1

Sarah Newgate

Anđeo čuvar

2
 Prvo poglavlje

Sve češće je Sarita Perez, mlada trgovkinja, jedinica u

roditelja, maštala kako bi bilo sjajno kad bi se konačno i njima
sreća nasmiješila. A pod tim je ona podrazumijevala samo jedno –
odselili se iz Maurese barem u Lloret, ako već ne u Barcelonu. Jer,
iznad svega je voljela more. Toliko da joj je čak i majka znala reći:
– Dijete, more je samo za gledanje. Od izlaska i zalaska
sunca se ne živi. Zar misliš da se ondje bolje živi, zar doista želiš
otići u nepoznato samo zato što ne znaš kako je tamo?
– Znam da se od gledanja u nj ne živi, ali za to se može
živjeti, mama – znala bi joj spremno odgovoriti i na tome bi
obično svaki razgovor završavao.
Njezini roditelji, skromni i pošteni ljudi, otac predradnik na
poljoprivrednom imanju, a majka radnica u kemijskog čistionici,
ma kako i koliko se trudili da kćeri pruže najviše što mogu, bili su
svjesni da je to premalo, barem u odnosu na sve njezine
prijateljice koje su imale daleko više.
Doduše, sve dok ona ne bi njurgala, oni bi mislili da ima
sve i da joj je i to dovoljno, ali kad bi ona samo riječ rekla, njih bi
to bacalo u depresiju.
Jer, njihovi su prohtjevi bili toliki koliko su si u životu
mogli priuštiti, a skromnost im je, kako bi i sami znali govoriti za
sebe, bila vrlina. Nju su cijenili i u drugih, iako su je sve manje
sretali. Čudili su se i sami kako se ti ostali ljudi snalaze i na koji
način zarade ono što je njima bilo nepojmljivo.

3
 Tek kad bi ih kći podsjetila da su mogli i drugačije u životu
proći, sjetili bi se Fernanda, Miguelovog brata, pustolova kako ga
je i rođena majka zvala, koji je kao mlad dečko, nezadovoljan
životom ovdje, jednostavno se jedan dan spakirao i otišao od
kuće.
Najprije uopće nisu znali što je s njim, kako se snašao i je li
došao uopće onamo kamo je krenuo, sve dok ih poštar nije
iznenadio povećom svotom novca, koju je on poslao.
Svi su se čak i nasmijali kad su pročilali što im je uz tu
pošiljku napisao:
– Potrošite ovo onako, ludo!
No, roditelji kako roditelji. Umjesto da budu sretni što mu
je krenulo, oni taj novac nisu ni taknuli, vjerujući da je njegovo
porijeklo, “nečisto”, da su ti dolari zarađeni tko zna na kakav
način, ali svakako ne bez prisustva “sotone”.
Mnogo godina poslije, kad je Fernando već dolazio doma, i
kad su shvatili da je doista ostvario svoj američki san, a imao je
praonice za automobile po mnogim gradovima Amerike, slatko
su se smijali razmišljanjima roditelja. I kad su svi očekivali da će i
Miguel poći za njim, ništa od toga.
Činilo se da ovaj to ne samo nije želio, nego da to nisu
željeli ni roditelji, jer, kako bi oni, pak, znali govorili – netko mora
ostati i doma. A to je bio znak i Miguelove ozbiljnosti.
Ma što Fernando stekao, ma kako ga proglasili čudom
Amerike, za svoju obitelj on je uvijek i bio i ostao pustolov. Jer,
kakav je to čovjek koji ostavlja zemlju, prijatelje i roditelje i juri za
nekim tamo dolarima?
No, i sad se Sariti činilo da su svi malo više ocu davali
podršku da ide, da bi se i on spakirao se i našao ondje.

4
 A, ovako, njih su se dvojica ubrzo oženila. Iako je Miguel
bio mnogo mlađi od brata, kako je to već običaj u Španjolskoj,
oženio se mlad, djevojkom koja je bila, kako bi baka za majku
znala reći, iz dobre i čestite kuće.
No, kako se to i inače dešava u obiteljima, desilo se i kod
njih. Fernando se oženio Amerikankom, ženom bez srca i osjećaja
koja je, valjda bojeći se da bi joj se ti Španjolci mogli useliti u kuću
i smetati joj, prekidala malo-pomalo svaku vezu s njima, da bi
kad su roditelji umrli, ona sasvim pukla.
Znao bi on, istina, tu i tamo javiti se, čak ih i pozvati da ga
posjete, ali svima se to činilo premlakim, tek reda radi. A onda je i
to nestalo.
I otad se Fernado rijetko u kući spominjao, nešto zbog tuge,
a nešto i zbog ljutnje.
Znali bi, kad bi netko dolazio iz Amerike čuti kako mu ide
dobro, kako je sve bogatiji, kako je kupio ne kuću nego dvorac, ali
i ništa više od toga. Doduše, iako im on to nije nikad rekao,
saznali su da je ta Flora bila već udavana i da mu je u “miraz"
donijela i sina, ali da oni dvoje nisu mogli imati djece. Ljudi kao
ljudi, zaključili su da ih ne može imati on, jer, ona se, konačno,
dokazala da može roditi.
Kad je otac jednom malo popio, čula ga je kako govori
majci: – Ako ikad budem smogao novca za put, otići ću onamo.
– Kamo?
– Pa, kako kamo? U Ameriku.
– A pošto?
– Reći mu što ga ide.
– Zaboravi – smirivala bi ga Maria, ali on se nije dao, no
govorio bi više za sebe nego ženi:

5
 – Zar ta Amerikanka misli da sam ja željan njezinih dolara?
Mi imamo sve što nam treba. Samo, nemam...
Htio je reći brata, ali Maria bi ga prekinula opet govoreći:
– Ne volim te kad tako govoriš.
– Nije me briga! Lako je tebi. Ti imaš svoju braću uza se, a
gdje je moj?
– Imaš nas.
– Imam, jasno da imam, ali želio bih i njega. A, tako bi bilo
da vas i nemam.
– Možda i ne bi.
– Pa ne misliš da je to ta žena učinila namjerno?
– Nego kako?
– Bože, pa onda ni njemu nije lako – brzo bi zaključio i
zašutio.
Sariti je bilo strašno zbog ovoga što je čula, ali i zbog tuge
koja se osjećala u svakoj očevoj izgovorenoj riječi. I sama bi tada
poželjela vidjeti toga strica kojeg se sjećala, ali tek nekako kroz
maglu. No, zapamtila je kad je zadnji put bio da joj je šapnuo:
– Ti ćeš biti moja nasljednica. Ali, zasad, nikome o tome ne
govori.
Tad uopće nije znala što to znači, nije čak tome pridavala ni
neko značenje, ali kako je odrastala, sve se češće sjećala toga, ali i
bila sve sigurnija kako su to bile tek tlapnje čovjeka koji i nije
znao što bi djetetu rekao.
Istina, ponekad se i sama pitala bi li imalo smisla da ga ona,
bez roditeljskog znanja potraži, ili možda, čak i krene k njemu.
Vjerovala je da bi joj pomogao kad bi ga to tražila. Ali, znajući što

6
se o njemu misli, pogotovo što misle o njegovoj ženi, ipak je to
ostalo tek na snovima.
Doduše, rekla joj je Carmen, njezina kolegica s posla da je
neki dan čula od rođaka koji je došao iz Amerike na odmor, a koji
zna i za Femanda, kako on uopće nije loš čovjek. Dapače, svakog
Španjolca koji se zatekne ondje, a bude u bilo kakvoj gabuli,
spašava i više no što bi to i najrođeniji.
Znajući ponešto o njemu i njegovoj ženi, Carmen ga je čak i
upitala: – A zna li mu žena za sve to što čini za vas?
– Nemam pojma – rekao joj je jer doista i nije znao. Tek kao
da mu je sad upalila se lampica u glavi i samo je primijetio: – Pa,
ja je nisam nikad ni vidio, a znao sam češće dolaziti k njemu i
nešto mu popravljati.
– Je li znao da si iz Mauresa?
– Bože, pa kako ne bi znao!
– A je li pitao poznaš li njegove?
– Nije, jer on se baš ne otvara previše. Mislim kad je
privatni život u pitanju. Da ga ne znam pobliže, čak bi mogao reći
da nije previše ni simpatičan. A on nije tek brbljav, ne razmeće se
ni s čim. A zašto te to sve zanima, Carmen?
– Pa, to je Saritin stric.
– Bože! Da sam barem znao?
– Bolje da nisi – rekla je Carmen. No, i nju je počelo štošta
kopkati. Iako ni njezini nisu bili bogati, ipak su oni bili vlasnici
male trgovine u kojoj je radila i Sarita i nije se moglo reći da su
baš bile u istom položaju. Ipak je Sarita radila samo za plaću, a
oni su imali mnogo više.
Samo, Sarita je imala nešto što druge cure nisu – neko
dostojanstvo, kao da je kraljevskog podrijetla, kako bi znala reći i

7
njezina majka. I samo oni koji su ih dobro poznavali, znali su tko
je vlasnik trgovine, jer dojam koji je na kupce ostavljala Sarita bio
je čudesan. Znalo se desiti da su ljudi i kad je Carmen bila u
smjeni, pitati je gdje je Sarita, iako je bila sretna što je Sarita takva
kakva je, iako se silno radovala što radi za njih, ipak je znala da tu
nema budućnosti za nju. I kad je Hugo ponovio ono što su tek
rijetki znali, pitala se zašto ona ne bi potražila sreću s onu stranu
bare.
Iako je to nije odmah pitala, nekako kad su se spremale u
subotu na ples, Carmem ju je, čim je ova došla, upitala:
– Zašto ne kreneš za stricem?
– Što je tebi, Carmen? Želiš me se riješiti? Ako je to u
pitanju, samo reci.
– Ma ne budali! Otkad je došao Hugo, i kad sam čula kako
ti živi stric, pitam se što ti uopće radiš ovdje. Ti znaš da bi mi bilo
silno žao i teško da se ne družimo, da se svaki dan ne čujemo i
vidimo, ali ne smijem biti egoistična. Ti u svakom pogledu
zaslužuješ i bolje i više no što imaš.
– Imam dosta.
– Imaš po kriterijima tvojih roditelja, ali objektivno nemaš.
Nisi ni gladna, ni gola ni bosa, ali zašto te to zadovoljava? Ni ja
nemam, a imam više od tebe, ono što bih sve željela, samo...
– Samo, lako je dijeliti savjete drugima.
– Pa i to je točno...
– Drago mi je što si mi to rekla, jer, vjerovala ili ne, ali u
zadnje vrijeme stric Fernando mi se sve više mota glavom.
– Išla bih onamo da te pozove?
– Ponekad pomislim da bih išla i da me ne pozove.
– Ali, kako?

8
 – Pa kako se on našao bez alata i zanata u takvoj jednoj
zemlji? Mislim da bih ja sve to lakše prebrodila.
– A da odeš tek na viđenje?
– To ne, jer...
– Znam što mi želiš reći, ali možda bi o tome mogla
razmisliti.
– Neću se sad opterećivati time, ali znaš što bih voljela?
– Ne.
– Porazgovoriti s tvojim rođakom.
– Hugom?
– Pa ne znam kako se zove, ali ako je on taj Amerikanac,
onda s njim.
– Pitala bi ga za strica?
– I to, mada me zanima uopće ta Amerika. Jer, nikad se ne
zna...
– Ipak sam, znači, imala pravo?
– Djelomično, Carmen. Tek djelomično. Jer, kad bi tako
nešto i pomislila, moji bi poludjeli.
– Zašto?
– Još pitaš? Pa nisu strica mogli razumjeti, a kako bi onda
mene.
– Vremena su se promijenila.
– Jesu, ali odnosi prema djeci su ostali isti. Barem kod nas.
Kći i dalje mora slušati roditelje, ja sam jedinica, a zna se gdje mi
je mjesto.
– To je točno, i tu bi trebalo mnogo opreza.
– Ne brini. Niti mislim onamo ići, niti bi me oni pustili, a
nisam sigurna ni da bi me stric dočekao raširenih ruku.

9
 – Po Hugovoj priči, ne bih rekla da ne bi.
– Hugo je drugo.
– Mislim da se varaš. Ako je takav tek prema zemljacima,
kakav onda mora biti prema nekom svom?
– Možda ne tako dobar. Jer, to bi ga obvezivalo, a tko zna
kakva mu je situacija doma. Moji baš ne misle o toj njegovoj ženi
najbolje. Nju krive za zahlađene odnose.
– A tko zna što je posrijedi?
– A da je to ipak izvidim? – rekla je sad već sasvim
opušteno i zafrkantski Sarita.
– Obje ćemo u akciju.
Sarita je otad bila opterećena koječim, toliko da su i roditelji
primijetili kako je odjednom postala drugačija.

***

Hugo je bio simpatičan mladi čovjek, kojem je, čim ju je

ugledao, Sarita zapela za oči. No, odgajan da pazi kako se ponaša
prema djevojci koja zalazi u kuću rođaka, samo joj je iskazivao
poštovanje koje je bilo daleko od onoga što bi on želio.
Kontakt koji su uspostavili, bio je, stoga, barem što se Sarite
tiče, i više nego lagan.
Čim su malo više počeli brbljati, i kad je on prestao o svojim
dojmovima o Americi, ona ga je izravno upitala:
– Znači, ti misliš da je moj stric u redu?
– O onome što znam sam, ali i po pričama drugih, da. On
ima, ali nije škrtac. Samo...
– Nešto ipak u toj kući nije kako valja?

10
 – Pa, nisam dosad, sve dok me nije Carmen na to nagnala
da pomislim, nikad razmišljao na taj način jer me to nije ni bilo
briga, ali poslije sam se sjetio nekih detalja koji su ipak
simptomatični.
– A to je?
– Pričalo se da je ta njegova žena neka čudna osoba. Čak se
govorilo i o tome da je ostavila muža zbog tvoga strica, ali da on
tada, ili barem dok se nije u nju pošteno zaljubio, ni znao da je
udana. A poslije je, kako se to obično dešava, i na to što takve face
računaju, bilo kasno. Jer, ljubav ne pita, barem u početku, nizašta.
Samo, priče mogu biti tek priče. No, još sam se nečega sjetio.
– Čega?
– Ta je žena stalno negdje na putu.
– Sama?
– Valjda, ali to više nisam siguran. No, što te to toliko
zanima?
– Moj otac je zbog njega nesretan, a ti nemaš pojma što to
znači. Jer, obitelj moje majke je velika, pa se on sve češće sjeti,
kako stari, baš njega. Mislim da ni danas ne može dokučiti zašto
se ne javlja, što se desilo, što smo mu se zamjerili da nas je
zaboravio ili da za nas ne želi čak ni ćuti.
– Ako je tako kako kažeš, tu netko drugi ima prste. Jer, on
nije takav čovjek, on pazi na druge i pomaže im pa kako onda ne
bi vas.
– Nama ne treba pomoć, Hugo, nama treba pažnja i ljubav.
Samo to.
– Ma, nemoj odmah suditi pogrešno. Jer, kad bi trebalo i
ovo drugo, on bi vam sigurno dao. No, sad sve što govorimo,

11
govorimo napamet. Kad se vratim, ako mi dopustiš, porazgovorit
ću s njim.
– Ne znam što bi na to rekli moji?
– Ništa.
– Kako to misliš?
– Pa nemoj im ništa ni govoriti. Zašto da im stavljaš, kako
se to ovdje kaže, sol na živu ranu. Jer, neću ništa učiniti što bi im
nanijelo bilo kakvu sramotu ili ne daj bože bol.
Sarita se ozbiljno zamislila, i kad su već i Hugo i Carmen
pomislili da joj je dosta tih priča, ona je odjednom upitala Huga:
– I ti misliš da se ja pojavim u Americi da bi me on primio
kao najrođeniju?
– Siguran sam. Samo...
– Ona?
– Pa i ona bi, kad bi on bio u blizini. Toliko nije bedasta da
bi proigrala ono što ima.
– A gdje joj je sin?
– Nemarn pojma, ali kod njih nije. Ne radi ni u njegovoj
tvrtki jer bi se to znalo.
– Pa nemaju isto prezime?
– To uopće ništa ne znači. Takve bi se stvari brzo saznale.
No, i ti si meni sad dala misliti.
– Zašto?
– Pa, mislio sam da je u toj kući sve u redu.
– A zar nije?
– Kad sad ovo znam, ipak mi se čini da i tu ima mnogo toga
nejasnoga. Ipak ima istine u onoj uzrečici – da bogatstvo ne čini
čovjeka sretnim.

12
 – Ja ne bih voljela da je on nesretan.
– Ma što ti voljela ili ne, on živi životom koji je sam
odabrao. Iako je pametan, iako zna u životu postići cilj, barem
onaj materijalni, čini se da svatko ima nešto gdje – šepa. Čim se
vratim kući, morat ću se pozabaviti njime. Sad me nešto
zaintrigirao i taj njegov pastorak.
– Baš ništa ne znaš o njemu?
– Ništa. Čak ni koliko mu je godina, ni što radi, ni kako se
slažu, ako se uopće slažu. Jer, da su u dobrim odnosima.
zasigurno bi bio s njima, netko bi ga viđao kod njih. No, sad
dosta priče o tom stricu. Ja imam neke druge namjere s vama
dvjema.
– Kakve? – brzo je uskočila Carmen, Sariti se činilo samo
zbog nje, da nju malo oraspoloži.
– Vodim vas večeras u Barcelonu. Kažu da se nigdje u
Španjolskoj ne može tako zabaviti kao ondje.
– Oh, mora da je tako, mada ja maštam da vidim i Alicante
– brzo je rekla Sarita, što je iznenadilo i Huga i Carmen, toliko da
je ona čak i primijetila:
– Saznat ću o tebi više u ovom razgovoru nego sve vrijeme
našeg druženja. – A potom se obratila Hugu i kao šaleći se rekla:
– Ako ostaneš ovdje još koji dan dulje, možda ću i prekinuti
prijateljstvo sa Saritom.
– Nemoj, jer, u toj se djevojci krije toliko toga što je vrijedno
pažnje – rekao je to toliko ozbiljno da se Carmen na tren
zamislila, prišla Sariti i zagrlila je.
Promatrajući ih ovako obje, Hugo je pomislio da je ovakvih
prizora ondje odakle je došao tako malo. da ne kaže i da ih nema.

13
 Ima Amerika svojih prednosti, u to nema sumnje, zaključio
je, ali ima i ova njihova zemlja. Ima nešto što on nikada neće
ondje naći. No, praktičan već američki, zaključio je da to ondje i
ne trebaš tražiti.
U zemlji gdje je zakon novac, nemoj očekivati ništa drugo.
Ondje nema mjesta ni za veliku ljubav ni za veliko prijateljstvo.

14
 Drugo poglavlje

Femando je ostvario svoj san – kupio je i zadnju praonicu u

Buffalu, i sad je, kako bi mu znao reći posinak Joe – “šerif od
pranja”. Da je to rekao bilo tko drugi. naljutio bi se, ali ovaj
momak, ma što da izrekne, nije zvučalo ni pakosno. Jer, ni on nije
bio takav.
U rijetkim bi trenucima Fernando pomislio kako je šteta što
taj dečko ne želi preuzeti taj posao, jer, on ionako nema nikoga
tko bi za zamijenio. A i posao ekonomiste bi mu pomogao da s
lakoćom obavlja ono što njemu i nije baš uvijek bilo lako. Bio je
siguran da bi sa svojim znanjem, ali i mladosti, bio iznad svih u
Buffalu.
Femanda je sve više mučilo pitanje – što će mu sve to i ima
li smisla da posao uopće proširuje kad će ionako to naslijediti
netko tko s tim nema veze, a najvjerojatnije će to biti država, ili će,
što ga je sve više u zadnje vrijeme zaokupljalo, da sve da nekoj
fondaciji koja već postoji ili bi sam osnovao.
Mada je nekoliko puta pokušavao razgovarati s Joeom o
tome, uvijek bi nailazio na isti odgovor:
– Ja to ne zaslužujem. Meni to ne pripada. Ti imaš rodbine
u Španjolskoj kojoj si dužan pomoći. I molim te, nemoj da se oko
toga više prepiremo.
Joe je bio tako uvjerljiv i tako tvrdoglav daje Fernando znao
da će pritom i ostati.
Za razliku od svoje majke, poprilično egoistične žene, ovaj
je dečko nalikovao na oca koji je povukao i brinuo o sinu

15
izdaleka, samo da ne povrijedi njega i njegovu, kako je jednom
rekao Fernandu, osjetljivu dušu.
No, Fernando je znao i ono o čemu ovaj čovjek nije govorio
– o njegovom strahu koji nikad nije izgovorio, ali on je bio tu – da
njegova bivša žena ne iskaže svoju pravu narav – i sinu zagorči
život na način kako samo ona to zna.
Iako je Femando još volio Floru, iako mu se na neki
poseban način uvukla pod kožu, ipak je sve više uviđao da ona
nije onakva kakva je bila kad ju je upoznao – mila, puna
razumijevanja, s osjećajem za druge, ali i sa stilom nekog
specifičnog življenja.
Najprije ga je to opuštalo, ali kako je ta njezina strast za
putovanjem bivala sve veća, a on ju je s vremenom nazivao i sve
nerazumnijom, počeo je na sve to gledati drugačije nego u
početku.
Pogotovo je bio očajan kad je, misleći da će biti sretna što i
on nekamo ide s njom, ponudio da ode u Španjolsku, ona to
katerogirčki odbila: – Onamo mi se ne ide.
– Zašto?
– Ne zanima me.
– Ne zanima te zemlja u kojoj sam rođen, u kojoj sam
proveo najveći dio svoje mladosti, u kojoj su na kraju i svi moji?
– Koga imaš ondje? Roditelja više nema, a brat da je pravi,
nastojao bi uspostaviti bilo kakav kontakt s tobom. Ovako mi se
čini da se boji da mu ne uzmeš ono što ti pripada. Konačno,
poručio ti je ono što je imao. Koliko se sjećam, bio je jasan: „Ne
trebam te, ne javljaj mi se jer me to samo razljućuje”. Zar je trebao
još nešto reći?

16
 – A što mi to pripada, Flora? – upitao ju je jer nije znao što
je od svega toga istina, tim prije što on nije s tim čovjekom koji je
prenio tu vijest od brata nikad ni razgovarao, ali je sve što je čuo,
prihvatio kako “novo za gotovo”.
– Ono što je ostalo iza roditelja.
– Pa to nije vrijedno jednih vrata moje praonice.
– Svejedno. Tvoje je. Čudi me da se odnosiš prema svojoj
imovini na način kako to činiš. A nisi sve to baš lagano stekao.
– Jesi li ikad pomislila da je on i njegova žena brinuli o
starcima dok sam se ja bavio sam sobom, pa i tobom? Možda ne
bi bilo loše da počneš i na taj način razmišljati. Vjeruj mi da bi ti
koristilo.
– Imali su od toga koristi – i dalje bi ona tjerala po svome,
ali on bi tada razgovor prekidao.
No, i to što su si rekli, bilo je dovoljno da se polako počnu
udaljavati jedno do drugog.
Fernandu to još nije bilo dovoljno da shvati što Flora hoće,
čemu teži i kamo će ih to dovesti.
No, s vremenom ga je to sve manje brinuo, ali sad je sve
više bio zaokupiran nečim drugim – svojom iscrpljenošću koja
mu je sve više zadavala brige. Jer, što će se desiti, ne jednom je
pomislio, ako ne bude mogao raditi, ako sve bude morao
prebaciti na leđa svog poslovođe koji je i sam star i sve je manje u
stanju raditi kao nekad.
I kako čovjek u takvim situacijama traži izlaz na sve strane,
analizira sve ljude iz svog okruženja koji bi mu mogli pomoći,
tako je počeo i on.
I sve više se zadržavao na jednom čovjeku – Hugu Villaru.
Mlad je, vrijedan je, a i Španjolac je.

17
 Ni sam ne zna kako mu je izletjelo da to kaže i Flori, koja je
odmah reagirala: – Meni se on ne sviđa.
– Ali, kako, kad ga i ne poznaš, kad ga nikad nisi ni vidjela,
a kamoli s njim i riječ prozborila.
– Dovoljno je da znam otkud je.
– Zaboravljaš da sam i ja odanle.
– Ne, ne zaboravljam. Dapače, to mi je neprestance na
pameti, a to je i razlog da sam tako reagirala. Nom ja se ipak neću
petljati i tvoje konačne odluke.
– I nemoj – rekao je, ali i počeo misliti svoje. Samo da se taj
Hugo vrati iz Španjolske, morat će s njim porazgovoriti, ali i ne
samo o poslu. Odjednom mu je još palo nešto na pamet, nešto što
je dosad tako lako odbacivao. Nikad nije provjerio što je taj
Španjolac koji se vratio iz Maurese točno rekao, i je li baš bilo sve
tako kako mu je Flora prinijela.
I sam se sebi čudio kako je lako nešto prihvatio što mu sad
izgleda čak i suludo.

***

Joeu se i nije išlo na taj put, ali ne zato što je imao bilo
kakvu averziju prema Španjolskoj, nego zato što je imao posla
preko glave, lako je tvrtka bila tek u začetku, ipak je odlučio otići
i zaključiti te ugovore, ali i napomenuti što očekuje od tih
partnera.
Jer, Amerikanci nisu baš ti koji bi kupovali tuđu robu “s
greškom” koje su bile sve češće na uvoznim stvarima, a plaćali za
nju onoliko koliko bi pogodili.

18
 A njega su svi uvjeravali da je španjolska koža
najkvalitetnija od svih.
Joea je još nešto mučilo. Treba li njegova tvrtka tek biti
uvoznik sirovine, ili bi bilo dobro, da uz dobru dizajnersku
ekipu, početi i sama proizvoditi sve ono što je na američkom
tržištu traženo. No, o tome će porazgovoriti ondje s nekim u
Europi, iako bi najradije već sad pozvao nekoga iz samog centra
mode – Milana.
No, možda je ipak prerano o tome govoriti, tim prije što
mora čuli i mišljenje svoga kompanjona.
Palo mu je na pamet da bi bilo dobro da i on ide s njim jer
tko zna sto se može sve za komplicirati, a to je onda gore rješavati
kad si miljama udaljen od onoga koga trebaš.
I kako ništa nije prepuštao slučaju, tako je i sam dohvatio
telefon i bez da pita može li, rekao mu:
– Spremaj se, Sean.
– Što ti je?
– Idemo zajedno u Španiju.
– Ali, otkud sad to?
– Nema nam druge.
– Što?
– I konačan proizvod. Ili jesmo trgovci ali možemo bili i
nešto drugo.
– Joe, jesi li promislio?
– Jesam, iako ovo što predlažem, ako se u ne složiš, ne
moramo ni započinjati. ali ni neke prilike ne smijemo propuštati.
– Ne znam što da kažem?
– Ništa, spakiraj se i to je sve.

19
 – Dobro, vjerojatno znaš što činiš, ali, ipak treba paziti i ne
zaletavali se.
– Zato idemo onamo obojica. Manja mogućnost da se to
onda desi.
Takav je, Joe, zaključio je Sean kad je njim završio razgovor.
Čovjek trenutka i instinkta. No, tomu bi trebalo dodati još nešto
– nepogrešivog.
I što mu je preostalo nego da se isti tren počne pakirati, ali
je prije toga još skočio do tvrtke da da zadatke onima koji ostaju
što im je raditi. Jer, ovaj je tjedan stizala jedna pošiljka i iz Indije i
to s prvoklasnom zmijskom kožom koja je bila silno tražena na
američkom tržištu.
Nije da mu se nije išlo u Europu, ali imao je toliko posla još
ovdje, sve se još uhodavalo, da je mislio da bi jedan u toj
Španjolskoj bio dovoljan. Ali, kad si je Joe nešto zabio u glavu,
nema odustajanja, i to je znao i tomu se pokoravao.
Pa, konačno, možda sve i neće ispasti tako loše, možda će
im se na tome putu štošta ukazati.

***

Čim su sletjeli na barcelonski aerodrom, obojicu je

obuhvatilo neko čudno raspoloženje. Joe je obožavao ovu klimu,
a Sean je odmah uočio kako ni Španjolke nisu baš „za baciti”.
Kako je to naglas izgovorio, Joe je odmah reagirao:
– Nismo po to došli.
– Nismo, ali to ne znači da moram hodati ovim gradom
zatvorenih očiju.

20
 – Ne moraš, ali otvori ih ondje gdje to treba, a ne gdje te
instinkti vode. I to oni najniži.
– Nemoj da se vratim kući sljedećim avionom kući. Jer,
uopće ne znam što misliš kad kažeš najniži. Ja nisam neki
ženskar, ali čini mi se i normalnim i prirodnim da neke stvari
primjećujem – rekao je Sean čvrsto što je i Joeu doprlo konačno
do svijesti.
No, Seanu je tad nešto drugo palo na pamet. Sjetio se priča
koje je čuo, i kojima nije dosad davao neko značenje – priča kako
je i na koji je način njegova majka ostavila oca. Ali i ona još,
barem se njemu činila, gora. Zatajila je Fernandu da je udana i to
mu je priznala tek kad se ovaj u nju zatreskao do ludila. Jasno da
nije znao ni za nj, ali svejedno kad je saznao, prigrlio ga je kao
rođenoga. I sad ono najvažnije. Iako mu je ovaj nudio sve. Joe je
sve to odbio. On je imao oca, bio mu je privržen, čak bi se reklo
više nego majci, iako je ostao s njom do punoljetnosti. Svatko tko
se prošao kao on, morao je biti iznad svega čovjek, pošten, dobar i
sa stavom. A Joeov stav je bio jasan – stvoriti sve vlastitim
rukama. Pa i ovaj dolazak ovamo, čak i Joeov poziv da ide s njim.
mogao je značiti na neki način neku obranu, ili sigurnost da ne
učini nešto u ovoj zemlji što se ne bi svidjelo Fernandu. On je bio
naprosto čovjek koji je mislio na sve.
Kad je malo bolje promislio, i kad se sjetio i te mogućnosti,
odmah je postao mekši i sad već sasvim drugačije reagirao na ono
što je malo prije čuo.
Čak se i sam Joe iznenadio.
– Oprosti, zanesem se koji put, ali ne mislim pritom ništa
loše, lako, to i ne mora izgledati baš tako. Ali, ti si zato uvijek tu,
moj dušobrižnik, koji, ma što ja rekao, i ma kako koji put
reagirao, ipak nemam uvijek pravo.

21
 I kad mu je Joe htio u znak suglasnosti i sam nešto reći,
ugledali su simpatičnog malog Španjolca kako se ogledava, ali i
kreće prema njima. I samo što ga je Joe htio upitati traži li njih,
ovaj im se predstavio i sa smiješkom upitao:
– Sigurno ste vi naši novi suradnici? Ja sam Mario, drago mi
je što ste došli, i to obojica. Jer, ne znam kako je to kod vas, ali ako
je tvrtka u zajedničkom vlasništvu, onda je dobro da ste obojica
ovdje, barem dok se ne upoznamo. No, što ja to brbljam, kad ste
vi baš tako učinili.
Tek kad je ovaj izgovorio što je mislio, i Joe i Sean su mu se
predstavili. Mario je shvatio odmah tko u toj američoj tvrtki vodi
glavnu riječ.
Ono što je bilo jasno i Joeu i Seanu, jest jedna neposrednost
koja je između njih uspostavljena, toliko da su to čak i pred njim
prokomentirali.
– Nije to ništa, tek sitnica od onoga što vas očekuje.
– Što? – odmah je upitao Sean.
– Čim se danas malo odmorite, sastat ćemo se i dogovoriti
plan rada dok ste ovdje, a na večer vas vodimo na jednu zabavu.
– Tko je priređuje? – upitao je i Joe, što je iznenadilo čak i
Seana.
– Mladi Barcelone.
– U povodu čega?
– Tako, na kraju ljeta žele svima onima koji odavde odlaze
zahvaliti se, ali i reći im da su kod nas uvijek dobro došli.
– Simpatično i neuobičajeno, tim prije što će se na jednom
mjestu naći svi oni koji to žele. Mladost ne pravi razlike, barem
ne kod nas. Nikakve. Iako živimo i mi sve više od turizma, ipak

22
stjecanje novca nije ono što nas je toliko zaokupilo da mu
postanemo i žrtve.

***

Iako je Joe jedva čekao da vidi kako će ta zabava izgledati,

nije ipak mogao ni naslutiti da će biti takva kakva je.
Činilo se kao da se skupila na tom platou sva mladost
Španjolske ali i ostatka svijeta. Mada je bilo veselo, nije se ni
naslućivao nikakav izgred. Ili su ti Španjolci svjesni što za
propagandu turizma i sigurnosti znači takvo ponašanje, ili su
takvi po prirodi. Bilo što da jest, sjajno je to.
Premda su ih njihovi domaćini, namjerno, pustili da se i
sami snalaze u toj gomili kako žele, ipak su obojica imala osjećaj
da ih prate budnim okom.
I samo što su to htjeli prokomentirati, pokraj njih se našla
jedna djevojaka koja se obratila Seanu:
– Niste zadovoljni ovim što vidite?
Zbunjen ovako izravnim pitanjem, ali i djevojkom, uspio se
tek nakon nekoliko sekunda srediti i tek joj odgovoriti: – Ma ni
govora! Sve je ovo iznenađujuće.
– Pa nisam siguran bi li nama nešto ovako uspjelo.
– Ne bi – odgovorila je umjesto njega, što je Seana
iznenadilo. Ali, odjednom je i u njemu proradio inat, američko
domoljublje, pa je brzo i on rekao:
– Kako ste tako sigurni? Sigurno nikad niste bili kod nas? I
ne poznate nas.
– To je istina, ali zato poznam nas.

23
 Joe je slušao ovaj razgovor, ali je isto tako zagledao u
djevojku koja je očito bila s njom u društvu. Nije znao što bi
rekao, ta ga je cura toliko opčinila da nije ni riječ prozborio, ali je
zato čim se začula plesna glazba, naklonio joj se i tek tad rekao:
– Silno bih želio s vama zaplesti.
Nije očekivao odgovor koji je dobio:
– Pa i meni se pleše. Tim prije što ondje odakle dolazim, i
nema ovakvih skupova baš previše. A čini se da je i vama ovo
iznenađenje?
– I jest.
– Ali, ne čudite se?
– Odavno se ničemu ne čudim.
– Ne znam što da kažem.
– Pa, i nema se tu što reći.
I tek je tad Joe našao potrebnim da se predstavi. Sariti ni
ime ni prezime nije ništa značilo, ali jest zemlja iz koje je dolazio.
To mu je i rekla, ali i on je postao razgovorljiv jer ju je odmah
upitao:
– Voljeli biste vidjeti Ameriku?
– Bih.
– Pa zašto ne dođete?
– Bože, pa jedva sam došla i u Barcelonu.
– Novac je u pitanju?
– I ne samo novac.
– Nego?
– Teško da biste vi Amerikanci to mogli razumjeti.
Tek ju je značajno pogledao, malo čak i zastao u plesu, da bi
na njezino iznenađenje ipak rekao:

24
 – Slabo poznam Španjolsku, nemam mnogo kontakata ni s
vašim sunarodnjacima, ali jednog kojeg znam, o njemu sve
najbolje. Nijednog Amerikanca ne znam koji bi mu mogao stati
uz bok.
– Lijepo je to čuti, samo, znate, glupo je na taj način
razvrstavati ljude.
– Znam, ali kad vam netko tako uđe pod kožu kako je meni
moj očuh, onda se toga nikako ne možete riješiti.
– Znam.
– Što? – malo je nespretno upitao je, ali ona se nije dala
zbuniti.
– Pa, najprije vam je očuh, a onda i stranac.
– Da, baš lako.
Onda je glazba stala, ali Joe se nije odvajao od Sarite.
Dapače, počeo ju je ispitivati tko zna što sve ne, da bi joj na kraju
rekao: – Tako bih vam volio pokazati Ameriku.
– Nemojte to dvaput reći.
– Željeli biste i vi k nama, ipak?
– U zadnje vrijeme sve više o tome razmišljam. Znate, život
ovdje nije lagan.
– Sarita, nije više nigdje. samo je pitanje gdje nam se više
pruža šansa.
– Ovdje je malo tko ima. I pogotovo ako si djevojaka.
– Kad bih htio bili iskren, morao bih vam reći da njima ni u
Americi nije lako.
– Ako je tako, pitam se zašto je?
– Mnogo je razloga tomu, od onih socioloških pa sve do
onih drugih. A ni povijest tu ima „svoje prste“.

25
 I kad se opet začula glazba, on je prekinuo razgovor, sad je
uhvatio za ruku i poveo prema mjestu koje je bilo malo dalje od
ostalih.
Sarita se, začudo, uopće nije opirala tomu, pa čak ni kad ju
je stisnuo jače nego je očekivala.
Valjda ima momenata kad ti mozak stane, kad se predaš
osjećajima iako si svjestan da i ne bi baš trebao.
Pa, konačno, što je loše u tome, zaključila je Sarita i privila
se uz ovoga stranca onako kako nije ni u koga dosad.

26
 Treće poglavlje

Otkad se Joe vratio iz Španjolske, nije imao mira. Ali, ne

zbog posla, jer njega je obavio i bolje no što je mislio, nego što mu
uopće iz glave nije izlazila ta Sarita.
Jednostavno takvu djevojku još nije sreo.
Onako, za sebe, znao se upitati bi li trebala tako izgledati
njegova žena – jednostavna, lijepa, nepatvorena, a iznad svega
iskrena.
Znao je da je i više nego glupo praviti planove sa ženom
koja ne samo da je daleko, nego koja nije pokazala ni trunke
zanimanja za nj, osim što je bila ljubazna, kako bi uostalom bila i
svaka druga dobro odgojena cura kad bi se našla u društvu sa
strancem.
I mada nije analizirao zašto, odjednom je poželio otići k
majci i Femandu. Nije, kako bi to inače činio, onamo odletio
avionom nego se uputio autom. Kao da je želio, putujući i na taj
način, sredili misli. Morat će s Fernandom malo porazgovoriti o
toj zemlji, o ljudima u njoj, ali još više o običajima jer ono što je
ondje sreo, ali i još više kako se osjećao, nešto je novo za nj.
I tek kao da mu je sad doprlo do svijesti kako je taj, inače
čovjek silno vezan za sve što je španjolsko, prekinuo svaku vezu s
onima s kojima odista ne bi i trebao.
No, planovi su jedno, a život je ipak drugo.
Iznenadio se kad je stigao pred njihovu kuću i nije ih
nijedno zatekao.

27
 Vjerna domaćica Magda, očajna, odmah mu je rekla da su
sinoć Fernanda odvezli u bolnicu, a majka je, po običaju, na
jednom od svojih putovanja.
Poslije tih Magdinih riječi, skamenio se. Jer, razmišljao je,
nije mu sigurno pozlilo odjednom, mora da se loše osjećao
danima, a ona brinući se samo za sebe, nije ništa i nikoga ni
primjećivala. Stoga je, uopće ne krijući svoje nezadovoljstvo
majčinim ponašanjem, upitao Magdu:
– Bilo mu je tako loše?
– Pa, jest, ali ništa drugačije nego se osjećao inače. No, znate
vi njega. Dok ide, ide.
– I kako ste ga onda uspjeli natjerati da ide na preglede?
– Mi nismo, ali jest Hugo.
–Tko je to?
– Pa njegov zemljak.
– Španjolac? A otkad je kod njega?
– Ne dugo, ali doista je to vrijedan i odan mu čovjek.
Onakav kakvih se danas rijetko sreće. Meni se čini da su ti
Španjolci sasvim neobični ljudi. Nešto slično Talijanima.
– Znaju se od prije?
– Ne bih rekla, iako kod gospodina Fernanda nikad ne
znale koga zna otprije, a koga je tek ovdje upoznao. Uostalom,
znate i sami. Prema svima je jednak, naročito prema onima koji
vole raditi.
– Magda, ja ću sad u bolnicu, a ako se javi mama, recite joj
da se odmah vrati.
– Ali, kako?
– Recite da sam ja rekao.

28
 – Ma, to ne bi želio gospodin?
– Možda on i ne bi, ali ja tako hoću. I ona bi trebala shvatiti
da na svijetu nije sama – to je izrekao i krenuo prema izlazu iz
kuće.
To ju je sve to toliko iznenadilo, da se uopće nije snašla, jer,
ipak ga ovakvog nikad nije vidjela. Bila je toliko uzbuđena da ga
čak nije ničim ni ponudila. Iako nije njezino da se petlja u njihove
odnose, ovaj čovjek ima pravo.
Gospodinu je u zadnje vrijeme loše, ali to gospođu nije
smetalo da ode kao da se ništa neće desiti. Možda i neće, ali ipak
to nije smjela učiniti.
Isti čas je pomislila kako je prava šteta što ovaj dečko nije
pristao ostati ovdje i preuzeti ovaj gazdin posao. Tad bi bila
sigurna da bi sve cvjetalo. A možda bi i na majku mogao utjecati.
Joe je ljut kao ris uletio u bolnicu. Nasreću sreo je dežurnog
liječnika, svog znanca Jacka, koji ga je, vidjevši i zabrinutog i
ljutitog, smirio:
– Ma nije ništa novo kod njega. Tlak i srce su uobičajeni,
samo mora da je malo pretjerao u poslu.
– Što to znači?
– Da bi se trebao više odmarati, više paziti na sebe. Ali, ako
je izdržao tolike napore, izdržat će i ovo. Morat će, istina,
promijeniti režim života. Moraš mu ti to reći. Tebe će jedino
poslušati.
– Ako je tako, neću se micati od njega.
– Ne pretjeruj, Joe. Nije problem u tome da netko nad njim
dežura.
– Ali, kako da onda na nj utječem?
– Razgovorom. Počni odmah.

29
 – Morat ću i mami održati lekciju.
– Zašto?
– Kako zašlo? Pa zar i njoj nije mjesto uz njegovu postelju
sad?
– Ne znam što da ti kažem, ali mislim da on to od nje i ne
očekuje. Pa, onda i ne traži. Jer, shvatio je, ne ljuti se, da se
prevario tom ženidbom. I da nije tebe, ja sam siguran da bi se on
rastao.
– Bilo bi bolje da je tako i učinio. Jer, tad bi sigurno ostao u
vezi sa svojima.
– Što je sad to? Pa ja sam mislio da on nikoga nema, iako su
mi neke njegove reakcije čudne. A koga uopće ima?
– Ima, iako ne znam koga sve ne. Ali, za brata znam. A
znao je, nekad, pričati i o nećakinji.
– Koliko joj je godina? – upitao je Jack, na što se Joe
zamislio, da bi tek nakon nekoliko sekunda i rekao:
– Pa, oko dvadesetak.
– Sad sam se još nečeg, suludog, sjetio.
– Čega?
– A da je pozoveš da bude uza nj sad. Poznajući ga, teško
mi je vjerovati da ne pati i za njom.
– Pa, ne znam.
– Što te priječi?
– Mama.
– Imala bi nešto protiv?
– Bi, jer ona je sve učinila da ih udalji, iako to nikad nije
priznala. Ja čak mislim da je i izmislila neke stvari da bude tako.

30
Ali, nije samo u pitanju imetak nego više to jer se nije željela
„miješati sa seljacima”, kako bi ih znala nazivati.
– Ma teško mi je to vjerovati. Pa ljudi su ljudi, pogotovo ako
su dobri.
– To ti i ja tako mislimo, ali ovi njoj nisu dovoljno otmjeni.
– Da i ti ne pretjeruješ?
– Volio bih kad bi bilo tako. – I kad je Jack još nešto htio
dodati, začuli su zvono iz bolničke sobe. Jack se okrenuo, i tad je
samo rekao Joeu:
– Zove me Fernando.
Obojica su ako sumanuta poletjela prema Fernandovoj sobi.
I kad je Joe očekivao ono najgore, iznenadio se kad je vidio
kako Fernando sjedi na krevetu i smješka se. A kad je vidio
zabrinutu obojicu, upitao ih je:
– Uplašio sam vas. Neka. I vi mene neprestance plašite.
Stalno u nešto sumnjate, stalno mi nešto preporučate, i to bez
razloga. Ja znam koliko mi je godina, znam da se aparat počeo
kvariti, ali izdržat će još. Ne brinite. Samo, zvao sam vas da vam
kažem da ću sutra doma, ma što vi mislili o tome. Moram nešto
srediti.
– Što je toliko važno da ne može pričekati? – upitao ga je
ljutio Joe.
– Oporuka.
– Bože, o čemu ti sad misliš? Zar to još nisi sredio kad ti je
to toliko važno?
– Nisam, jer sam mislio da ćeš se ti predomisliti. Ali, prije će
se sunce početi okretati oko zemlje, nego ćeš ti promijeniti miš:;
Ponekad me podsjećaš....

31
 Zastao je, ali Joe je sad već mirno disao.
– Na tebe samoga.
– Da, baš tako. No, tad znaš da ne iza sebe ostaviti ništa
nedovršeno. Pa i zato moram nešto učiniti.
– Ako ti je do toga stalo, dovest ćeš bilježnika ovamo – Joe je
počeo oprezno.
– Ne, ja ću kući, doma uvijek trezvenije mislim, a osim toga
tko zna kako bi to izgledalo.
– Ne razumijem.
– Znaš, drugo je kad se nešto radi do svijesti, a drugo je kad
se to čini u oči u oči sa smanjenom svijesti. Može se i tsko
tumačiti.
– A tko bi to tako tumačio, Fernando – zabrinuto je upitao
Joe.
– Ti, sigurno, ne.
– Pa tko drugi? – nastavljao je i dalje uporno Joe, iako je
znao na koga Fernando misli, i odlučio je i tu bojazan odstraniti:
– Mami nikad ne bih dopustio da uzme išta, osim onoga što
bi joj ti dao. Ali, ne bih sad više o tome.
– Imaš neki razlog zašto si došao baš sad k meni? – i
Femando je preokrenuo priču.
– Imam.
– Pa da čujem?
– Oduševljen sam Španjolskom. Sad su i mnoge stvari
jasnije, pa i tvoje ponašanje.
– Samo zemljom?
– I njome, ali još više ljudima.

32
 – Oh, nemaš pojma koliko mi je to drago, jer ćeš me sad još
bolje razumjeti. Možda ćeš shvatiti i koliko mi sve to nedostaje, i
što sam sve zbog posla propustio.
– Još možeš sve nadoknaditi.
– Teško.
– Zašto teško? Koliko sam čuo, nisi na izdisaju, a malo
odmora ne bi ti štetilo. Ali, sad bih i ja s tobom onamo. Kamo
sreće da sam i prije.
– Šališ se?
– Nikad nisam bio ozbiljniji.
– Neka Španjolka je u pitanju?
– Ne znam.
– Kako to da ti odjednom nešto ne znaš. Ti koji znaš sve ne
samo o sadašnjosti i prošlosti nego si u stanju predvidjeti i
budućnost.
– Pa, čudne su mi se stvari ondje desile. Da mi je to netko
prije rekao, rekao bih mu daje lud.
– Nemaš pojma koliko bih volio da te zarobi neka moja
zemljakinja.
– Ne znam, Fernando, što da kažem i što da uopće mislim.
Jer, nekad se osjećaš tako nemoćnim.
– Znam za te faze, ali i iz njih treba izići.
– Kako?
– Sam ćeš to morati odlučiti.
– Ne mogu.
– Ma to što sad govoriš, glupost je. Ali, sad i ja gorim
napamet. Ništa ne znam. Pa da čujem? Samo, prije no što išta
kažeš, tko je koga ovdje došao liječiti? Da to raščistimo?

33
 – Uzajamno – rekao je Joe i njih su dvojica jedan drugom
otvorili srce. Kao nikad.
U svemu tome bilo je nešto što je zbunjivalo Femanda. Ta
Sarita. Pitao se, ali nije htio o tome ni zucnuti, nije li ta djevojka,
možda, njegova nećakinja. Zbunjivalo ga je jedino to što ju je sreo
u Barceloni. Sumnjao je da bi nju Miguel puštao na neke tulume
čak onamo. Ali tko zna. Vremena su se i ondje promijenila. Kad
bi tako bilo, lako bi i umro. Jer, u to bi upleo prste sam Bog.
Toliko je bio zanesen tom mišlju da je obećao Joeu da će
ostati u bolnici cijeli tjedan i da mu dopušta da bilježnik dođe
sutra k njemu.
Joeu je bilo čudno jedno – zašto je odjednom postao tako
popustljiv. No, ma što da je tome razlog, on je bio zadovoljan.
Ispravit će se pogreška za koju je kriva njegova majka.

***

Bilježnik se iznenadio kad mu je Joe rekao da svakako

danas poslije podne dođe u bolnicu k Fernandu.
– Zar je tako loše?
– Ma, ne bih rekao da je lošije nego inače.
– Pa, u čemu je onda stvar?
– Oporuka je u pitanju.
– Znači, pristao si da preuzmeš tvrtku?
– Otkud ti sad to?
– A što bi drugo bilo?
– Mislim da će konačno učiniti ono što je trebao i prije.
– A to je?

34
 – Sve što je stekao, ostaviti onima koje je najviše na svijetu
volio – bratu i njegovoj kćeri, ili samo njoj. To čak i ne znam, ali
gotovo da je svejedno. Zar ti ne misliš tako?
– Ne znam što da ti kažem. Neki put mi se čini da tako
treba, a onda me obuzmu neke druge misli. No, sad je svejedno.
Reci mi hoćeš li sa mnom u bolnicu?
– Ne.
– Zašto?
– Zato što želim da ti s njim u miru, bez ikakvih sugestija
obaviš to. Samo te nešto molim.
– Reci.
– Majci je dovoljna tek apanaža. Ništa više. Neću reći da
nije ni to zaslužila, ali...
– Ne sudi strogo. Znaš kako se kaže...
– Znam. Da svatko ima ženu kakvu zaslužuje. Ali, znam
isto tako da svako pravilo ima iznimaka. A on to sigurno jest.
– Joe, mislim da i ti griješiš.
– U čemu?
– On je tvoju majku na poseban način volio. Voljela je i ona
njega. No, bilo kako da jest, ali njihov brak je bio specifičan. Nitko
u njemu nikoga nije opterećivao, nitko nikoga nije ni u čemu
sprečavao. I još nešto. Nikad se nije čulo da ga je ona ikad
prevarila.
– Bože, zar je i to trebala?
– Nije, ali ti se ponašaš kao da jest.
– To nisam rekao, ali da i jest, ni to me ne bi iznenadilo.
Ono što mu je znala činiti, i što mu je učinila, možda je i gore od
same fizičke prevare.

35
 – Na što misliš? Konkretno?
– Pa rekao sam ti. Sve je učinila da prekine vezu sa svojima.
– Ne muči se više time. Učinit ćemo sve da to popravimo. A
ni ti ljudi nisu razumni.
– A ako ipak jesu?
– Da je tako, već bi učinili nešto što bi potkrijepilo tvoju
tvrdnju. No, sad dosta priče. Idem onamo pa ću vidjeti i ćuti što
taj stari lisac smjera.
– Ne znam sve, ali znam ga. Nikoga neće ni zaboraviti ni
izostaviti.
Obojica muškaraca su bila sigurna da je baš tako.

***

Joe je bio očajan. Kad je mislio da će s Fernandom biti sve

najbolje, da će “kao nov” izići iz bolnice i da će početi planirati
svoj put u Španjolsku, hitno su ga pozvali u bolnicu.
– Dođi odmah, Joe – pozvao ga je prilično zabrinuto Jack,
čovjek kojeg bi se sve prije moglo nazvati do paničara.
– Nije dobro?
– Pa, nije. Iako nitko to nije očekivao. No, sve je u Božjim
rukama. I bilo bi dobro da javiš majci da dođe.
Nije mu ništa više trebao reći. Ovo je značilo Femandov
kraj. Isti je tren pomislio kako ga je sam Bog doveo ovamo i kako
je sreća Božja da je napisao tu oporuku.
Nije više ništa ispitivao Jacka, ali je odlazeći rekao Magdi:
– Molim vas nazovite mamu i recite joj da se odmah vrati
doma.

36
 – Loše mu je?
– Čini se da jeste, jer Jack me ne bi tek tako zvao.
Magda više ništa nije mogla pitati jer je od već bio izjurio iz
kuće.
Zadnjim snagama prišla je telefonu i okretala broj
gazdaricinog mobitela. Bila je na nju silno ljuta. Jer, ako nije za
života bila uz, mužu, trebala je biti barem sad kad umire.
Joe nije znao kako je uopće uspio voziti do bolnice. I u ovim
momentima sjetio se očevih riječi:
– Tvoja je majka imala sreću. Ovaj čovjek je u stanju trpjeti
ono što ne bi nitko. A i tebe je prigrlio kao da si njegov. Nemoj to
nikad zaboraviti.
Iako još nije mogao vjerovati da je ovo kraj Fernandova
života, ipak se bojao. Samo da ga još zatekne živog, bilo je sve što
je želio.
Stoga je uletio u njegovu sobu kao da ga netko goni, i kad
ga je ugledao otvorenih očiju, bilo mu je lakše.
– Odlučio si sad ti mene zezati – rekao mu je kao da je ovaj
najzdraviji.
– Ma i nisam, Joe. No, meni se čini da sam mnom ipak nije
dobro. I htio sam ti nešto reći, za što znam da ćeš izvršiti.
– Reci.
– Napisao sam oporuku. Nikoga nisam zaboravio, ali u njoj
stoji nešto što me ipak zabrinjava.
– Mogu li ja nekako pomoći, iako vjerujem da neće trebati.
– Trebat će. Čuo si da imam nećakinju, Saritu. Sve sam
ostavio njoj, jer moj brat to i lako ne bi htio, ali ne zato što je na

37
mene ljut, iako bi i za to imao razloga, nego zato što nikad ne bi
napustio Španjolsku.
– A ona?
– Sve ćeš morali učiniti da to ona učini.
– Hoću, iako...
Znan, znam, ali ti znaš biti tako uvjerljiv, tako siguran u
ono što govoriš, da nema onoga tko ti ne bi povjerovao. Obećaj
mi da ćeš tako postupiti.
– Ma, znaš da hoću, iako mislim da ćeš ti to obaviti sam kad
se onamo uputimo – rekao je, sad je tek Joe uočio s velikim
naporom. I stoga se pobojao, počeo ogledavati gdje je zvonce
kako bi pozvao Jacka.
No, ovaj se stvorio u sobi s još jednim liječnikom i sestrom
kao da je znao da ga traži. Čim je ušao, dao je znak Joeu da se
makne.
Joe je ostao užasnut spoznajom da su ovo bili zadnji časovi
ovog tako dobrog i dragog čovjeka, ali i da je obećanje koje mu je
dao. zapravo oporuka koju mora izvršiti, pa ma kako.
Sve što je u tim trenucima mislio, bilo je – kako je ovaj život
ipak nepravedan.
Iako mu se činilo da je cijela vječnost otkad je izišao iz
bolesničke sobe, kad su se vrata konačno otvorila, i kad je
ugledao zabrinuto Jackovo lice, znao je da ili je kraj nastupio ili će
brzo.
– Možeš sad ući – rekao mu je Jack.
– Je li pri svijesti?
– Još je, samo neće dugo.
– Bože! – uzviknuo je i već držao za kvaku.

38
 Bojao se opet prizora koji će zateći, a ono gotovo da se ništa
nije promijenilo od malo prije.
Čak mu se i nasmiješio, i opet se vratio na tu svoju Saritu.
– Reci joj da je nikad nisam zaboravio, da sam je volio i da
silno želim da bude sretna. I još nešto.
– Ne napreži se. Znaš da ću joj sve reći.
– Reci joj da ti mora vjerovati, da ćeš ti biti njezin anđeo
čuvar.
Ovo je bilo previše. Čak i u ovim trenucima on je mislio i na
tu djevojku ali i na njega. Nije se mogao oteti dojmu da on planira
da se njih dvoje svide jedno drugom. Da nije bio u takvoj situaciji,
rekao bi u da je lud, a ovako je podržavao sve što je rekao, čak se
uspio i našaliti:
– Pa, ako je zgodna, a pametna sigurno jest, tko zna što bi se
sve moglo iz toga izroditi, Fernando.
Nije mu ništa odgovorio jer mu je ponestalo snage, ali Joeu
se činio da je vidio lagani smiješak na njegovim usnama.

39
 Četvrto poglavlje

Perezovi su bili beskrajno tužni. Prvo jer nitko nije mogao

ni pomisliti da će Fernando tako naglo otići, a drugo jer mu nisu
bili ni na pogrebu. A sve je to bio nesretan stjecaj okolnosti.
Iako se na prste moglo nabrojiti kad su svi troje bili odsutni
više od dana iz Maurese, nije bio razloga da odbiju poziv
Carmeninih roditelja da zajedno odu malo prošvrljati, kako bi
Sarita rekla, tim prije što su Carmenini naslijedili neku staru kuću
u Sevilli koju je trebalo ili popraviti ili prodati.
Miguel se razumio u gradnju pa je i to bio razlog da nije
mogao odbiti Carmeninog kad mu je rekao kako bi bilo dobro da
malo i oni nekamo odu jer će ugodno spojiti s korisnim. I kako se
i inače dešava u životu, desilo se i sad njima. Ali, kako je rekla
Maria, tako je, valjda, moralo biti.
– Znaš, Maria, počeo je to jutros kad su se vratili iz Seville
Miguel i kad su saznali za smrt Fernandovu – da ću otići na
njegov grob kad-tad. On je ipak bio moj brat, iako ne znam zašto
se nije javljao, ja sam siguran da nas je sve volio. Čak mi se
ponekad činilo, kad bi gledao u Saritu, da bi je najradije poveo sa
sobom.
– Znam. I ja sam primijetila da je lud za njom, i da je samo
to, trebao bi otići, ali i ne samo ti. Samo...
– Znam na što misliš, ali valjda će i nama granuti, valjda
ćemo i mi prestati krpati kraj s krajem.
– Ako misliš na novac, onda sumnjam, ali nije sve u novcu.

40
 – Nije, jasno da nije, ali, bez da se ljutiš, reci mi, kako ćeš
onda onamo?
– Bit će načina. Meni je važno da si ti s tim suglasna.
– Bože, pa kako ne bih bila! I ne samo da bih tebe poslala
onamo, nego bih rado išla i ja s tobom. A znam da nas ni Sarita ne
bi pustila same.
– Vidi, vidi – našalio se sad i Miguel sa ženom, iako mu je
najmanje bilo do šale. No, kad je poslije toga zašutio, Maria je
znala da ga još nešto muči.
– Što je sad? – brzo ga je upitala.
– Tko nas je uopće obavijestio o Fernandovoj smrti? Tko za
nas zna? Jer, dajem glavu u vatru da to nije Flora. Nije voljela da
se družimo dok je bio živ, pa nas ni sad nije željela ondje.
– Ne znam. Možda tu ženu pogrešno sudimo.
– Ne bih rekao.
– Znaš što mislim?
– Da čujem?
– Hugo.
– Pa, iako on sve zna, mislim da se ne bi usudio nas o tome
obavijestiti. Konačno, to i nije njegov posao. On se ondje mora
ponašali onako kako se ponašaju i oni prema nama.
– A taj Joe?
– Ma, taj jedva i da zna da postojimo.
– Ne bih bio tako siguran. Jer, prema onom što smo čuli, taj
je dečko krasan. Čak nije želio ni ostati u toj tvrtki jer se bojao da
netko ne bi rekao da je lovac na Fernandov imetak.
– Ako je tako, onda je doista čovjek, ali mogle su se stvari i
izmijeniti.

41
 – Ti uvijek misliš crno, no, ne mora tako biti. Ja bih ipak
pričekala.
– Što?
– Pa netko će nam javiti kako to da je tako naglo umro, je li
bolovao, je li i inče imao problema...
– Što jest da jest, sad je gotovo. Ja brata neću više vidjeti,
otišao je u grob vjerojatno s tugom što je među nama bilo tako
kako jest. I kad nisam mogao vidjeti ga živog, vidjet ću barem
njegovo vječno počivalište, lako me još nešto muči.
– A toj e?
– Kad bih imao novaca, pokopao bih ga ovdje. Uz roditelje.
On ih je i volio i poštivao.
– Sve mogu podržati, Miguel, osim toga.
– Zašto?
– On je ondje proveo najveći dio svoga života, ondje mu je
žena i prijatelji, pa i neprijatelji i on ondje i pripada. I to zaboravi.
– Teško mi je, ali sve nas to čeka. Konačno, što je desetak
godina što je otišao prije nas prema vječnosti? I lako se stvari
mogu promatrati.
– Mogu, kad se ne tiče vlastite kože. No, ja znam da vas ne
smijem više time zamarati jer stvorit ću pakao u kući.
– Što se nas tiče, nećeš, jer ja znam kako ti je, ali voljela bih
da sebe više ne mučiš.
Cijeli dan više nisu o Fernandu razgovarali, ali u zraku se
osjećala napetost.
I kad je Sarita rekla da će malo izići na večer van, otac ju je
ošinuo pogledom:
– Unatoč svemu?

42
 – Čemu, tata?
– Ne bi me to ni trebala pitati. Ako je stric ikoga volio, onda
si to bila ti.
– Ako je tako kako kažeš, na čudan je način izražavao tu
ljubav – bilo je zadnje što je rekla prije no što je izletjela iz kuće.
I Miguel i Maria su znali da su joj se oči napunile suzama i
oboje su briznuli potom u plač.

***

Kad je sve bilo gotovo, kad je trebalo konačno vidjeti što

piše u oporuci, Flora je bila silno nestrpljiva.
Bila je sigurna da je muž nije zaboravio, da joj je ostavio za
pristojan život, ali ono što je ona željela, znala je da neće dobiti –
bila je to ova kuća s kojom se toliko srodila da si nije mogla
zamisliti život nigdje drugdje.
I kad joj je sinoć Joe rekao da će sutra k bilježniku, ona nije
mogla izdržati da ga ne upita: – Znaš li išta o toj oporuci?
– Da me zanimalo, znao bih sve.
– Ali, kako?
– Mama, Fernando je prema meni bio kao rođeni otac. Sve
mi je dao, a dao bi i više da sam ja to tražio. Dapače, kad mi je
nudio, ja sam kategorički to odbio, jer mi to i ne pripada.
– A kome, onda, pripada?
– Njegovima.
– Tko su ono? Gdje su bili sve ovo vrijeme? Zašto se nisu za
nj brinuli? Pa čak ni pitali? A to da nisu bili ni na sprovodu, to im
nikad neću oprostiti.

43
 – Tko zna jesu li imali i za put, majko. No, to je tek odgovor
na tvoje zadnje pitanje. A sve ono prije toga, molim te da ne
spominješ. Jer, koliko mene pamet služi, ti si bila ta koja ih nisi
htjela u kući jer bi ti rušili imidž. Tako si nekako rekla. A ja sam
siguran da su to normalni pošteni i ljudi koji su voljeli Fernanda,
ali koji mu iz ponosa nisu htjeli dosađivati. I molim te, bez obzira
kakva oporuka bude, da je i ne pokušaš oboriti jer imat ćeš mene
protiv sebe.
– Znači ti znaš?
– Ne, nego ja tek naslućujem, jer sam bio senzibiliziran na
Fernanda, silno. Čak mi je i otac rekao da ga poštujem.
– Urota! To je urota njih dvojice protiv mene. No, to me ne
bi bilo briga da i ti nisi u tom kolu.
– Mama, ni u kakvom kolu ja nisam. Ja samo govorim što bi
nas sutra moglo čekati da se pripremiš.
– Ti misliš da je on sve ostavio tim Španjolcima?
– S obzirom da je on bio iznad svega pravedan, on nikoga
nije zaboravio, a najmanje svoje.
– I mi smo njegovi.
– Pa, tko kaže da je nas zaboravio, ali ti misliš da nama i
pripada sve? No, ne bih više o tome, pričekajmo sutrašnji dan, ti
pazi kako ćeš se ponašati kod bilježnika samo zbog Fernanda
nego više zbog sebe.
– Znala sam da sam sama, ali sam se zavaravala sve ovo
vrijeme da imam sina uza se.
– I imaš, mama. Imaš sina kojem je silno stalo do tvoje sreće
i tvoga ugleda. No, ja sam o tome više ne bih rekao ni riječi. Idem
i sam malo prošetati i ohladiti glavu jer nemoj misliti daje i meni
lako.

44
 – Svima je lakše nego meni – rekla je i utrčala u svoju sobu.
Joe je znao da će sve to nju proći, i dobro je da joj je sve to
sad rekao, jer tko zna kako bi sutra reagirala i sve njih zapravo
osramotila.

***

Bilježnik je bio tajnovit, svima se činilo da se usredotočio

samo na Roni, jer, ona je i pokazivala najveću nervozu. No, onaj
tko ju je poznavao, znao je da se ipak suzdržava jer, da nije sinoć
dobila lekciju od sina, bilo bi tu svašta.
Ipak, kako je bilježnik neprestance nešto tražio po stolu i
listao, njoj je prekipjelo i upitala ga je:
– Hoćemo li skoro početi, bilježniče?
– Hoćemo, ali imam još neki dodatni papir koji mi je važan.
– Pa, mislim da ste ga trebali već pripremiti – rekla je
osorno.
No, da ne bi sve ispalo gore, prekinuo ju je Joe:
– Mama, znam da ti je sve ovo teško, ali bilježnik mora
obaviti svoju dužnost onako kako to zahtijeva zakon. Ako ti je
teško, možda bih i ja mogao čuti to što moramo, a ti se s time
upoznati kad budeš na to spremna.
Znao je da će je to ušutkati i zato je tako i rekao. I doista.
više se nije oglasila, pa čak ni onda kad je oporuka bila pročitana i
drugi put.
Po licima prisutnih, barem se tako činilo Jacku, vidjelo se
zadovoljstvo. Čak je i Rona bila mirna. što nitko nije mogao
protumaćiti što to sad znači. Iako je dobila veliku apanažu, ostala

45
je bez kuće. Ali ne na način da odmah iziđe van, nego da može
ostati ako joj to dopusti – Sarita.
Uglavnom. Fernando je mislio na sve. Od prvog čovjeka u
tvrtki do zadnjeg. No, najviše je ostavio Sariti, djevojci koju je,
kako je naveo, volio kao rođenu kćer, ali koju je tako malo viđao.
a da ni sam ne zna zašto. Ono što je bilo posebno dirljivo bilo je
njegovo obraćanje bratu.
Kako je naveo, boji se da njemu bilo što ostavi da ovaj to ne
bi primio, a on bi čak i to razumio. Ali vjeruje da neće zabraniti
kćeri da naslijedi ono što joj i pripada.
Jedino što želi dok se Sarita ne snađe u ovoj zemlji, a za to
će joj trebati barem tri godine, jest da svime time dotad upravlja
Joe.
Teško bi bilo reći što je sve ovo u konačnici značilo.
Neki su vjerovali dobro dok to bude vodio Joe, ali kad
upravljanje padne na neku tamo Španjolku, tko zna kakvu i
kakvih sposobnosti, sve bi moglo nestati u dimu, kako bi rekao
nadzornik u tvrtki. Iznenadili su se mnogi što je i oporuci
spomenut i Hugo, jer, niti je ovamo pozvan, niti je tko uopće
mislio da će ga se Fernando sjetiti.
Poslije prvog dojma, pa i drugog čitanja, bilježnik je upitao
sve imaju li kakvih primjedaba. Iako su znali da će malo tko išta
moći reći, ipak su sve oči bile uprte i Floru. No, ona je ovaj put
sve iznenadila:
– Ja neke stvari ne bih ovako učinila, ali nije moje da sudim
o mišljenu drugih. Neka bude onako kako je moj muž odredio.
Slažem se.
– Značio li to da neće biti žalbi na oporuku? – upitao je
bilježnik opet reda radi.

46
 – Neće – uglas je čuo odgovor, a potom im je još rekao kad
će moći doći u posjed onoga što im je ostavljeno – kad se glavna
nasljednica javi.
– Tko će je obavijestiti? – opet se Flora javila.
– Ja, službeno – rekao je bilježnik. – S obzirom da nam je
Femando ostavio adresu, neće to dugo trajati, a mislim da ću je
još danas nazvati i telefonom.
I to je bilo sve. Lakše nego je itko mislio da će biti, ali svatko
je na svoj način osjetio tugu za tim dobrim i dragim čovjekom.

***

Kog Perezovih se opet osjećala neka nervoza. Sarita je bila

sve nezadovoljnija svojim stanjem, jer, činilo joj se da se njezini,
ma što ona poduzimala, neće maknuti iz ove selendre kako je ona
nazivala Mauresu. Maria nije znala što bi, čak je pomislila kako bi
joj trebali dopustiti da preseli u Barcelonu i ondje potraži neki
drugi posao. Možda će, zaključivala bi, kad osjeti da nigdje ne
cvjetaju ruže, i ona biti drugačija. I kad je sad počela analizirati
otkad je počelo to njezino nezadovoljstvo, shvatila je da je to
otkad se družila s Hugom, a pogotovo poslije onog izleta u
Barcelonu.
Možda se zaljubila ondje u nekoga, sama bi sebe tješila,
možda je ta ljubav nesretna, išla bi u svojim razmišljanjima i
dalje, sve dok joj jedan dan Sarita nije priznala:
– Užasno je, mama, biti siromašan.
– Što je sad to?
– Upoznala sam jednog Amerikanca u Barceloni,
prekrasnog, mislim da sam se i ja njemu svidjela, ali što to vrijedi.

47
 – O čemu ti to uopće pričaš?
– Pa, kako o čemu? Zar ne razumiješ?
– Ne?
– Kako ne?
– Povezuješ ljubav i bankovni račun?
– A zar to nema veze? Kako ću do Amerike kad nemam za
benzin ni do Barcelone.
– Možda je to i točno, ali ako je njemu stalo do tebe, doći će.
– Možda bi mu i bilo da smo bliže. Jer, i za ljubav treba i
vrijeme i blizina.
– Znaš, baka bi često spominjala i sudbinu.
– Znači, ako mi je suđeno, bit će.
– Pa, tako nekako.
– Mama, to je utjeha za budale, no ja to ipak nisam. Iako mi
se strahovito svidio, čak toliko da mislim da nitko nikad više neće
tako, ipak ja znam i gdje mi je mjesto i što mi je činiti.
– Da čujem?
– Preselit ću u Barcelonu, naći ondje posao, a onda ću
vidjeti. Što kažeš na to?
– Ništa. Punoljetna si, možeš raditi što hoćeš, samo, ne
znam je li sve pametno.
Kad se spremala da joj nešto kaže. prekinuo ju je zvuk
telefona. Digla je ljutito slušalicu i oštro rekla:
– Kuća Perezovih. Tko nas treba?
– Javni bilježnik Brown – čula je glas s druge strane i to ju je
malo zbunilo.
– Da se niste zabunili, gospodine? – upitala ga je sad već
mirnije.

48
 – Ne, ako je na telefonu Sarita Perez.
– Ja sam. Izvolite.
– Gospođice, upravo sam ja zadužen da provedem oporuku
vašeg strica.
– I? I što ja imam s time?
– Vi ste u najvećem dijelu njegova nasljednica – rekao je
sretno ovaj čovjek jer mu se činilo da pred sobom ima jedno
mlado pametno i pošteno stvorenje, baš onakvo kako ju je opisao
Fernando. – Recite, kad biste mogli doći ovamo?
– Ne znam – rekla je zbunjeno, ali i isti tren pogledala
prema majci. – Znate, ja ne znam hoću li ja to uopće prihvatiti.
– Ali, kako? Zašto ne?
– Znate, mi nemamo novca, ali imamo časti. Mi bismo bili
sretniji da nas je stric posjetio, da smo se družili nego što nam je
ostavio to što kažete da jest. Tu je i moj otac koji je sve to vrijeme
bio strahovito nesretan. Ja ništa ne bih učinila da ga još više
povrijedim.
– Znam.
– Ne znate vi, ništa, gospodine. Ne bih vas željela uvrijediti,
ali...
– Nećete me uvrijediti, ali kad pročitate oporuku, vidjet ćete
što vaš stric misli o svom bratu i o vama. I mislim da ćete
promijeniti mišljenje.
I onda kad je već bilježnik mislio da će s njom ići doista
teško, čuo ju je kako pita:
– Zar on nema nikoga osim nas?
– Ima.
– Pa, kako onda?

49
 – Jedini kojem je sve htio ostaviti jest sin njegove žene, Joe,
ali on na to nije pristao. On je, pravilno, zaključio da sve pripada
vama. On će vam pomagati da sve to vodite tek dvije-tri godine, a
potom ćete biti samostalni. Molim vas promislite. Eto mene k
vama za dva dana.
Bilježnik je pravilno ocijenio da dalje nema smisla
raspravljati s ovom djevojkom nego će krenuti onamo i vidjeti što
mu je činiti.
Možda bi bilo dobro da sa sobom povede i Joea. Taj dečko
ima neke čudne moći kad nekoga treba uvjeriti u nešto.
Jer, kad je smirio majku, smirit će i ovu curu.
I začudo, palo mu je još nešto na pamet. Nije li Fernando
imao neke planove s ovo dvoje kad ih je i na ovaj način vezivao.
Jer, u tri godine se štošta može izroditi.
Kad je Sarita spustila slušalicu, ostala je nijema, lako je
majka naslutila o čemu je bila riječ, nije se usudila ništa je pitati.
Znala je da i njoj treba vremena da sve poveže.
No, to je trajalo tek koju minutu, i Sarita je sasvim mirno
rekla:
– Pogrešno smo ga sudili.
– Kako to misliš?
– Mama, neovisno o ovome šio mi je sve ostavio, kako kaže
taj bilježnik, rekao mi je i još nešto – da tek kad pročitam
oporuku, saznat ću tko je bio stric.
– Pa, i tata je sve vrijeme nešto slično govorio, a mi mu
nismo davali za pravo.
– Štedjeli smo ga.
– Jesmo, ali očito to nije bilo potrebno. No, sad sam saznala
i još nešto.

50
 – Što?
– Da je taj Florin sin odbio da išta uzme od strica. Ipak
danas ima još poštenih ljudi.
– Pa, zar si mislila da nema?
– Svašta sam, mama, mislila – rekla je Sarita i nesvjesno
krenula prema vrtu. Ovo je bilo previše uzbuđenja i za nju, ali i
za majku.
Jedva je čekala da se otac vrati kući. Jer, konačnu odluku će
ipak donijeti on.

51
 Peto poglavlje

Miguelovu tugu mogla je razumjeti samo Maria. Otkad se

javio taj bilježnik, osjećala je da mu je gotovo teže no kad je
saznao sa bratovu smrt. No, nije to bilo ne zbog toga navodnog
bogatstva, nego zbog činjenice da ih nije zaboravio nego je sve
vrijeme mislio na njih. Pitao se tada, a znao je da odgovora neće
biti, zašto je prekinuo sve veze s njima, onda kad su mu one bile
najpotrebnije i kad je čeznuo za njima.
Maria ga je pokušala tješiti:
– Možda će nam ipak taj čovjek nešto znati reći.
– Ma, što, Maria? Fernando je tajnu odnio u grob. Ali, meni
se čini da je ta Flora ipak sve to zakuhala. Ako je tako, ubit ću je.
– Nikoga ti nećeš ubiti, jer ona je bila njegova žena, oni su
proživjeli dio života, a da je nije volio, zasigurno ne bi s njom
živio.
– Ma u Americi je to drugačije. Ondje ako se rastaneš, žena
ti odnese sve što si stekao.
– Mislim da njemu ni to ne bi bilo važno. Pa, konačno, nisu
ni ondje svi ljudi nepošteni. Pogledaj toga Joea, ili kako se već
zove. Odbio je sve jer je mislio da mu to ne pripada. Malo je
takvih i kod nas. A njezin je sin.
– Taj je sigurno na oca. No, još me nešto u svemu tome
muči.
– Sarita?
– A tko drugi? Što ako ona ostane ondje?

52
 – Pa, ako joj bude dobro, a i sam znaš da je to željela, zašto
ne bi i ostala?
– A mi?
– Mi ćemo biti sretni ako ona bude zadovoljna.
– Ja sam već sad zadovoljna – čuli su iza sebe Saritin glas,
ali samo onaj tko je nije poznavao, pomislio bi da je to doista
tako. I nju je, baš ako i oca, mučilo mnogo toga. Ali, sad više nije
bio u pitanju samo stric. Odjednom se na njezina leđa navalilo
toliko toga da nije znala ni kako će s tim svim izići na kraj.
Jest da joj je taj bilježnik nešto spomenuo nekoga Joa,
savjetnika, ili tako nešto, ali što to znači kad se i ovako teško u
svemu snalazi, a kamoli će u tuđoj zemlji s toliko novih
problema. Barem kad bi roditelji krenuli s njom, bilo bi to sve
mnogo lakše. A onda je već u sljedećoj sekundi zaključila da bi
bilo boje da oni dođu, ali tek kad ona izvidi kako je ondje.
Čudno je to, pomišljala je dalje, kako imaš problema i kad si
siromašan, ali, bome, i kad ti ovako odjednom nešto iskrsne što ti
nalikuje na bajku.
Taj trenutak šutnje koji je nastao, svatko od njih je na svoj
način tumačio, ali prvo je reagirala Maria:
– Sjećaš se, Sarita, što sam ti rekla da je baka znala govoriti?
– Ono o sudbini?
– Misliš da mi je suđeno da budem bogata?
– I ne samo to. Iako je bez novca teško, ima nešto bez čega
se ne može živjeti.
– Misliš na ljubav?
– A zar ti ne?
– Mislim, iako i bogatstvo nosi i neke zamke uza se.

53
 – Na bogatu se curu lijepe svi – odjednom su čule i oca i
prenerazile se što on to govori, ali on nije stao samo na tome.
– Volio sam brata, nikad neću prežaliti što se nismo barem
prije smrti vidjeli, ali čini mi se da mi se on i na ovaj način ruga.
– Ali, Miguel – skočila je Maria – kako možeš tako nešto
govoriti? Jedva čekam da čujemo tu oporuku pa da spoznaš
pravu istinu o njemu.
Znala je da iz njega ne govori mržnja već očaj što je sve
završilo tako kako jest, pa je sad nastojala preokrenuti razgovor
na nešto drugo, samo da ga smiri.
No, Sarita kao da nije htjela prestati pričati o tome jer je to i
nju, ali na drugi način, opterećivalo. Stoga se sad obratila izravno
ocu:
– Tata, ako misliš da ne trebam prihvatiti to nasljedstvo,
reci.
– Mene muči nešto drugo, nešto što je on ponio sa sobom u
grob, koliko vam to puta moram ponavljati.
– Koliko treba da mi shvatimo, ali i da ti postaneš svjestan
nekih stvari.
– Kojih? – odjednom se na nju obrecnuo.
– I ti si se, možda, mogao ponašati u svemu tome drugačije.
– A kako, molim te? Kleknuti preda nj? Zvati ga, pisati mu,
preklinjati ga da nam se smiluje i javi?
– Ako te to toliko mučilo, i to. Sve dok ne bi saznao istinu.
A istina je negdje drugdje. Uvjerena sam da je ta Flora napravila
neku smutnju i dalje je sve išlo kako nije trebalo. I to je odgovor
na to tvoje pitanje i dileme. A ovo što nam se na kraju obratio,
zasluga je toga Florinog sina. Izgleda poštenog dečka kojemu ne

54
treba ništa tuđe. Čini se da će nam on i jedini znati reći što se,
zapravo, desilo da smo postali stranci.
– Kad si čekao tolike godine na odgovor, strpi se još koji
dan.
– Kad dolazi taj bilježnik točno? – upitao je odjednom
Miguel kćer, što je ona protumačila njegovim smirivanjem.
– Sutra popodne.
– Tko će ići pred njega?
– Rekao je da ne treba nitko, ali naručio nas je u hotel u šest
na večer.
– Eh, to neće tako ići!
– Zašto? – sa strahom je upitala Maria.
– Zato što mi imamo kuću, što u nju možemo primiti
svakoga tko nam dolazi u goste, što se ničega ne trebamo stidjeti i
što će on doći k nama, a ne da se mi potucamo po kojekakvih
hotelima.
– Ali, kako, tata?
– Ostavit ćeš mu poruku u hotelu i reći neka se doveze k
nama.
– Miguel – sad je nastavila i Maria – ali to je nezgodno. Pa
tako smo se s njim dogovorile.
– Vi jeste, ali valjda se i ja u ovoj kući nešto još pitam. Bit će
tako, ili nikako.
Obje su znale kad treba prekinuti razgovor i stali. Možda,
zaključila je Maria, Miguel ima i pravo. Kad taj čovjek dolazi,
neka vidi i kamo dolazi. Nisu bogati, ali imaju ono što oni ondje
zasigurno i ne poznaju – osjećaj za dom, za zajedništvo, i ono
najvažnije – za ljubav.

55
 Nikada joj nije bilo teško priznati, a u tome je i bila tajna
njihovog sretnog zajedničkog života, kad joj muž ima pravo i kad
je ona, možda, pogriješila, stoga je i sad rekla:
– Doista nismo mislile. Imamo gdje toga čovjeka i primiti, i
ne samo to. Pokazati mu kako se dočekuje gost u kući u kojoj ima
u izobilju – ljubavi.
I taman kad su mislile da je i ta stvar riješena, Miguel se
zamislio, a onda opet rekao nešto što su obje prihvatile kao sjajno
rješenje.
– Ipak ću napraviti ono što on ne očekuje do kraja.
– Što?
– Dočekat ću ga je na aerodromu. Jer, on dolazi ovamo k
nama, dolazi kao naš gost, a mi znamo goste dočekati. Odvest ću
ga u hotel, a ti ćeš, Sarita, poslije sa mnom otići po njega.
Sarita je bila oduševljena ovim što je otac predložio, i čim je
završio, prišla mu je, zagrlila ga i nešto mu šapnula što Maria nije
čula, ali nije ni trebala. Dovoljno je da je vidjela smiješak na
muževom licu.

***

– I što nam vi, gospodine Brown, predlažete? – upitao je

Miguel bilježnika kad je čuo što Sarita nasljeđuje, ali i uz koje
uvjete.
– Odluku morate donijeti vi, ali ako me već pitate, mislim
da gospođica treba što prije doći u Buffalo.
– I onda?

56
 – Dogovoriti sve to oko prijenosa, jer, nije samo ona u
pitanju.
– Nego?
– Pa i drugi nasljednici, a ja ne mogu ništa početi dok s
njom sve ne riješim.
– Znači o njoj ovise i drugi?
– Baš tako.
– Onda će morati biti tako kako kažete. Samo gdje će sve to
vrijeme biti?
– Bože, pa ima na raspolaganju cijelu kuću s poslugom.
– To njoj ne treba! Ona se sama za podvoriti, ona si sam zna
i skuhati, pa što ste svi ti ljudi?
– Ja sve to vjerujem, ali ti su ljudi, neki od njih, i odrastali
ondje, i ne mogu na cestu.
– Mora ih sve zadržati?
– Pa, to oni očekuju. A i ne može sama, pa ma kako vrijedna
bila. Život u Americi se ipak razlikuje od ovoga ovdje. Ja ne da je
bolji, ili ljepši, ali morat će ga promijeniti barem u nekim
detaljima.
– Recite, a taj Joe? Kakav je on?
– Takav da ne mogu ni sam vjerovati tko ga je rodio –
izletjelo je Brownu i bilo zbog toga, to su primijetili svi troje
Perezovih, neugodno. No, Miguel ni to nije prešutjeti jer i sami su
na temelju onoga što su dosad o njemu čuli, znali da je to baš
istina.
– Znači, on je Sariti kao neki tutor? nastavljao je dalje
Miguel.
– Ja to ne bih lako nazvao.

57
 – Nego?
– Pa, recimo, pomagač. Jer, moram vam reći da je Fernando
u nj imao ogromno povjerenje. Mislim da mu je na samrti, iako to
Joe nije izričito rekao, zamolio ga da bude Sariti na pomoći sve
dok se ona ne snađe. Mislio je, dakle, na sve.
– Ne znam što da na to sve kažem.
– Znam da vam je sve došlo iznenada, znam da i ugodna
iznenađenja opterećuju, ali što je, tu je. Prihvatite sve to tako. No,
ima još jedan detalj na koji vas moram upozoriti.
– A to je? – uplašeno je upitao Brown.
– Posebno mjesto u svemu tome ima i vaš zemljak Hugo
Viller.
Miguel se tek sad okrenuo prema kćeri i upitao je:
– Je li to onaj Carmenin rođak? Pa, koliko sam čuo iz priče,
on je dobar momak. U čemu je onda problem, ako se to i može
tako nazvati?
– Ma, nema uopće problema, ali Fernando je tražio da on
ostane barem pet godina, odnosno dokle god on to želi, vođom
smjene u najvećoj praonici u Buffalu.
– Pa neka ostane ako je to tako moj brat htio. Ja sam siguran
da će on i dalje raditi kao i dosad, ako ne i bolje. Znate, ja mogu
svašta misliti o Fernandu, ali siguran sam da se on ne bi vezao uz
nekoga tko to ne zaslužuje.
Čim je to izrekao, kao da se ugrizao za jezik, jer, vezao se on
i za tu Floru, a on o njoj ne misli baš najbolje.
No, brzo bi potom opet zaključio, da svatko ima pravo u
životu na barem jednu pogrešku, a on je tu ženu doživljavao baš
takvom – bratovom pogreškom.

58
 Kako se razgovor uglavnom odvijao između Miguela i
Browna, to je ovome bilo sve jasno. Ova djevojka ništa neće
učiniti bez znanja oca, iako je pametna. Ali, pamet se ovdje
procjenjuje drugačije nego u Americi – odnosom prema starijima.
Brown nije ni sam znao kako bi to nazvao – primitivnim ili
poštenim. Uglavnom, ova obitelj ga je po tko zna koji put
postavila pred dvojbu – što je vrednije u životu – novac ili ono
drugo. Očito je ovima najvažnije zajedništvo pa ma bilo ono i u
siromaštvu.
Kad ih je vidio ovako složne, kako gotovo dišu istim
ritmom, požalio je što ovdje nije i Fernando.
Sve ono što je na njemu cijenio, sad mu je bilo jasno otkud
potječe – iz ove sredine koju on nikad nije zaboravio. No, nitko
mu nije niti znao, a ni htio pomoći da mu riješi sve dvojbe koje su
ga mučile.
Pitao se u ovim kratkim predasima Brown tko bi to trebao
biti – jer ovo se moglo razumjeti tek videći ih zajedno ovdje.
Kad su sve dogovorili oko ovog službenog dijela, razgovor
su dalje vodili kao znaci koji se nisu vidjeli dugo, ali koji imaju
jedni drugima što reći. I tek kad su, kako je rekao Miguel, počeli
brbljati, razvezao se jezik i Sariti.
Brown ju je sve više promatrao i bio sve uvjereniji kako je
Fernando imao samo jedan jedini cilj – spojiti ovu curu s Joeom.
Morao mu se i mrtvom diviti. Jer, kad bi se to desilo, bilo bi to
najbolje što je u životu taj čovjek napravio – spojio dvoje mladih
na način kako se može samo poželjeti. Spojio bi iskustvo i
mladost, poštenje i neiskvarenost u jedno. A toga je danas sve
manje – čak se i u ovoj zemlji teško sreće.

59
 I mada je mislio ostati ovdje još koji dan, znao je da sad
mora i on u akciju. Mora i Joea upozoriti da dio poslova oko
vlastite tvrtke prepusti kompanjonu jer da će imati posla ovdje i
previše. A konačno to je dužan, baš tako će mu i reći, prema
Fernandu kojem je i obećao da će biti na pomoći ovoj djevojci.
Znao je da Joe ima neku curu u New Yorku, ali nije mogao
vjerovati da se ijedna može mjeriti s ovom. Samo, znao je da je
opasno kovati planove s nečim kao što je ovo. O sudbinama i
životu moraju odlučivati samo oni na koje se to i odnosi.

***

–I? – počeo je još s vrata Joe.

– Ne znam što da ti kažem.
– Ako je tebi ponestalo riječi, onda se desilo nešto što doista
nisi očekivao.
– Pa, da budem iskren, i nisam.
– Što te tako fasciniralo?
– Cijela obitelj.
– Zašto?
– Joe, imat ćeš prilike vidjeti ih, nadam se. Oni su jedno, oni
misle jednako, oni slično govore, oni ne žele jedno drugo
povrijediti ni u mislima. Sad mi je tek jasno...
– Otkud Fernandu taj osjećaj za zajedništvo i želja da ga
ostvari.
– Baš tako. No, nemoj me pogrešno shvatili, ali nije mi
jasno...
– Kako se zaljubio u moju majku?

60
 – Da.
– Tražio je nešto što dotad nije imao. I, kad malo bolje
promislim, nije to bilo loše. Ma kakva da je bila, nije ga ni s čim
opterećivala. Da je znala njegovati taj njegov kult obitelji i šire
porodice, bio bi to idealan brak. No, glupo je sad o tome uopće
razmišljati.
– Znaš, ta Sarita...
– Što je s njom?
– Posebna je cura.
– Znam jednu, upoznao sam je kad sam bio ondje, i zamalo
sam za njom poludio. Zapravo, ne izlazi mi izglave.
– Nisi mi to rekao?
– A što? Da sam se zaljubio u djevojku koju sam tek jednom
vidio i s njom otplesao nekoliko plesova. Pa da sam ti i rekao,
držao bi me najvjerojatnije ludim. No, ipak sam počeo pričati
gluposti. Radije mi reci kad ta djevojka dolazi i što mi je činiti?
– Sljedeći tjedan.
– Tko će je čekati?
– Pa tko bi nego ti. Ja imam posla, a ne želim da se nađe
sama u ovoj zemlji. To ne bi bio dobar osjećaj za početak.
– Dobro. Dočekat ću je, pokazati joj sve što treba, a onda bih
ipak morao i u vlastitu tvrtku jer ne mogu sve ostavili na Seanu.
– Razumijem te, ali razumjet će te i Sean. No, volio bih da
budeš, oprosti što te na to upozoravam, pažljiv prema toj djevojci.
– Imaš neki poseban razlog za to? – upitao ga je, misleći tko
zna što sve ne. No, Brown je odmah shvatio na što ovaj cilja, pa
da ga razuvjeri, čak je oštrije nego je mislio da će to ispasti, rekao:

61
 – Imam jedino želju da se ona osjeti ovdje sigurno. Jer, ako
tako ne bude, ona je u stanju sve poslati k vragu. Tim ljudima,
iako žive skromno, novac ne znači baš ništa. Ja znam da ti to ne
možeš shvatiti, ne bih ni ja da nisam bio svjedokom toga. Ako
misliš na bilo što drugo, moram te razuvjeriti da nije tako.
Uostalom ona i nije neka namiguša. Možda i ima nekoga ondje,
ali to je sve platonski. Jer, njihov odgoj je tako čudan. Ja bih rekao
čak i smiješan. Ali tko smo mi sudimo o nečijim životima i nečijoj
tradiciji?
– Dobro, dobro, samo pitam.
– A kako stvari, kad samo već kod toga, stoje s tobom i
Robertom?
– Tako, tako.
– Što to znači?
– Ona bi se udala, a meni se još ne ženi.
– Ne voliš je?
– Pa, ne bih mogao tako nešto izričito reći, ali, recimo, da
razmišljam je li to ljubav koja bi trajala cijeli život, mada ni takvo
razmišljanje nije dobro. Nema danas garancije nizašto.
– Nema, ali, možda tako nešto i nije loše. Jer, lako je pred
oltar, ali teško je poslije sve razvrgnuti.
– A što je s tobom, da i ja sad budem malo znatiželjan?
– Doris i ja smo odlučili vjenčati se oko Božića.
– Pa to je sjajno! Nisam mislio da je ta veza tako čvrsta.
– Ali, zašto? Zar sam ti ja dao ikad povoda da ne misliš
tako?
– Nisi, ali tako ste malo zajedno, tako mnogo radiš da se
pitam kako te uopće hoće.

62
 – Jednostavno, Joe, voli me. Ili da budem još jasniji, volimo
se. Nadam se da ćeš i ti jednoga dana isto to moći sa sigurnošću
reći za osobu koji istinski, i bez ikakvih razmišljanja, budeš vodio
pred oltar.
– Pa, nemoj se čuditi, ako ti kažem da bih volio.
Isti tren kad je to izrekao, pred očima mu se stvorila slika
one Sarite koju je upoznao u Španjolskoj. I kao da je tek sad počeo
povezivati onu svoju Saritu s ovom koju je tek trebao upoznati.
Glupo je bilo na taj način razmišljali, ali poželio je da je ona
barem blaga kopija one koju već zna.
Kad bi bilo tako, bilo bi sve lakše, zaključio je, iako mu se i
to činilo bedastim. Ali, zašto si i on barem jednom u životu, ne bi
mogao lako nešto priuštiti – da bude kao i ostali ljudi – opušten
pa i lud.
Na brzinu je porazgovorio i razradio plan dolaska i boravka
te Sarite ovdje, a onda se ispričao Brownu još nekim obvezama i
otišao.
Preplavio ga je neki čudan osjećaj zbog svega toga.

63
 Šesto poglavlje

Joca je cijela ta situacija počela nervirati. Na jednoj je strani

neprestano slušao majčinu kuknjavu što će i kamo će ako je ta
Sarita ne prihvati, a onda je osjećao izvjesnu nervozu i kod
ostalog osoblja. Svatko se bojao za sebe. Ali, ni on sam nije znao
kako će s tom curom. Jer, ako je to neka zatucana primitivka, neće
ni njemu biti lako. Čak je u jednom času pomislio kako je učinio
ludost što je Femandu, naslijepo, obećao nešto što bi mu moglo
zagorčiti život. No, brzo bi došao k sebi vjerujući da sve i neće biti
baš tako. Jer, znao je on isplivati i iz težih situacija nego je ova, pa
će naći izlaz i iz svega ovoga.
Jedva je čekao da taj sutrašnji dan dođe i da zna na čemu je.
Kad se vratio na večer iz praonice koju vodi taj Hugo.
zamislio se. Toliko da je to primijetila i Flora i nervozno mu se
obratila:
– Nešto nije u redu?
– Mnogo toga nije.
– Što je sad?
– Mama, sve me brine.
– Ja, najviše, zar ne?
– Pa i ti.
– Otići ću.
I kad je očekivala njegovu molbu i preklinjanje da to ne čini,
čula je nešto što ju je zgranulo i što joj nikad ne bi rekao
Fernando.

64
 – Ako se ne budeš mogla prilagoditi novoj situaciji, to će i
biti najbolje.
– Ali, kako možeš?
– Mama, mogu jer znam te. A ti nikako nećeš prihvatiti
činjenicu da su se stvari iz korijena izmijenile. Ili ćeš ovdje ostati i
slušati, ili idi. Sama odaberi ono što misliš da je za tebe najbolje.
– Ali, oporuka kaže nešto drugo.
– Oporuka kaže baš to – dok budeš pristojna, bit ćeš ovdje.
a ako pređeš granicu – van.
– Već si na njezinoj strani?
– Nisam ni na čijoj, nego sam svjestan onoga čega ti nisi.
– Ne bi tako bilo da si...
– Da sam uzeo tuđe? To si htjela reći?
– Ne mislim tako.
– Mama, dok ne promijeniš takva poimanja poštenja, bit će
ti teško. Mislim da te Fernando opskrbio za cijeli život, pošteno, i
više nego...
Zastao je jer nije htio dolijevati ulje na vatru, ali možda je
trebao ići do kraja, no, suspregao se jer je znao da ni njoj sad baš
nije lako, ma kakva da je bila. Konačno i Fernando snosi dio
krivnje zbog njezina ponašanja. Morao je i on malo stegnuti
remen, a ne pustiti je da radi što hoće.
No, ni Flora nije bila bedasta. Znala je i ona dokle može ići,
pa da bi njemu olakšala situaciju, prvi put otkad je zna, čuo je od
nje:
– Znam da ni tebi nije lako, no ne brini za mene. Neću joj
praviti nikakve probleme, zapravo ne njoj nego tebi. Ako budem
mogla živjeti ovdje dobro, a ako ne, otići ću.

65
 – Dobro, majko – rekao je i Joe s olakšanjem i krenuo prema
sobi u kojoj bi uvijek boravio kad je bio ovdje. No, sad mu je još
nešto palo na pamet. Koju sobu treba prirediti za tu Saritu. Jer,
ova koju on koristi, bila je najbolja, a njemu se činilo i
najprikladnijom za nju. No, pričekat će da vidi zaslužuje li ona
baš takav tretman i toliko pažnje. A konačno, odande odakle
dolazi, sigurno nije imala veliki izbor.
Možda bi bilo najbolje da kad dođe provede je po sobama i
neka sama izabere koju hoće. Pa ako to bude ta njegova, neće
imati ništa protiv. Konačno, kad bude ovdje, može on biti i u
hotelu.
Ni sam ne zna zašto je odjednom počeo prema njoj osjećati
neku averziju, a nije je još ni vidio, ili je to neki strah od susreta
koji mu baš ništa ne bi trebao značiti. A onda se opet sjetio svoje
Sarite, djevojke s najljepšim i najdražim očima koje je ikad vidio.
Kad bi barem imalo bila nalik na nju, sve bi bilo lakše.
Noć je proveo u fotelji, prebijen kad je ujutro probudilo ga
sunce.
Skočio je kao oparen, bojeći se da će zakasniti pred tu curu.
Na brzinu se odjenuo, tek u trku popio šalicu čaja i za
nekoliko trenutaka već je bio u autu.

***

Sarita se sve vrijeme puta preznojavala. Čak joj se činilo da

je dobila i temperaturu.
Nije znala što je ondje čeka, nije znala ni tko je čeka, a bojala
se i te Flore. Jer ma što o njoj mislila, ipak je ona dosad bila jedina
vladarica te kuće. I sad dolazi ona, nitko i ništa, i preuzima sve to.

66
I to ne prema zasluzi nego po nečijoj volji. Možda je stric ipak
prema toj ženi pogriješio, pomislila je i zaključila, ma kako da je
ta žena dočeka, ona s njom mora imali strpljenja jer nitko nije
isključivi krivac i jednom braku. Možda se ni stric nije znao
postaviti prema njoj, možda je i on ponio nešto od kuće – kad
nećeš kako ja hoću, zapamtit ćeš to. Najvjerojatnije je to tako, na
kraju bi zaključila.
U svim i svakakvim razmišljanjima, vrijeme joj je protjecalo
i brže nego je mislila da hoće. I ono što su drugi željeli – da što
prije dođu do cilja, ona je željela baš suprotno – da se sve što više
taj put odulji.
I zato se ponovno preplašila kad je stjuardesa najavila
slijetanje.
Nije, kako su to činili ostali putnici pohrlila prema izlazu,
nego je mirno čekala zadnjega pa je tek potom ona krenula.
No, čim je stupila na američko tlo, kao da je straha nestalo,
osjećala se sigurnijom nego ikad prije. Valjda joj je sam Bog u
pomoći, pomislila je, ali brzo je misao prekinuta pozivom da se –
gospođica Sarita Perez javi na šalter informacija.
Krenula je prema njemu, još ne primjećujući čovjeka koji je
stajao kao kip.
Joe nije mogao vjerovati da je tako nešto moguće. Ili je on
poludio, ili je ovo neka zamka, jedna od onih koju je bio u stanju
prirediti čak i mrtav Fernando. K njemu je prilazila, nitko drugi,
nego njegova Sarita.
I kad bi svaki drugi na njegovom mjestu bio zbog toga
sretan, čak bi joj poletio u susret, on je kao kreten stajao na mjestu
ne znajući ni što da kaže, a još manje što da radi. Da se mogao
pomaknuti, najradije bi pobjegao i otišao nekamo gdje ga nitko ne

67
bi mogao naći. Zar će on uopće biti u stanju biti savjetnikom,
objektivnim, ovoj djevojci koju je sve vrijeme od povratka iz
Španjolske tjerao iz svojih misli, ali bezuspješno? Što da radi,
pitao se u djelićima sekundi koji su mu još preostali prije nego i
ona njega spazi.
I tad je shvatio da je i ona zastala, da se ogledava i traži ga
pogledom jer je on ipak nekako uspio zakloniti se iza jednog
stupa.
Iako je to trajalo tek koju sekundu, njemu se činilo kao
vječnost.
A onda je čuo kako se ona obraća službenici na šalteru i pita
je, gdje je osoba koja je tražila da se javi ovdje.
– Pa, sad je bio tu. Mora da je nestrpljiv jer se neprestance
šetkao ovuda. Izvolite sjesti. On će se sigurno brzo pojaviti.
I samo što je sjela, ugledala ga je. Ako je on bio malo prije
iznenađen, morao bi biti potpuno lud da ne shvati da je ona u još
gorem stanju od njega.
Nije se čak uspjela ni ustati, ali poluotvorena usta nisu bila
u stanju ispustiti čak ni krik. I tko zna koliko bi tako ostali, da se
službenica nije nagnula i ugledala ih.
– Oh, već sam se pobojala da se niste našli.
I tek je tad i on uspio promucati:
– Znači, to si ti?
– I ja bih mogla pitati isto? – rekla je još sjedeći.
– Samo kako...?
– Što kako?
– Kako ćemo sve to riješiti?
– Što? Pa sve je riješeno. Sve je čisto.

68
 – Sad mi se čini da nije.
– Ali, što ti je odjednom?
– Meni to ne pripada – rekla je odlučno.
– Meni još manje. ali ja ne bih sad ovdje o tome razgovarao.
Ne bih, zapravo, nigdje. Došla si da preuzmeš ono što je
Fernando želio, i to je sve.
– On je, koliko sam čula, želio nešto drugo.
– Nije, uvijek je želio to, samo mu je netko to trebao reći.
– Ti, znači, stojiš iza svega.
– Ne znam što pod tim misliš, ali ja sam samo izvršavao
njegovu volju. Da sam znao da si to ti, tko zna što bih napravio.
Nije se usudila dalje ništa pitati, ali ni on nije nastavljao
takav razgovor, tek je na kraju uspio se sabrati, pružili joj ruku i
bez ikakvih kompleksa reći:
– Toliko sam ostao zbunjen kad sam te vidio, da se nisam
mogao ni pomaknuti. Ne znam zašto, ali tek danas sam počeo
razmišljati...
– Što? – brzo ga je upitala. Očigledno je bila u nekim sličnim
dvojbama.
– Pa, da bi i ti mogla biti moja Sarita.
– I je li ti to bilo drago? – upitala ga je jednostavno.
– Bojao sam se toga.
– Zašto?
– Pa, mnogo je razloga lome.
I kad ga je htjela pitati da joj kaže jedan razlog, opet je čula
nešto sto joj je bilo čudno.
– Svima bih radije bio savjetnik nego tebi.
– Plaši me to što si sad rekao.

69
 – Plašim se i sam.
Začudo, na ovom je sve stalo. On joj je još jednom prišao,
uhvatio je za ruku, a drugom je prihvatio njezin kovčeg koji je
stajao pokraj nje i poveo prema svom automobilu.
– Idemo kući – rekao je sad sasvim mirno kao da se doista
vratila s nekog puta i jedva čeka da dođe u vlastiti dom.
Kao kakva djevojčica išla je uz njega, gledajući ga i diveći
mu se. Taj čovjek je njezina sudbina, pomislila je, ali prvi put je
bila sigurna da je njezina sreća ovdje i da je Fernando zasigurno
želio da se ovdje osjeća kao doma.

***

Kad ju je Joe proveo kroz cijelu kuću, i kad joj je rekao da će

on odsjedati u hotelu dok je ovdje. sa zaprepaštenjem ga je
upitala:
– Zašto?
– Moraš imati mir.
– Imat ću ga ako se budem osjećala sigurno.
– Uz mene?
– Da, Joe, baš uz tebe. Jer, da tako nije mislio i Ferbando, ne
bi te zadužio da me paziš. No, voljela bih da mi sad predstaviš i
sve one koji su bili uz strica i koji su ga tako vjerno služili.
I kao po dogovoru, jedno po jedno su dolazili i predstavljali
se. Njoj se posebno svidjela Magda. Ali, kako još nije vidjela
Floru, nije mogla da ne upita gdje je ona.
– Sređuje se.
– Zašto?

70
 – Pa, nije ni njoj sve ovo lako.
– Znam, ali ja sam odlučila, bez obzira na sve, prema njoj
bili taktična. Jer, ma kako da je postupala prema nama, to treba
zaboraviti. Jer, ona je bila stričeva žena, on ju je sigurno i volio, i
ja to moram poštivati. A i ono najvažnije, ona je tvoja majka.
– To jest, ali pogreške koje je činila, neoprostive su.
– Tko smo mi, Joe, da sudimo? Ako je i tako kako kažeš,
najviše ispašta ona sama. Ja si mogu tek zamisliti u kakvom je
strahu otkad zna da sam ja vlasnica onoga što je trebalo pripasti
njoj – da je sve bilo kako je trebalo biti.
– Velikodušna si.
– Nisam, samo neke stvari razumijem, a i to mi nije došlo
tek tako.
– Odgoj?
– Mislim da da. No, pustimo sad to. Ja ipak jedva čekam da
je upoznam. Pozovi je, molim te.
I umjesto da tako učini. Joe ju je uzeo za ruku i poveo je
prema majčinim odajama.
Oboje se osjećalo u tim momentima čudno. Sarita je čak
uzdrhtala, a Joe se bojao majčine reakcije, unatoč obećanju koje
mu je dala.
Kad su se našli pred njezinim vratima, i samo što je Joe htio
pokucati, ona su se naglo otvorila. Tako, da su lagano okrznula
Saritu po nosu. Svi troje su zbunjeni zastali, ali Sarita se ipak prva
snašla i sa smiješkom rekla:
– Dobila sam što i zaslužujem – dodirujući nos koji je čak i
povcrvenio.
To je bilo dovoljno da se razbije led između njih, i da i Flora
kaže nešto što je iznenadilo i Joea:

71
 – Da postoje još koja vrata, i ja bih ih trebala tako naglo
otvoriti. Ne znam tko bi više od mene trebao dobiti po nosu.
– Ja sam Sarita – rekla je djevojka i pružila joj ruku. Flora ju
je prihvatila i dugo je držala u svojoj, a potom ju je, što joj opet
baš nije svojstveno, i poljubila.
Ako se itko osjetio sretnim, bio je to Joe. Ono čega se bojao,
prošlo je bolje nego je očekivao.
Pitao se tada što bi na sve rekao Fernando da to može
vidjeti, ili je sve ipak i učinjeno u njegovoj režiji.
Sve je dalje išlo onako kako se samo moglo zamisliti.
Sarita je s pažnjom slušala sve što su joj govorili i Joe ali i
Flora. I sve joj se činilo razumljivim osim jednoga – zašto ih Flora
nije prihvatila, iako je sad pokazala toliko razumijevanja pa čak i
kajanja zbog toga.
Na odgovor nije morala dugo čekati. Ona je onako kako je
nikad nije čuo ni vlastiti sin, počela svoju ispovijest i kajanje, čak
je priznala i laž koju je podmetnula mužu, a sve to jer se bojala
njih, nenaviklih da žena živi onako kako je ona živjela.
Ono što je Saritu posebno dirnulo, bilo je njezino priznanje
na kraju:
– Morate mi vjerovati da sam ga voljela, da ga nisam nikad
niti u mislima prevarila. Ali, mi smo, na žalost, ipak drugačije
pristupali životu. Ako i možeš, oprosti mi, a ako i ne možeš, i to
ću razumjeti.
Sarita nije znala što da kaže, kako da ovu ženu ipak upozori
da nije trebala tako postupiti, ali i da joj da mogućnost da sve još
može popraviti. No, ono što nije mogla ona, učinio je Joe:
– Mama, volim što si postala svjesna onoga što si učinila,
iako ne znam kako će sve ovo dalje funkcionirati. Ja znam da će

72
Sarita sve učiniti da se ovdje osjećaš što bolje, ali poznajući tebe,
nisam sigurna da će tako i biti. I zato, budi dok budeš mogla, a
poslije ćemo vidjeti. A sad dosta tako ozbiljnih priča. Idemo u
salon nešto pojesti, a potom ćemo na odmor.
Opet je Sarita krenula za njima dvoma kako djevojčica koju
vode na sladoled. Opet joj se činio da joj koljena klecaju, da joj se
vrti u glavi, ali to je trajalo tek koju minutu. Svaki korak koji bi
potom napravila, bio je sve sigurniji i sve čvršći.
I kad su konačno sjeli za stol, opet je bila ona prava.
No, ni to nije dugo potrajalo.
Prvi zalogaj koji je pojela, još ju je malo ugušio. Čula je
kucanje na vratima, ali nije se uopće obazirala na to, vjerujući da
je to netko tko nju zasigurno ne treba. A onda je čula glas koji ju
je prenerazio, ma malo je to reći, koji ju je toliko obradovao da je
skočila i tek uzviknula:
– Bože! Pa to si ti? Kako je krasno sresti u tuđoj zemlji
nekoga svoga! Hugo, predivno je što si došao! A kako si znao da
sam stigla?
On joj je pogledom dao do znanja tko ga je obavijestio da
dođe, ali ona je malo za to marila. Njoj je bilo važno da je on tu,
da joj daje sigurnost, jer, ma što mislila o Joeu, ma kako joj se
sviđao, ipak je to bilo nešto neizvjesno, nešto čega se bojala i na
što nije smjela ozbiljno ni misliti.
Joe je sve ovo tumačio sasvim drugačije. Od njegovih snova
nema ništa. Hugo se njoj sviđa, ona je zaljubljena u nj, a možda i
on u nju. Pa ako i nije dosad bio, tko zna može li i on odoljeti
onome što ona sad ima. No. zaključivao bi dalje, bolje i on neko
neka propalica. On će je barem čuvati, on će nastojati da sve ovo
ne propadne, a i to je nešto. Odjednom se on smrknuo, zašutio, a

73
da to nitko nije primijetio do Flore. Njoj je bilo jasno jedno – ovaj
njezin sin se u ovu curu zaljubio na prvi pogled.
No, što to vrijedi ako ona nije u nj.
Popodne nije ispalo onakvim kakvog je zamislio Joe. No,
realan kakav je znao biti, zaključio je da je i bolje da je tako nego
da i dalje sanja snove koji bi ostali tek to.
Kad je na kraju dana ipak otišao u hotel, činilo mu se kao da
odlazi i iz života ove djevojke.
Ni njoj nije bilo svejedno što je tako činio, i kad je ostala
sama i Florom, i kad joj je to rekla, ova je mirno odgovorila:
– Nije htio ostati zbog Huga.
– Ali, zašto?
– Pa, ja sam primijetila da ti Huga lijepo gledaš, a mi smo
ipak svi konzervativni.
– Pa ne mislile da ja i Hugo...?
– Tako je ispalo.
– Istina je, gospođo Flora, sasvim drugačija – rekla je
otužno.
Flora je znala što joj je činiti. Ovu curu treba učiniti
ljubomornom. Ima ona i za to aduta, zaključila je i već počela
kovati planove.

74
 Sedmo poglavlje

Od svih cura koje je Joe imao, Flori se najmanje sviđala

Roberta. I kad bi se nju pitalo, nikad ne bi bila njegova žena. Ali,
da postigne cilj, takva kakva je bila, i ona bi mogla poslužiti.
Činilo joj se da bi tek trebalo lagano zapaliti iskru ljubomore i sve
bi leglo na svoje mjesto.
Stoga je jedno jutro nazvala Robertu. Ova, nenaviknuta da s
njom uopće komunicira jer je netrpeljivost bila uzajamna,
pomislila je da se Joeu nešto desilo. Stoga ju je odmah upitala:
– Što s desilo? Da nije što s Joeom?
– Ma, zašto odmah misliš na najgore.
– Pa, znate...
– Znam, nisi naviknula da te ja zovem, čak misliš da te i ne
volim i da bi jedva dočekala da se vaša veza raspadne. A vidiš,
nije baš tako.
– Kako to, odjednom?
– Nije to odjednom, ali dopusti da i ja mogu promijeniti
mišljenje. Istina, u početku baš i nisam bila oduševljena vašom
vezom, iako, sad to moram priznati, i nisam imala pravog razloga
za to. No, kažu da majke znaju bili ljubomorne na snahe bez
razloga. Pa to i ti shvati tako.
– A zašto me trebate?
– Ti znaš da je moj muž umro, da je ovamo došla njegova
nasljednica oko koje se brine Joe.
–I?

75
 – Meni se to ne sviđa.
– Zašto?
– Ona zna znanje, iako se pravi nevještom.
– Mislite da je bacila oko na nj?
– Još nije, ali to ne znači da neće.
– I što bih ja trebala učiniti?
– Doći ovamo što prije.
– Ne mogu prije kraja mjeseca – rekla je spremno, a to je baš
Flori i odgovaralo. Ako se dotad to dvoje ne nade, onda će im
sigurno njezina nazočnost pomoći. I kad je rekla da je i to dobro,
bila je zadovoljna. Nije zaboravila propustiti ni da kaže da ni za
živu glavu ništa ne govori Joeu.
– Ti znaš njega. Sve bi učinio suprotno od onoga što mi
oćekujemo.
– Znam, i te kako znam – rekla je Roberta i time je razgovor
završen.
Sve vrijeme otkad je Sarita ovdje, Flora se na nju uopće nije
mogla potužiti. Ništa u kući ne bi mijenjala da nju ne bi pitala, ali
vrhunac se zbio kad je željela promijeniti raspored u salonu.
Htjela je to učiniti baš onako kako je i ona nekad, ali to nije dao
Fernando. A kao opravdanje rekao joj je: – Tako je nekako bilo i u
mojoj kući, i ništa ne diraj.
– Kojoj?
– Pa onoj iz koje sam potekao – rekao je ne baš blago.
Nije mogla prešutjeti da to ne kaže, ali umjesto onoga što je
očekivala, da će Sarita isti tren prekinuti s premještanjem, ona je
sasvim normalno rekla:

76
 – A da mi ipak sad učinimo po svome? On je to želio, a ja
sam se toga zasitila, a kako mi se čini i vi.
– Pa, možda imaš pravo, samo, znaš, što sam svjesnija da ga
nema, to mi je teže išta mijenjati. A mislim da bi se i Joe ljutio da
išta tako učinim.
– Pa, muški o tome obično ne vode računa.
– Ne, dok se ne dirne u nešto što ih boli.
– Mislite da i njega nešto ovdje živcira?
– Ja to ne bih tako nazvala, ali on ništa ne bi taknuo prije
nego bi ti dala dopuštenje. On te doista doživljava onim što ti jesi
– gospodarica ove kuće.
–To je glupo.
– Shvati to kako hoćeš, ali to je tako.
Iako se i Sarita bojala ove žene, morala je priznati da ona
uopće nije onakva kakvu su je nekad oni doživljavali, ali i ne
samo oni. Čak je i njezin sin rekao nešto što je Saritu iznenadilo.
– Čini se da si ti u ovu kuću unijela niz promjena.
– Na što misliš?
– Na sve, ali najviše na ponašanje moje majke.
– Pa ona s ponaša sasvim u redu.
– I ja tako mislim, iako ...
– Molim te zaboravi neke stvari.
– Ma, meni će biti lakše nego tvojima.
– Ne bih rekla. Moj će otac biti presretan kad sve čuje, a kad
pročita oporuku, zaboravit će na sve.
– Bitće krasno ako tako bude.
– Bit će, Joe – rekla je i prvi put se nasmiješila kao nekad.
No, kao da mu sreća nije bila previše naklonjena. Baš kad joj je

77
htio predložiti da nekamo iziđu večeras, da je malo upozna s
mladima Buffala, zazvonio je telefon. Po načinu kako se obraćala
tomu tko je zove, shvatio je da se raduje, a nije mu bilo teško ni
zaključiti tko je zove – Bio je to sigurno Hugo, zaključio je i prije
no što je čuo to ime:
– Hvala ti na pozivu, ali ne bih danas izlazila. Bit će prilike
drugi put. Imam ovdje posla, a nisam baš ni dobra učenica. Joe će
se namučiti sa mnom dok me uvede u sve to. Trebat će mi ne tri
godine za to, nego trinaest.
Još dok je govorila s Hugom, krajičkom oka je pogledala u
Joea. Činilo joj se da je nekako smrknut, i da ga taj njezin
razgovor s Hugom nervira. I odmah se počela nadati. Nije, valjda,
ljubomoran, što bi njoj bilo drago jer bi to značilo samo jedno –
sviđa mu se, želi je samo za sebe, iako nije imala iskustva, nije
željela da on misli kako se želi s njim igrati, pa je, onako iz vedra
neba, sad ona predložila:
– A da ipak večeras iziđemo van?
– Željela bi to?
– Bih – rekla je kao da malo prije nije odbila Huga. Sad je i
Joe pomislio kako su mu šanse i veće nego je mislio, pa se u času
spremio i krenuo u hotel. Tek joj je doviknuo:
– Dolazim po tebe oko sedam. Budi spremna.
– Kako da se odjenem?
– Kamo bi željela najradije ići?
– Nekamo izvan grada. Možda čak do Niagare.
– Možemo li ostati ondje barem dva dana? – upitao ju je ne
vjerujući daje takav srećković.
– A tko nam brani da ne ostanemo i dulje. Jasno, ako ti
ocijeniš da posao neće stradati.

78
 – Neće, jer imamo...
– Huga – nastavila je umjesto njega. I to je bilo dovoljno da
se on opet smrkne, ali daleko manje nego je to učinio prvi put kad
ga je spomenula.
Ne zna se tko se od njih dvoje prije spremio. Ona čak
nikome nije ni rekla kamo ide, iako je dvojila da li reći ili ne. No,
mora se osamostaliti, mora naučiti živjeti drugačije nego dosad, a
to znači da mora i odgovarati za svoje postupke pa i svoje
pogreške ako ih bude bilo. Pitala se, je li ovo što sad čini
pogreška, ili je želja da bude s ovim čovjekom negdje sama, izvan
pogleda onih koji su je promatrali – rengenski.
Sve vrijeme dok ga je čekala, nije se željela sresti s Florom.
Nešto što joj je bilo neugodno, a nešto što nije znala smije li joj išta
reći jer nije znala govori li joj što i sin.
I kad je konačno začula zvuk automobila, sletjela je na ulicu
nikom ništa ne govoreći. Tek je Magdi doviknula:
– Idem na Niagaru. Neće me biti dva dana. Ako me tko
traži, recite da ću se tada vratiti.
Magda je bila iznenađena, ali ne zato što ide, nego kad je
pogledala auto i prepoznala ga, bilo joj je čudno s kim ide, iako, i
to je morala priznati, uopće joj zbog toga nije bilo krivo.
Kad ju je poslije nekog vremena Flora upitala je li vidjela
Saritu, pobjedonosno joj je uzvratila:
– Otišla je na Niagaru.
– S kim?
Da je malo drži u napetosti, tek je postavila protupitanje:
– Zar ne znale? Nije vam rekla?
– Ne.

79
 – Pa s Joeoem
Pobjedonosan smiješak koji je uočila na njezinim usnama,
sasvim je pogrešno protumačila, iako se s ovom ženom nije uvijek
slagala, nije mogla reći za nju da ni u čemu nije baš imala pravo,
ali sad je pomislila kako joj ovo ipak neće biti drago, a trebalo bi.
Jer, ako itko ikome paše, onda si pašu ovo dvoje, zaključila je
Magda i pritom pomislila kako je njezin pokojni gazda bio i više
nego vidovit. On je ovo predvidio, on je znao da će se ovo dvoje
složiti, on je znao još nešto – ako je odbio njega da vodi ovu
tvrtku, ovu djevojku sigurno neće.

***

Iako do Niagare i nije bilo daleko, ipak je Joe vozio sporo,

čak se i Sariti činilo da se njemu nikamo ne žuri. I kad mu je to
rekla, on se tek nasmiješio i onako kako je to samo on znao, rekao:
– A tebi se nekamo žuri?
– Pa i ne, ali voljela bih i to vidjeti, smjestiti se i malo
prošetati okolicom. Toliko sam o njoj slušala da nisam mogla ni
zamisliti da ću ikada tu biti.
– Oh, ni ja nisam štošta mogao zamisliti, a eto, nadam se da
će mi se ostvariti.
– Što, na primjer?
– Pa da ću tebe ikad više sresti.
– A želio si?
– Više od ičega. A ti?
– Ja sam realna. Ja sam razlikovala želje od stvarnosti.
– Uvijek si bila takva?

80
 – Pa, ne baš, ali nastojala sam. Znaš o čemu sam toliko puta
razmišljala, ali nisam nikad znala jesam li u pravu?
– Reci.
– Je li stric znao da ćemo se...?
– Jedno drugom svidjeti?
– Ne znam, ali nemoj misliti da i sam nisam na to pomislio,
i…
– I zaključio da je taj čovjek jedino o tome sanjao.
– Tako nekako – rekao je Joe, i odjednom zaustavio auto.
Nije znala što će sad, ali kad ju je zagrlio, i počeo ljubiti, sva je
uzdrhtala. Nije je, međutim, bilo briga nizašto. Inače bi se
snebivala nad ovakvim nečijim ponašanjem, inače bi odletjela ili
ispljuskala svakog tko bi joj na taj način pristupio, ali ne i ovog
čovjeka koji joj se od prvog trenutka kad ga je vidjela uvukao pod
kožu i za kojeg je osjećala nešto što je mogla biti samo – ljubav.
Od toga časa svako malo bi zastajali. svaki trenutak bi bio
samo njihov i onda kad su došli na granicu, i kad ih je carinik
vidio kako se gledaju, vjerovao je da je još jedno vjenčanje na
pomolu. Jer, mnogi su dolazili ovdje baš se vjenčati. I prije no što
su mu oni pružili putovnice, on im je rekao:
– Kad je već tako, predlažem vam Crkvu svetog Mihovila
koja se nalazi odmah iza hotela. Ondje se uglavnom vjenčavaju
svi koji ovamo dolaze s tom namjerom. Crkva je predivna, a i
svećenik je krasan čovjek.
Joe je pogledao u Saritu i pomislio da bi to i trebalo učiniti,
samo smije li joj uopće tako nešto predložiti znajući kako i koliko
Španjolci drže do običaja i koliko im znači vjenčanje.
– Moramo se strpiti zbog roditelja – rekao je Joe, ali nije
propustio zahvaliti se cariniku na Ijubaznosti.

81
 – Neka, neka i netko od mladih misli i na roditelje – tek je
rekao carinik i kad su već krenuli, čuli su ga kako im viče:
– Neka vam je sa srećom!
Nije im uopće bilo važno u koji će hotel. Sve što su željeli,
jest da se prepuste jedno drugom i nježnostima koje su ih
obuzele, iako nikad nije mislila da će se tako ponašati, odjednom
joj ni do čega više nije bilo stalo no do njegovih poljubaca.
Čak kad je on zatražio samo jednu sobu, nije reagirala. Jer, i
to joj je bilo svejedno. Da je i sama tražila, učinila bi isto. Ni časa
nije željela biti udaljena od njega, jer, nije se željela ni zavaravati.
Ma što da od toga bude, da se i sutra rastanu, da joj kaže da je u
njemu proradila tek strast, ne bi žalila ni za jednim trenutkom
provedenim s njim. Nije, što je dosad obično činila, ni pomislila
na svoje, na majku koja bi umrla od srama da zna kako se ponaša,
ali ni na oca koji bi je se odrekao da je znao što je učinila. Sad je tu
bio samo Joe i ona, i njezina ljubav. Čak ako je i on ne voli koliko
ona njega, ni to joj nije važno. Zavoljet će je, a ako i ne bude tako,
imat de uspomene. Pa, konačno, kolike žene žele barem to.
Uopće ne zna kako se uspjela popeti u sobu, ali čim su
zatvorili vrata, on ju je uzeo u naručje i ponio prema spavaćoj
sobi.
Da joj je bilo tko što tada rekao, držala bi ga luđakom što i
pokušava poremetiti najljepši trenutak njezina života, što remeti
blaženstvo koje dosad nije osjetila, a za njim je žudjela.
Ni sama ne zna kako ju je uspio razodjenuti, no, prije toga
ju je toliko izljubio, ali i uzbudio da je mislila da sanja. Slušala je
priče o tim i takvim trenucima, ali mislila je da su to samo priče.
Ovo što je ona sad doživljavala, bio je san.

82
 I kad ju je konačno uzeo, činilo joj se da je zaplakao. Oči su
mu bile vlažne, toliko da ga je ona upitala:
– Žao ti je što nam se desilo to što jest?
– Žao mi je što nećemo usrećiti onoga koji bi zbog nas
istinski bio sretan.
– Ako nešto postoji, onda vidi...
– Ne znam, ali ne mislim da je gore išta ljepše od ovoga
ovdje – rekao je i tko zna po koji put je opet počeo milovati.
A onda kad se ona malo smirila, upitao ju je nešto šio je
silno željela:
– Ja bih tako rado da se što prije oženimo.
– Zašto?
– Kako zašto?
– Pa zar ti ne bi?
– Bih, ali ti moraš promisliti.
– Ja?
– Pa ti. Ja sam čula da imaš curu, da si s njom već dugo, i
vjerojatno ona očekuje nešto od te vaše veze.
– Imao sam djevojku, Roberti sam već nekoliko puta rekao
da ne očekuje ništa. Jer, tek sad znam što je ljubav, kako ona treba
izgledati, i konačno kakvu ženu želim uza se.
– Otkad to?
– Od onog trenutka kad sam te vidio. To sam rekao čak i
Fernandu.
– I nije nas povezao?
– A kako i bi kad sam te upoznao u Barceloni, a on je
vjerojatno mislio da je nemoguće da te otac onamo pustio. Ali,
tko ti je rekao za Robertu?

83
 – Čula sam priču između Magde i Silvije.
– Žalile su Robertu?
– Ne bih rekla. Čak mi se čini da su priželjkivale da se ta
vaša veza raspadne.
– Eto što ti je služinčad. Misle jedno, a govore drugo – rekao
je i opet je zagrlio.
– Mene, Joe, još nešto brine.
– Mama?
– Da.
– Neka te ne brine. Mislim da je i ona došla k sebi i shvatila
neke stvari. No, čak ni to nije najvažnije. Ako ne bude onakva
kakvom ja mislim da bi trebala biti, morat će otići.
– Kamo?
– Ima mjesta u ovoj zemlji za sve. No, ja bih da i ti svoje
obavijestiš što se s nama zbilo.
– Zašto?
– Kako zašto? Pa zamisli da pomisle kako te tamo neki
Amerikanac zaveo i tko zna kakve ima namjere s tobom.
– I što da im kažem?
– Reci da ću ih nazvati, da ću im reći što želim i da se
želimo vjenčati.
–Znači ovo je prošnja?
– Tumači to kako hoćeš, ali sve kad i ne bih to htio, morao
bih.
– Ne bi morao. Nisi me ninašto prisilio, sve sam sama
htjela...
– Ma o čemu mi to govorimo? Volim te, Sarita, od onoga
trenutka kad sam te ugledao, volim te više nego sam mislio da je

84
to moguće, i želim biti s tobom svaki preostali trenutak u životu.
A da bih to mogao, moramo se vjenčati.
– Dobro, kad ti tako kažeš, iako meni ne bi smetalo da smo
zajedno pa ma što tko na to rekao.
– Možda i ne bi, ali je ne želim da te itko samo krivo
pogleda, a kamoli da ti bilo što kaže.
I ona je željela njemu reći isto, ali činilo joj se to
nepotrebnim. Tek su zaključili, poslije tko zna koji put vođenja
ljubavi, da su se našli, da su stvoreni jedno za drugo i da ih ništa
na svijetu više ne bi moglo rastaviti.
Dva dana koja su proveli na Niagari bila su najljepša u
njihovom životu.
Iako se nisu uopće dogovarali gdje će živjeti, oboje su znali
jedno – tvrtka koja je bila namijenjena Joeu, bit će njegova.
Baš onako kako je stari lukavac i predvidio.
Mora da im se sad ruga i s neba, u jednom su trenutku
oboje pomislili.

85
 Osmo poglavlje

Nitko nije trebao biti posebno pametan da ne shvati što se

desilo.
Ovo dvoje, baš kako su mnogi i priželjkivali, bili su ludi
jedno za drugim.
I kad je jedno jutro Joe rekao majci da će se oženiti Saritom,
ona ga je zabrinuto upitala:
– Jesi li siguran da je to to?
– Kako misliš siguran?
– Pa, tu je i Roberta. A osim toga dok te nije bilo, najavila se
da će doći. Nisam joj mogla reći da ne dolazi jer i nisam znala što
se tebi mota po glavi. Iako...
– Neka dođe. Sarita zna za nju, zna da je ne volim, i
razumjet će čak i njezin dolazak ovamo. Već znam i što će ona
reći.
– Što?
– Pa, cura se bori da spasi ono što misli da se spasiti dade. I
to joj ne treba zamjeriti.
– Ako je tako, svaka čast.
– Ti kao da si odjednom zabrinuta za Robertu, a koliko sam
shvaćao, nisi je voljela.
– Nisam, ali to nema nikakve veze. Meni si važan ti, a za
sve ostalo nije me briga.
– A kad bi trebala doći?
– Sutra.

86
 – Dobro, moram s time upoznati Santu.
– A da ipak pričekaš?
– Zašto?
– Pa i nju treba na sve to pripremiti.
– Mama, rekao sam ti da je Sarita pametna cura koja shvaća
i više nego možeš zamisliti.
– A da čujem zašto me tolikom hvališ?
– Mama se boji kako ćeš reagirati kad se sutra ovdje pojavi
Roberta.
– Doći će? – upitala je ne bez neke nelagode.
– Pa, izgleda da da.
– Znači netko se pobrinuo da joj javi da sam ja ovdje. Tko bi
to mogao biti? Što misliš?
Po crvenilu na Florinom licu, bilo im je jasno tko stoji iza
toga.
No, nijedno ni drugo nije imalo snage išta reći, ali Flora je
vidjela kako sin kipti i kako je spreman na sve.
Znala je da mora reagirati, da mora reći istinu, pa ma što se
poslije toga zbilo. Stoga je mirno rekla:
– Ja sam je pozvala.
– Zašto?
– Željela sam vas nagnati da si priznate ono što je meni bilo
jasno isti tren kad sam vas vidjela. Jer, užasno sam se bojala.
– Čega, mama?
– Pa da između vas ne uleti taj Hugo.
– Bože! – zavapio je Joe, ali i prišao joj je, zagrlio je i počeo je
ljubiti.

87
 A tek potom ju je upitao:
– Znači li to da ti se sviđa Sarita?
– Pa kako mi se ne bi sviđala! Ali, si tako čudan, i tebe treba
tek upoznati. Pa se tek onda može voljeti.
– Ma, ne bih baš rekla da je tako, ali to mi je ono što sam
čula. Nego, sad mi recite što ćemo s tom curom? Možda bi je
mogli i otpremiti kako ste je vi pozvali – s smiješkom je govorila
Sarita.
– Ma, ne znam kako ću to izvesti.
– Onako kako ti to i inače znaš – prihvatila je Saritin
prijedlog i Joe, i čim je shvatio koliko će to bili teško majci, malo
se pokolebao, ali onda ja zaključio da iz svega toga i ona treba
izvući neku pouku.
– Dobro, – na kraju je rekla, – ako sve prepuštate meni, ja
znam što ću.
– A da nam ipak kažeš?
I kad je ona dohvatila slušalicu, znali su što slijedi, iako još
nisu mogli čak ni pretpostaviti ishod.
Okrenula je nekoliko brojeva i kad joj se javila Roberta,
odmah je počela:
– Žao mi je, ali od našeg plana ništa.
– Ali, kako – čulo se s uključenog spikerfona.
– Ona ga je smotala baš onako kako sam ti i rekla. A ti si
mislila da je preuveličavam.
– To ne vjerujem.
– Pa nisam ni ja, ali kad su mi pokazali zaručničko prstenje,
i najavili drugi mjesec vjenčanje, mislim da je sve gotovo. I sad
me dobro slušaj. Ti nisi cura za baciti, ti možeš naći dečka kojeg

88
poželiš. I mada je Joe moj sin, čak ni on nije zavrijedio da se
ponižavaš. Neka ispadne da si ti ostavila njega. a ne on tebe. Čak
bih, da sam na tvom mjestu, ja mu i napisala pismo s namjerom
da razvrgnem vezu. I to će biti najbolje.
Tek poslije kratke stanke opet se čulo Robertu:
– Imate vi pravo, samo izgleda sa sam profućkala ono što
nisam trebala.
– Tako je to u životu, Roberta, ali pred tobom je još mnogo,
mnogo života, a, nadam se i ljubavi. I neka ti je sa srećom.
Na opće iznenađenje čuli su kako joj ona odgovara:
– Hvala vam, Flora. Nisam se od vas tome nadala.
Čim je spustila slušalicu, Flora je pogledavala čas u Saritu
čas u sina, ispitujući ih, pogledom, je li obavila posao kako treba.
I tek je tad rekao Joe:
– Dobro si to obavila, ali i morala si.
– Zašto?
– Pa, kako si i sama rekla, sve si zakuhala. No, sad je i tomu
kraj. Ja sam našao što sam cijeli život tražio, ali čini mi se da si i ti
prvi put sa mnom zadovoljna.
– Pa, jesam – rekla je i brzo izišla iz sobe.
– Nije ona tako loša – odmah je dodala Sarita.
– Nije, samo je treba držali pod kontrolom.
– Treba svaku ženu – i dalje je branila Floru Sarita.
– Znači i tebe?
– Pa i mene, i ja sam žena.
Kad je još nešto htjela dodati, zatvorio joj je usta poljupcem.
I tek u jednom trenutku opet rekao: – Ti si najljepša, najdraža i
moja jedina žena – zauvijek.

89