Platon

Ljubavno
propinjanje
do božanskoga
jedinstva Ljepote,
Istine i Dobra u
kojemu duša postaje
besmrtna
 Platonov ideacijski realizam
ili ideacijski racionalizam

1. Privid osjetilnih dojmova = spoznajna razina neznanja.

2. Mijena osjetilnih predodžbi = spoznajna razina mnijenja.
3. Nepromjenjivost ideje kao bit ili narav predmeta = spoznajna razina znanja.
Cijeli proces spoznaje – kao proces zbivanja i postajanja bića u našem umu – pojednostavljeno možemo prikazati kao
misaoni proces apstrakcije koji se zbiva u sljedećim koracimâ spoznaje:
a) Naš duh-um se putem osjetilnih dojmova i predodžbi uvlači ili uranja u pojedinu stvar-biće.
b) Zatim naš duh-um iz nje (stvari-bića) izvlači ili izranja – apstrahira, tj. izdvaja – ono bitno i zajedničko svim bićimâ iste
vrste.
c) Te bitne i zajedničke karakteristike nekog bića onda pohranjujemo u riječ-lógos koja pomoću snage pamćenja postaje
našim skladištem znanja, razumijevanja i sporazumijevanja.
Time Platon – unutar tzv. problema univerzalija (problem koji propituje da li je zbiljsko – kao istinito, lijepo, dobro – u
onom pojedinačnom ili u općem?) – uspostavlja filozofski sustav ideacijskog realizma (ideacijskog racionalizma) koja glasi:
 Predmet pravoga znanja nije nešto pojedinačno, nego ono opće, ono zajedničko svim pojedinačnim
predmetima iste vrste.
 Epistemološka dimenzija
Platonove špilje – zakonitost
dedukcije kojom
organiziramo sva
pojedinačna iskustvâ:

Duh-um nužno potrebuje jednu

stabilnu referentnu zakonitost –
koja je kao ime-riječ-ideja-lógos
– svjetlost u kojoj mnoštvo
sjenā dojmova i predodžbi
zadobiva svoju jasnoću i
razumljivost.
 Metafizička (ontološko-
ontoteološka) dimenzija Platonove
špilje – ljepota-privlačnost istine-
lógosa kao razotkrivanje božanske
Proto-Zakonitosti:

Duh-um nužno mora pretpostaviti i

misliti jednu stabilnu referentnu
nepromjenjivu Proto-Zakonitost – koja
je kao Proto-Ime-Proto-Riječ-Proto-
Ideja-Proto-Lógos – Sunce pod kojim
mnoštvo sjenā (mnoštvo pojedinačnih
promjenjivih bićā) zadobiva jasnoću i
razumljivost u smislu svojega pra-
iskona (arché) i svoje svrhe.
 Etičko-moralna dimenzija
Platonove špilje – ljepota-
privlačnost dobra kao znanje
(uvid-istina-razotkrivanje) o
Proto-Dobru:

U donošenju moralnih odluka – dakle,

u odlučivanju o tome što je dobro i zlo
– duh-um nužno mora pretpostaviti
jednu stabilnu referentnu
nepromjenjivu Proto-Zakonitost koja
je – kao Pra-Dobro – Sunce koje
raskrinkava svaku sjenu i tamu zla
pojedinačnog promjenjivog bića.
Realizaciju Proto-Zakonitosti Pra-
Dobra duh-um pronalazi u razboritoj
mjeri zajedničkog dobra utjelovljenog u
ustrojstvu države i u zakonimâ države:

Platon je – unutar dekadentnog atenskog društva – uspio dovesti u pitanje onaj po

državu i pojedinca razarajući sofistički epistemološki, metafizički (ontološko-
ontoteološki) i etičko-moralni relativizam.
Nasuprot takvom relativizmu Platon u prispodobi o špilji – koja je zapravo slikoviti
prikaz njegovog filozofskog sustava ideacijskog realizma (ideacijskog racionalizma),
tj. teorije idejâ – prvenstveno naglašava sljedeće:

Čovjekov se potencijal u punini realizira onda kada on – oslanjajući

se na svoje moći spoznaje – u duhovnom propinjanju duše (dedukcija-
apstrakcija) pronalazi onu razboritu objektivnu mjeru normi i pravilâ
mišljenja (lógosa-istine), kao i razboritu objektivnu mjeru normi i pravilâ
djelovanja (činjenje dobra)!
Platonovi spisi:

 Spisi sokratovskog razdoblja (zastupanje Sokratove misli da je vrlina identična sa znanjem):

Apologija (obrana Sokratova na sudu); Kriton (poslušnost zakonima), Protagora (jedinstvo
vrline, da li se ona može naučiti, protiv sofista); Ijon (pjesništvo nije zasnovano na svjesnom
razumskom znanju); Lahet (o hrabrosti); Država, I. knjiga (o pravednosti); Lisid (o
prijateljstvu); Harmid (o razboritosti); Eutifron (o pobožnosti)

 Spisiprijelaznog razdoblja (učenje o duši i njezinoj preegzistenciji):

Gorgija (protiv retorike); Menon (teorija sjećanja – anamnesis); Eutidem (o sofističkom
pogrješnom zaključivanju); Manji Hipija (razgovor o Homerovim junacima, te o namjernom i
nenamjernom griješenju); Kratil (o filologiji, protiv sofista); Veći Hipija (o pojmu lijepoga);
Meneksen (o retorici)

 Spisi zrelog razdoblja (sadrže učenje o idejama):

Simposion (o erosu kao filozofskom nagonu za spoznaju); Fedon (o besmrtnosti duše); Država,
knjige II. – X. (sadrži Platonov filozofski nazor); Fedar (o retorici, pozitivno se odnosi prema
njoj, podjela duše na tri dijela)

 Spisi kasnog razdoblja (vraćanje na logičko značenje ideje):

Teetet (o znanju); Parmenid (Platonova dijalektika, ideje); Sofist (nastavak Teeteta); Državnik
(nastavak Države); Fileb (o dobru); Timej (kozmologija); Kritija (politička pitanja); Zakoni
(reforma Države, 'druga' najbolja država); Dodatak zakonima (Epinomis)