pravopis 

ili ortografija (grč. ὀρϑογραφία), način na koji se grafički znakovi

(slova, interpunkcija) upotrebljavaju za pisanje kojega jezika; skup pravila
što vrijede za grafiju kojega jezika. Tri su osnovna načina pisanja,
bilježenja kojega jezika: fonološki, morfonološki i povijesni (historijski, s
raznim podvrstama). Po fonološkom se načelu isti glas (fonem) bilježi
uvijek istim znakom (slovom, grafemom), tj. isti znak označuje uvijek isti
glas. U pisanju se odražavaju glasovne promjene u morfemima i po tom se
načelu piše žabac, žapca, rob, robinja, roblje, ropski, ropstvo, stan,
stambeni, razbacati, rastrgati, raščešljati.  Pravopis određen po
fonološkom načelu naziva se fonološki pravopis,  po starijoj
terminologiji fonetski pravopis.  Po morfonološkom načelu govor se bilježi
tako da se u oblicima pojedine riječi i u srodnim riječima isti morfem piše
na isti način bez obzira na to što u različitom glasovnom okruženju on ima
različit fonološki sastav. Po tom se načelu piše žabca, robski, robstvo,
stanbeni, raztrgati, razčešljati. Pravopis određen po morfonološkom
načelu naziva se morfonološki pravopis, po starijoj terminologiji
i korijenski ili etimološki pravopis, jer se pazi na korijen riječi (etimon). Po
pov. načelu riječi se pišu onako kako je to uobičajeno od davnine, bez
obzira na suvremeni izgovor. Historijski pravopis obično odražava
nekadašnji izgovor. Tako se npr. franc. »100« piše cent  iako se izgovara [s

] jer se nekada izgovaralo cent  (od lat. centum). Pravopis

određen po tom načelu naziva se historijski  ili tradicionalni (arhaični)
pravopis.  Budući da historijski pravopis često čuva korijen i osnovu riječi,
obično se i on naziva korijenskim ili etimološkim pravopisom. Posljednjim
dvama nazivima često se naziva i pisanje stranih riječi kada se pišu kao i u
jeziku iz kojega potječu, ali je takvo pisanje bolje nazivati izvornim. Svaki
pravopis ima svojih prednosti i nedostataka: fonološki je u načelu
jednostavan, ali slabi vezu među oblicima i srodnim riječima (mladac-
mlaca, mlatac-mlaca, gostiti-gozba, stan-stambeni);  morfonološki bolje
čuva vezu među riječima (mladac-mladca, mlatac-mlatca, gostiti-gostba-
gost-gostionica, stan-stanbeni), ali je veća razlika između govora i pisma, a
i teže je postaviti točna pravila; historijskom je pravopisu nedostatak što
je često razlika između izgovora i pisma vrlo velika, ali on omogućuje veću
razumljivost starih tekstova na nekom jeziku. Katkad i različiti i srodni
jezici imaju različite pravopise. Tako npr. engleski, francuski, portugalski
imaju historijski pravopis, slovenski, češki, poljski i pretežno ruski
morfonološki, hrvatski, srpski, makedonski i finski fonološki. Obično se u
pravopisu jednoga jezika ne primjenjuje samo jedno načelo, nego se
kombinira više, a pravopis dobiva naziv po dominantnom načelu. Tako se
hrv. pravopis (→ HRVATI, Jezik) naziva fonološkim, a on je to samo u okviru
jedne riječi (žapca, ropski, ropstvo, stambeni, rastrgati, raščešljati),  i to ne
uvijek, jer su dopuštena i pojedinačna i sustavna odstupanja (gradski,
hrvatski, adherentan, petdnevni, Josipdol, jurisdikcija, gangster, jedanput,
crvenperka). Glasovne promjene koje u govoru nastaju među riječima ne
odražavaju se u pismu, tj. ne pišu se po fonološkom načelu. Tako se
piše: kod kuće, bez puške, niz krov, bez stida, s glave, s džamijom, s
čovjekom, brat ga je..., iako se izgovara: kòtkućē, bèspuškē, nìskrōv,
bèstīda, zglávē, ždžámijōm, ščòvjekom, brȁdgaje;  zbog toga je točnije
hrvatski pravopis nazivati fonološko-morfonološkim pravopisom. Osim
načina na koji se pišu glasovi, pravopis obuhvaća i upotrebu
interpunkcijskih (→ INTERPUNKCIJA) i pravopisnih znakova (točka, zarez,
točka sa zarezom, dvotočje, višetočje, crtica, spojnica, zagrade, upitnik,
uskličnik, navodnici i dr.). Oni služe za rastavljanje rečenica i njihovih
dijelova i za ostale pravopisne potrebe (označavanje rednoga broja,
polusloženica, točnoga navođenja tuđega teksta i sl.). Pravopis određuje i
upotrebu velikih i malih slova, sastavljeno i rastavljeno pisanje riječi,
pisanje riječi iz stranih jezika i dr. Upotreba tih znakova i odredbi različita
je u pojedinim jezicima, npr. po španj. pravopisu upitnik i uskličnik bilježi
se i na početku i obrnuto na kraju rečenice, po njemačkom se sve imenice
pišu velikim slovom. Katkad se pravopis shvaća i šire, kao sustav pravila
kojima se određuje način izražavanja u pismu, tj. pravilno pisanje uopće.

https://enciklopedija.hr/natuknica.aspx?ID=50013