UVOD

Aristotelova politička teorija se dosta razlikuje od Platonove. Dok Platon traži idealnu državu,
Aristotel gleda koje bi političko uređenje u realnim okolnostima bilo najbolje. Za Aristotela, čovjek je
biće zajednice, etika je ono što je dobro za pojedinca, a politika je ono što je dobro za udruženje
pojedinaca. Velika razlika Platona i Aristotela u posmatranju države je to što Platon misli da ljudi
moraju nastupati jedinstveno prema naredbama države, dok Aristotel misli da zbog svojih različitosti,
ljudi će više biti u funkciji države ako su decentrirani i relativno slobodni.

Aristotel je bio grčki filozof i znanstvenik te Platonov učenik. Presudno je odredio europsku filozofiju i
znanost sve do danas. Aristotel je dugi niz godina bio Platonov učenik, pa zato i njegovo mišljenje
otkriva tu pozadinu. Iako je učitelja visoko cijenio, još je više cijenio istinu i postepeno se oslobađao
platonizma, da bi ga napokon prevladao i izborio vlastitu perspektivu mišljenja.

KNJIGA PRVA

Svaka država predstavlja neku zajednicu i svaka zajednica je nastala radi nekog dobra, jer radi onoga
što misle da je dobro ljudi rade sve. Jasno je da sve zajednice teže nekom dobru, a ona koja je od svih
najmoćnija i koja sve ostale u sebi obuhvata, teži najvišem dobru od svih. Država nužno predstavlja
zajednicu u koju se ljudi udružuju radi nekog dobra. Ona je zajedničko dobro, kojem svi teže.

Oni koji misle da je ustavna, kraljevska, domaćinska i gospodarska vlast jedna te ista, nisu u pravu, jer
smatraju da se te vlasti razlikuju samo po većem ili manjem broju, a ne po kvalitetu. Oni koji ne znaju
razlikuju samo kraljevsku i ustavnu vlast.

Aristotel spominje i odnos roba i gospodara. Tako se onaj koga je priroda odredila da se pokorava
radi zaštite spaja s onim ko je predodređen da vlada i gospodari, a onaj ko je u stanju da samo
tijelom radi, predodređen je da se pokorava i po prirodi je rob. Stoga i gospodar i rob imaju isti
interes. Barbari koji ne znaju da svaka stvar treba imati jednu namjenu, i svaki čovjek jednu, ne
razlikuju ženu od roba. Međutim Grci to znaju pa razlikuju žene i robove.

Porodica tj. domaćinstvo je zajednica sastavljena za cijeli život. Prva zajednica od više domaćinstava
nastala radi trajne potrebe jeste selo, a potpuna zajednica nastala od više sela jeste država. Dakle
jasno je da država nastaje po prirodi i da je čovjek po prirodi državotvorno biće.

Bitno je spomenuti i vođenje domaćinstva jer se država sastoji od domaćinstava. Potpuno

domaćinstvo se sastoji od robova i slobodnih ljudi. Vještina vođenja domaćinstva sastoji se od tri
elementa: vlast gospodara nad robovima, vlast oca nad djecom i vlast muža nad ženom.

KNJIGA DRUGA

Svi građani moraju da učestvuju u svemu,ili u ničemu.Država po svojoj prirodi postaće sve vise
jedinstvena od države postaće porodica,a od porodice čovjek.Ona se ne sastoji samo od mnogo ljudi
vec od različite vrste ljudi.Spas države leži u naizmjeničnoj jednakosti.Bolje je za državnu zajednicu
da je uvijek isti vladaju.Bolje je nejedinstvena(pluralistička)drzava nego jedinstvena zato što manje
brinemo za zajedničko nego za ono sto je samo naše.Korisnije je da imaju zajedničke žene djecu jer
će prijateljstva biti manja I da ne bi mislili na prevrate.Sokrat smatra da je prijateljstvo najveće dobro
u državi.Dvije su stvari koje ljude podstiču na brige I ljubav:svojina I voljeno biće.

Bolje je da posjedi budu privatni ali da upotreba postanu zajedničke. Primjenu dviju vrlina:izdržljivost
I darežljivost.Sokrat samtra da porodica I drzava treba da budu jedinstvene ali ne potpuno.U tom
pravcu drzava moze prestati biti država ili ce biti gora drzava.Sokrat hoće da na vlast budu uvijek isti
ljudi I to postaje uzrok pobune.

Sokrat dijeli masu stanovništva na dvije klase:zemljoradnike I ratnike-branioce,I vetodavno I upravno

tijelo.Zakonodavac treba imati u vidu svoje stvari:zemlja I ljudi.Dvije važnosti za državu
su:darežljivost I umjerenost.Platon hoce da uređenje ne bude ni demokratija oligarhija vec između I
to naziva politejom.Najbolje državnon uređenje je mješavina svih oblika uređenja.Faleja smatra da bi
se imanja mogla izjednačiti tako sto bi bogataši davali kćerkama miraz a one bi davale
siromasima.Platon smatra da treba dopustiti povećanje imanja ali da bude podjednako.Faleja smatra
da u drzavi treba da postoji dvojaka jednakost:jednakost u imanju I po vaspitanju.Ljudi ne kradu
zbog gladi nego da bi uticali I zadovoljili svoje prohtjeve..

Hipodam podijelio građane na tri klase:zanatlije,zemljoradnike I ratnike.Zemlju na tri

dijela:svetu,zajednicu,privatnu.Zakone treba mijenjati ali treba biti velika opreznost,jer promjene
nece toliko donijeti koristi nego štetu vlastima od građana zbog nepokornosti.

.Zakonodavac je htio cijelu državu učiniti muževnom ali je zanemario žene.KodLakonaca moraju
donijeti svoj dio,iako su neki siromašni I nisu u stanju da podmire trošak.Krećanima zemlju obrađuju
perijeci.Na Kreti je stvar zajednice I svi se hrane o državnom trošku.Ogerenotima se moze reci da ne
polažu račune,da je njihova vlast veća nego sto zaslužuju.ZaKarhedonce se smatra da imaju dobro
uređenje.Triuređenja:kretsko.,spartansko I karhedonsko.Edori se biraju iz naroda za vlast po
vrlinama I zaslugama.Odstupanja od načela aristokrati je idu u pravcu oligarhije,a od načela politeje
u pravcu demokratije.Karhedonski poredak ide u pravcu oligarhije.Oni smatraju da nosioci vlasti ne
biraju se samo po vrlini nego po I bogatstvu.

KNJIGA TREĆA

Građanin jedne države mora učestvovati u pravosuđu i u vlasti,a država skup takvih građana
sposobnih za ekonomski život.Najveći problem je ko postaje građanin kad se promijeni stanje u
državi,sporna točka da li je sa pravom ili bez prava građanin države.Postavlja se pitanje kada
možemo reći da je država nesšto učinila ,kada oligarhija ili tiranije pređu na demokratiju jer pojedinci
neće da izvrše ugovore,sa izgovorom da ih država nije sklopila već tiranin ili kao da se država
odražava smo silom, a ne interesima.Državnik ima ulogu da vodi računa o veličini države,broju
stanovnika i da li se država sastoji od jednog naroda ili više.Ako državna zajednica tj,zajednica
građana koji su vezani ustavom i ako ustav bude drugačiji i različit od prethodne i država postaje
druga.Ono što čini državno zajednicu je uređenje.Kada uzmemo u obzir da vrlina čovjeka zna da
vlada, a građanin zna da vlada i i da se pokorava.Gospodarska vlast podrazumijeva vlast koja se
odnosi na stvari neophodne za život i da se njima služi.Postoji vlast gdje se upravlja slobodnim
ljudima i jednakim po porijeklu i to je vlast politička i onaj ko želi da vlada mora ga
naučitipokoravajući.Dobar građanin treba da zna i da može da vlada,pokorava i u tom se sastoji
vrlina građanina i da poznaje vlast na slobodnim ljudima.Kada se kaže građanin misli se na čovjeka
koji može uzeti učešća u počasnim položajima.Vladar ne vlada zbog osobne koristi,nego zbog koristi
svih.Ispravni oblici vladavine su oni koji donose opće korist a to su monarhija ,aristokracija,ipoliteia,
a nepravedni su :tiranija,oligarhija ,demokracija,Ispravni državni oblici su odnosi slobodnih ljudi,
nepravedni kao odnosi roba i gospodara.Vladavina je ispravna ako se vlada za korist svih ,a
izopaćena ako se vlada za korist vladajućih.Pravednost u oligarhiji je pravda je samo relativna.Država
postoji radi djelovanja prema moralnim zakonima,a ne naprosto radi zajedničkog života.Oni koji o
tome sudjeluju , koji budu najviše doprinosili imati će veći udjel u državi.Možda čak i nije pravedno
da vladaju ljudi već zakon.Najbolja vladavina bi trebala biti mješavina mase.Demokracija ne valja jer
siromašni nemaju kreposti pa čine greške i nepravde, ali se ne može ni masi oduzeti prava jer tad će
država postati puna neprijatelja.Solon im daje pravo na izbor organa vlasti i pravo na pozivanje
odgovornosti, ali da budu dalje od upravljačkih dužnosti.Kada su ljudi različiti onda su pravda i usluga
za njih različiti.Ako čovjek odlikuje visinom više nego vrlinom i ako visina može nadmašiti vrlinu onda
se kategorije mogu porediti.U državi mora biti slobodnih ljudi i ljudi koji plaćaju poreze jer ne mogu
sačinjavati samo siromašni , a ni robovi.Državi je potrebna pravda i vojnička sposobnost jer bez toga
ne može da postoji.Oni koji su jednaki drugima u jednoj stvari ne treba da budu jednaki u
svemu.Opšta vrlina iz koje treba da proizlaze ostale je pravednost.Zakon bi trebao postojati za
jednake “i po rođenju i po sposobnostima”,osim ako neko ne postoji bolji od njih.Da li treba vladati
bolji čovjek ili zakon?Zakoni su previše općeniti tako da se ne može po zakonu vladati,jer u nekim
slučajevima mora odlučivati osoba.Masa bolje sudi nego pojedinac.4 vrste basileja:iz herojskog
doba,varvarska,izbornatiranida,lakonska.U lakonskoj kraljevi nemaju vrhovnu vlast u svemu.Kod
varvarskih basileja u njima ima kralj vlast sličnu tiranskoj ali su zakonite i nasljedne.Kod izborne
tiranide vlast nije nasljedna tu su jedni kraljevi dobijali doživotnu vlast,a drugi samo za određeno
vrijeme.Četvrta zasnovana na slobodnoj volji građana,nasljedne i zakonite.

KNJIGA ČETVRTA

Treba znati koje je političko uredjenje najbolje. Državnik mora da zna koje je uređenje najbolje.
Postoji mnogo kombinacija uredjenja. Zakone treba prilagoditi uredjenjima, a ne uredjenja
propisivati zakonima.

Demokratija je najbolji oblik vladavine. Nakon nje dolazi oligarhija, a za najgore uredjenje smatra se
tiranija. Država se sastoji od više dijelove, zato postoji i toliko državih uredjenja.

Razlike mogu biti po bogatstvu i rodjenju. U Grčkoj su postojale 2 dominante struje a to su vladavina
manjine i većine odnosno bogatih i siromašnih. To su suprotstavljene sskupine. Obe vladavine se
sastoje od dijelove zato ima mnogo uredjenja.

Osim radnika državi su potrebni oni koji će da upravljaju njom.

Osnovna podjela je na oligarhiju i demokratiju.

Postoje razne oligarhije. Politeja naginje siromašnima, ali i bogati imaju udio u njoj. Ona nastaje
mješanjem demokratije i oligarhije. Politeja nije samo vladanja puka, nego i vladanje većine. Politeja
nastaje tako što se zbaci tiranija i donese ustav.

KNJIGA PETA

Aristotel ispituje promjene državnih uredjenja i šta dovodi do njih.

Demokratija je stabilnija od oligarhije, jer se u demokratiji narod bori samo protiv oligarha, dok u
oligarhiji imaju borbe protiv naroda i borbe izmedju oligarista. Kada se u demokratiji poveća broj
bogatih ona može preći u oligarhiju. Kada se javi demagog koji se služi narodom za svoje ciljeve ona
može preći u tiraniju. Demokratije najčešće padaju zbog demagoga.

Oligarhije padaju iz dva razloga:

● Oligarsi ugnjetavaju narod koji odgovara pobunama.

 ● Nadmetanje izmedju oligarha dovode do obaranja vlasti

Aristokratije padaju iz istog razloga kao i oligarhije zbog vlasti malobrojnih i zbog loše
rasporedjenosti vladajućih.

Državna uredjenja mogu propasti zbog vanjskih i unutrašnjih razloga. Vanjski mogu biti sukobi
civilizacija ili ideologija.

Države se mogu očuvati tako što se pridržavaju zakona. Zakon treba biti nepromjenjiv. Treba donositi
zakone koji svima odgovaraju i koji nikome ne štete.

Treba utjerivati strah podanicima. Korisni su i ekonomski potezi kao i dodjeljivanje časti. Ne dozvoliti
nikome potpunu vlast. U demokratiji treba biti popustljiv prema bogatima a u oligarhiji prema
siromašnima.

Aristotel smatra da vladar da ima odredjene vrline:

● Ljubav prema poretku

● Sposobnost upravljanja
● Vrlinu i pravednost

Monarh dolazi iz redova aristokrata. Monarhija je slična aristokratiji. Kralj želi dobro svojim
podanicima.

Tiranin dolazi iz redova demosa. Tirani žele samo korist.

Tiranija je slična oligarhiji pa težnji za bogatstvom, a demokratiji po borbi protiv elite. Tiranija se
može očuvati kontrolom i ograničavanje.

KNJIGA ŠESTA

Demokracija (pučka vladavina) - osnovni princip na kojem se zasniva je sloboda. Ona je i počelo i cilj
demokracije. U demokraciji:

a) sloboda se manifestira naizmjeničnom vladavinom. Jednakost koja vlada u demokraciji je ne

jednakost po vrijednosti, nego prema broju: ljudi se izmjenjuju na vlasti po broju, a ne po častima.
Vrhovna vlast i vrhovni zakon je većina i ono što odluči većina. Po shvaćanju pučke vladavine, to je
pravedno;

b) sloboda je, po drugom demokratskom shvaćanju, da svatko živi kako mu sesvidi. To je ustvari
prava definicija slobode: svatko može živjeti kako hoće i to je upravo suprotno ropstvu, gdje nitko ne
može živjeti kako hoće. Po tom drugom demokratskom shvaćanju slobode, nitko se ne potčinjava
nikome, a ako i da, onda naizmjenično- takvi demokratski principi postuliraju slijedeće: svatko može
biti izabran na svaku poziciju, svi imaju vlast nad svima. Imovinski cenzus ništa ne predstavlja. Nema
dugotrajnog ostajanja dužnosnika na položaju / vlasti. Za razliku od oligarhije, u demokraciji vladaju
oni koji su potpuna suprotnost ''manjincima'': neobrazovana, neplemenita i siromašna većina.
''Demokratsko pravo: pravo svih da budu ravnopravni razmjerno njihovom broju''.

To znači tlačenje bogatih (oligarhija je suprotno loša), jer oni su u manjini i njihova prava određuje
većina. Aristotel misli da bi možda bilo pravedno da se glasovi odrede po tome koliko je tko 'težak'
(imovinski). Kaže i sam da je ''teško doći do istine o tome što je jednakost i pravda''. ''Uvijek slabiji
traže jednakost i pravdu, dok se jači o tome nimalo ne brinu''- i demokracija i oligarhija je
nejednakost i nepravda, baš zato se A. gore pita kako doći do neke opće jednakosti. Ona bi bila ono
oko čega se mogu složiti i jedni i drugi- za najbolju vrstu demokracije A. predlaže da svi polažu račune
svima (u vezi vlasti), ali da u vrhu izvršne vlasti budu najvrliji i bogatiji. Tako će ih narod moći
nadgledati, a ovi se neće buniti da su podčinjeni lošijima od sebe - oko toga se mogu složiti i jedni i
drugi. Dakle, najbolja demokracija je ona u kojoj se državna služba ne plaća, pa tako radnici rade
svoje i nitko ih ne dira, a položaje zauzimaju časni i znalci, kojima nije do probitka- najgora pak vrsta
demokracije je ona potpuno liberalna (ohlokracija; netko bi drugi rekao, anarhija) u kojoj je sve
dopušteno zakonodavci, državotvorci i državnici ne trebaju težiti samo uspostavi države, nego i
njenom održanju.

1. sudovi moraju biti pošteni i nepristrani;

2. ne treba se konfiscirati imovina;

3. ne treba bezgranično davati socijalnu pomoć;

4. država treba imati prihode- oligarhija ima koliko ima i demokracija (samo su suprotne). Najbolje su
one koje su najviše izmiješane s demokracijom, najbliže politeiji.

Stabilna oligarhija (i bilo koj manjinska vladavina) treba uključitati puk (i još par savjeta daje A za
oligarhiju)- sad treba odrediti organe vlasti i njihove funkcije (podjela koju Aristotel ovdje daje je
efemerna, jer ovisi o vremenu i mjestu u kojem i na kojem je država. Ona najopćija podjela (na 3
grane vlasti) pak igra ulogu u političkoj teoriji sve do danas); to su podjele činovničkih (državnih)
službi izvršne vlasti: to su briga za agoru, čuvari riznice, raznorazni nadzornici, stražari, svećenici...
najviši su bazileji/kraljevi/arhonti.

KNJIGA SEDMA

najbolji način života = sreća , po Aristotel. Jer, državnik (onaj koji najbolje upravlja državom) treba,
ako je moguće, voditi i najbolji život. Trebao bi imati vrline (hrabrost, razboritost, pravednost,
mudrost). Oni koji imaju vrline su sretniji od onih koji imaju izvanjska dobra. Sreća pojedinca = sreća
države (samo na različitim razinama; npr. pojedinac koji smatra da je dobro biti bogat smatrat će da
je dobra i bogata država). Sreća čovjeka = pravedna država : blaženstvo države. Zakonodavac treba
iznaći takvu državu u kojoj će svatko dobro živjeti i djelovati u skladu s vrlinom (dakle, takvu u kojoj
će najvrliji biti najviši)- vrline služe da se dobro djeluje. Čovjek treba djelovati u skladu s vrlinom, a
napose državnik, jer u njega je više vrline. Oni koji su najsposobniji djelovati u korist države - ti su
dakle državnici

Aristotel navodi 'materijalne' uvjete za dobru državu (jer ''i državniku treba dobar materijal da bi
gradio dobru državu''): broj stanovnika, površina, zemlja, resursi, položaj, trgovina, pomorska sila -
sve to mora imati pravu mjeru (Aristotel kaže da zakon ne može ''zavesti red u velikom mnoštvu'',
tj. ne može urediti državu s velikim brojem stanovnika. Dobrim dijelom su stvari koje Aristotel tu
navodi efemerne , jer se odnose samo na antički kontekst - da bi se vladalo, treba i hrabrost i
znanje. Također, i podanici moraju biti zlatna sredina između hrabrosti i pameti (to imaju Grci, koji su
između Europljana i Azijata)- sredstvo i cilj nemaju ništa zajedničkog, ali sredstvo služi za ostvarenje
cilja. Tako i bogaćenje nema veze s državom, ali joj je ono potrebno - s obzirom da se ljudi razlikuju
po vrlini, države su različite po uređenju. Zato se u njima treba ''organizirati život'' po nekim
elementima države, jer neki elementi su za državu nužni. Osim hrane i osnovnih potreba, to su
zanati, oružje i čuvari, novac itd. Najbolja je ona država koja omogućava najviše sreće svojim
građanima (u kojoj je omogućena vrlina, što će reći, da građani nemoraju raditi fizičke (najnužnije)
poslove). Dužnosti dodjeljivati prema sposobnostima- državni poredak/uređenje (ustav):
Dobro države je dvojako: dobar cilj i sredstva za ostvariti taj cilj (Aristotelova teleologija: dobar može
biti samo cilj, a sredstva nisu sama po sebi dobra, nego ako služe da se postigne cilj). U državi trebaju
obje stvari biti dobre: i da postoji dobar, pravedan cilj, i da se u njoj mogu iznaći dobra sredstva za
ostvarivanje tog cilja- s obzirom da država cilja što većoj sreći (drugdje: blaženstvu.

Onaj tko misli dobro vladati, prvo se mora pokoravati. Ako je vlast u interesu vladajućeg, to je
vlastgospodara nad robovima. Ali, ako je vlast u interesu podanika, to jevladavina nad slobodnim
ljudima - treba se slušati naredbe, i to imajući u vidu samo cilj. Nije važno kakvi su poslovi sami po
sebi, nego kakav im je cilj, kaže A. Državnik treba najviše brinuti o tome kako postići dobar cilj; on
treba raspoređivati vrline ljudi po poslovima: brinuti kako da ih rasporedi u ratu, kako u miru, kako u
radu, kako u shole- za ostvarivanje dobrog cilja (sreće države), trebaju tri stvari koje čine dobrog
čovjeka: narav čovjeka, navike čovjeka i razum čovjeka. Za dobru državu, bilo bi najbolje da čovjek s
rođenjem ima dobru narav, a ''obrazovanje razuma i navika'' je zadatak države. Aristotel govori o
odgajanju. Jako kritizira Platonov sistem, i sam Aristotel smatra da država treba regulirati brak, seks
i rađanje! ) djece. Fizički i duhovni razvoj djece treba usklađivati s poretkom - Aristotel propisuje u
kojoj dobi treba što početi (navikavanje na hladnoću, ograničavanje igre, tjelovježba, prije određene
dobi ne smiju ovo i ono...)- djeca slobodnih ne trebaju biti s robovima niti se navikavati na rad robov.

KNJIGA OSMA

U ovom poglavlju govori se o odgoju i vaspitanju djece. Briga o vaspitanju omladine prije svega je
dužnost zakonodavca. U državama gdje to nije slučaj državno uređenje trpi veliku štetu. Kako svaka
država ima jedan cilj, jasno je da i vaspitanje mora da bude jedinstveno i isto za sve i da to treba da
bude briga države, a ne pojedinaca.Moraju postojati zakoni o vaspitanju i ono treba biti zajedničko za
sve. Jasno je da od korisnih stvari omladinu treba podučavati samo onim neophodnim stvarima.

Četiri najbitnija predmeta koja se obično predaju su: gramatika, gimnastika, muzika i crtanje. Prema
Aristotelu, svaki predmet ima neku svrhu. Čak i ono što je za državu beskorisno, ima za svrhu ljepotu.

Muzika pruža obrazovanje koje treba dati mladima ne zato što je korisno i neophodno već zato što je
lijepo i dostojno slobodnog čovjeka. Vještinu crtanja ljudi treba da uče ne zato da ne bi pogriješili
prilikom kupovine, već zato da bi bili pošteđeni prevare prilikom kupovine i prodaje stvari.
Tjelovježbe ne trebaju biti naporne mladima, već postepene i umjerene.

U obrazovanju se treba držati triju glavnih odredaba: sredine, onoga što je moguće i onoga što
odgovara.

ZAKLJUČAK

Aristotel je u svojoj „Politici“,možda čak po prvi put u filozofiji opisao pojam i uzroke građanskog
rata. „Stvarati vojsku od naroda znači stvarati je protiv sebe.“ Aristotel rat smatra „prirodnom
vještinom sticanja“, koju treba koristiti u lovu protiv divljih životinja, ali i u vladanju nad ljudima koji
su po „prirodi stvoreni da se pokoravaju.“

Aristotel je kao teoretičar države i politički pisac veoma značajan,jer njegovi teorijsko-politički spisi
imaju trajan značaj i predstavljaju veoma bogatu riznicu političkih iskustava Helena. On je u njima
ostavio ideološke sanjarije i čistu Platonovu konstruktivnu-političku metodu i u obzir uzimao samo
činjenice i realne mogućnosti.