I. poglavlje iz romana Antonija Šibera „Problem promatrača“, Jesenski i Turk (2008).
Postavljeno na web stranicu autora, http://asiber.ifs.hr
I. Zastave straha
Grad Dubrovnik okružen je brdima i morem i utvrđen najčvršćim lancem jakih i
visoko uzdignutih bedema da bi se zaštitio od neprijatelja. Njegovi su vladari izgradili mnogobrojne kule i najvišim zakonom uredili sve drugo što je potrebno za utvrde i sigurnost građana. Grad ima luku zatvorenu velikim željeznim lancima, u koju nikome nije dopušteno ući prije negoli dobije dozvolu od gospode. Oni koji se nađu u luci, to jest unutar lanaca, ne boje se gusara niti nasilja.
Filip de Diversis, Opis slavnoga grada Dubrovnika (1440)
Od neprekidnog nerazumljivog mrmljanja mogla se ponegdje raspoznati
pokoja riječ na francuskom, engleskom, španjolskom, hrvatskom... No taj pozadinski, nepredvidivi i na neki čudan način umirujući šum nije dominirao zvučnim zapisom. Najglasnije i najprodornije čuli su se kliktavi glasovi sitnih čiopa koje su velikom brzinom letjele unaokolo. Njihovo gibanje bilo je izrazito nepredvidljivo jer su razvile tehniku leta u kojemu su više od polovice vremena titravo jedrile ili čak padale, a u onim trenucima kad bi upotrijebile snagu krila znale bi naglo promijeniti smjer, okrećući se uz pomoć rašljastog repa oko vlastite osi na najrazličitije načine. Izgledalo je kao da su zbog nečega posebno uznemirene premda je njihovo energetski nepotrebno rastrošno i kaotično gibanje moglo biti i navika ove neumorne vrste. Neobičniji je bio njihov ogroman broj. Bilo ih je toliko da su u svakom trenutku zaklanjale barem jednu desetinu komadića neba slabo vidljivog između visokih žućkastih zidova. Bila je večer nakon vrućeg ljetnog dana. Nebo je odavalo nešto umiruće svjetlosti a ostatak je dolazio iz narančastih žarulja postavljenih na kamene zidove kuća malo iznad visine glave. Snimatelj se polako gibao i kako se premještao s noge na nogu, tamni komadić neba blago se njihao s lijeve na desnu stranu prizora između promičućih zidova. Okolo je svakako moralo biti mnogo ljudi, a njihovi glasovi su se približavali i odmicali. Dvije djevojčice najvjerojatnije iz Francuske i njihovi mladi roditelji. Desetak starijih glasova i riječi koje su zvučale hebrejski. Čiope koje su prelijetale u neposrednoj blizini snimatelja proizvodile su prijeteće zvukove, kratke poput stlačenih zračnih metaka usmjerenih prema kamerama i mikrofonima. Ti odsječni i snažni visokofrekventni krikovi koji su se nepredvidivo naglo pojavljivali bili su čak i pomalo zastrašujući i cijeli je prizor stoga dobivao neobičnu napetost. Snimka je započinjala na kamenom mostu ispred zidina grada kojeg je čuvao uspravni kip sveca zaštitnika. Most je završavao vratima u debelom zidu iza kojih se ukazao prostor gotovo potpuno zatvoren zidinama. Radilo se o nekakvom predvorju bez krova, izrazito slabo osvijetljenom u predvečerje. Stepenice i usporedna lučna staza vodile su ka podnožju predvorja gdje su se nalazila još jedna vrata, a iza tih vrata naglo se otvarala dugačka i ravna, uglačanim oblim kamenom popločana ulica s crkvom visokog tornja na svom kraju. Snimatelj je u ovom trenutku podignuo kameru prema nebu i gledajući neprestano prema gore polako se približavao kraju ulice. Bilo je nečeg sablasnog u njegovoj odluci da pomakne svoju točku interesa sa crkve, visokih kuća koje su omeđivale ulicu i mnoštva ljudi. U prizoru neba prepletenog tragovima čiopa ljudi su bili posve sporedni glumci. Nitko od njih nije se na neki poseban način izdvajao, glasovi su odlazili i dolazili, prelazili preko puta, odbijali se od zidova.
Jajoglavi je često pregledavao ovu snimku u trajanju od svega desetak
minuta. Bilo je u njoj nečega neiskazano strašnog ali i privlačnog. Možda nečega što bi se čak dalo nazvati i osjećajem i upravo to je bilo magnetski privlačno za Jajoglavog jer o stvarnim ljudskim osjećajima koji su utjecali i na evoluciju njegove neuralne mreže nije znao gotovo ništa. Zbog umjetnog ustroja njegovog mozga i njegove slabe povezanosti s oskudnim elektroničkim tijelom, dijelovi neuralne arhitekture zaduženi za procesiranje emocija bili su nedovoljno razvijeni ili nisu ni postojali u jasno odvojenim strukturama karakterističnim za ljudski mozak. Ipak, svaki put kad bi pregledavao snimku slutio je da se približava nečemu što bi ljudi vjerojatno nazvali osjećajem. Nagađao je i da se radi o vjerojatno neugodnom osjećaju. Možda strahu? Tko je bio taj čovjek koji je svijet i grad gledao na tako čudan način? I gdje je bio taj grad? Oba odgovora bilo je lako pronaći ali ništa time nije postajalo jasnije. Autor filma bio je Freeman Cvitan, konceptualni umjetnik iz Hrvatske. Film je snimio stereoskopskom tehnologijom uz pomoć dvije sinkronizirane kamere tako da ga je trebalo gledati uz posebna pomagala. Možda je to bio i glavni razlog da se film našao u ogromnoj bazi podataka koja je Jajoglavom bila dostupna. Njemu je naravno reprodukcija filma u takvoj starinskoj tehnologiji bila posebno jednostavna s obzirom da je svaki od filmskih zapisa mogao projicirati direktno na svaku od dvije grane očnog živca. S vremenom je tako dobro naučio film da ga je odlučio preraditi u hologramskoj tehnologiji i izračunati sve trodimenzionalne informacije koje su nedostajale iz samo dvije perspektive. Ovo nije bio lak zadatak zbog velikog broja čiopa čije je položaje u prostoru ponekad bilo teško odrediti s obzirom na njihovu veliku brzinu. Svejedno, bio je zadovoljan konačnim rezultatom i pažljivo ga je pohranio na specijalnu optičku memoriju gdje je čuvao posebno važne stvari. Tom dijelu hardwarea bilo je teško pristupiti bez šifre kojom bi se podaci dekodirali, a Ernest i blizanci bili su dovoljno zauzeti drugim stvarima. Koliko god se trudio, o umjetniku nije mogao mnogo saznati. Ništa od njegovog rada nije sačuvano osim ovog kratkog zapisa koji je prikazan na nekom festivalu eksperimentalnog filma i nekim čudom zabilježen u tehnologiji koja je pretrpjela teror vremena. Uostalom, možda i nije bilo ničeg više jer se Cvitan ubio u svojoj tridesetpetoj godini skočivši sa zidina koje je snimao.
Zidovi tog grada, Dubrovnika, više nisu postojali jer su uništeni u
katastrofalnom potresu prije desetak godina. Možda je Cvitanov film bio najbolji zapis duha nestalog grada i njegovih bedema nastalih iz straha od mnogobrojnih neprijatelja. Možda se tajanstvenost koja je natapala Cvitanov zapis rodila iz nataložene paranoje koja je stoljećima prodirala u debele zidove. Ljudi tom gradu nisu trebali, a opet su ga definirali svojim strahom. Njihov strah ih je na kraju nadživio i zakopao glasove njihove djece u nerazumljivi mrmor podno zidina istaknutih visoko poput zastava. I. poglavlje iz romana Antonija Šibera „Problem promatrača“, Jesenski i Turk (2008). Postavljeno na web stranicu autora, http://asiber.ifs.hr