Professional Documents
Culture Documents
30 Godina Medjuopcinskog Udruzenja Slijepih Istre-Svjetlosti Tmine
30 Godina Medjuopcinskog Udruzenja Slijepih Istre-Svjetlosti Tmine
SLIJEPIH ISTRE
SVJETLOSTI TMINE
ZA IZDAVAČA:
Josip Ušić
UREDNIŠTVO:
Degoricija Verica
Kresojević Borislav
Pavlović Božo
Rubeša Juraj
Stuparić Božo
Turčić dr. Petar
LEKTOR
Ivan Zoričić
SVJETLOSTI TMINE
Redakcijski odbor
UZ 30. OBJETNICU MEĐUOPĆINSKOG UDRUŽENJA SLIJEPIH
ISTRE
Put Međuopćinskog udruženja slijepih Istre tokom prošlih trideset goĐina nije
bio, kao što to nije obično ni kod drugih, pravolinijski i bez teškoća već je bio dosta
vijugav, kako bi se moglo zaobići svaku poteškoću koja se na tom putu ispriječila, i
bez obzira na sve išlo dalje. Kada se osvrnemo na prijeđeni period, putanja našeg
Udruženja je vijugava, ali uzlazna, tako da se do danas postiglo ipak sve
najpotrebnije, kako bi naši članovi u najvećem procentu mogli živjeti kao
ravnopravni građani naše socijalističke zajednice. To sve mi ne bismo mogli postići
da kod nas ne postoji takav sistem kakav jest, jer bi, bez razumijevanja i pune
podrške naših organa vlasti, rezultati bili minimalni ili nikakvi. Kod svega toga
moramo uvijek imati pred očima, kao potisnu snagu u našem daljnjem radu, činjenicu
da stvari nikada tako dobro ne stoje a da ne bi mogle još bolje stajati.
Svugdje vrijedi postavka da je svaki početak težak, ali za početak našeg
Udruženja u Istri to vrijedi u punom smislu riječi. Počelo se ama baš mi iz čega.
Slijepi nisu imali svoju organizaciju, pa prema tome ni onoga koji će se brinuti da
organizirano žive i rade, da se ne mora svaki o sebi brinuti, jer pojeĐinac malo znači,
a udružen s drugima pridonosi jačanju društva i poretka. Kako je u našem sistemu
centralna stvar briga o čovjeku, kao osnovna karakteristika humanizma našeg
vremena, potekla je ideja da se i slijepi našeg područja udruže, kako bi organizirano
živjeli i na taj način postali ravnopravni članovi naših naroda i narodnosti, samostalno
zarađivali za svoj život i preko toga postali ponosni na rezultate svoga rada, savladali
eventualni osjećaj manje vrijednosti, osjećaj podređenosti u odnosu na druge koji su
fizički besprijekorniji, stekavši na taj način sličnu životnu radost, iako u izmijenjenim
životnim uslovima.
Ideja o organiziranju slijepih u Istri potekla je od Republičkog odbora saveza
slijepih (u zapisniku osnivačke skupštine Republički se odbor naziva »Udruženje
slijepih ministarstva Zagreb«). Na tu inicijativu sazvana je 22. II 1951. godine
Osnivačka skupština Udruženja slijepih za grad i kotar Pulu. To je stvarno historijski
datum u životu naših članova. U novom sistemu više nećemo sretati slijepe i druge
fizički i psihički hendikepirane na javnim mjestima s kapom ili posudom u ruci za
sakupljanje novčića, koje im pojedinci s većom ili manjom blagonaklonošću daju, iz
sažaljenja nad njihovim podređenim stanjem, nad njihovom nesrećom, kod nekih uz
izvjesnu dozu zlurade superiornosti. Stvorit će se ravnopravan ponosan član društva,
iako fizički ili psihički tangiran u raznom stupnju.
Jasno, novoosnovano udruženje nije imalo svojih prostorija, već je osnivačka
skupština održana u prostorijama Sindikalnog vijeća s početkom u 10 sati. Skupštinu
po službenoj dužnosti otvara povjerenik socijalnog staranja grada Pule, drug Finderle
Anđelo, koji nakon pozdrava svim prisutnima, a »u prvom redu drugu
potpredsjedniku Udruženja slijepih Ministarstva Zagreb — drugu Križanac
Dragutinu«, te predsjedniku Oblasnog udruženja slijepih Rijeka — drugu Lovriću
Luji, govori o važnosti osnivanja »odbora slijepih«. Drug Križanac obećava punu
podršku Glavnog odbora, a drug Lovirić podršku Oblasnog odbora Rijeka.
Na taj način nastalo je Udruženje slijepih Istre. Uz podršku narodne vlasti u Puli,
Glavnog i Oblasnog odbora ono je za kratko vrijeme napravilo i svoje prve nesigurne
korake.
Uz slijepe osnivačkoj skupštini prisustvovao je i drug Banković Miho,
povjerenik socijalnog staranja kotara Pula.
Skupština je donijela principjelne smjernice za rad, koje uglavnom danas važe i
koje su kroz čitavo vrijeme važile i bile produbljavane i proširivane. Trebalo je
omogućiti podesan smještaj Udruženju, naći materijalnu bazu za rad, idejnu bazu,
pružati pomoć članovima, pobrinuti se za točnu evidenciju članstva, evidenciju
njihovih životnih prilika i njihovih potreba, voditi brigu o njihovom zaposlenju, ško-
lovanju, opismenjavanju. Sve zadaci koji nas i danas zaokupljaju, možda samo u
različitom stupnju nego li onda.
Glasa se tajno.
Udruženje slijepih, kao što se vidi, polako ulazi u sve pore života svojih
članova, što će mu biti glavni zadatak kroz čitavi budući rad.
24. VI 1952. godine u 10 sati održana je treća godišnja skupština i konferencija
Udruženja slijepih u Puli uz prisustvo predstavnika narodne vlasti i masovnih
organizacija.
Sa strane Oblasnog odbora u Rijeci bio je prisutan dr Ivo Marokini —
predsjednik odbora.
Aktivnost Udruženja slijepih u Puli je živa, ne samo u pravcu davanja pomoći
starijim slijepima već i u pravcu upućivanja djece na školovanje i uključivanju
omladine u privredu. Dvoje djece je već smješteno u Zavod za odgoj slijepe djece na
Josipovcu u Zagrebu, a u skoroj budućnosti bit će upućeno i treće dijete u taj Zavod.
Jedan će omlaĐinac biti uključen u privredu. Na daljnje školovanje bit će upućen i
nedavno unesrećen omlaĐinac.
Odbor organizacije slijepih crpi skromna sredstva i od dvije osobne vage.
U predsjednikovom referatu koji je podnio skupštini, uz iznijetu aktualnu
političku situaciju, upada u oči kritički osvrt na rad svakog pojedinog u odboru.
Prema tom osvrtu proizlazi da su prvi koraci Udruženja bili spori i teški. Izgleda da
su bili stvarno aktivni jedino tajnik Ušić Josip, blagajnica Kapuralin Petrica i član
Smojver Jelka. Ostali su veoma malo ili ništa radili. Uslijedila je vrlo konstruktivna
direktna dokumentirana kritika, koja je morala imati uspjeha.
Odbor je od osnivačke do ove skupštine održao četiri sastanka. Tajnik je
pronašao potrebne prostorije za kancelariju i najnužniji namještaj koji je dobio od
Kotarskog odbora narodne fronte. Postavljen je i honorarni službenik.
Nadzorni odbor:
1. Pržiklas Ana
2. Ljubičić Zorko
3. Urbinz Arđea.
24. X 1965. Prostorije Ušić Josip Žufić Eduard Turak Olga do 1. I Bulf Mira
9—13 h organizacije Trg 1962. Kresojević Odoni Anton
AVNOJ-a 4 Ana-Marija Rosanda Irma
22. X 1967. Osnovna škola Ušić Josip Odoni Anton Turak Olga do 1. I Bulf Mira
9—13,30 h, »Neven Kirac« 1962. Kresojević Cvitković Anica
Ana-Marija Žufić Eduard
26. X 1969. Hotel u Buzetu Ušić Josip Matošević Nevija Turak Olga do 1. I Bulf Mira
10,15—14,15 1962. Kresojević Cvitković Anica
h Ana-Marija Odoni Anton
23. I 1972. Hotel u Poreču Ušić Josip Dr Petar Turčić Turak Olga do 1. I Bulf Mira
10—13,30 h 1962. Kresojević Albanese Pakmira
Ana-Marija Žufić Eduard
9. XII 1973. Klub RVI J. Ušić Josip Dr Petar Turčić Turak Olga do 1. I Bulf Mira
9,30—13 h Rakovca 10 1962. Kresojević Albanese Pakmira
Ana-Marija Žufić Eduard
11. II 1967; Klub RVI J. Ušić Josip Dr Petar Turčić Turak Olga do 1. I Bulf Mina do
9—14 h Rakovca 10 1962. Kresojević 25. VI 1978.
Ana-Marija Ravnić Ljubica
od 26. VI 1978.
Matošević Nevija
od 25. VI 1978.
Kalebić Aldo
od 26. VI 1978
23. II 1980- Hotel »Rovinj« Predsjedništvo Dr Petar Turčić Turak Olga do 1. I Ravnić Ljubica
9,30—13,30 u Rovinju od 7 članova 1962. Kresojević Cvitković Anica
Ana-Marija Jeromela Marčelo
POPIS ODBORNIKA PO MANDATIMA
22. II 1951.
24. VI 1952.
Blašković Anton, Buić Anton, Ferlin Zdenka, Smojver Jelka, Štiković Josip,
Trepov Đuro i Ušić Ivan.
18. XI 1953.
5. XII 1954.
Brenko Ivan, Kalac Marica, Smojver Jelka, Vitas Josip, Žudetić Marijan.
30. VI 1956.
Blašković Josip (Labin), čepak Anita (Buje), Jukić Lovro (Poreč), Kain Slavko
(Buzet), Kalac Marica, Kontošić Romano, Milat Roko, Mureta Nada, Rubeša Juraj,
Šepić Petar (Pazin), Zakinja Nevenka.
14. IX 1957.
Čepak Anita (Buje), Franković Mario (Labin), Jukić Lovro (Poreč), Kontošić
Romano, Mureta Nada, Petrović Ruža, Ušić Josip.
12. V 1958.
Isti kao i 14. IX 1957., samo što je 1. X 1958. Žufić Eduard kooptiran u odbor
umjesto profesora Miloša Rajšića.
18. X 1959.
Ostojić Marija, Katičić Viktor (Labin), Poropat Marijan (Rovinj), Tončić Đina
(Buje), dr. Petar Turčić, Urban Franjo i Žufić Eduard.
Brečević Marija (Pazin), Kain Slavko (Buzet), Rubeša Juraj, dr. Petar Turčić,
Ušić Anton, Valković Josip (Poreč) i Višković Stefanija.
24. X 1965.
22. X 1967.
Brečević Marija (Pazin), Ferlić Josip (Poreč), Franković Mario (Labin), Krivac
Mirko (do 27. III 1968.), Matošević Nevija, Pokrajac Anton (Rovinj), Rosanda Vera
(od 27. III 1968.), Terlević Ivan (Buzet), Tončić Đima (Buje), dr Petar Turčić, Ušić
Ante (do 27. III 1968.), Vorkapić Mirjana (od 27. III 1968.).
26. X 1969.
Griparić Bruno (Labin), Rosanda Vera, Terlević Ivan (Buzet), Tončić Đina
(Buje), dr. Petar Turčić, Vrančić Ana (Rovinj).
23. I 1972.
9. XII 1973.
22. II 1976.
CATARACTA
Umrli 4 4 8 12 5 43 15 (91)
Preselili 1 - - 1 - - - (2)
U - 2 2 3 - 15 3 (25)
CORNEA
P - - - - - - - (0)
U 4 2 9 13 6 35 13 (82)
FUNDUS
P 1 - - - - 1 - (2)
GLAUCOM
U 3 11 30 18 12 42 6 (122)
P - - - - - - - (0)
U - - 7 4 - 4 34 (58)
MYOPIA
P 1 1 - - - - 5 (8)
U 1 2 6 8 2 15 2 (36)
OPTICUS
P 1 - 1 - - - - (2)
PRIROĐENO
U 1 1 1 3 2 3 2 (13)
P - - - - - - - (0)
U 1 - 2 5 1 20 - (29)
TRAUMA
P - - 3 - - 1 - (4)
U - - - - - - - (0)
P - - - - - - - (0)
U - - - - - - - (0)
II
P - - 1 - - - - (1)
U - - - - - 1 - (1)
P 1 - 1 - - - - (2)
U - - - - 1 3 - (4)
IV
P - 1 - - - 2 1 (4)
U 1 - - - - - - (1)
V
P - - - - - 1 - (1)
U 1 - 5 - - 1 - (7)
VI
P 1 - - - - 1 - (2)
U 1 2 2 3 3 12 - (23)
VII
P - - 1 1 - 1 - (3)
U 2 1 9 5 4 39 9 (69) VIII
P 1 - 1 - - 2 - (4)
U 2 4 15 14 12 58 12 (117)
IX
P 1 - - - - - - (1)
U 7 15 34 44 12 93 29 (234)
X
P - - - - - - - (0)
U 10 15 31 41 20 114 19 (250)
ŽENSKI
P 13 1 4 - - 3 - (250)
U 4 7 934 25 12 93 31 (206)
MUŠKI
P 1 - - 1 - 4 1 (7)
Z
A
N
Socijalni radnik
I
Administrator
Rukovocilac
Daktilografi
M
Knjigovođa
Gardorober
Cementara
Telefonist
Fakturista
Službenik
Skladištar
Električar
zdravstvo
Trikotaža
Prosvjeta
Prodavač
A
Slastičar
metalac
Radnici
Tapetar
Cestar
Pakeri
Pralja
Ribar
J
E
S M 2 2 4 6 3 - 2 1 1 1 1 1 - 2 1 1 - - 1 1 - 1 1 1
P
O 9
L 2 5 2 - 1 4 2 - - - - - 1 - - - 1 1 - - 2 - - -
Ž
2
U 5 7 6 6 4 4 4 1 1 1 1 1 1 2 1 1 1 1 1 1 2 1 1 1
k
u 1
p
n
o
BUJE
1. Budimir Vesela — telefonist (Umag)
2. Cvitić Elda — telefonist i telex (Buje)
3. Maćešić Đorđe — telefonist i teleprinter (Umag)
4. Mikoli Marija — telefonist (Umag)
5. Morožin Vanda — telefonist i teleprinter (Umag)
6. Ranogajac Marija — telefonist (Umag)
7. Tončić Đina — nastavnik muzičkoga odgoja
(Buje i Umag)
8. Tošić-Spaić Danka — telefonist (Umag)
9. Žužić Anđelka — telefonist (Buje)
BUZET
1. Gršković Ivica — maser (Istarske toplice)
2. Terlević Ivan — maser (Istarske toplice)
3. Vukmirovdć Anka — maser (Istarske toplice)
LABIN
1. Golja Vilma — telefonist (Labin)
2. Lovrec Stjepan — kartonažer (Raša)
3. Pavšić Danilo — telefonist (Rabac)
4. Peruško Vineti — telefonist (Labin) ;5. Rojnić Milan — telefonist (Raša)
6. Žagrić Zorko — telefonist (Raša)
PAZIN
1. Brečević Marija — trikotažer (Pazin)
z. Gašperini Ivanka —trikotažer (Pazin)
3. Prenc Željko — telefonist (Pazin)
POREČ
1. Justinić Anton — socijalni radnik (Poreč)
PULA
1. Bakša Franko — telefonist (Pula)
2. Brečević Marija — telefonist (Pula)
3. Golja Vilma — telefonist (Pula)
4. Fonović Blaž — telefonist (Pula)
5. Jeromela Marčelo — telefonist (Pula)
6. Jovanović Dara — telefonist (Pula)
7. Kalebić Aldo — telefonist (Pula)
8. Kontošić. Romano — telefonist (Pula)
9. Kalebić Miliborka — telefonist (Pula)
10. Kovač Derviša — trikotažer (Pula)
11. Kuftić Slavica — telefonist (Pula)
12. Kuftić Zlatko — telefonist (Pula)
13. Ladiha Marica — telefonist (Pula)
14. Legović Marija — telefonist (Pula)
15. Matošević Nevija — viši fizioterapeut (Pula)
16. Mureta Nada — trikotažer (Pula)
17. Rajšić Miloš — profesor (Pula)
18. Ranogajac Antonija — telefonist (Pula)
19. Ribarić Jolanda — telefonist (Pula)
20. Rojnić Milan — telefonist (Pula)
21. Sandrić Zlatko — telefonist (Pula)
22. Šestan Irene — nastavnik muzičkoga odgoja (Pula)
23. Stoković Dragan — telefonist (Pula)
24. Terlević Anton — telefonist (Pula)
25. Terlević Marijan — telefonist (Pula)
26. Tončić Đina — nastavnik muzičkoga odgoja (Pula), prešla iz Buja
27. Ušić Ante — telefonist (Pula)
28. Žudih Marija — telefonist (Pula)
29. Žufić Eduard — telefonist (Pula)
ROVINJ
1. Knapić Gracijela — nastavnik (Rovinj)
2. Košara Branko — daktilograf (Rovinj)
3. Kranjčić Milica — nastavnik (Žminj)
4. Ljubičić Silvana — viši upravni tehničar (Rovinj)
5. Pokrajac Anton — telefonist (Rovinj)
6. Poropat Marijan — maser (Rovinj)
7. Sinčić Edi — daktilograf (Rovinj)
8. Terlević Marijan — paker (Rovinj)
9. Živković Nikola — viši fizioterapeut (Rovinj)
BUJE
1. Makovac Silvano — telefonist (Umag)
LABIN
1. Božac Franko — metalac (Labin)
2. Griparić Bruno — telefonist (Raša)
3. Katičić Viktor — telefonist (Labin)
PAZIN
1. Prenc Joakim — tapetar (Pazin)
2. Šuran Petar — telefonist (Pazin)
3. Šuran Ivan — telefonist (Pazin)
POREČ
1. Meden Olimpija — telefonist (Poreč)
PULA
1. Cetina Zdenka — telefonist (Pula)
2. Družetić Radenko — telefonist (Pula)
3. Hajdarović Franjo — nastavnik muzičkoga odgoja (Pula)
4. Iveša Josip — cestar (Banjole)
5. Kalčić Joakim — paker (Pula)
6. Grbin Anita — telefonist (Pula)
7. Mičeu Margerita — kartonažer (Banjole)
8. Nedeljković Branko— telefonist (Pula)
9. Zandomenigo Ester — telefonist (Pula)
10. Vorkapić Mirjana — telefonist (Pula)
11. Pantelie Radivoj — telefonist (Pula)
12. Besedić Davor — telefonist (Pula)
13. Banović Davor — telefonist (Pula)
14. Macuka Dragica — telefonist (Pula)
LABIN
1. Bolanac Albino — električar (Labin)
2. černjul Eda — fakturisit (Labin)
3. Dobrić Livio — skladištar alata (Koromačno)
4. Fonović Blaž — mlinar u cementari (Koromačno)
5. Mišura Andrija — garderober (Raša)
6. Tomičić Anđelo — radnik (Koromačno)
7. Tomičić Ivan — radnik (Koromačno)
PAZIN
1. Vranić Kata: — pralja (Pazin)
PULA
1. Dorčić Bruno — radnik (Pula)
2. Kalac Marica — službenik u školskoj poliklinici (Pula)
3. Krivić Mirko — slastičar (Pula)
4. Laginja Mario — ribar (Banjole)
5. Odoni Anton — knjigovođa (Pula)
6. Prždklas Ivan — radnik (Pula)
7. Rosanda Irma — knjigovođa (Pula)
8. Šego Milena — profesor (Pula)
9. Trepov Đuro — rukovodioc (Pula)
10. Ušić Ivan — prodavač (Pula)
11. Ušić Josip — administrativni radnik (Pula)
Ovo izlaganje biti će još potpunije ako navedemo i spisak slijepe i slabovidne
djece i omladine koja se nalaze u redovnim školama, zavodima za slijepe i one koji
su vra-ćeni iz zavoda kao mentalno nesposobni za osposobljavanje i zapošljavanje.
Osim već 55 navedenih lica u tabeli, danas imamo 4 slijepa i slaboviidna djeteta u
redovnim školama, i to:
1. BASANEŽE VESNA — područna škola Krasica III razred.
2. POKRAJAC SANJA — Osnovna škola Royinj — IV razred.
3. DRUŽETA SILVANO — Osnovna škola Barban — VII razred.
4. RADOLOVIĆ MLADEN — I razred opće srednje škole«.
BUJE
1. Žudih Marija
2. Ceh Rita
3. Đukačić Marijan (kasnije vraćen na područje Karlovca)
4. Smoković — Behlić Dragan (upućen na rehabilitaciju u Osijek, zbog
poboljšanja vida).
PAZIN
1. Sergo Josip (upućen u Osijek)
2. Širol Neviija (vraćena kući zbog nesposobnosti školovanja).
POREČ
1. Brnobić Nela (nakon VIII razr. prekinula školovanje)
2. Dasena Anton. (također je vraćen kao nesposoban)
3. Rosa Đulijano
4. Ipša Mirela
PULA
1. Močenić Josip
2. Lazarić Željko
3. Bulić Ivan
4. Bulić Milica
POMAGALA ZA SLIJEPE
Pomagala u životu svakoga čovjeka igraju veliku ulogu, jer se bez njih ne bi
mogao razvijati kako treba, ne bi mogao ići prosperitetu i napretku. Uloga pomagala
je još i veća kod lica kojima su priroda ili slučaj oduzeli neku od njihovih
sposobnosti. Njihova ličnost ostala hi bez pomagala još nepotpunija, znatno iza onih
koji posjeduju te sposobnosti. O pomagalima zavisi ljudski rod u svim dobima
ljudskoga života i razvoja, u djetinjstvu, odrasloj i odmakloj dobi života. No nekako
najpresudniju važnost imaju ona pomagala koja dovode do formiranja ličnosti, jer na
njima počiva daljnje usmjerenje svakoga pojedinca, a preko njega i čitavoga
čovječanstva. Sve što čovječanstvo više napreduje, to se pronalaze sve savršenija i
savršenija pomagala putem kojih se omogućavaju sve veći i krupniji koraci ka
napretku i poboljšanju načina života. Naročito je to postignuto u posljednje vrijeme.
Što se pred tridesetak i manje goĐina nije moglo ni zamisliti, danas je to dio
svakidašnjice bez koje se život ne bi odvijao kako se odvija. Zapravo nas dovodi do
čuđenja i divljenja kako su starije generacije bez tih dijelova sadašnjice ipak mogle
postizati uspjehe i živjeti bez njih. Trebalo im je mnogo više napora, vremena i
upornosti, rezultati nisu bili kao danas po obimu i približavanju savršenstvu.
Kod formiranja organizacije nismo ni znali kakovih sve pomagala ima putem
kojih se oštećeni vidom mogu sa-sma ili djelomično približiti videćim, putem kojih se
mogu vinuti na razinu ostalih. Tim pomagalima mogu se slabovidna i slijepa djeca
školovati, sticali znanja neophodno po-trebana za daljnja život i postojanje.
Pomagala su im od neocjenjive koristi i važnosti. Pošto je naša zemlja nakon II
svjetskoga rata bila porušena, morali smo se boriti za održanje gologa života
preživjelih, tako da smo u finijim pothvatima morali imitirati one u ostalom svijetu,
koji su imali sreću da vihor užasnoga rata manje zahvati ili uopće ne prođe preko
njihove zemlje. U mnogo slučajeva morali smo se obraćati za pomoć inostranstvu.
Napredak tehnike u poslijeratnom vremenu svagdje je išao vrlo brzo, ali je
logično da je taj hod bio različit u raznim dijelovima naprednijega svijeta, već prema,
udarcu ratnoga biča.
Tako je tehnika pomagala išla nejednakomjerno naprijed, ali opet se ipak išlo
naprijed. Kod nas je prvenstveno napredovalo ono što je služilo rekonstrukciji baze
života, temelja na kojima će se moći nadgrađivati finija struktura života. Tako smo u
početku morali uvoziti sva tiflopomagala, dok smo kasnije mogli se i na tom polju
početi osamosta-ljivati. Trebale su nekada dvije, pa i tri godine dok je neko pomagalo
stiglo do nas. Za uvoz bile su potrebne devize koje su nam također trebale iza sve
ostale za život najpotrebnije stvari, možemo reći za sve, osim za zrak. I u tim teškim
vremenima naše je društvo ipak uspjelo otkidati od ustiju i davati devize i za potrebe
naših slijepih. Kada se i platilo u devizama, prolazilo je mnogo vremena dok se je
primilo naručeno pomagalo. Kako se poboljšavala materijalna baza, a sjećamo se vrlo
dobro koliko smo oko toga imali poteškoća i izvana, i iznutra, tako se moglo lakše
doći i do potrebnih deviznih sredstava. Naša industrija je također počela proizvoditi
pomagala. Kako bi sve to teklo što racionalnije, nabavljanje je u početku bilo posve
centralizirano, da bi se kasnije decentraliziralo, prešavši, sa Saveznoga odbora
slijepih Jugoslavije na republičke odbore. Time je bio znatno skraćen put do
dobivanja pomagala, pa se skratilo i čekanje od uplate do primitka potrebnog
pomagala, a neka pomagala izrađena kod nas, postala su odmah dostupna licima
oštećena vida.
U našim dokumentima spominje se prvi put nabavka pomagala u zapisniku sa
skupštine 15. XII 1954. u kojem piše da je utvrđeno da se mogu nabaviti ručni satovi
za slijepe. Prva je tražila i dobila sat Ruža Petrović, žrtva fašističkog terora, kojoj je
neprijatelj iskopao oba oka. Zaključeno je da se nabavi i potreban broj radio-aparata,
koji će se uz popust podijeliti članovima. Najprije je, dakle, bilo govora o
pomagalima za odrasle. To je razumljivo, jer se školovanje i odgoj djece vršio
centralizirano.
O današnjem integriranom odgoju djece u videćim školama ili uvrštavanju
slijepe i slabovidne djece u vrtiće za vi-deću djecu, onda se nije ni sanjalo.
Satovi za slijepe bili su švicarski, najbolje izrade, o čemu se može zaključiti da je
briga za nabavku pomagala za slijepe, bila već od samoga početka na najvećoj
mogućoj razini.
Među prvim pomagalima za slijepe u Istri počele su stizati dvostrane pisaće
ploče češke izrade, s kojima su naši članovi bili veoma zadovoljni. Kasnije su stizale
znatno kvalitetnije pisaće ploče, ali zbog nedostataka u finalnoj obradi, nisu baš u
potpunosti zadovoljavale.
Prve Brailleove pisaće mašine i magnetofoni dobiveni su 1960. Prvi
dvokanalni magnetofon za potrebe organizacije dobiven je još 1958. god.
Ne treba niti napominjati da nabavka pomagala nije tekla sasvim glatko, da je tu bilo
dosta poteškoća, da je nabavka povremeno išla lakše, dok je ponekad zapinjala. Naša
nastojanja su na koncu ipak uvijek bila uspješna, sve su naše narudžbe uvijek bile
konačno realizirane.
Osvrnuvši se na pređenih 30 godina, možemo ustvrditi da u nabavku pomagala
nisu investirana baš mala sredstva. To nas sve ispunjava zadovoljstvom,
zadovoljstvom onoga tko uspješno ispuni svoju dužnost. Razumije se da je i svaki naš
član, osim novčane pomoći koje je pružilo društvo u širem smislu, kao i naša
organizacija, učestvovao u investiranju, već prema svojim mogućnostima. Bilo je
dosta slučajeva kada je neophodno potrebno pomagalo članu poklonjeno, u slučaju da
dotični nije imao mogućnosti da učestvuje u nabavci, a zaslužio je da mu se dadne na
dar.
Za 30 godina postojanja organizacije slijepih u Puli nabavljena su 23 velika
strujna magnetofona, 19 reporterskih magnetofona s mrežnim ispravljačem, dovoljno
velikih i malih magnetofonskih traka, koje članovi mogu kupiti kada god im to
ustreba. Nabavljeno je i 15 Brailleovih pisaćih mašina, 115 muških i ženskih
Brailleovih ručnih satova, 25 džepnih satova, 35 stolnih budilica, diktafona s
potrebnom opremom, 25 grunding philips kazetofona, mnogo jednostavnih većih i
manjih pisaćih ploča i šila. Po tvorničkim cijenama nabavljena su tri velika radio-
aparata i 4 tranzistora, kao i 1 dijaprojektor koji Udruženju služi prilikom održavanja
predavanja. Udruženje je kupilo oko 500 kg papira za Brailleovo pismo, koji se
također uvozi, dok je u radionicama RO Saveza slijepih u Zagrebu naručeno mnogo
releja obiju vrsta za kućne telefonske centrale.
Pored toga pribavljeno je mnogo bijelih štapova za slijepa lica, svih postojećih
oblika. Od navedenih velikih strujnih magnetofona članovi su do sada otkupili 22
komada. Jednim se koristi Udruženje u Puli, dok ostali stoje na raspolaganju
članovima.
Članovima su na raspolaganju 2 garniture domina, 10 garnitura šaha, garnitura
čovječe ne ljuti se, 3 lopte za rol-lbal i druge društvene igre. Spomenuti diktafon dat
je besplatno radi adaptacije radnog mjesta za slijepo lice, itd.
Na kraju treba istaći da nam je Zavod za zapošljavanje radnika u Puli nabavio jednu
telefonsku centralu, što nam je mnogo koristilo pri zapošljavanju slijepih telefonista.
Od nabavljenih 25 kazetofona, 17 ih je ustupljeno članovima po nabavnoj cijeni, a 8
poklonjeno novozaposlenim članovima.
Prema navedenom briga o nabavljanju svega onoga što nam stoji na
raspolaganju u vidu pomagala za slijepe bila je stalno prisutna. Nastojali smo da naši
članovi dođu do svega onoga sto im je potrebno za postizanje višega standarda
života, za sticanje novih znanja i saznanja. Za to je trebalo dosta vremena i truda, a
još više materijalnih sredstava. Materijalna sredstva, kako je to već napomenuto,
većinom su se dobivala od društva i naših članova.
Nabava tiflopomagala je jedan od osnovnih zadataka našega Udruženja, koji
nije kampanjskoga karaktera, već njegov trajni zadatak. To je jedna od najvećih
našiih obaveza prema članstvu.
Kao što je već ranije istaknuto na drugom mjestu, organizacija slijepih nije u
početku imala odgovarajuće prostorije, već je prve dane provodila kao podstanar.
Jasno da u takvim stambenim prilikama prostorije organizacije slijepih nisu mogle
postati drugi dom lica oštećena vida Istre. U skučenim prostorijama, s drugim
djelatnostima u istoj sobi, iako srodnima s najnužnijim namještajem, nije moglo biti
nii iriječi o nekom razgranjavanju djelatnosti. Sreća u nesreći u takvim prilikama bila
je činjenica da je sve bilo u začetku pa tako i prikupljanje podataka o onima koji
trebaju koristiti usluge ii kojima treba služiti organizacija slijepih. Zbog toga se i
moglo nekako životariti i u onako teškim prilikama. Možda niti osnivači u ono
vrijeme misu mogli sagledati do kakvih će se razmjera sve to razviti, te da će se
organizacija toliko razgranati i ojačati da će biti sposobna da bude gotovo u svakom
momentu uz svakog člana. S kakvim smo se sve nasljeđem našli nakon II svjetskog
rata, stvarno je trebalo dosta se uzdignuti iznad sredine u kojoj se živjelo, da tako
relativno rano dođe i do pomisli da se osnuje jedna ovakva organizacija. Kako se
ranije gledalo na slijepe i defektne vidom, znaju svi stariji. Zdravstveni analfabetizam
bio je toliko razvijen da je biti »ćorav« bila velika sramota, pa su mnogi sakrivali taj
svoj nedostatak, da ne bi bili izdvojeni iz društvenih tokova i života. To je u velikoj
većini slučajeva značilo pasti! na prosjački štap. Možda je i ovo bilo jedan od povoda
da se stvori organizacija za ovaj soj ljudi koji je do tada bio neorganiziran, a u
znatnom procentu gotovo bez igdje ičega.
Smatramo da su ipak jedan od glavnih uzroka stanja u početku, kod osnivanja
organizacije, bile teške prilike u zemlji. Potreba i zahtjevi sa svih strana, nigdje ništa
ili vrlo malo, svi pružaju truke, a svima se u isti čas nije moglo dati. To je bilo
nemoguće. To ne bi bilo moguće ni danas, kada se ovo današnje ne da ni usporediti s
onim ondašnjim. Postojao je, i trebao je postojati neki prioritet, već prema važnosti
po vitalnost društvenog organizma. Tako smo i mi došli u određeno vrijeme na red i
samo tada smo mogli doći na red, dobivši minimalno, da na tom minimalnom kasnije
se nastavi samostalno raditi. To je u neku ruku dobro, jer kada se sve dobije gotovo
na tanjuru, onda se ne izoštrava moć snalaženja, sposobnost da iz malih stvari
naprave veće, pa oštroumnost može otupiti. Osim toga je vrlo dobro poznat
psihološki momenat da se najviše cijeni ono što je stečeno na težak, a ne na laki
način. Na taj način bili su primorani neki od onih koji su kumovali rađanju
organizacije slijepih Istre da se dovijaju na sve moguće načine.
Iz navedene tabele pregleda skupština razabire se da je tek 18. X 1959.
naznačeno kao mjesto održavanja skupštine »prostorije organizacije — Trg AVNOJ-
a 4 Pula«. Do tada se selilo, gdje je bilo slobodnog mjesta i najpovoljnije određenog
dana, počev od 22. II 1951. od prostorija Općinskog sindikalnog vijeća; 24. VI 1952.;
18. XI 1953.; 14. IX 1957. i 12. V 1958. klub RVI. 5. XII 1954. Narodni dom Pula i
30. VI 1956. Općinska organizacija SSRN Hrvatske — Ra-kovčeva 10 Pula. Stalne
prostorije organizacije bile su do 1959. godine skučene, te iako se radilo, rad se nije
mogao razviti u takvom obimu kao što bi se bio razvio u prikladnijim prostorijama,
odgovarajućim prostorom i namještajem. Nakon dobivanja društvenih prostorija
moglo se bolje raditi, moglo se raditi kako je trebalo raditi, kako je to najbolje
odgovaralo članstvu. Iz izvještaja na skupštinama vidi se da su od tada postizani i
bolji rezultati. Tokom života u novim prostorijama pokazalo se da i one nisu potpuno
na visini. Sve bi se bilo nekako podnijelo da nije dolazilo povremeno do poplava
otpadnim vodama i materijalima iz kanalizacije lili zbog podvodnog položaja
prostorija i nedovoljne odvodne moći kišnice. S toga se 19. XII 1971. organizacija
preselila u sadašnje prostorije, u četverosobni stan od 100 m2 na Verudi, koje
uglavnom odgovaraju svrsi.
Prostorije su kompletirane potrebnim namještajem, pet plakara i tri ormara.
Time su uslovi života i irada umnogome poboljšani.
Već od 1964. god., kod donošenja srednjoročnog petogodišnjeg plana razvitka
općine Pula, pa zatim 1970. godine kada je donesen sličan petogodišnji plan, bilo je
zacrtano da se za potrebe slijepih izgradi dom s društvenom prostorijom, tri uredske
prostorije, prostorija za očne preglede, čekaonica i 20 stanova za naše članove.
Vjerujemo da dok to ne bude realizirano, neće biti ni trajnijeg rješenja naših
stambenih prilika. Ništa na svijetu nije savršeno, pa tako ne bi bio na budući dom, ali
dosada sve prostorije u kojima smo bili nisu bile građene za nas. Nismo mogli
učestvovati u njihovom planiranju. Kod planiranja prostorija doma bili bismo prisutni
i mi najzainteresovaniji, pa bi vjerojatno dom bio prikladniji, funkcionalniji za
njegovu svrhu.
Možda je pitanju prostorija posvećeno nešto više prostora, ali smatramo da je
to jedno od karĐinalnih pitanja o kojemu zavisi znatan postotak produktivnosti rada,
kvaliteta rada, autoriteta same organizacije. Smatramo da i u takav dom rado će
zalaziti zainteresirani, kao da ulaze u svoju kuću. On po svom izgledu mora pružiti
uvjeravanje da se u organizaciju koja u njemu djeluje može imati potpuno povjerenje.
Konačno prostorije u neku ruku izražavaju i stupanj društvenog standarda
cjelokupnog društva i prema posjetiocima naše zemlje kao i prema vani.
Tokom ovih 30 goĐina nastojalo se posvetiti veliku pažnju baš kulturno-zabavnom i
društvenom životu naše organizacije. Nakon tri desetljeća možemo otprilike i
ocijeniti i to naše nastojanje i reagiranje članstva na to usmjerenje. Moramo
napomenuti, a skoro i podvući da je to morao stvarati mali broj ljudi, a da iz mase
našeg članstva nije došao nikada ili vrlo rijetko neki od važnijih prijedloga za tu
djelatnost. Radilo se amaterski, pa je vjerojatno organizatorima nekada manjkalo i
snalažljivosti, što je opet u takvim situacijama i prirodno. Možemo sa sigurnošću
tvrditi, bez grižnje savjesti, da je još više intuicije nedostajalo članstvu. Nije ni čudno,
kada uzmemo u obzir većinu naših članova, njihovu životnu dob, prosvjetno-kulturnu
razinu, njihovo zdravstveno stanje i druge žvotne prilike. Možemo kazati, da smo
donekle i uspjeli. Da je moglo biti bolje, to sigurno stoji«
Naše djelovanje možemo nekako podijeliti u dva dijela, na prvu polovicu i
drugu polovicu života naše organizacije. U prvom razdoblju ljudi su bili željni svega,
pa su se i više odazivali pozivima na učestvovanje i na ovom polju rada. Standard im
je bio niži, pa su putem organizacije dolazili do onoga što u svojoj režija nisu mogli
postići. Kako je jačala materijalna baza društva, kako je pojeĐinac mogao doći do
sve više stvari po svojem ukusu i nahođenju, kada i kako i gdje hoće, interes za
skupne akcije unekoliko opada. Sasvim razumljivo i ljudski, čak ni u inostranstvo
nisu htjeli u većem broju, iako smo mislili da je u neku ruku putovanje u inostranstvo
nešto nesvakidašnje. Osim toga su i cijene usluga polako rasle, ne uvijek paralelno s
primanjima, pa i u ovome leži jedan od glavnih uzroka mijenjanju interesa naših
članova za ove i slične poduhvate. Sigurno ima i sa strane organizatora kod toga
nekih propusta.
Iako prilike nisu bile idealne, ovom se faktoru poklanjala velika pažnja, jer da
se čekalo na bolje prilike, skoro idealne, bilo bi se malo maklo od početka. Kako se
gledalo na kulturno-zabavni i društvena život naših članova, toliko potreban baš ovoj
kategoriji ljudi, najbolje se vidi iz pisanih dokumenata naše organizacije.
Već 20. VI 1954. za naše članstvo dala su priredbu slijepa djeca iz Zavoda
»Vinko Bek«, koja su bila na ljetovanju u Medulinu. Pošto se bilo tek u početku
gajenja i propagiranja ove djelatnosti među našim članstvom, a s obzirom i na
dotadašnje navike u društvu, posjet priredbi bio je slab.
Treba naglasiti da je već od 1954. god., započeto s lijepim običajem, barem je
to tada prvi puta zapisano, obilaska članova u domovima za stare i nemoćne i
posjetom porodicama u kojima su bili smješteni. U ovakoviim slučajevima pretežno
se radi o stvarno nemoćnim ljudima, koji nemaju fizičke mogućnosti i interesa za
neki kulturno-zabavni i društveni život. Smatralo se da i ovi momenti izazivaju kod
njih jednu vratu osjećaja sličnog onome što ga drugi proživljavaju doživljavajući
kulturno-zabavni li društveni život. Svaki naš posjećeni član osjećao se zadovoljnim i
veselim, čak i počašćenim, našim dolaskom, što je sve bilo krunisano malim, čednim
prigodnim darom. Mnogi su od posjećenih za taj susret živjeli i dugo prije i još duže
nakon njega. To se vrši svake godine, barem jednom godišnje, prilikom nekoga od
većih državnih praznika. Ovo je unijeto i u naš Statut, kao unutarorganizacijski
zakon.
U 1965. god. bio je predviđen tečaj za opismenjavanje članova, kao prvi korak
u novu eru, bez kojega se ne može niti zamisliti kulturno-zabavni i društveni život u
novoj socijalističkoj Jugoslaviji. Nabavilo se je u tu svrhu i sve potrebno za
realizaciju tečajima.
14. IX 1957. nabavljena su već 47 izdanja na brailleovom pismu. Istarsko
narodno kazalište od 1954. god. pa sve do njegovog zatvaranja dodijeljuje tri, četiri
pa i šest besplatnih ulaznica za naše članove i njihove pratioce za reprizne priredbe,
čak tri puta godišnje. Pokazalo se da je taj broj ulaznica dovoljan, jer nikada nije bilo
više reflektanata.
Prije toga, 28. XII 1956., održana je akademija u Domu JNA u Puli u povodu
10-godišnjice SSJ, u kojoj učestvuju članovi Saveza slijepih, članovi Istarskog
narodnoga kazališta, članovi literarnog kluba i pjevački zbor »Matko Brajša-Rašan«.
U Puli su održane 2 priredbe, u Raši, Poreču i Bu-jama po jedna.
4. VII 1957. organiziran je izlet do Rijeke za naše članove.
Iste te 1957. učenici Ekonomske škole u Puli pišu rad na temu »Slijepi žele biti
korisni članovi, a ne balast društvene zajednice«.
Nastojalo se što više prodrijeti u sve društvene strukture i na taj način nastojalo
oslabiti li dokinuti zdravstveni analfabetizam koji je vladao ranije u vezi s osobama
oštećena vida. Pridonosilo se raspršavanju predrasuda, kojima je bio obavijen taj soj
ljudi. Dokazivalo se što slijepi mogu, da su oni toliko sposobni da mogu na mnogim
poljima života i rada ići rame uz rame s ostalim članovima našega društva. Odmah u
početku, još 1953. god., održavana su predavanja po školama i radnim
organizacijama u cilju približavanja videćih osoba osobama oštećenoga vida,
upoznavanja sa životom i radom slijepih, koji su isto sposobni da budu vrijedni
članovi našega društva.
U 1957. god. održano je 13 takovih predavanja, demonstrirajući uz predavanje
časopise i pomagala za slijepe, što im sve omogućava da drže korak sa drugima.
»Glas Istre« te godine piše o nama u vidu intervjua sa zaposlenim našim članovima,
donoseći i fotografije s radnih mjesta na kojima rade slijepa lica, kao i u vidu
intervjua s rukovodiocima organizacije.
Ovo se prakticira i kasnijih godina, ali su ovi pionirski, početni koraci bili
dosta teški i imaju naročitu vrijednost. Veoma je dobro poznato da je teška borba s
predrasudama, naročito kada su one stoljećima stare.
18. X 1959. počelo se s održavanjem sastanaka sa slijepom djecom na
školovanju, njihovim roditeljima i predstavnicima zainteresiranih organa vlasti,
barem jedanput godišnje. Na tim sastancima sumirani su postignuti uspjesi u školi,
dobri pohvaljivani i nagrađivani, lošiji podsticani na postizanje boljih rezultata.
Gradila se baza budućeg kulturno-prosvjetnoga i društvenoga života, uz prisustvo
svih zainteresiranih. Smatramo da je to jedan od vrlo korisnih vidova usavršavanja
našega stila rada. Te godine se u dokumentima prvi put spominje komisija za
kulturno-prosvjetni rad, štab koji treba da taj rad unapređuje, podržava i pronalazi sve
nove i nove načine usavršavanja.
Zaključeno je također da se s članovima radi u društvenim prostorijama
svakoga utorka i petka od 16 do 19 sati u cilju njihovoga uzdizanja i uključivanja u
tokove zbivanja. Kasnije se prelazi na rad s članstvom samo utorkom, kada se
pokazao da je rad sa članstvom dva puta sedmično zamoran i da većina članova nije u
mogućnosti da dolazi češće na skupove.
1959. god. nabavljeno je 30 ulaznica za »Arenu«, kako bi i naši članovi u
većem broju prisustvovali gostovanju Beogradske opere. Održavana su predavanja u
povodu 40-godišnjice KPJ i 150-godišnjice Louisa Braillea. Te je godine u novinama
izašlo 6 članaka u vezi s našom organizacijom.
Organizacija je pomogla da 15 naših članova provede određeno vrijeme u
odmaralištu »Okroglo«.
Sličan metod rada njeguje se i kasnijih godina. Tako je 1961. god. održano 15
predavanja o životu i radu slijepih uz prigodan film. Predavanja su održana u
jedinicama JNA, školama i radnim organizacijama.
Organizirana su četiri kolektivna izleta.
U apoteci na Trgu bratstva i jedinstva postavljena je izložba Tiflološkoga
muzeja Saveza slijepih Jugoslavie.
Prigodom 10-godišnjice organizacije slijepih u Puli izdata je brošura
»Svjetlosti tmine«.
Predstavnici Saveza slijepih Jugoslavije, umjetnički trio, dali su tri koncerta.
Istarsko narodno kazalište daje i te godine pet besplatnih ulaznica za reprizne
priredbe, kao i za Arenu, prigodom gostovanja Riječke opere.
U društvenim prostorijama, koje su otvorene od 16 do 20 sati utorkom, postoje
četiri garniture šaha, 2 garniture domina, 2 brailleove mašine za pisanje, radio-aparat,
gramofon, magnetofon, te niz knjiga na brailleovom i crno bijelom tisku. Nabavljena
su 126 kg brailleovoga papira.
U odmaralište »Okroglo« upućena su četiri člana, a osam ih je upućeno na
klimatsko liječenje.
U 1963. god. moglo se sa zadovoljstvom utvrditi da su sva djeca
kategorizirana, gdje je kategorizacija bila potrebna, te se odsada znalo tko može biti
upućen u koju školu. To je vrlo važna stvar za budućnost takve djece, jer se točno zna
svako dijete uputiti u pravu školu.
17. X 1962. privremeno su prestale s radom komisije pri odboru, pošto im je
bila privremeno zamrla aktivnost. Naših 6 članova dalo je krv te smo se na taj način
uklopili u tu djelatnost.
Po školama i radnim organizacijama održano je 40 predavanja, uz prikazivanje
filma u vezi sa sprečavanjem sljepila.
Organizirana su tri kolektivna izleta.
U 1965. god. izvršeni su, kao i ranijih godina, posjeti našim članovima po
domovima i porodicama u Novigradu, Umagu, Bujama, Poreču, Puli i Labinu.
Također se posjećuju predstave u Istarskom narodnom kazalištu.
U 1967. god. održavaju se sastanci s članovima u općinskim središtima.
U organizaciji je održano 6 predavanja s aktualnim temama.
Uoči Dana Republike održana je u prostorijama organizacije svečana
akademija. Organizirana su tri kolektivna izleta (Venecija, Pohorje, Kumrovec, Bled,
Bohinj).
I te godine imamo šest besplatnih ulaznica za Istarsko narodno kazalište.
Potrebno je organizirati, s obzirom na područje na kojem djelujemo, kurs
stranih jezika za naše telefoniste.
U 1969. god. izvršena je revizija zdravstvenoga stanja jednoga dijela naših
članova, pa ih je 18 brisano iz članstva radi poboljšanja oštrine vida liječenja, ili
uslijed neispu-njavanja uvjeta za člana Saveza po novom kriteriju.
Izvršeni su kolektivni izleti na Petrovu goru i na Plitvička jezera. Išlo se u
Rovinj i Žminj na proslavu osnivanja brigade »Vladimir Gortan«. Posjetilo se
Motovun i Pazin u sklopu proslave 25-godišnjice priključenja Istre matici zemlji,
Jugoslaviji. Organiziran je izlet sa zadržavanjem u Zagrebu, Kumrovcu i Rogaškoj
Slatini.
U organizaciji su održana dva predavanja sa tematikom iz NOR-a.
U 1972. god. i dalje dobro funkcionira patronažna služba. Posjećeni su članovi na
području općina Labin, Buzet i Pula.
U organizaciji su održana četiri predavanja: dva sa ideološko-političkom
tematikom i dva sa tematikom iz medicine.
U 1971. god. pišu se u osnovnim i srednjim školama zadaci sa tematikom iz
života i rada slijepih. Nagrađeno je 6 radova — 3 rada iz osnovnih škola i 3 rada iz
srednjih škola.
Od 1973. god. ne postoji više interes za kolektivne izlete, vjerojatno radi
povišenja cijena usluga i drugih već ranije navedenih uzroka.
I dalje se posjećuju članovi u domovima i u porodicama.
Održana je akademija za Dan žena i za Dan mladosti. U organizaciji je također
održano 6 predavanja s medicinskom temtiikom.
Naši članovi sudjeluju u manifestacijama u čast prisjedinjenja Istre Jugoslaviji.
U 1976. god. navodi se u izvještajima također posjećivanje članova po
porodicama, bolnicama i domovima, uz prigodne poklone.
Osjeća se potreba za filmovima sa suvremenom tematikom, jer postojeći ne
odgovaraju sadašnjem vremenu.
Nabavka poimagala teče dobro, samo treba proširiti asortiman.
Održana su predavanja u povodu 30-godišnjice oslobođenja i za Dan
Republike. Održana su i 2 predavanja iz medicine.
U Puli je gostovalo Kulturno-zabavno društvo »Filip Višnjić« iz Osijeka.
Iz iznijetoga vidi se da je Odbor organizacije nastojao da bude kulturno-prosvjetni i
društveni život članstva u granicama mogućnosti, čim bujniji i raznovrsniji. Nastojalo
se da naše članstvo ne bude okrenuto samo sebi, već da učestvuje i u svim nijansama
života našega društva, kao ravnopravni i dobri pripadnici.
Velika važnost se posvećuje njegovanju i produbljivanju bratstva i jedinstva
naših naroda i narodnosti. Održavali smo tijesne veze s organizacijama Kopra, Nove
Gorice, Rijeke, Zadra, Šibenika, Splita, Šabca itd., kao i sa Republičkim odborom
SSH-e Zagreb. Nastojat ćemo učvrstiti veze s organizacijom u Šabcu. Postojali su
pokušaji uspostavljanja veza s organizacijom slijepih Trsta.
U našoj organizaciji od prvoga dana govori se hrvatsko-srpski i talijanski. Ima
slučajeva da jedan član govori hrvatsko-srpski, a drugi mu istovremeno odgovara na
talijanskom, uopće ne opažajući da u isti mah govore dva jezika.
Iz ankete zaposlenih naših članova, dakle najaktivnijega našega dijela članstva,
vidi se da možemo nastaviti sa sličnim stilom i metodom rada na ovom polju
djelatnosti, uz sve veće uključivanje mlađih članova, koji će toj djelatnosti davati sve
novi i novi polet i svježe životne sokove.
SPORT I REKREACIJA
Šah spada u najplemenitije društvene igre, jer oštri i osvježuje duh, a time
osvježuje i tijelo. Uči kombinacijama i rješavanju problema. U velikoj mjeri
apsorbira šahista, uljepšava mu život, jer vrijeme provedeno uz šahovsku tablu
pretvara u momente zadovoljstva koji se nastavljaju i dugo nakon završene igre. Zbog
toga prelazi u hobi, a dobro odigrana partija izaziva želju za drugom partijom i tako
redom, sve to dovodi do raznovrsnih lijepih doživljaja i uljepšavanja života igraču
šaha. To dokazuje i činjenica da se nekako lakše uspijevalo stvoriti ekipu šaha nego li
druge sportske ekipe. Na polju šaha postigli smo i dosta dobre rezultate. Možda se
sve ito zbilo i zato što je šah u neku ruku dostupniji onima koji žele igrati nego li
ostale igre kod kojih treba više aktivnoga kretanja, pa šah mogu igrati i oni koji nešto
vide kao i oni koji ništa ne vide, oni koji su pokretni, kao i oni koji su majne pokretni.
Stoga je šah igra koju bi se moglo omasoviti među našim članovima, uz malo dobre
volje pokazane naročito sa strane članstva, a i organizatora.
Već 1957. god misli se na uvođenje šaha kao društvene igre naših članova i
postavlja zadatak Udruženju da se na tome poradi. Do 1972. god. ta se tendenca
javlja zabilježena samo u općim dokumentima, dokumentima sa sjednica Odbora ili
izbornih sjednica. To je sve dok se nije pojavio veći interes među članstvom za igru
šaha i kada je šahovska ekipa bila već toliko osposobljena da je mogla nastupati i u
javnosti. Od tada imamo i posebne dokumente koji govore o radu i na ovom polju u
našem Udruženju. Tako je prvi pisani dokumenat koji govori o aktivnom bavljenju
šahom poziv Općinskoga odbora SSH-e Rijeka od 4. XII 1972. kojim se poziva na
Šahovski turnir sjeverno-jadranski kup 16. XII 1972. u prostorijama SS Rijeka. Prvo
kolo turnira počinje 16. XII 1972. u 10,30 sati.
18. XII 1972. imamo i drugi dokumenat u vidu izvještaja o prisustvovanju
naznačenome turniru. U igri učestvuju sa strane našega Udruženja: Pokrajac Anton iz
Rovinja, Terlević Marijan iz Bala, a iz Pule Žufić Eduard, Ušić Josip i Brečević
Marija. Kapetan pulske ekipe je Pokrajac Anton. Između četiri ekipe, Pula je zauzela
treće mjesto (Rijeka 9,5 bodova Nova Gorica 6 bodova, Pula 5,5 bodova i Kopar 3
boda). Riječka ekipa primila je radi toga jedan pehar u trajno vlasništvo i drugi
prelazni pehar koji će pripasti svaki puta drugome, onome koji pobijedi u Sjeverno-
jadranskom turniru. Slijedeći susret zakazan je u Novoj Gorici.
Osim toga naše Udruženje vrši izvjesnu propagandu u cilju boljega
upoznavanja s igrom šaha slijepih, te 8. I 1973. za tombolu Škole za medicinske
sestre Pula daje jednu garnituru šaha za slijepe.
U programu rada za 1973. god. Komisije za sport, rekreaciju i šah Općinskoga
odbora saveza slijepih Pula, već kao prva točka stoji prijateljski susret šahista naše i
riječke organizacije u ožujku 1973. god. u Puli, a uzvratni prijateljski susret na jesen
iste godine u Rijeci. Odmah se zatim navodi da za te susrete treba osigurati 2500,00
dinara. Slični se susreti predviđaju i sa OOSS-e Kopra, uz osiguranje 2500,00 dinara.
Predviđa se i susret s organizacijom Nove Gorice, u kojem cilju treba osigurati
daljnjih 3000,00 dinara.
Dvojicu najboljih šahista uputit će se na savezno prvenstvo, te je potrebno
osigurati daljnjih 2000,00 dinara. Da bi se dobilo kandidate za ovo prvenstvo, održat
će se turnir interni, između naših šahista. Za ovo nisu bila predviđena sredstva.
Zacrtani su susreti sa šahistima »Uljanika«, šahovskoga kluba Pula, šahistima
invalidima i šahistima gluhonijemima. Sve bi se to održalo u Puli uz trošak od 500,00
dinara.
Prema sjećanju, iako nema naročito u tom smislu pisanih dokumenata, susreti
između šahovskih ekipa Pule, Rijeke i Kopra počeli su u decembru 1969. god., što je
sve prethodilo susretima svake godine, a pod nazivom Sjeverno-jadranski kup slijepih
šahiista. Zapravo, postojala je već 1958. god. šahovska ekipa organizacije slijepih
Pule, ali se šah nije tada još redovno igrao. Tu ekipu su sačinjavali: Poropat Marijan
(sada je prof. defektologije u Opatiji), Ušić Ante, Žufić Eduard, Jeromela Marčelo,
Kalebić Aldo i Kati-čić Viktor. Navedeni su bili pioniri igre šaha u našoj organizaciji.
Prvi susret ekipe bio je u Rijeci, juna 1958. s ekipama Rijeke, Splita Šibenika i Zadra.
Susret se održava pod nazivom Jadranski kup slijepih šahista kao preteča Sjever-no-
jadranskog kupa slijepih šahista. Najbolji igrači s ovoga susreta igrali su zatim svake
godine do 1966. god., svake godine u drugoj organizaciji, kao predstavnici rada na
igri šaha u svojim organizacijama. Turnira su se održavali, osim u Rijeci, u Puli, u
Splitu, u Šibeniku i Zadru. Opet najbolji šahisti s ovih turnira slani su na republička
takmičenja, a s ovih povremeno na savezna takmičenja.
Ovaj način igre traje do 1966. god., kada je iz ekipe naše organizacije, zbog
teške bolesti morao otići pok. Ušić Ante, a Poropat Marijan, zbog novoga radnoga
mjesta, prešao na područje riječke organizacije. Naša šahovska ekipa na taj način
ostala je bez najaktivnijih članova i rad ekipe je zamro, da se opet aktivira 1972. god.
Kada je već bila uhodana igra šaha u našoj organizaciji, 1973. god. u planu i rada
Komisije predviđeno je pozivanje šahovskoga majstora, koji bi održao otprilike 20
sati teorije šaha, kako bi se naši članovi čim bolje teoretski spremili i u budućnosti
postizali bolje rezultate. Za ovo treba predvidjeti 3000,00 dinara. Komisija traži
daljnje 2000,00 dinara, koje bi podijelila kao stimulans najboljima na bilo kojem
polju sporta.
Za nabavku sportskih rekvizita potrebne su daljnje 4000,00 dinara. Iako je
Komisija bila tek osnovana, donijela je vrlo obiman i ambiciozan plan rada, koji je
morao pridonijeti unapređenju sporta među našim članovima.
Na sjednici komisije 5. IV 1973. predlaže se Općinskom odboru SS Pula da se
na savezno šahovsko prvenstvo upute Pokrajac Anton i Terlević Marijan,
prvoplasirani između naših članova. Prvenstvo će se održati na Visu od 15. do 31. VII
1973.
Na susretu s Riječanima treba osigurati doručak i ručak.
Zadužuje se Pokrajac Anton da organizira dolazak šahovskoga teoretičara, koji
treba održati našim članovima teoriju šaha u cilju poboljšanja kvaliteta naših šahista.
Već 13. IV 1973. Općinski odbor SS Pula izvještava Republičku komisiju za sport i
šah o izboru Pokrajac Antona i Terlević Marijana za predstavnike organizacije SS
Pula na saveznom šahovskom prvenstvu. Općinski odbor SS Pula za njih plaća za
pansion 148,00 din. dnevno, dok oni sami snose putne troškove. Sredstva za ovo
prvenstvo odobrena su na sjednici Općinskoga odbora 3. VII 1973.
Iz izvještaja 10. IX 1973. o učestvovanju na saveznom prvenstvu slijepih
šahista na Visu vidi se da je Terlević Marijan zauzeo, od 34. moguća mjesta, 32.
mjesto, jer je svjež šahist, bez iskustva za ovako velike turnire. Pokrajac Anton
plasirao se nešto bolje. Pokrajac je od 13 igranih partija dobio 6, 5 remizirao a 2
izgubio. Terlević Marijan međutim 2 partije je dobio a 2 remizirao.
Prema dokumentu od 19. X 1973. donijeta je odluka o isplati troškova za
odlazak šahista na Sjeverno-jadranski turnir u Novu Goricu, u vidu dnevnica
šahistima i ostalim i troškove za prijevoz. Turnir se održava 27. i 28. X 1973. u
Novoj Gorici. Na tom turniru naša je ekipa zauzela prvo mjesto, dok je drugo mjesto
zauzela ekipa Nove Gorice treće mjesto ekipa Rijeke, a četvrto mjesto ekipa Kopra.
U ime naše organizacije na turniru su učestvovali Pokrajac Anton, Terlević Marijan,
Brečević Marija, Kalebić Aldo i Žufić Eduard.
Naša ekipa je dobila jedan pehar u trajno vlasništvo i jedan prelazni pehar.
Ekipu su prevozili Popović Erminio i Bravar Božo.
Ekipu je pratio i predsjednik odbora Ušić Josip.
Organizacija je u tu svrhu dala 3316,00 dinara.
Na ovom susretu za Novu Goricu su igrali: Uršić Jože, Bukvić Ilija, Ferfolja
Klaudije i Žgavc Marijan.
Za Koper su igrali: Starić Jaka, Oblak Stane, Grbec Jože i Nemec Lucijan.
Za Rijeku su igrali: Rauher Anđelo, Pavelić Ante, Bion-dić Pere i Muškardin
Mario.
U izvještaju o radu Komisije za sport i rekreaciju i šah za 1973. god. od 6. XII
1973. daje se rezime rada kroz čitavu 1973. god. Konstatira se da su u 1973. god.
postignuta veoma zapaženi uspjesi, za što treba zahvaliti li odbornicima Udruženja
koji su imali razumijevanja za potrebe na ovom polju irada i odobravali potrebna
materijalna sredstva za ostvarenje zacrtanih zadataka. Napominje se da je u ožujku
Živković Nikola na prvenstvu slijepih skijaša Hrvatske postigao veoma dobre
rezultate.
Odigrano je šahovsko prvenstvo između naših šahista na kojem je osvojio prvo
mjesto Poropat Anton, drugo mjesto je pripalo Terlević Marijanu, treće Brečević
Mariji, četvrto Kalebić Aldu, peto Terlević Antonu, šesto Žufić Eduardu i sedmo
Ušić Josipu.
Nakon ovoga prvenstva odigran je i prijateljski susret sa slijepima Rijeke, koji
su naši igrači izgubili.
U srpnju poslani su na savezni turnir slijepih šahista naši najbolji šahisti
Pokrajac Anton i Terlević Marijan. Postigli su dobre rezultate i veliko iskustvo u
igranju i na ovako velikim turnirima. Zahvaljujući baš tome stečenom iskustvu,
zauzeli smo na Sjeverno-jadranskom turniru slijepih šahista prvo mjesto. Ovo je sve
dokaz da se u igri šaha napreduje i da se zato ne troše uzalud materijalna sredstva.
Predviđenom turniru s Koprom i Novom Goricom nisu se mogle iz opravdajućih
razloga odazvati navedene ekipe, pa stoga ti susreti nisu ni održani. Komisija se
ponovno sastala 29. I 1974. radi donošenja programa irada za nadolazeću 1974. god.
U programu se predviđa interno prvenstvo između naših šahista, angažiranje
predavača dz teorije šaha, a sve u cilju usavršavanja naših šahista. Predviđa se
također susret sa slijepim šahistima Rijeke i učestvovanje na Sjeverno-jadranskom
turniru. Radi čim većega stimuliranja za učestvovanje na tom turniru predviđena je
nagrada za prvo mjesto u iznosu od 1000,00 dinara, za drugo mjesto 700,00 dinara a
za treće 500,00 dinara. Zacrtani su i susreti sa slijepim šahistima Kopra, Zadra i
Zagreba, kao i šahovskim klubovima Pule. Dvojica naših šahista trebaju učestvovati
na republičkom prvenstvu slijepih šahista.
Predlaže se isplata sportašima koji idu na prvenstvo razlike pansiona i putnih
troškova, a za prijateljske susrete dnevnica i putnih troškova.
Za sve ovo treba osigurati 18000,00 dinara.
Odbor Udruženja slijepih Pula u vezi s ovim 23. II 1974. donosi slijedeće
zaključke: Na susret s Rijekom treba uputiti šest prvih ploča internoga takmičenja
naših šahista, jednu rezervnu ploču i, već prema tradiciji, kao vođu puta predsjednika
Udruženja. Pristaje se na stimuluse predviđene u programu rada Komisije za sport i
rekreaciju za 1974. god. (prvo mjesto 1000,00 din., drugo 700,00 din., i treće mjesto
500,00 dinara).
Odobren je besplatan put li učestvovanje jednom šahisti na republičkom
takmičenju na teret Udruženja.
Za takmičenja izvan Pule plaća putne troškove i smještaj za vrijeme trajanja
takmičenja.
Znači sve se odobrava, kako je to Komisija predvidjela, samo da se i na polju
sporta naši članovi čim više osposobe i nadvladaju eventualne poteškoće u vezi sa
svojim stanjem, pa tako izjednače s ostalima.
RO SSH-e dopisom od 8. III 1974. izvještava da se od 18. do 26. V 1974. god.
održava i tradicionalni turnir slijepih šahista u Bavarskoj. Na turnir treba poslati
najbolje, a dnevni boravak košta 10 DM, pa treba blagovremeno osigurati potrebna
sredstva, RO SSH-e daje pratioca — tumača.
Organizacija 21. III 1974. moli Šahovski savez Hrvatske da uvede u (registar
šahista i naše slijepe šahiste. Kasnije se odustalo od posebne registracije, već je
zaključeno da se naši članovi registriraju preko šahovskoga kluba »Uljanik«.
Komisija 27. III 1974. određuje da se 7. travnja održi na šest ploča prijateljski
susret sa slijepima Rijeke. Predlaže se da drug Pokrajac Anton učestvuje na turniru u
Bavarskoj i na republičkom turniru slijepih Hrvatske.
9. IV 1974. podnose izvještaj1 učesnici susreta šahista u Rijeci iz kojega se
vidi da su ispale prva i druga ploča (Pokrajac Anton i Terlević Marijan), jer su
odgovarajući šahisti zakasnili na vezu s Rijekom. Turnir je izgubljen s 5:0 za Rijeku,
jer su u igri učestvovali samo slabiji šahisti.
10. V 1974. donosi se odluka po kojoj se u Bavarsku upućuje Pokrajac Anton
u vremenu od 17 do 26. V 1.974. god. Imenovani se upućuje i na republičko
prvenstvo slijepih šahista u Split od 1. do 15. VII 1974. god. Na takmičenje se
upućuje potpuno besplatno.
Organizacija slijepih Kopar izvještava 25. VI 1974. god. i poziva na turnir koji
će se održati 21. i 22 rujna 1974. god. i navodi cijenu pansiona. 27. VII 1974. god. o
tome istome izvještava u detalje, kako bi svaka pozvana organizacija mogla točno
planirati potrebna sredstva koja spadaju na svaku organizaciju (putni troškovi i
pansion).
U izvještaju učesnika Sjeverojadranskog kupa slijepih šahista, održanoga 21. a
22. IX 1974. god. u Kopru, a pod datumom izvještaja 23. IX 1974. god., vidi se da je
na tom turniru naša šahovska ekipa bila na trećem mjestu sa 7,5 bodova (Rijeka 8
bodova, Kopar 8 bodova, Nova Gorcia 0,5 boda). Za učestvovanje na turniru naše je
Udruženje dodijelilo 1.105,30 dinara.
Naši šahisti su igrali kako slijedi: Pula—Koper 1,50:2,50; Pula—Nova Gorica
3,5:0,5; Pula—Rijeka 2,5:1,5. Ujedno se odlučilo u vezi s molbom organizacije
slijepih Split da u buduće i ta organizacija učestvuje na ovom turniru.
Predsjednici organizacija bili su za to da i Split učestvuje u
Sjevernojadranskom turniru, ali su komisije za sport i rekreaciju organizacija to
odbile, radi izbjegavanja stvaranja velikih grupa, što bi dovelo do većih poteškoća u
financiranju. Predlaže se da Split organizira Jadranski turnir, uključivši uz
dalmatinske organizacije i Rijeku i Pulu, kao što je to bilo od 1958. god. do 1966.
god.
Dogovoreno je da sve četiri organizacije (Koper, Nova Gorica, Pula i Rijeka)
učestvuju zajedno, u tehničkom smislu, prilikom većih svečanosti i proslava.
26. IX 1974. dobilo je naše Udruženje poziv za učestvovanje na (turniru koji će se
održati 26. i 27. X 1974. u Zadru, a povodom 30-godišnjice oslobođenja Zadra.
3. X 1974. Komisija za sport i rekreaciju podnosi izvještaj o dosadašnjem radu iz
kojega se vidi da je u veljači i ožujku održan turnir između naših igraač, angažiran
predavač teorije šaha, ali je uspio održati samo 2 predavanja jer je preopterećen
drugim poslovima.
Izvještava se o već navedenom uspjehu na Sjeverno jadranskom kupu (21. i
22. rujna). 7. travnja 1974. održan je susret s Rijekom, s rezultatom 5:0 za Rijeku. Isti
je rezultat postignut i s invalidima. Nije održan susret s Koprom, Zadrom ili
Zagrebom iz materijalnih razloga.
Pokrajac Anton osvojio je u Splitu 6 mjesto, a na republičkom takmičenju 9
mjesto.
Planira se susret s gluhonijemim šahistima.
4. XII 1974. Komisija donosi plan rada za 1975. god. u kojem se također
planira susret između naših šahista i slijepih šahista Rijeke i Kopra, susret sa
šahistima društvenih i radnih organizacija Pule, učestvovanje šahista na republičkom
turniru, turnir sa šahistima Zadra i Zagreba, održavanje Svjevernojadranskog kupa u
Puli, turnir šahista u povodu 30-godišnjice oslobođenja Pule i da budemo domaćini
republičkoga šahovskog prvenstva.
Za sve sportske manifestacije potrebno je osigurati 34.000,00 din. Gore
navedeni susreti održani su kao što je zacrtano: odražn je interni turnir između naših
šahista, sa šahistima Rijeke i Kopra, sa šahistima PTT Pula, sa šahistima
»Elektroistre«, Tvornice stakla »Boris Kidrič« Pula, šahistima RVI i gluhonijemih.
Na republičkom turniru učestvovao je u lime naše šahovske ekipe Pokrajac Anton.
Sjevernojadranskii kup održan je od 21 do 22. XII 1975. god. Isto suodr žani i susreti
sa šahistima Zadra i Zagreba. U čast 30-godišnjice oslobođenja Pule za našu
šahovsku ekipu u Domu JNA Pula igrail su Pokrajac Anton, Terlević Marijan,
Brečević Marija i Kalebić Aldo. Republičko šahovsko prvenstvo, umjesto u Puli,
odigrano je u Splitu.
18. III 1976. Komisija je donijela sličan plan rada, kao za 1975. god., samo je
financijski dio plana nešto drugačiji, jer iznosi 36.500,00 din. Donose se osim toga
slijedeći prijedlozi: da se za bod u internom prvenstvu u šahu kao stimulans dade
10,00, a za prva tri mjesta i pismena priznanja; putni troškovi i dnevnice plaćaju se
sportašima, pratiocima i ostalim licima koja budu određena u ekipu; treba nabaviti
opremu koja nedostaje; treba osigurati prostoriju za odigravanje šahovskih susreta; za
tri izostanka s internoga prvenstva slijedi diskvalifikacija; pravo učestvovanja na
internom prvenstvu imaju samo oni koji redovno vježbaju u Udruženju; sastav ekipe
određuje Komisija za sport i rekreaciju.
30. V 1976. održan je susret slijepih šahista Pule i Rijeke. Za Pulu su nastupili:
Pokrajac Anton, Terlević Marijan, Kalebić Aldo, Jeromela Marčelo, Terlević Anton i
Živković Nikola. Za Rijeku su igrali: Rauhar Anđelo, Borac, Naravlić, Timek, Tus i
Stipeč.
Rezultat je bio 5:1 za Rijeku. Jedini poen za Pulu dobio je Pokrajac Anton.
Kao pratilac išao je Jeromela Josip.
Na ime troškova susreta naše je Udruženje dalo 560,00 dinara.
19. VI 1976. išlo se na sličan susret u Ilirsku Bistricu. Za naše Udruženje su nastupili:
Pokrajac Anton, Terlević Marijan, Jeromela Marčelo i Živković Nikola.
U turniru su učestvovale ekipe Kopra, Novoga Mesta i Pule. Postignuti su
slijedeći rezultati: Pula—Novo Mesto 3:1; Pula—Koper 2,5:1,5.
Udruženje je omogućilo ovaj susret dodijelivši zato 1.508,20 din.
30. VI 1976. odlučeno je na sastanku Komisije da na Sjevernoj adranski kup,
koji se održava u Rijeci 25. i 26. IX 1976., idu četiri člana ekipe i jedan rezervni
igrač, koji je na internom prvenstvu zauzeo peto mjesto, kao i predsjednik udruženja s
pratiocem. Za sličan susret u Zadru određeno je šest članova.
U izvještaju od 5. IX 1976. god. daju se rezultati s internoga prvenstva u šahu
održanoga od 25. III do 20. V 1976. god. Učestvovalo je 8 šahista. Turnir se održava
jednom sedmično. Na turniru su postignuti slijedeći rezultati: Pokrajac Anton 7
poena, Kalebić Aldo 6 poena, Terlević Marijan 5 poena, Jeromela Marčelo 3 poena,
Žufić Eduard i Hajdaro-vić Franjo po 2 poena, Ušić Josip i Terlević Anton po 1,5
poen.
Po svakom poenu dat je stimulans od po 10,00 dinara. Za potrebe Komisije za
sport i rekreaciju samo od 30. IX 1976. dodijeljeno je 7.754,45 dinara.
22. X 1976. o našem susretu sa šahistima oštećena sluha pišu i Sportske novosti u br.
59/75. slijedeće: »Tradicionalni šahovski susreti u Puli«
»U prostorijama Saveza slijepih u Puli održan je tradicionalni susret članova
šahovskih sekcija Saveza slijepih i osoba oštećenoga sluha.
Natjecanje je održano u povodu 30-obljetnice Saveza osoba oštećena sluha.
Uspješniji su bili šahisti Saveza slijepih, koji su pobijedili rezultatom 4:2.
Pojedinačni rezultati: Pokrajac—Martinko 1:0; Kalebić— Jurak 1:0; Terlević—
Gregorovdć 1:0; Jeromela—Horvat 0:1; Hajdarović—Gorišek 0:1; Žufić—
Radovdić: 1:0.
U čast Dana Republike d 30-godišnjioe SSH-e organizirano je u Zagrebu od
27. XI do 1. XII 1976. otvoreno pojeĐinačno prvenstvo slijepih šahista Hrvatske.
Pravo učestvovanja imali su igrači s najmanje drugom kategorijom. Troškove puta i
boravka snosile su organizacije čiji su igrači nastupili.
Predviđene su bile i nagrade za postignute uspjehe: prva nagrada 2500,00 din;
druga nagrada 2000,00 din; treća nagrada 1500,00 din; četvrta nagrada 1200,00 din.;
peta nagrada 1000,00 din. i šesta nagrada 800,00 din. (dopis RO SSH-e od 3. XI
1976. god.).
Istoga dana izvještava šahovski klub slijepih »Polet«, da se od 27. do 30. XI
1976. organizira pojedinačno prvenstvo slijepih šahista Hrvatske u povodu 20-
godišnjdce osnutka Kluba. Prvenstvo se organizira za treću i četvrtu kategoriju igrača
i vankategornike. Iz zapisnika sastanka Komisije za sport i rekreaciju od 23. XI 1976.
god., vidi se da su i u 1976. god. postignuti zadovoljavajući rezultati, opet zahvalivši
uskoj suradnjli Komisije s Izvršnim odborom udruženja i drugim faktorima u
Komuni. Ujedno je donijet plan i program rada za 1977. god.
Opet je predviđeno interno šahovsko prvenstvo, predavač teorije šaha, susret sa
šahistima Rijeke i Kopra u Puli, susret sa šahistima Zadra u Puli lili Zadru, susret sa
šahistima Pule d Zagreba u Puli i u Zagrebu, odlazak na Sjeverno-jadranski kup u
Novu Goricu, učestvovanje jednoga člana na republičkom prvenstvu u šahu,
prijateljski susret naših šahista sa šahistima OOUR-a i drugih organizacija. Zatim je
predviđeno aktiviranje članstva d u drugim vidovima sporta. Predviđena je nabavka
potrebne opreme. Podvučeno je opet da pravo nastupa u internom prvenstvu imaju svi
redovni članovi Udruženja. Komisija će naknadno odlučiti o nagradama
prvoplasiranih.
Odlučeno je da Udruženje učestvuje u nabavci prelaznog pehara, koj će se
dodijeljivati pobjedniku Sjevernojadranskoga kupa.
Za financiranje navedenoga programa rada Komisije u 1977. god. potrebno je
4.8600,00 dn.
22. XI 1977. održana je sjednica koja je imala sličan dnevni red ,i slične zaključke
kao i sjednica od 23. XI 1976. Razlika je u potrebama za realizaciju zacrtanoga
programa, koje su predviđene u visini od 76.000,00 dinara, koliko bi stajala
realizacija aktivnosti Komisije za sport i rekreaciju, u 1978. god.
1. II 1978. RO SSH-e u svom dopisu predviđa četiri republička prvenstva: u
skijanju, rollbalu, atletici i kuglanju. Ovaj dopis trebao bi da nam posluži kao
orijentacioni program rada i nastojanja za budućnost. Na osnovi ovoga treba nastojati
da se i naši članovi zainteresiraju za atletiku i kuglanje, pošto već drugi njeguju te
sportske discipline. To će se ostvariti, čim se prijavi dovoljan broj zainteresiranih.
Već 23. XI 1977. god. pokrenuta je inicijativa da se uputi zahtjev udruženju RVI da
nam pomogne u uključiva-iju naših članova u kuglanje.
24. IV 1978. pripremljen je d pročitan izvještaj o učestvovanju naših šahista u
susretu u Kopru. Rezultati su bili slijedeći: Terlević—Oblak 1:0, Kalebić—Grbec
0:1, Radolović—Počkaj 1:0, Jeromela—Nemec 1:0, Žufić—Jevnikar 0 : 1, Ušić—
Rožac 1:0.
24. VI 1978. podnijet je izvještaj o susretu šahista Pule i Zadra. U toj igri
postignut je rezultat: Zadar—Pula 2,5:1,5; Pojedinačni rezultati toga susreta: Zulić—
Terlević 0,5:0,5; Rajić—Kalebić 1:0; Ukalović—Radolović 1:0 i Kočevar— Žufić
0:1.
U septembru 1978. god. sastala se Komisija, a na dnevnom redu bilo je
izvršenje programa rada i međuljudski odnosi. Konstatirano je da za izvršenje plana
treba još naknadnih 30.000,00 dinara.
Planiran je prijem Zadrana za susret u šahu. Zatim treba učestvovati na
Sjevernojadranskom kupu u Izoli. Na tom susretu trebaju učestvovati sva četiri
igrača. Predsjednik udruženja išao bi na teret sredstava planiranih za sjednice i
skupštine. Zacrtan je i susret s Koprom i to do kraja listopada. Zbog pomanjkanja
sredstava Pokrajac Anton ne može učestvovati na republičkom prvenstvu u šahu.
18. IX 1978. dostavilo je Udruženje SOFK4 Pule plan rada za 1979. god., sličan kao
što je bio i ranijih nekoliko godina. U tom planu predviđeno je interno takmičenje
naših članova, pet susreta s radnim i društvenim organizacijama u Puli. Susret naših
šahista sa slijepim šahistima Kopra, Rijeke, Zadra i Šabca.
U novembru 1979. god. bit ćemo domaćina Sjevernojadranskog kupa slijepih
šahista Kopra, Nove Gorice, Pule i Rijeke. Dva šahista i jednoga pratioca uputiti
ćemo u Split, na republičko takmičenje. Zatim se planira i savezno takmičenje u
Beogradu na kojem ćemo i mi učestvovati s jednim do dva šahista.
Za realizaciju navedenoga plana i za financiranje i drugih sportova potrebno je
osigurati 133.698,80 dinara.
Svojim dopisom od 27. XI 1978. RO SSH-e daje u zadatak učestvovanje
slijepih šahista na republičkom takmičenju u Iloku, od 13. do 21. I 1979. Za to
takmičenje treba odabrati najbolje šahiste, jer će to takmičenje biti kvalifikacionoga
karaktera, s obzirom da će se u 1979. god. održati prvenstvo slijepih šahista
Jugoslavije.
6. XII 1978. održan je prošireni sastanak Komisije. Između ostaloga odlučeno
je da se drugove iz Kopra primi na uzvratni prijateljski susret 16. XII 1978. god.
Zatim je razmatrano učlanjenje naših šahista u Općinsku konferencu invalida, sekciju
za spoirt, rekreaciju i šah. Preporučeno je svim našim članovima da se upišu u
pomenutu Konferenciju. Jedino putem te Konferencije moći će se ubuduće dobivati
financijska sredstva za daljni rad naših sportaša. Članarina te Konferencije iznosi
120 dinara godišnje.
Iz navedenih glavnih dokumenata razabire se da naše Udruženje mnogo radi na
uključivanju naših članova u razne vidove sporta. Nema gotovo niti jednoga zahtjeva
članova u tom pogledu kojemu nije udovoljeno, bilo materijalno ili moralno, samo da
se što više razvije sport i što veći broj članova učestvuje u sportu i rekreaciji. Može se
konstatirati da je mogao biti odaziv članstva veći, masovniji, ali s obzirom na njihovu
starosnu dob i zdravstveo stanje, mogli bismo biti zadovoljni i s postignutim.
Naveden je bio razlog da smo imali dosta poteškoća kod postizanja i ovog nivoa
na kojem se nalazi sport u našem Udruženju. Moralo se na razne načine stimulirati i
one koji su sposobni za sport, kako ne bi došlo do splašnjavanja te djelatnosti. Kod
toga je bilo i uspona i padova, većih i manjih uspjeha i neuspjeha, povremenoga
razbuktavanja ove djelatnosti, kao i tinja-nja. Bilo je, makar i kraćih perioda, kada je
izgledalo da će se na ovom polju skoro stati. No uvijek se našao poneki entuzijast
koji je u sve ponovno ulio život i novi polet, tako da su se stvari ponovno pokrenule s
mrtve točke i ponovno poradilo na ovom važnom polju ljudskoga života.
U SVOJIM DRUŠTVENIM PROSTORIJAMA
Istina, sadašnje službene i društvene prostorije i nisu baš pri ruci svima
slijepima — nekako su dosta daleko od centrag rada. Međutim, autobusi lokalnog
saobraćaja imaju svoju stanicu u neposrednoj blizini, pa tako i nema nekih većih
teškoća za članstvo pri dolasku i odlasku iz Udruženja. Svakako da bi prostorije
locirane negdje u centri grada bile pristupačnije što će nas u buduće motivirati da o
tom problemu vodimo računa. Ipak mislimo da smo problem službenih i društvenih
prostorija rješili za duži period.
ŠTAMPA O NAMA
Ako je vrijedno pogledati kakvu nogometnu utakmicu, susret u boksu ili neki
strani film, onda je sigurno bilo mnogo vrednije pogledati ovu kulturno-umjetničku
priredbu, koju je u Narodnom kazalištu u Puli davala Osmogodišnja škola Zavoda za
odgoj slijepili iz Zagreba. Učenici ove škole nalaze se sada na odmoru u Medulinu.
Došli su da uživaju u našem moru, da osjete blizinu naroda Istre, iako ne mogu da
uživaju u ljepoti naših krajeva. Oni ne vide, ali ipak osjećaju blizinu onih, koji ih
vole, onih, koji za njih brinu, koji ih odgajaju i pripremaju za život. Oni su svjesni da
su članovi naše velike zajednice koja za njih brine i trude se da se dostojno pripreme
da svojim radom koriste toj zajednici.
Zavod za odgoj slijepih u Zagrebu djeluje već petu godinu. U ovo kratko
vrijeme Zavod je postigao vidne rezultate, tako da već mnogi od njihovih pitomaca
djeluju u javnom životu. Tako, osiim mnogih majstora u pletarskoj struci i
drvodjelstvu ima ih oko 60 na službi kao telefonista u telefonskim cenltralama.
Pitomci Osmogodišnje škole Zavoda, osim redovnih školskih predmeta, mnogo gaje i
lijepu umjetnost. Njihove priredbe u Zagrebu su na zamjernoj visini te služe kao
primjer drugim školama i učenicima, koji se odgajaju u normalnim prilikama. Da je
tako, mogli su se uvjeriti posjetioci priredbe koju su pitomci škole dali u Puli 20.
lipnja. Čudno je samo što se na ovoj priredbi misu u većem broju vidjeli oni koji se
bave odgojem omladine kao i ostalo građanstvo. Šteta je što kazalište nije bilo
ispunjeno do posljednjeg mjesta, jer priredba ovakove vrste i ove osmogodišnje škole
to zaslužuje.
Posjećivanjem njihove priredbe odali bi priznanje radu i zalaganju njihovih
nastavnika, a to je ujedno veliko zadovoljstvo djeci, koja u brojnom posjetu osjećaju
ljubav odraslih prema njima.
Priredba je bila upravo na visini. Na početku je upravitelj Zavoda Stjepan
Barač lijepim i biranim riječima pozdravio sve prisutne predstavnike vlasti, Saveza
komunista, kao i predstavnike ostalih organizacija. Zatim je mješoviti zbor pod
ravnanjem prof. Franje Tonkovića otpjevao nekoliko pjesama. Slijedilo ie nekoliko
uspjelih točaka, koje su pitomci izvodili solo lili u grupama: recitacije, nastup na
klaviru, gimnastičke vježbe, sviranje na harmonici. Učenik Josip Ceglec je na klaviru
dobro i sa razumijevanjem izveo Beethovenovu »Sonatu u G-duiru« i »Prvi let malog
vrapca« od Bjelinskog. Na kraju je folklorna grupa ove škole izvela i jedan splet
narodnih kola. Dostojni završetak lijepe priredbe. Narodna kola su vrlo lijepo
uvježbana i izvedena te mogu da posluže kao primjer mnogim folklornim grupama,
koje rade pod normalnim uvjetima.
Prof. F.B.
»Glas Istre«, 6. VII 1956.
Na godišnjoj konferenciji Kotarskog saveza slijepih u Puli, koja je održana 30. lipnja,
referat o radu i budućim zadacima Dodnio je predsjednik revizionog odbora drug
Ivan Friganović.
Na konferenciji je konstatirano da je zajednica omogućila i dalje omogućuje,
slijepim uspješnu borbu za ostvarenje svojih prava. Slijepima je danas osigurana
ravnopravnost u društvenom životu. Osnivanjem Zavoda za školovanje i odgoj
slijepih, oni svojim nastojanjima i radom pokazuju jednaku vrijednost kao i radnici
normalnog vida.
U toku godine po okulisti pregledano je 212 slijepih. Preko Udruženja vodi se
briga o slijepima i pruža im se pomoć, kako moralna tako i materijalna. S gubitkom
vida od 29 do 100 posto na području kotara Pule ima 180 slijepili, od kojih 14 njih
nisu članovi Udruženja. Do sedam godina starosti ima ih pet od 7 do 18 godina —
šest, do 46 godina — 25 i preko 46 godina 145 slijepih. U školama se danas nalazi
sedam slijepih učenika. Za posljednju godinu dana rehabilitirano je i zaposleno pet
slijepih članova Udruženja.
Sve forme kulturnog, društvenog i političkog života u radu sa slijepima nisu
bile zastupljene. Zato se kao glavni zadatak za budući rad Udruženja postavlja: veća
povezanost s političkim i društvenim organizacijama, okupljanje članstva i njihovo
uzdizanje, rad na rješavanju socijalnih problema slijepih, na njihovoj rehabilitaciji,
školovanju, smještaju u domove i tako dalje. U svim tim nastojanjima U-druženju će
pružiti pomoć i podršku i Savjet za narodno zdravlje NOK, kao i druge političke i
društvene organizacije, Socijalistički savez, Savez boraca i druge.
Skupština je izabrala novi kotarski odbor, predsjednika suda časti, revizionu
komisiju i delegata za Kongres Centralnog vijeća Saveza slijepih Jugoslavije.
DAJTE DA RADIM...
Milosrđe, to je nekad bio pojam brige za slijepe. Milosrđe i bijeli štap — vodič,
susretali su se po uglovima naših gradova gdje su slijepci stajali tapkajući na mjestu
poderanom obućom po izgaženom snijegu. Sažaljivi pogledi granana i pokoji dinar
što je farizeski zvučio u plehnatoj škrabici, bili su popraćeni patetičnim glasom:
»Udijelite slijepom!«
Nestali su kod nas »Karitasi«. Nestalo je milosrđa, kao jedine pomoći. Ostao je
samo tu i tamo bijeli štap vodič. Ulogu staraoca preuzela je zajednica.
— Danas slijepi više ne tapkaju po uglovima gradskih ulica, oni više nisu
prosjaci — rekao je Miloš Rajšić, slijepi predsjednik Kotarskog saveza slijepih u Puli
i član Centralnog odbora Saveza slijepih Jugoslavije.
Miloš Rajšić, dvadeset i osam godišnji predsjednik kotarskog saveza slijepih
jedan je od takvih. U maloj kancelariji svoje organizacije, on kao i drugi ljudi, vodi
brigu o ostalim članovima svoje organizacije. Čim je došao u Pulu, počeo je raditi na
oživljavanju kulturno prosvjetnog rada slijepih »Novi život« u Zagrebu danas je
solidna institucija, pedeset knjiga beletrističkih i političkih djela, pisanih Brailleovim
pismom.
Ovdje su iznijete samo neke od briga slijepog predsjednika. Mnogo je već
odvalio. Kulturno umjetničko društvo slijepih »Novi Život« u Zagrebu danas je
solidna institucija, kojoj je Rajšić bio prvi predsjednik. Sada je to samo ugodno
sjećanje na nekadašnje napore i uspjeh. A priznanje? To je dobio kad je rukovodio
plenarnim sastankom Centralnog odbora Saveza slijepih Jugoslavije.
Miloš Rajšić slijepi predsjednik, je apsolvent filozofije, Predavao je povijest u
Radničkoj gimnaziji u Rijeci. Primili su ga bili na probu, honorarno, a kasnije se čak i
Republički savjet za prosvjetu za njega interesirao. Ocijenili su ga najbolje. U Puli
kažu: »Još nije diplomirao«.
— Kad sam došao u Pulu — priča Miloš Rajšić, — javio sam se u svoju
partijsku organizaciju. Sekretar mi je rekao: »Pa, mi vas nećemo pozivati na sve
sastanke«. Ja nisam bio zadovoljan. Stanujem u dijelu grada gdje živi malo
intelektualaca. Mogu pomoći u radu svoje organizacije, barem predavanjima. Iako
slijep Rajšić je aktivan, nemiran, pun inicijativa. Brzo je po tom bio zapažen »Dajte
da radim, jer je volim rad« govorio je. Nedavno je izabran i u Školski odbor
Brodograđevno industrijske škole.
Često dokasno uvečer gori svijetlo u kancelariji Kotarskog saveza slijepih u
Puli. Zatim se pustom ulicom razli-ježu nesigurni koraci čovjeka čijem vidu neonsko
svjetlo ne pomaže, kao ni suncem obasjan dan.
LJ.B.
LJ.B
B. Mogorović
»Glas Istre« od 30. III 1962, broj 14
U toku mjeseca aprila, kao što je već poznato, održava se akcija Tjedna
prevencije sljepoće. U kotaru Pula akcija se odvija dobro. U nekim osnovnim
školama održana su predavanja iz oblasti zaštite vida, a nabavljeno je i šest
dijafilmova na tu temu, koji će se prikazivati u svim osnovnim školama. Osim toga,
za narodna sveučilišta nabavljen je kratkometražni film »Čuvajmo oči«. U Rovinju je
17. aprila održana projekcija toga filma, sutradan u Poreču, a 19. aprila u Labinu. Uz
film je dr Petar Turčić, oftalmolog, održao predavanja o zaštiti vida. Ovim oblikom
aktivnosti bit će obuhvaćene i druge općine.
Vrijedno je pažnje i ono što je učinilo brodogradilište »Uljanik« u Puli: služba
HTZ i sindikalna podružnica obratili su se Koordinacionom odboru za provođenje
akcije, da se nakon prvomajskih praznika u tri večeri za njihove članove održi
predavanje o zaštiti vida, koje je pripremio dr Turčić.
Osim toga, 21. aprila u Domu JNA bit će održana priredba, na kojoj će pored
članova Saveza slijepih nastupiti i ženski pjevački zbor Muzičke škole u Puli i sekcija
harmonikaša te folklorna sekcija Omladinskog kulturno-umjetničkog društva »Istra«.
V.H.
Svi u Balama znaju za slijepu staricu Luciju Godina ali malo ima onih koji
poznaju njenu prošlost. Teti Luciji sada je 76 godina, a već 75 godina, ili od ranijeg
djetinjstva, potpuno je slijepa. U 23. godini ostala je bez roditelja i time sama
prepuštena borbi za život. Imala je dvije sestre, ali one su se udale i malo su marile za
nju. Nakon smrti majke tadašnja ju je općina smjestila u jednu kuću u Balama
nazvanu »staračkim domom«, jer su u njoj bili smješteni nemoćni starci. Pod dolasku
u tu kuću Lucija je živjela s jednom staricom, ali je ona uskoro umrla. Pomoć koju je
primala od općine nije bila dovoljna ni za najbjedniji život, pa je bila prisiljena da
počne i sama nešto raditi. Najprije uz pomoć susjeda, a kasnije potpuno samostalno,
Lucija je godinama šivala papuče, koje je onda prodavala mještanirna Bala.
Iz doba oslobodilačkog rata Lucija se posebno sjeća jednog detalja koji je
vezan direktno uz nju i njezin dom. Negdje 1944. godine jednog dana u kuću su joj
dovedena četiri partizana, ranjena prilikom nekog okršaja s fašistima u blizini Bala.
Dovedeni su radi liječenja u njezinu kuću, jer su na nju fašisti najmanje sumnjali.
Lucija se u početku bojala tih ljudi. Nije znala kako da se prema njima ophodi, kako
da s njima govori. Bojala se da su joj fašisti nekoga podmetnuli, sarno da bi je onda
mogli okriviti za pomoć partizanima. Da ipak nije podvala, uvjerila se kad je opipala
njihove rane. Međutim, i dalje se bojala da će fašisti u Balama saznati za njih, pa će
onda stradati, a s njima i ona sama. Prvog dana nije imala hrane koju bi pripremila za
njih, ali već sutradan je jedan čovjek donio potrebne namirnice. A kada su oni
ozdravili i napustili kuću, sjeća se Lucija, nešto od te hrane je ostalo i za nju. Lucija
se sjeća da se jedan od ranjenih partizana zvao Milan i da je govorio talijanski. Kada
joj se zahvaljivao na gostoprimstvu, obećao je da će joj doći u posjet nakon
oslobođenja, ali do danas se nikada nije javio.
Nakon oslobođenja mnogi Talijani iz Bala su optirali za talijansko
državljanstvo i selili u Italiju. Zvali su i Luciju da pođe s njima, ali ona nije htjela da
napusti svoje Bale. U tadašnjem Narodnom odboru općine Bale su joj obećali pomoć,
koju i danas prima i od nje živi.
Život Lucije Godina je pun uspomena. Većinom su te uspomene ružne, vezane
uz teškoće s kojima se morala boriti u svom životu. Prilikom nedavne proslave Dana
Republike teta Lucija je doživjela nešto što je nazvala najljepšim trenutkom u svom
životu.
29. novembra dva predstvanika Narodne omladine iz Bala i jedan predstavnik
Lovačkog društva posjetili su bolesnu staricu u njezinom stanu, zaželjeli joj sretan
praznik Dan Republike i brzo ozdravljenje te uručili skromne poklone svojih
organizacija, među kojima d jednog zeca. Bolesna i slijepa starica je bila upravo
ganuta tim posjetom. »Prije sam se nadala smrti, nego vašem dolasku«, rekla je.
»Nemam riječi kojima bih vam se mogla zahvaliti na poklonu, vama d vašim
organizadijama. Posebno vam se zahvaljujem na posjetu. U životu, vjerujte mi, nikad
nisam bila sretnija od ovog trenutka. Jer, dok su se ljudi veselili raznim praznicima,
smijali se, pjevali i plesali, ja sam ostala uvijek sama u svojoj kući, u vječnoj tami,
potpuno zaboravljena. Nikad me nitko nije posjetio u prazničkom danu do danas, a i
danas su došli omladinci kojima sam se najmanje nadala. Normalno bi bilo da
njihova misao bude okupirana zabavom, a eto, oni vode brigu i o nama nemoćnim
starcima. Drago mi je da se veselite Danu Republike, ali vjerujte mi, moje je današnje
veselje veće od vašeg. Moram vam priznatii još nešto: ovo je prvi put u životu da
svojom rukom diram zeca, a ovo će biti prvi put i da ga jedem.«
Teta Lucija je na kraju rekla da se još uvijek nada da će je, ako je samo živ, jednom
posjetiti i nekadašnji partizan Milan, koji se, kad je bio ranjen, oporavljao u njenoj
kući.
Mlada delegacija je napustila kuću Lucije Godina sa suzama u očima. Članovi
aktiva Narodne omladine su joj obećali da njihov posjet neće izostati ni prilikom
budućih praznika.
Albino Jurman
Svakoga veseli kada dobije priznanje, pa makar i malo, jer svako priznanje
znači da je dotadašnji rad bio takav da ga treba posebno podvući, istaći i nagraditi.
Zato svako priznanje ispunjava ponosom onoga kome se daje. Momenat dobivanja
priznanja, kao i vrijeme nakon toga, a i neposredno prije toga, predstavljaju ugodne,
svijetle momente koji se pamte i koji se usijecaju u pamet. Svaka uspomena na to
izaziva sreću, ispunjava zadovoljstvom i ponosom, te sve to zajedno, između
ostaloga, čini ljudski život sadržajnijim. Primljeno priznanje predstavlja i obavezu da
se radom nastavi, barem u onom stilu i obimu koji je doveo do dodijeljivanja
priznanja. Najveće ushićenje uz dobivanja priznanja može, međutim, potrajati samo
kraće vrijeme, jer je dokazano da tko spava na lovorikama, ne nastavlja dobrim
radom. Stil rada treba neprestano usavršavati, a obim rada proširivati, jer da toga nije
bilo u prošlosti, ništa se ne bi moglo odvijati u znaku progresa. Da toga nije bilo
razvoj bi stao, svijet bi stao, tapkalo bi se u mjestu. Svaki zastoj i tapkanje u mjestu
na nešto dulji rok znači nazadovanje, propadanje.
Ovo zlatno pravilo života koje je vrijedilo u prošlosti, vrijedi u sadašnjosti i
vrijedit će u budućnosti, dovelo je do svega ovoga što imamo i što je postignuto.
Prema tome priznanja i za Međuopćinsko udruženje slijepih Istre predstavljaju
podstrek za postizanje daljnjih još boljih uspjeha, predstavljaju obavezu za daljnje
usavršavanje stila rada i daljnje proširivanje, razgranavanje obima rada, a sve u
interesu i za dobrobit članova.
Možemo se pohvaliti, da, između ostalih priznanja, imamo i 10 zahvalnica s
potpisom Predsjednika Republike, druga Tita. Zahvalnice smo uokvirili d ukrašavaju
naše prostorije. Na njih smo naročito ponosni i predstavljaju nam najdraže i najveće
priznanje. Drug Tito je za nas izdvojio jedan dio svoga vremena, kako bi nam se javio
i pokazao time da se našem Udruženju posvećuje pažnja i odaje priznanje i s
najvišega mjesta.
To je dokaz nebrojeno puta iskazane brige druga Tita za svakoga pojedinoga
građanina SFRJ, nebrojeno puta dokazane njegove ljubavi za svakoga našega
čovjeka. To ujedno predstavlja veliku podršku našem radu, podsticaj na sve bolji i
bolji rad, kako bi opravdali povjerenje druga Tita, koje nam je na ovaj način iskazao.
Ovo nam je stalno pred očima i pomoglo nam je u savlađivanju svih poteškoća u
našem radu.
Pored toga, kako je naše Udruženje bilo domaćin od 6. do 19. IV 1972. IV
svjetske šahovske olimpijade slijepih, u kojoj su učestvovale reprezentacije 22
države, posjedujemo sliku s prijema olimpijske reprezentacije kod druga Tita u
Bijelom dvoru.
Kao što je vjerojatno poznato svima, olimpijada je održana u hotelu
»Belvedere« u Medulinu. Mi smo bili izabrani za domaćina, pa je i to jedno veliko
priznanje našem Udruženju za rad i postignute rezultate.
26. listopada 1971. među prvima smo dobili Srebrnu medalju pulske komune za
unapređenje rada s najtežim invalidima, slijepim osobama.
23. listopada 1973. na takmičenju za Sjeverno jadranski kup u Novoj Gorici, u
kojem učestvuju ekipe slijepih šahista Rijeke, Nove Gorice, Kopra i Pule dobili smo
pehar, kao priznanje za osvojeno prvo mjesto na turniru.
22. lipnja 1974. dobili smo od Organizacije slijepih Rijeke specijalno izrađen
suvenir, figuru istarskog svirača na roženicama. Osim toga dobili smo 22. rujna 1974.
godine diplomu za osvajanje trećega mjesta u takmičenju slijepili šahista za Sjevernoj
adranski kup u Kopru. Istoga dana dobili smo i priznanje u povodu 25-godišnjice
Osnovne organizacije Zveze slepih Slovenije Kopar.
Od RO saveza slijepih Hrvatske 16. lipnja 1976. godine, na VI redovnoj
skupštini RO, dodijeljena nam je srebrna plaketa u znak priznanja, u povodu 25-
godišnjice našega Udruženja i 30-godišnjice Republičkoga udruženja slijepih.
26. rujna 1976. dobili smo diplomu za sudjelovanje na takmičenju slijepih šahista za
Sjeverojadranski kup u Rijeci.
Udruženje umirovljenika Pula dodijelilo nam je priznanje 1976. godine za
suradnju i pomoć slijepim umirovljenicima.
6. ožujka 1977. osvojio je zlatnu medalju u brzom hodanju slijepih skijaša naš
član Živković Nikola koji je istoga dana zauzeo i drugo mjesto u skijaškom slalomu.
24. III 1977. učestvovali smo u prijateljskom susretu sa šahistima RVI Pula i
dobili u znak priznanja monografiju grada Pule.
21. svibnja 1977. dobili smo priznanje i diplomu za osvojeno 7. mjesto na
republičkom takmičenju u rollbalu od strane Saveza za sport i rekreaciju invalida
SRH.
11. lipnja 1977. dodijeljeno nam je priznanje prigodom 30-godišnjice
Međuopćinskog društva sljepih in slabovidnih Kopra.
30. rujna 1977. dobivamo diplomu u povodu 30-godišnjice postojanja i
djelovanja Međuopćinske organizacije osoba oštećenoga sluha Pula.
24. prosinca 1977. na sastanku predsjednika, potpredsjednika i tajnika
organizacije slijepih Šabac i Izvršnoga odbora Međuopćinskog udruženja slijepih
Istre Pula dobili smo na poklon i uspomenu na prvi susret navedenih dvaju udruženja
knjiga Parmaković Dragoslava »Mačvanski partizanski odred«.
8. travnja 1978. dobili smo priznanje Organizacije slijepih Rijeke u vidu
istarskih suvenira.
24. lipnja 1978. dobivamo zastavu i monografiju Zadra u povodu takmičenja
slijepih sportaša u Puli.
24. rujna 1978. u Izoli dobili smo diplomu radi učestvovanja u takmičenju
slijepih šahista za Sjeverojadranski kup.
18. prosinca 1978. dobili smo plaketu Međuopćinskoga udruženja slijepih
Zadra u povodu proslave njihove 25-go-dišnjice.
U 1978. godini dobili smo od Organizacije slepih iz Šabca tri brošure i Spomen
knjigu grada Šapca uz model stroja za tkanje karakterističnoga za šabački kraj.
19. maja 1979. dobili su naši rollbalisti priznanje za osvojeno 7. i 8. mjesto na
takmičenju rollbalista u Šibeniku.
26. svibnja 1979. u povodu Tjedna invalida i Dana mladosti dobili smo u
Kopru diplomu i dva pehara za učestvovanje u šahu i rollbalu.
24. veljače 1980. naš član Živković Nikola dobiva zlatnu i srebrnu medalju za
osvojeno prvo i drugo mjesto na republičkom prvenstvu slijepih skijaša
Možda će nekome pasti u oči da je prošlo 20 godina od dobivanja prvoga
priznanja. To je period u kojem smo se mi dokazivali svojim radom, kako bismo se
istakli i dobili prvo priznanje.
To je vrijeme kada smo se borili s poteškoćama koje su neizbježne u svakom
radu na početku. Stoga je i nastala izreka, da je svaki početak težak. Za ovo vrijeme
morali smo preboljeti »dječje bolesti« naše organizacije, također neizbježne u
»djetinjstvu« svake organizacije. To je vrijeme kada smo teškom mukom sticaili
potrebno iskustvo u radu, vlastitim snagama, jer gotovo da i nismo imali uzora u koji
bismo se mogli ugledati. Nakon toga slijedilo je daljnjih 29 priznanja, kao dokaz da
smo se relativno dobro snašli, dobro radili, a na dobrobit naših članova i naše veliko
zadovoljstvo.
SLIJEPI O SEBI, SVOM UDRUŽENJU I DRUGIMA
TONČIĆ ĐINA
JOSIP UŠIĆ
ZLATKO KUFTIĆ
Svi znamo Zlatka. Kod toga ne mislim samo na nas zaposlene u Zajednici
zdravstvenog i mirovinskog osiguranja, gdje i on radi, već mnoge druge Puljane koji
na bilo koji način surađuju s Udruženjem slijepih Pula. Ima samo 27 goĐina, a dva
života. Jedan davno prohujali pun dječje bezbrige i sunca i drugi težak, neizvjestan sa
strepnjom za sutra. Danas taj krhki, uporni, mladi čovjek živi svoj novi vijek,
smireno, sa svim brigama i radostima, koje prate svakog čovjeka u naše vrijeme.
Razlika je jedino što su njegovi dani svi isti bez sunca i oči mu pokriva vječni mrak.
Zlatko Kuftić rođen je u selu Kuftići 1953. godine, kao i ostalih četvero njegove
braće, bio je zdravo i napredno dijete. Ljudi kažu da se za jednu sekundu može
dogoditi nešto što se ne događa u sto godina. Kako inače govoriti o jednom
proljetnom danu 1963. godine, kada je taj mali desetogodišnji dječak u bezazlenoj
igri pao u kreč i povrijedio oči. Nije pomoglo liječenje i kirurška intervencija. Ostao
je invalid, slijep na oba oka.
I tada počinje ona uporna borba pripreme za život. Da život ne bude samo puka
egzistencija, već sadržajem i društveno koristan, jer se samo na taj način lakše
podnose sve lične teškoće. Naše je društvo humano i posebno se brine za
rehabilitaciju i pomoć onima kojima je to potrebno.
Zlatko je bio vrijedan i uporan učenik. Odlazi 1965. u Zagreb, gdje završava
osnovno školovanje za slijepe, u međuvremenu bio je na liječenju u bolnici u
Skoplju, gdje se podvrgao ponovnoj operaciji. Nakon liječenja odlazi u Osijek gdje
završava školu za kvalificiranog telefonistu. I tako nakon niza neuspjeha u liječenju,
jedna velika radna pobjeda, koja imu donosi osjećaj sigurnosti i samostalnosti.
Prvo zaposlenje je 19. IV 1971. u »Industrochemu« u Puli na mjestu telefoniste. Tih i
nenametljiv pokazao se kao vrlo vrijedan i pouzdan radnik. Nakon 7 godina po
potrebi službe premješten je u MIO i zdravstvo u Puli, gdje se i sada nalazi. Posebno
je zapažen njegov korektan i staložen odnos s ljudima koje uslužuje na svom radnom
mjestu.
Aktivan je i vrijedan suradnik u Međuopćinskom udruženju slijepih u Puli.
Time uzajamno vraća dug prema ustanovi koja se brine i rješava sve probleme
slijepih osoba.
Oženio se 1974. godine i ima petogodišnjeg sinčića. Supruga mu je također
slijepa osoba i zaposlena na telefonskoj centrali. Žive normalnim, svakodnevnim
životom, kao većina pulskih obitelji. Sami odlaze na posao, kreću se ulicama,
održavaju svoj stan, iako im je vid toliki da jedva razaznaju sjene ispred sebe. Zar se
baš u tome ne vidi snaga i veličina njihovih napora da nisu drugom na teret i da žive
svoj život skoro sasvim sličan ostalima. Koliko puta mi je rekao da ne želi privilegije
tamo gdje može da radi kao li ostali ljudi.
Vrlo je zadovoljan što Međuopćinsko udruženje slijepih u Puli, ovako lijepo
radi i požrtvovano se brine o svakom svom članu ma području Istre. Zar nije
pohvalno da momentalno nema nijedne slijepe osobe nezaposlene, koja je sposobna
za rad, ni nezbrinute, ako je stara i bolesna. Ima zamjerku na pravilnik o raspodjeli
stanova u radnim organizacijama, što se barem mala prednost ne daje slijepim
osobama, koje ipak nisu sposobne ponijeti isti teret kao zdravi, ma koliko se oni
trudili da se njihov hendikep ne primjećuje.
Zlatko je samo jedan od mnogih koji su hrabro savladali nesretni udes u životu,
kroči svojim putem i živi svoj život, zahvaljujući pomoći naše društvene zajednice i
svojoj čvrstoj odluci da uspije.
Već u 15. godini života, pod utjecajem sudbonosnih ratnih zbivanja postaje
zreo i aktivan omladinac. Uspješno izvršava zadatke za ciljeve NOB-a, rukovodi
omladinskom organizacijom u svom rodnom selu i općini Buzet. Uvijek u žiži
događaja socijalnog staranja za sve one kojima je pomoć potrebna, tamo gdje je
najosjetljivije, najdelikatnije.
Od vremena obavljanja dužnosti referenta za socijalnu zaštitu u općini Buzet
pa do rukovodioca u općini Buje, drug POROPAT ne izostaje da kontaktira i surađuje
s organizacijom slijepih Istre. Stoga ga u povodu 30. obljetnice postojanja i rada ove
humanitarne organizacije Međuopćinsko udruženje slijepih Istre predlaže i bira za
predsjednika Odbora za obilježavanje ove značajne obljetnice, čija će se centralna
proslava održati u Bujama 22. veljače 1981., na dan osnivanja organizacije.
Izborom druga Ivana Poropata za predsjednika Odbora za proslavu građani oštećena
vida Bujštine, a preko njlih i slijepi Istre, zahvaljuju se drugu Poropatu te pored
drugih zaslužnih građana za uspjehe ove organizacije na listu svojih aktivista,
odbornika, stručnih i društveno-političkih radnika, suradnika i prijatelja sa
zadovoljstvom bilježe njegovo ime. Nije to samo spontana i trenutna zahvalnost. To
je skromno priznanje čovjeku koji je završivši studij za socijalni rad na Višoj školi za
socijalne radnike u Zagrebu 1959. u svom diplomskom radu, među ostalim, naglasio
upravo ono što se u njegovom svakodnevnom djelovanju uspješno potvrđuje:
»Profesionalna i ljudska obaveza prema čovjeku mora biti vodilja svakog življenja«.
Izražavamo iskrenu želju Udruženja slijepih Istre da kontakti i suradnja druga
Poropata s našim Udruženjem bude i dalje kontakti korisne suradnje, pomoći i
razumijevanja kao i do sada. To nam ulijeva vjeru u stalni napredak i dobrobit bujske
komune, slijepih u njoj, slijepih Istre i cijele naše zemlje.
Nema sela, zaseoka ni grada u Istri u koje nije stupila noga ovog vrijednog i
upornog pregaoca. Putem po Istri vodi ga organizacija pod njegovim vodstvom, za
članove podnosi zahtjeve u vezi s liječenjem, medicinskom i profesionalnom
rehabilitacijom, školovanjem. Dnevno brine o pomagalima za slijepe, njihovom
zapošljavanju, društvenom životu. Upućuje, obilazi, podsjeća. I na tom putu ne
mimoiđu ga ponekad ni neprijatnosti. Ljuti se, jer i strpljenje ima kraj. Ljudi za koje
se zalaže ne mogu dugo čekati. Teško podnose neizvjesnost, teže od ostalih.
Razumjeti ih, pomoći im nije samo pitanje osobnog angažmana već i društvena
obaveza.
Da li će građanin bez vida uspjeti, hoće li se snaći, smoći snage da se snađe u
novoj radnoj sredini glavna je preokupacija dugogodišnjeg predsjednika njegove
organizacije. Josip UŠIĆ — bilo u funkciji tajnika, potpredsjednika ili predsjednika
organizacije — često se nalazi na terenu i izvan radnog vremena. Naći smještaj za
slijepu osobu, provjeriti angažiranost pratioca, funkcioniranje pomagala, pristizanje
zvučne bibloteke — zadaci su koje on svesrdno obavlja.
Zahvaljujući njegovu osjećaju za ovu kategoriju invalida, kojoj i sam pripada, i
funkcionalnosti organizacije, osobe u čije je školovanje i rehabilitaciju zajednica
investirala našli su svoje mjesto u radnim organizacijama, život im je postao puniji i
sadržajniji.
Analizirajući njegov život i rad, sada kad odlazi u mirovinu, članovi Udruženja
slijepih Istre osjećaju svojom dužnošću odužiti se drugu UŠICU, odužiti se aktivnom
sudioniku borbe u životu svakog člana organizacije ovim skromnim recima.
Bili bismo nepravedni a da ne spomenemo da je drug UŠIĆ dao svoj prilog
rješavanju problema i drugih kategorija invalida u Istri. Na radnim skupovima i
skupštinama organizacije osoba oštećena sluha, Društva za pomoć mentalno
retardiranim osobama, ratnih vojnih invalida i drugih drug UŠIĆ je uvijek isticao
povezanost i sličnost problematike rehabilitacije i zaštite invalidnih osoba.
Spomenimo da je drug UŠIĆ sudjelovao u organizaciji i osnivanju Konferencije za
rehabilitaciju i zaštitu invalida u Puli i bio njen prvi predsjednik.
Iako se zbog problema financiranja humanitarnih organizacija do kojih je došlo
u općini Pula, zahvalio na dužnosti predsjednika Konferencije, spreman je da
surađuje jer, kako i sam ističe, život organizacije slijepih Istre njegova je jedina
obaveza koja ga ispunjava zadovoljstvom.
UZOR SPORTAŠIMA
ŽIVKOVIĆ NIKOLA rođen je samo pet godina prije drugog svjetskog rata.
Dijete siromašnih, ali i ponosnih roditelja iz sela Zečeva u Šibenskoj Rogoznici. Kao
i svi njegovi vršnjaci, nije imao niti je mogao imati djetinjstvo. Samo što je kročio u
život, sudario se sa stravičnom istinom, istinom surovog bratoubilačkog rata.
Zbjegovi koji su nekada trajali i po nekoliko mjeseci bili su jedini spas, bili su jedini
način da se spasi goli život. Glad, zima, fizičko i psihičko iscrpljenje morali su
ostaviti teške tragove na tom krhkom, neishranjenom organizmu. Bolest je napala oči,
a o liječenju u to vrijeme nije moglo biti ni govora.
Ali Nikola se ne predaje. Sa samo 11 godina otisnuo se u svijet, u nepoznato.
Roditelji ga upisuju u Zavod za slijepe i slabovidne u Zemunu. Tu završava
osmogodišnju, ali i nižu muzičku školu. U isto vrijeme završio je i zanat i dobio naziv
klavir-štimera. Pokušava Nikola i liječenje očiju, ali u tome ne uspijeva. Ni
beogradski ni sarajevski stručnjaci ne mogu mu pomoći. Bolest je učinila svoje. Kao
mladić sa svoje 24 godine završava srednju školu za fizioterapeute u Beogradu, a
odmah zatim se zapošljava u OKR »Dr Martin Horvat« u Rovinju gdje i sada radi.
Njegovi radni drugovi u njemu imaju vrijednog i marljivog suradnika, pocijenti
stručnog i savjesnog radnika, a porodica pažljivog i nježnog oca i supruga. Naše
Udruženje ima u Nikoli odanog člana i aktivnog društveno-političkog i sportskog
radnika. Drug Živković u međuvremenu stalno radi na svom stručnom usavršavanju.
Završio je višu školu za zdravstvene tehničare fizioterapeutskog smjera i na taj način
stekao višu stručnu spremu.
Sportom se bavi od najranijeg djetinjstva ili točnije od početka školovanja.
Nije od tada imao nikakvih posebnih želja ili opredjeljenja. Njega je zanimao
rekreativni sport, a ne sportski rezultati. Bavi se nogometom, hrvanjem, atletikom.
Sudjeluje i na takmičenjima čak i republičkog ranga. Prije nekoliko godina
opredjeljuje se za dvije sportske grane — rollbal i skijanje. U rollbalu je uvijek u
prvoj postavi. Ističe se snažnim i preciznim udarcima i efektnim obranama. S ekipom
rollbala osvojio je niz sportskih priznanja i trofeja. Kaže da mu fizički napori ne
padaju teško, ali da ga svaki uspjeh veoma obraduje.
Od prije nekoliko godina skijanje je postalo njegova opsesija, njegovo
opredjeljenje. Da je to tako, pokazuju i postignuti rezultati. Drug Živković 1978.
godine osvaja prvo mjesto i zlatnu medalju na republičkom prvenstvu u brzom
hodanju na skijama u Sloveniji. On se pobrinuo da nas 1980. godine dvostruko
obraduje. Osvaja dvije medalje, i to zlatnu i srebrnu u spustu i brzom hodanju.
Uspjesi hvale vrijedni, uspjesi kojima se radujemo svi — on, njegova porodica,
članovi Udruženja, prijatelji i znanci. Nije pravo samo njegovim direktnim sportskim
rivalima. Skromnost koja ga krasi u životu prisutna je i u sportu. Kaže nam na
svečanoj sjednici Predsjednjištva Udruženja: »Nisu ovo samo moje medalje. One
pripadaju Udruženju, svima nama. Neka ih u vitrinama Udruženja, neka bogate
riznicu naših sportskih trofeja«. I zaista tri medalje, dvije zlatne i jedna srebrna sijaju
u vitrini punim sjajem, sijaju za prošla vremena, ali služe i kao uzor, kao motivacija,
kao dokaz da se ustrajnim oradom mogu postići i vrhunski sportski rezultati.
Ocijenivši da drug Živković dostojno i samopregorno re prezentira naše Udruženje,
donesena je odluka da se o trošku Udruženja za njega nabavi kompletna skijaška
oprema.
Za postignute rezultate primio je i zasluženu nagradu — ručni sat od
Udruženja, od SlZ-a Socijalne zaštite Rovinj priznanje, te istarske roženice od SlZ-a
za fizičku kulturu Pule.
Vjerujemo da će drug Nikola još niz godina braniti boje našeg Udruženja, da
će još dugo biti aktivni sportaš i da će postizati dobre rezultate. To mu iz svega srca
svi mi želimo, a na dosadašnjim uspjesima iskreno mu čestitamo i zahvaljujemo.
UZORAN RADNIK
PORODIČNA MIROVINA
1. Uvjeti za stjecanje prava
a) Opći uvjeti
Član 77.
(1) Članovi porodice umrlog osiguranika iz čl. 29. i 30. Zakona stječu pravo
na porodičnu mirovinu:
(2) Dok se ne zaključi društveni dogovor u smislu stava 1. točka 1. ovog člana,
uvjet gustoće staža osiguranja ispunjen je ako je osiguranik u posljednjih 5 godina
prije smrti imao najmanje 40 mjeseci efektivnog staža osiguranja odnosno u
posljednjih 10 godina prije smrti — najmanje 60 mjeseci efektivnog staža osiguranja.
(3) Pri utvrđivanju da li je ispunjen potrebni staž osiguranja u posljednjih 5
odnosno 10 godina prije smrti (stav 2) primjenjuju se odredbe člana 66. stava 3.
ovoga statuta, tako da se razdoblje od 5 odnosno 10 godina produžuje još za onoliko
vremena koliko je osiguranik u tom razdoblju proveo na odsluženju vojnog roka u
Jugoslavenskoj narodnoj armiji.
(4) Ako je smrt osiguranika nastala kao posljedica nesreće na poslu ili
profesionalne bolesti, članovi porodice stječu pravo na porodičnu mirovinu bez
obzira na dužinu mirovinskog staža i staža osiguranja umrlog osiguranika.
(1) Bračni drug osiguranika (udovica, udovac i razvedeni bračni drug) stječe
pravo na porodičnu mirovinu ako ispunjava posebne uvjete propisane u čl. 84. do 87.
Zakona.
(2) Dijete stječe pravo na porodičnu mirovinu ako ispunjava posebne uvjete iz
čl. 89. i 90. Zakona, a pastorče, unuče i dijete bez roditelja — ako ispunjava još i
posebni uvjet, i to:
1) pastorče — ako ga je osiguranik odnosno korisnik
prava uzdržavao sam ili zajedno s bračnim drugom u svojemu kućanstvu;
2) unuče, brat i sestra — ako nemaju vlastite prihode dovoljne za uzdržavanje;
3) drugo dijete bez roditelja uzeto na uzdržavanje — ako nema vlastite prihode
dovoljne za uzdržavanje, a osiguranik odnosno korisnik prava ga je uzdržavao u
svojemu kućanstvu najmanje 3 godine prije svoje smrti, ili kraćem vremenu — ako je
smrt prouzročena nesrećom na poslu ili izvan posla.
(3) Roditelj (otac i majka, očuh i maćeha i usvojitelj osiguranika) stječe pravo
na porodičnu mirovinu pod uvjetom iz člana 91. Zakona.
Ako pravo na porodičnu mirovinu ima bračni drug i bivši — razvedeni bračni
drug osiguranika odnosno korisnika prava, obojica se smatraju jednim članom
porodice u smislu ovoga statuta i porodična mirovina određuje im se
Član 82.
(1) Ako porodična mirovina pripada samo bračnom drugu i djeci osiguranika,
ili samo roditeljima osiguranika, ili samo drugoj djeci bez roditelja (član 80. točka 1),
a neki od njih žive odvojeno, ukupna svota mirovine dijeli se na jednake dijelove.
(2) Ako porodična mirovina pripada bračnom drugu, djeci i roditeljima
osiguranika, a neki od njih žive odvojeno, ukupna svota porodične mirovine
prethodno se podijeli
225
na dio koji pripada bračnom drugu i djeci i dio koji pripada roditeljima (član 80.
točka 2), pa se svaki dio dalje raspodjeljuje na jednake dijelove.
(3) Ako mirovina pripada bračnom drugu, djeci ili roditeljima osiguranika i
drugoj djeci bez roditelja, a neki od njih žive odvojeno, ukupna svota porodične
mirovine prethodno se podijeli na dio koji pripada bračnom drugu, djeci ili
roditeljima i na dio koji pripada drugoj djeci bez roditelja (član 80. točka 3), pa se
svaki dio dalje raspodjeljuje na jednake dijelove.
(4) Mirovina se dijeli u smislu st. 1. do 3. ovoga člana i u slučaju kada se
nekome od korisnika privremeno obustavi isplata dijela porodične mirovine koja mu
pripada, kao i u slučaju mirovanja prava koje pripada pojedinom član porodice, ako
se porodična mirovina ponovno ne određuje u smislu člana 126. Zakona.
(1) Udovica koja nije navršila 45 godina života i udovac koji nije navršio 60
godina života do smrti bračnog druga, a nisu stekli pravo na porodičnu mirovinu po
drugome temelju ni pravo na starosnu ili Invalidsku mirovinu i nisu u radnom odnosu
niti obavljaju samostalnu djelatnost na temelju koje su osigurani, stječu pravo na
otpremninu ako su ispunjeni opći uvjeti za stjecanje prava na porodičnu mirovinu
(član 77).
(2) Otpremnina iz stava 1. ovog člana utvrđuje se u visini šestomjesečne svote
porodične mirovine koja bi brač-nom drugu (udovici odnosno udovcu) pripadala da je
sam stekao pravo na porodičnu mirovinu, a ako su drugi članova porodice
osiguranika stekli pravo na porodičnu mirovinu — u visini deveterostruke mjesečne
svote dijela mirovine koji bi mu pripadao po članu 82. ovoga statuta da je korisnik
porodične mirovine.
(3) Otpremnina određena po stavu 2. ovoga člana ne može premašiti najvišu
svotu mirovinske osnovice od koje se određuje mirovina.
(4) Otpremnina iz ovoga člana isplaćuje se odjednom nakon pravomoćnosti
rješenja.
Član 84.
(1) Udovici koja nije stekla pravo na porodičnu mirovinu, kao i udovici kojoj
je prestalo pravo na porodičnu mirovinu prije navršene 45. godine života, pripada
pravo na novčanu naknadu kao radniku koji je privremeno izvan (radnog odnosa, uz
uvjete propisane odredbama člana 88. st. 1. i 2. Zakona.
(2) Visina novčane naknade, kao i potanje uvjete za ostvarivanje korištenja i
trajanje korištenja naknadom iz ovoga člana utvrđuje Skupština Zajednice posebnim
općim aktom.
(3) Udovici koja nije stekla pravo na porodičnu mirovinu nakon smrti
osiguranika — udruženog poljoprivrednika, ne osigurava se pravo na novčanu
naknadu u smislu stava 1. ovoga člana.
Član 87.
(1) Osnovica za određivanje visine zaštitnog dodatka jest razlika između svote
mirovine koja korisniku pripada po zakonu i ovome statutu i granične svote
najnižega mirovinskog primanja.
(2) Ako su ispunjeni uvjeti u pogledu imovnoga stanja (stav 3), zaštitni dodatak
određuje se u visini 100% od osnovice — za korisnika invalidske mirovine stečene na
temelju invalidnosti prouzročene bolešću ili povredom izvan posla, u odgovarajućem
postotku od osnovice ovisno o dužini mirovinskog staža — za korisnike starosne
mirovine, a o broju članova porodice — za korisnike porodične mirovine i iznosi:
Ako zaštitni dodatak pripada članovima porodice iz člana 80. toč. 2. i 3. ovoga
statuta, zaštitni se dodatak određuje u postotku u kojemu je određena porodična
mirovina.
d) za korisnike iznimne mirovine kojima je mirovina priznata po propisima
koji su bili na snazi do 31. prosinca 1964. — 100% od osnovice.
(3) Graničnu svotu najnižega mirovinskog primanja, kao i visinu prihoda
kućanstva korisnika mirovine koja utječe na pravo na zaštiitni dodatak, utvrđuje
Skupština Zajednice posebnim općim aktom u skladu s odredbama člana 96. stava 3.
Zakona.
Član 88.
Član 89.
Član 90.
Član 92.
(1) Za djecu koja su zbog invalidnosti ili zbog zdravstvenog stanja, prema
propisima o specijalnom školstvu, obavezna na specijalni odgoj i obrazovanje, za čiju
je provedbu potreban smještaj u organizacijama internatskog tipa, ako su ispunjeni
uvjeti iz člana 91. ovoga statuta, dio troškova za njihov smještaj u takvim
organizacijama, kao i troškova u vezi s profesionalnom rehabilitacjom, snosi
Zajednica.
(2) Odredbe stava 1. ovoga člana primjenjuju se i kada je dijete smješteno u
drugome mjestu u drugu porodicu, ako .mu je za obavezno osnovno školovanje
potrebna nastava u specijalnoj školi.
(3) Općim aktom Skupštine Zajednice utvrđuje se koje troškove iz st. 1. i 2.
ovoga člana snosi Zajednica, uzimajući pni tome u obzir visinu prihoda kućanstva u
kojemu dijete živi. Istim aktom utvrđuje se koji se prihodi uračunavaju u prihode
kućanstva i tko se smatra članom kućanstva.
Član 93.
Član 94.
Član 95.
Član 96.
Član 97.
(1) Naknadu putnih troškova u slučajevima iz člana 96. stava 1. točke 1. ovoga
statuta snosi Zajednica za osobe iz čl. 19. i 242. Zakona, koje su podnijele zahtjev za
ostvarivanje prava iz mirovinskoga i invalidskoga osiguranja, za osiguranika-
konisnike prava iz mirovinskog d invalidskoga osguranja koji se pozivaju na ponovni
odnosno kontrolni pregled kod stručnog organa vještačenja, kao i za članove porodice
osiguranika kod kojih je potrebno ocijeniti postojanje invalidnosti kao uvjeta za
stjecanje određenoga prava.
(2) Naknadu putnih troškova snosi Zajednica i u slučaju kada stručni organ
vještačenja drugoga stupnja, u žalbenom postupku ili drugim povodom, ocijeni da je
potrebno donijeti nalaz i mišljenje na temelju neposrednoga pregleda osiguranika
odnosno invalida rada ili članova njihove porodice.
član 98.
Član 99.
Član 101.
Predgovor 7
Uz 30 obljetnicu Međuopćinskog udruženja slijepih Istre (Dragutin Suđen,
Predsjednik Saveza slijepih Hrvatske) 9
Prijeđeni put (Pripremio dr Petar Turčić) 13
Najčešći uzroci oštećenja vida u Istri (Pripremio dr. Petar Turčić) 75
Neki oblici zaštite vida (Pripremio dr. Petar Turčić) 89
Oblici školovanja slijepe i slabovidne djece i omladine (Pripremila Verica
Degoricija) 105
Slijepi i rad (Pripremio dr .Petar Turčić) 123
Pomagala za slijepe (Pripremio dr. Petar Turčić) 135
Kulturno-zabavni i društveni život slijepih (Pripremio
Dr. Petar Turčić) 147
Sport i rekreacija (Pripremio dr. Petar Turčić) 157
Šah među slijepima (Pripremio dr. Petar Turčić) 167
U svojim društvenim prostorijama (Pripremio Borislav
Kresojević) 181
Štampa o nama (Pripremio Borislav Kresojević) 185
Priznanja (Pripremio dr. Petar Turčić) 201
Slijepi o sebi, svom udruženju i drugima (Pripremili:
Kresojević, Pavlović, Rubeša, Stuparić) 205
Portreti (Pripremili: Kresojević, Rubeša) 213
Izvod iz mirovinskog i invalidskog osiguranja za invalidne osobe (Pripremio Božo
Stuparić) 221
Spisak (Pripremio Josip Ušić) 237
Tisak: OOUR Tiskara »O Keršovani — Pula