Gojko Nikolić: Praktični priručnik za predavače (1995.

)
Nastavna pomagala i sredstva trebaju biti smišljeno postavljena i lako dostupna
da je s njima lako raditi te da omogućavaju pristup svakom učeniku.
Voditi računa o preglednosti nastavničkog stola kako se ne bi gubilo vrijeme i
kako učenici ne bi stekli dojam da je nastavnik nesređen i nesiguran. Gubi se
koncentracija i vizualni kontakt s učenicima
Grafoskop je 90-ih godina izvrsno zamijenio do tada nezamjenjivi dijaprojektor
i epidijaskop. Prednost folija je bilo što su bile prikladnije za objašnjavanje,
tekst na foliji se mogao u dijelovima prikazivati kako bi se zadržavala i
usmjeravala učenička pozornost i sl. Na folije su se nadopisivala dodatna
objašnjenja i sl. Ipak, bilo bi dobro unaprijed pripremiti foliju. Na folijama ne bi
trebalo biti puno monotonog teksta. Za grafoskop je bilo preporučljivo imati
dodatan stol na kotačiće, kako bi bio pomičan i korišten na drugim mjestima, ali
nerijetko se nalazio na nastavničkom stolu. Preporučljivo je bilo imati ga u
razini stola kako se nastavnik ne bi morao ustajati i naginjati prema grafoskopu,
čime bi nerijetko zaklonio dio teksta koji je bio prikazan. Njegova je prednost, u
odnosu na ploču, bila što se nije gubio vizualni kontakt s učenicima jer nije
trebalo okretati leđa učenicima. Nesvjesno su oči uvijek vezano uz svjetlo –
privlačenje pogleda (danas to vrijedi za računala). Trebalo je voditi računa da se
grafoskop ugasi kada se mijenja tema ili folija, odnosno kada se objašnjava ono
što nije na foliji. Kada bi grafoskop bio uključen, a nastavnik bi objašnjavao
temu koja nije na foliji, učenicima bi pozornost bila usmjerena na foliju, a ne na
usmeno objašnjavanje. Uz grafoskop je postojala i tzv. strelica za folije
(pokazivač) kako se ne bi oštetila folija. Greška je bila koristiti grafoskop cijeli
nastavni sat jer se učenike najbolje animira kombinacijom verbalnih i
neverbalnih oblika ponašanja.
Prikazivanje grafikonima bilo koje vrste lakše se uspoređuju podaci nego
brojčanim podacima u tablici. Na taj se način vidi zakonitost kretanja, ali i slika
ostaje u sjećanju.
Audioopremu čini kasetofon, zvučnici, pojačalo. Vizualnu opremu čini
videorekorder, televizor, dok su kinoprojektori odavno zamijenjeni. Često je ova
oprema bila dostupna u ormariću u blizini školske ploče kako bi bilo lakše s
njom rukovati.
Uporaba televizora mora biti i ostati samo nadopuna u nastavi, odnosno gledanje
televizora ne bi smjelo trajati svih 45 minuta nastavnog sata.
Školske ploče razlikuju se prema namjeni, materijalu, boji, materijalu,
konstrukciji (pomične/nepomične) i sl. Prema namjeni, osim „klasičnih“ ploča
pisanje i crtanje, postoje i one s određenim linijama (za note npr.). Također,
razlikujemo drvene od metalnih ploča, koje su često plastificirane u svijetlim
bojama. Prema boji razlikujemo standardne tamnozelene od svijetlih (npr.
bijelih), na kojima se ne koriste krede već flomasteri (markeri). Na takvim se
pločama ne mogu koristiti standardni šestari i ostali pribor za geometriju već
postoje posebni. Pogrešno je služiti se samo pločom, a zanemariti druga
nastavna pomagala. Pomične ploče daju dodatnu dimenziju preglednosti i
kvalitetnije uporabe. Na ploči se nešto stvara, postupno uz suradnju s učenicima.
Preporuča se koristiti različite boje kreda (flomastera) kako bi se razbila
monotonija, usmjerila pozornost na određeni dio, za lakše praćenje izlaganja
pojedinih dijelova te vizualno lakše pamćenje. Treba voditi računa o rukopisu –
da su slova dovoljno velika i čitljiva. Crtež treba biti jednostavno nacrtan, a
cijela ploča treba se doimati uredno, pa čak i lijepo. Trenuci pisanja na ploči
trebaju biti kratki jer se tada okreću leđa učenicima i prestaje vizualni kontakt.
Govor okrenut prema ploči je nejasan i stječe se dojam kao da nije upućen
učenicima. Zato treba objašnjavanje napraviti ili prije ili nakon pisanja/crtanja
po ploči.
Flip-chart ploče vjerojatno nisu baš česte u našoj nastavi, ali valja ih navesti. To
su pomične ploče na kojima se na papirima flomasterima određene informacije
i/ili crteži. Papiri se pričvršćuju magnetskim držačima, a moguće je imati
istovremeno više izvješenih papira.
Potrebno je voditi računa o osvijetljenosti cijele prostorije odnosno da ona bude
neizravna kako bi se izbjegla refleksija zbog sjajnosti i bjeline ploče.
Raspored školskih klupa u obliku slova U ili C omogućava bolju preglednost –
nitko nikome ne zaklanja pogled prema ploči, učenici se ne mogu „skrivati“ iza
leđa drugih, što im smanjuje pozornost. Svi su učenici jednako dostupni
nastavniku. Za raspored u obliku slova C koriste se tzv. trapezni stolovi.
Nekada je običaj bio imati stolac ispred nastavničkog stola kako bi se izbjegla
barijera između predavača i učenika, ali i kako bi se nastavnik „fizički uključio“
u krug sudionika.
Frontalni rad (poučavanje) podrazumijeva istodobno zajedničko poučavanje svih
učenika. Ponekad se upotrebljava i naziv izravno poučavanje. Nastavnik je u
izravnoj svezi s nastavnim sadržajem i učenicima, odnosno on posreduje između
sadržaja i učenika. Na taj su način učenici u svezi sa sadržajem preko nastavnika
(didaktički trokut: nastavnik-sadržaj-učenici). Prednosti: najekonomičniji oblik
rada, istovremena komunikacija sa svima – ima pregled i zna prate li ga svi
jednako, rad započinje i završava u isto vrijeme za sve, potiče se slabije učenike
na intenzivniji tempo rada, razvija se kolektivna radna disciplina. Nedostaci:
predavanje se ne može prilagoditi individualnostima učenika, razina usvojenosti
odgojno-obrazovnih ishoda može se utvrditi jedino tzv. letećim propitivanjem,
nema neposredne suradnje s učenicima, „uniformira“ se predavanje, učenici su
heterogeni, a ovako se stvara umjetna homogenost, učenici mogu steći dojam
„sve će to nastavnik napraviti“ – dolaze na gotovo, nastavnika umara način rada
gdje radi s većim brojem učenika. Koristi se kod obrade teorijskog, povijesnog
dijela ili načina funkcioniranja.
Kod samostalnog rada učenici su u izravnom odnosu prema nastavnom sadržaju,
nastavnik nije isključen nego zadaje zadatke, motivira, obilazi, daje savjete,
provjerava. Koristi se kod rješavanja zadataka, izvođenja rada, analize, mjerenja
i sl.
Rad u skupini (grupi) – prije ovog oblika rada treba dati naputke o radu,
zadacima, izvorima, načinu rada i uporabi sredstava…Unaprijed pripremiti
zadatke na nastavnim listićima. Preporuka da svi imaju iste zadatke kako bi se
razvio natjecateljski duh i motivacija za rad. Nakon završetka rada slijedi
predstavljanje rezultata. Prednosti: nositelji su učenici – izravni odnos sa
sadržajem, potiče se aktivnost i razvijaju radne navike, suradnja učenika –
kolektivni rad, veća fizička pokretljivost. Nedostaci: česta lutanja učenika jer im
nedostaje vođenje nastavnika, često se ne razlikuje bitno od nebitnog, manja
ekonomičnost. Rad u paru – konzultacije učenika, zajedno ponavljanje,
pomaganje, praćenje.
Individualan rad – voditi računa o prilagođenosti težine mogućnostima svakog
pojedinca. Nastavnik komunicira sa svakim posebno, a oni su u izravnoj vezi sa
sadržajem. Prednosti: svatko rješava samostalno što znači da uspjeh ovisi o
angažiranosti učenika. Nedostaci: nema komunikacije s ostalim učenicima, osim
povremeno s nastavnikom, ovakav je rad teži i manje efikasan za samostalno
usvajanje novog nastavnog sadržaja.
Studiozno pripremiti nastavni sat da bi isti bio uspješan i kvalitetan. Treba znati
odrediti trenutak i razlog kada upotrijebiti koje nastavno sredstvo i/ili pomagalo,
definirati cilj, korake, kontrolirati i zaključiti nastavu. Svaku nastavu započeti s
ciljem koji mora biti jasan, realan i precizan kako učenici ne bi bilo u nedoumici
što očekivati. Dobro je negdje taj cilj zabilježiti kako bi se na kraju sata moglo
na njega ponovno referirati. Zajedničko definiranje cilja dobar je način
aktiviranja učenika na samom početku.
Linija vodilja je osnovna misao koja logički povezuje kompletni nastavni sat,
gdje se tema na temu nadograđuju. Ona mora biti stalno prepoznatljiva u satu jer
je temelj nastave. Predznanje i interes učenika utječu na nastavničko izlaganje.
Prihvaćanje nastavničkog izlaganja od strane učenika povećava se njihovim
aktivnim uključivanjem u sat. Ne smije se skakati s teme na temu jer se gubi
prepoznatljiva linija vodilja pa se stječe dojam nepovezanog predavanja.
Primjedbe i pitanja moraju se uvažavati te na njih treba odgovarati. Ne smije se
prelaziti preko izjava učenika nego se osvrnuti na njih.
Davanje primjera (egzemplarna nastava) povećava motiviranost učenika.
Učenike se usmjerava i vodi kroz probleme, a onda oni sami dolaze do rješenja
ili odgovora. Životni primjeri najbolji su oslonac za realistično prikazivanje
iznesenoga. Asocijacije povezuju neizrečeno u jednu cjelinu. Valja primjere
osuvremenjivati (aktualizirati).
Predavanje razlučiti u „korake“, zaokružene cjeline. Nakon svakog „koraka“
bilo bi dobro provjeriti usvojenost. Može se zadati cilj svakog „koraka“. Važno
je za svaki korak definirati potrebna nastavnička pomagala, koja trebaju biti što
raznolikija. Time se dobiva na dinamici. Veći broj „koraka“ daju kvalitetu
predavanju.
Raščlanjivanje sadržaja na povezane i logične cjeline. Držati se načela
sistematičnosti i postupnosti: od lakšeg k težem, od jednostavnijeg k složenijem,
od bližeg k daljem, od konkretnog k apstraktnom. Bez toga stječe se dojam
nesređenosti i konfuznosti činjenica i zakonitosti među učenicima. Također,
koristiti se načelom analize i sinteze. Raščlanjivanje radi jasnoće prikaza.
Usvojenost ishoda (podataka prema autoru) najbolje se postiže osobnim radom
(90%), slušanjem i gledanjem (50%), čitanjem (30%), gledanjem (15%), a
slušanjem (10%).
Zaključak mora biti jezgrovit, jasan i kratak te ga treba usporediti s ciljevima
postavljenim na početku sata. Ponavljanje je neizmjerno važno za učenje, a
sastavni je dio nastave, najčešće na završetku sata.
Prvih 15 minuta nastupa predavača je ključno za uspostavu kontakta s
učenicima. Izgled – različita mišljenja, približavanje učenicima ili uspostava
određene distance. Način odijevanja mora biti pristojan, da ne izaziva podsmijeh
ili ogovaranje. Osobni autoritet.
Ponašanje – srdačan, otvoren, ležeran nastavnik lakše uspostavi kontakt s
učenicima, ne se postavljati iznad učenika, približiti se učeniku kao osobu.
Voditi računa o satnici, biti točan u dolasku i odlasku jer nema ništa tako važno
što se treba reći nakon što je zvono zazvonilo.
Retorika (grč. govornička vještina) jest umijeće slikovitog, dojmljivog i
uvjerljivog izražavanja (usmenog ili pismenog). Temelje postavio Aristotel u 4.
st. pr. Kr., iako je ona nastala stoljeće prije.
Prikazivanje teme – načelo zornosti podrazumijeva cjelovio osjetno
doživljavanje određene teme (činjenica, stvarnosti). Takvo doživljavanje potiče
pamćenje i maštu. Ne smije se pretjerivati s količinom činjenica niti ih se treba
brzo iskazivati. Nakon što se odredi adekvatna količina činjenica, prelazi se na
apstrakciju (generalizaciju). Zornost i apstraktnost dovodi do pojma znanja –
sustav činjenica i zakonitosti njihova ponašanja. Važno je jasno, razumljivo i
sigurno iznositi činjenice i zakonitosti da bi učenici ovladali znanjem.
Govor – način: sadržajne, kratke, jasne i promišljene rečenice, govor bez smetnji
(mucanja, blokada), a smetnje nastaju zbog straha od nastupa ili loše ocjene,
mogućih pogrešaka i sl. Glas mora odavati zainteresiranost za temu kako se ne
bi osjetilo da se želi riješiti teme jer mu je dosadna. Dobro je koristiti više izraza
za isti pojam. Ritam: Ne smije se ubrzavati govor, već govoriti polaganije radi
lakšega praćenja i razumijevanja. Spori govor izaziva monotoniju, nestrpljenje
pa čak i nervozu. Strane riječi izbjegavati, a ako se moraju koristiti, objasniti ih,
dati hrvatsku istoznačnicu. Zato je važan izbor riječi koji ovisi o dobi i
sposobnostima učenika. Ne smije govor biti monolog, već se treba uključivati
učenike u diskusiju. Ne čitati zapisani tekst, već negdje imati natuknice koje su
uočljive nastavniku, ali da učenici ne uočavaju to pomagalo. Ako bi na očiti
način tražio pomoć, njegovo bi se ponašanje tumačilo kao nesigurno. Književni
govor, bez gutanja riječi, otvaranje usta, a ne govor kroz zube. Dobro je raditi
pauze u govoru jer mnoštvo podataka umara i stvara zasićenje. Ne trebaju biti
preduge. Nenamjerne pauze ispunjavaju se riječima „hm“, „ovaj“, „onaj“….a
njih se mora izbjeći. To se rješava vježbom. Nastavnik mora znati što slijedeće
dolazi za reći. Rečenice se ne smiju prekidati jer su teške za pratiti. Voditi
računa o poštapalicama koje nemaju ulogu kao nenamjerne pauze, ali više su
psihološkog značenja u smislu potpore govoru. Glas: netko ima melodičan glas i
to se ne može naučiti, ali ono što se može jest vježbati koje riječi ili dijelove
treba naglasiti. Nužno je voditi računa o intonaciji i varirati u glasu da se ne
stvara monotonija koja iritira učenika. Iz tona glasa može se osjetiti osjećaj
nastavnika, a nije dobro ako je taj osjećaj ljutnja, tuga, zabrinutost i sl. Jačina
glasa pobuđuje pozornost, dok tiho pričanje izaziva gubitak koncentracije
učenika. Primjeriti glas prema veličini prostorije, broju učenika, okolišu i sl.
Ukoliko nastane žamor, snižavanjem jačine tona izaziva se pozornost jer se želi
čuti neizrečeno.
Neverbalno ponašanje: skup manifestacija ponašanja, osim govora. Kontakt
pogledom, mimika, gestikulacija, držanje tijela. Ovi oblici pomažu u
naglašavanju, zornom prikazivanju, stvaranju atmosfere te uspostavi kontakta i
približavanju učenicima. Kontakt pogledom – stalan tijekom nastave, sa svima,
ne se fokusirati samo na neke učenike jer svi zaslužuju biti zapaženi. Pokušati
izbjegnuti fokusiranje na dominantne pojedince. Kada se nešto objašnjava,
prelazi se pogledom preko svakog posebno da se provjeri razumijevanje
iznesenog. Ne smije se gledati „kroz osobu“ jer se stvara nelagoda. Mimika –
pomak ili grčenje mišića na licu (najčešće oko usta i očiju) – izražavanje tuge,
veselja, srdačnosti, ozbiljnosti, ljutnje, iznenađenja i sl. Kombinacijom
pomicanja mišića očiju i usta mogu se „podcrtati“ dijelovi teksta koji se
izgovaraju, izražava se odnos prema temi o kojoj govorimo, treba se osjetiti
oduševljenje i zadovoljstvo temom. Gestikulacija: kretnje ruku i noge te položaj
tijela. Položaj izražava neku poruku koja je u vezi s izrečenim tekstom. Ona
ovisi o okolini, sredstvima i pomagalima te prostoru za kretanje. Otvoreni
dlanovi – otvorenost prema učenicima, prihvaćanje, dobrodošlica. Izbjegavati
držanje krede, olovke i dr. u rukama jer su tako dlanovi skriveni pa se iskazuje
zatvorenost. Jedna ruka u džepu znači ležernost, a dvije nepristojnost.
Naslanjanje na stol, zid, ploču znak je da se traži pomoć i iskaz je nesigurnosti.
Gestikulacije ne smiju izazivati ugrozu kod učenika. Stajanje – opušteno,
ležerno, nonšalantno, jer ukočeno znači napetost i grč što otežava lagan kontakt
s učenicima. Pogrbljeni stav znak je zatvorenosti. Lagano i smireno kretanje, ali
neka ga je što više – bolje od stajanja. Sjedenje opušteno i pristojno, ali samo za
vrijeme crtanja ili prikazivanja folija.