Knjige.

Club Books

Naslov izvornika
You Let Me In

Lucy Clarke

S engleskoga preveo
MARIN POPOVIĆ

2
 Knjige.Club Books

Mojim roditeljima, Jane i Tonyju

3
 Knjige.Club Books
PROLOG

at ću vam mali savjet. Riječ je o sitnici. Mnogima od vas nikada neće

D zatrebati - ali itekako je važno.
Meni je ta situacija okrenula život naglavačke.
Riječ je o sljedećem: ako se bavite mišlju da nekoga pustite u svoj dom,
odvojite trenutak i stanite na loptu. Razmislite.
Dobro razmislite o tomu sto otvaranje vašeg doma strancu - ili strancima -
podrazumijeva.
Zamislite tog stranca dok ležerno šeta vašim domom; ruku koja nehajno
pronalazi put u vašu ladicu; prste koji nježno klize preko odjeće obješene u vašem
ormaru; kupaonski ormarić koji biva otvoren i pomno pretražen.
Razmislite o tomu gdje bi se njegov pogled mogao zadržati; na fotografijama
vas i vaše obitelji koje krase zidove; na kuhinjskom kalendaru koji pripovijeda
priču o vašim planovima; na spisima koje čuvate na dnu kovčega.
Pomislite na tu osobu dok leži u vašem krevetu; na madrac u kojem ostaje
obris njegova toplog tijela; na sićušne stanice kože koje ostaju na vašim plahtama;
na njegov dah koji ostavlja vlažan trag na jastuku.
Što li će još svojega ostaviti za sobom?
I koji će dijelovi vašeg života pritom isplivati na vidjelo?

4
 Knjige.Club Books
1

Elle

Ono što se dogodi u prvom poglavlju vašeg romana trebalo

bi poput smjerokaza pokazivati prema posljednjem.
Spisateljica Elle Fielding

sporim pred zavojem na prilaznoj cesti, osjećajući kako automobil poskakuje

U preko utora i žlijebova, a zrnca šljunka rasutog po površini prometnice počnu
frcati ispod guma.
Kada se cesta počne uspinjati, uspravim se pa provirim preko živice ne bih li
na trenutak vidjela more. Na prigušenom svjetlu sutona ugledam pjenušavu
bjelinu valova koji se pomaljaju na površini vjetrom uzburkane vode. Već je to
dovoljno da me preplavi osjećaj smirenosti i da mi se disanje uspori.
Isključim radio, ne želeći da mi voditeljev glas pokvari blaženstvo sljedećeg
trenutka, istog onog kojem sam se toliko radovala sve vrijeme duge vožnje od
Londona do Cornwalla.
Ugledam je čim zađem za ugao: kuću navrh hridi, nalik nagradi koja čeka na
kraju puta.

Zaustavivši se na prilazu, isključim pogon pa ostanem sjediti na trenutak,

osluškujući kuckanje motora.
Činjenica da živim ovdje i dalje mi se čini potpuno nevjerojatnom.
Prilikom prvog sastanka s arhitektom, znala sam samo koliko prostorija želim
te da jedna od njih mora biti soba za pisanje. Tijekom sljedećih mjeseci, te su se
nepovezane i nedorečene ideje počele ispreplitati u viziju koja danas ima tri kata
i nadvija se nad zaljevom čije obale nemilice šibaju valovi. Vanjski su zidovi
oličeni u golublje sivu, a veliki prozori uramljeni prirodnim drvom. Savršen
primjer osuvremenjene priobalne baštine, bile su riječi kojima je kuću opisao
arhitekt. Drago mi je da fasadna oplata pomalo gubi onaj besprijekorni štih
novoga, a i prozore sve više nagriza morska sol, obogaćujući ih oku ugodnom
patinom. Vanjština je i dalje odveć sterilna i moram je nečime ublažiti; možda bih

5
 Knjige.Club Books
mogla posaditi gliciniju pa je usmjeriti da se širi oko ulaznih vrata - naravno, ako
uspije preživjeti nemilosrdne nalete vjetra s pučine.
Nikada prije nisam posjedovala kuću. Čak ni stan. Tijekom mojeg odrastanja,
mama, sestra i ja redovito smo stanovale u unajmljenim stanovima. Riječi kao
kuća i hipoteka bile su za druge ljude, nipošto za nas.
Odlučno otvorim vrata automobila pa zakoračim van, a vjetar najprije
napuhne moju haljinu pa mi je u tren oka priljubi oko bedara.
Šljunak mi škripi pod stopalima dok prilaznim puteljkom vučem putni kovčeg
do kamenog praga, gdje stanem kako bih, u potrazi za ključevima, zaronila u
dubine svoje torbice. Jedna sam od onih ljudi koji uvijek sa sobom vuku previše
- torbicu, telefon, olovke, roman, svoj notes.
Notes u svakom trenutku mora biti uz mene.
Gurnuvši ključ u ključanicu ulaznih vrata, na trenutak oklijevam.
Postoji nešto uznemirujuće u spoznaji da se vraćam kući u kojoj su odsjedali
stranci. Dva tjedna provedena u Francuskoj bila su prožeta brigom uslijed odluke
da kuću iznajmim putem Airbnb-a, do te mjere da sam se, tražeći signal na
mobitelu, čak dvaput uspentrala na krovnu terasu seoske kuće. Nasreću, nije bilo
očajničkih vapaja za pomoć ni od njih, ni od moje sestre.
Dok stojim na pragu, obuzme me uznemirujući osjećaj da će me, kada otvorim
ulazna vrata, unutra dočekati obitelj koja je bila unajmila kuću. Majku - privlačnu
ženu s otmjenom, naoko skupocjenom frizurom, koje se sjećam s fotografije na
Airbnb profilu - zateći ću za keramičkim belfast sudoperom, gdje pod
mlazom vode koji joj oblijeva blijede ruke ispire plastičnu menzuru. Iza
nje zamislim djetešce posjednuto u visoku stolicu za hranjenje, koje bucmastim
prstićima trpa jagodu u usta. Otac će za šankom rezbariti kriške tosta u malene
vojnike, slažući ih jednog do drugog na jedan od mojih keramičkih tanjura, prije
nego ga odnese djevojčici od tri ili četiri godine, koja će pažljivo prebrojati
vojnike, dodirujući svakog vrškom prsta.
U pozadini će svirati glazba; razgovor i smijeh. Izmicanje roditelja brzim
korakom u stranu kako bi zaobišli autić na podu. Sva ta buka, energija i
komešanje, uobičajeni za jednu obitelj, pršte iz nutrine mojeg doma.
Srce mi se stegne: trebala je to biti moja obitelj.
Otvorivši vrata, smjesta postanem svjesna da zrak vonja drugačije. Nečim
zemljastim i vlažnim, pomiješanim s primjesama ostataka tuđeg kuhanja.
Vjetar povuče vrata za mnom, zalupivši ih uz štropot koji me prene.
Zavlada tišina.
Nema nikoga koga bih zazvala. Nikoga tko bi me pozdravio. Ispustim torbu
na starinsku hrastovu klupu, tik pokraj uredno složenog snopa poštanskih
omotnica. Nakratko zadržim pogled na računu na vrhu snopa, potoni odvrativši
pogled. Izujem cipele pa se bosonoga zaputim u kuhinju.

6
 Knjige.Club Books
Prozore ispune prizori mora i neba. Svjetlo je ovdje nevjerojatno, čak i u
suton. Dva galeba bezbrižno lebde na povjetarcu, a more se ispod njih pjeni.
Upravo sam se zbog toga zaljubila u ovu kuću, nekoć oronulu ribarsku kolibu koja
nije obnavljana od šezdesetih.
Jednom sam prilikom negdje pročitala da ljepota mora leži u tomu što se
neprestano mijenja, iz dana u dan. Sjećam se kako sam pomislila da je riječ o
nadasve pretencioznoj izjavi - no iskustvo me naučilo da je itekako istinita.
Uspjevši naposljetku odvojiti pogled s mora, oči mi stanu vrludati po kuhinji.
Izduljena, granitna površina radne plohe čista je i prazna. Ispod ruba glinenog
lonca s bosiljkom zataknuta je poruka. Pročitam riječi ispisane rukopisom moje
sestre:
Dobro došla kući! Eksperiment s Airbnb-om prošao je besprijekorno. Svrati
na čašu vina kada dođeš k sebi. Fiona x
Nedostajala mi je. Drake također. Posjetit ću je sutra pa predložiti odlazak u
šetnju obalom, ili možda na ručak u gostionici; nekoj s igralištem za djecu, kako
bi se Drake imao čime zabavljati.
U ovom trenutku jedino za što imam snage jest dugačka kupka u društvu
knjige koju čitam.
Posegnem u kuhinjski ormarić za čašom, no dok je prinosim slavini, prene me
pokret tik do vršaka mojih prstiju pa je ispustim, a ona se, pavši u sudoper,
rasprsne u komadiće. Tusti kućni pauk jurne kroz krhotine pa se skutri u otvoru
odvoda.
Zadrhtim. Postoji nešto krajnje jezovito u načinu na koji se pauci kreću - u
tim naglim, trzavim pokretima mnoštva člankovitih nogu. Uzdahnem pa se
usredotočim na novonastali zadatak uklanjanja pauka iz kuće. Uhvativši ga u
drugu čašu, zaputim se prema ulaznim vratima.
Kamene ploče doimaju se poput leda pod bosim stopalima dok se spuštam niz
stube ulaznih vrata, potom zaškiljivši pri svakom koraku koji načinim prema
suprotnom kraju šljunčanog prilaza. Ovaj se gnjavator neće vratiti u kuću.
Spustim čašu na tlo pa je pogurnem nožnim prstima kako bih je prevrnula, smjesta
odskočivši unatrag. Pauk nekoliko trenutaka ostane nepomičan, a potom jurne i
nestane, nalik zapetljanom klupku crnih nogu.
Okrenem se prema kući točno u trenutku kada novi zapuh vjetra zahvati
ulazna vrata pa ih uz tresak zalupi.
- Ne! - Pohitam preko prilaza pa zgrabim kvaku, stavši je uzaludno povlačiti.
Počnem dlanovima bespomoćno udarati po vratima, bijesna na samu sebe.
Torba mi je na klupici, ključevi i mobitel zatvoreni u njoj, a jakna mi visi na
vješalici iza vrata. Glupača!
Rezervni je ključ kod Fione, no do njezina doma ima više od pola sata
pješačenja. Ne mogu hodati do nje bosonoga i bez jakne usred studenoga -
vjerojatno bih se smrznula prije nego bih se domogla njezine kuće.
7
 Knjige.Club Books
Pogledam preko ramena, prema bungalovu ugniježđenom iznad moje kuće,
jedinoj drugoj građevini na hridi. Pripada Franku i Enid, umirovljenom bračnom
paru koji živi ovdje već trideset godina.
Prisjetim se trenutka kad sam prilazila njihovim vratima prvi put, dlana
smještenog u Flynnov, ispunjena uzbuđenjem i iščekivanjem novog života jer smo
netom postali kućevlasnici i jer smo svaki čas trebali upoznati svoje susjede. Sve
se činilo nestvarnim, kao da se zapravo igramo odraslih ljudi i njihovih života.
Frank je bio prilično otresit, promatrajući nas ispod obrva, kao da nas nastoji
pošteno odmjeriti. Enid se uzvrpoljila, uznemirena pomisli da je čaj koji je
skuhala prejak, ili možda preslab, kao i činjenicom da je sudoper još uvijek bio
ispunjen neopranim posuđem od doručka.
Međutim, Flynn je oduvijek znao s ljudima pa se uslijed njegove smirenosti i
opuštenosti do kraja posjeta rodilo prijateljstvo.
Sada tih posjeta više nema. Nisam kročila u njihov dom već mjesecima. Ako
se slučajno susretnemo na uskoj prilaznoj cesti, dovoljno širokoj za samo jedno
vozilo, Frank se svojom upornošću pobrine da ja budem ta koja će se vratiti u
rikverc na svoj parking, a ako me ugleda dok guram kante za otpatke na nogostup,
odlučno odvrati pogled.
Ispunjena tjeskobom i nelagodom, prijeđem na drugu stranu kolnog prilaza,
pritom pokušavajući sročiti riječi kojima ću zamoliti za pomoć.
Uskovitlana kosa šiba mi lice, pa skupim rukovet u dlan jedne ruke. Upravo
se spremam pozvoniti kada se vrata iznenada širom otvore, a van kroči muškarac,
navlačeći na sebe crnu kožnu jaknu.
Zaustavi se kao ukopan, a oči koje me pogledaju ispod spuštenih kapaka
zapilje se u mene.
- Oh. Bok - započnem, zatečena. - Zovem se Elle. Stanujem u susjednoj kući.
Pogled mu kroz zastor guste, tamne kose skrene prema mojoj kući. Izraz lica
stubokom mu se promijeni, postavši ukočeniji. Doima se nekoliko godina mlađim
od mene - možda je u kasnim dvadesetima - s prvim, gotovo neprimjetnim,
borama koje mu se počinju usijecati oko očiju, a čeljust mu je posuta
paperjastim začetcima brade.
- Spisateljica. - Nešto u njegovoj intonaciji ostavi me uvjerenom da je riječ
zamišljena kao uvreda.
- Tako je. Vi ste sigurno Frankov i Enidin sin?
- Mark.
Tako je. Spominjali su sina jednom davno - dok smo još bili u dobrim
odnosima. Mislim da je Enid rekla kako je napustio Cornwall radi posla, ali ne
mogu se sjetiti ostalih detalja.
- Stvari stoje ovako, Mark. Imala sam mali incident s paukom. .. Dok sam ga
deložirala iz svojeg doma, vjetar me iznenadio i uhvatio nespremnom, zalupivši

8
 Knjige.Club Books
mi ulazna vrata u lice. Glupača kakva jesam, ostavila sam telefon i ključeve
unutra.
Pogled mu klizne niz moje tijelo, preko blijedoplave ljetne haljine, pa niz
preplanule noge, zaustavivši se na bosim stopalima, položenim jedno uz drugo, i
na noktima nožnih prstiju, lakiranim bisernobijelim lakom. Poželim se opravdati
i objasniti svoju pojavu: Ne, obično se ne odijevam ovako u studenome. Upravo
sam se vratila iz zračne luke. Ja...
- Cipele.
Trepnem.
-
I cipele su vam ostale zaključane unutra.
- Oh. Da. Tako je. - Obgrlim samu sebe rukama. - Bi li vam smetalo da se
poslužim vašim telefonom kako bih nazvala sestru? Ostavila sam rezervni ključ
kod nje.
On pričeka trenutak pa zakorači u stranu, pridržavši ulazna vrata otvorenima.
Zakoračim pokraj njega u uski hodnik.
Zrak je prožet snažnim vonjem prženog luka i još nečim, nekim oporim
mirisom. Trava, shvatim, smjesta osjetivši kako me preplavljuje topli val sjećanja.
- Jesu li Enid i Frank kod kuće?
Ne. - Začujem glasan škljocaj kada Mark zatvori vrata. Ostane stajati, okrenut
im leđima.
Promeškoljim se. U svakom trenutku moram znati gdje je izlaz, imati plan
bijega iz prostorije, iz zgrade - navika je to rođena tijekom studentskih dana, koje
se sada naizgled ne mogu otarasiti.
Pogled mi klizne prema bravi. Obična patentna brava. S unutarnje strane vrata
nema ključa.
- Dakle, Mark, došli ste u posjet? Na nekoliko dana? Živite u gradu, zar ne? -
upitam, nastojeći prijateljskim tonom prikriti prve natruhe straha. - Čime se ono
bavite? Mislim da mi je vaša mama spominjala nekakva računala, ili sam to
možda samo umislila?
- Zašto biste takvo što umislili?
Osjetim kako se pod njegovim pogledom počinjem nervozno meškoljiti u
mjestu. Tridesettrogodišnja sam žena. Ne moram mu se svidjeti. Sve što trebam
jest poslužiti se njegovim telefonom.
Fiksni telefon stoji na staromodnom telefonskom stoliću, smještenom ispod
zrcala s mjedenim okvirom. - Smijem li?
- Ne radi.
- Imate li mobitel?
Uslijedi stanka prije nego on posegne u džep pa izvuče mobitel. Utipka
zaporku pa mi ga pruži. Uslijedi nelagodan trenutak navlačenja - nipošto dulji od
pola sekunde - tijekom kojeg on ne pusti mobitel kada ga pokušam uzeti.
9
 Knjige.Club Books
Ispunjena nelagodom, pokušam se prisjetiti Fionina broja. Ne želim podići
pogled, no ipak sam uvjerena da mu oči i dalje počivaju na meni. Vrućina mi
oblijeva obraze.
- Ne mogu se sjetiti njezina broja. Nekoć sam svačiji broj znala napamet, no
danas ih sve imamo zapisane u mobitelima, zar ne?
On ostane šutke.
Pročistim grlo. Započnem unositi znamenke pozivnog broja, uslijed čega mi
se, kao nekom čarolijom, u prste vrati i ritam preostalih znamenki. S olakšanjem
prinesem mobitel uhu, osluškujući zvuk zvonjave. Nijemo se pomolim, žarko
poželjevši da se Fiona javi.
Koža Markove jakne zaškripi kada se on osloni o vrata pa pogleda na svoj sat.
Da? prošapće Fiona, vjerojatno se javivši u blizini usnulog Drakea.
- Oh, hvala nebesima! Tu si! Zovem te s nečijeg telefona. Slušaj, ostala sam
zaključana vani. Molim te, reci mi da imaš rezervni ključ. I da si kod kuće.
- Kod kuće sam. I imam ključ.
- Možeš li doći ovamo? Ili mogu pozvati taksi pa doći onamo ako je Drake
već u krevetu?
- Bill je tu. Mogu doći. Dapače, poštedjet ćeš me kupke.
- Savršeno, hvala ti.
- A čiji je telefon?
- Objasnit ću ti kasnije.
Mogu zamisliti Fionin izraz lica dok obavještava Billa kako mora poći spasiti
svoju sestru. Ponovno. Fioni se nikada ne bi dogodilo da ostane zaključana van
kuće. Ona bi imala nekakav, do u detalje razrađen, sigurnosni sustav, pomno
skriven rezervni ključ, ili cijeli niz susjeda s kopijama ključa.
Vratim Marku telefon. - Moja je sestra na putu. Neće joj trebati više od deset
minuta.
Uslijedi nekoliko trenutaka tišine. Potom Mark progovori. - Kasnim.
- Vi... želite da pričekam vani?
Ne odgovori mi, nego umjesto toga otvori ormarić smješten pod Stubištem pa
provede trenutak prekapajući po njemu. Okrene se natrag prema meni držeći u
rukama žensku ljubičastu jaknu od flisa.
Potom otvori vrata. Ne sjeti se ponuditi mi i cipele koje bih mogla posuditi.
Zakoračivši vani na studeni beton praga primijetim da se suton prometnuo u noć.
Gurnem ruke u rukave, a nosnice mi ispuni miris pljesnive lavande. - Vratit
ću ovo kasnije.
On slegne ramenima prolazeći pokraj mene, prethodno zatvorivši vrata za
sobom.

10
 Knjige.Club Books
Na rubu posjeda parkiranje crni motocikl. Gotovo prasnem u smijeh. Naravno
da vozi motocikl! Promatram ga dok navlači kacigu, prebacuje nogu preko
motocikla pa silovitim pokretom pokreće motor.

Koračajući prilazom, osjetim zahvalnost i olakšanje kada se uključi sigurnosna

rasvjeta. Sjednem na svoj prag, a hladnoća kamena počne mi prodirati u zdjelične
kosti.
- Požuri - promrmljam samoj sebi, zamišljajući svoju sestru kako ukočeno
sjedi za upravljačem automobila, pobožno poštujući svako ograničenje brzine.
Omotam jaknu tješnje oko sebe, pa uvučem vrat, stopivši uši s ramenima.
Ćutim kuću iza sebe, praznu, zlokobnu. Dio mene zapita se kažnjava li me
možda jer sam je napustila - poput psa ostavljenog u štenari, koji ignorira vlasnika
po njegovu povratku.
Sigurnosna se svjetla utrnu, ostavivši me da drhtim u tami.

11
 Knjige.Club Books

Prije

Uska, jednotračna prometnica probija se kroz visoke redove živice, uspinjući se

prema vrhu hridi.
- Na samome je kraju - kažem taksistu.
Šljunčani prilaz posut je sivim i bijelim kamenčićima, bez sumnje pomno
odabranima kako bi upotpunili boju fasade i oplatu od prirodnog drva.
Kuća se impozantno propinje navrh hridi, usidrena čeličnim upornjacima
zarivenim u kamen zbog kojih se čini da strana kuće okrenuta moru lebdi u zraku
nad rubom stijene. Oprečnost svježe topline kojom kuća odiše i tamnih tonova
oštrih stijena podno nje daje joj neku dodatnu kvalitetu, čineći je nevjerojatnim
podvigom i postignućem arhitekture.
Nije vam loša ova kućica tu gore - reče vozač kada se vozilo zaustavi uz zvuk
krckanja šljunka.
- Istina, nije - odgovorim, sramežljivo se osmjehnuvši.
Platim vožnju, dodavši i darežljivu napojnicu.
Odnesem putnu torbu do ulaznih vrata pa je spustim na kamene stube praga.
Pričekam dok se taksi okrene pa iščezne u labirintu živica. Potom se zaputim k
rubu imanja gdje, kao sto je i pisalo u e-mailu, pronađem kante za otpatke,
diskretno ograđene i skrivene.
Odvučem zelenu reciklažnu kantu u stranu, a boce u njoj zazveče. Ispod nje
dočeka me oveći oblutak. Pažljivo ga podignem, osjećajući se poput djeteta koje
okreće kamenje u nadi da će pod njim ugledati babure ili druge bube.
Tu je: ključ od kuće.
Gurnem kantu s kotačićima na mjesto pa se, preko prilaza, vratim do ulaznih
vrata. Položim prste na vrata od masivnog drveta, obojana u zelenoplavu nijansu
koja podsjeća na more. Zastanem na sekundu, svjesna značaja ovog trenutka.
Srce mi ubrza, a vrijeme se oko mene naoko razvuče.
Osvrnem se preko ramena kako bih se još jednom uvjerila da me nitko ne
promatra. Duboko udahnem pa gurnem ključ u ključanicu.

12
 Knjige.Club Books
2

Elle

vala Bogu da si bila kod kuće - kažem, nadolivši vino u Fioninu čašu pa
H utonuvši natrag u sofu.
- A što bi učinila da nisam bila?
- Izuzev tebe, samo još Flynn ima ključ.
- Još uvijek?
Slegnem ramenima. - Činilo mi se neumjesnim zahtijevati da mi vrati ključ.
Fiona ne odgovori. Ne mora, kao ni inače. Njezine obrve - tamne i izraženo
četvrtaste - govore umjesto nje.
- Kako se Drake proveo kod Billovih roditelja? - upitam. - Nedostajao mi je.
Možda bi ga mogla dovesti ovaj vikend? Donijela sam mu slastice s puta.
- Nasušno mu je nužan predah od slastica. Billovi roditelji dopuštali su mu da
gleda crtiće po dva sata dnevno - a potom su ga svakog poslijepodneva vodili na
sladoled. Čudim se što već nije zahtijevao da ga i službeno posvoje.
- Sigurno ti je jako nedostajao.
- Šališ se? Mogla sam spavati dokasna. Nisam kuhala. Napravila sam više
posla nego tijekom proteklih nekoliko mjeseci. Upitala sam ih postoji li
mogućnost da ovaj izlet pretvorimo u godišnju tradiciju.
- Ma nemoj? - odgovorim, iskoristivši priliku da sada ja podignem obrvu.
Drake je netom navršio dvije godine i ovo je bio prvi put da je izbivao od kuće i
prenoćio negdje drugdje. Bill je proveo mjesece brižljivo pregovarajući uvjete
jednotjednog posjeta njegovim roditeljima u Norfolku.
- A što je s tobom? Kako je bilo u Francuskoj?
- Pa bilo je dobro. - Dobila sam poziv da se u svojstvu gošće-govornice
pridružim izletu spisateljskog kružoka. Dvoumila sam se oko odlaska, obuzeta
tjeskobom zbog nadolazećeg roka za predaju svojeg sljedećeg rukopisa,
istodobno svjesna da bih za taj angažman bila tako dobro plaćena da bi bila velika
pogreška odbiti. - Smjestili su nas u predivnu staru kuću na seoskom
imanju, okruženom ničim doli netaknutom prirodom. Bio je tu i prekrasan bazen.
Plivala sam svakog jutra.
- Ako si se vratila vitkija nego si bila pri odlasku, tada nisi jela dovoljno sira.
- Jela sam sir za doručak.

13
 Knjige.Club Books
- Tako treba - reče ona, otpivši gutljaj vina. - Kakvi su bili ostali gosti?
- Zanimljivi, inteligentni i strastveni po pitanju knjiga. Jedno ili dvoje bilo je
trunku odveć revnosno. Smrtno ozbiljni oko zadanog broja riječi. U postelji prije
deset. - Zastanem. - Svidjeli bi ti se.
Fiona prasne u smijeh - isti onaj koji sam oduvijek voljela, glasan i
bezrezervan.
- Dobro, ali je li itko od njih išao tako daleko da je bilješke nosio sa sobom
pod tuš?
Za vrijeme završnih srednjoškolskih ispita, Fiona je običavala zapakirati svoje
bilješke za ponavljanje u plastične košuljice kako bi mogla nastaviti učiti i tijekom
tuširanja. Oduvijek su je krasili usredotočenost i motiviranost kakvih sam ja bila
lišena.
Ne mogu reći da sam se osvjedočila o nešto takvo.
A što je - Fiona načini dramatsku stanku - s tvojim trenutnim projektom?
Pogled mi skrene prema prozoru i svjetlu lampe odraženom na tamnom drvu
prozorskog okna. Sama pomisao na moj drugi roman sveže mi želudac u čvor.
- I dalje se koprcam u porođajnim mukama.
- Hoćeš li stići završiti do roka?
Podignem ramena. - Imam još šest tjedana.
Fiona pomno prouči izraz na mojem licu. - Što ako ne uspiješ?
- Ostajem bez izdavačkog ugovora.
A potom i bez ove kuće, pomislim, a panika raširi svoja krila pa se žustro
razmaše njima u nutrini mojeg grudnog koša. Ne mogu dopustiti da se to dogodi.
Fiona je svjesna koliko sam energije uložila u ovu kuću; poznat joj je dug
proces izrade arhitektonskih nacrta i promišljanja o uređajima neophodnim za
kućanstvo; zna sve o dugim mjesecima tijekom kojih su se građevinski radnici
verali po skelama i jedni preko drugih, uglavljujući pomoću dizalica goleme
staklene ploče te bušeći tvrdu stijenu kako bi u nju umetnuli čvrste, nepopustljive
željezne upornjake; sjeća se sati koje sam provela proučavajući kupaonsku
opremu, parkete, pločice, te uzorke boja za zidove.
Bilo mi je to tako nesvojstveno - meni koja sam takvom lakoćom proletjela
kroz svoje dvadesete, ne zamarajući se fizičkim stvarima i posjedujući gotovo
isključivo ono što sam mogla u svakom trenu nagurati u svoj ruksak. Međutim,
željela sam je više od bilo čega drugog. Fiona je živjela u Cornwallu. Kuća koja
gleda na more bila je san naše majke. Predstavljala je puštanje
korijenja, stabilnost.
Jedne večeri, usred gradnje, netom što sam se vratila u naš unajmljeni stan u
Bristolu, zatekla sam Flynna kako, okrenut mi leđima, promatra ples platnenih
jezičaca u kaminu. Progovorio je, ne okrenuvši se: - Pitam se ulažeš li previše
energije u tu kuću. Tu kuću. Nikad našu kuću.

14
 Knjige.Club Books
Da sam barem već tada opazila taj stilski detalj.
Odgovorila sam: - Želim je učiniti savršenom, kako se nikada ne bismo morali
odseliti.

- Hvala ti što si preuzela brigu o svemu dok sam izbivala - kažem Fioni. - Kuća
izgleda besprijekorno.
- Iznenađena?
- Krajnje.
- Razlog tomu leži u činjenici da gotovo nisam morala mrdnuti prstom. Sve
sam zatekla besprijekorno čistim.
- Zaista? Kopkalo me to neko vrijeme dok sam bila odsutna. Bilo je krajnje
čudno znati da je u mojem domu netko tko nije ja.
- Znala sam da će biti tako.
Zapravo je Bill predložio da iznajmim kuću u odsustvu. - Znaš, ako si u
škripcu s novcem - započeo je jedne večeri dok smo roštiljali u zaljevu - trebala
bi razmisliti o iznajmljivanju kuće putem Airbnb-a tijekom ljeta.
- Sjećaš se moje prijateljice Kirsty s faksa? - upitala je Fiona.
Mora da sam je blijedo pogledala.
- Nastavnica engleskoga jezika. Ona kojoj je usred seksa s ravnateljem u
njegovu uredu nenadano banuo jedan od roditelja - Ah, ta Kirsty!
- Tijekom školskih praznika uvijek otputuje nekamo, a svoju kuću s tri
spavaće sobe u Twickenhamu redovito iznajmljuje dok je odsutna. Dobije dvije
tisuće tjedno za nju.
Dvije tisuće? - Čučnula sam kako bih pomnije proučila školjku koju mi je
Drake donio. - Prekrasna je, dušo - rekla sam, utisnuvši mu poljubac u glatku
krivulju čela pa sklopivši prste oko školjke. Odgegao se u potrazi za novima.
- Svi to rade - rekao je Bill. - Laka lova.
- Istina, ali govorimo o Elle. - Fiona mi je dobacila pogled. - Osobi kojoj su
trebala tri dana da odabere prave kvake za vrata.
- Mogu ja to - uzvratila sam, razvukavši osmijeh od uha do uha.
- Uostalom, nemoj joj davati ideje i poticati je, Bille. Dobro znaš tko će morati
voditi brigu o svemu kada ona odleprša na novu turneju predstavljanja knjige, a
neka produkcijska kuća oduči njezinu kuću iskoristiti kao set za snimanje svojeg
najnovijeg pornografskog uratka...
- Zaboga, nemoj se niti šaliti s time! - prasnula sam u smijeh.
- U tom slučaju, ugovori uslugu čišćenja s agencijom - rekao je Bill.
- Kirsty sve svoje dragocjenosti skloni u radnu sobu pa ih tamo zaključa. Vrlo
jednostavno. - Fiona je prstima otkinula listić metvice sa stabljike u svojoj čaši
Pimm'sa pa ga prinijela ustima i zubima odgrizla komadić. - Sjećaš se one kuće u

15
 Knjige.Club Books
kojoj smo Bill i ja odsjedali prilikom posjeta Pembrokeshireu? Pronašli smo je na
Airbnb-u. Vlasnici su ostavili sve svoje stvari. Ormari su bili krcati ženinom
odjećom. Mislim da je bila natjecateljica u sportskom plesu.
Molim te, reci mi da si isprobala neki šljokičasti kostim iz njezine garderobe.
- Pa, nosila je veličinu koja je više odgovarala Billovim proporcijama.
- Neću lagati, ništa me ne veseli kao trikoi - rekao je, nježno se pogladivši po
ispupčenom trbuhu. - A sada ozbiljno, mogla bi naplatiti pravo malo bogatstvo za
svoju kuću. Trebala bi barem razmisliti o tomu.
I razmislila sam. Ponajviše u trenutku kada sam primila posljednju fakturu od
izvođača radova pa drhtavim prstima utipkala znamenke u svoj kalkulator. Fiona
i Bill nisu znali - a ne znaju ni dan danas - da sam bila prisiljena podići drugu
hipoteku kako bih isplatila izvođače radova.
I tako se ovo prvo iznajmljivanje putem Airbnb-a pretvorilo u generalnu
probu, u pokusni pokušaj. Nekakav okvirni plan bio bi iznajmiti kuću tijekom
ljeta i izgubiti se nekamo. Obje moje najbolje prijateljice žive na drugoj strani
svijeta; Nadia je odselila u Dubai kako bi tamo podučavala engleski, a Sadie s
obitelji svojeg muža živi na farmi u Tasmaniji.
Okrenem se k Fioni pa upitam: - Kakva je bila obitelj koja je unajmila kuću?
- Pa, ništa posebno - odgovori, odloživši vinsku čašu na stolić.
- Jesu li se doimali ugodnima?
- Provela sam s njima tek nekoliko trenutaka.
Osjetim određenu napetost u njezinu glasu, koja me nagna na sljedeće pitanje.
- Je li zaista sve proteklo besprijekorno?
- Da, da, naravno. Ništa nije razbijeno. Vratila sam im sigurnosni polog.
Ostavili su pokoju sitnicu za sobom. - Dok ustaje sa sofe primijetim da je
smršavjela. Obje smo oduvijek bile vitke, no sada se njezin rameni obruč doima
neuobičajeno koščatim, a isturena prsna kost bode u oči iz razgolićenog dekoltea
njezine košulje.
Fiona priđe kuhinjskom ormariću pa s njega podigne posudu s kremom protiv
pelenskog osipa te prilično izgriženu plastičnu žirafu.
- Nisam pronašla ništa osim ovoga - reče, pritom snažno stisnuvši žirafu kako
bi igračka zapištala.
Posve neočekivano, u grudima mi nabuja tuga.
- Oprala sam svu posteljinu - i ta na visokim temperaturama - dometne,
namignuvši - a Drakeov stolac za hranjenje odnijela sam natrag kući.
- Ah, da, hvala ti na posudbi.
- Donijela sam ga večer prije njihova dolaska i skoro doživjela srčani udar
kada se alarm oglasio. Zaboravila sam da si mi rekla kako ćeš ga uključiti.
- Jesi li ga uspjela isključiti bez teškoća?

16
 Knjige.Club Books
- Iz šestog pokušaja. Bubnjići su mi prokrvarili. U redu - reče Fiona, žustrim
se korakom zaputivši prema ulaznim vratima. - Idem. Rekla sam Billu da ću
izbivati samo pola sata.
- Oprosti što sam te odvukla od njega.
- U redu je. Ostavila sam ga u društvu televizora. Ja bih u tom trokutu ionako
bila višak.
Ustanem pa poljubim svoju sestru, a obrazi nam se sudare.

Zaključavši vrata za Fionom, zaputim se prema kuhinji, pritom u prolazu paleći

sva svjetla i radio.
Izvučem notes iz svoje torbe pa pokraj njega položim olovku. Zakoračim
unatrag pa kroz zaslon svojeg mobitela stanem proučavati kadar pred sobom.
Snimim fotografiju pa je učitam na Facebook, dodavši natpis:
Nakon divna dva tjedna koja sam provela podučavajući pisanje na izletu
spisateljskog kružoka, ponovno sam kod kuće i NEVJEROJATNO sam uzbuđena
što mogu ponovno prionuti na pisanje svojeg romana - sad sam već u završnoj
fazi! #pišem #životspisateljice
Potom sklonim rekvizite.
Otvorivši frižider, proučim njegov sadržaj u nadi da je Fiona možda ostavila
pola litre mlijeka ili hljeb kruha - no zateknem pustoš.
Preumorna da bih čak i razmišljala o povratku u auto, stanem kopati po
smočnici pa odnekud izvučem vrećicu gotove kvinoje. Začinim je tahini pastom
od sezama i limunovim sokom. Jedem stojeći, prelistavajući pritom poštu.
Bojažljivo pogledavam račune, trudeći se ne vidjeti riječi POSLJEDNJA
OPOMENA, upadljivo otisnute na obračunu potrošnje električne energije. Tu je i
nekoliko pošiljki od moje agentice s još neobjavljenim rukopisima drugih autora,
čije bih uratke trebala pročitati i nahvaliti prije objave. Ostatak pošte sadržava
jednu molbu za donacijom u dobrotvorne svrhe, dva pisma obožavateljica koja mi
je proslijedila izdavačka kuća, te pozivnicu na prijateljičin rođendan. Pri dnu hrpe
prsti mi napipaju deblju omotnicu krem boje s otisnutim zlatnim logom. Flynnov
odvjetnik.
Boravak u Francuskoj podsjetio me na naše rane dvadesete i prvo zajedničko
putovanje kada smo trajektom prešli kanal pa se iskrcali u Bilbau, odakle smo se
Flynnovom izudaranom Seat Ibizom, s daskom za surfanje privezanom za krov i
šatorom spakiranim u prtljažnik, zaputili na sjever, do Hossegora. Kampirali smo
u hladu gustih borova, preživljavajući na rezancima i toplim, izduljenim
hljebovima francuskog kruha. Večeri smo provodili ispijajući jeftino pivo iz
širokih, spljoštenih boca ili vino iz kartonskih pakiranja, te kartajući uz svjetlo
čeonih svjetiljki, ili pak izležavajući se u šatoru, ostavljajući ulaz širom otvorenim
kako bismo pustili unutra mjesečinu na kojoj se koža naših isprepletenih
udova, prekrivena mješavinom soli i kreme za sunčanje, presijavala.
17
 Knjige.Club Books
Tijekom tog putovanja Flynn mi je pričao o svim mjestima koja bi htio
posjetiti - a ja sam na svaki njegov prijedlog odgovorila oduševljenim da, posve
svjesna kako ću radije biti bilo gdje nego kod kuće. Kad bih god bila u njegovu
društvu, ostatak mojeg života činio bi se poput nečega što se dogodilo nekoj
drugoj osobi, nekomu koga sam bila i više nego voljna ostaviti za sobom
u kampusu sveučilišnog gradića u koji se više nikada ne bih vratila.
Sastružem ostatak kvinoje u kantu za otpatke pa dohvatim svoj putni kovčeg
i zaputim se na kat. Upalivši svjetlo u spavaćoj sobi, zastanem na vratima, a
pogled mi se zadrži na krevetu.
Fiona gaje, očekivano, prostrla prilično traljavo. Jastuci su spljošteni, što
znači da ih nije rastresla, a blijedomaslinasti prekrivač prevučen je preko cijele
postelje umjesto preko podnožja kreveta. Ti sićušni detalji podsjete me da nisam
posljednja osoba koja je spavala u mojem krevetu - ta čast pripada nekoj
drugoj ženi i njezinu suprugu.
Spustim kovčeg pa stanem besciljno šetati sobom, pogledom pomno
proučavajući besprijekorno čiste površine. Otvorim klizna vrata ormara, iza kojih
me dočeka moja odjeća, obješena sjedne strane ormarske šipke, baš onako kako
sam je i ostavila kako bih ostatak sipke oslobodila za odjeću svojih gostiju.
Priđem svojem noćnom ormariću pa povučem vratašca i otvorim ih. Prazan,
baš kakvim sam ga i ostavila - oh, osim malenog lončića voska za kosu kakav
koriste muškarci, gotovo skrivenog u pozadini. Odvrnem poklopac pa, vidjevši da
je lončić gotovo prazan, sve skupa bacim u koš.
Izvukavši svoju kozmetičku torbicu, priđem velikom, samostojećem zrcalu,
postavljenom uz podnožje kreveta, gdje natopim pamučnu vatu tonikom za
čišćenje pa nježnim pokretima stanem otirati lice. U Francuskoj sam pokupila
malo boje, a sunce mi je malčice posvijetlilo kosu, davši joj toplu karamelnu
nijansu.
Primijetim ih tek primaknuvši se bliže zrcalu: otiske prstiju. Veći su od mojih.
Zagledam se pomnije: netko je pritisnuo dlan o zrcalo; neki stranac ostavio je
zamrljani otisak svoje kože na staklu.
Dok stojim tako promatrajući odraz prazne sobe iza sebe, obuzme me osjećaj
krajnje uznemirenosti koji mi potjera trnce kožom.
Netko drugi bio je u ovoj prostoriji. Bio je u mojoj kući. Žena koja ju je
unajmila - Joanna - zasigurno je stajala na istom ovom mjestu, promatrajući se u
zrcalu. Učini mi se da je pogled te strankinje nekako ostao zarobljen u zrcalu,
odakle me promatra.
Kada zakoračim unatrag, petom mi prostrijeli snažna bol.
Munjevito trznem nogom i podignem je u zrak, istodobno tražeći oslonac u
zidu kako bih se održala na nogama. Nasred pete ugledam duboku ubodnu ranu i
kap krvi koja se probila na površinu. Na što sam to, dovraga, ugazila? Čučnem pa

18
 Knjige.Club Books
stanem pretraživati tepih, klizeći dlanovima po njemu sve dok ne napipam grubi
komadić nečega.
Krhotina stakla, oštra poput britve, zarivena je duboko u meko tkivo tepiha.
Zgrabim je vršcima prstiju pa je pažljivo izvučem. Stropna svjetla obasjaju
prekrasnu plavičastu sigu, a nešto u svjetlucanju stakla učini mi se nekako
poznatim.
Jesu li razbili nešto moje? Ne pada mi na pamet ništa iz spavaće sobe od čega
je krhotina mogla poteći. Nastojim sve površine u spavaćoj sobi održati praznima,
izuzev tronožne svjetiljke i vaze za cvijeće. Bočice parfema uklonila sam zajedno
s drugim dragocjenostima pa ih zaključala u radnu sobu. Pomisao da ne mogu
dokučiti otkuda potječe taj smrtonosni stakleni bodež uznemirujuća je.
Omotam ga papirnatom maramicom pa, kada ga bacim u koš, bacim pogled
na tepih krem boje, primijetivši da je sada obilježen grimiznim rumenilom moje
krvi.

19
 Knjige.Club Books

Prije

Hrast, jasmin i nešto citrusno - to su mirisi koji me pozdrave kada kročim unutra.
U zraku se ćuti nota čistoće i svježine, tako oprečna zraku u mojoj kući: suh je,
lišen mirisa kuhinjskih isparavanja, ili one teške, zemljaste vlažnosti koja nastaje
sušenjem mokrog veša na radijatorima.
Ne mogu si pomoći. - Ima li koga?
Odgovor, naravno, izostane. Osmjehnem se. Tišina je predivna, omekšana
udaljenim zvucima mora.
Moja crna putna torba izgledom odudara od poda prekrivenog punim
drvetom. Zbacim cipele s nogu pa ih ostavim ondje gdje su pale. Tvoje
su, primijetim, uredno složene ispod hrastove klupice. Ležerno prošećem
hodnikom koji vodi ravno u prostranu kuhinju. Zidovi su obojeni toplom nijansom
bijele; rekla bih da boja u sebi sadrži i čestice koje reflektiraju i raspršuju svjetlo
kako bi se stvorio privid da zidovi ispuštaju zrak u prostoriju. Monotoniju bjeline
razbijaju zakrpe boje - pastelnih mat nijansi - kojima su premazani drveni
kuhinjski ormarići, pomno probrane umjetničke rukotvorine, i pažljivo izloženo
posude.
Interijer bi se dao opisati kao elegantan, smirujuć. Kao da je netko skupio
šaku oblutaka pa ih iskoristio kao osnovnu paletu na kojoj će počivati sveukupno
uređenje. Suvremene, elegantne linije kuhinjskih ormarića ličenih ručki i
granitna radna površina spareni su s prekrasnim starim, masivnim rustikalnim
stolom, obilježenim zubom vremena i okruglim otiscima čaša. Dugačka klupa,
naslonjena o zid, posuta je pomodnim jastucima načinjenim od jutenih vreća. Stol
je primjeren za obitelj, ili za ugošćivanje prijatelja za večerom. Nije nešto sto bi
čovjek očekivao u domu nekoga tko živi osamljeničkim životom.
Osmjehnem se kada primijetim da, u skladu sa željama koje sam izrazila, na
čelu stola stoji i dječji stolac. Naravno, nemam nikakve potrebe za njime, i
sigurnoga neću rabiti. Kuhinjski pult krasi kitica divljeg cvijeća, svezana smeđim
komadom špage i zadjenuta u ćup za med na koji je naslonjena i rukom ispisana
preklopljena ceduljica, naslovljena na Joannu i obitelj.
Sitnica, no vrlo obazriva sitnica.
Primim ceduljicu u ruke pa vršcima prstiju kliznem preko elegantnog
rukopisa, no ne rasklopim je.
Vrativši je natrag na njezino mjesto, prođem pokraj starog kuhinjskog
kredenca golublje plave boje, na kojem velike glinene šalice vise s besprijekorno
uglancanih željeznih kuka. Lonci boje morske trave, prošarani točkama, umješno

20
 Knjige.Club Books
su naslagani između prozirnih staklenki s limenim poklopcima, ispunjenih
orašastim plodovima, sjemenkama, te primamljivim spiralnim rezancima i ravnim
špagetima. Izvučem ladicu kredenca pa, gurnuvši dlan unutra, iskusim intenzivan
osjećaj da će netko iznenada gurnuti ladicu natrag i prignječiti mi prste, kao da
sam dijete uhvaćeno u njuškanju.
Osjećam se poput uljeza. A ipak, svjesna sam prisustva malenog, ali čvrstog
predmeta u svojem džepu; ključa ulaznih vrata koji mi pritišće vrh bedra.
Nisam uljez, podsjetim samu sebe. Pustila si me unutra.

21
 Knjige.Club Books
3

Elle

Ako u svoju priču namjeravate ubaciti tempiranu

bombu, zapalite fitilj već na početku i dopustite
svojem čitatelju da osluškuje njezine otkucaje.
Spisateljica Elle Fielding

ri je ujutro. Ležim budna u ugljenoj tmini. Posjekotina na peti pulsira,

T odražavajući otkucaje srca koji kao da ondje izbijaju na površinu.
Tijekom godina iskušala sam mnoštvo savjeta i trikova ne bih li ublažila
nesmiljeni stisak nesanice; namakanje u aromatičnoj kupki s mirisom lavande;
slušanje audioknjiga; zastori koji u potpunosti priječe prodor svjetla; topli
mliječni napitak prije spavanja; ona usrana aplikacija za meditiranje koja se
učinila konačnim rješenjem, no potom je i ona prestala djelovati; ustezanje od
korištenja elektroničkih zaslona bilo kakve vrste; suzdržavanje od šećera nakon
večere; tablete za spavanje; homeopatski pripravci; akupunktura. Sve. Iskušala
sam ama baš sve.
Ljudi ne shvaćaju da nije problem zaspati. Problem je ostati usnulom.
Kada bi barem moj um imao prekidač, neki mehanizam kojim bih ga
isključila, ili barem smanjila intenzitet njegova bjesomučnog rada; no umjesto
toga, kako noć odmiče, brige unose sve već nemir, nadirući, budeći me. Bezazleni,
beznačajni događaji poprimaju posve nova obličja - a sjenke koje oni bacaju
bivaju sve dulje.
Kuhar s kojim sam radila tijekom svoje konobarske karijere u pivnici okrstio
je takve misli nazivom podmukla jeza.
- Ne vjeruj mislima koje se izrode između dva i pet ujutro. To je kao da slušaš
razmišljanja pijane inačice sebe.
Svijest o njegovim riječima večeras me ne uspijeva primiriti. Udišem i
izdišem usporeno, nastojeći se usredotočiti na vlastiti dah.
No i dalje ga osjećam: trenutak kada mi je vršak te staklene krhotine, oštar
poput britve i hladan poput leda, probio kožu.

22
 Knjige.Club Books
*
Oslonim se o kuhinjski pult pa stanem osluškivati tiho grgljanje aparata za kavu
kada se voda u njemu počne zagrijavati. Ne znam što bih da na ovom svijetu ne
postoji kava. Naposljetku sam, oko pet ujutro, uspjela utonuti u dubok san, lišen
snova, no sada se osjećam smušenom i rastresenom.
S druge strane prozora, mekani bijeli oblaci poput prekrivača skrivaju nebo,
dopuštajući raznolikim komadićima plavetnila da se ukažu kroz njihov pokrov.
Površinom zaljeva probija se kajakaš, podižući i uranjajući veslo hipnotičkom
tečnošću koju je zadovoljstvo promatrati.
Na obali stoji osamljeni ljubitelj ptica, okovratnika navučena do brade. Stoji
ondje glave lagano zabačene unatrag, s dvogledom uperenim prema hridi. Postoji
neka smirenost u tim ljudima kojoj se tako divim - pretpostavljam da mora biti
prekrasno kada te život ptica može toliko zaokupiti da si spreman posvetiti sate i
sate svojeg dana pukom promatranju tih pernatih stvorenja.
Pokušam dokučiti kamo je čovjek uperio pogled ne bih li i ja ugledala ono što
je opazio.
Kada se pomnije usredotočim na kut pod kojim drži dvogled, nelagoda mi
stane sipiti niz kralježnicu. Pogled nije usmjeren prema hridi, nego nešto malo
više.
Promatra moju kuću.
Sjećanje, nalik netom kresnutoj šibici, zabljesne mi mislima: njegov lijeni
osmijeh; tamne, pronicljive oči koje su me pratile neumoljivom usredotočenošću
ptice grabežljivice; zadovoljstvo u glasu kada bi me oslovio imenom.
Zatrem sjećanje jednim treptajem, no ono svejedno za sobom ostavi drhtaj
rođen iz jeze.
Naravno da ne promatra moju kuću, pokušam utješiti samu sebe. Dvogled je
jamačno uperen u neku pticu; bregunice se gnijezde nedaleko odavde, a ljudi kažu
da tu i tamo znaju primijetiti i par sivih sokola.
Strančevu kosu pokriva šešir, nabijen nisko do ušiju, no nešto u načinu na koji
stoji, u njegovu uspravnom držanju i uskim ramenima, natjera me da se zapitam
je li možda riječ o ženi.
Čini se da me primijetio kako stojim na prozoru jer posve neočekivano polako
spusti dvogled, a pogledi nam se, tek nakratko, susretnu. Uslijedi par trenutaka -
ne duljih od nekoliko sekundi - tijekom kojih nastavimo gledati jedno u drugo.
Potom se stranac okrene pa se udalji.

Privukavši mobitel k sebi, na zaslonu ugledam bljeskanje uredničina imena.

Namjestim lice u izraz umjetnog osmijeha. - Bok, Jane.
Uslijedi isprazan razgovor i pristojni upiti vezani uz moj odlazak na
spisateljski izlet i Janein posjet sajmu knjiga u Frankfurtu, a zatim Jane udahne,

23
 Knjige.Club Books
dajući mi tako do znanja da slijedi neizbježni prijelaz s neobveznog čavrljanja na
posao.
- Nego, zapravo sam nazvala kako bih provjerila razvijaju li se stvari u skladu
s očekivanjima i hoćeš li dovršiti roman do isteka roka sljedećeg mjeseca.
Ramena mi se ukoče. Već sam odavno probila sve rokove. Opravdala sam se
renovacijom kuće i bračnim problemima - i moram odati priznanje Jane, bila je
puna razumijevanja, produživši mi rok čak dvaput. Međutim, i njezino je
strpljenje pri kraju - i ne mogu je okrivljavati za to. Deseti prosinca određenje za
konačni rok, a ako do tada ne predam novi roman, smatrat će se to povredom
ugovora.
Tijekom izleta sa spisateljskim kružokom potrudila bih se izdvojiti vrijeme za
razmišljanje o romanu koji pišem - ili, ako ćemo stvari nazvati pravim imenom,
ne pišem. Predomišljam se već mjesecima, odbacujući zamisli pa im se vraćajući.
Sve je skupa urodilo s toliko loših početaka da sam u potpunosti izgubila
samopouzdanje, kao i svoje spisateljske instinkte. Zamisli mi jednostavno nisu
dovoljno dobre, nisu dovoljno uzbudljive da bi čitatelja nosile kroz priču. A ako
već sama svoje pripovijedanje ne smatram nadahnjujućim ili uzbudljivim - zašto
bi se ono onda čitateljima činilo takvim?
Sindrom drugog romana, tako je to opisao David, jedan od predavača na
spisateljskom izletu.
- Kada doživiš tako golem uspjeh - rekao je, razmazujući suncem ugrijani brie
na kreker - imaš osjećaj da su svi ti velikodušni hvalospjevi kritičara i čitatelja
nagomilani pred tobom. Tvoj debitantski uradak postao je svjetski bestseler -
pokupio je svaku vražju nagradu koja postoji. Čitatelji s nestrpljenjem
iščekuju sljedeći uradak. Nije nikakvo čudo da svaki put kada se primiš pisanja,
teret njihovih očekivanja lebdi nad svakom stranicom. Pišeš u sjenci knjige.
Sjenka knjige, razmišljala sam o tomu kasnije, ležeći u svojoj ugodno
rashlađenoj sobi s širom otvorenim prozorskim kapcima kako bih mogla čuti pjev
ptica s druge strane prozora, omamljena vrtoglavicom proisteklom iz crnog vina.
- Napreduje dobro - odgovorim Jane, vrativši se u sadašnji trenutak, a napetost
mi se iz ramena razmili niz kralježnicu.
- Svi ga ovdje jedva čekamo pročitati - veselo zacvrkuta Jane. - Bi li ti bio
problem poslati ono što si dosad napisala kako bih dobila nekakvu predodžbu o
svemu? Htjela bih čim prije dati neke smjernice grafičkim dizajnerima koji će
raditi na naslovnici.
Predočim si nepretenciozni crni notes, klupka riječi silom nagurana u
odjeljke, načrčkane rečenice, cijele stranice precrtane jednim jedinim silovitim
potezom olovke.
- Pa, zapravo upravo dotjerujem glavni zaplet priče. Ako nije problem, radije
bih se držala desetog prosinca i sve poslala tada.

24
 Knjige.Club Books
Jane se složi - no što joj drugo preostaje? Nastavimo razgovor o predstojećem
intervjuu koji moja agentica za odnose s javnošću upravo dogovara s časopisom
Red i čiji datum samo treba potvrditi. Privodeći razgovor kraju, Jane reče: -
Neopisivo se veselim tvojem današnjem debitantskom nastupu na platformi
Facebook uživo.
Bacim pogled na svoj sat. Preostalo je još manje od sata.
Prije nego sam otputovala u Francusku, Jane me nagovorila na niz video
javljanja uživo, tvrdeći kako je to dobar način da se povežem s čitateljima i među
njima stvorim atmosferu iščekivanja prije objave nove knjige.
Kada sam joj rekla da nemam pojma o čemu bih govorila, zazvučala je istinski
iznenađeno.
- Elle, ti si jedna samopouzdana i rječita mlada žena. Snaći ćeš se bez po
muke. Sve što čitatelji žele jest doznati ponešto o tebi - odakle crpiš ideje, kako
pišeš. Takve stvari. Budi ležerna - možda bi mogla svakog tjedna početi s nekim
spisateljskim savjetom, znaš već, nešto poput „Stvari koje sam naučila kao
spisateljica“. Nakon toga možeš odgovoriti na nekoliko njihovih pitanja.
Nisam se uspjela dosjetiti dovoljno dobrog razloga da odbijem prijedlog.
Sada se nadoveže na svoju prethodnu rečenicu: - Neprestano objavljujemo
obavijesti na svim kanalima društvenih mreža koje imamo pa se nadamo da će se
prijenosu priključiti nekoliko tisuća ljudi. Svi mi ovdje u uredu navijat ćemo za
tebe.
Svi ti ljudi koji će me gledati. Postavljati mi pitanja. Uživo. Nema prostora za
pogreške. Nema mogućnosti naknadnih izmjena. Nema skrovišta u koje bih se
mogla sakriti. Nitko osim mene - Elle Fielding, spisateljice - u mojoj radnoj sobi.
Spustivši mobitel, shvatim da se preznojavam.

Zrak je sve studeniji kako se uspinjem stubištem koje vodi prema potkrovlju.
Radnu sam sobu držala zaključanom za vrijeme svojeg odsustva; trebalo mi
je mjesto na kojem ću pohraniti svoje dragocjenosti - no isto mi se tako nije nimalo
sviđala pomisao da bi stranac mogao sjediti za mojim stolom. Znam, čudna sam.
Izvučem ključ iz džepa pa provedem nekoliko trenutaka boreći se s bravom,
gurajući ga i okrećući sve dok naposljetku ne začujem škljocaj mehanizma.
Gurnem vrata koja se širom otvore.
Prostor je ispunjen svjetlošću namreškanih, blistavih krljušti mora koje se
ulijevaju kroz staklenu plohu zida, razlijevajući se po ogoljenom drvenom podu i
bijelim zidovima. Kada sam osmišljavala ovu prostoriju, htjela sam stvoriti mjesto
s kojeg će mi se mašta moći otisnuti na putovanje te nadići ograničenja
pisaćeg stola, zaslona ekrana, zidova kuće - mjesto s kojeg ću se moći vinuti i
odletjeti prema beskraju obećanja koje nudi obzor.

25
 Knjige.Club Books
Hotimično sam prostor ostavila asketski okljaštrenim i potpuno neurešenim.
Jedini su komadi pokućstva stari hrastov stol, jednostavna polica za knjige
načinjena od dasaka spašenih sa skela, koja je dom zbirci mojih omiljenih romana
i keramičkom isparivaču za eterična ulja, starinski naslonjač smješten u udaljeni
kutak prostorije i okrenut prema moru, te stara hrastova škrinja pokraj njega,
ispunjena notesima, fotografijama i dnevnicima.
Zakoračim u prostoriju, iznenađena spoznajom da u zraku osjetim svježinu
morske soli. Bila sam uvjerena da će soba biti zagušljiva nakon što je dva tjedna
bila pod ključem.
I tada ga opazim: prozorčić na rubu staklene plohe stoji otvoren. Iznenađena
sam - uvijek dvaput provjerim svaka vrata i prozor. Ovaj mi je nekako promakao.
Znam da nitko nije mogao ući u prostoriju dok je kuća bila iznajmljena jer sam je
zaključala i ponijela jedini ključ sa sobom.
Okanim se uzaludnog premišljanja pa se smjestim za stol. Obožavam taj stol.
Nabasala sam na njega na otvorenoj tržnici u parku Kempton prije četiri godine.
U to smo vrijeme Flynn i ja stanovali u unajmljenom stanu u Bristolu, a ja sam
tek počela raditi na svojem prvom romanu - otkidajući komadiće vremena za rad
od pauza za ručak ili po povratku s posla. Svoje sam ambicije držala skrivenima
- osim od Flynna - jer se san na neki način činio odveć nejakim, odveć krhkim da
bih o njemu mogla govoriti, kao da bi pogrešno upućena riječ mogla imati
dovoljnu snagu da ga osakati. Napuštajući tržnicu, rekla sam Flynnu: - Ako ikada
potpišem izdavački ugovor, prva stvar koju ću kupiti bit će radni stol.
Flynn je, bez mojeg znanja, nazvao prodavatelja i dogovorio da stari stol
dostavi u garažu njegove majke. Po tom je vikendima, prilikom posjeta majci,
provodio sate i sate restaurirajući stol, rješavajući se štetočina iz crvotočina u
drvu, bruseći ga, čisteći žljebove njegovih izrezbarenih nogu, uklanjajući slojeve
laka koji su tijekom godina nanošeni jedni povrh drugih.
Zamijenio je ručke, podmazao vodilice ladica te zabrtvio pukotine. Godinu
kasnije, dovršivši roman, ispisala sam šest primjeraka koje sam namjeravala
poslati književnim agentima u nadi da bi me netko od njih mogao uzeti pod svoje
okrilje. Tada me Flynn poveo u garažu i pokazao mi stol.
- Namjeravao sam pričekati dok ne potpišeš prvi izdavački ugovor - rekao je
dok smo stajali u garaži njegove majke, udišući opori zrak prožet terpentinom -
no današnji mi se dan čini puno važnijim. Dovršila si svoju knjigu, Elle. Objavili
ovu, ili sljedeću, ili onu iza te - postala si spisateljica, već sada.

Prene me zvuk alarma s mobitela.

Još minuta.
Nervoza mi je uskovitlala sadržaj želudca. Priključit će se nekoliko tisuća
ljudi uživo.

26
 Knjige.Club Books
Sjednem uspravnije pa izravnam ramena. Znam što mi je činiti. Znam što se
očekuje od mene.
Ponovno se usredotočim pa spustim pogled na prijenosno računalo. Vlastito
lice uzvrati mi pogled sa zaslona, potvrdivši mi tako da kamera računala radi.
Možda je do nagiba ekrana, ili do kvalitete svjetla koje obasjava prostoriju, no na
trenutak ne prepoznam samu sebe.
Posegnem prema mišu pa stanem pokazivačem kružiti oko tipke IDI UŽIVO.
Pritisnem je.
Licem mi se razvuče osmijeh. Osjećam ga ondje dok izgovaram riječi: -
Pozdrav svima. Ovdje Elle Fielding, a danas vam se javljam iz svoje radne sobe
u Cornwallu. Mnogo vam hvala što ste mi se pridružili ovdje. Za one među vama
koji ne znaju ništa o meni, reći ću da sam autorica Mahnitog straha, psihološkog
trilera koji je objavljen prošle godine.
- Tijekom sljedećih tjedana namjeravam vam pričati o svojem spisateljskom
putovanju, podijeliti s vama neke savjete o onomu što sam dosad naučila, te
odgovarati na vaša pitanja.
- U redu, pa pretpostavljam da bi najbolje bilo početi s današnjim
spisateljskim savjetom. Riječ je o nečemu jednostavnom što svi s lakoćom
možemo izvesti: nabavite notes. Držite ga uza sebe u svakom trenutku. Naše
kratkoročno pamćenje pohranjuje informacije samo na tri minute pa ako ih
smjesta ne zapišete, vrlo je izgledno da ćete zaboraviti briljantne ideje koje su
vam pale na pamet. Ovo je moj trenutni - izgovorim, podigavši neupadljivi crni
notes. - Obično je u mojoj ručnoj torbici, a noću stoji na noćnom ormariću;
zapravo ga nosim kamo god pođem. Podsjeća me da sam u svakom trenutku
spisateljica, gdje god bila i što god u tom trenu činila.
Pazim da ga slučajno ne otvorim.
Kako ne bih otkrila što je unutra.
Udahnem. - Sada riječ prepuštam vama. Vrijeme je za vaša pitanja. - Skrenem
pogled prema lijevom rubu ekrana, gdje gledatelji u stvarnom vremenu
postavljaju pitanja. - Potrudit ću se odgovoriti na što je više pitanja moguće. Prvo
dolazi od Cheryl Down. Pitanje glasi: Vaš debitantski roman postao je
međunarodni bestseler. Stvara li vam to pritisak pri pisanju drugog romana?
Svjesna sam da Jane i njezin tim također gledaju.
- Da, pritisak je svakako prisutan u određenoj mjeri - no, nasreću, započela
sam raditi na svojem drugom romanu prije nego je Mahniti strah objavljen pa u
tom trenutku nisam imala nikakva očekivanja. Moram priznati da malčice kasnim
s predajom rukopisa - u međuvremenu sam se morala pozabaviti selidbom i
usredotočiti na promotivnu turneju prvog romana - no stvari naposljetku sjedaju
na svoje mjesto pa sada namjeravam prionuti na posao i dovršiti ga.
Savršeno odigrano.

27
 Knjige.Club Books
- Sljedeći je Adam Grant, koji kaže: Čime ste se bavili prije nego ste postali
spisateljica? - Osmjehnem se.
- A što nisam radila? Radila sam kao konobarica, posluživala kavu, radila na
recepciji, u garderobi noćnog kluba, čistila urede. Putovala sam, kad god i koliko
god sam si to mogla priuštiti. Neko sam vrijeme živjela na Novom Zelandu, a
kasnije i u Kanadi. Dvadesete sam više-manje provela skačući s jedne stvari na
drugu u pokušajima da dokučim čime se želim baviti.
I tko sam željela biti.
- A onda sam naposljetku otkrila što želim raditi: pisati. Jednostavno je sve
sjelo na svoje mjesto. Osjećala sam se pomalo budalasto jer nisam prepoznala to
u sebi prije. Zaljubila sam se u pisanje od prvog trenutka. Nisam znala jesam li
dobra u tomu niti hoću li se ikada moći uzdržavati pisanjem. Znala sam samo da
ga obožavam.
To je istina.
Odgovorivši na još pet ili šest pitanja, otpijem gutljaj vode pa pogledam na
sat.
- Imamo vremena za još dva pitanja danas. Amy Werden pita: Imate li kakve
rituale prilikom pisanja? P. S. Imate tako posložen i savršen život!
- Savršen život? Očigledno rabim previše filtara! Što se tiče rituala prilikom
pisanja, jedna stvar koja mi je iznimno važna jest prve ideje napisati rukom.
Postoji nešto u klici nove zamisli, u trenutku kada se ona još doima krajnje
ranjivom, previše nježnom i osjetljivom da bih je utipkala u računalo i zatočila na
njegovu zaslonu. Obožavam krivudanje riječi na papiru, izostanak bilo kakve
ujednačenosti, škripavi zvuk vrška olovke koji klizi po papiru. Zamisli mogu
neometano protjecati i pronaći vlastiti ritam.
Ako Fiona gleda ovo, sigurno koluta očima.
- Posljednje pitanje dolazi od korisnice Knjigoljupka101. - Smjesta
prepoznam korisničko ime. Na profilnoj je fotografiji bicikl s pletenom košarom
punom knjiga. Knjigoljupka101 prati me od samog početka moje karijere i
ostavlja komentare na gotovo svaku moju objavu. Označava me u svojim
objavama na Twitteru, šalje mi privatne poruke, a poslala mi je, preko izdavačke
kuće, čak i nekoliko rukom ispisanih dopisnica.
- Kao vašu najveću obožavateljicu - čitam sada - zanima me treba li pisac biti
obdaren mračnim umom kako bi pisao mračne knjige?
Trebala sam ga preskočiti - odabrati neko drugo pitanje.
Uspijem zadržati osmijeh na licu.
- Ono što vam treba - razvučem riječi, dajući si trenutak kako bih razmislila i
pažljivo sročila odgovor - jest znatiželjan um. Sposobnost sagledavanja svake
situacije i uočavanja mogućnosti za uvođenje sjenki. Sposobnost da samoj sebi
neprestano postavljate pitanje: A što ako?

28
 Knjige.Club Books
*
Ostavim stvari na tomu. Još jednom zahvalim svima što su se priključili prijenosu
te ih podsjetim da ću sljedećeg tjedna ponovno imati javljanje uživo.
Lice mi iščezne s ekrana.
Ostanem na trenutak sjediti, nekoliko puta duboko i usporeno udahnuvši.
Gotovo besprijekorno, pomislim. Jane će biti zadovoljna.
Potom se, osovivši se na noge, udaljim od stola pa širom otvorim odškrinuti
prozor. Gurnem prst u ovratnik majice pa ga stanem energično tresti kako bi mi
svježi zrak rashladio porumenjelu kožu.
Zadubivši se u valove, ostanem stajati ondje i čekati da mi otkucaji srca
uspore.

29
 Knjige.Club Books

2003. godine

Sjedeći na suvozačkom sjedalu majčina starog Renaulta, Elle je vrtjela šipku

srebrne zvjezdice koja je krasila hrskavicu pri vrhu njezina uha. Vrtjela je
naušnicu neumitno i odsutno, kao da pod prstima vrti zrna krunice, pritom u glavi
prebirući sve svoje brige, jednu po jednu. Što ako se ne svidi svojim novim
sustanarkama? Hoće li joj nedostajati obiteljski dom? Je li odabrala prave
kolegije? Je li odabrala prikladnu odjeću za današnji dan?
Spustila je prozorsko staklo pa, dok su prelazile preko mosta Severn, izvirila
licem na slankasti, močvarni povjetarac, posve nesvjesna da nijedno od tih pitanja
nije ono koje bi si zapravo trebala postavljati.
Presudni događaj, onaj koji će promijeniti sve, sudbina je predodredila za
budućnost, za trenutak kada će se već priviknuti na novi stil života i biti sretna, za
trenutak kada će joj život biti pred punim procvatom.
Upravo će je u tom trenutku zaskočiti.

Elle je pristigla prva. Zaustavile su vozilo na pločniku, ostavivši pokazivače

smjera uključenim dok su stupale amo-tamo, noseći Elleine stvari: poplun koji se
prelijevao iz poderane crne vreće za smeće, kartonsku kutiju otežalu od hrane
poharane iz kuhinjskih ormarića roditeljskog doma, lava svjetiljku omotanu
ručnikom, sportsku torbu nabreklu od odjeće nagurane unutra, dva
plakata zamotana u cilindar koji se tijekom vožnje savinuo.
Nije joj smetala sumorna žbuka nedovršenog pročelja studentske kuće koja se
u pozadini stapala sa željezničkom prugom, niti vlažna mrlja na zidu iza njezina
kreveta. Gledajući svoje studentsko prebivalište, vidjela je isključivo slobodu.
Majka joj je pomogla zalijepiti plakate Boba Marleyja i Lennyja Kravitza, te
razglednicu dobivenu od Fione, koja je u tom trenutku stažirala u novinskoj kući
u Santiagu.
- Tako ćeš uživati ovdje - progovorila je majka, obujmivši joj dlanovima lice.
- Tako se ponosim tobom. Samo se nadam da ti to dovoljno često govorim.
Elle je ćutjela bujicu emocija koja je divljala pod smirenom vanjštinom
majčina lica. Bit će to prvi put u dva desetljeća da će se njezina majka vratiti u
prazan stan.
- Znaš, mama, i ti bi mogla učiniti ovo. Studirati. Odvojiti više vremena za
pisanje. Mogla bi podići studentski kredit...

30
 Knjige.Club Books
Njezina je majka odmahnula rukom. - Ovo je tvoje vrijeme. Uživaj u svakom
trenutku.
A Elle je upravo to i namjeravala učiniti.
Sve dok nije upoznala njega.

31
 Knjige.Club Books
4

Elle

edan poslije ponoći. Ležim u tmini prošaranoj mjesečevim zrakama. Izvivši se

J na bok, navučem pokrivač do brade.
Kada u djetinjstvu ne bih mogla usnuti, uvukla bih se u majčinu postelju,
tražeći od nje da mi pripovijeda. Ona bi tada s razgranatog stabla svoje mašte
skidala živopisne likove, lakoćom kojom vrtlar ubire zrele voćke, a ja bih ležala
na leđima, širom otvorenih očiju promatrajući ples snježnih leoparda ili cvjetnih
vila na našem stropu.
Prošle su četiri godine otkako je umrla, a ipak, nekih je noći još uvijek teško
povjerovati da je više nema.
Tijekom onih prvih užasnih tjedana nakon njezine smrti, dok smo i Fiona i ja
još bile ošamućene onime što se zbilo, vrijeme sam provodila čitajući o sepsi sve
što bi mi došlo pod ruku. Znala sam nazvati Fionu pa započeti monolog ispunjen
gorčinom: Jesi li znala da od sepse godišnje umre osam milijuna ljudi diljem
svijeta? Kako... kako to da dosad nismo čule za to? Kako je moguće da naše majke
više nema zbog nečega što je počelo kao obična upala mokraćnih puteva?
Upalim svjetlo, previše uznemirena da bih zaspala. Iz ladice noćnog stolića
izvučem svoj primjerak Mahnitog straha pa otvorim prvu stranicu.
Pročitam posvetu.
Mojoj majci.
Vrškom prsta kliznem ispod tih riječi.
Vaša bi se mama itekako ponosila vama, rekla mi jedna čitateljica na nekom
od brojnih potpisivanja knjige.
Kako se samo varala.

Vjetar šiba bočnom stranom kuće kada kroz bočna vrata zakoračim na jutarnju
studen. Kamene ploče ledene su pod bosim tabanima. Čvršće stegnuvši pojas
svojeg kućnog ogrtača, osjetim svilenkasti poljubac kupaćeg kostima koji nosim
ispod.
Staza me vodi do granice imanja i stuba koje dijelim s Frankom i Enid,
urezanih u golu stijenu. Usredotočena sam na svaki korak, pažljivo izbjegavajući
lokvice morske vode zarobljene u brazdama i žljebovima, te rubove stijene
ogrnute krznenim kaputom morske trave.

32
 Knjige.Club Books
Prošle sam noći uspjela ukrasti tek sat ili dva sna. Kao da je neka osovina u
mojem umu bila neusklađena s ostatkom stroja, usmjeravajući misli, gotovo
neprimjetno, u jednu stranu, tako da bi se, koliku god udaljenost prevalile,
neprestano vrtjele u krug, uvijek se vjerno vraćajući na svoje polazište.
Međutim, ovdje vani, pod nemilosrdnim udarima slanog vjetra, umom mi
malo po malo zavlada bistrina. Kada se dokopam plaže, pod stopalima osjetim
studen zbijenog, vlažnog pijeska. Bijeli vršci valova rađaju se i urušavaju podno
razmetljivih oblaka.
- Ti si potpuno luda - Fiona mi kaže svaki put kada čuje da sam se upustila u
još jedno zimsko kupanje. - Nitko ne zna da si otišla plivati. Ne potrudiš se čak
niti zaštititi ronilačkim odijelom. Što ako ti se nešto dogodi?
- Neće - odgovorim joj, uvjerena u svoju sposobnost procjene vremenskih
uvjeta i vlastitih ograničenja. Oduvijek sam voljela plivati, no plivanje u jeku
zime nosi sa sobom neku neopisivu opojnost. Doselivši se ovamo, obećala sam
samoj sebi da ću se baciti u more barem jednom tjedno, i to tijekom cijele godine.
Tijekom djetinjstva, praznike smo običavale provoditi u Cornwallu, u
unajmljenoj kamp-prikolici parkiranoj nedaleko plaže. Sjećam se jednog osobito
hladnog travnja, knjiga i deka razbacanih po prikolici, te osjećaja nemira uslijed
preduge zatvorenosti. Podigla sam pogled sa stranice knjige kako bih
promatrala grupicu starijih ljudi koji su se u kupaćim kostimima počeli okupljati
uz rub vode. Nije bilo okolišanja, cike, oklijevanja. Jednostavno su ušetali u more
i zaplivali.
- Što demencija učini čovjeku - izjavila je Fiona, uspentravši se na sofu pokraj
mene kako bi i sama mogla promatrati.
- Imaju petlje - usprotivila sam se, brade položene na podlaktice.
- Prastari su, jednom nogom u grobu. Navući će upalu pluća.
Naša majka, koja je zapisivala nešto u notes sa zlatnim rubovima koji smo joj
darovale za Božić, podigla je pogled.
- Hladna voda dobra je za naša bijela krvna zrnca jer je tijelo primorano
prilagoditi se novonastaloj promjeni. Ona zapravo ima blagotvorno djelovanje. -
Oduvijek je znala nanjušiti pravi trenutak u kojemu može razgovor, ma koliko on
besmislen bio, obogatiti relevantnom i razumljivo predočenom informacijom.
Fiona se okrenula prema meni pa me pogledala s nekim vragolastim sjajem u
očima. - Izazivam te da im se pridružiš.
Poštovanje četiri godine starije sestre nije bilo nešto u čemu sam često uživala.
Pomislila sam na oštar žalac hladnoće, na dodir ledenih valova koji me podižu i
spuštaju, na kožu koja će se naježuriti. Zadjenula sam straničnik u hrbat svojeg
romana.
- U redu.
Izdržala sam minutu i pol, a hladnoća mi je istisnula i posljednji atom zraka
iz pluća, no Fiona mi je pljeskala i bodrila me s obale pa sam se osjećala poput
33
 Knjige.Club Books
junakinje. Kasnije je majka pripremila lonac tople čokolade, a ja sam prekriženih
nogu sjedila ispred električnog kamina, promatrajući uvijanje crvenih jezičaca
topline, dlanova omotanih oko šalice, ćuteći val endorfina koji mi je kolao tijelom.
Sada, stojeći na obali, zakoračim iz okrilja svojeg ogrtača, a studen mi stane
peckati kožu. Ispustim ogrtač na vlažni pijesak pa na brzinu snimim fotografiju i
natipkam kratku objavu:

Moja osobna droga. Ništa drugo ne potiče

moždane stanice kao ovo. #zimskoplivanje

Potom se i mobitel nađe daleko od mene, a ja ostanem sama s morem.

Tajna, naučila sam s vremenom, leži u strpljenju. U određivanju tempa koji
jamči uspjeh. Svrhovito priđem obali pa zakoračim ravno u more. Trudim se ne
misliti o studeni koja mi svojim stiskom okiva gležnjeve; usredotočim se na
disanje, trudeći se održati ga ravnomjernim dok mi se voda podiže do pasa.
Odgurnem se stopalima i tako odreknem sigurnog uporišta morskog dna.
Gorko me more obavije, protjeravši mi gotovo sve misli iz uma. Preostane samo
jedna; podsjetnik da nastavim disati.
Pazim da se ne udaljim od obale, ne želeći riskirati s jačim strujama koje bi
me mogle dograbiti i odvući prema pučini. Osjetim sol na usnama, njezino ugodno
peckanje na koži.
Osvrnem se prema svojem domu. Shvatim da sam ostavila svjetlo u radnoj
sobi upaljenim pa mogu jasno vidjeti unutra, odakle mi pogled uzvraća moj
prazni, osamljeni pisaći stol.
Učini mi se, samo na trenutak, da je netko prošao iza njega.
Nastavim se probijati studenom vodom, trepćući kako bih istisnula slane
kapljice iz očiju, pa ponovno pogledam. Igra svjetla, naravno. Samo čudan odraz,
jer sjenke sada više nema.

Kuću navrh hridi prvi sam put ugledala u Flynnovu društvu. Došli smo u Cornwall
kako bismo upoznali tada deset dana starog Drakea. Fiona se doimala zbunjenom
i šokiranom činjenicom da to sićušno, ružičasto stvorenje čvrsto sklupčanih šaka
i prodorna plača pripada njoj. Hodala je kućom pomalo ošamućena, s muslinskom
gazom prebačenom preko ramena i dvije mrlje skorenog mlijeka koje joj je
probilo majicu.
- Uzmi ga - preklinjala me Fiona kada sam jedne večeri prošla pokraj dječje
sobe, zatekavši je kako ga tamo, krajnje iscrpljena, ziba.
Privinuvši ga na grudi, nježno sam dlanom stala kružiti krivuljom njegovih
sićušnih leđa. Prigušenim polušapatom zapjevala sam riječi koje su stale
nesigurno navirati iz sjećanja, iz neke neznane pjesme kojoj nas je majka nekoć

34
 Knjige.Club Books
davno podučila. Činilo se da mu ritam godi i smiruje ga, a ja sam položila usne
na njegovu meku glavicu pa udahnula njegov vonj. Čežnja se rasplamsala poput
uzavrele krvi koja je jurnula prema površini, prema koži.
Okrenuvši se, ugledala sam Fionu kako i dalje stoji na vratima dječje sobe,
promatrajući. Oči su joj blistale suzama koje nisu tekle.
- Ja ga ne uspijevam ni primiriti, a kamoli ponukati da prestane plakati.
- Ide ti odlično - ali iscrpljena si. Pođi malo odspavati. Probudit ću te kada
ogladni.
Fiona kao da me nije čula. Pogled joj je ostao prikovan za praznu kolijevku.
- Toliko je toga što bih htjela upitati majku. Sve je učinila sama. Sama s nas
dvije. - Odmahnula je glavom. - Tata je otišao kad si imala samo šest tjedana.
Kako je, dovraga, uspjela sve sama s dvoje djece i bez obitelji u blizini koja bi joj
priskočila u pomoć?
Ne mogu ni zamisliti. Bila je junakinja, a ja joj nisam... nisam joj nikada rekla
koliko je nevjerojatna bila... tek sam sada... - Usnice su joj se povukle, ogoljevši
zube. - Jednostavno mi nedostaje, jako.
- Znam - prošaptala sam.
Nije bilo nimalo neobično što su se Drakeovim rođenjem, u vječnom plesu u
kojem život i smrt obigravaju jedno oko drugoga, ponovno otvorile stare rane
majčina odsustva. Bila bi presretna da može zibati Drakea na rukama dok ne utone
u san, proučavati njegove savršene, majušne, ružičaste prstiće, pažljivo ga
odijevati i razodijevati, kupati ga, prati njegove dekice, kombinezone koje
je uprljao, muslinske krpe na koje je podrignuo. Spravljala bi obroke, odlazila u
kupnju, praznila kante za otpatke i slagala oprano rublje. Hvalila bi Billovu
umješnost presvlačenja i mijenjanja pelena, ili vješto rukovanje sterilizacijskim
aparatom. Pogledala bi Fionu i bilo bi joj jasno da je neispavanost vuče prema
dnu te da poslijeporođajna depresija prijeti da će se razviti u nešto puno
zlokobnije.
Činila bi sve to jer je i sama bila majka, i jer je znala kako stvari stoje.
Pokušala sam je zamijeniti i odigrati njezinu ulogu najbolje što sam umjela,
no svaki put kad bih podigla Drakea, moja bi se čežnja rasplamsala.
Flynn mi je, osjećajući kako mi je potreban odmak, iz ruka oduzeo brdašce
čistih kombinezona, bijelih šeširića i nježnih džempera koje sam slagala, pa me
primio za dlanove i rekao: - Pođimo prošetati.
Krivudali smo stazom koja nas je vodila prema obali, naposljetku se
dokopavši strmog puteljka, prepunog uspona i kosina, koji nas je doveo do
malenog zaljeva, ugniježđenog u zagrljaju stijena.
Kroz maglu sjećanja probila se uspomena o posjetu toj istoj plaži prije mnogo
godina. Pred očima su mi zaigrale crvene resice izletničke deke, i moja majka koja
sjedi, rukom štiteći oči od sunca i pritom se diveći nečemu u daljini. Prisjetila sam

35
 Knjige.Club Books
se i crnih stijena, izloženih za oseke, s kojih su se cijedile kapi zaostale morske
vode.
Flynn se u nekom trenutku šetnje oglasio: - I nama će jednom poći za rukom.
Uvukla sam dlan u stražnji džep njegovih traperica pa se oslonila o njega. -
Prošla je već cijela godina.
- Možda je vrijeme za posjet liječniku.
Osjetila sam da sam se ukočila, povukla u sebe. Međutim, kao i on, morala
sam znati.
Kada smo, dokopavši se drugog kraja zaljeva, podigli pogled, primijetili smo
zdepastu ribarsku kolibu navrh hridi. - Kakav pogled.
- Proda je se - rekao je, pokazavši prema crvenoj dasci znaka za prodaju uz
rub kolibe.
Vlasnicu smo zatekli kod kuće - umirovljenoj medicinskoj sestri nije smetalo
što joj je mladi par pokucao na vrata - a ona nas je pozvala da razgledamo. Koliba
je bila beznadno oronula, krov ulegnut, stare su se tapete na krajevima odlijepile
i uvile, a ipak, zdanje je bilo prožeto nekom čarolijom.
- Zamisli da živimo ovdje - rekao je Flynn kada smo ostali sami, okrenuvši
me prema pučini i vidiku koji se pružao pred nama, obavivši me rukama oko
pojasa i položivši mi bradu na rame. - Mogli bismo to izvesti, zar ne?
Predujam koji sam dobila za roman netom je sjeo na naš račun, a Flynn je
imao nešto ušteđevine od obiteljskog nasljedstva.
- Da, mislim da bismo mogli. Ali Cornwall? Što ćemo s tvojim poslom?
- Dendrolog mogu biti bilo gdje - odgovorio je - a čini mi se da ti želiš biti
ovdje, zar ne? Blizu svojoj sestri, blizu Drakeu.
Pomislila sam na Fionu kako ziba svojeg novorođenog dječačića; prisjetila
sam se majčina sna o kućici koja gleda na more; zapitala sam se koja je
vjerojatnost da ćemo nabasati na ovu kolibu pa još i vlasnicu zateći kod kuće.
Previše sretnih slučajnosti koje su se jednostavno činile znakovitima.
- Da - odgovorila sam mu. - Tako je.
Dvanaest tjedana kasnije, ključ nam je bio u rukama. Uselili smo se,
zadovoljivši se spavanjem na madracu dok smo kovali planove. Malo boje. Peć
na drva. Novi zastori. Novi tepih. Nije nam trebalo ništa povrh toga.
Sada, dok plivam pogleda podignutog prema kući koja se nadvija nad hridi,
zapitam se što bi bilo da smo se držali tog plana - da nisam postala opsjednuta
kućom - zapitam se bi li naš brak tada imao bolje izglede za opstanak.
No, stvari su takve kakve jesu. Ostala sam sama, u kući koju si više ne mogu
priuštiti, i s karijerom koja također opasno visi s ruba litice.

36
 Knjige.Club Books
Stopala mi se na crnoj stijeni doimaju blijedima i ocijeđenima od zadnje kapi krvi
dok se uspinjem stubama usječenim u kamen, drhtureći ispod ogrtača. Mokra mi
kosa pada po vratu, a ja se već radujem toplini tuša.
Dok slijedim usku stazu koja se proteže uzduž moje kuće, pokraj mene proleti
plastična vrećica nošena povjetarcem, okrznuvši mi golu kožu gležnja. Posegnem
prema njoj, no nalet vjetra otpuhne je izvan dosega, pretvorivši je u padobran koji
se vine iznad mene. Požurivši za njom, dođem do kraja staze pa zastanem.
Kolni prilaz zasut je smećem. Kartonska rola potrošenog kuhinjskog papira,
prazne limenke, plastična ambalaža i prazne kutije žitarica razasuti su po šljunku.
Listovi novinskog papira plešu pod naletima vjetra, a nekoliko je stranica zapelo
o živicu. Zgužvan list iz notesa zakotrlja se pokraj mene. Na rubu kolnog
prilaza, reciklažna kanta leži na boku, otvorena poklopca. Premda vjetar nije
slabašan, svjesna sam da nije ni izbliza dovoljno snažan da bi je mogao prevrnuti.
Požurim preko prilaza, osjećajući kako mi se šljunak urezuje u tabane, pa,
uloživši priličan napor, uspijem podići kantu. Ponovno svežem pojas kućnog
ogrtača prije nego stanem skupljati otpatke. Pramenovi mokre kose bičuju mi lice,
ostavljajući za sobom tragove svježe soli.
Kad na trenutak zastanem kako bih gurnula kosu s lica, obuzme me osjećaj
da nisam sama.
S druge strane ceste ugledam Marka kako stoji na pragu roditeljske kuće,
držeći cigaretu među prstima.
- Lisice - dovikne mi.
Ugasi cigaretu o zid pa se okrene i nestane u kući.
Ostanem stajati ondje, razjapljenih usta. Je li to ono što se dogodilo? Je li on
- odrasli muškarac - prevrnuo moje kante?
U stanju krajnje osupnutosti, na licu mi zaigra nešto nalik osmijehu. Je li ovo
reakcija na gradnju kuće - odmazda jer sam narušila ljepotu pogleda iz njihova
obiteljskog doma? Prisjetim se užasnog posjeta šest mjeseci nakon što smo kupili
kolibu, kada sam rasprostrla arhitektonske nacrte preko Frankova i
Enidina kuhinjskog stola.
- Rekli ste da ćete renovirati, a ne ponovno graditi iz temelja!
- eksplozija emocija obojila je Frankove obraze rumenilom.
Kada su me morile brige oko reakcije susjeda, prijatelji su me smirivali
govoreći mi kako Nitko ne posjeduje pogled! Bilo koji drugi kupac na tvojem bi
mjestu postupio jednako! Premda su imali pravo, njihove riječi nisu umanjile
osjećaj krivnje koji mi je usporeno puzao uz vrat.
Enid je prišla kuhinjskom prozoru, čvrsto stisnutim pesnicama natežući
rubove svoje veste. Zagledala se prema pučini, kao da njezino vrijeme provedeno
s pogledom koji se prostire pred njom polako dolazi svojem kraju. Ako sam u bilo
kojem trenutku bila nadomak odustajanju od svega, tada je to moralo biti tada.

37
 Knjige.Club Books
Privedem skupljanje otpadaka kraju pa potom kantu odvučem natrag na
njezino mjesto na kraju prilaza. Da sam poput Fione, otišla bih onamo i
zahtijevala ispriku od Marka, ali nemam energije za sukobe.
Roman, pomislim. To je ono na što se moram usredotočiti.

Smjestivši se za stol uz šalicu kipuće, mirisne kave, kose još uvijek vlažne i slane,
naposljetku sam spremna za rad. Izvučem ladicu kako bih uzela olovku - no ne
uspijem je pronaći. Povučem ladicu još malo, dlanom napipavajući po rusvaju
kemijskih olovaka, flomastera, papirića za poruke i tuba ljepila. Tu su i bušilica
za papir, kalkulator, kutijica s pribadačama, upaljač za moj isparivač - ali nema
nijedne jedine proklete olovke.
Obična sitnica, no svejedno me izbaci iz takta - uvijek imam nekoliko
rezervnih.
Spustim se u prizemlje pa iskopam olovku iz dubina svoje torbe. Kada se
vratim u radnu sobu, već sam pomalo razdražena. Otvorim prozor pa se ponovno
smjestim za stol. Pogled mi zapne za rječnik koji držim na stolu, već dobrano
izlizan od uporabe. Korice rječnika podignu se pod naletom vjetra, a potom mu
se i stranice počni vrtjeti poput lepeze.
Ne mogu se otresti osjećaja da nešto nije posve u redu. Trudim se ne podleći
takvim mislima - ne želim postati jedna od onih pisaca kojima je potreban
određeni ugođaj kako bi mogli stvarati - no ne uspijevam se riješiti osjećaja da
nešto nije kako bi trebalo biti.
A onda shvatim o čemu je riječ. Rječnik. Obično ga pridržava uteg za papir -
prekrasna staklena kugla koju mi je majka donijela s planinarskog izleta na Maltu,
tri godine prije smrti.
- Izgleda kao da je unutra zarobljeno more - rekla mi je sa sjetom u očima.
Uteg uvijek držim na rječniku - no, posve neobično, sada se nalazi pokraj njega.
Podignem uteg, premećući ga po prstima, osjećajući njegovu težinu i
hladnoću na dlanovima. Srebrne točkice zarobljene u staklu hvataju zrake
dnevnog svjetla, čineći da površina kugle svjetluca poput mora. Vrteći je po
dlanovima, osjetim nešto oštro.
Podigavši kuglu prema licu, ugledam pukotinu - komadić čija dužina
odgovara širini mojeg nokta.
Ne sjećam se da je bila napukla.
Dubinom uma zavlada mi neka neobična uznemirenost. Stanem koračati, ne
bih li je odagnala.
A onda mi sine: oštra krhotina stakla koja me ubola u stopalo. Doimala se
poput sićušne, smrtonosne sige. Iste boje kao i kugla.

38
 Knjige.Club Books
Pohitam iz radne sobe pa se spustim niz stubište, prstiju čvrsto obavljenih oko
utega za papir. Gurnem vrata spavaće sobe pa se zaputim ravno prema košu za
papir u podnožju zrcala. Prekopavši ga izvučem smotani papirnati rupčić.
Pažljivo ga odmotavši, podignem stakleni bodež koji sam pronašla uglavljen
u tepih.
Gurnem krhotinu u rupu unutar utega za papir.
Komadić klizne u prazninu kao ključ u ključanicu, a dva se dijela savršeno
sljube jedan s drugim.

39
 Knjige.Club Books

Prije

Ako vam se, dok odsjedate u nečijoj kući, ne počnu glavom rojiti pitanja o njezinu
vlasniku, tada ste jamačno posve lišeni bilo kakve radoznalosti. Tragovi su
posvuda - fotografije, pomno odabrane i izložene na zidovima, odjeća obješena u
ormarima koji se protežu od poda do stropa, zalihe lijekova u kupaonskom
ormariću, registrator s dokumentima u radnoj sobi, poštanske omotnice s rukom
ispisanom adresom koje nastavljaju pristizati.
Vremena za uživanje u ovakvim malim otkrićima imam napretek jer je, zasad,
tvoja kuća moja.
Lijenim korakom prevalim put od kuhinje do dnevne sobe, diveći se osjećaju
za kontinuitet i protočnost između dviju prostorija. Svaki je detalj plod pomnog
promišljanja i istančanog ukusa: sofa niskog naslona krem boje, uokvirena
dvama tapeciranim polukružnim naslonjačima, svaki od triju elemenata pažljivo
okrenutih prema moru. Neutralni tonovi i uredne, čiste linije, lišene bilo čega
suvišnog prirodno usmjeravaju pogled k moru. Čak i tijekom sumornih, dosadnih
dana poput ovoga, voda je prožeta nečim što jednostavno očarava i hipnotizira.
Zamišljam kako to izgleda kada se za topla vremena otvore preklopna, staklena
vrata i nestane cijeli jedan zid pa se čini da su kuća i more udaljeni tek korak.
Kuća je uistinu prekrasna. Sigurna sam da bi neki ljudi na to brže-bolje rekli:
- Pa, da, nije teško imati takav dom kada imaš novca.
Ne slažem se. Potrebna je i vizija.
Osobno nikada ne bih mogla stvoriti nešto ovakvo.
Pogled mi zapne na jedva primjetnom utoru na sjedištu tvoje sofe, neznatnom
ulegnuću u tkanini. To je mjesto na kojem sjediš. Oci mi odlutaju do stolića za
kavu pred sofom, čiji je rub na jednom mjestu pohaban. To je sigurno mjesto na
koje podigneš stopala.
Spustim se na to mjesto koje ti je tako poznato. Dlan mi klizne između naslona
za ruke i sjedišta sofe. Upravo zaboravljeni kutci doma najčešće otkrivaju najviše.
Pod noktima osjetim grebanje zrnaca pijeska ili mrvica kruha. Prsti mi se spoje s
nečim čvrstim i uskim pa izvučem olovku. Kraj joj je rascijepljen, a grafitno
središte strši izvan drvenog plašta. Čini se da ju je netko slomio na dva dijela.
Slučajno?
Odgurnuvši se sa sofe, ustanem i okrenem se. Ispred mene je zid, u potpunosti
zakriljen od pogleda knjigama. Pomno odabrane keramičke figurice, umješno
razmještene poput dobro raspoređenih zareza u rečenici, obogaćuju redove
knjiga dodatnom dozom otmjenosti. Zastanem na trenutak, diveći se tvojem
40
 Knjige.Club Books
književnom ukusu. Veliki broj naslova otpada na klasike: Hemingway,
Shakespeare, Bronte i Austen. Pomalo predvidljivo, ali svejedno lijepo.
Priđem korak bliže pa, kliznuvši prstom preko pohabanih hrptova reda s
djelima fikcije, pogledom obuhvatim psihološke trilere, ljubavne romane, djela
suvremene fikcije - ali, ne, i daljega ne vidim. Nastavim tražiti dok se ne uvjerim
izvan svake sumnje.
Postoji djelo čije je odsustvo s police bolno očito i znakovito: tvoja knjiga.

41
 Knjige.Club Books
5

Elle

bacim posljednji komadić naana u usta pa skupim posude u kojima nam je

U dostavljena hrana i pođem za Fionom u njezinu kuhinju.
- Nemoj gledati - naredi mi Fiona, ovlaš skrenuvši pogled prema sudoperu
prepunom prljavog posuđa. - Jedan od onih tjedana.
- Ja ću ih oprati. Bit ću začas gotova.
- Nećeš. - Ispriječi se između mene i sudopera. - Ali možeš nam natočiti još
vina.
Fionino šefovanje budi u meni osjećaj nostalgije. Naviknuta sam da netko
upravlja mojim postupcima, usmjerava ih, kao da sam nekakva tekućina čija je
sudbina teći u skladu s Fioninim hirovima.
- Htjela sam te upitati nešto - započnem, promatrajući je kako ispire plastične
posude za dostavu hrane pa ih potom ugura u reciklažnu kantu, pritom zdrobivši
kutiju žitarica koje je već bila ondje kako bi im načinila mjesta. - Kada si čistila
kuću po odlasku gostiju, jesi li možda ulazila u moju radnu sobu?
- Oh, zaboga, nemoj mi reći da si očekivala da ću i tamo počistiti? - Silovito
gurne poklopac kante kako bi je uspjela zatvoriti. - Bila sam tako zauzeta taj tjedan
da sam uspjela odvojiti samo sat za čišćenje. I usput, ne namjeravam to ponovno
činiti. Sljedeći ćeš put morati unajmiti čistačicu.
- Ne, nije stvar u tomu - nego, kada sam ušla onamo, prozor je bio otvoren, a
stvari su se doimale nekako drugačijima.
- Drugačijima?
- U smislu da neke stvari nisu bile na svojem mjestu.
Fiona se okrene. - Kako to misliš?
Na stolu držim plavi stakleni uteg za papir. Sjećaš se? Mama nam je objema
donijela po jedan s Malte.
- Da, onaj s vrtlozima plave tinte.
- Okrhnut je. Pronašla sam njegov komadić uglavljen u tepihu spavaće sobe.
- I?
- Mislim da se to dogodilo za mojeg odsustva.
- Mislila sam da si radnu sobu ostavila zaključanom.
- I jesam.

42
 Knjige.Club Books
- Drugim riječima - započne Fiona, podigavši obrvu - misliš da su gosti koji
su unajmili kuću putem Airbnb-a provalili u tvoju radnu sobu, okrhnuli uteg pa
odlomljeni komadić jednostavno bacili u spavaću sobu?
Očekivala sam takvu reakciju: pomalo prezrivu, obojenu nevjericom. Upravo
sam joj se zato odlučila povjeriti.
Fiona nastavi: - Krhotina ti je vjerojatno zaglavila u utoru potplata cipele pa
si je, hodajući po kući, naposljetku donijela i u spavaću sobu gdje je ispala. - Ubaci
tabletu u perilicu posuđa pa zalupi vratašcima većom silom nego je nužno. - Znala
sam da ćeš biti ovakva nakon što iznajmiš kuću. Treba ti pas.
- Ne treba mi pas.
Dohvatim bocu vina iz hladnjaka pa nam nadopunim čaše. Vrata hladnjaka
prekrivena su fotografijama, porukama i prvim Drakeovim pastelnim črčkarijama.
Pogled mi zastane na fotografiji naše kamp-kućice pred kojom Flynn stoji s
Billom i Fionom, tada već u poodmakloj fazi trudnoće.
Nedostaje mi taj kamper; stari Mercedes Sprinter koji je Flynn mjesecima
preuređivao. Običavali smo se zaustaviti na nekoj zabačenoj plaži pa, širom
otvorenih kliznih vrata, kuhati večeru.
Uzmem sliku s hladnjaka pa se pomnije zagledam u nju. Sjećam se trenutka
kada sam prvi put ugledala Flynna - s njegovom dugačkom, svijetlom kosom,
preplanulim licem, skatebordom zataknutim pod pazuho, i bezbrižnim
osmijehom. Želudac bi mi se uskovitlao žudnjom svaki put kada bih mu
posluživala kavu, uvijek na tanjurić stavivši i dodatni keks. Vraćao se na kavu
svakog dana cijeli tjedan prije nego je naposljetku smogao hrabrosti pa upitao: -
Jesi li za druženje nakon što ti završi smjena?
Tada sam imala dvadeset četiri godine i osjećala sam se posve izgubljeno.
Radila sam svakojake smjene u kafićima i noćnim klubovima, a spavala sam u
najneobičnija doba dana, napuštajući svoj unajmljeni stan gotovo isključivo kako
bih otišla na posao. Živjela sam s nekim osjećajem uronjenosti pod površinu...
život kao da se događao drugim ljudima, a ja sam ga samo promatrala, udaljena
i odijeljena od svega. Izgubila sam kontakt sa školskim prijateljicama, a udaljila
sam se i od Fione i naše majke. Nisam znala ni tko sam ni što želim, sve do jednog
proljetnog utorka, kada je Flynn Fielding ujutro ušetao u kafić sa svojim
skateboardom. Tada sam ponovno izronila na površinu; ponovno sam mogla
disati.
Fiona mi priđe pa mi se obrati preko ramena. - Podsjeti me opet, zašto se ono
razvodite?
Prostrijelim je pogledom, jasno joj dajući do znanja, Nemoj.
- Znaš o čemu sam razmišljala? - nastavi Fiona dok vraćam fotografiju natrag
na njezino mjesto.
- Evo nje opet.
- Trebala bi početi ponovno izlaziti na spojeve.
43
 Knjige.Club Books
- Mislila sam da mi treba pas.
- Počni izlaziti s muškarcem koji već ima psa.
- Ma naravno. Što god ti kažeš.
Odnesemo vino sa sobom u dnevnu sobu pa se smjestimo na sofe. Toplina
prostorije učini mi vjeđe teškima i uskoro se uhvatim kako zijevam. A nije još ni
deset.
- Nego, pričaj mi o gostima. Kakvi su bili?
- Molim?
- Joanna i njezin obitelj. Moji gosti. Jesu li ti se činili normalnima prilikom
primopredaje ključeva? Znaš što mislim, jesu li se činili poput pristojnih ljudi ili
manijaka kojima je fetiš razbijati tuđe staklene utege za papir?
Fionino lice na trenutak poprimi neobičan izraz. Zapilji se u stapku svoje
vinske čaše. - Pa da, činili su se normalnima.
Poznajem svoju sestru. - Što mi prešućuješ?
- Baš ništa.
- Fiona...
Uslijedi stanka od barem tri ili četiri sekunde prije nego Fiona podigne pogled
i zagleda se ravno u mene.
- Slušaj, zaista mi je žao, ali nisam se zapravo susrela s njima.
- Molim?
- Otišla sam onamo onog jutra kada su došli, kako smo se i dogovorili, no
nisam ih zatekla kod kuće - pa sam im samo ostavila poruku sa svojim telefonskim
brojem. Namjeravala sam ih posjetiti kasnije tijekom tjedna, no onda je ovdje
zavladao kaos i ja...
- Ali rekla si da jesi! Rekla si mi da si ih upoznala. - Otvorenim dlanom snažno
odalamim po rukonaslonu sofe, iznenadivši nas obje.

Tako je nalik mojoj sestri ne mrdnuti prstom oko stvari koje joj neće donijeti
izravnu korist.
Jarko stropno svjetlo Fionine kupaonice suoči me s činjenicom da izgledam
krajnje iscrpljeno - vrećice ispod mojih očiju poprimile su boju tamnih modrica.
Međutim, dosad sam već naučila kako majci malenog djeteta, koja se već cijeli
tjedana sama brine o njemu, nije mudro reći da si iscrpljena.
Operem ruke, zaboravivši da slavina s hladnom vodom prska, pa završim s
mokrom majicom. Zatvorim slavinu. Ne našavši ručnik, obrišem ruke o kućni
ogrtač obješen s unutarnje strane vrata.
Prisjetim se kako sam ponudila platiti renovaciju kupaonice - još dok se činilo
kako novac koji sam dobila kao predujam za knjigu nikada neće presušiti - no
Fiona mi je uputila jedan od onih svojih ubojitih, nadmenih pogleda, pa mi je

44
 Knjige.Club Books
smjesta postalo jasno kako bi bilo mudro nikada više to ne spomenuti. Na neki mi
je način drago. Postoji nešto utješno u rubu kade načičkanom šamponima i
regeneratorima, te plastičnim patkicama i brodićima natrpanim u mrežicu koja je
je pričvršćena za kupaonske pločice. Tu su i četkice za zube zadjenute u otkrhnutu
šalicu, zdjela minijaturnih gelova za tuširanje pokradenih iz raznoraznih hotela.
Nema zatvorenih kupaonskih ormarića koji bi skrivali toaletne potrepštine, ni
pletenih košara u koje bi bili spremljeni uredno složeni ručnici. Sveukupni dojam
koji ova prostorija ostavlja je taj da se svakodnevno rabi, a u tomu postoji
određena privlačnost. Oduvijek sam vjerovala da bi ljudi koji poznaju Fionu u
profesionalnom svojstvu - koji su navikli na njezino izravno, britko ophođenje i
hladnu, posvemašnju učinkovitost - ostali osupnuti kada bi kročili u njezin dom,
taj mali mjehurić kaosa koji predstavlja ispušni ventil za pritisak nakupljen kroz
beskrajne sate njezina discipliniranog pristupa poslu.
Valjda smo u tom pogledu sušta suprotnost. Meni dom predstavlja utočište:
uredan, lišen bilo kakve suvišnosti. Sve ima svoje mjesto - što mi pruža osjećaj
sigurnosti, smirenosti.
A kaos? On vlada ostatkom mojeg života.

Zakoračivši na podest, zastanem pred Drakeovom sobom. Vrata su odškrinuta, a

srce mi se ispuni pri samoj pomisli na njegovo majušno, u pidžamu odjeveno
tijelo, njegov vrat koji vonja po keksima, i lagano promukli zvuk njegova hrkanja.
Pomisao da bih mogla jednostavno ući u sobu, poravnati mu dekicu, provjeriti
je li mu poplun pri ruci, tako je primamljiva - no ne želim riskirati da ga probudim.
Fioni je trebao cijeli sat da ga uspava, a ne želim iskusiti njezinu srdžbu ako zbog
mojih postupaka bude primorana ponovno ustati.
Nasuprot Drakeove sobe smjestila se Fionina radna soba, sada osvjetljena
svjetlom stolne lampe. Riječ je o najmanjoj prostoriji kuće pa bi kao takva sasvim
sigurno bila preuređena u dječju sobu kada bi Fiona poželjela ponovno postati
majkom (što joj nije ni u primisli). Stol joj je zakrčen naplavinom papira,
bilježnica i članaka, a usred svog tog krša izdiže se zaslon računala. Fiona je
godinama radila kao novinarka u Londonu, gdje je pisala šokantne ekspozee o
čelnim ljudima raznoraznih industrija.
Napadala ih je nepopustljivošću krvosljednika koji je nanjušio trag krvi,
otkrivajući nezakonite prijenose sredstava, utaje poreza ili puku natruhu
diskriminacije zaposlenika. Istančan osjećaj za pravdu činio je takvu vrstu posla
savršenim za nju pa je brzo napredovala u branši u kojoj suludo radno vrijeme i
visoka razina stresa spadaju u opis posla.
Selidba u Cornwall i rođenje djeteta nisu nešto što bi se moglo nazvati pukom
promjenom smjera, bilo je to više nalik škripi kočnica, gumama čije proklizavanje
ostavlja trag na asfaltu, vozilu koje oštro ulijeće u polukružni zavoj. Bilo je
nemoguće pomiriti jedno s drugim; njezin je posao ovisio o kontaktima,
intervjuima, izvorima - a sve se navedeno nalazilo u Londonu.
45
 Knjige.Club Books
Posao je oduvijek bio najvažnija sastavnica Fionina identiteta pa smo Bill i ja
bili sretni kada je, slažući tanjure u perilicu po završetku proslave Drakeova prvog
rođendana, objavila da će se početi baviti honorarnim pisanjem promidžbenih
tekstova.
Sada joj duljinu radnog vremena određuje isključivo trajanje potrage za
savršenom riječi, ili upečatljivom metaforom koja će se svidjeti kupcima i privući
ih robnoj marki. Na zidu iznad stola pričvršćena je plutena ploča, prepuna
sažetaka, slika i smjernica o jezičnim preferencijama pojedinih klijenata. U
središtu tog kaosa nalazi se razglednica. Prepoznam svoj rukopis. Toliko si
neustrašiva i talentirana da nimalo ne sumnjam u tvoj uspjeh. Sasijeci ih oštricom
svojih slogana!
Osmjehnem se, dirnuta spoznajom da moja sestra čuva tu poruku iznad svojeg
radnog mjesta.
Začujem škripu podnih dasaka iza sebe. - Nije baš kao pogled na more, zar
ne? - Fiona stoji na vratima.
- Sviđa mi se.
- Što to gledaš?
- Sačuvala si razglednicu koju sam ti poslala.
- Jesam li? Potpuno sam zaboravila da je ondje.
A potom, negdje iza Fione, začuje se tuljenje. - Mama!

Ulazna se vrata otvore, a Bill lijeno ušeta u kuću, popraćen zapusima hladnog
zraka.
Ispusti putnu torbu pa preko nje prebaci svoj sako. Ovratnik košulje mu je
raskopčan, a kravata više nije ondje.
- Hej, nisi li ti ona poznata književnica? - Ozari se, premda je ta njegova
prastara pošalica već odavno izlizana, pa raširi ruke, a košulja mu se napne preko
bačvastih prsa. - Učinilo mi se da sam vidio tvoj auto.
Kada se zagrlimo, osjetim miris osvježivača zraka iz njegova auta te snažan
vonj mentola - kao i suptilnu natruhu cigareta. Fiona mu je zabranila pušiti kada
je prije šest godina i sama prestala, no svi jako dobro znamo da Bill tu i tamo voli
potajice popušiti cigaretu. Baš kao i Fiona.
- Okus je bolji kada ih pušiš u potaji - objasnila mi je jednom prilikom. -
Imamo osjećaj da živimo na rubu.
- Nego, gdje je ona ljepotica od tvoje sestre?
- Na katu. Drake se probudio.
- Ah. - Pogled mu padne na jelovnik dostave hrane sa strane. - Vidim da te
Fiona ponovno tetošila svojim basnoslovnim kulinarskim umijećem.
- Spravlja božanstvenu kormu. Oprosti, nismo znale da ćeš se ovako rano
vratiti. Sačuvale bismo ti malo.
46
 Knjige.Club Books
- Sve što trebam - reče Bill, udaljivši se u kuhinju, sa mnom u pratnji - jest
ovo. - Izvuče bocu piva iz hladnjaka, odvrne čep pa njezinim grlom kucne o moju
vinsku čašu. - Nazdravlje. Za kraj tjedna.
- Za kraj tjedna - složim se, premda nisam ni izbliza oduševljena poput njega.
Sutra gostujem u lokalnoj knjižnici gdje bih trebala održati govor i jednostavno
znam da se neću moći posve opustiti dok to ne bude gotovo.
Bill zgrabi vrećicu pistacija pa ih istrese u zdjelicu. Ponudivši me, stane lomiti
ljuske pa ubacivati plodove u usta i zalijevati ih pivom.
- Kako je bilo u Francuskoj?
- Dobro, uživala sam - premda sam se pred kraj već veselila povratku kući.
- Je li kuća još na mjestu?
- Nasreću, jest.
- Dakle, Fiona i Airbnb dobro su obavili svoj posao.
- Moglo bi se reći.
- Kada je sljedeći put odlučiš iznajmiti, dojavi mi unaprijed. Ne bih se nimalo
bunio protiv nekoliko dana bijega od kaosa ovog mjesta. - Nasmije se, a u očima
mu zabljesne iskra veselja.
Prisjetim se trenutka kada sam upoznala Billa, dok je Fiona još uvijek živjela
u Londonu. Stajao je pokraj sudopera, mesnatih ruku zarinutih u zdjelu zapjenjene
vode, dok se kuhinjsko svjetlo reflektiralo o krivulju njegove ćelave glave. Prva
mi je pomisao bila kako je riječ o ocu nekog od njezinih sustanara.
Bill je bio toliko oprečan bljedolikim članovima akademske zajednice s
kakvim ja Fiona u pravilu izlazila da sam bila prilično uvjerena da njihova veza
neće potrajati - da će Fioni, kojoj stvari i inače brzo dosade, nešto drugo odvući
pažnju.
- Znaš, ovaj ima pravi posao - rekla mi je Fiona kasnije, kada smo ostale
nasamo. - Nešto u vezi prodaje. Dali su mu čak i službeno vozilo na korištenje.
Onu odurnu, veliku, sivu stvar s onim ogavnim zatamnjenim staklima. - Riječi
kojima je govorila o njihovu odnosu bile su obojene tonovima zatomljenog
humora, kao da ni sama nije mogla vjerovati da je pala na nekoga poput njega. -
Bill već dvije godine nije pročitao knjigu. Prati televizijske prijenose biljarskih
turnira. Dobrim izlaskom smatra nekoliko piva u lokalnom komičarskom klubu.
Dvanaest je godina stariji od mene. Nosi nakit - i pritom ne mislim na piercinge.
Mislim na nakit u pravom smislu riječi. Zlatne ogrlice. I pečatnjak.
Zagledala sam se u nju. - Zaista ti se sviđa, zar ne?
Odvratila je pogled, sramežljivo se osmjehnuvši - takvom djetinjom
iskrenošću kakvoj nisam često svjedočila na licu svoje sestre. - Da, čini se da je
tako.
Sada me Bill upita: - Je li sve u redu? Doimaš se pomalo umornom, mila.
Divim se pronicljivosti kojom uvijek i nepogrešivo opaža moju rastrojenost.

47
 Knjige.Club Books
- Ne spavam najbolje u posljednje vrijeme, to je sve.
- Aha, čudovište zvano nesanica. Mnogo se toga trenutno zbiva u tvom životu,
zar ne? Flynn. Rok za novu knjigu. A možda se još uvijek privikavaš i na život u
novoj kući.
Kimnem, prisjetivši se koliko intuitivan Bill zna biti.
- Svjesna si da smo uvijek tu ako nas zatrebaš, zar ne? - reče, položivši mi
svoj krupni dlan na rame. Stisne me - stiskom koji je trunčicu presnažan.

- Učinilo mi se da sam čula ulazna vrata - reče Fiona, prišavši Billu pa ga

poljubivši u usta. - Nije bilo gužve u prometu?
- Posljednji sam sastanak imao u Bristolu. Priveo sam ga kraju na vrijeme pa
se zaputio ravno ovamo. Je li Drake dobro?
- Ništa mu ne nedostaje - no ovog ćeš se vikenda ti baviti njime.
- Samo pod uvjetom da se mogu malo baviti i tobom - odgovori, privukavši
Fionu u zagrljaj pa joj zarinuvši lice u svoj vrat.
Priđem stolici na kojoj sam ostavila kaput i torbicu. - Vrijeme je da iščeznem.
- Ne budi smiješna! Ostani s nama! - reče Bill, pustivši Fionu.
- Ujutro gostujem u knjižnici.
- Da, vidjela sam plakate - reče Fiona. - Pokušat ćemo svratiti.
- Zaista? Hoćemo?
- Da se niste usudili! - odgovorim.
Fiona se nimalo ne obazre na moje protivljenje. - U jedanaest, zar ne?
- Ma dajte, pa sigurno postoji mnogo toga zanimljivijeg što biste mogli raditi
tijekom vikenda.
- Mi smo izrazito dosadni ljudi, Elle.
- Uostalom - dometne Bill - želimo sjediti u publici i hvaliti se svima kako
smo rodbinski povezani s tobom.
- Samo nemojte postavljati neugodna pitanja, u redu?
Bill obujmi Fionu, provukavši ruke ispod njezinih pa spojivši dlanove pred
njom, a obrve mu znakovito zaigraju kada progovori: - Tko, mi?

Zakoračivši iz topline njihova doma, prijeđem ulicu pa se zaputim prema svojem

autu. Fiona i Bill promatraju me s ulaznih vrata kako bi se uvjerili da ču se sigurno
dokopati vozila.
Upalim motor, uključim grijanje, odvrnem radio. Udaljavajući se podignem
ruku kako bih im mahnula - ali oni su se već okrenuli.
Bill odlučno povuče vrata za sobom, čvrsto ih zatvorivši i zaključavši svoju
obitelj iza njih.

48
 Knjige.Club Books

2003. godine

ožu joj je krasila duboka preplanulost stečena tijekom ljetnih praznika

K provedenih uglavnom u dokolici. Još se uvijek nije najbolje snalazila u
prostranom sveučilišnom kampusu pa se, kasneći, neprimjetno uvukla u stražnji
dio predavaonice, potpuno zadihana.
Pogledom je počela pretraživati more glava pred sobom, tražeći slobodno
mjesto, samo kako bi ubrzo s užasom shvatila kako se jedino takvo mjesto nalazi
sprijeda. Dok se na vršcima prstiju spuštala središnjim stubištem, nastojeći biti
što neprimjetnija, predavač je zastao usred rečenice. Sjedio je na rubu stola, a s
platna iza njega bliještile su riječi Shakespeareove tragedije. Smeđa kosa bila mu
je pomodno ošišana, a ispod strukirane samtene jakne nosio je tamne traperice.
- Moram napomenuti - oglasio se mlađahni predavač - da u slučaju kašnjenja
krivcu pripada nezahvalna uloga mojeg asistenta za taj dan, a s njom i zadaća
dijeljenja bilježaka nakon predavanja. Dakle - nastavio je, pronašavši svojim
očima njezine - danas ta čast pripada vama. - Osmjehnuo se dječačkim osmijehom
koji mu je ozario lice, ocrtavši mu oko očiju bore koje su se iz njih granale kao
sunčeve zrake.
Stotine očiju slijedile su mu pogled, podarivši joj nepodijeljenu pažnju
cjelokupne predavaonice. Možda zato što joj je bilo tek devetnaest, a možda i zato
što je još uvijek bila pripita od žestice koju je prestala piti tek u četiri ujutro, ona
se - pred dvoranom krcatom studentima engleske književnosti - vragolasto
osmjehnula pa se naklonila.
- Stojim vam na raspolaganju.

Zvao se Luke Linden, no bio je poznatiji po inzistiranju da ga studenti

oslovljavaju samo imenom. - Luke je sasvim dovoljno - običavao je reći. Bio je
jedan od onih predavača, doznat će s vremenom, koji su napustili sigurnost
katedre, radije tumarajući predavaonicom i dugačkim koracima grabeći s jednog
njezina kraja na drugi. Krasio ga je dar osobito učinkovite uporabe
stanki, uspijevajući njima čak i one studente koji su bili skloni sanjarenju nagnati
da podignu pogled, kao da ih je nekako prizvao tišinom. Luke Linden bio je
muškarac koji je umio strastveno govoriti o semantici i poimanju ljubavi tijekom
jakobinskog razdoblja engleske povijesti - a ipak svojim izgledom nije nimalo
odudarao od njih.
Osim što ipak nije bio jedan od njih.
A upravo je, pretpostavivši suprotno, Elle počinila svoju prvu pogrešku.

49
 Knjige.Club Books
6

Elle

Najbolja - i jedina - priča koju možete ispričati jest

ona koja živi u vama, koja vas nastanjuje i prožima,
ona koja ustraje u želji da je ostatak svijeta čuje.
Spisateljica Elle Fielding

tvorim automobilska vrata gurnuvši ih u tminu noći pa pohitam mrazom

O okovanim prilazom do vrata, osluškujući svaki svoj užurbani korak.
Na pragu stanem prekapati po torbi, tražeći ključ.
Možda sam trebala popiti još jednu čašu vina pa prespavati na Fioninoj i
Billovoj sofi i uopće se ne vraćati u praznu kuću.
Umetnem ključ u otvor brave pa kliznem unutra, zaključavši vrata za sobom.
Ponovno me dočekala tišina. Sruči se na mene, ispunivši mi uši svojom
gromoglasnom bezvučnošću.
Mrzim se vraćati u praznu kuću - osobito nakon što padne noć. Kriste, možda
Fiona ima pravo: zaista mi treba pas. Sve se češće znam uhvatiti u nostalgičnim
razmišljanjima o tomu koliko mi nedostaje užurbanost mojeg negdašnjeg života
u Bristolu: postojano brujanje prometa, trgovine koje su otvorene u bilo koje doba
noći, zvuci života drugih ljudi procijeđeni kroz zidove našeg stana - glasovi,
televizori, punjenje vodokotlića, zveckanje tanjura, smijeh.
Primoram se ubrzati korak dok obilazim kuću, paleći pritom svjetla, televizor
i radio.
Bit će ovo moja prva zima ovdje pa se znam zapitati hoće li kuća biti topla.
Podno grijanje ne daje jednaki osjećaj topline kao vatra. Trebala bih početi rabiti
peć na drva - no svaki put kada pomislim kako bih mogla naložiti vatru u njoj,
preplavi me svijest o Flynnovoj odsutnosti. Vatre su oduvijek bile njegova
opsesija.
Posljednji stan koji smo unajmljivali imao je otvoreni kamin, a ja se i dalje
zorno sjećam pažnje kojom bi svake večeri birao drvo, otkrivajući mi je li riječ o
jabukovini ili običnoj brezi, ili možda čak i komadu šljivovine koji je odsjekao na

50
 Knjige.Club Books
poslu godinu prije. Rekao bi mi koliko će dugo koji komad gorjeti i opisao
mi kakva bi mirisna nota koju ispusti mogla biti, te koliko se već dugo drvo suši.
Prije nego uzmognem samu sebe zauzdati, izvučem mobitel iz džepa pa
pronađem njegov broj i stisnem tipku za poziv. Želim mu čuti glas. Želim mu reći:
Bavim se mišlju da naložim vatru u peći koju si ti odabrao. Želim mu reći:
Nedostaješ mi. Želim čuti riječi: Opraštam ti.
Kada se javi, uho mi uhvati prigušene glazbene tonove. Muddy Waters. Jedan
od Flynnovih najdražih blues izvođača. Glazbu pušta s gramofona koji je pripadao
njegovu ocu. Obožava ceremoniju pažljivog spuštanja igle, prve pucketave
šumove kada se ploča stane vrtjeti.
- Elle?
- Ja sam... samo sam... htjela sam te pozdraviti. - Ovlaš pogledam svoj sat.
Ponoć, i to u petak. Sranje.
- Aha. Pozdrav i tebi - odgovori Flynn, svojim tonom odavši da ga situacija
pomalo zabavlja.
Ramenom pritisnuvši mobitel na uho, odem u kuhinju kako bih se uvjerila da
su i bočna vrata zaključana. Pritisnem kvaku, provjerim zasun. Potom nastavim
koračati obodom kuhinje, provjeravajući pritom jesu li svi prozori zatvoreni, a
podrum zaključan.
Ispričam Flynnu o večeri provedenoj s Fionom i Billom, pritom zašavši u
dnevnu sobu, gdje zavirim iza sofe pa kliznem rukom preko zastora, pazeći da mi
ruka dodirne zid. Moram provjeriti svaku prostoriju. Radi vlastitog mira.
Kada se uvjerim da sam sigurna u kući, popnem se u spavaću sobu pa se
sručim na krevet, dopustivši svojem torzu da se natraške strovali na postelju, pri
čemu mi glava udari o jastuk uz jedva čujan, tup zvuk.
Prislonim mobitel bliže uhu kako bih mogla čuti zvuk Flynnova usporena
disanja. Mogu ga zamisliti kako sjedi zavaljen u sofu, uz naloženu vatru i
prigušena svjetla, s praznom pivskom bocom na stoliću sa strane.
Ploča Muddyja Watersa odsvira do kraja, a naš razgovor uplovi u ugodne
vode tišine. Dopustim očima da se sklope. U našem prijašnjem životu - u verziji
nas koja se nastavila razvijati paralelno s ovom - bila bih opružena na toj sofi,
stopala smještenih u njegovo krilo, a toplina vatre milila bi mi goljenicama.
Kovali bismo planove za predstojeći vikend: možda šetnja šumom nakon koje
bismo ručali u pivnici, ili vožnja do obale kako bismo posjetili prijatelje.
S druge strane telefonske veze začujem zvuk otvaranja vrata, a zatim i korake.
Brze i lake. Uslijedi romorenje ženskog glasa, prigušenog i piskutavog.
- Oh - progovorim, uspravivši se u sjedeći položaj, a dlan mi poleti prema
grudima. - U društvu si.
Učini mi se da su mu usta bliže slušalici kada ponovno progovori. - Gle, Elle,
nisam znao da ćeš...

51
 Knjige.Club Books
Pokušam oblikovati odgovor koji će izgladiti situaciju, no ne padne mi na
pamet što reći, što učiniti s ovom iznenadnom, razornom spoznajom.
Stoga učinim jedinu stvar koja mi padne na pamet: prekinem poziv.

Nervozno koračam sobom, vrteći u glavi telefonski razgovor, ponovno i iznova.

Flynn.
Flynn i druga žena.
Spoznaja je nalik udarcu sklupčanom pesnicom u trbuh.
Zavitlam mobitel na krevet. Odbije se od plahti, udari o noćni ormarić krem
boje pa sleti na tepih.
Nalijem vodu u kadu, dodam esencijalna ulja, pa dopustim vodi da me obavije
svojim zagrljajem, uronivši u nju tako da mi samo lice ostane površini.
Usredotočim se na disanje, dajući sve od sebe ne bih li se opustila.
Ali ne polazi mi za rukom. Iskobeljam se iz kade, pritom isprolijevavši vodu
po podu kupaonice.
Omotam se kućnim ogrtačem pa uperim pogled prema krevetu. Nema smisla
pokušavati usnuti dok sam ovako uznemirena i živčana.
Pisat ću, odlučim.

Svjetiljka razlijeva snop bijelog svjetla po stolu. Iza mene, ostatak radne sobe
obavijen je tamom.
Udahnem. Miš vrluda preko Wordova dokumenta naslovljenog KNJIGA 2.
Napreduje dobro, rekla sam Jane.
Pet i pol tjedana do isteka roka.
Prisjetim se neotvorenih omotnica s računima, naslaganih i ostavljenih na
kredencu dolje u kuhinji; među njima i rata kredita, neplaćena ovaj mjesec. Sve
ovisi o ovoj knjizi čije mi pisanje tek predstoji. Prisjetim se najnovije objave
Knjigoljupke101 na mojoj Facebook stranici. GIF animacija na kojoj žena sjedi
za pisaćim strojem, te gotovo vjerskim zanosom bjesomučno udara po tipkama
koje se spuštaju i podižu. Nadam se da marljivo radiš. Ne zaboravi da tvoja
najveća obožavateljica nestrpljivo čeka 😊.
Kliknem.
Dokument se otvori na naslovnoj stranici:

KNJIGA 2
Elle Fielding

A ispod toga, ništa.

52
 Knjige.Club Books
Bliješteća bjelina.
Sav taj prazan prostor uzvraća mi pogled, čeka da ga ispunim. Kao da zurim
u crnu rupu - samo što je u ovom slučaju bijela - koja bi me mogla usisati, u čijoj
bih se praznini mogla izgubiti.
Ispod stola, stopalo mi poigrava gore-dolje.
Prisjetim se koliko sam uzbuđena, koliko nadahnuta, bila prije nego je moj
prvijenac objavljen. Onomad sam pisala bez očekivanja ili rokova - pisala sam
isključivo za sebe. Sve je skupa bilo prožeto slobodom. Tada, dok sam žudjela za
objavljivanjem, nisam toga bila svjesna, no bio je to divan način pisanja -
nesputana u divljini, bez ugovora. A sada, tisuće čitatelja nestrpljivo iščekuje moj
sljedeći roman, izdavačka kuća u niskom je startu, a sigurnost mojeg novog
doma u potpunosti ovisi o uspjehu ove knjige. Protrljam kožu podno ključne
kosti, osjetivši kako mi pritisak steže prsa.
Nisam stvari ovako zamišljala.
Ništa od ovoga nije trebalo ovako izgledati.
- Bit će sve u redu - obratim se naglas praznoj prostoriji, pretjerano prpošnim
tonom koji mi je krajnje nesvojstven. - Možeš ti to. Samo se moraš usredotočiti i
prestati sumnjati u sebe. Nemoj komplicirati i prekomjerno analizirati, Elle. Samo
piši.
Motivacijski govor samoj sebi.
Isuse Kriste, sva ta tišina. Nije ni čudo da razgovaram sama sa sobom.
Uključim glazbu, odvrnuvši je prilično glasno. Zatim upalim i stropno svjetlo. Da,
da, sad je puno bolje, pomislim, koračajući.
Ako se netko kojim slučajem noćas zatekao u zaljevu, samo treba podići
pogled i moći će me vidjeti u ovoj prostoriji, posve samu.
Podignem uteg za papir sa stola, pritisnuvši palac o nazubljenu pukotinu.
Gotovo mogu osjetiti oštri vršak krhotine koja nedostaje, kao da mi je i dalje
zabijena u petu.
Taj osjećaj, taj vreli dah straha.
Spustim se u stolicu, odloživši uteg pokraj sebe. Svjetlo lampe odbije se od
staklene površine i vrati mi natrag moj vlastiti odraz, izvitoperen zaobljenom
krivuljom stakla.
I iznenada znam koju priču trebam ispričati. Mislim da sam zapravo znala sve
vrijeme.
Imam sve što mi treba, unutar sebe. Sada to jasno vidim. Moji su likovi već
živi, prebivaju mi pod kožom. Samo ih moram prenijeti na stranicu, prikovati ih
za nju.
I tako ih zamislim, uskladim se s frekvencijom njihovih glasova, pozovem ih
unutra.
A potom jednostavno počnem tipkati.

53
 Knjige.Club Books

2003. godine

jezina druga pogreška uslijedila je kasnije.

N Krišom nakratko podigavši pogled, Elle se uvjerila da je knjižničarka i dalje
zaokupljena razvrstavanjem kipe knjiga naslaganih na knjiškim kolicima,
potom nastavivši rastakati Crunchie čokoladicu. Najprije je odgrizla gornji sloj
čokolade, potom se posvetivši isisavanju medenih saća, sve dok joj nisu postala
gnjecava i ljepljiva u ustima.
Njezina sustanarka, Louise, sjedila je nasuprot njoj i šapatom joj je
prepričavala svoj velebni plan koji se sastojao od nanošenja boje raspršivačem na
smotuljak zaštitne folije sa zračnim mjehurićima, pa krojenja iste u haljinu koju
će te večeri odjenuti za tematski tulum nazvan svemirsko doba.
Louise je utihnula usred rečenice, a oči su joj se usredotočile za nešto iza
Elleina ramena.
- Eno ga opet.
Elle je izvadila čokoladicu iz usta pa se osvrnula, ostavši sjediti na svojoj
stolici.
Luke Linden koračao je knjižnicom dugačkim, samopouzdanim koracima,
novina zadjenutih pod pazuhom. Pažnja koju je plijenio bila je bjelodana iz
žamora koji mu je slijedio svaki korak. Grupica studenata za stolom lijevo od njih
pozvala ga je k sebi, maknuvši mu. Zastao je usred koraka kako bi saslušao
nečije pitanje, jedva primjetno kimnuvši glavom. Dao je odgovor, ne remeteći
spokojstvo tišine, pa trenutak kasnije nastavio svojim putem.
Prolazeći pokraj stola za kojim je sjedila Elle, podigao je pogled, a oči su mu
se susrele s njezinima. Osmjehnuo se, izvivši jedan rub usnica. Zatim je nastavio
hodati, uskoro iščeznuvši.
Oslonivši se laktovima o stol, Louise je prošaptala: - Morat ću upisati
poslijediplomski studij samo kako bih ga mogla gledati još jednu godinu.
- Fotografiraj ga. To je puno isplativija opcija.
- Ne možeš mi tvrditi da ga ne obožavaš i da nisi zacopana u njega.
- Nisam zacopana u njega.
- Ali pristala bi spavati s njime dok kažeš keks, zar ne?
Slegnula je ramenima.
- Bi, naravno da bi!
Kasnije je Elle znala prevrtati po glavi riječi koje je sljedeće izgovorila.
Razmišljala bi o tomu je li istinski mislila izgovoreno i koliko su te riječi
54
 Knjige.Club Books
promijenile tijek stvari. Često bi se poželjela vratiti u prošlost, izmijeniti sjećanje.
Preoblikovati i ponovno napisati taj sićušni detalj svoje priče jer - premda je bila
riječ o običnoj rečenici - pokazat će se da je ona bila presudna.
Ta će rečenica postati udica na koju će se upecati i s koje će ostati visjeti.
Ali u tom trenutku, Elle je bila samo tinejdžerica s kosom koja joj je dosezala
do struka i kožom još uvijek neobilježenom borama; djevojka ozarena obećanjem
onoga u što je njezin život tek trebao procvasti.
Elle je izdržala izazov Louiseina pogleda, netremice joj uzvrativši istom
mjerom prije nego je, naposljetku, odgovorila: - Da, itekako bih. Dapače -
dometnula je, razvukavši usne u osmijeh - možda čak i hoću.

55
 Knjige.Club Books
7

Elle

Č etiri je ujutro. Ogrnuta baršunastim crnilom kasnonoćne tmine, okrenem se

na bok. Plahte su mi se omotale oko struka, pretvorivši se u vrelo, zapetljano
klupko. Guja u mojem umu živa je i posve budna. Osluškujem kuću. Poželim da
je ispunjena zvucima drugih ljudi - zadovoljnim predenjem djeteta usnulog u
dječjoj sobi, škripom željeznih šarki vratašca peći prilikom njihova otvaranja,
tupim udarcem pozamašne cjepanice koja biva žrtvovana plamenu.
Međutim, tu sam samo ja. Moje disanje. Udaranje mojeg srca, užurbano.
A tu su i moje misli. Nisu tihe, već glasne i neumjesne, poput kakva neotesana
pijanca. Kao da mi odjekuju umom, ispunjavajući mi glavu svojom bukom i
pakošću.
Točno je da pisac svoju priču, svoje likove, poziva u svoj um - no što učiniti
ako kasnije ne žele otići?
Uspravim se u sjedeći položaj, očiju širom otvorenih u tmini.

Jutros se osjećam izmoždeno, i nekako potrošeno. Riječ je o onom neobičnom

osjećaju praznine koji preostane nakon što se čovjek dobro isplače. Sinoć sam
napisala pet tisuća riječi. Nisam se mogla isključiti. Još uvijek ne mogu.
Posljednje što u ovom trenutku želim jest odlazak u knjižnicu kako bih održala
govor. Želim ostati ovdje i povjeriti svoju priču praznim stranicama.
Navukavši zimski kaput, zastanem u hodniku pa se pogledam u zrcalu. Bože,
izgledam užasno. Koža mi je prošarana neujednačenim tonovima, a pod očima
primjetan cvat ljubičastih nijansi.
Bacim pogled na svoj sat. Samo još sat prije nego stanem pred prepunu
knjižnicu kako bih govorila o svojem bajkovitom životu spisateljice.
Zašto sam uopće pristala na ovo?
Bespredmetno pitanje jer, naravno, dobro znam zašto. Moram početi srastati
s lokalnom zajednicom, puštati korijene. Rušenje stare ribarske kolibe nije naišlo
na sveopće odobravanje, a osim toga, uvjerena sam da me ovdašnji ljudi
doživljavaju kao još jednu došljakinju iz velegrada. Želim ovdje sklopiti prava
prijateljstva, učiniti Cornwall svojim domom.
Treba mi ovo.

56
 Knjige.Club Books
Otpustivši kopču torbe, provjerim po drugi ili treći put jesu li mi bilješke
uredno zadjenute u roman.
Očekujući hladnoću pred ulaznim vratima, navučem ovratnik kaputa pa ga
priljubim uz vrat. Nešto nije u redu. Prsti mi se zatvore oko praznine na ovratniku,
na mjestu gdje je oduvijek prikvačen broš. Pripadao je majci - srebrna čiopa u letu
- i nikada ga ne skidam odande. Bio je tu kada sam posljednji put nosila kaput.
Onoga dana kada sam otputovala u Francusku. Otada kaput visi ovdje u hodniku.
Čučnem, davši se u pretragu mnoštva cipela poredanih ispod niza vješalica,
protresajući jednu po jednu - no odreda su prazne.
Nemam u ovom trenutku vremena za temeljitu pretragu, no nije mi drago što
napuštam kuću bez njega. Sama je pomisao uznemirujuća, poput nekakve zle
slutnje.
Dok se uspravljam na noge, u misli mi se prikrade Joanna i prizor njezine
blijede ruke koja klizi ovratnikom mojeg kaputa, prstiju koji se sklapaju oko
srebrnog ptičjeg krila pa jednim tečnim potezom otkapčaju broš, obavivši potom
hladni metal dlanom.

Dohvativši kutiju s knjigama sa stražnjeg sjedišta, zatvorim vrata automobila,

gurnuvši ih bokom, pa stanem prtljati s elektroničkim ključem.
Smještena na prostranom travnjaku, knjižnica se sa svojom grubo žbukanom,
nedovršenom fasadom doima sumornom na jutarnjem suncu dok slijedim kameni
puteljak do njezina ulaza. Izduljena stabljika glicinije, posuta davno ocvalim
cvjetovima, vrluda zidom, a mrlje ptičjeg izmeta kaljaju beton podno nje.
Gurnem vrata ramenom pa udahnem topli miris starog papira.
Mlada knjižničarka, odjevena u kariranu košulju koja joj se napinje preko
grudi i trbuha, ostavi svoja kolica s knjigama pa mi pohrli u susret.
- Dobro došli! Dopustite da vam pomognem s kutijom! - reče, preuzevši teret
iz mojih ruku. - Zovem se Laura. Usput, Mahniti strah bio je savršen. Doslovno
savršen! Preporučila sam ga svakomu tko me bio voljan saslušati!
- To je tako lijepo od vas, Laura. Hvala vam. - Osmjehnem se.
Povede me prema dijelu zdanja gdje nas dočekaju stolice poredane u
polukrug, okrenute prema malenom stolu.
- Kako vam se čini? Sve u redu? - upita Laura s jedva čujnom natruhom
kornvolskog naglaska. Obrazi su joj rumeni, a tanašni pramenovi kose uspjeli su
se osloboditi čelične stege njezine punđe. - Stavila sam vrč vode na vaš stol.
Pripremili smo i mikrofon ako vam zatreba - ali znam da ga neki ljudi ne vole
rabiti. Maeve je spomenula da u spremištu imamo i stalak za čitanje ako bi
vam takvo što bilo više po ukusu?
- Sve mi se čini izvrsnim baš ovakvo kakvo jest. Hvala vam.

57
 Knjige.Club Books
- Pogled mi odluta prema prozoru, prema moru koje svjetluca u daljini.
Preplavi me čežnja - želja da budem ondje, u vodi, da osjetim sol na koži.
- Oh, žao mi je. Prozori se ne daju otvoriti, ali ako mislite da će biti zagušljivo,
mogu otvoriti i nečim poduprijeti vrata izlaza u slučaju nužde. Što kažete? Da ih
odmah otvorim?
- Rekla bih da je temperatura idealna. Jako mi se sviđa plakat kojim ste
oglašavali događaj - kažem, pokazavši glavom prema oglasnoj ploči.
- Ma to je samo nekoliko papira koje sam na brzinu isprintala - uzvrati Laura,
prislonivši dlan o prsa, vidno zadovoljna.
Svučem kaput pa njime zaogrnem naslon stolice. Potom stavim svoj
primjerak romana na stol, otvorim njegove korice i provjerim jesu li moje bilješke
i dalje na svojem mjestu.
- Oh, pogledajte! Evo i naše ravnateljice, Maeve. Mislim da se niste upoznale.
Priđe mi omalena, sredovječna žena u starinskoj haljini s naramenicama i
maramom s otiskom modrovoljki, kojom je ukrotila svoju tamnocrvenu kosu.
Njezine se svjetlozelene oči zapilje u mene.
- Dobar dan. - Osmjehne se.
- Drago mi je - uzvratim, ispruživši ruku.
Dlan joj je hladan i mekan u mojem. Nešto u vezi nje odnekud mi je poznato,
ali ne mogu dokučiti što.
- Također.
- Hvala vam što ste me ugostili danas.
- Laura je zapravo odradila sav posao.
Laura je ozarena. - Bilo mi je zadovoljstvo. Ne događa se baš svakoga dana
da svjetski priznata spisateljica odluči doseliti se u naš gradić. Svi su tako
uzbuđeni zbog ovoga. Odaziv je golem - reče, okrenuvši se prema redovima
stolica koji su svakim trenom sve puniji.
Vrata knjižnice otvore se, a unutra zakorači Fiona, pogledom obuhvativši
okupljeno mnoštvo dok otkopčava gumbe na visokom ovratniku svojeg kaputa.
Odjevena je u crno, a pažljivo nanesen crveni ruž jedini je komadić živopisne boje
na njezinu inače nenašminkanu licu. Preko ramena prebacila je remen goleme
ručne torbe koja se sa svakim njezinim pokretom ljulja naprijed-natrag. Njezin
praktičan stil odijevanja u potpunom je neskladu sa starinskim ozračjem knjižnice.
Ugledavši me, podigne prste u zrak, a zatim se zaputi preko prostorije prema
meni. Izljubimo se, a ja na njoj nanjušim miris kroasana i kave.
- Ovo je moja sestra, Fiona - izgovorim, predstavljajući je Lauri i Maeve.
- Već se dobro poznajemo - objasni Maeve, osmjehnuvši se. - Iz knjiškog
kluba.
- Ovog se mjeseca sastajemo kod tebe, zar ne? - Laura upita Fionu.

58
 Knjige.Club Books
- Oh, Kriste, imaš pravo! Najbolje da vas odmah upozorim da ne očekujete
brownieje od slanog karamela. Međutim, mogu vam jamčiti more alkohola.
- U tom slučaju, očekuj golem odaziv - odvrati Maeve.
Laura se okrene prema meni. - Jeste li i vi u knjiškom klubu, Elle?
- Nisam. - Fiona mi je prije spominjala knjiški klub, no nisam se uvrijedila što
me nije pozvala da mu se pridružim - oduvijek smo naše društvene živote držale
odijeljenima.
- Tada biste se trebali pridružiti našem! - odvrati Laura, uzbuđeno poskočivši
na petama. - Bilo bi divno imati i pravu spisateljicu u klubu. Ovog mjeseca
razgovaramo o Tajnoj povijesti. Mislim da je samo ja nisam pročitala već prije.
Zaista biste nam se trebali pridružiti. Učinili biste me presretnom. Sve bismo bile
presretne!
- Da, dođi - Fiona se pridruži nagovaranju, no ne uspijem dokučiti želi li me
istinski tamo.
- U redu onda. - Povirivši preko ramena, primijetim da se prostorija ispunila
i da se ljudi naguravaju u potrazi za slobodnim sjedalima, prebacujući svoje
zimske jakne i kapute preko naslona stolica pa sjedajući s ručnim torbama
položenim u krilo. U prvom redu spazim dvije mlađe žene koje sjede zajedno, s
notesima položenim na koljena, glava naherenih jedna prema drugoj, razgovaraju.
Pomislim, kao da sam još jučer bila na vašem mjestu. Kao da sam još jučer
odlazila slušati druge autore, potajno se nadajući da ću se jednog dana i ja naći
na njihovu mjestu.
Maeve i Laura nestanu kako bi prisutnima podijelile članske obrasce, a Fiona
mi se obrati: - Bill se ispričava. Drake je očajnički htio ići na plažu.
- U redu je. - Fiona je mogla jutro provesti s njima - no, umjesto toga, došla
je ovamo kako bi mi pružila potporu. Posegnem prema njezinoj ruci pa joj čvrsto
stisnem prste. - Hvala ti što si došla.
Fiona obori pogled. - Znojni dlanovi?
- Nervoza.
Zagleda se u mene. Pod njezinim se prodornim pogledom ne mogu oteti
dojmu da ljušti sloj po sloj moje osobnosti, prodirući puno dublje nego je većina
ljudi sposobna.
- Julija, Sandy, Djevica Marija. Igrala si glavnu ulogu u gotovo svakog
školskoj predstavi. Vladala si pozornicom.
- To je bilo prije sto godina. Uostalom, tada bih se uživjela u lik. Naučila bih
scenarij.
- Pa uživi se u lik i sada. Autorica si međunarodnog bestselera. Posjeduješ
jednu od najpoželjnijih kuća u Cornwallu. Mlada si, prekrasna i uspješna. I povrh
svega toga - imaš jebeno zgodnu i nevjerojatnu sestru.

59
 Knjige.Club Books
*
Zagledavši su u zrcalo knjižničnog WC-a, zastanem na trenutak kako bih se
pribrala. Vrat mi je zajapuren pa zakopčam još jedno dugme na košulji,
primijetivši pritom da mi ruke drhte.
Mogu ja to. Odigrala sam ovu ulogu već desetine puta, na predstavljanjima
knjige, književnim festivalima, tijekom intervjua.
U glavi ponovim prvi dio svojeg govora. Namjeravam se ukratko dotaknuti
praznika koje sam kao dijete provodila ovdje, u Cornwallu, a potom ću skrenuti
na neobične, tamne oblake koji su se nadvili nad mojim ranim dvadesetima. Prava
priča započinje u mojim kasnim dvadesetima. Dočarat ću im onaj osjećaj
nedokučivog nezadovoljstva koji je neprestano tinjao, ispričat ću im
o raznoraznim poslovima koje sam promijenila, uzaludno tražeći neki koji će se
pokazati ispušnim ventilom za bujajući osjećaj nemira. Potom ću im pričati o
putovanju s Flynnom (Bih li ga trebala spomenuti poimence ili ne? Ipak ne,
odlučim, nespremna riskirati vrlo izgledno podrhtavanje glasa.) - te povratku kući,
nakon kojeg smo unajmili stan u Bristolu, u kojem je ideja pisanja začeta.
- Doznao sam za taj neki večernji tečaj - započeo je Flynn dok smo jedne
večeri jeli pizzu ravno iz kartonske kutije u kojoj je dostavljena. - Kreativno
pisanje. Počeo je prošlog tjedna - ali dosad si prepustila samo jedno predavanje.
Pronašao sam letak. Pogledaj - rekao je, gurnuvši mi letak u ruke.
Na papiru me dočekao apstraktan prizor krila koje lebdi nebeskim
plavetnilom. Naslov, Neka se vaša mašta vine, bio je ispisan elegantnim sivim
fontom.
- Pomislio sam - započeo je Flynn nesigurno - da bih te mogao počastiti
tečajem. Bio bi to rođendanski dar. Naravno, ako si zainteresirana. - Flynn je
netom dobio prvi plaćeni posao kao dendrolog i svake se večeri vraćao kući s
iverjem koje je poput čičaka prianjalo za njegov džemper te mrljama od kore
drveta posvuda po trapericama.
- Tečaj vodi žena - nastavio je. - Napisala je nekoliko knjiga. Trebala bi otići
porazgovarati s njom.
Te sam se večeri zavalila u kadu, uz upaljene svijeće i esencijalna ulja koja
su na površini vode stvorila film. Dok smo putovali, vodila sam dnevnik,
ispunjavajući stranicu za stranicom opisima novih iskustava i zanimljivih mjesta.
Ti trenutci, tijekom kojih bi prekriženih nogu sjedila na plaži, ili u stražnjem dijelu
našeg kampera, klizeći olovkom po glatkim stranicama dnevnika, ispunjavali su
me dubokim osjećajem spokoja. A ipak, nijednom mi nije palo na pamet da bih
tu strast mogla njegovati i poticati ne bi li se razvila u nešto više.
Fikcija je bila majčin svijet. Cijeli je život radila kako pomoćnica u nastavi
jer joj je radno vrijeme odgovaralo i ostavljalo dovoljno prostora da podučava nas
dvije, no često je znala naviti budilicu rano ujutro „kako bi izvukla najbolje iz
svojeg starog mozga“ prije nego dan otpočne. Tijekom godina uspjela je objaviti

60
 Knjige.Club Books
nekoliko novela u raznoraznim časopisima, no kada ju je Fiona upitala sanja li o
tomu da postane spisateljica, odgovorila je: - Ne pišem kako bi mi objavili radove.
Pišem jer ne mogu ne pisati.
- Da - rekla sam Flynnu, stojeći pred njim omotana ručnikom, mokrih stopala
na linoleumskom podu - voljela bih pohađati tečaj.
Večeri srijedom ubrzo su se pretvorile u vrhunac mojeg tjedna. Obožavala
sam voditeljicu tečaja, ženu pedesetih godina s kratkom crvenom kosom i
naizgled nepresušnom kolekcijom marama s životinjskim uzorcima koje je nosila
oko vrata. Krasio ju je brutalno ciničan smisao za humor, a prostoriju bi
jednostavno ispunila svojom strašću prema riječima. Polaznici su pripadali
raznim dobnim skupinama: dva nedavno razvedena muškarca koji su pisali lude,
pustolovne priče po uzoru na Wilbura Smitha; apsolventica engleskoga jezika
koja je izgubila sestru blizanku; tri umirovljenje prijateljice koje bi se prije svake
radionice sastale na večeri pa bi došle mirišući na tajlandske začine i vino. Srijede
su nam svima predstavljale nešto čemu smo se mogli veseliti, nešto za što
smo mogli živjeti.
U tom se razdoblju rodila se i ideja za moj prvijenac. Nije bila riječ o naletu
inspiracije koji te u trenutku pogodi poput munje; bio je to više prizor. Vidjela
sam dvije žene kako stoje na obali, grčevito se držeći za ruke i škiljeći prema
pučini. Zapitala sam se u što gledaju. Kada sam ponukala svoj um da se približi
prizoru pred sobom, počeli su izranjati i drugi detalji: dva dječaka u vodi; bljesak
narančastog čamca za spašavanje koji vraća jednog od dječaka na obalu - jednog,
ne dvojicu.
Jednom kada je ideja pustila korijenje, stala sam grozničavo raditi na njoj. U
to sam vrijeme bila zaposlena kao recepcionarka, a notes koji sam držala kraj
uredskog telefona jednostavno se punio zamislima o radnji i bilješkama o
likovima. Pauze za ručak provodila sam pišući na stražnjem sjedalu svojeg
automobila, ne želeći pisati u prostoriji za osoblje, kako me netko od kolega tamo
ne bi uznemiravao. Slijedeći majčin primjer, svako bih jutro navila budilicu sat
ranije kako bih pisala, a tijekom tog tihog sata u cik zore, ostavila bih za sobom
zidove svoje garsonijere i vinula se visoko.
Malo po malo, moj je roman počeo poprimati obličje. I dalje je bio nepovezan
i nedorečen, no imao je ono nešto u sebi, bila sam sigurna u to.
Pisci često opisuju trenutak potpisivanja svojeg prvog izdavačkog ugovora
kao čaroban - a moram priznati da se i ja sjećam svake pojedinosti. Primivši poziv
zainteresiranog izdavača, sjela sam sa svojom agenticom u prostrani atrij pred
recepcijom izdavačke kuće, zapiljivši se u skulpturu metalne kugle obješenu sa
stropa. Bila je nalik disko kugli, samo bez diskoteke. Odjeća koju sam za
tu priliku birala cijelo poslijepodne - žuta samtena suknja s izvezenim detaljima i
svilena zelena bluza - iz današnje mi se perspektive čini krajnje provincijalnom
kombinacijom.

61
 Knjige.Club Books
Promatrala sam druge posjetitelje kako se slijevaju u atrij, poslušno prolazeći
sigurnosnu provjeru: pokretna vrpca nosila je ženske torbe i aktovke u grotlo
rendgenskog uređaja, a s vratova prisutnih njihale su se vrpce s pločicama koje su
ih označavale kao posjetitelje. Sve je bilo tako oprečno procesu pisanja knjige da
mi se iznenada učinilo kako sam se zatekla na pogrešnom mjestu. Zavukla sam
ruku u džep pa izvukla majčino nalivpero. Premetala sam ga po prstima,
proučavajući pohabano hvatište nedaleko šiljka, gdje se premaz izlizao uslijed
uporabe. Prisjetila sam se svoje majke kako piše njime, nagiba njezine šake, lakta
koji je klizio rubom stola. Dok sam bila dijete, fascinirali su me prazni, crni ulošci
tinte u kojima je ostala samo prazna staklena kuglica, nalik oku voluharice.
Držeći ga vršcima prstiju, znala sam da bi majka bila ponosna jer sam
dogurala ovako daleko, jer sam ja, Elle Fielding, bivša pipničarka, konobarica i
protuha zaljubljena u putovanja, napisala nešto dovoljno dobro da privuče pažnju
izdavača.
Pomoćnica koja je došla po mene i moju agenticu povela nas je dizalom na
dvanaesti kat, ostavivši nas u dvorani za sastanke sa staklenim vratima, iza kojih
se pružao pogled na prostrani otvoreni ured. Nikada nisam vidjela toliko ljudi koji
rade na istom mjestu.
Nekoliko minuta kasnije, u prostoriju je ušla žena u jednostavnoj plavoj
haljini i gležnjačama, noseći sa sobom snop papira.
- Elle, zovem se Jane - i jedna sam od urednica ovdje. Divno te je napokon
upoznati. - Srdačno me poljubila u obraz. Smjesta mi se svidjela. Bila je iskrena,
inteligentna i strastvena kada su u pitanju knjige.
- Moram ti reći da sam se zaljubila u tvoju priču. Jednostavno sam se izgubila
u likovima. Te žene - osjetila sam tako snažnu želju da zgrabim telefon, da ih
nazovem. Pronicljiva si i imaš osjećaj za detalje.
Val zadovoljstva prostrujao mi je bićem, a ja sam se pomalo počela opuštati,
počevši s lakoćom prepričavati kako sam došla na ideju i zašto sam završila knjigu
onako kako jesam. Moja agentica entuzijastično mi se osmjehivala. Da, stvari su
se dobro odvijale.
Jane me upoznala sa sljedećim koracima: predstavit će knjigu na sastanku o
novim akvizicijama tog tjedna.
- Jedno od pitanja koje će se sigurno postaviti - upozorila me Jane - bit će ono
o ostalim zamislima koje imaš.
Utkala sam i posljednju trunku svoje energije u tu priču, u te likove. Nisam
se usudila zakoračiti van njihova svijeta kako ne bi slučajno zatvorili vrata za
mnom kada bih im ostala okrenuta leđima.
- Ako postoji bilo što što bi mogla podijeliti sa mnom prije tog sastanka -
nastavila je Jane - pa makar to bila neka vrlo općenita zamisao, to bi mi itekako
pomoglo osigurati potpisivanje ugovora. Volimo planirati dobrano unaprijed pa
nastojimo uspostaviti prepoznatljiv potpis naših autora na tržištu.

62
 Knjige.Club Books
Tržište. Akvizicija. Autorski potpis. Nutrina mi je bridjela uzbuđenjem.
Dopustila sam leptirićima u trbuhu da se na trenutak vinu u vis: možda bi to
mogao biti početak o kakvom sam sanjala.

Sada, stojeći u knjižničnom WC-u, obrišem znojne dlanove o traperice. Duboko

uzdahnem pa osjetim kako mi se ramena povlače unatrag.
- Zdravo, ja sam Elle Fielding - obratim se zrcalu, navukavši osmijeh.
Gledajući svoje lice, zamislim spisateljicu kakvu publika očekuje vidjeti.
Ženu od trideset i nešto godina, s uspješnom, zavidnom karijerom. Ženu koja je
samopouzdana, staložena, sretna.
A koga ja vidim? Zapitam se, nagnuvši se bliže zrcalu i zagledavši se u tamno
središte svojih šarenica, primijetivši i klupko crvenih linija koje ih obrubljuju.
Trepnem. Potisnem misao.
- Zdravo, zovem se Elle Fielding - ponovim, ovoga puta vedrije i energičnije.
- Ponajprije, hvala na pozivu da dođem ovamo...
Zaustavi me zvuk žuborenja vodokotlića. Uslijedi škljocaj brave, a pred mene
iz jednog od odjeljaka izroni Maeve.
Pogledi nam se susretnu u zrcalu.
Obuzme me osjećaj da sam uhvaćena u nečem zabranjenom.
- Zagrijavanje za nastup - kažem.
Maeve priđe umivaoniku pa pusti mlaz hladne vode na svoje blijede
nadlanice. Zapešćem zatvori vodu pa pažljivo papirnatim ručnicima posuši ruke.
- Vježbom do savršenstva.

63
 Knjige.Club Books

Prije

Premda nisi u kući, osjećam tvoju blizinu.

Tvoji su tragovi posvuda. Ranije danas pronašla sam tvoju dlaku, pripijenu o
rukav moje košulje. Podigla sam je prema svjetlu kako bih proučila
njezinu karamelnu nijansu, ostavši iznenađena kada sam primijetila da je korijen
sijed.
U košu za otpatke pronašla sam zgužvani papirić s porukom, Usredotoči se!
Bez Interneta! Osmjehnula sam se, svjesna koliko je samodiscipline potrebno
kako bi se postalo i ostalo piscem. I pod kakvim pritiskom moraš biti znajući kako
se od tebe očekuje da iznjedriš drugi roman koji će biti izniman.
Svi ga željno iščekujemo.
Sjećam se kada sam tvoj prvijenac čitala prvi put. Oborio me s nogu.
Pročitala sam ga u jednom dahu, prikovana za stolicu. Ljepota i vještina kojima
je priča ispričana, tempo pripovijedanja koji svakom stranicom ubrzava.
Oduševio me.
Potpisala si moj primjerak knjige, na prvoj stranici. Ostavila si svoja uvijena
slova i poljubac.
Otišla sam na jedno od tvojih potpisivanja knjige, promatrajući te s kraja
vijugavog reda. Proučavala sam pokret tvoje glave svaki put kada bi se sagnula
kako bi potpisala novu knjigu, a kosa bi ti kliznula preko ramena i pala
sprijeda. Osmjehivala si se i ležerno razgovarala s čitateljima, nastojeći doznati
njihova imena i na čije bi ime posveta trebala glasiti.
Na prvi je pogled sve izgledalo idilično, no tada sam se pomnije zagledala i
uočila taj gotovo neprimjetan detalj - noge koje su ti pod stolom nekontrolirano
drhtale.

64
 Knjige.Club Books
8

Elle

Roman mora biti utemeljen na istini; istini

koju vidite i istini koju pišete.
Spisateljica Elle Fielding.

adovoljstvo mi je - izgovori Laura, obraćajući se publici - predstaviti vam

Z lokalnu spisateljicu, Elle Fielding. Njezin debitantski roman prodan je u više
od pola milijuna primjeraka te je preveden na desetak jezika.
Pogledom vrludam po sobi, proučavajući okupljene slušatelje. Sva su mjesta
zauzeta - a grupica zakašnjelih posjetitelja stoji u pozadini, prepriječivši izlaz.
Diši, podsjetim samu sebe. Smješkaj se.
Dok mi pogled klizi preko okupljenog mnoštva, u prvom redu spazim lice od
kojeg protrnem. Mark sjedi ruke prebačene preko naslona stolice, gležanj ležerno
položivši preko koljena. Lijeno se osmjehuje.
Kojeg će vraga on ovdje?
Demonstrativno odvratim pogled. Laura sada nastavi: - Međutim, Elle nije
samo autorica bestselera. Ako je kojim slučajem pratite na Facebooku, tada znate
da je također i strastvena ljubiteljica mora i plivanja, te da ima istančan ukus za
uređenje interijera. Vi koji je još ne pratite ondje, smatrajte se upozorenima: ako
počnete, postoji velika šansa da ćete joj pozavidjeti na kući.
Publikom se prolomi smijeh, zamrijevši jednako brzo kako je i zaživio. Ne
moram niti pogledati Marka kako bih znala da se podrugljivo podsmjehuje.
- Također, ako među danas prisutnima ima nadobudnih pisaca - poput mene -
Laura dometne zahihotavši se - sigurno će vas zanimati i činjenica da Elle dijeli
genijalne savjete za pisanje u svojim tjednim video obraćanjima na Facebooku -
prema tomu, uključite se u njezine prijenose uživo. - Zastane kako bi uhvatila dah.
- A sada, prije nego se u potpunosti osramotim i otkrijem stvarne razmjere svoje
zaluđenosti, molim vas da našu nevjerojatno talentiranu Elle Fielding nagradite
pljeskom!

65
 Knjige.Club Books
Pokrenem se i zakoračim naprijed, pritom nijemim kimanjem izrazivši
zahvalnost Lauri, a zatim se usidrim pokraj malenog stola na kojem su odloženi
vrč vode i moj roman. Kada pljesak zamre, posegnem za svojim bilješkama.
Međutim, ne pronađem ih ondje.
Val panike počne nadirati iz nutrine, vreo i neumitan.
Vrtim stranice knjige, pokušavajući održati osmijeh na licu. Bilješke su bile
zadjenute za korice kada sam došla ovamo - provjerila sam.
Osjećam da mi srce divljački udara o rebra. Ne mogu ovo izvesti bez bilješki.
- Samo trenutak... - izgovorim pa čučnem, zagledavajući ispod stola, za slučaj
da su bilješke iskliznule između stranica knjige. Potom provjerim i u svojoj torbi,
no nema ih ni ondje. A sve to vrijeme osjećam poglede okupljenog mnoštva,
zalijepljene za moja leđa.
Bilješke su bile u knjizi u trenutku kad sam je odložila na stol - sigurna sam
u to. Netko ih je morao izvaditi odande.
Osovim se na noge. Okrenem se prema okupljenom mnoštvu.
Je li ih netko od njih uzeo?
- Čini se da sam zametnula svoje bilješke.
Pogled mi zapne na Marku i smiješku na njegovu licu.
- Jesi li ih ti uzeo? - Riječi pobjegnu prije nego ih uspijem zauzdati.
Pozornost prisutnih preusmjeri se na njega.
On otvori i ispruži dlanove. - Naravno da nisam.
Netko pročisti grlo. Okrenem se pa spazim Lauru kako nervozno vrti
privjesak svoje ogrlice prstima, gotovo neprimjetno kimajući glavom, kao da me
želi ponukati, Hajde, započni.
- Ma, komu uostalom trebaju bilješke? - izgovorim, nastojeći zvučati ležerno,
no izrazi lica prisutnih otkriju mi da moje riječi nisu ostavile željeni dojam.
Diši. Smješkaj se. Govori polako.
Moram nekako zauzdati živce i kupiti si trenutak ili dva kako bih razmislila.
- Odakle dolaze ideje? - progovorim, postavljajući pitanje prisutnima.
Stotinjak pari očiju blijedo me gleda. Možda je pitanju potreban i kontekst.
Znoj mi se stane skupljati pod rukama.
- Ja... htjela bih se pozabaviti porijeklom ideja, gdje nastaju - i kako te zamisli
pretvaramo u priču. Dakle, što mislite, odakle pisci - ili čak i umjetnici i glazbenici
i... i drugi ljudi - crpe svoje zamisli?
Prostorijom zavlada zamor dok okupljeni naizgled razmatraju pitanje i
moguće odgovore. Uskoro iz prvog reda jedna ruka poleti u zrak. Usudim se
pogledati samo krajičkom oka jer već znam da ruka pripada Marku. Pričekam
nekoliko trenutaka, no kako nitko drugi ne podigne ruku, primorana sam mu dati
riječ. - Da?

66
 Knjige.Club Books
- Možda ih nadahnjuje pogled na more.
Val iščekivanja prostruji mnoštvom.
Mark nastavi ležernim, usporenim tonom: - Čitao sam negdje da more pomaže
pri kreativnom razmišljanju. Navodno pogled na more djeluje blagotvorno na
ljudski duh.
Promrmljam nešto u odgovor. Ni sama ne znam što. U prsima mi raste
pritisak. Pogledam prema izlazu - no pred njime se prepriječila malena skupina
posjetitelja koja stoji u pozadini prostorije. Pritisak nastavi bujati i jačati, popevši
mi se u vrat pa ga snažno zgrabivši u čeličan stisak. Ne uspijevam doći do zraka.
Svi gledaju. Čekaju da kažem nešto. Čekaju da budem Elle Fielding, autorica
svjetske uspješnice. Međutim, ja sam se smrznula. Osoba koju svi prisutni
očekuju čuti napustila je moje tijelo.
- Možda - oglasi se netko iz publike - ideje dolaze od ljudi koji nas okružuju.
Glas pripada Fioni.
- Može to biti par riječi razgovora koje slučajno načuješ u prolazu - natukne,
priskočivši mi u pomoć - ili priča koju ti netko ispriča.
- Tako je - uhvatim se za bačeno uže pa se iskobeljam s ruba provalije. - Imate
pravo. Bilo što takvo može iznjedriti iskru inspiracije. Danas ću vam govoriti o
ideji koja me nadahnula za moj debitantski roman pa bi možda bilo najbolje da
započnem tako što ću vam pročitati prvu stranicu.
Poznati ritam riječi počne mi glas prožimati samopouzdanjem
i opusti napete strune mojih živaca. Usredotočim se kako bih usporila ritam
čitanja i tako vratila disanje pod kontrolu. Mogu ja
to. Nije mi prvi put; činila sam to već desetine puta, i to pred brojnijom
publikom.
Uspijem zauzdati emocije. Ponosno se uspravim i povučem ramena unatrag,
a glas mi dobije na jasnoći i snazi. No, baš kada
pomislim da će sve biti u redu, za oko mi zapne škrabotina na
papiru. Riječ zaokružena crvenom kemijskom olovkom.
Ne sjećam se kada sam to učinila, niti zašto. Nikada ne šaram po svojim
knjigama - otisnutu stranicu smatram svetinjom.
Nastavim čitati naglas, požurivši kroz posljednjih nekoliko redova, no misli
su mi sve vrijeme usredotočene na onu jednu jedinu zaokruženu riječ.
Ti.

Ritam mojeg govora ubrza, nastavivši galopirati prema kraju, dok skačem s teme
na temu, zaustavljajući se samo kako bih uhvatila dah. Pokreće me isključivo
adrenalin, a sve vrijeme osjećam napetost u ramenima i sićušnim kostima
stražnjeg dijela vrata.

67
 Knjige.Club Books
Uslijedi dio za pitanja publike, no moji slušatelji - možda osjetivši moju
očajničku želju da pobjegnem u slobodu - svedu pitanja na goli minimum. Nakon
toga, nekolicina ih ostane kako bih potpisala njihove primjerke mojeg romana, a
zatim dođe trenutak kada mogu zahvaliti osoblju knjižnice i pozdraviti se s njima,
nakon čega sam konačno oslobođena sužanjstva knjižnice. Najzad!
Svježi mi zrak štipa kožu, a košulja ovlažena znojem hladi leđa. Auto sam
parkirala na ivičnjaku, pod drvoredom topola, a u trenutku kada uspijem izvući
ključ iz torbe, odnekud se pojavi Fiona, držeći cigaretu među prstima.
- Trebaš dim?
Kimnem pa se nagnem preko automobila i povučem dugačak dim, pustivši ga
da mi ispuni pluća. Prošle su godine otkako smo posljednji put podijelile cigaretu
pa mi val nikotina preplavi mozak.
- Od koga si užicala ovo?
Odgovori mi, znalački se potapšavši prstom po nosnici.
Povučem još jedan dim pa joj vratim cigaretu. - Nećeš li reći nešto pristojno
o mojem govoru, poput: Imala si par dobrih trenutaka jednom kad si se
zalaufala?
- Želiš li da ti kažem nešto takvo?
Glasno izdahnem. - Mislim da želim nekakav alkohol.
- Nije bilo tako grozno kako ti se čini.
- Hvala ti što si mi priskočila u pomoć.
- Što se dogodilo s tvojim bilješkama?
- Zadjenula sam ih u korice romana, koji sam ostavila na stolu u knjižnici.
Netko ih je morao uzeti odande.
Fionina se obrva podigne. - Misliš, netko kao muškarac iz prvog reda kojeg
si optužila za to?
- Nisam ga optužila. Upitala sam ga. To je Mark - Frankov i Enidin sin.
- Oh. Onaj koji ti je prevrnuo kante.
Razaznajem prizvuk zadirkivanja u njezinu glasu i nisam posve sigurna
pomaže li mi njezina vrckavost ili mi jednostavno ide na živce.
- Ne mogu vjerovati da je imao muda sjesti u prvi red. Vjerojatno je uživao
promatrajući me kako se koprcam pred svima.
- Možda ga je iskreno zanimalo što imaš za reći.
- U njemu ne postoji ni trunka iskrenosti.
- Mi o vuku - reče Fiona, pokazavši glavom.
Mark nam priđe, pogleda prikovanog za mene.
Fionin dlan poleti prema glavi kako bi njome pridržala kosu i spasila svoju
frizuru od nemilosrdnih udara vjetra.
- Zanimljiv nastup u knjižnici - obrati mi se, ne osmjehnuvši se.
68
 Knjige.Club Books
- Nisam znala da vas toliko zanima moja spisateljska karijera - uzvratim
ledenom pristojnošću.
- Moramo podupirati lokanu zajednicu. Ne slažete se?
- Mislila sam da živite u Londonu.
- Moj je dom ovdje.
Uslijedi trenutak tišine nakon kojeg mu pogled skrene na Fionu. Ispruži ruku.
- Zovem se Mark, Ellein sam susjed.
Fiona uglavi cigaretu među usne pa primi ponuđeni dlan. - Fiona.
Natruha osmijeha zaigra mu u kutu usana.
- Jeste li uspjeli pronaći svoje bilješke? - reče, okrenuvši se prema meni.
- Vi ste ih uzeli, zar ne?
Tada se grohotom nasmije, neznatno se nagnuvši unatrag na petama. - Da mi
je barem to palo na um. Pošteno ste se namučili, zar ne?
Potom podigne dlan kako bi nas pozdravio pa nonšalantno prođe pokraj nas.
- Šupčina - promrmljam ispod daha.
- Istina, ali privlačna šupčina, na neki uvrnut način - odgovori Fiona, bacivši
opušak na tlo pa ugazivši petom na njega kako bi ga ugasila. - U redu, krajnje je
vrijeme da se vratim svojim dečkima.
Pokušam ga ignorirati, no svejedno je tu, pritajeni impuls ljubomore jer se
moja sestra vraća svojoj obitelji.
- Uživajte u vikendu - odgovorim pa poljubim Fionu na rastanku, unijevši u
poljubac dodatnu toplinu kako bih se iskupila za svoj prijestup.
Osjetim ga tek kada sjednem na vozačko sjedalo: gužvanje papira u stražnjem
džepu svojih traperica.
Moje bilješke.
Izvučem ih pa položim topli, zgužvani papir na koljena. Krv mi jurne u lice:
mora da sam ih ponijela sa sobom u WC kako bih još jednom bacila pogled na
njih prije govora.
Oborim glavu, položivši čelo na studeni metal upravljača. Zvuk automobilske
trube odjekne ulicom, oglasivši se dugačkom prodornom notom.

Otvorivši ulazna vrata, oklijevam. Nešto je drugačije. Smjesta to osjetim. Zrak je

svježiji. Iz unutrašnjosti kuće zapuhne me povjetarac, proguravši se pokraj mene
van.
Ne svlačeći kaput, zaputim se niz hodnik, ćuteći kako mi se trbuhom razliježe
osjećaj tupe praznine. Tek je oko dva poslijepodne, no sumorno je nebo uspjelo
poput pijavice isisati sve dnevno svjetlo.
Zastanem pred dnevnom sobom, osluškujući. Iznutra dopire tihi, šušketavi
zvuk. Povjetarac izmigolji ispod vrata pa mi se obavije oko gležnjeva.

69
 Knjige.Club Books
Poželim se okrenuti, otići. No natjeram se širom otvoriti vrata. Pokreti su mi
više istrzani nego smjeli, kao da očekujem da će iznutra netko nasrnuti na mene.
Dnevna je soba ledeno hladna. Zastori vijore na povjetarcu, zapinjući o
prozorsku daščicu. S vrata vidim da je gornji prozor širom otvoren i da vjetar
nemilice nadire u prostoriju. Razglednice koje su krasile okvir kamina sada su
razasute po podu.
Obično prije izlaska temeljito provjerim je li sve zaključano, no jutros sam se,
nakon još jedne neprospavane noći, osjećala ošamućeno i usporeno. Možda se
jezičac prozorske kvake nije uglavio do kraja pa je morski povjetarac uspio
otvoriti prozor.
Primoram se zakoračiti u dnevnu sobu pa prići prozoru i zatvoriti ga, ovog se
puta uvjerivši da je čvrsto zatvoren. Zastanem na trenutak, naćulivši uši. Međutim,
sve što čujem divljačko je udaranje svojeg srca, a mimo toga, ništa doli tišine.
Potom se pretvorim u vrtlog pokreta, temeljito provjeravajući ostatak
prizemlja. Usudim se svući kaput tek nakon što dvaput provjerim i uvjerim se da
su svi prozori i vrata zaključani.
U kuhinji izvučem bocu vina iz hladnjaka pa si natočim obilatu količinu
tekućine. Ostavši stajati pokraj frižidera, jednim gutljajem ispijem polovicu čaše,
smjesta osjetivši kako napetost koju osjećam među lopaticama počinje kopnjeti.
Fiona ima pravo: zaista mi treba pas. Kuća bi se doimala puno toplijom kada
bih se vraćala životinji koja bi se, ugledavši me, stala uzbuđeno vrtjeti u krug;
koja bi se sklupčala uz mene na sofi ili mi ležala uz stopala dok pišem. Flynn je
prije nekoliko godina predložio nabavku psa, no u tom sam se trenutku opirala toj
zamisli - kao da bi pristanak na neki način značio priznanje i mirenje: pas umjesto
djeteta.
Iskapim ostatak vina pa nalijem još. Treba mi kako bih otupjela živce.
Zaboga, nastup u knjižnici pretvorio se u krajnje ponižavajuće iskustvo -
izvrgavanje posvemašnjem ruglu u javnosti. Mogla sam oćutjeti kako panika buja
i obuzima me. Nije me toliko zbunio gubitak bilježaka koliko bizarnost
zaokružene riječi Ti kada sam je spazila u romanu.
Otvorivši torbu, izvučem svoj primjerak Mahnitog straha pa otvorim prvu
stranicu. Tu je, zaokružena jasno kao dan, ta nevina, dvoslovna riječ, uokvirena
tragom crvene kemijske olovke.
Ti.
Zašto? Zašto bih to učinila? Takva sitnica - a opet, upravo se svojom
neobičnošću ističe.
Prelistam nekoliko sljedećih stranica, pažljivo ih pretražujući pogledom u
potrazi za novim tragovima crvene kemijske olovke, za bilo čime što bi bilo
podcrtano ili zaokruženo, no ne pronađem ništa. Možda sam je zaokružila dok
sam pripremala govor - možda sam htjela označiti mjesto do kojeg ću čitati.

70
 Knjige.Club Books
Gospode, možda je ovo još jedna od posljedica nesanice - gubitak bilješki,
ostavljanje prozora otvorenim, nesvjesno bauljanje najavi.
Nastavim prelistavati ostatak knjige, a nova mrlja crvenila privuče mi pogled
tek kada dođem do njezina kraja. Na posljednjoj stranici posljednjeg poglavlja
dvije su riječi zaokružene crvenom bojom.
Ukočim se.
Čvrsto sklopim oči pa ih ponovno otvorim kako bih bila sigurna.
Si lagala.
Prevrnem knjigu s prve na posljednju stranicu, a krv mi se ocijedi s lica kada
mi zaokružene riječi uzvrate pogled.
Ti si lagala.

Četiri je ujutro. Obavijena najcrnjom tminom, uspravim se u postelji pa dlanom

odgurnem kosu s lica. Kapljice znoja ugnijezdile su mi se među dojkama.
Povučem poplun pa ga zbacim sa sebe. Dišem plitko i ubrzano, kao da sam netom
završila utrku.
Ti si lagala.
Tri zaokružene riječi odbijaju mi napustiti um. Slijede me, progone me kroz
snove, primičući se bliže sve dok me na zaskoče i obore.
Vidim blijedu ruku - istu onu koja je otkvačila broš - samo što ovoga puta drži
crvenu kemijsku olovku. Šaka na trenutak ostane lebdjeti nad stranicom prije nego
se spusti na nju pa kružnim pokretom omeđi riječi.
Ostavivši mi poruku.
Skočim iz kreveta, jurnem preko sobe pa otvorim balkonska vrata. Zakoračim
van, na pod vlažan od rose. Val hladnoće šok je za moju kožu. Grčevito se
uhvatim za rukohvat ograde. Diši.
Nemirno more kovitla se u tmini. Osjetim da je plima noćas snažna, da
proždire zaljev, posežući za njegovim stijenama, prisvajajući ih.
Propnem se na vrške prstiju pa se, nagnuvši se preko ograde, zagledam u crnu
stijenu i silovito more obavijeno tminom.
Iskusim neobičan odjek prošlosti, osjećaj da je netko drugi stajao na istom
ovom mjestu prije mene. Joanna? Njezin suprug? Ona blijeda šaka pojavi se
ponovno, ovog puta grabeći rukohvat ograde pa odmjeravajući udaljenost između
mjesta na koje sam položila stopala i grube, tvrde stijene podno balkona.

71
 Knjige.Club Books

Prije

Zrcalo u tvojoj spavaćoj sobi veće je od mojih ulaznih vrata. Nehajno je

naslonjeno na zid, a rub njegova ukrasnog srebrnog okvira mjestimično
je pohaban.
Dan je oblačan, no zrcalo ipak nekako uspijeva uhvatiti onu posebnu odliku
svjetla, tako svojstvenu obali, pa je zaigrano razbacuje po prostoriji. Sjenke i
svjetlost plesu svoj ples na tvojem bračnom krevetu, prekrivenom mekim
plahtama krem boje, i punašnim jastucima razbacanim po njemu.
Zakoračim naprijed pa se nađem točno ispred zrcala. Stopala su mi
postavljena tik pred njime, a guste dlačice tvojeg tepiha uvlače mi se među nožne
prste. Na istom sam mjestu na kojem stojiš kada nanosiš šminku - otkriva mi to
jedva primjetna mrlja maškare na staklu, ostavljena ondje kada si se previše
približila zrcalu.
Sviđa li ti se ono što vidiš, zapitam se.
Ostatku svijeta itekako se sviđa. Jučer sam proučila tvoju Facebook stranicu,
izlistavajući pritom komentare tvojih vjernih čitatelja.

Nevjerojatna si, Elle. Samo tako nastavi!

Pročitala sam tvoju knjigu TRIPUT. Omiljena si mi autorica.
Imaš prekrasan osmijeh 😊

Gurnem klizna vrata ormara i zateknem prazno mjesto na šipci koje si ostavila za
moje stvari. Ne mogu ih u zamisliti kako vise ovdje. Osobno više volim ladice.
Pogled mi zapne na nježno ružičastoj haljini koja pada do polovice lista.
Svila, pomislim kada mi prsti dodirnu dekolte, milujući tkaninu. Ne mogu reći da
znam mnogo o modi, no itekako znam da ova haljina savršeno upotpunjuje tvoju
vitku, krhku figuru, da ističe karamelne tonove tvoje kose. Jasno mi je da u njoj
plijeniš pogled.
Nisu to puka nagađanja, već činjenice. Znam, jer sam te vidjela u njoj.

72
 Knjige.Club Books
9

Elle

lima se povukla pa zbijeni, mokri pijesak svjetluca na slabašnom jutarnjem

P svjetlu. Drake trčkara pred nama, naganjajući morsku pjenu koju vjetar
nemilice razbacuje uokolo. Fiona i ja promatramo ga u trenutku kada uoči lelujavu
naplavinu pjene na obali pa skoči na nju, a njegove crvene gumene čizme
katapultiraju oblačiće pjene u zrak.
Dva surfera pretrče plažu malo dalje pred nama, noseći pod pazusima daske
za surfanje te istodobno pogledima odmjeravajući valove i pohranjujući njihove
obrasce u mentalne karte kako bi mogli odabrati najbolju putanju kojom će
odveslati na pučinu.
Gurnuvši šake duboko u džepove svoje jakne, povučem ramena unatrag pa
duboko udahnem. Svježi, slani zrak ispuni mi pluća. Misli su mi ovdje bistrije
nego su bile proteklih nekoliko dana. Noćas sam, nakon sati ispunjenih
nesanicom, naposljetku odustala od postelje pa ostatak noći provela gledajući
televizijski program, nastojeći tako prigušiti buku u svojoj glavi. Svitanje me
zateklo na kauču. Probudila sam se bolno iskrivljena vrata, beskrvnih i hladnih
dlanova.
Nakon dvije kave, primorala sam se sjesti za pisaći stol, ali nešto nije bilo u
redu. Izgubila sam petlju, a u moje se pisanje uvuklo oklijevanje, kao da nisam
bila spremna vratiti se natrag svojoj priči. Na kraju sam nazvala Fionu i predložila
joj šetnju.
- Elle?
Kada se okrenem, Fiona pilji u mene.
- Oprosti, misli su mi odlutale miljama daleko.
- Pitala sam te jesi li se čula s Flynnom.
- Nazvala sam ga u petak navečer - nakon večere kod tebe. U pozadini sam
čula ženski glas.
- Oh.
- Je li Flynn spominjao ikoga Billu?
Fiona odvrati pogled.
- Dakle, jest.
- Ako želiš znati, mogu ti ispričati. Ali, Elle - reče ona, ispruživši dlanove -
jesi li sigurna da želiš znati?
73
 Knjige.Club Books
- Želim.
Fiona uzdahne. - Znam samo ono što mi je Bill ispričao. Kad su se posljednji
put čuli, Flynn mu je rekao da pokušava što više izlaziti i upoznavati ljude.
Upoznavati žene, pomislim, a želudac mi se sklupča i sveže u čvor.
- Flynn je potišten u posljednje vrijeme. Mislim da je to bio dobar savjet.
- Savjet? Hoćeš reći da je Bill savjetovao Flynnu da se vrati natrag na tržište?
I da počne spavati s kim stigne?
- Prijatelji su. Bill samo vodi računa o njegovoj dobrobiti.
- A što je s mojom dobrobiti?
Pažnju joj odvuče Drake, koji pokupi šaku morske pjene pa je prinese licu,
načinivši od nje bradu sastavljenu od drhtavih mjehurića.
- Ne stavljaj to u usta!
On otrese glavnom, a bijele kapljice pjene rasprše se oko njega. Gledajući ga,
obasjana suncem iz pozadine, osmjehnem se, pomislivši kako prekrasno, kako
živahno izgleda. Kada god posumnjam u mudrost odluke o selidbi u Cornwall,
Drake je ona jedna stvar koja me bez ikakve sumnje uvjeri u njezinu ispravnost.
Želim biti dijelom njegova života, svjedočiti svim nijansama njegova razvoja, biti
netko komu se može obratiti kada poraste.
Izvukavši mobitel iz džepa, smjestim ga u sredinu kadra pa snimim
fotografiju.
- Da se nisi usudila staviti to na Facebook.
- Znaš da ne bih - odgovorim povrijeđeno.
- Dobro, jer nikada ne znaš kod koga mogu završiti sve te fotografije koje
objavljuješ. Nego - nastavi Fiona - kako to da si nazvala Flynna usred noći?
Dakle, ponovno smo se vratile na Flynna. - Samo sam mu htjela čuti glas.
- Ako si usamljena...
- Nisam rekla da sam usamljena.
Obrva joj je izvije u luk. - Dopusti onda da preformuliram. Ako osjetiš da ti
nedostaje društvo, naša sofa na razvlačenje uvijek ti je na raspolaganju. Ostani
prespavati kad god poželiš. Samo imaj na umu da će Drakeu tvoja glava poslužiti
kao jastuk oko šest ujutro, kada odvrne crtiće na sav glas.
- Zvuči primamljivo.
- Baš kao i moj život. Svaki njegov aspekt.
Nešto je jutros na mojoj sestri drugačije - neka napetost, kao da joj na plećima
počiva previše toga.
- Je li Bill opet odsutan?
Kimne glavom. - Ponovno sam samohrana majka.
- Ako poželiš slobodnu noć, vrlo dobro znaš da ću rado uzeti Drakea kod sebe.

74
 Knjige.Club Books
- Do trenutka kada Drakea stavim na spavanje, sve što želim jest srušiti se u
krevet - no tada se također javi i ona misao, Ovo je jedini dio dana koji imam samo
za sebe, pa me obuzme osjećaj da jednostavno moram učiniti nešto za sebe, makar
to nešto bilo popiti čašu vina u kadi, razumiješ?
Kimnem - premda, naravno, ne mogu u potpunosti znati o čemu govori. Imam
sve vrijeme ovoga svijeta samo za sebe. Previše vremena. U tom trenutku padne
mi na pamet da su nam trenutno životi posve oprečni. Upitam: - I kako ti se
dopada svijet reklamnih tekstova?
- Izazovno okruženje. Nadasve zanimljivo. Krajnje poticajno.
- Zaista?
- Sastavljam brošuru za krstarenje. Rabim riječi poput harmonično i raskošno
uređeno. Što misliš, kako mi se dopada?
- Mislila sam da ti je drago što si dobila taj posao.
- Samo zato što nam treba novac. Ne zato što mi nešto poput ovoga predstavlja
velik intelektualni izazov. Bilo kako bilo, završit ću brošuru kroz koji dan.
- Postoji li ikakva mogućnost da pronađeš angažman kao neovisna novinarka,
nešto slično tvojem prijašnjem poslu?
- Cornwall bi po tom pitanju mogao biti i drugi kontinent. Uostalom,
dodavanje stavke majčinstva u životopis nije mi donijelo neke dodatne bodove.
Život ti ne pruži uvijek ono što od njega očekuješ.
Način na koji Fiona izgovori tu posljednju rečenicu, pogleda uperenog u
daljinu, potištenim i ozbiljnim tonom, natjera me da zastanem i razmislim što joj
ovaj trenutak znači.
- Fiona - zaustim.
Međutim, ona već krupnim koracima grabi prema Drakeu koji skakuće u
mjestu, govoreći: - Moram pi-pi!
Promatram svoju sestru dok se bori s mnoštvom slojeva Drakeove odjeće. Još
uvijek znam ostati zatečena činjenicom da je Fiona majka. Oduvijek je tvrdila
kako ne želi djecu, kako ne čezne za brakom - a ipak, evo je tu gdje jest: supruga
i majka.
Polako se na peti okrenem oko sebe, upijajući panoramu. Dok smo kao djeca
praznike provodile u Cornwallu, obožavale smo dane kada bi se polja niskog tlaka
sručila na obalu, donoseći sa sobom goleme valove koji bi se silovito razbijali o
obalu, ispunjavajući naš kamper gromoglasnom tutnjavom. Kad bi valovi izgubili
na silini, ostavljajući obalu posutu naplavljenim drvetom i blagom koje bi olujno
nevrijeme izbacilo iz kolijevke morskog dna u kojoj je počivalo, Fiona i ja bacile
bismo se na pretraživanje plaže.
Jedne je jeseni Fiona pronašla neotvorenu konzervu sa savršeno očuvanom
japanskom naljepnicom. Pažljivo ju je odnijela natrag u kamper pa je, iskazujući

75
 Knjige.Club Books
joj dužno poštovanje, pobožno spustila nasred stola, nakon čega smo provele sate
nagađajući o njezinu možebitnom sadržaju.
Njezina je privlačnost proizlazila ponajprije iz egzotičnosti - no dijelom je za
nju bila zaslužna i činjenica da nam je zorno dočarala kako je, na neki način,
cijeli svijet povezan svojim oceanima.
Uz veliku pompu, Fiona je otvorila tajnovitu konzervu pa zavirila unutra,
nabravši obrve. Ustuknula je, dlanom poklopivši usta.
- Ogavno je! - uskliknula je kroz grčevito stisnute prste.
Pogledala sam u otvorenu limenku, ugledavši unutra želatinoznu masu
sastavljenu od mesa mekušaca, ljigavu i klizavu, naizgled slanu. Istresla sam
sadržaj u zdjelu kako bih ga pomnije proučila, uporabivši čačkalicu kako bih
nabola jednu od tih stvari i podigla je prema danjem svjetlu. Fiona je ustrajno
zahtijevala da ih se smjesta riješimo.
Sjećam se kako sam nosila ta neobična, mrtva stvorenja prema vratima, dok
je Fiona hodala uz mene, teatralno iskazujući svoje gađenje. Na izlazu sam
posrnula. Ne znam zašto, možda je vjetar dohvatio vrata ili sam možda samo
pogrešno procijenila udaljenost, no sjećam sa da sam zateturala, nastojeći
u rukama zadržati zdjelu preko čijeg se ruba počela prelijevati smrdljiva tekućina,
prskajući Fionu po potkoljenicama pa se kotrljajući niz jezičac njezinih novih
ljubičastih Dr. Martens čizama.
Uslijedio je urlik pa tuljenje, a onda i krajnje dramatično izuvanje čizama uz
optužbe da je sve skupa izvedeno hotimično. Potom su uslijedile i nebrojene
isprike i pokušaji da isperem čizme, no Fionino je raspoloženje ostalo tmurno i
olujno - barem do trenutka kada sam kasnije pokušala navući svoje gumene
čizme, zatekavši prostor za prste ispunjen cjelokupnim sadržajem konzerve
tunjevine. Čak i dok ju je majka prekoravala zbog učinjenog, Fiona mi je dobacila
samozadovoljan pogled, kao da mi je htjela reći: Eto ti sad.
Uspomenu odagna zvonjava mobitela. Moja urednica. Iskušenje da propustim
poziv i dopustim govornoj pošti da odradi svoje golem je, no u posljednjem se
trenutku ipak javim.
Janein ton oštriji je nego sam očekivala. - Elle, je li sve u redu? Upravo me
nazvao urednik časopisa Red. Nisi se pojavila na dogovorenom intervjuu.
Intervju? Koža mi se u trenu zažari. Bila sam svjesna da se datum razgovora
približava, no ne sjećam se da je bio potvrđen za danas.
- Mislila sam da ćeš me obavijestiti o datumu i vremenu?
- I jesam, prošlog tjedna.
Ne sjećam se da sam išta dobila.
- Žao mi je, ali nisam ništa dobila, Jane.
Uslijedi trenutak tišine. - Odgovorila si mi, Elle. Potvrdila si da ti termin
odgovara.

76
 Knjige.Club Books
Jesam li? Prisjetim se bujice elektroničkih poruka koje su se tijekom proteklih
dana i tjedana slijevale u pretinac moje elektroničke pošte, među njima i mnoštva
onih na koje tek trebam odgovoriti.
Sada se prisjetim kako sam se uhvatila u koštac s nekolicinom usred jedne od
svojih besanih noći. Mora da sam nesvjesno odgovorila, ne zabilježivši datum u
svoj rokovnik.
- Tako mi je žao, Jane. Bas sam gadno zabrljala. Jednostavno sam tako
zaokupljena svojim romanom u posljednje vrijeme. Stupit ću u kontakt s
časopisom pa se ispričati.
- Da, to bi bilo dobro.
Poziv završi. Opsujem ispod glasa, bijesna na sebe. Fiona se ponovno nađe
kraj mene, a Drake se i dalje igra na samom rubu vode. - Što je to bilo?
- Trebala sam biti u Londonu danas. Propustila sam intervju s časopisom Red
- odgovorim joj, ne odljepljujući pogled sa zaslona mobitela dok listam kroz
poslane poruke pretinca svoje elektroničke poste, tražeći dokaz da sam
odgovorila.
I pronađem ga. Poslan prije nekoliko dana.

Primatelj: Jane Riley

Dan: Petak, 5. studenoga
Naslov: Odg: Intervju s časopisom Red
Hvala na svemu, Jane. Zvuči izvrsno.
Veselim se.
Elle x

Podignem pogled u vis, ispustivši uzdah frustracije. Dobro znam koliko se moja
agentica muči kako bi dogovorila ovakve stvari. Izgledi da ćemo uspjeti utanačiti
novi datum prilično su slabi.
- Jesi li dobro?
Kliznem dlanom preko lica. - Ne mogu vjerovati da sam zaboravila. Jane je
zvučala razljućeno.
- Svi tu i tamo zaboravimo nešto.
- Ti nijednom u životu nisi izigrala dogovor - izgovorim riječi koje zazvuče
mnogo oštrije nego mi je bila namjera. - Oprosti. Jednostavno sam previše
iscrpljena. Ne mogu podnijeti činjenicu da nisam u stanju razmišljati trezveno i
da činim ovakve pogreške. Prokleta nesanica.
- I to će proći - reče ona, nastojeći me smiriti. - To je samo odraz pritiska koji
osjećaš zbog nadolazećeg roka.
- Da - odgovorim, odlutavši pogledom.
77
 Knjige.Club Books
*
Pentramo se puteljkom usječenim u pješčanu dinu, natrag prema Fioninu autu.
Pokušavam se otresti odvratnog osjećaja proizašlog iz spoznaje o propuštenom
intervjuu i usredotočiti se na Drakeovu bucmastu ručicu u svojoj dok mu
pomažem da savlada strmije dijelove staze.
Fiona se trudi održati razgovor postojanim, nastojeći me oraspoložiti. -
Namjeravaš li se pridružiti našem knjiškom kružoku u četvrtak?
Ovo je prvi put da je to spomenula otkako su me Laura i Maeve pozvale da
im se pridružim prije mojeg govora u knjižnici.
- Voljela bih. Pod uvjetom da ti to ne smeta.
- Zašto bi mi smetalo?
- Stvorila si vlastiti život ovdje. Ne bih se htjela šlepati i gurati u svaku
njegovu poru.
- Ne budi smiješna. Nisam ti prije spomenula knjiški klub jer sam se bojala
da će ti se to činiti odveć provincijalnim sada kada si međunarodna spisateljska
zvijezda.
- Hoćeš li poslužiti kanape sendviče?
- Trebat će nam nešto što ide dobro uz Bollinger.
Drake oslobodi ručicu iz mojeg dlana pa jurne uz dinu, a vunena kuglica navrh
njegove kape poskakuje sa svakim njegovim korakom.
Fiona produži korak na dijelu gdje se puteljak širi pa nastavimo hodati jedna
uz drugu. Za nekoliko minuta vratit ćemo se do naših automobila. Fiona i Drake
otići će svojoj kući - a ja svojoj.
Pomislim na tišinu koja me iščekuje iza ulaznih vrata. Besprijekorno bijeli
zidovi odzvanjanju njome. Ne želim biti ondje, shvatim iznenada. Neprestano
iznalazim razloge kako bih se maknula odande.
Ne znam zašto se tako osjećam. Kuća navrh hridi oduvijek je bila moje
utočište. A ipak... otkako sam se god vratila iz Francuske, nešto se čini drugačijim.
Kao da više nije moja.
Okrenem se prema Fioni. - Nisam ti rekla, ali nestao je mamin broš.
- Srebrna čiopa?
Kimnem. - Mislim da su ga uzeli ljudi koji su unajmili kuću posredstvom
Airbnb-a.
- Molim? - izgovori, osupnuto. - Gdje je bio? U kutiji za nakit?
- Ne, bio je prikvačen za moj kaput. Ostavila sam ga obješenog u hodniku dok
sam bila u Francuskoj.
Izraz zabrinutosti na njezinu licu u tren oka zamijeni ležerni osmijeh. - Nije li
puno vjerojatnije da je jednostavno negdje ispao?
- Moguće je, ali jednostavno se ne mogu otresti tog nekog osjećaja...

78
 Knjige.Club Books
- Kakvog osjećaja?
Fiona se ne povodi osjećajima. Ona se oslanja na činjenice. Od nje nikada
nećete čuti riječi, Jednostavno se ne mogu otresti tog nekog osjećaja...
- Ne mogu to objasniti. Jednostavno imam osjećaj da je ukraden. Uostalom,
nije stvar samo u brošu - tu je i napuknuti pritiskivač za papir i... - Gotovo se
odvažim ispričati joj o tri riječi zaokružene u mojem romanu, Ti si lagala, no
zaustavim se.
To bi povuklo za sobom previše pitanja.
Umjesto toga, izgovorim: - Razmišljam o tomu da stupim u kontakt s
Joannom.
- I što bi joj rekla?
- Ne znam. Samo... Samo je želim procijeniti. Uvjeriti se da je u redu.
- Da je u redu? Elle, jasno ti je kako zvučiš? Joanna i njezina obitelj odsjedali
su u tvojoj kući, platili su za tu uslugu i ostavili kuću u besprijekornom stanju, a
ti bi ih sada htjela provjeravati?
- Ne bih ih provjeravala. Samo bih stupila u kontakt. Radi vlastitog mira.
- Svjesna sam da nije lako sama živjeti u kući. Nije nimalo neobično što si
napeta. Nastoj što više ignorirati vlastite misli, u redu?
- Što bi to trebalo značiti?
- Gle, ne želim ti soliti pamet govoreći da pridaješ previše važnosti svemu
ovomu i da vidiš stvari kojih tamo nema, no istodobno ne želim niti raspirivati
tvoje strahove - jer upravo o njima ovdje i jest riječ. Spisateljica si, Elle. Mašta je
alat kojim svakodnevno barataš.
Moram to nekako izbaciti iz glave, kažem samoj sebi došavši kući pa
podigavši zaslon prijenosnog računala. Prijavim se u svoj Airbnb korisnički račun
pa pronađem najnoviju prepisku s Joannom u kojoj sam je upoznala sa svim
detaljima bitnima za boravak ovdje, i u kojoj sam joj ostavila Fionin broj za slučaj
da nešto iskrsne tijekom mojeg odsustva. Joanna je odgovorila zahvalivši mi i
napisavši kako se ona i njezina obitelj vesele predstojećem putovanju.
Nadovezavši se na tu poruku, počnem tipkati.

Bok, Joanna,
Pišem kako bih provjerila je li sve prošlo dobro prilikom vašeg boravka
ovdje. Nadam se da je vas i vašu obitelj poslužilo lijepo vrijeme. Slobodno
ostavite recenziju ako imate vremena i volje.
Također sam vam htjela javiti da ste ostavili kremu za pelenski osip i
plastičnu žirafu. Ispričavam se što vam nisam to prije javila. Ostavite mi
svoju adresu pa ću vam ih poslati poštom.
Srdačan pozdrav,

79
 Knjige.Club Books
Elle x

Samo želim stupiti u kontakt, to je sve.

Netom što ću odložiti prijenosno računalo, oglasi se zvučni signal automatski
generirane poruke pristigle u moju dolaznu poštu. Poruka je kratka; tek jedna
rečenica: Traženi korisnik više nije član Airbnb-a.
Joannin korisnički račun više nije aktivan. Njezinih osobnih detalja više nema
na stranici.
Stanem prstima tapkati po stolu. Ne sviđa mi se ovo.
Postoji li neki drugi način da stupim u kontakt s njom? Cjelokupna
komunikacija između nas odvijala se putem mrežne stranice Airbnb-a. Nikada
nismo razgovarale telefonom, a nisam imala potrebe ni zapisati njezinu adresu.
U Googleovu tražilicu utipkam: Joanna Elmer, Winchester. Pretraživanje
iznjedri nekoliko Joanna Elmer: medicinsku sestru u ustanovi za mentalno
oboljele, devetnaestogodišnju Joannu Elmer koja na Facebooku pući ljubičastim
ružem namazane usne, uzgajivačicu mopsa u poodmaklim šezdesetima.
No, ne pronađem nijednu fotografiju koja odgovara profilnoj fotografiji
Joannina nekadašnjeg Airbnb profila.
Potom otvorim online bankarstvo kako bih provjerila skrivaju li se kakve
korisne informacije među mojim uplatama. Uočim dva datuma: dvije uplate, u
skladu s odredbama i uvjetima, obje pravovremene. Jedina je nepodudarnost ta
što uplate nije izvršila gospođa Joanna Elmer, već C. Elmer. Naravno, uplatiti je
mogao i njezin suprug sa svojeg računa pa to i nije nešto naročito neobično.
Nisam otkrila ništa revolucionarno. Zglavcima stisnute pesnice odsutno
klizim po usnicama. Što još mogu učiniti? Ako je Joanna zatvorila svoj korisnički
račun, ne mogu preklinjati Airbnb da joj uđe u trag. Ne postoji ništa na što bih
mogla uložiti prigovor.
Spustim zaslon računala. Suludo je gubiti vrijeme na nagađanja u vezi ovoga
kada me čeka još toliko posla. Moram to izbaciti iz glave, usredotočiti se na
pisanje.
Međutim, postojani osjećaj nelagode nastavi mi pulsirati u grudima, bivajući
sve snažniji: Joanna je izbrisala svoj korisnički račun. Na internetu joj nema ni
traga. Kao da nikada nije ni postojala.

80
 Knjige.Club Books

2004. godine

o završetku smjene u tri ujutro, Elle je zakoračila iz noćnog kluba na kišom

P oprani, klizavi nogostup, još osjećajući vibriranje glazbe u ušima. Navukla je
kapuljaču jakne preko glave kako bi se zaštitila od rominjanja kiše pa zarinula
šake duboko u džepove.
Posljednjih je šest sati provela sjedeći na plastičnoj stolici u nečemu što se
može opisati isključivo kao predimenzionirani ormar, izdajući brojevima
obilježene papiriće gostima koji bi ostavljali jakne i koji bi, satima kasnije, tražili
te iste ružičaste, pravokutne komadiće papira u svojim novčanicima, džepićima
torbica zaštićenim patentnim zatvaračima ili pamučnim džepovima, zveckavim
od kovanica izvraćenih tijekom večeri, prije nego bi je stali preklinjati: Samo mi
daj moju jaknu. Onu ondje. Ma onu. Crvenu. S krznenom podstavom. Ima značku
na ovratniku. Sigurna sam da sam je ostavila ovdje. Nisam? Zapravo, možda sam
došla u parki. A da jednostavno uđem i pogledam sama?
Taksije projurio pokraj nje, kotačima lansiravši vodu iz lokve u lučni mlaz.
Znak „Slobodno“ primamljivo je svijetlio s njegova krova. Za vožnju kući morala
bi izdvojiti polovicu današnje zarade. Nije dolazilo u obzir.
Hodajući, razmišljala je o svojoj majci. Pitala se kako je i osjeća li se
usamljeno u unajmljenom stanu i njegovim praznim sobama. Nazvat će je sutra i
vidjeti želi li je doći posjetiti za vikend. Mogle bi otići na piknik u park Bute. Ili
bi se možda, ako njezina majka dođe autom, mogle odvesti do poluotoka Gower
pa dan provesti šećući plažama.
Opazila je automobil koji je usporio približivši joj se. Vjetrobranski brisači
mahnito su fijukali s jedne strane na drugu. Pomislila je da je riječ o još jednom
taksiju, no kada je pogledala u stranu, ugledala je tamno vozilo čija su snažna
prednja svjetla obasjavala crnu površinu lokve.
Začulo se zujanje električnog mehanizma, a prozorsko se staklo počelo
polako spuštati.
Osjetila je kako joj nervoza ukrućuje tijelo. Ulica je bila prazna. U Cardiffu
nije poznavala nikoga tko vozi.
- Elle?
Prepoznala je boju glasa - već ga je čula, nošena suhim zrakom predavaonice.
Pomaknuvši kapuljaču kako bi mogla bolje vidjeti, ugledala je Lukea
Lindena, nagnutog prema otvorenom prozoru.
- Ipak si to ti. - Osmjehnuo se. - Trebaš li prijevoz?

81
 Knjige.Club Books
Zagledala se u noć, osjetivši sve snažnije udarce kapljica kiše na obrazima i
čelu. Potom je ponovno usmjerila pogled prema suhoj toplini vozila i osmjehu
Lukea Lindena koji je čekao ondje.
Odluka se ni po čemu nije činila bitnom. Jednostavno da ili ne. Mjesecima
kasnije, nakon što se vratila u Bristol, nastojeći zaboraviti Lukea Lindena, često
bi se znala prisjetiti tog trenutka i zapitati se bi li se stvari odigrale drugačije da
se te večeri samo udaljila umjesto što se osmjehnula i rekla: - Da, to bi bilo divno.
Zaobišla je njegovo vozilo straga pa ušla unutra.
Auto je vonjao po dimu cigareta, onih s okusom mentola od kojih su je
redovito pekle oči. Na radiju je svirao Pearl Jam. Nagnuo se naprijed pa ga stišao.
Topli zrak postojano je strujao iz ventilacijskih otvora, a ona je, zakopčavši
sigurnosni pojas, uzdahnula.
- Naporna smjena?
Pogledala ga je.
- Radiš u noćnom klubu - rekao je, pokazavši prstom prema uzici koja joj je
visjela oko vrata.
- Osam sati - odgovorila mu je. - Radim u garderobi. A potom povratak kući
po kiši, pješice.
- U tom slučaju, dobro da sam te opazio.
Nije ga upitala kako se uopće našao pred klubom u tri ujutro, niti zašto je
usporio kada ju je ugledao.
Kada je pokrenuo vozilo, zagledala se u njegovu šaku položenu na mjenjač i
zlatnu burmu koja je svako malo hvatala odbljeske uličnih svjetiljki.
Do tog je trenutka Lukea Lindena viđala isključivo u predavaonici, u
knjižnici, na sveučilišnim hodnicima - mjestima prožetim profesionalizmom koji
je neumitno podsjećao na njihove uloge: njegovu predavača i njezinu studentice.
Međutim, dok je tijekom tog mračnog noćnog sata sjedila u njegovu autu,
kože navlažene sipećom kišom - stvari su se doimale posve drugačijima.
Pogled mu je zalutao na nju samo jednom, letimično, postrance. Nije ju upitao
uživa li u drugom semestru svojeg studiranja, niti što misli o njegovu kolegiju.
Nije rekao ni riječi - baš kao ni ona. Vozili su se u tišini, a upravo je to, taj
potencijal svega što je među njima ostalo neizrečeno, cijelu situaciju ispunilo
nabojem uzbuđenja.
- Dakle - rekao je, zaustavivši vozilo ispred njezine studentske kuće. - Ovdje
stanuješ.

82
 Knjige.Club Books
10

Elle

Kada razmatrate negativca svoje priče, prisjetite se stare

uzrečice koja se uvelike temelji na istini: - Obično je
krivac netko koga poznajete. - Piščev je zadatak istražiti
koliko se dobro protagonisti priče zapravo poznaju.
Spisateljica Elle Fielding

oračam svojim dnevnim boravkom od gošće do gošće, nudeći ih vinom i

K sjajnim maslinama posutim čili prahom, posluženim u drvenoj zdjeli. Na sofi
sjede dvije žene, gotovo se dodirujući koljenima. Razgovor im je prožet
smijehom. Žena odjevena u elegantnu suknju suženu u struku odloži svoju vinsku
čašu na policu za knjige dok ushićeno razgovara s umjetnicom iz St.
Ivesa. Cijelim se prizemljem razliježe glazba, koju nadglasavaju isključivo zvuci
čavrljanja, povremeno začinjenog smijehom.
Čini mi se kao da prizor pred sobom promatram uronjena pod površinu vode,
kroz koju se svjetlo prelama, presvlačeći cijelu scenu nekim maglovitim filmom.
Nisam očekivala da ću ikada ugostiti knjiški klub. Nisam očekivala da će mi dom
iznenada preplaviti strankinje.
- Slušaj - rekla je Fiona kada me ranije nazvala - krepalo nam je centralno
grijanje. Ovdje je kao na vražjem Arktiku. A da stvari budu gore, Drakeovim
jaslicama kruži viroza, i bojim se da ju je pokupio i donio kući. Ne mogu riskirati
da pokosi cijeli knjiški klub odjednom. Čak i ako uspiju izbjeći bolest, vjerojatno
će biti pothlađene nakon večeri provedene u ovoj ledenoj kući. Nemam izbora
doli večerašnji sastanak prebaciti kod tebe.
Usprotivila sam se, no Fiona me presjekla, rekavši: - Ne moraš uložiti ni
trunku truda. Doslovno ne moraš mrdnuti prstom. Već sam sve pripremila: vino,
sir, one savršene čokoladne prutiće od kojih ženama suze same od sebe krenu na
oči. Sve što trebaš učiniti jest otvoriti ulazna vrata i povesti ljude prema nekom
mjestu gdje mogu sjesti bez opasnosti da će naletjeti na nagaznu minu sastavljenu
od lego-kockica. Molim te, reci da pristaješ?

83
 Knjige.Club Books
Moja sestra nikada nije voljela ugošćavati ljude u svojem domu. Kada bi im
god Billovi roditelji došli u posjet tijekom ljeta, platila bi im smještaj u obližnjem
pansionu.
- Što ima loše u tomu da želim malo privatnosti? - otresla se na Billa kada ju
je prozvao zbog toga.
Ne bih se nimalo iznenadila da saznam kako im centralno grijanje radi
savršeno.
- Treba li nekomu nadoliti čašu? - upitam, prišavši Maeve i Lauri koje
razgovaraju pokraj kamina.
- Vozim - odgovori Maeve.
- Uzalud se trudiš policajčevu ženu navesti na stranputicu - prokomentira
Laura, ispruživši čašu prema meni.
Laura je u ranim dvadesetima, ne može biti starija od toga, i ne mogu se ne
zapitati postoji li bilo što drugo čime bi radije ispunjavala svoje večeri.
Nadopunim joj čašu pa otvorim prozor, dopustivši osvježavajućem morskom
povjetarcu da protutnja prostorijom.
- Zaista ti zavidim što živiš ovdje gore na hridi - reče Maeve. - Pogled tijekom
dana mora biti nevjerojatan.
- Ovo je prvi put da živim uz more - i u potpunosti sam se zaljubila u njega.
- Kuća je nevjerojatna - reče Laura. - Hoću reći, znala sam da će biti takva s
Facebooka, ali uživo izgleda još ljepše.
Pridruži nam se treća žena, Ana, vlasnica kavane u gradu. Krase je sjajna koža
i upečatljiv busen plave kose. Zapešća su joj obavijena srebrnim narukvicama
koje zazveckaju kada podigne čašu kako bi njome kucnula o moju.
- Za najnoviju članicu našeg knjiškog kluba. Zavidno umijeće vrbovanja -
dometne, pogledavši Maeve i Lauru.
- Tako sam sretna što napokon mogu ugostiti ljude ovdje - kažem, iskreno to
i misleći. Spoznaja da je moj dom ispunjen ljudima, bukom i smijehom ispuni me
osjećajem zadovoljstva. Po selidbi ovamo otkrila sam da je sklapanje novih
prijateljstava zaista izazov. Nemam kolege s posla. Nemam partnera čije bi
društvance automatski postalo i moje. Nemam dijete koje bi mi olakšalo
uspostavljanje onih trenutačnih veza koje naizgled procvjetaju među majkama.
Možda bih trebala posuditi Drakea pa ga odvesti u neku od onih igraonica u koje
Fiona odbija kročiti nogom, a sve pod izlikom da pokušava sačuvati zdrav razum.
Nasmijem se, lagano pritom zaroktavši. Bože, jesam li ja to već pripita? Lako
moguće. Popila sam nekoliko čaša vina prije nego su članice kluba uopće počele
pristizati, ne bih li tako otupjela oštricu nervoze.
Ana gurne šaku u džep svojih širokih dimija, čija se indigo plava tkanina na
njezinoj krhkoj figuri doima poput napuknutog balona.

84
 Knjige.Club Books
- Sada kada si nas napokon pustila unutra, nećeš nas se tako lako riješiti. -
Osmjehne se pa se okrene k Maeve, nastavivši: - Mislim da nismo razgovarale
otkako si se vratila s izleta. Kako je bilo?
- Divno. Cijeli tjedan bez kuhanja, pospremanja i razvoženja tinejdžerice
uokolo.
- O kakvom je izletu riječ? - upitam.
- Anina prijateljica vodi izletnički centar u Devonu. Jednom godišnje, obično
posljednjeg tjedna listopada, organizira tjedan izolacije u divljini, što mi
predstavlja savršenu priliku za bijeg u šumu tijekom kojeg se pretvaram da radim
jogu i meditiram. Zapravo je riječ o odmoru od stvarnog života.
- Svima bi nam dobro došlo nešto takvo - ubaci se u razgovor Laura.
Složim se s njom, premda me nešto u načinu na koji Laura izgovori riječi -
tugaljivo, sjetno - natjera da se zapitam što zapravo misli pod time.
Ostatak razgovora provedem odsutno se smješkajući. Promatram krivulju
Aninih usta dok se osmjehuje, način na koji Maeve promatra sve oko sebe
krajičkom oka dok pažljivo sluša sugovornicu. Detalji počnu bivati sve mutniji i
mutniji, a ja se uhvatim kako razmišljam, Pisat ću o ovomu kasnije.
Kada se s ulaznih vrata oglasi zvono, iskradem se u hodnik.
- Kasniš.
Fiona uđe pa zbaci s ramena svoju zimsku jaknu.
- Oprosti, oprosti, sad sam tu - progovori kroz crvenim ružem namazane usne.
Gurne mi u ruke plastičnu vrećicu s bocama mlakog, bijelog vina te nekoliko
pakiranja čipsa s umakom. - Sve u redu?
- Sve je u savršenom redu. Pridruži se ostalima. Natočit ću ti piće.
U kuhinji odaberem čašu dugačke stapke pa nalijem Fioni vino koje je
donijela. Potom istresem vrećicu čipsa s mljevenim paprom u zdjelu, pritom
ubacivši nekoliko komada u usta. Pomalo sam lelujava na nogama, a osjećaj nije
nipošto neugodan.
Izvučem mobitel pa snimim fotografiju vina i zdjelu s čipsom, potom stavivši
na Facebook kratku objavu o knjiškom klubu.

Još nismo počele razgovarati o knjizi, no vino

nam itekako prija. #knjiškiklub #vinskiklub

Spremim mobitel pa odlepršam natrag u dnevnu sobu. Koračajući kućom,

osvrćem se oko sebe, kao da je vidim po prvi put. Još uvijek me ponekad zna
iznenaditi svojom pukom grandioznošću. Veličinom i ljepotom koje jednostavno
osvajaju i gotovo obaraju s nogu. Sve je to malo previše.
Ne zaslužujem nešto takvo.

85
 Knjige.Club Books
Dokopavši se hodnika, zastanem usred koraka, osjetivši da me netko
promatra. Maeve se spušta niza stube, klizeći dlanom po rukohvatu ograde. Kosa
joj je pričvršćena ukosnicama i zauzdana maramom, skrećući pogled na nježne
crte njezina lica.
- Kupaonica u prizemlju bila je zauzeta.
- Osmjehnem se. - U redu je.
- Hvala što si nas primila ovako, u zadnji čas. Svjesna si da ćemo sada htjeti
ovdje održavati sastanke svakog mjeseca?
Nasmijem se pa pođem za njom u dnevnu sobu - točno u trenutku kada Laura
izađe iz nje. - Skoknut ću na trenutak u kupaonicu! Nemojte početi razgovor o
knjizi bez mene!
Fiona se usidrila kraj kamina. Ramena joj se čine krutima, brada isturenom.
- Hvala - izgovori, primivši vino. Nagne se prema meni pa prošapće: - Nadam
se da si mi poslužila onaj drek koji sam kupila.
- Jesam - odgovorim, cerekajući se.
- Susjedi su pozvali policiju - Ana se obraća ostalim gošćama. - Moja frizerka
morala je prekinuti odmor i rezervirati raniji let natrag. Kada je otvorila vrata,
briznula je u plač. Nisu niti pokušali počistiti. U sudoperu je zatekla razbijene
čaše, po tepihu opuške koje su bacali na pod pa gasili potplatom cipela, a
kuhinjski je stol bio izrovan petama štikli u kojima su djevojke plesale na
njemu. Neću niti ponoviti ono što je rekla o stanju u kojem je zatekla spavaću
sobu.
- Nije ti nalik štedjeti na detaljima - reče Fiona uz vragolast osmijeh.
Ana se osmjehne.
- Čovjek čuje tako grozne stvari o tim Airbnb gostima - reče žena u suknji
zategnutog struka. Katherine, tako se zove. Radi kao zamjenica ravnateljice u
lokalnoj srednjoj školi i mogu je bez puno truda zamisliti kako odiše onom tihom,
nenametljivom strogošću dok onako uspravnih i ukočenih leđa patrolira školskim
igralištem. - Jednom sam prilikom čitala o ženi koja je po povratku kući otkrila
da joj je dnevna soba pretvorena u scenografiju za snimanje pornografskih
sadržaja.
- Zvuči kao da bi zbog toga povratak kući mogao biti mnogo zabavniji -
prokomentira Ana.
- Nemojmo plašiti Elle - oglasi se Fiona. - Još se oporavlja od šoka
iznajmljivanja kuće posredstvom Airbnb-a.
- Ove kuće? - upita Ana iznenađeno. - Ne mogu vjerovati da si se usudila
iznajmiti nešto ovakvo. Kako je prošlo?
- Sve sam zatekla u besprijekornom stanju - odgovorim.
- Nisam sigurna koliko bi mi dobro sjela pomisao na strance koji odsjedaju u
mojem domu - uključi se Katherine. - Svaka čast na hrabrosti.

86
 Knjige.Club Books
- Bio je to tek probni pokušaj. Iznajmila sam je samo na dva tjedna.
- Ispričaj im o utegu za papir - ubaci se Fiona.
Prostrijelim je pogledom - ne želim da moje tjeskobe i strahovi budu pretočeni
u duhovite anegdote - no prekasno je za to, već uživam nepodijeljenu pozornost
svih prisutnih.
- Oh, ma zapravo nije riječ ni o čemu pretjerano zanimljivom. Imam taj jedan
prekrasni pritiskivač za papir koji držim na svojem pisaćem stolu. Kad sam se
vratila s puta bio je okrhnut. To je sve. Valjda se kod svakog iznajmljivanja
događaju takve sitnice.
- Ali problem nije bio u tomu što je okrhnut, zar ne? - Fiona nastavi
nepokolebljivo. - Stvar je u tomu da Fiona uteg drži u svojoj radnoj sobi - koju je
ostavila zaključanom.
- Želiš reći kako vjeruješ da su gosti provalili unutra? - upita Ana.
- Ma ne, nipošto. Mora da se to dogodilo prije nego sam otputovala.
Spomenula sam to Fioni dok sam još nagađala o tomu što se moglo zbiti,
dopuštajući svojoj mašti da se raspojasa. Što mi je, kao što si tada i spomenula -
kažem, nagnuvši glavu u Fioninu smjeru - zapravo i posao.
Svi se nasmiju.
- Ono što je meni nevjerojatno - reče Ana, skrenuvši pogled prema Fioni - jest
to da se naš knjiški klub već tako dugo sastaje, a ti sve to vrijeme nisi niti
spomenula da ti je sestra spisateljica!
Zar nije?
- Ni sama nisam znala - odvrati Fiona. - Elle je svoje spisateljske sklonosti
krila kao zmija noge, nisi li?
- Kada tek počneš pisati, ne vjeruješ istinski da će tvoj uradak ikada biti
objavljen. Posljednje što želiš jest početi svima obznanjivati: Hej ljudi, počela
sam raditi na knjizi!
- Samo što ja nisam svi.
Moja je sestra očito u jednom od svojih provokatorskih raspoloženja. Nije
teško dokučiti da se prije dolaska ovamo upustila u svađu s Billom i da se još
uvijek nije uspjela otresti refleksne siktavosti i zajedljivosti.
- Je li istina - upita Maeve - da je najbolje pisati o nečemu što dobro poznaješ?
Pitanje me zatekne i ustreba mi trenutak ili dva da sročim odgovor.
- Pa moglo bi se reći da osobno proživljeno iskustvo daje priči određenu
vjerodostojnost, neku živopisnost i jasnoću emocija utkanih u nju. Ali ne smatram
da bi se pisci trebali ograničiti isključivo na proživljeno.
Katherine se oglasi: - Pročitala sam fascinantan članak o metodskoj glumi i
svemu na što su ti glumci spremni kako bi se uživjeli u ulogu. Jesi li gledala Pad?
Odmahnem glavom.

87
 Knjige.Club Books
- Oh, jednostavno moraš. Riječ je o jezivoj seriji o serijskom ubojici. Glumac
- Jamie Dornan, mislim da se tako zove - htio je iskusiti osjećaj uzbuđenja dok
progoniš nekoga pa je jedne večeri odlučio slijediti neku ženu kad je sišla s vlaka
podzemne željeznice. Navodno se držao na popriličnoj udaljenosti pa ona nije
imala pojma da joj je za petama, ali ostao joj je na tragu nekoliko ulica, tako
iskusivši kako izgleda kada nekoga progoniš.
- To je krajnje jezivo - reče Laura, zadrhtavši.
Ne mogu se ne složiti, iako mi je jasno zašto je to učinio - sigurno se pokazalo
korisnim iskusiti te emocije pa ih kasnije kanalizirati i utkati u ulogu koju igra.
- Nego, jesi li oduvijek htjela biti spisateljica?
- Nisam sigurna jesam li toga uopće bila svjesna, sve donedavno.
- Oh, daj - ubaci se Fiona. - Oduvijek si imala dara za izmišljanje. Čak i u
svojim dnevnicima.
- Mojim dnevnicima?
- Sjećaš se one faze kada si izmišljala stvari pa ih bilježila u dnevnik?
Objasnim prisutnima: - Bila sam uvjerena da ih naša mama potajice čita pa
sam počela unositi paprene detalje ne bih li je primorala da se otkrije.
Fiona objasni preostalim ženama: - Elle je izmišljala te prekrasne pričice o
dječaku iz škole koji je navodno bio zatreskan u nju. Ako se dobro sjećam, imala
si neki nadimak za njega - vjerojatno kako bi mamu izludjela nagađanjima o
njegovu identitetu.
Osjetim vrelinu kako mi se širi obrazima kada se prisjetim određenih dijelova
dnevnika. Pričice su počele kao bezazlene djevojačke maštarije, usredotočene na
nježnosti koje mi je šaputao, ili na dodir njegove ruke kada bi me slučajno ovlaš
dodirnuo prilikom mimoilaženja na školskom hodniku. Postupno su se
nevine pričice razvile u maštovite izmišljotine o ukradenim poljupcima i izjavi
ljubavi.
Zamka je poslužila svrsi. Jasno se sjećam dana kada me majka pozvala u
kuhinju. Na stolu su bile dvije šalice čaja i kriška kolača s limunom od kojeg bi
mi svaki put krenula voda na usta. Majka je razgovor započela frazom: - Jedna
ptičica prišapnula mi je... - Činilo se to suludim odabirom riječi, no dopustila
sam joj da nastavi govoriti, objašnjavajući mi pritom svoje brige zbog ozbiljnosti
situacije u kojoj stariji dečko pokazuje takvu vrstu zanimanja za mene.
Čekala sam trenutak kad ću skočiti sa stolice i viknuti: Uhvaćena si! Čitala si
mi dnevnik. A ipak, nekako sam osjetila da bi me priznanje kako sam sve izmislila
- i da je sve samo plod mašte - uvalilo u nevolje. Osim toga, priča je bila nadasve
ugodna. Sviđalo mi se biti njezinim dijelom i živjeti je. Stoga sam rekla: - U
redu, razumijem. - Na maminu je licu zabljesnuo izraz iznenađenja, a potom i
olakšanja. Zagrlile smo se, podijelivši potom i drugu krišku kolača.
Tijekom sljedećih nekoliko dana počela sam u dnevnik bilježiti kako sam
odlučila malo zahladiti odnose s R-om. Detaljno sam opisala bol i suze našeg
88
 Knjige.Club Books
oproštajnog zagrljaja te dugačko pismo koje je ubacio u moj školski ormarić.
Slabljenje budnosti kojom me mama tih dana promatrala potvrdila mi je da i dalje
pozorno čita svaki unos u dnevnik.
Sada odgovorim Fioni: - Nikada mi nisi rekla da si ih i ti čitala.
- Nisu li to privilegije koje starije sestre imaju? - upita ona, namignuvši. -
Uglavnom, uživala sam u tvojim pričicama. Tko je mogao znati da ćeš se jednog
dana prehranjivati pisanjem priča?
Osmjehnem se, no razgovor mi zbog nečega ostavi okus poniženja u ustima.
Nije stvar samo u tomu što je Fiona čitala moj dnevnik. Stvar je u tomu da sam
javno prokazana kao lažljivica.

- Sve te aluzije na Platona i Homera s vremenom su postale pomalo zamorne, ili

se barem meni tako činilo - reče Laura kada naposljetku dobije priliku govoriti o
knjizi.
Raspravljamo o klasiku Donne Tartt, Tajna povijest.
- Meni su upravo to bili najdraži dijelovi knjige - usprotivi se Ana.
- Nimalo neočekivano - ubaci se Maeve. - Nemaš li ti ono magisterij iz
starogrčkog ili teologije?
- Filozofije - ispravi je Ana. - Posluživanje kave nije ništa doli krinka iza koje
se skriva filozofska duša.
Shvatim da mi se Ana sviđa i poželim da poznanstvo s njom preraste u
prijateljstvo.
- A ti? Jesi li ti studirala engleski? - upita Laura, okrenuvši se k meni.
Oklijevam, u očajničkom nastojanju da pronađem prave riječi.
- Započela sam studirati englesku književnost na Sveučilištu Cardiff, no
nisam bila oduševljena kolegijima pa sam napustila studij krajem prve godine. -
Pazim da riječi preko usta prevalim ležerno, da mi glas bude prožet smijehom i
lakoćom, jer iz iskustva znam kako ljudi ne posustaju jednom kada oćute
oklijevanje, želeći istinu istjerati na čistac.
Priđem prozoru pa ga odškrinem još malo. Pritom vjerojatno pomaknem i rub
zastora jer iz nabora njegove tkanine izleti klupko pomahnitalih pokreta, nasrćući
mi na lice. Osjetim ih - krila koja mi mahnito šibaju lice.
Reagiram trenutačno, instinktivno. Vrisnem pa ustuknem i počnem rukama
nekontrolirano mlatarati zrakom.
Ne razmišljam o tišini koja se spustila na prostoriju, niti o činjenici da su se
sve oči uperile u mene i da pilje, zatečene burnom i silovitom eksplozijom
pokreta. Ne razmišljam ni o čemu osim o bezumnom, zasljepljujućem strahu.
Zalijepim se leđima o zid.
Odnekud, s druge strane prostorije, čujem Fionin glas, nježan i smirujuć, kako
mi se obraća: - U redu je, Elle. Sve je u redu. Istjerat ću ga van. - Već je na nogama
89
 Knjige.Club Books
i prilazi prozoru. - Ne brinite, samo se iracionalno boji moljaca - obrati se
ostalima, lakoćom kojom izgovara riječi nastojeći ublažiti histeriju mojeg ispada.
Pokušavam nadglasati zaglušujuće hučanje krvi koja mi u mlazovima navire
u uši, nijemo ponavljajući sebi da sam sigurna, da se nemam čega bojati. Dišem
ubrzano, a kapci mi se otvaraju i sklapaju bjesomučnom brzinom, no ostatak
mojeg tijela doima se paraliziranim.
Promatram Fionu kako dlanovima zatvara klopku oko moljca. Oči mi se ne
odvajaju od kaveza njezinih isprepletenih prstiju, nastavivši promatrati sve dok
ne oslobodi moljca kroz otvoreni prozor pa ga hitro zatvori, povukavši polugu
nadolje.
Moljac provede nekoliko sekundi nemoćno krilima udarajući o staklo pa
iščezne u noć.
Nastavim promatrati još nekoliko trenutaka, a zatim ispustim dah koji sam do
tog trena zadržavala.
Okrenuvši se, shvatim da svi zure u mene.
Poniženje mi natjera vrelinu u obraze dok drhtavim glasom mrmljam ispriku.
- Strah od moljaca - oglasi se Laura. - Nisam ni znala da takvo što postoji.
- Motefobija - uključi se Ana, imenujući poremećaj. - Patiš li od njega
oduvijek? - upita nježno.
Nemam snage pogledati u oči nju, niti bilo koga drugoga, dok odgovaram: -
Da.
- Ne, nisi imala taj problem tijekom djetinjstva - ispravi me Fiona,
istinoljubiva kao i uvijek. - Bila si kraljica lova na bube. Hvatala si sve što si
mogla zarobiti u svoju staklenu kutijicu - mrave, pauke, moljce, bubamare.
- Zaista? - upitam, loše hineći amneziju. - Onda je valjda riječ o jednoj od
onih šarmantnih navika koje sam stekla kasnije u životu.
Fiona dopuni moju čašu vinom pa mi je doda. - Strusi ovo.
Ne mogu vjerovati da se bojiš moljaca - reče Laura, nimalo neobazrivo, već
više kao da je sama pomisao na to potpuno zbunjuje. - Ne mogu ti nauditi.
Podsjetim se navući na lice osmijeh. - Znam.

Uslijedi ples rastanka - ispijanje pića do kraja, uzimanje torbi, navlačenje jakni i
kaputa, zahvale za ugodno provedenu večer. Ispratim ih sve do vrata, svakog se
puta usidrivši ondje grčevitim stiskom ruke kojom se pridržim za dovratak, još
uvijek napeta nakon šoka koji mi je priredio moljac.
Promatrajući kako mi se dom prazni i gošće odlaze, osvijestim u sebi poriv
da ih pozovem natrag, da ih preklinjem da ostanu još malo i da me ne ostavljaju
ovdje samu.
Laura ostane posljednja, a na odlasku zastane na pragu pa se okrene prema
meni.
90
 Knjige.Club Books
- Gotovo sam smetnula s uma. Donijela sam ti nešto. Nazovimo to darom za
useljenje ili darom dobrodošlice u Cornwall, ili kako ga god želiš nazvati.
Stane prekapati po svojoj torbi pa izvuče prekrasno zamotan paket.
- Laura... - započnem, no zaustavi me njezin dlan koji poleti u zrak.
- Čim sam je ugledala, znala sam da će ti se svidjeti.
Stanem pažljivo odmatati, osjećajući nelagodu uslijed spoznaje da je Laura -
koja radeći u knjižnici vjerojatno zarađuje neznatno više od zakonom propisane
minimalne plaće - odlučila svoj teško stečeni novac trošiti na mene.
- Razumiješ li sada? - upita kada izvučem veliku šalicu krem boje. -
Jednostavno sam ti je morala kupiti.
Na šalici je crnim slovima, u fontu svojstvenom starinskim pisaćim
strojevima, ispisano: Pripazi, inače ćeš završiti u mojem sljedećem romanu.
Izraz lica iznenada joj se prometne u onaj ozbiljnosti. - Jednostavno te moram
upitati koja je tvoja tajna?
Trepnem, u potpunosti se usredotočivši na pitanje.
Laurine oči blistaju od vina. - Postoji nešto što tajiš od nas. Samo me zanima
što bi to moglo biti.
Odmahnem glavom. - Ja...
- Hoću reći, ne možeš biti znatno starija od trideset, posjeduješ kuću, i autorica
si bestselera. Koga si morala ucmekati kako bi mogla imati ovakav život?
Čujem usporeno kotrljanje valova u daljini, zvuk zatvaranja automobilskih
vrata na kraju prilaza - a potom se Laurina usta razvuku u osmijeh.
Šali se, naravno da se šali.
Uzvratim joj osmijeh. - Sva moja ubojstva događaju se isključivo na
stranicama romana.
- Pa, kao tvojoj najvećoj obožavateljici, bila mi je dužnost provjeriti! - Laura
mi veselo mahne pa se okrene i spusti se prilazom, potom se ukrcavši u Maevein
auto.
Motori zabruje, svjetla zabljesnu, a moje se gošće stanu vraćati svojim
muževima ili obiteljima. Ostanem na vratima, osjećajući frigidnu studen zraka na
obrazima.
Ostanem ondje dok i posljednje vozilo ne iščezne niz izrovanu cestu.
Okrenem se pa posegnem prema vratima, namjeravajući ih zatvoriti, no u tom mi
trenutku vratom proširuje trnci nelagode.
Osvrnem se iza sebe, uvjerena da me netko promatra.
Dvorišna su se svjetla utrnula, dopustivši tmini da zaogrne cestu. Vjetar se
silovito obrušava na hrid, penjući se uz nju, pa se šulja kroz moja otvorena vrata,
dok osvijetljena stojim na pragu.
Vani nema nikoga. To se samo moji rastrojeni živci poigravaju mnome.

91
 Knjige.Club Books
No tada ga primijetim - slabašno, narančasto svjetlo na samom rubu mojeg
vidnog polja, ništa doli svijetleće točke. Napregnem oči, nastojeći se usredotočiti
na njega.
Iznenada se dvorišna svjetla susjedne kuće upale, osvijetlivši njezin prednji
dio - a tamo ugledam Marka. Stoji naslonjen na ulazna vrata, s cigaretom među
usnicama, pogleda uperenog u mene.
Osmijeh izostane. Baš kao i pozdrav. Samo prijeteći pogled, uperen kroz noć,
usredotočen na mene.
Prođe nekoliko trenutaka tijekom kojih nijemo ostanemo zuriti jedno u drugo.
Usporenim pokretom, on podigne desnu ruku. Na trenutak mi se učini da je
dva prsta usmjerio prema meni, kao da polagano izvlači pištolj koji mi je sada
uperen u glavu.
Dah mi postane plići.
Trepnem. No kada ponovno otvorim oči, dočeka me prizor otvorenog dlana
koji mi maše u pozdrav.

92
 Knjige.Club Books
11

Elle

Č
etiri je ujutro. Okružena tminom nalik onoj oceanskih dubina, utapam se u
tišini. Samo nekoliko sati prije kuća je bila ispunjena vrevom i žamorom
knjiškog kluba. Sada, nakon što su svi otišli, tišina se produbila, zgusnula.
Nasukana na otoku svoje postelje, okružena morem samoće, neprestano
mislim na Flynna.
Ne uspijevam se othrvati želji da ga u ovom trenu imam ovdje, pokraj sebe.
Kad smo se tek upoznali, Flynn je s trojicom prijatelja živio u unajmljenoj
kući, gdje je imao tek oskudno namješten sobičak - ništa doli uskog kreveta i šipke
za odjeću s koje su visjele dvoje traperice i nekoliko džempera koje je posjedovao.
Četiri smo mjeseca dijelili taj uski krevet, spavajući isprepletenih udova.
Pripila bih mu se uz leđa, koljenima se uglavivši u pregibe njegovih
pa osluškujući kako se ritam njegova disanja usklađuje s mojim.
Nikad nisam imala problema sa snom.
Ali ovaj krevet; ovaj je krevet prevelik. Jedna je strana madraca prehladna.
- Jebi se - obrecnem se na ništavilo, ni na koga ponaosob, izmigoljivši iz
zagrljaja popluna.
Izbacim noge iz postelje pa ih spustim na pod, ostavši sjediti na rubu madraca,
dlanova pritisnutih na očne duplje. Jedna besana noć nadovezuje se na drugu,
svaljujući mi na leđa breme iscrpljenosti. Predstoji mi još jedan dan životarenja
na kofeinu, još jedan dan mjesečarenja na javi.
Izvrtim u glavi popis mogućnosti koje su preda mnom: mogla bih pogledati
film ili poslušati radiodramu. Potom se sjetim radne verzije najnovijeg romana
Claire Mackintosh u svojoj radnoj sobi. Zaokupit ću se njime, izgubiti se u nečijim
tuđim riječima.
Omotavši se pahuljastim kućnim ogrtačem, odsutno se zaputim na kat, ćuteći
kako zrak postaje hladniji što se više penjem.
U radnoj sobi upalim stolnu svjetiljku pa ugledam vlastiti odraz koji mi
uzvrati pogled iz staklene stijene. Danju protočnost prostora ove sobe ispunjava
spokojstvom, čineći je utočištem, no noću je tmina pretvara u izložen, zlokoban
prostor. Nema zastora koje bih mogla navući, nema zakutaka u kojima bih mogla
potražiti sigurnost. Ovdje gore, nemilosrdna tutnjava mora čini se tako blizu, kao
da valovi udaraju o samo staklo zida.

93
 Knjige.Club Books
Dlan mi odluta prema utegu za papir na stolu, a vršak prsta nesvjesno klizne
preko duboke pukotine u njegovu središtu. Podignem ga, oćutjevši njegovu
studenu hladnoću u dlanu. Prilično neobično da sam izgubljeni komadić pronašla
uglavljen u tepih svoje spavaće sobe - tik ispred zrcala.
Kao da je netko znao da ću ondje stajati. Kao da ga je netko hotimično ostavio
ondje.
Zadrhtavši, spustim uteg na stol.
Okrenem se, upijajući pogledom radnu sobu. Ako je netko zaista bio ovdje
gore, što je mogao vidjeti, što je mogao doznati, zapitam se? Što bi uopće tražio?
I gdje?
Negdje ispod sebe začujem prigušeno kucanje. Smrznem se na mjestu,
usmjerivši glavu u smjeru iz kojeg je zvuk došao.
Prizemlje?
Nije riječ o zvekiru na ulaznim vratima. Zvuk je odveć slab. Čekam,
osluškujući i osjećajući kako mi srce ubrzava.
Ponovno začujem zvuk, dva ili tri lagana udarca, kao da netko zglavcima
lagano kucka o prozor.
Nelagoda mi se stane uspinjati kralježnicom.
Misli mi se vrate na prizor Marka koji stoji pred svojom kućom, nesmiljeno
me strijeljajući pogledom. A potom i na uznemirujući pokret njegova dlana.
Je li me nastavio promatrati kada sam se okrenula i zakoračila u unutrašnjost
svojeg doma, sama?
Još jedan kucaj - no ovoga puta razaberem zvuk puno jasnije: udarac popraćen
grebanjem. Pogled mi se spusti na balkon koji opasuje spavaću sobu na katu ispod
mene. U tmini jedva uspijem razabrati posudu sa stabalcem lovora, čije se grane
sada povijaju na vjetru, šibajući staklena vrata i grebući ih.
Nasmijem se kako bih odagnala napetost, no slabašan smijeh zazvuči
neuvjerljivo u praznoj prostoriji.

Pogled mi zapne za hrastovu škrinju na drugom kraju prostorije pa joj priđem.

Kleknuvši pokraj nje, podignem njezin teški poklopac.
Škrinja je dupkom puna. Tu su stari fotoalbumi, mnoštvo dnevnika, svežanj
starih bilježnica izblijedjelih korica s črčkarijama po rubovima. Prsti mi se
zaustave na svežnju čestitki povezanih elastičnom gumicom, a u sljedećem trenu
svežanj mi se nađe u krilu.
Sačuvala sam sve poruke i čestitke koje mi je Flynn ikada napisao.
Oslobodivši kartonske kvadratiće njihova gumenog poveza, pomislim kako su oni
možda pravi razlog mojeg dolaska ovamo - možda sam ih htjela vidjeti.

94
 Knjige.Club Books
Prva je čestitka oslikana ružama, a riječi Sretan rođendan ispisane zavojitim
srebrnim slovima. Flynn nikada nije imao bogzna kakav ukus za odabir prigodnih
čestitki.
Draga Elle, sretan rođendan. Ne brini, sačuvao sam račune. Blagodati
kupovine u otmjenim trgovinama (ove godine). Flynn x
Osmjehnem se, a neusiljenost njegovih riječi ispuni me toplinom. Sljedeća je
čestitka iz kućne radinosti, načinjena od tankog zelenog papira. Sprijeda je
nalijepljena fotografija na kojoj sjedim u Flynnovu krilu. Na izletu smo i sjedimo
na klupici, pogleda uperenih u tlo, a dugačka mi kosa poput zastora prekriva
polovicu lica. Flynnove preplanule ruke nehajno su obavijene oko mene.
U pozadini se vide masivna debla sekvoja i zelena kupola šatorskog platna. Riječi
glase: Naša treća godišnjica!
1 kontinent, 2 zemlje, 4 pokrajine, 8 saveznih država, 8 500 milja, 10 000
uboda komaraca i 1 nevješto sklepanu čestitku kasnije, i dalje smo
ludo zaljubljeni. Sretna ti godišnjica, dušo.
I premda mi riječi na lice izmame osmijeh, oči mi se smjesta ispune suzama.
Ovo, ovo je ono pravo, pomislim.
Među čestitkama pronađem još jednu zajedničku fotografiju. Zagledam se u
širok osmijeh na njegovu licu, na svjetlost koja mu ostaje zarobljena u krajičcima
očiju dok ozareno gleda u mojem smjeru. Fotografija je nastala one večeri kada
sam potpisala izdavački ugovor. Flynn mi se pridružio nakon posla pa smo
s nekolicinom prijatelja otišli u klub u centru Bristola. Sjećam se da me Flynn
neprestano ljubio, ponavljajući mi da se ponosi mnome i da sam nevjerojatna.
Uspjela si!
Prisjetim se još jednog detalja te večeri - događaja koji je mogao potrajati
najviše nekoliko minuta - kada sam izašla na noćni zrak, jednostavno iščeznuvši
poput prizora izbačenog iz priče, osuđenog da nikada ne bude pročitan. Bilo je
već kasno, iza ponoći, a večer provedena u neprekidnom smješkanju ostavila mi
je vilicu bolnom i ukočenom. Izlazeći iz lokala, podigla sam ruku i okrenula
unutarnji dio zapešća prema redaru koji mi je, ugledavši ondje pečat kluba, samo
kimnuo. Sjećam se zvonkog zvuka udaraca svojih peta o kolnik dok sam prelazila
cestu, a haljina mi poigravala oko bedara. Kapljice rominjajuće kiše hvatale su mi
se o vlasi kose, tvoreći krunu tekućih perlica.
Koraci su me vodili prema bankomatu - no u posljednjem sam trenu prošla
pokraj njega, klisnuvši u usku, neosvijetljenu uličicu koja se protezala uza zgradu.
Ukopala sam se na mjestu, lopaticama se oslonivši o vlažne opeke, čekajući da mi
se dah ponovno uspori, da mahnito nadimanje prsa prestane. Sklopila sam dlanove
pa stala disati u prazninu među njima, ponovno uvlačeći izdahnuti zrak natrag u
svoja pluća.
Malo po malo, otkucaju srca vratili su se u svoj uobičajeni ritam. Zabacila
sam glavu unatrag, usredotočivši se na kapljice kiše, uhvaćene na svjetlu ulične

95
 Knjige.Club Books
rasvjete, te padajuće trunke tečnosti koje su mi oblagale kožu rosom. Znala sam
da ću se vratiti unutra Flynnu i našim prijateljima. Da ću nastaviti s našim
druženjem kao da se ništa nije dogodilo.
Bila je to isključivo moja odluka - i ja sam ta koja s njom mora živjeti.

Dok spremam Flynnove čestitke i fotografije natrag na njihovo mjesto, prsti mi

dodirnu kožom uvezan spis. Srce mi preskoči, izgubivši na trenutak ritam. Vrlo
dobro znam što je unutra. Također znam i da ga neću otvoriti, da neću pogledati.
Već sam se samom odlukom da ga zadržim izložila opasnosti - a ipak, nemam
izbora. Gurnem ga dublje u škrinju pa spustim poklopac.
Ne, nisam ovamo došla ni zbog knjige, ni zbog Flynnovih čestitki. Došla sam
zbog spisa. Morala sam ga vidjeti. Morala sam se uvjeriti da je još ovdje.

Osjetivši se spremnom za povratak u postelju, zgrabim radnu verziju romana pa

posegnem preko stola kako bih isključila stolnu svjetiljku. Međutim, jamačno
pogrešno procijenivši udaljenost, uspijem je udariti laktom i srušiti na pod.
Nasreću, žarulja ostane čitava. Sagnem se kako bih podigla svjetiljku s poda,
a pogled mi nesvjesno odluta prema nozi stola, osvijetljenoj snopom svjetlosti.
Ugledani ogrebotinu koju nikad prije nisam opazila ondje. Potreban mi je trenutak
da mi se oci priviknu na svjetlo, a kada se to dogodi, uspijem razabrati
slova urezana u svijetlu hrastovinu. Na pamet mi najprije padnu školske klupe
išarane imenima učenika ili izljevi ljubavi urezani u drvo iglom šestara.
Primaknem se bliže, naherivši glavu kako bih pročitala slova.
Val jeze nakostriješi mi dlačice na zatiljku. Stanem sumanuto brzo treptati,
no riječ, urezana velikim tiskanim slovima, i dalje mi ostane lebdjeti pred očima.
Iako je riječ o polovnom stolu, Flynn je proveo sate uređujući ga. Izbrusio mu
je noge - ispričao mi je koliko je teško bilo izvući ostatke starog laka iz vijugavih
ukrasnih detalja. Izrezbarena slova koja sam netom ugledala čine se svježima,
njihove linije svjetlije od drveta koje ih okružuje.
Kliznem prstima niz preostale noge stola, tražeći udubine i brazgotine.
Usmjerim snop svjetiljke prema donjoj strani stola, pomno je proučavajući. Ali
tamo ne pronađem ništa. Nikakvih rezbarija, nikakvih oznaka. Samo jedna riječ,
no dovoljno moćna da mi se ureže u misli.
LAŽLJIVICA.

96
 Knjige.Club Books

2004. godine

T ijekom proljetnog semestra, sati danjeg svjetla izmjenjivali su se u izmaglici

predavanja, izležavanja, i poslijepodneva provedenih u parku, ispunjenih
bacanjem frizbija. Tek bi noću, onih dana kada ne bi morala raditi, ili kada ne bi
bilo zabave na koju bi mogla otići, Elle naposljetku otvorila svoj udžbenik pa
pomislila: U redu. Bacimo se na eseje.
Palcem i kažiprstom stisnula je korijen nosa, nastojeći se usredotočiti.
Pokušavala je napisati nekakvu suvislu raspravu o postmodernizmu, no bila je
nemirna i rastresena, njezina pozornost nepostojeća. Možda bi ipak trebala izaći;
samo jedno brzinsko piće sa svojim sustanarkama u studentskom klubu.
Prekopavši ormar, odabrala je novu tuniku zagasito plave boje koja je izvrsno
pristajala uz Converse tenisice.
Postala ga je svjesna dok je navlačila tuniku - osjećaja da je netko promatra.
Dlačice na njezinu potiljku uspravile su se, a pogled joj je sijevnuo prema prozoru.
Stražnja fasada njihove studentske kuće gledala je na željezničku prugu, omeđenu
grmljem u čije se grančice zaplitalo mnoštvo odbačenog otpada.
Trebao joj je trenutak da joj se oči priviknu na tminu, no tada ga je spazila -
ljudski obris koji hoda uz rub tračnica pa iznenada skrene u grmlje i nestane u
sjenkama.
Pijani student koji tetura na tulum? Netko tko prečacem pokušava skratiti put
kući? Pa što ako je uspio na trenutak ugledati njezino obnaženo tijelo dok se
presvlačila? Neka samo gledaju. Imala je devetnaest godina i tek je postala
svjesna svoje ljepote. Bila je jedna od onih djevojaka koje procvatu malo kasnije
- fiksni aparatić za zube, kratkotrajno razdoblje intenzivne prištavosti, i šiške koje
joj nikako nisu pristajale činile su je neprimjetnom za muški spol - no tijekom
posljednjih osamnaest mjeseci doživjela je itekako primjetnu preobrazbu. Ravni
bijeli zubi izronili su ispod metalnih žica, hormonske akne zamijenio je sjaj
mladenačke čistoće, a šiške su izrasle u dugačke valove medeno plave boje.
Odjenuvši se, ponovno je prišla stolu kako bi još jednom provjerila do kada
mora predati esej, potpuno smetnuvši s uma usamljenu siluetu s tračnica. Rok je
za dva dana. Noćas će se zabavljati. Posao će ostaviti za sutra. Ako bude potrebno,
nastavit će raditi i kroz sutrašnju noć - stres i pritisak nadolazećeg roka redovito
je čine usredotočenijom i učinkovitijom. Plan je bio dobar.
Međutim, ispostavit će se da joj ocjena iz tog eseja neće uopće biti važna.
Zapravo, nijedna ocjena dobivena iz eseja i nijedan rezultat ispita neće biti važni.
Ali u tom trenutku još to nije znala.

97
 Knjige.Club Books
Baš kao što, položivši jedan dlan na bok pa se diveći svojem odrazu u zrcalu,
nije znala ni da će svoju novu haljinu odjenuti samo još jednom. Niti da će je
nakon toga odbaciti poput zmijske kože, svezavši je u mračnu nutrinu crne vreće
za otpad. Nije znala da će uskoro htjeti samo jednu stvar na ovome svijetu;
potpuno zaboraviti na djevojku u zagasito plavoj haljini.

98
 Knjige.Club Books
12

Elle

Sa svakim otkrićem, nametnite i novo pitanje. Intriga je

ono što primorava čitatelja da nastavi okretati stranice.
Spisateljica Elle Fielding

edan je ujutro. Zaogrnuta tminom, ležim budna i razmišljam o njoj. O djevojci

J kakva sam bila u svojim dvadesetima. Djevojci koja je napustila Cardiff,
zamijenivši ga neuglednom studentskom kućom u Bristolu. Djevojci koja je
redovito šišala kosu u visini čeljusti i koja bi kajal olovkom u potpunosti obrubila
svoje oči. Djevojci u čijoj sobi nije bilo zastora - jer je, bio dan ili noć, ionako
rijetko spavala.
Pomislim na tu djevojku koja bi bila budna usred noći, baš kao i ja sada. Prije
deset, dvanaest godina, zatekli biste je u krevetu za jednu osobu, očiju širom
otvorenih u tami dok joj se opruge madraca zabijaju u leđa. Njezina je nesanica
tek počela puštati korijenje, poput crva svrdlajući svoj put pod njezine kapke,
svijajući si gnijezdo u njezinu umu.
Što bih poručila toj djevojci da mogu s njom stupiti u kontakt? Mogla bih joj
pokazati prekrasnu kuću u kojoj će jednoga dana stanovati, s velikim bračnim
krevetom i jastucima ispunjenim pačjim perjem. Mogla bih joj pričati o karijeri
koju će imati, pokazati joj priznanja u koja je ugravirano njezino ime. Mogla bih
uprijeti prstom prema moru s druge strane prozorskog stakla pa reći: - Pogledaj.
Pogledaj gdje smo. Sve će biti u redu.
Međutim, ona bi me svejedno prozrela. Upitala bi me: - A zašto onda i dalje
noću ležiš budna?

Naposljetku svane. Izvučem se iz postelje, osjećajući se uzdrmano i smeteno.

Neka su mi osjetila prigušena, druga pretjerano izoštrena. Svjetlo se doima
preoštrim, a tuš kao da mi kožu zasipa postojanim mlazom igala.
Potom se nađem u prizemlju, a ispred mene stoji šalica kave, premda se ne
sjećam da sam je skuhala. Opečem usnice ne čekajući da se ohladi.

99
 Knjige.Club Books
Sat kasnije, sjedim u uredu bez prozora i razgovaram s upraviteljem banke.
Znoj mi se slijeva niz križa dok promatram kako njegove blijede oči zvjeraju po
mnoštvu papira rasprostrtih po stolu.
Odmahne glavom, a meni se želudac stisne. - Papiri jasno pokazuju da smo
vam već reprogramirali hipoteku u listopadu prošle godine i da smo vam tom
prilikom odobrili dvanaestomjesečni poček na glavnicu, no otada ste propustili
uplatiti već dvije rate...
- Posljednji račun izvođača radova dospio je na naplatu - prekinem ga, ne
uspjevši glas zadržati u potpunosti smirenim i neutralnim. Nikada nisam bila
vična ovakvim stvarima - bankama, uredima, obračunskim tablicama. - Nisam
očekivala da će očekivati isplatu cjelokupnog iznosa odjednom. Nadoknadit ću
sve zaostatke prilikom sljedeće uplate, narednog mjeseca. - Primoram se na
osmijeh.
- Gospođo Fielding, moram vas upozoriti da neredovito ispunjavanje obveza
u vidu kašnjenja s uplatama rata hipotekarnog kredita banci daje pravnu osnovu
za ovrhu i zapljenu posjeda.
Uzmem trenutak kako bih pojmila svu težinu njegovih riječi. Znala sam to.
Već sam pročitala te riječi na opomenama koje već dugo guram na dno kuhinjske
ladice. Međutim, sada sam tu gdje jesam, oči u oči s upraviteljem banke od koje
sam posudila basnoslovan iznos.
Tijekom svojih dvadesetih, Flynn i ja rijetko smo zarađivali više od
minimalne nadnice - i umjeli smo živjeti unutar ograničenja svojih mogućnosti.
Štoviše, na neki smo se način time i ponosili. A ipak, kada je u pitanju kuća navrh
hridi, želja da uredim savršen spisateljski dom izgnala je iz mene svaki trag
zdravog razuma. Sada se zapitam zašto. Kako bih samoj sebi dokazala da je sve
stvarno? Da je vrijedno svega što sam žrtvovala?
Odmetnuta misao probije se povrh ostalih: možda postoji dio mene koji
priželjkuje da sve ovo ode kvragu. Kao da stojim na samom rubu željezničkih
tračnica, iščekujući ono uzbuđeno kovitlanje utrobe koje sa sobom donosi zapuh
vjetra na koži dok vlak juri prema meni, već opasno blizu. U tom trenutku
dovoljan je jedan jedini korak.
Pomislim na Fionu i zapitam se kako bi ona riješila ovu situaciju. Ona ne bi
dopustila upravitelju banke da ugrozi nešto što voli, nešto što joj tako nasušno
treba. Uspravim se u stolici. - Pokazala sam vam izdavački ugovor za svoju novu
knjigu. Sljedećeg mjeseca na račun će mi prispjeti druga polovica predujma. Bilo
bi divno kada biste se mogli strpjeti do tada.
Upravitelj gurne naočale uz uski greben svojeg nosa, pritom proučavajući
dokument.
- Da, vidim. Međutim, ono što me brine jest ova stavka ovdje, koja kaže da
ćete u slučaju neispunjenja ugovorne obveze predaje rukopisa do određenog

100
 Knjige.Club Books
datuma biti primorani vratiti i prvi dio predujma, a govorimo o - zastane - prilično
izdašnom iznosu.
Diši. Samo diši.
- Smijem li vas upitati kako napredujete s knjigom, kako bih bio siguran da
ćete biti gotovi do krajnjeg roka, koji je, ako sam dobro izračunao, za dvadeset
jedan dan?
Pomislim na rukopis koji me strpljivo čeka, na goli kostur priče koji me
neprestano progoni i ne da mi usnuti, vukući me natrag na mjesto koje se opirem
ponovno posjetiti. No, svjesna sam da nemam izbora. Moram to privesti kraju.
Navučem osmijeh na usnice. - Ništa ne brinite, bit ću gotova na vrijeme.

Izašavši iz banke, osjetim žalac poslijepodnevne studeni. Tek je dva poslijepodne,

no svjetla ulične rasvjete pale se oko mene, jedno po jedno, svojom mutnom
narančastom svjetlošću razbijajući tamu tmurnog neba.
Trebala bih poći ravno kući, ravno do svojeg pisaćeg stola. Pisati. Međutim,
sastanak me ostavio rastrojenom i tjeskobnom, raspršivši mi misli i pažnju.
Zaputim se u smjeru iz kojeg sam ranije došla, prema autu, pritom zaobišavši
vlasnika servisa za izradu ključeva koji je baš u tom trenutku uklanjao sklopivu
oglasnu ploču s nogostupa. Zastanem pred cvjećarnicom, gdje mi pogled privuku
drveni sanduci poslagani po nogostupu, krcati ljubičastim vrijeskom. Postoji
nešto smirujuće, nešto prizemljujuće u obećanju nježnosti utjelovljenom u
cvijeću.
Kada gurnem vrata boje blijedožutog jaglaca, pozdravi me zvuk zvonca. Zrak
je zasićen mirisom cvijeća i teškim vonjem prezrele peludi. Kruta uštogljenost
banke iščezne u tren oka dok razgledavam izloške, očarana i ispunjena ljepotom
nježnih latica, krhkih ružičastih prašnika, slatkim zapusima miomirisa.
- Posvetit ću vam se za trenutak, dušo - pozdravi me cvjećarica dok umata
buket cvijeća za kupca koji stoji pred kasom.
I kupac se okrene prema meni: Mark. Dobaci mi nezainteresiran pogled,
ničime ne otkrivši da me prepoznao, pa se vrati razgovoru s cvjećaricom.
- Pomislio sam da bi moglo unijeti malo živosti u njezinu sobu.
- Naravno da hoće. Da ti složim buket za deset funti?
- Jako ljubazno od tebe, Marg. Hvala ti.
Povučem se u najudaljeniji kutak trgovine pa stanem pokraj plastičnih kanti
od kojih je svaka dom drugoj vrsti cvijeća: klasične crvene ruže, grozdovi ivančica
na dugačkim stabljikama, frezije posute ljubičastim pjegama. Čujem zvuk
odmatanja ljepljive vrpce, šuškanje papira.
- Kako ti je mama?
- I dalje isto. Još uvijek nema osjeta u desnoj ruci. Ne znaju hoće li joj se ikada
vratiti.
101
 Knjige.Club Books
- Prokleti moždani. Nikad ne znaš kada bi te nešto tako moglo zadesiti, zar
ne?
Enid je imala moždani udar? Zaboga, jadna žena. To objašnjava Markov
iznenadni povratak u Cornwall - kao i činjenicu da nisam vidjela Enid i Franka
već danima. Poželim joj poslati brzojav. Bi li to bilo primjereno? Usprkos našim
nesuglasicama oko obnove kolibe, Enid mi je još uvijek draga. Susjeda mi je -
naravno da joj mogu poslati brzojav i poželjeti brz oporavak.
Markov glas odzvanja prostorijom, čineći izgovorene riječi posve
razgovijetnima: - Navodno je stres jedan od glavnih uzroka moždane kljenuti.
- Da, pročitala sam to negdje. Tvoji su imali cijelu onu pomutnju s kućom na
hridi, zar ne?
Ukopam se na mjestu.
- Da, kupila ju je pridošlica.
- I mislila sam da je tako. Vidjela sam što je učinila s njom. Golem a je, zar
ne?
- Zaklonila im je pogled na more. Zastrla im svjetlo.
Cvjećarica se oglasi grlenim zvukom negodovanja. - Pozdravi mamu u moje
ime. Kada se vrati kući, donijet ću joj svoju tortu od mrkve. Može?
Začujem prodornu zvonjavu blagajne, tihi zvuk gužvanja računa koji biva
uguran u lisnicu pa glasnije šuškanje papira kada dlan zgrabi cvijeće s pulta. Na
brzinu dohvatim nekoliko ruža iz plastične kante, pretvarajući se da sam u
potpunosti zaokupljena njima.
Mark se odlučnim koracima stane približavati vratima, no odjednom zakorači
u stranu pa mi se iznenada nađe uz rame, njegovo lice tik do mojega.
- Lijepe su - reče, zagledavši se u ruže u mojoj ruci. - Jesu li za nekoga
posebnog?
- Ne. Samo za mene.
- Ne smatraš se posebnom? - Njegov je smrknuti pogled prodoran. - To
nipošto nije dojam koji ostavljaš.
Vrat mi se užari, a vrelina jurne odande prema obrazima.
- Ruže. Klasičan odabir. Izgledat će savršeno na tvojem noćnom ormariću.
Pokraj krem svjetiljke.
Usta mi se razjape u izrazu iznenađenja, no prije nego uzmognem sročiti
odgovor, on nestane.

Unutrašnjost Žapca i vidre bazdi na ustajali duhan čiji se vonj očigledno uvukao
u prastari tepih. Naručim poveću čašu bijelog vina pa sačekam za šankom,
dopuštajući svojim mislima da se razulare dok ljuštim rubove kartonskog
podmetača.

102
 Knjige.Club Books
Izgledat će savršeno na tvojem noćnom ormariću. Pokraj krem svjetiljke.
Htio je natuknuti da je bio u mojem domu - konkretno, u mojoj spavaćoj sobi.
Ali kako? Enid i Frank nisu dolazili otkako je kuća obnovljena pa mu nisu mogli
ni opisati njezinu unutrašnjost.
Prozor spavaće sobe okrenut je prema moru pa nije mogao zaviriti unutra iz
Frankove i Enidine kuće. Ali što ako je stajao na plaži i gledao unutra?
- Što vam je skrivio?
Podignem pogled. Šanker mi se podrugljivo osmjehuje, kimajući glavom
prema podmetaču koji sam rastrgala na desetak komadića.
- Ispričavam se - kažem skupljajući komadiće koje potom gurnem u džep
jakne. Dohvatim svoje vino pa se udaljim prema praznom stolu pokraj igraćih
automata s živopisnim, blještavim svjetlima, svjesna da mi dlanovi drhte.
Pokušam se zavaliti u naslon sjedala kako bih se opustila, no tijelo mi ostane
kruto, odbijajući surađivati. Prinesem čašu ustima pa iskapim polovicu njezina
sadržaja.
Ako je Mark znao da oglašavam kuću na Airbnb-u, mogao je pogledati
fotografije iz znatiželje. Sjećam se da sam fotografirala svaku prostoriju, pomno
ih prethodno uredivši i pažljivo birajući kutove snimanja kako bih postigla dojam
prostranosti i prozračnosti.
Izvukavši mobitel iz torbice, stanem listati kroz mapu snimljenih fotografija,
tražeći one koje sam snimila za oglašavanje na Airbnb-u. Pronašavši fotografiju
spavaće sobe, pogled mi se zaustavi na uredno namještenom krevetu,
prekrivenom svježe opranim plahtama krem boje i punašnim jastucima, no kut
fotografiranja onemogućava pogled na noćni ormarić i svjetiljku na njemu.
Sigurna sam da nikada nisam dijelila fotografije svoje spavaće sobe na bilo kojoj
od društvenih mreža na kojima imam korisničke račune pa Markov komentar ne
može biti ništa doli puko nagađanje.
Osim, pomislim, prisjetivši se nečeg drugog, ako Mark nije nekako uspio ući
u moj dom tijekom razdoblja dok je bio iznajmljen. Prisjetim se riječi
LAŽLJIVICA urezane u moj pisaći stol. Je li to njegovo djelo? Možda poznaje
Joannu i njezinu obitelj. Možda je upravo on zamolio Joannu da unajmi kuću.
Međutim, čak i dok mi se misao tek uobličuje u glavi, svjesna sam da je posve
suluda.
Pritisnem sljepoočnice. Možda se Mark predstavio Joanninoj obitelji pa im
lagao da održava kuću i rekao kako želi provjeriti vodospremnik ili nešto tomu
slično. Nešto takvo čini se puno vjerojatnijim.
No, kako mu god to pošlo za rukom, ako je Mark nekako uspio na prijevaru
ući u moju kuću, u moju spavaću sobu, u moju radnu sobu, pitanje koje u mene
unosi nemir i dalje ostaje bez odgovora: Zašto?

*
103
 Knjige.Club Books
Nisam trebala naručiti drugu čašu. A ni treću. Bila sam primorana ostaviti auto u
gradu pa se kući zaputiti pješice, preko plaže. Alkohol i nesanica čine toksičnu
kombinaciju; sve se čini izobličenim, udaljenim.
Nisam odjevena za tminu plaže: cipele od lakirane kože upijaju vodu iz
vlažnog pijeska, a tanka jakna nimalo ne štiti sada već naježurenu kožu od studeni.
Čujem kapanje i žuborenje vode dok maleni plimni rukavci krče svoj put pod
pijeskom. Nisam sigurna nadire li plima ili se povlači. Morat ću početi češće
provjeravati tablice morskih mijena. Slabašno svjetlo mjeseca odraženo na
površini mora otkrije mi da je rub vode još uvijek na sigurnoj udaljenosti. Ubrzat
ću korak. Kuća nije više tako daleko.
Kada smo Flynn i ja kupovali kuću na hridi, jedna od stvari koje su nas
privukle bila je i činjenica da ćemo imati mogućnost večerati u lokalnoj pivnici
pa potom pješice presjeći preko zaljeva kako bismo se vratili kući. Zamisao je
tada djelovala romantičnom: držanje za ruke i šetnja tijekom koje nam povjetarac
miluje leđa, a valovi lijeno udaraju o obalu.
Sada mi strah divlja grudima dok hitam preko pijeska, mokrih i promrzlih
nožnih prstiju u natopljenim cipelama.
Prijeđem plažu brže od očekivanog, a kada se dokopam kamenih stuba
izvučem mobitel kako bih uključila aplikaciju Svjetiljka. Tek tada primijetim
koliko se more primaklo - još dvadesetak minuta i stube koje vode do kuće bile bi
odsječene. Potplat cipele klizne na mokrom kamenu, a ja izgubim ravnotežu i
poletim naprijed. Ispružim ruke kako bih ublažila udarac, no ne uspijem spasiti
koljena kojima udarim o kamen.
Vrisnem, osjetivši snažnu bol u desnom koljenu. Teškom se mukom osovivši
na noge, napipam mobitel pa se šepajući uspnem preostalim stubama, pritom
hvatajući dah. Savladavši kameni puteljak priđem bočnim vratima pa, nakon
kraćeg prtljanja s ključevima, uspijem ući u kuću, ostavši stajati u tami kuhinje,
oguljenih koljena osluškujući divlje udaranje svojeg srca. Bilo je glupo i
opasno hodati plažom noću. Na kamenim je stubama umjesto mobitela mogla
završiti moja glava.
Donosim loše odluke.
Kliznem rukom po zidu tražeći prekidač za svjetlo pa kuhinju vrlo brzo
osvijetle blještava stropna svjetla. Odšepam do hladnjaka pa si natočim veliku
čašu vina.
Želim izbrisati sjećanje na jezivi osjećaj struganja kože o kamen, na toplu
vlažnost krvi koja se poput pupoljka u cvatu širi iz rane, pa se, izvukavši mobitel,
usredotočim na svoju Facebook stranicu, odlučivši odgovoriti na poruke svojih
čitatelja koje su u međuvremenu pristigle.
Smjesta primijetim novu objavu Knjigoljupke101.

Zabrinuta sam za tebe. Čini se da si smršavjela.

104
 Knjige.Club Books
Ne dopusti da te ova knjiga dokrajči.

Osjetim da mi se u leđa uvlači krutost rođena iz tona njezine objave. Iz

nametljivosti riječi i umišljene intimnosti među nama.
Prelistam fotografije koje sam objavila u posljednje vrijeme. Pješčana plaža i
tragovi mojih stopala koji krivudaju, slijedeći obalnu liniju. Starinski naslonjač iz
moje radne sobe, obasjan sunčevim zrakama. Moje nasmijano lice, uhvaćeno iz
profila.
Ne, ne izgledam kao da sam smršavjela, niti kao da pucam pod pritiskom.
Pomno sam pazila da slučajno ne otkrijem istinu.
Moj se život doima idiličnim.
Snimim fotografiju čaše vina, ne zamarajući se finesama. Potom je učitam na
Facebook, poprativši objavu riječima: Čaša vina kao nagrada nakon cijelog dana
provedenog u pisanju. Tri tjedna do roka! Sat otkucava! #knjiga2 #jošmalo
Potom obrišem objavu Knjigoljupke101 pa gurnem mobitel natrag u džep.

Napustivši kuhinju, zaputim se niz hodnik, usput paleći svjetla. Zastanem na

stubištu, uz prozor. Odande mogu vidjeti unutrašnjost Frankove i Enidine kuće.
Zapitam se koliko će dugo Enid ostati u bolnici. Je li Frank uz nju? Ako je tako,
Mark je tada u njihovu domu posve sam. Zamislim ga kako hoda nijemim
prostorijama prizemnice, naposljetku se zaustavivši pred kuhinjskim prozorom,
zaogrnut tamom, s cigaretom koja mu dogorijeva među prstima. I promatra.
Ako ovog trena gleda ovamo, ugledat će me uokvirenu svjetlošću. Zakoračim
unatrag pa, učinivši to, primijetim nešto. Zamrljani otisak prsta na prozorskome
staklu. Pomnije se zagledavši u njega, uspijem u kondenziranoj vlazi raspoznati
jedva primjetnu riječ.

kući

Dok proučavam riječ, u meni proklija sjeme studeni, čije se korijenje munjevito
proširi i razgrana mojim potiljkom, spustivši se potom niz kralježnicu.
Jer riječ nije usamljena.
Tu su još tri, zapisane iznad nje.

U
tvojoj
sam

105
 Knjige.Club Books
kući

Na trenutak zavlada grobna tišina. Slina mi se počne skupljati u grlu. Podsjetim

samu sebe da moram gutati. I disati.
Trepnem, ponovno se zapiljivši u riječi. U glavi mi se vrti, kao da mi tlo pod
nogama izmiče.
Munjevitim pokretom nasrnem na staklo, uporabivši rukav jakne kako bih
obrisala riječi.
Eto, nema ih više. Nije preostalo ništa. Nastavim piljiti u čisto prozorsko
staklo, trudeći se uvjeriti samu sebe da sam sve ovo umislila.
Poruka je mogla stajati tu danima, kažem sebi. Pošalica koju je smislio netko
od posjetitelja. Možda čak i neka od članica knjiškog kluba. Ali zašto bi netko
napisao nešto tako podmuklo, nešto krajnje jezivo?
Povrh hučanja krvi koja mi nadire u glavu, začujem drugi zvuk; nešto nalik
struganju drva o drvo.
Nastavim osluškivati, iščekujući.
Srce mi svakim trenom kuca sve brže i brže.
Evo ga opet. Ponovno taj zvuk. Dopire s kata. Iz moje radne sobe. Poput
ladice koju je netko gurnuo natrag na njezino mjesto.
Kuće su uvijek ispunjene neobičnim zvukovima, odlučno prekorim samu sebe.
Nema nikoga u kući. Sve je to samo plod moje mašte.
Napeta sam, osjetila su mi u stanju krajnje pripravnosti pa preuveličavaju
svaku sitnicu, to je sve.
S kata sada dopire samo tišina.
Ispustim dah koji sam do tog trena zadržavala.
A onda ga, okrećući se od prozora, začujem: rastegnuto škripanje podne daske
pritisnute o stropnu gredu, a zatim i prigušeni fijuk zraka kada se otvore vrata.
Netko je u mojoj kući.

106
 Knjige.Club Books

Prije

Uživam odsjedajući u tvojem domu.

Lijeno šećem tvojom kuhinjom, ne žureći dok otvaram ormarić po ormarić,
pomno proučavajući nježne stapke vinskih časa, klasični Wedgewood porculan,
robusne Le Creuset lonce. Otvorim tvoju slavinu s raspršivačem vode pa
promatram kako se voda slijeva u obimni keramički sudoper. Nema ni naznake
začepljena odvoda. Nema osmuđenih mjesta na koja je netko greškom odložio
vrelu pliticu za pečenje.
Zastanem tek kada dođem do prozora. Pritisnem dlanove o staklo. Shvatim
da će izbočine i utori mojih prstiju ostati ondje, kao da njima prisvajam sve sto
dodirnem.
Taj pogled. Osjećam se kao da lebdim u zraku. Od njega se uvijek malo
isprsim, izravnam leđa i osjetim se malčice lakšom.
Osjetivši komešanje nadolazeće gladi u trbuhu, odsutno se zapitam hoću h u
hladnjaku pronaći ikakvu hranu, ili ću se biti primorana sama snabdjeti.
Povukavši velika vrata, primijetim da si svu svoju hranu poslagala na dvije gornje
police, ostavivši mjesta za moje stvari. Imaš prilično skup ukus: keksi s punjenjem
od naranče, preliveni debelim slojem čokolade; staklenka maslina punjenih
češnjakom; pozamašno pakiranje dimljenog brie sira, još neotvoreno; dvije
manje staklenke organskog jogurta od kokosa.
U zamrzivaču imaš nekoliko pakiranja gotovih jela. Voliš pitu s feta sirom,
špinatom i pinjolima, te pileća prsa punjena pesto umakom i mozzarellom.
Otvorim donju ladicu pa se nasmijem: unutra imaš tri jastoga. Većina ljudi u
hladnjaku drži riblje štapiće i vrećice graška - ali ti imaš jastoge!
Ima tu i druge ribe; cijela deverika, ili je to možda brancin, kao i vrećica
najkvalitetnijih morskih plodova.
Čovjek mora biti itekako oprezan sa zamrznutom ribom i morskim plodovima,
pomislim, pa zavučem ruku iza hladnjaka i napipam utičnicu.

107
 Knjige.Club Books
13

Elle

tojim nepomično, gotovo i ne dišem. Iznenada sam izrazito svjesna svoje

S kože, osjećaja njezine zategnutosti preko ključnih kostiju, nakostriješenih
dlačica na rukama, pritiska noktiju Zarinutih u dlanove.
Osjetilo sluha izoštreno mi je do krajnjih granica.
Ponovno topot teških koraka, iznad mene.
Krv mi navre u uši. Zna li uljez da sam u kući?
Moram pobjeći van. Auto mi je još uvijek parkiran u gradu pa ću biti
primorana bježati pješice. Plima već nadire - ne mogu ponovno riskirati bijegom
na plažu. Preostaje mi jedino prilazna cesta. Dugačka je osamstotinjak metara,
omeđena živicama. Ne pruža nikakav zaklon za skrivanje.
Polako se stanem natraške spuštati niza stube, krajnje usporeno, grčevito se
držeći za rukohvat ograde. Osjetila su mi u stanju krajnje izoštrenosti, pripravna
na opasnost, čineći svako iskustvo intenzivnim, od dodira drveta koje klizi pod
znojnim dlanom, do zaglušujućih otkucaja srca koji mi odzvanjaju u grlu.
Želim potrčati i vrištati, ali natjeram se na usporene, oprezne korake.
Dokopavši se podnožja stubišta, zastanem, osluškujući.
Iznad mene, zvuk koraka začuje se s podesta pred mojom radnom sobom.
Strah mi navre u žilama. Ovo nije plod moje mašte; zaista se događa.
Koraci utihnu.
Zamislim uljeza kako nepomično stoji i osluškuje.
Je li me čuo?
Zatim uslijedi škripa drveta kada se neznanac počne spuštati stubama, krećući
se prema meni.
Munjevito se okrenem pa jurnem u kuhinju. Proklizim na drvenom podu prije
nego zgrabim kvaku bočnih vrata.
Sranje! Zaključala sam ih ušavši unutra. Moji ključevi! Gdje su jebeni
ključevi?
Srce mi divljački udara dok pogledom pretražujem kuhinjski pult.
Imam li se vremena vratiti pa se pokušati dokopati glavnog ulaza?
Začujem promjenu u koracima kada se uljez spusti u podnožje stuba.
Odsjekao mi je odstupnicu.

108
 Knjige.Club Books
Bez razmišljanja poslušavši instinkt, zgrabim nož s daske za rezanje, njegova
metalna drška ledena u mojem vrelom dlanu.
Ovog puta neću bježati, borit ću se.
Bat koraka biva sve glasniji kako prilaze kuhinji.
I meni.
Strah se zgusne i prometne u bijes, očvrsnuvši mi mušice i potjeravši mi krv
kroz žile neumoljivom snagom.
Snažna sam. Sposobna sam učiniti bilo što.
Držim nož pripijen uz bok, napetih mišića, spremna. On dolazi.

Kada muška silueta ispuni okvir kuhinjskih vrata, nasrnem na uljeza, noža
podignutog u zrak. - Odjebi od mene!
Tajnovita silueta zatetura unatrag, podigavši ruke. - Elle, to sam ja. Ja sam!
Zvuk mojeg imena učini mi se tako dalekim, tako izobličenim da mi ustreba
nekoliko sekundi da shvatim kako preda mnom stoji Flynn.
- Što ćeš tu? - prodašćem, i dalje držeći oštricu uperenu prema njemu.
- Žao mi je, nisam te htio prestrašiti. Pokušao sam te nazvati čekao sam u autu
cijeli sat. No i dalje imam ključ pa sam... - On spusti ruke. - Neopisivo mi je žao
što sam te uplašio. Nisam razmišljao. Auto mi je parkiran pred kućom. Ostavio
sam jaknu i cipele u hodniku.
- Ušla sam na bočna vrata.
- Žao mi je - ponovno se ispriča. - Nisam čuo tvoj auto.
- Ostavila sam ga u gradu. - Zurim u njega, a srce mi i dalje divlje udara u
grudima.
- Elle, treseš se.
- Bio si u mojoj radnoj sobi.
Tražio sam naše zajedničke fotografije.
- Zašto? - upitam, napokon spustivši nož. Pošteno ga pogledavši, primijetim
da su mu bjeloočnice crvene, a rubovi usnica ispucani.
Flynn sklopi oči pa prstima stisne greben svog nosa.
Spustim nož pa mu priđem, položivši potom dlanove na njegove nadlaktice.
Miriše na piljevinu i nešto mošusno.
- Što se dogodilo?

Sjedim na podu, ruku obavljenih oko koljena, promatrajući Flynna kako iz košare
uzima novu cjepanicu. Prevrće je u svojim snažnim rukama prije nego je stavi u
peć. Plamičci se izduže i zatrepere kada podesi regulator, a svjetlost mu zapleše
na licu.

109
 Knjige.Club Books
- Drago mi je što si došao - kažem kada se smjesti na pod pokraj mene, leđima
se oslonivši o podnožje sofe, baš kao i ja.
- Upravo sam taj dojam stekao kada si nasrnula na mene s nožem.
Promatramo ispreplitanje plamenik jezičaca, osluškujući šištanje drva i
krckanje žeravice.
Kada Flynn progovori, glas mu je prigušen, a pogled prikovan za plamen.
- Srčana aneurizma. Nisam nikada ni čuo za to. Bio sam na terenu kada su
nazvali. Glodalica je brujala i nisam mogao ništa čuti. Neprestano sam ponavljao:
Molim? Molim? Nisu me nazvali iz bolnice. Obavijestio me James Fell, sjećaš li
ga se? Mesar.
Kimnem.
- Srušila se na vitrinu u njegovoj radnji, a on je mislio da se samo onesvijestila.
Pozvao je hitnu pomoć. Rekao je da su pristigli za nekoliko minuta - ali bilo je
prekasno.
Zamislim Alison kako klizi niz zaobljenu staklenu vitrinu u kojoj ružičasto
meso svjetluca na ledu, Jamesovu krvlju zamrljanu pregaču dok nervozno prtlja
po telefonu, zveket lanaca na ulazu u radnju kada medicinsko osoblje uleti unutra.
Suze se usporeno kotrljaju Flynnovim obrazima, nestajući u gustoj, tamnoj
dvodnevnoj bradi.
- Moram početi razmišljati o pogrebu - izgovori, naposljetku uspjevši otrgnuti
pogled od plamena.
- Je li ti tvoja mama ikada govorila o onomu što bi htjela?
- Klasičnu sahranu. Pokraj tate.
- Naravno.
- Pričekat ću dok Rea ne dođe pa ću sve isplanirati s njom.
Flynn nije pretjerano blizak s Reom, svojom sedam godina starijom sestrom.
Rea je studirala arheologiju u Kaliforniji, gdje je upoznala muškarca za kojeg se
udala i s kojim se odselila u njegov obiteljski dom u Minnesoti. Oduvijek mi se
sviđala; ne samo da je izravna i ozbiljna, nego je krasi i Flynnov pustolovni duh.
- Kada dolazi?
- Sutra.
- Jesi li već obavijestio ljude?
Flynn odmahne glavom. - Ne mogu. Sve se skupa ne doima stvarnim.
- Da sam joj se barem češće javljala u posljednje vrijeme - iz mene progovori
osjećaj krivnje.
- Znala je da ti je itekako stalo do nje.
Alison je bila inteligentna i odana žena koja je obožavala Flynna, no
istodobno je bila svjesna i izazova koje je nosio brak s njime. Nikada se nije
miješala, niti nudila svoje mišljenje ako to netko ne bi prethodno zatražio, no

110
 Knjige.Club Books
njezina se potpora uvijek podrazumijevala. Posjećivali smo je u Trurou barem
jednom mjesečno, a Alison bi nas redovito dočekala s mnoštvom jela čije je
recepte izvukla iz raznoraznih časopisa, uvijek tvrdeći da je kuhanje svih tih
poslastica bilo čas posla. Nakon ručka, Flynn bi se pozabavio prljavim posuđem,
a Alison i ja zavalile bismo se u pleterne stolice u njezinu stakleniku i upustile se
u razgovor o knjigama.
Nagorena cjepanica raspadne se u nekoliko dijelova, a roj iskri rasprši se uvis.
- Svjesna sam da je sve... drugačije među nama - izgovorim - ali Flynne, želim
biti uz tebe, u redu? Premda se ne snalazimo u braku jedno s drugim, i dalje si mi
najbolji prijatelj. To se nije promijenilo.
Premda mu pogled ostane nepokolebljivo uperen u plamen, osjetim
podrhtavanje njegova ramena uz moje. Primim oba njegova dlana u svoje pa ih
čvrsto stisnem.
Nedostaju mi te ruke. Na palcu nosi ožiljak koji je za sobom ostavio
neočekivani trzaj motorne pile dok je pilio stablo u Alisoninu vrtu. Opipam
izdignuti greben, rastegnut preko drugog i trećeg zglavka, koji je ostao kao
podsjetnik na trenutak kada je u naletu frustracije tijekom jedne od strastvenih
prepirki, koje su tijekom naših dvadesetih služile kao ljepilo naše veze,
pesnicom zveknuo zid klupskog zahoda. Prisjetim se porezotine na vršku njegova
prsta. Zadobio ju je od žbice kotača dok je popravljao moj stari bicikl, nakon što
sam ga se ja odbila riješiti.
Ove ruke, pomislim, čvrsto ih držeći, koliko li su se samo puta ispreplele s
mojima. Nekoć sam zamišljala te dlanove na mojem nabujalom trbuhu dok
pokušavaju osjetiti ritanje našeg djeteta. Zamišljala sam njegov dlan dok drži ruku
naše kćeri, vodeći je prema oltaru, ili dok srdačnim rukovanjem pozdravlja našeg
sina. Zamišljala sam te šake izborane i kvrgave, no i dalje isprepletene s mojima.
Kliznem preko praznine na njegovu prstu gdje je nekoć nosio vjenčani prsten.
- Gdje ga držiš?
Pogleda me, pa me nagradi naherenim osmijehom. - Pretinac za rukavice u
kombiju.
Najprije podignem obrvu, no potom se nasmijem.
- Ondje je savršeno siguran.
- Među kaznama za nepropisno parkiranje, kovanicama, CD-ima koje nikad
ne slušaš i cestovnim kartama koje i dalje tvrdoglavo čuvaš.
- Tako je. - Podigne moj lijevi dlan, a pogled mu se zaustavi na mojem
prstenjaku. - A tvoj?
- U kutiji za nakit.
- Staviš li ga ponekad?
Odmahnem glavom. - Ti?
- Tu i tamo.

111
 Knjige.Club Books
Kliznem prstom cijelom dužinom njegova. Postoji nešto nevjerojatno dirljivo
i tužno u njegovu priznanju. Ne razmišljajući, prinesem njegov dlan svojim
usnama pa ih položim na prazninu gdje je nekoć stajao vjenčani prsten.
Osjetim njegov pogled na sebi.
Nešto se promijeni u zraku oko nas, kao da se ozračje u trenu ispunilo nekim
nabojem. Osjetim kako nam tijela prianjaju jedno o drugo, privučena nekom
neodoljivom, magnetskom silom, željene usne upuste se u grozničavu potragu,
meka usta popuste pred gladi.
Zaboravila sam na savršenstvo dodira njegovih usana na mojima, na paperje
njegove brade čije mi bockanje draži kožu obraza, na te goleme dlanove koji mi
nježno putuju prema potiljku, prema vratu. Usne mi kušaju sol njegovih suza.
Potonemo jedno u drugo, izgubivši se u mjestu koje je tako poznato i
prekrasno da se zapitam zašto smo ga uopće napustili.

Probudim se rano, sama. Prvi je to put u nekoliko tjedana da sam uspjela

prospavati cijelu noć.
Vodeći se zvucima iz prizemlja - škripom otvaranja kuhinjskih ormarića,
zveckanjem šalica, šuštanjem mlaza vode - uspijem smjestiti Flynna u kuhinju.
Ostanem nepomično ležati, osluškujući bujicu zvukova u kući. Nakon mjeseci
i mjeseci truda koji sam uložila u njezinu gradnju, i dalje me zna zateci spoznaja
da Flynn nikada nije živio ovdje. Tijekom početnih faza planiranja - dok su riječi
rastava, razvod, nepomirljivo još bile nepoznanica, dok su još uvijek bile
rezervirane za druge parove, one koji su se svađali, one koji su prestali
voditi ljubav, one čiji je gorčinom ispunjen odnos nezaustavljivo krenuo nizbrdo
- pokušavala sam predočiti sebi načine na koje ćemo Flynn i ja uživati u
blagodatima koje kuća nosi sa sobom. Zamišljala sam nas kako se u praskozorje
bosonogi spuštamo još uvijek rosnim kamenim stubama kako bismo zajedno
zaplivali u zaljevu.
Zamišljala sam majušne gumene čizme izuvene i odbačene pokraj vrata, i
tragove pijeska koji vijugaju podnim daskama, dječju sobu ispunjenu živopisnim
prekrivačima, ostavu pod stubama dovoljno veliku da u nju stanu dječja kolica.
Ljeta bi obilježile zabave uz roštilj, a zime večere uz pečenku. Kuća bi obilovala
prijateljima, članovima obitelji i smijehom. A moja radna soba izdizala bi se iznad
svega, kao tiho utočište u koje se mogu povući i sve obuhvatiti pogledom.
Zbacim plahte sa sebe pa se izvučem iz postelje. Navučem kućni ogrtač pa se
spustim u prizemlje.
Zastavši na ulazu u kuhinju, ostanem promatrati Flynna koji mi stoji okrenut
leđima dok odvijačem snažno upire o šarku kuhinjskog ormarića. Primijetim
nabrekle vene podlaktice kojom pridržava vratašca na mjestu.
- Pomislio sam da bih ti mogao popraviti vratašca - objasni, ne okrenuvši se.

112
 Knjige.Club Books
Namjeravala sam osobno učvrstiti šarke slijedeći video upute s YouTubea i
uz pomoć goleme kutije s alatom koju su mi Bill i Fiona darovali za rođendan.
Svejedno, zahvalna sam Flynnu na ovoj sitnici koju je učinio za mene.
Priđem mu pa stanem uz njega. - Kako si?
Udahne kao da će progovoriti, no ne kaže ništa. Jasno mi je i zašto; presloženo
je to pitanje.
Iskuša vratašca ormarića koja se pod njegovim dlanom sada otvaraju i
zatvaraju bez zapinjanja. Potom se okrene i suoči sa mnom.
Slijedeći instinkt, posegnem prema njemu pa obavijem ruke oko njega.
- Elle - progovori potiho, a njegove usne su na mojoj kosi. - Nismo smjeli
dopustiti da se ono sinoć dogodi.
Riječi me udare poput malja. Zakoračim unatrag, pretvarajući se da
pregledavam šarku vratašca. - Da, imaš pravo.
- Već imam i previše toga na pameti. Ne mogu si priuštiti dodatne
komplikacije...
- Naravno.
Nijedno ne progovori neko vrijeme. Zaokupim se kuhanjem svježe kave i
zagrijavanjem polugotovih peciva iz hladnjaka u pećnici.
Doručkujemo za šankom, diveći se pogledu dok ispijamo kavu.
- Kuća izgleda izvrsno - progovori, iznenadivši me. - Učinila si čudo.
- Nisam samo ja zaslu... - započnem, no on me smjesta ispravi.
- Jesi. Ti si bila pokretačka sila. Ti si imala viziju. Ja si nisam mogao sve ovo
predočiti. Nisam bio siguran da želim ovo.
Niti da želiš mene.
- Bilo kako bilo, samo sam ti htio reći - svaka čast.
- Hvala ti. - Razmislim na trenutak. - Čudno je to. Uvjeren si da nešto želiš -
a onda, kada to dobiješ - shvatiš da stvari nisu onakve kakvima si ih zamišljao.
Pogleda me, upitno podigavši obrve.
- Još nisam poslala svoj drugi roman. Trebala bih ga završiti do sljedećeg
mjeseca.
- Ne napreduješ onako kako si očekivala?
Odmahnem glavom. - Možda si upravo ti bio moja muza.
Osmijeh izostane. - Elle...
- Dobro sam, zaista. Sve će biti u redu. Uostalom, tebe trenutno muče puno
veće brige.
Uvuče zrak u pluća. - Pa, valjda bi bilo najbolje da se zaputim natrag. Trebao
bih početi razmišljati o tomu kako organizirati pogreb. Doći ćeš, zar ne?

113
 Knjige.Club Books
*
Otpratim ga do vrata pa ostanem promatrati kako navlači jaknu koju sam mu
kupila za Božić prije dvije godine, istu onu koja na rukavu ima rupu. Zaradio ju
je zapevši za slomljeni stupić ograde koju je popravljao za svoju majku. Hoće li
se prisjetiti toga kada mu pogled padne na rukav? Hoće li to biti jedan od tisuću
okidača koji će ga podsjećati na nju?
Okrene se prema meni. - Hvala ti što si bila uz mene.
Zagrlimo se, a prsti mi se grčevito zabiju u njegovu put, skrivenu pod
tkaninom jakne. Pomisao da ga moram pustiti da ode izazove mi fizičku bol u
prsima.
- Ovdje si uvijek dobrodošao.
- Dobro, ali možda ne bi bilo loše da mi sljedeći put dobrodošlicu ne izraziš
nožem.
Nasmijem se, a hihot ublaži napetost. Pustimo jedno drugo iz zagrljaja.
- Flynne, imam jedno pomalo neobično pitanje - progovorim, svjesna potrebe
da raščistim neke stvari prije nego ode. - Jesi li kojim slučajem napisao nešto na
stubišnom prozoru?
- Napisao nešto?
- U kondenziranim kapljicama na staklu.
- Zašto bih to učinio?
- Sinoć sam ondje opazila poruku, odraženu na mjesečevu svjetlu. Moguće je
da je ondje već mjesecima.
- Što je pisalo?
Oklijevam. Nekako se, sada kada to trebam izgovoriti naglas, sve čini pomalo
smiješnim. - U tvojoj sam kući.
Flynnove se oči skupe. - O kojem je prozoru riječ? Pokaži mi.
- Obrisala sam je.
- Vjerojatno se netko od posjetitelja odlučio našaliti.
Kimnem, premda su jedini posjetitelji koje sam primila u posljednjih mjesec
dana bile članice knjiškog kluba. Doduše, moguće je i da je poruka čekala ondje
otkako sam iznajmila kuću putem Airbnb-a.
Prekine nas zvuk zveketa metala kada iza nas kroz poštanski otvor vrata
počnu upadati omotnice. Flynn pokupi gomilu s poda pa mi je pruži. Potom otvori
vrata i izađe van.
Sunce je već granulo, donijevši se sobom obećanje lijepog dana. Zadovoljna
sam. Flynnova vožnja natrag bit će puno ugodnija. Promatram plohe njegova lica
obasjane suncem. Tragovi vremena ugodno su se ugnijezdili u brazde njegova
čela, a iz kutova očiju razgranalo se mnoštvo linija nalik sunčevim zrakama.

114
 Knjige.Club Books
Pogled mu se spusti na omotnice u mojem dlanu. Slijedeći njegov pogled,
shvatim da je na vrhu smeđa omotnica s otisnutim velikim crvenim slovima
Opomena pred ovrhu.
- Je li sve u redu? - upita.
Sakrijem omotnicu, gurnuvši je pod pazuho. - Da. Sve je u najboljem redu.
Uputi mi onaj svoj iskreni pogled kojim kao da kaže: Poznajem te, Elle
Fielding.
- Postoji nešto što ti već dugo želim reći. - Zastane, oborivši pogled prema
stopalima.
Osjetim kako mi srce ubrzava, a nada se vine u nove visine...
Podigne pogled i zapilji se ravno u mene.
Da?
- Ne čini li ti se da si pomalo neoprezna sa svime što objavljuješ na društvenim
mrežama?
Trepnem. - Društvenim mrežama?
- Bacio sam pogled na tvoje objave. Dijeliš sve te detalje o svemu što činiš,
fotografiraš zakutke svojeg doma, mjesta koja posjećuješ, staze kojima se krećeš.
Pozivaš strance u svoj život. Pružaš im tu... tu neku intimnost koju dijele s tobom.
Pomislim na posljednju objavu Knjigoljupke101 pa osjetim val jeze koji
prostruji mnome.
- Za to društvene mreže i služe - kažem u svoju obranu. - Ljudi žele uvid u
djeliće tuđih života.
- A što ako požele i malo više od toga? Navijestiš da ideš trčati - potom objaviš
i fotografiju plaže kojom trčiš. Nekomu tko dobro poznaje područje neće trebati
mnogo kako bi dokučio gdje si - i da si sama. Ili da ti je kuća prazna.
- Nitko ne zna gdje stanujem.
- A ne? Objavila si desetak fotografija pogleda koji se pruža iz tvojeg doma.
Bilo tko može prepoznati zaljev pa zaključiti da tvoj dom mora biti navrh hridi.
- Što pokušavaš? Zastrašiti me?
Izraz povrijeđenosti nagrdi mu skladne crte lica. - Naravno da ne. Samo želim
znati da si sigurna ovdje. Sve što napišeš ili objaviš ostaje ondje zauvijek. Ostavlja
neki trag.
- Hvala na predavanju o sigurnosti, pozorniče. - Osmjehnem se, nastojeći
unijeti dozu humora u inače smrtno ozbiljan razgovor. - Nego, kako to da njuškaš
po Facebooku? Mislila sam da ti takve stvari idu na jetra.
- A što želiš da ti kažem? Da tu i tamo volim baciti pogled, kako bih se uvjerio
da si dobro?
Srce mi se stegne pri pomisli da je o mojem životu primoran doznavati zureći
u zaslon računala.

115
 Knjige.Club Books
Zastane, prebacivši težinu s jedne na drugu nogu. - Teško mi se pomiriti s
time da naši zajednički prijatelji znaju više o tvojem životu nego ja. Sve novosti
o tvojem životu doznajem od Heather i Nicka. Oni mi prenose čime se baviš -
rekli su mi da si bila u Francuskoj, da si se priključila knjiškom klubu. Da si počela
održavati video radionice pisanja uživo, ili nešto tomu slično. Neprestano mi
ponavljaju koliko se sretnom doimaš.
- Svjestan si da je to samo djelić cjelokupne slike, zar ne? Pokazujem ljudima
ono što žele vidjeti. Pa jasno ti je da ne bih imala ni polovicu sadašnjih pratitelja
kada bih objavljivala dosadne, prizemne detalje iz svojeg života i kada bih s njima
dijelila isključivo istinu, zar ne?
Nad Flynnovim se licem u trenutku nadvije sjenka.
Istina. Jedina riječ koju nisam smjela uporabiti. Riječ koja je nagrizla naš
brak.
- Sve što želim reći jest da nitko ne želi vidjeti fotografije na kojima sam
ispijena nakon neprospavane noći, ili one s praznim šalicama kave pokraj brojača
riječi koji se ne miče s mjesta. Svjesna sam da je sve to skupa sranje, taj savršen
život provučen kroz bezbroj filtara, no to je dio mojeg posla. Nemam izbora.
- Ma nemoj?
Flynn uvijek rabi te dvije riječi - primoravajući me da zastanem i preispitam
samu sebe. Sada me njima uspije toliko razdražiti da mu uopće ne odgovorim.
- Bi li se, kada tvoj izdavač ne bi od tebe očekivao ovakav angažman na
društvenim mrežama, bila spremna sutra povući s njih?
- Je li to uopće važno?
- Ne kritiziram tvoj odabir. Samo propitkujem koliko je to dobro za tebe -
koliko je to dobro za bilo koga od nas. Koja je zapravo korist od takvih stvari?
Trebaju li nam zapravo?
- Pomažu povezati ljude.
- To je priča koju nam prodaju: ostanite povezani. Ne znam, Elle - nastavi,
odmahujući glavom - ljudi mi se danas čine otuđenijima i osamljenijima nego
ikad prije. Izađeš u klub ili restoran pa gledaš kako ljudi sjede jedni nasuprot
drugih, usredotočeni isključivo na svoje telefone. Posvuda možeš vidjeti ljude - i
to ne samo tinejdžere, nego i odrasle - kako hodaju ulicom vratova
povijenih prema zaslonima svojih mobitela. Je li takvo što zdravo?
Ne odgovorim, no on to niti ne očekuje.
- Kada se dogodi nešto ovakvo - kada izgubiš roditelja - sve se ostalo čini tako
nebitnim. Tako besmislenim. - Oči mu blistaju. - Život se ne bi trebao vrtjeti oko
filtriranih fotografija i natpisa ispod njih, zar ne? Ono što bi trebalo biti važno jesu
rođenje i smrt, i prekrasno, brutalno vrijeme koje se proteže između njih.

116
 Knjige.Club Books

Prije

Sada kada sam ti u kući, zanimljivo mi je ponovno gledati fotografije koje dijeliš
na društvenim mrežama. Voliš prikazivati detalje u krupnom planu: prazna
ljuštura školjke, pomno odložena na bunt naslaganih knjiga; vrč vode i čaša
smješteni na rub stola; vaza s cvijećem na polici tik do isparivača eteričnih ulja.
Primjećujem da si izrezala neke fotografije, uklonivši nezgrapni radijator,
ružnjikavu utičnicu, dosadni dovratak, ili bilo što drugo što bi moglo narušiti
estetiku fotografije.
Što li još izrezuješ iz života i skrivaš?
Pročitala sam zanimljivo istraživanje o tomu kako društveni mediji zapravo
većinu nas čine nesretnima i očajnima. Znanstvenici su utvrdili da jedno od troje
ljudi osjeća nezadovoljstvo vlastitim životom nakon posjeta Facebooku.
Ustanovili su da pojačava nesigurnost i osjećaj potrebitosti, te da uvelike utječe
na razine dopamina i živčane puteve mozga nakon samo nekoliko minuta
uporabe. Zamisli samo. Mark Zuckerberg stvorio je nešto tako moćno da može
promijeniti kemiju mozga.
Brine me činjenica da sve više vlastitu vrijednost i dostojanstvo mjerimo
brojem klikova na objave, ili pratitelja, ili malenih srdašaca koja nam iskaču po
zaslonu. Koncentracija nam je sve slabija, a promidžbeni stručnjaci koriste izraze
kao šokovi po minuti kako bi nas preplavili dodatnim informacijama.
Ne mogu se oteti dojmu da će u budućnosti nastupiti vrijeme pobune protiv
društvenih mreža, vrijeme kada će ljudi poželjeti ukloniti s interneta sve intimne
detalje koje sada tako spremno dijele. Zar ne shvaćaju da će te informacije
zauvijek ostati tamo negdje vani? Zamišljam pauke koji gmižu internetskom
mrežom, tražeći ljušture informacija koje leže razbacane uokolo poput sasušenih
muha.
Još me uvijek iznenađuje sve što ljudi dijele. Do koje su se mjere spremni
razgolititi. Ponajviše ti, Elle. Zašto to činiš? Rekla bih da je riječ o egu koji odnosi
pobjedu nad zdravim razumom. Zar zaista moramo znati sve tvoje navike i sve
rituale od kojih ti se sastoji dan? Pretpostavljam da je odgovor potvrdan, jer zašto
bismo inače svi bili ovisni o svemu što objavljuješ? Svatko tko je poželio proći
kroz povijest tvojih objava, mogao je doznati mnogo toga. Znamo koji auto voziš.
Znamo da dnevno piješ dvije kave, napravljene na Nespresso aparatu u tvojoj
kuhinji. Znamo da si vlastoručno prebojila kredenc u kojem vise tvoje šalice.
Znamo da ti radna soba predstavlja utočište, brlog u koji se povlačiš u potrazi za
kreativnošću.

117
 Knjige.Club Books
Želim reći tvojim pratiteljima da ne budu nezadovoljni svojim životima i
obznaniti im ono što ih većina ne shvaća; da su tvoje objave ništa doli igrokazi
koje sama režiraš.
One ne predstavljaju pravu tebe, zar ne, Elle?
Zapravo, one su najbolja priča koju si ikada uspjela iznjedriti.

118
 Knjige.Club Books
14

Elle

letjevši u zavoj, osjetim tijesno prianjanje guma o asfalt i moćnu silu inercije
U koja mi tijelo povuče u drugu stranu. Živice, ti gusti zidovi zelenila, jure
pokraj mene. Dok prilazim Fioninoj kuci, stanem prebirati po glavi, pokušavajući
se prisjetim svega sto znam o njezinu tjednom rasporedu. Bill je odsutan. Drake
je u jaslicama. Nju ću zateći kod kuće, zaokupljenu poslom. Neću joj dugo
smetati. Jednostavno se moram maknuti iz svojeg doma, makar nakratko. Moram
porazgovarati s njome o Flynnu, o njegovoj majci.
Skrećući u Fioninu ulicu, zamislim zvuk prekidača dok uključuje kuhalo za
vodu, ugodu koju mi pruža njezina stara, uleknuta sofa. Zaustavim auto uz rub
ceste pred njezinom kućom pa izađem van.
Gotovo sam pred Fioninim vratima kada se ona otvore, a na pločnik zakorači
muškarac - ali ne Bill, nego vitkiji muškaraca koji, izlazeći, navlaci tamnu jaknu,
pogleda uperena u pod.
Fiona mu govori nešto s vrata, stopala su joj bosa, a lice zajapureno.
Kada se muškarac okrene, usne mi se razjape u izraz iznenađenja.
Markove usne razvuku se u lijeni osmijeh. - Jutro - pozdravi me, jedva
primjetno kimnuvši glavom.
Ostanem ga promatrati dok sjeda na motocikl i navlači kacigu. Potom
silovitim trzajem noge pokrene motor i nestane niz ulicu.
Fiona stoji ondje ruku prekriženih preko grudi, podignute brade. - Mark mi je
samo pomagao s nečim.
- S čime?
- Pokvarila mi se perilica suđa.
Uperim pogled u nju. U očima joj prepoznam odlučnost i prkos, i onu gotovo
neprimjetnu iskru u pogledu.
- Sereš. - Uđem unutra pa se, prošavši pokraj Fione, zaputim u kuhinju.
Ona pođe za mnom.
- Bill je odsutan, ako se ne varam?
- Da.
- A Drake je u jaslicama.
- Da.

119
 Knjige.Club Books
- Besprijekorna organizacija. - Pretpostavila sam da će osim Billa imati i
druge muškarce - ali nikada dosad nisam vidjela dokaze, niti sam to htjela.
- Prije nego mi kreneš pametovati, to je samo seks.
- A što kada bi Bill to isto rekao tebi?
Fiona odmahne rukom kao da je sama pomisao apsurdna.
- Znam da ne voliš Marka. Ako će ti biti imalo lakše, nisam imala pojma da
je on sin tvojih susjeda.
- Kad je to počelo?
- Ništa nije počelo. Vidjeli smo se nekoliko puta.
- Koliko?
- Tri, četiri. Ne znam. Gotovo je. Ionako je bilo beznačajno.
- Kako si ga upoznala?
- Na Yvonneinu rođendanu.
Fiona me pozvala na tu zabavu, no bila je istoga dana kada i moj let za
Francusku.
- Koliko je mlađi od tebe? Deset godina?
- Baš ti hvala na tomu. Sedam godina, zapravo.
Prekrižim ruke, a pogled mi klizne prema mozaiku fotografija na hladnjaku.
Uhvatim se kako piljim u fotografiju s koje se Drake ceri ispod zlatnog papirnatog
šešira za zabave.
- Molim te, poštedi me tog izraza lica - progovori Fiona.
- Kojeg izraza?
- Tog izraza. Tog koji upravo imaš. Usne su ti se skupile kao da si pojela nešto
kiselo, a ramena ti se migolje u onom gotovo neprimjetnom pravedničkom izljevu
kreposti koji mi otkriva da razmišljaš o Billu i Drakeu i da me osuđuješ.
- Samo smatram da si se upustila u prevelik rizik. Nije li ti ono što imaš
dovoljno?
Fiona se nasmije. - Oh, Elle. Oduvijek si imala pretjerano romantiziranu
predodžbu majčinstva. Drake mi je bez ikakve sumnje najvažnija stvar na svijetu
- bez njega bi moj život bio neizrecivo i nepovratno osiromašen - ali majčinstvo
samo po sebi nije uvijek „dovoljno“. Ono je golem dio moje osobnosti, no
također su mi potrebne i druge stvari, stvari koje su samo moje. A za takve se
stvari teško izboriti. Bill je češće odsutan nego što je tu. Morala sam se prilagoditi
i pokušati dokučiti tko bih mogla biti tijekom onih par sati dok Drake spava ili za
onih rijetkih prijepodneva koje provodi u jaslicama. Poimanje da je majčinstvo
„dovoljno“ tako je prokleto ograničavajuće, Elle. Čini svakoga tko poželi više -
tko poželi raditi, tko poželi imati vremena za sebe, tko poželi otputovati s
prijateljima i uživati - naizgled manjkavim. Želim se osjećati cjelovitom i
ispunjenom. Želim osjećati da sam to ja.

120
 Knjige.Club Books
- Drugim riječima, moraš se jebati s Markom da bi se osjećala poput sebe?
Nekoliko trenutaka protekne u napetoj tišini. - Bila je to pogreška. I gotovo
je. Već sam rekla Marku. - Stane odmahivati glavom. - Volim Billa - znaš to i
sama.
Napetost u kuhinji popusti. Priđem sudoperu pa uzmem čašu s podloge za
sušenje posuđa i nalijem vodu u nju. Nešto me kopka, nešto u vezi vremenskog
slijeda događaja. Gdje je Fiona spavala s Markom taj prvi put? Odsjedao je kod
svojih roditelja, a Bill je bio kod kuće s Drakeom - gdje onda? Na samoj zabavi?
A onda mi sine. Fiona je imala ključ moje kuće. Gosti su trebali doći tek
sutradan.
Munjevito se okrenem. - Odvela si ga u moju kuću, zar ne?
Fiona trepne, a na licu joj zabljesne tračak panike. Zausti kao da će
progovoriti, no tada ponovno zatvori usta. Iznenađena sam kada opazim dvije
rumene mrlje koje joj izbiju na obrazima pa se nastave širiti.
- Imala si ključ moje kuće. Te si večeri namjeravala donijeti dječju stolicu,
zar ne? Rekla si mi da ćeš je ostaviti u kući večer prije nego gosti dođu.
Fiona isprva ne odvrati pogled, no onda ipak, usporeno, obori glavu pa kimne.
- Dovela si ga u moju kuću. Pustila si jebenog stranca u moj dom, a da me nisi ni
pitala, i...
- Elle...
- Kriste! Zato je znao kako mi izgleda spavaća soba. Znao je da na noćnom
ormariću imam svjetiljku krem boje zato što si ga ti odvela onamo!
- Ne, ne. Nije išao na kat. Nismo se maknuli iz dnevne sobe. Nije to bilo...
nisam to planirala. Dječja stolica bila je u autu. Rekla sam mu da je moram ostaviti
u kući. Ušao je sa mnom. Rekao je da je kuća prekrasna. Htjela sam mu pokazati
pogled - kako obuhvaća cijeli zaljev. A onda smo završili... - Obori pogled u pod.
- Gdje?
Fiona stisne usnice.
- Gdje ste se ševili?
- Zaista me to pitaš?
- Da.
Ona uzdahne. - U dnevnoj sobi.
- Jeste li išli u moju spavaću sobu?
- Ne.
- Jesi li ga ostavila samog - makar na trenutak?
- Ne. Sve je bilo gotovo jako brzo - odgovori, namrštivši se kada si osvijesti
dvoznačnost odabranog izraza. - Hoću reći, ja... otišla sam se malo osvježiti u
kupaonicu. Ali nisam ostala predugo...

121
 Knjige.Club Books
- On stoji iza svega. Uvjerena sam u to. - Stisnem pesnice, a u vilici osjetim
čvor napetosti. Mogu ga zamisliti kako pobjedonosno njuška po mojoj kući pa se,
uspinjući se na kat, zaustavi kako bi na prozoru prstom ispisao poruku. U tvojoj
sam kući.
Dok je Fiona bila u kupaonici mogao je otvoriti vrata moje spavaće sobe.
Zamislim mu prste kako klize rubom mojeg kreveta. Je li primijetio svoj odraz u
zrcalu? Je li prepoznao sebe kao uljeza? Ili je uživao vidjevši se u mojoj spavaćoj
sobi? Je li si pokušao predočiti gdje ležim?
Možda je sve skupa bilo dio njegova podmuklog plana: zavesti Fionu i navesti
je da ga pusti u kuću. Ako me Mark drži odgovornom za moždani udar svoje
majke, sve bi ovo mogla biti samo igra zastrašivanja. Njegov krajnji cilj iznenada
postane očit: želi me se riješiti, želi da odem.
- Ušao je u moju radnu sobu...
Oh, zaboga, ne budi tako dramatična! U kupaonici sam provela svega
nekoliko minuta. Zar zaista misliš da je imao dovoljno vremena pronjuškati po
cijeloj kući, shvatiti da jednu prostoriju držiš zaključanom, a potom i provaliti u
nju? A da je i bilo tako, što je mogao učiniti iduće? Razbiti uteg za papir, a da ja
to ne čujem?
Ostanem piljiti u nju razjapljenih usta.
- Svjesna sam da sam zeznula pustivši ga u tvoju kuću - i zaista mi je žao zbog
toga - ali sve ovo ostalo, Elle, to je sve samo plod tvoje mašte.
To je sve samo plod tvoje mašte.
Riječi zazvuče poput odjeka prošlosti. Uspijem se othrvati zovu sjećanja.
Prepustiti im se bilo bi suviše opasno.
Prkosno podignem bradu. - Želim da mi vratiš ključ.
- Molim?
- Rezervni ključ moje kuće. Onaj koji sam ti povjerila na čuvanje.
Fiona se podrugljivo podsmjehne. - Ne vjeruješ mi? Što točno misliš da bih
mogla učiniti? Rabiti tvoju kuću kao brlog za bludničenje svaki put kada budeš
odsutna?
- Trenutno mi se to čini stvarnom mogućnošću.
Fiona prekriži ruke. - Pretpostavljam da si i od Flynna tražila da ti vrati ključ?
Ostanem šutke.
- Ne misliš li da je on taj od koga bi trebala tražiti da ti vrati ključ? Znaš - onaj
tip kojeg je toliko povrijedilo i razljutilo ono što se dogodilo da je zatražio razvod?
Onaj tip koji živi u garsonijeri dok ti uživaš u raskoši svoje prostrane vile uz obalu.
Taj tip.
Ima pravo. Flynn se također poslužio ključem kako bi ušao u kuću. Prošetao
je mojim domom. Ušao u moju radnu sobu - tražeći fotografije, navodno.
- Namjeravam to učiniti.
122
 Knjige.Club Books
- Kako god, možeš me prekrižiti s popisa - nemam tvoj rezervni ključ.
Ostavila sam ga u zdjeli na kredencu kad si se ono slučajno zaključala vani. Rekla
sam ti to.
Zajapurim se. Fiona ima pravo. Zaista mi je rekla.
Smetnula sam s uma.
- No, u svakom slučaju, hvala ti na golemom povjerenju u mene.

Skrenem na svoj prilaz, poslavši u zrak kišu šljunka koji stane frcati pod
automobilskim gumama. Povučem ručnu kočnicu, bijesna na sebe. Svađa sa
sestrom posljednje je što mi je u ovom trenutku trebalo.
Jebeni Mark, kiptim od gnjeva. Kada ga je Fiona dovela u moj dom, vrlo je
dobro znao komu pripada. Kladim se da je uživao njuškajući uokolo, kopajući po
mojim stvarima - a onda je strpljivo čekao, vrebajući priliku da mi natukne kako
je bio unutra.
Zalupivši vratima automobila, odlučnim se koracima zaputim preko prilaza
do Frankove i Enidine kuće pa snažno pokucam.
Mark otvori s natruhom podsmijeha na usnama. - Zadovoljstvo vas je vidjeti,
kao i uvijek.
- Želim razgovarati.
- Izvolite ući.
Prođem pokraj dnevne sobe iz koje me s računalnog zaslona pozdravi
treperava slika zaustavljene računalne igrice prepune mišićavih muškaraca s
vojničkim frizurama, koji u nabreklim rukama drže strojnice.
Nagne se pa mi šapne u uho: - Mogli bismo igrati udvoje.
Ne obazirući se na njegovo podbadanje, produžim u kuhinju. Čista je i uredna,
a u zraku se može osjetiti slab vonj svježe ispečenih čajnih kolačića. Na stolu
pokraj vrča filtrirane vode stoji i tanjur s keksima. Sve skupa izgleda tako ugodno
i neprijeteće da se, na trenutak, pokolebam.
No tada se okrenem i shvatim da me Mark promatra - a moja se ljutnja iznova
rasplamsa. - Znam da si bio u mojoj kući. Fiona mi je priznala.
Ne odgovori.
- Neka ti bude kristalno jasno da je sve što činiš uzaludno.
- Sve što činim?
- Tvoji bijedni pokušaji da me zastrašiš. Poput pojavljivanja u knjižnici
tijekom mojeg gostovanja...
- I tebi je to zastrašujuće?
- Znam da si prevrnuo moje kante za otpatke i da promatraš moju kuću. Jebeno
jezivo i krajnje nastrano.
- Ako ti tako kažeš.

123
 Knjige.Club Books
Osjetim kako mi i posljednji ostaci samokontrole počinju kopnjeti pred
njegovom posvemašnjom nonšalantnošću.
- A ona poruka na prozoru - čemu se uopće upuštati u takve igrice?
- Poruka? Sada sam se u potpunosti pogubio.
- Napisao si, U tvojoj sam kući.
Oči mu se razrogače. A zatim prasne u smijeh.
Dlanovi položeni uz bokove grčevito se stisnu u pesnice, a nokti mi u
dlanovima ostave trag crvenog srpa. - Znam da je to tvoje maslo!
- Nemaš ti pojma.
- Nemoj mi lagati! - graknem.
Podigne ruke u zrak kao da me tim pokretom želi primiriti. - Moraš se opustiti.
Ovakvim stavom samo ostavljaš dojam jebene luđakinje.
- Kako se usu...
- Gle, možda i jesam prevrnuo kante, u redu? Bio sam ljutit i htio sam ti to
dati do znanja. I da, došao sam na tvoje gostovanje u knjižnici jer sam htio doznati
što te pokreće i kako razmišljaš. I kad smo već kod toga, potpuno si uprskala.
Živac ispod oka počne mi titrati.
- Nisam tvoj najveći obožavatelj, Spisateljice. Svjestan sam da si jedna od
onih ljudi koji se smrtno uvrijede kada ih netko ne voli - ali jednostavno ćeš se
morati pomiriti s tim. Umišljena si kuja - a to je nešto što ne sjeda dobro baš
svima. Dojezdila si iz grada sa svojim svežnjevima love, zašuškala novčanicama
i dobila kolibu na hridi. Znaš li da me mama nazvala kako bi se pohvalila da imaju
predivne susjede - mladi par koji namjerava preurediti kolibu na hridi u obiteljski
dom. Čak si joj rekla kako namjeravaš zadržati većinu izvornih odlika kolibe. To
ju je posve oduševilo. Međutim, onda si, golemog li iznenađenja, sravnila sa
zemljom cjelokupno zdanje. Pokušala si mami i tati zamazati oči arhitektonskim
nacrtima, zaklinjući se da će sve biti u skladu s obećanim, no nikad se nisi
precizno izrazila o bilo čemu.
Ostanem nepomično stajati.
- Došljaci poput tebe uništavaju Cornwall. Kupujete posjede pa podižete na
njima trokatnice za vikend izlete, a onda nestanete na pola godine, ostavljajući
maloprodajne trgovine bez posla i prihoda. Još jedan gradić koji malo po malo
odlazi kvragu.
- Ne smatram ovu kuću pukom vikendicom.
- Zasad još ne - ali zanima me što ćeš misliti o Cornwallu nakon što provedeš
cijelu zimu ovdje. - Otrese glavom. - Mi koji smo odrasli ovdje, primorani smo
na odlazak. Ne možemo si priuštiti život u blizini naših roditelja, uskraćena nam
je mogućnost da pripazimo na njih, a sve jer ste nas vi istjerali svojim
novcem. Sada sam zbog majčine bolesti bio prisiljen iskoristiti cijeli

124
 Knjige.Club Books
godišnji odmor samo kako bih mogao biti uz nju. A što kada me ponovno zatreba
- i što ako se tata razboli?
Napetost mu je ocijedila posljednju kap krvi iz čela, a riječi mu preko usnica
naviru poput bujice. Nikada od njega nisam čula više od rečenice ili dvije, no sada
se naizgled ne može zaustaviti.
- Dakle, imala si pravo kada si rekla da te želim otjerati. Ne želim nekoga
poput tebe u kući pokraj mojeg roditeljskog doma.
- Ne znaš ama baš ništa o meni.
- A ne? Znam da je mama imala moždani, a ti se nisi udostojala niti svratiti
pa upitati kako je, nisi ponudila skuhati tati topli obrok, nisi ih pitala možeš li im
kako pomoći. Jer to su stvari kakve susjedi ovdje čine. Skoro je umrla! - Iz kutova
usana polete mu kapljice pljuvačke. - Mogao sam je izgubiti!
- Ali nisi.
Pogled mi poleti prema vratima.
Ondje stoji Enid, blijedom se rukom pridržavajući za dovratak. Doima se
sićušnom i krhkom u bijelom, pamučnom kućnom ogrtaču, a njezina nježna,
sijeda kosa raspuštena poput niti paukove mreže koje lebde na povjetarcu.
- Žao mi je - nisam imala pojma da ste ovdje. Bill smo preglasni.
- Svađe uglavnom bivaju glasne - izgovori usporeno, progutavši nenaglašene
završetke riječi.
Markova napetost jenja u majčinu prisustvu. - Oprosti, mama - reče, utisnuvši
joj poljubac u vrh tjemena. - Nije nam bila namjera uznemiriti te.
Na trenutak ga uspijem zamisliti kao dječačića - trčkara zaljevom koji se
prostire pod nama, u šaci grčevito stišćući školjku koju želi pokazati majci.
Ugledam i njegov ozareni osmijeh kada mu ona kaže da će; čuvati školjku poput
kakva obiteljskog blaga.
- Tako mi je žao zbog vašeg moždanog udara - obratim se Enid. - Mark ima
pravo - trebala sam vas doći obići i ponuditi pomoć. Kako se sada osjećate?
- Sretna i zahvalna što sam opet kod kuće. - Obrati se Marku.
- Sišla sam jer sam žedna.
- Naravno. Vode? Čaja? U blizini nema medicinskih sestara pa mogu uliti i
malčice serija.
Odgovori mu blagonaklonim hihotom punim ljubavi. - Voda će biti dovoljna,
zasad.
On natoči manju čašu pa pomogne majci sjesti u naslonjač, potom ubacivši u
čašu slamku pa je stavivši pred nju.
Enid usporeno i pažljivo otpije nekoliko gutljaja. - Sjedni - obrati mi se,
završivši.

125
 Knjige.Club Books
Poslušam je, privukavši bliže kuhinjsku stolicu podloženu jastukom cvjetnog
uzorka. Podignem pogled prema kuhinjskom prozoru, smjesta osjetivši grizodušje
jer je vizura nagrđena najvišim katom moje kuće.
- Oprostit ćete mi, ali nisam mogla ne čuti vaš razgovor. Zaista mi je žao zbog
ovoga što sam čula o tvojim kantama, Elle. Uvjerena sam da se i Mark namjerava
ispričati.
On me pogleda. - Žao mi je.
- A što se svega ostalog tiče; Mark, jesi li imao ikakve veze s bilo čime od
toga?
- Nisam.
Zagleda se u svojeg sina pa kimne, uvjerena u istinitost njegovih riječi.
- U tom slučaju, možda je odgovorna tvoja posjetiteljica - Enid se ponovno
obrati meni.
- Posjetiteljica?
- Žena koja je pazila na kuću u tvojem odsustvu.
- Ah, da. Iznajmila sam je tijekom ta dva tjedna. - I dalje imajući na pameti
Markov komentar o vikendici, hitro dometnem:
- No, ne namjeravam to redovito činiti. Učinila sam to jednom i nikad više.
Koliko sam čula, bila je riječ o pristojnoj obitelji. Nadam se da vam nisu zadavali
muke.
- Obitelj? Pomalo sam iznenađena.
Namreškam obrve u upitan izraz. - Zašto?
- Posjed je djelovao gotovo napušteno. Nijednom nismo vidjeli nikoga na
plaži. Nije bilo čak ni automobila na prilazu. Nije mi jasno kako su uspijevali išta
obaviti bez auta.
To nema nikakvog smisla. Joanna je u svojem mailu jasno rekla da će se iz
Winchestera dovesti automobilom, i upravo je zbog toga zatražila da joj ključ
ostavim negdje vani.
- Ali vidjeli ste ih?
- Samo jedno od njih. Mark i ja bili smo na plaži, zar ne? Bilo je to dan prije...
moždanog udara. Spomenula si da ćeš otputovati pa me začudilo vidjeti nekoga
na prozoru kuće.
Ukočim se. - Kojem prozoru?
- Navrh kuće. U staklenoj prostoriji. Izgledalo je kao da netko stoji ondje i
zuri u daljinu, ispruženih ruku i dlanova pritisnutih o staklo.
Osjetim pulsiranje bila u svojem vratu: netko je bio u mojoj radnoj sobi.

126
 Knjige.Club Books

Prije

Zakoračim na stube, bosim nožnim prstima prionuvši uz drvo. Samo oprezno.

Pokliznuće i pad mogli bi biti gadni, možda čak i smrtonosni. Nitko na ovom
svijetu ne zna da sam ovdje. Tko bi me pronašao kada bih pala?
Možda vi?
Ne, to nipošto ne bi bilo dobro.
Ne zastanem na prvom katu - već sam istražila svaku prostoriju ondje - nego
se nastavim uspinjati sve dok ne dođem do vrha. Zakoračivši na podesi, ugledam
pred sobom samo dvoja vrata.
Otvorim prva, gurnuvši ih, a preda mnom se ukaže kupaonica. Zdjela
umivaonika kao da lebdi na polici postavljenoj ispod zrcala koje sa
svojim mjedenim okvirom neodoljivo podsjeća na brodski prozor. Uokviruju ga
dvije ribarske svjetiljke, obješene sa strana. Brodske ljestve obojane u bijelo
služe kao stalak za ručnike komplementarnih boja, besprijekorno složene. S
gornje se police, iz košare od pletenog užeta nakrcane proizvodima za kupanje i
njegu kože, zrakom širi nježan miomiris vanilije.
To nije prostorija koja me zanima pa povučem vrata i zatvorim ih,
usredotočivši se potom na ona druga. Ona iza sebe skrivaju pogled zbog kojeg je
ova kuća i izgrađena, isti onaj koji si nebrojeno puta podijelila na
Facebooku, mameći nas mrvicama iz svojeg svijeta.
Ta vrata vode u tvoju radnu sobu.
Obavijem prste oko kvake, ćuteći žarki plamen iščekivanja u vratu.
Gurnem kvaku dolje - ali ona ne popusti.
Pokušam ponovno.
Zaključano.
Razdraženost mi ukruti vilicu.
Položim dlanove na punu hrastovim, osjetivši otpor drveta.
Tek si me sada zaintrigirala, jer se počinjem pitati: što je to skriveno unutra?
Što pokušavaš zatajiti od cijelog svijeta?

127
 Knjige.Club Books
15

Elle

Pisanje nije bijeg. Kada gledaš praznu

stranicu, zuriš samoj sebi u oči.
Spisateljica Elle Fielding

S tojim pred staklenim zidom svoje radne sobe, dlanova oslonjenih o studenu
plohu, pogleda odsutno uperenog prema zaljevu. Plima se povukla, izloživši
naborano morsko dno, prošarano grozdovima nazubljenih crnih stijena.
Začudilo me vidjeti nekog na prozoru kuće.
Kojem prozoru?
Navrh kuće. U staklenoj prostoriji. Izgledalo je kao da netko stoji ondje i zuri
u daljinu, ispruženih ruku i dlanova pritisnutih o staklo.
Netko je, dok sam bila u Francuskoj, stajao upravo ovdje, baš kao i ja sada.
Pulsiranje koje oćutim u vratu posvjedoči da mi je srce na trenutak izgubilo
ritam.
Kako su ušli ovamo? Stanarima sam ostavila ključ ulaznih vrata, no jedini
ključ ove sobe ponijela sam sa sobom.
Onog jutra kada sam otišla na put, sve se odvijalo u hitnji. Sve je trajalo puno
duže nego sam očekivala; svlačenje stare i navlačenje svježe posteljine na krevete,
pražnjenje dijela polica u svojem ormaru, pregledavanje kuće u potrazi za bilo
čim vrijednim i lomljivim. Tada sam shvatila da nisam ostavila nikakve upute pa
sam na brzinu naškrabala nekoliko bilješki o tomu kako rabiti perilicu suda,
pećnicu i sustav centralnog grijanja. U trenutku kada sam pohitala na vrh stubišta
kako bih zaključala radnu sobu, već sam kasnila pola sata. Možda sam u svoj toj
žurbi samo umislila da sam zaključala sobu.
Na trenutak ostanem premetati tu mogućnost po glavi - no onda je odbacim.
Ne, zaista sam zaključala vrata. Znam da jesam. Jasno se sjećam klika metalnog
zasuna kada je kliznuo u okvir vrata i težine kositrene kvake u dlanu kada sam
provjerila jesu li vrata zaključana.

128
 Knjige.Club Books
Što znači da je Joanna - ili netko tko je odsjedao s njome, tko god taj netko
bio - provalila unutra.
Prisjetim se poruke koju je Joanna poslala dan prije dolaska kako bi me
obavijestila da su im se putni planovi promijenili i da će doći kasno noću,
pristojno pitajući mogu li im kojim slučajem ostaviti ključ na nekom sigurnom,
skrovitom mjestu. Posve nevin zahtjev, pomislila sam u tom trenutku.
A ipak, možda je sve bilo dio plana.
Dan nakon Joannina dolaska, Fiona je došla u posjetu kako bi se osobno
upoznala s gostima - no zatekla je kuću praznu.
Ali što ako je netko ipak bio unutra? Što ako je Joanna promatrala sve sa
stubišnog prozora, samo čekajući da Fiona ode. Sto ako otpočetka nije imala
nikakvu namjeru pokazati svoje lice bilo komu?
Prisjetim se Joannine profilne fotografije: sredovječna, privlačna plavuša s
bob frizurom prošaranom pramenovima, koja je izgledala kao da je djelo prilično
vještog i skupog frizera. Fotografija odabrana s ciljem da uvjeri čovjeka kako svoj
dom prepušta u sigurne ruke osobe koja će se dobro brinuti za njega.
Um mi sada zamišlja posve drugačiji scenarij: silueta neznanke, pogrbljene
nad računalom dok sastavlja lažni Airbnb profil. Bilo bi beskrajno lako upisati
lažno ime u online obrazac pa potom pretražiti Googleove fotografije i među
njima odabrati sliku nepoznate žene kao svoju profilnu fotografiju.
Je li to bio trenutak u kojem je neznanka odlučila svojem profilu dodati
informacije o suprugu i dvoje djece, svjesna da će time njezina prijevara zvučati
vjerodostojnije? Možda je primijetila da se datumi poklapaju s nastavnim danima
pa je odlučila da će jedno dijete još biti u pelenama, a drugo tek sljedeće godine
krenuti u školu. Je li se samodopadno smješkala jer joj je to palo na pamet?
Srce mi ubrza dok je zamišljam kako dolazi do posljednjeg dijela online
obrasca u kojem se od korisnika traži da navedu bilo kakve informacije koje bi
voljeli dobiti od vlasnika. Možda se do tog trenutka toliko uživjela u ulogu da su
joj prsti nestrpljivo kružili nad tipkovnicom dok je razmišljala o onomu što bi
Joanna rekla, dodavši potom jednostavno pitanje na koje nije teško dati odgovor:
Posjedujete li dječju stolicu ili moram ponijeti svoju?
Zagledam se kroz staklenu plohu, prema pučini. Ispod svoje srebrne kože,
more pulsira energijom dok se nabrekli valovi gromoglasno kotrljaju prema obali.
Kipte. Pjene se.
More mi uzvrati pogled svojim sveznajućim sivim očima.
Što li si vidjelo?
Stojeći ondje shvatim kako je uvelike moguće da Joanna uopće ne postoji - i
da je u mojem domu odsjedao netko sasvim drugi.
Jedna Flynnova rečenica odjekne mi u mislima. Molio me da budem opreznija
sa sadržajima koje dijelim na društvenim mrežama. Sve što objaviš ostavlja trag.

129
 Knjige.Club Books
Zamislim sada svoje Facebook fotografije i objave kao trag krušnih mrvica iz
bajke. Jesam li nehotice utrla put koji vodi do vrata mojeg doma?
Izvučem mobitel pa otvorim Facebook, bacivši se potom na listanje desetina
starijih objava, sve dok naposljetku ne pronađem onu koju sam tražila.
Evo je. Podijelila sam letak o spisateljskom kružoku i radionici kreativnog
pisanja u Francuskoj.

Želi li mi se netko pridružiti i provesti dva tjedna gosteći se

sirevima i ispijajući vino? I pišući. Bit će i pisanja, naravno.

Letak jasno navodi datume i lokaciju izleta. Dakle, bilo tko mogao je znati kada
ću biti odsutna. Usta mi se osuše.
Nastavim prekapati po objavama na svojem Facebook zidu, tražeći nešto
drugo.
Evo ga. Dvaput pročitam objavu; riječi koje sam ležerno i nehajno utipkala u
svoj mobitel, bez imalo premišljanja.

Jutro provedeno u fotografiranju svojeg doma za

Airbnb. Definitivno zavređujem čašu vina.

Čvrsto stisnem oči. Baš sam glupača. Bilo tko od mojih pratitelja mogao je vidjeti
datume spisateljskog izleta, dokučiti u kojem kraju živim, kao i da će mi kuća biti
dostupna za najam na Airbnb-u. Imam više od pedeset tisuća pratitelja. A
dovoljna je jedna osoba.
Ako su moje slutnje da je netko sastavio lažni Airbnb profil istinite, a Joanna
i njezina obitelj zapravo ne postoje, tada se postavlja pitanje: tko je odsjedao u
mojem domu?
U staklenoj plohi ugledam odraz ostatka radne sobe iza sebe: svoj pisaći stol,
starinski naslonjač, policu s knjigama, hrastovu škrinju. I upravo mi se tu pogled
zaustavi.
Ostanem nepomično stajati, gledajući je i razmišljajući: Što točno zna?

Priđem stolu pa odlučno otvorim prijenosno računalo, strahujući da bi mi mozak

svakog časa mogao prokuhati. Moram nešto poduzeti. Otvorim Airbnb-ovu
mrežnu stranicu pa kliznem niz nju do kartice Kontakt. Naravno, telefonski broj
pomoću kojeg bih mogla stupiti u kontakt s njima ne postoji. Umjesto toga, sustav
me preusmjeri na Korisničku podršku, gdje niz padajućih izbornika ne uspije ni
približno opisati ono što me muči.

130
 Knjige.Club Books
Prsti mi nabadaju tipke dok upisujem svoje pitanje u kvadratnu kućicu. Kako
mogu stupiti u kontakt s osobom koja je unajmila moj dom - a u međuvremenu je
deaktivirala svoj račun?
Pritisnem Pošalji pa odgurnem stolicu i uspravim se na noge. Nitko mi neće
odgovoriti. Ova vrsta izostanka osobne komunikacije redovito u meni pobudi
poriv za vrištanjem. Zašto je tako teško ostaviti telefonski broj na kojemu bi
čovjek mogao potražiti pomoć? Porazgovarati sa stvarnom osobom. Tražim li
previše?
Otuđeni. To je riječ kojom se Flynn poslužio. Ima pravo. Cijeli je prokleti
svijet otuđen.
Sumnjam da će se Airbnb pretrgnuti od truda i pomoći mi da uđem u trag
osobi koja je unajmila moj dom. Ako želim doznati Joannin pravi identitet, morat
ću to učiniti sama.
- Tko si ti? - obratim se praznoj prostoriji, vrteći se u mjestu, kao da ću, ako
se uspijem dovoljno brzo zavrtjeti, na trenutak uspjeti ugledati njezino lice.
Stanem koračati uzduž prostorije, mrmljajući sebi u bradu: - Zašto? Zašto si
ulazila ovamo?
Okrenuvši se, uz glasan topot stopala po podu, za pogled mi zapne drvena
noga stola i riječ grubo urezana u njezinu površinu. LAŽLJIVICA.
Sjećanje se sruči na mene. Pokušam ga potisnuti, zadržati zapečaćenim, no
ono se nasilu probije van...
Hrpa omotnica na otiraču studentske kuće u kojoj sam stanovala. Kartica
krem boje. Riječ LAŽLJIVICA ispisana crvenim ružem. U tren oka nađem se kraj
stola pa izvučem ladicu i stanem prekapati kroz more kemijskih olovaka, tuba
ljepila, i ceduljica, sve dok ne pronađem škare.
Čučnuvši, prislonim jednu od oštrica o nogu stola pa počnem strugati i grepsti
po drvu, uklanjajući utore i pritom šaljući sićušne navoje piljevine na pod.
Nastavim svrdlati oštricom, prodirući dublje i dublje, sve vrijeme grčevito stišćući
zube.
Disanje mi je otežano, isprekidano. Stružem mahnito, popraćena zvukom
blanjanja metala o drvo.
Ćutim opori vonj svježe piljevine u zraku. Vene mojih nadlanica napinju se,
nabrekle pod kožom.
Lažljivica. Je li to ono što jesam?
To je naziv kojim su me pojedinci okrstili.
To je ono što sam postala.
Ubrzam - moram što prije dovršiti započeto.
Obrisati sve.
Naposljetku je gotovo.

131
 Knjige.Club Books
Odbacim škare u stranu i sručim se na pod, zadihana. Zagledam se u blijedu
ranu stola, očekujući da ću osjetiti nešto - iskusiti nalet zadovoljstva - no ne
osjetim ništa.
Nije bitno što je riječ iščezla sa stola. I dalje mi je u glavi.
Osovim se na noge, znajući da moram pisati. Moram istočiti misli iz sebe,
istresti ih na stranicu, prije nego prosvrdlaju dublje, braneći se truleži.
Spustim se u stolicu pa otvorim dokument.
Moram se vratiti na to mjesto.

132
 Knjige.Club Books

2004. godine

lle je bila ta koja je zatražila konzultacije kako bi razgovarala o svojem eseju.

E Na trenutak ju je obuzelo uzbuđenje kada su datum i vrijeme utanačeni.
Vrata ureda Lukea Lindena već su bila otvorena. Svejedno je pokucala.
- Uđite.
- Želite li da ih zatvorim ili ostavim otvorenima?
- Kako hoćete.
Slegnula je ramenima, zatvorila vrata pa sjela.
Osjećala je miris svojeg parfema, a ispod njega i jedva osjetnu natruhu
slatkastog vonja losiona za sunčanje. Provela je to poslijepodne u parku sa svojim
sustanarkama, smijući se činjenici da je Louise zamoljena da napusti studentski
klub zbog svojeg pijančevanja - što je u studentskom klubu bio zaista teško
ostvariv pothvat.
Podigavši pogled, shvatila je da ju Linden promatra. - Uhvatili ste malo boje.
Pogled joj se spustio na njezine gole ruke.
- Na obrazima.
Dodirnula ih je vršcima prstiju. - Oh.
Kosa joj je bila raspuštena. Prebacila ju je preko jednog ramena, zavalivši se
u naslon stolice. Polako je jednu nogu prebacila preko druge, svjesna svojih golih
koljena, preplanulih i glatkih.
Upustili su se u razgovor o njezinu eseju, Uloga žena u Shakespeareovim
tragedijama. Linden joj je rekao da je prva, gruba verzija prilično obećavajuća,
no da će morati zauzeti jasniji stav, iznijeti svoje argumente uvjerljivije i pronaći
uporište u teoriji.
Promatrala ga je dok je govorio, diveći se samopouzdanju odraženom u
duljinama njegovih stanki. Bio je odmjeren, njegove riječi pomno odabrane, a
teatralnosti koja mu je bila tako svojstvena u predavaonici nije bilo ni traga.
Nagnuo se prema njoj - dovoljno blizu da može osjetiti miris cigareta u njegovu
dahu - pa nastavio govoriti, pažljivo birajući riječi, kao da mu je sve o čemu
razgovaraju neopisivo zanimljivo.
Bio je trunčicu odviše blijed, zaključila je. Ramena su mu bila preuska u
usporedbi s onima momaka koji su se bavili sportom i s kojima je inače provodila
vrijeme. No u njegovim je očima opazila nešto što joj se svidjelo - usredotočenost
i prodornost kojima je piljio u njezine.

133
 Knjige.Club Books
Gurnuo joj je esej natrag preko stola. - Najbolje da utanačimo novi termin
konzultacija - da vidimo što ćete učiniti s novom verzijom eseja. Za tri tjedna,
recimo. Imam slobodan termin u petak, devet prijepodne.
- Savršeno.
Termin nikada nije upisao u svoj rokovnik. Nije bilo nikakvog službenog
traga o njemu.
No postojao je, datum koji će podijeliti njezin život na prije i poslije.

134
 Knjige.Club Books
16

Elle

ri je ujutro. U tišini mrkle tmine, zvuk struganja uvuče mi se u snove. Gledam

T svoja stopala kako užurbano kroče po betonu. Zaputila sam se nekamo. Rano
je, svjetlost unutar sna blještava, a boje živopisne. Pogled mi zapne na obrubu
zagasito plave haljine koji mi miluje bedra. Noge mi otežaju, a potplati cipela
iznenada se vuku po tlu. Park. U parku sam. Znam taj park.
Osvrnem se pa spazim vrtlara kako lopaticom prekapa tlo, prevrćući tamni
humus iskopan iz zemljina naručja, a metalna alatka zaškripi kad god njome
ostruže u kamen...
Munjevito se uspravim u postelji, razjapljenih usta, dašćući.
Bio je to samo san, loš san, kažem samoj sebi. Kod kuće sam, u krevetu. Na
sigurnom sam.
Pidžama mi se priljubila uz kožu. Osjećam da su mi pregibi koljena skliski od
znoja.
Odgurnem poplun sa sebe i pustim zraku da me obavije. Ovlaš pogledam sat.
Tri ujutro. Gluho doba noći. Do svitanja je još mnogo sati.
A onda ponovno začujem taj zvuk, prigušeno struganje. Ali ne u mojem snu.
U mojoj kući.
Svaka mi se stanica kože napne.
Nepomična sam, osluškujem. Čujem zvuk svojih udisaja i udaljenu tutnjavu
mora dok čekam da se zvuk ponovi.
Činjenica da sam sama u mraku čini stisak straha utoliko snažnijim, pomažući
mu da mi sve misli protjera u najmračnije zakutke uma.
Evo ga. Struganje. Nalik grebanju noktiju o drvo.
Na nogama sam. Dohvatim mobitel pa krenem prema vratima spavaće sobe.
Plišani tepih mekan je pod mojim petama, no krećem se usporeno, napeto,
iščekujući trenutak zasljepljujuće boli, trenutak kada će staklena krhotina
prodrijeti u meso.
Na vratima sam. Dlana prislonjena o drvo, zadržavam dah dok osluškujem.
Obavila sam svoju uobičajenu večernju provjeru prije odlaska na spavanje.
Znam da su vanjska vrata zaključana, a prozori zatvoreni. Pogledala sam iza sofa,
rukom provjerila svaku zavjesu, zagledala se u mrak ostave i podnožja ugradbenih
ormara.
135
 Knjige.Club Books
Provjerila sam. Dvaput. U kući nema nikoga osim mene.
Ovo je samo dio noćne more koji se nekako uspio pretočiti u javu.
Ponovno taj zvuk, struganje. Ili možda šuškanje. Ispod mene. Dopire iz samog
temelja kuće, kao da je nešto ispod, ili unutar samog temelja.
A onda mi sine: vinski podrum. Zvuk dopire odande.
Provjerila sam jesu li vrata zaključana, kao i uvijek. No prošli su tjedni otkako
sam se posljednji put spustila u sam podrum. Draže mi je vino držati u kuhinjskom
ormariću kako se ne bih morala spuštati u podzemlje prostorije lišene prozora. Na
mjesto vlažne tame u kojem mogu uživati samo moljci koji tamo žive
i razmnožavaju se. Nisam ga uopće trebala dati izgraditi. Arhitekt me nagovorio
na tu izmjenu, prodavši mi priču da sva nova zdanja ovih gabarita imaju vinski
podrum jer im ta dodatna prostorija povećava utrživost.
Svjesna sam da ću, ako želim ponovno usnuti, morati sići i provjeriti o čemu
je riječ. Morat ću otvoriti ta vrata. Zaviriti unutra.
Udahnem pa obavijem dlan oko kvake, potom je tiho zakrenuvši. Čitavo
vrijeme ponavljam sebi kako sve to nije ništa, kako nema nikoga, no srce mi
svejedno divlje udara. Osjećam njegovu snagu dok se, naizgled, nastoji probiti
van grudi.
Prijeđem podest obavijena tamom, potom se počevši spuštati niza stube.
Itekako sam svjesna opasnosti poskliznuća i pada u ovoj osami. Potmuli zvuk
udarca lubanje o drvo. Preplavi me nešto nalik vrtoglavici pa se grčevito uhvatim
za rukohvat stubišne ograde dok trenutak slabosti ne mine i dok ne uspijem
povratiti dah.
Uspijem se živa i zdrava dokopati podnožja. I dalje ne želim upaliti svjetlo -
osjećala bih se suviše izloženom.
Na prstima se domognem kuhinje, gdje me dočeka tišina. Ništa. Iz podruma
ne dopire ni buka, ni svjetlo.
Stanem pred vrata pa u mobitel utipkam znamenke 999, pazeći da slučajno ne
pritisnem i tipku Nazovi. Potom iskušam kvaku. Po mislima mi se roje moljci.
Njihova prašnjava, krilata tijela, skrivena plaštem tame.
Natjeram se okrenuti ključ u bravi - pa bez oklijevanja snažno gurnem vrata.
Otvore se uz glasan štropot. Svjetlo zabljesne - aktivira ga senzor pokreta - a
njegova je jačina na trenutak zasljepljujuća. Prođe nekoliko sekundi prije nego mi
se oči priviknu i uspiju nazrijeti betonske stube koje se preda mnom spuštaju u
turoban, uzak prostor. Iz podrumskih dubina zapahne me hladan zrak.
Moram zakoračiti unutra, provjeriti cijelu prostoriju, uvjeriti se.
Svakim dodirom stopala s hladnim betonom, srce mi preskoči, izgubi ritam. I
dalje grčevito stišćući mobitel, načinim tri koraka niza stube u podrum pa naherim
glavu kako bih mogla vidjeti unutrašnjost prostorije.
Prazno.

136
 Knjige.Club Books
Prazno.
U kutu primijetim grozd štakorskog ili mišjeg izmeta te rastrgane novine. Je
li moguće da je to ono što sam čula na katu - glodavce koji trčkaraju unutar zidova,
svojim malim nožicama tapkajući po cijevima i gredama?
Tu nema ničeg drugog. Samo tmina i trpki, vlažni vonj podzemlja. Poželim
se nasmijati i reći, Eto, Elle, vidiš da nije ništa! No strah ne jenjava. Ispunio me,
razbudio.
Okrenuvši se, počnem se uspinjati. I tada je ugledam na betonu stubišta.
Mentol cigaretu, napola popušenu. Istovjetnu onima kakve je on običavao pušiti.
Danas ih je teško pronaći u prodaji.
Miris cigaretnog dima, izmiješanog s mentolom, ispuni mi nosnice.
Sklopim oči, a uši mi preplavi tutnjava navrle krvi. Panika mi stane razdirati
tijelo i obuzme me osjećaj da tonem unutar same sebe.
Znam - DOBRO ZNAM - da to ne može biti on. Ne ovdje, ne u mojem domu.
Nemoguće je.
Diši.
Cigareta je mogla ležati tu već tjednima, i vjerojatno ju je na tlo bacio netko
od građevinara. Svjesna sam svega toga. Zaista jesam. A ipak, ne mogu odagnati
osjećaj neposredne prijetnje...
Ne mogu se natjerati čak ni pokupiti je, riješiti je se.
Ne želim je dotaknuti. Cigaretu. Jebenu cigaretu.
Zbog njega.
Moram izaći iz kuće.
Moram pobjeći iz vlastite jebene glave!
Zalupim vratima. Zaključam ih.
Ključevi, jakna, torbica. Zgrabim sve to pa gurnem ulazna vrata i pohitam
kroz tminu prema autu.
Sjednem i zalupim vratima pa pritisnem tipku centralnog zaključavanja vrata.
Upalim motor, a automobilski farovi zaigraju na pročelju mojeg doma,
osvijetlivši ga poput policijskih reflektora. Zaglušena gromoglasnim bubnjanjem
svojeg srca, izletim na prilaznu cestu, shvativši u tom trenutku da nemam pojma
kamo sam se zapravo zaputila.

Hvala nebesima na trgovinama koje su otvorene cijele noći.

Lunjam prolazima između redova, stavljajući proizvode koji mi ne trebaju u
metalna kolica. Postoji nešto neizmjerno utješno u jarkom stropnom svjetlu,
uredno složenim policama, proizvodima zapakiranim u blistavu ambalažu, koje
povezujem s veselim kuharima i nasmiješenim glumcima iz reklama.

137
 Knjige.Club Books
Kaput koji me pokriva do koljena zakopčala sam do vrata, no donji dio
pidžame svejedno se vidi; nježni, ružičasti pamuk u potpunoj je oprečnosti s
krutim kožnim čizmama.
U prolazu se mimoiđem sa ženom odjevenom u plavu uniformu i platnene
tenisice, čiji gumeni potplati zaškripe sa svakim njezinim korakom. Medicinska
sestra, pomislim. Sramežljivo mi se osmjehne, gotovo kao da nas veže neka tajna
spona, jer smo ipak obje ovdje, u trgovini, u ovo bezbožno doba noći.
Razvukavši vrijeme provedeno u kupovini do krajnjih granica, usmjerim
kolica prema blagajni.
- Radite noćnu, ili tek krećete na posao? - upita me blagajnica dok očitava
barkodove proizvoda. Nije primijetila da sam odjevena u pidžamu. Svrstala me u
skupinu kupaca koji imaju valjane razloge za kasnonoćnu kupnju, poput
primjerice neuobičajenog radnog vremena - nije me, pomislim s olakšanjem,
strpala u isti koš s onim drugima kojima trgovina sa svojim dobro osvijetljenim
prolazima i dobro kontroliranom temperaturom predstavlja sigurno utočište.
Mjesto na koje mogu umaknuti.
- Noćna - odgovorim uz osmijeh.
- U tom slučaju, uživajte u snu.
Odložim kupljeno na suvozačko sjedalo pa uđem u auto i zaključam vrata.
Sada kad se strah rasplinuo, osjetim kako me umor preplavljuje. Plima umora,
teška i obilna. Izvučem francuski baget iz jedne od vrećica pa odlomim hrskavi
okrajak i stanem ga žvakati suhim ustima. Otvorim tetrapak mlijeka pa povučem
obilat gutljaj, tako ovlaživši kruh.
Omotana kaputom, ostanem sjediti na dobro osvijetljenom parkiralištu,
dopustivši glavi da klone unatrag, očima da se sklope.
Umor mi udara o vjeđe, san me počinje savladavati, uvlačeći me u svoj
zagrljaj. Tu, na parkiralištu trgovine, zaključana u svoj automobil, naposljetku
uspijem usnuti.

Muško lice prislonjeno je o staklo, centimetre udaljeno od mojeg. Čujem čegrtanje

brave dok on iskušava ručku.
Vrisnem, preneražena. Pokušam ustuknuti - no prikovana sam za sjedalo,
vezana pojasom.
Smetena sam pa mi je potrebno nekoliko trenutaka kako bih se prisjetila da
sam u svojem autu. Dan je. Vezana sam sigurnosnim pojasom.
Muškarac mi maše. Govori nešto.
Vid mi se izoštri nakon što trepnem nekoliko puta pa shvatim da je preda
mnom Bill. Govori mi nešto kroz staklo.
Nekoordiniranim pokretima, počnem napipavati, tražeći tipku centralnog
zaključavanja, pa naposljetku uspijem otvoriti vrata i izvući se iz vozila na danje

138
 Knjige.Club Books
svjetlo. Pokušam se osmjehnuti i na lice navući izraz koji koliko-toliko odgovara
nekakvoj normalnosti.
- Opazio sam tvoj auto - čujem Billa. Ako je suditi po urednom
mornarskoplavom odijelu, na putuje za posao. Svježe je obrijan. Istuširan. - Jesi
li dobro? Jesi li to možda... spavala?
- Samo sam predahnula na trenutak - odgovorim, osjetivši kako mi vrućina
navire u obraze. Spustim pogled pa primijetim krušne mrvice koje su mi se poput
čičaka uhvatile za kaput. Otresena ih s njega.
Bill me ostane promatrati na trenutak. - Je li to... pidžama? - Na licu mu
poigrava loše prikriven smiješak.
- Skoknula sam do trgovine odmah po buđenju. Nije mi se dalo presvlačiti.
- Nadajmo se da te paparazzi iz svijeta književnosti neće ugledati u ovom
izdanju. Tko zna kakve bi sve zaključke o tvojem književnom radu mogli donijeti.
Natjeram se na osmijeh.
Mora da nisam osobito uvjerljiva jer se Bill zagleda u mene pomnije. - Je li
sve u redu?
Žustro kimnem glavom. - Naravno.
- U redu onda - odgovori, zazvučavši neuvjereno. Poželi mi dobar dan pa me
obujmi rukama. Stisne me u zagrljaj čija mi silina istjera zrak iz pluća.

Vrativši se kući, odložim vrećice iz trgovine na kuhinjski pult.

Otvorim vrata vinskog podruma, a ritam otkucaja srca ostane mi gotovo
nepromijenjen. Uđem bez oklijevanja pa se smjesta spustim u njegovu studenu
utrobu. Nije nimalo zastrašujući, nimalo nalik grobnici. Tek puki vinski podrum.
Kako bih dokazala to samoj sebi, podignem cigaretu, prelomim je na dva
dijela pa je zavitlam u koš za otpatke. Riješeno. Kao da ništa nije ni bilo.
Na danjem svjetlu, moji se noćašnji postupci doimaju krajnje apsurdnima,
prenapuhanima.
A ipak, noću se ova kuća redovito čini drugačijom.
Noću, kao da sam i ja druga osoba.
Mobitel se oglasi zvukom alarma, podsjetivši me da je preostalo samo još
petnaest minuta do mojeg sljedećeg javljanja uživo na Facebooku.
Otpijem nekoliko gutljaja crne kave dok na lice nanosim debeli sloj šminke
koji će danas poslužiti kao maska.
Potom se nađem pred upaljenom kamerom računala, nasmiješena i
razgovorljiva.
- Ja sam spisateljica Elle Fielding, a javljam vam se iz svoje radne sobe. Danas
ću govoriti o zapletima i obratima u radnji.

139
 Knjige.Club Books
Dok govorim, promatram vlastiti odraz u zaslonu, usne koje se pomiču, oci
koje su živahne i bistre, kao da postoje dvije verzije mene: spisateljica čiju
izvedbu upravo promatram, osoba koja se doima tako prirodnom i
samopouzdanom; i druga ja, ona koja svaku noć provodi budna, koja spava na
parkiralištu trgovine, koja je još uvijek odjevena u donji dio pidžame, skriven
ispod stola, daleko od leće kamere.
Ona koja malo-pomalo gubi iz ruku konce svojeg života.

140
 Knjige.Club Books

Prije

Ako u tražilicu utipkate „Kako obiti bravu“, dobit ćete sto devet milijuna rezultata
za pukih 0.59 sekundi, što se čini zadivljujuće učinkovitim. Jednostavno sam
kliknula na prvu poveznicu koja me preusmjerila na stranicu gdje sam dobila
precizne upute o obijanju brava te o alatima koji će mi za tu rabotu trebati.
I tako sam se, eto, našla u tvojoj radnoj sobi.
Svjetlo, ocean i nebo posvuda. Kao da su udahnuti u prostoriju.
Osjećam se prozračnijom samo zbog puke činjenice da stojim ovdje, bosim
nogama dodirujući podne daske. Ovo je mjesto predodređeno za stvaranje. Jesi
li svjesna - imaš li ikakvog pojma - koliko imaš sreće?
Priđem tvojem pisaćem stolu. Tu se, na kraju krajeva, rađa čarolija. Izvučem
poliranu, izrezbarenu starinsku stolicu pa se spustim na nju, uvukavši noge pod
stol. Podignem pogled - prema moru.
Taj pogled.
Kliznem prstima niz glatki rub stola. Nema prijenosnog računala - ponijela
si ga sa sobom, naravno - no mogu vidjeti gdje inače počiva na stolu. Otkrivaju
mi to sićušne ogrebotine nastale pomicanjem. Ispod stola je i prastari tezaurus
tvrdog uveza koji ti jamačno služi kao oslonac za stopala. Tu je i prekrasan vrč
za vodu - tamne krem boje, urešen jednostavnom crnom glazurom koja prikazuje
paprat. Keramiku krasi onaj ispucali, vremešni izgled pa pomalo počinjem
dobivati bolji uvid u tvoj stil, u način na koji spajaš pojedine elemente. Voliš
natruhe suvremenog minimalizma sparene sa zagasitim pastelnim bojama i
prirodnim materijalima prekrivenim patinom starine. Ugodno za oko. I nadasve
smirujuće.
Neobično je prisjetiti se da nekoć nisi imala ništa - a sada imaš sve ovo.
Spustim dlanove na stol pa ostanem sjediti, dopustivši si trenutak maštanja o
tomu kako je to biti ti.

141
 Knjige.Club Books
17

Elle

Pišite. Čak i kada vam se čini da ste potpuno prazni, pišite.

Ne smijete se predati. Gurnite sebe - i svoju priču - da krajnjih
granica. Tek će se tada vaša priča uzdići sa stranice, i zaživjeti.
Spisateljica Elle Fielding

rijeme kao da se rasteže i skuplja, a tjedni se nižu u izmaglici pisanja, i

V nesanice. Dan i noć izgubili su svoje međe, stopivši se jedno s drugim,
međusobno nerazlučivi.
Prsti mi lebde tik iznad tipkovnice, iščekujući. Čvrsto stisnem oči, potisnuvši
iz uma prizor zaslona, i srebrnkastog presijavanja mora iza njega. Riječi su mi
nadohvat, tu negdje na rubu misli. Imala sam ih u šaci samo tren ranije.
Kamo su nestale?
Odškrinem očne kapke pa ponovno pročitam polovicu rečenice na zaslonu,
nukajući ostatak da mi se vrati. No riječi su iščezle, kao vjetrom rasplinut oblačić
dima.
Noge stolice zaškripe stružući o parket dok ustajem.
Zabacim glavu, a grlo mi napusti zvuk potmulog režanja iznjedrenog iz
frustracije. Cijeli sam dan ovdje, no riječi ne naviru, čarolija izostaje. Čini se kao
da svaku riječ, svaku rečenicu moram privoljeti, nagovoriti, dovabiti na stranicu.
Iza mene je pedeset tisuća riječi - tek polovica priče. Osjećam kako me rok
stišće dok se približava, kao da stojim u vodi čija se razina podiže i doseže mi do
struka, penjući se i dalje, dok naposljetku ne ostanem bez zraka.
Priđem staklenoj plohi pa gurnem prozor kako bih ga otvorila, pustivši hladni,
slani zrak da prodre u prostoriju. Koža mi se ospe srsima, no žalac svježeg
morskog zraka ne uspije mi otpuhnuti maglu iz glave.
Znam sve o razornim posljedicama nesanice na umni kapacitet - pročitala sam
niz depresivnih članaka na tu temu u gluho doba noći. Znam da je kvalitetan san
neophodan za povezivanje događaja - i da bez tog povezivanja nema pamćenja.
Znam da ću na podražaje reagirati usporeno, i da će mi misaoni procesi biti

142
 Knjige.Club Books
otežani zbog tupila koje mi je zavladalo mozgom. Znam da tjeskoba biva snažnija,
a opasnost od potonuća u depresiju izraženija. Znam sve to - no koja korist od
toga kada i tako ne mogu ništa poduzeti?
Želim spavati. Očajnički želim spavati.
Moram spavati kako bih pisala. Kako bih završila ovu knjigu.
Ili je to možda još jedna izlika na već podugačkom popisu. To je zbog obnove
kuće. Zbog promotivne turneje za knjigu. Mog razvoda. Nesanice.
Možda problem nije ni u čemu od navedenog.
Možda je stvar u meni.
Radeći na prvom romanu, pisala sam u hodu, otkidajući komadiće svojeg dana
kad god sam to mogla: u svojem automobilu tijekom pauze za ručak, pridržavajući
notes na upravljaču; u svojim mislima tijekom smjene, kada bih se izgubila u
razgovoru između dva lika; kasno noću dok bi se buka s ulice pretakala u moju
sobu, a um mi vrvio idejama. Tada nije bilo izdavačkog ugovora, nije bilo rokova,
očekivanja, uspjeha koji je trebalo ponoviti. Pisala sam za sebe - i stoga sam se
osjećala nesputanom.
Ali ova knjiga; ovo je nešto posve drugo.
Hrana, odlučim. Moram nešto pojesti. Okrijepi tijelo, okrijepi mozak, kako je
običavala reći majka.
U prizemlju prekopam sadržaj hladnjaka pa izvučem vrećicu morskih
plodova, odmjerivši je malodušno. Moram priznati da sam postala prilično
aljkava s hranom otkako kuham samo za sebe i primijetila sam da su mi obrazi
poprilično upali, a ključna kost malo previše isturena.
Unatoč izostanku apetita, popržim malo češnjaka i crvenog luka pa ubacim i
morske plodove, obilno ih zalivši vinom te dodavši i malo vrhnja. Nekoć sam
uživala u kuhanju s Flynnom, dok smo se još naguravali u skučenoj, dvolinijskoj
kuhinji našeg unajmljenog stana. Kuhinjsku napu nismo imali i prozori bi se učas
zamaglili pa je Flynn ustrajao u zamisli da kuha razgolićen, odjeven isključivo u
hlače.
Osmjehnem se prisjetivši se svega.
Izvučem mobitel pa ga nazovem. Razgovarali smo dvaput otkako mu je majka
umrla, no razgovori su bili kratki, površni i zbunjujući. Nikada nismo dobro
komunicirali telefonskim putem. Flynn se zna doimati suzdržanim i šutljivim, a
ja volim vidjeti sugovornikov izraz lica dok razgovaramo, kako bih s njega iščitala
suptilne nijanse komunikacije. Telefonski pozivi osiromašuju komunikaciju,
lišavajući razgovor većine osjetilnih podražaja.
Njegov me mobitel smjesta preusmjeri na govornu poštu. Ostavim kratku
poruku u kojoj mu kažem da mislim na njega te da na sutrašnju sahranu
namjeravam doći ranije, za slučaj da me zatreba. Pokušam potisnuti bujanje
panike pri pomisli na još jedan dan odvojenosti od svojeg pisaćeg stola.

143
 Knjige.Club Books
Još jednom promiješam smjesu morskih plodova, luka i vina pa smanjim
plamen i sjednem na barski stolac.
Fiona pošalje poruku, raspitujući se kako napredujem s pisanjem i hoću li
uspjeti ispoštovati rok - a ja se zapitam je li joj Bill rekao da me prošlog tjedna
zatekao kako spavam u autu. Natipkam kratak odgovor pa stanem pregledavati
najnovije objave na svojem Facebooku, usredotočivši se naposljetku na status koji
sam objavila ranije jutros - fotografiju mojeg notesa na morskoj obali, s vodenim
prostranstvom obasjanim suncem u pozadini. Već je više od dvije tisuće pratitelja
pritisnulo tipku Sviđa mi se, a tu su i šezdeset tri komentara.

SJBurns81: Ekstra! Prekrasna plaža.

DonnaG: Jedva čekam novu knjigu.
Knjigoljupka101: Moja omiljena spisateljica
na mojoj omiljenoj plaži.

Zastanem. Ponovno pročitam posljednji komentar.

Moja omiljena spisateljica na mojoj omiljenoj plaži.

Nelagoda stane bubriti u meni.

Pogledam kroz kuhinjski prozor van, gdje je suton već počeo krasti svjetlost
od dana.
Knjigoljupka101 poznaje ovu plažu.
Objavila sam bezbroj fotografija pogleda koji se pruža iz mojeg doma. Ako
Knjigoljupka101 doista poznaje ovaj zaljev, to znači da ona, ili možda on, zna
gdje točno stanujem.
Stanem kliziti zglavcima stisnute pesnice preko usnica, lijevo-desno, počevši
uviđati istinske razmjere svoje nesmotrenosti.

Uznemirena, samo gurkam tjesteninu s morskim plodovima po tanjuru, pritom

slušajući radijske vijesti.
Prisilim se progutati nekoliko zalogaja prije nego ostatak sastružem u kantu
za otpatke. Prije nego ću izaći iz kuhinje pažnju mi privuče intervju s grupicom
studenata koji raspravljaju o predloženom povećanju školarina i svojem viđenju
isplativosti studiranja u odnosu na uloženi novac. Glasovi su im prpošni i
živahni, prožeti mladenačkom drskošću.
- Jednostavno morate to odvagnuti za sebe, razumijete? Izabrati ono što je
najbolje za vas. Ali da, osobno volim faks. Stjecanje zvanja i titule samo je dio te
priče.

144
 Knjige.Club Books
Zamislim sebe u njihovim godinama - kosa do struka, pune usnice, koža
elastična i zategnuta. Što bih ja rekla tijekom te prve, brucoške godine, dok se
budućnost još činila svijetlom, a život neukaljanim?
Pitanje mi se ureže u misli, ostavši sa mnom dok se uspinjem stubama prema
radnoj sobi.
Zastanem na podestu, kod prozora, kada mi pažnju privuče kretanje na samom
rubu vidnog polja. Ostanem ondje, čekajući da mi se oči priviknu na tminu izvana.
Možda je samo lisica, ili galeb.
Već sam spremna odustati i nastaviti s usponom kada opazim sjenku na rubu
prilaza, kao da netko čuči pri tlu.
Ostanem nepomično stajati, svjesna da mi se disanje ubrzava.
Eno ga. Osoba. Uspravi se na noge pa pohita rubom prilaza. Visok, širokih
ramena. Gotovo sigurno muškarac.
Krv mi jurne ušima, zaglušivši me. Prisjetim se neznanca kojeg sam spazila
na obali prije nekoliko tjedana, i dalekozora uperenog prema mojoj kući.
Promatra li me netko? Uhodi?
Moja omiljena spisateljica na mojoj omiljenoj plaži.
Prikovana za mjesto, zadržavam dah; usredotočena na osobu u pokretu.
Kapuljača zimske jakne navučena mu je preko glave, a na vratu ima usku
vrpcu reflektirajuće tkanine. Svojim kretanjem aktivira dvorišna svjetla.
Uljez se ukoči. Na trenutak se okrene prema kući, kao da gleda ravno u mene.
U tom trenu, netom prije nego će pobjeći niz ulicu, uspijem ga vidjeti iz profila.
Šok mi zaustavi dah u grlu.
Nisam posve sigurna, ali mislim da je to bio Bill.

Koža kao da mi gori, a glava mi odzvanja pomutnjom. Što bi Bill imao tražiti
ispred moje kuće? Zasigurno bi jednostavno prišao vratima pa pokucao?
Pritisnem prstima čelo, nastojeći fizičkom silom razbistriti um. U posljednje
sam vrijeme mnogo griješila, svjesna sam toga. To je Bill, za Boga miloga!
Kakvog bi on mogao imati razloga za šuljanje oko mojeg doma?
Međutim, tada mi nešto klikne, puka sitnica negdje u zakutku uma. Upravo je
Bill predložio da kuću oglasim na Airbnb-u.
No što to zapravo znači?
Baš ništa.
Kada je sljedeći put odlučiš iznajmiti, dojavi mi unaprijed. Ne bih se nimalo
bunio protiv nekoliko dana bijega od kaosa ovog mjesta...
Samo igra riječi, ništa više.
A ipak, uhvatim se kako izvlačim mobitel pa biram Fionin broj. U ovo vrijeme
obično stavljaju Drakea na počinak pa je Bill vjerojatno kod kuće, gdje kupa

145
 Knjige.Club Books
dječaka ili mu čita priču za laku noć. Samo jedan kratki poziv - kako bih odagnala
sumnje i primirila se.
Pustim mobitel da zvoni i zvoni.
Fiona se naposljetku javi, ispalivši salvu riječi: - Ne mogu razgovarati. Ovdje
vlada kaos. Drake se upravo pokakao u kadu pa trenutno rabim plastični brodić
kojim sve to pokušavam pokupiti iz vode.
Prasnem u smijeh. Ne mogu si pomoći. Zaboravila sam kako je to dobar
osjećaj.
- Drago mi je da ti je to tako zabavno. Nisam sigurna hoću li ikad više moći
uživati u vrućoj kupki.
- Gdje je mali seronja sada? Čita li mu Bill pričicu za laku noć?
- Pitanje postavim takvom ležernošću da se čini kao da ga uopće nisam ni
postavila.
- Inače bi to bio slučaj - no danas poslijepodne bio je tako neraspoložen da
sam ga poslala po bocu vina. Koliko dugo izbiva rekla bih da je otišao u Francusku
nabrati prokleto grožđe. I to baš u ono doba dana kada bi mi zaista dobro došla...
- Iz pozadine se začuje lomljava popraćena piskutavim cviležom oduševljenja.
- Moram ići - dometne Fiona, uzdahnuvši.
Buka i živost njihova doma iščeznu s prekidom telefonske veze.
Ostavši stajati u tišini, nastavim piljiti u praznu, mračnu uličicu.

Vratim se za pisaći stol, krajnje uznemirene mislima koje se neprestano vraćaju

na Billa.
Jesam li ga zaista vidjela?
Pokušam se usredotočiti na svoj rukopis, nastojeći se uživjeti u priču, no
jednostavno ne uspijem prodrijeti dovoljno duboko.
Izvijem leđa pa se protegnem kako bih se riješila napetosti. Osjetim bolno
pulsiranje u lijevom zapešću, podsjetnik na staru boljku navučenu učestalim
ponavljanjem istih pokreta. Čini mi se da mi glava gori i neudobno mi je, a
želudac mi se stisnuo u čvor.
Otpijem gutljaj vode - a čim to učinim, snažan grč propara mi utrobu,
natjeravši me da se povij em naprijed i rukama obujmim oko trbuha. Prođe
nekoliko minuta, no osjećaj kovitlanja u želudcu ne mine. Mora da je to posljedica
tjeskobe, pomislim pa nekoliko puta duboko udahnem. Neću moći pisati ako
tjeskoba ne popusti svoj čelični stisak.
Odaberem popis pjesama koji sam složila za junakinju svojeg romana. One
mi pomognu pronaći put u njezin lik - vizualizirati zaobljenost njezinih ramena,
čuti joj ton glasa. Sklopivši oči, dopustim glazbi da me preplavi pa je nedugo
nakon toga i ugledam. Mladu djevojku odjevenu u prozračnu pamučnu haljinu.

146
 Knjige.Club Books
Iznenada se nađem na nogama, krećući se na drugu stranu prostorije, baš kao
što bi to učinila i moja junakinja: djevojka vitkih, uspravnih leđa, lakog koraka,
usredotočena pogleda. Moram je osjetiti kako bih je mogla prenijeti na stranicu.
Vratim se računalu na trenutak, kako bih pročitala riječi sa zaslona.
- Neću povjerovati - izgovorim naglas praznoj prostoriji, iskušavajući glas
svoje junakinje. Sklopim oči pa ponovim riječi, pričekavši kako bih u mislima
čula što će sljedeće izgovoriti. Dok slušam riječi, dok ih ćutim kako mi klize preko
usana, osjetim novi grč koji mi propara utrobu. Dohvatim naslon stolice kako bih
se održala na nogama. Val mučnine u potpunosti me iznenadi. Pritisnem dlan
preko usta.
Zaboga, pozlit će mi. Misao se još ni ne iskristalizira do kraja, a ja sam se već
okrenula prema vratima - i jurim prema kupaonici.
Prstima se grčevito pridržavam za hladni keramički umivaonik, zglavaka
bijelih i lišenih krvi, dok mi se tijelo napreže, u moćnom mlazu izbacujući sadržaj
želudca kroz grlo.
Odmah mi je jasno da je krivac tjestenina s morskim plodovima. Ne mogu se
sjetiti koliko su dugo ležali u ledenici. Ili ih možda nisam dostatno odmrznula...
Sljedeći val grčeva raspline bilo kakve misli.
Preostane samo grčeviti hvat dlanova na umivaoniku, luk u koji su mi izvijena
leđa, i potisak trbušnih mišića koji sve guraju gore i van.
Kada sve završi, ostanem se pridržavati za umivaonik, dašćući, potrošena i
iscrpljena. Slobodni pramen kose visi mi pred licem, natopljen bljuvotinom.
Pogledam se u zrcalo. Koža mi je bijela, oči crvene, usne ispucale. Čelo su mi
orosili grašci znoja.
Odvrnem hladnu vodu pa se primaknem studenom mlazu. Otpijem par kapi -
no želudac mi se smjesta zgrči u stisnutu pesnicu i opet me obuzme mučnina, a
vratne tetive ponovno se ponosno istaknu uslijed naprezanja.
I tako se predstava nastavi, unedogled - duboki, sveprožimajući grčevi i
potreba da iz želudca izbacim ama baš sve. Uspijem zaboraviti na nadolazeći rok
za predaju knjige - uspijem zaboraviti na sve - kako bih se uspjela usredotočiti na
disanje, na nastojanje da kretanje svedem na minimum, kako ne bih dodatno
potaknula kovitlanje vrtloga u samom središtu svojeg bića.
Pločice su studene kada naposljetku potonem na pod. Privučeni kupaonski
prostirač bliže sebi pa položim glavu na njega. Sklupčam se na boku, prigrlivši
koljena i priljubivši ih prsima. Sama sam. Sama...
Svjetlo malo-pomalo u potpunosti iščezne iz kupaonice dok vrludam između
sna i jave. Snovi i misli stanu se ispreplitati i stapati u niz uznemirujućih prizora
koji mi počnu sipiti u um. Osjetim majčine tople dlanove na obrazima, no kada
pogledam prema njoj primijetim da joj je crvena penkala ispustila tintu u džep
bluze, kao da krvari iz srca. Odnekud se pojavi i Flynn, odjeven u crno odijelo.

147
 Knjige.Club Books
Oči su mu tupe, mrtve - i ne čuje me - čak i kada iz petnih žila stanem izvikivati
njegovo ime, i dalje me ne čuje.
Vidim prazne stranice svojeg dnevnika, istrgnute iz hrpta - bijeli listovi pod
mojim nogama, razbacani, nabujali poput valova. Vidim lice obožavateljice,
prislonjeno o prozor moje kuće. Vidim dlanove spojene u klopku, i moljca čija
krila bjesomučno udaraju o kavez njihovih isprepletenih prstiju.
Dah mi je isprekidan i plitak kada se, drhteći, probudim u mrkloj tmini.
Stanem napipavati po podu, tražeći podnožje stalka za ručnike. Našavši ga,
nastavim prstima napipavati od dna prema gore, sve dok mi prsti ne dodirnu meku
tkaninu kupaonskog ručnika, koji povučem k sebi pa njime prekrijem tijelo.
Napola sam svjesna zvuka otvaranja vrata negdje u prizemlju. Bat koraka,
možda. Ili je to samo vjetar? Pokušam se usredotočiti na zvuk, dokučiti njegovo
porijeklo, no oči mi se počnu sklapati, a misao odleprša kada se prepustim snu.

148
 Knjige.Club Books

Prije

Najveći dio sljedeća dva dana provedem u tvojoj radnoj sobi. Nešto me privlači
onamo, postoji nešto krajnje opojno u tom prostoru.
Ponekad, kao sada, stojim uz staklenu plohu i klizim pogledom preko zaljeva.
Počinjem prepoznavati mijene plime, očekivati njezin vrhunac u kasno
poslijepodne, netom prije nego svjetlost počne blijedjeti. Ne znam nazive svih
obalnih ptica koje pohode žal - no među njima su svakako oštrigari sa svojim
dugačkim narančastim kljunovima i upečatljivim kaputima crnog i bijelog perja -
no da živim ovdje, svakako bih se potrudila naučiti ih.
Znam da te izgradnja ove prostorije skupo koštala. Sjećam se što je ovdje
stajalo prije - neugledna ribarska koliba sa starim dimnjakom koji je u
zrak bljuvao oblačke dima. Svima si obećala da ćeš zadržati kolibu u
njezinu izvornom obliku, da ćeš je samo malo osuvremeniti, malo učvrstiti. No
čim je na vlasničkim papirima osvanulo tvoje ime, buldožeri su je sravnili
sa zemljom; raščerečili je kako hi načinili mjesta za nešto novije i elegantnije.
Ali sada vidim i zašto.
Opazim par koji šeta obalom, držeći se ruku pod ruku. Kada se primaknu
bliže, iz muškarčeva držanja zaključim da je mlađi od žene. Ona hoda polako,
nesigurno, pogrbljenih ramena. Pogleda u mojem pravcu, a ja se zapitam vidi li
me kako stojim ovdje uz staklenu plohu. Shvatim kako bih voljela da me primijeti.
Osjetim poriv da pokucam na staklo i povičem: - Pogledajte me! Pogledajte gdje
sam!
Okrenem se pa se povučem u pozadinu prostorije. U kutu, okrenut prema
staklenoj plohi i pogledu koji se pruža iza nje, stoji naslonjač za čitanje. Izgleda
antikna, ako je suditi po krivulji njegovih nogu te prekrasnim i detaljnim
rezbarijama, no izvornu je tkaninu zamijenila kvalitetna zelenoplava presvlaka.
Odlučim ne sjesti na njega, nego kleknuti na pod pokraj njegovih nogu, smjestivši
se tako ispred stare, drvene škrinje.
Drvo je na nekoliko mjesta napuklo, šarke su hrđave. Crvenkasti čavao strši
sa stražnje strane, savijen i hrđav. Kada podignem poklopac, do nosnica mi dopre
slabašan vonj prašine i starog papira.
Ovo je nešto poput tvoje inačice škrinje s blagom. Kao da s tebe ljuštim
slojeve kože, otkrivajući svojem pogledu tvoju nutrinu, jer škrinja sadrži ama baš
sve. Tu je otprilike tucet dnevnika složenih u kartonsku kutiju, svežanj pisama i
čestitki povezan elastičnom gumicom, limenka puna perlica i dugmadi, vrećica
osušenih cvjetnih latica s komadićem papira na kojem piše: Iz mojeg svadbenog

149
 Knjige.Club Books
buketa, nekoliko audiokaseta s kompilacijama - na čijim su omotima dječjim
rukopisom uredno ispisani nazivi pjesama.
Mogla bih spustiti poklopac, udaljiti se.
Ali ne činim to. Znatiželjna sam.
Vadim predmet po predmet, pažljivo pamteći gdje je točno što bilo, kako bih
kasnije sve mogla vratiti na mjesto, kao da slažem slagalicu, samo obrnuto.
Rukopis ti je uredan, jednostavan - nalik vlatima kratko pokošene trave. Brzo
utvrdim da si vodila dnevnik između dvanaeste i osamnaeste godine, a onda je
uslijedila petogodišnja stanka, prije nego si opet počela sredinom dvadesetih.
Tijekom studiranja nisi zapisala ni riječi.
To mi je osobito zanimljivo.

Netom što posegnem prema poklopcu kako bih zatvorila škrinju, pažnju mi
privuče bijela omotnica.
Na njezinoj prednjoj strani stoji datum, ispisan tvojim rukopisom. I to je sve,
na omotnici nema ničeg drugog. Zaintrigirana, okrenem je na drugu stranu pa
podignem nezalijepljeni preklopnik.
Sklizak i tanak, fotografski papir neznatno drhti dok ga držim, proučavajući
oblik glave fetusa, sićušnu krivulju njegova nosa, začetke nogu povijenih prema
grudima. Računalni zapis kaže: 16 tjedana, 3 dana.
Okrenem omotnicu natrag na prednju stranu. Još jednom provjerim datum.
Pažljivo umetnem ultrazvučnu fotografiju natrag u omotnicu, vratim je natrag
u drvenu škrinju pa spustim poklopac.

150
 Knjige.Club Books
18

Elle

Kada ste pisac, ne postoje loše situacije

- samo materijal za pisanje.
Spisateljica Elle Fielding

ada se sljedeći put probudim, ugledam kupaonski pod okupan dnevnim

K svjetlom. Usta su mi suha, jezik kao da je otečen. Podigavši glavu, osjetim
snažno pulsiranje u sljepoočnicama.
Voda. Trebam vodu. Uspijem se osoviti na noge, mada su slabe i klecave.
Pijem iz slavine, primoravši se na manje gutljaje. Želudac mi je i dalje zgrčen i
osjetljiv, no začudo, voda ostane unutra.
Osjetivši se sigurnijom na nogama, zapljusnem lice vodom, uživajući u
njezinoj osvježavajućoj hladnoći. Nježnim pritiskom ručnika posušim kožu lica
pa bacim pogled na svoj sat. Tri poslijepodne. U nevjerici počnem treptati,
zbunjena. Tri? Izgleda da sam prespavala cijelo jutro.
To je za mene jednostavno... nečuveno.
Nešto me kopka dok podižem ručnik s poda pa ga slažem i ponovno odlažem
preko šipke stalka.
Sahrana!
Danas je sahrana Flynnove majke. Obred je bio zakazan u dva.
Ponovno bacim pogled na svoje zapešće, premda dobro znam koliko je sati,
premda sam svjesna da sam propustila sahranu.
Gurnem prste među korijenje kose pa pritisnem skalp. Kako sam mogla
propustiti nešto tako važno?
Možda još nije kasno da uhvatim Flynna na karminama. Do pivnice u kojoj
se održavaju ima četrdeset pet minuta vožnje. Ako krenem sada, možda čak i
uspijem stići prije nego sve bude gotovo.

Nemam vremena za tuširanje. Operem zube, navučem crnu haljinu pa izjurim iz

kuće.

151
 Knjige.Club Books
Automobil se sruči niz usku prilaznu cestu, poskakujući i štropotajući kada
god naleti na rupu, a podvozje zacvili kada udari o humak šljunka. Dokopavši se
glavne ceste, pritisnem papučicu gasa, trudeći se ignorirati nesnosnu glavobolju
koja mi se razliježe sljepoočnicama.
Četrdeset minuta kasnije, zaustavim se na parkiralištu pivnice. Ostanem na
trenutak sjediti, pomalo ošamućena. Uopće se ne sjećam druge polovice vožnje
ovamo. Shvatim da sam došla ovamo vozeći na autopilotu, a ta me spoznaja ispuni
nemirom.
Grlo mi je suho i hrapavo pa stanem napipavati oko sjedala, tražeći bocu s
vodom, no ostanem praznih ruku. Zaključavši automobil, uđem u pivnicu pa se
zaputim ravno u salu za prijem. Jedina stvar koja upućuje na karmine jest mnoštvo
tanjura prekrivenih mrvicama, naslaganih jedan na drugi, i dva pladnja
usahlih sendviča čiji se vanjski sloj već pomalo počinje stvrdnjavati na suhom,
zagrijanom zraku.
Prođem pokraj središnjeg šanka pa skrenem niz hodnik obložen kamenim
pločama, na čijim zidovima vise pozlaćeni okviri u kojima su slike pasa s
pljosnatim kapama. Glavobolja se dosad proširila sa sljepoočnica, razgranavši se
i na stražnji dio lubanje, pa kročim krajnje oprezno, trudeći se umanjiti utjecaj
koraka na bol.
Zašavši za ugao, spustim se u prostoriju smještenu u stražnjem dijelu pivnice
- i ugledam ga ondje.
Flynn je odjeven u ugljenosivo odijelo u kojem sam ga posljednji put vidjela
na pogrebu moje majke. Gornje dugme košulje već mu je otkopčano, a kravata
olabavljena. Starija žena koju ne prepoznajem dlanovima mu je obujmila lice, kao
da mu pokušava prenijeti neku informaciju od presudne važnosti. Potom mu
utisne poljubac u čelo prije nego ga pusti pa se odgega iz prostorije.
On podigne pogled i ugleda me. Lice mu ostane bezizražajno.
Dok mi prilazi, primijetim njegovu neznatnu pogrbljenost i mlitavost
krajičaka usana - nepogrešive pokazatelje da je pijan.
- Flynne.
- Dakle - odgovori on. - Stigla si.
Njegova sestra Rea i njezin suprug lan ustanu pa mi priđu. Rea me poljubi u
obraz.
- Tako te lijepo vidjeti! - reče, čvrsto mi stisnuvši oba dlana svojima.
Posljednji smo se put vidjele na novogodišnjoj proslavi prije dvije godine, dok su
u mojem i Flynnovom braku još uvijek cvale ruže. Rea i ja uništile smo se Bijelim
Rusima.
- Namjeravali smo izaći i popušiti cigaretu - reče Rea. - Ali vidimo se kasnije?
- Naravno - odgovorim. - Bilo bi mi drago.

152
 Knjige.Club Books
Pogled joj klizne s mene na Flynna. Usne joj se priljube jedna uz drugu pa
grčevito stisnu. Znakovito kimne glavom.
Kada ostanemo sami u prostoriji, Flynn se sruči na drvenu stolicu, zibajući
čašu viskija među dlanovima. Privučem drugu stolicu bliže njemu pa sjednem
tako da nam se koljena gotovo dodiruju. Pokušam ne odati iznenađenje i
užasnutost njegovim upalim očima i sivkastom nijansom kože.
Pretpostavljam da ni sama ne izgledam puno bolje.
- Tako mi je žao što sam propustila obred, Flynne. Htjela sam biti uz tebe.
Pojela sam nešto pokvareno. Provela sam sate u kupaonici.
- Hoćeš reći, u svojoj radnoj sobi?
Ustuknem, iznenađena brzinom kojom me podbo. - Nisi fer.
Flynn iskapi viski do kraja pa nehajno spusti čašu. Nije nimalo zabavan kad
je pijan - alkohol nekako neutralizira njegove najbolje odlike.
- Pozdravljaju te Fiona i Bill. Bill kaže da će se javiti kada se sljedeći put
zatekne u Bristolu jer ti duguje pivo.
Na usnama mu zaigra smiješak koji se razlije cijelim licem. - I još štošta.
Duguje mi partiju skvoša već godinama.
Osjetim tračak olakšanja. To je Flynn kojeg poznajem.
Pogleda me. - Kako je Drake?
- Dobro. Krenuo je u jaslice. Još uvijek ne prestaje govoriti o onom valu u
koji si odveslao s njim na dasci.
- Bilo bi ga lijepo ponovno vidjeti - zapravo, sve njih.
- Znam.
Glasno udahne. - Počeli smo sortirati mamine stvari. Čini mi se najbolje to
obaviti dok je Rea još tu.
Nimalo im ne zavidim na tom zadatku. Kada sam izgubila majku, najzornije
se sjećam boli prilikom raščišćavanja njezinih stvari. Fiona je prionula tom poslu
žustrom učinkovitošću, prikrivajući tako brutalnost i dubinu svoje boli.
Došla je oboružana kartonskim kutijama, vrećama za pohranu i plastičnim
fasciklom punim naljepnica i markera. Prethodno smo naručile kamion za selidbu
koji će odvesti veće komade namještaja, a ostalo smo posložile u kutije.
Osjećala sam se omamljeno, kao da u tom trenutku želim samo ostati u tom
prostoru i pamtiti, zarobiti svaki prizor u svojem umu kako bih mogla prikupiti
preostale djeliće svoje majke. Svaka njezina stvar - bila riječ o ogrlici, paru
planinarskih čizama, šalici s ručno oslikanim perom - predstavljala je relikviju
našeg obiteljskog života. Željela sam ih sve zadržati, ponovno pročitati priču koju
pripovijedaju. Fiona nije imala strpljena za moje budalaštine. Porječkale smo se.
Optužila sam je za bešćutnost, što je bilo okrutno i nimalo točno. Kasnije sam
shvatila da Fiona jednostavno nije mogla podnijeti boravak u tom stanu sada kad
majke više nije bilo.
153
 Knjige.Club Books
Kada smo naposljetku dovršile s raščišćavanjem, automobil mi je bio toliko
nakrcan kutijama s njezinim stvarima da više ni igla nije mogla stati unutra. Flynn
nije rekao ni riječi kada se jedan od ormarića u našem stanu pretvorio u ostavu za
majčine stvari.
- Jučer smo se pozabavili maminom radnom sobom - reče mi Flynn. - Znaš li
koliko sam primjeraka tvoje knjige pronašao? Jedanaest.
Osmjehnem se. - Odabrala ju je kao štivo za svoj knjiški klub. Mora da je
kupila po primjerak za sve članice.
Flynn nastavi. - Svaki put kada bi ušla u knjižaru, uvijek bi preuredila
izložbenu policu tako da tvoja knjiga bude u prvom planu.
Osmijeh mi se sada proširi cijelim licem.
- Tako se ponosila tobom. - Pogled mu se spusti na pod, a kutovi usana objese.
- Ne mogu vjerovati da je nema.
Posegnem za njegovim dlanom, no Flynn ustukne, grčevito se uhvativši za
bočne naslone stolice.
- Kako je protekao obred?
Glas mu je sada grublji, prožet nekom hladnoćom dok odgovara: - Crkvene
pjesme. Čitanja. Kađenje tamjanom oko lijesa. Potom su je odnijeli. Spustili u
grob. Donijeli metalnu kutiju punu zemlje da njome poškropimo lijes. - Izraz
njegova lica ne odaje nikakve emocije.
- Okladila bih se da je bilo mnogo ljudi. Svi su je voljeli.
Podigne pogled i prostrijeli me njime. Nešto se promijenilo u njegovu izrazu
lica.
- Ali nije bilo unučadi koja bi je ispratila, zar ne? - Oči mu plamte.
Ustuknem, kao da me pljusnuo.
- To je jedino što je istinski željela. Postati baka.
- Nemoj - upozorim ga. - Molim te. Ne ovdje. Ne danas.
No, naravno da će upravo ovo biti trenutak kada će sve prokuljati iz njega.
Alkohol, mračne dubine njegove žalosti, opravdanost postupka činjenicom da
sam propustila obred - svi ti čimbenici stapaju se u Flynnovu umu, dajući život
razornoj oluji.
Mišići njegove čeljusti stežu se i opuštaju. - Znaš - započne, nagnuvši se
prema meni, a ja osjetim nešto oštro u njegovu tonu. - Nikada joj nisam rekao.
Tjednima i mjesecima nakon što je Flynn doznao pokušavala sam ga
potaknuti na razgovor o tomu - no on kao da je taj skup informacija pospremio u
sobičak, zatvorio vrata i tako prepriječio pristup bilo komu. Sada mi se učini da
će se vrata silovito otvoriti, a nisam nimalo sigurna želim li proći kroz njih.
- Nisam htio da misli išta loše o tebi. Htio sam tu čast sačuvati isključivo za
sebe.

154
 Knjige.Club Books
Uspijem održati smirenost u glasu. - Svjesna sam da ti je današnji dan užasan
i da se imaš potrebu istresti na nekoga, ali molim te, preklinjem te, Flynne,
nemojmo sada ulaziti u to.
- Bi li radije pričekala još sedam godina? Možda bismo mogli pričekati dok
se ponovno ne nađemo u ordinaciji pa pustiti specijalista da potegne temu - jer to
je bilo zabavno, Elle. Bilo je ludo zabavno.
Hladni srsi jurnu mi niz kralježnicu kada se prisjetim svega.
Sjećam se kako je specijalist namjestio naočale dok je čitao svoje bilješke,
objašnjavajući: - Ustanovili smo postojanje zadebljanja maternice popraćeno
ožiljnim tkivom, što poprilično otežava usađivanje. - Potom je podigao pogled i
upitao me: - Jeste li možda nekad u prošlosti prekinuli trudnoću?
Čula sam škripu Flynnove stolice kada se pomaknuo, okrenuvši se kako bi
me pogledao. Zasigurno je iščitao odgovor iz mojeg oklijevanja. - Elle?
Nisam mu uzvratila pogled. Nisam mogla.
- Da - odgovorila sam liječniku. - Kada sam imala dvadeset četiri godine.
Nemajući hrabrosti pogledati Flynna, zapiljila sam se u svoje šake, grčevito
stisnute u krilu. Bilo je to tvoje dijete, Flynne. Naše.
Flynn je ustao, teturajući. - Ja... moram... - Stao je prtljati s kvakom. Opsovao
je.
- Gurnite - uputio ga je liječnik.
Otvorio je vrata, silovito ih gurnuvši.
Ostala sam sjediti gotovo nepomično, osluškujući grmljavinu koraka koji su
se udaljavali niz hodnik klinike.
Sada je njegov pogled uperen u mene. - Zašto nisi razgovarala sa mnom o
tomu?
- Bili smo skupa tek šest mjeseci. Otišao si kako bi proputovao svijet. Nisam
znala hoćeš li mi se vratiti.
- Ali jesam. Tri mjeseca kasnije - jer sam te volio, jer nisam htio istraživati
svijet bez tebe. A ti mi nisi rekla ni riječi. Zapravo ne - to nije točno. Zavjetovala
si mi se u crkvi, obećavši povjerenje i ljubav. Razgovarali smo o budućnosti koja
bi uključivala djecu. Zdušno smo se trudili te planove pretvoriti u stvarnost - ali
sve si vrijeme to tajila od mene. - Glas mu svakom novom riječi dobiva na snazi.
- Vodili smo kalendar ovulacije, izbacili alkohol, sveli smo odnose isključivo na
plodne dane, a nakon odnosa bi dubila na ramenima kako bi povećala izglede za
začeće - i kroz sve to nijednom ti nije palo na pamet spomenuti što si učinila?
- Nisam te htjela povrijediti.
- Pobacila si naše dijete! - Sada već viče. - Bilo je osamnaest tjedana staro.
Proučio sam što to znači, jesam li ti to rekao? Do tada bi se već počelo pomicati -
izvoditi nešto nalik plesnim pokretima u tvojoj maternici. Jesi li osjetila da se rita?
- Molim...
155
 Knjige.Club Books
- Pročitao sam da bi bilo veličine jabuke. Lice bi mu već počelo poprimati
prepoznatljive obrise - imalo bi savršeno razvijene malene uši, usne, oči. Imalo bi
obrve. Možeš li to zamisliti? Naše je dijete već imalo obrve!
- Flynne...
- Pročitao sam izvještaj o prekidu trudnoće u poodmakloj fazi - dijete je bilo
nekoliko tjedana starije od našeg - i kada su ga izvukli van, majka je čula zvuk.
Njezino je dijete bilo živo. Bio je to zvuk nerazvijenih pluća koja se bore za zrak.
Trebalo mu je trideset minuta da...
- DOSTA! - Na nogama sam, ogoljenih zuba, usana razvučenih u prijeteći
izraz. - Da nisi izustio više ni riječi! - Pesnice mi grčevito drže revere njegova
sakoa, gurajući ga unatrag u njegovoj stolici tako silovito da ona balansira na
stražnjim nogama.
- Bio je to moj izbor! Moj! I ja sam ta koja mora živjeti s time! Zar zaista
misliš da nisam požalila zbog te odluke? Jesi li se ikada zapitao kako mi je bilo
položiti dlan na Fionin trbuh i osjetiti Drakeovo ritanje? Ili ga primiti u naručje
kada se rodio? Tisuće žena prekine trudnoću, ali samo šačica tih pobačaja rezultira
onime što se dogodilo meni i mojoj maternici. I znaš li što mislim o
tomu? Vjerujem da sam to zavrijedila. Zavrijedila sam kaznu, zavrijedila sam biti
jalova, jer sam odabrala ne zadržati to prvo dijete. To jedino dijete.
Pustim ga pa se okrenem od njega. Vrele suze iscrtaju mi linije po licu.
Ovo je, prisjetim se, razlog zbog kojeg smo se razišli.

156
 Knjige.Club Books

2004. godine

Ž elim ti ugodnu smjenu! - doviknula joj je iz dnevne sobe jedna od sustanarki

u trenutku kada je Elle otvorila ulazna vrata pa zakoračila u noć.
Gurnuvši ruke u pretanak kaput, zaputila se prema gradu, udarivši u svojim
tenisicama ujednačen tempo koraka po betonu pločnika.
Razočarano je uzdahnula sjetivši se da je zaboravila ponijeti knjigu. Jedini
užitak u garderobijerskom poslu predstavljao je onaj sat mrtvila između ponoći
ijedan, kada je malo tko dolazio, a još manje ljudi odlazilo. Kako nije morala
primati ili vraćati puno jakni, mogla se izgubiti u svijetu svojeg romana, dok su
joj udarci basa vibrirali u grudima. Razmišljala je o svemu tomu kada ih je začula:
korake.
Bili su spori, svrhoviti. Udarci kožnih potplata o pločnik nešto dalje iza nje.
Nikada nije voljela pješačiti u grad. Ruta je bila loše osvijetljena, cesta
razrovana, a lokali poredanu uz cestu uglavnom prazni ili u rukama restorančića
specijaliziranih za dostavu hrane.
Domogavši se kraja ulice, skrenula je desno.
Koraci su je nastavili slijediti poput jeke.
Taj dio puta protezao se uz stražnju stranu sveučilišnih zgrada koje su noću
bile prazne. Jedan pogled na ulicu otkrio joj je da je sama.
Koraci su sada bili malo bliže. Teški koraci. Muški koraci.
Prstima potraživši mobitel u džepu kaputa, uspjela je napipati njegov
pravokutni oblik i osjetiti krivulju njegovih tipki.
Htjela je stati i okrenuti se, suočiti se muškarcem koji ju je pratio, tko god on
bio, no bilo ju je strah mogućeg sukoba i onoga što bi mogla time pokrenuti.
Otkucaji srca ubrzali su joj se usporedo s koracima. No, kada su se ubrzali i
koraci iza nje, krv joj je nahrupila u uši, zaglušujući je.
U tmini, mašta joj se otela kontroli. Je li ju netko čekao pred kućom? Slijedi
li je netko?
Na kraju ceste, čekala ju je šira, dobro osvijetljena i kućama omeđena ulica.
Mogla je pokucati na nečija vrata. Pozvati upomoć.
Srce joj je glasno udaralo dok je hodala dalje, ponavljajući samoj sebi da ne
smije potrčati. Da je sve pod kontrolom. Da je snažna. Da joj ne prijeti opasnost.
Skrenuvši u sljedeću ulicu, osjetila je olakšanje ugledavši sredovječni par
kako joj dolazi ususret, ruku pod ruku. Našavši hrabrost u njihovu prisustvu,
okrenula se i pogledala preko ramena kako bi vidjela tko je slijedi.
157
 Knjige.Club Books
Muškarac je bio udaljen nekoliko koraka, no njegova pažnja nije bila
usmjerena na nju - nego na mobitel koji mu je bio prislonjen o uho. Zapiljila se u
tamu, nastojeći razaznati crte njegova lica.
Na trenutak je pomislila da je to Luke Linden, no tada je muškarac naglo
skrenuo, nestavši u uskom prolazu između dviju kuća, ostavivši je nesigurnom u
ono što je mislila da je vidjela.

158
 Knjige.Club Books
19

Elle

Likovi čine okosnicu i samo srce svake dobre priče.

Vašim se čitateljima neki lik ne mora sviđati, ne moraju
mu čak ni vjerovati, no moraju navijati za njega.
Spisateljica Elle Fielding

tojeći pred Fioninom kućom, pogledam na svoj sat. Prošlo je osam - Drake je
S već u postelji. Tiho pokucam.
Otvori mi Bill. Pretpostavila sam da će biti odsutan poslom.
- Oh... nisam znala da si kod kuće.
- Elle - odgovori on, podigavši obrvu. - Je li sve u redu?
- Da, samo sam... bila sam u blizini.
Nastavi me promatrati koji trenutak. - U tom slučaju, uđi, mila. Jesi za čašicu
vina?
Dok prolazeći pokraj njega ulazim u kuću, tijelom mi prostruje žmarci
nelagode kada se prisjetim tajnovitog muškarca koji se šuljao tminom oko moje
kuće.
- Gdje je Fiona? - pitanje izleti iz mene prilično oštrim tonom.
- Radi na katu.
- Mislila sam da je završila brošuru.
Slegne ramenima. - Neki novi projekt, pretpostavljam.
Otkopčam kaput pa njime zaogrnem stolicu. Okrenuvši se, shvatim da me Bill
čitavo vrijeme promatra.
Moram ga upitati dok smo još sami. - Bille, jesi li sinoć bio u mojem
susjedstvu?
- Tvojem susjedstvu? Ne. Zašto pitaš?
- Bez nekog posebnog razloga. Učinilo mi se da sam vidjela nekoga nalik tebi.
To je sve.
- Hoćeš reći da si ugledala nekog neopisivo zgodnog i dobro odjevenog?

159
 Knjige.Club Books
Dosjetka izmami iz mene smijeh te osjetim da napetost smjesta jenjava.
- Nego, zašto si u crnini?
- Bila sam na Alisoninu ispraćaju.
- Ah, naravno. Zaboravio sam da je to bilo danas. - Priđe mi bliže pa mi položi
svoje tople dlanove na ramena. - Kako si? - Njegove oči - neupadljivo smeđe,
uokvirene kratkim, rijetkim trepavicama - toplo me promatraju, ulijevajući mi
osjećaj sigurnosti.
Kako sam mogla sumnjati u Billa? Učini mi se da više ne mogu vjerovati ni
vlastitim mislima. Svađam se s Flynnom, sumnjam u Billa, zabrinjavaju me
komentari mojih čitatelja. Dopuštam da stvari izmaknu kontroli. Posve suludo, na
oči mi navru suze dok pokušavam sročiti odgovor.
- Težak dan - zaključi on, oslobodivši me tako muke uobličavanja odgovora.
Iza mene, škripanje stuba otkrije mi da Fiona silazi s kata. Tamna kosa moje
sestre raspuštena je i uvijena na način koji mi govori da je donedavno bila
ukroćena gumicom za kosu. Naočale je gurnula na vrh grebena nosa, a odjevena
je u pidžamu. Toliko me podsjeća na našu majku da je, na trenutak, mogu samo
nijemo promatrati, proučavajući njezin ravan nos i sve izraženije vrećice mlohave
kože pod očima.
- Učinilo mi se da sam ti čula glas.
- Žao mi je što sam banula ovako nenajavljeno.
Fiona odmahne rukom, jasno mi davši do znanja da se nemam zašto
ispričavati. - Sahrana? Kako je prošlo? - Poljubi me u obraz.
- Propustila sam sam obred...
- Molim?
- Trovanje hranom, barem mislim. Tjestenina s morskim plodovima. Provela
sam noć na kupaonskom podu, naposljetku ondje i zaspavši.
- Oh, Elle. Trebala si nas nazvati!
- Bila sam tako slaba da nisam bila u stanju niti spustiti se u prizemlje kako
bih nazvala.
- Bi li pojela štogod? - ponudi Bill. - Mogu ti testirati malo kruha.
- Hvala ti, ali prigrist ću nešto kada dođem kući.
Bill se ne čini uvjerenim u istinitost mojih riječi, no odluči ne navaljivati.
Pogleda na svoj sat pa objavi: - U redu, cure, ostavit ću vas same. Moram izglačati
košulje za cijeli tjedan.
- Hej, nemoj me sramotiti - odgovori mu Fiona.
- Mislim da je tvoja sestra svjesna da se nisam oženio tobom zbog toga što si
vrsna domaćica. - Bill joj utisne poljubac u obraz pa mi se obrati: - A ti se čuvaj.

160
 Knjige.Club Books
Ostanemo osluškivati topot njegovih koraka dok se uspinje stubama,
popraćen škripom zatvaranja vrata spavaće sobe, nakon čega potonem u
naslonjač, uvukavši stopala pod sebe.
- Izgledaš grozno - reče mi Fiona.
- Samo daj, nemoj se niti truditi uljepšati stvari.
- Bill mi je ispričao o tvojoj izvanrednoj izvedbi glavne uloge u epizodi
Usnula ljepotica u supermarketu.
- Kakav tračer. Bila sam umorna. Samo sam htjela na trenutak sklopiti oči
prije nego krenem natrag kući.
- Je li uopće sigurno voziti dok si tako iscrpljena?
- Dobro sam - odgovorim joj odlučno.
Fiona me na trenutak ostane promatrati, a potom se spusti na sofu. Promijeni
temu. - Kako je prošlo s Flynnom?
- Došla sam u pivnicu jedno četiri viskija prekasno.
- Tako loše?
- Potegnuo je temu pobačaja.
- Kriste, pokušavaš ga potaknuti na razgovor o tomu posljednje dvije godine
- i onda on odluči da je sahrana mjesto i vrijeme za razgovor o tomu.
- Da, znam.
- Pretpostavljam da se njegovo viđenje situacije nije promijenilo i da se nije
smekšao.
Odmahnem glavom. - Najgore je to što ga razumijem. Zaista ga shvaćam. Nije
protivnik pobačaja... samo ga je...
- Pogodilo laganje?
Kimnem.
- Misliš li da biste još bili zajedno da nisi pobacila?
Fionin zaštitni znak: ispaliti metak ravno u samu srž problema. Svjesna sam
da brakovi rijetko propadaju zbog jednog jedinog incidenta. Međutim, možda je
taj jedan problem dovoljan da izvuče na vidjelo sve one pukotine na koje prije
jednostavno nisi obraćao pažnju.
- Da - odgovorim naposljetku.
- Kaješ li se zbog svoje odluke?
Oči mi se razrogače. - Pitaš me kajem li se jer sam pobacila?
- Da.
- Provela sam svoje tridesete trudeći se zanijeti - ali ne mogu zbog odluke
koju sam donijela desetljeće ranije. Brak mi se raspao. Živim sama, lišena ljepote
roditeljstva. Naravno da se kajem. - Odmahnem glavom. - Došla sam ovamo u
nadi da ćeš me oraspoložiti.
- Nije mi to jača strana.
161
 Knjige.Club Books
- Tko bi rekao.
- Pretpostavljam da onda nisi Flynnu rekla kako želiš da ti vrati ključeve od
kuće?
- Nije baš bio trenutak za to.
- Valjda nije. - Fiona ustane kako bi ispravila naherenu svijeću na okviru
kamina, potom odsutno počevši prstom gurkati meki vosak na njezinu kraju i
ovlaš postrance pogledavati prema meni. Jasno mi je da želi reći još nešto.
Pričekam.
- Ponekad razmišljam o tvojem pobačaju. Tražila si od mene savjet, pitala me
što učiniti, nisi li?
Kimnem. Otputovala sam u London vidjeti Fionu pa sjela na njezin kućni prag
i pričekala dok se ne vrati s posla, u međuvremenu promatrajući puzanje
automobila i autobusa na ulici pred sobom, kao i ljude koji su ulazili u raznorazne
trgovine kako bi kupili cigarete ili novine. Dotad sam je u njezinu stanu u
jugoistočnom dijelu Londona, koji je dijelila s još dva novinara, posjetila samo
jednom. Odisao je zapuštenošću, kao da su stanari važnost posla koji se odvijao
unutar njegovih zidova dodatno naglašavali manjkom vremena nužnog za
kućanske poslove, a Fionina je soba bila daleko naj neurednija.
Dok sam sjedila na betonskom pragu, promatrajući ženu kako mete pločnik
pred trgovinom preko puta, pokušavala sam zamisliti Flynna negdje na
južnopacifičkim otocima. Nije imao pojma da se, u toploj nutrini mojeg tijela,
ugnijezdio grozd stanica s njegovom DNK, rastući, pulsirajući.
Trudnoća mi je bila toliko daleko od primisli da mi je trebalo prilično dugo
da povežem točkice neprestanog umora, dobivanja na težini, izostanka
mjesečnice. Ranije tog dana naposljetku sam se podvrgnula testu, grčevito
stišćući u dlanu štapić koji mi je određivao budućnost, dok je jedna od mojih
sustanarki tutnjala stubištem, vrišteći: - Gdje sam stavila mobitel, jebote? - Kada
se na štapiću pojavio plavi križić, obuzela me vrtoglavica, smjesta me svladavši.
Našla sam se na koljenima i dlanovima, čela prislonjenog o napuhnuti linoleum.
Nisam imala pojma da ću se, dosta godina kasnije, zateći na posve drugom
kupaonskom podu, s još jednim testom na trudnoću grčevito stisnutim u dlanu, uz
jedinu razliku što će tog puta blijedoplavi križić izostati. Već dvanaesti, trinaesti,
četrnaesti put...
Nisam imala pojma da će žudnja za djetetom koje bi raslo u meni, za njegovim
ritanjem nalik tajnovitom treperenju leptirovih krila, postati tako snažna da će se
činiti poput gladi.
Nisam imala pojma da će me obuzimati gotovo svakodnevno - kada bih god
u kafiću ugledala ženu u poodmakloj trudnoći za stolom do mojeg, ili kada bih
promatrala majku kako zakopčava svoj kaput oko dojenčeta koje nosi na grudima,
ili kada bih s prijateljicom morala proslaviti vijest da je trudna, često već s
drugim ili trećim djetetom.

162
 Knjige.Club Books
Čekajući ispred Fionina stana, nisam imala pojma da će osoba čiji ću savjet
poslušati - netko tko je tvrdio da se nikada neće vjenčati, da nikada neće poželjeti
djecu - ironično, jednoga dana imati vlastitu obitelj.
Fiona je naposljetku pristigla, odjevena u crnu vojničku jaknu, zakopčana do
grla. Odvukla me niz hodnik, ravno u svoju sobu, zatrpanu knjigama i mnoštvom
papira s načrčkanim bilješkama. Bio je to njezin zaštitni znak. Gdje god bi Fiona
pustila korijene, stol bi se uskoro našao zatrpan knjigama, papirima i ceduljicama.
- Ne znam što učiniti - rekla sam, zarinuvši glavu u dlanove.
- Nemaš partnera. Nemaš posao. Nemaš nikakve kvalifikacije.
- Fiona je u to vrijeme imala pune, guste šiške, odrezane dva do tri centimetra
iznad obrva, koje su joj licu davale dodatnu dozu ozbiljnosti. - Možeš li zamisliti
život s djetetom u kući koju sada dijeliš s cimericama?
Nisam mogla. Već je bilo tijesno - nas pet nagurano u tri sobe i sa samo
jednom kupaonicom. Međutim, bilo je to jedino što sam si mogla priuštiti s
konobarskom plaćom.
- Što bi ti učinila?
- Da je riječ o meni, mojem tijelu - rekla je Fiona raskriživši ruke i spustivši
ih niz bokove - odlučila bih se za prekid trudnoće.
Prekid. Abortus. Bile su to brutalne, odsječne riječi. Završetci.
Pokušala sam zamisliti Flynna i njegovu preplanulu kožu dok roni s dihalicom
iznad koraljnog grebena. Doimao se tako neopisivo daleko - kao da obitavamo u
različitim svemirima. Zašto bi netko ostavio sve to za sobom i vratio se natrag
meni?
Tijekom svojih dvadesetih - prije Flynna - iskusila sam dulje razdoblje
tijekom kojeg bih često osjetila ubrzanje u grudima, primicanje bremenite tmine,
težinu uspomena čiji bi me teret počeo pritiskati. U tim bih prilikama pribjegla
nekom od prokušanih recepata kojima bih si pokušala olakšati breme: provela bih
noć pijući, odvrnula bih glazbu na najjače ne bih li ušutkala crne misli; hodala bih
ulicama Bristola dok ne bih nažuljala stopala i dok mi umom ne bi zavladala
praznina. A onda sam upoznala Flynna. Postojalo je nešto u njemu - neka
otvorenost, nekakav urođeni osjećaj čestitosti, dobrote - koji me nekako uspio
povratiti u ravnotežu. Nisam mogla podnijeti pomisao da bih ga mogla izgubiti, da
bih mogla ponovno potonuti i pretvoriti se u osobu kakva sam bila prije njega.
Fiona je dogovorila termin, držeći mobitel veličine opeke pri uhu, govoreći
smirenim tonom i kratkim rečenicama poput: - Zovem za svoju sestru. - Sjedila je
pokraj mene u jurećem vlaku podzemne željeznice, dok mi je pogled lutao prema
trudnici koja je sklopljenih očiju sjedila ondje i isprepletenim dlanovima
pridržavala svoj nabujali trbuh. Fiona se pobrinula da prođem kroz klizna vrata
kada sam počela oklijevati pred njima, promatrajući kako se staklene plohe
nestrpljivo otvaraju i zatvaraju, odsutno ponavljajući: - Ne znam... jednostavno

163
 Knjige.Club Books
nisam sigurna. - Snaga Fionine praktičnosti, učinkovitosti i samouvjerenosti
pogurnula me naprijed, pomogavši mi da odem do kraja.
Fiona me sada pogleda pa upita: - Okrivljuješ li me?
Često sam se i sama znala to zapitati. Da naša majka nije bila u posjetu tetki
u inozemstvu, da sam se vratila u naš obiteljski dom i da smo uz šalicu vrele
čokolade umjesto o mogućnostima razgovarale o osjećajima, bi li ishod bio
drugačiji?
- Utjecala si na moj odabir - odgovorim bez uvijanja, jer je to istina. - Ali ne
okrivljujem te. Pitala sam te za mišljenje - a ti si ga podijelila sa mnom, ništa više
od toga.
Fiona kimne, pogledavši me s izrazom ozbiljnosti na licu. - Ali ja sada imam
Drakea - a ti nemaš...
- Nikoga. - Odvratim pogled. - Znam.

Fiona ode u kuhinju kako bi nam donijela dvije čaše vina. Izvučem mobitel iz
džepa, nadajući se na zaslonu ugledati Flynnovu poruku.
Ni riječi od njega, samo poruka od Jane. Obično mi se javlja e-mailom ili pak
nazove - i rijetko se javlja izvan radnog vremena. Otvorim poruku.

Samo kratak komentar na tvoju posljednju Facebook

objavu - podizanje prašine i pokretanje razgovora o
novoj knjizi nisu nimalo loša ideja. Samo naprijed, u
potpunosti te podržavamo. Međutim, ipak ne želimo
utjerivati strah u kosti tvojih čitatelja! Pozdrav, Jane.

Znam da Jane redovno prati sve aktivnosti svojih pisaca na društvenim mrežama.
Obožava dijeliti njihove objave na stranicama izdavača, a voli ih prokomentirati
i sa svojim timom, no dosad nikada nije komentirala njihov sadržaj u negativnom
svjetlu. Čini se pomalo neobičnim napisati: - Ipak ne želimo utjerivati strah u
kosti tvojih čitatelja!
Otvorim svoju službenu Facebook stranicu kako bih se podsjetila na sadržaj
svoje posljednje objave. Oči mi se razrogače dok je čitam.

Možeš li se i dalje nazivati spisateljicom ako više

nisi u stanju sastaviti jebenu rečenicu?

Zurim u zaslon, osjećajući nadiranje vala panike. Ne sjećam se da sam to objavila.

Pročitam ponovno, no ovoga se puta riječi čine poznatima.

164
 Knjige.Club Books
- Fiona - pozovem je, osjećajući vrelinu u obrazima.
Ona se vrati u prostoriju, obrva spuštenih u upitan izraz. - Što je?
Na nogama sam, okrećem zaslon mobitela prema njoj. - Jesam li ti poslala
ovo?
Ona gurne naočale uz greben nosa pa pročita poruku. - Ne, ali nisam
provjeravala mobitel već nekoliko sati.
- Ne mislim danas. Govorimo o jučerašnjem danu. Poslala si mi poruku, a ja
sam odgovorila.
- Misliš, jučer poslijepodne? Kada sam te pitala kako napreduješ s knjigom?
Kimnem.
- Nisi mi odgovorila.
- Jesam. Mislila sam da jesam. Ali... - Zapljusne me novi val poniženja kada
shvatim što sam učinila. Provela sam cijelo poslijepodne pišući - bila sam
iscrpljena, nervozna. Bila sam u strci, naizmjence pišući poruke i pregledavajući
Facebook. - Mora da sam greškom otipkala odgovor na Facebook.
- Jednostavno ga obriši. Ljudi će zaboraviti.
- Jedini je problem što su objavu vidjele već tisuće ljudi. - Otvorim komentare.

MattH: Svi imamo usrane dane. Ne brini, uspjet ćeš.

ChrissieEdge: I dalje se nazivam spisateljicom
premda mi je odbijeno već pet rukopisa.
SueRTerm: Možeš ti to! Uživala sam u tvojoj prvoj knjizi.
Knjigoljupka101: Vulgarnost ti ne priliči, Elle.

Osjetim žalac srdžbe. Naravno da Knjigoljupka101 ima mišljenje. I taj njezin ton
- poput roditelja koji kori dijete. Knjigoljupka101 nema pojma tko sam! Nitko od
njih nema pojma. Poželim vrisnuti na zaslon i reći Knjigoljupkil0l - reći svima
njima - da je moja posljednja objava jedina istinita stvar koju sam napisala
posljednjih tjedana!
Fiona zuri u mene.
Shvatim da mi je krv u potpunosti otekla iz prstiju na mjestima koja grčevito
prianjaju uz mobitel.
Ublažim izraz lica pa spremim mobitel. - Oprosti... samo ne mogu vjerovati
da sam to učinila. Moja je urednica vidjela tu objavu. Upravo mi je poslala poruku
kako bi me zamolila da potaknem razgovor o novoj knjizi.
- Iscrpljena si, Elle. Umor vodi u pogreške. Nisam sigurna jesam li uopće
znala kako se zovem tijekom prva tri mjeseca Drakeova života. Pokušaj ne brinuti
toliko. Pokušaj popraviti počinjenu štetu; ne bi trebalo biti teško: obriši objavu,
ispričaj se urednici i napiši nešto cvrkutavo o svojoj knjizi.
165
 Knjige.Club Books
Mudar, razuman savjet. Duboko udahnem pa postupim točno onako kako mi
je Fiona predložila.
Kada završim, Fiona mi gurne čašu vina u ruke.

- Već sutra svemu ćeš se ovomu smijati.

Ispustim torbicu na pod pa zbacim čizme s nogu. Želudac mi je još osjetljiv
nakon trovanja hranom, a iscrpljenost pomalo steže svoj obruč oko mene. Trebala
sam se s pogreba vratiti ravno kući; posjet Fioni samo je odgodio povratak za
pisaći stol.
Pokušam zatomiti svijest o divljem udaranju svojeg srca kada krenem u sada
već uobičajeni večernji obilazak. Započnem s kuhinjom, gdje provjerim stražnja
vrata i prozore, spustivši rolete do kraja kako se ne bi vidio ni milimetar
prozorskog stakla. Uključim radio, pronašavši utjehu u voditeljevu neobveznom
brbljanju prije nego ću prići vratima vinskog podruma. Otključam ih. Ne
prekoračim preko praga nego povirim unutra, a zemljani vonj hladnog i vlažnog
zraka ispuni mi nosnice. Žurno ih ponovno zaključam pa nastavim hodnikom
prema dnevnoj sobi, putem paleći sva svjetla.
Svjesna sam da ovaj obred postaje sve dulji, sve razrađeniji i detaljniji, i da
sada zagledavam iza sofa, iza tapeciranih polukružnih stolica; provjeravam iza
zastora, iza vrata. Trebala bih prestati s time, svjesna sam. Nije to dobro za mene.
Gotovo ne mogu prepoznati nervoznu, ustrašenu osobu u kakvu se pomalo
pretvaram.
Ne, to nije istina. Poznajem tu osobu i predobro. Dopustila sam toj mladoj
ženi da upravlja mojim ranim dvadesetima, da mi govori kako sam slaba, ranjiva,
bojažljiva. Sada osjećam kako me aveti tih čudnih, unakaženih godina pomalo
sustižu. Neobičan je to osjećaj, svakim trenom pomalo snažniji, kao da me
netko prati, uhodi. Provjerivši prizemlje, kročim na stube. Stopalo mi stane u
nešto mokro. Pogledavši na pod, ostanem zbunjena lokvicom vode na drvenoj
stubi. Nisam ništa prolila.
Dok pokušavam dokučiti otkud se voda stvorila, osjetim udarac nečeg
laganog navrh tjemena. Pritisnem prste o mjesto udarca.
Podignem pogled. Vodena zrnca skupljaju se na stropu, kapajući.
Nastavim se uspinjati, osjetivši da mi srce ubrzava. Otkud voda dolazi?
Stopala mi ugaze u drugu lokvu, pa još jednu, dok se voda slijeva niz stubište,
šireći se lakiranim drvetom.
Zbunjena, ispružim ruku kako bih se oslonila o zid, no shvatim da je i on
vlažan.
- Koji vr...
Čujem kuljanje vode negdje iznad sebe. Natjeram se na pokret pa se nastavim
uspinjati skliskim, poplavljenim stubama. Na vrhu upalim svjetlo koje obasja

166
 Knjige.Club Books
prizor preda mnom. Vrata kupaonice na katu širom su otvorena pa vidim da je
slavina umivaonika odvrnuta do kraja. Preljev ne uspijeva dovoljno brzo upiti
svu vodu pa se ona prelijeva preko rubova umivaoničke zdjele, šireći se
kupaonskim podom.
Zagazim u ledenu vodu koja mi dopire do gležnjeva pa stanem gacati kroz
poplavu kako bih zavrnula slavinu.
- Gospode - izgovorim, prekrivši potom usta dlanom dok upijam razmjere
katastrofe. Cijela je kupaonica poplavljena. Voda se izlila i van, na podest.
Probijem se kroz bujicu pa otvorim vrata svoje radne sobe. Na vratima je velika
lokva, široka približno metar, no ostatak prostorije nasreću je suh.
Okrenem se ponovno prema stubama, zapitavši se je li voda procurila i kroz
druge dijelove stropa pa se probila i u druge prostorije prizemlja.
Pažljivo se stanem spuštati poplavljenim stubištem na odmorište prvoga kata.
Najprije uđem u svoju spavaću sobu, ostavši ukopana na mjestu kada upalim
svjetlo. Voda se probila kroz strop. Moj poplun prošaran je tamnim mrljama, nalik
rasprskanoj krvi. Učini mi se da tonem. Poželim se okrenuti, pobjeći.
Ali ne mogu.
Duboko udahnem, naredivši samoj sebi da ostanem pribrana. Moram ostati
smirena, logična. Moram pokušati umanjiti štetu.
Primoram se na djelovanje.
Zgrabivši metlu s resama, plastično vjedro, i rukovet ručnika, uhvatim se u
koštac s havarijom na samom izvoru, u kupaonici na katu. Bacim se na skupljanje
vode, prostoriju po prostoriju. Šteta je golema; voda se u lokvicama zadržala na
tepisima i namještaju, ostavila tragove na zidovima, uvukla se u utičnice i
prekidače za svjetlo.
Kada mi ponestane suhih ručnika, prisiljena sam ih ručno ocijediti, pa mi
mišići uskoro počnu bridjeti uslijed fizičkog napora. Nemam kamo staviti sve
mokre ručnike i vlažnu posteljinu pa otvorim balkonska vrata spavaće sobe kako
bih ih, pod okriljem tame, objesila preko ograde.
Mjesec se noćas uzdigao visoko, obrubivši vrške valova srebrom. Zastanem,
odvojivši trenutak kako bih povratila dah. Kada pogledam prema plaži, obuzme
me uznemirujući osjećaj da je netko ondje, da mi uzvraća pogled.

Uvučem se u krevet gostinske sobe tek oko tri ujutro. Posteljina je uštirkana i
doima se nepopustljivo krutom prema mojoj koži dok se vrtim u postelji, nastojeći
pronaći udoban položaj. Neugodni vonj vlažne vune prožima zrak.
Čujem postojano kapanje vode negdje u kući. Zvuk mi malo-pomalo prodre
u misli i uskoro se ne mogu usredotočiti na ništa doli na njegovo usporeno,
zlokobno ponavljanje.

167
 Knjige.Club Books
Kako sam mogla biti tako glupa? Ne mogu si priuštiti ovakve pogreške. Misli
mi počnu ponirati u paniku kada pomislim na štetu - tepihe će trebati zamijeniti,
na drvenim će podovima ostati tragovi vode, zidove će trebati ponovno oličiti...
Ne mogu vjerovati da se ovo dogodilo. Sjećam se da sam se ranije probudila
na podu kupaonice, obraza pritisnutog o otirač. Osovila sam se na klecave noge,
pridržavajući se za umivaonik. Sjećam se da sam zapljusnula lice vodom i sjećam
se studenog šoka koji je voda priuštila zarudjeloj koži. Zatim sam oprala zube.
Jesam li ostavila slavinu odvrnutu? Lako moguće. Bila sam dezorijentirana i u
mahnitoj žurbi, želeći stići na sahranu.
Međutim, nešto mi ne da mira. Ako sam prala zube, zašto je čep bio uglavljen
u odvod? Gotovo nikad ne rabim čep. Pokušam se pomnije usredotočiti na
trenutak kada sam odvrnula slavinu: jesam li prije toga posegnula za čepom pa ga
uglavila u odvod? Ne bih rekla.
Ali mogu li biti posve sigurna? U posljednje mi se vrijeme potkralo tako
mnogo omaški, toliko grešaka u rasuđivanju.
Uspravim se u postelji, pritisnuvši prste o luk obrva. U daljini, iza zidova
svojeg doma, čujem kovitlanje valova koji se razbijaju o mračnu obalu.
Ako sam zaista sigurna u sebe, ako sam bez imalo sumnje uvjerena da nisam
ostavila odvod umivaonika začepljenim, a slavinu odvrnutom, tada preostaje
samo jedno objašnjenje: učinio je to netko drugi.

168
 Knjige.Club Books
20

Elle

ljedećeg jutra podignem još tople stranice svojeg rukopisa iz pisača pa ih

S prinesem licu. Tinta, toner, svježi papir. Misli mi moraju biti usredotočene na
ovo. Ne smijem razmišljati o vonju vlage koji mi prožima dom, ili o šteti koju je
poplava prouzročila. Sve to moram ostaviti za neko drugo vrijeme.
Mobitel mi je utišan. Internet isključen. Nema ničega što bi mi odvraćalo
pažnju. U ovoj prostoriji postoji samo moja priča.
Uredno posložim stranice jednu povrh druge pa ih povežem spajalicom pri
kutu, potom se smjestivši u svoju stolicu, pokraj šalice pune vruće kave.
Knjiga 2, Elle Fielding, navijesti naslovna stranica. Do isteka roka preostala
su još dva tjedna - no ja i dalje ne znam kako ću završiti roman. Moj posao, moj
zadatak kao spisateljice, jest povezati sve konce i ispreplesti ih, usmjeriti čitatelja
prema vrhuncu, prema trenutku otkrivenja.
Prsa mi se nadmu kada duboko udahnem, ćuteći podrhtavanje u grudnom
košu.
Strah me pročitati vlastitu priču, shvatim.
Stisnem stranice grčevitije. Moram zagrijati stolicu i u jednom dahu pročitati
radnu verziju priče, sagledati je iz nove, svježije perspektive. Kraj će se sam
iskristalizirati, uvjerena sam u to.
Ali što ako kraj ne bude onakav kakav priželjkujem?
Moram završiti ovo. Ako to ne učinim, ostat ću bez ove kuće. Bez ovog
života.
Sve što sam učinila - sve žrtve koje sam podnijela - bit će uzaludne.

Zurim prema obzorju, zamućena pogleda. More i nebo stapaju se u

srebrnkastosive svjetlucave krljušti.
Bila sam uvjerena da će se završetak napisati sam od sebe, poput latica cvijeta
koje se otvaraju kako bi otkrile savršen, peludi prekriven prašnik u sredini.
Međutim, nema ničega - nikakve naznake o smjeru u kojem nastaviti, o tomu kako
sve povezati u smisleno razrješenje.
Beskorisna si.
Prevarantica.

169
 Knjige.Club Books
Dohvatim praznu šalicu pa je zavitlam na drveni pod. Lom keramike razbije
tišinu, a krhotine se razlete po prostoriji.
Sklupčam se, sklopivši ruke preko glave, očiju čvrsto stisnutih. Nakon sveg
tog vremena, ovo je sve što imam. Nije dovoljno.
Pišite istinu, rekla sam u nekom od obraćanja uživo na Facebooku.
Mogu li?
Želim li?
Počnem prikupljati komadiće keramike, osjećajući njihove oštre rubove na
dlanu. Misli mi odlutaju na moju junakinju i na glatku, mladenačku kožu njezinih
ruku. Predočavajući si te ruke, istodobno stisnem vlastite šake - pa osjetim oštar
ugriz keramike na dlanovima. Pritisnem papučicu na košu za otpatke ispod svojeg
stola, a keramika glasno zvekne udarivši o nutarnju plastiku. Potom spustim
pogled na svoje prazne ruke, usredotočivši se na blijedo središte svojih dlanova.
Zamisao se počne otjelovljavati, i gotovo mogu osjetiti njezinu težinu. Otvorim
računalo pa natipkam, istodobno diktirajući samoj sebi: - Prasak porculana razbije
tišinu...

Kasnije, začujem glasno kucanje. Podignem pogled s računala, iznenadivši se

kada primijetim da je prostorija utonula u mrak.
Provjerim koliko je sati: sedam navečer. Ne očekujem posjet.
Val nelagode proširi mi se kožom.
Ovlaš pogledam svoj rukopis. Ne želim prekinuti čaroliju, ostaviti stranice
same. Jednostavno ću se praviti da ništa ne čujem i nastaviti pisati.
Prsti mi se vrate natrag na tipkovnicu, pronašavši svoja mjesta, a pogled
ponovno prikujem za zaslon. Pokušam se uvući natrag u priču, u svijet koji
prebiva na stranicama.
Kuc. Kuc.
Stisnem pesnice, frustrirana.
Shvatim da je posjetitelj, tkogod on bio, jamačno vidio moj automobil na
prilazu, kao i upaljena svjetla u kući. Zna da sam tu.
Nevoljko odgurnem stolicu pa se zaputim k vratima. Na podestu zastanem
kod prozora s kojeg se pruža pogled na osvijetljeni prilaz. Začudo, izuzev mojeg,
na prilazu nema drugih automobila. Zar je posjetitelj došao pješice?
Naherim glavu ne bih li vidjela još štogod, no nadstrešnica se nadvija nad
pragom pa ne mogu dokučiti tko je posjetitelj.
Toliko sam zadubljena u ovu priču, živeći i dišući njezinu napetost, da se ne
mogu oteti osjećaju da je netko od mojih likova zakoračio sa stranica u stvarni
svijet i da sad čeka pred mojim vratima. Pomislim na hladnoću u njegovim očima,
na tanke usnice, razvučene iznad izduljenih sjekutića.
Odskočim unatrag kada se kucanje ponovi, ovog puta snažnije, neumoljivo.
170
 Knjige.Club Books
Srce mi divlje udara dok se šuljam niza stube, preko drveta koje je još vlažno
i nabubreno od poplave. Gurnem ruku u džep pa ondje napipam mobitel. Izvučem
ga kako bih bila pripravna.
Došavši do ulaznih vrata, položim ruku na zasun. Prsti mi drhte.
Ne želim biti osoba koja strepi iza vlastitih vrata. Nisam više ta djevojka.
Nisam.
Širom otvorim vrata.
- Mark.
Dlanovi su mu nagurani u džepove kožne jakne, a ramena podignuta prema
ušima, kao da se želi obraniti od hladnoće. - Došao sam po maminu flis jaknu.
Zatreba mi trenutak ili dva dok shvatim o čemu govori. Ljubičasta flis jakna
koju sam posudila kada sam ostala zaključana izvan kuće.
- Odavno sam je već vratila. - Jesam li zaista? Znam da sam namjeravala to
učiniti.
- Mama ju je ranije tražila.
- Zaista? Provjerit ću kasnije kako bih bila sigurna da više nije kod mene.
- Nije mi problem pričekati. - Prebaci težinu s noge na nogu, pomaknuvši se
pritom korak naprijed i isturivši stopalo kako ne bih mogla zatvoriti vrata. Zagleda
se ravno u mene, a njegov me mračan pogled ispuni strepnjom. Samo još jedan
korak i našao bi se u kući.
Napetost mi prostruji venama. Želim da ode. Želim se vratiti svojem romanu
- ne mogu si dopustiti da sada ispadnem iz ritma. Hladni zrak gmiže u kuću kroz
otvorena vrata. Odjevena sam u traperice i tanašni džemper pa osjećam kako mi
se koža ježi.
- Upravo sam usred nečega pa ako tvojoj mami to ne predstavlja problem,
potražit ću ga kasnije.
Odbijenica nije mogla biti jasnija. Međutim, Mark se niti ne pomakne kako
bi otišao. Izvuče dlanove iz džepova pa prekriži ruke preko prsa. Pogled mu klizne
s mene na unutrašnjost mojeg doma.
- Jesi li uspjela dokučiti tko je bila tvoja tajnovita posjetiteljica?
- Molim? - Riječ izroni iz mene prožeta napetošću, obojana obrambenim
tonom.
- Ma znaš i sama, ona obitelj bez djece i bez auta koja je unajmila tvoju gajbu.
Osoba koja ti je ostavila poruku na prozoru.
Prisjetim se optužbe koju sam iznijela na njegov račun. - A to... Nije vrijedno
spomena.
Pogleda me, potiskujući smiješak. - Nije mi se tako činilo kad smo se
posljednji put vidjeli.
- Pretpostavljam da se uskoro vraćaš natrag u London?

171
 Knjige.Club Books
- Ostalo mi je još nešto vremena.
Prsti mi se još grčevitije stegnu oko kvake. Shvatim s kakvom vrstom
muškarca imam posla: s nekim tko je toliko ispunjen nesigurnošću da uživa u
pokušajima zastrašivanja ljudi oko sebe.
- Vrijeme je da se vratim svojem poslu.
- Naravno. Ispredanje priča. Zamišljanje života.
- Tako nešto.
- Znaš - reče, nagnuvši se bliže meni i malčice se stišavši - nisi nimalo nalik
svojoj sestri.
- Misliš, udana? S djetetom?
Prasne u smijeh. - Bila je to bezazlena zabava, Elle. Možeš se opustiti - nisam
zainteresiran za preotimanje tuđih supruga. Taje avantura gotova. - Zastane pa se
pomnije zagleda u mene. - Ono što hoću reći jest da ste vas dvije uvelike različite.
Tvoja je sestra izravna, svojeglava, krasi je određena otvorenost. Ti, pak - reče, a
pogled mu iznenada postane zamišljen - predstavljaš potpuni misterij.
Zar on to očijuka sa mnom? Je li ovdje o tomu riječ?
- Još te uvijek pokušavam pročitati. Međunarodno priznata spisateljica s
veličanstvenom kućom - koja se raspadne na gostovanju u malenoj, mjesnoj
knjižnici. Bez uvrede - dometne. - Zatvaraš se u osamu svoje palače navrh hridi -
no zapravo se doimaš poput nekoga komu je nasušno potrebno ljudsko društvo.
Na društvenim mrežama dijeliš toliko detalja o svojem životu - no ne mogu
se oteti dojmu da to nije tvoj glas. Da ništa od toga nisi ti.
Dah mi je iznenada plitak. Osjećam kako mi kožu ispod izreza džempera
oblijeva rumenilo.
- Zanimljiva i prilično jeftina psihologija - odgovorim, loše hineći opuštenost
koju ne osjećam - ali kao što sam rekla, vrijeme je da se vratim svojem poslu.
Laku noć.
Povučem vrata k sebi, no prekine me zvuk krckanja šljunka pod gumama.
Okrenem se prema izvoru zvuka točno u trenutku kada blještavo svjetlo
automobilskih farova osvijetli prilaz.
- Večeras si jako popularna.
Zaškiljim pred zasljepljujuće jarkim svjetlima, nastojeći prezreti o čijem je
autu riječ. Motor prestane brundati, a u trenutku kad se vrata otvore, oči su mi se
već privikle na tamu. Na prilazu ugledam Billa.
Stanem prekapati po sjećanjima. Jesmo li dogovorili nešto? Nešto što sam
smetnula s uma? Ne, mislim da nismo.
- Večer - pozdravi on, prišavši bliže. - Fiona mi je rekla za poplavu pa sam
odlučio svratiti i ponuditi pomoć.
- Bille. Bok.

172
 Knjige.Club Books
Pažnju sada usmjeri na Marka, upivši pogledom njegovu kožnu jaknu, oči
koje su smještene poprilično blizu, šake zarivene u džepove.
- Ovo je moj susjed, Mark.
Bill kimne glavom. Ne ispruži ruku na rukovanje, a izostane i njegova
uobičajena srdačnost i toplina.
- Vrijeme je da se vratim kući - reče Mark, oborivši pogled. Prijeđe mračni
prilaz kratkim, napetim koracima.
Promatram ga sve vrijeme, do trenutka kada se dokopa ulaznih vrata.
Kada podignem pogled, shvatim da Bill pilji u mene. - Je li sve u redu?
- Ma savršeno - odvratim vedro. - Uđi.

- Lijepo od tebe što si svratio, Bille.

- Fiona je rekla da moraš pomaknuti krevet s mokrog tepiha. Pretpostavio sam
da bi ti dobro došlo malo dodatnih mišića.
- Koga si poveo?
Osmjehne se pa pođe za mnom na kat.
- Žao mi je ako smrdi po mokrom psu - kažem, gurnuvši vrata spavaće sobe
kako bih ih otvorila, sve vrijeme osjećajući vlažnost tepiha na koži tabana.
Lice mu se prometne u grimasu. - Prije bih to opisao kao čopor mokrih pasa
koji su se valjali u bočatoj vodi i koji sada dašću na stražnjem sjedalu automobila
čiji su svi prozori zatvoreni.
- Tako gadno?
- Sutra će biti sunčano. Odvrni grijanje do kraja, otvori prozore i dopusti vlazi
da ispari. - Pokaže glavom prema krevetu. - U redu, što ćemo s ovim?
- Samo bih ga premjestila na suhi dio tepiha - neka ova strana malo diše.
On kimne pa zauzme položaj. - Onda, na tri?
Leđa mi se bune dok podižemo i vučemo hrastov krevet, naposljetku ga
uspjevši premjestiti u najudaljeniji kut sobe.
Pokraj podne letvice ugledani svoje čipkaste gaćice koje mora da su kliznule
s kreveta. Hitro ih pokupim pa naguram u džep. Kada podignem pogled, jasno mi
je da je Bill sve vidio. Očekujem da će pribjeći nekoj dosjetci, pošalici, no on
umjesto toga porumeni i skrene pogled.
Dohvatim rukovet ručnika pa se zabavim rasprostirući ih preko mokrog
tepiha. Bill mi se pridruži kada stanem gaziti po njima, opterećujući pete svom
svojom težinom kako bi ručnici upili što više vlage.
- Moram češće ovako dolaziti - progovori.
Osmjehnem mu se.

173
 Knjige.Club Books
Pokaže glavom prema knjizi na mojem noćnom ormariću, romanu dobitnice
Nobelove nagrade, od kojeg sam već dvaput odustala, no koji sam sada
tvrdoglavom odlučnošću naumila pročitati do kraja.
- Treća sreća, ha?
- Kako si znao?
- Vjerojatno si pisala o tomu na društvenim mrežama. Ovih mi je dana teško
razlučiti što si mi rekla, a što sam pročitao o tebi.
- Nisam znala da me pratiš.
- Volim imati doticaj sa svijetom književnosti, makar i površno.
Nagradim ga ozarenim osmijehom.
- Imaš li vremena za brzinsko pićence prije nego pođem? Spasila bi me od
večernje kupke.
Žarko se želim vratiti svojoj knjizi, no Bill mi je učinio golemu uslugu - a
osim toga, osjećam i popriličnu dozu olakšanja jer, nakon još jednog dana
provedenog u samoći, nakon što su jedini zvuci koje sam čula bili oni disanja kuće
oko mene, najzad imam društvo.
- Naravno.

Bill stoji pokraj prozora dnevne sobe s čašom viskija u ruci, zapiljen u tamno
prostranstvo mora. Počelo je kišiti.
Nešto je drugačije na njemu, nešto što ne mogu u potpunosti dokučiti -
napetost u njegovu držanju, ili nagovještaj zabrinutosti. Možda se kod kuće
porječkao s Fionom.
- Pogled je nevjerojatan čak i noću - reče on. - Rekao bih da je to zbog svijesti
o prostranosti. Zbog one sigurnosti da ti ništa drugo neće odvući pažnju kada
pogledaš van. - Zastane, dopustivši smirujućim zvucima valova i kiše da preplave
prostoriju. - Uz more se uvijek osjetim tako malenim i beznačajnim. Ta
golema, vodena masa koja je jednostavno ondje. Ljudi kažu da je prekrasna - no
ja je ne smatram takvom. Prevrtljiva je, podmukla. - Okrene se pa me pogleda. -
Ne znam plivati. Jesi li znala to?
- Ne - odgovorim, iznenađena.
- Nisam naučio tijekom djetinjstva. A kao odrasla osoba nekako nisam vidio
potrebe naučiti. Uvijek sam živio u gradovima.
- Pa zašto onda Cornwall?
Pogleda me kao da je odgovor očit. - Tvoja sestra.
Fiona je oduvijek tvrdila da je Cornwall bio Billova ideja - da se osjetio
spremnim napustiti grad. Da su htjeli odgajati Drakea negdje uz obalu.

174
 Knjige.Club Books
Izvana dopru glasne vibracije kada motocikl zaživi uz potmulo tutnjanje.
Okrenuvši se u smjeru iz kojeg dopire buka, Bill stisne usne, a obrve mu se
namršte. Potom prinese čašu ustima pa iskapi viski do kraja.
- Mogu li dobiti još jedan?
- Naravno. - Dohvatim bocu pa mu je dodam.
Grlo zazveči udarivši o čašu, u koju poteče obilata količina tekućine.
Promatram ga, ispunjena nesigurnošću, i razmišljam o automobilu kojim bi se
trebao vratiti kući. Ne mogu se sjetiti nijedne prilike kada je Bill bio ovdje bez
Fione ili Drakea. Imam čudan osjećaj da Fiona ne zna da je tu.
Zakovitla viski u svojoj čaši. - Dakle - započne usporeno, ne pogledavši me.
- Vozi motor.
- Molim?
- Tvoj susjed. Mark. - Podigne pogled. - Tip s kojim se Fiona ševi.
Zaprepaštenost mi oboji crte lica.
- Vidim da već znaš.
- Ja... pa... doznala sam... slučajno. Kako si ti...
- Drake se dočepao njezina mobitela. Nekako je uspio pronaći put u pretinac
dolaznih poruka.
Srce mi potone pri pomisli na taj trenutak - na užasan šok, na grozomornu
muku koju je Bill morao otrpjeti kako bi ostao staložen pred Drakeom.
- Jesi li razgovarao s Fionom?
Odmahne glavom.
- Ti i Drake - vi ste cijeli njezin svijet. Bila je to avantura. Čak niti to. Gotovo
je. Rekla mi je. Nije joj to značilo ništa. - Sve što govorim zvuči pogrešno.
Ponavljam klišeje.
Bill dovrši svoje piće pa pažljivo spusti čašu.
- Što učiniti, Elle, kada ti osoba koju obožavaš potpuno poljulja svijet? Kada
u njezinoj osobnosti postoji nešto krajnje destruktivno? - Netremice pilji u mene.
Ne znam pravi odgovor.
- Selidba u Cornwall zabrinjavala me otpočetka - nastavi Bill. - Strahovao
sam da bi Fioni ovdašnji život mogao biti pretih nakon gradske vreve. Sviđa joj
se ovdje. Voli šetati plažama. Sviđa joj se što Drake ima toliko prostora za
istraživanje. Ali nedostaje joj njezin posao, svjestan sam toga. Postoje određene
stvari koje Fioni trebaju - koje svima nama trebaju - kako bismo se osjećali dobro
u svojoj koži. Samo bih volio da jedna od tih stvari nije i upuštanje u avanture s
muškarcima u dvadesetim godinama. - Završi gorkim smijehom.
- Bila je to greška. Jedno posrnuće.
- Zaista vjeruješ da će to biti posljednji put? - Uperi pogled u mene. - Crte lica
sada su mu drugačije, izobličene. Kao da pred sobom gledam neznanca. Ne mogu

175
 Knjige.Club Books
a da se ne prisjetim osobe koju sam spazila pogurenu pred svojom kućom prije
nekoliko noći. - Ljudi se ne mijenjaju, Elle.
- Voli te, Bille. Molim te, razgovaraj s njom.
- Ako razgovaramo, uništit ćemo privid idile.
- Što ti onda preostaje?
- Možda bih i ja trebao poševiti nekoga. - Glas mu je mračan, prožet ljutnjom.
- Izjednačiti rezultat.
Osjećaj nelagode jurne mi niz kralježnicu: nešto u ovom trenutku podsjeti me
na davnu prošlost. Osjetim neobično mreškanje koje kao da me premješta,
ostavivši me s osjećajem da se nešto promijenilo. Da sam podcijenila ili pogrešno
prosudila situaciju.
Postoje trenutci u životu kada će vas situacija ili pojedinac, koji su se
prethodno činili krajnje poznatima, iznenaditi tako korjenito da će vam iskustvo
izbiti zrak iz pluća. Ti vas trenutci - ako se dogode - promijene, tjerajući vas da
posumnjate u sebe, svoju moć rasuđivanja, svoju sigurnost.
Osjetim kako se sadašnji trenutak okreće protiv mene - kao da stojim u
plićaku, promatrajući odmetnuti val kako buja. Zateknem se otplavljena iz
sadašnjosti, odvučena u prošlost, u skučeni ured s drvenim stolom i metalnim
ormarićem za arhiviranje spisa.
Znam kako izgleda kada te strah svede na nešto nepomično, ranjivo. Oduvijek
sam vjerovala da bih se, našavši se u opasnosti, borila rukama, nogama i zubima.
Samo što nisam.
Sada, kad Bill krene prema meni - kada osjetim onaj prvi dodir kože, neželjen
i nepozvan, kada mi prsti pomiluju vrat - obuzme me nešto praiskonsko. Bijes
prokulja i jurne mi žilama, a ja mu se suprotstavim instinktivno, žestoko. Mišiće
mi ispuni nadljudska snaga, a ruke mi se silovito zabiju u njegova prsa.
Uslijedi teturanje unatrag, tupi udarac, i eksplozija stakla.
Potom tišina.
Ostanem nijemo stajati, trepćući i zureći u prostor gdje je nekoć stajao stolić
za kavu. Teško je zamisliti da je njegov nekadašnji oblik ikada bio nešto čvrsto
jer je sada preostalo samo drveno postolje, a stakleni se vrh sasuo u tisuću
svjetlucavih komadića razasutih po podu dnevne sobe.
A u središtu svega, on.
Bill.
Ne neki neznanac.
Bill, moj šogor.
Kada se pomakne, zveckanje krhotina stakla kao da me prene iz omame. Prsti
mi drhte. Pod kao da je tekući, kao da se pomiče poda mnom.

176
 Knjige.Club Books
Promatram kako se Billova usta počinju pomicati, oblikujući riječi, no ne
mogu ga čuti od zaglušujuće grmljavine krvi koja mi navire u uši.
Potom je na nogama, komadići stakla padaju mu s ramena dok me bijesno
strijelja pogledom, posve bijela lica.
Sluh mi se vrati u trenu - kao da sam netom izašla iz tunela, a uši se odčepile.
- Koji kurac? - zagrmi on.
- Ja... mislila sam... da ćeš... - Zaustavim se.
- Da ću što?
- Ne znam.
- Plakala si, Elle. Htio sam te zagrliti.
Prsti mi se nađu na licu - istražujući udubinu pod očima - a kada ih odmahnem
shvatim da su vlažni. Odmahnem glavom, unezvijerena. - Nisam uopće bila
svjesna...
On otrese hlače, isprazni cipele. Komadići stakla padaju s njega. Potom se
okrene od mene i zaputi se prema vratima.
- Bille, čekaj!
On stane. Okrene se. - Mislila si da ti se pokušavam uvaliti, zar ne? I TO je
bila tvoja reakcija! Bacila si me preko pola prostorije. Sada barem znam koliko
sam ti zapravo odbojan.
- Bille, žao...
Podigne ruku, prekinuvši me. Potom se okrene i ode.
Čujem njegove korake kako se udaljavaju prema ulaznim vratima. Čujem
fijuk zraka kada ih otvori, a potom i glasan tresak kada zalupi njima.
Nastavim osluškivati. Začujem prigušeno pištanje automobilskog alarma,
potom još tiši i udaljeniji zvuk otvaranja i zatvaranja automobilskih vrata.
Promakne mi zvuk paljenja motora, no začujem tiho krckanje šljunka pod
gumama i struganje podvozja o rupu u cesti tik nakon ruba prilaza.
Otišao je.
Stisnem oči. Sjećanje je grimizno svježe, poput krvi koja se još nije stigla
zgrušati.
Komadić stakla, uglavljen u moj džemper, padne na pod, popraćen gotovo
nečujnim zvukom. Sagnem se pa ga podignem i opipam prstima. Neobično je
pomisliti da je jednom bio dijelom stola. Preobrazio se, promijenio se do
neprepoznatljivosti.
Bio je to Bill, ali istodobno i nije.
Ja, ali ujedno i netko tko nije ja.
Napustivši prostoriju, nađem se u hodniku. Prolazeći pokraj zrcala s
pozlaćenim okvirom ne podignem pogled: ne želim vidjeti bljedunjavi ton svoje
kože, ili tamu svojih zjenica.

177
 Knjige.Club Books
Začudo, mozak mi je zaokupljen načinom na koji ću ovo prenijeti na papir.
Na snagu u mojim rukama, zapešćima, ramenima u trenutku kada sam ga gurnula.
Popnem se stubama do radne sobe.

178
 Knjige.Club Books

2004. godine

lle je nagnula čašicu za liker, a vatrena, crvena tekućina kliznula joj je niz
E grlo. Zveknula je praznom čašom o šank, široko se iscerivši Louise. Potom
ju je povela prema reflektorima osvijetljenoj terasi noćnog kluba, znajući da će
ugodna studen hladnjikave proljetne noći njihovoj užarenoj koži pružiti nasušno
potrebno osvježenje.
A ondje, blizu izlaza, stajao je i Luke Linden, pušeći.
Nutrina joj je smjesta zabridjela uzbuđenjem, a noć se iznenada učinila
obećavajućom.
- U ovom gradu ne postoji nešto - rekao je, zastavši kako bi duboko povukao
dim cigarete - što se zove inkognito izlazak. Sada ćete dovijeka znati za moju
tajnu sklonost prljavim klubovima i velškim reggae pjevačima.
Pokraj nje, Louise je usplahirenim glasom i krajnjim oduševljenjem počela
brbljati o sastavu i činjenici da obožava reggae, savjetujući mu da posluša neki
novi sastav koji je otkrila prije par mjeseci...
Elle nije slušala. Usredotočila se na osjećaj ugode na svojem dlanu dok je
njime klizila porubom svoje kratke, zagasito plave haljine. Tijelo joj je obuzeo
onaj osjećaj tople mlitavosti, koji se redovito javljao kada bi bila pripita, čineći da
se osjeća laganom, opuštenom.
Kada se Louise okrenula, pokazujući preko svojeg ramena prema sastavu,
pogled Lukea Lindena kliznuo je prema Elle, i porubu njezine haljine. Oči su mu
se zadržale ondje na trenutak, prije nego su se podigle do njezinih.
Uživala je u načinu na koji je promatra. Nisu to bili streloviti, uplašeni pogledi
njezinih vršnjaka, nego postojano, neumoljivo piljenje.
Shvatila je da su joj se usne neznatno razmaknule, a usta uobličila u osmijeh
kakav nikada prije nije imala na licu - po prvi je puta napućila usnice.
Potom je Luke Linden načinio neupadljiv, gotovo neprimjetan, pokret
glavom, kao da je među njima postignut dogovor. Tijelo joj je zadrhtalo u naletu
uzbuđenja.
Louise se okrenula natrag prema njima. - Želite li gledati sastav?
- Rano ujutro imam sastanak - odvratio je Luke Linden - za koji moram biti
svjež. - Zatim je ugasio svoju cigaretu i poželio im laku noć.
Možda zbog buke na terasi, ili možda alkohola koji joj je kolao venama, no
Elle ga je nekako uspjela previdjeti - znak koji joj je dao.

179
 Knjige.Club Books
*
Pomalo oneraspoložena Lindenovim odlaskom, Elle se vratila za šank pa naručila
novu rundu pića za sebe i Louise. Pile su i plesale, tijela orošenih svjetlucavim
kapljicama znoja, tabana koji kao da su gorjeli. Po zatvaranju, isteturale su na
ulicu, gdje im je svježi proljetni zrak rashladio kožu.
Vraćajući se kući ležernim korakom, još uvijek pijane, došle su do predjela
grada u kojem su stanovali pretežito studenti. Ulazna vrata jedne od kuća,
osvijetljene bljeskajućim svjetlima, bila su otvorena, a šačica studenata upravo se
izlijevala iz nje na pločnik. Elle je povukla Louise za ruku, slijedeći zov
pulsirajuće glazbe koji ju je vabio obećanjem nastavka zabave.
Unutra se, iznad mnoštva naguranih tijela, vrtjela disko kugla. Dvije su
djevojke plesale na sofi, petama tonući u dubine jastuka, podignutim rukama
dodirujući strop. Zrak je bazdio po prolivenom pivu i znoju, a niski tonovi basa
odzvanjali su tankim zidovima poput bušilice.
Elle se progurala hodnikom, osjećajući kako se ritam glazbe mijenja dok se
uspinjala stubama. Ritam je bio mekši, senzualniji. Osjetila je kako joj kukovi
izmiču iz jedne strane u drugu dok se pokušavala progurati pokraj sićušne
djevojke svjetloplave kose koja je na usnama nosila jarkoružičasti ruž.
Katom se, odnekud iz skrivenog zvučnika, razlijegao moćan, melankoličan
glas. Miris trave bio je snažan i sveprožimajuć, a oblačići dima bili su prošarani
ljubičastom svjetlošću hipnotičkih formacija lava svjetiljke. Iza jednih vrata
zatekla je grupicu ljudi zbijenih oko stola na kojem je spazila kokain, razdijeljen
u nekoliko crta osvijetljenih svjetlom stolne lampe.
- Elle! Hej! Nisam znao da si ovdje! Genijalno! - Bio je to dečko - Carl - kojeg
je poznavala s kolegija Fikcija indijskog potkontinenta, i koji je, pročitavši roman
Bog malih stvari Arundhati Roy, hladnokrvno izjavio: - Pa i nije da se stranice
okreću same od sebe.
Zgrabivši je za ruku, objavio je: - Ova je crta tvoja.
Odmjerila je pogledom ljude oko sebe, slegnula ramenima, pa se sagnula i
pritisnula prstom jednu nosnicu, osjetivši potom eksploziju kokaina u tijelu. Oči
su joj počele nekontrolirano treptati, potom se razrogačivši u trenutku kada joj je
snop zlatne svjetlosti naizgled prostrijelio prsa, razlivši se unutra.
Kasnije su nastavili sa žesticom - bilo je tu apsinta, tekile, nekakve slatkaste
crvene tekućine koja je imala okus po cimetu i zagorjelom šećeru - a još kasnije,
stvorila se tu i ona djevojka vilenjačkog stasa s ružičastim usnicama, koje su imale
okus po trešnjama i cigaretama kad su se poljubile uz glasne poklike odobravanja
sviju oko njih.
A onda, iznenada, sunce je granulo, obasjavši i otkrivši ogoljele opruge sofe
na kojoj je ležala, mjestimično pohaban tepih, i ispucali lak na njezinim noktima.
Isteturala je na jutarnje svjetlo, odlučna dokopati se svoje kuće i kreveta s
čistom posteljinom, gdje će si moći natočiti veliku čašu vode i pripremiti tablete

180
 Knjige.Club Books
za bolove kako bi se mogla nositi s glavoboljom koju je, bila je posve svjesna,
zaslužila.
Prolazeći parkom Bute, odjevena u istu haljinu koji je nosila i noć prije,
izložena osuđujućim pogledima šetača pasa i trkača, praćena glasnim udarcima
svojih potpetica o beton, ovlaš je pogledala na sat. Još malo pa će devet.
Maglovito se sjećala nekakvog dogovora. U devet je trebala biti negdje i raditi
nešto. Ne, nije to bio dogovor, nego sastanak.
S Lukeom Lindenom.

181
 Knjige.Club Books
21

Elle

Ne bojte se crpiti iz osobnih iskustava - to je

najbogatiji resurs koji posjedujete.
Spisateljica Elle Fielding

urnuvši vrata radne sobe, priđem suprotnom zidu, okrenem se pa nastavim

G koračati. Naprijed, natrag. Stopala mi udaraju o drveni pod, a um salijeću
nepovezane slike: Billovo lice tik uz moje, tako blizu da mogu vidjeti otvorene
pore na njegovu nosu, ispunjene sićušnim gvaljama masti; lom stakla i visoki
tonovi trenutka kada se smrskalo; izobličena krivulja Billovih usana dok psuje;
kucanje na vratima samo koji trenutak kasnije...
Ne, čekaj malo! Zastanem, ispruživši prste, kao da odgurujem nešto. Nije bilo
tako. To se zbilo ranije. Druga prostorija, drugi muškarac.
Prizori mi se pred očima razvlače i zamagljuju, stopljeni jedan s drugim žarom
emocija. Billove se crte lica izobliče, prometnuvši se u vitkije lice s tamnim
očima. Očima koje ne mogu pročitati.
Ponovno udarim u hod, bubnjajući stopalima po podnim daskama.
Priča nije jasna. Mnoštvo je pitanja, a dijelovi priče kao da imaju dvije verzije:
njegovu, moju.
Prestanem koračati pa položim ruke na bokove, zadihano dišući. Ne mogu
sada sve razmontirati.
Zamisao me zaokupi i privuče stolu. Otvorim Wordov dokument pa, i dalje
stojeći, natipkam nešto.
Ne. Loše je.
Izbrišem riječi. Natipkam novu rečenicu, potom i drugu.
Nastavim tipkati, pritom se spustivši u stolicu i uguravši koljena pod stol.
Prsti mi lete po tipkovnici, plešu, napipavaju put natrag u priču, a oči mi
nijednog trena ne napuste zaslon.

*
182
 Knjige.Club Books
Ponoć je već prošla kada se naposljetku zavalim u naslon svoje stolice, a prsti
kliznu s tipkovnice.
Provela sam sate za stolom, ne usudivši se prekinuti stvaralački zanos čak ni
kako bih si otišla donijeti nešto za piće.
Prostorija je utonula u tamu koju razbija samo odbljesak računala. Upalim
stolnu lampu, zatreptavši uslijed iznenadne poplave jarke svjetlosti. Svjesna sam
činjenice da bi bilo tko mogao stajati u tamom obavijenom zaljevu i da bi sada
mogao podići pogled i ugledati me, osvijetljenu. Samu.
Misli mi odlutaju natrag na Billov večerašnji posjet pa ostanu na njemu,
vrtložeći se ondje u olujni vihor.
Ljudi se ne mijenjaju, rekao je Bill.
Međutim, nisam sigurna da je to istina. Mijenjamo se. Ja svakako jesam.
Nisam više bezbrižna studentica kakva sam bila prije mnogo godina, ispunjena
nemirnom energijom koja je u meni budila poriv da prodrem ispod naličja svijeta
pa ga istražim, upoznam. Nisam više ni djevojka kakva sam postala nakon nje,
ona koja je provela godine lutajući ulicama u potrazi za nečim, posve izgubljena,
jedva jedući i gotovo ne spavajući. Nisam sigurna jesam li još uvijek i ona žena
koja je postupno izronila iz svega toga - ona koja mi se najviše sviđala - žena koja
se udala za dobra čovjeka, koja je jednom prilikom plutala na leđima u zagrljaju
oceana, raspuštene kose koja se oko nje širila u lepezu, diveći se svemu dok je
tako lebdjela u bestežinskom stanju i ponavljajući u sebi, Ovo je tako savršeno.
Ne, sada sam posve drugačija žena.
Primoram se ponovno usredotočiti na zaslon računala pa spremim napisano i
isključim računalo. Ustanem, smjesta osjetivši ukočenost u nogama. Grijanje
mora da se isključilo prije sat ili dva jer sam promrzla do kostiju. Osjećam da su
mi se napetost i stres ugnijezdili u prednji dio lubanje, zatežući nešto unutra i
izrodivši glavobolju. Mora mi prijeći u naviku ponijeti sa sobom vrč vode kada
naumim pisati.
Nisam okusila gotovo ništa od trovanja hranom pa sada, koračajući prema
vratima prostorije, primjećujem prazan prostor između svojeg trbuha i pojasa
hlača. Moram pojesti nešto - kako bih održala snagu.
Posegnem prema vratima, a prsti mi kliznu oko hladne kositrene kvake.
Gurnem je nadolje, no mehanizam ne popusti. Pokušam ponovno, pretpostavivši
da nisam dobro izvela pokret. Ali ponovno, ništa. Izostane škljocaj, izostane
popuštanje brave. Vrata ostanu zatvorena.
Nelagoda mi prostruji niz vrat, nalik nožicama kukca koji mi se uvukao ispod
izreza džempera. Vrata su zaglavljena.
Pokušam i treći put, sada s obje ruke.
Vrata se ne pomaknu. Ne popuste.
Upalim stropno svjetlo pa čučnem kako bih bolje proučila mehanizam brave.
Stanem treptati u nevjerici. Nemoguće je - a ipak ne mogu ga vidjeti.
183
 Knjige.Club Books
U bravu je naguran pravokutni komad metala: vrata su zaključana.

Dlanovi su mi priljubljeni uz vrata. Nepomično osluškujem.

Sve što čujem moj je vlastiti dah, ubrzan i plitak.
Misli se grozničavo izmjenjuju. Ključ radne sobe spremljen je u kredencu u
prizemlju. Vrata se mogu zaključati samo izvana - dakle, nisam mogla samu sebe
zaključati unutra čak ni da sam to htjela.
Je li me netko zaključao?
Val gorke žuči zapljusne mi grlo, učinivši ga skliskim.
Razuvjerim samu sebe od te mogućnosti, radije se usredotočivši na onu
pokvarenog mehanizma ili labavog zasuna.
Odmaknem se od vrata pa stanem koračati prostorijom, uzduž i poprijeko.
Topot mojih užurbanih koraka odzvanja tišinom. Mobitel sam ostavila u kuhinji.
Isključeni ruter bežične mreže nalazi se u prizemlju. Nemam kako stupiti u
kontakt s vanjskim svijetom.
Što učiniti?
Morat ću pribjeći sili kako bih se sama oslobodila. Stanem pred vrata pa
kliznem pogledom preko njih: čvrsta, puna hrastovina, bez slabih točaka. Nema
šanse da ću se silom uspjeti probiti van. Čak i kada bih upotrijebila uredsku stolicu
kao udarnog ovna, ona bi se raspala puno prije nego bi vrata popustila.
Brava, to je ono na što se trebam usredotočiti.
Silovitim trzajem povučem ladicu stola pa stanem prekapati u potrazi za
možebitnim alatima: nalivpera, škare, spajalice, metalno ravnalo. Zgrabim ovo
potonje pa pohitam prema vratima, čučnuvši prije nego pokušam uglaviti ravnalo
u prazninu između okvira i vrata.
Predebelo je! Nema dovoljno prostora u koji bih ga mogla uglaviti. A čak i
kada bih uspjela, nemam pojma kako bih pomaknula metalni zasun iz utora na
okviru vrata.
Ispustim ravnalo na pod pa priljubim dlanove o vrata, kliznuvši po brušenim
pločama, kao da bih tako mogla iz njih izvući nekakav odgovor.
Usta su mi suha, jezik priljubljen uz nepce. Pomisao na veliku čašu vode
prometne se u intenzivnu želju. Žeđ potpiri plamen panike: što ako se ne uspijem
izvući?
Mogli bi proći dani prije nego moje odsustvo nekomu postane sumnjivo.
Zgrabim kvaku, vukući, gurajući, tresući.
Bez ikakva jebena učinka!
Jurnem na vrata, zabivši se u njih laktom. Snažna bol bljesne mi niz ruku.
Povučem se pa se zaletim još jednom.

184
 Knjige.Club Books
Učinim to i treći put, pa još jednom, nastavivši pokušavati sve dok mi se
mišići i koža ramena ne učine vrelim i razderanim.

Drhtim u podnožju vrata, prislonivši bolnu ruku na prsa pa je prigrlivši drugom.

Vjetar udara o staklenu plohu, upuhujući studen noći u prostoriju. Pretpostavljam
da je oko jedan poslije ponoći. Grijanje se neće ponovno uključiti do šest.
Dok trljam ruke kako bih odagnala studen iz njih, negdje ispod sebe začujem
zvuk. Usamljen, potmuli udarac, nalik onomu kada knjiga padne na pod ili kada
se okvir za fotografije prevrne. Nešto teško.
Panika mi prostruji tijelom. Svjesna sam svojeg daha, plitkog i ubrzanog.
Čekam, osluškujući. Jedino što čujem udari su vjetra o staklo, i daleko ispod
mene, drugi zvuk - nalik povijanju drva pod teretom koraka.
Ukopam se, nepomično osluškujući.
I baš kada sam se, minutu ili dvije kasnije, naposljetku spremna pomaknuti,
uho mi uhvati zvuk tihe škripe metala, nalik onoj otvaranja vrata ili šarki
kuhinjskog ormarića.
Netko je dolje.
Misli mi se pretvore u kovitlac.
Tko?
Flynn još uvijek ima ključ... I već ga je znao upotrijebiti ne najavivši se.
Ili je možda Mark promatrao kuću. I nekako pronašao načina da uđe unutra?
A Bill? Mogao je uzeti rezervni ključ iz kredenca na odlasku.
Čvrsto stisnem oči, svjesna da mi misli opasno izmiču kontroli. Mislim na
njega. Lukea Lindena. Kažem samoj sebi da je to nemoguće. Jednostavno ne može
biti.
Prisjetim se one gotovo nevidljive, zlokobne poruke, ostavljene na mojem
prozoru: U tvojoj sam kući.
A onda mi sine, zloslutna pomisao pogodi me poput munje. Tko god bila
osoba koja je unajmila kuću, imala je ključ. Što ako je dala načiniti kopiju? Kako
bi mogla ponovno ulaziti po želji.
Zgrabim masivne naslone za ruke naslonjača za čitanje pa ga stanem vući
prema vratima radne sobe. Teško drvo nogu struže po podnim daskama,
ostavljajući za sobom ogrebotine po drvenom podu. Silovito gurnem naslonjač o
vrata, uglavivši mu naslon ispod kvake i tako prepriječivši ulaz.
Stojim ondje i promatram, ruku na bokovima, isprekidanog daha. Što sada?
I dalje drhtureći, jurnem prema staklenom zidu. Gurnem računalo u stranu pa
se uzverem na stol i otvorim prozor što više mogu. Vjetrom šibana kiša nahrupi u
prostoriju, a stranice knjiga na policama stanu mahnito lepršati.

185
 Knjige.Club Books
Propevši se na nožne prste, gurnem glavu kroz prozor, gdje mi žalci ledene
kiše smjesta nahrupe na glavu, a nalet vjetra ispuni uši, zaglušivši me. Nema svrhe
vikati upomoć: u ovo doba noći u zaljevu nema nikoga, a ionako ne bih mogla
nadglasati olujni vjetar. Proguram ramena kroz prozorsko okno, a kišne kapi
kliznu mi niz ovratnik, ispod džempera. Mogla bih se provući kroz ovaj prozor
kada bih morala.
Ispod mene, na prvom katu, moju spavaću sobu obavija balkon. Svjetla su u
sobi upaljena. Izlijevaju se na balkon i osvjetljavaju dubinu pada. Tri i pol metra?
Možda manje? Ako ne doskočim pravilno, moglo bi to značiti slomljenu nogu -
ili gore. Nisam čak sigurna ni bih li uopće doskočila na balkon. Ako
pogrešno procijenim skok, ili mi nalet vjetra promijeni putanju, mogla bih ga u
potpunosti promašiti.
Smrskala bih se o stijene.
Kišni potoci klize mi niz čelo, niz bradu. Nekontrolirano drhtim, a okvir
prozora nelagodno mi se urezuje u leđa. Primim se čvršće, prstima obamrlim od
studeni, namještajući se kako bih bolje procijenila mogućnosti pred sobom i
pogledom potražila bilo kakve izbočine ili utore koji bi mu olakšali spuštanje -
međutim, ne uočim ništa. Izlaza jednostavno nema.
Pažnju mi privuče kretanje podno mene. Kiša mi se slijeva u oči i ometa vid,
no gotovo sam sigurna da sam ugledala lepršanje tkanine - možda rub balonera -
i siluetu koja se udaljava od balkona pa nestaje.

186
 Knjige.Club Books

Prije

Predzadnji dan koji provodim u tvojem domu. Spremna sam privesti ovu avanturu
kraju.
Neke će mi stvari nedostajati. Najteže će se biti odreći pogleda. Držala sam
prozore odškrinute veći dio tjedna - svježi, morski zrak koji propuhuje cijelu kuću
za mene je bilo posve novo iskustvo koje još uvijek nije izgubilo svoju car. Također
će mi nedostajati i aparat za kavu. No, kapsule za kavu predstavljaju poprilično
skup sport, zar ne?
Znaš li što mi neće nedostajati? Sav taj prostor. Prostorije se čine tako
praznima da odjekuju. Tvoj glas, tvoji koraci, koji te prate kamogod posla. Ne
znam kako to možeš podnijeti.
Spustim pogled na svoje šake, i tri pomno odabrana predmeta u njima.
Najprije se uputim u dnevnu sobu, gdje gurnem plastičnu žirafu pod tvoju
sofu, namjestivši je tako da viri samo jedno kopito. Zatim se popnem stubama do
tvoje spavaće sobe pa ostavim zdjelicu muškog voska za kosu, gurnuvši je otraga
u tvoj noćni ormarić. Naposljetku odem u najmanju prostoriju - onu što je trebala
biti dječja soba - pa ondje na polici podno brodskog prozora ostavim kremu za
pelenski osip.
Eto. Gotovo.
Zadovoljna svojom temeljitošću, popnem se do radne sobe. Pritisnem kvaku,
razmišljajući bih li trebala pokušati nekako zaključati vrata prije nego što odem.
Odlučim da neću, nema potrebe. Ljudi vide ono što žele vidjeti. Kada gurneš
ključ u ključanicu, pretpostavit ćeš da je i dalje zaključana, da je sve onako kako
si ostavila. Prijeđem na drugi kraj prostorije i stanem pred hrastovu škrinju.
Poklopac je još otvoren od mojeg prijašnjeg posjeta ranije jutros. Obuzeta nekom
neobičnom sjetom, odlučim još jednom pogledati fotografije.
Listam albume, razmišljajući kako sam ih vjerojatno već sve pregledala, kada
pronađem još jedan, zadjenut na dno škrinje. Nije skriven, ali nije ni uočljiv na
prvi pogled. Nešto mi govori da ga već dugo nisi izvukla i prelistala.
Izvučem ga. Omot je čvrst i robustan, ukoričen štavljenom kožom nagrizenom
zubom vremena. Otvorivši ga, smjesta shvatim svoju zabludu. To ipak nije
fotoalbum.

Suton mi stane krasti danje svjetlo, a podne daske pretvore se u led, noja sam i
dalje nepomična. Ostanem ondje u tišini tame, okružena novostečenim znanjem.

187
 Knjige.Club Books
Ne mogu vjerovati.
A ipak - sve itekako ima smisla.
Koljena su mi ukočena kada se osovim na noge, a u stopalima osjetim
bockanje stotina iglica.
Ovo mijenja sve. Osjetim se zatečeno, budalasto.
Trebala sam znati!
Primaknem se tvojem stolu, ćuteći kako mi se srdžba razlijeva grudima,
sijevajući mi niz ruke pa sipeći u prste koji se stanu grčevito uvijati.
Preda mnom je uteg za papir - čvrst i svjetlucav, blistavi dragulj tvojeg ureda.
Posegnem za njime.
LAŽLJIVICA. LAŽLJIVICA. LAŽLJIVICA.
Zavitlam ga o pod, za nagradu dobivši samo tupi udarac kaljenog stakla o
drvo. Izostane onaj ugodni zvuk lomljave i smrskanog stakla. Umjesto toga,
ostane ležati ondje napuknut, a uz njega otkrhnuti komadić odcijepljen od cjeline.

188
 Knjige.Club Books
22

Elle

P rozorski okvir urezuje mi se u kost kuka dok se migoljim natrag u prostoriju.

Zatvorim prozor, silovito ga povukavši, pa siđem sa stola.
Stanem prekapati po ladici stola sve dok mi se prsti ne zatvore oko čvrstih
metalnih oštrica škara. Privinem ih uz tijelo pa prijeđem na drugu stranu prostorije
u potrazi za bilo čim drugim što bih mogla upotrijebiti u samoobrani. Krv mi
sumanuto šiklja venama. Napeta sam, ispunjena nervoznom energijom.
Čučnem uz starinski sanduk u kojem držim električnu opremu pa, otvorivši
ga, pronađem stari energetski kabel. Dugačak je jedan metar, prilično debeo,
mjestimično uvijen. Izvučem ga pa omotam jedan kraj oko svoje šake. Da,
poslužit će. Zamislim ga tijesno priljubljenog uz vrat, vene nabrekle oko njega.
Spremna sam na bilo što.
A onda ga primijetim. Stari ruter, prašnjav i pohaban. Prognan je ovamo zbog
problema sa žicama. Izgubila sam sate i sate života drmajući kablom i
podešavajući mu položaj svaki put kada bi veza pukla. Postoji šansa da ga uspijem
dovesti u radno stanje. Odmaknem stol od zida kako bih mogla doći do
telefonskog priključka iza njega. Šake mi se tako snažno tresu da kabel uspijem
ukopčati tek iz trećeg pokušaja. Stavim ruter na stol pa se zapiljim u
njega, preklinjući zeleno svjetlo da zatreperi, što bi značilo da je internetska veza
uspostavljena.
Ništa se ne dogodi.
Ovaj sam ruter donijela sa sobom iz Bristola i sigurno je već šest ili sedam
godina star. Nježno prodrmam kabel u nadi da će žice sjesti na svoje mjesto.
Prisjetim se da sam onomad znala omotati kabel oko samog rutera kako bi
proradio. Iskušam tehniku i sada, drhtavih ruku, krajnje zadihana.
Zeleno svjetlo počne svjetlucati i treperiti.
- To! - prosikćem.
Osvrnuvši se preko ramena, uvjerim se da su vrata još čvrsto zatvorena i da
sam sigurna pa otvorim svoje računalo. Dlanovi su mi ljepljivi pa ih obrišem o
bedra prije nego uđem u postavke bežične mreže. Primorana sam gurnuti stolnu
svjetiljku blizu ruteru kako bih uspjela pročitati sićušno znakovlje pristupne
zaporke. Zadržavši dah, utipkam zaporku u računalo pa pritisnem Povratak.
Sjedim nepomično.

189
 Knjige.Club Books
Iz prizemlja ne dopiru nikakvi zvukovi.
Molim te, preklinjem te.
Na alatnoj se ploči pojavi ikonica bežične mreže. Spojena sam!
Ubacim u višu brzinu, leteći prstima po tipkovnici dok otvaram Skype i biram
broj hitnih službi.
Na zaslonu iskoči prozorčić s obavijesti da se putem navedene usluge ne
mogu uspostavljati pozivi prema hitnim službama.
Ne!
Skype rabim zaista rijetko pa na mojem profilu nema ni popisa kontakata.
Sklopim oči kako bih razmislila.
Fiona. Znam broj Fionina mobitela napamet. Utipkam ga u računalo, potom
nepomično ostavši osluškivati zvuk aplikacije dok bira broj.
Dovraga, javi se! Javi se!
- Elle? - Glas joj je prigušen.
- Zaključana sam u svojoj radnoj sobi. Netko je u kući. Molim te, zovi
policiju.
- Molim?
- Zovi policiju, Fiona. U svojoj sam kući. Zaključana u radnu sobu. Čujem
nekoga u prizemlju.
- Smjesta ću ih nazvati! A onda dolazim onamo.
- Je li Bill ondje?
- Bill? Naravno. Spava pokraj mene. Ostavit ću ga s Drakeom.
Prekine poziv. Ostanem gotovo nepomično sjediti za stolom, zamišljajući
kako Fiona naziva policiju, kako oni sjedaju u svoja vozila pa uključuju plava,
bljeskajuća svjetla.
Što ako mi se nešto dogodi prije nego stignu?
Strah me okružuje, steže obruč.
Sjetim se savjeta koji sam prije nekoliko dana dala tijekom obraćanja uživo
na Facebooku. Kada ste pisac, ne postoje loše situacije - samo materijal za
pisanje.
Promotrim svoj odraz u tamnoj staklenoj plohi. Ja sam lik. Ovo je okvir u koji
je moja priča smještena. Sve što se oko mene upravo događa zapravo je razvoj
zapleta te priče. To je sve. Ovdje sam, ali ujedno i nisam ovdje.
Pogled mi se spusti na otvoreno prijenosno računalo. Pomaknem strelicu
pokazivača na sljedeći redak, namjestim prste iznad tipkovnice i počnem pisati.

Do ušiju mi dopre gotovo nečujno zavijanje policijskih sirena u daljini. Na

trenutke ga čujem, na trenutke ne, zahvaljujući olujnim udarima vjetra.
Hvala nebesima, gotovo su tu.
190
 Knjige.Club Books
Zvuk sirene dobije na snazi, a onda utihne. U ulici su, pomislim. Moraju biti
na prilaznoj cesti. Tu im sirene više nisu potrebne. Evo ga. Krckanje guma na
šljunku kada se vozilo skotrlja na prilaz. Lupanje automobilskih vrata, zvuk
koraka. Prigušeni glasovi. Duboko udahnem, ispunjena olakšanjem.
Zatim uslijedi iznenadan, silovit udar, a kuća se osjetno zatrese. Potom još
jedan.
Vrata, shvatim. Razvaljuju vrata.
Nakon trećeg udarca vrata jamačno popuste i silovito se otvore jer začujem
kako udaraju o hrastovu klupu.
- Gospođice Fielding? - zazove policajac iz prizemlja.
Potom začujem i Fionin glas. - Elle?
- Gore sam! - vrisnem. Kada bat koraka koji se uspinju stubištem dobije na
snazi, odvučem starinski naslonjač s vrata.
- Zaključana sam izvana! - viknem. - Ključ je u kredencu dolje...
Vrata se širom otvore.
Pozornik s busenom kestenjaste kose zakorači u radnu sobu, pogledom
obuhvativši unutrašnjost. - Jeste li dobro, gospođice Fielding?
Zurim u otvorena vrata, pogleda prikovanog o bravu. Unutra nema ključa. -
Kako ste uspjeli to učiniti?
Pozornik me pogleda. - Nisu bila zaključana.
Jurnem prema vratima. - Naravno da jesu! Zarobljena sam ovdje satima!
Pokušala sam izaći... učinila sam sve... Bila su zaključana!
Fiona zakorači prema meni, upitavši: - Jesi li dobro?
Ne odgovorim. Izađem iz radne sobe pa povučem vrata i zatvorim ih. Moram
ih iskušati, dokazati pozorniku da su bila zaključana. No kada pritisnem kvaku,
ona se s lakoćom otvore.
Sve su oči uperene u mene.
Policajac se predstavi kao pozornik Steven Cart. - Je li moguće da ste se samo
zbunili i uspaničili?
- Ne! Netko me zaključao unutra. - Netremice mu gledam u oči, stisnuvši
pesnice. - Što je s ključem radne sobe, jeste li provjerili kredenc? Netko ga je
upotrijebio, sigurna sam da jest.
Proguravši se pokraj njih, jurnem niza stube. Otvorim kredenc pa posegnem
u glineni lončić - no ključ je ondje, točno gdje sam ga ostavila.
Zarinem prste u kosu. Ne vjeruju mi - ali bilo je stvarno. Bila sam zaključana.
Vidjela sam zasun brave uglavljen u utor dovratka, osjetila otpor kvake.
Spazim svoj odraz u zrcalu u hodniku. Oči mi se doimaju potonulim u
sjenkama očnih duplji. Pritisnem dlanove o obraze. Lice mi izgleda isušeno, kao
da je nesanica nekako odstranila meso s kostiju.

191
 Knjige.Club Books
Namjestim kosu, zadjenuvši je iza uha, pa izravnam džemper. Vratit ću se
gore, pobrinuti se da policajac shvati.
Na stubištu zastanem, čuvši sestrin glas, tih, zavjerenički.
- Slušaj, Stevene, u posljednje je vrijeme pod velikim pritiskom. Loše spava.
Razvodi se. Tu je i stres koji nosi posao.
Izgovori još nešto, no ne uspijem razabrati riječi. Popnem se još par koraka,
kako bih se primakla bliže, prstima klizeći po studenom zidu.
- Je li se išta slično već dogodilo?
Uslijedi stanka. Potom začujem Fionin glas, prigušen, užurban - no i dalje ne
mogu razabrati što govori. Ukopam se na mjestu i zadržim dah, naprežući se kako
bih čula. No, omete me pozornica koja mi se, silazeći niza stube, obrati u prolazu:
- Provjerit ću ima li igdje u kući tragova nasilnog ulaska.
Kada se domognem vrha stubišta, navučem na lice masku staloženosti. Fiona
mi se osmjehne pa mi ovlaš stisne dlan.
Pozornik Steven Cart reče: - Trebao bih uzeti vašu izjavu o onomu što se
zbilo. - Izvuče elektronički notes iz džepa. - Koliko ste dugo proveli u prostoriji?
Primijetim izostanak riječi zaključana.
- Ne znam... Popela sam se ovamo kasno poslijepodne. Možda oko četiri. No,
zatim sam ponovno sišla kako bih otvorila vrata. Mark, moj susjed, svratio je
nakratko. A zatim i moj šogor, Bill. Vjerojatno je već bilo oko osam kada sam se
vratila u radnu sobu.
- Zašto ste pomislili da je u kući uljez?
- Radim sa slušalicama u ušima. Tek sam mnogo kasnije, završivši s poslom
- kad sam pokušala izaći iz radne sobe pa nisam mogla - čula nešto.
- Što ste točno čuli?
- Zvučalo je kao da je netko ispustio nešto - možda knjigu. I sigurna sam da
sam čula zatvaranje vrata.
Izraz lica ostane mu nepromijenjen, no jasno mi je da nije uvjeren u ono što
govorim.
- Također sam ugledala nekog. Spazila sam kretanje te osobe kroz prozor.
Netko je bio u mojoj spavaćoj sobi.
- Mislite li na ovaj prozor? - upita pozornik Steven Cart prilazeći staklenom
zidu.
- Da.
Zadubi se u proučavanje prozora kao da bi time mogao dobiti neku spoznaju
o identitetu uljeza. - Uspjeli ste kroz ovaj prozor vidjeti u unutrašnjost vaše sobe?
- Nagnula sam se kroz njega.
Popne se na pisaći stol, čije noge zaškripe kada se uspravi i optereti ga svojom
punom težinom. Otvori prozor, a kiša nošena vjetrom ponovno nahrupi unutra.

192
 Knjige.Club Books
- Pripazite na računalo - upozorim, no on je već gurnuo glavu kroz prozor,
zapiljivši se u tminu.
Nekoliko trenutaka kasnije, uvuče glavu natrag u prostoriju pa zatvori prozor.
- Moja je soba točno ispod, ona opasana balkonom. Vidjela sam nekoga kako
se kreće prostorijom. Ugledala sam siluetu.
On me pogleda. - Svjetlo je ugašeno.
Oklijevam. - Bilo je upaljeno. Svjetlo u spavaćoj sobi bilo je bez ikakve
sumnje upaljeno. Možda... možda ga je vaša kolegica ugasila? Ili je to možda
učinio uljez. Ne znam.
Pozornik Steven Cart oprezno siđe sa stola. Pogled mu zapne na zaslonu
računala.
Kada me ponovno pogleda, izraz na njegovu licu posve je drugačiji. - Što je
ovo?
- Oh... to je samo... spisateljica sam - odgovorim, kao da je to objašnjenje
samodostatno.
Oči mu se skupe u sumnjičav izraz dok me promatra.
Pozornica se u tom trenutku vrati pa mu se obrati: - Trebali biste vidjeti nešto
u prizemlju.
Osjetim navalu zadovoljstva. Postoje dokazi - nešto što će ih sve natjerati da
me počnu shvaćati ozbiljno.
Pozornica nas povede niza stube, gdje nas zapahne pljesnivi smrad vlažnog
tepiha kada se primaknemo odmorištu prvog kata, koji stane pomalo blijedjeti
kada podest ostavimo za sobom i nastavimo prema prizemlju. Skrenuvši lijevo u
podnožju stubišta, pozornica gurne i otvori vrata koja vode u dnevnu sobu.
Pod stropnim svjetlima, pod svjetluca, posut komadićima razbijena stakla.
Drveni okvir stola doima se ogoljenim, spremnim primiti na sebe teret. Prostorija
je, izuzev tog detalja, besprijekorno uredna i čista.
Pozornik Steven Cart upita: - Što se ovdje dogodilo?
Oklijevam, pomislivši na Billa. Skrenem pogled prema svojoj sestri. Izraz
njezina lica ništa ne otkriva. Je li joj Bill ispričao što se zbilo?
Okrenem se natrag prema pozorniku Stevenu Cartu, usredotočivši se na
njegovu blijedu, podbuhlu kožu i crvenkaste žilice na rubu nosa. Prošlo je cijelo
desetljeće od mojeg posljednjeg razgovora s predstavnikom policije. Sjedila sam
u sobi za razgovore, pod fluorescentnim rasvjetnim cijevima, okružena ustajalim
smradom tuđeg znoja u zraku.
I baš kao i tada, i ovaj će me čovjek analizirati, pitajući se jesam li pouzdana
i imaju li moje riječi težinu. Zapitam se što vidi kada me pogleda.
Hoće li mi povjerovati ako se budem slijepo držala istine?
Pogledam smrskani stolić. - Nemam pojma što se zbilo.

193
 Knjige.Club Books
Pozornik Steven Cart stane oprezno obilaziti prostoriju, pregledavajući svaki
njezin dio.
Njegova se kolegica oglasi: - Nema znakova nasilnog ulaska. Sve je
zaključano.
- Posjeduje li netko osim vas ključ?
- Nitko - uzvratim odlučno.
- Niste nikomu u posljednje vrijeme dali ključ? Možda susjedu? Prijatelju?
Jeste li možda ostavili rezervni ključ ispod lončanice ili nešto tomu slično?
- Prošlog sam mjeseca iznajmila kuću putem Airbnb-a. Bilo je to prvi put da
sam se odvažila na takvo što. Pretpostavljam da je gošća mogla napraviti kopiju
ključa pa ga upotrijebiti kako bi ušla.
Pozornik Steven Cart upita - Tko je unajmio kuću?
- Žena imena Joanna Elmer. Kad smo već kod toga, pokušavam stupiti u
kontakt s njome, no zatvorila je svoj račun na Airbnb-u.
Kimne. - Imate li razloga vjerovati da bi se zbog nečega htjela vratiti ovamo?
- Ništa mi ne pada na pamet.
Fiona se oglasi iza mene. - A što je s Flynnom? On još uvijek ima ključ, zar
ne?
- Flynn? - pozornik Steven Cart ponovi ime.
- Moj suprug. Pa, prije bivši suprug. Rastavljeni smo. Da, smetnula sam s
uma. On ima ključ.
Obrva mu se podigne, kao da je to prva iole zanimljiva stvar koju sam
spomenula. - A protječe li vaša rastava u prijateljskom ozračju?
Osjećam Fionin pogled na sebi. - Pa, ne u potpunosti, ne. Ali on mi ne bi
provalio u kuću.
- Nije li prije dva tjedan nenajavljeno ušao rabeći ključ? - upita Fiona.
Prostrijelim je pogledom. - Majka mu je umrla tog dana - objasnim
pozornicima. - Bile su to izvanredne okolnosti. Ušao je u kuću nekoliko minuta
prije nego što sam se vratila.
- Trebat ću njegove kontakt podatke, kako bismo mogli provjeriti.
- Ne, ne želim da ga zovete. Flynn mi ne bi provalio u kuću. Sigurna sam u
to.
Pogriješila sam lažući o stolu. Sve što trenutno želim jest riješiti se policije iz
svojeg doma.
- Hvala vam što ste došli, no sada bih htjela malo počinuti.
Osjećam da me Fiona i dalje promatra.
Pozornik Steven Cart pogleda svoju kolegicu pa potom kaže: - Nažalost,
morali smo razbiti zasun na ulaznim vratima kako bismo uspjeli ući. Bilo bi dobro
da netko noćas ostane s vama, a sutra možete pozvati bravara.

194
 Knjige.Club Books
*
- Ne moraš ostati - obratim se Fioni, ruku obavljenih oko sebe. Navukla sam debeli
džemper i uključila grijanje, no i dalje ne uspijevam istjerati studen iz kostiju.
- Naravno da ću ostati - Fiona dohvati bocu džina i dvije čaše. Kreće se
kuhinjom posvemašnjom lakoćom, točeći džin u čaše, vadeći ledene kocke iz
ledenice. Dohvativši nož s magnetnog nosača, odreže dvije gotovo prozirne kriške
krastavca pa ih ispusti u čaše, a tonik se zapjeni. Gurne moju čašu k meni.
Alkohol je posljednje sto u ovom trenu želim, no svejedno otpijem gutljaj, a
gorka svježina zapljusne mi grlo. Spustim čašu.
Fiona stoji naslonjena na kuhinjski pult i promatra me. Pogled joj je prodoran,
uznemirujući. Prstima dohvati krišku krastavca iz svoje čaše pa je pospremi u usta
i stane odmjereno žvakati.
- Nešto me muči, Elle. Postoji nešto što ne mogu dokučiti, a to je zašto si
lagala policiji?
- Molim?
- Stolić za kavu nije smrskao uljez. - Pogled joj je izravan i nepokolebljiv. -
Kada ti se muž vrati kući džempera osutog mnoštvom zaglavljenih komadića
stakla, obično upitaš zašto.
Proradio je njezin novinarski instinkt. Namirisala je priču.
Fiona uzme nož s daske za rezanje. Zagleda se u dršku, odsutno je vrteći i
milujući prstima.
- Ovo je bio nas dar. Billov i moj. Za vjenčanje. Bill je proveo tako mnogo
vremena tražeći najkvalitetnije noževe, one najbolje. S najsnažnijom oštricom.
Keramičke, kako nož ne bi reagirao u dodiru s hranom.
Hladna tišina proširi se poput puzećeg leda.
Fiona zakorači prema meni - svjesna sam da mi se tijelo ukočilo - no ona samo
prođe pokraj mene pa priđe sudoperu gdje odvrne vodu i pusti je da poteče preko
oštrice. Dohvati kuhinjsku krpu pa pažljivo posuši nož prije nego ga vrati na zidni
nosač. Osloni se o sudoper pa prekriži ruke.
- Zašto si lagala policiji?
- Htjela sam da povjeruju kako uljez postoji.
- A postoji li?
- Ne vjeruješ mi?
- A trebala bih? Nazoveš me tvrdeći da si zaključana u radnu sobu - no vrata
zateknemo otključana. Potom navedeš policiju da pomisli kako je tvoj tajnoviti
uljez smrskao stolić za kavu, a zapravo si ga sama razbila gurnuvši mojeg muza
na njega.
Progutam slinu. Prisjetim se eksplozije stakla, Billova lica blijedog poput
krpe.

195
 Knjige.Club Books
- Je li Bill dobro?
Fiona se zagleda u mene. - Mislila si da pokušava nešto s tobom.
- Ja...
- Nisu svi očarani tobom, Elle.
Trznem se, opečena riječima. - Pogriješila sam. Reagirala sam instinktivno.
- Prije bih rekla previše burno. - Uslijedi stanka. - Sve ovo - tlapnja da si
zaključana u radnu sobu, nepovjerenje prema Billu, opsjednutost napuknutim
utegom za papir i ukradenim brošem - sve je to u tvojoj glavi.
Ostane me promatrati na trenutak koji se naizgled produlji u vječnost. Ne
znam što točno vidi jer se neumoljivost u njezinu pogledu smekša i prometne u
nešto drugo, nešto gore.
Sažaljenje.
Kada zakorači prema meni kako bi mi stisnula dlan i utješila me rekavši mi
da će biti bolje, sve što osjećam jest jeka njezinih posljednjih riječi, Sve je to u
tvojoj glavi. Šire se od središta prema van, isplahnjujući uspomenu, ispirući s nje
nanose mulja pa je, kada se zagledam u jezero svoje prošlosti, uspomena ondje,
opipljiva i nedvojbena.

196
 Knjige.Club Books

2004. godine

tvorila je vrata svoje studentske kuće, odgurnuvši nogom brdašce pošte u

O stranu. Provela je sate hodajući, od predgrađa do dokova, tabajući stopalima
preko betona. Počelo je i kišiti - a ona je bila izašla van bez jakne - pa joj je kosa
sada bila promočena do kože, a tenisice natopljene.
Proguravši se u hodniku pokraj Louiseina bicikla, ušla je u dnevni boravak,
gdje se ustajali miris kuhane hrane zadržao u zraku. Iz kuhinje je dopiralo
grgljanje vode uzavrele u kotliću i glasovi njezinih sustanarki. Pozdravila ih je
doviknuvši im bok pa zastala pokraj radijatora kako bi pomaknula manji ručnik
za teretanu i tako načinila mjesta za svoje mokre čarape. Svlačeći ih sa stopala,
čula je Louisein glas. Njegovi prigušeni tonovi upozorili su je da sadržaj
izgovorenog nipošto nije namijenjen za njezine uši.
- Žena mu je u osmom mjesecu trudnoće. Možeš li zamisliti kako se ona
osjeća?
- To je užasno. Što misliš koliko će dugo biti suspendiran? - Bila je to Claire,
tiha djevojka iz Northumberlanda koju je Elle često znala tješiti kada bi je shrvala
čežnja za obiteljskim domom.
- Pretpostavljam, dok se situacija ne riješi.
Uslijedila je stanka. Potom je Claire upitala: - Jesi li im rekla? Ono što ti je
ispričala?
Elle se ukopala na mjestu. Čula je otvaranje vrata kuhinjskog ormarića, zveket
dviju šalica spuštenih na stol, izvlačenje police s jedaćim priborom.
Louise mora da je kimnula, jer je Claire ponovno progovorila, ovoga puta
glasom prožetim suosjećanjem. - Nemoj si predbacivati. Nisi imala izbora.
- Znam, svjesna sam. Ipak je to policija.
Claire je upitala: - Vjeruješ li joj?
Uslijedila je dugačka tišina. Čekajući na odgovor, Elle je osjetila titranje
svojeg bila u grlu.
A onda je Louise naposljetku odgovorila: - Sve je to u njezinoj glavi.

197
 Knjige.Club Books
23

Elle

et je ujutro. U ljubičasto-plavkastoj tmini ćutim graške znoja koji mi se

P slijevaju među dojke. Zbacim poplun sa sebe pa se uspravim u postelji i
sklonim kosu s lica. Disanje mi je plitko, kao da sam netom istrčala utrku.
Da barem nisam Fionu poslala kući. Trebala sam prihvatiti njezinu ponudu i
dopustiti da ostane.
Priđem vratima spavaće sobe pa pritisnem kvaku. Vrata se s lakoćom otvore.
Morala sam provjeriti.
Jesam li zaista bila zaključana u radnu sobu?
Otkako sam iznajmila kuću putem Airbnb-a, nešto je drugačije u vezi nje.
Svjesna sam promjene, premda je ne umijem izraziti riječima. Osjećaj studeni
uvukao se u samu njezinu srž. Atmosfera je... drugačija. Ne umijem to drugačije
opisati. Kao da mi kuća pokušava nešto reći.
Tkogod da je odsjedao ovdje, kretao se mojim prostorijama, otvarao je moje
ladice, gledao u moje ormariće, pio iz mojih šalica, spavao u mojem krevetu.
Ovom krevetu.
Što je još činio, a da toga još nisam svjesna?
Svaki zamrljani otisak prsta podsjetnik je da je u kući bio stranac.
I dalje je tu.

U
tvojoj
sam
kući.

Iscrpljenost mi poput jarkog svjetla plamti iza očiju. Nisam sigurna jesam li u
stanju voziti, no svejedno se odvažim. Moram se maknuti iz kuće. Prozore sam
spustila pa mi vlažni jutarnji zrak šiba lica. Radio trešti dok grčevitom stiskom
pridržavam upravljač.

198
 Knjige.Club Books
Bravar je došao ranom zorom pa zamijenio brave na glavnim i bočnim
vratima dok sam mu ja ispisivala ček za koji nisam sigurna hoće li imati pokriće.
S olakšanjem zaključim da je dobro što pozorniku Stevenu Cartu nisam dala
Flynnove kontakt podatke. Gnjavaža s policijom posljednje je što mu sada treba
u životu. Pronašavši njegov broj u mobitelu, nazovem ga, ostavši potom slušati
beskrajnu zvonjavu popraćenu kliktavim zvukom preusmjeravanja poziva na
govornu poštu, a potom i njegov stišani glas i molbu pozivatelju da ostavi poruku,
upućenu njemu svojstvenim razvučenim naglaskom.
- Flynne, ja sam. Opet. Želim čuti da si dobro. Da je među nama sve u redu.
Molim te, nazovi me...

Parkiram pred ljekarnom. Pogledam se u retrovizoru - i ugledam duboke sjenke

oko očiju i lice naizgled lišeno posljednje kapi krvi. Zaklopim vizir za sunce.
Miris antiseptika izmiješan s onim mirišljavih sapuna zapadne me kada
kročim u trgovinu. Tablete za spavanje, po njih sam došla. Ne mogu si priuštiti i
dalje ih izbjegavati. Potrebna mi je pomoć kemijske vrste.
Odaberem kutiju pa je skupa s još nekim higijenskim potrepštinama odnesem
na blagajnu. Blagajnica, žena u šezdesetim godinama s kratkom, crnom,
kovrčavom kosom, ljubazno mi se osmjehne.
- Elle Fielding, zar ne? Spisateljica.
Iznenađeno zatrepćem, osjetivši se u tom trenutku tako daleko od te uloge.
- Da - odgovorim, navukavši na lice osmijeh.
- Kći mi je ljetos posudila svoj primjerak Mahnitog straha - reče ona,
očitavajući proizvode na kasi. - Oduševio me. Nisam ga mogla ispustiti iz ruka.
Naručila sam pola tuceta kako bih ih mogla darovati prijateljima za Božić.
- To je tako divno od vas. Hvala vam. Kada sljedeći put svratim, potpisat ću
ih, ako želite?
- Zaista biste to učinili? Ljubazni ste.
Pružim joj kreditnu karticu.
Nekoliko trenutaka kasnije podigne pogled, blago pocrvenjevši. - Žao mi je,
ali uređaj kaže da je kartica odbijena.
- Zaista? - Boja navre i u moje obraze. Počnem prekapati po svojoj torbi. -
Platit ću gotovinom. - Izvukavši novčanik i prebrojavši kovanice u njemu shvatim
da nemam dovoljno. - Ostavit ću ovo - kažem, odvojivši šampon i regenerator na
stranu.
Pružim joj šaku kovanica kako bih platila tablete za spavanje, no uznemirena
situacijom, u žurbi raspem kovanice po pultu.
- Jao, ispričavam se. - Obrazi mi se zažare dok mahnito hvatam kovanice koje
se još uvijek kotrljaju po pultu.

199
 Knjige.Club Books
Osjetim olakšanje kada kupnju naposljetku uspješno privedem kraju.
Udaljavajući se od kase, začujem tapkanje koraka iza sebe.
- Tetka Elle!
Drake trči trgovinom, mašući rukama oko sebe, lica ozarenog od sreće.
Čučnem pa obavijem ruke oko njega i udahnem njegov slatkasti miris koji me
uvijek neodoljivo podsjeti na kekse. Neočekivani fizički dodir s njime oslobodi
nešto u meni i suze jednostavno navru. Usredotočim se na točku iza njegova
ramena kako ne bih popustila pred njihovim naletom.
- To je tetka Elle! - Drake veselo objavi kada nam se Fiona i Bill pridruže.
- Stvarno jest - odvrati mu Fiona.
Uslijedi trenutak napetosti tijekom kojeg nitko ne zna što bi rekao. Bill se
usredotoči na tepih pločice kojima je obložen pod trgovine.
- Mislila sam da pišeš - reče Fiona.
- Krenula sam u knjižnicu. Odlučila sam danas raditi ondje.
Podigne obrvu. - Zbog sinoćnjih događaja?
- Trebala mi je mala promjena krajolika - odgovorim, izbjegavajući pogledati
je u oči. Ne mogu priznati Fioni da trenutno ne želim biti kod kuće. Da ne mogu
podnijeti pomisao na još jedan dan, još jedan sat proveden u samoći. Moram se
okružiti ljudima. Moram se usredotočiti. Ja...
Fionin dlan nađe mi se na ruci. - Jesi li dobro?
Shvatim da dišem glasno, isprekidano. Kao da u prostoriji nema dovoljno
zraka. Usredotočim se, primoravši se disati duboko, usporeno.
- Jesam - naposljetku uspijem procijediti.
Ona ovlaš pogleda tablete za spavanje koje još grčevito stišćem u ruci. Ne
kaže ništa.
Ne sviđa mi se ova užasna napetost između mene i Fione - i Billa. Oboje su
mi previše važni.
- Hvala ti još jednom što si došla noćas. Žao mi je što sam u posljednje vrijeme
pomalo mušičava. Kada prođe rok za predaju knjige, ponovno ću biti ona stara,
obećavam.
Fionin se strogi pogled ublaži. - Slušaj. Namjeravali smo otići na rani ručak u
piceriju. Želiš li poći s nama?
Rado bih im se pridružila i slušala Drakea kako brblja o bagerima, i
promatrala ga kako mrcvari pizzu, mukotrpno odvajajući svaku trunku origana,
uvjeren da je zapravo riječ o povrću.
- Voljela bih, ali...
- Knjiga.
- Žao mi je.
Povukavši Fionu za ruku, Drake se oglasi: - Dođi mama, pogledaj. Aspirin.

200
 Knjige.Club Books
Njih se dvoje udalje, ostavivši Billa i mene samima.
On se pretvara da je zaokupljen sadržajem sebi najbliže police, ispunjene
pelenama za odrasle.
- Slušaj, jučerašnji dan... bio je... - započnem, nesigurna na koji način najbolje
objasniti. - Jedna velika ludnica.
- Ne moraš se ispričavati.
- Moram. I želim. Žao mi je, Bille. Nisam posve svoja ovih dana. Kao da... ne
znam, kao da sam izgubljena u vlastitim mislima i...
- U redu je.
- Ne. Nije. Izbezumila sam se - a ti si nastradao. Nije bilo pošteno.
- Ako ćemo oboje biti potpuno iskreni - odgovori on, osvrnuvši se preko
ramena prema drugom kraju trgovine, gdje Fiona kima glavom slušajući nešto što
joj Drake govori - onda moram priznati da si imala pravo i da si zaista mene
vidjela pred svojom kućom prije nekoliko noći.
Iznenađeno zatrepćem.
- Čekao sam Marka. Namjeravao sam ga pozvati na red - no primijetio sam
da mu je majka kod kuće. - Slegne ramenima.
- Možda je i bolje tako. Odlučio sam prešutjeti Fioni da znam za Marka.
- Zaista?
Kimne.
- Ako tako želiš.
- Želim. - Potom mu se lice razvedri, kao da je osjetio olakšanje jer smo
raščistili sve među nama. - Znači li to da smo ponovno prijatelji?
- Apsolutno.
Zakorači prema meni raširenih ruku. - Sada ču te zagrliti. Bez naguravanja
ovoga puta.
Svjesna sam da se samo šali, no sve je nekako još previše svježe, a riječi bolne.

Zagušljivi zrak knjižnice prožet je ustajalim mirisom knjiškog papira. Laura i

Maeve zajedno rade za glavnim pultom. Laura podigne pogled pa mi, ugledavši
me, mahne. Uzvratim na istovjetan način. Udaljujući se od njih, uhvatim ih kako
se pogledavaju, a primijetim i izraz iznenađenja na Maeveinu licu.
Na trenutak se zapitam što bi taj pogled trebao značiti. Možda se pitaju zašto
sam odlučila raditi ovdje, a ne kod kuće.
Zauzmem stol skriven u najudaljenijem kutku knjižnice. Da, želim biti
okružena ljudima - ali ne želim da mi smetaju.
Dohvatim mobitel pa fotografiram stol i učitam fotografiju na Facebook.
Danas radim u knjižnici jer je ponekad korisno promijeniti okolinu.

201
 Knjige.Club Books
Netom prije nego ću stisnuti tipku Objavi, počnem oklijevati. Flynnove riječi
stanu mi odjekivati mislima.
Sve što objaviš ostavlja trag.
Objavljujući ovo, neću svijetu obznaniti samo da danas radim u knjižnici -
također ću svima otkriti i da nisam kod kuće.
Istog trena, rodi se ideja, iskristaliziravši se u mojim mislima. Svojevrstan
eksperiment. Sačuvam fotografiju i natpis kao nacrt, svjesna da ga ne moram
objaviti do sutrašnjeg dana.
Potom otvorim prijenosno računalo pa stavim slušalice na uši. Još samo
tjedan.
Panika se proširi hrskavicom koja mi veže rebra, stežući, stišćući.
Moram ostati smirena, usredotočena.
Pronađem mapu s pjesmama koje inače slušam dok pišem. Lepršavi,
neoklasicistički tonovi zaplešu mi u ušima, a ja položim ruke na stol. Zurim u
zaslon očima koje me peku, kao da su ispunjene hrapavim pijeskom koji me grebe
svaki put kad trepnem.
Neobična kombinacija lepršave glazbe, knjižničnog okruženja i izbivanja iz
mojeg doma, stvori iznenađujuće ugodno ozračje i ja se sa zahvalnošću zateknem
kako pišem, pronašavši put natrag u svoju priču.

Osjetivši nečije lagane korake iza sebe, shvatim da sam izgubila pojam o vremenu
i da nisam sigurna koliko dugo već radim. Kako na ušima još imam slušalice,
nisam odmah svjesna nečije prisutnosti - zastanem i okrenem se tek kada u
zaslonu računala spazim odraz.
Iza mene stoji Maeve, na udaljenosti od nekoliko koraka. Pogled joj je uperen
u zaslon računala.
Povučem slušalice s glave. - Maeve?
- Izgledala si krajnje usredotočena pa te nisam htjela ometati.
Je li i druga knjiga psihološki triler?
Kimnem, spustivši zaslon računala.
- Mora biti iscrpljujuće i teško, neprestano biti u tom stanju posvemašnje
napetosti i neizvjesnosti.
Neobičan komentar, pomislim. - Napetost je rezervirana isključivo za stranice
romana.
Nešto u načinu na koji stoji - na koji me promatra - čini mi se poznatim, no
ne mogu dokučiti što i otkuda. Misli su mi usporene. Posljedica je to još jedne
noći ispunjene nesanicom, jednosatnog koračanja gostinskom sobom u tmini
gluhog doba noći, prevrtanja u zapetljanim, uzavrelim plahtama.
- Kako se osjećaš? - upita Maeve. - Nakon sinoćnjih događaja?

202
 Knjige.Club Books
- Molim?
- Pa, Steven mi je spomenuo izlazak na intervenciju.
Steven?
Zaustim, namjeravajući joj reći da ne znam o čemu govori, no tada sve sjedne
na svoje mjesto. Maeve je udana za policajca. Stevena. Pozornika Stevena Carta.
Zasigurno postoji nekakav pravilnik o povjerljivosti koji zabranjuje
policajcima da po povratku kući sa svojim supružnicima dijele detalje svojih
intervencija. Što joj je rekao? Da sam histerična spisateljica koja je umislila daju
je netko zaključao u vlastitu radnu sobu?
- Sve je u redu. Puki nesporazum. - Osmjehnem se, no istodobno razmišljam
komu je još Maeve mogla sve izbrbljati. Lauri? Ostalim članicama knjiškog
kluba? Prpošno dometnem: - Stvari uvijek izgledaju drugačije na danjem svjetlu.
- Da, imaš pravo - složi se ona tonom tako znakovitim da se ne mogu ne
zapitati što bi te riječi zapravo trebale značiti.

203
 Knjige.Club Books
24

Elle

Ne podcjenjujte svoje čitatelje, natuknite

im tragove pukim šapatom.
Spisateljica Elle Fielding

ri je ujutro. U grobnom mraku osluškujem grmljavinu svojeg srca. Udara

T prebrzo, kao da sam netom istrčala utrku. Kao da ne mogu doći do zraka.
Ne mogu se otresti osjećaja da nešto nije u redu.
Popis stvari koje me muče u ovo doba noći podugačak je: rok za predaju
rukopisa, rate kredita koje ne uspijevam otplatiti na vrijeme, sve izglednija
mogućnost da ću ostati bez kuće.
Ali ono što mi sada najviše salijeće misli, držeći me budnom i čineći mi
pregibe koljena skliskima od znoja, puno je dublje, puno osobnije od bilo kojeg
od tih problema.
Ne mogu se otarasiti osjećaja da me prošlost sustiže.
Nalik je to struji koja se probija najcrnjim vodotocima moje nutrine.
Neumoljivom osjećaju zebnje, iščekivanja.
Slutnji da će moji grijesi doći na naplatu.

Sunčeve zrake probijaju se u kuću, ispunjavajući prostorije svjetlošću i čineći

cijelo zdanje prozračnim i živahnim. Međutim, ja stojim skrivena u sjenkama
hodnika, piljeći u zatvorena ulazna vrata.
Zaključana su. Dvaput sam provjerila. Kuhinjska vrata također. Prozori.
Vinski podrum. Sve sam ih zaključala pa još jednom provjerila.
Nitko ne može ući.
Auto sam parkirala na zabačenoj cesti nekih kilometar i pol od kuće. Odvezla
sam se onamo jutros pa dotrčala kući, presjekavši preko zaljeva.
Na prilazu nema auta.
Sve je spremno.

204
 Knjige.Club Books
Izvučem mobitel iz džepa pa otvorim Facebook i još jednom pregledam
objavu koju sam jučer spremila pod nacrte. Prepravim natpis pa pritisnem Objavi.

Današnji ću dan provesti radeći u knjižnici, oboružana

samo računalom, slušalicama i bocom vode. Na snagu
stupaju spartanske mjere. Ne smijem mrdnuti od
stola, provjeravati mobitel, ili pobjeći na kavu dok ne
napišem barem tri tisuće riječi. Poželite mi sreću!

Ako netko zaista prati moje kretanje putem objava na društvenim mrežama,
upravo sam mu poslala pozivnicu.
Jutro provedem pokušavajući se suživjeti sa osobnostima svojih likova, no
svaki zvuk koji kuća proizvede - šum isključivanja grijanja, škripa drveta,
vibracije prozorskih stakala kada nad kućom proleti zrakoplov - natjera me da
podignem glavu i ukočim se na mjestu.
Možda odluka da automobil parkiram onako daleko od kuće, samo kako bih
se mogla pretvarati da radim u knjižnici, i nije bila tako pametna. Sada ću se
morati vraćati po njega kasnije danas.
Kada bih se barem uspjela jednu noć pošteno naspavati - ma čak i četiri, pet
sati neprekidnog sna - bilo bi to kao da sam iznova rođena, svježa. Sinoć sam
popila tabletu za spavanje, no nije bila pretjerano učinkovita, ostavivši me danas
pospanom, ali ne i odmornom.
Lupim prstima po rubu stola pa se osovim na noge. Treba mi predah. Treba
mi malo kretanja. Moram se osloboditi vlastitih misli.
Spustim se niz stubište, bolno svjesna vodenih mrlja kojima su podne daske
obilježene, ukaljane. Smrad vlage koji dopire iz tepiha sve je gori i svjesna sam
da ih je potrebno ukloniti kako bi podovi mogli disati. Još jedna stvar kojom bih
se trebala pozabaviti. Osjetim se pritisnuto sa svih strana.
U kuhinji natočim vodu u kotlić. Čekajući da proključa, zapiljim se prema
moru. Redovi valova jure prema obali, a tijela surfera obavijena neoprenom poput
točkica su razbacana po zapjenjenim linijama. Na obali ugledam šetača koji se
mlitavim korakom vuče po plaži.
To me podsjeti da sam zapostavila svoj ritual jutarnjeg plivanja. Gubim konce
iz ruku, sve brže. Zaboravljam činiti stvari koje me čine sretnom, koje me drže
objema nogama čvrsto na zemlji. Moj se svijet osipa, obruč oko njega se steže,
toliko da mi se čini kako se dosad sveo isključivo na ovu kuću, a u njoj na ovu
knjigu, moje likove. Mene.
Kada voda proključa, napravim si čaj. Pogled mi se vrati na usamljenu figuru
na obali. Bez nekog pretjeranog interesa promatram kako prilazi bližem kraju
zaljeva, tik ispod moje kuće. Umjesto da se okrene i vrati istim putem, muškarac
205
 Knjige.Club Books
se primakne stijenama, zastavši kraj malog drvenog znaka pokraj kamenih stuba,
na kojem piše: Privatno vlasništvo, pristup zabranjen.
Možda je to Mark. Ranije sam vidjela njegov motocikl pa znam da još nije
otišao u London.
Šetač se počne uspinjati stubama, odlučnim, svrhovitim koracima, pogleda
pognutog prema tlu. Tek kada se domogne vrha pa podigne pogled, uspijem
proučiti crte njegova lica, tamno paperje njegove vilice i krivulju njegova čela:
Flynn.
Prvi mi je poriv podići dlan i mahnuti mu kroz prozor. Flynn je tu!
No, nešto me spriječi. Ne mogu se ne zapitati zašto je odlučio parkirati tako
daleko od kuće, ili zašto je odabrao poslužiti se stubama umjesto glavnim ulazom
na imanje, ili zašto mi nije javio da me namjerava doći obići.
Dok prolazi uz bočnu stranu kuće, čučnem iza kuhinjskog stola, pogleda
zalijepljenog za prozor.
Čujem kako mu se koraci približavaju puteljkom - a onda stanu pred
kuhinjskim vratima. Liceje gotovo naslonio na staklo vrata, orosivši ga svojim
dahom, pa ga jedva nazirem.
Ostanem gotovo nepomična, zadržavši dah. Još me nije vidio.
- Posjeduje li netko osim vas ključ? - upitao me pozornik Steven Cart.
Sada se prisjetim one večeri kad sam se vratila kući i zatekla Flynna u svom
domu. Čula sam ga na katu, u radnoj sobi. Čime mi je ono to pokušao objasniti?
Rekao je da je tražio fotografije svoje majke - međutim, nisam mu u ruci vidjela
nikakve fotografije.
Misli mi se vrate na riječ LAŽLJIVICA, urezanu u moj stol. Flynn je posvetio
sate obnovi tog stola kako bi mi pokazao koliko vjeruje u mene. Možda sam ga
povrijedila tako gadno da je prethodnu poruku poželio zamijeniti novom.
Umom mi bljesne novo sjećanje. - Lagala si mi, Elle - rekao je Flynn. Bio je
nagnut prema meni, prsa naslonjenih o rub restoranskog stola. Bila je to moja
zamisao, sastati se ondje kako bismo mogli razgovarati. U tom se trenutku to
činilo dobrim rješenjem; sastanak na javnom mjestu trebao je jamčiti da će ton
ostati uljudan, dok bi intima našeg stana značila da će razgovor skrenuti u opasne
vode.
Flynn je došao izravno s posla, odjeven u majicu kratkih rukava, poderanu na
ovratniku, i čizme s metalnim vrhom. Znala sam da je imao dovoljno vremena
svratiti do stana, istuširati se i preodjenuti u čistu odjeću, no također sam bila
svjesna da mi ovakvim postupkom šalje poruku. Da mi želi reći - Vidiš? Nisam ja
taj koji se promijenio.
Netom sam se bila vratila iz New Yorka. Provela sam ondje pet dana u sklopu
promotivne turneje, potpisujući stotine primjeraka svojeg romana u blještavim,
dobro osvijetljenim trgovinama, dok se kod kuće moj brak raspadao. Leteći
natrag, sastavila sam popis stvari o kojima bih mogla razgovarati sa suprugom.
206
 Knjige.Club Books
Reći ću mu da sam pronašla pekarnicu koja u svakoj saveznoj državi
prodaje krafne drugačijeg okusa, da je moja američka agentica također udana za
dendrologa i - pazi sad - čovjek se preziva Drvodel! Reći ću mu da su mi se javili
izvođači radova, obećavši da će do kraja mjeseca kuća biti dovršena.
Nenametljivo ću upitati je li imao prilike proučiti ponudu poslova u blizini
Cornwalla.
No, kada je razgovor zašao u tu fazu, Flynn je odgurnuo svoj tanjur u stranu,
oborio pogled u svoje sklopljene dlanove i rekao: - Nisam siguran.
- U što?
- Mislim da to nije ono što želim. Cornwall.
- Molim?
Ton je bio potpuno pogrešan. Pitanje je zazvučalo nadmeno, nalik onomu
učiteljice koja prekorava učenika. Primijetila sam promjenu na Flynnovu licu,
način na koji je trznuo glavom, oluju koja mu se zametnula u očima.
- To nije ono što želim - ponovio je. - Ne želim veliku kuću. Ne želim otmjenu
kuhinju. Ne želim vražji bračni krevet. Otkada su nam takve stvari postale važne?
Zatrepćem, osupnuta tim neočekivanim izljevom emocija. Neumorno sam
radila na kući, zapostavivši svoj spisateljski posao kako bih mogla donositi odluke
o rasvjetnim tijelima, pločicama i sustavu grijanja.
- Onda si mi to trebao na vrijeme reći.
- Kada? Uopće te ne viđam. Bila si u New Yorku. Prije toga u Frankfurtu. A
prije toga jurcala si između Cornwalla i Londona...
- ... kako bih se uvjerila da radovi napreduju u skladu s planovima. Kako bi
pripremila kuću za nas. - Kombinacija izmorenosti dugačkim letom i vina davala
je razgovoru neku nadrealnu dimenziju, kao da sam sve skupa promatrala
izdaleka.
- Ta kućerina ima pet spavaćih soba, Elle - dometnuo je, uperivši pogled u
mene, raširenih crnih zjenica.
Restoransko ozračje nije se pokazalo osobito korisnim; bilo mi je jasno u
kojem je smjeru razgovor skrenuo. Na isto ono odredište prema kojem su svi naši
razgovori neizbježno vodili.
- Mislio sam da ćemo živjeti u skromnoj kućici prepunoj djece i kaosa -
nastavio je Flynn.
Udarila sam šakom o stol. - Bila je to pogreška!
- Nije problem u pobačaju. Nikada nije ni bio. Problem je u tomu što si mi
mogla lagati... takvom lakoćom. - Nagnuo se bliže, zaljuljavši stol. - Lagala si mi,
Elle. Neprestano si mi lagala.
Sada čujem bat njegovih teških čizama dok se kreće kamenom stazom.

207
 Knjige.Club Books
Zar mi zamjera tako duboko da želi uništiti život koji pokušavam izgraditi
ovdje? Prisiliti me da napustim svoj dom? Svjesna sam da bi se u brakorazvodnoj
parnici okoristio da kojim slučajem prodam kuću. Zar se sve svelo na novac?
S ulaznih vrata dopre zvuk glasnog kucanja. Tri udarca zvekirom: jedan
usporen, dva brza. Obrazac kucanja svojstven samo njemu.
Ostanem gotovo nepomična.
Flynn ne zna da sam nedavno dala zamijeniti brave. Pričekam zvuk guranja
ključa u ključanicu, struganja metala o metal.
Minutu kasnije, pokuca ponovno.
Kada ne otvorim, začujem zvuk udaljavanja koraka niz puteljak koji vodi uz
kuću. Ovoga puta ne zastane na kuhinjskim vratima, nego se jednostavno udalji u
smjeru iz kojeg je došao, spustivši se kamenim stubama natrag prema zaljevu.
Odlazi.
Napustim svoje skrovište iza stola pa priđem kuhinjskom prozoru. Promatram
ga kako se primiče plaži, ruku zarinutih duboko u džepove, vrata uvučenog među
ramena kako bi se zaštitio od studeni.
To je samo Flynn. Moj Flynn. Došao me obići - a ja sam se sakrila pred njim.

Pohitam niz kamene stube. - Flynne! Čekaj! - viknem, dokopavši se pijeska.

On se okrene, s izrazom posvemašnjeg iznenađenja na licu. - Elle! Bila si u
kući. Kucao sam... ali...
- Gdje ti je auto?
- Ostavio sam ga na drugom kraju zaljeva. Htio sam prošetati. Razbistriti
misli, smisliti najbolji način kako ti reći da sam se na maminoj sahrani ponio
poput papka. - Plaho se osmjehne.
- I jesi li uspio?
- Ne baš, ali što kažeš na zajedničku šetnju dok mi to ne pođe za rukom?
Prethodne je noći pala obilna kiša pa se krajolik čini posve ispranim, no nebo
je jutros vedro, obojeno hladnim plavetnilom. Vlaga je sveprisutna, u pari koja
bježi iz svjetlucavog pijeska, izdižući se iznad pješčanih dina, u dugačkim vitkim
vlatima trave koje hvataju zlatno zimsko svjetlo. Temperatura se strmoglavila
pa je zrak prožet svježinom i nije teško namirisati slane note mokrih stijena,
ozonski vonj prozračne morske pjene, vapnenasti miris vlažnog pijeska.
Gurnem ruke duboko u džepove svoje jakne, a stopala mi se smjesta usklade
s ležernošću njegovih koraka.
- Što ima novo kod tebe? Pretpostavljam da je Rea otišla?
- Vratila se kući prije nekoliko dana. Uspjeli smo srediti maminu kuću dok je
još bila tu. Stavit će je na prodaju sljedećeg tjedna.

208
 Knjige.Club Books
- Tako brzo? - uzvratim, iznenađena. - Je li ti bilo teško probrati mamine
stvari?
Zagleda se prema pučini. - Najteže je bilo kročiti u kuću, znajući da nje ondje
više nema. Da više nikada neće biti ondje.
Kimnem.
- Dosta smo toga sačuvali - nastavi Flynn. - Podsjetilo me na sve one kutije
sa stvarima tvoje mame koje si nagurala u naš stan.
- Flynne - započnem, okrenuvši se prema njemu. - Moram ti ovo još jednom
reći... zaista mi je žao što nisam bila uz tebe tijekom sahrane tvoje mame...
- Nemoj. Molim te. Samo ću se osjećati još gore. Ja sam taj koji tebi duguje
ispriku. Stvari koje sam izgovorio - povuče vunenu kapu s glave, prođe prstima
kroz kosu pa ponovno navuče kapu - neoprostive su.
Neko vrijeme nastavimo šetati u tišini. Um mi iznjedri savršenu rečenicu za
roman, potom i cijeli odjeljak - a ja ih poželim zadržati u mislima, preispitati ih -
no ujedno ih želim i izgnati iz misli, kako bih uspjela ostati prisutna u sadašnjem
trenutku.
Flynn skrene s pravca koji slijedimo pa se pogne kako bi pomnije proučio
nešto što je spazio u pijesku. Ugledam najlonsku ribičku nit, zapetljanu u klupko
sa svjetlucavim mamcem i hrđavom udicom. On podigne zapetljano klupko pa ga
gurne u džep, kako bi ga kasnije mogao baciti.
Ta nijema gesta - nešto što je učinio stotine puta, skupljajući boce, plastične
vrećice i ambalažu prehrambenih proizvoda sa svake plaže koju smo posjetili -
podsjeti me zašto sam se zaljubila u njega.
Nježni valovi klate se do obale, ondje poklapajući svoje prethodnike. Čula su
nam izoštrena, istančana. Čujem šuškanje tkanine kad se god Flynnova nadlaktica
očeše o njegova rebra, škripu pijeska pod svojim čizmama, huku valova koji,
kotrljajući se natrag u more, sa sobom odnose oblutke i školjke, pucketavo
pjenušanje njihovih bijelih vršaka.
Klizeći tom ljepotom istančanih čula, svjesnija sam nego ikada da je nešto
pošlo po zlu. Život mi je trebao biti ispunjen stvarima koje me ovog trena
okružuju: Flynnom, morem, pisanjem - ali ne na ovaj način. Nipošto na ovaj
način. Igla je kliznula s gramofonske ploče, zasviravši pogrešnu pjesmu. No nitko
drugi u prostoriji to nije primijetio. Svi i dalje plešu, a ja stojim nasred sobe,
čekajući da netko, bilo tko, shvati da osmijeh na mom licu nije iskren.
- Elle! - Okrenuo se prema meni. Promatra me, glave naherene u stranu.
Licem mi klize suze.
- Što se dogodilo, Elle?
Vrana koja gizdavim korakom poskakuje pred nama, šepireći se na vlažnome
pijesku, isturi svoj crni kljun pa grakne. Krajičkom oka spazim svoju kuću.
Iznenada sam osupnuta njezinom veličinom, njezinom grandioznošću. Djeluje

209
 Knjige.Club Books
opsceno ulaštenom na hrapavoj, prirodnoj hridi. Znamen bogatstva, žudnje,
vlasništva. Učini mi se da iznenada stvari gledam kroz nove naočale, i sada se sve
čini mnogo jasnijim, izoštrenijim. Nije prostrana, već prazna. Sve te neiskorištene
sobe za ljude koji su nestali iz mojeg života.
- Nisam sigurna da sam ondje gdje bih trebala biti.
Pogleda me, nastavivši me dugo promatrati. - Znaš li čemu sam se kod tebe
oduvijek divio, Elle? Načinu na koji si obavljala sve one usrane poslove koje smo
radili tijekom svojih dvadesetih.
Nasmijem se nasumičnosti komplimenta i proizvoljnosti smjera u koji je
razgovor skrenuo. - Kako to misliš?
- Obavljala si ih bez prigovaranja - sobarica, blagajnica, recepcionarka,
konobarica - no nikada nisi voljela nijedan od njih. Kada si krenula na onaj
večernji tečaj kreativnog pisanja, bilo je drugačije. Jedne si večeri došla kući s
notesom - i rekla si da ne želiš gledati film, nego pisati. Kao da se u tebi
rasplamsala vatra. Pronašla si posao za koji si rođena.
Flynn me oduvijek ohrabrivao, vjerovao u mene. Nemoj to nazivati snom, već
planom, običavao je reci.
- Znao sam da će ti objaviti knjigu. Nisam vidio drugog ishoda. Željela si to.
Bila si motivirana. Bila si talentirana. - Zastane, duboko udahnuvši. - Međutim,
kada se to uistinu i ostvarilo, stvari nisu bile onakve kakvima sam ih zamišljao.
Pretpostavljam da sam imao tu neku pogrešnu predodžbu o piscima kao
uglavnom potplaćenim pojedincima ispunjenim strašću prema svom
pozivu. Takav sam život mogao zamisliti. Život u kojemu bismo putovali, radeći
gdje god se zateknemo. Ja bih mogao preuzeti više poslova u razdobljima kada bi
ti pisala novu knjigu. Međutim, tada... tada si potpisala ugovor, i sve te ponude iz
inozemstva jednostavno su se počele slijevati... i, Kriste, Elle. Sav taj novac!
Takva ludnica. Nijedno od nas nije to moglo predvidjeti. Zatim su uslijedile
promotivne turneje, medijske konferencije, snimanja... Dio mene pucao je od
ponosa i htio sam svima reći: - Pogledajte što je Elle postigla! - No, istodobno
sam osjećao da se među nama otvara praznina, da se udaljavamo.
I ja sam je osjetila, prazninu koju sam sama stvorila.
Zbog onoga što sam učinila.
- A onda... onda sam doznao za pobačaj... - Otrese glavom, a ja osjetim
stezanje u svojoj nutrini. - Kada sam shvatio da smo imali priliku postati obitelj -
ali da za to nikada nisam doznao - pretpostavljam da sam uvjerio samoga sebe
kako nikada nisi željela život koji sam priželjkivao za nas. Da je ovaj novi život,
s velikom kućom na hridi i radnom sobom s predivnim pogledom, zapravo ono
što si sve vrijeme priželjkivala. I pretpostavljam da nisam bio siguran mogu li se
još uvijek uklopiti u sve to. - Proguta slinu. - Svalio sam krivnju za to na tebe.
Smatrao te odgovornom. Jer je bilo bjelodano da se Elle koju poznajem mijenja.
A ja nisam mogao držati korak.

210
 Knjige.Club Books
Podigne pogled, uperivši ga prema vrhu hridi. - Možda si upravo ondje gdje
bi trebala biti. Ali možda ja nisam osoba s kojom ti je na tom mjestu suđeno biti.

211
 Knjige.Club Books

Prije

Zakopčam svoju putnu torbu pa je prebacim preko ramena. Vrijeme je isteklo.

Otvorim tvoja ulazna vrata, potom zastavši.
Uskoro ćeš se vratiti u Englesku, u Cornwall, u ovu kuću.
Zapitam se hoće li ti se, kada zakoračiš unutra, na trenutak učiniti da si ti ta
koja je ovdje uljez?
Pomislim na tebe, posve samu u ovoj kući. Samo ti i tišina. Ti i spoznaja o
onomu što si učinila. Progoni li te pomisao tijekom mračnih noćnih sati, pritišće
li ti breme tvojeg postupka grudi, sve dok ne moraš zbaciti plahte sa sebe, ustati i
koračati sobom?
Možda će to biti već večeras, a možda neku drugu večer kada dnevno svjetlo
počne blijedjeti, a osjetila ti se izoštre. Tada ćeš početi razmišljati o meni.
Zatvorivši vrata za sobom, gurnem ključ kroz otvor za pisma, čuvši udarac
metala o drvo kada ključ padne na pod.
Napustila sam tvoj dom. A sada je vrijeme da ti se uvučem u glavu i prodrem
u misli.

212
 Knjige.Club Books
25

Elle

va je ujutro. I dalje sam budna, okružena sumornom tamom. Tri ujutro.

D Budna.
Misli mi se vrte oko Flynna. Flynn. Flynn.
Toliko je toga što mu želim reći.
Toliko toga što mu ne mogu reći.
Zarobljena u nijemoj tišini vlastitih tajni.
Pet ujutro. Budna.
Klizim sve dublje i dublje u zjapeći ponor nesanice.
Šest ujutro. Sedam ujutro.
Budna.
Ne sklopim oka.

Leći u postelju - ali ne probuditi se, jer je izostao san iz kojeg bih se mogla
probuditi - toliko je uznemirujuće iskustvo da mi se čini kako mi se tlo ljulja pod
nogama, da su mi zidovi preblizu, i da mi nešto čeličnim stiskom pritišće grudi.
Kofein, tuširanje, svježi zrak - moj prokušani obrambeni trolist - ne poluči
uspjeh. I tako se ponovno nađem ovdje, u knjižnici, sa svojim računalom.
Zapiljena u zaslon.
Dugo mi treba; sat, možda i dva, no naposljetku se uspijem uživjeti u svoju
priču. Dok pišem, iz slušalica dopiru zvuci klasične glazbe. Vršci prstiju plešu po
tipkovnici, a ja se ne usuđujem svrnuti pogled sa zaslona. Knjižnica kao da je
iščezla u izmaglici; ne primjećujem police ispunjene knjigama, tiho pištanje
kopirnog uređaja, gotovo nečujne korake na tepihu dok mi ljudi prolaze iza leđa,
pogledom lutajući s mene na zaslon računala.
Pisanje je jedina stvar koja mi je na pameti.
Moram dovršiti knjigu prije isteka roka. Sada je to od presudne važnosti. To
je izlaz iz trenutnih problema.
Jednom kada prenesem priču na stranice romana, moći ću je se riješiti iz
glave.
Moram izvesti svoj život na pravi kolosijek.

213
 Knjige.Club Books
Gotovo nazirem kraj svojeg romana na rubovima vidnog polja - no kad pogled
uperim izravno u njega, zamisao samo otpluta dalje. Moram se strpjeti. Jasno mi
je da u ovoj fazi priče ne mogu jednostavno svojim likovima nametati svaki obrat
i preokret u radnji; moram im vjerovati i pouzdati se da će me u konačnici sami
odvesti do završetka.

Odmotam maramu s vrata, osjetivši da mi je vruće. Od jutros sam natipkala tri

tisuće riječi. Ni sama ne znam kako. Ako uspijem ostati usredotočena, ako
uspijem nastaviti ovim tempom... možda, možda čak i uspijem ispoštovati rok.
Ustanem pa se protegnem, osjetivši napeti čvor među lopaticama.
Na trenutak se odmaknem od stola, kako bi mi krv počne malo brže kolati.
Na drugom kraju prostorije, Laura je za glavnim pultom, zaokupljena
usluživanjem korisnika, a Maeve slaže knjige na kolica. Osjetim grizodušje što ih
nisam pozdravila došavši ovamo ranije danas. Kada gužva malo jenja, otići ću
onamo i pitati ih kako su.
Odlutavši do prolaza sa žanrovskim romanima, dođem do zaključka da postoji
nešto neizmjerno smirujuće u knjižnicama. Možda je to zbog mirisa knjiga koji u
meni zaziva toplu nostalgiju za prošlošću - za vremenima kada bismo se Fiona i
ja utrkivale pločnikom, jureći pred našom majkom, svaka u nastojanju da se prva
domogne unutrašnjosti knjižnice.
Tijekom zimskih vikenda, odlazak u knjižnicu predstavljao je početak
prekrasnog provoda - odabrale bismo knjige pa otišle u kafić u susjednoj ulici,
gdje su posluživali toplu čokoladu u šalicama velikim gotovo poput zdjela, sa
sićušnim komadićima sljeza posutim po tankoj kremastoj kori. Kasnije bismo se
sve tri vratile u stan, a Fiona i ja bacile bismo se na uređivanje svoje
poslijepodnevne čitalačke jazbine, složene i zamršene konstrukcije sastavljene od
mnoštva jastuka, plahti i slojeva debelih deka, koje bi samo nekoliko minuta
kasnije bile posute razmrvljenim komadićima keksa.
Prsti mi klize hrptovima knjiga dok ne dođem do Fielding, Elle.
Na polici su dva primjerka Mahnitog straha. Izvučem jedan. Ne sviđa mi se
omot, nije mi se sviđao otpočetka - žena na naslovnici nimalo ne sliči junakinji
kakvu sam zamislila. I font je pogrešan. Prevelik i prenapadan, u potpunom
raskoraku sa suptilnošću samog teksta. Nisam se borila za izmjene, još uvijek pod
dojmom cijelog procesa, još uvijek ne vjerujući da imam pravo utjecati
da poslušaju i moj glas. Dopustila sam da me ponese plima tuđih odluka i da me
drugi ljudi uvjere da su, s obzirom na trenutno stanje na tržištu, te odluke ispravne.
Pokazalo se da su imali pravo.
Rastvorim koricu kako bih pogledala kada je roman posljednji put posuđen.
Preko unutarnje naslovnice proteže se crvena brazgotina. Rukom ispisana riječ
pokraj mojeg otisnutog imena.

214
 Knjige.Club Books
Knjiga mi klizne kroz prste i stropošta se na pod, ostavši otvorena. Stariji
muškarac u prsluku od tvida okrene se kako bi pogledao.
Žurno podignem knjigu, osjećajući divlje čekićanje srca. Ponovno je otvorim.
Riječ je i dalje ondje, puna gnjeva i optužbe.
Lažljivica.
Suhi rubovi stranica nježno mi miluju palčeve dok listam ostatak knjige,
tražeći nove tragove crvenila. Ostatak romana pošteđen je škrabotina.
Dohvatim drugi primjerak, ćuteći treperenje pulsa u vratu, kao da je unutra
nešto zarobljeno; nešto što nastoji kroz kožu probiti svoj put na slobodu. Otvorim
roman pa na istom mjestu, na unutarnjoj naslovnici, zateknem istu pogubnu riječ:
Lažljivica.
Strava me dohvati u svoj stisak, prikovavši me za mjesto. Zatvorim korice.
Netko zna.

Postanem svjesna nečijeg pogleda na sebi. Osjetim da su mi se nakostriješile

dlačice na vratu. Okrenem se. Muškarac odjeven u prsluk iščeznuo je s ruba
prolaza. Uočim pokret s druge strane police, u susjednom prolazu - gotovo
neprimjetnu promjenu boje iz tamne u svijetlu, i siluetu koja se udaljava.
Zakoračim u stranu, pokušavši vidjeti o komu je riječ, no police su previše gusto
načičkane knjigama da bih mogla išta vidjeti. Požurivši do kraja prolaza, povirim
u susjedni - no izuzev knjiških kolica, zateknem prazninu.
Koža mi je ljepljiva, vruća. Nisam to umislila. Netko je bio ondje, promatrao
me. Zavirim u sljedeći prolaz, pa u onaj pokraj njega, krećući se užurbanim
korakom u knjižničnom hramu tišine.
Vidim ljude koji prelistavaju knjige. Tu je sredovječna žena u tajicama i
čizmama boje višnje. Mršavi mladić odjeven u prevelik, vrećasti džemper i blijede
traperice nimalo pomodnog kroja. Nitko od njih ne gleda u mene - a ipak, sigurna
sam da je samo nekoliko trenutaka ranije netko bio ondje, s druge strane police, i
promatrao me.
Kao i uvijek, na pamet mi padne on. Linden. Knjižnično ozračje nekako
uspijeva doliti ulje na vatru moje tjeskobe. Nosnice mi ispuni njegov miris,
mješavina jeftinog knjiškog papira i mentola. Doima se tako stvarnim, toliko
prisutnim da gotovo mogu osjetiti njegov dah na svom vratu.
Ali to je nemoguće. Jednostavno, ne može biti.
Spustivši pogled na knjige u svojoj ruci, shvatim da će, ako ih vratim na
policu, sljedeća osoba koja ih posudi vidjeti riječ Lažljivica napisanu na
unutarnjoj naslovnici, tik do mojeg imena.
Mogla bih zamoliti Lauru ili Maeve da provjere u sustavu tko ih je posljednji
posudio. Ne, nije to dobra zamisao. Time bih samo privukla neželjenu pažnju i
potakla govorkanja.

215
 Knjige.Club Books
Riješit ću ih se. To je ono što moram učiniti. Zadjenuvši ih ispod ruke,
požurim natrag k svojem stolu pa ih naguram u torbu, potom zaklopivši računalo.
- Elle?
Munjevito se okrenuvši, iza sebe zateknem Marka. - Što ćeš ti ovdje?
Podigne nekoliko knjiga tvrdog uveza. - Vraćam knjige koje je mama
posudila - ako nemaš ništa protiv?
- Oprosti - promrmljam. Ne uspijevam misliti ni o čemu osim o škrabotinama
na knjigama. Je li ih i Mark vidio. Je li me on maločas promatrao kroz policu?
- Sutra se vraćam u London - reče. - U uobičajenim bih te okolnostima
zamolio da pripaziš na moje starce, ali...
- Naravno da hoću.
Zagleda se u mene. - U redu, onda. Bilo bi to divno. - Slegne ramenima. - Pa,
u tom slučaju, vidimo se sljedeći put. Osim ako ne zateknem tvoj dom zaključan.
- Molim?
- Veljača - mjesec od kojeg ljudi najviše strepe. Vidjet ćemo hoćeš li izdržati.
- Osmjehne se.
Potom se udalji na drugi kraj knjižnice pa odloži majčine knjige u kutiju za
povrat. Pričekam cijelu minutu prije nego spakiram prijenosno računalo i ostale
stvari pa se zaputim prema izlazu, držeći pogled spušten prema tlu. Dok prolazim
kroz vrata prene me gromoglasno tuljenje alarma.
Automatizirani glas naredi mi: - Molimo, potražite nekog od osoblja.
Ukopam se na mjestu, a vrućina mi prokulja na površinu kože.
- Elle! Bok! - Laura mi priđe. - Čini se da naš sigurnosti sustav radi
besprijekorno, ne dopuštamo piscima da napuste zgradu bez pozdrava!
Ustreba mi trenutak ili dva da shvatim kako se šali. Promijenim izraz lica u
nešto prikladnije. Osmijeh.
- Da, žao mi je!
- Vidjela sam te ranije, ali ti se nisam htjela javljati kako ti ne bih razbila
koncentraciju. Izgledala si kao da si se potpuno unijela u posao. Uskoro je, zar
ne?
Zatrepćem, zbunjena.
- Rok za predaju rukopisa. Knjižnica te slijedi na Facebooku. Rok je sljedećeg
tjedna, zar ne?
- Oh, naravno. Tako je.
- Pa, sretno s tim. S uzbuđenjem iščekujemo tvoj drugi naslov. - Duboko
udahne. - Neću te više zadržavati. Ispričavam se zbog vrata. Nečime si im se
zamjerila. Povremeno znaju poludjeti bez nekog posebnog razloga, zar ne? -
obrati se Maeve, koja nam se sada pridruži.

216
 Knjige.Club Books
- Lijepo te ponovno vidjeti, Elle. Da, žao mi je, vrata povremeno znaju biti
pretjerano osjetljiva. Pokušaj proći ponovno.
Muškarac s prslukom zadržava se u našoj blizini, pretvarajući se da lista
knjigu. Osjećam kako se kuham pod džemperom dok prilazim ulaznim vratima.
Alarm se oglasi čim ponovno prođem kroz njih.
- Oh - oglasi se Laura smeteno. - Zaista ne razumijem. Jesi li možda stavila
knjigu u torbu?
Podsjetim samu sebe da se moram nastaviti smješkati. - Ovoga puta nisam
došla po knjige. Tu sam isključivo kako bih radila.
- Vidio sam vas.
Okrenem se, munjevito trznuvši glavom.
Prst muškarca s prslukom uperen je u mene. - Ugurali ste dvije knjige u torbu.
Lice mi se zažari.
- Možeš li se, molim te, pobrinuti za gospodina? - Maeve se obrati Lauri.
Potom, okrenuvši se muškarcu, nastavi: - Pretpostavljam da želite posuditi knjige
koje držite u ruci?
Doima se posramljenim dok slijedi Lauru prema glavnom pultu.
- Ovo će biti krajnje ponižavajuće - prišapnem Maeve kada ostanemo same -
ali ima pravo. - Izvučem dva primjerka svojeg romana.
Ako je Maeve iznenađena, ničim to ne pokaže.
- Vandalizirane su. Bilo mi je previše neugodno donijeti ih k vama za pult pa
sam ih namjeravala... pa, namjeravala sam ih ponijeti kući.
- Vandalizirane?
Osjetim kako mi se prsti grčevito stišću oko knjiga. Ne želim da vidi što je
napisano unutra. Ne želim da itko to vidi.
- Smijem li? - upita, ispruživši ruku.
Nemam izbora. Pružim joj knjige. - Sprijeda je.
Promatram joj izraz lica kada otvori knjigu na unutarnju naslovnicu pa ondje
uz moje ime ugleda riječ Lažljivica.
. Vidjevši da namjerava otvoriti i drugu knjigu, spriječim je, rekavši: - Isto je.
U obje knjige.
Pogled joj klizne s knjiga na mene. Izgleda kao da će nešto reći - no u
posljednji se tren predomisli. Skrene pogled.
- Nikada nam se nije dogodilo ništa slično. Pokušat ću istjerati stvari na čistac
i doznati tko je odgovoran.
- Ne, molim te. Ne zamaraj se time. Nije problem. Ne želim dizati halabuku.
- Naručit ćemo nove primjerke knjige za knjižnicu. Zaista mi je žao što se ovo
dogodilo. Nadam se da te ovo neće odvratiti od novih posjeta našoj ustanovi.

217
 Knjige.Club Books
Izađem iz knjižnice, zahvalna što sam se dokopala slobode, zahvalna na
svježem zraku koji mi miluje obraze.
Dok se udaljavam, učini mi se da ga čujem, prigušeni šapat Maeveina glasa
iza svojih leđa: Lažljivica.
No kada se okrenem, dočeka me prizor njezinih leđa, dok pognute glave
proučava dva primjerka mojeg romana.

218
 Knjige.Club Books

2004. godine

Č ula je tresak vrata, što je značilo da je i posljednja njezina sustanarka otišla na

predavanje. Nitko se nije potrudio pitati i nju namjerava li im se pridružiti.
Nitko je nije upitao nije li dobro. Kao da više nije postojala, kao da je Elle s kojom
su se nekoć smijale, pile i učile jednostavno - iščeznula.
Iskoprcala se iz kreveta, posve odjevena. Danima se već nije presvukla. Kosa
joj se pod vršcima prstiju učinila raščupanom i beživotnom, koža podbuhlom.
Nije strahovala da bi slučajno mogla ugledati svoj odraz u zrcalu, jer ga je prekrila,
omotavši oko njega maramu.
Odškrinula je vrata svoje sobe, povirivši na uski podest. Otišle su. Kuća je
bila posve prazna. Bila je žedna, no čak se i odlazak po čašu vode činio poput
mukotrpnog pothvata koji je iziskivao više energije nego što je imala.
U podnožju stuba, poštanske omotnice razmiljele su se preko otirača. Za oko
joj je zapela podeblja omotnica krem boje, nespojiva sa šarenim letcima
premazanim sjajnim završnim slojem, koji su im nudili raznorazna osiguranja ili
kupone s popustom na pizze.
Okrenula je omotnicu, a srce joj je brže zakucalo kada je ugledala svoje ime,
rukom ispisano na njezinoj prednjoj strani. Oklijevajući, gurnula je prst u kutak
omotnice, razderavši je pri vrhu pa izvukavši iz nje komad debljeg A5 kartona.
Cijeli je komad bio ispunjen jednom riječju, ispisanom crvenim ružem -
LAŽLJIVICA.
Krv joj je otekla iz lica.
Prsti su joj drhtali dok je trgala karton na komade, parajući ga na sve manje i
manje komadiće, sve dok joj pod pred stopalima nije bio posut konfetima krem
boje, i dok jedini preostali trag poruke nisu bile crvene mrlje koje joj je na vršcima
prstiju ostavio ruž.

219
 Knjige.Club Books
26

Elle

va je ujutro. Širom otvorenih očiju ležim u ugljenocrnoj tami, ušiju

D usredotočenih na hirovite zvukove mora. Kada bih barem mogla zadržati um
ondje, vezati ga za vodu, za promjenjivi ritam valova, tada bih možda bila dobro,
tada bi me možda i san posjetio.
Umjesto toga, misli mi otplivaju na obalu. Odvuku se mračnom plažom, uz
nazubljene kamenite stube pa naslone svoju tamu o prozor ove sobe, povirivši
unutra u potrazi za mnom.
Postavljaju pitanja na koja nemam odgovora.
Zašto si lagala, Elle?
Je li ovo život kakav želiš?
Čak i kada pokušam objasniti, one ne slušaju.
Umjesto toga, počnu okupljati oko sebe mnoštvo, sve dok na prozorskom
staklu svoje sobe ne ugledam poznata lica, Flynna, svoju majku, Fionu. Zure kao
da u ovom krevetu ne vide mene, nego neznanku, nekoga koga ne prepoznaju.

Pet dana do roka. Vrijeme je poput omče koja mi se steže oko vrata. Moram ostati
usredotočena, mirna.
Mučim se s rečenicom, napola je oblikovavši, kada se iz prizemlja oglasi
kucanje zvekira na ulaznim vratima. Zvuk me prene - a riječi koje tražim izmaknu
mi izvan dosega, nastavivši me odande dražiti. Sklopim oči, dlanova spremnih
nad tipkovnicom, preklinjući svoje moždane stanice da ih dovabe i zgrabe prije
nego ih u potpunosti izgubim.
Zvekir se oglasi drugi put - a s njime rečenica iščezne poput otpuhnutog
oblačka dima.
Spustim dlanove na stol. Zarežim. Sada mogu slobodno i otvoriti.
Požurim dolje pa otvorim ulazna vrata, zatreptavši pred blještavilom
sunčanog prosinačkog neba.
Na pragu stoji Laura. Nasmiješena je. Koža joj je rumena, a kosa razbarušena
vjetrom. Drži nešto u ruci - tkaninu prošaranu vrtlozima tinte i bršljanovim
lijanama.
- Tvoja marama - objavi ozareno. - Ostala ti je u knjižnici. Pronašla sam je
ispod stolice na kojoj si sjedila.
220
 Knjige.Club Books
- Oh, vidi, stvarno. - Uzmem ponuđenu maramu. - Hvala ti. Tik iza Laure
primijetim mentol zeleni bicikl oslonjen na nožicu, s rancem ubačenim u košaru
ispletenu od pruća.
- Došla si ovamo biciklom?
- Pokušavam se natjerati na tjelovježbu kad god imam slobodan dan.
- Ljubazno od tebe što si mi vratila maramu, no zaista se nisi trebala mučiti.
- Nije mi problem - odvrati prpošno. - Dala mi je povod za boravak na svježem
zraku. - Laura spusti ruke uz bokove, ne dajući nikakve naznake da namjerava
otići.
- Pozvala bih te unutra, ali pišem. Rok se približava.
- Naravno! Nije mi ni na kraj pameti zadržavati te i tratiti ti vrijeme. Iako, kad
sam već tu, postoji jedna sitnica koju bi mogla učiniti za mene. Poslijepodne idem
posjetiti sestru. Nedavno je rodila. Beba je stara tek tri dana. Zove se Alfie. Htjela
sam joj darovati nešto. U ovakvim se prigodama sve vrti oko djeteta, zar ne? Ali
ja mislim da i ona zaslužuje nešto, nešto samo za nju. U posljednje joj je vrijeme
bilo jako teško... I tako sam, razmislivši o tomu što bi mogao biti dobar dar, došla
do zaključka da bi knjiga bila prikladan odabir - nešto što bi joj prikratilo vrijeme
tijekom noćnih hranjenja - a onda sam se sjetila tebe! Helen će biti oduševljena
tvojim romanom. Imaš li možda koji primjerak za prodaju, i bi li ga usput mogla
i potpisati? Svratila sam u knjižaru na putu ovamo, no naravno, sve su rasprodah!
Pa ako imaš koji primjerak, bila bih ti jako zahvalna. Helen bi se jako svidio
roman.
Nakon osame moje radne sobe, žustrina i energičnost Laurina govora ostave
me ošamućenom. Razrogačim oči, nastojeći se usredotočiti na Lauru.
- Naravno, ako ti to ne bi bio problem? - dometne, sada s natruhom
nesigurnosti.
Takva sitnica - potpisani primjerak moje knjige - za koju je prevalila toliki
put biciklom.
- Da, naravno.
Uvedem je u hodnik. - Pričekaj me na toplome na trenutak dok skoknem u
svoj ured po knjigu.
- Je li to na najvišem katu? Nikada nisam bila u piščevu uredu. Smijem li poći
s tobom pa baciti pogled?
Oklijevam. - Naravno.
Laura se pogne kako bi izula tenisice. - Ne moraš se zamarati time, začas
ćemo biti gotove.
Čini se da nije shvatila moj mig, jer svuče jaknu pa je objesi iznad klupice,
snalazeći se takvom nepogrešivošću da me nagna na razmišljanje. Spuštajući
ruku, očeše se nadlanicom o moj zimski kaput, a ja se iznova prisjetim svojeg
nestalog broša.

221
 Knjige.Club Books
Čula su mi izoštrena, emocije intenzivne. Ne vjerujem svojim nervoznim,
sumnjičavim mislima ovog trena, a ipak, dok se uspinjemo stubama, ne mogu se
riješiti osjećaja da će, što dublje Lauru uvedem u kuću, to teže kasnije biti riješiti
je se, kao što se teško riješiti crva kada prosvrdla svoj put duboko u drvo.
Posramim se smjera u koji su me odvele misli kada ugledam Laurino
nehinjeno oduševljenje radnom sobom. Ušavši unutra, veselo pljesne rukama.
- Ovo je doslovno najljepša prostorija koju sam ikada vidjela. Gle! Tvoj stol.
Kao da lebdi u zraku. Oh, Maeve je imala pravo.
- Maeve?
Laura ustukne pred oštrinom mojeg tona. - Pratimo tvoja javljanja uživo na
Facebooku - znaš, ono kad daješ savjete za pisanje? Maeve je rekla da ovako
ugodno, minimalističko uređenje prostorije vjerojatno pobuđuje osjećaj
smirenosti, neophodan za kreativno stvaralaštvo.
Obje prate moja javljanja?
Prišavši polici, izvučem primjerak Mahnitog straha.
- Sestrino ime - zove se Helen, zar ne? - upitam, dohvativši crni marker iz
ladice.
- Da. Bit će posve oduševljena ovime!
Načrčkam kratku poruku i zaželim Helen sreću s novorođenčetom.
- Evo - kažem, pruživši knjigu Lauri.
- Koliko ti dugujem?
- Kuća časti. Mali znak pažnje za vraćenu maramu.
- Zaista? Velikodušno od tebe. Hvala ti. Ne znam što reći. Helen će biti
oduševljena - uvijek nam se svide iste knjige. To je ona neobična sestrinska
povezanost. Nevjerojatno je koliko nam se puta dogodi da jedna drugoj opisujemo
neku knjigu pa se pokaže da je i druga upravo čita. Doduše, možda to i nije tako
neobično, obje smo zagrižene ljubiteljice knjiga.
Obje smo zagrižene ljubiteljice knjiga. Počnem premetati riječi u mislima.
Nešto se pokušava povezati u mojem umu.
Usredotočim se na taj komentar - a onda mi, nakon nekog vremena, sine.
Knjigoljupka101. Prisjetim se njezine profilne slike - fotografije bicikla s košarom
ispletenom od pruća, punom knjiga.
Laura?
Ona se zagledala prema pučini. - Ovo je mjesto tako očaravajuće. Tako je
lijepo naposljetku iskusiti taj pogled i tijekom dana. Jasno mi je zašto si ured
izgradila navrh kuće. Jamačno ti se ovdje čini da te od stvarnog života dijele tisuće
kilometara.
Stoji jako blizu pisaćeg stola na kojem moje računalo stoji otvoreno, pružajući
pogled na dio rukopisa na zaslonu.

222
 Knjige.Club Books
- Doduše - nastavi Laura - noću mora biti pomalo jezivo. Bez zastora. Sva ta
mračna voda ondje. - Zadrhti. - Razmišljala sam o onom incidentu s knjižničnim
primjercima tvojeg romana. Sve je skupa krajnje bizarno, zar ne? Lažljivica - reče,
šapnuvši riječ. - Da sam barem to uočila prije tebe i poštedjela te svega.
Razbijam glavu time otada. Tako konkretno, tako osobno. I to na oba primjerka
knjige. Tu i tamo naiđemo na izolirane činove vandalizma - ali ovo se činilo
osobno uperenim protiv tebe. Zašto napisati baš Lažljivica? - Pogled joj je uperen
u mene. Kao da njime pokušava iščitati odgovor iz izraza mojeg lica.
- Nemam pojma. - Pročistim grlo nakašljavši se pa nastavim:
- Laura, bojim se da se moram vratiti poslu pa ću te sada ispratiti.
Pođe za mnom niza stube.
Kada otvorim vrata, ponovno se zagledam u njezin bicikl.
- Laura - oslovim je, okrenuvši se prema njoj. - Koje korisničko ime rabiš na
Facebooku?
Uslijedi stanka. - Pa Laura Allan, naravno. Zašto?
Ležerno odmahnem glavom, odgovorivši: - Tek tako, bez nekog posebnog
razloga.
Pogleda me s izrazom lica iz kojeg je nemoguće bilo što iščitati. Zatim slegne
ramenima.
Silazeći niz popločani prag, dobaci mi: - Vidimo se u četvrtak!
Mora da izgledam zbunjeno jer dometne: - Sastanak knjiškog kluba. Kod
Maeve.
- Da, naravno. Vidimo se.
Zatvorim vrata, preplavljena osjećajem olakšanja. Dohvativši maramu koju je
vratila, tijesno je omotam oko vrata pa započnem uspon prema radnoj sobi.
Oklijevam, dlana položenog na rukohvat ograde. Spustivši bradu, zarinem je
u maramu pa udahnem. Nježna tkanina zarobila je u svoju potku upečatljiv miris
Laurina parfema.

Vrativši se za pisaći stol, pokušam se ponovno usredotočiti, no Laurin me posjet

ostavio uznemirenom. Ponovno pročitam prethodni ulomak, nastojeći se iznova
uživjeti u priču.
Spoznaja da je moj jezik britak, a ritam pripovijedanja ispunjen napetošću,
preplavi me osjećajem olakšanja. Junakinja zakorači sa stranice, gotovo stvarna i
živa. Čujem joj glas u mislima, mogu si dočarati najsitnije detalje njezinih
pokreta, od izražajnog luka usana, do napetosti koja joj se ugnijezdila u ramenima.
Tek kada dođem do kraja ulomka, sručim se u naslon stolice, dlana pritisnutog
na usta.
Ne sjećam se da sam to učinila. No tu je, utkano u tkivo romana, crno na
bijelom, moje ime umjesto onog moje junakinje.
223
 Knjige.Club Books

2004. godine

sjećala je žar pogleda dok je skupljala svoje preostale stvari - hrpu DVD-a iz
O dnevne sobe, svijećnjak s prozorske daščice, posuđe zgurano u stražnji dio
kuhinjskog ormarića - sve dok njezine sustanarke nisu, jedna po jedna, ponudile
prozirne isprike pa iščezle u svoje sobe.
Utovarila je stvari na stražnje sjedalo majčina automobila, svjesna da su
prevalile taj isti put prije tek nekoliko mjeseci, samo tada u suprotnom smjeru.
Majčin glas bio je prožet zbunjenošću kada je upitala: - Jesi li sigurna?
Elle je kimnula, pokušavši se nasmiješiti radi svoje majke.
- Jednostavno ne uživam u predavanjima - rekla je kada je u telefonskom
pozivu pokušala objasniti zašto odusta je od studiranja.
Kada se i posljednja kutija našla u autu, Elle je otvorila vrata suvozačkog
sjedala, želeći sjesti.
Majka ju je pogledala, čela naboranog u izrazu zbunjenosti. - Zar se nećeš
oprostiti od cimerica?
- Nervozno je progutala slinu. - Ah, da.
Ušavši, popela se stubama posljednji put. Vrata Louiseine sobe bile su
otvorena, a vlasnicu je zatekla kako prekriženih nogu sjedi na jedinom krevetu u
prostoriji, oči u oči s Claire.
Obje su se okrenule prema vratima.
Elle je pročistila grlo. - Samo sam vas došla pozdraviti.
- Zbogom, onda - uzvratila je Claire.
Louise je ostala šutke.
Elle je slegnula ramenima, namjeravajući otići, kada je primijetila promjenu
na Louise. Isturila je ramena i prekrižila ruke, a usnice su joj se skupile. Elle je
već svjedočila tom izrazu lica - znala je da se sprema progovoriti i sasuti žuč na
nju.
- Nikad se više nećemo vidjeti - započela je Louise - pa ti mogu ovo otvoreno
reći. Tvoj postupak zavređuje svaku osudu.
Elle je ostala nepomično stajati, osjećajući kako joj srce ubrzava.
- Predstavljaš ono najgore od ljudskog roda.
I dalje je nepomično stajala.
- Djevojka koja viče vuk.

224
 Knjige.Club Books
Obrazi su joj gorjeli vrelinom srama. U mislima joj je zabljesnuo prizor,
sjećanje - njezine gole noge, prekrižene u sporom pokretu, sjaj u njezinim očima
kada mu se osmjehnula.
- Možda si povukla prijavu, ali uništila si mu život. Takva se ljaga više ne da
sprati.
Elle se okrenula.
Već je bila na odmorištu kada je čula Louise kako dovikuje za njom. - A ni ti
se nećeš iz svega izvući neokrznuta.

225
 Knjige.Club Books
27

Elle

Inspiracija vam pomaže da se otisnete sa

startnog bloka, ali da biste završili utrku, potrebni
su vam žilavost, odlučnost i ustrajnost.
Spisateljica Elle Fielding

rvena vrata Maeveine kuće krasi završni premaz sjajnog laka i jednostavan
C mjedeni zvekir. Riječ je o tradicionalnoj, uskoj kornvolskoj kući, smještenoj
pri sredini niza istovjetnih kućica. Žardinijera ispunjena cvijećem koje je još
uvijek u punom cvatu ponosno se ističe na ožbukanom pročelju.
Posegnem prema zvekiru, no tada počnem oklijevati. Iznutra ne dopiru
glasovi pa se upitam nisam li možda pogriješila dan sastanka knjiškog kluba.
Opsujem ispod glasa, shvativši da sam zaboravila ponijeti vino. Stavila sam
u hladnjak bocu Sancerrea, namjeravajući je ponijeti sa sobom. Ne mogu banuti
praznih ruku. Shvatim to kao znak da bih se trebala vratiti kući. Premorena sam,
zaokupljena nadolazećim rokom. Jedino mjesto na kojem bih trenutno trebala biti
jest moja radna soba.
Vraćajući se natrag u auto, u mislima sročim poruku u koju ću poslati Maeve.
Ispričat ću se i opravdati rokom. Nitko mi neće zamjeriti.
Posegnem prema ručci automobilskih vrata, kada iza sebe začujem topot
užurbanih koraka. Ruka me zgrabi oko struka.
- A ne, nećeš!
Okrenem se, prestravljena.
Potrebno mi je nekoliko sekundi da prepoznam ozareno lice koje me promatra
ispod kapuljače zimske jakne obrubljene krznom.
- Nadam se da nisi namjeravala klisnuti - reče Laura.
- Ne... pa, samo sam... ostavila sam vino kod kuće.
- Sve sreća da sam ponijela dvije boce, zar ne? - Otvori platnenu vrećicu koja
joj se klati uz nogu pa iz vuče jednu od boca. - Ovu sam ionako namijenila tebi.

226
 Knjige.Club Books
Mora da mi izraz lica odražava zbunjenost jer Laura dometne: - Kako bih ti
zahvalila jer si potpisala knjigu za moju sestru. Bila je tako sretna. Briznula je u
plač. Premda su uzrok možda bili hormoni.
- Zaista nisi trebala - odgovorim, osjetivši nelagodu zbog dara. Dok primam
ponuđenu bocu vina, za oko mi zapne etiketa: Sancerre.
- Tvoje omiljeno.
- Kako si...
Laura znalački prstom postrance potapša svoj nos. Potom me primi pod ruku
pa me usmjeri prema ulaznim vratima Maeveina doma.

- Dobro došle. - Maeve nas uvede u uski hodnik, načičkan crno-bijelim grafikama
predmeta tipičnih za 1950-e: džuboks, pisaći stroj, cipele s povišenim potplatom.
Maeve objesi naše kapute na stalak pa nas usmjeri prema dnevnoj sobi, gdje
je kuhinjski stol od trešnjevine gurnut uza zid kako bi se prostor iskoristio u
najvećoj mogućoj mjeri.
Fiona još nije tu, no većina članica knjiškog kluba već sjedi ondje pa se
prostorija, u koju mali električni kamin pumpa toplinu, doima vrućom i
zagušljivom.
- Mi o vuku - oglasi se Ana, koja sjedi na blijedoplavoj Ercol sofi, izgledajući
i ležerno i pomodno u hlačama visoka struka. - Upravo smo razgovarali o tebi,
Elle.
- Oh? - uzvratim, sjevši pokraj nje.
- Nisam bila sigurna hoćeš li nam se pridružiti. Učinilo mi se da sam na tvojoj
stranici pročitala nešto o rokovima.
- Još četrdeset osam sati.
- Opa. Kako napreduješ?
- Nema te stvari koja može razbistriti um kao malo pritiska.
Maeve natoči vino pa mi doda čašu, rekavši: - Ako ti ikada zatreba pokusna
publika, ovdje uvijek možeš pronaći cijeli jedan tim dobrovoljki.
- Itekako - složi se Laura.
Zvekir se ponovno oglasi, a Maeve ode otvoriti. Iz hodnika začujem Fionin
glas.
- Jesam li to opet posljednja? Zaista bi bilo grozno da ostanem bez te titule.
Jebene lazanje. Uvijek mi treba triput dulje da ih spravim nego što procijenim da
će biti potrebno.
Uđe u prostoriju, a ja se osmjehnem, sretna što je vidim. Možda je to zbog
svjetla, no doima se umornom. U čelo su joj se urezale nove bore, a lice joj izgleda
blijedo i ispijeno.

227
 Knjige.Club Books
- Jesi li je pročitala? - Laura postavi pitanje Fioni. - Elleinu novu knjigu. -
Upravo smo se ponudile kao pokusna publika.
Fiona posprdno otpuhne. - Ti se šališ, zar ne? Ova ovdje - reče, bocnuvši me
u rebra pa se potom uguravši na sofu pokraj mene - je majstorica tajnovitosti. Ne
znam čak ni o čemu je.
- Ne volim odavati detalje i tako kvariti užitak čitanja. - Osmjehnem se pa
promijenim temu. - Jesi li zaista spravila lazanje?
- Čemu takvo čuđenje? Tu i tamo zaista znam nahraniti svoju obitelj.
- Gdje je Steven večeras? - Ana upita Maeve.
- Noćna smjena. Phoebe je na katu - navodno piše domaću zadaću.
Osjetim olakšanje čuvši da je odsutan. Ne mogu reći da se veselim ponovnom
susretu s njim nakon poniženja intervencije u mojem domu.
Otpijem još jedan gutljaj, iznenađeno shvativši da sam iskapila čašu do kraja.
Posegnem za bocom preko niskog stolića za kavu. Pogledam oko sebe, pogledom
tražeći nekoga čiju čašu također treba nadopuniti, no sve su čaše još prilično pune.
Nalijem svoju, odlučivši da bih mogla večeras auto ostaviti ovdje i povesti se
kući s Fionom.
- Pročitala sam otprilike četvrtinu - reče Katherine, zamjenica ravnateljice. -
U školi je prava ludnica. Prošli nas je tjedan posjetila prosvjetna inspekcija.
Zaspim čim se primim knjige.
San. Ne bi li to bilo divno. Toplina dnevne sobe i vino ublaže mi napetost u
mišićima leđa pa osjetim kako me preplavljuje osjećaj iscrpljenosti. Pomisao da
bih mogla samo na trenutak sklopiti oči, upravo ovdje gdje sjedim, krajnje je
primamljiva.
Stanem energično treptati, trudeći se ostati budna. Ne bi bilo loše kada bi
netko otvorio prozor. Osvrnem se oko sebe pa primijetim izbočeni prozor
prekriven rimskim zastorima. Na polici ispod njega ugledam dojmljive sukulente,
posađene u lonce od terakote. Među njima stoji uokvirena fotografija dviju žena
koje sjede pod drvetom u cvatu, na tepihu latica. Mlađa žena izgleda kao Maeve,
a ruka joj je obavijena oko druge žene - mogla bi joj to biti majka. U pozadini se
vidi blijeda, impozantna zgrada na čijem se pročelju ističu pozamašni stupovi. Ne
uspijem je iz prve smjestiti, no onda shvatim otkud mi je poznata - palača Bute
u sklopu kardifskog sveučilišta. Prisjetim se jednog proljetnog jutra i povratka
kroz park, nedaleko zgrade, očiju ispunjenih gorućim suzama. Luke Linden
iznenada mi se ponovno nagura u misli, a tijelom mi se proširi val vrućine, tako
brzo i silovito da mi se učini da me netko udario u trbuh.
Kada podignem pogled, shvatim da me Maeve pozorno promatra.
- Palača Bute - progovorim, kimnuvši prema fotografiji. - Poznaješ li Cardiff
dobro?
- Nekoć sam ondje živjela.

228
 Knjige.Club Books
- Zaista? Gdje točno?
- Na samom rubu grada, nedaleko dokova.
- Nisi li radila u sveučilišnoj knjižnici? - upita Laura.
- Da, neko vrijeme. Bilo je to prije nego sam rodila Phoebe.
Možda su nam se putevi sreli tijekom one godine mojeg studiranja ondje.
Zapitam se je li Maeve čula glasine o meni, govorkanja koja su se poput šumskog
požara proširila hodnicima i predavaonicama.
Ana se, i dalje sjedeći, zavjerenički nagne naprijed. - Kad smo već kod
fotografija, je li netko od vas prijatelj s mojim bivšim suprugom na Facebooku?
Jeste li vidjeli njegove slike iz Goe?
- Otputovao je s njom, pretpostavljam? - priupita Maeve.
- Da. Uvjerena sam da su se podvrgnuli nekakvoj operaciji spajanja pa se ne
mogu fizički odvojiti jedno od drugoga, a da im pritom unutarnji organi ne počnu
otkazivati. Nakon svih prodika koje mi je održao o javnim izljevima nježnosti,
fotografirao je kako jedno drugome jezikom pregledavaju krajnike. Hvala
nebesima da nemamo djecu. Propala bi u zemlju od srama.
- Pete? Ne vjerujem! - odvrati Fiona.
Ana izvuče svoj mobitel. - Upozoravam te, moglo bi ti prisjesti to vino.
- Kako me slabo poznaješ.
Ana pronađe fotografiju o kojoj je govorila pa podigne svoj mobitel.
- Pogledajte ga, zaboga. Nosi ogrlicu od perlica. Čovjek ima četrdeset dvije
godine.
Potom okrene mobitel k sebi pa nastavi pregledavati novosti na Facebooku.
Nekoliko trenutaka kasnije, obrve joj se spuste, a ona pogleda postrance prema
meni.
- Baš čudno.
- Što to?
- Facebook tvrdi da se upravo javljaš uživo.
- Mora da je riječ o staroj obavijesti.
Ana odmahne glavom. - Ne. Kaže da si pokrenula video javljanje večeras u
8.05. To bi, dakle, bilo prije petnaestak minuta?
- Mora da si slučajno nešto pritisnula u džepu - reče Laura. - Oh, vjerojatno
cijeli ovaj naš razgovor ide uživo.
- Ne. Gledam javljanje - usprotivi se Ana, prigušenim, ozbiljnim glasom -
ušutkavši tako sve prisutne u prostoriji. - Javljanje je iz tvoje kuće, Elle. Iz tvoje
radne sobe.

229
 Knjige.Club Books
28

Elle

vjesna sam ubrzanja u svojim grudima, vreline koja mi se širi vratom.

S Zurim u Anin mobitel, pokušavajući pojmiti ono što vidim.
Radna soba osvijetljena je stolnom svjetiljkom, a snop svjetla širi se poput
lepeze prema zidu iza stola. Prostorija se na prvi pogled doima upravo onakvom
kakvom sam je ostavila. Stolica je prazna, notes otvoren na stolu, nalivpero
uglavljeno u pregib među stranicama.
Netko pokraj mene postavi mi pitanje, no riječi kao da se rasplinu u ništavilo.
Svijet kao da je usporio i samo što se nije zaustavio. Vidokrug mi se suzi na maleni
pravokutni zaslon u mojim dlanovima.
Sve je nepomično pa se gotovo čini da na zaslonu gledam fotografiju, a ne
prijenos uživo. Kada se pomnije zagledam, primijetim nešto čudno. U kutu sobe
vidim svoju hrastovu škrinju. Nešto nije u redu. Drveni je poklopac podignut,
šarke razjapljene do kraja, poput vrištećih usta.
Nisam je ostavila otvorenom - nisam zavirivala unutra već danima.
Jesam li?
Nervozno progutam, klizeći jezikom unutrašnjošću obraza ne bih li potaknula
lučenje sline.
Tucet komentara niže se uz prikaz radne sobe.

Hej! Hej! Ima li koga?

Mislim da imaš neke tehničke teškoće - ne možemo te vidjeti!
Prekrasna soba - ali gdje si ti?
Sve u redu?
Slučajno javljanje? LoL! Takvo bi se nešto dogodilo i meni!

Vino mi preplavljuje um, noseći sa sobom tamu. Misli razbacanih u vrtlogu,

pritisnem vrške prstiju o usne. Premda sam odsutna duhom, djelić mene svjestan
je da mi netko oduzima mobitel iz ruku.
Prizor otvorene škrinje salijeće mi misli. Pitanje se nameće samo od sebe:
Zašto?
Fiona prouči zaslon. - Jesi li slučajno uključila prijenos uživo prije odlaska?
230
 Knjige.Club Books
Otresem glavom. - Ne, sasvim sam sigurna da nisam. - Trudim se ne dopustiti
panici da mi se uvuče u glas, no primijetim kako ostale žene izmjenjuju znakovite
poglede.
- Jesi li isključila računalo?
- Ostavila sam ga u stanju mirovanja.
S druge stane prostorije, Maeve ponudi objašnjenje: - Možda ima neku grešku
u sustavu zbog koje se samo pokreće pa automatski ponovno uključuje prijenos
uživo.
Želim vjerovati da je takvo što moguće, no nikada nisam čula da se nešto iole
slično nekomu dogodilo. Računala se jednostavno ne uključuju sama od sebe, bez
ikakva povoda, i ne započinju prijenose uživo.
- Možeš li se povezati s računalom putem mobitela? Isključiti prijenos? - upita
Ana.
Povučem svoju torbicu na koljena pa drhtavim rukama izvučem svoj mobitel
i otvorim Facebook. Kada se prijavim, dočeka me upozorenje da je moj korisnički
račun već u upotrebi. Sustav mi ponudi mogućnost da zanemarim upozorenje i
isključim prijenos uživo. Kliknem na nju.
Trenutak kasnije, prijenos uživo prestane. Ostanem sjediti u tišini, trepćući
dok zurim u prazan zaslon.
- Vjerojatno je riječ o jednoj od onih čudnih, neobjašnjivih stvari koje smo svi
doživjeli od računala - jedna od žena ponudi objašnjenje.
- Vjerojatno - odgovorim, protrljavši vrat na mjestu gdje je koža poprimila
grimizne tonove. - Natočit ću si čašu vode. - Napustim prostoriju, svjesna da su
sve oči uprte u mene.
Slijedim hodnik do dobro osvijetljene dvolinijske kuhinje.
Fiona je samo par koraka iza mene. - Jesi li dobro?
Okrenem se. - Nisam. Ovo je bilo tako sjebano. Vidjela si sve, zar ne?
Facebook javljanje uživo iz mojeg doma u mojoj odsutnosti. Koji je to kurac bio?
Škrinja u radnoj sobi bila je otvorena. Nisam je ostavila otvorenom. Netko je bio
ondje. Netko je prekapao po mojim stvarima. Ja...
Fiona zakorači bliže pa mi položi dlanove na ramena. - Diši.
Udahnem duboko pa zabacim glavu kako bih izdahnula. Između udaha
izgovorim: - Najprije napuknuti uteg za papir, pa slavina odvrnuta od kraja i tako
ostavljena, pa sam ostala zaključana i zarobljena u svojoj radnoj sobi... Kao da mi
kuću opsjeda jebeni zloduh.
- Nisi valjda upravo rekla zloduh?
- Kako drugačije to objasniti?
- Nisam sigurna kako te stvari funkcioniraju, no vjerojatno je riječ o onomu
što je Maeve spomenula, nasumičnoj tehničkoj grešci.
Ne odgovorim.
231
 Knjige.Club Books
- Gledaj s vedrije strane, barem ti je radna soba izgledala besprijekorno
urednom. Da se ja javim uživo iz svoje radne sobe, svi bi proveli barem pola sata
proučavajući nasade plijesni u šalicama na stolu.
Ne uspijem iz sebe izvući osmijeh.
- Gle, neobjašnjive se stvari događaju. To je činjenica. Nemoj dopustiti svojoj
bujnoj mašti da se zaigra i pretvori ovo u nešto što nije, u redu? Ne želim više
nikada iz tvojih usta čuti riječ zloduh, a ako počneš makar samo sumnjati u nešto
nalik teoriji da se tvoja Airbnb gošća može kretati kroza zidove i da je ona
pokrenula javljanje uživo, tada ću ti osobno kupiti psa kojeg smo spominjale. -
Osmjehne se. - Što kažeš na to da ti natočimo obilnu čašu vina pa se vratimo
natrag i pretvaramo da nam je knjiga koja je tema večerašnje rasprave iole
zanimljiva?
Zahvalna sam Fioni na potpori. Svjesna sam da se iz petnih žila trudi ne bi li
me oraspoložila i iščupala iz ralja tjeskobe. Ali ne može. Glava mi je prepuna
svega onoga što nisam podijelila s njom. Čini mi se da pucam pod pritiskom svega
što mi se u životu događa.
- To nije sve - prošapćem.
Uperi pogled u mene.
- Mislim... da je netko sve to izrežirao. Kako bi mi poslao poruku.
- Molim te, reci mi da si svjesna koliko paranoično to zvuči?
Zapiljim se u svoje ruke. - Postoje stvari koje ti nisam rekla, Fiona.
Kada podignem pogled, njezine su oči prikovane za mene.
Zrak u prostoriji iznenada se učini teškim, čineći disanje gotovo nemogućim.
Iza nas, začuju se koraci. - Je li sve u redu? - upita Laura prpošno.
Kimnem, skrenuvši pogled.
Trenutak je minuo.

Popnem se Maeveinim uskim stubištem u potrazi za kupaonicom. Moram

isplahnuti lice vodom. Dišem duboko, nastojeći usporiti otkucaje srca.
Dokopavši se odmorišta, otvorim vrata kupaonice, smjesta ustuknuvši,
iznenađena.
- Pardon! - ispričam se tinejdžerici koja prekriženih nogu sjedi na krevetu,
držeći mobitel u ruci. - Tražila sam kupaonicu.
- Susjedna vrata. - Djevojka me na trenutak nastavi promatrati. - Jeste li vi
ona slavna spisateljica?
- Jesam.
- Genijalno - odvrati ona, stidljivo se osmjehnuvši.
- Ti si Phoebe, zar ne?
- Da.

232
 Knjige.Club Books
Njezina je soba u potpunom raskoraku s ostatkom kuće; tinejdžerska jazbina
ispunjena lakovima za nokte i kuglicama pamučne vate, natrpanim u košarice;
živopisnim bočicama parfema i losiona, poslaganim po toaletnom stoliću;
ogrlicama od perlica obješenim o kutove zrcala. Boravak ovdje na neki je način
smirujući, kao da me vraća natrag u normalu.
- Nadam se da ti naše večerašnje okupljanje nije poremetilo rutinu?
Slegne ramenima. - Pročitala sam vašu knjigu. Svidjela mi se.
- Oh, hvala ti - uzvratim, pomalo zatečena. Phoebe ne može biti starija od
koliko? Trinaest, četrnaest godina?
- Moj je primjerak je ondje - kaže, uperivši prstom prema najgornjem redu
police za knjige, ukrašene sićušnim zvjezdolikim božićnim lampicama.
- Puno čitaš - kažem, pogledom klizeći preko naslova. - Djevojke. Ta me
knjiga oduševila. A vidim tu i Eleanor & Park.
- To mi je jedna od omiljenih - uzvrati s iskrom u oku.
- Jesi li pročitala Lažljiva? Savršena je - pomalo me podsjeća na Djevojke.
Phoebe priđe polici s knjigama pa izvuče upravo taj naslov.
- Imaš odličan ukus. Možda bi nam trebala predložiti naslov za sljedeći
sastanak knjiškog kluba - kažem, a Phoebe se osmjehne od uha do uha.
Dok ona vraća knjigu natrag na policu, pogled mi privuče fotografija
uramljena srebrnim okvirom. Zateknem se pred licem koje nisam vidjela četrnaest
godina, licem koje me progoni u mračnim, zbunjujućim snovima, licem od kojeg
mi se želudac veže u čvor, a dah staje.
Luke Linden.

Na fotografiji je odjeven u smeđu samt jaknu, istu onu koju je nosio kada bi stajao
pred prepunom predavaonicom, graciozno klizeći prostorom, popraćen
škripanjem potplata svojih oksfordica na poliranom drvetu.
U naručju drži novorođenče, djevojčicu okrugla lica s popriličnim busenom
crne kose. Djetetova glavica položena je u pregib njegova lakta, a njezin je pogled
uperen u njega. Nasmiješen je. Kutovi očiju naborani su mu dok se ozareno
smiješi kameri, a lice prožeto izrazom zadovoljstva i ispunjenosti.
- Tko? - jedina je riječ koju uspijem procijediti.
- Moj tata i ja - odgovori Phoebe. - Umro je kada su mi bile četiri godine.
Prešutim joj kako već znam. Kako znam da se utopio na poluotoku Gower
tijekom neuobičajeno toplog listopada. Kako sam za njegovu smrt doznala iz
novinskog članka.
Flynn i ja vozili smo se vlakom prema Bristolu. Sjedili smo jedno nasuprot
drugom, razgovarajući o božićnim planovima. Mogli bismo pobjeći nekamo -
zabarikadirati se u nekakav polupansion u Lake Districtu.

233
 Knjige.Club Books
Zagledala sam se kroz prozor, zamišljajući planinarenje mrazom okovanim
proplancima, ili odlazak na ručak u pivnicu natkrivenu slamnatim krovom. U
prozorskom me staklu dočekao odraz otvorenih novina koje je pokraj prozora
ostavio netko putnika, i lice čiji mi se odraz podsmjehivao sa zatamnjenog stakla.
Zgrabila sam novine, iznenadivši Flynna.
Da, bio je to on. Crno-bijela fotografija prikazivala ga je iza stola, jedne noge
prebačene preko druge, a tamne oči kao da su me strijeljale kroz gustu kosu.
Godinama mu nisam vidjela lice.
More je u nedjelju, tijekom ranojutarnjih sati, na plažu Llangennith naplavilo
tijelo muškarca. Istragom je utvrđeno da je riječ o Lukeu Lindenu, predavaču na
Sveučilištu Wales u Cardiffu.
Preletjela sam pogledom ostatak članka, zastajući na izrazima koji su se
odreda doimali oštrim i opasnim, nalik krhotinama slomljena stakla: slučajno
utapanje, opasne struje, ostavio za sobom suprugu i kćer.
Počela sam se tresti. Zbog puke neočekivanosti onoga što sam doznala. Tolike
sam godine nastojala ne dopustiti mu da mi se uvuče u glavu, a onda ovo.
Flynn me zazvao imenom kada sam se odgurnula od stola pa jurnula niz
vagon. Odalamila sam dlanom po osvijetljenom znaku za izlaz. Pustite me van!
Vrata su ostala zaključana. Vagon se počeo kretati, štropotajući preko
tračnica, klizeći s perona.

- Žao mi je - uspijem procijediti u odgovor Phoebe, a onda se pokrenem.

Zakoračim unatrag, i rukama napipam vrata, ne uspjevši odlijepiti pogled od
fotografije sve dok se ne nađem na odmorištu, odakle zatvorim vrata, povukavši
ih k sebi.
Krvi mi gromoglasno navre u uši, a spoznaja me udari poput malja: Luke
Linden bio je Maevein prvi suprug.

Stopala kao da su mi odvojena od ostatka tijela dok na drhtavim nogama silazim

niza stube. Negdje iz nutrine, smireni glas daje mi jezgrovite upute: Kaput.
Ključevi. Idi.
Na dnu stubišta začujem zvuke čavrljanja iz dnevne sobe, lavež smijeha moje
sestre, zveket dodira vinske boce s rubom čaše. Povukavši svoj kaput sa stalka,
navučem ga, pa zarinem dlanove u džepove, tražeći ključeve auta.
Trebala bih pozdraviti Maeve i reći joj da odlazim. Itekako sam svjesna da ću
u suprotnom zlim jezicima dati povoda za nagađanja. Duboko udahnem pa
razvučem osmijeh preko lica, potom gurnuvši glavu kroz okvir vrata.
- Žao mi je, društvo, ali večeras ću vas morati ranije napustiti. Rok se bliži.
Odgovore mi grupnim žamorom, ne skrivajući svoje iznenađenje. Zaista? Ali
tek si došla.

234
 Knjige.Club Books
Fiona reče: - Pridružit ću ti se.
No ja odmahnem glavom i podignem dlan, odgovorivši: - Ne, bit ću dobro.
A potom jurnem iz dnevne sobe, domognem se ulaznih vrata pa zakoračim u
noć.
Osjećam asfalt pločnika pod nogama, zrak u svojim plućima.
Zastanem kod svojeg auta, a srce mi dalje divlje udara. Položim dlan na
studenu karoseriju pa duboko udahnem. Vjetar mi se, dobivši na snazi, zavlači
pod nezakopčan kaput.
Tlo kao da se vrti, kao da mi izmiče pod nogama. Pognem glavu,
usredotočivši se na disanje.
- Elle?
Ukočim se, kao da moje ime prevaljeno preko Maeveinih usana ima snagu
udarca.
Okrenem se, usporeno.
Maeve stoji iza mene, glave naherene u stranu. - Je li sve u redu?
- Da. Žao mi je što odlazim ovako naprasito, ali jednostavno moram dovršiti
knjigu.
Gleda ravno u mene, smirenim pogledom, kojim kao da mi želi poručiti nešto.
- Učinilo mi se da sam te čula kako razgovaraš s Phoebe.
Nervozno progutam. - Zalutala sam.
Maeve me nastavi promatrati tijekom jednog naizgled beskrajnog trenutka, a
potom samo kimne. - Pa, sretan put.
Okrenem se pa stanem prtljati po bravi, uspjevši usput aktivirati i alarm -
kolnikom se razliju bljeskovi narančaste boje, a staccato pištećih zvukova
prolomi se kroz noć. Opsujem ispod daha, pritisnuvši tipku ponovno, ovog ga puta
uspjevši utišati.
Sjednem u auto pa silovito zalupim vratima.
Gurnem ključ u utor, no i dalje ne mogu iz misli izbrisati Maevein hladan,
prodoran pogled. Shvatim: Maeve vrlo dobro zna tko sam.

235
 Knjige.Club Books
29

Elle

Završetci svakom piscu predstavljaju jedan od najvećih

izazova. No, ne zaboravite da su niti vodilje koje vas upućuju
prema završetku uvijek prisutne, razasute po stranicama
ranijih verzija vaše priče. Samo ih morate potražiti.
- Spisateljica Elle Fielding

austavim se na prilazu i parkiram auto tako da gleda na kuću. Ostanem sjediti

Z unutra, isključenih svjetala, ključa umetnutog u utor za paljenje, osluškujući
otkucavanje motora dok se hladi.
Impozantna kuća na hridi doima se osamljenom. Svjetla sigurnosnih
dvorišnih reflektora izduljuju sjenke stabala lovora koja, zasađena u lonce,
omeđuju rustikalna vrata, promećući glavni ulaz u nešto gotičko.
Podigavši pogled, primijetim svjetlo navrh kuće. Prisjetim se prazne radne
sobe s Facebooka i poklopca škrinje u pozadini, širom otvorenog, razjapljenih
šarki.
Ne želim napustiti automobil, ne želim ući.
Sve se isprepliće: kuća... moja knjiga... Maeve... Linden.
Trebao mi je biti profesor, ja njemu studentica. Ništa više od toga.
Račvasti, zmijski jezik. Lažne optužbe. Lažljivica.
U utrobi kardifske policijske postaje skrenula sam iza ugla i ugledala Lukea
Lindena i njegovu suprugu kako mi prilaze. Znala sam da je oženjen, u onom
neodređenom smislu riječi supruga, lišenom lica. Načula sam govorkanja da je
starija od njega, nježnije građe, privlačna. Prvo što sam na njoj primijetila bile su
ljubičaste gležnjače od umjetne kože, ravnih potpetica i sa zatvaračem koji je
služio ponajviše kao pomodni dodatak. Kosa joj je tada bila drugačija - kratka,
piksi frizura, obojena u crno.
Kada je prišla bliže, primijetila sam okruglu izbočinu trudničkog trbuha.
Jedan od dlanova počivao joj je ispod trbuha, kao da nastoji rukom pridržati
njegovu težinu. Bila je zadubljena u razgovor sa svojim suprugom, no promjena

236
 Knjige.Club Books
ozračja mora da ju je upozorila na moju prisutnost, jer su joj se svijetle oči
iznenada našle na meni, ošinuvši me ledenim pogledom.
Sve mi je to bilo novo - spoznaja da sam predmet mržnje druge žene i osjećaji
koji su tu spoznaju pratili. Dugo mi taj pogled nije dao mira. Što je supruga Lukea
Lindena mislila o studentici uskih bokova i krupnih srnećih očiju, naglašenih
trunkom maškare?
Što je mislila o djevojci koja im je banula u život samo četiri tjedna prije nego
će dočekati svoje dijete, iznijevši razorne optužbe na račun muškarca s kojim je
odabrala zasnovati obitelj?
Komu je supruga Lukea Lindena vjerovala?
I na što je sve bila spremna kako bi pravda bila zadovoljena?

Nagnem se naprijed pa podignem pogled prema retrovizoru. Približava mi se

automobil. Svjetla mu poigravaju dok vozač u tami pokušava izbjeći rupe na uskoj
prilaznoj cesti. Promatram kako vozilo prolazi pokraj skretanja za Enidin i Franov
kolni prilaz. Odredište mu je moj dom.
Vozilo se zaustavi tik iza mene, prepriječivši mi uzmak.
Srce mi ubrza.
Svjetla se iza mene utrnu. Vozačeva se vrata otvore, najprije neznatno, a onda
širom kada ih zahvati snažan vjetar. Kabinsko svjetlo automatski se upali,
obasjavši vozačicu u trenutku kada ona zakorači van.
Maeve.
Osjećaj studene jeze posegne mi u dubine utrobe.
Začujem razvučenu škripu šljunka pod stopalima. Prikovana sam za sjedalo.
No, koraci se nastave i prođu pokraj mene.
Maeve me nije primijetila. Zaputila se prema kući. Vjetar joj zadigne rub
crvenog kaputa. Zastane na osvijetljenom pragu pa pokuca.
Bila je to ona, pomislim. Ona je išarala knjižnične primjerke moje knjige,
ožigosavši moje ime riječju Lažljivica. Jamačno je na dan mojeg gostovanja u
knjižnici zaokružila i tri riječi u mojem primjerku romana; suptilno, ali podmuklo:
Ti si lagala.
Dok je promatram kako uzdignute brade čeka na mojem kućnom pragu,
pomislim na tajnovitu ženu koju je Enid spazila u mojoj radnoj sobi. Klupko
mojih misli stane se otpetljavati, a na površinu ispliva detalj jednog razgovora...
Maeve je krajem listopada spomenula da se netom vratila sa sedmodnevnog izleta.
Bilo je to u isto vrijeme dok sam ja bila u Francuskoj.
No, što ako izleta nije bilo? Što ako je na Airbnb-u otkrila da je moj dom
prazan i dostupan? Što ako je otvorila lažni korisnički račun, nadjenuvši si ime
Joanna?

237
 Knjige.Club Books
Zarobljena u mračnoj kabini svojeg auta, dok mi krv bjesomučno juri venama,
konačno uspijem sve jasno sagledati.
Ostavila sam joj ključ. Ostavila sam joj cvijeće i poruku dobrodošlice. Pustila
sam je unutra.

Maeve prinese ruku vratima pa pokuca. Potom vrati ruku u džep i stane prekapati,
tražeći nešto.
Ključ?
Čekam, gotovo ne dišući, prikovana za sjedalo.
Mobitel mi iznenada oživi, poskakujući i zvrndajući po upravljačkoj ploči, a
njegovo bljeskavo svjetlo odrazi se na vjetrobranskom staklu. Zgrabim ga,
pomislivši kako ga još stignem stišati - pa ugledam ime pozivatelja.
Maeve.
Usporeno podignem pogled.
Maeve je još na mojem pragu, no sada se okrenula. Lice joj je skriveno
sjenkama, no znam da su joj oči uprte u mene.
- Da? - prošapućem u mobitel.
Začujem škripanje šljunka pod teretom koraka kada Maeve krene prema
mojem autu, njezin glas rastegnut kada mi odgovori: - A, tu si.

Mogla bih pritisnuti tipku centralnog zaključavanja vrata. Mogla bih pozvati hitne
službe u pomoć.
Ne učinim to.
U grudima osjetim klicu hrabrosti koja stane bujati, čeličeći me za ono što
predstoji.
Vršak prsta pronađe ručku vrata. Povučem.
Zakoračim van u studenu tamu, zaglušena grmljavinom vlastitog srca. Vjetar
mi šiba lice pramenovima vlastite kose.
Odmjerimo jedna drugu. Maeveine su usnice skupljene. Na licu joj nema ni
natruhe smiješka.
- Bila si u Phoebeinoj sobi.
- Jesam.
Ton joj je leden, odlučan. - Vidjela si fotografiju.
- Luke Linden. - Nisam mu ime izgovorila naglas već cijelo desetljeće.
Maeve je zacijelo znala tko sam od prvog dana kad sam se doselila ovamo.
Ali nije rekla ni riječi. Promatrala je. Čekala.
Na što? Upitam se, a panika mi stisne nutrinu grudi.

238
 Knjige.Club Books
Prošlost i sve ono što se zbilo u njoj sada je već toliko izobličeno da više
nisam ni u što sigurna. Istina je prilično mutna i promjenjiva, nalik vijugavoj rijeci
koja nikad ne miruje.
Jesam li lagala?
Je li on?
Sigurnosna se svjetla utrnu, a kolni prilaz utone u najcrnju tminu. Iza mene,
more se kovitla i divlja, a zapjenjeni se valovi razbijaju o obalu uz gromoglasnu
tutnjavu. Ako se okrenem, znam da ću ugledati sivo-crno prostranstvo proključalo
bijelom pjenom, namirisali rub oluje u slanom vjetru.
Tada osjetim stisak kožne rukavice na goloj koži svojeg zapešća. - Znam
istinu.
Riječi me katapultiraju iz sadašnjosti, zavitlavši me natrag kroz mnoge
godine, u vrijeme kada sam bila druga djevojka, kada sam živjela u drugom gradu,
vjerujući da je istina jednoznačna: ravna crta, ili crna ili bijela, nipošto negdje
između.

239
 Knjige.Club Books

2004. godine

ašto bi netko utanačio sastanak sa studenticom prije podneva?

Z Elle je bezbrižno premetala pitanje po glavi vijugajući prema zgradi
humanističkih znanosti i prstima prekapajući po torbi u potrazi za paketićem
žvakaćih guma. Val mentolne svježine preplavio joj je usta, a ona je zabacila kosu
unatrag, započevši uspon prema uredu Lukea Lindena te istodobno nastojeći u
svoje držanje unijeti privid trezvenosti i prisebnosti.
Pokucala je jednom pa ušla u ured, još uvijek pod utjecajem uzbuđenja
sinoćnjeg tuluma i droga koje su joj kolale krvotokom.
Zatvorila je vrata za sobom.
Luke Linden bio je odjeven u besprijekorno ispeglanu košulju, kosa mu je
bila čista, a mirisao je po losionu nakon brijanja i cigaretama. Doimao se osjetno
starijim od dječaka koje je ostavila za sobom na kućnoj zabavi.
Ostavši sjediti za svojim stolom, zagledao se u nju, možda primijetivši
sinoćnju haljinu ili razmazane mrlje kajala pod njezinim očima, ili oćutjevši već
ishlapjeli miris parfema na njezinoj koži.
- Rekao bih da je noć bila nezaboravna? - započeo je razgovor sa smiješkom
u glasu.
- Apsolutno - odgovorila je, naglasivši svaki slog. - Velški reggae bio je samo
početak.
Opušteno se izvalila na stolicu, kao da sjedi s prijateljicom u intimnom,
opuštenom ozračju kafića. Dva okruženja koja je promijenila tog jutra bila su
krajnje oprečna - samo sat ranije ležala je na sofi ispod svjetala projiciranih na
strop, okružena ljudima koji su sinoćnju zabavu prenijeli u ranojutarnje sate,
ispunjene plesom, a sada se, nekako, našla okružena formalnošću ureda svojeg
profesora engleske književnosti.
Bila je svjesna njegovih očiju na sebi.
Podigavši pogled, susrela se s njegovim.
- Smješkate se sami sebi.
Dodirnula je svoje usne. Linden ju je netremice promatrao, neznatno
razdvojenih usnica, prodorna pogleda. Potvrdio je ono što je dosad samo
naslućivala: privlačila ga je. Potvrda njezinih sumnji djelovala je neobično
razočaravajuće, sasjekavši poletnost i uzbuđenje u korijenu, uvelike nalik
situacijama u lunaparku kada je natjecanje puno zabavnije od samog osvajanja
nagrade.

240
 Knjige.Club Books
Usne je polako razvukao u lijeni osmijeh, otkrivši svoje izduljene sjekutiće.
Umom joj je zabljesnuo prizor vuka.
U glavi joj je počelo tutnjati, a ona je požalila što nije jednostavno preskočila
sastanak i otišla izravno kući. Htjela je nešto pojesti, istuširati se.
Skučenost sobice lišene svježeg zraka potaknula je osjećaj vrtoglavice.
Osovivši se na noge, prišla je suprotnome zidu, načičkanom crno-bijelim otiscima
Shakespeareovih citata. Zagledala se u onaj najbliže sebi.

- I premda tek je mala, divlja je. -

San Ivanjske noći

- I jesi li? - upitao je.

Nije čula trenutak kada se pokrenuo, kliznuvši sa stolice, obišao svoj stol pa
se našao točno iza nje, ustima tik do njezina uha.
Nelagoda joj se proširila tijelom: njegova blizina, zatvorena vrata, lascivna
sugestivnost njegova tona. Htjela je umaknuti, no bila je okružena sa svih strana
- ormarić za arhiviranje spisa s desne, zid s lijeve strane, a otraga je čekao on.
Osjećala je njegov dah na vratu.
U tom se trenutku prisjetila neobičnosti situacije kada joj je Linden prije
nekoliko tjedana ponudio prijevoz. Prisjetila se one čudne noći kada ju je netko
slijedio na posao, a ona se okrenula i ugledala ga. Prisjetila se muškarca iz sjenki
pokraj tračnica, pogleda uperenog u njezin prozor. Iznenadna spoznaja stegnula
joj je utrobu u čvor.
- Trebala bih...
Prekinuli su je njegovi prsti koji su joj se zarinuli u kosu, u tren oka je cijelom
duljinom omotavši oko njegove šake.
Glava joj se trznula unatrag. Sredinom skalpa proširio joj se osjećaj žarenja,
a bedro su joj ogrebli njegovi nokti kada je drugom rukom zadigao rub njezine
haljine, pa joj silovitim pokretom spustio gaćice.
Grlo joj je propalo tako duboko da je vrisak - Ne! - izašao van kao bijedni
šapat. Osjetila je oštri rub ormarića za arhiviranje na boku, nanjušila gorkastu
aromu vodice za usta, pomiješane s mirisom cigareta. A onda i bol, zasljepljujuću,
nezaustavljivu.
Misli kao da su joj se odvojile od tijela i izdigle ka stropu. Pogled joj se
prikovao za rasvjetnu cijev i moljca zarobljenog u njezinu plastičnom kućištu.
Osjećala je zamahe njegovih krila dok je pokušavao poletjeti, opet i iznova, meke
strune njegova tijela bespomoćne pred nepopustljivom plastikom, unatoč
svesrdnu trudu. Bodrila gaje, preklinjala da pronađe rupu kroz koju je ušao, no bio
je zarobljen, već izgubljen. Dočarala si je nježni, ljepljivi hvat moljčevih nogu
tako zorno da se mogla zakleti da joj je sletio na grudi pa joj ondje, u tišini, sklopio

241
 Knjige.Club Books
prašnjavi pokrov svojih tamnih krila iznad srca. Ondje će i umrijeti, znala je bez
ikakve sumnje.
Stenjanje, pa uzdah olakšanja kraj njezina uha.
Trenutak kasnije, pustio joj je kosu iz svoje šake. Zakoračio je unatrag. Začula
je zvuk zatvarača. Kopču. Škripanje kože kada se vratio natrag za svoj stol pa
sjeo.
Na vratima se začulo kucanje. Luke Linden pogledao ju je, osmjehnuvši se,
pa prinio prst usnama.
- Šššš.
Pljesnuo je rukama iznad bunta papira prije nego je odgovorio - Da?
Tajnica je imala poruku majke nekog od studenata. Nije kročila u ured. Da
jest, vidjela bi Elle, i dalje sljubljenu s ormarićem za arhiviranje, blijedu poput
krpe, ogoljelog ramena na mjestu gdje joj se spustio rukav haljine.
- Hvala vam, Lynn - odgovorio je učtivo. - Možete ostaviti vrata otvorenima.
Ono što ju je najviše osupnulo bilo je to što joj je, po tajničinu odlasku, Luke
Linden rukom pokazao da sjedne na stolicu pred njegovim stolom, rekavši: -
Dakle, što se vašeg eseja tiče...
Besciljno je tumarala parkom Bute, kao u nekoj izmaglici, svaki zvuk bolno
rezak - kreštavi glas prolaznice zadubljene u telefonski razgovor, štektanje
malenog psa dok je nosom gurao lopticu bliže vlasničinim stopalima, prodor
lopatice u tamnu zemlju cvjetne lijehe.
Domogavši se sigurnosti doma, smjesta se povukla u svoju sobu, zaključavši
se ondje. Čula je štropot vlaka na tračnicama nedaleko kuće - pa navukla rolete.
Prebacila je maramu preko zrcala, prekrivši ga cijelom dužinom. Cijelo joj se
tijelo treslo dok je svlačila odjeću sa sebe. Odložila je sve što je tog dana nosila
u vreću za smeće: haljinu, donje rublje, cipele. Svezala je vrh vreće u trostruki
čvor.
Pod tušem je nasapunala svaki centimetar tijela dok je Claire udarala po
vratima, vičući: - Daj završi već jednom, jebote!
Nastavila je okretati ručicu slavine s vrućom vodom sve dok joj voda nije
počela progarati kožu, poput užarenih igala. Okrenula je lice prema mlazu
tekućine, dopustivši mu da joj ispere nozdrve, otvorena usta, kutove očiju.
Zatim se pažljivo obrisala. A onda... toliko daleko nije planirala. Nije bilo
idućeg koraka. Uzela je knjigu pa pokušala čitati, no nije mogla. Sjela je u dnevnu
sobu, tupo piljeći u dnevni televizijski program dok su njezine sustanarke odlazile
na predavanja i vraćale se natrag, ulazile i izlazile iz kuhinje, gdje su si
spravljale tost sa sirom i nebrojene šalice čaja.
Na njihova zabrinuta pitanja odgovorila bi da je mamurna - one bi se odreda
nasmijale, a pitanja bi prestala.

242
 Knjige.Club Books
Te noći nije usnula. Društvo joj je tijekom bdijenja činio televizor, prikazujući
tijekom gluhih noćnih sati reprize Prijatelja, a umjetni, nasnimljeni smijeh serije
djelovao je poput bušilice koja joj je svrdlala um.
Sljedećeg je jutra pričekala dok joj sustanarke ne odu na predavanja pa uvukla
stopala u tenisice i počela hodati.
Nije bilo odredišta, nije bilo plana, nije bilo smjera. Samo njezina stopala na
pločniku, skretanja u uličice, hodanje u sjenama zgrada, prelasci mostova,
prolasci pokraj dokova, pokraj tvornice cementa, pokraj niza malih trgovina.
Topot njezinih koraka naposljetku je utihnuo. Stopala su joj bila žuljevita,
listovi zategnuti. Podigla je pogled prema zgradi. Ogoljeni, sivi betonski blokovi,
nagriženi vremenskim prilikama. Zastava obješena s ravnog krova lelujala je na
povjetarcu. Dvojezični natpis na zgradi glasio je:
Policija
Heddlu
Zakoračila je na stube pa otvorila vrata, gurnuvši ih. Dezinfekcijsko sredstvo,
ustajali znoj, miris podgrijane hrane. Prijemni pult. Plastične stolice. Prodajni
automat.
A onda, kasnije, prostorija bez prozora. Dvoje pozornika, muškarac i žena.
Muškarac se zavalio u naslon svoje stolice, gurnuvši u stranu sve rjeđi zastor
kestenjastosmeđe kose. Zagledao se u nju.
- Vaša tvrdnja predstavlja vrlo ozbiljnu optužbu.
Kroz tu jednu rečenicu, shvatila je da je to sve što jest - tvrdnja. Ne istina. Ne
laž. Samo tvrdnja.

243
 Knjige.Club Books
30

Elle

ledamo se oči u oči, Maeveini prsti obavijeni oko mojeg zapešća. - Lagala
G si.
Svjesna sam mora iza nas, udaranja mojeg bila ispod njezina čvrstog stiska.
- To je ono u što sam vjerovala - da si sve izmislila. Da si bila željna pažnje.
- Njezina ruka pusti moju. - Ali nisam imala pravo, zar ne?
Trepnem. Glas joj se doima udaljenim, kao da je pitanje postavila s nekog
dalekog mjesta.
- Kada sam upitala Lukea što se dogodilo, pogledao me u oči i bez oklijevanja
rekao da te nije dotaknuo. - Nelagodno proguta. - Povjerovala sam mu. Bio mi je
suprug. Njegovo je dijete raslo u mojoj utrobi. Već sam isplanirala budućnost naše
obitelji. Nisam imala izbora doli vjerovati mu.
Ostanem gotovo nepomična. I nijema.
- A onda si nekoliko dana kasnije povukla optužbe. Odustala od kolegija.
Napustila sveučilište.
Prisjetim se krišom upućenih pogleda mojih kolega, tihih šaputanja unutar
zidova moje studentske kuće.
- Nitko mi nije vjerovao - progovorim naposljetku, nesigurnim, slabašnim
glasom.
Maeve zuri u mene.
- Rekla sam policiji kako mislim da me uhodio. Da se motao oko moje kuće,
vrebajući. Rekla sam im da me jednom prilikom povezao kući svojim autom, no
on je to porekao. Imao je alibi.
- Mene.
Kimnem. - Lagala si za njega.
- Radila sam u knjižnici humanističkog odsjeka - svjedočila sam svim tim
mladim studenticama koje su očijukale s njim, nastojeći ga zadiviti. Slušala sam
šaputanja, skrivena iza polica. - Zastane, očiju uperenih u moje. - Znaš li da sam
jednom čula i tebe? Razgovarala si s drugom djevojkom. Stajala sam
nedaleko vas, slažući knjige na kolica. Djevojka s kojom si bila upitala te bi li se
poševila s njim.
Ustuknem, čuvši riječi. Sjećam se tog dana, sjećam se knjižničarke koja je
stajala u blizini, okrenuta leđima. Znam svaku riječ odgovora koji sam dala.
244
 Knjige.Club Books
- Bila sam uvjerena da si djevojčica koja je dopustila svojoj mašti da se
raspojasa. Toliko sam bezrezervno vjerovala svojem suprugu da sam te htjela
prokazati i svima ostalima.
Zatrepćem. - Kako to misliš?
- Pobrinula sam se da moji razgovori s kolegama o onomu što se događa
uvijek budu dovoljno glasni da ih studentu načuju. Htjela sam da vjetrovi
naklonosti promijene smjer, da ljudi počnu sumnjati u tvoju riječ. Da počnu kriviti
tebe.
Glava mi stane nekontrolirano odmahivati sjedne strane na drugu kada
počnem, malo-pomalo, uviđati istinu. - Gurnula si omotnicu pod vrata kuće u
kojoj sam stanovala, zar ne?
Maeve me nastavi promatrati, kimnuvši glavom. Izgovori riječ koja je unutra
bila napisana ružem za usne. - Lažljivica.
Osjetim kako mi suze naviru na kutke očiju. - Kada si doznala istinu?
Pomakne se, a šljunak joj zaškripi pod stopalima. - Četiri godine kasnije. U
knjižnicu je banula djevojka - mora da je nekako doznala da sam Lukeova
supruga. Započela je rečenicom: Recite svojem mužu da me prestane uhoditi!
Rekla mi je da su se nekoliko puta poševili, no onda je on postao opsjednut njome
i počeo ju je slijediti kad bi se s posla vraćala kući. Rekla mi je da ju je pribio uza
zid.
Želučana kiselina jurne mi prema grlu.
- U tom sam trenu znala da je lagao u vezi tebe.
Prstima obujmim usta, udišući topao, vlažan zrak zarobljen među dlanovima.
Tlo kao da se ljulja poda mnom.
- Mislila sam - prošapćem - da sam pogriješila. Da sam... umislila sve. Nitko
mi nije vjerovao. Ni policija. Ni prijatelji. Obitelji nisam čak ni rekla. Bojala sam
se da mi ni oni neće povjerovati.
Kada sam ga prijavila policiji, ostala sam pod dojmom da se moju riječ dovodi
u pitanje. Usredotočili su se na alkohol i droge, odjeću koju sam imala na sebi,
moje koketne komentare iznesene tjednima prije. Ali nitko se nije bavio onim što
se dogodilo u tom uredu, trenutkom kada sam mu rekla Ne. Njihovi su postupci
na događaje bacili sjenku sumnje, toliko me zbunivši da sam počela sumnjati u
samu sebe i svoju sposobnost da se prisjetim konkretnih detalja onoga što se zbilo;
počela sam preispitivati svoju ulogu u svemu.
Da sam malo izvrnula istinu - da sam im prešutjela neke stvari - Da, u jednom
me trenutku privlačio; Da, šmrkala sam kokain samo nekoliko sati ranije; Da,
prethodne sam noći očijukala s njime u klubu; Da, naklonila sam mu se u
predavaonici punoj studenata - da sam izostavila te detalje, da sam oblikovala
priču tako da jasnije vodi prema „istini“, tada bi mi možda vjerovali. Tijekom
godina koje su uslijedile naučila sam da je istina nešto sklisko, promjenjivo, i da

245
 Knjige.Club Books
laži ponekad pomažu prikriti grublje, manje laskave dijelove istine, sjenčajući ih
u nešto prihvatljivije.
To me saznanje promijenilo, navevši me da pogrešno procijenim neke
situacije, donesem pogrešne odluke - izvitoperim činjenice do te mjere da ih je
nemoguće ponovno vratiti u prvobitno stanje. Crno i bijelo pretvorili su se u
nijanse sivila.
- Razmišljala sam o tomu da te pokušam pronaći kako bih ti rekla da ti
vjerujem - reče Maeve. - Ali nisam. Užasavala me pomisao da bi sve to moglo
ponovno isplivati na površinu - zbog Phoebe. A, onda, toliko godina kasnije,
ugledala sam tvoje lice na poleđini knjige koju sam upravo otpakirala u knjižnici.
Nisam mogla vjerovati da si to zaista ti. Autorica bestselera.
Zastane, odmaknuvši glavom. - Uspjela si iz života izvući najbolje. Nije
ti uspio to oduzeti.
Zubi mi uhvate donju usnicu, potonuvši u meko meso.
Ona nema pojma koliko me njegov postupak promijenio.
- Želim da znaš - nastavi Maeve - da sam ga ostavila onoga dana kad se ta
djevojka pojavila u knjižnici. Spakirala sam naše stvari, pokupila Phoebe iz vrtića
pa nas odvezla ravno u Cornwall kako bismo odsjele kod moje majke. Ostavila
sam Lukeu poruku, prijeteći mu da ću otići ravno na policiju ako se usudi poći za
nama.
- I, je li?
Otrese glavom. - Nikad ga više nismo vidjele.
- Utopio se.
Maeve gurne šake duboko u džepove svojeg kaputa. - Bilo je to samoubojstvo.
Oči mi se razrogače.
- Primila sam njegovo pismo na majčinoj adresi onoga dana kad mu je
pronađeno tijelo. Napisao je da ne može pomiriti dva čovjeka koja prebivaju u
njemu: brižnog oca i „onog drugog“, kako je nazivao sebe. Nisam rekla policiji
za pismo. Nisam rekla nikomu, ni svojoj majci, ni Stevenu, a osobito ne svojoj
kćeri. - Zastane, pogledavši me ravno u oči. - Ne želim da Phoebe dozna kakav
joj je zapravo bio otac. Ikada. Za nju je Luke Linden bio brižan otac koji je
tragično skončao utopivši se. To je bajka koju sam joj ispričala. - Udahne. -
Svjesna sam da mi ne duguješ ništa. Ali, molim te - preklinjem te - da sve ovo
zadržiš za sebe.
Pomislim na rukopis pohranjen u mojem računalu, priču o djevojci kojoj nitko
nije vjerovao, o muškarcu koji je zlouporabio svoju poziciju moći. Pomislim na
trudnu suprugu o kojoj sam pisala, scene nad kojima sam crnčila, koje sam
ukalupila.
Proživjela.
- Obećaj mi - reče Maeve.

246
 Knjige.Club Books
31

Elle

P romijenite perspektivu iz koje prikazujete svoje likove. Prilagodite kut

gledanja kako biste otkrili - ili raskrinkali - istinu o njihovoj osobnosti. -
Spisateljica Elle Fielding
Morsko prostranstvo prostire se ispred mene, nepomično, neuzburkano
vjetrom, staklasto na ranojutarnjem svjetlu. Visoki buseni trave, izrasle na
pješčanim dinama iza mojih leđa, niti se povijaju, niti podrhtavaju. Otisci stopala
na pijesku ostaju zaleđeni kakvi jesu. Zrak je prožet mirnoćom, koja kao da me
izdigne u vis, ostavivši me da lebdim ondje, razvlačeći svaki trenutak u vječnost.
Ispustim ručnik pa zagazim u vodu. More se razdijeli pa zatvori oko mene,
obavivši me svojim studenim zagrljajem. Ne uspijem kontrolirati svoje disanje pa
se protiv hladnoće borim nekontroliranim, trzavim zamasima ruku i mahnitim
udarima nogu, osjećajući kako mi se mišići stežu, skupljaju.
Svjetlo se prelama kroz vodu, čineći da mi se udovi doimaju udaljenima i
sablasno blijedima.
Potrebno mi je dulje nego inače, no naposljetku uhvatim ritam. Svakim
zamahom ruke, svakim udarcem noge, disanje mi biva sve pravilnije. U misli se
vrate jasnoća i oštrina, a s njima i usredotočenost.
Pomislim na Lukea Lindena. Ovdje, u vodi, nalazim se na svojem teritoriju.
Ovdje vrijede moja pravila. Zapitam se kamo bi me život odveo da su mi
povjerovali. Da sam vjerovala samoj sebi. Bih li ostala na sveučilištu, završila
studij? Bih li svejedno upoznala Flynna? Bih li svejedno putovala? Bih li svejedno
ušetala u kliniku za pobačaje? Ili bih vjerovala u sebe, u svoju odluku, u svoje
pravo na drugačije razmišljanje? I što bi bilo da u mojem životu nije postojao
Luke Linden? Tko bih tada bila?
Misli mi odlutaju na nedovršeni rukopis. Satkala sam priču crpeći niti iz
najmračnijih mjesta svoje duše i događaja o kojima nikada nisam progovorila;
priču o devetnaestogodišnjoj djevojci i profesoru u samtenom sakou.
Prisjetim se Maeveine molbe.
Nipošto ne želim povrijediti Phoebe. Rabila sam lažna imena i lokacije,
vremenski slijed događaja poprilično je drugačiji. Čitatelji će biti uvjereni da je
priča plod moje mašte. Samo ćemo Maeve i ja znati za istinu ispisanu na

247
 Knjige.Club Books
stranicama. Na kraju krajeva, to je moja priča. Moje je pravo ispričati je onako
kako želim.
Energičnim zamasima otplivam na obalu.
Sada točno znam kako će moj roman završiti.

Ovaj roman, koji me mrcvario i izmicao mi, koji mi je sipio u snove, koji me
primorao da istrgnem tko zna koliko araka papira iz svojih notesa pa ih zgužvam
- sada se u potpunosti otkrije preda mnom. Točno znam kako ću povezati sve niti.
Preostala su mi dva dana da to učinim.
Pohitam uza stube do radne sobe, popraćena topotom svojih bosih stopala na
drvu. Gurnuvši i otvorivši vrata, stanem pred stol, ne bacivši čak ni kratak pogled
prema moru. Kosa mi je još mokra, a nisam ponijela ni kavu koja bi me održala
usredotočenom. Osjetim žareći plamen inspiracije. Kao da gorim iznutra.
Začujem zvonjavu svojeg mobitela negdje u prizemlju. Potisnem zvuk. Sve
je drugo sada nevažno. Bitna je jedino ova priča.
Prsti mi bride iščekivanjem dok čekam da se računalo pokrene. Prijavim se u
svoj korisnički račun pa otvorim mapu Spisateljica, potom kliknuvši na svoj
rukopis. Kada se otvori, pogled mi uzvrati potpuno prazna bijela stranica.
Kliznem dolje - no cijeli je dokument prazan.
Zbunjeno zatrepćem. Ne može biti. Pisala sam jučer poslijepodne. Spremila
sam napisano. Mora da je riječ o pogrešci pri otvaranju.
Udahnem. Zatvorim mapu pa je opet otvorim.
Wordov dokument i dalje je tu, no kada ga otvorim, stranice su opet potpuno
prazne.
U redu je, kažem samoj sebi kada mi se panika počne širiti grudima. Sve se
ionako automatski pohranjuje u oblaku, a također imam i mapu Errata, u koju
pohranjujem sve prijašnje verzije svojeg rukopisa, kako bih mogla pratiti
promjene tijekom proces pisanja. Najprije uđem u mapu, tražeći najnoviju inačicu
rukopisa koju sam pohranila.
Međutim, kada otvorim mapu - ona je, također, prazna. Unutra nema nijedne
jedine verzije rukopisa, čak ni one prve.
Zubi mi se zarinu u meso usnica dok razmišljam o sinoćnjem Facebook
prijenosu uživo iz prazne radne sobe. Kao da je netko bio ondje.
Dlanovi mi se preznojavaju dok se prijavljujem u oblak, kako bih pristupila
mrežnoj inačici svojih dokumenata, no kada otvorim mapu, obuzme me užasan
osjećaj da rukopis neću pronaći ni ondje.
Kliknem na Spisateljica, Knjiga 2.
Prazno.
Sigurnosna kopija mape Errata: prazna.

248
 Knjige.Club Books
Odreda: prazno, prazno, PRAZNO!
Odalamim pesnicama o stol, a čaša vode na njemu poskoči, počevši prelijevati
svoj sadržaj preko ruba.
Ostani smirena, naredim samoj sebi, boreći se protiv panike koja mi se poput
odbjeglog metka odbija o unutrašnjost grudi. Razmisli, samo razmisli.
Duboko udahnem nekoliko puta, osjećajući kako mi se prsni koš širi. To je
greška. Samo greška. Moj roman mora biti negdje. Možda sam pokupila računalni
virus koji se proširio i na moje sigurnosne kopije. Sačuvala sam napisano.
Naravno da jesam. Mora biti negdje.
Barem jednom tjedno učitam rukopis u e-mail pa ga pošaljem sebi kako bi
ostao na serveru, a ne samo na mojem čvrstom disku. Još jedna sigurnosna mjera.
Vjerojatno nisam to učinila već nekoliko dana, ali barem će posljednja poslana
verzija još biti ondje, spremljena u arhivi poslanih poruka.
Prijavim se na svoj korisnički račun pa, ignorirajući mnoštvo pristiglih
poruka, kliknem na Arhivirane poruke.
- Ne... - prošapćem, ugledavši prazan zaslon. U mapi nema ama baš ničega.
Ni jedne jedine sačuvane elektroničke poruke. Kliknem na mapu Poslane poruke
- ali i ona je prazna.
Ubrzano trepćem dok provjeravam mapu Obrisanih poruka, a zatim i Koš za
smeće, no ni u njima ne nađem poruke koje sam poslala sebi.
Odgurnem se od stola i ustanem. Stanem koračati radnom sobom, stišćući i
otpuštajući pesnice, pokušavajući shvatiti što se zbiva.
Jesam li uopće napisala jebeni roman? Je li ovo... je li sve ovo samo plod moje
mašte?
Prasnem u smijeh zbog puke apsurdnosti pomisli. Naravno da sam ga
napisala! Pisala sam jučer. Živjela sam za njega, disala za njega. Sjedila sam
upravo ovdje, dodajući stvari, oblikujući ga, dovodeći ga sve bliže završetku.
Napisala sam knjigu. A sada je više nema.

Maeve. Njezino mi ime bljesne mislima brzinom i silovitošću puščanog hica.

Mogu čuti čeličnu odlučnost njezina glasa u trenutku kada me upozorila da
Phoebe nikada ne smije doznati istinu o Lukeu Lindenu. Bi li bila spremna
izbrisati rukopis?
Nije prezala od davanja lažnog alibija, niti blaćenja mojeg imena kako bi
zaštitila svojeg supruga. Koliko je daleko spremna otići kako bi zaštitila svoju
kćer?
Pišući u knjižnici, na nekoliko sam minuta ostavila računalo bez nadzora -
dovoljno da Maeve pročita stranicu ili dvije pa odluči kako ne može dopustiti da
moj rukopis ugleda svjetlo dana.

249
 Knjige.Club Books
Korijenima dlanova snažno pritisnem svoje očne duplje, pokušavajući
razmisliti. Ponovno se vratim na teoriju da je Maeve unajmila moj dom, rabeći
lažno ime Joanna. Je li njezin suprug, pozornik Steven Cart, bilo kako upleten?
Misli mi se kovitlaju, brže i brže, no nijedna se ne uspijeva povezati s nekom
drugom u smislenu cjelinu.
Moram razgovarati s Maeve. I ne mogu čekati.
Požurim u prizemlje pa nazujem čizme i povučem kaput s vješalice. Uvučem
ruke u rukave pa povučem ovratnik k vratu - i tada ga osjetim pod prstima. Nešto
kruto, a ipak krhko.
Spustim pogled.
I vrisnem.
Zgrabim kaput pa, mahnito ga trgajući sa svojeg tijela, oslobodim ruke iz
njega. Panično otvorim ulazna vrata pa ga zavitlam van. Padne na kućni prag,
ispuhan, beživotan.
Zalupim vratima pa ostanem stajati u hodniku, dlanova sklopljenih oko svojeg
vrata, osluškujući kako mi srce preskače.
Mrtav moljac, s prašnjavim krilima priljubljenim uz tijelo, bio mi je prikvačen
za kaput.
Iz mene se prolomi grlen urlik.
Oslonim se leđima o zid. Noge mi drhte, prijeteći da će me izdati.
Začuvši zvuk, munjevito se okrenem. No to je samo zvuk mojeg disanja,
isprekidan i uspaničen.
Pogled mi zapne za moj odraz u zrcalu - blijeda sam poput utvare. Lice mi se
promijenilo do neprepoznatljivosti: oči su upale, jagodice previše isturene.
Pritisnem dlan o čelo, kao da djetetu provjeravam temperaturu - no koža je ondje
hladna na dodir.
Zamislim Maeve kako tijekom sinoćnjeg sastanka knjiškog kluba uzima moj
kaput s drvenog stalka. Je li ona odgovorna za ovo? Ili netko drugi tko je bio
ondje? Sve članice znaju za moj strah od moljaca.
Čvrsto stisnem oči. Možda mi je sve ovo samo u glavi. Ostali propusti koji su
mi se dogodili u posljednje vrijeme stanu mi se širiti mislima poput šumskog
požara: zametnute bilješke prilikom gostovanja u knjižnici; slavina u kupaonici
koju sam ostavila otvorenom; sahrana koju sam propustila; nepokolebljiva
uvjerenost da me netko zaključao u radnu sobu.
Otvorivši oči, ponukam samu sebe na pokret. Prsti mi dohvate kvaku ulaznih
vrata. Srce mi divlje udara, ali otvorim ih. Kaput leži zguzvan na pragu.
Primaknem se, opreznim koracima, kao da očekujem da bi mogao oživjeti i
nasrnuti na mene. Ovratnik je skriven. Gurnem materijal stopalom. Moram se
uvjeriti.
Nevoljko spustim pogled.

250
 Knjige.Club Books
Tu je. Mrtvi moljac pričvršćen za ovratnik. Krila su mu tamnosmeđa, tijelo
iscrtano ružičastim i crnim prugama. Trbuh mu je proboden pribadačom, koja ga
drži na istom mjestu gdje je nekoć stajao nestali broš.
Ovo nije plod moje mašte.
Stvarno je.

251
 Knjige.Club Books
32

Elle

ožeš li doći ovamo? - prošapćem u svoj telefon.

M Bez oklijevanja. Bez pitanja. - Dolazim.
Petnaest minuta kasnije, Fiona stoji na pragu, držeći moj kaput u ruci.
- Rješavaš se nepotrebnih stvari?
Ustuknem jedan korak. - Pogledaj ovratnik.
Fiona prinese materijal bliže licu - koje se potom izobliči u grimasu. - Koji je
ovo vrag?
- Netko ga je prikvačio za kaput.
- Sereš... - Zauzda jezik kada spazi izraz mojeg lica.
- Ostavi ga vani - uputim je.
Povučem je za ruku u kuću, grozničavo joj pričajući o izbrisanom rukopisu.
Svjesna sam da moje objašnjenje, izbačenu u jednom dahu, u bujici riječi, zvuči
nadrealno.
Naposljetku Fiona podigne ruke kako bi me zaustavila. - Moram to vidjeti.
Hajde, idemo pogledati što se događa s tvojim računalom.

Fiona pilji u zaslon, naboravši čelo dok pregledava prazne dokumente u kojima je
trebao biti moj rukopis.
- Ne razumijem...
Osjetim se slavodobitno jer napokon nisam jedina koja sve to vidi.
Fiona odmahuje glavom, govoreći: - Jednostavno ne vidim načina...
- Kako se ovo moglo dogoditi?

Spustimo se u prizemlje.
Dnevno je svjetlo izblijedjelo u sumrak, no kuhinja se unatoč tomu doima
presvijetlom i sve se čini odveć živahnim: bat mojih koraka na drvu, otkucaji sata,
tutnjava valova koja dopire kroz otvoren prozor.
Pričam, hodam, pričam.
Fiona me promatra, ne govoreći ništa.

252
 Knjige.Club Books
- Sutra isječe rok za predaju. Knjiga koju bih mogla predati ne postoji - čak
ni neki njezin dio. - Glava mi drhti dok mi se u mislima izmjenjuju implikacije. -
Roman je trebao biti objavljen sljedeće ljeto. Lektor je već angažiran. Plan
tiskanja već je sastavljen. Grafički dizajneri samo čekaju da završim kako bi se
mogli baciti na izradu omota. Svo to protraćeno vrijeme, sav taj uludo bačeni
novac. Otkazat će mi suradnju. Ugovor će postati ništavan. Izgubit ću ovu kuću.
Izgubit ću sve.
Promatram Fionu koja sada priđe hladnjaku pa izvadi pola litre mlijeka.
Potom u jednom od podnih ormarića pronađe lonac. Spravit će toplu čokoladu,
shvatim; nešto što je naša majka običavala činiti dok smo bile djevojčice.
- Sjedni.
Smjestim se na kuhinjski stolac. Postoji nešto začuđujuće utješno u
štropotanju koje odzvanja kuhinjom dok usipa čokoladni prah u lonac i traži
drvenu kuhaču.
- Što misliš, što se događa? - upitam.
Želim da se našali, da pribjegne svojem neumjesnom, ciničnom humoru kako
bi raspršila moju tjeskobu, no umjesto toga okrene lice od mene, a pogled joj
klizne u stranu - i u tom trenutku shvatim.
Ukočim se, pa nastavim, sada uzrujano. - Ne vjeruješ mi.
Ona se polako okrene pa pogleda ravno u mene. Pogled joj je prodoran, kao
da na mojem licu traži bilo što prepoznatljivo.
- Misliš da sam prikvačila mrtvog moljca na vlastiti kaput? Da sam obrisala
vlastiti rukopis? - Prsti su mi bijeli koliko grčevito stišćem granitni pult.
Nakon nekoliko trenutaka, progovori: - Zašto, Elle? Zašto bi ti netko učinio
sve to? - Promatra me, iščekujući odgovor.
Zato što to zaslužujem, pomislim.
Suze zaprijete, skupivši se u kutovima očiju. - Ne želim ostati ovdje noćas.
Ona polako kimne glavom. - Razvući ćemo sofu.
- Hvala ti.
Izvukavši mobitel, natipka kratku poruku Billu kako bi ga obavijestila da
dolazimo pa odloži mobitel na pult.
- Želiš li da te povezem?
- Doći ću za tobom. Moram spakirati par sitnica.
Fiona me pogleda. - Sve će biti u redu, Elle.
Progutam slinu pa kimnem.
Pruži mi drvenu kuhaču. - A sada miješaj. Moram piškiti.
Naslonim se na štednjak pa počnem predano miješati. Miris čokolade dopre
mi do nosnica, a odmah za njim preplavi me i val iscrpljenosti. Sve što želim jest
sklopiti oči i zaspati, dopustiti da sve ostalo izblijedi.

253
 Knjige.Club Books
Kuhinjom odjekne zvuk zvonjave. Fionin mobitel.
- Ja ću - doviknem, stavivši prst na tipku za javljanje. - Halo?
- Jesam li dobila Fionu Henley?
- Da, jeste. Ovdje njezina sestra, Elle.
- Elle koja živi u kući navrh hridi?
- Da...
- Joanna Elmer ovdje. S Airbnb-a. Trebala sam...
- Joanna? - ponovim ime, zapanjena. Ispuni me osjećaj posvemašnjeg,
prekrasnog olakšanja jer je stvarna, jer postoji. - Pokušavala sam stupiti u kontakt
s vama - žurno se nadovežem na prethodnu riječ. - Poslala sam vam poruku, ali
vaš je račun bio deaktiviran.
- Da. Netko mi je provalio u račun. Krajnje frustrirajuće iskustvo.
Glas joj je zvonak i artikuliran, govor učen - u potpunosti u skladu s onim što
bi čovjek očekivao vidjevši njezinu profilnu fotografiju. Sve se one mračne misli
o tajnovitoj osobi koja je unajmila moj dom rasplinu u trenu. Joanna i njezina
obitelj odsjedali su ovdje, u ovoj kući.
- Jako mi je drago što sam vas uspjela dobiti - reče Joanna, a ja primijetim da
joj se u ton glasa uvukla nota napetosti. - Razgovarala sam se nekim prijateljima
koji se često služe Airbnb-om pa sam kroz te razgovore shvatila da nisam trebala
platiti puni iznos. Ne želim vam komplicirati život - i zaista sam trebala o tomu
razmišljati na vrijeme, u tom trenutku, no uza sve što se zbivalo, misli su mi bile
zaokupljene drugim stvarima, sigurna sam da shvaćate to - nego, uglavnom,
pronašla sam vremena da proučim opće uvjete korištenja i tamo jasno piše da je u
slučaju pravovremenog otkazivanja rezervacije, ili točnije, najmanje dvadeset
četiri sata prije datuma dolaska, potrebno platiti samo polovicu iznosa. - Udahne.
- I da, provjerila sam, otkazala sam rezervaciju više od dvadeset četiri sata ranije.
Ako ćemo cjepidlačiti, bilo je to dvadeset šest sati prije datuma dolaska.
- Otkaz rezervacije? - Srce mi zastane.
- Da. Kada sam nazvala kako bih otkazala, vaša mi upraviteljica nije rekla da
imam pravo na djelomični povrat.
Zurim u lonac, u tanki sloj skorupa koji se počeo hvatati na kraju drvene žlice.
- Želite li reći da niste odsjeli u kući na hridi?
- Objasnila sam sve vašoj upraviteljici - odgovori ona s primjesom
ozlojeđenosti u glasu. - Moja šogorica imala je upalu slijepog crijeva pa smo bili
primorani otputovati u Midlands kako bismo skrbili za njezinu djecu...
- I sve ste to ispričali mojoj... Fioni?
- Bila je vrlo draga, nije pravila probleme oko toga. Međutim, nije ni
spomenula povrat novca ili promjenu datuma rezervacije. S obzirom na dramu
koja mi se tada odigravala u životu, nisam u tom trenutku ništa propitkivala. Tek

254
 Knjige.Club Books
mi se sada, kada sam uzmogla malo razmisliti o svemu, to čini pomalo
nepoštenim.
Smrznem se. Ako Joanna i njezina obitelj nisu odsjeli ovdje, zašto mi Fiona
to nije rekla? Je li novac od iznajmljivanja zadržala za sebe?
Ne, naravno da nije - uplata je sjela izravno na moj račun. Vidjela sam
transakciju na mjesečnom izvatku.
Zašto, onda?
Prisjetim se večeri kad sam se vratila iz Francuske. Kuća je bila cista i više-
manje onakva kakvom sam je ostavila, izuzev nekoliko predmeta koji su ostali
nakon boravka Joannine obitelji - posudice s kremom za pelenski osip, plastične
žirafe i nešto voska za kosu. Ako nisu pripadali Joanninoj obitelji, čiji su bili?
- Dakle, povrat?
Riječi me vrate u stvarnost. Ponovno usmjerim pažnju na poziv. Joanna
očekuje nekakav odgovor.
- Da... da, naravno da možete dobiti povrat. Smjesta ću sve organizirati.
Prekinem poziv pa vratim Fionin mobitel na radnu plohu.
Začujem njezine korake, točno iznad sebe. Nije li rekla da ide u kupaonicu?
Samo što iznad kuhinje nije kupaonica, nego moja spavaća soba.
Srce mi ubrza dok je slušam kako prelazi odmorište pa se spušta niza stube.
Još uvijek stojim pokraj radne plohe kada se Fiona vrati u kuhinju.
- Jesam li to čula svoj telefon?
- Ne, bio je to moj.
Ovlaš pogledavši prema njoj, primijetim da me pomno promatra. - Je li sve u
redu?
Prisilim se na osmijeh pa kimnem. Priđem štednjaku, držeći pogled
prikovanim za lonac.
- Ti kreni. Ja ću popiti ovo, spakirati stvari pa doći za tobom.
Fiona mi se primakne, toliko blizu da mi stoji tik iza leđa. Nagne glavu preko
mojeg ramena, tako da nam se obrazi gotovo dodiruju.
- Oh - reče. - Uprskala si.
Ukočim se.
- Topla čokolada. Dopustila si da zagori.

Pohitam stubama, ostavivši svjetla ugašena. Zastanem na podestu kako bih kroz
prozor mogla promatrati svoju sestru dok se kolnim prilazom primiče svojem
autu.
Zrak mi napušta pluća u plitkim izdasima. Lice mi je tako blizu staklu da se
na njemu stvori maleni oblak kondenzacije.
Zašto mi Fiona nije rekla da je Joanna otkazala rezervaciju?
255
 Knjige.Club Books
Netko je odsjeo u kući, sigurna sam u to. Je li Fiona možda iznajmila kuću
nekomu drugom? Je li uzela novac toj drugoj obitelji pa ga zadržala?
Padne mi na um još jedna mogućnost. Drake je bio kod Billovih roditelja istog
onog tjedna kad sam ja bila odsutna. Fiona je bila sama kod kuće. Kada je čula da
Joanna otkazuje rezervaciju, možda je odlučila da će ona sama odsjesti ovdje.
Dok promatram Fionu kako ulazi u auto, prisjetim se Enidine izjave da je
vidjela nekog u sobi navrh kuće.
Fionu?
Sjećam se kako bi, dok smo bile djeca, Fiona znala zalutati u moju sobu pa
ležerno prekapati po mojim stvarima, prstima listajući moje radne bilježnice ili po
dlanovima premećući moju pernicu kako bi proučila sve črčkarije na njoj. Izvukla
bi pisma koja sam pisala prijateljicama pa ih čitala, oslonjena leđima o zid, kao
da je sve što je moje zapravo i njezino.
Ako je Fiona uspjela pronaći put u moju radnu sobu, sigurno je podlegla
svojoj znatiželji. Zamislim je kako se kreće prostorijom, proučavajući naslove na
polici, izvlačeći moje ladice. A onda? Na čemu se zaustavila?
Koža potiljka zategne mi se kad mi pred očima zaigra riječ urezana u nogu
mojeg pisaćeg stola. Lažljivica.
Jedna jedina misao stane mi odjekivati umom. Pronašla ga je.

Pojurim navrh kuće, preskačući po dvije stube odjednom.

Dlanom zveknem po prekidaču za svjetlo. Jurnem ravno prema hrastovoj
škrinji, silovito podignem poklopac pa stanem vaditi dnevnike i stare notese.
Tražim fascikl od stavljene kože, mek i pohaban.
Bacim u stranu svežanj čestitki od Flynna, staru kompilacijsku kasetu,
bilježnicu oblijepljenu polaroidnim fotografijama, fascikl s geometrijskim
uzorkom tratinčica.
Gdje je?
Trebao bi biti ovdje, na dnu škrinje, skriven ispod fotografskih albuma i
notesa. Nisam povirila u njega mjesecima - jednostavnije se bilo pretvarati da
uopće ne postoji.
Pod oko mene obasut je pismima, fotografijama i dnevnicima. Potom ga
spazim - kožni rub, zub vremena bjelodan na mekim kožnim kutovima fascikla.
Još je u škrinji! Srce mi poskoči od olakšanja.
Izvučem fascikl, no svjesna sam da nešto nije u redu i prije nego ga otvorim.
Ne osjećam njegovu uobičajenu težinu u rukama, a ni debljina nije ona prava.
Otvorim ga, dišući plitko.
Ne...
Potpuno je prazan.

256
 Knjige.Club Books
*
Munjevito se okrenem, svih osjeta u stanju pripravnosti. Nisam čula škripanje
šljunka pod automobilskim gumama.
Osovivši se na noge, izjurim iz radne sobe pa potrčim niz mračno stubište.
Dokopavši se prozora na odmorištu, zastanem, nagnuvši se i prislonivši dlanove
o studeno staklo.
Fionin automobil i dalje je parkiran na prilazu. Kabinsko je svjetlo uključeno
pa jasno vidim trenutak kada Fiona izvuče svoj mobitel, a zaslon joj hladnim
svjetlom obasja lice. Provjerava nešto na telefonu.
Potom moja sestra podigne pogled i zapilji se ravno u kuću, kao da zna da
stojim ovdje, u mraku, iza prozora.
Trenutak kasnije, automobilska se vrata otvore.
U kurac!
Dvorišna svjetla živnu. Kralježnicom mi se spusti val jeze dok promatram
svoju sestru kako prilazi ulaznim vratima.
Pripremim se na zvuk kucanja koje će uslijediti. Ne moram je pustiti unutra.
Mogu se pretvarati da nisam ništa čula - da sam bila pod tušem.
Trebam vremena kako bih razmislila. Kako bih posložila sve kockice.
Međutim, kucanje izostane.
Umjesto njega, začujem slabašan, prigušen zvuk ključa koji prodire u
ključanicu. Potom osjetim hladan povjetarac koji navre uza stubište. Čujem kako
zastori u hodniku lepršaju i kako plastični kraj njihove uzice udara o prozorsku
daščicu. A onda sve prestane. Vrata su zatvorena.
Fiona je u kući.

257
 Knjige.Club Books
33

Elle

Imajte predodžbu, o tomu kako će vaša priča

završiti - no nemojte se bojati staviti u kožu
svojih likova; dopustite im da vas iznenade.
Spisateljica Elle Fielding

Č ekam pokraj prozora, gotovo ne dišući. Krv mi šišti u ušima dok osluškujem
ritmičke udarce uspinjanja Fioninih čizama stubištem.
Spazim lepršanje njezina dugačkog kaputa na stubištu, narukvice koje klize
poliranim drvom rukohvata ograde.
U tom se trenutku pokrenem, okrenuvši se i zagrabivši gore, prema vrhu kuće,
stremeći prema svjetlu. Stanem pred osvijetljena vrata i ispružim ruke pred sebe,
prepriječivši ulaz u radnu sobu.
Fiona usporeno izroni iz tmine stubišta; najprije tjeme pa crne, izdignute
obrve, ravna linija nosa, crni dugački kaput s torbom obješenom o rame. Zastane
na podestu. Pogleda ravno u mene, a nešto joj zabljesne u očima. Lice joj se čini
blijedim, umornim.
Ne kaže ništa.
Tišina se obavije oko nas, uvlačeći nas dublje u borbu pogledima. Jednako
smo visoke, pomislim u tom trenu, uzvrativši jednako ubitačnim pogledom.
Srce mi udara brzo, divlje. Kao da mi se nešto koprca pod kožom, pritišćući
šav koji prijeti popuštanjem.
Naposljetku progovorim: - Ušla si u moju kuću ne čekajući da ti otvorim.
- Imam ključ. - Ne prepoznajem joj glas. Jednoličan, lišen emocija. Mrtav.
- Dala sam promijeniti brave.
- Uvijek čuvaš rezervni ključ u kredencu.
Zaboga.
Fiona gurne svoje izduljene dlanove u široke džepove kaputa. - Javila si se
Joanni kada me nazvala.

258
 Knjige.Club Books
Glas koji mi dopre iz grla neobičan je, slabašan. - Nije odsjela ovdje.
- Istina.
- A tko onda jest?
Fionina se usta izviju u natruhu smiješka. - Sigurna sam da si već dokučila
odgovor na to pitanje.
Pogledam svoju sestru. - Ti.
Kimne, samo jednom.
- Zašto?
- Joanna je otkazala. Kuća je bila potpuno prazna - sve je bilo plaćeno. Zašto
ne?
- To nije razlog.
- A treba mi neki bolji? U redu, pokušajmo onda ovako: Drake je bio s
Billovim roditeljima. Morala sam završiti brošuru, a znala sam da će mi kod kuće
sve odvlačiti pažnju pa sam odlučila odsjesti u tvojoj kući. Spisateljičinoj kući.
Hladnoća te posljednje rečenice sruči se na mene kao kiša ledenih iglica.
- Da si me zamolila, dopustila bih ti da ostaneš.
- Zvala sam te u Francusku. Tri puta.
- Nisam imala signala. Bilo kako bilo, mogla si mi reći kad sam se vratila...
Fiona se nasmije, oštrim, prodornim tonom. Očekujem da će reći još nešto,
no to je sve što dobijem od nje.
Osluškujem udaljene zvuke kotrljanja i razbijanja valova.
- Auto ti nije bio parkiran ovdje - prekinem tišinu.
- Došla sam taksijem. Htjela sam da sve bude drugačije. Htjela sam u ovu
kuću ušetati potpuno neopterećena - ne kao tvoja sestra, ne kao supruga, ne kao
majka - nego isključivo kao ja. - Glas joj je lišen emocija, poput otupjele oštrice
noža. - Htjela sam doći ovamo, u ovaj miran, spokojan prostor pa iskusiti
privilegiju u kojoj ti uživaš svakodnevno: sjediti za vlastitim stolom, imati pogled
na more, pisati.
- Ova je prostorija bila zaključana.
Fiona slegne ramenima, tim mi pokretom otkrivši da moja sestra svoju odluku
da provali unutra ne vidi kao nešto strašno. Osjećaj jeze stegne mi grudi, jer točno
znam što je pronašla jednom kad je zakoračila u ovu prostoriju.

Zakorači prema meni - a ja ustuknem za korak.

Zaobiđe me, dlanova i dalje gurnutih duboko u džepove svojeg zimskog
kaputa. Promatram je kako ulazi u moju radnu sobu, prisjetivši se načina na koji
je znala zalutati u moju sobu dok smo bile djevojčice, pogledom vrludajući po
mojim policama, proučavajući sadržaj mojeg ormara, klizeći dlanom preko
plišanih igračaka poslaganih na uzglavlju mojeg kreveta. Obično bi zgrabila

259
 Knjige.Club Books
nešto - omiljenu slikovnicu ili flomaster sa šljokicama - pa bi odnijela plijen u
svoju sobu pod izlikom da je riječ o pukoj posudbi, redovito se pravdajući
riječima: Moramo dijeliti, Elle. Je li to bilo puko nametanje volje starije,
dominantnije sestre? Ili je oduvijek imala taj osjećaj povlaštenost - je li već tada
smatrala da mi ima pravo oduzeti što god poželi?
- Znaš li - započne Fiona, isturene brade, odlučnim, ledenim glasom - da sam,
otkako si kupila ovu kuću, samo jednom bila u tvojoj radnoj sobi? Bilo je to prije
nego si privela njezino uređenje kraju. Htjela si mi pokazati ovaj stol.
Spusti torbu na njega. Vršci prstiju kliznu joj hrapavom teksturom drva.
- Mogu zamisliti koliko se Flynn morao pomučiti kako bi ga ponovno doveo
u uporabno stanje. Spisateljski stol - za njegovu malu spisateljicu. Bezrezervno je
vjerovao u tebe. - Izvuče gornju ladicu, kao da se divi besprijekornoj lakoći kojom
ladica klizi vodilicama; vještini i kvaliteti izrade. Ne zatvori je.
- Pitala sam se zašto me nikada nisi dovela ovamo gore. Pretpostavljala sam
nas želiš obje poštedjeti osjećaja nelagode. Jer, evo tebe, s radnom sobom kakvu
čovjek može samo poželjeti. Prekrasan hrastov stol s još ljepšim pogledom na
more. Prostran, otvoren prostor, nezatrpan sranjima. Prekrasan starinski
tapecirani naslonjač za čitanje. Prostorija je savršena, Elle. Uistinu. Stvorila
si utočište, svetište. Možda si samo taktična i ne želiš mi sve to nabiti na nos, tako
sam razmišljala, jer tko ne bi osjetio barem natruhu zavisti na svemu ovomu?
Zurim u nju, svjesna neujednačenosti svojeg daha.
- Sjedila sam upravo ovdje, za tvojim stolom. Bilo je to prvi put nakon
Drakeova rođenja da imam vremena za sebe, za pisanje. Naravno, za razliku od
tebe, nemam slobodu pisati o čemu god mi srce poželi. To je privilegija. Imati
mogućnost zamisli iz svojeg uma povezati u priču - to je pravi mađioničarski trik.
Zastane, pogledom kliznuvši preko moje police za knjige.
- Sjećaš li se onih knjiga koje sam znala izrađivati kao dijete? Uzela bih
rukovet papira iz mamina pisača, presavila listove na pola pa iz zaklamala po
sredini kako bih načinila hrbat. Zapisivala bih unutra beskrajne priče pa ih
poredala na svoju policu, pretvarajući se da su moje, da su objavljene.
Pomno slušam, osluškujući svaku promjenu tona.
- Završila sam brošuru za dva dana. Nevjerojatno je koliko čovjek može
napraviti kada ga ništa ne ometa. Nakon što sam završila s poslom, ostala sam
sjediti za tvojim stolom, gledajući u more, opterećena nekim neobičnim osjećajem
ispraznosti, besciljnosti. Ispunilo me to nemirom - Drake je bio odsutan, Bill
je radio, ti si otišla u Francusku, mame više nije bilo.
Zastane ponovno, kao da joj misli lutaju u posve novom smjeru.
- Kada smo raščišćavale mamin stan, nisam zadržala gotovo ništa. Nešto
njezina nakita od ružičastog zlata, nekoliko fotografija, onu maramu s uzorkom
paunova perja koju je tako voljela. Sigurno si bila uvjerena da sam bešćutna kada

260
 Knjige.Club Books
sam sve ostalo potrpala u kutije. Međutim, nisam htjela njezinu odjeću ili knjige,
nisam željela njezin namještaj ili zbirku gramofonskih ploča. Htjela sam nju.
- Voljela bih da mi je netko rekao da ću kasnije možda poželjeti imati sve te
stvari. Znala sam da si zadržala više od mene pa sam prišla tvojoj škrinji -
izgovori, primičući joj se. - Htjela sam pogledati mamine fotografije i vidjeti jesi
li sačuvala još štogod od posebne važnosti.
Fiona klekne pred škrinju, usred mora fotografija i notesa.
- Unutra je album koji nisam vidjela godinama. S jednog od naših izleta u
Cornwall. Došle smo u ovaj zaljev. Rasprostrle izletničku deku dolje na plaži.
Posegne prema tamnomodrom albumu, blijedim prstima vrteći košuljice dok
ne pronađe fotografiju koju je imala na umu.
- Pogledaj - reče, podigavši album pa ga okrenuvši k meni.
- Možeš vidjeti izvornu ribarsku kolibu koja je stajala na hridi.
Fiona ima pravo. Nisam taj detalj zamijetila prije pa sada osjetim neobičan
osjećaj povezanosti, nježnu nit paučine koja se proteže između prošlosti i
sadašnjosti.
- Mama ju je oduvijek željela. Pokazala nam je prstom prema njoj dok smo
još bile djeca i rekla nam koliko je oduševljena njome i da ne može zamisliti bolje
mjesto za pisanje.
Usporeno trepnem. Je li? Maglovito se sjećam epizode iz djetinjstva u kojoj
sjedim na deki s crvenim resicama u zaljevu podno nas i promatram majku, čiji je
pogled uperen prema hridi.
- Ali ti si je morala srušiti. Izgraditi nešto veće, veličanstvenije.
Zaustim kako bih odgovorila, no Fiona je već podigla novu fotografiju.
Prikazuje našu majku posjednutu pokraj prozora kampera koji smo običavali
unajmiti, s notesom na koljenima, kose koja joj visi sjedne strane lica dok piše.
Očito je da nije svjesna kako je netko fotografira, a ja se ne mogu prisjetiti tko je
držao fotoaparat, Fiona ili ja.
Fiona podigne pogled s fotografije, netremice se zagledavši u mene. - Mama
je oduvijek željela biti spisateljica. Bio je to njezin san, zar ne?
Ne kažem ništa.
- Nastavila sam pregledavati sadržaj škrinje. Prepuna je dragocjenih stvari -
fotografije, pisma, dnevnici, notesi. A onda sam naletjela na nešto što nipošto
nisam očekivala, nešto što me osupnulo.
Dah mi je sada plitak, gotovo nepostojeći. Teško dišem.
- Dokument uvezan u kožni fascikl. Isprva sam mislila da je riječ o još jednom
albumu.
Stavljena. Pohabana.
- No, kada sam ga otvorila shvatila sam da je riječ o nečem sasvim drugom.
Ne moram ti reći što sam zatekla unutra, zar ne?
261
 Knjige.Club Books
Kao da mi je krv otekla iz cijelog tijela. Ruke mi se učine hladnima i teškima,
prsti stanu bridjeti.
Fionin glas ostane isti, nimalo ne ubrza.
- Imaš li pojma koliko me zaboljele kada sam doznala da si mjesecima pisala
knjigu, a da mi to nisi ni spomenula? Nisi zatražila moju pomoć, moju potporu
učinila si to u potaji. Kada sam se požalila Billu rekao mi je da se zamaram
glupostima te da je sasvim prirodno da si se htjela okušati u tomu sama i
pričekati dok u rukama ne budeš imala nešto konkretno prije nego nam
se pohvališ. Ali mene je to povrijedilo. Bilo je tako ponižavajuće kad bi me
prijatelji pitali o svemu tomu, a ja morala priznati, Zapravo, nisam imala pojma
da piše. Bio je to događaj koji je rasvijetlio sve pukotine našeg odnosa.
Sjećam se kako sam nazvala Fionu da bih s njom podijelila novosti o
potpisanom izdavačkom ugovoru. Dlanovi su mi se toliko znojili da sam imala
osjećaj da će mi mobitel iskliznuti iz ruke. Ton glasa bio mi je neuobičajeno
ležeran kada sam rekla: - Hej, imam jednu novost! - Prethodno joj nisam
spominjala da radim na romanu jer sam se bojala da će reći nešto, ili mi
jednostavno uputiti jedan od svojih pogleda, kojim će mi nedvojbeno poručiti što
misli: Elle, ne, ti se samo igraš spisateljice.
- I stoga, da, priznajem da sam bila znatiželjna - nastavi Fiona - i da sam htjela
vidjeti kako je proklijala ideja za priču koja te lansirala u zvijezde. Jer, u jednom
si trenutku bila moja mlađa sestrica - lutalica, konobarica zaposlena na pola
radnog vremena, bezbrižno stvorenje slobodna duha.
Udahne, a u glas joj se uvuče nota čelične hladnoće. - A već u sljedećem bila
si spisateljica. Autorica međunarodno priznatog bestselera. Autorica čiji je
debitantski roman pokupio pregršt nagrada. Nisam se mogla ne zapitati: kako je
došlo do te preobrazbe? Bilo je to kao da sam previdjela neki presudno važan
djelić zapleta.
Fiona se nađe na nogama. Strijelja me pogledom dok njezine sljedeće riječi
paraju tišinu sobe.
- Ali nisam, zar ne?
Stojim posve nepomično. Čekala sam ovaj trenutak otkako je sve počelo.
Čekala sam da zid iza kojeg sam sakrila istinu napukne, a stotine malih laži koje
sam izgovorila izmigolje na površinu, poput crva koji su se hranili trulom
jezgrom.
- Jer to uopće nije tvoja knjiga, zar ne, Elle?

262
 Knjige.Club Books
34

Elle

Č itatelji uvijek žele znati kako se sve dogodilo. Proniknuti u putovanje kroz
koje se nadobudni početnik pretvara u iskusna pisca s objavljenom knjigom.
U mojem je slučaju presudnu ulogu odigrala kombinacija niza trenutaka, niza
uzajamnih djelovanja, sićušnih bisera uzbuđenja, tjeskobe, i odabira, koji su se,
naposljetku se povezavši, pretvorili u uteg oko mojeg vrata.
Dogodilo se to dok je Flynn bio u inozemstvu. Prihvatio je posao u
Španjolskoj, gdje je na setu nekog indie filma trebao stvoriti scenografiju uklete
šume. Posao je dogovoren preko njegova prijatelja, također dendrologa, i premda
je podrazumijevao četverotjedno izbivanje, ponuda je bila predobra da bi je odbio.
Bi li stvari bile drugačije da je ostao u Bristolu? Vjerojatno.
Poljubivši me na odlasku, položio je dlanove na moje nadlaktice, stisnuvši ih,
pa pognuo glavu kako bi me mogao pogledati ravno u oči.
- Sretno s izdavačem. Nazovi me čim sastanak završi. Želim sve čuti.
To sam i učinila. Zakoračivši kroz okretna vrata i našavši se na vrevi
londonskih ulica, smjesta sam posegnula za mobitelom. Žarko sam željela s njim
podijeliti svaki detalj: recepcionarke u crnim uniformama krojenim po mjeri i s
bežičnim kompletima slušalica i mikrofona na glavama; stakleno dizalo koje
sumanutom brzinom juri prema vrhu zgrade; pogled s dvanaestog kata na
vijugavu, smeđu Temzu. Htjela sam mu ispričati da je viša urednica zadužena za
nove akvizicije bila oduševljena mojom pričom, kako smo razgovarale o mojim
likovima te kako mi se, po prvi put, priča činila stvarnom. A onda bih dometnula:
Moram smisliti polazna ideju za novu knjigu do sutra! Žele ustanoviti ,,u kojem
se rasponu kreću moje zamisli“. Očekivala sam da će se Flynn nasmijati, čestitati
mi, reći da su to izvrsne vijesti.
Međutim, nije se javio.
Vrativši se u naš bristolski stan, skuhala sam kavu pa se smjestila na sofu, s
notesom na koljenima. Ideja za drugu knjigu do sutra! Bilo je to apsurdno, no
ujedno i neobično poticajno. Iznenada sam imala neki cilj - svojevrstan rok. Moj
je san iznenada bio nadohvat ruke, a svijest o tomu ispunjavala se uzbuđenjem.
Počela sam bilježiti zamisli, pretražujući duboke zakutke pamćenja. Stare su
ideje lepršale pokraj mene, poput ptica koje bi projurile rubovima mojeg vidnog
polja - prebrze da bih dobro proučila raskošne boje njihova perja.

263
 Knjige.Club Books
Prisjetila sam se zametka ideje o ženi koja kanadskim ravnicama vozi
prašnjavi kamionet. Na suvozačkom sjedalu privezano je djetešce, prednja svjetla
zamrljana su krvlju, a o rešetku branika zapeo je pramen kose. No, kada sam htjela
dublje porinuti u zamisao, nisam uspjela ugledati ženino lice, nisam se uspjela
usredotočiti na detalje koji bi mi otkrili kako bi se priča dalje razvijala.
Napravivši novu šalicu kave, nisam ponovno sjela na sofu, već nastavila
koračati stanom i pijuckati spravljenu kavu, oprživši pritom jezik. Trebala sam
grube obrise priče, odjeljak ili dva bili bi sasvim dovoljni. Samo koncept. Kao što
je rekla moja agentica, cilj je bio pokazati svu širinu i raskoš mojih zamisli.
- Čak i ako ti odmah ponude ugovor za dvije knjige, neće te obvezivati zamisli
koje im izneseš.
Ugovor za dvije knjige. Već je sama pomisao bila nevjerojatna.
Strovalila sam se na sofu, gurnuvši u stranu kartonsku kutiju punu majčinih
albuma. Preplavio me novi val tuge, snažan i neočekivan. Kako bih samo voljela
porazgovarati s njom, ostati budna dokasna i raspravljati o zamislima, tražeći
nadahnuće u pričama koje smo voljele, raspravljajući na koji ih način utkati u
nešto novo, svježe.
Na trenutak sam se bavila mišlju - brzo je odbacivši - da nazovem Fionu. S
lakoćom sam mogla zamisliti uvrijeđeni, odsječan ton njezina glasa i
preneraženost jer sam otišla na sastanak s izdavačem bez njezina znanja. Ne,
dogurala sam dovde vlastitim snagama.
Desetominutna stanka pa se vraćam poslu, odlučila sam.
Posegnula sam za jednim od majčinih albuma pa stala listati plastične
košuljice i gledati fotografije u njima. Bio je to božićni album, ispunjen zimskom
bjelinom i prizorima Fione i mene dok sjedimo na ružičastom tepihu, okružene
morem iskorištenog papira za zamatanje. Dohvatila sam sljedeći album, ukoričen
mekom, stavljenom kožom, no otvorivši ga, ostala sam iznenađena kada unutra
nisam ugledala fotografije, nego listove papira ispisane majčinim ukošenim
rukopisom. Prva mi je pomisao bila da je riječ o pismima, no kada sam počela
vrtjeti listove primijetila sam zaglavlja označena brojevima poglavlja.
Privukla sam svežanj u krilo, očekujući da će to biti jedna od majčinih priča
koju sam već pročitala, ali, počevši čitati, shvatila sam da su mi riječi posve nove,
nepoznate. Bilo je to kao da sam nabasala na blago, na nepoznati djelić svoje
majke, na uspomenu koju još nisam izlizala neprestanim glađenjem.
Samo nekoliko minuta kasnije, uživjela sam se u priču, u potpunosti se
izgubivši u njoj. Bilo je to kao da sam nestala u prštavom snu - okružena likovima
koji su bili toliko životni da sam poželjela posegnuti u stranice pa sjesti,
razgovarati i plakati s njima.
Svjetlo je izblijedjelo iz prostorije, a sati prohujali. Pomaknula sam se samo
kako bih uključila svjetiljku, navukla deku preko koljena. Priča me zaokupila

264
 Knjige.Club Books
umješnošću i ljepotom pisanja, zapletom koji je ispreplitao mnoštvo niti u jednu,
slojevitu naraciju. Ritam pripovijedanja jednostavno je oduzimao dah.
Bilo je već jutro kada sam dovršila posljednju stranicu. Izvana sam čula cvrkut
ptica, pištanje kombija koji vozi u rikverc, huktanje smetlarskog vozila. Bila sam
iscrpljena, no ujedno i posve oduševljena onime što je naša majka postigla! Jedva
sam čekala sve podijeliti s Fionom.
Odložila sam rukopis sa strane, odlučivši se nakratko baciti pod tuš, razbistriti
glavu, pa nastaviti secirati zamisli. Preostalo mi je samo par sati do razgovora s
agenticom.
Dok mi se vruća voda slijevala niz glavu, ugledala sam ga: cvat svježe krvi.
Skamenjeno sam promatrala širenje hipnotičkog uzorka prije nego se počeo
slijevati prema odvodu. Poznavala sam ritam svojih ciklusa; bila sam potpuno
usklađena sa svojim tijelom, pomno prateći čak i najmanje promjene - tupa bol u
križima, blagi osjećaj napuhnutosti u trbuhu - koje su nagovještavale da
dolazi. Naučila sam da je bolje unaprijed znati da me moje tijelo ponovno izdalo,
nego postati toga svjesna tek kada se osvjedočim o crvenilo dokaza pred sobom.
Međutim, tog sam se mjeseca nekako - možda uslijed brojnih i prilično
iscrpljujućih smjena u kafiću, ili uzbuđenja sastanka s izdavačem - uspjela oglušiti
na uobičajene znakove, previdjevši ih i dopustiti plamičku nade da zaživi.
Pokušavali smo već dvije godine i pet mjeseci. Dvadeset i devet ciklusa - svi
s istim ishodom. Počela sam uviđati da će se budućnost kakvu sam isplanirala,
budućnost koja je počivala na pretpostavci majčinstva, morati promijeniti. Morat
će uključiti i mogućnost da ću postati netko drugi, netko tko neće slagati pidžamu
s dinosaurima i spremati je pod jastuk ili držati bucmastu ručicu na
ulici, ponavljajući: - Pogledaj na obje strane.
Isključila sam vodu pod tušem, zamotala vlažnu kosu u ručnik i vratila se
računalu. Možda, rekla sam samoj sebi čitajući poruku primljenu od agentice - Je
li ideja koju bih im mogla predstaviti spremna? - možda mi je zapravo suđeno
postati spisateljica.
U tom sam trenutku osjetila neraskidivu povezanost s majkom, kao da je sve
to vrijeme bdjela nada mnom, darujući mi te stranice i govoreći mi: Evo, uzmi!
Pretvori taj san u stvarnost!
Uostalom, nisam morala svojoj agentici poslati sve. Trebala su mi samo dva
odjeljka, samo okosnica majčine priče. Nisam namjeravala ići dalje od toga -
samo sam htjela dokazati da imam dobre zamisli.
Nije mi se činilo da donosim odluku od presudne važnosti, niti da će mi taj
odabir predodrediti budućnost. Pretipkala sam ta dva kratka odjeljka pa navukla
radnu uniformu i otišla na posao.

265
 Knjige.Club Books
- Otišla sam na posao - nastavim objašnjavati Fioni. - Nisam osjećala krivnju zbog
slanja majčine zamisli jer se ništa nije promijenilo - urednica za akvizicije
zainteresirala se za moju knjigu, onu koju sam pisala osamnaest mjeseci.
Fiona je nepomična, njezin pogled prikovan za mene.
- Agentica me nazvala kasnije tog dana kako bi mi rekla da su urednici
spremni dati ponudu.
Poziv sam primila na poslu, u skladištu, leđa oslonjenih o vrata, mobitela
tijesno priljubljenog uz uho. Jasno se sjećam osjećaja opojnog uzbuđenja, kao da
nešto iz mene navire, poseže u zrak, ispunjava mi pluća veličanstvenom
mogućnošću nove budućnosti. Budućnosti koja nije uključivala crnu pregaču
svezanu iznad bokova ili prljave šalice koje treba posložiti u perilicu za suđe.
Dok sam slušala, napeto kimajući glavom i nadajući se da veza neće puknuti
tijekom tog poziva koji mi je predstavljao pojas za spašavanje, agentica je rekla:
- Akvizicijskom se timu svidio tvoj roman i rekli su da te krasi svjež, prekrasan
stil pisanja - no ne vjeruju da je koncept dovoljno moćan za trenutno tržište. U
biti, smatraju da je sama priča previše nenametljiva i da joj nedostaje ona udica
na koju će se čitatelji navući i koja će im pomoći prodati knjigu. Međutim,
oduševljeni su tvojom zamisli za drugu knjigu. Misle da je to ono pravo.
Onaj prekrasni osjećaj naviranja, bujanja, izdizanja - iznenada se rasplinuo.
San se urušio oko mene.
- Onda, što kažeš? - upitala je moja agentica prpošno, uvjerena da ću bez
razmišljanja reći Da! Bilo je to ono čemu je svaki mladi, nedokazani pisac težio -
siguran izdavački ugovor s jednom od najvećih i najcjenjenijih izdavačkih kuća u
branši.
Kako sam mogla svojoj agentici reći da ideja za drugu knjigu - ista ona koja
je oduševila akvizicijski tim - nije zapravo moja?
Ono što sam htjela jest da odluče objaviti moju knjigu. Pretrgnula sam se od
posla. Napisala sam priču od devedeset tisuća riječi. No, šačica ljudi sjela je za
stol u tom visokom, ostakljenom londonskom neboderu kako bi raspravljali o
prodaji i trendovima u svijetu popularne književnosti, zaključivši kako knjiga
koju sam ja napisala neće imati dobru prođu pa davši prednost drugoj zamisli,
sročenoj u par šturih, na brzinu natipkanih redaka, poslanih elektroničkom
poštom.
I imali su pravo.
Pogledam Fionu. - Prihvatila sam ponudu. Rekla sam sebi kako je to samo
polazišna točka. Mamina će mi knjiga osigurati prvi izdavački ugovor i pružiti mi
priliku da se vratim pisanju svojih priča.
Nije to bio bogzna kako unosan ugovor. Ponudili su mi predujam od petnaest
tisuća funti. Nisam imala pojma da će moja agentica prodati priču u inozemstvo,
da će priča moja majke u Njemačkoj uzrokovati aukcijski rat dvanaest izdavačkih
kuća koje će se za nju nadmetati u tri kruga. Da će mi nizozemski urednici slati

266
 Knjige.Club Books
ono što moja agentica naziva „ljubavnim pismima , u kojima obrazlažu zbog čega
bih trebala odabrati bas njihovu izdavačku kuću. Niti da u Americi, u nekom od
njujorških nebodera, jedan urednik već sjedi s timom grafičkih dizajnera, dajući
im smjernice o izradi naslovnice romana za koji smatra da će im biti
najprodavaniji proizvod tog ljeta.
- Imala sam osjećaj da sam pritisnula tipku Start nečega što više nisam mogla
zaustaviti - objasnim. - Ljudi su htjeli intervjue. Dogovorena su promotivna
gostovanja, turneje. Morala sam govoriti o svojem nadahnuću za roman, o tomu
kako sam oživotvorila likove.
Predaja majčina rukopisa bila je samo prva laz. Ostale su se nadovezivale,
jedna na drugu, kopajući rupu tako duboku da se više nisam mogla iz nje
iskoprcati.
- Moja se nesanica ponovno razbuktala. Proživljavala sam napade panike prije
svakog intervjua jer nisam znala kako ću stati pred prostoriju punu ljudi i govoriti
im o knjizi koju nisam napisala. Svi su mi čestitali, govorili kako mora da se
ponosim sobom, da sam napisala prekrasan roman.
Pogledam svoju sestru. - Zarobila sam samu sebe u život kakav nikada nisam
željela.
Fionin je pogled nepokolebljiv. - Nisi li?

267
 Knjige.Club Books
35

Elle

ama je radila dva posla - reče Fiona, piljeći pred sebe raširenih zjenica,
M gotovo neusredotočena. - A ipak, svakog bi dana podesila alarm da je
probudi ujutro, kako bi mogla pisati prije posla.
Stojim usidrena pokraj hrastove škrinje. U ukočenoj, nepomičnoj vilici,
osjećam pulsiranje svojeg bila.
Kada bih se kao djevojčica probudila ranije, često bih zatekla majku kako
sjedi za kuhinjskim stolom, glave pognute nad notesom. Sjećam se savršene struje
njezina rukopisa koja je tekla stranicom, i njezina čela, naboranog
usredotočenošću. Ako bi me primijetila, podigla bi pogled pa, držeći pero tik
iznad stranice, ponudila da će mi spraviti doručak - no njezine bi mi oči jasno dale
do znanja kakva bi bila cijena odvajanja od priče.
- Mama je uložila cijelu sebe u pisanje - nastavi Fiona. - Život joj nije pružio
povlasticu upisivanja fakulteta, niti luksuz financijske potpore. Od svakog je dana
otkidala svaki komadić vremena koji je mogla, koristeći ih za pisanje.
Okrenuvši se svojoj torbi, izvadi iz nje veliku svjetlosmeđu omotnicu. Iz
omotnice izvuče rukovet stranica na kojima prepoznam majčin rukopis.
- Mama nam nikada nije rekla da radi na romanu reče, položivši rukopis na
stol kao kakav izložak. - Što misliš zašto to nije učinila?
Pitanje nije postavila kako bi dobila odgovor.
- Mama nikada nije istinski vjerovala da je dobra. Pisanje je nazivala svojim
luckastim hobijem. Nije nikomu govorila o tomu. Izuzev nekoliko novela koje su
joj objavljene, pisala je isključivo za sebe, jer joj je to pričinjalo zadovoljstvo.
Pisala je zato sto nije mogla prestati.
Fiona gurne kažiprst posred rukopisa, prikovavši ga poput strijele za stol.
- Kada je umrla, mama nije imala pojma da je za sobom ostavila nešto tako
zapanjujuće lijepo da će ljudi diljem svijeta poludjeti za time, zaljubiti se u njezine
likove, preporučivati ga dalje. Nije vidjela ništa od toga, niti je ikada doznala da
su sve one godine posvećene njezinu luckastom hobiju značile nešto.
Oćutim val krivnje, ljepljive i vruće, kako nadire, puzeći mi prema vratu.
- Pronalazak njezina rukopisa mogla si shvatiti kao priliku da joj odaš počast.
Mogla si objaviti priču pod njezinim imenom, posthumno, i tako njezinu snu
podariti život. Bila bi to mamina ostavština - trag koji je ostavila za sobom. -

268
 Knjige.Club Books
Zastane na trenutak. - Ali ti si ga odabrala prisvojiti. Nije bilo nikoga tko bi ti stao
na put pa si pomislila, Poslužit ću se.
Zubi su mi priljubljeni o unutrašnjost obraza, slijepljeni s toplim, rumenim
mesom. Riječi se doimaju tako mračnima, tako promišljenima.
Otkako sam predala majčin rukopis kao svoj, borila sam se kako bih sramotu
svojeg čina potisnula, zagurala je u neki daleki zakutak uma. Sve to vrijeme
živjela sam s osjećajem nalik golemom pritisku, koji neprestano raste i širi se.
Fionine riječi kao da su probušile nešto. Krivnja i kajanje nahrupe van.
Prekrijem lice rukama, no bolan jecaj pobjegne u sobu. Iz očiju mi brižnu potoci
vrelih suza.
Majka me voljela, vjerovala je u mene.
A ja sam je izdala.

Fionino lice ostane bezizražajno, kruto. - Zna li Flynn?

Pitanje je jednostavno. Odgovor nije težak. Obrišem lice nadlanicom.
- Ne.
- Flynn nikada nije pročitao tvoj izvorni rukopis, nitko nije - pa si bila
uvjerena da se možeš izvući.
- Nije bilo tako, nisam ništa od toga planirala. Flynn je u trenutku kada sam
potpisala ugovor bio u inozemstvu. Do trenutka kada se vratio, već sam se
preduboko ukopala. Nisam znala kako se izvući iz svega. Bila sam...
- Sjećam se trenutka kad si me nazvala kako bi sa mnom podijelila vijest -
reče Fiona, prekinuvši me. Nasloni se na pisaći stol, prebacivši jedan gležanj
preko drugoga. Brada joj je podignuta, isturena, usnice skupljene. - Klečala sam
pred putnom torbom, u osmom mjesecu trudnoće, pitajući se što spakirati za
odlazak u rodilište. Tako sam očajnički željela razgovarati s mamom, da mi ona
kaže što ponijeti sa sobom, što učiniti, da će sve završiti dobro. A onda si ti
nazvala.
- Osjetila sam takvo olakšanje čuvši ti glas. Počela sam ti prepričavati svoje
dileme vezane uz pakiranje bolničke torbe. Slušala si - slušala si cijelu vječnost -
i tek si na samome kraju rekla: - Hej, imam neke novosti.
Fionino se lice ukoči, mišići donje vilice iskoče. - Bila sam zabezeknuta.
Izdavački ugovor? Jebeni izdavački ugovor! Pisanje je bilo dijelom mojeg
identiteta, jedna od odrednica kojom sam definirala sebe, nešto što su drugi vidjeli
u meni: Fiona, uspješna novinarka. No, odloživši telefon, shvatila sam da smo
nekako zamijenile živote.
- Došla si posjetiti Drakea nakon što se rodio. Vidjela si koliko se teško
prilagođavam na majčinstvo. Očekivala sam da će me ispuniti ta neka
instinktivna, veličanstvena, sveprožimajuća ljubav o kojoj novopečene majke
govore, ali ja jednostavno... to se nije dogodilo. Nisam imala pojma što činim. A

269
 Knjige.Club Books
taj val uspjeha koji si ti zajahala - pohvale kritike, bogaćenje preko noći - sve je
to samo dolijevalo ulje na vatru i dodatno isticalo moje manjkavosti. Umom mi
se neprestano vrtjela jedna jedina misao, ona o vlastitom neuspjehu. Misao da
svakim novim danom iznova iznevjerim Drakea. Iznevjerim Billa. Iznevjerim
samu sebe.
Odgurne se od stola pa se okrene i stane pred staklenom plohom, okrenuvši
mi leđa. Plaža je ogrnuta tamom, izuzev bijelih vršaka valova koji nestrpljivo
hitaju prema obali i njezinu željnom zagrljaju. U odrazu stakla vidim kameni izraz
Fionina lica.
- Nekoliko tjedana po Drakeovu rođenju, odlučila si doći živjeti u Cornwall.
Htjela sam biti sretna zbog toga. Zaista jesam. Bila sam svjesna koliko voliš
Drakea i da mu želiš biti blizu - no istodobno sam osjećala da je ovo mjesto koje
sam odabrala za sebe, na kojem sam htjela izgraditi novi život, iznenada
ugroženo.
Fiona dopusti da joj glava klone naprijed, sve dok joj čelo ne dodirne staklo.
- Ljubomora je tako zatupljujuća, tako jebeno predvidljiva. Mrzila sam sebe
jer sam ljubomorna - no stvari su bile takve kakve su bile. Proboravivši nekoliko
dana u tvojoj kući, uza sav ovaj prostor, svjetlo, ozračje smirenosti koje si stvorila,
teško se vratiti u vlastiti dom i ne primijetiti pukotine u boji na zidovima,
ili pohabane dijelove tepiha.
Okrenuvši se, Fiona se suoči sa mnom. - Tvoj dolazak u Cornwall trebao je
predstavljati nešto pozitivno i divno, no umjesto toga, jednostavno... nije.
Osjećaj duboke tuge razlije mi se grudima.
- Otkako si se doselila ovamo, svaka osoba koju upoznam, započinje razgovor
s: Ti si Elleina sestra, zar ne? Ti si referentna točka prema kojoj definiraju mene.
- Ogorčenost u njezinu glasu dobije na snazi kada nastavi: - Polovica grada prati
te na društvenim mrežama. Svi smo ondje, svi očarano piljimo u tvoju
savršenu kuću, pratimo tvoju bajnu karijeru, bezbrižni životni stil koji si stvorila
- no sve je skupa jedna velika laž.
Zakorači naprijed, ukočene vilice, prijetećeg pogleda. - Znala si da se Bill i ja
mučimo povezati kraj s krajem uz samo jedan izvor prihoda, da nam se kuća
raspada - no svejedno si ugradila granitne kuhinjske površine, i preklopna vrata, i
jebene staklene plohe, i to sve novcem koji nije tvoj.
- Pokušala sam ti dati... ponudila sam platiti renovaciju tvoje kupaonice...
otplatiti vašu hipoteku...
- Milostinja! Sve se to činilo poput jebene milostinje! Naravno da sam odbila.
Nisam shvaćala da taj novac zapravo pripada našoj majci. - Usne joj se povuku,
ogoljevši zube. - Što je s Drakeom? Mogla si odvojiti nešto novca i ostaviti ga po
strani za njega, kada poraste. No umjesto toga, ti si sve utukla u kuću. A sada si
na rubu, korak od gubitka svega - a zaista si imala sve. - Usta joj se izobliče. -

270
 Knjige.Club Books
Ukrala si mamin san. Prisvojila ga za sebe. Zakinula si je. Zakinula si sve nas,
Elle.
Sada mi je tako blizu da s lakoćom mogu osjetiti kiselkasti vonj njezina daha,
izmiješan s natruhom parfema. Čujem kako udiše zrak u pluća, brzo, pritom
gotovo režeći. Tvoje lice, pomislim. Tko si ii? Nabrekle vene pokušavaju joj
pobjeći s vrata, zubi su joj ogoljeni i iskešeni, a pramen kose uhvaćen u ustima.
No tada se Fionino lice naizgled promijeni, prometne u nešto drugo.
Izobličena se usta opuste, a bore na čelu zaglade. Oci joj postanu bezizražajne -
ne staklaste, ali prazne - a izraz lica postane joj nečitak, posve neprobojan.
Više ne gledam svoju sestru, nego njezinu inačicu, nekoga tko joj samo
površno nalikuje.
- Ti... - prozbori Fiona, a šapat joj je prožet čeličnom odlučnošću - zaslužuješ
sve što će te snaći.

271
 Knjige.Club Books
36

Elle

reda mnom kao da stoji potpuna strankinja.

P Pokušam pomiriti ovu Fionu s onom koja mi je, sjedeći na podu prekriženih
nogu, pjevušeći plela pletenice. Ili s tinejdžericom Fionom koja bi me povela
u park kada bi nam majka radila. Ili s Fionom koja bi, kada bih dotrčala probudivši
se nakon noćne more, podigla kut svojeg popluna, pozivajući me da joj se
pridružim.
A ipak, Fiona koja stoji preda mnom uselila se u moj dom, provalila u moju
radnu sobu, prekapala po mojim stvarima... I, što još?
Mozak mi premeće događaje iz proteklih nekoliko tjedana, prebirući po
uznemirujućim stvarima, po svemu što se u kući doimalo drugačijim, po paranoji
i sumnjama koji su mi se razmahali umom.
- Zaključala si me ovdje. Nisam to umislila. Imala si ključ. Fiona pogleda
ravno u mene. - Jesam.
- Zašto?
- Bill je svratio do tebe ranije tog dana, pomogao ti prenijeti krevet.
Istina.
- Prije nego je pošao u posjet, istuširao se, odjenuo čistu košulju, poslije
brijanja nanio losion na lice. Morala sam gledati svojeg supruga kako se dotjeruje
kao da ide na prvi spoj s nekim. Samo što se zapravo sastajao s tobom.
S druge strane stakla, vjetar zapuhne snažnije preko vode, razbivši se o liticu.
- Naslutila sam to odavno - nastavi Fiona.
- Naslutila?
- Da je zatreskan u tebe. I više je nego očito; način na koji se ostane motati
oko tebe kad god dođeš u posjet, ili živahnost koja ga obuzme svaki put kada si u
prostoriji. Pokušava to sakriti, naravno - trudi se ne gledati u tebe dulje nego je
prilično - no ne može si pomoći. Prije nekoliko tjedana zatekla sam ga kako
gleda jedno od tvojih javljanja uživo na Facebooku. Pocrvenio je kao da sam ga
zatekla u gledanju pornografije.
- Fiona...
Podigne prst, ušutkavši me. - Bill mi je ispričao što se odigralo u tvojoj
dnevnoj sobi. - Udahne. - Te sam noći došla ovamo razgovarati s tobom. Ne znam
ni sama što sam ti namjeravala reći. Pokucala sam, ali nisi otvorila. Spazivši
272
 Knjige.Club Books
svjetlo u radnoj sobi, pretpostavila sam da radiš, sa slušalicama na ušima - nastavi
ona - pa sam se poslužila ključem.
Trnci jeze jurnu mi nadlakticama.
- Popela sam se stubama - i zatekla te ovdje. Pisala si svoj novi roman, posve
nesvjesna koliko si se ogriješila o mene. Bila sam tako bijesna, tako povrijeđena
da sam jednostavno povukla vrata i zatvorila ih. Okrenula ključem. Nije postojao
neki dijabolični plan, neka grandiozna zamisao. - Nasmije se u tom trenutku,
oštrom, ogorčenom notom. - Pokušala si izaći, a kada nisi uspjela, nazvala si,
naravno, mene.
Fiona je sve vrijeme bila u kući. Prisjetim se zvuka policijskih sirena,
škripanja guma na šljunku - no sada shvatim da sam čula dolazak samo jednog
vozila. Fionin je auto jamačno već bio parkiran na prilazu.
Zurim u svoju sestru, posve zbunjena. - Zaključala si me u radnu sobu - a onda
si otključala vrata netom prije nego je policija pristigla.
Misli mi ubrzavaju, zapinjući i udarajući o zidove u mojem mahnitom
nastojanju da što prije povežem sve dijelove u cjelinu.
- Sve ono što se događalo u kući... riječi zaokružene u romanu, razbijeni
pritiskivač za papir... mislila sam da gubim razum, da umišljam stvari. Ona objava
na Facebooku koju sam ti poslala kao poruku... je li to bilo... jesi li....
Fiona nestrpljivo uzdahne. - Imaš li pojma kakvu mučninu čitanje svih onih
sranja koje objavljuješ može izazvati? Fotografije ove kuće, provučene kroz filtre,
zamagljeni selfiji, trabunjanja o broju ispisanih riječi i nadahnuću koje crpiš iz
pogleda. A ne zaboravimo ni tvoja Facebook javljanja uživo i savjete za pisanje
koje dijeliš. - Progovori glasom istovjetnim mojem: - „Ne osjećam se dovoljno
stručnom da bih dijelila savjete...“, ali evo vam svejedno pun kurac savjeta.
Zapanjena sam činjenicom da se tisuće ljudi uključuju u tvoje prijenose. Da imaš
obraza sjediti ovdje, u svojoj ostakljenoj radnoj sobi i lupetati gluposti, davati
ljudima - pravim piscima, ljudima koji se ubijaju od posla i koji ne dobivaju
šesteroznamenkaste predujmove i nemaju potpisane ugovore u inozemstvu -
savjete. Kakva jebena smijurija!
Zarine mi prst u prsa. - Slušala sam, Elle. Sve sam ih poslušala. Jedan od
tvojih savjeta posebno me se dojmio. - „Promijenite perspektivu. Prilagodite kut
gledanja kako biste otkrili - ili raskrinkali - istinu o njihovoj osobnosti.“ - Zagleda
se ravno u mene. - Mudar savjet.
Fionina ogorčenost tako je intenzivna da ustuknem još jedan korak. - Kako si
znala moju zaporku?
- Tvoj čvrsti disk - odgovori, glavom pokazavši prema sanduku u kojem držim
svu elektroničku opremu. Čvrsti disk sadrži sve moje zaporke, kao i sve podatke
o mojim korisničkim računima - na oblaku, Facebooku, e-mailu. S užasom
shvatim da je taj disk dao Fioni pristup ama baš svemu.

273
 Knjige.Club Books
*
Poznajem je trideset tri godine. Kao djeca, uvijek bismo trčale u trgovinu kako
bismo mogle zajedno odabrale slatkiše. U restoranu uvijek promijeni narudžbu u
posljednji tren. Pliva krajnje ženskasto, izdižući glavu visoko iznad površine.
Neki mi se djelić mozga pobuni, govoreći: Ovo ne može biti tvoja sestra!
Samo što, naravno, može. I jest. Nemilosrdnost izbrušena kroz novinarsku
karijeru. Sposobnost ostavljanja emocija po strani i izvršenja neposrednog
zadatka. Odlučnost kojom grabi prema uspjehu, prema pobjedi.
Djelići slagalice počnu sjedati na svoje mjesto, istina poprimi jasnije obrise.
Prsti mi se grčevito stisnu pa opuste kada shvatim da je Fiona stajala iza Facebook
javljanja uživo iz moje prazne radne sobe, s otvorenim poklopcem škrinje u
pozadini. Bila je to poruka, puki uvod u ono što slijedi. Kreativna u svojoj zlobi.
Mora da je sve namjestila netom prije nego se pojavila na okupljanju knjiškog
kluba.
- Gospode - izgovorim kada mi nova spoznaja iznenada otvori oči. - Mrtvi
moljac. - Prisjetim se kako sam stajala na vratima, provjeravajući ovratnik kaputa.
- Ti si ga prikvačila za ovratnik.
- Jesam - odgovori Fiona, a njezine su oci hladne, pogled tako bezizražajan,
misli tako skrivene, da se ne mogu sjetiti jesam li je ikada vidjela takvu.
- Stavila si ga točno ondje gdje je nekada bio majčin broš.
- Ne sjećaš se, zar ne? Mama je kupila taj broš kada joj je objavljena prva
priča. Nikada nije trošila na sebe. Štedjela je svaki novčić za nas - kako bismo
mogle imati nove cipele i torbe kakve su imala i ostala djeca. Bila sam tako sretna
što je konačno počastila i sebe nečim. Upitala sam je zašto je odabrala baš srebrnu
čiopu, a ona je odgovorila da joj se, dok piše, čini da lebdi nebeskim visinama. -
Usne joj se skupe dok izgovara sljedeće riječi, upućene meni. - Nisi ga zavrijedila
nositi.
- Pa si ga uzela.
- Da.
- Ali nisi stala na tomu - uzvratim, podigavši glas kad osjetim bujanje gnjeva
u grlu. - Prikvačila si mrtvog moljca na njegovo mjesto! To je toliko... to je krajnje
umobolno.
Na pisaćem stolu, svjetlost se reflektira od zakrivljene plohe utega za papir.
Dohvativši ga, počnem premetati studeno staklo u dlanovima, ćuteći pod prstima
neravnu pukotinu koja se proteže njime.
- A ovo.... - nastavim.
Povjerila sam Fioni svoje strahove da je netko bio u mojoj radnoj sobi, da je
taj netko okrhnuo uteg za papir. Ismijala me, odbacivši mogućnost. Sve je to u
tvojoj glavi.
Samo što nije bilo.

274
 Knjige.Club Books
- Okrhnula si ga. - Stisak prstiju na utegu pojača se dok se prisjećam krhotine
stakla koja je pronašla svoj put u moju spavaću sobu. Nije dospjela onamo na peti
nečije cipele, donesena je onamo i hotimično uglavljena u gusto tkanje tepiha -
točno ispred samostojećeg zrcala. - Postavila si krhotinu onamo, dobro znajući da
ću stajati ondje.
- Jesam. - Riječ izađe bez ustezanja, bez ikakve naznake isprike.
Pasivna agresivnost njezina čina, svirepost nužna za njegovo planiranje,
neizrečena prijetnja...
Zrak u prostoriji doima se nestvarno gustim, toliko da je teško udisati. Sve se
ljulja, tlo izmiče pod nogama. Vlastita me sestra hotimično, namjerno povrijedila.
I činila je to opet i iznova...
Uteg oteža u dlanovima, palac prione tješnje o krivudavu pukotinu.
Tama njezinih šarenica, odraz mržnje uperene prema meni u njima.
Ruka mi poleti natrag, tetive se zategnu.
Ona primijeti uteg u mojem dlanu, kut mojeg zapešća. Primijetim kako joj se
obrve iznenađeno podižu dok se munjevito sagiba, pružajući ruke pred sebe kako
bi zaštitila lice.
Izbacim uteg svom snagom koju smognem - no trenutak prije nego će
napustiti prste, zakrenem zapešćem.
Staklena se ploha smrvi, ostavivši za sobom savršen mozaik slomljenih
komadića. Prianjaju jedan uz drugog kao da vise zarobljeni paukovom mrežom.
Uslijedi tišina. Prostorija se ispuni njome, a samo dah morskog vjetra prodire
kroz uništeni stakleni zid, provlačeći se kroz sićušne pukotine.
Fionin glas sada se čini tišim, suzdržanijim nego maločas. - Namjeravala si
me pogoditi time.
Razmišljam o svim satima koje sam provela ovdje, trudeći se napisati roman
kojim bih se iskupila za onaj koji sam ukrala majci, na riječi oko kojih sam se
mučila, povezujući ih, sumnjajući u njih, prepravljajući ih.
- Moj rukopis? Jesi li ga obrisala? - upitam, iako već znam odgovor. Fiona je
prekopala sve moje dokumente, e-mail račune, moj oblak. Čekala je do
posljednjeg dana, tik pred rok, kako bi bila sigurna da neću uspjeti ispoštovati
ugovor.
- Svaki primjerak.
Zubi mi zaškrguću, a pritisak u vilici poraste. Zabacim glavu unatrag i
otvorim usta, a prigušeni jecaj otme se iz grla.
- Što hoćeš od mene? - Odlučno priđem stolu pa zgrabim majčin rukopis s
njega. - Čuvaš li ovo kao nekakvo jamstvo? Čekaš li trenutak kada ćeš ga pokazati
medijima - kako bi me javno ponizila i prokazala svima kao varalicu? Ili želiš
nešto drugo? Novac? Osvetu? O čemu je riječ, Fiona?
- Pogledaj omotnicu.
275
 Knjige.Club Books
Izvučem svjetlosmeđu omotnicu ispod rukopisa pa je okrenem k sebi.
Naslovljena je na Jane Riley, moju urednicu.
- Ono što želim - reče Fiona - jest da joj osobno pošalješ priznanje.
Čvrsto stisnem oči, zamišljajući kako će se stvari dalje odvijati. Svi primjerci
moje knjige morat će biti povučeni iz opticaja. Uslijedit će tužba. Bit ću
financijski uništena. Više nikada neću moći objavljivati. Svi ljudi do kojih mi je
stalo čut će za ovo.
- Zar zaista misliš - kažem, otvorivši oči pa ošinuvši svoju sestru pogledom -
da je ovo život kakav bih odabrala? Htjela sam pisati - ali ne ovako. Sve što sam
htjela bio je dom, djeca, obitelj.
- Donijela si niz odluka, niz izbora. Izgovorila tisuću sitnih laži, dohranjujući
njima obmanu koja je utjecala na sve nas. Živjela si u laži, uvukavši i nas u nju.
Ne pokušavaj sada promijeniti priču kako bi sebe prikazala kao žrtvu.
- Ako je to ono u što želiš vjerovati, samo izvoli; ponavljaj sebi da sam svaki
svoj postupak pomno isplanirala i izrežirala. Ali mislim da si i sama svjesna da
nisam kriva za ono što mi stavljaš na teret. - Zastanem, odlučno joj se zagledavši
u oči. - To je ono što si ti učinila, Fiona.
Privinem rukopis grudima. Rukom ispisane stranice sadrže sate i sate
majčinih misli, kao i trenutke kada bi uzela predah za razmišljanje, vršak pera
prislonivši o stranicu kako bi tekstura papira upila tintu.
Kada sam počela pretipkavati njezinu priču, namjeravala sam unijeti preinake
- učiniti dijelove priče svojima - ali bilo je to nemoguće. Njezin glas bio je tako
jedinstven, svaka riječ savršeno pogođena i umetnuta, stil jezgrovit, a ipak tako
moćan. Priča je bila potpuna takva kakva jest. Rukopis je postao moja
najvrjednija svojina - zrcalio je oštroumnost, talent, i empatiju naše majke.
No ujedno je bio i jedina stvar za koju sam pouzdano znala da je ne bih smjela
zadržati.

276
 Knjige.Club Books
37

Ellie

iona ispruži ruku. - Daj mi ga.

F Ne pomaknem se.
Obrve joj se izdignu u oštar luk, kao da želi reći: Smjesta.
Okrenuvši joj leđa, izvučem ladicu stola i gurnem ruku unutra. Znam da je
unutra. Prsti mi obuhvate njegovo plastično kućište pa ga hitro prinesem donjem
rubu rukopisa, kresnuvši metalni navoj palcem.
Savršen plavo-žuti plamen zaživi, a ja ne ustuknem, odlučna u namjeri.
Nekoliko sekundi bit će dovoljno.
Plamen zahvati papir, a donji se rubovi rukopisa stanu savijati i crnjeti.
Plamen se izdulji, ližući svojim jezičcima papir sve više, gutajući riječi, rečenice,
odjeljke. Metalni kos za otpatke pod mojim je stolom; sve što trebam jest dati
plamenu još koji trenutak.
Očekujem da će moja sestra nasrnuti na mene, da će viknuti da stanem. Ali
ona ne učini ništa.
- Zar zaista misliš da je to jedina kopija koju imam?
Naravno da se sjetila načiniti rezervne kopije! Tako joj je svojstveno sve
pomno isplanirati. Ne ostaviti ništa slučaju. Plamen me iznenada ugrize za prste -
vrisnem, ispustivši rukopis.
Zapaljene stranice razlete se zrakom poput gorućih krila. Opčinjeno
promatram kako se savijaju i izgaraju, lepršajući zrakom dok polako gube na
visini.
Kada slete na drveni pod, radna soba izgleda kao da je u cijelosti
obavijena plamenom.
Opčinjenost mine, a ja jurnem, stopalima gaseći jezičce. Vrelina mi prlji
gležnjeve dok potplatom cipela zatirem goruće stranice.
Kada se jedna stranica ugasi, pohitam prema sljedećoj, petama žestoko
pritišćući o pod - no svaki put kada se jedan plamen utrne, kao da udahne život
novomu.
U kuhinji imam aparat za gašenje požara. Mogu otrčati dolje i vratiti se za
manje od minute. Jurnem prema vratima - I stanem. Zaustavi me Fionin vrisak iza
mojih leđa.

277
 Knjige.Club Books
Okrenem se. Rub njezina dugačkog kaputa gon. Plamen je zahvatio sintetički
materijal, razmiljevši se uvis. Ona pokušava osloboditi ruke. Pokreti su joj
mahniti i trzavi, oči razrogačene i užasnute. Jurnem natrag kako bih joj pomogla
pa povučem kaput s nje, a buktinja u koju se tkanina pretvorila nađe se na podu.
Stanem gaziti po kaputu, dok iz plamteće tkanine suklja dim, nadražujući mi
grlo.
- Jesi li dobro? - upitam, zadihana.
Fiona ne odgovori, a šok je jasno ocrtan na njezinu licu.
Krajičkom oka primijetim da je jedna stranica rukopisa sletjela pod naslonjač
za čitanje i da je plamen već počeo osvajati tkaninu. Zgrabim vrč sa stola - u
njemu je preostala možda čaša vode pa zalijem gorući materijal, koji počne
cvrčati, a plamen smjesta izgubi na snazi. Sa zgarišta se počne uzdizati dim,
otkrivši pod sobom i posljednji plameni jezičac koji zaprijeti da ce se
rasplamsati u buktinju, no potplat moje cipele pobrine se za njega, ugušivši ga.
Spustim vrč, nastojeći doći do daha.
- Elle...
U staklenom zidu ugledam Fionin odraz. Nepomično stoji, usta prekrivenih
dlanovima. Okrenem se.
- Što je?
I tada ga ugledam.
Nešto užareno, u kutu sobe, pokraj vrata. Isprva mi nije jasno. No kada se
usredotočim, raspoznam plamene jezičce koji sukljaju iz police za knjige. Vatra
je već progutala donji red, u kojem knjige mekog uveza, putopisi i karte gore kao
triješće.
- Gospode... - prošapćem kada cijela polica bukne.
Okrenem se i shvatim da se požar proširio prema hrastovoj škrinji. Plavi i
zeleni plameni jezici neumoljivo se uvijaju oko plastičnih stranica fotoalbuma, a
jedak dim suklja u visinu.
- Ne - vrisnem, jurnuvši prema njima pa se sručivši na koljena u nastojanju da
spasim neki od albuma. No vrućina me natjera na uzmak. Osovim se na noge,
teturajući, pa ostanem bespomoćno promatrati kako plamen guta sve - svežanj
Flynnovih čestitki, fotografije naše majke, moje dnevnike. Sve bukne u trenu.
Prostorija vrvi zvukovima; škripanjem drva koje se širi, pucketanjem vatre, rikom
buktinje.
- Moramo izaći odavde! - Fiona vrisne pa me zgrabi za zapešće i odvuče od
škrinje.
Vreli, tamni oblak dima suklja prema stopu. Osjećam kako mi progara dišne
puteve.

278
 Knjige.Club Books
Instinktivno navučem džemper preko usta. Pohitamo prema vratima, no
zaustavi nas paklena vrućina. Plamen je već pregrizao put kroz okvir vrata,
pretvorivši ih u smrtonosni vatreni obruč.
Oblaci crnog dima zgusnu se pri stropu.
Čučnemo, a Fiona krikne: - Što sada?
Okrenem se oko sebe, um mi grozničavo radi. Pogled mi zapne za razlomljenu
staklenu plohu - i smjesta sam svjesna da nam je to jedini izlaz.
- Pomozi mi s ovime - viknem, zgrabivši stolicu koja stoji za pisaćim stolom
- tešku, starinsku hrastovu konstrukciju čvrstih nogu.
Dovučemo je do staklene plohe pa je podignemo, usmjerivši noge prema
staklu.
- Na tri - viknem.
Zamahnemo stolicom pa je snažno gurnemo u staklo. Jedna noga probije se
kroz oslabljeno središte kružnice, proširivši već postojeću rupu.
Napadnemo staklo i drugi put, pa treći, a potom ja nastavim nogom izbijati
preostale komade stakla, šireći nam prolaz dok mi kiša krhotina svakim novim
udarcem obasipa traperice.
Osjetim svježi morski zrak - no kada on nahrupi u prostoriju, buktinja se
razjari pa se dim i vrućina naizgled primaknu bliže staklenom zidu.
- Moramo skočiti - viknem.
Pogledavši dolje, uspijem nazrijeti balkon svoje spavaće sobe. Strši ispod
radne sobe, no poravnanje nije savršeno, postoji praznina od nekoliko stopa.
Moramo skočiti dovoljno daleko kako bismo doskočile na njega. U protivnom,
slijedi pad na nazubljene stijene podno kuće.
- Ne mogu! - zavapi Fiona.
Zgrabivši je za ruku, povučem je prema rubu, a smrskani komadići stakla
isprate svaki naš korak zvukom krckanja.
- Kada ti dam znak, skočit ćemo! Moraš se odraziti što snažnije možeš, u
redu?
Fiona ne odgovori. Oči su joj zamućene strahom, paralizirane.
Pomognem joj zauzeti položaj na rubu staklene plohe, no uvjeti za skok
daleko su od savršenih; napola čučimo u moru smrvljenog stakla dok dim kulja
posvuda oko nas. Posegnem prema metalnom okviru, tražeći nekakvu stabilnost,
no on je užaren pa povučem dlan.
Nema vremena - ne možemo više čekati.
- Spremna?
Grčevito stisnem sestrinu ruku.
- Jedan... dva... tri!

279
 Knjige.Club Books
U tom trenutku kada mi se stopala odvoje od poda, osjetim kako mi Fionina
ruka klizi iz dlana. Noć mi jurne u susret. Začujem vrisak koji mi se otme iz grla.
Još jedan iza mene.
Sama sam dok padam kroz tamu, radna soba iza mene obasjana plamenom.

Dočekam se nezgodno, a pad mi izbije zrak iz pluća.

Zatreba mi trenutak ili dva da dođem k sebi, da osjetim kako mi zrak ponovno
ispunjava pluća. Posrćući, osovim se na noge, još omamljena, pa rukama počnem
opipavati kosu, tražeći krv.
Kada podignem pogled, isprva vidim samo podivljalu buktinju. Plamen se
proširio cijelom prostorijom, progutavši naslonjač za čitanje i policu s knjigama.
Ne vidim svoju sestru.
- Fiona!
Je li skočila - i promašila balkon?
Bože, molim te, ne...
A onda mi se, malo-pomalo, oči uspiju usredotočiti. Uspijem nazrijeti obrise
osobe koja čuči na samom rubu smrskane staklene plohe, glave pokrivene
rukama. Buktinja joj je za petama, a crni stup dima kulja oko nje u noć.
- Moraš skočiti!
Fiona ne daje znak da me čula.
- Molim te, Fiona! Smjesta!
Novi nalet vjetra sruči se s mora na hrid, uspevši se njome, pa nahrupi u radnu
sobu. Plameni jezičci posegnu prema razbijenom staklenom zidu, izbivši van.
Fiona vrisne, očito opečena.
Sve se odigra tako brzo. Fiona se iznenada nađe na nogama pa, ne gubeći
vrijeme, zakorači u zrak.
Smjesta mi je jasno da je sve pogrešno. Tijelo joj je previše nagnuto naprijed,
udovi joj nekontrolirano mlataraju zrakom. Nije se odgurnula dovoljno snažno.
Nije se odrazila dovoljno daleko.
Mogu samo bespomoćno promatrati kako pada kroz noć, očiju širom raširenih
i ispunjenih užasom, kose koja vijori na vjetru.
Noge kao da joj pedaliraju zrakom.
Pada, poseže rukama - a onda nekako, nekim čudom, uspije stopalom
zahvatiti balkonsku ogradu. Sve oko mene izblijedi i jedino što vidim je Fiona.
Sruši se na balkonski pod - dočekavši se najprije koljenima - uz mučan zvuk
krckanja kosti koja udara o drvo.
Iz nje provali vrisak.

280
 Knjige.Club Books
Na podu je, širom ispružena na balkonu, glave okrenute u stranu. Lice joj se
na mjesečini doima potpuno lišenim krvi. Skočim k njoj pa ugledam krv na
njezinim usnama i bjeloočnice njezinih preokrenutih očiju.
- Fiona!
Odgovori mi grlenim krikom koji odjekne iz dubine njezina
bića. .
Pogledam preko ramena, u spavaću sobu. Iza vrata spazim dim koji je počeo
ispunjavati podest, kuljajući prema stubištu. Ne možemo ostati ovdje.
Obavivši ruku oko Fione, pokušam je pridići - ali ona vrisne kada joj noge ne
uspiju podržati težinu.
Spustim je natrag na pod, želeći doći do daha. Komad gorućeg materijala
odcijepi se od buktinje radne sobe pa se obruši na nas, ubrzavajući svakim
metrom. Udari o rub balkona, poškropivši nas kišom žeravice. Nemamo više
vremena. Moram Fionu izvući van.
Obavijem je rukama oko prsa pa je, upregnuvši svu snagu, povučem natraške,
uspjevši je s balkona uvući u spavaću sobu. Ruke i leđa gore mi uslijed napora,
no stisnem zube, nastavivši je vući dok se ne domognemo hodnika.
Zastanem, samo na trenutak, kako bih povratila dah, no dim je previše gust,
previše težak. Gušim se, kašljem. Osjetim da buktinja nad nama prodire kroz
vrata, osvajajući nevidljiva okna, šireći se unutrašnjošću zidova.
Čvrsto zgrabivši Fionu, odvučem je niza stube, sada potpomognuta težinom
njezina tijela koje nas vuče prema podnožju stubišta. Pri svakom tupom udarcu o
drvene stube, očekujem čuti novi vrisak - no ona se ne oglasi više nijednom.
Naposljetku se dokopamo prizemlja. Zastanem samo kako bih zgrabila
mobitel s kredenca, pa otvorim vrata i, upregnuvši posljednje atome snage koji su
mi preostali, izvučem Fionu na prekrasnu svježinu hladnog kolnog prilaza.

Pozovem hitnu pomoć, istodobno pritisnuvši prste o Fionin vrat. Puls joj je slab -
ali još je tu. Kaput mi još leži zgužvan na pragu pa ga dohvatim i zagrnem njime
Fionu. Čučnem pokraj nje i stanem joj nježno tepati, očekujući svakog trena čuti
zavijanje sirene i vidjeti treperava plava svjetla u mrakom obavljenoj prilaznoj
ulici.
Iza rasplesanih jezičaca vatre, morski se vjetar kovitla i fijuče, a valovi stenju
i odjekuju, razbijajući se o stijene. Omotam kaput tješnje oko Fioninih ramena.
Moja sestra nepokretno leži na tlu, njezina je koža smrtno blijeda.
Čvrsto stisnem oči, mislima požurujući kola hitne pomoći. Na pučini, valovi
nastave nesmiljeno nadirati i razbijati se o obalu.
Pomislim na majčin san: mjesto s pogledom na more, na kojem bi mogla
pisati.
Njezin san.

281
 Knjige.Club Books
Moj san.
Sestrin san.
Otvorivši oči, ugledam mrtvog moljca priljubljenog uz Fioninu ključnu kost,
a iza nje radnu sobu uokvirenu jarkim crvenilom razjarene buktinje.

282
 Knjige.Club Books
EPILOG

Godinu kasnije

Š kripanje poštanskog otvora da mi do znanja da je nešto gurnuto kroz njegov

metalni otvor. Uslijedi tupi udarac kada pošiljka udari o otirač, a zatim i reski
prasak željeza o željezo kada se šarke poklopca na poštanskom otvoru zatvore.
Flynn nastavi govoriti. Priča mi o jednom od nekolicine pripravnika
dendrologa koje obučava, pritom na slavini puneći bocu vodom. Potom zatoči
mlaz bistre tekućine jednim okretom poklopca pa ubaci bocu u ruksak skupa s
jabukom i paketićem keksa.
Sagne se kako bi me poljubio. Usne nam se spoje, a ja osjetim naboj među
nama. Nijedno od nas neće zaboraviti razdoblje koje smo proveli razdvojeni - i
koliko smo blizu došli tomu da jedno drugo izgubimo zauvijek. Primim ga za
okovratnik majice pa ga privučem bliže, zgužvavši pamuk svojim toplim
dlanovima.
Ispričala sam Flynnu sve - svaki sramotni detalj. Trebat će nam vremena, ali
pomalo rasplićemo klupko naših problema, probijajući se prema središnjem
čvoru, u nadi da ćemo uspjeti zakrpati pukotine naše veze.
Slušam zvukove navlačenja radnih čizama, njihov topot do prozorske daščice,
zveket ključeva kada ih pokupi s nje, fijuk zraka koji nahrupi unutra kada otvori
vrata.
- Paket za tebe - dovikne prije nego zatvori vrata.
Više ga nema, iščeznuo je u plavetnilo jutra.
Zagledavši se kroz prozor, razmišljam o danu pred sobom. Ispred sebe, onkraj
prostranih oranica, vidim svjetlucanje mora. Odabrali smo doći na Sjeverni
novozelandski otok. U nekom ćemo se trenutku odseliti odavde, no zasad sam
sretnija nego što sam bila već dugo vremena. Pišem, plivam, usnem pokraj
Flynna.
Prisjetim se, kao i mnogo puta dosad, noći kada je izbio požar. Svojski se
trudim pomiriti s uspomenama te noći, trudeći se ne gurnuti ih u neki zakutak
svojeg uma gdje će se zagnojiti. Stoga razmišljam o svemu, razgovaram s
Flynnom.
Pitam se razgovara li Fiona o tomu s nekim.

283
 Knjige.Club Books
Ona, Bill i Drake i dalje žive u Cornwallu. Nismo u kontaktu, no načula sam
da se dobro oporavlja. Slomila je obje noge skočivši iz radne sobe. Još čujem
njezin vrisak kada ju je dohvatio plamen i grozomoran zvuk krckanja kosti.
Kuća na hridi više nije moja. Prodala sam je imućnom kupcu iz Londona koji
je, čujem, obnovio uništenu radnu sobu i pretvorio je u kućnu teretanu. Otkrila
sam da mi kuća nimalo ne nedostaje. I to mnogo govori - možda je to i najjasniji
pokazatelj da mi nikada nije ni trebala.
Moja se urednica javila nakon požara. Bila je puna razumijevanja čuvši da mi
je roman izgorio u požaru, premda nije bilo teško iščitati koliko je iznenađena što
ne postoji rezervna kopija negdje na nekom serveru. Ali kako sam joj mogla
objasniti što se dogodilo? Pretpostavljam da sam mogla puzati, preklinjati za
produljenje roka, priliku da ponovno napišem već dovršenu knjigu. Ali nisam.
Priča koju sam ispričala pripadala je nekom drugom vremenu, nekoj drugoj meni,
i došlo je vrijeme da taj dio života ostavim za sobom.
Zato sam započela pisati novi roman. Zasad je to samo razbacano sjeme
nepovezanih ideja, daleko od nečega što se ukorijenilo i povezalo u pravu priču.
Međutim, izučavam zanat, brusim svoje vještine, i jednog ću dana neminovno
uspjeti. Uživam pisati neopterećena izdavačkim ugovorom, neopterećena
rokovima. Pritisak se rasplinuo, a ja se osjećam nesputanom; slobodnom stvarati.
Više nemam stol; sada pišem sjedeći prekriženih nogu na podu dnevne sobe,
ili leđima oslonjena o ispucalu koru eukaliptusova debla. Ne marim mnogo gdje
sam. Pisanje se sada uvelike čini poput neke vrste meditacije, ispušnog ventila
pomoću kojeg, ispisujući stranice, izbacujem sve iz sebe.
Odlučivši da ću jutro posvetiti vrtlarskim radovima, zaputim se prema vratima
pa, prolazeći kroz hodnik, ugledam na otiraču paket koji sam dosad već smetnula
s uma. Ne dobivamo mnogo pošte ovdje - adresu sam dala tek šačici ljudi.
Sagnem se kako bih podigla podstavljenu omotnicu, osjetivši u njoj poznatu
težinu i oblik: knjiga. Najvjerojatnije je riječ o radnoj verziji, poslanoj na
recenziju. Britanski poštanski žig. Moja mi ih agentica i dalje šalje, premda sve
rjeđe i rjeđe. Poderem omotnicu pa potražim izdavačevo pismo, no ne nađem ga.
Neobično. Izvučem knjigu pa se zagledam u omot.
Predpublikacija u izdanju HarperCollinsa.
Omot je uznemirujuć. Oštri sivi i bijeli tonovi prikazuju stubište koje se
proteže sredinom kuće. Tek kada ponovno pogledam spazim sjenovite obrise
ljudske figure koja vreba na rubu stubišta. Promatra. Čeka.
Strah mi ispuni utrobu.
Skriveno u tamnom kutku slike stoji ime autorice.
Srce mi poskoči pa ubrza, a dah postane plići.
Ne može biti. Slova trepere i izvijaju se, izobličavajući se pod vrelinom moje
zaprepaštenosti. Oklijevajući, otvorim na prvu stranicu. Vlažnim jastučićima
prstiju grčevito pridržavam knjigu, pritišćući ih duboko u teksturu papira.
284
 Knjige.Club Books
Počevši čitati, iskusim déjà vu - nešto nalik osjećaju maglovite upoznatosti s
radnjom u kojoj je stvarnost neznatno izobličena, kao da je pisac promatra iz
daljine ili kroz pomalo zamagljenu leću.
Riječi odzvanjaju u ritmu koji mi je dobro poznat. Pogled mi klizi kroz
rečenice, odjeljke, stranice. Gotovo ne trepćem. Primijetim da su me noge odvele
u spavaću sobu i spustile na podnožje madraca. Um mi je usredotočen isključivo
na knjigu.
Priča je to o ženi koja živi sama u kući navrh hridi. Ženi čiji prvi roman nije
zapravo njezin. Ženi koja je provela godine živeći u svijetu svojevrsne fikcije
zbog jednog presudnog događaja koji se zbio u uredu njezina profesora engleske
književnosti, a koji je promijenio njezino poimanje same sebe, poimanje onoga
što je uvjerljivo i onoga što bi trebalo prešutjeti. Ta priča - ista ona koju sam
napisala - nalazi se umetnuta u stranice preda mnom.
Dok pognute glave čitam priču koja se raspliće preda mnom, kod svake se
riječi prisjetim trenutka i načina na koji sam ih napisala. Gotovo mogu osjetiti
čvrstu površinu svojeg radnog stola ispod podlaktica i drvene podne daske pod
svojim tabanima. Provela sam sate u toj radnoj sobi, nastojeći stvoriti nešto
vrijedno, roman koji bi mogao stajati rame uz rame s onim moje majke,
roman kojim bih se iskupila.
Ovo je moja priča, izbrisani rukopis.
Samo što je Fiona očito zadržala jednu kopiju.
Ali to nije samo moja priča o Lukeu Lindenu. Tu je i druga priča, isprepletena
s onom iz mojeg izbrisanog rukopisa - priča koju nisam napisala - ali jesam
proživjela.
Sve je tu. Otkriće nazubljene krhotine stakla iz napuknutog utega za papir;
riječ Lažljivica urezana u nogu stola; šetnja obalom s dječačićem koji si je od
morske pjene načinio bradu; jedinstvena ljepota ranojutarnjeg svjetla kakvu može
iznjedriti samo kornvolska obala.
Prisjetim se trenutka kada mi je Bill rekao da Fiona radi na novom projektu -
dugo nakon što je već sastavila brošuru. Sada shvatim da je knjiga koju držim u
rukama bila Fionin projekt. Strpljivo je čekala, razvijajući radnju, gradeći zaplet,
nadajući se - vođena novinarskim instinktom - da će priča sama oblikovati svoj
kraj.
Fiona je oduvijek bila netko tko može vidjeti tri poteza unaprijed, vrsna
šahistica čiji je svaki potez pomno promišljen. Naravno da svaki autor djelomično
kontrolira priču; ima viziju Zapleta i smjera u kojem će priča krenuti - no dođe
trenutak kada mora dopustiti da njegovi likovi iskorače iz sjene i sami počnu
usmjeravati radnju. Trenutak kada se likovi otjelove i zažive.
Fiona je promatrala. I čekala.
Priča u ovoj knjizi prikaz je nas dviju. Imena su promijenjena, detalji
preinačeni, lokacije izmišljene - ali stranice svejedno svjedoče istini.

285
 Knjige.Club Books
Zapitam se u kojem je trenutku Fiona odlučila iskoristiti dijelove mojeg
rukopisa i stopiti ih sa svojim? Takvo bi sto zadovoljilo njezin neumoljivi osjećaj
za pravdu: uzeti moje riječi i potpisati pod njih svoje ime.
Oko za oko.
Osjećam njegove odjeke na svakoj stranici - taj neodoljivi, privlačan zov koji
je vabio Fionu svojom priličnošću, simbolikom, obećanjem odmazde.
Na kraju krajeva, tko gospodari pričom? Pojedinac koji je priča? Onaj tko je
čita? Osoba o kojoj je priča napisana?
Svi oni?
Pročitavši posljednju stranicu, otvorim ponovno početak, tražeći nekakvu
poruku od svoje sestre.
Međutim, nema ničega.
Danje već na smiraju kada, pogledavši kroz prozor, oćutim da mi se u grudima
ugnijezdio osjećaj spokoja. Ova je priča ispreplela niz trenutaka koji pripadaju
meni, mojoj sestri, našoj majci. Priča je to o izborima i pogreškama, istini i fikciji,
snovima i padovima - i svim zamršenim stvarima koje život donosi i odnosi,
poput valova koji nadiru pa se povlače.
Moje riječi nisu izbrisane, nisu izgubljene. Stranicama koje sam ispisala
istinom dana je sloboda - bas kao i onima koje je ispisala moja majka - da se vinu
kroz nečiju tuđu maštu.
Sumrak pokuca o prozore, primoravši me da posegnem prema svjetiljci.
Svjetlo zapleše po stranicama knjige - i tada primijetim posvetu.
Promatrajući tri riječi koje kao da stavljaju točku na roman, zapitam se jesu li
napisane s gnjevom, je li to Fionin oproštajni udarac, posljednje žučljive riječi?
Ili su možda, ponadam se, dok mi prsti klize preko njih, ponikle iz neke dublje
emocije.
Razumijevanja.
Za moju sestru.

286
 Knjige.Club Books
Zahvale

vala mojoj urednici, Kim Young, što je, saslušavši tijekom našeg
H telefonskog razgovora zamisao za ovu priču, koja je u tom trenutku bila tek
u povojima, rekla: - Naježila sam se. - Kim, i briljantna Charlotte Brabbin, radile
su sa mnom na svakoj verziji rukopisa, postavljajući pitanja i potičući me da
prodrem dublje, da istražim stvari još malo. Knjiga je kudikamo bolja nego što bi
bila bez vas.
Sretna sam što imam najbolju književnu agenticu, Judith Murray, zajedno s
njezinim timom u tvrtki Green & Heaton. Počela sam surađivati s Judith čim sam
se otisnula u spisateljske vode, a njezini su mi savjeti, potpora i prijateljstvo
neprocjenjivi. Hvala također i Kate Rizzo što vodi brigu o prodaji prava za
moje knjige na inozemnim tržištima - i što je, kao i mnogo puta do sada, pročitavši
ovaj rukopis, podijelila sa mnom svoja neprocjenjivo vrijedna opažanja i
razmišljanja.
Hvala i mojim pokusnim čitateljicama koje su prve dobile knjigu na uvid -
Faye Buchan, Bečki Hunter, Lauri Crossley, Mariji Evans i Rachel Trotter. Vaša
su mi razmišljanja pomogla uobličiti priču.
Veliko hvala i VAMA, mojim čitateljima, na podršci i preporukama kojima
širite glas o meni. Upravo je žar vašeg oduševljenja ono što me nadahnjuje na
nove priče.
Hvala mojim roditeljima i roditeljima mojeg supruga na potpori koju mi
pružaju dok pišem. Kada se rok približio opasno blizu, a razina stresa dosegla
neslućene razmjere, samo su upitali: Što možemo učiniti?
Moj suprug, James, nalazi se na prvoj crti bojišnice u svakom pogledu. Pri
ruci je kada mi treba pomoći smisliti nove ideje ili porazgovarati o problemima
na koje nailazim pa je možda i je ina osoba koja intimno poznaje svaki sloj svih
mojih romana. Ujedno je i osoba koja mi omogućava da istodobno budem
spisateljica i majka - i na tom ću mu daru zauvijek biti neizmjerno zahvalna.
Naposljetku, moram spomenuti i svoju djecu, Tommyja i Darcy. Hvala vam
na zagrljajima tijekom pauza od pisanja, hvala vam na buci, kaosu i blještavilu
boja. Vi ste moja daleko najuspjelija kreacija.

Scan i obrada:
Knjige.Club Books

287