:
– opravdanost takve obrade obzirom na sastav vode u odnosu na spojeve željeza,
mangana, sumpora i arsena;
– da su subjekti koji obavljaju takvu obradu poduzeli sve potrebne mjere za
osiguranje učinkovitosti i sigurnosti obrade, te omogućili provođenje nadzora.
Obrada prirodnih mineralnih voda zrakom obogaćenim ozonom mora biti u skladu sa
sljedećim zahtjevima:
– fizikalno-kemijski sastav prirodnih mineralnih voda s obzirom na njihove osnovne
sastojke ne smije biti promijenjen ovom obradom;
– prirodna mineralna voda prije obrade mora odgovarati mikrobiološkim kriterijima
propisanim ovim Pravilnikom;
– obrada ne smije pogodovati stvaranju ostataka koji mogu biti opasni po ljudsko
zdravlje;
– obrada ne smije pogodovati stvaranju ostataka u gotovom proizvodu u količini koja
prelazi najveće dopuštene količine ostatka nakon obrade prirodne mineralne vode
Ukupan broj uzgojenih kolonija mikroorganizama iz prirodne mineralne vode na
izvoru mora odgovarati njezinom uobičajenom broju živih kolonija mikroorganizama i
pružati zadovoljavajući dokaz o zaštiti izvora od svih oblika zagađenja. Također je
određen i dozvoljeni ukupan broj kolonija mikroorganizama sposobnih za razmnožavanje
u zapakiranoj prirodnoj mineralnoj vodi. Povećani broj živih mikroorganizama u
prirodnoj mineralnoj vodi na tržištu može biti jedino rezultat normalnog razvoja prirodne
mikroflore izvora te ne znači onečišćenje (HPC).
Prirodna mineralna voda ne smije sadržavati na izvoru i na tržištu parazite i patogene
mikroorganizme. Stoga je mikrobiološki ispravna prirodna mineralna voda koja ne sadrži
fekalne koliformne bakterije, bakterije vrsta Escherichia coli, Pseudomonas aeruginosa
te Streptococuss faecalis u 250 ml uzorka, kao ni sulfitoreducirajuće bakterije u 50 ml
uzorka.
Ispitivanje kemijskog sastava prirodne mineralne vode obuhvaća određivanje kationa,
aniona, nedisociranih tvari, otopljenih plinova, sadržaja otopljenih mineralnih tvari, te
elemenata u tragovima.
7.2. Prirodna izvorska voda
Prirodna izvorska voda je voda koja je namijenjena ljudskoj konzumaciji u svojem
prirodnom stanju i koja se zahvaća na izvoru podzemnih ležišta zaštićenih od svih vrsta
onečišćenja, a sadrži nižu razinu minerala od mineralne vode. Posebno se  preporučuje

67
dojenčadi, djeci i osobama s visokim krvnim tlakom.

7.3. Stolna voda

Stolna voda je mehanički i kemijski pročišćena voda koja koja se dobiva iz podzemnih i
površinskih akumulacija vode, te izvorno ne mora biti čista. Ona se postupcima obrade i
dodavanjem dopuštenih kemijskih tvari dovodi u stanje za organizam prihvatljive i pitke
vode.

8. Flaširana voda versus vodovodna voda

Unatoč proširenom mišljenju da je flaširana voda sigurnija i zdravija od vodovodne vode,
flaširana voda i voda iz slavine su zdravstveno jednako sigurne ukoliko zadovoljavaju
propisane standarde zdravstvene ispravnosti vode za piće. EPA upozorava da potrošači
koji odluče kupiti flaširanu vodu trebaju pažljivo pročitati naljepnicu kako bi razumjeli
što točno kupuju, da li bolji okus ili neku određenu metodu obrade vode. Prema
četverogodišnjoj znanstvenoj studiji NRDC-a (Natural Resources Defense Council)
flaširana voda u SAD-u nije nužno čišća ili sigurnija u odnosu na većinu vodovodne
vode. Nadalje, činjenica je da se flaširana voda testira na mikrobiološke i kemijske
kontaminante rjeđe od vodovodne vode. NRDC je, također, našao da su neki uzorci
flaširane vode sadržavali sintetske organske kemikalije koje predstavljaju zdravstveni
rizik, čak kada su prisutne u vodi i u relativno malim koncentracijama. Općenito, za
postojanje takvog rizika potrebna je dugotrajna potrošnja takve vode. U spomenute tvari
spadaju toulen, ksilen, izopropiltoulen, ftalat, adipat i stiren. Kada su u pitanju mikrobi,
tada HPC bakterije, Pseudomonas aeruginosa, alge i drugi mikrobi mogu biti u vrlo
niskim, čak i nemjerljivim koncentracijama neposredno poslije punjenja boca, ali se onda
oni mogu naknadno razmnožiti.
Istraživanje Ženevskog univerziteta na čelu s Catherine Ferrier došlo je do zaključka:
« Jedina razlika između nekih flaširanih voda i vode iz slavine je da se prve distribuiraju
u bocama umjesto kroz slavinu». Sličan stav ima i World Wide Fund for Nature (WWF)
po kojem «Flaširana voda ne mora biti ni sigurnija niti zdravija od vode iz slavine, ali je
zato barem tisuću puta skuplja». WWF priznaje da bi u nekim bogatim zemljama javni
vodoopskrbni sustav mogao učiniti više u svrhu poboljšanja okusa svoje vode, koji
potrošači često navode kao razlog zašto se odlučuju za flaširanu vodu. Procjenjuje se da
je u SAD-u oko 40% flaširane vode se radi o voodovodnoj vodi, što odgovara stolnoj
vodi u Hrvatskoj. Cijena 1 litre prirodne izvorske vode u boci u Hrvatskoj iznosi oko
4kn, dok je cijena vodovodne vode 7,3kn/m3 (iako postoje razlike unutar hrvatskog
područja, paje tako cijena vodovodne vode na Krku 60kn/ m3!).
U posljednje vrijeme industrija punjenja vode sve je više na udaru «zelenih». Argumenti
koji oni iznose su slijedeći:
 Prijevoz najvećim dijelom doprinosi skupoj cijeni vode (naročito ako se radi o
međunarodnom prijevozu). Godišnje se preveze preko 22 milijuna tona flaširane
vode. Tako se, umjesto da se oslanjamo na već postojeću infrastrukturu
podzemnih cjevovoda za vodu, sagorijevaju ogromne količine fosilnih goriva što
rezultira otpuštanjem tisuća tona štetnih emisija. Posljedica je onečišćenje
preostale vode u prirodi, čime se zatvara začarani krug koji rezultira sustavnim

68
 smanjenjem ukupne količine kvalitetne prirodne vode za piće, bilo za javnu
vodoopskrbu, bilo za punjenje boca.
 Boce u koje se puni voda su uglavnom od teško razgradive ili nerazgradive
plastike (potrebno je 1000 godina za razgradnju jedne boce), što ima za
posljedicu stvaranje oko pola milijuna tona plastike godišnje. Kada se plastične
boce spaljuju zajedno sa ostalim smećem, oslobađa se toksičan klor ( i
potencijalno dioksin) u zrak, dok se teški metali talože u pepelu. Sve se više PVC
zamjenjuje PET-om, koji se može preraditi u druge proizvode, kao što su vlakna
za industriju odjeće. Iako se spaljivanjem PET-a ne otpušta u atmosferu klor, još
se uvijek stvara tisuću puta veća emisija toksičnih tvari (nikal, etilbenzen,
etilenoksid i benzen) od one koju generira staklo. Nadalje, ako se plastika zakopa
na odlagalištima smeća, ne samo što zauzima dragocjen prostor, nego postoji
mogućnost da potencijalno toksični aditivi (npr. ftalati) mogu procuriti u
podzemnu vodu.
 Troši se velika količina energije, i to ne samo za prijevoz, već i tijekom
procesiranja vode za punjenje, kao i za skladištenje već punjenih boca.

Sve gore navedeno upućuje da kupovanje flaširane vode nije, dugoročno gledano,
održivo riješenje za osiguranje dostupnosti zdravstveno ispravne vode za piće. Zaštita
rijeka i drugih voda u prirodi osigurat će javnu vodoopskrbu kojom će se dostavljati
kvalitetna voda za piće svakom po pristupačnoj cijeni.

69
VIII ZBRINJAVANJE ZDRAVSTVENOG OTPADA

Otpad po svojoj definiciji predstavlja tvari i predmete koje je posjednik odbacio ili
odložio, namjerava ih ili mora odložiti. Zahvaljujući ekonomskom razvoju i povećanoj
potrošnji, količine otpada koje se proizvode širom svijeta silno su narasle zadnjih desetljeća.
Zadnjih godina povećala se i svijest javnosti o, uz taj problem vezanim, potencijalnim
rizicima za zdravlje ljudi i stanje okoliša. Također je povećana i zabrinutost javnosti,
potaknuta uglavnom informacijama o kontaminaciji površinskih i podzemnih voda, te
zemljišta uzrokovanih neadekvatnim tretmanom i odlaganjem otpada.
Poseban problem u zbrinjavanju otpada predstavlja tzv. opasni otpad koji se od
inertnog otpada razlikuje po tome što sadrži tvari koje mu daju svojstva kao što su na
primjer: nagrizanje, zapaljivost, štetnost, toksičnost, infektivnost, kancerogenost,
ekotoksičnost itd. Ovaj otpad čini veliki dio tzv. tehnološkog otpada - otpada koji nastaje u
proizvodnim procesima u gospodarstvu, ustanovama i uslužnim djelatnostima, koji se zbog
svoje štetnosti ne smije zbrinjavati zajedno sa komunalnim otpacima, nego radi izbjegavanja
rizika za zdravlje i okoliš zahtjeva posebne tehnologije zbrinjavanja.
Unutar kategorije tehnološkog otpada posebnu grupu čini otpad koji nastaje kod
zaštite zdravlja ljudi. Termin koji se rabio do sada - bolnički otpad - trebalo bi zamijeniti
terminom zdravstveni otpad, jer on ne nastaje samo u bolnicama nego na svim mjestima
gdje se pruža zdravstvena zaštita (Svjetska zdravstvena organizacija rabi termin "health care
waste" umjesto starog "hospital waste"). Neodgovorno postupanje s ovom vrstom otpada
zbog njegovih specifičnih svojstava (u prvom redu infektivnosti) može dovesti do rizika za:

 zdravstvene djelatnike i pomoćno osoblje koji njime rukuju (povrede na radu i

profesionalne bolesti)
 pacijente, naročito imunodeficijentne zbog bolesti ili terapeutskog zahvata
 zbog kontaminacije bolničkog okoliša može doći do nekontroliranog širenja
bolničkih infekcija
 neadekvatna konačna dispozicija potencijalno predstavlja opasnost za okoliš, te za
sekundarno širenje infekcija.

KATEGORIJE ZDRAVSTVENOG OTPADA

Otpad koji nastaje kod rada bolnica i ostalih zdravstvenih ustanova su eksperti
Svjetske zdravstvene organizacije podijelili u osam glavnih kategorija: opći i urbani otpad,
patološki otpad, radioaktivni otpad, kemijski otpad, infektivni i potencijalno infektivni
otpad, oštri predmeti, farmaceutski otpad i boce pod pritiskom.

Opći i urbani otpad

Opći i urbani otpad (u literaturi se često rabi i termin komunalni otpad) je sličan
kućnom otpadu koji ukljućuje ambalažu, uredski i komercijalni otpad, kuhinjski i
restoranski otpad, i drugi otpad koji ne zahtijeva posebne postupke jer ne predstavlja rizik
za zdravlje ljudi i stanje okoliša. Ova kategorija čini najveći dio zdravstvenog otpada.

70
 Patološki otpad
Patološki otpad čine svi dijelovi ljudskog tijela kao što su amputati i tkiva
odstranjena tijekom kirurških zahvata, tkiva uzeta za pripremu patoloških i citoloških
preparata, placente i fetusi, te pokusne životinje i njihovi dijelovi.

Infektivni otpad
Infektivni otpad se definira kao otpad koji vjerojatno sadrži patogene agense koji
zbog svojega tipa, koncentracije ili broja mogu izazvati bolest u ljudi koji su mu izloženi.
Ova kategorija uključuje pribor i kulture iz mikrobioloških laboratorija, otpad koji nastaje
prilikom kirurških zahvata i obdukcija, otpad nastao prilikom previjanja kirurških
pacijenata, otpad iz jedinica za izolaciju pacijenata, otpad iz jedinica za hemodijalizu,
sistemi za infuziju, rukavice i drugi materijal za jednokratnu primjenu, otpad koji je došao u
dodir s pokusnim životinjama koje služe za inokulaciju infektivnih materijala itd.

Oštri predmet
Ova kategorija uključuje igle, štrcaljke, skalpele, oštrice, pile, čavle i sve druge oštre
predmete koji mogu izazvati ubod ili posjekotinu.

Farmaceutski otpad
Uključuje farmaceutske proizvode, lijekove i kemikalije koji su vraćeni s odjela gdje
su bili proliveni, rasipani, pripremljeni, a neupotrjebljeni, ili im je istekao rok uporabe, ili se
trebaju baciti iz bilo kojeg drugog razloga.

Posude pod pritiskom

Predstavljaju bočice koje sadrže inertne plinove pod pritiskom pomiješane s
različitim tvarima (antibiotik, dezinficijens, insekticid itd.) koje se apliciraju u obliku
aerosola. Ne mogu se do kraja isprazniti, pa kod njihovog zbrinjavanja treba voditi računa,
kako o tome da mogu sadržavati djelatne tvari, tako i o tome da na povišenoj temperaturi
mogu eksplodirati.

Kemijski otpad
Kemijski otpad sadrži odbačene krute, tekuće ili plinovite kemikalije iz
dijagnostičkih i eksperimentalnih jedinica, te od čišćenja i dezinfekcije. Kemijski otpad se
može podijeliti na opasni koji karakteriziraju toksičnost, korozivnost, zapaljivost,
reaktivnost i genotoksičnost, te neopasni (inertni) koji nema navedena svojstva.

Radioaktivni otpad
Predstavlja kruti i tekući otpad kontaminiran radionuklidima iz in vitro
laboratorijskih analiza tkiva i tjelesnih tekućina (npr. radioimunoesej), te iz in vivo
dijagnostičkih i terapeutskih zahvata, koji se uglavnom izvode u nuklearnoj medicini.
Kontaminiranim se smatra sav materijal koji je došao u doticaj s radionuklidom, uključujući
bočice, ampule, igle, štrcaljke, rukavice i ostala zaštitna odjeća, pa čak i mokraća pacijenata
kojima je apliciran radionuklid. Zatvoreni izvori zračenja koji se koriste u terapeutske svrhe
uglavnom ne predstavljaju problem, jer se obično vraćaju proizvođaču u inozemstvo gdje se
ili pohranjuju na nuklearna odlagališta ili se nuklearnim reakcijama ponovno aktiviraju i

71
koriste. Radioaktivni otpad je međutim reguliran posebnim propisima, te se njime ovdje
nećemo posebno baviti.

Infektivni otpad
Ono što problematiku zbrinjavanja otpada koji nastaje pri pružanju zdravstvene
zaštite čini kompliciranom i posebnom je njegova komponenta - infektivni otpad kojeg
unutar ukupnog rečenog otpada ima prosječno 5-15% ovisno o tipu zdravstvene
ustanove.

Tablica 1. Količina otpada kg/krevet/dan

Količina otpada/krevet/dan
Tip zdravstvene ustanove Španjolska Ujedinjeno Kraljevstvo
Gerijatrija 1,2 0,25
Psihijatrija 1,6 0,5
Opća bolnica 2,8 2,5
s rodilištem 3,4 3,0
Klinička bolnica 4,4 3,3
Izvor WHO: Management of waste from hospitals

Tablica 2. Količina zdravstvenog otpada po pojedinim državama

Ukupna količina Opasan zdravstveni Opasan zdravstveni

Država otpada T/god otpad T/god (%)
otpad kg/krevetu
Danska 37.400 1,95 10000 (27)
Njemačka 1.059.000 0,4 33000 (3)
Italija 210.000 1,0 50000 (24)
Nizozemska 150.000 0,6 8500 (6)
Velika Britanija 450000 5,5 308000 (68)
SAD 3.000.000 0,14 465600 (16)
Izvor: Waste Management International

Tablica 3. Prosječni sastav infektivnog otpada

72
 Materijal %
plastika 46,1
celuloza 33,8
tekućine 11,9
staklo 7,6
metal 0,4
ostalo 0,2
Izvor: Waste Menagement and Research (1994), 12, 373-385

Iz prethodnih tablica je vidljivo da količina zdravstvenog otpada ovisi o tipu

zdravstvene ustanove. Iz podataka koji pokazuju kako je udio infektivnog otpada (najveći
dio opasnog zdravstvenog otpada) u ukupnom otpadu različit od države do države, vidljivo
je da nastala količina infektivnog otpada ovisi i o tome što se sve smatra infektivnim
otpadom, odnosno o tome kako je infektivni otpad definiran u pojedinim državama. Kako je
postupanje s infektivnim otpadom, njegova obrada i zbrinjavanje vezano uz visoke
troškove, a prema vrlo općenitoj definiciji Svjetske zdravstvene organizacije koja je data u
poglavlju o kategorijama otpada mnoge su se države susrele s tako visokim troškovima
zbrinjavanja da se pojavila potreba da se razvije kategorizacija infektivnog otpada prema
riziku, te da se u legislativi o postupanju sa zdravstvenim otpadom uvede procjena rizika
infekcije za svaki segment procesa nastajanja, rukovanja i zbrinjavanja, pa da se prema
kategoriji rizika propišu i mjere za adekvatno postupanje bez ugrožavanja zdravlja ljudi.
U novije vrijeme WHO preporuča da se u diferencijaciji koristi analiza rizika kod
određenih načina izloženosti: klasifikacija mikroorganizama u četiri kategorije ili grupe, u
kojoj su kao kriteriji korišteni:

 patogenost za čovjeka
 ozbiljnost bolesti koju izaziva
 epidemijski potencijal
 mogućnost učinkovite profilakse
 mogućnost učinkovite terapije

a ta je klasifikacija objavljena kao sastavni dio direktive Europske unije o zaštiti radnika
od rizika vezanih uz izloženost biološkim agensima (90/679 EEC). Takva podjela onda
dopušta da se uz određenu razinu rizika vežu i odgovarajuće blaže ili strože mjere zaštite pri
postupanju s infektivnim otpadom.

73
Podjela mikroorganizama prema 90/679. EEC direktivi

Grupa 1
Biološki agensi za koje nije vjerojatno da mogu izazvati bolesti u ljudi.

Grupa 2
Mogu uzrokovati bolesti u ljudi, nije vjerojatno da će se proširiti na druge osobe,
obično postoji efikasna profilaksa i terapija.

Grupa 3
Mogu izazvati ozbiljnu bolest u ljudi, mogu se prenositi na druge osobe, ali postoji
efikasna profilaksa i terapija.

Grupa 4
Mogu izazvati ozbiljnu bolest ljudi, rizik prijenosa na druge osobe je visok, nema
efikasne profilakse i terapije.

ZBRINJAVANJE ZDRAVSTVENOG OTPADA

Zbrinjavanje zdravstvenog otpada kao sustavni problem počinje na odjelima,

odsjecima, laboratorijima, ambulantama, previjalištima, kirurškim jedinicama itd. Na
samom mjestu nastanka potrebno je osigurati razvrstavanje i izdvojeno sakupljanje.
Otpad se razvrstava i sakuplja na mjestu nastanka u ambalažu prilagođenu njegovim
svojstvima, količini, te načinu skladištenja, prijevoza i obrađivanja, na način da štiti okoliš i
one koji postupaju s otpadom.
Ambalaža, kao što su plastične vreće, kartonske kutije, posude i kontejneri mora biti
izrađena tako da
 svojim karakteristikama (boja, oblik, veličina) omogućava i olakšava razvrstavanje
na mjestu nastanka. Oznake su: crvena boja za infektivni otpad, crvena s crnim
pojasom za patološki, žuta boja za kemijski otpad, zelena za farmaceutski, a crna i
plava boja za komunalni otpad.
 je nepropusna za tekućine, da onemogućava ispadanje ili prolijevanje sadržaja, te da
je onemogućeno neovlašteno otvaranje posuda i kontejnera pri daljnjem postupanju
ili obrađivanju.
 da pri obrađivanju ne onečišćuje okoliš.
 posude za oštre predmete moraju biti neprobojne za sadržaj pri normalnim uvjetima
postupanja i napravljene tako da je onemogućeno ispadanje sadržaja ili ozljeđivanje
i prijenos infekcija na osobe koje upotrebljavaju posudu ili postupaju s otpadom.
 ambalaža za skladištenje mora biti označena natpisom "opasni medicinski otpad", te
natpisom o vrsti otpada.
 ambalaža koja se koristi višekratno su posude, kontejneri od metala i plastike koji
omogućavaju adekvatno pranje i dezinfekciju.

74
 Budući da se zdravstvene ustanove razlikuju po tipu, građevinskim karakteristikama
itd. najbolje je da svaka ustanova za sebe izradi Plan zbrinjavanja otpada u kojem su
detaljno razrađeni:
 razvrstavanje medicinskog otpada
 inicijalno skladištenje (na odjelu), putovi, način, zadužene osobe i vremenski
plan sakupljanja
 edukacija zaduženih i odgovornih osoba, te osoblja koje razvrstava otpad
 putovi, način i zadužene osobe za prijevoz otpada do mjesta sekundarnog
skladištenja (ili prostora za obradu ili odvoz)
 uvjeti, način i trajanje sekundarnog skladištenja
 odgovorne osobe i način vođenja evidencija (očevidnik, prijavni listovi,
izvješće o ispitivanju fizikalnokemijskih svojstava otpada itd.) i
obilježavanje otpada
 način i vremenski plan odvoza, način obrađivanja i odlaganja
 odgovorne osobe (ili osoba) za organizaciju i unutarnji nadzor.

Inertni medicinski otpad - sličan komunalnom se zbrinjava kao komunalni otpad

na svim drugim mjestima, jer ne predstavlja rizik za zdravlje i okoliš.

Infektivni otpad i oštri predmeti zbrinjavaju se u pećima za spaljivanje infektivnog

otpada ili se postupcima obrađivanja (drobljenje, mljevenje, dezinfekcija, sterilizacija)
dovode u stanje kada više nisu opasni za zdravlje (pretvaranje u inertni -komunalni otpad),
te se mogu reciklirati ili odlagati.
Anatomski patološki otpad se iz etičkih razloga sakuplja, skladišti i zbrinjava
posebno. Zbrinjava se spaljivanjem u krematoriju ili zakapanjem na groblju. Patološki
animalni otpad, zbrinjava se kao infektivni. Krv koja preostane nakon laboratorijske
pretrage zbrinjava se kao infektivni otpad zajedno s vacutainerima. Krv i krvni derivati koji
su slijedom dijagnostičke pretrage pomiješani s kemikalijama zbrinjavaju se kao kemijski
otpad.
Kemijski otpad se može reciklirati ili redestilirati, a zbrinjava se spaljivanjem u
pećima za spaljivanje opasnog otpada. Manje količine inertnog kemijskog otpada (do 10 L
na tjedan) ispuštaju se u kanalizaciju. Veće količine inertnog kemijskog otpada, te sav
opasni kemijski otpad sakuplja se posebno u ambalažu koja je posebno prilagođena
izabranom sustavu zbrinjavanja.
Farmaceutski otpad se sakuplja posebno, te se skladišti u bolničkim ljekarnama ili
sekundarnom skladištu. Zbrinjava se spaljivanjem u spalionicama opasnog otpada.

75
IX GLOBALNI ZDRAVSTVENOEKOLOŠKI PROBLEMI

Živimo u vremenu brzih promjena na globalnoj razini, od kojih su mnoge pozitivne,

poput poboljšane i ubrzane komunikacije, stalno rastuće trgovine i novih tehnologija koje
štede energiju i prirodne resurse. Međutim, postoje i promjene koje nisu tako pozitivne,
poput globalnih ekoloških promjena, uključujući depleciju ozona u stratosferi, pojačanje
učinka staklenika, krčenje šuma i širenje pustinjskog područja, gubitak biološke
raznolikosti, prekogranično širenje zagađenja, te deplecija prirodnih bogatstava širokih
razmjera. Implikacije navedenih procesa na ljudsko zdravlje nisu uvijek tako očite i
uglavnom su neizravne. U prošlosti je većina ovih problema bila vezivana za javno
zdravstvo i lokalne učinke onečišćenja okoliša, pa su se njima bavili javnozdravstveni
stručnjaci na lokalnim razinama. Međutim, u novije vrijeme problematika okoliša znatno
je proširena, tako da više nema jasne granice između problema koji su se nekoć smatrali
isključivo javnozdravstvenim problemima i onih koji uključuju ekološke promjene
širokih razmjera.

1. GLOBALNE KLIMATSKE PROMJENE

Vrijeme predstavlja trenutno ili kratkotrajno atmosfersko stanje i atmosferske pojave nad
određenim područjem. Biometeorologija je struka koja se bavi proučavanjem utjecaja
vremena na floru, faunu i čovjeka. Istraživači na području humane biometeorologije
odavno su prihvatili da, unatoč statistički značajnim korelacijama, pojava bolesti ne ovisi
samo o jednom, pojedinačnom meteorološkom elementu (tlak, temperatura, vlažnost i
sl.), već o kompleksnom stanju atmosfere kojemu se moramo prilagođavati (tzv.
meteorološki stres). Zato se obično proučava učestalost pojave raznih bolesti pri raznim
tipovima vremena, uključujući raspon tipova od onih koji pripadaju niskom tlaku zraka i
donose promjenu i pogoršanje vremena (ciklone) do onih koji pripadaju visokom tlaku
(anticiklone) i uz koje najčešće prevladava stabilno i lijepo vrijeme. Posebno se
proučavaju učestalosti bolesti oko prolaza fronti (toplih i hladnih), zbog intenzivnih
promjena koje nastaju na granici sukoba stare i nove zračne mase, a koje mnoge osobe
narušena zdravlja teško podnose. Koriste se i razni drugi složeni fizikalni parametri koji
karakteriziraju prizemno i visinsko stanje atmosfere (npr. stabilnost atmosfere i sl.),
osobito u uvjetima ekstremne hladnoće ili vrućine, ili očekivane promjene.
Na temelju svih zabilježenih parametara rade se dnevne biometeorološke prognoze o
očekivanom utjecaju nadolazećeg vremena na učestaliju pojavu određenih bolesti i s tim
u skladu se predlažu preventivne mjere. Dosadašnja istraživanja pokazala su izrazito
nepovoljan utjecaj južnog vjetra, kada je povećana učestalost psihoza, paroksizmalne
fibrilacije atrija i akutnog infarkta miokarda, te povišena vrijednost cirkulirajućih
trombocitnih agregata. Opasnost nastanka paroksizmalne fibrilacije atrija osobito je
povećana pri jakom jugu (>39km/h) u bolesnika starijih od 50 godina. Za vrijeme juga
značajno se povećava učestalost neuroloških, psihičkih, reumatskih i kardijalnih smetnji
već i u zdravih osoba, a osobito je izražena u koronarnih bolesnika. U zdravoj populaciji
žene su značajno meteosenzibilnije od muškaraca, dok spolne razlike kod koronarnih
bolesnika nisu zabilježene. Patofiziološki, porast temperature uz veću količinu vlage koju

76
donosi jugo, izrazito otežava termoregulaciju i dodatno opterećuje kardiovaskularni
sustav, što posebno ugrožava koronarne bolesnike. Nepovoljni učinak juga na vegetativni
živčani sustav i povišena agregabilnost trombocita dodatni su rizični čimbenici za istu
skupinu bolesnika. Tijekom promjena vremenskih prilika bilježi se i povećana
incidencija moždanih udara, pri čemu je značajna korelacija nađena između pada tlaka
zraka i nastupa ishemičnog moždanog udara. Slična korelacija postoji kod promjene
vlažnosti zraka i nastupa ishemičnog odnosno hemoragičnog moždanog udara.

Klima je sinteza svih vremenskih prilika ili vremenskog stanja na nekom području u
višegodišnjem razdoblju (najmanje 30 godina). Klima ima svoje prirodne oscilacije
(kratkotrajne i dugotrajne) izazvane ekstraterestrijalnim uzrocima, i to u prvom redu
varijacijama u orbiti Zemlje oko Sunca i u sunčevoj aktivnosti, što mijenja raspodjelu
sunčeve energije prispjele na Zemlju. Tako su upravo razlike u primljenoj energiji sa
Sunca uzrokovale da su neka razdoblja na Zemlji tijekom povijesti bila toplija, a druga
hladnija. Energija primljena sa Sunca i nejednoliko zagrijavanje raznih dijelova Zemljine
površine stvaraju globalnu atmosfersku cirkulaciju, koja donosi zračne mase različitih
svojstava ovisno o mjestu nastanka, i tako utječe na klimu.
Osim ovih prirodnih, o čovjeku neovisnih čimbenika koji uzrokuju određene varijacije u
klimi, postoje i antropogeni čimbenici koji su primarno odraz napretka u industriji,
povećane potrošnje fosilnih goriva i promjena u poljoprivredi. Oni uzrokuju porast
količine topline koju Zemlja zadržava, što bitno doprinosi globalnim klimatskim
promjenama.
Prema posljednjim podacima Svjetske meteorološke asocijacije i UNEP-a, sve te
promjene, uz ostalo, uzrokuju povećanje tzv. vremenskih ekstrema (snažni vjetrovi,
oluje, velike kiše, poplave, nagle temperaturne promjene i sl.) za više od 300% i nanose
sve veće štete praktički svim dijelovima društva. Povećanje u količini topline dovodi do
globalnog zatopljenja i kaotičnih vremenskih uvjeta, a smanjenje količine topline može
rezultirati hladnijim, dužim zimama i povećanjem vode zarobljene u polarnom ledu. To
dovodi do zagrijavanja Zemljine površine, ali s velikim lokalnim varijacijama, što
otežava predviđanje promjena u lokalnim područjima.

1.1. Gubitak ozonskog omotača

U gornjem, relativno gustom sloju atmosfere (stratosferi) ozon (O 3) se nakuplja uslijed

djelovanja ultraljubičastog (UV) zračenja na molekule kisika. Uloga ozona je da
apsorbira UVzračenje i tako štiti Zemljinu površinu od njegovog štetnog djelovanja.
Međunarodna organizacija za zaštitu okoliša Ujedinjenih naroda (UNEP) procjenjuje da
bi bez tog ozonskog sloja količina UV-zračenja na površini Zemlje dosegla razine
nespojive sa životom jer «bi zagasile život na zelenoj planeti na isti način kao što bi to
uzrokovalo potpuno uklanjanje Zemljine atmosfere. Život na Zemlji ovisi o prisutnosti
ozona u stratosferi jednako kao što ovisi o prisutnosti kisika i vode».
Prorjeđivanje stratosferskog ozonskog sloja (ozonske rupe) uzrokuju veću izloženost
Zemljine površine UV-zračenju. UV- zračenje je bogato energijom i uzrokuje oštećenje
tkiva kod ljudi i životinja. Postoji tri vrste UV-zračenja, koje se međusobno razlikuju po
valnoj duljini. UV-C zračenje ima najdužu valnu duljinu i sadrži veći dio energije, ali,
budući je gotovo u potpunosti apsorbirano u gornjem dijelu atmosfere, ne stiže do

77
Zemljine površine. Ozon u atmosferi apsorbira UV zračenje u potpunosti u UV-C spektru
i veliki dio u UV-B spektru, djelujući tako poput štita koji smanjuje izloženost Zemljine
površine takvom zračenju. UV-A zračenje sadrži relativno malo energije i manje je
štetno. UV-B zračenje sadrži nešto više energije i uzrokuje oštećenje kože i tamnjenje
kože svjetlije puti. Povećano UV-zračenje na Zemljinoj površini može rezultirati
oštećenjem kože, očiju i imunološkog sustava, te povećati incidenciju raka kože.
Računalni modeli doveli su do pretpostavke da 1%-tno smanjenje stratosferskog ozona
uzrokuje povećanje UV-B zračenja na Zemlji za 1,5-2%. Takvo povećanje UV-B
zračenja može rezultirati povećanom incidencijom bazocelularnog karcinoma za 2,5-4%,
planocelularnog karcinoma za 4,4-6%, te melanoma za 1-2%.
Deplecija ozona u stratosferi ne smije se zabunom zamijeniti sa nakupljanjem ozona u
troposferi. Iako se radi o istoj molekuli (O3), ozon različito djeluje na različitim
visinama. Tako je u nižoj troposferi ozon zagađivač zraka, u cijeloj troposferi se ponaša
kao staklenički plin, dok u stratosferi ima ulogu zaštitnog štita od potencijalno letalnog
UV-B zračenja. Ozon iz stratosfere se obnavlja procesom fotolize, tijekom kojeg se
molekule kisika cijepaju i rekombiniraju kada apsorbiraju energiju iz UV-zračenja.
Migracija ozona iz troposfere prema gore u stratosferu tek minimalno utječe na njen
ozon. Iako postoje tehnički problemi u mjerenju količine UV-zračenja na razini tla
(prisutnost prašine, ugljik-dioksida, naoblake), utvrđeno je da je razina ozona iz
stratosfere smanjena na polovima sa posljedično povećanom količinom UV-zračenja na
tim mjestima Zemljine površine.
Prvih 20 godina promatranja iz svemira (od 1956 -76) ozonski sloj je bio stabilan , a
onda se počeo stanjivati iznad Antartika sa otprilike 300 na između 125 i 200
Dobsonovih jedinica (jedinice koncentracije u vertikalnom atmosferskom stupcu u
standardnim uvjetima).
Uzrok ovom stanjivanju je ispuštanje kemikalija koje katalitičkim djelovanjem uništavaju
ozon u atmosferu i njihova postupna difuzija u stratosferu. U ovoj grupi spojeva
najvažniji su kloroflorougljici (CFC od eng. chlorofluorocarbons), tzv. freoni, od kojih
su potencijalno najopasniji za stratosferski ozon klorom i fluorom potpuno halogenirani
metan i etan. Klorofluorougljici se koriste kao potisni plinovi u raspršivačima, kao
sredstvo za upuhavanje u proizvodnji fleksibilnih pjena za jastuke i madrace, kao
rashladni plinovi u stacionarnim i mobilnim rashladnim uređajima i klima uređajima, te
kao sredstvo za čišćenje i odmašćivanje tiskarske i druge elektronske opreme. Do
otpuštanja klorofluorougljika u atmosferu dolazi u industriji, te curenjem iz starih
hladnjaka i klima uređaja ili njihovim izbacivanjem iz upotrebe. Klorofluorougljicima su
slični bromoklorofluorougljici i bromofluorougljici, tzv. haloni, koji sadrže brom i koji
su još snažniji «uništavači» ozona, a pretežno se koriste kao sredstva za gašenje požara.
Zajedničko obilježje freona i halona je da su u donjim slojevima atmosfere izvanredno
postojani, uglavnom netopivi u vodi, sadržavaju klor odnosno brom, ostaju dugo
vremena u zraku i postupno dospijevaju u sve dijelove atmosfere, pa i u stratosferu gdje
se razgrađuju djelovanjem sunčeva zračenja, oslobađajući reaktivne atome klora ili
broma koji uništavaju ozon. Jedna molekula CFC može uništiti 10 000 molekula ozona!
Znatan napredak u rješavanju ovog problema postignut je Montrealskim protokolom iz
1987.godine kojim je na međunarodnoj razini dogovorena redukcija proizvodnje i
emisije freona. Sve zemlje potpisnice tog protokola obvezale su se da će od 1989. godine
zamrznuti proizvodnju i potrošnju navedenih spojeva na razinu 1986. godine, te od 1993.

78
smanjiti proizvodnju i potrošnju za 20%, odnosno od 1998. za daljnjih 30%. Međutim,
obzirom na dugo vrijeme njihovog poluživota (75 godina i više), očekuje se da će
značajna razina aktivnosti već ispuštenih količina CFC u smislu uništavanja ozona
perzistirati sve do 22. stoljeća! Montrealski protokol je kasnije revidiran, od čega je
najvažnija revizija iz 1992. godine u Kopenhagenu, na kojem su uvjeti za proizvodnju i
potrošnju klorofluorougljika postroženi, a u spojeve koji također oštećuju ozonski
omotač dodani su tetraklorougljik i metilkloroform. Danas se kao zamjena za od
1996.godine zabranjene potpuno halogenirane ugljikovodike koriste određeni nepotpuno
halogenirani ugljikovodici – klorofluorougljikovodici (HCFC, eng.
hydrochlorofluorocarbons), od kojih se najčešće rabe klorofluorometan,
klorodifluoroetan i diklorofluoroetan. Iako je njihov potencijal redukcije ozonskog sloja
puno manji, revizijom Montrealskog protokola iz 1992. naznačeno je da se i njihova
uporaba treba postupno smanjivati, a godine 2030. i prestati.
Prema Uredbi iz 1999.godine u Hrvatskoj se do početka 2006. potpuno ukida potrošnja
klorofluorougljika, bromofluorougljika, tetraklorougljika metilkloroforma, a do početka
2030. i potrošnja klorofluorougljikovodika. Uporaba tvari koje oštećuju ozonski sloj biti
će iznimno dopuštena u posebnim stanjima čija je svrha očuvanje zdravlja čovjeka,
biljnog i životinjskog svijeta, obrana i sigurnost države, zaštita od požara i sigurnost
prometa i to samo onda ako nije moguća njihova zamjena za okoliš prihvatljivijim
spojevima.

Koji su vjerojatni učinci deplecije ozona na ljudsko zdravlje?

Apsorpcija UV zračenja u stanicama izaziva cijepanje važnih makromolekula i
generaciju oksidativnog stresa, što može dovesti do inicijacije i/ili promocije
karcinogeneze, ubrzanog starenja i nastanka katarakte. Tako je povećan rizik od nastanka
nemelanomskog raka kože (naročito planocelularni i bazocelularni karcinom, te aktinička
keratoza kao premaligno stanje), malignih melanoma, bolesti oka kao što su
fotokonjunktivitis, fotokeratitis, te naročito katarakta i retinalna degeneracija, te
oštećenja imunološkog sustava. UV-B zračenje izaziva Th1/Th2 neravnotežu tako da
uzrokuje sistemsku selektivnu supresiju imunoloških reakcija posredovanih Th1
limfocitima, remeti funkciju antigen-prezentirajućih stanica, s posljedično
promijenjenom razinom stvaranja određenih citokina, te na neizravni način utječe na
aktivnost B-limfocita i njihovo stvaranje određenih protutijela (tablica 1).

79
Tablica 1. Mogući utjecaji oštećenja ozonskog sloja na ljude

OŠTEĆENJE STRATOSFERSKOG OZONSKOG

SLOJA
učinci

IZRAVNI NEIZRAVNI

aktinička keratoza smanjenje fotosinteze i biljnog

karcinom kože rasta
(planocelularni,
bazocelularni)
melanomi smanjenje poljoprivredne
proizvodnje
fotokonjunktivitis
fotokeratitis
katarakta smanjenje produkcije vodenih
degeneracija retine sustava uslijed
smanjenja fitoplanktona i
lokalna i/ili sistemska supresija zooplanktona
imunog sustava

Relativno blaži, ali kozmetički važni učinci mogu biti ubrzano starenje kože, te možda
povećana učestalost stvaranja pterigija na oku. Od svega navedenog, potencijalno
najozbiljniji učinci su oni na imunološki sustav, te izazivanje raka kože.
Navike poput nošenja odgovarajuće odjeće i sunčanih naočala, kao i promjene stava
prema sunčanju i rekreaciji na otvorenom, mogu bitno utjecati na rizik izloženosti
pojedinca UV zračenju. Komercijalni preparati za zaštitu od sunčevog djelovanja mogu
biti učinkoviti protiv opeklina izazvanih UV zračenjem ukoliko imaju dovoljno visok
zaštitni faktor, dok je njihova učinkovitost u zaštiti od raka izazvanog UV zračenjem
nedokazana. Osiguranje većih količina sjenovitih mjesta teže će biti osigurati u iskrčenim
ruralnim područjima ili zajednicama koje oskudijevaju s vodom.

1.2. Učinak staklenika

Od 1860. godine, otkad se mjere temperature zraka na zemlji i moru, četiri najtoplije
godine izmjerene su u posljednjem desetljeću. Među mnogim stručnim i znanstvenim
institucijama koje intenzivno proučavaju klimatske promjene i njihove posljedice, nalazi
se i Svjetska zdravstvena organizacija koja je 1992. godine počela s objavljivanjem
stručno-znanstvenih radova na tom području. Rezultat je bio donošenje Okvirne

80
konvencije o klimatskim promjenama, koja je stupila na snagu 1994. godine, a koju je
ratificiralo preko 165 zemalja, među kojima i Hrvatska. Na temelju njenih smjernica
donešen je i Protokol iz Kyota (Japan, 1997. godine), prema kojem su se zemlje
potpisnice obvezale smanjiti ukupnu srednju svjetsku emisiju stakleničkih plinova do
2012.godine u prosjeku za najmanje 5% ukupne emisije iz 1990. godine (odnosno za
zemlje u tranziciji to može biti bilo koja godina između 1980. i 1990.). Sve razvijene
europske zemlje prihvatile su smanjenje emisije ukupnih stakleničkih plinova za 8%,
zemlje pridružene članice i zemlje kandidati za Europsku uniju 6-8%, a Hrvatska za 5%.
Nažalost, nedavno istraživanje je pokazalo da se čak 10 od 15 članica EU-a ne pridržava
preuzetih obveza, te da, ukoliko ne poduzmu oštre poteze, mnoge od članica EU-a neće
ispuniti zadatke koje su se obvezale ispuniti: među njima su Irska, Italija i Španjolska, a
ozbiljno upozorenje dobile su i Njemačka, Francuska i Grčka. Prema tom istraživanju,
jedine zemlje koje su doista zadovoljile u pridržavaju preuzetih obveza jesu Velika
Britanija i Švedska ( izvor : Instute for Public Policy Reserach).

Uvjerenje da se klima globalno mijenja postalo je službeni stav nakon što je UNEP to
nedvojbeno deklarirao 1998. godine (Climate change – Annual Report 1998, London
1999). Vrhunac sustavno razrađenih i proučenih dokumentacijskih materijala o utjecaju
klimatskih promjena na ljudsko zdravlje predstavlja ključni materijal koji je bio priređen
za redovnu Ministarsku konferenciju «Okoliš i zdravlje», održane u lipnju 1999. godine.
Tamo je dan sintetizirani pregled mogućih tipova utjecaja promjena klime (tablica 2) i
oštećenja ozonskog sloja na ljude, gdje su oni podijeljeni na one koji djeluju izravno
(većina njih) i koji djeluju neizravno (tablica 1).

81
 Tablica 2. Glavni mogući tipovi utjecaja klimatskih promjena na ljude

IZRAVNI

Izloženost toplinskim Izmijenjena stopa oboljenja i smrti

ekstremima → povezanih uz bolesti nastale
promjenama
toplo- hladno

TEMPERATURA Izmijenjena učestalost i/ili

intenzitet drugih ekstremnih → Smrti, povrede, psihički poremećaji;
I vremenskih prilika oštećenja javnozdravstvene
VREMENSKE infrastrukture
PROMJENE

NEIZRAVNI

POREMEĆAJI EKOLOŠKIH
SUSTAVA
Promjene u geografskim
Djelokrug i aktivnost insekata –
prijenosnika bolesti i infektivnih
→ područjima i pojava
oboljenja koje prenose insekti
parazita

Izmijenjena lokalna ekologija

Izmijenjena pojava dijareje i
prijenosnika infektivnih bolesti
koje se prenose vodom i hranom → drugih zaraznih bolesti

Izmijenjena proizvodnja hrane

(posebno žetveni prinos) zbog Pothranjenost i glad, sa
klimatskih promjena, vremenskih
prilika i s njima povezanih štetnika → zaostajanjem djece u
i oboljenja rastu i razvoju

Porast razine mora popraćen Povećan rizik od zaraznih

migracijom stanovništva i → bolesti, te psihičkih poremećaja
oštećenjem infrastrukture

Razine i biološki utjecaji Astma i alergijski poremećaji;

onečišćenja zraka, uključujući → ostali akutni i kronični
pelud i spore respiratorni poremećaji i smrti

Socijalne, ekonomske i Široki spektar posljedica na

području
demografske migracije zbog → javnog zdravstva: mentalno
zdravlje i
posljedica na ekonomiju, pogoršana prehrana, zarazne

82
bolesti,
infrastrukturu i snabdijevanje građanski sukobi
izvorima sredstava

83
 Učinak staklenika (greenhouse effect) je zagrijavanje nižih slojeva Zemljine
atmosfere pri čemu atmosfera djeluje poput stakla u stakleniku. Svojstvo atmosfere je
da većim djelom propušta Sunčevo zračenje do površine Zemlje, gdje ga tlo i vodene
površine apsorbiraju i isijavaju kao dugovalno zračenje natrag u atmosferu, koja ga
većim djelom apsorbira putem ugljičnog dioksida i vode i tako zadržava u svojem
najnižem sloju, troposferi. Tako CO2, vodena para i neki drugi plinovi u atmosferi
djeluju poput stakla u stakleniku, koje je propusno za infracrveno zračenje iz sunčevog
svijetla i tako zagrijava biljke i unutrašnjost staklenika. Međutim, staklo i izolira
staklenik, zarobljujući toplinu stvorenu apsorbiranjem infracrvenog zračenja. Slično
tomu, sunčevo infracrveno zračenje prolazi kroz Zemljinu atmosferu, pri čemu CO 2 i
neki drugi plinovi iz atmosfere izoliraju Zemlju i tako zarobljuju toplinu (slika 1).

Slika 1. Učinak staklenika

U normalnim uvjetima učinak staklenika doprinosi stabilnosti temperature i održava

biosferu unutar temperaturnog raspona održivog za život. Zemlja bi bez njega apsorbirala
puno topline, ali bi istu količinu i izgubila zračenjem, te bi prosječna temperatura bila
niža. U novije doba, kao posljedica industrijskog razvoja i naročito upotrebe motora s
unutarnjim sagorijevanjem i rada termoelektrana, dolazi do nakupljanja tzv. stakleničkih
plinova (CO2, CO, metan, razni klorirani i fluorirani-ugljici, ozon) u troposferi.
Izračunato je da se godišnje u troposferi koncentracija CO2 povećava za 0,4%, metana za
oko 1%, klorofluorougljici sve do nedavno za oko 5%, dušikovih oksida i ozona za oko
0,3%. Od njih je najvažniji CO2, koji je odgovoran za polovicu sveukupnog učinka
staklenika. Količina CO2 u atmosferi posljednjih je desetljeća značajno porasla zbog

84
povećane potrošnje i izgaranja fosilnih goriva (ugljen, nafta, plin). Osim toga, biljke su
vrlo važan čimbenik iskorištavanja CO2 kroz proces fotosinteze, djelujući tako kao
stabilizirajući mehanizam. U tom smislu, prašume Amazone i šume umjerenog
klimatskog pojasa sjeverne hemisfere (Kanada, Sibir) su najvažniji «bazeni» za CO 2, te
njihovo uništavanje znatno smanjuje kapacitet biosfere da uklanja CO 2 iz atmosfere, čime
se dodatno pojačava učinak staklenika. Današnja koncentracija CO2 je za 25% veća od
one sredinom 19. stoljeća, a smatra se da bi se ona do 2030. godine mogla udvostručiti i
izazvati globalno zatopljenje u rasponu od 1,9 do 5,2ºC. S druge strane, koncentracija
vodene pare, koja je također vrlo važan staklenički plin, nije tako jako povećana
ljudskom aktivnošću i čini se da ne raste dalje.

Smanjenje emisije stakleničkih plinova moglo bi se postići prelaskom na nove vrste

goriva (npr. prirodni plin), promjenom tehnologije u poljoprivredi (čime bi se naročito
smanjila emisija metana), prelaskom na uporabu nuklearne energije, prelaskom na
prirodne izvore energije (sunce, vjetrovi, termalni izvori, prerada biomasa), smanjenjem
sječa šuma i pošumljavanjem.

Procjenjuje se da je prosječna globalna temperatura porasla za 0,5 do 1ºC u razdoblju od

1880. do 1990. godine, a posljednjih 10 godina taj porast je još brži, tako da se
procjenjuje da će u sljedećih 50 godina porast temperature biti za 3 do 4ºC. Na globalnoj
razini takav prosječni porast prikriva značajne temperaturne ekstreme i njihove stvarne
implikacije, te bi krajnji učinak mogao biti da se u razdoblju od svega nekoliko desetaka,
a ne stotina godina, uspostave klimatski uvjeti koji su postojali na Zemlji prije 6000
godina. Ovakve promjene su bez presedana, uzimajući u obzir čak i brze klimatske
promjene u prijelaznim razdobljima na kraju Ledenih doba.

Globalno zatopljenje će vrlo vjerojatno izazvati pretjerivanja u postojećom trendovima

vremena i uzrokovati učestalije ekstremne vremenske uvjete. Iako nije jednostavno
predvidjeti kakve će stvarne učinke imati opisane atmosferske promjene na klimu,
sigurno je da trend porasta temperature neće biti uniforman i stabilan, te da neće
prevladavati samo jedan obrazac vremena. Puno je teže predvidjeti kretanje temperatura
na regionalnoj razini, nego na globalnoj, jer na njih utječu mnogi lokalni čimbenici poput
reljefa, prevladavajućih obrazaca vremena (koji se mogu poremetiti) i blizine oceana.
Pretpostavlja se da će porast prosječne temperature biti manji u području ekvatora i na
visokim nadmorskim visinama, dok će najveći biti u području srednjih nadmorskih
visina, gdje bi zime mogle biti hladnije, a ljeta znatno toplija nego što su danas.

Kako bi opisane promjene mogle utjecati na ljude? U prošlosti su se klimatske promjene

odvijale sporije, tijekom razdoblja od nekoliko stotina godina. Danas se one dešavaju
vrlo brzo, u svega nekoliko desetaka godina, te je mala vjerojatnost da je ljudsko društvo
sposobno dovoljno brzo prilagoditi se njima i tako izbjeći znatne štete.

Moguće zdravstvene posljedice globalnih atmosferskih promjena temelje se na

najvjerojatnijim klimatskim promjenama koje su predviđene pomoću računalnih
simulacijskih modela. Ovi modeli pokušavaju opisati što će se dogoditi u uvjetima
pretjeranog učinka staklenika. Procjene porasta globalne temperature su rezultat

85
računalnih simulacija, tzv. općih cirkulacijskih modela, koje su izradili američki i
britanski znanstvenici na temelju poznatih teorija o postojećim pojavama u svijetu i
sakupljenih iskustava širom svijeta. Ova računalna modeliranja su međusobno u svojim
predviđanjima konzistentna, te se primarno razlikuju u procjeni vremena koje je potrebno
da učinci postanu vidljivi. Glavni izvor nesigurnosti je nedostatak znanja o sloju oblaka,
koji bi se mogao povećati isparavanjem oceana i uzrokovati paradoksalno hlađenje tla.

Predviđeni razmjeri klimatskih promjena mogu uzrokovati mnoge zdravstvene probleme

vezane za:
 toplinski stres,
 prirodne vremenske katastrofe,
 promjene u raspodjeli vektora koji uzrokuju bolesti ljudi i životinja, te nove
obrasce zaraznih bolesti,
 nepouzdan poljoprivredni prinos, lokalnu nestašicu hrane i poplave.

Također, mnogi zdravstveni problemi su i neizravni, proizašli iz društvenih i ekonomskih

posljedica navedenih učinaka (tablica 2). Naime, za razliku od prethodnih razdoblja brzih
klimatskih promjena, danas čovječanstvo ovisi o isprepletenom sustavu poljoprivrede,
trgovine i komunikacije, koji se opisanim promjenama može ozbiljno narušiti.
Poremećaji u društvu uzrokuju porast nasilnog ponašanja, koje može biti i važan
čimbenik u uvjetima nestašice hrane ili prolongiranog toplinskog stresa. Dokazano je da
je u vrućim vremenskim razdobljima učestalije nasilničko ponašanje i njime izazvani
incidenti među ljudima.

I Temperaturni ekstremi
Poznati su učinci temperaturnih ekstrema kao što su toplotni udar, toplinska iscrpljenost
ili smrzotine. Dodatno, istraživanja pokazuju da su u zimskom razdoblju za bolesti
krvožilnog sustava nepovoljne niske temperature zraka, te vremenske prilike s prolaskom
fronte za koje je vezan pad tlaka i južno strujanje. Za južnog vremena povišena je
temperatura i vlažnost, a snižen je tlak zraka. Dolazi do ionizacije atmosfere, te do
promjena u organizmu: otežana termoregulacija i opterećenje kardiovaskularnog sustava,
povećana agregabilnost trombocuta i nepovoljni učinak na autonomni živčani sustav i
psihu. Ljeti su, pak, za kardiovaskularne bolesti nepovoljne promjene vremena kojima
prethode razdoblja velikih vrućina i sparina. U velikim gradovima svijeta može se
povećati broj vrlo vrućih dana godišnje i trajanje valova vrućine, što bi za posljedicu
imalo povećani broj smrti («višak smrti»), i to uključujući sve uzroke smrti, a ne samo
kardiovaskularne bolesti kao uzrok. Niske temperature zraka koje su obično vezane uz
hladne zimske anticiklone, te prolazak hladne fronte nepovoljne su zimske vremenske
prilike za bolesti respiratornog sustava, dok su to ljeti tipovi vremena s niskim tlakom
zraka tj. prolazak ciklona ili fronti. Povećan broj samoubojstava povezan je sa prolaskom
fronte, a posebno su nepovoljni topli sektori ciklona obilježeni povišenom temperaturom
zraka nepravilnog dnevnog hoda, sniženim ili promjenjivim tlakom zraka, povećanom
naoblakom, maglom, često slabom kišom, a ljeti i grmljavinskim pljuskovima. Prema
tome, za sve spomenute bolesti i stanja ustanovljen je nepovoljan utjecaj promjene
vremena, koja je vezana za prolazak fronte ili ciklona, a kojima ljeti obično prethodi
razdoblje velikih vrućina i sparina.

86
Povećana učestalost ekstremnih vremenskih događanja poput toplinskih stresova,
poplava, dugotrajnih suša i slično, također može i neizravno utjecati na zdravlje.

II Zarazne bolesti
Temperatura je važan čimbenik za rast i razmnožavanje mikroorganizama, pa je sigurno
da klimatske promjene mogu utjecati na pojavnost zaraznih bolesti, osobito onih kod koji
se razmnožavanje mikroorganizama odvija u okolišu (hrana za životinje, prehrambeni
proizvodi, voda itd.). Obzirom da s temperaturom interferiraju i brojni drugi čimbenici,
njezin utjecaj ”per se” je izuzetno teško izdvojiti i vrednovati. Promjene u distribuciji i
osobitostima zaraznih bolesti su vrlo osjetljiv pokazatelj klimatskih promjena, budući da
klima (posebno temperatura i vlaga) kao abiotički čimbenik biosfere izrazito utječe na
rasprostranjenost i gustoću vektora, te njihov potencijal prijenosa bolesti. Faze životnog
ciklusa infektivnog agensa u vektoru također su ograničene određenim temperaturnim
rasponom. Obično postoji minimalna temperatura pri kojoj se ekstrinzički ciklus
infektivnog agensa još može odvijati, što se onda poklapa s izotermama geografskih
područja na koje je transmisija bolesti ograničena. Dakle, klimatskim promjenama
mijenja se bioklimatski prag tj. minimalna temperatura i vlažnost koji su potrebni
vektorima za njihovo preživljavanje tijekom godine, kao i prag koji ograničava njihov
geografski raspored.

Globalno zagrijavanje širokih razmjera može u vrlo kratkom razdoblju izazvati drastičnu
promjenu u raspodjeli vegetacije, koja bi kao jednu od posljedica mogla imati i
geografsko širenje insekata kao vektora pojedinih humanih bolesti, uključujući i komarce
iz roda Anopheles i Culex. Virusne bolesti koje se prenose artropodima mogu zahvatiti
šire područje, uključujući virusne hemoragične vrućice poput žute groznice i denga
groznice, te različite vrste virusnih encefalitisa. Bolesti koje se prenose krpeljima, poput
Lyme borelioze i krpeljnog encefalitisa, također mogu promijeniti svoju distribuciju
ukoliko se promijeni raspon sisavaca kao njihovih potencijalnih novih domaćina. Na
sličan način može se proširiti malarija, lišmanijaza i šistosomijaza. Postoji i opasnost da
se endemska područja bolesti koje su danas ograničena na zonu tropa, proširi u sadašnji
umjereni klimatski pojas. Također je moguće da takve bolesti povećaju svoj opseg
proširenosti i u vertikalnom smjeru, šireći se u više nadmorske visine, i to naročito u
tropskom području.

Lyme borelioza je uzrokovana spirohetnim bakterijama Borrelia burgdorferi koje prenose

iksodidni krpelji (u zapadnoj i srednjoj Europi uglavnom Ixodes ricinus, a prema istočnoj
Ixodes persuculatus). Ovi krpelji mogu prenijeti borelije u svakoj životnoj fazi (ličinka,
nimfa, odrasli insekt), a ljudi su naročito izloženi riziku infekcije kada uđu u staništa s
velikom gustoćom zaraženih nimfi. Visokorizična staništa su heterogene listopadne šume
rekreacijske namjene i s raznolikom faunom koja uključuje jelene. Lyme borelioza
pokazuje izraziti sezonski karakter, budući da se gotovo svi slučajevi te bolesti javljaju u
proljetnim, ljetnim i jesenskim mjesecima, kada su krpelji aktivni i kada je najvjerojatnije
da će ljudi ući u njihove habitate. Nedavno se područje rasprostranjenosti I. ricinus-a
proširilo prema sjeveru, kao i na veće visine, što se čini da je posljedica globalnog
zatopljenja. Za ova otkrića zaslužna su istraživanja u Švedskoj u kojima su povezani
podaci iz anketa i aktivnog nadzora krpelja s praćenjem temperature okoliša.

87
Kombinirani učinak temperature i padalina na ljetnu vlažnost tla snažno će utjecati na
populaciju krpelja. Sušna ljeta mogu povećati mortalitet krpelja i smanjiti njihovu
aktivnost u traženju hrane. Konačno, klima može utjecati i na ljudsko ponašanje u smislu
razine njihove izloženosti habitatima u kojima borave krpelji.

Ista vrsta krpelja može, ukoliko su zaraženi, prenijeti i potencijalno smrtonosni virusni
krpeljni meningoencefalitis (KME). KME se održava kao prirodnožarišna zoonoza u
divljoj prirodi, a ljudi su usputni krajnji domaćini, koji se obično zaraze ubodom
zaraženog krpelja. Za razliku od Lyme borelioze, KME se javlja samo u malim
podskupovima rasprostranjenosti krpelja, u prepoznatljivim žarištima u južnoj i
središnjoj Skandinaviji (osobito duž obalne crte Baltičkog mora), te srednjoj i istočnoj
Europi. U različitim regijama KME pokazuje drukčije obrasce vršne sezonske
incidencije. Na takve obrasce mogu utjecati promjene u klimi, osobito promjene u duljini
razdoblja tijekom proljetne i jesenske sezone kada su krpelji aktivni. Studije dužih
vremenskih serija (četiri desetljeća) iz endemskih područja Švedske su pokazale
postojanje čvrste korelacije između incidencije KME i sezona s blagom zimom (koja
pogoduje većem preživljenju vektora), kao i produljene proljetne i jesenske sezone.
Klimatski učinci na krpeljnu populaciju i ljudsko ponašanje opisani za Lyme boreliozu
bit će jednako primjenjivi i na prenošenje KME.

Lišmanijaza je zbir zoonoza čiji su uzročnici paraziti roda Leishmaina, a prenose se

ubodom flebotomnih papatača. U Europi se papatači i lišmanijaza nalaze uglavnom na
sušnim i polusušnim područjima mediteranskih grmovitih krajeva. Najčešći je parazit L.
infantum, koja se kao zoonoza održava među lisicama, domaćim psima i ponekad crnim
štakorima, dok su ljudi povremeno inficirani kao slučajni završni domaćini. Papatači se
hrane isključivo noću i često se nalaze blizu nastamba, tako da do infekcije dolazi obično
u kućama ili oko kuća. Mali udio infekcija (uglavnom kod male djece ili kod odraslih s
oslabljenim imunitetom) završava s kliničkim simptomima, uključujući samoizlječivi
mukokutani oblik, te potencijalno smrtonosni visceralni oblik. U posljednjih desetak
godina lišmanijaza se u čitavoj regiji pojavila kod osoba zaraženih HIV-om. Aktivnost
papatača je izrazito sezonska i u većini područja ograničena na ljetne mjesece.
Geografska distribucija žarišta prijenosa također ukazuje na klimatske učinke: žarišta
bolesti obično su locirana ispod 450 sjeverne širine i na nadmorsku visinu nižu od 400-
600 metara. Preliminarne studije statističkog modeliranja potvrdile su da na geografsku
distribuciju vektora papatača i prenošenje lišmanijaze u Italiji znatno utječe temperatura.
Učinci klime na razvoj parazita i na distribuciju, sezonsku aktivnost i obilje vektora
vjerojatno će proširiti distribuciju bolesti na sjevernije zemljopisne širine i na više
nadmorske visine. Tvrdokornost endemske lišmanijaze u Europi s relativno visokim
stopama prenošenja zaraze usprkos brojnim socioekonomskim promjenama, koje su
prisilile malariju da nestane, ukazuje da su bolesti prenošene papatačima možda manje
osjetljive na čovjekovo mijenjanje krajolika i na promjene u načinu života. Zato postoje
razumni izgledi da će se distribucija lišmanijaze u Europi promijeniti s klimom, osobito
uzduž sjevernog ruba areala bolesti gdje sada postoji «flebotomizam bez lišmanijaze».

Malarija je rekurirajuća vrućica koju uzrokuju paraziti roda Plasmodium, a koji se među
ljudima prenose ubodom infestiranih Anopheles komaraca. Aktivnost Anophelesa i

88
prenošenje malarije vrlo su sezonski i u sadašnjim žarištima prijenosa, a u Europi i
drugdje pokazuje snažnu povezanost s geografskom širinom, te s visinom. U Aziji i
južnoj Americi varijacija u incidenciji malarije dovedena je u svezu s javljanjem El Niña,
a neke terenske studije u Africi i Aziji ukazuju na povećanje prenošenja malarije vezano
uz zagrijavanje klime. Modeli klimatske pogodnosti zasnovani na podacima terenskih
opservacija u Africi također uspješno predskazuju distribuciju malarije izvan prvobitnog
područja. Period vanjske inkubacije malaričnog plazmodija u odnosu na duljinu života
komaraca jako je osjetljiv na vanjsku temperaturu. Općim zagrijavanjem povećat će se u
velikom dijelu Europe brzina razvoja parazita i razdoblje životne sposobnosti za
prenošenje malarije. Rastuće temperature odrazit će se i u povećanju učestalosti hranjenja
komaraca, što pogoduje prenošenju parazita. Povećanje temperature mogu povećati i
mortalitet komaraca, dok će promjene u temperaturi i oborinama vjerojatno utjecati na
raspoloživost ustajale vode koja pruža mjesta za razmnažanje ličinki, tako da neto učinak
na gustoće populacije komaraca tek treba definirati. Za ponovno pojavljivanje
(reintrodukciju) autohtone malarije, za što postoji opravdana bojazan, osobito na
jugoistoku Europe, trebaju biti ispunjeni određeni uvjeti koji su u vezi s klimatskim
čimbenicima:
- dovoljna gustoća lokalnih vektora,
- dovoljna incidencija importiranih slučajeva,
- kompatibilnost lokalnih vektora s importiranim uzročnikom,
- te optimalni klimatski uvjeti koji dopuštaju sporogeni ciklus u vektoru.
Sporogeni ciklus je osjetljiv na vanjsku temperaturu (16°C je donje granica, ciklus je 20
dana; dok kod 22-25°C je 10-12 dana). Temperatura utječe i na razmnožavanje vektora,
granica je od 10°na više, optimalna je 22 do 25°C. Viša temperatura uzrokuje češće
hranjenje. Računalni modeli koji prognoziraju povišenje globalne temperature od preko
3°C predviđaju oko 50-80 milijuna novih slučajeva malarije godišnje.
Vremenski uvjeti utječu i na brojnost i rasprostranjenost populacije glodavaca, koji su
značajan rezervoar mnogih zaraznih bolesti, te će klimatske promjene sigurno utjecati na
obrasce prenošenja tih bolesti.

Glodavci – vremenski uvjeti nesumnjivo utječu na brojnost i rasprostranjenost glodavaca;

klima je abiotički čimbenik formiranja prirodnog žarišta.

III Raspoloživost hrane i pitke vode

Klima utječe i na proizvodnju hrane, te na raspoloživost vode za piće. Predviđa se da će
do 2100. godine, kao rezultat toplinskog rastezanja vode i topljenja oceanskih ledenjaka,
povišenje razine mora biti između 15 i 95cm, što bi dovelo do poplavljivanja obalnih
područja i salinizacije izvora pitke vode, s posljedičnim seljenjem stanovništva iz
priobalja. Slične migracije stanovništva mogle bi biti izazvane i vremenskim
elementarnim nepogodama, i kao takve predstavljati ozbiljan javnozdravstveni problem.

Globalno zatopljenje može poremetiti i tijek morskih i zračnih struja, uzrokovati

dugotrajne suše, ali i povećanu učestalost obilnih padalina, naročito u tropima. Mogući
ishod takvih promjena su češći i ozbiljniji poremećaji vremena poput uragana, tornada,
tajfuna, poplava i snježnih mećava. Posljedica je znatno smanjeni prinos usjeva, nestašica
hrane, pothranjenost odraslog stanovništva, te zaostajanje djece u rastu i razvoju.

89
U kontekstu navedenoga treba spomenuti i El Niña, pojavu neperiodičkog zagrijavanja
ekvatorskog Pacifika oko Božića uzduž obale Ekvadora i Perua, koja se javlja svakih 3
do 7 godina, utječući na smjer strujanja u oceanu i atmosferi, zbog čega se mijenja i
raspored oborinskih zona. El Niño traje i do nekoliko mjeseci (a zabilježeni su i oni koji
su trajali preko godinu dana), što ima značajne ekonomske i atmosferske posljedice na
svjetskoj razini. Najjači El Niño zabilježen je 1997-1998, a potom slijedi onaj iz 1982-
1983. Sama pojava El Niña još nije do kraja znanstveno rasvijetljena. Nastaje kada
oslabe istočni vjetrovi, što omogućava kretanje toplijih voda zapadnog Pacifika prema
istoku, sve dok ne dosegnu južnoameričku obalu. Tako hladnija, hranjivim tvarima
bogata morska voda koja se normalno nalazi uzduž obale Perua biva zamijenjena
toplijom, hranjivim tvarima siromašnijom vodom, što rezultira dramatičnim smanjenjem
količine ribe i biljnog morskog svijeta. Za vrijeme El Niña se, slabljenjem jugoistočnih
vjetrova, smanjuje i razina podizanja hladnije duboke vode u pliće slojeve. Taj učinak se
još više potencira dublje postavljenim termoklinom za vrijeme El Niña, što sve ima za
posljedicu znatno smanjeni godišnji prinos od ribarstva. Međutim, El Niño utječe na
dinamiku u širem području, a ne samo nad ekvatorskim Pacifikom, zbog čega nastaju
klimatske anomalije i u višim zemljopisnim širinama, uključujući Europu, pa u izvjesnoj
mjeri i Hrvatsku.

Za razliku od El Niña, La Niña je pojava neuobičajeno hladne površinske morske struje

u istočnom tropskom Pacifiku, koja se javlja otprilike upola rjeđe od El Niña.

Iz svega navedenog nameće se potreba monitoringa klime, istraživanja i evaluacije

njenog utjecaja na zdravlje, kako bi se novodobivene spoznaje mogle iskoristiti u
prevenciji potencijalnih oštećenja zdravlja.

2. DALEKOSEŽNA PREKOGRANIČNA ONEČIŠĆENJA ZRAKA

Konvencija o dalekosežnom prekograničnom onečišćenju zraka (CLRTAP) je donesena

1979. godine u Ženevi. Unutar konvencije izrađeno je niz protokola, kojima se
postavljaju ciljevi za smanjenje emisija pojedinih onečišćujućih tvari (tablica 3).

Tablica 3. Lista onečišćujućih tvari

Glavne onečišćujuće tvari
SOx sumporovi oksidi (SO2 i SO3 kao SO2)
NOx dušikovi oksidi (NO2 i NO kao NO2)
NH3 amonijak
NMVOC ne-metanski hlapivi organski spojevi
CO ugljikov monoksid

Čestice
TSP ukupne suspendirane tvari
PM10 čestice promjera manjeg od 10 µm
PM2.5 čestice promjera manjeg od 2,5 µm

90
Teški metali
As arsen
Cd kadmij
Cr krom
Cu bakar
Hg živa
Ni nikal
Pb olovo
Se selen
Zn cink

Postojani organski onečišćivači

HCH heksaklorcikloheksan (lindan)
PCP pentaklorofenol
HCB heksaklorbenzen
DIOX dioksini i furani
PAH policiklički aromatski ugljikovodici
SCCP kratko-lančani klorirani parafini
PCB poliklorirani bifenili
Aldrin CAS: 309-00-2
Klordan CAS: 57-74-9
Klordekon CAS: 143-50-0
DDT CAS: 50-29-3
Dieldrin CAS: 60-57-1
Endrin CAS: 72-20-8
Heptaklor CAS: 76-44-8
Heksabromobifenil CAS: 36355-01-8
Mirex CAS: 2385-95-5
Toxafen CAS: 8001-35-2

Tako LRTAP konvenciju prati osam protokola, kao što su Protokol o daljnjem
smanjenju emisije SO2, Protokoli o teškim metalima, Protokol o postojanim organskim
onečišćivačima, te Protokol o suzbijanju zakiseljavanja, eutrofikacije i prizemnog ozona
(Multi-pollutant, multi-effect protokol – MPME protokol). MPME protokolom se
istovremeno ograničava emisija SO2, NOx, NMVOC i NH3 (multi-pollutant), čime se
utječe na zakiseljavanje, eutrofikaciju i prizemni ozon (multi-effect), a dane su i granične
vrijednosti emisija za stacionarne i mobilne izvore.

2.1. Glavne onečišćujuće tvari

“Glavne” onečišćujuće tvari najčešće se dijele prema njihovom učinku na kisele (SO 2,
NOx i NH3), fotooksidativne (NOx i NMVOC) i plinove koji doprinose eutrofikaciji (NO x
i NH3). Kiseli plinovi uzročnici su pojave kiselih kiša, a fotooksidativni plinovi sudjeluju
u formiranju štetnog “prizemnog” ozona.
SO2 je poznat kao "kiseli" plin jer svojom transformacijom prilikom daljinskog
transporta nastaju kiseli sastojci koji se talože iz atmosfere u obliku mokrog (kisele kiše)
i suhog taloženja. Emisija SO2 nastaje izgaranjem goriva u termoenergetskim objektima i
postrojenjima za pretvorbu energije, izgaranjem u industriji, te u cestovnom i
vancestovnom prometu. U cilju redukcije emisije sumpornih spojeva u industriji,

91
termoelektranama i općoj potrošnji treba zabraniti uporabu ugljena i loživih ulja sa
sadržajem sumpora većim od 1%, a termoelektrane trebaju imati jedinice za
desulfuriranje otpadnih plinova. Nadalje, treba osigurati korištenje ekstralakog loživog
ulja sa sadržajem sumpora do 0,2%, a lakog, srednjeg, teškog i ekstrateškog ulja do 1%,
kao i uporabu dizelskog goriva s udjelom sumpora do 0,05%.
Emisija NOx objedinjuje emisije NO i NO2, a iskazuje se težinski kao NO2. Osim što
emisija NOx utječe na zakiseljavanje i eutrofikaciju, u atmosferi s hlapivim organskim
spojevima i ostalim reaktivnim plinovima, uz prisustvo sunčevog zračenja, sudjeluje u
stvaranju prizemnog ozona. Emisija NOx je uglavnom posljedica izgaranja tekućih
goriva.
Emisija CO posljedica je nepotpunog izgaranja goriva, uglavnom u motorima vozila i
malim ložištima.
Ne-metanske hlapive organske tvari (NMVOC) značajne su s gledišta stvaranja
troposferskog ozona. Neke od NMVOC tvari, npr. benzeni i ksileni, vrlo su otrovni.
Njihova emisija iz antropogenih izvora uglavnom je posljedica korištenja otapala,
cestovnog transporta, proizvodnih procesa, te pridobivanja i distribucije fosilnih goriva.
Emisija iz stacionarnih energetskih izvora relativno je mala, a najviše potječe od
izgaranja ogrjevnog drva i ugljena u malim ložištima.
Emisija amonijaka (NH3) najvećim djelom potječe iz poljoprivrede, kao posljedica
postupanja s prirodnim gnojivom, te s gnojenih poljoprivrednih površina, a do njegove
emisije dolazi i iz industrijskih postrojenja za proizvodnju amonijaka, dušične kiseline i
umjetnih gnojiva.

Kisele padaline nastaju kada kiša, snijeg i drugi oblici oborina zbog prisutnosti
otopljenih kemijskih spojeva imaju niži pH od njihovog prirodnog. Uzrok tomu je
zagađenje zraka povećanim emisijama iz industrijskih izvora, i to primarno sulfatima i
nitratima, te njihov prijenos zrakom. Često se ovi polutanti prenose na velike udaljenosti,
te padaju u obliku kiselih oborina stotinama pa čak i tisućama kilometara udaljeni od
mjesta njihovog nastanka. Kada takva padalina dosegne tlo, ona može promijeniti pH
manjih jezera i tla, uzrokujući štetu, naročito u područjima gdje je slaba mogućnost
prirodnog puferiranja tla ili vode.
Posljednjih godina nadzor nad kiselošću tla i vode na području sjeverne hemisfere
pokazao je povećanu kiselost ili, preciznije, smanjeni kapacitet neutralizacije kiselina i,
vjerojatno, ireverzibilne promjene u pH tla. Ovaj problem je najviše izražen u Kanadi
(većim dijelom posljedica emisija iz srednjezapadnog dijela SAD) i Skandinaviji (zbog
emisija u Njemačkoj i Britaniji). Stanje u ostalim područjima svijeta se još uvijek
procjenjuje. Dosadašnji rezultati ukazuju na opsežne promjene u biologiji manjih
vodenih sustava. Kisele padaline su izrazito štetne za osjetljive vodene ekosustave,
morske zajednice, kao i za neke kopnene vrste biljaka i životinja.
Izravne učinke kiselih padalina na ljude je teško proučavati. Prekograničan prijenos
zagađenja može rezultirati povećanom reaktivnošću dišnih putova i astmom. Tako je
zabilježena pojava astme kao posljedica povećanih razina kiselih kemikalija, poput
sulfata, u zraku južne Kanade.
U strategiji kontrole nad kiselim padalinama posebno važan korak bio bi smanjenje
potrošnje fosilnih goriva kao načina proizvodnje energije. Glavni tehnički problem u
izradi strategije je nepostojanje jasnog razumijevanja o tome koje su to najveće emisije

92
koje jedan ekosustav može apsorbirati, a da se pri tome ne pređu granice njegove
sposobnosti da neutralizira, transformira ili razrjeđuje određeni zagađivač. Takva
saznanja postoje za područja sjeverne Europe, ali ne i za veći dio svijeta.

2.2. Teški metali

Teški metali su veoma postojani, tako da cjelokupan iznos emisije prije ili kasnije
dospijeva u tlo ili vode. Nizom istraživanja utvrđeno da se teški metali transportiraju
atmosferom na velike udaljenosti i da atmosfersko taloženje na nekim područjima čini značajan,
ako ne i dominantan, udio u onečišćavanju tla i voda Zbog svoje postojanosti, visoke
otrovnosti i sklonosti da se akumuliraju u ekosustavu, teški metali su opasni i za žive
organizme. Uočena opasnost od prekomjerne emisije teških metala ubrzala je donošenje
Protokola o teškim metalima u okviru LRTAP konvencije. Protokolu je pristupila i
Republika Hrvatska, u lipnju 1999. godine, na sastanku ministara zaštite okoliša u
Aarhus-u.
Protokolom se propisuju temeljne obveze zemalja potpisnica u pogledu emisija olova,
kadmija, žive i njihovih proizvoda. Potpisnice su obvezne smanjiti ukupne godišnje
emisije u atmosferu navedenih teških metala u odnosu na razinu emisije u početnoj
godini primjenjivanja obveze, a to je načelno 1990. godina ili neka druga između 1985. i
1995. godine. Granične vrijednosti emisije iz stacionarnih izvora, propisane Protokolom,
odnose se na emisije krutih čestica, jer je praćenje emisija čestica jednostavnije, a
pridržavanje propisanim ograničenjima doprinosi i smanjivanju emisija teških metala.
Zemlje potpisnice su se također obvezale da ne kasnije od šest mjeseci nakon stupanja
Protokola na snagu, stave u promet motorna goriva s udjelom olova u benzinu do 0,013
g/L (s time da se u opravdanim okolnostima to razdoblje može produljiti do deset godina,
ali pod uvjetom da tijekom tog razdoblja udio olova u benzinu ne smije prijeći 0,15g/L).
Na istom sastanku na kojem je donesen ovaj Protokol, izdana je i Deklaracija kojom se
pozivaju sve države da ukinu uporabu olova u benzinu za motorna vozila najkasnije do
2005.godine.

Emisije teških metala najvećim dijelom su posljedica izgaranja tekućeg goriva, iz ugljena
su nešto veće emisije žive i selena, dok izgaranjem plina dolazi samo do emisije žive.
Emisija arsena je u najvećoj mjeri posljedica izgaranja goriva u stacionarnim energetskim
postrojenjima, kao što su termoenergetskim objekti i postrojenja za pretvorbu energije,
te pri izgaranju u industriji. Nikal se najviše ispušta prilikom izgaranja u industriji, dok
krom pri izgaranju u termoenergetskim objektima i postrojenjima za pretvorbu energije.
Bakar se najviše emitira u cestovnom transportu i to većim dijelom uslijed trošenja
kočnica i guma. Zbog trošenja guma teških teretnih vozila, također dolazi do velike
emisije cinka. Emisija selena je u najvećoj mjeri posljedica proizvodnje stakla tijekom
proizvodnih procesa.

2.3. Postojani organski onečišćivači

Postojani organski onečišćivači (POO) su organske tvari koje posjeduju sljedeća
svojstva: otrovnost, postojanost (otpornost na kemijsku, fotokemijsku i biološku

93
razgradnju), sklonost prijenosu na velike udaljenosti (zbog svojstva djelomične
hlapljivosti nalaze se u plinovitoj fazi ili se adsorbiraju na čestice u atmosferi),
nakupljanje u živim organizmima (bioakumuliranje, i to najčešće u masnom tkivu) i
štetno djelovanje na okoliš i ljudsko zdravlje.
Postojani organski onečišćivači mogu se razvrstati u tri grupe: pesticidi, policiklički
aromatski ugljikovodici (PAH), te dioksini i furani. Do emisije pesticida dolazi prilikom
primjene sredstava za zaštitu bilja u poljoprivredi (dok je emisija pesticida u procesu
sinteze i formulacije uglavnom zanemariva).
Postoji više od 100 različitih PAH, kao npr. benzo(a)piren, benzo(b)fluoranten,
benzo(c)fluoranten, indeno(1,2,3-cd)piren. Najznačajniji izvori emisije PAH su procesi
izgaranja goriva u domaćinstvima, proizvodnja koksa i primarna proizvodnja aluminija u
kojima se koriste Söderbergove anode.
Dioksini i furani su postojani organski spojevi koji nastaju kao produkt izgaranja
organskih tvari koje sadrže klor na nižim temperaturama (250-400ºC). Najveće emisije
dioksina i furana nastaju pri izgaranju ogrjevnog drva u domaćinstvima. Ostali značajniji
izvori su procesi proizvodnje čelika u elektrolučnim pećima, cestovni transport i procesi
izgaranja goriva u energetskim postrojenjima (termoelektrane, toplane i postrojenja za
pretvorbu energije), te toplinska obrada otpada.

Na četvrtoj ministarskoj konferenciji “Okoliš za Europu” održanoj u lipnju 1998. u

Aarhusu (Danska) potpisan je međunarodni Protokol o postojanim organskim
onečišćivačima u okviru LRTAP konvencije. Cilj protokola je nadzirati, smanjiti ili
ukloniti ispuštanje i gubitak postojanih organskih onečišćivača.
Protokolom su propisane temeljne obveze kojima se, između ostalih, propisuje smanjenje
ukupnih godišnjih emisija policikličkih aromatskih ugljikovodika, dioksina i furana te
heksaklorbenzena u usporedbi s razinom emisija u početnoj godini primjenjivanja obveze
(načelno 1990.godina ili neka druga između 1985. i 1995. godine). Propisuju se
dopuštene granične vrijednosti za dioksine i furane za glavne stacionarne izvore, te
najbolje raspoložive tehnike i tehnologije za smanjenje emisije. Protokolom se propisuje
prestanak uporabe ili proizvodnje sljedećih pesticida: aldrina, klordana, klordekona,
dieldrina, endrina, heptaklora (uz ograničenu uporabu), heksaklorbenzena (uz ograničenu
uporabu), mirexa i drugih. Za DDT, HCH i PCB propisuje se način i uvjeti pod kojim bi
se te tvari mogle i dalje upotrebljavati. Zemlje potpisnice se također obvezuju da će
razviti strategije, politike i programe kako bi se provele obveze iz Protokola, pri čemu je
izrada godišnjeg proračuna emisija neophodni preduvjet.

2.4. Lebdeće čestice

Emisija čestica je u najvećoj mjeri posljedica izgaranja goriva u stacionarnim i mobilnim
izvorima. Do emisije čestica dolazi pri izgaranju krutih i tekućih goriva, dok izgaranjem
prirodnog plina nastaju zanemarivo male količine lebdećih čestica. Najveći udio u emisiji
imaju mala ložišta u kućanstvima i uslugama.

3. PREKOGRANIČNO KRETANJE OPASNOG OTPADA

94
Danas se u svijetu transportira sve više opasnih i otrovnih kemikalija, i to ne samo kao
sirovina za razne svrhe u proizvodnji, nego i kao kemijski i radioaktivni otpad. Kako je
svijest o važnosti pravilnog rukovanja i odlaganja takvog otpada sve veća, tako za
stanovnike razvijenih zemalja postaje sve neprihvatljivije skladištenje ili odlaganje
opasnog otpada u njihovoj neposrednoj okolini. U mnogim razvijenim zemljama
ponestaje mogućnosti kako se riješiti takvog otpada jer se postojeća mjesta odlaganja
opasnog otpada zatvaraju, kako zbog protivljenja lokalne zajednice, tako i zbog rastuće
skupoće takvih kemijskih postrojenja uslijed donošenja sve strožih mjera zaštite okoliša.
Procjenjuje se da se na međunarodnoj razini transportira preko 400 milijuna tona
opasnog otpada godišnje, od čega se veliki dio prevozi ilegalno na nepropisna mjesta
odlaganja.
Posljedica navedenog je da se često takav opasan otpad šalje u zemlje čije zakonodavstvo
nije tako striktno po pitanju okoliša. Često zemlje koje takav materijal primaju čine to
zbog zarade koju uvoz opasnog otpada sa sobom donosi putem raznih pristojbi, olakšica,
a ponekad i mita. Nažalost, takve zemlje obično ni nemaju učinkovite načine
kontroliranja takvog toksičnog otpada jednom kada u njih uđe. Nerijetko se taj otpad
jednostavno baci negdje gdje bi mogao zagaditi podzemne vode, more ili tlo. Rjeđe se
takav otpad kemijski obrađuje i odlaže na način sličan dobroj praksi u razvijenom svijetu,
ali bez stroge kontrole i monitoringa neophodnih da se osigura da taj materijal ne zagadi
okoliš. Najčešće ovakav otpad jednostavno nestane i nitko od odgovornih ne zna što se
dogodilo sve dok se same kemikalije ne počinju pojavljivati na mjestima gdje im nije
mjesto.
Takvo ponašanje nije ograničeno samo na zemlje u razvoju, iako su one naročito
podložne ovakvoj vrsti «toksičnog ucjenjivanja».
Bazelska konvencija je međunarodni protokol o kretanju i odlaganju opasnog otpada koji
je donesen 1989. godine, a koji određuje uvjete stvaranja i upravljanja opasnim otpadom
putem šest principa:
1. Stvaranje i kretanje otpada treba smanjiti na najmanju moguću potrebnu mjeru, a
otpad treba odlagati što je moguće bliže mjestu njegovog nastanka.
2. Svaka zemlja ima pravo zabraniti uvoz opasnog otpada. Nijedna zemlja
potpisnica neće dozvoliti prekogranično kretanje opasnog otpada kroz zemlju
koja je donijela takvu zabranu, bez obzira da li je ona zemlja potpisnica ili nije.
Nadalje, zemlje potpisnice neće dozvoliti izvoz opasnog otpada ukoliko postoji
vjerojatnost da se on neće odložiti na prikladan i ekološki siguran način.
3. Zemlje potpisnice neće dozvoliti uvoz iz ili uvoz u zemlju koja nije potpisnica,
osim ako kretanje opasnog otpada nije regulirano sporazumima koji su striktni
barem onoliko koliko i Bazelska konvencija.
4. Zemlja koja izvozi opasni otpad neće dozvoliti njegovo iznošenje sve dok od
zemlje koja će ga uvesti ne dobije pismenu potvrdu o pristanku, a koji je donesen
na temelju saznanja o vrsti sadržaja pošiljke. Istu potvrdu trebaju dati i sve zemlje
kroz koje će takav otpad proći u tranzitu.
5. Ukoliko više ne postoje uvjeti sigurnog transportiranja i rukovanja s opasnim
otpadom, zemlja koja ga izvozi dužna ga je primiti natrag.
6. Sve što ne zadovoljava gore navedene točke smatra se ilegalnim prometom koji se
kažnjava kriminalnim sankcijama koje svaka zemlja potpisnica treba zakonski
donijeti i provoditi.

95
Bazelsku konvenciju je potpisalo oko 50 zemalja, a sličan protokol na području Afrike,
Bamako konvencija, ima 17 zemlja potpisnica.

4. BIOLOŠKA RAZNOLIKOST

Biološka raznolikost (biodiversitet) je temeljni princip u ekologiji, po kojem postojanje

mnogobrojnih biljnih i životinjskih vrsta u jednoj biološkoj zajednici omogućava veću
stabilnost odgovarajućeg ekosustava. U takvom ekosustavu raspoloživa energija i
hranjivi sastojci se daleko bolje iskorištavaju, prilagodljivost u odnosu na promjene u
okolini je veća zbog postojanja složenijih sustava, a djelomično «preklapanje» različitih
vrsta u ekološkim «nišama» omogućava zamjenu u slučaju da se jedna ili više vrsta
izgubi. Gubitkom biološke raznolikosti ekosustav postaje nestabilniji, manje prilagodljiv,
ima manju mogućnost samoobnavljanja. Budući stabilnost ekosustava ovisi o njihovoj
složenosti i varijabilnosti, svaka njihova simplifikacija je bezuvjetno i degradacija
okoliša kao cjeline, neovisno o ostalim događanjima u njemu. Stoga je gubitak biološke
raznolikosti važan i osjetljiv pokazatelj stupnja deterioracije okoliša kao cjeline.
Biološka raznolikost je i način da se sačuva genetska raznolikost unutar vrste. Njenim
gubitkom, čak i vrste koje prežive više nemaju članove unutar sebe koji bi se lakše
prilagodili svojim različitim osobinama (a koje su genetski determinirane) novonastalim
uvjetima, što u konačnici dovodi do usporavanja, pa i zaustavljanja evolucijskog procesa.
U poljoprivredi se, dugoročno, smanjuje biološka raznolikost putem odabira sojeva koji
daju veći prinos, pokazuju veću otpornost na štetnike ili mogu rasti u uvjetima kada su
dostupne manje količine vode nego obično. Takvi sojevi se odabiru ili hibridiziraju s već
postojećim sojevima, i uzgajaju kao monokulture genetski vrlo sličnih ili čak identičnih
organizama. Međutim, takve monokulture vrlo su podložne kada se pojavi nova vrsta
štetnika ili bolesti. Kada se jednom zarazi, cijeli soj je u opasnosti jer ne postoji urođene
otpornosti. Monokultura je, također, proizvod određenog okoliša i ukoliko dođe do
promjena u njemu, kao npr. suša, mala je vjerojatnost da će im se uspjeti prilagoditi.
Ponekad su genetske osobine koje bi pridonijele otpornosti ili koje bi omogućile
prilagodbu na promjene u okolišu bile prisutne u divljim sojevima, ali su se tijekom
procesa umjetne selekcije izgubile. Tako znanstvenici pokušavaju sačuvati biološku
raznolikost u laboratorijima tako da, primjerice, čuvaju sjeme i uzgajaju predstavnike
genetski neuobičajenih biljaka, kako bi osigurali očuvanje njihove vrste.
Primjer biološke raznolikosti je i različitost među vrstama i podvrstama u stvaranju
neuobičajenih kemijskih spojeva, kao što su zmijski otrovi, feromoni, crnilo sipe i dr.
Biljke stvaraju veliki broj različitih spojeva koji ih štite od štetnika. Biološke učinke tih
spojeva suvremena medicina ispituje i pretvara ih u korisne lijekove. Gubitkom
bioraznolikosti, može se izgubiti ogroman rezervoar potencijalno korisnih kemijskih
spojeva koji nisu dostupni na nikakav drugi način.
Brojni su načini kako se gubi biološka raznolikost i mnogi se međusobno isprepliću, kao
što su uništavanje postojećih vrsta i podvrsta, te uvođenje stranih vrsta u stabilne
ekosustave.

96
5. KRČENJE ŠUMA (DEFORESTACIJA)

Šume su složen prirodni sustav čijom se sječom (tzv. deforestacija) stvara puno
jednostavniji, umjetni okoliš koji je ekološki puno manje stabilan, te biološki manje
produktivan sustav, iako kratkoročno može dati određenu ekonomska dobit. U
umjerenim i tropskim područjima bogatim vodom takva iskrčena područja se spontano
obnavljaju (tzv. ekološka sukcesija), premda je novoizrasla šuma rijetko kada toliko
bogata ili toliko biološki raznolika kao što je bila originalna šuma.

U sušnim područjima ili u područjima sa preekstenzivnim krčenjem šuma, sposobnost

samoobnavljanja je izgubljena i ona se postupno pretvaraju u pustinje (tzv.
dezertifikacija), što je odnedavno naročiti problem sjeverne Afrike.
Erozija tla vjetrom i vodom puno je jača kada se iskrče šume. Takvo korijenjem
nezaštićeno tlo lakše se odnosi u rijeke i potoke, gdje nanosi utječu na količinu ribe i
začepljuju male kanale. Tako se obradiva tla brzo mogu iscrpiti nakon što se iskrči šuma.
Opisana pojava naročiti je problem u tropima gdje određene vrste tla postaju tvrde.
Nadalje, iz takvog iskrčenog tla se brzim prolazom vode kroz njegove površinske slojeve
ispiru hranjivi sastojci.
Šume pružaju ljudskim naseljima važnu zaštitu od vjetra, te njihovo uklanjanje može
dovesti do promjene u lokalnim klimatskim uvjetima. Uništavanjem prirodnih staništa za
razne divlje životinje, uništava se i stabilnost lokalnog ekosistema. Sve opisano dovodi
do daljnjeg propadanja zemlje, koja je mogla biti iskorištena u razne svrhe (ispaša, lov,
turizam, šumarstvo). Biološka raznolikost je znatno smanjena, a time i veliki dio
ekonomskog potencijala regije. Poljoprivreda na iskrčenom području može dovesti do
ekonomije temeljene na uzgoju jedne biljne vrste i ovisnosti o regionalnom ili svjetskom
robnom tržištu.
Šume imaju ključnu ulogu i u uklanjanju, skladištenju i otpuštanju ugljik dioksida iz
atmosfere (vidi učinak staklenika).

X ZDRAVO STANOVANJE

1. Definicija zdravog stanovanja

Stanovanje („housing“) je spoj življenja u stambenom objektu (kući/stanu), samog
stambenog objekta, njegovog neposrednog okoliša i pripadajuće zajednice.

Zdravlje je stanje potpunog psihičkog, fizičkog i socijalnog blagostanja, a ne samo

odsutstvo bolesti.

Slijedom navedenog, „zdravo stanovanje“ trebalo bi osigurati funkcionalne i

odgovarajuće fizičke, mentalne i socijalne preduvjete vezane za zdravlje, sigurnost,
higijenu, udobnost i privatnost. U stvaranju takvih uvjeta u kojima ljudi mogu biti i
ostati zdravi, važnu ulogu ima javno zdravstvo koje kroz svoje studije, planove i

97
programe utječe kako na podizanje opće svijesti javnosti, tako i na kreiranje i provođenje
politike i strategije o stanovanju i uređenju okoliša.

Stoga se kada je riječ o „zdravom domu“ ne misli primarno na osebujan način

projektirani stambeni objekt, već na sve one uvjete stanovanja koje treba zadovoljavati
jedno domaćinstvo u skladu sa standardima i znanjem najbolje prakse koji su prikupljeni
tijekom stoljeća izgradnje stambenih objekata i uređivanja neposrednog okoliša.

Deklaracija o habitatu (Istanbul, 1996) definira karakteristike „prikladnog skloništa“

(«adequate shelter») koje odražavaju koncept zdravog stanovanja. Tako „prikladno
sklonište“ predstavlja puno više od samo «krova nad glavom». Ono obuhvaća
odgovarajuću privatnost, odgovarajući prostor, fizičku pristupačnost objekta, sigurnost,
strukturalnu stabilnost i izdržljivost, odgovarajuće osvjetljenje, grijanje i ventilaciju,
odgovarajuću temeljnu infrastrukturu poput vodoopskrbe, sanitacije i odlaganje otpada,
odgovarajuće uvjete okoliša, te odgovarajuću i pristupačnu lokaciju obzirom na posao i
osnovne službe (vrtić, škola, zdravstvena skrb i sl.). Sve nabrojeno, uz riješeno pitanje
vlasništva/najma (u smislu sigurnosti), treba biti zadovoljeno i dostupno po za osobu
dostupnoj cijeni. Opisana prikladnost stanovanja često puta se razlikuje do države do
države, budući ona ovisi o specifičnim kulturalnim, socijalnim, ekonomskim i okolišnim
čimbenicima. U tom kontekstu valja uzeti u obzir i dobno, kao i spolno specifične
čimbenike, poput, primjerice, izloženost djece i žena toksičnim supstancama, stariju
populaciju sa svojim bolestima i sl.

Živjeti negdje uključuje razvijanje posebnog odnosa prema prostoru, vremenu,

osvjetljenju, prema sebi u tom prostoru i prema ostalim osobama. Dom, u konkretnoj
stvarnosti, daje podršku određenim aspektima individualnog psihološkog strukturiranja –
on je „središnja referentna točka ljudskog postojanja“. K tome, dom doprinosi
strukturiranju obitelji i njenih odnosa sa „vanjskim“ svijetom, sa posljedičnim stvaranjem
osjećaja pripadanja određenoj zajednici.

2. Funkcije stanovanja

2.1. Zaštita od vanjskih utjecaja

Kuća, uz hranu i odjeću, predstavlja temeljnu, egzistencijalnu potrebu čovjeka. Njen
zadatak da osigura zaštitu od agresije izvana je jedna od primarnih funkcija još iz
vremena kada je čovjek živio u špiljama, pružajući čovjeku osjećaj nečega što je stabilno
i trajno. Nadalje, takav prostor predstavlja fizički i psihički „omotač“ unutar kojeg svaki
čovjek stvara i razvija svoju intimnost. To je ono što kuću čini domom. Integritet duha i
tijela ovise o ovoj mogućnosti življenja svoje intimnosti, mogućnosti da pojedinac
odnosno obitelj definiraju granicu između onoga što je privatno i onoga što je javno.
Loša kvaliteta stanovanja koja ne pruža odgovarajuću zaštitu od vanjskih utjecaja i
pretvara stambeni prostor u „zajednički golubinjak“ može biti izvor velike patnje. Slabo
definirane granice doma koje lako dozvoljavaju ulazak neovlaštenih izazivaju osjećaj
narušene intimnosti sa posljedičnim osjećajem slabo definiranog „ja“, što može generirati

98
različita patološka stanja poput tjeskobe, depresije, nesanice, osjećaja paranoje i socijalnu
disfunkciju.

2.2. Uspostava socijalnih veza

Kuća koja služi samo kao zaštita od vanjskog svijeta ubrzo bi postala neka vrsta zatvora,
a slaba povezanost susjedstva sa ostatkom grada ili slaba dostupnost javnih službi
generirali bi osjećaj izolacije i ograničenja slobode. Stoga je uspostava dobrosusjedskih
odnosa važan preduvjet za osjećaj sigurnosti i kvalitete svakodnevnog života. Kvaliteta
ovih odnosa određena je sa više čimbenika: mjesto stanovanja („kvart“), način izgradnje
stambenog objekta i kako je on prostorno organiziran, kvaliteta zgrade i njeno održavanje
i sl. Sve navedeno utječe na to kako će se ljudi međusobno doživljavati. Loši odnosi u
susjedstvu mogu rezultirati agresivnošću, vandalizmom, tjeskobom, depresijom,
paranoidnim idejama, pa i somatskim tegobama. Urbana odvojenost i ograničavanje
populacijskih skupina na određena geografska područja stvorili su podcijenjena geta,
četvrti na lošem glasu i, kao posljedica poistovjećivanja s mjestom svog stanovanja, ljude
s niskim stupnjem samopoštovanja što se klinički, u najširem smislu, izražava kao
depresija.

2.3. Izgradnja identiteta

Identitet je povezan sa osjećajem da je osoba „Ja“, te tako doživljava „sebe“ kao
drugačiju od svih ostalih osoba. Neupitno je da se brojni procesi koji doprinose izgradnji
svog identiteta temelje na karakteristikama stanovanja. Personalizacija intimnog prostora
u domu omogućava osjećaj da smo odvojeni i drugačiji.

3. Uvjeti stanovanja i zdravlje

Uvjeti stanovanja imaju važnu ulogu u kontroli mnogih bolesti, posebno prijenosa
zaraznih bolesti (tablica 1).

99
 Tablica 1. Čimbenici stanovanja i kontrola zaraznih bolesti

Čimbenici koji utječu na kontrolu zaraznih bolesti

1. Sigurna i odgovarajuća opskrba vodom
2. Higijensko odlaganje ljudskih i životinjskih izlučevina
3. Učinkovita drenaža površinskih voda
4. Odgovarajuće odlaganje i skladištenje krutog otpada
5. Osobna higijena i higijena domaćinstva
6. Sigurno pripremanje hrane
7. Izgradnja i održavanje stambenog objekta

U tom smislu najvažnije je osigurati zdravstveno ispravnu vodu i higijensko odlaganje

otpada (sanitacija), čime se bitno smanjuje učestalost infektivnih gastrointestinalnih
bolesti, te razmnožavanje vektora (insekata, glodavaca) raznih zaraznih bolesti.
Odlaganje otpada postaje sve veći problem u urbanim sredinama zbog prostornog
ograničenja, prenapučenosti i veće potrošnje.
Osobna higijena i higijena domaćinstva je ključna u smanjenju incidencije brojnih
infekcija, kožnih problema, bolesti oka (trahom, konjunktivitis) i zaraznih bolesti
(tuberkuloza, meningitis). Kontrola zaraznih bolesti je nemoguća, čak i u dobro
projektiranim i izgrađenim objektima, ukoliko se ne održava higijena. Održavanje
higijene je nemoguće bez odgovarajuće vodoopskrbe.
Učinkovita drenaža površinskih voda dodatno pomaže kontroli širenja zaraznih bolesti, te
smanjuje oštećenje stambenog objekta i povećava njegovu sigurnost od raznih opasnosti.
Stambeni objekti trebaju se graditi na ispravan način i na odgovarajućoj lokaciji.
Projektiranje i izgradnja stambenog objekta mora zadovoljavati sve zahtjeve komfornog i
sigurnog obitavališta, zaštite od raznih nepogoda (temperatura, buka, poplave, odroni), te
primjenu odgovarajućeg građevnog materijala.

Ukoliko ne postoji dovoljno soba u stanu kako bi se u domaćinstvu odijelili bolesni

stanari od zdravih, lakše se prenose zarazne bolesti. Tome dodatno doprinosi nedostatak
sunčevog svijetla i ventilacijskih uređaja, naročito kada je u pitanju TBC. Zrakom se
također širi i meningitis kojeg mogu uzrokovati razni virusi i bakterije.

Posljednjih desetljeća kao posljedica naglog porasta cijena energenata (primarno nafte)
počeli su se graditi tijesni, zbijeni stambeni objekti. Ubrzo se uočilo da se u tako
zbijenim prostorima plinovi koje otpušta građevni materijal, kao i drugi zagađivači lako
«zarobe», uzrokujući niz zdravstvenih problema kod stanara. Pojava je nazvana «sindrom
tijesne zgrade» (tight building syndrome), te kasnije češće korišteni termini «bolest
vezana za zgradu» (building-related illness), odnosno «sindrom bolesne zgrade» (sick
building syndrome). Sindrom se primarno manifestira simptomima respiratornog
sustava, oka i kože, te općim i nespecifičnim simptomima (tablica 2).

100
 Tablica 2. Zdravstveni simptomi sindroma bolesne zgrade

Zdravstveni simptomi «sindroma bolesne zgrade»

 nazalna kongestija i problemi sa sinusima
 glavobolje
 iscrpljenost / ošamućenost, pospanost
 iritacija oka
 respiratorne tegobe (češće infekcije gornjih dišnih putova,
hripanje i stiskanje u grudima, pogoršanje astme)
 kožni problemi (ekcem i drugi osipi)

Loši uvjeti stanovanja mogu uzrokovati mentalne poremećaje kao što su tjeskoba,
razdražljivost, depresija, društveno neprihvatljivo ponašanje poput nasilja i vandalizma,
te poremećaje pažnje kod školske djece. Također mogu aktivirati neku već
preegzistirajuću, latentnu psihijatrijsku patologiju. Izloženost toksičnim spojevima unutar
stambenog prostora (kao npr. teškim metalima, raznim otapalima) može uzrokovati
neuropsihijatrijske poremećaje.

U grupe izložene povećanom riziku štetnog utjecaja stanovanja na zdravlje ubrajaju se

žene, djeca, starije osobe i osobe s posebnim potrebama, budući da oni provode veći dio
vremena u stanu.
Žene su obično odgovorne za glavninu kućanskog posla, te bi naročito one imale koristi
od postojanja službi koje olakšavaju održavanje kućanstva. Djeca, starije osobe i osobe s
posebnim potrebama su fizički najugroženiji, i često zahtijevaju posebne službe kako bi
održali prihvatljivu razinu svojeg zdravlja.
U posebno ugrožene skupine spadaju osobe koje žive u siromašnim gradskim četvrtima
(slamovi, straćare) ili su, pak, beskućnici. Takve osobe izložene su brojnim stresovima i
time puno većem riziku poremećaja psihosocijalnog i fizičkog zdravlja.
Glavni čimbenici stanovanja koji utječu na psihosocijalni status navedeni su u tablici 3.

Tablica 3. Čimbenici stanovanja i psihosocijalni status stanara

Čimbenici koji utječu na kontrolu psihosocijalnih problema

 životni prostor treba biti dovoljno velik, te pružati odgovarajuću
privatnost i udobnost
 stambeni okoliš treba biti siguran i podržavati interakciju sa
zajednicom
 dostupnost rekreacijskog prostora
 zaštićenost susjedstva od buke, industrijskog zagađenja, te
pristup parkovima i drugim sadržajima
 lako održavanje i čišćenje stambenih objekata

101
4. Elementi stanovanja

Glavne odrednice stupnja kvalitete stanovanja su zrak unutar stambenog prostora,

higrotermalni uvjeti, prisutnost gljivica i plijesni, izloženost buki, projektiranje i način
izgradnje stambenog objekta i vrsta korištenog građevnog materijala, vrsta i način
korištenja energije, te osobine neposrednog stambenog okoliša i njegova povezanost sa
širom društvenom zajednicom. Treba stalno imati na umu da se navedeni elementi
višestruko isprepliću, te je njihovo nabrajanje i opis u tekstu koji slijedi više posljedica
težnje da se održi određena sistematičnost i preglednost.

4.1. Zrak unutarnjeg prostora

Budući da ljudi veliki dio vremena provedu unutar svojih domova, kvaliteta zraka
unutrašnjeg prostora je važna odrednica zdravlja. Ovisno o specifičnoj situaciji, u takvom
zraku može se naći razne štetne supstance:
o Izloženost povišenim razinama radona može uzrokovati rak pluća. Radon je
radioaktivan plin koji nastaje prirodnim raspadanjem urana u stijenama i tlu, te se
procjenjuje da je kao takav najvažniji izvor ionizirajućeg zračenja iz prirodnih ili
ljudskih izvora.
o Izloženost duhanskom dimu štetno djeluje na ljudsko zdravlje, naročito djece.
Štetni učinci su astma, sindrom iznenadne dojenačke smrti (SIDS), bronhitis,
upala pluća i druge respiratorne bolesti. Duhanski dim također štetno djeluje na
razvoj fetusa. Izloženost pasivnom pušenju izaziva iritaciju oka, nosa i grla,
uzrokuje karcinom pluća, te djeluje na kardiovaskularni sustav.
o Emisija zagađivača tijekom kuhanja na plinu i grijanja kod djece povećavaju
incidenciju respiratornih bolesti i respiratornih infekcija, povećavaju sklonost
nastanku astme i promjena u funkciji pluća.
o Izloženost kemijskim spojevima – sredstva za čišćenje, lijekovi, te legalne i
ilegalne droge, pesticidi kao kontaminanti hrane, kemijsko zagađenje zraka i
izvora vode iz industrijskih postrojenja i poljoprivredne aktivnost, te
neodgovarajućeg odlaganja otpada. Uslijed određenih izvora (sredstva za
čišćenje, otapala itd.) koncentracije hlapivih organskih spojeva je u unutrašnjem
zraku često puta značajno veća od one vani. Poznato je da neki od tih spojeva
štetno djeluju na zdravlje, pri čemu su neki poznati kancerogeni.
o Korišteni građevni materijal i namještaj također su česti izvor unutrašnjeg
zagađenja zraka, otpuštajući široki spektar zagađivača zraka. Azbest se prije često
koristio kao vatrootporni materijal pri izgradnji objekata i nekih predmeta kao što
su vatrootporne rukavice, pokrivači za daske za peglanje i sl. Kada se materijal
koji sadrži azbest ošteti ili tijekom vremena raspada, njegova mikroskopska
vlakna se dispergiraju u zrak, te inhalacijom ulaze u organizam, gdje izazivaju
pneumokoniozu pluća (azbestozu), te mezoteliom pleure i peritoneuma.

4.2. Higrotermalni uvjeti

Toplinska ugoda ovisi o temperaturi zraka, relativnoj vlažnosti, temperaturi zračenja,
brzini zraka, količini odjeće i brzini metabolizma (razina aktivnosti). Smatra se da je
idealna sobna temperatura oko 20ºC, te da na sobnu temperaturu bitno utječe starost

102
stambenog objekta, nepostojanje ili nezadovoljavajuće grijanje, troškovi grijanja, prihodi
i veličina domaćinstva.

4.3. Plijesan i gljivice

Rast gljivica i plijesni posljedica je nedostatne toplinske i hidro-izolacije i
neodgovarajuće ventilacije, koji rezultiraju povećanom vlagom u takvom prostoru.
Prisutnost gljivica i plijesni je važan rizični čimbenik za respiratorne bolesti, pa tako
boravak u pljesnivim prostorijama izaziva iritaciju grla i oka, alergije (najčešće alergijski
rinitis), suhi ili produktivni kašalj, hripanje i astmu, kao i češće respiratorne infekcije.
Također su zabilježeni i depresija, umor i iscrpljenost, glavobolja, vrtoglavica, te smetnje
u koncentraciji.

4.4. Buka
Neauditivni učinci buke na zdravlje se javljaju pri daleko nižim razinama buke od onih
kod kojih dolazi do oštećenja sluha. Okolišna buka kao stresor noću izaziva akutne i
kronične poremećaje spavanja, dok je danju važan izvor smetnji i uzrujavanja. Više
studija je dokazalo da dugoročno buka može oštetiti mentalno i kardiovaskularno
zdravlje.

4.5. Korištenje energije

U Europi potrošnja energije u domaćinstvima čini gotovo 50% ukupne energetske
potrošnje, tako da je štednja energije u domu učinkoviti način smanjenja zagađenja
povezanog sa proizvodnjom energije. Ipak, ovakva ušteda energije je ograničena, budući
je potrebno održavati sobnu temperaturu unutar odgovarajućeg raspona.
Korištenje energije i energetskih uređaja u domaćinstvu moraju se uzeti u odnosu na
njihov učinak na zdravlje. Kuhanje i grijanje može djelovati na zdravlje dišnih putova,
naročito kod djece. Uporaba određenih vrsta goriva (biomass, fosilna) često je praćena
lošom tehnologijom sagorijevanja čime se ljudi izlažu štetnim emisijama. Ovaj problem
često je praćen nedostatkom odgovarajuće ventilacije, odgovarajućih peći i dimnjaka, što
može imati dodatne štetne učinke na zdravlje. Uklanjanjem ili kontrolom tih izvora, kao i
održavanjem odgovarajuće ventilacije u stanu mogu se postići prihvatljive razine tih
spojeva unutar stambenog prostora. Neodgovarajućom ventilacijom ili nepotpunim
sagorijevanjem goriva postoji opasnost od potencijalno smrtonosnog trovanja ugljičnim-
monoksidom.

4.6. Nesreće u domu

Nenamjerne ozljede u domu su ozbiljan javnozdravstveni problem. Od njih umre više
ljudi nego u prometnim nesrećama. Za njihovu pojavu su važna dva čimbenika: ljudsko
ponašanje, te projektiranje, izvedba i održavanje zgrade.

 Ponašanje može u većoj ili manjoj mjeri doprinijeti nastanku nesreće u domu ili
može biti njen isključivi uzrok. Djeca nemaju znanja i iskustva da prepoznaju
opasnost, a po prirodi su znatiželjna, što ih čini rizičnom skupinom za ovakve
povrede. Veću opasnost od ozljeda u kući imaju i stariji ljudi čiji su vid i
pokretljivost često oslabljeni. Stanari mogu uzrokovati nesreću ostavljanjem

103
 prepreka na stepenicama i drugim neočekivanim mjestima, ostavljanjem lijekova i
sredstava za čišćenje na dohvat djeci, držanjem klizavih tepiha i sl.
 Stambeni prostori sadrže neke fizičke opasnosti, od kojih su mnoge društveno
neophodne ili poželjne, poput plina, električne struje, pragova i stepenica, te
balkona. Većina njih se može učiniti relativno, iako možda nikada u potpunosti,
sigurnima. Loše projektiran ili neprimjereno izgrađen objekt povećava opasnost
od nastanka nesreća, naročito kod djece. Tako neke strukturalne osobitosti kuće
mogu povećati rizik ovakvih nesreća, kao, primjerice, vodoravne prečke na
balkonskoj ogradi koje su idealne za penjanje djece po njima, male promjene u
razini poda na neočekivanim mjestima su zamka za spoticanje i sl.

Obzirom na navedeno, važan zadatak javnog zdravstva je poduzimati kampanje svjesnosti

o sigurnosti u domu, te osigurati uklanjanje ili, barem, svođenje na najmanju moguću
mjeru potencijalno opasnih karakteristika stanovanja.

4.7. Pristupačnost i iskoristivost stambenog prostora

Pristupačnost objekta je od posebne važnosti za osobe starije dobi i osobe sa posebnim
potrebama, pri čemu pristupačnost podrazumijeva mogućnost osobe da u potpunosti koristi
zgradu i stambeni okoliš bez obzira na svoju dob ili fizičko stanje. U procjeni
pristupačnosti gledaju se dvije komponente: osobna, koja opisuje funkcionalna ograničenja
i ovisnost osobe o pomagalima, te okolišna, koja proučava postojanje prepreka u okolišu.
Problemi pristupačnosti se s dobi povećavaju, te počinju utjecati na svakodnevne aktivnosti
(pranje, kuhanje, oblačenje), izazivaju subjektivan osjećaj lošeg dobrostanja, kao i lošeg
kako općeg tako i psihičkog zdravlja. Budući u mnogim zemljama raste udio stare
populacije, kao i broj starih ljudi koji ostaju živjeti u svojim domovima, pitanje
pristupačnosti doma zahtijeva odgovarajuću pažnju.

4.8. Debljina i stanovanje

Prevalencija pretilosti poprima pandemijske razmjere, pri čemu naročito zabrinjava
konzistentni trend brzog porasta prekomjerne tjelesne težine u djece. Procjenjuje se da je
75% debele djece i adolescenata izloženo riziku da ostanu pretili i u odrasloj dobi. Utjecaj
genetskih čimbenika u nastanku debljine je 40%, a čimbenika okoliša 60%, od kojih je
posebno važan sedentarni način života.
Ekološki model razumijevanja prekomjerne tjelesne težine i debljine predlaže tri glavna
utjecaja na ravnotežu tjelesne masti - biološki, bihevioralni i okolišni, kroz koje je
posredovan energetski unos i/ili potrošnja. U ekološkom pristupu, pretilost je normalan
odgovor na abnormalan («obesogeni») okoliš.
Utjecaji okoliša na vrstu i količinu pojedene hrane, kao i na vrstu i količinu fizičke
aktivnosti su široki i podcijenjeni. Postoji mnogo međusobno povezanih okolišnih utjecaja.
U tom smislu nije dovoljno investirati u izgradnju parkova, rekreacijskih aktivnosti,
biciklističkih staza i šetališta, već treba i omogućiti njihovu upotrebu. U školama treba više
naglasiti obrazovanje o prehrani, fizičkoj aktivnosti i zdravom načinu života, te u njega
treba uključiti cijelu obitelj, a ne samo učenike.
Usvajanje nove paradigme o pretilosti kao «normalnoj fiziologiji unutar patološkog
okoliša» putokaz je za širi javnozdravstveni pristup pandemiji pretilosti, pri čemu je
razumijevanje, mjerenje i mijenjanje «obesogenog» okoliša osnovni preduvjet za uspjeh. U

104
ostvarenju navedenog ključnu ulogu ima osmišljavanje i provođenje odgovarajuće politike
stanovanja.

4.9. Osjećaj sigurnosti i strah od kriminala

Istraživanja su pokazala da je strah od kriminala snažno vezan s negativnim iskustvom
žrtve u prošlosti, kao i s postojećom stopom kriminala u gradu i neposrednom susjedstvu.
Ostali važni čimbenici koji utječu na osjećaj sigurnosti su: prozori koji se mogu dobro
zatvoriti, osigurana mogućnost bijega u slučaju požara, postojanje odgovarajuće rasvjete na
zajedničkim područjima, kao i mogućnost nadgledanja ulice iz stana.

4.10. Stambeni okoliš

U literaturi se kao najvažniji aspekti kvalitete stanovanja navode društvene veze sa
susjedstvom, stupanj sigurnosti (promet, kriminal), higijena okoliša (npr. buka, zagađenje
zraka), te postojanje dodatnih sadržaja ( trgovine, zelene površine, sportsko-rekreacijski
centri i sl.).

5. LARES studija

Svjetska zdravstvena organizacija je u svrhu boljeg razumijevanja veze između stanovanja

i zdravlja prije nekoliko godina pokrenula LARES studiju (Large Analysis and Review of
European housing and health Status) koja je obuhvaćala 8 europskih gradova. Najvažniji
dio studije predstavljaju podaci o kvaliteti stanovanja od strane samih stanara. Ciljevi
studije su:
 holistički pristupiti nadzoru i procjeni kvalitete stanovanja
 identificirati načine koji bi omogućili postavljanje prioriteta na području
problematike vezane za stanovanje i zdravlje
 osmisliti model koji bi omogućio lokalnim vlastima procjenu postojećih uvjeta
stanovanja i odgovarajućeg zdravstvenog stanja u njihovim gradovima ili regijama
 stvoriti iscrpnu bazu podataka
 razviti smjernice i preporuke za izradu politike i strategije o stanovanju.

5.1. Rezultati LARES studije

Obradom sakupljenih podataka nađeno je da:
1. ljudi su više podložni tjeskobi i depresiji kada žive u objektu koji:
 ne pruža dovoljnu zaštitu od vanjske agresije, kao što je buka, vibracije, vlaga,
gljivice, propuh, te hladnoća zimi;
 ne omogućava osobi da se izolira (zbog prenapučenosti domaćinstva ili lošeg
arhitektonskog projektiranja), ili da se osjeća slobodnom u vlastitom domu;
 nema dovoljno svijetla i/ili ne pruža lijepi pogled na vanjski okoliš;
 ne omogućava socijalizaciju (odsustvo parkova);
 naginje vandalizmu.

2. vjerojatnost nesreće se povećava ako:

105
  postoji nezadovoljstvo veličinom i/ili rasporedom stambenog prostora
 se spavaće sobe dijele
 je u domu pretoplo ili prehladno
 je prirodno osvjetljenje slabo
 postoji nezadovoljstvo kuhinjom ili nedovoljnim radnim prostorom.

3. čak tri četvrtine ispitivanih objekata nisu lako pristupačni osobama sa funkcionalnim
ograničenjima, od čega je veći dio slabe pristupačnosti vezan za ulaze i stubišta;
pristupačnost objektu smanjuje i činjenica da relativno veliki broj starijih osoba živi
na razini iznad trećeg kata, od čega značajan dio živi u kućama bez dizala.
4. plijesan i gljivice u stambenom objektu:
 značajno povećavaju učestalost alergija i respiratornih simptoma, kao i učestalost
iscrpljenosti, glavobolja, kronične tjeskobe i depresije;
 značajno povećavaju i učestalost proljeva (što se obično u literaturi spominje kao
pokazatelj alergije);
 čini se povećavaju i rizik od moždanog i srčanog udara, kao i nastanka
hipertenzije, iako su za potvrdu potrebna dodatna istraživanja; kao moguća veza
spominje se depresija;
 opaženi povećani rizik od artritisa više se pripisuje prisutnoj vlazi, nego
gljivicama

5. higrotermalni uvjeti:
 najčešće su pritužbe vezane za neodgovarajuću toplinsku izolaciju, prozore koji se
ne zatvaraju dobro («ne dihtaju») i slab sustav grijanja;
 nezadovoljavajući sustav grijanja sa perzistirajućom vlagom i kondenzacijskim
čimbenicima, kao i veća relativna vlažnost područja utječe na zdravlje dišnih
putova;
 promjene temperature utječu na kardiovaskularni sustav;
 problemi artritisa vezani su za promjene temperature, kao i za srednju godišnju
temperaturu vanjskog zraka;
 problemi s plijesni i gljivicama u domu vjerojatniji su u područjima visoke
apsolutne vlažnosti i većeg broja stanara; te ukoliko je u stambenom objektu
nezadovoljavajuća toplinska izolacija i/ili sustav grijanja, te problemi s propuhom.

6. kvaliteta stambenog okoliša bitno značajno utječe na zadovoljstvo stanovanja, pri

čemu su njegove najvažnije odrednice kvaliteta zraka, razina vlage, te vizuelni izgled
susjedstva i opće zadovoljstvo okolišem (prisutnost zelenih površina, razina buke, vrsta
zgrada).

5.2. Zaključak LARES studije

Zdravstveni stručnjaci su dužni isticati važnost utjecaja stanovanja na ljudsko zdravlje i u
tom smislu djelovati na segmente vlasti koji se bave stanovanjem i okolišem.
Iako preostaje još puno rada, studija je pokazala da loši uvjeti stanovanja u zdravstvenom
smislu povećavaju učestalost astme, respiratornih i kožnih alergija, te drugih plućnih
bolesti.

106
Također je povećana i učestalost nastanka fizičkih nesreća i ozljeda, te pojava socijalnih i
mentalnih učinaka poput depresije, izolacije, tjeskobe i agresije. Neki čimbenici poput
bukom uzrokovani stres, izloženost toksinima, olovu, azbestu ili ugljičnom monoksidu
mogu ozbiljno ugroziti zdravlje.
Loše urbano projektiranje u kojem nedostaju stabla, parkovi i šetališta povezani su sa
izostankom fizičke aktivnosti, pretilošću, gubitkom sposobnosti socijalizacije i
povećanjem motornog transporta.
Na neke čimbenike koji su vezani za ponašanje stanara tj. način kako oni «koriste«
stambeni objekt i njegov neposredni okoliš je teško utjecati, a bitno utječu na kvalitetu
zraka, vlagu i pljesnivost prostora. Tako, primjerice, otvaranje prozora, otvaranje vrata,
navike u kuhanju, korištenje ventilacijskih uređaja, navike u kupanju i sl. mogu
podržavati ili poništavati učinak postojećih ventilacijskih sustava, sustava grijanja i
izolacije građevnog materijala.

6. Stanovanje i globalna urbanizacija

Danas je u svijetu prisutan opći trend urbanizacije, djelom kao posljedica prirodnog
prirasta (posebno u zemljama u razvoju), a djelom kao posljedica opsežnih imigracija
stanovništva u velike gradova. Rast «megagradova» (čija populacija ima 10 ili više
milijuna stanovnika) zahtijeva posebnu pažnju u kontekstu globalne urbanizacije, budući
da oni donose vrste rizika po zdravlje čovjeka i okoliša koje se ne susreću u tipičnim
gradskim sredinama. Brzina urbanizacije u mnogim područjima nadilazi sposobnost
lokalnih vlasti da osiguraju odgovarajuće uvjete neophodne za zdravo stanovanje, što
predstavlja glavne čimbenike rizika za nastanak zdravstvenih poremećaja (tablica 4).

Tablica 4. Glavni čimbenici rizika za zdravstvene poremećaje kao posljedica urbanizacije

Zdravstveni čimbenici rizika povezani sa urbanizacijom

 nedostatak odgovarajuće i sigurne vodoopskrbe
 nedostatak učinkovitog upravljanja otpadom i sanitacije
 zagađenje zraka
 buka
 prometne nesreće
 problemi vezani za stres i promjenu životnih navika

Prva dva čimbenika su izravno povezana sa organizacijom infrastrukture, s jasno

definiranim zdravstvenim posljedicama, dok je preostalih četiri čimbenika povezano sa
urbanističkim planiranjem, a njihov rizik po zdravlje je teže kategorizirati (tablica 5).

107
Tablica 5. Potencijalni zdravstveni poremećaji kao posljedica urbanizacije

Potencijalni utjecaj neodgovarajuće urbane infrastrukture na zdravlje

neodgovarajuća vodoopskrba
neodgovarajuće upravljanje
otpadom
nedostatak sanitacije
nedostatak drenažnog
sustava
neodgovarajuće prometne
mreže i održavanje cesta
proljev, trahom, zarazne kožne bolesti, ušljivost, bolesti
kao posljedica neoprane hrane (amebijaza i sl.)
pospješeni uvjeti u okolišu za razmnožavanje patogena i
vektora zaraznih bolesti; opasnost od požara; zagađenje
vode
fekalno-oralne bolesti (proljev, kolera, tifus), crijevni
paraziti, filarijaza
nesreće i ozljede (zbog poplava, odrona); fekalno-oralne
infekcije, šistosomijaza, bolesti koje se prenose
komarcima (npr. denga groznica, malarija, žuta
groznica), filarijaza
ozljede i smrti uzrokovane prometnim nesrećama

Razlog tomu je višestruko ispreplitanje navedenih čimbenika, čiji je pojedinačni učinak teško
odvojiti od ostalih učinaka. Nesumnjivo je najveći problem kvantificirati zdravstvene
poremećaje povezane sa stresom. Loše urbano projektiranje je snažan stresor koji djeluje na
zdravlje čovjeka i okoliš, te se puno energije gubi na održavanje slabo funkcionirajućih urbanih
okoliša. Takav neodgovarajući okoliš zahtijeva puno od ljudi koji u njemu žive, naročito u spoju
sa nepouzdanim ili nepoštenim ekonomskim ili političkim sustavom. Rezultirajući stres se ne
mora nužno ispoljiti u vidu manifestne kliničke bolesti (tj. mentalne bolesti, psihosomatskih
poremećaja, ovisnosti), iako sa sobom nosi rizik socijalno posredovane patologije, poput
obiteljskog stresa ili sociopatološkog ponašanja na osobnoj razini.

108
109
110