PREDGOVOR

Knjiga Suvremene sigurnosne studije skupine autora, koju je priredio Alan

Collins, sa Sveučilišta Wales Swansea (Ujedinjeno Kraljevstvo) predstavlja
izvrstan i nadasve potreban uvod u poddisciplinu meñunarodnih odnosa –
sigurnosne studije – koje su se, kao poddisciplina specijalizirana za
proučavanje fenomena povezanih s problematikom nacionalne i
meñunarodne sigurnosti i sigurnosnih fenomena, pojavile izmeñu Prvog i
Drugog svjetskog rata, kada se počinju razvijati i sustavno izučavati na nekim
sveučilištima. Pored toga, ova knjiga na jednome mjestu sakuplja glavne
suvremene pristupe unutar sigurnosnih studija i objašnjava njihovu filozofsku
i politološku pozadinu i praktične implikacije. Autori svakog pojedinog
poglavlja eminentni su stručnjaci unutar discipline meñunarodnih odnosa, a
posebice sigurnosnih studija. Dovoljno je spomenuti samo neka imena: Ole
Wæwer, Barry Buzan, David Mutimer, Peter Wiggo Jakobsen... Praktični rad
i stvaralaštvo autora ove knjige uvelike su doprinijeli samome razvoju
sigurnosnih studija, napose produbljivanju i proširivanju pojma sigurnosti i
njegovom sagledavanju iz različitih perspektiva.
Osim po sadržaju, knjiga se u izdanju Oxford University Pressa, a u
Hrvatskoj u izdanju Političke kulture i Centra za meñunarodne i sigurnosne
studije Fakulteta političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu, nije mogla
pojaviti u bolje vrijeme. Sudionici smo doba u kojemu se vojna prijetnja
sigurnosti ne smatra jedinim (ili isključivim) ugrožavanjem sigurnosti
društava, nego je samo jedno od širokog spleta ugrožavanja, koja se mogu
odraziti ne samo na sigurnost društava, nego i na sigurnost pojedinaca.
Upravo u navedenom se ogleda proširivanje i produbljivanje koncepta
sigurnosti, koji je oznaka kasnije faze razvoja sigurnosnih studija. Ne radi se
o tome da suvremena ugrožavanja sigurnosti nisu postojala i ranije, nego je
zbog šireg spleta okolnosti na meñunarodnoj pozornici – kojom je dominirala
konfrontacija polova moći na Istoku i Zapadu, utrka u naoružavanju i
zatvorenost u strogo blokovske okvire – osiguravanje od vojne prijetnje
sigurnosti bilo u fokusu država i meñunarodne zajednice. Stoga je i pristup
sigurnosnim studijama imao oznaku militariziranosti. Ova sveobuhvatna
knjiga nudi pristupačan pregled ključnih konceptualnih pristupa sigurnosnim
studijama i obrañuje niz pitanja i rasprava koje nadahnjuju današnje
istraživanje sigurnosti.
Uključivanje u prošlosti marginaliziranih područja unutar ove
problematike važno je ne samo zbog ukazivanja na proširenje suvremenih
sigurnosnih studija, nego i zbog povećane fleksibilnosti u tumačenju važnih
sigurnosnih fenomena. Time je moguće steći širi i sveobuhvatniji uvid i sliku
o pojavama i procesima koji čine svakodnevicu života, kako pojedinaca, tako
i suvremenih država. Suvremeno proučavanje sigurnosti, pod utjecajem
proširivanja samoga sadržaja, ali i pod utjecajem mnogo šireg fenomena
globalizacije, dovelo je do sve većeg 'otapanja' granice izmeñu meñunarodnih
odnosa i sigurnosnih studija. Upravo zbog toga dolazi do preklapanja
istraživačkih područja kojima se pojedine poddiscipline bave. Meñutim,
prema suvremenoj percepciji, mnogo je važnije odreñeni fenomen sagledati
iz različitih perspektiva, nego da svaka poddisciplina posjeduje svoje
isključivo, ekskluzivno polje istraživanja. Takav je slučaj i sa sigurnošću i
sigurnosnim fenomenima.
Pristup autora navedenoj problematici ujedno predstavlja i prikaz razvoja
sigurnosnih studija kao znanstvenog pristupa proučavanju sigurnosti po
završetku Hladnog rata. Prethodno navedeno širenje pojma sigurnosti od
isključive usredotočenosti na vojne aspekte sigurnosti, odnosno pristupa koji
je prevladavao tijekom hladnoratovskog sukobljavanja dvije supersile, prema
drugim aspektima sigurnosti postavio je i pitanje pronalaženja novog okvira
izučavanja sigurnosti. Za vrijeme Hladnog rata glavni subjekt sigurnosti bila
je država, te je stoga u središtu proučavanja sigurnosti bila strategija,
odnosno moć države na području meñunarodne sigurnosti i najvidljiviji oblik
iskazivanja te moći – vojna sila države. Navedena usredotočenost na državu i
vojnu silu kao glavne sadržaje sigurnosti bila je vidljiva u razvoju znanstvene
discipline strateških studija. Strateške studije su u središte proučavanja
sigurnosti stavile upotrebu sile, posljedice upotrebe sile na države, društva i
pojedince, kao i djelovanje država usmjereno prema sprječavanju ili voñenju
rata (jačanje i utjecaj vojne sile, razvoj strategija upotrebe vojne sile). Tako je
u prvi plan izbila vojna dimenzija sigurnosti, dok su sve druge komponente
sigurnosti bile ili zanemarivane ili sagledavane samo u kontekstu jačanja
vojne dimenzije sigurnosti. Tako su primjerice ekonomski aspekti sigurnosti
primarno sagledavani u kontekstu jačanja sposobnosti države za razvoj
njezine vojne moći, a ne u kontekstu ekonomskih problema kao izvora
nesigurnosti (ekonomska nejednakost izmeñu razvijenih i zemalja u razvoju
ili ekonomski problemi kao uzrok izbijanja unutarnjih sukoba u nekoj
državi). Premda je u ovom razdoblju započeo i razvoj sigurnosnih studija one
su se tada gotovo uvijek izjednačavale sa strateškim studijama.
Završetak Hladnog rata je doveo do preispitivanja takvog tradicionalnog
poimanja sigurnosti zbog dovoñenja u pitanje autonomije države na području
sigurnosti. Globalizacijski procesi su doveli do rastuće meñuovisnosti
društava i država ne samo na ekonomskom, već i na sigurnosnom području, a
dominantna sigurnosna prijetnja više nije mogućnost globalnog vojnog
sukoba dvije supersile već niz drugih izazova – unutrašnji sukobi (grañanski
rat, etničko čišćenje, genocid) čije posljedice ne ostaju ograničene na države
u kojima se odvijaju, fenomen neuspjelih država, meñunarodni terorizam i
organizirani kriminal, energetska sigurnost, ekološka sigurnost, nejednak
ekonomski razvoj, proliferacija konvencionalnog oružja i oružja masovnog
uništenja te drugi izazovi koji više nemaju isključivo vojnu dimenziju
sigurnosti. Svi ovi procesi pokazali su kako se sigurnost više ne može
promatrati primarno kao sigurnost države, a rješavanje sigurnosnih problema
primarno kroz upotrebu vojne sile ili samo na razini nacionalne države. Tako
je širenje koncepta sigurnosti na druge dimenzije sigurnosti – političku,
ekonomsku, socijalnu, ekološku sigurnost – odnosno razvoj koncepta ljudske
sigurnosti koji kao referentni objekt sigurnosti stavlja sigurnost pojedinca a
ne države, doveo i do razvoja sigurnosnih studija kao novog okvira
proučavanja sigurnosti.
Za razliku od strateških studija, sigurnosne studije više nisu usredotočene
isključivo na jedno usko područje sigurnosti, već one postavljaju pitanje – što
je to sigurnost, koji su sadržaji sigurnosti. Stoga je danas vidljivo jasno
razlikovanje strateških i sigurnosnih studija. Isto tako se u okviru sigurnosnih
studija razvio cijeli niz različitih pristupa sigurnosti, što je uostalom vidljivo i u
sadržaju knjige Suvremene sigurnosne studije.
Knjiga Suvremene sigurnosne studije podijeljena je na tri dijela: 'Pristupi
sigurnosti', 'Produbljivanje i proširivanje sigurnosti' i 'Tradicionalna i
netradicionalna sigurnost'. Sveobuhvatnost ove knjige izlazi na vidjelo već
jednim pogledom na naslove potpoglavlja unutar ova tri dijela: od
tradicionalnih pristupa sigurnosti, mirovnih studija, kritičkih sigurnosnih
studija, preko sagledavanja vojne sigurnosti, sigurnosti režima, sigurnosti
okoliša i ekonomske sigurnosti, do izučavanja mogućnosti primjene
diplomacije prinude, uloge obavještajne djelatnosti u nacionalnoj sigurnosti,
opasnosti koju predstavljaju oružje za masovno uništavanje, terorizam,
HIV/AIDS, organizirani kriminal, i drugo. Od posebne važnosti je i
posljednje poglavlje koje pruža pregled prošlosti i sadašnjosti i buduće
perspektive sigurnosnih studija. Ova knjiga važan je izvor za sve
znanstvenike koji se bave meñunarodnim odnosima i sigurnosnim studijama,
a nadasve za studente koji se tek počinju zanimati za ovu problematiku.
Prvi dio knjige "Pristupi sigurnosti" sastoji se od šest poglavlja. Prvo
poglavlje pod nazivom Sigurnost u meñunarodnoj politici: Tradicionalni
pristupi (Patrick Morgan) bavi se realističkom i liberalističkom perspektivom
sigurnosti koje dominiraju u meñunarodnoj politici. Elementi te dvije
perspektive često se miješaju i preklapaju te kao takve često odreñuju
političke odluke. Ovo poglavlje opisuje opće tendencije i osnovne elemente
ovih perspektiva, ali ne daje jasnu i kompaktnu teoriju. Unatoč tome, nudi
koristan uvid u ponekad komplicirane i zbunjujuće sigurnosne prakse.
Drugo poglavlje Mirovne studije (Paul Rogers) ispituje podrijetlo i razvoj
discipline mirovnih studija koja se pojavila nakon završetka Drugog
svjetskog rata, a koja je zamah dobila u doba utrke u nuklearnom naoružanju.
Poglavlje pruža ocjenu učinkovitosti mirovnih studija, njihovu problemsku
orijentaciju, interdisciplinarnost te istražuje koliko su relevantne u trenutnom
sigurnosnom okruženju.
Treće poglavlje Kritičke sigurnosne studije: povijest razlika (David
Mutimer) daje uvid u porijeklo izraza "sigurnosne studije" te nudi pregled
razvoja tog izraza u posljednjih deset godina. Kroz kratku povijest pojma
autor nastoji pokazati kako su kritičke sigurnosne studije postale to što jesu te
kako su nakon 11. rujna 2001. godine zadobile na svojoj važnosti.
Četvrto poglavlje pod nazivom Rod i sigurnost (Caroline Kennedy-Pipe)
bavi se kategorijom roda u sferi sigurnosti odnosno istraživanjima o različitoj
percepciji sigurnosti od strane muškaraca i žena. Polazište poglavlja jest da se
kroz postavljanje roda u središte rasprava o sigurnosnim pitanjima mogu
shvatiti različiti načini reakcija ljudi na strah, nesigurnost, rat i mir.
Tradicionalna literatura o sigurnosti većinom je zanemarivala pitanje roda, no
razvoj feminizma upozorio je i na važnost istraživanja kategorije roda u
sigurnosnim studijama.
Peto poglavlje Ljudska sigurnost (Pauline Kerr) osvrt je na koncepciju
ljudske sigurnosti i ulogu ljudske sigurnosti u sigurnosnim studijama i policy
zajednicama. Koncept je postao aktualan 1990-tih godina i počeo je
označavati preduvjet normalnog funkcioniranja država. Meñutim, taj koncept
još uvijek izaziva kontroverze u političkoj zajednici. Jedni ga koriste kako bi
opravdali različito motivirane politike, dok ga drugi odbacuju. Teza koju
autorica iznosi u poglavlju jest da budućnost koncepcije nije blistava s
obzirom na trenutne sigurnosne okolnosti, a pritom misli na aktualnu borbu
protiv terorizma.
 Posljednje, šesto poglavlje pod nazivom Sekuritizacija (Ralf Emmers)
uvodi, ocjenjuje i primjenjuje Kopenhaški pristup i njegov model
sekuritizacije. Ispituje se kako odreñeni predmet postaje pitanje sa
sigurnosnim značenjem, odnosno kako se prenosi iz političkog procesa u
područje sigurnosti. Istovremeno naglašava opasnosti i negativne konotacije
te nedostatke tog modela. Oslanja se na niz primjera primjene modela
sekuritizacije, a posebno u nedemokratskim političkim sustavima. Posebno se
kritizira Kopenhaški model koji dopušta da nevojna pitanja budu uključena u
sigurnosne studije. To pitanje danas je vrlo bitno jer se koncept sigurnosti
promijenio u globaliziranom svijetu, a nevojne prijetnje postale su
svepristune i učestale.
Drugi dio knjige "Produbljivanje i proširivanje sigurnosti" sastoji se od
pet poglavlja. Prvo poglavlje pod nazivom Vojna sigurnost (Eric Herring)
nudi pregled razvoja tradicionalnog pristupa vojnoj sigurnosti, s naglaskom
na korištenje organiziranog političkog nasilja od strane države i razmatranja
opasnosti od rata izazvanog pojavom nuklearnog oružja. Autor ispituje i
oružani sukob u Kolumbiji kako bi praktičnim primjerom pokazao ono što
teoretski razmatra u poglavlju.
Drugo poglavlje Sigurnost režima (Richard Jackson) objašnjava
jedinstvenu sigurnosnu dilemu s kojom se suočavaju države u razvoju. Radi
se o primarnim prijetnjama sigurnosti koje dolaze od unutarnjih, a ne
vanjskih izvora. Analiziraju se teškoće slabih država: kako su se pojavile i
zašto traju. Ta "nesigurnosna dilema" je jedinstvena, a uzrokovana je
temeljnim strukturama i procesima nepotpune državnosti te danas predstavlja
stvarni problem u globaliziranom svijetu.
Treće poglavlje pod nazivom Društvena sigurnost (Paul Roe) istražuje
koncept društvene sigurnosti na način da se društvo promatra kao referentni
objekt sigurnosti. Važna stavka u ovom konceptu je društveni identitet te autor
kroz primjere bivše Jugoslavije i Sjeverne Irske proučava prijetnje društvenoj
sigurnosti u trenutcima prijetnje kolektivnim identitetima. Poglavlje nudi
nekoliko vrsta analitičkog oruña u proučavanju društvene sigurnosti te njihove
kritike, pružajući potpuniji uvid u važnost ove teme.
Četvrto poglavlje Ekološka sigurnost (Jon Barnett) bavi se koncepcijom
ekološke sigurnosti, kao jednim od recentnijih sigurnosnih pitanja. Ekološka
sigurnost predmet je kontroverza i ima različite implikacije i reakcije.
Poglavlje daje pregled različitih značenja ekološke sigurnosti, kategorija
problema ekološke sigurnosti te opisuje načine na koje ekološka promjena
može biti faktor u sukobima. Predviña se da će se važnost ekološke sigurnosti
vjerojatno povećavati kako bi se postigla društvena organizacija koja je
ekološki održiva u suvremenom globaliziranom svijetu.
Posljednje, peto poglavlje pod nazivom Ekonomska sigurnost
(Christopher Dent) govori o ekonomskoj sigurnosti kao relativno novom
konceptu u području sigurnosti. Ključno mišljenje za ovo poglavlje jest
viñenje ekonomske sigurnosti koja je usmjerena na ciljeve
vanjskoekonomske politike. O konceptu ekonomske sigurnosti sve se više
raspravlja, ali u tom području nedostaje teorijskih saznanja. Utoliko nam ova
knjiga omogućava pregled suvremenih misli o ekonomskoj sigurnosti i
predstavlja novi konceptualni pristup ovom području.
Treći dio knjige 'Tradicionalna i netradicionalna sigurnost' obuhvaća
devet poglavlja. Prvo poglavlje pod naslovom Diplomacija prinude (Peter
Viggo Jakobsen) bavi se primjenom prijetnji i/ili ograničene sile s ciljem
uvjeravanja nekog sudionika meñunarodnih odnosa da obustavi ili poništi već
poduzete akcije. Autor naglašava da je diplomacija prinude postala sastavnim
dijelom zapadnog načina upravljanja sukobima nakon kraja Hladnog rata, ali
da su zapadne države bile loše u prevoñenju njihove pretežite vojne nadmoći
u uspješnu diplomaciju prinude. Pored toga, Jakobsen povezuje i usporeñuje
diplomaciju prinude sa drugim strategijama utemeljenima na prijetnji, kao što
su zastrašivanje i prisila, te objašnjava zašto je diplomacija prinude u nekim
slučajevima uspješna, a u drugima neuspješna te identificira ograničenja ove
strategije i procjenjuje izglede za njezinu uspješnu upotrebu u budućnosti.
Drugo poglavlje Uloga obavještajne djelatnosti u nacionalnoj sigurnosti
(Stan A. Taylor) istražuje vezu izmeñu sigurnosti i obavještajne djelatnosti te
pruža pregled nekih značajnijih sigurnosnih službi odreñenih nacija i opisuje
mnoštvo obavještajnih disciplina (načina na koje se prikupljaju obavještajni
podaci). Detaljno se opisuje obavještajni proces – način na koji donositelji
odluka definiraju potrebe za informacijama i što se dogaña od tada do
trenutka kada prime te informacije. Nakon pružanja primjera obavještajnih
uspjeha i neuspjeha u modernoj povijesti, poglavlje završava raspravom o
nekim etičkim pitanjima o obavještajnoj djelatnosti i kratkom raspravom o
suvremenom sigurnosnom/obavještajnom okruženju.
Treće poglavlje Oružje za masovno uništavanje (James Wirtz) istražuje i
ukazuje na opasnosti koje različite vrste oružja za masovno uništavanje mogu
predstavljati za nacionalnu i meñunarodnu sigurnost. Predmet zabrinutosti
političkih elita u mnogim državama jest mogućnost da bi kemijsko, biološko,
nuklearno ili radiološko oružje moglo pasti u ruke terorista. Ovo poglavlje
objašnjava kako ova oružja djeluju i koje bi učinke mogla imati ukoliko se
upotrijebe na bojištu ili protiv civilnih ciljeva. Opisuje kako su ona bila
upotrebljavana u ratu i kako su oblikovala praksu meñunarodne politike.
 Četvrto poglavlje Terorizam (Brenda Lutz i James Lutz) analizira
prijetnju koju terorizam predstavlja za sigurnost država i svijeta. Ovo
poglavlje daje pregled ključnih koncepata i definicija te tipova i uzroka
terorizma. Pored toga, terorizam sagledava iz nekoliko perspektiva: iz
perspektive terorizma kao ratovanja, terorizma kao zločina, i terorizma kao
bolesti. Prihvaćanje jednog od ovih pogleda odreñuje kakve će protumjere
države koristiti u svojim naporima borbe protiv terorizma. Terorizam je
tehnika djelovanja dostupna svim skupinama te stoga mjere koje su
djelotvorne u jednom slučaju ne moraju biti djelotvorne s drugim
terorističkim skupinama.
Peto poglavlje Trgovina u području obrane (Joanna Spear i Neil Cooper)
omogućuje razumijevanje ključnih aspekata trgovine u području obrane.
Autori istražuju glavne teorijske pristupe u objašnjavanju zašto države imaju
potrebu za stjecanjem opreme za obranu. Razmatra se takoñer kako različiti
načini na koje se simboličko značenje pridodaje vojnoj tehnologiji mogu
utjecati i na odluku o nabavi i o prodaji obrambene opreme. Posebno korisne
u ovome poglavlju mogu biti naznake o trendovima u obrambenim izdacima i
izvoznoj robi za potrebe obrane. U tome pogledu, jasno je naznačena
činjenica da je američki rat protiv terora doveo do toga da su izdaci za obranu
dosegli hladnoratovske razine. Pored ostaloga, ovo poglavlje naznačuje
promjene u sadržaju suvremene trgovine u području obrane, posebice zaokret
od isporuke kompletnih velikih sustava naoružanja ka pružanju nadogradnji,
tehnologija dvostruke namjene, komunikacijske opreme, rezervnih dijelova i
obuke.
Šesto poglavlje HIV/AIDS i sigurnost (Stefan Elbe) ukazuje na davanje
sigurnosnog značaja jednoj globalno rasprostranjenoj bolesti, koja svoj odraz
ima i na mogućnosti popunjavanja oružanih snaga, poglavito u pojedinim
afričkim državama. Pandemija AIDS-a više nije samo globalno zdravstveno
pitanje i pitanje razvoja, nego ima i važne sigurnosne implikacije. Kao
globalno rasprostranjena bolest, AIDS ima i izravne i neizravne učinke na
individualnu sigurnost. Ističe se kako u nekim od najpogoñenijih zemalja
pandemija AIDS-a ima implikacije na nacionalnu sigurnost zbog svojih
razornih učinaka na oružane snage i državnu moć. Osim na nacionalnu
sigurnost pojedinih država, HIV/AIDS utječe i na meñunarodnu sigurnost,
što se poglavito oslikava na primjeru meñunarodnih mirovnih operacija.
Svijest o ovim sigurnosnim implikacijama vitalna je za razumijevanje
ozbiljnosti globalnoga izazova koji predstavlja HIV/AIDS.
Sedmo poglavlje Transnacionalni kriminal (Jeanne Giraldo i Harold
Trinkunas) objašnjava zašto mnoge vlade transnacionalni kriminal sve više
smatraju prijetnjom nacionalnoj sigurnosti. Istražuju se razlozi i karakter
porasta transnacionalnog kriminala tijekom 1990-ih. Autori prikazuju tri
suparnička modela prirode organiziranog kriminala – utemeljena na
hijerarhijama, mrežama i tržištima – koja koriste kako bi dali smisao
dostupnim manjkavim dokazima o transnacinalnom kriminalu. Svaki
drugačije implicira koliko ozbiljno bi se ova prijetnja trebala shvatiti i koje bi
se politike protiv nje trebale koristi. Posebno važan dio ovoga poglavlja
raspravlja o snazi i prirodi 'veze' izmeñu transnacionalnog kriminala i
terorizma.
Osmo, pretposljednje poglavlje Djeca i rat (Helen Brocklehurst) pruža
prikaz djelovanja djece u meñunarodnom političkom sustavu te iznosi
implikacije promišljanja o djeci u kontekstu sigurnosti. Otkriva njihove
mnoge uloge u nizu ratova te se potom usredotočuje na djecu vojnike.
Objašnjavaju se pitanja reintegracije djece nakon rata, te se naposljetku
istražuje ponovno razmatranje djece u našim konceptima o tome što je to
političko.
Posljednje, deveto poglavlje Nakon povratka teoriji: prošlost, sadašnjost i
budućnost sigurnosnih studija (Ole Wæwer i Barry Buzan) pruža
interpretaciju prošlosti i sadašnjosti sigurnosnih studija s naglaskom na
promjenjiva razdoblja teorijske produkcije i praktičnog rješavanja problema.
Dakle, istražuju se različita razdoblja razvoja sigurnosnih studija,
poddiscipline meñunarodnih odnosa koja je začeta kao zasebna američka
specijalnost koju su oblikovali dogañaji koji su započeli četrdesetih godina i
nastavili se sve do kraja osamdesetih godina dvadesetog stoljeća.
Sigurnosne studije institucionalizirale su se kao dio jedne discipline,
meñunarodnih odnosa, sve više postajući meñunarodne, sa teorijom koja se
učvrstila na sveučilištima. Razdoblje '50-ih i '60-ih godina prošloga stoljeća
označeno je kao 'Zlatno doba' sigurnosnih studija (odnosno strateških studija,
budući da je u navedenom razdoblju bilo prisutno izjednačavanje obje vrste
studija), '70-te i '80-te, osim institucionalizacije, označila je stagnacija, dok se
od devedesetih godina ovo polje nalazi u novom razdoblju visoke teorijske
produktivnosti te se razvija u dvama središtima – Sjedinjenim Američkim
Državama i Europi. Postojanje obje škole na području sigurnosnih studija
takoñer pokazuje raznolikost pristupa sigurnosti u posthladnoratovskom
razdoblju – američkog pristupa koji još uvijek stavlja veliki naglasak na
primjenu vojne sile u zaštiti SAD od različitih vrsta ugrožavanja te europskog
koji je više usredotočen na "meke" aspekte sigurnosti (npr. ekonomski razvoj
i jačanje meñunarodnog prava kao najboljih načina dugoročnog rješavanja
sigurnosnih problema).
 Navedenu knjigu takoñer treba promatrati i u okviru napora usmjerenih
prema revitalizaciji proučavanja problematike sigurnosti u Republici
Hrvatskoj. U Hrvatskoj postoji tradicija izučavanja područja sigurnosti koja
je duža od trideset godina, i koja je usprkos brojnih problema kontinuirano
održavana na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti. Stoga će i ovaj
pregled najnovijih teorija i koncepata proučavanja sigurnosti koji se razvijaju
u okviru sigurnosnih studija predstavljati značajan doprinos projektu obnove
sigurnosnih studija u Republici Hrvatskoj.

Siniša Tatalović
1.
Uvod: Što su sigurnosne studije?

ALAN COLLINS

>Sadržaj poglavlja
Uvod
Definicija sigurnosti
Struktura
Zaključak

UVOD

Dobrodošli u sigurnosne studije: poddisciplinu meñunarodnih odnosa.

Proučavanje sigurnosti je ono što se nalazi u srži meñunarodnih odnosa.
Krvoproliće Prvog svjetskog rata i želja da se izbjegne ponavljanje njegovih
strahota bili su ti koji su stvorili disciplinu meñunarodnih odnosa 1919.
godine u Aberystwythu u Ujedinjenom Kraljevstvu. Ovaj interes za izvore
rata i njegovo voñenje omogućio je meñunarodnim odnosima da se "razlikuju
od srodnih disciplina kao što su povijest, ekonomija, geografija i
meñunarodno pravo" (Sheehan 2005: 1). Preživljavanje aktera, što je za veći
dio discipline značilo suverenih država, postalo je prihvaćeno kao dominantni
instrument za razumijevanje njihovog ponašanja. Sigurnost je pitanje visoke
politike; središnje u vladinim raspravama i osnova prioriteta koje
uspostavljaju. Jednostavno, 'nijedan drugi koncept u meñunarodnim
odnosima ne sadrži teorijsku odreñenost niti ovladava disciplinarnom moći
sigurnosti' (Der Derian 1995: 24-25).
DEFINICIJA SIGURNOSTI

Dakle, dobrodošli u disciplinu velike važnosti. Budući da ćete se upravo

uključiti u proučavanje ove discipline, nema sumnje da biste htjeli započeti s
definicijom sigurnosti. Ili, sa odgovorom na pitanje što to znači biti siguran?
Vidjet ćete u Važnim citatima 1.1 (Definicije sigurnosti) da su mnogi
znanstvenici to učinili. Dobra vijest je da je postignut konsenzus oko onoga
što sigurnosne studije obuhvaćaju – ima veze s prijetnjama preživljavanju – a
još je bolja vijest da skrivena unutar jednostavne definicije leži kompleksnost
u koju ćete se upravo upustiti. Ono što je najuočljivije kod definicija u
Važnim citatima 1.1 je što, iako su rat i prijetnja primjenom sile dio
jednadžbe sigurnosti, nisu jedini. Odsutnost prijetnji je dovoljno dalekosežna
da sigurnosne studije obuhvate opasnosti koje se kreću od pandemija, kao što
su HIV/ AIDS, i uništenja okoliša do uže povezanih sigurnosnih pitanja
direktnog nasilja, kao što su terorizam i meñudržavni oružani sukobi. Ovo
posljednje, koje je toliko dominiralo disciplinom za vrijeme Hladnog rata da
je postalo sinonimom za sigurnosne studije, zapravo je pod-polje sigurnosnih
studija i poznato je kao strateške studije. Oxford University Press izdaje
udžbenik koji se bavi strateškim studijama: zove se Strategija u suvremenom
svijetu.
S krajem Hladnog rata sigurnosne studije su se ponovno pojavile i glavne
pretpostavke oko onoga što se i kako treba osigurati, počele su zaokupljati
naše misli. Tradicionalno, država je bila ona koju treba osigurati, što je
poznato kao referentni objekt, te je tražila sigurnost kroz vojnu moć. U
poglavljima koja slijede pronaći ćete alternativne pristupe sigurnosti; pristupe
koji nude drugačije referentne objekte, drugačija sredstva postizanja
sigurnosti i koji pokazuju da prijašnja praksa nije dovela do povećanja
sigurnosti, već je bila uzrokom nesigurnosti. Dakle, vi se upravo spremate
proučavati disciplinu koja, preispitujući svoje prijašnje pretpostavke, prolazi
kroz veliku promjenu, produbljuje svoje razumijevanje onoga što bi trebalo
biti osigurano i proširuje svoje granice kako bi uključila raznoliki spektar
prijetnji i opasnosti. Naravno, ovo proširivanje predmeta proučavanja stvara
nejasnoće u razlikovanju sigurnosnih studija i znanosti meñunarodnih odnosa
općenito. U tom smislu proširivanje sigurnosnih studija odražava širu
nejasnoću izmeñu meñunarodnih odnosa i političke znanosti. Proces
globalizacije doveo je do toga da unutarnja pitanja dobivaju vanjski karakter,
a vanjska unutarnji.
Uloga domaćih subjekata i objekata politike u svijetu se često pojavljuju
na dnevnom redu kao globalna pitanja, bila to buduća politička struktura
Iraka ili deforestacija Amazone. Ovo zamagljivanje granica izmeñu
meñunarodnih odnosa, političke znanosti i sigurnosnih studija može se vidjeti
u širini tema pokrivenih u ovoj knjizi i središnjem mjestu sigurnosti u
teorijama meñunarodnih odnosa (više o ovome pogledaj u 21. poglavlju). To
se treba pozdraviti. Znam da se može činiti zbunjujućim i da bi bilo mnogo
lakše uredno kategorizirati područja, ali to znači krivo shvatiti prirodu
društvenih znanosti. Ove discipline su podiscipline upravo zato što se
preklapaju i imaju "nešto za reći" o istim temama. Umjesto da se traže
drugačiji predmeti proučavanja, bolje je razmišljati o drugačijim pristupima.
Unatoč natjecateljskoj prirodi sigurnosti poznato je da smo mi, najzad,
zainteresirani za to kako su referentni objekti ugroženi i što oni mogu učiniti
da prežive. S tom mišlju, preispitivanje ovog raznolikog raspona tema može
se činiti manje zastrašujućim.

STRUKTURA

Knjiga nije napravljena da bi se čitala od početka (1. poglavlje) do kraja (21.

poglavlje), budući da to nije način na koji se čita znanstveni tekst. Ako vam
se ovo što sam napisao čini neobičnim, onda mi dopustite da objasnim. Ne
čitate roman kojemu je cilj držati vas u neizvjesnosti do zadnjih stranica gdje
otkrijete tko je počinio zločin ili hoće li ljubavnici živjeti sretno do kraja svog
života. Želite znati pitanja i odgovore što je prije moguće i onda, budući da,
koliko god odgovori bili bitni, nisu najbitnija stvar, biste trebali željeti znati
zašto su to odgovori i kako se do njih došlo. Razmišljajte o tome kao o
kompliciranom matematičkom pitanju u kojem je matematičar energično
našvrljao na ploči seriju nestručnoj osobi nerazumljivih jednadžbi koje na
kraju vode do odgovora. Upravo je taj djelić izmeñu pitanja i odgovora (onaj
djelić izmeñu su one nedokučive jednadžbe) onaj koji otkriva zašto je
odgovor pronañen i zašto je pronañen na taj odreñeni način. Tako je i s vašim
učenjem, takoñer. Vi biste trebali željeti znati, a vaš učitelj će sigurno htjeti
znati, zašto vjerujete u odgovore koje ste pronašli: kako bi upoznao vaš
proces mišljenja. Znati zašto razmišljate o predmetu na način na koji
razmišljate kako bi ti misaoni procesi mogli biti uvjerljivo artikulirani u
pismenom i usmenom obliku, suština je učenja na putu ka diplomi.
Zbog toga kada se u ovoj knjizi čitaju poglavlja, sasvim je u redu pročitati
uvod i onda zaključak, ali onda trebate pročitati dijelove izmeñu kako bi
saznali kako se došlo do odgovora u zaključku. Razumijevanje autorovog
misaonog procesa pomoći će vam razviti vaš. Stoga, nakon što ste pročitali
što ova knjiga sadrži, a to se nalazi u ovom poglavlju, pročitajte zaključak 21.
poglavlja koji će vam opisati stanje sigurnosnih studija i teoretiziranje koje se
odvijalo u disciplini. Ono vam pruža kontekst onoga zašto mi, studenti i
učitelji (naučnici discipline), razmišljamo o disciplini na način na koji
razmišljamo. Poglavlje posebno otkriva razlike izmeñu američkih i europskih
pristupa teoretiziranju o sigurnosti istražujući prošle, sadašnje i moguće
buduće trendove o tome kako sigurnost proučavaju današnji znanstvenici.
Onima kojima su sigurnosne studije i meñunarodni odnosi novost ovo će biti
probno čitanje, ali držite ga se jer će to biti poglavlje koje ćete htjeti pročitati
više puta kako se vaše znanje o ovom predmetu bude povećavalo; u svakom
čitanju otkrit ćete nešto novo. Nakon što se 1. i 21. poglavlje pročitaju, knjiga
postaje mješavina odabira, stoga ako želite početi s oružjem za masovno
uništenje (15. poglavlje) ili terorizmom (16. poglavlje) samo naprijed. Ovo
ne znači da struktura nema značenje i ja toplo preporučam da barem počnete
s dijelom o pristupima, a posebno 2. poglavljem kako biste shvatili primarnu
ulogu koju su države i moć imali u izučavanju sigurnosti. Počevši s dijelom o
pristupima biti ćete u mogućnosti shvatiti točno koliko su bitni različiti
pristupi u odreñivanju onoga što čini sigurnost; što će postati jasno nakon što
pročitate 21. poglavlje.
Knjiga je podijeljena u tri dijela: različiti pristupi u proučavanju
sigurnosti; proširivanje i produbljivanje sigurnosti; i konačno, niz
tradicionalnih i netradicionalnih spornih pitanja koja su se pojavila u
području sigurnosti. Autori dolaze iz različitih zemalja i njihovi su primjeri u
svom dometu globalni. Bez obzira na to, poljem sigurnosnih studija, kao i
meñunarodnih odnosa općenitije, dominira zapadna misao i pristupi. Jedna
od osvježavajućih promjena u posthladnoratovskim sigurnosnim studijama
jest da se sigurnosni problemi svijeta u razvoju više ne ignoriraju ili gledaju
kroz prizmu istočno-zapadnog sukoba. Dakle, mi istražujemo te sigurnosne
probleme i možda ćemo čineći to svjedočiti pojavi specifičnih afričkih ili
azijskih pristupa u izučavanju sigurnosti koji će nas prisiliti da promislimo o
ključnim pretpostavkama i postignemo veće razumijevanje polja sigurnosnih
studija. U meñuvremenu ovim područjem, iako globalnim po dometu,
nastavlja dominirati zapadna misao.

Pristupi
U prvom značajnom poglavlju u knjizi, 2. poglavlju, Patrick Morgan daje
nam pristupačno objašnjenje zašto su države bile glavna preokupacija
sigurnosnih studija. U ovom poglavlju upoznaje vas se s dva tradicionalno
dominantna objašnjenja toga zašto i kako su države tražile sigurnost:
realizmom i liberalizmom. O njima možemo razmišljati kao o
tradicionalnim pristupima zato što su bili okosnica razmišljanja o
sigurnosnim studijima tijekom prethodnog stoljeća; meñutim, oni i dalje
ostaju vrlo utjecajni i samo zato što su nazvani tradicionalnima ne znači da ih
je zamijenila suvremenija misao. Nova razmišljanja o sigurnosti su se
pojavila, osobito u razdoblju nakon Hladnog rata te se takvi pristupi
objašnjavaju i proučavaju u drugim poglavljima Pristupa. Trebali biste
razmišljati o tim novim pristupima kao izazovima dominaciji tradicionalnih
pogleda koje nude realizam i liberalizam. Moguće je da vam tradicionalna
objašnjenja toga kako se sigurnost može shvatiti i postići budu uvjerljiva; što
je u redu dokle god do tog zaključka dolazite uz shvaćanje drugih pristupa.
Drugim riječima, smatrati neki pristup razumijevanja sigurnosti uvjerljivim,
ne na temelju neznanja o drugim pristupima, već s punim razumijevanjem o
njima.
Alternativni pristup, koji takoñer ima dugu tradiciju, su mirovne studije,
iako vuku korijene iz formalnog područja istraživanja iz razdoblja nakon
1945. Ovdje je pristup sigurnosti utemeljen izrazito široko, kako u prirodi
prijetnji koje područje pokriva, tako i takoñer u svojim pristupima
pronalaženju rješenja. Tako su mirovne studije, iako prvotno zaokupljene
pojavom nuklearnog oružja, daleko prije posthladnoratovske ere isticale
sigurnosne implikacije uništavanja okoliša i siromaštva. Sa širokim
područjem rada možda nije iznenañujuće saznanje da znanstvenici koji rade
na mirovnim studijama ne dolaze samo iz politike i meñunarodnih odnosa,
već i iz drugih disciplina društvenih znanosti, poglavito antropologije i
sociologije te prirodnih znanosti, kao što su fizika i matematika; to je doista
interdisciplinarno područje. U 3. poglavlju vodeći autoritet, Paul Rogers,
pruža povijesni prikaz razvoja mirovnih studija, naglašavajući njihove
karakteristike i otkrivajući njihovu kontinuiranu važnost za suvremene
sigurnosne studije.
Sljedeće poglavlje obuhvaća razmatranja koja su iznjedrili neki
znanstvenici koji su izučavali sigurnost u periodu neposredno nakon Hladnog
rata. Ova razmatranja pojavila su se već i prije kraja Hladnog rata, ali su
procvala nakon uklanjanja nuklearnog Damoklovog mača koji je visio nad
znanošću o sigurnosti. Pod nazivom Kritičke sigurnosne studije (CSS), David
Mutimer daje objašnjenja različitih pristupa koji su se razvili nakon što su se
CSS prvi puta pojavile na sceni 1994. Za one kojima je kritičko mišljenje
novost to je zahtjevno štivo, ali potpuno vrijedno truda jer će vas, izmeñu
ostalog, natjerati da uzmete pauzu i razmislite, bespogovorno vas tjera da
promislite o svojim pretpostavkama i ponovno povezuje sigurnost s njenim
normativnim korijenima.
Kritike usmjerene ne samo na sigurnosne studije, već na šire polje
meñunarodnih odnosa, odnose se na nemogućnost uvažavanja važnih
spoznaja koje rod omogućava. Caroline Kennedy-Pipe otkriva dva elementa
koja spol može ponuditi u našem shvaćanju sigurnosti: praktično uvažavanje
uloge koja je pripisana ženama na polju sigurnosti i diskurzivni element koji
otkriva implicitnu vezu izmeñu militarizma i muževnosti. Potonje naglašava
kako su pojmovi časti, plemenitosti i hrabrosti povezani s muževnošću i
ratom te stoga implicitno ostavljaju ženstvenost lišenu takvih pozitivnih
atributa. Prethodno ukazuje kako su žene, ako se uopće i spominju,
portretirane u sekundarnoj, sporednoj ulozi naspram muškaraca, dok su
ustvari da su na mnogo načina (silovanje, prostitucija, roditeljstvo) žene žrtve
i njihov je položaj ostao zanemaren u izučavanju sigurnosti.
Jedna od novih "poštapalica" u literaturi o sigurnosti je ljudska
sigurnost. Dijeli mnogo sličnosti s kritičkim pristupima sigurnosti; od kojih
je najzapaženija kritika državnog centrizma tradicionalnih pristupa. Kao što
ime sugerira, referentni objekt sigurnosti su ljudi, ali kao što Pauline Kerr
objašnjava u 6. poglavlju, mada ova promjena referentnog objekta otkriva
blisku vezu izmeñu razvoja i sigurnosti, takoñer donosi mnoge izazove
održavanju analitičke strogosti. Dijeleći zagovaratelje ljudske sigurnosti u
posebne i općenite škole moguće je prepoznati ogromni niz prijetnji koje
postoje za ljude i njihove živote i time se omogućuje stvaranje vaših vlastitih
sudova o onome što čini sigurnost. Poglavlje takoñer usporeñuje državni
centrizam u realizmu s ljudskom sigurnošću kako bi se otkrile njihove snage i
slabosti.
Posljednje poglavlje u dijelu o pristupima, 7. poglavlje, istražuje proces
poznat kao "sekuritizacija" koji su u literaturu uveli znanstvenici koji rade u
Institutu za istraživanje sukoba i mira (COPRI) u Kopenhagenu. Poznati
kolektivno kao Kopenhaška škola, ovi znanstvenici stavljaju primarnu
važnost na odreñivanje kako neko pitanje postaje sigurnosno pitanje načinom
na koji je artikulirano. Odnosno, mi razmišljamo o nečemu kao o
sigurnosnom pitanju zato što nas je elita, kao što su politički voñe, uvjerila da
to predstavlja prijetnju samom našem opstanku. Oni su dakle zainteresirani
za "akte govora" koje elita koristi kako bi uvjerila publiku da ako se žele
suprotstaviti prijetnji, trebaju izvanredne ovlasti za slučaj nužde. Dakle, to je
subjektivni pristup odreñivanju onoga što čini sigurnost. Prijetnja postoji zato
što je javnost bila uvjerena od strane elite da postoji i oni su eliti dodijelili
moć da koristi izvanredne ovlasti kako bi se suprotstavili prijetnji. Dakle,
prijetnja nije nešto što jednostavno postoji; ona mora biti proglašena
prijetnjom kako bi postala sigurnosno pitanje. Ralf Emmers objašnjava ovaj
proces, primjećujući ograničenja u konceptu "sekuritizacije", i koristi analize
slučajeva koje variraju u rasponu od australskih reakcija na neprijavljenu
migraciju do invazije na Irak 2003.

Produbljivanje i proširivanje
Srednji dio knjige istražuje produbljivanje i proširivanje koje se dogodilo u
sigurnosnim studijama. Kao što će postati evidentno iz dijela Pristupi,
teoretski pristup koji izaberete prema proučavanju sigurnosti odredit će vrstu
tematike za koju vi smatrate da čini sigurnost. Ovaj dio knjige sadrži pet
područja sigurnosti; to su prepoznatljive grane koje ćete pronaći u literaturi o
sigurnosnim studijama. Iznimka je Sigurnost režima, koju sam uvrstio
umjesto političke sigurnosti iz dva razloga, kao prvo, politička sigurnost ima
tendenciju da postane raznovrsno područje u kojem završe sigurnosni
problemi koji ne mogu biti dijelom drugih područja, i drugo, dok je politička
sigurnost zaokupljena vanjskim prijetnjama (zaokupljenost priznavanjem),
njena veća korisnost leži u unutarnjim prijetnjama (zaokupljenost
legitimnošću) režimu. Zato naziv poglavlja Režim razjašnjava koji je
referentni objekt i takoñer naglašava unutarnju dimenziju ovog sigurnosnog
sektora. Predstavljaju li ova područja sigurnost je prijeporno, tako da, kao sa
svim vašim čitanjem, usvojite kritički, radoznao um, i preispitajte se jeste li
uvjereni.
Počinjemo s vojnom sigurnošću jer je to polazište, ili domaće područje,
kako Eric Herring, autor 8. poglavlja, piše, našeg tradicionalnog
razumijevanja onoga što čini sigurnost. Ovdje je svrha pokazati da pristup
koji prihvatite u proučavanju vojne sigurnosti, a ovdje su korišteni
"sekuritizacija" i konstruktivizam, odreñuje što čini vojnu sigurnost.
Tradicionalno je područje vojne sigurnosti bilo istovjetno strategiji kao oruñu
umijeća voñenja države, a ovo ostaje uvjerljiva interpretacija vojne sigurnosti
i danas. Meñutim, ovo je stvorena interpretacija vojne sigurnosti, a ne
prirodna ili uroñena. Prihvaćanje konstruktivističkog pristupa omogućuje
nam da postavljamo pitanja o tome što čini prijetnju i kako se ona doživljava.
Koristeći razne slučajeve, uključujući Kubansku raketnu krizu i
Kolumbiju, ovo poglavlje otkriva (i) širok spektar pitanja koja se moraju
proučiti u vojnom sektoru i (ii) prikaze, ili diskurs, koji oblikuje naše
razumijevanje prijetnji u ovom sektoru.
Posvećivanje naše pažnje sigurnosnim problemima država omogućuje
nam da shvatimo da je život u razvijenom svijetu daleko od reprezentativnog
za onaj kojim živi većina stanovništva na svijetu. Većina ljudi koji žive u
svijetu u razvoju suočava se s golemim spektrom nesigurnosti, od toga da
pola milijuna ljudi umire svake godine od upotrebe lakog oružja do toga da
40 000 ljudi umire svakog dana od gladi. Postoji, kako Richard Jackson piše
u 9. poglavlju o sigurnosti režima, "duboki nesrazmjer izmeñu vrste
sigurnosti koju uživa mala skupina razvijenih država i vrste sigurnosnog
okruženja u kojem živi većina svjetske populacije". U ovom poglavlju imat
ćete priliku razumjeti uzroke koji se kriju iza inherentne nesigurnosti svijeta u
razvoju i zašto su, umjesto da budu oni koji omogućuju sigurnost, vladajući
režimi postali glavni izvor nesigurnosti svojih naroda. Prikazana je tmurna
slika, ali nakon što pročitate poglavlje, razumjet ćete složenosti zbog kojih je
stvaranje sigurnosti za te milijune ljudi i nužno, i iznimno teško. Pojam
dileme nesigurnosti ne samo da obuhvaća spiralnu prirodu nasilja, nego i
poteškoće u pronalaženju rješenja.
Produbljivanje pojma sigurnosti na način da ima šire značenje od
zaokupljenosti državnom i vojnom obranom do sada bi već trebalo biti
prihvaćeno. U 10. poglavlju o socijalnoj sigurnosti postavljena je alternativa
državi, doduše i pojedincu takoñer. U ovom poglavlju bit ćete upoznati s
pojmom ljudskog kolektiva koji postaje stvar koja mora biti zaštićena. U
posljednje vrijeme izraz "etnički" je postao popularni naziv za opisivanje
sukoba meñu skupinama unutar država. U ovom poglavlju Paul Roe upoznaje
vas sa sredstvima proučavanja dinamike koja stoji iza onih etničkih sukoba u
kojima je identitet suština konflikta. Važno je da on to čini usredotočujući se
na nevojne probleme koji mogu uzrokovati nesigurnosti i na taj način
pokazuje kako neodreñenosti u takvim prividno neprijetećim pitanjima, poput
obrazovanja, mogu postati predmetima velike zabrinutosti. Ako ste
zainteresirani za vezu izmeñu sigurnosti i identiteta, ovo poglavlje morate
pročitati.
Iako se pojavila prije kraja Hladnog rata, tijekom devedesetih se počelo
razmišljati, posebno zbog zabrinutosti oko uništavanja ozona i globalnog
zatopljenja, o promjeni okoliša kao o "novoj" sigurnosnoj prijetnji. U 11.
poglavlju, iako ćete biti izloženi različitim vrstama uništavanja okoliša koje
se dogaña u današnjem svijetu, pitanje koje nas zanima je što promjenu
okoliša čini pitanjem sigurnosti? Jon Barnett pruža objašnjenje zašto se
okoliš pojavio na sigurnosnom planu prije nego što pruži šest interpretacija
sigurnosti okoliša. Vi ćete stoga imati mogućnost razmisliti je li okoliš doista
sigurnosno pitanje i da li označavanje okoliša sigurnosnim pitanjem pomaže
ili sputava pokušaje sprječavanja zagañivanja okoliša. Za one s normativnim
interesom za proučavanje meñunarodne sigurnosti ovo je važno poglavlje za
čitanje.
 Zadnje poglavlje dijela knjige o produbljivanju i proširivanju, 12.
poglavlje, proučava sektor koji će se činiti manje problematičnim u smislu
svoje povezanosti sa sigurnošću; ekonomiju. Državna ekonomija i njen
pristup resursima su ključne komponente u utvrñivanju sposobnosti države da
zaštiti sebe u anarhičnom okruženju samopomoći. Meñutim, ovo je samo
jedan dio jednadžbe koji nam zapravo malo govori o tome što je ekonomska
sigurnost. U ovom poglavlju Christopher Dent koristi izraz ekonomsko-
sigurnosna uzročno posljedična veza kako bi opisao drugi dio jednadžbe i
na taj način ga razlikovao od ekonomske sigurnosti. Ovo poglavlje koristit će
posebnu definiciju ekonomske sigurnosti kako bi naglasio da ono što se
osigurava nije samo ekonomija, već i njena sposobnost da omogući
prosperitet u budućnosti. U ovom smislu ekonomska sigurnost se bavi
promicanjem aktivnosti koje povećavaju ekonomski rast države ili regije. Bit
ćete upoznati s osam vrsta, ili tipologija, ekonomske sigurnosti, uključujući
pristup tržištima i financijama; prekograničnu ekonomsku suradnju;
ideologije koje potiču ekonomsku aktivnost. Čineći to bit ćete sposobni
primijetiti kakvu ulogu imaju institucije poput Meñunarodnog monetarnog
fonda i Svjetske trgovinske organizacije, kao i shvatiti probleme ekonomske
sigurnosti koje su uzrokovale krize kao što je bila Istočnoazijska financijska
kriza 1997-98.

Tradicionalno i netradicionalno
Posljednji dio knjige naglašava niz tradicionalnih i netradicionalnih
sigurnosnih pitanja koji su se pojavila na dnevnom redu sigurnosnih studija.
Odlomak počinje s tradicionalnim sigurnosnim pitanjima, a onda se okreće
ka netradicionalnim pitanjima koja su se pojavila kako se područje predmeta
širilo. Počinjemo upućivanjem na tradicionalno sigurnosno pitanje prijetnje i
korištenja sile. To se proučava promatranjem kako je zapadna strategija
evoluirala nakon Hladnog rata od zastrašivanja do prisile, a posebno primjene
diplomacije prinude. Ovo odražava logiku iza zapadnog, a posebno
američkog strategijskog mišljenja.
Spremnost Busheve administracije da razgovara o "preventivnoj" upotrebi
sile i da ju doista primijeni, otkrila je značajnu promjenu u strategijskom
razmišljanju na Zapadu. Više nije dovoljno odvratiti protivnika od
poduzimanja akcije, sada je neophodno nagovoriti, prinuditi i, po
mogućnosti, natjerati ih da promjene svoje ponašanje. Ovo je, kako piše Peter
Viggo Jakobsen, dovelo do posthladnoratovske ere u kojoj svjedočimo
primjeni diplomacije prinude. Diplomacija prinude je prijetnja i ako je
potrebno ograničena uporaba sile stvorena kako bi se protivnik pokorio
željama onoga koji ga prisiljava. To je djelovanje bez primjene brutalne sile i
stoga je pokušaj da se postigne politički cilj što je jeftinije moguće.
Upotrebljavao se kako bi se odgovorilo na činove agresije, spriječilo WMD
programe i zaustavilo terorizam. 13. poglavlje nudi vam kriterije za
odreñivanje onoga što čini diplomaciju prinude i prepreke njenom uspjehu te
zaključuje kako su zapadni napori većinom bili neuspješni. Ako želite
razumjeti strategije koje stoje iza zapadne, a posebno američke politike o
upotrebi sile nakon Hladnog rata, ovo je poglavlje za vas.
Uloga obavještajnih službi u odreñivanju sigurnosnih problema i njihovih
ishoda nikada nije bila značajnija nego u današnjem sigurnosnom okruženju.
14. poglavlje objašnjava koji različiti tipovi obavještajnih agencija postoje i
kako prikupljaju informacije. Stan Taylor objašnjava obavještajni ciklus tako
da možete uvidjeti kako je to dugotrajan proces, i još bitnije, kako se
pogreške mogu dogoditi. Proučavaju se tajne akcije i, uz osvrtanje na
invaziju na Irak 2003, neuspjeh tajnih službi, ili ono što bi se primjerenije
moglo nazvati neuspjeh politike. Ovo je poglavlje usko povezano s
diplomacijom prinude, budući da prijetnja upotrebom sile kako bi se uspješno
natjeralo protivnika zahtijeva saznanja o njihovim ciljevima. U svijetu
preventive, dobar rad obavještajnih službi nužan je preduvjet uspjeha.
Nakon tragičnih dogañaja 11. rujna akronim WMD ušao je u
svakodnevnu upotrebu. Oružja za masovno uništenje (Weapons of Mass
Destruction) i strah da će opasne države ili teroristi ciljati na SAD ili
Europu takvim oružjem, postao je središnji problem zapadnih država.
Vjerovanje da Irak ima skriveni arsenal WMD-a pružilo je opravdanje za
odluku SAD-a da ukloni režim Saddama Huseina, a nuklearni programi
Sjeverne Koreje i Irana (za prvu priznanje nuklearnog programa; za drugu
potencijalna i zastrašujuća mogućnost) bili su ti koji su uzrokovali njihovo
pripajanje Bushovoj "osovini zla". Meñutim, što su WMD, zašto se
smatraju toliko drugačijima od konvencionalnog oružja, koliko ih je lako
koristiti i koji je bio njihov utjecaj na meñunarodne odnose? Ovo su pitanja
koja James Wirtz razmatra u 15. poglavlju.
Terorizam, možda i više nego WMD, zauzeo je glavnu poziciju na
dnevnom redu sigurnosti država. U 16. poglavlju Brenda i Jim Lutz daju
definiciju terorizma i objašnjavaju različite vrste (religijski, etnički,
ideološki) i uzroke terorizma. Koristeći tipologiju koja terorizam promatra ili
kao oblik rata, ili zločina, ili bolesti, oni su u mogućnosti objasniti zašto su
države prihvatile odreñene protumjere i koje su njihove implikacije za
grañanske slobode. Poglavlje će vam pružiti detalje o teroristima u rasponu
od Ku Klux Klana do Al-Qaide i otkrivaju slučajeve terorizma koji su se
pojavili diljem svijeta u novije doba.
17. poglavlje proučava zadnji od tradicionalnih sigurnosnih pitanja u ovoj
knjizi: trgovinu oružjem, ili ono što Joanna Cooper i Neil Cooper zovu
trgovinom u području obrane. U ovom poglavlju oni istražuju razloge zašto
države nabavljaju oružane sustave, koji se kreću od modela akcije i reakcije
do tehnološkog determinizma, prije nego predstave detalje o trendovima u
obrambenim troškovima, stanju tržišta i različitim tipovima dobara i usluga
koji čine današnju trgovinu u području obrane.
AIDS je pandemija; procijenjeno je da 40 milijuna ljudi živi s HIV-om i
da prosječno tri puta više ljudi umre od bolesti povezanih s AIDS-om svaki
dan nego što je umrlo u napadima 11. rujna 2001. U 18. poglavlju Stefan
Elbe upoznaje vas s bolesti koja bi mogla uzeti više žrtava nego epidemija
španjolske gripe 1918.-1919., za koju se procjenjuje da je ubila izmeñu 25 i
40 milijuna ljudi, a vrlo će vjerojatno premašiti broj umrlih od žljezdane
kuge, za koju se procjenjuje da je ubila 137 milijuna ljudi u tri velike
epidemije u 6., 14. i 17. stoljeću. Proučavajući ljudsku, nacionalnu i
meñunarodnu sigurnost ovo poglavlje pokazuje kako se AIDS/ HIV može
smatrati sigurnosnim pitanjem, uključujući kako mirovne operacije mogu biti
odgovorne za širenje AIDS-a/ HIV-a. I dok je to evidentno pogoršavajući
faktor za meñunarodnu sigurnost, on je kao takav direktna prijetnja kada su
referentni objekti pojedinci.
Tajland je 1999. identificirao trgovinu drogom kao prijetnju broj 1
nacionalnoj sigurnosti. Krijumčarenje droge, trgovina ljudima i pranje novca
preko državnih granica neki su od oblika transnacionalnog kriminala i kako
tajlandsko iskustvo otkriva, ovo netradicionalno sigurnosno pitanje se naglo
pojavilo na dnevnom redu nacionalne sigurnosti država u
posthladnoratovskoj eri. U 19. poglavlju Jeane Giraldo i Harold Trinkunas
otkrivaju različite načine na koje transnacionalni kriminal može izravno i
neizravno utjecati na ljudsku i nacionalnu sigurnost. Oni objašnjavaju zašto
je on postao rasprostranjeniji nakon 1990., povezanost izmeñu
organiziranog kriminala i terorizma i različite mjere koje su države
poduzele kako bi zauzdale njihove operacije. Ako želite shvatiti "mračnu
stranu" globalizacije i kako su aktivnosti transnacionalnog kriminala utjecale
na meñunarodnu sigurnost, ovo poglavlje obavezno morate pročitati.
Pregled netradicionalnih pitanja koja su sastavni dio sigurnosnih studija
danas zaključuje se ispitivanjem uloge djece u ratu. Djeca su postala sve
bitnija u našem razumijevanju borbe, bilo da se radi o njihovoj ulozi u
gerilskom ratovanju ili pravnim implikacijama koje djeca-vojnici stvaraju u
pogledu humanitarne intervencije te su postala sve važnija za naša šira
razmišljanja o sigurnosti u društvima rascijepljenim prije i nakon sukoba.
Ona su premalo teoretiziran i premalo korišten politički subjekt te u ovom
poglavlju Helen Brocklehurst iznosi njihovu ulogu i implikacije koje to ima
za naše razmišljanje o ratu i sigurnosti.

ZAKLJUČAK

Vi se, u što sam uvjeren da ste shvatili pročitavši gore navedeno, upravo
spremate ukrcati na uzbudljivu turneju fascinantne discipline: discipline koja
je prošla i nastavlja prolaziti, kroz temeljito samoispitivanje svojih temeljnih
pretpostavki. Ovo je prekrasno vrijeme za biti istraživačem ove discipline – a
kad kažem istraživač mislim na studente i profesore – budući da ima toliko
novog i inovativnog mišljenja nemoguće je da vam ne otvori um. Slušajte
ideje koje se nalaze u poglavljima koja slijede i ako na kraju budete više
zbunjeni nego što ste sada, onda je to bio pothvat vrijedan truda. Ipak, treba
dodati upozorenje: da vaša zbunjenost nije odraz neupućenosti, nego
shvaćanje koliko je predmet proučavanja složen i zamršen i koliko je
zahtjevno biti istraživač sigurnosnih studija. Poglavlje započinje pitanjem:
Što su sigurnosne studije? One su sve gore navedeno i više. Sretno čitanje.
2.
Sigurnost u meñunarodnoj politici:
Tradicionalni pristupi

PATRICK MORGAN

>Sadržaj poglavlja
Uvod: države kao središnji akteri
Realistička perspektiva
Realističke rasprave
Teškoće sa realističkom analizom
Liberalistička perspektiva
Liberalističko doba?
Liberalistički prijepori
Intelektualni problemi
Zaključak

Vodič čitatelju
Najutjecajnija objašnjenja meñunarodne politike, realističko i liberalističko,
preispituju se u ovom poglavlju kako bi se čitateljima pružio uvid u odnos
prema sigurnosnim pitanjima te kako bi im pružio osnovu za usporedbu s
ostalim koncepcijama sigurnosti obrañenima u ovoj knjizi. Teme uključuju
koncepcije i važnost države, meñunarodni sustav i njegovu strukturu, moć,
suradnju i izgradnju zajednice u stvaranju i oblikovanju odgovora na
sigurnosne probleme.
UVOD: DRŽAVE KAO SREDIŠNJI AKTERI

Kao što ćemo vidjeti, država je teritorijalno utemeljena jedinica s vladom

koja vlada njenim teritorijem te je prepoznata kao država od strane drugih
država. Pristupi sigurnosti fokusirani na države dugo su dominirali misli o
meñunarodnim odnosima, u dva smisla. Prvo, države su bile središnji akteri u
meñunarodnim poslovima. Drugo, sigurnost je smatrana njihovom
najvažnijom preokupacijom. Kao rezultat toga, teorija i analiza
meñunarodnih odnosa dugo je pokušavala objasniti ključne elemente odnosa
sigurnosti meñu državama.
Fokusiranje na države ima smisla budući da države: (1) su se razvile kroz
snažne pritiske meñunarodne politike – više od drugih političkih institucija
oblikovala ih je meñunarodna politika, poglavito njena obilježja povezana sa
sigurnošću; (2) su jedinstvene koncentracije moći; (3) ostaju i dalje osnovne
žarišne točke lojalnosti i osjećaja identiteta većine ljudi; te (4) su stvorile ili
utjelovljuju najveće, najmoćnije i najučinkovitije ljudske zajednice. Zbog
toga države vojno, ekonomski, politički i psihološki i dalje ostaju središte
meñunarodne politike.
Sigurnost države je složena i obično ima dva lica. Država mora održati
sigurnost od vanjskih prijetnji, kao što su druge države i drugi meñunarodni
akteri kao što su teroristi. Mora takoñer pružati zaštitu od unutarnjih prijetnji
njenom karakteru, vladavini, teritorijalnom i demografskom integritetu.
Sigurnosno ponašanje država je na sličan način dvojako. S jedne strane
države su defenzivno orijentirane. Kada su ugrožene – stvarno ili
potencijalno – one reagiraju. Istovremeno često predstavljaju agresivnu
prijetnju jedna drugoj, a i ljudima u njihovim vlastitim zajednicama. One su i
ugrožene i prijeteće, zastrašene, dok su istovremeno naoružane i opasne.
Sigurnost države snažno utječe na osjećaj sigurnosti njenih grañana; jedan
način na koji procjenjuju jesu li sigurni jest čine li se njihova vlada i država
sigurnima. Posljedično, meñudržavni sigurnosni sustavi oblikuju procjene
meñunarodnih sustava kao sigurnih (stabilnih, sreñenih, pouzdanih) ili
nesigurnih. Nakon 1953., na primjer, glavni sudionici u Hladnom ratu nikad
se nisu borili jedan protiv drugog, već su njihovi snažni politički sukobi
generirali široko raširene osjećaje da je meñunarodni sustav prilično
nesiguran. (Odatle izraz "Hladni rat").
Državna sigurnost sadrži četiri osnovna elementa: fizičku sigurnost,
autonomiju, razvoj i vlast. Sigurnost od napada je evidentna. Vlade mogu
ići do izvanrednih razmjera kako bi eliminirale potencijalne prijetnje vojnog
napada. Češće se zadovoljavaju s pokušavanjem odvraćanja, ili ograničavanja
i poražavanja, vojnog napada. Posebice, preživljavanje države od napada one
smatraju iznimno važnim.
Meñutim, grañani i vlade često smatraju autonomiju čak i važnijom.
Autonomija je sloboda od obaveze primanja naredbi i kontrole od strane
drugih, a politika na svim razinama uključuje borbe oko autonomije koju
uživaju pojedinci i skupine. Države imaju najrazrañeniju političku
autonomiju na svijetu. Kako bi je zadržale, vladari i vlade često će svjesno
riskirati opstanak države. Doista, režimi i voñe često povezuju preživljavanje
sa autonomijom; bez ovog posljednjeg njihova bi država prestala postojati.
Sjeverna Koreja dobar je noviji primjer. Ona ulaže značajan trud kako bi
natjerala druge da joj daju ono što joj je potrebno da opstane, kao što su
pokušaj razvijanja i tvrdnje o posjedovanju nuklearnog oružja, umjesto da
potraži pomoć i bude prisiljena pristati na uvjete pod kojima se ona nudi jer
bi to značilo preveliki gubitak autonomije.
Za pojedince i skupine, autonomija u smislu dobivanja vlastite države bila
je uvjerljiva svrha u domaćoj i vanjskoj politici zbog koje su ljudi spremno
riskirali svoje živote i ostala bitna vlasništva. Propast kolonijalizma ponudio
je brojne primjere ljudi koji su bili spremni prihvatiti sporiji razvoj dokle god
su mogli imati vlastitu državu. Autonomija se često smatra važnijom od
vlasti; kada vlada izgubi autonomiju može vrlo lako izgubiti i moć i autoritet,
kroz vanjsko uplitanje i opadajući legitimitet u očima svojih grañana. Veliki
dio pokretačke sile u pozadini revolucije koja je uništila Kinesko carstvo
1911. bilo je narodno gañenje prema vladinom gubitku autonomije u odnosu
prema kolonijalnim silama.
Nacionalni razvoj – ekonomski, društveni, obrazovni, politički napredak –
je središnja komponenta sigurnosti države. Tipična (iako ne univerzalna)
preokupacija država i vladara je pribavljanje novih resursa, koji se onda
koriste u razne svrhe: bogaćenje vladara, vojno jačanje države, povećanje
životnog standarda, podizanje ugleda države, itd. Moderne vlade obično su
smatrale da što više oružja, stanovništva, bogatstva, tehnološkog napretka i
sličnog njihova društva akumuliraju – apsolutno i komparativno – to bolje.
Stjecanje resursa često je bitno za domaće preživljavanje dinastije, režima,
stranke, ili vladara takoñer. U prošlosti je razvoj često uključivao oduzimanje
bogatstva, teritorija, itd. od drugih. Sada primarno dolazi kroz povećane
unutarnje mogućnosti i inozemne interakcije.
Zadnja komponenta državne sigurnosti, vlast, sposobnost je upravljanja
vlastitim područjem – imati moć, domet i legitimitet zadobivanja poslušnosti
i gušenja neposlušnosti. Čak i države sigurne od vanjskih prijetnji, koje
uživaju autonomiju i uvećavaju resurse, svejedno se mogu osjećati nesigurno
kod kuće. Dobar primjer bila je Kina 1989. gdje su se održale nacionalne
demonstracije za demokraciju koje su imale središte na trgu Tiananmen u
Pekingu. Vlada je naredila da se one obustave vojnim sredstvima, svjesna da
će političke posljedice kod kuće i u inozemstvu biti značajne ali se bojala da
bi svaki blaži odgovor ugrozio preživljavanje političkog sustava pod
kontrolom komunističke partije.
Najutjecajniji teorijski i preskriptivni pristupi sigurnosti u meñunarodnoj
politici bili su realistički, liberalni i marksistički (Doyle, 1997.). Nazivi nisu
u potpunosti točni, ali su preduboko ukorijenjeni da bi bili odbačeni. Ovo
poglavlje obrañuje prva dva, s liberalnim preobraženim u liberalistički kako
bi se razlikovao od „liberalnog“ u unutarnjoj politici i analizi, koje ima
drugačija značenja. Marksističko viñenje trenutno je pomalo potisnuto, ali bi
u budućnosti moglo doživjeti svoj povratak. Klasični marksizam ima važnih
sličnosti s liberalističkim mišljenjem o meñunarodnoj politici, dok su se
marksistički orijentirane vlade (Sovjetski Savez, Sjeverna Koreja) obično
ponašale na načine koji odgovaraju realističkoj tradiciji. Stoga su elementi
marksističkog pristupa obuhvaćeni u raspravama o realističkim i
liberalističkim koncepcijama. (Vidjeti Ključne ideje 2.1)

REALISTIČKA PERSPEKTIVA

Realističko mišljenje ima dugu tradiciju u političkoj teoriji, od mislioca iz

stare Kine ili Grčke do Hobbesa, Machiavellija i Rousseaua koji se redovito
citiraju. Od četiri komponente sigurnosti koje se gore spominju realisti: (1)
vide države kao zaokupljene fizičkom sigurnošću; (2) pretpostavljaju
zaokupljenost države autonomijem; (3) nacionalni razvitak uglavnom
smatraju sredstvom održanja i jačanja državne autonomije i sigurnosti; i (4)
vlast smatraju primarno instrumentalno važnom – vlast mora biti dovoljno
sposobna da se suoči s vanjskim izazovima državnoj autonomiji i sigurnosti.
Ovo razvoj i vlast čini općenito manje bitnima od sigurnosti i autonomije,
ali realisti na vlasti mogu biti fleksibilni po tom pitanju. I dok neke države
malo brinu o razvoju, to može biti ozbiljna greška za druge jer smanjuje
njihovu relativnu nacionalnu moć. Što se tiče vlasti, vrlo tvrdoglavi, ka moći
orijentirani lideri, ponekad vlast stave ispred sigurnosti, pa čak i autonomije.
U sporazumu kojim je Rusija izašla iz Prvog svjetskog rata, boljševici su
prihvatili njemačku kontrolu nad značajnim dijelom nekadašnjeg ruskog
carskog teritorija u Europi te su time prihvatili ozbiljnu ranjivost od
njemačkog napada u budućnosti, kako bi se mogli koncentrirati na
konsolidaciju svoje vlasti. Kineski voña Chiang Kai Shek omalovažio je
borbu protiv japanske okupacije tijekom Drugog svjetskog rata, zatim je
prihvatio sovjetsku povredu kineskog teritorija i autonomije, kako bi se
koncentrirao na kasniju (neuspješnu) borbu s komunistima u grañanskom ratu
oko vlasti. Dakle, unutar realističkog pristupa može se pronaći malo interesa
za razvoj i vlast ili potpunu preokupaciju njima ili nešto izmeñu, ovisno o
okolnostima.
Realistički pristup meñunarodnu politiku je uvijek smatrao specifičnom
zbog anarhije, odsustva bilo kakve vrhovne moći i vlasti nad državama. U
meñunarodnoj politici malo je vlasti. Realisti tvrde da odsustvo vlasti čini
moć, autonomiju, meñunarodni politički sustav i njegovu strukturu
različitima od unutarnje politike. Anarhija meñunarodne sigurnosne odnose
čini značajno odreñene sustavom. Priroda sustava i njegovih pritisaka i
ograničenja, glavni su faktori koji odreñuju sigurnosne ciljeve i odnose
nacionalnih vlada. U ovom smislu oni su važniji faktori od njihovog
unutarnjeg karaktera, značajki njihovih voña i političkih sustava, njihovih
ideoloških preokupacija ili njihovog procesa donošenja odluka. Vanjska
politika je u velikoj mjeri više ili manje racionalni odgovor na vanjske
potrebe.
To znači da država postoji donekle odvojeno od društva, ima vlastiti
identitet i interese u odnosu na meñunarodnu politiku. Prema tome, kako
bismo pojednostavili analizu, o njoj se može razmišljati kao o jedinstvenom
akteru, usredotočenom na vlastite interese, koji provodi strategiju u odnosu s
drugim državama. Zbog toga realisti očekuju popriličan kontinuitet u vladinoj
vanjskoj politici, osobito u osnovnim ciljevima kao što je sigurnost. Lideri i
vlade dolaze i odlaze, njihove taktike i preokupacije se mijenjaju, ali ne i
osnovna svrha vanjske politike.
Moć, autonomija, sustav i njegova struktura imaju osobit karakter budući
da postoji samo ograničena zajednica. Vladama fali jaka svijest da su dio
većeg (političkog, ekonomskog, socijalnog, kulturalnog) entiteta u
meñunarodnoj politici sa sveobuhvatnim interesima, ciljevima,
perspektivama i vrijednostima koje sve one dijele. Udruženja meñu državama
se stvaraju, ali su obično ograničena u dometu, povremena, nejednaka po
važnosti i kratkotrajna. Zašto je tako malo zajedništva? Klasični realisti su
često naglašavali da se bez vlasti ljudi lako ponašaju na sebičan, kriminalan i
nasilan način, citirajući analizu filozofa Thomasa Hobbesa koji je rekao da je
to ono što se dogaña u meñunarodnoj politici. Umjesto zajednice postoji
"hobbesijanski" svijet brutalnog natjecanja i nasilja. Umjesto toga, moderni
realisti naglašavaju potrebu da se države pod anarhijom oslanjaju na vlastite
snage i ponašaju na sebičan način. Svaka se brine za sebe i to spriječava
zajedništvo zato što ograničava interakciju i suradnju. Postoji, takoñer, veća
sklonost autonomiji nego zajednici meñu državama, budući da autonomija
nudi privlačnu slobodu državama i njihovim grañanima.
Ograničeni razvoj zajednice vodi do specifičnih oblika autonomije,
političke moći i strukture. U domaćim sustavima autonomija je sfera
ograničene slobode i kontrole unutar više strukture moći i autoriteta – poput
regionalne autonomije unutar države. U meñunarodnoj politici ta viša
struktura je vrlo ograničena i egzistira tako da države ograničavaju same sebe
kroz sporazume koje još uvijek mogu napustiti ili stvaranjem meñunarodnih
institucija iz kojih se mogu izvući. Dakle, politički je državna autonomija
jedinstvena po opsegu i u pravilu uključuje vladanje bez ometanja izvana i
korištenje sile kada to smatra potrebnim u unutarnjim i vanjskim poslovima,
prava koja gotovo nikad nisu dodijeljena drugim političkim akterima. Prije
nekoliko stoljeća ovo je bilo utjelovljeno u pravnom konceptu i statusu
suverenosti – država i njena vlast su suvereni, za razliku od svih drugih
političkih entiteta. Konačno, država je suverena tako što je službeno priznata
od strane drugih u smislu kontrole teritorija i svojih stanovnika. Time su
države osnovni izraz svoje situacije pretvorile u specifični status s
jedinstvenim identitetom koji i danas ostaje iznimno privlačan.
Bez više strukture moći i autoriteta, tj. vlade, koja bi omogućavala zaštitu,
kaže se da su države strukturalno nesigurne – njihovo postojanje je prožeto
rizikom. Svaka se mora pobrinuti sama za vlastitu zaštitu. Time vojna snaga
postaje najvažnija vrsta moći za suzbijanje mogućih napada. Prema tome,
države su prirodni takmaci za relativnom vojnom moći, i shodno tome takmaci
za stvarima od kojih se sastoji vojna moć – bogatstvo, prirodni resursi,
strateški vrijedni položaji, tehnologija, populacija.
Rivalstvo se pojačava činjenicom da kada jedna država povećava svoju
moć kako bi bila sigurnija, strah ostalih prirodno raste. Ovo stvara
"sigurnosnu dilemu": budući da bi dodatna vojna moć za obranu mogla
povećati i nečiju sposobnost napada, pojedinačni napori država za
postizanjem većeg stupnja sigurnosti, u cjelini potkrijepljuju, čak i
povećavanju, njihovu nesigurnost (vidi Prostor za razmišljanje 2.1).
Rivalstvo dodatno pojačava relativna priroda vojne moći i oskudnost njenih
sastavnica. Nikada ne može biti dovoljno moći ili njezinih sastavnica kako bi
se zadovoljile sve države; svaka gotovo uvijek žudi za više.
Nadalje, rivalstvo ohrabruje neke vlade da povećaju svoju relativnu moć.
To mogu učiniti širenjem svoje vojne moći, a potom korištenjem sile ili
drugih sredstava kako bi proširili svoje teritorije, bogatstvo, populaciju, itd.
Oni tada mogu koristiti tu dodatnu moć kako bi stekli još više. Takve
"ekspanzionističke" vlade teže promjeni meñunarodnog sustava u svoju
korist kako bi dobili više onoga što žele. Možda bi svaka vlada voljela to
učiniti. Ipak, posebno zabrinjavaju one koje su odlučne da to učine, ako je
potrebno i silom, što ih čini naročito opasnima.
Predmet rasprave je zašto se takvi režimi pojavljuju. Jedno je mišljenje da
inherentno natjecanje i nesigurnost u meñunarodnoj politici stvaraju snažnu
potrebu da se ostvari najveća moguća sigurnost na način da se postane što je
moguće jači. Drugo je da države i vlade povremeno otkrivaju pojavu
nesvakidašnjih prilika da postanu mnogo moćnije – pronalaženje novog
izvora golemog bogatstva, uočavanje ozbiljnih slabosti u suparničkim
državama ili neki drugi povoljni razvoj dogañaja. One tada pokušavaju
iskoristiti tu situaciju, a veća moć donosi veće ambicije. Još jedan argument
je da državama obično vladaju ljudi iznimno zainteresirani za moć, čak i
ovisni o njoj; njima želja za sve više moći dolazi prirodno. Bez obzira na
objašnjenje, realisti su sigurnost dugo prikazivali kao ugroženu od strane
agresivnih, revizionističkih ili revolucionarnih država.
Dakle, bit meñunarodne politike je borba za moć, moć koja se u osnovi
sastoji od mogućnosti prisile. Temeljna sastavnica političke moći je vojna
snaga, za razliku od tipičnog domaćeg sustava. Meñunarodna politika je
karakteristična po tome što se države meñusobno odnose prije svega u
okvirima relativne moći, a svaka je ograničena u korištenju svoje moći prije
svega suprotstavljanjem moći drugih. U svakom povijesnom razdoblju,
distribucija moći izmeñu malog broja najmoćnijih država pruža osnovni
obrazac političkog odlučivanja i akcije u meñunarodnom sustavu –
distribucija moći upravlja ponašanjem država. Kao rezultat toga, ona je
ključna politička struktura u sustavu (Waltz, 1979.). Ona zauzima mjesto
ustava, zakonodavnih i izvršnih institucija, pravnog sustava i ostalih
elemenata unutrašnje političke strukture u odreñivanju kako se odluke donose
i tko što smije činiti.
Shvaćajući to, vlade naporno rade kako bi precizno procijenile
distribuciju moći i shvatile implikacije koje to ima na njihovo ponašanje
(iako one u tome često griješe). To ih navodi da budu zaokupljene stvaranjem
i održavanjem "točne" ili "prikladne" distribucije moći kao ključne u
postizanju sigurnosti (vidjeti Prostor za razmišljanje 2.2). Pravilna
distribucija je ona koja završava redom i stabilnošću na način da spriječava
ratovanje i obuzdava sukobe, omogućujući funkcionalnu sigurnost za sustav i
njegove članove. Problem je, naravno, u tome što se države ne slažu, ponekad
odlučno, oko pravilne distribucije – osobito oko relativne moći koju bi svaka
trebala imati. Ono što neke smatraju zadovoljavajućim za ostvarivanje
sigurnosti druge smatraju neadekvatnim.
Može se raspravljati o tome upravlja li se ikada meñunarodnim sustavom
ili on samo ima tendenciju prema ravnoteži koja proizlazi iz napora članova
da poboljšaju svoje osobne okolnosti. U svakom slučaju, ako postoji ikakvo
upravljanje, ono ponajprije ima veze, namjerno ili nenamjerno, s pojavom
prikladne distribucije moći izmeñu najjačih država, odnosno, one koju će svi
privremeno tolerirati, i koju neće pretjerano remetiti. Unutar takvog stabilnog
sustava rivalstva će se obuzdati, a natjecanje će biti ograničeno. Kada se ova
distribucija moći ne može održati – ako se raspadne ili ako je osporavaju jake
države – lako izbiju problemi. Mijenjanje ključnih elemenata cijelog sustava,
glatkim prelaženjem s jedne distribucije moći izmeñu najjačih aktera na
drugu ili agresivnim mijenjanjem toga tko ima kakav opseg moći unutar
postojeće distribucije, je golemi izazov. Toliko je zapravo golem, da
analitičari sugeriraju kako se rijetko dogaña mirno – veliki rat ili razdoblje
ratovanja potrebno je da se stvori nova struktura moći. To dovodi do
značajne nesigurnosti za one koji su uključeni u borbu i za ostale unutar
sustava.
Budući da je meñunarodna politika u suštini rivalitet, sukob i nesigurnost,
realisti tvrde da je stvarna suradnja, osobito izmeñu najmoćnijih država,
rijetka, osobito u pitanjima koja su povezana sa sigurnošću. Stoga suradnja
ne može biti dovoljno učinkovita u stvaranju vrlo sigurnog sustava i samo
povremeno umanjuje nesigurnost članica. Prvo, vlade (a često i grañani)
previše cijene autonomiju i suverenost u odnosu na suradnju koja je potrebna
da bi se stvorila transnacionalna vlada, učinkovito meñunarodno pravo u
osjetljivim temama i trajno obvezujući sporazumi o važnim sigurnosnim
pitanjima. Na primjer, vlade odbijaju kruta ograničenja ili eliminaciju onih
oružja koje smatraju ključnima. One surañuju kako bi stvorile saveze,
meñutim, ugovori o stvaranju saveza imaju klauzule o izuzeću i države često
izbjegavaju savezne obaveze kada se pojavi problem. Drugi važni ugovori
obično imaju odredbe koje omogućuju jednostavno izuzeće. Ukoliko ne
postoje "rupe" u ugovorima koje smatraju previše ograničavajućima, vlade ih
izmisle.
Drugo, suradnja koja se ostvari često može biti neprikladna budući da
vlade često varaju, odustaju od nje kako bi imale više koristi. One to čine, ne
samo zbog svoje koristi, nego i zato što pretpostavljaju da će i drugi varati te
ih moraju pratiti. Treće, svaki dogovor o suradnji koristit će više nekim
državama nego drugima. Budući da vlade ne mogu dopustiti da zaostanu za
drugima, mogu odbiti potpisati ili podržati čak i ugovore o suradnji koji
koriste svima ako to znači da će drugi profitirati više od njih. Konačno,
budući da nije vjerojatno da će dogovor o suradnji potrajati, vlade često
izbjegavaju najvažniji korak u suradnji: prihvaćanje dogovora koji im
trenutno ne idu u korist (ili im čak štete) jer će se na kraju suradnja obilno
isplatiti. Često inzistiraju na dogovorima od kojih će imati koristi odmah –
čekati da im se isplati u budućnosti je preveliki rizik. Zbog toga je dogovore
teže postići i manje su učinkoviti.
Prema tome, realisti očekuju da će se suradnja, osobito na polju sigurnosti,
ostvariti samo meñu manjim skupinama država, kao što je to u savezima, ili
oko relativno manje spornih pitanja, a čak i tada ih je teško održati. Čak i kada
se to dogodi, pojedine vlade bit će u napasti da se provuku na trudu drugih
– da primaju koristi izbjegavajući izdatke (kao kada grañani uživaju vladine
usluge, a varaju kod plaćanja poreza). "Švercanje" ograničava koristi i trajnost
suradnje. To znači da se ostvaruje premali dio onoga što je suradnja trebala
pružiti. A bez višeg autoriteta koji bi ih kaznio, broj onih koji se "švercaju"
raste.
Dakle, sigurnost sustava u cjelini daje neki privid reda koji se održava na
nejednake, često nasumične načine. Analitičari su identificirali nekoliko
tipičnih struktura moći kao tipične; one nude odreñeni mir i stabilnost, ali s
ograničenjima. U jednoj od njih distribucija moći meñu najmoćnijim
akterima je multipolarna. Ovdje barem tri, a možda i još nekoliko vlada
imaju mnogo više moći od svih ostalih i meñusobno su otprilike jednako
moćne. U multipolarnosti se opći red i stabilnost održavaju jer se
centralizaciji moći u rukama jedne države ili skupine država suprotstavljaju
ostale – ravnoteža će se postići njihovim naporima da se to spriječi,
naporima koji se mogu pretvoriti u borbu kako bi se umanjila moć rastuće
sile ili sila. (Ovo je najprimjerenija upotreba često krivo korištenog pojma
ravnoteže moći.) Dakle, države se meñusobno sputavaju, ili svjesnom
politikom ili samo kao nusprodukt njihovog snažnog nadmetanja. To čine na
način da povećavaju svoju vojnu moć, saveze ili potkopavajući najmoćniju
državu na druge načine. U nedostatku dominantne sile državna autonomija i
opstanak su maksimalizirani. Ista stvar se dogaña s rivalstvima izmeñu
slabijih država ili skupina država – one svjesno ili pomoću nadmetanja
ublažavaju moć svojih rivala.
Rezultat nije visoki stupanj sigurnosti, već korisni učinak življenja na
niskoj razini nesigurnosti – države se iznimno trude da budu sigurne budući
da su uvijek pomalo nesigurne. Natjecanje je stalno pa se nesigurnost širi, ali
to je nesigurnost nadmetanja, a ne nesigurnost od gubitka autonomije ili
postojanja države.
 U bipolarnoj distribuciji moći dvije države ili čvrsti savezi država imaju
daleko više moći od svih drugih. Hladni rat se uvijek opisivao kao bipolaran
– dvije supersile i njihovi blokovi dominirali su sustavom. Dvije dominantne
države imaju više autonomije od ostalih jer su toliko moćne. Meñutim,
meñusobno se natječu i na taj način stvaraju ravnotežu jedna drugoj tako da
su daleko od toga da budu potpuno slobodne ili sigurne – one se natječu za
saveznike, ekonomske i tehnološke prednosti, napredak u vojnoj moći,
kontrolu strateških područja. Ovo može uzrokovati jake osjećaje nesigurnosti.
Bipolarno nadmetanje u prošlosti ponekad je dovodilo do neprestanih ratova
ili do jednog golemog rata kako bi se rješilo. Meñutim, analitičari su tvrdili
kako je sa samo dva lidera ili bloka jednostavnije nego u multipolarnosti
dogovoriti suradnju kako bi se stvorio barem nekakav dodatni red u sustavu i
smanjila nesigurnost. Na primjer, SAD i SSSR naposljetku su donekle
surañivali kako bi smanjili nuklearnu proliferaciju za vrijeme Hladnog rata.
U unipolarnoj distribuciji jedna država, ili skupina država, je daleko
moćnija od svih drugih. Ova država ili koalicija država se naziva
hegemonom. Ova situacija mogla bi učiniti sve ostale države strašno
nesigurnima – mogle bi biti uništene ili eliminirane od strane hegemona ili
barem prisiljene da budu krajnje podreñene. Meñutim, analitičare intrigiraju
slučajevi u kojima hegemon nije ekspanzionist ili je premoćan da bi bio
vojno ugrožen, ali ne dovoljno moćan da čini sve što hoće. Hegemon tada
može koristiti svoju moć kako bi upravljao sustavom. Na kraju krajeva, on
ima najviše koristi ako se svi dobro vladaju – kakva je zabava u dominaciji
ako uključuje neprestane napore da se održi red? S hegemonističkim
upravljanjem ostale države mogu biti manje uplašene dopuštajući da se
ostvari više suradnje nego što je uobičajeno. Hegemon može poticati i
pomagati u provoñenju te suradnje, dodatno šireći mir i sigurnost. Neki
analitičari razdoblja hegemonije smatraju najstabilnijim i najsigurnijim u
meñunarodnoj političkoj povijesti, što je dovelo do razvoja teorije
hegemonističke stabilnosti kao obrazloženja zašto i kako se to dogaña.
Meñutim, unipolarnost sadrži i očigledne probleme. Moraju postojati
vlade koje planiraju postati broj jedan ili promijeniti unipolarnost u
bipolarnost ili multipolarnost. Zbog toga je teško ostati na vrhu i to nikada
nije bilo trajno. Ako hegemon učini meñunarodnu politiku manje
natjecateljskom, nasilnom i nesigurnom, dovodi do toga da jednom kada
počne slabiti, odjednom pojave se njegovi protivnici, dolazi do sukoba
izmeñu ostalih država i suradnja se smanjuje. Nesigurnost naglo raste i, kako
kažu neki analitičari, rezultat je uvijek veliki rat kako bi se utvrdila nova
distribucija moći – hegemonistička ili neka druga.
 U razmišljanjima o promjeni u sustavu upadljivo obilježje realističke
perspektive je da je gotovo svaka promjena, osobito u distribuciji moći – iz
nečijeg realističkog gledišta – opasna. Stoga je ova perspektiva u osnovi
pesimistična glede sigurnosti. Pronalazi prijetnje čak i u miroljubivim
odnosima i potiče ono što je poznato kao analiza najgoreg mogućeg slučaja u
donošenju odluka o nacionalnoj sigurnosti, čak i u razdobljima mira i
stabilnosti. Analiza najgoreg slučaja uvijek uključuje naglašavanje onoga što
bi moglo poći po zlu koristeći pesimističnu analizu onoga što drugi smjeraju,
čime će dogañaji rezultirati, što dovodi do pravovremenog pronalaska
potencijalnih prijetnji.

REALISTIČKE RASPRAVE

Unutar realizma postoje rascjepi. Onaj bitan je izmeñu "ofenzivnih" i

"defenzivnih" realista (Mearsheimer, 2001.). Defenzivni realisti vjeruju da su
vlade toliko zaokupljene teretima meñunarodne politike da se obično
koncentriraju na preživljavanje, a na drugim sigurnosnim pitanjima teže samo
ostvarivanju dobitaka. One se usredotočuju na zastrašivanje ili obranu od
mogućih napada, istovremeno čuvajući svoju relativnu poziciju u sustavu –
ne poduzimaju velike i rizične poteze kako bi ju drastično poboljšali. Takvi
oprezni akteri, orijentirani na status quo, natječu se samo na ograničeni način.
Ofenzivni realisti smatraju da meñunarodni sustav čini vlade, osobito vlade
velikih sila, neprestano gladnima. Svaka želi biti najmoćnija u sustavu, ili u
svom regionalnom sustavu, ili u svom susjedstvu. One uvijek žele povećati
svoju moć, ne samo za obranu od napada. Dakle, za ofenzivne realiste
sigurnost je teško postići, a meñunarodna politika je opasna. Za defenzivne
realiste većina država obično je sigurna i manje ograničena, kao na primjer
kad žele ostvariti suradnju, strahovima od najgoreg (mogućeg ishoda, op.
prev.).
Sljedeći neslaganje je oko toga koliko često i koliko dugo sustavom može
dominirati hegemon. Tradicionalno mišljenje je da je hegemonija rijetka i
kratkotrajna – druge države previše je se plaše i čine sve što mogu kako bi je
spriječile ili oslabile (Layne, 2004.). Meñutim, neki analitičari hegemoniju
smatraju prilično uobičajenom i ponekad trajnom (Gilpin 1981.). Ovo je sada
od posebnog interesa, iznošenje oprečnih mišljenja o tome koliko jako će se
drugi truditi da oslabe američku hegemoniju i koliko će u tome biti uspješni.
Defenzivno realističke vlade mogu smatrati da im je odgovarajuće voñena
američka hegemonija bliska i mogu joj se priključiti rañe nego joj kontrirati
priklanjajući se na stranu SAD-a, a ne protiv njih.
Treće neslaganje tiče se domaćih sustava. "Neoklasični" realisti tvrde da
iako meñunarodni sustav odreñuje ponašanje država, njegov posebni utjecaj
je često odreñen unutarnjim faktorima. Utjecaji sustava filtriraju se kroz
ideološke stavove lidera i ostale perspektive, domaće i birokratske politike, i
slično. Prema tome vlade ne reagiraju isto na jednake vanjske okolnosti i
pritiske – kako bismo razumjeli njihovo ponašanje moramo odrediti kako
sustav utječe na unutarnje faktore u svakoj državi.
Na primjer, postoje dokazi da ozbiljna revolucija unutar države mijenja
percepcije prijetnji unutar njih i u susjednim državama zbog pomaka u
percepcijama, a ne samo prilagodbama u relativnoj moći (Walt, 1996.).
Mnogi realistički orijentirani analitičari vjeruju da se voñe razlikuju po tome
prihvaćaju li ili izbjegavaju rizik, tako da prijetnje prisilom bolje
funkcioniraju protiv prvih nego protiv drugih. (Revolucionarni voñe, na
primjer, mogu biti iznimno otvoreni prema rizicima.) Ovo bi moglo biti bitno
kod primjene zastrašivanja ili objašnjavanja različitih vladinih reakcija na
distribuciju moći. Vrlo je privlačna koncepcija da vlada ne reagira na moć
druge vlade, već na to izgleda li ona kao prijetnja, što je već drugačija stvar,
tj. percepcija ili prosudba o toj vladi (Walt, 1987.). Drugi prijedlog je da su, u
izboru izmeñu suradnje ili poduzimanja dodatnog naoružavanja kako bi se
zaštitile, voñe pod utjecajem svoje procjene tko je obično u prednosti u
njihovoj eri – napadači (ofenziva) ili branitelji. Primjerice, ako se čini da
vojna tehnologija ide u korist napadačima, vlada orijentirana na održavanje
statusa quo smatrat će suradnju, kao što je na primjer razoružavanje,
opasnom, jer ako protivnik bude varao kako bi došao u poziciju za napad,
steći će odlučujuću prednost, budući da tehnologija pogoduje napadu.
Obrnuto, ako tehnologija ide u korist obrani, tada bi potencijalni napadač
varanjem morao doći u mnogo veću prednost da bi bio stvarna prijetnja, a
zbog toga bi se varanje mnogo lakše otkrilo i nadoknadilo od strane status
quo države, što bi učinilo suradnju manje rizičnom. Zbog toga je važna
procjena smatra li se da najveću prednost donosi napad ili obrana.
Naravno, ovo analizi daje popriličnu kompleksnost, a privlačnost realizma
je uvijek bilo u činjenici da on pojednostavljuje. Dominantna realistička
misao za vrijeme Hladnog rata, neorealizam ili strukturalni realizam,
naglašavala je da ima simplificirajuću teoriju: unutarnji faktori su bitni, ali
ono što većinom pokreće meñunarodnu politiku su sistemski pritisci.
Analitičari koji su bili previše orijentirani na unutarnje faktore zvali su se
"redukcionisti". Glavna meta neorealista bili su klasični realisti. Sada
neoklasični realisti tvrde da neorealizam toliko pojednostavljuje da postaje
banalan.
Postoji još jedan nesporazum oko toga što sustavu daje njegov karakter.
Tradicionalno realisti naglašavaju anarhiju, autonomiju i suverenitet država te
distribuciju vojne moći kao ono što odreñuju prirodu sukoba svjetskih
država. Alternativni pogled navodi, takoñer, mogućnost
transakcija/interakcija izmeñu država i društava. Razina tehnologije i razvoja
društava, količina protoka informacija i drugi faktori značajno povećavaju
broj transakcija i drugih interakcija, a posljedično povećavaju potrebu i
sposobnost za razvijanjem programa suradnje, sposobnosti upravljanja i
ostalih elemenata reda. Ovaj pogled djelomično prelazi u područje
liberalističke misli (Buzan, Jones i Little, 1993.).

TEŠKOĆE SA REALISTIČKOM ANALIZOM

Raspravu o realizmu zaključujemo utvrñivanjem nekih većih problema koje

dovode u pitanje njegovu relevantnost. Prvo, kraj Hladnog rata srušio je
bipolarni sistem za kojeg su realisti tvrdili da je iznutra stabilniji i trajniji od
ostalih struktura. Nadalje, prema većini promatrača, Hladni rat se urušio zbog
unutarnjih dogañaja u komunističkim državama. Umjesto doživljavanja
sloma zbog velikog rata ili drugih sistemskih pritisaka, ili zbog velikog
opadanja relativne vojne moći komunističkih vlada, bilo je to zbog neuspjeha
vladanja i njihovih pokušaja meñusobne suradnje. Komunistički režimi nisu
bili sposobni vladati dovoljno dobro da zadrže legitimitet i podršku. A njihov
pokušaj stvaranja zajednice koja bi olakšala sigurnost i druge terete izgubio je
svoju privlačnost u usporedbi sa sličnim pokušajima Zapada. Iz realističke
perspektive oni nisu smjeli samo tako odustati u Hladnom ratu – trebali su se
bojati da će ih nakon toga druga strana napasti. Meñutim, oni se toga nisu
bojali, i to iz dobrog razloga; mnogo su više bili u opasnosti od unutarnjih
nemira nego od bilo kakvog napada Zapada. Unutarnji faktori prevagnuli su
nad sistemskim pritiscima u promjeni njihovog ponašanja. Ta društva i
njihove nove vlade uskoro su krenule u smjeru da postanu politički i
ekonomski sustavi zapadnog tipa i pridružile su se zapadnim društvenim
institucijama, okrećući se suradnji ili barem priklanjanju moćnijim državama u
interesu svoje sigurnosti.
Nadalje, realisti države vide kao neprestano zabrinute oko svoga
opstanka. S obzirom na postojanje mnoštva malih slabih vlada trajanje država
je vrlo dugo. Nijedna nije nestala od Drugog svjetskog rata zbog vojnog
osvajanja. Stvarna prijetnja mnogim državama dolazi iznutra – kao u
Jugoslaviji, Sovjetskom Savezu, trenutno Iraku. (Trenutno je Tajvan najviše
zabrinut zbog mogućnosti invazije, zbog toga što je njegov zahtjev za
državnošću tako slab.) Analitičari tvrde da je stupila na snagu snažna norma
protiv vojnog eliminiranja države koja održava na životu čak i one
najugroženije. Ako je tome tako, takva norma – koja odražava postojanje
zajednice država – ne uklapa se baš dobro u realističko gledište.
Mnogi su realisti očekivali da će kraj Hladnog rata rezultirati nekim
oblikom multipolarnosti. Umjesto toga doveo je do američke hegemonije
koja tek treba izazvati reakcije koje bi realizam očekivao. SAD tek treba
odabrati potencijalnog suparnika i pokušati ga potisnuti – on nastavlja
pomagati daljnji razvoj, na primjer, Europske Unije, Japana i Kine. Druge se
države ne trude jako razviti ravnotežu s vojnom silom SAD-a. Kina nastavlja
vojnu modernizaciju i povećava svoje izdatke za obranu, ali ostale velike
države to ne čine, a kinesko povećanje izdataka za obranu premašili su izdaci
SAD-a. Ne postoje antiamerički savezi – najbliža tome je suradnja Rusije i
Kine za koju obje vlade tvrde da nije savez. Suprotstavljanje SAD-u od
strane drugih velikih sila dogañalo se povremeno, ovisno o spornom pitanju,
a odražava se većinom glasanjem protiv američkih politika u Vijeću
sigurnosti UN-a. Glavni cilj je bio postići da SAD koristi silu samo nakon
odobrenja Vijeća sigurnosti, što nije baš realistički pristup. Ovo
suprotstavljanje je analitičare dovelo do uvoñenja izraza "soft balancing"
kako bi obuhvatili, primjerice, francusko, rusko i kinesko stajalište o Iračkom
ratu, ali to je nejasan koncept. Ozbiljno balansiranje uključuje čvrste korake
kako bi se ograničila nečija moć; "soft balancing" se čini kao razilaženje u
politikama. S druge strane, ono takoñer nije priklanjanje SAD-u.
Još jedan ozbiljni problem je konstantno veća suradnja od one koju bi
realist mogao očekivati. Najbolji primjer je produbljivanje i širenje Europske
integracije. Neki realisti su tvrdili da je integracija procvjetala većinom zbog
sovjetske prijetnje i da će se nužno raspasti nakon što ta prijetnja nestane.
Napori oko suradnje i dalje postoje i na drugim pitanjima, kao što su
sprječavanje nuklearne proliferacije, zaštita okoliša, brige oko ljudskih prava,
promoviranja širenja trgovine i stranih ulaganja te terorizma.
Najbolji realistički odgovori su sljedeći. Jedan je vrijeme: s vremenom će
se realistička očekivanja ostvariti kada američka hegemonija oslabi, kada se
rivalstva velikih sila intenziviraju, sukobi postanu nasilniji (kao u američko-
kineskim odnosima), kada integracija pretvori EU u suparničku supersilu.
Nesigurnost će bujati. Realisti tvrde da je povijest na njihovoj strani, što nije
lak argument za pobijanje. Drugi je da nekoliko regionalnih meñunarodnih
sustava funkcionira po realističkom modelu, kao i neki unutarnji sukobi
(realističko mišljenje, kao što je koncept sigurnosne dileme, bio je uspješno
primijenjen na nekim grañanskim ratovima). Mnogi analitičari na današnju
situaciju u Istočnoj Aziji gledaju u kontekstu sljedećih realističkih uvjeta:
rastući rivalitet izmeñu SAD-a/Japana i Kine dovodi do američkih pokušaja
obuzdavanja Kine (kao što je okretanje Indiji, Vijetnamu, Indoneziji) i
kineskih pokušaja izoliranja SAD-a u regiji (kroz pojačane veze s
Jugoistočnom Azijom, Rusijom, Južnom Korejom). Ako je to točno,
mogućnost ozbiljnog sukoba u istočno-azijskom sustavu je velika.

LIBERALISTIČKA PERSPEKTIVA

Liberalistička perspektiva ima kraću povijest, ali ne postoji od jučer. Od

korijena u prosvjetiteljstvu 18. stoljeća, dobila je na važnosti na početku 20.
stoljeća, osobito nakon Prvog svjetskog rata, i zadržala značaj do danas. Kao
i realistički pristup, države smatra najvažnijim akterima u meñunarodnoj
politici koju karakteriziraju elementi anarhije. Meñutim, priznaje postojanje i
drugih značajnih aktera te anarhiju smatra manje štetnom. Liberalisti se slažu
da meñunarodna politika po karakteru može biti u velikoj mjeri realistička;
razilaze se s realistima oko toga mora li ona biti takva.
Liberalisti imaju tendenciju odnositi se prema državi kao manje bitnoj
samoj po sebi – vlade su najvažniji akteri, meñutim to je u pravilu zbog
njihove sposobnosti da budu predstavnici skupina unutar države. I dok države
imaju svoje vlastite brige i interese, glavna determinanta vladinih politika je
pitanje tko vlada – koja elita, voña ili stranka upravlja vladom. Postoji
neprestana borba oko toga tko kontrolira vladu, kao i sukobi izmeñu
dužnosnika i agencija koje predstavljaju državne interese te onih koji
predstavljaju interese unutarnjih političkih skupina. Prema tome države nisu
jedinstveni akteri. Budući da su one instrumenti unutarnjih snaga, vrijednosti,
interesa i perspektiva, ti elementi takoñer su značajni faktori u meñunarodnoj
politici.
Ukoliko državna sigurnost mora odgovarati onome što utjecajni domaći
elementi smatraju da je dobro za njihove brige i interese to ima implikacije na
četiri sastavnice sigurnosti: fizičku sigurnost, autonomiju, razvoj i vlast.
Može postojati značajna razlika izmeñu razmišljanja dužnosnika o sigurnosti
države i politika kojima se priklanjaju važne unutarnje skupine. Poslovni
sektori svoja primanja mogu smatrati važnijima nego što to smatraju
dužnosnici koji žele održati strogu kontrolu nad trgovinom i ulaganjima s
potencijalnim neprijateljem. Voñe često krajnje autoritarno vodstvo
opravdavaju kao nužno za državnu sigurnost (kao što je godinama bio slučaj
u Južnoj Koreji) dok se skupine unutar države umjesto toga najviše brinu oko
prijetnje koju ta vlada predstavlja unutarnjoj sigurnosti. Voñe su često
ostanak na vlasti ili zadovoljavanje svojih vanjskih ambicija stavljale iznad
državne sigurnosti i nacionalnog razvoja – ovdje na pamet padaju Kim Jong
Il i Sadam Hussein.
Liberalistička perspektiva značajan naglasak stavlja na opstanak države, a
manji na autonomiju. Njezine pristaše očekuju pojavu državne autonomije i
obično podržavaju dogovore koji ju smanjuju, ali koji potiču razvoj,
uključujući meñunarodne interakcije koje promiču razvoj čak i ako nagrizaju
suverenost. Ovo uključuje snažnu podršku multilateralnim sporazumima i
institucijama koji uključuju zamjenu dijela autonomije za bolje upravljanje
meñunarodnim poslovima. Liberalisti su u pravilu bili snažno zainteresirani
za razvoj zbog njegove koristi za grañane, a ne samo zbog toga što državu i
društvo čini sigurnijima. Ova perspektiva takoñer je s vremenom sve više
naglašavala da bi ovlasti vlade trebale biti ograničene, legitimne u očima
grañana i učinkovite. Kada vlada nije ograničena, legitimna i učinkovita
dolazi do štetnih posljedica kod kuće i, potencijalno, u inozemstvu, što
uzrokuje probleme za druge vlade i čak je pretvara u prijetnju. Takva vlada
može biti sankcionirana, možda čak i uklonjena. U ovoj perspektivi vlast nije
isključivo unutarnje pitanje, zaštićena suverenitetom od uplitanja u svim
prilikama.
Ovo liberaliste dovodi u sukob s realistima oko prirode anarhije,
meñunarodne politike i moći. Što se tiče anarhije, liberalistička perspektiva
ima cijeli spektar interpretacija. S jedne strane je zaključak da anarhija nije
nužno štetna za odnose meñu državama, da ih nužno ne tjera na natjecanje i
rivalitet koji podrivaju sigurnost. Primjer je duga liberalistička predanost (s
priličnim uspjehom) promicanju slobodne trgovine koja, smanjivanjem
vladinih uplitanja u ekonomske interakcije društva, rezultira stvaranjem još
kompetitivnijih i anarhičnijih meñunarodnih ekonomskih odnosa. Povećanje
slobodne trgovine zahtijeva da se vlade slože razmijeniti dio slobode
djelovanja u zamjenu za obećanje općeg, iako nejednakog, povećanja
svačijeg bogatstva. Ovo je moguće samo ako anarhija ne sprječava široku
suradnju u važnim pitanjima izmeñu država. Tvrdnje da ona to čini su
netočne. Ovo se u pravilu dogaña jer moćni domaći interesi ulaze u velike
rizike u slobodnoj trgovini i razmjerno tome vrše pritisak na svoje vlade.
S druge strane su liberalisti koji vjeruju da anarhija ima štetne posljedice,
što suradnju čini teškom. Meñutim, oni vjeruju da kao odgovor vlade često
sklapaju uspješne meñunarodne sporazume o upravljanju – UN,
Meñunarodna agencija za atomsku energiju, kontrola naoružanja i zaštita
okoliša, Svjetska banka i Meñunarodni monetarni fond. Zbog toga se štetni
utjecaji anarhije ne pojačavaju sami od sebe; oni mogu biti svjesno i
zajedničkim snagama umanjeni. Stoga neoliberalne institucije tvrde da se
vlade često iscrpe u iznimno kompetitivnom okruženju i znaju cjeniti
suradnju – u trgovini, utrci u naoružanju, nuklearnoj proliferaciji, terorizmu,
itd. Meñunarodne organizacije, sporazumi, eksplicitna pravila i opći
sporazumi o djelovanju često se koriste kako bi meñunarodnu suradnju
učinili što transparentnijom, predvidljivijom, manje rizičnom i opasnom. Ti
dogovori pomažu u rješavanju problema koordinacije, čineći suradnju
lakšom. Meñunarodna politika povlači za sobom mnogo veću i mnogo
značajniju suradnju nego što realisti očekuju, suradnju koja je trajna kada
zadovoljava važne potrebe i interese.
Izmeñu ta dva pola je bogata liberalistička tradicija promoviranja
multilateralnih institucija, zajedno s pripadajućim dogovorima, kao što su
mreže pravila, obrasci prihvaćenog ponašanja i koordinirana očekivanja koja
omogućuju nekakav red i nazivaju se meñunarodni režimi (ili samo režimi).
Mnogi liberalisti vjeruju da multilateralne institucije i režimi ne samo da
olakšavaju jednostavnu suradnju, već mogu pomoći u mijenjanju ponašanja
vlada. Ovo se dogaña kroz prilagodbe čiju promociju pomažu u
koncepcijama nacionalnih interesa koje imaju dužnosnici i važniji domaći
akteri (elite, interesne skupine, javnost,), čineći ih manje sebičnima i
okrenutima sebi.
U teoriji i praksi središnji zaključak liberalista jest da sigurnosna dilema
nije svojstvena meñunarodnoj politici. Države mogu, a mnoge to i čine,
dostići takvu zadovoljavajuću razinu dogovora i suradnje da ih teško
naoružanje, čak i oružjem za masovno uništenje, ne vodi do toga da se
meñusobno smatraju stvarnom prijetnjom. Često navoñeni oblik ove povoljne
interakcije je pluralistička sigurnosna zajednica, koja je pluralistička po
tome što su članovi suvereni, a sigurnosna zajednica jer se ne boje jedni
drugih (Adler i Burnett, 1998.).
Za izgradnju takve zajednice liberalisti se zauzimaju za povećanu
meñunarodnu razmjenu gotovo svih vrsta, uključujući one meñuvladine.
Vjeruje se da te korisne interakcije značajno doprinose smanjenju sukoba i
suparništava, porastu suradnje, povećanju meñunarodnog upravljanja, te stoga
doprinose poboljšanju sigurnosti za države, društva i sustav. Uključeni su ne
samo trgovinski i investicijski tokovi, već i tokovi informacija, tehnologije,
zabave i umjetnosti, studenata, turista, itd. Oni pomažu u ograničavanju
nesporazuma i krivih percepcija, olakšavaju suradnju, grade zdravu
meñuovisnost i poštivanje zajedničkih interesa, što sve smanjuje mogućnost
sukoba i rata. Zatvorena društva i vlade koje drže čvrstu kontrolu trebale bi se
stoga promatrati sa sumnjom, a ponekad i neprijateljstvom, ne samo zbog
njihovih specifičnih politika, već zato što je njihovo ponašanje općenito u
sukobu s onim što čini bolji, sigurniji i mirniji svijet.
Konačno, ovo dovodi do razmišljanja o meñunarodnoj politici kao o
postupnom stvaranju i daljnjoj evoluciji učinkovite meñunarodne zajednice,
globalne ili regionalne. Ljudi i vlade počinju prihvaćati da je sigurnost
meñuovisna – traženje sigurnosti unilateralno je na koncu uzaludno. Oni
počinju shvaćati da ekonomske interakcije i meñuovisnost stvaraju više
dobrobiti od kompetitivnog merkantilizma pod kojim su ekonomske
interakcije strukturirane tako da za vlastitu zemlju omoguće veće dobitke
nego što ih ima druga strana. Oni imaju globalni pogled na okoliš, terorizam,
epidemije, katastrofe – a ne uski nacionalni – kao jedinu praktičnu osnovu za
suočavanje s tim problemima. Stvaranje zajednice zasigurno nije lagano, ali
to je dobro poznat izazov; stvaranje zajednice je dugo bilo teško i unutar
država, ali ne i nemoguće.
Liberalistička slika idealne meñunarodne politike očekuje s vremenom
značajno dobrovoljno smanjenje anarhije i državne autonomije, i nasilno
zadiranje u autonomiju odreñenih problematičnih država. Države i društva
zadržat će značajnu autonomiju i suverenitet, ali bi brojni nedržavni akteri
(meñunarodne organizacije, multinacionalne kompanije, meñunarodne
humanitarne skupine) bujali, doprinoseći tako stabilnom povećanju općeg
blagostanja. Neki analitičari smatraju da ovakav svijet nastaje iz
kontinuiranog ekonomskog razvoja i fenomena kao što su globalizacija i
informatička revolucija. Prema tome meñunarodna politika se razvija u
suprotnom smjeru od realističke slike "hobbesijanskog" svijeta.
Još jedna moćna komponenta liberalističke perspektive je tvrdnja da je, s
obzirom na to da države odražavaju preferencije utjecajnih domaćih
političkih elemenata, priroda meñunarodne politike duboko pod utjecajem
unutarnjeg karaktera država, njihovih političkih sustava, i njihovih društava.
Politička priroda vlade i priroda njenog društva čine mnogo u oblikovanju
njenog ponašanja prema van, iz čega slijedi da priroda aktera u
meñunarodnom sustavu oblikuje njen karakter. Meñunarodna politika meñu
autonomnim državama, dakle, varira ovisno o karakteru njezinih članova.
S obzirom na sigurnost ova tvrdnja ima višestruke korijene. Do ranog 20.
stoljeća sve veći naglasak se stavljao na navodni utjecaj kapitalističkih
ekonomija i njihovu rastuću meñuovisnost. Navodno, gospodarstvo i ostali
domaći interesi u takvim društvima, pogotovo oni snažno uključeni u
trgovinu i strana ulaganja, suprotstavili bi se ratovanju kao razarajućem,
skupom i destruktivnom u smislu njihovih interesa. Rat je bio loš za trgovinu,
a kapitalistička ekspanzija pokazivala je da rat više nije potreban za
nacionalni razvoj. U ovom ili onom obliku ova ideja ostaje utjecajna. Na
primjer, promicanje ekonomske meñuovisnosti kao važnog doprinosa miru
bila je jedna od glavnih ideja iza stvaranja Europske integracije.
Postoje i suvremene varijante ovoga. Jedan je argument da kada
nacionalne elite doñu na vlast u članicama regionalnog meñunarodnog
sustava koje su posvećene rastu baziranom na izvozu kako bi ostvarile brzi
nacionalni razvoj one uviñaju da je miran regionalni razvoj ključan ("rat je
loš za posao"). Kao rezultat toga one pokušavaju razriješiti ili ublažiti svoje
nacionalne sukobe, promicati slabljenje napetosti, smanjiti vojne izdatke i
proširiti regionalnu suradnju u pitanjima kao što je kontrola naoružanja.
Rezultat je značajno smanjenje ratovanja i povećavanje nacionalne i
regionalne sigurnosti (Solingen, 1998.). Primjer koji se često navodi je
istočnoazijski meñunarodni sustav tijekom zadnja četiri desetljeća.
Drugi način prikazivanja prirode domaćeg sustava kao ključnog jest
naglašavanjem demokracije. Počevši od njemačkog filozofa Immanuela
Kanta, postoji vjerovanje da se demokracije u meñunarodnim odnosima
mogu ponašati različito od nedemokracija. Ova ideja bila je utjecajna u
Američkoj revoluciji; njezini voñe vjerovali su da njihova demokracija može
odabrati da ne sudjeluje u čestim ratovanjima autokracija. Bilo je to centralno
razmišljanje Wilsonovog internacionalizma i njegove želje da stvori Ligu
demokratskih država (Liga naroda, op.prev.). Jedno je objašnjenje bilo da do
ratova često dolazi kada voñe teže ispunjenju osobnih planova ili kada države
teže ispunjenju samo državnih interesa; kada bi oni imali glasa, grañani koji
plaćaju cijenu i podnose štete ratovanja, nevoljko bi ih prakticirali.
Demokracije bi, stoga, bile mirnije.
Danas je naglasak na teoriji demokratskog mira, razmišljanju da su
demokracije obično meñusobno miroljubive. Ova je tvrdnja, koja takoñer
potječe od Kanta, bila uvelike ignorirana i dobar dio dvadesetog stoljeća.
Ponovno se počela preispitivati pomoću shvaćanja koje se polako širilo da
moderne liberalne demokracije (neki analitičari kažu sve demokratske vlade)
nikada meñusobno ne ratuju. Jednako je impresivna, iako ima manju važnost,
činjenica da iako demokratske vlade spremno ulaze u ratove s
nedemokratskima i dugo su bile meñu najbolje naoružanima, ne čini se da u
obzir ozbiljno uzimaju čak ni planiranje mogućih ratova meñu sobom.
Jednostavno se meñusobno ne smatraju prijetnjom – one tvore vrlo veliku
pluralističku sigurnosnu zajednicu. Ovo bi značilo da je meñunarodna
politika različita – osobito u pogledu sigurnosti – meñu demokracijama.
Teorija demokratskog mira nudi različita objašnjenja – evo primjera. Neki
analitičari vjeruju da je kombiniranje demokracije i otvorene ekonomije i
društva ono što stvara taj rezultat – nije samo demokracija, već je
kombinacija ona koja to uspijeva. Drugi tvrde da su demokracije
transparentnije u politikama i stvaranju politika od nedemokracija te da su
otvorenije stranim utjecajima pri odlučivanju, što uzrokuje manje sumnji,
rivaliteta i sukoba meñu njima. Drugo je mišljenje da demokratska politika
pretpostavlja kompromis i mirno rješenje sporova kroz raspravu. Ovo se
prenosi na odnose s drugim demokracijama, a rijetko se uspješno prenosi na
odnose s nedemokracijama.
Nimalo iznenañujuće liberalistička perspektiva takoñer drugačije gleda na
moć. Kao što je ranije spomenuto, liberalističko gledište smatra ekonomske
aktere i ekonomsku snagu važnima. U naglašavanju stvaranja meñunarodne
zajednice i otvorenih društava, ova perspektiva takoñer naglašava ulogu
meñunarodnih institucija i privatnih meñunarodnih skupina u razvoju
zajednice. Njihovi napori uključuju promicanje demokracije i ljudskih prava,
zaštitu okoliša, širenje globalnog zdravlja i blagostanja, borbu s korupcijom
(vladinom ili korporativnom), širenje principa i navika privatnih poduzeća te
poticanje kontrole naoružanja, razoružanje i mirno rješavanje sukoba.
Zadnjih godina te se aktivnosti smatraju znakovima rastućeg meñunarodnog
civilnog društva. To predviña raširenu mrežu aktivnosti grañana i
organizacija, poput onih koje osnažuju domaće demokratske političke
sustave, što polučuje sve veći utjecaj na vanjske politike vlada.
Od tuda je samo korak do toga da "meka moć" postane važna u
meñunarodnoj politici, nadopunjujući ili zamjenjujući vojnu moć (Nye,
1990.). "Meka moć" se sastoji od prestiža, moralnog autoriteta i ostalih
elemenata vodstva, sposobnosti stvaranja koalicija i promoviranja suradnje
izmeñu država i ostalih meñunarodnih aktera te upotrebe utjecaja za vršenje
pritiska i uvjeravanja kako bi se održavali standardi meñunarodne zajednice.
Moć prinude često ima ograničeni utjecaj u unutarnjoj politici, a kaže se da
isto sve više vrijedi i za meñunarodnu politiku. Sada su relevantne različite
vrste moći budući da se na mnoge vrste aktera i situacija ne može učinkovito
djelovati prinudom.
Očigledno zastupnici liberalističke perspektive vide promjenu
meñunarodne politike koja se s vremenom mijenja u pozitivnom smjeru – to
je u osnovi optimistična koncepcija. Demokracija se polagano proširila.
Kapitalizam je postupno ovladao meñunarodnim i nacionalnim ekonomskim
aktivnostima. Interakcije i meñuovisnost rastu i sve brže se povećavaju.
Klasično realističko mišljenje stoga ima sve manju važnost kao i mnoge
lekcije koje često izvlačimo iz povijesti meñunarodne politike.

LIBERALISTIČKO DOBA?

Liberalistički pristup je trenutno dominantna perspektiva u praksi

meñunarodne politike. Dok vlade nisu baš oduševljene objašnjenjima teorije
demokratskog mira, one su spremne slijediti dokaze i ne brinuti se na koji
način ih objasniti. Tako su najmoćnije i najutjecajnije države na svijetu –
SAD, članice Europske Unije, Japan – i njihovi najbliži suradnici snažno
posvećeni širenju demokracije i kapitalizma, te razvoju i upravljanju
meñunarodnom zajednicom. One vjeruju u otvorena društva, povećanu
meñuovisnost, veći napredak u povećanju ljudskih prava. Obično vjeruju u
vrijednosti multilateralnih institucija. Iako sve te stvari smatraju korisnima za
njih same, takoñer čvrsto vjeruju da će taj razvoj proizvesti mirniji svijet i
višu razinu nacionalne sigurnosti za bilo koju vladu. Ovo gledište naširoko
odražavaju i podupiru mnogi drugi promatrači.
Njegova dominacija se odražava u organiziranom pritisku na države koje
žele razviti nuklearno oružje, uključujući prijetnje prinudom te, u slučaju
Iraka, vojnom invazijom. Takoñer se demonstrira u pritisku i izravnim
intervencijama u države i društva koja se smatraju izrazito nedostatnima u
smislu demokracije, ljudskih prava, ekonomskog upravljanja i razvoja i
omogućavanju pristojnih životnih standarda. Države i društva koje razdiru
unutarnji konflikti i humanitarne katastrofe sada su kandidati da ih se
proglasi "prijetnjama meñunarodnom miru i sigurnosti" i da postanu
predmetom intervencija od strane "meñunarodne zajednice". Takva
intervencija obično uključuje napore za "izgradnjom mira" ili društvenim
oporavkom i razvojem, uključujući korake u promicanju i uspostavljanju
demokratskih institucija i praksi, pravne reforme i vladavine prava,
učinkovite policije i vojnih snaga pod civilnom kontrolom, poštivanja
ljudskih prava, pristojnog obrazovanja, zdravstva, i socijalnih službi,
slobodnih ekonomskih aktivnosti poduzeća i otvorene ekonomije koja je u
suglasnosti s meñunarodnim ekonomskim sustavom. Ovo je zapravo
liberalistički recept za bolji svijet.

LIBERALISTIČKI PRIJEPORI

Postoje značajni prijepori unutar liberalističke misli. Stalne su napetosti u

teoriji i praksi oko prioriteta. Standardna prepirka oko širenja odnosa Zapada
s Kinom zaokupljena je pitanjem treba li Zapad poticati brzi ekonomski rast
kako bi postigao da se Kina brže razvija u miroljubivu demokraciju ili
koristiti pritisak i sankcije kako bi se oslabio stisak njezine autokratske vlade.
Zbog mira i sigurnosti, je li nužno surañivati s autokratskim vladama u
kontroli oružja i ugovorima o razoružavanju ili ih treba sankcionirati i
izolirati jer im fali demokratičnosti? (Tipičan problem u odnosima s
Rusijom.) Je li najbolji pristup problematičnoj vladi kao što je
sjevernokorejska iskren i otvoren angažman – uključujući ekonomsku
pomoć, normalne odnose – ili stalan trud da se da se taj režim potkopa? Što
bi trebalo biti na prvom mjestu prioriteta u izgradnji mira – stabilna,
učinkovita, relativno demokratska vlada ili uspostavljanje boljih ekonomskih
politika i praksi (dobar porezni sustav, smanjivanje napuhane javne
potrošnje). Stavljanje demokracije na prvo mjesto moglo bi zaustaviti
ekonomski razvoj – zašto bi očajni siromašni grañani glasali za veće poreze i
smanjivanje vladinih poslova? Treba li na prvom mjestu biti demokracija ili
poboljšanje osnovnih ljudskih prava (kao što je jednak tretman žena)? Zašto
bi grañani odobravali veća prava žena ako to nema veliku vrijednost u
njihovoj religiji i kulturi? S druge strane, kako će se reforme ljudskih prava,
ekonomske i ostale reforme provesti bez relativno jake demokracije koja bi ih
učinila legitimnim?
Najstariji sukob takve vrste je napetost izmeñu samoodreñenja i potrebe
za održivim državama. Kao što je Woodrow Wilson otkrio, stvaranje
države za nezadovoljnu manjinu često predstavlja uzbunu za druge manjine
koje se nalaze unutar granica te države. Njihovi strahovi da će biti potlačeni
često su osnovani. Ovaj problem se nedavno neprestano pojavljivao u vezi s
novim državama nastalima iz starog Sovjetskog Saveza, a sada je evidentan
u Iraku. Liberalistička perspektiva ne nudi brz način rješavanja tih prijepora
u teoriji ili u pomoći vladama da donesu odgovarajuće odluke.
Postoje takoñer, velike poteškoće pri odlučivanju kada koristiti silu. One
dolaze u dva oblika. U jednom se vlade razilaze u mišljenju oko toga kada je
sila opravdana ili kako utvrditi volju meñunarodne zajednice, primjerice,
kako "legitimizirati" upotrebu sile. Ovo je bio problem izmeñu SAD-a i
ostalih u pogledu invazije na Irak 2003. Treba li akcija biti obustavljena
uvijek kada postoji ozbiljno neslaganje? Drugi je kada postoji nezadovoljstvo
odreñenom situacijom i volja da se sila upotrijebi kako bi se ona riješila, ali
ne i volja da se snose troškovi – uobičajeno za ozbiljne sigurnosne probleme
u Africi. Moralna i analitička opravdanja za silu često su u suprotnosti s
političkim, financijskim i ostalim okolnostima.
INTELEKTUALNI PROBLEMI

Postoje takoñer i ozbiljni intelektualni problemi s kojima se ova perspektiva

mora suočiti. Neki analitičari i dalje su sumnjičavi prema teoriji
demokratskog mira, vjerujući da je korelacija izmeñu demokracije i
odsutnosti rata prividna, da je neki treći faktor odgovoran za odsutnost rata
izmeñu demokracija. Na primjer, kritičari su tvrdili da moderne demokracije
jednostavno dijele zajedničke interese i slične osnovne poglede i vrijednosti.
Zbog toga njihovi nesporazumi nisu dovoljno ozbiljni da bi se oko njih
sukobljavali i oni tvore prirodne saveznike. To, a ne demokracija, je ključna
varijabla. Analitičari su takoñer naglasili da novostvorene demokracije često
izražavaju probojne i ekspanzivne nacionalističke strasti koje mogu dovesti
do ratova – širenje demokracije kako bi se promicao mir ponekad se može
obiti o glavu.
Drugi problem su spomenuli analitičari i promatrači koji vjeruju da je
moderno mirotvorstvo najnovija varijanta zapadnog političkog, ekonomskog
i socijalnog imperijalizma, još jedan pokušaj nametanja "zapadnog načina
života" drugim ljudima, društvima i kulturama (Paris). Ovu optužbu snažno
izrnose i vlade, poput Kine i Rusije koje se osjećaju ugroženima zbog
povećanja moći liberalistički orijentiranih vlada i njihovih ideja.
Općenito, liberalisti manje naglašavaju na države kako bi više pažnje
posvetili ostalim akterima, meñunarodnim i domaćim, uz stajalište da
nacionalizam nagrizaju sile poput globalizacije i meñuovisnosti. Problem je u
tome da postoje mnogi dokazi kako nacionalizam i države i dalje ostaju
iznimno privlačni. Oni nastavljaju biti motori koji pobuñuju i prenose
najintenzivnije ljudske osjećaje koji su trenutno u igri u meñunarodnoj
politici. Možda su, kao i s Markom Twainom, izjave o njihovoj propasti
uvelike pretjerane.
Takoñer je uznemirujuće da su vodeće države u sjevernoatlantskoj –
europskoj regiji nekoliko puta u prošlosti aktivno promicale demokraciju,
kapitalizam, otvorenu meñunarodnu ekonomiju i rastuću meñuovisnost.
Nakon prve takve epohe uslijedilo je vojno divljaštvo Prvog svjetskog rata.
Druga epoha odvijala se nakon Prvog svjetskog rata, naglašena
Wilsonovim internacionalizmom, nije spriječila Drugi svjetski rat. Treći
pokušaj je bio pokrenut u prvim desetljećima Hladnog rata, pomažući u
oblikovanju zapadnih pokušaja privlačenja država u razvoju, nudeći im brzi
razvoj prema modernizaciji. Općenito govoreći, taj je pokušaj propao, unatoč
ulaganju golemog truda i resursa. Stvari su krenule mnogo bolje kada su
vlade same shvatile zašto i na koji način uvesti zapadne vrijednosti i metode.
Što ako se elementi zapadnog svijeta ne mogu samo prenijeti, već ih drugi
mogu apsorbirati samo vlastitim tempom?
Konačno, trenutna liberalistička snaga u meñunarodnoj politici možda
samo odražava zapadnu dominaciju. I što ako, kao što mnogi analitičari
sumnjaju, zapadna dominacija napokon dolazi kraju, rapidnim razvojem ne -
zapadnih država i društava koje obuhvaćaju više od polovice svjetske
populacije? Ako sunce za zapadnu dominaciju zañe, hoće li zaći i za
liberalističku perspektivu? Ako je tako, te implikacije mogle bi uključivati i
sukobe regija ili civilizacija, možda i povratak vrlo realističkog svijeta.

ZAKLJUČAK

Nema ništa zastrašujuće ili posebno kompleksno vezano za osnovne elemente

realističke i liberalističke perspektive što bi moglo obeshrabriti studente.
Elementi tih perspektiva na djelu mogu se lako uočiti u službenim izjavama,
analizama, komentarima i znanstvenim radovima o meñunarodnoj politici, u
kojima im se pridaju različite karakteristike, od sofisticiranih do
jednostavnih. Važno je imati na umu da se u praksi te dvije perspektive
preklapaju i elementi svake od njih često se miješaju u raspravama o
meñunarodnim odnosima i onome što treba učiniti. U stvari, sigurnosne
politike vlada obično su kombinacija ta dva pristupa, odražavajući
intelektualne i političke kompromise tipične za donošenje odluka u vanjskoj
politici.
Imajte na umu da poglavlje opisuje opće tendencije, a ne čvrsto odreñene
koncepcije. Dok su osnovni elementi jasni, razvrstavanje detaljnih varijacija
svake perspektive je komplicirano i ponekad zbunjujuće. Zbog toga nijedna
ne nudi precizan vodič politike ili koherentnu, intelektualno moćnu teoriju.
Ovo je dalo povoda za popriličnu frustraciju tim perspektivama i zajedničke
napore kako bi se došlo do alternativnih pristupa, na mnoge od kojih upućuje
ova knjiga. Ovo ih nije spriječilo da postanu iznimno utjecajni te je stoga
dobro razumijevanje oba pristupa važno.

PITANJA

Koje su glavne sastavnice sigurnosti država?

U realističkoj perspektivi, kako anarhija utječe na učestalost i prirodu sukoba i
suradnje meñu državama?
Koje su alternativne strukture za meñunarodni sustav i kako utječu na
sigurnost članova tog sustava?
Kako su kraj Hladnog rata i karakter posthladnoratovskog meñunarodnog
sustava doveli u pitanje privlačnost i važnost realističkog pristupa?
Objasnite kako i zašto je liberalistički pristup optimističniji od realističkog po
pitanju sigurnosti u meñunarodnoj politici?
Koje su razlike izmeñu realističke i liberalističke perspektive po pitanju prirode
moći i njezine uloge u meñunarodnoj politici?
Iz liberalističke perspektive, zašto države nisu jedinstveni akteri i kako
karakteristike država, političkih sustava i društava utječu na ponašanje država
u meñunarodnoj politici?
Kako se suvremena dominacija liberalističke perspektive odražava u
meñunarodnoj politici?
Što je klasična sigurnosna dilema i kako se tretira u realističkoj i liberalističkoj
perspektivi?
Koja je perspektiva optimističnija u vezi sa suradnjom u meñunarodnoj politici,
i zašto?

ZA DALJNE ČITANJE

Morgenthau, Hans J. (1967.), Politics Among Nations, 4. izdanje, New

York: Knopf. Klasična analiza meñunarodne politike iz realističke perspektive
u 20. stoljeću i mnogo godina iznimno utjecajna.
Mearsheimer, John (2001.), The Tragedy of Great Power Politics, New
York: Norton. Glavni kandidat za titulu klasične analize iz realističke
perspektive u 21. stoljeću, koristeći vrlo agresivno ofenzivnu realističku
perspektivu.
Paul, T.V., Wirz, J. i Fortmann, M. (2004.) (ur.), Balance of Power: Theory
and Practice in the 21st Century, Stanford: Stanford University Press.
Značajna kolekcija pokušaja revidiranja ili odbacivanja realističke teorije u
skladu s dogañajima počevši od kraja Hladnog rata, uključujući i diskusiju o
"mekom balansiranju".
Vasquez, J i Elman, C. (2003.) (ur.), Realism and the Balancing of Power:
A New Debate, Upper Saddle River, NJ: 20003. Još jedna važna kolekcija o
suvremenom statusu realističkog pristupa.
Waltz, Kenneth N. (1979.), Theory of International Politics, New York:
Random House. Prezentacija dominantnog oblika realističke analize u drugoj
polovici Hladnog rata, koja je potaknula značajne napore da se ta analiza
nadogradi i moćne kritike od strane drugih perspektiva.
Bull, Hedley (1977.), The Anarchical Society: A study of Order in World
Politics, New York: Columbia University Press. Vrlo utjecajno djelo koje
predlaže načine na koje se liberalističke i liberalističke tradicije mogu
ispreplitati i najvažnije djelo u modernoj razaradi "Britanske škole" analize
meñunarodne politike.
Organski, A.F.K. i Kugler (1980.), The War Ledger, Chicago: University of
Chicago Press. Dobar primjer radova koji tvrde kako je moć u meñunarodnoj
politici često neuravnotežena, da je to obično dobro za red i stabilnost te da
smanjivanje razlika u moći općenito pokreće veća rivalstva i mnogo veću
mogućnost rata.
Gilpin, Robert (1981.), War and Change in World Politics, Cambridge:
Cambridge University Press. Jedno od ključnih djela u razvoju
hegemonističke teorije stabilnosti.
Keohane, Robert O. (1984.), After Hegemony, Princeton, NJ: Princeton
University Press. Najbolje razrañena teoretska diskusija neoliberalističkog
pristupa koja miješa realističke i liberalističke analize.
Doyle, Michael W. (1997.), Ways of War and Peace: Realism, Liberalism,
and Socialism, New York: W.W. Norton. Izvrsna analiza korijena klasične
političke misli realističkih, liberalističkih i marksističkih pristupa teoriji
meñunarodnih odnosa i komparativna evaluacija tih pristupa.
Adler, Emanuel i Barnett, Michael (1998.), Security Communities,
Cambridge: Cambridge University Press. Istraživanje i razvoj, izmeñu
ostalog, pluralističkih sigurnosnih zajednica.
Ikenberry, G. John (2000.), After Victory, Princeton, NJ: Princeton
University Press. Opsežan izvještaj kako su Sjedinjene Države nakon
Drugog svjetskog rata predvodile put do stvaranja zapadne zajednice naroda
u skladu s liberalističkim idejama.

VAŽNE WEB STRANICE

www.geocities.com/virtualwarcollege/ir_realism.htm Pruža uvod u

realističku tradiciju u meñunarodnim odnosima.
www.geocities.com/virtualwarcollege/ir_liberal.htm Pruža uvod u
liberalističku tradiciju u meñunarodnim odnosima.
Za mnogo zanimljivih dodatnih materijala posjetite Online Resource Center
kojim je popraćena ova knjiga: www.oxfordtextbooks.co.uk/orc/collins
3.
Mirovne studije

PAUL ROGERS

>Sadržaj poglavlja
Uvod
Porijeklo i početne godine
Evolucija usred kontroverzija
Što su mirovne studije danas?
Odgovori na nove sigurnosne izazove
Zaključak

Vodič čitatelju
Ovo poglavlje ispituje porijeklo i razvoj polja mirovnih studija nakon Drugog
svjetskog rata, osobito u odnosu na sukob Istok-Zapad i utrku u nuklearnom
naoružanju. Analizira kako su mirovne studije odgovorile na pitanja
socioekonomskih nejednakosti i ekoloških ograničenja koja su postala
očigledni sedamdesetih godina prošlog stoljeća te istražuje njihov razvoj kao
interdisciplinarnog i problemski orijentiranog područja proučavanja, često u
središtu polemika. Potom se u poglavlju, ovo poglavlje procjenjuje stanje
mirovnih studija danas, a prije zaključka istražuje koliko je ono relevantno za
nove sigurnosne izazove s kojima se svijet sada suočava, osobito u okruženju
koje je nastalo nakon 11. rujna.

UVOD

Mirovne studije su područje istraživanja koje se razvilo nakon Drugog

svjetskog rata, uvelike zbog neuspjeha niza društvenih i meñunarodnih
pokreta da spriječe izbijanje dva svjetska rata unutar 25 godina. Njihov rani
razvoj 50-ih godina bio je uvelike uvjetovan nuklearnom utrkom Istoka i
Zapada i vrlo realnom prijetnjom katastrofalnog nuklearnog rata, ali su
mirovne studije vrlo brzo "prigrlile" i velika pitanja podjele na bogati Sjever i
siromašni Jug te mogućih posljedica globalnih ekoloških ograničenja. To je
područje o kojem su se vodile mnoge polemike – mirovne studije često su
bile nazivane "studijama popuštanja" u jeku Hladnog rata, ali su preživjele i
napredovale, osobito posljednjih godina, se povećavanjem interesa za
održavanje mira, rješavanje sukoba i izgradnju mira nakon sukoba. Poseban
interes vlada u mnogim dijelovima Latinske Amerike, Afrike, Bliskog istoka
i velikog dijela Azije, a težnja zajednice mirovnih studija da se uzdignu iznad
zapadnih etnocentričnih stavova, koji još uvijek dominiraju velikim dijelom
meñunarodnih odnosa, uvelike je potpomognuta ovim globalnim kontekstom.

PORIJEKLO I POČETNE GODINE

Mirovne studije su kao formalno područje istraživanja, sa svojim

institucijama i časopisima, utemeljene tek u periodu nakon 1945., ali njezini
korijeni sežu mnogo dalje, najmanje do djela pionira teorije meñuovisnosti,
kao što su Norman Angell i Francis Delaisi u ranim godinama dvadesetog
stoljeća. Sveobuhvatan razvoj meñunarodnih odnosa 20-ih godina prošlog
stoljeća bio je djelomično reakcija na krvoproliće Prvog svjetskog rata. I dok
je to prije bio "rat vojnika" nego rat civila, gubitak otprilike 11 milijuna
muškaraca unutar 4 godine, većinom iz europskih država, imao je osobito
značajan utjecaj na intelektualce. Povrh toga, pandemija gripe nakon rata
ubila je najmanje tri puta više ljudi nego prethodni rat, a dodatno je bila
pogoršana oskudicom koja je bila ostavština rata.
Uz polje meñunarodnih odnosa u razvoju, u meñuratnim godinama
malobrojni istraživači pokušavali su se oslanjati na empirijske dokaze kako bi
potpunije razumjeli uzroke rata, kao i u potrazi za predvidivim modelima.
Oni bi se mogli opisati kao rani istraživači mira, a meñu njima bili su Pitrim
Sorokin, Quincy Wright i britanski meteorolog Lewis Fry Richardson, iako je
Richardsonov rad postao općepoznat tek 50-ih godin (Sorokin 1937.; Wright
1942.; Richardson 1960.).
Trajniji interes za mirovne studije razvio se nakon Drugog svjetskog rata
(Galtung 1969.). Slom Lige naroda na kraju 1930-ih, praćen mnogo većim
nasiljem u ratu te početkom Hladnog rata, doveo je do obnovljenog interesa
za mirovne studije i osnivanja niza centara i časopisa 50-ih godina. Sami rat
bio je mnogo globalniji od Prvog svjetskog rata, koji je većinom bio
ograničen na Europu. Izmeñu 1937. i 1945. europski i pacifičko/
istočnoazijski ratovi većinom su prerasli u brzo pomične sukobe u kojima su
zračni napadi, masovna kretanja izbjeglica i mnogo mehaniziraniji oblici rata
doprinijeli ubijanju najmanje 40 milijuna ljudi te ranjavanju i osakaćivanju
desetaka milijuna više.
Povrh toga, kraj rata obilježio je početak nuklearnog doba, uništenjem
japanskih gradova Hirošime i Nagasakija, u kojima je ubijeno blizu 200 000
ljudi. Iako su ove akcije, u jednom smislu, bile nastavak masovnih
konvencionalnih bombardiranja gradova poput Dresdena, Hamburga i Tokija
te su ih stratezi smatrali takvima, oni su jasno predstavljali novu razinu
ratovanja koja je za širu javnost značila stupanj potencijalnog uništenja koji
je bio daleko veći od bilo čega što se dogañalo ranije.

Utrka u nuklearnom naoružanju, Hladni rat i potreba za

istraživanjem mira
Bilo kakva nada da bi čisto krvoproliće Drugog svjetskog rata moglo dovesti
do moćnog meñuvladinog pokreta odmaknutog od meñudržavnih sukoba
ugašena je do kraja 40-ih godina prošlog stoljeća. I dok su Ujedinjeni narodi
uspostavljeni s nadom da će biti učinkovitija zamjena za staru Ligu naroda,
rani pokušaji stavljanja novih atomskih bombi pod kontrolu kroz Baruchov i
Gromykov plan su propali. Do kraja desetljeća Sjedinjene Države su već bile
proizvele arsenal od preko 200 nuklearnih bombi, Sovjetski Savez testirao je
svoju prvu nuklearnu napravu, a Britanija je bila na dobrom putu da bude
treća svjetska država s nuklearnim oružjem.
Nadalje, do ranih pedesetih, Hladni rat je bio u punom zamahu i u
Europi i u Istočnoj Aziji. Berlinska kriza 1948./ 1949. ubrzala je podjelu
Europe, NATO je osnovan 1949., a veliki dio Istočne Europe došao je pod
sovjetski utjecaj, ako ne i otvorenu kontrolu. U Istočnoj Aziji komunistička
revolucija u Kini bila je završena 1949., a sljedeće godine uslijedio je početak
razornog trogodišnjeg Korejskog rata u kojem je ubijeno više od milijun
ljudi, od kojih su većina bili civili.
Do ranih pedesetih takoñer se odvijala serija ratova za dekolonizaciju ili
osloboñenje. Indija je možda bila podijeljena u nasilnim prevratima 1947. a
neke druge države, kao što je Indonezija, postigle su samostalnost, ali drugdje
su se vodili oštri ratovi izmeñu niza Europskih sila i antikolonijalnih
pobunjenika. Jedan od najljućih ratova bio je osmogodišnji Indo-kineski rat
izmeñu Francuza i Viet Minha koji je kulminirao padom francuskog
garnizona kod Dien Bien Phua u svibnju 1954. te posljedično brzim
francuskim povlačenjem iz regije. Drugdje su se Britanci borili protiv
pobunjenika u Malaji i Keniji i suočavali su se s rastućim nemirima na Cipru,
a Francuzi su imali problema s kontroliranjem Alžira.
Kombinacija ranih godina utrke u nuklearnom naoružanju, lokalnih ratova
hladnoratovske ere kao što je Korejski te nasilje u velikom broju kolonija,
doprinijela je percepciji duboke nestabilnosti svijeta, što je bilo još šokantnije
ako se uzme u obzir da je to bilo jedva desetljeće nakon najgoreg svjetskog
sukoba u povijesti. U ovoj pesimističnoj okolini može se naći porijeklo
mirovnih studija.

Uključuju se sveučilišta
Ovih ranih godina mirovne studije razvile su se prvenstveno u Sjevernoj
Americi i Zapadnoj Europi, dok su neki dogañaji čak i prethodili napetim
pedesetim godinama prošlog stoljeća. Theodore Linz Peace Research
Laboratory osnovan je 1945. u St. Louisu, a u Europi je iste godine utemeljen
Institut Français Polémologie (Francuski polemološki institut, op. prev.).
Jedan od glavnih europskih doprinosa novom polju istraživanja mira bio je
doprinos Berta Rollinga, nizozemskog pravnika. On je bio sudac Japanskog
suda za ratne zločine te je utemeljio mirovne studije, ili polemologiju, u
Nizozemskoj.
Još jedno ključno obilježje mirovnih studija uspostavljeno je u ranom
poslijeratnom razdoblju – prodiranje matematičara i znanstvenika prirodnih
znanosti u ono što je inače bilo područje istraživanja društvenih znanosti. To
se kasnije pokazalo značajnim u djelovanju, u doprinosu "Pugwash" pokreta,
u izdavanju Bulletin of the Atomic Scientists. Trajno je obilježje mirovnih
studija zadnjih pedeset godina da se njihova interdisciplinarna priroda proteže
daleko izvan dometa disciplina društvenih znanosti kako bi se obuhvatile
fizičke i prirodne znanosti te matematika.
Jedna od najranijih inicijativa u Sjedinjenim Državama bila je
objavljivanje pisma dvojice znanstvenika društvenih znanosti, Kelmana i
Gladstonea, u časopisu American Psycologist, u travnju 1951., koji su
zagovarali ozbiljno i sistematično proučavanje pacifističkih pristupa vanjskoj
politici. Objavljeni u vrijeme povišenih tenzija te antikomunističkog bijesa u
Sjedinjenim Državama ovo je bio hrabar prijedlog koji je rezultirao
pokretenjem časopisa Bulletin of the Reasearch Exchange on the Prevention
of War, sljedeće godine.
Sredinom pedesetih zbili su se značajni dogañaji s obje strane Atlantika.
U Sjedinjenim Državama glavna istraživačka skupina okupila se u Centru za
napredna istraživanja u bihevirističkih znanostima Sveučilišta Stanford. Osim
Herba Kelmana, u njoj su bili Kenneth i Elise Boulding te Anatol Rapoport.
Njima se pridružio Stephen Richardson, sin Lewisa Frya Richardsona, koji je
sa sobom donio očev opsežan, ali većinom neobjavljen materijal na
mikrofilmu. Ova je kombinacija proizvela vrlo aktivnu i inovativnu skupinu
koja će "Bilten" razviti u časopis Journal of Conflict Resolution, koji je imao
bazu u novoosnovanom Centru za rješavanje sukoba na Sveučilištu
Michigan. U prvom broju časopisa urednici su iznijeli dva razloga za njegovo
osnivanje, a oni dočaravaju atmosferu tih ranih godina:
"Prvi je da je daleko najvažniji praktični problem s kojim se danas suočava
ljudska vrsta onaj iz meñunarodnih odnosa – točnije prevencija globalnog
rata. Drugi je da ako se namjerava doći do intelektualnog napretka na ovom
području, izučavanje meñunarodnih odnosa mora biti pretvoreno u
interdisciplinarni poduhvat koji preuzima svoj diskurs iz svih društvenih
znanosti, čak i dalje."
(Journal of Conflict Resolution, Vol 1., Br 1, str. 3, 1957.)
Usporedno s ovim dogañajima u Sjedinjenim Državama, mirovne studije
brzo su se razvile u Europi i Japanu, uspostavom novih odjela, istraživačkih
centara i časopisa (vidjeti Pozadina 3.1: Mirovni centri i Časopisi). Uz
izrazito interdisciplinarnu prirodu ovog novog polja, vrijedno je spomenuti
dva specifična obilježja centara za mirovne studije. Neki, uključujući SIPRI,
pokrenuti su na poticaj vlada i pribavili su većinu novca iz izvora središnje
vlade, nastavljajući to uspješno činiti mnogo godina.
Kao takvi imali su stupanj financijske potpore koji je bio dobrodošao, ali
takvi su centri takoñer mogli biti podložni utjecaju iznenadne političke
promjene. Centar za istraživanje mira na Australskom nacionalnom
sveučilištu u Canberri nije uspio preživjeti promjenu vlade, a kopenhaški
Institut za istraživanje mira izgubio je svoju neovisnost spajanjem instituta,
koje je naloženo iz središnjice.
Drugo obilježje bila je učestalost kojom su centri u Zapadnoj Europi i
Sjevernoj Americi bili podržavani, a ponekad i osnivani kao zavjet "mirovnih
crkava" kao što su Kvekeri i Menoniti. Uz to, neke od kvekerskih
dobrotvornih zaklada omogućile su ključnu potporu za nova pionirska
istraživanja. U Britaniji, na primjer, inovativno višegodišnje istraživanje
nenuklearnih obrambenih opcija, Komisiju za alternativnu obranu, ranih 80-
ih podržavale su zaklade Rowntree i Cadburry, u vrijeme kad je politička
klima diktirala da takvo istraživanje ne bi ni izdaleka moglo biti financirano
iz konvencionalnih izvora.
EVOLUCIJA USRED KONTROVERZIJA

U meñuvremenu, ranih 1960-ih, postojao je oštar rascjep izmeñu stajališta

istraživača mirovnih studija i onih u realističkoj školi meñunarodnih odnosa.
Znanstvenici realističke škole meñunarodnih odnosa smatrali su da propast
Lige naroda i intenzitet ideoloških podjela izmeñu zapadnih liberalnih
demokracija i totalitarnih sustava Sovjetskog bloka zahtijevaju hitnu potrebu
za provoñenjem istraživanja koja bi u suštini dovela do preživljavanja ovih
prvih. To stajalište je bilo uvelike "atlantističko".
Mnogi istraživači mira, s druge strane, gledali su na to kao na usko
zapadno etnocentrično mišljenje koje nije uspjelo na pravi način analizirati
ono što su oni smatrali da je realnost dva sukobljena sustava, zarobljenih u
dinamici vojnog sukoba i eskalacije. Imali su mnogo toga zajedničkog s
"idealističkim" pogledima na meñunarodne odnose, a njihov rad privlačio je
osobitu pažnju u vrijeme kada se utrka u nuklearnom naoružanju ubrzavala.
Postojala je osobito jako rasprostranjena zabrinutost oko opetovanih
testiranja nuklearnog oružja u atmosferi, koja su u cijelom svijetu dovela do
atmosferskog zagañenja radioaktivnim materijalima kao što je stroncij-90.
Sovjetsko lansiranje prvog umjetnog satelita u svijetu i prvi eksperimentalni
interkontinentalni balistički projektil u kasnim 1950-ima rezultirali su
percepcijom "nedostatka projektila" u Sjedinjenim Državama i značajnim
povećanjem troškova za nuklearno oružje i njihove lansirne sustave.
Krajem 1962. Sjedinjene Države i Sovjetski Savez došli su vrlo blizu
totalnom nuklearnom sukobu zbog Sovjetskih pokušaja da postave nuklearne
rakete srednjeg dometa na Kubu, manje od 150 km od Sjedinjenih Država.
Kriza je s teškoćama bila riješena, nakon dana duboke meñunarodne
napetosti i zlih slutnji, a jedna od posljedica je bila novopronañena odlučnost
Sjedinjenih Država i Sovjetskog Saveza u težnjama ka napretku u kontroli
naoružanja. "Kennedyjev eksperiment" 1963. uključivao je unilateralne
ponude od strane predsjednika Jonhna F. Kennedyja koje indirektno su bile
uzvraćene od strane Sovjetskog vodstva i jedan od prvih rezultata bio je
Sporazum o zabrani nuklearnih pokusa sklopljen unutar godine dana od
Kubanske raketne krize.
Unutar sljedećih pet godina, sklopljeni su i drugi značajni multilateralni
sporazumi, uključujući Sporazum o svemiru, Sporazum o zoni bez
nuklearnog oružja u Latinskoj Americi i najznačajniji od svih Sporazum o
neproliferaciji. Čak je došlo i do dodatnog napretka do kraja desetljeća
prema bilateralnom dogovoru SAD-a i SSSR-a oko ograničavanja strateškog
nuklearnog oružja – "Strategic Arms Limitation Treaty" ili SALT I
(Sporazum o ograničenju strateškog naoružanja).

Novi program 1970-ih – okoliš i siromaštvo

S obzirom da su se mirovne studije razvile djelomično kao odgovor na
napetosti Hladnog rata i rizika globalnog nuklearnog rata, moglo se očekivati
da će doći do njihovog opadanja zbog napretka u odnosima Istoka i Zapada.
U praksi se to nije dogodilo, budući da su drugi veliki meñunarodni problemi
došli u centar pažnje i postali središnji ovog polja u razvoju.
Do kraja 1960-ih za tri je meñunarodna trenda postalo jasno da će imati
značajan utjecaj unutar mirovnih studija. Jedan je bio široko rasprostranjeno
mišljenje da su bivše kolonije uspješno postigle političku samostalnost 1950-
ih i 1960-ih, ali da zasigurno nisu postigle ekonomsku samostalnost – toliko
hvaljeno Desetljeće razvoja 1960-ih jednostavno nije postiglo predviñeni
napredak. Ujedinjeni narodi utemeljili su UN-ovu Konferenciju za trgovinu i
razvoj (United Nations Conference on Trade and Development) 1964. s
jasnim ciljem povezivanja potrebe postizanja pravednih trgovinskih odnosa s
rastućim razvojem. UNCTAD se sastala u Ženevi 1964., New Delhiju 1968. i
Santiagu u Čileu 1972., ali nije mnogo utjecala na trgovinske odnose Sjevera
i Juga. Razlog tome je djelomično bilo nejedinstvo Južnog bloka slabije
razvijenih zemalja, Grupe 77, ali mnogo više činjenica da se glavne
industrijalizirane zemlje, kao što su Britanija, Francuska, Njemačka,
Sjedinjene Države i Japan jednostavno nisu bile spremne odreći svojih
trgovinskih prednosti. Dogovori o robama, carinskim olakšicama,
kompenzirajućim financijskim inicijativama i ostalim pokretačima pravedne
trgovine jednostavno nisu dobili previše prostora na meñunarodnom planu.
Takvo gledište, uobičajeno za novo razvijajuće polje razvojnih studija,
kao i za istraživanja mira, većina mainstram ekonomista je okarakterizirala
kao radikalnu analizu. Što se tiče discipline meñunarodnih odnosa, odnosi
Sjevera i Juga jednostavno nisu bili važni i većina znanstvenika pridavala im
je minimalnu pažnju, a to je aspekt koji do današnjeg dana razlikuje
istraživače mira od velikog dijela zajednice meñunarodnih odnosa.
Drugo pitanje koje je isplivalo kasnih 1960-ih, bilo je stanje globalnog
okoliša, koje je došlo u središte pažnje većinom kao rezultat ekoloških i
toksikoloških studija o utjecaju industrijskih društava na njihovo neposredno
prirodno okruženje. Ranija zabrinutost oko pesticida razvila se u mnogo
raširenije kritike o utjecaju nezaustavljivog ekonomskog rasta kroz zagañenje
atmosfere i vode, zapuštanje zemlje i iscrpljivanje resursa. Veliki dio ove
zabrinutosti bio je predmetom kritike da se primarno fokusirao na ograničene
probleme industrijaliziranih država, s minimalnom brigom oko mnogo većih
problema globalnog zaostajanja nerazvijenih.
Prva UN-ova Konferencija o ljudskom okolišu, u Stockholmu u svibnju
1972., suočila se s tim primjedbama prihvaćajući zabrinutosti država
globalnog juga i stavljajući naglasak na moguća ograničenja ekonomskom
razvoju ako se globalni ekosustav pokaže nespremnim za suočavanje s brzo
rastućim štetnim utjecajem ljudi. To je ukazivalo da takav rast sam po sebi ne
može zadovoljiti potrebe većine ljudi na Jugu. Ekološka sigurnost je, stoga,
morala biti povezana s razvojnim aspiracijama, te su perspektive za
meñunarodni razvoj nužno bile povezane s asimetričnim ekološkim utjecajem
industrijaliziranih država. U suprotnom bi svijet protkan dubokim socio-
ekonomskim podjelama koji je takoñer imao odreñene granice potencijalnog
ekonomskog razvoja zbog ekoloških ograničenja mogao biti svijet mnogo
jačeg nasilja, krhkosti i nesigurnosti. Ova rasprava stara trideset godina sada
se ponovno aktualizira s još većom hitnošću, budući da utjecaj klimatskih
promjena postaje sve očitiji, a Perzijski zaljev, sa svojim ogromnim izvorima
fosilnih goriva, postaje mjesto ne samo ekonomskog natjecanja, nego i
otvorenog ratovanja (vidjeti Studija slučaja 3.1 – Nadolazeći sukobi I – ratovi
za energiju).

Vijetnam i maksimalistički plan

Konačno, jedan specifični sukob, Vijetnamski rat, uzrokovao je duboke
polemike, budući da su neki radikalni istraživači mira tvrdili da su nepravde
bile tolike da bi mogle postojati situacije u kojima se nasilje može opravdati
u potrazi za pravdom. Ta kratka polemika bila je u kontekstu razvoja
maksimalističkog plana koji se pojavio u europskim mirovnim studijama,
osobito u koncepciji strukturalnog nasilja Johana Galtunga (1969.). Njome se
tvrdilo da stanje mira zahtijeva ne samo odsutnost otvorenog nasilja, nego i
strukturalnog nasilja – konstantnog ekonomskog i socijalnog izrabljivanja u
društvima za koja bi se inače moglo reći da su u miru. U sličnom smislu
Herman Schmid (1968.) tvrdio je da veliki dio istraživanja mira nije bio
kritički usmjeren u definiranju mirnih društava kao entiteta u kojima općenito
prevladava pravednost. Odsutnost rata mogla bi prekriti duboke nepravde
koje se izruguju idejama o miru. Ostali uključeni u istraživanja mira to su
smatrali konstantnim širenjem na planu mirovnih istraživanja "kojim polje
zadobiva kvalitete intelektualne crne rupe u kojoj je ono ključno,
prakseološka snaga ili svrha, izgubljena" (Lawlor 1995.).
Ova rasprava, koja se ponekad opisuje kao rasprava izmeñu maksimalista
i minimalista, nikad nije bila u potpunosti riješena, ali većina istraživača mira
prihvatila je da su, uz izvorni cilj pokušavanja sprječavanja nuklearnog rata,
ostale teme jednako zaokupljale pažnju onih koji su radili u tom području.
Primarna pitanja u početku su bila oko razlika globalnog Sjevera i Juga i
rizika ekološke krize, ali značajno je da je briga oko spolnih razlika takoñer
postala bitna znatno ranije nego u poljima razvojnih studija ili meñunarodnih
odnosa.

Novi ciljevi – jednakost, pravda i dostojanstvo

Do 1973., i kao rezultat tih promjena, urednici časopisa Journal of Conflict
Resolution željeli su proširiti svoje originalno područje istraživanja izvan
prijašnje koncentracije na meñudržavni sukob i nuklearna pitanja:
" Prijetnja nuklearnog holokausta ostaje meñu nama i mogla bi to biti još
stoljećima, ali ostali problemi natječu se s istraživanjem odvraćanja i
razoružavanja za našu pažnju. Ovaj časopis se takoñer mora posvetiti
meñunarodnom sukobu oko pravde, jednakosti i ljudskog dostojanstva;
problemi rješavanja sukoba zbog ekološke ravnoteže i kontrole su unutar
našeg područja i posebno su pogodni za interdisciplinarnu pozornost"
(Journal of Conflict Resolution, Vol 1., Br.1, str.5, 1983.)
Do kraja 1970-ih ovaj mnogo širi fokus postao je dio mirovnih studija, ali
ga je tada zasjeniorazvoj završne i možda najopasnije faze Hladnog rata.
Sovjetska invazija na Afganistan, Iranska revolucija i talačka kriza, izbor
vlada Reagana i Thacher te razvijanje novih generacija strateškog nuklearnog
oružja faktori su koji su obnovili pozornost prema pitanjima koja su
istraživači mira uvelike izbjegavali. Dobar dio desetljeća mnogi su se
znanstvenici vratili pitanjima odvraćanja i razoružanja, usporeñujući svoje
analize s onima koje su provodili realisti u meñunarodnim odnosima te,
povremeno, izazivajući neprijateljstvo svojih vlastitih vlada.
Pa ipak, pitanja okoliša i razvoja ostala su predmetom proučavanja i došlo
je do značajnog porasta u istraživanjima tehnika posredovanja te ostalih
oblika rješavanja sukoba, održavanja mira te izgradnje mira nakon završetka
sukoba. (Vidjeti Prostor za razmišljanje 3.2). Dijelom zbog toga, cijeli niz
centara za mirovne studije ne samo da je preživio iznenadni kraj Hladnog rata
1989-90., nego se bio spreman prilagoditi posthladnoratovskom svijetu
mnogo lakše od mnogih centara za meñunarodne odnose, koji su u značajnoj
mjeri posrtali pod utjecajem takve neočekivane promjene.

ŠTO SU MIROVNE STUDIJE DANAS?

Mirovne studije u ranom 21. stoljeću su čvrsto i napredno polje s nizom

časopisa, velikim brojem istraživačkih instituta, kao što su Institut za
istraživanje mira u Oslu (PRIO) i Stockholmski meñunarodni institut za
istraživanje mira (SIPRI), mnogim centrima na sveučilištima i fakultetima te
meñunarodnim tijelom, Meñunarodnom udrugom za istraživanje mira
(International Peace Research Association - IPRA). UN-ovo Sveučilište za
mir oživljeno je i danas djeluje iz svog kampusa na Costa Rici te u centrima
diljem svijeta, stavljajući osobiti naglasak na pomaganje sveučilištima s
nedostatkom sredstava u siromašnijim državama kako bi ona razvila vlastite
kolegije. Doista, upravo je u državama globalnog Juga došlo do velikog
povećanja interesa za mirovne studije u posljednjih deset godina, s posebnim
naglaskom na onome što mirovne studije mogu ponuditi u suprotstavljanju
nasilju i otvorenom sukobu. Osim toga, budući da učinci rata mogu biti
mnogo dugotrajniji u siromašnijim regijama, postoji dodatan poticaj
naporima za okončavanje rata, rješavanje sukoba i izgradnju mira.
Koje su glavne karakteristike mirovnih studija? Ramsbotham navodi niz
obilježja koja ih odreñuju kao posebno polje istraživanja (Rogers i
Ramsbotham, 1999.).
1. Temeljni uzroci. Briga za svladavanjem ključnih uzroka izravnog nasilja i
za istraživanjem načina za prevladavanje strukturalnih nejednakosti te
promicanje odnosa pravednosti i suradnje izmeñu i unutar ljudskih
zajednica. To znači da mirovne studije idu mnogo dalje od postizanja
odsutnosti rata kako bi djelovale društvima koja su iznutra mirnija. Ovo
znači svladavanje velikog opsega nejednakosti ukorijenjenih u klasnim,
rasnim ili rodnim podjelama, koje se analiziraju na više razina od
pojedinaca i zajednice do meñunarodne razine.
2. Interdisciplinarni pristupi. Spoznaja da je interdisciplinarni pristup
ključan, s obzirom na višeslojnu prirodu nasilnog sukoba. Veći centri za
mirovne studije imat će meñu svojim osobljem ljude iz političke znanosti,
meñunarodnih odnosa, psihologije, antropologije, ekonomije, povijesti,
sociologije i drugih disciplina. Mogli bi takoñer imati ljude izvorno
izučene u matematici, fizici ili biologiji. Ovo vodi do konceptualnog
obogaćivanja, ali može izazvati i sporove oko prikladne metodologije i
teorijskih okvira.
3. Nenasilne transformacije. Potraga za mirnim načinima rješavanja sporova
i nenasilnim transformacijom potencijalno ili stvarno nasilnih situacija.
Ovo ne znači prihvaćanje statusa quo, budući da se nepravedni i tiranski
sustavi smatraju jednim od glavnih razloga nasilja i rata. Ovo znači
komparativno istraživanje mirnih i nemirnih procesa društvenih i
političkih promjena; te načina sprječavanja izbijanja sukoba ili, ako do
 njega doñe, načina njegovog ublažavanja, smirivanja i sprječavanja
njegovog ponavljanja. Unutar ovih parametara vodi se kontinuirana
rasprava oko efikasnosti i legitimnosti korištenja sile u odreñenim
okolnostima. Ovo se osobito odnosi na slučajeve humanitarne intervencije
u unutarnjim sukobima.
4. Višerazinska analiza. Prihvaćanje višerazinske analize na individualnoj,
grupnoj, državnoj i meñudržavnoj razini u pokušaju prevladavanja
institucionalne dihotomije izmeñu proučavanja "unutarnjih" i "vanjskih"
dimenzija koje se smatraju neadekvatnima za prevladavajuće obrasce
sukoba. Ovo se smatra osobito značajnim s obzirom na relativan pad
meñudržavnih i porast unutardržavnih sukoba. Takoñer, ovo se smatra
važnim u analiziranju tendencija koje se kreću u smjeru "transdržavnog"
sukoba. Ovo može uključivati pritvaranje bez suñenja, preko državnih
granica, pojedinaca koji nemaju status ni običnih kriminalaca, ni ratnih
zarobljenika po pravilima Ženevske konvencije. To je postalo obilježje
globalnog rata protiv terorizma, kao i predaja pojedinaca – odnosno
njihovo izručivanje državama koje su sklone primjenjivati mučenje za
dobivanje informacija.
5. Globalna perspektiva. Prihvaćanje globalnog i multikulturalnog pristupa,
koji bi izvore nasilja locirao globalno i regionalno, kao i lokalno, te uz
oslanjanje na koncepcije mira i nenasilnih društvenih transformacija iz
svih kultura. Takav pristup postao je još relevantniji kako se broj centara
za mirovne studije povećavao u Istočnoj i Južnoj Aziji, Africi i Latinskoj
Americi.
6. Analitičke i normativne. Shvaćanje da su mirovne studije i analitički i
normativni pothvat. Iako postoji tendencija baziranja mirovnih studija na
kvantitativnim istraživanjima i komparativnim empirijskim studijama, u
stvarnosti su većinu znanstvenika polju privukla etička opredjeljenja i
pitanja. Determinističke ideje uvelike su odbačene, bilo u realističkom,
bilo u marksističkom obliku, dok se nasilje u velikim razmjerima i rat ne
smatraju neizbježnim obilježjima meñunarodnog sustava, već
posljedicom ljudskih aktivnosti i izbora. U pogledu etičkih opredjeljenja
kao jedne od glavnih motivacija istraživača mira, može se tvrditi da bi
takvo okruženje moglo rezultirati nemarnom potragom za uzrocima bez
pridavanja dovoljne važnosti akademskoj rigoroznosti. Ovo je bio osobit
problem u nekoliko država 1980-ih (vidjeti Prostor za razmišljanje 3.1:
Rat protiv mirovnih studija), ali razina kritičke analize programa mirovnih
studija zapravo je pomogla osigurati nužnost uspostavljanja i uspostavu
 visokih standarda.
7. Teorija i praksa. S ovim je povezana uska veza teorije i prakse u
mirovnim studijama. Iako se konstantno održava jasna razlika izmeñu
mirovnih studija i mirovnog aktivizma, istraživači mira često se sustavno
angažiraju u nevladinim organizacijama, vladinim odjelima i
meñuvladinim agencijama. Oni na to često gledaju kao na dio procesa
empirijskog testiranja teorijskih postavki, smatrajući ga takoñer
dvosmjernim procesom.
Mnogi koji rade u ovom polju implikacije svoga rada na donošenje
politika smatraju značajnijima od njihovog prihvaćanja od strane kolega
znanstvenika. Uzevši u obzir modernu eru "vrednovanja istraživanja" u
nekim zapadnim državama koje je primarno povezano s akademskim
rezultatima u konvencionalnoj literaturi, to može biti nedostatak za
disciplinu. Nadalje, ovo "angažiranje" u procesu donošenja politika ne
odgovara prevladavajućoj akademskoj kulturi većine zapadnih država, čak i
ako se češće može naći u akademskim centrima većeg dijela svijeta.

ODGOVORI NA NOVE SIGURNOSNE IZAZOVE

Uzimajući u obzir ove karakteristike, koliko je važan program mirovnih

studija danas i koliko bi mogao biti vrijedan za pružanje odgovora na važna
pitanja sukoba i nesigurnosti s kojima bi se mogli suočiti u narednim
desetljećima? Kako bismo odgovorili na ova pitanja moramo analizirati
glavne sigurnosne izazove s kojima bi se mogli suočiti, a onda pogledati
glavna obilježja mirovnih studija u pogledu njihovog mogućeg doprinosa.
Globalnom sigurnošću tijekom 45 godina Hladnog rata dominirao je
sukob Istok-Zapad, ali to je takoñer bilo razdbolje velikih sukoba u mnogim
dijelovima svijeta s više od 100 ratova koji su izravno doveli do više od 20
milijuna umrlih i više od 50 milijuna ozlijeñenih, kao i mnogo više patnje u
poslijeratnim okruženjima, osobito u osiromašenim zajednicama. Okončanje
Hladnog rata, iako je dovelo do smirivanja nekih dugotrajnih sukoba, takoñer
je pojačalo nestabilnost, osobito na Kavkazu i Balkanu, a postojale su i stalne
napetosti u izraelsko-palestinskom sukobu, Irački rat 1991. i razorni sukobi u
regiji Velikih jezera u Središnjoj Africi.
Do kraja 1990-ih, veliki broj tih sukoba transformiran je u nesiguran mir,
a ostali kao što su Sjeverna Irska i Šri Lanka takoñer su pokazali neke
mogućnosti smirivanja (vidjeti Prostor za razmišljanje 3.2 – Mirniji svijet?).
Suprotno ovome, napadi u New Yorku i Washingtonu u rujnu 2001.
uzrokovali su snažnu vojnu reakciju Sjedinjenih Država, što je dovelo do
uklanjanja režima u Afganistanu i u Iraku i početka potencijalno dugotrajnih
sukoba u obje zemlje.
I dok su ovo bili izravni slučajevi sukoba u ranom 21. stoljeću, oni su se
razvijali u meñunarodnom kontekstu u kojem dva mnogo veća problema
postaju vidljiva. Prvi je duboka i trajna nejednakost u globalnoj distribuciji
bogatstva i ekonomske moći, koja će vjerojatno uzrokovati da će unutar
trideset godina jedna sedmina svjetske populacije kontrolirati tri četvrtine
bogatstva, većinom, ali ne u potpunosti, na geografskoj osnovi. Iako su
postoje golemi napori u smjeru razvoja, gotovo u potpunosti od strane samih
siromašnijih država, globalna slika prikazuje trajni gubitak moći i rastuću
socio-ekonomsku polarizaciju. Ovo nije samo slučaj na globalnoj razini, već
je osobito značajan u državama, poput Kine, koja doživljava brzi ekonomski
razvoj, ali s većinom bogatstva koncentriranom kod manjine populacije.
K tome, ekološka ograničenja vjerojatno će pogoršati učinke čovjekove
aktivnosti, čime će ljudska dobrobit sve teže moći napredovati pod utjecajem
konvencionalnog ekonomskog razvoja. Kombinacija nesrazmjera izmeñu
bogatih i siromašnih te ograničenja razvoju vjerojatno će dovesti do krize
neispunjenih očekivanja unutar sve bolje informirane globalne većine onih
obespravljenih.
Na temelju ovih problema, vjerojatna su tri velika trenda sukoba. Prvi
proizlazi iz veće vjerojatnosti povećane migracije ljudi iz ekonomskih,
društvenih i ekoloških razloga. Fokusirajući se na relativno bogate regije, ovo
već dovodi do promjena u političkom spektru regija primateljica, uključujući
povećane nacionalističke tendencije i kulturne sukobe, osobito u zapadnoj
Europi i Australo-aziji. Takve tendencije često su najnaglašenije u dijelovima
stanovništva koji su najranjiviji i najobespravljeniji unutar regija primateljica.
Ako klimatske promjene izazovu djelomično isušivanje tropskih područja
(vidjeti Studiju slučaja 3.2: Nadolazeći sukobi II), što se čini vjerojatnim,
tada će migracijski pritisci biti uvelike ubrzani.
Drugo, moguće je da će ekološki sukobi i sukobi oko energetskih izvora
eskalirati. Oni mogu biti lokalni ili regionalni, oko pitanja kao što su hrana,
zemlja, čista voda ili morski resursi, te globalni oko pitanja kao što su fosilna
goriva i mineralni izvori. Perzijski zaljev, kao spremište većine svjetskih
rezervi fosilnih goriva, vjerojatno će biti u posebnom fokusu za natjecanje i
sukob. (vidjeti Studiju slučaja 3.1)
Konačno, i vjerojatno najvažnije, natjecateljski i nasilni odgovori
obespravljenih mogu se očekivati unutar i izmeñu država te takoñer u obliku
transnacionalnih pokreta. Zapatistički revolt u južnom Meksiku, raniji
gerilski pokret Svjetleća staza u Peruu, nedavne neo-maoističke pobune u
Nepalu i reakcije obespravljenih u Sjevernoj Africi, Bliskom Istoku i Južnoj
Aziji mogli bi biti rani primjeri rastućeg trenda, nerijetko pogoršan
političkim, vjerskim i nacionalističkim fundamentalizmom. Ovo je povezano
s povijesno uvjetovanom slabosti u pozadini mnogih postkolonijalnih država
koje se trude nekako prilagoditi zajedničkim pritiscima globalizacije i
fragmentacije, a koje su žrtve sektaških i frakcijskih iskorištavanja. Povećane
unutarnje političke napetosti, osobito secesionistički pokreti u mnogoljudnim
državama kao što su Kina, Indija i Indonezija, mogle bi imati vrlo širok
odjek.
Ključni proces koji povezuje socio-ekonomske podjele i ekološka
ograničenja je značajan napredak u obrazovanju, pismenosti i
komunikacijama u većem dijelu svijeta u zadnjih četrdeset godina.
Postignuta uvelike uz domaće napore razina osnovnog obrazovanja je sada
mnogo rasprostranjenija nego na kraju kolonijalnog razdoblja, a bila je
popraćena značajnim poboljšanjem u razini pismenosti. I dok se razina
pismenosti kod muškaraca prva povećala, razine pismenosti kod žena sada
ju počinju dostizati.
Zajedno s ovim promjenama, došlo je do eksplozije tehnološke promjene
u pogledu radija, televizije i tiskanih medija. Do velikog dijela svjetske
većine "siromašne informacijama", utjecaj weba, e-maila, pa čak i DVD-a tek
treba doći, ali promjene koje su se već dogodile znače da postoji mnogo veća
svijest o svjetskim trendovima. Implikacije ovoga su fundamentalne, s
obzirom da postoji mnogo veće osvještavanje meñu obespravljenom većinom
svjetske populacije upravo o toj obespravljenosti. Krajnji rezultat nije toliko
revolucija rastućih očekivanja, što je obilježje konzumerizma 1970-ih, koliko
revolucija frustriranih očekivanja kako razina isključenosti postaje sve
primjetnija.
Nadalje, razvoj nezapadnih satelitskih news kanala, kao što je al-Jazeera,
znači da izvještavanje o dogañajima u Iraku i ostalim državama Bliskog
Istoka više nije pod utjecajem lokalnih elita i zbog toga predmet cenzuriranja.
Niti je više pod širokim utjecajem transnacionalnih televizijskih kompanija
koje mogu pružati minimalnu pokrivenost za svoju meñunarodnu publiku,
osim u slučajevima velikog nasilja (vidjeti Studija slučaja 3.3: Rat, mir i
mediji – utjecaj al Jazeere).
Posljedice utjecaja marginalizacije su brojne, od visokih razina urbanog
zločina u mnogim Južnim gradovima, potrebe za snažnom zaštitom
zatvorenih zajednica bogate elite, izbijanja nasilja u Francuskoj krajem 2005.,
do nekih radikalnih i ekstremnih društvenih pokreta u Nepalu i drugdje. Iako
je pokret al-Qaide ukorijenjen u jugozapadnoj Aziji i povezan s ekstremnim
interpretacijama jedne religijske tradicije, njegova evolucija do
transnacionalnog fenomena duguje mnogo upornom objavljivanju ljudskih
žrtava rata protiv terora, osobito u Iraku.

Izbor odgovora
Odgovori na socio-ekonomske podjele i ekološka ograničenja mogli bi u
najboljem slučaju dobiti oblik konstantne suradnje za održivi razvoj,
uključujući oprost duga, trgovinsku reformu i pomoć u razvoju u mnogo
većem opsegu od onog posljednjih godina, zajedno s nizom programa za
prevenciju sukoba i njihovo rješavanje predviñenih UN-ovim Programom za
mir
S druge strane mogli bi preuzeti oblik snažnih programa održavanja
statusa quo, koji osiguravaju da bogati dio čovječanstva zadrži svoju
privilegiranu poziciju prikladnim financijskim mjerama i mjerama razmjene,
potpomognutim vojnom silom gdje je to potrebno. Opisan kao "poklapanje"
ili držanje poklopca na potencijalno razbijenom meñunarodnom sustavu, ovaj
postupak se čini kao trenutni trend, ne samo u smislu američkog odgovora na
napade 11. rujna. Posljedica ovoga mogla bi biti Brooksova bojazan, izražena
prije trideset godina, od "prenapučenog ljutitog planeta ogromnih
nejednakosti u bogatstvu koje su potpomognute krutom silom i pod stalnom
prijetnjom očajnih ljudi u globalnim getima..." (Brooks, 1974.)
Do kraja 2005, nekih 4 godine nakon napada 11. rujna, prevladavajuća
sigurnosna paradigma bila je velikim dijelom pod dominacijom Sjedinjenih
država i potpomognuta krutom silom. Dva su režima srušena, preko 30 000
civila ubijeno je u procesu, 15 000 ljudi bilo je privedeno bez suñenja, a
mučenje je postalo prihvaćeno kao instrument sigurnosne politike Zapada. Pa
ipak, pokret al Qaide i dalje je iznimno aktivan, sa suradnicima sposobnima
montirati napade diljem svijeta na značajno višoj razini od onih četiri godine
prije, 11. rujna, a američke trupe zaglibile su duboko u blatu pobuna u Iraku i
Afganistanu.
Pitanje hoće li se ova paradigma urušiti pod težinom vlastitih manjkavosti
ili će preživjeti i napredovati, ovisit će o daljnjem razvoju globalnog rata
protiv terorizma, ali može ovisiti i o stupnju kritičke analize vlastitih
pretpostavki, zajedno s promicanjem održivih alternativa koje bi mogla
poduzeti odlučna akademska zajednica.
Ovo je izazov za zajednicu meñunarodnih odnosa u cjelini, a posebno za
zajednicu mirovnih studija. Kratkoročni odgovori uključuju primarno
elemente potpore miru Programa za mir, koji su i sami djelomično preuzeti
iz terminologije mirovnih istraživanja, kao što je prevencija kriza, održavanje
mira, stvaranje mira i kratkoročni elementi izgradnje mira nakon smirivanja
sukoba. Ovo takoñer uključuje intervenciju utemeljenju na etičnosti te
regionalnu i globalnu kontrolu oružja i demilitarizaciju. Ovo zahtijeva
meñunarodna zajednica država koja pokazuje malo mudrosti ili vodstva i
posljedično većinu odgovornosti prebacuje UN-ovom sustavu koji nema
dovoljno resursa. I dok poboljšanja učinkovitosti i sposobnosti moraju doći iz
UN-a, uloga nevladinih organizacija je ključna, posebno u moćnijim
članicama UN-a, s izraženijim vezama izmeñu nevladinih organizacija i
akademske zajednice kao ključnih dijelova procesa.
Postoje i dugotrajniji procesi uključeni u rješavanje i transformaciju
sukoba (vidjeti Prostor za razmišljanje 3.3: Rješavanje sukoba). Ovo je
opsežan program, ali sada dosta dobro shvaćen i relativno jasno usmjeren,
koji uključuje kontekstualne, strukturalne, relacijske i kulturne elemente u
analizi dugotrajnog društvenog sukoba sa, osim toga, povećanom potrebom
za fundamentalnim odgovorima na globalnoj razini.

ZAKLJUČAK

Ako je analiza polariziranog, ograničenog i potencijalno krhkog i nestabilnog

svijeta ponuñena u ovom poglavlju točna, tada je moguće da će pitanje
sukoba bogatih i siromašnih dobiti mnogo veću pozornost u budućnosti. To
će zahtijevati sveobuhvatno promišljanje o konceptima sigurnosti,
uključujući dosad neviñenu suradnju za održivi meñunarodni ekonomski
razvoj i upravljanje okolišem. Ovo treba biti praćeno progresivnom
demilitarizacijom povezanom s uspostavljenjem regionalne i globalne
prevencije sukoba. Za istraživače mira sada postoji i mnogo veći imperativ da
prodube svoje razumijevanje meñupovezanih problema meñunarodnih
ekonomskih odnosa, mogućnosti održivog razvoja i njihove povezanosti sa
sigurnošću. Mirovne studije razvile su se tijekom proteklih pola stoljeća i
svjedočile su kako okrutnosti i opasnosti Hladnog rata prerastaju u još
nesigurniji i još nepredvidljiviji svijet. U svom vlastitom razvoju prihvatile su
snažan interdisciplinarni pogled, svjesno globalnu orijentaciju i odlučnu
povezanost izmeñu teorije i prakse. I dok su tražile odgovore na probleme
sukoba u zadnjih pedeset godina, po svemu sudeći, najveći izazovi vjerojatno
tek dolaze.
PITANJA

Koji je bio poticaj razvoju mirovnih studija 1950-ih?

Zašto su se mirovne studije razvile izvan svog hladnoratovskog okvira i zašto
su stavile naglasak na šire probleme kao što su socio-ekonomske podjele i
ekološka ograničenja?
Zašto je postojala tako oštra opozicija mirovnim studijama 1980-ih i kako je to
posljedično utjecalo na razvoj mirovnih studija?
Je li moguće da mirovne studije budu i analitičke i normativne i stvara li to
nerješive napetosti?
Da li bi se studenti mirovnih studija trebali angažirati kod donositelja politika ili
bi se trebali fokusirati na akademski diskurs?
Da li bi mirovne studije trebale istraživati osnovne uzroke sukoba ili bi njihov
glavni naglasak trebao biti na izravnijim odgovorima na specifične konfliktne
situacije?
Je li sigurnosna paradigma rigorozne kontrole prijetnji nakon 11. rujna
adekvatan odgovor?
Jesu li klimatske promjene prijetnja sigurnosti?
Kako cjelodnevno izvještavanje i evolucija interneta utječu na izvještavanje o
sukobima?
Do koje su mjere sukobi u Perzijskom zaljevu od 1980. bili oko kontrole nafte?

ZA DALJNJE ČITANJE

Black, Jeremy (1998.), Why Wars Happen, London: Reaktion Books.

Duboko informirana knjiga koja pokriva pet stoljeća i koristi nevjerojatan
opseg izvora
Booth, Ken i Dunne, Tim (ur.) (2002.), World sin Collision: Terror and the
Future of Global Order, London, Palgrave. Odgovori cijelog niza
znanstvenika i analitičara na napade 11. rujna
Curtis, Mark (2003.), Web of Deceit: Britain's Real Role in the World,
London, Vintage. Jedan od najboljih primjera pažljivog empirijskog
istraživanja u kombinaciji s kritičkom analizom.
Graham, G. (1997.), Ethics and International Relations, Oxford:
Blackwell. Insprirajući tekst koji pokreće brojna pitanja značajna za mirovne
studije.
Jeong, Ho-Won (2000.), Peace and Conflict Studies: An Introduction,
London: Ashgate. Dobar uvodni tekst.
Kegley, Charles i Wittkopf, Eugene (2006.), World Politics: Trend and
Transformationa, 10th edn., New York: St. Martin's Press. Jedan od
rijetkih udžbenika meñunarodnih odnosa koji izbjegava izrazito zapadno
orijentirani stil.
Liu Institiute for Global Issues (2005.), The Human Security Report 2005,
Oxford: Oxford University Press. Prvo u nizu godišnjih izvješća o
trendovima u meñunarodnoj sigurnosti.
Myrdal, Alva (1980.), The Game of Disarmament: How the United States
and Russia run the arms race, Nottingham: Spokesman Books. Potpun i
dobro informiran pregled hladnoratovske utrke u naoružanju i procesa
meñunarodne militarizacije.
Ramsbotham, Oliver, Woodhouse, To i Miall, Hugh (2205.),
Contemporary Conflict Resolution, Cambridge i Malden: Polity Press.
Drugo izdanje onoga što je ubrzo postalo standardni rad o rješavanju sukoba.

VAŽNE WEB STRANICE

http://www.unpeace.org UN-ovo Sveučilište za mir, s sjedištem u San Joseu

u Costa Rici s podružnicama diljem svijeta.
http://sipri.se Stocholmski meñunarodni institut za istraživanje mira (SIPRI)
je jedan od glavnih svjetskih centara za analizu oružja i razoružanja.
http://prio.no Institut za istraživanje mira Oslo (PRIO) je osobito poznat po
svom radu o grañanskim ratovima.
http://brad.ac.uk/acad/peace Trenutno najveći svjetski sveučilišni centar za
mirovne studije.
http://incore.ulst.acad.uk INCORE (Meñunarodno istraživanje mira) je
zajednički projekt Sveučilišta Ulster i UN-ovog Sveučilišta.
http://humansecurityreport.info Stranica za novu seriju izvješća o ljudskoj
sigurnosti od Liu centra za globalna pitanja na Sveučilištu British Columbia,
u Vancouveru u Kanadi.
http://opendemocracy.net Jedna od najživahnijih open source stranica,
osobito o meñunarodnim pitanjima.
http://fpif.org Vanjska politika u fokusu je američka stranica koja pruža širok
opseg analiza o temama meñunarodne sigurnosti i vanjske politike.

Za mnogo zanimljivih dodatnih materijala posjetite Online Resource Center

kojim je popraćena ova knjiga: www.oxfordtextbooks.co.uk/orc/collins
4.
Kritičke sigurnosne studije: Povijest
razlika

DAVID MUTIMER

Sadržaj poglavlja
Uvod: "Pratite trag bundeve"
Želja iz Toronta: Kritičke sigurnosne studije
Razlike iz Kopenhagena
Izuzeci iz Aberystwytha
Stvaranje sigurnosti
Svačije drugo: poststrukturalizam i sigurnost
Zaključak: Suvremene (kritičke) sigurnosne studije

Vodič čitatelju
Ovo poglavlje nudi djelomičnu povijest naziva. Ona je djelomična, i zato što
nije i ne može biti potpuna, i zato što sam ja i autor i sudionik te povijesti.
Dakle, ona je djelomična na način na koji je sva povijest djelomična. Naziv je
"Kritičke sigurnosne studije". Poglavlje priča priču o porijeklu naziva i načinu
na koji se on razvio i fragmentirao u posljednjih deset godina. Navode se
prvotne velike podjele koje su se pojavile u literaturi u kojoj se naziv
primjenjivao: konstruktivizam, Kritička teorija i poststrukturalizam. Na kraju
poglavlja se tvrdi da Kritičke sigurnosne studije moraju promicati "duh kritike"
u proučavanju sigurnosti te da je poglavlje primjer tog duha usmjerenog na
same Kritičke sigurnosne studije.

UVOD: "PRATITE TRAG BUNDEVE"

Vrlo brzo nakon što je bio prepoznat kao Mesija u Monty Pythonovom
Brianovom životu, Briana je pratila rastuća gomila potencijalnih sljedbenika.
U pokušaju da pobjegne, Brian ispusti bundevu koju je upravo kupio i izgubi
jednu sandalu. Nekoliko sljedbenika skine jednu svoju cipelu i počne
skakutati na jednoj nozi, uvjereni da je to ono što im je njihov novi Mesija
rekao da učine. Jedan od sljedbenika podigne cipelu i vikne: "Pratite trag
cipele!" Drugi podigne bundevu, vičući: "Pratite trag bundeve!" Možda
predvidljivo, u roku nekoliko sekundi, oni koji skakuću bore se s onima koji
prate cipelu, koji se bore s onima koji prate bundevu. Brianovo "svećenstvo"
se rascijepilo u sekte prije nego što je imalo priliku uspostaviti se kao
svećenstvo. Pythonovci su, naravno, satirizirali tendencije u religijskim
pokretima ka fragmentiranju: "Jeste li vi Judejska narodna fronta?"
"Odjebite! Mi smo Narodna fronta Judeje… Judejska narodna fronta…
OTPADNICI!"
Nažalost, možda, ova općeljudska tendencija fragmentiranja u sve manje i
sve isključivije i isključujuće klubove pogaña akademske pokrete jednako
kao što pogaña religijske i političke. Svako društvo ideja je uz to i
potencijalni izvor i izraz moći. Ono pruža intelektualne resurse oko kojih se
mobiliziraju ljudi i druge vrste resursa: bile to desetine/ milostinje, glasački
listići/ oružje ili čak radna mjesta/ robe. Ništa od ovog ni u kojem slučaju ne
bi trebalo biti iznenañujuće onima koji rade u područjima pokrivenima u
ovom poglavlju. I dok će ovo poglavlje pokazati podjele u koje su brzo
zapale kritičke sigurnosne studije, jedna od zajedničkih obveza radova o
kojima će se raspravljati je politička snaga ideja. Društveni svijet je izrañen
kroz ideje koje ga čine smislenim i koje su same nužno društvene. Posljedica
ovog viñenja je u tome što je istraživanje društvenog svijeta neodvojivo
povezano sa svijetom kojeg proučava; ono je dio produktivnog skupa ideja
koje čine svijet.
Ovo poglavlje nudi djelomičnu povijest naziva. Ona je djleomična, i
zato što nije i ne može biti potpuna, i zato što sam ja i autor i sudionik te
povijesti. Dakle, ona je djelomična na način na koji je sva povijest
djelomična. Naziv je "Kritičke sigurnosne studije".1 To je naziv koji vuče
(jedan od) korijena s konferencije održane na Sveučilištu York u Kanadi
1994. Kao naziv, oko njega su se više vodile bitke, nego što je bio
primjenjivan. Ne predstavlja jedinstven skup mišljenja, "pristup" sigurnosti,

1
Kada se referiram na naziv ili ‘područje’ ispitivanja koje se sve više okuplja pod tim izrazom,
velikim slovom ću pisati Kritičke sigurnosne studije. U suprotnom, ostavit ću pojmove u malim
slovima.
nego više označava želju. To je želja izdignuti se iznad uskih pogleda na
sigurnost, kako se ona proučavala i primjenjivala u Hladnom ratu, a
posebno želja za tim pomakom u vidu nekog oblika kritike. To je želja
izražena u prvom redu prve knjige koja nosi naslov "Kritičke sigurnosne
studije": "Ova knjiga izrodila se iz želje da se pridonese razvoju
samosvjesne kritičke perspektive unutar sigurnosnih studija" (Williams i
Krause 1997. : vii).
Oblik sigurnosnih studija protiv kojih su Kritičke sigurnosne studije bile
usmjerene vješto je zapazio jedan od predlagatelja tradicionalnog pristupa:
"Sigurnosne studije mogu definirati kao proučavanje prijetnje, korištenja i
kontrole vojne sile. One istražuju uvjete koji upotrebu vojne sile čine
vjerojatnijom, načine na koje upotreba sile utječe na pojedince, države i
društva te specifične politike koje države donose kako bi se pripremile za rat,
spriječile ga ili sudjelovale u njemu."
(Walt 1991. : 212.)
Koncentriranje na prijetnju, korištenje i kontrolu vojne sile dovelo je do
niza važnih zamjerki proučavanju sigurnosti u ovom razdoblju. Vojne snage
su većinom čuvari države i štoviše, postoji normativna pretpostavka da bi one
trebale biti čuvari države, čak i kada to nisu. I zaista naša uobičajena
definicija države jest da je to institucija koja ima monopol nad legitimnim
sredstvima sile. Zbog toga, proučavajući prijetnju, korištenje i kontrolu vojne
sile, sigurnosne studije privilegiraju poziciju države. Nadalje, takav pristup
pretpostavlja da je država primarni objekt koji treba štititi – odnosno, država
je referentni objekt sigurnosti. I na kraju, ono najočitije – razmišljanje o
sigurnosti kao o prijetnji, korištenju i kontroli vojne sile svodi sigurnost na
vojnu sigurnost, a ostale oblike sigurnosti prikazuje kao nešto drugo. Razni
znanstvenici koji su slijedili težnju prema kritičkom promišljanju sigurnosti
bili su opterećeni svim trima glavnim pretpostavkama koje se nalaze u osnovi
konvencionalnog proučavanja sigurnosti. Prije svega, pitali su se trebamo li
se brinuti samo za državu i njenu sigurnost. Što je sa sigurnosti ljudi koji žive
u državama? Standardna pretpostavka sigurnosnih studija je da su ljudi
sigurni ako je država sigurna, ali oni zainteresirani za Kritičke sigurnosne
studije pitali su se što je s onim situacijama u kojima to nije slučaj: kada su
države ignorirale sigurnost nekih svojih stanovnika, kada su aktivno
ugnjetavale dijelove stanovništva ili kada država nije imala mogućnosti
pružiti sigurnost svojim stanovnicima. Oni su se stoga premišljali da li
trebamo razmišljati o drugim referentnim objektima osim države.
Preispitivanje referentnih objekata sigurnosti neupitno vodi do
preispitivanja isključivog fokusiranja na prijetnju, korištenje i kontrolu vojne
sile. Velike, moćne, stabilne države, kao što su one u kojima se prakticiraju
"sigurnosne studije" – Sjedinjene Države, Ujedinjeno Kraljevstvo ili Kanada
– mogu biti ozbiljno ugrožene jedino ratom. S druge strane, drugi
potencijalni referentni objekti, osobito ljudi i njihove zajednice mogu biti
ugroženi na razne načine. Zbog toga, jednom kada se preispituje referentni
objekt sigurnosti, mora se takoñer preispitivati priroda i domet sigurnosti, a
time i sigurnosnih studija.
Meñutim, neće sve koji su proučavali referentni objekt te prirodu i domet
sigurnosti privući želja za kritičkim promišljanjem sigurnosti. Ta težnja je
bila potaknuta prepoznavanjem snage ideja, a time je dovela i do
uznemirenosti načinom na koji se tradicionalne sigurnosne studije fokusiraju
na državu.
Zabrinutost nije postojala zbog toga što su postojali i drugi objekti koje je
trebalo osigurati na druge načine, već zato što rezultat proučavanja sigurnosti
kao prijetnje, korištenja i kontrole vojne sile ima u sebi i po sebi tendenciju
podržavati i legitimirati moć države. Dok su drugi znanstvenici težili
proširivanju i produbljivanju sigurnosnih studija kako bi uzeli u obzir druge
referente i druge prijetnje, oni čija je želja išla u smjeru "samosvjesne kritičke
perspektive" bili su primarno zaokupljeni politikom spoznaje. Sigurnosne
studije, onako kako su se primjenjivale, pružale su intelektualnu i, na kraju
krajeva, moralnu podršku najmoćnijoj instituciji u suvremenoj politici:
državi. Oni koji su težili kritičkom promišljanju sigurnosti tražili su drugačiju
politiku sigurnosti i drugačiju znanost o sigurnosti.
Ostatak poglavlja istražuje što se dogodilo nakon što su znanstvenici
počeli djelovati u skladu s težnjom za samosvjesnim kritičkim promišljanjem
sigurnosti. Pritom, ono naznačava glavne nesuglasica koje su se pojavile
meñu onima koji su u početku bili nadahnuti zajedničkom težnjom. Znakovi
koji su pokrenuli ove nesuglasice nisu samo Monty Pythonovi tragovi cipele i
bundeve, već prije oni koji predstavljaju neslaganja o prirodi kritike i stoga
različitim oblicima kritičkog promišljanja sigurnosti. Prema tome, iako
poglavlje ističe sekte u koje se kritička težnja rascijepila, takoñer iznosi
raspon odgovora na pitanje što bi kritičke sigurnosne studije mogle biti. Moja
povijest tih rascjepa počinje 1994.

ŽELJA IZ TORONTA: KRITIČKE SIGURNOSNE

STUDIJE

U svibnju 1994. održana je mala konferencija na Sveučilištu York u Torontu

pod nazivom: Strategije u sukobu: Kritički pristupi sigurnosnim studijama.
Okupila je različite znanstvenike iz cijelog svijeta, mlade i stare,
zainteresirane za sigurnost i zabrinute zbog smjera sigurnosnih studija
neposredno nakon završetka Hladnog rata. Bilo je to u tijeku rasprava na
konferenciji i nakon nje kada se naziv "Kritičke sigurnosne studije" počeo
primjenjivati na intelektualnom projektu koji je privukao sudionike na
konferenciju te je bio iskorišten kao naslov knjige koju su uredili Keith
Krause i Michael C. Williams, a nastala je kao rezultat konferencije: Kritičke
sigurnosne studije: Koncepti i slučajevi.
Konferencija i knjiga bile su izraz težnje za samosvjesnim kritičkim
perspektivama o sigurnosti, ali i jedna i druga su se jako trudile izbjeći
izražavanje samo jednog stajališta u odgovoru na tu težnju: "Naše dodavanje
izraza "kritičke" sigurnosnim studijima bi trebalo više značiti orijentaciju
prema disciplini, nego precizan teorijski naziv…" (Williams i Krause 1997:
x-xi). Knjiga je, dakle, imala svrhu uvesti naziv kritičke sigurnosne studije,
ali ne i ispuniti ga preciznim značenjem (pogledati Važni citati 4.1 za neke od
načina na koji su Kritičke sigurnosne studije bile definirane). Metaforički
rečeno, otvorila je vrata crkve kritičke sigurnosti i pokušala zaželjeti
dobrodošlicu sljedbenicima cipele i bundeve, pa čak i onima koji su skakutali
na jednoj nozi.
U svom doprinosu toj knjizi, Krause i Williams željeli su utvrditi
djelokrug kritičkog promišljanja sigurnosti i to je poslužilo kao kamen
temeljac u daljnjem razvoju Kritičkih sigurnosnih studija. Oni su krenuli u
svoj rad na kritičkim sigurnosnim studijama počevši od tradicionalne
koncepcije sigurnosti koju sam opisao ranije. Konkretno, Krause i Williams
započeli su preispitujući referentni objekt sigurnosti: koga ili što treba štititi.
Tradicionalni odgovor na ovo pitanje je da je referentni objekt sigurnosti
država: sigurnost se odnosi na zaštitu države od vanjskih prijetnji, a ljudi koji
žive unutar teritorija države se smatraju zaštićenima u onoj mjeri u kojoj je
država zaštićena. Kako to Krause i Williams objašnjavaju, takvo viñenje u
velikoj mjeri reducira sigurnost pojedinca na državljanstvo: "Naime, dok biti
narod bez države često ostaje kao jedno od najnesigurnijih stanja modernog
života (potvrda su Kurdi i Palestinci), ovaj korak baca sjenu na načine na
koje je državljanstvo takoñer u srži mnogih konstrukcija nesigurnosti i kako
sigurnost u suvremenom svijetu može biti ugrožena dinamikom mnogo
većom od ovih parametara" (Krause i Williams 1997b: 43). Ako
usredotočenost na državu kao referentni objekt nije dovoljna, što ako naš
fokus postavimo na pojedino ljudsko biće, ili možda na zajednicu u kojoj
ljudi žive? Zaista, što ako se zapitamo o sigurnosti čovječanstva kao cjeline,
iznad umjesto unutar država u kojima se većina nas nalazi? To su pitanja koja
Krause i Williams postavljaju kao temelj Kritičkih sigurnosnih studija.
Njihova je teza da postavljanje takvih pitanja otvara širok i kompleksan
djelokrug rada na sigurnosnim studijama, djelokrug koji je u velikoj mjeri
skriven zbog tradicionalnog usmjerenja na državu i vojsku. Odjednom se
možemo pitati o načinima na koji država predstavlja prijetnju svojim
vlastitim grañanima, kao i raspitivati se o odgovornosti za pružanje sigurnosti
kada država to ne čini. Ovo pitanje o odgovornosti meñunarodne zajednice za
sigurnost onih unutar države ne može se ozbiljno postaviti u okviru
tradicionalnih sigurnosnih studija, a samo nekoliko godina nakon
konferencije u Torontu, Meñunarodna komisija za intervenciju i suverenitet
države proglasila je "odgovornost za zaštitu" onih koji su izloženi radikalnoj
nesigurnosti unutar vlastitih država (vidjeti Pozadina 4.1).
I dok je proširivanje djelokruga sigurnosti bilo važno obilježje temelja
kojeg su Krause i Williams pokušavali postaviti, mnogo značajnije su bile
epistemološke implikacije koje su izvukli iz izazova tradicionalnoj
koncepciji sigurnosti. Oni tvrde da gledajući u pojedince, a posebno u
zajednice u kojima oni žive, kritičko preispitivanje sigurnosti mora ozbiljno
uzeti u obzir ideje, norme i vrijednosti koje sačinjavaju te zajednice koje se
trebaju zaštititi. Tradicionalne sigurnosne studije tretiraju svoj referentni
objekt upravo tako: kao objekt. Država je "stvar" koja je pronañena, tamo
negdje na svijetu, i koja je podnesena na objektivnu procjenu sigurnosnih
analitičara. Suprotno, Krause i Williams tvrde da razmišljanje o različitim
zajednicama u kojima ljudi žive zahtijeva promjenu u interpretaciji,
prepoznavanje da ideje (barem dijelom) čine zajednice i da stoga ideje
analitičara ne mogu biti u potpunosti razdvojene od objekata koji se
proučavaju.
Nakon što su otvorili vrata onoga za što su oni mislili da će biti
rasprostranjena crkva, Krause i Williams uspostavili su plan onoga što bi moglo
privući znanstvenike u službu.
Kritičke sigurnosne studije trebale bi:
preispitivati referentni objekt sigurnosti: iako su države očigledno važne,
ljudska bića su se štitila i činila nesigurnima i na druge načine osim od
strane države i vojne sile. Kritičke sigurnosne studije poduzimale bi
istraživanja koja prepoznaju ovu opservaciju te bi istraživale njene
implikacije;
promišljati o sigurnosti kao o nečemu širem od same vojne sigurnosti:
jednom kada se referentni objekt otvorio, pokrenuta su i pitanja što te
 objekte čini nesigurnima te kako bi se trebala postići sigurnost države i
bilo kojeg drugog referentnog objekta;
promijeniti način na koji se sigurnost proučava, budući da je objektivnost
koju su pretpostavljali tradicionalni pristupi neodrživa. Doista, jednom
kada se uzme u obzir način na koji se ljudske zajednice uspostavljaju uz
pomoć ideja, normi i vrijednosti, postaje jasno da je to primjenjivo i na
državu, pa tako kritičke sigurnosne studije postaju postpozitivistički
oblik znanosti.
Primivši tekst Kritičke sigurnosne studije, niz znanstvenika odgovorilo je
na ovaj poziv na razne načine, polažući temelje razlika unutar kritičkih
sigurnosnih studija koje nastavljamo opažati.
Kada studenti i znanstvenici budu raspravljali o širini početne želje za
Kritičkim sigurnosnim studijama često će se gotovo odmah referirati na
članak Mohammeda Ayooba: "Definiranje sigurnosti: potčinjena realistička
perspektiva" (Ayoob 1997: 121-46). Ayoob se usredotočava na prvi od
Krauseovih i Williamsovih izazova te ispituje pretpostavljenu prirodu države
u tradicionalnim sigurnosnim studijama. On smatra da je država u
tradicionalnim sigurnosnim studijama država naprednog industrijskog
sjevera. On želi proširiti pogled na sigurnost tako da se dotakne sigurnosnih
problema većine svjetskih država, problema koji "odražavaju najvažnija
sigurnosna pitanja na koje je ukazala većina zapadnoeuropskih utemeljitelja
država od 16. do 19. stoljeća" (Ayoob 1997: 121-22). I dok Ayoob preispituje
prirodu referentnog objekta tradicionalnih sigurnosnih studija, on ne nudi
alternativne mogućnosti, niti se pita mnogo o drugim sredstvima postizanja
sigurnosti, a zasigurno ne dovodi u pitanje epistemološku prirodu
promišljanja sigurnosti.
Članak RBJ Walkera u knjizi primjer je mnogo radikalnijeg zaokreta od
tradicije sigurnosnih studija shvaćenih u terminima prijetnje, korištenja i
kontrole vojne sile. Walker teži razumijevanju razumjevanju uvjeta koji
omogućuju odreñene načine mišljenja i izražavanja o sigurnosti te čineći to
istražuje skrivene veze izmeñu sigurnosti i povijesti moderne države.
Konačno, on tvrdi da razmišljati ozbiljno o sigurnosti u sadašnjosti znači
razmišljati o preoblikovanju politike općenito: "Ako je predmet sigurnosti
predmet sigurnosti, potrebno se, prije svega, zapitati kako se moderni
predmet rekonstruira, a nakon toga se zapitati što bi sigurnost mogla značiti u
odnosu na njega" (Walker 1997: 78). Ovo je veliki izazov, ali prihvatio ga je
veliki broj znanstvenika koji se okupljaju oko naziva Kritičke sigurnosne
studije, kao što ćemo vidjeti u daljnjem tekstu.
 Izmeñu priznatog realizma Mohammeda Ayooba i radikalne političke
filozofije RBJ Walkera tekst Kritičke sigurnosne studije ponudio je niz
odgovora na Krausove i Willamsove izazove (vidjeti Ključne ideje 4.1 za
jedan od intrigantnijih), koji su navodili veliki broj teorijskih tradicija i
ispitivali konkretne probleme moderne sigurnosti. Na nekoliko poglavlja
utjecao je konstruktivizam koji je ostavljao važan trag šire u meñunarodnim
odnosima.
Drugi su težili preuzimanju teorijske inspiracije iz heterogenih proizvoda
kontinentalne filozofije 20. stoljeća koji se često zajedno nazivaju
"poststrukturalizmom". Nadalje, Ken Booth i Peter Vale, razmatrajući
kritičku sigurnost u kontekstu južne Afrike, krenuli su na putovanje koje je
na kraju dovelo do postmarksističke Frankfurtske škole (Vidjeti niže,
"Izuzeci iz Aberystwytha").
Krause i Williams izrazili su želju koja je prvo dovela do Toronta , a onda
i do knjige Kritičke sigurnosne studije kao traganja za "kritičkom
perspektivom" o sigurnosti. Naporno su radili kako bi osigurali da ova
kritička perspektiva ne bude monopolizirana jednim teorijskim pristupom, a
na taj su način otvorili konferenciju i knjigu nizu teorijskih pozicija.
Meñutim, želja za (jednom) perspektivom nekako se održala dok su
znanstvenici odgovarali na izazove koje su si postavili u kreiranju svojih
osnova za kritičke sigurnosne studije. Zbog toga, unatoč njihovim
opredjeljenjima za katoličanstvo, Krause i Williams stvorili su uvjete za
raskol… raskol koji nastavljam istraživati. Čineći to, jedno od ključnih
pitanja koja razmatram jest: ako Kritičke sigurnosne studije nisu ni
perspektiva, ni stajalište, što su? Prvi odgovor na to dali su oni iz takozvane
Kopenhaške škole.

RAZLIKE IZ KOPENHAGENA

Godinu dana nakon što su se pojavile Kritičke sigurnosne studije Barry

Buzan, Ole Wæver i Jaap de Wilde objavili su knjigu Sigurnost: Novi okvir
za analizu. Knjiga je trebala poslužiti kao relativno opsežan iskaz drugačije
perspektive proučavanja sigurnosti, perspektive koja je postala poznata kao
Kopenhaška škola.2 Kopenhaški pristup je imao važnu ulogu u razvoju

2
Općenito se smatra da je Bill McSweeny iskovao naziv "Kopenhaška škola" koji se odnosio na
rad Buzana, Wævera i niza suradnika (McSweeny 1996).
Kritičkih sigurnosnih studija, iako, doduše djelomično, zato što se njeni
zastupnici jako trude da se njihova perspektiva razlikuje od Kritičkih
sigurnosnih studija.
Sigurnost: Novi okvir za analizu oblikovana je na temelju dva važna
konceptualna dogañaja u proučavanju sigurnosti: zamisli Barrya Buzana o
sektoralnoj analizi sigurnosti i konceptu "sekuritizacije" Olea Wævera.
(Sekurizitacijom kao pristupom sigurnosti, koji obuhvaća oba elementa
Kopenhaške škole, opširno se bavi 7. poglavlje.). Obje ideje pomogle su u
razvijanju široke zajednice Kritičkih sigurnosnih studija. Buzan je svoju ideju
sigurnosnih sektora uveo tijekom 80-ih, osobito u djelu People, States and
Fear. On je smatrao da je, umjesto da se sigurnost odnosi samo na vojsku
(odnosno sigurnost u smislu prijetnje, korištenja i kontrole vojne sile), vojna
sigurnost samo jedan od pet sektora, uz sigurnost okoliša, ekonomsku,
društvenu i političku sigurnost (Buzan, 1991a). Ova ideja o sektorima
sigurnosti pružila je koristan organizacijski nacrt svakome tko želi proširiti
proučavanje sigurnosti iznad prijetnje, korištenja i kontrole vojne sile. Kao
što sam naznačio ranije, Kritičke sigurnosne studije nastale su iz jednog
takvog pozivanja na širu predodžbu o sigurnosti, kakvu su razvili Krause i
Williams. I dok većina onih koje je težnja dovela do Kritičkih sigurnosnih
studija nisu slijedili sve teorijske argumente knjige People, States and Fear,
Buzanovih pet sektora pružilo je nadaleko poznati pojednostavljeni prikaz
opsega sigurnosti.
Od većeg je teorijskog značenja za razvoj različitih oblika Kritičkih
sigurnosnih studija rad Olea Wævera o sekuritizaciji. "Sekuritizacija" je
možda najznačajniji konceptualni trend koji se pojavio konkretno unutar
sigurnosnih studija kao odgovor na epistemološki izazov koji navode Krause
i Williams. U osnovi, Wæver smatra da se prema sigurnosti odnosimo kao
prema aktu govora: odnosno, konkretnom djelovanju koje se izvodi
zpomoću samog izgovaranja. Naša je namjera da smatramo da se riječi
odnose na objekte ili aktivnosti izvan njih samih, da daju ime onome što
vidimo, stoga govoriti o sigurnosti znači upravo to: govoriti o sigurnosti. S
druge strane, akti govora su djelovanja koja se izvode u potpunosti kroz
govor te se stoga ne odnose ni na što izvan njih samih. Ironično, važan
primjer akta govora je imenovanje: roditelji imenuju dijete, na primjer,
govoreći "Dajem ti ime Susan". Obećanje i vjenčanje drugi su poznati
primjeri uobičajenih akata govora: Ja izvodim djelo obećavanja govoreći:
"Obećajem…", i dok uglavnom postoji neka važna ceremonija koja okružuje
te riječi, brak sklapa službeni ovlaštenik govoreći nešto kao: "Proglašavam
vas mužem i ženom…"
 Ole Wæver je smatrao da o sigurnosti možemo razmišljati kao o još
jednom u nizu u toj seriji akata govora. On tvrdi da je odreñeno pitanje
pitanje sigurnosti zato, i samo zato što je 'sekuritizirano', dovedeno u
područje sigurnosti. 'Sigurnost' je zbog toga samoreferentno djelovanje, zato
što u tom djelovanju to pitanje postaje sigurnosno pitanje – ne nužno zbog
toga što postoji stvarna egzistencijalna prijetnja, nego zato što je pitanje
predstavljeno kao prijetnja.' (Buzan, Wæver i de Wilde 1998: 24).
'Sekuritizacija' postavlja niz vrlo zanimljivih pitanja koja su u interesu
kritičkog promišljanja sigurnosti od vremena kada je Wæver uveo taj
koncept. Neka od najvažnijih su:
Tko je u mogućnosti uspješno sekuritizirati neko pitanje? Kao i po pitanju
braka, nisu svi sposobni ispuniti sigurnost, a zasigurno ne u istoj mjeri. Moja
tvrdnja, na primjer, da je globalno endemsko siromaštvo sigurnosno pitanje
će vjerojatno biti manje uspješna od tvrdnje Georgea Busha da je globalni
terorizam takva prijetnja, unatoč tome što siromaštvo uzrokuje znatno više
smrtnih slučajeva od terorizma u bilo kojem vremenskom razdoblju.
Koji su uvjeti za uspješnu sekuritizaciju? Ako je istina da sama izjava da
je nešto sigurnosno pitanje nije dovoljna da bi ono to uistinu i postalo –
odnosno da je govor nužan, ali ne i dovoljan uvjet za sekuritizaciju – pod
kojim uvjetima takva izjava može biti uspješna?
Koje su posljedice sekuritizacije? Ljudi ne pokušavaju sekuritizirati
probleme iz hira. Tvrditi da je nešto problem sigurnosti znači tvrditi da to
nešto predstavlja najozbiljniju moguću prijetnju - egzistencijalnu prijetnju -
a ako ta prijetnja bude prihvaćena, doći će do ozbiljnih političkih posljedica.
Uspješna sekuritizacija globalnog terorizma od strane američke
administracije nakon 11. rujna je, na primjer, uz druge stvari, uzrokovala
najznačajniju reorganizaciju američke države nakon 2. svjetskog rata i
povećanje obrambenog budžeta do neslućenih razmjera.
Ovo su pitanja koja prepoznaju duboku političku prirodu sigurnosti, kao i
njene mogućnosti. "Sekurizitacija" nas dovodi do pitanja kako su sigurnosna
pitanja, politike i prakse postale ono što jesu stoga što je politika te produkcije.
Ovo su u velikoj mjeri pitanja koja postavljaju mnogi koji se okupljaju oko
Kritičkih sigurnosnih studija.
Zanimljivo, unatoč tom utjecaju na Kritičke sigurnosne studije,
Kopenhaška škola se pokušala od njih distancirati. Ovo je dijelom funkcija
nedosljednosti izmeñu sektorske analize sigurnosti i koncepta sekuritizacije
svojstvena ovom pristupu. Dok sekuritizacija otvara mogućnost radikalne
otvorenosti društvenog života, sektorska analiza, kakva se razvila prije
spajanja s Kopenhaškom školom, približava se uvelike objektivističkoj
epistemologiji. Drugim riječima, epistemološka pozadina koncepta
sekuritizacije ne slaže se s onom sektorske analize sigurnosti. Meñutim,
epistemologija sekuritizacije je ona koja se slaže s onom koja je povezana s
kritičkim promišljanjem sigurnosti.
Podjela izmeñu Kopenhaškog pristupa i Kritičkih sigurnosnih studija
jasno je razrañena u djelu Sigurnost: Novi okvir za analizu. Autori
objašnjavaju da su Kritičke sigurnosne studije crpile ideje iz
poststrukturalizma i konstruktivizma te su zato otvorene mogućnosti
društvene promjene. Suprotno tome, smatraju da Kopenhaški pristup priznaje
socijalnu konstrukciju društvenog života, ali da je ta konstrukcija u području
sigurnosti dovoljno stabilna u dužem razdoblju da se može smatrati
objektivnom. Drugim riječima, oni pitanje nedosljednosti koje sam ja
pokrenuo rješavaju pretpostavljajući dugoročnu stabilnost i omogućujući
uvelike pozitivističku epistemologiju (Buzan, Wæver i de Wilde 1998: 34-
35).
Jasno razdvajanje Kopenhaške škole od Kritičkih sigurnosnih studija u
djelu Sigurnost: Novi okvir za analizu čini mnogo više od jednostavne izjave
da je Kopenhaški sui generis. Jedna funkcija teksta i važnosti njegovih autora
jest da pomogne u stvaranju 'Kritičkih sigurnosnih studija' kao nečega
konkretnijeg i manje heterogenog od originalne ideje. Kopenhaški autori
govore o Kritičkim sigurnosnim studijama kao o 'školi u nastanku' i skraćuju
ih u CSS (eng. Critical Security Studies). Nadalje, ovoj rastućoj školi
pripisuju dvije specifične teorijske pozicije, poststrukturalizam i
konstruktivizam. Ovaj tekst, dakle, označava važan trenutak u stvaranju
Kritičkih sigurnosnih studija kao nešto drugačije od orijentacije ka disciplini
te takoñer utječe na konceptualne izuzetke koji su predmet sporenja, ne samo
od strane znanstvenika sa Sveučilišta Wales u Aberystwythu, koji imaju
značajno institucionalno pravo na izraz Kritičke sigurnosne studije.

IZUZECI IZ ABERYSTWYTHA

Poprilično ironično, najagresivniji pokušaj stvaranja koherentnog pristupa za

Kritičke sigurnosne studije – postrojavanje svih sljedbenika uz trag cipele ili
bundeve, ali ne uz oba – učinjen je s pozicije koju je Kopenhaška škola
uvelike isključila iz svoje karakterizacije Kritičkih sigurnosnih studija kao
idejno naslonjenih na konstruktivizam i poststrukturalizam. Taj pokušaj se
odvijao oko znanstvenika u Aberystwythu (doista, Steve Smith (2005) ih
zove Velška škola) i pronašao je do danas svoj najpotpuniji izraz u tekstu
Kritičke sigurnosne studije i svjetska politika. U ovome tekstu, Ken Booth
eksplicitno pokušava povezati Kritičke sigurnosne studije sa specifičnom
teorijskom tradicijom: postmarksističkom kritičkom teorijom.
Booth je vrlo odreñen i jasan oko dviju važnih točaka. Kao prvo, neće svi
oni koji smatraju da rade u okviru kritičke meñunarodne teorije, a posebno
Kritičkih sigurnosnih studija, htjeti prihvatiti takvu ideju kritičke teorije kao
svoje polazište. Drugim riječima, on jasno zagovara restriktivno
razumijevanje kritičke sigurnosne teorije – govori nam da pratimo znak
cipele, a to i misli. I to je druga točka; Boothova intervencija je neopravdana
želja za fragmentacijom. Kao što on kaže: 'Ponekad se moraju povući jasne
granice' (Booth 2005: 260). Booth sebe jasno distancira od Krauseovih i
Williamsovih Kritičkih sigurnosnih studija, odbacujući rasprostranjenu
zajednicu u korist jedne tradicije kojoj je cilj uzdizanje u koherentnu kritičku
teoriju sigurnosti.
Razvijajući svoju kritičku teoriju sigurnosti Booth prati svojeg kolegu iz
Aberystwytha, Richarda Wyna Jonesa, koji se u razmišljanjima o sigurnosnoj
teoriji u svojoj knjizi Sigurnost, strategija i kritička teorija iz 1999. poslužio
tradicijom Frankfurtske škole. Obojica tradiciju Frankfurtske škole smatraju
ključnom za razvoj kritičke teorije sigurnosnih studija, iako Booth u
identificiranju tradicije gleda malo šire od Frankfurtske škole, dodajući joj
Gramscijeve, marksističke i kritičke meñunarodne odnose. Drugim riječima,
Booth se naslanja na područje postmarksističke društvene teorije, posebno
zato što je postala dio meñunarodnih odnosa, zaslugom Frankfurtske škole
općenito, a osobito rada Jürgena Habermasa.
Kako bi takva kritička sigurnosna teorija mogla izgledati? Booth smatra
kako se iz zbirke postmarksističke teorije može izvući osam tema korisnih za
kritičku teoriju sigurnosti. (Njih osam je sažeto u Ključnim idejama 4.2). On
započinje s središnjom tezom Frankfurtske škole, da je sve znanje društveni
proces, odnosno, znanje ne postoji 'samo po sebi', već je društveno
proizvedeno, a stoga i politički, te postoje 'interesi znanja'. Znanje nekima
koristi, a nekima šteti; ono je, poznatim riječima Roberta Coxa u
meñunarodnim odnosima 'uvijek za nekoga i za neku svrhu'. Zato kritička
sigurnosna teorija mora otkriti politiku iza prividno neutralne spoznaje.
Takvo poimanje spoznaje za sobom povlači kritiku tradicionalne teorije,
uključujući i tradicionalnu teoriju sigurnosti koja, ne prepoznajući svoje
političke korijene i sadržaj, gravitira ka naturalizmu, pretpostavljajući
sposobnost održavanja stroge odvojenosti analitičara i društvenog svijeta koji
on proučava. Ako kritička teorija, dakle, otkriva lažni naturalizam
tradicionalne teorije i politički sadržaj sveg znanja, ona pruža osnovu za
društvenu promjenu – zbilja za napredak. Ova treća tema, o mogućnosti
napretka, vodi do četvrte: da je test društvene teorije njena sposobnost
poticanja emancipacije. Promjena je moguća, a progresivna promjena je
oslobañajuća.
Prve četiri teme Booth izvodi iz opsežne tradicije kritičke teorije u
društvenoj teoriji. Njima dodaje četiri prikupljene iz specifične, rastuće
kritičke tradicije u meñunarodnim odnosima. Prva je da je ljudsko društvo
svoj vlastiti izum. Doista, ovo je nužan uvjet valjanosti njegovih ranijih tema,
jer jedino ako je društvo socijalni izum, spoznaja može služiti kao baza za
društvenu promjenu i otvoriti mogućnost emancipacije.
Druga tema koju Booth izvodi iz kritičkih meñunarodnih odnosa je
specifična tvrdnja o suvremenoj svjetskoj politici: da su tim poljem
dominirale regresivne teorije. Ako je sve znanje za nekoga i za neku svrhu,
regresivne teorije su za onu koja je trenutno na vlasti sa svrhom održavanja
dominacije. Kritička teorija meñunarodnih odnosa je pokazala kako
mainstream teorije, uključujući sigurnosne studije, služe upravo toj svrsi.
Ako je to istina, tada su zadnje dvije teme koje Booth razvija usmjerene na
prevladavanje regresivne prirode svjetske politike. Prva je da se država i
ostale meñunarodne institucije moraju denaturalizirati, kako bi otvorile
mogućnost promjene, i konačno da, u provoñenju te promjene u globalnoj
(sigurnosnoj) praksi, politika mora biti voñena emancipirajućim
vrijednostima.
Ove teme omogućuju Boothu da iznese tvrdnju kako kritička sigurnosna
teorija može poslužiti kao temelj za odgovore na tri skupine ključnih pitanja
vezanih za sigurnost:
Prvo, što je stvarno? Ako odbacimo naturalizam, koji pretpostavlja da se
društveni svijet može smatrati objektivnim na isti način kao i prirodni svijet,
onda ne možemo pretpostaviti da je društveni svijet koji mi proučavamo
'stvaran' u istom smislu kao i fizički. Fokus kritičke teorije na spoznaji pruža
način za razumijevanje društvene ontologije te stoga i stvaranje društvenih
činjenica.
Drugo, ovakva kritička teorija pruža načine na koje razmišljamo o
spoznaji ili epistemologiju društvenog života. Usmjerava našu pažnju na
interese koji čine sadržaj tvrdnji spoznaje i vodi nas do pitanja: kome su
namijenjeni odreñeni oblici spoznaje i koja je njihova funkcija u potpori
interesa tih ljudi ili skupina?
Konačno, sugerira postavljanje starog lenjinističkog pitanja, što treba
činiti? Kritička teorija je teorija prakse, korak u procesu političkog
angažiranja namijenjenog preobrazbi svijeta. Kako je Marx rekao: cilj nije
razumjeti svijet; cilj je promijeniti ga.
Ova razmišljanja nude osnovu za specifičnu kritičku teoriju sigurnosti.
(vidjeti Važne citate 4.2 za Boothovu definiciju ove teorije). Ona se služi
relativno koherentnom cjelinom društvene teorije i njenom primjenom u
meñunarodnim odnosima, a cilj joj je upućivati znanstvenike i političku
praksu u budućnosti. I dok je većinom razvijena paralelno s kritičkom
tradicijom u meñunarodnim odnosima, Boothova kritička teorija sigurnosti
očito je stvorena kako bi ponudila posebnu teoriju sigurnosti unutar kritičkih
meñunarodnih odnosa. To znači da su Booth i njegovi kolege u Velškoj školi
ponudili jasan odgovor na pitanje koje sam postavio na kraju rasprave o
Kritičkim sigurnosnim studijama: kritičko promišljanje sigurnosti trebalo bi
se voditi jednom posebnom teorijom, i ta bi teorija morala crpiti ideje iz
Kritičke teorije, s velikim slovom.
Kako bi što snažnije zastupao izdvajanje, nakon što je odredio elemente
kritičke sigurnosne teorije, Booth ju djeli od drugih mogućih izvora kritičkog
promišljanja sigurnosti. Drugačijim riječima, on objašnjava što nije u redu s
praćenjem znaka bundeve ili skidanjem cipela i skakutanja na jednoj nozi.
Posebno razlikuje kritičku sigurnosnu teoriju od četiri pretendenta:
feminizma, Kopenhaške škole, konstruktivizma i poststrukturalizma.
Isključivanje feminizma je najveći problem Boothove pozicije u nekim
slučajevima, a u ostalima ga je najlakše postići. Kako će većina feminističkih
tekstova otvoreno potvrditi, postoje različiti ženski pokreti koji se u svom
usmjerenju u razvijanju analize roda oslanjaju na veliku raznolikost tradicija
društvene teorije. Te tradicije uključuju i tradiciju kritičke teorije na koju se
Booth nadovezuje. Zbog toga se rodna analiza može već i sada smatrati
dijelom kritičke teorije, a stoga i dijelom kritičke sigurnosne teorije; ipak,
drugi oblici feminističkog teoretiziranja toliko su u proturječju s kritičkom
sigurnosnom teorijom koliko su njihove teoretske tradicije u proturječju s
kritičkom teorijom u širem smislu. Kopenhaška škola se na sličan način može
relativno lako odbaciti. Kopenhaški pristup društvu koji je blizak naturalizmu
– toliko stabilan da se može smatrati objektivnim – čini ga 'samo marginalno
"kritičkim"', te u Boothovim očima sadržava slične nedosljednosti koje sam
ranije naveo. (Booth 2005b: 271).
Ostaju dva izazivača kritičkoj sigurnosnoj teoriji koju Booth zagovara,
ona ista dva koja je Kopenhaška škola identificirala u djelu Sigurnost: Novi
okvir za analizu. Prvi je konstruktivizam, za kojeg Booth kaže da uopće nije
teorija, nego orijentacija prema svjetskoj politici koja služi kao osnova za
odbacivanje tredicionalnih teorija. Iako bi Boothov argument mogao biti
točan, on ignorira mogućnost, koju ću kasnije objasniti, da unutar te
orijentacije postoje različite konstruktivističke teorije koje imaju što reći o
sigurnosti – baš kao što druge orijentacije, uključujući Boothovu, unutar sebe
sadrže niz posebnih teorija. Za Bootha, preostaje još jedino
poststrukturalizam, koji je preopasan sa svojom otrovnom mješavinom
"opskurnosti, relativizma i promašenog radikalizma" (Booth, 2005b: 270).
Drugim riječima, Booth tvrdi da poststrukturalizam ne nudi osnovu za
političko djelovanje.
Kao što se može zamisliti i kao što Booth otvoreno priznaje, odbacivanje
konstruktivizma i poststrukturalizma kao elemenata Kritičkih sigurnosnih
studija ne dijele svi. Ova dva teorijska pravca zapravo predstavljaju
konceptualnu pozadinu većine onoga što se može podvesti pod taj naziv,
shvaćen kao rasprostranjena zajednica. Ali čak i izmeñu njih znak cipele se
brani od onih koji skakuću na jednoj nozi.

STVARANJE SIGURNOSTI

Ako isključimo Kopenhašku školu i feminističke radove o sigurnosti3 i

nadalje, ako one posvećene kritičkoj teoriji o sigurnosti promatramo kako
grade tešku i brzu granicu izmeñu sebe i ostalih, što se može smatrati
Kritičkim sigurnosnim studijama, što nam preostaje? Keith Krause ponudio
je odgovor u osvrtu na istraživački program Kritičkih sigurnosnih studija
1998., a odgovor je isti kao onaj do kojeg je došao Ken Booth:
konstruktivizam i poststrukturalizam. Doista, kao i Kritičke sigurnosne
studije, Krausov osvrt iz 1998. ne nudi gotovo nikakvu razliku izmeñu te
dvije pozicije – zajednica je i dalje široka te se stoga može pratiti znak cipele
ili po želji, skinuti cipelu i skakutati na jednoj nozi.
U pokušaju uvoñenja nekakvog reda u studije koje čine Kritičke
sigurnosne studije, bez pribjegavanja definicijskim strogostima koje su uveli i
Booth i Kopenhaška škola, Krause prireñuje opsežnu literaturu u široki
istraživački program. Svrha ovog poteza je karakterizacija Kritičkih

3
Isključivanje feminizma u stvaranju Kritičkih sigurnosnih studija je poprilično fascinantno
pitanje, vrijedno da se u potpunosti zasebno ispita. Kao što smo vidjeli, Kenn Booth utječe na
ovo isključivanje govoreći kako je feminizam široka zajednica sama po sebi te da su odreñene
feminističke analize roda važan element kritičke teorije. Keith Krause na sličan način utječe na
ovo isključivanje u svojem pregledu znanstvenih radova o Kritičkim sigurnosnim studijama:
"Glavne teme feminističkih i rodnih radova o sigurnosti nisam tretirao kao posebnu kategoriju.
To su detaljno učinili drugi" (Krause 1998: 324, 4. napomena). Lene Hansen osvrnuo se na ovo
isto isključivanje u slučaju Kopenhaške škole (Hansen 2000).
sigurnosnih studija, koje, dok su još uvijek inkluzivne, očigledno daju
prednosti konstruktivizmu. On učenja o Kritičkim sigurnosnim studijama
organizira unutar tri pravca: konstrukcija prijetnji i odgovora, konstrukcija
objekata sigurnosti te mogućnosti transformiranja sigurnosne dileme. Krause
eksplicitno nije namjeravao da ova tri pravca obuhvate cijelo područje
kritičkog sigurnosnog učenja, niti tvrdi da će znanstvenici ova pitanja
razmatrati odvojeno. Meñutim, posljedica je bila, osobito s obzirom da se
pojavila u vrijeme kada su Kritičke sigurnosne studije tek bile formirane i s
obzirom da je dolazila od jednog od urednika knjige Kritičke sigurnosne
studije, odreñivanje karaktera kritičkih sigurnosnih studija kao onih koje se
bave "socijalnom konstrukcijom sigurnosti" (Eriksson 1999: 318).
Krause napominje da prva grupa pitanja koja ga vode kroz istraživački
program Kritičkih sigurnosnih studija ispituju načine na koji su prijetnje i
odgovori na prijetnje društveno konstruirani. Tradicionalne sigurnosne
studije uzimaju i prijetnje i odgovore kao zadane, kao preduvjete za
sigurnosnu analizu: postoje prijetnje koje su po prirodi vojne, a odgovori su
isto tako vojni. U tom trenutku sigurnosne studije postaju moguće kao studija
prijetnje, korištenja i kontrole vojne sile, bilo da predstavljaju prijetnju, bilo
da odgovaraju na prijetnje na koje se "naiñe". Krause pokazuje kako je veliki
opseg ranih učenja o Kritičkim sigurnosnim studijama bio zaokupljen
proučavanjem pretpostavke o prijetnjama i odgovorima kao zadanima te
pitanjem kako su prijetnje kojima se bave tradicionalne sigurnosne studije
uopće nastale: na primjer, nastajanje sovjetske prijetnje, sjevernokorejske
prijetnje ili prijetnje proliferacije oružja. Slično tome, vojni odgovori na
sigurnosne prijetnje ne smatraju se prirodnima ili neizbježnima te su Kritičke
sigurnosne studije postavile pitanja i o konstruiranju ovih odgovora: politika
kontrole oružja, nuklearno nadmetanje ili odvraćanje. Svi ovi elementi
konvencionalne sigurnosti, i drugi, bili su podvrgnuti različitim oblicima
analize koja je postavila pitanja o načinima na koji su stvoreni, te društveno
konstruirani i uvjetovani, umjesto da se dogañaju prirodno u svijetu koji je
odvojen od svijeta analitičara.
Tradicionalne sigurnosne studije ne uzimaju samo prijetnju i odgovor na
nju kao zadane, nego i referentni objekt sigurnosti, nacionalnu državu.
Krause tvrdi kako je druga tema koja se provlači kroz Kritičke sigurnosne
studije istraživanje stvaranja referentnog objekta, kao i ostalih (potencijalnih)
objekata unutar za sigurnosne prakse. Pregledavajući ovu skupinu radova,
Krause eksplicitno okuplja niz različitih učenja koja se oslanjanju na ne
nužno kompatibilne intelektualne tradicije. On uključuje rad koji istražuje
stvaralaštvo žena u odnosu na sigurnosnu praksu niza feminističkih
istraživača, stvaranje nacionalnih interesa s otvoreno modernističkog
konstruktivističkog polazišta i poststrukturalne analize vanjske politike i
vojne strategije.
Teorijski i metodološki pluralizam Krausovog pristupa je još evidentniji u
njegovoj trećoj kategoriji, analizama koje proučavaju istraživanja mogućnosti
za transformaciju sigurnosne dileme. On počinje s radom koji teži izgraditi
kooperativnu sigurnost ili pluralističke sigurnosne zajednice te uključuje
istraživanje koje je proučavalo nestabilne temelje Hladnog rata. Ovdje široka
zajednica nadilazi svoj vlastiti pluralistički doseg, budući da je teško uvidjeti
koliko bi radova o kooperativnoj sigurnosti ili sigurnosnim zajednicama
dostiglo i minimalne kriterije koje je Krause postavio za kritičku teoriju, koja
je u svjesnoj suprotnosti s problemskom teorijom.
Dva su bitna obilježja Krausovog osvrta u priči o stvaranju Kritičkih
sigurnosnih studija. Prvo je da on pokazuje impresivan niz poduzetih i
objavljenih istraživanja, na koja se može primijeniti ovaj naziv, pobijajući,
kako Krause naznačuje, čestu optužbu da je kritičko učenje neizbježno površno
ili nesistematično (Krause 1998: 316). Drugo, on iz osvrta može doći do
karakterizacije Kritičkih sigurnosnih studija koja je mnogo odreñenija od one
koju nude Kritičke sigurnosne studije, a jasno je različita od Boothove kritičke
sigurnosne teorije. Krause navodi da postoji šest tvrdnji koje povezuju Kritičke
(sigurnosne) studije:

1. Glavni subjekti (države i drugi) su društveni konstrukti.

2. Ovi subjekti su ustanovljeni kroz političku praksu.
3. Strukture svjetske politike nisu ni stalne ni odreñujuće jer su i one
društveno konstruirane.
4. Spoznaja o društvenom svijetu nije objektivna, budući da ne postoji
podjela izmeñu društvenog svijeta i spoznaje o tom svijetu.
5. Metodologija prirodnih znanosti neprikladna je za društvenu znanost, kojoj
je potrebna interpretativna metoda.
6. Svrha teorije nije objašnjavanje u smislu uzročnih tvrdnji koje se mogu
generalizirati, nego kontekstualno razumijevanje i praktična spoznaja.
Usredotočenost na društvenu konstrukciju subjekata i struktura, zajedno s
predanošću interpretativnoj metodi i kontekstualnom razumijevanju te
praktičnoj spoznaji, odreñuje Krausovo objašnjenje Kritičkih sigurnosnih
studija kao duboko ukorijenjeno u tradiciju konstruktivizma u meñunarodnim
odnosima. Ono jasno dijeli podudaranost i sa postmarksističkom kritičkom
teorijom i sa poststrukturalizmom, ali nije im istovjetno. Oni koji prate trag
bundeve su dobrodošli, kao i oni koji skakuću na jednoj nozi, koji bi mogli
osjećati da se onda od njih očekuje da se pridruže praćenju traga cipele.

SVAČIJE DRUGO: POSTSTRUKTURALIZAM I

SIGURNOST

Nesklonost Kena Bootha prema poststrukturalističkim pristupima

meñunarodnim odnosima općenito, a posebno sigurnosnim studijama
odražava uobičajenu i obično žestoku reakciju. Uz opskurne, relativističke i
promašene radikalne, pristupi označeni kao poststrukturalni nazivani su
dosadnima i samougañajućima (Walt 1991) te su optuženi da nemaju
nikakav istraživački program (Keohane 1988). Žestina odbacivanja
postrukturalnoga rada odražava, rekao bih, njegovo radikalno obećanje. S
ostatkom radova opisanima u ovom poglavlju dijeli dva ključna
opredjeljenja: odbijanje pozitivističke epistemologije, pa tako i
metodologije, te predanost društvenoj kritici. Meñutim, za razliku od bilo
kojeg drugog oblika kritičkog proučavanja koju sam dosad razmotrio, ne
sprječava radikalne implikacije ovih opredjeljenja. Doista, ključno
opredjeljenje koje dijeli većina poststrukturalističkih učenja, ali ne i drugi
oblici kritičke teorije, je odbacivanje sveopćih velikih prikaza, a stoga i
prihvaćanje da su spoznajne tvrdnje uvijek nestabilne i zavisne. Kao što je
poprilično naklonjen kritičar rekao: "Upravo je ovo razlog zbog kojeg
većina autora socijalnog konstruktivizma i kritičkih sigurnosnih studija
imaju toliko problema u uspostavljanju razlike izmeñu njihovog rada i rada
poststrukturalista. Jednostavno rečeno, poststrukturalisti odbacuju oblik
temelja za spoznajne tvrdnje koje dominiraju debatom sigurnosnih studija.
Kao što se može zamisliti, ovo je dovelo do mnogo neprijateljstva prema
poststrukturalizmu…" (Smith 2005: 49).
Rad koji se općenito naziva poststrukturalnim – i, kao što je i s drugim
oznakama koje obrañujemo, češće ga primjenjuju drugi nego znanstvenici za
svoj vlastiti rad – oslanja se na niz intelektualnih tradicija koje većinom
imaju korijene u francuskoj filozofiji (u suprotnosti s njemačkom filozofijom
koja nadahnjuje Velšku školu, na primjer). Dok se rad oslanja na eklektičku
zbirku radova, najčešće polazne točke su radovi Jacquesa Derride i Michela
Foucaulta. Odbacivanje velikih prikaza – kao što su oni o napretku i
'emancipaciji' koje koristi Velška škola – zajedno sa raznovrsnim i
eklektičkim teorijskim inspiracijama poststrukturalnih radova, znači da nema
jednostavnih kratkih pregleda ili skupova točaka na koje se može pozvati,
kao što je slučaj s drugim pristupima.
Konačno, da posudim izraz, jedini način ulaska je da se kroz ulaz proñe, a
mnogi tekstovi koji se nazivaju poststrukturalnima zahtijevaju pomno i
pažljivo čitanje.4 Stoga, umjesto da nudim takav pregled, razmotrit ću niz
važnih autora i tekstova koji se obično citiraju, i tako tvore važan dio priče o
stvaranju pojma Kritičkih sigurnosnih studija – ako i jedan, od ovih autora
htio staviti tu oznaku na vlastiti rad.

Jedan od prvih takvih radova je knjiga Bradleya Kleina Strategijske

studije i svjetski poredak (eng. Strategic Studies and World Order),
objavljena 1994.. U smislu povijesti kritičkih sigurnosnih studija, važnost
teksta je da je on obradio jedan od središnjih problema koji potiču daljnji
razvoj pojma: koje su političke posljedice tradicionalnih sigurnosnih studija,
odnosno strateških studija. Klein je strategijske studije smatrao sastavnim
diskursom globalnog vojnog i državnog sustava kojeg želi proučavati.
Njegov pristup tom diskursu crpi ideje iz Foucaultovog rada, koji Foucault
razmatra kao povijest sadašnjosti ili genealogiju. Genealoški rad teži otkriti
povijesnu putanju koja je dala značenje odreñenim diskursima i kako oni
onda funkcioniraju u sadašnjosti. Opće je poznato da je Foucault ponudio
takve genealogije kao, na primjer, o kazni za zločine i zapadnoj seksualnosti.
Klein takav oblik istrage primjenjuje na strategijske studije, a u tom procesu
pruža opsežne dokaze za jednu od osnovnih pretpostavki kritičkih
sigurnosnih studija: da teorije o svijetu tvore taj svijet te zbog toga ta teorija,
uključujući sigurnosnu teoriju, ima političke učinke. Ono što Klein pokazuje
je da su strateške studije produktivne za sami sustav koji čini suvremeno
svjetsko nasilje mogućim.
Možda najcitiraniji od svih znanstvenika koji djeluje unutar ovih tradicija
je David Campbell, i to iz dobrog razloga. Kao što Steve Smith primjećuje,

4
Jedna od preokupacija velikog dijela kritika usmjerenih na poststrukturalističko djelovanje
unutar meñunarodnih odnosa općenito odnosi se na to da ono nije uvijek utemeljeno na takvom
iščitavanju tekstova koje namjerava kritizirati. Kao što David Campbell navodi: "Ono što je
najzanimljivije vezano za konvencionalnu kritiku "postmodernizma" je nesmiljena žestina koja
krasi njihove napade. Optuženi da ‘jedino sebe smatraju privlačnima’, opisani kao "zli", ukoreni
kao ‘loši meñunarodni odnosi’ i ‘blebetanje’, te označeni ureñeno iracionalnima,
"postmodernisti" se smatraju samo malo boljima od nedobrodošlih tražitelja azila iz daleke ratne
zone. Naravno, da su kritičari do svojih zaključaka došli kroz pažljivo čitanje onoga što je sada
značajna literatura u meñunarodnim odnosima, netko bi nagradio njihovu misao pažljivim
uključivanjem njihovih vlastitih argumenata. Nažalost, nema mnogo te 'misli' koja bi se mogla
nagraditi (Campbell, 1998a: 210).
'David Campbell napisao je neke od najboljih empirijskih radova u
poststrukturalističkim sigurnosnim studijama' (Smith 2005: 50). Prvi od ovih
radova je Pisanje sigurnosti (eng. Writing Security), u kojem Campbell
istražuje način na koji su Sjedinjene Države stvorene i kroz diskurse o
opasnosti. On, inspiriran Foucaultom, pita neka od istih pitanja o vanjskoj
politici SAD-a , o kojima je Klein razmišljao u smislu sigurnosnih studija. On
u knjizi pokazuje kako je diskurs Vanjske politike neodvojiv od onog što on
smatra vanjskom politikom (veliko slovo je ključno), a to je stvaranje
američkog "ja" i (opasnog) "drugog", ili (sigurnog) domaćeg i (prijetećeg)
vanjskog. Kao i s Kleinovim radom, doprinos Kritičkim sigurnosnim
studijama je evidentan. U slučaju Campbellovog rada, oboje od onog što će
Kritičke sigurnosne studije nazvati referentnim objektom i subjektom
sigurnosti (država u oba slučaja) se pokazuje da je stvoreno u vlastitoj praksi.
Glavni prigovor koji je Ken Booth imao na poststrukturalizam kao dio
široke zajednice Kritičkih sigurnosnih studija bio je njegova pretpostavljena
nesposobnost da inspirira politiku, a posebno nesposobnost da se 'dokaže na
testu fašizma kao ozbiljnom političkom izazovu' (Booth 2005b: 270). Ovo je,
naravno, ozbiljna kritika bilo kojem obliku kritičke teorije koji sebe vidi kao
dio politike promjene u bilo kojem smislu, kao što je teško zamisliti politiku
koja više treba promjenu od fašizma. To je takoñer argument koji često
koriste kritičari poststrukturalne škole, bez obzira na to koliko je puta na
njega odgovoreno. U Campbellovom slučaju, njegov najopširniji odgovor
dan u njegovoj knjizi Nacionalna dekonstrukcija: Nasilje, identitet i pravda u
Bosni (eng. National Deconstruction: Violence, Identitiy and Justice in
Bosnia), objavljenoj 1998. Jugoslavenski ratovi 1990-ih predstavljali su
točno onakav oblik izazova na kakav je aludirao Booth, budući da se činio
kao znak povratka one vrste nasilnog fašizma za koji su svi 1945. rekli "nikad
više". U sofisticiranom i uvjerljivom tekstu, Campbell pokazuje ne samo
kako su različiti zapadni diskursi (uključujući sigurnosne studije) stvorili
uvjete koji su genocidno nasilje u Bosni učinili mogućim, nego su se izravno
uhvatili u koštac sa pitanjem na koje Booth zahtijeva odgovor: što treba
činiti?
Campbellov odgovor na pitanje o politici zahtjeva da bude pročitan, i to
pomno, ali se usredotočava na promicanje duha demokracije: 'Demokracija
nije stvar, nepromjenjiv skup vrijednosti, posebna vrsta zajednice, ili stroga
institucionalna forma… Ono što čini demokraciju demokratskom i što
označava demokraciju kao jedinstvenu političku formu je poseban stav ili
duh, etos, koji se stalno mora poticati' (Campbell, 1998b: 196). Ovo je
odgovor koji mnogi smatraju neugodnim, zato jer ne nudi jednostavan plan,
nikakvu jedinstvenu strategiju. Poticati etos demokracije ne znači da je kada
se održe kompetitivni izbori i potvrdi 'demokratska' vlada vaš posao gotov,
pa je tako politika koju zahtijeva Campbell, a koja traži odgovornost i
demokraciju, mnogo teža i izazovnija od onih koje se nalaze u većini
područja sigurnosnih studija, čak i Kritičkih sigurnosnih studija. Ta teškoća
je dovela, u stvari, do zajedničkog napora mnogih znanstvenika koji djeluju
unutar poststrukturalne tradicije da razmotre probleme etike i odgovornosti u
odnosu na "najgore". Mnogi od njihovih radova svoju filozofsku inspiraciju
crpe dijelom iz rada Emmanuela Levinasa pa tako i Campbell u razvijanju
argumenata o politici kao odgovoru na Bosnu.
Ideja poticanja etosa je takoñer središnja pojmu kritike u većini radova
pod nazivom poststrukturalni. I Velška škola kritičke sigurnosne teorije i
konstruktivističke kritičke sigurnosne studije daju odgovor na jedno od
pitanja koje sam postavio na početku: što se misli pod pojmom 'kritičko'. Za
Velšku školu to uključuje otkrivanje interesa iza tvrdnji spoznaje s ciljem
društvene promjene. Slično i za konstruktiviste, to je postizanje
kontekstualnog i praktičnog razumijevanja kako bi se znalo kome tvrdnje
spoznaje služe.
Oba su relativno statične koncepcije kritike: mogu biti dostignute u
konačnom smislu. Kao što Campbell tvrdi da demokracija nikada nije
dosegnuta, već je prije etos koji se mora poticati, tako je i s kritikom.
Poststrukturalni radovi svoju kritičku svrhu vide kao poticanje etosa kritike,
koja uvijek radi da bi destabilizirala "istine", otkrivajući njihove mogućnosti i
prirodu njihovog stvaranja. Meñutim, to nije konačan projekt, već je prije
proces u kojem je potreban stalan angažman. Kao i njezina politika
poststrukturalna koncepcija kritike je za mnoge teško prihvatljiva jer ni ona
nije jednostavna. Ne dopušta konačne tvrdnje i završene projekte i kao
studenti društva mi smo obučeni da omogućimo "nalaze" i testiramo ih na
prihvaćene načine.
Ni Bradley Klein, ni David Campbell – niti doista veliki broj onih
uključenih na popis poststrukturalnih sigurnosnih studija, kao što su James
Der Derian, RBJ Walker, Cynthia Weber, Simon Dalby ili čak Michael
Dillon – ne primjenjuju naziv 'Kritičke sigurnosne studije' za svoje radove.
Oni se zasigurno i otvoreno bave kritičkim radom – odnosno poticanjem
etosa kritike – i veliki dio njihovog rada je primarno zaokupljen sigurnošću.
Michael Dillon, na primjer, napisao je proširenu političku filozofiju
sigurnosti iz tradicije francuske filozofije (Dillon 1996), a njegov noviji rad
istražuje Foucaultove predodžbe o biopolitici u odnosu na strategije
sigurnosti SAD-a i drugih zapadnih sila nakon 11. rujna. (Dillon 2006).
Slično, RBJ Walker je jedan od voditelja opsežnog istraživačkog programa o
'slobodi i sigurnosti' u odnosu na suvremenu praksu rata protiv terorizma.
I dok većina ovih istraživača nije ušla u široku zajednicu Kritičkih
sigurnosnih studija, njihov je rad inspirirao neke unutar njih da skinu cipelu i
skakuću na jednoj nozi. Čineći to neki su odskakutali natrag van, pitajući se
što upotreba naziva Kritičke sigurnosne studije u njihovom radu daje projektu
na kojem su angažirani. Doista, etos kritike kojeg rad ovakve vrste želi
promicati zahtijeva da naš kritički pogled usmjerimo na znanstveni rad na
kojem smo angažirani. Zahtijeva da se pitamo o politici našeg vlastitog
etiketiranja, uključujući etiketu Kritičkih sigurnosnih studija, jednu od čijih
priča ja pričam.

ZAKLJUČAK: SUVREMENE (KRITIČKE) SIGURNOSNE

STUDIJE

Ovo poglavlje nije slično mnogim drugima u udžbenicima ove vrste. Nisam
ponudio jasne i neproblematične odgovore na pitanja kao što su: što su
Kritičke sigurnosne studije, što se misli pod 'kritičkim' i 'sigurnosti', kako se
"rade" Kritičke sigurnosne studije? Ja sam umjesto toga etos kritike koji bi
trebao pokrenuti kritičko promišljanje sigurnosti pokušao primjeniti na sam
pojam, koji sam trebao raspraviti. Ispričao sam priču o kratkoj povijesti
pojma i njegove politike, priču koja pokušava otkriti kako su Kritičke
sigurnosne studije postale to što jesu te koje su posljedice tog nastajanja.
Pitanja o povijesti i politici su pitanja – iako nipošto jedina pitanja – koja nas
etos kritike navodi da postavimo, a vrsta priče koju ovdje pričam je o
načinima – iako opet, nipošto o jednom načinu– na koji se na njih može
odgovoriti.
Od konferencije 1994. s kojom sam počeo priču pitanje 'sigurnosti'
poprimilo je uvelike obnovljeni značaj. Za vrijeme Hladnog rata sovjetsko-
američko rivalstvo i sveprisutna mogućnost nuklearnog rata dali su pitanjima
sigurnosti oznaku nužnosti koja se izgleda izgubila padom Berlinskog zida.
Takvo smanjenje nužnosti je bilo zasigurno dobrodošlo te je dovelo do
mogućnosti da se javi ideja kao što su Kritičke sigurnosne studije. Mnogi
problemi koji su potaknuli konferenciju i knjigu bili su artikulirani prije kraja
Hladnog rata, ali takav povijesni kontekst učinio ih je nemogućim za
provoñenje. Kritičke sigurnosne studije bio je pojam koji je bio zreo za
prijem u trenutku u kojem je spomenut. Sada, s dogañajima od 11. rujna
2001., sigurnost je ponovo dobila svoju nužnost.
 U kontekstu rata protiv terorizma, ratova u Afganistanu i Iraku, godišnjeg
ažuriranja antiterorističkog zakonodavstva, reorganizacije vlade kako bi se
omogućila 'domovinska sigurnost' te priča o brutalnim postupcima
'izvanredne predaje' sigurnosnim studijama nikad nije bilo bolje. (Samo ova
misao trebala bi nas prisiliti da zastanemo, budući da priznajemo blisku
povezanost sigurnosnih studija s tako prekomjernim nasiljem i povredom
ljudskih prava i osoba.) Koje je stanje pojma Kritičke sigurnosne studije u
sadašnjem kontekstu? Čini se da široka zajednica ide prema
institucionalizaciji. Sada postoje kolegiji na sveučilištima o Kritičkim
sigurnosnim studijama, i odsjeci koji se reklamiraju tražeći stručnjake za ovo
područje. Kao što znate iz čitanja ovog poglavlja udžbenici Kritičke
sigurnosne studije uključuju u svoje popise pristupa. Možda se zbog toga,
sljedbenici znaka bundeve još uvijek prepiru s onima koji prate znak cipele, a
posebno s onima koji drže svoje cipele i skakuću na jednoj nozi. Ulozi su u
ovom natjecanju oko pojma viši: poslovi su na kocki, kao i autorstva
poglavlja.
Unatoč svemu, u vremenima u kojima je sigurnost tako bitna, a neke
prakse sigurnosti tako zabrinjavajuće onima posvećenima slobodi i pravdi –
etosu demokracije – izučavanje sigurnosti zahtijeva etos kritike, čak i uz
priznanje da ne pruža odredište koje na kraju možemo dostići.

PITANJA

Da možete postati istraživač kritičke sigurnosti koji biste znak slijedili i zašto?
Zašto su Krause i Williams željeli stvoriti 'široku zajednicu' Kritičkih
sigurnosnih studija? Koje su prednosti i nedostaci takve koncepcije? Koga
ona favorizira, a koga marginalizira?
Kritičke sigurnosne studije bile su izložene kritici zbog isključivanja
feminističkih pristupa sigurnosti i pitanja koja se općenitije odnose na rod. Što
mislite zašto je to tako i što se po tom pitanju može učiniti?
Koja su različita razumijevanja pojma "kritičko" koja se mogu pronaći u
literaturi o Kritičkim sigurnosnim studijama? Koje smatrate najuvjerljivijim?
Bi li se naziv Kritičke sigurnosne studije trebao primjenjivati na Kopenhašku
školu? Mislite li da rat protiv terorizma tvrdnje Kritičkih sigurnosnih studija čini
više ili manje uvjerljivima?
Velška škola smatra da bi Kritičke sigurnosne studije trebale biti voñene kritičkom
teorijom, što je teorija razvijena u Frankfurtskoj školi. Ova sugestija ima
intuitivnog smisla; slažete li se s tim?
Koja je razlika izmeñu 'konstruktivizma' 'i poststrukturalizma' u sigurnosnim
studijama? Da li je ta razlika značajna?
Pružaju li etos kritike i etos demokracije dovoljne smjernice za progresivnu
politiku sigurnosti u suvremenom svijetu?
Kako se provoñenje "parcijalne povijesti naziva" razlikuje od ostalih načina
prezentiranja pristupa sigurnosnim studijama? Koja je razlika?

ZA DALJNJE ČITANJE

Stvaranje sigurnosti
Krause, Keith i Williams, Michael C. (1997.) , Critical Security Studies:
Concepts and Cases, Minneaplois: University of Minnesota Press. Ovo
dopunjeno izdanje pokrenulo je izraz "kritičke sigurnosne studije" te nastavlja
biti standardna referenca.
Weldes, Jutta; Laffey, Mark; Gusterson, Hugh i Duvall, Raymond (ur.)
(1999.), Cultures of Insecurity: States, Communities, and the Production
of Danger, Minneappolis: Univesity of Minnesota Press. Iako ne spadaju u
potpunosti u konstruktivističku paradigmu, Kulture nesigurnosti predstavljaju
najbolju zbirku eseja o kritičkim sigurnosnim studijama, zajedno s nekoliko
drugih pristupa.
Krause Keith (1998.), Critical Theory and Security Studies: The Research
Programme of "Critical Security Studies", Cooperation and Conflict 33/3:
298-333 U ovom članku, Krause daje koristan pregled široke zajednice
Kritičkih sigurnosnih studija i literature na koju se oznaka može primjeniti.

Kopenhaška škola
Buzan, Barry (1991a,), People, States and Fear: An Agenda for
International Security Studies in the Post-Cold War Era, 2nd edn,
Boulder, CO: Lynne Rienner. Buzanov rad bio je važna preteča kritičkim
sigurnosnim studijama te služi kao jedan od dva smjera koja zajedno čine
Kopenhašku školu.
Buzan, Barry; Waever Ole i de Wilde, Jaap (1998), Security: A new
framework for analysis, Boulder, CO: Lynne Rienner. Sigurnost je
najrazrañeniji iskaz pristupa Kopenhaške škole i jasno ga razlikuje od Kritičkih
sigurnosnih studija.
Hansen, Lene (2000), The Little Mermaid’s Silent Security Dilemma and
the Abscence of Gender in the Copnhagen School, Millenium 29/2: 285-
306. Hansen nudi vrlo važnu kritiku o pomanjkanju brige o rodu u
Kopenhaškoj školi, a koja bi se lako mogla primijeniti mnogo šire na većinu
Kritičkih sigurnosnih studija.

Velška škola
Booth, Ken (ur.) (2005), Critical Security Studies and Critical Theory,
Boulder, CO: Lynne Rienner. Ova zbirka označava najjasniji iskaz Velške
škole Kritičkih sigurnosnih studija koja se zalaže za specifičnu teoriju kritičke
sigurnosti radije nego za široku zajednicu.
Jones, Richard Wyn (1999), Security, Strategy and Critical Theory,
Boulder, CO: Lynne Rienner. Jonesova knjiga je do sada najviše u
filozofskom smislu elaborirani iskaz pristupa Velške škole do danas.

Poststrukturalizam i sigurnost
Klein, Bradley (1994.), Strategic Studies and World Order, Cambridge:
Cambridge University Press. Kleinova knjiga je jedna od prvih koja se
oslanja na poststrukturalnu filozofiju u razmišljanju o područjima
konvencionalnih sigurnosnih studija, a posebno u politici proučavanja same
sigurnosti.
Campbell, David (1998a), Writing security: United States Foreign Policy
and the policy of identity, Minneappolis: University of Minnesota Press.
Campbellova prva knjiga je kamen temeljac za gotovo svu literaturu o
poststrukturalističkim sigurnosnim studijama. Pogovor drugom izdanju nudi
vrlo koristan prikaz razlikovanja poststrukturalnih meñunarodnih odnosa i
konstruktivizma.
Campbell, David (1998b), National Deconstruction: Violence, identity and
justice in Bosnia, Minneappolis: University of Minnesota Press. U
Nacionalnoj dekonstrukciji Campbell odgovara na standardne kritike prema
kojima se poststrukturalizmom ne može usprostaviti fašizmu.
Gusterson, Hugh (1998), Nuclear Rites:A weapons laboratory at the end
of the Cold War, Berkely: University of California Press. Gustersonova
knjiga pruža vrlo pristupačan primjer primjene Foucauldtovskih argumenata
na pitanja koja su u tradicionalnom fokusu sigurnosnih studija.

VAŽNE WEB STRANICE

Odgovornost za zaštitu: izvješće Meñunarodne komisije o intervenciji i

suverenosti države uvelo je pojam "odgovornost za zaštitu". Odjel za ljudsku
sigurnost kanadskog Ministarstva vanjskih poslova održava stranicu
posvećenu promociji ove ideje http://www.iciss.ca/menu-en.asp
Virtual-Security.net je portal za nova istraživanja koji prepoznaje da
izučavanje sigurnosti, rata, medija, mira i politike mora biti preoblikovano kako
bi se suočilo s izazovima koje postavlja naša globalno-tehnološko-znanstvena
civilizacija 21. stoljeća. http://www.virtual-security.net
Projekt sloboda i sigurnost: ova stranica je središnji dio projekta koji propituje
povezanost sigurnosti i slobode u svijetu kojeg karakterizira globalni rat protiv
terora. http://www.libretysecurity.org
Projekt o informacijskoj tehnologiji, ratu i miru: onilne portal projekta koji
istražuje odnose izmeñu informacijske tehnologije, suvremenih medija i
globalne sigurnosti. http://www.watsoninstitute.org/infopeace/index2.cfm

Za mnogo zanimljivih dodatnih materijala posjetite Online Resource Center

kojim je popraćena ova knjiga: www.oxfordtextbooks.co.uk/orc/collins

5.
Rod i sigurnost

CAROLINE KENNEDY-PIPE

>Sadržaj poglavlja
Uvod
Predstavljanje diskursa
Praktični konteksti
Proturječja: biologija i sigurnost
Žene kao žrtve
Žene kao miroljubive
Žene kao ratnice
Promjena uloga: promjena percepcija
Zaključak

Vodič čitatelju
Ovo poglavlje proučava pitanja roda i sigurnosti. Počinje s objašnjenjem
onoga što mi smatramo rodom i objašnjava zašto i kako je pitanje roda ključno
za bolje razumijevanje sigurnosti. Promatramo kako su specijalisti za
meñunarodne odnose u novije vrijeme počeli istraživati načine na koje
muškarci i žene drugačije reagiraju na državne politike o sigurnosti, sukobima
i ratu. Ovo poglavlje pokazuje da, kroz razumijevanje i postavljanje pojma
roda u središte rasprava o sigurnosnim pitanjima, možemo osloboditi niz
meñusobno povezanih shvaćanja načina na koji se ljudi oba spola odnose
prema strahu, nesigurnosti, nasilju te institucijama rata i mira.

UVOD

Rod i sigurnost su pojmovi koji izazivaju beskrajne političke kontroverze.

Stoga ih njihovo povezivanje neizbježno pojačava. Meñutim, to povezivanje
nije proizvoljno, a složenost koja iz toga proizlazi je neizbježna značajka u
pokušaju razumijevanja njihovih odnosa, što se nastoji pokazati u ovom
poglavlju. Sigurnost se, naravno, shvaća na mnogo različitih načina (Buzan,
De Wilde i Wæver 1998, Krause i Williams 1997a), a većinu tih razlika može
se razumjeti i rasvijetliti u okvirima roda. Meñutim, ni rod nema
nepromjenjivo značenje, što njegova raznolika primjena u suvremenoj
znanosti, u različitim područjima, zorno pokazuje (Tickner, 1992).
Cilj ovog poglavlja je istaknuti značenje zajedničkog razmatranja roda i
sigurnosti uzevši u obzir dvije perspektive u njihovoj zajedničkoj
konceptualizaciji. Unatoč jasnoj činjenici da će razumijevanje roda i
sigurnosti zahtijevati obje perspektive korisno je napraviti razliku izmeñu
onoga što ću ovdje nazvati 'praktičnim' i 'diskurzivnim' aspektima
meñusobnog odnosa roda i sigurnosti. Primjer praktičnih aspekata je
konkretna uloga žena u oružanim snagama, ili kao žrtava, pasivnih
promatrača, ili kao pomagača u vojnom sukobu, ili u militarizaciji općenito.
Primjer diskurzivnih aspekata je odnos militarizma i muževnosti, odnosno
odgoja i ženstvenosti.
Ovu treba povezati s druga dva trenda od kojih svaki razlikovanje
potkrijepljuje, iako na složene i nepredvidive načine, meñusobnu vezu
izmeñu roda i sigurnosti. Prvi uključuje promicanje šireg koncepta sigurnosti
od onog tradicionalnog. Za opis ovog procesa koristi se niz izraza: ljudska
sigurnost ili meka sigurnost su vjerojatno najčešći. To je uključivalo
relativno smanjivanje važnosti tradicionalnog koncentriranja na vojna pitanja
u sigurnosti, s implikacijama i iz i za praktične i diskurzivne aspekte odnosa
roda i sigurnosti. Drugi proces odvija se u upotrebi i djelovanju vojnika, u
tolikoj mjeri da je do 2001. godine doista postalo uvjerljivo govoriti o
'feminizaciji' vojnih zadaća (Kennedy-Pipe i Welch, 2001), a čiji trendovi
uključuju daljnju intenzifikaciju borbene tehnologije koja bi navodno trebala
rezultirati većom preciznošću, upravljanjem na daljinu i Virtualnim ratom.
Poglavlje završava s proučavanjem opsega u kojem je razdoblje nakon
terorističkih napada 11. rujna dovelo do promjena koje utječu na odnos roda i
sigurnosti. Budući da je još uvijek teško prepoznati specifičnost novih uvjeta
(opseg u kojem su oni zaista noviteti je do neke mjere upitan) teško je iz njih
iščitati implikacije za rod i sigurnost. Meñutim, u skladu s glavnim
polazištem ovog poglavlja, tvrdit ćemo da je pozornost koja se posvećuje
ovom odnosu i dalje poučna te da otkriva kontekstualnost i složenost
povezanosti izmeñu muškaraca, države, žena i nasilja.

PREDSTAVLJANJE DISKURSA

Sve veće prepoznavanje uloge onoga što neformalno možemo nazvati

'idejama' ili, možda bolje, diskurzivnim kontekstima u meñunarodnom
političkom životu, mogao bi biti jedan od najopćenitijih trendova u modernoj
teoriji meñunarodnih odnosa općenito (Onuf, 1989; Kratochwil, 1991;
Walker, 1993; Rengger, 1999; Wendt, 1999).
Kao dokaz tomu koristi se najglasovitija predodžba meñunarodnog
sustava – da države sebe smatraju dijelom nultog zbroja te stoga opasnog
meñunaorodnog okruženja samopomoći; koja je vidljiva u poznatoj rečenici
Alexandera Wendta da je "anarhija ono što države od nje stvore" (Wendt,
1992). Tradicionalno, a svakako prema realističkim stajalištima o
meñunarodnim odnosima, države su svoju nacionalnu sigurnost ili nacionalni
interes (koji je sam po sebi nejasan koncept) smatrale prioritetom, možda i
najvišim prioritetom. Veliki proračuni za obranu, nuklearno oružje, vojna
obaveza za muškarce (ponekad, iako obično ne i za žene), vanjske invazije i
intervencije te ograničenja domaćih grañanskih sloboda bili su u različitim
razdobljima opravdani u interesu "nacionalne sigurnosti". Sigurnost države
smatra se najvažnijom dužnosti vlade te zadaćom koju mora podržavati
većina, ako ne i svi grañani. Primjerice, dogañaji od 7. srpnja, kada su četiri
britanska bombaša samoubojice ubila 52, a ozlijedila preko 700 ljudi u
napadu na londonski sustav javnog prijevoza, vrlo su jasno pokazali da u
Ujedinjenom Kraljevstvu svi grañani nipošto ne dijele slične koncepcije
dužnosti prema državi. Meñutim, odanost državi bila je sigurna u razdobljima
rata te u hitnim situacijama. Osiguranje nacionalne sigurnosti u mnogim
državama bilo je i jest u gotovo isključivo muškoj nadležnosti. I dok mnoge
žene podržavaju i stoje iza onoga što se smatra legitimnim pozivima na vojnu
akciju države, glavna zadaća definiranja i obrane državne sigurnosti smatra se
muškim poslom. Pa ipak, ova se muška služba na mnoge načine oslanjala na
rad, suradnju ili eksploataciju one skupine poznate kao žene.
Naravno, povijesno su rat i ratne bitke predstavljale najviše aspiracije
muških članova političkih, društvenih i kulturnih elita kroz vrijeme i kulture.
U moderno doba vojna služba za vlastitu zemlju dugo se smatrala poveljom
časti. Snaga kritičke poezije Prvog svjetskog rata stvorena je raširenim
prihvaćanjem vrijednosti koje je kritizirala; rašireno mišljenje jest bilo
"Dulce et decorum est, pro patria mori". (Slatko je i časno umrijeti za
domovinu) (Owen, 1995) Rat je bio i, prema mnogima, još uvijek jest
povezan s muškim vrijednostima kao što su fizička snaga, čast i hrabrost. U
staroj Grčkoj neki oblik vojne vježbe smatrao se preduvjetom muževnosti
(Dawson, 1996). Slavna je izjava Shakespearovog Henrika V. njegovim
trupama pred Agincourtom: "Gospoda koja su sada u krevetu u Engleskoj
smatrat će se prokletima jer nisu ovdje". U nešto novije vrijeme, često se
citira kako doktor Johnson vjeruje da "svaki muškarac misli loše o sebi ako
nije vojnik ili nije na moru" (Keegan, 1998). U još bližoj prošlosti Theodore
Zeldin objasnio je da se muškarci više bore kako bi "ubili nezadovoljstvo
samima sobom nego svoje neprijatelje…ali da su njihovi ciljevi avantura i
čast" (Zeldin, 1998).
U nekim društvima oni muškarci koji se nisu htjeli ili nisu mogli boriti
smatrani su "ženama": neke su čak tjerali da nose haljine kao znak svoje
slabosti (Davie, 1929). Vojna obuka uvijek je bila (i još uvijek jest)
namijenjena jačanju odreñenih predodžbi muževnosti. Korištenje kampova za
obuku, količina nasilja i mučenja povezana s temeljnom obukom,
namijenjeni su razvijanju i oblikovanju odreñenih predodžbi o tome što znači
biti muškarac (Steans, 1998). Mizoginija5 može biti korisna sastavnica:
muškarci mogu biti nagnani na potiskivanje svega što bi se moglo smatrati
ženskim ili ženstvenim te stoga i obilježjem neprikladnim za vojnika.
Norman Dixon, na primjer, tvrdio je kako su različite Britanske vojne
konvencije u odreñenim razdobljima bile namijenjene podreñivanju: zbog
toga je sviranje klavira javno prekoreno, a "defenzivni" zadaci kao što je
služba u konvojima smatrali su se prilično sramotnim zadacima (Dixon,
1976). Žrtvovanje vlastitog života za domovinu u ratu smatra se najvišim

5
Mizoginija – bolesna mržnja muškarca prema ženama (op. prev.)
oblikom patriotizma, a odbijanje sudjelovanja u borbi je kukavički čin ili
dokaz neke fizičke ili mentalne slabosti koja muškarca čini manjim od onog
što bi trebao biti. Jednako tako, odbiti lojalnost državi ili nanijeti joj neko zlo
kao što su učinili britanski bombaši samoubojice u ljeto 2005. znači dovesti u
pitanje samu bit onoga što se smatra grañanskom dužnosti.
Žene, za razliku od muškaraca, oduvijek su se smatrale njegovateljicama i
odgajateljicama mladih. U mnogim ratnim pričama žene su bile dio samo
privatne sfere sa zadaćom obrane tog sveprisutnog obilježja nacionalnog
života – kućnog bojišta, implicirajući da žene, čak ni u ratu, nikada nisu
doista napustile dom (Sherry, 1995). Ova polarizacija spolova opisuje se
sljedećim izrazom: 'Žene su isključene iz razgovora o ratu, a muškarci iz
razgovora o djeci' (Elsthain, 1987). Meñutim, iako povijesno opisivane kao
njegovateljice kao što je uloga njegovateljice utjelovljena u Florence
Nightingale, žene su i na druge načine bile povezane s ratom. Često su bile
prikazivane kao 'ratni plijen'. Ova percepcija žena kao 'ratnog plijena' bila je
historijski konzistentna s pravnim statusom žena: na njih se gledalo kao na
vlasništvo muškaraca. Silovanje se smatralo povredom muškog posjeda, a ne
same žene (Brownmiller, 1975).
Od silovanja Sabinjanki u grčkoj mitologiji do izvješća o seksualnom
zlostavljanju i sakaćenju žena u ratovima na Balkanu 1990-ih čin silovanja je
uobičajeno obilježje i u opisima i u stvarnosti rata. Meñutim, tek krajem
1990-ih feministički znanstvenici privukli su pozornost na ženska iskustva u
ratu: područje o kojem se dosad nije raspravljalo niti ga se smatralo važnim
za bilo kakvu raspravu o meñunarodnim odnosima. Silovanje žena za vrijeme
i nakon rata sada je dobro dokumentirano (Nicarchos, 1995), kao i primjeri u
kojima se čini da je silovanje bilo korišteno kao ratna 'taktika' kako bi se
ponizilo ili demoraliziralo neprijatelja. Zahvaljujući radovima znanstvenika
kao što je Anthony Beevor sada znamo o rutinskoj uporabi silovanja od
strane vojnika Crvene armije kako su napredovali i okupirali njemačke
gradove u proljeće 1945. Članovi NKVD-a poticali su korištenje silovanja ne
samo kao oruña osvete, nego i kao način podrivanja muške populacije
preostale u gradovima. Znanstvenici su nedavno proučili korištenje silovanja
kao navodnu ratnu taktiku srpskih i hrvatskih vojnika za vrijeme sukoba na
Kosovu (Beevor, 2002; Aydelott, 1993). U novije vrijeme smo se naviknuli
na priče o seksualnom ponižavanju koje su počinili američki vojnici nad
iračkim ratnim zarobljenicima. Zanimljivo je da smo postali osviješteni i o
činjenici da je žensko osoblje umiješano u takvo ponašanje koje ruši
predstave o tome što znači biti žensko te prikazuje brutalnost koju su
prisvojile žene na položajima relativne moći.
 Neki muški znanstvenici, možda zaokupljeni polemikama, prikazali su
žene kao uzrok rata te ukazuju na slučajeve u kojima su žene poticale svoje
muževe na borbu. Na pomalo mutan prikaz djevojaka koje mladiće koji se
protive dobrovoljnom javljanju u službu u Prvom svjetskom ratu smatraju
kukavicama nastavljaju se polumitska bića koja su, prema Martinu van
Crevaldu, ogolila svoja prsa kako bi ratnike nagnali na akciju (Van Crevald,
2001). Kada se žene pojave u literaturi o ratu, Amazonke, Boudicca i
gospoña Thatcher sve se koriste kako bi pružile primjer rata u kojemu neke
žene oponašaju muškost kako bi potvrdile političko vodstvo. Unatoč
spomenutim karakterizacijama, žensko mjesto u ili, bolje rečeno, izvan rata,
uglavnom je poznato. Kao što je Nietzche rekao u svojoj poznatoj, ali dosad
možda dosadnoj formulaciji: 'Muškarci bi trebali biti obučavani za rat, a žene
za rekreaciju vojnika: sve ostalo je budalaština ' (Hollingdale, 1977).
Ovi prikazi žena i rata važni su zbog povezanosti rata, muškosti i
moderne države, povezanosti koju se mnogi subjekti u suvremenom svijetu
ne srame priznati. Doista, Dixon citira generala Adna Chaffea koji tvrdi:
'Neka ratovi prestanu i nacija će omlitaviti' (Dixon, 1976). Moderna država
stvorena je u ratu i konsolidirana je kroz rat: kao što je Charles Tilly to
izvrsno sročio, "rat je stvorio državu, a država je vodila rat" (Tilly, 1989). U
nekim kulturama, a moglo bi se reći i u mnogima, muški atributi
tradicionalno su bili nagrañivani društvenim napretkom ili visokom
političkom pozicijom. U izraelskom društvu, kao i u nizu drugih društava,
vojna služba je standard muževnosti. Smatra se da je bit ženstvenosti
ispunjena udajom za heroja – čovjeka koji je služio u vojsci (Lieblich, 1997).
To ženi, čak i u zemlji toliko zaokupljenoj sigurnošću kao Izrael, dodjeljuje
pasivnu ulogu supruge ili djevojke heroja (Lieblich, 1997).
U suvremenoj literaturi o svjetskoj politici možda najsnažnije razmišljanje
o interpretacijama žene, države i rata je ono Jean Elshtain. U njenoj knjizi
Žene i rat (eng. Women and War) Elshtain tvrdi kako je distinkcija izmeñu
'prekrasnih duša' (žena) i 'pravednih ratnika' (muškaraca) u središtu većine
teorija o individualnim ulogama muškaraca i žena, i u ratu, i u društvu. Ona
takoñer naglašava ključnu ulogu koju prikazi rata igraju u učvršćivanju
tradicionalnih rodnih uloga u domaćem/društvenom kontekstu (Elshtain,
1987).
Povijesti država obično su izgrañene u uvjetima koji su uvelike obilježeni
rodom. I dok se danas nacije mogu okupljati kroz podršku (muškim)
momčadima nogometa, ragbija ili kriketa, u mnogim državama identiteti se
tradicionalno sjedinjuju oko pripovijesti ili priča ili slavljenja ratova za
neovisnost ili nacionalno osloboñenje. Pobjede u bitkama prije nekoliko
stoljeća još se štuju, a skulpture ratnih heroja kao što je Nelson mnogo su
manje kontroverzne nego one trudnih hendikepiranih žena. Skulptura
hendikepirane trudne žene na trgu Trafalgar pokrenula je golemu polemiku
kao nedovoljno vrijedna mjesta pokraj nacionalnih – i muških – heroja
(vidjeti Prostor za razmišljanje 5.1). Mnogi nacionalistički pokreti koristili su
različite rodno obojene prikaze koji ohrabruju muškarce da se bore za
uspostavu i obranu države, a komadić zemlje koji se treba zaštititi obično je
izražen ženskim pojmovima. 'Majka' Rusija, 'Marianne' u Francuskoj ili Kip
slobode u Americi moćni su simboli navodnog nacionalnog duha. Nacionalne
himne često su ratne pjesme, a državni praznici se u nekim državama i
regijama mogu slaviti vojnim ili paravojnim marševima u kojem obično
sudjeluju muškarci (Edwards,1999). Zapanjujuće je kako su i u
postkonfliktnoj u Sjevernoj Irskoj godišnje parade ulicama pokrajine većinski
muške, a u svakom slučaju ih vode muški voñe koji žele dokazati odreñenu
verziju onoga što znači biti Britanac ili Irac.
Kolektivne povijesti, kao što smo vidjeli u Sjevernoj Irskoj, ključne su za
način na koji pojedinci i zajednice sebe definiraju kao grañane, kao i za način
na koji političke elite skupljaju podršku za odluke o vanjskoj politici, osobito
za one o ratu. Iako bi se netko mogao sjetiti Ivane Orleanske, u takvom
kolektivnom sjećanju rijetko se pojavljuju heroine. Kao što je naznačeno
ranije to su većinom veličanja muškaraca u ratu. Prema nekim vrstama
feminističkih procjena povezanost muškosti s ratom je nužno privilegirala
muškarce zbog načina na koji su vojna služba, i sigurno za vrijeme Hladnog
rata, koncepcije nacionalne i nuklearne sigurnosti bile vrednovane u muškim
terminima. Za neke feministice, često označene kao liberalne feministice
(vidi Ključne točke ispod), rodom odreñena priroda države značajna je zbog
nejednakog tretmana žena u društvu općenito. Jednakost za žene može biti
postignuta prije svega dobivanjem jednakih mogućnosti u obrazovanju,
društvenim institucijama i na radnom mjestu, a onda kroz postupno
postizanje jednake predstavljenosti u središnjim državnim uredima: u vladi,
sudstvu i, naravno, vojsci. Argument je bio i ostao jednostavan: muškarci su
'zarobili' državu, a žene ju moraju vratiti. Kao što je Jill Steans naglasila,
ovdje se vojne službe i institucije smatraju osobito važnima za one žene koje
žele doći na neki visoki položaj. Da parafraziramo Steans, vojska igra
posebnu ulogu u ideološkoj strukturi patrijarhata, budući da ideja bitke igra
tako 'važnu ulogu u konstruiranju muškosti i stvaranju društvenog poretka'
(Steans, 1998). Dakle, postizanjem ravnopravnosti u ovoj sferi, žene će biti u
mogućnosti sudjelovati u ključnim prikazima, koristeći frazu Michaela
Ignatieffa, 'krvi i pripadnosti' (Ignatieff, 1997).
PRAKTIČNI KONTEKSTI

Prema nekim znanstvenicama, čak i u moderno doba, iskustvo u bitkama još

uvijek može biti način dobivanja visokog položaja ili, u državi kao što je
Amerika, način osiguravanja političkog izbora (Strans, 1998). Kao što su
stare i srednjovjekovne civilizacije odavale posebno priznanje grañanima koji
su se dokazali u ratu; biti ratni veteran još uvijek može biti poseban izraz
poštovanja. Ovo je čast koja je općenito uskraćena ženama. Žene su se
tradicionalno smatrale nepodobnima ili neprikladnima za visoke položaje
povezane s vojskom ili pitanjima nacionalne sigurnosti. Ako su žene rijetko
bile ratnice, bilo je jednako malo vjerojatno da će biti na čelu CIA ili
strateškog zračnog zapovjedništva. Ako su u starim vremenima muškarci bili
ti koji su vodili vojske, i danas muškarci većinom djeluju kao voñe vojski,
obavještajnih službi i nuklearnih industrija. Meñutim, žene su tradicionalno
bile služile kao špijuni, specijalni agenti te u specijalnim obavještajnim
jedinicama (Steans, 1998). Nije potrebno naglašavati da bi se ovaj tip službe
mogao odlično uklopiti s tradicionalnim rodnim pogledima na žene, kao
moguće neiskrenih, podmuklih i sposobnih prevariti muškarce korištenjem
seksualnih usluga. Reputacija Mata Hari nije bez razloga uživala tako
strastvenu fascinaciju.
U Sjedinjenim Državama Sheila Tobias je tvrdila kako postoje veće
zapreke za one političare, čak i muške, koji žele dospjeti na neki položaj, a
nisu služili u vojsci (Elshtain i Tobias, 1990). Na bivše generale gleda se kao
na glavni predsjednički materijal a neki američki političari kandidirali su se
na temelju svog ratnog iskustva. S tim u vezi, za vrijeme potpredsjedničkih
debata 1984., George Bush nastojao je iskoristiti svoje iskustvo pilota
bombardera (Tickner, 1992). Nedavno je senator John Kerry tvrdio kako su
mu njegova iskustva iz Vijetnama pomogla da postane sposoban voña. Neki
su mogli pomisliti kako je izbor Billa Clintona koji ima donekle
kontroverznu povijest izbjegavanja regrutacije, značio kraj povezanosti
izmeñu vojne službe i izbornog uspjeha, meñutim, čini se da ona još uvijek
postoji. Predsjednik George W. Bush, naravno, unatoč njegovoj sličnoj i
kontroverznoj odluci da se povuče iz službe u Vijetnamu, nedavno je
iskoristio povezanost snažnog vodstva i vojnog junaštva pojavivši se u vojnoj
uniformi i muževno koračajući palubom nosača aviona!
Meñutim, bilo kakvo pozitivno mišljenje o odnosu prema muškarcima
nakon što su služili svojoj zemlji mora se osporiti. Veterani Vijetnamskog
rata, osobito oni porijeklom iz izvorno afričke zajednice u Sjedinjenim
Državama, teško bi mogli reći da ih se tretira kao heroje ili da su njihova
borbena iskustva unaprijedila njihov društveni položaj (Sherry, 1995).
Nedavne diskusije oko stupnja kompenzacije za ubijene i osakaćene u
sukobima kao što su prvi i drugi Zaljevski rat takoñer ne ukazuju na nužno
sjajan život nakon rata onih koji su služili u vojsci, posebno onih koji ne
pripadaju časničkom kadru. Nedavna izvješća iz rata u Iraku pokazala su da
je rat, odnosno dužnosti okupatora nakon rata u neprijateljskom okruženju,
izrazito stresan za mlade vojnike i da ima dugoročne psihološke implikacije
(Smith, 2005 i Keegan, 1998).
Unatoč sve većem broju dokaza o utjecaju koji služenje u vojsci ima na
pojedinca, poginuti u bitci za svoju zemlju smatra se, barem u nekim
prikazima rata, velikom časti i štuje se u brojnim kulturama. Meñutim, smrt u
bitci ili barem časna smrt vojnika bila je počast za koju se žene nisu mogle ni
natjecati (Tickner, 1992). Iako su mnoge žene poginule za vrijeme sukoba,
služeći svojoj zemlji, ratni spomenici rijetko nose imena žena poginulih u
ratu. Uvidjevši tu činjenicu Sjedinjene Države su 1995. posvetile spomenik
na nacionalnom groblju Arlington ženama koje su služile u vojsci od
vremena Američkog grañanskog rata do Zaljevskog rata. Meñutim, treba biti
oprezan s ovim izjednačavanjem muškosti, časti, privilegija i rata, jer se treba
sjetiti 326 000 neidentificiranih trupala iz Prvog svjetskog rata kako bismo
razumjeli da je neobilježeni grob trajno počivalište mnogih mladića koji su
služili svojoj zemlji.
Konstruiranje muške države sigurnosti nije slučajno. I kao što ističe
Cynthia Enloe, militarizam nije "održavan samo korištenjem civilne
muškosti…radije se koriste vojničkim drilom…i spremnošću muškaraca da
svoju muževnost postignu služenjem u vojsci: to takoñer zahtijeva da žene
prihvate odreñene pretpostavke o majčinstvu, braku i kućanskim poslovima,
kao i pisana i nepisana pravila da trebaju osigurati neki oblik seksualnih
odnosa (Enloe, 1993). Tvrdnja Cynthie Enloe važna je jer nedvojbeno
pomaže u objašnjenju zašto su, iako su žene već više od četrdeset godina
integrirane u mnoge državne institucije, vojska i pitanje sudjelovanja u
bitkama ostali većinom u muškoj domeni.
Tvrdnje znanstvenika da postoji povezanost izmeñu muškarca, rata i
države ne postoji samo najvišim razinama, onoj predsjednika i generala.
Odnos izmeñu nošenja oružja i grañanstva ima dugu povijest u zapadnoj
političkoj misli. Judith Hicks Stiehm tvrdi da smo mi na Zapadu
tradicionalno održavali militarizirane koncepcije grañanstva te da različite
kategorije grañanstva potječu od klasa onih koji su isključeni iz vojne službe.
Oni jako mladi, stari, nemoćni i u nekim društvima homoseksualci isključeni
su iz borbe (Hicks Stiehm, 1983 i 1989). Ovo je na mnoge načine neobično,
ali zbog naših potreba to je povijesno značilo da najsposobniji u društvu
bivaju masakrirani. Kao što Nicolai tvrdi:
"Djecu i starce štiti vlada, ali osim njih slijepi, gluhonijemi, slaboumnici, grbavi,
skrofulozne i impotentne osobe, imbecili, paralizirani, epileptičari, patuljci i
nakaze: sav taj ljudski ološ i otpaci ne trebaju se brinuti, jer nikakvi metci neće
pištati pored njih, i mogu ostati kod kuće i gnojiti svoje čireve dok hrabri i
snažni mladi muškarci trunu na bojištu"
(Pick, 1993)
Unutar takvog odreñenja, žene su zajedno s nemoćnima isključene iz
bitke. U Sjedinjenim Državama i ostalim članicama NATO-a kako se širio
ženski pokret rasli su zahtjevi za uključivanje žena u vojsku do inzistiranja na
pravu da sudjeluju u borbi. Neke feminističke skupine tvrdile su da će
sudjelovanje u borbi unaprijediti položaj žena općenito. Nacionalna
organizacija za žene (eng. National Organization for Women- NOW)
osnovana je 1966. u Sjedinjenim Državama da promiče sudjelovanje žena u
javnom životu. Jedan od dijelova kampanje bilo je i zastupanje "prava na
borbu". Oni koji su se zauzimali za sudjelovanje žena u borbi tvrdili su da
osim pitanja političkih prava, oni muškarci koji služe u američkoj vojsci
uživaju i cijeli niz ekonomskih povlastica, koje su uskraćene ženama, kao što
su besplatna medicinska njega i jeftini krediti. Meñutim, ova tema je kulturno
i socijalno vrlo osjetljiva. Riječima jednog američkog dužnosnika, "žena
POW6 je najgora noćna mora". Oni koji su se protivili ukidanju zapreka za
sudjelovanje žena u borbi koristili su mogućnost ženskih ratnih zarobljenika
kako bi opravdali svoje zagovaranje protiv pune uključenosti žena. Ovo
stajalište odraz je straha da bi zarobljenice mogle u zatočeništvu postati
predmet napada ili silovanja. Kada su jednu vojnu časnicu, Melissu Rathbun-
Nathy, zatočili Iračani za vrijeme Zaljevskog rata, bilo je mnogo medijskih
nagañanja o tome kako su se Iračani odnosili prema njoj te je li ona zapravo
bila seksualno napastovana (Nantais i Lee, 1999). Takoñer se tvrdi da su
zapovjednici tijekom njenog zatočeništva njezinim muškim kolegama
vojnicima govorili da je ona uistinu silovana i/ili nañena odsječene
glave/odsječenih ruku, itd. Prema nekim znanstvenicama takve su priče u
skladu s vojnom taktikom korištenja "zaštićenih" za motiviranje muških
vojnika (Nantais i Lee, 1999). Naravno, nedavno je u američkim medijima
veliki odjek imalo zarobljavanje mlade američke vojnikinje, Jessice Lynch,
koja je bila zarobljena, a koju su potom spasili muški vojnici. Lynch se uz

6
"prisoner of war" – ratni zarobljenik (op. prev.)
provalu oduševljenja vratila u SAD. Ova "GI Jane" je čak bila pozivana i u
Hollywood. Meñutim, u tom slučaju bilo je nekih vrlo zbunjujućih poruka o
ženama, ratu i meñunarodnim odnosima. Jedna od važnijih bila je što smo mi
trebali zapravo naučiti iz priča o ženama vojnicima. Žene se doista mogu
boriti? Žene doista mogu preživjeti zarobljeništvo? Ili možda ono što je
krajnje cinično da je život jedne mlade vojnikinje vrijedan mnogo više
medijskog prostora od stotina ubijenih mladića. Okrenimo na trenutak dio
feminističkih argumenata i razmislimo predstavljaju li odbojnost od
dopuštanja ženama da sudjeluju u borbi i napori da se Lynch 'spasi'
slavljenje, a ne degradaciju žena. Meñutim, ovdje postoji još jedna razina, a
to je da je tisuće iračkih žena bilo ubijeno, ranjeno ili pogoñeno tim ratom, a
njihovom položaju posvećeno je vrlo malo pozornosti. Ovo bi stoga mogao
biti paradoks u srcu modernog, takozvanog liberalnog načina ratovanja, da su
žene sa Zapada "previše cijenjene" da bi im bilo dopušteno sudjelovanje u
borbi ili opasnim zonama meñunarodnih odnosa, a da su žene koje nisu sa
Zapada potrošne u meñunarodnoj politici.
Pitanje žena vojnika bi stoga moglo biti jednostavno proširenje prava i
naravno, dužnosti. Ako su žene punopravni članovi društva, tada postoji i
odgovarajuća dužnost da ispune obaveze koje od njih zahtijeva država. Dok
žene ne budu smatrane sposobnima za vojnu službu one će i dalje biti
isključene ne samo iz visokih položaja u oružanim snagama, nego i iz
potpune jednakosti u društvu. Povezanost muškarca, države i rata je ta koja
mora biti prekinuta ili barem prepoznata kao kompleksna, prijeporna, sporna
i kontekstualna struktura koja je priznata i o kojoj se raspravlja.

PROTURJEČJA: BIOLOGIJA I SIGURNOST

Neki, naravno, žene smatraju (kao što ih se oduvijek smatralo) "slabijim" –

ponekad i "ljepšim" – spolom te na taj način nastavljaju biti grañanke drugog
reda ovisne o muškarcima da ih štite i u meñunarodnoj okolini i u domaćem
okruženju. U mnogim suvremenim društvima država je regrutirala mladiće za
službu u oružanim snagama, a žene su obično isključene. Cjelokupan učinak
je, dakle,"naoružati" muškarce, a "razoružati" žene. Prema nekim
feminističkim autorima postoje važne posljedice isključivanja žena od
nošenja oružja: jedna je učiniti žene ovisne o muškarcima i njihovoj zaštiti.
Pratiti žene "kući" po mraku metafora je za to kako žene moraju imati
potrebu za zaštitnikom kako bi preživjele izvan navodne sigurnosti doma i
ognjišta. Iz tog razloga zastupnici feminizma koji prepoznaju prijetnju koju
ženama (ali i muškarcima) predstavlja nasilje na ulicama, govore radije o
potrebi "stavljanja noći pod kontrolu" od traganja za "junakom" koji će ih
pratiti kući. I u kulturalnom i u institucionalnom pogledu ova funkcija zaštite
bila je povezana s muževnošću.
Za to postoje, naravno, neki pragmatični razlozi na razini države. Na kraju
krajeva, pokolj žena na bojištu zajedno s muškarcima desetkovao bi buduće
generacije. Fraza "žene i djeca" često simbolizira položaj žene u zajednici –
primijetite da je on podreñen, a žene povezuje s "ovisnima". To je važno
stajalište zbog biologije i stalnih potreba države za ženama i djecom. Žene su
zbog svojih bioloških svojstava bile korištene kako bi promicale odreñene
sigurnosne ciljeve. Jedan od njih bila je i potreba za rañanjem zbog carstva ili
nacionalnog interesa. Iako bi se ovo moglo činiti kao relativno sirova
formulacija, ključna je za razumijevanje kako nakon rata države i društva
obnavljaju svoje stanovništvo i preživljavaju. Nije Staljin bez razloga nakon
Drugog svjetskog rata zahtijevao povećanje prirodnog prirasta (vidjeti
Studiju slučaja 5.1). U ruskom stanovništvu žene su bile poticane da imaju
veći broj djece budući da se Sovjetska država željela oporaviti od pustošenja
svoje populacije u godinama rata (Kennedy-Pipe, 2004). U nekim državama
ženama se onemogućavao pristup kontracepciji ili pobačaju kako bi se
promovirala i postigla odreñena stopa reprodukcije (Buckley, 1989). Moguće
najintimnija ljudska aktivnost žena bila je manje važna od zahtjeva muških
političkih i vjerskih elita da žene izvrše funkcionalnu i biološku službu prema
državi. Ova uloga žena kao "roditeljica" ostaje imperativ za zdravlje mnogih
bogatih industrijaliziranih država. Tako su francuske vlasti 2004. bile tako
zabrinute oko buduće demografske slike da su objavile kako će žene dobiti
državne financijske poticaje kako bi rodile više od jednog djeteta. Za neke
nacije problem ostaje i dalje; žene se moraju uvjeriti ili prisiliti da rañaju
zbog hira središnjih vlasti.

ŽENE KAO ŽRTVE

U doba profesionalnih vojski ovo oslanjanje na žene možda ne bi moralo

dovesti do krize u popuni oružanih snaga, iako bi moglo pokrenuti pitanja
vezana uz "meku sigurnost" oko demografije, etničke ravnoteže i dobnih
profila. Doista, zaštita te skupine – žena – koja je sposobna omogućiti
budućnost države ili zajednice pomoću svoje biologije na neki način ima
smisla. Meñutim, one zaštićene rijetko se pita o tome na koji način je
ostvarena njihova "sigurnost", bilo od strane države, bilo od strane vojnih
institucija koje vode rat u njihovo ime. Doista, najnoviji radovi o tome kakav
je odnos prema ženama za vrijeme i nakon rata pokazuje pomalo nejasan
odnos koji može postojati izmeñu oružanih snaga i žena civila. I dok su žene
često bile mete neprijateljskog nasilja u ratu, istina je da one mogu trpjeti i u
rukama svojih takozvanih "zaštitnika". Nedavna izvješća o sukobima u
Africi, primjerice, donose dokaze brutalnog ponašanja vojnika u mirovnim
misijama prema lokalnim ženama (Sorenson, 1999.; više o ovoj temi vidjeti u
18. poglavlju). Meñutim, ovo zapravo može ojačati potrebu da žene vojnici
budu uključene u odreñene oblike mirovnih misija te da budu angažirane
posebno u situacijama nakon sukoba, iako formula za sudjelovanje žena u
mirovnim misijama počiva na odreñenom tumačenju sudjelovanja žena u
vojsci te zdravog pogleda na to kakav utjecaj rat može ili ne mora imati na
vojnike.
Radovi koji proučavaju ratove na Balkanu ranih devedesetih i Prvi zaljevski
rat otkrivaju stupanj nasilja kojeg su nad ženama izvršili vojnici koji su se
vraćali kući iz traume sukoba. Može se tvrditi da je nasilje nad ženama češće, i
u militariziranim društvima, i u 'vojnim' obiteljima te da bi se predodžba po
kojoj su žene i djeca prirodno zaštićeni od strane muških vojnika trebala
preispitati (Human rights watch 1999.).

ŽENE KAO MIROLJUBIVE

Koji god bio dokaz za ove tvrdnje, a tvrdnje o nasilju u obitelji teško je
dokazati, važno je da budemo oprezni kako rodne karakteristike ne bismo
odredili uvijek izjednačavajući militarizam s muškošću i kvalitetama kao što
su snaga, agresija i nasilje i sugeriranjem da su žene, čak i žene vojnici,
sinonim volje za odgajanjem. Ovi stereotipi o ženama i muškarcima mogu se
pronaći u cijeloj literaturi o sigurnosnim studijama. Žene su najčešće
povezivane ne sa služenjem u vojsci, nego s kampanjama za mir kao što je
ona u Greenham Commonu 1980-ih i pokretima protiv vojnih baza kao što
je američka baza Fylingdales u Sjevernom Yorkshireu ili Istočnoj Angliji.
Glasovi žena često vode takve demonstracije protiv stacioniranja stranih
trupa ili projektila u lokalno okruženje. Zbog interesa nacionalne sigurnosti
oni koji žive u blizini takvih baza ne znaju koja količina ili koja vrsta
sigurnosnog aparata je smještena u njihovoj blizini. Ironično, oni koje se štiti
ne smiju znati točnu prirodu ili kvantitetu onoga što ih štiti!
Naravno, kao što nas rasprava Elhsteinove o 'prekrasnim dušama', na koju
se prethodno aludira, podsjeća, postoji duga tradicija koja naizgled dokazuje
kako su žene i mir meñupovezani: da se žene kao odgajateljice djece ili
potencijalne odgajateljice djece nužno više protive ratu nego muškarci. Ti
antiratni pokreti obično se prema državnom vojnom aparatu, osobito
nuklearnoj komponenti, odnose kao prema izrazu muške agresije (Alonso,
1993). U ovom smislu majke su za život, a ženska biologija odriče se muškog
militarizma. I dok mirotvorke 1980-ih s pravom mogu tvrditi kako su doista
utjecale na vojnu raspravu svojim akcijama "vezanja za ogradu oko
nuklearnih baza, plesanja na spremištu projektila i uskakanja u vozila za
vrijeme prolaska konvoja", problem je, prema Christine Sylvester, bila
činjenica da su se oni na vlasti mogli obračunati s tim aktivnostima. Njezinim
riječima: "Mirovni kampovi ne vode nas na rub rata. Ne gomilaju oružje i ne
tjeraju nas u utrku u naoružanju…. Oni su nevažni" (Sylvester, 1996).
Meñutim, trebalo bi primijetiti da je sudjelovanje žena u mirovnoj politici
zapravo predstavljalo brigu mnogima koji su bili na vlasti. Za vrijeme
Hladnog rata, CIA je s velikim interesom promatrala ženske skupine
povezane s mirovnim kampanjama. Žene kao skupina koja nije prirodno
"odana" državi smatrane su posebno ranjivima na propagandne kampanje
ostalih država (Laville, 1997). Ne postoje dokazi da su žene sklonije izdati
svoju državu od muškaraca, ali ipak se čini da je angažman žena u
obrambenoj politici uzrokovao golemi interes države.
Te poveznice izmeñu "muškaraca i rata" te "žena i mira" važne su, iako
pogrešno utemeljene. One impliciraju, kao što je tvrdio američki akademik
Bell Hooks, da su žene jednostavnom činjenicom što su žene igrale malu ili
nikakvu ulogu u podržavanju ili poticanju državnog militarizma (Hooks,
1995.). Žene su u ovoj jednodimenzionalnoj verziji povijesnih dogañaja bile
samo "promatrači" i objekti rata.
Meñutim, žene su uvijek bile uključene u ratne poslove. Za neke je autore
ovo značajno jer znači da se ratna povijest, a doduše i povijest (history)
općenito prepričava na način da je ona upravo to: "his story" (njegova priča).
Žena i njihovih priča ili prikaza stoga nema u nizu udžbenika ili u onome što
se smatra važnim studijama rata. U novije vrijeme su se znanstvenici u sve
većem broju koncentrirali na pričanje ženskih povijesti, a postoji i cijeli niz
radova koji pričaju neke od priča žena kao žrtava rata – primjerice
monografije i znanstveni radovi koji pričaju priče o masovnim silovanjima u
ratu ili ispituju rodne učinke rata (Stiglmayer, 1994).
ŽENE KAO RATNICE

Kao što smo vidjeli ranije, žena kao "žrtva" je važna karika u ratnim pričama.
Doista, 1990. otprilike 90% ratnih žrtava bili su civili, velikom većinom žene
i djeca (Silvard, 1991), ali suvremena znanstvena istraživanja otkrila su niz
primjera u kojima su žene bile podrška ulozi muškaraca u ratu te su
sudjelovale u grañanskim ratovima i ratovima općenito. Priče tih žena bacaju
zanimljivo svjetlo na žensko djelovanje u ratu otkrivajući iskustva žena kao
vojnikinja, specijalnih agentica, medicinskih sestara, kirurginja, pralja,
kuharica i prostitutki (Isakkson, 1988). One ne tvrde da su muškarci i žene
različiti u nekom apsolutnom smislu. Moguće je da takve formulacije
zanemaruju doprinos mnogih muškaraca mirovnim pokretima i pacifizmu.
Pojedini muškarci često su pokušavali izbjeći borbu, a većina
neprofesionalnih vojski borila se s problemom dezerterstva i takozvanog
kukavičluka uzrokovanog traumama rata. Kako prelazimo u 21. stoljeće, a
upoznati smo s problemima ratnih trauma čak i kod vrlo hrabrih i časnih
ljudi, teško je znati koliko dugo možemo održati predodžbu rata kao
junačkog ili prirodnog za ljude bez obzira na spol.
Ovo ne znači da se u ratu ne čine mnoga junačka djela. Moderno
ratovanje – kao i njegovi prethodnici – nije označeno samo barbarskim
djelima, već i djelima velike hrabrosti i časti. Takoñer se ne može tvrditi da
nikada nema razloga zbog kojeg bi rat mogao biti najmanje zlo. Očito je da bi
mogli postojati razlozi zbog kojih bi rat mogao biti pravedan ili čak moralno
nužan. Trebalo bi se umjesto toga reći, kao i Michael Walzer, da je čak i jezik
pravednog rata za većinu nas (jednako i za muškarce i za žene) "drugi jezik",
a kao i sve druge jezike, ne govorimo ih savršeno i trebali bismo prepoznati
naše nepreciznosti i nedostatak punog vokabulara (Walzer, 2005).

PROMJENA ULOGA: PROMJENA PERCEPCIJA

Mi na Zapadu imali smo luksuz da smo bili u mogućnosti prepoznati

probleme čovječanstva i rata. Doista, od Revolucije u vojnim sposobnostima
(eng. Revolution in Military Affairs – RMA) došlo je do postupne smanjenja
vojnih zahtjeva države prema grañanima: trend koji je u Zapadnom svijetu
ubrzan padom komunizma. Do 1991., kada se raspao Sovjetski Savez, i
Sjedinjene Države i Velika Britanija oslanjale su se na relativno male
dobrovoljne snage. Rusija, koja se dugo oslanjala na velike vojske popunjene
općom vojnom obvezom, prelazi na dobrovoljno služenje. U mnogim
demokracijama ideja vojnika kao grañanina je jednostavno nestala. Iako još
uvijek ne živimo u post-herojskoj kulturi kao što je tvrdio Edward Luttwak,
rat kao pokušaj preživljavanja nacije je gotovo sigurno mrtav. (Luttwak,
1995). Mi, pogotovo na Zapadu, živimo u svijetu gdje je rat udaljen, naše
vlastite žrtve su minimalne i sporne, a opcija koju preferiraju demokratske
države je bombardiranje iz zraka. Ratovi koji su udaljeni od našeg civilnog
angažmana promijenili su način na koji se moderne vojske bore i način na
koji civili na njega reagiraju. Kao što smo vidjeli za vrijeme sukoba na
Kosovu krajem 1990-ih liberalne države bile su u mogućnosti voditi uspješan
rat protiv Srbije bez ijedne žrtve. Priroda tog sukoba dovela je do tvrdnji
nekih autora kako rod nije imao veliku ulogu u voñenju rata, budući da
vojnici oba roda nisu morali biti izloženi pogibelji. Ovo korištenje
"virtualnog rata", koristeći Ignatieffljev izraz, riješilo je problem muškaraca,
žena i rata. Kada bi se stvarna borba mogla izbjeći, tada su muškarci i žene
mogli sudjelovati u ratu pod istim uvjetima.
Meñutim, kako se priroda sukoba promijenila nakon Hladnog rata, od one
u kojoj se rat vodio pomoću masovnih vojski, obranom pomoću nuklearnog
odvraćanja pa sve do "virtualnog rata", tako se i uloga i muškaraca i žena u
odnosu prema ratnim sukobima promijenila. Mi na Zapadu možemo
sudjelovati u masovnom ubijanju pomoću tehnologije s minimalnim vlastitim
troškovima. Osim na marginama, ovo bi moglo značiti da su rasprave o
relativnoj sposobnosti muškaraca i žena za rat irelevantne. Meñutim, ovdje
postoji problem, o kojem se raspravlja u velikom dijelu literature o
sigurnosti, u pogledu žena i rata, te razvoja i sigurnosti. Ugrubo rečeno,
problem je u tome što, dok su na Zapadu rod i rat možda bili vezani uz
"pravo na borbu" ili pravo na suprotstavljanje državnoj politici koja se vodi u
ime nacionalne politike, u većini ostalog svijeta muškarci i žene imali su
puno manje izbora. U mnogim dijelovima svijeta kampanje za pravo žena da
sudjeluju u borbi i poginu u nacionalnim vojskama činile bi se bizarnima. I
dok je rat možda pročišćen za nas koji živimo na Zapadu, žene (a i muškarci i
djeca takoñer) u ratnim zonama kao što su Afganistan, Šri Lanka, Irak ili
Latinska Amerika žrtve su, svjedoci, mogu biti i sudionici, ali gotovo
zasigurno žele pobjeći od rata i nasilja. Sukob je u tim slučajevima rijetko
izmeñu pojedinca i središnjih vlasti, već je to borba za preživljavanje
pojedinca, obitelji ili zajednice u lokalnim okvirima. Dodajte ovome
složenosti poznate kao problemi "meke sigurnosti", AIDS, ilegalnu trgovinu
ljudima, ekonomske probleme, i naše razumijevanje roda kao podjele izmeñu
muškaraca i žena mora biti razrañeno kako bi omogućilo kompleksniju sliku
onoga što to znači za muškarca i ženu u odreñenom vremenu i prostoru.
ZAKLJUČAK

Tradicionalna literatura o sigurnosti većinom je ignorirala pitanje roda. U

većini literature o ratu i sigurnosti implicitno se navodilo da spol odreñuje
različite uloge za muškarce i žene. Ukratko, dječaci će imati "igračke"
(oružje), a djevojčice "lutke" (djecu). Žene kao kategorija bile su ignorirane i
općenito smatrane nesposobnima za službu u ratu ili neprikladnima za
vodstvo, a u nekim slučajevima čak i za grañanska prava. Dok su muškarci
bili ratnici, žene su bile ili ignorirane ili opisivane kao pasivne u pogledu
sigurnosnih pitanja. Često je čak i uloga žene kao žrtve smatrana nevažnom
za pitanja državne sigurnosti. Meñutim, žene su služile svrsi nacionalističkih
ciljeva s nacionalizmom često izraženim visoko rodnim ili ženskim izrazima.
Ženski simboli državnosti bili su i ostaju karakteristika mnogih modernih
država. Figura žene kao majke nacije poznata je. Pogledajte Studiju slučaja
5.1.
Feministička istraživanja i ona u okviru kritičke sigurnosti o državi, ratu i
sigurnosti omogućila su nam da 1980-ih i 1990-ih izañemo izvan
jednostavnih kategorija muškaraca/ratnika/zaštitnika i žena/majki/zaštićenih.
Ono što je učinila feministička literatura bilo je da nas je upozorila na niz
posljedica koje su državne sigurnosne politike imale na žene. Prva je bila
upozoriti nas na činjenicu da bi rat mogao imati specifične rodne posljedice.
Ne samo da žene mogu biti posredne žrtve rata, već sama ratna politika može
osobito ciljati na žene u smislu genocidnog silovanja ili seksualnog
zlostavljanja. Kao što smo vidjeli za vrijeme ratova na Balkanu, vrijednost
pripisana ženama mogla bi ih učiniti osjetljivima na napad i zlostavljanje.
Takoñer smo iz nekih feminističkih spisa doznali za druge patnje nametnute
ženama u obliku ekonomskog i društvenog progona nakon sukoba. Tako, na
primjer, da žene nakon sukoba mogu biti prisiljene u meñunarodnu trgovinu
seksualnim robljem. U malo pozitivnijem svjetlu, takoñer smo uvidjeli da se
žene mogu organizirati i protestirati protiv državne politike i nekih aspekata
nacionalizma. Feministički autori i povjesničari takoñer su nas upozorili na
način na koji su države kroz povijest pokušavale kontrolirati žensku biologiju
kako bi stvorile odreñene državne politike. Žene mogu biti prisiljavane ili
uvjeravane da stvaraju djecu za državu. Može im, primjerice, biti zabranjen
pristup pobačaju ili kontracepciji ovisno o hiru ili potrebama središnjih vlasti.
Možda čak još važnije, feministička i rodna literatura omogućila nam je da
promislimo o idejama sigurnosti koje su dominirale meñunarodnim
odnosima. Dopustila nam je da postavljamo ključna pitanja. To je uključivalo
propitivanje ključnih aksioma meñunarodnih odnosa, kao što je ideja državne
moći. Što moć doista znači za različite muškarce i različite žene, unutar
države i izvan nje? Što bi grañanska prava mogla značiti za žene i muškarce?
Što bi rat mogao značiti? Ključno je kako muškarci i žene definiraju pitanja
sigurnosti? Definiraju li oni zapravo sigurnost na različite načine?
Možda ipak najznačajnije obilježje novije literature jest da je "rod" način
otkrivanja sigurnosnih problema koji nam omogućuje da vidimo da je rod
kao kategorija društvena konstrukcija. Odnosno, način na koji muškarci i
žene reagiraju može biti rezultat razlike u spolu, ali može takoñer biti
rezultat okolnosti. Stoga bismo se trebali pitati kako se muškarci i žene u
različitim kontekstima odnose prema lokalnom, regionalnom i
meñunarodnom sigurnosnom aparatu. Je li istina da sigurnosne politike, kao
što su neke feministkinje tvrdile, uvijek privilegiraju muškarce, a uvijek
diskriminiraju žene? Ili trebamo razumjeti da muškarci nisu uvijek voñe,
ratnici ili ugnjetavači žena?
Rod i sigurnost pojmovi su, koji za pravilno razumijevanje bilo kojeg od
njih, zahtijevaju povezanost. Meñutim, naravno, to ne znači da se bilo koji od
njih može svesti na onaj drugi ili nemaju ulogu neovisno jedan od drugog.
Rod – u svim svojim oblicima i sa svim svojim složenostima – utječe na
mnoge stvari osim sigurnosti, a sigurnost – s druge strane, i kako god ju
razumijevamo – ovisi o mnogim stvarima osim roda. Meñutim, nadam se
kako sam uspjela pokazati da, pokušati razumjeti jedno bez priznavanja uloge
onog drugog, rezultira slabijim razumijevanjem oba. Razumijevanje,
naravno, ne vodi nužno do promjene u praksi, ali pretpostavka je da to mora
biti prvi korak bilo kakve razumne i prihvatljive politike.

PITANJA

Kako shvaćamo pojam roda?

Kakvu razliku u našem razumijevanju sigurnosti čini preispitivanje položaja
žena?
Mislite li da biti žena čini razliku u vašoj sigurnosti?
Jesu li žene uvijek žrtve rata?
Trebaju li žene biti isključene iz borbe?
Koje su posljedice državne politike o kontracepciji/pobačaju na sigurnost
žena?
Zašto se čini da je silovanje dio svakog rata?
Jesu li muškarci prirodni ratnici?
Trebaju li grañanska prava biti povezana s militarizmom?
Mogu li žene biti junakinje?
ZA DALJNJE ČITANJE

Enloe, Cynthia (1989.), Bananas, Bases and Beaches: Making Feminist

Sense of International Politics, London: Pinter. Ovo je na mnoge načine
jedno od najvažnijih djela feminističkih meñunarodnih odnosa. Enloe je bila
jedna od prvih koja je postavila i odgovorila na pitanje "Gdje su žene u
meñunarodnoj politici?". Enloe nas je upozorila na činjenicu da žene imaju
različite uloge u sigurnosti, diplomaciji, trgovini te lokalnoj i regionalnoj politici.
Enloe, Cynthia (2000), Maneuvers, Berkeley CA: University of California
Press, Profesorica Enloe nastavlja svoju misiju otkrivanja utjecaja
militarizacije na žene u globalnom kontekstu. Ona tvrdi da su žene pogoñene
prisutnošću i etosom vojnih institucija te procesima militarizacije. Sigurnost
žena kao pojedinaca i dijela zajednice kompromitirana je i narušena
potrebama vojske.
Steans, Jill (1998.), Gender and International Relations, Cambridge:
Polity Press. Jasno iznesena analiza kako su se muškarci i žene odnosili
prema državi, ratu i meñunarodnom sustavu. Povezuje spol s nacionalizmom,
konstrukcijom državljanstva te detaljno istražuje različite argumente oko
pitanja jesu li žene sposobne za borbu? Takoñer istražuje žene i pitanja
razvoja.
Tickner, Ann (1992), Gender in International Relations , New York:
Columbia University Press. Feministička analiza glavnih postojećih teorija
meñunarodnih odnosa. Uključuje zanimljive i jasne analize feminističke misli o
pitanjima kao što je ekologija. Osobito korisna što se tiče sigurnosti.
Van Crevald, Martin (2001.), Men, Women and War, London, Cassel and
Co. Provokativan i živahan prikaz koji dokazuje da žene nisu prikladne za
ratne zadatke. Autor tvrdi kako žene ne bi trebale biti uključene u poslove
nacionalne sigurnosti i rata.

VAŽNE WEB STRANICE

www.uswc.org Spaja američke žene koje se bore za postizanje prava i

emancipaciju te ih povezuje s globalnim ženskim pokretom.
www.womenwarpeace.org Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda u svojoj
rezoluciji iz listopada 2000. o ženama, miru i sigurnosti ističe "potrebu
konsolidiranja podataka o utjecaju oružanog sukoba na žene i djevojke". Ova
je web stranica odgovor na to. To je portal koji nudi podatke o utjecaju
oružanog sukoba na žene i djevojke.
www.womenwagingpeace.net Ova web stranica nudi podatke o Inicijativi za
inkluzivnu sigurnost, mrežu uspostavljenu 1999. koja omogućava ženama iz
svih dijelova svijeta da se povežu i imaju utjecaj na donosioce odluka.
www.dcaf.ch/women Žene u nesigurnom svijetu dio je Ženevskog centra za
demokratsku kontrolu oružanih snaga, a glavni mu je cilj jačanje moći žena
kao aktera sigurnosnog sektora.

Za mnogo zanimljivih dodatnih materijala posjetite Online Resource Center

kojim je popraćena ova knjiga: www.oxfordtextbooks.co.uk/orc/collins

6.
Ljudska sigurnost

PAULINE KERR

Sadržaj poglavlja
Uvod: intelektualna i empirijska svrha
Je li ljudska sigurnost vrijedan analitički i politički okvir?
Smirivanje napetosti
Ljudska sigurnost i državno-centrična sigurnost
Korisnost za praktičare
Zaključak

Vodič čitatelju
Ovo poglavlje proučava koncept ljudske sigurnosti i njegovu ulogu i u
sigurnosnim studijama i u policy zajednici. Tvrdi da je taj koncept suvremeni
razvoj ranijih rasprava orijentiranih na čovjeka koje tvrde da bi ljudi trebali biti
sigurni u svojim svakodnevnim životima. Izraz "ljudska sigurnost" postao je
aktualan sredinom 1990-ih i sada služi u nekoliko korisnih svrha, od kojih je
najvažnija naglašavanje nekih spornih pitanja, osobito političkog nasilja unutar
države koje nije uključeno u državno-centričnu paradigmu koja trenutno
dominira diskursom. Koncept ljudske sigurnosti ne osporava važnost državno-
centričnih stavova u mjeri u kojoj se oni bave zaštitom države od vanjske
vojne sile realpolitičke prirode. Meñutim, koncept ljudske sigurnosti pokazuje
da taj državno-centrični realizam nije dovoljan sigurnosni argument utoliko što
adekvatno ne odgovara na sigurnost ljudi od političkog nasilja unutar države.
Stoga on ne zaslužuje biti dominantno shvaćanje sigurnosti. U suvremenom
kontekstu koncept sigurnosti trebao bi uključivati države koje pravilno
funkcioniraju i njihovo stanovništvo. Meñutim, za sada su pokušaji
usklañivanja ili suprostavljanja argumenata o sigurnosti države i ljudi
nedovoljno razvijeni i podložni kritici. Iz praktične perspektive koncept ljudske
sigurnosti izaziva različite reakcije političke zajednice: neki praktičari su
prihvatili oba pristupa, drugi odbacuju pristup ljudske sigurnosti, a drugi ga
pogrešno upotrebljavaju kako bi opravdali politike koje imaju drugačije motive.
Ovo poglavlje završava s vjerojatnom budućnosti ovog koncepta u
konceptualizaciji i praksi sigurnosti.

UVOD: INTELEKTUALNA I EMPIRIJSKA SVRHA

Ideja da ljudi moraju biti zaštićeni u svakodnevnom životu nije ni nova ni

iznenañujuća. Usredotočenost na čovjeka i dalje odlikuje vrlo staru političku
filozofiju liberalizma, koja ljude i pojedince postalja u svoje središte te
propisuje neke potrebne uvjete, poput slobode i jednakosti, kako bi ljudi bili
sigurni. Jednako tako, tradicija liberalizma unutar discipline meñunarodnih
odnosa koncentrira se na široke normativne vizije koje za cilj imaju osigurati
da će ljudi biti sigurni, primjerice usvajanjem općih ljudskih prava.
Poddisciplina meñunarodnih odnosa, sigurnosne studije, i njezina škola
kritičke sigurnosti sigurnost ljudi često smještaju u središte svoje kritike
državno-centrične i vojne sigurnosti. Doista, ovi argumenti znanstvenika s
područja kritičke sigurnosti za produbljivanjem i proširivanjem pojma
sigurnosti u velikoj su mjeri potknuti percepcijom uvjeta koji bi trebali biti
zadovoljeni kako bi ljudi bili sigurni.
Ova duga filozofska i politička tradicija usmjerena na čovjeka tek
odnedavno uključuje koncept nazvan 'ljudska sigurnost'. Čini se da taj pojam
potječe iz izvještaja o političkim procesima Ujedinjenih naroda sredinom
1990-ih, a osobito iz izvješća Programa Ujedinjenih naroda za razvoj
(UNDP) iz 1994. U ovom dokumentu 'ljudska sigurnost' se opisuje kao stanje
u kojem su ljudi osloboñeni od trauma koje opterećuju ljudski razvoj.
Ljudska sigurnost znači 'kao prvo, sigurnost od takvih kroničnih prijetnji kao
što su glad, bolest i represija. A kao drugo, znači zaštitu od iznenadnih i
štetnih poremećaja svakodnevice – bilo u domovima, na radnim mjestima ili
u zajednicama' (1994: 23). Osiguravanje ljudske sigurnosti zahtijeva
sedmerostruki pristup u odgovoru na ekonomsku, prehrambenu, zdravstvenu,
ekološku, osobnu i političku sigurnost te sigurnost zajednice. Ovo posebno
razumijevanje ljudske sigurnosti kategorizirano je kao jedna od širokih
definicija te čini osnovu za podjelu oko značenja ljudske sigurnosti, koju
ćemo istražiti u sljedećem odlomku.
U meñuvremenu, korisno je zapitati se zašto je koncept u središte došao
upravo u ovo vrijeme i kojoj to svrsi služi unutar discipline i empirijski.
Glavna stvar koju trebamo zapamtiti vezano uz koncepte jest da su oni, kao i
teorije, razvijeni kako bi služili svrsi, ili različitim svrhama, a neki su
korisniji od ostalih. Dakle, u koje svrhe služi koncept ljudske sigurnosti i je li
on koristan? Ako se vratimo na nedavne korijene izraza, stvaranje novog
pojma od strane UNDP-a može se shvatiti kao posthladnoratovski pokušaj
usmjeravanja pažnje na pitanje razvoja, točnije ljudskog razvoja, kako bi se
ljudski i financijski resursi usmjerili prema ublažavanju siromaštva, a dalje
od jednostavnih pokazatelja razvoja iskazanih BDP-om te iscrpljujuće
hladnoratovske vojnei tradicionalne sigurnosne agende. Ako je ovo bila
svrha, onda je ironično da se danas čak i više pozornosti posvećuje
političkom nasilju, iako unutar države te u kontekstu razvoja, s posljedicom
da se više sredstava usmjerava na krizni dio upravljanja sukobima, a manje
na sprječavanje glavnih uzroka, poput siromaštva. Najnovija manifestacija
ovoga trenda je usmjerenost na svladavanje meñunarodnog terorizma vojnim
sredstvima nauštrb sprječavanja globalnog siromaštva kao problema
neovisnog od, iako ponekad povezanog s terorizmom.
Unatoč tome, fokus koji koncept ljudske sigurnosti stavlja na poveznicu
izmeñu sukoba i razvoja je vrlo koristan i važan. Empirijska promatranja i
nekoliko studija prikupljanja podataka otkrivaju važnost te povezanosti.
Sukobi od sredine 1990-ih pretežno se odvijaju unutar granica država u
razvoju, a ne izmeñu država. Te granice učestalo okružuju ono što se često
naziva nestabilnim državama u kojima je upravljanje često neuspješno jer
postoji sukob izmeñu naoružanih skupina – ponekad izmeñu vlade i
pobunjenika, a ponekad izmeñu suprotstavljenih pobunjeničkih ili društvenih
skupina. Izmeñu sukobljenih strana nalaze se brojni civili, od kojih su mnogi
žene i djeca. Uznemirujuća je činjenica da su često glavni počinitelji nasilja
nad civilima vladajući režim te državni organi poput policije i vojske.
Povezanost izmeñu razvoja i sukoba nije važna samo zbog toga što izaziva
etička pitanja o ljudskoj patnji, nego i zbog toga što njezina česta posljedica,
takozvano propadanje države, ima strašne lokalne, regionalne i globalne
posljedice (vidjeti Prostor za razmišljanje 6.1. o povezanosti izmeñu sukoba i
razvoja u Africi).
Razvoj koncepta ljudske sigurnosti takoñer naglašava stajalište da se
prijetnje ljudima, kao i državnim entitetima, mijenjaju i povećavaju. Te su
promjene potaknule raspravu o značenju sigurnosti i o razlozima za njezino
produbljivanje i proširivanje. Osim nasilja unutar države postoje i nevojne
prijetnje, kao što su uništavanje okoliša i posljedice globalnog zagrijavanja,
pandemije kao što su HIV/AIDS, SARS i ptičja gripa te kretanja ljudi
(izbjeglice i raseljene osobe). Kao i unutarnje nasilje, ovi transnacionalni
problemi imaju ozbiljne lokalne, regionalne i globalne posljedice.
Iz normativne perspektive naglašava važnost kvalitetnih globalnih normi.
Ljudska sigurnost motivirala je nastanak Opće deklaracije o ljudskim
pravima, Povelje UN-a, Ženevskih konvencija, Sporazuma iz Ottawe i
Meñunarodnog kaznenog suda. Ljudska sigurnost često služi kao krovna
norma za različite sporazume i konvencije čiji je cilj zaštititi ranjive ljude od
progonitelja, poglavito države. Razvijanje kvalitetnih globalnih normi nije
važno samo iz moralnih i etičkih razloga, već i zato što, kao što to većina
demokratskih država pokazuje, služe jačanju državne i meñunarodne
sigurnosti.
Koncept ljudske sigurnosti služi čak i kao potpora nekim interesima
realpolitike. Sukhre tvrdi kako su Kanada i Norveška bile snažni
zagovaratelji ljudske sigurnosti upravo zato što je koncept mogao poslužiti
njihovim naporima u lobiranju ranih 1990-ih za dobivanje mjesta nestalne
članice Vijeća sigurnosti UN-a (2004: 365). Koncept može služiti i drugim
realpolitičkim interesima, kao što ćemo vidjeti kasnije u poglavlju.
Unatoč činjenici da ljudska sigurnost može poslužiti nekim realpolitičkim
pitanjima, 2. poglavlje jasno naznačava da je ljudska sigurnost znatno
drugačija od državno-centrične sigurnosti. Državno-centrična sigurnost
usredotočena je na zaštitu države od vanjskih vojnih prijetnji pomoću
prijetnje (odvraćanja) i korištenja vojne sile. Povrede načela suverenosti
glavno su opravdanje za korištenje sile. Često se kaže da je prema državno-
centričnim argumentima država referentni objekt sigurnosti, dok su prema
zagovorima ljudske sigurnosti argumentima referentni objekt ljudi.
JE LI LJUDSKA SIGURNOST VRIJEDAN ANALITIČKI I
POLICY OKVIR?

Teza u gornjoj raspravi jest da koncept ljudske sigurnosti postavlja pitanja o

sigurnosti ljudi koja nisu dio dominantnog državno-centričnog sadržaja
sigurnosti. Meñutim, čak i da je tomu tako, pruža li koncept analitički i policy
okvir koji može dovesti u pitanje državno-centrična stajališta i treba li on biti
dominantni koncept? Odgovor na ova pitanja zahtijeva ispitivanje koncepta:
njegovo značenje prema različitim školama ljudske sigurnosti i analitički
odnos izmeñu tih škola. On takoñer zahtijeva ispitivanje državno-centričnih
škola mišljenja te usporedbu argumenata ljudske i državne sigurnosti. Ovaj
odlomak pruža tri argumenta: prvo, da postoje velike razlike izmeñu škola
ljudske sigurnosti koje u pitanje dovode njegovu mogućnost da kao koncept
ospori dominantnu teoriju; drugo, da je, unatoč svemu, moguće pomiriti te
razlike i razviti analitički okvir; treće, da ovaj analitički okvir ima mogućnost
osporiti realističku državno-centričnu školu pokazivanjem da je ona
potreban, ali ne i dovoljan sadržaj sigurnosti. Isto tako, i sama ljudska
sigurnost je potreban, ali ne i dovoljan sadržaj.

Napetosti među školama ljudske sigurnosti

Ljudska sigurnost, prema njezinim zagovornicima, osporava tradicionalno
državno-centrično stajalište da država jest i treba biti primarni objekt
odnosno referenti objekt sigurnosti. Za zagovornike, ljudska sigurnost je cilj,
a državno-centrična sigurnost je sredstvo za postizanje tog cilja. Meñutim, što
ljudska sigurnost zapravo znači? Stavljajući za trenutak na stranu razlike
izmeñu državno-centričnih i humano-centričnih stajališta, značenje ljudske
sigurnosti je sporno meñu različitim školama ljudske sigurnosti. I dok se svi
zagovornici slažu da su ljudi referentni objekt, oni se razlikuju s obzirom na
vrstu prijetnje koja bi trebala biti primarna, ili sekuritizirana. Sukob oko
odreñivanja prioriteta meñu prijetnjama podijelio je zagovornike na škole
užeg i šireg pristupa.

Škola užeg pristupa

Mack, zagovornik užeg pristupa, tvrdi kako je prijetnja političkog nasilja
ljudima, od strane države ili bilo kojeg drugog organiziranog političkog
subjekata, prikladan predmet koncepta ljudske sigurnosti. Definicija koju
podupiru Mack i njegova institucija, Centar za ljudsku sigurnost na
Sveučilištu British Columbia, jest da je ljudska sigurnost 'zaštita pojedinaca i
zajednica od rata i ostalih oblika nasilja' (Centar za ljudsku sigurnost: 2005).
Mack priznaje kako postoje mnoge druge prijetnje ljudima osim sistemskog
nasilja. Meñutim, njegovo naglašavanje konceptualne jasnoće i analitičke
strogosti uključuje tretiranje mnogih od tih drugih prijetnji kao korelata
nasilja; primjerice, postoji uzajamna veza izmeñu nasilja te siromaštva i loše
vladavine (2004: 367). Za Macka, proširivanje sigurnosne agende kako bi se
uključila šira pitanja koja se navode u nastavku, ima odreñenu vrijednost, ali i
analitičku cijenu. Ova uska definicija pojednostavljena je kao '"sloboda od
straha" (eng. freedom from fear) od prijetnje ili upotrebe političkog nasilja i
razlikuje se od široke definicije ispod, koja je označena kao "sloboda od
siromaštva" (eng. freedom from want).

Škole šireg pristupa

Škole šireg pristupa tvrde da ljudska sigurnost znači više od zanimanja za
prijetnju nasiljem. Ljudska sigurnost nije samo sloboda od straha, već i
sloboda od siromaštva, koja je središte ljudskog razvoja u ranije spomenutom
Izvješću UNDP-a. Štoviše, prema nekima, ljudska sigurnost nadilazi slobodu
od siromaštva u smislu nerazvijenosti te uključuje ostale ljudske slobode i
vrijednosti. Primjerice, Tahkur i njegova institucija, Sveučilište Ujedinjenih
Naroda u Tokiju, smatraju da se 'ljudska sigurnost bavi zaštitom ljudi od
kritičnih, po život opasnih prijetnji, bez obzira na to jesu li uzroci prijetnji
ljudske aktivnosti ili prirodni dogañaji, nalaze li se one unutar ili izvan
država i jesu li izravne ili strukturalne' (2004: 347). Ljudska sigurnost je
"orijentirana na čovjeka" time što je primarno usmjerena na ljude i kao
pojedince i kao članove zajednice. Ona je 'orijentirana na sigurnost time što
je usmjerena na slobodu od straha, opasnosti i prijetnje' (2004: 347). Thakur
pokušava uvesti neka ograničenja široke škole ukazujući na životno opasne
situacije koje su se pretvorile u krizu, a smještajući one koje to nisu postale
meñu šira pitanja razvoja. Primjer još šire definicije ljudske sigurnosti je ona
koju je predložio Alkiri. Alkiri, koji je bio član Komisije o ljudskoj sigurnosti
2003., kojom su zajednički predsjedali Amartya Sen i Sadako Ogata, tvrdi
kako je cilj ljudske sigurnosti 'zaštititi glavnu srž svih ljudskih života na
načine koji unapreñuju ljudske slobode i čovjekovo ispunjenje' (2004: 360).
Thakur brani ove široke konceptualizacije tvrdeći da inkluzivne definicije
mogu biti korisne, bez obzira što se analitička strogost u njima gubi.
Široke definicije ljudske sigurnosti zasigurno su najkritiziranije i često na
temelju njih kritičari odbacuju čitav koncept. Paris, primjerice, tvrdi da
ljudska sigurnost 'uključuje sve od zlouporabe opojnih sredstava do
genocida'. Iz ove perspektive, problem je u tome što je broj uzročnih hipoteza
za ljudsku nesigurnost tako golem da je teško oblikovati okvir za analizu ili
stvaranje politika. Paris odbacuje cijeli koncept jer je "nedokučiv" (2004:
371), što je teška osuda uzimajući u obzir da, prema Oxfordskom rječniku, ta
riječ znači 'nemoguće objasniti ili protumačiti' (2004: 371).

Razlike oko sredstava

Naravno, rasprava o vrstama prijetnji koje bi trebale biti uključene u
definiciju utječe na sredstva za poboljšavanje ljudske sigurnosti. Sredstva
škole šireg pristupa jednaka su onima koja predlažu različita izvješća UNDP-
a, primjerice, Izvješće UNDP-a o ljudskom razvoju iz 2005. Meñutim, budući
da širi pristup uključuje i definicije koje nadilaze probleme razvoja kako bi
obuhvatile prijetnje 'srži svih ljudskih života', a kako one mogu biti vrlo
subjektivne i promjenjive, sredstva su takoñer promjenjiva. S obzirom da
škola šireg pristupa obuhvaća prijetnje ljudskom razvoju, a posebno vrlo
široko opseg prijetnji 'srži svih ljudskih života', čini se da ne postoji
zajednički faktor koji povezuje sve te prijetnje, osim činjenice da sve one
čine prijetnju ljudima. Stoga će sredstva širih pristupa ovisiti o bilo čemu što
se smatra prijetnjom i zato su neograničena. Meñutim, budući da je škola
užeg pristupa povezana zajedničkom koncentracijom na prijetnju političkog
nasilja prema ljudima i sredstva su usmjerena na svladavanje te prijetnje. U
literaturi se mogu naći razni ekonomski, društveni i politički prijedlozi za
svladavanje unutarnjih sukoba i transnacionalnog nasilja.
Pitanje sredstava još više kompliciraju prijepori oko uloge države i
prikladnih faktora ljudske sigurnosti. U mnogim situacijama država je
počinitelj nasilja i izvor drugih prijetnji sigurnosti svoga stanovništva, te je
stoga je ona problem, ili veći dio problema. Takvo ponašanje države često se
smatra sukladnim državno-centričnom mišljenju o sigurnosti. Iz ove
perspektive, ljudsku sigurnost je teško, ako ne i nemoguće postići ukoliko
država ostane glavni subjekt u svjetskoj politici.
Ovaj pristup postavlja ozbiljna pitanja o ulozi države kao sredstvu
postizanja ljudske sigurnosti. Svakako je istina da su neke države u srži
ljudske nesigurnosti. Meñutim, potrebno je razmotriti nekoliko ostalih
pitanja. Prvo, to što se neke države namjerno ponašaju loše ne znači da bi sve
države trebale biti odbačene kao subjekti te da sva državno-centrična
stajališta rade protiv ljudske sigurnosti; drugo, pragmatično, države i dalje
imaju glavna materijalna sredstva za postizanje ljudske sigurnosti; treće, u
stvarnosti, izgradnja država usmjerena ka njihovom poboljšanju i dalje je cilj
glavnih globalnih institucija, uključujući UN i mnoge nevladine organizacije
te udruge civilnog društva; četvrto, realno, sveobuhvatan normativni zaokret
ne dogaña se na brzinu i zato prihvaćanje principa nemiješanja države i
njezinih politika kratkoročno ne pomaže ako je u tijeku više kriza u kojima
ljudi trebaju trenutnu pomoć. Dakle, potrebno je rješavati trenutačnu
situaciju, uz istodobnu težnju ka dugoročnoj promjeni. Zbog toga je nužno
izravno se uključiti u političke programe za postizanje ljudske sigurnosti.
Potrebno je takoñer uključiti niz subjekata – institucije globalnog upravljanja,
nedržavne aktere, civilno društvo i države – u stvaranje užih i širih
programa rada. Unatoč tome, i dalje ostaje skepticizam oko sposobnosti
države da provede reforme i osigura ljudsku sigurnost i zato razdor oko
sredstava nastavlja biti pitanje koje uzrokuje podjele.
Još jedna velika razlika oko sredstava postizanja ljudske sigurnosti tiče se
pozicije humanitarne intervencije koja koristi vojna sredstva u situacijama
u kojima je sustavno nasilje unutar države uzrok ljudske nesigurnosti. Ovo je
rasprava koja se vodi izmeñu zagovornika državno-centričnog pristupa i
škola ljudske sigurnosti, kao i izmeñu samih škola. Realisti zagovornike
ljudske sigurnosti upozoravaju kako intervencija iz humanitarnih razloga nosi
rizik produljenja ratovanja, a time i dugotrajne patnje velikih dijelova
stanovništva, osobito izbjeglica. Realisti takoñer upozoravaju da je, iz
njihove perspektive, princip suverenosti pomogao u sprječavanju ratova
izmeñu država te da njegovo nekritičko kršenje korištenjem sile prilikom
intervencije šteti meñunarodnoj sigurnosti.
Iz perspektive ljudske sigurnosti, humanitarna intervencija takoñer
pokreće pitanja o principu suverenosti, državi i meñunarodnoj stabilnosti.
Iako su realisti možda u pravu da privrženost principu suverenosti može
pomoći u objašnjavanju trenutne meñunarodne stabilnosti, istina je i da će u
meñusobno sve povezanijem svijetu, meñunarodni red i stabilnost ovisiti o
ljudskoj sigurnosti unutar država. I kao što su tvrdili Hampson i ostali, države
ne mogu biti sigurne ako njihovi grañani nisu sigurni (2004: 350). Na
meñunarodnoj razini, raširena nesigurnost ljudi unutar država prelijeva se na
države i stanovništvo u susjednim, ali i udaljenim područjima. Primjerice, u
afričkoj subsaharskoj regiji unutarnji sukob ima zastrašujuće lokalne,
regionalne i globalne posljedice. U takvim slučajevima humanitarna
intervencija s ciljem izgradnje država s vrijednostima ljudske sigurnosti izvor
je meñunarodne stabilnosti. Doista, ova povezanost meñunarodnog mira i
stabilnosti s uspostavom ljudske sigurnosti jedno je od glavnih opravdanja
UN-ove potpore intervencijama.
Meñutim, ako se intervencija opravdava unapreñenjem ili ponovnom
uspostavom meñunarodne stabilnosti, tada bi mogla davati prednost
sukobima za koje se smatra da imaju strateške implikacije, a ne onima koji
su možda nasilniji i smrtonosniji. Dakle, pozitivna veza izmeñu ljudske
sigurnosti i meñunarodnog reda nije nužno zadovoljavajući kriterij za
procjenu je li humanitarna intervencija opravdana ili nije. Ukoliko je
prioritet uspostaviti ljudsku sigurnost, tada bi humanitarna intervencija u
kojoj se koristi sila trebala biti logičan izbor, bez obzira na meñunarodne
dimenzije. Ovo postavlja daljnja pitanja o prikladnim kriterijima za procjenu
kada i zašto je intervencija korištenjem sile opravdana. Možda su najbolje
smjernice ponuñene u izvješću Meñunarodne komisije o intervenciji i
državnoj suverenosti (ICISS) Odgovornost za zaštitu (2001.). U njemu se
tvrdi kako državna suverenost podrazumijeva da je primarna odgovornost za
zaštitu ljudi od ozbiljnog nasilja na samoj državi. Ukoliko država ne želi ili
ne može to učiniti, tada se 'princip nemiješanja pokorava meñunarodnoj
odgovornosti za zaštitu' (2001: xi). Izvješće utvrñuje šest kriterija za vojnu
intervenciju (vidjeti Pozadinu 6.1) i naglašava ulogu Ujedinjenih naroda i
regionalnih organizacija kao ključnih subjekata. Pravilo odgovornosti
spominje se u sve većem broju policy dokumenata. Meñutim, bez obzira na
smjernice ponuñene u izvješću, vanjsko korištenje sile kako bi se zaštitila
sigurnost drugih ljudi i dalje ostaje sporno etičko pitanje.
Uz to, čak i ako se pravila u izvješću ICISS-a čine logičnima, čini se da
imaju sve manju praktičnu primjenu, ako je izostanak akcije u Darfuru
2004/05 ikakav indikator (Williams i Bellamy 2005). Osim toga, politički
gledano, odgovornost za zaštitu nije opće prihvaćena od strane država u
razvoju kao mehanizam koji odreñuje operativni način djelovanja, bez
obzira na dogovor u Nacrtu završnog dokumenta kojeg je donijela Opća
skupština na Svjetskom summitu 2005. da ga se ipak prihvaća kao značajnog
(2005: 27-28). Za većinu država G77 ljudska sigurnost zahtijeva da država
provodi plan razvoja, uz pomoć meñunarodnih donatora i organizacija te
nastavljanje bezuvjetne suverenosti. Uvjetovana suverenost smatra se još
jednim primjerom postavljanja pravila svjetske politike od strane moćnih
zapadnih država i izgovorom za uplitanje u unutarnje poslove nedavno
dekoloniziranih država. Dakle, fokus škole užeg pristupa ljudskoj sigurnosti
na unutarnje nasilje i intervenciju na tim osnovama, državama u razvoju
često nije prihvatljiv, unatoč retoričkom odobravanju.
Konačno, sredstva za suzbijanje s ljudske nesigurnosti, poput nasilja,
uključivat će niz mjera i subjekata, čije će uloge i dalje biti osporavane. Bez
obzira na zaokupljenost kritičara ulogom države, države koje pravilno
funkcioniraju biti će neophodni subjekti, velikim dijelom i zbog toga što će
interventne vojne i policijske snage, iako u sastavu plavih beretki, imati
sredstva i ljudske resurse da osiguraju neposrednu zaštitu od nasilja. Nakon
uspostave sigurnosti, ključni subjekti za rekonstrukciju bit će globalne
institucije, lokalne i meñunarodne nevladine organizacije i udruge civilnog
društva.

SMIRIVANJE NAPETOSTI

U načelu prethodna rasprava koja ilustrira podjele izmeñu različitih škola

ljudske sigurnosti postavlja pitanja oko sposobnosti koncepta da ospori
dominantni državno-centrični sadržaj sigurnosti. Meñutim, u ovom se
odlomku tvrdi kako je moguće razviti analitičke i policy okvire, utemeljene i
na užem i širem pristupu koji pokazuju da izmeñu njih postoje važne
poveznice.
Koncept se koncentrira na (i) ljudsku nesigurnost kao političko nasilje i
(ii) uzroke ljudske nesigurnosti kao političkog nasilja. Koristeći jezik
društvenih znanosti, ljudska nesigurnost kao političko nasilje (uži pristup) je
zavisna varijabla. Mnogi uzroci ljudske nesigurnosti kao političkog nasilja
uključuju probleme nerazvijenosti (širi pristup), i to su nezavisne varijable
(vidjeti Skicu 6.1).
Ovakva formulacija ima nekoliko prednosti. Prvo, veze izmeñu dva
pristupa su prilično jasne. Drugo, uzročne veze mogu imati mnoge faktore i
biti meñusobno povezane, primjerice, prijetnje siromaštva i bolesti te loše
upravljanje dva su meñusobno povezana uzroka političkog nasilja (vidjeti
Skicu 6.1). Treće, uzročnost može imati kružnu dinamiku: na primjer, ne
samo da siromaštvo i loše upravljanje mogu uzrokovati političko nasilje,
nego može biti i obratno, odnosno, političko nasilje može uzrokovati
siromaštvo i loše upravljanje (vidjeti Skicu 6.1). Četvrto, budući da ovaj
koncept prepoznaje problem nasilja i njegove uzroke, on omogućuje čvrste
temelje za donošenje politika (vidjeti Skicu 6.2). Značajno je da on pokazuje
da krizno upravljanje nasiljem zahtijeva i trenutnu akciju u smislu
diplomacije a ako to propadne, intervenciju. Osim toga, istovremeno
zahtijeva i mjere sprječavanja krize navedene u planu razvoja. Pravilno
upravljanje zahtijeva politike koje odgovaraju na usmjerenost užeg pristupa
na nasilje i usmjerenost šireg pristupa na razvoj. Obje vrste politika jednako
su važne.
Ovaj okvir pomaže u prevladavanju mnogih napetosti izmeñu pristupa, a
mogao bi zadovoljiti i neke kritičare. Meñutim, neće zadovoljiti one
zagovornike ljudske sigurnosti koji vrlo široki program zaštite ljudske
sigurnosti kao 'srži ljudskih života' žele uključiti u koncept ljudske sigurnosti.
Takoñer će razočarati one koji pitanja nevezana uz nasilje, poput horizontalne
nejednakosti ili kretanja stanovništva, žele uključiti kao zavisnu varijablu
nevezanu uz nasilje. Konačno, tu je još uvijek i pitanje je li to koncept koji
može osporiti dominantne državno-centrični sadržaj sigurnosti ili ne može.

LJUDSKA SIGURNOST I DRŽAVNO-CENTRIČNA

SIGURNOST

Nakon što smo proučili rasprave koje pokazuju potencijal stajališta ljudske
sigurnosti te mogućnosti pomirenja užeg i šireg pristupa, moguće je ovaj
okvir ljudske sigurnosti usporediti s državno-centričnim postavkama i ispitati
vrijednost koju svaki od njih ima za naše razumijevanje sigurnosti. Teza ovog
odlomka jest da su realistički državno-centrični koncept i koncept ljudske
sigurnosti nužni, ali nedovoljni koncepti sigurnosti. Ako je tomu tako, tada se
čini da su za razumijevanje sigurnosti potrebne obje teorije.

Različite prijetnje
Realizam je nužna sigurnosna perspektiva. On pruža nekoliko teorija koje
odgovaraju na važan skup prijetnji opstanku države i teritorija. Ove teorije
pretpostavljaju da su država i teritorij ključni referentni objekti te da su
vanjske vojne prijetnje najvažnije. U empirijskom smislu realizam je bez
sumnje važan u situacijama poput onih u Južnoj Aziji i na Bliskom Istoku
gdje su države izložene vojnim prijetnjama. Realisti tvrde da je ova vrsta
situacije stalna mogućnost za svaku državu na svijetu te da povijest dokazuje
kako je ta zabrinutost opravdana. Realizam takoñer na dvojben način
implicira da čak i ako država jest referentni objekt, zaštita države od vojnih
prijetnji posljedično štiti i njene grañane.
Iako je neophodan, realizam nije dostatna sigurnosna perspektiva. On
prepoznaje vanjsku vojnu prijetnju, ali zanemaruje unutarnje nasilje (zajedno
s ostalim širim prijetnjama). Isključiva usredotočenost realizma na vanjske
prijetnje državi nije uspjela osigurati sigurnost mnogim ljudima unutar
država, što je situacija koja je u normativnom smislu mnogim ljudima sporna
i u kojoj je država, kao realistički referentni objekt, ranjiva i na vanjske i na
unutarnje prijetnje. Štoviše, unutarnje prijetnje danas su mnogo uobičajenije
od vanjskih vojnih prijetnji te doprinose problemu neuspjelih država koji
potkopava meñunarodnu sigurnost, kojom je realizam najviše zaokupljen.
Ukoliko je realizam argument za usmjeravanje pozornosti na državno-
centrični kocept sigurnosti, tada on mora ispitivati širi opseg prijetnji
opstanku država te meñunarodnom miru i stabilnosti.
 Ljudska sigurnost takoñer je nužna, ali ne i dostatna perspektiva. Iako je
usmjerena na prijetnje ljudima – 95% svih pogibija u ratu uzrokovano
jeunutarnjim sukobima – ona ignorira vanjske vojne prijetnje. Iako je samo
5% pogibija u ratu rezultat meñudržavnih ratova, ako se oružje za masovno
uništenje ikada upotrijebi, posljedice će biti strašne. Ironično, usredotočenost
ljudske sigurnosti na unutarnje i transnacionalno nasilje te na slabe države
prije će nego realizam dovesti do boljeg upravljanja u državama, a time i do
veće meñunarodne stabilnosti. Na taj način, primarni cilj ljudske sigurnosti
nije ojačati sigurnost u državno-centričnom smislu kao takva, već osigurati
da ljudi ne trpe zbog onih varijanti državno-centričnog koncepta sigurnosti
koji zanemaruju unutarnje nasilje i njegove uzroke.

Različiti pogledi na suverenost

Realizam nije dovoljan i zato što ignorira središnje mjesto unutarnjeg nasilja
i ugovornu prirodu suverenosti, koja je očita u Hobbesovoj verziji državno-
centrične sigurnosti. Iako realisti Hobbesovu političku tradiciju uzimaju kao
vlastitu, oni zaobilaze neka ključna načela. Prvo je da je Hobbesovo državno-
centrično stajalište bilo utemeljeno na tvrdnji da se sigurnost bavi zaštitom
države od prijetnji nasiljem i "ratom" iznutra. Drugo je da se Hobbesovo
državno-centrično stajalište takoñer protivno slabim državama i
voñama/vladarima koji su nasilni prema svojim grañanima. Hobbesovo
stajalište o legitimnoj izgradnji države počiva na ugovoru izmeñu vladara i
naroda, prema kojemu je vladar narodu dužan osigurati zaštitu od unutarnjih
prijetnji u zamjenu za njihovu suradnju i priznaje da vladar/država ima
legitimno pravo na uporabu sile. Treće i najvažnije, Hobbes tvrdi kako ljudi
smiju pružiti otpor ukoliko vladar ugrožava njihove živote te ako ih ne štiti
(1914: xxi). Dakle, suverenost je uvjetovana pružanjem zaštite grañanima.
Ignoriranjem ugovorne prirode suverenosti koju Hobbes podržava, realizam
ostavlja dojam da je državu stavio ispred njenih grañana.
Suprotno tome, mnogi zagovornici ljudske sigurnosti, iako se ne pozivaju
na Hobbesa, prihvaćaju ugovorni poredak, prema kojemu je suverenost
uvjetovana pružanjem zaštite. Ta je tvrdnja već objašnjena u izvješću ICISS-a
iz 2001. koje ističe da suverenost nije bezuvjetno pravo te da države imaju
obvezu štititi svoje grañane. Ova je tvrdnja česta u izvješćima Ujedinjenih
naroda, a najnoviji primjeri su High Level Panel Report-u (Ujedinjeni narodi,
2004.) te odgovor Glavnog Tajnika, In Larger Freedom (Ujedinjeni narodi,
2005.), te najznačajniji Draft Outcome Document Svjetskog summita iz 2005.
(Ujedinjeni narodi, 2005: 27-28).
Ova usporedba izmeñu koncepata državno-centrične i ljudske sigurnosti
nagovješta kako oba imaju i pozitivna i negativna obilježja. Realizam je
jedan oblik državno-centričnog stajališta i važan je za razumijevanje nekih
važnih prijetnji državi , ali ne i svih. Usmjerenost realizma na državu, za
razliku od Hobbesa, ne priznaje da sigurnost obuhvaća unutarnje nasilje i
slabe države te da je suverenost uvjetna. K tomu, realizam ne odgovara jasno
šteti li njegova usmjerenost na državu ljudima unutar države. S druge strane,
ljudska sigurnost bavi se tim pitanjima. Meñutim, ona ne uspijeva odgovoriti
na prijetnje na koje upozorava realizam, a neki pravci ne prihvaćaju da neka
državno-centrična stajališta pozitivno utječu na ljudsku sigurnost. Općenito,
zaključak je da je realizam važan, ali da ima nedostatke, te da zbog toga ne
zaslužuje svoj dominantni položaj. Pitanje koje se javlja kao posljedica ove
rasprave jest, ako su oba koncepta potrebna, ali nedovoljna, zahtijeva li
razumijevanje sigurnosti i jedan i drugi?

U suvremenom kontekstu potrebna su oba koncepta

Suvremeni kontekst je onaj u kojem je mnogo ljudi izloženo velikom broju
prijetnji. Možda su najugroženiji oni u situacijama u kojima vlada propada, a
država ili ne želi ili ne može osigurati zaštitu. Ova situacija ranjivih ljudi i
neuspješnih država ima ozbiljne lokalne, regionalne i globalne posljedice. U
meñuovisnom i globaliziranom svijetu svatko ima udio u ljudskoj sigurnosti.
To je takoñer svijet u kojem najmanje ranjivi ljudi žive u državama koje se
ponašaju odgovorno prema svojim grañanima. Ovo znači da neke države
obavljaju svoju zadaću relativno dobro, iako ne savršeno, te da u načelu,
zasad država može igrati ulogu u zaštiti svojih grañana. To je takoñer svijet u
kojem ostali subjekti – globalne institucije, nevladine organizacije i civilno
društvo – nisu sposobne obavljati važne zadaće koje trenutno obavljaju
ureñene države; primjerice, stvaranje i raspodjelu bogatstva. Uz to, mnoge od
tih organizacija su i same podložne kritikama: na primjer, zbog nedostatnog
zastupanja, odgovornosti i upitne implementacije mjera koje brane ljudsku
sigurnost. Konačno, to je svijet u kojem su mnoge države ranjive s obzirom
na konvencionalne vojne snage drugih država i oružje za masovno uništenje.
Ako je suvremeni kontekst onaj u kojem su ljudi i države ranjivi, tada iz toga
slijedi da, ovisno o situaciji, sigurnost obuhvaća i ljudsku i državnu sigurnost.
Meñutim, državno-centrična sigurnost nije sama sebi svrha, već je sredstvo
za postizanje ljudske sigurnosti.
U pojmovnom smislu, u slučaju ureñenih država, već postoji tvrdnja da su
državno-centrični i humano-centrični argumenti sigurnosti nužni, ali ne i
dovoljni. Lodgaard nam korisno naznačuje konceptualne dimenzije ove
tvrdnje. Njegova je početna pozicija da oba argumenta pružaju "koncepte oko
kojih će se sigurnosne politike organizirati" u budućnosti (2000: 1-2). On
predlaže rekonceptualizaciju sigurnosti kao "dvostrukog koncepta državne
sigurnosti i ljudske sigurnosti" – prvi bi uključivao obranu teritorija i slobodu
odreñivanja vlastitog oblika vlasti, a prema drugom bi ljudi bili slobodni od
fizičkog nasilja (2000: 1-6). Lodgaardov pristup može se razraditi u opširniju
tvrdnju u kojoj ne bi postojali samo dvostruki referentni objekti (ljudi i
država), već i njihove unutarnje i vanjske prijetnje, te u kojima sredstva za
postizanje sigurnosti u oba slučaja uključuju niz mjera, kako upotrebu sile,
tako i nevojne mjere (Kerr, 2003.). U svakom slučaju, ovi pokušaji
konceptualiziranja sigurnosti u smislu obaju argumenata nerazvijeni su i
apstraktni i mora se još mnogo toga učiniti kako bi to postala jasna i
uvjerljiva postavka. Meñutim, ovo je korak u pravom smjeru.

KORISNOST ZA PRAKTIČARE

Sve do sada rasprava je istraživala konceptualne dimenzije ljudske sigurnosti

i njezinu ulogu unutar sigurnosnih studija. Pritom je pažnja posvećena
sposobnosti pristupa da stvara smjernice za donošenje politika i do sada je
postavljena teza prema kojoj je, unatoč tvrdnjama kritičara koji kažu da
pristup nije koristan u stvaranju smjernica za donošenje politika moguće
razviti okvir koji to jest. Meñutim, sada se postavlja pitanje nudi li on
smjernice i na koji je način koristan?
Znanstvenici se ponovo ne slažu u svojim procjenama o korisnosti
pristupa. Hubert tvrdi kako je u empirijskom smislu vanjska politika
pojedinih država navela znanstvenike da razviju i uzdignu ovaj pristup (2004:
351). Kanadska i norveška vanjska politika od 1990-ih smatraju se dokazom
ovog stajališta. Odnosno, pristup je bio odgovor na postojeću praksu i,
štoviše, njegovi naputci i dalje usmjeravaju mnoge države, primjerice one
koje pripadaju Mreži ljudske sigurnosti (eng. Human Security Network).
Izvješće iz 2003. Ljudska sigurnost sada (eng. Human Security Now), koje je
izradila Komisija za ljudsku sigurnost, nudi dodatne smjernice i poticaj
državama da prihvate politike ljudske sigurnosti. Iz ove je perspektive
ljudska sigurnost operacionalizirana te nudi čvrste smjernice i način
primjene. Meñutim, Suhrke izvlači drugačije zaključke, tvrdeći kako u
politikama izvornih promicatelja, Kanade i Norveške, ali i ostalih pristaša,
postoji smanjeni interes za ovaj pristup kao temom vanjske politike (2004:
365). Nadalje, Komisija o ljudskoj sigurnosti imala je slab utjecaj, a Mreža
ljudske sigurnosti ima samo 13 država članica (Suhrke 2004: 265), od kojih
niti jedna nije važan igrač u svjetskoj politici.
Nekoliko studija slučaja o korisnosti ljudske sigurnosti za kreatore
politika, koje su proveli Kerr, Tow i Thompson, pokazuje da su praktičari u
tim slučajevima prihvaćali uži pristup ljudskoj sigurnosti, u trenucima kada
se smatralo da kriza ljudske sigurnosti u drugoj državi predstavlja prijetnju
nacionalnim interesima njihove vlastite države (2003: 102). Primjerice,
australska intervencija na Solomonskim otocima 2003. dogodila se kada su
australski kreatori politika percipirali da je tamošnje nasilje dosegnulo
kritičnu točku i da predstavlja prijetnju nacionalnim sigurnosnim interesima
Australije. Howardova vlada, iako se nije pozivala na koncept ljudske
sigurnosti, svejedno je prihvatila veliki dio njezinog programa humanitarnog
prava i ureñenja kao osnovu za intervenciju sa ciljem da Australija bude
sigurnija.
Druga studija slučaja, ona o invaziji SAD-a na Irak, pokazuje da, iako su
američke namjere o invaziji oduvijek bile nejasne, kada se razdoblje nakon
invazije pretvorilo u kaos, SAD su iskoristile koncept ljudske sigurnosti kao
opravdanje za pokretanje rata, tvrdeći da je američki cilj bio spasiti irački
narod od ljudske nesigurnosti koju je uzrokovao Sadam Hussein. Meñutim,
čak ni tada SAD nisu učinile mnogo kako bi povratile zakon i red uz pomoć
zakonskih i policijskih mjera – ključnih elemenata političkih procesa u skladu
sa užim pristupom. To znači da su američki kreatori politika iskoristili
retoriku ljudske sigurnosti, ali je nisu i primjenili, kada su smatrali da bi kriza
ljudske sigurnosti mogla potkopati njihove državno-centrične interese.
Iz perspektive praktičara iz niza zemalja u razvoju ljudska sigurnost je
vrlo razoran koncept. Kao što je već navedeno, uži pristup često se smatra
pokušajem uplitanja u unutarnje poslove dekoloniziranih država te nametanja
Zapadnih vrijednosti i promijenjenih ideja o suverenosti. U Azijsko-
pacifičkoj regiji nekoliko država primjenu principa šireg pristupa u smislu
razvoja i ostalih nevojnih transnacionalnih prijetnji degradacije okoliša i
bolesti kao što su HIV/AIDS i SARS. S druge strane, naglasak užeg pristupa
na nasilje unutar države i ljudskim pravima ne uživa veliku podršku.
Meñutim, na nedržavnoj razini, u Azijsko-pacifičkoj regiji sve se jače brani
usmjerenost užeg pristupa na nasilje.
Konačno, okvir ljudske sigurnosti korisno je diplomatsko sredstvo za
praktičare u UN-u. Veze izmeñu sukoba i ljudskog razvoja središnje su točke
mnogih UN-ovih politika: primjerice, Izvješće o ljudskom razvoju iz 2005.
(2005.) i ono Glavnog Tajnika In Larger Freedom iz 2005. (2005.), koje je
bilo njegov odgovor na High Level Panel Report i Draft Outcome Document
sa Svjetskog summita 2005 (2005.). Meñu pozitivnim posljedicama ovih
političkih ciljeva je pad unutarnjeg nasilja od sredine 1990-ih, što se većinom
objašnjava UN-ovim i meñunaordnim aktivizmom u mirovnim operacijama
(vidjeti Prostor za razmišljanje 6.2 i 6.3).

ZAKLJUČAK

Zadnje pitanje koje si moramo postaviti tiče se budućih perspektiva koncepta

ljudske sigurnosti u sigurnosnim studijama i u političkoj zajednici. U ovom
poglavlju se tvrdi da ovaj pristup doprinosi razumijevanju sigurnosti
pokazujući da je realizam, dominantan pristup državno-centrične sigurnosti,
potreban, ali ne i dovoljan te ne bi trebao biti dominantan način
razumijevanja sigurnosti. S obzirom da ljudska sigurnost postavlja ljude kao
referentni objekt, ona poziva da realizam objasni zašto je država referentni
objekt, ako nije sredstvo postizanja sigurnosti svojih stanovnika. Ako krajnja
svrha državno-centričnog pristupa nije sigurnost ljudi, važnost države je
upitna, a time i državno-centričnih stajališta. Na taj način koncept ljudske
sigurnosti i dalje će na koristan način naglašavati stajalište da su odnos
izmeñu ljudi i države te uloga suverenosti, u središtu razumijevanja
sigurnosti.
To znači da će se u budućnosti koncept ljudske sigurnosti nastaviti
razvijati u akademskim krugovima i nastavnim planovima. Na ovoj razini,
veza izmeñu države, ljudi i suverenosti i dalje ostaje predmet oštre rasprave
te postoji normativni poticaj da se poboljšaju čovjekovi uvjeti života. Ako
ovo nastavi biti dio opisa posla znanstvenika i studenata, tada je budućnost
koncepta osigurana. Veliki je broj istraživanja koja se moraju provesti o
ljudskoj sigurnosti: na primjer, o meñudisciplinarnoj trostranoj vezi izmeñu
sigurnosti, upravljanja i razvoja; te o povezanosti izmeñu škola (pristupa, op.
prev.) ljudske sigurnosti. Kao što Thomas ističe, 'krajnji test korisnosti
koncepta leži u mjeri u kojoj kreatori politika i znanstvenici mogu uvidjeti
povezanost izmeñu ove dvije struje misli' (2004: 354). Nastavljanje i širenje
kvantitativnih i kvalitativnih baza podataka o ljudskoj sigurnosti ostala su
važna područja istraživanja. Važno je zadržati redovna izdanja Izvješća o
ljudskoj sigurnosti koja izdaje Oxford University Press. Mnogo se udžbenika
još mora napisati kako bi se nastavnicima i studentima omogućili toliko
potrebni nastavni programi i materijali.
Meñutim, na razini prakse, unatoč tomu što se slažemo da živimo u
meñuovisnom svijetu koji dijele milijarde zainteresiranih za ljudsku
sigurnost, budućnost koncepta nije toliko blistava. Prije svega, ključni subjekt
svjetske politike, Sjedinjene Države, zaokupljene su terorizmom. Američko
vodstvo pod Bushovom administracijom nije uspjelo uvjeriti mnoge dijelove
svijeta da im je važna i njihova sigurnost, te da je sigurnost zaista
meñuovisna. Američko vodstvo ne postavlja adekvatne standarde ljudske
sigurnosti kod kuće ili u inozemstvu, a to je loš znak za ciljeve ljudske
sigurnosti.
U zemljama u razvoju glavni krivci za nesigurnost ljudi i dalje će se
odupirati promjenama koje bi povećale ljudsku sigurnost jer su im previše
privlačne kratkoročne koristi položaja političke i ekonomske moći. Način
privlačenja neposlušnih morat će se nastaviti argumentima da su kratkoročne
koristi kobne za dugoročni opstanak vladajućih elita i države. Diplomacija
koja se koristi pristupom ljudske sigurnosti i podacima koji pokazuju da je
ljudska sigurnost i moralna svijest u njihovom interesu trebala bi biti glavni
pristup. Ukoliko to propadne, vjerojatno bi bila nužna intervencija po
pravilima ICISS-a i UN-ovog Svjetskog summita, iako nedavna izvješća o
intervencijama u Darfuru nisu ohrabrujuća.
Ujedinjeni narodi imaju obvezu nastaviti osiguravati vodstvo na području
ljudske sigurnosti. Unatoč potrebi za reformom Ujedinjenih naroda, ta je
institucija ipak pomagala smanjiti učestalost i doseg unutarnjeg nasilja
pomoću mirovnih operacija. Podaci pokazuju da je od sredine 1990-ih došlo
do drastičnog globalnog pada u opsegu i učestalosti poginulih u sukobima
unutar država. (Vidi Prostor za razmišljanje 6.2 o smanjenju globalnog
političkog nasilja i Prostor za razmišljanje 6.3 o objašnjenjima tog
smanjenja.) Unatoč brojnim problemima, stalna uloga regionalnih
organizacija, kao što je Afrička unija, takoñer je važna u smanjenju broja
sukoba. Nevladine organizacije i civilno društvo i dalje su ključni akteri u
smanjenju nasilja, unatoč potrebi za njihovom većom odgovornošću.
Konačno, uloga ureñenih država i dalje će biti ključna za unapreñenje
sigurnosti.
Najznačajniji imperativ za daljnje unapreñenje koncepta ljudske
sigurnosti jest taj što obični ljudi koji žive u središtu političkog nasilja
prirodno žele sigurnost. Prema ispitivanju javnog mnijenja kojeg je provela
organizacija "Asia Foundation" 2004., a objavila RAND korporacija 2005.,
dvije trećine stanovništva Afganistana vjerovalo je da je sigurnost najveći
problem s kojim se nacija suočava. Otprilike 37% vjerovalo je da je nasilje
najveći sigurnosni problem. Sljedećih 29% smatralo je da su siromaštvo,
gospodarstvo i nezaposlenost sljedeći veliki problem. Ostala pitanja, kao što
su obrazovanje, električna energija, ceste i zgrade, bila su manje važnosta (od
6 do 9% smatralo je da su to sigurnosni problemi (2005: 94). U istom
publikaciji rezultati niza istraživanja koja su provedena u Iraku tijekom 2004.
pružila su daljnju potvrdu da je 'sigurnost i dalje glavna briga grañana Iraka'
(2005: 165). Ostala istraživanja o ljudima koji su siromašni i žive u središtu
nasilnih sukoba pokazuju da je njihova najveća želja da budu zaštićeni od
nasilja. Obični ljudi posvuda žele ljudsku sigurnost. Države i ostali subjekti
imaju odgovornost da je pruže iz etičkih razloga i zbog općeg dobra svih nas.

PITANJA

Što je sigurnost? Je li ljudska sigurnost važna, i ako jest, zašto?

Mogu li ljudska sigurnost i državno-centrična sigurnost biti konceptualno
pomirene, a ako mogu, na koji način?
Da li bi se humanitarna intervencija u kojoj se koristi sila kako bi se zaštitilo
stanovništvo od teških zločina trebala provoditi ako ugrožava meñunarodnu
stabilnost? Da li bi meñunarodna zajednica trebala intervenirati u Čečeniji?
Ako ne, zašto?
Bi li meñunarodna zajednica trebala intervenirati u situacijama kao što je
Darfur 2005.? Ako ne, zašto?
Je li ljudska sigurnost koncept koji vodi državne politike? Ako nije, zašto?
Mjeri li se ljudska sigurnost brojem poginulih u ratovima?
Koji se problemi javljaju uz okvir koji se predlaže u ovom poglavlju?
Koja je veza izmeñu upravljanja, sigurnosti i razvoja?
Koji su lokalni, regionalni i globalni učinci ljudske nesigurnosti?
Koje su prednosti i nedostaci koncepta ljudske sigurnosti?

ZA DALJNJE ČITANJE

Collier P. (2003.), Breaking the Conflict Trap. Civil War and Development
Policy, Oxford University Press. Pruža ekonomski na uzroke grañanskog
rata i prijedloge plana za globalnu akciju.
Hampson, F. O. i ostali (2002) Madness in the Multitude, Toronto: Oxford
University Press. Predstavlja snažan argument u prilog razumijevanju
ljudske sigurnosti kao globalnog dobra.
Centar za ljudsku sigurnost (2005.), Human Security Report, Oxford:
Oxford University Press. Najvažniji kvantitativni i kvalitativni doprinos
analize globalnih trendova u ljudskoj sigurnosti.
Security Dialogue (2004) 35/3 Posebno izdanje časopisa koji nudi vrlo dobar
pregled rasprava o ljudskoj sigurnosti sa stajališta mnogih glavnih sudionika.
Thakur R. i Newman, E. (ur.) (2004.), Broadening Asia's Security and
Discourse Agenda, Tokyo: United Nations University Press. Kritika
državno-centrične paradigme iz perspektive vrlo širokog razumijevanja ljudske
sigurnosti.
Thomas C. (2000.), Global Goverrance, Development and Human
Security, London: Pluto Press. Usmjerena je na pitanja upravljanja i razvoja
koja su ključna za ljudsku sigurnost.
Program Ujedinjenih naroda za razvoj (2005.), UNDP Human
Development Report, Oxford: Oxford University Press. Analizira probleme
ljudskog razvoja diljem svijeta.

VAŽNE WEB STRANICE

Centar za ljudsku sigurnost na Liu institutu za globalna pitanja na Sveučilištu

British Columbia te Oxford University Press svake će godine objavljivati
Izvješće o ljudskoj sigurnosti na www.humansecurityreport.info. To je
neprocjenjiv izvor.
Vijesti o ljudskoj sigurnosti izvrsno je dnevno izvješće na
www.hsc.list@ubc.ca, a takoñer ih objavljuje Centar za ljudsku sigurnost.
Centar za meñunarodni razvoj i upravljanje sukobima (CIDCM)
http://www.cidcm.umd.edu/ CIDCM redovito objavljuje vrlo dobar izvornik,
Mir i sukob, koji obuhvaća meñudjelovanje sukoba i razvoja.
Meñunarodna skupina za krize (ICG) redovito izdaje Crisis Watch, izvješće o
krizama diljem svijeta, na
http://www.crisisgroup.org/home/index.cfm?I=1&id=3624

Za mnogo zanimljivih dodatnih materijala posjetite Online Resource Center

kojim je popraćena ova knjiga: www.oxfordtextbooks.co.uk/orc/collins
7.
Sekuritizacija

RALF EMMERS

Sadržaj poglavlja
Uvod
Model sekuritizacije
Ograničenja modela sekuritizacije
Slučajevi sekuritizacije
Zaključak

Vodič čitatelju
Poglavlje uvodi, procjenjuje i primjenjuje Kopenhašku školu i njezin model
sekurizitacije. Pristup proširuje definiciju sigurnosti uključivanjem pet različitih
sektora – vojnu, političku, društvenu, ekonomsku i ekološku sigurnost. Ispituje
kako odreñeno pitanje postaje "sekuritizirano", odnosno, kako se iz političkog
procesa prenosi u područje sigurnosti. Poglavlje analizira postupak
sekuritizacije identificiranjem uloge provoditelja sekuritizacije i važnosti
"govornog čina" u uvjeravanju odreñene publike o egzistencijalnoj prirodi
prijetnje. Teza je da Kopenhaška škola dopušta uključivanje nevojnih pitanja u
sigurnosne studije, a istovremeno nudi jedinstveno razumijevanje koncepta
sigurnosti. Ipak, poglavlje takoñer naglašava opasnosti i negativne konotacije
"sekuritiziranja" odreñenog pitanja, kao i neke nedostatke tog modela. Iako se
poglavlje vodi samim pojmom, oslanja se i na niz primjera primjene modela
sekuritizacije. Oni uključuju sekuritizaciju neregistrirane migracije za vrijeme
vlade Johna Howarda u Australiji, sekuritizaciju nezakonite trgovine i
zlouporabe droge u Sjedinjenim Državama i Tajlandu, kao i neuspjeh
američkog predsjednika Georgea Busha te britanskog premijera Tonyja Blaira
u uvjeravanju svijeta o egzistencijalnoj prijetnji koju predstavljaju Sadam
Hussein i njegov režim u Iraku.
UVOD

Kopenhaška škola nastala je na Institutu za istraživanje rata i mira (eng.

Conflict and Peace Research Institute – COPRI) u Kopenhagenu, a
predstavljena je u radovima Barryja Buzana, Olea Wævera, Jaapa de Wildea i
ostalih (Wæver 1995.; Buzan, Wæver, de Wilde 1998.; Buzan, Wæver
2003.). Kopenhaška škola razvila je znatan broj koncepata za preispitivanje
sigurnosti, a osobito kroz pojmove sekuritizacije i desekuritizacije7. Škola
je odigrala važnu ulogu u širenju koncepcije sigurnosti i pružanju okvira za
analizu kako neko pitanje postaje sekuritizirano ili desekuritizirano. Ona je
dio šireg pokušaja rekonceptualiziranja pojma sigurnosti i redefiniranja
programa sigurnosnih studija u svjetlu kraja Hladnog rata.
Kopenhaška škola je svoj pristup sigurnosti razvila u brojnim djelima,
osobito u djelu Security: A New Framework for Analysis (1998.). U tom djelu
Buzan, Wæver i de Wilde počinju s definicijom meñunarodne sigurnosti u
tradicionalnom vojnom kontekstu. Prema njima 'sigurnost' je 'povezana s
preživljavanjem. To je situacija kada se problem postavi kao da predstavlja
egzistencijalnu prijetnju odreñenom referentnom objektu (tradicionalno, ali
ne i nužno, državi, njenoj vladi, teritoriju i društvu)' (Buzan, Wæver i de
Wilde 1998.: 21). Imajući to na umu, Kopenhaška škola identificira pet
glavnih kategorija sigurnosti: vojnu sigurnost, kao i ekološku, ekonomsku,
društvenu i političku sigurnost. Na taj se način logika očuvanja sigurnosti
održava, ali i proširuje izvan vojne sigurnosti na ostale četiri kategorije.
Dinamika svake kategorije sigurnosti odreñena je provoditeljima
sekuritizacije i referentnim objektima. Prvi su definirani kao 'sudionici
koji sekuritiziraju probleme proglašavajući nešto, odnosno referentni objekt,
egzistencijalno ugroženim' (Buzan, Wæver i de Wilde, 1998: 36), a može se
očekivati da su to 'politički voñe, birokracije, vlade, lobisti i grupe za pritisak'
(Buzan, Wæver i de Wilde, 1998: 40). Referentni objekti su 'nešto što se
smatra egzistencijalno ugroženim i što ima legitimno pravo na opstanak"
(Buzan, Wæver i de Wilde 1998: 36). Očigledno, referentni objekti, a i vrste
egzistencijalnih prijetnji s kojima se oni suočavaju, razlikuju se od sektora do
sektora. Referentni objekti mogu biti država (vojna sigurnost); državna
suverenost ili ideologija (politička sigurnost); nacionalna gospodarstva

7
Sekuritizacija – davanje sigurnosnog značaja nekom pitanju, pojavi, problemu.
Desekuritizacija – oduzimanje sigurnosnog značaja nekom pitanju, pojavi, problemu (op.
prev.)
(ekonomska sigurnost); kolektivni identiteti (društvena sigurnost); vrste ili
staništa (ekološka sigurnost) (Buzan, Wæver i de Wilde, 1998).
Kopenhaška škola prihvaća višesektorski pristup sigurnosti koji
predstavlja pomak od tradicionalnih sigurnosnih studija i njihove
usredotočenosti na vojni sektor. Četiri od pet sastavnica pripadaju nevojnim
prijetnjama sigurnosti. Osim proširivanja pojma sigurnosti izvan vojnih
pitanja, Kopenhaška škola produbljuje sigurnosne studije uključivanjem
nedržavnih aktera. Ipak, ključno je pitanje može li koncept sigurnosti biti
proširen do tih granica bez gubitka koherentnosti. Postoji rizik prevelikog
širenja definicije sigurnosti s posljedicom da sve, i time ništa odreñeno,
postane sigurnosni problem. Slobodno i široko definiranje sigurnosti može
dovesti do neodreñenosti i nedostatka pojmovne i analitičke koherentnosti.
Drugim riječima, redefiniranje i proširivanje koncepta sigurnosti mora biti u
skladu s razvojem novih pojmovnih alata. Upravo tu je Kopenhaška škola sa
svojim modelom sekuritizacije i desekuritizacije pokušala dati doprinos
raspravama, razvijanjem analitičkog okvira za proučavanje sigurnosti.
Kopenhaška škola pruža mogućnost sustavne, komparativne i koherentne
analize sigurnosti.

MODEL SEKURITIZACIJE

Proces sekuritizacije u dvije faze

Kopenhaška škola pruža spektar unutar kojega pitanja mogu biti smještena.
Zastupnici ove škole tvrde kako svako pojedino pitanje može biti
nepolitizirano, politizirano ili sekuritizirano. Pitanje je nepolitizirano kada
ono nije predmet državne akcije države i nije uključeno u javnu raspravu.
Pitanje postaje politizirano kada se s njime postupa unutar standardnog
političkog sustava. Politizirano pitanje dio je 'javnih politika, te zahtijeva
državnu odluku i raspodjelu sredstava ili, mnogo rjeñe, neke druge oblike
javnog upravljanja' (Buzan, Wæver i de Wilde 1998: 23). Konačno, pitanje je
smješteno na "sekuritizirani" dio spektra kada mu je potrebna hitna akcija
izvan državnih standardnih političkih procedura.
Kopenhaška škola tvrdi kako pitanje može biti sekuritizirano – označeno
kao sigurnosni problem i pomaknuto iz politiziranog u sekuritizirani dio
spektra – postupkom sekuritizacije. Provoditelj sekuritizacije (npr. vlada,
politička elita, vojska, civilno društvo) definira pitanje koje je već
politizirano definira kao egzistencijalnu prijetnju referentnom objektu (npr.
državi, skupinama, državnoj suverenosti, ideologiji, gospodarstvu). Kao
odgovor na egzistencijalnu prirodu prijetnje, provoditelj sekuritizacije tvrdi
kako mora primijeniti izvanredna sredstva koja idu izvan uobičajenih normi
političke domene. Zbog toga Buzan, Wæver i de Wilde tvrde kako je
sekuritizacija 'potez koji politiku vodi izvan ustaljenih pravila igre i koji neko
pitanje označava kao posebnu vrstu politike ili kao pitanje iznad politike.
Zato se sekuritizacija može shvatiti kao ekstremnija verzija politizacije'
(Buzan, Wæver i de Wilde 1998: 23). Kopenhaška škola navodi kako se
desekuritizacija odnosi na obrnuti proces. Obuhvaća 'pomicanje pitanja iz
područja hitnog stanja u normalni proces pregovaranja političke sfere'
(Buzan, Wæver i de Wilde 1998: 4). Primjerice, kraj režima Aprtheida u
Južnoj Africi predstavlja primjer desekuritizacije rasnog pitanja u
južnoafričkom društvu i njegovo ponovno uvoñenje u političku domenu.
Postupak sekuritizacije odnosi se na prihvaćenu klasifikaciju samo
odreñenih fenomena, osoba ili entiteta kao egzistencijalnih prijetnji koje
zahtijevaju hitne mjere. Kopenhaška škola oslanja se na proces sekuritizacije
u dvije faze kako bi objasnila kako i kada se neki problem treba smatrati i
prema njemu se odnositi kao prema egzistencijalnoj prijetnji sigurnosti. Prva
faza odnosi se na prikazivanje odreñenih problema, osoba, ili entiteta kao
prijetnji opstanku referentnih objekata. Početni korak sekuritizacije mogu
pokrenuti države, ali nedržavnni akteri, kao što su primjerice sindikati ili
narodni pokreti. Nedržavni akteri stoga se smatraju važnim igračima u
modelu sekuritizacije. Meñutim, sekuritizacija teži tome da bude proces
kojim dominiraju moćni akteri koji imaju koristi od privilegirane pozicije.
Doista, mjera sekuritizacije otkriva moć i utjecaj provoditelja sekuritizacije i
o njima ovisi, zbog čega su to najčešće države i njezine elite (Collins, 2005.).
Korištenje jezika sigurnosti ipak ne znači da se pitanje automatski
pretvara u sigurnosno pitanje. Umjesto toga, sporazumno definiranje prijetnje
mora biti dovoljno istaknuto kako bi proizvelo značajne političke posljedice.
Druga i ključna faza sekuritizacije uspješno je dovršena samo ukoliko
provoditelj sekuritizacije uspješno uvjeri relevantnu publiku (javno mnijenje,
političare, vojne časnike ili ostale elite) da je referentnom objektu ugrožen
opstanak. Jedino tada se mogu nametnuti izvanredne mjere. Zbog hitnosti
prihvaćene egzistencijalne prijetnje sigurnosti, birači toleriraju
protudjelovanja izvan normalnih granica političkih procedura.
Ključan dio modela sekuritizacije u dvije faze je važnost "govornog
čina". On je definiran kao pojmovno predstavljanje odreñenog pitanja kao
egzistencijalne prijetnje sigurnosti. Kopenhaška škola smatra da je govorni
čin početna točka procesa sekuritizacije. Neki predmet može postati
sigurnosno pitanje kroz sam govorni čin, bez obzira predstavlja li to pitanje
egzistencijalnu prijetnju u materijalnom smislu. Provoditelj sekuritizacije
koristi jezik kako bi problem artikulirao u sigurnosnim terminima i uvjerio
relevantnu publiku u neposrednu opasnost koja iz njega proizlazi.
Artikulacija u sigurnosnim pojmovima zahtijeva publiku a provoditeljima
sekuritizacije daje pravo mobiliziranja državne moći i izlaz iz tradicionalnih
pravila. Kao što je spomenuto ranije, sigurnosni problem mora biti definiran
kao egzistencijalna prijetnja (Buzan, Wæver i de Wilde, 1998.). Ovaj važan
kriterij Kopenhaškoj školi omogućuje da široko definiran sigurnosni koncept
poveže s pitanjem opstanka te s rasuñivanjem koje nalazimo unutar
tradicionalnog pristupa sigurnosnim studijama. Ovime se izbjegava široko i
slobodno odreñenje pojma sigurnosti koje bi lako moglo postati beznačajno.

Uspješan postupak sekuritizacije

Vlade i političke elite imaju odreñenu prednost nad drugim subjektima u
pokušajima utjecaja na javnost i u pozivanju na primjenu izvanrednih mjera
(Collins, 2005.). U demokratskom sustavu vlada koristi legitimnost koju joj
je dalo izborno tijelo. Ovo joj daje značajnu prednost kada pokušava uvjeriti
publiku na nužnost izvanrednih mjera kao odgovora na egzistencijalnu
prijetnju. U demokratskim društvima, meñutim, publika još uvijek ima pravo
da odbiti govorni čin, tj. predstavljanje odreñenog problema kao
egzistencijalne prijetnje.
Važno pitanje koje se mora razmotriti je, da li postupak sekuritizacije ima
veće izglede za uspjeh u autoritarnim državama gdje vojska ima ključnu
ulogu u nacionalnoj politici (Anthony, Emmers, Acharya, 2006). U
nedemokratskim društvima, formuliranje percepcije prijetnji i proces
donošenja odluka često su pod utjecajem vojske, kao i birkoratskih i
političkih elita. Utjecaj društvenog pritiska i težnji prema sekuritizaciji i
desekuritizaciji političkih pitanja ostaje ogranilen. Meñutim, to ne znači da
javnost ne sudjeluje u procesu sekuritizacije ili da se od nje ne očekuje
odobravanje usvajanja izvanrednih mjera. To prije svega znači da javnost
isključuje šire stanovništvo i da se sastoji samo od političkih elita i nekih
državnih institucija poput vojske. U takvom kontekstu političke elite mogu
zloupotrijebiti ekstremne oblike politizacije kako bi ostvarile odreñene
političke ciljeve i konsilidirale svoje pozicije političke moći. I dok šire
stanovništvo može odbaciti govorni čin, a usvojene izvanredne mjere smatrati
nelegitimnima, postupak sekuritizacije je bez obzira na to uspješan zbog toga
što je ograničeniju javnost uvjerio u egzistencijalnu narav prijetnje (Collins,
2005).
Do sada bi trebalo biti jasno da Kopenhaška škola sigurnost smatra
društveno konstruiranim konceptom. U tom smislu škola je u svom pristupu
primarno konstruktivistička. Ono što tvori egzistencijalnu prijetnju smatra se
subjektivnim pitanjem. To u velikoj mjeri ovisi o zajedničkom shvaćanju o
tome što čini opasnost za sigurnost. Osoba na ovlasti prvo mora
upotrebljavati jezik sigurnosti, a onda zahtjevati uvoñenje izvanrednih mjera.
Govor provoditelja sekuritizacije mora biti oblikovan na način koji je publici
uvjerljiv. Prema tome, svaki postupak sekuritizacije uključuje političku
odluku i rezultat je političkog i društvenog čina (Anthony, Emmers, Acharya,
2006). Samo u uspješnim slučajevima će se standardne političke procedure
promatrati kao neadekvatne da bi odgovorile na prijetnju.
Za razliku od realističkog pristupa sigurnosnim studijama koji se
usredotočuje na materijalnu prirodu prijetnje, Kopenhaška škola predviña da
postupak sekuritizacije može uspjeti ili propasti ovisno o tome da li pojedina
javnost prihvaća diskurs. Posljedično, ona naravno propituje zašto neki
postupci propadaju, dok drugi uspijevaju. Kopenhaška škola takoñer
proučava zašto su neka pitanja uopće sekuritizirana, dok druga nisu. Ona
tvrdi da to ne ovisi samo o materijalnim faktorima.

Izvanredne mjere i motivi za sekuritizaciju

Kopenhaška škola tvrdi kako uspješan postupak sekuritizacije provoditeljima
sekuritizacije daje posebno pravo da koriste izvanredna sredstva. Ipak, to
nagovješta činjenicu da uspjeh tog procesa ne ovisi o prihvaćanju takvih
djelovanja. Logično je pitati što se smatra 'izvanrednim mjerama'. One
nadilaze pravila na kojima se obično inzsitira te se stoga ne nalaze unutar
uobičajenih političkih procedura i praksi. Od izvanrednih mjera se očekuje da
odgovore na odreñeni problem koji predstavljaja egzistencijalnu prijetnju
referentnom objektu. Prihvaćanje i primjena izvanrednih mjera uključuje
identifikaciju i klasifikaciju nekog problema kao neprijatelja protiv kojeg se
hitno mora djelovati. Vrste privaćenih mjera očito će ovisiti o okolnostima i
kontekstu prijetnje. Egzistencijalna prijetnja okolišu, sektoru gospodarstva, ili
državne ideologije zahtijevat će različite hitne odgovore (Collins, 2005.).
Potrebno je spomenuti i neke nedostatke interpretacije izvanrednih mjera
Kopenhaške škole. Vrste hitnih mjera koje će poduzeti država mogu se vrlo
lako predvidjeti. Ipak, manje je jasno kakvu će izvanrednu mjeru poduzeti
nedržavni akter nakon što je uspješno uvjerio publiku u egzistencijalnu
prirodu prijetnje. Drugim riječima, što bi primjerice činilo izvanrednu
prijetnju koja nadilazi standardne političke procedure za nevladinih
organizacija poput Greenpeacea i Kršćanske pomoći? Štoviše, u pitanje se
može dovesti značaj procesa sekuritizacije kada on nije usklañen s akcijama i
politikama za suzbijanje navodne prijetnje. Prema modelu sekuritizacije,
pretvaranje odreñenog pitanja u sigurnosno pitanje zahtijeva jedino priznanje
javnosti da se doista radi o prijetnji. Prihvaćanje izvanrednih sredstava nije
nužno. Buzan, Wæver i de Wilde osobito naglašavaju: "Mi zahtjev ne
postavljamo tako visoko da on zahtijeva usvajanje hitne mjere" (Buzan,
Wæver i de Wilde, 1998: 25). To znači da provoditelj sekuritizacije može
imati uspješne govorne činove, a istovremeno odlučiti da će na
egzistencijalnu prijetnju odgovoriti putem standardnih političkih procedura,
a ne izvanrednim mjerama (Collins, 2005.). S druge strane, može se tvrditi da
potpuni postupak sekuritizacije zahtijeva i sadrži i diskurzivne dimenzije
(govorni čin i zajedničko razumijevanje) i nediskurizivne dimenzije
(implementaciju politika) (Emmers, 2004; Collins, 2005.). Stoga bi u ovom
slučaju sigurnosni akt ovisio o uspješnim govornim činovima koji relevatnu
javnost uvjeravaju u egzistencijalnu prirodu prijetnje, kao i o usvajanju
izvanrednih ovlasti provoditelja sekuritizacije (ne-diskurzivna dimenzija) za
suzbijanje tako definirane prijetnje.
Niz motiva i namjera nam može pomoći u objašnjavanju postupka
sekuritizacije te posljedične primjene izvanrednih mjera (Anthony, Emmers,
Acharya, 2006.). Sekuritizacija odreñenom pitanju daje hitnost i vodi do
stalne mobilizacije političke potpore i upotrebe sredstava. Ono takoñer stvara
vrstu političkog zamaha potrebnog za prihvaćanje dodatnih i hitnih mjera.
Sekuritizacija nekog pitanja stoga može pružiti neke opipljive koristi,
uključujući učinkovitije rješavanje složenih problema, mobiliziranje javne
potpore za politike u odreñenim područjima kojima se daje sigurnosni značaj,
dodjelu većih sredstava i tako dalje. Moguće je da se ovi ciljevi ne bi mogli
postići kada bi se odreñene probleme smatralo samo političkim pitanjima.
Meñutim, ključno je naglasiti opasnost sekuritizacije. Proces se može
zloporabiti kako bi se legitimizirala i osnažila uloga vojske ili specijalnih
sigurnosnih snaga u civilnim aktivnostima. Ovo je osobito važno u novim
demokracijama ili državama u kojima je nejasna podjela izmeñu vojne i
civilne vlasti. S definiranjem sve većeg broja pitanja, kao prijetnje nakon 11.
rujna, postupak sekuritizacije može dovesti do daljnje legitimacije oružanih
snaga u politici, kao i do ograničavanja grañanskih sloboda u ime sigurnosti u
etabliranim demokratskim društvima. Postupak sekuritizacije mogu iskoristiti
elite kako bi ograničile grañanske slobode, nametnuli prijeke sudove,
pritvorile političke protivnike ili osumnjičene za terorizam bez suñenja,
ograničile utjecaj odreñenih domaćih političkih institucija ili povisile vojne
proračune (Anthony, Emmers, Acharya, 2006.). Sustav provjere i ravnoteže
rijetko se primjenjuje na izvanredne mjere, što otvara vrata potencijalnoj
zloupotrebi. U nedemokratskim društvima, široj javnosti nije dopušteno
izjašnjavanje te stoga nije u mogućnosti spriječiti opasnosti povezane s
postupkom sekuritizacije. Kako bi naglasio potencijalnu opasnost vezanu uz
postupak sekuritizacije, Kyle Grayson koristi analogiju Frankesteinovog
čudovišta (Grayson 2003.). Ova metafora za sekuritizaciju pomaže nam
razumjeti koliko moćan može postati provoditelj sekuritizacije, kao rezultat
procesa, ali i gubitka kontrole koji proizlazi iz strategije koja otvara vrata
izvanrednim sigurnosnim djelovanjima.
Imajući Graysonovu metaforu čudovišta na umu, nije iznenañujuće da
Kopenhaška škola postupak sekuritizacije ne smatra pozitivnom vrijednošću
ili potrebnim postupkom za svladavanje odreñenih pitanja (Williams, 2003.).
Umjesto toga, ona tvrdi kako bi društva trebala, koliko je god to moguće,
djelovati unutar okvira redovne politike, u kojima je moguće probleme
raspraviti i na njih odgovoriti unutar normalnih granica politizacije. Shodno
tome, Buzan i Wæver proces desekuritizacije smatraju osobito važnim za
vraćanje nekog pitanja na standardnu politiziranu razinu. Rizici za društvo i
zlouporaba ovlasti mogu se spriječiti desekuritizacijom nekog pitanja i
njegovim ponovnim uključivanja u normalnu političku domenu.

OGRANIČENJA MODELA SEKURITIZACIJE

Kopenhaška škola pruža okvir za utvrñivanje kako i tko nekom pitanju daje
ili oduzima sigurnosni značaj. Meñutim, unatoč ugledu Škole u literaturi o
sigurnosnim studijama, dinamika sekuritizacije i desekuritizacije i dalje je
nedovoljno empirijski shvaćena (Anthony, Emmers, Acharya, 2006.).
Kopenhaška škola do sada se prvenstveno koncentrirala na odreñivanje
teorijskog pristupa sigurnosnim studijama, istovremeno ne posvećujući
dovoljnu pažnju empirijskom istraživanju. Neka od pitanja koja se moraju
empirijski istražiti su i zašto neki postupci sekuritizacije uspijevaju u
uvjeravanju publike, a drugi ne. Takoñer je potrebno analizirati zašto se neka
pitanja smatraju egzistencijalnim sigurnosnim prijetnjama, te ih se na taj
način i tretira, a druga ne. Drugim riječima, empirijska istraživanja na putu
koji vodi sekuritizaciji javnih pitanja mogla bi dovesti do boljeg
razumijevanja prelaska iz politiziranog u sekuritizirani dio spektra i obratno.
Konačno, Kopenhaška škola nije posvetila mnogo pažnje procjenjivanju
učinkovitosti politike izvanrednih mjera niti nenamjernih posljedica koje bi
one mogle uzrokovati (Anthony, Emmers, Acharya, 2006.). Meñutim, važno
je empirijski utvrditi doprinose li postupci sekuritizacije učinkovitom
rješavanju oreñenih pitanja. Sekuritiziranje nekog pitanja ne mora doprinijeti
rješenju, dok desekuritizacija može biti plodonosniji pristup.
Kopenhaška škola se kritizira i zbog eurocentričnosti (Anthony, Emmers,
Acharya, 2006.). Taj eurocentrizam je ipak manje očit u slučaju knjige
Sigurnost: Novi okvir za analizu (eng. Security: A New Framework for
Analysis), čiji je cilj ponuditi širok teorijski pristup sigurnosnim studijama.
Meñutim, pitanje društvene sigurnosti, primjerice, koje je u srži Kopenhaške
škole i naglašava društvo kao primarni referentni objekt, a ne državu (Tow,
2001.), umnogome dolazi iz europskog iskustva. Odnosi se na društva bez
granica za koja se tvrdi da postoje u Europi, kao rezultat političke i
ekonomske integracije. Društvena sigurnost, koja se istražuje u 10. poglavlju,
povezana je sa stvaranjem kolektivnog europskog identiteta i trebala bi biti
odvojena od državne sigurnosti, koja se odnosi na očuvanje državne
suverenosti i teritorijalnog integriteta. Postojanje sličnog osjećaja zajedništva
u mnogim drugim regijama ili dijelovima svijeta je upitno.
Uz to, može se raspravljati o tome doprinosi li model sekuritizacije
proučavanju meñunarodne sigurnosti u dijelovima svijeta koja se mogu lako
može analizirati na realistički način. Primjerice, Sjeveroistočna Azija još
uvijek je uvelike definirana strateškom strukturom odreñenom realističkim
karakteristikama. Sjeveroistočnu Aziju i dalje opterećuju tradicionalni
problemi, uključujući dugotrajni problem Korejskog poluotoka i rizik
proliferacije oružja za masovno uništenje, prekomorske napetosti izmeñu
Kine i Tajvana te stalna diplomatska prepucavanja oko povijesne ostavštine
rata na Pacifiku i spornih otočića, izmeñu Japana na jednoj strani te Kine i
Južne Koreje na drugoj. Krhkost bilateralnih veza izmeñu Kine i Japana
glavna je prijetnja miru i stabilnosti cijele regije. Takoñer, iz američke i
japanske perspektive, Kina i njezina rastuća moć predstavljaju najveći
dugoročni izazov istočnoazijskom regionalnom poretku. U takvom kontekstu,
sigurnost se još uvijek primarno povezuje s geopolitikom, odvraćanjem,
ravnotežom moći i vojnom strategijom. Država i njezina obrana od vanjskog
vojnog napada i dalje ostaju glavno žarište sigurnosnih politika. Stoga, iako
model sekuritizacije može ukazati na 'brojne činove', kao i odgovore
odreñenih javnosti i moguće uvoñenje izvanrednih mjera, moguće je da u
takvim strateškim okruženjima neće biti u mogućnosti otkriti više od
racionalnih teorija, poput realizma.
Još jedan nedostatak tiče se nejasne razlike izmeñu političkih i
sigurnosnih područja (Anthony, Emmers, Acharya, 2006.). Kopenhaška škola
mora bolje definirati i razjasniti granice izmeñu politike i sigurnosti. Škola
sekuritizaciju definira kao ekstremnu verziju politizacije, što doprinosi
mogućoj zbunjenosti i preklapanju duž spektra depolitiziranih, politiziranih i
sekuritiziranih pitanja. Takav kakav jest, model možda nije spodoban u
dovoljnoj mjeri odvojiti postupak sekuritizacije od pitanja teške politizacije.
Razlikovanje koje može postojati izmeñu ovih procesa može postati nejasno,
ovisno o političkom kontekstu i postojećim okolnostima (Anthony, Emmers,
Acharya, 2006.). Primjerice, u nedemokratskim razgraničenje izmeñu
političkih i sigurnosnih domena tradicionalno ostaje neodreñeno. Štoviše,
sigurnosna pitanja, čak i kod demokratski izabranih vlada, mogu se i dalje
nalaziti u političkoj domeni i njih se može odgovoriti kroz standardnu
političku proceduru. Unatoč korištenju govornih činova, rješenja za
razrješavanje nevojnih izazova često se nalaze u okvirima politike. Nadalje,
više se treba govoriti o političkim motivima sekuritiziranja odreñenog
pitanja, o čemu će se raspravljati u sljedećem odlomku. Političari mogu
koristiti jezik sigurnosti u javnim pitanjima kako bi povećali svoju
popularnost i izglede da ponovno budu izabrani. Zauzimanje čvrstog stava o
osjetljivim pitanjima, kao što su ilegalne migracije ili trgovina drogom, može
im pomoći u dobivanju potpore biračkog tijela. Takvi primjeri sekuritizacije
mogu se stoga smatrati primjerima politizacije.
Konačno, model sekuritizacije pokreće neka važna pitanja o ulozi
znanosti. Trebaju li se znanstvenici i analitičari, kada proučavaju proces
sekuritizacije, ponašati samo kao promatrači ili kao zagovornici – kao
zasebni provoditelji sekuritizacije ili desekuritizacije? Kopenhaška škola
očekuje od analitičara očekuje da se odvoje od procesa sekuritizacije i uloge
provoditelja sekuritizacije. Meñutim, razliku mogu pomutiti brojni faktori.
Primjerice, od terorističkih napada na Sjedinjene Države 11. rujna 2001.,
eksperti za terorizam sveprisutni su u medijima, a ponekad čak i u kontaktu s
obavještajnim agencijama. Zbog toga se može tvrditi kako takve stalne
intervencije zamagljuju razlikovanje izmeñu znanstvene analize i politike te
analitičara pretvaraju u zasebnog i utjecajnog provoditelja sekuritizacije koji
je dio sekuritizacijskog procesa.

SLUČAJEVI SEKURITIZACIJE

Sekuritizacija ilegalnih migracija

Sekuritizacija ilegalnih migracija postala je čest slučaj. Migracije su složen
društveni fenomen na koji utječu ekonomski, politički, socio-kulturalni,
povijesni i geografski faktori. Ekonomske determinante, osobito siromaštvo i
ekonomske nejednakosti, glavna su motivacija za migrante da napuste svoje
matične države. Oni su u potrazi za boljim mogućnostima zarade i
poboljšanjem kvalitete života.
Osim fenomena ekonomske migracije, političke okolnosti takoñer
objašnjavaju seobe stanovništva. Meñudržavni ratovi, unutarnji sukobi etno-
nacionalističkog podrijetla te autoritarni režimi sa zastrašujućim izvješćima o
ljudskim pravima stvaraju valove političkih izbjeglica koje napuštaju zemlje
svojeg podrijetla u nadi da će izbjeći progon i nasilje. Migranti se suočavaju
sa restriktivnim imigracijskim politikama i ograničenim mogućnostima za
legalnu imigraciju. Ovo vodi do rastućeg oslanjanja na ilegalne metode
ulaska ili ostanka u odreñenoj zemlji, uključujući i ostajanje nakon isteka
važeće turističke vize ili radne dozvole. Tijekom posljednjih deset godina,
problem ilegalne migracije sve je više povezan sa organiziranim kriminalnim
skupinama koje sada većinom kontroliraju krijumčarenje i trgovinu ljudima.
Američki State Department procjenjuje kako se gotovo 900 000 ljudi
krijumčari preko meñunarodnih granica.
Ilegalnu migraciju političari mogu artikulirati, a odreñena javnost smatrati
prijetnjom političkoj, društvenoj, ekonomskoj, kao i kulturnoj sigurnosti
države i njezinog društva (Graham, 2000.). Smatra se da ilegalne migracije
narušavaju sigurnost državnih granica i stoga predstavljaju prijetnju
nacionalnoj suverenosti države (politička sigurnost). Takoñer mogu imati
negativan utjecaj na strukturu društva i njegovo ekonomsko blagostanje tako
što utječu na društveni poredak te putem sve većeg broja nemira i većih stopa
kriminala (društvena sigurnost). Pored toga, migranti se često prikazuju kao
prijetnja životnom stilu i kulturi države primateljice. Osim što ih se krivi da
doprinose porastu kriminala i ostalih društvenih problema, ilegalni migranti
ponekad se opisuju kao ekonomski migranti koji traže azil kako bi iskoristili
državne socijalne pogodnosti ili kako bi preoteli posao lokalnom stanovništvu
(ekonomska sigurnost). Zapošljavanje neprijavljenih radnika često je mnogo
jeftinije za lokalne poslodavce, budući da ne moraju plaćati njihove doprinose
za socijalno osiguranje ili zdravstvene troškove. Smatra se da ilegalni
migranti, kao jeftina radna snaga, smanjuju mogućnosti zaposlenja. U
stvarnosti, oni većinom završe na poslovima za nekvalificirane radnike koje
državljani te države odbijaju raditi. Konačno, dolazak imigranata iz iste
etničke ili vjerske skupine može se smatrati uzrokom promjene u rasnoj
strukturi države i slabljenja njezinog kulturnog identiteta.
Postupanje prema problemu ilegalnih migracija vlade Johna Howarda
2001. predstavlja zanimljiv primjer sekuritizacije (Emmers, 2004.). Ilegalne
migracije su kasnih 1990-ih počele dobivati značajan politički utjecaj u
Australiji. Pauline Hanson i njezina politička stranka, One Nation Party,
pretvorile su to pitanje u sredstvo dobivanja političkih bodova. Hanson je
propagirala svoje ekstremne stavove o imigraciji, Aboridžinima i tražiteljima
azila. Osvojila je mjesto u australskom federalnom parlamentu kao nezavisna
kandidatkinja 1996., a stranku One Nation Party osnovala je 1997. Vlada
Johna Howarda prvi je puta u ljeto 2001. usvojila čvrsto stajalište o ilegalnim
migracijama, zbog incidenta Tampa. Norveški teretni brod, Tampa, spasio je
460 Afganistanaca na njihovom putu u Australiju u potrazi za azilom. Dok je
prilazila njihovim teritorijalnim vodama, australska vlada odbila je Tampi
pravo pristupa i naredila brodu da se okrene. Nakon što je brod odbio
poslušati naredbu, Howard je jedinicama specijalnih zračnih snaga (eng.
Special Air Service – SAS) naredio da pruzmu kontrolu nad brodom i
spriječe njegov dolazak na Božićno otočje ili australsko kopno. Dakle,
poduzeta je vojna operacija kako bi se spriječio ulazak tražitelja azila u
Australiju.
Zajedno s pitanjem terorizma, australski premijer John Howard koristio je
temu migracija u svojoj predizbornoj kampanji 2001., kako bi bio ponovo
izabran. Premijer je objasnio kako ne želi da ilegalni migranti koji su
prokrijumčareni u Australiju budu u prednosti pred ostalim ljudima koje
australske vlasti smatraju pravim tražiteljima azila. Krijumčarenje ilegalnih
migranata u Australiju takoñer se opisivalo kao prijetnja državnoj suverenosti
i teritorijalnom integritetu države. Vlada je naznačila kako ne može ostaviti
dojam da gubi kontrolu nad svojim granicama, kontrolu koja je tako prijeko
potrebna za nacionalnu suverenost. Konačno, nakon terorističkih napada 11.
rujna 2001., australske vlasti bile su zabrinute da bi teroristi mogli biti meñu
migrantima prokrijumčareniu Australiju. Stoga su pitanja terorizma i
ilegalnih migracija u javnim raspravama u odreñenoj mjeri i bila isprepletena.
U ovom slučaju sekuritizacije referentni objekti bili su nacionalna
suverenost i teritorijalni integritet Australije (vojna i politička sigurnost),
struktura društva (društvena sigurnost) i ekonomsko blagostanje (ekonomska
sigurnost). Provoditelj sekuritizacije bila je vlada Johna Howarda. Javnost je
činilo australsko javno mnijenje (Emmers, 2004.). Unatoč mnogim domaćim
raspravama i jakim kritikama, publika je uglavnom prihvatila interpretaciju
dogañaja koju je predstavio provoditelj sekuritizacije i potvrdila potrebu
primjene izvanrednih mjera kako bi se odgovorilo na prijetnju. Rezultati
anketa pokazivali su da većina Australaca podržava Howardovo čvrsto
stajalište o ilegalnim migracijama. Iako migracije nisu bile jedini razlog
uspjeha, njegova konzervativna koalicija bila je ponovno izabrana za treći
mandat u studenom 2001. Drugim riječima, provoditelj sekuritizacije
koristio je sigurnosni diskurs koji je publiku uvjerio u prijetnju koju
predstavlja krijumčarenje ilegalnih migranata u Australiju.
Osim korištenja te retorike, Howardova vlada usvojila je i provela niz
izvanrednih mjera kako bi se smanjio broj tražitelja azila koji dolaze u
Australiju (Emmers, 2004.). Takve mjere uključivale su automatsko pritvaranje
tražitelja azila u kampove dok čekaju obradu svojih molbi te presretanje
brodova koji su prevozili tražitelje azila oko australske obale i njihovo
preusmjeravanje na pacifičke otoke zbog procesuiranja. Australska vlada
izgradila je centre za pritvor, i na svom teritoriju, i u inozemstvu. Tražitelji
azila bili su internirani na australskom teritoriju na Božićnom otoku, izoliranom
u Indijskom oceanu oko 1 800 km od Zapadne Australije. Prekomorski
izbjeglički centri za pritvor tražitelja azila za vrijeme obrade njihovih molbi bili
su izgrañeni na otocima Mauru i Manus i u Papui Novoj Gvineji. Konačno,
Australska federalna policija (AFP) i Australske obrambene snage (ADF)
povećale su svoje sposobnosti za osiguravanje sigurnosti granica i sigurnosti
unutar države od krijumčarenja ljudi, terorizma i ostalih prijetnji.

Sekuritizacija trgovine drogom

Uz ilegalne migracije, još jedno pitanje koje je ponovno sekuritizirano jest
ilegalna trgovina i zlouporaba droga. Trgovina drogom je transnacionalna
kriminalna aktivnost i vjerojatno najveći meñunarodni kriminalni problem na
svijetu. Smatra se da globalna trgovina zabranjenim sredstvima iznosi i do
400 milijardi američkih dolara godišnje. Trgovina drogom povezana je s
ostalim kategorijama transnacionalnog kriminala. Ona je glavni generator
pranja novca i povezana je s krijumčarenjem oružja (dileri često imaju više
oružja od policijskih snaga), organiziranim kriminalom, korupcijom,
ilegalnim migracijama te u nekim slučajevima s terorizmom. Trgovina
drogom smatra se prijetnjom društvenoj sigurnosti zbog sve veće potrošnje
droga te ovisnosti, povećane razine nasilničkih zločina, utjecaja na zdravlje
konzumenata, širenja HIV-a/ AIDS-a zbog intravenoznog uzimanja droge i
narušavanja obiteljskih struktura. Osim društvenih posljedica, trgovina
drogom ima značajne ekonomske i političke posljedice. Stvara sivu
ekonomiju, narušava financijske institucije, potkopava nacionalna
gospodarstva i potiče problem pranja novca. Takoñer potkopava vladavinu
prava, potiče korupciju te narušava sigurnost granica. Ovo se detaljno
proučava u 19. poglavlju.
Takozvani 'rat protiv droge' koji je poduzeo Tajland 2003. primjer je
postupka sekuritizacije (Emmers, 2004.). Konzumiranje zabranjenih
sredstava u toj je zemlji dramatičan problem koji većinom pogaña mlade
odrasle ljude. Najozbiljniji trend na Tajlandu bilo je rapidno povećavanje
korištenja sintetičkih droga. Osim zdravstvenih i društvenih posljedica
konzumiranja zabranjenih sredstava, aktivnosti trgovine drogom koje potječu
iz Burme mnogi na Tajlandu smatraju značajnim sigurnosnim problemom.
Kao odgovor na to, tajlandski premijer, Thaksin Shinawatra, proglasio je rat
protiv droge u veljači 2003. uz obećanje tajlandskom stanovništvu da će
eliminirati problem narkotika za tri mjeseca. Premijer je na jednoj priredbi
organiziranoj u svrhu borbe protiv droge krajem ožujka 2003. izjavio:
"Problem droge je prijetnja nacionalnoj sigurnosti. Zbog toga je moja vlada
proglasila rat protiv droge a njezino iskorjenjivanje kao "najhitniji nacionalni
prioritet" (BBC News, 2003.).
U ovom slučaju sekurizitacije, referentni objekti bili su nacionalni
suverenitet i teritorijalni integritet Tajlanda (vojna i politička sigurnost),
integritet i stabilnost političkog sustava (politička sigurnost), tajlandsko
stanovništvo (društvena sigurnost) te gospodarski razvoj i prosperitet države
(ekonomska sigurnost). Provoditelj sekuritizacije bio je tajlandski premijer
Thaksin Sinawatra i njegova vlada. Konačno, javnost se sastojala od
tajlandskog javnog mnijenja (Emmers, 2004.).
Ankete su pokazivale da javnost općenito prihvaća proglašavanje trgovine
drogom prijetnjom nacionalnoj sigurnosti Tajlanda i njegovom društvu te
potrebu da se protiv nje bori izvanrednim mjerama. Ponavljane ankete
pokazivale su snažnu javnu potporu kampanji protiv droge. Publika je, dakle,
prihvatila interpretaciju dogañaja koju je potaknuo provoditelj sekuritizacije i
potvrdila potrebu za hitnom akcijom. Prema Kopenhaškoj školi, ovo
predstavlja uspješan postupak sekuritizacije – provoditelj sekuritizacije
upotrijebio je sigurnosni diskurs, a javnost je bila uvjerena u egzistencijalnu
prijetnju koju trgovina drogom predstavlja referentnim objektima.
Rat protiv droge doveo je do implementacije izvanrednih mjera, kao i do
niza zlouporaba (Emmers, 2004.). Ministarstvo unutarnjih poslova, policija i
lokalne vlasti objavile su crnu listu osumnjičenih proizvoñača droge,
preprodavača i dilera. Mediji i nevladine organizacije jako su kritizirali crne
liste zbog netočnosti. Ovo je dovelo do zabrinutosti da bi policija mogla
optužiti nedužne ljude za proizvodnju ili prodaju droga. Takoñer je
objavljeno da je više od 2500 ljudi ubijeno uglavnom izmeñu veljače i travnja
2003. Tajlandska vlada je za većinu ubojstava okrivila ratove izmeñu bandi.
Thaksin je obznanio: "To banditi ubijaju bandite" (Cochrane, 2003: 35).
Većina ubojstava nije bila istražena, niti je dovela do uhićenja. Skupine za
ljudska prava tvrdile su da je uvedena politika "pucaj da ubiješ". Sumnjičili
su policiju da uzima stvar u svoje ruke i ubija prodavače u okviru rata protiv
droge. Unatoč kritikama koje su dolazile iz zemlje i inozemstva zbog
izvansudskih ubojstava, ponovljene ankete pokazale su da tajlandsko javno
mnijenje većinom podržava implementaciju izvanrednih mjera.

Rat u Iraku i neuspjeh sekuritizacije

Do sada smo naznačili dva primjera potpunih postupaka sekuritizacije.
Meñutim, to ne znači da svi "sekuritizacijski" potezi uspijevaju u uvjeravanju
odreñene javnosti u egzistencijalnu prirodu prijetnje. U stvari, kao što je
ranije spomenuto, Kopenhaška škola predviña da neki govorni činovi u tome
neće uspjeti. Važan primjer je neuspjeh američkog predsjednika Georgea
Busha i britanskog premijera Tonyja Blaira u uvjeravanju meñunarodne
zajednice u egzistencijalnu prijetnju koju predstavlja Saddam Hussein i
njegov režim u Iraku. U njegovom Govoru o stanju nacije 29. siječnja 2002.,
predsjednik Bush već je bio označio Irak, zajedno sa Sjevernom Korejom i
Iranom, kao "osovinu zla". Kasnije je američka administracija uklanjanje
Saddama Husseina vojnim sredstvima pokušavala opravdati povezivanjem
meñunarodnog terorizma s prijetnjom proliferacije oružja za masovno
uništenje (WMD – Weapons of Mass Destruction). Jezik sigurnosti je, dakle,
bio upotrijebljen za opravdavanje potrebe implementacije hitnih i izvanrednih
mjera (izravno korištenje vojne sile kako bi se uklonio strani režim). U
meñuvremenu, kritičari američkog stajališta doveli su u pitanje sposobnosti
iračkog oružja za masovno uništenje i točnost o njegovoj izravnoj prijetnji
meñunarodnom miru i stabilnosti. Smatralo se da su sposobnosti Iraka za
stvaranje oružja za masovno uništenje bile manje od onih Libije, Sjeverne
Koreje ili Irana.
Protivnici korištenja vojne sile tražili su diplomatsko rješenje krize kroz
pokušaje u Ujedinjenim narodima (UN). UN-ovo Vijeće sigurnosti u
studenom 2002. usvojilo je novu rezoluciju koja je inspektorima UN-a
dopustila da se nakon četiri godine vrate u Irak i traže WMD. Početkom
2003., gospodin Hans Blix, šef UN-ovih inspektora za oružje, istaknuo je
kako je Irak odbio proaktivno surañivati. Ipak, objavio je i da u dva mjeseca
inspekcije u Iraku njegov tim nije pronašao nikakvo oružje za masovno
uništenje ili rečeno govorom toga vremena, 'nepobitne dokaze'. U
meñuvremenu, vojska se i dalje gomilala u Zaljevu, a američka i britanska
vojska slale su sve više i više vojnika i opreme.
Protivljenje ratu nije bilo ograničeno na diplomatsku razin, nego ga je
karakterizirao široki narodni pokret. U Ujedinjenom Kraljevstvu, koje je bilo
ključni član američke koalicije, šire stanovništvo nije prihvatilo vladin
govorni čin koji je režim Sadama Husseina opisivao kao egzistencijalnu
prijetnju meñunarodnom miru (Collins, 2005.). Ovo su pokazivala istraživanja
javnog mnijenja, kao i masovni i česti antiratni prosvjedi. Svjesni da neće
dobiti UN-ov mandat za napad na Irak, Sjedninjene Države i Ujedinjeno
Kraljevstvo 20. ožujka 2003. započeli su akciju Iračka sloboda. Protivljenje
ratu ostalo je izričito snažno u većini dijelova svijeta. Čak i nakon početaka
neprijateljstava, američka administracija i britanska vlada nisu uspjele uvjeriti
meñunarodnu zajednicu u nužnost i legitimnost sukoba. Stalne antiratne
demonstracije odražavaju nedostatak legitimiteta ovih elita i percepciju
zlouporabe moći. Zbog toga se proces sekuritizacije nije uspio pomaknuti
dalje od prve faze.

ZAKLJUČAK

Kopenhaška škola i njezin model sekuritizacije, okvir je za sigurnosne studije

koji obuhvaća i državnu sigurnost i netradicionalne sigurnosne izazove.
Dopušta uključivanje nevojnih pitanja u sigurnosne studije, istovremeno
nudeći koherentno razumijevanje koncepta sigurnosti. Nudi okvir za
odreñivanje kako, zašto i tko sekuritizira odreñeno pitanje te stoga uspijeva u
razlikovanju sigurnosnih i nesigurnosnih prijetnji. Model sekuritizacije i
desekuritizacije omogućava prihvaćanje šire konceptualizacije sigurnosti, bez
gubitka koherentnosti pojma. U tom smislu, Kopenhaška škola uvelike
doprinosi literaturi sigurnosnih studija.
Kopenhaška škola svoj model sekuritizacije gradi oko niza istaknutih
pitanja i koraka. Prvo, pita se tko bi mogli biti provoditelji sekuritizacije –
oni koji započnu sekuritizaciju govornim činom. Oni mogu biti kreatori
politika, birokracija, ali i transnacionalni akteri (meñunarodne institucije,
nedržavni akteri, civilno društvo), čak i pojedinci. Drugo, tko i što se treba
zaštititi? Države i vlade više nisu jedini referentni objekti sigurnosti, budući
da su pojedinci, zajednice, gospodarstva, ekosustavi i drugo alternativni
referenti sigurnosti. Treće, od kakvih vrsta prijetnji se referentni objekti
trebaju zaštititi? Sigurnosni problem mora biti prikazan kao egzistencijalna
prijetnja – povezujući tako koncept sigurnosti s pitanjem preživljavanja.
Četvrto, tko odlučuje što je sigurnosni problem? Postupak sekuritizacije
završen je tek ako je relevantna javnost (javno mnijenje, političari, vojni
časnici ili ostale elite) uvjerena da takozvani sigurnosni problem predstavlja
egzistencijalnu prijetnju referentnom objektu. Konačno, koja se sredstva
trebaju upotrijebiti za suzbijanje egzistencijalne prijetnje? Kada je postupak
sekuritizacije dovršen, mogu se nametnuti izvanredne mjere koje nadilaze
pravila kojih se uobičajeno pridržavamo. Stoga se izvanredne mjere nalaze
izvan normalnih granica političkih procedura.
Meñutim, poglavlje je naglasilo i opasnosti sekuritizacije, osobito u
nedemokratskim političkim sustavima, gdje šira javnost nije u mogućnosti
odbiti nelegitiman govorni čin i izvanredne mjere koje su prihvaćene kao
rezultat toga. Čak i u demokratskim društvima postoji rizik da postupak
sekuritizacije dovede do ograničavanja učvršćenih grañanskih sloboda u ime
sigurnosti. Ovo je osobito važno u kontekstu perioda nakon 11. rujna i sve
češćeg označavanja spornih pitanja egzistencijalnim prijetnjama. Pogrdne, a
moguće i negativne konotacije sekuritiziranja nekog pitanja naglašene su
kroz nekoliko primjera, kao i sklonost "desekuritizirajućeg" pristupa.
Konačno, u poglavlju su naglašeni neki nedostaci Kopenhaške škole i
njezinog modela sekuritizacije. Oni uključuju eurocentričnu prirodu
Kopenhaške škole, ponekad nejasnu razliku izmeñu sekuritizacije i
politizacije, kao i potrebu za dubljim razumijevanjem dinamike sekuritizacije
putem većeg broja empirijskih istraživanja.

PITANJA

Zašto se neki problemi smatraju sigurnosnim pitanjima, a drugi ne?

Kako se izvršava proces sekuritizacije?
Dominiraju li općenito postupkom sekuritizacije snažni akteri?
Jeli uspjeh sekuritizacije izvjesniji u autoritarnim državama?
Koje su koristi od sekuritiziranja ili desekuritiziranja nekog pitanja?
Procijenite opasnosti sekuritizacije.
Koji su neki od nedostataka modela sekuritizacije?
Da li bi se ilegalne migracije trebale smatrati i tretirati kao sigurnosno pitanje?
Je li trgovina drogom problem nacionalne sigurnosti?
Je li proces sekuritizacije propao u slučaju Iraka?

ZA DALJNJE ČITANJE

Deudney, D. (1990), "The Case Against Linking Environmental

Degradation and National Security", Millenium: Dnevnik meñunarodnih
studija, 19/3: 461-76. Članak baca sumnju na tendenciju povezivanja
zagañenja okoliša i nacionalne sigurnosti.
Doty, R.L. (1999), "Immigration and the Politics of Security", Security
Studies, 8, 2/3: 71-93. Članak pruža "objektiv" za razumijevanje sigurnosti,
tvrdeći kako je jednodimenzionalno razumijevanje sigurnosti neprikladno i za
znanstvenike i za kreatore politika.
Hansen. L. (2000), "The Little Mermaid’s Silent Security Dilemma and the
Absence of Gender in the Copenhagen School", Millenium: Journal of
International Studies, 29/2: 285-306. Članak nudi kritiku Kopenhaške škole
postavljajući pitanja o rodu i ostalim nedostacima sekuritizacije.
Kenney, M. (2003), "From Pablo to Osama: Counter-Terrorism Lessons
from the War on Drugs", Survivial, 45/3: 187-206. Članak se bavi naučenim
lekcijama iz rata protiv droge te sugerira kreatorima politika da se pozabave
"potražnjom" za terorizmom u ratu protiv terora.
Matthews, J.T. (1989), "Redefining Security", Foreign Affairs, LXVIII/2:
162-177. Ovaj esej zagovara redefiniranje nacionalne sigurnosti koja uključuje
ekološka i demografska pitanja, te pitanja resursa.

VAŽNE WEB STRANICE

http://www.ciaonet.org/wps/sites/copri.html Ova web stranica sadrži

Istraživačke radove stvorene u Kopenhaškom institutu za istraživanje mira
(COPRI). Institut je osnovan 1985. , a prestao postojati 2005. kada je spojen s
Danskim Institutom za meñunarodne studije. (DIIS).
http://www.idss-nts.org/ Ova web stranica sadrži informacije o Projektu o
netradicionalnoj sigurnosti u Aziji Instituta za obrambene i strateške studije
(IDSS), kojeg financira zaklada Fondacije Ford. Ova web stranica je glavni
izvor informacija za kreatore politika i znanstvenike koji se bave
netradicionalnom sigurnošću te nudi analitičke alate analizirajući dinamiku
sekuritizacije i desekuritizacije.
http://www.midas.bham.ac.uk/theproject-htm Migracije, demokracija i
sigurnost (MIDAS) je istraživački projekt koji je proveden na Sveučilištu u
Birminghamu. Istražuje sekuritizaciju slobodnog kretanja ljudi nakon
terorističkih napada 11. rujna 2001.

Za mnogo zanimljivih dodatnih materijala posjetite Online Resource Center

kojim je popraćena ova knjiga: www.oxfordtextbooks.co.uk/orc/collins
8.
Vojna sigurnost

ERIC HERRING

Sadržaj poglavlja
Uvod: opseg djelovanja vojne sigurnosti
Vojna strategija i vojna sigurnost: tradicionalne sigurnosne
studije
Sekuritizacija
Konstruktivizam
Rasprave o Kolumbiji
Zaključak: vojna sigurnost, pojedinac i svjetska politika

Vodič čitatelju
Poglavlje počinje s raspravom o opsegu vojno-sigurnosnog djelovanja, kako
bismo istaknuli svijest o nekim njegovim istaknutim osobinama. Nakon toga
istražuje evoluciju tradicionalnog pristupa vojnoj sigurnosti s naglaskom na
korištenje organiziranog političkog nasilja od strane država i novo razmatranje
opasnosti rata uzrokovanog pojavom nuklearnog oružja i raketnih sustava.
Nakon toga, prikazuje se perspektiva sekuritizacije kako bi se vojna sigurnost
stavila u kontekst s ostalim sektorima sigurnosti i kako bi se razmotrilo kako
pitanja postaju ili prestaju biti dio sigurnosne agende. Takva su pitanja u
velikoj mjeri središte niza konstruktivističkih pristupa koje istražujemo u
sljedećem odlomku ovog poglavlja. Poglavlje potom prelazi na opširnije
ispitivanje trenutnog oružanog sukoba u Kolumbiji kako bi se povezale neke
od glavnih tema koje se razmatraju u ranijim odlomcima. Zaključuje s
raspravom o tome koji su rizici kada se netko odlučuje na koji način
proučavati vojnu sigurnost.
UVOD: OPSEG DJELOVANJA VOJNE SIGURNOSTI

Najčešće korištena koncepcija vojne sigurnosti se percipira ili kao stvarna

sloboda od prijetnje ili kao korištenje organiziranog nasilja u političke svrhe.
Važno je potanko raspraviti različite elemente ove definicije. Moguće je da
netko sebe ili svoju državu smatra sigurnim od vojne prijetnje, a da je ustvari
u velikoj opasnosti. Godine 1941. Staljin je pretpostavio da Hitler neće
napasti Sovjetski Savez i ta se pretpostavka pokazala pogrešnom, na veliku
štetu Sovjetskog Saveza. Slično tome, kada se Jugoslavija ranih 1990-ih
počela raspadati, Ujedinjeni narodi svoju su bazu prvotno imali u Sarajevu
vjerujući da, od svih dijelova zemlje, ovaj etnički raznolik i integriran grad
vjerojatno neće biti uključen u rat koji se zaoštravao. Umjesto toga, on je bio
mjesto duge i krvave opsade. Takoñer je moguće vojnu prijetnju percipirati
tamo gdje prijetnje nema ili je prisutna u manjoj mjeri. Takve percepcije ne
mogu se jasno razriješiti, budući da je uvijek moguće da je prijetnja postojala,
čak i kada nije bilo prijetnje napadom niti njegovog izvršenja (klasična
studija, i još uvijek ključni izvor je Jervis, 1976.). Korištenje vojnih prijetnji,
izbjegavanje da vas se percipira kao vojnu prijetnju te interpretiranje prirode
mogućih vojnih prijetnji je vrlo izazovno i ima značajne posljedice. Nimalo
iznenañujuće, ova pitanja su predmet mnogih rasprava, a aspekti tih rasprava
istražuju se u ovom poglavlju. Vojna sigurnost usmjerena je na organizirano
nasilje kao suprotnost nasilju pojedinaca i obično isključuje nasilje u svrhe
koje nisu eksplicitno političke (za širu analizu kolektivnog nasilja vidjeti
Tilly, 2003.). Stoga je kriminalno nasilje – nasilje u privatne svrhe, kao što je
osobno neprijateljstvo ili materijalna dobit kroz pljačku – izostavljeno. Svake
godine zbog takvih djela pogine veliki broj ljudi. Takoñer se isključuju
obiteljsko nasilje (odnosno, unutar obitelji ili meñusobnih odnosa), ozljede i
pogibelj na radu te žrtve prometa. Smrti koje je moguće izbjeći i patnje
uzrokovane siromaštvom, gladi, bolesti ili ekonomskim sankcijama, takoñer
su isključene: neki unutar polja mirovnih studija pokušali su privući
pozornost na takve smrti i patnje nazivajući to 'strukturnim' nasiljem (vidi 3.
poglavlje). Možda je izostavljanje ovih oblika fizičke nesigurnosti iz
kategorije vojne sigurnosti ono što ćemo prihvatiti, ali to nije prirodno ili
neizbježno. To svoje korijene ima u davanju prednosti važnosti vojnih
prijetnji državama i od strane država, koje imaju sredstva da to privilegiranje
učine prirodnim i prikladnim. Subjekti vojne sigurnosti mogu biti države ili
aspiranti, odnosno izazivači državne moći, kao što su pobunjeničke skupine
te velik broj subjekata, poput Kampanje protiv trgovine oružjem, Oxfama i
Ujedinjenih naroda koji pokušavaju utjecati na politiku vojne sigurnosti.
Kako bi se naglasila legitimnost, umjesto pojma nasilje, za fizičko uništenje
kojeg uzrokuje država, a ne nedržavni subjekti kao što su pobunjenici, postoji
tendencija korištenja pojmova "sila" ili "prinuda", obično kako bi se
naznačilo da su te akcije legitimnije. Inače, sila i prinuda ponekad se koriste
kao eufemizmi kako bi nasilje zvučalo manje strašno i prihvatljivije.
Još jedna osnovna odluka koja se mora donijeti kako bi se odredio
djelokrug vojne sigurnosti odnosi se na ciljeve i sredstva. Najtamnija kućica
unutar Skice 8.1 je najjasnija unutar djelokruga vojne sigurnosti, gdje se
vojna sredstva koriste za vojne svrhe. Mnogo su nejasnije dvije svjetlije
obojene kućice, gdje se vojna sredstva koriste za nevojne ciljeve ili se
nevojna sredstva koriste za vojne ciljeve. Nezatamnjena kućica – nevojna
sredstva za nevojne ciljeve – logično ispada iz opsega vojno-sigurnosnog
djelokruga.
Vojna sigurnost kako je definirana na početku ovog poglavlja povezana je
s čitavim nizom koncepata, teorija i rasprava, koje su uglavnom povezane s
naporima država i carstava da zaštite i prošire svoju kontrolu nad teritorijem,
resursima, stanovništvom i ideološkim sljedbenicima. Postoje rasprave o
tome je li bolje pouzdati se u obranu ili napad te može li se ove dvije
kategorije uopće razlikovati. Vojna sigurnost postiže se na mnoštvo načina –
odvraćanjem (izricanjem vojnih prijetnji kako bi se spriječila akcija),
obranom (razvijanjem sposobnosti uspješnog odbijanja napada), napadom
(započinjanjem vojnog sukoba), balansiranjem (unutarnjom mobilizacijom
resursa ili sklapanjem saveza kako bi se poravnao odnos snaga s
protivnikom), priključivanjem pobjedničkoj strani8 (aktivnim podupiranjem
dominantnog aktera), promicanjem odreñenih normi i ideologija te
društvenih sustava (kao što su antimilitarizam, liberalna demokracija,
socijalizam i kapitalizam), stvaranjem pozitivnog mira (rješavanjem sukoba),
sporazumima, imperijalnom i neoimperijalnom dominacijom te čak etničkim
čišćenjem i genocidom. Ovi koncepti i rasprave povezani su sa stvaranjem
vrlo različitih koncepata vojno-sigurnosnog djelovanja. U raspravi o bilo
kojoj temi, mora se odlučiti što će se uključiti, a što isključiti, kako će se
organizirati materija onoga o čemu se raspravlja te trebaju li se davati
opravdanja za te odluke i na koji način. To se u ovom poglavlju smatra
stvaranjem koncepata. Takve su odluke neizbježno prožete normativnim
faktorima (osjećajem za ispravno i pogrešno) i odnosima moći (uspjeh
pomoću kojeg se taj djelokrug prihvaća ili se smatra jedinim razumnim

8
"bandwagoning" – (op. prev.)
rješenjem). Tko oblikuje vojno-sigurnosno djelovanje? Tko bi ga trebao
oblikovati? Kako se oblikuje? Kako bi se trebalo oblikovati? Ova četiri
pitanja čine sadržaj ovog poglavlja. Tradicionalne sigurnosne studije vojnu
sigurnost promatraju kao svoj domaći teren, što je veliki izazov za one koji
žele ponuditi alternativne pristupe.

VOJNA STRATEGIJA I VOJNA SIGURNOST:

TRADICIONALNE SIGURNOSNE STUDIJE

Kao što je prethodno naznačeno, tradicionalni pristup vojnoj sigurnosti kreće

od zdravorazumskog pristupa u kojem se prihvaćena stajališta predstavljaju
kao objektivna, normalna i prirodna. On je objektivistički u smislu da
pretpostavlja da možemo znati koje su stvarne prijetnje našim ustanovljenim
interesima i kako je s njima najbolje postupati. Najjače je povezan s
realizmom, a u manjoj mjeri i s liberalizmom. Rat je oblikovao evoluciju
država, a države su oblikovale evoluciju rata (Tilly 1990., Barkawi 2005.,
Shaw, 2005.). Tradicionalne sigurnosne studije razvile su se u službi države.
Njihovi korijeni nalaze se u proučavanju vojne strategije i voñenja rata od
strane vojske, a ne civila. Užasi Prvog svjetskog rata – ogromni broj života
izgubljenih u naizgled beskorisnim ofenzivama u kojima su se nezaštićeni
vojnici borili na blatnjavom tlu kroz bodljikavu žicu i suočavali s kišom
metaka iz automatskih puški i artiljerijskih čahura – doprinijeli su potrebi da
se promisli kako izbjeći ratove, umjesto da se promišlja kako ih voditi. To je
uvelike bio rat do iscrpljenosti protivnika, u kojem se do pobjede dolazilo
uglavnom uništavanjem vojnika i sredstava protivničke strane kako bi ju se
dovelo do ruba kolapsa. Gnušanje prema takvom razvoju dogañaja ugrañeno
je u naše rane početke izučavanja vojne sigurnosti, koje su ponajprije inicirali
civili i znanstvenici. Meñutim, kultura militarističkog nacionalizma – u
kojem se rat i vojna sredstva veličaju kao dobra i plemenita u životu nacije –
ni u kojem slučaju nije bila potrošena (za više podataka o ratu kao dobrom i
plemenitom, vidjeti 5. poglavlje). Ovaj militaristički nacionalizam bio
zauzimao je središnje mjesto u počecima Drugog svjetskog rata. Razmišljanje
o ratu i strategiji ostalo je u prvom planu, a razmišljanje o sigurnosti ostalo je
na marginama.
Trend prema razmišljanju o sigurnosti u smislu izbjegavanja ratova, kao i
njihovoga voñenja i ulozi civila u razmišljanju o oba ova pravca, snažno se
pojačao pojavom atomske bombe 1945. (Kaplan, 1991.). Meñutim, ovo je bio
trend koji se koncentrirao u industrijaliziranijim kapitalističkim državama, a
osobito u Sjedinjenim Državama. Ovakve planove financirala je uglavnom
država kako bi služili državnim interesima. Meñu institucijama koje su se
pojavile u procesu institucionalizacije ovih razmišljanja istaknuta je bila
korporacija RAND (Research and Development Corporation) koju je
financiralo Američko zrakoplovstvo u Santa Monici, u Kaliforniji, gdje su se
civili družili s vojskom te su ponekad smatrali da bolje od vojske razumiju
novu situaciju s kojom su se suočavale Sjedinjene Države i njihovi saveznici.
Percipiranu potrebu za iznalaženjem načina da Hladni rat izmeñu
Sjedinjenih država i Sovjetskog saveza ne postane vrući rat (tj. onaj u kojem
dolazi do izravne vojne borbe) zbog moguće katastrofalne nuklearne
eskalacije, učvrstio je razvoj hidrogenske bombe i interkontinentalnih
balističkh projektila kao pouzdanih sredstava za njihovo prijenošenje 1950-ih
i 1960-ih. "Vrući" aspekti njihovog natjecanja voñeni su pomoću regionalnih
saveznika, kao što su Sjeverni i Južni Vijetnam. Snaga atomskih bombi
obično je jednaka tisućama tona konvencionalnog eksploziva TNT (kilotone).
Hidrogenske bombe obično imaju snagu milijuna tona TNT-a (megatone). Po
prvi puta u povijesti Sjedinjene Države suočile su se s mogućnošću da pretrpe
ogromnu štetu bez prethodnog poraza u konvencionalnom ratu: mogle su biti
uništene bez da budu poražene.
Unutar tradicionalne teorije sigurnosti, od uvijek su postojala dva različita
odgovora na pojavu nuklearne ranjivosti. Prvi je konvencionalizirati ih,
odnosno, tretirati ih kao da su to jednostavno veće bombe koje bi se mogle
upotrijebiti u voñenju i dobivanju ratova ili ukoliko ih koristi protivnik, da se
može preživjeti na način na koji se može preživjeti napad konvencionalnim
bombama. Uostalom, više je ljudi poginulo u američkom bombardiranju
Tokija 1945., nego od posljedica bacanja atomske bombe na Hirošimu i
Nagasaki. Kada su se Sjedinjene Države uključile u Korejski rat 1950., Mao
Zedong, voña nove komunističke vlade Kine, odlučio je da će Kina morati
ući u rat na strani Sjeverne Koreje. Takoñer je zaključio da bi Kineska država
mogla preživjeti američki napad atomskom bombom na njihove glavne
gradove i da ne bi bila odvraćena ovim mogućim ishodom, budući da je
američko prisustvo u Koreji smatrao nedopustivo opasnim. Kao što se
ispostavilo, Kina je ušla u rat, Sjedinjene Države nisu upotrijebile atomsku
bombu protiv Kine, a Kina je uspjela živjeti s podijeljenom Korejom i s
američkim snagama u Južnoj Koreji. Za vrijeme Hladnog rata, nuklearno
oružje bilo je razmješteno u svim granama američkih i sovjetskih oružanih
snaga te integrirano u vojno planiranje. Postojalo je obilje nuklearnog oružja
u arsenalima dviju supersila koje je s vremenom doseglo broj od 50 000
bojnih glava, artiljerijskih granata, razarajuće vojne opreme, pa čak i
dubinskih mina. Mnogo je napora uloženo u smanjenje eksplozivne moći
nuklearnog oružja kako bi ga se učinilo upotrebljivijim i kako bi se
premostila razlika izmeñu njega i konvencionalnog oružja. Konvencionalno
razmišljanje o nuklearnom oružju dovelo je do napora koji su bili usmjereni
na omogućavanje voñenja, dobivanja ili barem preživljavanja nuklearnog
rata. Planeri Sjevernoatlantskog saveza – koji se za vrijeme Hladnog rata
sastojao od većine zapadnoeuropskih država uz SAD i Kanadu – pretpostavili
su da je glavni izazov za saveznike bio uvjeriti Sovjetski Savez i njegove
istočnoeuropske klijente u Varšavskom paktu u vjerodostojnost prijetnje
korištenjem nuklearnog oružja, ukoliko izgube u konvencionalnom ratu u
Europi. Sjedinjene Države ponekad su takoñer tražile načine uvjeravanja
protivnika u to da bi mogle započeti upotrebu nuklearnog oružja u
konvencionalnim sukobima i krizama u Koreji, Vijetnamu i Tajvanskom
prolazu, izmeñu komunističke Kine i Tajvana. U posthladnoratovskom
svijetu još uvijek postoji značajan broj onih, osobito u Sjedinjenim
Državama, koji o nuklearnom oružju razmišljaju na konvencionalan način, u
odnosu na ratno planiranje i umanjivanje njegovog značaja, u nadi da će tada
biti iskoristiviji. Iz ove perspektive, nuklearno odvraćanje nuklearnog napada
teško je i zahtjeva konstantnu opreznost.
Druga struja mišljenja o nuklearnom oružju unutar tradicionalnih
strateških studija tvrdi da je ono fundamentalno različito i revolucionarno u
svojim implikacijama za vojnu sigurnost zbog svog potencijala da eskalira do
katastrofalnih razmjera uništenja. Ovo razmišljanje prisutno je od najranijih
dana, ali obično nije dominiralo politikama. Sovjetski predsjednik Mikhail
Gorbačov odbacio je konvencionalizaciju nuklearnog oružja jer je vjerovao
da prava prijetnja leži u mogućnosti da utrka u nuklearnom naoružanju
izmakne kontroli, a ne u riziku namjerne upotrebe nuklearnog oružja. On je
stoga utro put početku dramatičnih smanjenja broja nuklearnih bojevnih
glava i kraju Hladnog rata, meñutim, političke snage koje je on oslobodio
dovele su do raspada Sovjetskog Saveza 1991. Iz ove perspektive, nuklearno
odvraćanje relativno je lako. Neki smatraju da iza toga stoji zajamčena
sposobnost apsorbiranja iznenadnog napada i nanošenja neprihvatljive štete u
odmazdi (kada ju dijele obje strane, ova je situacija poznata kao obostrano
zajamčeno uništenje, tj. (Mutually Assured Destruction, ili MAD). Drugi
misle da nuklearni napad na ranjive nuklearne arsenale nije izgledan, bilo
zbog moguće odmazde ukoliko osvajački napad čak i djelomično propadne,
bilo zbog ogromnih političkih troškova koji bi mogli nastati zbog pokretanja
napada. Drugo važno stajalište jest da, umjesto svjesne kalkulacije troškova i
koristi upotrebe nuklearnog oružja, postoji nuklearni tabu, odnosno, strateška
kulturalna zabrana korištenja nuklearnog oružja, koja uključuje pretpostavku
da ono ne bi trebalo biti korišteno. Uvijek je postojao strah da fanatični ili
iracionalni donositelj odluka ili nedržavni terorist neće biti ograničen
nuklearnim tabuom, a to je dovelo do zabrinutosti oko širenja nuklearnog
oružja u sve većem broju država. Ironično, strategijska povijest ukazuje na
Sjedinjene Države kao na zemlju koja se do sada najviše trudila narušiti
nuklearni tabu i učiniti nuklearno oružje upotrebljivim. Kemijsko i biološko,
zajedno s nuklearnim oružjem, sve se više kategoriziraju kao oružje za
masovno uništenje. Meñutim, do sada se pokazalo teškim proizvesti kemijsko
i biološko oružje čija bi mala količina bila dovoljna da s velikom
pouzdanošću prouzroči golema razaranja bilo koje mete, kao što je to slučaj s
nuklearnim oružjem (Za više o oružju za masovno uništenje vidjeti 15.
poglavlje).

SEKURITIZACIJA

Teme koje su prethodno raspravljene – voñenje velikih konvencionalnih

ratova, upravljanje političko – diplomatskim krizama, upotreba prijetnji i
njihova interakcija sa nuklearnim oružjem – u središtu su tradicionalnih
sigurnosnih studija. Velike rasprave vode se o implikacijama dvaju važnih
dogañaja za vojnu sigurnost. Prvi je bio kraj Hladnog rata kasnih 1980-ih u
kombinaciji s raspadom Sovjetskog Saveza 1991. Drugi je bio teroristički
napad Al-Quaede na Sjedinjene Države 11. rujna 2001. i američka najava
"rata protiv terora" (vidjeti 16. poglavlje). Najiscrpniji i najsistematičniji je
pristup sekuritizacije. O njemu se potpunije raspravlja u 7. poglavlju: ovdje je
namjera usredotočiti se na njegov vojni aspekt i kontekstualizirati ga.
Naslanjajući se na raniji rad Barryja Buzana (1983, 1991a), Buzan, Ole
Wæver i Jaap de Wilde (1998.) predstavili su sigurnost koja ima vojne,
ekonomske, ekološke, društvene i političke sektore te globalne, neregionalne
podsistemske, regionalne i lokalne razine analize (vidjeti Skicu 8.2).
Tamno osjenčani lijevi stupac u Skici 8.2 predstavlja opseg vojne
sigurnosti, čime se grafički pokazuje koliko se toga izostavlja
koncentriranjem isključivo na tu vrstu sigurnosti. Ovaj stupac, u kombinaciji
sa svjetlije osjenčanim stupcima, predstavlja mnogo veći opseg šireg
poimanja sigurnosti u studijama sekuritizacije. Buzan i ostali zaključuju kako
je vojna sigurnost od kraja Hladnog rata postala primarno regionalna,
ponekad s pozitivnim, a ponekad s negativnim posljedicama. Oni takoñer
smatraju kako slabe države mogu stvoriti izuzetno lokalnu usredotočenost na
vojnu sigurnost, budući da se sudionici bore za kontrolu unutar državnih
granica, obično s nekim oblikom uplitanja izvana. Ovo je očito bio slučaj u
Iraku od početka invazije pod vodstvom SAD-a u ožujku 2003. (Herring,
Langwala, 2006.). Uz to, osim prijetnji koje predstavljaju pobunjenici i
teroristi, irački grañani u središtu zemlje takoñer su zabrinuti zbog
mogućnosti da stradaju uslijed američkih zračnih napada i kopnenih ofenziva
ili od nervoznih vojnika na kontrolnim točkama. U čitavoj zemlji strahuje se
od mučenja i arbitrarnih pritvaranja koje izvršavaju državne snage
"sigurnosti". Treća dimenzija modela sekuritizacije predlaže tri problemske
kategorije – sigurnosnu, političku i nepolitičku (prikazano u trećoj dimenziji
na Skici 8.2). Za Buzana i ostale, da bi se nešto označilo kao sigurnosno
pitanje, ono bi trebalo prijetiti opstanku te zahtijevati hitnu i izvanrednu
političku akciju. Ovo je mnogo restriktivnija definicija od uobičajene. U
labavijem tumačenju, političko je pitanje ono za koje se izdvajaju državna ili
druga sredstva, a nepolitičko pitanje je ono koje ne zahtijeva javnu raspravu,
alokaciju resursa i akciju. Prema mišljenju Buzana i ostalih, referentni objekt
– onaj kojeg štiti – vojne sigurnosti obično je država, iako mogu biti i drugi
politički subjekti, a oružane snage čak i sebe mogu smatrati referentnim
objektom te ustati protiv države ili pokrenuti državni udar. Vojna pitanja
mogu se kretati gore-dolje po ljestvici sigurnosnih, političkih i nepolitičkih
pitanja.
Tradicionalni pristupi obično se koncentriraju na sigurnosne aspekte
vojnih pitanja. Za razliku od njih, Buzan i ostali tvrde kako su napredne
industrijske države većinom slobodne od prijetnji koje ugrožavaju njihov
opstanak i koje zahtijevaju izvanredno i hitno političko djelovanje. Prema
njihovom modelu, kada takve države koriste oružane snage u svrhu
održavanja mira ili humanitarne intervencije radi se o političkom, a ne o
sigurnosnom pitanju. Realisti su skloni zabrinutosti da bi takav stav mogao
dovesti do zanemarivanja potrebe značajnog ulaganja u oružane snage kako
bi se osiguralo da do vojnih prijetnji uopće ne doñe. Takva zabrinutost u
središtu je strategije nacionalne sigurnosti Sjedinjenih Država, objavljene
2002. (dokument koji doista vrijedi pročitati). Države su glavni subjekti pri
odlučivanju o onome što se uključuje, a što se ne uključuje u vojno-
sigurnosnu agendu, te su najuspješniji subjekti u akumuliranju sposobnosti za
organizirano političko nasilje, iako postoje važne iznimke, poput slabih
država. Organizirano nasilje korisno je, ne samo za uništavanje protivnika i
prijetnji, već i za osvajanje i obranu teritorija, što je u tradicionalnom smislu
jasna karakteristika država (uz stanovništvo te političku vlast nad tim
teritorijem i stanovništvom). Jednako tako, osvajanje teritorija nije dovoljno
da bi se ostvario željeni politički ishod, što su Sjedinjene Države otkrile kada
su napale i okupirale Irak.
Pitanje droga izaziva raspravu predstavljaju li one političko ili sigurnosno
pitanje i da li bi ono trebalo postati dio vojnog sektora il ne. Izraz "rat protiv
droge" mogao bi se tumačiti tako da znači i jedno i drugo, a u Kolumbiji se
kao prikladni načini suzbijanja nekih prodavača droge i njihovih usjeva
koriste oružane snage i kemijska sredstva. Prema nekim kritičarima, ova
sekuritizacija i militarizacija problema droge donosi više štete nego koristi.
Oni predlažu da se s drogama, koje su trenutno ilegalne, postupa na isti način
kao i s alkoholom (još jedna droga, ali koja je u većini država legalna) –
odnosno, putem legalizacije, regulacije i edukacije kako bi se smanjila šteta.
Time bi se istovremeno pokušalo desekuritizirati i demilitarizirati ovo
pitanje. Čak i pitanja poput nedržavnog terorizma usmjerenog protiv država
ne spadaju nužno u područje vojne sigurnosti, s obzirom da je malo izgledno
da bi njihovo djelovanje moglo predstavljati prijetnju opstanku te države.
Suprotno tome, državni terorizam sa svojim golemim resursima potpuno je
sposoban zbrisati cijele zajednice sa lica zemlje. Neki se zalažu za
odbacivanje "rata protiv terora" u korist meñunarodne policijske suradnje. Na
drugom kraju spektra, neki na desnici smatraju da administracija Georgea W.
Busha nije dovoljno sekuritizirala i militarizirala to pitanje. Ove skupine,
poznate kao neokonzervativci, zagovaraju akcije smjenjivanja vlada u Siriji,
Saudijskoj Arabiji te osobito u Iranu i njihove zamjene liberalnim
demokracijama. Oni smatraju da te države stoje iza protuameričkog terorizma
i da ih se može zaustaviti jedino uklanjanjem.
Prema liberalnoj teoriji demokratskog mira, što su države više liberalno
demokratske, manja su meñusobna prijetnja vlastitoj vojnoj sigurnosti (Maoz,
Russet 1983., O'Neal 1991.) Smatra se da je razlog tome ono što Zeev Maoz i
Bruce Russet, izmeñu ostalih, nazivaju liberalnim normama tolerancije i
kompromisa te demokratskim procedurama javne odgovornosti, za koje oni
smatraju da liderima otežavaju započinjanje ratova. Njihovo korištenje sile
protiv neliberalnih država autori prikazuju kao uglavnom obrambeno i
reaktivno djelovanje. Ukoliko je to istina, tada je to potencijalno vrlo važno
jer ukazuje da meñudržavnih ratova više nebi bilo kada bi sve države bile
liberalno demokratske, što bi za "nemilitariste" bio ogroman dobitak. Ovo je
razmišljanje kritizirano na različite načine. Neki su ga pokušavali izravno
pobiti, tvrdeći da ova pozitivna povezanost izmeñu liberalne demokracije i
mira ne postoji (Henderson, 2002.). Drugi pristup prihvaća osnovnu
pretpostavku prema kojoj liberalno-demokratske države ne prijete
meñusobnoj vojnoj sigurnosti, ali nudi drugačije objašnjenje. Tarak Barkawi
i Mark Laffey tvrde kako liberalno demokratske države najčešće ne ulaze u
meñusobne ratove "jer imaju izgrañene geostrateške i političko-ekonomske
odnose koji podupiru meñunarodnu dominaciju kapitalističkih država u
hegemonističkom, odnosno nenasilnom obliku". (1999: 419. Takoñer vidjeti:
Barkawi, Laffey, 2001. i Barkawi, 2005.). U ovom pristupu, liberalne
demokracije nisu shvaćene kao zasebne države sa zasebnim teritorijima,
stanovništvom i suverenitetom (odnosno, krajnjim političkim autoritetom).
Umjesto toga, one su dio skupine integriranih meñunarodnih državnih praksi
– poput ekonomskog discipliniranja kroz Meñunarodni monetarni fond ili
američke koalicije za invaziju i rekonstrukciju – koje ih sve više integriraju u
neformalnu imperijalnu hijerarhiju. Upotreba sile u ovom sustavu dopuštena
je protiv neliberalnih država kako bi se one integrirale u globalni sustav
kojeg, prema njima, karakterizira ekstremna ekonomska nejednakost.
Korist sekuritizacijskog pristupa je u tome što on nudi mogućnost
usporedbe važnosti drugih sektora bez privilegiranja vojnog sektora. Moguća
cijena odnosi se na mogućnost da bi korištenje riječi "sigurnost" u odnosu na
nevojna pitanja moglo dovesti do militarizacije tih drugih sektora, primjerice,
nenamjernim poticanjem ideje da bi se oružane prijetnje i sila trebale uzeti u
obzir pri suzbijanju subjekata koji uzrokuju ekološke prijetnje (više o ovome
u 11. poglavlju). Iako su u pristupu sekuritizacije koncepti "vojske" i
"sigurnosti" neovisne kategorije, u glavi većine ljudi oni su još uvijek snažno
povezani.

KONSTRUKTIVIZAM

Okvir sekuritizacije Buzana i ostalih velikim je dijelom konstruktivistički

po tome što promatra način na koji se društvena stvarnost stvara putem
ljudske interakcije, umjesto da njezin sadržaj uzima zdravo za gotovo.
Meñutim, pozornost koju posvećuje društvenoj konstrukciji vojne sigurnosti
prilično je ograničena, a na ovo područje primijenjuju se brojne verzije
konstruktivizma (npr. Katzenstein, 1996; Weldes i ostali 1999.). Mnogo
dublji konstruktivizam može se vidjeti u radovima Jutte Weldes o klasičnom
slučaju krize vojne sigurnosti, tj. Kubanske raketne krize u listopadu 1962.
Kako bi prisilile Sovjetski Savez da ukloni nuklearne bojevne glave koje su
bili tajno postavili na Kubi, Sjedinjene Države objavile su konvencionalnu i
nuklearnu vojnu uzbunu i postavile pomorsku blokadu, kako bi spriječile
dopremanje preostalih projektila, koji su bili na putu. Na kraju je Sovjetski
Savez okrenuo svoje brodove i pristao ukloniti projektile i nuklearno oružje s
Kube, što je izazvalo veliki bijes kubanskog lidera Fidela Castra. U zapadnoj
misli, ovo se obično smatra pobjedom racionalne, pametno upravljane
američke diplomacije prinude (o diplomaciji prinude vidjeti 13. poglavlje).
Neki revizionistički znanstvenici tvrde kako je ishod više bio kompromis te
da je umirivanje Sovjetskog Saveza bilo mnogo važnije u konačnom ishodu
od onoga što se obično priznaje (Lebow, 1995.). Drugi ovaj slučaj smatraju
jednim od najopasnijih incidenata u ljudskoj povijesti, u kojem je izbjegnuta
katastrofalna eskalacija, jednakom zaslugom sreće i dobre prosudbe (Sagan,
1995.).
Oni koji djeluju unutar realističkog pristupa vojnoj sigurnosti tvrde da se
nacionalni interes može prepoznati onakav kakav doista jest. Neki od
njihovih kritičara koriste argument da se realisti meñusobno često snažno
razilaze u identificiranju nacionalnog interesa te tvrde da je koncept
nacionalnog interesa tako nejasan i fleksibilan, da je stoga beskoristan.
Umjesto toga, Weldes tvrdi da se mogu prepoznati obrasci razumijevanja
nacionalnih interesa meñu donosiocima odluka te da ta razumijevanja nisu
objektivna, kao i da njihovo analiziranje u smislu subjektivne psihološke
percepcije pojedinca nije vrlo učinkovit oblik analize. Ona tvrdi da je te
obrasce najkorisnije shvatiti kao inter-subjektivne, odnosno da se do njih
dolazi kroz proces zajedničke interpretacije i predstavljanja svijeta. Kako bi
se došlo do nekog shvaćanja što su to interesi države, dužnosnici koriste ili
prilagoñavaju postojeće kulturalne ili jezične izvore, kako bi stvorili inter-
subjektivni svijet posebnih aktera s identitetima i odnosima koji su im dani.
Izgradnja nacionalnog interesa o bilo kojem specifičnom pitanju snažno je
uvjetovana prethodno spomenutim inter-subjektivnim procesom: stvaranje
značenja znači više od akumuliranja činjenica. Konstruktivističku analitičku
metodu "korak po korak" moguće je izvesti s potencijalno visokim stupnjem
primjenjivosti. Ovo uključuje opis postupka kako se pojedino vojno
sigurnosno (ili neko drugo) pitanje karakterizira, specificiranje kulturalnih i
lingvističkih izvora korištenih u toj karakterizaciji, pojašnjavanje kako su ti
elementi meñusobno povezani kako bi se stvorilo prividno, ali ne i stvarno
prirodno značenje te ponavljanje istih koraka sa suprotnim inter-subjektivnim
konstrukcijama koje su bile marginalizirane. Studija slučaja 8.1 pruža
Weldesin prikaz (1999.) primjene ove metode na Kubansku raketnu krizu.
Ova vrsta konstruktivističke metode mogla bi se primjeniti na druge
slučajeve i pitanja. Primjerice, mogla bi se iskoristiti za značajno
osvjetljavanje trenutne rasprave o prirodi i implikacijama Iranskog
nuklearnog programa. Dominantna priča u Sjedinjenim Državama jest da Iran
pokušava iskoristiti svoj civilni nuklearni program kako bi stvorio nuklearno
oružje te da izjave poput one iranskog predsjednika Mahmuda
Ahmadinedžada da "Izrael mora biti izbrisan s karte" (uobičajeni prijevod
njegovih komentara – primjerice na al-Jazeeri 2005. – originalno na
perzijskom) pokazuju kako je previše riskantno dopustiti Iranu da postane
zemlja posjednica nuklearnog oružja. Ova konstrukcija takoñer pretpostavlja
da američki dužnosnici imaju pravo na ovakvu procjenu i vojno i unilateralno
djelovanje. Alternativni prikaz situacije je da Iran štiti svoje potrebe za
proizvodnjom energije od smanjenja rezervi nafte te da zapravo ne teži
stvaranju nuklearnog oružja. Drugi je da Iran osjeća potrebu da postane
nuklearna sila kako bi omogućio odvraćanje i simboličku jednakost s
američkim i izraelskim nuklearnim oružjem te da je Amadinedžadova izjava
više retorička nego indikator iranske namjere da pokuša uništiti Izrael. Ovo
posljednje objašnjenje podržava i tvrdnja da se njegove riječi na Perzijskom –
"een rezhim-e ishghalgar-e qods bayad az safheh-ye ruzgar mahv shavad" –
točnije prevode kao "Imam [bivši iranski revolucionarni voña Ajatolah
Homeini] je rekao kako ovaj režim koji okupira Jeruzalem mora biti izbrisan
sa stranice vremena", te navodno ukazuju na želju da se prekine odreñena
politička situacija, a ne da se eliminira država Izrael. Ograničenje
konstruktivističkog pristupa koje nude Weldes i drugi jest u tome da on ne
nudi metodu odabira izmeñu ili udaljavanja od navedenih suprotstavljenih
interpretacija. Nadalje, moguće je steći dojam da su "protutumačenja" koja su
postavili konstruktivisti, zapravo ona koja oni smatraju najuvjerljivijima, a
neodlučnost da se podupru odreñena opća tumačenja te istovremeno
pristajanje na niz specifičnih narativnih elemenata, ono je što bi mogli
kritizirati oni koji imaju više objektivističko stajalište.
Moguće je konstruktivistički diskurs kombinirati s pristupom koji je bliži
društvenim znanostima kao podskupom racionalnog istraživanja. Stoga bi se
diskurzivna analiza iranskog nuklearnog programa mogla integrirati u
raspravu klasičnog eseja Scotta Sagana (1996/97.) o tri modela tumačenja
razloga zbog kojih neke države pribavljaju nuklearno oružje (zbog sigurnosti,
unutarnje politike te kako bi simbolizirale norme kao što su modernost i
jednakost) te u postavku Etel Solingen (1994.) kako neke države ne
pribavljaju nuklearno oružje zbog dominacije nekih sektora u tim državama
kojima je prioritet integracija u globalnu ekonomiju.
U više poststrukturalističkoj verziji, u kojoj je čak i veći naglasak
stavljen na odreñivanje diskursa, konstruktivizam je primjenio David
Campbell kako bi shvatio prirodu američke vanjske i sigurnosne politike
općenito, iračku invaziju na Kuvajt 1990. i njezine posljedice te rat u Bosni i
Hercegovini ranih 1990-ih (Campbell1993, 1998a, 1998b). Primivši se takvih
važnih i suvremenih pitanja vojne sigurnosti, Campbell je nastojao pokazati
važnost analize diskursa na području koje analitičari tradicionalnije vojne
sigurnosti obično smatraju svojim. Sekuritizacijski rad Buzana i ostalih
(1998: 205) tvrdi kako konstrukcije mogu biti toliko ustaljene, depolitizirane
i činiti se tako prirodnima, da se mogu analizirati kao da su 'inertne',
'sedimentirane' ili doista objektivne. Temeljitiji konstruktivisti, a pogotovo
poststrukturalisti poput Campbella ovo oštro opovrgavaju. Oni tvrde da se
čak i one navodno ustaljene, depolitizirane i prirodne konstrukcije čine
takvima samo kroz glavne i što je ključno, tekuće diskurzivne prakse (za
izvrsnu kritiku literature o konstruktivizmu, identitetu i nasilju, vidjeti
Fearon, Laitin, 2000.). Primjerice, česta je, iako ne i univerzalna pretpostavka
da se rat u Bosni vodio izmeñu Srba, Hrvata i Muslimana te da su ta obilježja
identiteta bila tako snažna da su postala ustaljena (za primjer vidjeti
Kaufman, 1996.). Suprotno tome, Campbell (1998b) smatra kako je njihovu
ustaljenu pojavu omogućio samo snažan skup diskurzivnih djelovanja –
uključujući ubojstvo u ime etničke čistoće onih koji su tvrdili da se identiteti
uvijek preklapaju i miješaju (za objektivističku verziju argumenta – da se
"etnički" sukobi često vode izmeñu malih skupina, dok su većina
stanovništva samo nevoljni i uplašeni promatrači, vidjeti Muller 2000.).
Doista, za poststrukturaliste, identitet je uvijek 'transgresivan' ili
'transverzalan', odnosno, nikad ne postoji uredno u odvojenim kategorijama s
odvojenim ključnim elementima.
Politička etika koja slijedi iz poststrukturalizma na području izučavanja
vojne sigurnosti govori da treba prihvatiti tu nesigurnost identiteta, umjesto
pokušaja osiguravanja nečega, a to je potpuno odvojeni identitet. Rasprava o
humanitarnoj vojnoj intervenciji svojedobno je bila oblikovana kao pitanje:
"Treba li pokretati humanitarnu intervenciju kako bi se zaštitilo Muslimane od
Srba i Hrvata ili su oni zapravo svi jednako loši pa se ne bi trebale birati
strane?". Može se činiti da poststrukturalistički pristup predlaže da se pitanje
preoblikuje u: "Treba li pokrenuti vojnu intervenciju kako bi se zaštitili oni koji
priznaju neizbježnu raznolikost identiteta?". Bošnjačka vlada tvrdila je da stoji
na toj poziciji i oštro se protivila da ju se etiketira kao muslimansku vladu
Bosne, što je bio čest slučaj na Zapadu. Meñutim, za poststrukturaliste problem
je čak i veći, to jest, da su potencijalni provoditelji humanitarne intervencije
takoñer dio problema, zbog toga što dijele istu fundamentalnu ideju identiteta –
bili oni Britanci ili Amerikanci – kao i provoditelji etničkog čišćenja protiv
kojih bi se trebali boriti. Ideja bilo kakvog čistog identiteta je ono čemu se,
prema poststrukturalistima, moramo suprotstaviti. Ovo se takoñer proširuje na
šire diskurse iskonskog dobra i miroljubivosti jedne skupine te iskonskog zla i
agresivnosti druge, o čemu je, primjerice, raspravljala Weldes (1999) vezano za
Kubansku raketnu krizu. Takve se rasprave vode o invaziji i okupaciji Iraka
2003. te u odnosu na tvrdnju kako je Irak fundamentalno podijeljen izmeñu
Kurda, sunitskih Arapa i šijitskih Arapa (Feldman 2004., Davis 2005., Herring,
Rangwala 2006.).

RASPRAVE O KOLUMBIJI

Sve teme o kojima se do sada raspravljalo u ovom poglavlju mogu se

primijeniti u odnosu na sukob u Kolumbiji. U zadnjih petnaest godina od
završetka Hladnog rata grañanski rat u Kolumbiji značajno je eskalirao. U
tom razdoblju gotovo tri milijuna ljudi je raseljeno, a na desetke tisuća je
ubijeno. Od 1998., Sjedinjene Države podržavale su kolumbijsku vladu kroz
Plan Kolumbija i kasniju Andsku regionalnu inicijativu, a vodio se i čitav niz
mirovnih pregovora i vojnih ofenziva. U razumijevanju razloga ovih pogibija
i patnji, stvarana su suprotna razumijevanja ključnih aktera, njihovih odnosa
te prirode i značenja činjenica. Uloge američke i kolumbijske vlade,
Revolucionarnih oružanih snaga Kolumbije (FARC) i manje Nacionalne
oslobodilačke vojske (ELN), ljevičarskih gerilskih skupina te Ujedinjenih
snaga Kolumbije za samoobranu (AUC), desničarske paravojne skupine,
bile su predmet rasprave Russella Crandalla, američkog znanstvenika i
savjetnika američkog Ministarstva obrane te Douga Stokesa, britanskog
znanstvenika i člana Kolumbijske kampanje za solidarnost (korespondencija
Stokes-Crandall 2002; Crandall 2002., Stokes, 2004.). Različite perspektive
dva protagonista sažete su u Ključnim idejama 8.1.
Gledano iz perspektive tradicionalnih studija vojne sigurnosti, korak
naprijed u procjeni relativne vrijednosti ovih pozicija jest u dubljem
razumijevanju empirijskih aspekata Studije slučaja (vidjeti 'Važne web
stranice' u ovom poglavlju za informacije o Meñunarodnoj kriznoj skupini,
koja nudi iznimno korisne informacije te takoñer Green 2005.). Empirijska
pitanja zasigurno nisu beznačajna. Ukoliko je istina da je AUC mnogo više
upleten u prodaju droge od FARC-a ili ELN-a, tada je AUC prvi protiv kojeg
bi trebalo nešto poduzeti u ratu protiv droge u Kolumbiji. S obzirom na
američki 'rat protiv terora', donedavno je kolumbijska vojska bila odgovorna
za 80% ubojstava u Kolumbiji: sada su AUC-ove paravojne snage odgovorne
za taj dio postotaka. Daljnje istraživanje činjenica pomoglo bi u shvaćanju da
li to znači da reforma kolumbijske vojske djeluje te da bi se stoga američka
pomoć trebala nastaviti ili povećati. Pored toga, te dodatne informacije mogle
bi dovesti do zaključka da je kolumbijska vojska blisko povezana s
paravojnim snagama te je na njih delegirala ubojstva. U tom slučaju,
američka pomoć kolumbijskoj vojsci, u najboljem slučaju, ne čini ništa kako
bi pomogla kolumbijskom narodu i mogla bi čak biti neizravno odgovorna za
potporu paravojnim snagama. U suštini, Sjedinjene Države ili doprinose ili
potkopavaju vojnu sigurnost stanovništva Kolumbije, ovisno o tome slažemo
li se s Crandallom ili Stokesom, a iz te procjene proizlaze važne političke
posljedice.
Činjenica da je rasprava Crandalla i Stokesa bila utemeljena na
pretpostavci da se argumenti s obzirom na činjenice mogu dokazati ili pobiti,
pokazuje da im je zajednička velika privrženost prema objektivizmu. Ipak,
neki bi rekli da je bez zajedničkog referentnog okvira, ispitivanje činjenica
mnogo teže, ili čak nemoguće. Ovo stajalište samo djelomično dijele
Crandall i Stokes, budući da prvi djeluje unutar tradicija realizma i
liberalizma, dok rad drugoga ima više zajedničkog s historijskim
materijalizmom. Uz ova različita opredjeljenja vezane su važne normativne
razlike. Za Crandalla, Sjedinjene Države imaju pravo, i sa stanovišta zaštite i
promoviranja interesa američke nacionalne sigurnosti i sa stanovišta
univerzalne primjenjivosti liberalizma, biti duboko uključeni u vojno-
sigurnosna pitanja Kolumbije. Za Stokesa, Sjedinjene Države nemaju to
pravo, budući da štite i promoviraju samo nelegitimne interese američkih i
kolumbijskih elita, protiv interesa običnih ljudi u obje zemlje.
Konstruktivistička perspektiva u ovoj raspravi uključivala bi razumijevanje
kako Crandall i Stokes prezentiraju svoje oslikavanje činjenica, aktera i
odnosa izmeñu njih, te pojašnjavanje u kolikoj mjeri su ti prikazi prihvaćeni i
meñu kime. Crandall stvara sliku triangularne veze političke borbe izmeñu
kolumbijske vlade, gerilskih skupina FARC i ELN te paravojnih snaga AUC-
a i njihovih pomagača u kolumbijskoj vojsci. Suprotno tome, Stokes tvrdi
kako su kolumbijska vlada i vojska te AUC-ove paravojne snage prilično
čvrsto povezane protiv FARC-a i ELN-a. Čini se da ovdje postoji dvosmjerni
proces, s tumačenjima koja obično donose zaključke o karakteru uključenih
subjekata i njihovim vezama, te tvrdnjama o karakteru subjekata i njihovim
odnosima.

ZAKLJUČAK: VOJNA SIGURNOST, POJEDINAC I

SVJETSKA POLITIKA

Pri odabiru načina proučavanja vojne sigurnosti moraju se donijeti važne

odluke, izričito ili prešutno. Jedna od najočitijih polazišnih točaka jest
koncentriranje na empirijske aspekte uspostavljene vojno-sigurnosne agende,
potraga za uzorcima i trendovima. Sredstva koja se širom svijeta izravno
troše na vojsku su golema – 975 milijardi dolara 2004., samo 6% manje od
najvećeg iznosa vojne potrošnje 1987-1988. u doba Hladnog rata (podaci
SIPRI-ja, vidjeti "Važne web stranice"). To je jednako 162 dolara po osobi i
2.6% svjetske ekonomske aktivnosti. Sjedinjene Države same zauzimaju 47%
ukupnih svjetskih vojnih izdataka. Moguće je takoñer istražiti glavne države
trgovce oružjem (vidjeti 17. poglavlje). To bi pokazalo da trgovinom drogom
uvelike dominira mali broj država dobavljača – Sjedinjene Države,
Ujedinjeno Kraljevstvo, Rusija, Francuska i Njemačka – te veći broj država
kupaca u NATO-u ili u područjima napetosti i sukoba (osobito na Bliskom
istoku i Južnoj Aziji). Suprotno popularnoj zabludi da je kraj Hladnog rata
rezultirao povećanjem broja velikih oružanih sukoba (osobito grañanskih
ratova – odnosno, ratova koji se vode primarno unutar jedne države),
postojao je blago opadajući trend sa 32 sukoba 1990. do njih 19 sukoba
1997., rast do 27 sukoba 1998., nakon čega je slijedio opadajući trend do 19
sukoba u 2003. godini.
Ovo je moguće tumačiti kao podatke koji se trebaju objasniti u smislu
društvenih znanosti ili diskurzivne konstrukcije koje se trebaju ispitati kako
bi se vidjelo kako se do njih došlo i što je iz njih izostavljeno. Takoñer je
moguće objektivistički i diskurzivni pristup promatrati kao dijelove općeg
aparata racionalne analize koje se treba upotrijebiti u različito vrijeme ili ih
kombinirati umjesto da ih se promatra kao fiksne i odvojene perspektive koje
zahtijevaju konzistentnu predanost. Namjera ovog poglavlja bila je upoznati
vas sa središnjim raspravama u smislu podataka i značenja u proučavanju
vojne sigurnosti, kao i dati pregled nekih važnih primjera. Odluke koje ovdje
donesete odražavat će se na vaš intelektualni trening, kontekst, vrijednosti i
vaša politička opredjeljenja. Nemoguće je izučavati vojnu sigurnost bez da
ona oblikuje neke aspekte vaše osobe, a ova tema i vi sami niste jednostavno
odvojeni od svjetske politike, nego ste u nju duboko umiješani (o sigurnosti i
pojedincu vidjeti Booth, 1997.).

PITANJA

Razumiju li civili vojnu sigurnost bolje nego vojska?

Zašto države bez nuklearnog oružja nisu bile napadnute nuklearnim oružjem
od 1945.?
Je li najbolji način postizanja vojne sigurnosti pomoću nevojnih sredstava?
Vode li Sjedinjene Države rat protiv droge i terora ili rat terora u Kolumbiji?
Kada su države prijetnja vojnoj sigurnosti vlastitog stanovništva?
Jesu li liberalne demokracije sklone ne ugrožavati vojnu sigurnost jedna
drugoj?
Postoji li liberalni imperijalni poredak koji koristi vojna sredstva za zaštitu i
proširenje svog globalnog dometa?
Može li se odabrati izmeñu suprotstavljenih tumačenja vezanih uz vojno-
sigurnosne implikacije iranskog nuklearnog programa?
U kojoj je mjeri Iračka država vojno sigurna?
Kako su diskursi vojne nesigurnosti bili umiješani u konstrukcije iračkih
identiteta od invazije 2003.?

ZA DALJNJE ČITANJE

Nye, Jr., Joseph S. (2005), Understanding International Conflicts. An

Introdiction to Theory and History, 5. izdanje, London: Pearson
Longman. Od sveg daljnjeg štiva koje se ovdje predlaže, ovo je lako moguće
najsveobuhvatnije meñu onima koji se nalaze unutar pristupa društvenih
znanosti i dobra je i sveobuhvatna početna točka. Istražuje postoji li trajna
logika sukoba u svjetskoj politici i razmatra korijene Prvog i Drugog svjetskog
rata te Hladnog rata. Nakon toga istražuje intervencije, institucije te regionalne
i etničke sukobe (uključujući i hrabro sažeti pregled na 12 stranica o sukobima
na Bliskom istoku); globalizaciju i meñuovisnost; informacijsku revoluciju i
transnacionalnu politiku. Napisana kao udžbenik, sadrži korisne kronologije,
pitanja za učenje, karte, dijagrame i pojmovnik ključnih termina.
Barkawi, Tarak (2005), Globalization and War, London,: Rowman &
Littlefield. Neki znanstvenici tvrde kako globalizacija proizvodi vojnu
sigurnost i mir, dok drugi tvrde kako uzrokuje vojnu nesigurnost i rat. U
suprotnosti s oba mišljenja, Barkawi sugerira kako na rat ne bi trebalo gledati
kao na odvojenu stvar koju uzrokuje ili sprječava globalizacija. Umjesto toga,
njegovo je gledište da je rat važan aspekt same globalizacije (u smislu
uzrokovanja kretanja ljudi, dobara i ideja po svijetu) i bio je takav dulje od
onoga što se uobičajeno misli.
Baylis, John; Cohen, Elliot; Gray, Colin i Wirtz, James (ur.) (2002),
Strategy in the Contemporary World: Introduction to Strategic Studies,
Oxford: Oxford Unuversity Press. Ova knjiga nudi izvanredan uvod u
tradicionalne perspektive vojne sigurnosti. Pokriva strategijsku teoriju; povijest
rata; ulogu prava; izvore rata i mira; kontrolu nad zemljom, vodom i zrakom;
odvraćanje, kontrolu naoružanja i razoružanje; terorizam i neregularno
ratovanje; oružje za masovno uništenje; tehnologiju i rat te humanitarnu
intervenciju i mirovne operacije.
Herring, Eric i Rangwala, Glen (2006), Iraq in Fragments: The Occupation
and its Legacy, London: Hurst i Cornell University Press. Invaziju na Irak
njezini zagovaratelji predstavili su kao važno sredstvo u borbi protiv Iraka kao
sigurnosne prijetnje, a prema nekima od njih kao sredstvo stvaranja vala
reformi koje bi trebalo dovesti do neviñene pozitivne ere vojne sigurnosti na
Bliskom istoku i šire. Umjesto toga, oružje za masovno uništenje koje je Irak
navodno imao nije postojalo i veliki dio Iraka gurnut je u vojnu nesigurnost.
Ova studija nudi dubinsku analizu dogañaja u Iraku tri godine nakon američke
invazije. Pitanja vojne sigurnosti analiziraju se u širem kontekstu od tvrdnje da
je politička vlast u Iraku fragmentirana.
Buzan, Barry i Herring, Eric (1998), The Arms Dynamic in World Politics,
Boulder, CO: Lynne Rienner Publishers. Cilj ove studije je omogućiti
opsežan pregled vojne sigurnosti iz perspektive revolucija te globalnog širenja
moderne vojne tehnologije. Objašnjava te obrasce u odnosu na utrku u
naoružanju, akciju-reakciju i domaće strukture. Razmatra upotrebu sile,
prijetnje i simboličku politiku te značenje i implikacije kontrole naoružanja,
neofenzivne obrane i razoružanja.
Weldes, Jutta; Laffey, Mark; Gusterson, Hugh i Duval, Raymond (ur.)
(1999), Cultures of Insecurity. States, Communities and the Production
of Danger, London: University of Minneapolis Press. Ovo izazovno
konstruktivističko izdanje okuplja znanstvenike sociokulturne antropologije i
meñunarodnih odnosa kako bi istražilo diskurse nesigurnosti meñu državama
i ostalim zajednicama. Iako su teme duboko teoretizirane, poglavlja ih takoñer
proučavaju u odnosu na različite slučajeve i mjesta kao što su Koreja, Bliski
istok, genocid u Ruandi, odnosi SAD-a i Indije, postmaoistička Kina te politike
interneta. I dok tradicionalne sigurnosne studije pretpostavljaju identitete
političkih skupina i pitaju se kako se te skupine mogu učiniti vojno sigurnima,
ova studija istražuje kako konstrukcija diskursa nesigurnosti stvara identitete
političkih aktera i obrnuto.

VAŽNE WEB STRANICE

http://www.sipri.org/ Stockholmski institut za istraživanje mira. SIPRI provodi

istraživanja o sukobima i suradnji kako bi promicalo razumijevanje kako se
meñunarodni sukobi mogu razriješiti na miran način i kako se može
uspostaviti svjetski mir. Ima vrlo opsežne empirijske i konceptualne
istraživačke programe o mnogim aspektima vojne sigurnosti, a osobito u
odnosu na vojne troškove i transfere oružja te pokušaje kontrole transfera
vojno značajnih tehnologija. Ogroman broj podataka besplatno je dostupan na
ovoj stranici.
http://www.gwu.edu/~nsarchiv/ Arhiva za nacionalnu sigurnost.
Proučavanje vojne sigurnosti obično uključuje iščitavanje materijala poput
ovog poglavlja – nečija interpretacija nečije interpretacije važnih dogañaja.
Internet je izvanredan izvor koji studentima danas dopušta da barem neko
vrijeme provedu proučavajući originalne dokumente i neobrañene podatke
samostalno, i mogu generirati želju za provoñenjem originalnih istraživanja.
Arhiva za nacionalnu sigurnost na Sveučilištu George Washington u
Washington D.C.-u koristi američki Zakon o slobodi informacija kako bi otkrio i
dostupnima učinio veliki broj dokumenata o američkoj vojno-sigurnosnoj
politici, a u taj izbor se može ući besplatno. Pomoću ovih neizravnih
sredstava, moguć je pristup povjerljivim detaljima donošenja odluka u vojnoj
sigurnosti mnogih drugih država.
http://www.crisisgroup.org/ Meñunarodna krizna skupina (ICG). ICG je
nevladina organizacija s više od sto zaposlenih diljem svijeta. Cilj joj je
spriječiti i razriješiti oružane sukobe diljem svijeta metodom terenskog
istraživanja i posredovanja na viskom nivou. Njihova brojna izvješća o Iraku,
Indoneziji, Nepalu, Kolumbiji, Kosovu, Zimbabveu, Afganistanu, Darfuru i
ostalim aktualnim i potencijalnim krizama i područjima sukoba besplatna su.
Njihova detaljna i ažurna istraživanja s terena odlična su za stavljanje pitanja
vojne sigurnosti u politički kontekst.
http://www.statecraft.org/ Michael McClintock, Instrumenti državničkog
umijeća. Ova web stranica je besplatna online verzija istoimene knjige izdane
2002. s podnaslovom Američko gerilsko ratovanje, borba protiv pobunjenika, i
protuterorizam, 1940-1990. Ovaj vrijedan kritički pregled opsežnog vojnog
angažiranja diljem svijeta može se korisno nadopuniti aktualnijim insajderskim
studijama kao što su one Nagla (2002) i Hammesa (2004) te širim
tumačenjema prirode suvremenog rata, kao što su Kaldorove (1999) i
Shawove (2005).

Za mnogo zanimljivih dodatnih materijala posjetite Online Resource Center

kojim je popraćena ova knjiga: www.oxfordtextbooks.co.uk/orc/collins
9.
Sigurnost režima

RICHARD JACKSON

Sadržaj poglavlja
Uvod
Dilema nesigurnosti slabe države
Sigurnosne strategije u slabim državama
Objašnjenje nesigurnosti u slabim državama
Zaključak: perspektive za slabu državu

Vodič čitatelju
Ovo poglavlje proučava jedinstvenu sigurnosnu dilemu s kojom se suočavaju
države u razvoju. Počinje s objašnjenjem sigurnosnih prijetnji s kojima se
suočavaju države sa slabim institucionalnim kapacitetima i kapacitetom
prinude, te nedostatkom nacionalne kohezije – koje se nazivaju slabim
državama – prije prelaska na proučavanje vrsta sigurnosnih strategija koje
elite slabih država usvajaju kako bi pokušale riješiti svoje nevolje. Nazvana
"dilemom nesigurnosti" te u suprotnosti sa sigurnosnom dilemom s kojom se
suočavaju jake, razvijene države, slabe države se suočavaju sa sigurnosnim
okruženjem u kojem primarne prijetnje sigurnosti dolaze iz unutarnjih, a ne
vanjskih izvora. Poglavlje nadalje proučava niz suprotstavljenih teoretskih
objašnjenja zašto se u slabim državama javljaju teškoće i zašto i dalje traju.
Zaključuje kratkom raspravom o meñunarodnim pokušajima izgradnje
sigurnosti u slabim državama i dugoročnim izgledima transformacije slabih
država u jake.

UVOD

Prema bilo kojem kriteriju sigurnosti, razlika izmeñu bogatih, razvijenih

država globalnog Sjevera i ostatka svijeta ne može biti veća. Grañani male
skupine visoko razvijenih zemalja ne suočavaju se ni sa kakvom realnom
prijetnjom velikoga rata te uživaju u izobilju hrane, ekonomskom
prosperitetu, razmjerno niskoj razini kriminala i trajnoj političkoj i društvenoj
stabilnosti. Čak i prijetnja terorizma je ekstremno mala u usporedbi sa
svakodnevnim rizikom od neke nesreće ili bolesti. Suprotno 'kulturi straha'
koja postoji u mnogim zapadnim društvima, ni u jednom trenutku u povijesti
pojedinci u tim državama nisu uživali u tako visokoj razini sigurnosti,
prosperiteta i stabilnosti.
Suprotno tome, većina ljudi koja živi u zemljama u razvoju suočava se s
dubokim sigurnosnim izazovima, uključujući neprestane prijetnje
unutardržavnih ratova i društvenog nasilja, siromaštva i gladi, proliferacije
oružja i kriminala, političke nestabilnosti, društvenog sloma, ekonomske
propasti te, kao najekstremnijim problemom, potpunim slomom države. Na
najosnovnijoj razini fizičke sigurnosti, izmeñu dvadeset i trideset milijuna
ljudi poginulo je u više od stotinu unutardržavnih ratova u regijama u razvoju
od 1945. Oko 90% žrtava bili su civili, a na desetke milijuna ljudi raseljeno je
zbog sukoba, od kojih su mnogi ostali izbjeglice desetljećima nakon toga.
Ovisno o tome koji se kriterij upotrebljava, svake se godine vodi izmeñu
dvadeset i četrdeset unutardržavnih ratova, isključivo u državama u razvoju.
U velikom broju ostalih država u razvoju konstantna su prijetnja ozbiljno
unutarnje političko nasilje, kao što su vojni udari ili pobune, etničko ili
vjersko nasilje, kampanje terorizma ili izgredi i nemiri.
K tome, pola milijuna ljudi pogiba svake godine od lakog oružja, često za
vrijeme kriminalnog nasilja te gotovo isključivo u državama u razvoju. Kao
dodatak ovim vojnim prijetnjama, otprilike 40 000 ljudi svakodnevno umre
od gladi, a deseci milijuna godišnje umru od bolesti kao što su gripa, HIV-
AIDS, proljev i tuberkuloza. Deseci milijuna ljudi pate od kroničnog
siromaštva, nedostatka prilika za zaposlenje, neadekvatne zdravstvene skrbi,
opadajućih obrazovnih standarda i zagañenja okoliša. Drugim riječima,
postoji duboka razlika izmeñu vrste sigurnosti koju uživa mala skupina
razvijenih država i vrste sigurnosnog okruženja u kojem se nalazi većina
svjetske populacije. Iz globalne perspektive, zapravo je nesigurnost u većoj
mjeri pravilo nego što je to sigurnost.
Ova situacija pruža nam važne razloge da pokušamo razumjeti prirodu i
posljedice nesigurnosti u svijetu u razvoju. Empirijski, moramo razumjeti
zašto se gotovo svi ratovi i velika politička nasilja od 1945. i dalje dogañaju u
svijetu u razvoju, te zašto većina njih ima unutarnje, a ne vanjske izvore.
Konceptualno, postoji hitna potreba za pronalaskom prikladnih teorija i
koncepata koje mogu prilagoditi jedinstveni karakter sigurnosnih situacija u
tim državama. Takvi pristupi su nužna početna točka za iznalaženje
prikladnijih i učinkovitijih meñunarodnih sigurnosnih politika. Iz normativne
perspektive postoje jasni humanitarni imperativi za rješavanjem i izlaženjem
na kraj s golemom patnjom koju uzrokuje nedostatak osnovne sigurnosti u
svjetskim 'zonama nestabilnosti'. Konačno, zbog jasnog vlastitog interesa
moramo poduzeti stvarne napore za rješavanjem fundamentalne nejednakosti
u sigurnosti izmeñu nerazvijenog svijeta i svijeta u razvoju. Globalizacija
znači da se nesigurnost u bilo kojem kraju svijeta ne može zadržati unutar sve
poroznijih nacionalnih granica; sigurnost je, u velikoj mjeri, meñuovisna. Na
mnoge načine, terorizam, oružano nasilje, ilegalne migracije, trgovina
drogom i uništenje okoliša imaju efekt 'prelijevanja' na trajne nesigurnosti u
svijetu u razvoju.
U ovom poglavlju pokušat ćemo razjasniti duboke sigurnosne izazove s
kojima se suočavaju države u razvoju i jedinstvenu sigurnosnu dilemu u koju
su zapeli. Istražit ćemo prirodu glavnih sigurnosnih prijetnji s kojima se
suočavaju države u razvoju, ključne sigurnosne strategije koje su prihvatile
kako bi se nosile s tim prijetnjama te unutarnje i vanjske uzroke njihovih
sigurnosnih teškoća. Zaključak koji želimo približiti u ovom poglavlju jest da
su, za razliku od razvijenih država globalnog Sjevera, primarne sigurnosne
prijetnje s kojima se suočavaju slabe države potencijalno katastrofalne i da
potječu primarno iz unutarnjih, domaćih izvora. Oni izmeñu ostalog
uključuju: prijetnje nasilnih promjena vlasti, pobune, otcjepljenja, ustanke,
genocid, vojne diktatore te konačno, urušavanje države i anarhiju.
Štoviše, ukorijenjene su u temeljnim uvjetima državnosti i upravljanja,
stvarajući pritom konstantnu 'dilemu nesigurnosti' (Job, 1992) za vladajuće
elite: što elite više pokušavaju uspostaviti učinkovitu državnu vlast, više
uzrokuju izazove svom autoritetu od strane moćnih skupina u društvu. U
ovom kontekstu, sigurnost režima – stanje u kojemu su vladajuće elite
sigurne od nasilnih izazova njihovoj vladavini – ne može se više razlikovati
od državne sigurnosti – stanja u kojemu su institucije, procesi i strukture
države sposobne nastaviti učinkovito funkcionirati bez obzira na sastav
vladajuće elite. Za slabe države, unutarnja sfera zapravo je mnogo opasnija i
veća prijetnja od meñunarodne sfere.
S obzirom na ovu inverziju prihvaćene koncepcije klasične sigurnosne
dileme (u kojoj vojne prijetnje primarno potječu od ostalih unitarnih država u
anarhičnom meñunarodnom sustavu) nije iznenañujuće da je "dilemi
nesigurnosti" slabe države posvećeno malo pozornosti u ortodoksnoj
literaturi sigurnosnih studija. Koncentriranjem na ograničeni broj država
(velike sile i razvijene države), ograničen skup vojnih prijetnji (sovjetski
ekspanzionizam, invazija izvana, nuklearna proliferacija, odmetnute države,
meñunarodni terorizam), ograničeni niz sigurnosnih strategija (nacionalna
obrana, odvraćanje, kontrola naoružanja, savezi) te primjenom ograničene
koncepcije sigurnosti ("nacionalna sigurnost" nametnuta izvana), sigurnosni
izazovi s kojima se suočava većina svjetskog stanovništva bili su uvelike
sporedni u znanstvenim analizama. Prema tome, postoje stvarna ograničenja
u onome što nam tradicionalni ili ortodoksni pristupi sigurnosnim studijama
mogu reći o prirodi i uzrocima nesigurnosti u slabim državama danas. Zbog
toga proširivanje i produbljivanje u razumijevanju sigurnosti zahtijeva novi
skup dijagnostičkih alata koji bi nam omogućili da se temeljitije pozabavimo
sa sigurnosnim izazovima s kojima se suočava velika većina svjetskog
stanovništva i posebna vrsta država koje oni nastanjuju.

DILEMA NESIGURNOSTI SLABE DRŽAVE

Jedinstvena dilema nesigurnosti s kojom se suočavaju slabe države uvelike je

funkcija strukturalnih uvjeta njihovog postojanja. Slabim državama nedostaju
najosnovnija državna obilježja, odnosno, učinkovite institucije, monopol nad
instrumentima nasilja i konsenzus o ideji države. Shodno tome, kao
nedovršene ili 'kvazi-države' (Jackson, 1990), one se suočavaju s brojnim
izazovima svojem autoritetu koje predstavljaju moćni unutarnji akteri. Kako
bismo razumjeli kako se to stanje nesigurnosti uopće pojavljuje, moramo
ispitati osnovne strukturne karakteristike slabih država i prirodu unutarnjih
sigurnosnih prijetnji s kojima se suočavaju.

Slabe države
Procjenjivanje snage države može biti teška i kontroverzna zadaća;
znanstvenici su skloni primjenjivati različite metode. Thomas (1989)
snagu/slabost države povezuje s institucionalnim kapacitetom i razlikuje dva
oblika državne moći: despotsku moć i infrastrukturalnu moć. Despotska moć
odnosi se na državnu sposobnost prinude i primjenu sile kako bi civilima
nametnula svoju vladavinu. Suprotno tome, infrastrukturalna moć odnosi se
na učinkovitost i legitimitet državnih institucija te njezinu sposobnost da
vlada putem konsenzusa. Države mogu biti "slabe" ili nepotpune u oba
navedena smisla, ali u pravilu, jake države imaju manju potrebu primjenjivati
moć prinude, budući da njihova infrastrukturalna moć to čini nepotrebnim.
Paradoksalno, što slaba država više primjenjuje moć prinude, to više
učvršćuje svoju 'slabost' i odgovarajući nedostatak infrastrukturalne moći.
Suprotno tome, Buzan (1991a) tvrdi kako se države sastoje od tri
primarne sastavnice: fizičke osnove, institucionalnog kapaciteta i 'ideje o
državi'. Za Buzana, snaga/slabost države uglavnom počiva u manje
opipljivom području "ideje o državi" te u mjeri u kojoj društvo oblikuje
konsenzus o državi i s njom se identificira. Stoga, slabe države "ili nemaju, ili
nisu uspjele stvoriti, unutarnji politički i društveni konsenzus dovoljno jak da
eliminira ekstenzivnu upotrebu sile kao značajan i stalan element u
unutarnjem političkom životu države" (1983:67).
Migdal (1988.) nudi suprotno stajalište objema ovim formulacijama. On
snagu države definria u smislu kapaciteta države, tj. "sposobnosti državnih
voña da državne organe koriste kako bi ljude u državi natjerali da čine ono
što oni žele da čine" (1988:xvii). Meñutim, tada pažnju usmjerava prema
tome kako društvo i skupine unutar njega to toleriraju, dopuštaju ili se
odupiru razvoju države. On tvrdi kako većina društava u razvoju završi u
obračunu izmeñu države i društva, gdje se država suočava s moćnim
društvenim snagama koje posjeduju značajnu snagu prinude što posljedično
izaziva nasilan otpor. Prema Migdalovom gledištu, slabe države manje su
važno pitanje u odnosu na snažna društva. Ova unutarnja ravnoteža moći
izmeñu države i društva sprječava pojavu prototipske nacije-države
Zapadnog tipa.
U konačnici, čini se da su važne tri dimenzije državne snage: (1)
infrastrukturalna sposobnost u smislu sposobnosti državnih institucija da
obavljaju ključne zadaće i donose politike; (2) sposobnost prinude u smislu
sposobnosti države i njezine volje da upotrijebi silu protiv izazova njezinom
autoritetu; (3) nacionalni identitet i društvena kohezija u smislu stupnja u
kojem se stanovništvo identificira s nacijom-državom i prihvaća njezinu
legitimnu ulogu u svojim životima.
Empirijski, može se vidjeti da je većina država u razvoju slaba ili
nepotpuna u većini ako ne i u svim ovim dimenzijama. Odnosno, imaju
previše razvijene sposobnosti prinude, ali im nedostaje infrastrukturalna
sposobnost te društveni konsenzus. Kao posljedica tih osnovnih nedostataka,
slabe države obično pokazuju sve ili mnoge od sljedećih karakteristika:
institucionalnu slabost te nesposobnost donošenja nacionalne politike ili
ispunjavanja osnovnih funkcija države, kao što su ubiranje poreza te
osiguravanje zakona i reda; političku nestabilnost, koju potvrñuju državni
udari, zavjere, pobune te česte nasilne promjene vlade; centralizaciju
političke moći kod jednog pojedinca ili male elite koji upravljaju vladinom
mašinerijom kako bi državnu politiku vodili u skladu s vlastitim interesom;
nekonsolidiranu ili nepostojeću demokraciju; stalnu ekonomsku krizu i
strukturalnu slabost; vanjsku ranjivost prema meñunarodnim akterima i
silama; jake socijalne podjele prema klasnim, vjerskim, regionalnim,
urbanim-ruralnim i/ili etničkim crtama; nedostatak kohezivnog ili jakog
osjećaja nacionalnog identiteta; te trajnu krizu legitimiteta i za trenutnu vladu
i za institucije države općenito.
Najvažnija karakteristika slabih država jest njihova česta nesposobnost
uspostavljanja i održavanja monopola nad sredstvima prisile. Čak i u
državama s dobro razvijenom moći prinude, grañanske vlade ne mogu uvijek
održati apsolutnu lojalnost oružanih snaga te se suočavaju sa stalnom
prijetnjom vojne intervencije. Meñutim, u većini slabih država, oružane
snage su loše opremljene, pod slabim su vodstvom i podložne frakcijskim
podjelama. Istovremeno, niz društvenih subjekata – politički rivali sa svojim
vlastitim privatnim vojskama, "warlordi9", kriminalne bande, lokalno
organizirane milicije, naoružane i organizirane etničke ili vjerske skupine te
privatne sigurnosne tvrtke ili plaćenici – dovoljno su moćni da se odupru
pokušajima države da ih prisili na pokoravanje. U takvoj situaciji, čak i
minimalni uvjet državnosti – monopol nad sredstvima prisile – uvelike je
nedostižan.
Na drugom kraju skale, potpuno suprotno se tvrdi da su jake države
sposobne i voljne "održavati društvenu kontrolu, osiguravati poštivanje
službenih zakona, djelovati odlučno, donositi učinkovite politike, štititi
stabilnost i koheziju, poticati društvenu participaciju u državnim
institucijama, osigurati osnovne usluge, upravljati i kontrolirati nacionalno
gospodarstvo te održati legitimnost" (Dauvergne, 1998: 2). Jake države
takoñer imaju visok stupanj društveno-političke kohezije koja je izravno
povezana s konsolidiranim participativnim demokracijama, jakim
nacionalnim identitetima, te produktivnim i visoko razvijenim
gospodarstvima. Najvažnije, jake države postoje kao 'hegemonijska ideja',
koja je prihvaćena i 'ukorijenjena' u glavama običnih grañana na način da oni
'državu smatraju prirodnom poput krajolika koji ih okružuje; ne mogu
zamisliti svoje živote bez nje' (Migdal, 1998: 12).
Važno je da predodžba o slabim i jakim državama nije paran takt nego
kontinuum unutar kojeg se države u stvarnom svijetu smještaju. Štoviše, to je
dinamično stanje. Države se s vremenom mogu pomicati naprijed-natrag po
kontinuumu, s obzirom na dostatne promjene ključnih faktora: slabe države
mogu postati jake, primjerice, izgradnjom jakog osjećaja nacionalnog

9
'Warlord' je osoba koja posjeduje moć i provodi i civilnu i vojnu
kontrolu nad odreñenim područjem pomoću vojnih snaga koje su odane
njemu a ne središnjoj, legalno izabranoj vlasti države.
identiteta; a jake države mogu potencijalno oslabiti kroz rast društvenih
sukoba koji su uzrokovani; primjerice, imigracijom. Većina država u
regijama u razvoju nalaze se na slabom dijelu kontinuuma državne snage.

Prijetnje slabim državama

Zbog njihovih oslabljenih strukturalnih karakteristika, slabe države suočavaju
se s nizom unutarnjih i vanjskih sigurnosnih izazova. Iznutra, slabe države
suočavaju se sa stalnom prijetnjom nasilne intervencije oružanih snaga u
politiku od strane oružanih snaga. Takve intervencije mogu poprimiti oblik
državnog udara, pobune, ustanka ili revolta zbog plaća i uvjeta rada. Izvršeno
je doslovno na stotine pokušaja državnih udara u Latinskoj Americi, u
Azijsko-pacifičkoj regiji te na Bliskom istoku, a gotovo dvije trećine afričkih
država iskusile su vojnu vladavinu od proglašenja neovisnosti. Vojni vladari
još uvijek upravljaju mnogobrojnim državama u razvoju.
Slabe države takoñer se suočavaju s prijetnjama "moćnika", pojedinaca
ili skupina koji na temelju svojih kvalifikacija provode odreñeni stupanj
infrastrukturalne moći i/ili moći prinude i koji osporavaju autoritet države.
Oni mogu biti polu-legitimni subjekti, kao što su političari ili tradicionalni i
vjerski voñe koji ipak zapovijedaju brojnim sljedbenicima i privatnim
pristupom naoružanju. U drugom slučaju to mogu biti kriminalne bande ili
warlords – karizmatični pojedinci koji upravljaju privatnim vojskama i
primjenjuju odreñenu vrstu apsolutističke vladavine na područjima pod
njihovom kontrolom, prvenstveno zbog poduzimanja ilegalne trgovine.
Primjeri takvih moćnika uključuju narko-kartele u Kolumbiji, Myanmaru i
Afagnistanu te neke od pobunjeničkih voña u Africi devedesetih, kao što su
Charles Taylor, Foday Sankoh i Jonas Savimbi. Ako država ne uspije zbrinuti
ili umiriti takve skupine, one bi mogle postati nasilna prijetnja režimu.
U drugim slučajevima, slabe države suočavaju se s izazovima iz različitih
društvenih skupina, kao što su etničke skupine, vjerski pokreti, ideološke
frakcije ili lokalne milicije, koje se organiziraju u svrhu samoobrane. Velikim
dijelom zbog prijašnjih podjela, nesposobnosti države da omogući primjereno
blagostanje i njezine sklonosti prema upotrebi pretjerane prinude, veliki broj
etničkih skupina u slabim državama organizirao se politički i vojno kako bi
zaštitili svoje interese. Unutar Gurrovog (2000.) projekta Ugrožene manjine
(eng. Minorities at Risk) identificirano je više od devedeset etničkih manjina
koje su bile aktivno uključene u nasilne sukobe s državom ili od kojih je
postojao srednji do jaki rizik značajnog političkog nasilja. Slično tome, u
nizu azijskih i bliskoistočnih država, kao što su Alžir, Egipat, Saudijska
Arabija, Indonezija i u novije vrijeme Tajland, vjerske skupine počele su
predstavljati snažan izazov za državu. Ideološke skupine i dalje predstavljaju
prijetnju slabim državama, od maoističkih pobunjenika u Nepalu do Zapatista
u Chiapasu u Meksiku. Tužna je činjenica da gotovo sve naoružane skupine u
slabim državama – državne vojske, warlords frakcije i lokalne, etničke i
vjerske milicije – iskorištavaju veliki broj djece-vojnika (za više informacija
o djeci-vojnicima vidjeti poglavlje 20).
Posljednja unutrašnja prijetnja može biti uzrokovana polaganom erozijom
državnih institucija i procesa. Rast bezakonja i konačni kolaps vladinih
institucija mogu uzrokovati vakuum moći u kojem vladajuća elita
jednostavno postaje jedna od nekoliko frakcija koje se bore kako bi popunile
prazninu i prisvojile formalni plašt državnosti. Primjerice, u različitim
razdobljima za vrijeme sukoba u Liberiji i Somaliji, nekoliko različitih
frakcija istovremeno je tvrdilo da predstavlja legitimnu vladu, unatoč
nedostatku nužne kontrole nad teritorijem ili upravljanja institucijama
potrebnim za formalno priznanje. U završnoj analizi, bilo koja od ovih
prijetnji – upletanje vojske u politiku, "warlords" i "moćnici", etnički
zahtjevi za secesijom ili urušavanje države – može dovesti do trajnih borbi
unutar sveopćeg grañanskog rata.
Zbog njihove unutarnje krhkosti, slabe države suočavaju se i s nizom
vanjskih prijetnji. Zbog nedostatka infrastrukturnog kapaciteta ili sposobnosti
prinude za odupiranje vanjskom uplitanju, slabe države ranjive su na
prodiranje i intervenciju drugih država i skupina. Moćne države mogu
izravno upasti ili mogu sponzorirati državni udar ili ustanak kako bi svrgnule
neki režim, poput američkih invazija na Grenadu, Panamu, Afganistan i Irak
te francuske intervencije u brojnim afričkim državama. Inače, nabava
značajnih količina oružja i vojna pomoć pobunjeničkim pokretima, kao što je
američka potpora UNITA-i u Angoli te sovjetska potpora Vietkongu u
Vijetnamu, mogu predstavljati ozbiljnu prijetnju vladajućoj eliti. Često
potpora pobunjeničkim frakcijama ili onima koji pripremaju državni udar
dolazi iz bližih izvora, kao što su neprijateljske susjedne države. Veliki broj
regionalnih rivala – kao što su Indija i Pakistan, Uganda i Sudan, Somalija i
Etiopija, Iran i Irak – prijetile su si meñusobno na ovaj način. Osim toga, vrlo
malim slabim državama prijetnju mogu predstavljati i najmanje skupine
izvana: plaćenički državni udari i invazije bili su pokrenuti protiv Sejšela,
Maldiva, Komora i u novije vrijeme Gvineje Bisau, ponekad s jedva nekoliko
desetaka ljudi. U većini slučajeva, državne udare su spriječili jedino moćni
saveznici, kao što su Francuska i Indija.
Sličnu vanjsku prijetnju uzrokuje prelijevanje ili prenošenje sukoba i
nemira iz susjednih regija. Zbog nedostatka infrastrukturnih kapaciteta za
učinkovitu kontrolu granica, slabe države često ne mogu učiniti mnogo kako
bi spriječile masovno pritjecanje izbjeglica, odbjeglih pobunjenika,
krijumčarenja oružja ili stvarne borbe. Veliki vanjski potresi poput ovog
mogu predstavljati ozbiljnu prijetnju stabilnosti slabe države. Genocid u
Ruandi 1994. prelio se na Zair, slabu i propadajuću državu; taj udarac s
vremenom doveo do pada Mobutuovog režima, invazije nekoliko susjednih
država i velikih frakcijskih borbi (vidi Studiju slučaja 9.2).
U vezi s tim, slabim državama prijeti nekontrolirano širenje ručnog oružja
i lakog naoružanja. U rukama warlorda, kriminalaca i privatnih milicija, ove
vrste naoružanja predstavljaju pravi izazov državnoj vlasti i mogu
intenzivirati postojeće sukobe i ozbiljno ugroziti mirovne napore. Lako,
prenosivo, trajno i jednostavno za korištenje (čak i djeci), ručno i lako oružje
lako je pribaviti legalnim i ilegalnim kanalima te kada se jednom upotrijebi,
ima tendenciju širenja čitavom regijom. Procjenjuje se da se svake godine
ilegalno proda lako naoružanje u vrijednosti od 5 milijardi dolara u svjetskim
zonama sukoba od kojeg stradava otprilike pola milijuna ljudi godišnje u
kriminalnim aktivnostima i grañanskim nemirima.

"Dilema nesigurnosti" slabe države

Kombinacija slabosti države i unutarnjih prijetnji stvara sigurnosni izazov
svojstven slabim državama. Poseban je zato što proizlazi iz suočavanja s
unutarnjim prijetnjama vladajućem režimu, a ne vanjskom prijetnjom
postojanju nacionalne države. Nesposobnost države da osigura red i mir
stvara svadljivo okruženje u kojem se svaka sastavnica društva – uključujući
vladajuću elitu ili režim – natječe kako bi sačuvala i zaštitila vlastito
blagostanje. Ovo stvara unutarnju situaciju sličnu neorealističkoj koncepciji
strukturalne anarhije u kojoj skupine stvaraju nesigurnost u ostatku sustava
kada pokušavaju poboljšati svoju vlastitu sigurnost. Kako bismo mogli
razlikovati ovo stanje koje je orijentirano prema unutra od klasične
sigurnosne dileme, korisno je to stanje promatrati kao dilemu nesigurnosti.
Ovo stanje nesigurnosti je samoodrživo, budući da svaki pokušaj režima da
ostvari vlastitu sigurnost silom uzrokuje jači otpor i dalje podriva
institucionalnu osnovu države i sigurnost društva u cjelini.
U stanovitom smislu, dilemu nesigurnsoti slabe države uzrokuje početni i
duboki nedostatak 'državnosti', a osobito nesposobnost uspostavljanja
monopola nad sredstvima prisile. Ovaj neuspjeh može biti i normativan – u
smislu da država nije uspjela uvjeriti stanovništvo da je oružani otpor
pogrešan ili kontraproduktivan – i praktičan – u smislu da država ne može
fizički razoružati i kontrolirati sve svoje suparnike. U svakom slučaju,
nedostatak političkog i institucionalnog središta s monopolom sile stvara
spiralu nesigurnosti – polutrajnu situaciju 'nenadane anarhije' – u kojoj su
naoružane skupine prisiljene upustiti se u strategije samopomoći.
Stoga, u kontekstu slabe države, gdje vladajuće elite koriste vladinu
mašineriju prvenstveno kako bi osigurale nastavak svoje vladavine, koncept
nacionalne sigurnosti – sigurnosti čitavog društveno-političkog entiteta,
nacije-države s vlastitim načinom života i neovisnom samoupravom – u
potpunosti je neprimjenjiv. U praksi, ideju državne sigurnosti – integriteta i
funkcioniranja institucija i ideje države – i sigurnost režima – sigurnost
vladajuće elite od nasilnih izazova – teško je razlikovati. Zbog stapanja
države i vlade, kada pojedini režim biva zbačen, kao što je režim Syada Barre
u Somaliji bio zbačen 1991., čitav državni aparat takoñer se urušava. U tom
smislu, sigurnost slabe države jest sigurnost režima.

SIGURNOSNE STRATEGIJE U SLABIM DRŽAVAMA

Strukturalne karakteristike slabih država i jedinstvena dilema nesigurnosti u

kojoj su se našle, značajno ograničavaju opseg političkih opcija koje su na
raspolaganju vladajućim elitama. U biti, uvjeti vladanja stvaraju polutrajno
stanje 'krizne politike' ili 'politike preživljavanja' (Migdal, 1988) u kojoj
kratkotrajne strategije sigurnosti režima zamjenjuju dugoročne politike
izgradnje države.

Sigurnosne strategije elita

Elite slabih država obično koriste mješavinu unutarnjih i vanjskih strategija
koje su usmjerene ka opstanku režima. Iznutra, elite upotrebljavaju
mješavinu pristupa mrkve i batine prema onima koji ih ugrožavaju. Prvo, u
nedostatku infrastrukturnih kapaciteta i šire društvene legitimnosti, elite u
slabim državama često su prisiljene oslanjati se na moć prinude i državno
zastrašivanje kako bi osigurali daljnju vladavinu. To za sobom povlači
stvaranje ili proširivanje snaga sigurnosti, trošenje velikih svota nacionalnog
dohotka na vojne potrebe te korištenje nasilja i zastrašivanja protiv stvarnih i
zamišljenih protivnika režima. Ovo je možda najčešća strategija
preživljavanja elita slabih država, a odražava se u katastrofalnom stanju
ljudskih prava u ogromnom broju država u razvoju. Uobičajeno, režimi
opoziciju pokušavaju potisnuti raširenim korištenjem mučenja i hapšenja,
atentatima i ubojstvima bez suñenja, nestancima, nasilnim gušenjem
iskazivanja političkih stavova, nasilnim smjenama, uništavanjem zaliha hrane
te u ekstremnim slučajevima, genocidom, masovnim silovanjima i etničkim
čišćenjem.
Ključna dilema za elite jest da se sama sredstva prisile – oružane snage –
mogu pretvoriti u prijetnju režimu. Zbog toga, elite ponekad namjerno oslabe
oružane snage stvaranjem podjela, uspostavljanjem elitnih jedinica kao što su
predsjedničke garde i poticanjem rivalstava izmeñu različitih rodova. Takve
strategije 'podijeli pa vladaj' koristei se protiv potencijalnih izvora opozicije,
kao što su državna birokracija, vjerske skupine, tradicionalni autoriteti i
opozicijski političari. Iz ove perspektive, namjerno podrivanje ili pražnjenje
državnih institucija može biti racionalno i učinkovito sredstvo sprječavanja
jačanja potencijalnih centara opozicije režimu.
S druge strane, elite ponekad smatraju da je jednostavnije pokušati stvoriti
pozitivne poticaje za potporu režimu. Ovo obično uključuje uspostavljanje
razrañenih sustava pokroviteljstva, pri čemu se državne elite i različite
društvene skupine udružuju u složene mreže meñusobne razmjene. Na ovaj
način, korupcija djeluje kao oblik preraspodjele te kao sredstvo integriranja
države u neformalnu strukturu moći. Takvi sustavi mogu se proširiti na
"moćnike" u obliku "zbrinjavanja elita" (Reno, 1998). Warlordima ili
političkim voñama s privatnim vojskama može se, primjerice, dopustiti
kontrola nad odreñenim područjem, bilo preusjmjeravanjem sredstava iz
državnih izvora ili davanjem isključive kontrole nad posebnom
komercijalnom aktivnosti u zamjenu za dogovor da neće pokušati zbaciti
režim ili posegnuti u neke druge njegove aktivnosti. U sporazumu kojim je
završio rat u Sierra Leoneu, warlord Foday Sankoh, voña Revolucionarnog
ujedinjenog fronta (RUF), postao je ministar rudarstva kao pokušaj
kupovanja njegove odanosti. Različiti slučajevi pogodovanja ponekad se
otkrivaju s narkokartelima u Kolumbiji i Myanmaru.
Etnička manipulacija ili 'politika identiteta' još je jedna tipična strategija u
slabim državama. Pomoću nekih oblika principa 'podijeli pa vladaj' iz doba
kolonijalizma, elite ponekad namjerno potiču sukobe izmeñu različitih
zajednica kao sredstvo spriječavanja pojave ujedinjene opozicije režimu. U
drugim slučajevima, to je jednostavno metoda učvršćivanja baze režimske
moći, u nečemu što se smatra pouzdanim izvorom potpore. Prema tome, elite
će favorizirati odreñene skupine u raspodjeli državnih resursa, ugnjetavati
manjine koje se smatraju neprijateljskima, u razdobljima nemira odreñivat će
manjinu koja će biti žrtveno janje te imenovati članove vlastite etničke
skupine na pozicije moći. Takve su strategije često uspješne, budući da je
etnička svijest obično dobro razvijena i lako iskoristiva u mnogim društvima
u razvoju.
 Zadnja unutarnja strategija uključuje pažljivu manipulaciju demokratskih
političkih procesa. Zbog njihove vanjske ranjivosti, veliki broj slabih država
pod pritiskom meñunarodnih donora – razvijenih država i meñunarodnih
financijskih institucija (IFI-ja), kao što su MMF i Svjetska banka – morale su
započeti procese demokratskih reformi. Veliki broj voña u slabim državama
uspješno su proveli tranziciju u višestranačku demokraciju i zadržali kontrolu
nad državom, prije svega pomoću pažljive manipulacije unutarnjih protivnika
i vanjskih percepcija. Ovo je obično uključivalo monopol i kontrolu nad
medijima, kooptaciju oponenata, osnivanje lažnih stranaka kako bi se
rascjepkali glasovi birača, krojenje izbornih okruga, krañu izbornih listića,
diskvalifikacije kandidata i birača te manipulaciju izbornim pravilima.
Stvaranje privida demokracije prema van bez ikakvih bitnih promjena
zapravo može imati svrhu jačanja sigurnosti režima tako što mu daje stupanj
meñunarodne legitimnosti.
Osim takvih unutarnjih strategija, kao sredstvo jačanja sigurnosti režima,
elite slabih država pokušavaju stvoriti saveze s moćnim vanjskim subjektima.
Prevladavajuća strategija postala je upotreba stranih plaćenika, privatnih
vojski ili sigurnosnih poduzeća kao multiplikatore sile. Postoji gotovo stotinu
privatnih vojnih kompanija (eng. Private Military Company – PMC-a) koje
djeluju u 110 država diljem svijeta (vidjeti Studiju slučaja 9.1). Smatra se da
ta industrija, koja često surañuje s naftnim ili rudarskim kompanijama,
zarañuje gotovo 110 milijardi dolara godišnje. Slabe države upošljavaju
privatne sigurnosne kompanije jer ih smatraju učinkovitijima i pouzdanijima
od mnogih nacionalnih vojski. Koristeći nadmoćnije oružje i obuku, ove
privatne vojske često su se pokazale kao odlučujući faktor u osiguravanju
opstanka slabih država od različitih prijetnji iznutra. U Angoli i Sierra
Leoneu, poznata privatna vojna kompanija Executive Outcomes preokrenula
je tijek borbe protiv pobunjeničkih snaga, te je povratila kontrolu nad
područjima u kojima se nalaze rudnici dijamanata.
U formalnijem smislu, slabe države teže stvaranju saveza s moćnim
državama, koje mogu pomoći u osiguravanju opstanka režima. Za vrijeme
Hladnog rata, mnoge su slabe države imale vojnu potporu jedne od supersila
u zamjenu za političku i stratešku podršku u konfrontaciji Istoka i Zapada. U
Africi je barem dvadeset država ušlo u obrambene sporazume s Francuskom;
kasnije, vojne intervencije francuskih trupa bile su odlučujući faktor u
održavanju nekoliko zapadnoafričkih režima na vlasti, uključujući
Zair/Demokratsku Republiku Kongo (vidjeti Studiju slučaja 9.2), Togo i
Obalu Bjelokosti. Trenutno, rat protiv terora slabim državama daje priliku da
ojačaju vlastitu unutarnju sigurnost: u zamjenu za suradnju u borbi protiv
terorizma, Sjedinjene Države državama kao što su Pakistan, Saudijska
Arabija, Indonezija i Uzbekistan (vidjeti Studiju slučaja 9.3) pružaju
neophodnu vojnu i ekonomsku pomoć. Ovakva vanjska intervencija može
biti ključna za kontroliranje unutarnjih protivnika i osiguravanje sigurnosti
režima.
Konačno, elite slabih država ponekad se udružuju s ostalim slabim
državama u regionalne obrambene sporazume, koji su zamišljeni
prvenstveno kao sredstvo meñusobne potpore. Primjerice, unutar novih
multilateralnih sigurnosnih aranžmana, Ekonomska zajednica
zapadnoafričkih država (ECOWAS) i Južnoafrička zajednica za razvoj
(SADC) u zadnjih nekoliko godina intervenirale su u državama članicama
kako bi zaustavile državne udare ili zaštitile vlade od svrgavanja pod
djelovanjem pobunjeničkih snaga. Prema tome, stvaranje regionalne
sigurnosne arhitekture, uključujući i regionalne mirovne snage, može
funkcionirati kao strategija meñusobnog jačanja sigurnosti režima.

Sigurnosne posljedice
Vječita zagonetka s kojom se suočavaju elite slabih država sastoji se u
kontradikciji izmeñu osiguravanja kratkoročne sigurnosti režima i
dugoročnog cilja izgradnje države. Mnoge sigurnosne strategije koje su
prethodno opisane dugoročno su samoporažavajuće, budući da još jače
podrivaju temelje države, izazivaju još ozbiljnije protivljenje od strane
društvenih skupina i odgañaju stvarnu konsolidaciju države. Meñutim, za
većinu elita u slabim državama ne postoji izlaz iz ove dileme; ukoliko
zanemare sigurnost režima u korist istinskih aktivnosti izgradnje države, kao
što su jačanje državnih institucija i stvaranje osjećaja nacionalnog identiteta,
postoji posve jednaka opasnost da će biti zbačeni s vlasti državnim udarom ili
srušeni ustankom. Prema tome, s malo istinskih alternativa, elite moraju
ustrajati na politikama koje bi s vremenom mogle dovesti do potpune
dezintegracije države i propasti.
Štoviše, u konačnici, ključna posljedica ovih strategija jest da slaba
država ili režim, postaje najveća prijetnja sigurnosti vlastitog stanovništva. U
slabim državama, grañani kao pojedinci često se suočavaju s mnogo
ozbiljnijom prijetnjom od njihovih vlastitih vlada nego od vlada drugih
država. Umjesto osiguravanja sigurnosti pojedinca i društvene sigurnosti,
kontinuirana upotreba prinude državu čini primarnom prijetnjom sigurnosti.
Štoviše, prijetnja na njih utječe na nekoliko razina: represija i politika
identiteta prijete njihovom fizičkom opstanku širenjem nasilnih sukoba;
namjerno podrivanje državnih institucija i politika pokroviteljstva prijeti
njihovom blagostanju i mogućnostima pristojnog života

OBJAŠNJENJE NESIGURNOSTI U SLABIM

DRŽAVAMA

Postoje različite teorije o uzrocima nastanka slabih država ili nesigurnosti

režima. Uzete zajedno, mogu nam reći mnogo o tome kako se unatoč
meñunarodnoj pomoći stvaraju i opstaju stanja nesigurnosti. Teorije o
izgradnji države istražuju izvore nastanka dileme nesigurnosti slabih država u
početnom stadiju procesa izgradnje države. Teorije o politikama warlorda
istražuju utjecaje neoliberalne globalizacije i kraja Hladnog rata na izbore s
kojima se suočavaju elite slabih država. Kombinacija naslijeñenih
strukturalnih obilježja državnosti te priroda i procesi u meñunarodnom
okruženju uvelike objašnjavaju razloge zbog kojih je slabim državama tako
teško spasiti se njihove dileme nesigurnosti.

Teorije o stvaranju države

Promatrajući nesigurnost slabih država, znanstvenici poput Ayooba (1995)
tvrdili su kako takva stanja predstavljaju normalan stadij u dugotrajnom
procesu izgradnje države iz kojeg će, s vremenom, izrasti jake države.
Gledajući iz povijesne perspektive, oni tvrde kako europsko iskustvo
dokazuje kako je izgradnja države dug i traumatičan proces koji traje
nekoliko stoljeća i uključuje mnogo krvoprolića. Taj je proces obično
uključivao dugotrajan i krvav sukob izmeñu države koja teži centralizaciji i
moćnih društvenih snaga prije uspostave monopola nad korištenjem sile.
Takoñer su bili potrebni odlučni koraci, a ponekad i nasilje, kako bi se od
različitih skupina ljudi stvorio jedinstven nacionalni identitet. Značajno je da
su se predstavničke institucije pojavile postupno, nakon uspostavljanja
moćne središnje države i kohezivnog osjećaja nacionalnog identiteta.
Zaključak je da je ono što se trenutno dogaña u državama u razvoju
proces konsolidacije države sličan onome kojega su iskusile europske države
u zadnjih nekoliko stoljeća, ali s dodatnim zaprekama koje za vrijeme
europskog iskustva nisu postojale. Primjerice, za razliku od europskih država,
današnje slabe države moraju se boriti s konstantnim posljedicama
kolonijalne vladavine, koje uključuju: nametanje stranih doktrina i institucija
državnosti; iracionalne državne granice i nedostatak nacionalnog identiteta;
društva podijeljena po klasnim, vjerskim i etničkim linijama; zakržljala i
ovisna gospodarstva; te ustaljenu kulturu političkog nasilja. Ovi faktori
proces izgradnje države čine čak i težim od onoga kakav bi on mogao biti.
Suvremeni proces izgradnje države ograničen je i vremenski. Za razliku
od europskih država, od slabih se država očekuje da postanu učinkovite, u
potpunosti djelotvorne demokratske države u roku od nekoliko desetljeća.
Štoviše, od njih se očekuje da to učine bez nasilja, korupcije i kršenja
ljudskih prava, koji su bili sastavni dijelovi europskog procesa izgradnje
države. Uspostavljene meñunarodne norme i pravila, kao što su zaštita
manjinskih i ljudskih prava i prava na samoodreñenje (što često potiče
pobune etničkih skupina), takoñer kompliciraju proces izgradnje državnosti.
Posebno problematična je norma nepovredivosti države. Jednom kada država
postigne neovisnost i postane članicom Ujedinjenih naroda, njezin se status
ne može opozvati niti njezin teritorij može biti uključen u sastav druge
države, bez obzira kako neodrživom se ona pokazala u praksi. Prema tome,
za razliku od Burgundije i Aragona, europskih entiteta koji nisu mogli
dovršiti proces izgradnje države te su stoga bile apsorbirane u veće, održivije
jedinice, današnje slabe države konstantno se moraju boriti za opstanak.
Ukratko, prema ovom pristupu, možemo očekivati da će slabe države
iskusiti još mnogo nasilja i krvoprolića kroz duže razdoblje, prije nego izrastu
u jače i reprezentativnije države. Do tada, one će ostati "kvazi-države" –
države koje posjeduju nominalna obilježja državnosti, kao što su
meñunarodno priznanje, ali im nedostaju infrastrukturni kapaciteti za
stvaranje i osiguravanje osjećaja pravog nacionalnog identiteta (Jackson,
1990.).

Politike warlorda
Za vrijeme Hladnog rata, mnoge slabe države održale su privid stabilnosti i
integracije kroz različite oblike pogodovanja elitama i društvu. Primarno
sredstvo pogodovanja bila je izgradnja patrimonijalne ili redistributivne
države – sustava pokroviteljstva u kojem su državni resursi bili distribuirani
pristašama putem kompleksnih društvenih i političkih mreža. Redistributivna
država često se održavala uz izravnu pomoć supersila, putem zajmova i
razvojne pomoći koju su pružale meñunarodne financijske institucije te
razdoblja visokih cijena roba koje su punile njihov primarni nacionalni
dohodak. Do privremenih poremećaja stabilnosti redistributivnih sustava
slabih država dolazilo je zbog iznenadnih padova cijena roba, većih
ekonomskih šokova (kao što su naftne krize) te iznenadnih gubitaka potpore
supersila (što se moglo kompenzirati prelaskom na stranu druge supersile,
kao što je učinila Somalija 1970-ih). U mnogim slučajevima ti su šokovi
rezultirali ozbiljnim unutrašnjim nasiljem.
 Kraj Hladnog rata označio je razdoblje duboke transformacije
meñunarodnog sustava. Značajna posljedica kraja sukoba izmeñu supersila
bio je prestanak vojne i ekonomske potpore mnogim slabim državama.
Istovremeno su meñunarodne financijske institucije počele zahtijevati
promjene u ekonomskim i političkim odlukama slabih država – što se zove
"uvjetovanost" – u zamjenu za nastavak davanja zajmova i pružanja pomoći.
U svrhu održavanja koraka s globalnim trendom privatizacije i deregulacije,
investitori i davatelji zajmova prisilili su slabe države da rasprodaju i smanje
državnu birokraciju. Ovakav razvoj dogañaja značajno je poremetio
redistributivnu državu i prisilio vladare da pronañu nove načine umirivanja
protivnika i nemirnih društvenih skupina.
Pomalo paradoksalno, strategije elita od tada su počele uključivati
namjerno stvaranje propasti države i društvenih nemira. Ovo uključuje
uništavanje državnih institucija, fragmentiranje oružanih snaga i stvaranje
paralelnih neformalnih oružanih skupina, šireći time sredstva nasilja dublje u
društvo. Logika "nereda kao političkog instrumenta" je u tome da se, u
kontekstu propadajuće države, elite mogu baviti oblicima komercijalne
aktivnosti koji u normalnim okolnostima nisu mogući, kao što je trgovina
ilegalnim robama, pljačkanje, reketarenje, prisilni monopoli i slično. Prema
tome, iskorištavanjem sivih tržišta prouzrokovanih neoliberalnom
globalizacijom te u savezu s lokalnim moćnicima i multinacionalnim
kompanijama, elite slabih država stvorile su novu vrstu političke ekonomije,
koju Reno (1998) naziva "politikom warlorda". U ovom djelovanju ključna je
mogućnost upošljavanja privatnih kompanija za obavljanje funkcija države, a
osobito zadaće ostvarivanja sigurnosti režima.
Kao alternativni političko-ekonomski sustav, politika warlorda elitama
pruža nekoliko prednosti. Ona dopušta komercijalnu aktivnost i akumulaciju
sredstava u sivim i skrivenim dijelovima globalne ekonomije, upijanjem
sredstava koja bi inače elitama slabih država bila nedostupna i koja su prijeko
potrebna kako bi se kupila zaštita od protivnika. U tom smislu, politika
warlorda olakšava proces pogodovanja elitama koji je potreban da bi režim
bio siguran od nasilnog svrgavanja. Ona takoñer sprječava pojavu masovnih
društvenih pokreta, smještanjem civilnog društva u zamku izmeñu pohlepne
države i dobro naoružanih mreža moćnika koji pokušavaju provesti vlastite
neliberalne planove.
Ukratko, politika warlorda predstavlja inovativni odgovor brzoj globalnoj
promjeni koja dopušta preživljavanje režima u teškim novonastalim uvjetima.
Iz ove perspektive, urušavanje države i sveopći nered nije privremeno
zastranjenje u normalnom funkcioniranju države već novi oblik sigurnosti
režima na koji su elite slabih država bile prisiljene zbog promjena u širem
meñunarodnom sustavu. Politički sustavi warlorda postoje već nekoliko
desetljeća i postali su dio političkog krajolika od zapadne i središnje Afrike
do Kolumbije, Haitija, Čečenije, Afganistana, Myanmara i Balkana, izmeñu
ostalih.

ZAKLJUČAK: PERSPEKTIVE ZA SLABU DRŽAVU

U ovom poglavlju istražili smo stanja nesigurnosti koji pogañaju većinu

svjetskih država. Ustvrdili smo da je dilema nesigurnosti s kojom se
suočavaju države u razvoju, i duboka, i jedinstvena, te da je ukorijenjena u
temeljnim strukturama i procesima nepotpune državnosti. Stanja nesigurnosti
u slabim državama rezultat su tri meñusobno povezana faktora: povijesnog
procesa izgradnje države; struktura i procesa postojećeg meñunarodnog
sustava te sigurnosnih strategija koje su prihvatile elite slabih država. U
kontekstu ozbiljnih unutarnjih prijetnji i ograničavajućih vanjskih uvjeta,
nacionalna sigurnost postaje stvar održavanja kratkoročne sigurnosti režima.
Meñutim, težnja za postizanjem sigurnosti režima u sebi je duboko
kontradiktoran proces; kratkoročne politike sigurnosti režima potkopavaju
mnogo važniji projekt izgradnje države – i sigurnost države i društva.
Iz ove perspektive, čini se da stanje nesigurnosti slabe države postaje
neizbježno. Bilo je svega nekoliko jasnih slučajeva u kojima su slabe države
provele uspješnu tranziciju do konsolidacije države i istinske nacionalne
sigurnosti. Osnovni sigurnosni izazov s kojim se suočavaju slabe države je
postizanje viših stupnjeva državnosti i pomicanje prema naprednim razinama
stvarne snage države. Izazov, dakle, leži u volji i sposobnosti elita slabih
država da kratkoročne strategije sigurnosti režima zamjene u korist
dugoročnih strategija izgradnje države.
Ukoliko se režimi odluče projekt izgradnje države shvatiti ozbiljno,
proces će zasigurno biti dug i težak, osobito zbog niza ukorijenjenih
unutarnjih i vanjskih prepreka učinkovitoj državnosti koje treba savladati.
Oni uključuju: stalne negativne posljedice kolonijalizma; procese
neoliberalne globalizacije i nametanja vanjskih uvjetovanosti; proliferacija
lakog naoružanja; stalne vanjske intervencije moćnih subjekata; postojanje
ograničavajućih meñunarodnih normi te štetni unutarnji uvjeti, kao što su
siromaštvo, društvene podjele, slabe institucije i slično. Globalni rat protiv
terora pokrenut nakon 11. rujna 2001. takoñer je imao negativni utjecaj na
projekt izgradnje države, budući da je borba protiv terorizma uvelike skrenula
pozornost meñunarodne javnosti i sredstava dalje od borbe protiv siromaštva,
promicanja demokracije i aktivnosti izgradnje mira. Takoñer, elite slabih
država mogle su svoje unutarnje neprijatelje označiti kao teroriste te kao za
vrijeme Hladnog rata, primiti vojnu potporu u zamjenu za suradnju u borbi
protiv terorizma (vidjeti Studiju slučaja 9.3). Drugim riječima, novi rat protiv
terora elitama slabih država omogućio je da ponovo uspostave sigurnost
režima kao prioritet u odnosu na izgradnju države te tako prime nužnu
meñunarodnu pomoć za svoje akcije.
Kao i za vrijeme Hladnog rata, u usporedbi s interesima velikih sila,
problemi nesigurnosti slabih država nisko su na listi prioriteta na
meñunarodnom planu. Do sada se rješenja sigurnosne dileme slabe države
nisu pomaknula mnogo dalje od uspostave višestranačke demokracije i
slobodnog tržišta. Neokonzervativci ponekad tvrde da je prisilna 'promjena
režima' te možda čak i liberalna ili benigna ponovna kolonizacija, poput one
koja se dogodila u Njemačkoj i Japanu nakon Drugog svjetskog rata, jedino
učinkovito dugoročno rješenje. Ostali naglašavaju potrebu humanitarne
intervencije kako bi se zaštitila sigurnost civila te promovirala ljudska prava.
Oni smatraju da su "kozmopolitsko održavanje mira" (Kaldor, 1999.) i
takozvane misije održavanja mira nužne za transformaciju nasilne unutarnje
politike slabih država u dugoročni mir i stabilnost. U praksi, oba su pristupa
utemeljena na sličnoj liberalnoj perspektivi koja predviña minimalnu državu
posvećenu zaštiti pojedinca i tržišnih sloboda. Glavni je problem u tome što
do sada, unatoč desetljećima napora, nijedan slučaj prisilne
"neoliberalizacije", bilo putem promjene režima, bilo putem izgradnje mira,
nije uspio u transformiranju slabe države u jaku državu.
Uzevši u obzir velike izazove s kojima se suočavaju slabe države te
prepoznavajući fundamentalne nepravde unutar samog projekta države i
dosadašnje neuspjehe reformiranja neliberalnih slabih država, neki radikalni
komentatori ustvrdili su da bi izgradnja države trebala biti napuštena u korist
alternativnih oblika političke organizacije, koji su utemeljeni ili na manjim
jedinicama – primjerice, gradovima-državama ili etničkim skupinama – ili
većim jedinicama – primjerice regionalnim organizacijama, poput Europske
unije.
Prvo rješenje, pod-državne političke organizacije, čini se nepraktičnim u
regijama koje su preplavljene oružjem, kriminalnim bandama i siromaštvom;
slučaj Somalije, koja nema funkcionirajuću središnju vladu od 1991., može
biti koristan u ovom slučaju. Drugo rješenje, regionalne organizacije, kao i
prvo ima svojih ograničenja. I dok je to bio ključ uspjeha za Europsku uniju,
u regijama koje karakteriziraju slabe države, nerazvijenost i nestabilnost, kao
što su Afrika i Latinska Amerika, regionalni procesi značajno su ograničeni u
onome što mogu postići.
Konačno, prevladavanje unutarnjih i vanjskih zapreka izgradnji države u
svijetu u razvoju, zahtijevat će ogromnu političku volju i resurse te razradu
alternativnih i inovativnih pristupa izgradnji države. Ono što je još važnije,
zahtjevat će temeljitu reformu meñunarodnih ekonomskih i političkih
struktura, uključujući meñunarodnu trgovinu oružjem. Uzimajući u obzir
trenutnu zaokupljenost razvijenih svjetskih država meñunarodnim
terorizmom te njihov nedostatak volje za oprostom duga, razvojem i
obuzdavanjem trgovine lakim naoružanjem, kratkoročna i srednjoročna
budućnost slabih država čini se tmurnom kao i do sada (za više o trgovini
oružjem, vidjeti 17. poglavlje).

PITANJA

Na koje načine su ortodoksni pristupi sigurnosti ograničeni u svojim

objašnjenjima dileme nesigurnosti slabe države?
Koje su glavne razlike slabih i jakih država?
Navedite glavne unutarnje i vanjske sigurnosne prijetnje s kojima se
suočavaju slabe države.
Što sigurnosnu dilemu u slabim državama čini jedinstvenom?
Koje su razlike, ako uopće postoje, izmeñu nacionalne sigurnosti, državne
sigurnosti i sigurnosti režima, u kontekstu slabe države?
Koje unutarnje i meñunarodne strategije elite slabih država usvajaju za
svladavanje vlastitih sigurnosnih izazova?
Koje su glavne unutarnje i vanjske prepreke za slabe države u procesu
izgradnje države?
Kakav su utjecaj kraj Hladnog rata i nalet globalizacije imali na sigurnosne
izazove slabih država?
Je li napuštanje projekta izgradnje države u korist alternativnih oblika političke
organizacije realistično rješenje za sigurnosnu dilemu slabih država?
Kakvu bi ulogu u procesu konsolidacije države trebala igrati meñunarodna
zajednica?

ZA DALJNJE ČITANJE

Ayoob, Mohammed (1995), The Third World Security Predicament: State

Making, Regional Conflicts and the International System, Boulder, CO:
Lynne Rienner. Pruža korisnu analizu sigurnosnih izazova slabih država u
njihovim unutarnjim, regionalnim i meñunarodnim razmjerima.
Buzan, Barry (1991), People, States and Fear: An Agenda for
International Security Studies in the Post-Cold War Era, Boulder, CO:
Lynne Rienner (2. izdanje). Poticajna reformulacija sigurnosti izvan njezinog
tradicionalnog fokusa kako bi se uključili sigurnosni izazovi s kojima se
suočava većina slabih država u svijetu.
Kaldor, Mary (1999), New and Old Wars: Organised Violence in a Global
Era, Cambridge: Politiy Press. Provokativan i originalan izraz promjenjive
prirode ratovanja i potrebe za novim pristupima održavanju mira u slabim
državama.
Holsti, Kalevi, J. (1996), The State, War, and the State of War,
Cambridge: Cambridge University Press. Empirijska analiza suvremenog
ratovanja koja pokazuje kako su unutarnji ratovi u slabim državama primarni
oblik meñunarodnog ratovanja sukoba od 1945.
Job, Brian (ur.) (1992), The Insecurity Dilemma: National Security of the
Third World States, Boulder, CO: Lynne Rienner. Vrlo korisna zbirka eseja
vodećih stručnjaka o nekim od ključnih dimenzija sigurnosti država u razvoju.
Musah, Abdel Fatah i Kayode Fayemi, J. (ur.) (2000), Mercenaries: An
African Security Dilemma, London: Pluto. Pruža zavidnu zbirku eseja o
sigurnosnoj dilemi povezanoj s intervencijom plaćenika u afričkim slabim
državama.
Reno, William (1998), Warlord Politics and African States, Boulder, CO:
Lynne Rienner. Pruža iscrpnu analizu načina na koji su slabe države
strategije upravljanja prilagodile prilikama i ograničenjima neoliberalne
globalizacije.
Rich, Paul B. (ur.) (1999), Warlords in International Relations, London:
Macmillan. Uvid u zbirku eseja vodećih stručnjaka o ulogama warlorda,
trgovini lakim naoružanjem, privatnim vojnim kompanijama i ostalim
sigurnosnim izazovima s kojima se suočavaju slabe države.
Thomas, Caroline (1987), In Search of Security: The Third World in
International Relations, Boulder, CO: Lynne Rienner. Orginalna
formulacija sigurnosnih izazova slabih država.
Zartmen, I. William (ur.) (1995), Collapsed States: The Disintegration and
Restoration of Legitimate Authority, Boulder, CO: Lynne Rienner.
Značajna zbirka eseja o prirodi, uzrocima i posljedicama slabljenja i
propadanja slabih država.

VAŽNE WEB STRANICE

http://www.iansa.org/ Meñunarodna mreža za borbu protiv lakog naoružanja

je globalna mreža organizacija civilnog društva koja radi na sprječavanju
proliferacije i zloupotrebe lakog naoružanja. Web stranica sadrži izvore o svim
aspektima proliferacije lakog naoružanja i meñunarodnim naporima da se
trgovina regulira.
http://www.iss.co.za/ Institut za sigurnosne studije je vodeća istraživačka
institucija o svim aspektima ljudske sigurnosti u Africi. Web stranica sadrži
vijesti, analize i posebna izvješća o svim aspektima sigurnosti u Africi.
http://www.cidcm.umd.edu/inscr/ Program Integrirane mreže za istraživanje
društvenih sukoba (INSCR) u Centru za meñunarodni razvoj i upravljanje
sukobima, na Sveučilištu Maryland, koordinira glavnim projektima empirijskih
istraživanja o oružanim sukobima, genocidu i politicidu, ugroženim
manjinama, vrstama režima i propasti države. Web stranica ima linkove na
sve važne projekte i baze podataka.

Za mnogo zanimljivih dodatnih materijala posjetite Online Resource Center

kojim je popraćena ova knjiga: www.oxfordtextbooks.co.uk/orc/collins
10.
Društvena sigurnost

PAUL ROE

Sadržaj poglavlja
Uvod
Dualnost državne i društvene sigurnosti
Društvo i društveni identitet
Prijetnje društvenom identitetu
Obrana društvenog identiteta
Društvene sigurnosne dileme
Zaključak

Vodič čitatelju
Ovo poglavlje istražuje koncept društvene sigurnosti. Počinje proučavanjem
načina na koji se društvo počelo promatrati kao referentni objekt sigurnosti.
Potom se razmatra shvaćanje takozvane "Kopenhaške škole" o društvu i
društvenom identitetu, pokazujući kako je društvena sigurnost prije svega
povezana s održavanjem etno-nacionalnih identiteta. U proučavanju prijetnji
društvenoj sigurnosti, kroz primjere bivše Jugoslavije i Sjeverne Irske, ovo
poglavlje razmatra neka od tih sredstava koja mogu spriječiti ili omesti
reprodukciju kolektivnog identiteta te kako društva mogu zauzvrat reagirati na
tako percipirane prijetnje. Potom se uvodi koncept društvene sigurnosne
dileme, kako bi se na primjeru Mañara i Rumunja u rumunjskoj regiji
Transilvaniji, pokazao način na koji dinamike društvene sigurnosti mogu
proizvesti nasilan sukob. Poglavlje završava razmatranjem nekih od glavnih
kritika ovog koncepta kao analitičkog oruña.
UVOD

Tijekom 1980-ih i ranih 1990-ih povučeni su značajni koraci kako bi

sigurnosne studije nadišle granice dominantne realističke i neorealističke
paradigme. Te korake je većinom omogućilo postupno slabljenje i konačni
kraj Hladnog rata. Sve manja prijetnja nuklearnog rata otvorila je put pojavi
drugih, nevojnih koncepcija sigurnosti. Primjerice, Jessica Tuchman
Mathews (1989.: 162-177) krajem 1980-ih predlagala je da se o
meñunarodnoj sigurnosti ponovno promisli, kako bi se uključila pitanja
resursa, okoliša i demografije. Mathews i niz njezinih istomišljenika (vidi,
primjerice, Booth 1991.; Ullman 1983.) postali su poznati kao 'širitelji': oni
koji teže proširivanju koncepta sigurnosti izvan njegovih vojnih granica.
Jedan od tih 'širitelja' bio je Barry Buzan.
Izraz 'društvena sigurnost' prvi je uveo Buzan u djelu People, States and
Fear (1991a). U knjizi je društvena sigurnost bila samo jedan od sektora u
njegovom peterodimenzionalnom pristupu, uz vojnu, političku, ekonomsku i
ekološku sigurnost. U ovom kontekstu, društvena sigurnost se odnosila na
održivi razvoj tradicionalnih obrazaca jezika, kulture, vjerskih i nacionalnih
identiteta te državnih običaja (1991a: 122-123). Svaki od Buzanovih sektora
bio je pretežno oblikovan unutar granica neorealističkog okvira: sve
dimenzije ostale su sektori nacionalne, tj. državne sigurnosti. 'Društvo' je bilo
samo jedan sektor putem kojeg se moglo prijetiti državi. Uz to, prijetnje u
vojnom sektoru smatrale su se primarnima: budući da su prioriteti dani
svakoj od dimenzija ovisili o njihovoj relativnoj hitnosti, Buzan je smatrao da
je vojna sigurnost i dalje najskuplji, politički najutjecajniji i najvidljiviji
aspekt ponašanja države (1991b: 35). Prema tome: "Država i društvo, svatko
u svom smislu, mogu biti sigurni u političkoj, ekonomskoj, društvenoj i
ekološkoj dimenziji, a ipak sva ta postignuća mogu biti poništena vojnim
neuspjehom" (1991b: 37).
Iako uz priznanje Buzanovog vitalanog doprinosa "širenju" meñunarodne
sigurnosti, glavna tvrdnja bila je da uvoñenje više sektora državne sigurnosti
jednostavno nije dovoljno. Iako su se sigurnosne studije doista počele
odmicati od svoje zaokupljenosti vojnim pitanjima, još uvijek su uvelike bile
državno-centrične u svojem fokusu. Stoga, ono što je bilo potrebno bili su
drugi referentni objekti sigurnosti: spoznaja da bi se meñunarodna sigurnost
trebala 'produbiti', a ne samo proširiti, dovela je do koncentriranja na pitanja
što, odnosno koga se treba zaštititi, od individualne do globalne razine. (Za
detaljniju raspravu o ljudskoj naspram državne sigurnosti, vidi 6. poglavlje.)
Suprotno ovome, koncept 'društvene sigurnosti' počeo je označavati različitu
treću i zapravo srednju poziciju koja se protivila uvažavanju ideja bilo
ljudske bilo globalne sigurnosti, i koja se slagala s pozicijom da su realistički
i neorealistički pristupi meñunarodnoj sigurnosti jednostavno postali preuski.
Kao rezultat toga, ova srednja pozicija počela se baviti sigurnošću drugih
kolektivitet, ili 'društava'.

DUALNOST DRŽAVNE I DRUŠTVENE SIGURNOSTI

U knjizi iz 1993. Identity, Migration and the New Security Agenda in Europe,
Ole Wæver je, zajedno s Buzanom, Mortenom Kelstrupom i Pierreom
Lemaitreom, ustvrdio da 'društvene sigurnosti' postaju sve važnije u odnosu
na brigu oko državnog suvereniteta u suvremenoj, posthladnoratovskoj
Europi. Ključna je bila tvrdnja autora kako je Buzanov raniji
peterodimenzionalni pristup meñunarodnoj sigurnosti postao neodrživ kao
kontekst društvene sigurnosti. Oni su predložili rekonceptualizaciju: i to ne
pet sektora koji se odnose na državu nego dualnosti državne i društvene
sigurnosti. Iako je društvo zadržano kao dimenzija državne sigurnosti, ono je
takoñer postalo samostalni referentni objekt sigurnosti.
Ključ ove rekonceptualizacije bila je ideja preživljavanja. I dok se
državna sigurnost bavi prijetnjama državnoj suverenosti – ako država izgubi
svoju suverenost, neće preživjeti kao država – društvena sigurnost bavi se
prijetnjama vlastitom identitetu – slično tome, ako društvo izgubi svoj
identitet neće preživjeti kao društvo. Države mogu postati nesigurnima putem
prijetnji njihovim društvima. Meñutim, državna sigurnost takoñer može biti
dovedena u pitanje i visokom razinom društvene kohezije. Ovo se odnosi na
situacije u kojima državni program homogenizacije dolazi u sukob sa
snažnim identitetom jedne ili više manjinskih skupina. Primjerice, tijekom
1990-ih, "rumunjstvo" rumunjske države bilo je ugroženo kada je velika
mañarska manjina u državnoj pokrajini Transilvaniji počela još jače
učvršćivati svoju "mañarštinu". (Ovo se pitanje istražuje kasnije u poglavlju,
kada se raspravlja o društvenim sigurnosnim dilemama). Drugim riječima,
što su ova društva sigurnija u smislu identiteta, države u kojima se nalaze
mogu se osjećati nesigurnijima. Za Wævera (1993.: 25) i njegove suradnike,
na ovaj je način tradicionalna analiza sigurnosti stvorila "prekomjerno
bavljenje sigurnošću države" uklonivši time uvelike uklonila bilo kakav
osjećaj "za sigurnost" društava kao takvih.
Kao koncept, društvena sigurnost shvaća se u velikoj mjeri kao reakcija
na dogañaje u Europi, kako na Istoku, tako i na Zapadu. Na Zapadu je proces
integracije u Europsku uniju (EU) značio značajan pomak političkih
lojalnosti ili prema gore na razinu same EU ili prema dolje, na razinu regija,
čime se slabi tradicionalna veza izmeñu države i društva. Na Istoku, slom
nekih bivših socijalističkih država jasno je pokazalo sukob izmeñu odanosti
državi (Federalistička Jugoslavija) i odanosti njezinim konstitutivnim
grupama (Srbima, Hrvatima, Bosanskim Muslimanima). Dakle, kao
analitičko oruñe, koncept je većinom bio primijenjen u europskom kontekstu
(vidi, primjerice, Husymans, 1995.; Herd & Lofgren, 2001.; Roe, 2002.).
Meñutim, njegova primjenjivost bez sumnje seže mnogo dalje, osobito do
onih 'slabih država'u dijelovima Jugoistočne Azije i subsaharske Afrike. O
ovome će više biti rečeno u zaključku ovog poglavlja.

DRUŠTVO I DRUŠTVENI IDENTITET

Jednostavno rečeno, društvo se tiče identiteta: ono se tiče same predodžbe

zajednica i pojedinaca, koji se identificiraju kao članovi te zajednice. Prema
tome, društva su jedinice zasnovane na osjećaju kolektivnog identiteta.
Wæver (1993.: 17) kolektivni identitet jednostavno definira kao "ono što
omogućava korištenje riječi mi". Meñutim, u tom smislu "mi" identitet može
uvelike varirati, ovisno o vrsti skupine na koju se primjenjuje, intenzitetu u
kojem se osjeća te razlozima koji mu daju smisao. Osim toga, društva su
sastavljena od mnoštva različitih identiteta i uzdržavaju ih. Drugim riječima,
društva su jedinice sastavljene od višestrukih identiteta. Kako je onda
moguće govoriti o identitetu društva?
Prema Anthonyju Giddensu (u Wæver, 1993.: 19), postoje dva glavna
načina razmišljanja o društvu. Prvi je da je to nešto fiksno što ima granice
koje ga odvajaju od ostalih sličnih jedinica. Drugi je da je to nešto stvoreno
društvenom interakcijom; društvo se smatra fluidnim konceptom, koji se više
odnosi na proces nego na objekt. Meñutim, za Wævera (1993: 19) definiranje
društva kao procesa bez sumnje ga je reduciralo na više ili manje bilo kakvu
klasifikaciju "mi": shvaćanje društva koje se ne može lako upotrijebiti u
analizi meñunarodne sigurnosti. Interes takozvane "Kopenhaške škole", čiji
su najpoznatiji predstavnici Wæver i Buzan, bio je usmjeren prema
"društvima koja funkcioniraju kao jedinice u meñunarodnom sustavu"; gdje
njihove reakcije na prijetnje vlastitom identitetu imaju politički značajne
posljedice. Sukladno tome, Wæver je pravio razliku izmeñu društva i
'društvene skupine'. U tom slučaju se društvena sigurnost bavi sigurnošću
društva kao cjeline, ali ne i sa sigurnošću skupina unutar društva (društvene
skupine).
Wæver (1994.: 8) napominje kako se sigurnosna akcija "uvijek poduzima
u ime i u odnosu na zajednicu … u koju se može uperiti prst i reći: "ona mora
preživjeti, i stoga je potrebno…". Odatle, potrebno je na umu imati dvije
stvari. Prva je da za zajednicu postoje osobite vrste ponašanja koje se ne
mogu reducirati na individualnu razinu. Poput državne sigurnosti i društvenoj
sigurnosti mora se pristupiti kao sigurnosti društava koja su više od zbroja
njihovih pojedinaca i društvenih skupina te su stoga drugačija od njih. Prema
tome, društvo se smatra entitetom koji posjeduje vlastitu stvarnost. Druga,
koja proizlazi iz prve, jest da se mora smatrati da društva imaju pravo na
preživljavanje. Primjerice, iako se farmeri mogu smatrati zasebnom
društvenom skupinom, teško je tvrditi da 'farmeri' takoñer predstavljaju
značajni entitet koji djeluje, u političkom smislu, usporedno s državom. Osim
toga, teško je dokazati da farmeri automatski imaju neku vrstu prava da
uvijek budu farmeri, budući da farme obično mogu propasti zbog niza
razloga. (Iako u situacijama, osobito poput one u Francuskoj, kada su farme
usko vezane uz specifičnu ideju kolektivnog identiteta – u ovom slučaju
francuskog – farmeri mogu postati dio djelokruga društvene sigurnosti: u
Francuskoj, farme koje propadaju predstavljaju gubitak onoga što znači biti
Francuz.)
S takvim poteškoćama oko definiranja sigurnosti na kraj se može izaći
označavanjem veze izmeñu društva i društvenog identiteta jedinicom koju
je lakše definirati. Wæver ukazuje na Giddensovo mišljenje da su moderna
društva kao "jedinice" najčešće nacionalne države ili se temelje na ideji
nacionalne države. I doista, Wæver (1993.: 19) smatra da je nacija specifičan
slučaj društva kojeg karakterizira: privrženost teritoriju ili barem osjećaju
domovine; kontinuitet postojanja kroz vrijeme, od prošlih generacija do
danas te osjećaj bivanja dijelom jednog od entiteta koji čini društveni svijet.
Meñutim, na taj način, ideje nacije i države često su nejasne. Wæver, Buzan i
još jedan suradnik Jaap de Wilde (1998.: 121) priznaju da je problem
društvenog u tome što se s njim povezan pojam društvo često koristi kada se
govori o stanovništvu države. Uzimajući primjer Sudana, oni naglašavaju da
je "sudansko društvo stanovništvo koje obuhvaća Sudanska država, ali koje
se sastoji od mnogih društvenih jedinica (primjerice, Arapa i crnih
Afrikanaca). Mi riječ 'društveno' ne koristimo u tom smislu, nego smo je
koristili za zajednice s kojima se netko identificira". Prema tome, iako se s
jedne strane nacija može definirati u odnosu na "grañanstvo", s druge se
strane može definirati i u smislu "etniciteta". Ova razlikovanje često
karakteriziraju pojmovi "grañanska nacija" i "etnička nacija".
 Nacije imaju brojne uloge: najistaknutija je iscrtavanje granica i otuda
polaganje prava na kontrolu nad teritorijem. Meñutim, većinu vremena
koncept nacije podupiru zajedničke kulturne (najčešće etničke) veze. Nacije
su, u ovom smislu, velikim dijelom odgovor na potrebu za identitetom.
Pripadnost odreñenoj kulturi govori nam "tko smo", a upravo je ovaj proces
samoidentifikacije ključan za nacije.
Iako se nacionalnost i etnicitet doista često miješaju, nacija i etnička
skupina mogu se razlikovati na sljedeće načine: nacija teži vlastitoj državi
dok etnička skupina djeluje unutar postojeće države. Anthony D. Smith
(1993.: 48-62) tvrdi kako etnička skupina tvori naciju kada postane
"politizirana"; kada nije samo skupina povezana odreñenom kulturom već
kada počne djelovati kao povezana politička jedinica. Smithova formulacija
je korisna, iako je potrebno imati na umu da politizirane etničke skupine ne
teže uvijek državnosti. Nacije su, stoga, često utemeljene na etnicitetu.
Zajedničko etničko porijeklo nacijama pruža neki oblik legitimiteta pri
polaganju prava nad teritorijem i političkom autonomijom. Prema tome, s
obzirom na društvo, Wæver pravilno koristi naziv "etnonacionalna skupina."
Možda je vjera jedini suparnik etnonacionalnom identitetu kao političkom
pokretaču. Vjera posjeduje sposobnost reproduciranja svog "mi" identiteta
kroz generacije, više ili manje nesvjesno. Ona je takoñer sposobna
prouzročiti osjećaj samoidentifikacije, koji može biti jednako intenzivan kao i
nacionalizam. Štoviše, u slučajevima u kojima se vjerski i etnonacionalni
identiteti meñusobno učvršćuju (katolički Hrvati, pravoslavni Srbi), to može
dovesti do vrlo definiranih i jakih identiteta.
Wæver (1993.: 23) zaključuje da su glavne jedinice analize društvene
sigurnosti "politički značajni etnonacionalni i vjerski entiteti" sukladno tome
sigurnost definira kao "sposobnost društva da opstane pod promijenjivim
uvjetima te mogućim i stvarnim prijetnjama. Točnije, ona se tiče održivosti
tradicionalnih obrazaca jezika, kulture, načina udruživanja, vjere,
nacionalnog identiteta i običaja pod prihvatljivim uvjetima za razvoj."
Meñutim, na koje "moguće i stvarne prijetnje" Wæver misli? Sljedeći
odlomak bavi se ovim pitanjem.

PRIJETNJE DRUŠTVENOM IDENTITETU

Objektivne definicije prijetnji društvenoj sigurnosti jednako su problematične

kao i one koje se odnose na države. Možda čak i više. S obzirom na ponekad
fluidnu prirodu kolektivnih identiteta, nije nužno da se sve njihove promjene
smatraju prijetnjom. Neke promjene će se smatrati prirodnim procesom
putem kojeg skupine reagiraju kako bi se prilagodile promijenjenim
povijesnim uvjetima. Meñutim, neki procesi bez sumnje u sebi nose
potencijalnu štetu društvenoj sigurnosti.
Prijetnje društvenoj sigurnosti postoje kada društvo smatra da je njegov
"mi" identitet doveden u pitanje, bez obzira da li je to objektivna procjena ili
ne. Oba sredstva koja mogu ugroziti društveni identitet nalaze se u rasponu
od zabrane njegovog izražavanja do ometanja njegove sposobnosti
reproduciranja kroz generacije. Prema Buzanu (1993.: 43), ovo može
uključivati "zabranu upotrebe jezika, imena, načina odijevanja, putem
zatvaranja mjesta obrazovanja i bogoslužja pa sve do deportacije ili ubijanja
članova zajednice ". Prijetnje reprodukciji društva mogu se nalaziti u
sustavnoj primjeni represivnih mjera protiv izražavanja identiteta. Ukoliko
institucije koje reproduciraju jezik i kulturu, poput škola, novina, muzeja i
sličnog, budu zatvorene, tada se identitet ne može jednostavno prenijeti s
jedne generacije na drugu. Štoviše, ukoliko se ravnoteža stanovništva na
odreñenom području promijeni, to takoñer može omesti društvenu
reprodukciju.

Prijetnje društvenoj sigurnosti u jugoslavenskim ratovima

Takve prijetnje društvenoj sigurnosti bile su i prenaglašene za vrijeme ratova
u bivšoj Jugoslaviji. Pored svih dobro poznatih strahota "etničkog čišćenja",
široko je bila rasprostranjena i praksa "kulturnog čišćenja", kako je neki
nazivaju. Etničkim čišćenjem smatra se namjerno ubijanje, deportacija i
nasilje (uključujući i seksualno) usmjereno protiv pripadnika jedne
etnonacionalne skupine od strane druge. U smislu identiteta, takve prakse
predstavljaju ogromnu prijetnju grupnoj koheziji. S druge strane, kulturno
čišćenje se ne poduzima protiv pripadnika skupine kao takvih, već protiv
manifestacija grupne kulture. Ovo je uključivalo namjerno uništavanje
crkava, džamija, knjižnica i spomenika diljem Bosne i Hercegovine i u
dijelovima Hrvatske, a svrha mu je bila izbrisati stotine godina povijesti iz
bivše Jugoslavije. To je ono što neki autori nazivaju 'kulturocidom', koji je
usmjeren prema uništenju same jezgre društvenog identiteta.
Kao referentnom objektu sigurnosti, društvu se može učiniti šteta kroz
svih pet Buzanovih dimenzija: društvenu, vojnu, političku, ekonomsku i
ekološku. Iako se o nekim sektorima opsežnije raspravlja u poglavljima 8, 9,
11 i 12, ovdje vrijedi opisati njihovu specifičnu povezanost sa društvenim
identitetom.
Pet sektora sigurnosti
Buzan, Wæver i de Wilde (1998.: 121) prijetnje u društvenom sektoru
sigurnosti podijelili su u tri glavne kategorije: migracije, horizontalna
konkurencija i vertikalna konkurencija. U slučajevima migracije,
odredišno društvo mijenja se pod utjecajem useljavanja stranaca; promjenom
u sastavu stanovništva. Sjetite se nedavnih primjera u Ujedinjenom
Kraljevstvu, gdje su neki imigranti opisani kao oni koji sa sobom donose
"strane" i "čudne" običaje koji nisu u skladu s oznakom 'britanski'.
Horizontalna konkurencija odnosi se na situaciju u kojoj skupine koje moraju
promijeniti svoje običaje zbog prevladavajućih jezičnih i kulturnih utjecaja
drugih. Primjerice, u Sovjetskom Savezu mnoge su republike bile
"rusificirane"; ruski jezik i običaji počeli su prevladavati nad latvijskim,
estonskim, ukrajinskim i kazačkim identitetom, da nabrojimo samo neke.
Konačno, vertikalna konkurencija odnosi se na one primjere u kojima se bilo
zbog integracije ili dezintegracije skupinama nameće širi ili uži identitet, kao
što je to u slučaju bivše Jugoslavije.
U vojnom sektoru, neupitno je da će vojna prijetnja izvana ugrožavati
društvo ili društva unutar države. U ovom slučaju, prijetnje društvenoj
sigurnosti većinom se mogu promatrati u smislu depopulacije: situacije u
kojoj je priličan broj pripadnika društva ubijen (ili deportiran) kako bi se
omelo ili spriječilo prenošenje kolektivnog identiteta s jedne generacije na
drugu.
Meñutim, neka društva u okupiranim državama ne moraju uvijek vojnu
agresiju smatrati prijetnjom. Neke manjine vanjska sila može osloboditi
njhovih vlastitih režima ili okupacije. Osim toga, iako vanjska vojna agresija
uvijek prijeti državnoj suverenosti, ne mora nužno predstavljati i popratnu
opasnost društvenom identitetu. Uzmite, primjerice, invaziju nacističke
Njemačke na Francusku 1940. Postojao je očiti potencijal ugrožavanja
francuskog društva i francuske države. Meñutim, unatoč tome što je francuski
suverenitet bio povrijeñen, francusko je društvo većinom ostalo relativno
sigurno: francuski identitet nije bio namjerno potiskivan u nekoj značajnoj
mjeri. Usporedite ovo s Hitlerovom prethodnom invazijom na Poljsku 1939.:
ruku pod ruku s vojnom prijetnjom poljskoj državi išla je i političko-
društvena prijetnja poljskom identitetu: poljski slavenski identitet u
kombinaciji s nacističkom politikom "Lebensrauma". Takve su prijetnje,
osim kada je invazija posebno usmjerena na ugrožavanje stanovništva države,
većinom usmjerene protiv održavanja političke autonomije (marionetske
države) ili preživljavanja režima na vlasti (promjena režima).
Vojne prijetnje društvima mogu proizaći i iz unutarnje agresije. Možda
najbolji primjer ovoga je situacija kada režim, koji predstavlja jednu etničku
skupinu, koristi svoje oružane snage kako bi ugušio druge manjine. Više o ovoj
temi, pogledati u 9. poglavlju.
U političkom sektoru, prijetnje društvima najčešće predstavljaju njihove
vlastite vlade, obično u obliku gušenja manjina. Na taj način, političke i
vojne prijetnje društvenom identitetu biti će usko povezane. Političke
prijetnje često može ublažiti sama država: primjerice, može se uvesti neki
zakon kako bi se zaštitio društveni identitet. Meñutim, u slučaju kada je
državna mašinerija velikim dijelom pod kontrolom dominantnog društva,
tada ne samo da država nije spremna pružiti društvenu sigurnost već i sama
može predstavljati prijetnju.
Ekonomski sektor sigurnosti velikim dijelom karakterizira način na koji
kapitalistički sustav može potkopati kulturne posebnosti stvaranjem globalnih
proizvoda (televizije, kompjutera i kompjuterskih igara), stavova
(materijalizam i individualizam) i stila (engleski jezik), pritom zamjenjujući
tradicionalne identitete suvremenim "konzumerističkim".
U ekološkom sektoru, prijetnje društvima mogu se dogoditi osobito u
situacijama kada je identitet povezan sa specifičnim teritorijem. Ovo je
svakako slučaj u situaciji kada se kultura prilagoñava načinu života koji je
snažno uvjetovan prirodnim okolišem. Prema tome, prijetnje okolišu mogu
ugroziti postojanje te kulture, a ponekad i samih njezinih pripadnika.
Primjerice, uništenje velikih dijelova Amazonske prašume ozbiljno je
pogodilo mnoge domoroce u smislu njihovog tradicionalnog postojanja kao
zajednice lovaca-sakupljača. Osim deforestacije, zagañenje, klimatske
promjene i dezertifikacija takoñer predstavljaju ozbiljnu prijetnju društvenoj
sigurnosti.
Na percipirane prijetnje kroz svih pet dimenzija sigurnosti društva mogu
odgovoriti na dva načina. Prvo, pokušavanjem smještanja prijetnje na plan
državnog sigurnosnog djelovanja. Akcije koje države poduzimaju kako bi
obranile svoja društva poprilično su uobičajene. Meñutim, kao drugo, društva
takoñer mogu izabrati ili biti prisiljena, braniti se nedržavnim sredstvima.
Kao što se Buzan (1993.: 56-57) pita: "Što se dogaña kada se društva ne
mogu obratiti državi za zaštitu…?" U nemogućnosti da se obrate režimu da
zajamči njihov opstanak, društva će se sama morati pobrinuti za svoju
sigurnost; naći će se u situaciji samopomoći. Načini na koje si društva
pomažu tema su sljedećeg odlomka.
OBRANA DRUŠTVENOG IDENTITETA

Možda je najevidentnije da se društveni identitet može braniti korištenjem

vojnih sredstava. To se posebice odnosi na slučaj kada je identitet povezan s
teritorijem: obrana povijesne domovine. Ukoliko je prijetnja koju jedna
skupina predstavlja drugoj vojne prirode (oružani napad susjednog društva),
tada je neka vrsta oružanog odgovora neophodna. Meñutim, u takvom
scenariju dinamika društvene sigurnosti vjerojatno će jako sličiti dinamici
oružane agresije izmeñu država: obrana društvenog identiteta postaje slična
obrani državne suverenosti. Stoga, kako bi se pokazalo kako se društvena
sigurnost može koristiti kao specifično analitičko oruñe (različito od državne
sigurnosti), ostatak ovog odlomka će se baviti unutardržavnom razinom
analize te multietničkim državama, u kojima su društvene nesigurnosti
najočitije.
I dok neka društva (poput država ili kvazi-država) mogu normalno
posjedovati vojsku ili barem neki oblik milicije koji se može koristiti za
obranu, velika većina skupina unutardržavnih ne posjeduje takva ekskluzivna
sredstva zaštite. Za njih, pripadnici skupine će činiti dio državnih oružanih
snaga u cjelini ili će imati oružane snage koje se sastoje od pripanika iste
etničke skupine koja se nalazi u susjednoj državi. U suočavanju s prijetnjom
u smislu identiteta, takvim skupinama preostaju dvije glavne mogućnosti:
prva je da mogu probati formirati vlastitu miliciju/obrambene snage kao
sredstvo zaštite, iako se to može pokazati iznimno teškim; ili drugo, mogu
probati braniti svoj identitet korištenjem nevojnih sredstava.

Nevojna sredstva obrane

Na unutardržavnoj razini, ranjivost mnogih skupina često može potjecati, ne
toliko od oružane agresije, koliko od demografskih procesa i političko-
pravnih sredstava namijenjenih da društvima uskrate vjerovanja i prakse koje
su ključne za održavanje njihove kulture. Vraćajući se na primjer etničkog
čišćenja, Robert Hayden (1996.: 784) naglašava kako se, primjerice, takve
prijetnje društvenom identitetu uvelike mogu oblikovati demografskim
motivima: "Unutar područja u kojima vladajuća skupina već predstavlja
nadmoćnu većinu, homogenizacija se može postići pravnim i birokratskim
sredstvima, poput uskraćivanja državljanstva onima koji nisu dio prave
skupine." Meñutim, u mješovitijim područjima, nastavlja Hayden,
homogenizacija zahtijeva drastične mjere, poput ubijanja i fizičkog izgon.
Iako se u ovom smislu samo pokušaj istrebljenja manjinske skupine široko
priznaje kao etničko čišćenje, "važno je priznati da je pravna i birokratska
diskriminacija usmjerena na postizanje istog rezultata: eliminacije većine".
Kada priroda prijetnje nije vojna (pravna, birokratska), vjerojatno takva
neće biti niti protusredstva. U djelu Identity, Migration, Wæver i ostali
(1993.: 191) tvrde kako je za ugrožena društva "jedino očito sredstvo obrane
jačanje društvenog identiteta". Ovo se može postići, jasno primjećuje Wæver
(1995.: 68), obranom kulture 'kulturom', a kao rezultat, "kultura postaje
sigurnosna politika". Ideja obrane kulture kulturom je pomalo teško
razumljiva, ali John Hutchinson pruža korisno polazište. Hutchinson opisuje
projekt "kulturni nacionalizam", kako ga on naziva. Kulturni nacionalizam
namijenjen je stvaranju snažnog osjećaja samoidentifikacije. On naglašava
različita zajednička obilježja, poput jezika, vjere i povijesti te umanjuje
značaj ostalih veza koje bi mogle umanjiti to jedinstvo. U tom smislu,
kulturni nacionalizam veliča ono što je posebno u našem identitetu.
Samoidentifikacija, kao takva, često se dogaña zbog toga što je društveni
identitet ugrožen: "Naš trenutni identitet postao je preslab. Mi ga zato
moramo promijeniti i ponovno se ojačati."
Obrana društvenog identiteta kulturnim nacionalizmom može se vidjeti na
slučaju odnosa izmeñu protestantskih i katoličkih zajednica u Sjevernoj
Irskoj.

Protestanti i katolici u Sjevernoj Irskoj

U Portadownu, protestantski Narančasti red borio se za održavanje onoga što
smatra svojim povijesnim pravom, marširanje po većinski katoličkoj ulici
Garvaghy Road. Na isti način, mnogi stanovnici grada katoličke
vjeroispovjesti prosvjedovali su, tvrdeći kako je marš velika provokacija. Za
Narančasti red, ne marširati znači predati se: "Generacijama marširamo ovom
cestom. Zašto bismo sada prestali? Na ovaj način, pravo Narančastog reda na
marširanje neraskidivo je povezano s održavanjem protestantskog identiteta:
to je pravo na izražavanje onoga što jesmo, otkuda dolazimo (i doista kamo
idemo). To je uvjet društvene sigurnosti". Meñutim, za katoličku zajednicu,
marš je proslava protestantske pobjede u Bitci kod Boynea 1690., i stoga
predstavlja ozbiljni napad na njihov vlastiti identitet. I kao što Michael
Ignatieff (1993.: 169) ističe, pobjeda Williama Oranskog nad katoličim
kraljem Jamesom "postala je osnivački mit etničke superiornosti… Nagrada
grañanima Ulstera, kako su je oni doživjeli, bila je trajna dominacija nad
katoličkim Ircima".
Unatoč tome što to mnogi protestanti smatraju erozijom dominantnog
statusa u pokrajini, marševi Narančastog reda su strategija kulturnog
nacionalizma, usmjerena na jačanje njihovog identiteta; štovanje samih sebe.
 Konkretnije, kolektivni identitet može se ojačati kada se strategije
kulturnog nacionalizma manifestiraju kao 'kulturna autonomija'. Kulturna
autonomija uključuje jamčenje odreñenih prava u odnosu na sredstva
kulturne reprodukcije; kontrolu vlastitih škola, tiska, vjerskih institucija i
tako dalje.
Slično tome, društvene skupine takoñer mogu koristiti 'etnički' ili
'politički nacionalizam' kao sredstvo obrane. Za razliku od kulturnog
nacionalizma, politički nacionalistički projekti u sebi sadrže jasan teritorijalni
element. Politički nacionalizam, koji se pojavljuje u "političkoj
autonomiji", često uključuje samoupravljanje velikim brojem problema, kao
što je sposobnost kontrole nekih njegovih pravnih i financijskih poslova
(primjerice, kao što je sa Baskima u Španjolskoj). Na ovaj način, politička
autonomija obično je jednaka nekoj vrsti autonomije neke regije unutar
države. Meñutim, u svojem najekstremnijem obliku i ako prijetnje
društvenom identitetu budu smatrane iznimno opasnima, politički
nacionalistički projekti mogli bi tražiti potpunu neovisnost izvan postojeće
državne strukture.

DRUŠTVENE SIGURNOSNE DILEME

Ovo je poglavlje do sada naznačilo važnost društvene sigurnosti, osobito u

odnosu na europsku sigurnosnu agendu za vrijeme 1990-ih. Spominjali su se
načini na koje društveni identitet može biti ugrožen i kako ugrožena društva
mogu odgovoriti na te opasnosti. U ovom odlomku raspravlja se o pojmu
društvene sigurnosne dileme. Svrha mu je istaknuti kako dinamika društvene
sigurnosti može eskalirati do točke nasilja i rata, i ono što je važno, pokazati
kako nevojna pitanja mogu generirati sukob.
U knjizi Identity, Migration Buzan (1993.: 46) tvrdi kako bi po analogiji
odnosa izmeñu država bilo moguće govoriti o 'društvenim sigurnosnim
dilemama' te da bi društvene sigurnosne dileme mogle objasniti zašto neki
etnički sukobi 'postižu svoju vlastitu dinamiku'. Meñutim, kako izgleda
društvena sigurnosna dilema? Kako djeluje? Po čemu se razlikuje, ako se
uopće razlikuje, od tradicionalne (državne) sigurnosne dileme? I koje bi
učinke mogla proizvesti? U 2. poglavlju spominje se koncept sigurnosne
dileme. Meñutim, za ovu svrhu korisno je ukratko ponoviti koncept.

(Državna) sigurnosna dilema

Sigurnosna dilema većinom opisuje situaciju u kojoj djelovanje jedne države,
koja pokušava povećati svoju sigurnost, uzrokuje reakciju druge države, što u
konačnici smanjuje sigurnost prve države. Shodno tome, proces akcije i
reakcije manifestira se na način da se politike obiju strana smatraju
meñusobnom prijetnjom. Prema tome, u središtu koncepta nalazi se dinamika
eskalacije. Ključ te dinamike su neodreñenost i nesigurnost.
Države svoju sigurnost obično pokušavaju povećati naoružavanjem.
Meñutim, većina naoružanja koje se može koristi za obranu može se koristiti
i u ofenzivne svrhe. Primjerice, tenk se jednako lako može upotrijebiti za
napad na susjedni teritorij, kao i za obranu svojeg vlastitog teritorija.
Naoružanje je, dakle, vrlo neodreñeno po prirodi; s jedne strane ono je
sredstvo zaštite, a s druge je sredstvo ugrožavanja drugih. Upravo je ova
ključna uloga koje naoružanje igra u sposobnosti generiranja sigurnosti i
nesigurnosti, veliku većinu autora navela da sigurnosnu dilemu poimaju u
gotovo isključivo vojnom smislu.
Zauzvrat, neodreñenost vojnih stavova stvara nesigurnost oko namjera
protivnika. Suočeni s nemogućnošću razlikovanja napada i obrane,
donositelji odluka moraju početi razlikovati "status quo" države i
"revizionističke" države.
U skladu s time, donositelji odluka prisiljeni su pretpostavljati najgore. U
anarhičnom, egocentričnom sustavu, pametno je izjednačiti sposobnosti s
namjerama: ono što drugi može učiniti, učinit će, ako mu se ukaže prilika.
Zbog toga se poduzimaju protumjere, što dovodi do generiranja spirale
nesigurnosti, koja se, u kontekstu država, često manifestira kao utrka u
naoružanju.

Društvena sigurnosna dilema

Meñutim, kako se ovo može primijeniti na društva, umjesto na države? I dok
kolektivni identitet sigurno može biti ugrožen vojnim sredstvima, kako je već
istaknuto, društvene nesigurnosti i odgovori na njih često ne moraju biti
vojne prirode. Drugim riječima, razmišljanje o društvenoj sigurnosnoj dilemi
takoñer potiče prelazak na nevojnu sigurnosnu dilemu. Na ovaj način, prvo je
pitanje što, umjesto naoružavanja, može stvoriti neodreñenost?
Za društvene sigurnosne dileme, neodreñenost može proizlaziti iz dvije
strane nacionalizma; kulturne (pozitivne) i etničke (negativne). Mnogi autori
etnički (politički) nacionalizam opisuju u vrlo negativnom svjetlu, kojeg u
tom smislu karakterizira aneksija teritorija i dezintegracija država. Za
usporedbu, kulturni nacionalizam često se smatra bezopasnijim, budući da
funkcionira unutar postojećih državnih struktura. Cilj kulturnih nacionalista
je poboljšati postojeći poredak, a ne srušiti ga: više se radi o "statusu quo",
nego "revizionizmu".
Meñutim, u praksi je često teško napraviti jasnu razliku izmeñu kulturnog
i političkog nacionalizma. Doista, sam Hutchinson (1994.: 125) primjećuje
kako projekti kulturnog nacionalizma ponekad mogu uključivati
etnonacionalističke strategije, kako bi ostvarili svoje ciljeve. Odnosno,
kulturni nacionalizam ponekad može biti primoran prebaciti se iz isključivo
kulturnog pokreta u politički, kako bi njegovi zahtjevi došli na dnevni red
državne politike ili biti sposoban proširiti se u masovni pokret kako bi se
ispunili njegovi ciljevi. U odreñenim okolnostima, kulturni nacionalizam
može se spojiti s političkim. Neodreñenost bi se dakle mogla očitovati u
smislu da pokreti kulturnog nacionalizma počinju sličiti idejama političkog
nacionalizma: težnja za kulturnom autonomijom počinje se miješati s
težnjom za političkom autonomijom. Ali kako bi se to moglo dogoditi?
Unutar države, želje odreñene skupine prenosit će se verbalno i/ili izraziti
u pisanom obliku, putem službenih predstavki i proglasa. U takvom
kontekstu, takve težnje možda neće biti jasno artikulirane, što je problem koji
može nastati ukoliko unutar države ne postoje zadovoljavajući
komunikacijski kanali. Osim toga, odreñeni verbalni i/ili pisani izrazi mogu
biti u suprotnosti s prijašnjima. Zbog toga, ostali mogu biti zbunjeni i krivo
shvatiti namjere odreñene skupine. Dominantni subjekti mogu pretjerano
percipirati prijetnje. Ovo se često dogaña s namjerom mobiliziranja političke
potpore kako bi se održala ili stvorila nacionalna ili lokalna uporišta. Za svaki
scenarij mogu se primijeniti protumjere, što može rezultirati procesom akcije
i reakcije i posljedičnim izbijanjem etničkog nasilja i rata.
Kako bi se jasnije prikazala ta dinamika, korisno je još jednom uputiti na
empirijski primjer.

Društvena sigurnosna dilema u Transilvaniji

Trenutno u rumunjskoj pokrajini Transilvaniji živi oko milijun i pol Mañara.
Do kraja Prvog svjetskog rata 1918., Transilvanija je većinom bila pod vlašću
Mañarske. U meñuratnom razdoblju, područje je ponovno uključeno u
"Veliku Rumunjsku", iako je 1940. godine nakratko vraćena Mañarskoj uz
potporu nacističke Njemačke. Meñutim, porazom Njemačke 1945., područje
je opet vraćeno Rumunjskoj. Za vrijeme socijalističkog razdoblja koje je
uslijedilo, etnički Mañari su bili velikim dijelom podvrgnuti asimilacijskim
politikama: obrazovanje na mañarskom jeziku i mañarske kulturne institucije
bile su strogo ograničene, a mnogi Mañari bili su iseljeni iz područja
Transilvanije koja su naseljena većinskim mañarskim stanovništvom. Takve
su politike bile najizraženije tijekom 1980-ih, kada je rumunjski diktator,
Nikolaj Ceausescu, zauzeo iznimno nacionalistički stav.
Meñutim, nakon svrgavanja Ceausescua u prosincu 1989., činilo se da se
nepovjerenje, koje je nekada obilježavalo odnose Rumunjske i njezine
mañarske manjine smanjilo. U siječnju 1990. privremena vlada Nacionalne
fronte spasa (NSF) pod vodstvom Iona Iliescua donijela je program državne
politike, koji je meñu drugim odredbama uključivao reorganizaciju
osnovnog, srednjeg i visokog obrazovanja. Vodstvo mañarske stranke u
Transilvaniji, Mañarske demokratske zajednice u Rumunjskoj (HDUR),
smatralo je da predložena zakonska rješenja uključuju sljedeće: prvo,
ponovno uvoñenje nastave na mañarskom jeziku u 'rumunjske' škole, čime bi
se stvorile miješane obrazovne institucije; i drugo, potpuno odvajanje ostalih,
odnosno stvaranje odreñenog broja isključivo mañarskih obrazovnih
institucija. Meñutim, u transilvanijskom gradu Cluju, učenici koji su bili
etnički Rumunji, zajedno su sa svojim učiteljima i roditeljima izašli na ulice
u prosvjedu protiv izbacivanja iz školske zgrade. Situacija se uskoro
pogoršala, kada se Liga rumunjskih studenata usporotivila odluci zamjenika
ministra prosvjete Atille Palfavija (etničkog Mañara), da se gradsko
sveučilište Babes – Bolyai podijeli po etničkim linijama. U Tirgu Muresu
situacija je bila jednaka: gradski medicinski fakultet takoñer je trebao biti
podijeljen što je takoñer dovelo do sličnih prosvjeda, budući da su rumunjski
studenti bili istjerani iz svojih škola. Kao rezultat, Palfavi je bio smijenjen
zbog "stvaranja napetosti izmeñu rumunjskog i mañarskog stanovništva u
Transilvaniji", a njegov nasljednik Lajos Demeny odlučio je odgoditi
obrazovnu reformu za sljedeću akademsku godinu.
Za mnoge Mañare, pitanje obrazovanja na vlastitom jeziku bilo je
ključno. U doslovnom istrebljenju odvojenog obrazovanja na mañarskom
jeziku za vrijeme Ceausescua, 1959. mañarsko sveučilište Bolyai u Cluju
spojeno je s gradskim rumunjski ekvivalentom Babesom, nakon čega je niz
kolegija koji su se predavali na mañarskom jednostavno ukinut. Ukidanje
mañarskih škola i sveučilišta za vrijeme socijalističkog razdoblja bilo je i
simboličko i pragmatično: prvo, to je bio dio općeg gubitka mnogih
povijesnih mañarskih institucija u Transilvaniji; i drugo, takoñer je
predstavljalo eroziju zasebnog mañarskog identiteta u regiji. Na taj način,
obnova samostalnog Sveučilišta Bolyai, zajedno sa širim odredbama o
obrazovanju na mañarskom jeziku, simboliziralo je oživljavanje mañarske
kulture i povijesti u Rumunjskoj. Ovo je osobito vrijedilo za Tirgu Mures: do
1960. pretežno mañarski grad, Tirgu Mures je bio osobito pogoñen
Ceausescuovom asimilacijskom politikom.
Meñutim, ponovno uvoñenje odvojenog obrazovanja na mañarskom za
mnoge je Rumunje predstavljao izazov njihovom vlastitom kolektivnom
identitetu. Od sredine 19. stoljeća nadalje, rumunjski jezik postao je značajno
obilježje identifikacije za narod koji je do 1918. bio raštrkan po tri odvojena
carstva (Habsburškom, Osmanskom i Ruskom). Prema tome, njegov primat
smatrao se ključnim za grupnu koheziju. K tome, mnogi rumunjski političari,
uključujući vodeće članove NSF-a, bili su odlučni u naglašavanju unitarnog
karaktera Rumunjske. Postojala je bojazan da bi razdvajanje škola i
sveučilišta u cijeloj regiji stvorilo zasebnu mañarsku kulturnu i političku
elitu. Osim toga, takva bi decentralizacija mogla dovesti, ne samo do
stvaranja federalističke strukture, nego možda i do konačnog potpunog
odvajanja Transilvanije od same Rumunjske.
Iz perspektive konceta društvene sigurnosne dileme, ono što je mañarska
zajednica smatrala ključnim za očuvanje svog identiteta, uvoñenje
obrazovanja na mañarskom jeziku, mnogi su Rumunji smatrali opasnošću za
svoj identitet. Kao rezultat toga, rumunjsko protivljenje odvajanju škola u
Transilvaniji dovelo je do još snažnijih mañarskih zahtjeva za ponovnim
provoñenjem obrazovne reforme. Ovo je zauzvrat dovelo do još upornijeg
rumunjskog protivljenja. Drugim riječima, dogodio se jasan proces akcije i
reakcije. Primjerice, 8. veljače 1990. otprilike 5 000 Rumunja sudjelovalo je
na protumañarskom skupu u Tirgu Muresu. Istog dana, 10 000 Mañara
marširalo je u gradu Gheorghiniju, tražeći da se proces razdvajanja škola
nastavi. Dva dana kasnije, 10. veljače, više od 40 000 etničkih Mañara još je
jednom izašlo na ulice Tirgu Muresa, Sfintu Gheorghea i još nekoliko
transilvanijskih gradova.
Ova spirala nacionalizama pojačala se sljedeći mjesec, 15. ožujka, kada
su u cijeloj regiji održane proslave, obilježavanja obljetnice mañarskog rata
za neovisnost 1848. U Cluju je proslava prošla bez ekscesa. Meñutim, u Satu
Mari, Oradei i Tirgu Muresu, zabilježeni su sukobi izmeñu dviju zajednica.
Sljedećeg dana (16. ožujka), veliki broj Rumunja požalio se da ih
uznemiruju dva dvojezična znaka postavljena u Tirgu Muresu, na kojima je
pisalo: 'Pravda za manjine' i 'Škole na mañarskom', koje su Mañari postavili
na gradske ulice. U jednom od incidenata, mañarski vlasnik ljekarne bio je
napadnut, a njegova trgovina opljačkana, nakon što je na natpis iznad ulaza
napisao mañarski naziv gyogyszertar pored rumunjskog naziva farmacie.
Tri dana kasnije, 19. ožujka, izbili su sukobi u Tirgu Muresu. Sukobi
izmeñu rumunjskih i mañarskih skupina trajali su tri dana. Procjene o
broju žrtava govore o šestero mrtvih i izmeñu 250 i 300 teško ranjenih. To
je bio najgori primjer izbijanja nasilja izmeñu etničkih skupina u
Rumunjskoj nakon Drugog svjetskog rata, te je u to vrijeme predstavljao
najozbiljniji dogañaj te vrste u cijeloj postsocijalističkoj Srednjoj i
Istočnoj Europi.
Namjera ovog odlomka bila je pokazati kako se ovaj pristup može
upotrijebiti kao sredstvo objašnjenja. Pozornost je osobito zadržana na
ispoljavanju nevojne dinamike; gdje (percipirane) prijetnje društvenom
identitetu nisu vojne prirode i gdje su odgovori na te prijetnje lišeni vojnih
nesigurnosti. Vrijednost toga leži u činjenici da je koncentriranjem osobito na
pitanja kolektivnog identiteta, koncept u mogućnosti objasniti ključnu
dinamiku, koju tradicionalni, vojno usmjereni koncept, propušta objasniti.
Obrazovna reforma možda doista i nije pitanje 'tvrde' sigurnosti. Meñutim,
kao potencijalna prijetnja društvenoj sigurnosti, posjeduje sposobnost
stvaranja ishoda (nasilja i rata), koji su svakako politički značajni.

ZAKLJUČAK

Poglavlje je do sada pokazalo važnost pitanja za društvene sigurnosti i kako

se ovaj koncept može uspješno koristiti kao analitičko oruñe. Meñutim,
Kopenhaška škola nije prošla bez kritika, a u ovom završnom odlomku
razmatraju se neke od glavnih tvrdnji.

Optužba za pojednostavljivanje
Prva, a možda i najvažnija kritika tiče se stajališta Kopenhaške škole o
konstrukciji kolektivnog identiteta. U iscrpnoj kritici koncepta društvene
sigurnosti, Bill McSweeney (1996.: 82) Wævera, Buzana i njihove suradnike
optužuje za pojednostavljivanje. On smatra kako se i 'društvo', i 'identitet'
promatraju kao 'objektivne stvarnosti koje treba otkriti': u objektivističkom
smislu, društva i društveni identiteti su 'stvari', koje na neki način prirodno
postoje. McSweeney (1996.: 85) zauzima više konstruktivističko stajalište
prema kojem je društvo fluidni entitet: "Identitet nije društvena zbilja; to je
proces pregovaranja…" Prema tome, društvo se konstantno konstruira i
rekonstruira, a govoriti o (jednom) društvenom identitetu kao takvom, teško
je, ako ne i nemoguće. Ukratko, ovdje se postavlja pitanje mogu li društva,
kao i države, biti promatrana kao objekti oko kojih se promatra dinamika
sigurnosti.
Meñutim, kao što Tobias Theiler (2003.: 54) razjašnjava u nedavnom
osvrtu na koncept društvene sigurnosti, Kopenhaška škola 'uspijeva ponuditi
uvjerljivu obranu'. U izravnom odgovoru na McSweenyjeve tvrdnje, Buzan i
Wæver (1997.) odbacuju optužbu za objektivizam, tvrdeći da je i njihov
pristup konstruktivistički. Za razliku od McSweeneya, meñutim, oni tvrde da,
iako društveni identiteti doista jesu društveno konstruirani (proces), jednom
kada su stvoreni, oni se mogu smatrati, barem privremeno, nepromjenjivima.
Theiler (2003.: 254) se slaže, primjećujući da kada se "vjerovanja i institucije
učvrste", one se "vrlo sporo mijenjaju".
Prema tome, kao analitičko oruñe, društvena sigurnost korisna je u
analiziranju odreñenih dogañaja, na odreñenim mjestima, u odreñeno
vrijeme. Primjer ovog je studija Graemea P. Herda i Joana Lofgrena (2001.) o
pitanjima društvene sigurnosti izmeñu Baltičkih država i njihovih ruskih
manjina za vrijeme većeg dijela devedesetih.

Tko govori u ime društva?

Druga glavna kritika tiče se odvojenosti države i društva. Posebno se javlja
pitanje oko toga tko govori u ime društva, ako ne država. Zasigurno, tamo
gdje se država i društvo podudaraju, kao što je slučaj s relativno homogenim
nacionalnim državama, probleme društvene sigurnosti zasigurno artikuliraju
vlada ili velike političke stranake, isti glasovi koji govore u ime države. U
takvom slučaju, promatraču se državna i društvena sigurnost, uglavnom
mogu činiti kao jednakima. Meñutim, iako glas često može biti isti, 'temeljna
načela' svejedno mogu biti različita: problemi državne sigurnosti idu ruku
pod ruku s jezikom suverenosti, dok problemi društvene sigurnosti idu ruku
pod ruku s jezikom identiteta. Pitanje je ovdje usko povezano s idejom
sekuritizacije koju je predstavila Kopenhaška škola, o kojoj se opširno
raspravlja u 4. poglavlju. Meñutim, za ovu svrhu, ono što je važno imati na
umu jest da, iako država i društvo mogu biti istoznačni, način na koji je
referentni objekt ugrožen dovodi do različitih odgovora.
Meñutim, kao što je već spomenuto, ponekad se države i društva ne
podudaraju, a u tim slučajevima glasovi državne i društvene sigurnosti mogu
biti različiti. Za manjinske skupine, pitanja društvene sigurnosti ne artikulira
uvijek vlada, osim kada su manjinske političke stranke dio vladajuće
koalicije. Manjinske skupine mogu imati barem neki oblik predstavništva
unutar zakonodavnog tijela. Meñutim, ako nemaju, takva će društva biti
prisiljena izražavati svoje probleme izvan državnog aparata. U tom smislu,
kulturne elite (pisci, pjesnici, znanstvenici) mogu pokušati mobilizirati svoja
društva protiv vlade (većinske skupine).
Opasnosti istraživanja društvene sigurnosti
Iz ove druge kritike proizlazi treća, a tiče se političkih implikacija izražavanja
društvene sigurnosti. Kao što Michael Williams (1998.) naglašava, iako
McSweeney s jedne strane Kopenhašku školu optužuje za objektivizam, s
druge strane on takoñer naznačava kako je koncept društvene sigurnosti i
opasno subjektivistički. Političari percipirane prijetnje mogu iskoristiti kako
bi legitimizirali rasističke i ksenofobne političke programe. Primjerice,
obrana 'našeg' identiteta protiv 'njihovog' može poslužiti u karakteriziranju
imigrantskih zajednica kao opasnih 'drugih', koji moraju biti asimilirani ili
istjerani. Ovdje svakako postoji rizik, ali rizik za koji Wæver smatra da ga
vrijedi preuzeti: "Ovoj opasnosti (pojavi fašističkih glasova i glasova protiv
stranaca) mora biti suprotstavljena nužnost korištenja koncepta društvene
sigurnosti kako bismo razumjeli što se doista dogaña." To je ono što Jeff
Huysmans (2002.) naziva "normativnom dilemom" iskazivanja sigurnosti.

Primjena koncepta na drugim područjima

Iako nije samostalna kritika društvene sigurnosti, zadnje pitanje koje bi
trebalo razmotriti jest može li se koncept primjeniti izvan Europe. Kao što je
spomenuto, promišljanje Kopenhaške škole o društvenoj sigurnosti bilo je u
velikoj mjeri odgovor na europsku sigurnosnu agendu 1990-ih: na procese
integracije Zapada i dezintegracije Istoka. A što je s ostalim područjima?
Kao analitičko oruñe, društvena sigurnost je osobito učinkovita za
razumijevanje sigurnosnih izazova multietničkih država: odnosa izmeñu
režima (većinske skupine) i manjinskih skupina u državi. Upravo ovo je
fokus takozvane "Škole sigurnosti Trećeg svijeta" (za primjer, vidi Ayoob,
1995., Job, 1992.). Za mnoge države u Trećem svijetu najveće prijetnje su
unutarnjeg karaktera. Za vrijeme procesa izgradnje države, državni režimi od
manjinskih skupina često mogu zahtijevati da se u potpunosti ili djelomično
odreknu svoje kulturne posebnosti; pri čemu se manjinski identiteti
asimiliraju u većinske. Ove etničke razlike, zajedno s nesposobnošću države
da se pobrine za odreñene dijelove svoga stanovništva, utječu na to da
stanovništvo svoju lojalnost iskaže na drugim mjestima. A upravo ovaj
nedostatak kohezije izmeñu države i njezinih društava državu definira kao
"slabu". Slabe države pružaju pogodne uvjete za proučavanje društvenih
nesigurnosti, a literatura o sigurnosnim studijama počinje ih koristiti (Collins,
2003.).
PITANJA

Na koji način društvena sigurnost označava odmak od tradicionalnijeg

promišljanja o sigurnosti? Je li moguće da realistički i neorealistički pristupi ne
mogu na pravi način razumjeti dinamiku nacionalizma i etničkih sukoba?
Koja je razlika izmeñu društva kao sektora sigurnosti i društva kao referentnog
objekta?
U kojoj se mjeri 'društva' mogu smatrati racionalnim, instrumentalnim
subjektima?
Postoji li jasna razlika izmeñu društava i 'društvenih skupina'?
Na koji način društva mogu imati pravo na preživljavanje?
Tiču li se društva, kako tvrdi Kopenhaška škola, isključivo identiteta?
Kako multietničke države mogu prijetiti društvenoj sigurnosti njihovih
manjinskih skupina? Kako se manjine mogu suprotstavljati takvim
prijetnjama?
Primjerice, koliko se razlikuje karta Europe promatrana iz perspektive
društvene sigurnosti umjesto iz perspektive državne sigurnosti?
Je li Kopenhaška škola u pravu kada kaže da je europska sigurnost sve više
zaokupljena pitanjima grupnog identiteta?
Zašto pristup Kopenhaške škole ovisi o relativno fiksnim, a ne fluidnim,
idejama društva?

ZA DALJNJE ČITANJE

Aggestam, L. i Hyde-Price, A. (ur.) (2000), Security and Identity in

Europe, London: MacMillan. Izvrsna pokrivenost ključnih pitanja s kojima se
suočava europska sigurnost; uključujući proširenje NATO-a, europske
integracije i ratove na Balkanu.
Buzan, B. et al. (1990), The European Security Order Recast: Scenarios
for the Post-Cold War Era, London: Pinter. Prethodnik knjige Migration,
Identity, istraživanje Kopenhaške škole o novonastajućoj europskoj
sigurnosnoj agendi, kroz Buzanovih pet dimenzija.
Katzenstein, P.J. (ur.) (1996.), The Culture of National Security: Norms
and Identity in World Politics, New York: Columbia University Press.
Možda najvažniji zbornik koji se bavi utjecajem normi i identiteta na sigurnost,
vanjsku politiku i ponašanje.
Lapid, J. Kratochwil. F. (ur.) (1999), The Return of Culture and Identity in
IR Theory, CO: Lynne Rienner. Zbornik koji pokriva "konstruktivistički obrat"
u meñunarodnim odnosima, od Kopenhaške škole do postmodernih i
poststrukturalističkih pristupa.
McSweeny, B. (1999), Security, Identity and Interests: A Sociology of
International Relations, Cambridge: Cambridge University Press. Nudi
odlične kritike postojećeg konstruktivističkog pristupa sigurnosti i identitetu.
Roe, P. (2005), Ethnic Violence and the Societal Security Dilemma,
London: Routledge. Jedna od rijetkih knjiga koja uspješno kombinira pitanja
identiteta s pristupima tradicionalnih sigurnosnih studija.
Weldes, J. et al. (1999), Cultures of Insecurity: States, Communities, and
the Production of Dangers, Minneappolis: University of Minnesota
Press. Uvodi sociološki i antropološki pristup proučavanju kulturnog stvaranja
nesigurnosti u lokalnom, nacionalnom i meñunarodnom kontekstu; od
Korejskog rata, Kubanske raketne krize, do sukoba na Bliskom istoku.

KORISNE WEB STRANICE

www.ciaonet.org Nudi pristup velikom broju dokumenata, časopisa i

političkih spisa, uključujući prijašnje radove COPRI-ja.
http://www.cidcm.umd.edu./inscr/ Službena web stranica "Integrirane
mreže za istraživanje društvenih sukoba". Sadrži dokumente, izvješća i baze
podataka o društvenim sukobima, uključujući projekt Teda Roberta Gurra
"Minorities at Risk".
www.hrw.org Izvrstan izvor novih izdanja, publikacija, izvješća i popisa
dogañaja koji se tiču ljudskih i manjinskih prava u Europi i drugdje.

Za mnogo zanimljivih dodatnih materijala posjetite Online Resource Center

kojim je popraćena ova knjiga: www.oxfordtextbooks.co.uk/orc/collins
11.
Ekološka sigurnost

JON BARNETT

Sadržaj poglavlja
Uvod
Izvori ekološke sigurnosti
Glavne interpretacije ekološke sigurnosti
Ekološke promjene i nasilni sukob
Promjene okoliša i nacionalna sigurnost
Oružane snage i okoliš
Ekološke promjene i ljudska sigurnost
Okoliš ili sigurnost?
Zaključak

Vodič čitatelju
Ovo poglavlje bavi se konceptom ekološke sigurnosti. Objašnjava način na
koji je ekološka sigurnost produbila i proširila pitanje sigurnosti. Opisuje
evoluciju koncepta kao stapanje meñunarodnih sporazuma o okolišu, napora
mirovnog pokreta u osporavanju značenja i prakse sigurnosti te proliferacije
novih sigurnosnih pitanja u posthladnoratovskom razdoblju. Poglavlje
proučava različita značenja ekološke sigurnosti, a potom objašnjava četiri
glavne kategorije problema ekološke sigurnosti: način na koji ekološke
promjene mogu biti faktor u nasilnim sukobima, način na koji ekološka
promjena može predstavljati rizik za nacionalnu sigurnost, način na koji rat i
ratne pripreme mogu nanijeti štetu okolišu te način na koji ekološke promjene
mogu predstavljati rizik za ljudsku sigurnost. Objašnjava se kako ekološka
sigurnost može imati različito značenje za različite ljude i kako se može
primijeniti na vrlo različite referentne objekte, na načine koji ponekad imaju
vrlo malo veze s okolišem.

UVOD

U svom najosnovnijem smislu, nesigurnost je rizik da će se nešto loše

dogoditi nečemu što je vrijedno. Primjerice, ljudi koji cijene svoj posao
zabrinuti su zbog rizika od nezaposlenosti, obitelji koje smatraju dovoljnu
količinu hrane vrijednom, zabrinuti su za redovitu opskrbu hranom, vlade
kojima je važna moć, brinu se oko gubitka vlasti, a države koje vrijednošću
smatraju mir, zabrinute su zbog mogućnosti rata. Dakle, sigurnost se može
primijeniti na različite stvari koje su vrijedne (referentni objekti kao što su
posao, zdravlje, organizacije, države), i odnositi se na različite vrste rizika
(nezaposlenost, nedostatak hrane, promjena vlade, rat). S obzirom na to, nije
iznenañujuće da se okoliš smatra referentnim objektom sigurnosti, a
promjene okoliša sigurnosnim rizikom. Ove i druge poveznice izmeñu
okoliša i sigurnosti ubrajaju se pod naslov "ekološka sigurnost". Svrha ovog
poglavlja je pružiti kritički pregled koncepta ekološke sigurnosti.
Kao i šire područje sigurnosnih studija, pristupi ekološkoj sigurnosti su
raznoliki i odražavaju mnoge teorijske perspektive. Ekološka sigurnost jedna
je u nizu 'novih', netradicionalnih sigurnosnih pitanja koja su dovela do
produbljivanja i proširivanja koncepta sigurnosti. Ona pomaže u proširivanju
sigurnosti na način da ne uključuje samo sigurnost država, već i sigurnost
'globalnog' okruženja, kao i mnogih ustaljenih podsustava, te nekoliko
društvenih sustava. Proširuje sigurnost razmatrajući i ostale opasnosti osim
rata – osobito rizik koji predstavljaju promjene okoliša – stvarima koje su
vrijedne. Takoñer, kao i koncepti ljudske sigurnosti i rodne sigurnosti, o
kojima se raspravlja i u ovoj knjizi (5. i 6. poglavlje), ekološka sigurnost
ponekad je projekt kritičke sigurnosti, u smislu da ju neki ljudi koriste kako
bi se postavila pitanja o tome tko i što je zaštićeno u tradicionalnim
sigurnosnim politikama, te od kojih rizika (takoñer vidi 4. poglavlje ove
knjige).
Kao i sigurnosne studije općenito, ekološka sigurnost uključuje i mnogo
praktičnija istraživanja. Bezbrojni su pokušaji procjene mjere u kojoj
promjene okoliša uzrokuju nasilne sukobe unutar država i izmeñu njih (o
ovome se raspravlja u četvrtom odlomku ovog poglavlja). Postoje i
objašnjenja načina na koji promjene okoliša mogu ugroziti nacionalnu
sigurnost (objašnjeno u petom dijelu ovog poglavlja). Tu su i istraživanja o
načinima na koji rat i pripreme za rat utječu na okoliš (o čemu se raspravlja u
šestom odlomku ovog poglavlja). I konačno, sve su brojnija istraživanja koja
proučavaju povezanost izmeñu ekološke sigurnosti i pitanja razvoja, kao što
su siromaštvo i ljudska sigurnost (što je i objašnjeno u šestom odlomku ovog
poglavlja). Ovi istraživački pokušaji utjecali su na razvoj politika u nekim
državama, osobito u Sjedinjenim Državama, u meñuvladinim organizacijama
poput Ujedninjenih naroda i NATO-a te u nevladinim organizacijama poput
Svjetske unije za zaštitu prirode i Greenpeacea.
U pogledu svih ovih istraživanja, bez obzira na njihov utjecaj na politiku,
vodi se rasprava oko upotrebljivosti koncepta ekološke sigurnosti. Gledano iz
ekološke perspektive, postoji zabrinutost da je koncept doveo do
militarizacije pitanja okoliša. Iz perspektive dominantne sigurnosne
paradigme, postoji zabrinutost da je koncept potkopao "tvrdi" karakter pitanja
analize i planiranja nacionalne sigurnosti. S ovom raspravom povezana su
pitanja o jedinstvenosti ekološke sigurnosti s obzirom na poteškoće u
razlikovanju ekoloških problema i problema ekološke sigurnosti, te izmeñu
sigurnosnih problema i ekološke sigurnosti problema. Meñutim, većina
zagovornika ekološke sigurnosti smatra da je njezina upotrebljivost u načinu
na koji ona premošćuje raskorak izmeñu znanstvenika koji se bave
sigurnošću, kreatora politike i onih koji se bave područjem zaštite okoliša,
stvarajući tako nova stapanja teorija, te nove prilike za dijalog. O ovim se
pitanjima raspravlja u zadnjem odlomku ovog poglavlja.

IZVORI EKOLOŠKE SIGURNOSTI

Ekološka sigurnost kao važan koncept u sigurnosnim studijama pojavila se

kao rezultat triju meñusobno povezanih dogañaja 1960-ih. Prvi od njih bio je
rast ekološke svijesti u razvijenim državama. U to doba, brojni dogañaji
potakli su i održali rast ekoloških pokreta. Meñu njima važno je bilo
izdavanje vrlo popularne knjige Rachel Carson Silent Spring 1962.
(objavljivana je u dijelovima i u New Yorker-u), koja je objašnjavala utjecaj
pesticida DDT na životinje i hranidbeni lanac. Carson je bila meñu prvima od
mnogih koji su upotrebom tiskanih i elektronskih medija stvorili i održali
svijest o ekološkim pitanjima; drugi uključuju ličnosti kao što su David
Attenborough, Jacques Cousteau i David Suzuki.
Brojne ekološke nevladine organizacije – kojih bi danas moglo biti više
od 100 000 diljem svijeta – takoñer su se 1960-ih počele ozbiljno razvijati. Iz
perspektive meñunarodnih odnosa, značajan napredak bilo je stvaranje
velikih meñunarodnih ekoloških nevladinih organizacija, kao što su World
Wildlife Fund (1961.), Friends of the Earth (1969.) i Greenpeace (1971.)
Njihove djelatnosti su se povećale kako bi uključile stvaranje mreža u
različitim državama, istraživanja, podizanje svijesti, razvoj politika i
nadziranje, razvoj kapaciteta, prikupljanje sredstava te lobiranje na lokalnim,
nacionalnim i meñunarodnim forumima. Njihov popis problema takoñer je
širok te se proteže izvan očuvanja okoliša na ekološku pravdu, nejednakost
spolova, genetski inženjering, prava starosjedilaca, sprječavanje nuklearne
proliferacije, smanjenje siromaštva, održive energetske tehnologije i
zbrinjavanje otpada. Sve veći broj nevladinih organizacija na različitim
razinama i različitim mjestima, u svoj rad uključuje pitanja ekološke
sigurnosti, uključujući African Centre for Technology Studies, Global
Environmental Change te Human Security Project, International Institute for
Sustainable Development, Stockholm Environment Institute i Worldwatch
Institute.
Sedamdesetih godina počeli su se održavati meñunarodni summiti o
pitanjima okoliša te je došlo do proliferacije meñunarodnih sporazuma o
ekološkim pitanjima. Prema Programu Ujedinjenih naroda za zaštitu okoliša
(utemeljen 1972.), postoje 144 regionalna i 97 globalnih sporazuma o okolišu
(vidi Pozadinu 11.1), od čega je više od tri četvrtine potpisano nakon 1972.
Prvi veliki globalni summit o pitanjima okoliša bila je Konferencija
Ujedinjenih naroda o ljudskom okolišu (UNCHE), održana u Stockholmu
1972. Njome je započet niz meñuvladinih istraživanja, sastanaka i sporazuma
o globalnim ekološkim problemima. Oni su se ponekad spajali s usporednim
istraživanjima o razvoju i općoj sigurnosti, a kulminirali su 1987. u izvješću
Svjetske komisije za okoliš i razvoj (eng. World Commision on Environment
and Development – WCED) naslovljenom Our Common Future (Naša
zajednička budućnost, op. prev.). Izvješće WCED-a populariziralo je izraz
'održivi razvoj' te je uvelo izraz 'ekološka sigurnost' (vidi Važni citati 11.1).
To izvješće utabalo je put za Konferenciju Ujedinjenih naroda o okolišu i
razvoju (eng. United Nations Conference on Environment and Developmen –
UNCED), održanu u Rio de Janeiru 1992., koja je predstavljala prekretnicu, a
nakon koje su uslijedile konferencije 1997. i 2002.
Drugi značajniji napredak koji je doveo do pojave ekološke sigurnosti
uključuje pokušaje niza znanstvenika, od 1970-ih nadalje, da kritiziraju
tradicionalni sigurnosni diskurs i prakse, naglašavajući njihovu nesposobnost
da upravljaju ekološkim opasnostima za nacionalnu i meñunarodnu sigurnost.
Ovo predstavlja izvor kritičke komponente ekološke sigurnosti. Meñu prvim
pokušajima te kritike smatraju se djela This Endangered Planet Richarda
Falka i Towards a Politics of Planet Earth Harolda i Margaret Sprout (vidi
Važne citate 11.2). U objema se knjigama tvrdi kako meñunarodni politički
sustav mora shvatiti i dati zajednički odgovor na zajedničke ekološke
probleme, budući da oni predstavljaju prijetnju meñunarodnoj stabilnosti i
nacionalnom blagostanju. Ove ideje o ekološkoj meñuovisnosti i zajedničkoj
sigurnosti ostale su glavne teme ekoloških sigurnosnih studija.
I Lester Brown je 1977. pokušao osporiti značenje i praksu nacionalne
sigurnosti u svome radu Redefining National Security. Brown je istaknuo
nesposobnost isključivih institucija nacionalne sigurnosti, a osobito vojske, u
rješavanju ekoloških problema (vidi Važne citate, 11.2), te je ustvrdio kako
su razoružanje i preraspodjela sredstava važni potezi za rješavanje
degradacije okoliša. Brown je identificirao četiri ugrožena "biofizička"
sustava – staništa riba, pašnjake, šume i obradive površine. Takoñer je
spomenuo problem promjene klime i povezao ga sa sigurnošću prehrane. Kao
i Falk i Sproutovi, njegov rad nije ozbiljno uzeo u obzir mogućnost da
promjene okoliša dovedu do sukoba.
Tek se 1983., kada je Richard Ullman objavio članak 'Redefining
Security', počela se ozbiljno razmatrati ideja da bi promjene okoliša mogle
uzrokovati ratove. Ullman je prijetnju nacionalnoj sigurnosti definirao kao
bilo što što brzo može umanjiti kvalitetu života stanovnika države ili sužava
mogućnost izbora ljudima i organizacijama unutar države. On tvrdi kako bi
degradacija okoliša mogla "uzrokovati pogoršanje odnosa izmeñu vlada
zemalja Trećeg svijeta i naprednih industrijskih zemalja" (142). Ullman je
takoñer razmatrao mogućnost pojave ilegalnih migracija 'ekoloških
izbjeglica' (što je čest problem današnjeg vremena). Ullmanov članak bio je
objavljen u vrlo utjecajnom američkom časopisu o sigurnosti (International
Security), što navodi na zaključak da kada se ekološka sigurnost usko
povezuje s nacionalnom sigurnosti i oružanim sukobima, tada ima više
utjecaja na tradicionalnu sigurnosnu – političku zajednicu.
Ullmanovo iskustvo u meñunarodnim odnosima objašnjava njegovu
zabrinutost oko načina na koji ekološka degradacija može uzrokovati oružani
sukob. Meñutim, niz znanstvenika koji se bave ekologijom, osobito Norman
Meyers i Peter Gleick, takoñer su oduvijek smatrali kako ekološka
degradacija može potaknuti izbijanje nasilnog sukoba (Vidi Važne citate
11.2). U članku iz 1986. Myers je naveo da bi problemi poput nedostatka
hrane, iscrpljenja staništa riba, nestašice vode, klimatske promjene i
deforestacije vjerojatno mogli izazvati sukobe. 'Ekološke izbjeglice' takoñer
se javljaju u značajnom broju. Kao i Brownov rad iz 1977., Myers takoñer
ispituje troškove vojne sigurnosti u odnosu na troškove ekološke sigurnosti.
Još jedan članak objavljen 1986., koji se ponešto razlikuje od Myersove
zabrinutosti za ekološki izazvane ratove, je onaj Arthura Westinga, koji se
koncentrira na korištenje ekoloških mjera kako bi se ojačala meñunarodna
sigurnost (vidi Važne citate 11.2).
Ove rane tvrdnje o povezanosti izmeñu okoliša i sigurnosti imale su
uglavnom sporedni značaj za zapadne sigurnosne institucije, zaokupljene
"teškim" poslom pobjede u Hladnom ratu. Za Sjedinjene Države i njihove
saveznike, sigurnost je značila nacionalnu sigurnost od vojne i ideološke
prijetnje Sovjetskog Saveza i njegovih saveznika, a osnovna strategija da se
to postigne bila je izgradnja i održavanje superiornosti. Meñutim, jedan
značajan dogañaj poremetio je ovu čistu viziju sigurnosti. Organizacija
zemalja izvoznica nafte (OPEC) 1973. ograničila je izvoz nafte, što je
uzrokovalo četverostruko povećanje cijene nafte na svjetskom tržištu. Ovo je
dovelo do znatne zabrinutosti stanovnika i vlada i u razvijenim i nerazvijenim
državama. Naftni embargo pokazao je da je industrijska snaga, koja je bila
temelj vojne superiornosti Zapada, osjetljiva na diktate dobavljača energije.
Ovaj je dogañaj, zajedno uz manje ozbiljnu naftnu krizu 1979., učvrstio ideju
energetske sigurnosti u središte sigurnosnog planiranja. Osim pitanja
energetske sigurnosti, do kraja Hladnog rata nijedna druga alternativna
dimenzija sigurnosti nije ostvarila značajni utjecaj na sigurnosnu politiku.
Kraj bipolarnog svjetskog poretka kojeg je stvorio Hladni rat, stvorio je
odreñenu 'vrtoglavicu' u sigurnosnoj politici i sigurnosnim studijama, te su za
nekoliko godina stari načini razmišljanja o sigurnosti postali manje relevantni
(O' Tuathail, 1996.). Ova 'vrtoglavica', u kombinaciji sa sve većom sviješću o
okolišu ljudi u razvijenim zemljama, zahtjevima za pristupima o zajedničkoj
sigurnosti u djelu Our Common Future i pripreme za konferenciju UNCED-a
u Riju stvorila je intelektualni i politički prostor da ekološka sigurnost
postane mainstream, kao jedno od čitave svite novih sigurnosnih pitanja
(Dalby, 1992,). Dakle, od 1989. nadalje, obavljeno je mnogo više publikacija
i studija o ekološkoj sigurnosti, uključujući značajne sigurnosne časopise,
kao što su Foreign Affairs (Matthews, 1989.) i International Security
(Homer-Dixon, 1991.). To je trebalo imati odreñeni utjecaj na politike, na
primjer pitanja ekološke sigurnosti bila su uključena u Strategiju nacionalne
sigurnosti Sjedinjenih država, a bila su i dio politika američkog State
Departmenta, NATO-a te američkog Ministarstva obrane (Barnett, 2001.).
Ova promjena strateške okoline treći je razlog zbog kojeg je ekološka
sigurnost sada važan koncept sigurnosnih studija.
GLAVNE INTERPRETACIJE EKOLOŠKE SIGURNOSTI

Dakle, od početka 1990-ih ekološka sigurnost je važan koncept u

sigurnosnim studijama, a sve više i u studijama o okolišu. Meñutim, značenje
ekološke sigurnosti je neodreñeno, vjerojatno zbog neodreñenosti njezinih
dvaju osnovnih pojmova – okoliš i sigurnost. Osnovno značenje riječi okoliš
jesu vanjski uvjeti koji okružuju neki entitet, meñutim, može se definirati i
preciznije – kao živi organizmi te fizičke i kemijske komponente čitavog
Zemljinog sustava (Boyden i ostali, 1990: 236). Sigurnost je takoñer
sveobuhvatan, a opet neodreñen koncept, kojeg je možda najbolje definirao
Soroos (1997: 236) kao "uvjerenje ljudi da će nastaviti uživati one stvari koje
su najvažnije za njihov opstanak i blagostanje". Nejasnoća ovih riječi dovela
je do mnoštva različitih značenja ekološke sigurnosti.
Iz literature se može razabrati šest osnovnih pristupa ekološkoj sigurnosti
(vidi Tablicu 11.1). Prvo, ekološka sigurnost može se shvatiti kao utjecaj
ljudskih aktivnosti na okoliš. Ova interpretacija ekološke sigurnosti barem
implicitno naglašava da su ekosustavi i ekološki procesi ti koji bi se trebali
zaštititi, da je ljudska aktivnost primarna prijetnja ekološkom integritetu
ljudska aktivnost (vidi Prostor za razmišljanje 11.1). U ovom pogledu ljudi su
zaštićeni samo u onoj mjeri u kojoj predstavljaju dio okoliša (Rogers, 1997.).
Ovo gledište oslanja se i na filozofiju "zelenih" i ekološku teoriju, pri čemu
su sistemska meñuovisnost, kompleksnost, tokovi, nesigurnosti, harmonija i
održivost glavne teme. Ono radikalno osporava promišljanje o sigurnosti, na
način da zahtijeva promjenu motiva za djelovanje s individualnog i
nacionalnog interesa, do brige za sveopće blagostanje čitavog
društvenoekološkog sustava planeta. Ovaj radikalizam možda objašnjava
zašto je ovo stajalište o ekološkoj sigurnosti na periferiji razmišljanja o
ekološkoj sigurnosti.
Drugi ključni pristup ekološkoj sigurnosti koncentrira se na zajedničku
sigurnost. Uzroci i posljedice nekih ekoloških problema nisu ograničeni
granicama nacionalnih država. Neki problemi, kao što su ozonske rupe i
klimatske promjene, vrlo su 'globalni' po prirodi, u smislu da ih uzrokuju
zajedničke emisije plinova iz mnogih država, što u konačnici i utječe na
mnoge države. Meñutim, reći da su ti problemi 'globalni' ne znači da su sve
države za njih jednako odgovorne ili da su sve države od njih jednako
ugrožene (vidi raspravu o klimatskim promjenama kasnije u poglavlju, te
Studiju slučaja 11.1 i Prostor za razmišljanje 11.3). Ostali ekološki problemi,
kao što su kisele kiše, smog te zagañenje i nestašica vode, često su
uzrokovani od i utječu na više od jedne države. To znači da skupine država sa
sličnim ekološkim problemima ne mogu jednostavno, unilateralno, postići
ekološku sigurnost te stoga njihovi zajednički interesi nacionalne sigurnosti
zahtijevaju kolektivnu akciju. Ovo je logika u pozadini mnogih sastanaka i
sporazuma o kojima se raspravljalo u prethodnom odlomku. Meñutim, iako
su mnogi ekološki problemi do nekog stupnja 'zajednički', ne postoje dvije
države koje imaju potpuno jednake interese, a sve imaju suverena prava.
Zbog ovih razloga multilateralni ekološki sporazumi nisu značajno zaustavili
ekološku degradaciju. O ostala četiri glavna pristupa ekološkoj sigurnosti
raspravlja se pojedinačno u sljedećim odlomcima.

EKOLOŠKE PROMJENE I NASILNI SUKOB

Veze izmeñu ekoloških promjena i nasilnih sukoba je središnja i dugotrajna

preokupacija ekoloških sigurnosnih studija. Presudna su pitanja, na koja se
tek treba dati uvjerljiv odgovor, pridonose li ekološke promjene nastanku
nasilnih sukoba, a ako pridonose, na koji način?
Rani radovi o povezanosti izmeñu ekoloških promjena i nasilja mnogo su
preuzeli od realističke teorije meñunarodnih odnosa te su se uvelike
koncentrirali na ograničenost resursa i sukobe meñu državama. Primjerice,
Gleick (1991) je tvrdio da postoje jasne poveznice izmeñu degradacije
okoliša i nasilja, sugerirajući kako resursi mogu biti strateški ciljevi i
strateško oruñe, a razlike u opskrbljenosti resursima mogu biti izvor sukoba.
Rani radovi Ullmana i Myersa (vidi Važne citate 11.2) takoñer su istraživali
mogućnost pojave meñudržavnih ratova uzrokovanih ekološkim i
energetskim razlozima. Često se isticala mogućnost izbijanja ratova meñu
državama sa zajedničkim izvorima vode (vidi Prostor za razmišljanje 11.2).
Meñutim, kritičari ovog stajališta poput Deudneya, liberalne teorije o
načinima na koje složena meñuovisnost i trgovina ublažavaju ratove oko
resursa te kasniji valovi radova o ekološkom nasilju, diskreditirali su ideju
prema kojoj ekološke promjene mogu biti uzrok rata izmeñu država.
Rast stanovništva i njegova povezanost s degradacijom okoliša i nasilnim
sukobima takoñer je bila tema ranih radova o ekološkom nasilju (npr. Myers,
1987.). Meñutim, veze izmeñu rasta stanovništva i ekoloških promjena te
ekoloških promjena i nasilnih sukoba nisu pretjerano jasne. Siromaštvo i
tehnologija su presudne dodatne varijable. U društvima koja imaju niske
prihode i tehnološki su zaostala veći broj ljudi znači veću potrošnju prirodnih
resursa za hranu, gorivo i sklonište, ali takoñer može značiti više rada, a to
može dovesti do održivijih i ekološki osvještenijih oblika potrošnje. U
društvima s visokim prihodima i visokom tehnologijom, ljudi troše i do sto
puta više energije i resursa od ljudi u državama u razvoju; na primjer, iako u
Indiji živi 16.8% svjetskog stanovništva ona proizvodi samo 4.6% svjetske
emisije štetnih plinova, dok Sjedinjene Države, sa 4.7% svjetske populacije,
proizvode 23.2% svih štetnih plinova. Ako ništa drugo, ovo pokazuje da je
povezanost izmeñu ekoloških promjena i nasilnih sukoba još manje shvatljiva
od povezanosti izmeñu rasta stanovništva i ekoloških promjena.
Veza izmeñu stanovništva, ekoloških promjena i nasilnih sukoba
najsustavnije je istražena na Sveučilištu u Torontu, u okviru Projektu o
okolišu, stanovništvu i sigurnosti. Taj je projekt započeo 1994. godine i
velikim se dijelom temeljio na ranijim radovima voditelja projekta Thomasa
Homera-Dixona (1991.). U okviru projekta proveden je niz studija slučaja, s
ciljem istraživanja veza izmeñu rasta stanovništva, nestašice obnovljivih
izvora, migracija i sukoba. Te su studije ispitivale slučajeve gdje je došlo do
nasilnih sukoba te su potom pokušavale utvrditi utjecaj ekoloških faktora na
stvaranje tih sukoba. Otprilike u isto vrijeme još je jedan projekt pokrenut u
Zurichu – ENCOP (Environment and Conflict). Projekt je vodio Guenther
Baechler (1999), a takoñer je provodio studije slučaja o povezanosti izmeñu
ekološke degradacije i nasilja. Oba su projekta završila krajem devedesetih.
Zajednički nalazi oba projekta su sljedeći: nerazmjerna potrošnja
ograničenih resursa presudan je faktor u nasilnim sukobima; nasilni sukobi u
kojima je jedan od faktora oskudnost prirodnog okruženja češći su u
društvima gdje stanovnici imaju male prihode i ovisni su o resursima; pritisak
stanovništva može neizravno doprinijeti nasilnim sukobima; kada mehanizmi
koji olakšavaju prilagodbu na oskudnost prirodnog okruženja propadnu,
nasilni sukobi su mnogo vjerojatniji. I Homer-Dixon (1999) i Baechler
(1999) smatraju kako ekološke promjene nisu izravni uzrok sukoba, ali da
ponekad mogu biti otežavajuća okolnost. Obojica smatraju kako ekološke
promjene vrlo vjerojatno ne mogu biti uzrokom rata izmeñu država.
Nakon završetka projekta u Torontu i projekta ENCOP, pokrenuta su tri
daljnja istraživanja o ekološkom nasilju. Prvi od njih bio je niz kvantitativnih
analiza sakupljenih podataka u cilju ispitivanja odnosa izmeñu različitih
ekoloških i društvenih varijabli, kao što su nedostatak/obilje resursa, rast
stanovništva i razlike u prihodima. Ove studije su eksperimentalno pokazale
da su 'snažne države' manje podložne unutarnjim sukobima, dok su države
koje prolaze kroz značajne ekonomske i političke promjene relativno
podložnije unutarnjim nasilnim sukobima (Esty i ostali, 1999.). Veliki broj
njih tvrdi kako i obilje prirodnih resursa, kao i njihov nedostatak, potiče
oružane sukobe (Collier, 2000.; de Soysa, 2000.). Studije su takoñer pokazale
da je siromaštvo važna uzročna varijabla u unutarnjim ratovima. Budući da
su ove studije ograničene kvalitetom podataka koje koriste, a nedostaju im
detaljne informacije s terena, njihovi su rezultati neizbježno, u odreñenoj
mjeri, nepouzdani (Conca, 2002.).
Drugo novo istraživanje o ekološkom nasilju ima cilj saznati nešto iz
mirnih odgovora na ekološke promjene, a ne iz slučajeva nasilja. Ovo je
važan pristup ukoliko je cilj istraživanja pomoći u sprječavanju sukoba,
budući da je razumijevanje onoga pridonosi miru jednako važno kao i
razumijevanje onoga što uzrokuje nasilje. Do sada je fokus ovog istraživanja
bio na suradnji izmeñu država oko zajedničkih resursa, kao što su rijeke i
mora (Conca i Dabelko, 2002.). Ovaj istraživački poduhvat služi kao koristan
podsjetnik da je suradnja izmeñu ljudi i skupina takoñer ishod zajedničkih
ekoloških problema.
Posljednji od novih pristupa u istraživanjima okoliša i nasilja uključuje
detaljna terenska istraživanja područja koja su iskusila ekološke probleme i
nasilje. Te su studije naglasile važnost nejednakih posljedica društvenih i
ekoloških promjena. Primjerice, neprimjerena distribucija zarade od crpljenja
energetskih izvora bila je faktor nasilja u zapadnom dijelu Bornea-
Kalimantanu (Peluso i Harwell, 2001.), u delti Nigera (Watts, 2001.) te na
otoku Bougainville (Böge, 1999.). Oni dokazuju da se čitav niz ekonomskih,
političkih i kulturnih procesa, koji stvaraju i održavaju moć, smatra važnijim
uzrocima nasilja (ali i faktorima sprječavanja i rješavanja) od trenutnih
ekoloških promjena koje se dogañaju.

EKOLOŠKE PROMJENE I NACIONALNA SIGURNOST

Većina interpretacija ekološke sigurnosti polaze od postojećih teorija

nacionalne sigurnosti, u koje potom ugrañuju pitanja okoliša. Ovo je svakako
bio pristup ranih teoretičara ekološke sigurnosti i jedan je od razloga zašto se
posvećivala tolika pozornost ekološkom nasilju. Meñutim, bez obzira na to
mogu li ekološke promjene uzrokovati nasilje unutar ili izmeñu država, na
suptilnije načine one mogu ugroziti nacionalnu sigurnost.
Ekološke promjene mogu oslabiti ekonomsku bazu koja odreñuje vojnu
sposobnost. U nekim razvijenim državama te u većini država u razvoju
prirodni izvori i upotreba prirodnog okruženja važni su za ekonomski razvoj i
zapošljavanje. Prihodi i zapošljavanje u primarnim sektorima, kao što su
poljoprivreda, šumarstvo, ribarstvo i rudarstvo te u uslugama koje ovise o
okolišu, kao što su turizam, mogu na različite načine biti pogoñeni ekološkim
promjenama. Primjerice, često se spominje da je nagli gospodarski razvoj
Kine – pomoću kojega se financirao i program njezine vojne modernizacije –
ekološki neodrživ, zbog pomanjkanja i zagañenja vode te degradacije
obradivih površina. Dakle, u nekim slučajevima, ukoliko prirodna kapitalna
baza gospodarstva erodira, tada će biti ugrožene i dugoročne sposobnosti
njezinih oružanih snaga. S obzirom da ljude izlažu zdravstvenim rizicima,
ekološke promjene mogu narušiti i ljudski razvoj, kojeg Sen (1999) smatra
važnim za gospodarski razvoj. Drugim riječima, ako gospodarski razvoj
može biti ekonomski neodrživ, tada i nacionalna sigurnost može biti jednako
tako neodrživa.
I dok su mnogi ekološki problemi s kojima se države susreću uzrokovani
unutarnjim razvojem dogañaja u tim državama, neki su problemi velikim
dijelom izvan njihove kontrole. Primjeri uključuju utjecaj globalnih emisija
tvari koje uništavaju ozonski omotač na broj slučajeva raka kože u južnim
geografskim širinama, posljedice nuklearnih pokusa u Francuskoj Polineziji
na Maršalovim otocima u kolonijalnom razdoblju, posljedice nesreće na
černobilskom nuklearnom reaktoru 1986. na zemlje Istočne Europe, utjecaj
šumskih požara u Indoneziji na zagañenje zraka u Maleziji i Singapuru te
utjecaj globalnih emisija stakleničkih plinova na nizinske države i države s
velikom klimatskom nepostojanošću (primjerice, dizanje morske površine za
45 cm potencijalno bi rezultiralo gubitkom 11% površine Bangladeša, što bi
5.5 milijuna ljudi prisililo na preseljenje) (vidi Studiju slučaja 11.1).
Prekogranični tokovi razlikuju se od tradicionalnih vanjskih sigurnosnih
prijetnji, zbog toga što ih je nemoguće kontrolirati, a najčešće su nenamjerni;
u tom smislu to su 'prijetnje bez neprijatelja' (Prins, 1993.).
Meñutim, shvaćanje ekoloških problema kao pitanja nacionalne sigurnosti
nije u potpunosti neproblematično. Daniel Deudney (1990.) nudi tri razloga
zašto je povezivanje ekoloških problema s nacionalnom sigurnošću analitički
varljivo. Prvo, on tvrdi kako su vojne prijetnje različite od ekoloških prijetnji,
zbog toga što su vojne prijetnje svjesno nametnute, a uzroke prijetnji je lako
identificirati, dok su ekološke prijetnje nenamjerne a njihovi uzroci su često
nejasni. Drugo, Deudney smatra da povezivanje ekoloških pitanja s
nacionalnom sigurnošću možda neće imati učinak mobiliziranja veće
pozornosti i djelovanja na ekološke probleme, nego će poslužiti jačanju
postojeće sigurnosne logike i institucija. Postoje razumni razlozi pretpostavke
da je tome tako, kao što se tvrdi i u Pozadini 11.2 i u sljedećem odlomku.
Treći Deudneyev argument protiv ekološke sigurnosti jest da ekološke
promjene nisu izgledan uzrok ratova izmeñu država (o čemu se raspravljalo u
prethodnom odlomku). Dakle, iako postoje razlozi da se ekološki problemi
smetaju problemima nacionalne sigurnosti ostaje problem interpretacije – što
čini nacionalnu sigurnost, kome je namijenjena, i kako se postiže?

ORUŽANE SNAGE I OKOLIŠ

Povezivanje ekoloških promjena sa sigurnošću neizbježno znači i razmatranje

veze izmeñu najvažnije sigurnosne institucije – vojske – i okoliša. Kada se
razmatra uloga vojske javljaju se neke od najdubljih suprotnosti s konceptom
ekološke sigurnosti. Cilj većine vojski je pobjeda u ratu te se one za to
pripremaju, a ponekad i sudjeluju u ratovima s razornim posljedicama za
ljude i okoliš. Ova je u značajnoj suprotnosti s ciljevima ekološkog pokreta
koji želi postići mir i održivi razvoj.
Ratovi gotovo uvijek rezultiraju s ekološkom degradacijom. Upotreba
nuklearnog oružja u Japanu, defolijanata (kemijske supstance koje uzrokuju
opadanje lišća – op. prev.) u Vijetnamu, streljiva sa zasićenim uranom u
Kuvajtu i na Kosovu, paljenje naftnih bušotina u Kuvajtu, uništavanje usjeva
u Eritreji te isušivanje močvara u jugoistočnom Iraku, primjeri su izravnog
utjecaja rata na prirodno okruženje. U većini slučajeva, posljedice tih
djelovanja traju još mnogo vremena nakon kraja sukoba.
Ratovanje takoñer ima i indirektan – ali na mnoge načine dalekosežniji –
utjecaj na okoliš. U mnogim slučajevima, vojna potrošnja se održava
iskorištavanjem resursa, a u nekim su slučajevima resursi glavni izvor
sukoba. Primjerice, drvena graña u Kambodži i Burmi, drago kamenje u
Afganistanu i dijamanti u Sierra Leoneu, bili su izvor prihoda za oružane
skupine. U ovakvim vrstama sukoba, kontrola i iskorištavanje resursa od
najveće su važnosti, dok se o ekološkim i društvenim posljedicama
iscrpljivanja ne razmišlja. Nasilni sukobi gotovo uvijek uključuju
osporavanje odreñenog teritorija protivnika, ponekad i s pratećim ekološkim
učincima. Često se upotrebljavaju nagazne mine, tako da trenutno postoji oko
100 milijuna mina postavljenih u 90 država, koje onemogućavaju pristup
zemlji koja bi se mogla iskoristiti. Osobito pogoñene zemlje uključuju
Angolu, Afganistan, Kambodžu i Irak.
Rat takoñer utječe na ekonomski razvoj, na način koji indirektno utječe i
na okoliš. Primjerice, novac potrošen na naoružanje, je novac koji je mogao
biti potrošen na društvene i ekološke aktivnosti. Rat odvraća strane
investicije i pomoć, remeti unutarnja tržišta, a često rezultira padom izvoza.
On iscrpljuje i oštećuje radnu snagu, predstavlja ogroman teret za zdravstvo i
uništava proizvodna sredstva, kao što su tvornice te komunikacijsku i
energetsku infrastrukturu. Rat često rezultira porastom vanjskog duga,
povećanim razlikama u primanjima, smanjenom proizvodnjom hrane te
padom BDP-a po glavi stanovnika. Takoñer stvara izbjeglice i uzrokuje
raseljavanje stanovništva unutar države. Na početku 2002. godine 19,8
milijuna ljudi bili su pod skrbi UNHCR-a, uključujući 12 milijuna službenih
izbjeglica. Dodatnih 25 milijuna je raseljeno, ali žive unutar svojih matičnih
država.
Svi ovi ekološki, ekonomski i društveni učinci rata negativno utječu na
čovjekov pristup onim vrstama resursa koje sami trebaju razviti na ekološki
održiv način. Oni takoñer smanjuju količinu ekonomskih resursa dostupnih
vladama i zajednicama za implementiranje ekoloških politika i programa,
ograničavaju pristup onim vrstama tehnologije koje su potrebne za održivi
gospodarski razvoj, obustavljaju obrazovanje i ograničavaju učenje o
politikama koje je potrebno za razumijevanje i odgovaranje na ekološke
probleme, oštećuju infrastrukturu potrebnu za učinkovitu i pravednu
distribuciju resursa, kao što su voda, električna energija i hrana te slabe
institucije i socijalnu koheziju koja je potrebna kako bi se društvo nosilo sa
svojim ekološkim problemima. Dakle, oružane snage vode rat, a rat je
iznimno loš za ekološku sigurnost.
Osim što uzrokuje velike ekološke posljedice za vrijeme rata i za vrijeme
mira vojska uzrokuje ekološku štetu. Vojska bi doista mogla biti najveći
institucionalni izvor degradacije okoliša na svijetu (Prostor za razmišljanje
11.3). Ovo nameće ozbiljna pitanja o mogućnosti pozitivne uloge vojske u
zaštiti okoliša i njegovom oporavku. Unatoč tome, 1990-ih američko
Ministarstvo obrane (Department of Defence – DOD) tvrdilo je da je dalo
pozitivan doprinos ekološkoj sigurnosti, kroz, primjerice, podršku "vojnoj
spremnosti američkih oružanih snaga, osiguravajući im stalni pristup zraku,
zemlji i vodi potrebnima za vježbe i testiranje" te doprinosom "oružanim
sustavima koji su postali učinkovitiji, jeftiniji i imaju bolje ekološke
karakteristike" (Barnett 2001: 79). Ovaj i ostali odgovori Sjedinjenih Država
sugeriraju da u Deudneyevoj brizi oko ekološke sigurnosti (o kojoj se
raspravljalo u prethodnom odlomku) ima ponešto istine: ono što Ministarstvo
obrane osigurava pomoću ovih mjera "ekološke sigurnosti" jest vlastita
sposobnost za voñenje ratova.
Pretpostavka da ekološke promjene mogu biti uzrok oružanih sukoba
odražava se i na oružane snage. Ako je vjerojatno da će ekološke promjene
uzrokovati nestabilnije meñunarodno okruženje, primjerice, putem ratova
uzrokovanih ekološkim razlozima, tada to znači da su oružane snage još
uvijek potrebne kako bi se pomogle boriti protiv tih negativnih posljedica. Na
taj način, tvrdnje o opasnostima koje ekološke promjene predstavljaju za
sigurnost pomažu u opravdavanju postojanja sigurnosnih institucija, poput
oružanih snaga, iako one mogu imati značajne ekološke posljedice.

EKOLOŠKE PROMJENE I LJUDSKA SIGURNOST

Koncept ekološke sigurnosti odnosi se na sektor sigurnosti (okoliš), a ne na

referentni objekt koji se treba zaštititi. Prema tome, moguće je govoriti o
ekološkoj sigurnosti meñunarodnog sustava, nacionalnih država, ili kao što
ćemo objasniti u ovom poglavlju, ljudi (ljudska sigurnost) (vidi i 6.
poglavlje). Okoliš je jedan od sedam sektora identificiranih u ranoj definiciji
ljudske sigurnosti Programa Ujedinjenih naroda za razvoj (1994) (ostali su
ekonomija, prehrana, zdravlje, osobna sigurnost, sigurnost zajednice i
politička sigurnost), tako da su ekološke promjene već neko vrijeme
identificirane kao pitanje ljudske sigurnosti.
Dok su načini na koji ekološke promjene prijete dobrobiti meñunarodnog
sustava i država pomalo nejasni i hipotetski, načini na koji one utječu na
dobrobit pojedinaca i zajednica su očiti. Ljudi se ekološki nesigurni na
mnogo različitih načina te iz mnogih razloga. Općenito govoreći, odrednice
ekološke sigurnosti su: mjesta na kojima ljudi žive i priroda ekoloških
promjena na tim mjestima; koliko su ljudi osjetljivi na štetu koju uzrokuju
ekološke promjene te sposobnost ljudi da se prilagode na ekološke promjene.
Primjerice, preostali farmeri u planinama Istočnog Timora ovise gotovo
isključivo o njihovoj vlastitoj proizvodnji hrane, zarañuju vrlo malo ili
nimalo novca (u prosjeku manje od 0.55 dolara dnevno), njihove farme
nemaju navodnjavanje, tlo koje obrañuju nije pretjerano plodno i erodira,
infrastruktura za spremanje i prijevoz hrane nije dobro razvijena,
poljoprivredna produktivnost je niska, a padaline su promjenjive. Stoga u
doba godine kada kiša izostane, proizvodnja hrane opada, a farmeri nemaju
nikakvu sposobnost nadomjestiti svoju prehranu ostalim izvorima hrane,
budući da nemaju novca da je kupe. Kao rezultat, glad i pothranjenost široko
su rašireni u Istočnom Timoru u sušnim godinama, primjerice u razdoblju
2003-4. je 110 000 ljudi trebalo pomoć u hrani. U ovom slučaju, ekološka
nesigurnost timorskih farmera funkcija je fizičkih obilježja njihovog
okruženja – oni žive u strmim planinskim područjima s neplodnom zemljom i
promjenjivim padalinama te su takoñer ovisni o obrañivanju te zemlje, kao
jedinom izvoru uzdržavanja – kad bi imali alternativne izvore prihoda, mogli
bi si priuštiti kupovinu hrane. Sposobnost farmera na Istočnom Timoru da se
prilagode degradaciji zemlje i nestašici vode ograničena je siromaštvom –
kad bi imali više novca, mogli bi si priuštiti ulaganje u sustave
navodnjavanja, programe kontrole erozije tla, sustave spremanja hrane,
traktore i umjetna gnojiva, za povećanje proizvodnje, tako da ne bi dolazilo
do oskudica hrane za vrijeme sušnih godina. Uzroci ove ekološke
nesigurnosti timorskih farmera ne leže toliko u karakteristikama okoliša u
kojem žive, već u dubokom ruralnom siromaštvu koje je posljedica
dvedesetpetogodišnje okupacije Istočnog Timora od strane indonezijskih
oružanih snaga.
Usporedba izmeñu timorskih i australskih farmera pokazuje kako je
ljudska ekološka nesigurnost više društveno konstruirana, nego odreñena
prirodom. Australski farmeri žive u sličnim prirodnim uvjetima (neplodno tlo
i promjenjive padaline), ali jedu vrlo malo, ili uopće ne jedu svoje proizvode,
koje umjesto toga prodaju na tržištu, navodnjavanje je široko dostupno,
transport hrane i sustavi pohranjivanja hrane moderni su i učinkoviti, svatko
si lako može priuštiti gnojiva i pesticide, visoka je razina vladine potpore, a
postoji i šrok spektar mogućnosti za zaradu izvan farme. Prema tome, kada
suša pogodi Australiju, farmeri ne ostaju gladni, a u najgorem slučaju izgube
nešto stoke i nešto novca. I za timorske i za australske farmere, doći će do
čestih promjena klime uzrokovanih klimatskim promjenama, a iako će
australskim farmerima biti teško prilagoditi se kako bi zadržali trenutnu
razinu prihoda, za timorske farmere moglo bi biti mnogo teže proizvesti
dovoljno hrane kako bi njihova djeca ostala zdrava.
Prema tome, ekološke promjene ne ugrožavaju ljudsku sigurnost
odvojeno od širokog spektra društvenih faktora, uključujući siromaštvo,
razinu potpore (ili diskriminacije) koju zajednice primaju od države,
učinkovitost procesa donošenja odluka te razmjer društvene kohezije unutar
ranjivih skupina i oko njih. Ovi faktori odreñuju sposobnost prilagodbe
pojedinaca i društava na ekološke promjene, na način da im ono što je
vrijedno ne bude ugroženo. U smislu ekoloških promjena, primjerice,
uzvodni potrošači vode, udaljeni zagañivači atmosfere, multinacionalne
rudarske i drvene kompanije, regionalni klimatski procesi i niz ostalih
udaljenih subjekata i procesa velikih razmjera utječu na sigurnost čovjekovog
korištenja prirodnih resursa. Na sličan način i društvene determinante
nesigurnosti, procesi velikih razmjera, kao što su ratovi, korupcija, trgovinska
ovisnost i ekonomska liberalizacija utječu na ljudsku osjetljivost na ekološke
promjene i na njihovu sposobnost da im se prilagode. Konačno, procesi iz
prošlosti, poput kolonizacije i rata, oblikuju sadašnje nesigurnosti, a trenutni
procesi, poput klimatskih promjena i liberalizacije trgovine, oblikovat će
buduće nesigurnosti.
Dakle, razumijevanje ljudske ekološke nesigurnosti zahtijeva
razumijevanje velikog broja prošlih i sadašnjih procesa koji stvaraju bogatstvo
na nekim mjestima, a siromaštvo na drugima, ekološke promjene na nekim
mjestima, ali ne i na drugima. Prostor za razmišljanje 11.4 opisuje neke od
postojećih razina nejednakosti, koje za neke ljude uzrokuju ekološku
sigurnost, a za neke ekološku nesigurnost. Prema tome, iako je fokus ljudske
sigurnosti na pojedincu, procesi koji potkopavaju ili jačaju ljudsku sigurnost
često nisu lokalni. Prema tome, na sličan način, odgovor na ljudsku ekološku
nesigurnost ne leži samo u lokalnom stanovništvu, već u institucijama na višoj
razini, kao što su države, meñunarodni sustav, privatni sektor, civilno društvo i
potrošači u razvijenim zemljama. U tom pogledu, čak i pristup ekološkoj
sigurnosti koji je usmjeren na ljudsku sigurnost mora u obzir uzeti nacionalne
države i njihove sigurnosne politike.

OKOLIŠ ILI SIGURNOST?

Sigurnost je moćan izraz. Kada se neki problem identificira kao sigurnosno

pitanje, može dovesti do državne monopolizacije rješenja (vidi 7. poglavlje)
(Waever 1995.). Ekolozi su ekološku sigurnost iskoristili kako bi
'sekuritizirali' ekološke probleme – učinili ih pitanjima 'visoke' politike koja
jamči izvanredne odgovore vlada jednake po razmjeru i hitnosti njihovim
odgovorima na tradicionalnije sigurnosne prijetnje. Takoñer su iskoristili
ekološku sigurnost kako bi naglasili oportunitetne troškove obrambene
potrošnje te utjecaj vojnih aktivnosti na okoliš, uključujući i rat. Ovo je
'politička logika' ekološke sigurnosti (Soros, 1994.).
Ovaj sekuritizacijski potez do neke je mjere povećao važnost ekoloških
pitanja meñu kreatorima i agencijama vanjske i sigurnosne politike, tako da
je općepriznato da se ekološke promjene mogu u nekom smislu mogu
smatrati sigurnosnim pitanjima. Ove su promjene većinom povezane sa
širenjem sigurnosnih pitanja, meñutim, malo je stvarnih promjena u
politikama i aktivnostima, u smislu referentnog objekta ekološke sigurnosti.
Fokus većine istraživanja i radova o ekološkoj sigurnosti i ekološkom nasilju,
ekološkim prijetnjama nacionalnoj sigurnosti te podizanju ekološke svijesti u
oružanim snagama navodi da je ekološka sigurnost države ono što je još
uvijek najvažnije za sigurnosnu političku zajednicu. Doista, moguće je da su
koncept ekološke sigurnosti i njegove poruke o predstojećim opasnostima
potaknule sigurnosne institucije da ekološka pitanja upotrijebe na način koji
pogoduje uobičajenom održavanju nacionalne sigurnosti.
Prema tome, za ekološke i mirovne pokrete, ekološka sigurnost nije
dovela do zamjene vojne sigurnosti za ekološku sigurnost ili povećala
sredstva namijenjena rješavanju ekoloških problema. Umjesto toga, ekološka
pitanja su se militarizirala; naglasak je stavljen na ekološke promjene kao
uzrok nasilnog sukoba, a ne ljudske nesigurnosti; te na rješavanje ekoloških
prijetnji iz drugih područja, umjesto usmjeravanja na vlastite uzroke
ekoloških promjena. U ovom smislu, mnogo toga što se naziva "ekološka
sigurnost" ima malo veze s okolišem, a mnogo veze sa sigurnošću.
Argumenti protiv uključivanja oružanih snaga u ekološka pitanja takoñer
potječu od tradicionalnog pristupa nacionalnoj sigurnosti. Glavni sigurnosni
planeri smatraju da oružane snage, uključivanjem u netradicionalne aktivnosti
poput zaštite okoliša, žrtvuju svoju vojnu spremnost.
Unatoč svim ovim tvrdnjama, postoje dobri razlozi za nastavak korištenja
koncepta ekološke sigurnosti. Djelomično su ga prihvatile razvojne agencije,
budući da on pomaže u objašnjavanju ekoloških dimenzija društvene
ranjivosti. Uspješnije od standardnih koncepata kao što su održivost i
ranjivost prikazuje kritičnu prirodu ekoloških problema, kao što su utjecaj
klimatskih promjena na države-atole ili utjecaj zagañene vode na zdravlje.
Ekološka sigurnost može poslužiti kao integrirajući koncept koji povezuje
lokalnu (ljudska sigurnost), nacionalnu (nacionalna sigurnost) i globalnu
(meñunarodna sigurnost) razinu ekoloških promjena i odgovora na te
promjene. Nadalje, ekološka sigurnost pomaže u stvaranju novih znanja i
svijesti, budući da uključuje povezivanje meñunarodnih odnosa s razvojnim i
ekološkim studijama. Ona nudi zajednički jezik koji omogućuje razmjenu
znanja izmeñu ljudi iz različitih grana vlasti, civilnog društva i znanosti u
razvijenim i nerazvijenim dijelovima svijeta. Konačno, ekološka sigurnost još
uvijek pomaže u osporavanju legitimnosti dominantne sigurnosne paradigme,
ukazujući na kontradikciju izmeñu jednostavnih vojnih i državnih pristupa
nacionalnoj sigurnosti i složene, slojevite i prekogranične prirode ekoloških
tokova.

ZAKLJUČAK

Ekološka sigurnost jedno je od ključnih novih sigurnosnih pitanja koje je

pomoglo proširiti značenje sigurnosti u posthladnoratovskom razdoblju. Ona
je rezultat napora ekoloških pokreta da se skrene pozornost na ekološka
pitanja i ospore prakse nacionalne sigurnosti, sve većeg priznavanja da
ekološki problemi zahtijevaju zajednički pristup sigurnosti i rasta
multilateralnih ekoloških sporazuma te strateškog vakuuma nastalog s krajem
Hladog rata. Prema tome, unatoč dvadeset godina prethodnog razmišljanja o
vezi izmeñu okoliša i sigurnosti, koncept ekološke sigurnosti tek je 1990-ih
postao značajan i počeo se pojavljivati u znanstvenim časopisima, govorima
političara i sigurnosnih dužnosnika te u radu organizacija za zaštitu okoliša.
Postoji mnogo različitih interpretacija ekološke sigurnosti, budući da
postoji mnogo različitih pristupa sigurnosti i još više pristupa ekološkim
promjenama. Na dva različita kraja spektra su stajališta onih ljudi koji slijede
tradicionalnu paradigmu nacionalne sigurnosti, koji ekološku sigurnost
shvaćaju kao način na koji ekološke promjene mogu biti uzrok oružanih
sukoba izmeñu država i ekolozi, koji na ekološku sigurnost gledaju kao
utjecaj ljudskih aktivnosti – uključujući vojne aktivnosti – na okoliš. Negdje
u sredini su oni koji se bave načinima na koje ekološke promjene ugrožavaju
ljudsku sigurnost.
Najutjecajnije interpretacije ekološke sigurnosti su one koje su u skladu s
tradicionalnom sigurnosnom paradigmom. Osobito su argumenti koji
naglašavaju da ekološke promjene mogu uzrokovati nasilje izmeñu i unutar
država te da su ekološki problemi u drugim državama prijetnja nacionalnoj
sigurnosti, bili dobro prihvaćeni unutar sigurnosne političke zajednice i
oružanih snaga – osobito u Sjedinjenim Državama. Dakle, još uvijek se
uvelike smatra kako je ekološka sigurnost uglavnom povezana s prijetnjama
nacionalnoj državi, a ne s prijetnjama samom okolišu, drugim državama ili
pojedincima. Ovo znači da, iako je ekološka sigurnost proširila značenje
sigurnosti, mnogo je manje uspješna u njezinom produbljivanju. Meñutim,
ovo ne znači da za neke države ekološke promjene nisu veliki sigurnosni
problem, što pokazuje primjer utjecaja klimatskih promjena na države-atole.
Sve veća pozornost koja se posvećuje ekološkim promjenama kao pitanju
ljudske sigurnosti ne uklapa se toliko dobro u zapadnu sigurnosnu političku
zajednicu. Meñutim, ona ima nekakav utjecaj na razvojnu političku zajednicu
te na ekološke skupine i organizacije. Vrlo je vjerojatno da će u budućnosti
koncept ekološke sigurnosti kao pitanje ljudske sigurnosti postati značajnije
na polju ekoloških i razvojnih studija te da će igrati značajniju ulogu u
njihovim političkim domenama. Istraživanja i politike proširit će se kako bi
uključile utjecaj ekoloških promjena na žene i djecu, na uzdržavanje i ljudski
razvoj. Takoñer, moguće je da će se voditi više istraživanja i razvijati politike
institucija za suradnju na zajedničkim ekološkim problemima u različitom
opsegu.
Isto kako ekološka sigurnost nije privukla mnogo pažnje unutar
sigurnosne političke zajednice za vrijeme Hladnog rata, još je mnogo manje
pažnje privukla nakon napada na Sjedinjene Države 11. rujna 2001. To znači
da je ekološka sigurnost drugorazredni sigurnosni problem, koji se razmatra
jedino u vremenima kada konvencionalnije prijetnje oružane agresije ne
dominiraju pitanjima nacionalne sigurnosti. Bliža budućnost okoliša kao
sigurnosnog pitanja mogla bi stoga ovisiti o relevantnosti drugih sigurnosnih
problema. Meñutim, gledajući dugoročno, ekološka pitanja mogla bi postati
vrlo važan sigurnosni problem, s obzirom da se čini da se odreñeni ekološki
problemi povećavaju, primjerice, koncentracije stakleničkih plinova u
atmosferi se stalno povećavaju, pa će se stoga povećavati i razina mora te
intenzitet klimatskih opasnosti, kao što su cikloni, poplave i suše; problem
nuklearnog otpada još nije riješen, a hrpa i dalje raste; potrebe za vodom
rastu, a zalihe su relativno nepromjenjive. Prema tome, važnost ekološke
sigurnosti vrlo vjerojatno će se povećati, sve dok doista zajednički i
kooperativni pristupi ne provedu ozbiljne reforme, kako bi postigli oblike
društvene organizacije koji su ekološki održivi. U tom smislu, trenutne
prakse nacionalne sigurnosti predstavljaju značajnu zapreku postizanju
ekološke sigurnosti za sve ljude.

PITANJA

Bavi li se ekološka sigurnost utjecajem ljudi na okoliš ili utjecajem ekoloških

procesa na stvari koje su ljudima vrijedne?
Koji razlozi objašnjavaju zašto je toliko truda posvećeno pronalaženju veze
izmeñu ekoloških promjena i nasilja?
Koje su implikacije nazivanja ekoloških problema pitanjima sigurnosti?
Mogu li oružane snage povećati ekološku sigurnost?
Koje vrste ekoloških problema su pitanja nacionalne sigurnosti? Iz kojih
razloga?
Koje vrste ekoloških problema su pitanja ljudske sigurnosti? Iz kojih razloga?
Što uzrokuje nečiju ekološku nesigurnost?
Kako je sekuritizacija ekoloških pitanja mogla pomoći u zaštiti sigurnosti?
Kako bi se pristupi ljudske sigurnosti i nacionalne sigurnosti mogli pomiriti s
ekološkom sigurnosti?
Koje su najprikladnije politike osiguravanja ekološke sigurnosti? Tko bi ih
trebao implementirati?
ZA DALJNJE ČITANJE

Barnett, J. (2001), The Meaning of Environmental Security: Ecological

Politics and Policy in the New Century Era, London: Zed Books. Kritički
pregled raznih pristupa ekološkoj sigurnosti koji promiče pristup ljudske
sigurnosti.
Conka, K. i Dabelko, G. (ur.) (2002), Environmental Peacemaking,
Baltimore,: John Hopkins University Press. Prva važna knjiga koja se
koncentrira na suradnju oko ekoloških problema.
Dalby, S. (2002), Environmental Security, Minneappolis: University of
Minnesota Press. Kritička geopolitička perspektiva ekološku sigurnost koja u
sebi objedinjuje uvide iz povijesti ekologije i ekološke teorije.
Deudney, D. i Matthew, R. (ur.) (1999), Contested Grounds: Security and
Conflict in the New Environmental Politics, Albany: State University of
New York Press. Povezuje čitav opseg pristupa i perspektiva ekološkoj
sigurnosti.
Diehl, P i Gleditsch, N. (ur.) (2001), Environmental Conflict, Boulder, CO:
Westview Press. Opsežna kolekcija uglavnom kvantitativnih studija o
uzročnim vezama izmeñu stanovništva, okoliša i sukoba.
Elliot, L. (1998), The Global Politics of the Environment, London:
Macmillan. Sveobuhvatan vodič kroz globalnu ekološku politiku i politike.
Homer-Dixon, T. (1999), Environment, Scarcity, and Violence, Princeton:
Princeton University Press. Sažima autorov vrlo utjecajan rad na
istraživanju ekološke oskudice i nasilja.
Peluso, N. i Watts, M. (ur.), Violent Environments, Ithaca, NY: Cornell
University Press. Zbirka detaljnih terenskih studija slučaja o ekološkim
sukobima.
WCED (World Commission on Environment and Development) (1987),
Our Common Future, Oxford: Oxford University Press. Temeljno
istraživanje o okolišu i zajedničkoj sigurnosti.

VAŽNE WEB STRANICE

http://wilsoncenter.org/escp The Environmental Change and Security

Program na Woodrow Wilson International Center for Scholars je najvažniji
centar za ekološke sigurnosne studije u Sjedinjenim Državama. Stranica
sadrži obilje informacija, uključujući Environmental Change and Security
Project Report.
http://www.gechs.org The Global Environmental Change and Human
Security (GECHS). Projekt provodi politički relevantna istraživanja o
ekološkim promjenama i ljudskoj sigurnosti. Ova stranica sadrži neka korisna
izdanja, uključujući sažetke dokumenata o provedenim politikama, te iscrpnu
skupinu poveznica na povezane stranice.
http://www.unep.org Program Ujedinjenih naroda za zaštitu okoliša upravlja
ekološkim pitanjima unutar sustava Ujedinjenih naroda. Izmeñu ostalog,
stranica sadrži informacije o globalnim ekološkim problemima, summitima i
sporazumima.
Za mnogo zanimljivih dodatnih materijala posjetite Online Resource Center
kojim je popraćena ova knjiga: www.oxfordtextbooks.co.uk/orc/collins

12.
Ekonomska sigurnost

CHRISTOPHER M. DENT

Sadržaj poglavlja
Uvod
Suvremena misao o ekonomskoj sigurnosti
Novi konceptualni pristup ekonomskoj sigurnosti
Zaključak

Vodič čitatelju
"Ekonomska sigurnost" je izraz koji se sve češće koristi, ali i teorijski relativno
slabo razvijen koncept u literaturi o političkoj ekonomiji. Ovo poglavlje istražuje
kako se razvila suvremena misao o ekonomskoj sigurnosti i predstavlja novi
konceptualni pristup tom području. Općenito postoje dva uvelike razdvojena
diskursa o ekonomskoj sigurnosti: analize mikrorazine koje se koncentriraju
na 'lokalizirane' čimbenike, poput pojedinaca, kućanstava i lokalnih zajednica,
dok se ekonomska sigurnost na makrorazini koncentrira na nacionalne države
(ili ostale entitete sposobne za voñenje vanjske ekonomske politike) i njihove
aktivnosti u meñunarodnom ekonomskom sustavu. Ovo poglavlje bavi se
drugim diskursom, a u tom kontekstu definicija ekonomske sigurnosti koja je
ovdje predstavljena jest očuvanje strukturalnog integriteta i sposobnosti
stvaranja prosperiteta te interesa političko – ekonomskog entiteta u kontekstu
različitih vanjskih rizika i prijetnji s kojima se suočava meñunarodni ekonomski
sustav. Točnije, smatra se da potraga za ekonomskom sigurnosti u biti
usmjerava ciljeve vanjske ekonomske politike (FEP – Foreign Economic
Policy). Novi konceptualni pristup koji je ovdje predstavljen počiva na osam
različitih 'objektivnih tipologija' ekonomske sigurnosti, čije predstavljanje
oblikuje glavnu diskurzivnu funkciju ovog poglavlja.

UVOD

Sve veća pažnja koja se posvećuje ekonomskoj sigurnosti primarno se može

pripisati širenju poimanja sigurnosti nakon kraja Hladnog rata. Ona se, stoga,
pridružuje ostalim 'novim' sektorima, koji su značajnije proširili uobičajeni
domet sigurnosnih problema izvan tradicionalne političko – vojne domene.
(Buzan 1991a; Romm 1993.; Sorenson, 1990.; Walt 1991.). Ekonomska
sigurnost ostaje vrlo sporan koncept, pogotovo zato što su joj znanstvenici
prilazili iz različitih disciplinarnih perspektiva. Sociolozi i antropolozi obično
usvajaju pristup s mikrorazine. Kao što ću kasnije pokazati, politolozi koji još
uvijek djeluju unutar okvira tradicionalnih sigurnosnih studija više se bave
onim što nazivam ekonomsko-sigurnosnom vezom, a ne ekonomskom
sigurnošću kao takvom. Novi konceptualni okvir koji se ovdje prikazuje u
perspektivi je pristup meñunarodne političke ekonomije te stoga ne zahtijeva
disciplinarni univerzalizam. Meñutim, upravo multidisciplinarna priroda
meñunarodne političke ekonomije (International Political Economy – IPE)
čini je upotrebljivim pristupom, zbog njene sposobnosti povezivanja i
sintetiziranja uvida iz različitih disciplina u holistički okvir analize.
Analiza ekonomske sigurnosti općenito se može podijeliti na dva diskursa
ili takozvani parni diskurs. S jedne strane, ekonomska sigurnost na
mikrorazini koncentrirana je na 'lokalizirane' čimbenike, kao što su
pojedinci, kućanstva i lokalne zajednice, a primarno se bavi osiguravanjem
njihovog opstanka (Liew 2000.; Zalewski 2005.). U studijama o zemljama u
razvoju istraživanja su često usmjerena na pitanja opskrbe hrane. S druge
strane, ekonomska sigurnost na makrorazini obično se bavi onim entitetima
koji su sposobni za voñenje vanjske ekonomske politike (primjerice,
nacionalne države) i njihovim djelovanjem u meñunarodnom ekonomskom
sustavu. Unatoč širenju dodirnih točaka domaćeg i meñunarodnog u eri
globalizacije, ova dva diskursa ostala su većinom odvojena u znanstvenoj
literaturi. Dakako, oni se meñusobno preklapaju, primjerice kada FEP sile10
ustraju na protekcionizmu u poljoprivredi kako bi osigurale opstanak svojih
ruralnih zajednica, npr. u Japanu, EU. Prema tome, državne vlasti moraju
ispuniti dužnosti na polju ekonomske sigurnosti, i na mikro i makro razini.
Štoviše, ponekad se, iako ne prečesto, koristi višerazinska analiza, koja u
obzir uzima prijetnje ekonomskoj sigurnosti i na mikro i na makro razini
(Draguhn i Ash 1999.; Liew 2000.). Meñutim, većina analiza ekonomske
sigurnosti mogu se razlikovati kao većinski unutarnje (mikrorazina) ili
meñunarodne (makrorazina) u svojim polazištima, a ovo poglavlje
koncentrira se na ovu drugu razinu analize.

SUVREMENA MISAO O EKONOMSKOJ SIGURNOSTI

Posthladnoratovska dominacija
Nedavni porast interesa za ekonomsku sigurnost na makrorazini uvelike je
rezultat posthladnoratovskog razdoblja. Prema tome, on proizlazi iz
odgovarajućih pomaka s geopolitike na geoekonomiju, s vojnih supersila na
ekonomske supersile te s političko-ideološkog natjecanja na ekonomsko
natjecanje. I kao što je Stremlau (1994.) primijetio ranih 1990-ih, "mi
ulazimo u eru u kojoj će se vanjska politika i nacionalna sigurnost sve više
okretati oko naših poslovnih interesa, a u kojoj će ekonomska diplomacija
biti ključna za rješavanje važnih problema našega vremena" (str. 18). Rane
posthladnoratovske analize ovog pitanja razmatrale su rastuće
(geo)ekonomske temelje budućih sigurnosnih sustava (Sandholtz i ostali,
1992.). U tom razdoblju, fokus je uglavnom bio na načinu na koji je stara
bipolarna geopolitika ustuknula pred novom tripolarnom svjetskom
strukturom ekonomskih supersila (SAD, EU i Japan), a intenzivna rasprava
vodila se oko pitanja koja će se od te "trijade" sila ili regija pojaviti kao
vodeća u 21. stoljeću (Albert 1993., Hart 1992., Thurow 1992.). Prema tome,
analiza ekonomske sigurnosti tada je bila većinom usmjerena na
geoekonomsko natjecanje, uz koje su usko bili vezani napori za

10
FEP (eng. Foreign Economic Policy – FEP) sile – entiteti koji su
sposobni za voñenje vanjske ekonomske politike.
konsolidacijom regionalnih integracija (npr. Jedinstveno europsko tržište,
NAFTA). Meñutim, izmeñu te trijade sila do sredine 1990-ih pojavio se
kooperativniji pristup, s približavanjem SAD-a i istočnoazijskih država
unutar foruma Azijskopacifičke ekonomske suradnje (APEC), s
potpisivanjem nove Transatlantske agende izmeñu Europe i SAD-a 1995. te
pokretanjem dijaloga pod nazivom Forum Azija-Europa (ASEM) izmeñu
Azije i Europe 1996. (Dent 2001.)
Politički pomak prema uvjerljivijem pristupu ekonomskoj sigurnosti bio
je osobito uočljiv u SAD-u (Shirk i Twomey, 1996.). Ekonomska sigurnost
postala je ključno pitanje u raspravama unutar Vijeća za nacionalnu sigurnost
(NSC) i Vijeća za meñunarodne odnose (CFR) od ranih 1990-ih. U siječnju
1993., američki predsjednik Bill Clinton proširio je članstvo Vijeća za
nacionalnu sigurnost kako bi uključio, izmeñu ostalog, ministra financija i
novostvoreni ured Predsjednikovog pomoćnika za ekonomsku politiku,
priznajući na taj način veću ulogu ekonomskih pitanja u oblikovanju politike
nacionalne sigurnosti. Osim toga, zajedničko osoblje Vijeća za nacionalnu
sigurnost i novostvorenog Nacionalnog ekonomskog vijeća trebalo je dovesti
do veće koherentnosti sigurnosne politike u tim pitanjima. Kasnije, u svibnju
1997., izvješće druge Clintonove administracije naslovljeno "Strategija
nacionalne sigurnosti za novo stoljeće", kao jedan od tri temeljna cilja
postavilo je "poticanje američkog ekonomskog prosperiteta", dok su ostali
ciljevi bili "povećati našu sigurnost učinkovitom diplomacijom i vojnim
snagama" i "promicati demokraciju u inozemstvu". U tim novim političkim
kretanjima, Clinton je išao dalje od prijašnjih napora da se američka
ekonomska politika operacionalno integrira s nacionalnom sigurnošću
(DeSouza 2000.). Slični pomaci u razmišljanju o ekonomskoj sigurnosti bili
su vidljivi u percepcijama i akcijama mnogih drugih vanjskopolitičkih elita.
Teroristički napadi 11. rujna na SAD dodatno su potaknuli sveobuhvatna
razmišljanja o sigurnosti unutar krugova koji se bave sigurnosnom politikom,
učvršćujući razmatranja o ekonomskoj sigurnosti unutar strateških
kalkulacija. Mete koju su teroristi odabrali bile su same po sebi vrlo značajne
zbog namjere da uzrokuju simultani kaos u američkoj sigurnosnoj domeni
napadom na Pentagon te u ekonomskoj domeni napadom na Svjetski
trgovački centar, simbol američke korporativne i financijske moći. Izbor
važne "ekonomske" mete bilo je važno zbog toga što su Al Qaedini teroristi
spektar mete pokušali proširiti izvan političko-vojnih lokacija, npr.
ambasada, brodova…
Ekonomsko-sigurnosna veza
Već neko vrijeme provode se istraživanja društvenih znanosti o vezi izmeñu
ekonomije i političko-vojne sigurnosti. Prema Mastandunu (1998.), ona
datiraju iz 1930-ih i 1940-ih godina, kada su Jacob Viner, E.H. Carr, Albert
Hirschman i Edward Mead Earle bili prvi važni znanstvenici koji su pokazali
interes za ekonomsko-sigurnosnu vezu. Meñutim, ovaj je predmet bio
iznenañujuće zanemarivan u ranom poratnom razdoblju, unatoč tome što je
bio iznimno snažno obilježje američke vanjske politike (Leitzel 1993.,
Mastanduno 1998.). Bili su potrebni globalni šokovi 1970-ih i pojava
meñunarodne političke ekonomije kao znanstvene discipline da se to
promijeni (Knorr i Trager 1977., Friedberg 1991.). Meñutim, ekonomsko-
sigurnosna veza se može i mora razlikovati od same ekonomske sigurnosti.
Njezini tehnički aspekti obično uključuju:
Ekonomiku vojne sigurnosti (ili vojno-sigurnosnu ekonomiku): ona uključuje
namjenske, proizvodne, tehnološko-industrijske, infrastrukturne i
troškovne aspekte opskrbe vojno-sigurnosnih sposobnosti
Podreñivanje ekonomskih politika interesima sigurnosne politike:
uključivanje korištenja vanjskopolitičkih ekonomskih mjera kako bi se
podržali širi vanjskopolitički ciljevi; odnosno "niska politika" izravno u
zadovoljavanju potreba "visoke politike".
Podreñivanje sigurnosnih politika ekonomskim interesima: na općenitoj
razini, ovo bi se moglo povezati sa stvaranjem svijeta sigurnog za širenje
kapitalističkih aktivnosti, što se osobito odnosi na obveze država-
hegemona.
Ponekad je doista teško točno utvrditi je li odreñena politička akcija bila
potaknuta ekonomskim ili političko-vojnim sigurnosnim ciljevima, kada je
namjera bila ostvariti oboje, kao što je to bio slučaj s nedavnim američkim i
europskim općenito pozitivnim stavom prema kineskom primanju u Svjetsku
trgovinsku organizaciju. Nadalje, gledište prema kojemu se mjere ekonomske
i tradicionalne sigurnosne politike mogu koristiti za postizanje sličnih
namjeravanih posljedica, povezano je s promjenjivošću argumenta moći, što
znači da prijetnje na ekonomskoj fronti (npr. sankcije) mogu postići
sigurnosne ciljeve i obratno. Takve akcije uspostavljaju vjerodostojne veze
izmeñu djelovanja u jednoj domeni i cilja u drugoj (Shirk i Twomey 1996.).
Meñutim, neprekidna zaokupljenost ovom povezanošću u mainstream
literaturi možda je bila na štetu razvijanja uvjerljivijih ideja o onome od čega
se posebno sastoji potraga za ekonomskom sigurnošću u meñunarodnom
sustavu.
 Ova problematična i pomalo nerafinirana (a ponekad čak i zbrkana) veza
izmeñu ekonomsko-sigurnosne veze i ekonomske sigurnosti, već je dugo
takva. Knorrov (1977.) doprinos ranim raspravama o ekonomskoj sigurnosti
ukazuje na relativno negativno mišljenje koje su mnogi znanstvenici
hladnoratovskog razdoblja imali o ekonomskoj sigurnosti. Prema Knorru,
manifestacija ekonomskih sigurnosnih politika postaje najočitija kada država
svjesno odabere prihvatiti ekonomsku neefikasnost kako bi izbjegla još veću
ranjivost na ekonomske impulse izvana ili kada država naglašava nacionalne
pristupe nauštrb meñunarodne integracije (str. 14). Ovo je značilo da su pri
donošenju odluka o ekonomskoj sigurnosti nastali visoki oportunitetni
troškovi: drugim riječima, postojale su očite kompenzacije izmeñu postizanja
ciljeva ekonomske sigurnosti i ciljeva ekonomskih politika koje su
"racionalnije po modelu države blagostanja". Primjerice, embargo američke
vlade na izvoz širokog asortimana američkih izvoznih proizvoda u Sovjetski
Savez onemogućila je američkim tvrtkama pristup tom stranom tržištu, što je
dovelo do smanjenog iskorištavanja njihove komparativne prednosti u nizu
industrija (npr. informatička tehnologija) i posljedične smanjene optimizacije
proizvodnje i korisnosti resursa, što je dovelo do gubitka bogatstva. Razlog
tome je što su američke tvrtke, kao što je IBM, mogle smanjiti ekonomske
troškove u većem omjeru pomoću pojačane izvozne proizvodnje usmjerene
na sovjetsko tržište koje bi stvaralo tu korisnost.
Nasljeñe ovog hladnoratovskog mišljenja snažno je prisutno i danas, na
način da mnogi znanstvenici još uvijek ekonomsku sigurnost izjednačavaju s
aspektima ekonomsk-osigurnosne veze ili ostaju snažno zaokupljeni
ekonomsko-sigurnosnom vezom, umjesto da unapreñuju teorije o samoj
ekonomskoj sigurnosti (Shirk i Twoomey 1996., Soeya 1997., Sperling i
ostali 1998.). Primjerice, Harris i Mack (1997.) su istočnoazijsku 'ekonomsku
sigurnosnu dilemu' percipirali na sljedeći način: povećano bogatstvo regije
potaknulo je i demokratske institucije za unaprijeñenje sigurnosti i
meñuovisnost, dok je istodobno osiguralo sredstva za jačanje vojnih
sposobnosti. Iako takva opažanja o ekonomsko-sigurnosnoj vezi mogu biti
vrijedna i značajna, one postižu relativno malo u unapreñenju konceptualnih
analiza ekonomske sigurnosti. Osim toga, prihvaćeno je stajalište da
tradicionalni političko-vojni sigurnosni sektor može utjecati na ekonomski
sigurnosni sektor i obratno, ali se smatra kako se moraju uložiti veći napori
kako bi se uspostavilo preciznije empirijsko područje (odnosno područje ili
područja s nalazima iz stvarnog svijeta, iz kojih možemo uspostaviti područje
istraživanja "ekonomske sigurnosti").
Definiranje empirijskog područja i koncepata ekonomske
sigurnosti
Niz znanstvenika priznaje da razlikovanje empirijskog područja ekonomske
sigurnosti od ekonomsko-sigurnosne veze može biti problematično. Buzan i
ostali (1998.) se pitaju predstavlja li težnja za ekonomskom sigurnošću samo
sekuritizaciju ekonomskih pitanja te nadalje, žele li je znanstvenici
jednostavno definirati svojim pokušajima razlikovanja politizirane ekonomije
od prelijevanja sigurnosti iz ekonomskog sektora u ostale. Oni zaključuju da
se pitanje ekonomske sigurnosti odnosi na vezu izmeñu političke strukture
anarhije i ekonomske strukture tržišta te izbjegavaju spajanje sigurnosti i
ekonomije u jedinstveni analitički konstrukt.
Na osnovnoj razini sigurnost se odnosi na obranu ili jamčenje sigurnosti
nekog entiteta od postojećih opasnosti. Odreñivanje ekonomske sigurnosti
nekoga ili nečega povezano je s našom prethodnom raspravom o mikro i
makro razini ekonomske sigurnosti. U ovom kontekstu, moramo razmotriti
odnos izmeñu fizičkih ekonomskih funkcija i kapaciteta (npr.
infrastrukturalnih, tehnološko-industrijskih) entiteta koji su sposobni za
voñenje vanjske ekonomske politike s jedne strane te interesa s njom
povezanih ekonomskih subjekata (koji mogu biti ekstrateritorijalni ili
transnacionalni, kao što su multinacionalne kompanije ili pokretna radna
snaga) s druge. Ovo, dakle, ponovno postavlja problem razlikovanja
subjekata od strukture, s obzirom na njihove zajedničke konstitutivne veze.
Primjerice, korporativni interesi subjekta (npr. kompanije) mogu činiti
kritični dio izvoznih kapaciteta ekonomije (strukturalni aspekt), a taj subjekt
može predstavljati značajan dio šire ekonomske strukture cjelokupnog
entiteta, primjerice slučaj Samsunga u Južnoj Koreji. Naša rasprava o mikro i
makro razini ekonomske sigurnosti već je prepoznala poveznice izmeñu
lokaliziranih čimbenika i cjelokupnog entiteta koje žele ostvariti ekonomsku
sigurnost u meñunarodnom sustavu imajući pritom na umu interese
lokaliziranih čimbenika. Takoñer je već prethodno naznačeno da su
protagonisti vanjske ekonomske politike (za referentni okvir vidi Ključne
ideje 12.1) zaduženi za identificiranje i ostvarivanje interesa ekonomske
sigurnosti ekonomskih subjekata koji su sastavni dio "FEP sile", na
individualnoj (npr. tvrtka koja lobira u vladi o specifičnom pitanju tržišnog
pristupa) i kolektivnoj osnovi. U ovom smislu, ekonomska sigurnost i
subjekta i strukture u meñunarodnom sustavu su kombinirane, kao što će biti
prikazano kasnije u izlaganju novog konceptualnog okvira. Ovaj okvir
temelji se takoñer na ideji da uspostavljanje odlučnijih ciljeva ekonomske
sigurnosti pomaže u lakšem identificiranju ekonomsko-sigurnosnih
motivacija koje se nalaze u pozadini stranih (ekonomskih) političkih
djelovanja, čime se dalje definira empirijsko područje ekonomske sigurnosti.
U ostvarivanju svojih ekonomsko-sigurnosnih interesa, entiteti koji su
sposobni za voñenje vanjske ekonomske politike moraju odgovoriti na
promjenjive strukturalne oblike meñunarodne političke ekonomije,
iskorištavanje prilika te minimalizirati rizike ili prijetnje koje te promjene
stvaraju (Leech 1993.). Većina istraživača ekonomske sigurnosti usredotočila
se na gore spomenuto, meñutim, neki su prihvatili multidimenzionalniji
pristup: kako DeSouza (2000) tumači: "sigurnost nije samo sprječavanje
odreñenih prijetećih aktivnosti, nego je ona i stvaranje mogućnosti te
povoljnijih okolnosti za američke interese i zajedničku dobit" (str. 37). U
istom je tonu Lubbe (1997.) zamislio da je ekonomska sigurnost odreñena
dvama ključnim faktorima, a to su: ekonomska sposobnost, koja se odnosi na
sposobnost protagonista FEP-a da izvršavaju ekonomske i političke zadatke
koji označavaju nacionalni interes, ali takoñer pomažu u smanjenju njihove
ranjivosti na vanjske pritiske i smetnje; te faktori vanjskog okruženja, u
kojem velike, moćne države, koje imaju veliku strukturalnu moć, mogu
oblikovati vanjsko okruženje u kojemu se teži ostvarenju ekonomskih
sigurnosnih ciljeva.
Stvoreni su različiti pristupi definiranju ekonomske sigurnosti. Iz
perspektive hegemona koja još uvijek obilježava veliki dio literature o
vanjskoj ekonomskoj politici, Neu i Wolf (1994.) smatraju da je ekonomska
sigurnost "sposobnost zaštite ili unapreñivanja američkih ekonomskih
interesa, unatoč dogañajima, procesima ili postupcima koji mogu ugoroziti ili
blokirati te interese" (str. xi), a oni mogu dolaziti iz domaćih ili stranih
izvora. Neki znanstvenici koriste pristup "višestrukih aspekata" u definiranju
ekonomske sigurnosti. Primjerice, Cable (1995.) prvo tvrdi da se ona može
"odnositi na one aspekte trgovine i investicija koji izravno utječu na
sposobnost države da se brani" (str. 306). Drugo, ona može biti definirana "u
smislu instrumenata ekonomske politike koji se koriste u svrhu agresije (ili
obrane)" (str. 307), navodeći sankcije i embargo kao primjere. Treće, prema
Cableu, ekonomska sigurnost utemeljena je na "ideji da relativnu vojnu moć,
ili projekciju moći, mogu potkopati relativno loši ekonomski rezultati i
zahtijeva odgovor ekonomske politike" (ibid.). Ova zadnja dva pristupa trpe
zbog isprepletenosti s ekonomsko-sigurnosnom vezom te zbog toga nisu
toliko korisni. U četvrtom Cableovom pristupu, on tvrdi kako postoji čak i
"labaviji koncept ekonomske sigurnosti koji u sebi sadrži strah od globalne
ekonomske, društvene i ekološke nestabilnosti" (ibid), koji se zbog toga
povezuje s pitanjem preklapanja sigurnosnog sektora. Sperlingov i
Kirchnerov (1997.) vlastiti pristup "višestrukih aspekata" ispituje: (1) brigu
države da zaštititi društveno i ekonomsko tkivo društva; (2) sposobnost
države da djeluje kao učinkoviti zaštitnik i održi društveni integritet; (3)
sposobnost države da u suradnji s ostalima zaštiti meñunarodno ekonomsko
okruženje od destabilizacije, kako bi ojačale vojne sposobnosti.
Prilično generalizirane i jednodimenzionalne definicije ekonomske
sigurnosti ponudili su Green (1996.) – "odsutnost prijetnje od ozbiljnog
uskraćivanja ekonomske dobiti" (str. 22), Wang (1998.) – "briga oko
ekonomske sigurnosti je stanje uma koje je se konstantno brine oko prelaska
granice opasnosti" (str. 22), i Thakur (2000.) – "održavanje prihvaćenih
razina bogatstva i državne moći putem pristupa resursima, financijama i
tržištima" (str. 230.). Općenito, većina analiza ekonomske sigurnosti zasniva
se na postizanju "bogatstva i moći" u kontekstu vanjske ekonomske politike
i stoga uspostavlja odreñene poveznice izmeñu neoliberalnih i neorealističkih
stajališta o empirijskom području ekonomske sigurnosti. Kao što je
Katzenstein naznačio, prosperitet (odnosno bogatstvo) predstavlja temeljni
neoliberalni koncept, dok je primarna briga neorealista demonstracija i
meñudjelovanje ekonomske moći u meñunarodnom sustavu. Osim toga, iako
radikalni mislioci osporavaju konvencionalne materijalističke ideje
prosperiteta, oni ne bi nužno negirali važnost težnje za nekom alternativnom
interpretacijom, poput održivog razvoja.

NOVI KONCEPTUALNI PRISTUP EKONOMSKOJ

SIGURNOSTI

Uvod
Potraga za ekonomskom sigurnošću općenito odreñuje ciljeve vanjske
ekonomske politike. Voñenje same vanjske ekonomske politike može
potpadati pod dvije domene (Dent, 2002.). Prva od njih može se nazvati
područjem tehničke politike, koja se i sama mogu dalje razvrstati na temeljni
element (trgovina, izravna strana ulaganja, meñunarodne financije i politike
strane pomoći) i pridruženi element (npr. industrijska politika), pri čemu prvi
uživa otvoreniju i prepoznatljiviju meñunarodnu pozornost, dok je drugi na
podreñen način povezan s prvim na neki funkcionalno podupirući, često
natjecateljski način. Druga domena je ekonomska diplomacija, koja se
općenito odnosi na sredstva i parametre unutar kojih se provode trgovina,
investicije i ostali meñunarodni ekonomski odnosi izmeñu zastupnika
različitih entiteta koji su sposobni za voñenje vanjske ekonomske politike.
Ekonomska diplomacija općenito se može promatrati iz perspektive različitih
razina uključenosti, modaliteta, demonsstracije moći i procesa pogañanja.
Pored toga, naš model analize vanjske ekonomske politike uključuje tri
"orijentirajuće" interaktivne dimenzije. (1) kognitivno-ideološki pristupi
odnose se na ključne ideološke "čvorove" mišljenja (npr. liberalizam,
neomerkantilizam), tradicije sustava vrijednosti, prilagodbu ekonomske
kulture i ostale ideje ili vrijednosno utemeljene faktore koji oblikuju
mišljenje unutar oblikovanja vanjske ekonomske politike; (2) suprotstavljeni
utjecaji " aktera" istražuju kako različiti unutarnji (npr. sindikati, industrijska
udruženja), meñunarodni (npr. strane vlade, meñunarodne ekonomske
organizacije) i transnacionalni akteri (npr. transnacionalne kompanije,
meñunarodno civilno društvo) pokušavaju utjecati na oblikovanje vanjske
ekonomske politike; (3) treća se odnosi na konceptualni okvir samih
'generičkih' ciljeva ekonomske sigurnosti, koji je prikazan u drugom dijelu
ovog članka. Prema tome, potraga za ekonomskom sigurnošću oblikuje samo
jedan (ali svejedno središnji) aspekt oblikovanja vanjske ekonomske politike.
Ključni referentni pojmovi korišteni u našoj analizi mogu se vidjeti u
Ključnim idejama 12.1.

Postavljanje definicije ekonomske sigurnosti

Novi konceptualni pristup ekonomskoj sigurnosti koji je ovdje predstavljen,
utemeljen je na definiciji koja naglašava pristup ekonomskoj sigurnosti koji
teži minimaliziranju prijetnje i maksimiziranju mogućnosti, a težnja za
njegovim postizanjem uključuje očuvanje strukturnog identiteta i sposobnosti
za stvaranje prosperiteta i interesa političko-ekonomskog entiteta, u
kontekstu različitih izvanjskih rizika i prijetnji s kojima se suočava u
meñunarodnom ekonomskom sustavu. Ovdje se "političko-ekonomski entitet"
općenito izjednačava s FEP silom, u odnosu na njezinu vlastitu teritorijalnu
ekonomiju i ekstrateritorijalne (odnosno prekogranične ili transnacionalne)
ekonomske interese. Dakle, FEP protagonisti mogu raditi na očuvanju
transnacionalnih poslovnih interesa svojih domaćih ili udomaćenih stranih
multinacionalnih kompanija. Prema tome FEP sile se koncentriraju na
različite oblike meñunarodnog ekonomskog prostora. Taj prostor može biti
relativno lokaliziran i razmjerno udaljen, primjerice kada su globalne veze
tvrtke koja je stacionirana u zemlji vrlo raširene. Osim toga, FEP sile s
drugima mogu raditi na očuvanju sigurnosti svog transnacionalnog
ekonomskog prostora putem regionalnih ili multilateralnih oblika suradnje,
npr. EU-a i WTO-a.
Aspekt definicije vezan uz strukturni integritet u osnovi se odnosi na
održavanje unutarnje konstrukcije gospodarstva za vrijeme njegovih
interakcija u globalnoj ekonomiji, te njegove sposobnosti da zadovolji
osnovne potrebe ekonomskih subjekata koji unutar njega djeluju. Kada se na
primjeren način primjeni, ovo se može povezati s neposrednim idejama
preživljavanja ekonomije u meñunarodnom sustavu, te stoga s prevencijom
njezinog "strukturnog kolapsa". Neki se javljaju u novom politički-
geografskom definiranom obliku, npr. Istočna Njemačka. Strukturni integritet
je stoga ključni cilj ekonomske sigurnost. Aspekt interesa i sposobnosti za
stvaranje prosperiteta proširuje konvencionalne granice koncepta ekonomske
sigurnosti izvan njegove uobičajene pozornosti na smanjivanju izravnih
ekonomskih ranjivosti. Očuvanje sposobnosti i interesa za stvaranje
prosperiteta usmjereno je na taj cilj putem smanjivanja budućeg dometa
rizika, ranjivosti i prijetnji ekonomskoj sigurnosti, tvoreći tako odreñenu
vrstu "police osiguranja" ili "preventivnog medicinskog" pristupa. Razvoj i
očuvanje sposobnosti i interesa za stvaranje prosperiteta može se odnositi na
"tehničke" (npr. politike trgovine i industrije) i "relacijske" (ekonomska
diplomacija) aspekte. Nadalje, ova se nastojanja mogu povezati s
maksimizacijom bogatstva – lokalnom i globalnom – i eksternalizacijom
vanjskopolitičkih ekonomskih (FEP) interesa, kao što je zastupanje interesa
domaćih multinacionalnih kompanija i njihovog djelovanja u inozemstvu.
Usporedbom ovih zadnjih dvaju aspekata osnovne definicije, očuvanje
"strukturnog identiteta" FEP sile defenzivnije je u svom djelovanju, dok se
očuvanje "sposobnosti i interesa za stvaranjem prosperiteta" više odnosi na
promotivne akcije ili akcije poboljšavanja. Kao takvo, "očuvanje" u ovom
posljednjem kontekstu uključuje proaktivne mjere za unapreñenje
sigurnosnih interesa FEP sile. Primjeri uključuju vanjske ekonomske politike
koje razvijaju odreñene funkcije koje stvaraju prosperitet unutar
gospodarstva, kao što su razvoj strateških sposobnosti izvozne proizvodnje,
npr. poluvodiča u IT sektoru. Jačanje veza ekonomske diplomacije s ostalim
FEP silama takoñer može potaknuti trgovinu, strane investicije ili financijske
povezanosti koje služe sličnim ciljevima ekonomske sigurnosti.

Objektivna tumačenja ekonomske sigurnosti

Objektivna tumačenja ekonomske sigurnosti koja se ovdje predstavljaju
dalje razvijaju i koncept i svrhu ekonomske sigurnosti, kao i tvrdnju da ona
pruža prikladno polazište za analizu vanjske ekonomske politike. Ova
tumačenja mogu se smatrati aspektima istog analitičkog gledišta, koji se
manifestiraju na različite načine s obzirom na različite faktore, kao što su
povezanost problema, meñuovisnost varijabli, promjenjiva priroda moći, itd.
Razumljivo, ciljeve vanjske ekonomske politke je teško razvrstati u
kategorije, što je rezultat i njihovih različitih modaliteta, npr. taktičkih,
strateških… Meñutim, pokušaji klasifikacije su održivi ukoliko se primijeni
generički, a ne specifični pristup klasificiranju različitih vrsta ciljeva vanjske
ekonomske politike. Ovaj novi okvir za analizu ekonomske sigurnosti
utemeljen je na osam različitih tumačenja.

Sigurnost opskrbe
U osnovi, sigurnost opskrbe odnosi se na osiguravanje ključnih lanaca
opskrbe koji uključuju vanjske izvore. Stoga se ona ponajprije odnosi na
različite strukture ponude, putem kojih FEP sila nabavlja uvozne materijale,
komponente i tehnologije, a korištenje ekonomske diplomacije moglo bi biti
potrebno za održavanje cjelovitosti ovih struktura. Te strukture služe
ekonomskoj strani potražnje, koju se u infrastrukturalnom smislu može
promatrati iz perspektive gospodarskih subjekata (pojedinaca, poduzeća), koji
teže ostvarenju vanjskih ekonomija razmjera pomoću unaprijeñene potražne
strane. Prema tome, sigurnost opskrbe može utjecati na sposobnost
proizvoñača da zadrže ili poboljšaju svoju konkurentnost, da dobiju pristup
ključnim materijalima i tehnologijama i pomoći u zadržavanju općih
sposobnosti i interesa gospodarstva za stvaranje prosperiteta.
U globalizirajućem svjetskom gospodarstvu, diverzifikacija ponude (a ne
neovisnost) predstavlja važan element ranjivosti strategije upravljanja
ekonomskom sigurnošću, osobito u specifičnim okolnostima ili općenitom
okruženju obilježenom zatvorenim, skupim i nepredvidivim pristupom. Ovo
je često slučaj kada strane FEP sile ili kompanije nametnu odreñena
ograničenja ponude ili kada postoji oligopolistička/monopolistička
koncentracija na meñunarodnom tržištu. Obje situacije mogu stvoriti
količinske i cjenovne nesigurnosti za "potrošačke" FEP sile i proizvoñače,
kompromitirajući njihovu sposobnost da učinkovito odgovore na promjene u
meñunarodnim konkurentskim uvjetima. Mjere vanjske ekonomske politike –
i "političko-tehničke" mjere (npr. trgovinska politika), te djelovanje
gospodarske diplomacije – koriste se za borbu s takvim problemima
ekonomske sigurnosti. Primjerice, američka pomoć trenutno se koristi za
razvoj kapaciteta za izvoz nafte bivših sovjetskih republika, kao sredstvo
uklanjanja američke ovisnosti o bliskoistočnim izvorima.

Sigurnost pristupa tržištu

Ona se uglavnom odnosi na osiguravanje najboljeg mogućeg pristupa
ključnim stranim tržištima FEP sili. Ovo je osobito važno za izvozno
orijentirana gospodarstva s malim domaćim tržištima, iako je postalo i
primarni cilj gospodarske diplomacije svih FEP sila. Iskorištavanje
potencijala stranog tržišta oduvijek se smatralo sredstvom stvaranja
prosperiteta zemlje izvoznika, većinom pomoću priljeva stranog novca
zarañenog prodajom izvoznih dobara. Sigurnost pristupa tržištu sve se više
povezuje i s dimenzijom "strukturnog integriteta" ekonomske sigurnosti, pri
čemu pristup stranom tržištu pomaže u olakšavanju domaćeg tehnološko-
industrijskog restrukturiranja, omogućavanjem trgovine viškom dobara
proizvedenih u važnim inozemnim industrijskim sektorima. Primjerice,
razvoj rastućih sektora, kao što je biotehnologija, često ovisi o dostizanju
minimalne razine produktivnosti proizvodnje, a sama domaća potražnja može
biti nedovoljna da se ostvari ta pozicija. Isto tako, ublažavanje ekonomskih i
socijalnih teškoća povezanih sa strukturnim slabljenjem "osjetljivih"
industrija u zapadnim gospodarstvima, kao što je čelik, može se postići
povećavanjem potražnje za tim proizvodima na stranim tržištima.
Velika gospodarstva, poput američkog ili japanskog, obično uživaju u
koristima samodostatnosti domaćeg tržišta pa bi se moglo zaključiti kako one
nisu toliko zabrinute oko sigurnosti pristupa tržištu. Naravno, situacija je
malo složenija. SAD su, primjerice, prisiljene tražiti povoljniji pristup tržištu
zbog konstantnih teškoća s trgovačkim deficitom: izvoz roba mora pomoći u
plaćanju rastućeg uvoznog računa. Japanske agresivne izvozne politike i
prakse, i njegovi ogromni trgovinski suficiti, prvenstveno se mogu pripisati
dugotrajnoj državnoj neo-merkantilističkoj ideologiji i globalnim tržišnim
strategijama japanskih multinacionalnih kompanija. Nadalje, konkurencija na
stranom tržištu intenzivirala se za sva poduzeća i stoga je postala važno
pitanje vanjskoekonomske politike. Razlog ovome uvelike je u činjenici što
su globalizirajući procesi tržišta učinili poroznijima iz unutarnje i vanjske
perspektive. Tvrtke orijentirane na domaće tržište sada se suočavaju s jačom
konkurencijom stranih rivala, a i same se moraju okretati stranim tržištima
kako bi to kompenzirale. Slično tome, poduzeća se sada više natječu s
ostalima izvan njihovih vlastitih tržišta nego što su to prije činila. Prema
tome, europska i azijska poduzeća odlučnije se i u većem broju sektora
natječu za udio na američkom tržištu.

Kreditna sigurnost
Ona uključuje osiguravanje, onoliko koliko je to moguće, financijske
solventnosti FEP sila u meñunarodnom sustavu, kao i održavanje njezinog
pristupa, utjecaja ili kontrole nad izvorima meñunarodnih kredita. U novije
vrijeme ovo je postalo akutna preokupacija ekonomske sigurnosti država u
razvoju, u kontekstu duga zemalja Trećeg svijeta i ostalih zemalja koje su
nedavno zatražile značajnu pomoć MMF-a, primjerice Južna Koreja i
Argentina. Nastojanje za postizanjem kreditne sigurnosti možda je
najproblematičnije od svih tumačenja ekonomske sigurnosti. Trendovi
financijske globalizacije barem su nacionalne pokušaje pokušaje održavanja
kreditne sigurnosti u meñunarodnom sustavu učinili iznimno složenom i
teškom zadaćom. (Kahler 2004.). Rizik nepostojanosti tečaja se za mnoge
FEP sile povećao u zadnjih nekoliko godina, što je ponajprije rezultat sve
nepredvidljivih i sve većih meñunarodnih valutnih transakcija koje se
svakodnevno dogañaju na globalnim tržištima novca.
Uloga sve moćnijih valutnih špekulanata u središtu je većine financijskih
kriza u zadnjem desetljeću, osobito za vrijeme krize mehanizma deviznog
tečaja u EU 1992./1993. te istočnoazijske financijske krize 1997./1998.
Doista, suradnja izmeñu FEP sila sve više počinje obilježavati njihovu potragu
za kreditnom sigurnošću. Ove povezanosti mogu ukazivati na složene
meñuovisnosti financijske globalizacije te načine na koje sve veća povezanost
izmeñu različitih nacionalnih i regionalnih financijskih sustava predstavlja
imperativ za sve jaču suradnju u pitanjima meñunarodnih financija. Prema
tome, interesi kreditne sigurnosti usko su povezani s interesima sigurnosti
sustava i sigurnosti saveza. One FEP sile s velikim rezervama stranih valuta
(npr. Japan, Kina, Tajvan) često su se znale pouzdati u te izvore kao temelj za
postizanjem neovisne politike kreditne sigurnosti. Meñutim, vrlo je malo onih
koji imaju mogućnost zadržavanja ove pozicije, s obzirom na financijske
rezerve dostupne valutnim špekulantima, što je Hong Kong (šesti najveći
svjetski vanjskotrgovinski posrednik) doznao za vrijeme svojih napora da
održi stabilnost tečaja putem tržišnih intervencija za vrijeme istočnoazijske
financijske krize (vidi Studiju slučaja 11.2)

Sigurnost tehnološko-industrijske sposobnosti

Razvijanje sposobnosti gospodarstva da proizvodi blagostanje, produktivnost
i ostale faktore koji stvaraju bogatstvo korištenjem tehnološko-industrijskih
sredstava, podrazumijeva održavanje položaja gospodarstva što bliže
tehnološkoj granici. Ona može proizlaziti iz domaćih ili stranih izvora i
odnositi se na pitanja dostupnosti i nabavke strane tehnologije. Ove se
sposobnosti mogu upotrijebiti za zadovoljavanje specifičnih ciljeva vanjske
ekonomske politike (npr. izvozna konkurentnost, privlačenje
visokotehnoloških stranih investicija, poboljšavanje relativne tehnološko-
industrijske pozicije FEP sile u meñunarodnom ekonomskom sustavu, itd.); i
obratno, odreñene vanjsko-ekonomske političke aktivnosti (npr. trgovinsko-
industrijska politika, gospodarska diplomacija) mogu se koristiti kako bi
pomogle razvoju tehnološko-industrijskih sposobnosti FEP sile. Osim toga,
postoji snažna "strateška" povezanost s poboljšanjem tehnološko-
industrijskih sposobnosti. Green (1996.) stratešku industriju definira kao
nešto što je "ključno za interese ekonomske i nacionalne sigurnosti države i
kao nešto što se uključuje u aktivnosti koje utječu na nacionalno
gospodarstvo, s kritičnim naprednim i nazadnim vezama putem postojanja
pozitivne sigurnosti" (str. 31). Kao takvi, odreñeni oblici strateške
industrijske aktivnosti imaju ključne funkcije "strukturnog integriteta" putem
uloga koje imaju u uzvodnim i nizvodnim vezama. Ovo se može primijetiti
pomoću važnosti proizvodnje čelika u industrijskoj proizvodnji te
informatičke tehnologije kao kritičnog procesa u pružanju usluga. Kao
dodatak tome, tehnologija koja podupire strateške industrije često pruža
temelj za rast produktivnosti, a prema tome i potencijal za unapreñivanje
sposobnosti i interesa FEP sile u stvaranju prosperiteta. Ovo je osobito
prisutno kod visokotehnoloških industrijskih aktivnosti, kroz njihove
sposobnosti dodavanja vrijednosti i pozitivne transformacije strukturnih i
prosperitetnih izgleda FEP sile.
Sama "high-tech" industrija je, naravno, relativan pojam, koji ovisi o
položaju FEP sile na tehnološko-industrijskoj ljestvici, ali sve su
zainteresirane za promicanje strateškog industrijskog razvoja. Industrijsko
natjecanje u visokoj tehnologiji i suradnja izmeñu razvijenih FEP sila
dokazani su u brojnim primjerima. Za FEP sile u razvoju, strateška industrija
ili trgovinske politike mogu se opravdati ekonomskim blagostanjem, time što
zemlje u razvoju promiču razvoj novih industrija, što će s vremenom
intenzivirati meñunarodnu konkurentnost na pozitivan način, koji će poticati
globalno blagostanje (Krugman, 1986.). Nadalje, pravila WTO-a zemljama u
razvoju još uvijek dopuštaju da subvencioniraju nove industrije gdje je to
potrebno i da osiguraju da su subvencije usmjerene prema rezultatima, kroz
nametanje standarda kvalitete (Amsden i Hikino, 2000.).

Društveno-ekonomska sigurnosna paradigma

Ona se odnosi na "obranu" preferirane društveno-ekonomske paradigme
društva (npr. istočnoazijska uloga države u usmjeravanju i kontroli
ekonomskih i društevnih procesa, anglosaksonsko slobodno tržište, europska
socijalna država i bliskoistočni socioreligijski oblici "ekonomskog modela") i
njihove definirane ciljeve blagostanja. Često uključuje otpor pritisku izvana
kako bi se prilagodila na nove meñunarodne norme koje su povezane sa
suprotnom paradigmom. Za one FEP sile sa snažnom državnom tradicijom,
koje postoje u Istočnoj Aziji, ovo se može odnositi na različite razine (npr.
društvene, birokratske) otpora neoliberalizmu. Osim toga, odreñene države
mogle bi kritičnim ciljem svoje vanjske ekonomske politike smatrati obranu
društveno-ekonomske paradigme protiv ostalih za koje se smatra da je
izravno ugrožavaju. Vanjska ekonomska politika Tajvana u odnosu na Kinu
može se smatrati takvom, iako se društveno-ekonomska paradigma sigurnosti
ne bi trebala izjednačavati s obranom suverenih prava. Ova tipologija
ekonomske sigurnosti uključuje i održavanje integriteta društveno-
ekonomske paradigme te sposobnosti i interesa za stvaranje prosperiteta, koji
može biti povezan s njome. Ovo posljednje uključuje pitanja distribucije
blagostanja (npr. rast uz jednakost) i metodu stvaranja prosperiteta (npr.
slobodna ili upravljana tržišta?). Osim toga, društveno-ekonomske paradigme
mijenjaju se s vremenom u sklopu prilagodbe na promjenjive unutarnje i
meñunarodne uvjete. Meñutim, odreñeni paradigmatski temelji (npr. osnovne
ideologije i kulturne vrijednosti; ukorijenjeni institucionalni i relacijski
okviri) mogu ostati relativno nepromijenjeni. Primjerice, ideal slobode i
individualizma intrinzične su za neoliberalizam, baš kao što je važnost
institucionaliziranog odnosa izmeñu države i društva karakteristična za
države koje usmjeravaju i kontroliraju ekonomske i društvene procese.
Koncept 'društveno-ekonomske paradigme' možemo smatrati meñusobno
zamjenjivim s paralelnim konceptima 'ekonomskog sustava', 'kapitalističke
kulture', ili 'društveno-poslovnog' poretka. Meñunarodni sustav obilježavaju
ravnoteža stjecanja i konkurencije izmeñu različitih društveno-ekonomskih
paradigmi FEP sila ili skupina FEP sila. U generaliziranom primjeru, mnogi
se trenutno priklanjaju mišljenju kako se anglosaksonski kapitalizam
slobodnog tržišta pokazao boljim, ne samo od komunizma, nego i od ostalih
kapitalističkih paradigmi. Oni ukazuju na dokaze iz 1990-ih, kada su
oživljena gospodarstva SAD-a, Ujedinjenog Kraljevstva i Australije
očigledno nadmašila svoje kontinentalne europske i istočnoazijske
kapitalističke rivale. Njihovo je razmišljanje bilo utemeljeno na argumentu
kako su u eri globalizacije, ona gospodarstva koja su se liberalizirala i
deregulirala, bila u najboljoj poziciji da iskoriste mogućnosti koje se javljaju
u svjetskoj ekonomiji u kojoj je sve manje ograničenja i njezinom rastućem
transnacionalnom ekonomskom prostoru. Može se raspravljati o razmjeru u
kojem se takva neoliberalna konvergencija izmeñu različitih kapitalističkih
sustava dogodila, a američke ekonomske poteškoće na početku novog
tisućljeća nude mogućnosti za revizionističku analizu navedenog argumenta.
Prekogranična sigurnost zajednica
Ona uključuje odgovor na lokalne regionalizirane probleme koji mogu
ubrzati prekogranične ekonomske krize ili utjecati na lokalna pitanja
meñuovisnosti, npr. subregionalne projekte ekonomske integracije. Njezine
mjere često se usredotočuju na prekogranična prelijevanja ili pojave, koje
zahtijevaju politike pomoći propalim tržištima i stoga upravljanje
zajedničkim prekograničnim ekonomskim prostorom. Stoga se te mjere mogu
usredotočiti i na pitanja ostalih sigurnosnih sektora, kao što su zagañenje,
trgovina drogom i ekonomske migracije (Kulkarni1995., Mathews 1989.).
Razvoj prekograničnih zajednica stoga može izrasti iz potrebe za bavljenjem
sa zajedničkim ekonomskim sigurnosnim izazovima. Geografska veličina
ovih zajednica može varirati od subnacionalnih područja (npr. pokrajina),
koja se povezuju s takvim područjima u susjednim državama, do širih
regionalnih zajednica, koje uključuju skupine nacionalnih država. Uz to,
obično je slučaj da su relativno male FEP sile, koje su okružene velikim
brojem ostalih FEP sila, podložnije prekograničnim sigurnosnim
problemima. Često će biti slučaj da su strukturalni integritet i razvitak
gospodarstava FEP sila na neki način usko povezani ili da potencijalne
buduće promjene u jednom od njih mogu imati duboki utjecaj na drugog.
Ovo bi osobito moglo vrijediti za one države koje imaju veće susjede (kao što
su Kanada i Sjedinjene Države, Irska i Ujedinjeno Kraljevstvo, Tajvan i
Kina) i moglo bi uključivati odnose zavisnosti.
Uzimajući primjer iz Istočne Azije odnos Singapura u 'razvojnom trokutu'
s malezijskom pokrajinom Johor na sjeveru te indonezijskom pokrajinom
Riau na jugu i zapadu većinom je motiviran imperativima tehnološko-
industrijskog restrukturiranja tog grada-države (vidi Studiju slučaja 12.2).
Ostale vrste subregionalnih projekata koje žele razvijati ili upravljati
prekograničnim ekonomskim prostorima postoje diljem svijeta te mogu biti
osnovane na prethodno postojećim transnacionalnim poslovnim mrežama ili
zajedničkom upravljanju resursima, npr. meñunarodnim riječnim zonama.
Odgovor na meñuovisnosti i prijetnje povezane sa zajedničkim
prekograničnim sigurnosnim pitanjima, na brojne su načine povezani s
očuvanjem sposobnosti i interesa FEP sile u stvaranju prosperiteta. Za
probleme koji proizlaze iz ostalih novih sektora sigurnosti, kao što su ilegalne
migracije i zagañenje, se smatra da imaju potencijalno dubok utjecaj na te
sposobnosti i interese. Ranih devedesetih, Švedska je Poljskoj osigurala
sredstva namijenjena smanjenju poljskog "izvoza" kiselih kiša, koji je
desetkovao dijelove švedske poljoprivrede i stvorio značajne troškove
"čišćenja" njegovih posljedica. Ovo je primjer kako težnja za ostvarenjem
ciljeva prekogranične sigurnosti zajednice često povezuje vanjsku
ekonomsku sigurnosnu politiku s "novim sektorom" iz vanjskopolitičke
domene, u ovom slučaju s vanjskom ekološkom politikom. Ublažavanje
nepovoljnih prekograničnih efekata prelijevanja može uključivati različite
odgovore gospodarske diplomacije, od defenzivnih unilateralnih mjera (npr.
stroga pravila za imigrante), djelovanja kooperativnog bilateralizma, do
razvoja multilateralnih okvira, u kojima je moguće zajednički se suočiti sa
širokim prekograničnim sigurnosnim izazovima zajednice. S obzirom na
dimenziju "mogućnosti meñuovisnosti", različite FEP sile to mogu iskoristiti
kroz razvijanje učinkovitih prekograničnih podjela rada (vidi Studiju slučaja
12.2) ili korištenjem racionalnih ili pravednih pristupa korištenju zajedničkih
prekograničnih resursa. Općenito, lokaliziranija priroda pitanja prekogranične
sigurnosti zajednice razlikuje ih od pitanja povezanih s održavanjem
sistemske sigurnosti, koja je po prirodi globalnija.

Sistemska sigurnost
Ona se odnosi na zajedničke interese FEP sila u održavanju integriteta
meñunarodnog ekonomskog sustava, uključujući kooperativne i koncesijske
napore za potporu multilateralnim režimima sistemskog upravljanja,
olakšavanje meñudržavnih ugovora i održavanje cjelokupne sistemske
stabilnosti. Prema tome, u ovom tumačenju ekonomske sigurnosti postoji
snažna dimenzija meñunarodnih javnih dobara, koja se preciznije odnose na
pitanja nabave, distribucije i potrošnje ovih 'dobara'. Nadalje, neoliberali bi
sistemsku sigurnost naglašavali kao najvažniji put ka ekonomskoj sigurnosti
općenito; iako neoliberali ionako često ispituju održivost težnje za
ostvarenjem ciljeva ekonomske sigurnosti. Ovaj argument utemeljen je na
njihovom mišljenju da kapitalizam (dominantna ekonomska paradigma)
svojom vlastitom prirodom propagira stanje konstantne nesigurnosti u
meñunarodnom ekonomskom sustavu, koja proizlazi iz kompetitivne
dinamike koju stvara. Kao što Buzan (1991a) komentira, "kapitalizam je po
definiciji kompetitivni sustav, čija ukupna dinamika ovisi o meñudjelovanju
prijetnji, ranjivosti i prilika na tržištu" (str. 235). Prema tome, neoliberali
općenito smatraju da je ekonomska sigurnost iluzija te da u najboljem slučaju
može biti samo relativno ostvarena, iako je ovo zasigurno univerzalna
teškoća koja vrijedi za bilo koji oblik postizanja sigurnosti. Neoliberali dalje
tvrde kako se ekonomske nesigurnosti ne treba bojati, već ju treba prihvatiti,
ukoliko pozitivne reakcije na vanjske konkurentske prijetnje vode do
discipliniranih poboljšanja učinkovitosti i produktivnosti. Osim toga,
pokušaji gubitnika ovog natjecanja da "sekuritiziraju svoj položaj"
predstavlja tek očajanje kako bi se promijenila pravila igre (Buzan, 1998:
109). Općenitije, neoliberali pitanja ranjivosti često smatraju sporednima radi
težnje za 'bogatstvom', što se može optimalizirati samo u slobodnoj i
otvorenoj globalnoj ekonomiji.
Meñutim, pitanje se ne sastoji u tome je li ekonomska sigurnost iluzija,
nego odgovaraju li FEP sile pozitivno na uvjete ekonomske nesigurnosti s
kojima se suočavaju: odgovor na ekonomsku nesigurnost predstavlja niz
prilika, kao i prijetnji, koje ne bi trebalo izbjegavati. Štoviše, maksimalizacija
svjetskog bogatstva je ovisna o sigurnosti (odnosno, stabilnosti)
meñunarodnog ekonomskog sustava: "slobodna i otvorena globalna
ekonomija" u konačnici ovisi o snabdijevanju meñunarodnim javnim
dobrima, kako bi se osigurala i njezina stabilnost i pozitivan razvoj. Dakle,
moglo bi se reći da je održavanje sistemske sigurnosti de facto glavna
ekonomska sigurnosna preokupacija neoliberalizma, sa sistemskom
potporom koja je jasan put postizanja ekonomske sigurnosti neoliberalne FEP
sile. Nadalje, čak i gorljive neliberalne FEP sile slijede šire ekonomske
sigurnosne ciljeve i strategije (Leech 1993., Mastanduno 1998., Moran 1993.,
US Council for Competitiveness 1994.).11 Moramo razmotriti i neoliberalno
institucionalno stajalište o kompleksnoj meñuovisnosti i potrebu za
suradnjom u meñunarodnoj ekonomskoj sigurnosti (Keohane i Nye 1977.,
Axelrod 1984., Oye, 1986.). Upravljačka struktura sistemske sigurnosti
primarno se nalazi u multilateralnim ekonomskim institucijama, kao što su
WTO i MMF, koje su ključni depozitari i čuvari gore spomenutih
meñunarodnih javnih dobara. Regionalne institucije, kao što su EU i APEC
takoñer mogu pozitivno doprinijeti sistemskoj sigurnosti u kojoj su razvijene
multilateralne funkcije javnih dobara.
Iz druge perspektive, marksisti i strukturalisti naglašavaju kako pitanja
ekonomske sigurnosti proizlaze iz značajnih asimetrija u globalnom
ekonomskom razvoju i ravnoteži sila unutar svjetskog kapitalističkog sustava
iz kojeg proizlazi nejednaka distribucija ekonomske ranjivosti izmeñu FEP
sila. Oni na periferiji i poluperiferiji logično imaju viši koeficijent ranjivosti,
a njihova relativna ranjivost čini ih osjetljivijima na rizike ekonomske
sigurnosti i vanjske prijetnje. Ove poteškoće mogu se povezati s argumentom
kojeg je ponudio Lee (1999.) da su interesi ekonomske sigurnosti slabijih

11
Ako se primijene načela teorije hegemonske stabilnosti, hegemonska država smatra se
sistemskim jamcem, odnosno jamcem koji je motiviran potrebom omogućavanja svojim
kompetitivnim proizvoñačima da se šire u stabilno i otvoreno globalno tržišno okruženje.
FEP sila usmjereni na održavanje njihovog strukturnog integriteta.

Sigurnost saveza
Ovo tumačenje ekonomske sigurnosti po karakteru je u biti korisno, zbog
toga što otvoreno zahtijeva održavanje i razvijanje meñunarodnih
ekonomskih partnerstva s državnim i nedržavnim subjektima, u ispunjavanju
onih ekonomskih sigurnosnih ciljeva o kojima smo već raspravljali. Ova
partnerstva mogu imati različite oblike, od saveza koje karakteriziraju odnosi
donor – klijent, do labavijih kooperativnih i koordinirajućih sporazuma
izmeñu relativno ravnopravnih partnera. Kao što se može očekivati,
ostvarenje sigurnosnih ciljeva ekonomskih saveza bitno je odreñeno
kooperativnim poduhvatima. Doista, prethodno smo naglasili kako
kompleksna meñuovisnost povezana s unapreñenjem globalizacijskih procesa
predstavlja prethodni razlog za FEP sile da prihvate kooperativniji pristup
ekonomskoj sigurnosti općenito.12 Ovo bi svakako naglasili neoliberalni
institucionalisti, a još bi uz to naglasili kako bi nedržavni subjekti mogli
igrati ključnu ulogu u ovom kooperativnom procesu. Milner (1992.) u svojem
istraživanju kooperativnog ponašanja u meñunarodnim odnosima tvrdi kako
se suradnja odnosi na ponašanje koje je usmjereno ka postizanju cilja i koje
proizvodi zajedničke koristi koje su veće od onih koje donosi nekooperativno
ponašanje. Različite vrste ovog ponašanja uključuju: prešutnu suradnju, koja
se dogaña bez komunikacije ili eksplicitnog dogovora; dogovorenu suradnju,
koja proizlazi iz iscrpnog procesa pregovaranja; nametnutu suradnju, u kojoj
jača strana u odnosu drugog/druge prisiljava da uñu u kooperativni sporazum,
a njezina prinudna obilježja čine ju anomalijom, iako ovdje postoje jasne
veze s teorijom hegemonijske stabilnosti.
Problematika koja se veže uz ovu posljednju kategoriju povezana je sa
širom dilemom koju je naglasio Lee (1998.), koji smatra da FEP sila s jedne
strane mora pokušati "očuvati svoju unutarnju autonomiju i ekonomski
suverenitet od iskorištavanja izvana", dok s druge strane, "mora pozvati
vanjske sile kako bi osigurala povećanje unutarnjeg blagostanja" (str. 21).
Neorealisti bi se svakako složili da su sigurnosni interesi ekonomskih saveza
podložni promjenjivostima anarhičnog meñudržavnog natjecanja, pri čemu se
savezi brzo formiraju i brzo razvrgavaju ili se o njima ubrzo ponovo

12
Kao što Cable komentira, "suvremeni globalni uvjeti često zahtijevaju kooperativni, umjesto
konfrontacijskog pristupa postizanju ekonomske sigurnosti, koja je zajedničko stanje, a ne cilj
pojedinih država" (str. 305).
pregovara, u skladu s promjenjivim interesima nacionalne države. Prema
tome, kooperativni okviri sigurnosti ekonomskih saveza u osnovi su
prolaznog karaktera i u konačnici ovise o podudaranju nacionalnih interesa
oblikovanih u meñunarodnom ekonomskom sustavu.

Međusobna povezanost različitih tumačenja

Kada istražujemo kakve meñusobne veze postoje izmeñu različitih tumačenja
ekonomske sigurnosti, početno moramo ustvrditi da se prva četiri spomenuta
tumačenja (opskrba, pristup tržištu, krediti, tehnološko-industrijske
sposobnosti) mogu smatrati više usmjerenima na 'tehničku' politiku, dok su
druga četiri (društveno-ekonomska paradigma, prekogranična zajednica,
sistemska sigurnost i sigurnost saveza) više relacijske prirode ili usmjerena
na gospodarsku diplomaciju. Nadalje, odreñene veze izmeñu tumačenja
mogu biti meñusobno pojačavajuće ili čak sukobljene, što u tom slučaju
stvara dijalektičke napetosti izmeñu različitih ciljeva vanjske ekonomske
politike. Kao prvo, postoje prirodna preklapanja izmeñu različitih tumačenja.
Primjerice, osiguravanje lakšeg pristupa izvorima meñunarodnih kredita
može se smatrati ciljem sigurnosti opskrbe ili kreditne sigurnosti. Sigurnost
tehnološko-industrijske sposobnosti takoñer može imati koristi od sigurnosti
opskrbe u slučajevima kada, primjerice, priljev strane tehnologije kroz
izravne strane investicije ili putem nekih drugih sredstava, unapreñuje
sigurnost opskrbe. Nadalje, ostvarenje interesa društveno-ekonomske
paradigme sigurnosti i interesa sigurnosti pristupa tržištu mogu biti
meñusobno povezani, kao što smo spomenuli kod izlaganja američkog
zagovaranja neoliberalizma, slobodne trgovine i slobodnog tržišta. Slučaj
sukobljenih ekonomsko-sigurnosnih interesa može se dogoditi kada FEP sile
potiču odreñene ekonomske saveze i sporazume oko pristupa tržištu (npr.
bilateralni sporazumi o slobodnoj trgovini), koji mogu dovesti do ostvarenja
interesa sistemske sigurnosti (npr. održavanje multilateralizma WTO-a).
Osim toga, hijerarhija tumačenja u bilo kojoj skupini generičkih ciljeva
vanjske ekonomske politike primarno će biti odreñena interakcijom
suprotstavljenih utjecaja interesnih skupina iz različitih FEP područja i
kognitivno-ideoloških pristupa koje su protagonisti prihvatili. Štoviše,
prethodno spomenuta tendencija ovih tumačenja da se ponekad preklapaju,
stvaranje hijerarhijskog poretka može učiniti vrlo kompliciranim.
ZAKLJUČAK

O ekonomskoj sigurnosti sve se više raspravlja, ali je to još uvijek

nedovoljno teorijski potkrijepljen koncept. Ovo poglavlje predstavilo je novi
konceptualni okvir analize ekonomske sigurnosti kao pokušaj unapreñivanja
njezinog teorijskog razvoja. U postavljanju njezinog konteksta, ispitali smo
ključna teorijska i metodološka pitanja koja se odnose na analizu ekonomske
sigurnosti. Uspostavljene su važne razlike izmeñu binarnih istraživanja
analize mikrorazine i ekonomske sigurnosti na makrorazini. Što se tiče
potonje, smatra se kako je osobito važno razlikovati njihove pripadajuće
empirijske domene uz istodobno potvrñivanje meñusektorskih poveznica
izmeñu političko-vojne sigurnosti i ekonomske sigurnosti. Ovo je ispitano na
različitim fundamentalnim razinama koje su omogućile diskurzivnu
platformu za osnovnu definiciju novog konceptualnog okvira koji je ovdje
predstavljen, a koji je ustvrdio kako ostvarenje ekonomske sigurnosti
uključuje očuvanje strukturnog integriteta te sposobnosti i interesa stvaranja
prosperiteta političko-ekonomskog entiteta, u kontekstu različitih vanjskih
rizika i prijetnji s kojima se suočava u meñunarodnom ekonomskom sustavu.
Štoviše, ostvarenje ekonomske sigurnosti u svojim različitim oblicima
oblikovalo je ciljeve vanjske ekonomske politike i entiteta sličnih državi (npr.
EU, lokalne pokrajinske vlade). Iz ove definicije razvila se serija od osam
različitih "objektivnih tumačenja" ekonomske sigurnosti. Ona oblikuju čvrstu
strukturu novog konceptualnog okvira, te stoga pružaju analitički pogled kroz
kojeg možemo razumjeti generičku prirodu ciljeva vanjske ekonomske
politike. Prema tome, nadamo se da je ovo poglavlje takoñer dalo značajan
doprinos povezanim diskursima ekonomske sigurnosti i analize vanjske
ekonomske politike.

PITANJA

Zašto je važno razlikovati proučavanje ekonomske sigurnosti na mirkorazini i

makrorazini?
Kako je kraj Hladnog rata utjecao na analizu ekonomske sigurnosti?
Zašto je važno razlikovati analizu ekonomske sigurnosti i ekonomsko-
sigurnosnu vezu?
Zašto u meñunarodnom ekonomskom sustavu ne smijemo u obzir uzeti samo
interese ekonomske sigurnosti nacionalnih država?
U koje objektivno tumačenje ili tumačenja ekonomske sigurnosti biste uvrstili
ovu situaciju: Upravljanje izvorom pitke vode kojeg dijele dvije susjedne
države? Objasnite svoje razmišljanje.
U koje objektivno tumačenje ili tumačenja ekonomske sigurnosti biste uvrstili
ovu situaciju:
Regionalni pokušaji odgovora na probleme meñunarodne migracije radnika?
Objasnite svoje razmišljanje.
U koje objektivno tumačenje ili tumačenja ekonomske sigurnosti biste uvrstili
ovu situaciju:
Spriječavanje propasti multilateralnih trgovinskih pregovora pri WTO-u?
Objasnite svoje razmišljanje.
U koje objektivno tumačenje ili tumačenja ekonomske sigurnosti biste uvrstili
ovu situaciju:
Politike usmjerene na privlačenje neposrednih stranih visokotehnoloških
investicija? Objasnite svoje razmišljanje.
U koje objektivno tumačenje ili tumačenja ekonomske sigurnosti biste uvrstili
ovu situaciju:
Potpisivanje ugovora o slobodnoj trgovini Singapura i SAD-a? Objasnite svoje
razmišljanje.
U koje objektivno tumačenje ili tumačenja ekonomske sigurnosti biste uvrstili
situaciju:
Japansko pokretanje novog programa za inozemnu pomoć Istočnoj Aziji koji
je vrijedan nekoliko milijardi dolara? Objasnite svoje razmišljanje.

ZA DALJNJE ČITANJE

Buzan, B, Waever, O., and de Wilde, J. (1998), Security: A New

Framework of Analysis, Boulder, Co: Lynne Rienner. Ovdje postoji
poglavlje o ekonomskoj sigurnosti koje ovaj koncept promatra iz perspektive
autorovog revolucionarnog rada o "sekuritizaciji". Cijela knjiga potiče na
razmišljanje.
Dent, C.M. (2002), The Foreign Economic Policies of Singapore, South
Korea and Taiwan, Cheltenham: Edward Elgar. Teoretiziranje o
ekonomskoj sigurnosti predstavljeno u ovom poglavlju primarno potječe iz
ovog rada. Ovdje ostvarenje ekonomske sigurnosti postavljam kao glavni
determinirajući faktor ciljeva vanjske ekonomske politike.
Kahler, M. (2004), "Economic Security in an Era of Globalisation:
Definition and Provision", Pacific Review, Vol. 17(4), 485-502. Ovaj članak
kritički propituje ekonomsku sigurnost u današnjoj globalizirajućoj svjetskoj
ekonomiji. Izmeñu ostalog ispituje da li u doba globalizacije pitanja
ekonomske sigurnosti mogu biti identificirana kao specifično nacionalna i uz to
upozorava na razmišljanja da globalizacija samo donosi veću ekonomsku
nesigurnost za nacionalne države i regije.
Lee, C. (1999), "On Economic Security", u G. Wilson-Roberts (ured.), An
Asia-Pacific Security Crisis?: New Challenges to Regional Stability,
Wellington, NZ: Centre for Strategic Studies. Ovaj rad daje vrlo dobar
pregled drugih ključnih radova i pruža neke korisne ideje o konceptualizaciji
ekonomske sigurnosti.

VAŽNE WEB STRANICE

http://www.whitehouse.gov/nsc/ Vijeće nacionalne sigurnosti SAD-a je

predsjednikov glavni forum za razmatranje nacionalne sigurnosti i pitanja
vanjske politike sa svojim višim savjetnicima za nacionalnu sigurnost i
službenicima kabineta.
http://www.whitehouse.gov/ecom/ Daje detaljan uvid u politiku ekonomske
sigurnosti Bijele kuće.
http://www.security-policy.org/papers/1992/92-T140.html Rad Centra za
sigurnosnu politiku u kojem se sigurnost postavlja u "Economic Security
Council" (ESC), koji se nalazi u Bijeloj kući i koje neposredno odgovara
predsjedniku SAD-a.
http://www.globalpolicy.org/socecon/un/reformindex.htm Rad Foruma o
globalnoj politici o Ekonomskom i socijalnom vijeću (ECOSOC); glavnom tijelu
UN-a koje koordinira ekonomski i socijalni rad organizacije.

Za mnogo zanimljivih dodatnih materijala posjetite Online Resource Center

kojim je popraćena ova knjiga: www.oxfordtextbooks.co.uk/orc/collins
13.
Diplomacija prinude

PETER VIGGO JAKOBSEN

Sadržaj poglavlja
Uvod
Što je diplomacija prinude?
Teorije i preduvjeti uspjeha
Izazovi definiranja uspjeha
Zapadna upotreba diplomacije prinude od 1990. do 2005.
Zašto je diplomacija prinude teška
Zaključak

Vodič čitatelju
Diplomacija prinude obuhvaća upotrebu prijetnji i/ili ograničene sile s ciljem
uvjeravanja nekog sudionika da obustavi ili poništi već poduzete akcije.
Upotreba prijetnji/ograničene sile može, ali ne mora, biti popraćena davanjem
poticaja kako bi se povećala pobuda protivnika da udovolji traženjima strane
koja provodi diplomaciju prinude. Diplomacija prinude postala je sastavnim
dijelom zapadnog načina upravljanja sukobima nakon kraja Hladnog rata, ali
su zapadne države bile loše u prevoñenju njihove pretežite vojne nadmoći u
uspješnu diplomaciju prinude. Kao dodatak objašnjenju ovog neuspjeha, ovo
poglavlje dovest će u vezu diplomaciju prinude s drugim strategijama
utemeljenima na prijetnji, kao što su odvraćanje i prisila. Objasnit će povećano
pribjegavanje diplomaciji prinude nakon Hladnog rata, pokazati kada je
izgledno da strategiju upotrijebe koalicije predvoñene Zapadom, objasniti
zašto je diplomacija prinude uspješna ili neuspješna, identificirati ograničenja
ove strategije te procijeniti izglede za njezinu uspješnu upotrebu u budućnosti.
UVOD

Glavni strateški izazov pred državama Zapada i meñunarodnom zajednicom u

cjelini tijekom Hladnog rata bilo je izbjegavanje rata izmeñu velikih sila.
Rizik da bi lokalni oružani sukob mogao eskalirati u nuklearni rat izmeñu
dvaju blokova pod vodstvom supersila prirodno je stavio naglasak na politike
i instrumente koji su nastojali spriječiti ovaj najgori scenarij. Stoga je
najvažnija misija zapadnih vojnih snaga tijekom ovog razdoblja bila
odvraćanje Sovjetskog Saveza od napada na njihove matične teritorije. Ova
misija nestala je nakon sloma Sovjetskoga Saveza, a zamijenile su je
izazovnije misije upravljanja nemirima proisteklima iz grañanskih ili etničkih
ratova unutar slabih ili propalih država (eng. failing state), masovnih kršenja
ljudskih prava počinjenih unutar granica suverenih država, te napora maloga
broja država i ne-državnih aktera za stjecanjem ili razvijanjem oružja za
masovno uništenje. Umjesto sprječavanja djelovanja neprijatelja Zapada,
primarni posthladnoratovski izazov bio je uvjeriti, prinuditi i, u slučaju
potrebe, prisiliti ih da promijene svoje ponašanje.
Ovaj pomak duboko je utjecao na strateško promišljanje i način prijetnje,
upotrebe i legitimiranja sile. Dok su se prijetnje i upotreba sile od strane
Zapada isprva opravdavale referiranjem na nacionalnu sigurnost i potrebu
izbjegavanja rata te suprotstavljanje širenju komunizma, potreba zaštite
ljudskih prava, promoviranje demokracije i sprečavanje širenja oružja za
masovno uništenje postali su dominantni pravcem tokom 1990-ih. Najvažnija
briga više nije bila izbjegavanje izbijanja i eskalacije rata izmeñu velikih sila.
Umjesto toga, kreatori politike Zapada postali su uvjereni da se meñunarodni
mir i stabilnost lakše mogu postići širenjem ljudskih prava, demokracije i
tržišnog gospodarstva.
Clintonova administracija odigrala je ključnu ulogu u ovom razvoju,
budući da je američku hladnoratovsku strategiju zadržavanja (containmenta)
zamijenila strategijom namijenjenom ‘proširenju zajednice demokratskih
nacija’. Inspirirana teorijom demokratskog mira koja zastupa mišljenje da
demokracije meñusobno ne stupaju u ratove, Clintonova administracija
obrazlagala je da ona služi ‘cjelokupnom američkom strateškom interesu – od
promocije prosperiteta kod kuće do obuzdavanja globalnih prijetnji u
inozemstvu’ (Gowa, 1999: 3). Većina zapadnih država i meñunarodnih
organizacija slijedila je ovaj primjer, a održivi mir definiran terminima
izgradnje mira i uspostave demokracije postao je ciljem rastućeg broja vojnih
intervencija koje je poduzela meñunarodna zajednica.
Povoljno geopolitičko okruženje, kojeg karakterizira pretežita vojna
superiornost Zapada i nizak rizik od neprijateljskih intervencija velikih sila,
generiralo je pritiske na kreatore politike Zapada, kao i poticaje da koriste
prijetnju i silu kako bi promovirali svoju novu političku agendu i upravljali
oružanim sukobima proisteklima iz slabih ili neuspjelih država u
meñunarodnom sustavu. Stoga ne iznenañuje što su diplomaciju prinude i
silu počele koristiti češće nego što je to bio slučaj tijekom Hladnog rata.
Diplomacija prinude bila je primijenjena protiv Iraka u razdoblju koje je
prethodilo Zaljevskom ratu 1991. godine i kasnijim različitim krizama koje
su proistekle iz nespremnosti Iraka da surañuje s inspektorima Ujedinjenih
naroda (UN) koji su nastojali utvrditi je li Irak okončao svoje programe
izgradnje oružja za masovno uništenje; Zapadne sile upotrijebile su je na
Balkanu pri pokušajima upravljanja oružanim sukobima u Bosni i na Kosovu;
Sjedinjene Američke Države upotrijebile su je protiv vojnoga vodstva na
Haitiju kako bi poništile zbacivanje s vlasti prvog demokratski izabranog
predsjednika.
Napadi na Svjetski trgovački centar i Pentagon 11. rujna 2001. godine
ojačali su ovaj trend, povećavajući američku sklonost prema prijetnji silom i
upotrebi sile pri suprotstavljanju prijetnjama koje proistječu iz terorističkih
napada koji dovode do velikog broja žrtava, proliferacije oružja za masovno
uništenje i neuspjelih država (Bijela kuća, 2002). Od 11. rujna diplomacija
prinude primijenjena je u pokušajima da se Iran, Irak, Libiju i Sjevernu Koreju
prisili da obustave razvijanje vlastitog nuklearnog naoružanja, kao i u
pokušajima da se Talibane u Afganistanu prisili da prestanu podupirati
al’Qaidu. Konačno, bila je primijenjena i u takozvanom ratu protiv terorizma
kako bi se države, terorističke skupine i nedržavne aktere odvratilo od
suradnje s al’Qaidom i pridruženim grupama.
Povećano pribjegavanje diplomaciji prinude ne može se objasniti
faktorom uspjeha. Diplomacija prinude nije uspjela prinuditi Irak da potpuno
udovolji zahtjevima UN-a i SAD-a izmeñu 1990. i 2003. godine; nije uspjela
prinuditi Talibane da prestanu podupirati al’Qaidu; uspjeh je uz visoku cijenu
postignut u Bosni i na Kosovu, gdje su tisuće ljudi bile ubijene prije nego što
je naposljetku Organizacija Sjevernoatlantskog ugovora (NATO) bombama
morala natjerati Srbe da sjednu za pregovarački stol; a njezina učinkovitost u
pogledu prinuñivanja nedržavnih aktera i terorističkih skupina da prestanu
podupirati i surañivati s al’Qaidom i njezinim pridruženim grupama je
dvojbena. Dosad je potencijal ove strategije za mirno rješavanje sukoba
realiziran samo tri puta: 1994. godine kada su haićanski generali bili
prinuñeni da siñu s vlasti; 2001. godine kada je Pakistan bio prinuñen da
prestane podupirati Talibane; te 2003. godine kada je Libija bila prinuñena da
obustavi potporu terorizmu i svoj nuklearni program. Usprkos tome, ova
strategija vjerojatno će ostati središtem zapadnog načina upravljanja
sukobima zbog kontinuirane potrebe za obustavom i uklanjanjem
neprijateljskih i destabilizirajućih djelovanja.
Teškoća u prevoñenju vojne nadmoći Zapada u uspješnu diplomaciju
prinude iznenadila je zapadne vlade, kako u slučaju Bosne tako i na Kosovu.
Ta teškoća manje je iznenañujuća s teorijskog stajališta budući da postojeće
teorije diplomaciju prinude smatraju visoko rizičnom i teško upotrebljivom
strategijom. Meñutim, teorijsko razumijevanje diplomacije prinude ostaje
nedostatno u nekoliko pogleda. Bolje razumijevanje strategije i pretpostavki
za njezin uspjeh potrebno je za unapreñenje potencijala strategije u rješavanju
sukoba različitih od rata.

ŠTO JE DIPLOMACIJA PRINUDE?

Diplomacija prinude teži rješenju kriza i oružanih sukoba bez pribjegavanja

sveobuhvatnom ratu. Počiva na prijetnjama silom ili ograničenoj upotrebi sile
kako bi se utjecalo na protivnika da zaustavi ili poništi posljedice već
poduzetih akcija. Upotreba prijetnji i ograničene sile (batina) mogu biti
povezani s upotrebom poticaja (mrkva) kako bi se povećala protivnikova
pobuda da se pokori zahtjevima provoditelja diplomacije prinude, ali batina
mora ulijevati strah u protivnikov um kako bi se strategija mogla smatrati
diplomacijom prinude. Ukoliko pokoravanje nije uzrokovano, barem
djelomično, strahom od prijetnji provoditelja diplomacije prinude, tada do
prinude nije došlo. Strategija koja obustavlja agresiju ili program oružja za
masovno uništenje potkupljivanjem protivnika predstavlja umirenje, a ne
diplomaciju prinude.
Prisila (eng. compellence) je drugi termin za diplomaciju prinude, ali
obuhvaća širi skup fenomena. Dok diplomacija prinude obuhvaća samo
reaktivne prijetnje kao odgovor na akcije neprijatelja, prisila obuhvaća i
prijetnje koje za cilj imaju izazvati neprijateljevu akciju. Prijetnja kako bi se
državu prinudilo da se odrekne dijela svog teritorija stoga bi se smatrala
prisilom a ne diplomacijom prinude, budući da ona pokriva samo situacije u
kojima je neprijatelj napravio prvi korak.
Reaktivna priroda takoñer je jedan od elemenata koji razlikuje
diplomaciju prinude od njezine sestrinske strategije odvraćanja, koja
obuhvaća upotrebu prijetnji kako bi se utjecalo na protivnika da ne poduzme
neželjene akcije. Odvraćanje se koristi prije nego što je protivnik djelovao,
dok se diplomacija prinude primjenjuje onda kada je protivnik poduzeo prvi
korak. Zastrašivanje je bilo kamen temeljac strategije koju je Zapad koristio
protiv Sovjetskog Saveza tijekom Hladnog rata. Zapadne države prijetile su
na sovjetski napad odgovoriti upotrebom nuklearnog oružja u nadi da će to
sovjetske voñe uvjeriti da bi napad na zapadne države bio preskup. Ukoliko
prijetnja odvraćanja ne uspije spriječiti napad, tada provoditelj diplomacije
prinude mora razmotriti hoće li odgovoriti prijetnjom upotrebe sile kako bi
utjecao na protivnika da zaustavi napad i da se povuče; upotrebom
ograničene sile kako bi utjecao na protivnika da to učini; ili upotrebom
brutalne sile ili sile punih razmjera kako bi ga natjerao na prestanak akcije i
povlačenje.
Dok se upotreba prijetnje i ograničene sile smatraju diplomacijom
prinude, upotreba brutalne sile kako bi se porazilo napadača to nije.
Diplomacija prinude primjenjuje se kako bi se izbjegla ili ograničila upotreba
sile. To je strategija utjecaja koja je namijenjena dobivanju pristanka
protivnika bez da ga se prethodno porazi. Ona ostavlja element izbora s
ciljem; protivnik mora odlučiti hoće li popustiti ili se nastaviti boriti. Cilj
brutalne ili sile punih razmjera, s druge strane, jest poražavanje protivnika.
On ne teži utjecaju nego kontroli nametanjem pokoravanja protivniku
oduzimajući mu pravo riječi u spornom pitanju. Rat u Afganistanu 2001-
2002. primjer je ove razlike. Sjedinjene Države prvotno su prijetile da će
napasti talibanski režim ukoliko Osama bin Laden i drugi ključni voñe
Al’Qaide ne budu izručeni, a njihovi kampovi za obuku zatvoreni.
Neudovoljavanje je potom dovelo do američkih zračnih napada na ključne
vojne objekte, koji su bili praćeni prijetnjom eskalacije. U prvoj fazi rata,
Sjedinjene Države uzdržavale su se od napada na talibanske položaje i od
pružanja izravne vojne potpore Sjevernom savezu, afganistanskim skupinama
koje su se borile protiv Talibana. Takoñer su, prilično neuvjerljivo, nudile da
talibanski režim ostane na vlasti pod uvjetom da udovolji američkim
zahtjevima. Kada su se Sjedinjene Države uvjerile da popuštanje nije na
pomolu, one su ubrzano eskalirale upotrebu sile kako bi porazile Talibane. U
toj fazi američka strategija prešla je iz utjecaja u kontrolu.
Razlika izmeñu ograničene sile i brutalne ili sile punih razmjera je
krucijalna budući da pribjegavanje brutalnoj sili znači da diplomacija prinude
nije bila uspješna. Važno je razumjeti da ovo razlikovanje nije utemeljeno na
količini upotrijebljene sile. To nije pitanje broja bombi bačenih na protivnika.
Razlikovanje počiva na svrsi koja se upotrebom sile nastoji postići i elementu
izbora kojeg protivnik ima. Diplomacija prinude ograničenu silu koristi kao
sredstvo cjenkanja. Koristi se kako bi se povećali troškovi neudovoljavanja i
priprijetilo većom upotrebom iste ukoliko udovoljavanje nije na pomolu.
Uvijek ostavlja mjesta protivniku da odluči hoće li se pokoriti ili neće.
Brutalna sila ne ostavlja takav izbor; njezina svrha je poraz protivnika.
Pribjegavanje brutalnoj sili znači da je diplomacija napuštena i da je
provoditelj diplomacije prinude izgubio vjeru u pregovore i odlučio svoju
volju nametnuti silom.
U praksi može biti vrlo teško učiniti ovo razlikovanje, ali korisno
praktično pravilo jest da će upotreba zračne i pomorske sile obično biti
ograničena, budući da protivniku ostavlja odluku da se pokori ili da bude
izložen daljnjim napadima. Zračne kampanje u Zaljevskom ratu 1991. i ratu
na Kosovu 1999. godine pružaju primjere upotrebe ograničene sile kao dijela
strategije diplomacije prinude. Kopneni rat koji je uslijedio nakon zračnih
napada u Zaljevskom ratu označio je pomak s diplomacije prinude na
upotrebu brutalne sile. Kada je započela kopnena kampanja, sila se više nije
koristila kako bi se njome ‘uvjerilo’ Irak da povuče svoje snage iz Kuvajta,
nego da ga se fizički izbaci. Posljedično, otpočinjanje kopnenog ratovanja
takoñer je značilo da diplomacija prinude nije uspjela.
Potrebno je zamijetiti i da definicija ‘ograničene’ sile dopušta masovnu
upotrebu sile. Strateški zračni napadi poduzeti protiv Njemačke i Japana
tijekom Drugog svjetskog rata stoga tvore ograničenu primjenu sile u skladu
s ovom definicijom, iako su broj bačenih bombi i nanijeta šteta bili ogromni.
Iz toga razloga ograničena sila se u pravilu definira kao ‘demonstrativna’ ili
‘simbolička’ upotreba, odnosno kao ‘tek dostatna sila prikladne vrste kako bi
se pokazala odlučnost i dao kredibilitet prijetnji da će se upotrijebiti veća sila
ukoliko to bude potrebno’ (George, 1993: 10; takoñer Art, 2003: 9). Ova
definicija je nejasna i teško upotrebljiva u praksi, te zbog toga ovo poglavlje
‘ograničeno’ definira u smislu načina na koji je sila upotrijebljena a ne u
smislu količine. Praktična implikacija je da je domašaj uspjeha diplomacije
prinude proširen. NATO-ova zračna kampanja u kosovskom sukobu se stoga
u ovom poglavlju smatra uspjehom diplomacije prinude, dok će
konvencionalnija definicija koju upotrebljavaju Art, George i drugi rezultirati
označavanjem ovog slučaja kao neuspjeha.
Razlikovanje izmeñu diplomacije prinude i upotrebe sile punih razmjera
ipak se ne može izvesti isključivo na temelju načina na koji je sila
upotrijebljena. Kada se diplomacija prinude koristi kao dio eskalacijskog niza
koji kulminira upotrebom brutalne sile, kao što je to bio slučaj u Zaljevskom
ratu, Afganistanskom ratu 2001-2002. te Iračkom ratu 2003., potrebno je
odrediti je li provoditelj diplomacije prinude tragao za mirnim rješenjem ili je
prijetnje i ograničenu silu koristio tek kako bi legitimizirao pribjegavanje
brutalnoj sili koja je slijedila. Jedan način da se to učini jest da se razmotri je
li provoditelj diplomacije prinude namjerno postavljao zahtjeve za koje je
znao da ih protivnik neće moći ispuniti i da se vidi je li protivniku uskraćeno
dostatno vrijeme da se pokori. Ukoliko se to pokaže točnim, mora se
zaključiti da je provoditelj diplomacije prinude dao prednost ratu u odnosu na
protivnikovo udovoljavanje. Uoči Iračkoga rata 2003. godine raspravljalo se
o tome je li Busheva administracija preferirala promjenu režima u odnosu na
ispunjenje zahtjeva, kako bi se Saddama Husseina riješila jednom i zauvijek.
Ako je to bio slučaj, američka upotreba prijetnji prije početka rata ne bi
mogla biti kvalificirana kao diplomacija prinude.

TEORIJE I PREDUVJETI USPJEHA

Dok su studije odvraćanja, koje su imale dominantnu poziciju u području

strateških studija tijekom Hladnog rata, proizvele dovoljno knjiga i članaka
za popunjavanje cijele knjižnice, radovi o diplomaciji prinude i prisili ne
zauzimaju više od police. Dok internetska pretraga za riječ "odvraćanje"
(eng. deterrence, op. prev.) rezultira sa 7.81 milijuna rezultata, riječi
"diplomacija prinude" (eng. coercive diplomacy, op. prev.) i "prisila" (eng.
compellence, op. prev.) daju samo 94.700 odnosno 17.500 rezultata.
Iako je primjena diplomacije prinude, na način kako je ovdje definirana,
oduvijek bila integralni dio upravljanja krizama i sukobima, teoretiziranje o
njoj nije bilo popularna razonoda. Postoje samo dva glavna teorijska rada:
knjiga Naoružanje i utjecaj (orig. Arms and Influence) Thomasa C.
Schellinga iz 1966. godine, koja je skovala izraz zastrašivanje, te
Ograničenja diplomacije prinude (orig. Limits to Coercive Diplomacy)
Alexandera L. Georgea i drugih iz 1971. godine, koja je utrla put studijama
diplomacije prinude. Ova klasična djela i danas oblikuju izučavanje
diplomacije prinude. Schelling, inspiriran teorijom igara, deduktivno je
identificirao pet uvjeta koje je smatrao potrebnima za uspjeh prinude.
Budući je Schellinga ponajprije zanimalo raspoznavanje općih uvjeta koji
utječu na primjenu prinude, on nije pokušavao formulirati posebne propise
politike niti suprotstaviti svoje uvjete empirijskim dokazima.
Suprotno tome, George i njegovi suradnici upotrijebili su induktivnu
istraživačku strategiju s ciljem razvijanja teorije relevantne za politiku. Kao
polaznu točku upotrijebili su niz pitanja postavljenih kreatorima politike koji
su zagovarali upotrebu diplomacije prinude, a oslanjali su se na analizu
studije slučaja kako bi identificirali ukupno četrnaest faktora koji utječu na
rezultat pokušaja diplomacije prinude. George i njegovi suradnici razlikuju
kontekstualne varijable i uvjete koji pogoduju uspjehu, a zamisao je da bi ih
kreatori politike trebali koristiti u različitim fazama procesa donošenja
odluka. U početku bi se trebale upotrebljavati kontekstualne varijable kako bi
se odlučilo je li diplomacija prinude održiva strategija u odreñenoj krizi.
Varijable uspjeha u procesu donošenja odluka ulaze samo u drugoj fazi
ukoliko analiza kontekstualnih varijabli ukaže da bi strategija diplomacije
prinude mogla biti djelotvorna. Stoga bi varijable uspjeha kreatorima politike
trebale pomoći u zadaći osmišljavanja djelotvorne strategije.
Glavna snaga Schellingove teorije proizlazi iz njezine dosljedne i
štedljive prirode. Meñutim, štedljivost joj je ujedno i najveća slabost jer
njezina velika apstraktnost otežava upotrebu teorije u praksi. Schelling ne
nudi pomoć kreatorima politike koji žele znati kako formulirati snažnu
prijetnju, učiniti ju vjerodostojnom u očima protivnika ili uvjeriti protivnika
da udovoljavanje neće voditi prema posatvljanju dodatnih zahtjevima.
Schelling je i sam odustao kada ga je Johnsonova administracija pozvala da
upotrijebi svoju teoriju za oblikovanje zračne kampanje protiv Sjevernog
Vijetnama 1964. godine. Administracija je potom pokušala sama, ali rezultat
– Operacija Rolling Thunder – nije uspjela prinuditi Sjeverni Vijetnam da
udovolji američkim zahtjevima (Kaplan, 1983: 330-6).
Problem s popisom Georgea i Simonsa upravo je suprotan, budući da
veliki broj faktora otežava njegovu primjenu te objašnjavanje ishoda
diplomacije prinude. Teško je znati koji od mnogih faktora stvarno uzrokuju
uspjeh ili neuspjeh u odreñenom slučaju. Prema Georgeu i Simonsu, uspjeh
nije izgledan ukoliko svih devet njihovih uvjeta nije prisutno, ali prisutnost
njihovih četiriju 'posebno značajnih' uvjeta trebalo bi biti dovoljno.
Moglo bi se očekivati da će se protivnik pokoriti ukoliko strahuje od
neprihvatljive eskalacije, ravnotežu interesa smatra nepovoljnom, osjeća hitnu
potrebu da se pokori te smatra da su uvjeti nagodbe jasni. Još je
problematičniji neuspjeh operacionalizacije nekoliko faktora na način koji
omogućuje mjerenje radi odgovora jesu li oni primjenjivi u odreñenoj krizi ili
ne. Tri od četiri uvjeta označena kao 'posebno značajna', asimetrija motivacije,
protivnikov strah od neprihvatljive eskalacije i hitnost udovoljavanja, mogu se
mjeriti tek poslije djela. Navedeno značajno umanjuje analitičku vrijednost
njihovoga popisa.
Jakobsenova idealna politika pokušaj je da se prevladaju slabosti
Schellingova i Georgeova rada. Idealna politika razvijena je zbog dva cilja.
Prvi je bio da se broj uvjeta za uspjeh smanji na prikladan broj. Zbog toga je
njezin doseg uži i razvijena je za primjenu samo u pokušajima
suprotstavljanja agresiji, meñutim, njezina logika trebala bi biti oslonac i u
pokušajima suprotstavljanja terorizmu ili nabavi oružja za masovno
uništenje. Drugi cilj je bio da se operacionaliziraju uvjeti uspjeha kako bi se
moglo odrediti jesu li primjenjivi u specifičnim krizama ili nisu. Kako bi se
minimalizirao rizik izostavljanja važnih faktora, idealna politika obuhvaća
Schellingove uvjete potrebne za uspjeh i uvjete koje George i Simons
označavaju kao posebno značajne.
Prvi uvjet uspjeha u idealnoj politici oblikovan je kako bi prijetnju učinio
tako snažnom da će neudovoljavanje biti preskupo za aktere koji su pribjegli
upotrebi sile. Protivnici koji su pribjegli upotrebi sile izrazili su spremnost da
prihvate visoku cijenu kako bi ostvarili svoje ciljeve, što dovodi do toga da je
razumno očekivati da će biti potrebna prijetnja silom koja će neudovoljavanje
učiniti preskupim u većini slučajeva. Slabi rezultati primjera veze izmeñu
ekonomskih sankcija i zaustavljanja ili poništavanja vojne agresije potvrñuju
ovu pretpostavku (Jakobsen, 1998: 27). Drugi razlog zbog kojega su sankcije
neprikladne za zaustavljanje vojne agresije jest taj da je potrebno dugo
vremena da one počnu djelovati, budući da vojna agresija u većini slučajeva
zahtijeva hitru akciju.
Meñutim, nije dovoljno samo objaviti prijetnju silom. Karakter vojne
akcije kojom se prijeti je vrlo važan. Kako bi se neudovoljavanje učinilo
preskupim, provoditelj diplomacije prinude mora prijetiti da će poraziti
protivnika ili mu uskratiti njegove ciljeve brzo i uz malu cijenu u smislu
prolijevanja krvi i novca. Prijetnja mora biti oblikovana na ovaj način kako bi
se postigla dva cilja. Prvi je stvaranje straha od neprihvatljive eskalacije u
razmišljanju protivnika, što George i Simons naglašavaju kao posebno važno
za uspjeh. Prijetnja uskraćivanjem onoga što protivnik tako jako želi
najizravniji je način da se ovo učini. Drugi je da se prijetnja protivniku učini
vjerodostojnom: prijetnje brzih, poraza uz male troškove u ovome su
presudne. U svjetlu teškoća koje zapadne demokracije imaju u odnosu na
održavanje domaće potpore i pretrpljene žrtve u sukobima koji ne prijete
njihovim vitalnim interesima, protivnici će zapadne prijetnje koje uključuju
obavezu borbe u dugotrajnom ratu u takvim sukobima smatrati praznom
prijetnjom. Prijetnja da će se boriti u produljenom ratu protivniku će biti
vjerodostojna samo ako su vitalni interesi provoditelja diplomacije prinude
izravno ugroženi. U praksi to znači da provoditelj diplomacije prinude ne
samo da treba uživati značajnu vojnu nadmoć, nego mora biti sposoban
protivniku uskratiti mogućnost odmazde i nametnuti mu visoku cijenu
sukoba. Prema riječima Bymana i dr. (1999), provoditelj diplomacije prinude
mora posjedovati ‘eskalacijsku dominaciju’. Nedostatak eskalacijske
dominacije i percepcija da vitalni interesi nisu ugroženi objašnjavaju
neuspjeh zapadnih sila da bosanske Srbe izmeñu 1992. i 1995. godine
prinude na popuštanje. Bosanski Srbi su se raznim odgovorima stalno
suprotstavljali prinudi Zapada s ciljem potkopavanja njihove odlučnosti.
Tipična su bila prazna obećanja kako bi se udovoljilo zahtjevima Zapada,
prijetnje usmjerene prema odvraćanju zapadnih sila od izvršavanja njihovih
prijetnji i činovi eskalacije kao što je to uzimanje talaca. Bosanski su Srbi s
velikim uspjehom neutralizirali NATO-ove zračne napade uzimanjem za
taoce osoblja Ujedinjenih naroda izmeñu travnja 1994. i srpnja 1995. godine,
kada su zapadne sile poduzele djelotvorne mjere kako bi smanjile ranjivost
svojih trupa u Jugoslaviji na odmazdu (Jakobsen, 1998: 107).
Meñutim, za maksimalizaciju vjerodostojnosti nije dovoljna prijetnja
brzog poraza poduprtog potrebnom sposobnošću. Prijetnju mora pratiti i
krajnji rok za udovoljavanje postavljenim zahtjevima. Literatura o
neuspjesima zavaravanja i odvraćanja pokazuje da su donosioci odluka, kada
se nañu u situaciji u kojoj ne mogu pobijediti, akcije i signale svojih
protivnika skloni interpretirati na način koji je sukladan njihovim vlastitim
očekivanjima i željama (Jervis, 1976). Stoga se od aktera od kojeg se
zahtijeva da obustavi ili poništi čin agresije ili da obustavi svoj program
razvoja oružja za masovno uništenje može očekivati da bude sklon
zabludama. Iz toga slijedi da će neuspjeh u odreñivanju krajnjeg roka za
udovoljavanje vjerojatno biti protumačen kao nedostatak volje provoditelja
diplomacije prinude da prijetnju provede. Protivnik prijetnju uporabom sile
jednostavno neće percipirati vjerodostojnom ukoliko ona nije popraćena
krajnjim rokom za udovoljavanje. Stoga krajnji rok za udovoljavanje
zahtjevima čini drugi uvjet u idealnoj politici. Osim smanjivanja rizika od
krivih percepcija i loših prosudbi, krajnji rok takoñer služi sužavanju prostora
za taktike kupovanja vremena i protu-prinudu.
Kako bi se povećali izgledi za uspjeh u idealnu politiku mora biti
uključeno jamstvo da neće doći do novih zahtjeva. Kao što je Schelling
istaknuo, protivnikova pobuda da se pokori bit će znatno umanjena ukoliko
strahuje da će udovoljavanje rezultirati samo novim zahtjevima. George i
Simons ističu isto kada naglašavaju jasne uvjete nagodbe kao "posebno
značajne" uvjete uspjeha. Finsko odbijanje da Sovjetskom Savezu preda
nekoliko malih otoka 1939. primjer je važnosti pružanja jamstava. Strah da
će udovoljavanje rezultirati novim zahtjevima igrao je važnu ulogu u
njihovom odbijanju, što je dovelo do Zimskog rata (Jakobsen, 1961: 139).
Četvrti i posljednji sastavni dio idealne politike je upotreba poticaja.
Poticaji bi se trebali koristiti kao neutralizatori ili sredstva održavanja
dostojanstva i ugleda, kojima bi se protivniku koji se boji prijetnje
provoditelja diplomacije prinude pomoglo da se pokori uz minimum
poniženja. Povećanjem protivnikove pobude da se pokori, poticaji pomažu da
se izbjegnu situacije nultog zbroja (Schellingov četvrti uvjet), te takoñer daju
više kredibiliteta jamstvima o nepostavljanju daljnjih zahtjeva. Slučajevi koji
se prikazuju u nastavku jasno pokazuju da upotreba poticaja povećava
izglede uspjeha. Poticaji su uključeni u većini uspjeha, a odsutni u većini
neuspjeha. Nalazi nisu tako jaki da ukazuju na to da su poticaji potrebni za
uspjeh, ali su dovoljno jaki da ukazuju da su poticaji važni posrednici koji
mogu napraviti razliku izmeñu uspjeha i neuspjeha.
Idealna politika na najmanje tri načina poboljšava Schellingov i
Georgeov popis uvjeta za uspjeh. Prvo, ona može objasniti ishod pokušaja
uporabe diplomacije prinude za zaustavljanje/poništavanje vojne agresije
jednako precizno s manje uvjeta. Drugo, svi uvjeti u okviru idealne politike
operacionalizirani su na način da olakšavaju odreñivanje jesu li prisutni u
odreñenom slučaju ili nisu. Treće, ona je analitičko sredstvo koje zahtijeva
malo znanja o protivniku. Ona počiva na tvrdnji da se ishodi poduzimanja
diplomacije prinude protiv agresora mogu objasniti i predvidjeti
usredotočenjem na politiku koju vodi provoditelj diplomacije prinude i
mistificiranje protivnika. Ukoliko provoditelj diplomacije prinude nije
sposoban i spreman udovoljiti zahtjevima idealne politike, može se očekivati
da će diplomacija prinude biti neuspješna. Iako se samo po sebi razumije da
provoditelj diplomacije prinude mora dobro razumjeti protivnika i imati
utužive obavještajne podatke za zasnivanje najučinkovitije mješavine prijetnji
i poticaja u stvarnoj krizi, idealna politika ostaje korisna jer naglašava koji je
minimum kojeg provoditelj diplomacije prinude mora učiniti da bi uspio.
Ali bez obzira na dosada rečeno, implementacija idealne politike ne jamči
uspjeh. Dok je neimplementacija idealne politike recept za neuspjeh, njezina
implementacija samo pojačava vjerojatnost uspjeha. Nastojanja diplomacije
prinude koja udovoljavaju zahtjevima idealne politike mogu propasti zbog
faktora koji su izvan kontrole provoditelja diplomacije prinude, kao što su
krive percepcije ili loše prosudbe protivnika, ili zato što protivnik preferira
borbu i gubitak kako bi sačuvao svoju čast umjesto udovoljavanja zahtjeva.
Idealna politika ne može, a nije joj ni namjera, reći ništa o kontekstualnim
faktorima koji utječu na upotrebu diplomacije prinude. Primjerice, ona ne
može objasniti zašto je vlada odlučila (ne)implementirati idealnu politiku.
Cjelovita teorija takoñer bi trebala odrediti uvjete pod kojima će zapadne
vlade biti spremne provesti zahtjeve potrebne za uspjeh. O tim uvjetima se
dalje raspravlja u zaključku.
IZAZOV DEFINIRANJA USPJEHA

Definiranje uspjeha diplomacije prinude u teoriji je lako. Diplomacija

prinude uspijeva kada priopćavanje prijetnje ili upotreba ograničene sile ima
za posljedicu protivnikovo pokoravanje zahtjevima provoditelja diplomacije
prinude. Slično tome, neuspjeh se javlja kada prijetnja silom ili ograničena
upotreba sila ne rezultiraju udovoljavanjem zahtjevima provoditelja
diplomacije prinude. Nekoliko faktora otežava mjerenje uspjeha u praksi.
Prvo, većina studija o diplomaciji prinude uspjeh definiraju u terminima
uspjeha ili neuspjeha. Problem u ovome pristupu je taj što je uspjeh u većini
slučajeva pitanje stupnja. Provoditelji diplomacije prinude se mogu
zadovoljiti s djelomičnim udovoljavanjem postavljenih zahtjeva ili smanjiti
svoje zahtjeve u procesu pregovora, kojeg diplomacija prinude po definiciji
podrazumijeva. Primjerice, Srbija je udovoljila NATO-ovim zahtjevima
vezanima za Kosovo 1999. godine tek kada je NATO smanjio svoje zahtjeve.
To je dovelo do nekih tvrdnji da NATO nije prinudio Srbiju te da je
popustljivost Srbije posljedica NATO-ovih ustupaka i gubitka ruske potpore.
Ovaj primjer ilustrira i drugi povezani problem: često će biti vrlo teško
izolirati učinak koji je prijetnja silom ili upotreba ograničene sile imala u
odreñenom slučaju. Kako je prethodno raspravljeno, udovoljavanje
djelomično mora biti uzrokovano strahom od moguće prisile. To je
nedvojbeno bilo i u slučaju Kosova, budući da do popustljivosti Srbije (i
gubitka ruske potpore) ne bi došlo da nije bilo NATO-ove zračne kampanje.
Meñutim, ‘batina’ ne mora biti dovoljna za uspjeh, budući da bi bilo
pogrešno na slučaj u kojemu su se i poticaji i ‘batina’ pokazali potrebnima za
popuštanje gledati kao na neuspjeh diplomacije prinude. Prema tome, pitanje
koje treba postaviti nije da li je ‘batina’ koja je upotrijebljena kao dio
strategije diplomacije prinude bila dovoljna za uspjeh, nego da li je ona bila
potrebni faktor koji je doprinio postizanju uspjeha.
Treće, uspjeh bi se trebao promatrati kao funkcija količine sile potrebne
za udovoljavanje. U idealnom pogledu, sila uopće ne bi trebala biti potrebna
za rješavanje sporova. Meñutim, ukoliko se prijeñe prag izmeñu uvjeravanja i
prinude, stupanj uspješnosti je obrnuto proporcionalan količini sile (i
poticaja) potrebne za udovoljavanje. Kada se prijeñe prag izmeñu ograničene
i brutalne sile, diplomacija prinude nije uspjela. Ukratko, izazov je postići
pokoravanje bez potrebe za upotrebom sile. Kako je kineski vojni mislilac
Sun Tzu primijetio, pobjeda bez borbe "je istinski vrhunac izvrsnosti".
Konačno, važno je razlikovati taktički/privremeni i strateški/trajni uspjeh.
Zapadna upotreba prinude općenito je podrazumijevala produljene sukobe
koji su uključivali niz neuvjerljivih postupaka diplomacije prinude koji su
rezultirali taktičkim/privremenim uspjehom, nakon kojeg su uslijedili novi
primjeri neudovoljavanja. Primjer navedenoga je upotreba prinude u Bosni
od 1992. do 1995. godine. Ona je uključivala sedam značajnijih pokušaja
primjene diplomacije prinude od kojih je svaki uključivao (1) činove agresije
koje su počinili bosanski Srbi, (2) odgovor zapadnih sila u obliku zahtjeva
popraćenih prijetnjom sile i (3) odgovore bosanskih Srba na ovu prijetnju. Od
navedenih slučajeva tri se mogu smatrati taktičkim/privremenim uspjehom
budući da su prijetnje Zapada prisilile Srbe na povlačenje i udovoljavanje
njihovim zahtjevima. Sa strateškog gledišta, oni se ipak ne mogu smatrati
uspješnima, budući da udovoljavanje nije dugo trajalo.
Ova razmatranja dovela su do operacionalizacije uspjeha slikovito
prikazanih u Tablici 13.1. Uspjeh diplomacije prinude proistekao iz upotrebe
prijetnji i sankcija (poticaji mogu, ali ne moraju biti upotrijebljeni)
klasificiran je kao jeftini uspjeh, dok se uspjesi proistekli iz upotrebe
ograničene sile smatraju skupima. Eskalacija prema brutalnoj sili znači da
diplomacija prinude nije uspjela.

ZAPADNA UPOTREBA DIPLOMACIJE PRINUDE OD

1990. DO 2005.

Zapadna upotreba diplomacije prinude koja uključuje prijetnje upotrebom

sile i upotrebu ograničene sile težila je okončanju ili poništavanju činova
agresije, terorizma ili pokušaja nabave oružja za masovno uništenje u
posthladnoratovskom razdoblju. Kako bi se neki slučaj okvalificirao kao
diplomacija prinude, izravne prijetnje, sankcije ili ograničena sila moraju biti
upotrijebljene od strane zapadnog provoditelja diplomacije prinude. Stoga su
slučajevi koji uključuju neizravne prijetnje i demonstraciju sile kao,
primjerice, kriza izmeñu Sjedinjenih Država i Kine oko Tajvana, isključeni iz
pregleda koji slijedi u nastavku. Slučajevi su identificirani u studijama
navedenima u vodiču za napredno učenje na kraju poglavlja, a kodiranje je
utemeljeno na informacijama iz ovih studija.
Literatura ukazuje da se diplomacija prinude koristi za zaustavljanje ili
poništavanje činova agresije. Ukupno dvadeset i jedan postupak primjene
diplomacije prinude dogodio se izmeñu država Zapada i raznih agresora u
osam različitih sukoba. Dvanaest postupaka završilo je neuspjehom, pet je
rezultiralo privremenim uspjehom nakon kojega su uslijedili novi činovi
neudovoljavanja, tri su rezultirala skupim uspjehom u kojem je udovoljavanje
postignuto ograničenom primjenom sile, a samo jedan je rezultirao jeftinim
uspjehom kada je prinuda postignuta bez upotrebe sile. Idealna politika koja
identificira minimum zahtjeva za uspjeh doslovno je implementirana samo u
šest slučajeva, od kojih su svi rezultirali privremenim ili trajnim uspjehom.
Tijekom ovoga razdoblja, zapadne vlade nastojale su zaustaviti četiri
programa razvoja oružja za masovno uništenje. Devet postupaka diplomacije
prinude rezultiralo je sa četiri privremena uspjeha, nakon kojih su uslijedila
kasnija neudovoljavanja, dva neuspjeha, jednim jeftinim uspjehom, a dva
postupka trajala su u vrijeme pisanja ove knjige. Niti u jednom slučaju nije
bila primijenjena idealna politika, budući da se pokazalo nemogućim
upotrijebiti silu kako bi se neprijatelju brzo uskratili njegovi ciljevi i to uz
malu cijenu. Prijetnje uporabom sile nisu bile izravno primijenjene tijekom
pregovora, što je dovelo do toga da je Libija odlučila obustaviti svoj program
razvoja oružja za masovno uništenje i potporu terorističkim aktivnostima
2003. godine. Naprotiv, jamstvo da neće doći do promjene režima bilo je
odlučujuće za uspjeh.
Konačno, zapadne države koristile su diplomaciju prinude protiv država
koje su sponzorirale terorizam i Al’Qaidu u osam prilika. Teško je reći je li
imala ikakvog učinka na Irak i Sudan, bila je neuspješna protiv Al’Qaide i
Talibana u tri slučaja, a dva jeftina uspjeha postignuta su protiv Libije i
Pakistana. Idealna politika doslovno je bila primijenjena samo protiv
Pakistana.

ZAŠTO JE DIPLOMACIJA PRINUDE TEŠKA

Nekoliko faktora otežava upotrebu diplomacije prinude, a neki od njih

svojstveni su karakteru strategije i pokušajima da se upotrijebi protiv
agresije, terorizma i nabavke oružja za masovno uništenje. Poteškoćama
doprinose i praktični izazovi povezani sa stvaranjem učinkovitih strategija
koji udovoljavaju zahtjevima uspjeha.

Inherentne poteškoće
Diplomacija prinude je teška jer su uvjeti uspjeha proturječni. Kako bi uspio,
provoditelj diplomacije prinude istodobno mora i zastrašiti i umiriti
protivnika. On mora stvoriti strah od eskalacije koja se ne može kontrolirati i
osjećaj hitnosti u svijesti protivnika, te ga uvjeriti da udovoljavanje neće
voditi daljnjim zahtjevima u budućnosti. Upotreba prijetnji upotrebom sile ili
ograničena upotreba sile, a da se pritom ne učvrsti protivnikova motivacija za
otporom, nije lagan zadatak. Jednako je teško davati poticaje i jamstva kako
bi se navedeno spriječilo a da se ne ostavi dojam slabosti.
Otežavajuće je i to što uspjeh u konačnici počiva na perceptivnim,
psihološkim i emocionalnim faktorima. Budući da uspjeh zavisi od suradnje
protivnika, uvijek postoji rizik da kriva percepcija ili loša prosudba dovedu do
propasti dobro provedene strategije koja udovoljava svim uvjetima uspjeha.
Protivnici koji se nañu u, kako to oni vide, situaciji u kojoj ne mogu pobijediti,
bit će skloni krivoj procjeni situacije. Ne može se isključiti da je to bio glavni
razlog zbog kojega se diplomacijom prinude nije uspjelo uvjeriti Saddama
Husseina da povuče svoje snage iz Kuvajta prije početka sukoba 1991.
Vjerojatnost da se to moglo dogoditi povećava se s činjenicom da
udovoljavanje zahtijeva vidljivu promjenu u ponašanju, primjerice,
povlačenjem vojnih snaga ili obustavu nuklearnog programa. Posljedično, ne
samo da je vjerojatno da će se udovoljavanje percipirati kao poniženje, nego
ono može biti i opasno za protivničke voñe, budući da njihova predaja može
biti shvaćena kao izdaja i tako pokrenuti pokušaje njihova svrgavanja, bilo
demokratskim ili vojnim sredstvima. Suprotstavljanje provoditelju
diplomacije prinude vodstvo može učiniti popularnijim, budući da primjena
prinude može proizvesti tzv. efekt rally-around-the-flag, odnosno efekt
homogenizacije stanovništva oko vlasti. Povijest pokazuje da su stanovništvo
i grupe skloni ujediniti se oko svojih voña u vrijeme kriza i rata; čak i
nepopularni voñe mogu imati koristi od ovog efekta.
Pored ovih komplikacija koje se vežu uz korištenje diplomacije prinude
općenito, njezina upotreba u suprotstavljanju agresiji, terorizmu i oružju za
masovno uništenje predstavlja poseban problem. Takvi slučajevi su posebice
teški, budući da su subjekti koji sudjeluju u takvom ponašanju potpuno
svjesni da bi se mogla primijeniti sila kako bi ih se zaustavilo. Većina
subjekata koji se boje neprijateljskog vojnog odgovora biti će odvraćeni od
pribjegavanja sili ili terorizmu ili upuštanja u skupu, rizičnu igru nabavke
oružja za masovno uništenje.
Subjekti i koji se upuštaju u ovakvo ponašanje najvjerojatnije će
percipirati da su njihovi vitalni interesi ugroženi, a probleme o kojima je riječ
gledati u terminima nultog zbroja. Posljedično, prostor za kompromis koji je
nužan za uspjeh diplomacije prinude jednostavno možda neće postojati. To će
najvjerojatnije biti slučaj ukoliko provoditelj diplomacije prinude zahtijeva
promjenu režima ili vodstva, kao što je to bio slučaj na Haitiju, u Afganistanu
te u krizama koje su prethodile Iračkom ratu 2003. godine. Voñe koje
strahuju za svoj opstanak na vlasti ili za svoje živote nemaju velike pobude
za udovoljavanjem postavljenih zahtjeva, osim ako su suočeni sa sigurnim
porazom i ako su im ponuñeni odlični poticaji poput "zlatnih izgnanstava"
(eng. golden exile: progon slavnih vladara ili osoba na luksuzna mjesta i
način života, op. prev.). Američka sposobnost takve primjene diplomacije
prinude utrla je put uspjehu prinude na Haitiju 1994. godine, ali nije izgledno
da će to biti moguće provesti vrlo često. Slično tome, prijetnje ili ograničena
sila neće impresionirati teroriste koji su spremni umrijeti za svoj cilj.
Konačno, politički okvir za nuñenje poticaja takvim protivnicima može
biti vrlo ograničen. Taj problem učvrstio je zaključak britanske i američke
vlade tijekom Zaljevskog rata 1991-1992. godine da Saddam Husein nije
zaslužio nikakve poticaje, budući da on uopće nije niti smio napasti Kuvajt.
Slična logika primjenjuje se na države koje sponzoriraju terorizam, teroriste i
subjekte koji teže nabavci oružja za masovno uništenje. Nuñenje poticaja
kako bi se uvjerilo Sjevernu Koreju i Iran da obustave svoje nuklearne
programe stoga je bilo kritizirano po istoj osnovi.

Praktični problemi
Pored inherentnih poteškoća, praktičari koji pokušavaju sastaviti strategiju
susreću se sa skupom praktičnih problema, od kojih je pet posebno teško
prevladati. Da bi pronašao učinkovitu mješavinu prijetnji i poticaja,
provoditelj diplomacije prinude mora dobro razumjeti protivnikov mentalni
sklop, motivaciju, interese, stil ponašanja i proces donošenja odluka. Pored
toga, potrebni su djelotvorni obavještajni podaci, kako bi se moglo djelovati
protiv protivnikovih snaga, baza i postrojenja oružja za masovno uništenje.
Slabo razumijevanje protivnika i nedostatak informacija bili su glavna
prepreka koja je ograničavala učinkovitost prinude Zapada u
posthladnoratovskom razdoblju. Na Zapadu široko rasprostranjena tendencija
označavanja protivnika kao odmetnutih, neracionalnih, fanatičnih,
fundamentalističkih, ludih i neciviliziranih, indikativna je za ovaj problem, te
je povećana nemogućnošću prodora u njihova društva i organizacije kako bi
se pribavili obavještajni podaci potrebni za prijetnju učinkovitom vojnom
akcijom. Ovaj problem posebno je naglašen u odnosu na terorističke grupe i
iranski, irački i sjevernokorejski nuklearni program.
Različita narav protivnika nije jedino što Zapadu komplicira upotrebu
prinude. Njihova sklonost oslanjanja na neregularne ili asimetrične vojne
strategije, kao što su gerilsko ratovanje ili terorizam, takoñer kompliciraju
upotrebu diplomacije prinude, otežavajući provoñenje prijetnje i, ako je
potrebno, suzbijanje protivničke vojne strategije brzo i uz male troškove.
Subjekti, bilo države ili nedržavni akteri, usvajajući takve strategije nude
malo vrijednih ciljeva koji se mogu uništiti ili se može prijetiti njihovim
uništenjem, čime se Zapadu uskraćuje sposobnost oslanjanja na zračnu silu
za brzu pobjedu uz male troškove. Posljedično, prijetnje i upotreba sile ili su
od male koristi ili zahtijevaju visokorizične operacije koje uključuju kopnene
snage tijekom duljeg vremenskog razdoblja. Uspjeh Srbije u neutraliziranju
učinkovitosti NATO-ove zračne sile prisilio je NATO da razmotri
visokorizičnu invaziju kopnenim snagama, a učinkovitost gerilske strategije u
neutraliziranju zapadne vojne premoći ilustrira uspjeh pobunjenika u Iraku od
2003. do 2005. godine. Prethodno rezimirani slučajevi ukazuju da mogućnost
da se Zapadu uskrati brza pobjeda uz malo troškova ima jak odvraćajući
učinak na donosioce odluka Zapada u krizama i sukobima koji izravno ne
prijete njihovim vitalnim interesima.
S tim povezan problem je poteškoća pri dokazivanju udovoljavanja
postavljenim zahtjevima u odnosu na terorizam i oružje za masovno
uništenje. Dok je lako provjeriti povlači li se agresor ili ne, vrlo je teško
provjeriti da li je država prestala pružati potporu terorističkim aktivnostima,
da li su terorističke grupe prestale provoditi terorističke aktivnosti ili da su
države ili nedržavni akteri obustavili prikrivene napore za nabavkom oružja
za masovno uništenje. To je bio problem u svim prethodno navedenim
slučajevima vezanima uz oružje za masovno uništenje ili terorizam.
Četvrti praktični problem je potreba da se istodobno primjeni prinuda
prema nekoliko protivnika sa suprotnim interesima. To će često biti slučaj
kada se diplomacija prinude koristi u svladavanju unutarnjih sukoba u kojima
se meñusobno sukobljava nekoliko strana. Zapadni donosioci odluka suočili
su se s ovim problemom u Bosni i na Kosovu, gdje su se snage koje se bore
protiv Srba u nekoliko prilika odupirale naporima Zapada u pronalaženju
diplomatskog rješenja i nastojale uvjeriti zapadne države da im umjesto toga
pomognu poraziti Srbe. Oslobodilačka vojska Kosova (OVK) bila je vrlo
uspješna u ovom smislu, budući da je njezina politika napadanja srpskih
civila kako bi isprovocirala srpske snage da se osvete kosovskim albanskim
civilima, na kraju uvjerila NATO-ove voñe u potrebu upotrebe sile protiv
Srba i razmještanje velikih snaga održavanja mira na Kosovu. Tako je OVK
uspješno navela NATO da protjera srpske snage s Kosova, što nikada ne bi
mogla učiniti sama.
Peti problem proizlazi iz djelovanja u okviru koalicijske prinude. Zapadna
prinuda obično je koalicijska i provodi se pod mandatom neke meñunarodne
organizacije, kao što su UN ili NATO. Dok koalicijska diplomacija prinude
ima brojne prednosti u smislu podjele tereta, pojačane legitimnosti i povećane
izolacije protivnika, te prednosti mogu biti umanjene teškoćom u postizanju
konsenzusa oko potrebe prijetnje silom ili upotrebe sile. Budući da je
diplomacija prinude visokorizična i potencijalno skupa strategija, države su
sklone uživati koristi bez davanja doprinosa i biti nespremne ugroziti svoje
vojnike u sukobima koji ne predstavljaju izravnu prijetnju njihovoj vlastitoj
sigurnosti. Posljedično, koalicijski konsenzus o potrebi primjene prijetnje i
upotrebe sile obično zahtijeva prisutnost jedne ili više velikih sila koje su
voljne preuzeti vodstvo i podnijeti većinu troškova u žrtvama i novcu koji su
dio upotrebe sile (Jakobsen, 1998: 138-9).
Čak i uz djelotvorno vodstvo velikih sila koalicijskoj diplomaciji prinude
ipak može nedostajati potrebni kredibilitet u očima protivnika. Neslaganja
unutar koalicije mogu uvjeriti protivnika bilo da će se koalicija ili raspasti
kada bitka započne ili da neće uspjeti eskalirati primjenu sile u dovoljnoj
mjeri da neudovoljavanje učini preskupim. Vjerovanje da će biti sposobni
potkopati jedinstvo koalicije upuštanjem u kontra-prinudu i propagandne
kampanje, vjerojatno daje bitan dio objašnjenja zašto se Saddam Hussein
odbio povući iz Kuvajta bez borbe 1991. godine i zašto je bilo potrebno 78
dana bombardiranja kako bi se srbijanskog predsjednika Miloševića uvjerilo
da to isto učini na Kosovu 1999. godine.

ZAKLJUČAK

Diplomacija prinude privlačna je strategija jer se može upotrijebiti kako bi se

zaustavilo i/ili poništilo činove vojne agresije, terorizma i pokušaje nabavke
oružja za masovno uništenje s ograničenom uporabom sile ili, u najboljem
slučaju, bez upotrebe sile. Dok je diplomacija prinude jeftina strategija
ukoliko postigne uspjeh, neuspjeh može biti vrlo skup budući da se
provoditelj diplomacije prinude tada suočava s teškim izborom da se povuče
ili da provede svoju prijetnju. To je izbor s kojim su se kreatori politike na
Zapadu neprestano suočavali nakon kraja Hladnog rata. Potencijal strategije
za mirno rješavanje sukoba bio je realiziran u samo tri od 36 slučajeva
primjene diplomacije prinude, koji su navedeni u ovom poglavlju. Ukupan
broj od šest trajnih uspjeha u 36 pokušaja teško da je ohrabrujuća statistika
uspjeha, te služi kako bi istaknuo glavni zaključak izvučen iz literature: to je
visokorizična i teško upotrebljiva strategija.
Uvjeti za uspjeh su teorijski gledano jasni, a diplomacija prinude općenito
uspijeva kada su zapadne države ispunile zahtjeve okvira idealne politike: (1)
učiniti vjerodostojnima prijetnje silom i/ili upotrijebiti ograničenu silu kako
bi se porazila protivnikova postignuća brzo i uz male troškove; (2) odrediti
rokove za udovoljavanje; (3) ponuditi poticaje; i (4) uvjeriti protivnike da
udovoljavanje neće potaknuti nove zahtjeve. Problem je u tome što zapadne
vlade rijetko razvijaju strategije prinude koje udovoljavaju ovim uvjetima.
Posljedično, glavni problem nisu krive predodžbe, loše prosudbe ili
neracionalnost protivnika Zapada, kao što se često tvrdi (vidi, npr. Tarzi,
2005). Problem je u tome što zapadnim državama ili nedostaje volje za
prijetnjom ili upotrebom sile na način kako to propisuje okvir idealne
politike, ili obrnuto, kada volja za takvim postupanjem postoji, oni je ne
uspijevaju spojiti s prikladnim poticajima i uvjerljivim jamstvima.
Paradoksna je osobina diplomacije prinude da su perspektive jeftinoga
uspjeha najizglednije kada je provoditelj diplomacije prinude voljan istrajati
do kraja i, ukoliko je potrebno, eskalirati do upotrebe brutalne sile. Nažalost,
bilo je preočito da je donosiocima odluka Zapada nedostajalo volje da to
učine u većini slučajeva primjene diplomacije prinude u koje su bili uključeni
tijekom 1990-tih. Zapadni kreatori politike bili su vrlo neskloni izlaganju
svojih vojnika opasnosti u Somaliji, na Balkanu i Haitiju. Nakon
traumatičnog povlačenja iz Somalije, zapadna a pogotovo američka
preokupacija sa zaštitom snaga potkopala je početne pokušaje da prinude
vojno vodstvo na Haitiju i Srbe u Bosni i na Kosovu, a igrala je i glavnu
ulogu u odvraćanju zapadnih vlada od pokretanja pravovremene intervencije
za zaustavljanje genocida u Ruandi 1994. godine.
Ovaj problem nije nestao nakon 11. rujna; on je i dalje primjenjiv na
većinu suvremenih sukoba koji nemaju veze s ratom protiv terorizma.
Zapadne vlade i dalje su krajnje nesklone prijetiti i upotrebljavati silu s
kredibilitetom kako bi zaustavile oružane sukobe na Afričkom kontinentu, na
primjer, kroz preferiranje prepuštanja upravljanja ovim sukobima
Ujedinjenim narodima ili afričkim regionalnim organizacijama. Kao što je
bio slučaj u 1990-tima, diplomacija prinude može se djelotvorno primjeniti
protiv agresije u sukobima koji ne predstavljaju izravnu prijetnju zapadnoj
sigurnosti, pod uvjetom da je izglednost vojnoga uspjeha visoka a rizik od
gubitaka nizak. Vrlo malo suvremenih sukoba odgovara ovom opisu.
Problem je suprotan kada države Zapada upotrebljavaju diplomaciju
prinude protiv terorizma i nabavke oružja za masovno uništenje. U ovim
sukobima 11. rujan učinio je ogromnu razliku. Nakon pada Talibana i
Saddama Husseina, nekoliko subjekata uključenih u terorističke aktivnosti i
aktivnosti oko oružja za masovno uništenje skloni su sumnjati u odlučnost
Zapada o odnosu na prijetnju silom i upotrebu sile. U ovim sukobima, glavni
problem iz perspektive diplomacije prinude je da su zapadni donosioci
odluka skloni ove konfrontacije gledati u terminima nultog zbroja i upućivati
zahtjeve koji protivniku pružaju malo poticaja za njihovim ispunjavanjem.
Američki zahtjevi za promjenom režima vjerojatno će u većini slučajeva
istisnuti perspektive uspjeha diplomacije prinude u većini slučajeva, budući
da protivniku ne pružaju poticaj za suradnju. Američki zahtjevi za
promjenom režima učinili su uspjeh diplomacije prinude gotovo nemogućim
u konfrontaciji s Talibanima i Saddamom Husseinom, a vjerodostojna
jamstva da se neće tražiti promjena režima bila su ključna u uspješnim
pregovorima koji su prinudili Libiju da obustavi potporu terorizmu i svoj
nuklearni program. Za usporedbu, teško je zamisliti režime u Sjevernoj
Koreji ili Iranu da odustanu od svojih nuklearnih programa sve dok imaju
dobar razlog vjerovati da Sjedinjene Države teže njihovom zbacivanju.
Dok slučaj Libije upućuje na to da prinuda zajedno s vještom uporabom
jamstava i poticaja može prinuditi države da zaustave programe oružja za
masovno uništenje, izgledi uspjeha su znatno manji u slučaju apokaliptičnih
terorističkih skupina poput Al’Qaide. Glavni problem ovdje nije nesklonost
upotrebi poticaja i jamstava, nego nedostatak njihove izvedivosti. Takve je
grupe teško locirati i protiv njih primijeniti vojna sredstva, uključene su u
borbu s nultim zbrojem i voljne su umrijeti za svoj cilj. Protiv ovakvih
subjekata diplomaciju prinude moguće je koristiti samo indirektno, za
prisiljavanje državnih sponzora ili manje radikalnih terorističkih skupina da
prekinu suradnju s Al’Qaidom i srodnim skupinama.
Ukratko, nije izgledno da će diplomacija prinude u doglednoj budućnosti
imati veću stopu uspjeha u odnosu na onu koju je imala od završetka
Hladnoga rata. Zapadne vlade vrlo često jednostavno neće biti u mogućnosti
ispuniti zahtjeve za njezinu uspješnu upotrebu. Zapadnim kreatorima politike
stoga će se savjetovati da odvažnije nastoje spriječiti potrebu za primjenom
diplomacije prinude.

PITANJA

Zašto je Zapad učestalije počeo upotrebljavati diplomaciju prinude nakon

kraja Hladnog rata?
Što razlikuje diplomaciju prinude od brutalne sile?
Razmotrite prednosti i nedostatke definicije ograničene sile upotrijebljene u
ovom poglavlju.
Kako odreñujete želi li provoditelj diplomacije prinude izbjeći upotrebu sile ili
diplomaciju prinude koristi kako bi je legitimizirao?
Nabrojite prednosti i ograničenja okvira idealne politike.
Zašto je teško definirati uspjeh diplomacije prinude?
Daje li implementacija idealne politike očekivane rezultate?
Nabrojite faktore koji otežavaju upotrebu diplomacije prinude.
Zašto nije izgledno da će diplomacija prinude postati uspješnija u doglednoj
budućnosti?
Kako bi zapadne vlade mogle smanjiti svoju potrebu za diplomacijom prinude i
silom u borbi protiv agresije, terorizma i oružja za masovno uništenje?

ZA DALJNJE ČITANJE

Art, Robert J., Cronin, P.M. (eds.) (2003), The United States and Coercive
Diplomacy, Washington D.C.: United States Institute of Peace.
Primjenjuje pročišćenu verziju Georgeove teorije na šesnaest novih slučajeva.
Korisno za njegove studije slučaja ali je analitička vrijednost reducirana
nekonzistentnim označavanjem slučajeva i ishoda kao i nejasnim definicijama
ključnih koncepata.
Bratton, P.C. (2005), ‘When Coercion is Successful? And Why Can’t We
Agree on It?’, Naval War College Review, 58/3: 99-120. Dobar pregled
različitih definicija uspjeha upotrijebljenih u literaturi o prinudi.
Byman, D., Waxman, M. (2009), Confronting Iraq: U.S. Policy and the Use
of Force Since the Gulf War, Santa Monica, CA: RAND, MR-1146-OSD.
Analiza upotrebe diplomacije prinude prema protiv Iraka od 1991. do 1998.
Freedman, L. (ed.) (1998), Strategic Coercion: Concepts and Cases,
Oxford: Oxford University Press. Raspravlja o strateškoj prinudi, diplomaciji
prinude i prisili te sadržava osam studija slučaja.
George, A.L., Hall, D., Simons, W.E. (eds.) (1971), The Limits of Coercive
Diplomacy: Laos, Cuba, Vietnam, Boston, MA: Little, Brown. Početna
formulacija Georgeove teorije primijenjena na tri slučaja.
George, A.L., Simons, W.E. (eds.) (1994), The Limits of Coercive
Diplomacy, Boulder, CO: Westwiev, 2nd revision edn. Pročišćena verzija
teorije predstavljene u izdanju iz 1971. primijenjena na sedam slučajeva.
Jakobsen, P.V. (1998), Western Use of Coercive Diplomacy after the Cold
War: A Challenge for Theory and Practice, London: Macmillan. Razvija i
ispituje koncept idealne politike u tri slučaja i identificira uvjete pod kojima je
najvjerojatnije da će zapadne vlade pribjeći prijetnji i upotrebi sile.
Jentleson, B.W., Whytock, C.A. (2005-06), "Who ‘Won’ Libya? The Force-
Doplomacy Debate and Its Implications for Theory and Policy",
International Security, 30/3 (Winter): 47-86. Pročišćavanje Georgeove
teorije primijenjene na Libiju.
Pape, R.A. (1996), Bombing to Win: Air Power and Coercion in War,
Ithaca, NY: Cornell University Press. Vrlo utjecajno djelo koje uvodi razliku
izmeñu kažnjavanja i uskraćivanja u izučavanje prinude. Sadržava pet studija
slučajeva.
Schelling, T.C. (1966), Arms and Influence, New Haven, CT: Yale
University Press. Predstavljena je teorija prisile (compellence) te je
napravljeno razlikovanje od zastrašivanja i brutalne sile.

VAŽNE WEB STRANICE

http://www.crisisgroup.org Web stranica International Crisis Group

sadržava vrijedne analize o tekućim i potencijalnim sukobima.
http://www.globalsecurity.org Globalsecurity.org sadržava korisne
informacije o oružanim sukobima, kako prošlim i sadašnjim, tako i o novim
temama koje se razvijaju u području obrane i sigurnosti.
http://www.rand.org Web stranica Korporacije Rand sadržava izvrsne studije
prinude i zračne moći, dostupne u cijelosti.

Za mnogo zanimljivih dodatnih materijala posjetite Online Resource Center

kojim je popraćena ova knjiga: www.oxfordtextbooks.co.uk/orc/collins
14.
Uloga obavještajne djelatnosti u
nacionalnoj sigurnosti

STAN A. TAYLOR

Sadržaj poglavlja
Uvod
Definicije i teorija obavještajne djelatnosti
Obavještajne službe različitih nacija
Discipline prikupljanja obavještajnih podataka
Proces obavještajne djelatnosti
Obavještajna djelatnost i sigurnost nakon Drugog
svjetskog rata
Pravna i etička pitanja u vezi s obavještajnom djelatnošću
Tajna akcija
Terorizam, Irak i suvremena sigurnosna situacija
Zaključak

Vodič čitatelju
Ovo poglavlje istražuje suptilnu i sve kompleksniju i kritičniju vezu izmeñu
sigurnosti i obavještajne djelatnosti. Potom se slijedom nekih osnovnih
uvodnih napomena, uključujući definicije i teorijski okvir, iznosi pregled nekih
značajnijih sigurnosnih službi značajnijih nacija, opisuje mnoštvo obavještajnih
disciplina (načina na koje se prikupljaju obavještajni podaci) nakon kojih slijedi
rasprava o onome što se zove obavještajni proces – način na koji donositelji
odluka definiraju potrebe za informacijama i što se dogaña od tada do
trenutka kada prime te informacije. Nakon pružanja primjera obavještajnih
uspjeha i neuspjeha u modernoj povijesti, poglavlje završava raspravom o
nekim etičkim pitanjima u obavještajnoj djelatnosti i kratkom raspravom o
suvremenom sigurnosnom/obavještajnom okruženju.

UVOD

Sigurnost je osnovni cilj svih država u suvremenim svjetskim odnosima. Kao

potporu toj potrazi za sigurnošću, sve države prikupljaju obavještajne
podatke – jedino neke tome posvećuju više sredstava od drugih. Značaj
obavještajne djelatnosti priznat je već stoljećima. U jednoj od najranijih
zabilježenih upotrebi špijuna, Mojsije je naredio špijunima da odu u Kanaan
da ‘izvide zemlju’ i vide mogu li je Izraelci okupirati ili ne. Kineski general
Sun Tzu (otprilike 500. godine prije Krista) u svojoj još uvijek široko čitanoj
knjizi ‘Umijeće ratovanja’ zadnje poglavlje posvetio je ulozi špijuna. Sun
Tzu, kao većina najranijih korisnika obavještajne djelatnosti, tražio je
informacije o vojnim sposobnostima i planovima potencijalnih neprijatelja.
Rimske vojske pod Cezarom izviñale su kretanje i sposobnosti neprijateljskih
vojnika. U većini slučajeva informacija je bila korisna, ali ne i uvijek
presudna za ishod bitke.
Iako je želja i potreba za obavještajnim podacima prisutna stoljećima,
dostupne informacije, komunikacijska tehnologija, sredstva prikupljanja, te
brzina i preciznost u pretvaranju sirovih informacija u obrañene obavještajne
podatke za donosioce odluka su se dramatično izmijenili. Te promjene
postale su presudne i odreñujuće karakteristike onoga što se danas zove
Informacijsko doba. I potrebne informacije i sredstva kojima se za njima
tragalo bili su jedna stvar u, primjerice, industrijskom dobu. Meñutim, oboje
je posve različito u postindustrijskom, informacijskom dobu, dobu post-
uslužnog gospodarstva, u kojemu se vlade, poduzeća i javni društveni odnosi
vode potrebom za informacijama i njihovom dostupnosti, kao i potrebom da
se prema potrebi od drugih zataje informacije.

DEFINICIJE I TEORIJA OBAVJEŠTAJNE

DJELATNOSTI

Pojam obavještajna djelatnost, korišten u ovom poglavlju, odnosi se na

prikupljanje, analizu, proizvodnju i upotrebu informacija o potencijalno
neprijateljskim državama, skupinama, pojedincima ili aktivnostima.
Razlikuje se od drugih izvora informacija po tome što se često, ali ne i uvijek,
podaci prikupljaju tajno i što države pokušavaju spriječiti druge države u
njihovom prikupljanju. Takoñer može uključivati i posebne aktivnosti
namijenjene utjecaju na odabir vanjske ili unutarnje politike drugih država
bez otkrivanja izvora utjecaja. Obavještajna djelatnost odnosi se i na vladina
tijela koja prikupljaju i analiziraju informacije, kao i na proces kojim se ova
funkcija provodi.
Opća teorija o obavještajnoj djelatnosti može se izvesti iz kibernetike,
discipline koju su 1947. godine razvili matematičar Norbert Weiner i drugi.
Riječ kibernetika dolazi od grčke riječi koja znači kormilar ili upravljač –
onaj koji kormilari brodom. Kormilar mora upotrebljavati vještinu, intuiciju i
konstantno povratno djelovanje iz okoline kako bi omogućio pravilno
usmjeravanje broda. Kibernetika je složena znanost koja proistječe iz
biologije, neurološkog modeliranja, psihologije, matematike, električnog
inženjerstva, kao i drugih disciplina. To je znanost povratnog djelovanja –
proučavanje kako informacije mogu održati ili promijeniti bilo koji biološki,
društveni, mehanički ili umjetni sustav. Kibernetika je pridonijela razvoju
opće sistemske teorije (eng. General Systems Theory), umjetne inteligencije i
robotike.
Kibernetika je savršena metafora za ulogu obavještajne djelatnosti u
umijeću voñenja državnih poslova. Donositelji odluka su kormilari,
upravitelji, koji moraju upotrebljavati vještinu, intuiciju i konstantni tok
informacija ili obavještajnih podataka kako bi optimizirali učinkovitost
(definiranu što većim stupnjem sigurnosti uz što manje troškove) države.
Kibernetika je učestali tok informacija koji omogućuje da termostati održe
temperaturu u zgradi, ali je ujedno i mnogo više od toga. Ona se bavi
ponašanjem usmjerenim na postizanje cilja na svim razinama živućih sustava.
Ona ovim sustavima omogućuje da postignu svoje definirane ciljeve
utemeljene na toku informacija. To je unificirajuća teorija koja prožima sve
razine ljudske interakcije. Iako joj to nije često priznavano, ona je igrala
ulogu u razvoju konstruktivizma, pogotovo socijalnog konstruktivizma –
stajališta da se društvene institucije prilagoñavaju putem stalne obrade
stimulansa (informacija) iz okruženja.
Obavještajna djelatnost, bilo da je definirana kao proces, proizvod ili
osobe, uključuje prikupljanje i analizu milijardi stimulansa iz meñunarodnog
okruženja. Informacije koje proizañu iz tog procesa koriste donosioci odluka,
koji djeluju kao kormilari koji upravljaju državnim brodom kroz opasne vode
meñunarodne politike.
OBAVJEŠTAJNE SLUŽBE RAZLIČITIH DRŽAVA

Kao što je ranije spomenuto, svaka nacija prikuplja, analizira i koristi

obavještajne podatke – jedino neke od njih tome posvećuju više sredstava
nego druge. Ovo poglavlje prikazuje opću organizacijsku shemu za većinu
nacija i detaljnije ispituje posebne organizacije nekih odabranih država. Kao
što je Phillip Knightley (1986: 5) rekao, "špijuni su prisutni stoljećima, ali su
obavještajne službe nove". U većini država one svoj početak imaju u vojnim
obavještajnim postrojbama koje su zapovjednicima pribavljale informacije i
koje su obično bile smanjene ili eliminirane kada su neprijateljstva završila.
Rane nacionalne obavještajne službe koje su se pojavile u posljednja tri
desetljeća devetnaestoga stoljeća općenito su bile male, skromno financirane,
i prilično opskurne. Tek na kraju toga stoljeća pojavile su se istinski
nacionalne obavještajne službe u europskim državama. Otprilike izmeñu
1900. i 1920. gotovo svaka europska sila imala je stalnu nacionalnu
obavještajnu organizaciju s interesima diljem svijeta. Amerika je bila jedina
iznimka. Unatoč prilično aktivnim i učinkovitim vojnim obavještajnim
postrojbama, Sjedinjene Države nisu stvorile stalnu civilnu obavještajnu
organizaciju s globalnim interesima sve do 1947. godine.
Uglavnom, najveće i globalno aktivne nacije imaju neke ili sve od
sljedećih tipova obavještajnih agencija. Priroda svake agencije varirat će
ovisno o različitim političkim kulturama, pravnim sustavima i birokratskim
stilovima svake države.
1. Opći nadzorni ured ili grupa ureda zaduženih za koordinaciju nekoliko
različitih agencija koje tvore obavještajnu zajednicu neke države (eng.
Intelligence Community – IC).
2. Agencija odgovorna za prikupljanje, analizu i proizvodnju obavještajnih
podataka dobivenih od stranih država ili drugih vanjskih izvora.
3. Agencija odgovorna za prikupljanje, analizu i proizvodnju obavještajnih
podataka o unutarnjim prijetnjama sigurnosti.
4. Agencija odgovorna za prikupljanje i distribuciju obavještajnih podataka
dobavljenih elektroničkim izviñanjem (sigint).
5. Agencija koja radi pod vodstvom vojnog odjela ili odjelâ vlade u svrhu
pružanja obavještajnih podataka koje zahtijevaju oružane snage.
6. Ovisno o veličini i uključenosti u globalna kretanja, nacije mogu imati i
agencije posebno zadužene za protuterorizam; razvoj, djelovanje i
korištenje satelitskih i zračnih snimaka; protuobavještajnu djelatnost; zaštitu
granica; i druge posebne funkcije.
 Tablica 14.1 pokazuje osnovnu strukturu obavještajnih zajednica u
Sjedinjenim Državama, Ujedinjenom Kraljevstvu, Rusiji, Njemačkoj i
Francuskoj. Općenita shema svake nacije je prilično slična; meñutim, službe
svake države znatno se razlikuju. Najveće razlike nisu iskazane u tablici 14.1.
Te razlike pojavljuju se u veličini, djelokrugu rada, karakteru nadzornih
struktura, te u širini javne odgovornosti kroz zakonodavni nadzor.
Povijesno, obavještajne organizacije i operacije bile su obavijene
tajnovitošću. Vrlo često organizacije je stvarao i kontrolirao vrlo mali broj
vladinih činovnika. U nekim nacijama nije bilo neobično da se obavještajne
akcije usmjeravaju protiv grañana ili drugih grana njihovih vlastitih vlada.
Obavještajne službe u Sovjetskom Savezu jasno su bile iznad zakona a
njihova nastojanja bila su jednako, ili više, usmjeravana protiv sovjetskih
grañana kao i protiv stranih obavještajnih ciljeva. Isto se pokazalo istinitim i
u slučaju nacističke Njemačke, u kojoj su obavještajne službe zapravo bile
neograničene u svojim unutarnjim operacijama.
U suvremenom svijetu, samo američke, britanske i ruske službe mogu
tvrditi da imaju zaista globalnu obavještajnu pokrivenost i globalne
aktivnosti. Američka obavještajna zajednica daleko je najveća i najbolje
financirana, ali se i britanske službe shvaćaju ozbiljno, djelomično i zbog
njihove povijesti i veze sa Sjedinjenim Američkim Državama. Ruska
obavještajna zajednica još uvijek je vrlo velika i dalje je usmjerena protiv
ruskih grañana i grupa, iako manje nego tijekom sovjetskog razdoblja.
Njemačka i Francuska su jedine meñu ostalim zapadnim državama s velikim
obavještajnim službama, ali su obje opterećene fragmentacijom i burnom
prošlošću.
Godine 1976., SAD su postale prva nacija koja je svoju obavještajnu
zajednicu stavila pod trajni zakonodavni nadzor. Otada, većina demokratskih
država učinila je isto u istoj ili drugačijoj mjeri. Australija i Kanada krenule
su u ovome smjeru 1979. odnosno 1984., kao i većina europskih država
tijekom osamdesetih i devedesetih godina (Born, Johnson i Leigh, 2005: 4).
Europske države to su učinile djelomično, kao odgovor na promjenjive
interpretacije odreñenih odredbi Europske konvencije o ljudskim pravima.
Stupanj nadzora varira od države do države, s tim da je u slučaju SAD-a
najširi, a u slučaju Rusije najuži. Unatoč postojanju sve snažnijih stavova koji
govore u prilog zakonodavnom nadzoru obavještajnih službi i operacija,
pogotovo u demokratskim državama, odreñene grane obavještajnih službi još
uvijek djeluju samo pod nadzorom izvršne vlasti.
DISCIPLINE PRIKUPLJANJA OBAVJEŠTAJNIH
PODATAKA

Svaka pojedina metoda prikupljanja obavještajnih podataka smatra se

obavještajnom disciplinom. Ove discipline obično se dijele na dva opća tipa –
prikupljanje podataka iz ljudskih izvora (ili humint u obavještajnom žargonu)
i prikupljanje podataka iz tehničkih izvora (techint) (Vidi Tablicu 14.2).

Humint
Upotreba špijuna (humint) najstarija je obavještajna disciplina. Ona ne mora
biti, kako se često kaže, drugi najstariji zanat, ali sve od vremena plemena,
klanova, naroda ili carstava koji su se borili jedni protiv drugih, postojali su
špijuni. Metode koje su ti špijuni koristili mijenjale su se tijekom stoljeća, ali
je cilj uvijek bio isti – postići odreñenu prednost u odnosu na protivnika
pomoću pristupa njegovim tajnama, obično putem prikrivenog promatranja
ili presretanjem pisanih poruka koje su nosili kuriri.
Ovakva vrsta zanimanja uvijek je zahtijevala muškarce i žene koji
poznaju jezik i kulturu države u koju se šalju i kojima ne smeta živjeti
dvostrukim životom. Današnji obavještajci djeluju na sasvim drugačiji način
nego što je to opisano u literaturi ili na filmu. Oni su rijetko naoružani i
obično su navodni zaposlenici nacionalne diplomatske službe koji rade u
stranoj državi. Dok su tamo, oni pokušavaju regrutirati ‘lokalce’ koji imaju
pristup povjerljivim informacijama i koji bi im, iz bilo kojeg razloga, željeli
otkriti informacije. Osnovna odgovornost obavještajca jest razvijanje sigurnih
puteva za razmjenu informacija na način da se ne kompromitira osoba koja ih
pruža.

Techint
Do početka Drugog svjetskog rata, obavještajna djelatnost posredstvom
tehničkih sredstava (techint) odnosila se na prikupljanje podataka o
neprijateljskim sustavima naoružanja. Danas se termin koristi kako bi se
opisali doslovno svi obavještajni podaci prikupljeni pomoću tehničkih
sredstava. Techint se razvio kao odgovor na znanstveni napredak u
elektroničkim komunikacijama. Tri dostignuća su posebno vrijedne spomena:
prvo, razvoj elektroničkih komunikacija putem žice; drugo, razvoj bežičnih
elektroničkih komunikacija; i treće, razvoj aviona.
Kasnih 1830-ih, države su sa svojim diplomatskim i vojnim osobljem u
inozemstvu počele komunicirati pomoću fiksnih, kopnenih telegrafskih žica.
Meñutim, to je takoñer značilo da su se druge države mogle priključiti na te
žice i presretati komunikacije.
Do ranih 1900-ih, slijedeći Marconijev razvoj bežičnih komunikacija,
vlade su svojim predstavnicima u inozemstvu mogle slati poruke doslovno
kroz zrak. To je još više olakšalo presretanje elektroničkih signala jer jednom
kada je signal emitiran u eter, on postaje slobodno dobro te su obavještajne
agencije diljem svijeta ubrzo naučile presretati takve prijenose i čak
dekodirati ili dešifrirati ih kada su poslani u obliku tajnih kodova i šifri. Sva
druga sredstva techinta potekla su od ovih otkrića iz dvadesetog stoljeća.
Treća, široko upotrebljavana metoda prikupljanja techinta omogućena je
razvojem aviona 1903. godine. Braća Wright s pravom su vjerovala da će
njihov izum biti presudan u upotrebi u vojnoj službi. Nisu se razočarali.
Meñutim, davno prije nego što su avioni upotrijebljeni kao borbeno oružje,
bili su korišteni za zračno izviñanje. U Francuskoj je razvoj fotografije
omogućio slikanje položaja vojnika iz aviona. Fotografska obavještajna
djelatnost (photint) roñena je kada su talijanski avijatičari snimili prve zračne
fotografije u borbenoj zoni u Talijansko-turskom ratu u listopadu 1911.
godine. Do druge polovice dvadesetog stoljeća, glavne sile provodile su
nadgledanje upotrebom aviona, satelita, i (u dvadeset i prvom stoljeću)
bespilotnih letjelica (eng. unmanned aerial vehicle – UAV).

OBAVJEŠTAJNI PROCES

Obavještajni proces, ili obavještajni ciklus, započinje s potrebom dužnosnika

u području nacionalne sigurnosti i vanjske politike da saznaju nešto o drugim
državama ili drugim globalnih akterima uključenima u svjetska zbivanja, čija
bi djelovanja mogla narušavati sigurnost njihove države. Ta potreba-za-
znanjem, zajedno s doslovce stotinama drugih potreba, biti će prioritet i
konačno zadaća jednog ili više entiteta koji sačinjavaju obavještajnu
zajednicu države. Ova faza odreñivanja prioriteta uključuje i odluku o tome
koje će se obavještajne discipline koristiti za prikupljanje informacija.
Tražene informacije mogu biti o empirijskim i vidljivim razmještanjima
oružanih sustava (osobine projektila, oružje za masovno uništenje, vrste
naoružanja, oružani sustavi druge vlade u inozemstvu, itd.) ili o namjerama
(što država ili grupa planira napraviti sa svojim naoružanjem, itd.). Meñutim,
iznad svega, informacija je obično nešto za što ciljana država ili grupa ne želi
da se druge države dokopaju.
Sljedeća je faza prikupljanja. Različite obavještajne agencije i
podagencije počet će prikupljati informacije pomoću huminta, techinta,
osinta ili, obično, kombinacijom svih disciplina, pogotovo ako je predmet
prikupljanja podataka kao prioritet postavljen na visoku razinu. Primjerice,
ususret ratu u Iraku 2003. godine, gotovo svaki obavještajni entitet u
nekoliko velikih država bio je fokusiran na Irak. Satelitsko fotografiranje,
zračni prislušni ureñaji i drugi visoko-sofisticirani instrumenti bili su
usmjereni na praćenje razvoja dogañaja u Iraku, dok su sigint agencije
presretale javne i privatne komunikacije. Istodobno, neki obavještajci
ispitivali su prebjege, emigrante, kao i osobe koje su službeno prebjegle i
privatno putovale u Irak, dok su drugi pokušavali razviti izvore informacija
unutar same iračke vlade.
Nakon faze prikupljanja, a često i istovremeno s njom, pojavljuje se
obrada prikupljenih podataka. Materijal na stranim jezicima treba biti
preveden, fotografije moraju biti interpretirane, a kodirane komunikacije
moraju se dekodirati. Uslijed velike količine, prevoñenje uhvaćenih
komunikacija može potrajati mnogo mjeseci, a dešifriranje kodiranih
komunikacija može potrajati nekoliko godina.
Sljedeća faza u obavještajnom procesu je analiza. Sve prikupljene i
obrañene informacije konačno se dostavljaju analitičarima koji ih moraju
smjestiti u povijesni kontekst i pokušati odvojiti valjane informacije od
dezinformacija koje plasira meta obavještajnog djelovanja u svrhu
zbunjivanja bilo koje države koja prikuplja podatke. Mnogi analizu smatraju
najvažnijom i najtežom fazom u obavještajnom procesu. Informacija koja se
šalje analitičarima naziva se sirovim ili nedovršenim obavještajnim
podatkom; vrlo često je proturječna, dvoznačna, kontradiktorna, a povremeno
čak i precizna. Kada informacija ode od analitičara, tada se naziva dovršenim
obavještajnim podatkom.
Nakon analize slijedi proizvodnja. Razumljivo, kritične i vremenski
osjetljive informacije smjesta će biti dostavljene donositeljima odluka.
Meñutim, većina analiza oblikuje se u neku dovršenu formu prije nego što se
pošalju donositeljima odluka kao obavještajni proizvod. Proizvod može imati
mnoštvo oblika. To mogu biti dnevni ili povremeni izvještaji za donositelje
odluka ili, pak, ono što se naziva obavještajnim procjenama – periodične
tiskane procjene važnih procesa.
Završna faza u obavještajnom procesu zatvara ciklus. Ona uključuje
odašiljanje ili dostavljanje informacija onima koji su ih na početku i tražili.
Razumljivo, tijekom ciklusa dodatne povezane informacije dodaju se
posebnim informacijama prikupljenima kao odgovor na izvorna pitanja, ali
tek u ovoj fazi obavještajni podatak teorijski pridonosi procesu donošenja
odluka. Visoki vladini dužnosnici, opskrbljeni obavještajnim proizvodom,
mogu voditi politike i prakticirati državne poslove na informiraniji način i,
teorijski, biti u većoj mogućnosti poboljšati sigurnost države ili saveza.
Riječ teorijski mora se naglasiti. Obavještajni ciklus je logičan i valjan
onako kako je opisan. Ali, uvijek postoji mogućnost da opisani proces navede
na pogrešno razmišljanje. Nažalost, mnogi problemi koji mogu dovesti do
obavještajnog neuspjeha ulaze u proces u gotovo svakoj fazi (vidi Ideje za
razmišljanje 14.1). Donositelji odluka često ne znaju koje pitanje trebaju
postaviti. Primjerice, malo donositelja odluka prije sredine 1990-tih
postavljalo je pitanja o bin Ladenu i Al Qaidi. Drugi problemi pojavljuju se u
fazi postavljanja prioriteta. Može se dogoditi da se pitanju, ili skupu pitanja,
ne odredi visoki prioritet. Primjerice, prije 11. rujna, i bin Laden i Al Qaida
bili su na listi prioriteta nekoliko nacija, ali nisu bili baš visoko na tim
listama. Busheva administracija preuzela je vlast 2001. godine, a pitanje
oružja za masovno uništenje u odmetnutim državama bilo je ustvari njen
najviši prioritet. Tak nakon 11. rujna bin Laden se popeo na vrh svih listi
prioriteta (Taylor i Goldman, 2004: 425).
Pogreške u obradi i prikupljanu informacija takoñer se dogañaju. Može se
dogoditi da se komunikacije ne prevedu, da se špijunski planovi osujete,
obavještajci ili njihovi agenti budu uhvaćeni ili da se kodovi protivnika ne
razbiju. Iako su američki kriptografi presretali velike količine sovjetskih
kodiranih poruka 1940-tih, nisu ih mogli dešifrirati. Tek 1948. godine SAD i
Velika Britanija počele su dešifrirati sovjetski komunikacijski kod. Počevši
od kraja 1942. godine te postupnog napredovanja do kraja 1950-tih, program
koji je nazvan VENONA projekt otkrio je vrlo brojne sovjetske penetracije u
američku, britansku, zapadno-njemačku, francusku i australsku vladu.
Meñutim, vrlo često se na dešifriranju poruka radilo dvije do pet godina
nakon što su uhvaćene. VENONA projekt je potvrdio izdaju Kim Philbya i
drugih kembričkih (od Cambridge, op.prev.) špijuna, Juliusa i Ethel
Rosenberg (američki nuklearni špijuni), Klausa Fuchsa (britanski nuklearni
špijun), Algera Hissa (savjetnik predsjednika Franklina D. Rosevelta), kao i
sovjetskih špijuna visoko pozicioniranih u praktički svim zapadnim vladama,
uključujući američku i britansku vladu. Meñutim, dešifrirani sadržaji ili su
dolazili prekasno da bi bili korisni ili se nisu mogli koristiti u sudskim
postupcima zbog straha da bi njihova upotreba Sovjetima otkrila da je Zapad
razbio njihove šifre. Mogućnost čitanja sovjetskih šifri ocijenjena je
vrjednijom od sudbenog progona izdajnika.
Još jedna slabost u ciklusu dogaña se tijekom analitičke faze. Većina
obavještajnih neuspjeha dogaña se u ovoj fazi. Analitičari mogu biti zasuti s
previše obavještajnih informacija ili tapkati u mraku zbog nedostatnih
obavještajnih podataka; mogu imati predrasude zbog kojih naglašavaju
nevažna stajališta ili ignoriraju ona važna. Oni mogu postati žrtva grupnog
razmišljanja ili mogu poželjeti ‘skuhati’ svoju analizu na način da se ona
uklopi u recept donositelja odluka. Takoñer, oni mogu biti pretjerano oprezni
kako ne bi pretrpjeli poniženje jer su bili u krivu i tako izgubili birokratski
utjecaj. Proliferacija analitičkih agencija unutar obavještajne zajednice jedne
nacije pridonosi ovome problemu.
Naposljetku, tijekom bilo koje faze ciklusa može doći do ‘predstavljanja
podataka izvan prikladnog konteksta’ (eng. ‘stovepiping’). Sakupljači
podataka ili analitičari, mogu ono što procijene zadovoljavajućom
informacijom izravno proslijediti donositeljima odluka i tako zaobići
presudni analitički proces. Primjerice, u jednom trenutku pred Iračku
invaziju, dva službenika američkog Ministarstva obrane jednu informaciju su
predočili izravno svojim nadreñenima umjesto da su ih predali analitičarima
u obavještajnoj zajednici. Informacija se pokazala pogrešnom i mogla se
bolje sagledati da je bila prošla standardan analitički proces.

OBAVJEŠTAJNA DJELATNOST I SIGURNOST OD

DRUGOG SVJETSKOG RATA

Hladni rat
Puno razumijevanje doprinosa obavještajne djelatnosti sigurnosti u moderno
doba uključuje mnoge dogañaje tijekom prvih pedeset godina dvadesetog
stoljeća. Uloga britanskih obavještajnih službi u ulasku Amerike u Prvi
svjetski rat (Afera sa Zimmermanovim telegramom), obavještajni neuspjeh
koji je Ameriku uveo u Drugi svjetski rat (Pearl Harbour), dramatični utjecaj
kriptografije tijekom Drugog svjetskog rata (razvitak Enigme), te
zadivljujući uspjeh britanskog protuobavještajnog djelovanja upotrebom
Hitlerovih špijuna za svoje vlastite ciljeve (operacija Doublecross) su
zanimljivi i važni slučajevi. Meñutim, za potrebe ove knjige započet ćemo s
Hladnim ratom.
Četiri obavještajna dogañaja tijekom Drugog svjetskog rata odredila su
put obavještajne djelatnosti tijekom Hladnog rata. Prvo, kao reakciju na
napad na Pearl Harbour 1941. godine, Sjedinjene Države stvorile su svoju
prvu civilnu obavještajnu agenciju – Ured strateških službi (eng. Office of
Strategic Services – OSS). Do kraja rata, OSS je postao prilično velik i
sofisticiran obavještajni pogon s iskustvom u gotovo svim fazama
obavještajne djelatnosti – prikupljanju, analizi, specijalnim operacijama i
psihološkom ratovanju. Meñutim, ubrzo nakon završetka rata, američki
predsjednik Harry S. Truman raspustio je OSS. Dijelovi OSS-a preneseni su
na druge odjele, a Truman je smjesta započeo planiranje nove civilne
agencije. Zakon o nacionalnoj sigurnost (eng. National Security Act) iz 1947.
godine, stvorio je, izmeñu ostalog, Središnju obavještajnu agenciju (eng.
Central Intelligence Agency – CIA) te se Amerika tako pridružila drugim
velikim svjetskim silama s mirnodopskim civilnim obavještajnim
agencijama.
Drugo, široka suradnja u području siginta uspostavljena izmeñu Velike
Britanije i Sjedinjenih Država dovela je do prvog u svijetu obavještajnog
ugovora izmeñu nacija. BRUSA sporazum iz svibnja 1943. godine uslijedio
je nakon niza formalnih i neformalnih razmjena osoblja i informacija izmeñu
Ujedinjenog Kraljevstva i Sjedinjenih Država. Nakon pet godina i uspješnih
pregovora, to se pretvorilo u Britansko-američki sporazum (eng. UK-USA
agreement – UKUSA). Sporazum je obvezivao Ujedinjeno Kraljevstvo,
Sjedinjene Države, Kanadu, Australiju i Novi Zeland na punu suradnju u
prikupljanju i dijeljenju sigint informacija. Sporazum je čak geografski
podijelio odgovornosti za prikupljanje podataka izmeñu navedenih nacija.
UKUSA sporazum je prebrodio neka teška vremena – zabrinutost oko
sovjetske penetracije u britansku obavještajnu djelatnost, Suesku krizu, te
manju krizu kada je Novi Zeland zabranio brodovima na nuklearni pogon i
opremljenima nuklearnim oružjem pristajanje u svojim lukama 1985. godine
– ali postoji još i danas.
Treće, snimanje iz zraka, koje je započelo u vrijeme Prvog svjetskog rata,
postalo je mnogo sofisticiranija tijekom Drugog svjetskog rata. Kada je taj rat
završio a Hladni rat započeo, zapadne nacije smatrale su ga još važnijim za
stjecanje informacija o razvoju sovjetskog naoružanja. I američke i britanske
letjelice skupljale su obavještajne podatke pomoću siginta i iminta
prelijetanjem preko meñunarodnih voda, ali što bliže granicama sovjetskog
teritorija. Potom, 1956. godine, nakon što su Sovjeti odbili program
Otvoreno nebo (eng. Open Skies Proposal) američkog predsjednika
Eisenhowera, Amerikanci su u upotrebu stavili špijunski avion U-2 – letjelicu
koja je mogla letjeti izravno iznad sovjetskog teritorija na visini od 21 000 m
što je, kako je smatrano, bilo 6000 m izvan dosega sovjetskih aviona i
projektila, ali i dalje s mogućnošću snimanja fotografija i drugih slika koje su
otkrile mnoge podatke o sovjetskim oružanim sustavima. U dvije godine,
doslovno svi čvrsti zapadni obavještajni podaci o razvoju sovjetskog
naoružanja potekli su od preleta aviona U-2. Taj izvor okončan je 1. svibnja
1960. godine kada su Sovjeti srušili avion U-2 i uhvatili njegovog pilota,
Garya Powersa, živog.
Špijunski avioni odigrali su presudnu ulogu u otkrivanju i dokumentiranju
sovjetskih projektila na Kubi 1962. godine, kao i u otkrivanju položaja
iračkih projektila 1991. godine. Meñutim, nakon incidenta koji se dogodio 1.
svibnja 1960. godine nisu se više upotrebljavali za letove iznad sovjetskog
teritorija. Umjesto toga, Sjedinjene Države razvile su satelite koji su mogli
snimiti mnoštvo različitih slika s udaljenosti stotinama kilometara u svemiru,
bilo tijekom kruženja u orbiti planeta ili u geosinkronoj orbiti iznad
sovjetskog teritorija. Prvi američki satelit koji je preletio sovjetski teritorij
bio je Discoverer 13 u kolovozu 1960. godine. Sljedeći u seriji, Discoverer
14, snimio je više fotografija Sovjetskog Saveza nego što ih je snimljeno u
vrijeme svih preleta aviona U-2. Sovjeti su ubrzo razvili vlastite fotografske
satelite te je tako započela era ‘očiju na nebu’. To je objema stranama u
Hladnom ratu dalo mogućnost nadzora razvoja naoružanja i provjere
pridržavanja sporazuma o kontroli naoružanja koji su započeli 1970-tih.
Suprotno onome što su neki u to vrijeme vjerovali, obavještajni podaci
dobiveni putem satelitskog izviñanja zapravo su pridonijeli meñunarodnoj
stabilnosti te su čak imali ulogu u konačnom završetku Hladnog rata. Ustvari,
može se reći da u nedostatku ovog obavještajnog izvora, sporazumi o kontroli
naoružanja ne bi imali izgleda.
Četvrti dogañaj iz Drugog svjetskog rata koji je odredio put za, ali i koji
je uveo u Hladni rat, bila je intenzivna ljudska špijunaža poduzimana s obje
strane Željezne zavjese. Prije nego što je rat završio, Sovjetski Savez imao je
više špijuna koji su radili protiv njegovih saveznika nego protiv njegovih
neprijatelja. U ranim poslijeratnim godinama, značajno veliki broj britanskih,
američkih i zapadnonjemačkih grañana radio je za sovjetske obavještajne
službe. Visoki britanski dužnosnici u obavještajnoj zajednici i Ministarstvu
vanjskih poslova postali su izdajice, a nekoliko dobro pozicioniranih
američkih i zapadnonjemačkih birokrata i vladinih dužnosnika izdalo je svoje
države.
Takozvana ‘Kembrička petorka’ (eng. Cambridge Five) ugrozila je
mnoge britanske i američke vojne i političke tajne. Najmanje troje njih imalo
je pristup strateškim planovima tijekom Korejskog rata, kojeg su odobrili
Ujedinjeni narodi, a vodile Sjedinjene Države. Rani napori da se spriječi
potpadanje nekoliko istočnoeuropskih zemalja u komunistički blok bili su
izigrani drugim kompromitacijama koje su rezultirale i uzrokovale izdaju i
ubojstva zapadnih obavještajnih dužnosnika i lokalnih boraca otpora.
Sovjetski obavještajci u Britaniji i Sjedinjenim Državama regrutirali su
znanstvenike i ostale koji su radili na tajnim naporima za razvijanjem
atomskog oružja. Kada je Klaus Fuchs, njemački emigrant i znanstvenik koji
je radio na britanskom atomskom projektu, a koji je kasnije dobio zadatak da
sudjeluje u britanskom timu koji je sudjelovao u američkom atomskom
projektu, pao pod sumnju i bio podvrgnut ispitivanju, krug ‘Nuklearnih
špijuna’ počeo se otkrivati. Unatoč tomu, nekoliko presudnih znanstvenih i
tehnoloških tajni bilo je odano sovjetskim obavještajcima. Posljedično,
sovjetska atomska bomba pojavila se pet do sedam godina ranije nego što bi
se inače pojavila.
Sovjetski prebjezi koji su ostali na svojim pozicijama i k tome podnosili
izvještaje zapadnim obavještajnim službama (primjerice, Oleg Penkovsky,
Adolf Tolkachev i Oleg Gordievsky) pridonijeli su pobuñenom zanimanju
tijekom druge polovice dvadesetog stoljeća, a velike i skupe obavještajne
agencije postale su životno važna činjenica u većini globalno aktivnih država.

PRAVNA I ETIČKA PITANJA U VEZI S

OBAVJEŠTAJNOM DJELATNOŠĆU

U dvadeset i prvom stoljeću došlo je do povećanja potrebe za obavještajnim

podacima kao i njihove veće upotrebe te povećanja broja načina na koje se
podaci mogu prikupljati. Meñutim, ovakav tijek dogañaja postavio je još više
pitanja o zakonitosti i moralnosti obavještajnih operacija. Mnogo se piše o
ovoj temi, meñutim ona nije tako složena kako neki misle. Prvo, unutarnje
pravo države koja prikuplja obavještajne podatke uvijek dopušta (bilo izričito
u statutima kojima se stvaraju obavještajne agencije ili prešutno samim
postojanjem takvih agencija) slanje vlastitog osoblja u inozemstvo u takve
svrhe. Država regrutira te ljude; ona ih uvježbava, plaća im i omogućava
sredstva za njihovo umirovljenje.
Drugo, pozitivno meñunarodno pravo (obaveze meñu državama koje
proizlaze iz bilateralnih i multilateralnih ugovora) je općenito tiho ili
tolerantno po pitanju špijunaže. Prisutnost verifikacijskih odredbi u raznim
ugovorima o kontroli naoružanja, razoružanju, sprječavanju proliferacije, te
drugim meñunarodnim ugovorima, neki interpretiraju kao legitimiranje
ovoga aspekta prikupljanja obavještajnih podataka. Većina ovih ugovora
sadržava odredbu sa svrhom da se niti jedna država potpisnica ugovora neće
upletati u nacionalna tehnička sredstva verifikacije (eng. national technical
means – NTM) drugih država. NTM se obično odnosi na zračni nadzor ili
druge elektroničke tehnike prikupljanja podataka. Običajno meñunarodno
pravo (tradicionalni i prihvaćeni obrasci meñunarodnih interakcija) je
neodreñeno u odnosu na ovaj predmet – većina autora prisutnost špijuniranja
smatra dokazom odreñene legitimnosti, dok nekolicina špijuniranje smatra
nelegalnim u praktički svim okolnostima.
Treće, zakoni svih zemalja zabranjuju vlastitim grañanima odavanje
državnih tajni drugim državama. Ukratko, po zakonima vlastite države
dopušteno je biti poslan u inozemstvo kako bi se nagovorilo grañane drugih
država da čine ono što im vlastiti zakoni zabranjuju, a meñunarodno pravo
uvelike ignorira.
Rasprave o etici prikupljanja obavještajnih podataka obično obuhvaćaju
dva aspekta. Prvi aspekt je veza sredstava u odnosu na ciljeve. Sve dok je
svrha špijunaže zaštita i unaprjeñivanje sigurnosti nacije, i sve dok su
izabrana sredstva u najmanjoj mogućoj mjeri nametljiva, mnogi prikupljanje
obavještajnih podataka smatraju etičnim.
Drugi aspekt odnosi se na sveukupno meñunarodno okruženje u kojemu
se prikupljanje odvija. U anarhičnom meñunarodnom okruženju u kojemu
postoje minimalni ili nikakvi meñunarodni izvori sigurnosti osim onih
pojedinačnih država, teorija "i drugi to čine" često se upotrebljava kao etičko
opravdanje prikupljanja podataka. To jest, sve dok druge države špijuniraju
nas i, zapravo, kompromitiraju našu sigurnost, etično je da i mi špijuniramo
njih ukoliko to poboljšava našu sigurnost.

TAJNA AKCIJA

Tajna akcija (eng. covert action – CA), koja se ponekad naziva ‘posebne
aktivnosti’, odnosi se na aktivnosti koje provodi jedna država kako bi
promijenila politički ili ekonomski razvoj u drugoj državi, istodobno
prikrivajući izvor toga utjecaja. Prema tome, iznenadno američko
bombardiranje Libije 1986. godine bilo je tajna vojna akcija, ali nije bila
tajna akcija u obavještajnom smislu jer nije bilo pokušaja da se prikrije izvor
napada. Meñutim, CIA-ini pokušaji izvršenja atentata na kubanskog voñu
Fidela Castra sredinom 1960-tih, iako neuspjeli, trebali su zauvijek ostati
tajna.
Neke od ovih aktivnosti su relativno bezazlene i u najmanjoj mogućoj
mjeri nametljive; druge, pak, očito krše UN-ovu odredbu o nemiješanju u
političku neovisnost i teritorijalni integritet drugih država. Kao najmanje
nametljive aktivnosti u spektru su aktivnosti poput financijske ili političke
podrške prijateljskim političkim strankama, radničkim udruženjima,
narodnim pokretima, medijima, itd. u stranim državama u kojima je
demokratski proces neoštećen, ali je pod opsadom anti-demokratskih snaga.
Neki znanstvenici smatraju da se u takvim slučajevima suverenost ne
ograničava, dok drugi vjeruju da bilo kakvi tajni pokušaji utjecaja na razvoj
dogañaja u drugoj državi krše suverenost te države.
Na drugom kraju spektra su CA operacije potpore naklonjenim grupama
ili frakcijama uključenima u grañanske sukobe, tajnog opskrbljivanja
oružjem ili vojnim osobljem u takvim sukobima, upravljanja potezima
odstranjivanja neprijateljskih političkih voña ili čak pokušaja atentata (Vidi
Studiju slučaja 14.1).
Dok tajne akcije privlače ogromnu pozornost medija, zapravo uzimaju
relativno mali postotak vremena i novca svih obavještajnih agencija.
Američka CIA, agencija za koju se smatra da provodi tajne akcije diljem
svijeta, vjerojatno koristi manje od 5% svog osoblja za tajne akcije i preko
90% svog budžeta troši na obično prikupljanje i analizu podataka (Gates,
1988: 216). Vrlo je teško dobiti točne informacije o CA. Obično se mnogo
više zna o operacijama koje ne uspiju, nego o onima koje uspiju. Propale
operacije postaju javne i o njima često pišu novinari i znanstvenici. Uspješne
operacije, meñutim, ostaju skrivene ili tajne mnogo godina.
Upotreba tajnih akcija kako bi se promijenio razvoj dogañaja u drugim
državama osobito je opasno sredstvo vanjske politike koje se mora koristiti
vrlo štedljivo. Ustvari, u odsutnosti sličnih aktivnosti od strane drugih država,
bilo bi lako dokazati da bi se, barem u vrijeme mira, države trebale potpuno
suzdržavati od bilo kakvih tajnih akcija. Zbog anarhične prirode
meñunarodnog okruženja, sve dok neke države koriste tajne akcije, druge
države koriste tu činjenicu kako bi opravdale svoje vlastite tajne akcije.

Može li se tajna akcija opravdati?

Oni koji pokušavaju opravdati tajne akcije tvrde da one popunjavaju prazninu
izmeñu diplomacije i rata. To se naziva "teorija praznine" (eng. the gap
theory of Covert Action). To znači, nakon što je država provodila politike,
počevši s najmanje nametljivim i nastavljajući s najozbiljnijim diplomatskim
akcijama, a rat se i dalje činio neizbježnim, neki smatraju da bi neke varijante
tajne akcije mogle biti bolje od rata i da bi zapravo mogle spriječiti rat.
Jedan od napora da se tajne akcije učini etički prihvatljivijima jest
primjena nekih principa preuzetih iz čuvene teorije pravednog rata na tajne
akcije. Primjerice, može se dokazati da država u obzir mora uzeti šest
kriterija prije nego poduzme tajnu akciju.
1. Važnost. Željeni cilj tajne akcije mora biti od ključne važnosti za
 nacionalnu sigurnost. Tajna akcija koja je usmjerena na ciljeve koji ne
sadrže ovu odrednicu ne bi smjela biti poduzeta. Tajna akcija se nikada ne
smije smatrati rutinom. Prijeko potrebnom je moraju smatrati i izvršitelji i
parlamentarne institucije.
2. Izvedivost. Predložena tajna akcija mora biti izvediva. To znači da mora
uključivati dostupne resurse i da neće biti ugrožena rutinskim unutarnjim
političkim promjenama.
3. Posljednje sredstvo. Tajna akcija mora biti najbolje, ako ne i jedino,
sredstvo za postizanje željenog cilja. Prečesto su kreatori politike
pribjegavali tajnoj akciji, ne zbog toga što je ona bila najbolje sredstvo za
ispunjavanje zadaće, nego zato što je bila smatrana tajnom, i stoga
najlakšom opcijom. Ona nikada ne bi trebala biti inicirana samo zato što
je tajna, jer neće zadugo ostati tajnom.
4. Legitimnost. Procedura odobravanja tajne akcije mora biti jasno
definirana i mora zahtijevati pisano odobrenje viših dužnosnika. Tajna
akcija je najnametljivija i potencijalno najopasnija od svih
vanjskopolitičkih sredstava države i ne bi je smjeli usmeno odobravati
nisko-rangirani dužnosnici, niti, još gore, operativci na terenu.
5. Razmjernost. Stupanj sile, nametljivosti i obmane moraju biti razmjerni s
prirodom prijetnje. U demokratskim državama, javnost će obično
poduprijeti tajnu akciju ukoliko je to slučaj. Neće je poduprijeti ukoliko
se silni tajni napori poduzimaju kao odgovor na minorne iritacije ili
neprilike, i samo zato što su tajni.
6. Javna potpora. Sve tajne akcije, čak i onih nekoliko izvedenih u potpunoj
tajnosti, moraju biti sposobne da se opravdaju u eventualnom slučaju
interesa javnosti . Kada vijest o tajnoj akciji eventualno procuri, vlade ne
smiju biti osramoćene tim saznanjem.

TERORIZAM, IRAK I SUVREMENO SIGURNOSNO

STANJE

Malo je dogañaja tako produbilo vezu izmeñu sigurnosti i obavještajne

djelatnosti kao teroristički napadi koje je sponzorirala Al Qaida, koji su
započeli u Somaliji 1993. godine i nastavili se sve do današnjeg dana. U
poglavlju 16 detaljnije će se raspravljati o terorizmu, meñutim, ovo poglavlje
će osvijetliti neke od načina na koje su ovi napadi izmijenili sigurnosno i
obavještajno okruženje.
Prvo, iznos javnih sredstava namijenjenih obavještajnim službama i
operacijama izrazito se povećao. Dok su proračuni obavještajnih agencija
obično tajni, na mnoštvo vrlo javnih načina očito je da novac u njih pritječe u
sve većoj mjeri. U nekim slučajevima, to je više novca nego što su
zahtijevale same agencije; ali iz očitih političkih razloga, zakonodavna tijela
nisu željela da izgleda da škrtare po tom pitanju (Taylor i Goldman, 2004:
421).
Drugo, rastući postotak potrošnje obavještajne zajednice usmjeren je
protiv terorizma. To nije iznenañujuće, ali to druge tradicionalne obavještajne
ciljeve (sprečavanje proliferacije meñunarodne trgovine drogom,
meñunarodnog kriminala, te čak oružja za masovno uništenje, primjerice)
ostavlja bez dostatnih sredstava.
Treće, najneposredniji rezultat 11. rujna bila je invazija na Afganistan
2001. godine, na islamsku vladu koja pruža sigurno utočište Osami bin
Ladenu i njegovom sjedištu Al Qaide. Meñutim, kako je rat napredovao, neke
države, pogotovo Sjedinjene Države i Ujedinjeno Kraljevstvo, vjerovale su
da Irak takoñer podupire islamski terorizam i da razvija oružje za masovno
uništenje koje bi u rukama budućih terorista moglo biti štetnije od otetih
zrakoplova.
Zapadne obavještajne agencije nadzirale su razvoj dogañaja u Iraku
mnogo godina, barem od prvog rata protiv Iraka potaknutog iračkom
invazijom na Kuvajt 1990. godine. Meñutim, želja za napadom na teroriste
gdje god bi mogli biti i za promjenom režima koji bi mogli pružati utočište
teroristima, pokrenula je povećane obavještajne napore vezane za Irak, nakon
rata 1991. godine koji je imao široku potporu. Praktički svaka zapadna
obavještajna agencija značajno je povećala napore za prikupljanjem podataka
protiv Iraka, pogotovo nakon što su inspektori UN-a silom istjerani iz Iraka
1998. godine. I do 11. rujna sve zapadne obavještajne agencije (britanske,
američke, njemačke, francuske i izraelske) vjerovale su da je Irak nastavio
razvoj oružja za masovno uništenje, kršeći UN-ove sankcije, da je imao
projektile dosega izvan onoga propisanog od strane UN-a, i da bi za pet do
sedam godina te projektile mogao naoružati nuklearnim oružjem.
Ne uspjevši dobiti UN-ovo odobrenje za invaziju, Ujedinjeno Kraljevstvo
i Sjedinjene Države (uz pomoć Australije, Poljske i, u manjoj mjeri, drugih
država) poduzele su napad protiv Iraka 2003. godine. Rat je brzo završio, ali
izazovi okupacije i pacifikacije pokazali su se mnogo većima od predviñenih.
Što je još važnije, praktički niti jedan dokaz koji bi podupro zaključke
različitih obavještajnih izvještaja na kojima je utemeljena odluka o ratu, nije
pronañen. Neki su ovo nazvali jednim od najgorih obavještajnih promašaja
svih vremena (Vidjeti Ključne ideje 14.1).
 Četvrto, navodi o obavještajnom neuspjehu doveli su do reformskih
napora u nekoliko zapadnih država. Od 11. rujna obavještajne službe
nekoliko glavnih država proučavaju i istražuju više nego u bilo kojem
prethodnom razdoblju u povijesti. Dvije parlamentarne istrage i dvije dodatne
komisije proučavale su aspekte britanske obavještajne djelatnosti. Butlerova
komisija dala je nekoliko preporuka o obavještajnim procedurama, koje je
Blaireova vlada prihvatila. U Sjedinjenim Državama, tri kongresna izvješća i
rezultati think tankova i drugih neovisnih komisija dali su preporuke za
reformu. Najznačajnija obavještajna reforma od stvaranja CIA-e 1947.
godine dogodila se 2005. godine imenovanjem Direktora nacionalne
obavještajne zajednice (NID) zajedno s velikim pratećim uredom. Glavnina
ovih institucionalnih i/ili proceduralnih reformi namijenjene su povećanju
koordinacije obavještajne djelatnosti unutar svake države i povećanoj
obavještajnoj suradnji izmeñu država.
Potrebno je, ipak, uočiti dva paradoksa. Prvo, tijekom moderne povijesti
obavještajnog djelovanja, gotovo je svaki obavještajni neuspjeh bio potaknut,
ako ne i uzrokovan tako velikim i opterećujućim rastom nacionalnih
obavještajnih zajednica, da su unutarnja koordinacija i vanjska suradnja
postale rijetke i otežane. Istodobno, politički odgovor na optužbe o
obavještajnom neuspjehu obično je bio stvaranje dodatnih agencija i
podagencija, više novca i više osoblja – čime se jačalo samo stanje koje je i
doprinijelo obavještajnom neuspjehu (Taylor i Goldman, 2004: 421). Drugo,
jedna posljedica globalnog odgovora na moderni terorizam bilo je slabljenje,
na različite načine i u drugačijoj mjeri u različitim državama, samih
demokratskih pretpostavki koje ljudi u demokracijama smatraju vrijednima
obrane.

ZAKLJUČAK

Od pamtivijeka plemena, klanovi, carstva i države prikupljali su informacije

o drugim skupinama kako bi mogli donijeti informiranije oduke o njima. Ta
informacija naziva se obavještajna informacija, a moguće je da je njezino
prikupljanje ‘drugo najstarije zanimanje’ na svijetu. Od početka, moderne
nacije vjeruju da će prikupljanje, analiza i upotreba dobrih obavještajnih
informacija povećati njihovu sigurnost u anarhičnom svijetu.
Obavještajna djelatnost u devetnaestom stoljeću bila je općenito
minimalna i usmjerena na potencijalne neprijatelje. Meñutim, do početka
dvadesetog stoljeća većina globalnih sila, s izuzetkom Sjedinjenih Država,
imala je i vojne i civilne obavještajne agencije koje su djelovale u vrijeme
mira, kao i u vrijeme rata. Prva dva rata u tome stoljeću svjedočila su rastu i
institucionalizaciji ovih agencija koje su povremeno značajno pridonosile
ratnim naporima. Iznenadni japanski napad na Pearl Harbour u prosincu
1941. godine uvjerio je Amerikance da trebaju imati civilnu obavještajnu
agenciju. Drugi svjetski rat bio je obavještajni rat više od bilo kojeg drugog
prethodnog rata. Slavni britanski vojni povjesničar, John Keegan (2004: 28),
smatra da obavještajna djelatnost ne dobiva ratove – da su za to potrebni
hrabrost i vještine muškaraca i žena u borbi. Meñutim, tijekom Drugog
svjetskog rata, obavještajna djelatnost značajno je pridonijela ratnim
naporima na mnogo različitih načina – obavještajna djelatnost preokrenula je
rat na Pacifiku, rat na Atlantiku imao je koristi od obavještajne djelatnosti,
protuobavještajni napori u Britaniji i Sjedinjenim Državama praktički su
eliminirali njemačke špijune, a strategija zavaravanja povezana s operacijom
Dan D koji je oblkovala obavještajna zajednica bila je presudna.
Obavještajna djelatnost tijekom Hladnog rata imala je dvije glavne
karakteristike. Prvo, prikupljanje podataka tehničkim sredstvima postalo je
iznimno sofisticirano. Špijunski avioni, satelitski nadzor, kompjutorska
kriptografija te daljinski upravljani prislušni ureñaji i ureñaji za dobivanje
različith vrsta slika, promijenili su način na koji se prikuplja veći dio
obavještajnih podataka. Drugo, humint je postao porozan. Državne tajne
svake velike sile odavale su se drugim državama. U ranim danima Hladnog
rata, većina izdajica bila je motivirana ideološkim razlozima. Zapadnjaci koji
su simpatizirali komunizam prodrli su u svoje vlastite vojne, obavještajne i
vladine strukture svoje zemlje. A Rusi koji su simpatizirali demokratske
ideale izdavali su sovjetske tajne zapadnim obavještajnim službama.
Meñutim, kako je idealizam iščezavao, mnoge izdajice upustile su se u biznis
za novac.
Keeganov pesimizam glede uloge obavještajne djelatnosti mogao bi biti
točniji u slučaju Hladnoga rata nego oružanih ratova. Primjerice, postavlja se
pitanje o krajnjem učinku svih špijunsko-kontrašpijunskih interakcija. U
kojoj su mjeri uglavnom defanzivne obavještajne aktivnosti jedne strane bile
shvaćene kao provokacija na drugoj strani? (Vidi Studiju slučaja 14.2)
Možda najbolje što bi se moglo reći o obavještajnoj djelatnosti tijekom
Hladnog rata jest da su sofisticirana verifikacija i mogućnosti nadzora
protagonista u konačnici smanjili napetosti, omogućili izvjesnu stabilnost i
potencijalno spriječili da se bezazlene aktivnosti percipiraju kao prijeteće,
započinjući time nasilne odgovore. Povrh toga, glavni izvor političke reforme
u Sovjetskom Savezu proistekao je od obavještajaca koji su putovali i živjeli
u zapadnim državama slobodnije nego što je to bilo dopušteno drugim
sovjetskim grañanima. Oni su mogli vidjeti nedostatke planskog
gospodarstva kombiniranog s diktatorskim političkim sustavom te su počeli
provoditi napore za reformom.
U 1990-ima, upravo kad su ljudi u mnogim državama smatrali da se
obavještajne agencije mogu ukinuti ili barem reducirati, meñunarodni
terorizam prouzročio je vapaje za povećanom obavještajnom djelatnošću.
Terorizam nije bio nov. Bio je prisutan doslovno stoljećima. Meñutim,
dramatični porast terorizma sponzoriranog od strane ekstremističkih
islamskih skupina povisio je uloge do neslućenih razmjera. Napadi Al’Qaide
koji su započeli ranih 1990-tih predstavljali su izazov sigurnosti mnogih
država, kao i globalnoj stabilnosti. Oni su zajedno s pitanjima proliferacije
oružja i meñunarodnih kriminalnih aktivnosti povezanih s drogom doveli do
najveće ekspanzije obavještajnih agencija i najvećeg slijevanja novca u
povijesti.
Istodobno, neuspjesi obavještajnih agencija da predvide Al’Qaidine
napade i neispravni obavještajni podaci o oružju za masovno uništavanje u
Iraku doveli su do dotad neviñene kontrole i transparentnosti obavještajnih
agencija. Šefovi obavještajnih agencija danas su javne osobe. Njihove
operacije postale su tako javne da neki vjeruju da je izraz ‘tajna obavještajna
djelatnost’ postao oksimoron. Štoviše, u sprečavanju terorista da organiziraju
ćelije u nekoj zemlji, obavještajne agencije, s parlamentarnim i
zakonodavnim ovlastima, postale su više porozne, a nekima se same njihove
aktivnosti doimaju kao prijetnja grañanskim slobodama koje karakteriziraju
Zapadnu civilizaciju. Moderno sigurnosno okruženje (terorizam, nuklearna
proliferacija, prekogranična pitanja droge i kriminala – svi se zbivaju tijekom
globalizacije bez presedana) dovelo je do poziva za jačim obavještajnim
aktivnostima, dok je u isto vrijeme stvorilo zabrinutost oko nenamjernih
posljedica obavještajnih aktivnosti.
Kada obavještajni proces dobro djeluje – kada donositelji odluka
postavljaju oštroumna pitanja, kada su sakupljači informacija kreativni i
uspješni, kada analitičari crtaju točne slike, i kada su politički pritisci na
obavještajne agencije minimalni – kada ovi uvjeti postoje, obavještajna
djelatnost može i daje vrijedne doprinose nacionalnoj sigurnosti u svakoj
državi. Kada se proces ne odvija dobro, nacionalna sigurnost može biti
umanjena, a strane reakcije koje obavještajne aktivnosti generiraju mogu
komplicirati diplomaciju i povećati meñunarodne napetosti.
PITANJA

Izraz obavještajna djelatnost ima mnogo značenja. Koje se značenje koristi u

ovom poglavlju?
Ukoliko prikupljanje obavještajnih podataka potječe iz prastarih vremena, što
se primijenilo u informacijskom dobu, dobu post-uslužnog gospodarstva?
Kako teorija kibernetike objašnjava funkciju obavještajne djelatnosti?
Dok je obavještajna zajednica svake države u nekom pogledu različita, koje
su im funkcije zajedničke?
Na koji je način obavještajna djelatnost doprinijela različitim sporazumima i
ugovorima o kontroli naoružanja?
Koji su trendovi promijenili techint – tehniku prikupljanja podataka korištenjem
tehničkih sredstava?
U čemu je razlika izmeñu stvarnog obavještajnog ciklusa ili procesa i onoga
teorijskog?
Mislite li da prikupljanje obavještajnih podataka krši meñunarodno pravo?
Zašto?
Koji je značajan razvoj techinta započeo 1956. godine nakon što su Sovjeti
odbili američki prijedlog Otvoreno nebo?
Slažete li se ili ne slažete sa autorovim pokušajem primjene teorije
pravednoga rata na tajne akcije? Zašto?
Mislite li da se češće dogañaju ‘neuspjesi politike’ ili ‘obavještajni neuspjesi’?
Kakav je utjecaj suvremeni džihadizam imao na obavještajne aktivnosti u
većini zapadnih država?
Raspravite o tome kako agresivno prikupljanje obavještajnih podataka
zapravo može povećati meñunarodne napetosti.

ZA DALJNJE ČITANJE

Andrew, Cristopher (1987), Her Majesty’s Secret Service: The Making of

the British Intelligence Community, New York: Penguin. Čitava povijest
korijena britanske obavještajne djelatnosti. Andrew je takoñer napisao i
najbolje povijesti američke i sovjetske obavještajne djelatnosti u For the
President’s Eyes Only: Secret Intelligence and the American Presidency from
Washington to Bush (New York: Harper Collins, 1995) i s Olegom
Gordievskyem, KGB: The Inside Story (New York: Harper Collins, 1990).
Richelson, Jeffrey T. (1995), A Century of Spies: Intelligence in the
Twentieth Century, Oxford: Oxford University Press. Jedna od boljih
knjiga s multinacionalnim pristupom modernoj povijesti obavještajne
djelatnosti.
Haufler, Hervie (2003), Codebreakers’ Victory: How the Allied
Cryptographers Won World War II, New York: New American Library i
Keegan, John (2003), Intelligence in War: Knowledge of the Enemy from
Napoleon to Al-Qaeda, London: Hutchinson. Ova dva djela zauzimaju u
odreñenoj mjeri oprečne strane o vezi izmeñu obavještajne djelatnosti i vojne
pobjede. Oba su vrlo zanimljiva.
Kahn, David (1996), The Code-Breakers: The Comprehensive History of
Secret Communication from Ancient Times to the Internet, rev. ed., New
York: Scribner. Manje-više ono što tvrdi da jest – izvrsna, potpuna i dugačka
povijest kriptografije.
Lowenthal, Mark M. (2006), Intelligence: From Secrets to Policy,
Washington D.C.: CQ Press. Zauzima američko-centričan pristup, ali bi
mogla biti najbolji kratki uvod u obavještajni proces. Uključuje jedno poglavlje
o obavještajnim službama drugih velikih nacija.
Johnson, Loch K. i Wirtz, James J. (eds.) (2004), Strategic Intelligence:
Windows Into a Secret World, Los Angeles: Roxburry Press. Najbolja,
gotovo jedina, antologija o obavještajnoj djelatnosti. Suradnici koji su na njoj
radili predstavljaju najbolju učenost u brzo rastućem polju obavještajne
naobrazbe.
Born, Hans, Johnson, Loch K., i Leigh, Ian (eds.) (2005), Who’s Watching
the Spies: Establishing Intelligence Service Accountability, Dulles, VA:
Pottomac Books. Najbolji uvod u pitanja demokratske odgovornosti i
državnog nadzora obavještajne djelatnosti iz globalne perspektive.
Herman, Michael (1996), Intelligence Power in Peace and War,
Cambridge: Cambridge University Press. Jedno od jedinstvenih općih djela
o obavještajnoj djelatnosti koje zauzima donekle teorijski i globalni pristup.
Intelligence and National Security i International Journal of Intelligence
and Counterintelligence dva su najbolja znanstvena časopisa o ovoj temi.
Oni se bave širokim rasponom obavještajnih tema i sada oba objavljuje
Routledge iz Taylor&Francis Group.

VAŽNE WEB STRANICE

Službene web stranice nacionalnih obavještajnih agencija ili zajednica:

http://www.csis-scrs.gc.ca Kanadska sigurnosno obavještajna služba.
http://www.intelligence.gov Službena pristupna točka za sve američke
obavještajne agencije
http://www.mi5.gov.uk Unutarnja obavještajna agencija Ujedinjenog
Kraljevstva – MI5
http://www.gchq.gov.uk SIGINT obavještajna agencija Ujedinjenog
Kraljevstva
Think tankovi ili istraživački centri koji se bave [istraživanjem] obavještajne
djelatnosti:
http://www.fas.org Web stranica Federacije američkih znanstvenika čiji su
obavještajni linkovi i podaci meñu najboljim dostupnim podacima o
obavještajnoj djelatnosti u svim velikim nacijama.
http://www.exastriscientia.fateback.com/intelligenceagencies.htm
Neslužbeni, šaljivi, ali stručan opis obavještajnih struktura i agencija trideset i
tri nacije, utemeljen na službenim državnim podacima.
http://www.intellit.muskingum.edu najbolja web-bibliografija.
http://www.gwu.edu/-nsarchiv/ Prilično kritičan, ali ipak najbolji
dokumentarni izvor o američkoj obavještajnoj djelatnosti.
http://www.loyola.edu/dept/politics/intel.html Najbolja sveučilišna
obavještajna web stranica s linkovima na svaku dostupnu web stranicu
nacionalnih obavještajnih službi.

Za mnogo zanimljivih dodatnih materijala posjetite Online Resource Center

kojim je popraćena ova knjiga: www.oxfordtextbooks.co.uk/org/collins
15.
Oružje za masovno uništenje

JAMES WIRTZ

Sadržaj poglavlja
Uvod
Nuklearno oružje
Kemijsko oružje
Biološko oružje
Zaključak: Budućnost oružja za masovno uništenje

Vodič čitatelju
Danas su kreatori politike duboko zabrinuti oko mogućnosti da oružja za
masovno uništenje – kemijsko, biološko, nuklearno i radiološko oružje – ne
samo da postaju stalnim dijelom u arsenalima država, nego bi mogla pasti u
ruke terorista. Ovo poglavlje objašnjava kako ova oružja djeluju i koje bi
posljedice mogla imati ukoliko se upotrijebe na bojnom polju ili protiv civilnih
ciljeva. Opisuje kako su ona bila upotrebljavana u ratu i kako su oblikovala
praksu meñunarodne politike.

UVOD

Iako su se mnogi promatrači nadali da će opasnost koju predstavlja oružje za

masovno uništenje (eng. weapons of mass destruction – WMD) – kemijsko,
biološko, nuklearno i radiološko oružje – iščeznuti s krajem Hladnog rata,
ove vrste naoružanja nastavljaju predstavljati prijetnju cijelom svijetu.
Postignut je odreñeni napredak u smislu zaustavljanja proliferacije oružja za
masovno uništenje. Irak više ne ugrožava svoje susjede njegovim kemijskim
arsenalom, a njegovi napori za stjecanjem nuklearnog i biološkog oružja su
spriječeni. Libija je takoñer napustila svoj program razvoja nuklearnog
oružja. Meñunarodna je zajednica poduprla režim neproliferacije
poduzimanjem niza diplomatskih napora, primjerice Konvencije o
kemijskom naoružanju, Konvencije o zabrani biološkog naoružanja,
Inicijative za sprečavanje širenja i proliferacije oružja i Moskovskog
ugovora iz 2002. godine. Meñutim, usprkos ovim zajedničkim naporima,
nekoliko država i nedržavnih aktera smatralo je oružje za masovno uništenje
poželjnim dijelom njihovih arsenala. Trgovina nuklearnim materijalima,
tehnologijom i znanjima na crnom tržištu se povećava. U 2004. godini,
otkriće da postoji mogućnost da je pakistanski znanstvenik A.Q. Khan dao
informacije o plinskim centrifugama (koje služe za proizvodnju obogaćenog
urana) i sklapanju nuklearne bombe Sjevernoj Koreji, Iraku, Iranu, Libiji i
Siriji, prouzrokovalo je val šoka unutar zajednice koja se protivi proliferaciji
(Clary, 2004.; Albright i Hinderstein, 2005). Autohtoni nuklearni programi
postojeće zaštite od proliferacije takoñer čine zastarjelima (Braun i Chyba,
2004). Za neke države, oružje za masovno uništenje osigurava neku vrstu
otklanjanja inferiornosti u konvencionalnom naoružanju u usporedbi s jačim
regionalnim rivalima ili Sjedinjenim Državama i njihovim saveznicima.
Voñe ovih režima vjerojatno se nadaju da bi prijetnjom kemijskim, biološkim
ili nuklearnim ratovanjem mogli odvratiti jače protivnike da razmišljaju o
napadu, poraziti te protivnike jednom kada se borba zapodjene ili čak prijetiti
unutarnjim protivnicima (Lavoy, Sagan i Wirtz, 2000.). Oružja za masovno
uništenje takoñer služe kao statusni simboli koji naglašavaju ‘uspjeh’ inače
nesigurnih režima.
Ukoliko je prijetnja koju proliferacija oružja za masovno uništenje
predstavlja državnim subjektima od rastuće zabrinutosti, tada je i mogućnost
da bi ova oružja mogla pasti u ruke terorista alarmantna. Napad kemijskim
oružjem na velikom sportskom dogañaju mogao bi ubiti tisuće ljudi, dok bi
uspješan napad antraksom mogao ugroziti stotine tisuća ljudi. ‘Prljava
bomba’, ureñaj koji koristi eksploziv visoke razorne moći za širenje
radioaktivne kontaminacije, mogla bi otrovati veliki broj gradskih četvrti.
Čak i za bogato financiranu terorističku organizaciju bilo bi iznimno teško
konstruirati primitivno, tzv. gun-type nuklearno oružje, meñutim,
meñunarodne terorističke mreže, domaće terorističke organizacije ili čak
pojedinci imaju sredstva i materijale za konstruiranje i upotrebu kemijskog,
biološkog i radiološkog oružja. Oružja za masovno uništenje upotrebljena su
u terorističkim napadima, premda s relativno ograničenim učincima.
Primjerice, 1995. godine čečenski pobunjenici postavili su radiološki izvor
(cezij-137) u moskovskom Parku Izmailovsky, vjerojatno kako bi pokazali
ruskim vlastima da imaju sposobnosti za izradu ‘prljave bombe’. Kult Aum
Shinrikyo (Aum Vrhovna Istina) eksperimentirao je s nekoliko toksičnih
supstanci prije izvoñenja njihovog napada sarinom u Tokijskoj podzemnoj
željeznici 1995. godine, u kojem su ozlijeñene tisuće ljudi. Poput terorističkih
napada na Svjetski Trgovački Centar i Pentagon 11. rujna 2001. godine, neka
osoba ili grupa iste je godine iskoristila američki poštanski sustav za slanje
pisama kontaminiranih antraksom, koji je najvjerojatnije dobiven iz
materijala dostavljanih američkim laboratorijima za oružje.
Oružja za masovno uništenje umnogome se razlikuju u smislu njihove
dostupnosti, smrtnosti, razorne moći te lakoće kojom se mogu proizvesti i
koristiti. Visokoprinosna, lagana nuklearna oružja spadaju meñu
najsofisticiranije naprave koje je čovjek ikada proizveo, dok su neka
kemijska i biološka oružja dostupna već stoljećima. Meñutim, ono po čemu
se oružje za masovno uništenje razlikuje od konvencionalnog oružja
proizvedenog od eksploziva na kemijskoj bazi, jest njegov potencijal da
prouzroči zaista katastrofalne razmjere smrti i razaranja. Malo nuklearno
oružje može uništiti grad: fisijska naprava koja je uništila Hirošimu proizvela
je eksplozivni udar (prinos) čija je jačina bila ekvivalentna ekspoloziji oko
20 kilotona (kt) trinitrotoluola (TNT-a). Napad velikim boginjama na
nezaštićenu (necijepljenu) populaciju mogao bi ubiti 30% žrtava, a preživjele
užasno unakaziti za cijeli život. Zbog njihove mogućnosti da posiju strah
diljem svijeta, ova oružja su poželjna kao politički instrumenti.
Ostatak ovoga poglavlja prvo će opisivati tehnologiju na kojoj se temelji
nuklearno, kemijsko i biološko oružje i objasniti kako se konstruiraju. Ono
što je sigurno u vezi ovoga pregleda je činjenica da dok ova oružja mogu biti
iznimno destruktivna, države i nedržavni subjekti moraju svladati značajne
tehničke zapreke kako bi maksimizirali njihovu razornu moć. Poglavlje će
takoñer opisati njihove razorne učinke, sustave za njihovo korištenje te
povijest njihove upotrebe u ratu. Potom će prikazati utjecaj ovih oružja na
nacionalnu obrambenu politiku i meñunarodnu sigurnost.

NUKLEARNO ORUŽJE

Konstrukcija i razvoj nuklearnog oružja bili su bazirani na napretcima u

teorijskoj i eksperimentalnoj fizici koji su započeli početkom prošlog
stoljeća. Do kasnih 1930-tih, Leo Szilard, fizičar koji je izmaknuo
nacističkom progonu bijegom u Sjedinjene Države, shvatio je da bi bilo
moguće konstruirati ‘atomsku bombu’. Za razliku od konvencionalnih
(kemijskih) eksplozija, koje proizvodi brza preraspodjela atoma vodika,
kisika, ugljika i dušika koji su komponente TNT-a, primjerice, Szilard je
pretpostavljao da bi nuklearna eksplozija mogla biti stvorena promjenom u
samim atomskim jezgrama. Primjerice, ukoliko se atom urana-235
fragmentira na dva relativno jednaka dijela, preostala masa dvaju novih
atoma imat će manju masu od izvornog atoma. Izgubljena masa smjesta se
pretvara u energiju. Nuklearna oružja su tako moćna jer su, kako je Albert
Einstein predvidio, masa i energija pod odreñenim uvjetima izmjenjive
(E=MC2). Poteškoću u pokretanju ove reakcije predstavlja stvaranje ureñaja
koji bi nuklearnu reakciju održavao djelić sekunde prije nego što se uništi u
nuklearnoj eksploziji koja nastaje kao posljedica te reakcije.
Szilardovo mišljenje nisu široko podupirali američki znanstvenici ili
vladini dužnosnici te je on stoga pridobio pomoć svoga prijatelja, Alberta
Einsteina, kako bi ovo pitanje zadobilo pozornost predsjednika Franklina D.
Roosevelta. U pismu datiranome 2. kolovoza 1939. godine, Einstein je
informirao Roosevelta da je teoretski moguće konstruirati atomsku bombu i
da je moguće da nacisti već naporno rade na konstruiranju takvog ureñaja.
Bilo je potrebno da Sjedinjene Države uñu u Drugi svjetski rat kako bi
otpočeo sveobuhvatni projekt konstruiranja nuklearnog oružja, britansko-
američki Projekt Manhattan, koji je započeo u rujnu 1942. godine. Prvi
nuklearni (fisijski) ureñaj bio je spreman za testiranje u Alamagordu u
Novom Meksiku, 6. srpnja 1945. Ubrzo nakon toga uslijedila je eksplozija
detonacija bombi ‘Little Boy’ nad Hirošimom 6. kolovoza 1945. i ‘Fat Man’
nad Nagasakijem 9. kolovoza 1945. godine.
Sva fisijska oružja imaju slične komponente: fisijski materijal (primjerice,
U-235 ili plutonij); kemijske eksplozive; ne-fisijske materijale za
reflektiranje neutrona i jačanje eksplozije; i neku vrstu neutronskog
generatora koji pomaže započinjanje nuklearne reakcije. Oružja takoñer
trebaju okidače, mehanički osigurač, mehanizme za naoružavanje i pucanje.
Postoje dva osnovna tipa fisijskih oružja. ‘Little Boy’ bio je tzv. gun-type
fisijski ureñaj. Ovo je najjednostavnija i najmanje učinkovita konstrukcija
nuklearnog oružja (konstrukcija zahtijeva relativno veliku količinu fisijskog
materijala da bi proizvela relativno malu eksploziju). U konstrukciji tzv. gun-
design dvije pod-kritične mase U-235 ispaljuju se u cijev, pri čemu pogañaju
jedna drugu pri ekstremno velikim brzinama, proizvodeći tako fisijsku
reakciju. Meñutim, tzv. gun-type ureñaji su nesavršeni i posjeduju relativno
veliku vjerojatnost da bi mogli ‘postati kritični’, primjerice, da bi moglo doći
do nuklearne detonacije. Druga konstrukcija, implozijski ureñaj, upotrebljava
visoko-eksplozivne leće za kompresiju fisijskog materijala – u bombi ‘Fat
Man’ upotrijebljen je plutonij – dok se ne dosegne kritična točka otpočinjanja
fisije. Implozijske ureñaje relativno je teško proizvesti i sastaviti, jer stvoreni
naboji koji komprimiraju fisijski materijal trebaju biti izrañeni u skladu s
kritičnom tolerancijom i tempirani za detonaciju u djeliću sekunde. Fizika i
tehnika koje su u pozadini konstrukcije i proizvodnje nuklearnog oružja
široko su dostupne. Ono što je daleko teže steći jesu visoko obogaćeni uran
(U-235) i plutonij. Ovi materijali su pod zaštitom, a njihovu proizvodnju i
skladištenje nadziru Meñunarodna agencija za atomsku energiju (eng.
International Atomic Energy Agency – IAEA) i same države, deklarirane i
nedeklarirane, posjednice nuklearnog oružja.
Fuzijsko oružje je bomba koja ima tri stupnja i koja upotrebljava
implozijski ureñaj kako bi se pokrenula fisijska reakcija, koja povratno
detonira fuzijsku reakciju (proces pri kojem jedna teža nuklearna jezgra
nastaje spajanjem dviju lakših jezgri). Kada se kombiniraju jezgre laganih
elemenata, nastali teži element ima manju masu od dviju izvornih jezgri, a
razlika u masi se momentalno pretvara u energiju. Fuzijsko oružje, koje se
često naziva termo-nuklearno oružje ili hidrogenska bomba, može biti
relativno malo, lagano, i može sadržavati gotovo neograničenu razornu
snagu. Tijekom Hladnog rata, velika nuklearna oružja imala su snagu
milijuna tona – megatona (mgt) – TNT-a. Na dan 31. listopada 1952. godine,
primjerice, Sjedinjene Države su testirale svoj prvi fuzijski ureñaj (Test
Mike) na atolu Eniwetok u Tihom oceanu. Proizveo je ekspoloziju snage od
oko 10 mgt, što je jednako 10,000 kt. Najsnažnije ikad detonirano nuklearno
oružje bila je Bomba Car (Tsar Bomba ili eng. King of Bombs), što je bio test
konstruirane bombe ekspolozivne snage od 100 mgt, sa smanjenim učinkom.
Kao proizvod sovjetske znanosti, ureñaj je detoniran sa snagom eksplozije od
50 mgt, 30. listopada 1961. u području za testiranje Mityushikha zaljev, na
otoku Novaya Zemlya, proizvodeći tako svijetao bljesak da je bio vidljiv s
udaljenosti od tisuću kilometara. Bombe s multi-megatonskom snagom
općenito imaju ograničenu vojnu upotrebu budući da radijus njihovog
uništenja često premašuje veličinu potencijalnih urbanih ili vojnih ciljeva.

Učinci nuklearnog oružja

U usporedbi s napravama s kojima se susrećemo u svakodnevnom životu,
nuklearno oružje djeluje u krajnjim točkama vremena, pritiska i temperature.
Primjerice, cijeli eksplozivni proces hidrogenske bombe dogaña se unutar
perioda od nekoliko tisuća nanosekundi (nanosekunda je 1/100 000 000
sekunde). Pritisak unutar jezgre fuzijske bombe može dosegnuti razinu od 8
000 000 000 tona po kvadratnom inču (nap. prev. – Inč=2,54 cm), a
temperature mogu prelaziti one izmjerene na površini sunca (6000 stupnjeva
Celzija). Nuklearno oružje uvodi silu galaktičkih razmjera u zemaljsko
okruženje, proizvodeći tako razorne posljedice.
Učinci nuklearnog oružja proizlaze iz niza različitih faktora uključujući
eksplozivnu snagu oružja, visinu detonacije, vremenske uvjete i
karakteristike terena. Primjerice, zračna eksplozija se pojavljuje kada
nuklearna vatrena kugla ne dotakne tlo. Zračne eksplozije distribuiraju
eksplozivni udar i radijaciju, nastale pri detonaciji, nad relativno širokim
područjem. Podizanjem visine detonacije smanjuje se pritisak stvoren
neposredno ispod detonacije, ali pokriva se veće područje s nešto nižim
nadpritiskom. Površinska eksplozija maksimalno povećava nadpritisak na
odreñenu metu – spremište projektila ili zapovjedni i kontrolni kompleks.
Površinska eksplozija proizvodi veliku količinu radioaktivnih padalina
budući da vatrena kugla nastala eksplozijom ozračuje i podiže prašinu i
krhotine visoko u atmosferu. Nuklearno oružje takoñer se može prenijeti
duboko ispod zemljine površine u pokušaju da se učinkovitije iskoristi
njegova eksplozivna moć za uništavanje duboko zakopanih i otpornih ciljeva.
Sva nuklearna oružja proizvode slične učinke, iako ravnoteža meñu ovim
učincima može biti donekle izmijenjena konstrukcijom oružja. Prosječno
nuklearno oružje (oko 100 kt) detonirano u atmosferi oslobodit će 50% svoje
energije u obliku udarnog vala, 35% toplinskog zračenja i oko 15% gama i
ostale radijacije. Primjerice, takozvana neutronska bomba dio energije
nuklearne detonacije transferira iz udarnog vala. Meñutim, svi nuklearni
učinci nisu poznati ili dobro shvaćeni. Na primjer, nakon američkog testa
oružja snage 1,4 mgt na velikoj visini 1962. godine, znanstvenici su se
iznenadili kada su saznali da je nastali elektro-magnetski impuls (eng. electro-
magnetic pulse – EMP) spalio uličnu rasvjetu, osigurače i neuključene sklopke
u krugu od 800 milja (1280 km) u Oahuu (Hansen, 1988.). Tijekom 1980-tih
znanstvenici i analitičari takoñer su raspravljali o tome da li bi globalni
nuklearni rat gurnuo svijet u nuklearnu zimu (Turco i dr., 1990.). Za
usporedbu, nuklearni udar i toplinski učinci mogu se predvidjeti s velikom
preciznošću; američka vojska općenito se oslanja na učinke udara kako bi
procijenila štetu koju će prouzročiti nuklearna detonacija.
Najpoznatiji i najvažniji učinci nuklearnog oružja su EMP (elektro-
magnetski impuls), toplinsko-svjetlosni impuls, bljesak i radioaktivne
padaline. EMP i toplinsko-svjetlosni impuls nastaju u trenutku detonacije.
Elektro-magnetski impuls nastaje kada gama zračenje meñusobno djeluje s
materijom (primjerice, atmosferom) – što je proces poznat kao Comptonov
efekt. EMP proizvodi električni naboj visokoga napona, koji je neškodljiv za
ljude, ali može uništiti elektroničke sustave koji nisu posebno zaštićeni protiv
učinaka EMP-a. Učinci EMP-a maksimaliziraju se detoniranjem oružja pri
relativno velikim visinama (30 000 m). Teoretski, jedna jedina nuklearna
detonacija na velikoj visini mogla bi privremeno onesposobiti većinu
elektroničkih sustava u državi srednje veličine. Toplinsko-svjetlosni impuls,
koji traje otprilike dvije sekunde, može uzrokovati sljepilo i požar. Eksplozija
u atmosferi jačine 1 mgt mogla bi prouzročiti sljepilo kod osoba u krugu od
pedeset i tri milje (nap. prev. 1 milja = 1609,34 m) u vedroj noći i u krugu od
trinaest milja u vedrom danu. Na manjim udaljenostima, trajno oštećenje
(trajno sljepilo) moglo bi se dogoditi ukoliko osoba izravno gleda u
toplinsko-svjetlosni impuls. Ova eksplozija u atmosferi izazvala bi opekline
prvoga stupnja na nezaštićenoj koži na udaljenosti od sedam milja, opekline
drugog stupnja na oko šest milja udaljenosti i opekline trećeg stupnja na
udaljenosti od oko pet milja. Od opeklina trećeg stupnja na 25% površine
tijela žrtva će brzo pasti u šok, stanje koje zahtijeva trenutnu medicinsku
skrb.
Udarni val (nagli porast atmosferskog tlaka) i dinamički nadpritisk
(vjetar) slijede nekoliko sekundi iza toplinsko-svjetlosnog impulsa. Na
udaljenosti od oko jedne milje, eksplozija u atmosferi jačine 1-mgt proizvest
će tlak od 20 funti (nap. prev. 1 funta = 0,45359 kg = 453,6 g) po kvadratnom
inču (eng. per square inch – psi) i vjetrove brzine 470 milja na sat, pritisak
koji je dovoljan da sruši čelikom armirane betonske grañevine. Na
udaljenosti od tri milje, nadpritisak doseže jačinu od 10 psi, što stvara
vjetrove brzine 290 milja na sat, dovoljne da unište većinu poslovnih zgrada i
kuća za stanovanje. Na udaljenosti od oko pet milja, vjetrovi dosežu brzinu
od oko 160 milja na sat i nadpritisak od 5 psi, što je dovoljno da se uništi
većina zgrada, a da se ljudi koji se nañu na otvorenom izvrgnu smrtonosnim
sudaru s letećim krhotinama. Učinke udara uglavnom su koristili vojni
planeri kako bi izračunali procjenu gubitaka u nuklearnom napadu:
procijenjeno je da bi oko 50% ljudi koji žive unutar pet milja od mjesta
atmosferske eksplozije jačine 1-mgt, poginulo ili bi bilo ozlijeñeno učincima
udara.
Osobe mogu biti izložene i četvrtom nuklearnom učinku, zračenju, bilo u
početnoj nuklearnoj detonaciji ili od radioaktivnih padalina, koje se sastoje
od radioaktivnih krhotina koje je uvukla nuklearna vatrena kugla i odbacila u
atmosferu. REM (eng. roentgen-equivalent-man) je mjera radijacijske
energije koju apsorbiraju živa bića. 600 REM najvjerojatnije će prouzročiti
smrtonosnu radijacijsku bolest kod izloženog stanovništva, dok će doza od
300 REM prouzročiti smrtonosnu radijacijsku bolest kod oko 10%
populacije. Meñutim, izlaganje na oko 250 REM smanjuje sposobnost tijela
da se oporavi od opeklina i kinetičkih ozljeda, čineći tako ne-smrtonosne
ozljede smrtonosnima. Izlaganje na oko 50 REM povećava mogućnost pojave
raka unutar cijele populacije za oko 2% (Kongres SAD-a, 1979.).
U 'prljavoj bombi' koristi se kemijski eksploziv visoke razorne moći za
raspršivanje radioaktivnog materijala. Ona se ponajprije oslanja na zračenje
za izazivanje smrtonosnog učinka. Smrtnost prouzročena prljavom bombom
stoga ovisi o tome koliko daleko se radioaktivni materijali mogu disperzirati
pomoću konvencionalnog kemijskog eksploziva te o radioaktivnosti
materijala koji je korišten u bombi. Mnogi promatrači smatraju da udar
eksplozije prouzročene prljavom bombom, a ne radioaktivni materijal kojeg
raspršuje, uzrokuje najveći dio stvarne štete. Meñutim, panika izazvana čak i
ograničenom disperzijom radioaktivnog materijala, mogla bi biti skuplja u
smislu kaosa koji bi nastao nego što su to stvarne žrtve ili štete na imovini
prouzročene eksplozijom prljave bombe.

Načini prenošenja nuklearnog oružja

Nuklearno oružje dolazilo je u različitim oblicima tijekom godina. Rana
oružja bila su relativno velika i teška; samo su četvero-motorni bombarderi
bili sposobni da ih podignu. S pojavom termo-nuklearnog (fuzijskog) oružja,
veličina i težina oružja počela se smanjivati kako se njihova učinkovitost
povećavala. Nuklearne ‘bojeve glave’ ubrzo su se počele montirati na
krstareće projektile, balističke projektile srednjeg dometa i konačno
interkontinentalne balističke projektile (ICBM) i podmorničke balističke
projektile koji su bili lansirani ispod površine oceana s podmornica na
nuklearni pogon. Do 1970-tih, višestruke bojne glave (ili MIRV, op. prev.)
(eng. multiple independently targetable reentry vehicles) bile su postavljane
na američke i sovjetske ICBM-ove, što je objema supersilama omogućilo
izvoñenje udara na do dvanaest meta s jednim projektilom. Nuklearne bojeve
glave uskoro su postale upotrebljive za projektile zrak-zrak, čija je svrha bila
da budu lansirani iz aviona kako bi oborili nadolazeće bombardere, zatim u
topničkim granatama pa čak i u prenosivim razarajućim punjenjima.
Neutronske bojeve glave izrañene su u svrhu opremanja projektila presretača
koji su bili dio proturaketnoh sustava Safeguard, kojeg su Sjedinjene Države
razvijale 1970-tih. Bojne glave presretača sustava Safeguard bile su
namijenjene za detoniranje u samoj blizini nadolazećih bojevih glava, koje bi
zasuli elektro-magnetskim impulsom (EMP) izazivajući tako njihovo
zatajenje. Obje sile su istraživale i mogućnost razmiještanja FOBS-a –
Djelomičnog sustava za bombardiranje iz svemira (eng. Fractional Orbital
Bombardment Systems), primjerice, na način da se nuklearno oružje pohrani
u orbiti kako bi moglo biti spremno i naciljano nakon znaka za uzbunu s
kontrolnih postaja na tlu. Na sreću, dužnosnici na obje strane hladnoratovske
podjele bolje su promislili o životu s, doslovno, Damoklovim mačem iznad
svojih glava te su Ugovorom o svemiru (eng. Outer Space Treaty) iz 1967.
godine zabranili postavljanje nuklearnog oružja u svemiru.
Danas su dužnosnici zabrinuti oko mogućnosti da bi teroristi na neki
način mogli proizvesti ili nabaviti nuklearno oružje ili radiološku napravu.
Iako je zračni ili napad projektilima moguć, velika je zabrinutost da bi oružje
moglo biti prokrijumčareno u neku zemlju u nekom od tisuća brodskih
transportnih kontejnera koji svakodnevno plove svjetskim morima. Takoñer
postoji mogućnost da se pojedine komponente oružja otpreme odvojeno i
sklope na odredištu. Lokalne policijske snage i nacionalne obavještajne
agencije takoñer pomno promatraju pokušaje prodaje radioaktivnih materijala
na crnom tržištu. Primjerice, 1998. godine Mamdough Mamud Salim,
Al’Qaidin operativac, bio je uhićen nakon pokušaja da kupi ‘obogaćeni uran’
u Zapadnoj Europi (Boureston, 2002). Nuklearno ili radiološko oružje koje bi
proizveli teroristi vjerojatno bi bilo relativno primitivno, odnosno relativno
veliko i nezgodno za transport. Male nuklearne ureñaje, koje može prenositi
čovjek (primjerice, za nuklearno razaranje) proizvodile su supersile tijekom
Hladnog rata, što je povećalo zabrinutost da bi se ova oružja mogla naći na
crnom tržištu. U rujnu 1997. godine, na primjer, CBS-ova informativna
emisija Sixty Minutes izvijestila je da bivši ruski savjetnik za nacionalnu
sigurnost Aleksandar Lebed tvrdi da je Ruska vojska izgubila trag o stotinu
‘bombi-kofera’, od kojih je svaka imala jačinu od oko 10kt. Ruski dužnosnici
potvrdili su da su takve naprave bile izrañene, ali ostaje nejasno da li su
zbrinute ili uništene.

Utjecaj na međunarodnu politiku

Unatoč činjenici da se nuklearno oružje pojavilo na svjetskoj sceni prije više
od šezdeset godina i da je igralo dominantnu ulogu u hladnoratovskom
odvraćanju izmeñu Organizacije Sjevernoatlantskog ugovora (NATO-a) i
Varšavskog pakta, nastavlja se rasprava o njegovom utjecaju na
meñunarodnu politiku (Paul, Harknett i Wirtz, 1998). Zagovornici
razoružanja žale nad neuspjehom postojećih nuklearnih sila da smanje svoje
oslanjanje na nuklearno oružje, neuspjehom američkog Senata da ratificira
Sveobuhvatni sporazum o zabrani nuklearnog testiranja (eng.
Comprehensive Test Ban Treaty) te odlukom administracije Georgea W.
Busha da istupi iz Sporazum o antibalističkim projektilima (eng. Anti-
Balistic Missile Treaty) iz 1972. godine, što prema njihovom mišljenju
predstavlja prijetnju novog kruga u utrci u naoružanju. Oni takoñer brinu, jer
ne-proliferacijski režim polako gubi važnost budući da nekoliko zemalja
nastavlja razvijati tajne i javne programe razvoja nuklearnog oružja. Drugi
čašu vide kao napola punu. Sjedinjene Države i Rusija znatno su smanjile
veličinu svojih razmještenih nuklearnih snaga – Moskovskim sporazumom iz
2002. godine nuklearne snage Sjedinjenih Država i Rusije srezane su za oko
20% u odnosu na razinu koju su dostigle tijekom Hladnog rata. U 2002.
godini Nuclear Posture Rewiev Busheve administracije, takoñer je naglasila
obustavu odnosa zasnovanog na nuklearnom odvraćanju, koji je dominirao
sovjetsko (rusko) – američkim odnosima gotovo šezdeset godina. Šansa da će
se nuklearni Armagedon dogoditi, strah koji je ljude zaokupljao desetljećima,
sada je manja nego što je bila ikada tijekom Hladnoga rata.
Znanstvenici su podijeljeni oko utjecaja nuklearnog oružja na svjetsku
politiku (Sagan i Waltz, 2002). Neki vjeruju da nuklearni arsenal pomaže u
odvraćanju napada od strane drugih država naoružanih konvencionalnim ili
nuklearnim oružjem. Mogućnost odmazde nuklearnim oružjem nakon
pretrpljenog napada – poznate kao sigurna sposobnost drugog udara –
posebno je poželjna, jer učinkovito može eliminirati protivnikov potencijalni
dobitak koji bi stekao tako što je prvi upotrijebio nuklearno oružje, što je
situacija poznata kao krizna stabilnost. Budući da čak i malo nuklearnog
oružja može prouzročiti katastrofalno razaranje i da je praktički nemoguće
obraniti se od učinaka nuklearnog oružja, ovi znanstvenici vjeruju da je ono
uistinu revolucionarno oružje koje vojske prisiljava da se usredotoče na
sprečavanje, a ne voñenje ratova (Brodie, 1946.). Neki pak, usredotočujući se
na sovjetsko-američke odnose tijekom Hladnog rata, smatraju da je mir
logičan ishod, pogotovo ukoliko potencijalni neprijatelji održavaju
sposobnosti za siguran drugi udar: nije logično da će se dužnosnici upuštati u
sukobe ukoliko unaprijed znaju da će nuklearno sučeljavanje razoriti, ako ne i
potpuno uništiti, njihovu zemlju (Jervis, 1989.).
Za usporedbu, pesimisti po pitanju proliferacije zabrinuti su oko činjenice
da je iskustvo supersila tijekom Hladnog rata u najboljem slučaju bilo
anomalija, a u najgorem slučaju situacija koja je često balansirala na rubu
katastrofe. Oni su zabrinuti oko mogućnosti da bi ljudska slabost, neuspješne
komunikacije i kriva shvaćanja, birokratske zbrke ili psihološki ili tehnološki
slomovi u krizi mogli uzrokovati neuspjehe u odvraćanju, vodeći tako do
nehotičnog ili slučajnog nuklearnog rata. Drugi ukazuju na uobičajene
nezgode – nemogućnost predviñanja svih interakcija izmeñu ureñaja kojima
upravlja čovjek u složenim sustavima – kao potencijalne pokretače slučajnog
nuklearnog rata, pogotovo stoga što su nuklearni sustavi za upozoravanje,
zapovijedanje i kontrolu u intenzivnoj interakciji tijekom krize. Pesimisti u
pogledu proliferacije takoñer ističu da ne postoji jamstvo da će sve vojske i
vlade biti dobri upravitelji svojim nuklearnim arsenalima. Oni koji posjeduju
nuklearno oružje mogli bi poduzimati rizike koji njihove arsenale izlažu
sabotaži, krañi ili nehotičnoj ili nesmotrenoj upotrebi. Neke vlade mogu svoje
nanovo pribavljeno oružje upotrebljavati u svrhu zastrašivanja ili agresije,
umjesto u svrhu odvraćanja. One mogu težiti strategijama nuklearnog rata
koje nastoje nuklearno oružje brzo i u velikoj mjeri uvesti na bojno polje, u
pokušaju da ili preduhitre upotrebu nuklearnog oružja od strane protivnika ili
da okončaju sukob brzim odlučnim udarcem.
Iako se rasprava izmeñu optimista i pesimista nastavlja, svi se slažu da bi
širenje nuklearnog ili radiološkog oružja na nedržavne subjekte ili čak
pojedince bilo globalna katastrofa. Postojeće strategije i sposobnosti
odvraćanja ne odnose se na upotrebu nuklearnog oružja od strane terorista.
Opasnost da bi ova nuklearna oružja mogla pasti u ruke nedržavnih subjekata
prisilit će države da pojačaju unutarnji nadzor i napore za sigurnošću.

KEMIJSKO ORUŽJE

Iako se otrovi i kemikalije upotrebljavaju u ratu od davnih vremena, kemijsko

oružje pojavilo se u kasnom 19. stoljeću kao dio moderne kemijske
industrije. Znanstvenici raspravljaju o tome treba li se kemijsko oružje
smatrati oružjem za masovno uništenje, budući da se na bojnom polju često
trebaju upotrijebiti velike količine kemijskog oružja kako bi se postigao
značajan učinak protiv pripravnog protivnika te da treba biti stručno
upotrijebljeno kako bi proizvelo masovne gubitke. Primjerice, 20. ožujka
1995. godine kult Aum Shinrikyo poduzeo je napad sarinom u tokijskom
sustavu podzemne željeznice koji je rezultirao sa dvanaest žrtava. Za
usporedbu, napad Al’Qaide na madridsku željeznicu 11. ožujka 2004. godine
izveden je pomoću konvencionalnog eksploziva pri čemu je poginulo gotovo
dvije stotine nevinih civila. Meñutim, ono što zabrinjava analitičare jest da bi
svaka država koja ima kemijsku industriju brzo mogla proizvodni proces iz
upotrebe u civilne svrhe pretvoriti u proizvodnju oružja i da se čak i lako
dostupni kućanski proizvodi mogu izmiješati u relativno opasnu mješavinu.
Oružje može biti napravljeno od većinom dostupnih kemikalija, pomoću
dobro poznatih tehnologija. Primjerice, insekticidi u kućanskoj uporabi su
naprosto ‘razvodnjeni’ nervni agensi.
Prva značajna uporaba kemijskog oružja dogodila se u Prvom svjetskom
ratu kada su obje strane tražile način da prekinu zastoj nastao rovovskim
ratovanjem. 22. travnja 1915. godine njemačke su jedinice ispustile oblak
klornog plina (agens koji izaziva gušenje) prema savezničkim linijama u
Ypresu (Belgija), ali nisu uspjeli iskoristiti pukotinu koja je nastala u
francuskim redovima. Skamenjeni prizorom leševa na kojima nije bilo
vidljivih uzroka smrti, njemački vojnici u napadu odbili su krenuti naprijed.
Nijemci su 12. srpnja 1917. godine na ratište uveli iperit (otrovni bojni plin,
agens koji izaziva plikove). Saveznici su takoñer razvili svoj vlastiti agens
koji izaziva opekline, luizit, ali je na ratište počeo stizati tek pri kraju Prvog
svjetskog rata. Iako je kemijsko oružje uzrokovalo svega 4% žrtava na svim
stranama tijekom Prvog svjetskog rata, upotreba plina na bojištu posvuda je
utjecala na društva, nakon što su veterani objavili priče o bespomoćnim
vojnicima koji su se naprezali da stave plinske maske dok su se nasmrt gušili
ili su gubili vid od agensa koji izazivaju plikove. Ovaj slikoviti opis, najbolje
prikazan na slici poljske sanitetske stanice u Arrasu (Francuska), koju je
naslikao američki umjetnik John Singer Sargent, istaknuo je grozotu i
okrutnost ratovanja plinovima.
Iako su Talijani u Etiopiji 1935. godine upotrijebili iperit, a Japanci
1930-tih napadali kineske vojnike kemijskim oružjem, ono nije bilo
naširoko upotrebljavano na bojišnicama u Drugom svjetskom ratu. Mnogi
nagañaju da je Adolf Hitler, žrtva iperita u Prvom svjetskom ratu, osobno
bio nesklon tome da prvi upotrijebi ovo oružje u Europi (iako ova očita
nesklonost nije spriječila naciste da upotrijebe Ciklon-B, supstancu
baziranu na cijanovodičnoj kiselini koja se koristi kao pesticid i
dezinfekcijsko sredstvo, za ubijanje tisuća žrtava u plinskim komorama).
Ustvari, samo se jedan veliki incident s kemijskim oružjem dogodio
tijekom rata. 2. prosinca 1943. godine nacističkim zračnim napadima na
luku u Bariju (Italija), oštećen je trgovački brod koji je nosio dvije tisuće M
47Al bombi ispunjenih iperitom. Nehotično ispuštanje agensa štetno je
djelovalo na tisuće savezničkih vojnika i civila. Meñutim, sve do Iransko-
iračkog rata kemijsko oružje više nije bilo upotrebljavano na bojišnicama.
Godine 1982., iračke jedinice, snažno pritisnute daleko brojnijim iranskim
snagama, disperzirale su CS, visoko koncentrirani agens za kontrolu nereda
(razbijanje demonstracija), kako bi razbili protivničke formacije. Do 1983.
godine, Irak je već koristio iperit na bojnom polju te je nastavio
eksperimentirati s mnogo smrtonosnijim agensima i mješavinama. U
napadu na al-Faw u veljači 1986. godine, Iračani su upotrijebili smjesu
iperita i tabuna (nervnog agensa) protiv Iranaca, što je uzrokovalo na tisuće
žrtava. Ubilački režim Saddama Husseina kemijskim je oružjem napadao i
svoje vlastite grañane. 16. ožujka 1988. godine iračke snage su raspršile
mješavinu iperita i nervnih agenasa nad kurdskim selom Halabja, izazvavši
smrt više od deset tisuća civila.

Učinci kemijskog oružja

Kemijska oružja razlikuju se u smislu njihove smrtnosti, složenosti te načina
na koje uzrokuju ozljede i smrt. Takoñer se razlikuju u smislu njihove
postojanosti: neki se raspršuju brzo, omogućujući tako trupama u napadu da
napreduju kroz neko područje, dok ‘agensi za pokrivanje većeg područja’,
koji se mogu upotrijebiti u napadu na zračne baze kako bi se smanjio tempo
zračnih operacija, mogu dugo opstati. Obično se kemijska oružja
karakteriziraju kao krvni agensi, agensi zagušljivci, agensi koji izazivaju
plikove, nervni agensi i onesposobljivači.
Krvni agensi, koji se općenito baziraju na cijanovodičnoj kiselini (HCN),
ometaju tjelesnu sposobnost da prenosi kisik u krv. Budući da se cijanid
tijekom povijesti koristio kao otrov, nekoliko država eksperimentiralo je s
korištenjem ovog agensa kao oružja. Zbog svoje visoke nepostojanosti –
isparava brzo, otežavajući tako stvaranje smrtonosne koncentracije iznad
bojišnice – većina država odavno je napustila ideju korištenja ovog toksičnog
agensa u vojne svrhe.
Agensi gušenja – fosgen i klor – dobili su svoje ime uslijed činjenice da
se njihove žrtve doslovce dave u tekućinama koje nastaju kada na tkiva koja
oblažu pluća počne djelovati agens. Agensi gušenja proizvode solnu kiselinu
kada se udišu, što uzrokuje infiltriranje krvi i tekućina u pluća. Fosgen, koji
djeluje s vodom u tijelu kako bi nastala solna kiselina, uobičajena je
industrijska kemikalija koja je otrovnija od klora. Većina smrtnih slučajeva
nastala zbog kemijskog oružja u Prvom svjetskom ratu bila je uzrokovana
fosgenom.
Agensi koji izazivaju plikove ponajprije su namijenjeni izazivanju velikog
broja žrtava unutar protivničkih snaga, stavljajući pritom ogromne zahtjeve
pred potporne medicinske službe. Prije razvoja smrtonosnijih nervnih
agenasa, sumporni iperit smatrao se prvim izborom meñu kemijskim
oružjima. On postoji u obliku guste tekućine pri sobnoj temperaturi, ali se
može raspršiti u zraku (primjerice, može biti pretvoren u aerosol koji se može
udisati) upotrebom konvencionalnog eksploziva. Može se takoñer koristiti za
kontaminaciju ljudi, terena ili opreme. Iako pravi razlog zbog kojega je iperit
agens koji tako razdražuje nije dobro shvaćen, on uzrokuje ozbiljne plikove
na nezaštićenoj koži i sluznicama. Takoñer može izazvati privremeno
sljepilo. Dugoročni učinci jednokratnog umjerenog izlaganja agensu iperitu
obično nisu smrtonosni. Ponekad je potrebno nekoliko sati da se učinci
iperita razviju; luizit, drugi agens koji izaziva plikove, djeluje mnogo brže od
iperita.
Nervni agensi su daleko najsmrtonosnije kemijsko oružje. Izumljeni
1930-tih kao insekticidi, u nacističke i savezničke vojne arsenale ušli su u
Drugom svjetskom ratu, ali nisu bili upotrebljavani u borbi. Ime ‘nervni
agens’ odražava činjenicu da ove kemikalije dolaze u sukob s tjelesnim
živčanim sustavom nepovratno deaktivirajući acetilkolinesterazu (AChE),
koja ‘deaktivira’ neurotransmiter acetilkolin. Nervni agensi vežu se na
aktivnu vezu AChE, onemogućavajući deaktiviranje acetilkolina. Bez
mogućnosti deaktiviranja acetilkolina, mišići se kontinuirano opuštaju, javlja
se pojačano lučenje žlijezda (primjerice, lučenje sline) što dovodi do paralize
i gušenja. Nervni agensi druge generacije, agensi serije G (German) – Tabun
(GA), Sarin (GB), Soman (GD), Ciklosarin (GF) – smatraju se nepostojanim
agensima. Agensi serije G su topljivi u vodi i masti te mogu ući u kožu i
uzrokovati smrtne posljedice. Nervni agensi treće generacije serije V – VX,
VE, VG, VM – proizvod britanske znanosti – postojani su agensi koji su oko
deset puta smrtonosniji od Sarina. Mnogo manje se u javnosti zna o agensima
četvrte generacije serije A (poznati i kao ‘Novičok’ agensi), proizvodu
sovjetske znanosti. Izlaganje visokoj koncentraciji aerosola nervnih agenasa
uzrokuje nagli kolaps i smrt.
Onesposobljivači se koriste za kontroliranje demonstracija (CS ili
suzavac) ili za osobnu zaštitu (CN ili suzavac). Manje su otrovni od ostalih
kemijskih oružja i obično ne proizvode smrtonosne učinke kada se koriste na
otvorenom u odgovarajućoj koncentraciji. Agensi koji izazivaju povraćanje
(adamsit) razvijeni su za upotrebu u borbi. I sovjetski i američki znanstvenici
takoñer su eksperimentirali s psihokemijskim tvarima (primjerice, dietilamid
lizerginskom kiselinom [LSD] i agensa BZ), u pokušajima da izazovu
izmjenu svijesti i percepcije okoline. Sjedinjene su Države BZ učinile
oružjem, ali je izbačen iz njihovog arsenala, jer su njegovi učinci bili
nepredvidljivi. U listopadu 2002. godine, ruske snage sigurnosti upotrijebile
su opioidski oblik fentanila u pokušaju da onesposobe čečenske separatiste
koji su držali 800 talaca u moskovskom kazalištu. Bilo zbog nedostatka
trenutne medicinske pomoći ili zbog predoziranja fentanilom, 126 ljudi umrlo
je od ovog ‘onesposobljivača’.
Načini prenošenja kemijskog oružja
Upotrebljavaju se kemijska oružja koja su linijskih ili točkastih izvora.
Bombe, topovske granate, bojne glave projektila ili paketi su točkasti izvori,
budući da dostavljaju kemijsko oružje na odreñenu lokaciju. Linijski izvor,
koji nastaje od niza ureñaja za raspršivanje, zaprašivača usjeva ili čak
pomičnog raspršivača sjemena, stvara oblak ili ‘liniju’ plina koja struji prema
meti. Vjetar, temperatura i teren mogu utjecati na smrtnost i postojanost
agensa. Primjerice, galon (4,54 litre) agensa VX dovoljan je da ubije tisuće
ljudi, ali samo ako osobe budu dovedene u kontakt s ispravnom količinom
agensa kako bi nastali gubici. Agensi se mogu otpuhnuti od mete, razrijediti
kišom ili čak zgusnuti ako temperature padnu prenisko.
Budući da je za upotrebu kemijskog oružja ključna prikladna disperzija,
analitičari su najviše zabrinuti oko njegove upotrebe u zatvorenim mjestima,
poput sportskih arena ili velikih zgrada koje imaju ventilacijske sustave koji
se mogu upotrijebiti za raspršivanje kemijskog oružja. Aum Shinryko ciljao
je na tokijsku željeznicu zbog velikog broja ljudi koji svakodnevno putuju
kroz njezine zatvorene prostore i uska grla. Kult je eksperimentirao s
mehanizmom smještenim u koferu kako bi aerosol sarina dopremio u
željeznicu: dva mala električna ventilatora korištena su za raspršivanje
kemijskog agensa nakon što je isti ispušten iz bočica pohranjenih unutar
kofera. Meñutim, za provoñenje stvarnog napada kult se oslonio na daleko
jednostavniju metodu: probušili su rupe u plastičnim vrećicama koje su
sadržavale sarin i jednostavno pustili da agens ispari u vagonima podzemne
željeznice.

Utjecaj na međunarodnu politiku

Do početka 1970-tih vojske NATO-a bile su počele promatrati kemijska
oružja kao sredstvo odvraćanja, a ne kao oružje koje su preferirali za
upotrebu na bojištu. Kemijska oružja predstavljaju očite teškoće u smislu
transporta i rukovanja, a većina vojnih promatrača slaže se da postoje
sigurniji i učinkovitiji načini za ugrožavanje meta. Stoga su preferencije
vojnih profesionalaca pomogle da se potakne zabrana upotrebe kemijskog
oružja u ratu, koja je kodificirana u Ženevskom protokolu za zabranu
upotrebe u ratu zagušljivih, otrovnih i drugih plinova te bakterioloških
metoda ratovanja iz 1925. godine. Iako je Ženevski protokol zabranio
početnu upotrebu kemijskog oružja, on nije spriječio države da stvaraju
zalihe kemijske municije. Konvencija o kemijskom naoružanju (eng.
Chemical Weapons Convention – CWC) koja je stupila na snagu 29. travnja
1997. godine, zabranjuje posjedovanje i upotrebu kemijskog oružja od strane
država potpisnica, s iznimkom malih uzoraka koji se koriste za ispitivanje
zaštitne opreme. Države stranke Konvencije o kemijskom naoružanju
obavezne su obznaniti svoje postojeće zalihe kemijskog oružja, ustanoviti
sredstva koja su bila uključena u proizvodnju kemijskog oružja i objaviti
kada će njihove postojeće zalihe biti potpuno uništene. Organizacija za
zabranu kemijskog oružja (eng. Organization for the Prohibition of Chemical
Weapons – OPCW) ima ovlasti da provjerava udovoljavanje odredbama
Konvencije o kemijskom naoružanju i može poduzeti ciljani nadzor na
zahtjev država stranaka Konvencije (Larsen, 2002).
Dok je 148 država ratificiralo Konvenciju o kemijskom naoružanju,
dvadesetak država, od kojih neke održavaju velike kemijske arsenale
(primjerice, Sjeverna Koreja i Sirija), nije potpisalo ugovor. Većina vojnih
analitičara vjeruje da bi ovi veliki arsenali imali samo skroman učinak na
dobro opremljene i uvježbane vojnike na bojištu. Po njihovom mišljenju,
kemijski arsenal je oružje za masovno uništenje ‘siromašnih’, jer se bazira na
starim, relativno jednostavnim i jeftinim tehnologijama koje imaju
ograničenu vojnu korisnost. Unatoč tome, ukoliko se namjerno upotrijebi
protiv relativno bespomoćnog civilnog stanovništva, ovo oružje bi moglo
izazvati pustošenje. Analitičari su najviše zabrinuti da bi terorističke
organizacije ili čak pojedinci mogli dobiti pristup otrovnim kemikalijama
koje su dio industrijskog procesa i napasti urbane mete. Iračka upotreba
kemijskog oružja u ratu smatrala se anomalijom; strahuje se da bi napad
sarinom koji je izveo Aum Shinryko mogao biti nagovještaj nekih budućih
dogañaja.

BIOLOŠKO ORUŽJE

Biološka oružja (eng. biological weapons – BW) koriste žive organizme ili
otrove kako bi učinila bolesnim ili ubila ljudska bića, životinje ili biljke. Svi
ovi organizmi i otrovi pojavljuju se u prirodi, zbog čega je teško razlikovati
prirodna izbijanja bolesti od napada biološkim oružjem. Biološko oružje je
vjerojatno potencijalno najdestruktivnije oružje poznato ljudskim bićima u
smislu da jedan jedini organizam ili zaraženi pojedinac može naštetiti
milijunima živih bića, iako znanstvenici raspravljaju o stupnju poteškoća s
kojima se bilo koja država ili nedržavni subjekt mogu susresti pri brzom
zaražavanju velikoga broja ljudi. Iako krajnje zarazne bolesti nisu
smrtonosne, neke, poput velikih boginja, primjerice, lako se prenose i
uzrokuju visoki postotak oboljenja. Ponekad, bolesti koje se smatraju
relativno bezazlenima mogu biti izrazito smrtonosne: ‘Španjolska gripa’
1918-1919. godine ubila je više od 40 milijuna ljudi, najteže pogañajući
zdrave odrasle osobe starosti izmeñu dvadeset i četrdeset godina.
Bolest je tijekom povijesti bila dio rata. Sve do nedavno, većina ljudi u
ratu umirala je od bolesti, a ne od ozljeda zadobivenih u borbi. Meñutim,
namjerna upotreba bolesti kao oružja u ratu, bila je sporadična te je izazivala
mješovite rezultate. Godine 1346. mongolski napadači bacali su leševe
vojnika koji su umrli od žljezdane kuge na opkoljeni grad Kaffu,
pokušavajući namjerno proširiti bolest. Meñutim, Mongoli nisu znali da se
bakterija koja uzrokuje kugu, Yersinia pestis, širi pomoću buha koje se hrane
jedino na živim domaćinima. Na kraju Sedmogodišnjeg rata (1756-1763.),
britanske su snage izgleda opskrbile američke Indijance pokrivačima
zaraženima velikim boginjama, iako je teško odrediti jesu li uspjeli zaraziti
ikoga jer su velike boginje već bile udomaćena bolest na Američkom
kontinentu, koja je desetkovala indijansku populaciju dvije stotine godina
ranije. Tijekom Prvog svjetskog rata, njemački su saboteri očigledno uspjeli
sakagijom zaraziti konje koje je koristila saveznička strana na bojištu.
Tijekom Drugog svjetskog rata, Japanci su staklene bombe napunili muhama
zaraženima kugom kako bi proširili bolest, a japanski znanstvenici koji su
radili u ozloglašenoj Jedinici 731 na ratnim su zarobljenicima provodili
eksperimente ratovanja biološkim oružjem.
Iako su Sjedinjene Države, Britanija i Kanada provodile istraživanja u
kojima su ispitivale mogućnosti antraksa, tularemije, Q-groznice,
venecuelanskog konjskog encefalitisa kao oružja te protu-poljoprivredne
agense, na Zapadu se općenito smatralo da biološkim oružjima nedostaje
vojna upotrebljivost. Za usporedbu, sovjetski istraživači koncentrirali su se
na usavršavanje različitih bioloških agenasa tijekom Hladnog rata te su
iskorištavali nadolazeću znanost genetskog inženjeringa kako bi bolestima
koje se prirodno pojavljuju dali veću mogućnost uporabe u svojstvu oružja.
Prema Kenu Alibeku, koji je bio vodeća ličnost u Biopreperatu, kompleksu
postrojenja za biološko oružje Sovjetskoga Saveza, sovjetska znanost radila
je s različitim vrstama bakterija (primjerice, sa sojem antraksa otpornim na
antibiotike), virusa (primjerice, velike boginje) te čak krvarećim groznicama,
primjerice, ebolom (Alibek, 2000). Iako je ‘sovjetski’ program biološkog
oružja očigledno okončan u Rusiji u ranim 1990-ima, stručnjaci još uvijek
raspravljaju o tome što je Sovjete motiviralo da poduzmu tako sveobuhvatan
program biološkog oružja. Sovjeti su svoj program biološkog oružja gledali
kao protumjeru kompleksu oružanih sustava za globalni precizni napad koji
je nastajao u NATO-u tijekom 1970-tih ili kao način da uspore oporavak
Zapada nakon sveopćeg nuklearnog ratovanja. Sovjeti su zasigurno nekoliko
SS-18 interkontinentalnih balističkih projektila napunili kugom u pokušaju da
onima koji su na Zapadu preživjeli nuklearni rat daju razlog da zavide onima
koji su poginuli.

Učinci biološkog oružja

Iako su bolesti koje se prirodno pojavljuju pošast ljudskog roda, svaka bolest
ne pruža osnovu za učinkovito biološko oružje. Pohrana, način isporuke,
način prijenosa te sama postojanost (primjerice, koliko se dugo može održati
u okolini) nekog agensa mogu odreñivati njegove učinke na ciljanu
populaciju. Vojni profesionalci vjeruju da su učinci većine bioloških oružja
jednostavno previše nepredvidljivi da bi ona bila pouzdano oružje. Budući da
ih je lako proizvesti i da potencijalno mogu biti vrlo smrtonosna u malim
količinama – bilo koji osnovni medicinski laboratorij sposoban je kultivirati
biološki agens – biološki agensi mogli bi biti primamljivi i dostupni
teroristima. Relativno veliki industrijski pogoni potrebni su za proizvodnju
vojno značajnih količina kemijskog oružja, ali relativno mali fermentatori
koji se koriste za testiranje cjepiva mogu se, primjerice, brzo adaptirati za
proizvodnju bioloških agenasa.
Postoje tri podvrste bioloških agenasa: bakterije, virusi i toksini. Kao
agens koji se koristi za napad na odreñeni prostor, antraks je vjerojatno
najpoznatiji bakteriološki agens. Njegove spore su krajnje otporne (mogu
živjeti doslovno stotinama godina) i može se brzo raspršiti na velikim
područjima. Antraks nije zarazan pa se njegovi učinci mogu relativno
obuzdati i fokusirati na odreñene mete. Takoñer ga se može podvrgnuti
genetskom inženjeringu kako bi ga se učinilo otpornim na većinu antibiotika
te se može spojiti s inertnom tvari kako bi bolje oblikovao aerosol. Ove
kvalitete antraks čine izborom mnogih bioloških programa. Kožni oblik
antraksa pojavljuje se u životinjskoj industriji i može se liječiti relativno lako;
za usporedbu, oblik antraksa koji se udiše krajnje je opasan. Do trenutka kada
žrtva počne pokazivati simptome udisanja antraksa, u tijelu je već nastala
gotovo smrtonosna količina otrova koje proizvodi bakterija antraksa. Kult
Aum Shinrikyo pokušao je raspršiti antraks u Tokiju 1996. godine; nisu
uspjeli, jer su koristili neotrovni soj cjepiva virusa. Meñutim, terorist koji je
antraks slao putem američke pošte u jesen 2001. godine, koristio je
smrtonosni soj ‘Ames’ koji američki laboratoriji za oružje koriste za
ispitivanje zaštitne opreme i profilakse (Stern, 2000.).
Iako su krvareće groznice – Marburg, Lassa groznica ili Ebola – virusni
agensi koji mogu poslužiti kao moćna oružja, donositelje odluka najviše
zabrinjava prijetnja koju predstavljaju velike boginje. Budući da su velike
boginje iskorijenjene kao bolest koja se prirodno pojavljuje, obustavljani su i
globalni programi cijepljenja, što je cijele generacije ostavilo nezaštićenima
od bolesti po prvi puta unutar stotina godina. Velike boginje su zračni virus
koji je zarazan otprilike koliko i gripa, ali izaziva smrtnost od otprilike 30%
zaraženih u svome uobičajenom obliku (rjeñi zloćudni i krvareći oblici
velikih boginja imaju stopostotnu smrtnost). Takoñer uzrokuje grozne ožiljke
kod preživjelih. Cijepljenje protiv velikih boginja može zaustaviti bolest, čak
i ako se primijeni nekoliko dana nakon izlaganja, ali kako bi se spriječila
pandemija, milijuni doza cjepiva moraju biti brzo dostupni. Meñutim, vlasti
zadužene za javno zdravstvo ne zagovaraju ponovno uvoñenje sveobuhvatnih
programa cijepljenja, jer samo cjepivo velikih boginja dovodi do oko 50
slučajeva nuspojava na jedan milijun cijepljenih ljudi. Meñutim, utjecaj
izbijanja velikih boginja ne smije se podcijeniti. Vježba ‘Dark Winter’ koju
je provodila američka Federalna agencija za izvanredne situacije (eng.
Federal Emergency Management Agency) u lipnju 2001. godine, temeljila se
na izbijanju velikih boginja na američkom Srednjem zapadu. U roku od
trideset dana, više od 300 000 ljudi u dvadeset i pet saveznih država i deset
stranih država već bi bilo zaraženo bolešću. Velike boginje zaista imaju
sposobnost izazivanja globalne katastrofe.
Iako toksini nisu živući organizmi te su ustvari nusproizvodi metaboličke
aktivnosti, o njima se općenito raspravlja kao o biološkom oružju. Toksini se
ponajprije smatraju otrovom, koji se često koristi za napad na odreñene
osobe. Poput kemijskog oružja, osobe se moraju dovesti u izravan kontakt s
toksinima kako bi bile izložene njihovom djelovanju. Meñutim, toksini mogu
biti iznimno smrtonosni. Ricin, koji se dobiva od ricinusova ulja, ubija
sprječavanjem sinteze proteina unutar stanica. Kada se upotrijebi kao oružje
za ubijanje – bugarski disident Georgy Markov ubijen je injekcijom ricina
1978. godine – može ubiti u roku od tri dana. Budući da se može izraditi od
lako dostupnih materijala, mnogi analitičari vjeruju da će teroristi nastojati
upotrijebiti ricin. Primjerice, 2003. godine britanski su službenici uhitili
terorista koji je planirao razmazati ricin na kvake vrata automobila i zgrada u
Londonu. Godine 2004., Viktor Juščenko teško je unakažen uslijed napada
toksinom (Vidi Ideje za razmišljanje 15.1).

Načini prenošenja biološkog oružja

Biološki agensi općenito dolaze u obliku zaraznih aerosola. Precizna
priprema aerosola je presudna jer agens mora biti odgovarajuće veličine kako
bi zarazio primatelja smještanjem u malim plućnim alveolama. Vektori – uši,
muhe, komarci – prenose bolest u prirodi, ali bi ovaj način prijenosa bilo
teško upotrijebiti kao vojno oružje jer ga je prirodno teško kontrolirati.
Teroristi bi mogli pokušati potajno zaraziti osobe s bolešću poput velikih
boginja, ali je vrlo teško uzgojiti bolest in vitro, a i sami teroristi bi se trebali
cijepiti kako bi mogli raditi s virusom. Budući da cjepivo malih boginja nije
lako dostupno, potraga za cjepivom mogla bi natjerati vlasti zadužene za
javno zdravstvo da detektiraju neke pokvarene planove. Poteškoće pri
kontroliranju zaraznih bolesti takoñer bi trebale usporiti teroriste.
Oslobañanje visokozaraznih bolesti može se izjaloviti i djelovati povratno,
budući da pandemije ne poštuju religijske, političke ili kulturne granice, iako
službe za javno zdravstvo u bogatim državama imaju daleko više mogućnosti
uhvatiti se u koštac s navalom zarazne bolesti nego one u siromašnim
državama čiji je zdravstveni sustav već opterećen do krajnjih granica.

Utjecaj na međunarodnu politiku

Nakon otkrića o sovjetskom programu razvoja biološkog oružja ranih
devedesetih godina i obnovljene zabrinutosti oko biološkog ratovanja nakon
Zaljevskog rata 1991. godine, donositelji odluka ponovno su posvetili
pozornost jačanju Konvencije o biološkom i toksičnom oružju (eng.
Biological and Toxin Weapons Convention – BWC) iz 1972. godine
zasnivanjem nadzornog protokola sličnoga verifikacijskom mehanizmu
sadržanom u CWC-u. Meñutim, krajem 2001. godine pregovori oko
nadzornog protokola BWC-a dosegnuli su mrtvu točku. Dužnosnici su
utvrdili da je preteško zasnovati nadzorni režim koji bi mogao pružiti bilo
kakav značajan uvid u ono što se proizvodi u desecima tisuća medicinskih
laboratorija diljem svijeta te da je bez obzira na napore inspekcijskih timova,
jednostavno prelagano prikriti rad na biološkim agensima. Umjesto toga,
napori su se s diplomatskog područja preusmjerili na jačanje domaćeg
krivičnog zakonodavstva protiv proizvodnje ili posjedovanja biološkog
oružja ili agenasa i poboljšanje meñunarodnog nadzora zdravstva kako bi se
uočilo izbijanje zaraznih bolesti.

ZAKLJUČAK: BUDUĆNOST ORUŽJA ZA MASOVNO

UNIŠTENJE

Prema nekim stajalištima, prijetnja oružja za masovno uništenje uvelike se

smanjila od kraja Hladnog rata. Broj razmještenih sovjetskih (ruskih) i
američkih strateških nuklearnih bojevih glava smanjio se za 80% tijekom
posljednjeg desetljeća, a američko taktičko nuklearno oružje u velikoj je
mjeri povučeno iz službe. Prijetnja od Armagedona koja bi nastala
masovnom nuklearnom razmjenom sada je samo daleka mogućnost.
Meñunarodni ne-proliferacijski režim preživio je indijske i pakistanske
nuklearne testove 1998. godine te je zabrana nukleranih testova de facto
ostala na snazi, unatoč činjenici da američki Senat nije uspio ratificirati
Sveobuhvatni sporazum o zabrani nuklearnih testova (eng. Comprehensive
Test Ban Treaty). CWC i BWC ne samo da pružaju osnovu u meñunarodnom
pravu za zaustavljanje širenja ovih smrtonosnih kemijskih i bioloških
agenasa, nego takoñer služe kao koristan diplomatski okvir za iznalaženje
novih načina za zaustavljanje širenja i upotrebe ovih oružja. Inicijativa za
sigurnost od proliferacije (eng. Proliferation Security Initiative – PSI),
primjerice, novo je meñunarodno nastojanje za sprečavanjem protuzakonite
trgovine materijalima povezanima s kemijskim, biološkim i nuklearnim
oružjem. PSI takoñer odražava usmjeravanje prema borbi protiv proliferacije
u meñunarodnim naporima za zaustavljanjem širenja kemijskog, biološkog i
nuklearnog oružja. Po uzoru na otkrića o tajnoj mreži opskrbljivanja
nuklearnog materijala A.Q. Khana i presretanje pošiljke sjevernokorejskih
projektila SCUD na putu prema Jemenu, dužnosnici poduzimaju aktivnije
korake za zaustavljanje trgovine zabranjenim materijalima, oružjem i
sustavima dostave.
Iako iranski napori za razvijanjem nuklearnog oružja ili činjenica da
Sjeverna Koreja razvija nuklearni arsenal dominiraju novinskim naslovima,
dužnosnici su danas najviše zabrinuti izgledima da oružje za masovno
uništavanje izlazi izvan kontrole državnih subjekata. Budući da se teroristi
oslanjaju na šok kako bi zadržali pažnju javnosti, mnogi promatrači vjeruju
da bi im oružje za masovno uništenje moglo biti primamljivo, jer je ono
sljedeća stepenica na eskalacijskoj ljestvici i ima sposobnost privući globalnu
pozornost. Ovo ne bi bio tijek dogañaja bez presedana. Nedržavni akteri već
su upotrebljavali kemijska, biološka i radiološka oružja. Meñutim, terorizam
uz pomoć oružja za masovno uništenje predstavlja prijetnju s kojom se
današnji policijski ili vojni establishmenti ne mogu lako uhvatiti u koštac.
Posvuda se dužnosnici koprcaju u pokušajima razvijanja učinkovitih
odgovora na ovu potencijalnu prijetnju.
Od Prvog svjetskog rata, upotreba oružja za masovno uništenje bila je
sporadična. Nacionalne države uglavnom su napustile svoje kemijske i
biološke arsenale. Napori terorista za upotrebom kemijskog, biološkog ili
radiološkog oružja bili su uvelike neučinkoviti. Nuklearno oružje, okosnica
sovjestko-američkog hladnoratovskog natjecanja, na bojištu je bilo
upotrijebljeno samo dva puta. Dugotrajna pitanja ostaju. Postoji li tabu protiv
upotrebe oružja za masovno uništenje? Jesmo li svi samo imali nevjerojatnu
sreću?

PITANJA

Zašto bi oružje za masovno uništenje moglo biti izvor stabilnosti u

meñunarodnim odnosima?
Što mislite zašto se oružja za masovno uništenje relativno rijetko
upotrebljavaju u ratu?
Zašto bi teroristima moglo biti privlačno kemijsko, biološko, radiološko ili
nuklearno oružje?
Kakav bi učinak na svjetsku politiku imala još jedna upotreba nuklearnog
oružja?
Protiv koje vrste ciljeva se često upotrebljavaju toksini?
Koja vrsta oružja za masovno uništenje je najdestruktivnija? Koje se najlakše
proizvodi?
Koje korake vlade moraju poduzeti za sprečavanje terorizma uz pomoć oružja
za masovno uništenje?
Jesu li izravna akcija ili meñunarodni pregovori najbolji način borbe protiv
širenja oružja za masovno uništenje?
Mislite li da će iskustvo kulta Aum Shinrikyo sa sarinom oponašati druge
grupe ili pojedinci?
Mislite li da oružja za masovno uništenje služe kao statusni simbol u svjetskoj
politici?

ZA DALJNJE ČITANJE

Freedman, Lawrence (2003), The Evolution of Nuclear Strategy, 3.

izdanje, New York: Palgrave MacMillan. Ovo je najbolja knjiga o povijesti
nuklearnih arsenala i strateškom promišljanju kojim je voñena nuklearna
strategija.
The Effects of Nuclear War (1979), Washington, DC: Ured za procjenu
tehnologije. Ova knjiga pruža odličan pregled učinaka nuklearnog oružja.
Schell, Jonathan (1982), The Fate of the Earth, New York: Knopf. Ovo je
vjerojatno najbolji opis stvarnih prijetnji koje predstavlja raširena upotreba
nuklearnog oružja.
Sagan, Scott D. i Waltz, Kenneth (2002), The Spread of Nuclear
Weapons: A Debate Renewed, 2. izdanje, New York: W. W. Norton & Co.
Pruža zanimljivu raspravu izmeñu optimista i pesimista po pitanju proliferacije.
Croddy, Eric A. i Wirtz, James J. (eds.) (2005), Weapons of Mass
Destruction: An Encyclopedia of Worldwide Policy, Technology, and
History 2 vols., Santa Barbara, CA: ABC-Clio. Prikladan izvor o oružju za
masovno uništenje.

VAŽNE WEB STRANICE

http://www.cdc.gov/ Center for Disease Control and Prevention (Centar za

kontrolu bolesti i prevenciju) pruža informacije o bolestima.
http://www.ucsusa.org/ Union of Concerned Scientists (Udruženje zabrinutih
znanstvenika). Osnovano 1969. godine, ovo je neovisno, neprofitno udruženje
više od 100 000 grañana i znanstvenika koji su zabrinuti zloupotrebom
znanosti i tehnologije u društvu.
http://www.ccc.nps.navy.mil Center for Contemporary Conflict (Centar za
suvremeni sukob). Pokrenut 2001. godine, CCC provodi istraživanja o
sadašnjim sigurnosnim pitanjima i onima na pomolu, te svoja saznanja
prenosi Sjedinjenim Državama i Savezničkim kreatorima politike i vojnim
snagama.
http://www.nuclearweaponarchive.org/ Nuclear Weapons Archive (Arhiv
nuklearnog oružja). Svrha ovoga arhiva jest da čitatelju rasvijetli učinke ovih
destruktivnih naprava, i da upozori na štetnost njihove uporabe.
http://www.cns.miis.edu/ Center for Nonproliferation Studies, Monterey
Institute of International Studies (Centar za neproliferacijske studije, Institut za
meñunarodne studije u Montereyu). Centar teži borbi protiv širenja oružja za
masovno uništenje (WMD) poučavanjem sljedeće generacije stručnjaka za
neproliferaciju i širenjem pravovremenih informacija i analiza.
http://www.fas.org/main/home.jsp Federation of American Scientists
(Federacija američkih znanstvenika). Osnovali su je 1945. godine nuklearni
znanstvnici iz Projekta Manhattan; Federacija provodi istraživanja i pruža
izobrazbu o kontroli nuklearnog oružja i globalnoj sigurnosti; prenošenju
konvencionalnog oružja; proliferaciji oružja za masovno uništenje; utjecaju
informacijske tehnologije na ljudsko zdravlje; i državnoj informacijskoj politici.

Za mnogo zanimljivih dodatnih materijala posjetite Online Resource Center

kojim je popraćena ova knjiga: www.oxfordtextbooks.co.uk/org/collins
16.
Terorizam

BRENDA LUTZ I JAMES LUTZ

Sadržaj poglavlja
Uvod
Koncepti i definicije
Vrste i uzroci terorizma
Sigurnosne mjere
Zaključak

Vodič čitatelju
Ovo poglavlje analizira prijetnju koju terorizam predstavlja državama i svijetu.
Napori za razumijevanje terorizma mogu se sagledati unutar okvira terorizma
kao ratovanja, terorizma kao zločina i terorizma kao bolesti. Prihvaćanje
jednog od ovih pogleda odreñuje kakve će protu-mjere države koristiti u
njihovim naporima hvatanja u koštac s terorizmom. Terorizam je tehnika
djelovanja dostupna svim skupinama; sigurnosne mjere koje su djelotvorne u
slučaju s jednom skupinom ne moraju biti djelotvorne u slučaju s drugima.
Postupanje s terorizmom u današnjem svijetu doista može biti vrlo složen
proces.

UVOD

Terorizam je postao važan fenomen, kao i glavno sigurnosno pitanje za

mnoge države. Napadi 11. rujna 2001. godine na Svjetski Trgovački Centar u
New Yorku i Pentagon u blizini Washingtona DC osvijetlili su veliku štetu
koju takvi napadi mogu prouzročiti. Od tada, napadi velikih razmjera na
turističke objekte na Baliju 2002. te ponovno 2005. godine na putničke
vlakove u Madridu 2004., na rusku osnovnu školu u Beslanu 2004. te
samoubilački napadi bombama u Londonu 2005. godine, demonstriraju
neprekidnu prijetnju koju može predstavljati terorizam. Nadalje, neprekidne
terorističke kampanje koje i dalje traju uzele su mnogo žrtava; prijetnju ne
predstavljaju samo spektakularni napadi. Važni su kumulativni učinci takvih
kampanja. Višestruki napadi od strane različitih disidentskih grupa u Turskoj
izmeñu 1975. i 1980. godine uzrokovali su više od pet tisuća mrtvih i
petnaest tisuća ozlijeñenih osoba (Bal i Lincer, 2001: 106), danak koji je veći
od žrtava nanesenih u napadu 11. rujna. Popisi poginulih i ranjenih pokazali
su neprekidnu ranjivost ljudi posvuda uslijed terorizma, a u novije vrijeme
porasla je zabrinutost da bi teroristi mogli upotrijebiti oružje za masovno
uništenje (biološko, kemijsko ili nuklearno).
Dok je terorizam tehnika koja je prisutna tisućljećima i koju su koristile
različite grupe, vlade su danas ponajviše zabrinute zbog grupa koje trenutno
djeluju. Grupe su se prilagodile promjenjivim okolnostima. Tijekom Hladnog
rata, terorističke su grupe često pridobivale potporu Sovjetskog Saveza ili
Sjedinjenih Država ili pojedinih njihovih saveznika. Danas nema supersila
koje se natječu, a otvorena potpora terorističkim grupama može generirati
masivni vojni odgovor, što je uvidio talibanski režim u Afganistanu. Kao
odgovor na to, terorističke organizacije razvile su mreže koje omogućuju
uzajamnu pomoć. Grupe poput Al’Qaide u nekom pogledu danas imaju
strukture koje nalikuju meñunarodnim kriminalnim mrežama (Vidi Studiju
slučaja 16.1). Terorističke grupe su takoñer razvile veze s kriminalnim
organizacijama, pogotovo onima koje su umiješane u krijumčarenje droge. I
terorističke grupe i narko-karteli profitiraju od slabih vlada kojima je teško
sukobiti se s njihovim aktivnostima. Ove labavo povezane meñunarodne
mreže teže se mogu napasti i poraziti.
Dok se terorizam i teroristi analiziraju iz nekoliko različitih teorijskih
perspektiva, najkorisniju je predložio Peter Sederberg (2003.), koji smatra da
se terorizam može sagledavati iz tri perspektive. Prva perspektiva je
percipiranje terorizma u kontekstu neprijatelja kojeg se treba poraziti u ratu.
Ratna analogija pretpostavlja da upotreba vojnih metoda može biti uspješna i
da je moguće postići pobjedu. Druga perspektiva za suočavanje s teroristima
je oslanjanje na standardne policijske tehnike. Kriminalna analogija ima dvije
vrlo važne implikacije. Prvo, ona ukazuje da terorizam, poput kriminala, neće
nestati; on se može samo obuzdavati. Drugo, ovaj pristup je reaktivan –
kriminalci se obično hvataju nakon što počine zlodjelo. Treća perspektiva je
razmatrati terorizam kao bolest, naglašavajući i simptome i osnovne uzroke.
Ona pretpostavlja da postoji potreba za dugoročnim strategijama čak i kada
se paralelno postiže uspjeh u liječenju simptoma. Naravno, tri perspektive
nisu meñusobno isključive već mogu predstavljati dominantne načine
promatranja terorizma. One su važne za analiziranje fenomena i za vladine
dužnosnike koji odlučuju o tome na koji način se suočiti s terorističkom
aktivnošću. Usvojena perspektiva ukazuje na to koji će se mehanizmi koristiti
za suprotstavljanje terorizmu. Prije 11. rujna 2001. godine, vlasti u
Sjedinjenim Državama uvelike su s terorizmom postupale iz kriminalističke
perspektive. Teroristi su bili uhićivani (na kraju u nekim slučajevima) i
privoñeni suñenju (iako ne uvijek i osuñivani). Uobičajene policijske tehnike,
uključujući upotrebu doušnika i infiltriranje agenata u potencijalno opasne
grupe (poput Ku Klux Klana tijekom 1960-tih) oslanjali su se na
konvencionalne postupke. Meñutim, nakon 11. rujna ratna analogija postala
je dominantna za administraciju Predsjednika Busha, a poveznice s globalnim
ratom protiv terorizma uredno su se pojavile.

KONCEPTI I DEFINICIJE

Postoji odreñeni broj ključnih koncepata koji su prijeko potrebni bilo kojoj
raspravi o terorizmu. Prvi je odabir upotrebljive definicije. Drugo uključuje
ciljeve i tehnike, uključujući rastuću zabrinutost oko opasnosti koju
predstavlja oružje za masovno uništenje. Treće ključno pitanje uključuje moć
terorizma i razlikovanje izmeñu domaćeg i meñunarodnog terorizma, koje s
protekom vremena postaje sve nejasnije. Konačno, korisno je razlikovati
neke osnovne tipove terorističkih grupa, uključujući etničke, religijske i
ideološke.

Definicija terorizma
Postoji mnoštvo definicija terorizma, djelomično zbog neslaganja meñu
komentatorima ili analitičarima, a djelomično zato što neki u pokušajima
definiranja isključuju grupe koje podupiru ili uključuju grupe koje žele
prokazati. Sudske i policijske službe zahtijevaju definicije koje dozvoljavaju
sudski progon i utamničenje; politički voñe mogu imati različite potrebe i
programe rada. Radna definicija koja je relativno neutralna prepoznaje
osnovnu činjenicu da je terorizam taktika koju koriste različite vrste grupa.
Ona uključuje šest glavnih elemenata. Terorizam uključuje (1) upotrebu
nasilja ili prijetnje nasiljem (2) od strane organizirane grupe (3) kako bi se
postigli politički ciljevi. Nasilje (4) je usmjereno protiv ciljane publike koja
nadilazi neposredne žrtve, koje su često nevini civili. Nadalje, (5) dok država
može biti ili počinitelj nasilja ili cilj, činom terorizma smatra se samo onaj
čiji drugi subjekt nije država. Konačno, (6) terorizam je oružje slabih (Lutz i
Lutz, 2005: 7).
Ova definicija isključuje otmice u svrhu financijske dobiti te isključuje
djela pojedinaca, čak i ona s političkim ciljevima. Organizacija je prijeko
potrebna za uspješnu kampanju za postizanje političkih ciljeva za kojima se
traga. Dok se egzaktni politički ciljevi razlikuju, oni mogu uključivati
promjene u vladinim politikama ili praksama, promjene vladinih voña ili
struktura, zahtjeve za regionalnom autonomijom ili neovisnošću, ili mješavinu
takvih političkih pitanja. Dok je organizacija potrebna za bilo kakvu šansu
uspješne kampanje, pojedinci mogu djelovati labavo povezani s grupom.
Pojedinačni disidenti mogu primati sugestije voña koji održavaju udaljenost
od operativaca na terenu u organizacijskom obliku koji je postao poznat kao
otpor bez vodstva (eng. leaderless resistance). Pojedinci koji pružaju
‘vodstvo’ u ovome kontekstu pažljivo izbjegavaju davanje izravnih naloga ili
poticanje nasilja protiv točno odreñenih pojedinaca kako bi izbjegli kaznene ili
grañanske optužnice (Jenkins, 2001.). Ovu vrstu aktivnosti koriste grupe za
prava životinja kako bi koordinirale akcije za obranu životinja (Monaghan,
2000.). U novije vrijeme Al’Qaida se oslonila na neke od istih metoda.
Terorističko nasilje je oblik psihološkog ratovanja koje slabi opoziciju svojim
ciljevima (Chalk, 1996: 13). Ono stvara strah unutar ciljane publike napadom
na pojedince koji su predstavnici veće grupe. Ove grupe mogu biti pripadnici
elite, podupiratelji vlada, pripadnici posebnih etničkih ili vjerskih zajednica, ili
javnost općenito. Obično se za ciljeve biraju civili, zato što su ranjiviji nego
pripadnici sigurnosnih snaga; nadalje, njihova smrt ili ranjavanje povećavaju
razinu nesigurnosti unutar brojnije publike. Često se smatra da se terorističke
mete biraju nasumce, ali teroristi obično ustvari vrlo pažljivo biraju svoje mete
sa svrhom utjecaja na publiku. Mediji često postaju važni u ovom aspektu
terorizma, budući da je medijsko pokrivanje vrlo važno za širenje straha ili u
najmanju ruku za brže dosezanje ciljane publike, iako će ciljane populacije
obično postati svjesne napada čak i kada je pozornost medija ograničena.
Konačno, terorizam je takoñer oružje koje koriste slabi. Grupe koje mogu
dobiti izbore ili uspostaviti kontrolu nad vladom to će i učiniti; meñutim,
grupe koje se ne mogu nadati da će postići svoje ciljeve na drugi način, mogle
bi pribjeći terorizmu.
Dok terorizam može uključivati vlade kao ciljeve ili kao počinitelje, on ne
uključuje slučajeve tijekom hladnih ili vrućih ratova u kojima vlade koriste
taktiku terora jedne protiv drugih. Ovi napadi vlade na vladu su drugačije
sigurnosno pitanje i nisu uključeni u definicije terorizma, čak iako uključuju
masakre, okrutnosti ili ratne zločine. Meñutim, vlade su često mete terorista
disidenata. Dok se vlade obično suprotstavljaju terorističkim napadima na
njihove grañane, povremeno bi politički lideri mogli tolerirati terorističke
napade od strane tajnih grupa protiv neprijatelja, potencijalnih disidenata ili
nepopularnih manjina (etničkih, religijskih, kulturnih ili ideoloških). Vlade
mogu biti neuspješne u istraživanju i progonu počinitelja nasilja. U drugim
slučajevima vlade mogu pružati aktivnu potporu i u ekstremnim slučajevima
čak formirati vodove smrti za napad na svoje neprijatelje, istodobno
održavajući barem privid poricanja. Dok je ovo upletanje vlade u terorizam
vrlo važno, ono neće biti u fokusu ovoga poglavlja budući da nasilje ne
započinje kao sigurnosna stvar (iako nasilne grupe koje se toleriraju kasnije
mogu predstavljati izazov vladi, kao što se to dogodilo s fašistima u Italiji).
Upotreba privatnih grupa ili vodova smrti korespondira s idejom da je
terorizam oružje slabih. Vlade koje su dovoljno jake za obračunavanje s
disidentima ili za zaštitu disidenata od privatnog nasilja ne trebaju tolerirati
ili upotrebljavati takve oblike kontrole.

Tehnike i ciljevi
Raspon tehnika koje su dostupne teroristima je raznolik, ali većina aktivnosti
su varijacije standardnih postupaka – bombardiranja, otmica, napada
uključujući atentate i zauzimanje zgrada ili aviona ili brodova, uvijek s
taocima. Bombe se mogu upotrebljavati samo za oštećivanje imovine ili u
naporima za nanošenje žrtava, ponekad u velikim brojevima. Auto bombe
postale su sve popularnije sredstvo terorističkih grupa zbog štete koju mogu
prouzrokovati. Otmica često daje veliki publicitet terorističkim grupama. U
nekim slučajevima otkupnine od otmica omogućile su značajan izvor
financiranja terorističkim grupama, a u drugim slučajevima teroristi su mogli
dobiti odreñene ustupke od vlada zauzvrat za oslobañanje žrtava. Napadi su
obično usmjereni na pojedince koji predstavljaju odreñenu grupu (političari,
policajci, vojno osoblje, novinari, itd.). Ponekad je namjera ranjavanje, dok je
u drugim slučajevima cilj ubojstvo pojedinca ili više njih. Niti jedno ubojstvo
neće dovesti do promjena koje teroristi žele, ali kampanje takvih ubojstava
proizvode veći strah. Talačke situacije pri otmicama zrakoplova ili
zaposjedanje zgrada (Japansko veleposlanstvo u Peruu u prosincu 1996.)
pokazuju ranjivost društva i generiraju publicitet za terorističke ciljeve. Čak i
kada vlade odbiju učiniti velike ustupke, one će često objaviti popis zahtjeva
terorista ili izdati druge vrste priopćenja.
Oružja za masovno uništenje (WMD) postala su poseban sigurnosni
problem za vlade. Postoji veliki strah da će neke terorističke grupe
upotrijebiti biološko, kemijsko, nuklearno ili radiološko (prljavo) oružje kako
bi prouzrokovali više žrtava. U odreñenoj mjeri terorističke su grupe već
dosegle psihološku granicu, jednostavno zbog straha od upotrebe. Dosada su
zabilježena samo tri takva napada. Aum Shinrikyo, japanski kult, pokušao je
upotrijebiti nervni plin u tokijskom sustavu podzemne željeznice kako bi
nastale velike žrtve, ali nije uspio. Ovaj pokušaj ukazao je na to što bi se
moglo dogoditi. Napadi antraksom u Sjedinjenim Državama nakon 11. rujna
prouzrokovali su veliki strah, ali su uzrokovali samo nekoliko smrtnih
slučajeva. Jedna jedina bomba mogla je ubiti više ljudi, ali oblik napada
antraksom više je užasavao ljude. Takva oružja ne koriste se često, jer
zahtijevaju velika sredstva za razvoj te za obučavanje osoblja. Nadalje,
većina terorističkih grupa i dalje preferira držati se isprobanih i dokazanih
tehnika, barem dok se korisnost nove tehnike, poput auto bombe, ne
demonstrira.
Jedna smrtonosna tehnika koju koriste teroristi uključuje samoubilačke
napade. Takvi napadi bombama mogu biti smrtonosniji budući da se
detonacija može dogoditi u posljednjoj minuti ili u trenutku kada će žrtve biti
maksimalne. Samoubilački napadi nisu posebice nova tehnika. Asasini,
aktivni od jedanaestoga pa sve do trinaestoga stoljeća očekivali su da će
umrijeti, kao i anarhisti koji su poduzimali ubojstva u kasnom devetnaestom
stoljeću. Nedavni napadi su razorniji, poput napada putničkim zrakoplovima
11. rujna ili bombaša u Izraelu. Pojedinačno najvažniji izvor samoubilačkih
napada u smislu brojki nije niti bliskoistočni niti islamski. Oslobodilački
tigrovi tamilskog Eelama (eng. Liberation Tigers of Tamil Eelam – LTTE) u
Šri Lanki, češće znani kao Tamilski tigrovi, bili su odgovorni za više
samoubilačkih napada nego sve ostale grupe zajedno izmeñu 1980. i 2000.
godine (Radu, 2002.). Mnogi od ovih napada uzrokovali su golem broj
žrtava, dok su ostali bili usmjereni protiv važnih političkih osoba. Možda
najveća opasnost u budućnosti jest da bi samoubilački napad mogao biti
kombiniran s upotrebom biološkog, kemijskog ili radiološkog oružja.
Ukoliko su osobe uključene u upotrebu ovih oružja spremne umrijeti u
pokušaju izvoñenja napada, mnogi problemi oko upotrebe oružja za masovno
uništenje će se smanjiti.
Teroristi su vrlo fleksibilni pri izboru svojih meta pa ako je jedna meta
predobro zaštićena, jednostavno se mogu prebaciti na drugu. Neki drugi
pojedinac, zgrada ili veliko okupljanje ljudi poslužit će za slanje poruke da je
svatko u ciljanoj publici ranjiv. Mogućnost pronalaska ranjivih meta može
biti veća u demokratskim državama, jer je vjerojatnije da će državna
sigurnost biti slabija nego u ekvivalentnim autoritarnim društvima. Postoje
ograničenja u tome koliko demokratska država može nadgledati svoje
grañane i posjetitelje. Demokracije takoñer omogućuju veći publicitet
terorističkom cilju, jer mediji nailaze na malo ili nimalo prepreka. Nadalje,
iako se teroristi uhvate, bit će im suñeno u nekoj vrsti nepristranog sudskog
okvira gdje se moraju utvrditi dokazi krivnje. Naravno, nisu samo
demokratske države ranjive. Sigurnosne snage mogu biti slabe u mnoštvu
nedemokratskih političkih sustava, pružajući tako terorističkim grupama
slične prilike da djeluju relativno slobodno.

Učestalost terorizma
Iako se terorizam pojavio diljem svijeta, tek odnedavno imamo nekakvu
približnu doličnu statistiku o njegovim razmjerima. Tablica 16.1 sadržava
ukupan broj meñunarodnih terorističkih incidenata od 1991. do 2003. godine.
Tablice 16.2 i 16.3 naznačuju razmjere meñunarodnih terorističkih incidenata
po regijama i broju žrtava (mrtvih i ozlijeñenih). Meñunarodnim terorističkim
incidentima smatraju se akcije u kojima domaći teroristi napadaju strane mete
(otmice stranih turista), kada teroristi pokrenu napad protiv mete u drugoj
državi (napadi 11. rujna) ili kada se strana država koristi jer je pogodna
(napadi IRA-e na britanske vojnike u Njemačkoj). Kompilacija statistika za
ove vrste incidenata je obično kompletnija nego zabilješke o domaćim
napadima, budući da takvi incidenti privlače više pozornosti. Tablice ukazuju
na to da su meñunarodne akcije razasute posvuda. Sjeverna Amerika bila je
poprište svega nekoliko napada, ali napad na Svjetski Trgovački Centar 1993.
godine rezultirao je s mnogo ozlijeñenih, dok su napadi 2001. godine
uzrokovali mnogo smrtnih slučajeva (a još se broje ozlijeñeni). Latinska
Amerika tipično je imala veliki broj incidenata. Goleme žrtve dogodile su se
u različitim regijama u različitim godinama, što osobito odražavaju
smrtonosni napadi poput napada na istočnoafričko veleposlanstvo 1998.
godine, katastrofa Svjetskog Trgovačkog Centra 2001. godine te golemi
danak na Baliju 2002. godine.
Razlika izmeñu unutarnjih i meñunarodnih napada postala je sve
zamagljenija, pogotovo kada se uključe meñunarodne terorističke mreže.
Napade u Londonu 2005. godine očigledno su poduzeli britanski grañani, ali
ta činjenica nije ih učinila domaćim napadima, zbog meñunarodne prirode
vjerojatnih ciljeva napadača samoubojica. Ubojstvo domaćeg lidera na
stranom tlu kvalificira se kao meñunarodni terorizam, ali izbor strane države
jednostavno može biti iz razloga praktičnosti. Domaći terorizam ne generira
medijsku pozornost koju imaju meñunarodni incidenti, ali je to daleko
najprevladavajući oblik terorizma.
 Postoje potpuniji podaci o terorističkim napadima izmeñu 1998. i 2004.
godine, s podacima o incidentima, ozlijeñenima, i smrtnim slučajevima za
meñunarodni i domaći terorizam. Tablice 16.4, 16.5 i 16.6 sadrže statistike
po regijama za navedene godine. Unutarnji incidenti prevladavaju nad
meñunarodnim incidentima. Vjerojatno nedostaju incidenti u kojima nije bilo
žrtava, ali brojevi naznačuju da bi unutarnjih incidenata moglo biti i deset
puta više uz odgovarajuće više brojke ozlijeñenih i smrtno stradalih. Sjeverna
Amerika iskusila je svega nekoliko napada (iako su neki od njih, naravno, bili
značajni); bilo je vjerojatnije da će Zapadna Europa biti poprištem
terorističkog nasilja.
Za navedenih sedam godina, Južna Azija imala je najveći broj
zabilježenih žrtava općenito, odražavajući tako vrlo visoki danak u broju
mrtvih svake godine. Relativna važnost unutarnjih incidenata najočitija je u
činjenici da je broj incidenata u 2002., 2003. i 2004. godini bio veći nego
2001. godine i da je ukupan broj ozlijeñenih i poginulih u 2004. godini veći
od ukupnog broja ozlijeñenih i poginulih u 2001. godini, koji je uključivao
napade na New York i Washington DC. Terorističko nasilje u očitom je
porastu u dvadeset i prvom stoljeću te takoñer postaje sve opasnije. Bilo da se
terorizam razmatra unutar konteksta rata, kriminala ili bolesti, nije izgledno
da će biti eliminiran kao sigurnosni problem u neposrednoj budućnosti.

VRSTE I UZROCI TERORIZMA

Terorizam je široko rasprostranjen i ne postoji jedan jedini uzrok koji

objašnjava izbijanje ove vrste nasilja. To je kompleksan fenomen s mnogo
aspekata. U vezi s uzrocima terorizma su motivacije različitih grupa upletenih
u nasilje, motivacije koje pružaju oslonac osnovnim uzrocima. Ove
motivacije mogu se iskoristiti za kategorizaciju grupa u smislu njihovih
ciljeva. Osnovne vrste su vjerski, etnički ili nacionalistički te ideološki. Uz
to, postoji nekoliko grupa koje je teško svrstati u bilo koju posebnu
kategoriju zbog kompleksnosti njihovih motivacija.

Kategorije
Vjerske grupe očigledno padaju na pamet u dvadeset i prvom stoljeću zbog
toga što prevladavaju posljednjih godina. Al’Qaida je danas najistaknutiji
primjer organizacije čiji su napadi globalni po prirodi (Vidi Tablicu 16.7), ali
on nije jedina takva grupa koja djeluje. Postoje druge islamističke grupe,
neke koje imaju veze s Al’Qaidom, koje su aktivne u Indoneziji, Indiji,
Egiptu, Izraelu i na Okupiranim teritorijima, Alžiru, Filipinima, i drugim
državama.
Meñutim, vjerski terorizam se ne ograničava samo na islamske
organizacije; ekstremističke grupe u drugim vjerskim tradicijama takoñer su
koristile ovu tehniku. Nasilne aktivnosti protiv pobačaja u Sjedinjenim
Državama zasnovane su na kršćanskim pogledima. Kršćanska uvjerenja bila
su korištena za opravdavanje aktivnosti etničkoga čišćenja protiv Muslimana
u Bosni. U indijskom Punjabu tijekom 1980-tih i 1990-tih trajala je gerilska
borba koja je huškala Sikhe protiv Hindusa. Pobuna Sikha djelomično je bila
reakcija na ekstremističke hinduske grupe u Indiji koje su težile uspostavi
svoje religije na potkontinentu. Židovski ekstremisti, opravdavajući svoje
akcije svojim vjerskim uvjerenjima, koristili su terorističku taktiku protiv
Palestinaca. Aum Shinrikyo bio je spreman napasti japansko društvo u skladu
s vjerovanjem kulta u budućnost i potrebu za čišćenjem pokvarenosti. Mnoge
vjerske grupe su preslabe za nametanje svojih pogleda na drugi način te tako
terorizam postaje oružje po njihovom izboru.
Grupe koje se definiraju po svojem etničkom ili jezičnom prepoznavanju
druga su široka kategorija (Vidi Studiju slučaja 16.2). Baskijska Euzkadi ta
Askatasuna (ETA – Baski za Domovinu i slobodu) teži za neovisnošću
španjolske baskijske regije više od dvadeset i pet godina. Tamilski tigrovi i
dalje teže neovisnosti (ili barem autonomiji) onih dijelova Šri Lanke u kojima
su Tamili većina. Turska se suočavala sa značajnim terorističkim napadima
od strane kurdskih separatističkih skupina. Oslobodilački front Aceh
Sumatra koristio je i gerilsko ratovanje i terorizam u svojim naporima za
stjecanjem neovisnosti od Indonezije. Golemi broj antikolonijalnih grupa u
prošlosti bio je etnički utemeljen te su koristile terorizam kao jednu taktiku u
svojim naporima za stjecanjem neovisnosti. Alžirci su organizirali velike
kampanje urbanog terorizma protiv Francuza tijekom 1950-tih, kao zamjenu
za gerilske aktivnosti. Ciparski Grci takoñer su koristili urbani terorizam i
gerilske napade protiv Britanaca u istom razdoblju. U Palestini, židovske
naseljeničke grupe (koje se u ovom kontekstu kvalificiraju kao
nacionalističke budući je većina naseljenika bila prilično sekularna) oslanjale
su se samo na terorizam u njihovim uspješnim naporima da prisile Britance
da napuste teritorij.
Druge terorističke grupe svoje su ideje pronalazile u ideologijama. U
1970-tima i 1980-tima dogodio se val terorističkog nasilja u Europi, koji je
korijene imao u različitim ljevičarskim i marksističkim ideologijama.
Crvenim brigadama u Italiji, Frakciji Crvene Armije u Njemačkoj, i
drugim grupama u Europi pridružile su se japanske grupe, grupa
Weathermen iz Sjedinjenih Država te organizacije u Latinskoj Americi.
Ovaj ljevičarski val bio je u opadanju do pred kraj osamdesetih, kada je slom
komunizma u Istočnoj Europi i Sovjetskom Savezu još više oslabio grupe
koje su preživjele. Prisutne su takoñer i terorističke grupe utemeljene na
desničarskim ideologijama. Takve grupe bile su relativno slabe u godinama
nakon Drugog svjetskog rata, ali veliki broj njih pojavio se 1990-tih u
Zapadnoj Europi. Ove grupe često su suprotstavljene stranim utjecajima,
velikoj državi ili ljevičarskim idejama. Često su im mete imigranti i strani
radnici, pogotovo oni s Bliskog Istoka, iz Južne Azije ili sub-saharske Afrike,
gdje su se kulturne, etničke i vjerske razlike meñusobno pojačavale. Ove
grupe imaju svoje dvojnike u Sjedinjenim Državama u ksenofobičnim i anti-
crnačkim grupama. Ku Klux Klan nekada je bio jedna od najvećih takvih
grupa (Vidi Studiju slučaja 16.3). Klan je ozbiljno oslabio šezdesetih i
sedamdesetih godina, ali njegovo mjesto zaposjeo je veći broj manjih grupa
koje podupiru neke od istih rasističkih ideja i ideja usmjerenih protiv
stranaca. Kada su se grupe s ljevice i desnice meñusobno borile,
konzervativnije vlade tolerirale su nasilne desničarske grupe čiji su ciljevi bili
članovi ljevice. Povremeno su vlade koristile odrede smrti protiv ljevičarskih
disidenata.
Neke je grupe teže kategorizirati. Odreñeni broj desničarskih grupa u
Sjedinjenim Državama uključuju Kršćanstvo u svoje ideologije (ponekad na
neobične načine). IRA u Sjevernoj Irskoj mobilizirala je potporu na temelju
suprotnosti izmeñu irske i britanske nacionalnosti, ali uloga vjere u borbama
u pokrajini ne može se poreći. U borbi se takoñer pojavila ideologija budući
da je Irska Narodna Oslobodilačka Armija (eng. Irish National Liberation
Army – INLA) dijelila irsku etničku bazu IRA-e, ali je takoñer uključila
marksističko-lenjinističku ideološku komponentu. U Kolumbiji je bilo
nekoliko istinski marksističko-lenjinističkih terorističkih grupa koje su
djelovale u zemlji, ali su ostale poput Revolucionarnih Oružanih Snaga
Kolumbije (eng. Revolutionary Armed Forces of Columbia – FARC)
udružile snage s narko-kartelima. U Peruu su 1980-tih i 1990-tih disidentske
organizacije koristile teror u kombinaciji s ljevičarskom ideologijom s
etničkom naklonjenošću prema indijanskim zajednicama koje je ignorirala
europeizirana elita države. Ove peruanske grupe takoñer su razvile veze sa
slabijim narko-kartelima u toj zemlji.

Uzroci
Uzroci terorizma na mnogo su načina slični uzrocima većine drugih oblika
političkog nasilja (poput nemira, pobuna, udara i grañanskih ratova).
Pojedinci u društvu postaju tako nezadovoljni ili frustrirani svojom
nemogućnošću da dovedu do, kako to oni vide, potrebnih promjena te stoga
pribjegavaju nasilju. Disidenti to društvo i politički sustav percipiraju
diskriminirajućim ili nepoštenim. Ono što je krajnje važno su percepcije
disidenata, premda veće razine eksploatacije mogu nagnati veći broj ljudi ka
nasilnim pokušajima promjene.
Meñutim, postoji nekoliko specifičnih faktora koji mogu pridonijeti
izbijanju terorizma. Demokracije sa svojim ograničenjima sigurnosnih
snaga pružaju mogućnosti teroristima. Ograničena politička participacija i
represija od strane vladinih snaga takoñer mogu prouzročiti
nezadovoljstvo naroda potrebno za nasilje, ali države s jakim sigurnosnim
snagama i čvrstom kontrolom nad svojim društvom obično mogu spriječiti
djelovanje terorista. Disidente i potencijalne disidente može se zatvoriti,
sumnjivce mučiti, obitelji držati kao taoce, a presude se mogu unaprijed
garantirati na sudovima (ukoliko se suñenje dogodi). Kada je Sovjetski
Savez bio snažan centralizirani sustav, terorizam je bio praktički nepoznat.
Države sljednice su slabije, a neke poput Rusije suočile su se sa značajnim
terorističkim problemima. Nemogućnost vlade Kolumbije da učinkovito
funkcionira u mnogim dijelovima države omogućila je značajne prilike
teroristima i gerilskim skupinama, kao i narko-kartelima, da prežive i
napreduju. Slično tome, slaba državna struktura u Libanonu u zadnjem
dijelu dvadesetog stoljeća omogućila je terorističkim skupinama da se
formiraju i djeluju. Libanon se nije suočio samo s terorizmom koji je
korišten u borbama za kontrolu u državi, nego je Libanon postao baza
terorističkim grupama koje djeluju drugdje.
Procesi povezani s globalizacijom takoñer su doprinijeli izbijanju
terorizma. Uslijed bržih komunikacija i transporta, vanjske sile – obično
zapadne – miješaju se u lokalna društva. Gospodarstva su razbijena pa čak i
ako je pobjednika više nego gubitnika, gubitnici još uvijek postoje. Nadalje,
globalizacija ugrožava lokalne kulture uključujući vjerske komponente,
pogotovo kada je popraćena sekularizacijom. Terorizam se u mnogim
slučajevima može promatrati kao reakcija na globalizaciju. Ljevičarske grupe
diljem svijeta protivile su se širenju kapitalizma i svih njegovih zala.
Sekularna globalizacija takoñer vodi vjerskoj i etničkoj fragmentaciji
(Ramakrishna i Tan, 2003: 3-4). Mnoge vjerske skupine (kršćani, Židovi,
muslimani, Hindusi) protive se svjetovnosti koja dolazi s modernizmom
(Pillar, 2001.: 65). Desničarske, etnocentrične grupe protivile su se slabljenju
svojih kultura vanjskim idejama koje dolaze s migrantima, privremenim
radnicima i izbjeglicama. Možda je ironično da se muslimani na Bliskom
istoku osjećaju ugroženima ulaskom europskih ili zapadnih vrijednosti u isto
vrijeme kada se neke skupine u Europi osjećaju ugroženima od strane
pojedinaca iz bliskoistočnih kultura i sa islamskim idejama. Terorizam
ukorijenjen u etničkim razlikama takoñer može odražavati prodor vanjskih
sila, budući da se grupe poput Iraca i Baska boje uranjanja njihovoga jezika i
kulture u veći etnički identitet (Dingley i Kirk-Smith, 2002.). Postoji i druga
potencijalna veza izmeñu demokracije i nacionalizma koja je došla zajedno s
globalizacijom ili kao odgovor na nju. Walter Laqueur (2001.:11) smatra da
preklapanje izmeñu demokracije i nacionalizma pruža više prilika za
terorizam. Nacionalizam omogućuje iskru koja razbuktati etničke razlike, a
demokracija dopušta izražavanje suptornih nacionalističkih pogleda. Ukoliko
je Laqueureova analiza ispravna, val demokratizacije koji se dogodio na kraju
dvadesetoga stoljeća možda je povećao izglede za nova izbijanja terorizma,
iako povećana demokratizacija u stabilnim državama može u krajnjem
slučaju odstraniti mnoge uvjete koji pridonose terorizmu.

SIGURNOSNE MJERE

Lideri i vlade koje se suočavaju s terorističkim napadima moraju se obraniti

protiv opasnosti od tih napada. Budući da ne postoji jedan prevladavajući
uzrok ili izvor terorizma, djelomice zbog toga što je on tehnika koju mogu
koristiti različite grupe za različite svrhe, protumjere postaju teže.
Sederbergova trostruka tipologija važna je kao referentna točka, jer su neke
sigurosne ili protuterorističke mjere više u skladu s promatranjem terorizma
kao rata, druge smještaju terorizam u zločine, a za druge pak su važniji za
analogiju bolesti. Protuterorističke mjere mogu se takoñer razmatrati unutar
domene prevencije, odgovora na napade, meñunarodne suradnje i učinka
sigurnosnih mjera na grañanske slobode.

Prevencija
Prevencija se obično povezuje s konceptom terorizma kao rata ili zločina.
Sve države će prevenciju provoditi – odnosno, represiju iz perspektive
terorista – težeći uhićivanju ili eliminiranju onih koji su aktivno uključeni u
nasilje. Sigurnosne snage napadaju teroriste prije nego što oni napadnu (rat)
ili se uhićuju nakon napada (zločin). Dakako, odabrani koncept borbe protiv
terorizma pomaže u odreñivanju sigurnosne politike. Ratna konceptualizacija,
primjerice, dopušta jači preventivni odgovor. Meñutim, činjenično je stanje
da izmeñu vojnih i policijskih funkcija nema precizne crte razdjelnice.
Policijske snage koje se bave opasnim kriminalcima (teroristima i drugima)
mogu prvo pucati pa onda postavljati pitanja. I u ratnim, i u kriminalnim
modelima može postojati želja za hvatanjem terorista kako bi se otkrili daljnji
obavještajni podaci, ponekad nudeći kraće zatvorske kazne uhvaćenim
teroristima u zamjenu za informacije. Doušnici, bilo članovi koji su se
preobratili ili agenti, unutar terorističkih grupa mogu biti ključno sredstvo
sigurnosnih snaga za prikupljanje obavještajnih podataka. Takvo prikupljanje
obavještajnih podataka je teško u malim grupama; one su obično previše
kohezivne za učinkovitu infiltraciju. U veće je organizacije lakše penetrirati i
dobiti informacije, ali nije vjerojatno da se mogu obustaviti sve akcije većih
grupa, osim s protkom vremena. Slično tome, nema izgleda da će se labave
mreže grupa poput Al’Qaide i desničarske ekstremističke grupe u
Sjedinjenim Državama i Europi raspasti uslijed bilo kojeg jednokratnog
obavještajnog napada, iako ih akcije utemeljene na uspješnom prkupljanju
obavještajnih podataka može oslabiti.
Veće fizičke sigurnosne mjere druga su preventivna opcija čija vrijednost
ovisi o tome promatra li se terorizam kao rat, zločin ili bolest. Ne može se
zaštititi svaka moguća meta, ali ključna postrojenja, uključujući potencijalne
izvore materijala za proizvodnju oružja za masovno uništenje, ipak se moraju
osigurati. U drugim slučajevima može se unaprijediti sigurnost mnogih
potencijalnih meta, čak i ako se svi napadi ne mogu spriječiti. Neke
terorističke aktivnosti mogu biti suzbijene, a u drugim slučajevima neki
članovi disidentskih grupa mogu biti uhvaćeni ili ubijeni kao posljedica
povećanja sigurnosti. Ove preventivne mjere neće spriječiti odlučne teroriste
koji će trgati za drugim, ranjivijim metama (Vidi Točke za razmišljanje 16.1).
Naravno, povećana sigurnost značit će povećane troškove, a novac potrošen
na fizičku sigurnost i zaštitu mete nije dostupan drugdje u gospodarstvu.

Odgovori
Odgovori na terorističke napade se razlikuju, eksplicitno ili implicitno,
ovisno o tome promatra li se terorizam kao ratovanje, zločin ili bolest.
Ukoliko se pridržavamo ratne analogije, odmazda i kazna postaju norme.
Preventivni udari protiv objekata za obuku, na sjedišta ili čak ubojstva
ključnih pojedinaca unutar terorističkih organizacija su potencijalni odgovori.
Sjedinjene Države i njihovi saveznici pokušali su slijediti ovu strategiju
protiv Al’Qaide. U njihovom sukobljavanju prije Sporazuma iz Osla, Izrael i
PLO u osnovi su svoju borbu promatrali u smislu prikrivenog ratovanja. Iako
je Izrael PLO i druge palestinske grupe smatrao teroristima – definitivno ne
vojnicima, kontekst borbe bio je ratni. Danas, Izrael je usvojio isti pristup u
postupanju s Hamasom i Islamskim Džihadom.
Uhićenje, hvatanje, suñenje (pravedno ili drugačije) i dosuñivanje zatvora
odražavaju perspektivu zločina. Konačni cilj policijskih snaga je odvraćanje
akcije demonstriranjem da će kriminalci biti uhvaćeni i kažnjeni. Isti cilj
prisutan je i u odnosu na teroriste; hvatanje i kažnjavanje su neizbježni. Dok
analogija ratovanja takoñer povremeno pretpostavlja odvraćanje, ono je
svojstvenije pravosudnom sustavu. Preventivni udari i ubojstva inače nisu dio
arsenala za borbu protiv zločina osim ukoliko vlada ne aktivira odrede smrti
kao oblik državnog nasilja ili dopusti grupama koje su saveznici vlade da
napadaju na taj način. U ovim okolnostima vlade su se od perspektive zločina
okrenule bliže analogiji ratovanja. Doseg preventivnog djelovanja dostupan u
uobičajenom kontekstu zločina je pritvaranje osumnjičenika, ponekad na
duža razdoblja (ali ne na neodreñeno) te možda sudsko šikaniranje. Talačke
situacije su područje u kojima je terorizam kao zločin najčešće odgovor.
Obično su policijske snage opremljenije i uvježbanije za bavljenje ovakvim
vrstama situacija. Čak ni pokušaji spašavanja nisu strani tipičnoj policijskoj
praksi. Ratni odgovor mogao bi taoce razmatrati kao potencijalne žrtve
sukoba umjesto da se njihova sigurnost razmatra kao primarni cilj suočavanja
s teroristima.
Ukoliko se terorizam promatra kao bolest, raspon odgovora se mijenja.
Budući da bolesti imaju i simptome i uzroke, ova perspektiva zahtijeva da se
primijene neki odgovori povezani s pogledima na terorizam iz perspektive
rata i zločina. S terorističkim nasiljem, kao simptomom, trebat će se postupiti
uhićivanjem ili prevencijom. Perspektiva bolesti takoñer vodi naporima za
postupanjem s osnovnim uzrocima terorizma. Reformski paketi mogu postati
dio vladinog odgovora u naporima za smanjenjem razumijevanja za
terorističke grupe unutar populacije. Ukoliko je prisutna etnička ili vjerska
diskriminacija, mogu se donijeti zakoni koji zabranjuju diskriminaciju.
Ukoliko se siromaštvo promatra kao čimbenik jačanja potpore za teroriste,
tada mogu biti uvedeni vladini programi za smanjenje siromaštva u regiji ili
grupi (barem ako su sredstva dostupna). Ukoliko teroristi djeluju u
kolonijalnoj situaciji, tada je jamčenje neovisnosti krajnja reforma koju može
poduzeti kolonijalna sila. Naravno, obrazlagano je da će reforme jednostavno
ohrabriti teroriste da nastave s nasiljem, jer ih se nagrañuje. Kako je jedan
voña terorističke grupe argumentirao, više se dobilo tijekom nekoliko mjeseci
nasilja nego tijekom godina mirne politike (Ash, 2003.: 63). Pod ovim
okolnostima, reforme mogu postati ustupci koji raspiruju nasilje umjesto
mehanizam koji će ga okončati.
 Iz drugih razloga jasno je da reforme ne mogu uvijek eliminirati
prisutnost terorizma. Zahtjevi terorističkih disidenata za uspostavom vjerske
države, ljevičarske vlade, represijom nad manjinama, ili uklanjanjem svih
stranaca ili stranih elemenata, mogu biti neprihvatljivi za većinu. Ljevičari u
1970-tima i 1980-tima u Europi htjeli su ukinuti meñunarodni kapitalistički
sustav, pa ipak, većina Europljana željela je nastaviti uživati pogodnosti
kapitalizma. Većina stanovnika Puerto Rica ne želi neovisnost, ali grupe koje
imaju taj cilj primjenjivale su terorističke napade protiv Sjedinjenih Država.
Sjedinjene Države ne mogu spriječiti širenje globalizacije ili ulazak stranih
vrijednosti i novih kultura na Bliski Istok. U drugim slučajevima,
ekstremističke grupe u istoj državi mogu imati meñusobno nekompatibilne
ciljeve. Ekstremne židovske naseljeničke grupe u Izraelu žele potpunu
kontrolu nad Zapadnom Obalom i odlazak svih Palestinaca; Hamas želi
stvoriti islamsku državu u cijelom Izraelu, na Zapadnoj Obali i Pojasu Gaze.
Niti jedna izraelska vlada ne može udovoljiti zahtjevima niti jedne od ovih
grupa. U 1970-tima disidentski teroristi i s ljevice i s desnice napali su tursku
vladu. Nije postojao program koji je mogao udovoljiti zahtjevima obiju
grupa. S obzirom na situacije poput navedenih, čak i vlade ili političke voñe
naklonjene reformama često će se morati osloniti na druge opcije.

Međunarodne mjere
Meñunarodna suradnja meñu državama druga je važna protuteroristička
tehnika. Obavještajne agencije najbolje djeluju na svom vlastitom tlu ili u
svojoj vlastitoj regiji; nacionalna obavještajna djelatnost nije posvuda
jednako učinkovita. Suradnja meñu obavještajnim agencijama će stoga
pridonijeti prevenciji terorizma. Meñunarodna suradnja takoñer može pružiti
potrebnu potporu za reforme koje umanjuju žestinu terorizma. Kumulativni
učinak ekonomskih sankcija (i opadajuće cijene nafte) ponukao je Libiju da
smanji svoju potporu stranim terorističkim grupama (Crenshaw, 2003: 165).
Krajnje vojne sankcije (invazija) okončale su potporu koju je talibanski režim
pružao Al Qaidi, a ova vojna akcija imala je široku meñunarodnu potporu (za
razliku od kasnije vojne akcije protiv Iraka). Dok kooperativne meñunarodne
sankcije ne djeluju uvijek, važno je uočiti da isto tako nisu uvijek neuspješne.
Velik dio meñunarodne diplomacije uključivao je pokušaje za
definiranjem terorizma na takav način da onda sve države mogu poduzeti
korake za eliminiranje terorističkih grupa. Ovi napori su zapeli jer države
često podupiru ili imaju razumijevanja za disidente koji koriste nasilje protiv
represivnih vlada. Vlade u zemljama u razvoju željele su izbjeći situacije u
kojima se antikolonijalne borbe označavaju kao terorizam. Većina država
težila je izbjegavanju prestroge definicije budući da žele fleksibilnost kako bi
se izbjeglo izručenje ili kažnjavanje nekih političkih disidenata. Teško je
zamisliti da bi Sjedinjene Države 2003. godine prihvatile da se teroristima
označe disidenti, protivnici Saddama Husseina, koji su napadali članove
njegova režima. U meñunarodnoj sferi bilo je nekoliko uspjeha. Odreñeni
tipovi akcija, poput zračnog piratstva, stavljeni su van zakona, a većina
članica Ujedinjenih naroda potpisala je ove ugovore i konvencije (Pillar,
2001: 77-79). Ovi parcijalni sporazumi pozitivan su korak u procesu
sprečavanja širenja terorizma definiranjem odreñenih terorističkih činova
zločinom. Kada globalni sporazumi nisu mogući, diplomacija može postići
sporazume meñu manjim grupama država, koji će omogućiti veću suradnju i
bilateralne sporazume za automatsko izbjegavanje davanja azila pojedincima
povezanima s odreñenim grupama. Sjedinjene Države i Ujedinjeno
Kraljevstvo, primjerice, konačno su potpisale bilateralni sporazum koji
olakšava izručenje iz Sjedinjenih Država osumnjičenih članova IRA-e.

Građanske slobode u opasnosti

Posljednja zabrinutost koja se pojavila s protuterorističkim naporima u
mnogim zemljama je potencijalna prijetnja koju takve mjere mogu
predstavljati grañanskim slobodama. Dok se autoritarne države ne brinu oko
ovog pitanja, u demokracijama postoje ograničenja pri prikupljanju
obavještajnih podataka i preventivnim akcijama. Povećane sigurnosne mjere
mogu voditi ka narušavanju prava grañana ili stranaca. U Sjedinjenim
Državama, Domovinski zakon (eng. Patriotic Act) omogućio je podrobnije
pretrese i prisluškivanje, dok se osobe koje bivaju uhićene u inozemstvu
smještaju u pritvor na neodreñeno vrijeme u mornaričkoj bazi Guantanamo
na Kubi. Razmišljalo se takoñer o osnivanju posebnih sudova za suñenje
osumnjičenih terorista, od kojih se očekivalo da će djelovati na način da se
teroriste osudi. U Sjevernoj Irskoj, zastrašivanje porotnika od strane IRA-e
dovelo je do upotrebe sudova bez porota, te je uveden preventivni pritvor. U
Ujedinjenom Kraljevstvu su nakon IRA-inih napada doneseni posebni zakoni
o terorizmu. Opasnost od nepravednih osuda moguća je čak i bez posebne
legislative; sudci i porote mogu požuriti s pretpostavkom krivnje
osumnjičenih terorista. Njemačka, Francuska i Australija – poput
Ujedinjenog Kraljevstva i Sjedinjenih Država – donijele su novo
zakonodavstvo nakon dogañaja 11. rujna, dajući državnim snagama
sigurnosti veću moć da pritvaraju i ispituju one koji su osumnjičeni za
terorizam (Haubrick, 2003.; Hocking, 2003.) U takvim okolnostima uvijek
postoji opasnost osuñivanja nevinih ljudi (Vidi Studiju slučaja 16.4).
Grañanske slobode u najmanjoj su opasnosti ukoliko se terorizam promatra
kao bolest pri čemu se trebaju liječiti temeljni uzroci. Model zločina može
predstavljati odreñene prijetnje grañanskim slobodama, ali su branitelji
grañanskih sloboda naviknuti imati posla s policijom i krivičnim pravnim
sustavom. Najveća opasnost javlja se kada vlade borbu protiv terorizma
promatraju kao ratovanje, jer većina demokratskih država dopušta veća
ograničenja prava pojedinaca tijekom rata. Posljedično, promatranje borbe
protiv terorizma kao rata tendira usporednom uvoñenju ideje da privremeno
osobno žrtvovanje sloboda može biti potrebno u interesu pobjede.

ZAKLJUČAK

Jasno je da će u nadolazećim godinama terorizam ostati glavna sigurnosna

prijetnja. Etnički, vjerski ili ideološki sporovi koji su raspirivali terorizam nisu
nestali. Mada se ideološki terorizam smanjio nakon pada komunizma, on nije
nestao, a terorizam inspiriran etničkom i vjerskom pozadinom ostaje vrlo
važan. Grupe koje svoje ciljeve ne mogu postići putem izbornog procesa ili
preuzimanjem vlade, često će usvojiti terorizam kao tehniku. Globalizacija će
i dalje unositi razdor u gospodarske, političke, društvene, vjerske i kulturne
sustave. Slabe države će ukazivati na mete za napad ili će teroristima pružati
udobnu bazu. Državna represija proizvest će opoziciju. Veze izmeñu terorista i
operacija povezanih s drogom mogla bi relativnu prijetnju još više povećati.
Pružanje sigurnosti protiv terorizma neće biti lako. Postoji previše meta
za potpunu zaštitu, a teroristi imaju prednost budući da su u mogućnosti
izabrati mete koje nisu zaštićene. Niti jedna pojedinačna protumjera neće
poraziti terorizam. Uzroci terorizma imaju nekoliko aspekata, pogotovo stoga
što je terorizam tehnika koja je dostupna mnogim različitim grupama.
Protuteroristički uspjeh protiv jedne grupe neće automatski jamčiti pobjedu
protiv grupa koje drugdje djeluju. Grupe dolaze iz drugačijih okruženja,
imaju različite vrste potpore i teže drugačijim ciljevima. Pod ovim
okolnostima bilo bi zadivljujuće kada bi postojala jedna protumjera koja bi
uvijek djelovala. U nekim slučajevima, uobičajene policijske metode bit će
uspješne. Primjerice, tretiranje terorizma kao zločina je sasvim prikladno
kada su teroristi povezani s narko-kartelima. Ograničavanje operacija
povezanih s drogom pomoći će u uskraćivanju važnoga izvora financiranja
terorističkih grupa. Razmatranje terorizma kao rata važno je u slučajevima
kada disidentske grupe kombiniraju terorizam s gerilskim aktivnostima, kao
što je to bio slučaj s Tamilskim tigrovim u Šri Lanki. U drugim okolnostima,
pa čak i u Šri Lanki, od koristi može biti odluka vlade da razmotri reforme
kao jedno sredstvo slabljenja potpore disidentima ili kao kompromis u svrhu
okončanja nasilja. Gledanje na terorizam iz perspektive rata, zločina ili
bolesti važno je za analizu i precizno odreñivanje problema koji se mogu
pojaviti kada se zauzme jedan od ovih posebnih pogleda, ali mnoge
terorističke grupe i situacije ne uklapaju se uredno u jednu ili drugu od ove tri
situacije. Potrebni odgovor često će biti mješavina elemenata koji uključuju
sva tri pogleda, a odreñivanje prikladne mješavine sigurnosnih programa i
odgovora na terorizam nikada neće biti lagano. Sigurnosne mjere za hvatanje
u koštac s terorističkim prijetnjama vjerojatno će zahtijevati fleksibilnost a
državne sigurnosne snage morat će mijenjati tehnike u skladu s promjenom
okolnosti.

PITANJA

Koji tip terorizma trenutno prevladava na Bliskom Istoku, u Aziji, Europi i

Sjedinjenim Državama i zašto?
Koja su područja u svijetu najranjivija na terorizam i zašto?
Koje se ostale kategorije mogu pridodati vjerskom, ideološkom ili etničkom
terorizmu?
Koju ulogu igraju mediji u meñunarodnom terorizmu i domaćem terorizmu?
Je li terorizam rašireniji u dvadeset i prvom stoljeću nego što je bio u drugoj
polovici dvadesetog stoljeća?
Koje tehnike mogu biti najučinkovitije u postupanju s različitim vrstama
terorizma? Zašto?
Je li s terorizmom u vašoj vlastitoj državi bolje postupati kao s ratom, zločinom
ili bolešću?
Koje bi protuterorističke mjere bile najučinkovitije u postupanju s terorizmom u
vašoj vlastitoj državi?
Koje promjene (ako ikakve) u načinu djelovanja terorističkih grupa će se
dogoditi u sljedećem desetljeću? Kako će se promijeniti način osiguravanja
sigurnosti protiv terorizma?
Jesu li napori za poražavanjem ili zaustavljanjem terorizma prijetnja
grañanskim slobodama?

ZA DALJNJE ČITANJE

Bjorgo, Tore (ed.) (1995), Terror from the Extreme Right, London: Frank
Cass. Ova kompilacija pruža primjere desnih teorirstičkih skupina koje djeluju
u nizu država, naznačavajući razmjere takvih aktivnosti.
Campbell, Bruce D i Brenner, Arthur D (eds.) (2000), Death Squads in a
Global Perspective: Murder with Deniability, New York: St. Martin’s. Ova
knjiga je kompilacija studija slučaja korištenje odreda smrti u svim dijelovima
svijeta i izvrstan uvod u ovaj oblik terorizma kojeg sponzorira država.
Crenshaw, Martha i Pimlot, John (eds.) (1997), Encyclopedia of World
Terrorism, Armonk, NY: M.E. Sharpe. Djelo u tri sveska pruža kratak, ali
sveobuhvatan pregled terorističkih skupina diljem svijeta i bavi se osnovnim
tipovima terorizma i državnih odgovora.
Hoffman, Bruce (1998), Inside Terrorism, New York: Columbia University
Press. Ova knjiga je izvrsno djelo koje naznačava neke od klasičnih tipova
terorizma i pokreta.
Juergensmeyer, Mark (2000), Terror in the Mind of God: The Global Rise
of Religious Violence, Berkeley: University of California Press.
Juergensmeyer pruža potrebnu globalnu perspektivu o usponu religijskih
skupina, voljnih da upotrijebe terorističko nasilje.
Kegley, Charles w. Jr. (ed.) (2003), The New Global Terrorism:
Characteristics, Causes, Controls, Upper Saddle River, NJ: Prentice Hall.
Ova zbirka je nedvojbeno najbolja današnja kompilacija kratkih radova u
ovome polju, koja pokriva osnovna pitanja iz mnoštva perspektiva.
Laqueur, Walter (2001), A History of Terrorism, Brunswick, NJ: Transaction
Publishers. Ova knjiga je djelomice ažurirana verzija ranijih djela. Sadržava široki
pregled terorizma kroz vrijeme i potanko opisuje teškoće u promatranju terorizma
iz jedne ili iz ograničenog broja perspektiva.
Lutz, James M. i Lutz. Brenda J. (2004), Global Terrorism, London:
Routledge. Ovaj udžebnik koristi studije slučaja kako bi pružio povijesnu i
geografsku pozadinu raspravi o terorizmu. Dok pokriva islamski terorizam i
dogañaje na Bliskom Istoku, bez sumnje izbjegava koncentraciju na bilo koje
od navedenog kako bi se isključile druge skupine.
Tucker, Jonathan B. (ed.) (2000), Toxic Terror: Assessing Terrorist Use
of Chemical and Biological Weapons, Cambridge, MA: MIT Press. Ova
knjiga dokumentira različite pokušaje upotrebe kemijskog i biološkog oružja
od strane terorista ili potencijalnih terorističkih skupina. Naznačuje da je
većina pokušaja upotrebe bila neuspješna, iako su napori Aum Shinrikyo u
Japanu očita iznimka.
Wilkinson, Paul (2000), Terrorism versus Democracy: The Liberal State
Response, London: Frank Cass. Wilkinson pruža sveobuhvatan pregled
terorizma i terorističkih skupina i raspravlja o učincima koje je terorizam imao
na zapadne demokracije.
VAŽNE WEB STRANICE

www.tkb.org/Home.jsp National Memorial Institute for the Prevention of

Terrorism (MIPT) (Nacionalni memorijalni institut za sprečavanje terorizma).
Ova web stanica sadrži dragocjene statističke podatke o terorističkim
akcijama po zemljama ili skupinama. Materijal se takoñer može organizirati i
po godinama. Podaci počinju od 1968. godine i uključuju samo meñunarodne
terorističke incidente od 1968. do 1997. godine. Od 1998. godine naovamo
uključuju i meñunarodne i unutarnje napade.
www.cow.org/rma/fulltest/terrorism.html Projekt o obrambenim
alternativama, revoluciji u vojnim sposobnostima (eng. Revolution in Military
Affairs – RMA) – kojeg podržava Commonvealth institut, Cambridge, MA. Ova
web stranica pruža pristup časopisima/člancima i drugim radovima koji se
bave terorizmom, uključujući članke (s konferencija ili kao working papers) koji
drugdje nisu lako dostupni.
www.state.gov/s/ct/rls/pgfrpt Ministarstvo vanjskih poslova Sjedinjenih
Država, on line serija Patterns of Terrorism. Ova serija je kompilacija
meñunarodnih terorističkih incidenata diljem svijeta. Serija je započeta 1991.
godine. Podaci nisu ograničeni na napade koji se tiču Sjedinjenih Država ili
protiv interesa Sjedinjenih Država ili američkih državljana u inozemstvu.
Podaci od 1991. do 2003. godine su opsežni i smatraju se pouzdanima.
Postavljalo se pitanje o podacima iz 2004. godine, koji su zatim povučeni radi
mogućih ispravaka i kasnije ponovno pušteni.
Za mnogo zanimljivih dodatnih materijala posjetite Online Resource Center
kojim je popraćena ova knjiga: www.oxfordtextbooks.co.uk/org/collins
17.
Trgovina na području obrane13

JOANNA SPEAR i NEIL COOPER

Sadržaj poglavlja
Uvod
Tumačenje dinamike naoružanja
Trendovi u izdacima za obranu
Sadržaj suvremene trgovine u području obrane
Zaključak

Vodič čitatelju
Cilj ovoga poglavlja je pružiti čitatelju razumijevanje ključnih aspekata
suvremene trgovine u području obrane. Poglavlje započinje ispitivanjem
glavnih teorijskih pristupa koji su razvijeni u svrhu objašnjavanja zašto države
nabavljaju obrambenu opremu. Ovaj odlomak uključuje analizu akcije-
reakcije, unutarnjega faktora i modela tehnološkoga imperativa, kao i kratku
raspravu o tezi vojno-industrijskog kompleksa. Prvi odlomak završava
razmatranjem kako različiti načini na koje se simboličko značenje pridodaje
vojnoj tehnologiji mogu utjecati i na odluku o nabavi i o prodaji obrambene
opreme.

Poglavlje potom istražuje i trendove u obrambenim izdacima i izvozu

obrambene opreme. U odnosu na prethodno, ono posebice naglašava način
na koji je američki rat protiv terora legitimizirao povratak ka hladnoratovskim
razinama izdataka za obranu i kako ogromni iznosi koje su Sjedinjene Države

13
Izraz 'trgovina na području obrane' (eng. defence trade) je novi izraz koji se ravnopravno
koristi sa izrazom 'trgovina oružjem' (eng. arms trade). U biti, oba izraza pokrivaju isto područje
– nabavu i prodaju oružanih sustava i opreme, ali upotreba izraza "defence trade" označava kako
je danas naglasak na trgovini komponenti dvojne (civilne i vojne) namjene (npr. simulacijski
programi, računalna oprema), a ne prodaju oružanih sustava. Stoga se u tekstu koristi novi izraz,
što je uostalom i naglašenou ovom poglavlju; op. prev.)
utrošile na obranu stvaraju rastući tehnološki raskorak izmeñu Sjedinjenih
Država i ostalih proizvoñača. S obzirom na potonje, poglavlje se približava
predodžbi o ‘slojevima’ na tržištu obrane u analizi trendova u izvoznoj trgovini
u području obrane, usredotočujući se na politike odreñenih država koje se
mogu promatrati kao primjeri svakog od slojeva. Ovaj odlomak uključuje i
kratku raspravu o ulozi koju nedržavni akteri igraju u opskrbi obrambenim
materijalima, kao i pregled faktora potražnje na tržištu. Posljednji odlomak
poglavlja naznačuje promjene u sadržaju suvremene trgovine na području
obrane, posebice zaokret od isporuke kompletnih velikih sustava naoružanja
ka pružanju nadogradnji, tehnologija dvostruke namjene, komunikacijske
opreme, rezervnih dijelova i obuke.

UVOD

Cilj ovoga poglavlja je naglasiti dinamiku koja podupire nabavu obrambene

tehnologije i različite sastavnice suvremenog izvoznog tržišta obrambenih
dobara. Prvi odlomak kratko naznačuje glavne škole mišljenja koje su se
razvile kako bi objasnile zašto države nabavljaju oružje. Potom nastavljamo s
naznakom ključnih trendova u obrambenim izdacima, kako globalno tako i za
ključne države, kao i s istraživanjem današnjih trendova na izvoznom tržištu
na području obrane i načina na koji se samo tržište mijenja. Upotrebljavamo
izraz ‘trgovina na području obrane’ u cijelom poglavlju kada se raspravlja o
izvoznom tržištu kako bi se ukazalo da suvremeno tržište uključuje mnogo
više od opskrbe oružjem.

TUMAČENJE DINAMIKE NAORUŽANJA

Ovaj odlomak istraživat će različite pokušaje konceptualizacije faktora koji

navode subjekte na nabavu oružja i obrambene tehnologije.
Možda prva točka koja se treba zabilježiti jest da se akademske analize
motivacija koje podupiru nabavku oružja mnogo češće odnose na dinamiku
naoružanja koja se može shvatiti kao ‘cjelokupni skup pritisaka koji tjeraju
subjekte (obično države) i da steknu oružane snage i da promijene kvantitetu
i kvalitetu oružanih snaga koje već posjeduju’ (Buzan i Herring, 1998: 790).
Dinamika naoružanja može se razlikovati na dva važna načina. Prvo,
dinamike naoružanja mogu se razlikovati s obzirom na različite razine
intenziteta, primjerice, postupno smanjivanje, održavanje,
natjecanje/naoružavanje i utrka u naoružavanju (isto; 75-81). Drugo, mogu se
razlikovati predodžba o primarnoj dinamici naoružanja, koja opisuje
skupinu pritisaka za nabavom oružanih snaga koju su iskusili veliki
proizvoñači naoružanja i sekundarnoj dinamici naoružanja, koja opisuje
skupinu pritisaka koju su iskusili djelomični proizvoñači ili ne-proizvoñači
koji se daleko više oslanjaju na uvoz obrambenih proizvoda i koji bi stoga
mogli biti otvoreni prema različitim mješavinama pritisaka.
Bilo je različitih pokušaja teoretizacije procesa koji potiču dinamiku
naoružanja, ali se oni većinom razlikuju s obzirom na to da li naglašavaju
faktore akcije-reakcije, unutarnje faktore ili ono što se naziva tehnološki
imperativ. Takoñer raspravljamo o simboličkom značenju koje se veže uz
oružje, kao faktor koji utječe na nabavu obrambene opreme. Meñutim, ovo
nisu nužno meñusobno isključivi modeli. Dakako, većina komentatora
dinamike naoružanja vjerojatno bi zauzela stajalište da bi za većinu, ako ne i
sva društva sa značajnijim vojnim snagama, neka kombinacija ovih modela
mogla biti na djelu. Zapravo, ključno pitanje odnosi se na stupanj koliko
jedan ili drugi faktor prevladava.

Akcija-reakcija
Model akcije-reakcije pretpostavlja da subjekti povećavaju ili kvantitetu ili
kvalitetu svojih vojnih snaga kao odgovor na povećanja na strani
potencijalnih protivnika. Pritisak na države da se ponašaju na ovaj način bio
je ukorijenjen u uvjetima sigurnosne dileme, u kojima se bilo koji pokušaj
država da doprinesu svojoj vlastitoj obrani, bez obzira na namjeru, od strane
drugih promatraju kao potencijalna prijetnja (Herz, 1950; Snyder, 1984,
Wheeler i Booth, 1992). Ne manje važno, meñunarodni sustav samo-pomoći
stvara pritiske na države da rade analize najgoreg slučaja o akcijama drugih
država.
Model akcije-reakcije srce je ideje da posebno intenzivna suparništva
mogu dati povoda utrkama u naoružanju. Meñutim, ostaju značajne rasprave i
o tome po kojim se točno karakteristikama razlikuju utrke o naoružanju od
običnog djelovanja dinamike naoružanja (Hammond, 1993), o tome čine li
utrke u naoružanju sukob izglednijim ili manje izglednim, i dakako, o tome
ima li uopće ovaj koncept ikakvu eksplanatornu vrijednost (Gray, 1986).
Slično tome, kritičari ukazuju na odreñeni broj ključnih problema u modelu
akcije-reakcije. Ti problemi uključuju pitanja o vremenskom usklañivanju
reakcije i o tome treba li (i može li) koncept uključiti anticipativne reakcije
utemeljene na pretpostavkama o tome što bi potencijalni neprijatelji mogli
učiniti u budućnosti. Ova pitanja su posebice bitna zbog dugog vremena
potrebnog za razvoj velikih sustava naoružanja, što znači da bi do vremena
kada oružje zaista siñe s proizvodne trake, prijetnja zbog kojeg je to oružje
uopće dizajnirano mogla se promijeniti ili potpuno nestati – primjer Tajfuna
naznačen u Studiji slučaja 17.1. Druga pitanja odnose se na raspon aktivnosti
koji se zahtijeva prije nego što se može identificirati reakcija, oblik u kojem
se reakcija pojavljuje (kvantitativni, kvalitativni, slično za slično, slično za
različito) i mjera u kojoj se u obzir moraju uzeti općenitiji faktori poput
strategijske kulture i ekonomskih ograničenja koja odreñuju mogućnost
država da reagiraju ili sve to zapravo potkopava sam model.
Štoviše, posebne studije o procesu nabave oružja imaju tendenciju
isticanja činjenice da strateška potreba često može imati marginalnu važnost
u odluci da se proizvede odreñeno oružje. Primjerice, Farrell je usporeñivao
udio mikro-gubitaka u američkom dobavljanju oružja (primjerice, političke
kontroverze o prekomjernim troškovima osnovne opreme poput čekića ili
zahodskih školjki) s makro-gubitkom koji nastaje uslijed trošenja na
milijarde dolara vrijedne sustave naoružanja za kojima zapravo ne postoji
potreba (Farrell, 1997).

Tumačenja pomoću unutarnjeg faktora

U ovim tumačenjima naglasak je na ideji unutarnje dinamike naoružanja koja
je, u različitim stupnjevima, samogenerirajuća i nije snažno povezana s
vanjskim akcijama drugih država. Tumačenja pomoću unutarnjega faktora
mogu se općenito podijeliti na četiri tipa: birokratska/organizacijska
tumačenja, politička tumačenja, ekonomska tumačenja i perspektive Vojno-
industrijskog kompleksa. Birokratska ili organizacijska tumačenja
naglašavaju ideju da se odluke o nabavi obrambenih sustava mogu shvatiti
bilo kao rezultat birokratske politike – cjenkanje meñu različitim skupinama
političkih subjekata – ili kao odraz odreñenih organizacijskih kultura poput
tradicija i vojnih doktrina oružanih snaga (Allison, 1971; Farrell, 1997.).
Politička tumačenja usredotočuju se na ulogu koju unutarnjia politička
razmatranja mogu igrati i u financiranju obrane i u nabavi oružja. Oni mogu
uključivati zabrinutost oko načina na koji javno mnijenje utječe na izdatke za
obranu (Hartley i Russet, 1992) ili načina na koje političari mogu iskoristiti
povećanja izdataka za obranu za prikupljanje političke podrške (Nincic,
1982: 32-3; Mayer, 1991: 203-7). Zajednička osobina političkih tumačenja
usredotočenih na Sjedinjene Države naglašava način na koji financiranje
izbora od strane proizvoñača vojne opreme ima mogućnost oblikovati
stavove zakonodavaca o odlukama o financiranju i nabavi oružja i/ili način
kada izborni razlozi navode članove Kongresa da promoviraju ugovore o
oružju i obrani koji će ići u korist njihovoj izbornoj bazi bez obzira na
njihovu stvarnu vrijednost (Stiles, 1995: 74-6). Ovaj potonji fenomen poznat
je kao tzv. ‘pork barrel’ politika (u američkoj politici – dotacije iz federalne
državne blagajne za javne radove (npr. za regulaciju rijeka i popravak luka),
obično takve koje mjesni političari ishode za svoj kraj; to je takoñer i
zagovaranje kupnje odreñenog oružanog sustava koji će se proizvoditi u
mjestu koje je izborna baza odreñenog političara, op. prev.), iako postoje
dokazi koji ukazuju da bi taj fenomen mogao biti više prividan nego što je
stvaran (Mayer, 1991; Lindsay, 1991.).
Ekonomska tumačenja mogu imati brojne oblike. Prvo, neke analize
naglašavaju način na koji vlade ponekad koriste povećavanja troškova za
obranu kako bi dale polet gospodarstvu u vremenima gospodarskog pada ili
kako bi zaštitili radna mjesta u odreñenim regijama ili industrijskim
sektorima (Cooper, 1997.: 9-12). Drugo, pokazuje se da potreba za
održavanjem sposobne baze obrambene industrije može stvoriti ‘imperativ
ustrajnosti’ pod kojim vlade daju narudžbe, jednostavno da bi održali na
životu kompanije i kvalificirane radnike iako ne postoji nikakva trenutna
vojna potreba za njihovim proizvodima. U najgorem slučaju, prema Kaldoru
(1982.), imperativ ustrajnosti može se kombinirati s konzervativizmom
svojstvenim vojsci, za proizvodnju uzastopnih dodatnih promjena na
postojećim velikim obrambenim sustavima, čiji je rezultat tzv. ‘barokno
oružje’ (visokotehnološko oružje, op. prev.). Takva oružja su silno skupa,
pretjerano sofisticirana do te mjere da je njihova učinkovitost u borbi upitna,
često se kvare te su neprilagoñena stvarnim vojnim potrebama oružanih
snaga. Treće, marksističke analize ukazivale su da su vojni izdaci i ratna
proizvodnja blisko povezani s potrebama i prirodom kapitalizma, bilo zbog
toga što je to potrebno zbog održavanja kapitalizma kao ekonomskog
sustava, zbog toga što se proizvode oružja svojstvena kapitalizmu ili zbog
povezanosti s kapitalističkim imperijalizmom (Baran i Sweezy, 1966.; Shaw,
1984.; Stavrianakis, 2005.).
Elementi različitih tumačenja pomoću unutarnjeg faktora: birokratski,
politički, ekonomski, često se kombiniraju u pristupima koji objašnjavaju
nabavu naoružanja kao funkciju vojno-industrijskog kompleksa. Iako je izraz
skovao Predsjednik Eisenhower u svom oproštajnom govoru 1961. godine,
neke od ključnih ideja koje podupiru ovaj pojam elaborirao je već C. Wright
Mills u svojoj knjizi The Power Elite. Mills je smatrao da je podudarnost
interesa koja postoji izmeñu ekonomskih, političkih i vojnih aktera dovela do
stvaranja trajnog ratnog gospodarstva u Sjedinjenim Državama i ‘nacije čija
su elita i njezino stanovništvo prihvatili ono što se jedino može nazvati
vojnom definicijom stvarnosti’ (1956.: 198). Ideja o vojno-industrijskom
kompleksu ili željeznom trokutu (Adams, 1982.) bila je posebice popularna u
pogledu američke politike naoružanja tijekom 1960-tih, 1970-tih i ranih
1980-tih. Meñutim, dok postoji značajan broj djela koji izraz upotrebljavaju i
u odnosu na Sjedinjene Države (Melman, 1970.; Lens, 1970.; Stiles, 1995.) i
druge države (Andersson, 1992.; Conca, 1997.), meñu znanstvenicima postoji
minimalni konsenzus oko toga koje grupe čine dio kompleksa, koliko je on
jak u odnosu na druge grupe u društvu i koliko je on uopće kohezivan.
Unatoč tome, koncept je iskusio nešto poput preporoda u zadnje vrijeme.
Primjerice, James Der Derian (2001.) proizveo je njegovu inačicu u svome
konceptu vojno-industrijske-medijske-zabavne mreže dok su ga drugi
pokušavali preraditi uzimajući u obzir nove mehanizme pomoću kojih se
promoviraju interesi obrambene industrije. U Ujedinjenom Kraljevstvu,
primjerice, Mayhew je osvijetlio nerazmjeran utjecaj obrambene industrije na
brojne i često čudne, radne skupine, grupe za reviziju politike i savjetovanje,
koje je utemeljila Blaireova vlada za savjetovanje o pitanjima obrambene
politike (Mayhew, 2005.) i koje djeluju izvan uobičajenog nadzora takvih
tijela. Slično tome, utjecaj obrambene industrije unutar radnih skupina za
politiku koje je utemeljila Europska komisija koristi se kao dokaz rastućeg
Vojno-industrijskog kompleksa EU (Slijper, 2005.). Takoñer je važno
napomenuti da je niz transnacionalnih spajanja i drugih poveznica meñu
obrambenim kompanijama doveo do rasprava o globalizaciji obrambene
industrije (Bitzinger, 2003). Za neke bi ovo moglo biti pretkazanje ere
privatnih globalnih arsenala – relativno malog broja obrambeno-industrijskih
divova koji posjeduju gotovo monopolističku kontrolu nad ‘svjetskim
oružjem’, snabdijevanih od strane različitih država (Markusen, 1999).

Tumačenja pomoću tehnološkog imperativa (TI)

TI tumačenja mogu imati brojne oblike. Jedan pristup poseban naglasak
stavlja na način na koji nadmoć vojnog istraživanja i razvojne aktivnosti – na
unutarnjoj i na globalnoj razini – stvara autonoman poticaj za stalan razvoj
tehnologije naoružanja koji se razlikuje od širih procesa akcije-reakcije i
domaćeg faktora (Thee, 1986.). Ovo takoñer otvara pitanja o mjeri u kojoj
vojna istraživanja iskrivljavaju smjer razvoja civilnog gospodarstva (Buzan i
Sen, 1990.). Meñutim, druge studije su skeptičnije oko mjere u kojoj je
tehnologija ili utjecaj tehnologa neovisna snaga u dinamici naoružanja,
naglašavajući način na koji društvene snage, vojna kultura, usmjeravanje
resursa i strateški ciljevi imaju značajan utjecaj pri odreñivanju koje će se
tehnologije prihvatiti i na koji način (Mackenzie, 1990.).
Drugi i suvremeniji način razumijevanja ideje tehnološkog imperativa je
promatranje vojne modernizacije kao procesa kojega potiče i oblikuje
temeljni proces trajne tehnološke promjene u civilnom sektoru. Ovo je
postala posebice popularna koncepcija s obzirom na način na koji se civilni
napredak u elektronici, računalnoj tehnologiji i IT-u ulijevaju u suvremenu
vojnu tehnologiju, dovodeći do, kako to neki vide, revolucije u vojnim
sposobnostima (eng. revolution in military affairs – RMA) (Vidi niže u
tekstu). Dok se tijekom Hladnog rata uobičajilo govoriti o ‘nusproduktima’
vojne tehnologije u civilnom sektoru, sada su češći ‘inputi’ iz civilnih
tehnologija u vojni sektor.
Neki takoñer smatraju da je širenje odreñenih zapadnih vojnih tehnologija
(primjerice, oružanih sustava), dodatno ojačano vojnom pomoći,
komercijalnom prodajom i programima vojne obuke kojima su snabdijevani
saveznici, proizvelo globalnu vojnu kulturu koja je kao normu uvela
posjedovanje skupih visokotehnoloških oružja, poduprtih profesionalnim
vojskama. Ovo ne samo da podupire šire odnose ovisnosti izmeñu
opskrbljivača iz razvijenog svijeta i kupaca iz svijeta u razvoju, nego takoñer
rezultira nabavkom oružja koja su pretjerano skupa i koja bi zapravo mogla
biti neprikladna za kupce (Wendt i Barnett, 1993.)
U mjeri u kojoj države pokušavaju uspostaviti domaću proizvodnju
obrambenih dobara u ovom kontekstu, takoñer je moguće opisati globalni
vojni poredak ili hijerarhiju država (Krause, 1992.; Held et al 1999.: 87-148)
koje prikazujemo u nastavku, u kojemu su različite države dosegle različite
razine proizvodnih sposobnosti, ali su sve koncentrirale u biti oko istih
modela (ako ne i složenosti) tehnologije.
Aspekt koji je povezan s ovom raspravom je ideja da sadašnji model
obrambene tehnologije, baziran na visokotehnološkim sustavima naoružanja i
neprekidnim napretcima u njihovim sposobnostima, proizvodi nesmiljene
poraste realne cijene naoružanja. Neki smatraju da tako nastaje jedan oblik
vojnog Maltuzijanstva – u kojemu postoji rastući nesrazmjer izmeñu cijena
naoružanja i sposobnosti nacionalnih obrambenih budžeta da si ih priušte. U
ovom pogledu, države će se vjerojatno suočiti bilo s nabavom manjeg broja
oružanih sustava, jeftinijih verzija postojećih modela ili s povlačenjem iz
sadašnje globalne vojne kulture (Scheetz, 2004).

Simboličko značenje oružja

Predodžba o globalnoj vojnoj kulturi takoñer osvjetljava način na koji
motivacije za nabavkom obrambene tehnologije mogu imati manje veze s
objektivnim prijetnjama i vojnom primjenom tehnologije, a više sa
značenjima dodijeljenima takvoj tehnologiji. Doista, s obzirom na
ograničenja većine nacionalnih obrambenih budžeta i visoku cijenu
modernog naoružanja može se raspravljati o tome da je konvencionalna ideja
da se naoružanje te čak oružane snage, razvijaju zbog davanja mogućnosti
subjektima da vode neovisne ratove, za većinu država u meñunarodnom
sustavu daleko od realnosti. Stoga, moguće je da se oružja i oružane snage
češće razvijaju zbog nacionalnog prestiža, kao simboli državnosti, kao faktori
i simboli modernizacije, kao sredstvo za jačanje savezništava ili jednostavno
da služe kao potezni upaljači koji signaliziraju izvanredno stanje, na koje se
očekuje odgovor od strane ostalih.
Postmodernisti u takvim idejama idu još i dalje, obrazlažući da se praksa
vanjske politike ne sastoji od odgovaranja na objektivne prijetnje nego od
proizvodnje ‘drugoga’ protiv kojega se može stvoriti neki zamišljeni politički
identitet. U ovome kontekstu, razvoj vojske i nabava oružja su rezultat te
proizvodnje ‘drugoga’ i dio su niza izvedbenih radnji pomoću kojih se
ucrtavaju granice, identiteti i razlike (Campbell, 1998a).
Slično time, odluka da se omogući ili zabrani opskrba oružjem može biti
funkcija posebnoga značenja koje mu se pridaje. Stoga, ono što je iz ove
perspektive zanimljivo o zabrani proizvodnje i trgovine nagaznih mina nisu
argumenti o tome kako one kao oružje mogu ili ne mogu biti omražene, nego
kako im je, unutar smo nekoliko godina, pridodano posebno značenje
omraženog oružja, koje prethodno nisu imale. Slično tome, Mutimer je
istaknuo kako jezik koji se koristi za opis transfera konvencionalnog oružja
(‘trgovina u području obrane’, ‘trgovina oružjem’, itd.) priziva komercijalnu
metaforu koja je implicitno legitimizirajuća, čak i kad je koriste kritičari koji
javno osuñuju aktivnosti ‘trgovaca smrti’ (Mutimer, 2000.).

TRENDOVI U IZDACIMA ZA OBRANU

U sljedećem odlomku ovoga poglavlja prvo se osvjetljavaju ključne razlike

izmeñu visoko-tehnološke obrambene trgovine i obrambene trgovine nisko-
tehnološkom opremom. Potom se naznačuju trendovi u obrambenim
izdacima, izdvajajući posebno neke od glavnih igrača i drugih država koje
ilustriraju ključne trendove.
Unutar tržišta na području obrane postoji jasno razlikovanje izmeñu
trgovine visoko-tehnološkim obrambenim sredstvima i trgovine nisko-
tehnološkim obrambenim sredstvima. Razlika je u smislu dobavljača, kupaca,
novca koji je u igri, pažnje koja se pridaje sklopljenim ugovorima i stupnja u
kojemu se trgovina promatra kao politička. Donekle protu-intuitivno,
trgovina visokotehnološkim obrambenim dobrima sve više se depolitizira i
promatra prvenstveno u ekonomskim terminima, dok je ponuda polovnog i
nisko-tehnološkog naoružanja često vrlo politizirana budući da su to oružja
koja se koriste u sukobima. Ovaj disparitet istaknut je dvama primjerima
trgovine na području obrane naznačenima u Studijama slučaja 17. 1 i 17.2.
Meñutim, ono što pokazuju oba primjera trgovine jest da postoji prevelika
ponuda u trgovini na području obrane a to znači da su na nisko-tehnološkom
polu ponude oružja jeftina i obilna, a na visoko-tehnološkom polu, natjecanje
trgovinu čini intenzivnom. To analitičare navodi da tržište karakteriziraju kao
potrošačko tržište.
Izdaci za obranu uključuju ne samo oružje i opremu nego i plaće, obuku,
mirovine, itd. Obrambeni izdaci za opremu mogu biti putem domaće nabave
(što znači, kupovanje od poduzeća koja proizvode obrambena sredstva u
vlastitoj državi) ili meñunarodne nabave.
Vrhunac u globalnim obrambenim izdacima dogodio se sredinom 1980-
tih tijekom Hladnoga rata, kada su značajni postotci bruto domaćeg
proizvoda bili usmjeravani u obrambene troškove.
Stvari su se ponešto promijenile tijekom vremena, kako je to pokazano u
Tablici 17. 1. Glavni trendovi koji se ovdje mogu raspoznati su sljedeći.
Sjedinjene Države vratile su se na najviše hladnoratovske razine vojnih
izdataka budući da nastavljaju Globalni rat protiv terorizma (eng. Global War
on Terroism – GWOT) i da se suočavaju s regionalnim izazovima.
Predviña(lo) se da će američki vojni izdaci 2006. godine nadmašiti ostatak
svijeta zajedno (Anderson, 2005.). Američki angažman u Afganistanu i Iraku
košta sve više te je stoga došlo do obrambenih rezova u drugim područjima
(primjerice, Nacionalno sveučilište za obranu u Washingtonu DC iskusilo je
20%-no opće smanjenje) i usmjeravanja sredstava na ova dva sukoba.
Kongresna istraživačka služba (eng. Congressional Research Service)
izračunala je da je za proračunske godine od 2001. do 2006. izdvajanje
Ministarstva obrane za Irak i Afganistan iznosi najmanje 318.6 milijardi
dolara (Belasco, 2005:2). Takoñer se očekivalo da će Predsjednik tražiti od
Kongresa dodatni novac za dva sukoba u 2006. godini.
SSSR/Rusija doživjela je značajan pad izdataka za obranu. Sa završetkom
Hladnoga rata i uslijed sve hitnijih unutarnjih gospodarskih i društvenih
potreba, obrambeni izdaci su se dramatično smanjili, na veliku štetu
tradicionalno "razmaženog" vojno-industrijskog kompleksa. Bilo je
neuspješnih pokušaja obrambene ‘konverzije’ (Zisk, 1997). Slijedom toga,
Rusija prodajom većih količina oružja u inozemstvu pokušava skupiti više
novca za ulaganje u nacionalnu obranu. Naišla je na jaku konkurenciju u vidu
bivših sovjetskih republika, poput Ukrajine i Bjelorusije, koje su sačuvale
dijelove vojno-industrijskog kompleksa SSSR-a te prodavale proizvedeno
oružje po najnižim cijenama.
Vojni izdaci Kine zbog mnoštva su razloga u Tablici 17. 1 možda
podcijenjeni. Prvi je trenutna podcijenjenost kineske valute, yuana. Drugi
razlog su niski troškovi života u Kini (iako su u porastu) tako da su mirovine,
plaće, itd., relativno niske. Treći je taj što je Narodna oslobodilačka armija
glavni poduzetnik unutar gospodarstva i zarañuje novac koji potpada pod
obrambene troškove, kao što je uključena i u proizvodnju oružja, što
statistike koje se odnose na nacionalne obrambene izdatke ne pokrivaju.
Unatoč očitoj nejednakosti razina američkih i kineskih obrambenih troškova,
američko Ministarstvo obrane nedavno je podiglo uzbunu oko kineskog
vojnog napretka. Ministar obrane Rumsfeld objavio je da je kineski vojni
budžet treći po veličini u svijetu, odmah iza Sjedinjenih Država i Rusije
(CNN, 2005).
Britanija i Francuska još uvijek ulažu velika sredstva u svoje vojne
organizacije. Unatoč značajnom pritisku da se okrenu ka ulaganju u socijalne
programe, obje države drže da su važni vojni igrači te su u obrambenim
nabavama težili postizanju učinkovitosti štednje i ekonomiji razmjera putem
zajedničkih nabavki umjesto razmatranja velikih rezova u obrambenim
izdacima. Britanski vojni izdaci rastu zbog operacija poput Sierra Leonea,
Afganistana (gdje su preuzeli kontrolu ISAF-a (International Security
Assistance Force) tijekom 2006. godine) i Iraka. Sve su veće rasprave o
britanskoj vojnoj ‘pre-rastegnutosti’, pogotovo u smislu ljudstva.
Izvještaj predan francuskom ministru obrane 2005. godine, o tome da
cjelokupna potrošnja Europske unije na vojnu opremu iznosi jednu trećinu
američkog budžeta za opremu, dok izdaci za istraživanja i razvoj unutar cijele
EU iznose oko jedne petine američkih izdataka, ukazuje na sve širi tehnološki
jaz izmeñu Sjedinjenih Država i Europe, s implikacijama na zajedničke
operacije saveznika i budućnost europske trgovine na području obrane
(Anderson, 2005a).
Japan ima neočekivano značajnu i stabilnu razinu obrambenih izdataka,
unatoč ustavu koji ograničava vojne snage na samoobrambenu ulogu. Vojna
potrošnja Japana nije se smanjila s krajem Hladnog rata, velikim dijelom
zbog toga što je njezina glavna briga Kina, čiji obrambeni izdaci polagano
rastu.
Vojni izdatci Indije porasli su od kraja Hladnoga rata, kada je Indija
izgubila potporu svoga tradicionalnog saveznika, SSSR-a (uključujući i
subvencioniranje kupnje u obrambene svrhe) i kada se morala pripremiti da
se sama zaštiti. Glavne prijetnje (konvencionalne i nekonvencionalne) Indija
vidi u Kini i Pakistanu te se bori protiv pobunjenih militanata u Kašmiru,
koje podupire Pakistan.
Saudijska Arabija je očito zagonetka budući da ima relativno visoke
razine vojnih izdataka, ali sve do sada nema respektabilnu obrambenu
sposobnost. Odgovor na ovu zagonetku je taj da Saudijska Arabija koristi
svoje vojne izdatke za kupovanje saveznika i sklapanje zajedničkih
obrambenih sporazuma s njima; stoga su joj potrebne manje sposobne vlastite
snage, ako zna da će joj Sjedinjene Države, Francuska i Britanija (njezini
glavni obrambeni dobavljači) pomoći u slučaju prijetnje.
Odreñeni broj zemalja koje su ovdje razmatrane, takoñer su i značajni
proizvoñači i izvoznici oružja. Svaki pojedinačni primjerak koji prodaju u
inozemstvu donosi im nižu cijenu po jedinici vojne opreme koju kupuju od
svojih vlastitih obrambenih industrija. Time se stvara značajna konkurencija
pri svakoj trgovini, kao i intenzivno natjecanje pri velikim obrambenim
ugovorima. Dakako, različite subvencije, ugovori o offset ulaganjima i
financiranju, koje sada nude izvoznici kako bi osigurali poslove, naveli su
kritičare da pretpostave da, unatoč velikim iznosima novca koji su u igri,
ekonomske koristi trgovine na području obrane za gospodarstva glavnih
izvoznika mogu zapravo biti zanemarive ili čak nepostojeće (Ingram i Davis,
2001.; Hartung, 1998.).

Dobavljači i kupci na tržištu opreme za obranu

Kako bismo kategorizirali dobavljače, koristimo se pojmom ‘slojeva’ u
trgovini na području obrane, preuzetim iz rada Kietha Krausea (Krause,
1992.). Prvi sloj sastoji se od dobavljača koji su na najvišim razinama
tehnološke sofisticiranosti u cijelom asortimanu obrambene proizvodnje. Kod
drugog sloja trgovine, dobavljači imaju odreñene istraživačke i razvojne
sposobnosti i pokazuju neka područja tehnološke sofisticiranosti, ali većina
njihovih obrambenih proizvoda je ispod najmodernije tehnološke razine. Kod
trećeg sloja trgovine, države dobavljači pokazuju vrlo nisku tehnološku
sofisticiranost i vrlo često ne napreduju mnogo dalje od blago modificiranih
prozivoda koje izrañuju na temelju licence.

Dobavljači iz prvog sloja

(A) Sjedinjene Američke Države

Od početka 1990-tih, Sjedinjene Države su neosporne kao najeminentniji
dobavljač. Prema podacima indikatora trendova SIPRI-a, navedenima u Tablici
17.2, Sjedinjene Države su 1989. godine isporučile oružja u vrijednosti 12,8
milijardi američkih dolara (svi iznosi valuta su u vrijednosti dolara iz 1990.).
Godine 1997. Ethan Kapstein zaključio je da je ‘...na redu da Amerika izgubi
tržište...’ (Kapstein, 1997: 77). Iako su se razine isporuke povisile u vremenu
izmeñu 1991. i 1999. godine (Tablica 17.3), došlo je do značajnog pada u
izvozu oružja (globalno i za Sjedinjene Države) od 2000. godine.
Jedan faktor u američkom primatu je taj što su borbene karakteristike
američkog naoružanja u sukobima u Perzijskom zaljevu 1991. i 2003. godine
i Afganistanu od 2001. do 2002. godine povećale želju mnogih država da
pribave američko visoko-tehnološko naoružanje – posebice zbog toga što je
američko oružje pokazalo značajno bolje performanse od ruske opreme koju
su koristili njihovi protivnici.
Istaknuto je (s ogorčenjem, od strane onih koji bi htjeli biti dobavljači) da
ne postoji ‘fair play’ za obrambene industrije, budući da geostrateška pozicija
i interesi Sjedinjenih Država u značajnoj mjeri daju prednost američkim
poduzećima. Ovo je slikovito prikazano šalom koju nam je ispričao
predstavnik jednog europskog poduzeća koje posluje u području obrane:
“Bliskoistočna država zainteresirana je za nabavu borbene letjelice i razmatra
različite ponude obrambenih poduzeća. Poglavar države prima poziv od
američkog predsjednika koji kaže kako silno želi da američko poduzeće dobije
ugovor o dobavi budući da je njihov lovac očigledno najbolji na svijetu, ali da
će, ukoliko država ne kupi američki avion, biti prisiljen da povuče američku
Šestu flotu iz regije Perzijskog zaljeva, s negativnim posljedicama za ovu
bliskoistočnu državu. Sljedećega dana poglavar bliskoistočne države prima
telefonski poziv od Predsjednika Francuske koji gorljivo želi osigurati da
francuski lovac pobijedi u natjecanju. On govori poglavaru bliskoistočne
države da je francuski avion očigledno najbolji na tržištu, i da će, ukoliko ga ta
država ne kupi, biti prisiljen povući francusku nogometnu momčad iz regije...”
(Transparency International, 2001.)
Iako šala, prethodno navedeno dosta govori o ravnoteži moći izmeñu
Sjedinjenih Država i drugih dobavljača. Unatoč tomu, predstavnici američkih
obrambenih poduzeća jasno su iznijeli da oni osjećaju da su u nepovoljnom
položaju na obrambenom tržištu, uslijed bliskih veza koje postoje izmeñu
nekih europskih država i njihovih bivših kolonija.
Iako Tablica 17.3 navodi na pomisao da Rusija uspijeva održavati paritet
sa Sjedinjenim Državama, realnost je ipak američki primat. Sve druge države
dobavljači zapravo su uključene u darvinovsku borbu za održavanjem svojih
udjela na ograničenom obrambenom tržištu. Umjesto pokušaja da se uspnu u
sljedeći tehnološki sloj, dobavljači se bore da izbjegnu padanje u niže
slojeve.
(B) Rusija
Neposredno nakon kraja Hladnog rata, ruske isporuke obrambenih proizvoda
strmoglavo su pale s 12,2 milijarde američkih dolara 1989. godine na 763
milijuna američkih dolara 1994. godine. Iako se oporavljaju, ruski transferi
obrambene opreme nisu niti blizu hladnoratovskih razina. Noviji napredak u
razinama trgovine dogodio se zbog kombinacije povoljnih cijena i niske
spremnosti za prijenosom tehnologija ili čak proizvodnih ureñaja. Rusija je
takoñer pokazala povećanu kreativnost u načinima financiranja poslova,
primjerice, korišenjem obrambenih transfera za otplaćivanje golemih dugova
sovjetskog režima.
John Dowdy napomenuo je da ruske tehnologije zaostaju iza onih
zapadnih, kao posljedica starih načina poslovanja zadržanih iz sovjetske ere
(Dowdy, 1997: 93.). Rusija trenutno koristi svoje naslijeñe supersile
dobavljača iz prvoga sloja i ne ulaže potrebne investicije u istraživanje i
razvoj. Stoga postoji ozbiljna sumnja hoće li Rusija još dugo moći održavati
svoje uporište u prvom sloju.

Dobavljači iz drugoga sloja

(A) Zapadnoeuropske države

Zapadnoeuropske države dobavljači tradicionalno se nalaze u drugom sloju
trgovine, pokazujući u nekim područjima tehnološki primat, ali ne općenito
(Krause, 1992: 127-52.). Kao dobavljači iz drugoga sloja, svoj položaj na
tržištu u većoj su mjeri smatrali ugroženim od strane Sjedinjenih Država –
koje se šire u nova područja na tržištu (poput Istočne Europe) s visoko-
tehnološkim naoružanjem – i dobavljača iz trećeg reda koji su voljni osigurati
obilne količine jednostavnijih oružja po povoljnim cijenama. Ovaj trend je
očit u podacima u Tablicama 17.2 i 17.3 koje pokazuju opadanje francuskih,
njemačkih i britanskih isporuka opreme u razdoblju izmeñu 1989. i 2001.
godine. Iako gube od Sjedinjenih Država u području prodaje visoko-
tehnološke opreme, jedan od načina na koje su europski dobavljači poduprli
razine trgovine na području obrane jest putem mudrog financiranja i offset
poslova. Europski udio u trgovini na području obrane u odreñenoj mjeri
podupire strah nekih od država kupaca od prevelike ovisnosti o Sjedinjenim
Državama koje su stoga nastavile kupovati od ovih dobavljača iz drugoga
sloja, primjerice, Ujedinjeni Arapski Emirati (UAE).
Jedna od strategija koju u sve većoj mjeri koriste europske države
dobavljači jest rad na stvaranju tržišnih ‘niša’ (niches), u područjima poput
projektila zemlja-zrak, fregata i korveta.
Dobavljači iz trećeg sloja
Dobavljači iz trećeg sloja su oni s ograničenim inovativnim sposobnostima.
Oni ponajprije kopiraju i reproduciraju postojeće tehnologije i često teže
razvijanju svojih vlastitih obrambenih industrija s ciljem da poboljšaju svoj
status regionalnih vojnih sila, dok je status dobavljača sekundarni interes
(često iz ekonomskih razloga). Većina država u trećem sloju nema
mogućnosti odmaknuti se od sasvim osnovne proizvodnje oružja (Krause:
158-81). Na njih je loše utjecao ‘zamah prema kvaliteti’ poslije Zaljevskog
rata, odnosno, prema zapadnim tehnologijama.

(A) Izrael
Od svoga početka Izraelska država težila je izgradnji obrambene
industrijske baze (eng. Defence Industrial Base – DIB). Do 1980-tih Izrael
je zaradio reputaciju ozbiljnog konkurenta na meñunarodnom obrambenom
tržištu (Kleinman, 1985: ix). Tijekom posljednjeg desetljeća fiskalne
krutosti, Izrael je počeo koristiti svoje komparativne prednosti u ključnim
područjima kako bi postao ‘dobavljač u jednoj od niša’, specijalizirajući se
u modernizaciji zrakoplova, integraciji sustava i tehnologiji bespilotnih
letjelica. Glavni je igrač u potonjem sektoru te se nalazi u prvim redovima
u pogledu razvoja ove tehnologije, iako je ovo sektor tržišta sa sve većom
konkurencijom.
Izrael je profitirao od kraja Hladnog rata i mirovnog procesa kojeg je
sponzorirao SAD, jer su oba dogañaja otvorila nova tržišta za Izrael (Bruce,
1994.; Reuters, 1999.). Unatoč tome, u razdoblj od 1989. do 2001. godine
došlo je do velike fluktuacije u trgovini oružjem, a izraelska zarada od izvoza
oružja nije se značajno poboljšala, kako pokazuju Tablice 17.2 i 17.3.

(B) Južna Koreja

Seul ima ambicije razvoja obrambene industrije ‘s kompletnom uslugom’,
podržavane ‘poticajima’ (kao suprotnosti destimulansima) od strane civilnih
industrija (Seok-jae, 1995.). Općenito, cilj je smanjenje vojno-industrijske
ovisnosti Južne Koreje o saveznicima. Uz američku pomoć, činilo se da
obrambena industrijska baza Južne Koreje cvjeta do ranih 1990-tih.
Meñutim, iako se pokazala vještom u sastavljanju platformskih tehnologija i
proizvodnji licencirane opreme, nije bila uspješna na području razvoja.
Azijska gospodarska kriza u kasnim 1990-tim imala je dubok učinak na
obrambenu proizvodnju u Južnoj Koreji, gdje su privatne poslovne grupacije
(orig. chaebol) iskusile ozbiljne ekonomske probleme koje su ih učinile
nesposobnima za nastavak subvencioniranja (dotle neekonomične) izvorne
obrambene proizvodnje.
S obzirom na primat razvoja vojne industrijske baze (DIB) nad statusom
izvoznika obrambene opreme u južnokorejskom planiranju, nema izgleda da
će se uloga Seoula kao dobavljača na obrambenom tržištu značajno proširiti,
budući da će njegovi napori u većoj mjeri biti usmjerene prema unutra.

(C) Kina
Iako igrač iz tek trećeg sloja u smislu tehnološkog napretka, Kina je unatoč
tomu jedini preostali dobavljač ‘s kompletnom uslugom’ iz svijeta u razvoju,
koji u ponudi ima kopnene, morske i zračne sustave (Bitzinger, 1992: 84).
Prema Arthuru Dingu, Kina ima par ‘džepova izvrsnosti’ u izvornoj
proizvodnji, posebice u proizvodnji projektila zemlja-zemlja i pomorskih
krstarećih projektila namijenjenih protiv ratnih brodova (Ding, 2000: 62.).
Kina ima tehnologije koje žele države s još nižim razinama tehnološke
sofisticiranosti. Primjerice, Pakistan i Kina organizirali su zajedničko
ulaganje u proizvodnju tenka Al-Khalid, uz očekivanje da će Pakistan
proizvesti do 50% količine glavnog borbenog tenka u početnim fazama
(Farooq, 1999: 15.). Prethodno navedeno oslikava načine na koje dobavljač
iz trećeg sloja može utemeljiti veze koje mogu utjecati na ravnoteže moći u
zoni sukoba.

(D) Istočna Europa

Pozicija mnogih istočnoeuropskih država dobavljača je nesigurna, budući da
mnoge od njih proizvode zastarjele tehnologije potekle od Sovjeta. To ih
dovodi u natjecanje s državama bivšeg Sovjetskog saveza (uključujući
Rusiju) i drugim licenciranim proizvoñačima poput Indije i Kine.
Konkurencija je žestoka a istočnoeuropske države gube.
Bez obzira što su imale koristi od offset sporazuma, ostaje pitanje hoće li
ove države biti sposobne održati poziciju na konkurentnom obrambenom
tržištu u dvadeset i prvom stoljeću. Manipuliranje ugovorima o izravnom
offset ulaganju, kako bi se pomoglo njihovim obrambenim industrijama, duže
će ih održati na tržištu, moguće više kao proizvoñače komponenti nego kao
dobavljače gotovoih sustava naoružanja.

(E) Latinska Amerika

Kako pokazuje Tablica 17.4, dobavljači iz trećeg sloja poput Čilea i Brazila
bore se za održanje svojih udjela na tržištu. Neke tvrtke iz trećeg sloja traže
kreativne načine da preorijentiraju svoje obrambene industrije. Primjerice,
brazilski Embraer gotovo je bankrotirao 1994. godine kada je tvrtka bila pod
kontrolom ratnog zrakoplovstva Brazila. Meñutim, od privatizacije 1994.
godine i preorijentacije prema civilnom tržištu, tvrtka se oporavila da bi
postala četvrti po veličini civilni proizvoñač aviona i najveći brazilski
izvoznik (Barham i Owen, 1999.).
Čileanska obrambena industrija oduvijek je slijedila tržišnu orijentaciju, s
industrijom koja je bila izgrañena oko privatnih tvrtki povezanih s granama
oružanih snaga. Jedna od metoda koje Čile koristi jest poticanje suradnje s
drugim dobavljačima iz trećega sloja. U 1990-tima Čile je formirao
partnerstva s obrambenim industrijama Kine, Malezije, Paragvaja, Južne
Koreje, Brazila te je poboljšao odnose s Rusijom.
Svi dobavljači iz trećeg sloja na tržištu dvadeset i prvog stoljeća
očigledno se bore za preživljavanje. Većina dobavljača iz trećeg sloja prima
tehničku pomoć putem offset sporazuma i transfera tehnologije od dobavljača
iz drugog sloja željnih održavanja svoje uloge na tržištu, čak i po cijenu
njihovih dugoročnih pozicija. Sa svoje strane, nekoliko dobavljača iz trećeg
sloja počelo je trgovati s državama koje imaju manje naprednu obrambenu
industrijsku bazu. Meñutim, malo je izgledno da će ova strategija djelovati
još dugo te se može predvidjeti da će neki dobavljači iz trećeg sloja napustiti
tržište.

Novi sudionici na tržištu

Unatoč očiglednoj konkurenciji, trenutno brojne države pokušavaju ući na
obrambeno tržište. Motivi se razlikuju, ali mogu uključivati osjećaj prijetnje
koji potiče razvoj domaće obrambene industrijske baze, želju za profitom od
jednog funkcionirajućeg proizvodnog sektora koji im je prepušten ili želju za
dokazivanjem suverenosti i dobivanjem prestiža kroz obrambenu neovisnost
(Pengelly, 1997: 19-21; McCarthy, 2000:16). Ovdje razmatramo dva
dobavljača koja su imala utemeljenu obrambenu industrijsku bazu još iz
vremena Hladnog rata, koje nakon početnog pada sada počinju imati utjecaja
na tržište: Ukrajinu i Hrvatsku.

(A) Ukrajina
Države poput Ukrajine, Bjelorusije i Kazahstana pokušavaju profitirati od
obrambenih industrija bivšeg Sovjetskog saveza unutar njihovih teritorija
(Vasilevitch i Belosludtsev, 2001: 8-20). To znači da se izravno natječu s
Rusijom, potkopavajući Moskvu nudeći novo-proizvedeno oružje iz
Sovjetske ere po povoljnim cijenama (Arms Trade News, 1997: 3). Područja
na tržištu na kojima Ukrajina ima potencijalnu prednost su tehnologije
balističkih projektila, svemirske tehnologije i usluge lansiranja.
(B) Hrvatska
Hrvatska za sebe pokušava stvoriti odreñeni broj niša u meñunarodnoj
trgovini na području obrane, posebice na dva fronta:
“Jedan se sastoji od visoko specijaliziranih, ‘egzotičnih’ oružja, poput onih
koja se obično povezuju sa specijalnim snagama, dok se drugi kreće oko
‘hibridnih’ sustava naoružanja. Ovi sustavi kombiniraju različite tehnologije,
uzduž osi Istok-Zapad, koje su izvorno asimilirane, modificirane, primijenjene i
konačno nadograñene.”
(Simunovic, 1998: 140-1)
Iskustvo rata dopušta Hrvatima da svojim oružjem trguju kao ‘onim koje
je testirano u borbi’, što se promatra kao komparativna prednost na
pretrpanom tržištu. Dosada je utjecaj Hrvatske na trgovinu u području obrane
bio ograničen, sa samo jednom godinom u kojoj je isporučena značajna
količina naoružanja – 2000. Unatoč tome, njezini marketinški napori imaju
psihološki utjecaj, za koji se Hrvatska nada da će se pretvoriti u buduću
prodaju.
Potrebno je kratko razmotriti još jednu klasu nadolazećih igrača:
nedržavne dobavljače. Završetak Hladnoga rata i posljedično oslobañanje
velikih količina rabljenog oružja, relativno niske tehnologije, na tržište radi
prodaje omogućilo je mnogo veće prilike brokerima i posrednicima nego što
su ih ranije imali. Štoviše, sve neovisnija obrambena poduzeća i kompanije
(pogotovo one koje se bore za opstanak) ponekad su voljna poslovati ne samo
s državama kao kupcima, nego i s nekim brokerima. Oni su subjekti koji se
ne mogu ignorirati u bilo kojoj ozbiljnoj analizi o djelovanju obrambene
trgovine u dvadeset i prvom stoljeću (Wood i Peleman, 1999). Markusen je
privukao pozornost na potencijalnu promjenu u ravnoteži moći u odnosima
na relaciji država-poduzeće:
“...dramatično smanjenje broja velikih proizvoñača oružja i njihova sve više
meñunarodna orijentacija preokrenut će ravnotežu moći na tržištu oružja od
vlada prema biznisu. “
(Markusen, 1999: 47.)
Crno tržište oružja, koje uglavnom kontroliraju kriminalna udruženja i
trgovci oružjem, sastoji se od prodaja koje su očigledno ilegalne, bilo zbog
vrste transfera, izvora nabave ili kupca, ili zbog toga što transakcija krši
meñunarodni embargo (Guy, 1989). Nametanje embarga na isporuku oružja
je prilika za prodaju za poduzetničku državu dobavljača ili nekog brokera.
Karp smatra da crna tržišta ponajprije služe kriminalnim udruženjima i
narko-kartelima zbog toga što si pobunjeničke grupe ne mogu priuštiti cijene
crnoga tržišta. Stoga, tržište je najprikladnije za pribavljanje odabranih
komada visoke vrijednosti (Karp, 1994: 175-89).
Analiziraju li se ukratko kupci oružja, vide se važne strukturalne
promjene koje utječu na potražnju glavnih oružanih sustava, jer su
protagonisti Hladnoga rata većim dijelom i značajno smanjili razmjere
nabave visoko-tehnološke opreme (s izuzetkom područja dugotrajne
napetosti poput Korejskog poluotoka). U stvarnosti, na tržištu postoji manje
velikih kupaca nego velikih dobavljača. Na ovom tržištu kupaca, kupci su u
mogućnosti okrenuti dobavljače jedne protiv drugih kako bi za sebe postigli
najbolje uvjete.
Najvežnija regionalna obrambena tržišta su Istočna Azija i Bliski Istok.
Takoñer se treba razmotriti povećavanje važnosti nedržavnih kupaca.
Mogućnosti prodaje koje su se prije smatrale preriskantnima zbog zakonskih
i etičkih poteškoća sada se uzimaju u razmatranje te ih neki dobavljači čak
aktivno slijede. Štoviše, upotreba posrednika i brokera omogućila je nekim
državama da profitiraju od transfera nedržavnim subjektima, poput
terorističkih grupa, bez da su morale platiti bilo kakvu izravnu političku
cijenu.

SADRŽAJ SUVREMENE TRGOVINE NA PODRUČJU

OBRANE

Dvadeset i prvo stoljeće svjedoči promjenama u sadržaju trgovine u području

obrane s odmakom od ponude gotovih velikih platformi naoružanja (avioni,
brodovi, itd.). Primjerice, godine 1998. godine najvažniji dobavljač
obrambene opreme, Sjedinjene Države, isporučile su 180 aviona diljem
svijeta. Do 2004. godine taj broj pao je na 51. Trgovina se kreće prema
nabavi nadogradnji, tehnologija dvostruke namjene, komunikacijske opreme i
rezervnih dijelova. Doista, mnogo toga što se smatra trgovinom visoko-
tehnološkom obrambenom opremom, ne sliči na oružje – odatle proizlazi
naše napuštanje izraza ‘trgovina oružjem’. Meñu ključnim trendovima u
trgovini jesu sljedeći.
Modernizacija platformi i nadgradnji: u eri ograničenih budžeta za
nabavu, naglasak je na ugradnji različitih oblika multiplikatora snage koji
se dodaju postojećim platformama (primjerice, novi motori, čahure), umjesto
novih nabava. Takoñer se pojavljuje i izvorna domaća modernizacija, budući
da države kupci primjenjuju svoju domišljatost za poboljšanje oružja koja su
kupili. Poboljšanja pružaju mogućnost stvaranja hibridnih sustava
naoružanja: spajanje zapadnih tehnologija s istočnim platformama – ili
obratno. Primjerice, izraelsko-ruska suradnja na modernizaciji lovaca MiG
pruža mogućnost instaliranja napredne zapadne avionike (od koje su neke
komponente bile razvijene za lovca Lavi) na platforme iz sovjetskog
razdoblja (Sher, 1995: 40).
Naknadna montaža: povećana trgovina moderniziranim programima
uključuje naknadno montiranje sofisticiranih novih tehnologija na postojeće
sustave. Prijelaz na modularne sustave naoružanja znači da se naknadno
montiranje i nadogradnja sve više prakticiraju te da značajno mogu produžiti
život osnovne platforme. U smislu procjene prijetnji to znači da se više ne
može pogledati odreñenu platformu naoružanja i znati koje su njezine
sposobnosti.
Ponovna prodaja: sve se više trguje korištenim oružanim sustavima.
Oružani sustavi i platforme koje ih nose, a koje su višak u odnosu na potrebe,
prodaju se umjesto da se skladište ili rashoduju(Tusa, 1994; Flight
International, 1994). Ona predstavljaju izazov prodaji novih proizvoda zbog
svoje smanjene cijene, a često se radi o vrlo sofisticiranim tehnologijama.
Tehnologije dvostruke namjene: glavni trend na meñunarodnom tržištu
usmjeren je prema ponudi tehnologija, čije je širenje teže spriječiti. Dio ove
šire trgovine odnosi se na tehnologije dvostruke namjene; one s legitimnom i
civilnom i vojnom primjenom. Primjerice, računala i programska potpora za
njih (software) koji mogu koordinirati kontrolu zračnog prometa takoñer
mogu koordinirati i operacije na bojištu ili napade projektilima. Postoji
povećan pritisak unutar država da olabave kontrolu nad izvoznim
proizvodima dvostruke namjene – na temelju tvrdnje da su na kraju Hladnoga
rata sigurnosni rizici koji se povezuju s takvom trgovinom mnogo manji.
Trgovina sredstvima dvostruke namjene na tržište dovodi cijeli sloj novih
poduzeća i (možda) država. Pored promišljenog trgovanja sredstvima koja su
vojno korisna, sve je veći asortiman sredstava koja se ne prodaju u vojne
svrhe, ali koja imaju latentnu vojnu primjenjivost. Jedan od ekstremnijih
primjera latentne primjenjivosti u vojne svrhe bio je Sony Playstation2.
Prema japanskim trgovačkim dužnosnicima, konzole ove video igre imaju
mogućnost obrade grafike dovoljno velikom brzinom da mogu pomoći u
navoñenju nekih tipova projektila prema njihovoj meti (McCurry, 2000.).
Sistemska integracija: hibridizacijom sustava naoružanja raña se nova vrsta
trgovine na području obrane: sistemska integracija koja omogućuje da različiti
sustavi mogu zajedno djelovati. Posao zahtijeva visoko kvalificirano osoblje.
Izrael je napravio vrlo dobar pristup ovom dijelu tržišta. S vremena na vrijeme
vidljivi su slučajevi u kojima se različiti sustavi jednostavno ne kombiniraju
dobro. Primjerice, 2006. godine američko Ministarstvo obrane odustalo je od
pokušaja nabave kombiniranog regionalnog mlažnjaka, kojeg bi proizveo
brazilski Embraer SA i opremio multi-obavještajnim senzorskim sustavom
proizvoñača Lockhead Martin Corporation, namijenjenog otkrivanju
neprijateljskih signala i kretanja vojnika s visine od 37.000 stopa (1 stopa=
30,48 cm). Uglavnom, američka vojska željela je previše toga natrpati na malu
platformu pa je bilo preskupo riješiti nastale tehničke probleme (Merle, 2006:
A8).
Obuka: Države poput Indije i Izraela na tržištu promoviraju svoje
mogućnosti obučavanja pilota borbenih zrakoplova – u slučaju Indije, kao
odgovor na zamijećenu neadekvatnost ruskih službi za potporu. Izrael je
obučio petnaest ugandskih pilota za upravljanje trima lovcima MiG-21 koje
je ova država nabavila 1998. godine. Izraelska zrakoplovna industrija
modernizirala je lovce, a piloti su proveli godinu dana u Tel Avivu gdje su
prošli obuku (Xinuha, 2000.). Korporacijski divovi poput SIAC-a, BDM-a i
njegove podružnice Vinnell korporacije, primarno su dobavljači visoko-
tehnološke opreme, ali su proširili poslovanje i na vojnu obuku. Vlada
Saudijske Arabije s njima je sklopila ugovor o modernizaciji i obuci njezinih
oružanih snaga za upotrebu uglavnom američkog naoružanja (Shearer, 1999:
84).
Osoblje: transferi stručnog osoblja osobito su uzeli maha na Bliskom
Istoku, gdje nekoliko država upošljava strane vojne stručnjake ne samo za
održavanje i popravljanje opreme, nego i za njezinu upotrebu. Primjerice,
Saudijska Arabija godinama je upošljavala strane državljane, poput
Pakistanaca (koji su na dopustu u njihovim nacionalnim oružanim snagama),
da upravljaju njihovim borbenim zrakoplovima. To Pakistancima omogućava
da održavaju velike, dobro obučene rezervne snage bez izlaganja silnim
troškovima (Lock, 1998). Saudijskoj Arabiji ovo pomaže da popuni praznine
u vještinama i zanimanjima.
Programska potpora (software i izvorni kodovi za programe) : moderna
oružja sve se više oslanjaju na sofisticiranu programsku potporu. Od
fundamentalne važnosti su softverski programi. Jednostavno rečeno:
“Ti kodovi pružaju nacrt načina na koji odreñeni sistemski softver funkcionira i
nalaze se u srcu gotovo cjelokupnog modernog naoružanja. Programski
kodovi su ključ razumijevanja svega o oružju, uključujući njegovu avioniku,
komunikacije i sustav upravljanja. Ukoliko neprijatelj doñe u posjed tih kodova,
može klonirati oružje, precizno odrediti njegove slabe točke i izgraditi protu-
tehnologiju.”
(Defense News, 1999: 56)
 U nekim slučajevima dobavljač ovu vrijednu robu zaštićuje ‘crnom
kutijom’, kako bi se osigurali da je, iako sustavi rade, tehnologija zaštićena i
da se ne može kopirati. Meñutim, na obrambenom tržištu kupaca,
potencijalni kupci često zahtijevaju pristup softverskim izvornim kodovima,
kao cijenu za osiguravanje posla.
Leasing: države danas uvijek ne kupuju oružje; u ponudi postoje i
privlačni poslovi leasinga. Primjerice, 2001. godine Mañarska je sklopila
posao unajmljivanja četrnaest borbenih zrkoplova Gripen od Švedskih
zračnih snaga, a 2004. godine Češka Republika sklopila je sličan posao
najma (Air Force Technology, 2006)
Revolucija u vojnim sposobnostima (eng. Revolution in Military Affairs –
RMA): ovo je pojam koji označava košaru vojnih tehnologija i pristupa
ratovanju koji imaju mogućnost ‘transformirati’ prirodu vojnih operacija.
Uvoñenje preciznog voñenog streljiva (PGM) i ‘pametnog’ oružja dovelo je
do toga da je konvencionalno naoružanje postiglo prethodno nezamislive
razine smrtnosti i preciznosti. Takoñer je došlo do poboljšanja u
materijalima, dizajnu letjelica i vojnoj avionici, što je dovelo do pojave novih
generacija ‘nevidljivih’ aviona i brodova. Prednost – ujedno i problem –
nevidljivosti je taj što ona ponovno uvodi mogućnost iznenadnog napada.
Jednako važna su tehnološka poboljšanja u dalekometnim projektilima (eng.
Stand-off missiles); odnosno, projektilima koji se ispaljuju iz oružanih
platformi koje se nalaze miljama izvan poprišta borbe te se potom navode do
udaljene mete.
Razvoj na strani jednadžbe koja se ne odnosi na oružje uključuje
tehnologije za elektroničko ratovanje, radare i oprema za noćno promatranje.
Ove tehnologije djeluju kao multiplikatori snaga omogućavanjem prijenosa
vitalnih informacija do bojišta u realnom vremenu i korištenja vojne opreme
u svim vremenskim uvjetima i noću.
Zanimljiv aspekt revolucije u vojnim poslovima je povećana upotreba
bespilotnih letjelica. Ova bespilotna zračna vozila (eng. unmanned aerial
vehicles – UAVs) u početku su razmatrana u smislu misija izviñanja, ali se
sada upotrebljavaju u različitim borbenim misijama, uključujući američke
napade s daljine na teroriste u Jemenu, Afganistanu i drugdje. UAV-i imaju
brojne prednosti, uključujući uklanjanje opasnosti od gubitka vrijednih pilota
nad neprijateljskim teritorijem.
Ukupno gledano, ovi tehnološki trendovi imaju moć da
revolucionariziraju bojište. Dosada, jedina država koja ima mogućnost
požnjeti tehnološku prednost jesu Sjedinjene Države. Meñutim, američka
tehnološka nadmoć – potpuno demonstrirana Zaljevskim ratovima 1991. i
2003. godine – nije se pokazala tako korisnom u protupobunjeničkim
kampanjama u Iraku i Afganistanu, iako se neke tehnologije sve više
prilagoñavaju za urbano gerilsko ratovanje.
Streljačko oružje i lako naoružanje (eng. Small Arms and Light Weapons
– SALW): brže prepoznat oblik trgovine u području obrane je trgovanje
SALW-om, pri čemu je posao olakšan mnoštvom zaliha iz preobilnih post-
hladnoratovskih skladišta, nižim troškovima transporta kao posljedicom
globalizacije, kontinuiranom potražnjom iz mnoštva unutarnjih sukoba koji
su bjesnili posljednjih petnaest godina i činjenicom o poroznim granicama. U
odnosu na potonje, primjerice, jedna studija identificirala je dvadeset i jednu
poznatu rutu za krijumčarenje oružja u Kolumbiju iz Venezuele, dvadeset i
šest iz Ekvadora, trideset i sedam iz Paname i četrnaest iz Brazila (Cragin i
Hoffman, 2003.). Jedna osobina trgovine streljačkim oružjem potpala je pod
posebno pomno istraživanje u posthladnoratovskom razdoblju, a to je način
na koji trgovinu ‘konfliktnim dobrima’ i ‘robom za sukob’ (primjerice,
dijamantima, drvom, tantalitom) iz zona sukoba borci koriste za financiranje
nabavke oružja (Le Billon, 2005). Zabrinutost oko ovog odnosa navela je UN
da nametnu zabranu trgovine nekim subjektima poput UNITA-e u Angoli
(dijamanti) i režima Charlesa Taylora u Liberiji (dijamanti i drvo).

ZAKLJUČAK

Poput svih pitanja u meñunarodnim odnosima, glavno žarište znanstvenog

angažmana oko trgovine na području obrane pomaknulo se kao odgovor na
promjene karaktera globalne politike. Stoga, u Hladnom ratu je bilo važno
istražiti načine na koje izdatke za obranu, nabavku oružja i trgovinu oružjem
odreñuje rivalstvo supersila preko logike o akciji i reakciji ili kako je
odreñivano rivalstvo supersila preko institucionalizacije vojno-industrijskog
kompleksa ili mehanizama vojne pomoći. Meñutim, završetkom Hladnoga
rata došlo je do relativnog smanjenja istraživanja takvih faktora i okretanja ka
istraživanju onih aspekata trgovine oružjem koji su se činili primjerenijima
političkim pitanjima toga vremena – na višoj razini trgovine na području
obrane ovo se ogleda u bavljenju mehanizmima nuklearne proliferacije, dok
su se na nižoj razini trgovine istraživanja i političkih aktivnosti usredotočile
na ulogu koju je trgovina lakim streljačkim oružjem igrala u održavanju
‘novih ratova’ u posthladnoratovskom razdoblju. Kao što smo već naznačili,
navedeno je odražavalo i potkrepljivalo činjenicu da je konvencionalna
trgovina velikim oružjima postala duboko depolitizirana.
 Meñutim, što je zanimljivo, čini se da rat protiv terora i njegove različite
posljedice – primjerice, golemi porast američkih izdataka za obranu i (barem
u nekim slučajevima) ponovni naglasak na politici, kao i na ekonomici
trgovine oružjem i vojne pomoći – proizvodi nešto poput obnovljene
zabrinutosti oko pitanja kao što su veza izmeñu jasne prijetnje (sada shvaćene
kao globalni terorizam) i troškova obrane, ili oko postojanja uloge i prirode
takozvanog vojno-industrijskog (medijsko-zabavnog) kompleksa. Unatoč
tomu, ovo se tek treba razviti u temeljit znanstveni rad na ovim pitanjima.
Osim toga, neka područja analize koja su se tek počela pojavljivati pred
kraj Hladnog rata postala su mnogo konsolidiranija – posebice je izazov
borbe protiv nedržavnog i globalno mrežno povezanog neprijatelja, u
kombinaciji s prilikama koje predstavlja očigledna ravolucija u vojnim
sposobnostima, potaknuo znanstveni i politički angažman na ideju o mrežno
usmjerenom ratovanju i implikacijama koje ono ima i imat će i ubuduće, na
način voñenja rata. Ovo su zanimljiva i važna istraživačka pitanja za novu
generaciju analitičara sigurnosti.

PITANJA

Koji je model dinamike naoružanja uvjerljiviji i zašto?

Je li ideja o vojno-industrijskom kompleksu još uvijek relevantna s obzirom na
globalizaciju obrambene industrije i rastući naglasak na tehnologijama
dvostruke namjene?
U kojoj mjeri simboličko značenje koje se pridaje obrambenoj tehnologiji
odreñuje ponudu i potražnju u trgovini u području obrane?
Raspravite citat: ‘Uvoñenje embarga na oružje jednostavno stvaraju nove
tržišne prilike za nezakonite trgovce oružjem.’
U kojoj se mjeri promijenio kontekst trgovine na području obrane i što to znači
za pokušaje regulacije?
Je li ispravno da se komentatori referiraju na revoluciju u vojnim
sposobnostima, i ako da, koje su moguće posljedice toga?
U kojoj mjeri je transfer glavnih konvencionalnih oružanih sustava depolitiziran
u posthladnoratovskom razdoblju?
Na koji način trgovina ‘konfliktna dobra’ pridonosi trgovini lakim streljačkim
oružjem?
Koje su razlike izmeñu dopuštene i nedopuštene trgovine lakim streljačkim
oružjem?
Izvoz obrambenih proizvoda često se opravdava na temelju ekonomskih
koristi koju pružaju gospodarstvima dobavljača. Koji dokazi podupiru ovu
tvrdnju?
ZA DALJNJE ČITANJE

Bitzinger, Richard A. (2003), Towards a Brave New Arms Industry?

Adelphi Paper 356, London: International Institute for Strategic Studies.
Izvrsno istraživanje onoga što Bitzinger opisuje kao tzv. ‘hub and spoke
model’14 globalizacije industrije naoružanja.
Buzan, Barry i Herring, Eric (1998.), The Arms Dynamic in World Politics,
London: Lynne Rienner. Prerañen (i poboljšan) nastavak Buzanovog djela
Introduction to Strategic Studies, predstavlja prijeko potrebno štivo za
studente koji žele shvatiti različite rasprave o trgovini oružjem i metodama
njezinoga kontroliranja.
Der Derian, James (2001), Virtuous War: Mapping the Millitary-Industrial-
Media-Entertainment Network, Boulder, Co: Westview. U najgorem
slučaju, ova knjiga zastranjuje u samo-udovoljavajući putopis, meñutim,
unatoč tomu uspijeva ponovno uvesti ideju o vojno-industrijskom kompleksu
za posthladnoratovsko razdoblje i sadržava važne uvide u vezu izmeñu
moderne vojne tehnologije, medija i karaktera modernog ratovanja.
Farrell, Theo (1997), Weapons Without a Cause: The Politics of Weapons
Acquisition in the United States, London: MacMillan. Iako je sada donekle
zastarjelo, ovo djelo ipak ostaje izvrsna procjena faktora koji utječu na odluke
o nabavi, posebice u Sjedinjenim Državama.
Hammond, Grant T. (1993), Plowshares into Swords: Arms Race sin
International Politics, 1840-1991, Columbia: University of South Carolina
Press. Dojmljiv pokušaj poboljšavanja koncepta utrke u naoružanju,
utemeljen na brojnim studijama slučaja koje datiraju u devetnaesto stoljeće.
Krause, Keith (1992), Arms and the State; Patterns of Military Production
and Trade, Cambridge: Cambridge University Press. Ova knjiga pruža
temeljitu analizu povijesti i strukture trgovine oružjem.
Le Billon, Philippe (2005), ‘Fuelling War: Natural Resources and Armed
Conflict’, Adelphy Paper, Vol. 45, No. 373. Sve je više literature o vezi
izmeñu trgovine ‘konfliktnim dobrima’ i sukoba, ali ova knjiga pruža izvrstan
pregled ključnih pitanja kao i detaljnu raspravu o različitim regulatornim
inicijativama koje su se pojavile kao odgovor na vezu izmeñu prirodnih
resursa i sukoba.
Markusen, Ann (1999), ‘The Rise of World Weapons’, Foreign Policy, 114
(Spring): 40-51. Ovo je provokativna analiza izazova koje u sebi sadržava
globalizacija obrambene industrije.

14
Eng. Hub and Spoke Model – sustav veza ureñen u obliku kotača, u kojemu se sva kretanja
odvijaju po žicama povezanima sa središtem kotača.
Mutimer, David (2000), The Weapons State: Proliferation and the
Framing of Security, Boulder, CO: Lynne Rienner. Ovo je definitivno
postmoderan zahvat o nuklearnoj proliferaciji i trgovini u području obrane
općenitije.
Postoje dva vrlo dobra godišnjaka o aspektima obrambene trgovine:

The Stockholm International Peace Research Institute (SIPRI) objavljuje

The SIPRI Yearbook: Armaments, Disarmament and International
Security (Oxford: Oxford University Press). Ovaj godišnjak sadrži opsežne
kvantitativne podatke o vojnim izdacima i obrambenoj trgovini. Takoñer sadrži
izvrsne analitičke eseje o karakteristikama trgovine poput aktivnosti ključnih
tvrtki koje sudjeluju u trgovini u području obrane.
The Small Arms Survey objavljuje godišnje Small Arms Survey (Oxford:
Oxford University Press) i predstavlja glavni pokušaj da se svlada problem
nedostatka informacija o trgovini SALW-om.
Postoje brojni časopisi o obrani koji pružaju dobru pokrivenost pitanja
trgovine.
Defense News objavljuje se u Sjedinjenim Državama i izlazi jednom tjedno.
Jane’s Defence Weekly objavljuje se u Ujedinjenom Kraljevstvu. Oba jako
dobro pokrivaju obrambeno tržište.

VAŽNE WEB STRANICE

Izvrstan izvor informacija o globalnim vojnim izdacima je SIPRI-eva web

stranica http://www.sipri.org
The Small Arms Survey je izvrstan izvor o pitanjima SALW-a
http://www.smallarmssurvey.org
Federacija američkih znanstvenika odlično pokriva sve aspekte obrambene
trgovine, a pruža i linkove na relevantna izvješća. Federacija takoñer izdaje
godišnju brošuru, Arms Sales Monitor http://www.fas.org/main/home.jsp
The British American Security Information Council bavi se širokim rasponom
pitanja vezanih uz obranu, od nuklearnog oružja do trgovine lakim streljačkim
oružjem http://www.basic.org
The Center for Defense Information pokriva širok raspon tema vezanih uz
obranu uključujući trgovinu oružjem i problematikom streljačkog oružja
http://www.cdi.org/index.cfm
The Arms Trade Resuorce Center World Policy Instituta je posebno važan
izvor informacija o američkoj obrambenoj trgovini
http://www.worldpolicy.org/projects/arms/index.html
Za mnogo zanimljivih dodatnih materijala posjetite Online Resource Center
kojim je popraćena ova knjiga: www.oxfordtextbooks.co.uk/org/collins

18.
HIV/AIDS i sigurnost

STEFAN ELBE

Sadržaj poglavlja
Uvod
Globalna pandemija HIV-a/AIDS-a
HIV/AIDS i ljudska sigurnost
HIV/AIDS i nacionalna sigurnost
HIV/AIDS i meñunarodna sigurnost
Zaključak

Vodič čitatelju
Ovo poglavlje pokazuje kako pandemija AIDS-a više nije samo globalni
zdravstveni problem i pitanje razvoja, već da ima i važne sigurnosne
implikacije. Nakon početnog pregleda opsega globalne pandemije AIDS-a,
poglavlje počinje istraživati izravne i neizravne učinke HIV-a/AIDS-a na
ljudsku sigurnost. Poglavlje potom nastavlja s isticanjem kako u nekim od
najpogoñenijih zemalja pandemija AIDS-a ima implikacije za nacionalnu
sigurnost zbog svojih razornih učinaka na oružane snage i druge sposobnosti
države. HIV/AIDS ima implikacije čak i za meñunarodnu sigurnost, kako
poglavlje kasnije ilustrira osvjetljavanjem uloge HIV-a/AIDS-a u
meñunarodnim mirovnim operacijama. Svijest o ovim sigurnosnim
implikacijama vitalna je za razumijevanje ozbiljnosti globalnoga izazova koji
predstavlja HIV/AIDS, budući da sigurnosni sektor može dati važan doprinos
širim meñunarodnim naporima za smanjenje širenja HIV-a/AIDS-a.

UVOD

Na dan 10. siječnja 2000. godine Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda

održalo je povijesni sastanak. Ne samo da je ovo bila prva sjednica Vijeća u
dvadeset i prvom stoljeću i novom mileniju; bilo je to takoñer prvi puta u
povijesti Vijeća da je zdravstveno pitanje – HIV/AIDS – proglašeno
prijetnjom meñunarodnom miru i sigurnosti. Sa svoje pozicije predsjednika
Svjetske banke, James Wolfensohn (2000.) jasno je pred Vijećem obrazlagao
da su ‘mnogi od nas (ili svi) razmišljali o AIDS-u kao o zdravstvenom
pitanju. Nismo imali pravo....Ništa što smo vidjeli nije veći izazov miru i
stabilnosti afričkih društava od epidemije AIDS-a.... Suočavamo se s velikom
krizom razvoja, i još više sa sigurnosnom krizom.’ Domašaj globalne
pandemije AIDS-a je bez sumnje golem. Procjenjuje se da 40 milijuna ljudi
diljem svijeta živi s HIV-om, dok se smatra da u nekim južnim afričkim
državama nacionalne stope zaraženosti HIV-om trenutno prelaze jednu
trećinu odraslog stanovništva. Slično tome, jasno je da u najpogoñenijim
državama učinci HIV-a/AIDS-a neće biti ograničeni na individualne ljudske
tragedije osoba koje žive s virusom i na njihove obitelji; pandemija će imati
obilje širih ekonomskih, političkih, demografskih i društvenih implikacija,
koje će se morati oprezno razmotriti i na njih odgovoriti. Ali na koje načine
su ovi kumulativni učinci dovoljno ozbiljni da zasluže odreñenje pandemije
kao sigurnosnog pitanja? Ovo je pitanje koje se detaljnije razrañuje u
nastavku.
Nakon početnog pregleda trenutnog domašaja globalne pandemije AIDS-
a, poglavlje započinje s objašnjavanjem kako se HIV/AIDS dotiče triju
različitih koncepcija sigurnosti: ljudske sigurnosti, nacionalne sigurnosti i
meñunarodne sigurnosti. HIV/AIDS ima važne izravne implikacije za ljudsku
sigurnost zbog toga što je to smrtonosna bolest koja odnosi milijune života
godišnje te zbog mnoštva neizravnijih, ali ne manje štetnih društvenih
posljedica koje nepovoljno utječu na ljudsku sigurnost. U nekima od
najpogoñenijih zemalja, HIV/AIDS ima daljnje implikacije za nacionalnu
sigurnost jer potkopava oružane snage koje se susreću s visokim stopama
HIV-a/AIDS-a, te zbog toga što visoki postotci oboljenja i smrtnosti, kao
posljedice epidemije, imaju negativne društvene, ekonomske i političke
posljedice koje potkopavaju sposobnosti države. HIV/AIDS ima implikacije
čak i za meñunarodnu sigurnost jer su meñunarodne mirovne operacije
takoñer pogoñene problemom HIV-a/AIDS-a. Svijest o ovim sigurnosnim
implikacijama ključna je za prepoznavanje ozbiljnosti izazova koji
predstavlja globalna pandemija AIDS-a, te je važna zbog toga što sigurnosni
sektor može dati skroman, ali važan doprinos meñunarodnim naporima za
smanjenje širenja HIV-a/AIDS-a.

GLOBALNA PANDEMIJA HIV-A/AIDS-A

Koliko je ljudi diljem svijeta pogoñeno HIV-om/AIDS-om? Iako su razmjeri

pandemije očigledno golemi, precizno odreñivanje njezinoga domašaja
opterećeno je složenim poteškoćama. Dosada najsveobuhvatnije podatke o
pandemiji zajedno su sastavile Svjetska zdravstvena organizacija (eng. World
Health Organization – WHO) i UNAIDS (United Nations Program on
HIV/AIDS). Meñutim, čak su i podaci WHO-a i UNAIDS-a samo procjene i
kao takvi se ne bi trebali uzeti kao točni pokazatelji. Oni su predmet
značajnih političkih pritisaka i logističkih poteškoća, od kojih nekoliko ostaje
izvan kontrole UNAIDS-a. U mnogim državama, sistematično praćenje HIV-
a/AIDS-a uglavnom ostaje neadekvatno, što otežava dobivanje pouzdanih
podataka i detektiranje skrivenih epidemija koje nisu obuhvaćene postojećim
mehanizmima nadzora. Meñutim, brojke koje je sastavio UNAIDS vrlo jasno
ilustriraju globalni doseg HIV-a/AIDS-a. U prosincu 2004. godine, UNAIDS
procjenjuje da oko 39,4 milijuna ljudi živi s HIV-om ili imaju AIDS. Ova
brojka nadilazi cjelokupno stanovništvo država poput Španjolske ili
Argentine. Od ovih 39,4 milijuna, smatra se da su 37,2 milijuna odrasli (od
15 do 49 godina), a 2,2 milijuna su djeca (ispod 15 godina). Po pitanju
smrtnosti, procjenjuje se da je samo u 2004. godini 3,1 milijun ljudi umrlo od
bolesti povezanih s AIDS-om, a otprilike 4,9 milijuna ljudi se zarazilo HIV-
om (UNAIDS, 2004.). To znači da u prosjeku gotovo tri puta više ljudi
dnevno umire od bolesti povezanih s AIDS-om, nego što ih je poginulo
tijekom terorističkih napada 11. rujna 2001. godine. UNAIDS takoñer smatra
da je sveukupno oko 25 milijuna ljudi diljem svijeta dosada umrlo od bolesti
povezanih s AIDS-om.
Suprotno široko rasprostranjenom vjerovanju, HIV/AIDS uopće nije
ograničen na sub-saharsku Afriku. Svaka regija u svijetu trenutno ima
značajan broj ljudi koji žive s HIV-om/AIDS-om. Epidemiološki indikatori
pokazuju da se HIV brzo širi u Aziji, Indijskom potkontinentu, Karibima, u
Rusiji i Istočnoj Europi. Tablica 18.1 pokazuje sadašnje (2004.) procjene
UNAIDS-a o regionalnom rasporedu osoba koje su bile zaražene HIV-om na
kraju 2004. godine.
Stavljanje ovih brojki u povijesnu perspektivu otkriva da je pandemija
AIDS-a, barem u brojčanom smislu, meñu najgorim pandemijama s kojima
se čovječanstvo suočilo. Samo u prvom desetljeću dvadeset i prvog stoljeća
AIDS je možda zahvatio više žrtava nego epidemija španjolske gripe 1918-
1919., za koju se smatra da je uzrokovala izmeñu 25 i 40 milijuna smrtnih
slučajeva širom svijeta. Po svemu sudeći, takoñer će nadmašiti broj žrtava
burbonske kuge u Europi s obzirom da UNAIDS procjenjuje da će dodatnih
45 milijuna ljudi biti zaraženo HIV-om do 2010. ukoliko se ne poduzmu jači
i uspješniji napori za obuzdavanje stope prenošenja. Upravo ovi golemi i
nepredviñeni razmjeri pandemije AIDS-a postavljaju važna pitanja da li takvi
razmjeri mogu imati implikacije koje nadilaze sektor zdravstva te se proširuju
i na sigurnosni sektor.

HIV/AIDS I LJUDSKA SIGURNOST

Jedan od načina na koji HIV/AIDS već ima važne sigurnosne implikacije, te

će ih imati i u godinama koje dolaze, je unutar šireg okvira ‘individualne
sigurnosti’. Ova ideja, koju je iznio UNDP (United Nations Development
Program), u svome dokumentu “Izvješće o ljudskom razvoju” (Human
Development Report) iz 1994. godine, teži ispravljanju opažene neravnoteže
u sigurnosnom mišljenju koje je prevladavalo posljednjih desetljeća, te
središte pozornosti želi premjestiti na potrebe i dobrobit pojedinaca, umjesto
potreba i dobrobiti država i teritorija. Unutar svoje sfere legitimnih
sigurnosnih pitanja, individualna sigurnost uključuje mnoštvo nevojnih
prijetnji opstanku i dobrobiti pojedinaca i društava, uključujući bolest.
Opširnije o ljudskoj sigurnosti pogledajte u Poglavlju 6.
Iako je ovaj poseban način razmišljanja o sigurnosti izazvao značajnu
raspravu u posthladnoratovskim sigurnosnim studijama, pogotovo s obzirom
na svoju širinu kao analitički koncept, važno je imati na umu da takav način
razmišljanja o pojmu sigurnosti nije tako nov kako bi se prvotno moglo činiti
u kontekstu suvremene rasprave. Mnoge od ovih ideja imaju jasne korijene u
prosvjetiteljstvu, koji se mogu pratiti unazad barem do osamnaestog i
devetnaestog stoljeća, ako ne i dalje u prošlost. Iz ove perspektive, sužavanje
promišljanja o sigurnosti tijekom dvadesetog stoljeća predstavlja povijesnu
anomaliju – možda povezanu s izuzetno nasilnom prirodom dvadesetog
stoljeća. U svakom slučaju, ideju o individualnoj sigurnosti nije samo
djelomično prihvatilo Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda, nego je ona
privukla i široku koaliciju nacionalnih vlada, uključujući Kanadu, Norvešku i
Japan.

Implikacije HIV-a/AIDS-a na ljudsku sigurnost

Ukoliko je pristup ljudske sigurnosti blisko povezan s osiguravanjem ne
samo opstanka države, nego i opstanka pojedinaca, tada HIV/AIDS bez
sumnje pridonosi glavnom sigurnosnom pitanju unutar ovoga okvira. U
kvantitativnom smislu, HIV/AIDS nalazi se meñu pet najčešćih uzroka smrti
u svijetu. U Africi se ova bolest natječe za nezavidnu poziciju najveće
prijetnje ljudskoj sigurnosti. Otuda, HIV/AIDS nije samo vodeći uzrok smrti;
procjenjuje se da uzrokuje više nego desetorostruko više umrlih od oružanih
sukoba. AIDS stoga već predstavlja brojčano veći rizik za preživljavanje
mnogih Afrikanaca nego oružani sukob. Štoviše, kvalitativno HIV/AIDS
takoñer izravno i neizravno utječe na većinu sastavnica ljudske sigurnosti
koje je ustanovio UNDP (United Nations Development Program). Na
najosnovnijoj razini, HIV/AIDS je smrtonosna bolest koja prijeti životima
onih kod kojih se razvije AIDS i koji nemaju pristup lijekovima koji bi im
mogli spasiti život. Posljedično, prosječna očekivana životna dob u nekim
afričkim državama najvjerojatnije će u sljedećim desetljećima pasti za
dvadeset do trideset godina. Do 2010. godine očekivana životna dob u
mnogim bi državama mogla biti i niža nego na početku dvadesetog stoljeća,
što je u ne baš maloj mjeri posljedica utjecaja HIV-a/AIDS-a.
Osim ovih individualnih tragedija, HIV/AIDS takoñer ima preobilje
izravnih i neizravnih implikacija na ljudsku sigurnost za obitelji i zajednice
pogoñene bolešću. Za razliku od mnogih drugih bolesti koje se povezuju sa
starošću, bolesti povezane s AIDS-om pogañaju osobe u mnogo mlañoj i
produktivnijoj dobi. Prema tome, postoji primjerice važna povezanost izmeñu
visokih stopa zaraženosti HIV-om i razina sigurnosti prehrane. Kako kod
oboljelih zaraza napreduje, oni mogu postati nesposobni osigurati ili nabaviti
prehranu za svoje obitelji, ili mogu postati nesposobni obrañivati polja kako
bi osigurali dostatne količine hrane. Čak se može dogoditi da moraju
rasprodati svoje posjede i/ili blago kako bi kompenzirali nedostatak prihoda.
Isto se može ustvrditi i općenitije za njihovu sposobnost da proizvedu prihod.
Kako pojedinci postaju prebolesni da bi održali stalno zaposlenje, a obitelji se
zbog bolesti suočavaju s dodatnim medicinskim i pogrebnim troškovima,
njihova ekonomska sigurnost takoñer biva izložena negativnom djelovanju.
 Visoke stope HIV-a/AIDS-a takoñer imaju implikacije za ljudsku
sigurnost u pogledu razine obrazovanja od koje pojedinci mogu imati koristi.
Ukoliko se razboli jedan ili oba roditelja, djeci može biti uskraćeno
školovanje kako bi pomogli u domaćinstvu ili kako bi sama stvarala prihode.
Eventualno, mnoga od te djece takoñer će postati siročad. Tome se mora
dodati golemi učinak HIV-a/AIDS-a na obrazovni sektor u cjelini, jer brojni
učitelji podliježu bolesti. Smatra se da je u nekim područjima južne Afrike
oko jedne petine učitelja u srednjim školama HIV pozitivna, što rezultira time
da neke škole bivaju prisiljene da se zatvore. Godine 1999. procijenjeno je da
je 860 000 osnovnoškolske djece u sub-saharskoj Africi izgubilo učitelje
zbog bolesti povezanih s AIDS-om.
Ljudska sigurnost pojedinaca takoñer može biti pogoñena na neodredivije
načine, kroz društvenu stigmu i isključenost, koja se može manifestirati u
nasilnim napadima na osobe za koje je poznato da imaju HIV. Jedan posebno
tragičan slučaj dogodio se u Južnoj Africi gdje je Gugu Dlamini umrla u dobi
od trideset i šest godina od posljedica premlaćivanja od strane njezinih
susjeda u predgrañu Durbana u prosincu 1998. godine nakon što je
objelodanila – na Svjetski dan AIDS-a – da je HIV pozitivna. Čak i kada sam
virus ne ubija trenutno, to može učiniti ljaga koja okružuje tu bolest. Stoga,
kada se promatra iz perspektive ljudske sigurnosti, HIV/AIDS nesumnjivo je
sigurnosno pitanje golemih razmjera, i to predstavlja jedan od najvažnijih
načina na koje HIV/AIDS već razvija značajnu sigurnosnu dimenziju. Doista,
golemi utjecaj HIV-a/AIDS-a na pojedince i društva je upravo ona vrsta
problema na koju zagovornici ljudske sigurnosti žele privući pozornost.

HIV/AIDS I NACIONALNA SIGURNOST

Meñutim, sigurnosne dimenzije HIV-a/AIDS-a nisu ograničene samo na

područje ljudske sigurnosti. U državama koje se trenutno susreću s vrlo
visokim stopama zaraženosti HIV-om, HIV/AIDS takoñer počinje imati
implikacije za tradicionalniji i konvencionalniji okvir nacionalne sigurnosti.
Unutar državno-centrične sigurnosne perspektive utjecaj HIV-a/AIDS-a na
oružane snage i na političku stabilnost najgore pogoñenih zemalja izaziva
posebnu zabrinutost. Ključno je da oružane snage nisu marginalna skupina
unutar globalne pandemije AIDS-a, nego zauzimaju središnju poziciju. Stope
zaraženosti spolno prenosivim bolestima unutar vojnih populacija u vrijeme
mira u mnogim se slučajevima smatraju višima od stopa unutar civilnog
staovništva. Iako su podaci trenutno nepotpuni i površni, obavještajne
procjene ukazuju da se u mnogim afričkim vojskama prethodna konstatacija
može primijeniti na slučaj HIV-a (UNAIDS, 1998: 2). Nekoliko je faktora
koji vojnu populaciju mogu izložiti višim razinama zaraženosti HIV-om,
uključujući činjenicu da su vojnici u seksualno aktivnoj dobi, da su mobilni i
smješteni daleko od kuće na dulje vrijeme, da često primjenjuju nasilno i
riskantno ponašanje, da imaju prilike za usputne seksualne veze kojima teže
kako bi se oslobodili stresa nastalog u borbi, te zbog toga što druge spolno
prenosive bolesti povećavaju vjerojatnost prijenosa AIDS-a tijekom spolnih
odnosa bez zaštite.
Kao posljedica ovih faktora, nekoliko ministarstava obrane u sub-
saharskoj Africi trenutno bilježe stopu zaraženosti HIV-om izmeñu 10% i
20% unutar oružanih snaga. Meñutim, ovo je samo prosječna brojka, dok u
nekim državama u kojima je virus AIDS-a prisutan više od deset godina
stope dosižu visinu od 50 do 60%. Nacionalno obavještajno vijeće (2000.) u
Sjedinjenim Državama smatra da je stopa zaraženosti HIV-om u odabranim
vojnim populacijama u sub-saharskoj Africi sljedeća: Angola 40-60%,
Kongo-Brazzaville 10-25%, Obala Bjelokosti 10-20%, Demokratska
Republika Kongo 40-60%, Eritreja 10%, Nigerija 10-20% i Tanzanija 15-
30%. Iako je nemoguće provjeriti ove brojke dobivene klasificiranim
načinima prikupljanja podataka, kompatibilne su s obrambenom
obavještajnom procjenom Južne Afrike (Heinecken, 2001), koja je pružila
sljedeće brojke: Angola 50%, Bocvana 33%, Demokratska Republika Kongo
50%, Lesoto 40%, Malavi 50%, Namibija 16%, Južna Afrika 15-20%,
Svaziland 48%, Zambija 60% i Zimbabve 55%.

Utjecaj HIV-a/AIDS-a na oružane snage

Visoke stope zaraženosti unutar vojske utječu na barem četiri područja koja
su bitna za učinkovito djelovanje oružanih snaga. Prvo, one generiraju
potrebu za dodatnim resursima za obuku i regrutiranje novih vojnika kako bi
zamijenili bolesne vojnike, one koji su umrli ili one za koje se očekuje da će
umrijeti u bliskoj budućnosti. Više će resursa takoñer biti potrebno za njegu
onih članova oružanih snaga koji su bolesni ili su u fazi umiranja. Drugo,
visoke stope zaraženosti takoñer utječu na popunjavanje oružanih snaga.
Visoke stope HIV-a u konačnici dovode do smanjenja raspoloživih civilnih
izvora za novačenje iz kojih bi se crpili novi regruti, do smrti meñu višim i
iskusnijim časnicima na višim razinama zapovjednog lanca, te mogu dovesti
do gubitka visoko-specijaliziranog i tehnički obučenog ljudstva koje se ne
može zamijeniti niti lako niti brzo. Treće, iako osobe zaražene HIV-om
obično mogu obavljati uobičajene dužnosti, AIDS utječe na sposobnost
uspješnog izvoñenja dnevnih vojnih zadaća dovodeći do povećanih
izostanaka i nižih razina poletnosti budući da se zdravi vojnici susreću s
povećanim radnim teretom dok se bolesni vojnici ne zamijene te moraju
gledati kolege vojnike kako umiru bolnom smrću. Strah od njegovanja
ozlijeñenih vojnika zbog mogućnosti zaraze smrtonosnom bolešću te pitanje
načina osiguravanja zaliha krvi tijekom vojnih operacija, takoñer postaju
važna pitanja za uspješno izvršavanje zadaća. Konačno, HIV/AIDS generira
nove političke i pravne izazove u civilno-vojnim odnosima u smislu načina
suočavanja s pitanjem HIV-a/AIDS-a meñu časnicima i kako postupati s
osobama koje žive s HIV-om. Namibijske oružane snage, primjerice, izgubile
su dugotrajni sudski slučaj u pogledu ustavnosti svoje odluke da HIV
pozitivne osobe izuzmu od pristupanja oružanim snagama.
Osim ovoga izravnoga utjecaja na oružane snage država u kojima su stope
zaraženosti najviše, rastuća pandemija AIDS-a takoñer ima sigurnosne
implikacije u smislu političke stabilnosti unutar ovih država. Ovu je vezu teže
odrediti, meñutim, procjenjuje se da već u četiri države u sub-saharskoj Africi
stopa zaraženosti HIV-om prelazi 30% odrasloga stanovništva: Bocvani
(38,8%), Lesotu (31%), Svazilandu (33,4%) i Zimbabveu (33,7%) – zbog
čega se postavljaju važna pitanja o dugoročnim učincima takvih stopa
zaraženosti na njihovu političku stabilnost. Kada države postanu nestabilne ili
propadnu, to je često zbog toga što je centralni monopol nad upotrebom
oružanih snaga sporan te zato što dolazi do ozbiljne erozije vladine
legitimnosti unutar naroda. Štoviše, kolaps države je obično fenomen koji
ima više aspekata, koji uključuje najmanje tri meñusobno povezana procesa:
transformaciju ili uništenje gospodarstva; slabljenje ili raspad političkih
institucija na lokalnoj i nacionaloj razini; te uništavanje širokog niza
društvenih institucija poput obitelji, obrazovnog sustava i sustava zdravstvne
zaštite. Iako nije izgledno da bi HIV/AIDS mogao dovesti do kolapsa države
neovisno o drugim faktorima, visoke stope HIV-a/AIDS-a ipak doprinose
svim trima procesima, dovodeći tako do značajne zabrinutosti oko
dugoročnog utjecaja HIV-a/AIDS-a na najgore pogoñene države ukoliko se
lijekovi koji produljuju život oboljelih ne učine široko dostupnima.

Ekonomski utjecaj
HIV/AIDS pridonosi prvoj putanji povezanoj s procesom sloma države
utoliko što dodatno otežava problem resursa s kojim se suočavaju države i
tako može pridonijeti intenziviranju natjecanju za sredstvima meñu različitim
društvenim skupinama. Primjerice, oružane snage vjerojatno će pokušati
osigurati veći udio javnih troškova kako bi zadovoljile neke od svojih
nadolazećih potreba za sredstvima. Civilni sektor će se istodobno suočiti sa
sličnim povećanjem potražnje sredstava, potpirujući tako natjecanje za
sredstvima izmeñu ove dvije skupine. U Malaviju, sustav javnog zdravstva
već je preplavljen pandemijom s čak 70%-nom zauzetošću bolničkih kreveta
od strane pacijenata oboljelih od bolesti povezanih s AIDS-om. Takvo
natjecanje za oskudnim sredstvima izmeñu vojske i civilnog sektora biti će
dodatno pogoršano zbog toga što iako će se najteži udar dogoditi na razini
pojedinačnih obitelji i pojedinih industrijskih grana, tvrdi se da će AIDS
imati dugoročni makroekonomski utjecaj na države najteže pogoñene AIDS-
om. Iako je doseg ovoga utjecaja još uvijek predmet značajnih rasprava meñu
ekonomistima, izvještaj Svjetske zdravstvene organizacije (2001:31) oprezno
je procjenio da će AIDS biti uzrokom 17-postotnog gubitka dohodovnog
potencijala sub-saharske Afrike u bruto društvenom proizvodu 1999. godine.
Dok se ove vrste gubitaka mogu apsorbirati za godinu ili dvije, one
predstavljaju veći problem kada postanu kumulativne, pojavljujući se godinu
za godinom, što je vrlo vjerojatno. Budući da HIV/AIDS pogaña gospodarski
najproduktivniju demografsku skupinu, da potkopava vjeru u dugoročnu
održivost gospodarstva, da može odvratiti privatne kao i strane investicije, te
da AIDS utječe na administrativne strukture na srednjim razinama mnogih
tvrtki kao i na njihove dobro obučene radnike kojih nema dovoljno, ove
brojke mogu biti vrlo indikativne u pogledu širih trendova. U budućnosti, i
vojni i civilni sektor stoga će se morati meñusobno natjecati kako bi pokušali
osigurati veći udio u javnim sredstvima koji bi zadovoljio njihove povećane
troškove.

Politički utjecaj
HIV/AIDS pridonosi i drugoj putanji obično povezanoj s procesom sloma
države generiranjem dodatnih izazova u političkoj sferi u državama u kojima
su stope zaraženosti vrlo visoke. HIV/AIDS još bi više mogao potkopati
mogućnost državnih dužnosnika da u konačnici uspješno upravljaju. Ključna
sredstva već se navodno preusmjeravaju od upravljanja državnim službama
na liječenje ljudi zaraženih HIV-om/AIDS-om. Stoga će s rastom stope
mortaliteta onih koji rade za državu, obavljanje osnovnih državnih zadaća
biti još otežanije. U mnogim državama s visokim stopama zaraženosti
učinkovitost policijskih snaga takoñer je pod sve većim pritiskom bolesti.
Policijske snage četrnaest država članica Južnoafričke zajednice za razvoj
(eng. South African Development Community – SADC) sada HIV/AIDS
shvaćaju mnogo ozbiljnije, te pokušavaju pronaći načine da se uhvate u
koštac sa smanjenjem ljudstva, kao i da se pripreme za mnogo goru situaciju
u nadolazećim godinama. Pravosudni sustav je takoñer pogoñen, gdje je
osoblje koje služi u pravosudnim institucijama, poput sudaca, tužitelja,
sudskih činovnika i odvjetnika, suočeno sa sličnim razinama smrtnosti kao i
u ostalim sektorima društva. Uvažavajući važnost drugih stvari, to znači da
će u budućnosti biti teže boriti se protiv kriminala te da će biti manje
uhićenja. Takoñer će postati teže postupati s unutarnjim pobunama ili
domaćim prijetnjama vlasti.
HIV/AIDS bi takoñer mogao olakšati političke napetosti oko odluka o
tome tko će imati pristup spasonosnim lijekovima. Bolesti su desetljećima
razarale mnoge države bez da su nužno potpirivale političku nestabilnost.
Ipak, za razliku od drugih bolesti koje su snažno povezane sa siromaštvom,
HIV/AIDS pogaña i obrazovanu i umjereno bogatu srednju klasu. S obzirom
na sadašnju dostupnost anti-retrovirusnih lijekova za HIV/AIDS, mnoge elite
kojima su dostupna sredstva bit će u mogućnosti značajno olakšati svoju
nevolju kupnjom skupih lijekova. Ipak, položaj drugih društvenih skupina je
manje izvjestan. Neki analitičari smatraju da ukoliko elite ne budu radile i u
njihovom interesu i na osiguravanju dostupnosti lijekova i ovim društvenim
skupinama, to bi moglo pridonijeti daljnjoj društvenoj polarizaciji. Doista,
ljudi zaraženi HIV-om mogli bi u većoj mjeri postati skloni populističkim
voñama koji obećavaju radikalna rješenja, umjesto oslanjanja na
demokratskije voñe.
HIV/AIDS pridonosi i trećoj putanji često povezanoj s procesom kolapsa
države, to jest potkopavanju širokog spektra društvenih institucija poput
obitelji, obrazovnog sustava te sektora zdravstvene skrbi. Ove dimenzije već
su naznačene prilikom razmatranja implikacija HIV-a/AIDS-a na ljudsku
sigurnost i uključuju ne samo smanjenje očekivane životne dobi, nego i
potencijalnu generaciju od četrdeset milijuna siročadi u nadolazećim
godinama. Mnoga od ove djece biti će izložena stigmi bolesti i bit će
podložnija neishranjenosti, bolesti, zlostavljanju i seksualnom iskorištavanju.
Djeca su često izložena i pružanju seksualnih usluga u zamjenu za druga
vitalna dobra, poput skrovišta, hrane, fizičke zaštite i novca. Ovakavim
razvojem ne bave se samo teoretičari ljudske sigurnosti. Jedan južnoafrički
teoretičar (Schönteich, 1999) već je povezao ovaj porast broja siročadi kao
posljedice HIV-a/AIDS-a s eksponencijalnim povećanjem stope kriminala u
sljedećih pet do dvadeset godina. On smatra da će ova siročad biti podložna
eksploataciji i radikalizaciji te bi se takoñer mogla okrenuti kriminalu i
milicijama kako bi si osigurali egzistenciju, budući da nemaju adekvatnu
potporu svojih obitelji i zajednica. Na žalost, takve bande i milicije ne samo
da obećavaju ispunjavanje materijalnih potreba mladih; one takoñer mogu
igrati važne psihološke funkcije poput pružanja zamjenskih očinskih figura i
uzora.
Na ove načine HIV/AIDS može snažno pogoršati mnoštvo ekonomskih,
političkih i društvenih napetosti unutar najgore pogoñenih država. Na taj
način HIV/AIDS takoñer pridonosi svim trima putanjama koje se obično
povezuju s procesom političke nestabilnosti i propasti države. Ovaj
oslabljujući utjecaj na državnu stabilnost, zajedno s prethodno spomenutim
učinkom na oružane snage, generira dodatne zabrinutosti u sferi nacionalne
sigurnosti onih država u sub-saharskoj Africi koje su ozbiljno pogoñene
pandemijom, kao i onih koje imaju interese u ovoj regiji. Ukoliko se ne
poduzmu djelotvorne mjere za suzbijanje ovih učinaka, značaj ove dimenzije
vjerojatno će značajno porasti u predstojećim godinama, usporedno s
daljnjim rastom stope smrtnosti. Štoviše, ako se tako visoke stope zaraženosti
sljedećih godina pojave i u strateški značajnim državama poput Kine, Indije i
Rusije, to bi moglo imati implikacije po nacionalnu sigurnost i izvan
Afričkog kontinenta. Sve ove države su značajni akteri meñunarodne
sigurnosti koji tek trebaju adekvatno odgovoriti na izazove koje predstavlja
HIV/AIDS.

HIV/AIDS I MEĐUNARODNA SIGURNOST

Mnoge oružane snage koje imaju visoke stope zaraženosti HIV-om redovito
sudjeluju u mirovnim operacijama namijenjenima stišavanju i zaustavljanju
izbijanja oružanih sukoba – dajući tako pandemiji i značajnu dimenziju po
pitanju meñunarodne sigurnosti. HIV/AIDS već je počeo predstavljati
dodatne logističke i političke probleme za takve operacije očuvanja mira
budući da sve više postaje dobro znano da su mirovnjaci izloženi posebnom
riziku zaraze HIV-om i širenja HIV-a tamo gdje su razmješteni. Postoje tri
važna načina na koje je HIV/AIDS u skorašnje doba počeo utjecati na
mirovne operacije.

Mirovnjaci kao prenositelji HIV-a/AIDS-a

Prvo, sve je više dobro poznato da rasporeñeni mirovnjaci mogu pridonijeti
širenju HIV-a. Primjerice, čini se da je grañanski rat u Sierra Leoneu velikom
brzinom povećao broj zaraženih, djelomično zbog mirovnjaka koji su,
izmeñu ostaloga, bili iz Zambije, Kenije i Nigerije – država koje imaju visoke
stope zaraženosti u vojsci. Spoznaja da mirovnjaci mogu biti izvori
prenošenja HIV-a počela je stvarati političke probleme meñunarodnim
mirovnim operacijama, budući da države navode ovaj problem kao razlog
odbijanja takvih misija na svome tlu. U istočnoj Africi, eritrejski dužnosnici
u početku su zahtijevali jamstvo da HIV-pozitivni vojnici neće biti
razmješteni u tom području. U ožujku 2001. godine pisali su Vijeću
sigurnosti izričito zahtijevajući da države koje će dati doprinos u trupama
testiraju vojnike na HIV.
Ovaj problem dodatno je pogoršala kasnija pojava optužbi za spolno
zlostavljanje protiv jednog mirovnjaka. Eritrejska vlada zahtijevala je da se
mirovnjak optužen za spolno zlostavljanje maloljetne djevojke izvede pred
sud te je iskoristila priliku da izrazi zabrinutost oko svog zahtjeva da se
mirovnjaci testiraju na HIV/AIDS, koji se još nije počeo prikladno provoditi.
U travnju 2005. godine, Misija Ujedinjenih naroda u Eritreji i Etiopiji (eng.
United Nations Mission in Ethiopia and Eritrea – UNMEE) konačno je
odlučila pokrenuti formalnu istragu o navodima o spolnom zlostavljanju koje
je prijavilo nekoliko eritrejskih žena.
U Aziji, tijekom proteklog desetljeća takoñer su se počeli pojavljivati
politički problemi u pogledu na prijelaznu vlast u Kambodži. S dolaskom
Ujedinjenih naroda u Kambodžu izmeñu proljeća 1992. i rujna 1993. godine
s ciljem implementacije mirovnog sporazuma i organiziranja demokratskih
izbora, čini se da se stopa HIV-a dramatično povećala. Procijenjeno je da je
do kraja 1999. godine 220 000 ljudi bilo zaraženo HIV-om. Iako nema
dovoljno podataka za prosudbu koji udio u ovom povećanju je uzrokovan
prisutnošću meñunarodnih mirovnjaka, neki dužnosnici u Phnom Penhu
znatnu krivnju za širenje epidemije u Kambodži svaljuju na Prijelaznu vlast
Ujedinjenih naroda u Kambodži (eng. United Nations Transition Authority in
Cambodia – UNTAC). Misija UNTAC u to doba je bila jedinstvena te je u
Kambodžu dovela 20 000 stranaca. Ovaj priljev ljudi, od kojih su mnogi bili
civilni službenici a ne samo mirovnjaci, sa sobom je donio i priličnu količinu
novca u zemlju koja se inače godinama bori sa siromaštvom. U prosjeku,
seksualni radnici (koji su u nekim slučajevima dolazili čak iz Istočne Europe)
navodno su udvostručili broj svojih klijenata u jednoj noći s pet na deset za
trajanja UN-ove misije. Naknadno testiranje UNTAC-ovih vojnika iz
Sjedinjenih Država i Urugvaja pokazalo je da su bili zaraženi HIV-om pod-
tipa E, koji se prije toga mogao naći samo u Jugoistočnoj Aziji i Centralnoj
Africi. Uviñajući potencijalni problem unutar misije u Kambodži,
Indonezijska vojska odlučila je testirati 3627 vojnika koji su sudjelovali u
misiji UNTAC. Dvanaestorica njih bila su HIV-pozitivna, od kojih je
najmanje sedam najvjerojatnije bilo zaraženo tijekom boravka u Kambodži.
Ova brojka nadmašila je jedina dva smrtna slučaja meñu indonezijskim
mirovnjacima koja su bila uzrokovana bolestima koje nisu povezane s AIDS-
om. Ovaj problem takoñer nije ograničen na Aziju i Afriku. Tijekom sukoba
na Balkanu, dužnosnici u Zagrebu takoñer su usmeno pokušali osigurati da
afrički mirovnjaci ne služe u Hrvatskoj zbog rizika od prenošenja HIV-a.
Stoga se HIV/AIDS već politizira unutar konteksta primanja mirovnih
operacija.
Drugi način na koji bi utjecaj HIV-a/AIDS-a na oružane snage mogao
predstavljati budući izazov za meñunarodne operacije očuvanja mira jest da
bi on mogao takve misije učiniti sve nepopularnijima meñu zemljama koje
daju dorinos u vojnicima. Naposljetku, mnogi od faktora koji populaciju
nacionalnih vojski odreñuju kao visoko-rizičnu skupinu u smislu HIV-
a/AIDS-a jednako se primjenjuju i na meñunarodne mirovnjake. Mirovnjaci
takoñer mogu na duže periode biti poslani od kuće. U jednom slučaju,
nigerijski mirovnjaci su na dužnosti na terenu bili čak do tri godine bez
rotacije. U ovom zasebnom slučaju stopa učestalosti zaista je bila u
uzajamnoj vezi s trajanjem boravka na terenu, povećavši se za 7% u prvoj
godini, do 10% nakon dvije godine te čak 15% nakon tri godine. Operacije
očuvanja mira uz to imaju tendenciju privlačenja velikoga broja seksualnih
radnika, povezujući tako dvije visoko-rizične skupine. Posljedično, države
mogu postati nesklone doprinositi operacijama očuvanja mira, ukoliko uvide
da će se neki od rasporeñenih vojnika vratiti HIV-pozitivni. Od 10 000
vojnika koje je Nigerija poslala u Sierra Leone 1997. godine, 11% njih po
povratku je bilo HIV-pozitivno. Nigerijska vlada u prosincu 1999. godine
priznala je da postoji iznimno visoka stopa zaraženosti meñu vojnicima koji
su sudjelovali u nadzornoj skupini (ECOMOG) mirovnih operacija
ECOWAS-a u susjednim zapadnoafričkim državama. Takvi gubitci nisu
vrijedni žaljenja samo sa stajališta vojnika kao pojedinaca i oružanih snaga,
nego i za operacije očuvanja mira općenito, budući da vojnici koji imaju
vrijedno prethodno stečeno iskustvo umiru prerano od bolesti povezanih s
AIDS-om.
Treće, visoka stopa HIV-a u oružanim snagama afričkih država takoñer
otežava kadrovsko popunjavanje meñunarodnih operacija očuvanja mira,
ukoliko se one budu popunjavale samo s HIV-negativnim vojnicima. Ovisno
o kojoj misiji se radi, može biti notorno teško kadrovski popuniti operacije
očuvanja mira, a Ujedinjenim narodima nije uvijek lako pronaći dovoljno
mirovnjaka za ispunjavanje svojih operativnih potreba. HIV/AIDS dodatno
pogoršava problem te bi mogao dovesti do smanjenja osoblja kojim države
daju doprinos takvim operacijama. Tijekom SADC-ove vježbe očuvanja mira
"Blue Crane", koja je održana u Južnoj Africi u travnju 1999. godine,
ispostavilo se da je gotovo 50% sudionika od 4,500 vojnika navodno bilo
HIV-pozitivno. Štoviše, 30% južnoafričkog kontingenta nije bilo zdravstveno
spremno za odlazak na teren, čime je postavljeno pitanje sposobnosti Južne
Afrike da u nadolazećim godinama da doprinos meñunarodnim operacijama
očuvanja mira, te općenito pitanje u pogledu Zapadne strategije o prenošenju
izvoñenja operacija očuvanja mira na sub-regionalnu razinu u Africi. U
budućnosti bi HIV/AIDS mogao doprinijeti i sve većem pritisku na broj
vojnika kojim oružane snage mogu doprinijeti operacijama očuvanja mira.
Vijeće sigurnosti dovoljno je ozbiljno shvatilo ovo pitanje da bi mu se
formalno posvetilo putem Rezolucije 1308, koja potiče države članice da
dobrovoljno testiraju svoje vojnike. Takoñer poziva Glavnog tajnika da
omogući orijentaciju na sprečavanje širenja HIV-a meñu mirovnjacima u fazi
prije razmiještanja na terenu. Odjel za mirovne operacije Ujedinjenih naroda
otada je počeo pozornije promatrati pitanje HIV-a/AIDS-a, te je razvio
karticu o svijesti o AIDS-u za distribuciju meñu mirovnjacima, koja sadrži
informacije o bolesti i načinu prijenosa. Unatoč ovim važnim naporima,
utjecaj HIV-a/AIDS-a na operacije očuvanja mira pandemiji dodaje važnu
meñunarodno-sigurnosnu dimenziju, pogotovo stoga što će Ujedinjenim
narodima biti vrlo teško praktično rasporediti samo HIV-negativne vojnike u
svjetlu važnog momenta ljudskih prava i potrebe oslanjanja na sigurne
oružane snage koje će udovoljiti njihovim operativnim zahtjevima.

ZAKLJUČAK

Ovo poglavlje osvijetlilo je važne ljudske, nacionalne i meñunarodne

sigurnosne dimenzije globalne pandemije AIDS-a. Važno je prepoznati ove
dimezije i deteljnije ih izučavati zbog nekoliko razloga. Prvo, svijest o ovim
sigurnosnim dimenzijama HIV-a/AIDS-a potrebna je zbog dolaska do
sveobuhvatnijeg razumijevanja prirode i razmjera suvremene pandemije. Dok
gospodarske i društvene implikacije znanstvenici i kreatori politike
razmatraju mnogo šire i ozbiljnije po principu od-države-do-države, to se još
ne dogaña u odnosu na sigurnosne dimenzije HIV-a/AIDS-a. Drugo,
potrebno je prepoznati ove sigurnosne dimenzije u nastanku kako bi razina
meñunarodnoga odgovora postala primjerena razmjerima globalnoga izazova
kojeg predstavlja pandemija AIDS-a. Meñunarodni napori će se morati
intenzivirati te će više sredstava morati biti dostupno kako bi se odgovorilo
na ove sigurnosne dimenzije u nastanku, kao i na golemu humanitarnu
katastrofu koju označava ova pandemija. Konačno, ove sigurnosne dimenzije
moraju se shvatiti ozbiljno zbog toga što oružane snage, kao visoko-rizična
skupina i prenositelji virusa, moraju dati odgovoran doprinos meñunarodnim
naporima za smanjenje prijenosa HIV-a.
Uistinu, oružane snage diljem svijeta treba se poticati na implementaciju
odgovornih edukativnih programa o HIV-u/AIDS-u, koji o toj bolesti
raspravljaju otvoreno i ozbiljno, i koji istovremeno rade na smanjenju stigme
koja se veže uz bolest. Oružane snage stoga bi trebale težiti širokoj
dostupnosti dobrovoljnog i potpuno povjerljivog testiranja, uključujući
savjetovanje prije i poslije testiranja, te bi trebale ponovno procijeniti koje
vojne djelatnosti izlažu vojnike posebno visokom riziku prenošenja HIV-a, te
činiti poboljšanja gdje je to moguće. Meñutim, od ključne je važnosti da
oružane snage posvete pitanju HIV-a/AIDS-a s potrebnim uvažavanjem
važnih pitanja ljudskih prava. Ljudi koji su zaraženi virusom nisu neprijatelji
u istraživanju načina za svladavanje bolesti, nego su najvažniji izvor za
stvaranje održivih poboljšanja u budućnosti. Shodno tome, oni takoñer
moraju biti uključeni, a ne isključeni iz ovih procesa. Konačno, one oružane
snage koje posjeduju uznapredovalu medicinsku infrastrukturu trebale bi
nastaviti istraživanja na pouzdanom i povoljnom cjepivu protiv AIDS-a,
budući da će u interesu zapadnih vojski očigledno biti angažiranje u
istraživanjima o onim tipovima bolesti koji prevladavaju u različitim
regijama Afrike, u kojima bi u jednom trenutku u budućnosti mogli biti
razmješteni.
Kao dodatak ovim vrlo specifičnim mjerama koje meñunarodne agencije i
oružane snage mogu usvojiti kao odgovor na globalnu pandemiju AIDS-a,
učinkovita strategija u pogledu HIV-a/AIDS-a za sigurnosni sektor takoñer bi
trebala na drugom mjestu uključivati bolje razumijevanje i potporu većim
naporima koji se trenutno čine u borbi protiv pandemije, poput stvaranja
jeftinijih, meñunarodno dostupnih lijekova i doprinosa Globalnom fondu za
borbu protiv AIDS-a, tuberkuloze i malarije. Takvi širi napori su potrebni jer se
temeljni uzroci pandemije AIDS-a nalaze u mnogo širem sklopu gospodarskih,
političkih i strukturnih uvjeta koji će se morati ponovno procijeniti i ublažiti,
kako bi bilo koji pokušaj obustave širenja pandemije u budućnosti bio uspješan.
Bilo bi dobro da sigurnosni sektor prepozna približavanje interesa u odnosu na
odgovaranje na globalnu pandemiju AIDS-a i veću potporu ovom širem
nastojanju. Svi novi sigurnosni izazovi koje u ovom trenutku izaziva
HIV/AIDS vjerojatno će se smanjiti ukoliko doñe do značajnog smanjenja
pandemije AIDS-a. Takvi širi meñunarodni napori za smanjenjem prijenosa
HIV-a, dugoročno će biti uspješni jedino ukoliko u obzir uzmu višestruke
sigurnosne dimenzije pandemije AIDS-a koji su prethodno navedeni.

PITANJA

Koje vrste ljudske nesigurnosti proizvodi HIV/AIDS?

Koje su implikacije HIV-a/AIDS-a za nacionalnu sigurnost?
U kojoj je mjeri globalna pandemija AIDS-a predstavlja prijetnju meñunarodnoj
sigurnosti?
Što oružane snage mogu učiniti kako bi smanjile širenje HIV-a/AIDS-a?
Koja je korist od označavanja HIV-a/AIDS-a sigurnosnim pitanjem, umjesto
zdravstvenim ili razvojnim pitanjem?
Što se može naučiti iz davanja HIV-u/AIDS-u sigurnosni značaj u smislu
teorije sekuritizacije?
Je li prikladno da se Vijeće sigurnosti bavi zdravstvenim pitanjima?
Treba li se HIV/AIDS izdvojiti od ostalih bolesti kao prijetnja meñunarodnoj
sigurnosti?
Kako HIV/AIDS utječe na meñunarodne operacije očuvanja mira?
Imaju li i druge zarazne bolesti sigurnosne implikacije?

ZA DALJNJE ČITANJE

Elbe, Stefan (2003), The Strategic Dimensions of HIV/AIDS, International

Institute for Strategic Studies, Oxford: Oxford University Press. Detaljan
pregled utjecaja HIV-a/AIDS-a na oružane snage, na mirovne operacije i na
državnu stabilnost.
Garret, Laurie (2005), HIV and National Security: Where are the Links?
New York: Council on Foreign Relations
http://www.cfr.org/pub8248/laurie_garret/hiv_and_national_security_whe
re_are_the_lins.php. Utjecajno izvješće koje je objavio Council on Foreign
Relations i čiji je autor jedan od najpoznatijih pisaca o globalnom javnom
zdravstvu. Nudi jezgrovit sažetak veza izmeñu HIV-a/AIDS-a i sigurnosti.
ICG (2001), HIV/AIDS as Security Issue, Washington DC and Brussels:
International Crisis Group. Rano izvešće International Crisis Group koje
prati implikacije HIV-a/AIDS-a na nekoliko različitih koncepcija sigurnosti.
McNeill, William (1998), Plagues and People, New York: Anchor Books.
Klasična studija o tome kako su bolesti izmijenile i oblikovale tijek svjetske
povijesti u nekoliko ključnih trenutaka.
National Intelligence Council (2000), The Global Infectious Disease
Threat and Its Implications for the US, Washington DC
http://www.cia.gov/cia/reports/nie/report/nie99-17d.html Neklasificirano
izvješće US National Intelligence Council koje naznačava dugoročne
implikacije zaraznih bolesti na nacionalnu sigurnost SAD-a.
Ostergard, Robert L. Jr. (ed.) (2006), HIV, AIDS and the Threat to National
and International Security. London: Palgrave. Zbirka eseja vodećih
znanstvenika u polju, koji pokrivaju različite veze izmeñu HIV-a/AIDS-a i
sigurnosti.
Price-Smith, Andrew (2001), The Health of Nations: Infectious Disease,
Environmental Change, and Their Effects on National Security and
Development. Cambridge, MA: MIT Press. Temeljna studija o utjecaju
zaraznih bolesti na nacionalnu sigurnost i razvitak koji unaprijeñuje model za
mjerenje ovog utjecaja.
UNAIDS (1998), AIDS and the Military, Geneva. Studija o utjecaju HIV-
a/AIDS-a na oružane snage, koju je izradio Joint United Nations Program on
HIV/AIDS.
Watts, Sheldon (1997), Epidemics and History: Disease, Power, and
Imperialism, New Haven: Yale University Press. Detaljna studija povijesne
važnosti nekoliko bolesti, uključujući kugu, koleru, žute groznice, gube i velikih
boginja.

VAŽNE WEB STRANICE

http://www.unaids.org/Unaids/EN/In+focus/HIV_AIDS_security+and+hum
anitarian+response/HIV_AIDS+asp+security.asp Web stranica UNAIDS-a
za sigurnosne implikacije HIV-a/AIDS-a.
http://wwwpglobalhealth.org Web stranica Global Health Council
(Globalnog vijeća za zdravlje). Sadrži informacije o globalnim zdravstvenim
pitanjima i današnjim dogañajima u globalnom zdravstvu.
http://www.ukglobalhealth.org Web stranica Partnerstva za globalno
zdravstvo Ujedinjenog Kraljevstva. Sadrži informacije o vezi izmeñu zdravstva
i vanjske politike, kao i zdravstva i upravljanja.

Za mnogo zanimljivih dodatnih materijala posjetite Online Resource Center

kojim je popraćena ova knjiga: www.oxfordtextbooks.co.uk/org/collins

19.
Transnacionalni kriminal

JEANNE GIRALDO i HAROLD TRINKUNAS

Sadržaj poglavlja
Uvod
Je li transnacionalni kriminal prijetnja nacionalnoj
sigurnosti?
Definicije i ključni koncepti
Porast transnacionalnog kriminala
Organizacija transnacionalnog kriminala: natjecateljske
vizije
Transnacionalni kriminal i terorizam
Odgovori država
Zaključak

Vodič čitatelju
Ovo poglavlje objašnjava zašto mnoge vlade transnacionalni kriminal sve više
smatraju prijetnjom nacionalnoj sigurnosti. Ono istražuje i razloge i karakter
porasta transnacionalnog kriminala tijekom 1990-tih. Propituje, takoñer, što
znamo o načinu na koji je transnacionalni kriminal organiziran te zaključuje
kako je naše razumijevanje prilično ograničeno. Tri meñusobno
suprostavljena modela prirode organiziranog kriminala – utemeljena na
hijerarhijama, mrežama i tržištima – često se koriste kako bi se dao smisao
dostupnim djelomičnim dokazima o transnacionalnom kriminalu. Svaki
drugačije implicira koliko ozbiljno bi se ova prijetnja trebala shvatiti i koje bi se
politike protiv nje trebale koristi. U poglavlju se takoñer istražuju rasprave o
snazi i prirodi ‘veze’ izmeñu transnacionalnog kriminala i terorizma. Zaključuje
raspravom o evoluciji odgovora država na transnacionalni kriminal.
UVOD

Tijekom devedesetih godina prošloga stoljeća, popularni mediji, znanstveni

članci u časopisima, ‘procjene prijetnji’ koju su davali think tankovi te vojne
i obavještajne zajednice objavile su opasnosti koje predstavlja transnacionalni
kriminal. Konferencija koju je 1994. godine organizirao vodeći
washingtonski think tank, Centar za strateške i meñunarodne studije, označila
je transnacionalni kriminal ‘novim carstvom zla’. U UN-ovom izvješću iz
1996. godine tvrdilo se da je transnacionalni kriminal postao ‘novi oblik
geopolitike’. Američka Strategija nacionalne sigurnosti objavljena 1996.
godine ovaj je fenomen predstavila kao glavnu prijetnju nacionalnoj
sigurnosti. Vlade više nisu promatrale transnacionalni kriminal samo kao
prijetnju pojedincima ili društvu, nego kao prijetnju samoj državi. Gledajući
unazad, je li transnacionalni kriminal ispunio očekivanja? Predstavlja li on
danas glavnu prijetnju meñunarodnoj sigurnosti?
Porast transnacionalnog kriminala tijekom posljednje četvrtine prošloga
stoljeća je neupitan, ali njegov utjecaj značajno se razlikuje diljem svijeta.
Dok je organizirani kriminal oduvijek bio prisutan, novi trendovi u
meñunarodnom sustavu, posebice globalizacija, sve više omogućavaju
kriminalnom djelovanju da prelazi granice. Kako se brzina globalizacije
trgovine, financija i putovanja povećava, trebali bismo očekivati da će
organizirani kriminal u budućnosti postati još više transnacionalan te da će
sve više poprimati učinkovite mrežne oblike organizacije. To znači da će sve
više zemalja biti izloženo utjecaju transnacionalnog kriminala na ljudsku
sigurnost, društva te vladavinu prava u vremenu kada postaje sve teže
obuzdati ovaj fenomen i odgovoriti na njega. Postojanje država sa slabom
vladom ili onih koje su praktički bez vlade diljem svijeta, koje pružaju
plodnu domaću osnovu za transnacionalni kriminal, znači da su čak i države
sa snažnom primjenom zakona ranjive na efekte prelijevanja (eng. spillover
effect).
Promišljanje o transnacionalnom kriminalu teško je iz tradicionalne
perspektive meñunarodne sigurnosti, koja se tipično usredotočuje na pitanja
rata i mira, sukoba i suradnje, često iz državno-centrične perspektive.
Prijetnja koju predstavlja transnacionalni kriminal ima i meñunarodne i sub-
nacionalne dimenzije i, kako ćemo vidjeti u ovom poglavlju, ima implikacije
za nacionalnu sigurnost, javnu sigurnost, te čak za stabilnost režima. Njegova
sposobnost prelaženja granica i počinjavanja zločina daleko od svoga izvora,
njegova skrovita priroda te sposobnost korumpiranja i potkopavanja
predstavnika vlade, predstavljaju izazov državama da anticipiraju prijetnje i
pripreme svoju obranu. Vladama je još teže znati može li se protiv ovog tipa
prijetnje učinkovito boriti tradicionalnim sigurnosnim instrumentima, premda
postoje kontroverzni pozivi za većom upotrebom vojnih i obavještajnih
sredstava u borbi protiv transnacionalnog kriminala. Iz toga razloga, teorijsko
promatranje koje se u ovome poglavlju koristi za razumijevanje problema
ima manje veze s našim tradicionalnim interpretacijama meñunarodnih
odnosa te se više oslanja na teorije o organizacijskim oblicima i unutarnjoj
politici.
Ovo poglavlje istražuje pojavu transnacionalnog kriminala kao prijetnje
meñunarodnoj sigurnosti. Pruža se pregled načina i razloga promjene
transnacionalnog kriminala tijekom 1990-tih. Vodimo raspravu o tome kako
je transnacionalni kriminal organiziran, u rasponu od onih koji ga smatraju
visoko-hijerarhiziranim do onih koji smatraju da je bliži decentraliziranom
tržištu, te o implikacijama svakoga modela na naše razumijevanje ozbiljnosti
prijetnje i kako joj se suprotstaviti. Ovo uključuje procjenu najnovijih
argumenata u pogledu potencijalnih veza koje bi se mogle razviti izmeñu
transnacionalnog kriminala i terorizma. Zaključujemo analizom odgovora
vlade na transnacionalni kriminal.

JE LI TRANSNACIONALNI KRIMINAL PRIJETNJA

NACIONALNOJ SIGURNOSTI?

Transnacionalne kriminalne skupine profitom motiviranim zločinima koje

izvode uzrokuju štetu pojedincima i društvima. Primjerice, krijumčarenje
droge pridonosi povećanju stupnja zloupotrebe narkotika, sitnih prekršaja i
širenju HIV-a/AIDS-a meñu korisnicima koji drogu uživaju intravenozno.
Proizvodnja koke u Južnoj Americi dovela je do krčenja sve većih područja
Amazonske prašume i do zagañenja tla i vodenih tokova kemikalijama koje
se koriste za rast i preradu koke. Organizirani kriminal kojim se krijumčare
žene za prostituciju, redovito iz zemalja u razvoju prema Zapadu, krši ljudska
i grañanska prava pojedinaca, ugrožava zdravlje i dobrobit žena, njihovih
obitelji, te njihovih zajednica u domovini i odredišnoj zemlji. U usklañivanju
svojih odgovora na transnacionalni kriminal, vlade se ne smiju oslanjati samo
na agencije za provoñenje zakona, već i sektor javnog zdravstva, službe za
zaštitu okoliša i službe socijalne skrbi trebaju uključiti u odgovore na
opsežne prijetnje ljudskoj i javnoj sigurnosti.
Kada se šteta uzrokovana transnacionalnim kriminalom može
okarakterizirati kao prijetnja nacionalnoj sigurnosti, koja od vlada zahtijeva
kvantitativno i kvalitativno drugačije odgovore? Neki smatraju da je šteta
nacionalnoj sigurnosti nanesena kada razina štete prouzročena
transnacionalnim kriminalom dosegne razmjere epidemije – primjerice,
porast stope zaraženosti HIV-om prouzročen upotrebom droge u Rusiji.
Meñutim, najčešće se počinitelji transnacionalnog kriminala – a ne sam
zločin – smatraju stvarnim prijetnjama nacionalnoj sigurnosti. Prema ovom
pogledu, sve bogatiji i moćniji kriminalci potkopavaju državu, demokraciju i
gospodarstvo, upotrebom korupcije, nasilja i reinvestiranjem svojih dobiti u
legalna gospodarstva. Do 1990-tih, to je značilo da su mnoge vlade smatrale
da tradicionalni pristupi zasnovani na provoñenju zakona, namijenjeni
osiguranju sigurnosti pojedinca ili javne sigurnosti zajednica, više nisu
prikladni (Williams i Savona, 1996.).
Na osnovnoj razini, mogućnost transnacionalnih kriminalnih poduhvata
da izbjegnu granične kontrole i osiguraju nove koridore za ilegalni transport
dobara i osoba dovodi u pitanje sposobnost države da provodi svoje temeljne
funkcije kao jamac nacionalne suverenosti, posjednik monopola nad silom te
pružatelj javnih dobara. Tijekom svojih aktivnosti, transnacionaln kriminalno
djelovanje korumpira i potkopava brojna državna tijela, osiguravajući tako
mehanizme pomoću kojih se može utjecati na sam karakter vlade i državne
politike u ciljanim državama.
U krajnjem slučaju, transnacionalno kriminalno djelovanje postaje tako
moćno da dovodi u pitanje i preuzima državni monopol nad upotrebom sile,
kao što se dogodilo u nekim zabačenim područjima regija u kojima se
proizvodi droga u Kolumbiji, Peruu i Boliviji. Kako ćemo vidjeti u raspravi o
povezanosti izmeñu terorizma i transnacionalnog kriminala, neki analitičari
potaknuli su pitanje mogućnosti da ilegalne kanale koji se koriste za
transnacionalno krijumčarenje i ilegalnu trgovinu počnu koristiti terorističke
organizacije.
Drugo, vlade transnacionalni kriminal percipiraju kao sigurnosnu prijetnju
do mjere u kojoj on potkopava demokratsku stabilnost. Treći val demokracije
koji je započeo s revolucijom u Portugalu 1974. godine proizveo je dotad
neviñenu ekspanziju ljudskih sloboda, a opet, u mnogim državama
transnacionalni kriminalni poduhvati iskoristili su nestabilnost koja je pratila
ove tranzicije kako bi se učvrstili, koristeći korupciju za proširenje svoga
utjecaja u višim državnim strukturama, zaštićujući se tako od provedbe
zakona. Korumpiranost javnih institucija i percipirana slabost u provoñenju
zakona u novim demokracijama pridonose potkopavanju povjerenja javnosti i
odanosti novom režimu. U krajnjem slučaju, javna reakcija može dovesti do
promjene vlada i režima, ponekad proizvodeći obnavljanje demokracije, kao
što se to dogodilo tijekom Narančaste revolucije u Ukrajini 2004. godine, a
ponekad vodeći nostalgiji za autoritarnijim oblicima vladavine, kao što se
nedvojbeno dogodilo u Rusiji za vrijeme Putinove administracije.
Ovaj aspekt prijetnje koju predstavlja transnacionalni kriminal zabrinjava
velike sile, poput Sjedinjenih Država i Europske unije, koje imaju odreñen
interes u promicanju demokracije.
Treće, transnacionalni kriminal smatra se prijetnjom gospodarskom
razvoju (te stoga i nacionalnoj sigurnosti). Tijekom 1990-tih, meñunarodne
financijske institucije, meñunarodne privatne banke i transnacionalne
nevladine organizacije (eng. non-governmental organization – NGO) poput
Transparency Internationala, sve više su se koncentrirale na dobro
djelovanje vlada kao preduvjet za ekonomski rast te promoviraju napore za
smanjenje korupcije i poboljšanje pravosudnih sustava. Meñunarodni
investitori, koji osiguravaju kapital presudan za poticanje ekonomskog rasta u
svijetu u razvoju, takoñer se usredotočuju na transparentnost vlade, vladavinu
zakona i smanjenje korupcije, budući da se time povećava vjerojatnost da će
njihova ulaganja uspjeti i ostati sigurna bilo od upletanja vlade ili kriminala.
Organizirani kriminal smatra se prijetnjom razvoju utoliko što potkopava
vladavinu zakona i odvraća strane investicije povećanjem razine nasilja i
nesigurnosti u ciljanim zajednicama. K tome, kriminalci često re-investiraju
svoj dohodak u legalno gospodarstvo kao dio nastojanja za pranjem novca, a
ovi poslovi povezani s kriminalom često imaju nepoštenu konkurentsku
prednost putem pristupa jeftinom kapitalu i sposobnosti zastrašivanja
poslovnih suparnika. U društvima u kojima postoje visoke razine
transnacionalnog kriminala, legitimni investitori često su neskloni uložiti
sredstva.

DEFINICIJE I KLJUČNI KONCEPTI

Transnacionalni kriminal
Tradicionalno, transnacionalni kriminal odnosi se na kriminalne aktivnosti
koje se protežu na i krše zakone dviju ili više država. Nedavno su Ujedinjeni
narodi u svojoj Konvenciji protiv transnacionalnog organiziranog kriminala
(eng. Convention Against Transnational Organized Crime) transnacionalni
kriminal definirali malo šire, uključujući bilo koju kriminalnu aktivnost koja
se provodi u više od jedne države, koja se planira u jednoj državi, ali se
izvodi u drugoj, ili se počini u jednoj državi gdje postoje efekti prelijevanja
na susjedna zakonodavstva (Konvencija Ujedinjenih naroda protiv
transnacionalnog organiziranog kriminala, 2000.). Napori za odreñivanjem
karaktera aktivnosti koje se označavaju kao transnacionalni kriminal
sveobuhvatni su, kako je naznačeno u Opisu pozadine19.1.
Postoji široko rašireno slaganje da je povećana globalizacija gospodarskih
aktivnosti omogućila pojavu šireg raspona aktivnosti i prilika za pojavu
istinski transnacionalnih kriminalnih poduhvata. Poput poslova u legalnom
gospodarstvu, transnacionalni kriminalci teže usklañivanju ponude i
potražnje i iskorištavanju razlika u profitima, propisima i razinama rizika
meñu tržištima. Ove razlike mogu proizaći iz raspoloživosti ponude u
odreñenim regijama koja se može uskladiti s potražnjom u drugima, poput
toka narkotika iz Afganistana i Južne Amerike u Europu i Sjedinjene Države.
U drugim slučajevima, kriminalci mogu iskorištavati razlike u regulaciji
aktivnosti, što je često slučaj u transakcijama pranja novca koje iskorištavaju
razlike u bankovnim tajnama izmeñu off-shore financijskih utočišta i
konvencionalnih banaka. Razlike u riziku pri provoñenju aktivnosti takoñer
bi mogle oblikovati geografsku prisutnost transnacionalnog kriminala, pri
čemu kriminalni poduhvati razvijaju svoja sjedišta u niskorizičnim državama
sa slabom vladom, poput Nigerije. Vjerojatno je da će se kriminalne
aktivnosti dogoditi u nacijama-domaćinima u kojima se visoki rizik
kompenzira primamljivošću viših profita. Druge države manje su važne kao
tržišta (ili domaćini) za transnacionalne kriminalne skupine, ali doprinose
ilegalnoj ekonomiji kao države za tranzit, kroz koje nelegalna dobra prolaze,
ili kao države koje pružaju usluge (kao u slučaju utočišta za pranje novca).
Iako se pojmovi ‘transnacionalni kriminal’ i ‘organizirani kriminal’
ponekad koriste naizmjenično, transnacionalni kriminal u cjelini ne izvode
samo organizirane kriminalne skupine, niti se sve organizirane kriminalne
skupine bave transnacionalnim kriminalom. Unatoč ovom razlikovanju,
većina rasprava o transnacionalnom kriminalu zaista se fokusira upravo na
kriminalna djela koja izvode organizacije koje postoje baš za stjecanje profita
putem nezakonitih akvitnosti. Takozvani ‘prigodni kriminalci’ – pojedinci ili
poduzeća koja se inače bave legitimnim komercijalnim aktivnostima koja
mogu počiniti transnacionalna zlodjela – isključuju se iz razmatranja.
Slijedeći ovaj pristup, nedavna Konvencija Ujedinjenih naroda osvrćući se na
prijetnju transnacionalnog kriminala usredotočuje se na transnacionalni
organizirani kriminal. Ovo dovodi do mnogih pitanja. Što je organizirani
kriminal? Zašto bismo se trebali usredotočiti na organizirane skupine koje
počinjavaju transnacionalni kriminal umjesto na same kriminalne aktivnosti?
Organizirani kriminal
Dok su malobrojna neslaganja oko toga što kriminal čini transnacionalnim, o
značenju organiziranog kriminala desetljećima se žestoko raspravlja. Ove
rasprave uvelike su se usredotočile na pitanje kako je organizirani kriminal
strukturiran i što organizirani kriminal dijeli od drugih oblika kriminala
(poput ‘običnih’ uličnih prekršaja ili korporativnog kriminala). (Za detaljniju
raspravu o ovim pitanjima vidjeti poglavlje ‘Organizacija transnacionalnog
kriminala: suparničke vizije’ u nastavku).
Unatoč ovim tekućim neslaganjima, većina promatrača slaže se da se
kriminalne skupine uvelike razlikuju u pogledu strukture, snage, veličine te
opsega i raznovrsnosti aktivnosti koje poduzimaju. Ovo prilično
sveobuhvatno poimanje ‘organiziranog’ u ‘organiziranom kriminalu’
relektira se u većini suvremenih meñunarodnih definicija pojma, koji baca
svoju mrežu široko kako bi obuhvatio različite skupine, kao što možemo
vidjeti u Opisu pozadine 19.2. Prema članku 2. Konvencije Ujedinjenih
naroda protiv transnacionalnog organiziranog kriminala, koja je potpisana u
prosincu 2000. godine, organizirani kriminal definira se kao bilo koja
‘strukturirana grupa tri ili više osoba koja postoji u odreñenom periodu i
djeluje u skladu s ciljem počinjenja jednog ili više ozbiljnih zločina ili
prekršaja [...] kako bi stekla, izravno ili neizravno, financijsku ili drugu
materijalnu dobit...’. Strukturirana grupa je ona koja nije ‘nasumično
formirana za neposredno počinjenje prekršaja i koja ne treba imati formalno
definirane uloge svojih članova, postojanost članstva ili razvijenu strukturu’.
Fokus UN-ove Konvencije na profitom motiviran kriminal, koji razlikuje
organizirani kriminal od ‘običnih’ zločina poput silovanja ili umorstva,
takoñer odražava prevladavajuće definicije organiziranog kriminala. Ovi
profitom-motivirani zločini mogu se grupirati u tri kategorije: razbojstva
zbog profita, koja uključuju nedobrovoljne transfere (primjerice, prevaru);
tržišne razmjene pri kojima se ilegalna dobra ili usluge prodaju za profit
(primjerice, krijumčarenje droge); te komercijalne razmjene koje uključuju
ilegalnu proizvodnju ili distribuciju inače legalnih dobara ili usluga
(primjerice, krijumčarenje cigareta) (Naylor, 2003.).
Konačno, čini se da sastavljači UN-ove Konvencije dijele mišljenje
analitičara koji su često naglašavali druge tri karakteristične osobine
organiziranog kriminala: (1) tendenciju upotrebe sustavne korupcije i nasilja;
(2) potvrdu nenormalno visokih razina recidiva u odnosu na druge kriminalne
organizacije; i (3) subverziju i infiltraciju u legalno gospodarstvo putem
reinvestiranja nezakonitog profita. Ove tri karakteristike koriste se za
opravdavanje izdvajanja organiziranog kriminala kao predmeta od posebnog
značaja. Smatra se da načini djelovanja organiziranih kriminalnih skupina i
njihovo posljedično bogatstvo i moć predstavljaju posebnu štetu za društvo,
gospodarstvo i politički poredak (uslijed korupcije, nasilja i sudjelovanja u
legalnom gospodarstvu) koja nadilazi štetu koju uzrokuju zločini motivirani
profitom (primjerice, krijumčarenje droge, prijevare) koje počinjavaju. Ovo
objašnjava dugotrajni naglasak u provoñenju zakona na onesposobljavanju
kriminalnih organizacija i metodama ‘praćenja novca’ kojima se cilja
kriminalna imovina. Slično razmišljanje odražava se i u člancima današnje
UN-ove Konvencije o transnacionalnom organiziranom kriminalu, koji
nezakonitim proglašavaju članstvo u organiziranim kriminalnim skupinama,
kriminaliziraju korupciju, ciljaju na profit organiziranih kriminalnih skupina
putem odredbi o konfiskaciji imovine i onih protiv pranja novca.

PORAST TRANSNACIONALNOG KRIMINALA

Transnacionalni kriminal nije novi fenomen. Organizirane kriminalne

skupine transnacionalno djeluju desetljećima, ako ne i stoljećima – s
obzirom, primjerice, na veze izmeñu talijanske i američke Mafije od 1950-
tih, operacije krijumčarenja od strane kineskih trijada, krijumčarenje kokaina
od strane kolumbijskih narko ‘kartela’ Cali i Medellin. Kako onda možemo
objasniti rasprostranjenu zabrinutost zbog transnacionalnog kriminala u
1990-tima?
Mnogi promatrači smatraju da su mnogo zabrinutosti generirale vojna,
obavještajna te šira nacionalno-sigurnosna zajednica, koje su trebale nova
opravdanja svoje relevantnosti (i proračuna) u posthladnoratovskom
razdoblju (primjerice, Beare, 2003). Iako je ovo donekle istinito, takoñer
postoji konsenzus oko toga da je do stvarnog povećanja opsega i domašaja
transnacionalnog kriminala došlo u 1980-tim i 1990-tim godinama.
Transnacionalni kriminal postao je globalan u opsegu i više nije specifičan
samo za odreñena geografska područja ili etničke skupine. Došlo je do
značajnoga povećanja broja i veličine ilegalnih tržišta, broja skupina, broja
pogoñenih zemalja, te sveukupnog iznosa ilegalne trgovine (iako nije sigurno
da se povećao omjer ilegalne u odnosu na legalnu trgovinu). Dok su u
prošlosti ilegalna tržišta bila mala i izolirana, danas ilegalna tržišta teže
meñusobnoj povezanosti i uzajamnoj potpori, te uključivanju u legalno
gospodarstvo više nego ikada.
Povećani opseg i domašaj transnacionalnog kriminala velikim dijelom se
može objasniti dvama trendovima. Prvo, povećan transnacionalni tok ljudi,
dobara i novca u drugoj polovici dvadesetog stoljeća (proces koji se često
naziva ‘globalizacija’) pridonio je rastu i legalne i ilegalne privrede, koje
djeluju preko nacionalnih granica. Drugo, val ‘dvostrukih tranzicija’ (odmak
od zatvorenih gospodarstava i autoritarnih političkih režima) i porast
grañanskih nemira sa završetkom Hladnog rata potkopali su državni autoritet
u mnogim zemljama, osiguravajući tako domaću bazu za kriminalne skupine
ili na drugi način olakšavajući djelovanje transnacionalnih kriminalnih mreža.

Globalizacija
Globalizacija se odnosi na povećan transnacionalni tok ljudi, dobara i novca
koji se pojavio tijekom druge polovice dvadesetog stoljeća. Ovu mobilnost
znatno su olakšali napretci u komunikacijskim i transportacijskim
tehnologijama, poput pojave putničkog zračnog prometa, osobnog računala,
interneta i mobilnih komunikacija. Suprotno onome što mnogi zagovaraju,
važnost ovih tehnoloških promjena za meñunarodnu mobilnost može se
preuveličati; naposljetku, oni dokazano ne predstavljaju tako veliki skok
naprijed kao izumi telegrafa ili parobroda – izumi koji nisu doveli do
eksplozije transnacionalnog kriminala (Levi, 2002.). Meñutim, proces
globalizacije, pravilno shvaćen, nije samo stvar tehnološke inovacije nego je
čak fundamentalnije povezan s gospodarskim i političkim reformama koje su
smanjile ograničenja meñunarodnom kretanju dobara, ljudi i novca u 1980-
tim i 1990-tim. Val tržišno-orijentiranih reformi u svijetu u razvoju i
razvijenom svijetu koji je započeo 1970-tih, smanjio je prepreke trgovini te je
doprinio razvoju gospodarstva utemeljenih na izvozu. K tome, val tranzicija
prema demokraciji, koji je otpočeo 1974. godine u Južnoj Europi te se 1980-
tih prebacio u Latinsku Ameriku i nadalje u Afriku, Istočnu Europu i bivši
Sovjetski Savez nakon pada Berlinskog zida, povećao je transnacionalne
tokove. Granice koje su bile zatvorene pod autoritarnom vladavinom sada su
se otvorile.
Ovaj uvelike pozitivan proces gospodarske i političke liberalizacije imao
je ‘tamnu stranu’. Na sve više globalnom tržištu, ilegalni akteri, poput
njihovih legalnih pandana, iskorištavaju poslovne prilike gdje god da se one
pojave. Rast globalne trgovine i globalnih financijskih mreža pružili su
infrastrukturu i okrilje koje su ilegalni akteri mogli eksploatirati. Primjerice,
stvaranje NAFTA-e (eng. North American Free Trade Area) rezultiralo je
rastom trgovine izmeñu Sjedinjenih Država i Meksika sa 81 milijarde USD
1993. na 243 milijarde USD 2000. godine (Zoellick, 2001.). Ova kopnena
granica takoñer je jedna od glavnih ruta za krijumčarenje ilegalnih dobara i
stranaca u Sjedinjene Države. Rastući prekogranični promet kriminalcima
povećava prilike da sakriju svoje aktivnosti unutar toka legalne trgovine, dok
se provedba zakona susreće sa sve većim teškoćama u nadziranju ovoga
prometa. Samo 5% teretnih otpremnih kontejnera koji morskim putem ulaze
u Sjedinjene Države prolaze stvarnu kontrolu (Robinson, Lake i Seghetti,
2005:14). Globalizacija financijskih tržišta dramatično se ubrzala od 1990-
tih, olakšavajući kriminalcima brzo i tajno premještanje i pohranjivanje
svojih profita (IMF WEO 2005: 109-10). Vladama izazov predstavlja
pronalaženje kriminalnog ‘signala’ unutar ‘buke’ koju generiraju goleme i
rastuće količine meñunarodne trgovine i financija, koje je proizvela
globalizacija.
Pored omogućavanja kretanja ljudi preko granica, globalizacija je
migrantima olakšala održavanje kontakata sa svojim domovinama, dugo
nakon što su se ponovno naselili negdje drugdje. Kraj Hladnoga rata stvorio
je nove prilike za ekonomske migrante iz bivših sovjetskih republika, kao i
neprekidne ekonomske razlike izmeñu razvijenoga svijeta i svijeta u razvoju.
Brzi porast grañanskih sukoba diljem svijeta takoñer je stvorio novu
generaciju izbjeglica. Ove dijaspore pružile su neke od puteva kojima
pojedinci iz različitih država mogu ostvariti odreñenu razinu obostranog
povjerenja, potrebnog za održavanje transnacionalnih kriminalnih poduhvata.
Skupine poput Kineskih trijada koje djeluju u Hong Kongu, Sjedinjenim
Državama i Zapadnoj Europi ili Kosovske mreže za krijumčarenje droge u
Zapadnoj Europi ovise o vezama koje održavaju pojedinci slične kulturne
pozadine u različitim državama. Neasimilirane populacije etničkih manjina
često su ranjive po pitanju eksploatacije od strane kriminalaca i k tome u
strahu od suradnje s agencijama za provoñenje zakona. Osim toga, postoje
dokazi da je globalizacija takoñer omogućila stvaranje novih oblika suradnje
izmeñu transnacionalnih kriminalnih organizacija, koji ne ovise o etničkim
vezama za održavanje povjerenja, kako se navodi u nedavnim studijama
Europske unije (2003) i Ujedinjenih naroda (2002).

Potkopavanje državne vlasti

Kako je prethodno naznačeno, dvostruka tranzicija prema slobodnim tržišnim
gospodarstvima i demokraciji u 1980-tima i 1990-tima uvelike je pridonijela
povećanoj mobilnosti ljudi, dobara i novca, što je pružilo povoljnije prilike
transnacionalnom kriminalu. U mnogim državama ove dvostruke tranzicije
su i na druge načine pridonijele širenju transnacionalnog kriminala. Ovaj
odlomak odnosi se na tranzicije koje nisu uspjele, ostavljajući za sobom
državu koja je često nesposobna ostvariti vladavinu zakona (takozvana ‘siva’
područja) ili čak primijeniti kontrolu nad svojim teritorijem (stvarajući tako
‘prostore bez vlasti’). Ova siva i područja bez vlasti pružila su utočište
širokom rasponu skupina koje se bave transnacionalnim kriminalnim
aktivnostima: od kriminalaca koji se bave organiziranim kriminalom preko
ratnih profitera do pobunjenika.
Paradigmatski slučaj pojave organiziranog kriminala nakon dvostrukih
tranzicija može se pronaći u post-sovjetskoj Rusiji. U ovom slučaju,
gospodarski ‘posrednici’ koji su potaknuli ukidanje planske privrede koja je
bila na djelu do prije 1991. godine i male skupine koje su se bavile
organiziranim kriminalom, koje su preživjele sovjetsko razdoblje, udružili su
se s nekim otpuštenim elementima sovjetskog obavještajnog i sigurnosnog
aparata i novonastalim poduzetnicima, kako bi iskoristili slabo regulirano
tranzicijsko gospodarstvo. Kombinirajući unutarnje znanje o državnim
poduzećima i sredstvima, pristup obavještajnim i nadzornim spisima,
iskustvo i kontakte na Zapadu, te stručnost u provoñenju nasilja i
zastrašivanja, ovi novi elementi organiziranog kriminala bili su dobro
pozicionirani za iskorištavanje slabosti ruske države u nastanku u svrhu
stjecanja velike osobne koristi (Fickenauer i Voronin, 2001:6-9). Napori ovih
orgniziranih kriminalnih skupina u nastanku umnogome su pridonijeli
potkopavanju povjerenja investitora u rusko gospodarstvo, povećali su
troškove poslovanja i izazvali nedostatak legalnog kapitala za zakonit
poslovni razvoj. Takoñer su delegitimizirali novi ruski demokratski režim
dovodeći u pitanje njegovu sposobnost da održi vladavinu prava i omogući
javnu sigurnost.
Etnički i grañanski sukobi koji su se ponovno pojavili nakon Hladnog rata
takoñer su pružili iznimno poticajno okruženje za razvoj kompleksnih
transnacionalnih kriminalnih poduhvata. Slom sposobnosti upravljanja u
područjima poput Somalije nakon 1990. godine vodio je pojavi ratnog
profiterstva, pri čemu je vojna moć plemenskih i klanskih milicija održavana
pomoću ilegalnih aktivnosti, posebice trgovinom narkotikom Qat. U ovom
slučaju, oružane skupine nisu uvijek prelazile granice regije kako bi se
angažirale u kriminalnim aktivnostima, nego su često surañivale s mrežom
posrednika kako bi prokrijumčarile narkotike kupcima izvan roga Afrike
(Piombo, 2006.).
Slično tome, krvavi rat na Balkanu stvorio je osobito složene mreže koje
su obuhvaćale organizirani kriminal, paravojne skupine, obavještajne
dužnosnike, vojne snage i institucije zadužene za provoñenje zakona na
području bivše Jugoslavije. Embargo koji je nametnut državama u ratu
stvorio je nove asimetrije koje je mogao iskorištavati organizirani kriminal za
krijumčarenje roba, benzina i oružja. Uz prešutni pristanak lokalnih vlasti,
organizirane kriminalne skupine krijumčarile su žene u Zapadnu Europu i, u
nekim slučajevima, mirovnim snagama koje su pokušavale smanjiti razimu
sukoba. Ove skupine obuhvaćale su najviše slojeve društva unutar bivše
Jugoslavije, uključujući vodstvo Srbije, koje je ove mreže koristilo za vlastito
bogaćenje i osiguravanje sredstava potrebnih njihovim snagama za nastavak
rata. Slično tome, kosovski krijumčari droge u Zapadnoj Europi generirali su
financijska sredstva potrebna za potporu pobune Oslobodilačke Vojske
Kosova na njihovom teritoriju. Nakon rata, pokazalo se da je ove
organizirane kriminalne elemente posebno teško kontrolirati, te da su u
jednom mometu čak sudjelovale u atentatu na srbijanskog premijera Zorana
Đinñića 2003. godine. Uključenost snaga reda, obavještajnih i vojnih
dužnosnika u ove transnacionalne kriminalne mreže objašnjava njihovu
sposobnost da se održe nakon kraja Balkanskih ratova i dolaska demokracije
u regiju (Saponja-Hadžić, 2003.).

ORGANIZACIJA TRANSNACIONALNOG KRIMINALA:

NATJECATELJSKE VIZIJE

Ključne osobine organizacije transnacionalnog kriminala

U 1990-tima ‘mrežni’ oblici organizacije postali su sve važniji i za legalna i
za ilegalna udruženja. Hijerarhijske organizacije više nisu morale regrutirati
osoblje sa širokim rasponom specijaliziranih vještina potrebnih za različite
protuzakonite operacije. Umjesto toga, tečne i lako prilagodljive mreže
pojedinaca i organizacija mogle su se grupirati i raspustiti u skladu sa
zahtijevanim potrebama posebnih kriminalnih pothvata. Operacije poput
pranja novca ili izrade lažnih identiteta mogle su se dati u zadatak nezavisnim
specijaliziranim izvoñačima, koji bi lako mogli biti dio višestrukih
kriminalnih mreža. Mreže (definirane jednostavno kao veze izmeñu
‘čvorova’) koegzistiraju s poretcima i tržištima, i povećavaju njihovu
učinkovitost.
Niz promjena, koje su postale očigledne do 1990-tih, može objasniti
povećanu važnost mreža. Inovacije u tehnologiji uvelike su olakšale
komunikaciju unutar i izmeñu pojedinaca i skupina, povećavajući njihovu
sposobnost da formiraju i raspuste mreže u skladu s okolnostima. Ove
inovacije i proliferacija ilegalnih tržišta imale su učinak ‘demokratizacije’
kriminalnog podzemlja, olakšavajući pojedincima sudjelovanje u kriminalu,
bez potrebe za velikim, hijerarhijskim organizacijama za pružanje
infrastrukure i potrebnih društvenih kontakata. K tome, povećana
rasprostranjenost mrežnog oblika može se promatrati kao nusproizvod
uspješne primjene zakona usmjerene prema velikim organiziranim
kriminalnim skupinama. Neki naglašavaju kako su kriminalci, koji su
uključeni u proces strateškog minimiziranja rizika, mudro odabrali mreže kao
optimalan oblik organizacije za izbjegavanje uhićenja. Drugi jednostavno
napominju da je mrežni oblik bio ono što je ostalo nakon što je primjenom
zakona onesposobljeno više vodstvo ključnih skupina poput kartela Medellin
i Cali u Kolumbiji.
Posljedično, transnacionalne organizirane kriminalne skupine u 1990-tima
uvelike se razlikuju po svojoj veličini, strukturi i aktivnostima. Ulazak novih
kriminalnih skupina na ilegalna tržišta u 1990-tima te sposobnost lakog
grupiranja i raspuštanja omogućuje da mnoštvo grupa, više nego ikada ranije,
uspješno sudjeluje u transnacionalnom kriminalu. Značajno je da se skupine
razlikuju u mjeri u kojoj koriste korupciju i politički utjecaj kako bi
omogućili svoje zločine te po stupnju u kojemu prodiru u legalno
gospodarstvo – osobinama koje se obično smatraju katakterističnima za
organizirani kriminal (UN, 2002.).
Konačno, meñunarodne kriminalne skupine često se natječu jedna s
drugom, ali se u velikoj mjeri upuštaju i u suradnju kako bi ostvarile pristup
tržištima ili proizvodima ili profitirale od ekonomije razmjera. Iako je
postojalo široko rasprostranjeno mišljenje da je organizirani kriminal u
prošlosti bio organiziran po etničkim linijama, sada je jasno da oportunizam,
jednako kao i zajedničke društvene karakteristike, potiču suradnju (European
Union, 2003.). Raniji nagovještaj ovoga trenda bio je glasoviti savez izmeñu
kolumbijskih kartela i Sicilijanske mafije u kasnim 1980-tima u svrhu
olakšavanja ulaska kokaina u Europu. Ovaj i drugi savezi (pogotovo oni koji
uključuju ruske kriminalne skupine u 1990-tima) naveli su neke promatrače
na pomisao da su transnacionalna partnerstva organiziranom kriminalu
priskrbila veće bogatstvo nego ikada.
Unatoč slaganju oko ovih organizacijskih osobina transnacionalnog
organiziranog kriminala, pri odreñivanju njihova značaja analitičari su skloni
podjeli u tri različita tabora . Svaki se tabor usredotočuje na jedan od
različitih organizacijskih oblika koji koegzistiraju – hijerarhija, mreže ili
tržišta – kao najvažnije za razumijevanje ‘istinskog’ karaktera
transnacionalnog kriminala, s implikacijama koliko štetnima smatramo
organizirane kriminalne skupine i kako bi se na tu prijetnju trebalo odgovoriti
(Za ilustraciju vidjeti Točke za razmišljanje19.1).
Hijerarhijski pogledi na transnacionalni organizirani
kriminal
Izraz ‘organizirani kriminal’ prvotno se odnosio na hijerarhijski organizirane
kriminalne skupine za koje se smatralo da monopoliziraju kriminalno tržište
u odreñenom području i koje sistematski upotrebljavaju nasilje i korupciju u
ostvarivanju svojih ciljeva. Ovaj pogled pristao je uz ideju o centralno
orkestriranoj zavjeri voña organiziranih kriminalnih skupina da svijet
raskomadaju u svoja vlastita osobna lenska dobra. Dok gotovo svi analitičari
danas odbacuju ideju o monopolističkoj kontroli, mnogi još uvijek vjeruju da
hijerarhijski organizirane skupine danas igraju stratešku ulogu u
transnacionalnom kriminalu i da su moćnije, bogatije i opasnije nego drugi
organizirani kriminalci (UN, 2002.).
Iz ove analize, koja se usredotočuje na dodatnu razinu štete koju
predstavljaju organizirane kriminalne skupine koja nadilazi štete prouzročene
zločinima motiviranima profitom koje počinjavaju, proizlaze dva ključna
skupa široko prihvaćenih preporuka za postupanje. Prvi je potreba za
ciljanjem vodstva kriminalnih organizacija, u očekivanju da će propast ovih
skupina koje su odgovorne za veliki dio kriminalne aktivnosti na odreñenom
tržištu dovesti do smanjenja razina kriminala. Drugi je ciljanje na prihode
kriminalnih skupina kao način smanjivanja njihove moći, pogotovo mjere u
kojoj bi one mogle potkopati zakonito gospodarstvo.

Mrežni pogledi na transnacionalni organizirani kriminal

Ova škola mišljenja mrežni oblik organizacije identificira kao definirajuću
karakteristiku transnacionalnog kriminala od 1990-tih, naglašavajući
poduzetnički instinkt, razmjer, sofisticiranost, fleksibilnost i elastičnost ovog
oblika organizacije. Poput hijerarhijskog pristupa, ova škola smatra da same
kriminalne organizacije predstavljaju prijetnju društvu koja daleko nadilazi
štetu koju predstavljaju zločini motivirani profitom koje počinjavaju.
Kriminalne organizacije upotrebljavaju nasilje i korupciju, akumuliraju
bogatstvo i moć te se upuštaju u stratešku suradnju s drugim skupinama,
povećavajući i svoju učinkovitost i opasnost koju predstavljaju. Mada
formalno centralizirana skupina ili konfederacija voña koja usmjerava ovu
suradnju ne postoji, mreže omogućuju razinu suradnje koja u konačnici
predstavlja veću prijetnju, jer je manje podložna provoñenju zakona.
Pojedinačne organizacije očituju se razinom sofisticiranosti i elastičnosti koja
nadilazi sposobnost odgovora većine tijela za provoñenje zakona.
Kao i kod hijerarhijskog pristupa, politika odgovora jest ciljanje
kriminalnih organizacija i njihovih prihoda, ali umrežena priroda kriminalnih
skupina zahtijeva odreñene inovacije. Umjesto ciljanja vodstva organizacija,
‘čvorovi’ koji su presudni za djelovanje mreže moraju se identificirati i
onesposobiti. Pored mijenjanja taktika, vlade iz temelja moraju promijeniti
svoj način djelovanja kako bi suzbile kriminalne mreže. Državne birokracije
– nefleksibilni poretci uvelike nesposobni za tečnu suradnju u okviru
zakonodavnih i izvršnih tijela – moraju ‘formirati mreže za suzbijanje mreža’
(Williams, 2001.).

Tržišni pogledi na transnacionalni organizirani kriminal

Konačno, ključna skupina znanstvenika smatra kako je važnije o
transnacionalnom kriminalu razmišljati kao o tržištu nego kao mreži skupina
(Beare, Naylor, 2002.). Potreba za minimaliziranjem rizika (na primjer,
izbjegavanje primjene zakona) i druga ograničenja koja nameću ilegalna
tržišta znači da će kriminalne skupine težiti tome da budu male, ranjive i
konkurentne – nešto posve drugačije od monopola ili sporazumnih oligarhija
koje naglašava hijerarhijski pogled na organizirani kriminal. Dok teoretičari
koji zagovaraju teoriju mreža ukazuju na prilagodljivost i sofisticiranost
kriminalnih mreža kao ključni izvor njihove elastičnosti u odnosu na napore
za provoñenjem zakona, znanstvenici koji fenomen promatraju kao tržište
napominju da je ‘golema većina kriminala područje trećerazrednih gubitnika’
(Naylor, 2002:10). Iz ove perspektive, elastičnost transnacionalnog kriminala
može se pripisati nemilosrdnoj logici tržišta – povećavanje ponude kao
odgovor na potražnju – prije negoli sofisticiranosti ili poduzetničkom
instinktu pojedinačnih organizacija.
Za teoretičare tržišta, suradnja meñu kriminalcima niti je novina ilegalnog
tržišta 1990-tih godina niti je osobito strašan razvoj dogañaja. ‘Taktički
savezi’ meñu kriminalnim skupinama imaju dugu povijest – primjerice,
dugotrajni sporazum izmeñu skupina Fransucko-korzakanske mafije i turskih
proizvoñača heroina za krijumčarenje heroina u Sjedinjene Države tijekom
1960-tih i 1970-tih. Analitičari tržišta, pozivajući se na brojne primjere
uvelike prenapuhanih službenih procjena kriminalnoga profita, sumnjaju da
kriminalna udruženja stvaraju organizacije s onom razinom bogatstva i moći
koju im obično pripisuje državna retorika. Ako bogatstvo ovih grupa nije
tako veliko kao što se misli, njihova prijetnja legalnom gospodarstvu je
ograničena. U stvari, analitičari tržišta vjeruju da korporativni i činovnički
zločini mnogo više pridonose potkopavanju legalnoga gospodarstva. Slično
tome, ovaj tabor smatra da organizirane kriminalne skupine nisu ništa
sklonije upotrebi nasilja i korupciji od običnih uličnih kriminalca i
korporativnih kriminalaca.
 Iz ove perspektive, naglašavanje transnacionalnog organiziranog
kriminala, kao u nedavnoj UN-ovoj konvenciji, je pogrešno. Umjesto toga,
transnacionalni kriminal očigledno bi trebao zanimati meñunarodnu
zajednicu; one koji surañuju s organiziranim kriminalnim skupinama u
legalnom sektoru treba ciljati s jednakom, ako ne i većom odlučnošću nego
same karijerne kriminalce; a kreatori politike trebali bi provesti analize
svakog pojedinog tržišta različitih nelegalnih aktivnosti kako bi stvorili
strategije koje su korisnije od generičkih, taktičkih savjeta za ciljanje
kriminalnih skupina.

TRANSNACIONALNI KRIMINAL I TERORIZAM

Na vrhuncu američkoga ‘rata protiv droge’ u 1980-tima, analitičari i kreatori

politike, uočavajući sve veću upletenost gerile u trgovinu drogom u
Kolumbiji i Peruu, prvo su počeli izražavati stvarnu zabrinutost oko ‘veze’
kriminal-terorizam. Je li ova veza bila ‘strateško savezništvo’ ili tek ‘brak iz
računa’? Zagovornici potonje perspektive smatrali su da će gerile i krijumčari
droge blisko surañivati na ostvarivanju svojih zajedničkih interesa u stjecanju
novca i destabiliziranju države; multiplicirajući učinak takve suradnje bio bi
potencijalno razarajući. Kritičari ovoga stajališta naglašavali su različite
motive dviju skupina (ideologija nasuprot profita) te su smatrali da će se
kriminalne skupine najvjerojatnije suspregnuti od suradnje s teroristima i na
taj način ostati izvan radarskog ekrana tijela za provoñenje zakona. Suradnja
bi bila taktička i kratkoročna, te stoga od maloga značaja. K tome, kriminalci
bi ljubomorno čuvali svoju kontrolu nad ilegalnim aktivnostima, stvarajući
tako prepreke ulasku terorista zainteresiranih za bavljenje kriminalnim
aktivnostima.
Kako se pozornost ratu protiv droge u Sjedinjenim Državama u 1990-tima
smanjivala, tako se smanjivao i interes za moguće veze izmeñu
transnacionalnog kriminala i terorizma. Teroristički napadi 11. rujna 2001.
godine u Sjedinjenim Državama to su promijenili te su doveli do novog vala
studija o ovoj temi. Većina promatrača vjeruje da je u 1990-tima došlo do sve
većeg izravnog sudjelovanja ‘terorističkih’ skupina u transnacionalnom
kriminalu, budući da se državno sponzoriranje terorizma smanjilo kao
rezultat kraja Hladnog rata, a vjerski motiviran terorizam (koji općenito nije
bio izravno sponzoriran od strane države) je dobio na važnosti. Članovi
pristaša Hezbollaha bili su se upuštali u različite kriminalne projekte u
Sjedinjenim Državama, poput šverca cigareta i prijevare s obveznicama, te u
krijumčarenje i krivotvorenje u graničnom području na ‘tromeñi’ Argentine,
Brazila i Paragvaja, u kojemu uvelike vlada bezakonje. Al’Qaidine ćelije u
Zapadnoj Europi bavile su se prijevarama na kreditnim karticama. Napose,
niti za jednu od ovih skupina kriminalna aktivnost nije bila meñu njihovim
najvažnijim izvorima prihoda niti je jasno da li su kriminalna djela dosegla
‘transnacionalnu’ razinu dok se ilegalni profiti nisu prebacili u inozemstvo. U
mjeri u kojoj su se Marksističko-lenjinističke terorističke skupine u 1970-
tima i 1980-tima bavile prvenstveno unutarnjim kriminalnim djelima –
pljačkama banaka, iznudama ili otmicama u državi u kojoj su djelovali –
1990-te godine su predstavljale promjenu.
Ukoliko se izraz ‘terorist’ općenito koristi za sve nedržavne aktere koji
terorizam upotrebljavaju kao taktiku – uključujući pobunjenike čiji je cilj
svrgavanje odreñene vlade i ratne voñe (eng. warlords15) sa zahtjevima za
političkom moći na subnacionalnoj razini – tada s većom sigurnošću možemo
reći da se dogodio porast oslanjanja terorista na meñunarodni kriminal. Od
kraja Hladnog rata, došlo je do proliferacije ovih skupina u područjima ‘izvan
kontrole vlade’ u kojima mogu eksploatirati prirodne izvore pod svojom
kontrolom ili zarañivati od krijumčarskih ruta koje prolaze kroz njihov
teritorij. Ratni voñe u Africi okoristili su se ilegalnom trgovinom
dijamantima; Irački pobunjenici preprodaju otetu naftu i trguju drogom; a
gerile i paravojne skupine u Kolumbiji su u velikoj mjeri povećale svoje
sudjelovanje u trgovini kokainom u 1990-tima sa smrću kartela Medellin i
Cali. Kako potonji primjer sugerira, decentralizacija transnacionalnih
kriminalnih skupina koja je postala jasna do 1990-tih, pridonijela je
sposobnosti ‘terorista’ da povećaju svoju upletenost u kriminal. Ilegalna
tržišta manje su obilježena velikim kriminalnim skupinama koje štite svoj
teren od upada, a više manjim skupinama koje se nastoje umrežiti s
teroristima.
Manje je slaganja oko toga postoji li ‘strateški savez’ izmeñu terorista i
kriminalnih skupina (i kakav bi mogao biti značaj takvog saveza). Američki
State Department naglašava da ove dvije skupine dijele ‘metode, ali ne i
motive’. Teroristi se mogu oslanjati na kriminalne aktivnosti kako bi
prikupili novac i izveli svoje operacije (primjerice, krivotvorenje
dokumenata, ilegalni prelasci granica), ali njihov cilj ostaje ideološki, a ne
isključivo težnja za profitom. Meñutim, sve veći broj analitičara počeo je

15
'Warlord' je osoba koja posjeduje moć i provodi i civilnu i vojnu
kontrolu nad odreñenim područjem pomoću vojnih snaga koje su odane
njemu a ne središnjoj, legalno izabranoj vlasti države.
naglašavati ‘zamagljivanje linije’ izmeñu kriminalaca i terorista (Shelley,
2005.). Uobičajeno je postalo nekritičko označavanje svih pobunjeničkih
skupina, teško upletenih u kriminal kao način prikupljanja sredstava, kao
‘boraca pretvorenih u zločince’ – oznakom koja ignorira tekuće ideološke
motivacije ovih skupina. (Za kritičko vrednovanje veze izmeñu kriminalaca i
terorista vidi Prefontaine i Dandurand).
Potencijalno važan fenomen kojemu je posvećeno manje pozornosti jest
slučaj onoga što se može nazvati ‘zločinci pretvoreni u fanatike’. Postoje neki
dokazi da kriminalci i teroristi koji dijele zatvorske ćelije nakon puštanja na
slobodu takoñer razvijaju zajedničke interese u udruženim kriminalnim i
terorističkim pothvatima. To je zabilježeno ne samo u Južnoj Aziji, nego i u
napadu na Madrid, u kojemu je radikalizirana organizacija za rasparčavanje
droge odigrala instrumentalnu ulogu.
Analitičari koji na dnevni red iznose privid ‘strateškog savezništva’
smatraju da će takvo partnerstvo povećati opasnost koju predstavljaju
terorističke skupine, koje više neće morati odvajati sredstva da se same
uključe u kriminal, imat će pristup većim financijskim sredstvima, i bit će u
mogućnosti primijeniti kriminalnu ekspertizu na svoje terorističke operacije.
Skeptici smatraju da je savezništvo izmeñu kriminalaca i terorista u
najboljem slučaju pretjerano, a u najgorem slučaju proizvod vlada u svrhu
kriminalizacije i suzbijanja legitiminih pobunjeničkih skupina (Naylor,
2002.).

ODGOVORI VLADE

Prije kraja Hladnoga rata organizirani kriminal primarno se promatrao kao

unutarnji problem, s transnacionalnim dimenzijama često se postupalo na ad
hoc ili bilateralni način. Jedina institucionalizirana meñunarodna mjesta za
razmjenu informacija bili su UN-ova Komisija za sprečavanje kriminala i
kazneno pravosuñe i Interpol. Napose, Interpol se ponajprije smatrao
sredstvom odgovora na problem koji predstavljaju kriminalci koji prelaze
državne granice kako bi izbjegli uhićenje. Meñutim, od tada su državni
odgovori na transnacionalni kriminal evoluirali usporedno s rastućom
spoznajom da ovaj fenomen predstavlja prijetnju nacionalnoj sigurnosti.
Američki ‘rat protiv droga’ u 1970-ima, a pogotovo u 1980-tima, prije
nego bavljenje problemom transnacionalnog kriminala kao takvim, doveo je
do povećanog naglaska i na bilateralnoj i na multilateralnoj suradnji u
primjeni zakona. Napose, Sjedinjene Države koristile su financijske mrkve i
batine na bilateralnoj osnovi kako bi potaknule ciljane države da ojačaju
pravnu regulaciju i provedbu propisa protiv transnacionalnog kriminala. U
slučaju krijumčarenja kokaina iz Andske regije, Sjedinjene Države pružile su
mrkvu u vidu povećane pomoći i obuke državama u kojima su djelovali
narko-karteli, ali su takoñer upotrijebile i prijetnju poništavanja potvrde (koja
je omogućavala suspenziju američke pomoći) kako bi povećala cijenu
nesuradnje sa Sjedinjenim Državama. Tijekom sedamdesetih i osamdesetih
godina, američke agencije za borbu protiv narkotika surañivale su s
europskim službama za provedbu zakona kako bi izvezle agresivnije, i
istražiteljske, i obavještajne pristupe borbi za suzbijanje krijumčarenja
narkoticima. Ona nisu uvijek bila uspješna, posebice stoga što je postojao
odreñeni otpor Europljana prema tehnikama koje počivaju na tajnom radu,
poput hvatanja u zamku konzumenata droge i ‘potkupljivanja’ krijumčara
kako bi od njih razvili doušnike. K tome, neke države opirale su se
kriminalizaciji droga i zagovarale su pristup sa stajališta javnog zdravstva,
osobito Nizozemska (Nadelmann, 1999.).
Američki i europski napori za kontroliranjem krijumčarenja narkotika
takoñer su doveli do pojave prvih meñunarodnih normi i konvencija koje se
eksplicitno odnose na meñunarodni kriminal. Oni su uključivali UN-ovu
Konvenciju protiv nedopuštene trgovine narkoticima i psihotropnim
supstancama (1988.) i utemeljenje Radne skupine za financijsko djelovanje
(eng. Financial Action Task Force) (1990.), za suzbijanje pranja novca, pod
okriljem skupine G8.
Širenjem transnacionalnog kriminala na nova područja u svijetu u
devedesetima, sve veći broj država počeo je promatrati transnacionalni
kriminal kao ozbiljan problem te su bile voljne poduzeti mjere za smanjenje
nesrazmjera u djelovanju izmeñu zemalja putem harmonizacije
zakonodavstva i povećanjem policijskih sposobnosti. Sjedinjene su Države,
primjerice, u Strategiji nacionalne sigurnosti iz 1996. godine obnovile interes
za poticanjem meñunarodnih mehanizama za suzbijanje transnacionalnog
kriminala (Vidi Opis pozadine 19.3). Europska unija takoñer je odgovorila
izgradnjom snažnijih regionalnih odgovora, poput Europskog policijskog
ureda, EUROPOL-a, koji je 1994. godine započeo ograničene operacije, a
puni operativni status dostigao 1999. godine, odgovarajući na rastuću pojavu
djelovanja organiziranih kriminalnih udruženja koja su se širila iz bivših
sovjetskih republika (Vidi Studiju slučaja 19.2). Pored toga, meñunarodne
financijske institucije, koje su bile glavni promotori internacionalizacije
trgovine i financija, počele su financirati programe za suzbijanje nehotičnog
porasta kriminala koji je pratio proces globalizacije. Svjetska banka je
predvodila naglašavanje jačanja sposobnosti pravosudnih sustava kao
mehanizma osiguravanja dobrog upravljanja i vladavine prava.
Meñunarodna diplomacija pod okriljem Ujedinjenih naroda takoñer je
igrala značajnu ulogu u stvaranju ujednačenog zakonodavstva za suzbijanje
transnacionalnog kriminala. UN-ova Konvencija o transnacionalnom
organiziranom kriminalu konačno je stupila na snagu u rujnu 2003. godine, a
države potpisnice su se obvezale na provoñenje njezinih odredbi izmjenama
njihovog nacionalnog zakonodavstva i postupaka. Ova mjera, zajedno s
Konvencijom protiv korupcije, koja je stupila na snagu u prosincu 2005., bila
je popraćena velikim naporima za izradom modela zakonodavstva i razvojem
drugih pomoćnih mjera koje bi državama potpisnicama omogućile
implementaciju ujednačenih zakonskih rješenja.
K tome, kako se transnacionalni kriminal sve više počeo promatrati kao
prijetnja nacionalnoj sigurnosti, vlade su se okrenule drastičnijim
odgovorima. Mnoge vlade dodijelile su dodatna sredstva za provoñenje
zakona te su uvele strože zakonske mjere, od kojih su neke neosporno
ugrozile grañanske slobode, poput konfiskacije cjelokupne imovine u posjedu
osoba koje sudjeluju u poslovima koji vodi organizirani kriminal, a ne samo
one koji su povezani sa samim kriminalom. Pored toga, vlade su razmatrale
kako bi se tehnologije u nastanku, koje često potječu iz vojnih programa,
mogle primijeniti u poboljšavanju državnih sposobnosti za prikupljanje
informacija o transnacionalnom kriminalu te, u nekim slučajevima, kako bi se
vojska mogla iskoristiti za napad na ovu prijetnju. Čini se da dokazi koji su
se pojavili nakon napada 11. rujna u Sjedinjenim Državama oko navodne
veze izmeñu terorizma i organiziranog kriminala takoñer vode vlade putem
ponovne militarizacije provoñenja zakona.
Meñutim, pojavljuje se srednji pristup transnacionalnom kriminalu; onaj
koji priznaje nacionalno-sigurnosne dimenzije ove prijetnje, ali poziva na
upotrebu svih elemenata nacionalne moći za njezino suzbijanje. One
uključuju usredotočenost na ciljanje ilegalnih tržišta koja olakšavaju
djelovanje transnacionalnih kriminalnih poslova te predstavljaju osnovne
uvjete koji omogućuju takva tržišta, poput propasti države ili korupcije.
Takoñer poziva na veću upotrebu nacionalnih strateških obavještajnih
sredstava za potporu naporima za provoñenjem zakona, umjesto
militarističkog odgovora. Privatni sektor i nevladine organizacije mogu biti
uključene u rješenje, bilo putem uspostavljanja zajedničkih standarda
osmišljenih za borbu protiv terorizma, kao što je to učinila meñunarodna
bankarska industrija, bilo putem grañanske edukacije namijenjene za pomoć
grañanima da se odupru utjecaju ovih skupina na svoje živote. Nevladine
udruge takoñer mogu igrati značajnu ulogu u praćenju transnacionalnog
kriminala te u širokom opsegu drugih važnih pitanja na meñunarodnoj
agendi, poput odgovora na konfliktne situacije, očuvanja mira, promocije
vladavine prava i zaštite ljudskih prava (Godson i Williams, 1998.). Time se
na problem djeluje novim skupom grupa i agencija, kontrolira prodor
transnacionalnog kriminala u vladu i privatni sektor, i omogućuju novi načini
na koje grañani mogu držati države odgovornima za ovaj problem.

ZAKLJUČAK

Transnacionalni kriminal nasrtljivo se proširio u posljednjoj četvrtini prošlog

stoljeća, pogotovo stoga što je kraj Hladnog rata otvorio nove mogućnosti za
kriminalne poslove. Globalizacija je posebice olakšala ne samo razvoj novih
kriminalnih tržišta nego i novih oblika organizacije. Dostupni dokazi ukazuju
da se protiv organiziranog kriminala postaje sve teže boriti jer je postao
prilagodljiviji i otporniji na dostupne strategije provoñenja zakona. Čak i ako
se mreže organiziranog kriminala pokažu ranjivijima nego što mnogi
analitičari vjeruju, sposobnost organiziranog kriminala da danas lakše stvori
taktička ili strateška savezništva, trebala bi vladama dati razloga za
zabrinutost.
Ironično, globalni trendovi koje su voñe razvijenih država najviše
pozdravljale, globalizacija, demokratizacija i ekonomska liberalizacija,
takoñer imaju tamnu stranu: moć stvaranja novih prostora za širenje
transnacionalnog kriminala. Jednako kao što ovi trendovi promoviraju veću
političku, ekonomsku i osobnu slobodu, oni takoñer pomažu u sposobnosti
kriminalaca da prekorače nacionalna pravosuña. Čak i da države odluče da
cijena globalizacije nadmašuje koristi, radi se o trendovima koji su uvelike
izvan kontrole bilo koje pojedine vlade. Postavlja se pitanje kako obuzdati
ovaj fenomen i smanjiti štetu koju prouzročuje.
To je posebno istinito ukoliko razmotrimo činjenicu da organizirani
kriminal ne cilja samo na pojedince nego potkopava društva, pogotovo ona u
tranziciji prema demokraciji i slobodnim tržištima. Prijetnja koju
transnacionalni kriminal predstavlja cijelim regijama, bez obzira radi li se o
Rogu Afrike ili Balkanu, znači da su čak i vlade s relativno snažnim
sposobnostima za provoñenje zakona i dobro utemeljenom vladavinom prava
suočene s efektima prelijevanja transnacionalnog kriminala čija je polazna
točka u onim područjima svijeta sa slabim vladanjem.
Podiže li se ovo na razinu prijetnje nacionalnoj sigurnosti, opravdavajući
upotrebu obavještajnih i vojnih sredstava te možda čak i odreñene razine
proračunatosti u potrazi za pravdom? Neće se sve vlade ili društva slagati.
One države u kojima su provoñenje zakona i pravosuñe vrlo sposobni i
prilagoñavaju se dovoljno brzo kako bi zaustavili transnacionalni kriminal
vjerojatno se neće susresti s takvim izborom. Meñutim, u državama u kojima
birači vjeruju da vladavina prava i osobna sigurnost nestaju, razvit će se
pritisak na političare da pronañu stroža rješenja. Ovo se posebice odnosi na
slučajeve u kojima je uspostavljena veza, ispravno ili ne, izmeñu
transnacionalnog kriminala i terorizma. U ekstremnim slučajevima, to može
dovesti do potpore mnogo autoritarnijim oblicima vlasti i ograničenjima na
slobodnim tržištima, kao što se to danas nedvojbeno dogaña u Rusiji.
Stoga se postavlja pitanje što vlade, privatni sektor i civilno društvo mogu
učiniti kako bi se smanjila šteta prouzročena transnacionalnim kriminalom,
prije nego što posegnu za ekstremnim mjerama? Očigledno, ima prostora za
rješenja osim onih militariziranih. Jedan pristup predlaže veću suradnju
izmeñu agencija za provoñenje zakona i nacionalnih obavještajnih sustava
kako bi se odgovorilo na prijetnje koje prelaze granice. Drugi su predložili
veću pozornost na preventivnim mjerama, pogotovo onih razvijenih država s
najvećim udjelom u uspjehu nastajućeg meñunarodnog sustava. Do mjere u
kojoj Sjedinjene Države, Zapadna Europa, Australija i Japan cijene
demokraciju i slobodna tržišta, za njih ima smisla uključiti se u procese
izgradnje kapaciteta stvorenih za jačanje vladavine prava i tijela za
provoñenje zakona, posebice u državama koje proživljavaju takozvane
dvostruke tranzicije. S obzirom na to što znamo i o posljedicama
grañanskoga rata za proliferaciju transnacionalnog kriminala, to takoñer
navodi na drugu arenu za prijevremene mjere.

PITANJA

Koji su faktori omogućili ekspanziju transnacionalnog kriminala tijekom

devedesetih?
Koje su novosti vezane uz transnacionalni kriminal u devedesetima?
Je li važno da li je transnacionalni kriminal organiziran hijerarhijski, kao mreže
ili tržišta?
Je li transnacionalni organizirani kriminal veća prijetnja nego ostali oblici
ilegalne aktivnosti?
Na koje je načine proces globalizacije utjecao na razine i prirodu
transnacionalnog kriminala?
Koji faktori utječu na to u kojoj mjeri terorističke skupine i transnacionalne
kriminalne skupine meñusobno surañuju?
Koji faktori države čine privlačnima kao utočišta za transnacionalni kriminal? A
koji kao zemalja domaćina ili tranzitnih država?
Koje indikatore trebamo uzeti u obzir pri odlučivanju o tome da li je
transnacionalni kriminal postao prijetnja nacionalnoj sigurnosti?
Prema suprotstavljenim pogledima na organizaciju transnacionalnog
kriminala, jesu li napori Ujedinjenih naroda za razvijanjem meñunarodne
konvencije protiv transnacionalnog kriminala dobro zamlišljeni i učinkoviti?
Koji faktori utječu na spremnost vlada da surañuju preko granica u borbi protiv
transnacionalnog kriminala?

ZA DALJNJE ČITANJE

Beare, Margaret E. (ed.) (2003), Critical Reflections on Transnational

Organized Crime, Money Laundering, and Corruption, Toronto:
University of Toronto Press. Kritički pregled mainstream razumijevanja
transnacionalnog organiziranog kriminala te troškova i nepredviñenih
posljedica strategija za provoñenje zakona na hvatanje ukoštac s problemom.
Berdal, M. i Serrano, M. (eds.) (2002), Transnational Organized Crime and
International Security: Business as Usual? Boulder, CO: Lynne Rienner
Publishers. Zbornik radova koji istražuje vezu izmeñu globalizacije,
ekonomske reforme i transnacionalnog organiziranog kriminala; odgovor
meñunarodnih organizacija na tu prijetnju; i regionalni trendovi u
transnacionalnom organiziranom kriminalu.
Nadelmann, Ethan A. (1999), Cops Across Borders: The
Internationalization of U.S. Criminal Law Enforcement, University Park,
PA: Penn State Press. Poticajan pregled širenja američkih praksi i tehnika
provoñenja zakona na druga ureñenja diljem svijeta.
Naylor, R.T. (2002), Wages of Crime: Black Markets, Illegal Finances, and
the Wages of Crime, Cornell, NY: Cornell University Press. Ova knjiga
predstavlja kritiku kako pogleda na organizirani kriminal kao na moćnu
hijerarhijsku organizaciju tako i na organizirani kriminal kao prijetnju
nacionalnoj sigurnosti.
Prefontaine, D.C. i Dandurand, Yvon (2004), ‘Terrorism and Organized
Crime: Reflections on an Illusive Link and its Implications for Criminal
Law Reform’, rad pripremljen za godišnji susret organizacije
International Society for Criminal Law Reform, Montreal, kolovoz;
preuzeto s internetske stranice
http://www.icclr.law.ubc.ca/Publications/Reports/International%20Societ
y%20Paper%20of%20Terrorism.pdf pruža sveobuhvatan i kritički osvrt na
argument da se terorizam i transnacionalne kriminalne organizacije
meñusobno približavaju i da bi mogli surañivati u većoj mjeri.
United Nations Office on Drugs and Crime, Global Programme Against
Transnational Organized Crime (2002), Results of a Pilot Survey of
Fourty Selected Organized Criminal Groups in Sixteen Countries,
September. Prikazuje nalaze ispitivanja iz 1999. godine o provoñenju zakona
i radove znanstvenika o organiziranom kriminalu, i pokušava sakupiti
sistematične informacije o trendovima u transnacionalnom kriminalu i
organizacijskim oblicima koje poprimaju organizirane transnacionalne
kriminalne skupine.
Williams, Phil (2001), ‘Transnational Criminal Networks’ u J. Arquilla i D.
Ronfeldt (eds.), Networks and Netwars: The Future of Terror, Crime and
Militancy. Santa Monica, CA: RAND Corporation 61-97. RAND-ova studija
koristi teoriju mreža kako bi objasnila organizaciju transnacionalnog kriminala i
obrazlaže da su umrežene kriminalne organizacije fleksibilnije i snažnije od
vlada koje ih nastoje obuzdati.
Williams, Phil i Vlassos, Dimitri (eds.) (2001), Combating Transnational
Crime: Concepts, Activities and Responses, London: Frank Cass
Publishers. Opsežno istraživanje stanja transnacionalnog kriminala i
pokušaja vlada da odgovore na ovu prijetnju.

VAŽNE WEB STRANICE

www.unodc.org United Nations Office on Drugs and Crime (UNODC):

UNODC je jedna od vodećih meñunarodnih agencija koja je usmjerena na
pomoć državama u razvijanju meñunarodnih napora za borbu protiv
krijumčarenja droge, terorizma i organiziranog kriminala. Ova web stranica je
dobar izvor informacija o meñunarodnim konvencijama koje se bave pitanjem
transnacionalnog kriminala.
www.interpol.int Interpol – International Crime Police Organization: Interpol
je vodeća meñunarodna policijska organizacija koja okuplja 148 država
članica. Ova web stranica pruža informacije o tome kako države članice
surañuju na pitanjima transnacionalnog kriminala.
www.american.edu/tracc/ Transnational Crime and Corruption Center –
American University: Ovaj centar okuplja veliku zbirku znanstvenih i policy
istraživanja o transnacionalnom kriminalu, te pruža sveobuhvatan skup
linkova na druge online izvore o ovom predmetu.
www.ojp.usdoj.gov/nij/international/welcome.html US National Institute of
Justice – International Programmes: Ova web stranica pruža pristup
informacijama o američkim politikama i prgramima za suzbijanje
transnacionalnog kriminala. Takoñer pruža pristup znanstvenim istraživanjima
koje sponzorira vlada te brojnim linkovima prema drugim organizacijama koje
su usredotočene na pitanja transnacionalnog kriminala.
www.europol.eu.int EUROPOL – European Police Office: Ova web stranica
pruža dobar pregled napora Europske Unije u borbi protiv transnacionalnog
kriminala.

Za mnogo zanimljivih dodatnih materijala posjetite Online Resource Center

kojim je popraćena ova knjiga: www.oxfordtextbooks.co.uk/org/collins

20.
Djeca i rat

HELEN BROCKLEHURST

Sadržaj poglavlja
Uvod: djeca u svjetskoj politici
Koja djeca – čija sigurnost?
Djeca kao sigurnost?
Djeca u ratu: ranjiva i vrijedna
Mladi vojnici
Nakon sukoba – nakon djece?
Dječja moć i meka taktika
Zaključak

Vodič čitatelju
Ovo poglavlje čitatelju predstavlja pitanje djece u meñunarodnim odnosima i
njihovu prisutnost u provoñenju sigurnosti. Ono počinje s prikazom djece u
meñunarodnom političkom sustavu te potom nastavlja s razmatranjem
implikacija promišljanja o djeci u kontekstu sigurnosti. Otkriva njihove mnoge
uloge u nizu ratova te se potom usredotočuje na djecu vojnike. Smatra se da
manje fizički razvijena tijela djece i manje razvijeni umovi pridonose
provoñenju rata. K tome, konstrukti djetinjstva i nedužnosti na djelu su u
našim svakodnevnim koncepcijama oko toga što je važno u sigurnosti.
Objašnjavaju se pitanja reintegracije djece nakon rata, te se naposlijetku
istražuje ponovno razmatranje djece u našim konceptima o tome što je to
političko.

UVOD: DJECA U SVJETSKOJ POLITICI

Otkada su se pojavili ratovi, djeca su bila uključena u njihovo provoñenje;

mnogi uspješno ili slavno, poput Aleksandra Velikog, Ivane Orleanske,
mitske djece križara i kapetana ‘sanitetskih’ brodova pod Napoleonom.
Mnoga djeca i danas sudjeluju u ratovima i sukobima, ali u nedvojbeno
većem moštvu uloga nego što su to iskusila u prošlosti, pogotovo kao
‘maloljetna’, ilegalna ili skrivena djeca vojnici, te kao meki ciljevi i žrtve.
Činjenica da su djeca postala sastavni dio pitanja ‘visoke politike’ ili priznata
u predmetu sigurnosti, odraz je njihove važnosti i razmjera njihove
uključenosti u rat. Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda 1999. godine po prvi
puta je usvojilo rezoluciju o ‘Djeci u oružanom sukobu’; otada je donijelo još
tri. U prosincu 2003. godine Odbor za politiku i sigurnost Europske unije
takoñer se usuglasio o svojim vlastitim smjernicama o ‘Djeci i oružanom
sukobu’. U veljači 2005. godine Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda
ponovno je počelo razmatrati pitanje regrutacije ili upotrebe djece vojnika,
njihove zlouporabe u ratu i njihove reintegracije i rehabilitacije.
Meñutim, djeca odavno imaju politički kapital i djelovanje unutar
meñunarodnoga političkoga sustava uopće, ne samo ili ponajprije kao djeca
borci; uglavnom je samo naše priznanje – a ne prisutnost djece – ono što je
novo. Od Hladnog rata do grañanskih ratova, te od totalnog rata do
totalitarizma, mnogo je zabilježenih i često usporednih upotreba djece kao
neke vrste političke valute – kao prijetnji, modela, ulaganja, izvora, simbola i
ikona. Kroz institucije doma, škole i vojske, propagande te putem politika
zdravstvene i socijalne skrbi, djeca su često u središtu sigurnosnog djelovanja
i značajno su sudjelovala u unutardržavnim i meñudržavnim djelovanjima
sigurnosti i nesigurnosti (Brocklehurst, 2006.). Dječja tijela, umovi i ranjivost
odraslih u pogledu nekih posebnih predodžbi o djeci mogu djelovati u prilog
djece kao učinkovitog oružja. Tu je takoñer važna i konstrukcija ili
predodžba djeteta u mislima onih koji se bore za svoje ‘žene i djecu’ ili kao
što je to bio slučaj u pokretu protesta Majke s Plaza de Mayo u Latinskoj
Americi, čija su odrasla djeca ‘nestala’ tijekom argentinske vojne vladavine.

KOJA DJECA – ČIJA SIGURNOST?

Ne postoji jedna jedinstvena definicija djeteta koja je u upotrebi u cijelom

svijetu u bilo koju svrhu. Nema slaganja niti oko s tim povezanog pitanja o
trajanju djetinjstva, ili primjerice u kojem trenutku postajemo odrasli, ili što
je to što djetinjstvo čini jedinstvenim, posebnim ili vremenom ‘nevinosti’.
Meñutim, takve definicije i konteksti su važni te odreñuju ili pomažu
objasniti kako se ophodimo s djecom. Možda ste izneneñeni što poglavlje o
djeci vidite u knjizi o sigurnosti. Možda ste takoñer očekivali da ono bude o
posebnim vrstama djece koja su vojnici ili su postali žrtve. Na taj način i vi
takoñer sudjelujete u prikazivanju djece kao društvenih, kulturnih i političkih
konstrukata, što i jesu, a ne naprosto samo biološke činjenice.
Meñunarodno prihvaćena definicija djece, kodificirana u UN-ovoj
Konvenciji o pravima djeteta, jest da su djeca sve osobe mlañe od osamnaest
godina. U očima zakona, mlada osoba ispod osamnaest godina može biti
različito označena kao dijete, malodobnik, maloljetnik, ne još kao grañanin.
Meñutim, takva osoba može biti i radnik, domoljub, borac, skrbnik, majka ili
otac, suprug ili supruga. Možda iznenañuje to što je u praksi najuobičajenije
trajanje djetinjstva mnogo kraće nego na Zapadu, i završava s otprilike osam
do dvanaest godina starosti; prije puberteta, braka ili razvijene radne
sposobnosti. Iza toga razdoblja ‘djeca’ se u mnogim dijelovima svijeta ne
mogu odijeliti od većine odraslih u mnogim ključnim pogledima. Ona možda
rade ili služe kao šegrti, mogu imati prava i obveze, i može im biti povjerena
briga o drugoj djeci. Kako Levinson i Boyden navode (2000: 28) ‘budući da
podižu društveni i ekonomski status djece i tvore javnu potvrdu članstva u
zajednici, takvi prijelazi uvelike premašuju univerzalni dobno utemeljeni
prag njihove značajnosti za djecu.’
Dječja iskustva oblikovana su ne samo njihovom nerazvijenošću kao
osoba, nego i ovim predodžbama o njima, koje su zaradili i udijelili, izgradili
i odredili mnogi pojedinci i skupine koje odreñuju i imaju očekivanja od
djece, individualno, kolektivno, istodobno, proizvoljno ili čak kontradiktorno.
Roñenje, dojenačko doba, rano djetinjstvo, djetinjstvo i adolescencija su
stadiji koje često možemo podrazumijevati jednostavno kao ‘djetinjstvo’.
Unutar svakog stadija, ‘djeca’ mogu biti diskriminirana ili mogu pridonositi
provoñenju sigurnosti na jedinstvene načine. Djetinjstvo je takoñer koncept
koji se na vrlo važne načine može razlikovati u odnosu na prioritete društva,
pogotovo tijekom rata. Status djece može se namjerno izmijeniti. Putem
Vojnih naloga koje je primjerice nametnuo Izrael, isključivo su Palestinci bili
prekvalificirani u odrasle od dobi od šesnaest godina (Cook i drugi, 2004:
135). Oni stoga mogu iskusiti tretman i biti utamničeni kao ‘odrasli’ i stoga
nemaju jednaka prava kao njihovi izraelski vršnjaci, samo nekoliko ulica
dalje.
Djeca, ili neka djeca, nedvojbeno su ranjiva na različite i nesrazmjerne
načine u odnosu na odrasle, i fizičke, mentalne i emocionalne povrede mogu
doživjeti drugačije nego odrasli te posebno mogu biti zlostavljani s tom
namjerom. Upravo one odlike koje djecu čine ranjivima, čine ih i vrijednima.
Takva dragocjenost ili slabost predstavlja mač s dvije oštrice. Možemo težiti
da zaštitimo, možemo biti oslabljeni ovom ulogom i takoñer biti ranjivi na
ekstremnu bol pri gubitku djeteta. Postavljanje djece kao meta indirektno cilja
na roditelje/skrbnike i djeca se ubijaju upravo da bi se naudilo odraslima.
Meñutim, kako nas podsjeća Nordstrom, ‘ujedno je opasno i nerealno
zlostavljanje djece u ratu, u drugoj državi, u drugom kontekstu promatrati kao
da je to prilično drugačije i okrutnije od obrazaca zlostavljanja koji
karakteriziraju naše vlastite svakodnevne kulture, u miru i ratu.’ Navodeći
primjere zlostavljanja djece u Sjedinjenim Američkim Državama ona kaže da
‘bismo umjesto pitanja što omogućuje takva ponašanja trebali postaviti pitanje
gdje je takva ponašanja moguće pronaći’ (1999: 26).
Nije teško naštetiti djeci, pogotovo u ranom djetinjstvu. Posebice su mala
djeca, ispod pet godina starosti, bitno različita od svih ostalih odraslih i
članova obitelji po tome što se njihovi vitalni organi, imunitet i osobnost još
razvijaju, što ih čini posebno slabima i podložnima trajnom oštećenju i
promjenama u oba ova smisla. U ovom slučaju očigledno postoji klizna skala
ranjivosti, što objašnjava njihovu veliku učestalost meñu žrtvama. Ukoliko
sigurnost promatramo u širem kontekstu prava na odgovarajuću ishranu i
preživljavanje, znatno je drugačija slika koja se odnosi na dojenčad od one
starije djece i odraslih (Kent, 2005.) i mnogo gora u slučaju ženske djece.
Iako djetinjstvo ostaje umnogome različita konstrukcija u različitim
dijelovima svijeta, nedvojbeno je da su svuda prisutni (zapadni) konstrukti
idealnog ‘razvijenog’ djeteta oni koji postavljaju i učvršćuju mnoge
suvremene pretpostavke o djeci. Trenutna promjena paradigme koja je u
tijeku u studijama o djetinjstvu takoñer ukazuje da smo zakasnili u
prepoznavanju višestrukih načina na koji djeca posjeduju učinak i moć.
Najnovija istraživanja o djeci kao moralnim i etičkim subjektima, ukazuje, na
primjer, da ona mogu djelovati moralno u dobi od četiri ili pet godina te da
mogu dosegnuti razinu odraslih u dobi od dvanaest godina. Ono što nedostaje
jesu napori za ostvarenjem ravnopravnih partnerstava s djecom kako bi se
olakšao njihov razvoj. Stoga trenutno možda u velikoj mjeri kočimo razvoj
djece unutar mnogih nedvojbeno razvijenih društava.

DJECA KAO SIGURNOST?

Tijekom povijesti djeca su bila sastavni dio procesa izgradnje-nacije, te

sredstva koja su se koristila protiv straha od smanjenja nataliteta te time i
smanjenja sigurnosti i utjecaja država. U Britaniji, mnoge agencije ‘izvozile’
su djecu u Australiju i Novi Zeland od 1850. pa sve do 1967. godine. Samo je
agencija Bernardo’s izvezla trideset i tri tisuće djece izmeñu 1882. i 1965.
godine, što je potez koji danas priznaje kao pogrešku. Unutar Australije,
djeca Aboridžina i otočkih naroda iz tjesnaca Torres prisilno su oduzimana
svojim roditeljima i davana u skrbništvo gdje su asimilirana u bijelo društvo.
Ova praksa bila je zakonita sve do 1967. godine (Frean, 1998.). Djeca su
poimana kao utjelovljenja ili potencijalni nositelji nacionalne sigurnosti ili
snage te takoñer kao prikladno pokretno kolektivno tijelo koje se može micati
po volji. Suvremeniji primjer je masovna evakuacija djece koju su
organizirali Amerikanci kada su napuštali Vijetnam 1975. godine.
Vijetnamska ‘siročad’ bila je odvoñena iz sela kako bi se spriječila njihova
daljnja izloženost komunističkoj prijetnji, te su dana novim posvojiteljima u
Sjedinjenim Državama. U svim ovim slučajevima, manja veličina, snaga i
znanje djece možda su omogućili da ona postanu predmet pozornosti i
manipulacije od strane ‘surogat’ države.

Čedomorstvo i populacijski ratovi

Djeca takoñer mogu značajno oblikovati rasprave o populacijskoj politici,
iako je majka, kao spremnik budućega djeteta, ta koja se koristi i na koju se
cilja u praksi. Francuske pronatalističke politike tijekom Treće Republike i
‘borba za natalitet’ fašističke Italije dokaz su percepcije povećanog broja
djece kao simbola i jamca zdravlja države. Godine 1919., talijanska vlada
stvorila je ‘Dječje kolonije’ – besplatne ljetne praznike za tisuće djece kako
bi očuvala njihovo zdravlje, a Mussolinijevi najbliži savjetnici predlagali su
poništavanje brakova bez djece te kriminalizaciju celibata (Quine, 1996: 42).
Od devedesetih godina prošlog stoljeća svjetsko stanovništvo namjerno je
i planski remećeno tamo gdje postoji pritisak za smanjenjem broja djece.
Unatoč zakonskoj osnovi prema kojoj se štite djevojčice, diskriminacija
prema ženskoj djeci se širi u milijunima obitelji koje pribjegavaju
čedomorstvu djevojčica kako bi osigurale da je njihovo jedno dijete dječak.
Prema popisu stanovništva u Kini 2000. godine, procjenjuje se da postoji
devetnaest milijuna više dječaka nego djevojčica, a omjer spolova iznosio je
100 djevojčica naprema 120 dječaka, što je ostvareno provoñenjem spolno-
selektivnih pobačaja i prava na ishranu i skrb usmjerenih protiv djevojčica.
Uočena razlika izmeñu dječaka i djevojčice u kulturnom smislu tada je često
pitanje života i smrti. Države mogu i ne objaviti ove informacije o spolu u
svojim rezultatima popisa. Meñutim, kako Yuval Davis ističe, zabrinutost za
‘političku sigurnost u Trećem svijetu koja bi zauzvrat stvorila sigurnosne
probleme Sjedinjenim Državama’ djelomično je izazivala i podupirala ove
mjere na Jugu i potaknula potrebne rodne i kulturne referentne okvire koji su
to omogućili (1997: 34).

Silovanje u ratu i ratna djeca

U ratu, meñutim, ideja ‘nacionalnog identiteta’ djece takoñer može postati od
najviše važnosti te se brže mogu slijediti pronatalističke prakse, kao dodatno
sredstvo osiguranja političkog tijela države. Pronatalističke politike takoñer
mogu služiti kao dvostruka strategija nasilja i renacionalizacije protiv
neprijatelja, primjerice, u masovnom silovanju žena; majke osvojene i
prisvojene, kao da one proizvode nacionalni teritorij. Žene se mogu
promatrati ponajprije u odnosu na njihovu (buduću) djecu: doista, žene se
mogu promatrati na način da stvaraju nacije, biološki, kulturno i simbolički
(Yuval Davies i Anthias, 1989; Pettman, 1996; Yuval Davies, 1997).
Primjerice, na prostorima koje su okupirali Srbi u Bosni i Hercegovini i
Hrvatskoj, oni su kombinirali etničko čišćenje i populacijsku politiku
počinjavanjem masovnog silovanja i serijskog silovanja kako bi napučili i
održali veću srpsku državu. Hrvatski i bošnjački muškarci takoñer su bili
napadani, osobito kako bi ih se steriliziralo i tako onemogućilo da budu očevi
hrvatskoj djeci. Ženama koje su bile trudne prije napada odstranjivali su se
fetusi (Nenadić, 1996: 458), a žene i djevojke bile su internirane u različite
vrste srpskih koncentracijskih logora i logora silovanja/smrti, gdje su bile
zadržavane najmanje dvadeset i jedan do dvadeset i osam dana, kako bi se
utvrdila trudnoća. Silovatelji su verbalno naglašavali da će žene roditi
njihovu djecu. Iako su ovu djecu rañale ‘neprijateljske’ majke, ona su bila
nasilno začeta kao dio (re)nacionalizacije teritorija, čiji su sastavni dio tvorila
i ženska tijela. Neprijatelj je stoga mogao stvoriti buduće nacionalno dobro i
ratnu nagradu. Takva ‘ratna djeca’, njihova iskustva i njihov općeniti utjecaj
sve je važnije pitanje. Primjerice, prema ruandskoj vladi, u Ruandi je čak
deset tisuća djece bilo roñeno uslijed kampanja silovanja 1994. godine.

DJECA U RATU: RANJIVA I VRIJEDNA

Djeca često ne biraju ratove. Meñutim, kreatori rata često traže djecu.
Terorizam, grañanski rat i totalni rat ovisni su o različitim stupnjevima
manipulacije djecom i prisvajanja djeteta ili grañanske obiteljske sfere, kao
što će pokazati sljedeći kratki primjeri. U Mozambiku i Južnoj Africi,
obrazovni sustavi obiju država gajili su opasne postupke nacionalizacije i
militarizaciju mobilizacije. Obiteljska jedinica djelovala je kao totem
nacionalističkih strategija za Afrikanere, a u Mozambiku obitelji su bile
ciljane kao sredstvo dvostruke destabilizacije obitelji i države. Nacistička
Njemačka takoñer pruža znatne primjere nacionalizacije i militarizacije
usmjerene prema djeci. Postoje dokazi o pojavljivanju djece u nacističkoj
propagandi, politici, govorima i slikama, anti-natalističkim i pronatalističkim
praksama rasne i vojne sigurnosti, te u rastućoj korelaciji izmeñu dobi ciljane
djece i napretka nacističkog režima. Totalitaristički režim, usmjeren prema
svjetskom ratu, njegova eksplicitna upotreba djece, pored drugih strašnih
djela, odražava intenzitet, razmjer i hitnost njegovih ciljeva. Politička
socijalizacija primjenjivala se u školi, dječjem slobodnom vremenu, njihovi
‘omladinski’ pokreti bili su upotrebljavani u vojne svrhe, a obiteljska jedinica
i obiteljske vrijednosti bile su preusmjerene na goleme okrutnosti prema
čovjeku.
Djeca takoñer mogu igrati ulogu u sukobu na temelju njihove prisutnosti.
To mogu ilustrirati tri u velikoj mjeri različita primjera. Kada su Srbi
zaposjeli Srebrenicu u travnju 1993. godine, djeca i njihove majke nisu bila
evakuirana iz grada. Muslimanske voñe smatrale su da njihova osobna
prisutnost ojačava pravo Muslimana na teritorij. Zapravo, djeca su ostala kao
taoci svojim vlastitim očevima u svojim vlastitim domovima. Njihova tijela
su čuvana na tome mjestu kao fizičko pravo na teritorij i kao simbol
nacionalizma. Prisutnost djece takoñer se može iskoristiti za privremeno
zaustavljanje sukoba i započinjanje pregovora. Predodžba o djeci kao
‘zonama mira’ pojavila se u Norveškoj tijekom osamdesetih godina a
najuspješniji primjer ovakve prakse, koju je predvodio UNICEF, dogodio se
u Sudanu. Izvršni direktor UNICEF-a sastao se s voñama Sudanske Narodne
Oslobodilačke Armije i Vlade kako bi ispregovarao privremeno primirje
kako bi osoblje humanitarne pomoći moglo doći do djece. U Operaciji
Lifeline Sudan stvoreno je osam koridora pomoći koji su omogućili da hrana
stigne do devedeset tisuća djece. Agencije za pomoć mogle su ispregovarati
zone mira za djecu pozivajući se na dječju nedužnost u ratu i njihovu potrebu
da budu zaštićena. Od 1985. do kraja rata 1991. godine u El Salvadoru,
trodnevne zone mira omogućile su da 20 000 zdravstvenih radnika cijepi 250
000 djece protiv dječje paralize. Slične zone bile su organizirane u Ugandi
1986. godine i Libanonu 1989.
Meñutim, u drugim sukobima je prepoznavanje dječje ranjivosti
potaknulo suprotno – ciljanje na djecu od strane neprijateljske skupine. Status
djeteta kao dragocijenog i vrijednog unutar obitelji daje svrhu njihovom
planskom ubijanju; činu koji se obično može jednostavno objasniti kao
nasilnički. U grañanskom ratu u Ruandi muška djeca Tutsia namjerno su bila
ciljana kao način iskorijenjivanja vojske budućnosti Tustija (Hamilton, 1995:
46). Stoga su djeca bila strateški ubijana. Kako je jedan politički komentator
objavio u Ruandi prije izbijanja nasilja, ‘kako bi ubio velike štakore, moraš
ubiti male štakore’ (Bellamy, 1995: 14).
Prema tome, djeca se politički instrumentaliziraju na razne načine.
Bosanska muslimanska djeca držana su na mjestu kao pokazatelji
nacionalističke odlučnosti, sudanska djeca bila su predstavljena kao
utjelovljenja nedužnosti te su tako sačinjavala mirovnu taktiku, a djeca
Tutsija postala su metom. Djeca, poput odraslih, mogu istovremeno usvojiti
mnoge uloge i identitete; kao zaštitnici i roditelji, mete i vojnici, posjednici
prava i robovi, mirotvorci i radnici. Unutar svake uloge spol takoñer igra
ulogu u odreñivanju prirode i cijene njihovoga sudjelovanja.

MLADI VOJNICI

Ukoliko je, u Clausewitzevim terminima, rat nastavak politike, možemo li

govoriti o politici koja se nastavlja kroz ruke jedanaestogodišnjaka? Pitanje
nije retoričko. Što točno ovo kazuje o prirodi moći? Sile? A o političkoj
participaciji? Danas zakoni niti jedne države u svijetu ne priznaju dijete kao
odraslog političkog subjekta. Stoga, koje su politike iskrivljene u sredstvo
rata kroz ne-političke subjekte, kroz maloljetne vojnike? (Nordstrom, 2004:
76).
Unatoč meñunarodnoj pravnoj normi da je dijete osoba ispod osamnaest
godina, meñunarodna dobna granica za dobrovoljno regrutiranje i upotrebu
vojnika postavljena je na šesnaest godina, a mnogi su i mnogo mlañi od te
dobi. Opća skupština Ujedinjenih naroda u svibnju 2000. godine usvojila je
Alternativni protokol UN-ovoj Konvenciji o pravima djeteta pri uključivanju
djece u oružane sukobe iz 1989. godine (OP-CRC-CAC ili OP-CRC), koji je
na snagu stupio u veljači 2002. Naime, Protokol dopušta dobrovoljno
regrutiranje djece u dobi od šesnaest godina, ali pokazuje snažno revidiranje
norme meñunarodnog prava koje je prethodno bilo postavljeno na petnaest
godina. Djeca vojnici ostaju predmetom velikih razmirica u meñunarodnom
pravu i zakonima o ljudskim pravima. U ovom slučaju, nevladine
organizacije pružaju značajne informacije meñuvladinim organizacijama
poput UN-a, a više od tri tisuće nevladinih organizacija bilo je pozvano da
izvijeste zasjedanje Opće skupštine o djeci 2001. godine. Vijeće sigurnosti
UN-a takoñer je tražilo mišljenja nevladinih organizacija, iako ‘relativno
rijetko Vijeće sigurnosti traži mišljenje nevladinih organizacija. Osim toga,
ovaj potez bio je znak spremnosti da se diskurs o meñunarodnoj sigurnosti
otvori kako bi uključio pitanja ljudskih prava, poput upotrebe djece vojnika’
(Geske i Ensalaco, 2005: 115).
Meñutim, ne postoji jednostavan profil djeteta vojnika, mada su slike koje
nam se predstavljaju u medijima stalno slike dječaka u tinejdžerskoj dobi –
neustrašivi, drski i rasporeñeni kao da su odvojeni od odraslih. Meñutim, još
uvijek jednostavno ne postoji volja ili sposobnost da se dozna koliko je djece
upleteno u rat te u kojim ulogama odreñenima na temelju dobi ili čak spola.
Procjenjuje se da više od četrdeset i pet država koristi približno 300 000 djece
vojnika (Høiskar, 2001: 342). Njihovi životi su vrlo potrošni i kao takvi,
njihova ukupna brojka mora biti znatno viša. Većina ih je aktivna u državnim
oružanim snagama, a najmlañi se često mogu pronaći u oružanim skupinama
(Harvey, 2003.). Možda su i do 50% vojnika djevojčice. Kako je i Vijeće
sigurnosti UN-a priznalo, još uvijek postoji potreba za mehanizmom nadzora
i izvješćivanja kako bi se pratilo regrutiranje djece vojnika i druga kršenja
dječjih prava.
Djeca danas možda sačinjavaju 10% naoružanih boraca (Singer, 2001.).
Promjenjivi karakter ratovanja u drugoj polovici 20. stoljeća značajno je
izmijenio raspon zadaća raspoloživih za djecu. Lako naoružanje može težiti
svega šest kilograma i može se lako nabaviti, sastaviti i upotrebljavati (Cohen
i Goodwin-Gill, 1997.). Mnoga ‘djeca-vojnici’ poput njihovih odraslih
pandana, ne moraju biti naoružani ili spremni na paljbu kako bi bili
učinkoviti i opasni. Na to takoñer ukazuju tzv. Cape Town Principles,
ugovoreni 1977. godine. Izraz ‘dijete-vojnik’ ovdje se odnosi na:
“bilo koju osobu mlañu od osamnaest godina koja je dio bilo koje vrste
regularnih ili neregularnih oružanih snaga ili oružane skupine u bilo kojem
svojstvu, uključujući, ali ne isključivo, kuhare, nosače, glasnike i one koji prate
takve skupine, a koji nisu samo članovi obitelji. Uključuje djevojčice
regrutirane u seksualne svrhe i za prisilni brak. Stoga, izraz se ne odnosi
samo na dijete koje nosi ili je nosilo oružje.”
Dječaci i djevojčice takve vojničke ‘uloge’ u ratu izvode već sa šest
godina. Slika 20.1 (koja nije iscrpna) sadržava tipične uloge koje usvajaju ili
poprimaju djeca i koje trenutno priznaju i na njih odgovaraju zagovornici
dječjih prava. Djeca vojnici mogu sudjelovati u bilo kojoj kombinaciji uloga i
okolnosti. Gornji okvir ilustrira moguće teškoće u prepoznavanju djeteta
vojnika, koje može biti nenaoružano, bez uniforme i koje pod prisilom
sudjeluje u milicijskoj skupini, primjerice, kao kuharica, kurir ili seksualna
robinja. Njezin muški pandan može biti naoružan, uniformiran, i tehnički biti
dobrovoljac u istoj skupini. Oboje su vojnici. Samo se jednome može na
adekvatan način pomoći nakon rata. Niste pogodili ako ste mislili da je to
muški vojnik.
U praksi ne možemo pretpostaviti da se oko statusa djeteta, bilo kao
djeteta ili vojnika ili u nekoj od prethodno nabrojenih kombinacija, slažu sve
dotične strane. Djeca vojnici mogu djelovati s drugom djecom, po uputama
odraslih, ili čak po zapovijedima starije djece. Ne znamo uvijek kako na njih
odgovoriti. Uloge djece kao vojnika mogu se preklapati s ulogama odraslih, i
nekoj djeci bez sumnje može biti privlačno preuzeti kontrolu. Ne mora
značiti da ih možemo prepoznati kada želimo, pogotovo u magli rata. Budući
da djeca mogu biti vojnici od petnaeste godine, svi oni koji možda izgledaju
kao da su te dobi takoñer su podložni da ih se identificira kao vojnike.
Obrnuto, dječji status može prouzročiti operativnu paralizu trupa koje ne žele
pucati na njih. Kako navodi P.W. Singer, mogućnosti zasjeda koje izvode
djeca se povećavaju, što je pokazala Britanska Operacija “Barras”, koju su
izvele Specijalne zračne snage (eng. Special Air Service – SAS) protiv
milicije ‘Dječaci sa Zapadne strane’ u Sierra Leoneu 2000. godine, koji su
kao taoce uzeli odred britanskih vojnika (2005). Spektar autonomije koji
djetinjstvo poprima dodatno komplicira sliku žrtve i krivca, kao što to čini i
posebno moralno pitanje rata.
U današnjim sukobima razlikovanje izmeñu dobrovoljne i prisilne
regrutacije takoñer je često zamagljeno, s obzirom na činjenicu da milicije
djeci mogu ponuditi mnogo više od pukog života u borbi. Na primjer,
procjenjuje se da je do 30% vojnika u Nacionalnom patriotskom frontu
Liberije Charlesa Taylora, mlañe od sedamnaest godina. Front je imao
posebne jedinice za dječake (Kaldor, 1999: 94). Vojska koja je kasnije
uspostavljena u Sierra Leoneu takoñer je imala koristi od regrutiranja djece s
ulica. U Ugandi, Božja vojska otpora (eng. Lord’s Resistance Army) pod
vodstvom Josepha Konya otima djecu od devedesetih godina dvadesetog
stoljeća. Meñutim, mnogo je one djece koja nisu fizički prisiljena da se
pridruže oružanim skupinama, nego to žele. Nedavna studija Meñunarodne
organizacije rada (eng. International Labour Organization – ILO) ustanovila
je da dobrovoljci sačinjavaju dvije trećine djece vojnika ispitanih u četiri
države Središnje Afrike (Brett i Specht, 2004: 1). Djeca mogu biti motivirana
da se dobrovoljno jave u službu kako bi se zaštitila od siromaštva i
nesigurnosti, te ih može privući obiteljsko okruženje, hrana i odjeća. U ovom
slučaju postoji ciklički učinak rata, budući da napuštena i traumatizirana
djeca mogu biti uvučena u borbu od koje su pobjegli i ‘jednostavno’ primati
hranu i častiti se u zamjenu za ‘upotrebu’ oružja. Njihova uloga može im
omogućiti preživljavanje s obzirom na druge prijetnje: smrt od gladi,
izolaciju ili otmicu, ili fizičko zlostavljanje i ekspolataciju kod kuće, da
nabrojimo samo neke. Djeca se stoga možda pridružuju vojsci kako bi živjela
– ne kako bi ubijala ili bila ubijena.
Djelovanje djece u svojstvu vojnika takoñer se može shvatiti kao razvoj i
naukovanje. Naposljetku, to je posao, a uz to i moralno stajalište. Jo Boyden
pokazao je kako se djeca kroz rat mogu razviti u moralnom smislu i braniti
pravo da djeluju u obranu svojih vrijednosti i obitelji. Što je država
nestabilnija, to više vojska može čak sličiti na sigurno utočište u nekom
smislu. Skupine poput Tamilskih tigrova u Šri Lanki poznate su po tome da
pružaju obrazovanje upotpunjeno s vojnim iskustvom, poučavanje dječaka od
devete godine o važnosti discipline, poštenja i poštovanja prava običnih
grañana. U tom slučaju, neka djeca vojnici mogu oponašati odrasle u borbi, ali
samo na odreñenim pozicijama koje ne prelaze njihovu snagu ili ih izlažu
riziku od fizičkih ozljeda; oni su ustvari ‘šegrti’ iza bojišnice. Takoñer, oni
‘slobodno’ mogu otići.

Ratne igre
Postoje, meñutim, i promjenjiva i sve kompleksnija iskustva u ratovanju koja
stvaraju nove prilike za djelovanje djece, osobito u svojstvu vojnika. Uloge
mogu biti osmišljene posebno za njih, utemeljene na pretpostavkama o
njihovoj tjelesnoj i mentalnoj nerazvijenosti te prilikama koje iz toga
proizlaze. Kolumbijsku djecu vojnike vojska naziva ‘mala zvona’ te ih koristi
kao pomoćnu stražu, a gerile ih nazivaju ‘male pčele’, zbog toga što
‘ubadaju’ neprijatelje prije nego što oni uopće postanu svjesni da su
napadnuti.
Lakše naoružanje zajedno s ekstremnim siromaštvom, zapadnim
tehnikama obuke i obrazovnom indoktrinacijom, primjerice, značajno su
unaprijedili sposobnosti djece vojnika i mladih boraca otpora od dobi od šest
godina, te su zajedno s tim stvorene nove mogućnosti za zloupotrebu djece.
Pete Singer dokazima je potkrijepio ovu značajku takozvanih novih ratova
(2005.). Značajna promjena u djelovanju djece u svojstvu vojnika jest
namjerna upotreba djece kao boraca zbog njihovih zapaženih ograničenja ili
slabosti. Djecu se može poticati da se ‘igraju u ratu’, uzmu drogu ili da
pucaju na slijepo u bliskom obiteljskom okruženju. Mozambička djeca, koje
je otela vojska otpora RENAMO (koju su formirale portugalske specijalne
snage), bila su prisiljena vratiti se u svoja sela i napasti ih. Gajila se nada da
će ih ova često barbarska i sramotna aktivnost spriječiti da se ikada vrate kući
i tako jamčiti privrženost svojoj jedinici. Djeca mogu biti prisiljena da čine
ono što njihovi odrasli pandani ne žele činiti ili smatraju da djeca to mogu
učiniti bolje. Stoga su ona postala smrtonosnija, najstrašnija i najizloženija
izgledima da poginu. Takva djeca vojnici, čiji se broj povećava, svojim
protivnicima stvaraju potencijalne nedoumice u borbi te nakon sebe
ostavljaju postkonfliktne izazove osobne i društvene obnove.
‘Pravedan rat’ trebao bi se voditi na način koji razlikuje borce od ne-
boraca. Za djecu vojnike ovo razlikovanje danas je složeno. Sadašnji različiti
standardi u meñunarodnom pravu omogućuju proturječne interpretacije o
pravnom statusu djece kao boraca. Primjerice, vojnici u dobi od šesnaest ili
sedamnaest godina, po meñunarodnom pravu mogu se smatrati žrtvama, a
ipak po meñunarodnom humanitarnom pravu može im biti dopušteno da
postanu djeca vojnici. Svi sudionici u ratu, uključujući oružane snage koje u
službu ilegalno uzimaju djecu vojnike, oblikuju percepcije o prikladnim
ulogama i reakcijama djece na sukob. U praksi, neka, ako ne i sva, djeca
vojnici mogu stupiti u borbu na ne-smrtonosne načine koji takoñer pomažu u
njihovoj predaji, bijegu i kasnijem sigurnom skloništu. Meñutim, kako Singer
napominje, još ne postoji doktrina za bavljenje djecom vojnicima koju bi
koristili planeri misija ili jedinice rasporeñene na terenu (2001.)

NAKON SUKOBA – NAKON DJECE?

Djeca su priznata kao jedan od ‘novih’ faktora koji predstavljaju izazov

principima i primjeni humanitarne intervencije. Možda su shodno tome djeca
i rat postali područje politike u vladinim organizacijama. Mada su osnivane
mnoge organizacije kako bi se ukazalo na ulogu djece u oružanim sukobima,
tek je nedavni kraj Hladnoga rata oslobodio političku volju, ili možda
poticaje, za osnivanjem meñunarodnog programa koji se bavi pitanjem prava
djece. Rat, najkrvaviji poligon za ispitivanje dječjih prava, sada proizvodi sve
veći broj dječjih žrtava na sve složenije i sve štetnije načine. Meñutim,
ovakav interes za djecu i rat pravi gotovo potpunu razliku izmeñu uloge djece
u ratovanju i njihovog šireg multidimenzionalnog političkog kapitala. Glavni
tekstovi o ratu i sigurnosnim pitanjima te o etičkim promišljanjima isključivo
su o odraslima i za odrasle. Može se zamijetiti da djeca iz njih često izostaju;
u najboljem slučaju njima se obično pridaje manjkava pozornost, unatoč sada
već očiglednoj meñusobnoj povezanosti dječjeg svijeta i svijeta odraslih.
Politička nazočnost djece često ilustrira kontinuitet izmeñu pripreme za
rat i čina rata. Unatoč tome, mi i oni obično smo nepripremljeni za realnost
njihovog političkog i vojnog oslobañanja. Djeca mogu donositi moralne
odluke zbog rata, ili se duhovno razvijati kroz utjecaj rata (Boyden, 2003.).
Djeca koja su aktivna u političkom nasilju često postaju ponovno svjesna
političkog, a ne osobnog koncepta sigurnosti, a opet ih se obično
‘rehabilitacijom’ nastoji učinkovito depolitizirati (Cairns, 1996: 186; Dodge i
Raundalen, 1991.). U Južnoj Africi u doba apartheida, djeca i mladež često su
djelovala kao društveni i politički faktori i zaštitnici zajednica, pa ipak u
kasnijim prikazima njihovi neprijatelji preuveličavali su njihovu dob, ili su se
okretali izrazu ‘mladež’, uz korištenje kriminalnih pridjeva poput ‘izgrednici’
kako bi ih se prikazalo i politički nemoćnima. Nakon borbe, njihov politički
doprinos nije bio dovoljno priznat. Njihov novopronañeni politički učinak
postao je neupotrebljiv. Ironično, ponovno prizvan ili ponovljen, redefinirao
ih je kao ‘problematične elemente’ i izolirao ih od iste te zajednice koja je
nastala uz njihovu pomoć (Marks, 2001.). Riječ ‘mladež’ mogla bi se koristiti
za oba spola, ali zapadni komentatori gotovo uvijek pretpostavljaju da ona
opisuje mušku zajednicu. Ona je takoñer obojena prizvucima snage, nasilja i
potencijalno političkim nasiljem. Posljedično, ona je pogrdna slika koja može
izazivati strah.
U mnoštvu načina na koje je rat štetan, on je obično štetnij i za mlañu
djecu te zbog toga ona mogu biti prva na redu za zaštitu. Fizičko
preživljavanje mlañe djece može biti kodirano u psihološkom osiguravanju
blizine starijih primarnih skrbnika. Da li bismo, primjerice, trebali štititi
najbliže skrbnike mlañe djece kako bismo ih zaštitili na najbolji način? Čak i
nakon sukoba, mlade žene i djevojke, od kojih se mnoge takoñer skrbe za
djecu, proživljavaju nastavak nasilja i iskorištavanja te se s pravom dovode u
pitanje granice rata koje se podrazumijevaju u sadašnjoj postratnoj
rekonstrukcijskoj politici (Meintjes, Pillay i Turshen, 2002: 3-4). Djevojke
vojnici posebice su mogle biti predmetom seksualnih napada koji ih
sprečavaju od stupanja u prihvaćene uloge u društvu. Djeca vojnici
predstavljaju sljedeći značajan problem budući da se njihova često nezakonita
upotreba od strane države ili milicije ne može odmah priznati zbog straha od
odmazda ili zbog daljnjeg podizanja poslijeratnih napetosti, uz implikacije na
njihovu rehabilitaciju i njihovo društvo.
Konceptualno razdvajanje političkih iskustava od djetinjstva naglašava
potrebu za priznavanjem onoga što su ona preživjela, uključujući obnavljanje
njihova djetinjstva putem prikladne nadoknade štete, rehabilitacije i
rekonstrukcije. Nadalje, značajan je broj djece koja sebe ne smatraju niti
žrtvama niti borcima, pa ipak ih se rijetko prati ili konzultira u programima
postkonfliktnog pomirenja i integracije (Peters et al, 2003). Njihovo
djelovanje ostaje nepoznato i potencijalno netaknuto.

DJEČJA MOĆ I MEKA TAKTIKA

Dok je veliki dio ovoga poglavlja pažnju usmjerio na prisutnost djece u ratu i
marginalizaciju njihovoga djelovanja, ironično je da su ratna djeca vrlo često
viñena, ako ne i slušana. Usredotočavanje na loše stanje djeteta tehnika je
koja se često koristi u izvještavanju o meñunarodnim vijestima i sukobima u
inozemstvu. Krize u udaljenim krajevima nameću se našoj svijesti
djelovanjem medija. Djeca čija se lica i strah prikazuju izbliza, dio su onoga
što Erica Burman opisuje kao ikonografiju izvanrednih stanja ili pornografiju
katastrofa (1992.). Lijepo, nerazvijeno dijete prikazano kao ikonografska
predodžba ranjivosti često se koristi u ratnoj propagandi, odreñujući smjer
prijetnje prema djetetu, ukazujući na potrebu za zaštitnicima, ozbiljnost
situacije, te na nužnost patriotskog i zaštitničkog odgovora. Propagandisti
zadržavaju dječje odlike kod starijih dječaka iskorištavanjem odreñenih
fizičkih karakteristika. Na primjer, u nacističkoj i sovjetskoj propagandi u
Drugom svjetskom ratu djeca su najčešće bila plavokosa, profinjena, sa
široko otvorenim očima i preklinjala su za pozornost i/ili brigu; mala, još
nerazvijena, tiha i mirna, te izolirana iz obiteljskog konteksta.
Jedna od najvećih propagandističkih priča ovoga desetljeća – koju je
proizvela američka tvrtka za odnose s javnošću ‘Hill and Knowlton’, a platila
kuvajtska kraljevska obitelj – govorila je o kuvajćanskoj djeci koju su irački
vojnici nasilno uklanjali iz inkubatora. Priča je uspjela generirati golemu
zapadnu potporu vojnoj intervenciji. Muški političari redovito ljube djecu u
javnosti tijekom svojih kampanja. U Bosni, vojnici Ratka Mladića dijelili su
čokolade muslimanskoj djeci i tapšali ih po glavama ispred televizijskih
kamera, mada su likvidirali i ubijali njihove očeve (Swain, 1995). Političari
čiji je položaj u opasnosti snimaju obiteljske prizore sa zagrljajem za kamere,
kao način pokazivanja da su još uvijek traženi, ustrajni, pouzdani u barem
jednom smislu. U ovim prizorima djeca postaju vizualni ekvivalent
‘posljednjih riječi’ u svakom slučaju. Upućivanje na djecu koristi se kako bi
se ukazalo na iskrenost namjera koje se suprotstavlja izravnom prijekoru.
Tradicionalna lozinka ‘ženeidjeca’ tipični je slikoviti izraz za neborce koji
redovito ukazuje na žrtve, gubitke, izbjeglice i prognanike, te na slabe i žene.
Tijekom Zaljevskog rata ‘ženeidjeca’ lako je izgovarano na jezicima u eteru
(Enloe, 1993: 166) i kako ističe Enloe, istovremena upotreba ovih dviju
riječi, od strane novinara i pisaca, u smislu mučeništva, obje riječi prikazuje u
dječjem liku. Tijekom rata u Vijetnamu, američki vojnici slani su u akciju uz
opis svojih neprijatelja kao mnoštva ‘žena i djece’ (Enloe i Zalewski, 1995:
10-11), a u Južnoj Africi, Afrikanerska bijela mladež militarizirala se u školi
te u omladinskim pokretima kako bi izbjegli da inače postanu ‘mamini dečki’
(Cock, 1979: 70-1). Teroristi mogu ciljati upravo na one sa ženama i djecom,
na ‘meke mete’. I obrnuto, ‘prirodno’, ‘nepolitičke’ osobine koje se pripisuju
ženama i djeci, takoñer su omogućile njihovu upotrebu u svojstvu paravojnih
aktera, osloboñenih sumnje i ispitivanja.
Utjelovljujući posebne i univerzalne osobine slabosti, upravo se
novoroñenčadi u pravilu koriste u zahtjevima za nacionalnom savješću. Izraz
dječja snaga opisuje takvo strateško iskorištavanje vrlo mladih i/ili ženskih
prikaza djece u političke svrhe. Pojednostavljeno, dječja snaga prema tome
opisuje provoñenje u djelo infantilizacije, pogotovo u vojnom kontekstu.
Tijekom Hladnog rata, propaganda koju su koristile i Sjedinjene Države i
Sovjetski Savez prikazivala je zlosutne opise Armagedona nasuprot slika
plavokose, lijepe djece (Stephens, 1997.). U američkom ‘hladnoratovskom
konsenzusu’ iz pedesetih i ranih šezdesetih godina, nuklearna prijetnja bila je
personificirana kao ikonografski prikaz ranjivog zapadnog djetinjstva. Sharon
Stephens to objašnjava na sljedeći način:
“[D]jeca su u hladnoratovskoj eri naširoko bila prikazivana kao nevina bića u
srcu obuzdanog domaćeg svijeta, kao predmet striktno rodno-podijeljene
roditeljske njege i zaštite, te kao ranjiva jezgra američkoga društva, čija je
zaštita od stranih neprijatelja zahtijevala izgradnju golemog i moćnog
nuklearnog obrambenog sustava...dominantne hladnoratovske slike
apstraktne, generičke djece (bez iznimke predstavljene kao bijelih pripadnika
srednje klase) [bile su stavljene nasuprot] stvarnoj djeci koja su bila
najranjivija na rizike koji su povezani s proizvodnjom i ispitivanjem nuklearnog
oružja te s radijacijskim eksperimentima koje je sponzorirala vlada. Na
različite načine, ova su djeca promatrana kao ‘devijantna’ djeca, čiji se životi
mogu legitimno riskirati u interesu zaštite ‘normalne’ djece u srcu
hladnoratovskih vizija američkog društva.”
Ne može se izbjeći niti fenomen ženske nevinosti koja je izabrana kao
obličje straha u toliko mnogo slučajeva. Estetika je ovdje povezana s
nedužnošću. Rečeno riječima Roberta J. Liftona, pridavanje naše pozornosti
tome može stvoriti ‘udomaćivanje nezamislivog’ (Brown, 1988: 84). Lifton
upotrebljava izraz ‘podijeljeni jezik’ kako bi opisao kako ideje unutar jezika
djeluju na neutraliziranju genocidnih slika. Primjerice, nuklearno oružje,
opisivano izrazima ‘mali dječaci’ i ‘djeca’, eksplozije su se usporeñivale s
rañanjem, a nuklearna sposobnost djelovanja povezivala se s kreativnom
kapacitetom, unatoč svom destruktivnom potencijalu (Lifton i Markusen,
1990: 214-5). Ovo je možda klasični primjer konstrukta djeteta za stvaranje
‘rascjepa’ na najvišoj razini strateške ili nuklearne kulture.
Ovaj containment je u odreñenoj mjeri prepoznatljiv u studijama o djeci
koje su poslužile kao izvor informacija za rasprave, posebice na početku
dvadeset i prvog stoljeća. Kako navode Wyness i drugi (2004: 81):
“Djeca se promatraju kao ‘preddruštvena’, nesposobna da artikuliraju skup
koherentnih političkih stajališta (Sears i Valentino, 1997.). Zajednica društvene
znanosti stoga je političku participaciju djece smatrala kontradikcijom u
pojmovima. Članovi političke zajednice isključivo su odrasli, dok djeca nisu
sposobna osigurati kvalifikacije za ulazak...ove istraživačke pretpostavke
povezuju se sa širim konvencionalnim društvenim snagama. Za mnoge, sama
bit djetinjstva, barem u suvremenim zapadnim uvjetima, zabranjuje političku
participaciju, tako da se ‘političko dijete’ promatra kao ‘ne-dijete’, protu-
stereotipna slika djece koja se ne slaže s načinom na koji obično promatramo
djetinjstvo.”
(Stainton-Rogers i Stainton-Rogers, 1992: 32-2.)
Novo istraživanje ukazuje na to da su djelovanje djece i posebno njihova
razina moralnog rasuñivanja te inkluzivni moralni angažman napredniji nego
što im to najčešće priznajemo. Sada se smatra mogućim da su djeca sposobna
moralno rasuñivati u razdoblju srednjeg djetinjstva, od sedme godine nadalje,
te na usporediv način kao odrasli u dobi od otprilike dvanaest godina.
Mogućnosti za sudjelovanje djece u grañanstvu i implikacije za djecu vojnike
te uistinu sva djeca koja razmišljaju o (djeci) vojnicima su dubokoumna.
Cijele generacije mogu biti u mogućnosti doprinijeti idejama o sigurnosti i
zaista su to već i učinile. Tijekom razdoblja Hladnog rata, školovanje je
uključivalo pripreme za nuklearni rat i obuku za civilnu obranu. Stoga su
školska djeca u Americi učila ‘izjednačiti emocionalnu zrelost sa smirenim
stavom prihvaćanja nuklearnog rata’ (Brown, 1988: 90). Plakanje je bilo
‘out’. Slično tome, trikovi i uobičajeni poslovi uključivali su aspekte
nuklearne prijetnje kako bi se na taj način pomoglo da se djeca ‘naviknu’ na
tu ideju. Je li stoga rat takoñer započeo u dječjim glavama kada su se milijuni
besplatnih, plastičnih igračaka u obliku atomske bombe prosuli iz pakiranja
žitarica za doručak diljem Amerike? U kontekstu takve namjerne primjene
‘podijele’ – je li etička rasprava s ovom djecom zaista bila nemoguća? Ovo je
možda bio prvi put kada se djeci moglo savjetovati da je bolje preskočiti prvi
dnevni obrok.

ZAKLJUČAK

Sukob, razdoblja vojne intenzifikacije, otcjepljenje ili dezintegracija potiču

pojačanu nacionalizaciju i militarizaciju. Studije slučaja pokazuju da su
postupci nacionalizacije i militarizacije koji uključuju upotrebu djece i
obiteljske sfere često prikladni i aktivni prije stvarnog izbijanja sukoba.
Uključivanje djece i obitelji u militarizirana djelovanja, te logična posljedica,
ciljanje (neprijateljske) civilne sfere, raspršuju mit da su djeca jednostavno
zaštićena ili samo žrtve. Djeca i njihovi skrbnici oblik su sigurnosti unutar
sebe (živi ili mrtvi) te su jasno tretirani kao takvi. Terorizam, grañanski rat i
totalni rat u različitoj mjeri zavise od manipulacije djecom i dijele slične
principe. Bitke koje koriste dječja tijela i umove kao učinkovito oružje dosad
su se odvijale bez da su bile zabilježene na stranicama udžbenika o sigurnosti
te su ostale izvan saznanja onih koji u pravilu prihvaćaju iznesene parametre i
ontologiju sigurnosti. Kako navodi Peterson, ‘dihotomije zaštitnik-zaštićeni,
direktno-indirektno nasilje te rat-mir su isprepletene; nepriznavanje istih kao
oprečnih dihotomija znači prepoznavanje složenosti (meñu)ovisnosti,
unutarnje povezanosti ugnjetavnja i neizvjesnosti sigurnosti’ (1992: 56.).
Za žene i djecu se izgleda još uvijek bori kao da su ‘sigurni unutra’ i
daleko od politike koja će se od njih stvoriti. Primijetiti bilo što drugačije
značilo bi razbiti ovu iluziju. Nije da se na djecu uopće ne misli, nego su ona
predstavljena na način kao da takoñer služe u političke svrhe.
Kao što smo vidjeli, djeca su poput odraslih po tome što simultano mogu
instrumentalizirati uloge i identitete; kao skrbnici i roditelji, mete, posjednici
prava, mirotvorci, vojnici, edukatori, prijatelji i radnici. Naši odgovori ne
prilagoñavaju se ovoj višestrukoj instrumentaliziranosti. Ta
(senzacionalizirana, zbunjena, izolirana) djeca koju mi jasno vidimo u
političkom kontekstu, u pravilu kao djecu vojnike ili žrtve katastrofa, potiču
iluziju da djeca primarno nisu bila članovi političke sfere nego da su
izvanredno i privremeno u nju uvučeni. Senzacionalizacija djece vojnika i
djece žrtava uz istovremeno ukazivanje na njihovo izgubljeno djetinjstvo u
mnogim slučajevima dovodi do poteškoća pri njihovoj reintegraciji u društvo
te u našem prepoznavanju njihove snage. Rat razotkriva uloge, djelovanja,
manipulaciju, eksploataciju, upotrebe i očekivanja djetinjstva koje postoje u
globalnoj politici. Meñutim, takva politizacija djece je moguća i zbog toga
što je ona nedovoljno predstavljena i premalo istaknuta. Ova knjiga jest jedan
od načina na koje se pred ovu usku predstavu stavljaju izazovi. Meñutim,
ukoliko tek počinjemo shvaćati djelovanje djece, možda možemo samo
početi razumijevati stupanj u kojemu su zadovoljene odgovornost za njih i
odgovornosti koje ona imaju. Meñutim, za mnoge je već prekasno.

PITANJA

Zašto su djeca vojnici tek nedavno došla na dnevni red visoke politike?
S obzirom da djeca sačinjavaju gotovo polovicu stanovništva i da drugačije
doživljavaju svijet da li bismo im trebali posvetiti više pozornosti?
Trebaju li se u ratu prvo zaštititi djeca?
Kako možemo objasniti skrivenu prirodu rata za djevojke?
Zašto je moguća evakuacija djece iz rata?
Može li se opravdati intervencija kako bi se zaštitila mlada djeca?
Trebaju li se konzultirati sva djeca o njihovoj uključenosti u rat?
Da li rat tek naglašava načine na koje naši politički sustavi već zanemaruju
djecu?
Zašto političari ljube djecu? Koju djecu?
Zašto knjige o sigurnosti nisu pisane za djecu?

ZA DALJNJE ČITANJE

Singer, Pete W. (2005), Children at War, Pantheon. Od Afganistana,

Tajlanda i Libanona do Sudana, Kosova i Sierra Leonea, Singer istražuje kako
se djeca regrutiraju i indoktriniraju u ratnu službu. On kaže da bi se zapadne
snage trebale pripremiti za suočavanje s djecom u borbi.
Brocklehurst, Helen (2006), Who is Affraid of Children? Children,
Conflict and International Relations, Aldershot: Ashgate. Moja vlastita
knjiga u proširenom obliku predstavlja neke od argumenata iznesenih u ovom
poglavlju. Ona pruža povijesni i komparativni dokaz o ulogama djece u
globalnoj politici i teži integriranju razumijevanja uloge djece u meñunarodnom
sukobu u širi korpus kritičke teorije meñunarodnih odnosa.
McEvoy-Levy, Siobhán (2006), Troublemakers or Peacemakers? Youth
and Post-Accord Peace Building, Norte Dame, IN: Univeristy of Notre
Dame Press. U suvremenim oružanim sukobima, mladi su često na prvim
crtama bojišice, a nakon što se potpišu mirovni sporazumi, oni su istodobno
potencijalna prijetnja miru i značajan izvor izgradnje mira. Troublemakers or
Peacemakers? Istražuje postupke, percepcije i potrebe mladeži kao središnje
komponente izazova poslijeratne izgradnje mira. Suradnici razvijaju teoriju i
političke preporuke utemeljene na terenskom istraživanju u Sierra Leoneu,
Ruandi, Gvatemali, Kolumbiji, Angoli, Sjevernoj Irskoj, Bosni te Izraelu i
Palestini.

VAŽNE WEB STRANICE

Od 1997. godine Glavni tajnik Ujedinjenih naroda imenovao je Posebnog

predstavnika za djecu i oružane sukobe (eng. Special Representative for
Children and Armed Conflict). Njihova je zadaća izgraditi svijest o potrebama
djece pogoñene ratom, predlagati ideje i pristupe za poboljšanje njihove
zaštite, sakupiti ključne aktere unutar i izvan UN-a za promoviranje adekvatnih
odgovora, i poduzimanje humanitarnih i diplomatskih inicijativa.
http://www.un.org/special-rep/children-armed-conflict/
Save the Children bori se za dječja prava. Osnivač je skicirao prvu deklaraciju
o dječjim pravima, koja je kasnije poslužila kao osnova za UN-ovu Konvenciju
o pravima djeteta. Danas 27 organizacija tvori International Save the Children
Alliance, najveći svjetski neovisni pokret za djecu, koji unaprijeñuje položaj
djece u više od 110 država. http://www.savethechildren.net/alliance/
The Coalition to Stop the Use of Child Soldiers radi na prevenciji regrutiranja i
korištenja djece kao vojnika, na osiguravanju njihove demobilizacije te
rahabilitacije i reintegracije u društvo. http://www.child-soldiers.org/
The Children and Armed Conflict Unit je zajednički projekt Dječjeg pravnog
centra i Centra za ljudska prava Sveučilišta u Essexu u Ujedinjenom
Kraljevstvu. Djeluje diljem svijeta na poboljšavanju situacije djece civila
zatečene u oružanom sukobu i grañanskim nemirima kroz mjere obnove
civilnog društva i prava djece. Poput prethodno navedenih web stranica, i ova
stranica pruža opsežne linkove na materijale o djeci i ratu.
http://www.essex.ac.uk/armedcon

Za mnogo zanimljivih dodatnih materijala posjetite Online Resource Center

kojim je popraćena ova knjiga: www.oxfordtextbooks.co.uk/org/collins
21.
Nakon povratka teoriji: Prošlost,
sadašnjost i budućnost sigurnosnih
studija

OLE WÆVER i BARRY BUZAN

Sadržaj poglavlja
Uvod
Izvori i institucionalna struktura sigurnosnih studija
‘Zlatno doba’ sigurnosnih studija
Institucionalizacija i stagnacija
Disciplinarno preispitivanje i ponovno pokretanje
teoretizacije
Zaključak; snage teorije i izazovi budućnosti

Vodič čitatelju
Ovo poglavlje interpretira prošlost i sadašnjost sigurnosnih studija s
naglaskom na promjenjiva razdoblja teorijske produkcije i praktičnog
rješavanja problema. Ovo istraživačko polje je pokrenuto kao zasebna
američka specijalnost koju su umnogome oblikovali novi uvjeti nastali u
četrdesetim godinama potaknuti nuklearnim oružjem i dugoročnom
mobilizacijom protiv Sovjetskog Saveza, dvama faktorima koji su stvorili
potrebu za novom vrstom civilnih stručnjaka u području obrane i strategije. Od
američkog interdisciplinarnog polja baziranog na think tank pristupu,
sigurnosne studije institucionalizirale su se kao dio jedne discipline,
meñunarodnih odnosa, sve više postajući meñunarodne s teorijom koja se
učvrstila na sveučilištima. Od devedesetih godina, ovo polje se nalazi u
novom razdoblju visoke teorijske produktivnosti, ali u velikoj mjeri u dvije
odvojene skupine, sa Sjedinjenim Državama i Europom kao svojim središtima.
Ova analiza iskorištena je kao baza za propitivanje nekih središnjih pitanja i
predviñanja o budućnosti ovog znanstvenog polja.

UVOD

Činjenica da knjiga poput ove može biti sačinjena, koja je svakako morala
biti sačinjena, kako bi predstavila postojeće znanstveno polje još većem broju
ljudi koji bi u njega mogli ući, svjedoči o značajnoj promjeni u sigurnosnim
studijama. Da je slična knjiga bila proizvedena u prethodnim desetljećima,
izgledala bi bitno drugačije. Verzija iz pedesetih godina bila bi vrlo kratka. U
šezdesetim godinama bila bi strukturirana s poglavljima o različitim vrstama
političkih pitanja – strategija, ekonomika obrane, donošenje odluka – a u
nekima od njih (osobito u poglavlju o strategiji) bilo bi mnogo teorije, ali se
teorije ne bi natjecale za bavljenje istim pitanjima, podjela rada zadržala bi ih
u različitim poglavljima. Izdanje iz sedamdesetih vjerojatno bi bilo tanje po
pitanju teorije a opsežnije u tematskim poglavljima – te bi bilo popraćeno
dodatnim poglavljem (na njemačkom jeziku) koje cijelo polje prokazuje kao
dio represivnog, militariziranog hladnoratovskog sustava. Udžbenik iz
osamdesetih bio bi čitanka s tekstovima koji raspravljaju za i protiv
kontinuirane relevantnosti polja, njegovog mogućeg proširenja ili čak raspada
i integracije u šira polja. S kretanjima iz devedesetih godina, polje je
poprimilo oblik koji je prikazan u strukturi ovoga poglavlja: zagovornici
proširenja polja u dovoljnoj su mjeri uspjeli poglavlja o različitim sektorima
sigurnosti učiniti nužnima, a brojne se teorije sada natječu za bavljenjem
cijelim poljem sigurnosti. U prvom desetljeću dvadeset i prvog stoljeća čini
se da ova preoblikovana disciplina dobiva sve više pozornosti, generira više
dodiplomskih programa i ne manje važno, više – često teorijski usmjerenih –
doktorskih projekata. Ova povećana privlačnost poduprta je kako važnošću
‘sigurnosti’ u eri ‘globalnog rata protiv terorizma’ tako i dostupnošću ove
obitelji teorija koja se izdigla tijekom devedesetih godina.
Naš fokus u ovom poglavlju nalazi se na teoriji sigurnosti, koju
definiramo kao teoriju koja za cilj ima razumijevanje i/ili upravljanje
sigurnosnim pitanjima. Takva teorija u različitim vremenskim periodima
može nalikovati kretanjima unutar opće teorije meñunarodnih odnosa, dok u
drugim može biti manje veze izmeñu njih. Primjerice, neki značajni momenti
u teoriji meñunarodnih odnosa poput teorije meñuovisnosti i režima iz
sedamdesetih, imali su minimalan utjecaj na sigurnosne studije (u to vrijeme,
najmanji), a neke teorije sigurnosti (izvorno) su bile specifične za sigurnosne
studije, poput teorije odvraćanja ili Kopenhaške škole, a ne za opće teorije
meñunarodnih odnosa.
Drugi slučajevi teorija sigurnosti istovremeno su i teorije meñunarodnih
odnosa i teorije sigurnosti, poput konstruktivizma, feminizma ili teorije
demokratskog mira. Dok se razlikuje od teorije meñunarodnih odnosa, teorija
sigurnosti različita je i od sigurnosnih studija općenito, zbog toga što se
mnoge aktivnosti unutar sigurnosnih studija ne bave eksplicitno teorijom.
Stoga, teorija sigurnosti je specifičan podskup sigurnosnih studija, čiji je
razvoj prošao kroz karakteristične faze.
Specifičnost ovoga područja jest činjenica da je ono snažnije podijeljeno
od usporedivih polja u podskupove koji se meñusobno ne priznaju ili čak nisu
niti svjesni jedni drugih. Posebice u europskim časopisima, konferencijama,
odjelima i istraživačkim centrima, zamjećuje se živahna rasprava o brojnim
suvremenim pristupima: kritičkim sigurnosnim studijama, feminizmu,
Kopenhaškoj školi, Pariškoj školi, te o odlikama svake od njih u usporedbi s
‘tradicionalnim pristupom’. Ukoliko odete u većinu odjela u Sjedinjenim
Državama ili u vodeće časopise, poput International Security i Security
Studies i većina znanstvenika će vam reći ‘tko?’ i ‘što?’ na pitanje o većini
autora o kojima intenzivno raspravljaju znanstvenici pretežito locirani u
Europi i dijelovima trećeg svijeta (Wæver, 2004a). Zauzvrat, uglavnom
američka glavna scena vodila je rasprave fokusirane na ofenzivni nasuprot
defanzivnog realizma, relativnu važnost apstraktnih varijabli i ulogu moći i
institucija u poretcima/carstvima. Ove rasprave nisu bile u središtu
razmtranja većini znanstvenika u ostatku svijeta.
Stoga, kada ovo zaključno poglavlje pokušava procijeniti gdje se
nalazimo, otkuda smo došli, i ne manje važno, kamo bismo mogli ići, ono
mora slijediti asimetričnu strukturu, pri čemu prvi dio polje smatra
homogenim – kao vrstu ujedinjene strukture s centrom i periferijom pri čemu
je američka definicija sigurnosnih studija bez premca – dok se drugi dio
razdvaja u dva paralelna kolosijeka. Poglavlje je strukturirano kronološki.
Prvi dio promatra porijeklo i institucionalnu strukturu sigurnosnih studija –
što je i gdje se nalazi? Drugi dio pokriva takozvano ‘Zlatno doba’
sigurnosnih studija, formativno razdoblje strateških studija kada je razvijena
najznačajnija teorija odvraćanja, na koju se primjenjivala teorija igara (dajući
tako mnogo osebujniji poticaj na razini apstraktne teorije), kako bi se
pomoglo u upravljanju novim izazovima koje je predstavljalo nuklearno
oružje. U trećem dijelu radi se o razdoblju neposredno nakon Zlatnog doba,
kada su strateške studije bile najkonsolidiranije kao sastavni dio sigurnosnog
establishmenta i kada je teorija često gubila u odnosu na ‘iscrpljujući
empirizam’ (Buzan, 1981, 2000.), što je možda pridonijelo opadanju
strateških studija kao polja. Četvrti dio bavi se dubokim raspravama o
proširenju i (pod)disciplinarnom identitetu tijekom osamdesetih i devedesetih
godina, kulminirajući u raznim teorijskim inovacijama. Završni dio iz
trenutne situacije teorijskog bogatstva promatra budućnost u kojoj bi ove
teorije mogle promijeniti svoje uzajamne odnose, dok bi se istodobno mogle
početi baviti glavnim temama na političkom području.
Prvi i drugi dio pretežito se bave Sjedinjenim Državama jer su se tamo
strateške studije pojavile i zadobile svoj karakterističan oblik. Kada su
moderne sigurnosne studije rasle drugdje, čak i tamo gdje su postojale
nezavisne tradicije, to se u toliko velikoj mjeri dogañalo u pokušajima
preslikavanja ili uvoženja američkog iskustva, da su formativno razdoblje i
zaključci američkih strateških studija postali referentne točke ovoga polja i
drugdje. Stoga je sistematična usporedba američkih i europskih strateških
studija prikazana pred kraj drugog dijela (i odnosi se na stanje iz ranih
sedamdesetih), a tek u posljednjim fazama različite putanje postaju dovoljno
jake da se oslone same na sebe, kako bi priča o dvama usporednim
kolosijecima mogla objasniti prethodno spomenutu specifičnost rasprava koje
su jedna drugoj neprepoznatljive.

IZVORI I INSTITUCIONALNA STRUKTURA

SIGURNOSNIH STUDIJA

Rat i mir, prijetnje i strategija, kao i blagostanje i epidemije: pitanja poput

ovih stoljećima su na rasporedu mislilaca i pisaca. Meñutim, bilo što slično
sigurnosnim studijama kakve poznajemo danas nije postalo zasebno polje
proučavanja sve do kraja Drugog svjetskog rata. Kao i uvijek, kada je polje
ustanovljeno, lako je vidjeti prethodnike i pripremni rad koji je učinjen u
prethodnim fazama te se stoga sigurnosne studije mogu projicirati unatrag u
meñuratno razdoblje u pogledu na posao o uzrocima i prevenciji ratova
(Baldwin, 1995.).
Meñutim, novina u četrdesetim godinama bila je pojava zasebne
kategorije djelovanja na sjecištu vojne ekspertize i društvene znanosti
utemeljene na sveučilištima usmjerene prema stvaranju znanja relevantnog u
smislu politike, poduprtog širokom, interdisciplinarnom bazom znanja.
Velikim dijelom zbog besprimjernih implikacija nuklearnog oružja na
voñenje rata, ali i zbog širokog spektra izazova koje je Sovjetski Savez
predstavljao Sjedinjenim Državama (ideoloških i ekonomskih, kao i vojnih) i
općeg prestiža kojeg su tijekom Drugog svjetskog rata stekli znanstvenici
prirodnih (nova oružja, razbijanje šifri) i društvenih znanosti (primjerice, u
savjetovanju o prioritetima strateškog bombardiranja), civilni stručnjaci sada
bi se specijalizirali u vojnim pitanjima pod devizom sigurnosti.
Institucionalna promjena dogodila se u isto vrijeme kada se koncept
sigurnosti pomaknuo prema centru, postajući tako vodeća ideja nad
prethodno najvišim ciljevima poput obrane i nacionalnog interesa (Yergin,
1977.; Wæver, 2006.).
Opći pogodni uvjeti u Sjedinjenim Državama bili su: optimizam povezan
s korisnošću znanosti, mogućnost racionalnih rješenja za društvene probleme,
nova sigurnosna pitanja koja su se činila ne samo ozbiljna i primarna, nego i
više od toga (nuklearno oružje i sovjetska, komunistička prijetnja),
velikodušno financiranje istraživanja i eksponencijalno širenje višeg
obrazovanja.
Glavni ključ pojave strateških studija otprilike u vrijeme završetka
Drugog svjetskog rata i početka Hladnog rata bila je potreba za civilnim
stručnjacima kao ravnoteže vojnom vodstvu, potreba koju su zacijelo
potaknuli tehnološki pronalasci (nuklearno oružje i nagli uspon izbjegavanja
rata kao ključnog strateškog imperativa), ali vjerojatno i šira politička
promišljanja o mogućim političkim implikacijama dugoročne mobilizacije.
Vojni upravljački program je pravocrtan: postupno, postalo je jasno kako
će nuklearno oružje radikalno transformirati sigurnosne jednadžbe, kao i
vrstu potrebne ekspertize, različite od one klasično vojne. Pri odreñenoj
razini rizika od pretjeranog pojednostavljivanja (stvarno planiranje bilo je u u
odreñenoj mjeri složenije), problem je bio u tome što se ratovi više nisu
trebali voditi nego izbjegavati te su se trebali pronaći načini manipulacije
mogućnošću/nemogućnošću rata generirane razmještanjem nuklearnog
oružja, i to u političke svrhe. Težište se pomaknulo s taktičke i operativne
razine na istinski dugoročnu strategiju, te s upotrebe odreñene tehnologije na
ciljani razvoj brzo promjenjivih tehnologija za budućnost. Iako se isprva
činilo da se čak i igre odvraćanja mogu promatrati na način kao da ih
kontrolira ono što bi se u krajnjem slučaju dogodilo u stvarnoj borbi,
postupno je postalo potrebno nuklearnu strategiju tretirati kao djelomično
neovisan univerzum, koji se treba analizirati sam po sebi. Ovo je zahtijevalo
potpuno drugačiji oblik znanja od onoga koje su pružali vojni stručnjaci.
Kako je to jezgrovito postavio Richard Betts (1997: 13), ‘Nuklearni rat
potaknuo je teoretiziranje zbog toga što je on bio inherentno više teorijski
nego empirijski: nijedan se nikada nije dogodio.’ Ili riječima Richarda
Smokea (1975: 275), prvi preduvjet za pojavu sigurnosnih studija bila je
‘složenost raščlanjiva putem apstraktne analize’.
Dok je ovo vjerojatno relativno nekontroverzna interpretacija pojave
sigurnosnih studija, trebalo bi se takoñer zamijetiti da je kombinacija
nuklearnog oružja i Hladnog rata značila potrebu preciznijeg koordiniranja
vojnih i nevojnih razmatranja. Već iskustvo ratnog vremena pokazalo je,
pogotovo u Sjedinjenim Državama, kako je izazovno bilo koordinirati
gospodarsko, političko i vojno planiranje (Etzold, 1978: 1-2; Hogan,
1998:25). Kako je postajalo razvidno da bi Hladni rat mogao postati
iscrpljujuća, sveobuhvatna i egzistencijalna borba, javila se ideja da je
potreban oblik integriranog razumijevanja, u kojem bi se ovi različiti oblici
znanja mogli kombinirati, i to je bio glavni dio rezoniranja u pozadini
donošenja Strategije nacionalne sigurnosti (eng. National Security Act) iz
1947. godine (pored pomnije koordinacije službi i obavještajne reforme).
Poseban izazov pred Sjedinjenim Državama koje su imale tradiciju ‘ne
održavanja stajaće vojske’ i potrebu organiziranja za dugoročnu mobilizaciju,
oblikovali su nastajuću civilno-vojnu razdjelnicu u strateškim studijama. U
američkoj političkoj misli duboko je bio ukorijenjen argument da bi trajna
vojna institucija predstavljala prijetnju demokraciji, jer bi je mogao
zloupotrijebiti ‘tiranin’, anti-demokratski predsjednik (Bailyn, 1992; Publius
1787-8; Deudney, 1995). Takoñer, tek su tijekom Drugog svjetskog rata
‘uniformirane voñe američkih oružanih službi preuzele središnju i dotad
neviñenu ulogu u oblikovanju nacionalnih vanjskih politika’ (Stoler, 2000:
ix). Stoga, kada su Sjedinjene Države krenule putem institucionalizacije
dotad neviñene razine vojne mobilizacije, to se nije moglo učiniti posve u
terminima ‘rata’ ili ‘obrane’. Ovo je središnji dio objašnjenja uspona izraza
‘sigurnost’ kako bi se mobilizacija pokrila inkluzivnijim i ‘civilnijim’
izrazima (Wæver, 2004b, 2006.). On je takoñer odredio poseban prostor za
civilnu ekspertizu u univerzumu koji je vojno orijentiran. Hladnoratovska
mobilizacija neminovno je sa sobom donijela napetost izmeñu američkog
liberalizma i vojnog profesionalizma, a polje strateških studija pojavilo se
kao dio institucionalnih odgovora na ovu napetost (Huntington, 1957.;
Lasswell, 1950.).
‘ZLATNO DOBA’ SIGURNOSNIH STUDIJA

Razdoblje pedesetih i šezdesetih godina 20. stoljeća naširoko je glasovito kao

ono u kojemu je polje istodobno bilo produktivno, utjecajno i relativno
koherentno. Iako je polje obuhvaćalo široko mnoštvo drugih vrsta djelovanja
(kojima se nakratko vraćamo), središnje i definirajuće područje bila je teorija
igara i nuklearna strategija. Ovom razdoblju posebnu pozornost posvećujemo
iz dva razloga. Prvo, to je bilo formativno razdoblje nove discipline, i stoga
dogañaji u takozvanom Zlatnom dobu nisu samo epizode jednake mnogim
drugim, one su definirale shvaćanje sigurnosnih studija; bili ovi dogañaji
dobri ili loši bili su esencijalni posao sigurnosnih studija. Drugo, to je
označilo (prvi) vrhunac teoretizacije, a mi želimo pokazati uzorak toka, oseku
i plimu stvaranja teorije unutar sigurnosnih studija.
Rad na teoriji igara i teoriji odvraćanja bio je rijedak primjer
intelektualnog razvoja koji ima veliki upjeh u smislu teorijske kreativnosti i
profinjenosti, i istodobno političke relevantnosti. Vrlo često ovo se shvaća
kao ustupak – politička relevantnost/korisnost nasuprot teorijske
apstrakcije/profinjenosti (usporedi Lepgold i Nincic, 2001; Hill, 1994) –
meñutim kada je nuklearno oružje stvorilo novi izazov razumijevanja
situacije koja je bila posve hipotetska i spekulativna i otvorena brzim i
dramatičnim dogañajima, vrlo složen teorijski boom zadobio je središnji
položaj u političkom smislu. Istodobno, ovaj dogañaj postao je vrlo utjecajan
unutar akademskog svijeta, jer je priroda predmeta dopuštala veći stupanj
apstrakcije i formalizacije, što je bilježilo dobar uspjeh po tadašnjim
kriterijima za novi, ‘znanstveniji’ oblik meñunarodnih odnosa. Za vrijeme
hladnoratovske situacije i napretka američkoga gospodarstva, raspoloženja
tehnološkog optimizma i spremnosti za potporu društvenoj znanosti kao
dijelu rješenja društvenih izazova (uključujući ne samo hladnoratovsku borbu
nego i društvene probleme svake vrste), nagrada je bila visoka za nove
pristupe za koje se činilo da meñunarodne odnose pomiču u smjeru upotrebe
znanstvenih metoda i alata, u rasponu od šifriranja podataka o dogañajima
koje omogućuje kompjutorksu obradu podataka, preko kibernetičkih modela i
eksperimentalne psihologije do teorije igara. Teorija odvraćanja postala je
uspješnom pričom u ovom kontekstu iz dva razloga. S jedne strane, proizvela
je naoko produktivan (‘napredan’) istraživački program u kojem je teorijski
rad proizveo sve novije i složenije probleme kojima se moglo baviti pomoću
novih teorijskih kretanja. S druge strane, sve se ovo činilo vrlo korisnim jer
su teorije zapravo proizvodile svoju vlastitu stvarnost apstrakcija, svijet
‘sposobnosti sigurnog drugog udara’, ‘proširenog odvraćanja’ i ‘dominacije
eskalacije’.
Navedeno se odražava u kritici teorije istraživanja mira i kritičke teorije,
gdje se navodi da je cijela ideja o ‘Zlatnom dobu’ samo-veličajuća
konstrukcija znanstvenika čije je stvarno postignuće bilo moralno pokvarene
vladine politike (MAD – Mutually Assured Destruction – Obostrano
zajamčeno uništenje, Vijetnam) učiniti vrijednima poštovanja i/ili
neizbježnima.
Neki kritičari su kazali da je cjelokupna literatura proizvela legalizirajuće
dimne zavjese za ono što su političari i vojska ionako željeli učiniti: izgraditi
goleme nuklearne snage i promovirati vojni Kejnsijanizam (Green, 1966,
1968; Senghaas, 1969). Iako je nedvojbeno točno da su ove teorije ozakonile
odvraćanje i nuklearno oružje kao takvo, nije pošteno zaključiti da je njihov
‘utjecaj’ na politiku bio iluzoran. Teorije odvraćanja oblikovale su potpuno
novi način smislenosti nuklearnoga oružja, te su pritom utjecale na oblik ako
ne nužno i na veličinu ulaganja. Relativne odlike i uloge bombardera,
projektila, podmornica, upotrebe i neupotrebe taktičkog nuklearnog oružja, te
kako izbjeći ranjivost sustava (slavna utemeljiteljska studija Wohlstettera i dr.
iz 1954.) – za sve takve politike postojala je jasna spona izmeñu teoretičara i
kreatora politike. Meñutim, u odnosu na odreñivanje ciljeva postojao je
golemi propust, pri čemu je Strateško zračno zapovjedništvo (Strategic Air
Command) nastavilo sa svojom vlastitom politikom ugrubo orijentiranom
prema ‘prvom udaru’ (Rosenberg, 1983.).
Ukoliko se protivno činjenicama zamisli da civilni stručnjaci uopće nisu
postojali, čini se mnogo vjerojatnijim da bi cijeli nuklearni razvitak bio
oblikovan u skladu sa zastarjelom logikom maksimaliziranja ‘vatrene moći’
bez mnogo brige za cjelokupnu stabilnost i političke mogućnosti za davanje
signala drugoj strani i manevriranje. Količina nuklearnog potencijala
vjerojatno je bila proizvod polu-nezavisne dinamike koja je imala veze s
vojno-industrijskim kompleksom i općom politikom odreñivanja veličine
obrambenog budžeta, ali ne bi trebalo biti sumnje da je teoretiziranje iz
Zlatnog doba proizvelo različitu mješavinu nuklearnog oružja s različitim
kvalitetama i lokacijama smještaja, te s različitim ulogama u politici, koja se
razlikuje od onoga što bi se dogodilo u drugačijim okolnostima. Bilo kako
bilo, ova priča o zlatnom dobu i teoriji odvraćanja postala je središte
discipline – njezin osnivački mit prilično sliči načinu na koji prva velika
rasprava funkcionira u teoriji meñunarodnih odnosa.
Meñutim, ono najjedinstvenije što je vezano upravo za ovu epizodu jest
stupanj u kojemu je rad usmjeren prema politici dao značajne doprinose
općoj teoriji. Ovo nije bila samo primjena rada koji je obavljen na drugom
mjestu na politička pitanja ili prijenos znanja u politički svijet, kao što bismo
očekivali od think tankova. Niti je to bilo, kao što je to slučaj s većinom
današnjih think tankova, primarno vezano za lobiranje za specifične politike,
iako je djelovanje RAND-a očito služilo općim interesima zračnih snaga te je
gajilo predrasude spram nepovjerljive politike prema Sovjetskom Savezu
(Green, 1968.). Ovo nije ometalo trajne doprinose teoriji igara. Čak i
predgovor matematičara izdanju povodom šezdesete obljetnice temeljnog
djela ‘Theory of Games and Economic Behaviour’ von Neumanna i
Morgensterna (Kuhn, 2004: x.) tvrdi da se ‘mnogi promatrači slažu’ da je
RAND bio jedan od dvaju centara u kojima je teorija igara cvjetala u prvom
poslijeratnom desetljeću (vidjeti takoñer Diamond i Diamond, 1996: 142-3).
Treba spomenuti i zatvorenikovu dilemu koja je smišljena u RAND-u 1950.
godine (Poundstone, 1992: 103) i preokret u pogodbi (bargain twist) iz
kasnih pedesetih, koje je u teoriju igara unio Thomas Schelling (1960b).
Prilično je lako uvidjeti kako su ovi dogañaji izrasli iz specifičnih izazova
povezanih posebice s nuklearnom situacijom. Vidljivo je da su ovo istodobno
bili golemi doprinosi osnovnoj znanosti.
Drugi najveći primjer politički relevantnog rada iz ‘Zlatnog doba’ koji je
istodobno tvorio opću teoriju bila je sistemska analiza, metoda za rješavanje
problema strukture sile i alokacije resursa koja se približavala ekonomskoj
teoriji, kao i operativna istraživanja koja su razvili znanstvenici prirodnih
znanosti, inžinjeri i ekonomisti tijekom Drugog svjetskog rata (Stern, 1967;
Smoke, 1975: 290-3). Nekoliko pionirskih RAND-ovih studija inplemetirane
su u politiku, napose čuvena studija o ‘zračnim bazama’ Wohlstettera i
drugih (1954.). Nekoliko vodećih predstavnika ušlo je u Kennedyevu
administraciju (McNamarine ‘iznimno sposobne osobe’; eng. ‘whiz kids’;
Kaplan, 1983; Brodie, 1965). Odatle ova metoda i srodne RAND-ove tehnike
poput ‘Sustava-Planiranja-Programiranja-Budžetiranja’ koje je bilo ‘rašireno
u većem dijelu federalne vlade’ (Smoke, 1975: 292). Danas je općenito
podcijenjeno koliko su rane strateške studije bile ne samo inspirirane
disciplinom ekonomike (Hitch, 1960; Schelling, 1960a), nego koliko su
zapravo bile o ekonomici. Tipični rani smjer ili udžbenik o strateškim
studijama iz šezdesetih i sedamdesetih kao najveće pod-polje sadržavali su
strategiju i odvraćanje, a drugo najveće pod-polje obično bi bila ‘ekonomika
obrane’. To nije tako čudno s obzirom na veličinu američkog budžeta za
obranu! (Vidi: Knorr i Trager, 1977, za širu obradu ‘ekonomskih pitanja i
nacionalne sigurnosti’.) Danas je česta slika da su strateške studije iz doba
Hladnog rata bile opsjednute vojnim pitanjima, i to je djelomice istina – bila
je to uglavnom ekonomika obrambenog planiranja – meñutim ekonomika je
blisko pratila strategiju kao predmet.
Oko ove veze u strateškim studijama dogodile su se mnoge druge stvari,
ali je identitet i prirodu polja oblikovala epizoda Zlatnog doba. Osim
nuklearne strategije, važna područja unutar strateških studija bila su
sistemska analiza (planiranje, organizacija), kontrola naoružanja, politika
saveza, protugerilsko djelovanje te organizacija vladinih institucija i
donošenje odluka (Smoke, 1975.). U kasnim šezdesetima i ranim
sedamdesetima dodane su studije područja i unutarnji dogañaji (birokratska
politika; donošenje odluka). Kasnije u sedamdesetim godinama dvadesetog
stoljeća pojavile su se percepcije, teorija utrke u naoružanju, proliferacija
nuklearnog oružja, proliferacija napredne vojne tehnologije, korisnost sile,
strateška obavještajna djelatnost, konvencionalna strategija i samorefleksije
polja (Bull, 1968; Gray, 1977; Howard, 1979).
Mnoga nova kretanja (napose percepcije i donošenje odluka) bila su
reakcija na teškoće u koje je zapao klasični oblik sigurnosnih studija.
Naročito je Vijetnamski rat postao prekretnica prema sljedećoj fazi.
Sjedinjene Države u rat su ušle sa svim vrijednim instrumentima strateških
studija. Kennedyeva administracija i McNamarino razdoblje u ulozi ministra
obrane označili su vrhunac povjerenja u viziju društvenih znanosti o
spoznajama u području sigurnosti (Morgenthau, 1962.). Meñutim, rečeno
riječima Colina Graya (1982: 90), stratezi nisu znali ‘gotovo ništa’ o
‘seljačkom nacionalizmu u Jugoistočnoj Aziji ili o mehanici
proturevolucionarnog rata’.

INSTITUCIONALIZACIJA I STAGNACIJA

Meñutim, kriza sigurnosnih studija – ili ono što Baldwin (1995.) naziva
pomicanjem u fazu ‘opadanja’ – nije bila vezana samo uz vanjske izazove
inače savršenoj teorijskoj konstrukciji. Prethodno razdoblje već je bilo
svjedokom ‘unutarnjeg slabljenja’ proučavanja strategije koje je dominiralo u
istraživanjima. Čak i u samoj jezgri nuklearne strategije (i drugih oblika
vojne strategije) visoko teorijsko i akademsko učenje iz ranog razdoblja
podleglo je ‘hektičkom empirizmu’ (Buzan, 2000.). Zadatak istraživanja na
području sigurnosti bilo je držati korak s brzim tehnološkim promjenama te
sa zaokretima i obratima političkih kretanja. Sve veći napori stoga su bili
usmjereni na sve detaljnije bavljenje tehničkim posebnostima i uskim
usavršavanjem izdvojenih dijelića znanja.
Loš utjecaj politike ipak nije bio jedino objašnjenje. Tijekom
sedamdesetih i osamdesetih godina dvadesetog stoljeća, sama apstraktnost
logike odvraćanja više-manje se urušila pod težinom svoje vlastite
kompleksnosti (ex post/ex ante, ograničeni nuklearni rat, rasprave o
racionalnosti), uzrokujući potpuni pomak ka općem ili egzistancijalnom
odvraćanju (Morgan, 1983.; Freedman, 1988.). Zlatno doba izgubilo je je
svoj sjaj i zbog toga što se unutarnja logika njegovog ključnog doprinosa
srušila.
Dodatno kompliciranje političko-akademske interakcije ima veze s
aspektom koji se vrlo često ignorira u današnjim raspravama, pogotovo
unutar kritičkijih i/ili europskijih oblika sigurnosnih studija: u razdoblju
nakon Zlatnog doba, polje je bilo označeno postupno sve većom prožetošću
sigurnosnih studija utjecajem meñunarodnih odnosa (tzv. IR’ification).
Sigurnosne studije maknule su se od interdisciplinarnosti ka postajanju
jednim od dvaju stupova meñunarodnih odnosa, paralelnim s meñunarodnom
političkom ekonomijom (eng. International Political Economy – IPE). To
nije značilo samo to da su meñunarodni odnosi postali gotovo formulirani s
ovim dvjema komponentama kao sasatvnim dijelovima (koje su u
Sjedinjenim Državama simbolizirala dva vodeća časopisa, International
Security i International Organization), nego, što je još važnije u današnjem
kontekstu – gledano iz kuta samih sigurnosnih studija – to je značilo da su
meñunarodni odnosi postali glavni disciplinarni kontekst za teoretiziranje
sigurnosnih studija, u značajnoj suprotnosti sa situacijom iz razdoblja ranog
Zlatnog doba. Osim toga, vodeći znanstvenici imali su različito profesionalno
porijeklo – sociologiju, matematiku, psihologiju, prirodne znanosti, političku
znanost te je bio popriličan broj ekonomista. Jedna disciplina počela je sve
više dominirati: politička znanost.
Od kasnih šezdesetih godina dvadesetog stoljeća, ‘strateške studije’
postale su predmetom odreñenih kolegija, kao dio općih odsjeka za
meñunarodne odnose/političku znanost (Smoke, 1975:292; Gray, 1982:86), a
u istoj mjeri i unutar odreñenih, specijaliziranih instituta, koji često imaju
potporu vlade, poput SAIS-a pri Sveučilištu Johns Hopkins, Saltzman
Instituta pri Sveučilištu Columbia, te ‘John M. Olin Instituta’ na Harvardu.
Vojne akademije i (pogotovo u Sjedinjenim Državama) ‘ratne škole’ svih
rodova postale su još jedna arena za sistematično poučavanje kolegija o
sigurnosnim studijama. Posebice u Sjedinjenim Državama, znanstvenici –
bilo s vojnim ili civilnim profesionalnim porijeklom – u potonjim
institucijama bili su neposredni sudionici ‘Meñunarodnih sigurnosnih
studija’/odsjeka ISA-e i APSA-e za ‘meñunarodne odnose i kontrolu
naoružanja’, koji su uspostavljeni osamdesetih godina dvadesetog stoljeća.
‘Teorija sigurnosti’ gotovo isključivo se razvija unutar civilnog dijela,
smještenog na sveučilištima – ne više unutar think tankova. Ovo je važno kao
pozadina za razumijevanje trenutne situacije u pogledu sigurnosne teorije,
zato jer je polje danas na sveučilištima veoma isprepleteno s
(pod)disciplinom meñunarodnih odnosa.
Potencijalni problem za politiku u ovom akademiziranom razvitku
kompenziran je postupnom modifikacijom uloge think tankova u Sjedinjenim
Državama. U ranom razdoblju, vodeći think tankovi – osobito pionirska
RAND korporacija – udomili su (unutar svojih odsjeka za društvenu znanost)
bogat teorijski rad i goleme inovativne projekte. Danas se teorija preselila na
sveučilišta, a think tankovi su potpali pod jak konkurentski pritisak za
dostavljanjem brzih, korisnih političkih smjernica. Neki think tankovi su
politizirani i djeluju ne samo iz političkoga kuta, nego i kao ključni element u
političkim strategijama (neo-)konzervativaca ili liberala, drugi su još uvijek
labavo vezani za službe, ali pomno prate političku agendu (Rich, 2004.).
Postalo je mnogo rijeñe da se o teoriji čak eksplicitno raspravlja u djelovanju
think tankova, ali je ono jasno na nju oslonjeno. Rezultat je lančani konstrukt,
u kojemu se akademska zajednica, think tankovi i kreatori politike razlikuju i
u kojemu svaki rafinira vlastitu ulogu. Osobe se mogu kretati meñu
kategorijama – seliti se iz think tankova na sveučilište ili u politiku, ili
obrnuto – ali kao institucije, oni su različiti. Ovo je dakako mnogo rijeñi
slučaj izvan Sjedinjenih Država, čemu ćemo se vratiti u sljedećem dijelu
(vjerojatno zbog slabijih konkurentskih pritisaka na intelektualnom tržištu).
Strukturalna zapažanja o različitim vrstama intelektualnih institucija u
strateškim studijama ujedno je idealan kontekst za označavanje razlike
izmeñu Sjedinjenih Država i Zapadne Europe tijekom ranih desetljeća,
usporedbe koja treba biti uvedena na ovome mjestu, jer će se suprotnost
nastaviti povećavati s razvojem naše priče. U Europi, čak i u Ujedinjenom
Kraljevstvu, think tankovi su od početka uglavnom imali uloge s kojima su
danas povezani: da utječu na politiku u odreñenom smjeru, da mobiliziraju
javnost iza politike, i u najboljem slučaju da sistematiziraju, populariziraju i
primjenjuju akademsko djelovanje obavljeno drugdje u korisnijem formatu za
kreatore politike (Parmar, 2004; Haas, 2002; Abelson, 2002). U području
vanjskih poslova i sigurnosti, većina djelovanja orijentiranog prema politici
odvijala se u ‘institutima za vanjsku politiku’, koji su se rijetko upuštali u
djelovanje u smjeru teorije. Djelomičnu iznimku od navedenoga predstavljala
su rana desetljeća djelovanja Meñunarodnog instituta za strateške studije
(eng. International Institute for Strategic Studies – IISS) u Londonu, u
kojemu je posebice serija Adelphi Papers uključivala ozbiljno istraživanje
koje su često provodili znanstvenici iz cijeloga svijeta, koji su odreñeno
vrijeme boravili na Institutu. Meñutim, općenito, tijekom Hladnoga rata
Europljani su karakteristično svoje političke argumente primjenjivali na
političku i vojnu strategiju – često protiv Sjedinjenih Država – na temelju
teorija koje su stvorene u Sjedinjenim Državama.
Najvažniji neamerički doprinos strateškim studijama vjerojatno je bilo
temeljno djelo Headlya Bulla o kontroli naoružanja (1961.) te stalna
interakcija američkog učenja u području društvene znanosti s tradicijom
britanskog djelovanja, koje prožima klasičnu vojnu strategiju (Basil Liddell
Hart, Michael Howard, Lawrence Freedman i P.M.S. Blackett). Američko-
europska suprotnost jasno je izražena u načinu na koji je vodeći francuski
znanstvenik u području meñunarodnih odnosa, Raymond Aron, opetovano
pisao o Clausewitzu, a glavne stavke Francuske u povijesti poslijeratne
strateške misli su dva generala koja su imala veze s argumentom o neovisnoj
francuskoj nuklearnoj sili. Ovo je suprotno središnjem mjestu koje u
Sjedinjenim Državama ima ona vrsta strategije koja je ukorijenjena u
modernu društvenu znanost i relativno nezavisna od klasične vojne strategije.
Naknadno se može vidjeti da je Pierre Hassner (1997.) za vrijeme Hladnoga
rata i poslije njega stvorio jedinstven niz analiza političke dimenzije
sigurnosti s osloncem u političkoj teoriji, ali to nije prevladalo kao stil ili
pristup koji bi se ustanovio kao odreñeni utjecaj u sigurnosnim studijama, a
većina njegovoga rada tijekom Hladnoga rata pojavila se u politički-
orijentiranim zbirkama o suvremenim izazovima kao ‘Francusko poglavlje’,
rijetko priznatih kao teorija koju su sačinjavale (Gloannec i Smolar, 2003).
Zaseban fenomen strateških studija pojavio se u Europi dakako kao
uvezena američka specijalnost. Najjasniji dokaz asimetrične veze je
nevjerojatno prijazan ton u izvješću Wohlstettera i Wohlstettera iz 1963.
godine o stanju strateških studija u Europi. Oni ocjenjuju različite nacionalne
istraživačke zajednice (dobra ocjena za Švedsku, ne tako dobra za Englesku,
nada za Njemačku, itd.). Siguronse studije nisu se rodile istodobno na svim
mjestima, te se razvoji ne mogu usporeñivati kao neovisni fenomeni. One su
se pojavile u Sjedinjenim Državama te su izvezene u Europu. Budući da su se
europske sigurnosne studije većinom oblikovale kasnih šezdesetih i ranih
sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća, one su postale post-zlatnodobska,
institucionalizirana vrsta djelovanja, s već uspostavljenom teorijom, koja se
borila za držanje koraka s najnovijim tehnološkim dostignućima kako bi se
ustanovila optimalna zapadna vojna politika naspram Sovjetskog Saveza.
Strateške studije izvan područja NATO-a (Japan, Treći svijet, Izrael, itd.)
su po vrsti gotovo isključivo bile slične političkoj argumentaciji s nešto malo
istinske, tehničke ekspertize – nikada ‘osnovna konceptualna analiza’
(Wohlstetter i Wohlstetter, 1966). Zanimljiva usporedba s američkim
slučajem je sovjetski slučaj, u kojemu su ‘Instituti’ slični think tankovima
zauzeli posebno mjesto, unutar kojega su razvili istraživanje različite
teorijske orijentacije od one (marksističko-lenjinističke) dominantne u
akademskim institucijama. Ovo poglavlje ne može uključiti detaljno i
nijansirano razmatranje ovoga razvoja, ali u neobičnoj podudarnosti sa
Sjedinjenim Državama, izazovi u stvarnom svijetu činili su osnovu za
inovativan rad u institucionalnom okviru koji je kombinirao povezanost i
udaljenost od visoke akademske zajednice i istu dualnost prema samoj
politici. Slična kretanja nisu u istoj mjeri pronañena u Europi.
Nigdje izvan Sjedinjenih Država nije se nigdje unutar neovisnog polja
strateških studija pojavilo ništa slično ‘RAND-ovoj sposobnosti da proizvede
sistematično, dalekosežno, “kreativno” itstraživanje umjesto bavljenja uskim
petljanjem s tuñim idejama (Green, 1968: 304). Ukoliko se poželi
anakronistički projecirati povijest sigurnosnih studija nazad u meñuratno
razdoblje, može se opaziti da su think tankovi toga doba (prvi takav think
tank) proizvodili politički orijentirano djelovanje koje je istodobno bilo
inovativno te je ušlo u anale povijesti teorije meñunarodnih odnosa. To se
dogodilo u think tankovima poput Institute for Government Research (kasnije
Brookings), Carnegie, Council on Foreign Relations i Hoover Institution i
Chatham House u Britaniji. Oni su pridonijeli oblikovanju planova
meñunarodnoga poretka u meñuratnom razdoblju, a veliki dio promišljanja
koja su u povijesti teorije meñunarodnih odnosa zabilježena kao ‘idealizam’
vezan je uz njih.
Prema tome, simultanost politike i teorijskog rada na sveučilištima, a
pogotovo u zasebnim institucijama, označilo je kako meñuratno, tako i prva
poslijeratna razdoblja u Sjedinjenim Državama, ali to se promijenilo tijekom
posljednjeg dijela šezdesetih godina dvadesetog stoljeća. ‘Pošto su igrali
središnju ulogu u razvoju teorije odvraćanja, ekonomiste se [u
sedamdesetima] gotovo nije moglo pronaći bilo gdje u akademskim studijima
vojnih pitanja. RAND se takoñer razvio u birokratiziranu ugovornu
istraživačku organizaciju jednako kao i think tank i više nije bio staklenik
teorijskog vrenja, kao što je to bio tijekom pedesetih godina (Betts, 1997:
16).
Zadnji element koji se treba pokriti što se tiče ove faze je usporedan put
kojeg je sačinjavalo istraživanje mira u odnosu na sigurnosne studije. Ova
dva puta susreću se tek u kasnijem razdoblju, a istraživanje mira sigurno se u
to doba nije promatralo kao sigurnosne/strateške studije – upravo obratno. Do
sedamdesetih godina, ova dva puta oblikovala su se u jasnoj suprotnosti jedan
prema drugome. Ironično, rano istraživanje mira pojavilo se u oblicima koji
su podsjećali na strateške studije – kao znanstvena alternativa glavnoj struji
meñunarodnih odnosa. Veliki dio meñuratnih meñunarodnih odnosa bio je
programatski konstruiran s ciljem proizvodnje mira, te stoga povijest
istraživanja mira vrlo lako može biti učvršćena u meñuratnim klasicima (i
onima iz razdoblja neposredno nakon rata) poput A Study of War Quincya
Wrighta iz 1942. godine i djela Lewisa Frya Richardsona: Generalized
Foreign Politics (1939.), Arms and Insecurity (1949.) i Statistics of Deadly
Quarrels (1950.). Nakon 1945. godine, pokušaj razvijanja znanstvenog
proučavanja rata utemeljenog u društvenoj znanosti, kojeg je sponzorirao
UNESCO, odbila je disciplina meñunarodnih odnosa u nastanku (Aron,
1957; Waltz, 1959), te se posljedično istraživanje mira oblikovalo s
korijenima uglavnom u ‘mekšim’ ili humanističkijim društevnim znanostima
poput sociologije i psihologije, i pionirima poput Herberta Kelmana i Johana
Galtunga. Ironija u svemu ovome jest u tome što je isti impuls prema
‘znanstvenim’ pristupima potaknuo razvoj strateških studija koje su većinom
utemeljene u teoriji igara i odatle i ekonomici. Posebice u Europi, istraživanje
mira doživjelo je radikalizaciju u kasnim šezdesetim i ranih sedamdesetih
godina, te su takozvana ‘kritička istraživanja mira’ s uporištima u Njemačkoj,
Nizozemskoj i Skandinaviji, strateške studije počela promatrati kao dio
problema.
Posebice u analizama, poput kritike teorije odvraćanja Dietera Senghaasa
(Senghaas, 1969.) i djela Johna Galtunga o nasilju (Galtung, 1969.),
mainstream teorije bile su smatrane dijelom ravnoteže straha, bipolarnog,
hladnoratovskog sustava militarizacije, dominacije supersila i eksploatacije
trećeg svijeta. Niti mainstream niti sami kritičari, kritičke mirovne studije
obično nisu smatrali dijelom strateških studija ili čak sigurnosnih studija.
Kritičari nisu pisali u ime sigurnosti, nego mnogo češće u ime mira
prikazujući ‘sigurnost’ kao destruktivan posao (Jahn et al, 1987; Wæver,
2004b). Mir i sigurnost bili su simboli suprotnih strana tijekom Hladnoga rata
(Buzan, 1984; Wæver, 2004b).
Razdoblje od 1965. do 1980. godine mnogi promatrači smatraju manje
uspješnim, a Baldwin (1995) ga čak označava kao ‘opadanje’. Meñutim, već
sedamdesetih godina započela su odreñena kretanja, koja su postala jasnija
tijekom osamdesetih. Kritičari tradicionalnog pristupa započeli su pripremati
teren za uključivanje sigurnosnih izazova u, primjerice, sektore ekonomije i
okoliša (Brandt et al, 1980; Palme et al, 1982; Buzan, 1983; Ullman, 1983;
Nye i Lynne-Jones, 1988; Mathews, 1989)
DISCIPLINARNO PREISPITIVANJE I PONOVNO
POKRETANJE TEORETIZACIJE

Na ovom mjestu nije potrebno ponovno iznositi poznatu priču o uskoj/širokoj

raspravi iz sedamdesetih i pogotovo osamdesetih godina. Ova rasprava dobro
je obrañena na drugim mjestima – unutar i izvan ovoga poglavlja – meñutim,
za trenutne potrebe ovoga članka, potrebno je razumjeti način na koji se polje
teorijski razvijalo u osamdesetim i devedestim godinama dvadesetog stoljeća,
ne toliko raspravu kao takvu, nego teorijske pristupe koji su iz nje proizašli.
Posebno značajan je usporedni zaokret ka sve apstraktinijem i
ambicioznijem teoretiziranju s obje strane Atlantika, u isto vrijeme kada su se
ove teorije razvijale na odvojenim kolosijecima. Američka glavna struja
sigurnosnih studija usredotočila se na rasprave oko ofenzivnog i defenzivnog
realizma, izvjesnu raspravu o konstruktivizmu, demokratskom miru i
nastajuću raspravu o moći nasuprot institucijama u izgradnji imperija/poretka
– od kojih su sve oblikovane potragom za empirijski potvrñenim
generalizacijama o uzročno-posljedičnim vezama. Poseban oblik spoznaje je
prevladavajući: iskazi o uzročno-posljedičnoj povezanosti, bilo da su
poduprti statističkim podacima ili češće povijesnim studijama slučaja (Walt,
1999; Wæver, 2004a). U Europi, rasprava se pojavila izmeñu odreñenog
broja više ili manje kritičkih teorija: kritičkih sigurnosnih studija (eng.
critical security studies – CSS), feminizma, Kopenhaške škole, Pariške škole
i post-strukturalizma.
Druga vrsta spoznaje odnosi se na proturječnu predodžbu veze s
politikom; koja je manje sklona potrazi za uzročno-posljedičnim
generalizacijama koje bi donositeljima odluka pomogle u proračunavanju
politike, više sudjelujući u političkim refleksijama, primjerice, više u ulozi
javnog ‘intelektualca’ nego ‘stručnjaka’. Meñutim, zapanjujuće je da se
usporedno s obje ove teorijske skupine razvilo mnogo posebne ‘tehničke
ekspertize’ na objema stranama, koje su se meñusobno manje razlikovale od
teorija: spoznaja o AIDS-u kao sigurnosnom problemu, zdravstvena sigurnost
ili proturaketna obrana. Povrh ove praktične, empirijske spoznaje razvile su
se dvije različite skupine teoretiziranja. Ova općenita podvojenost
djelomično odražava američku tradiciju u društvenoj znanosti koja je više
orijentirana na ‘rješavanje problema’, nasuprot kritičkijoj tradiciji u Europi,
meñutim suvremeni dogañaji su ekstremniji od uobičajenog obrasca, i
sigurnosne studije uvelike su bile koherentne s obje strane Atlantika tijekom
Hladnog rata, a duboka podjela razvila se tek tijekom osamdesetih i posebice
nakon kraja Hladnog rata.
Dok bi vjerojatno bilo pogrešno ovu razliku objašnjavati potrebama
politike (primjerice, eksternalistička sociologija znanosti), obrazac je
očigledno pojačan obrascem svjetske moći na početku dvadeset i prvog
stoljeća. U svijetu koji bi se mogao opisati postojanjem jedne supersile i
četiriju velikih sila (‘1+4’ prema Buzanu i Wæveru, 2003; Buzan, 2004) ili
kao uni-multipolaran (Huntington, 1999), sa Sjedinjenim Državama koje ga
vide i postupaju u njemu kao unipolarnom, te drugim velikim silama koje
djeluju u skladu s multipolarnim načinom mišljenja, različiti kutovi
promatranja svijeta ukazuju na različite oblike spoznaje (Wæver, 2004a):
američki donositelji odluka i znanstvena zajednica Sjedinjene Države
promatraju kao subjekat koji oblikuje svijet te im je prema tome potrebno
poznavanje uzročno-posljedičnih veza kako bi shvatili kako oblikovati
materijal s kojim postupaju (svijet).
Suprotno tome, iz europske perspektive, mnogo je uobičajenije glavni
izraz sigurnosti promatrati kao vanjski faktor kojim se treba baviti
(Sjedinjene Države) te radi toga biti i u zategnutom odnosu sa sigurnošću kao
takvom. Pozivi na akciju u ime sigurnosti mogu se promatrati kao dio
američkih pokušaja da organiziraju svijet (trenutno se to posebice odvija pod
sloganom globalnog rata protiv terorizma; Buzan i Wæver, 2003: 297, 300,
303; Wæver, 2005; Buzan – u postupku objavljivanja) i stoga ‘Europa’ u
pogledu sigurnosti zauzima poziciju s koje je moguće problematizirati izjave
o tome što je sigurnosno pitanje kao takvo (primjerice, de-sekuritizirati) i
inzistirati na širem konceptu sigurnosti, primjerice na interpretaciji terora i
borbe protiv terora koja naglašava ekonomske i političke mehanizme. Stoga,
cijelo pitanje što bi se trebalo, a što se ne bi trebalo smatrati sigurnosnim
pitanjima i kako konceptualizirati sigurnost, mnogo je bliže europskoj
političkoj agendi nego američkoj.
Razlika takoñer izražava opću metateorijsku podjelu – u kojoj su
Sjedinjene Države više racionalističke, a Europa više refleksivna – meñutim,
ovo je daleko od cjelokupne priče. U obzir se moraju uzeti najmanje dva
druga elementa (Wæver, 2004a): jedan od njih je drugačiji odnos prema
konceptu sigurnosti. U Europi je rasprava o tome ostala dijelom polja. Ona se
smatra dijelom tekuće prakse djelovanja u svojstvu analitičara sigurnosti, da
bi se odražavao i problematizirao koncept – kako bi se razumjele i razotkrile
prakse praktičara koji djeluju u ime sigurnosti, ali se takoñer promatra kao
političko-etička samo-refleksija znanstvenika koji neizbježno ‘čini sigurnost’
kada djeluje u ime sigurnosti. U Sjedinjenim Državama, pitanje koncepta
sigurnosti se u najboljem slučaju smatra potrebnom ‘odredi svoje uvjete’
operacijom kako bi se naznačilo što se računa a što ne. Kada se s tim svrši,
zna se što je to sigurnost, a što nije, a koncept sam po sebi više nije zanimljiv.
Drugi element je pravi oblik spoznaje koja se vrednuje. Za razliku od
situacije u općim meñunarodnim odnosima, u kojima su Sjedinjene Države
definirane racionalnim izborom, polje američkih sigurnosnih studija
apsolutno nije hard-core racionalni izbor. Vodeći časopisi koji se bave
teorijom sigurnosti, International Security i Security Studies, objavljuju
donekle kratke formalizirane [članke] racionalnog izbora, a čak i meki
racionalni izbor koji se naslanja na ekonomsku teoriju ili organizacijsku
teoriju daleko je od vrednovanog na onaj način na koji se vrednuje u
časopisima poput International organization ili International Studies
Quarterly (Wæver, 1998; Brown et al, 2000). Tipičan članak u časopisu
International Security koristi povijesne studije slučaja – možda jednu
dubinsku povijesnu studiju slučaja – kako bi ispitao hipotezu zamišljenu kao
uzročno-posljedične veze te vrlo često povezanu sa općim raspravama koje s
jedne strane imaju sveobuhvatni značaj, a koje su se s druge strane svele na
dimenzije jedne ili nekoliko varijabli, poput ofenzivnih nasuprot defanzivnih
motivacija (maksimaliziraju li države moć ili sigurnost), važnosti apstraktnih
varijabli, ili pitanja da li se meñunarodni poredak izgrañuje na čistoj moći ili
takoñer i na institucijama i legitimitetu. Iako bi se svaka od ovih rasprava
lako mogla izraziti kao široko filozofsko pitanje (budući da su prethodnici
svake od njih u prethodnim desetljećima) ili kao etičke dileme, američka
literatura o sigurnosti ova pitanja konstruira kao dio čvrste, deduktivne logike
u duhu Waltza, gdje se jedno jedino ključno pitanje kako se logika razvija,
treba odrediti empirijskom spoznajom.
Najusmjerenija i najkontinuiranija rasprava vjerojatno je ona oko
ofenzivnog nasuprot defanzivnom realizmu, u kojoj su brojne monografije
(neke od glavnih prikazane su u Rose, 1998) pokušale upotrijebiti povijesne
studije slučaja kako bi odgovorile na velika, uzročna pitanja (Vidjeti takoñer
Mearshimer, 2001). Slično tome, izazov proistekao iz konstruktivizma, koji
se u Europi pretvorio u velike samo-refleksivne rasprave o stanju i
odgovornosti učenja, u američkim sigurnosnim studijama uglavnom je postao
pitanje testiranja utjecaja apstraktnih varijabli unutar velike kauzalne slike
(Desch, 1998; Tannenwald i Wohlforth, 2005).
Politička rasprava na najvišoj razini o američkoj velikoj strategiji (eng.
grand strategy) pod pretpostavkom unipolarnosti, unutar akademske
zajednice odvijala se uglavnom u obliku vlastitih očekivanja u pogledu na
uravnoteženo ponašanje drugih (Brooks i Wohlforth, 2005.), koje ponovno
zavisi od općih pitanja proizašlih iz rasprave o ofenzivnom/defanzivnom
realizmu, i drugo, od moći institucija. Potonje pitanje proizvelo je vrlo
koncentriranu raspravu, koja se lako može stilizirati (i poučavati) kao
Ikenberry nasuprot Wohlforthu (Ikenberry, 2002.). Realizam je unipolarizam
tradicionalno smatrao nemogućim, a najstroži meñu neorealistima – sam
Waltz – upravo je predskazivao da unipolarizam ne bi dugo trajao. Oni koji
su željeli pokazati da bi odreñena vrsta nadmoći mogla trajati suočili su se s
izazovom objašnjavanja njezine relativne stabilnosti. Glavna meñusobno
suprotstavljena objašnjenja naglašavala su, s jedne strane, američki
jedinstveno umirujući liberalni oblik hegemonije, koji je djelomično
proizašao iz obilježja američke države, djelomično ugrañenih u američku
politiku izgradnje institucija i samo-učvršćivanja, a s druge strane, stabilnost
situacije potpuno utemeljene na moći, u kojoj su Sjedinjene Države tako
nadmoćne da uravnoteženje postaje nemoguće. (Rasprava je sakupljena u
Ikenberry, 2002; Vidjeti takoñer Mearsheimer, 2001; Bush, 2002; Buzan i
Wæver, 2003; Buzan, 2004; Brooks i Wohlforth, 2005; Deudney, 2006).
Rasprava bez sumnje ima izravne implikacije na optimiziranje američke
velike strategije. Meñutim, ona se vodi manje u obliku svrsishodne, prema
budućnosti orijentirane i djelomično etičke rasprave o tome kakvoj
budućnosti težiti, i gotovo isključivo kao (da je) teorijsko-empirijska rasprava
o tome koja teorija može objasniti prošle dogañaje. Za vrijeme trajanja vlasti
predsjednika Billa Clintona, rasprava o demokratskom miru imala je
uglavnom isti status: naoko najvažnija spoznaja sigurnosnih studija koja bi
mogla poslužiti donositeljima odluka jest postoji li ili ne postoji pouzdana
uzročna veza izmeñu demokracije i mira (Lepgold i Nincic, 2001: pogl. 5).
Zajednički nazivnik koji povezuje ove razlike jesu različita shvaćanja
uloge sigurnosnih studija, njihove funkcije prema politici. U Sjedinjenim
Državama, to je najjasnije shvaćeno kao teorija koja otkriva zakone o
djelovanju svjetske politike koja kreatorima politike omogućuje da naprave
pravi izbor kada se suočavaju sa situacijama u kojima su ove veze važne.
Ovo povratno odražava situaciju djelujuće sile, one koja mora odlučiti kako
će oblikovati svjetske odnose, te odražava jasnu podjelu rada izmeñu politike,
političkog savjetovanja i akademskog istraživanja.
U krugovima koji su jasnije učvršćeni na europskoj strani, trend je bio
usmjeren prema kritičkim teorijama različitih vrsta koje su se odrazile na
političke prakse i koje su problematizirale prirodu stvaranja sigurnosti. To se
odnosi na kritičke sigurnosne studije u aberystwythskom stilu, rad Didiera
Bigoa kao i Kopenhaške škole, feminista i radikalnih post-modernista, poput
Dillona, Constantinoua i Der Deriana, inspiriran Bourdieuom. U ovom
slučaju, koncept sigurnosti ostao je dijelom tekuće rasprave, a oblik spoznaje
razlikuje se od onoga u američkom mainstreamu, te je bliži spoznaji kritičkog
intelektualca koji otvoreno govori o vlastitoj političkoj odgovornosti
pojedinca – koji raspravlja o analitičkim i teorijskim izborima pojedinaca u
smislu njihovih političkih implikacija (Booth, 1997; Jones, 1999; Bigo,
2002a, b; Huysmans, 2002, 2006; Buzan et al, 1998).
Dio ove priče jest uloga istraživanja mira i njegova promjena tijekom
osamdesetih. S novim mirovnim pokretom, istraživanje mira iznenada je
dosegnulo novu praktičnu važnost. Ono što je Håkan Wiberg (1988.) nazvao
‘pokret istraživanja mira’ moralo je ispuniti svoju funkciju prirodnog
intelektualnog savjetnika (manje ili više traženog) mirovnog pokreta (Jahn,
1984.). U velikom dijelu sjevernoeuropskog istraživanja mira ovo je vodilo
ka novom ‘realizmu’. Istraživanje mira postalo je pro-sigurnosno i pro-
europsko (dok je prethodno bilo anti-sigurnosno u ime mira i anti-europsko u
ime Trećeg svijeta). Čak je i obrana bila ponovno uključena kao alternativna
obrana (neofenzivna obrana) (Møller, 1991.).
Tijekom ovoga razdoblja sigurnost je postala mjesto u kojemu su se
sastajale strateške studije, koje su do tada više djelovale s moći kao vodećim
konceptom, i istraživanje mira, kojemu je očito mir bio ključni koncept. U
osamdesetima, sigurnost se pojavila kao konstruktivniji analitički koncept
(Buzan, 1984; Jahn et al, 1987). Promišljanje o moći je nacionalna stvar,
anarhija se smatra neizbježnom, a kraj priče – mir, je kozmopolitski, te se
tvrdi da se anarhija mora ukloniti kako bi se moglo postići bilo što dobro. Za
razliku od toga, sigurnost je relacioni koncept (primjerice, izmeñu
nacionalnog i kozmopolitskog), te anarhiju promatra kao spektar u kojemu se
uvjeti mogu poboljšati u smjeru zrele anarhije (Buzan, 1984.). U tom smislu,
sigurnost je postala srednji put i sve eksplicitnija kao temelj za veliki dio
djelovanja unutar meñunarodnih odnosa od osamdesetih nadalje.
Instituti za istraživanje mira, posebice u osamdesetima, često su bili u
poziciji koja je na neki način korespondirala s ulogom think tankova tijekom
Zlatnog doba strateških studija. Poveznica s politikom bila je znatno
drugačija – nisu bili službeni savjetnici kreatorima politike – meñutim,
europske sigurnosne studije političku su relevantnost (u širem smislu) stekle
uslijed politizacije sigurnosnih pitanja tijekom razdoblja koji su definirali
mirovni pokret, Reagan i Gorbačov. Pozadina je – kao tijekom pedesetih –
istodobno bila interdisciplinarna i povezana s trenutnim dogañajima u teoriji
u različitim disciplinama. Istraživanje mira, za razliku od meñunarodnih
odnosa na sveučilištima, bilo je pod pritiskom da se bavi važnim pitanjima,
ali se nije očekivalo da se trenutno iznañu politički odgovori. U RAND-u
tijekom pedesetih, teoretičarima je pružena posebna zavjetrina za traganje za
vrlo apstraktnim, idiosinkretičkim teorijskim pravcima, koji se očigledno nisu
mogli opravdati u smislu zajamčene amortizacije u pogledu proizvoda koji su
se trebali isporučiti kreatorima politike (Stern, 1967.). Upravo stoga,
publikacije su često završavale kao inovativna rješenja za politička pitanja.
Slično tome, istraživanje mira bilo je interdisciplinarno, politički orijentirano,
ali s distancom u odnosu na neposrednu političku odgovornost i na glavne
sile u akademskom sustavu. Manje je jasno da li je bilo političkih efekata,
meñutim, naša glavna svrha ovdje je utjecaj političkog upletanja na teoriju.
Kako je s pravom naznačio Betts u odnosu na tradicionalne strateške studije,
‘Ironično, u proteklih četvrt stoljeća, političko iskustvo obogatilo je
akademsko istraživanje, više nego obrnuto’ (1997: 32). Isto bi se moglo reći i
za osamdesete i roñenje kritičkih, europskih teorija. Promjenjiva politička
situacija, osjećaj važnosti i relevantnosti, te uključenost u žestoke političke
rasprave jasno su pridonijeli roñenju ovih teorija, a u nekoliko slučajeva,
teoretičari su vjerojatno imali izvjesnu ulogu kao intelektualci od ili za
društvene pokrete, poput mirovnih pokreta ili Pugwash-a, kao i nekih,
uglavnom opozicijskih, političkih stranaka, ali općenito, utjecaj prakse na
teoriju vjerojatno je bio veći nego utjecaj teorije na praksu.
Nekoliko promatrača (i promatrači sudionici) primijetilo je da su rasprave
meñu novim kritičkim školama sigurnosnih studija – koje se u odreñenoj
mjeri promatraju kao ‘europsko’ kretanje – postale izneneñujuće produktivne
i proizvele su teoriju šire važnosti i inspiracije na polju meñunarodnih odnosa
općenito (Huysmans, 1998; Erikkson, 1999; Williams, 2003). Sigurnosne
studije u Sjedinjenim Državama uvelike rade s teorijama koje su razvijene
unutar meñunarodnih odnosa te potom testirane i pročišćene unutar
sigurnosnih studija na sigurnosnim slučajevima – neo-realizam, meki
konstruktivizam, itd. (Wæver, 2004a). Najveličanstvenija ilustracija toga je
priroda konstruktivizma u američkim sigurnosnim studijama. Glavno djelo u
ovome slučaju je veliko Katzensteinovo poglavlje o Kulturi nacionalne
sigurnosti (eng. The Culture of National Security) (Katzenstein, 1996.).
Glavnina znanstvenika koji su u ovome sudjelovali nije bila dugoročno
uključena u istraživanje sigurnosti. Oni su bili znanstvenici koji su djelovali u
polju meñunarodnih odnosa, koji su sudjelovali u ratovima teorija na strani
konstruktivista, i u to vrijeme činilo se pravim potezom potvrditi
konstruktivizam na domaćem terenu materijalističkih pristupa: sigurnosti.
Sasvim očito, ovo je bio upad teoretičara meñunarodnih odnosa općenito u
sigurnosne studije radi dokazivanja unutar rasprava voñenih o teoriji
meñunarodnih odnosa. Suprotno tome, nove ‘europske’ škole nisu se razvile
deduktivno iz usmjerenih simboličnih pozicija unutar teorijskih rasprava (te
ih je stoga često teško natjerati da se izjasne – je li Kopenhaška škola
konstruktivistička, neorealistička ili postmodernistička?) – one su se pojavile
kao dio angažmana na zasebnoj sigurnosnoj sceni, a teorijske inovacije
postale su dijelom teorijske okoline u teoriji meñunarodnih odnosa. Na
primjer, rasprave o teoriji sekuritizacije mogu se pronaći u časopisima koji se
bave meñunarodnim odnosima općenito (Williams, 2003.; Balzacq, 2005.) na
načine koji sačinjavaju glavno ispitivanje mogućnosti meñunarodnih odnosa
da se pribiliže tzv. speech act teoriji općenito. Slično tome, rasprave unutar
discipline (barem u Europi) o političkoj ulozi istraživača provodile su se sa
sigurnosnom teorijom kao platformom (Huysmans, 2002.; Eriksson, 1999.).
Na sudbinu Frankfurtskog stila ‘kritičke teorije’ u meñunarodnim
odnosima takoñer su presudan utjecaj imale sigurnosne studije. Pokušaji
pokretanja Kritičke teorije u ‘četvrtoj raspravi’ tijekom osamdesetih bili su
uvelike jalovi, a postmoderni pristupi počeli su strukturirati meta-teorijsku
scenu u mnogo većoj mjeri, meñutim Kritička teorija postupno je stekla
poziciju unutar općeg okruženja meñunarodnih odnosa, i to u velikoj mjeri
uslijed uspjeha Kena Bootha i ostalih u pokazivanju njezine vrijednosti
unutar područja sigurnosti (Jones, 1999.).
Netko bi se sada mogao zapitati da li se ove žive rasprave unutar i izmeñu
novih škola još uvijek kvalificiraju kao ‘sigurnosne studije’. Jesu li one
jednostavno postale meñunarodni odnosi i izgubile meñu-poziciju koja
definira sigurnosne studije? Tamo gdje su prve generacije predstavnika
različitih škola – Booth, Bigo, Buzan, Wæver – razvili svoje argumente u
bavljenju političkim pitanjima i u izravnoj interakciji s kreatorima politike i
think tankovima, sljedeća generacija bila bi mnogo jasnije akademski
definirana i razvila bi ove argumente u izoliranijoj akademskoj okolini.
Meñutim, i dalje ostaje sistem u kojemu je teorija sigurnosti locirana izmeñu
discipline meñunarodnih odnosa, kao takve, i tehničkih stručnjaka i
praktičara, samo što su strelice donekle drugačije od sjevernoameričkih (vidi
sliku 21.1.).
Položaj sigurnosnih stručnjaka ovdje naglašava činjenicu da je veći dio
djelovanja u europskim i američkim istraživačkim institutima vrlo sličan:
detaljan tehnički rad na AIDS-u kao epidemiji, na proliferaciji tehnologije
balističkih projektila, na učinkovitosti različitih protu-terorističkih strategija.
Većina onoga što se dogaña u vanjsko-političkim institutima kao i IISS-u u
Europi i u američkim think tankovima, jednakog je karaktera, te isporučuju na
zahtjev političara za činjeničnim znanjem, ovdje i sada, o pitanju koje se
pojavilo jučer i na koje je potreban odgovor sutra (možda s glavnom razlikom
da je u Sjedinjenim Državama ovo često strukturirano više kao stranačko
zagovaranje odreñene politike, a u Europi kao naizgled neutralno, tehničko
pozadinsko znanje).
Poanta je ovdje da čim se navedeno reflektira u smislu teorije – kada se
interakcija pojavljuje izmeñu, s jedne strane, tehničkih stručnjaka u recimo
europskim vanjskopolitičkim institutima ili washingtonskim think tankovima,
a s druge strane, sveučilišnih krugova, primjerice putem doktoranata koji rade
posao koji je istodobno dio njihovog sveučilišnog doktorskog programa i dio
istraživačkog instituta, teorijski kontekst se razlikuje. U Sjedinjenim
Državama, ovo će obično biti rasprave koje se prikazuju u časopisu
International Security, dok će se u dijelovima Europe mladi znanstvenici
povezivati s i crpiti inspiraciju iz ovih novih teorija koje su se pojavile u
europskim istraživačkim institutima i koje sada uglavnom napreduju na
europskim sveučilištima.
Na objema stranama, bitno je za specifičan karakter teorije sigurnosti da
postoji zasebna kategorija ‘političkog znanja’ koja djeluje kao ekspertiza koja
podupire politiku – oblik znanja kojemu teorija sigurnosti u Sjedinjenim
Državama želi pomoći, dok ga teorija sigurnosti u Europi (kako bismo oštro
iscrtali kontrast) tretira kao glavni empirijski izvor kritičke analize. Kritičari
trenutne politike u Sjedinjenim Državama težit će postizanju promjene
politike predstavljanjem teorijskih generalizacija utemeljenih na empirijskim
podacima koji znanstvenu akreditaciju pružaju drugačijoj politici, za koju je
vjerojatnije da će postići ciljeve kojima se teži. Kritičari koji rade s teorijama
koje se ovdje povezuju s europskim sigurnosnim studijama, vjerojatno će
politički i etički kritizirati aktualnu politiku zbog njezinih ciljeva i učinaka te
će ‘političko znanje’ koje je u pitanju izložiti kao dio kreiranja politike,
strukturno povezano i proizvedeno iz perspektive kreatora politike, umjesto
da je kritiziraju zato što je znanstveno pogrešna i spremna za reviziju.

ZAKLJUČAK: SNAGE TEORIJE I IZAZOVI

BUDUĆNOSTI

Sigurnosne studije trenutno su u jakoj poziciji. One prolaze kroz drugo

desetljeće teorijske produktivnosti. Začudo, to se dogodilo otprilike u
jednakim stupnjevima u Europi i Sjedinjenim Državama, unatoč uistinu
minimalnoj povezanosti izmeñu ova dva skupa teorijskog razvoja. Sada su
sigurnosne studije dobro opskrbljene grupom teorija dok se polje istodobno
smatra općenito važnim, tako da privlači bistre studente te u sve većoj mjeri,
financijska sredstva. Do kakve vrste razvoja će ovo dovesti?
 Potpuno je vjerojatno da nove ‘europske’ sigurnosne studije ne ostaju
sastavljene od odvojenih ‘škola’ (Wæver, 2004a). Unutar brzo rastuće i vrlo
aktivne trans-europske zajednice doktoranata postoji tendencija kretanja
meñu i preko ovih škola. Pri tome ih se počinje tretirati više kao teorije, pri
čemu se mora razumjeti njihov različit karakter – one se ne stapaju u jednu
sintetiziranu europsku sigurnosnu teoriju – ali se mogu uzdići kao nadahnuće
i instrumenti u pojedinačnim projektima. Dok je još uvijek moguće pronaći
radove (primjerice, Booth, 2005a) koji pokušavaju razviti situaciju natjecanja
i teorijsku konstrukciju karikirirajući druge, očigledno se unutar nastajuće
generacije znanstvenika mnogo češće može naići na združeno polje ‘Novih
europskih sigurnosnih teorija’ (eng. New European Security Theoris – NEST)
u vidu zajedničke rasprave u kojoj se različite teorije razvijaju i primjenjuju
kroz njihovu interakciju (Büger i Stritzel, 2005.).
Budućnost teorije sigurnosti u Sjedinjenim Državama trebala bi se
procjenjivati na drugačiji način, zbog toga što su tamošnje teorije manje
samostalne od europskih teorija i više su integrirane u glavnu konstelaciju
teorija meñunarodnih odnosa. Budućnost ovih teorija sigurnosti stoga je
neodvojiva od općih očekivanja za teoriju meñunarodnih odnosa. Kako se
često naznačuje (primjerice, Goldmann, 1988.), američke teorijske rasprave u
meñunarodnim odnosima usmjerene su prema općim teorijama – okvirima
koji potencijalno objašnjavaju sve ili barem veliki dio svakog važnog pitanja.
Glavne teorije u polju sigurnosti izražene su tako općenitim izrazima da bi,
ako su valjane, one bile glavni okviri za naše opće razumijevanje
meñunarodnih odnosa. Prema tome, njihova sudbina kao teorija sigurnosti
zavisi od njihove sposobnosti da prevladaju u općim raspravama unutar
discipline meñunarodnih odnosa, a one su trenutno vrlo neuvjerljive i prilično
nekoncentrirane (Wæver, 2006.). Jedini jaki kandidat za odreñeni oblik
vodstva jest racionalni izbor kao meta-teorija, a upravo je ova teorija koja je
razmjerno slaba unutar sigurnosnih studija, čak i u Sjedinjenim Državama.
Stoga, nije izgledno da će unutarnja dinamika teorijske rasprave biti odreñena
općom prevagom jednog od trenutnih kandidata.
Za budući razvoj svake teorije i u Europi i u Sjedinjenim Državama
vjerojatno je važnije kako ona postupa s nekim od tekućih pitanja na
političkom dnevnom redu. Dva skupa teorija radit će na djelomično
preklapajućim skupovima pitanja, kako je i naznačeno u mnogim poglavljima
ove knjige. Vjerojatno će uglavnom europske teorije biti te koje će pokušati
dati smisao sigurnosti okoliša, zdravstvenoj sigurnosti, pitanjima identiteta i
spola, dok će američke teorije biti najaktivnije u područjima poput
proliferacije oružja za masovno uništenje i globalne vojne stabilnosti. Obje
skupine teorija će raditi na teroru i njegovoj suprotnosti, meñunarodnom
poretku sa Sjedinjenim Državama u središtu, i dok su prvi valovi nakon 11.
rujna došli uglavnom iz Sjedinjenih Država, ovo je postalo glavni predmet
analize europskih znanstvenika, ne samo think tankova i stručnjaka za
terorizam, nego i teorijski usmjerenih znanstvenika. Suprotno tome, obje će
skupine teorija raditi na migracijama i napetostima izmeñu sigurnosti i
slobode, uključujući razmatranje logike posebnosti, iako je barem trenutno
teorijska strana ovoga pitanja daleko razvijenija u raspravama meñu
europskim školama, dok je u Sjedinjenim Državama ovo uglavnom politički
rad odovojen od glavnih teorija, ali uz neke značajne izuzetke (poput
Andreasa i Bierstekera, 2003.). Obje će skupine teorija raditi na ulozi i
karakteru tehnologije, globalizacije, rizičnog društva i meñunarodnog
ekonomskog poretka. Ovaj kratki prikaz pokazuje da će zapravo biti mnogo
dodirnih točaka izmeñu trenutno nepovezanih teorijskih polja. Stoga, glavno
je pitanje: hoće li se ponovno spojiti – ne u suglasju nego u raspravi? Hoće li
biti više interakcije izmeñu različitih istraživačkih okruženja? Neki znakovi
koji upućuju na ovaj smjer mogu se pronaći u prihvaćanju donekle proširene
sigurnosne agende u američkim udžbenicima, dok se – kao i uvijek – sve
glavne američke teorije studiraju u Europi.
Što će se dogoditi kada se susretnu na pitanjima od zajedničkog značaja?
Hoće li pokušati učiti iz suprotstavljenih predodžbi iz različitih vrsta teorija?
Najvjerojatnije ključno pitanje će biti teror i poredak, pitanje koje će
vjerojatno vladati američkom agendom, a na europskoj biti još uvijek
dovoljno visoko da bi iz iz nje polučili odreñeni doprinosi. Ovo pitanje
potencijalno je dovoljno široko da bi moglo postati prizma kroz koju se može
promatrati važnost drugih pitanja, poput okoliša i spola.
Ono što se ovdje može predvidjeti nije ‘nova velika rasprava’ izmeñu
grupa sigurnosnih teorija – nego novi okršaj izmeñu različitih rasprava.
S ili bez takvog susreta, ovo će biti vrijeme kada će teorija biti u središtu
sigurnosih studija. Teorije iz devedestih godina 20. stoljeća morat će se
dokazati u dvostrukom izazovu. Prvo pitanje jest posjeduju li one unutarnju
vitalnost da bi postale dinamičan istraživački program koji se nastavlja
razvijati? To uvelike ovisi o konstelaciji ključnih koncepata – je li ona ujedno
dovoljno čvrsta da bi bila operativna i dovoljno otvorena da generira zadatke
i istraživačke probleme? Dosada su znakovi prilično obećavajući. Drugi
izazov ogleda se u sposobnosti bavljenja na zanimljive načine političkim
izazovima današnjice. U tome smislu, te posebice u odnosu na to kako
postupaju s terorizmom i državnim odgovorima na njega, sigurnosne studije
će se nastaviti hrvati s problemom kojeg je davno naznačio Waltz (1979:
112.): ‘Države, poput ljudi, nesigurne su razmjerno stupnju njihove slobode.
Ukoliko se želi sloboda, mora se prihvatiti nesigurnost’.

PITANJA

Zašto su prvo u Sjedinjenim Državama strateške studije oblikovale zasebno

polje?
Zašto Vijetnamski rat nije postao generator novih valova teoretiziranja koji bi
pridonijeli ovom novom političkom izazovu?
Na temelju prethodnih poglavlja ove knjige, kao i ovog poglavlja, u kojoj mjeri
‘sigurnosne studije’ izgledaju kao jedno integrirano polje, ili ih je prikladnije
promatrati kao dvije ili više arena koje dijele isto ime ali su razdvojene bilo
geografskom bilo meta-teorijskom udaljenošću?
Biste li sve veću udaljenost izmeñu sigurnosnog teoretiziranja u Europi i
Sjedinjenim Državama objasnili uglavnom razlikama u vanjskoj politici, općim
filozofskim orijentacijama, institucionalnim razlikama unutar akademskog
svijeta, ili drugim faktorima?
Zašto konstruktivizam vodi toliko različitim vrstama djelovanja u Sjedinjenim
Državama i Europi?
Što je različito izmeñu oblika spoznaje u američkom i europskom djelovanju?
Koje bi institucionalne reforme u pogledu sveučilišta, think tankova, političkih
instituta ili kreiranja politike najbolje poslužile boljoj teoriji sigurnosti i boljoj
sigurnosnoj politici?
Koja su najvažnija pitanja na političkoj agendi koja se moraju bolje razumjeti, i
zašto ona ne postanu najaktivnija istraživačka područja?
Ukazuju li suvremeni politički izazovi na potrebu za novim interdisciplinarnim
odnosima?
Je li bliska veza izmeñu teorije i politike pogodna ili pogubna za dobru teoriju?

ZA DALJNJE ČITANJE

Schelling, Thomas C. (1960), The Strategy of Conflict, Cambridge:

Harvard University Press. Jedno od najoriginalnijih djela iz (prvog) Zlatnog
razdoblja, izrañeno u RAND-u, koje je naposljetku autoru 2005. godine
priskrbilo Nobelovu nagradu za ekonomiju (ili sigurnosne studije, ukoliko se
pobliže pročita obrazloženje Švedske kraljevske akademije znanosti). Čak je i
zabavno za čitanje.
Gray, Colin (1982), Strategic Studies and Public Policy: The American
Experience, Lexington: University Press of Kentucky. Kritička povijest
ranih strateških studija, koja kombinira opažanja o institucijama, politici i
teoriji.
Jervis, Robert (1976), Perception and Misperception in International
Politics, Princeton: Princeton University Press. Jedna od glavnih knjiga
(zajedno s Allisonovom Essence of Decision) koja je psihološke i pristupe
donošenja odluka otvorila strateškom mišljenju nasuprot modelima
racionalnog aktera.
Buzan, Barry (1983), People, States and Fear: The National Security
Problem in International Relations, Brighton: Wheatsheaf (drugo izdanje
pod naslovom An Agenda for International Security Studies in the Post
Cold War Era, Boulder CO: Lynne Rienner 2001; ponovno izdano s
novim uvodom kao ECPR-ov klasik 2007.). Značajno djelo iz drugog
plodnog razdoblja, koje ujedno sažima prethodna razmatranja koncepta
sigurnosti i pruža originalnu sintezu koja je činila jednu od prvih dosljednih
slučajeva proširenja.
Krause, Keith i Williams, Michael C. (eds.) (1997), Critical Security
Studies: Concepts and Cases, Minneapolis: University of Minnesota
Press. Značajno djelo iz ‘Kritičkih sigurnosnih studija’ koje obuhvaća dovoljnu
raznovrsnost kako bi predstavilo veliki dio novoga djelovanja općenito, ne
samo jednu usko defniranu školu, nego paradoksalno otuda proizvodeći
idealan manifest za kritičke sigurnosne studije.
Buzan, Barry, Wæver, Ole i de Wilde, Jaap (1998), Security: A New
Framework for Analysis, Boulder, CO: Lynne Rienner (Kineski prijevod
2004; nastavno izdanje 2007. naslovljeno The Politics of Security). Glavni
teorijski iskaz Kopenhaške škole. Dok je njegova analiza svijeta potpunije
razrañena u kasnijoj knjizi, definirajuće kategorije su iznesene ovdje:
sekuritizacija i sektori.
Croft, Stuart i Terriff, Terry (eds.) (2000), Critical Reflections on Security
and Change, London: Frank Cass. Kombinira osvrte na tradicionalnije
sigurnosne studije – realizam, liberalizam, itd. – s novim raspravama.
Brown, Michael E. (ed.) (2000), Rational Choice and Security Studies:
Stephen Walt and His Critics, Cambridge, MA: MIT Press. Napad
Stephena Walta na pristupe racionalnog izbora na sigurnost zanimljiv je kao
istraživanje prednosti i nedostataka ovog pristupa, te kao razjašnjenje kako
sigurnosne studije, u stilu časopisa International Security, definiraju same
sebe metodološki i meta-teorijski.
Ikenberry, John G. (ed.) (2002), American Unrivaled: The Future of the
Balance of Power, Ithaca, NY: Cornell. Uključuje odreñeni broj snažnih
priloga koji predstavljaju glavne američke rasprave i o
ofenzivnom/defanzivnom realizmu i meñunarodnim poretcima izgrañenima na
moći/institucijama.
Guzzini, Stefano i Jung, Dietrich (eds.) (2004), Contemporary Security
Analysis and Copenhagen Peace Research, London: Routledge. Istražuje
ulogu istraživanja mira (posebice u Sjevernoj Europi) u unapreñivanju pojave
novih europskih teorija sigurnosti.

VAŽNE WEB STRANICE

http://www.isn.ethz.ch/ International Relations and Security Network, Center

for Security Studies, ETH, Zürich, Švicarska. Dobra zbirka linkova prema
suvremenim sigurnosnim pitanjima i istraživačkim centrima. S ovoga mjesta
mogu se pronaći instituti, časopisi i organizacije, kojih je previše da bi se
ovdje pojedinačno navodili.
http://critical.libertysecurity.org/ Otvorena radna mreža o kritičkim
pristupima sigurnosti u Europi: dobar put posebice za mlañu generaciju
znanstvenika koji rade s novim europskim pristupima.
http://www.intlsecurity.org/ Zajednička web stranica International Security
Studies Section (ISSS) Udruge za meñunarodne odnose (International
Studies Association – ISA) i odjela International Security and Arms Control
(ISAC) Američke udruge političke znanosti (American Political Science
Association – APSA).
http://www.mitpressjournals.org/loi/isec International Security, vodeći
mainstream časopis
http://www.tandf.co.uk/journals/titles/09636412.asp Security Studies, još
jedan visoko rangirani časopis koji objavljuje uglavnom američka mainstream
istraživanja, ali je češće otvoren dubljim teorijskim raspravama nego
International Studies.
http://ejt.sagepub.com/ European Journal of International Relations. Većina
rasprava o novim europskim teorijama odvijala se u općim časopisima za
meñunarodne odnose, poput EJIR, Rewiev of International Studies i
Millenium.
http://sdi.sagepub.com/ Security Dialogue nedavno se razvio u jedno od
vodećih mjesta za raspravu o ‘ljudskoj sigurnosti’, ‘spolu i sigurnosti’ i novim
europskim teorijama, dok je takoñer jak i u policy člancima.

Za mnogo zanimljivih dodatnih materijala posjetite Online Resource Center

kojim je popraćena ova knjiga: www.oxfordtextbooks.co.uk/org/collins