Sken i obrada: Čitateljski raj

2 Čitateljski raj
 Ljubav je i kušnja

Rosy se po tko zna koji put upitala što joj je činiti. Vratiti se
doma odmah ili prihvatiti ponudu jedne škole u predgrađu Rima i
ondje predavati engleski godinu dana. Ravnateljica ju je molila da
ostane kod njih jer nisu mogli naći nikoga, učenici su bili bez
profesora, a pritisak i roditelja i prosvjetne inspekcije bio je
strahovit. Nije bilo ni za odbaciti to što bi uz sasvim solidnu plaću
imala i garsonijeru na raspolaganju, a to je u Rimu bio skoro
lutrijski zgoditak.
Nije uopće dvojila da joj u Italiji nema života, ali možda bi
trebala ostati ovdje još jedno vrijeme dok doma svoje, i roditelje i
prijatelje, ne pripremi na povratak. I dok se sama ne sredi. I ne
samo to. Mora i Umbertu pokazati da je nije uspio uništiti.
Konačno se nema čega bojati. Ostat će ovdje do Božića, a
onda bi taj blagdan proslavila sa svojima i u svojoj kući.
I kad bi se u mislima vratila tek dvije godine unazad, nije
mogla vjerovati da je to proživjela i da toga čovjeka nije pročitala
iako su joj mnogi govorili - da tome Talijanu nije za vjerovati.
Odličan stručnjak, ali nikakav čovjek - i prije i poslije govorili su
mnogi. No kad si zaljubljen, ma tko što da kaže, sve tumačiš na
sebi svojstven način. Pripisuješ to čak i nečijoj ljubomori, pa i
onih kojima si dotad silno vjerovao.
- Znam da ćeš se na mene sad naljutiti, i vjerojatno pogrešno
protumačiti ono što ću ti reći, ali Umberto mi je tako čudan - rekla
joj je Lynn istu večer kad ga je upoznala. - Smeta me....
- Što? - prekinula ju je već dobrano zaljubljena Rosy.
- Muti. Vrluda.
- Kako to misliš?
- Ima ženu, pa je nema. Žive pod istim krovom, ali su zapravo
rastavljeni. Sve zbog djece, a djeca su kod ženinih roditelja. Dvoje
znanstvenika ne može se usredotočiti na djecu koliko njima to
treba i onda postupaš po onome - brigo moja pređi na drugoga.

3 Čitateljski raj
 - Ne sviđa ti se jer mi je priznao da je oženjen, ali da je pred
rastavom, a tebi bi bilo draže da mi je lagao. Konačno, nije morao
ništa ni reći.
- Ne budi naivna. Morao je!
- Zašto?
- Pa ovdje je mnogo njegovih kolega, internet radi, a i usmena
predaja nije još zamrla. No, uzmi sve ovo što sam rekla s
rezervom. Ako ti se toliko sviđa, budi s njim, a budućnost će
pokazati je li to ono pravo. I samo da ti nešto još kažem... - zastala
je kao da promišlja što reći kako je ne bi izazvala ili natjerala da
pomisli i na ono najgore.
- Možda ti imaš i pravo, ali ljubav ne sluša ništa i nikoga. I
dok se ne uvjerim laže li, bit ću s njim i uza nj.
- On je ovdje gost profesor?
- Da.
- Na koliko dugo?
- Zasad na godinu dana s mogućnošću produljenja.
- Dovoljno.
- Za što?
- Da se do kraja upoznate. Da oboje vidite što vam je činiti i je
li to ono pravo. Uzimam si ja za pravo da kažem da on slabo
procjenjuje.
- Otkud ti sad to? Znaš li ti nešto više od mene kad si sve
vrijeme tako kategorična?
- Ne znam. Znaš da bih ti rekla za svaku informaciju koju bih
saznala. Sudim po njegovom prvom neuspjelom braku, a izrodili
su u njemu dvoje djece.
- Mladi su se oženili.
- Tinejdžeri ipak nisu bili.
- Zaiskrilo je i to im se činilo dovoljnim za brak. A Talijani
drže do braka. Općenito do obitelji.
- Znam to. Ali i još nešto što ti ne želiš shvatiti. A, dakako, ni
prihvatiti. A ja se bojim....
- Čega, Lynn?

4 Čitateljski raj
 - Da ne ostaneš tek njegova ljubavnica.
- Ma, daj, o čemu ti to uopće govoriš?
- O jednoj od mogućnosti. No, ovo sam izrekla sad i više neću
nikad.
- I nemoj! - Bila je oštra Rosy što je bio jasan znak Lynn za
definitivnu šutnju.
I šutjela je, sjećala se Rosy toga sad i zažalila što je bila tako
oštra prema prijateljici.
Nije joj, čini se, ništa bilo jasno ni kad je Rosana, Umbertova
još žena, došla u Boston. Uredno ju je Umberto predstavio kao
svoju suprugu, a to što se baš nisu ni pred kim ljubakali, više se
tumačilo nekim njihovim specifičnim odnosom, nego brakom koji
je u raspadu. Zbunilo ih je, istina, što je sve vrijeme dok je Rosana
bila u Bostonu, a bila je više do mjesec dana, Rosy ih pratila u
stopu i to na inzistiranje i Umberta ali i Rosane. Lynn je ostala
zgranuta kad ju je čula kako se obraća Rosy:
- Moraš još ovo ljeto doći u Rim. Moraš upoznati našu djecu.
Sigurna sam da će te oduševiti jer su isti otac. Uopće, mislim da bi
morala maknuti se iz Amerike. Ne kažem da i vi nemate nešto
specifično, da se i od vas ne može mnogo toga naučiti, ali stara
Europa ipak nema konkurencije. Ako želiš, mogu ti osigurati
specijalizaciju u Rimu. A možda i nešto više? Samo reci da.
I, sad si je morala priznati da je bila glupača koja niti je
razmišljala niti je razumjela tu ženu jer je odgovorila isti čas
potvrdno:
- Hvala ti. Mislim da to uopće ne bi bilo loše. Dapače. Samo
bojim se...
- Čega?
- Da to baš neće ići tako lako.
- Ti samo reci da hoćeš, dalje je sve moja briga. I, Umbertova,
dakako.
Istu večer Denzel, Lynnin muž, nije mogao da ne kaže ženi si:
- Ništa mi više nije jasno.
- Nije ni meni.

5 Čitateljski raj
 - Misliš na Rosanin poziv Rosy?
- Upravo na to.
- Ovdje je netko lud ili smo mi Amerikanci sasvim poblesavili.
Ova zove muževu ljubavnicu k sebi. Ili je drži sasvim bezopasnom
ili drži muža u šahu. No ma što da jest, nastradat će Rosy. To
bismo morali pod svaku cijenu spriječiti.
- Morali bismo, ali ne znam kako.
- S njom otvoreno porazgovarati.
- Pokušala sam.
- I?
- Ništa od toga! Mislim kad je ljubav u pitanju, nema pomoći.
Svako upozorenje još je jače učvršćuje. Ona zbilja voli toga
čovjeka.
- A razgovor s njezinima?
- To uopće ne dolazi u obzir! Mama je srčani bolesnik, a otac
vjeruje tom Talijanu i tko zna što bi na kraju od svega ispalo.
- Znaju da je oženjen?
- Znaju da je bio i da ima dvoje djece, ali, čini se, da ih je Rosy
uvjerila da je on baš čovjek kojeg je cijeli život tražila. Ali ima tu
još nešto...
- Boje se...
- Čega?
- Da neće moći roditi.
- To su gluposti! S tim zahvatom mnoge su se žene narađale.
To i nije bila ozbiljna operacija.
- Strah ipak postoji.
- Bezrazložan. I to joj ti utuvi u glavu. Možda će joj i to
pomoći da dođe k sebi i da progleda. Ma što da na kraju odluči,
neće biti dobro. Morat ćemo biti svjedocima zapravo njezine
propasti.
- Još ću jednom s njom porazgovarati kad Rosana ode. Bit će
to zbilja zadnje.
- Učini to svakako. Nemoj da se poslije svi kajemo što nismo
ništa poduzeli.

6 Čitateljski raj
 I Rosy, ali i Lynn, taj razgovor nikad neće zaboraviti. Iako je
Lynn počela oprezno, osjetila je da se Rosy već pri spomenu
Rosane nakostriješila:
- Prije nego ponoviš ono o čemu razmišljaš i što si mi jednom
već rekla, saslušaj ti mene. Njih dvoje se više ne vole, barem ne
kao muž i žena. U braku su još, formalno, zbog njihovih karijera.
Kad Rosana dobije profesuru u trajnom zvanju, razvest ćeš se.
Meni je to dovoljno da svoj život vežem uza nj.
- Tko ti je to rekao?
- Umberto.
- A Rosana?
- Što ja imam s njom o tome razgovarati? Bilo bi to s moje
strane glupo. Što da je pitam - znate li vi da se vaš muž i ja voli-
mo? Ili da mu se vješam o ramena dok je ona tu, a mnogi još misle
da su u braku.
Mnogi znaju da ste vas dvoje u vezi. Razmišljaš li kako oni na
to gledaju i kamo te svrstavaju? Ja bih, da sam na tvom mjestu,
tražila da se rastane odmah i tek bih tada stvarala životne
planove s njim.
- Lynn, ne dam da se itko petlja u moj život pa ni ti. Tebi je
otpočetka sve išlo kao po loju i ti uopće ne razumiješ kako se za
ljubav treba boriti. Ti i Denzel ste imali sreću, neću reći više on
nego ti, ali neki i tako razmišljaju. Nikad, a sama znaš da nisam
rekla ni riječi na nj, a bilo je sumnji i to ne samo s moje strane.
- Kakvi sumnji? - zaprepašteno ju je upitala Lynn.
- Pa ono, on sirotinja uvaljuje se u vašu bogatu i čuvenu kuću
i vrata mu se otvaraju ne samo u Bostonu nego i u cijeloj Americi.
Ne bih željela da se uvrijediš, ali i tako su neki na vaš brak gledali.
Nije da i mene neke stvari nisu zbunjivale.
- Imaš pravo - pokunjeno je rekla Lynn. - No, moraš mi
vjerovati da ti želim samo dobro. I oprosti što sam uopće rekla to
što jesam. Zbilja se nitko ne smije i ne treba petljati ni u čiji život,
pogotovo ako onaj na koga se to odnosi, ne traži. Sve što ću ti na
kraju reći, jest da ti želim ostvarenje svih tvojih snova, a sad sam

7 Čitateljski raj
sigurna da je u tvojim snovima samo - Umberto. Ljubav je teško i
razumjeti.
Nije da se poslije ovoga razgovora Lynn i Rosy nisu i dalje
družile, ali obje su osjećala da to više nije ono kako je bilo nekad.
Obje su pazile što govore i kako izriču misli, a tu onda nema
pravog druženja i opuštanja. No, neki put se i ne možemo
ponašati kako bi trebalo.
I tako je to trajalo skoro godinu dana. Lynn je čudilo što Rosy
ipak nije otišla preko ljeta u Rim, ali ni za to je nije pitala. Tek joj
je jednom sama natuknula:
- Nisam otišla u Rim jer sam htjela dovršiti ovaj rad s
profesorom. S njim objavljenim imat ću jaču težinu kad se
pojavim na faksu u Rimu. Po riječima moga mentora, rad je
izuzetan jer nitko se time dosad nije bavio.
- To je sigurno - rekla je Lynn tek da nešto kaže jer ma što da
je rekla, sigurno bi to Rosy pogrešno protumačila. Ipak nije mogla
propustiti da je na kraju ne upita:
- Hoće li Umberto produljiti boravak ovdje? Jer godina dana
samo što nije istekla.
- Još razmišlja. Zapravo čeka mene. A meni treba još kojih
desetak dana i rad mi je gotov. Boji se ako ode bez mene, da ja
neću ni doći.
Kamo sreće da je otišao ne čekajući me, pomislila je sada
Rosy, uvjerena da su svi vidjeli ono što je njezino zaljubljeno srce
odbijalo prihvatiti.
Bilo joj je užasno kad se sjetila kako se gotovo sa svima na
kraju posvađala zbog Umberta, ali sve je nekako mogla i
razumjeti osim načina na koji se rastala s Lynn.
Kad su svi očekivali da će Umberto ipak produljiti svoj
boravak u Bostonu, on je donio nenadanu odluku nakon što je
objavljen Rosyn rad samo joj rekavši:
- Idem kući.
- Kada? - zbunjeno ga je upitala misleći u tom času i na
najgore. Bojala se, naime, da se nešto dešava u Rimu što ga je
nagnalo na tako nagli odlazak i da će krenuti i bez nje.

8 Čitateljski raj
 - Možeš li se spakirati za tjedan dana?
- Mogu, fizički, ali znaš da imam štošta za obaviti. Prijatelji,
rodbina, znanci, pa čak i oni koji su mi dosad bili manje važni.
- Rosy, morat ćeš s nečim prekinuti kad odemo iz Amerike. U
Europi postoje neka druga pravila ponašanja.
- Misliš da se neću moći uklopiti u njih?
- Ne mislim, ali neće biti lako. Čeka te potpuno druga sredina,
drugačiji i običaji i ljudi, iako poznajući te, uopće ne sumnjam da
ćeš se brzo uklopiti i prilagoditi svemu tome. Rosana ti je našla
stan, dogovorila je s profesorom specijalizaciju, samo morat ćemo
mi naš odnos jedno vrijeme, neću reći baš skrivati, ali, recimo,
nećemo ga stavljati na velika zvona. Italija je užasno
konzervativna zemlja. Pogotovo kad u nekom braku postoje djeca.
A moj sin će sad na prvu pričest. Ne smijem ni pomisliti da ne
budem ondje, pa i uz Rosanu.
Nije na ovo ništa rekla, ali progutala je prvi put veliku
knedlu. Ona je život u Italiji ipak zamišljala drugačije, no čini se
da neće biti baš prema njezinoj zamisli. Ali, sad zbilja nije vrijeme
da počne raspravu o tome. Tek je promumljala:
- Ne brini. Volim te, a ljubav nije samo primanje. Ljubav je,
kako je rekao veliki Muller, i davanje. Ili najviše davanje.
Kad je rekla roditeljima da će ipak otići ranije nego je mislila,
iznenadili su se, ali pazili su da je kažu koju riječ previše. Tek se
otac ohrabrio i upitao je:
- Imaš osiguran stan?
- Zaboga, tata, kakvo je to pitanje? Jasno da imam. I ne samo
stan. I mjesto me čeka. Zbilja nema razloga da brinete. Znate da
volim Umberta, ali i da silno želim još usavršiti moj talijanski i
čini mi se da mi se, konačno, sve u životu što sam željela,
poklopilo. Upoznali ste Umberta, vidjeli ste da je on čovjek od
riječi, a dalje ništa nije važno. Znam paziti na sebe ma gdje da se
nađem. Uostalom, mogu se u svakom momentu vratiti na svoje
staro radno mjesto na faksu. Ali čak ne moram ni onamo. Ovdje je
mnogo Talijana, a to znači da treba i prevodilaca. Sad ću još ući i
svaki detalj jezika i neće mi biti premca i na tom području. Mislim

9 Čitateljski raj
da je razlog tako brze Umbertove odluke formiranje neke nove
katedre na sveučilištu i da on ne bi htio da se išta dešava dok ga
nema. I ja to razumijem. Previše je uložio u karijeru da bi sad sve
to olako propustio. A ljudi su ljudi. Koga nema, bez toga se može
ili na toga se ne računa,barem ne onako kako bi trebalo ili kako
zaslužuje.
- To je zbilja valjan razlog da se vrati - otac ju je podržao što
joj je bilo drago.
Majka je bila više sumnjičava. Čak ju je i upitala:
- A gdje ti je našao stan?
- Rekao mi je blizu faksa jer je promet u Rimu očajan. Neću
čak trebati ni prijevozno sredstvo. Pješice sam za nekoliko
minuta na poslu.
- Je li to blizu njegove kuće?
- Nemam pojma. Ali, to čak i nije važno. Ja baš želim prvo
vrijeme dok se svemu ne prilagodim, biti sama i urediti si život
drugačije nego sam dosad živjela. A i morat ću. Ondje neće biti
vas da mi priskočite kad god to trebam ili čak i onda kad samo
pomislim da mi nešto treba. Sve ovo ide u smjeru zapravo moga
osamostaljenje. Nisam baš više djevojčurak da si smijem
dopuštati ovisnost o bilo kome.
Ovome ni jedno do roditelja nije imalo što reći, barem ne
naglas, ali da su ostali zamišljeni, jesu. No, čak i to Rosy je držala
normalnim. Ona im je bila sve. Živjeli su zbog nje i za nju i za njih
je ovo, ma kako se pretvarali da nije, ipak šok.
Ostalih nekoliko dana do odlaska prošli su i brže no što se
nadala. Nije se sa svima s kojima je mislila da treba i mora uspjela
ni pozdraviti, a s onima s kojima i jest, nije bilo onako kako je
trebalo biti. Najbolnije je bilo s Lynn. Znala je da ona ne odobrava
ne njezinu vezi s Umbertom, nego nejasnoću u odnosu između
njih dvoje. Nije, doduše, više previše govorila o tome, ali nije ni
trebala. Šutnja mnogo puta govori više od riječi. Zaboljelo ju je
kad joj je grleći joj rekla:

10 Čitateljski raj
 - Ma što da ti se u životu desi, i ma gdje bila, ti znaš ako me
pozoveš, da ću se stvoriti pokraj tebe. I ne samo ja. Denzel bi
otišao sa mnom na kraj svijeta ako bi tebi to trebalo.
Odgovorila joj je hladnije nego je očekivala. Tek sa: - Znam.
Ali, isto tako znam da mi neće trebati pomoć. Sve dok je uz mene
Umberto, ja sam sigurna.
Da je situacija bila drugačija, i da im odnosi ipak nisu bili
zahlađeni, Lynn bi joj rekla da sve i govori zbog njega, ovako je to
prešutjela žaleći je i dalje tugujući što ide u život - naslijepo.
Na aerodrom nije dala da je itko prati. Čak ni roditelji. No i
oni kao da su bili slijepi. Prihvaćali su sve što bi im rekla bojeći se
išta reći kako ne bi, kako je otac govorio, otišla u svijet s bilo
kakvim opterećenjem.
Kad sad nakon godine dana analizira kako joj se svijet počeo
rušiti, shvatila je da je to bilo onoga časa kad su ušli u avion.
Presretna što će konačno moći živjeti onako kako je ona to
željela, u zraku na više od deset tisuća visine, uhvatila ga je za
ruku, naslonila se na Umberta i mazno mu rekla:
- Konačno smo sami. Konačno ćemo moći živjeti kao svi oni
koji se vole i koji su zaljubljeni, ne ustežući se ni pred kim i ni
pred čim.
Zbunila ju je njegova šutnja, ali i ono što je potom uslijedilo.
- Rosy, ne bih želio da se odmah razočaraš, ali moram ti reći
da Italija nije Amerika.
- Ne znam na što misliš.
- Morat ćemo, barem prvo vrijeme, i dalje biti pred svijetom
tek prijatelji. U Americi sam ja bio samo profesor, a u Italiji sam ja
i otac, oženjen čovjek. Nitko mi neće zamjeriti, barem ne javno,
što si sa mnom, ali morat ćemo paziti kako se ponašamo. Ovdje
gotovo da nema službenih rastava, a svaki drugi brak je zreo za
to. Moj odavno. No, karijera, djeca pa i roditelji, utjecali su na to
da živim život kakav sam živio dok nisam upoznao tebe. Sad
znam da se moram srediti, da moram konačno živjeti ljudski,
samo neće to ići lako, a ni preko noći. Trebat će nam mnogo
strpljenja i siguran sam da će na kraju ljubav pobijediti. Veliku

11 Čitateljski raj
ulogu odigrat ćeš u tom našem odnosu baš ti. Uopće ne mislim da
će ti biti lako, ali ljubav je i kušnja. Ja u tebe vjerujem. Da nije
tako, ne bih te ni dovodio ovamo.
Nevoljko, čak s ljutnjom, prvi put se pitala nije li Lynn imala
pravo kad ju je upozoravala, čak ne više ni riječima, da njihov
odnos nije onakav kakav bi trebao biti.
Ali brzo je odagnala takve misli, stisnula se uza Umberta i tek
rekla:
- Ne brini. Imat ću strpljenja koliko god bude trebalo.

Gordijski čvor

Rosy se zbilja iznenadila s onim što ju je dočekalo u

garsonijeri. Onaj tko ju je opremao da je dočeka, mislio je na sve.
Ničega nije u njoj nedostajalo, ali ničega nije bilo ni previše.
Dovoljno posuđa, posteljina, pomno birana, baš kao što bi je
izabrala i ona sama, i, dakako, mnogo keksa pa i voća, očito dok se
sama ne snađe u ovom gradu.
Iako je bila zamišljena poslije onoga što je čula u avionu, sad
je samo pogledala u Umberta, zagrlila ga i rekla:
- Hvala ti. Ne znam tko je ovo pripremao, ali mislio je na sve.
Znam da je to najviše tvoja zasluga. Znat ću ti se odužiti za ovo.
- To je najmanje što sam mogao i trebao učiniti, s obzirom na
ono što će ipak morati uslijediti.
Nije izdržala da ga ne upita:
- Na što misliš?
- Sutra će Rosana prirediti večeru u tvoju čast, a potom se
nećemo jedno vrijeme viđati. Čak ni na faksu. Predstavit će te ona
tvom mentoru, ona će te i pratiti koliko to bude mentor tražio, a
ja ću nastojati biti izvan toga. Želim da svi povjeruju, a pogotovo
Rosana, da si mi ti bila pri ruci u Americi, i baš zato ti ona sve to
vraća.

12 Čitateljski raj
 - Ali, kako? Što to znači? Pa ja ne bih ovamo ni dolazila da
sam mislila da će sve završiti ovako. Meni ne treba ni
usavršavanje, ni Rim, meni trebaš ti.
- Bože, pa ne razmišljaj tako! Imaš me i imat ćeš me. Ni ja ne
mogu svoj život više zamisliti bez tebe, ali baš zato moramo biti
oprezni. Do cilja ćemo doći strpljivošću. I sama si znala tako
govoriti.
Bio je opet dovoljan njegov zagrljaj, nježan poljubac i tek
jedna rečenica:
- Bez tebe više ne bih mogao. Molim te uvijek imaj to na umu.
Očekivala je da će ostati s njom barem ovu noć jer i tako nije
točno rekao kad će doći, ali nije. Imao je ispriku kojoj i nije smjela
prigovoriti:
- Idem vidjeti djecu. Zbilja sam ih se poželio. Pa više ih od
godine dana nisam vidio. Užas! A sutra ćemo se vidjeti kod nas
doma. Dalje ćemo se dogovarati, ali u principu će biti onako kako
sam ti rekao. Izgleda da nema ljubavi bez muke. No, tješim se da
one prave, unatoč svemu, opstanu.
Kad se sad u razmaku od godine dana sjećala toga, nije mogla
vjerovati kako i koliko je bila glupa i zaslijepljena.
Da nije popila pilulu za spavanje, sigurno bi noć probdjela. A
opet i tko zna bi li se i kad probudila, da je nije probudio telefon.
Sam Bog kao da joj je rekao da bude oprezna pri javljanju, jer još
malo pa je, misleći da je zove Umberto, rekla mu:
- Dušo, ti si?
- Onda, draga naša gošćo, kako si provela noć?
Čula je, sad joj se učinilo dvolično obraćanje, iako se Rosana
trudila da to ne djeluje tako.
- Pa ne mogu se baš pohvaliti da sam spavala kao klada. Da
nije bilo pilule, ne znam bih li oka s okom sklopila. Ipak je to za
mene velika promjena.
- Sigurno jest, ali naviknut ćeš se. I da ti odmah kažem, ma
što da ti zatreba, zovi me. Znam što si ti značila Umbertu i ja samo
to vraćam, ali mi Talijani kažemo - s kamatama. Vjerojatno ti je
rekao da u tvoju čast priređujem večeru na kojoj ćeš upoznati

13 Čitateljski raj
naše najbliže prijatelje i prekosutra počinješ s poslom. Znam da je
sve to nagurano, ali nema vremena za čekanje. Sto prije počnemo,
prije ćeš se sama moći snalaziti. Uglavnom sad si pod mojoj pri-
smotrom. I ne brini. Sve će biti i bolje nego se nadaš. Ne kažem da
se ne bi Umberto o tebi znao i mogao brinuti, ali on je ipak samo
muško. On će se sad sav usredotočiti na tu reorganizaciju faksa i
neće mu biti ni do čega. Bojim se da će se i djeci posvetiti manje
nego bi trebao, ali što je, tu je. Da ne znam kakav je, da ne znam i
ono njegovo najpozitivnije, tko zna kako bismo završili. Kao i
mnogi drugi. Ali, neću te zamarati s nečim što ipak nije tvoja
briga.
Ovo što je ova žena izgovorila, dovelo ju je do ludila. I u
jednom trenutku čak joj je htjela nešto i reći, ali opet nije imala
snage, no i bojala se. Još nije trenutak obračuna, još ne smije izaći
na vidjelo ono zbog čega je i došla ovamo, jer to će ipak odrediti
Umberto, a on će znati kako i kada to učiniti. Smogla je snage tek
da kaže:
- Hvala vam, ali zbilja vam ne bih htjela biti opterećenje. Ni
vama ni mužu vam.
Ovo zadnje namjerno je izgovorila, očekujući da je Rosana
nešto na to reći, ali ova lukavica tek je izustila:
- Bez hvaljenja. Dolazim po tebe oko sedam. Zapravo, vidjet
ću. Ako budem imala još posla, poslat ću Umberta. Neće ti to
smetati?
- Neće, a i zašto bi. Znam da Umberto sad ima i drugih
preokupacija, ali možda ga i ja mogu malo razveseliti i odagnati
mu misli od onoga najtežega.
Rosana je načas zašutjela, što je Rosy bilo drago jer joj se
činilo da je pogodila u metu. Ova se igrala s njom pa joj je samo
vraćala i to će činiti i odsad. Uopće nije sumnjala da bi mogla
izgubiti bitku u nadmetanju. Možda i joj i to moglo pomoći,
dakako i Umbertu, da se konačno odnosi srede i da svatko od njih
troje zna na čemu je.
I kad je već mislila da bi ovaj razgovor trebalo završiti,
Rosana se ipak oglasila:
- Ovu večer imat ću za tebe i jedno iznenađenje.

14 Čitateljski raj
 - Smijem znati koje?
- E h, onda ne bi bilo iznenađenje kad bih ti ga sad otkrila.
Važno je da...
- Zašto je važno?
- I dalje je inzistirala Rosy.
- Da ne bude razočaravajuće.
- Imate pravo. Strpjet ću se do večeras. I strpjela se, ali da je u
njoj počelo kuhati, da se ozbiljnije zamislila, jest. Da je imala
snage, ali kako je kasnije zaključila i pameti, to i joj bilo dovoljno
da isti čas postavi Umbertu ultimatum - neće ovo trpjeti. Nije mi
važno što se nećemo pred svijetom pokazivati kao par, ali želim
da Rosana, pa i tvoji, shvate i prihvate me onakvu kakva jesam i
zašto sam došla ovamo - kao tvoju životnu partnericu koja se će
jedno vrijeme žrtvovati, ali svjesna i sigurna da će ovakvoj
situaciji doći kraj.
I kao da se to dešavalo jučer, a ne prije godinu dana, Rosy bi
se svaki put stresla kad bi se sjetila te večeri.
Istina večera je bila "na nivou",samo ne zbog Rosy, odmah je
to shvatila, nego zbog ostalih gostiju. Njima se moralo, tko zna po
koji put, prezentirati tko su Rossijevi, s kim se druže i kakve veze
imaju. Rosy je predstavljena kao kći jednoga od najbogatijih
Amerikanaca, čija je obitelj bila Umbertu na usluzi, pa, eto, oni
znaju, kao uostalom i svi Talijani, vraćati - posuđeno. Ni aluziju
nitko nije dao na nju i Umberta. To je moglo značiti samo jedno -
ako i znaju nešto, to se ovdje čak drži i normalnim i, dakako,
bezopasnim za brak.
U svakom slučaju, Rosana je bila kraljica večeri. A Umberto
tih, nenametljiv, pažljiv prema svima, ali ni prema kome posebno.
Uopće to nije bio onaj čovjek kojeg je upoznala i zavoljela u
Americi. No, unatoč i tome saznaju, još nije gubila nadu, još je
mislila da se nešto mora i žrtvovati da bi se došlo do cilja.
U jednom času Rosy se učinilo da Rosana i roditelji nešto
šapuću, da bi na kraju shvatila da su joj doveli i nekog Marija,
čovjeka koji bi joj trebao, recimo, za prvu ruku pratilac po Rimu, a
onda možda i nešto više.

15 Čitateljski raj
 I tad se pitala tek jedno - je li i Umberto znao za tu igru, jer
bila je sigurna da on na nju ne bi pristajao. No, Rosana, prema-
zana svim mastima, sigurno je igrala tu nasigurno.
Cijela konverzacija te večeri vodila se oko vjere i nevjere, oko
poštivanja ljudi, odnosa među ljudima, a sve joj je to nalikovalo
na želju da i ona shvati kako se ovdje živi, što se poštuje i do čega
se drži, bez obzira na sve. Ona je to protumačila baš onako kako je
i trebala - brak se održava pod svaku cijenu.
Istina, Mario uopće nije bio antipatičan, ali bio je daleko od
muškarca koji bi se njoj svidio, pogotovo u ovakvoj situaciji. I nije
joj preostalo drugo nego da i ona zaigra svoju igru. U jednom času
ju je upitala Rosanina majka kakvi su joj dojmovi o Talijanima.
- Sjajni! - odgovorila je, ali i nadodala:
- No, ne bi mi bilo drago da se razočaram. Ali i tada ne bih
nikoga krivila do sebe. Sve je u krajnjem stvar vlastite procjene.
- Pa, ne mora baš biti tako - zagonetno je rekla Rosanina
majka. Nekad nas nešto može i zavarati.
- Ne toliko da gubimo pamet.
- A ljubav? - nastavljala je ova dalje, Rosy se činilo
provocirajući je.
- Ljubav može na trenutak zaslijepiti, ali pametni progledaju
kad-tad.
- I što tad? Lako ako su sami, ali ako su u pitanju obveze?
- Ne znam što tad, moram iskreno priznati, ali ako bi me
netko pitao za savjet...
- Ako bi vas pitao, što biste mu odgovorili?
- Pa da, recimo, dobro razmisli.
- Pametno - zaključila je ova žena, očito je sve ovo govorila s
određenom namjerom.
Rosy bi tu i tamo pogledavala i Umberta očekujući da se
uključiti u raspravu, ali činilo joj se da je on potpuno odsutan.
Gdje su mu bile misli, je li svjestan na kakvoj je ona vjetrometini i
nije li se već pokajao što je na ovako nešto i uopće pristao.

16 Čitateljski raj
 Bilo joj je veliko olakšanje kad se negdje prije ponoći društvo
počelo razilaziti. Još je očekivala da će se sad barem Umberto
oglasiti i odvesti je doma, no lukava Rosana je bila brža:
- Mario, neće ti biti teško odvesti Rosy doma? Istina, nešto je
dalje od nas, ali u ugodnom društvu ništa nije daleko. Neki put
čovjek poželi da cesti nema kraja.
- Sudiš po sebi?
- Znaš da uvijek govorim na temelju vlastitog iskustva. Kad
sam se s Umbertom znala voziti, uvijek su mi sve ceste i putevi
činili prekratkim.
- To još traje? - Mario je, na čuđenje Rosyno, upitao. Rosy se
činilo da čak i on provocira, no njemu to i nije zamjerila.
Kako su ona i Mario zadnji odlazili, pozdravila se sa svima,
još jednom zahvalila na gostoprimstvu i opet čula nešto zbog čega
joj je srce zadrhtalo:
- Vjerujem da ćete češće biti naš gost, Rosy - rekla joj je
Rosanina mama. - Znate, moj zet zaslužuje svu moju pažnju, a
kako ste vi bili uz njega kad nas nije bilo, to smo vam zahvalni i
nastojat ćemo vam uzvratiti na isti način.
- Hvala vam, ali neću vam smetati. Znate, dolazak ovamo i za
mene mnogo znači.
Potpuno osamostaljenje i život kakav bi svaka mlada žena
trebala voditi.
I na kraju rukovanje, s Rosanom ali i Umbertom. I još jedno
razočaranje. Nije mogla vjerovati da je izgovorio ono što jest:
- Drago mi je da si nam bila gošća i da si upoznala moje
najbliže. Žao mi je jedino što nisi vidjela našu djecu. Ali, ja sam tu
nemoćan. Što kaže baka i mama, to je svetinja kad su oni u
pitanju. Oni moraju biti u krevetu rano i tu nema odstupanja.
- Užas! - gotovo da je uzviknula kad se našla na ulici.
Čini se da je i dobroćudni Mario počeo nešto shvaćati jer,
ničim izazvan, osim njezinim čudnim ponašanjem, primijetio je:
- Nisu one loše kad im se ne proturječi. Uvijek me čudilo i još
me čudi jedno...

17 Čitateljski raj
 - Što? - prekinula ga je znatiželjno. Kako sve to Umberto
izdrži? Ne znam što ga više veže uz njih osim djece. Nekad, dok se
nije i sam vinuo u te krugove, možda je bilo to, ali sad ga ne
razumijem. Ja bih odletio bilo kamo, unatoč tome što imamo
djecu. Ne znaš koja je od njih dvije gora. Čak možda majka.
Nije imalo smisla da ih Rosy počne ogovarati, ali morala je
nešto reći pa joj se učinilo da nikoga neće povrijediti s
primjedbom:
- Sve je to i stvar naravi. A tu se teško može što učiniti.
Saslušaš i na tome treba i ostati.
Sjeća se i sad Rosy što joj je ovaj na kraju simpatičan dečko
rekao:
- Bez ikakvih ustručavanja ako ti bilo što zatreba, nazovi me.
Da sve ne bi ostalo na riječima, tutnuo joj je u ruku svoju
posjetnicu.
Letimično je bacio pogled na nju, ali kako je bilo mračno, nije
uspjela ništa pročitati. Shvativši to, mirno ali i sa smiješkom joj je
rekao:
- Mario Eco, odvjetnik. Znaš na čemu najviše zarađujem?
- Pa, pretpostavljam.
- Ipak da čujem?
- Zasigurno na rastavama. Po onom - diskrecija čašću
zajamčena.
- Baš tako. Znaš da mi se zna zgaditi što su ljudi koji su se
nekad voljeli, u stanju učiniti jedni drugima kad ljubavi nestane.
Ako je je ikad i bilo. Tako se neki lako razbacuju s tom riječi. Ili i
nisu nikad voljeli ili su se toliko razočarali da mrze još više nego
su mislili da su voljeli.
Začudo, sjećala se i sad te zapravo ugodne vožnje iako je sve
prije očekivala nego to.
Sve vrijeme otkad se rastala s Umbertom, po glavi joj se
štošta motalo, i svaki put bi se upitala - pa kako to nisam shvatila
već tada. Ako je istina da je ljubav slijepa, onda je ona zbilja toga
mamlaza voljela jer samo slijepac ne bi vidio ono što je bilo tako
očito.

18 Čitateljski raj
 U tim traženjima istine, a na neki način i sebe, odlučila je -
ostat će ovdje još jedno vrijeme i potom će kući.
Ovo je bilo takvo životno iskustvo da će joj uvijek titrati pred
očima, što čak i ne mora biti loše. Zar će je ikad itko moći
uvrijediti tako i toliko koliko je to Umberto. Zadrhti svaki put kad
se sjeti slike koja joj se toliko usjekla u sjećanje da nema izgleda
da ikad izblijedi.
Ona i Umberto su konačno nakon dva mjeseca njezina
boravka u Bostonu izašli na večeru u jedan prigradski restoran.
Tad je već postajala svjesna da neće njezin život biti onakav kakav
je mislila da će biti i kakav joj je obećavao Umberto. I samo što su
pojeli predjelo, odnekud se stvorila Rosana. Nasmiješena,
dotjerana, obratila se mužu nju i ne gledajući.
- Zaboravio si da večeras moramo biti kod Magnanijevih.
Rosy će oprostiti, na kraju joj se obratila, ali isti čas moramo
krenuti kako ne bismo zakasnili. Ja sam sredila da nju taksi
odveze doma, a mi ćemo požuriti.
Umberto se ustao bez riječi. Tek je na odlasku rekao Rosy:
- Baš mi je žao što nismo mogli završiti ovaj razgovor. Ali bit
će prilike za to. Ovo zbilja ne smijemo propustiti. A, eto, zaboravio
sam na neke važne obveze...
Iako je mislila da će morati o ovome ozbiljno s njim
porazgovariti, brzo se smirila kad je drugi dan došao k njoj kući i
kao da se ništa nije desilo, tek je još na vratima počeo je ljubiti i
tepati joj najnježnije riječi koje nikad dosad nije od njega čula.
I kako je vrijeme odmicalo, Rosy je bila sve izgubljenija i
nesretnija. Naprosto nije znala što joj je činiti. Izgubila je bila
svaku nadu u trajnost njihove veze, a dakako i njegovo obećanje
da je pitanje vremena kad će se razvesti od Rosane.
Bila je nesretna i zbog svojih. Oni su osjećali da nešto tu ne
štima, ali su bili kao i inače oprezni. Otac ju je nakon desetak
mjeseci što je bila u Rimu upitao:
- Kako bi bilo da, Rosy, i mi malo dođemo vidjeti taj vječni
grad?

19 Čitateljski raj
 Znala je da to mora spriječit, ali morala je paziti i kako. Pa je
počela nesigurno skoro mucajući:
- Silno bih vas voljela vidjeti, ali mislim da ćete to morati
odgoditi.
- Nešto se tu dešava?
- Pa, tako nekako.
- Smijemo znati što?
- Umbertov sin se razbolio.
- Nešto ozbiljno?
- Kad je dijete u pitanju, sve je ozbiljno. No, nadam se da neće
biti ništa strašno. Ma, ne daj Bože.
I to je nekako odvalila, ali ne zadugo. Neki dalji Umbertov
rođak sreo ju je u jednom od kafića i počeo joj se nabacivati.
Doduše, bio je pod gasom, ali - što trijezan misli, pijan govori,
prošlo joj je kroz misli. I kad ga je oštro i s prezirom odbila, bio je
još bezobrazniji. I bez imalo srama joj skresao u lice:
- Kad možeš biti Umbertova ljubavnica, zašto ne bi mogla biti
i moja. Ja ću te barem poštovati, a ne smijati se iza leđa kako to
čini on. Daj se, curo, saberi.
Kad je to rekla Umbertu, njegov komentar je bio:
- Ma pusti pijanu budalu!
- Ali ja jesam ljubavnica, Umberto! Neću dugo to još trpjeti.
- Ne znam što bih ti na sve to više rekao, osim onoga što već
jesam.
- Strpljenje, strpljenje i strpljenje!
- Baš tako.
- Dokad Umberto?
- Još ne dugo.
- Dobro, čekat ću još koji mjesec.
- Pa nećemo vezu bazirati na ucjenama - prvi put je bio oštar.
- Ali, radi kako misliš da trebaš i moraš. Neću te ni u čemu
sprječavati.

20 Čitateljski raj
 No, kad je i sam vidio da je pretjerao, opet je počeo po
starom - najljubljenija, najvoljenija...
Ona mu se prvi put nije bacila u naručaj, ček je i uzmaknula,
ali još se čuvala da ne kaže nešto zbog čega bi poslije požalila. I
kako joj je u taj čas zazvonio telefon, to su oboje zastali ne znajući
što im je činiti. Rosy je bacila pogled na zaslon i kad je vidjela da
je zovu od doma, dignula je slušalicu. Bio je to njezin otac. Čim je
izgovorila prvu rečenicu, on ju je upitao:
- Nisi dobre volje, dušo?
- Pa i nisam, tata.
- Umberto?
- Nije Umberto, ali bolje bi bilo da je i on nego ovo što me
muči. Mislim da mi neće produljiti ugovor na faksu. A znaš da mi
to mnogo znači.
- Znam, ali ne brini. Uvijek se nađe neko rješenje. Pa u
konačnici...
- Znam što misliš, ali nije ni to lako. Evo, kod mene je baš
Umberto pa i s njim o tome raspravljam.
- Oh, pozdravi ga i reci mu da te smiri. Ali, on će to učiniti i
bez da mu ja kažem.
I to je bilo sve. Umberto je, čini se, tek sad shvatio ozbiljnost
situacije. Ona i svojima kazuje da ovdje nije naišla na ono što je
očekivala, a i doma ga počinju pritiskati. Morat će taj gordijski
čvor razmrsiti što prije i ovladati situacijom koja mu je, čini se,
opasno izmaknula iz ruku. Oduku je već donio, samo kako je
izvesti, a da ne bude predmetom skandala. Gordijski, na kraju je
zaključio! Sve treba presjeći bez razmišljanja i odugovlačenja.

Cura za oglede

Rosy je konačno shvatila da se Umberto nikad neće rastati,

da je to možda u nekim trenutcima i želio, ali to nije dovoljno.
Samo hrabri bi to učinili, a on je bio sve prije no hrabar. Možda se
i može još desiti čudo, ali ona sve manje u čuda vjeruje.

21 Čitateljski raj
 Samo, njega je počela optuživati za kukavičluk, a ni ona nije
baš neka hrabrica. Jer, da jest, i ona bi se morala drugačije
ponašati. Ovu farsu od veze privesti kraju, presjeći to jednim
potezom, pa ma kako joj bilo.
Možda bi sve to bilo lakše da se nije bojala reakcije svojih
doma. I čak najmanje roditelja iako bi se oni silno ražalostili, ali
ne zato što bi se veza raspala, nego zato što bi ih teško uvjerila da
ne pati, da je to njezina odluka i da je tako najbolje.
U zadnje vrijeme sve se češće sjećala Lynn i njezinih
upozorenja, ali sad se glupo početi kajati za učinjenim.
Posramila se najviše onoga što joj je rekla za Denzela i
njegovo navodno podrijetlo jer je sad čula istu priču za Umberta i
Rosanu. Njezina ga je obitelj dignula na pijedestal i uvela u visoko
rimsko društvo i on bi bez njih, iako se i sam uzdigao visoko, ipak
bio - ništa. On je čovjek koji se ne usudi riskirati, ali da sebi
ugađati.
Sutra će poslije rada na fakultetu nazvati ga i zatražiti još
jedan razgovor da konačno bude načistu što joj je činiti. Jer, nije
da je ljubavi posve nestalo, ali nesigurnost je zamutila ne samo
vid joj nego i srce joj.
Došla je u fazu kad se morala srediti, život posložiti kao
svaka normalna žena, ali i to nešto ne smije biti brzopleto i
nepromišljeno.
Možda bi bilo najbolje da malo izađe van, negdje sjedne i
jednostavno se opusti. I nije joj dugo trebalo da se spremi i izleti
na ulicu.
Od svih dijelova Rima, najviše je voljela kvart oko
Španjolskih stuba. Ondje je bio jedan simpatičan kafić u kojem se
mogao popiti izvrstan talijanski espresso.
I nije prošlo niti pola sata već se našla ondje. Imala je sreće.
Jedan stolić za dvoje, uz sam prozor, bio je slobodan.
Laknulo joj je. Čudno, ali osjećala se zapravo oslobođenom.
Naručila je kavu i promatrala ljude koji su prolazili. Činili su
joj se svi tako sretnima. A onda se zagledala u par koji je privukao

22 Čitateljski raj
njezinu pažnju i sledila se. Umberto je držao u zagrljaju Rosanu i
svako malo je ljubio.
Ona je sretno hihotala, činilo joj se da se ogledava i prati
gleda li ih tko. Vjerojatno nije to bilo baš to, ali Rosy je, kao svaka
žena koja bi se našla u takvoj situaciji, baš na to tako gledala.
To su bili najteži trenutci u njezinu životu. Jer, kako da sve
ono što se između njih dvoje dešavalo protumači nego kao laž.
Užasnu laž.
Znala je da mora ostati mirna, da se ne smije ni pomaknuti
jer Rosana bi bila sretna da napravi eksces, a tko zna kako bi i
Umberto reagirao. Možda bi je još i povrijedio, a to bi teško
podnijela.
U tom času konobar joj je donio kavu. I dok mu je
zahvaljivala, njih dvoje su joj se maknuli iz vida. Nasreću. Jer, tko
zna bi li izdržala da ih je morala dulje promatrati.
I samo što je srknula prvi gutljaj kave, čula je da je netko
zaziva. Stresla se jer se pobojala da je počela ludjeti. No, kad se
poziv ponovio, okrenula se prema mjestu odakle je dolazio. I
spazila Freda Clarka, upravitelja kulturnog centra u Bostonu. Ali,
kako je čula tek odnedavno. Zapravo vratio se u Boston poslije
rastave.
Nije se baš s njim intenzivno družila jer je bio pet-šest godina
stariji, ali rado bi se našli na piću kad bi dolazio kući. Nije ga
vidjela zadnjih godina jer se bio oženio pa je sa ženom odlazio
očito onamo kamo je ona htjela, i tako je izgubila vezu s njim. Sad
se baš obradovala kad ga je ugledala, a to mu je i rekla:
- Bože, baš si me iznenadio! Ne možeš ni zamisliti što mi to
znači!
- Nadam se ugodno?
- I više od toga! Zbilja mi netko moj treba.
- Znači, ne cvjetaju ti ruže u ovom predivnom gradu? To samo
tako mogu tumačiti.
- Pa i ne - odgovorila mu je iskreno.
- Oh, žao mi je. Ali ma što da jest, vjeruj mi da sve prođe. Čak i
ono što mislimo da neće.

23 Čitateljski raj
 Nije na ovo ništa rekla, ali njemu nije trebalo ništa ni
govoriti, pretpostavljao je što je muči, samo neće on započinjati
tu priču. Ako ona bude imala potrebu, sama će mu je reći. Stoga je
počeo razgovor baš onako kako bi i nekad kad bi se nakon nekog
vremena sreli:
- Onda da čujem?
- Što?
- Što ima novoga?
- Pitaj!
- Otkad si u Rimu, dokle ćeš ostati i što radiš? Eto, za početak
da utažiš moju znatiželju, odgovaraj redom. Ili onako kako ti je
lakše.
- Ovdje sam skoro godinu dana, radim na faksu, ne još dugo,
na nekoj sam vrsti specijalizacije i mislim da mi je Rima dosta.
Neću kući baš odmah, ali neću se dugo više ovdje ni zadržavati.
- Uvijek si ostala ista.
- Kakva?
- Kratka i jasna. I to mi se kod tebe uvijek sviđalo. Zapravo
sviđala si mi se oduvijek ti. Samo nisi nikome dala da ti se približi.
- I to mi tek sad kazuješ? E, pa to baš nije u redu! I to kad
nema žene uza te. Dragi moj, samo da znaš, tako neće ići. Ali, o
tome ćemo kasnije. A sad da čujem tebe? Što je tebe ovamo
nanijelo?
- Posao.
- Ti zasigurno nisi na specijalizaciji jer ti bi ovima mogao biti
profesor.
- Bez lažne skromnosti ja mnogo znam, ali ne toliko da ne bih
mogao saznati i više, pogotovo od ovih starih Europljana. Oni su
imali vrhunsku umjetnost i kulturu dok su našim poljima haračila
tko zna kakva divlja plemena. Nisam došao na specijalizaciju,
nego na proučavanje onoga čega kod nas nema. A ja volim sve
vidjeti vlastitim očima.
- I dokle ćeš to gledati?
- Još mjesec ili dva.

24 Čitateljski raj
 - O čemu to ovisi?
- O mnogo čemu.
- Ženi najviše? Ne može bez tebe? Pa i ne čudim joj se.
Pametna žena. Zna da bi mogla i ostati bez tebe. Mlad, sa
statusom, zgodan, izvrsna meta je ovim curama ovdje. One vole,
kako nas zovu, Amere. Nema one ovdje koja ne sanja svoj
američki san.
- Oh, svašta si nadrobila, ali malo ima istine u tome. Sve se u
životu mijenja. Neki put se i ne snalazimo u tome kojem brzinom
sve to ide.
- Što sam fulala u ocjeni tebe? Reci!
- Počet ću od onoga što će te vjerojatno iznenaditi...
- A to je?
- Žene više nema.
- Uh, žao mi je! Baš sam bedasta, ali ti si ostavljao dojam da
ćeš zakletvu - dok nas smrt ne rastavi, poštivati pod svaku cijenu.
- Bilo je i meni žao, pa i teško, ali prošlo je. A što se tiče cura,
apstiniram. Moram se najprije sabrati. Moj otac kaže da prije bilo
kakvog pothvata, pogotovo ovoga tipa, najprije zbrojim dva i dva.
I počeo sam brojiti.I ne ide mi baš lako.
Nasmijala se na ovo što je rekao, ali potpuno ga je razumjela.
Pa zar i ona ne bi trebala činiti isto. Brojiti prije nego napravi još
jednu ovakvu glupost. Brzo se potom sabrala i sad mnogo
ozbiljnije upitala ga:
- Nadam se da djece niste imali?
- Nismo, nasreću, jer tada bi sve bilo teže. Najvjerojatnije
bismo ostali i zajedno. I opet pogriješili. Jer nama sretnog djeteta
u nesretnoj obitelji. Inače, ja volim djecu da me ne bi pogrešno
razumjela. Mislim da ih voli i Helen, ali nije bila nesretna što nije
još mogla zanijeti. Kod nje sve ide nekim redom, bez jurnjave i
sekiranja. Ali, ostavimo te priče za kasnije. Nego, kad ti istječe
ugovor s fakultetom?
- Zašto to pitaš? Imaš neku primamljivu ponudu za mene?
- Ma, ne, nego računam bismo li se mogli zajedno vraćati
doma.

25 Čitateljski raj
 - Ugovor mi istječe za mjesec dana, ali već imam ponudu za
rad u jednoj školi. Mislim da ću to prihvatiti jedno polugodišta, a
potom - put kući.
- Bit ćeš zadovoljna radom u školi?
- Nisam baš luda za tim poslom, ali nude mi stan, što mi
mnogo znači, a je ne želim kući dok se emotivno potpuno ne
sredim.
- Hoćeš li to moći?
- Morat ću, ali čak mislim da neće ni biti tako teško. Shvatila
sam da su snovi jedno, a realnost drugo. I to treba razdvajati.
- Uvijek si mi djelovala prilično realno. Možda jedino malo... -
sad je zastao kao da se boji izreći kraj rečenice da je ne bi
uvrijedio.
- Malo tvrdoglavo?
- Ne ljutiš se, ali baš sam to htio izreći.
- Ne mogu se ljutiti kad je to istina i to me stajalo. Mnogo
čega.
- Čega najviše? - inzistirao je na odgovoru Fred što je Rosy
čak i iznenadilo.
- Prijateljstva najviše i zbog toga mi je žao. Ali, tješim se...
- Pravi prijatelj i razumije i oprašta.
- Nije lako.
- Ništa nije lako, ali ljudi smo. U tom času opet im je prišao
konobar i Fred je sad naručio i sebi kavu. Rosy je htjela sad neki
čaj, kako je rekla koji smiruje.
Dok je konobar razmišljao što da joj ponudi, Fred ga je
upitao:
- Imate li metvice?
- Onda joj skuhajte čaj od metvice s medom.
- Iskustvo?
- Uf, da znaš koliko sam ga popio kad sam mislio da mi se
svijet ruši.
- Nije se ipak srušio i u tome ti je pomogla metvica?

26 Čitateljski raj
 - Puno toga mi je pomoglo, ali da je bilo teško, bilo je.
- Dugo?
- Pa desetak mjeseci. Možda bi i manje da ja nisam bio krivac,
ili mi se tek to činilo. Ma što da okolišam? Kad smo već kod toga,
moram ti reći da sam prevario Helen na prilično glup način i to s
osobom koja nije bila ni ljepša, ni pametnija, a ni bolja od nje.
Društvo, muška taština, nerazmišljanje i - kraj priče. Čovjek s
čijom sam curom prevario svoju ženu, sve je ocinkao Helen. A ja
poslije njezina napada, koji je bio užasan, ma što užasan, bio je
nepodnošljiv, nisam se htio ni klanjati ni kajati. Čak sam joj
pokazao vrata govoreći:
- Ako ne možeš preko toga prijeći, vrata su ti otvorena. Samo
kad budeš izlazila, čvrsto ih zatvori. Poruka je bila jasna. Otišla je
iz inata, barem se meni tako čini, i nisu prošla ni dva mjeseca od
službene rastave, udala se za nekog bogataša.
- Glupost je i ona učinila.
- Ne znam. Možda i nije. Rodila je i kažu da je sretna.
- Što je tebi teško palo? Njezin ipak neočekivani odlazak ili to
što se ipak sredila?
- Ništa od toga nego moja glupost. Jer, Rosy, jednom ćeš se
možda sjetiti mojih riječi, nema braka koji ne dođe u krizu. Naš je
bio, kad sam je prevario, baš u toj fazi, i čak ne osuđujem sebe što
sam to učinio, nego što sam se ponio kad je to saznala kao idiot.
Samo što je nisam okrivio što sam učinio. Kad sad malo analizi-
ram sve to, čini mi se da naš brak nije ni imao budućnosti. Mislim
da je naša ljubav polako sagorijevala i da bi na kraju potpuno se
ugasila, a ovako, nadam se barem, da će svatko od nas naći neku
svoju sreću. Veselilo bi me da je ona našla.
- Ti još tražiš?
- Prije bih rekao da ja čekam.
- Misliš na onu uzrečicu...?
- Da, baš na nju. Tko čeka, dočeka.
- Čudno.
- Što?

27 Čitateljski raj
 - Da smo se sreli na drugom kontinentu, u drevnom Rimu, sa
svevremenskim problemima. Moja priča je nemoralnija od tvoje,
ili je ipak sve to slično.
- Pa, da budem iskren, načuo sam nešto, ali nisam baš sve
vjerovao. Ljudski jezici znaju biti užasno opaki, ali i dugi.
- Ne znam što si i koliko si čuo, ali i ono što jesi, vjerojatno te
neugodno iznenadilo. Zasigurno nisi očekivao od jedne cure iz
fine familije da će biti preljubnica, otimačica tuđih muževa i
razaračica brakova?
- Moram biti iskren?
- Moraš!
- Pa i ne!
- Vidiš kako. I moral može biti rastezljiv.
- Ne bih to povezivao s moralom. Neke nam se stvari
dešavaju, a da ih nismo ni svjesni. Sumnjam da si svjesno kidala
nečiji brak, da su rušila nečije snove, tek si, možda, bila naivna
žrtva nekoga tko je zapravo izigrao. Jer nisam dugo ovdje, ali sam
uočio nešto što mi nekako ne ide uz katoličku zemlju kao što je
Italija.
- Na što misliš?
- Rastava ni slučajno, ali ljubavnica svakako. Jednu od Deset
zapovijedi Božji oni jednostavno preskaču. I što mi je najčudnije,
neke stvari su ovdje gotovo normalne. U sredini u kojoj sam,
svatko o svakome zna sve. Pitaj što hoćeš, uzmi bez pitanja, ali u
ljubavnicu ne diraj. Skoro pa bi mogao u ženu. Ma ne baš tako, ali
može se i takav dojam steći.
- Čudna zemlja, čudnih ljudi.
- Možda posebnih.
Njima oboma baš je trebao ovakav razgovor i tu na
neutralnom terenu kako je rekao Fred.
Činilo se Rosy da je s dozom nevjerojatnosti slušao njezinu
ispovijest, čudeći se, više je to zaključila po njegovom izrazu lica
nego po pitanjima, kako je ipak bila naivna. Ali, osjetila je kako
bira riječi kad je propituje ono što sad ni njoj nije bilo jasno.
Čak je bio prilično direktan kad ju je upitao za Lynn:

28 Čitateljski raj
 - I ona je sve znala?
- Sve što i ja. Ali i ona je u prvo vrijeme držala da je njegov
brak zbilja u rasulu. No, tko bi meni, tada ludo zaljubljenoj,
mogao išta utuviti u glavu. Svi koji su to i pokušali, bili su mi
neprijatelji.
- A tvoji?
- To je i meni zagonetka. Prihvatili su ga bez riječi prigovora.
Bojali su se.
- Čega?
- Da ne odem bez pozdrava. Htjeli su na svaki način zadržati
kontakt sa mnom. Mislim da su željeli dati mi do znanja da su uz
mene ma u kakvoj se situaciji našla. Da nisu takvi, sad i mi bilo
lakše. Ovako se moram srediti, moram, kad se vratim, biti
normalna, a ne razočarana i očajna žena.
- Uopće ne djeluješ tako. Dapače. Da mi nisi sve to ispričala,
ne tebi se ne bi vidjelo ništa od toga. Mora da si išla na tečajeve...-
opet je zastao, ali ona ga je sa smiješkom nadopunila:
- Glume?
- Skoro.
- Nisam išla, ali znam skrivati i osjećaje i raspoloženja. Ne
znam otkud mi to. Jesu li to geni ili navika i odgoj.
Njih dvoje se toliko unijelo u razgovor da im je vrijeme
naprosto proletjelo. I tko zna kad bi se rastali, da Rosy nije zazvo-
nio mobitel. Znala je i tko zove i zadnjim snagama se pokušala
smiriti. Kad je dignula slušalicu, tek je upitala:
- Reci!
- Gdje si?
- U gradu.
- Sama?
- Bila sam, ali sad više nisam.
- S nekim si poznatim?
- Da.
- Znam ga?
- Ne. To je moj kolega iz najranije mladosti.

29 Čitateljski raj
 Činilo joj se da je zastao, da promišlja kako dalje nastaviti
razgovor, no onda se ohrabrio jer je znao da će se suzdržati da
počne viku. Pa je najljubaznije što je mogao upitao je:
- Doći ću večeras k tebi.
- U redu - rekla je i to je bilo sve. Fred je shvatio tko je zvao,
počeo se meškoljiti kao da je zaboravio da i on ima neki sastanak,
i čim je platio račun, dignuli su se, izmijenili brojeve mobitela i
dogovorili da će se ubrzo čuti.
- Tako sam sretna što smo se sreli - rekla je Rosy.
- A da znaš kako sam istom ja - odgovorio joj je razdragano.
Iznenadila se kad je nastavio:
- Shvatio sam da ćeš se s njim naći. Budi strpljiva. Budi ono
što jesi - cura za oglede.
I bilo je to sve. Topao stisak ruke, prijateljski poljubac i -
doviđenja.
Rosy je bila tako mirna da je zahvaljivala Bogu što je uopće
izašla van. Nije joj se još išlo doma, pa ja laganim korakom
krenula prema kući. A onda joj je mobitel dao znak da je stigla
neka poruka.
Otvorila je, nije prepoznala broj s kojeg je poruka poslana, a
onda je otvorila i videosnimku. Bilo je dovoljno da vidi prvu
stranicu i da poludi. Ali, u tom se času sjetila što joj je Fred rekao -
budi ono što zapravo jesi. I hrabro odgledala i odslušala sve do
kraja. Nije mogla vjerovati svojim Očima ali ni ušima.
Umberto je sve priznavao Rosani, ali moleći je da mu oprosti
jer on nikoga nije volio niti hoće kao nju, a Rosy je bila tipična
muška avantura koje se na kraju nije znao riješiti. Ona mu je bila
zabava, promjena koja mu više ne znači ništa osim tereta.
Nije dugo razmišljala što joj je činiti. Znala je tko je snimku
poslao, ali nije znala zna li on da je uopće sniman. No, možda bi
bilo i bolje da ne zna. Reći će ona njemu, a ne on njoj da je svemu
došao kraj.
I isti čas je okrenula njegov broj. Javio se odmah. Milozvučno,
sretan što je čuje. Sad mu to više nije palilo. Mirno mu je rekla:

30 Čitateljski raj
 - Zovem te da ti kažem da ne dolaziš večeras, ali ne samo
večeras nego više nikada. Sram me ne same sebe nego i ljudi do
kojih sam držala s kim sam imala posla. Nasreću, progledala sam.
I mirna sam. A za tvoj mir ne garantiram. Svakom se vraća što
zaslužuje.
I to je bilo sve. Zatvorila je potom mobitel. Jedno poglavlje
njezina života bilo je završeno.

Novi put u život

Umberto je sve činio kako bi se nasamo našao s Rosy, ali ona

je bila neumoljiva i čvrsta. Više mu nije bilo stalo do nje, koliko se
počeo bojati njezinih postupaka koji bi mu mogli uništiti karijeru.
A samo za karijeru bi bio dao sve.
Nije znao otkud Rosy odjednom ta čvrstina i odluka o
rastanku, iako je sumnjao da u tome prste ima Rosana. Ali i nje se
bojao. Ona bi mogla biti prava goropadnica ako bi ga opet
uhvatila u prevari ili nekoj laži. Našao se između dvije vatre koje
su obje bile prijetnja. Morat će ipak prvo vidjeti što se to dešava s
Rosy. Samo kako do nje uopće doći? Nekoliko joj je puta bio pred
vratima stana, znao je da je unutra, ali nije se oglašavala, a on
zbilja nije smio lupati, zazivati je i izazivati skandale. I kad je
shvatio da drugačije neće ići, odlučio se za ono zadnje - otići k
njoj u radnu sobu. Neće vikati zbog sebe, ali tu je postojala druga
opasnost, ništa manja, da ga tu zatekne Rosana. No, mora riskirati
pa što bude da bude. I kad se konačno našao oči u oči s njom, a
sve na vratima njezine radne sobe, zgromio se kad ju je čuo:
- Molim te ostavi me na miru! Ako ne želiš da te izvrgnem
ruglu do kraja, iz ovih stopa mi se miči s puta! Shvati da sam te
prozrela, i ne da te više ne volim, nego mi se gadiš! Onako ljudski.
Čak i sebe prezirem što sam mogla s tobom biti i časa. Ti si obična
ljudska ništarija, ali ne zato što si mene varao, nego zato što je
tvoj stil življenja. Tebe će konačno prozreti i tvoji poslovni
suradnici i tad ćeš tek shvatiti tko si i sam. Ali to će zbilja biti tvoj
problem.

31 Čitateljski raj
 Tek sad je shvatio da je ovo ozbiljno, ali i uplašio se. Tko zna
kakve ona ima adute u rukama i što mu može učiniti. I ništa mu
nije drugo preostalo, nego da se okrene i pokunjeno ode.
Nije napravio ni nekoliko kad je čuo kako za zaziva Nevio,
predstojnik katedre:
- Mora da si se i ti iznenadio? Došla je prije sat vremena k
meni i dala otkaz uz opravdanje da ima nekih neodgodivih
obveze. Iznenadio sam se jer sam mislio baš suprotno - da će
tražiti, što sam joj mislio i dati, produljene ugovora. Znaš li ti
pravi razlog ovome? Možda se tebi povjerila?
- Nemam pojma. I ja sam ostao iznenađen i začuđen njezinim
ponašanjem. Takvu je nisam poznavao u Americi. Zaprepašćujući
je kako se promijenila. Ali, nitko nikoga ne može do kraja
upoznati, a onda ni shvatiti.
- Možda Rosana zna?
- Možda, ali sumnjam. Rekla bi mi - tek sad se Umberto malo
sabrao. Čak je uspio i nastaviti:
- Tko bi uopće razumio te žene, ali Amerikanke su specifične.
Hirovite. Po ovome kako se sad ponaša, tipična je predstavnica
svojih zemljakinja. Nisu one naš svijet.
- Ma odavala je dojam fine cure. Da nije ljubav u pitanju? Jer
tada sve na neki način polude.
- Tko zna. Možda i je. Ali, neka joj je sa srećom. Rekla je da
odlazi odmah?
- Da.
- Kamo?
- Niti sam pitao, niti bi mi bila rekla. Nije odavala baš dojam
da želi previše pričati.Ne mogu reći da je bila bezobrazna, čak ne
ni neljubazna, ali, recimo, na fini način je rekla - to je moja
privatna stvar.
U tom času prišla im je i Rosana. Nevio ju je odmah upitao:
- Imaš li nam što reći?
- Što vas zanima?
- Znaš li da je Rosy dala momentalni otkaz?

32 Čitateljski raj
 - Ma o čemu ti to? Kako? Pa jučer nije ni riječi rekla. Znaš li ti
što više?
- Da znam, ne bih tebe pitao. Mora postojati neki duboki
razlog tome. Vjerovao sam da ti kao njezina mentorica znaš nešto
više.
- Ti znaš da ja nikad ne miješam privatno i službeno. Ja sam
je doživljavala kao djevojku koja je zajedno sa svojom obitelji bila
uz moga muža kad mu je to trebalo, i samo sam joj htjela to na
neki način vratiti. Inače ni po čemu ne bih se vezala uz nju. Ja taj
američki mentalitet ipak ne poznam. A ne mogu reći da bih ga baš
i prihvatila. No neke obveze, ma prema kome da ih imamo, valja
vraćati. Čula sam je već primjedbe na nju, ali mislila sam da se na
njih ne treba obraćati jer sve je to ipak moglo biti po nonom -
rekla kazala.
- I ma što da si čula, to je baš tako kako si zaključila. Imala je
ona nešto što je privlačilo pozornost. Čak ne mogu reći što bi to
bilo, ali imala je...
- Da si bolje gledao, znao bi i što.
- Pa reci nam ti! Ja bih to nazvao, jer drugi izraz ne mogu naći
- finoćom. Čak nečim što se ne očekuje od američkih cura. Kao da
je u nekom srodstvu s engleskom plemićkom obitelji.
- Eh, brate, sad pretjeruješ! Cura se znala ponašati, ali s
obzirom da je bogata, nije joj nedostajalo europskih guvernanti.
Mi Talijani imamo previše poštovanja prema drugima, a čini se da
nas blijesak dolara koji put zaslijepi pa vidimo samo svjetlo. A ja
ti kažem da je mnogo toga obavijeno tamom.
- I ti tako misliš, Umberto? Pogledao je u Rosanu i njezin
izraz lica jasno je govorio da to mora potvrditi.
- Mislim da je Rosana stručnija i od mene i od tebe u
procjenjivanju takvih kako što je Rosy. A, konačno, i više je bila uz
nju nego ja.
- Ali kako? Pa bila je uz tebe dok si bio u Americi?
- Ma to je nešto drugo. Ondje sam ja bio gost, radio svoj
posao, družio se s mnogima, a među njima je bila i ona. Jednaka

33 Čitateljski raj
kao i drage. Možda tek nešto tiša, a slučaj je htio da sam upoznao
i njezine. I više bih mogao govoriti o ocu joj nego njoj.
- Bogataš? Skorojević? Pravi pravcati Amerikanac s
ostvarenim snom?
- Detalje baš i ne znam, ali načuo sam bio, slučajno, da nije
skorojević. Ma što ti ja znam. Da me više sve to zanimalo, možda
bih i saznao. No, mi smo svoje odradili, pogotovo Rosana i neka
joj je sad - sretan put.
- Rosana, hoćeš li sad k njoj ti da čuješ što je razlog tako
naglom odlasku? - upitao ju je Nevio.
- Ni slučajno!
- Ali, kako?
- Zar ti se ne čini da bi fina cura, kako je ti nazivaš, trebala
doći k meni nakon svega što smo učinili za nju? Ja pogotovo.
- Trebala bi, ali...
- Nevio, nema ali!
- Možda je bolest u pitanju?
- Možda, ali i to se kaže onom kome se vjeruje. Kad je odlučila
to što jest, neka joj je sretan put. Moja je savjest čista.
- Vjerujem ti, ali svejedno. Ne mogu reći da me sve ovo nije
zagolicalo. Ovako nešto još se nije desilo. Mnogi bi dali tko zna što
sve ne da ostanu ovdje na specijalizaciji, a ona odlazi, a da ne
znamo razloga. Bojim se i zato tome i posvećujem toliko pažnje
da nije što u suradnji zapelo. Da mi nismo nešto nevaljalo učinili?
- Ne brini. Nitko nikad ništa nije loše rekao ni za naš faks ni
za tvoju katedru, pa što ako jedna bezvezna Amerikanka i kaže.
Mi koji se znamo, znamo i koliko tko od nas vrijedi, a to je
najvažnije. Sve drugo čak i da se desi, prolazno je. Svakog čuda za
tri dana dosta. Nemoj da te muči nešto što nije vrijedno spomena!
- Ma imaš pravo!
Potom se Nevio obratio Umbertu govoreći mu skoro s
ljubomorom:
- Sretan si ti čovjek, Umberto što imaš ovako pametnu ženu.
Lako je tako stvarati karijeru. Samo to čuvaj!

34 Čitateljski raj
 - Koga da čuva? Mene ili karijeru? Pazi, molim te, što ćeš
odgovoriti!
- Tebe, Rosana, i to mislim najozbiljnije. Nasreću pa je on toga
odavno svjestan - nastavljao je Nevio s hvalospjevima Rosani što
je njoj očito bio drago. No, bilo je drago i Umbertu jer je želio da
ona bude što veselija, da ga što manje nastavi gnjaviti. A najradije
bi da mu se ukaže bilo kakva prilika opet pobjegao nekamo dalje
od svih i svakoga, a pogotovo od nje.
I kao da mu je pročitao misao, Nevio ga je upitao:
- Što kažeš na onaj natječaj koji je stigao iz Rusije?
- Na koji misliš?
- Ma na onaj gdje nam nude da netko bude gost profesor
jedan semestar u Moskvi?
- Nisam to ni vidio.
- Išao bih?
- Ne bih. Ne mogu više nigdje živjeti ni dana bez obitelji.
Rosana se mučila onu godinu koju sam bio u Americi, pa kako da i
pomislim da je opet ostavim.
Ali to je praktički tek četiri mjeseca, a u životopisu bi mnogo
značilo. Čak...
- Što čak?
- Nisi razmišljao, recimo.... Prekinuo ga je u trenu, što je
Nevio i očekivao jer je znao da su njegove ambicije nezajažljive.
- O čemu?
- Pa o članstvu akademiji.
- Sve u svoje vrijeme, Nevio.
No, Nevio je imao svoje planove. Htio je na njegovu katedru
dovesti jednoga svoga rođaka, a znao je da bi se Umberto tome
užasno protivio jer, iako vrlo, vrlo stručan, iznimno talentiran za
jezike, Umberto nije volio ne da mu se netko tek približi u struci a
kamoli pređe. A Luigi je bio također silno ambiciozan i predviđali
su mu svi sjajnu karijeru.
A onda se oglasila, na iznenađenje obojice muškaraca,
Rosana:

35 Čitateljski raj
 - Postoji li neki rok za prijavu? Nevio je osjetio njezin interes
i shvatio i želje, pa je lukavo počeo:
- Koliko sam shvatio i ne.
- Ali kako?
- Pa, njima trebaju talijanisti, a hoće li to biti ovu godinu, ili
sljedeću, čini mi se da i nije najhitnije. Jasno da bi nekoga kao
Umberta objeručke prihvatili kad god da dođe. Ali i još nešto u
tome vidim. Nešto što ste oboje zaslužili...
- Što? - nestrpljivo je upitala Rosana.
- Da onamo odete zajedno.
No, govorim sad budalaštine. Počeo sam krojiti tuđe živote.
Svejedno, vas oboje zaslužujete najbolje. Malo je takvih
stručnjaka i ljudi koji žive za znanost.
I udica je bačena. Nevio bi se mogao kladiti da će Rosanina
taštima proraditi do kraja, da će i ona učini nešto što već je
Umberto, tražiti potvrdu svoga zvanja i sebe vani, a on će se
jednom udarcem riješiti obiju muha. No, znao je kad mora stati.
Stoga je, da bi se prikazo prijateljem, a ipak sve prepustio
konačno njihovoj odluci rekao:
- Divno je kad imaš nekoliko opcija u životu. I kad možeš
birati, sam, ono što zbilja želiš. A vas dvoje ste takvi sretnici.
Ovo bi bio previše i za manje tašte od njih dvoje. No, Nevio ih
je već vidio na Crvenom trgu. Bio je sretan kad ga je u tom času
zazvala tajnica podsjećajući ga na studentske konzultacije.
Kad su Rosana i Umberto ostali sami, ona je odmah počela:
- I što kažeš?
- Na što?
Pa na Rusiju?
- Ništa! Nezanimljivo.
- Daj, molim te, malo razmisli! Ako me imenuju redovitom
profesoricom, zašto ne bismo četiri mjeseca malo i uživali?
Išao bi Umberto i u Ganu ali bez nje, ovako bi to bilo četiri
mjeseca mučenja. Ali ako ona to odluči, znao je da će se ići, a on

36 Čitateljski raj
ima previše toga na glavi da samo pokuša odbiti je. I stoga je
pomirljivo rekao:
- O ovome je zbilja red da ti odlučuješ. Ja ću sve učiniti što ti
poželiš.
Rosana je cvala. Konačno je sve došlo na njezinu. Strpljene joj
se ipak isplatilo. No da nije bile pametne joj majke, tko zna kako
bi sve ovo završilo. Zapravo mogla je predvidjeti. On ne bi ni
okom trepnuo, ili barem se ne bi lomio, da spasi brak. Ovako je
ona iz svega toga izašla pobjednicom. Bila je to, kako bi neki rekli,
Pirova pobjeda, ali to ovoga časa uopće nije bilo važno. I prvi put
je ona učinila nešto što nije gotovo nikada. Uhvatila je Umberta
pod ruku i samo rekla:
- Idemo!
- Kamo?
- U kafić.
- Ali ja za pola sata imam predavanje.
- Pa imaš i mogućnost fakultetskih petnaest minuta
zakašnjenja.
- Ali, znaš...
- Znam, Umberto, ali i mi moramo biti ljudi. Ponašati se koji
put kako i drugi.
Krenuo je za njom kako bi to uvijek činio kad bi mu ona bila u
blizini.
Da je ovo mogla vidjeti Rosy, tek bi se bila razočarala. Od
njezina idola, čovjeka za kojeg je mislila da je nadčovjek, nije
ostalo ništa. Zapravo nikad nije ni bilo. Ali kad voliš, zbilja ne
vidiš ništa osim onoga što želiš vidjeti.

***

Rosy je već nekoliko dana radila u školi. Nije da je baš bila

oduševljena s tim poslom, ali morala je nešto raditi dok se
konačno ne odluči na povratak.

37 Čitateljski raj
 Sve ovo što joj se počelo događati u Rimu, više je nalikovalo
na neki ružan san nego na zbilju. No, morat će, konačno, i svojima
reći što je odlučila. Možda će ih to i obradovati jer nikad nije baš
bila načisto jesu li oni sretni s njezinim izborom, ali isto je tako
znala da se udala i za propalicu, da bi oni šutjeli, držeći se onoga
što su joj cijeli život govorili - tvoj izbor mora biti samo tvoj, ali
naša su ti vrata otvorena ako misliš da si pogriješila. Čak joj se
činilo da će s njima biti lakše nego s Lynn. Neće njoj Lynn
prigovarati, ali ona će prigovarati i prigovara sama sebi. Kad joj je
ova pokušala tek nešto natuknuli o toj njezinoj i Umbertovoj vezi,
ona se ljutila, a nije prezrela ni od uvreda. No, sad se kasno kajati,
sad vrijeme za traženje oprosta.
I čim joj je završio zadnji sat nastave, krenula je kući s
jednom jedinom namjerom - nazvati Lynn.
Već je smišljala i rečenice s kojima će započeti razgovor.
Možda najbolje da bude direktna i kaže joj:
- Lynn, imala si pravo. Umberto je obično smeće. I veće nego
si ti mislila da jest.
To kao da ju je nagnalo da skoro potrči prema kući. Učas se
našla pred vratima svoga stana. I kao da se boji da bi se moglo
nešto desiti i spriječiti je da ne nazove Lynn, nervozno je
otključavala vrata ne uspijevajući otprve ni otvoriti ih. I kad je
konačno našla se u stanu, izvadila je mobitel i počela okretati
Lynnin broj. Malo je vrtjela po viberu malo whatsappu. No od
odziva - ništa. Pričekat će. Javit će se valjda danas pa ma kad to
bilo.
I kad je već odustala od zvanja, barem dok si ne skuha kavu,
mobitel se oglasio. Misleći da se to javlja Lynn, dohvatila je
mobitel i odmah počela:
- Već sam ludjela što se ne javljaš! Zvala sam te tko zna koliko
puta. Da se nije što desilo tu? Znaš da se odmah pomislim na
najgore.
- Ja sam, Rosy. Fred. Ne znam koga si to toliko nazivala, ali
nemoj odmah misliti na najgore.
- Oh, mislila sam da se Lynn ipak javlja. Imam joj toliko toga
za reći.

38 Čitateljski raj
 - Pretpostavljam i što, ali znaš što bih ti ja sugerirao iako ne
znam imam li na to uopće pravo....
- Reci, molim te!
- Kako bi bilo da o svemu ipak ne govoriš na ovolikoj
udaljenosti i to preko telefona. Znam kako ti je, znam da se zbog
mnogo čega kaješ, ali od toga sad nema nikakve koristi, osim što
ćeš zastao je, ali je Rosy brzo upitala:
- Osim, što?
- Osim što će se i Lynn i tvoji silno zabrinuti, a to im zbilja ne
treba. I vjerojatno ni ti to ne želiš. Jer sve kad si daleko, izgleda
teže nego jest. Možeš joj reći tek nešto, onako prpošno, ali neka
na tome i ostane. Bilo bi bolje kad bi čak i izmislila nešto, kako si,
recimo, ti odlučila ostaviti ga jer ti se čini da on nije ono što se
predstavljao, ili što si ti u njemu vidjela, čak dajući im razlog da
pomisle da ti se ovdje netko drugi svidio. Užasno je kad te počnu
žaliti. I tebi i onima koji te žale. Ne ljuti se, molim te, na ovoj
sugestiji, ali neke stvari znam iz vlastitog iskustva.
Rosy je trebala tek koja minuta da shvati kako Fred ima
pravo. I ne razmišljajući uopće što govori, upitala ga je:
- Gdje si?
- Upravo sam se spakirao i idem.
- Doma?
- Ma ne! Idemo u obilazak onoga što svi koji dođu u Italiju
moraju vidjeti. Vodi nas osobno ministar kulture, a on je zbilja
znalac.
- Oh, blago tebi! Ne znam u što sam ja potrošila vrijeme moga
boravaka ovdje?! U razmišljanjima što mi je činiti i kako uopće
organizirati svoj život.
- I to se mora. Svatko ima takvu fazu u životu barem jednom.
I ne smatraj to izgubljenim vremenom.
- Nije to lako!
- Nije, znam da nije. Ali život sve to čini dinamičnijim. No, o
tome ćemo kad se vidimo.
- Koliko ostaješ na putu?

39 Čitateljski raj
 - Čak ni to ne znam. Sve bi to trebalo biti iznenađenje. No čim
se vratim, čujemo se, a nadam se i vidimo. Znaš, bio sam u silnim
dvojbama...
- Zašto?
- Nisam te zvao, ali ne zato što nisam mislio na tebe, nego mi
se činilo da se moraš sama sa sobom najprije naći... Mislim da su
mi neke stvari ipak sad sjele, kako se ono kaže. Čak i kad čovjek
ima najbolje namjere, može pogriješiti. Meni je do tebe i tvoga
mira previše stalo, a to bi moglo dovesti baš do toga...
- Voljela bih da si se javio, bez obzira na to što kažeš. Užasno
sam se osjećala samom.
- Vjerujem, ali isto tako znam...
- Što?
- Da si do nekih spoznaja došla zato brže i da će ti to pomoći
da kreneš nekim novim putem u život.
- Misliš?
- Siguran sam, Rosy. Uostalom, nadam se da će biti vremena
da o svemu porazgovaramo.

Ne ulaziti u zabranjene veze

Rosy je s nestrpljenjem čekala Fredov povratak s puta. A

otišao je tek prije nekoliko sati. Možda je sve to glupo, možda
previše očekuje od toga čovjeka, ali samo razgovor s njim davao
joj je i snagu i sigurnost.
U jednom se času upitala, i prestrašila se - zaljubljuje li se
ona opet u nekoga u koga ne bi smjela, da bi isti čas sam sebi
odgovorila - Fred je nešto drugo. On je njezin prijatelj, nikad joj
ništa ne bi učinio što bi je činilo nesretnom. I ne samo njoj!
U tom času je opet pomislila na Lynn. Bilo joj je čudno da joj
se ne javlja jer to bi moglo značiti tek jedno - da je i ona u nekoj
gužvi. Pričekat će još danas, a onda će sutra nazvati svoje i pitati
što se doma uopće dešava.

40 Čitateljski raj
 Kad bi Lynn rekla da se našla s Fredom, bila presretna jer je
ona čak bila i bliža s njim od nje. Sjetila se kako je komentirala
njegovu ženidbu s Helen:
- Šteta!
- Zašto? Kako to misliš?
- Ona nije za nj.
- Možda on nije za nju? Ti njega voliš i ponašaš se kao da si
mu sestra. Nitko za njega nije dobar prema tvojoj prosudbi.
- Ona je praznoglava guska. Uopće ne znam što je vidio u njoj.
- Ljubav.
- Ma, daj, molim te! Dugo su zajedno i sad je ostala još navika,
ali i to će brzo ispariti. Uopće me ne bih čudila da je...
- Da je prevari? Bože, nemoj da pomislim da si čak i zločesta.
Ljubomorna nisi jer nemaš zašto.
- Baš tako. I to će ga možda osvijestiti. On zaslužuje najbolje.
Proročica, pomislila je i morala se čak na to i nasmijati.
Draga, pametna i divna osoba je njezina Lynn. Hvala Bogu da je
imala sreće. Denzel i ona zbilja su par za oglede. To dvoje se baš
našlo. Ta će ljubav trajati prema zakletvi - dok ih smrt ne rastavi!
No, baš to razmišljanje natjeralo ju je da ne čeka više ni časa,
nego da nazove svoje.
Javila se majka, činilo joj se, čim je telefon prvi put zazvonio i
prilično tužno rekla:
- Baš sam te mislila nazvati.
- Nešto se desilo? Nešto loše? Bože, samo neka ne bude ono
najgore.
- Denzel. Denzelu je loše. Bojim se...
- Čega, mama?
- Najgorega.
- Što se desilo?
- Moždani udar. Jaki. Ružno je to reći, ali tek vegetira.
Liječnici kažu čak kad bi i poživio, to ne bi bio život.
- Kako Lynn to podnosi?

41 Čitateljski raj
 - Nikako. Ne miče se iz bolnice, ali uništit će se i ona. Ne znaju
ni njezini što će s njom. Da je vidiš, pitala bi se i ti je li to doista
Lynn.
- Zvala sam je tko zna koliko puta, ali se nije javljala. Brinula
sam se, ali nisam ni pomislila na ovako nešto. Pa on je bio tako
zdrav čovjek.
- To je strašno, ali meni se čini još strasnijim što je ona u
takvom stanju. Ne znam što ćemo s njom. Barem da si ti ovdje.
Njezina mama mi je to baš jučer rekla. Ali i sama sam na to
pomislila. No, znam da je to nemoguće.
I da joj majka to nije rekla, Rosy je znala što joj je činiti.
Momentalno će dati otkaz, čak će joj sve to dobro doći da zauvijek
ode iz ove zemlje koja joj nije dala baš ništa od onoga što je
očekivala. Ako je ikad ikom trebala, sad je trebala Lynn. Čak se
posramila kad je pomislila kako je Lynn čak i na ovaj način
spašava.
U tom času je samo pomislila na Freda i da se neće naći s
njim, ali bila je uvjerena da će on to razumjeti.
Nazvala je aerodrom i posrećilo joj se. Netko je otkazao
odlazak, ali tek može krenuti prekosutra.
Nije bila zadovoljna, ali tu se ništa nije moglo. Da joj se nije
ipak posrećilo, ne bi mogla kući do drugog tjedna. Odlučila je da i
ne kaže svojima da se vraća. Prvo je nazvala školu i rekla
upraviteljici što se desilo. Ova je, začudo, imala za nju
razumijevanja.
- Žao mi je što idete, ali vas razumijem. Prijatelju treba
pomoći kad mu je najteže, pa čak i pod cijenu velike žrtve.
Isti je čas počela s pakiranjem. Da je netko nazvao i rekao da
ima kartu za večeras, sve bi ostavila i krenula. Kao da nije željela
da je ništa podsjeća na boravak u ovoj zemlji.

***

Fred je imao svakakvog iskustva, znao je odgovore na mnoga

pitanja, ali na ovo što ga je počelo mučiti, baš i nije.

42 Čitateljski raj
 Uvijek mu se sviđala Rosy, bila je tako nenametljiva, a opet
uočljiva na svoj način i ponekad bi je čak bio uspoređivao s Helen,
pitajući se zašto o čini. No, u tim trenutcima taj odgovor mu i nije
bio važan jer je Rosy bila ipak daleko od njega.
Sad mu se činila bližom nego ikad, ali znao je da mora biti
silno oprezna jer njoj u ovoj situaciji zbilja ne bi trebalo neko
novo razočaranje. Nije imao pojma kako ga ona zapravo
doživljava, ali koliko je mogao osjetiti, čini se da voli biti s njim.
Tumačio je to na jedan jedini mogući način - tuđi svijet u
kojem se razočarala, ljudi koji su je iznevjerili, u toj praznini ili
punoći tuge, svaki zemljak, a pogotovo onaj kojem se vjeruje,
dobro je došao. Samo mora paziti da se to ne pretvori u neku
njezinu novu moru.
Čim se vrati, pozvat će je na večeru i vidjeti kako se uopće
dalje ponašati. U početku neće ni aluzijom pokazati da mu se
počinje sviđati, ali strpljivošću možda joj je približi na način koji
bi otvarao i njoj neke nove spoznaje.
Dvojio je nazvati je ili ne, i kad bi se već mašio za telefon,
uvijek bi odustajao.
Javit će joj se sutra kad se budu vraćali u Rim jer to će biti i
prilika da je pozove da nekamo izađu.
To ga je malo smirilo, ali daleko je to bilo od mira koji je bio
osjećao dok je nije bio ponovno sreo.
No, sve vrijeme se pitao u kojoj je ona emotivnoj fazi sada jer
se bojao da ipak pati. Ono što je ona učinila, mogla je samo osoba
koja bezrezervno voli. Sve ostaviti i krenuti u nepoznato s
čovjekom koji je ipak još oženjen. I ne samo to. Koji je otac i dvoje
djece, a to se ne može tek tako zanemariti.
Da mu se nije Rosy neprestance vrtjela mislima, sasvim bi
drugačije doživio ovo razgledavanje Italije jer zbilja imalo ovdje
što vidjeti.
S tim svojim mislima nije se uopće uključivao u žive rasprave
svojih kolega, a to je bilo toliko uočljivo da ga je jedan od njih,
Mike, zemljak iz Washingtona, upitao:
- Nisi baš najbolje volje?

43 Čitateljski raj
 - Pa i ne. Ali nisam znao da se to čak i primjećuje. Pogotovo
što sam mislio da sam neuočljiv.
- To ti se samo tako čini. Mnoge su oči uprte u tebe. No neću
sad o tome da se ne uobraziš. Radije bih volio čuti mogu li ti kako
pomoći?
- Nitko mi to ne može. Te boljke su tako čudne. Samo znam
da im se lijek teško pronalazi.
- Zaboga, nisu valjda ljubavni jadi u pitanju? To tebi ne bi
priličilo, a osim toga tako te ove Talijanke gledaju da možeš birati
koju hoćeš. Mnogi bi bili sretni da su na tvom mjestu. Saberi se
malo i shvati što ti govorim, a ne govorim ti, budi siguran,
napamet.
- Čudan je taj život. Znaš da se često sjetim one stare
uzrečice...
- Samo nemoj reći one - koga hoću, taj me neće ...u ljubavi
nemam sreće. Jer, pomislit ću da si bahat.
- Nemoj jer nisam. - Mirno je rekao Fred, a Mike je shvatio da
je u pitanju doista ljubav. Najvjerojatnije još nedefinirana. No,
ovom čovjeku teško da bi ijedna djevojka mogla reći - ne. I to ga je
čudilo. Čemu tolike muke kad možeš imati svaku koju poželiš.
I na čuđenje Mikeovo Fred je počeo svoju priču, a uopće nije
izgledalo da bi se mogao ikome povjeravati. Ali svi smo mi samo
ljudi. Koji put je i lakše povjeriti se nekome koga jedva da znamo,
nego čak onome s kojim smo svaki dan.
Saznao je tako Mike sve nevolje i Fredove tuge, da bi mu na
kraju rekao:
- Ne poznam curu, ali po ovome što si mi ispričao,
zaključujem...
- Što?
- Da ima petlju.
- Objasni!
- Nije bilo lako u tim okolnostima otići u nepoznato, ali još je
bilo teže, barem se meni tako čini, sve to prekinuti. Sve što je
činila, bila je njezina odluka jer je vjerovala u ljubavi svoju i toga

44 Čitateljski raj
mamlaza. No kad je shvatila da je voljela samo ona, imala je snage
reći - dosta!
- A što je drugo mogla?
- Oh, svašta. No ti sad pazi. Po ovome što si mi rekao, mislim
da su ti šanse velike, ali i tu ima, ili može biti, tko zna kakvih sve
ne zavrzlama.
- Misliš da sam je trebao nazvati?
- Teško mi je to reći. Ima razloga i za ali i protiv. To su
zapravo tek finese. Možda je treba malo ostaviti u neizvjesnosti.
Nema kamo pobjeći, ali i da ima, ne vjerujem da se ne bi javila.
Uostalom, vidjet ćemo sutra.
- Oh, tko će dočekati sutrašnji dan! - uzviknuo je Fred što je
Mikea od srca nasmijalo.
Fredu kao da je bilo lakše kad je sve ovo ispričao čak ne ni
prijatelju, nego tek znancu, zemljaku, kako su se njih dvojica
oslovljavali.
Ostali bi oni još u priči, najvjerojatnije se vraćajući na
početak da im se dekan nije pridružio i upitao:
- Što predlažete za zadnju večer boravka ovdje?
Mike je, znajući kako se osjeća Fred, rekao: - Individualnu
zabavu.
- To znači...
- To znači da ću je provesti na način o kojem sam maštao.
- Nemoj da pomislim...
- Samo misli. Nije ni blud nešto što je strano ljudskom rodu.
- Nije, nije, samo...
- Samo što?
- Koliko znam, ti nije da nisi u vezi.
- Baš zato, dragi moj dekane. Moja veza je prekooceanska i
moram iskoristiti ovih još nekoliko slobodnih dana.
- Pa kad je tako, iskoristi. Možda bismo te i mi drugi mogli
slijediti.
Kako su im se sad počeli priključivati i drugi, to je razgovor s
ovom temom završen. Tek je dekan tom skupu navijestio:

45 Čitateljski raj
 - Sutra završavamo našu ekskurziju. Večer iskoristite onako
kako najbolje možete i znate. No, zabavite se na ovaj ili onaj
način.
- Preporuka? - čuo se jedan od glasova, ali ni Fred ni Mike
nisu mogli odgonetnuti čiji je. I iznenadili su se kad mu se dekan
obratio:
- Tebi, Joseph, zbilja ne treba preporuka, osim upozorenja.
Čuvaj se. A ti znaš i što to znači.
Svi su se nasmijali jer su mnogi znali i na što dekan misli. Ne
ulaziti u zabranjene veze. One rijetko kad završavaju dobro.
Ovo je opet Freda vratilo u mislima na Rosy.

***

Rosy je odlazeći iz Italije, iako baš i nije bila religiozna,

prekrižila se i promumljala si u bradu:
- Hvala ti, Bože, što ipak iz ove zemlje odlazim spašena. Bilo
bi glupo da zemlju, pa i sve ljude u njoj, krivim zbog svojih
odluka. Ali, ako je istina da se čovjek najviše uči na vlastitim
greškama, onda sam ja dobila lekciju za cijeli život. Nije da i srce
ne treba slušati, ali ni razum do kraja ne treba isključivati.
U avion je ušla sretna što će biti uz Lynn sad kad joj je najviše
potrebna. Čak se razmišljala da ode odmah u bolnicu, no na kraju
je zaključila da bi to bilo glupo. Saznat će od svojih kakvo je stanje
s Denzelom, pa će možda biti potrebna i negdje drugdje.
Bilo joj je krivo što je nazvala Freda tek prije odlaska na
aerodrom, ali mobitel mu je bio isključen. To je moglo značiti
svašta. Ili je na nekom mjestu gdje su telefoni zabranjeni, ili mu se
ispraznila baterija. No, javit će se čim sleti u Ameriku iako se
pitala kako to da je nije i on nazvao.
Avion je doista bio popunjen do posljednjeg mjesta pa se
sjetila što joj je rekla prodavačica karata da je zbilja imala sreću.
Sjedila je do jednoga gospodina, srednjih godina, pa se čak
pobojala da će je gnjaviti tko zna s kakvim sve je pričama. No

46 Čitateljski raj
iznenadila se. On ju je tek kimanjem glave pozdravio kad je
sjedala na mjesto i sve vrijeme vožnje, a prošlo je više od dva sata,
samo je šutio. Sad ju je smetala čak i ta njegova šutnja pa je,
misleći da je ne gleda, ona se zagledala u nj. U jednom su im se
času pogledi sreli i ona zbunjena glupo ga je upita:
- Nešto ste zamišljeni?
- Jesam. A kako ne bih i bio? Moj nećak je doživio moždani
udar, a tek mu je nešto više od trideset. Nemam vlastite djece pa
mi je on bio kao sin. Imao je naoko sve, ali nesreća ne bira.
- Možda neće biti tako loše. Možda je to nešto što se može
izliječiti.
- Nažalost, ako ostane u stanju u kojem je sad, bolje da ga Bog
primi. Ne samo zbog njega, nego i zbog njegove predivne žene. Ta
će umirati zajedno s njim. Baš mi je ovaj Rim prisjeo. Toliko sam
želio sve vidjeti, spremao sam se ovamo godinama, a vraćam se
očajan predbacujući si da sam se zabavljao dok je on muku
mučio. I ne samo on. Nisu mi odmah ni javili, i tko zna bi li uopće
da nisam sve slučajno doznao. S aerodroma idem odmah u bolni-
cu. Idem Lynn dati podršku.
Rosy se čuvši ime Lynn skamenila. Shvatila je u trenu da se
radi o Denzelu i isti čas je zaplakala.
Čovjek nije znao što reći, tek je nastavio, osjetila je tek da je
smiri:
- Znate, ja se još nadam. Držim se one stare izreke da nada
umire posljednja. Ne znam što bih rekao, osim da ste vi jedna
draga, mlada ali preosjećajna osoba.
- Gospodine - počela je mucajući - Denzel je muž moje
najbolje prijateljice. Oboje su mi najdraži i najbolji prijatelji.
Ostavila sam sve u Rimu samo da bih bila uz Lynn. Jer znam da bi
to ona isto učinila i za mene. Bože, ako postojiš, zašto kažnjavaš
one koje bi trebao nagrađivati zbog njihove dobrote? - zavapila je,
i osjetila kako je ovaj čovjek grli i počinje zajedno s njom plakati.
Kako je do slijetanja aviona ostalo još nekoliko sati, njih
dvoje su po tko zna koji put ponavljali - da možda ipak neće sve
biti tako crno kako se sad čini.

47 Čitateljski raj
 - Znate - počeo je Marcus, Rosyn suputnik - da možda ne bi
bilo loše da ga pregleda još neki liječnik, čak netko i izvan
Amerike?
- I ja sam na to pomislila, ali...
- Novci nisu u pitanju.
- Ma znam to, no...
- Što je onda?
- On ne bi vjerojatno podnio transport.
- Ima i drugih rješenja.
- Na koja mislite?
- Može liječnik, ili više njih, doći i u Ameriku. I ne bi to bilo
prvi put. Nitko se od naših ne bi trebao ljutiti jer svi preporučuju i
druga mišljenja.
- Slažem se sa svim, samo da se ne desi ono najgore.
Očito nijedno od njih još nije bilo svjesno da su, nažalost,
dani Denzelu odbrojani.
Svatko sa svojim mislima do slijetanja aviona nisu više
previše razgovarali.
Tek kad se avion približio zračnoj luci u New Yorku, Marcus
je upitao Rosy:
- Hoćete čim dođemo u Boston u bolnicu?
- Kako nitko ne zna da dolazim, morala bih najprije doma.
Moji će mi sigurno reći istinu. A to mi je važno da se znam
ponašati i s Lynn.
- Oh, Bože, na to nisam ni mislio. Možda bih i ja trebao prije
kući. Volio bih kad biste mi dali svoju posjetnicu jer čovjek nikad
ne zna što se može desiti u ovakvim situacijama.
Rosy je upravo to htjela pitati i njega, pa čim je on to
izgovorio, pružila mu je posjetnicu uz napomenu:
- Javite mi se, molim vas. Pogotovo ako vam nešto padne na
pamet oko ovoga što smo govorili.
- Svakako.
Čim je avion sletio, krenuli su prema drugom avionu koji će
ih odvesti do Bostona.

48 Čitateljski raj
 Rosy je isti čas uključila mobitel. I ostala iznenađena koliko je
bila puta zvana. Najviše, dakako, zvao je Fred. No, ona je odlučila
nazvati ga tek kad se čuje sa svojima. I odmah je okrenula kućni
broj. Javio se otac što joj je bilo znakovito. Inače je uvijek slušalicu
dizala majka.
- Tata, ja sam. Gdje je mama? Čudim se da si ti digao slušalicu.
- U bolnici je. Uz Lynn. Ne znam što ćemo s njom. To je užas.
Svi smo mislili da bi se i ti trebala naći uz nju. Jasno ako možeš.
- Tata, evo me doma za sat vremena. Upravo sam sletjela u
New York i imam odmah vezu za doma. Ići ću ravno u bolnicu.
Javi mami da dolazim.
- Oh, Bože, kako će se svi obradovati! Mislim da će i Lynn
živnuti.
I to je bilo sve. Ma kako da je situacija bila teška, Rosy je bila
presretna što je stigla. Sad će još nazvati Freda i sve će biti u redu.
No, nije uvijek onako kako mislimo da će biti. Sad je ona
njega zazivala, ali nije se javljao. Nije se valjda i njemu što na to
putu desilo, razmišljala je. Pokušat će ga nazvati još jednom prije
ulaza u avion, a ako se ne javi, poslat će mu poruku. Bila je
sigurna da će je razumjeti. Povjerovala je u jednom času da bi čak
i on mogao doletjeti kući. On je bio blizak s Lynn. No, ako i ne
dođe sad, doći će za mjesec ili čak i nešto prije.
S tim mislima krenula je prema avionu koji ju je trebao
konačno dovesti doma. Bio je to, u svojoj ovoj tuzi, ipak poseban
doživljaj.

Nada u beznađu

Rosy je sa strahom išla u bolnicu. Bojala se susreta s Lynn.

Jer, što joj reći, kako joj dati nadu u beznađu. Možda je najbolje
šutjeti, ako je i to uopće moguće.
Začudila se kad ju je već na samom ulazu u bolnicu dočekala
majka. Zbunjena, preplašena ali i sretna što je došla, tek je uspjela
promucati:

49 Čitateljski raj
 - Dobro je da si došla. Denzel je zbilja pri kraju, ali sad se
bojim i za Lynn. Možda ćeš je ti malo dignuti. S nikim od nas
gotovo da ne komunicira. Ali, ne čudi se bilo kojoj njezinoj
reakciji. A ona može biti svakakva.
- Ne brini. Spremna sam na sve. No, najvažnije je sad nju
izvući iz toga stanja. Gdje je?
- A gdje bi bila nego s njim u sobi? Čak mi je rekla majka joj
da ne želi da itko bude uz njih. I to je čudno stanje. Bolnički
psihijatar je predložio da je maknemo od njega. Ali za to nitko, pa
ni njegov osobni liječnik, nema hrabrosti učiniti. Možda ćeš ti
moći.
I to je dalo neku nadljudsku snagu i Rosy da čvrsto
zakorakne i krene iza majke prema Denzelovoj bolesničkoj sobi.
Ali ušla je u nju sama. I zgrozila se nad onim što je vidjela.
Lynn je imala naslonjenu glavu na Denzelove gradi. Nije se ni
pomaknula kad su se vrata otvorila da vidi tko je ušao. Očito za
nju nitko više izvan ove sobe i nije postojao. Trebao joj je samo
tren da zakorači, zagrli je i tek prošapuće:
- Tu sam.
Ništa joj nije odgovorila, ali joj je stisnula ruku. Za početak i
to je bila mnogo.
Čudno je, pomislila je Rosy, kako čak nijedna od njih uopće
nisu više imale potrebe da govore, ali bilo je dovoljno da su jedna
uz drugu i to je bilo i više od riječi.
Uopće ne zna Rosy koliko su dugo tako ostale, da bi se ona
tek trgnula kad je čula tihi prijateljičin glas:
- Odlazi mi. Što sam skrivila da sam ovo morala doživjeti?
Ima li na svijetu uopće pravde?
Što joj je uopće mogla odgovoriti nego ono što je i sama
osjećala? Ne može reći da joj je izletjelo, ali možda nije to ipak
nije trebala reći:
- Nema je, Lynn. Kad sam sve ovo čula, pomislila sam i na još
nešto gore. Upitala sam se ima li uopće i Boga? A onda sam se
sjetila našeg prvog vjeroučitelja koji bi nam znao reći - nemamo
na sve odgovore, ali Bog sigurno ima. Samo, kad se ovako nešto

50 Čitateljski raj
desi, mi hoćemo istinu. No i ti i ja znamo jedno - Denzel ne bi
želio da se tako i toliko mučiš, bez obzira na sve.
Nije Rosy uopće očekivala da će Lynn reagirati na ovo što
govori, da će biti čak razložna pa ju je iznenadilo kad je u taj čas u
sobu ušao liječnik, a ona je vrlo sabrano rekla mu:
- Doktore, izaći ću van s prijateljicom da možete mirno
pregledati Denzela. Ali bit ću tu, u blizini.
- Odite u moju sobu. Sestra će vam skuhati čaj. Sad će doći i
profesor da vidimo što nam je još činiti. Vi znate da ga. nasreću,
ništa ne boli, a u ovoj situaciji i to je važno.
- Itekako! - skoro je uzviknula, ali onda se počela i ispričavati.
- Znam da sam vam ja bila veći problem i od Denzela. Ali užasno
mi je. Još ne mogu prihvatiti ovo što nas je snašlo. Teško da ću
ikad i moći. Ni ja neću više živjeti, barem se to neće moći zvati
životom. Samo se trgnem kad se sjetim što bi on rekao da me vidi
ovakvu.Ali, ma što rekao da rekao, razumio bi me.
- Razumijem vas i ja. Samo, sve je to ipak nerazumljivo. Kažu
da je život baš takav. Neprestance se mijenja jedno s drugim.
Hrabrima je lakše. Ja mislim da je lakše razumnima. Ali tko može
biti i razuman u ovakvim situacijama?
U tom času u sobu je ušao i profesor. I iznenadio se kad je čuo
Lynn kako govori:
- Došla mi je i moja prijateljica Rosy. Idemo sad vam da
možete pregledati Denzela - ponovila je.
Ovo je bio iznenađenje i za profesora. Njega je čak više od
Denzela brinula baš ona. Jer, ako upadne u krizu, ako je depresija
do kraja svlada, bit će to još jedna muka svima oko nje. A pitanje
je uopće kako je vratiti u život kad se desi ono što će se zasigurno
desiti. Samo je pitanje dana, a možda i sata.
Za promjenu Lynninog ponašanja bila je zasigurno zaslužna
Rosy. I svi su zbog toga odahnuli. Čak kad se i desi ono što je bilo
za očekivati, nekako su svi mislili da će ona i tu pomoći.

51 Čitateljski raj
 ***

Rosy i Lynn bili su još u doktorovoj sobi kad je Rosy zazvonio

mobitel. Nije se uopće htjela javljati, no Lynn je baš razborito
rekla joj:
- Javi se. Tko zna tko te zove. Možda baš Umberto.
Nije bila prilika da joj kaže kad bi bio on da se uopće ne bi
javljala, ali ne samo sad nego više nikad, ali morala ju je poslušati.
Stresla je kad je prepoznala Fredov glas. Ali i skoro ljutit upit:
- Gdje si, pobogu?
- U Bostonu. U bolnici.
- Ali kako?
- Denzel je loše.
- Ozbiljno je?
- Veoma.
- Dolazim onda i ja. Ludio sam jer sam se bojao za tebe. Lynn
nije dobro?
- Ma kakvi!
Lynn nije mogla ni odgonetnuti tko zove, ali se iznenadila
kad je čula:
- Zvao je Fred.
- Pa zar se vratio?
- Nije, ali bilo mu je čudno što me nema u Rimu pa je nazvao.
- Susretali ste se ondje?
- Da.
- Rekla si mu za Denzela? Sad će i on brinuti. Kad si daleko od
kuće, sve ti izgleda još strasnije. A zapravo strašno je i doma.
Znaš, Rosy, da razmišljam što ću kad Denzel ode. Da smo barem i
o tome razgovarali, znala bih, a ovako se gubim u razmišljanjima
između onoga što je mislim da moram, ali i onoga što bi on rekao.
- Nemoj se još i time mučiti. Život nas i tako zna odvesti na
neke nepoznate puteve da se čudimo da nam tako nešto prije nije
padalo na pamet.

52 Čitateljski raj
 - Možda imaš pravo. Ne vjerujem više u čuda. Još donedavno
sam mislila da će se nešto ipak desiti i vratiti mi Denzela, ali sad
mi je jasno da ništa od toga. Moram prihvatiti sudbinu, pa ma
kakva ona bila. Ali, nikako to ne mogu drugačije tumačiti nego da
je negdje ovako zapisano i da me snašlo kad nije trebalo, a
zasigurno nisam to ni zaslužila. Ali, mnogi o sebi misle tako.
- Ne znam za druge, ali ti sigurno nisi. No, ja vjerujem...
- U što, Rosy?
- U tvoju snagu, tvoju ljubav koja će ti davati snagu da sve ovo
izdržiš.
Malo-pomalo Lynn se otvarala, postajala je ona stara, samo
znala je Rosy da je to još jako daleko do konačnog prihvaćanja
onoga što zapravo tek slijedi.
Ali kako su kasnije komentirali svi oko nje, ovo što je učinila
svojim dolaskom, zapravo je spasilo Lynn.
Rosy je probudila zvonjava mobitela, a bilo je tek šest ujutro.
Uzela ga je u ruke i još pospano upitala:
- Tko me ovako rano treba?
- Oprosti, Rosy, što sam te probudio, ali sad je avion sletio, a
ja ne znam što mi je činiti. Kakvo je stanje s Denzelom?
- Loše je. Ma što loše? Pitanje je možda sata koliko će još
izdržati.
- A Lynn? Kako je ona?
- Nikako. Možda je nešto bolje otkad sam ja došla, ali da je
dobro, nije. Ne znam što da ti kažem. Zlo, nesreća, jad... Sigurno
nije to zaslužila.
- Ne ide to, Rosy, prema zasluzi. Nešto se dešava što nikome
nije jasno, ali dešava se. Reci bi li imalo smisla da odmah idem u
bolnicu? Ako bi to pomoglo Lynn...
- Dođi.
- I ti si stalno tamo?
- Uglavnom. Možda je sigurnija uz mene. Ne čudim se. I ja bih
se osjećala isto da sam na njezinu mjestu.
- Doći ću s aerodroma ravno u bolnicu.

53 Čitateljski raj
 - Dobro. Reci da li da joj kažem da dolaziš?
- Ne znam. Procijeni.Vidjet ćeš prema momentalnoj situaciji.
- Imaš pravo. No samo da izdrži dok dođeš.
Poslije ovoga razgovora Rosy se više nije spavalo. Dignula se,
skuhala si je kavu i polako je pijuckala u salonu. Nije ni primijetila
kad je u salon ušla majka joj.
- Nisi mogla spavati? - Čula ju je i tek tad shvatila da više nije
sama.
- Probudila me zvonjava mobitela.
- Nije se valjda ipak to desilo?
- Valjda još nije, iako znaš i sama da se to može očekivati
svaki čas. Ružno je što ću sad ovo reći, ali možda bi to Lynn
konačno dovelo do realnosti.
- A tko te zvao tako rano?
- Fred. I on se vratio kad je čuo što je s Denzelom. Iznenadio
me.
- Mene i ne. Od njega je to bilo i za očekivati. To je jedno
predivno stvorenja koje nije baš imalo dosad i sreće. Još malo pa
ga je uništila ta besramnica. Bože, kako se samo zalijepila uza nj.
To su svi vidjeli osim njega.
- Ti znaš nešto o tome?
- Ne previše, ali ma što da joj je on učinio, imao je pravo. On
je zbilja ljudina. Samo me čudi da je još sam. Ali, tko zna. Tko se
opeče, puše i na hladno. Ne bih se čudila da se više i ne oženi.
Misleći da se to odnosi i na nju, čak ju je sa smiješkom
upitala:
- Misliš da to vrijedi i za mene?
- Vrijedi za sve. Jednom se greška i može tolerirati, ali ne i
drugi put.
- Ne znam što bih na to rekla, ali znam jedno....
- Što?
- Da treba i životu imati i malo sreće. Uostalom tako kažu i
stari.
- Kažu i još nešto, kad se već vraćaš na te stare izreke.

54 Čitateljski raj
 - Na što misliš?
- Pa na onu - da je svatko sam kovač svoje sreće. Ja bih samo
dodala - i nesreće.
Poruka je Rosy bila jasna. Nije čak to više trebalo ni
komentirati. Kad je ispila kavu, Rosy se ustala, rekla majci da će
se istuširati, a potom će u bolnicu. Njoj je predložila:
- Možda bi ti trebala otići ranije kod Lynninih. Mislim da
nema smisla da svi budemo u bolnici. Vidiš kako su Denzelovi
roditelji strpljivi. Na njih kao da se i ne misli.
- Jadnici, pomirili su se sa sudbinom. Ali s Lynn je drugo.
Njezini se sad boje za nju.
- Vjerujem, ali nema pomoći da vise ondje i ometaju ostale.
Osim toga mislim da to i njoj smeta. A, konačno, ja sam stalno uz
nju. A i bolnica nije čekaonica u kojoj se očekuje nečiji kraj.
- Imaš pravo. Ja idem onamo pa ću ih nekako pokušati
zadržati. A reći ću da će doći i Fred. Jednom su baš o njemu govo-
rili, više i ne znam kojom prigodom, ali bilo je to vrlo, vrlo
pozitivno.
- A i kako bi drugačije moglo biti? On i Lynn su bili baš pravi
prijatelji.
- Ti manje?
- Pa skoro da i da. Lynn mu se oduvijek divila. Vidjela je u
njemu što je malo tko od nas.
- Čudi me da se tebi nije svidio.
- Nije da nije, ali bili smo nekako udaljeni jedno od drugoga.
Tek sad u Rimu mi se približio. I shvatio što sam učinila, ali i
razumio me. Ispričao mi je i svoju odisejadu, ali u tome uopće nije
bilo nikakve patetike. Jasno da sam i ja njemu svoju, s još manje
žalopojki. Eto trebala nam se desiti nesreća, oboma, da se
izjadamo jedno drugom, ako o uopće mogu tako i nazvati.
- Kažu da je lakše nekome ispričati svoju životnu priču ako
nisi s njim previše povezan.
- Apsolutno se slažem.
I sad je Rosy ispričala svoj susret s Denzelovim stricem.
Iznenadila se kad je čula majku:

55 Čitateljski raj
 - Bože, znači i on je došao?! To je jedno predivno stvorenje
koje nastoji biti uvijek ondje gdje je potreban. Sigurno ću ga
zateći kod njih.
I za nekih sat vremena i Rosy i majka krenule su svojim
putevima. Sve je zapravo bilo podređeno Lynn, Denzelu i
njihovim roditeljima.

***

Fred je jurio prema bolnici. Imao je neki čudan osjećaj. Ni

sam ne zna zašto, ali silno je želio još zateći Denzela živog, iako
mu je još Rosy rekla da to više i nije život. To je tek vegetiranje.
I samo što je krenuo prema recepciji da pita u kojoj je on
sobi, netko ga je zazvao.
- Fred, kamo ćeš?
Bio je to Ben, kolega još iz srednje škole. Nije ni znao da radi
u ovoj bolnici.
- K Denzelu.
- Zar je ovdje? Što je s njim?
- Koliko sam čuo - umire.- Izgovorio je to sledivši se.
- Bože, pa nitko mi ništa nije rekao, a ne leži na mom odjelu
pa nisam imao pojma. Znaš kolika je ovo bolnica. Čekaj, idem s
tobom k njemu! Možda će se obradovati kad nas vidi.
- Ben, on je danima već u komi. Ali i Lynn je slabo. Sad se
bojim i za nju.
- Pa kako je to moglo proći mimo mene? Kako me nitko nije
nazvao?
- Ne čudi se. Za sve je to bio šok. Užasan.
I njih su dvojica više i ne razgovarajući krenuli prema odjelu
intenzivne njege. Ben je ušao u Denzelovu sobu prvi. Ono što je
zatekao, čak je i njega, liječnika, iznenadilo.
Blijedo gotovo mrtvačko lice ležalo je na jastuku i kao da je
pitanje trenutka kad će izdahnuti.

56 Čitateljski raj
 Fred je zastao, činilo mu se da će se srušiti, ali je Ben učinio
ono što bi sigurno svaki liječnik. Poslušao mu je srce, podigao
jastuk jer se gušio, a potom pozvonio sestri.
- Gdje je liječnik? Pozovite ga odmah! Ovakvog bolesnika se
ne ostavlja ni trenutak samog.
- Samo sam išla...
- Nećemo sad o tome! Požurite i nađite liječnika!
Sestra je prestrašeno izletjela iz sobe, ali i vratila se za koju
minutu.
- Sad će liječnik. Na intervenciji je. No, kad se liječnik pojavio,
Denzel više nije davao znakove života.
I liječniku je bilo neugodno. Počeo se i on opravdavati. Ben je,
međutim, znao da je i bio uz Denzela, ništa ne bi pomoglo. Ovo je i
tako posao samo za sestre. Nešto tako je i rekao:
- Morat ćemo porazgovarati o zapošljavanju još sestra.
Ovakvim pacijentima su potrebnije one do nas.
Svi to znamo, ali - šutimo. No, ni ja više neću. Kad smrt već
mora doći, neka umiranje bude dostojanstveno.
Potom se obratio sestri:
- Vi znate što vam je sad činiti.
I Ben i Fred su izašli iz sobe. Ono najgore sad tek slijedi. Fred
je zato upitao Bena:
- Što ćemo s Lynn?
- Postoji li način da je nekako zadržimo dok ga se ne obradi i
pripremi?
- Za sve druge bi postojao, ali ne i za nju. Morat će otrpjeti još
i ovo.
I upravo u taj čas pred sobom su se našle Lynn i Rosy.
Fred je tek trenutak dvojio kojoj se prvo javiti. Ipak je razum
prevladao i prišao je Lynn, zagrlio je i najnježnije što je mogao
rekao je:
- Znam da je užasno ovo što si doživjela, ali ne čudi se ako ti
kažem da ste i ti i Denzel ipak bili sretnici. I ovo malo života što
ste živjeli, bilo je ispunjeno s više ljubavi nego kod mnogih koji

57 Čitateljski raj
žive i čini im se da vole cijeli život. Otišao je, Lynn, Denzel.
Zatekao sam ga, a to sam baš želio, još živoga. Što da ti kažem
osim da mi je užasno. Ne mogu ni zamisliti kako je tebi, ali znaj da
smo uza te svi.
U tom času shvatila je što joj uopće govori, i još se jače
stisnula uza nj, ali sad im je prišla i Rosy i ostali su tako zagrljeni
nekoliko minuta. Bez da su i riječ izgovorili.
A onda se Lynn načas izvukla iz zagrljaja i upitala Bena:
- On je još unutra?
Ben je tek kimanjem glave to potvrdio.
Ušla je unutra tako tiho kao da se boji da će ga probuditi.
Fred je još držao u zagrljaju Rosy i sad se tek njoj obratio.
- Ovo je strašno.
- A kako bi tek bilo da ti nisi došao? Iznenađena baš tvojim
dolaskom, suzdržavala se. Svi smo znali da je ovo njegov kraj, ali
glupo smo se svi nadali. Sad se pitam čemu.
- Rosy, ništa bez nade. I ja se nadam. Nije trenutak da o tome
uopće govorim, ali nadam se da će doći vrijeme i za to.
- Doći će, Frede. Sad moramo misliti samo na Lynn. Kako joj
pomoći, kako je izvući iz depresije. Bojim se. Užasno se bojim za
nju.
- Neće biti lako. Trebat će nam svima strpljenja. Nego, reci,
kome sad najprije treba javiti da je umro?
- Nazvat ću svoju mamu. Ona je kod Lynninih, a onda će svi
kod Denzelovih. Tek potom će ovamo. Bogu hvala da si došao.
Nitko ih ne bi mogao bolje smiriti od tebe. Znam to iz vlastitog
iskustva.

Prošlost se ne može mijenjati

Ne mogu vjerovati da je prošlo pola godine od Denzelove

smrti - rekao je Fred Rosy dok su ispijali kavu u jednom od malih
kafića nedaleko od Lynnina stana. Običavali bi ondje sjesti kad bi
otišli od nje.

58 Čitateljski raj
 - Mislila sam da će sve ipak s njom biti lakše. Ima trenutaka
kad povjerujem da je dobro, a potom je drugi dan zateknem u
nekom čudnom raspoloženju. Znaš da sam pomislila kako bismo
ipak trebali potražiti stručnu pomoć.
- I ja sam, ali kako joj to reći?
- To možeš samo ti.
- Ti ne?
- Nikako! Ona misli da ja pretjerujem, da je njezino stanje baš
onakvo kakvo je bilo i za očekivati i da će se smiriti, ali da i za to
treba vremena.
- A da to učinimo na neki drugi način?
- Kako?
- Pa, recimo, da nagovorimo Bena da joj dođe u posjet i da on
kao liječnik kaže svoje mišljenje.
- Porazgovaraj s njim. No, i ja razmišljam i muči me štošta.
Možda ima i neki drugi način da je izvedemo iz svega toga.
- Reci, mogu li kako drugačije pomoći?
- Za mjesec dana mi je rođendan. Ne znam što mi je činiti.
Znaš da mi nije do slavlja, ali možda bih baš to mogla iskoristiti
da je izvučem iz stanja u kojem je.
Fredu je trebala tek koja sekunda da shvati da bi to zbilja
mogla biti prilika pa ju je upitao:
- Pitat ću je kad ti je točno rođendan da bih ti želio nešto
kupiti. Čak možda i da je pitam - što.
- Ne znam hoće li to biti u redu.
- Procijenit ću. Reći ću da neće biti slavlja, ali da bih vas dvije
rado izveo nekamo na večeru. Znam i kamo. Govorit ću joj i o
tvojim traumama zbog Umberta.
to tome da i tebi treba potpora, da zapravo i ne znam što ti
uopće smjeraš pa bi mi i ona u tome mogla pomoći. Neće ni ona
ostati imuna na sve to. Nije tvoja muka ni približno jednaka
njezinoj, ali nije ni to za slavlje. Bez obzira na sve, siguran sam da
će shvatiti da bi se i ona trebala uključiti kad je tebi to potrebno.
- Nije ni to loše, osim što bih ja trebala zapravo slaviti...

59 Čitateljski raj
 - Što?
- Što sam ga se riješila. Znaš kad sad analiziram sve gluposti
koje sam učinila i činila zbog navodne ljubavi, činim se sama sebi
užasno glupom. I znam da nikad neću naći odgovora sa pitanje -
kako sam mogla?
- Nemoj ga ni tražiti. Očito je da nisi imala previše veza do
njegove pojave. I učinilo ti se da je to - ono pravo. A nisi ni prva ni
zadnja koja je shvatila, nasreću ipak relativno rano da nije. I neka
na tome ostane. Nizašto se ne treba što je učinjeno u prošlosti
preispitivati zašto, već treba gledati u budućnost. Može se, a i
treba se čak i na vlastitim greškama učiti. Znaš što me
zaintrigiralo neki dan? Nije za odbaciti, ali teško se odlučiti i
prihvatiti.
- Reci jer je to sigurno nešto i što te veseli.
- Dobio sam ponudu da preuzmem mjesto zamjenika
ministra kulture.
- Oh, to znači....
- Da, odlazak u Washington.
- I prihvatit ćeš?
- Prihvatio bih, ili mi se barem čini da bih, ali samo pod
jednim uvjetom... Rekao bih da to ne ovisi samo o meni.
- Kojim? - Sa strahom ga je upitala. Nije mu mogla reći da se
boji ako ode da će njihovo druženje nestati, ali morat će barem
nešto reći.
Čula je odgovor koji ju je iznenadio i zbunio:
- Samo pod uvjetom ako bi ti pristala ići sa mnom. A tad bi
uvjete diktirala ti.
- Ne znam što da uopće kažem, Fred.
- Ne tražim odgovor odmah jer ni odlazak nije uvjetovan
brzinom. I meni su dali vremena da razmislim. Rosy, skanjivao
sam da ti kažem, ali nije mi se učinilo primjerenim zbog svega što
nas je zadesilo, da si mi se svidjela,da si ti žena koju sam, sad mi
se čini, tražio cijeli život, ali tek sad poslije svega što smo prošli,
našao sam te. Znam da čak kad bi mi mogla uzvratiti barem dio
onoga što je osjećam prema tebi, da bi imala zazor pred Lynn, ali

60 Čitateljski raj
ona te previše voli da ne bi razumjela da i mi imamo pravo na
život.
- Fred, ne znam što da ti uopće kažem. Sve je to došlo tako
brzo, toliko se toga skupilo odjednom da se čak više i ne snalazim
u svemu tome. Naprosto mi treba vremena. Za sve. Pa i za
odgovor na tvoje pitanje. No, i sam si primijetio da se gotovo više
ne snalazim bez tebe, da ništa ne činim bez tvoga znanja pa i
privole. A i bojim se. Što ako nam se oboma desi opet ono što smo
prolazili, samo na neki drugi način? Možda manje stresan ali ipak
težak?
- Neće, Rosy. Prošli smo nešto što nas je, kako moja mama
kaže, privelo pameti, naučili smo da se za sve treba boriti, ali kad
se izbori, treba njegovati. Ja sam siguran da ćemo mi oboje to
znati, da ćemo si život urediti baš onako kako to i zaslužujemo.
Ima predivnih veza, još boljih brakova. Jedan od tih je zasigurno
bio Denzelov i Lynnin. Oni bi svakom mogli biti primjerom kako
se može i treba voljeti.
- Ali uvijek se nešto desi što čak i takvu ljubav uništi - otužno
je rekla Rosy.
- Desi se, ali na to ne treba tako gledati. Ne kažem da treba
živjeti od danas do sutra, ali ne treba ni planirati unedogled. Sve
što želim, jest normalan odnos u normalnom braku ispunjenom
jedino - ljubavlju. No, neću te gnjaviti i tražiti odgovore odmah, ali
molim te razmisli.
Znam da nije lako poslije svega što si doživjela ulijetati u
nešto novo što bi se moglo pretvoriti ne u ono što si već
proživjela, ali moglo bi se izroditi u nešto slično, a u ovoj situaciji
to bi doživjela još teže. Sve što ću ti sad reći i neću te više ni s čim
gnjaviti, jest da ću - čekati.
U tom času ju je uhvatio za ruku i prinio je svojim ustima.
Rosy su prošli trnci cijelim tijelom. Mogla mu je već tada reći
da mu vjeruje, da i ona želi isto ono što i on, ali se ipak suzdržala.
Njezina odluka mora biti utemeljena i čvrsta, baš onako kako je i
on rekao. Stoga je tek na sve rekla:
- Razmišljam vrlo slično tebi. Ali i vrijeme može učiniti svoje.
Voljela bih da još malo pričekamo. Ne zbog moje nesigurnosti u

61 Čitateljski raj
nešto što je ipak očito, nego zbog svega što nam se svima u zadnje
vrijeme izdešavalo.
- Čekat ću, Rosy sve dok ti ne kažeš - da. Ostali su u kafiću i
dulje nego inače ispijajući još jednu kavu i tek se gledajući.
Jednom je negdje Rosy pročitala i sad se u to uvjerila - da pogledi
znaju više govoriti od riječi.
Fred ju je otpratio do kuće, a potom otišao u ured.
I njemu je sve to došlo tako iznenada. Da je nije sreo, da mu
se nije desilo to što jest i što je dugo, dugo i očekivao i želio,
uopće ne bi bio u dvojbi prihvatiti tu ponudu, ali ovako, nije
uopće bio u dilemi između posla i ljubavi - za ovo drugo se isplati
i boriti i živjeti.
Vječiti optimist, kako su ga svi doživljavali, sad je malo
pokleknuo. Znao je da ne smije ništa forsirati, ali lako je to bilo
reći u svim slučajevima osim u ovom - kad voliš, kad želiš, a
postoje neke sumnje. Sreća da je bio toliko razborit da je znao da
sad samo treba strpljivo čekati.

***

Umbertu je užasno nedostajala Rosy. Nije znao što bi. Nije

mu padalo ni na kraj pameti da se javi na taj natječaj u Rusiju jer
to bi značilo novo mučenje. Učinit će, konačno, ono što je trebao
odavno - nazvat će Rosy i zaprositi je. Sve će ostaviti zbog nje.
Otići će u Ameriku, i prekinuti ovu farsu od braka. On ne voli
Rosanu, a djeca će odrasti, krenuti svojim putem, a on će ostati
čuveni profesor, a zapravo jadnik. Sve dok ga nije Rosy ostavila,
nije shvaćao koliko je zapravo voli. Zaslijepljen karijerom nije
mislio ninašto drugo, a to drugo, sad se pokazalo, bilo je važnije
od ičega. Neće više ni časa časiti. I u tom čvrstom uvjerenju
okrenuo je nakon više od pola godine šutnje Rosy broj. Začudo,
javila se odmah i čak ljubaznije nego je očekivao, upitala ga je:
- Nešto se desilo kad zoveš? Nešto što bi me moglo zanimati?
Pa da čujem?

62 Čitateljski raj
 - Hoćeš li se udati za mene? Dolazim u Ameriku, samo reci.
Volim te. Toliko da ne mogu bez tebe. Ništa mi nije važnije od
tebe. Nažalost, to sam shvatio tek kad si otišla. Znam da ćeš mi
teško povjerovati, ali daj mi šansu. Daj mi je, molim te!
I opet ju je uspio zbuniti. Ne zato što je došla u dvojbu
povjerovati mu ili ne, ne zbog sreće što ovo čuje, nego jer ju je
zanimalo što će sad izmisliti da bi je vratio kao ljubavnicu. No i to
je trajalo tek trenutak. Odgovorila mu je naglas onim što ni sebi
nije dosad tako jasno priznala:
- Volim, Umberto, volim čovjeka koji je bio uz mene kad mi je
bio najpotrebniji. A tebi preporučam da si organiziraš život
drugačije nego si to činio dosad. I molim te, više me ne zovi. Za
mene naš odnos je zbilja završena priča. I, dakako, ne učini
nikome ono što si meni. Tko zna kako bi to podnijela neka
djevojka koja bi bila slabija od mene.
Znala je Rosy da je ovim razgovorom definitivno završena
jedna priča. Pomislila je čak sa sretnim završetkom.

***

Rosy se spremala na jedan razgovor oko zaposlenja. Činilo joj

se da to uopće ne bi bilo loše. Trebala je biti sudski tumač za sve
te silne emigrante koji su se svakim danom sve više slijevali u
Ameriku. Posao nije bio lagan jer je neprestance bi bila
svjedokom tko zna kakvih sve ne boljki koje ti ljudi proživljavaju
dok se ne snađu i dok ne nauče jezik zemlje u koju su došli. No,
svagdje ima svašta. Mora se profesionalno sve odrađivati i što
manje emotivno vezivati uz eventualne klijente. I kad je već bila
na izlazu iz kuće, zazvonio joj je mobitel. Začudila se kad je vidjela
na zaslonu da je zove Lynn. Iznenadio ju je još više i ton njezina
glasa:
- Što radiš?
- Idem na jedan razgovor o poslu.
- A ti?
- Razmišljam.

63 Čitateljski raj
 - Neću ni pitati o čemu jer znam sve tvoje preokupacije. No,
možda se i tu nešto desi.
- Razmišljam o tebi i Fredu.
Rosy je ostala zatečena. Uopće nije znala što na ovo reći jer
nije ni slutila o čemu ova govori. I kad je ipak shvatila da mora
nešto reći, upitala ju je tonom koji je bio sličan njezinom:
- Nešto smo loše učinili?
- Niste, ali se bojim da biste mogli i zato bih te htjela vidjeti i
s tobom porazgovarati. Ako ti se da, kad završiš taj razgovor za
posao, dođi k meni.
- Hoću, Lynn. Da povedem i Freda? Jer, bili smo se dogovarali
da dođemo danas nešto kasnije jer on ima nekih obveza.
- Voljela bih razgovarati najprije s tobom. Ti znaš da mi je i
on drag, ali ovaj bih razgovor voljela obaviti samo s tobom. Za
početak.
- U redu. Dolazim. Ne znam točno kad će završiti ovaj
razgovor, ali čim budem gotova, stižem.
Rosy je pretpostavljala o čemu ova želi s njom razgovarati, ali
nije znali što joj zapravo reći. Činilo joj se da ipak sve mora reći
Fredu jer on će je najbolje uputiti što odgovoriti Lynn.
I čim se našla na ulici, okrenula je Fredov broj, no mobitel je
bio isključen. Nije imala pojma što to znači jer malokad je on
isključivao mobitel. Mora da ga je zaboravio napuniti, zaključila
je, pozvala taksi i krenula prema sudu.
Danas je, izgleda, bio dan iznenađenja.
Čim je ušla u zgradu, srela je jednoga svoga osnovnoškolskog
kolegu kojeg, da je on nije zazvao, teško da bi i prepoznala.
- Rosy, zar ne? Vidim da si zbunjena, ali ja sam čim sam vidio
tvoju ponudu, znao da si ti baš ona kakvu tražimo. Ja sam Martin,
onaj koji te sve vrijeme školovanja zezao da si premršava, ali da
mi se baš takve cure sviđaju. Ne moraš se previše ni truditi da se
svidiš komisiji jer ja sam već odabrao.
- Bože, ali kako?
- Tako kako sam ti rekao. Ja sam voditelj odjela na kojem bi ti
trebala raditi. I to je sve. Moje je pravo da si biram suradnike.

64 Čitateljski raj
 - Ali ti ipak ništa ne znaš meni?
- Znam i više nego misliš. I to mi se svidjelo. Znaš kad treba
ići sa srcem, ali znaš uključiti i razum. Uvijek si bila takva. Uzor.
Barem moj.
Uhvatio ju je potom za ruku i uveo u sobu gdje je bila
komisija. Jedna žena i neki stariji muškarac. I predstavio je:
- Ova djevojka je moj izbor. Znam je još dok se igrala u
pijesku. I tad je već bila posebna. Takva je, po svemu što sam čuo i
saznao o njoj, ostala. Saslušat ćemo i druge, reda radi, ali bit će
kako kažem.
Očito su ovo dvoje shvatili da će biti baš tako i tek su
kimanjem glave poduprli ga. Ona je ipak stekla dojam da se ovoj
ženi to i nije baš svidjelo. Ali, to je njezin problem na kraju je
zaključila, sjela na ponuđeni stolac i očekivala pitanja.
Muškarac je, vidjela je to, tek forme radi pitao je nešto
općenito, no ona je znala da mora, kad je već tako kako jest, bri-
ljirati. I sažeto ali jasno iznijela je što je radila, kako je radila, u
čemu se isticala i što još može učiniti da bi pojačala svoje znanje
jezika. Rekla je daleko više no što bi je oni uopće pitali.
Muškarac koji ju je pomno slušao na kraju je rekao:
- Moram priznati da sam malo bio skeptičan kad nam je
Martin rekao ono što već jest. Sad sam apsolutno za vas. I siguran
sam da će nam uz vas biti lakše.
I to je bilo sve. Pozdravila se s Martinom, napomenuvši da će
se još čuti i sve detaljno dogovoriti i potom krenula k Lynn.
Osjetila je tek sad neku tremu. Nije bila sigurna kakav je sad
razgovor čeka, ali ma što da bude, mora se i s tim konačno suočiti.
Pred Lynninom kućom bila za nekih pola sata. I kao da se
ipak boji ulaska, stajala je nekoliko minuta pred samim ulazom. I
tko zna kad bi uopće ušla da nije čula da se vrata otvaraju.
Iznenadila se kad ju je čula:
- Što ti je?
- Svašta.
- A da i ja čujem? - ova je sasvim normalno upitala je. - Nešto
se loše na tom razgovoru dogodilo?

65 Čitateljski raj
 - Ma, ne, naprotiv! Sve mi je nekako počelo ići lako.
Prelagano!
- I vrijeme je, Rosy. Znam što si prošla, znam da si bila u
silnim nedoumicama, ali hvala Bogu, sve je to sada iza tebe. Na
prošlost ne možemo utjecati, ne možemo je ni mijenjati, ali
možemo na budućnost. I zbog toga želim s tobom razgovarati.
Imala sam užasnih problema, ali brinula sam i o tebi. Sve sam
znala, znala sam i da me ne želiš opterećivati, možda si čak mislila
da ću ti reći - rekla sam ti tko je on - ali vjeruj mi ne bih. Ljubav ili
ono što mislimo da je ona, slijepa je, glupa je i gluha je. Možda te
Umberto na neki svoj muški način i volio, možda bi na kraju, da si
ti to mogla izdržati, i bio tvoj, ali ovako je bolje. Nekoga kako što
je Fred mogu za tebe samo poželjeti.
- U svoj svojoj boli pa i sljepoći na sve što se dešavalo oko
mene, vidjela sam da ste vas dvoje rođeni jedno za drugo, da ste
si bliski, i zasigurno biste to već rekli jedno drugom da se nije s
Denzelom desilo to što jest. Poštujem to kod vas, ali znam jedno -
Denzel bi bio presretan da može vidjeti ovo čemu svjedočim ja. I
zato te molim, bez obzira na sve, prihvati Fredovu ruku jer ona će
te sigurno voditi kroz život. Sigurno i s ljubavlju. Jesam li bila
jasna, Rosy?
Sve vrijeme dok je Lynn govorila, Rosy se suzdržava da je
zaplače jer se bojala da bi ova to mogla pogrešno protumačiti. No
sad je morala nešto reći, nešto što bi i bio i ne bi odgovor.
- Zbunjena sam, Lynn. Sve što se dešava oko mene, u
trenutcima mi se čini kao da se dešava nekom drugom. Nije da mi
nije drag Fred, ali sve mi je to nekako prerano.
- Nije da ti je još na pameti Umberto? Zbilja bi me čudilo da je
tako poslije svega....
- Ma ne! To je bila neka moja zanesenost. Sad sam sigurna da
to i nije bila ljubav, barem ne onakva kakvu sam priželjkivala. Ja
nisam voljela njega, nego zamisao kakvog ga želim uza se. Varka!
Užasna varka!
- Možda bi se, kako kažeš između mene i Freda i razvilo nešto
više, da nismo svi bili u užasnoj tuzi zbog Denzela. No sad kad ti
daješ na sve blagoslov....

66 Čitateljski raj
 Prvi put poslije Denzelove smrti Rosy je primijetila da su se
Lynnine usne razvukle u blagi osmijeh. I upravo kad je to sva
sretna htjela reći, zazvrndao joj je mobitel. Ne bi se bila ni javila
da nije na zaslonu vidjela da zove Fred.
- Gdje si? Kako je prošao razgovor za posao? Nije valjda loše
kad se ne javljaš?
- Sve je i bolje nego sam se nadala. Na pošao sam primljene, a
sad sam kod Lynn. Razgovaramo.
- Dobro je? Po tvom glasu bih rekao da je i to dobro.
- I više nego dobro. A što ti radiš?
- Ništa. S nestrpljenje sam čekao tvoj poziv, a dok se ne javiš,
ne mogu se usredotočiti ninašto.
- Imaš vremena?
- Ovisi...
- Da dođeš k Lynn.
- Ali, rekla si jučer....
- Jučer je bilo jučer. Od jučer se mnogo toga promijenilo.
Dođi, čekamo te.
Bila je sigurna u jedno - Fred će prihvatiti sve ono što mu
bude rekla Lynn. I ne samo to. Lako bi se moglo desiti je pred
njom isprosi.
Smiješak koji je malo prije Rosy uočila ne Lynninom licu, sad
je ova uočila na njezinom.
Život se počeo vraćati u njihove domove.

Napokon sretni

Rosy još nije mogla doći k sebi. Sve je mogla predvidjeti, ali
ovo ni u bunilu. Da će Lynn ne samo inzistirati na njezinom i
Fredovom vjenčanju već i željeti da im bude kuma. To je više
nalikovalo na neku bajku no na istinu. I da je sve to uspjela, jasno
uz Fredovu pomoć, organizirati na njezin rođendan, prelazilo je
čak i maštanja.

67 Čitateljski raj
 U jednom času čak ju je i majka upitala:
- Rosy, je li Lynn sasvim u redu? Znaš da brinem. I ma koliko
me radovalo da se udaješ za toga predivnoga čovjeka, toliko me
sve ovo i brine.
- Mama, i ja sam se to pitala, čak je i Fred sumnjičavo u
početku vrtio glavom, ali ona je dobro, ona je sretna kako kaže što
smo mi sretni jer smo to zaslužili. Ne jednom je ponovila kako
smo oboje ostavili poslove da bismo bi uz nju i u njezinim
najtežim trenutcima i da je red da i ona bude uz nas u našima
najradosnijima. To je ona prava Lynn koju smo znali prije svega
ovoga što joj se desilo. I ma koliko sam sretna zbog mene i Freda,
jer znam da je to ono što sam željela od života, toliko me raduje i
Lynnino vraćanje u život.
- Mislila sam da će tvoja svadba ipak drugačije izgledati... -
tužno je ipak rekla Rosyna majka.
- Mama, veselje se ne iskazuje samo pjesmom, pijacom i
ludorijama. Naša će svadba biti baš onakva kakva i treba biti. Uz
nas će biti oni koje najaviše volimo, koje ćemo ovim činom
usrećiti i koji će uz nas biti uvijek i zauvijek. Raduje me što ćemo
istu večer otići na i bračno putovanje. Rasterećenih svih briga i
sretni jer smo zajedno.
Ovo je ipak smirilo majku, ali nije mogla da ne upita Rosy:
- Kamo ćete na bračno putovanje?
- Ne znam možeš li mi vjerovati, ali to kao tajnu i iznenađenje
drži Fred.
- A ako ti se ne svidi?
- On, mama, pogađa, tako mi se čini, čak i moje misli. I ne
bojim se da će me razočarati. Konačno, ma gdje da s njim budem,
bit će mi lijepo.
- Nisam nikad ni pomislila da će svadba moje jedine kćeri
proći bez moga ikakvog učešća.
- Proći će upravo onako kako i treba - bit ćeš gostom, radovat
ćeš se i uživati, a ne živčaniti i razmišljati sve vrijeme kako će sve
ispasti, jesmo li koga zaboravili, i neće li se tko osjećati
zapostavljenim.

68 Čitateljski raj
 I molim te ne brini. Za koji čas će doći i Fred i nemoj ga
opterećivati nikakvim dvojbama. Jer, imao je on dovoljno
problema sa svojima.
Majka kao svaka majka.
Pomislila je da nisu zadovoljni njegovim izborom pa je brzo,
opet majčinski, reagirala:
- Što oni imaju protiv tebe? Mogli bi biti sretni što im ulaziš u
obitelj!
- Mama, nije u tome stvar... - Nego u čemu je?
- Oni hoće pravu, veliku svadbu jer nisu bili sretni zbog
njegove prve ženidbe.
- Oh, to je onda nešto drugo. Čak ih i razumijem. Ako ih treba
smiriti, ja možda mogu...
- Ništa ti ne trebaš osim da se središ i da izgledaš kao sretna i
punica i majka taj dan.
Rosy joj je u tom času prišla, zagrlila je i poljubila govoreći:
- Toliko sam vam muke zadala zadnjih godina da se pitam
kako ste sve to mogli podnijeti, kako nikad, baš nikad niste mi
nizašto prigovorili?
- Voljeli smo te, dušo. Htjeli smo da znaš ma što da učiniš, da
si naša i da su ti vrata roditeljskog doma uvijek otvorena.
U tom času oglasilo se zvono na vratima. Obje su potrčala
otvoriti ih i ostale iznenađene kad su vidjele Freda s dva buketa
predivnog cvijeća. Rosy ga je prva upitala:
- Čime smo ovo zaslužile?
- Ljubavlju i razumijevanjem. Sve smo Lynn i ja sredili. I sad
je red na vama dvjema da počnete s sređivanjem sebe. Znam da
ćeš ti izgledati anđeoski, ali želim da mi i punica bude u punoj
formi.
U tom trenutku punica se rasplakala. Fred joj je prišao,
zagrlio je, i šeretski rekao:
- Nadam se da su ovo suze radosnice.
- Jesu, Fred. Blago meni što sam dobila ovakvog zeta.
kraj

69 Čitateljski raj