39.

manifestacija „Dani mevluda i zikra“

NAJSTARIJA KULTURNO-VJERSKA MANIFESTACIJA U HERCEGOVINI,

„DANI MEVLUDA I ZIKRA“, ODRŽANA JE U SUBOTU 10 maja.

I ove godine kao i prethodnih na blagajskom mevludu i zikru okupili

se oko 25.000 vjernika iz svih krajeva Bosne i Hercegovine.

Tradicija okupljanja na vrelu Bune u Blagaju, gdje se nalazi i mezar

Sari Saltuka, je stara tradicija Bošnjaka da se zbog zajedničke molitve
okupljaju na izvorima rijeka i visovima planina. Od dolaska islama u
Bosnu i Hercegovinu na tim okupljanima su učene zajedničke dove za
dobro svih ljudi, za rodnu godinu, mevlud u znak ljubavi prema
Muhamedu a.s. i zikr u znak slavljenja Allaha dž.š.

Blagaj je naseljeno mjesto u sastavu općine Mostar. Ispod naselja se

nalazi izvor Bune, koji je najveći krški izvor u Europi (Vrelo Bune).
Pored njega se nalazi čuvena sufijska tekija. Tijekom Osmanlijskog
razdoblja Blagaj je bio sjedište Blagajskog vilajeta, potom kadiluka i
podijeljen je na nekoliko mahala, među kojih su Carska, Hasanagina,
Bunska i Galičići. Grad je imao sedam džamija, dva hana, četiri
musafirhana, medresu, dva mekteba, tekiju, četiri kamena mosta na
rijeci Buni, jedan na Bunici i dva na ponornici Posrt, kiraethanu i
sedam mlinica s dvadeset osam mlinova.
Tekija na vrelu Bune u Blagaju predstavlja značajan spomenik kulture
iz ranog turskog doba u Bosni i Hercegovini. To je mjesto gdje su,
posebnim ritualom, derviši obavljali – i danas obavljaju – zikir
(slavljenje Boga).

Tekija na vrelu Bune osnovana je ubrzo nakon pada Hercegovine pod

tursku vlast 1446. godine, a najkasnije oko 1520. godine. U tom
najranijem, turskom periodu bektašizam je važio kao vladajuća
ideološka doktrina u turskim osvajačkim pohodima, posebno kod
akindžijske vojske (lake udarne konjice) i jeničara (janjičara).

Bektašije su se u to doba mogle porediti sa vitezovima templarima,

koji nisu bili samo redovinci već i vojnici.

Tekija u Blagaju prvobitno je koncipirana ne samo sa svrhom da se u

njoj obavljaju bektašijski obredi već kao i misionarski, pa i vojni,
punkt. U doba turskih osvajanja Balkana smatrali se da su bektašije,
koje su sve do danas poznate po svojoj toleranciji, baš zbog svoje
vjerske širokogrudnosti najpodesnije da se približe i idejno zadobiju
domaće stanovništve, i pravoslavne i katolike, a u Bosni i Hercegovini
i bogumile.

Na tekiji u Blagaju i sada se sa vanjske strane turbeta (mauzoleja) vide

u reljefu isklesani sablja i topuz, što upravo simbolizira povezanost
duhovnog (tekija) sa vojnim (sablja i toput). Time se ističe da je ovaj
vjerski objekat imao i vojni značaj.
Stoga je, sada, lahko shvatiti, da je po tradiciji, u turbetu ukopan Sari
Saltuk, a do njegova groba je i grob njegova učenika Ačik-baša
(gologlavi). Sari Saltuk je dijelom historijska, a dijelom legendarana
ličnost. Po historijskim svjedočanstvima, Sari Saltuk je šejh i gazija,
koji se 1261. godine sa četrdesetak turkmenskih rodova naselio na
bizantijskoj teritoriji u Dobruždi, a onda prešao u službu kod
mongolskog emira Nogaja, koji je vladao stepama sjeverno od Crnog
mora. Legenda ga prikazuje i kao značajnu ličnost koja je širila islam u
Evropi. Naime, u Sari Saltuku je nađena pogodna ličnost za ideološku
indoktrinaciju, koja se širila potkraj XV stoljeća i kasnije. Njega su kao
bogougodnika naročito poštovale bektašije. Mnogobrojne legendarne
priče o njemu sadržane su u djelu Saltuknama, koje je napisano u
drugoj polovini XV stoljeća. U Saltuknami i u drugim pripovijednjaima
Sari Saltuk je prikazan kao protagonista islamizacije Balkana i Evrope.
Po legendi, koju je zapisao Evlija Čelebija, Sari Saltuk je prešavši u
Dobrudžu, ubio aždahu. To je bilo dovoljno da „kralj Dobrudže“ sa
40.000 nemuslimana pređe na islam. A onda je Sari Saltuk otišao u
Poljsku gdje je „uveo na pravi put“ tamošnje Tatare. Njih se 150.000
nastanilo u Dancigu. Ostali su krenuli na Moskvu. Tom prilikom je
600.000 Tatara Hešdeka primilo islam.

Kult Sari Saltuka širio se pomoću njegovih brojnih grobova. Postojanje

više Sari Satukovih grobova (obično sedam ili ih je više) objašnjava se
na dva načina:

- Prvo je objašnjenje da je Sari Saltuk oporučio da mu se napravi

sedam mrtvačkih sanduka, da se u jedan od tih sanduka stavi mrtvo
tijelo, te da se zatvoreni pošalju u nemuslimanske zemlje i tamo
sahrane. Tako se neće znati u kojem je sanduku tijelo i gdje je
ukupano. Muslimani će tražiti njegov pravi grob i na svim tim
mjestima hodočastiti.

- Po drugoj verziji Sari Saltuk je pred smrt naredio da mu se

napravi sedam mrtvačkih sanduka. Kad je umro, sedam „kraljeva“
zatražilo je da se Sari Saltuk ukopa u njihovoj zemlji. Na taj način,
pošto su sanduci poslati u sedam zemalja ne zna se koje je zaista bio
Sari Saltukov lijes, pa se tako može smatrati da bi u svakoj od tih
zemalja mogao biti Sari Saltukov grob. Među zemljama u koje je
poslat Sari Saltukov tabut po jednoj saltuk nami, bila je Bosna.

Prema tome, Sari Salktukov grob u Blagaju nije jedini njegov grob. Po
svoj prilici, on je ukopan u Baba Dagu kod Silistrije (Rumunija). Jedan
Sari Saltukov grob, koji mnogo podsjeća na ovaj u Blagaju, nalazi se u
bektašijskom centru u Kruji, u Albaniji.

ILAHIJA Ti me rani KEVSER

Ima više legendi kako je nastao Sari Saltukov grob u Blagaju.

Prema jednoj legendi, koja se pričala u Blagaju, pred mrak je projahao

kroz blagajsku čaršiju starac sa bijelom bradom, na bijelu konju, u
zelenoj odori sa sarukom.

Otišao je prema vrelu. Ljudi su klanjali akšam (Večernju molitvu), a

starac se nije vraćao. Očekivali su da će odsjesti u musafirhani (odaja
za goste) begova Velagića. Vratiti se mora jer od vrela nije moga
dolja. Buna je nadošla tako da nije mogao preći, a na ovoj strani je
tolika strmina da je nemoguće, na konju, obnoć proći. Tražili su ga, ali
uzalud.

Onda zaključiše da je dobri (svetac) i da se gajb učinio (misteriozno

iščezao). Pošto je bio dobri, a na vrelu Bune učini se gajb, tu mu
podigoše turbe i tekiju.

O drugom grobu Blagajske tekije, onom Ačik-baša, manje se

propovijeda. Obično se navodi da je Sari Sultak rekao: „Poslije mene,
Buna će izbaciti jednog poput mene. Taj će biti gologlav.“ I buna
izbaci Ačik-baša.

U jednoj povelji iz 1454. godine, koja se odnosi na posjede herceg

Stjepana, uz Blagaj posebno se ističe da su tu pećine (cum antris),
koje se spominju jer su bile posebno cijenjene, valjda kao značajna,
kultna mjesta. Kako je gospodar utvrđenog grada iznad tekije bio
bogumil, a ortodoksni kršćani su izbjegavali graditi svoja svetišta uz
izvore rijeka, to se „cum antris“ u povelji može shvatiti kao
bogumilsko svetište.

Blagajska tekija sa svojim ansamblom predstavlja, dakle, primjer

simbioze bogumilstva i islama, a takvih je primjera više u Bosni i
Hercegovini. Bogumilsko stanovništvo, koje je primilo islam nakon
turskog osvajanja, nastavilo je da razvija religiozni kult, sada islamski,
na istom lokalitetu gdje je ranije bilo bogumilsko svetište.
Derviški hram mistike, utočište duša koje traže mir, utočište sufija...
Sve su to epiteti kojima se pokušava dočarati magija tekija u Bosni i
Hercegovini, bogomolja u kojoj se okupljaju, borave i vrše vjerske
obrede derviši - sufije.

Sufizam ili „tessavvuf“ je islamska duhovna nauka, spoznajna

disciplina koja se bavi najdubljim, suštinom. Vjernici ga, pak,
pojašnjavaju ovako: „Sufizam je nauka čiji je cilj čišćenje srca. Derviši
nastoje odvratiti srce od svega što nije Bog.“

Prvi su derviši na Balkan došli u petnaestom stoljeću, kao prethodnica

otomanskih vojnih jedinica. Lutajući derviši hodali su od sela do sela i
pričali ljudima o novoj vjeri, a kako bi im dokazali moć svog Boga,
ritualno su se probadali velikim iglama kroz obraze, kroz trbuh i kroz
vrat, bez da bi im se prolila kap krvi.

Danas, derviši u Bosni nisu islamski fanatici ili ekstremisti. Nisu ni

lutajući hodočasnici ili asketski isposnici. To su obični ljudi koji kroz
sufijsku praksu, evolucijsku tradiciju islama, nastoje dublje zaroniti u
svoje vlastito nasljeđe i putem osloboditi svoja srca. Današnji
bosanski derviši žive obične živote dvadeset i prvog stoljeća. Oni su
liječnici, profesori, trgovci i prodavači, umjetnici, obrtnici i glumci,
porodični ljudi.

Prema podacima sa Fakulteta islamskih nauka u Sarajevu, sufizam

nije došao u Evropu nego je jednim djelom izvorno u Evropi nastao, u
španskoj pokrajini Andaluziji dvanaestog stoljeća gdje se rodio jedan
od najvećih sufijskih mislioca svih vremena – Muhyiddin Ibn Arabi.
Njegove su ideje došle u Bosnu sa zapada, a ne sa istoka, i to sa
Jevrejima koji su bježali iz Španije.

Danas je BiH najsnažnija sufijska sredina u Evropi, kao nekada

najistureniji, najzapadniji dio nekadašnjeg Otomanskog carstva.
Derviši su u BiH od svojih početaka otvarali tekije i prihvatilišta za
siromašne. Godine 1463. godine sagrađena je najstarija tekija na u
Sarajevu, koja je srušena 1952. u jeku komunizma. Na njenom je
mjestu danas benzinska pumpa.

Za vrijeme komunističkog režima, od 1945. do 1990. godine, velik broj

tekija u BiH je porušen, što je derviše potjeralo u ilegalu, ali ih nije
spriječilo da sufizam održavaju na životu u tajnosti.

Krajem Drugog svjetskog rata i uspostavljanja komunističke vlasti su

Jugoslaviji, počinje period općeg pritiska koji je polučio posljedice na
sveukupne tarikatske organizacije. Godine 1952, njihove aktivnosti u
BiH u potpunosti su zabranjene, ali ne, kako bi se moglo pomisliti u
prvi mah od strane komunističke vlasti, nego od strane modernistički
nastrojene 'uleme koja je rukovodila Islamskom zajednicom.

Sve tekije u BiH zvanično su tada zatvorene. Ova zabrana održala se

sve do '70-ih godina prošlog stoljeća, kada, zahvaljujući najviše
nastojanjima čuvenih učenjaka muslimanske zajednice dolazi do
obnavljanja sufizma u Jugoslaviji.

U posljednjih dva-tri desetljeća oživjeli su i procvjetali mnogi derviški

redovi, a sufizam je zaživio novom snagom i svježinom. Među
obrazovanim djelom bošnjačkog stanovništva, sufizam je pomogao
odigrati značajnu ulogu u redefiniranju i utvrđivanju njihovog
kulturnog identiteta.

ILAHIJA Sjeta

Svakako najpoznatije mjesto okupljanja sufija je tekija u Blagaju,

dvadesetak kilometara od Mostara. Spomenik kulture iz osmanskog
perioda, smatra se da ju je dao sagraditi tadašnji mostarski muftija,
savremenik Evlije Čelebija, Ahmed Zijauddin, koji je umro 1697.
godine. Današnja zgrada potječe iz 1851. godine, a podigao je u
baroknom stilu Omer-paša Latas.

Tekija je nekoliko puta bile oštećivana i popravljana, posljednji put

davne 1952. godine. Međutim, ozbiljna restauracija obavljena je
prošle godine i tada su dograđeni novi objekti kojima će naredne tri
decenije upravljati turska agencija Fidan.

Naime, uložili su milion maraka u obnovu i restauraciju, a zauzvrat,

dobilu su koncesiju na ugostiteljske usluge i prodaju suvenira.

„Idejna nota tekije stalno danas nailazi na prepreke. Tanka je linija do

komercijalizacije jer se tekija svakodnevno suočava sa izazovima.
Posjetom se oduzima od njenog iskustva, tišine i mira. Ali poduzeli
smo krajnje moguće mjere da se održi nota duhovnosti unutar
tekije“, kaže za SB Muhamed Velagić iz mostarskog muftijstva. „Zato i
svaka posjeta treba biti upućena na izvornu dimenziju tekije.
Pokušava se da se ta ekonomska strana posjete uskladi sa duhovnim,
da se održi kontinuitet tradicije i vremena.“

Tekija u Blagaju jedno je od najposjećenijih turističkih odredišta u

BiH. Nalazi se svega pola sata vožnje od čuvenog marijanskog svetišta
u Međugorju, pa je tako ovaj dio BiH postao svojevrstan fenomen
vjerskog turizma.

Obzirom da su velika većina posjetitelja stranci, u tekiji se često

suočavaju sa stereotipima. Većina posjetitelja dolazi očekujući derviše
u plesu poput onih iz turskog grada Konja.

Drugi, pak, tekiju doživljavaju kao zatvoreno, mistično mjesto. A

sufizam, njegova ideja i srž je upravo u suprotnosti sa takvim
predumišljajima. „Ako čovjek dolazi sa takvom predrasudom, ona je
krajnje suprotno onome što sufizam jeste. To je najinkluzivniji
religijski pravac unutar islamskih interpretativnih tradicija. Takva
kvalifikacija je suprotnost ideji sufizma“, pojašnjava Velagić. „S druge
strane, kada stranci dođu, pitaju upravo jesu li to ti derviši. Da li se
pleše, da li se vrte. Ne vrte se. Taj način praktikovanja zikra nije
ukorijenjen u tradiciji.“

Na pitanje ko može postati derviš, ko može uopće prisustvovati

njihovim okupljanjima, šta je potrebno za to, Velagić odgovara: „Prvo
što treba je određenje, potrebna je želja. Da čovjek zaista osjeti taj
poziv u smislu životnog puta. Potrebna je jedna nota umjetničkog
duha. Filozofskog svjetonazora, pitanja koje če čovjek sebi postavljati.
Ova tekija ovdje, na izvoru rijeke je savršene simbolike. jer se mi
svakako vraćamo se na izvor.“

Blagajska je tekija mjesto gdje su derviši obavljali i danas obavljaju

zikr, derviško obraćanje Bogu. Najznačajnije je okupljanje krajem
maja svake godine, tada su u Blagaju Dani mevluda i zikra.

Bosanskohercegovački derviši i šejhovi

su u avliji Blagajske tekije proučili tradicionalni mevlud i zikr.

Derviši i šejhovi su proučili mevlud na turskom jeziku Sulejmana

Čelebija i mevludski tekst njegovog prijevoda na bosanski jezik hafiza
Saliha Gačevića. Mevlud i zikr predvodio je šejh Sirija Hadžimejlić.

U svojstvu izaslanika reisu-l-uleme mr. Husein ef. Kavazovića skupu se

obratio hafiz Ismet ef. Spahić.

"Tekija na vrelu Bune je stoljećima izvor naše duhovnosti, izvor naše

časne vjere", kazao je hafiz Spahić podsjetivši kako je cilj islamskog
vjerovanja biti predan i revnosan u izvršavanju svih vjerskih dužnosti.

U svom govoru istakao je značaj klanjanja namaza (izvršavanja pet

dnevnih molitvi). "Nema isprike za ne izvršavanje namaza. Propušteni
namaz je ogromna šteta za čovjeka i na ovom i na budućem svijetu",
kazao je hafiz Spahić.

Spahić se u tom smislu osvrnuo i na odnos stare

bosanskohercegovačke uleme prema molitvama.

"Oni su samo jedan propušteni namaz doživljavali kao nenadoknadivu

priliku za približavanje Bogu", protumačio je Spahić.

Haifz Spahić je u govoru ispričao događaj kada je sultan Fatih došao

iznad Sarajeva i tom prilikom zadržao vojsku tri dana u taborima, a za
to vrijeme je klanjao tri dana istihare namaze hoće li njegov put ostati
uzaludan ili neće. Nakon treće noći sanjao je poslanika Muhameda
a.s. U snu ga je pitao da li će ostati islam u Bosni a Poslanik mu
odgovorio BAKI (trajno). Po tom snu brdo iznad Sarajeva dobilo je
naziv Bakije.

"Islama će u Bosni biti i mi se ne trebamo plašiti za opstanak islama.

Trebamo se plašiti za odgoj naše djece, hoće li moj i tvoj Mustafa i
Fatima pasti na sedždu Allahu", rekao je Spahić.

Okupljenim vjernicima obratili su se muftija h Seid ef. Smajkić i

novoimenovani mostarski muftija Salem ef. Dedović. Njihovim
obraćanjem simbolično je označena primopredaja funkcije
mostarskog muftije i promjene na čelu Mostarskog muftijstva.

Muftija Smajkić se prisjetio perioda reaktiviranja tradicije blagajskog

dovišta jer su okupljanja na vjerskoj osnovi tokom socijalističke
vladavine bila zabranjivana. No uprkos tim činjenicama tradicija
blagajskog mevluda je oživljena 1975. godine i tako je postala
najstarija kulturno vjerska manifestacija muslimana u Bosni i
Hercegovini.

"Tokom svih tih godina naših kušnji mi smo dokazali da je naša

plemenitost nadvisila sve vidove destrukcije našeg vjerskog i
nacionalnog identiteta", kazao je muftija Smajkić.

Osvrnuvši na poziciju Bošnjaka u Hercegovini i gradu Mostaru muftija

Smajkić je konstatirao kako je Mostar oduvijek bio otvoren grad za
sve nacionalnosti i sve vjeroispovijesti te da takav i u budućnosti
treba ostati.

Novoimenovni muftija mostarski Salem ef. Dedović u svom govoru

posebno je osvrnuo na potrebu jačanja odgovornosti prema
nebrojenim blagodatima koje je Uzvišeni Bog podario čovjeku.

I ove godine kao i prethodnih na blagajskom mevludu i zikru okupili

se oko 25.000 vjernika iz svih krajeva Bosne i Hercegovine.