Uzeir Bukvic

September 30 at 8:35 PM  ·

Put za Oslo ( drugi dio)
NISAM POSLUŠAO SUŠIĆA
Desiće ti s to, što nisi želio, kad ne slušaš pametnije od sebe. U mom slučaaju nisam ozbiljno
shvatio tuzlanskog pisca Derveša Sušića, čije ime nosi narodna biblioteka u Tuzli, i koga
veoma rado i česte čitam, ali ne slušam njegove savjete. A mudri Tuzlak kaže: “Ako prolaziš
kroz neko malo mjesto nemoj slučajno da se prevariš da staneš i kafu pipiješ. Možeš se
zakačiti za nešto i tu ostati”
U važnom trenutku nisam poslušao njegov savjet i evo skoro pola života provodim u jednoj
norveškoj, teškoj provinciji, umjesto da sam u Oslu, kad sam već u ovoj zemlji, iako ni ona
nije bila moj izbor. Možda je presudan bio taj prvi dojam i kontakt o ovom gradu, kad sam
se , kao reporter televizije Sarajevo našao u njemu, negdje u februaru devedeset druge; zima i
to ona ružnija verzija norveške zime, s malo snijega, a puno magle i mraka. Ako se misliš
zadržati, ako namjeravaš ostati u njemu, onda u Oslo obavezno dođi zimi. U februaru!Ali ako
ga želiš samo posjetiti, radi posjete, da ga vidiš ne dolazi u njega nikad zimi.Tada ovaj grad
djeluje sumorno, kao da je neka nebeska sila nabacila na njega tešku, ogromnu olovnu
kabaniccu, ispod koje grad jedva diše. I prvo što pomisliš jeste: Bože ko je osuđen da ovdje
živi?I za to nikad ne posjećuj Oslo zimi!
Držim se ovog pravila i izbjegavam put za Oslo zimi, iako ni taj užitak nije slab ako putujte
norveškom željeznicom, i ako su predjeli kroz koje vozi voz pod snijegom. Sad je i u
Norveškoj jesen, a ona ovdje zna biti zbunjujuće intenzivna, šarena, baš šarena, jer su
norveške šume mahom četinarske i spokojom brezom, ali taman dovoljno da tom zelenilu,
sada pred zimu, da malo vatrene boje. Jer, breza je ljepotica jeseni. Ona ne da da priroda u
zimu uđe tužna. Jesenja breza nema boju mraka.
Po drugi put, ove godine u Oslo putujem vozom. Dobra norveška željeznica. Tugujem za
našim vozovima, za našom dragom “JŽ” i brzim za Vinkovce, ili šinobusom za Tuzlu. Vozovi
u kojima se nesmetano pušilo i duhan se gasio u masivnim metalnim pepeljarama, čvrsto
ugrađenim u svaki kupe. Nikome pušenje nije smetalo. Norveška ima potpuno nove vozove,
udobne i moderne, tako da nikad ne bih poželio komfornije putovanje. Za Oslo, iz ovog mog
grada imam svaki sat voz, tako da se ne bojim da će mi “uteći vlak” ako ne stignem na jedan,
ima za sat drugi i tako po cijeli božji dan. I svaaki je, mahom pun. Ustvari, taman pun. I bez
galame. Norvežani ne pričaju glasno, ili uopšte ne pričaju, dok putuju, jer svako “brine” svoju
brigu, uz mobitel ili laptop, ali ja nebih bio ja kad i u takom nemuštom vozu ne bih naletio na
galamu. I to na nekoga ko se ne gasi. Vozi se mojim vozom Balkan; dvije mladje Albanke, s
Kosova vjerovatno, kako su sjele tako su što ih je grlo nosilo, a nije im bilo ni teško u vagonu
u kome svi ćute, počele su svoju predstavu- malo priče, više , puno više smijeha i to niko ne
zna čemu, jer pričaju albanski, pa opet temperametno nadmetanje u priči i to dvoglasno, ne
slušajući vjerovatno šta jedna od njih govori, pa opet mrtve od smijeha, kao da su na nekoj
seoskoj česmi u Vučitrnu, a ne u norveškom vozu, koji čak ima i speecijalni vagon za ćutanje,
u kome nema ni priče, ni telefoniranja, ni laptopa. A zapravo kompletan voz je ćutajući. Da
mi je da ih nekako ugasim, ali vraga, kako voz odmiče njihov performans dobija na
intenzitetu, shvatile su da imaju publiku, koja će ih poslušno pratiti sve do Osla, jer one su
zvijezdee voza, i tu priliku ne smiju propustiti. Sretne, sijaju od zadovoljstva, pogledaju jedna
drugu, pa malo publiku, zadovoljne prizorom, što ih prvi put bespogovorno gleda i sluša
vagon svijeta, i to tako da im niko ne protivrječi. Očito nisu dugo u ovoj zemlji pa ne znaju
gdje su. Srećom pa sve to ne traje dugo, jer voz već ulazi u Oslo “S” i tu se i ona gase.
Kompletan utisak s ove putujuće, vozne predstave, popravi brzo prvi kontak sa ovim gradom,
a to je njegova željeznička stanica, koja je pravi mali gradić visoke kategorije, s bezbroj kafea
i restorana, velikim tržnim centrom, takozvani By porten, gdje možete provesti ugodno dan, a
da vam nije dosadno. Teško da će te naći negdje u Evropi ovako s ukusom i s puno reda neku
željezničku postaju. Ne vjerujem!
Tek u ovo doba godine primjećujem koliko zapravo Oslo ima kestenovih stabala. Nikad
zapravo ne znam jesu li kestenovi što se sade i uzgajaju po gradovima divlji ili pitomu.
Izgleda ipak da su to pitomi dok ih sadi i uzgaja ljudska ruka, a d su oni naši krajiški, koji se
jedu, divlji, pošto rastu samoniklo po krjiškim šumama.Šta goda da je tek ulicni trotari u Oslu
su sada prepuni kestenja. Izgleda da je kesten ove godine baš rodio. Jedri i zreli kesteni i već
požutjelo lišće kestenova prekrili su obje strane ulice Bygdoj allee, kojom bezbrižno koračam
i šutam opalo kestenje. Briga me jel to pristojno ili nije, tek meni je lijepo. Dok pod nogama
šušti opalo lišće i kotrljeju se fini kestenovi. Znam gdje idem i kako mogu da stignm javnim
prevozom, autobusima 30, 31 i dvadesetica, ali meni se ide pješke, uživam hodajući po ovom
kestenovom tepihu, otmjenog kvarta u Oslu- Frogner. To je naselje ambasada. Nisam
ambasador jer oni ne idu pješke i ne šutaju opalo kestenje. Oni su fina otmjena gospoda, ja bih
mogao jedino biti “Ambasadaor boema”.
Prošli put mi je u osslu bio proputnik moj zemljak Fadil Dizdarević, moj Brčak u Oslu. Sada
sam ja u toj ulozi i želim da pokažem mojj supruzi Vahidi Oslo. Ne baš cijelo Oslo, je ono što
mene zanima i oduševljavaa u tome gradu, koji se nevjerovatnom dinamikom modernizuje,
jeste nova Norveška biblioteka u Oslu, Dejhman biblioteka, na najatraktinijem je mjestu na
ušću rijeke Akers elva u more, u Oslo fjord, u njposjećeniji dio glavnoga grada - Aker briga.
Sve je tu; nova sada Biblioteka, Mukov muzej, čime se Norveška odužila, na najbolji način,
ovom slavnom slikaru, za koga se otima cijeli kulturni svijet Evrope. Bio sam u Rimu kad je ,
u jeku turističke sezone bila postavka ovog slikara. Na plus cetrdeset stajali su ljudi u skoro pa
kilometarskoj koloni da udju u galeriju gdje bila organizirana ova izložba, i vide njegove
slike.
Tu je na tom istom prostoru Osla i, već ranije izgrađena zgrada opere, koja kao da je
mermerni brod koji čeka da bude porinut i zaplovi u more.
Sve, sve ali biblioteka. Potsjeti me na Muzej zaboravljenih knjiga Karlosa Ruisa Safona, jer
sve vam je pri ruci, sve knjge iz bezbroj polica možete uzeti, čitati tu ili odnijeti doma i kad
pročitate vratiti, a ono što nema ili vam se teško snaći tu su na desetine ili stotine monitora
preo kojih možete potražiti knjigu za koju ste zaintereirani, s uputama kako da je najlakše i
gdje nađete.
“Ima li mene ovdje, šta misiš, pitam suprugu, koja baš i ne drži puno do moje literature”
“Ne znam veli, sumnjam, nisi ti dotle dobacio, probaj pronađi se, ako te ima u ovom gradu
knjige” I provjerih, upisah svoje ime i pojaviše se moje četiri knjige. Ove tri najnovije nisam
im doduše još ni nudio.“Eto reko dogurah ja do najljepše kuće knjie na svijetu! Pa ti sad vidi s
kim živiš”.
“Hajde rokoh sad malo da uživamo. Jer nije biblioteka samo za čitanje. Kad se umoriš od
knjige, ili ako si radio nešto drugo, vidim ljude, mlade doduše, vjerovatno studenti s
laptopima nešto rade. Postoji u biblioteci i kutak za odmor. Zavalite se fino u fotelju, nabacite
slušalise i dok se ispred vas, na nekom staklenom, vjerovatno, zidu,dešava čudna čarolijaa
boja i figura, iz slušalica vas odmara i opušta ugodna muzika, u skladu sa onim što se dešava
pred vašim očima. A ako vam ni to nije dovojno odmarajuće, duž staklenog zida, koji gleda
na Oslo fjord, su postavljena udobne kožne fotelje, u koje se možete smjestiti i odatle uživati
u panorami Aker brige. I Osla. Ništa ovdje nema nedozvoljeno. Pa ni to da mlade mame dodju
sa svojom bebom i ovdje u carstvu knjige provedu dan. Ili da studeti svoju užinu na miru
pojedu u dijelu biblioteke koji bi se mogao shvatiti kao blagovaonica.
-O-
Tako je to izgleda zapisano; sve što osjetiš i doživiš a oduševi te,naći će svoju suprotnost koja
će te razočarati. Prihvatio bih ovaj put za Oslo i bez toga. Ali, previše bi bio ljepote u jednom
danu. Na ulasku u moj Sarpsborg osćao sam se, nakon svim utisaka u Oslu, kao da ulazim u
neku tešku provinciju u Bugarskoj,, prije sto godina. I ostadoh zbunjen pred tim utiskom. Je li
moguće da u jednoj te istoj zemlji, koja se hvali svojim bogatstvom, postoje takve razlike
između dva grada, pa neka je to i Oslo, prijestonica Kraljevine, a ovo Sarpsborg takođe dio
tog Kraljsvstva. I da baš ja budem mjerač te različitosti. Nisam poslušao Sušića!

Uzeir Bukvic
June 30  ·
Sjeverna pisma: Putovali su i prije mene – Ukrajina prije 50 godinaa
BIJELE RAVNICE UKRAJINE
I, eto tako, ipak si odlučio krenuti tamo negdje daleko, a i ne znaš , niti možeš unaprijed znati
dokle će te dovesti nepoznati putovi, možda to nije ni važno,nije moja a nije ni naše da biramo
putove, oni se uvijek nalaze , upisani, u tajnim knjigama, kud god krenemo- tajne knjige za
nama, i u njima tajne krivulje, ispupčenja, brda i ravnice, mahnite rijeke i klimavi ili
spasonosni mostovi, pa opet brda i opet ravnice, i sve tako, sve do posljednje tačke našeg
odredišta.
Ali možda to nije ni važno. Glavno je, zar ne, putovati. Ta i ti si valjda neka melodijica na
devetoj ili neznam kojoj rupi bogtepita kojeg oceaana.
Glavno je da ti se oči nagledaju bijela svijeta, da nekako , ako možeš, pjegneš od kraja jedne i
početka druge godine koja juri prema tebi, nedužnu stvoru, kao prijeteća kometa, od lažnih
svetkovina, hipokritskih čestitara, pečenih prasića i skorojevićkih krinolina, od svega što nije
tvoje, što ne pripada tebi i što te vodi pravo u očaj.
Ako želiš među znancima, prijateljima, poluprijateljima, poluznancima, i ostalima izazvati
varničavu raspru, samo reci da putuješ daleko. Odmah ćeš dobiti nepatvoreni podatak tko je i
za kretanje a tko za mirovanje. Samo da se ode nekuda, vele jedni. Pa da, samo da se krene...
Nije važno kuda... Vlak ćće već promaći svoju putanju. Samo da se ode nekuda, vapiju oni
kojima se obično ne ide nikuda, jer im je previše dobro tamo gdje su. Najviše je, dakle, onih
koji žele da uvijek budu tamo gdje su i da iz prikrajka promatraju kako se vi mučite s putnim
nevoljama, groznicama, prtljaga, kako li se sve ne zovu putni rekviziti.
I, eto tako, pokupiš ono malo kostiju u organizmu, pridodaš im četkicu i ostalo, sve to
organiziraš u formi putničke torbe, i, bez prave želje i poletnosti , bez putničkog žara dopuštaš
lokomotivi da te vodi nepoznatim bespućima i da te ostavi tamo gdje joj se svidi ili gdje je,
umornu od lutallaštva, snađe klonulost i osvoji mir.
Čop je malo mjesto na granici između Mađarske i Ukrajine. Niste bili u njemu? Ne smeta.
Kad dugo putujete vlakom , kad vam taj put dojadi i kad živo želite da rođenim stopalima
dotaknete majčicu zemlju obećavši pritom sebi da se nećetee tako lako odlučivati za naredno
putovanje, i kad baš u tom trenu osjetite silno lomatanje, škripu kočnica, pocikivanje
okomotive, pomislite da ste u Čopu! Ako niste sasvim sigurni, sačekajte malo,: bude li se
kompozicija vlaka svaki čas pomicala naprijed i natrag. Natrag i naprijed, tako prema
Mađarskoj i, opet, prema Sovjetskom savezu, tako do u beskonačnost, tada već možete biti
sigurnida ste u Čopu. Dakle vi ste u Čopu. Svejedno kojem. Vas su lokomotie pošteno
izgnjavile i vama je svejedno u kojem ste Čopu. Nema dileme: to je zaista ruski Čop. Da je to
tačno, znam po tome što se u Čopu sve mijenja,. Ne samo vlak, željezničko i ostalo osoblje,
carinici i vojska, ima mnogo vrsti uniformi, ne mijenja se samo jezik, ni običajno pravo, ni
pejsaž ( to je ona panorama, koju okvirujemo pogledom) , već se mijenja i kompletno nebo
zajedno s bojama, s pjegama, sa svojim smrknutostima, gromovima i ostalim što mu inače
pripada. Mijenja se i boja snijega, i ako hoćete, način protjecanja rijeka kroz beskrajne
spletove ravničarskih šuma i ogoljelih planina.
Zaista, prijelazom u ruski vlak (tako smo govorili: ruski vlak) osjetio sam da se nalazim u
vlasti nečega toliko nepoznatog i čudnog, uzbuđujućeg, na svoj način i opasng, teško je to
riječima iskazati, da sam morao ustuknuti. Povukao sam se u šutnju. Pozvao sam ono malo
preostale pribranosti da mi pomogne: ne bi bilo lijepo od mene da klonem već na samom
početku. Za goleme prostore, kojima poklanjaš svoje biće, trebat će puno strpljenja i hrabrosti,
hrabrosti prije svega da nekako savladaš te crne, plave, ljubičaste, tek kadikad bijele, garave i
pepeljastosive snjegove.
Putujemo Ukrajinom. S jedne i s druge strane vlaka stere se do unedogled jedno ogromno ,
prljavobijelo, ukočeno, izgubljeno i nagluho- n i š t a. Ni svjetiljke, ni stasita bora, ni brdašca,
ni crkve u blizini groblja. Osjetiš da lokomotiva tumara bez cija i smjera, da nikad neće
savladati te goleme prostore. Ležiš i promatraš: sve bijelo, tu u toj bjelini stranac, putnik-
namjernik, a zapravo garavaa točka, i zaželiš lokomotivi pomoći pri savladavanju tog
beskrajnoh n i š t a, pri razmrsivanju svekolikih zagonetki u vezi s beskrajnostima, to je već
golemi nespokoj, potakle su ga puste daljine i saznannja da sam sebi ne možeš pomoći.
Zaista, nema pomoći. Lezi i gledaj, možeš i spavati, netko ti ne brani.
Evo, ti su prostorri tu. Otvoriš prozor, pružiš ruku, zahvatiš punu šaku prostora, igraš se
njima, vjetar ti povija ruku, vraća ti je, ne treba mu., kao da veli: zabranjeno je ruske prostore
zahvatati šakama. Prostor se najdenom izgubi, iščezne pri pojavi naseljena mjesta. Ti već
uočavaš krupne parole na fasadama obučenih kao da su sve odreda bliznakinje. Tu i tamo
uočiš i pokojeg čovjeka. Pristojan, poslovan svijet , ne zijeva u vlak, svako radi svoj posao.
Već ti je drago što si, gledajući iz daljine , pogodio da je to zadružni dom: isti je kao onaj u
Bosni. Naselje se gubi u prostoru. Opet naiđeš na kuću na zadružni dom sličan onome u
Bosni, pa se sjetiš onih naših povratnika, bili su to poletni ljudi, gradili su kolhoze, u svojim
torbama donosili skice za zadružne domove, sve skice bile iste i osvanuli isti zadružni domovi
da se sela po nečemu ne bi potukla zbog estetskih razloga.
Vlak ide kroz smetove.Lokomotiva samo ponekad javi da je još uvijek jača od snijega.
Ponekad se ukaže poneka zavjetrana prilika , čini se baš da je tako, pa vlak pojuri u novo n i š
t a. Snježna prašina prodire u vagone, nadje se i u najskrovitijem dnu ljudskog bića, ugrožava
ti vidik, hodanje ti čini slijepim, nameće se svesilom. Mora da je pokreće strašan vjetar,onaj
isti vjetar koji ljudima na stanicama krade kape, grize lice i ostavlja ožiljke. Sniježna prašina
šiba vid, ranjavi pogled, povija glavu, krovove i vrhove stabala baca u kovitlavu maglu,
oslobađa ih, skida im zaštitu i, tako obnažene, opet šalje u bjelinu. Kad se digne jezik na jezik,
truba na trubu, rog na rog, bog na boga, nastaje vrijeme igre u kojoj su mladenci vjetar i
snježna prašina, a mi samoo nužna pratnja.
To vjetar pripovijeda o snijegu koji potoku krade vodu, o magli koja zemlji otima nebo, o
bjelini koja se lola tamo i ovamo, o lokomotivama koje garave snjeg i koje zavijaju kao
vukovi. Priča je to o sniježnim duhovima . Kad, hranjena samo snježnim mrazom , pocrkaju
krila malih pjevica, u prostoru se rodi pjesma, ti je čuješ i osjećaš.Nisi samo slučajni
prolaznik, kadikad osjetiš da si i ti sastavni dio te neizmjernosti i neiskazivosti.
Tu si. U najstarijoj prijestonivci države na obalama širokog Dnjepra, u jednom od najstarijih
gradova Evrope (pričaju da je veći od Pariza9 , u Kijevu, na Golosejevskom trgu, u hotelu
MIR. Ovaj grad nazivaju majkom ruskih gradova. Znači li to da će gost biti okružen pažnjom?
Tko zna! Vjerovatno-da. Ako dolaziš iz Jugoslavije , dođu iz Kijeva na granicu , snabdiju te
pratnjom: stručni ljudi, učili hrvatskosrpski jezik, odlično poznaju svoju historiju, ali umiju
prijatno iznenaditi poznavanjem i naše historije. Umiju znalački govoriti o metodama
organizacije masovne proizvodnje čelika u konverterima, o hibridnom kukuruzu, o
samohodnim kombajnima, o površinskom kopu uglja o polivodičima u elektronici.
Niste čuli da postoji radioelektronska kontrola psihičkih procesa?
Jesam kako ne. Čuosamja i za elektronsko uživanje od elektroda kad ih uvedu u ljudski
mozak
Da , ima puno umirujućih sredstava. Opijumska druga nikoga više ne uveseljava. Sredstva za
razveseljavanje možeš dobiti svuda i na svakom mjestu, u svako doba dana i noći. Bez
sredstava za razveseljavanje moderan čovjek ne bi mogao živjeti. On ne umije biti radostan.
Jer mu nude nekultivirano uzbudjenje u obliku vulgazirane erotike, filmova akcije i nasilja,
jednom riječi- strip kulturu.
O kojem čovjeku vi govorite?
Kad ne bi bilo bojazni da neću biti pogrešno shvaćen , rekao bih da govorim o čovjeku
ugroženom savremenošću vlasti i svakojakim državnim prinudama. Spomenuo bih svakako
privilegije, društvenu moć, funkcicje, društvene i profesionalne grupe, koje pod pojmom
podrštvavljanja sprovode načelo otvorenog prisvajanja, a onda bi došla na red uravnilovka,
kazan, paternalizam, primitivni egalitarizam, i primitivni komunizam i onda bih vjerovatno
bih vjerovatno postavio protivpitanje o jednakosti u siromaštvu.
Obilazio sam grad Kijev, zagledao izloge (tamo i nea šta vidjeti, sve je slično našim dućanima
prvih godina nakon rata), tražio knjige i ploče, razmišljao o načinu centralističkog planiranja i
planske raspodjele materijalnih i duhovnih dobara te o širenju robno novčanih odnosa kao
prikladoj formi za smanjenje vlasti centralističkog planiranja. Ako moji domaćini insistiraju
na odgovoru evo ga.. Umalo nisam počeo ređati neke činjenice , a neko iz grupe je bio
dovoljno pronicljiv i hitar da razgovor prekine prijedlogom da se ide u grad.
Pa da tako je bolje. Idemo tražiti nešto što će nas eventualno približiti. Tražimo tamo svako
svoje ljepote, ugodnosti oku, a u Kijevu ih ima u izobilju, divan je to grad na obali Dnjepra.
Pođimo tamo da vidimo brežuljke i uvale Kijeva. Jesam li što znao o ovome gradu? Jesam.
Sjećam se lijepih opisa Franje Račkog, iz vremena kad je Kijev imao sto pedeset tisuća
stanovnikai oko pet tisuća kuća. Peščersk, nekad svećanički dio grada , kao da se nije
izmijenio mnogo. Tu su katakombe i mumificirani monasi, tu su rijetka zdanja iz vremena
knezova: Olega, Igora, Svjatoslava, Vladimira Monomaha. Kijavljani imaju što pokazati
gostima. Prije svega nadasve Ukrajinci imaju vanredno razvijenu usmenu narodnu predaju.
Tko se ne sjeća kozačkih narodnih usmenih pjesama, mnogih romana i balada jedinstvenih u
svijetu.
Gogolj je rekao. “Pjesme su za Malorusiju bile sve, i poezija, i historije, i očinski grob”
Narodna književnost Ukrajine dala je Ukrajinskog Šekspira, Mickijevića, Mažuranića. -
Tarasa Ševčenka. Sve što se zbilo na beskrajnim ravnčarskim prostorima između istočnih
Karpata na zapadu i Krimske gore na jugu, sve je opjevano, opričano, uglazbljeno,
uspomeničeno. U tom blagu je sačuvan i spomen na Ukrajinu kao pradomovinu Slovena. Ako
želiš vidjeti gdje su prvi domoroci primili kršćanstvo odvešče te na obalu Dnjepra i taj je
trenutak uspomeničen.
Ukrajina ne poznaje zapadnjačku žurbu, tuđa joj je improvizacija. Ne možeš se ti putniče s
kamerom u ruci, jednostavno prošetati Muzejom Tarasa Ševčenka a da ne slušaš i priču o
carističkoj Rusiji, o kupoprodaji i oslobađanju robova. Treba pogledati Ševčenkove likovne
radove, originale literarnih sastava, zatim objavljene i prevedene knjige, pa priču o svim
muzejima i spomeniicima podignutim u Ševčenkovu čast.
Tako je i o metrou dubokom sedamdeset metara (najdubljim na svijetu, domaćini rado
uspoređuju svoje vrijednosti na štetu onih ostalih) i obloženom keramikom (keramička
umjetnost je posebna vrijednost Kijeva) tako o visinama i širinama zlatnih ili pozlaćenih
kubeta , tako o kinematografskim dvoranama, sportskim dvoranama, gigantskim razmjerama
hidroparka na ušću Dnjepra, o impozantnoj zgradi pošte, širokim bulevarima i bogatom
zelenilu , o svemu što je bogatim programom namijenjenom turistima.
A ja bih , na primjer htio da nešto čujem o tome kako u Ukrajini žive Rusi, Jevreji, Poljaci,
Moldavci, zašto u Kijevu nema reprenzetativnih knjižara, ali pitanja mogu biti neugodna.
Službeni vodiči nisu ovlašteni OBJAšNJAVATI IZDAVAČKU POLITIKU SVOJE
ZEMLJE. JA TO ZAPRAVO RAZGOVARAM SAM SA SOBOM. NE ŽELIM
TURISTIČKE SLUŽBENIKE DOVODITI U NEUGODNU SITUACIJU. I polako se uz
pomoć ukrajinske zime , umoran od mnogobrojnih čekanja, od rastvorenih širina kojima
valjda ni vjetar ne doseže kraj, spremam za povratak.
Odlazim bez znanaca i prijatelja.
Ostaavljam Božju silu i božju mudrost Sofiju ( jednu od najstarijih kijevskih crkava)
posljednji put prolazim kroz Zlatna vrata, usput bacim pogled na Park vječne slave ( u njemu
je 1943. godine ubijeno preko sto tisuća Kijevljana), praštam se s muzejom narodne
umjetnosti, dragom Kijevu kažem: sretno! Opet se oduševljavam fantastičnim zdanjem
kolodvorske zgrade, pa se ponovo predajem lokomotivi i ukrajinskim daljinama.
Nusret Idrizović, siječanj 1971.godine.