Ne vrijedi pričati o strašnom ubijanju, o ljudskom strahu, o zvjerstvima i jednih i drugih, ne bi

trebalo pamtiti, ni žaliti, ni slaviti. Najbolje je zaboraviti, da umre ljudsko sjećanje na sve što je
ružno, i da djeca ne pjevaju pjesme o osveti.

Trebalo bi ubijati proslost sa svakim danom sto se gasi. Izbrisati je da ne boli.

Lakse bi se podnosio dan sto traje i ne bi se mjerio onim sto vise ne postoji.
Ovako se mijesaju utvara i zivot, pa nema ni cistog sjecanja, a ni cistog zivota

Reći ću samo da sam se vratio. Da se nisam vratio, ne bih ovo zapisao, niti bi se znalo da je sve
ovo bilo. Ono što nije zapisano, i ne postoji; bilo pa umrlo.

Sve su nas ubili nebrojeno puta, braćo moja ubijena, a užasnuti smo kad pogodi nekog ko nam
je najbliži.Mozda bi trebalo da ih mrzim,ali ne mogu,ja nemam dva srca, jedno za mrznju drugo
za ljubav,ovo sto imam zna samo za tugu...moj zivot i moja smrt sve to pripada Bogu stvoritelju
svijeta, ali moja zalost pripada meni...

Niti je zemlja kao druge, niti su ljudi kao drugi! Zemlja je bijeda. Je i vam palo u oci kako se
zovu naša sela? Reci im!
– Zloselo, Blatište, Crni Vir, Paljevina, Glogovac, Gladuš, Vukojebine, Vucjak, Vukovije,
Vukovsko, Trnjak, Kukavica, Smrdljak, Zmijanje, Jadovica...
– Eto! Sve cemer, sirotinja, glad, nesreca. A ljudi? Gadno mi je da govorim. A zašto je tako? Ne
znam. Mozda zato što smo po prirodi zli, što nas je Bog obiljezio. Ili što nas nesrece neprestano
prate, pa se bojimo glasnog smijeha, bojimo se da cemo naljutiti zle sile koje stalno obilaze oko
nas. Zar je onda cudo što se uvijamo, krijemo, lazemo, mislimo samo na današnji dan i samo na
sebe, svoju srecu vidimo u tudjoj nesreci. Nemamo ponosa, nemamo hrabrosti. Biju nas, a mi
smo i na tome zahvalni

Iz jednog mraka uvodili su me u drugi, bez oblika i bez mjesta, zato što nisam vidio i zato što
sam bio obuzet sobom, obuzet zamišljanjem u kojem sam gubio i ono što sam mogao
prepoznati. Mijenjali smo mrak, znao sam po tome što smo se kretali, i što je vrijeme prolazilo,
iako to nisam znao dok je prolazilo.

Određen si da živiš ovdje, e pa živi! I živi što ljepše, ali tako da te nije stid. I radije pristani da
te Bog pita: zašto nisi to učinio? Nego: zašto si to učinio?

Snom živjeti, u nadanju, u čekanju, znači ne pristajati na ovo što jest. To je pobuna.
Mi nismo ničiji, uvijek smo na nekoj međi, uvijek nečiji miraz. Zar je onda čudno što smo
siromašni? Stoljećima mi se tražimo i prepoznajemo, uskoro nećemo znati ni ko smo,
zaboravljamo već da nešto i hoćemo, drugi nam čine čast da idemo pod njihovom zastavom jer
svoje nemamo, mame nas kad smo im potrebni a odbacuju kad odslužimo, najtužniji vilajet na
svijetu, najnesretniji ljudi na svijetu, gubimo svoje lice a tuđe ne možemo da primimo, otkinuti
a neprihvaćeni, strani svakome i onima čiji smo rod, i onima koji nas u rod ne primaju. Živimo
na razmeđu svjetova, na granici naroda, svakome na udaru, uvijek krivi nekome. Na nama se
lome talasi istorije, kao na grebenu. Sila nam je dosadila, i od nevolje smo stvorili vrlinu:
postali smo plemeniti iz prkosa.

Šta cu tamo vidjeti, srecu ili rugobu? Srece ne mogu prenijeti ni komadic, a tudja rugoba me
nece utješiti zbog one u kojoj zivim. Pa ipak, mozda.
Ali što sam se više udaljavao od Sarajeva, i od Bosne, obuzimala me sve veca malodušnost i
gotovo strah. Narocito predvece, i nocu. Nije postojao vidljiv razlog, nisam se plašio niceg
odredjenog, a nesigurnost je neprestano rasla. Kao da se sve u meni ispremetalo, kao da sam
obolio od neke nepoznate bolesti koja se ne javlja bolom vec strepnjom. Osjecao sam prazninu
u duši, i tugu, sve je tude, kraj tuzan, ljudi hladni, nebo daleko, svijet nesiguran, misao
usplahirena.
Ono što vidim, nije moje, sve je zatvoreno nedodirljivo.
Sve sam nespokojniji.

Jeste li kadgod pomislili, po cemu ce nas narod zapamtiti? Po strahu koji sijemo? Po
bezobzirnosti kojom se branimo? Po teskom zivotu o kojem se ne brinemo? Po praznim
rijecima koje prosipamo? Takmicili ste se ovdje ko ce tezu prijetnju izreci, ko ce crnje nasilje
traziti, ko ce strozi zakon predloziti. A niko ne pomisli na nase greske, niko ne pomenu dublje
razloge nasih nevolja, niko se ne zacudi sto ovakvih pojava nije bilo i ranije, sto ih nije bilo
vise.

Ovdje je sva mudrost da budeš strpljiv. I da budeš spreman na sve. Takvo je mjesto. A ako se
desi bolje nego što očekuješ, hvala Bogu, onda si na dobitku.

Kako možeš da gledaš tako crno?

Ako ne misliš crno, može da bude crnje. Ništa od tebe ne zavisi. Ne vrijedi ti da budeš ni hrabar
ni kukavica, nida psuješ ni da plačeš, ne vrijedi ništa. E pa onda sjedi i čekaj sudbinu, a crna je
već po tome što si ovdje. Ja ovako mislim: ako nisi kriv, njihova je greška, ako si kriv, tvoja
greška.

Čovjek nije drvo, i vezanost je njegova nesreća, oduzima mu hrabrost, umanjuje sigurnost.
Vežući se za jedno mjesto, čovjek prihvata sve uslove, čak i nepovoljne, i sam sebe plaši
neizvješnošću koja ga čeka. Promjena mu liči na napuštanje, na gubitak uloženog, neko drugi će
zaposjesti njegov osvojeni prostor, i on će počinjati iznova. Ukopavanje je prvi početak
starenja, jer je čovjek mlad sve dok se ne boji da započinje. Ostajući, čovjek trpi ili napada.
Odlazeći čuva slobodu, spreman je da promijeni mjesto i nametnute uslove.

Kuda da ode? Nemoj da se smiješiš, znam da nemamo kud. Ali možemo ponekad, stavrajući
privid slobode. Tobože odlazimo, tobože mijenjamo. I opet se vraćamo, smireni, utješljivo
prevareni.

Onda, treba li da idem ili da ostanem? Jer je svejedno, izgleda. Ako sam vezan, nisam slobodan.
A ako je vracanje cilj, cemu onda odlazenje?
- Pa u tome i jeste sve: vracati se. S jedne tacke na zemlji ceznuti, polaziti i ponovo stizati. Bez
te tacke za koju si vezan, ne bi volio ni nju ni drugi svijet, ne bi imao odakle da podješ, jer ne bi
bio nigdje. A nisi nigdje ni ako imaš samo nju. Jer tada ne misliš o njoj, ne cezneš, ne voliš. A
to nije dobro. Treba da misliš, da cezneš, da voliš. Onda, spremi se na put.

Bez te tačke za koju si vezan, ne bi volio ni drugi svijet, ne bi imao kud da odeš, jer ne bi bio
nigdje.

Pametni su ovo ljudi. Primaju nerad od Istoka, ugodan život od Zapada; nikuda ne žure, jer sam
život žuri, ne zanima ih da vide šta je iza sutrašnjeg dana, doći će što je odredeno, a od njih
malo šta zavisi; zajedno su samo u nevoljama, zato i ne vole da često budu zajedno; malo kome
vjeruju, a najlakše ih je prevariti lijepom riječi; ne liče na junake, a najteže ih je uplaštiti
prijetnjom; dugo se ne osvrću ni na što, svejedno im je što se oko njih dešava, a onda odjednom
sve počne da ih se tiče, sve isprevrću i okrenu na glavu, pa opet postanu spavači, i ne vole da se
sjećaju ničeg što se desilo; boje se promjena jer su im često donosile zlo, a lako im dosadi jedan
čovjek makar im činio i dobro. Čudan svijet, ogovara te a voli, ljubi te u obraz a mrzi te,
ismijava plemenita djela a pamti ih kroz mnoge pasove, živi i nadom i sevapom i ne znaš šta
nadjača i kada. Zli, dobri, blagi, surovi, nepokretni, olujni, otvoreni, skriveni, sve su to oni i sve
između toga. A povrh svega moji su i ja njihov, kao rijeka i kaplja, i sve ovo što govorim kao o
sebi da govorim.

Zivimo na zemlji samo jedan dan, ili manje. Daj mi snage da oprostim. Jer, ko oprosti on je
najveci. A znam, zaboraviti ne mogu. Covjek je proklet i zali za svim putevima kojima nije
prosao. Ako hoces da uvrijedis, to je lako. Treba samo biti bezobziran. Svaka nepravda je
jednaka, a covjeku se cini da je najveca koja je njemu ucinjena. A ako mu se cini, onda i jeste
tako, jer ne moze se mislii tudjom glavom.