SVEUČILIŠTE U ZAGREBU

FARMACEUTSKO–BIOKEMIJSKI FAKULTET

Viktor Pilepić

UPUTE ZA VJEŽBE PRAKTIKUMA IZ FIZIKALNE

KEMIJE II
INTERNA SKRIPTA ZA STUDENTE FARMACEUTSKO-BIOKEMIJSKOG FAKULTETA
SVEUČILIŠTA U ZAGREBU

(RUKOPIS U PRIPREMI)

v.0.9.9.4

Zagreb, 2007.
Viktor Pilepić UPUTE ZA VJEŽBE PRAKTIKUMA IZ FIZIKALNE KEMIJE II v.0.9.9.4

1
SADRŽAJ:
str.

Opće uvodne napomene za rad u Praktikumu fizikalne kemije II 1

VJEŽBA BROJ 1
Adsorpcija 4

VJEŽBA BROJ 2
Određivanje konstante brzine raspada H2O2 9

VJEŽBA BROJ 3
Određivanje konstante brzine hidrolize saharoze 14

VJEŽBA BROJ 4
Određivanje konstante disocijacije slabe kiseline (spektrofotometrijska titracija) 20

LITERATURA 25
Viktor Pilepić UPUTE ZA VJEŽBE PRAKTIKUMA IZ FIZIKALNE KEMIJE II v.0.9.9.4

OPĆE UVODNE NAPOMENE ZA RAD U PRAKTIKUMU

FIZIKALNE KEMIJE II

Glavna svrha rada u praktikumu je upoznati se s temeljnim fizikalno-

kemijskim zakonitostima, planiranjem i izvođenjem mjerenja, obradom i
prikazivanjem podataka te sastavljanjem izvještaja o izvedenim mjerenjima. Nakon
završenog praktikuma, studenti bi trebali biti u mogućnosti postaviti i izvršiti
mjerenje, te izvjestiti o dobivenim rezultatima.
Praktikum fizikalne kemije II sastoji se od 4 vježbe. Uvjeti za završen
praktikum su uspješno izvedenih i ocjenjenih sve 4 vježbe i položen završni kolokvij
iz praktikuma.
Redovito pohađanje praktikuma je obavezno i svaki izostanak treba biti
opravdan. Na vježbe treba doći točno u vrijeme i prema rasporedu objavljenom na
oglasnoj ploči praktikuma ili zavoda.
Studenti u praktikumu rade samostalno. Prije početka izvođenja vježbe studenti
se moraju prethodno upoznati s načinom i principom mjerenja koja izvode, fizikalno-
kemijskom osnovom na kojoj se mjerenja temelje, te načinom obrade i prikaza
izmjerenih podataka, služeći se skriptama i drugom odgovarajućom preporučenom
literaturom koja prati predavanja.
Prije izvođenja vježbe studenti sastavljaju pripremu za vježbu (rukom pisanu
na najviše jednom listu A4 formata) i predaju prije početka izvođenja vježbe. Priprema
za vježbu omogućuje studentima planiranje izvođenja vježbe, načina zapisivanja
podataka i izrade izvještaja, kako bi u vremenu predviđenom za vježbe mogli završiti
mjerenja i napisati izvještaj (referat). Priprema za vježbu mora obavezno sadržavati
naslov i zadatak vježbe, definicije fizičkih veličina i pojmova koji se pojavljuju u
vježbi, treba nacrtati (jasno skicirati) aparature i/ili postupak kojima se izvode
mjerenja te navesti koje se veličine mjere tom aparaturom a koje se i na koji način
računaju iz izmjerenih podataka. Tekst skripte i detaljni opis postupaka mjerenja ne
treba nepotrebno ponavljati. Također treba pripremiti odgovarajuće tablice i grafičke
prikaze u koje će se unositi izmjereni i izračunati podaci.

1
Viktor Pilepić UPUTE ZA VJEŽBE PRAKTIKUMA IZ FIZIKALNE KEMIJE II v.0.9.9.4

Svaka vježba se izvodi na za to predviđenom radnome mjestu. Na svakom

radnom mjestu nalazi se sva oprema i pribor potrebni za izvođenje određene vježbe.
Studenti su dužni čuvati opremu i pribor koji koriste.
Studenti u laboratoriju obavezno moraju imati zaštitnu kutu i naočale i moraju
paziti na mjere sigurnosti u radu i oprezno rukovati opasnim tvarima (obavezno
koristiti propipetu).
Student ne može pristupiti izvođenju vježbi ili može biti udaljen s vježbi u
slučaju kada nema ili ne koristi odgovarajuću zaštitnu opremu - zaštitne naočale, kutu,
i drugo te ako se ne pridržava mjera sigurnosti pri radu, ako nema pripremu za vježbu i
ako nije proučio gradivo iz kojeg toga dana izvodi vježbe. Odmah po dolasku u
praktikum studenti upisuju vrijeme svojeg dolaska i potpisom potvrđuju svoju
prisutnost, preuzimaju radna mjesta i od nastavnika dobivaju zadatke i uzorke, nakon
toga pristupaju pripremi i izvedbi vježbe.
Tjekom izvođenja vježbe studenti vode laboratorijski dnevnik. Laboratorijski
dnevnik se može nadovezati na pripremu za vježbe. U laboratorijski dnevnik uredno se
upisuju mjerenja i opažanja tijekom izvođenja pokusa. Laboratorijski dnevnik mora
imati sve važne podatke za određeno mjerenje.
Nakon završenog mjerenja studenti pripremaju i predaju izvještaj (referat).
Izvještaj se može nadovezati na laboratorijski dnevnik.
Po završetku vježbe studenti urede i predaju svoje radno mjesto, nastavnici
pregledaju radni stol i preuzmu izvještaj. Kod svake vježbe ocjenjuje se priprema,
izvođenje vježbe, samostalnost, urednost, dobiveni rezultat i predan izvještaj (referat).

U izvještaju (referatu) o vježbi iznose se dobiveni rezultati. Izvještaj treba

imati sve relevantne podatke za izvedena mjerenja i dobiveni rezultat; tekst skripte -
opis postupaka mjerenja ne treba nepotrebno ponavljati. Izvještaju se prilažu priprema
za vježbu i laboratorijski dnevnik. Na prvoj stranici trebaju se nalaziti osnovni podaci
o vježbi (naslov i broj), datum, ime, prezime i grupa (vidi uputu u praktikumu) i
dobiveni rezultat - odgovor na postavljeni zadatak. Na slijedećim stranicama izvještaja
trebaju biti prikazani izmjereni podaci, postupak obrade izmjerenih vrijednosti i
postupak dobivanja odnosno računanja rezultata. Pri prikazu izmjerenih vrijednosti
često je korisno koristiti se tablicama i grafičkim prikazima. Tablice i prikazi moraju

2
Viktor Pilepić UPUTE ZA VJEŽBE PRAKTIKUMA IZ FIZIKALNE KEMIJE II v.0.9.9.4

biti pregledni, jasno označeni i opisani. U opisu tablice i prikaza trebaju biti navedeni
svi uvjeti mjerenja, treba biti dovoljno podataka da se, slijedeći opis, mjerenje može
ponoviti. Fizičke veličine iskazuju se odgovarajućim simbolom, brojčanom vrijednosti
i odgovarajućom jedinicom. Točnost mjerenja iskazuje se standardnom devijacijom ili
brojem znamenki. Grafički prikazi rade se na milimetarskom papiru ili pomoću
računala. Pri izradi grafičkog prikaza treba paziti da su koordinatne osi jasno označene
a izmjereni podaci upisani.

3
Viktor Pilepić UPUTE ZA VJEŽBE PRAKTIKUMA IZ FIZIKALNE KEMIJE II v.0.9.9.4

ADSORPCIJA

ZADATAK: Odrediti konstantu ravnoteže adsorpcije K i najveću površinsku

koncentraciju max za adsorpciju octene kiseline na aktivni ugljen
primjenom Langmuirove izoterme.

Adsorpcija octene kiseline na aktivni ugljen može se prikazati jednadžbom:

K
CH3COOH (aq) + C (s) CH3COOH (AD) C (s)

Adsorpcija je pojava vezanja tvari na neku površinu uslijed djelovanja

privlačnih fizičkih ili kemijskih sila. Adsorpcija može biti specifična ili nespecifična.
Adsorpciju nastalu djelovanjem slabih privlačnih fizičkih sila npr. Van der Waalsovim
interakcijama nazivamo fizisorpcija. Izmjerene entalpije fizisorpcije obično iznose oko
-20 kJ mol-1. Kemisorpcija je pojava adsorpcije kod koje se atomi i molekule vežu na
površinu adsorbensa stvaranjem kemijske veze. Izmjerene entalpije kemisorpcije
obično iznose oko -200 kJ mol-1 (A1 str. 988-989 i A5 str. 986).
Poznavanje svojstava površine te fizičkih i kemijskih procesa na površini i
granici različitih faza od velike je važnosti u kemiji, farmaciji i industriji. Na primjer,
svojstvo adsorpcije aktivnog ugljena koristi se za uklanjanje toksičnih tvari iz
organizma, također od važnosti je poznavati adsorpcijska i katalitička svojstva
heterogenih katalizatora u raznim procesima. Slobodne (nevezane) molekule
adsorbenda - tvari koja se adsorbira na površinu adsorbensa, su u dinamičkoj ravnoteži
s adsorbiranim molekulama. U ravnoteži, brzina adsorpcije (proces vezanja
adsorbenda na adsorbens), jednaka je brzini desorpcije (proces disocijacije adsorbenda
i adsorbensa). Eksperimentalno odredljive fizičke veličine kojima se može opisati
adsorpcija su npr. konstanta ravnoteže adsorpcije određene tvari na površini K,
najveća površinska koncentracija adsorbirane tvari na površini adsorbensa max,
entalpija adsorpcije, itd. (A1 str. 999-1005).

4
Viktor Pilepić UPUTE ZA VJEŽBE PRAKTIKUMA IZ FIZIKALNE KEMIJE II v.0.9.9.4

Prekrivenost površine  definirana je jednadžbom (A1 str. 987):

Ns 
θ  (1.1.)
NT  max

NS je broj zauzetih adsorpcijskih mjesta, NT je ukupni broj adsorpcijskih

mjesta,  je površinska koncentracija adsorbirane tvari a max je najveća površinska
koncentracija adsorbirane tvari (nS/S). Prekrivenost površine pokazuje udio zauzetih
mjesta na adsorbensu od ukupnog broja mjesta sposobnih za adsorpciju adsorbenda.
Adsorpcijske izoterme opisuju ovisnost prekrivenosti površine o tlaku ili, ako se radi o
otopinama, koncentraciji adsorbenda pri određenoj temperaturi. Razvijeno je više
modela koji opisuju adsorpciju i njima odgovarajućih adsorpcijskih izotermi koje
mogu opisati i objasniti eksperimentalne nalaze (A1 str. 989-994).
Langmuirova izoterma temelji se na slijedećim pretpostavkama: adsorpcija je
jednoslojna, sva adsorpcijska mjesta su ekvivalentna odnosno imaju istu energiju
vezanja, površina je uniformna i sposobnost molekule za adsorpciju ne ovisi o
zauzetosti susjednih adsorpcijskih mjesta. Uspostavljena dinamička ravnoteža između
adsorpcije i desorpcije plinovitog adsorbenda A na površinu P može se prikazati
jednadžbom: kA
A (g) + P A P
kD
U ravnoteži (A1 str. 994-998), brzina adsorpcije bit će jednaka brzini desorpcije i

vrijedi:

K = kA / kD (1.2.)

Langmuirova izoterma definirana je jednadžbom (p - tlak):

Kp (1.3.)
θ
1 K  p

Ako se radi o otopini, tlak se može zamijeniti s koncentracijom adsorbenda u

otopini c, pa vrijedi:
K c
θ (1.4.)
1 K c

5
Viktor Pilepić UPUTE ZA VJEŽBE PRAKTIKUMA IZ FIZIKALNE KEMIJE II v.0.9.9.4

U uporabi su još npr. i Freundlichova, BET, Temkinova i druge izoterme (A5 str.
987-993). U slučaju malih tlakova, odnosno koncentracija adsorbenda, različite izoterme
mogu dati vrlo slične rezultate za prekrivenosti površine.
Sposobnost adsorpcije adsorbensa ovisi o svojstvima površine. Tvari koje na
svojoj površini dobro adsorbiraju druge tvari imaju veliku Gibbsovu energiju površine
pa je proces adsorpcije termodinamički povoljan. Na površini adsorbensa mogu
postojati i mjesta koja su izrazito pogodna za vezanje adsorbirane tvari. U tom slučaju
posebnu ulogu mogu imati razne nepravilnosti na površini kristala ili amorfne čestice
adsorbensa npr. udubine, dislokacije, itd. Navedena svojstva površina istražuju se
mikroskopskim i spektroskopskim metodama (A1 str. 977-987 i A5 str. 976-985).

POTREBNA OPREMA I OTOPINE:

 Aktivni ugljen, octena kiselina i otopina NaOH, c = 0,1 mol dm-3, otopina
fenolftaleina.
 Bireta, laboratorijske čaše, odmjerne tikvice od 100 mL, laboratorijske boce s
ubrušenim čepom.

ZADANO:

 Koncentracije za četiri otopine octene kiseline.

6
Viktor Pilepić UPUTE ZA VJEŽBE PRAKTIKUMA IZ FIZIKALNE KEMIJE II v.0.9.9.4

POSTUPAK MJERENJA:

(A) Određivanje koncentracije octene kiseline prije adsorpcije (1. dan):

 Pripreme se četiri otopine octene kiseline zadanih koncentracija i volumena 100

mL razrjeđivanjem otopine octene kiseline, c = 1 mol dm-3.

 Odredi se točna koncentracija pripremljenih otopina titracijom alikvota od 5 mL s

otopinom NaOH, c = 0,1 mol dm-3 uz fenolftalein kao indikator. Potrebno je
napraviti po tri titracije za svaku otopinu.

 U laboratorijske boce s ubrušenim čepom uzme se 75 mL svake otopine i doda

0,8-1,2 g aktivnog ugljena, dobro promješa i ostavi stajati 1 dan.

(B) Određivanje koncentracije octene kiseline nakon adsorpcije (2. dan):

 Iz svake otopine uzme se tri puta alikvot od po 5 mL dobro pazeći da se ne potrese

istaloženi aktivni ugljen s dna posuda - posude s otopinama ne smiju se tresti ili
mješati; ako je potrebno otopina se filtrira.

 Odredi se koncentracija octene kiseline nakon adsorpcije u otopini iznad taloga

aktivnog ugljena titracijom uzetih alikvota od 5 mL s otopinom NaOH, c = 0,1 mol
dm-3 uz fenolftalein kao indikator. Potrebno je napraviti po tri titracije za svaku
otopinu.

PRIKAZ I OBRADA IZMJERENIH PODATAKA:

Određivanje konstante ravnoteže adsorpcije i najveće površinske koncentracije:

 Sastaviti tablicu u kojoj je prikazan dobiveni utrošak titranta za svaku titraciju

otopina octene kiseline i izračunata koncentracija octene kiseline prije i poslije
adsorpcije.

7
Viktor Pilepić UPUTE ZA VJEŽBE PRAKTIKUMA IZ FIZIKALNE KEMIJE II v.0.9.9.4

 Sastaviti tablicu u kojoj je za svaku otopinu prikazano:

 koncentracija octene kiseline u otopini iznad aktivnog ugljena nakon
adsorpcije ceq.
 ukupna količina adsorbirane octene kiseline nS izračunata prema jednadžbi
nS = (coceq)V ; co je koncentracija octene kiseline prije adsorpcije, ceq
koncentracija octene kiseline u ravnoteži nakon adsorpcije a V je volumen
otopine.
 površinska koncentracija adsorbirane octene kiseline u ravnoteži 
izračunata za svaki pokus prema jednadžbi:  = nS /A; A je površina
aktivnog ugljena izračunata iz jednadžbe A = sm (s je specifična površina
aktivnog ugljena navedena u specifikaciji za aktivni ugljen a m je masa
aktivnog ugljena).
 omjer koncentracije octene kiseline nakon adsorpcije i površinske
koncentracije adsorbirane octene kiseline u ravnoteži ceq / .

 Prikazati ovisnost omjera ceq / o koncentraciji octene kiseline nakon adsorpcije

ceq. Ako se adsorpcija može opisati Langmuirovom izotermom, dobivena ovisnost
slijedit će jednadžbu:

ceq 1 1
  ceq  (1.5.)
  max K   max

 Kroz dobivene točke povuče se pravac (S1 str. 51-56). Odrediti odgovarajući nagib
(1/max) i odsječak (1/(K·max)) dobivenog pravca i izračunati najveću površinsku
koncentraciju i konstantu ravnoteže adsorpcije.

 Kao rezultat prikazati određenu najveću površinsku koncentraciju i konstantu

ravnoteže adsorpcije.

8
Viktor Pilepić UPUTE ZA VJEŽBE PRAKTIKUMA IZ FIZIKALNE KEMIJE II v.0.9.9.4

ODREĐIVANJE KONSTANTE BRZINE RASPADA H2O2

ZADATAK: Odrediti konstantu brzine reakcije raspada H2O2 uz katalizator KI

mjerenjem promjene koncentracije H2O2 s vremenom tijekom reakcije.

Reakcija raspada H2O2 uz katalizator KI odvija se prema jednadžbi:

k
H2O 2
katalizator KI
H2O + 1/2 O2

Brzina kemijske reakcije v definirana je kao brzina prirasta dosega reakcije ,

odnosno promjena koncentracije nekog od sudionika reakcije ci u vremenu (A1 str. 867)

prema jednadžbi:

d 1 dc
v   i (2.1.)
V  dt νi dt

 je doseg reakcije ( = (ni - n i) / vi ), ni je količina tvari i u odabranom

O

vremenu t, n i je količina tvari i na početku reakcije, vi je stehiometrijski koeficijent

O

tvari i pozitivan za produkte i negativan za reaktante, ci je koncentracija produkta ili

reaktanta, V je volumen homogene otopine.
Brzina kemijske reakcije razmjerna je koncentracijama reaktanata. Konstanta
brzine neke reakcije je konstanta proporcionalnosti iz eksperimentom utvrđenog
zakona za brzinu te reakcije. Red reakcije je suma eksponenata koncentracija
reaktanata u zakonu za brzinu reakcije (A1 str. 868-869). Na primjer, ako je
eksperimentom utvrđeno da je zakon za brzinu neke reakcije, odnosno da vrijedi
jednadžba:
v = k  cAa  cBb  cCc  ... (2.2.)

kažemo da je reakcija reda a u odnosu na reaktant A, reda b obzirom na tvar B te reda c

u odnosu na tvar C, itd., i ukupno reda a+b+c+... . U gornjoj jednadžbi k je konstanta
brzine reakcije, cA, cB, cC su koncentracije tvari A, B i C.
Ako se za neku reakciju
A+BC

9
Viktor Pilepić UPUTE ZA VJEŽBE PRAKTIKUMA IZ FIZIKALNE KEMIJE II v.0.9.9.4

eksperimentom utvrdi da je prvog reda s obzirom na reaktant A i prvog reda s obzirom

na reaktant B, reakcija će biti ukupno drugog reda a utvrđeni zakon za brzinu navedene
reakcije bit će:
v = k  cA  cB (2.3.)

Konstanta brzine za neku reakciju ne ovisi o koncentracijama reaktanata, a

ovisi o temperaturi, reakcijskom mediju (otapalu), tlaku (osobito za reakcije u plinskoj
fazi), katalizatoru, itd. Brzine odvijanja različitih reakcija i procesa mogu se
međusobno uspoređivati usporedbom konstanti brzina za svaku reakciju i/ili proces (A5
str. 861-877). Eksperimentom utvrđen zakon za brzinu neke reakcije upućuje na
mehanizam te reakcije. Mehanizam reakcije je prihvatljiv opis strukturnih i energijskih
promjena koje se odvijaju tijekom reakcije. Svaki predloženi reakcijski mehanizam za
neku reakciju mora biti u skladu s eksperimentom utvrđenim zakonom za brzinu te
reakcije.
Ako su u nekoj reakciji početne koncentracije svih reaktanata puno veće od
početne koncentracije jednog reaktanta, pri čemu je reakcija prvog reda obzirom na taj
manjinski reaktant, za reakciju kažemo da je pseudo-prvog reda jer će promjena
koncentracije produkta i/ili reaktanta u vremenu slijediti zakon prvog reda.
Koncentracije reaktanata u suvišku se tijekom reakcije vrlo malo promijene ako su
približno 20 ili više puta veće od početne koncentracije manjinskog reaktanta. Tako
izmjerena konstanta brzine kobs umnožak je konstante brzine reakcije k i početnih
koncentracija reaktanata u suvišku. Integracijom zakona za brzinu reakcije prvog ili
pseudo-prvog reda dolazimo do jednadžbe:
-k t
ct = coe (2.4.)

ct je koncentracija reaktanta u vremenu t nakon početka reakcije, co je početna

koncentracija reaktanta, k je izmjerena konstanta brzine, t je vrijeme proteklo od
početka reakcije. Ova jednadžba (A1 str. 871-872 i A5 str. 869-877) se također može preurediti
i napisati na slijedeći način:
co
ln  k t (2.5.)
ct

10
Viktor Pilepić UPUTE ZA VJEŽBE PRAKTIKUMA IZ FIZIKALNE KEMIJE II v.0.9.9.4

Brzina kemijske reakcije ovisi o temperaturi. Za većinu reakcija ovisnost

izmjerene konstante brzine o temperaturi može se opisati Arrheniusovom jednadžbom:

Ea

k  Ae RT (2.6.)

Ea je energija aktivacije a A je predeksponencijalni faktor; za neku reakciju obje

veličine određuju se eksperimentom iz mjerenja k pri različitim temperaturama.

POTREBNA OPREMA I OTOPINE:

 Termostat podešen na zadanu temperaturu (3545 oC); zaporna ura.

 Vodene otopine H2O2, c = 1 mol dm-3 i KI, c = 0,05 mol dm-3.
 Bireta i otopina KMnO4, c = 0,02 mol dm-3.
 Erlenmayerove tikvice s po 20 mL hladne sumporne kiseline, c = 2 mol dm-3.

ZADANO:

 Početne koncentracije reaktanata H2O2 i KI u volumenu od 300 mL; temperatura

na kojoj se odvija reakcija (3545 oC).

11
Viktor Pilepić UPUTE ZA VJEŽBE PRAKTIKUMA IZ FIZIKALNE KEMIJE II v.0.9.9.4

POSTUPAK MJERENJA:

Mjerenje promjene koncentracije H2O2 s vremenom tijekom reakcije:

 Reakcija se odvija na zadanoj temperaturi u termostatu. Termostat se podesi na

zadanu temperaturu kontaktnim termometrom. Temperatura unutar termostata
može se očitati s termometra uronjenog u vodenu kupelj termostata.

 Pripreme se otopine H2O2 u volumenu od 250 mL i KI u volumenu od 50 mL

takvih koncentracija da kada se te dvije otopine pomiješaju (ukupni volumen je
tada 300 mL) početne koncentracije reaktanata H2O2 i KI budu one koje su zadane.
Otopine se pripreme razrjeđivanjem otopine H2O2, c = 1 mol dm-3 i otopine KI, c =
0,05 mol dm-3. Pripremljene otopine stave se u termostat i ostave barem 1520
minuta prije nego se započne reakcija kako bi poprimile temperaturu termostata.

 Reakcija započne dodatkom 50 mL otopine KI u otopinu H2O2; reakcijsku smjesu

potrebno je dobro promiješti i brzo vratiti u termostat. Zatim se brzo pipetom uzme
alikvot od 5 mL reakcijske smjese i stavi u prethodno pripremljenu Erlenmayerovu
tikvicu s 20 mL hladne sumporne kiseline c = 2 mol dm-3 te se uključi zaporna ura.

 Koncentracija H2O2 u reakcijskoj smjesi odredi se titracijom alikvota s otopinom

KMnO4. Utrošak KMnO4 proporcionalan je koncentraciji H2O2 u reakcijskoj
smjesi. Reakcija H2O2 s KMnO4 odvija se prema jednadžbi:
5 H2O2 + 2 KMnO4 + 3 H2SO4  8 H2O + 5 O2 + K2SO4 + 2 MnSO4

 Koncentracija H2O2 u reakcijskoj smjesi odredi se svakih 25 minuta tijekom

reakcije, pri čemu se dobiju podatci (t, ct (H2O2)).

 Koncentracija H2O2 u reakcijskoj smjesi određuje se sve dok utrošak KMnO4 ne

padne barem na jednu trećinu od vrijednosti početnog utroška, pri čemu bi trebalo
izmjeriti 10 15 točaka (t, ct (H2O2)).

12
Viktor Pilepić UPUTE ZA VJEŽBE PRAKTIKUMA IZ FIZIKALNE KEMIJE II v.0.9.9.4

PRIKAZ I OBRADA IZMJERENIH PODATAKA:

Određivanje konstante brzine reakcije raspada H2O2:

 Sastaviti tablicu u kojoj je prikazano: vrijeme proteklo od početka reakcije t,

volumen utrošenog KMnO4 za titraciju V(KMnO4), koncentracija H2O2 u vremenu t
ct (H2O2) i izračunati ln (co(H2O2)/ct(H2O2)) u vremenu t. Volumen utrošenog KMnO4
za titraciju reakcijske smjese razmjeran je koncentraciji H2O2, pa se radi
jednostavnijeg računa mogu kod omjera umjesto koncentracija H2O2 uzeti
volumeni utrošenog KMnO4.

 Prikazati ovisnost koncentracije H2O2 ili V(KMnO4) o vremenu.

 Prikazati ovisnost ln (co(H2O2)/ct(H2O2)) ili ln (Vo(KMnO4) /Vt (KMnO4)) o vremenu.

 Ako je reakcija raspada vodikovog peroksida prvog reda s obzirom na vodikov

peroksid, ovisnost ln (co(H2O2) / ct(H2O2)) o vremenu bit će linearna i slijedit će
jednadžbu:

c (H O )
ln  2 2  k  t (2.7.)
c t ( H 2 O 2)

 Kroz dobivene točke povuče se pravac kroz ishodište, odredi njegov nagib te
izračuna konstanta brzine reakcije.

 Kao rezultat prikazati izmjerenu konstantu brzine na zadanoj temperaturi i pri

zadanoj koncentraciji katalizatora.

13
Viktor Pilepić UPUTE ZA VJEŽBE PRAKTIKUMA IZ FIZIKALNE KEMIJE II v.0.9.9.4

ODREĐIVANJE KONSTANTE BRZINE HIDROLIZE SAHAROZE

ZADATAK: Odrediti konstantu brzine reakcije hidrolize saharoze uz katalizator HCl

polarimetrijskim mjerenjem promjene koncentracija reaktanta i
produkata s vremenom tijekom reakcije.

Reakcija hidrolize saharoze odvija se prema jednadžbi:

H H

HO
H H
O H
OH OH H OH H H
HO
O
OH kobs O
OH
HO
OH
HO
HO + H2O OH + HO
OH HCl
O O
HO
H OH H
H OH OH
H

SAHAROZA GLUKOZA FRUKTOZA

Detaljnije o kemijskoj kinetici pogledajte na str. 9-11. Polarimetrijska mjerenja

kuta zakreta ravnine polarizacije od važnosti su u kemiji i biokemiji u istraživanju
kiralnih spojeva npr. ugljikohidrata i aminokiselina. Optički aktivne tvari zakreću
ravninu polarizacije. Ravninu polarizacije određuju smjer rasprostiranja i vektor
električnog polja elektromagnetskog vala. Kod nepolariziranog (dnevnog) svjetla
vektor električnog polja oscilira u bilo kojem smjeru okomito na smjer širenja
elektromagnetskog vala, dok kod polariziranog svjetla vektor električnog polja oscilira
uvijek u jednoj ravnini (H1 str. 276-279). Polarimetar Slika 3.1. mjeri kut zakreta ravnine
polarizacije nakon prolaza svjetla kroz otopinu (H1 str. 296-298). Sastoji se od izvora
monokromatskog zračenja (obično natrijeva lampa valne duljine zračenja 555,3 nm, D-
linija), polarizatora (Nicollova prizma, propušta zračenje samo određene ravnine
polarizacije), polarimetrijske kivete i analizatora (također Nicollova prizma koja se
može okretati oko optičke osi, povezana sa skalom s koje se očitava kut zakreta
analizatora).
Kut optičkog zakretanja  izmjeren polarimetrom sadrži u sebi doprinose
skretnji ravnine polarizacije svih optički aktivnih tvari i prisutnih u otopini,

14
Viktor Pilepić UPUTE ZA VJEŽBE PRAKTIKUMA IZ FIZIKALNE KEMIJE II v.0.9.9.4

a ovisno o koncentraciji i specifičnoj rotaciji m svake od tih tvari prema jednadžbi:

  l    m (i )   (i ) (3.1.)
i

 je kut optičkog zakretanja, l je duljina polarimetrijske kivete, (i) je masena

koncentracija tvari i, m(i) je specifična rotacija tvari i, m =  /( l).

NEPOLARIZIRANO SVJETLO
(VEKTOR ELEKTRIČNOG POLJA OSCILIRA U BILO KOJEM
SMJERU OKOMITOM NA SMJER ŠIRENJA VALA)

POLARIZIRANO SVJETLO
(VEKTOR ELEKTRIČNOG POLJA OSCILIRA UVIJEK
U JEDNOJ RAVNINI OKOMITOJ NA SMJER ŠIRENJA VALA)

POLARIZATOR
RAVNINA POLARIZACIJE SE
PROLASKOM KROZ OTOPINU
IZVOR MONOKROMATSKOG
POLARIMETRIJSKA KIVETA
(NAPUNJENA ISPITIVANOM OTOPINOM)
ZAKREĆE ZA KUT 
ZRAČENJA

ANALIZATOR


PROMATRAČ

ANALIZATOR JE POTREBNO OKRENUTI ZA KUT 

DA BI KROZ NJEGA PROLAZILO SVJETLO

Slika 3.1. Shema polarimetra.

Tijekom reakcije hidrolize saharoze mjeri se kut optičkog zakretanja koji u

sebi sadrži doprinose svih prisutnih optički aktivnih tvari (saharoze, glukoze i
fruktoze) u skladu s jednadžbom (3.1.). Konstanta brzine za neku reakciju može se
odrediti iz promjene koncentracije produkata i/ili reaktanata s vremenom odnosno
mjerenjem promjene neke veličine koja je razmjerna s koncentracijom, npr.
apsorbancije, elektrodnog potencijala odgovarajuće elektrode itd. Može se pokazati
da je promjena izmjerenog kuta optičkog zakretanja tijekom reakcije hidrolize
saharoze u svakom trenutku linearno razmjerna koncentracijama reaktanta (saharoze)
odnosno produkata (glukoze i fruktoze u jednakom omjeru):

 Na početku reakcije u reakcijskoj otopini prisutna je samo saharoza, pa je

izmjereni kut optičkog zakretanja na početku reakcije  jednak:
A  m (saharoze)  (saharoze)  l

15
Viktor Pilepić UPUTE ZA VJEŽBE PRAKTIKUMA IZ FIZIKALNE KEMIJE II v.0.9.9.4

 Na kraju reakcije u otopini su prisutne glukoza i fruktoza u jednakim

koncentracijama, pa je izmjereni kut optičkog zakretanja na kraju reakcije 
jednak:
  l m (glukoze)   (glukoze) + m (fruktoze)   (fruktoze))

 Tijekom reakcije u otopini su prisutne saharoza, glukoza i fruktoza pa je izmjereni

kut optičkog zakretanja tijekom reakcije t u vremenu t jednak:
t l m (saharoze) (saharoze) + m (glukoze) (glukoze) + m (fruktoze) (fruktoze))

 Smanji li se tijekom reakcije koncentracija saharoze za iznos a, koncentracije

glukoze i fruktoze povećat će se za isti iznos a, a izmjereni kut optičkog zakretanja
promijenit će se za iznos:
a  l  (m (saharoze)m (glukoze)m (fruktoze)

odnosno izmjereni kut optičkog zakretanja t u svakom trenutku bit će linearno

razmjeran koncentraciji saharoze, glukoze i fruktoze u reakcijskoj smjesi. Ukupna
promjena izmjerenog kuta optičkog zakretanja tijekom reakcije će biti:
A 

a udio hidrolizirane saharoze od početne koncentracije saharoze u vremenu t bit će

jednak:
(t )/(A )

Prema jednadžbi integriranog izraza za prvi red  = oe-kt, (A1 str. 871-872 i A5 str.
869-877) ako je reakcija hidrolize saharoze prvog reda s obzirom na saharozu, ovisnost
ln ((A )/(t )) o vremenu t bit će linearna i slijedit će jednadžbu:
  
ln Α  k obs  t
t  

Kut optičkog zakretanja izmjeri se polarimetrom na slijedeći način: kiveta

polarimetra napuni se ispitivanom otopinom i stavi u polarimetar. Kada se promatra
kroz okular polarimetra u prizmu analizatora vidi se svjetli kružić na kojem se mogu
razlikovati središnja pruga1 i okolni dio2 Slika 3.2. Okretanjem analizatora oko

16
Viktor Pilepić UPUTE ZA VJEŽBE PRAKTIKUMA IZ FIZIKALNE KEMIJE II v.0.9.9.4

optičke osi mijenja se odnos intenziteta središnje pruge1 i okolnog dijela2. Analizator
je potrebno tako okrenuti da intenzitet svjetla središnje pruge i okolnog dijela bude isti
-B Slika 3.2. i to kada se za mali pomak (1-2) iz B vidi A ili C. Okretanjem
analizatora pokreće se i skala na kojoj se očita kut zakreta. Na skali se očita kut u
stupnjevima kao broj koji se poklapa s nulom noniusa, a dijelovi stupnja očitaju se s
noniusa - crta na noniusu koja se poklapa s bilo kojom crtom skale odgovara broju iza
decimalnog zareza.

A B C

Slika 3.2. Analizator promatran kroz okular polarimetra.

POTREBNA OPREMA I OTOPINE:

 Polarimetar s pripadajućom polarimetrijskom kivetom; zaporna ura.

 Otopina saharoze (A) zadane masene koncentracije.
 Otopina saharoze (B) masene koncentracije dvostruko veće od zadane.
 Otopina HCl.
 Odmjerne tikvice od 50 mL.

17
Viktor Pilepić UPUTE ZA VJEŽBE PRAKTIKUMA IZ FIZIKALNE KEMIJE II v.0.9.9.4

ZADANO:

 Početne koncentracije saharoze i HCl u reakcijskoj smjesi.

POSTUPAK MJERENJA:

Mjerenje promjene koncentracije produkata i reaktanata tijekom reakcije:

 Otopine saharoze (A) i (B) zadane masene koncentracije pripreme se otapanjem
odgovarajuće izvagane mase saharoze u destiliranoj vodi u odmjernoj tikvici od 50
mL.

 Otopina HCl dvostruko veće koncentracije od zadane početne koncentracije HCl u

reakcijskoj smjesi pripremi se razrjeđivanjem otopine HCl, c = 6 mol dm-3 u
odmjernoj tikvici od 50 mL.

 Pripremljenom otopinom (A) napuni se čista i suha polarimetrijska kiveta; prema

potrebi polarimetrijska kiveta se opere, obriše i osuši izvana. Polarimetrijska kiveta
stavi se u polarimetar te se izmjeri kut optičkog zakretanja A za otopinu (A)
(iznosit će između 10o-30o).

 Reakcija se započne tako da se otopina saharoze (B) prenese u laboratorijsku čašu

i zatim brzo doda pripremljena otopina HCl; reakcijska smjesa dobro se promiješa,
te se uključi zaporna ura. Polarimetrijska kiveta brzo se napuni reakcijskom
smjesom. Miješanjem istih volumena otopina (B) i HCl otopine se dvostruko
razrijede, pa koncentracije reaktanata saharoze i katalizatora HCl nakon miješanja
odgovaraju zadanim početnim koncentracijama reaktanata.

 Tijekom reakcije mjeri se kut optičkog zakretanja t u ovisnosti o vremenu, te se

dobije niz parova vrijednosti (t, t).

 Reakcija se prati sve dok kut optičkog zakretanja ne padne na manje od –3o pri
čemu treba napraviti barem 15-20 mjerenja.

18
Viktor Pilepić UPUTE ZA VJEŽBE PRAKTIKUMA IZ FIZIKALNE KEMIJE II v.0.9.9.4

 Na kraju se reakcijska smjesa pažljivo zagrije u vodenoj kupelji na temperaturu od

60 oC pri čemu se reakcija ubrzano privede završetku. Ohlađenom reakcijskom
smjesom napuni se kiveta polarimetra i izmjeri kut optičkog zakretanja na
završetku reakcije .

PRIKAZ I OBRADA IZMJERENIH PODATAKA:

Određivanje konstante brzine reakcije hidrolize saharoze:

 Sastaviti tablicu u kojoj je prikazano vrijeme t mjerenja kuta optičkog zakretanja

proteklo od početka reakcije, izmjereni kut optičkog zakretanja t u vremenu t i ln
((A)/(t )).

 Prikazati ovisnost t o vremenu t.

 Prikazati ovisnost ln ((A)/(t )) o vremenu t. Ova ovisnost je linearna i ide

iz ishodišta ako je reakcija hidrolize saharoze prvog reda s obzirom na saharozu.

 Kroz dobivene točke povuče se pravac koji započinje iz ishodišta, odredi se nagib
tog pravca i izračuna konstanta brzine reakcije.

 Kao rezultat prikazati izmjerenu konstantu brzine hidrolize saharoze pri zadanoj
koncentraciji katalizatora HCl na sobnoj temperaturi. Određena konstanta brzine
sadrži i koncentraciju vode koja je reaktant i nalazi se u velikom suvišku prema
saharozi (c(H2O) = 55,6 mol dm-3).

19
Viktor Pilepić UPUTE ZA VJEŽBE PRAKTIKUMA IZ FIZIKALNE KEMIJE II v.0.9.9.4

ODREĐIVANJE KONSTANTE DISOCIJACIJE SLABE

KISELINE
(SPEKTROFOTOMETRIJSKA TITRACIJA)

ZADATAK: Odrediti konstantu disocijacije slabe kiseline, indikatora bromtimol

modrog, mjerenjem Vis spektara otopina indikatora pri različitim
vrijednostima pH otopine.

Disocijacija indikatora brom timol modrog odvija se prema jednadžbi:

O
S O _
O CH3 Ka SO3
Br CH3 CH3
H3C H2O
Br Br +
+ H3O (aq)
Br OH
HO O
H3C
HO CH3
CH3 H3C CH3 H3C CH3
H3C
-
HA A

Konstanta disocijacije Ka neke kiseline (HA) definirana je jednadžbom:

a (A - )  a ( H  )
Ka  (4.1.)
a( HA)
Ako je opravdano uzeti da su aktiviteti po iznosu jednaki koncentraciji,
logaritmiranjem gornje jednadžbe dolazimo do Henderson-Hasselbalchove jednadžbe:
c( A - ) c (A - ) (4.2.)
pH  pK a  log i pK a  pH  log
c (HA) c (HA)

UV-Vis spektroskopija obuhvaća mjerenje intenziteta apsorpcije

elektromagnetskog zračenja valne duljine od 200-350 nm za ultra-ljubičasto i 350-
850 nm za vidljivo zračenje (A1 str. 538-549). UV-Vis spektar neke tvari ili otopine tvari
pokazuje apsorbancije A ili transmitancije T na pojedinim valnim duljinama zračenja u
navedenom rasponu od 200-850 nm. Apsorbancija se mjeri UV-Vis spektrofotometrom
Slika 4.1. UV-Vis spektrofotometar za određenu valnu duljinu zračenja mjeri intenzitet
zračenja koje dolazi do uzorka Io kao intenzitet svjetla koje je prošlo kroz kivetu s
referentnom otopinom (otapalom) i intenzitet zračenja nakon prolaska kroz otopinu
ispitivane tvari Ip.

20
Viktor Pilepić UPUTE ZA VJEŽBE PRAKTIKUMA IZ FIZIKALNE KEMIJE II v.0.9.9.4

Iz izmjerenih vrijednosti Io i Ip može se izračunati transmitancija prema

l
jednadžbi:
Ip
IO IP T  (4.3.)
Io

Apsorbancija A definirana je prema jednadžbi:

Ip Io
A   log T   log  log (4.4.)
Io IP

Apsorbancija A može se dovesti u odnos s koncentracijom tvari prema Beer-

Lambertovom zakonu:
A= cl (4.5.)

 je molarni koeficijent apsorpcije (vrijednost specifična za neku tvar pri nekoj

određenoj valnoj duljini;  je ovisan o otapalu u kojem je tvar otopljena), c je
koncentracija tvari a l je duljina optičkog puta (debljina sloja otopine ispitivane tvari u
kiveti) (A1 str. 491-492). Prema Beer-Lambertovom zakonu apsorbancija je linearno
razmjerna koncentraciji. Otopine većine tvari u nekom rasponu koncentracija slijede
navedeni zakon no poznati su i izuzeci. U laboratoriju se lako izvedljivo mjerenje
apsorbancije često koristi kod određivanja koncentracija tvari u otopinama.
UV-Vis spektrofotometar (na Slici 4.1. prikazana je shema UV-Vis
spektrofotometra s dvije zrake (S1 str. 546-549)) sastoji se od:
 izvora zračenja; za UV područje koristi se deuterijska lampa a za vidljivo područje
volframova ili halogena lampa (S1 str. 516-540).
 monokromatora; prizma ili optička rešetka koja razlaže bijelo svjetlo na
pojedinačne valne duljine – spektar. Okretanjem prizme monokromatora može se
podesiti da kroz pukotinu prolazi snop zračenja vrlo uskog raspona valnih duljina.
 pukotine koja dozvoljava prolaz snopa zračenja vrlo uskog raspona valnih duljina.
 nosača uzorka; za uzorke u otopini koriste se kivete (posuda u koju se stavlja
otopina ispitivane tvari, načinjena od kvarcnog stakla propusna za UV i Vis
zračenje s dvije prozirne planparalelne plohe razmaknute na točno određenoj
udaljenosti).

21
Viktor Pilepić UPUTE ZA VJEŽBE PRAKTIKUMA IZ FIZIKALNE KEMIJE II v.0.9.9.4

 sustava zrcala koji svjetlost s monokromatora razdvaja u dvije zrake od kojih jedna
prolazi kroz kivetu s uzorkom otopine ispitivane tvari a druga kroz kivetu s
referentnom tvari, Slika 4.1.; zrcala C i D su nepokretna a zrcala A i B mogu se
pomaknuti tako da zraka svjetlosti s monokromatora prolazi ili kroz uzorak ili kroz
referentnu otopinu; referentna otopina obično je čisto otapalo.
 detektora intenziteta zračenja - fotomultiplikator ili fotodioda.
 sustava elektronike koji upravlja svim dijelovima te obrađuje i prikazuje signal s
detektora (A1 str. 483-487).

PUKOTINA KIVETA S OTOPINOM

MONOKROMATOR ISPITIVANE TVARI DETEKTOR ZRAČENJA

A B
POKRETNA ZRCALA (A I B)

IZVOR ZRAČENJA C D
NEPOKRETNA ZRCALA (C I D)
KIVETA S REFERENTNOM
OTOPINOM

Slika 4.1. Shema optičkog dijela UV-Vis spektrofotometra s dvije zrake.

Vis spektar otopine indikatora bromtimol modrog pri različitim vrijednostima

pH prikazan je na Slici 4.2. pH odgovarajućih otopina naznačen je kod svakog
pojedinog spektra.
Iz prikazanih spektara otopine bromtimol modrog pri različitim pH vidi se da
je apsorpcijski maksimum nedisociranog indikatora HA na valnoj duljini od 445 nm
(spektar otopine indikatora pri pH = 1,60 gdje je više od 99,9 % ukupnog indikatora
nedisocirano). Također, vidi se da je apsorpcijski maksimum aniona indikatora A¯ na
valnoj duljini od 614 nm (spektar otopine indikatora pri pH = 9,18 gdje je više od 99,9
% ukupnog indikatora disocirano). Vis spektri otopina pri pH između 3,60 i 5,90
pokazuju da su u otopinama prisutni i nedisocirani indikator i anion indikatora.
Apsorbancija otopine indikatora Ai na nekoj valnoj duljini i sadrži doprinos
apsorbancije nedisociranog indikatora HA i aniona indikatora A ¯ ovisno o
koncentraciji pojedine specije i molarnom apsorpcijskom koeficijentu te specije na toj
valnoj duljini prema jednadžbi:
Ai = (i (HA)  c (HA) + i (A¯ )  c (A¯ ))  l (4.6.)

22
Viktor Pilepić UPUTE ZA VJEŽBE PRAKTIKUMA IZ FIZIKALNE KEMIJE II v.0.9.9.4

Na valnoj duljini od 614 nm apsorbancija otopine indikatora čiji je pH=1,60 je

gotovo nula što znači da je (HA) vrlo mali u odnosu na (A¯), pa se doprinos
apsorbancije HA izmjerenoj apsorbanciji na toj valnoj duljini bez obzira na udio
prisutnog HA može zanemariti. Može se uzeti da je na valnoj duljini od 614 nm
izmjerena apsorbancija A razmjerna koncentraciji aniona indikatora A¯.

1.0

A
A
5.90 = 9.18
pH

0.5
0
5.5

pH = 1.60
0
5. 0

50
4.

4.00
9.
18

3.60
1.60
0.0
400 500 600 700

 /nm
 /nm
Slika 4.2. Vis spektar vodene otopine indikatora bromtimol modrog, c = 2·10-5
mol dm-3, pri različitim vrijednostima pH.

POTREBNA OPREMA I OTOPINE:

 Vis spektrofotometar, kivete.

 (A) Niz otopina različitih koncentracija indikatora u otopini pufera pH > 9.
 (B) Niz otopina pufera u području vrijednosti pH od 3 do 10.

23
Viktor Pilepić UPUTE ZA VJEŽBE PRAKTIKUMA IZ FIZIKALNE KEMIJE II v.0.9.9.4

POSTUPAK MJERENJA:

Mjerenje apsorbancije otopina indikatora različitih pH:

 (A) Pripremi se niz otopina različitih koncentracija indikatora (od 10-6 do 3·10-5
mol dm-3) u puferu pH > 9 ukupnog volumena 10 mL.
 (B) Pripremi se niz otopina indikatora, c = 2·10-5 mol dm-3, u puferima različitih
vrijednosti pH od 3 do 10, ukupnog volumena 10 mL. Otopine se pripreme tako da
se u odmjernu tikvicu od 10 mL pipetira 0,2 mL otopine indikatora, c = 0,001 mol
dm-3, nadopuni tikvicu do oznake puferom odgovarajućeg pH i dobro promiješa.
 Pripremljenim otopinama se u kiveti debljine 1 cm Vis spektrofotometrom izmjeri
apsorbancija na valnoj duljini od 614 nm.

PRIKAZ I OBRADA IZMJERENIH PODATAKA:

(A) Određivanje molarnog koeficijenta apsorpcije indikatora:

 Sastavite tablicu u kojoj je prikazano: koncentracija indikatora i izmjerena
apsorbancija otopine na valnoj duljini od 614 nm.
 Nacrtati grafički prikaz ovisnosti izmjerene A otopine o c(A¯) i kroz dobivene
točke povući pravac. Iz tako dobivenog pravca izračunati molarni koeficijent
apsorpcije za anion indikatora prema jednadžbi A =(A¯)c(A¯)l; A je izmjerena
apsorbancija otopine indikatora na valnoj duljini od 614 nm, c(A¯) je koncentracija
aniona indikatora a l je debljina sloja otopine u kiveti (1 cm).

(B) Određivanje pKa indikatora:

 Sastaviti tablicu u kojoj je prikazano: pH otopine, izmjerena apsorbancija na valnoj
duljini od 614 nm i logaritam omjera koncentracija aniona indikatora i
nedisociranog indikatora log (c(A¯)/c(HA)). Ravnotežne koncentracije A¯ i HA u
otopini pufera odrede se iz izmjerene apsorbancije prema jednadžbama:
c(A¯) = A/( (A¯)  l) i c(HA) = c(I) c(A¯) (4.7.)

 Nacrtati grafički prikaz s log (c(A¯)/c(HA)) na apcisi i pH otopine na ordinati i kroz

dobivene točke povući pravac. Odsječak tako dobivenog pravca je pKa indikatora.
 Kao rezultat prikazati izmjereni pKa i molarni koeficijent apsorpcije aniona
indikatora.

24
Viktor Pilepić UPUTE ZA VJEŽBE PRAKTIKUMA IZ FIZIKALNE KEMIJE II v.0.9.9.4

LITERATURA:

(Citirana literatura i preporučena literatura iz fizikalne kemije i srodnih područja)

A1. P. W. Atkins i J. de Paula, Physical Chemistry, 7. izdanje, 2002, Oxford University Press, Oxford.
A2. P. W. Atkins, C. A. Trapp, M. P. Cady i C. Giunta, Solutions Manual for Physical Chemistry, 7. izdanje,

2002, Oxford University Press, Oxford; i) http://www.whfreeman.com/elements; ii)

http://www.oup.com/pchem7.
A3. P. W. Atkins, Physical Chemistry, 6. izdanje, 2000, Oxford University Press, Oxford.
A4. P. W. Atkins i C. A. Trapp, Solutions Manual for Physical Chemistry, 6. izdanje, 2000, Oxford Univ. Press,
Oxford.
A5. P. W. Atkins, Physical Chemistry, 5. izdanje, 1994, Oxford University Press, Oxford.
A6. P. W. Atkins i C. A. Trapp, Solutions Manual for Physical Chemistry, 5. izdanje, 1994, Oxford Univ. Press,
Oxford.
A7. P. W. Atkins, The Elements of Physical Chemistry, 3. izdanje, 2001, Oxford University Press, Oxford.
A8. S. Ašperger, Kemijska kinetika i anorganski reakcijski mehanizmi, 1999, HAZU, Zagreb.
B1. R. S. Berry, S. A. Rice i J. Ross, Physical Chemistry, 2. izdanje, 2000, Oxford Univ. Press, New York,
Oxford.
B2. R. S. Berry, S. A. Rice i J. Ross, Physical and Chemical Kinetics, 2. izdanje, 2002, Oxford Univ. Press,
Oxford.
B3. M. Biruš, Spektroskopija, 1995, interna skripta, Farmaceutsko-biokemijski fakultet, Zagreb.
C1. T. Cvitaš i N. Kallay, Fizičke veličine i jedinice međunarodnog sustava, 1980, Školska knjiga, Zagreb i
1975, Hrvatsko kemijsko društvo, Zagreb.
C2. I. Mills, T. Cvitaš, K. Homann, N. Kallay i K. Kuchitsu, Quantities, Units and Symbols in Physical
Chemistry, 2 izdanje, 1992, Blackwell Scientific Publications, Oxford.
C3. R. Chang, Physical Chemistry for the Chemical and Biological Sciencies, 2000, University Science
Books, Sausalito, California.
C4. T. Cvitaš, Fizikalna kemija, 2003, rukopis u pripremi, (može se dobiti u Centralnoj kemijskoj biblioteci,
PMF, Zagreb).
H1. J. Herak, Osnove kemijske fizike, 2001, Farmaceutsko-biokemijski fakultet, Udžbenici Sveučilišta u
Zagrebu, Zagreb.
K1. i) N. Kallay, S. Žalac, D. Kovačević, T. Preočanin i A. Čop, 2002, Osnovni praktikum fizikalne kemije,
Fizikalno-kemijski praktikum I, (može se dobiti u Centralnoj kemijskoj biblioteci, PMF, Zagreb); ii) N.
Kallay, S. Žalac, T. Preočanin i D. Kovačević, 1998, Fizikalno-kemijski praktikum II, (može se dobiti u
Centralnoj kemijskoj biblioteci, PMF, Zagreb).
K2. H. Kuhn i H. D. Försterling, Principles of Physical Chemistry, 1999, Wiley, New York.
M1. P. M. S. Monk, 2001, Fundamentals of Electro-Analytical Chemistry, John Wiley & Sons, New York.
P1. I. Piljac, Elektroanalitičke metode, Teorijske osnove, mjerne naprave i primjena, 1995, RMC, Zagreb.
S1. D. A. Skoog, D. M. West i F. J. Holler, Osnove analitičke kemije, 1999, Školska knjiga, Zagreb.
S2. i) V. Simeon, Termodinamika, 1980, Školska knjiga, Zagreb. ii) V. Simeon, Kemijska Termodinamika,
2003, rukopis u pripremi, (može se dobiti u Centralnoj kemijskoj biblioteci, PMF, Zagreb).
S3. R. J. Silbey i R. A. Alberty, Physical Chemistry, 3. izdanje, 2001, John Wiley & Sons inc., New York.

25