M A T I e A H R v A T s K A

Vladimir Biti
1'/
Biblioteka
THEORIA l 0HOPIA
NOVI NIZ

Recenzenti
NENADMĆ
POJMOVNIK
MILIVOJ SOLAR
JOSIP UŽAREVIĆ
SUVREMENE
v

KNJIZEVNE I
Urednica
JELENA HEKMAN KULTURNE TEORIJE

CIP - Katalogizacija u publikaciji

Nacionalna i sveučilišna knjižnica, Zagreb
UDK 82.0(03)
BITI, Vladimir
Pojmovnik suvremene književne i kulturne teorije l
Vladimir Biti. - 2. izmijenjeno i dopunjeno izd. - Zagreb :
Matica hrvatska, 2000.-693 str.;
-(Biblioteka THEORW0H!1PIA l Matica hrvatska)
Bibliografija. - Kazalo.
ISBN 953-150-586-1
I. Teorija književnosti. - Leksikon
400925102

Odlukom Senata Sveučilišta u Zagrebu br. 02-229112-2000 od 12. prosinca 2000. odobrava se
korištenje naziva sveučilišni udžbenik (Manualia universitas studiorum zagrabiensia)
MATICA HRVATSKA
Knjiga je tiskana novčanom potporom Ministarstva znanosti i tehnologije Republike Hrvatske ZAGREB MM

J
 ENTROPIJA ESTETIKA

ENTROPIJA ESTETIKA Kant ju je ustrojio onoga časa kada je

jektivnog estetičkog rasuđivanja kao sre-
(e. entropy, f. entropie, nj. Entropie) (nj. Asthetik, e. aesthetics, f. esthetique) dišnji dio e., a to rasuđivanje opet promiče definirao kriterije univerzalnog suda uku-
Isprva termodinamički pojam koji je ozna- l. Jedna od triju konstitutivnih disciplina u legitimni dio (dapače jamstvo) čovjekove sa tako kao da pripadaju svakome individu-
čavao mjeru molekularnog nereda unutar suvremene zapadne filozofije (pokraj gno- cjelovitosti. alnom »spoznajnom uređaju<<. Upravo zbog
kakva sustava. Za razliku od jezičnih i seologije i etike), zaokupljena određiva­ Ali tome se u njegovoj knjizi pridružuje toga što tomu ne može biti tako, (Smith
književnih sustava koji teže poretku tj. mi- njem kakvoća lijepog i umjetničkog. Izumi- drugo važno estetička pitanje: što u sferi 1988; Bennett 1990), e. jedno, i to ne baš
nimalnoj e., termodinamički sustavi teže telj je imena discipline, Alexander Baum- lijepih predmeta (a ne samo sudova o nji- kratko vrijeme svojevoljno izdaje i oduzima
maksimalnoj e. Zbog toga, dok u prvima garten (1735/1983), povezao te kakvoće sa ma) zaslužuje ime umjetničkog? Kojoj vrsti ulaznice za »Carstvo umjetnosti<< sa svim
vjerojatniji znak ima nižu informacijsku specifičnošću osjetilne spoznaje (cognitio čovjekove proizvodne djelatnosti dugujemo društvenim povlasticama koje uz to idu.
vrijednost jer se prilagođuje očekivanju sensitiva ili aisthesis) koja izvodi svoje je- djela kojima pripisujemo svojstvo umjet- Osim toga, ona određuje i raspored važno-
pripremljenom poretkom, u drugima on dinstvo iz stapanja što veće raznolikosti sti pojedinih umjetnosti u tom carstvu. Za
nosti? U odgovoru na to pitanje K. otva-
ima višu informacijsku vrijednost stoga jer opažajnih dojmova. Tako estetično jedin- jedne je estetičare na vrhu drama (Kant,
ra problematiku stvaralačkog genija nasu-
osporava nered. Stupanj se e. smanjuje u stvo počiva s jedne strane na ograničenju Schelling, Hegel, Lukacs), za druge glazba
prot obrtničko-svrhovitom postupanju po
procesu strukturacije sustava, jer taj pro- svakog uvrštenog dojma, potrebnom da bi (Schopenhauer, Nietzsche, Adorno), ovi-
pravilima. Tako se umjesto ružnog kao u e.
ces uvodi među njegove elemente razlike on skladno funkcionirao u sintetičnoj pre- sno o udjelu koji dana umjetnost ostvaruje
rasuđivanja, u e. stvaranja lijepome su-
odn. opreke. (Niith 1985) Takvu struktura- dodžbenoj cjelini, a s druge strane na otvo- u povijesno i osobno profiliranom idealu
ciju, po de Saussureu, uvodi označitelj u renosti te cjeline prema novim, u njoj još protstavlja korisno.
umjetničkog. Sam taj ideal opet sa svoje
označenome, a po Hjelmslevu supstanca
Tijekom razvitka e. oblikuje se potkraj 19.
nesadržanim dojmovima koji mogu preispi- strane sudjeluje u isto tako ograničenoj
(izraza ili sadržaja) u materiji (izraza ili st. i treće područje njezina interesa: umjet-
tati načelo na kojemu se ona zasniva. Upra- filozofijskoj koncepciji cjeline, bilo da se
sadržaja). nost svakodnevne životne prakse. U njemu ona određuje kao ideja, duh, povijest, um,
vo te dvije oprečne osobine - sposobnost e., sada nasuprot moralnom idealu dobra
-+ informacija, razlika, redundancija, struktu-
asimilacije dijelova u svojstvu cjeline, a materija, sistem ili kako drugačije. U tom
ra, sustav ili etičkom idealu obveze, inzistira na vla- smislu, redoslijed je važnosti među pojedi-
podložnost asimilaciji u svojstvu dijela bu- stitim idealima ukusa, takta, stila, uživa- nim umjetnostima u funkciji važnosti koja
EPISTEMA dućih cjelina- odredit će sudbinu središ- nja, odijevanja i izražavanja, sklonosti i
njih pojmova e., lijepog i umjetničkog, od se umjetnosti pripisuje u cjelokupnu »po-
(f. episteme, e. episteme, nj. Episteme) odbojnosti i sl. retku svijeta<<, u odnosu npr. na religiju,
l. Glavni pojam Michela Foucaulta (1966) kraja 18. st. naovamo. Oni će se uvijek U jednu riječ, lijepo se u povijesti europske znanost, filozofiju ili politiku. Nakon što je
iz njegove strukturalističke faze. E. je iznova pokazivati nedoraslima da udovolje e. suprotstavlja bilo ružnome, kao npr. u izborila građansko pravo za umjetnost, e.
strukturno nesvjestan spoznajni prostor ob likovnoj raznolikosti i izražajnom bogat- Kanta, bilo korisnome, kao npr. u Heideg- ju je uspjela u 19. st. nametnuti javnom
određena povijesnog razdoblja, mreža oz- stvu umjetničkih pojava, što će u 20. st. gera, bilo obveznome, kao npr. u Nietzsche- mnijenju do te mjere da ona postane sa-
načavajućih odnosa između riječi i stvari napokon dovesti do krize i »smrti<< e. No a, i sve te tri opreke utječu u pojedinim stavnim dijelom školskog i sveučilišnog
koja ustrojava predodžbe, prakse i teksto- bez njih bi- čak i danas!- bilo nemoguće razdobljima na razumijevanje književno- odgoja, dobije odgovarajuću pravnu, poli-
ve. U renesansi se riječi i stvari podudaraju razgraničiti predmetna područja znanosti sti. (Plumpe 1993a) Posebno je međutim u tičku i ekonomsku zaštitu i time uraste u
u jedinstvenom »tekstu svijeta<<, u klasiciz- koje se bave umjetnostima pa tako i znano- povijesti e. bila utjecajna relacija između normativno tkivo čovjekove svakodnevice.
mu se između njih umeću ideje, a u mo- sti o književnosti koja po definiciji sama ne lijepog i istinitog, bilo da se u prvoj kakvoći Tako je ujedno promovirala mjesto svoga
dernizmu se njihov odnos posreduje živo- može izraditi vlastita vrijednosna mjerila. prepoznavalo mjesto objave potonje kakvo- govora u moćnu i utjecajnu instituciju.
tom, radom i jezikom. Poslije brojnih kriti- 2. Povlačenje razlike između lijepog i ruž- će, kao u Hegela, Heideggera ili Adorna, Flaubert, koji je snagu te institucije okušao
ka zbog >>svrgnuća subjekta<<, zanemariva- nog, umjetničkog i neumjetničkog, to je ili pak mjesto njezina izigravanja kao u na vlastitoj koži jer je njegov roman Gospo-
nja povijesnih činjenica te neobrazloženo- otpočetka bio temeljni predmet e. kao dis- Nietzschea. Lijepo je u modernizmu uosta- đa Bovary bio optužen za povredu javnog
sti prelaska iz jedne e. u drugu, F. je u cipline, a njegovu specifičnost, naspram lom nerijetko bivalo opterećeno funkci- morala, komentirao je 1880. god.: »Vlade
sljedećim knjigama napustio pojam. znanstvenoj razlici između istinitog i laž- jom kompenzacije filozofijskom razočare­ se mogu mijenjati koliko hoćeš - monar-
2. U suvremenoj filozofiji jezika pojam e. nog te moralnoj razlici između dobrog i nju istinitim ili pak funkcijom jamstva hija, carstvo ili republika! Službena se este-
ima šire značenje, a u suvremenoj se filozo- zlog, konačno je izborio Kant (1790/1968). različitim društveno-utopijskim i povije- tika ne mijenja. Na temelju njezina položa-
fiji znanosti rabi usporedo s pojmom para- Od K. naovamo moguće je lijepim nazvati i sno-terapeutskim projektima. ja njezini zastupnici stječu ... monopol na
digme. ono djelo kojeg je dobrota i istinitost dvoj- 3. U kojoj god se svezi motrio, estetički je dobar ukus. Oni znaju kako treba pisati,
-+ arheologija, arhiv, duhovna povijest, forma- bena; prije njega to je bilo nezamislivo. K. ideal lijepog, a time i umjetničkog, otpočet­ njihova je retorika nepogrešiva i oni imaju
cija, periodizacija ustanovljuje raspravu o parametrima ob- sredstva da čovjeka proglase krivim.<<
ka u sebi sadržavao normativnu dimenziju.
108 109
 ETIKA ETIKA

4. No e. ipak nije bila lišena konkurencije književnost koja moralnome kodu nado- iz okoline religije i morala, tako da se izne\jeriti. Budući daje zbog takve »opera-
alternativnih diskurza o umjetnosti. Um- dređuje estetički. Umjetnost sili moralno njihove vrijednosti u umjetničkom sistemu tivne zatvorenosti<< svaka inkluzija svijesti
jetnici su ponajprije sami reflektirali svoj rasuđivanje na obilaznicu uvažavanja nje- više ne očituju onakvima kakve 'jesu' u u socijalan sistem podrazumijevala prela-
rad, bilo neposredno u djelima ili u dnevni- zine specifičnosti. ••Čim ushtjednemo obje- religijskoj i moralnoj komunikaciji.<< (Wer- zak »ekologijske granice<< (između među­
cima, pismima, predgovorima ili postila- lodaniti kakav moralni propis, nužno uni- ber) sobno nerazgradivih zona), individualna je
ma, u intervjuima i sl., i ta se refleksija štavamo slobodan dojam koji ostavljaju 2. Izložena se odgoda moralnih sudova svijest postupno ustrojila načelo isključiva­
redovito razlikovala od službene estetičke. majstorska umjetnička djela.<< (De Stael premjestila iz čitateljskog iskustva na pro- nja uključivanjem: »Ja sam ono što nisam<<
Nadalje, tijekom 19. st. odvajaju se iz krila 1814/1985) Stoga su »moralni ciljevi samo učavanje književnosti s karakterističnim ili »Postojim samo kroz razlikovanje<<. Ta-
filozofije pojedine empirijske znanosti - nuzgredne svrhe kojima književnost provi- zakašnjenjem. Tek otkad se potonje počet­ ko je »semantika individualnosti postala
povijest, sociologija, psihologija, filologija i đa /svoje/ zahtjeve<<. (Werber 1992) Zapra- kom našeg stoljeća poznanstvenjuje, pri- kompenzacijom za jačanje njezine ovisno-
ne kao posljednja književna znanost- koje vo nam tek fikcionalnost književnih djela mjena moralnih mjerila gubi popularnost sti<< (Luhmann 1989b): svijest je stala sebe
podvrgavaju umjetnost vlastitim specijali- omogućuje da o moralnim sudovima razmi- jer pridonosi »slabljenju analitičke strogo- osjećati to cjelovitijom, što se više morala
stičkim perspektivama, često kritički po- dijeliti u različite komunikacijske uloge.
šljamo umjesto da ih kao u životu ne- sti<<. (Heath 1990) Isključivost moralnih
stavljenim u odnosu na globalno-sintetič­ posredno donosimo. ••Pitanje o Faustovoj sudova ne pogoduje objektivističkoj pre- Takav je osjećaj »svemoći<< potjecao iz per-
ku filozofijsku vizuru. Naposljetku, tržišni krivnji može postati predmetom spora jer tenziji znanstvenog iskaza te se potiskuje ceptivne preradbe komunikacijskih kodo-
zakoni raspodjele umjetnosti stvaraju po- je Faust fiktivan lik. (. .. ) 'Tragično' se u u drugi plan. U Novoj je kritici npr. zamje- va socijalnih sistema, koja je omogući vala
trebu za kritikom u javnim glasilima koja
prvom redu očituje kao poetičko područje njuje tzv. pomno čitanje koje iziskuje na- njihovo relativiranje uočavanjem »slijepe
se ravna zakonitostima ekonomskog susta-
u kojemu etičke prosudbe proturječe sami- pornu disciplinu svladavanja vlastitih (mo- pjege<<. Književnost je preko romana iza-
va. Tako različita mjesta govora, dakako,
ma sebi i stoga se više ne daju primijeniti. ralnih) predrasuda. »Malo nam praksi ja- brala onda tako osamostaljenu svijest kao
različito fokusiraju svoj predmet i različito
(. .. ) Tako ono odvaja osebujno poetičko snije otkriva ograničenja od kojih ... trpimo. svoju »adresu<< potičući njezin refleksiv-
u njemu raspoređuju naglaske što danas
područje od neestetičnog iskustva zbilje u Ali usporedo izlazi na vidjelo golemo proši- ni odmak prema socijalnim identifikacija-
vodi konkurenciji često nepomirljivih pre-
kojemu moralni sudovi jedino nalaze pri- renje naših pričuva.<< (Richards 1929) Dis- ma i time snažeći »semantiku individual-
dodžbi umjetnosti i književnosti. U takovu
mjenu.<< (Martyn 1995) cipliniranje književnog studija, dakle, pre- nosti<<. (Baecker 1996) Odatle Arnaldova
je pluralnom ili, ako se hoće, kakofonična­
Opisano distanciranje od moralnih sudova mješta emancipacijsko-integrativni obra- tvrdnja (1869/1960) da nas »naša svakod-
me stanju e. neizbježno izgubila svoju ne-
u e. i književnosti upozorava na potrebu zac s razine javne društvene suglasnosti nevna sebstva ... odvajaju, čine osobnima,
kadašnju zakonodavnu snagu.
osamostaljenih socijalnih sistema razvije- na individualno-psihički plan. Individual- sukobljuju ... ali nas naše najbolje ja čini
-+ književnost, filozofija književnosti, povijest
književnosti, znanost o književnosti noga građanskog društva da svoje kodo- no iskustvo postaje prostorom u kojemu će jedinstvenima, neosobnima, skladnima<<.
ve oslobode moralnih obilježja kako bi ih književnoznanstveni iskaz odsad potraži- 3. U istoj je emancipacijskoj funkciji u prvoj
ETIKA učinili operabilnijima. ••Ako problematično vati svoju valjanost. »Zbog svoje empirijske trećini 20. st. uveden studij književnosti
(nj. Ethik, e. ethics, f. ethique) djelovanje može imati dobre posljedice ... a epistemologije i oslanjanja na kategoriju koji svoje disciplinarne zahtjeve - koliko
l. ••Danas se mnogo govori o etici u vrlo najbolje se namjere mogu izroditi u najlo- estetičnog, studij književnosti priziva svoj god isprva neprimjetno - gradi na misiji
različitim sklopovima«, primjećuje Luh- šije rezultate... onda moralna motivacija subjekt kao subjekt iskustva umjesto kao pretvaranja spoznajno i moralno skučenog
mann (1990c) povezujući to s valovima zaustavlja samu sebe. Treba li sada etika nositelja spoznaje, često potpuno poričući pojedinca u »građanina svijeta<<. Premda se
etičkog interesa potkraj svakog stoljeća savjetovati dobro ili zlo postupanje?<< (Lu- svoj status spoznaje.<< (Easthope 1991) Zbi- spoznajni i moralni kod potiskuju za volju
>>barem od izuma tiska«. No e. kao teorijska hmann 1990c) Budući da te vrijednosti va se to dobrano stoljeće nakon osamosta- estetičkog koda, oni se vraćaju u igru pre-
refleksija morala ustanovljena je zapravo odsad ovise o perspektivi, e. se umjesto ljenja psihičkog iskustva, iznuđenog isklju- ko projekta kulturalnog širenja horizona-
tek potkraj 18. st. kada su individualni propisivanja odlučuje za ispitivanje uvjeta čenjem iz socijalnih sistema politike, gos- ta. Tome su naime »civiliziranju<<, unatoč
moralni sudovi bili izgubili oslonac u druš- njihova omogućivanja. Sličnu objektivaciju podarstva, prava i sl., u kojima je individu- humanističkim proklamacijama, otpočet­
tvenoj stratifikaciji pa im je trebalo pronaći doživljuje moralni kod u romantičar­ um na prelasku u 19. st. bio izgubio prirod- ka ucrtane euro/logo/falocentrične granice,
novu, apstraktniju osnovicu. E. je upravo skoj umjetnosti gdje se podvrgava ••neiden- no utočište. (Luhmann 1989b) Izbačen u sadržane još u Arnoldovoj zamisli kultural-
takav jedan pokušaj teorijskog, racional- tičnoj reprodukciji<< (Luhmann 1977/1981) njihovu okolinu, psihički je sistem prema ne integracije rascjepkana svijeta. Nastava
nog zasnivanja morala koji se sam nastoji pri čemu npr. moralno nedostojni sadržaji društvenim zakonima i ulogama malo-po- engleske književnosti, kao budući instru-
izmaknuti moralnom vrednovanju. Drugi dobivaju poetsko dostojanstvo. ••Umjetnost malo izgradio »diferencijalan osjećaj<< za- ment objedinjavanja domicilnog društva,
odmak prema moralnom vrednovanju ljud- provodi estetičkim mjerilima opravdan, vi- snovan na percepciji kao vlastitu načinu bilaj e u prvoj polovici 19. st. iskušavana za
skih postupaka uspostavlja u to vrijeme soko selektivan uvoz zbiljskih konstrukcija operiranja što ga komunikacija može samo ideologijsku pacifikaciju indijskog pučan-

110 111
 IDEOLOGIJA
IDEOLOGIJA
(nj. Ideologie, e. ideology, f. ideologie)
l. Pojam koji je u književnu teoriju preuzet
iz društvenih znanosti gdje ima podjedna-
ko sklisko, neuhvatljiva značenje. Prvi ga
je upotrijebio Destutt de Tracy (Elementi
ideologije, 1801-5) u značenju racionalnog
znanstvenog istraživanja izvora ideja, da bi
se u tim izvorima razlučilo znanje od pre-
drasuda. No neusporedivo je utjecajnijim u
književnoj teoriji bilo kasnije Marxova tu-
mačenje pojma kao manipulativnog sklopa
vrijednosti, predodžbi i uvjerenja koji ljudi-
ma zastire pogled za stvarnost kakva jest.
(Njemačka ideologija, 1845/6) U tom je
duhu još i aktualna Eagletonova definicija
i. kao »ukupna kompleksa označiteljskih
praksi i simboličkih procesa u određenom
društvu ... koji se tiče načina kako pojedinci
'žive' te društvene prakse ... « (1991) U vr-
stama književne kritike zainteresiranim
za i. obično se kao izvorište takve skrive-
ne manipulacije prepoznavala bilo povije-
sna, politička, klasna, civilizacijska, spol-
na, kulturalna, etnička ili rasna pripadnost
pisca odn. teksta (N ovi historizam, marksi-
stička kritika, feministička kritika, kritič­
ka teorija, dekonstrukcija, kulturalni stu-
diji, postkolonijalna teorija). Ako se pritom
drži daje spomenuta manipulacija svjesno
upravljana, iskrivljenje se stvarnosti tuma-
či kao da je u službi vladajuće >>društvene
sile<<, ako se pak smatra da je nesvjesna,
deformacija je shvaćena kao rezultat (nei-
zbježne) >>lažne svijesti« društvenih jedin-
ki. No pojam se i. može razumijevati i
vrijednosno neutralno, npr. kao normati-
van sustav koji »Upravlja društvenim i
političkim stavovima grupe, društvene kla-
se ili društva u cjelini« kao u Medvedeva
1928 (Noth 1985) ili naprosto kao »sustav
kulture«. (Geertz 1973) Poistovjećivanje
kulture s i., kako su ga od Geertza preuzeli
Novi historizam i kulturalni studiji, navelo
je Goodhearta (1997) na ironičnu opasku
198
da bi za potonje »primjerenije ime bilo
ideology studies«.
2. Suvremena se književna teorija pokaza-
la sumnjičavom prema prije uobičajenom
prepoznavanju i. u izravnim verbalnim oči­
tovanjima pripovjedača ili pak središnjeg
lika u književnom tekstu. Svojstvo je i.
upravo da se prikriva i izmiče, da djeluje
tamo gdje je najmanje očekujemo, tako da
se kritika usredotočila prije svega na struk-
turne lakune, procijepe i omaknuća teksto-
va. U sklopu tako profilirane >>hermeneuti-
ke sumnje« (Ricoeur), posebno se uporabi-
vom teorijom i. pokazala ona Althusserova,
(1966, 1971, 1976) razrađena od njegovih
nastavljača Machereyja (1966) i Pikheuxa
(1975). Suprotstavljajući se klasičnoj teori-
ji odraza koja prikazuje književno djelo kao
zrcalo materijalnih uvjeta što su ga porodi-
li, Macherey (1966) ističe: >>Bilo bi nei-
spravno reći da su proturječja djela odraz
povijesnih proturječja: naprotiv, ona su
posljedica odsutnosti toga odraza.« Drugim
riječima, >>i. je sazdana od onoga što ne
spominje; ona postoji jer postoje stvari o
kojima se ne smije govoriti.« Rekonstruk-
cija ideologijskog horizonta pretpostavlja
tako otkrivanje tekstnih proturječja, a to
otkrivanje opet podrazumijeva tzv. simpto-
mno čitanje.
3. Drugo važno obilježje altiserovskog tu-
mačenja i., koje su preuzeli književni kriti-
čari, jest njegovo pozicioniranje književno-
sti kao nečega što istodobno pripada i. i što
je prekoračuje. A. (1971b) definira i. kao
sustav predodžbi, sastavljen od ideja, poj-
mova, mitova i slika, u kojemu ljudi žive
svoje imaginarne odnose prema stvarnim
uvjetima postojanja. Taj se sustav održava
pomoću ideologijskih državnih uređaja:
crkava, škola, obitelji, političkih stranaka,
sindikata, medija i kulturnih ustanova,
koji prizivaju subjekte u položaje nužne za
reprodukciju ideologijskog sustava. Knji-
ževnost i znanost, međutim, ne spadaju u
te uređaje jer održavaju vezu s >>pravom
stvarnošću«, i to prva tako što je svojim
proturječjima naznačuje, a druga tako što
je svojim spoznajom proniče. Zadaća je
kritičara, prema tome, da slijedeći pro-
turječne naznake književnog teksta prepo-
zna ideologijsku problematiku koja ih je
proizvela nametanjem svojih ograničenja.
Književnost tako nudi pažljivu i upućenu
čitatelju (znanstveniku!) jedinstvenu prili-
ku za odmak od i. i prokazivanje njezinih
mehanizama.
4. Na razradbi toga polazišta gradi se kon-
cepcija i. književnog teksta kao svojevrsne
strategije sputavanja (strategy of contain-
ment), koju je izgradio Jameson. (1981) On
drži da književni tekst postiže estetičku
cjelovitost time što potiskuje proturječnost
svoga temeljnog ideologema. Ideologem se
definira kao >>povijesno određen pojmovni
ili semički kompleks koji se može projicira-
ti bilo u obliku 'vrijednosnog sustava', 'fi-
lozofijskog pojma' ili pak u obliku protopri-
povijesti, osobne ili kolektivne pripovjedne
fantazije«. Književna djela nastaju tran-
sformacijom takvih elementarnih razlikov-
nih jedinica >>sirove građe« u kojima se
stvarnost nudi estetičnoj obradi. No iako
su te jedinice iznutra dijalogične, što znači
da nude čak i antagonistične smjerove in-
terpretacije, književna ih djela uklapanjem
u odgovarajuće ideologijske sustave homo-
geniziraju eda bi podastrla svoju verziju
kao prirodnu. J. to ilustrira primjerom
ressentimenta (ogorčenja ili nenavidnosti)
kao ideologema viktorijanskog romana ko-
ji obezvređuje likove društvenih kritičara
time što njihovu pobunu uvijek iznova
pripisuje njihovim osobnim karakternim
nedostacima.
5. Svaka umjetnička realizacija ideologe-
ma, međutim, može biti prezaposjednuta i
time problematizirana bilo drugim knji-
ževnim žanrom ili pak istim žanrom u
novome povijesnom razdoblju. Takav čin
IDEOLOGIJA
prezaposjedanja iznosi na vidjelo >>odsu-
tan uzrok« naizgled homogene književne
strukture što je zauzima, onu >>problemati-
ku" koja je ostala izvan dano ga teksta (hors
texte) kao njegovo konstitutivno nerečeno
(non-dit). Subverzija se poduzima s ci-
ljem da se >>na površini (povijesnog) teksta
obnovi« njegovu >>potisnutu i pokopanu
stvarnost«. Zbog toga J. prepoznaje u al-
tiserovskome >>odsutnom uzroku<< utopij-
ski potencijal književnog teksta, potencijal
koji i sam taj tekst, kao svojevrsna iskupi-
telja prošle ideologijske zatočenosti, otva-
ra budućnosnom izbavljenju. Književni se
tekst upravo tom svojom utopijskom di-
menzijom othrvava ideologijskoj strategiji
sputavanja pripadnoj vremenu u kojemu
nastaje. Tako on simbolički transcendira
povijesnu nužnost uime buduće slobode.
Pritom se čini da on tom svojom sposobno-
šću zauzima najviši položaj u J. hijerarhiji
društveno-simboličkih činova koja seže od
zakonskih i političkih preko moralnih i
religijskih sve do filozofijskih i umjetničkih
radnji. Iako sve te radnje nekako reprodu-
ciraju proturječne uvjete svoje proizvodnje,
ne čine to niti jednako svjesno niti jednako
obuhvatno i raznoliko. Glede aktiviranja
broja semantičkih horizonata, tako, u J.
lukačevskoj viziji bez premca ostaje roman.
On u svojem (l) ideologemu pohranjuje
antagonizme društvenog konteksta, kao (2)
simbolički čin utjelovljuje konflikte politič­
ke povijesti, a kao (3) taložina raznodobnih
znakovnih sustava sublimira srazove uku-
pne povijesti čovječanstva. Zbog tako jedin-
stvene snage uokvirivanja uvjeta vlastitog
nastanka, on priskrbljuje idealno sredstvo
za ispitivanje onoga što J. naziva i. forme.
Naime, ostali književni žanrovi funkcioni-
raju više kao glumci negoli kao redatelji u
lukavome ideologijskom scenariju povijesti
koji im tek naknadno otkriva uloge što im
ih je dodijelio utiskujući ih tako reći na
njihov hrbat. Pa ipak, u retrospektivi, taj
nemilosrdni scenarij svojim postupnim us-
199
 IDEOLOGIJA
pinjanjem s fizičke preko biologijske i druš-
tvene na kulturalnu razinu - zapravo
malo-pomalo odrješuje nosioce njegovih
uloga ideologijske sputanosti, asimptotički
se bližeći utopijskoj točki s koje će netko
napokon moći potpuno slobodno raspola-
gati svojom prošlošću. Stoga su u pravu oni
koji tvrde (npr. White 1987) da je za J.
ideologiziranost u krajnjem izvodu samo
privremeno stanje unutarpovijesnosti koje
će se uz dostojan angažman prevladati
izlaskom u stanje poslijepovijesnosti (post-
histoire). Naposljetku, sama njegova teorij-
ska pozicija svojom totalizacijskom ambici-
jom smještanja svih simboličkih činova na
njihovo pravo povijesno mjesto- kao da za
sebe tvrdi da je povijest već napustila ili
barem da u njoj stoji još samo jednom
nogom.
6. Tako nas J. koncepcija vodi k problemu
s kojim se prije ili kasnije suočava svaka
vrsta ideologijom opsjednute književne kri-
tike i teorije. Kako pronaći ideologijski
neutralno gledište s kojega će se moći
prokazivati tuđa ideologičnost? Ako je to
pak nemoguće, u koji se i kakav diskurz
valja smjestiti samome kritičaru i.? Ta su
se pitanja nametnula npr. Eagletonu koji
je još (1976) zagovarao metodična znan-
stveno razotkrivanje ideologijske podloge
književnih tekstova da bi već (1981) uočio
ideologičnost takva strogo formalnog pri-
stupa prožimajući svoj stil gotovo karne-
valskom razigranosti i humorom. Sam je o
tome retrospektivno primijetio: »Studija o
Benjaminu sudjeluje u novom političkom
etosu i stoji na znatnom rastojanju od
Kritike i ideologije: zaokupljena više pita-
njima iskustva i subjekta, onom razlikom i
raznorodnošću koja izmiče formalizaciji,
humorom, tijelom i 'karnevalesknošću' te
politikom kulture više no znanošću o tek-
stU.<< (1986) I. se tako nakraju više ne
prepoznaje toliko u samome predmetu ko-
liko u načinu njegova promišljanja, u stavu
200
prema njemu, u diskurzu kojim ga »oslov-
ljujemo<<. U okolnostima funkcionalno izdi-
ferenciranog društva, naime, književna je
teorija institucionalizirana koliko i sama
književnost, tako da njihovi diskurzi upu-
ćuju svojim obilježjima više na te institucije
doli na proklamirane predmete: književ-
nost odn. stvarnost. Budući da su akadem-
sko-institucijske prilike u kojim se teorija
razvija od zemlje do zemlje različite, stvorio
se niz različitih metoda koje imaju malo
dodirnih točaka. One se ne mogu udružiti
ni u svojem predmetu jer se i književnost
heterogenizirala do te mjere da je postala
neuhvatljivom. U stanju takve razmrvlje-
nosti tzv. javnog mnijenja - E. se koristi
tom Habermasovom ranom kategorijom-
on predlaže objedinjavanje književne teori-
je i kritike na novoj razini, naime na onoj
opće političke retorike diskurza. Ona bi se
bavila >>različitim znakovnim sustavima i
označiteljskim praksama u našem društvu,
počev od Mobby Dicka do Muppet showa,
od Drydena sve do Jean-Luca Godarda, do
prikazivanja žene u reklami i do retoričkih
tehnika u vladinim izvješćima<<. (1983) Ta-
kvom bi svojom obuhvatnošću mogla po-
vratiti u međuvremenu izgubljen društve-
no-politički utjecaj, a i sačuvati ideologij-
sko-kritički potencijal ako bi svoju per-
spektivu vezala uz marginalizirane skupi-
ne. (1984, 1991)
7. Ma koliko obnovljena, E. koncepcija i.
ostaje u pozicioniranju kritičara vjerna te-
meljnoj marksističkoj ideji revolucionar-
nog subjekta koji se emancipira od institu-
cijskih i diskurznih ograničenja polažući
pravo na univerzalnost svojeg iskaza. Ta-
kav subjekt može imati samo idealna adre-
sata, tzv. univerzalni subjekt u nastajanju,
kojeg je postojanje imaginarno i vrlo uda-
ljeno od zbiljskih čitatelja zatočenih u raz-
bacanim oknima >>mreže svijeta života<<
(Waldenfels). Stoga Bennett (1990) kritički
zapaža: >>Postavljati pitanje o funkciji kri-
tike u jednini i na monolitan način znači
pretpostavljati da takav adresat postoji ili
bi mogao postojati. Jedino ako bi se raski-
nulo s tom iluzijom, to bi se pitanje moglo
raspršiti i razlomiti u niz proračuna glede
onoga što bi se moglo postići različitim
praksama tekstnoga komentara usmjere-
nim na različitu publiku, institucije i okol-
nosti.<< Revolucionarni se subjekt kao veli-
ki prokazivač i., ukratko, ispostavlja njezi-
nim velikim zatočnikom.
8. Svojom idejom konačne emancipacije od
i. Jameson i Eagleton- unatoč različitosti
njihovih koncepcija - plaćaju zajednički
dug bogatoj tradiciji filozofije svijesti. Ha-
bermas je, naprotiv, izgradio svoju današ-
nju koncepciju i. upravo kritičkim obra-
čunom s tom tradicijom. Nekadašnji Ador-
nov asistent i dugogodišnji sljedbenik ideja
Frankfurtske škole objavio je 1982. god.
raspravu u kojoj raščlanjuje razorne poslje-
dice jedne kultne knjige te škole (Ador-
no/Horkheimer 194 7) na njemačku inte-
lektualnu ljevicu. Dijalektika prosvjetio-
teljstva naime, podržana u svojim konze-
kvencijama kasnijim Adornovim knjigama
(1966, 1970), zanijekala je ključnu pro-
svjetiteljsku tečevinu racionalne kritike i.
(mita) i time osporila mogućnost ikakve
emancipacije uma. H. u tome prepozna-
je ograničenja teorijske logike zasnovane
na filozofiji svijesti i karakterizirane vje-
rom u subjekt kao nositelja povijesnog
osvještenja. Emancipacijska se misao mo-
derne može stoga spasiti jedino u >>novoj
kritičkoj teoriji<< koja premješta naglasak
sa subjektivne svijesti na intersubjektivan
medij komunikacije. Novo težište navodi
H. da napusti eminentno njemačku filozo-
fijsku tradiciju i utekne se angloameričkoj
analitičkoj filozofiji i filozofiji jezika, što
posebno jasno dolazi do izražaja (1981). Tu
se i. pojavljuje kao svojevrsna bolest komu-
nikacije, razoritelj njezina imanentno dija-
loškog odnosa. Nositeljem su toga izobliče-
IDEOLOGIJA
nj a veliki strategijski sustavi koji reducira-
ju komunikacijsku praksu svijeta života
na cilj no usmjeren rad. Tako se refleksivno
znanje (Refiexionswissen), kao legitiman
sastavni dio čovjekova svakodnevnog bav-
ljenja sobom (Selbstbetiitigung), svodi na
instrumentalno znanje (Verfugungswis-
sen). Ono pak nužnu dvosmjernost spora-
zumijevanja, koja u sebi sadrži neprestanu
intersubjektivnu ovjeru postavljenih za-
htjeva za valjanošću (Geltungsanspruche);
prevodi u ideologijski manipulativnu jed-
nosmjernost. Iako je samo strategijsko dje-
lovanje proglasio uljezom komunikacije -
zbog navodne usmjerenosti potonje prema
sporazumijevanju - H. uočava da komu-
nikacijsko djelovanje samim tim još ni-
je spasio od mogućnosti ideologijskog is-
krivljenja. Ona se u nj prokrada preko
prešutno prihvaćenih normi svakodnevne
jezične prakse koje su neizbježno nacional-
no, kulturalno i civilizacijski obilježene i
utoliko isključive. Stoga se iz komunikacij-
skog kala svijeta života uzdiže jedino >>dis-
kurz,,, koji svojom racionalnom argumen-
tacijom, slijedeći zahtjeve za istinitošću,
vjerodostojnošću i ozbiljnošću, prekoračuje
sve partikularne norme sporazumijevanja
uime univerzalne i simetrične >>idealne go-
vorne situacije<<.
9. Nastao u slijedu kritike paradigme filo-
zofije svijesti, H. projekt komunikacijskog
djelovanja ipak naposljetku obnavlja te-
meljnu gestu te paradigme. Jedina je razli-
ka u tome što se kao izbavitelj ne pojavljuje
kritički subjekt nego argumentacijski dis-
kurz (Begrundungsdiskurs), ali se i njemu,
kao i onome prvome, prešutno brišu sva
ideologijska obilježja. Ona se moraju zaba-
citi uime očuvanja konsenzne predodžbe
svijeta života. Nažalost, 'nova kritička teo-
rija' na taj način ne liječi, nego samo obnav-
lja proklamiranu bolest društva. (Ricoeur
1986) Stoga bi po Ricoeurovu mnijenju bilo
primjerenije polaziti od integrativne umje-
201

IGRA
sto od deformativne funkcije i. u društvu.
l. je ugrađena u primarno čovjekovo razu-
mijevanje svijeta i samoga sebe, i to u
obliku metaforizacije i općenito simbolič­
kog posredovanja. Istom ona omogućuje
kategorijalan poredak svijeta i time tvorbu
identiteta. Bez identiteta bi pak čovjek bio
lišen osjećaja pripadnosti svijetu. No ta
legitimacijska funkcija i. može voditi i izo-
bličenju ako dođe do zamrzavanja uspo-
stavljenih značenja u >>drugu prirodu<<, U
takvu slučaju R. drži plodnijim suprotsta-
viti se i. utopijom nego kritikom. Kritika
preuzima lik znanstvenog objašnjenja koje
se distancira od razumijevanja pokušavaju-
ći ga analizirati. Ali svaka je takva analiza
uvijek-već uključena u simboličko predra-
zumijevanje razumijevanja te se zbog toga
ne može dokraja izvući iz njegova ideolo-
gijskog utjecaja. Utopija je naprotiv u funk-
ciji Drugog odn. još nepostojeće stvarnosti
uime koje prekoračuje postojeće ideologij-
ske obrasce. Jedna se ideologijska figuraci-
ja može tako prema R. pobijati jedino dru-
gom, i to takvom koja će svojom sveobu-
hvatnošću u sebi udomiti odn. >>Uračunati<<
onu prvu. Da bi dakle očuvala svoju navod-
no konstitutivnu integrativnost, i. mora
neumorno povisivati svoju utopičnost odn.
fikcionalnost. Takav imperativ, međutim,
vodi sljedećem pitanju: Tko se danas i
ovdje može osjećati kod kuće u svijetu koji
i. može uređivati jedino iz nedokučive >>da-
ljine budućnosnih horizonata<<, dakle za-
pravo kao neprovjerljiva projekcija onih
koji danas i ovdje vladaju sferom imaginar-
nog? Ako ima takvih koji se u tom svijetu
ne mogu osjećati udomljenima- a to znači
takvih koji su stjecajem neskrivljenih okol-
nosti ostali isključeni iz rada >>produktivne
imaginacije<< - onda se ta utopija nolens-
volens ponovno izobličuje u i. Sudeći po
takvome perpetuiranju ideologijskog nasi-
lja u samim pokušajima njegova iskorjenji-
vanja, >>kritika ideologije postaje beskonač­
nom zadaćom<<. (Goodheart 1997) No mož-
202
da bi izlaz iz te >>loše beskonačnosti<< mogao
biti naznačen u sljedećoj opservaciji Kola-
kowskog (1990): ,,Ja se sam oslanjam na
instance nekonzistentna skepticizma i ne-
konzistentna univerzalizma, takve vrste
skepticizma i univerzalizma ... koja izbjega-
va paradoksu tako što ostaje unutar grani-
ca onkraj kojih se razlika između njih i
barbarizma zamagljuje.<<
~ habitus, hegemonija, institucija, mit, prizi-
vanje
IGRA
(e. play, f. jeu, nj. Spiel)
Pojam koji danas ima široku primjenu ne
samo u teoriji umjetnosti, kulture, sporta,
već i u teoriji znanosti, filozofije, religije,
ekonomije pa čak i u teoriji business mana-
gementa. U suvremenoj ga književnoj teo-
riji zatječemo u najrazrađenijem obliku
u Bahtina, Gadamera, Derridaa te, u novi-
je vrijeme, u Isera. Oni preuzimaju i revi-
diraju smjerodajne ideje što su ih o proble-
mu iznijeli moderni mislioci poput Kanta,
Schillera i Nietzschea. Drugi je produkti-
van put vodio preko Wittgensteinove kon-
cepcije jezičnih i. (1958)
l. Europska je tradicija promišljanja i. za-
crtana, međutim, još Platonovom distink-
cijom između nestrukturirane, slobodne i.
(paideia, e. play) koju on zbog frivolnosti
osuđuje te i. podvrgnute redu, pravilima i
ciljevima (ludus, e. game), koja po njegovu
sudu priskrbljuje korisne obrasce za djecu
i odrasle. Iako šire nadležnost i. na umjet-
nost, da bi umjetnost oslobodili neprimje-
renih racionalističkih zahtjeva svoga vre-
mena, Kant i Schiller zapravo pritom još
uvijek imaju na umu Platonov ludus. Tek
se Nietzsche odvažuje preokrenuti tu hije-
rarhiju u korist neobvezne paideia koju
kao dionizijsku energiju postavlja u sam
temelj života. Na crti takva razmišljanja
zatječu se u 20. st. npr. Heidegger, Bahtin,
Derrida, Barthes, Foucault, dok je ludus
npr. u osnovi teorija Wittgensteina, de
Saussurea (koji je jezik uspoređivao sa
šahom), Gadamera, Huizinge ili Cailloisa.
Novije priloge diskusiji ponudili su Spario-
su (1989), koji situirapaideia u predsokra-
tovsku a ludus u poslijesokratovsku Grč­
ku, te Wilson (1990) koji ispituje oba tipa i.
s obzirom na razne vrste pripovjednih tek-
stova. Premda ističe važnost Gadamera i
Derridaa, ipak on daje u svojim razmatra-
njima glavnu ulogu Bahtinu.
2. U Bahtina pojam i. potječe iz njegova
bavljenja karnevalskom kulturom kasne
antike, srednjovjekovlja i renesanse s nji-
hovim ozbiljno-smjehovnim sajamskim i
uličnim žanrovima. U Nietzscheovoj tradi-
ciji, B. promatra i. kao transgresivnu poli-
tičku snagu koja potkopava uvriježene for-
me društvenog ophođenja i ponašanja izvr-
gavajući ih smijehu, poruzi, krajnostima
te nudeći obično oprečne, svrgavajuće al-
ternative. Koristeći se tim karnevalskim
tehnikama poravnavanja društvenih ne-
pravdi, i književnost može steći prevrat-
ničko-terapeutsku ulogu, što B. ilustrira
ulogom romana u žanrovskim sustavima
prijelomnih povijesnih razdoblja. No kriti-
čari (npr. White/Stallybrass 1986, LaCapra
1987) su upozorili da B. prenaglašuje oslo-
bađajuću, a zapostavlja društveno reguli-
ranu narav karnevala. On naime nije samo
paideia, nego je i ludus. No možda je
upravo takva jednostranost učinila B. kon-
cepciju privlačno m i otvorila je širokoj re-
cepciji u postmodernoj umjetnosti i post-
strukturalističkoj teoriji.
3. Derridaov je tretman i. na prvi po-
gled bliži Heideggerovoj reviziji Nietzschea
nego B. politizaciji pojma. On jedino H.
pojam Weltspiel, izveden iz N. koncepcije
volje za moć u kojoj se čovjek istodobno
pojavljuje kao igrač i kao igračka, premje-
šta s čovjekova anonimnog bitka-u-svijetu
na apstraktniju razinu beskonačnog dome-
tanja označitelja. Označitelji su obilježeni
neiskupljivo razlikovnom vrijednošću jer
IGRA
ovise o drugim označiteljima. To stanje
sveopće tekstualnosti (le texte general) u
kojemu jedan označitelj upisom svoje radi-
kalne odsutnosti u drugi označitelj briše
puninu njegova označenog- D. povreme-
no naziva i. označavanja. Izazivajući djelat-
nošću dometanja diseminaciju značenja u
lanac označitelja, ta i. potkopava >>metafi-
zičku prisutnost<< znaka, izvrće njegovu
ustaljenu hijerarhiju obilježenu primatom
>>transcendentalnog označenog<<. No >>sve-
opća tekstualnost<< nipošto ne znači, kao
što se često imputiralo D., da se znakovi
kao sastavnice njezine i. mogu razumijeva-
ti na neograničen broj načina! Tome bi
moglo biti tako jedino ako bi se sam njihov
tumač nalazio izvan teksta - a upravo to
je ono što D. odlučno pobija svojom glaso-
vitom krilaticom >>Ne postoji izvanteks-
tnost!«. Tumač je dakle uvijek uvučen u
kontekstno specifičan odnos sa znakom,
ovisan o njegovu trenutnom, neizabranom
položaju koji sputava i obvezuje njegovu
aktivnost određenim >>pravilima i.<<. U tom
smislu D. ne poima i. jedino neobuzdano
slobodnom, ona je za nj performativno-
konstativan, amfibičan konstrukt istovre-
mena play i game. (Keenan 1997, Wolfreys
1998) Ako nas rad okvira znaka (cadrage)
tvrdokorno uvlači u game, naš se >>precrta-
vajući<< rad na tim okvirima očituje kao
play. U tom se neodlučivom i svagda kri-
znome odnosu oblikuje partikularno-pro-
vizorno, etičko-politički interventno čita­
l
nje kao >>ono što se događa danas u onome l :
što nazivaju društvo, politika, diplomacija,
ekonomija, povijesna zbilja itd.<<. (Derrida
1989)
4. Primjenjujući pojam i. na umjetnost,
Gadamer (1960) želi u šilerovskoj tradiciji
istaknuti njezin nesvrhovit značaj. No za
razliku od igara koje su potpuno samosvr-
hovite, umjetnost se ipak otvara prema
publici zapodijevajući s njom samo sebi
svojstvenu vrstu i. Ona nije niti potpuno
203