Miriam Taylor - Put U Novi Život

Knjige.
club & Bela Dona
Ljubavni roman Gloria

broj 1282
Sken i obrada:
Bela Dona
Tess i Lillian, dvije sestre, misle kako ih ljubav
zaobilazi. A onda se dešava čudo...
2
Knjige.club & Bela Dona
Čudne sudbine
Leo Wallace je upravo rekao svojoj asistentici da zatvori

ordinaciju jer i tako danas više nitko neće doći, ali i da dođe, više i
ne može nikoga primiti jer je užasno umoran. Od jutra je u
ordinaciji jer je imao, a da ni sam ne zna zašto, užasno mnogo
pacijenata što onih koje je naručio, što onih koji su došli
jednostavno zbog zubobolje koja se ne najavljuje - kako je rekao
jedan pacijent jutros.
Dakako da se to ne bi odnosilo da one izuzetne slučajeve kad
bez liječničke pomoći ne ide, no i tad su dežurne bolnice pa bi ih se
moglo uputiti, poslije kraćeg pregleda, i onamo.
Angie je učinila baš tako kako joj je šef rekao jer je i ona bila
užasno umorna.
I kad je krenula prema vratima, začulo se kucanje. Potrčala je
vjerujući kad netko dolazi u ovo doba da je nešto hitno, i prilično
se iznenadila kad je pred vratima ugledala njihovu susjedu koja je,
hvatajući zrak, počela vikati:
- Udes! Hitno doktor mora pred kuću! Neki manijak zgazio je
djevojku na pješačkom i pobjegao! A ludi narod nije čak zapamtio i
kakav je auto, a da ne govorimo registarskom broju!
U času se pokraj njih stvorio i Leo i ne pitajući ništa, izletio na
ulicu.
Ono što je vidio, bilo je i za očekivati. Masa se skupila oko
unesrećenog, najvjerojatnije u želji da pomogne, a zapravo mu je
odmagala. Prilično oštro je uzviknuo:
- Razmaknite se! Dajte čovjeku zraka!
I kad se sasvim približio žrtvi, vidio je da je to djevojka kojoj je
bilo i teško odrediti godine.
Čim je došao do nje, učinio je ono što je jedino i mogao,
pokušao je dovesti k svijesti, ali teško je bilo zaključiti je li to uspio
jer odmah nazvao i hitnu.
Prilično uzrujano je rekao:
3
- Mora hitno na respirator! Ne znam što je sve povrijeđeno, ali

bojim se da tu ima svašta. Možda o vašoj brzini ovisi i život ove
djevojke.
Mora da ga je ovaj na hitnoj tražio neke podatke, ali on je još
brže pa i nervoznije odgovorio:
- Čovječe, pa nemam pojma tko je ona. Nesreća se desila
nedaleko od moje ambulante. Upravo sam je zatvarao. Ja sam
inače zubar.
Nisu dugo čekali na dolazak hitne, ali nastao je problem kad je
netko trebao ići s kolima, no nitko baš nije pokazao interes za to.
Po onom - pomoći da, ali dalje ništa.
I tad je Leo pogledao u svoju asistenticu i tek pogledom je
upitao bi li ona pošla s tom djevojkom. Iako umorna, znala je što
joj je činiti. I samo je rekla dežurnom iz hitne:
- Idem ja iako ne znam hoću li biti od koristi.
- Svatko bi bio, pogotovo vi koji ipak radite u medicini. A znate
da će sve trebati razgovarati i s policijom. Mi za to nećemo imati
vremena jer sam već čuo drugi poziv.
Pred bolnicom su se našli učas. Ondje su ih, što je Angie bilo
čudno, već čekali i policajci. Ona im, barem j se njoj tako činilo, i
nije bila do velike koristi, rekla je tek ono što je znala i čula, ali čini
se da su oni bili zadovoljni.
Ostavila je na odlasku svoj broj telefona, ali i saznala kako se
zove djevojke.
Policajci su pregledali njezinu torbicu i rekli da se zove Tess
Evans, da stanuje na samoj obali jezera i da će sad otići onamo da
vide koga ima.
Angie je bila umorna, ali bilo joj je drago da je išla s tom Tess
iako se pitala tko je zapravo ona, ima li koga i bi li trebalo ako ne
još večeras, a ono barem sutra otići vidjeti kako joj je i treba li joj
što.
A onda je nastojala tu misao odagnati iz glave.
Ako joj kaže šef da to učini, učinit će, a ako ne, neće se u to
petljati. Tim prije što njega zasigurno takve nesreće vrate na ono
4
što je i sam doživio, a mnogi su se pitali kako će na kraju završiti.

Jer to što se njemu desilo, teško da bi itko uopće preživio.
Nikad o tome nije govorio, ali nije ni trebao. Svaka svadba,
svako slavlje u njemu je, vidjelo se to, izazivalo je sjetu, sjećanje na
ono što zasigurno neće nikad zaboraviti.
Ima tome, koliko je ona uopće mogla izračunati, više do pet
godina. Sabina, šefova djevojka, vraćala se iz grada s tko zna
koliko vrećica u rukama. Uvijek joj je još nešto nedostajalo za
vjenčanje koje se trebalo održati za tjedan dana. I sama se šalila na
svoj račun govoreći:
- Ako se ne vjenčamo ovaj tjedan, ispraznit ću vam sve tekuće
račune.
- Prazni! Zbog tebe se isplati ići i na prosjački štap - odvraćao
bi joj, kažu, sretan njezin budući muž.
I baš taj dan neki luđak, kasnije uhvaćen i osuđen, naletio je na
nju i djevojka je ostala na mjestu mrtva. Pravdao se kasnije da je
nesretno pala i glavom udarila u rub pločnika, ali jadno je to bilo
opravdanje.
Kažu da je ta scene bila užasna. Čak su se i policajci potrudili
maknuti je što prije s mjesta nesreće da je nitko ne vidi u stanju u
kojem je bila.
Takve tragedije rijetke su i u svijetu, a kako onda ne bi bile u
Clevelandu.
Ne zna se, kako bi narod govorio, koga se više tada žalilo. Lea
koji je ostao bez svoje ljubljene, njezine roditelje koji su ostali bez
svoje jedinice, ili sve znance i prijatelje jednih i drugih koji više i
nisu znali kako se u svoj toj situaciji i ponašati.
Bila je prava sreća što se Leo bacio na posao, što danima nije
izlazio iz ambulante i što je utjehu našao, kako bi govorila i
njegova sestra, u poslu.
Govorili su da je postao jedan od najboljih zubara u ovom
dijelu Amerike.
5
Ako je itko znao kako se radi i koliko u toj ambulanti, bila je to

Angie. Ne jednom bi znala slušati kako je odvraćaju do toliko
posla, ali ona bi svima odgovarala:
- Mlada sam još. Ako ću igdje temeljito naučiti o ovome što
radim, mogu samo u Wallacevoj ambulanti.
***
- Kakve su joj povrede? - pitao je šef odjela dežurnog liječnika.

- Ima tu svega. Ali, lako je za vanjske lomove. Bojim se kakvo
je stanje u organizmu.
- Preživjet će, valjda?
- Ako se nešto ne zakomplicira, hoće, ali znate kako je to kod
takvih povrede.
- Sve je slikano?
- Upravo čekam još i te nalaze.
- A tko je ona, uopće?
- Policija je otišla na izvide. Po onome što se moglo zaključiti iz
dokumenata u torbici, očito je profesorica u jednoj od škola.
- Ime?
- Tess Evans.
- Čudi me.
- Što?
- Da je još nitko ne traži.
- Pa od nesreće nije prošlo ni deset sati. A znate kako ono
policija kaže kad se ide u potragu. Ovo je još sve u granicama
normale.
- Ma pusti sad policiju! Gdje su joj najbliži? Roditelji, muž,
dečko ili tko zna tako već ne?
- Oh, pa kad moja žena ode, i zabrblja se s prijateljicama,
nema je cijeli dan. Ne pada mi na pamet da alarmiram ikoga a
kamoli policiju.
- A tko ju je dovezao?
6
- Hitna.
- Tko ju je pozvao?
- Leo Wallace.
- Oh, Bože!
- Joj, kako mi je to promaknulo! Jadan čovjek. Mora da mu se i
osobna tragedija vratila u sjećanje. Pa kuda baš on? Zašto se
sudbina tako voli igrati s ljudima? A s tim jadnikom posebno.
- Ne znam. Ali, barem da toj curi bude dobro. Sad sam i ja
počeo biti praznovjeran.
- Ma bit će. Što,dakako, ne znači da neće biti i komplikacija.
Samo važno je da ne bude nekih trajnijih posljedica.
- Sve ćemo poduzeti da ih ne bude, ali znaš kako mi u
konačnici kažemo.
- Znam. Sve je ipak u Božjim rukama. U taj čas prekinuo je ih
zvuk Frankovog mobitela. Javljali su da su slike gotove i pitaju
kamo ih mogu donijeti.
- U sobi sam sa šefom. Donesi ih ovamo. Ili ako ne možeš
zbog posla, pošalji po nekom.
- Poslat ću po sestri. Danas je ovdje ludnica. Ovi ljudi kao da su
baš danas odlučili lomiti i noge i ruke. I svi bi htjeli biti pregledani
odmah. Morat ćemo i ovdje napraviti reda. Nismo mi ubožnica.
- Nismo, ali nismo ni bezdušnici.
Šef je slušao ovaj razgovor i zapravo ostao iznenađen. Nije
mogao vjerovati da će ovako nešto čuti. Jest da su ljudi umorni, ali
znali su kad su odabirali posao što ih čeka i sad se nemaju pravo
žaliti, barem ne na ovakav način. No, neka je čuo, ali neće
reagirati. Možda ovo i nije sve. Tko zna što ga još čeka do kraja
mirovine.
I čim je sestra donijela slike, oba liječnika su znatiželjno
prionula proučavanju onoga što je bilo pred njima. Na kraju su
obojica odahnula.
- Moglo je biti i gore. Moglo je biti i kao s ...
7
Ne spominji to! Ali, ako se u bilo kojem trenutku javi Wallace,

javi mi.
- Hoću iako sumnjam.
- Zašto?
- Previše ga to još boli da bi se mogao vraćati u nešto što je
ipak iza njega.
- Koliko ga poznam, nisam siguran da se neće javiti, ali ne iz
znatiželje, nego da možda ponudi pomoć. Sad idem. Ti me
izvještavaj o stanju s tom djevojkom, a pogotovo ako se nešto
zakomplicira. Čak ne i samo medicinski.
- Ne brinite, šefe.
***
Tess je otvorila oči, pogledavala je oko sebe, ali nije mogla

odrediti gdje se nalazi. No jedna ruka u gipsu naviještala je samo
jedno - nesreću. I kad je shvatila da prima infuziju u drugu ruku, a
potom ugledala sestru, okrećući se, a pritom i stenjući, teškom
mukom ju je upitala:
- U bolnici sam, zar ne? Koliko sam dugo ovdje? Jeste li javili
kome da sam ovdje?
- Da. Nekih pet sati. Policija je zadužena da obavijesti vaše
rođake što se desilo.
- Pa što mi se to desilo? Molim vas recite mi. Još, čini se, ne
mogu povezivati misli.
- Imali ste prometnu. Zapravo neka budala vas je srušila na
zebri. Hvala Bogu da je ipak sve završilo ovako kako jest, ali brinuli
smo.
- Njemu nije ništa?
- Vjerojatno nije kad je odletio bez da je i zastao da vidi treba,
li vama pomoć. Nemam milosti prema takvima, a sve ih je više
danas.
- Uplašio se.
8
- Ma, dajte, molim vas? Nećete ga još i žaliti? Takve treba

strpati bez suda iza rešetaka.
- Tko zna što mu je bilo u glavi. Onaj tko vozi, zna da se to
svakom može desiti. Dovoljan je trenutak nepažnje i zlo je tu.
- Molim vas, za takve ja nemam razumijevanja, a kad shvatite
u kakvim ste vi ozljedama, teško da ćete imati i vi. No nemojte se
umarati. Sad je najvažnije da ste došli k sebi. Za sat vremena je
vizita pa će vam liječnik sve reći. Pred vama je dug put do
potpunog ozdravljena. Recite, mogu li vam donijeti što za pojesti?
- Hvala vam. Ne mogu ništa, ali žedna sam. Mogu li dobiti
čaja?
Sestra je učas otišla i Tess se još nije ni snašla, već su joj
donijeli čaj.
Pokušala je ispijajući čaj na slamku sjetiti se kako se sve to
desilo, kamo je išla i kako nije bila i ona opreznija, ali kao da joj je
mozak ostao blokiran. Nasreću, nije to dugo potrajalo. Sjetila se
kamo je išla, ali i zašto je žurila. Doris će, njezina nećakinja, imati
prvu pričest i htjela joj je nešto kupiti za taj dan. Morala je to
skrivati pred Lillian jer se ova ljutila da ju je otkad je došla samo
razmazila. Ali uz ta sjećanja navirala su i ona druga, manje
smirujuća.
Stresala se kad se sjetila kako je uopće došla u Cleveland.
Tin je svemu kriv, ako se uopće može govoriti o krivnji.
Hodali su njih dvoje još od srednjoškolskih dana i bili i oni, ali i
svi oko njih, uvjereni da će kad diplomiraju, i vjenčati se. No, bez
obzira na to, nisu žurili. Nitko ih nije ninašto tjerao. Htjeli su i oni,
kao i svi mladi, još malo živjeti, bezbrižno, a onda se tek, kako bi
Tin govorio, i skrasiti se.
A onda je puknulo. Sjetila se sad i na koji način. Tin joj je baš tu
večer kad je mislila da će konačno razgovarati o vjenčanju, pa čak i
o datumu svadbe, rekao nešto što ju je zgromilo:
- Volim te. Tess. Volim te i uvijek ću te voljeti, ali desilo mi se
nešto što nisam niti želio, a još manje za tim čeznuo. Mislio sam da
ono što osjećam za tebe, jest ono što će me držati cijeli život. A
9
onda mi se, tako mi se tada učinilo, svijet srušio. Zaljubio sam se. A
i Cassandra voli mene. Kaže odavno, ali je to skrivala ne samo pred
drugima nego i pred sobom. No, ljubav se ne može skrivati. Barem
ne dugo. Ti i ne znaš što proživljavamo otkad smo to spoznali. Ali,
to je jače od nas. Sve što te molim, jest da mi oprostiš.
Zanijemila je slušajući Tina. Sjetila se, a i sad joj je bilo mučno
zbog toga, kako se ustala, pokušala čak nešto i reći, no on je, na
njezino zaprepaštenje, ostao sjediti ne mareći, barem se njoj tako
činilo tada, hoće li i kako će uopće doći do kuće.
Uvukla se u svoju sobu, a da je nitko nije ni uočio. A kad je
sutra rekla majci da se seli iz Pittsburgha i da ide k sestri u
Cleveland, ova nije čak ni pitala zašto. Tek je rekla:
- Sve je to, Tess, život. Nisi ni prva ni zadnja koja to prolazi. No
ja sam sigurna da ćeš se ti iz svega toga uspjeti izvući. Samo da ti
je teško, to mi ne moraš ni reći. Ali, znaš....
- Znam, mama, da je teško i Tinu. Ne mislim da je i Cassandri
lako. Pa svi troje smo drugovali od rane mladosti. I zato je najbolje
da se maknem. Žao mi je zbog tebe, ali ti ćeš još moći sama. A kad
ne budeš mogla, naći ćemo neko rješenje.
- Za mene ne brini. Naviknula sam se brinuti poslije tatine
smrti i o onome o čemu prije nisam imala pojma. Znaš, bila bih
zabrinutija da u Clevelandu nije i Lillian. Premda ni njoj nije lako, ali
čini se da se ona sasvim dobro snalazi. Čak se znam i čuditi. Ali,
zasigurno joj je Doris da je snagu za sve to što čini.
Sad se Tess vraćalo utjecanje i sve ono što je bilo vezano uz
sestru. Čarobno vjenčanje za jednog od najperspektivnijih
muškaraca koji su se to ljeto pojavili u Pittsburghu. On je tu godinu
došao kako nadzornik u City banku i čim je ugledao Lillian, zaljubio
se. I dok se ona i mama još nisu ni snašle, on je upriličio pompoznu
svadbu. Svi oni koji su nešto značili u bankarstvu, bili su pozvani.
Sve je izgledalo idilično da nije moglo biti idiličnije. A kad se
rodila Doris, sreći nije bilo kraja.
A onda se on morao vratiti u matičnu banku u Cleveland. Ni to
nije značilo ništa što bi ikoga od njih trebalo zabrinuti. Ondje ih je
čekala Davidova obitelj, objeručke, jer je Doris bila dijete koje je
10
oduševljavalo. No čini se da je ljubav poslije pet godina počela

jenjavati. Ili bi bilo točnije reći da je nestalo strasti. Lillian se desilo
tada s Davidom što se i njoj s Tinom. Jednostavno se zaljubio i
otišao. Sve se to i kod Lillian i kod nje dešavalo, kako bi netko sa
strane mogao primijetiti, ljudski, ali osjećaji su osjećaji.
Lillian je užasno podnijela taj Davidov odlazak, ali barem nije
bila materijalno ugrožena. Davidovi su strahovito bili Vezani uz
Doris i sve su činili da joj ništa ne nedostaje. Jedino što je u svemu
tome bilo dobro, ako se o dobru u takvoj situaciji i može govoriti,
jest što se David s tom ženom odselio u centralu City banke u New
York. Zvao bi svako malo da se čuje s Doris, pa mala i nije osjećala
da je zapravo otišao, a da se neće nikad ni vratiti.
Ma sve je u toj njihovoj rastavi, a i njegovoj novoj ženidbi bilo
čudno. Čak je i mama rekla da ona misli da je on „muški zaluđen za
tom ženom, ali da je ona uvjerena da on još na neki način voli
Lillian. Čak joj je i sugerirala da mu ne da rastavu jer da će on doći k
sebi. Ali, Lillian je bila previše povrijeđena, da bi na to pristala.
Njezin odgovor je bio čvrst i jasan:
- Sretno mu bilo!
Poslije su govorili da je iščekivao da će na parnicu doći i Lillian
pa čak da će se i pomiriti, ali ova nije to željela ni u bunilu. On
navodno zaplakao kad je parnica završila.
Tess se pokušala, razmišljajući o svojoj ali i sestrinoj sudbini,
smiriti, samo s jednom jedinom željom - kako javiti Lillian gdje je i
što se desilo. Došlo joj je u glavu da je Lillian rekla da će današnji
dan iskoristiti da prošvrlja gradom i da će se vratiti kasno dona.
Nasreću, jer tko zna što bi mislila i gdje je sve ne bi tražila da joj
nije ono što jest. Zadnja misao koja joj je proletjela glavom prije
nego je začula da joj dolazi vizita, bila je - čudne su te naše
sudbine. Slične a opet različite.
Po licima liječnika shvatila je da će joj reći nešto što bi je
moglo i uplašiti.
Prvi se na to odvažio baš sobni liječnik:
- Gospođice Evans, imamo sve vaše nalaze i nisu baš
ohrabrujući.
11
- Što to znači?
- Osim ruke, slomljena su vam i četiri rebra. A tu nema gipsa,
tek mirovanje. Najvjerojatnije dulje. Moramo pomno promatrati i
što će se zbivati u vašoj unutrašnjosti.
- Ima nekih naznaka da bi moglo biti loše?
- Nema, ali tu je važan oprez. Nijedan udarac za organizam
nije dobar, a kad je ovako snažan, opreza nikad dosta. Morat ćete
ostati dulje kod nas.
- Zašto?
- Pa zato što sam vam upravo rekao. Samo da vas pitam... -
zastao je, ali ga je Tess prekinula jer je znala što ga zanima:
- Imam osiguranje. Ne brinite što se tiče plaćanja. Znam ja da
ni ovdje više ništa nije badava. No, hvala vam za sve što ste učinili
dosad za mene. Brine me jedino kako će na ovo reagirati moja
sestra.
- Smirit ćemo je. Ne brinite. A imate li još koga ovdje osim nje?
- diskretno je upitao sobni liječnik.
- Nemam. Tek sam prije godinu dana doselila iz Pittsburgha
ovamo. A, eto, što me snašlo.
- Znate kako se kaže - živom čovjeku se svašta dešava. No, ne
brinite. Imat ćemo vas pod kontrolom. Ja mislim još barem dva
tjedna, a onda ćemo vidjeti što i kako dalje.Za ozdravljenje je
važno i da se previše ne opterećujete. Ničim, ako je to i koliko je to
moguće.
I to je bilo sve. Znači mirovanje, kontrola, a dalje će se vidjeti.
Pravi humanitarac
Lillian je punih ruku vrećica jurila doma. Doris se trebala vratiti

iz škole, a Tess je također vani. Nije se mislila tako dugo zadržati,
ali kad bi već odlučila ići kući, uvijek bi se još nečega sjetila što još
trebalo kupiti.
12
Uparkirala je auto u garažu jer danas zbilja više neće nikamo

ići. Uzela je tek nešto od onoga što je kupila jer joj je kuća već bila
krcata svim i svačim.
Možda je i pretjerala s kupnjom za tu proslavu. No nije željela
da Doris i pomisli da se na njoj štedi. A znala je da će doći i David
pa je i to bio razlog da i on vidi da dijete ni u čemu ne oskudijeva.
Tim prije što je on zbilja bio široke ruke kad je bilo što trebalo kćeri
mu.
Kako danas nije vidjela poštu, to nije iz garaže ušla u kuću
nego je izašla na ulicu da vidi ima li što u sandučiću.
I samo što je izašla, uočila je pred kućom policijska kola. I,
dakako, protrnula. Što majci uopće prije može pasti na pamet
nego da joj se nešto desilo djetetu?
U tom času uhvatila se za zid kuće i zavrisnula:
- Doris! Zar se mom djetetu nešto desilo? Recite, molim vas,
da nije!
- Gospođo, prilazio joj je jedan od policajaca, uhvatio je za
ruku i čvrsto rekao:
- Gospođo, smirite se! Vašem djetetu nije ništa, sigurno. Mi
smo vas došli obavijestiti o...
- O kome? - Prekinula ga je Lillian. - Tko je od mojih
nastradao? Recite!
- Vaša sestra Tess je u bolnici, ali nije ništa opasno. Možemo
vas isti čas odvesti k njoj da se uvjerite. Ima slomljenu ruku i rebro.
- Bože, pa kako?
- Neki luđak je na nju naletio na zebri. I, jasno, odmaglio. Ali,
naći ćemo mi njega. Budite bez brige. Za takve i nije ništa drugo do
zatvora.
U taj čas se pred kućom stvorila i Doris. I dijete mora da se
preplašilo kad je vidjelo policajce jer se zatrčala prema majci i
stisnulajoj se oko struka.
- Mama, tko je nastradao? Nije nitko umro?
- Nije, dušo. Teta Tess je slomila ruku.
13
- Pa kako?
Očito Lillian nije htjela spominjati nesreću pa je izvrdala
odgovor. No, da bi malu smirila, tek ju je upitala:
- Hoćemo je ići vidjeti?
- U bolnicu?
- Pa da. Znaš kakvi su liječnici.
- Znam. Oni samo vole ljude držati u bolnici. Jadna teta Tess.
Lillian se policajcima zahvalila i rekla da će ona do bolnice
samo dok dijete nešto pojede.
***
- Angie, znala li se kako je onoj djevojci na koju je neki dan

naletio onaj luđak? -upitao je Leo svoju sestru što ju je zapravo
iznenadilo. Ne zato što on ne bi brinuo o nekom, nego što je
mislila da čak i tu nesreću zatomljuje u sebi jer ga ona podsjeća na
ono što bi bilo najbolje da počne možda ne zaboravljati, ali barem
potisnuti negdje u neki kutak i držati zatvorenim.
- Nitko ništa ne govori. Ali znate vi naš narod. Svakog čuda za
tri dana dosta. No, po onom kako mi je tada izgledala, nije baš bila
dobro.
- Bila je sva slomljena?
- Ruka sigurno, ali ja bih prema bolovima gdje ih je osjećala,
rekla da su puknula i rebra. Tko uopće zna koliko.
- Ne znam što činiti da se to spriječi?
- Ne znam na što mislite, ali samo treba primjenjivati strogo,
zakon. Sve dok se u takvim slučajevima traže veze i vezice, dok
postoji i tu korupcija, ništa od pravde.
- Ne znam bismo li ipak trebali vidjeti što je s tom djevojkom?
- Ako hoćete, mogu nazvati?
- Ma, ne, to ne! Možda da odete ranije s pola i odete u
bolnicu.
14
- Hoću. Rado ću to učiniti, tim prije što se to ipak dešavalo

pred našom ordinacijom.
- U toj bolnici radi i moj kolega još iz srednjoškolskih dana. On
je šef odjela.
- Kako se zove?
- Walter Abridge. Možete se i pozvati na mene ako bi netko
pravio kakve probleme.
- Ne znam na što mislite?
- Oh, Bože, pa vi znate kako liječnici znaju biti kruti.
Informacije samo najbližima, i što je znam što sve ne izmišljaju. A
tko zna je li nju uopće tko i posjetio? A to je za bolesnika najteže.
Angie se učinilo da je šef zbilja zainteresiran za tu djevojku pa
ga je čak upitala:
- Da u stanci odletim do bolnice?
- Pa, ako vam nije teško....
- Ma što bi mi bilo teško? Možda vi imate pravo. Što ako ovdje
to stvorenja nema nikoga? Baš ću otići riješiti i tu dvojbu - rekla je
Angie i bila bi najradije otišla odmah, ali imali su naručenog za koju
minutu jednog prilično zahtjevnog pacijenta pa je znala da mora
ostati uz šefa.
***
- Tess, užasno sam se uplašila - plačući je govorila Lillian grleći

sestru.
- Oprosti mi što sam ti još i to priredila - Tess je uzvraćala
plačući. - Nisam ja kriva za nesreću. Vjeruj mi. Bila sam na zebri. To
mogu posvjedočiti i policajci.
- Tess, pobogu, pa tko te krivi? Meni je najvažnije da si živa.
Čak i da si ti kriva, tko bi o tome sad razmišljao. Jesu li ti rekli
koliko ćeš morati ostati u bolnici?
- Ne točno, ali koliko sam shvatila, barem još tjedan dana ako
ne i dulje.
- O čemu to ovisi?
15
- O mom organizmu. To što je slomljeno, to je vidljivo i lako za

to, ali oni se boje nekih unutarnjih povreda.
- Bože, pa kako?
- Ništa ti ja o tome ne znam. Ali, ne brini, čuvat ću se. Neću
inzistirati da me puste prije. Samo, brinem zbog škole.
- Zašto?
- Pa kako zašto? Nije lako baš naći tako brzo zamjenu. A
učenici nisu baš sveci. Javi im, molim te, odmah. Ja čak i nemam
snage za to.
Nije Tess trebala dva puta to reći sestri. Ova je odmah počela
okretati broj škole. Mora da se javio ravnatelj jer je preljubazno
počela:
- Na telefonu sestra vaše profesorice Tess Evans.
- Zaboga - čula je i Tess uznemiren ravnateljev uzvik - da joj se
nije što dogodilo?
- Nažalost, jest.
- Bože, recite! Nije ono najgore?
- Na zebri ju je udario nesavjesni vozač. U bolnici je. Kažu da
nije ništa opasno za život, ali moraju je pratiti jer osim lomova koji
su vidljivi, može se nešto desiti i s unutarnjim organima.
- Ma neće valjda?
- Nadajmo se da neće, ali znate vi liječnike. Kaže se da pušu i
na hladno. Tess brine kako ćete sa zamjenom.
- Pozdravite je i recite da ništa ne brine. Snaći ćemo se već.
Neka se ona sad usredotoči na sebe i svoje zdravlje. I kad bude
mogla primiti nas, doći ćemo je posjetiti. Vi nas, molim vas,
izvještavajte kako joj je. I svakako je pozdravite od svih nas, ali od
mene posebno. Znate ona nije dugo kod nas, ali nas je sve
oduševila. I stručnošću i ljudskošću. A u ovoj našoj profesiji jedno
bez drugoga ne ide.
- Hoću, ravnatelju i hvala vam na razumijevanju.
Čim je završila razgovor, Lillian je upitala sestru:
- Čula si sve?
16
- Jesam.
- I?
- Što i?
- Kako ti se čini?
- Pa, trebala sam se slomiti da ovo čujem. Znaš da mi se čini
istinita ona stara uzrečica....
- Svako zlo za neko dobro?
- Baš to. Znaš što mi je užasno žao?
- Znam, ali ona će to razumjeti. Fotografirat ćemo sve i
donijeti ti u bolnicu. Doris će uživati još jednom sve to
proživljavati, a i tumačiti tebi. Samo moram mamu na to
pripremiti.
- Nemoj.
- Kako to misliš?
- Ništa joj ne govori dok ne dođe ovamo. Znaš ti nju. Napravit
će paniku po Pittsburghu.
- Možda imaš pravo, iako se bojim što ako slučajno dozna?
Onda bismo tek nastradale.
- Lillian, pa tko bi joj to mogao i reći?
- Crna kronika.
- Čak i da nešto objave, nastradalima stave tek inicijale. A,
molim te, koliko je s tvojim inicijalima ovdje ljudi? Ne zamaraj se
više još i time. Nego reci što da ti sutra donesem? Osim spavaćica.
Bi li što jela?
Ništa za jelo. Samo spavaćice. Barem dok mi se ne otvori
apetit.
U taj čas je u sobu ušla sestra i zamolila Lillian da izađe.
- Moram gospođicu prirediti za vizitu, a i inače rečeno mi je da
se mora odmarati. Sve je to kod nje još svježe i moramo je čuvati
svega.
- Znam, i hvala vam što se toliko brinete o njoj.
- Brinemo o svima, ali gospođica Evans nije uopće zahtjevan
pacijent.
17
Lillian je znala da ova žena govori istinu. Tess nikada nikoga

nije mučila svojim problemima. Sad je i ona imala grižnju savjesti,
pitajući se je li joj posvetila dovoljno pažnje otkad je došla.
Sjetila se što joj je rekla njezina bivša svekrva:
- Zbilja imaš sreću što ti je došla Tess. Ta nikom ne može biti
opterećenje. Ona će svoja leđa podmetnuti uvijek kad osjeti da
nekom može pomoći. A takvih je ljudi danas malo. Mislim da će to
silno koristiti i Doris. Samo, ne znam kako će ona u svemu tome
osobno proći? Pitam se što će ostati od njezina života, a godine
lete i prelete u hipu. Najgore što se jednoj djevojci može desiti,
jest da brinući za druge, prestane se brinuti za sebe. I ostane -
stara cura. Smetalo svima, a na kraju i sebi samoj. Nemoj na to ni ti
zaboraviti.
Lillian se stresla kad se sad toga sjetila. Ne, to se neće desiti,
to se ne smije dogoditi! Čim Tess izađe iz bolnice, porazgovarat će
s njom. Možda čak ne bi bilo ni loše da odseli od njih. Sve će učiniti
da joj stvori domaći ugođaj i u svom domu, ali i da savije gnijezdo
negdje izvan njezine kuće. Čvrsto je u tim trenutcima odlučila da
će na tome raditi.
***
- Doktore, traži vas jedna djevojka - obratila se sestra šefu

odjela Albridgeu. Znala je da on ne voli da ga se prekida kad radi,
ali ova je bila uporna. Čak je spominjala i nekog Wallacea, ili
nekoga sličnoga prezimena, ali sestra nije htjela dolijevati ulje na
vatru. Znala je kako je njezin šef osjetljiv na kojekakva preporuke,
a on je tvrdio da u bolnici, ma tko bio, mora imati uvijek isti
tretman.
- Nemam vremena ni za koga. Pa rekao sam vam da me ne
prekidate dok radim.
- Znam, ali...
- Ali što?
- Ova se ne da otjerati.
18
- Ne mogu je primiti! Zbilja moram završiti pregled ovih

rendgenskih slika!
I sad je sestra izvalila zadnji adut, iako je znala da bi je to
moglo stajati zbilja grdnje. No, nije se micala što je dodatno raz-
ljutilo šefa.
- Što je vama, sestro, danas?
- Ništa, ali ni ja više nemam živaca, pogotovo kad netko počne
spominjati neka imena i tražiti da ih zbog njih morate primiti.
- Znači još i to?
- A s kime me ta plaši?
- Ma nisam baš zapamtila, ali čini mi se da je spomenula
nekoga Wallacea. Rekla je i ime mu, ali to od uzrujanosti nisam ni
upamtila. No, sigurna sam da je rekla da je zubar i vaš prijatelj iz
djetinjstva. I što sam onda mogla? Metlom je istjerati iz bolnice?
I kad je očekivala novu, još žešću paljbu, pa možda i da će je
istjerati iz sobe, ono obrat:
- Bože, tome se nisam nadao?! Gdje je ta djevojka? Uvedite je
odmah! Baš sam i ja čudak. Ako joj je rekao da se pozove na mene,
to znači samo jedno - zanima ga kako je gospođica Evans.
Sestra je bez riječi izašla iz sobe i djevojci dala znak da može
ući.
Ova se još s vrata počela ispričavati, ali šef je samo odmahnuo
rukom i na sestrino čuđenje rekao:
- Bez isprike, molim! Pitao sam se i sam ne igra li se to sudbina
s vašim šefom? Otkud da pokraj nas tolikih baš on bude
svjedokom toga? Sad mi najprije recite kako je on? Kako je ovo na
nj djelovalo?
- Ne znam. Ali bojim se da se sjetio svega onoga što sigurno
duboko zatomljuje u sebi.
- On vas je poslao, ili ste vi dali inicijativu?
- Šef me pitao znam li kako je gospođica. Meni je to bio znak.
- Vraćate se na posao?
- Da, došla sam u stanci. Činilo mi se da zbilja brine kako je.
19
- Hvala Bogu, bolje je. Nije još za izlazak iz bolnice, trebat će

joj i rehabilitacija, ali kako se sad čini, a to i jest najvažnije, neće biti
nikakvih posljedica. Ako želite, možemo otići do nje. Znate i sami
da je bolesnicima važno kad se netko za njih zanima. A ja sam
siguran da ona već zna tko joj je prvi priskočio u pomoć. Ne bih
čak ni volio da zna što je Leo proživio i da ga je to moglo podsjetiti
na svoju strahotu.
- Oh, Bože, pitala sam se tko zna koliko puta zašto se to baš
njemu sve dešava?
- Kaže se da Bog stavi na leđa teret onome koji taj teret može
nositi:
- Nije to baš pravda.
- Nije, ali život zna biti baš takav. Nekome... Idemo onda do
gospođice Evans.
Angie je kao kakva poslušna djevojčica koračala uz doktora.
Tko zna što joj sve nije u tim trenutcima prošlo mislima. U jednom
času se čak suludo upitala nije li ova cura sudbina njezinom šefu.
No brzo se zgromila nad tom glupošću.
Zatekli su je zatvorenih očiju kad su ušli u sobu. No očito nije
spavala jer ih je brzo otvorila. Doktor je sad sasvim drugačijeg, čak
umilnog glasa, obratio joj se:
- Natjerali ste me, gospođice Evans, da prekršim neka svoja
ustaljenja ponašanja.
- Žao mi je. I tako sam vam svima dala dosta muke. Ne
obazirite se više toliko na mene.
- Evo, ova gospođica je došla vidjeti kako ste. Zapravo šalje je
njezin šef, a to je naš čuveni dentist koji vam je prvi priskočio u
pomoć.
Tess je iznenađeno pogledala u Angie, pružila je prema njoj
svoju slobodnu ruku i čak prilično raspoloženo rekla:
- Hvala vam na brizi. Morat ću kad to budem mogla, doći se i
osobno zahvaliti vašem šefu. Kažu da su ti prvi postupci prilikom
povreda jako važni. A to će mi biti prilika, ako doktor bude mogao,
i ako još bude imao slobodnih mjesta da me primi i kao svoga
20
pacijenta. Ovdje sam već godinu dana, a još kad mi treba zubar,
idem u Pittsburgh.
- Oh, bit će mu sigurno drago. On je ne samo odličan zubar, on
je i predivan čovjek.
Njih dvije su još malo pročavrljale, a potom je liječnik na
neprimjetan način da Angie znak da posjet privede kraju.
I ponovno stisak ruke, sad srdačniji, i bio je to kraj.
Doktor je ispratio Angie do samog izlaza iz bolnice, još
jednom rekao da pozdravi šefa, ali nije mogao izdržati da je ne
upita:
- Šef je stalno u ordinaciji?
- Uglavnom.
- Druži li se s ikim?
- Pa, i ne znam što bih vam rekla. Prijatelji dolaze, ali znate
kako to ide. Svatko ima i svojih problema i ono kad se sjete, dođu,
ali nije to dovoljno. A on nije nametljiv. Čula sam ga kako jednom
govori, a: ne znam ni kome to, da ne želi svojim problemima
opterećivati - nikoga.
- Uvijek je bio takav.
- Kakav?
- Brinuo se o drugima. On je pravi humanitarac. Molim vas
pozdravite ga. Recite da bismo i nas dvojica mogli odigrati jednu
partiju tenisa. Igra li ga on više uopće? Nekad je bio najbolji.
- Mislim da tu i tamo ode na tenis. Ali, više tu lopticu udara
kući od zid. Ne znam, možda se varam. Zapravo, on čovjeku i ne da
da uopće razmišlja o njemu.
- To ga spašava. I to treba znati ili još bolje, treba moći.
Angie se još jednom pozdravila s doktorom, puna nekim opet
čudnih razmišljanja. Njezin šef nije zaboravljen. Da se samo malo
trgne, da uopće dopusti nekome da mu se više približi, bio bi to
onaj stari Leo Wallace. U tom času i opet joj je pred očima iskrsnuo
lik one Tess Evans. Bila je sad sigurnija nego ikad da ga iz toga
stanja može izvući samo žena. Samo, koja i kada, to je pitanje.
21
S tima razmišljanjima vraćala se u ordinaciju. I, dakako, počela

i sama razmišljati što učiniti da šefa „digne iz mrtvih“.
Ima li nade
- Znači, dobro je. Hvala Bogu da je tako. Znate da sam sve

vrijeme mislio na tu jadnu curu, ali i pitajući se pati li tko za njom
kao što sam ja patio? Te užase ne bih više izdržao ni časa - počeo je
doktor Wallace svoju ispovijed što je začudilo Angie.
- Koliko sam mogla shvatiti - sad se i ona okuražila govoriti -
djevojka je došla u Cleveland tek prije godinu dana. Čak je rekla da
će vam se doći zahvaliti na pomoći, ali i zamoliti vas da je primite
da bude vaš pacijent. Ma kažem vam da je sasvim dobro, jasno
koliko se to uopće može biti poslije jedne takve nesreće.
- Samo da to nije trenutačno?
- Po njezinu ponašanju, ali i po riječima njezina liječnika, rekla
bih da nije. Doduše, neće još iz bolnice, trebat će i rehabilitacija, ali
sve je to ništa prema onom što je moglo biti.
- Znate da sam sad mirniji. To me, čak i kad sam htio te misli
odagnati od sebe, ipak mučilo. Vraćalo me....
- Znam, šefe. Mislim da je to mučilo i vašeg prijatelje doktora
Albridgea. Ali i ne samo njega....
Leo je znao da su svi koji su na bilo koji način saznali da je on
bio taj koji je toj jadnici pružio pomoć, proživio još jednom ono što
ga je dovelo u situaciju u kojoj je sada. No, i sam je primijetio da je
prvi put o tome polako počeo govoriti bez ustručavanja,da je čak i
pred Angie rekao nešto što prije ne bi ni pred najboljim prijateljem
pa se upitao je li to znak da se on polako vraća u život. I na
čuđenje Angieino nastavio:
- Nekad sam igrao tenis. Govorili su dobro. Bio mi je poseban
gušt pobijediti Waltera. Jer on je igrao isto sjajno. Možda bih....
- Oh, i on je to rekao.
22
- Što, Angie?
- Da bi volio s vama opet igrati. Samo bojim se da se on
ustručava čak vas i nazvati. Jer, znate, ljudi mogu biti silno pažljivi
pogotovo kad se desi ovako nešto što se desilo vama.
- Pa, morat ću ga nazvati. Možda bih se zbilja morao početi
vraćati u stvarni život. To, dakako, ne znači u prijašnji, ali svaka
faza ima neke svoje specifičnosti, pa čak i kod onih koji nisu
doživjeli ovo što sam ja. Konačno i ja moram shvatiti da se život ne
može zaustavi na onoj granici na kojoj mi to želimo. Uvijek nas
nešto gura naprijed i pitanje je samo čvrstine svakoga od nas
koliko možemo, ali i želimo upravljati njime. Mislim da je došlo
vrijeme da ja opet uzmem životne konce u svoje ruke.
Angie je bila presretna. Znači ovo čega se bojala, ali i ne samo
ona, urodilo je baš plodom. Vratilo ga je u život, a to je jedino što
su svi željeli.
Iako je to popodne bilo baš mnogo pacijenta, njih dvoje su
radili kao strojevi. Čak je ijedan od pacijenata primijetio taj njihov
poseban radni zanos pa ih je upitao:
- Što ovo znači?
- Na što mislite, gospodine? - prva mu se obratila Angie jer nije
još bila sigurna da će se šef baš upustiti i neki dugi razgovor.
- Radite kao nikad. Ne osjeća se nimalo ni umora ni nervoze,
pa ovo teško da bi izdržao stroj. A kako bi bilo da mi ipak otkrijete
tajnu?
- Došli smo na kraju ipak do nekih spoznaja - konačno se javio i
šef.
- Kojih? - i ovaj pacijent bio je uporan.
- Raditi da, ali ne živjeti samo zbog rada. To nije moje, to je,
koliko pamtim, stara francuska rečenica.
- To mi ne ide s ovim kako se upravo ponašate.
- Ići će. Kad do ove spoznaje dođeš, sve ide lakše i brže. Ili da
sve to pojednostavim - vraćamo se u svakodnevicu. Skoro na ono
što su davno tažili čikaški sindikati - 8:8:8!
23
Na ovo se sve troje nasmijalo. Angie je bila presretna Bio je

ovo prvi glasni smijeh u ordinaciji. Samo da opet sve ne stane. Ako
vidi da ne ide, ona će sama nazvati toga Albridgea i reći mu da
izvede šefa joj na igralište. A dalje će, bila je sigurna, sve krenuti
nabolje.
***
Dorisina pričest prošla je i bolje, s obzirom na situaciju, nego

su se nadali. Od same pričesti do proslave na kojoj je zbilja bilo
svega i svačega. Pa tome je pridonio i David. Nikad nije na ovakve
svečanosti dolazio sa svojom drugom ženom. Nešto jer je znao da
bi to teško palo Doris, a nije bio siguran da bi to baš dobro
prihvatila i Lillian. Doduše, ona bi se pristojno vladala, ali ovo je
dan njegova djeteta i sve mora biti usredotočeno na nju.
Čini se da je to naročito cijenila majka im. Ona je, u što su obje
kćeri bile uvjerene, još vjerovala u njihovu pomirbu. Stalo je pratila
kamo se on kreće, u čijem je društvu i nemalo bi se radovala kad bi
načula da baš nije vjeran toj svojoj ženi.
- Tako joj i treba - ne jednom bi čula kako likuje kad bi tako
nešto ili čula ili pročitala.
- Svaka koja otme muža, doživi još goru sudbinu. Ma, kažem ja
vama da ima Boga!
No, najuzbuđenija je danas bila Doris. Ona je bila samo jedno
drago veliko, veliko dijete. Sva je bila u toj svečanosti, a kad je
počela odmotavati darove, sasvim se bila izgubila. Dobila ih je
toliko da njezinoj sreći nije bilo kraja. Zaboravila je u tim
trenutcima čak i na ono što bi joj i mama i baka govorile - kad su
gosti u kući, mora im se posvećivati sva pažnja.
Čak joj je i David u jednom času rekao da bi morala više biti s
gostima, na što je ona čvrsto odgovorila mu:
- Pa ti ih zabavljaj! Ti to najbolje znaš. To kaže i moja baka,
tvoja mama. A to kaže i druga moja baka. Znaš, one te obje jako
vole.
24
I što reći na ovo, nego se ponašati baš tako kako dijete reklo.
Znao je David da je bilo po bakinom,da bi Lillian odavno mu sve
oprostila, ali ovako teško da će ikad to učiniti. A on zna koliko ju je
povrijedio i mora trpjeti. I više nego je to trpjela ona kad joj je
onako bezočno rekao da - odlazi. Tada nije mogao vjerovati da će
sve ovo trajati tako kratko, da će njih oboje zapravo shvatiti da
nisu jedno za drugo. Ali, što iz srama što zbog okoline, morali su
još trpjeti, a koliko, to nisu ni sami znali. Živjeli su po onom sistemu
- dok traje, traje!
David je, što je mnoge iznenadilo, pa čak i Lillian, upitao ih bi i
mogao ići posjetiti Tess.
I dok je Lillian smišljala što mu odgovoriti, oglasila se njezina
majka. I na čuđenje svih, rekla mu:
- Davide, mislim da bi joj bilo drago. Samo morat ćemo to
provjeriti kod njezinog sobnog liječnika. Nije ona toliko slomljena
fizički, ali čini mi se da je psihički u nekom strahu. Ni sama ne znam
kojem. A, konačno, ni zašto. Potom se obratila Lillian:
- Nazovi liječnika i pitaj ga bi li David mogao doći je posjetiti.
Nakratko.
Lillian je znala da to mora učiniti odmah jer tko zna što je
mama u stanju još učiniti.
Vezu š liječnikom je dobila odmah. No, ovaj je bio jasan:
- Sutra može doći, a sad smo joj dali sredstva za smirenje.
Neoprezno se ustala i udarila u rebra.
- Hvala vam, doktore, i oprostite na smetnji.
Brzo da ne može brže. Nije htjela reći zašto ne može danas, ali
majka je inzistirala:
- Nije dobro?
- Neoprezno se ustala i udarila u rebra. Da je ne boli, dali su joj
nešto protiv boli. Ali sutra se može doći. No, jesi li tu sutra još tu,
Davide?
- Mogu ostati koliko hoću jer još nisam iskoristio ni lanjski
godišnji.
25
I svi su zanijemili kad su čuli Doris s kojim se pitanjem uključila

u razgovor, a bili su uvjereni da ništa ne prati što se zbiva za
stolom:
- A što će ti reći Liz ako ne dođeš kući na vrijeme? Rastat ćeš
se i s njom?
Koliko ih je sve iznenadilo ovo Dorisino pitanje, još su
znatiželjnije očekivali Davidov odgovor, a on je bio toliko razumljiv
i tako jasan da nije mogao ni biti drugačiji.
- Dušo, kad sam kod tebe, tvoj sam koliko god ti to želiš a,
dakako, i koliko je to najviše moguće. A ti znaš da ja volim i Tess i
da bih je tako rado vidio. I to mi nitko niti može niti smije zamjeriti.
Tess je tvoja teta koja te obožava, a sve one koji vole tebe, volim ih
i ja. I sutra, ako mama ne može s nama, idemo ti i ja teti. Može?
U tom času Doris je ostavila sve igračke, sjela ocu u krilo i
naslonila glavu na njegova prsa.
Scena za plakanje - kako bi rekla baka Miriam.
Prvi put su se i Davidovi roditelji upitali ima li ikakve nade da
se David vrati kući, kako bi oni inače između sebe govorili.
Nisu mu oni nikad ništa rekli protiv Liz, ali od prvog časa su
znali da tu neće biti prevelike i preduge sreće. Čak je majka bila
prema toj vezi i tolerantnija od oca, ali više duboko u sebi znala je
da to čini jer joj je tako lakše. Zavaravala se, kako bi joj u
trenutcima nervoze, znao govoriti i muž.
Na trenutak su i ostali gosti ostali iznenađeni ovim prizorom.
A možda se nekoji od njih i upitao ono što su se upitali i Davidovi
roditelji - ima li ipak nade za njegov povratak kući.
***
- Gospođice Tess, imate posjete! Vaša nećakinja kaže

najvažnije - čula je Tess u polusnu kako joj sestra govori. Nije bila
još svjesna sanja li ona to ili su joj zbilja došli u posjet. Bila je ljuta
na samu sebe što je jučer onako se glupo udarila, ne pazeći, a ovi
su je svi toliko čuvali.
26
Otvorila je oči i ostala iznenađena. Vrlo ugodno. Prvo je

ugledala Davida. U tom času stotinu različitih misli, doduše,
nepovezanih, proletjelo joj je glavom. I kao što to obično biva, kad
te netko ugodno iznenadi, i misli su lijepe.
- Oh, ti si? - istinski iznenađeno, ali vidio je on i sretno, upitala
ga je. - Drago mi je da si došao. Pa, kako si?
- Dobro. - Zagrlio je Doris, a to je značilo i više od dobroga. -
Lijepio smo se jučer proveli. Šteta što nisi bila s nama. Ali bit će još
prilike za druženja. Znaš, navikao sam da budeš s nama. Ti si doista
osoba za koju se odmah primijeti da je nema.
Kako je Doris, na Tessino čuđenje, samo šutjela, pobojala se
da se ipak nešto nije jučer desilo što ju je iznerviralo, pa je oprezno
počela:
- A zašto je moja curica tako tiha? Nešto nije zadovoljna? Baš
mi je žao ako ju je tko naljutio. Nije valjda da se ljuti što mene jučer
nije bilo?
- Ma nije me nitko naljutio - konačno se oglasila. - Ali, znaš, sad
sam već tužna.
- Znači ipak?
- Ma krivo mi je što tata sutra odlazi. Tko zna kad će opet doći.
A meni je tako ružno kad ga nema. Barem da su slavlja svaki dan.
- Vjerujem ti, ali znaš da mora raditi.
- Znam, ali ja bih voljela da radi u Clevelandu. Onda bi bio svaki
dan sa mnom.
- Morat ću nešto učiniti da budem barem malo bliže, ako već
ne budem mogao biti ovdje - sad je i David rekao, što se Tess činilo
tek da malu smiri. No u taj čas se sjetila što bi im majka često znala
govoriti - tvrdoglave ste obje. David ne bi otišao da si ti, Lillian, bila
blaža. Oduvijek sam slušala stare iskusne žene kako govore -
prevara nije razlog za rastavu. Svi ste vi današnji supružnici
nerazumni.
No, lako je majci bilo tako nešto reći. A da je nju otac tako
bezočno prevario kako je David Lillian, pitanje je bila tako govorila.
Trgnula se na Dorisin upit:
27
- Teta Tess, možeš li ti tati naći posao ovdje? Kad si našla sebi,
možeš i njemu?
Ovo je zbunilo oboje odraslih. Da bi nekako spasio Tess, David
je brzo odgovorio kćeri:
- Ne brini, Doris. Svi mi radimo na tome. Ali, znaš, nije to baš ni
lagano. Morat ćemo biti strpljivi. Znaš kako i mama kaže - uvijek se
nađe neko rješenje kad se i ako se ono traži.
- Pa onda ga već počni tražiti! - dijete je bilo i dalje uporno.
Bila je prva sreća što se u taj čas u sobu ušla sestra jer je
donijela toplomjer da izmjeri Tess temperaturu. Ovo dijete je očito
odlučilo u svojim traženjima ići do kraja.
Bio je to ozbiljan znak i Davidu da će zbilja nešto morati
učiniti. Možda je ovo, kako bi znala govoriti njegova baka, Božja
providnost da nešto konačno učini.
Bilo je sad već očito da taj brak više ne može spasiti, ali čak i
da može, on više ne bi imao nikakvog smisla pa kad je već tako,
mora zbilja misliti jedino na dijete.
Iako još u svojim problemima i mukama, Tess se odjednom
sva usredotočila na bivšeg zeta i na nećakinju.
Započinjala je sama priče su o svemu i svačemu. Nastojala je
Dorisinu pažnju sad usmjeriti na nešto što će se desiti, ali spretno
bi ubacivala i nešto iz prošlosti što je znala da će dijete obradovati.
Sve troje je zapravo bilo odjednom raspoloženje nego ikad.
Barem se tako sad činilo i Tess. Jednostavno su se bili opustili.
David naročito. Sve joj je više nalikovalo na nekadašnjeg Davida. I
to ju je silno radovalo. Prvi put se i ona upitala kako će ovo završiti
i bi li imalo ikakvog smisla da Lillian ozbiljnije razmisli može li
nekako sve vratiti na početak.
Nikad nije s njom razgovarala osjeća li on išta više za Davida,
ali koji put joj se činilo da joj srce još krvari. A to je ipak moglo
značiti tek jedno - još voli.
Možda ne bi ni sad na to pomislila da joj se nije već odavno
učinilo - da je Davidov brak s Liz još samo formalnost.
28
Znala je da se u to ne smije petljati, da to mora biti isključiva

odluka njih dvoje, ali kad bi je pitali za savjet, znala bi što bi im
rekla - pokušajte, najprije riješite neke stvari, a tek se onda
odlučite za zajedništvo. Svakako sve to treba činiti oprezno jer
Doris ne smije doživjeti još jedno razočaranje.
I da ih sestra nije upozorila da je vrijeme posjeta prošlo, da se
bolesnicu ne smije više umarati, oni bi ostali tko zna dokle.
Doris ih je na rastanku i opet iznenadila rekavši Tess:
- Doći ćemo ti i sutra. Tata mora ostati još koji dan zbog tebe.
To ću svima reći.
Ovo nijedno od njih nije komentiralo.
***
- Što mi, stari prijatelju, radiš? - odmah je Leo prepoznao

Walterov glas.
- Razmišljam.
- O čemu, čovječe?
- O odluci koju sam donio neki dan, čvrsto, ali nikako da
počnem s realizacijom.
- Treba li pomoć? - oprezno je počeo Walter. Sve vrijeme
otkad ga je nazvala Leova sestra, znao je da se mora pažljivo
uključiti u njegov život. Jer jedan pogrešan potez, i sve bi se moglo
vratiti na staro.
- Pa, ovisi koliko imaš živaca za nekoga tko je postao obični
životni dosadnjaković. Znam da više ovako neće i ne smije ići, ali
kad zakoraknem u taj neki drugačiji život, zastanem. Blizu cilju, a
ipak tako daleko.
- Zar misliš da se takve stvari samo tebi dešavaju? Oh, dragi
moj, znaš kako se ono kaže - svaka kuća ima svoj križ. Ja sam
momentalno u nekoj čudnoj fazi. Znaš me da baš nikad nisam bio
pesimist, ali sad mi se ništa jednostavno ne da. I da mi nije ovoga
posla, ne znam što bi. Ali i to je dvosjekli mač....
- Kako misliš?
29
- I pomaže i odmaže.
Leo je odmah shvatio o čemu Walter govori jer je i njega
posao, mislio je to, izvlačio iz krize, a zapravo je sve dublje ponirao
u nju. Posao je bio bijeg od života, od životnih problema. A kako je
to naoko i korisno, čak i društveno jako, jako prihvatljivo, malo tko
je tome davao značenje, a još manje to smatrao čak i
poremećajem.
- Imaš pravo, i ja sam se dugo zavaravao da me posao izvlači iz
krize. Možda je to na trenutke i bilo tako, ali poslije je to zašlo u
neki krug koji je bio vrlo, vrlo opasan. Čak toliko da se iz njega
teško možeš izvući. Daješ značenje nečemu čega bi se trebao
kloniti.
- I sad si?
- Pa u toj fazi novoga bijega.
- I što sad?
- Reci mi ti.
- Poslušat ćeš me?
- Pa, obično si ti davao pametne prijedloge. Ali neću ništa reći
dok ne čujem sad što predlažeš.
- Kako bi bilo da odigramo jednu nadmetaljku? Onako kako
samo znali nekad?
- Gdje?
- Pa na starom mjestu.
- Nisam baš u formi.
- Oh, ni ja nisam kako nekad, ali mislim....
- Misliš da si, kao i uvijek, bolji od mene? Eh, to su tek tlapnje.
- Pa, idemo da vidimo čije?
- Kada?
- Može oko 18 sati?
- Može, ali bez publike.
- Čovječe, pa što je tebi? Dovoljno je da nas dvojicu vide
zajedno i da svi nagrnu na igralište. I zar se tome treba čuditi? Ali
kad baš hoće spektakli, imat će ga.
30
- Takvog te volim!
I bojeći se da se ovaj ne bi predomislio, Walter se brzo
ispričao da mora još nešto obaviti, ali na kraju je još jednom
ponovio:
- Dakle, u...
- Ma ne trebaš ponavljati. Bit ću ondje i ranije. Zbog
zagrijavanja.
Sumnjam da ću i ja zakasniti. Jer, ovo sam predugo čekao.
- A tek ja? - čuo je Walter prijatelja i samo se pitao nije li ovako
nešto trebao učiniti već ranije. Ali, tješio se da još nije kasno.
Život je borba
Tess je već mjesec dana na rehabilitaciji. Da taj centar nije

blizu Clevelandu, teško da bi izdržala toliko. Ne samo da joj je sve
ovo išlo ovdje na živce, nego se počela i pitati je li ovo ono što njoj
treba. Ona nije psihijatrijski slučaj, ona je došla na fizičku
rehabilitaciju, a oni će od nje ovdje napraviti još malo pa i neku
bolesnicu kojoj treba svakojaka pomoć, pa čak i psihijatrijska.
Da je nisu posjećivale svake subote Lillian i Doris, a i kolegice
iz škole bi navratile i popile kavu, ne bi ovdje izdržala ni toliko
koliko je dosad. Svaki posjet ju je radovao. No iznenadila se kad je
jednu nedjelju došao opet i David.
- Bože, zar sam ti toliko draga da si čak iz New Yorka
potegnuo dovde? Ali, ne mogu reći da me nisi obradovao. No, ne
krije li se u tom tvom posjetu i nešto drugo? Ako da, neću ti lagati.
Znaš da ništa ne ovisi o meni. Ali kad bi, reagirala bih da bi bio
zadovoljan.
- Znam. I ništa ne očekujem! Znam što sam učinio, znam
koliko sam je uvrijedio i bilo bi prelagano da prođem onako kako
bih to želio. Ali, ja se nadam. I sve ću učiti da ta nada potraje što
dulje. Znaš kako se kaže - ona mora zadnja umrijeti. Radim da se
prebacim u Cleveland. Zasad svi vjeruju da je to zbog Doris. Jest i
31
zbog nje, ali ti znaš istinu. No, nećemo sad o meni. Kako je tebi i
hoće li ovo ovdje pomoći? Kažu da je ovo jedan od najmodernijih i
najznanstvenijih centara u Americi. Liječe sve. Ne samo tijelo nego
i dušu. Pa je li to baš tako? Moram priznati da baš o medicini ne
znam puno.
I kad mu je ona tek djelomično ispričala čime je sve muče, on
je reagirao kako bi i mnogi laici.
Nije mu bilo jasno zašto ona pored fizičke rehabilitacije, mora
ići i na te silne psihoterapijske seanse. No, kad mu je rekla što su
joj liječnici rekli, shvatio je da to zapravo i nije loše. Čak se u
jednom trenu upitao ne bi li i njemu tako nešto trebalo.
- Rečeno mi je da sam istina doživjela vidljive lomove kostiju,
ali i stresove koji se ne vide naoko, koje nijedan rendgen ne može
snimiti, ali baš oni potresu cijelo tijelo.
I dušu, kako joj je rekao psihijatar koji je također bio uključen
u rehabilitaciju.
Kako dosad i nije bila bolesna, ili barem ne tako i toliko da bi
morala ići u bolnicu, to je o medicini i liječenju zapravo znala malo
ili čak ništa. Sad je shvatila da je to užasan propust i obrazovnog
sustava jer ako ništa ne znaš, ne možeš se ni boriti protiv svim
mogućih boleština.
Bilo joj je relativno lako raditi te fizičke vježbe, ali nije baš bila
oduševljene psihoterapijskim sesijama. Još je nekako sve to išlo
kad bi razgovarala sa psihijatrom sama, ali te grupne terapije nisu
joj se svidjele.
Nije bila baš naviknula nikom otvarati dušu, kakav je dojam
dobila radeći u tim radionicama. Čak je bila i oštra prema
psihoterapeutu kad ju je počeo ispitivati zašto je preselila i
Cleveland, zar nije bilo bolje da je ostala u Pittsburghu.
- Ne znam kamo ovakvi razgovori vode? - Bila je u jednom
času i drska, no čini se da ovoga to baš i nije posebno dirnulo.
Očito je on navikao na ovakve, kako ih je on nazivao, ispade pa je i
dalje bio uporan u ispitivanju svega što bi upotpunilo njegovu sliku
o njezinom psihičkom možda ne životu ali, recimo, stanju.
32
Tek je nakon nikoliko takvih razgovora shvatila da ona i nije

baš tako lako i brzo preboljela Tina, ali i da je sestrina rastava
odrazila se i na nju.
Zgromila se kad se u jednom času upitala - je li krivnja u nama,
u našem odgoju kad nas ostavljaju i odlaze s nekima koje
objektivno i nisu bolje od nas. Što to one imaju, a mi nemamo.
Sledila se kad je čula psihijatrov odgovor: - Nemaju više do
vas, imaju manje. Ali, ne znam koliko ste ulazili u psihologiju
muškaraca. Da ste se i njima pozabavili, shvatili biste brzo da oni
vole žene, a ne pametnjakovićke. To ,što se dešavalo i vama i vašoj
sestri, nije se ni čuditi. No ne treba se vraćati u prošlost da bi se
tugovalo, nego da bi se nešto iz nje i naučilo.
- Naprimjer?
- Pa, recimo, da tražite, ali i dajete ono što jedna takva veza
traži.
- Glupost.
- Kako to mislite?
- Davala sam više nego sam primala. A to vrijedi i za moju
sestru.
- Ovdje ćemo. draga gospođice, stati. Razmislite o ovome o
čemu smo razgovarali, pa ako budete željeli, možemo nastaviti, a
ako ne, nikom ništa. Neka na kraju vaši emotivni krahovi ostanu
samo vaši. Mislim da je tako i najbolje.
- Zovite vi sve to kako hoćete, ali ja znam tko sam, što sam i
čija sam. Dosad sam bila cijenjena od svih, pa čak i od onih koji su
me, tko zna zbog čega, i ostavljali.
Digao se liječnik i prije nego je to ona izgovorila, ali sad se
ustala i ona i krenula prema izlazu iz sobe.
Nije očekivala ovakav kraj razgovora, ali očito je ovaj znao što
radi. Dao joj je misliti.
Taj dan joj je bio definitivno upropašten. Počela je s analizom
ne samo svoga života nego cijele obitelji. I na mnoga pitanje nije
nalazila odgovora. I nakon tko zna koliko dana, opet je popila
neku tabletu za smirenje, ali čvrsto je odlučila da to doktoru to
33
neće reći. Morat će biti opreznija. Ne smije se dovesti u situaciju

da je isprovocira. Pobojala se da bi odavde mogla izaći fizički
zdravom, ali ozbiljno poljuljane duše. To si zbilja neće i ne smije
dopustiti.
***
Kratki kolegij koji bi se svaki dan održao poslije terapije bio je

prilika, a zato se i odražavao, da se vidi kako bolesnici napreduju i
treba li kome od njih neki drugačiji i tretman.
- Danas mi se konačno gospođica Evans otvorila - počeo je
doktor Harris svoje izlaganje. No, sigurno ne bi da nisam
upotrijebio ono zadnje što inače nerado činim - provokaciju. Ne
znam kako će to završiti, ali čini mi se da ni ova druga rehabilitacija
neće ići bez ove još važnije.
- Mislite da ona da je otpor? Svjesno? Jer i ta ruka pa i rebra ne
zacjeljuju onako kako smo očekivali? - upitao ga je ravnatelj.
- Svjesno sigurno ne, ali u njezinoj glavi toliko se toga
nagomilalo da se ona više ne snalazi. Koji put mi se čini tako
izgubljenom da se čak pitam radim li ja s njom dobro. Jer lakše je
raditi s onima za koje znaš da traže pomoć. Razmišljao sam čak i
da je pitam želi li možda drugog terapeuta.
- Možda ne bi bilo loše da to i učiniš. Vidjet ćeš njezinu
reakciju. Kakva je na grupnoj terapiji?
- Kako koji put. Ali nije agresivna. Pokušao sam je čak i tu
isprovocirati, ali ne da se. No na individualnoj je - nemoguća. Ti
znaš da to meni ne smeta. Dapače, ali pitam se kako doprijeti do
nje do kraja. I sam sam u dvojbi što je to kod nje - odgoj, genetika
ili nešto treće. No vidjet ću na što ću se u konačnici odlučiti.
- Priča li o radnom mjestu?
- Najradije. A čini se da se dobro baš tu snašla. Čak me neki
dan nazvao i njezin upravitelj i rekao mi da je zadržimo sve do
potpunog ozdravljenja. Po njegovoj priči ta je djevojka unijela neki
novi duh u kolektiv i da bi bilo šteta kad bi iz bilo kojeg razloga
otišla. To me čak malo zbunilo. Jasno, rekao je da joj ne kažem da
34
je zvao. Neka čudna cura, kažem ti. Jedne oduševljava, a druge

zbunjuje. Zanimljiv psihološki profil.
- A da je angažiramo kao voditeljicu jedne od grupa?
- Možda ni to ne bi bilo loše. Samo, teško da će to od mene
prihvatiti. Ja sam joj momentalno na njezinoj cmoj listi. Jedino....
- Doći ću jednom na terapiju i pokušati se uključiti, a potom joj
dati značenje i predložiti je. Ako uspije dobro, a ako ne, vidjet
ćemo kako dalje.
***
Leo je zbija pokušao mijenjati način svoga života. To, dakako,

nije značilo ne raditi, nego drugačije ga organizirati. U svim
normalnim ordinacijama postoji raspored rada, ostaje se dotad, pa
neki put i dulje ako to zahtijeva koji hitan slučaj, ali da to postane
pravilo, to se gotovo nigdje ne događa osim u njegovoj ambulanti.
Imalo je to, dakako, i svojih velikih prednosti, ljudi su to znali
cijeniti, ali, ruku na srce, kako mu je jučer rekao i Walter, znali su, a
i jesu, i iskorištavali. Dolazili su kad je njima to odgovaralo, ne
razmišljajući uopće je li to u redu. Za njih je doktor Leo
jednostavno bio uvijek u ordinaciji, bez obzira što mu je radno
vrijeme odavno isteklo.
Bilo je to, međutim, lakše reći nego učiniti. No, imao je sreću
što je tu bila Angie. Ona će to srediti i bolje od njega. Sutra će s
njom baš o tome i porazgovarati.
Stoga je danas ranije krenuo u ordinaciju. Pregledat će
kartone onih kojima je pomoć najpotrebnija. Naručit će ih, ali
čvrsto odrediti datume. Reći će im i zašto. To će svakako potvrditi i
Angie pa će dalje vidjeti kako će to ići.
Imao je još jedan problem koji će morati riješiti. Otkazati
odlaske u rehabilitacijskecentre. Nije ondje imao puno posla, tek
savjetodavno, i poneku intervenciju, ali i to mu je oduzimalo
vrijeme. Kako je tamo uglavnom odlazio preko vikenda, suludo se
tješio da je to zapravo izlet.
35
S tom hrpom zbrkanih misli došao je u ordinaciju i odmah

prionuo poslu. Činilo mu se da je sam u svemu tome napravio
takvu zbrku da se pitao kako se ta Angie uopće snalazi. Nailazio je
na kartone na kojima je naručivao, i to svojom rukom ispisano u
isto vrijeme nekoliko pacijenata. I čudio što se nije desila i veća
zbrka od ove koja je inače bila uobičajena. Ili baš zbog toga što su
se ljudi naviknuli zapravo na takav red u neredu.
Angie je došla kao i inače ranije da bi otvorila ordinaciju i
iznenadila se kad ga je zatekla nad kartonima. Bila se već uplašila
da nije ona učinila kakvu veću pogrešku pa je prilično bojažljivo
upitala ga:
- Nešto sam zabrljala?
- Oh, ako ćemo o brljanju, tu mi nema premca. Pitam se samo
kako ste uopće mogli raditi s ovakvim smušenjakom kakav sam ja?
Čudim se....
- Čemu?
- Kako ovdje nije dolazilo i do tuče.
- Zašto bi dolazilo?
- Pa vidim da sam istovremeno naručivao i po nekoliko
pacijenata. I da nisu bili uviđavni, tko zna kako bi sve to završilo.
Jer kad zub zaboli, razum se isključuje. Imao sam zapravo i sreće.
Ma što sreće, imao sam vas.
- Doktore, nemojte, molim vas, precjenjivati me. Ja sam tek
bila pomoćna radna snaga. Sve ste obavljali sami, primali ste ih
kad su htjeli i ostajali bi koliko bi htjeli. Vaš zubarski stolac
mnogima je bio i psihijatrijsku ležaj. Ne kažem da i to ljudima ne
treba, pogotovo kad dolaze k zubaru jer nikome to baš nije
ugodno, ali baš zbog vašeg odnosa prema pacijentima, vi ste ih
lišili neugode koji izaziva zubarski stolac. No, da vidimo što ste sad
naumili?
- Za početak, odrediti strogo radno vrijeme.
- Pa i dosad je tako pisalo na ulazu u ordinaciju. Ali, ništa od
toga.
- Znam ja to, ali sad se uzdam u vas.
36
- U što? Što mi je činiti?

- Od danas ćete upozoravati pacijente da se strogo drže
radnog vremena i narudžbe kad trebaju doći.
- Razlog?
- Pa, nađite neki.
Recimo....?
- Bolest?
- Ah, to ne jer će početi žalopojke. Znate po onom - jadnik zar
ga je i to snašlo...
- Imate pravo. Znam s čim ću početi...
- Da čujem?
- Započinje teniski turnir medicinara. A bez vas to, kao
nekadašnjeg najboljeg tenisača među doktorima, ne ide.
- Hoće to biti vjerodostojno?
- Vidjet ću. Ako to ne bude, nešto će mi iskrsnuti drugo. Važno
je da počnemo. Ali, morali biste doista češće pojavljivati na
terenima.
- To sam odlučio i inače, tim prije što mi se učinilo da sam
prilično zakržljao. Nikad Walter nije bio bolji od mene, ali, bome, s
lakoćom me pobijedio kad samo igrali.
- Zar se za čuditi? Pa on je svaki dan barem sat-dva na terenu.
- Da, tu imate pravo. No, unatoč njegovoj pobjedi kojoj se
nema što prigovoriti, meni se čini da sam ja tehnički još bolji. I to
me nekako motivira da se vratim u staru formu. Možda čak i da
pokrenem ideju o to turniru koji je vama pao na pamet.
- Hoćete imati podršku u gospodinu Albridgeu?
- Sigurno. On će bi oduševljen jer zapravo i nije imao, kako on
kaže, pravog partnera otkad sam se ja povukao. No, o tome ćemo
još razgovarati kasnije, a sad počnimo sređivati kartone. Najprije
odredimo prioritete. Ne mogu više dnevno imati od dvadeset
pacijenata. I to ne svih teških. Vi već znate tko je kakav, što mu
treba i nekako ih tako i svrstajte. Kad naiđete na neke nedoumice,
pitajte. Ja bih se morao pozabaviti još nečim i to dovesti u red.
37
- Čime?
- Odlaskom u rehabilitacijske centre.
- Imate dva.
- Ne čini vam se da me i to opterećuje, tim prije jer svoje
vikende provodim ondje?
- To mi je nekad izgledalo kao odmor, ali to ipak nije to. To je
posao samo u nekim drugim uvjetima koji također traže
angažman čak koji put i teži nego da radim u ordinaciji.
- Otkazat ćete oba?
- A što drugo mogu? Ako bi jedan ostavio, to bi se moglo
tumačiti svakako. Ljudi su danas užasno osjetljivi. I to mora ići u
paketu. Samo, njima ću dati i neki razumni rok. Ne mogu im danas
reći - od sutra me nema. Možda im čak i sam nađem nekoga koji bi
me mogao zamijeniti. Možda bi me to na neki način i opravdalo.
- To bi bilo i najbolje, pogotovo ako mislite na doktora
Bergera. On je još pun ambicija, zna, a i ima odličan odnos prema
pacijentima. Zapravo u mnogočemu vam je i sličan. Samo....
- Znam, pred ženidbom je. Ali to može biti čak i prednost. Sve
to nosi i neke prednosti kad se ovako nešto dešava.
- Kako?
- Dokazivanje i pred suprugom kako je tražen. Nema onoga,
pogotovo muškarca, kojem to ne godi.
- Nisam na to mislila.
- Na sve treba misliti kad se ovako nešto planira. Tad i sitnice
mogu pomoći.
Sve je ovo bilo novo za Angie, sve joj je ovo davalo nadu da se
njezin doktor doista mijenja, da je odlučio opet - živjeti. Ništa joj se
ljepše ovo jutro nije moglo dogoditi. Najradije bi ga bila izljubila i
rekla mu da je konačno opet onaj stari.
Nije je ni iznenadilo kad je čula da je nazvao Bergera. I bio je
vrlo izravan:
- Nudim ti jedan sjajan posao. Nije, doduše preplaćen, ali za
karijeru, barem sam ja to tako doživljavao, znači jako puno.
38
Mora da je i Berger bio iznenađen, mora da ga je odmah

upitao koji i kakav je to posao jer je šef nadugačko i naširoko
hvalio rad u rehabilitacijskim centrima da bi na kraju rekao:
- Volio bih da pristaneš jer ja u tebe imam ogromno
povjerenje, a sam sam odlučio okrenuti novu stanicu u svom
životu. Nešto moram mijenjati. Ma ne nešto, nego sve. Ovako više
ne može ići, ovako se više ne može živjeti. Ne moraš mi odgovoriti
odmah, ali volio bih da to bude što prije. Jer ako ti to ne možeš pri-
hvatiti, pitat ću nekoga dragog.
Mora da mu je Berger obrazlagao nešto jer je sad šef joj
pomno ga slušao, da bi na kraju rekao:
- Silo si me obradovao. Nećeš imati doma problema zbog
ovoga? Jer, ne bi ni to bilo dobro.
Opet je nakratko šef zašutio da bi na kraju sav sretan rekao:
- Ma sjajno! Neću im to javljati telefonom, ali kako sam ovaj
vikend kod njih, načet ću i tu temu, time prije što su oni čak počeli
govoriti i o češćim mojim dolascima kod njih. Istina je da se neki
njihovi pacijenti, oni teži, ondje zadržavaju prilično dugo, a to znači
da im se trebaju kontrolirati i zubi. I samo još nešto. Po mojoj
procjeni ti bi trebao preuzeti centar zajedno mjesec dana. Možeš li
to?
Očito je rekao Berger da može jer je šef tek kratko rekao:
- U redu. Čujemo se još.
Čim je spustio slušalicu, Angie nije mogla da ne kaže:
- Tek sam sad počela vjerovati....
- U što, Angie?
- Da ste doista odlučili mijenjati svoj način života. I to me
beskrajno raduje. Samo, neće to biti baš lagano.
- Znam to i sam. Ali, Angie, nije ni živjeti lagano. Život je vječna
i promjena i borba. Neki put se borimo s drugima, ali najteže se
boriti sa samim sobom. Mislim da sam upravo ušao u tu fazu. A ni
to neću moći baš sam.
39
- Nećete ni trebati. Svi su uz vas. Čak i oni za koje i ne mislite

da jesu. Vi ste, šefe, takav čovjek. Davali ste se svima, pa je red da
vam se to na neki način i vraća.
I baš kad joj je htio nešto na to odgovoriti, prekinula ga je
zvonjava telefona. Po broju je zaključio da je to rehabilitacijski
centar.
- Ima nekih promjena za vikend? - odmah je upitao?
- Ne, osim što želimo znati da ne bi bilo kakvih kod vas.
Začudo, što se inače rijetko dešava, ali dvoje naših pacijenata tuže
se na zubobolju. Još je to izdržljivo, ali ne smijemo ni s tim
odugovlačiti.
- Mislite li možda da bih trebao doći i prije? U gužvi sam, ali
ako moram...
Očito je ovaj rekao da ne mora jer je šef mirno, ali moglo se
zaključiti i s olakšanjem, rekao:
- U redu onda. Vidimo se za vikend.
Povratak u život
- Brzo si se vratio u formu - morao je priznati Walter nakon što

ga je Leo pobijedio. Nije bilo lako i do zadnjega je bilo neizvjesno,
ali ovaj je skupio zadnje snage i rezultat je bio odličan za nj.
- Znači, organizirat ćemo taj turnir? - nastavljao je Walter dalje.
Svi su znali da i on to voli, ali da sad sve to ipak čini zbog Lea.
Svima je bilo drago što se uopće pojavio na terenu, a kad su čuli da
pristaje i na turnir, bili su oduševljeni.
Sve je Leo na neki način zadužio. Što nekom direktnom
pomoći, što drugima možda tek lijepom riječi. Ali kad si u nevolji,
ma kakva da je ona, kad je netko uz tebe, to pamtiš.
- Jasno da ćemo organizirati, ali nemoj žuriti.
- Kad bi tebi najviše odgovaralo?
- Za mjesec ili dva.
40
- Tako dugo?
- Znaš da vikende provodim u centrima. Ali riješit ću ih se, no
ne mogu od danas do sutra.
Kako to misliš?
- Bergeru sam ponudio da me zamijeni. Mlad je, ambiciozan,
pun energije pa neka se iskaže.
- I hoće?
- Hoće. Moram to samo dogovoriti s centrom.
- A ako ga oni ne budu htjeli?
- To će onda biti njihov problem. Ja sam pokazao dobru volju.
- Znaš, teško je tebe zamijeniti .Nitko se ne da je koliko ti.
- Waltere, i ja valjda imam pravo na neku normalu. I sam si mi
znao reći da to što radim, ne valja. Ponajprije za mene, ali kad je
čovjek previše opterećen, može i griješiti. Zbilja se više neću
obazirati na druge, ako se drugi ne budu i na mene.
- Konačno da si i to do toga došao. Po mojoj reakciji vidiš kako
će reagirati i drugi. Navikao si nas na tu Silnu požrtvovnost. No,
pustimo sad to. Ako im se ne svidi to što si im predložio, neka se
sami brinu. I ja mislim da je Berger odličan. I sad samo da zaključim
ovo oko turnira. Dopuštaš li da ja, dok ti to svoje ne obaviš, sve
učinim oko organizacije?
- Jasno, ne moraš me ni pitati. Ja znam da sam ja već pomalo
izašao i iz toga štosa, ali brzo ću se i vratiti. Upravo onda kad ti
budem najpotrebniju na kraju dogovor oko treninga.
- Hoćeš li moći svaki dan?
- Ako organiziraš večernji termin da, inače bi mi bilo teško.
Jest da ja sređujem svoje radno vrijeme, ali ni to ne mogu tek
onako - preko noći. Valja poštivati i tuđe navike ili da budem jasniji,
ispravljati ono što sam zabrljao. I jasno ovaj mjesec vikendi
također otpadaju.
- To sam shvatio. Ma kažem ti ja da ćemo nas dvojica opet biti
vladari teniskih terena i to me silno raduje.
- I mene sve više. Ja u tome vidim i nešto drugo....
41
- Znam, Leo. Povratak u život.

Ne pamti, Leo, kad je o otišao s nekim na piće a Walter je
učinio nešto što je bilo najnormalnije poslije odigranog meča.
Smiješeći se rekao mu je:
- Jesi zaboravio na naše stare običaje?
- Na koje misliš? Toliko ih je koje sam sigurno propustio da više
i sam ne znam.
- A piće?
- Ah, pa ti onda častiš?
- Nisam baš siguran.
- Ali kako? Tko je izgubio?
- A tko te dotjerao na teren?
I smijući se obojica su ušla u kafić. I sad ono što nijedan od njih
nije očekivao. Pljesak i povici:
- Hoćemo čašćenje! Hoćemo piće za sve! Hoćemo pravog
pobjednika!
Walter je prvi put vidio zasuzene Leove oči. Morao se
okrenuti da ne bi ovaj vidio i njegove.
***
- Ako ne možete izdržati boli, gospođice Evans, odvest ćemo

vas kod zubara u susjedni grad. Ja znam da nema gorih boli od
zubobolje.
- Ma mogu, ali se čudim. Redovito kontroliram zube i kako se
taj karijes odjednom stvorio? I to da baš boli. Doduše, popit ću
neku tabletu i pričekati toga vašega zubara. Samo da dođe. Bojim
se da se ne bi što upalilo. Da ne nastane kakav granulom ili što ja
znam što sve može biti.
- Ne mislite odmah na najgore. A što se tiče našega zubara, za
nj ne brinite. S njim surađujemo godinama i nikad, baš nikad nije
izostao. Ne znam što bi se moralo desiti da ne dođe. Tek smrtni
slučaj, ali i tad bi našao način da nam javi. To je naprosto takav
čovjek. Ne znam priliči li to uopće reći, ali i kad je doživio užasnu
42
tragediju, našao je načina da nam javi da taj vikend nađemo

nekoga drugoga. Sve nas je to toliko iznenadilo da smo se pitali je
li tolika odgovornost i u takvim situacijama uopće normalna.
- Tragediju?
- Oh, da poginula mu je djevojka pred vjenčanje. Užas nad
užasima!
- Isti čas u Tessinoj glavi počele su se slagati kockice. Pa nije
valjda taj zubar onaj koji je njoj pružio prvu pomoć? Ako je on taj,
što onda reći nego da je tu baš sudbina uplela svoje prste. Nije
znala smije li dalje ispitivati sestru tko je on, a onda joj se
posrećilo. Ova je sama nastavila:
- Ne znam jeste li čuli za tu užasnu tragediju, ali morali ste jer
je o njoj pričao ovaj dio Amerike, a sigurno je još jače sve to
odjeknulo u Clevelandu...
- Kako se zove?
- Leo Wallace.
- Oh, Bože!
- Znate ga?
- Možda tom čovjeku dugujem život. On mi je pružio prvu
pomoć i pozvao hitnu kad me onaj vozač srušio na zebri i
pobjegao. Sve se dešavalo, kažu, nekoliko metara od njegove
ordinacije. Bila sam rekla da ću mu se doći zahvaliti kad izađem iz
bolnice, ali eto, završila sam ovdje i nisam održala riječ. A tako sam
to silno željela. No uvijek nešto pobrka naša obećanja i želje.
- Pa, eto, sad ćete imati za to prilike, tim prije što vam je taj
čovjek, kako se čini, zbilja suđen.
- A kad točno dolazi?
- Obično je tu oko devet.
- Ostaje i nedjelju?
- Kako kad. Ovisi.
- O čemu?
- Voli ako je lijepo vrijeme, kad sve pregleda, tumarati šumom.
Mislim da mu ovo dođe kako izlet. Kažu da užasno mnogo radi u
43
svojoj ordinaciji. Da je ondje cijeli dan. I da nema snage nikoga

odbiti. Šteta.
- Na što mislite kad to kažete?
- Kad ga gledam, vidim samo tugu u njegovim očima. Mislim
da mu je ta nesreća uništila život. Često se znam pitati pa gdje su ti
njegovi kolege liječnici, pa i on i najbliži, kad to vide da mu ne
mogu pomoći. Ne vjerujem da ne bi pomoć prihvatio. No, ja se
ipak nadam....
- Čemu?
- Da će jedan takav čovjek ipak doći k sebi. Istina, proći će
vremena, ali još je on mlad.
- Koliko mlad?
- Pa, rekla bih da mu može biti oko 35. Možda koja više ili čak
manje. Teško mu je odrediti godine. No, ma koliko da jest,
postigao je u struci, tako kažu, maksimum. Ali, što mu to vrijedi....
- Vrijedi, sestro. I više nego što neki misle. A zamislite kako bi
mu bilo, i kako bi se osjećao, da je i tu zakazao? Bože, baš me
zanima kako uopće izgleda taj moj spasilac.
- Predivno!
- Ako mislite na fizički izgled, taj me manje zanima.
- Mislim na sve. Bog je prema nekom zbilja velikodušan. I
šarmantan, i drag, i pametan, i odgovoran. Možda će sve ovo
zvučati kao trač, ali trač nije. Smiješno je uopće gledati sve te cure
ovdje kad se on pojavi. Nema one koja ne želi svratiti pozornost na
sebe. Ali on ili to ne vidi ili se pravi da ne vidi. Drži se....
- Dostojanstveno.
- Baš tako. Čuva i sebe i te oko sebe. A ove baš i ne bi trebao. I
sad se znam nasmijati kad se sjetim što je jedna doktorica učinila
kako bi mu se na bilo koji način približila.
- Što?
- Htjela je izvaditi zdravi zub.
- Bože, pa ta je luda! I kako je to prošlo?
44
- Čovjek je shvatio s kim ima posla, no nije je odao. I da jedna

od sestara nije čula njezin razgovor s nekom joj prijateljicom, on je
sigurno ne bi odao. Dapače. Čak je taj zub liječio navodno nekoliko
puta i na kraju rekao da je sve u redu. Branio ju je do kraja. A nije
zaslužila to. Jer, kad joj nije uspjelo da ga zavede, poslije je o nje-
mu govorila gadosti.
- Čudan je on onda ipak čovjek.
- Ja bih rekla da je on pravi čovjek. Tess je i dalje bolio zub, ali,
začudo, skoro da se prvi put radovala čak i boli.
Jedva je čekala taj vikend, ali ne zbog toga da joj izliječi zub,
nego da konačno upozna svoga spasitelja.
***
- Što se desilo kad zoveš tako rano? -začudio se Leo

Walterovom pozivu.
- Kad ono ideš u ovaj naš rehabilitacijski centar?
- Pa u subotu kako sam ti rekao. Imaš neku poruku za nekoga
ondje kad te zanima?
- Poruku baš i ne, ali htio sam ti već pitati sjećaš li se djevojke
kojoj si pružio prvu pomoć kad je onaj luđak naletio na nju na
zebri? Sigurno se sjećaš jer si poslao i svoju sestru da vidiš kako je.
Onamo smo je uputili. Obično nam se ljudi jave da čujemo kako su,
ali od nje ni traga ni glasa. Što me inače čudi. Mislim da ta cura ima
problema. Palo mi je na pamet da bi ti, onako, usput, mogao
vidjeti kako je.
- Misliš na Tess Evans?
- Ma jasno! Oh, čak si joj i ime zapamtio! Baš me zanima kako
je.
- Hoću, ne brini. I ja sam se znao pitati što je s njom. Znaš da
sam osjetljiv....
- Znam. Kad sam čuo da si joj ti priskočio u pomoć, zabrinuo
sam se.
45
- Nisi jedini. Već sam se nekoliko puta uvjerio kako se sudbina

zna s nama poigrati. Koliko mi je tada Angie bila rekla, ozljede i
nisu bile jako teške. Ali, je navodno bila dosta psihički uzdrmana.
- I ne znam što bih ti rekao, ali bila je na neki svoj način
drugačija od ostalih pacijentica. Da me sad pitaš što je to na njoj
posebno, teško da bih ti mogao točno reći. Kako je rekao njezin
sobni liječnik, bila je zapamtljiva.
- Ne brini. Naći ću načina da doprem do nje na bilo koji način.
Zbilja taj život zna prirediti svakakva iznenađenja. Sad ga je
baš zaintrigirala ta djevojka.
***
Dok se vozio prema tom centru, a ovaj put je krenuo čak

ranije nego inače, svašta mu se motalo mislima. Najviše, dakako,
ta Tess. Ali, prvi put ju je u mislima pretpostavio i svojoj tragediji.
Čak se bio i začudio tome, da bi na kraju shvatio da vrijeme ipak
čini svoje. Ne zaboravljaš proživljene užase, ali se polako navikavaš
živjeti s njima.
Kad se već približio centru, zazvonio mu je mobitel. Po broju
je vidio da ga zove netko iz centra. To je moglo značiti samo jedno
- nešto ga trebaju. Opet neka intervencija. I kako inače nije bio do
dugih riječi kad vozi, samo je rekao:
- Na putu sam do vas. Očito treba neka intervencija. Recite
pacijentu da sam brzo tu.
- Ovaj put imamo dvoje - sestra je odmah rekla. - Nije da ne
mogu baš otrpjeti, ali ipak pitam da znam. Oboje su čak vrlo
strpljivi.
- Tu sam za najviše pola sata. Priredite ordinaciju. Pa ću ravno
u nju.
- Bit će sve spremno, doktore.
I ona se silno sad zaintrigirala kako će ovaj reagirati kad vidi
Tess. A činilo joj se da i ova jedva čeka da vidi njega.
46
I, doista, samo što je otvorila ordinaciju i pripremila ono što je

i inače kad bi Wallace dolazio, čula je kako se uparkirava u
dvorištu.
Izašla je pred njega, pozdravila ga i upitala:
- Mogu li dovesti pacijente?
- Svakako.
- Oboje istovremeno?
- Kako hoćete, ali bilo bi dobro da dovedete prvo onoga koji
manje može trpjeti bol.
- Hoću, doktore.
Sestra je otišla najprije po gospodina Jonesa, starijeg čovjeka,
koji je imao jedan zub za vaditi.
Wallace, pažljiv kao i inače, sve je učinio da ovoga čovjeka čak
i injekcija zaboli što manje. I sve je bilo gotovo u trenu. Čak je i
gospodin Jones na kraju mu zahvaljujući još s odrvenjelom usnom
rekao mu:
- Vi ste čudo od čovjeka. Cijeli se život bojim zubara, a kod vas
mi čak ni ovaj zubarski stolac ne čini tako strašnim. Samo nas
nemojte napustiti.
- To vam se samo tako čini. Jer, kad imate jedne boljke, druge
se ne čine takvima kakvim bi inače. Ali drago mi je da ste se
prestali bojati nas zubara. Stalno govorim da je sve u odgoju. K
nama se najčešće dolazi kad boli postaju nesnosne. A onda nema
zubara koji to može ublažiti. Sad je najvažnije da vas prestane
boljeti, a onda ćemo dalje „prošetati“ po vašim ustima. Čini se da
će tu biti još posla.
- Bit će, znam to, ali volio bih kad, odem odavde, da ostanem
vaš pacijent i u Clevelandu.
- Nema problema, gospodine. Samo se javite u moju
ordinaciju.
Sestra je odvela Jonesa u njegovu sobu i potom otišla po
Tess.
Začudila se kad je ova već bila spremljena. I iznenadila kad je
vidjela da se odjenula kao da izlazi van, a ne u ordinaciju. Zadnji čas
47
se suzdržala da je ne upita čemu to. Umjesto toga tek je

promumljala:
- Doktor Wallace već je izvadio jedan zub. Danas je čak došao
ranije. On kao da osjeti kad treba gdje biti i u koje vrijeme. Ma
kažem vam da je on - čudo od čovjeka. Idemo odmah k njemu. On
inače prije početka posla obično se javi upravi, ali očito ste mu vas
dvoje važniji od ičega.
Tess je prilično uzbuđena pošla za sestrom prema zubarskoj
ambulanti. Teško joj je i samoj bilo odgonetnuti što osjeća.
Zahvalnost, nelagodu što mu se nije i prije javila i zahvalila se kako
je bila obećala, ili nešto sasvim, dosad joj još nepoznato. Čim je to
izgovorila, znala je da je to glupo, ali ipak ju je upitala:
- Kakve je volje?
- Kao i inače kad su pacijenti u pitanju. Profesionalan, ljubazan
koliko se to u tim momentima traži. Možda je najbolji izraz za nj
dao jedan pacijent koji se počeo tresti kad bi mu samo spomenulo
zubara - smirujući. Ma kako da vas sad boli, ne bojte se. Njegove
su ruke čudesne. Čim vas dotakne, opet ću citirati jednu
pacijenticu, boli nestane. Ali i straha.
Pomno ju je Tess slušala, ali joj je srce ipak zakucalo jače kad je
sestra pokucala na doktorova vrata.
Jedva je zakoračila kad je čula uzvik iz ordinacije:
- Uđite!
U trenu su im se pogledi sreli, i u trenu su oboje zanijemili. Čak
se i sestra iznenadila, ali i pogrešno protumačila tu šutnju. Vjero-
jatno se gospođica Tess uplašila zubara, možda bi od straha mogla
i odustati od intervencije pa je smatrala da mora sad ona reagirati:
- Gospođice, Tess, ne bojte se. Naš zubar ima zlatne ruke.
Nestat će boli čim vas takne.
I kad je očekivala da će doktor nešto reći, oglasila se baš Tess:
- Uzbuđena sam što vidim doktora. Odavno sam mu se
trebala već zahvaliti. On je zbilja čarobnjak, barem što se mene
tiče. Pa, doktore, pije nego me opet spasite, hvala vam za sve što
48
ste dosad učinili za mene, a što nije malo. Možda je čak bilo i
presudno da preživim.
I tek je sad Wallace rekao:
- Nećete vjerovati, ali često bih pomislio na vas, pitajući se
kako ste. Hvala Bogu čini mi se da ste dobro, barem po fizičkom
izgledu, ali ja znam da to može i zavarati.No, danas svemu
manje-više ima lijeka. A što se tiče zuba, ne bojte se. Izvolite sjesti
da vidimo što je.
Tess je pokorno sjela, on je strpljivo najprije ništa ne
komentirajući pregledao joj sve zube, da bi na kraju rekao:
- Čudno.
- Što? - još otvorenih usta upitala ga je.
- Tek jedan karijes, i to ne baš prevelik, ali predubok izaziva
boli. Ovo je za liječenje i siguran sam da će sve biti u redu. Samo...
- Samo što?
- Lijek će trebati mijenjati dva puta tjedno.
- A vi dolazite jednom?
- Ne brinite. Naći ćemo i za to rješenje. Tess nije znala koje i
kakvo, ali znala je sestra. On će sam to učiniti. Sudbonosan je i
opet bio ovaj susret, jednostavno je zaključila.
Ali bila na neki čudan način i sretna. Ovo dvoje ljudi imalo je
nešto zajedničko. Da je tko pita što, teško da bi mogla točno
odgovoriti.
Počelo je i nama svitati
Što se ovo sa mnom dešava - vozeći polako prilikom odlaska

iz centra pitao se Leo. Sve vrijeme pred očima mu je titrao lik te
djevojke. Nije uopće bila ni po čemu slična Sabini, ali nije si mogao
odgonetnuti zašto ga ipak podsjeća na nju. Možda je zato imao je
neodoljivu potrebu da joj taj zub izliječi, da joj nestane ne samo ta
bol, nego bilo koja koju bi mogla osjećati.
49
Dugo, jako, jako dugo nije ga nijedna djevojka na ovaj način

zaokupirala. Je li tome razlog ta nesreća koju ju je zadesila, čak
više nije bilo ni važno.
Sad je bio siguran u jedno - dok god joj ne izliječi taj zub,
osobno će dolaziti ovamo. Nikome je ne bi prepustio da je liječi jer
kad je ona u pitanju, teško da bi ikom i vjerovao. Ništa mu
odjednom nije bilo važnije od nje.
Kako centar i nije bio previše udaljen od Clevelanda, to je
relativno brzo došao doma, ali, instinktivno, umjesto svojoj kući,
krenuo je prema roditeljskoj.
Majka je bila ugodno iznenađena kad ga je vidjela. Nije to ni
skrivala:
- Je li moj sin konačno shvatio koliko smo sretni kad ga vidimo
pa makar i načas? Što sad ovo znači? Neki novi vjetrovi su počeli
puhati? Hvala Bogu neka! I vrijeme je. Hajde da konačno imam s
nekim ovo popodne i razgovarati.
- U centru su imali neki svoj program - počeo je objašnjavati
majci ulazeći u kuću. - A ja sam imao tek imao dva pacijenta. Da je
bilo drugačije, ostao bih možda i sutra. Ovako, ne znam jesam li ti
uopće rekao, odlučio sam malo drugačije posložiti svoj život. No,
vidjet ćemo kako će to krenuti.
- Ja bih rekla da je najvažnije da krene. Od zabijanja glave u
pijesak pred problemima, nema koristi. Jedno zlo samo povlači
drugo. No neću sad i ja držati ti prodike. Svatko najbolje sam zna
kad treba stati, ali isto tako kad i krenuti. Nijedno od toga nije
lako, ali koliko ja mogu suditi, ipak je teže kretati. To bi kod tebe
značilo - hvatanje ukoštac sa životom. Nije lagano, ali je li išta kad
je život u pitanju - lagano?
- Po čemu si ti to, molim te, zaključila? - Sad već veselije nego
inače ju je upitao sjedajući na svoje omiljeno mjesto u kući, fotelju
tik do prozora.
- Jučer sam srela Waltera.
- Gdje? - brzo ju je prekinuo vjerujući kako joj je ovaj tko zna
što sve napričao.
50
- U dućanu. I sav sretan rekao mi je kako si ga, unatoč tome

što nisi dugo trenirao, ipak pobijedio. - Nešto mi je čak govorio i o
turniru medicinara, ali nisam ga htjela baš ispitivati. Znala sam ako
ti to nešto znači, da ćeš mi i sam to reći. No, o tome ćemo kasnije.
Baš dobro da si došao. Ispekla sam kolače koje voliš. Ako nemaš
ništa planirano za sutra, možeš ostati kod nas i prespavati.
- Samo na večeri. Moram vidjeti što je Walter isplanirao. Jer,
on je sad dobio zadatak kako sve to organizirati, ali morao bih mu i
ja nešto pomoći. I on ima užasno puno posla. Na njemu je cijeli
jedan odjel. I to ne baš lagan.
- Imaš pravo. Barem da tata dođe ranije pa da se vidite -
nastavljala je dalje majka sretno.
- A gdje je uopće on u subotu popodne? I dalje ga puštaš da
švrlja kako i kamo hoće - sad ju je već počeo i zezati iako je točno
znao gdje je.
- Oh, kao da se što uopće promijenilo? Ali čak da sam i
inzistirala, ništa od toga osim sočnih svađa. Njemu je subotnje
boćanje zakon. Sve će ostaviti, ali to - nikako. Trebalo mi je dugo
da sam to shvatila i otad imam mir. Čudni su ti bračni odnosi. A
kažu, a i ja tako mislim, da mi i nismo imali loš brak. A ne mogu ni
reći da je to samo moja zasluga. Jer znaš kako se kaže - za sastavu,
ali i rastavu treba dvoje.
- Ja bih još nešto rekao...
- Što?
- Imali ste oboje sreću što ste se našli. Dalje se nije čuditi što je
sve teklo, rekao bih, bez problema ili barem većih.
- E, dragi moj sine, da nisam takav kakav sam, bilo bi ih koliko
voliš - čuli su oboje veseo očev glas. - Samo, ja sam, a to znaš, silno
popustljiv čovjek. Eto, vidiš, subota je, a ja sam se vratio doma...
Kako su se i Leo i majka naglas na ovo nasmijali, otac se
morao „predati“ tobože ljuteći se:
- Uvijek si joj držao stranu. I što mi je sad činiti nego reći - da
nije moje žene, sve bi propalo. I ja, dakako.
51
***
Tess više nije bolio zub, ali srce joj je nekako čudno lupalo.
Pitala se zašto je ona zamišljala toga zubara drugačijim. Očekivala
je da će vidjeti nekog običnog muškarca, čak i s trbuščićem,
unatoč pričanju sestre koja je baš govorila suprotno. No to je
pripisivala fascinirajućem divljenju tih sestara prema svim
liječnicima. A pred njom se stvorio skoro pa Apolon.
Nije se uopće više čudila što su žene za njim ludjele. Imao je
taj sve. Ljepotu, šarm, znanje, a i čini se i poštenje.
Nije se ona čudila ženama, ali počela se čuditi sebi. Zašto taj
čovjek njoj ne izlazi iz glave? Doduše, bio jest ljubazan, pažljiv i
dakako stručan, ali takav je bio sigurno i prema drugim
pacijentima. A onda se sva naježila od same primisli da joj se on
sviđa ponajprije kao muškarac. Isti čas se sjetila i Tina. I što nikad
nije činila, počela ga je uspoređivati s ovim čovjekom. I, glupo, ovaj
je bio u mnogočemu ispred njega.
- Što to uopće radim? - poluglasno se upitala. Na nesreću to je
čula i sestra i misleći da je zub i dalje boli, upitala je:
- Hoćete li moći izdržati bol?
- Ma hoću. Ovo mora da je neka reakcija jer dosad je bilo sve
uredu.
- Samo nemojte trpjeti.
- Ma neće me boljeti. Sredio je to doktor Wallace odlično.
- U to uopće ne sumnjam, ali kad je odlazio, rekao mi je da mu
ne bi bio nikakav problem vratiti se.
- Ni slučajno! Pa to su kilometri udaljenosti.
- Za nj to nije ništa. Znate što bi on znao često govoriti?
- Recite.
- Za pacijenta sve.
- Nemam loša iskustva s liječnicima. Dapače, ali zalaganje
ovog je nešto ipak posebno. Sad čak mogu razumjeti... - zastala je,
ali je sestra točno znala na što misli i nastavila je:
52
- Slično razmišljamo. No, molim vas, gospođice Evans, ako vas

bude imalo boljelo, da mi svakako kažete. Znam da bi se doktor
ljutio ako bi se što zakompliciralo, a mi mu ne bismo javili.
- Ne brinite. Sad idem na vježbe pa ćemo se poslije čuti.
I samo što su se njih dvije rastale, Tess je zazvonio mobitel.
Bilo joj je čudno jer je prepoznala broj centrale centra. Misleći da je
upozoravaju na predstojeće vježbe, odmah je počela:
- Nisam zaboravila na vježbe. Stižem.
- Gospođice, ne zovem vas zato. Znam ja da vi nećete na to
zaboraviti. Imate vanjski poziv za vas, a kako pozivatelj ne zna vaš
broj mobitela, to je nazvao nas pa vas spajam.
Iznenađena ovim što čuje, samo je uspjela reći:
- U redu. Slušam.
- Gospođice Evans, vi ste?
Taj glas bi bila prepoznala na kilometre. Silno se uzbunila
zbog ovoga poziva, čak toliko da nije isti uspjela ništa ni reći, pa ni
odgovoriti mu na pitanje. On ga je, misleći da ga ne čuje, ponovio.
Zadnji čas se trgnula i slagala mu:
- Nešto nije u redu s linijom. No, sad vas čujem. Recite, nešto
se desilo kad zovete?
- Brinem.
- Zašto?
- Kako je vaš zub.
- U redu je. Čak me i ne boli više. Hvala vam na brizi. Već sam
mislila da se nešto s vama nije desilo.
- Nije. Upravo idem od svojih roditelja na dogovor oko jednog
medicinskog teniskog turnira pa sam htio vidjeti prije toga kako
ste. Trebam li vam možda?
U tom času nije mnogo nedostajalo da ne kaže - voljela bih
vas opet vidjeti, ali svladala se jer je znala da bi to bilo užasno
neprimjereno. Stoga je sad već sabranije uspjela odgovoriti:
53
- Zbilja vam hvala na brizi. Zasad je sve u redu, a ne vidim

razloga da tako i ne ostane. Jedino ako vi niste vidjeli nešto što bi
me trebalo zabrinuti. No sigurna sam da biste mi rekli.
Bojeći se da se sad zbilja ne zabrine, brzo je rekao:
- Ni slučajno! No ja volim imati svoje pacijente stalno pod
kontrolom. I zato ću doći sutra, načas, da vidim kako ste. Ne
morate se bojati zbog zuba. Nije to ništa što bi bilo zabrinjavajuće,
ali rekao sam vam već razlog moje brige.
Da je imao samo malo više hrabrosti, rekao bi jednostavno da
nju želi vidjeti, ali nije se čak toliko bojao ni njezine reakcije koliko
se bojao sebe. Nakon toliko godina, osjetio je da mu se konačno
jedna žena sviđa, da se zaljubljuje u nju. Nije znao da li da se tome
raduje ili da se boji. I zajedno i za drugo je imao razloga. A sad ga je
zbunjivala i njezina reakcija. Nije mu, doduše, rekla da ne treba
doći, ali njega je plašila i šutnja.
Ona je, međutim, bila još zbunjenija od njega. Nije rekla da ne
treba doći. Nije zapravo znala treba li išta reći ili mu šutke dati do
znanja da bi ga voljela vidjeti. A voljela bi.
On i sam u dvojbama, čak više i ne mareći što ona ne reagira
na ovo što je rekao, upitao ju je:
- Imate sutra krcat radni raspored?
- Ne. Nedjeljom imamo slobodan izbor. Ja obično idem na
plivanje. To me odmara. A na neki način raspravljam i sama sa
sobom.
Bio bi joj najradije rekao da i on to čini od trenutka kad ju je
vidio, ali umjesto toga tek je upitao:
- Ujutro ili popodne?
- Prije ručka.
- Onda se vidimo tada. I to me baš raduje.
Vjerojatno se bojeći da mu ne bi rekla da ne dolazi, brzo je
zatvorio mobitel. I dobro da je to učinio jer se u taj čas pred njim
stvorio Walter.
- Otkud ti ovdje? - bio je iznenađen što ga vidi. Ali, dakako, i
obradovan.
54
- Oni u centru konačno imaju neki zgodan vikend-program. I

kad sam obavio ono pošto sam išao, činilo mi se da bih mogao biti
koristan i ovdje!
- Onda možemo planirati ne samo današnji dan nego i
sutrašnji?
- Sutra ću tek poslije šest biti slobodan.
- Kamo krećeš?
- U centar zbog jedne pacijentice. Zašto je Walter isti čas
pomislio na Tess, uopće mu nije bilo jasno, ali iznenadio se kad ga
je upitao i dobio odgovor:
- Da nije zbog moje znanice na koju sam te upozorio?
- Jest.
- Problemi?
- Moglo bi se to i tako nazvati.
- Pobogu, pa što tu curu neće sve snaći?! Reci što je sad? Opet
neke nevolje? Baš mi je žao. Ta obitelj kao da je pretplaćena na
nesreće.
I onda je Walter čuo nešto čemu nije mogao vjerovati. Možda
se čak i uplašio.
- Desilo se nešto što nisam očekivao. Pa čak nisam to ni želio.
Ali valjda je to uvijek tako. Ne određujemo, ma koliko mi mislili da
to možemo, tko će nam se svidjeti i u koga ćemo se zaljubiti.
- Ti i ona? - skoro zaprepašteno je upitao Walter. Znao je isti
čas da je to zaprepašćujuće pitanje neumjesno,ali izletjelo mu je.
No, Leo se sad već sasvim sabrao. Došlo mu je da se čak i
nasmije Walterovom čuđenju. A poslije i nelagodi što je to tako
jasno pokazao. No, da bi ga lišio nelagode, nastavio je:
- Pitao si ja i ona? Ja da, ali hoće li ona prihvatiti moje
udvaranje, to i nisam siguran. No, neću odustajati jer sam siguran
da bi uz nju mogao živjeti onako kako sam to oduvijek želio.
I opet je Walteru izletjelo:
- Kao sa Sabinom?
55
- Nisam to uspoređivao. A i drago mi je zbog toga. Ja otkad se

desilo to što jest, nisam tražio zamjenu za Sabinu jer to bi bila
užasna pogreška. Nikad kopija nije dobra. Ova djevojka ima nešto
posebno. Dosad tako nešto još nisam sreo.
I tek je sad Walter došao k sebi. Shvatio je što se desilo s
Leom. No još nije znao je li to u ovom trenu dobro ili nije. Veselio
se što je odlučio konačno vratiti se, kako bi on to rekao, životu,
onom normalnom, ali što ako se opet nešto desi što bi ga
ponovno shrvalo? I iskren kakav je inače bio, svoje dvojbe nije krio
ni pred Leom.
- Znaš, ne mogu reći da me nisi iznenadio, čak u jednu ruku i
pozitivno, a onda opet....
- Bojiš se?
- Pa i da.
- Razočaranja? Odbijanja? Neprihvaćanja moje ljubavi?
- Svega toga.
- Walter, prošao sam pakao. Ne znam kako sam preživio
Sabininu smrt. Mislim da sam se glupo povukao i mučio. I sebe i
sve oko sebe. Ali, valjda to tako mora biti. Žrtva za žrtvu. Na kraju
sam shvatio, a da ni sam ne znam kako - da moram ili nastaviti
živjeti ili ću jednostavno nestati. I zato bih volio da i ti shvatiš da
me ništa više ne može baciti u stanje iz kojeg sam upravo izišao.
Može me Tess i odbiti, žalovat ću, bit ću užasno nesretan, ali zar to
nisu bili i mnogi prije, a bit će i poslije mene.
- Ako je tako....
- Tako je i ne brini. A sad idemo vidjeti što nam je činiti da taj
turnir uspije.
Ušli su u kafić u kojem je, začudo, bilo slobodnih stolova.
Walter nije trebao ni upitati konobara gdje su ostali jer je ovaj
odmah rekao:
- U hotelu su mnogi.
- Što se slavi?
- Gazdina se kći udaje. I seli se.
- I on to slavi?
56
- A kako i ne bi kad se udaje za australskog kralja ribe. Svijet će

joj biti pod nogama. Doduše, čuo sam i drugačija razmišljanja. Ali,
nikad nema jedinstvenog stava ni o čemu.
- Nema, a i bilo bi čudno kad bi bilo - i konobar i Walter čuli su
Lea i morali zaključiti da ima pravo. Čak je konobar to rekao i
naglas:
- Svatko radi onako kako misli da je dobro, a je li dobro,
pokaže tek vrijeme. No važno je da se kreće. No, počeo sam baš
brbljati. Recite čime vas mogu poslužiti?
- Ja sam za čaj - rekao je Leo.
- Aja bih jedan viski - na iznenađenje i konobara i Lea tražio je
Walter.
No vidjevši čuđenje u njihovim očima nasmijao se i tek kratko
prokomentirao:
- Malo prije smo rekli da svatko drugačije reagira na neke
pojave.
- Pametnom dosta - pomislio je Leo, ali nije naglas izgovorio.
***
- Tess, idemo sutra poslije ručka na izlet. Hoćete li s nama? -

upitala ju je sestra čim su vježbe završile.
Da se nije čula s Leom, i da nije najavio svoj dolazak, sigurno bi
išla s njima, ovako je morala naći neki valjan razlog da to odbije. I
nasreću sjetila se da kaže:
- Oh, ne mogu!
- Bojite se zbog zuba?
- Ma ne. Dolazi mi sestra a možda i mama. Još bih sestri mogla
i reći da ne dolazi, ali mama bi se uplašila. Ali da sam znala, bila bih
možda...
- Ma nema problema. I one će vas razveseliti. U ovakvom
stanju svaka mala radost pomaže. A bit će još prilika za ovakve
izlete.
57
Bila bi joj najradije rekla da ona očekuje ne malu, nego veliku,

veliku radost, ali znala je da to mora, barem dok je ovdje, skrivati
kao zmija noge. Prvo jer je strogo zabranjeno u ovakvim
ustanovama održavati ljubavne veze, a drugo to što se njoj desilo
ne znači da se desilo i njemu. A ona zbilja ne smije se dovesti u
situaciju da bude tek jedna od onih koje su zaluđene tim doktorom
izgubile glavu i postale sprdnja svih u centru.
Morat će koliko to najviše bude mogla, suspregnuti ta svoja
osjećanja pa ako ne bude mogla drugačije, čak i izbjegavati
susrete s njim. Samo kako sad kad joj je postao i liječnik?
Ako nikako drugačije, ubrzo je nalazila i odgovor, može
odavde i otići. I tako je naučila kako vježbati, kako si sama pomoći
pa ni to nije isključeno. A razlog se uvijek može naći.
No da joj to sad baš i nije trebalo - nije.
Imala je neodoljivu potrebu s nekim i o tome razgovarati, ali
kome bi se uopće smjela pojadati za nešto što mnogi ne bi
razumjeli.
I valjda je to u životu uvijek tako. Kad ti se čini da izlaza nema,
on je odjednom pojavi.
Misli joj je prekinuo zvuk mobitela. Odmah je prepoznala
Lillianin broj.
- Javljaš mi neke lijepe vijesti? - počela je prva ne dajući joj čak
ni mogućnost da prva kaže što je treba.
- I ne znam što da ti kažem, a imala sam neodoljivu potrebu
da ti se javim.
Tess je isti čas pomislila da je to nešto vezano u Davida i
odmah je upitala:
- O Davidu je riječ?
Iznenađena ovim što sad ona čuje, upitala ju je:
- Kako znaš?
- Lako. Znaš kako bi naši stari govorili - ono što želiš, ako jako
želiš, i ostvarit će ti se.
- Ti znači misliš da bih trebala pokušati s njim nanovo?
58
- Mislim.
- Zbog Doris?
- I zbog nje, ali ne samo zbog nje. Samo sretna žena, može bi i
sretna mama. A mislim da je i David nešto naučio dok je bio
odvojen od vas. No imam i ja za tebe podosta novosti, ali o njima
ćemo drugi put. Ovo tvoje je momentalno važnije i radosnije. Znaš
da mislim da je i nama konačno počelo svitati
Sreću ne ispuštaj iz ruku
Leo se probudio relativno kasno jer je kasno i legao. Nešto

dulje ostao je vani s Walterom, ali i kad je došao doma, još nije
mogao zaspati. Skuhao si je čaj od metvice kako bi ga to smirilo,
potom počeo listati neke bezvezne magazine da bi ga i to
koliko-toliko opustilo, upalio je i televiziju, ali sve je bilo uzalud.
San na oči nikako nije dolazio.
Začudo, nije ga čak toliko mučilo kako će reagirati Tess kad joj
kaže da je u nju zaljubljen, već želja da to što prije izbaci iz sebe. Pa
što bude da bude. Baš onako kako je rekao i Walteru.
Najprije uopće nije razmišljao kako će na to reagirati okolina,
čak je svjesno ili nesvjesno smetnuo s uma i postavku - s
pacijentima nema ljubavnog odnosa - a kad mu je to ipak došlo do
mozga, mislio je da ako Tess i prihvati njegovu izjavu, to i nije
odnos koji je inače zabranjen.
On je gotovo slučajno njezin zubar, a to će brzo i prestati. Još
jedan ili dva puta i neće biti ni potrebe da mu bude pacjjentica. Ali,
što i kako dalje? No, hvala Bogu da je mašta proradila.
Pomoću nje išao je tako daleko da se pitao ne bi li bilo čak
bolje da i njih dvoje odsele iz Clevelanda negdje gdje ih ljudi uopće
ne znaju jer se bojao, ali ne zbog sebe nego zbog Tess, da bi je
mogli ispitivački gledati i neprestance preispitivati i sebe i sve oko
sebe - je li ona njegova istinska ljubav ili možda tek zamjena za
Sabinu.
59
Bio je uvjeren da bi takvo pitanje vrijeđalo i Tess, ali i Sabinu.

Svaka od njih su osobe za sebe, svaka ima nešto specifično svoje,
ali nikako i ništa nemaju zajedničko osim ljubavi koju je osjećao
nekad za Sabinu, a sad osjeća za Tess.
Trgnulo ga je iz takvog razmišljanja zvono na vratima. Nikoga
nije očekivao pa se čudio tko bi to mogao biti. Nije baš bio
raspoložen ni za kakve priče, no pristojnost mu je nalagala da ipak
vidi tko je.
I nemalo se iznenadio kad je na vratima ugledao oca. Uveo ga
je kuću, ali još dok su išli prema dnevnoj sobi, nije mogao da ga ne
upita:
- Trebaš alibi kad si ovako poranio?
- Skoro pa i da.
- Da čujem?
- Išao bih u lov, a znaš mamu. Ne želi ni čuti za taj, kako ona to
sad naziva, moj ludi, ali i krvavi sport. Boji se iako ne znam čega.
Ako je suđeno, možeš se srušiti i u vlastitoj kući.
- Želio bi da ti budem pratnja?
- Baš to.
- Rado, ali ne mogu. Idem u centar.
- Zar ne možeš to odgoditi? Ili poslati nekoga drugoga? Tako
bih se rado danas opustio, a lov mi je najbolji za to.
- Mogao bih, ali strašno mi je važna ta pacijentica. Prevažna,
tata. Važnija od ičega dosad.
Ocu je isti čas sve bilo jasno. No nije mogao da ga ne upita:
- Ideš odmah?
- Važno je da budem ondje poslije ručka. Nekako mi se čini da
sam konačno našao sebe.
- Sine, bez obzira na rezultat toga svega, ovo je najvažnije -
naći sebe. Idem onda i ja kući. Nemam više volje za lov.
Leo se morao nasmijati na ovo što je čuo, ali je na još nešto
upozorio oca:
- Molim te ne govori ništa mami!
60
- Ne brini! Tko bi mogao preživjeti sva njezina ispitivanja da ne

kažem i nešto drugo. Ti bi joj znao i tako reći - sve u svoje vrijeme,
pa ću sad i ja to ponoviti. No mogu reći da mi je ovo što si mi sad
rekao, nešto najljepše čime si me mogao obradovati. Kad jednom
postaneš roditelj, tek ćeš me shvatiti.
- Tata, shvaćam te i sad. Samo, znaš....
- Znam, sine. Roditelji i djeca ne gledaju istim očima na iste
događaje. Ali, ipak se na kraju negdje nađu.
- To sam ti htio i ja reći.
***
Nikad Leo nije sporije vozio nego sad kad je išao u centar. Ma
koliko da je želio da ondje bude što prije, isto toliko sve je to i
odugovlačio. Sam Bog bi jedino mogao znati što se to s njim zbiva,
zašto mu misli lete i mijenjaju se u trenu u svemu osim u jednome -
u zaljubljenosti u Tess.
Pitao bi se i svako malo kako se to moglo tako naglo desiti,
što je bilo presudno na toj djevojci da je zaljubi duboko i brzo?
Ma koliko da su ga sva ta pitanja mučila, ipak je bio svjestan
jednoga - mora biti oprezan, mora joj reći što za nju osjeća, ali ne
smije je uplašiti, ne smije ničim izazvati kod nje bilo kakvu sumnju,
pogotovo što je tek nešto načuo o njezinom zadnjem ljubavno
razočaranju, i to mu je onako, usput, tek rekao Walter.
Ostavio ju je dugogodišnji dečko, doduše nije barem prema
onom što je pokazivala na tim terapijama nije baš patila za njim, ali
i to je, pored svega, bio ipak šok.
Iako centar nije bio daleko udaljen od Clevelanda, on je ipak
stao na jednoj pumpi kako bi ondje nešto popio - sam se sebi
nasmijao kad je shvatio da to čini - za hrabrost. No učinio je još
nešto više instinktivno nego bi to učinio smišljeno - nazvao je
Waltera. On je, začudio jer se nisu tako dugo baš družili, bio jedina
osoba koja je od cijelog bivšeg društva znala što se s njim zbiva.
Ovaj se gotovo isti čas javio kad je mobitel prvi put zazvonio. I
samo onako kako je to on znao, oprezno ga je upitao:
61
- Na putu su u novi život?

- Upravo se tako i osjećam.
- Mislim da si na pravom putu. I ne posustaj. Čak ako bude i
dvojbi. Kad sam shvatio što se s tobom dešava, ali i kad sam
povezao tko te tako začarao, shvatio sam da bolji izbor nisi mogao
učiniti.
- Ti uvijek nađeš prave riječi u pravom trenutku. Stao sam na
benzinskoj po kapljicu kuraže. Javit ću ti se kad se konačno
sretnem sa životom. Novim, kako ti znaš reći.
Walter se naglas nasmijao, ali to nije nimalo uvrijedilo Lea.
Konačno i samom mu ne to bilo smiješno.
Nije ipak iskapio piće do kraja. Ovaj kratki razgovor s
Walterom opet mu je dalo neku snagu da krene.
Još najviše pola sata i naći će se licem u lice s Tess. A onda što
sam Bog da.
***
Tess je svako malo pogledavala na sat pitajući se što mu je to

značilo da će doći poslije ručka. Uopće nije znala zna li on kad je
ovdje ručak. Dolazila je u napast da ga čak nazove i pita je li
krenuo.
Gotovo da ništa nije ni pojela. Domaćica koja je bila zadužena
da prati što pacijenti jedu i jedu li uopće, prišla joj je i brižno
upitala:
- Ne osjećate se dobro, gospođice Evans?
- Ma, ne, ali nekako mi se ne jede.
- Ne sviđa vam se jelo? Ako želite nešto drugo, učas će vam
pripraviti?
- Hvala vam, zbilja nije potrebno. A nekako čuvam i zub.
Doktor će, doduše, doći vidjeti je li sve u redu, no moram i ja paziti.
I tako mi je neugodno što svoj vikend troši na mene.
- Ne zamarajte se time! Nije mu prvi put da dođe vidjeti svoga
pacijenta. Koji put se i sama pitam ima li to smisla.
62
- Što?
- Ta njegova požrtvovnost za druge. Bolje bi bilo da se više
posveti sebi i da konačno ne možda zaboravi to što mu se desilo
nego da spremi u neku ladicu - kao tek sjećanje. Sve dok mu se i
opet ne desi ljubav. A on ju je zaslužio kao nitko.
Tess je bila iznenađena ovim što čuje, tim prije što nije
očekivala da čak i ovi ovdje sve znaju o Leu. Bilo joj je to na neki
način i krivo jer ipak joj je to nalikovalo na običan trač.
Ta njezina šutnja mora da je ipak trgnula domaćicu jer je ona
odmah kao da je osjetila o čemu ova razmišlja pa se počela
opravdavati:
- Molim vas ne shvatite ovo kao trač. Mi svi previše cijenimo
doktora da bismo i riječ ružnu za nj rekli. Mi jednostavno o njemu
razmišljamo i brinemo. Jer, ovakvih ljudi kao što je on, nema baš
mnogo.
I u tom času domaćica je naglo zašutjela. To je tek sad trgnulo
Tess jer ju je pogledala, a ova je, sad opet smiješeći se, nekom se
obratila riječima koji su zbunile Tess:
- Bože, mi o vuku, a vuk na vrata.
- Je li priča o meni bila loša?
- Nije loša, ali, recimo da je zabrinjavajuća.
- Onda se mogu i popraviti - Leo je nastavljao u tomu koji je
zbunjivao Tess.
- I možete i morate - odlučno je rekla domaćica i kupeći
tanjure ispred Tess, sad upitala oboje:
- Jeste li za kolače? Izvrsni su.
- Pa, jesno li? - obratio se Leo Tess, a ona je tek kimnula
glavom. Najradije bi bila odavde pobjegla, ali nije se bila u stanju ni
ustati. Mora skupiti hrabrost za mnogo toga danas.
Čim se domaćica udaljila, Leo je ohrabren atmosferom koju je
stvorila ova žena, počeo:
- Ovi ljudi su strahovito dobronamjerni. Ako te prihvate kao
svoga, tako se prema tebi i ponašaju. Na tko zna koliko ne načina
dali su mi do znanja da bih morao nekako drugačije urediti svoj
63
život. Ali ne čine to znatiželjno, nego baš brižno. Silno paze pred
kim će što reći. Ako je i počela priču o meni, to znači samo jedno...
- Što?
- Da ste im i vi dragi, da su i vas prihvatili kao nekoga tko je
skoro pa njihov.
- A ja sam već mislila...
- Pretpostavio sam to pa sam zato i počeo tu temu.
U taj čas im je prišla domaćica s kolačima. No sad je ona, baš
kako je to učinio i on kad je došao, upitala:
- Objašnjavate gospođici Evans kakvi smo, kako se ponašamo
kad nekoga doživljavamo kako svoga?
- Baš to.
- Ono što vi eventualno propustiti, ja ću nadopuniti - rekla je,
stavila pred njih kolače i izgubila se.
Šutke su ih jeli. Oboma se činilo da si imaju toliko toga za reći,
ali riječi im nisu baš izlazile.
I kad je Tess zadnji zalogaj kolača stavila u usta, Leo je ipak
uspio reći:
- Idemo sad u ordinaciju da vidim zub, eventualno promijenim
i lijek, a onda možemo malo i prošetati. U redu?
Dignula se od stola bez riječi! krenula za njim.
Čim su ušli u ordinaciju, pružio joj je četkicu za zube, dao
pastu i rekao:
- Samo ih pažljivo operi. Možda čak i neću trebati stavljati novi
lijek.
Još bez mnogo riječi, tek kimanjem glave, činila je ono što je
on tražio. I sjela na zubarski stolac i prije nego joj je to rekao.
Nježno je pregledao zub, načas joj se učinilo da će ipak
mijenjati lijek, ali onda ga je čula kako govori:
- Ipak neću ništa dirati. Jer svako novo bušenje, zapravo
oštećuje zub. Bit će pod kontrolom pa ćemo vidjeti. Ili hoćeš da to
učinim odmah da ne bi bila zabrinuta?
64
- Učini onako kako ti misliš da je najbolje - rekla je u prvi tren i

nesvjesna da je i ona njemu počela govoriti ti.
- Mislim da je bolje da to ne diramo.
- Ideš odmah kući?
- Ostao bih i ako se tebi da malo prošetati. Nedaleko od
centra ima jedan predivno uređen park. Uvijek kad bih ovamo
dolazio, volio bih njime švrljati jer mi više nalikuje na uređenu i
održavanu šumu nego park. Znaš kako im je to uspjelo kad poslije
kiše ovdje ima i gljiva. Čudesno, kažem ti. Hoćemo li onamo?
- Idemo - i opet nije baš bila rječita.
I učinio je sad on nešto što ju je obradovalo, ali ne i iznenadilo.
Možda i zato što joj je to godilo. Uhvatio ju je pod ruku i izveo iz
ordinacije.
No čim su se našli na ulici, ispustio je njezinu ruku iz svoje.
Znala je i zašto to čini. Nije želio davati materijala za priče u centru.
Ne o njemu nego o njoj. I zato je vjerojatno i predložio da odu u taj
park.
Opet su bez riječi došli do njegova auta i učas se našli na
glavnoj cesti.
I na Tessino čuđenje, Leo se odmah raspričao.
- Tess, ne znam odakle da počnem. Smišljao sam čime
započeti, ali uvijek mi se činilo da to nije ono što bih morao reći ili
što bi ti željela čuti. Jer sam siguran da ti zaslužuješ najbolje. Samo
pitao sam se, i još se propitujem, što ti doživljavaš kao najbolje?
Iznenadio se kad ju je konačno čuo kako jasno izgovara:
- Uvijek je najbolje reći istinu. Pa ma kakva ona bila. Nikad
nisam voljela neizvjesnost.
Tko zna što je Tess očekivala da će on potom reći, ali sigurno
nije ovo što je čula i što ju je definitivno zbunilo.
- Zaljubio sam se u tebe, Tess. Lagao bih kad bih rekao da me
to nije zbunilo. To ponajprije. A onda silno, silno obradovalo. Ne
znam kako ja stojim kod tebe, ali volio bih, da sam ti, recimo,
simpatičan.
65
Ona nije bila brza kao on u odgovorima, ali po izrazu lica Leu
se činilo da se čak lagano i nasmiješila. A to je bio dobar znak. No,
sad ni on nije htio inzistirati na nekom brzom odgovoru. Svoje je
rekao i sad će čekati.
I premda uopće nije dugo čekao, njemu se to učinilo kao
vječnost. Ali sad je on bio zbunjeniji nego je bila ona kad ju je čuo:
- Zbunjena sam, Leo, i ja. Svašta mi se dešavalo u zadnje
vrijeme, i meni i u mojoj obitelji, a ljubav, ma u kom i kakvom
obliku, uopće nije bila nešto što sam željela. Nije da u nju nisam
vjerovala, ali očito sam ja stavljena, kad je ona u pitanja, na listu
čekanja. Dugo sam bila u vezi koja se istrošila. Čak nisam ni patila
zbog toga, ali da je bio šok, bio je.
Tako nešto nije se samo meni desilo. Moju sestru je ostavio
muž s djetetom jer se, navodno, smrtno zaljubio.
A onda sam doživjela i tu nesreću. A zbilja se tako može
nazvati jer baš nema mnogo onih koji mogu poginuti na zebri.
Kad je to izgovorila, pocrvenjela je. Odmah se počela i
ispričavati je se sjetila kako je on na sličan način izgubio svoju
najvjerojatnije životnu ljubav.
- Oprosti, molim te, što sam te podsjetila, vjeruj, nesvjesno, na
nešto što ne bih nikom svjesno učinila! Tvoj užas je daleko gori od
moga. Ma zapravo kad se gleda objektivno, moje je - ništa.
U tom času shvatila je da kreće prema zaustavnoj traci i očito
želi stati. I to ju je zbunilo. Znači da ga je toliko podsjetila na ono
što on polako ne zaboravlja, nego se pokušava navikavati živjeti s
tim da nema više snaga ni voziti.
I kad je on konačno auto zaustavio, ona je počela ridati.
Ostao je zbunjen ali samo načas.
Bez riječi joj je glavu naslonio na svoja prsa i polako brisao
suze, ali i ljubio je.
Činio je to toliko nježno da joj je to bio još jedan razlog za
plač.
A onda je ipak progovorio:
66
- Ti si predivno i preosjećajno mlado stvorenje. Tvoje riječi

nikoga ne mogu uvrijediti. Nikome ti nisi u stanju nanijeti zlo.
Znam da misliš kako se preda mnom ne smije ni spomenuti
nikakva prometna nesreća. Ne moram ti reći da sam prolazio kroz
pakao, da sam mislio da je život za mene stao. Ili čak nestao. I
dugo je to trajalo. Predugo. I tko zna ne bi li još da nisam sreo
tebe. Volio sam Sabinu. Ali, nje više nema. Na mrtve se misli, sjeća
ih se, poštuje. No život ide dalje.
Reći ću ti ovo sad i nikad više neću ponoviti. Ti si nešto što
nikad nisam sreo.
S tobom se baš nitko ne može uspoređivati. Nisi ničija
zamjena niti to možeš biti. A i meni to ne treba!
Uopće nisam nikad vjerovao u sudbinu, ali sad se pitam zar se
to tebi, ta nesreća, zbilja trebala desiti nekoliko metara dalje od
moje ambulante? I zašto sam imao potrebu saznavati kako ti je?
Zašto sam poslao čak i moju sestru da vidi treba li ti što? I,
konačno, čak sam obnovio prijateljstvo s Walterom jer je i on bio
na neki način vezan uza te? Toliko mi se toga mota glavom otkad
smo se sreli, da mi se čini da će mi se raspuknuti. Ali, nisam mogao
sve to više držati u sebi. Odlučio sam ti sve reći pa ma kako ti to
shvatila. I sama si rekla da je najgora neizvjesnost.
Primijetio je da je prestala plakati. U tom času instinktivno ju
je jače stisnuo.
- Sve je to tako čudno. Nisam očekivala, a i kako bih, da će mi
jedna nesreća, donijeti sreću. Znaš, uopće mi nije važno što će tko,
pa čak i ovdje na to reći, sreću kad osjetiš, ne ispuštaj iz ruku.
- Znači li to... - upitao ju je nesigurno.
- Znači, Leo. Desilo se i meni ono što i tebi. A i to nešto govori.
Neću praviti planove, prepustit ću se ljubavi pa ma kako da ovo
sve završi.
Po popuštanju stiska koji je osjetila, znala je da je nešto
pogrešno rekla. Nije trebala razbijati glavu što je to jer je on
odmah počeo:
67
- Shvatila si da ja ne želim više čekati. To, dakako, ne znači da

te želim požurivati i remetiti tvoje planove, ali ako me voliš tek
djelomično onoliko koliko ja tebe, zašto ne bismo i planirali?
- Što? - Brzo je, čak brže nego je to Leo očekivao, upitala.
- Život, Tess. Zajednički život. Oboje smo u godinama, ja bih
rekao najljepšim i najzrelijim, kad znamo što hoćemo, ali i što od
života želimo.
Jače stiskanje uza nj bio je odgovor na ono što je on želio.
Blago ju je odmaknuo do sebe, opet uključio motor i smiješeći
se, ali i držeći je za ruku, rekao:
- Usrećili smo jedno drugo. Ima li išta ljepše u životu od toga?
I čuo je jednostavan odgovor:
- Nema.
Majčini naputci
Tess još nije mogla vjerovati da se za tjedan dana udaje. Ma

kako se nekad pitala što se to sručilo na njihovu kuću kad su
počele nesreće, sad se opet pitala isto - što se sad zbiva kad je u
kući počelo zračiti od sreće?
Ona je zaljubljena preko ušiju, Leo bi joj da može skinuo
zvijezde s neba, pa se čak počela i bojati tolike sreće.
Pristao je na sve što je tražila kad su dogovarali vjenčanje, a
željela je da se vjenčaju tiho, tek uz kumove, a kad se vrate s
bračnog putovanja da naprave slavlje za najbliže. Oboje su se
složili da je to dan kad su jedno uz drugo i kad im nitko više ne
treba.
Možda bi tog uzbuđenja, pa i straha, bilo i manje da se samo
njoj dešava tako nešto lijepo, ali kad se Lillian pomirila s Davidom i
kad su odlučili početi i oni novi život, i to je bio razlog za upit - ima
li kraja sad i ovom veselju?
68
Očito je majka, kao i uvijek, bila najrealnija. Osjećajući brigu,

pa čak i strah koji obje kćeri muči, jučer im je za ručkom rekla:
- Sve što nam se dešava, ne dolazi samo od sebe. Na neki
način, svjesno ili nesvjesno, sudjelujemo u tome. Neka vam
objema sve ovo bude pouka za budućnost.
- Ti, Lillian, znaš - izravno se obratila starijoj kćeri - kakvu te
David želi. Ali, moraš znati i da ono stoje bilo, bilo je, i to je iza vas.
No, ponovit ću jer držim da još nije za to kasno, ako nisi sigurna da
ćeš moći biti čvrsta i ne predbacivati mu grijehe, bolje bi bilo da ne
počinješ nešto što bi te moglo još više boljeti ako ne uspije i drugi
put. Ne mislim, dakako, da je David svetac, ali da te voli, voli te. Mi
žene često ne možemo razumjeti muškarce, pogotovo ako su
naši. Njihov mentalni sklop je drugačiji od ženskog.
A potom se obratila Tess.
- Ti si, Tess, imala sreću. Ja bih rekla da si je i zaslužila. Leo je
čovjek koji izaziva poštovanje, koji je proživio strahotu, rekla bih
da ju je stoički odbolovao, ali da je i očvrsnuo. To, dakako, ne znači
da neće trebati potporu. No, znam da ćeš mu je ti biti u stanju dati.
I to me umiruje.
Obje su kćeri bez riječi slušale što im majka govori, ali i
nasmijale se kad su je gotovo istovremeno zazvonili mobiteli.
Znale su i tko ih zove.
Lillian se javila prva i na upit vjerojatno što radi, odgovorila je
Davidu:
- Slušam majčino predavanje o ponašanju u braku. I još malo
pa me okrivljuje, možda ne baš za sve, ali za mnogo toga da.
Onako, kako ona to zna, između redaka.
Na sve to, David se od srca nasmijao. Znao je on da je oduvijek
imao potporu u punici.
Tess je, pak, objašnjavala Leu kako ga majka zapravo diže u
zvijezde.
- Ne znam čime si je u tako kratko vremenu osvojio.
- Čudiš se?
- A zar to nije za čuđenje?
69
- Pa i jest, ali sad bih mogao pitati i ja tebe?

- Čime sam tebe u isto tako kratkom vremenu osvojio?
- Hoćeš odgovor?
- Brzi molim!
- Šarmom, pameću, i iznad svega - ljudskošću.
- Volim te - čula je čak tiše nego bi to rekao inače. Mora da su
ga preplavile emocije - zaključila je. A baš takvog ga je i najviše
voljela. Ili baš zbog toga.
Kraj
70

Miriam Taylor - Put U Novi Život

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

You might also like

Miriam Taylor - Put U Novi Život

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Miriam Taylor - Put U Novi Život

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

Knjige.

club & Bela Dona

Ljubavni roman Gloria

Tess i Lillian, dvije sestre, misle kako ih ljubav

zaobilazi. A onda se dešava čudo...

Leo Wallace je upravo rekao svojoj asistentici da zatvori

- Mora hitno na respirator! Ne znam što je sve povrijeđeno, ali

što je i sam doživio, a mnogi su se pitali kako će na kraju završiti.

Ako je itko znao kako se radi i koliko u toj ambulanti, bila je to

- Kakve su joj povrede? - pitao je šef odjela dežurnog liječnika.

Ne spominji to! Ali, ako se u bilo kojem trenutku javi Wallace,

Tess je otvorila oči, pogledavala je oko sebe, ali nije mogla

- Ma, dajte, molim vas? Nećete ga još i žaliti? Takve treba

oduševljavalo. No čini se da je ljubav poslije pet godina počela

Lillian je punih ruku vrećica jurila doma. Doris se trebala vratiti

Uparkirala je auto u garažu jer danas zbilja više neće nikamo

- Angie, znala li se kako je onoj djevojci na koju je neki dan

- Hoću. Rado ću to učiniti, tim prije što se to ipak dešavalo

- Tess, užasno sam se uplašila - plačući je govorila Lillian grleći

- O mom organizmu. To što je slomljeno, to je vidljivo i lako za

Lillian je znala da ova žena govori istinu. Tess nikada nikoga

- Doktore, traži vas jedna djevojka - obratila se sestra šefu

- Ne mogu je primiti! Zbilja moram završiti pregled ovih

- Hvala Bogu, bolje je. Nije još za izlazak iz bolnice, trebat će

S tima razmišljanjima vraćala se u ordinaciju. I, dakako, počela

- Znači, dobro je. Hvala Bogu da je tako. Znate da sam sve

Na ovo se sve troje nasmijalo. Angie je bila presretna Bio je

Dorisina pričest prošla je i bolje, s obzirom na situaciju, nego

I svi su zanijemili kad su čuli Doris s kojim se pitanjem uključila

- Gospođice Tess, imate posjete! Vaša nećakinja kaže

Otvorila je oči i ostala iznenađena. Vrlo ugodno. Prvo je

Znala je da se u to ne smije petljati, da to mora biti isključiva

- Što mi, stari prijatelju, radiš? - odmah je Leo prepoznao

Tess je već mjesec dana na rehabilitaciji. Da taj centar nije

Tek je nakon nikoliko takvih razgovora shvatila da ona i nije

neće reći. Morat će biti opreznija. Ne smije se dovesti u situaciju

Kratki kolegij koji bi se svaki dan održao poslije terapije bio je

je zvao. Neka čudna cura, kažem ti. Jedne oduševljava, a druge

Leo je zbija pokušao mijenjati način svoga života. To, dakako,

S tom hrpom zbrkanih misli došao je u ordinaciju i odmah

- U što? Što mi je činiti?

Mora da je i Berger bio iznenađen, mora da ga je odmah

- Nećete ni trebati. Svi su uz vas. Čak i oni za koje i ne mislite

- Brzo si se vratio u formu - morao je priznati Walter nakon što

- Znam, Leo. Povratak u život.

- Ako ne možete izdržati boli, gospođice Evans, odvest ćemo

tragediju, našao je načina da nam javi da taj vikend nađemo

svojoj ordinaciji. Da je ondje cijeli dan. I da nema snage nikoga

- Čovjek je shvatio s kim ima posla, no nije je odao. I da jedna

- Što se desilo kad zoveš tako rano? -začudio se Leo

- Nisi jedini. Već sam se nekoliko puta uvjerio kako se sudbina

Dok se vozio prema tom centru, a ovaj put je krenuo čak

I, doista, samo što je otvorila ordinaciju i pripremila ono što je

se suzdržala da je ne upita čemu to. Umjesto toga tek je

Počelo je i nama svitati

Što se ovo sa mnom dešava - vozeći polako prilikom odlaska

Dugo, jako, jako dugo nije ga nijedna djevojka na ovaj način

- U dućanu. I sav sretan rekao mi je kako si ga, unatoč tome