Život za životom

KATE ATKINSON

Sa engleskoga prevelar
Vlatka Valebtić

1
Za Elissu

2
Što bi bilo da se jednog dana ili noći za tobom u najsamotniju samoću ušulja
neki zloduh pa veli: “Život kakvim sada živiš i kakvim si dosad živio morat ćeš
proživjeti opet i još bezbroj puta.” ... Ne bi li se bacio na koljena, zaškrgutao
zubima i prokleo zloduha koji tako zbori? Ili si svojedobno doživio silan
trenutak u kojem bi mu odgovorio: “Ti si bog, a ja divniju objavu u životu
nisam čuo.”
Nietzsche, Radosna znanost

πάντα χωρεῖ καὶ οὺδὲν μένει

Sve se mijenja i ništa ne miruje.
Platon, Kratil

“Što bi bilo da ga imamo priliku opetovati sve dok napokon

ne ispadne kako treba? Ne bi li to bilo sjajno?”
Edward Beresford Todd

3
Budite junaci

4
 Studeni 1930.

U kavani je dočeka vlažan ljepljiv zrak i zapah duhanskog dima. Ušla je s kiše, a
unutra su na bundama pojedinih žena poput nježne rose još treperile kapljice
vode. Četa konobara u bijelim pregačama uigranim je tempom brzala amo-
tamo u službi dokonih Münchenera - trebali su kavu, kolače i tračeve.
On je sjedio za stolom na kraju prostorije u uobičajenu krugu pristaša i
ulizica. Bila je tu i žena koju nikad prije nije vidjela - platinasta plavojka s
trajnom ondulacijom i debelim slojem šminke - očito neka glumica. Plavojka
zapali cigaretu tako da od toga napravi falusnu predstavu. Svi su znali da su
njemu draže čedne i neiskvarene žene, po mogućnosti Bavarke. Vječne
dindrlice i dokoljenke, Bože sačuvaj.
Stol je bio krcat. Bienemtich, Gugelhupf, Käsekuchen. On je jeo krišku
Kirschtorte. Obožavao je kolače. Nikakvo čudo da izgleda tako nezdravo u licu;
ona se čudila da nije šećeraš. Pod odjećom je mekušno odbojno tijelo
(zamišljala je tijesto), nikad se ne izlaže oku javnosti. Nije muževan muškarac.
Nasmiješi se kad je ugleda, napola ustane s riječima “Guten Tag, gnädiges
Fräulein” i pokaže stolicu kraj sebe. Čankoliz koji je ondje sjedio skoči na noge
i udalji se.
“Unsere Englische Freundin”, on će plavojci, a ona polako otpuhne dim
cigarete i odmjeri je bez imalo zanimanja pa naposljetku kaže: “Guten Tag.”
Berlinčanka.
Ona odloži torbicu na pod kraj stolice, bila je teška od svog tereta, i naruči
Schokolade. On je svakako htio da kuša Pflaumen Streusel.
“Es regnet”, reče ona razgovora radi. “Pada kiša.”
“Da, pada kiša”, reče on sa snažnim naglaskom. Nasmije se, zadovoljan
vlastitim pokušajem. I svi se za stolom nasmiju. “Bravo”, netko će. “Sehr gutes
Englisch.” Bio je dobre volje i s raspoloženim je osmijehom noktom kažiprsta
lupkao po usnama kao da u sebi sluša neku melodiju.
Streusel je bio da prste poližeš.
“Entschuldigung”, promrmlja ona i posegne u torbu da iskopa rupčić.
Čipkani rupčić s njezinim inicijalima “UBT” u monogramu - Pammyn
rođendanski dar. Otmjeno otare mrvice Streusela s usana pa se opet sagne da
vrati rupčić u torbicu i izvuče teški predmet koji se ondje gnijezdio. Očev stari
vojni revolver iz Velikog rata, Webley Mk V.

5
 Pokret je za vježbu ponovila stotinu puta. Jedan hitac. Sve je stvar brzine,
no ipak, kad izvuče pištolj i uperi mu ga u srce, kao da se u mjehuriću
zamrznutom u vremenu načas sve zaustavi.
“Eührer”, reče i razbije čaroliju. “Für Sie.”
Oko stola su trzali pištolje iz korica i perili ih u nju.
Jedan dah. Jedan hitac.
Ursula stisne otponac.
I tu padne mrak.

6
Snijeg

7
 11. veljače 1910.

Leden nalet zraka, mlazna struja na koži koja mu se prvi put izlaže. Bez
upozorenja se našla onkraj nutrine, a poznati je vlažni i tropski svijet
odjedanput iščeznuo. Na vjetrometini. Kozica bez oklopa, oljušten orah.
Nema daha. Na to se sveo cijeli svijet. Na jedan dah.
Malena pluća, poput krila vretenca koja se u stranu ozračju ne mogu
raširiti. U stisnutu dušniku nema duška. U sićušnome vitičastom biseru uha
zuji tisuću pčela.
Panika. Djevojčica se utapa, ptica pada.

*
“Doktor Fellowes već je trebao stići”, stenjala je Sylvie. “Zašto ga još nema?
Gdje je?” Koža joj orošena velikim kapima znoja, kao konju u završnici naporne
utrke. Kamin u spavaćoj sobi loži se poput brodskog kotla. Gusti brokatni
zastori čvrsto navučeni u obrani od neprijatelja, noći. Crnog šišmiša.
“Ja bi rekla da vam je doktor zapeo u snijegu, milostiva. Vani bome padaju
sjekire. Cesta će bit zatvorena.”
Sylvie i Bridget u muci su ostale same. Sobarica Alice otišla je posjetiti
bolesnu majku. A Hugh je, naravno, bio u potjeri za svojom sestrom Isobel,
možeš joj staviti soli na rep, à Paris. Sylvie nije imala ni najmanju želju uključiti
gospođu Glover, koja je u svojoj tavanskoj sobi hrkala kao da svinja ruje za
tartufima. Sylvie je slutila da bi se ona posla prihvatila kao narednik na paradi.
Dijete je uranilo. Sylvie je očekivala da će prenijeti, kao i ostale. Čovjek snuje, i
tako dalje.
“Joj, milostiva,” odjednom zavikne Bridget, “ajme meni, sva je plava!”
“Curica?”
“Pupkovina joj se smotala oko vrata. Joj, Marijo, majko Božja. Sirotica
mala, udavila se.”
“Ne diše? Daj da je vidim. Moramo nešto poduzeti. Što možemo?”
“Joj, milostiva gospođo Todd, izgubili smo je. Umrla da nije ni zaživjela.
Strašno, strašno mi je žao. Sad je već anđelak na nebesima, sigurno. Joj, da je
barem gospodin Todd doma. Strašno mi je žao. Da probudim gospođu Glover?”

Srdašce. Bespomoćno srdašce bijesno lupa. Pa u hipu stane kao kad s neba
sunovratiš pticu. Jednim jedinim hitcem.

8
I tu padne mrak.

9
Snijeg

10
 11. veljače 1910.

“Za Boga miloga, curo, prestani jurcati amo-tamo kao muha bez glave i donesi
vruće vode i ručnike. Zar baš ništa ne znaš? Rasla si s ovcama?”
“Oprostite, gospodine.” Bridget pokajnički klecne kao da je doktor
Fellowes kakav sporedni član kraljevske obitelji.
“Curica, doktore Fellowes? Mogu li je vidjeti?”
“Jest, gospođo Todd, krasna i krepka kćerkica.” Sylvie pomisli kako doktor
Fellowes malo pretjeruje s tom svojom aliteracijom. Ni u najboljem izdanju
nije žovijalan tip. Zdravlje pacijenata, a osobito njihovi odlasci i dolasci na
svijet, njega kao da hotimice jedi.
“S pupkovinom oko vrata bi umrla. U Lisjak sam stigao u posljednji čas.
Doslovno.” Doktor Fellowes uvis digne kirurške škare da im se Sylvie može
diviti. Bile su sitne i čiste, a šiljci su se na vrhu uvijali. “Rec-rec”, reče on. Onako
iscrpljena, Sylvie si kroz maglu letimice zada da kupi iste takve škare za slučaj
da je snađe slična nevolja. (Što je, istina, malo vjerojatno.) Ili nož, dobar oštar
nož koji bi čovjek uvijek imao sa sobom, kao mala razbojnica u Snježnoj
kraljici.
“Imali ste sreću da sam stigao na vrijeme”, reče doktor Fellowes. “Prije
nego što je snijeg zameo ceste. Pozvao sam primalju gospođu Kolju, no mislim
da je zaglavila negdje pred Chalfont St Peterom.”
“Gospodu Kolju?” Sylvie se namršti. Bridget se glasno nasmije pa brzo
promrmlja: “Oprostite, oprostite, gospodine.” Sylvie je pretpostavljala da su i
ona i Bridget na rubu histerije. Nikakvo čudo.
“Irska žgadija”, progunđa doktor Fellowes.
“Bridget je obična sudopera, i sama je još dijete. Veoma sam joj zahvalna.
Sve se zbilo tako brzo.” Sylvie pomisli kako silno želi biti sama, kako nikad nije
sama. “Valjda morate ostati do jutra, doktore” nevoljko reče.
“Pa da, valjda moram”, jednako će nevoljko doktor Fellowes.
Sylvie uzdahne i predloži mu da se u kuhinji posluži čašicom konjaka. A
možda i šunkom i ukiseljenim povrćem. “Bridget će vas poslužiti.” Htjela ga se
riješiti. Porodio joj je sve troje (troje!) djece i nije joj bio nimalo mio. Red bi bio
da samo muž vidi što je on vidio. Pipao ju je i bockao instrumentima po
najosjetljivijim i najintimnijim mjestima. (No bi li radije da joj dijete porodi
primalja po imenu gospođa Kolja?) Žene bi trebale liječiti samo žene. Kad na
vrbi rodi grožđe.

11
 Doktor Fellowes nije se dao, petljao je i nadgledao kako zajapurena
Bridget kupa i umata novorođenče. Bridget je bila najstarija od sedmero djece
pa je znala premotati dojenče. S četrnaest godina bila je deset godina mlađa od
Sylvie. Sylvie je s četrnaest godina još nosila kratke suknje i bila zaljubljena u
svog ponija Gableca. Nije imala pojma kako djeca dolaze na svijet, čak je i prve
bračne noći ostala paf. Jest da joj je mati Lottie nešto natuknula, no nije išla u
anatomske tančine. Bračni odnosi između muža i žene kanda su zagonetno
uključivali uzlet ševa u osvit dana. Lottie je bila suzdržana žena. Neki bi možda
rekli i narkoleptičarka. Njezin muž, Sylvien otac Llewellyn Beresford, bio je na
glasu kao mondeni portretist, no nipošto nije bio boem. U njegovu kućanstvu
nije bilo ni golotinje ni razuzdana ponašanja. Slikao je kraljicu Aleksandru dok
je još bila princeza. Prema njegovim je riječima bila veoma ugodna.
Živjeli su u kući u Mayfairu, a Gableca su držali u konjušnici blizu Hyde
Parka. Kad bi je uhvatile mračne misli, Sylvie se znala oraspoložiti tako da se u
mašti vrati u sunčanu prošlost gdje je ljupko sjedila u damskom sedlu na
širokim leđima malenoga Gableca i u bistro proljetno jutro kaskala Rotten
Rowom među stablima u blistavu cvatu.
“Jeste li za vrući čaj i malo finoga preprečenca s maslacem, gospođo
Todd?” reče Bridget.
“To bi bilo krasno, Bridget.”
Novorođenče je, povijeno poput faraonske mumije, napokon dospjelo u
Sylviene ruke. Ona nježno pomiluje breskvolik obraščić i reče: “Zdravo,
malena”, a doktor Fellowes okrene leđa da ne mora gledati takve sladunjave
izljeve osjećaja. Da se njega pita, svu bi djecu odgajali u nekoj novoj Sparti.
“Pa, možda malo hladne zakuske ne bi bilo naodmet” reče. “Ima li, kojim
slučajem, onoga odličnog kiselog povrća u gorušici gospođe Glover?”

12
Četiri doba mjeru godine navrše

13
 22. veljače 1910.

Sylvie probudi blještav trak sunca koji probode zastore poput blistava srebrna
mača. Ležala je klonulo u čipki i kašmiru kad u sobu uđe gospođa Glover i
ponosno unese golem pladanj s doručkom. Gospođa Glover iz svoga bi se
brloga na tako dalek put dala izmamiti samo kakvom doista važnom zgodom.
Na pladnju se u vazi za jedan cvijet objesila jedna jedina polusmrznuta
visibaba. “O, visibaba!” reče Sylvie. “Prvi cvijet koji pomalja sirotu glavicu iz
zemlje. Kako je hrabra!”
Gospođa Glover, koja nije vjerovala da je cvijeće u stanju biti hrabro, kao
ni da ima ikakvu drugu karakternu odliku, bila pohvalna ili ne, bila je udovica
koja je kod njih u Lisjaku radila tek nekoliko tjedana. Prije njezina dolaska
imali su ženu po imenu Mary koja je naveliko ljenčarila, a pečenje bi joj
redovito zagorjelo. Dotle je pak hrana gospođe Glover prije bila nedokuhana. U
imućnu kućanstvu Sylviena djetinjstva kuharicu su oslovljavali s “kuharice”, no
gospođi Glover bilo je draže da je zovu gospođom Glover. Tako je bila
nezamjenjiva. Sylvie ju je i dalje tvrdoglavo doživljavala kao “kuharicu.”
“Hvala, kuharice.” Gospođa Glover trepne polako poput guštera. “Gospođo
Glover”, ispravi se Sylvie.
Gospođa Glover odloži pladanj na krevet i razmakne zastore. Svjetlost je
bila nevjerojatna, crni šišmiš potučen.
“Koliko svjetla”, Sylvie zakloni oči.
“Koliko snijega”, gospođa Glover odmahivala je glavom u čudu ili u
gnušanju. S gospođom Glover nisi uvijek bio načistu.
“Gdje je doktor Fellowes?” upita Sylvie.
“Imao je hitan slučaj. Seljak je završio pod papcima bika.”
“Kakav užas.”
“Došli su neki ljudi iz sela i pokušali mu iskopati automobil, no na kraju je
došao moj George i povezao ga.”
“Ah”, reče Sylvie kao da je odjedanput shvatila nešto što ju je dotle
zbunjivalo.
“I to su njima konjske snage”, frkne gospođa Glover, i sama nalik na bika.
“Tako im i treba kad se oslanjaju na te novotarske strojeve.”
“Mm”, Sylvie se nije imala volje protiviti tako čvrstim stajalištima.
Iznenadila se da je doktor Fellowes otišao, a nije pregledao ni nju ni dijete.
“Zavirio je k vama. Spavali ste” reče gospođa Glover. Sylvie se katkad
pitala zna li gospođa Glover čitati misli. Stvarno strahotna pomisao.

14
 “Prvo je doručkovao”, reče gospođa Glover, a u isti je mah i odobravala i
negodovala. “Taj čovjek stvarno ima teka.”
“Ja bih mogla vola pojesti” nasmije se Sylvie. Ne bi, naravno. Načas se sjeti
Gableca. Maši se srebrnog pribora za jelo koji je bio težak poput oružja,
spremna da navali na ljutopržene bubrege gospođe Glover. “Divota”, reče (jesu
li zbilja divota?), no gospođa Glover već je naveliko proučavala djetešce u
kolijevci. (“Punačko kao odojče.”) Sylvie se nevezano pitala je li gospođa Kolja
još negdje u snijegu pred Chalfont St Peterom.
“Čula sam da je dijete zamalo umrlo” reče gospođa Glover.
“Pa sad...” reče Sylvie. Život i smrt dijeli posve tanka crta. Njezin rođeni
otac, mondeni portretist, jedne se večeri nakon malo vrsna konjaka poskliznuo
na esfahanskom sagu na odmorištu prvoga kata. Sutradan ujutro našli su ga
mrtva u podnožju stuba. Nitko nije čuo ni da je pao ni da je zaječao. Netom je
započeo portret grofa Balfoura. Nikad ga nije dovršio. Očito.
Naknadno se ispostavilo da mati i kći nisu ni bile svjesne koliko je rasipao
novac. Krišom je kockao, ostavio zadužnice diljem grada. Uopće se nije
pobrinuo za slučaj nenadane smrti i uskoro je krasna kuća u Mayfairu vrvjela
vjerovnicima. Kuća od karata, pokazalo se. Morale su se oprostiti od Gableca.
Sylvie se srce slomilo, a bol je bila veća od bilo kakve tuge za ocem.
“Mislila sam da su mu jedini porok žene”, kazala je njezina majka dok se
privremeno gnijezdila na škrinji za pakiranje kao da pozira za ožalošćenu
Majku Božju.
Tonule su u gospodsko i uglađeno siromaštvo, Sylviena je mati blijedjela i
gubila draž, a ševe se više nisu dizale nebu pod oblake dok je venula i sušila se
od sušice. Sedamnaestogodišnja Sylvie završila bi kao slikarski model da na
poštanskom šalteru nije upoznala muškarca koji ju je spasio. Hugha. Zvijezdu u
usponu dobrostojećega bankarskog svijeta. Utjelovljenje građanske
uglednosti. Čemu bi se ljepotica bez prebijena groša više mogla i nadati?
Lottie je umrla uz manje strke nego što se očekivalo i Hugh i Sylvie potiho
su se vjenčali na Sylvien osamnaesti rođendan. (“Eto,” rekao je Hugh, “ovako
nam nikad nećeš zaboraviti godišnjicu braka.”) Medeni mjesec proveli su u
Francuskoj, bila je to prekrasna quinzaine u Deauvilleu, a zatim se okućili u
poluladanjskoj idili nedaleko od Beaconsfielda, u kući koja je stilom podsjećala
na Lutyensovu arhitekturu. Imala je sve što se poželjeti može - veliku kuhinju,
salon s francuskim prozorima s pogledom na travnjak, ljubak jutarnji salon i
nekoliko spavaćih soba koje su samo čekale da ih napune djecom. Na začelju
kuće bio je čak i sobičak koji će Hugh iskoristiti za radnu sobu. “Ah, moja
jazbina”, smijao se on.
Na pristojnoj su je udaljenosti okruživale slične kuće. Bila je tu i livada i
šumarak, a dalje i šuma puna zvončića kroz koju je tekao potok. Imali su

15
željeznički kolodvor, običnu postaju, tako da Hugh za manje od sata može
sjesti za svoj bankarski stol.
“Sanjiva dolina” nasmijao se Hugh kad je kavalirski prenio Sylvie preko
praga. Bio je to razmjerno skroman dom (ni sluga Mayfairu), no ipak malo
preko njihovih mogućnosti, i ta ih je novčana lakomislenost oboje iznenadila.

“Trebali bismo kući dati ime” reče Hugh. “Lovorik, Borik, Brestik.”
“Ah u vrtu nemamo ništa od toga”, istakne Sylvie. Stajali su pred
francuskim prozorima u netom kupljenoj kući i promatrali pojas zaraslog
travnjaka. “Moramo naći vrtlara,” reče Hugh. Sama je kuća prazno ječala. Još je
nisu počeli puniti Voyseyjevim prostirkama i Morrisovim posobljem i svim
ostalim estetskim ugodama kuće dvadesetog stoljeća. Sylvie ne bi imala ništa
protiv kad bi, umjesto u još nekrštenome bračnom domu, mogla stanovati u
robnoj kući Liberty.
“Zelengaj, Vidikovac, Vedropolje?” nudio je Hugh obgrlivši svoju nevjestu.
“Ne.”
Prethodni je vlasnik njihove bezimene kuće sve prodao i odselio se u
Italiju. “Zamisli samo”, sanjarski je rekla Sylvie. Bila je u Italiji u mlađim
danima, otac ju je poveo na veliku turu Europom dok joj je majka boravila u
Eastbourneu zbog pluća.
“Puna je Talijana”, s omalovažavanjem reče Hugh.
“Točno. Zato i jest zamamna”, reče Sylvie i izmota mu se iz zagrljaja.
“Zabati, Ognjište?”
“Daj prestani”, reče Sylvie.
Iz grmlja se pojavi lisica i prijeđe travnjak. “Joj, gle”, reče Sylvie. “Čini se
tako pitoma, sigurno se navikla da u kući nitko ne živi.”
“Nadajmo se da joj mjesni lovci nisu za petama”, Hugh će. “Žgoljava
zvjerka.”
“Ženka je. Doji mlade, vidiš joj sise.”
Hugh trepne na takvo sirovo nazivlje iz usta svoje donedavna djevičanski
nevine nevjeste. (Pretpostavljaš. Nadaš se.)
“Gle”, prošapće Sylvie. Na travu iskoče dva malena lisičića i u igri se
zakotrljaju jedan preko drugoga. “O, baš su krasne životinjice!”
“Neki bi rekli gamad.”
“Možda oni nas doživljavaju kao gamad”, Sylvie će. “Lisjak - tako trebamo
nazvati kuću. Nitko drugi nema kuću koja se tako zove, a valjda je u tome i
bit?”
“Zbilja?” sumnjičavo će Hugh. “Ne zvuči li pomalo nestašno? Kao priča za
djecu. Kuća u Lisjaku.”

16
 “Malo nestašluka nikomu ne škodi.”
“Ako ćemo pravo,” Hugh će, “može li kuća biti lisjak? Nije li u lisjaku?”
Znači, to je brak, pomisli Sylvie.

Dvoje malene djece oprezno proviri iza vrata. “Tu ste”, s osmijehom reče
Sylvie. “Maurice, Pamela, dođite pozdraviti svoju novorođenu sestricu.”
Kolijevci i njezinu sadržaju prilazili su oprezno, kao da nisu sigurni što bi
unutra moglo biti. Sylvie se sjeti slična osjećaja kad je došla vidjeti očevo tijelo
u raskošnu lijesu od hrastovine i mjedi (milosrdno su ga platili kolege članovi
Kraljevske akademije). Ili su možda zazirali od gospođe Glover.
“Još jedna curica”, sumorno će Maurice. Imao je pet godina, dvije više od
Pamele, i bio je muška glava obitelji dok je Hugh izbivao. “Poslovno” Sylvie bi
uputila ljude, iako je zapravo odjurio preko La Manchea da šašavu najmlađu
sestru spasi iz pandži oženjena muškarca s kojim je pobjegla u Pariz.
Maurice bocne djetešce prstom u lice pa se malena probudi i prestrašeno
zaskviči. Gospođa Glover povuče Mauricea za uho. Sylvie se trzne, ali Maurice
stoički podnese bol. Sylvie pomisli kako doista mora porazgovarati s
gospođom Glover kad ojača.
“Kako ćete je zvati?” upita gospođa Glover.
“Ursula”, reče Sylvie. “Zvat ću je Ursula. To znači malena medvjedica.”
Gospođa Glover suzdržano kimne. Građanština živi po svome. Njezin je
kršni sin bio obični George. “Onaj koji ore zemlju, iz grčkoga”, rekao je župnik
koji ga je krstio, i George je doista bio orač na obližnjem majuru Dvora
Ettringham, kao da mu je puko nadijevanje imena oblikovalo sudbinu. Makar
gospođa Glover nije previše razmišljala o sudbini. A kad smo već kod toga, ni o
Grcima.
“No, moram dalje” reče gospođa Glover. “Za ručak je fina goveđa pita. I
egipatski varenac za desert.”
Sylvie nije imala pojma što je egipatski varenac. Zamišljala je piramide.
“Svi se moramo krijepiti”, reče gospođa Glover.
“Doista” reče Sylvie. “I ja bih baš zato trebala opet podojiti Ursulu!” Vlastiti
je nevidljivi uskličnik razljuti. Sylvie nije bilo posve jasno zašto, no često je s
gospođom Glover imala potrebu odabrati pretjerano vedar ton, kao da nastoji
ponovno uspostaviti neku prirodnu ravnotežu raspoloženja u svijetu.
Gospođa Glover nehotice se zgrozi kad ugleda kako se iz Sylviena
paperjastoga čipkastog penjoara pomaljaju blijede dojke prošarane plavim
žilicama. Brže-bolje pred sobom potjera djecu van iz sobe. “Zobena kaša”,
mrko im najavi.

17
 “Bog je ovo čedo htio uzeti k sebi, nema što” Bridget će kad je poslije tog
jutra ušla u sobu sa šalicom bistre goveđe juhe koja se pušila.
“Našle smo se na kušnji”, Sylvie će, “i nismo podbacile.”
“Ovaj put” Bridget će.

18
 Svibanj 1910.

“Brzojav” Hugh bane u dječju sobu i prene Sylvie iz ugodna drijemeža u koji je
utonula dok je dojila Ursulu. Ona se brzo pokrije i reče: “Brzojav? Zar je netko
umro?” jer je Hughov izraz nagovijestio katastrofu.
“Iz Wiesbadena.”
“Ah” reče Sylvie. “Znači da je Izzie rodila.”
“Da bar prostak nije bio oženjen” reče Hugh. “Sestra mi je danas mogla biti
čestita žena.”
“Čestita žena?” mozgala je Sylvie. “Zar to uopće postoji?” (Je li to rekla
naglas?) “No u svakom slučaju, premlada je za brak.”
Hugh se namršti. Tako je bio još zgodniji. “Samo je dvije godine mlađa
nego što si ti bila kad si se udala za mene”, reče.
“No nekako je mnogo starija”, promrmlja Sylvie. “Je li sve u redu? Je li
dijete zdravo?”
Ispostavilo se da je Izzie bila već primjetno enceinte kad ju je Hugh u
Parizu sustigao i silom je ukrcao na vlak za brod za povratak. Njezina je majka
Adelaide rekla kako bi joj bilo draže da su Izzie oteli trgovci bijelim robljem
nego da se tako zdušno bacila u naručje razvrata. Sylvie je pomisao na
trgovinu bijelim robljem zapravo bila privlačna - zamišljala je kako je odnosi
pustinjski šeik na arapskom pastuhu, pa potom u svili i velovima leži na
divanu obloženom jastucima, jede slatkiše i pijucka šerbete uz žubor česmi i
vodoskoka. (Pretpostavljala je da je stvarnost drukčija.) Sylvie se činilo da je
harem pun žena nadasve dobra zamisao - dijele teret supružničkih dužnosti i
tako to.
Adelaide je junački branila viktorijanske poglede na svijet pa je na prvi
pogled na propupali trbuh najmlađe kćeri doslovno zakračunala vrata i
otpravila je natrag preko La Manchea da svoju sramotu iščeka u inozemstvu.
Djetetu će po kratkom postupku naći posvojitelje. “Pristojan njemački par koji
ne može imati djecu” rekla je Adelaide. Sylvie je pokušala zamisliti kako bi njoj
bilo da se odrekne djeteta. (“I više nikad nećemo čuti za nj?” snebila se. “Ja se
svakako nadam da nećemo” rekla je Adelaide.) Sad će Izzie otpremiti u
Švicarsku u školu za dame, iako su njezini damski dani kanda već po mnogo
čemu prošli.
“Dečko”, Hugh je mahao brzojavom kao da je zastavica. “Krepak, i tako
dalje.”

19
I Ursulino je prvo proljeće bilo u punom procvatu. Ležala je u kolicima pod
bukvom i gledala šare svjetla koje je treperilo kroz mlado zeleno lišće dok je
povjetarac nježno njihao grane. Grane su bile ruke, a listovi su bili nalik na
šake. Stablo je plesalo za nju. Nina-nana, mala beba spava, pjevušila joj je
Sylvie, u krošnji stabla.
Moj je orah malen bio, tepavo je pjevala Pamela, i nije rodio plodom, orašac
od srebra i zlatnu krušku dao mi je on.
S krova kolica visio je sićušan zeko i vrtio se dok mu se na srebrnu krznu
ljeskalo sunce. Zeko je uspravno sjedio u košarici, a svojedobno je resio vrh
zvečke malene Sylvie. Zvečki je odavno odzvonilo, baš kao i Sylvienu
djetinjstvu.
Gole grane, pupovi, lišće... Ursuli je pred očima promicao cijeli svijet za
koji je znala. Prvi je put promatrala smjenu godišnjih doba. Zima joj je već bila
u kostima kad je rođena, no slijedilo je resko obećanje proljeća, bubrenje
pupova, nehajna ljetna žega, plijesan i gljivljenje jeseni. Sve je vidjela kroz
skučeni okvir krova kolica. Više-manje nasumične ukrase koje godišnja doba
sa sobom nose da i ne spominjemo - sunce, oblake, ptice, zalutalu kriketsku
lopticu u nečujnu luku nad glavom, dugu do dvije, a kišu i češće nego što bi njoj
bilo po volji. (Katkad je ne bi na vrijeme spasili od nevremena.)
Doživjela je čak i zvijezde i Mjesec na izlasku - koliko začudan, toliko i
zastrašan prizor - kad su je jedne jesenje večeri zaboravili. Ukorili su Bridget.
Kolica su stajala vani, bez obzira na vremenske prilike, jer je Sylvie
opsjednutost svježim zrakom naslijedila od vlastite majke Lottie, koja je u
mladosti neko doba boravila u švicarskom sanatoriju i umotana u debeli
vuneni pokrivač cijele dane sjedila na otvorenoj terasi, pogleda uprta u
snježne alpske vrhunce.
Bukvi je padalo lišće, nad glavom joj je nebo bilo puno papirnatih
brončanih nanosa. Jednoga žestoko vjetrovitog dana u studenome, u dječja je
kolica zavirio neki prijeteći lik. Maurice se kreveljio Ursuli i pjevušio “Gu, gu,
gu” i zatim među pokrivače zario štap. “Glupa beba”, rekao je pa je počeo
zatrpavati mekanom gomilom lišća. Pod novim ju je lisnatim pokrivačem opet
počeo hvatati san, kad neka ruka odjedanput Mauricea klepne po glavi pa on
drekne “Au!” i nestane. Srebrni je zeko izvodio piruete, a nju iz kolica ubere
par krupnih ruku i Hugh reče: “Evo je”, kao da su je zagubili.
“Kao jež u zimskom snu”, rekao je Sylvie.
“Siroto naše”, nasmije se ona.

Opet dođe zima. Prepoznala ju je na račun prvog susreta.

20
 Lipanj 1914.

Ursula je u peto ljeto ušla bez novih nezgoda. Majci joj je laknulo što je malena,
unatoč jezovitu dolasku na svijet (ili možda baš zbog njega), zahvaljujući
Sylvienu žustrom odgoju (ili unatoč njemu), očito stasala u staloženo dijete.
Ursula nije previše razmišljala, kao katkad Pamela, niti je, prema Mauriceovu
običaju, razmišljala premalo.
Mali vojnik, mislila je Sylvie i gledala kako Ursula stupa plažom za
Mauriceom i Pamelom. Kako svi skupa izgledaju maleni - bila je svjesna da i
jesu maleni - no Sylvie bi obujam vlastitih osjećaja prema djeci katkad uhvatio
na prepad. Najmanji i najmlađi među njima - Edward - ležao je sputan u
pletenoj dječjoj košari na pijesku pokraj nje i još nije naučio urlati.
Unajmili su kuću u Cornwallu na mjesec dana. Hugh je s njima proveo prvi
tjedan, a Bridget cijeli boravak. Bridget i Sylvie kuhale su zajedničkim snagama
(prilično loše) jer je Sylvie gospođi Glover dala mjesec dana dopusta da može
otići u Salford k jednoj od svojih sestara kojoj je difterija odnijela sina. Sylvie je
stajala na peronu i s olakšanjem odahnula dok je gledala kako široka pleća
gospođe Glover iščezavaju u željezničkom vagonu. “Nisi je morala ispratiti”,
rekao je Hugh.
“Samo radi gusta da joj vidim leda”, rekla je Sylvie.

Sunce je pržilo, morski povjetarci brijali, a Sylvie je cijele noći na miru ležala u
tvrdoj nepoznatoj postelji. Kupovali su mesne pite i prženi krumpir i jastučiće
s jabukama pa su ih jeli na deki na pijesku leđima naslonjeni na stijene.
Unajmili su kolibu na plaži i tako riješili vječnu zavrzlamu oko dojenja djeteta
na javnome mjestu. Katkad bi Bridget i Sylvie izule čizmice i odvažno umočile
nožne prste u vodu, ili bi pak sjedile na pijesku pod golemim suncobranima i
čitale svaka svoju knjigu. Sylvie je čitala Conrada, a Bridget je imala primjerak
Jane Eyre koji joj je dala Sylvie jer je zaboravila ponijeti neki od uzbudljivih
gotskih ljubavnih romana koje je inače čitala. Pokazalo se da je Bridget živahna
čitateljica: često bi znala zinuti od užasa ili bi se uzrujala do gnušanja, a na
kraju i oduševila. Naspram toga Tajni agent doimao se kao veoma suhoparno
štivo.
Usto je bila kontinentalka i naveliko se uzrujavala oko toga dolazi li plima
ili oseka jer očito nije bila u stanju shvatiti predvidljivost morskih mijena.
“Sitno se mijenjaju iz dana u dan”, strpljivo je objašnjavala Sylvie.
“Ali čemu, za ime svijeta?” u čudu je pitala Bridget.

21
 “Pa sad...” Sylvie nije imala blage veze. “Zašto ne bi?” odrješito je zaključila.

Djeca su se vraćala, pecala su mrežicama u lokvama među stijenjem na

drugom kraju plaže. Pamela i Ursula zastale su na pola puta i počele gacati
kroz plićak, no Maurice je produžio korak, jurnuo prema Sylvie i bacio se na tlo
u pješčanoj vijavici. Držao je račića za kliješta i Bridget prestrašeno cikne kad
ga ugleda.
“Ima još mesnih pita?” upita on.
“Bonton, Maurice”, prekori ga Sylvie. Nakon ljeta ide u internat. Njoj je to
bilo poprilično olakšanje.

“Dođi, daj da preskakujemo valove”, rekla je Pamela. Pamela je voljela šefovati,

ali simpatično, i Ursula je gotovo uvijek rado prihvaćala njezine planove, a ne
bi odbila ni kad joj nisu bili po volji.
Mimo njih kotrljao se neki obruč kao da ga vjetar nosi i Ursula htjedne
potrčati za njim da ga vrati vlasniku, no Pamela reče: “Ne, dođi, idemo se
brčkati” pa odlože mrežice na pijesak i zagaze u pjenu valova. Znaj ga zašto,
koliko god se kuhale na suncu, voda je uvijek bila ledena. Cviljele su i skvičale
po svom običaju, a onda su se uhvatile za ruke i čekale da nadođu valovi. Kad
su došli, razočarale su se kako su maleni, puko mreškanje na čipkaste
volančiće. Tako zagaze dalje.
Valovi više uopće nisu bili valovi, samo nadimanje i povlačenje vodenog
brežuljka koji bi ih digao pa prošao dalje. Ursula bi snažno stisnula Pamelinu
ruku kad god bi brijeg krenuo na njih. Voda joj je već dosezala do struka.
Pamela krene dalje u vodu i zareže pljuskave valove poput pulene na
brodskom pramcu. Ursuli je voda došla do pazuha pa zaplače i stade Pamelu
potezati za ruku ne bi li je spriječila da ide dalje. Pamela se osvrne da je
pogleda i reče: “Pazi, obje ćeš nas srušiti”, tako da nije vidjela kako se iza nje
diže krijesta golema vala. U hipu ih obje poklopi i zakovitla kao da su lagane
poput lišća.
Ursula osjeti kako je povlači u dubinu, sve dublje i dublje, kao da je
kilometrima daleko na pučini, a ne nadomak obale. Pedalirala je nožicama ne
bi li našla uporište u pijesku. Kad bi se samo mogla osoviti i oprijeti valovima,
no više nije bilo pijeska na koji bi stala pa počne gutati vodu i panično lamatati
oko sebe. Valjda će netko doći, zar ne? Bridget ili Sylvie, spasit će je. Ili Pamela
- gdje je ona?
Nitko nije došao. A oko nje samo voda. Voda i još vode. Bespomoćno joj
srdašce bijesno lupa, kao ptica u klopki prsa. U vitičastu biseru uha zuji tisuću
pčela. Bez daha. Dijete se utapa, ptica se sunovrati s neba.
I tu padne mrak.

22
Snijeg

23
 11. veljače 1910.

Bridget pokupi pladanj s doručkom i Sylvie reče: “Joj, ostavi visibabicu. Evo,
stavi mi je na noćni stolić.” I djetešce je zadržala uza se. Sad se vatra
rasplamsala i blještavo se snježno svjetlo s prozora u isti mah doimalo i veselo
i neobično zlokobno. Snijeg je zametao zidove kuće, nadirao na njih, zatrpavao
ih. Učahurili su se. Zamišljala je kako se Hugh junački probija kroza snijeg da
se dokopa kuće. Već je tri dana izbivao u potrazi za svojom sestrom Isobel.
Jučer je (kako se to sad davno čini) stigao brzojav iz Pariza s porukom:
LOVINA SE PRITAJILA STOP TRAGAM DALJE STOP, iako Hugh zapravo nije bio
neki lovac. Mora i ona njemu poslati brzojav. Što će reći? Nešto zagonetno.
Hugh voli zagonetke. BILO NAS JE ČETVERO STOP TEBE NEMA ALI JOŠ NAS JE
ČETVERO STOP (Bridget i gospođa Glover nisu ulazile u Sylvienu računicu). Ili
nešto prizemnije. DOBILI SMO BEBU STOP SVI DOBRO STOP. Jesu li? Svi su
dobro? Malena zamalo nije umrla. Ostala je bez zraka. Što ako nije sve u redu?
Sinoć su pobijedili smrt. Sylvie se pitala kad će smrt tražiti osvetu.
Sylvie napokon zaspi i usne da se preselila u novu kuću i traži svoju djecu,
luta nepoznatim prostorijama i zaziva njihova imena, ali zna da su zauvijek
nestala i da ih nikad neće naći. Trgne se iz sna pa joj lakne kad vidi da je barem
djetešce još uz nju na velikoj snježnoj poljani postelje. Djetešce. Ursula. Sylvie
je unaprijed odabrala ime, da je dobila dečka, zvao bi se Edward. Dječja su
imena bila njezina branjevina, Hughu kao da je bilo svejedno kako će se zvati,
iako je Sylvie pretpostavljala da bi znao povući granicu. Možda kod
Šeherezade. Ili Guinevere.
Ursula otvori mutne očice i kao da se zagleda u umornu visibabu. Nina-
nana, mala beba spava, pjevušila je Sylvie. Kako je kuća mirna. Kako te to može
zavarati. Samo trepneš okom, posklizneš se i možeš sve izgubiti. “Mračne misli
treba izbjegavati po svaku cijenu”, reče Ursuli.

24
Rat

25
 Lipanj 1914.

Gospodin Winton - Archibald - postavio je štafelaj na pijesak i nastojao na

platno prenijeti morski krajolik vodenastim potezima plave i zelene - berlinski
modrim i kobaltno plavim nijansama, viridianom i zelenom zemljom. Na nebu
koje se zapravo nije dalo razlučiti od valova pod sobom natrackao je dva
prilično nejasna galeba. Zamišljao je kako će po povratku kući pokazivati sliku
uz komentar: “Znate, u stilu impresionista.”
Gospodin Winton, neženja, strukom je bio viši činovnik u birminghamskoj
tvornici koja je proizvodila pribadače, no bio je romantična narav. Pripadao je
biciklističkom klubu i svake se nedjelje nastojao otkoturati što dalje od
birminghamskog smoga, a godišnji je odmor provodio na moru da može disati
gostoljubiv zrak i sebe tjedan dana smatrati slikarom.
Sjetio se da bi mogao pokušati u sliku uklopiti i figure. Dale bi joj malo
života i “pokreta”, nastavnik u večernjoj školi (pohađao je tečaj slikanja)
poticao ga je da se i time pozabavi. Mogu mu poslužiti one dvije djevojčice uz
vodu. Nose šešire da se zaštite od sunca pa se ne mora truditi da im uhvati crte
lica, tu vještinu još nije posve svladao.

“Dođi, daj da preskakujemo valove” rekla je Pamela.

“O”, reče Ursula, skanjivala se. Pamela je uhvati za ruku i odvuče u vodu.
“Ne budi šašavica.” Kako se približavala vodi, Ursulu je sve više hvatala panika
dok je naposljetku ne preplavi strah, no Pamela se smijala i pljuskom gazila u
vodu pa joj nije bilo druge nego da pođe za njom. Pokušala se sjetiti nečega što
bi Pamelu namamilo na povratak na plažu - kakve karte skrivenog blaga,
čovjeka sa štenetom - no već je bilo kasno. Digao se golem val, nadvio im se
nad glavom, treskom ih poklopio i odnio ih duboko, duboko u vodeni svijet.

Sylvie se zaprepasti kad digne pogled s knjige i vidi kako preko pijeska prema
njoj ide neki čovjek, neznanac, i pod svakom joj rukom nosi po jednu kćer kao
da su guske ili kokoši. Djevojčice su bile mokre kao miševi i uplakane. “Otišle
su malo predaleko,” reče muškarac, “ali bit će im dobro.”
Spasioca gospodina Wintona, činovnika (višeg), počastili su čajem i
kolačima u hotelu koji je gledao na more. “Bar da vam se tako odužim”, rekla je
Sylvie. “Uništili ste si čizme.”
“Nema na čemu” skromno reče gospodin Winton.
“O, ne, ima, itekako”, reče Sylvie.

26
“Drago vam je da ste se vratili?” ozario se Hugh kad ih dočekao na
kolodvorskom peronu.
“Je li tebi drago da smo se vratili?” pomalo će ratoborno Sylvie.
“Kod kuće vas čeka iznenađenje”, reče Hugh. Sylvie nije voljela
iznenađenja, to su svi znali.
“Pogađajte”, reče Hugh.
Nagađali su da je novo štene, što nije bilo ni blizu Petterovu motoru koji je
Hugh dao postaviti u podrumu. Svi su nahrupili niza strme kamene stube i
zapiljili se u njegovu masnu kuckavu masu i redove staklenih akumulatora.
“Neka bude svjetlo”, reče Hugh.
Dugo će vremena proći prije nego što itko od njih škljocne prekidačem za
svjetlo bez straha da će odletjeti u zrak. Naravno, ništa više od rasvjete nije
dolazilo u obzir. Bridget se nadala usisavaču koji bi zamijenio njezin aspirator,
no nije bilo dovoljno napona. “Hvala Bogu”, rekla je Sylvie.

27
 Srpanj 1914.

Sylvie je kroz otvorene francuske prozore gledala kako Maurice postavlja

improviziranu tenisku mrežu, što se, prema svemu sudeći, uglavnom svodilo
na to da batom lupa sve pred sobom. Za Sylvie su dječaci bili zagonetka. S
kakvim zadovoljstvom satima bacaju štapove ili kamenje, kako su opsjednuti
skupljanjem neživih predmeta i kako surovo uništavaju krhki svijet oko sebe,
sve je to kanda nespojivo s muškarcima u koje bi se trebali prometnuti.
Bučan cvrkut u predvorju najavio je veseli dolazak Margaret i Lily,
negdašnjih prijateljica iz škole, a danas sporadičnih znanica, s kićeno
ovrpčenim darovima za novorođenu bebu, Edwarda.
Margaret je bila umjetnica, nepomirljivo neudana, možebitno i nečija
ljubavnica - Sylvie tu sablažnjivu mogućnost nije spomenula Hughu. Lily je bila
članica Fabijanskog društva, mondena sufražetkinja koja se za svoja uvjerenja
nije izlagala nikakvoj opasnosti. Sylvie se sjeti žena koje bi sputali dok su im
gurali cijevi u grlo i za svaki slučaj prinese ruku vlastitomu ljupkom bijelom
vratu. Lilyn muž, Cavendish (valjda je to prije ime za hotel nego za muškarca)
svojedobno je Sylvie satjerao u škripac na nekoj plesnoj čajanki, onako jarčjeg
lika s cigarskim vonjem stisnuo ju je uza stup i predložio joj nešto tako
nečuveno da se ona i dan-danas pri samoj pomisli crvenjela od neugode.
“O, svjež zrak!” klikne Lily kad ih Sylvie izvede u vrt. “Ovdje je tako
ruralno.” Nad kolicima su gugutale kao grlice - ili golubovi, ona niža vrsta - i
divile se djetešcu gotovo istom mjerom kao što su hvalile Sylvienu vitku liniju.
“Pozvonit ću da donesu čaj”, reče Sylvie, već se zamorila.

*
Imali su psa. Veliku šarenu bordošku dogu, zvala se Noštromo. “Ime Byronova
psa”, rekla je Sylvie. Ursula nije imala pojma tko je taj zagonetni Byron, no
očito im svog psa nije kanio uzeti. Noštromo je imao mekanu i mlohavu
krznastu kožu koja se Ursuli pod prstima talasala, a dah mu je zaudarao na
janjeću vratinu koju mu je gospođa Glover na vlastito gađenje morala pirjati.
Bio je dobar pas, govorio je Hugh, odgovoran pas, takvi psi izvlače ljude iz
zgrada u plamenu i spašavaju ih od utapanja.
Pamela je Noštroma rado odijevala u staru kapu i šal i pretvarala se da je
njezina beba, iako su sad imali pravu bebu - dečka, Edwarda. Svi su ga zvali
Teddy. Činilo im se da je mamu nova beba iznenadila. “Ne znam odakle se

28
stvorio.” Sylvie se smijala kao da štuca. Pila je čaj na travnjaku s dvjema
školskim prijateljicama “iz londonskih dana” koje su došle pogledati prinovu.
Sve tri nosile su ljupke tanane oprave i velike slamnate šešire, sjedile su u
pletenim naslonjačima, pile čaj i jele kuglof sa šerijem gospođe Glover. Ursula i
Noštromo sjedili su u travi na pristojnoj udaljenosti i nadali se mrvicama.
Maurice je postavio mrežu i bez previše žara pokušavao Pamelu učiti
tenis. Ursula se zadubila u pletenje vjenčića od tratinčica za Noštroma. Imala je
kratke, nespretne prstiće. Sylvie je imala duge, vješte prste kakve umjetnice ili
pijanistice. Svirala je glasovir u salonu (“Chopina”). Katkad bi poslije čaja
pjevali kanone, no Ursula sa svojom dionicom nikad ne bi uspjela upasti u
pravi čas. (“Kakva tupoglavka”, rekao bi Maurice. “Tko vježba, taj i uvježba”,
rekla bi Sylvie.) Glasovir je, kad bi ga otklopila, mirisao poput unutrašnjosti
starih kovčega. Ursulu bi to podsjetilo na baku Adelaide koja je povazdan
pijuckala madeiru zavijena u crninu.
Prinovu su sklonili u golema dječja kolica podno velike bukve. U toj su se
raskoši svi svojedobno gnijezdili, no nitko se od njih toga nije sjećao. S krova
se klatio srebrni zeko, a djetešce se ušuškalo ispod prekrivača koji su “izvezle
redovnice”, iako nikad nitko nije objasnio tko su te redovnice i zašto su dane
provodile vezući žute patkice.
“Edward”, reče jedna od Sylvienih prijateljica. “Teddy?”
“Ursula i Teddy. Moja dva medvjedića” reče Sylvie i nasmije se svojim
štucavim smijehom. Ursulu medvjeđi život baš i nije privlačio. Radije bi bila
pas. Legne na leđa i zagleda se u nebo. Noštromo moćno zastenje i izvali se
kraj nje. Lastavice su bezglavo sjekle plavet. Čula je nježan zveket šalica na
tanjurićima, škripu i klepet kosilice koju je gurao Stari Tom kod Coleovih u
susjednom vrtu, njušila je paprenosladak miris vrtnih klinčića u gredici i
opojnu zelen netom pokošene trave.
“Ah”, reče jedna od Sylvienih londonskih prijateljica pa protegne noge i
otkrije dražesne gležnjeve u bijelim čarapama. “Dugo, toplo ljeto. Nije li
bajno?”
Mir poremeti Maurice kad zgađeno baci reket u travu, a ovaj tupo udari i
škripavo odskoči. “Ne mogu ja nju učiti - ona je curica!” drekne i
demonstrativno se otputi u grmlje, gdje počne mlatiti štapom, iako je on u
svojoj glavi bio u prašumi s mačetom. Nakon ljeta ide u internat. Istu je školu
pohađao Hugh, a prije njega i njegov otac. (“I tako dalje, vjerojatno sve do
normanskog osvajanja Britanije”, rekla je Sylvie). Hugh je rekao da će to od
Mauricea “napraviti čovjeka”, no Ursuli se činilo da Maurice već jest čovjek.
Hugh je rekao da je u internatu isprva svake noći plakao dok ne bi zaspao, no
sad kao da je bio sav sretan što će Mauricea podvrgnuti istim mukama.
Maurice se isprsio i izjavio da on neće plakati.

29
 (“A mi?” pitala je zabrinuta Pamela. “Hoćemo li mi morati u internat?”
“Samo ako budete veoma zločeste”, kroza smijeh je rekao Hugh.)
Rumena Pamela stisne šake, zakuca ih na kukove i zaurla za Mauriceom,
koji se bešćutno udaljavao: “Baš si prasac!” Njezin je “prasac” zvučao kao
mnogo ružnija riječ nego što zapravo jest. Prasad je baš simpatična.
“Pammy” blago će Sylvie. “Zvučiš kao prostakuša.”
Ursula se mic po mic približavala izvoru kolača.
“O, dođi,” reče joj jedna od žena, “daj da te vidim.”
Ursula se pokuša sramežljivo izmigoljiti, no Sylvie ju je čvrsto držala na
mjestu. “Ma baš je slatka”, reče Sylviena prijateljica. “Na tebe je, Sylvie.”
“Skuše su proste?” Ursula će majci, a Sylviene su prijateljice ubavo prštale
od smijeha. “Kako je malena komična”, reče jedna od njih. “Jest, živi smijeh”,
reče Sylvie.

*
“Jest, živi smijeh”, reče Sylvie.
“Djeca,” reče Margaret “baš su smiješna, zar ne?”
I što još sve ne, mislila je Sylvie, no kako ćeš nekomu tko nema djece
objasniti raspon majčinstva? Sylvie se osjećala kao prava matrona u ovom
društvu, među prijateljicama iz svoga kratkoga djevojaštva koje je bračno
izbavljenje skresalo. Izišla je Bridget s pladnjem i počela pobirati čajno posuđe.
Bridget je ujutro za kućanske poslove nosila prugastu haljinu, no popodne bi
se presvukla u crnu haljinu s bijelim posuvracima i ovratnikom, te
odgovarajućom bijelom pregačom i kapicom. Promaknuli su je sa sudoperskih
dužnosti. Alice se udala i otišla pa je Sylvie za pomoć u grubim poslovima
zaposlila djevojku iz sela, razroku trinaestogodišnjakinju Marjorie. (“Ne bismo
li se mogli snaći samo s njih dvije?” mlako je pitao Hugh. “S Bridget i gospođom
G.? Nije da održavaju palaču.”
“Ne, ne možemo”, rekla je Sylvie i to je bilo to.)
Bridget je bijela kapica bila prevelika i vječno joj je padala na oči, kao
povez. Dok se vraćala preko travnjaka, kapica je iznenada zaslijepi pa zapne i
spotakne se u varijetetskom stilu, tako da se spasila u posljednji čas, jedine su
žrtve bile srebrna šećernica i hvataljke koje su odletjele u zrak, dok su se
kockice šećera rasule zelenilom travnjaka poput neobilježenih kocaka.
Maurice se Bridgetinoj nesreći grohotom nasmije, a Sylvie reče: “Maurice,
prestani se glupirati.”
Gledala je kako Noštromo i Ursula skupljaju razbacane kocke šećera,
Noštromo dugim ružičastim jezikom, a Ursula osobenjački, nespretnom

30
hvataljkom. Noštromo je svoje gutao brzo, bez žvakanja. Ursula ih je pak
cuclala jednu po jednu. Sylvie je slutila da je Ursuli suđeno da bude ona koja se
ne uklapa. Sama je bila jedinica pa su je složeni odnosi braće i sestara među
vlastitom djecom često uznemiravali.
“Trebaš doći u London”, iznenada reče Margaret. “Dođi k meni na koji dan.
Mogle bismo se sjajno zabaviti.”
“Ali djeca”, reče Sylvie. “Beba. Ne mogu ih ostaviti.”
“Zašto ne?” reče Lily. “Dadilja ti sigurno može izdržati sama nekoliko
dana?”
“Ali ja nemam dadilju”, reče Sylvie. Lily se ozre vrtom kao da traži dadilju
koja se pritajila među hortenzijama. “Niti je želim”, doda Sylvie. (Ili želi?)
Majčinstvo je bilo njezina odgovornost, njezina sudbina. U nedostatku bilo
čega drugoga (a čega bi drugoga i bilo?), to joj je bio cijeli život. Na Sylviena se
prsa privila budućnost Engleske. Nju nisi mogao tek tako zamijeniti, kao da je
svejedno je li tu ili je nema. “A i dojim dijete”, doda. Obje žene očito ostanu
zatečene. Lily nesvjesno stavi ruku na prsa kao da se brani od napada.
“Tako je Bog htio”, Sylvie će iako u Boga nije vjerovala otkako je izgubila
Gableca. Spasio ju je Hugh: odrješito je grabio preko travnjaka. Nasmije se i
reče: “Pa što se ovdje zbiva?” digne Ursulu i stane je nehajno bacati u zrak dok
se nije počela gušiti kockom šećera. Nasmiješi se Sylvie i reče: “Tvoje
prijateljice”, kao da je možda zaboravila tko su.
“Petak navečer”, reče Hugh i položi Ursulu natrag na travu. “Radni je
čovjek odgulio svoje i čini mi se da je službeno vrijeme za kapljicu. Biste li
željele prijeći na nešto jače od čaja, ljupke dame? Možda džin sling?” Hugh je
imao četiri mlađe sestre i dobro se snalazio među ženama. To mu je samo po
sebi bilo dovoljno da ih osvoji. Sylvie je znala da nagonski nastupa zaštitnički i
ne očijuka, no katkad se znala zamisliti nad njegovom popularnosti i kamo bi
ga mogla odvesti. Ili štoviše - kamo ga je već odvela.
Posredovanje između Mauricea i Pamele urodilo je detantom. Sylvie je
zamolila Bridget da na malenu, ali korisnu terasu izvuče stol da djeca mogu
jesti vani - prepečenac sa sleđevom ikrom i nešto ružičasto što se jedva
slegnulo i još je neobuzdano podrhtavalo. Sylvie je već na prvi pogled blago
hvatala mučnina. “Dječja hrana”, s tekom reče Hugh dok je gledao kako mu
djeca jedu.
“Austrija je objavila rat Srbiji”, razgovornim će tonom Hugh i Margaret
reče: “Baš blesavo. Lani sam u Beču provela krasan vikend. U Imperialu, znaš
ga?”
“Ne u dušu”, reče Hugh.
Sylvie ga je znala, ali nije rekla.

31
Večer se pretvorila u paučinu. Sylvie je nježno lebdjela u alkoholnoj izmaglici i
iznenada se sjeti očeve smrti pod utjecajem konjaka, pljesne rukama kao da
ubija dosadnu mušicu i reče: “Vrijeme je za počinak, djeco”, pa se zagleda kako
Bridget nespretno gura teška kolica preko travnjaka. Sylvie uzdahne, a Hugh
joj pomogne da ustane iz naslonjača i poljubi je u obraz kad se osovi na noge.

Sylvie otklopi sićušni svjetlarnik u djetetovoj zagušljivoj sobi. Zvali su je

“dječja soba”, no bila je puka izba u kutu među zabatima, ljeti bez zraka, a zimi
studena, tako da je za nejako čedo bila posve neprikladna. Kao i Hugh, Sylvie je
smatrala da djeca moraju očvrsnuti od malih nogu da bi poslije u životu lakše
podnosila udarce. (Gubitak lijepe kuće u Mayfairu, voljena ponija, vjere u
sveznajuće božanstvo.) Sjedila je u baršunastu naslonjaču s naslonom na
gumbe i dojila Edwarda. “Teddy”, nježno je mrmljala, a on je gutao i grcao dok
ga sitost ne uspava. Sylvie su svi bili najdraži kao dojenčad, dok su još blistavi i
novi, poput ružičastih jastučića na šapicama mačeta. No ovaj je bio osobit.
Poljubi mu paperje na glavi.
Na uzgonu mekana zraka dolebde riječi. “Što je lijepo, kratko traje”, čula je
Hugha dok je pratio Lily i Margaret u kuću na večeru. “Mislim da je pjesnički
nastrojena gospođa Glover ispekla ražu. No biste li prvo htjele pogledati moj
Petterov motor?” Žene zacvrkuću kao luckaste školarke, što su bile i ostale.

Ursulu probudi oduševljena vriska i pljesak. “Električna struja!” čula je usklik

jedne od Sylvienih prijateljica. “Kakva divota!”
Dijelila je tavansku sobu s Pamelom. Imale su jednake krevetiće s
krpenom prostirkom i noćnim ormarićem u sredini. Pamela je spavala s
rukama iznad glave i katkad bi znala vrisnuti kao da je netko bode iglom
(Maurice je volio tu groznu šalu). S jedne strane zida sobe bila je gospođa
Glover koja je hrkala kao lokomotiva, a s druge je cijelu noć mumljala Bridget.
Pred vratima im je spavao Noštromo, vječno na straži, čak i dok spava. Katkad
bi tiho cvilio, no nisu znale je li to od bola ili od užitka. Tavanski je kat bio
prenapučeno i nespokojno mjesto.
Ursulu poslije ponovno probude gošće na odlasku. (“To dijete ima
neprirodno površan san” rekla bi gospođa Glover, kao da joj je to karakterna
mana koju bi trebalo ispraviti.) Ispentra se iz kreveta i otapka do prozora. Da
stane na stolicu i pogleda van, što su im svima izričito zabranili, dolje bi na
travnjaku vidjela Sylvie i njezine prijateljice u haljinama koje lepršaju kao
moljci dok pada mrak. Hugh je stajao na stražnjim vrtnim vratima i čekao da ih
otprati stazom do kolodvora.
Katkad bi Bridget s djecom odšetala do kolodvora da dočekaju oca na
povratku s posla. Maurice je rekao da će možda biti vlakovođa kad odraste, ili

32
pak antarktički istraživač poput Sir Ernesta Shackletona, koji se baš u to doba
trebao otputiti na svoju veliku ekspediciju. Ili će jednostavno postati bankar
poput oca.
Hugh je radio u Londonu, kamo su oni odlazili tek tu i tamo, na ukočeno
popodne u bakinu salonu u Hampsteadu, gdje su svadljivi Maurice i Pamela
Sylvie “trošili” živce pa bi u vlaku na povratku kući redovito bila loše volje.
Kad su svi otišli, a glasovi su im zamirali u daljini, Sylvie se preko
travnjaka vratila prema kući, sada pukoj sjeni koja je tamnjela dok je crni
šišmiš širio krila. Sylvie nije vidjela lisicu koja joj je odlučno kaskala za petama,
pa zatim skrenula i nestala u grmlju.

“Jesi li nešto čuo?” upita Sylvie. Pridigla se na jastucima i čitala jednog od prvih
Forstera. “Možda malenoga?”
Hugh naheri glavu. Načas Sylvie podsjeti na Noštroma.
“Ne” reče on.
Maleni bi obično prospavao cijelu noć. Bio je anđelak. Ali ne na nebesima.
Sva sreća.
“Najbolji dosad”, rekao je Hugh.
“Da, mislim da bismo ovoga trebali zadržati.”
“Ne sliči mi”, rekao je Hugh.
“Istina”, srdačno se složi ona. “Uopće nije na tebe.”
Hugh se nasmije i uz nježan joj poljubac reče: “Laku noć, ja gasim svjetlo.”
“Mislim da ću ja još malo čitati.”

*
Jednoga vrelog popodneva nekoliko dana poslije otišle su gledati žetvu.
Sylvie i Bridget s djevojčicama hodale su preko polja. Sylvie je malenoga
nosila u povezu koji je Bridget napravila od šala i zavezala ga Sylvie oko
poprsja. “Poput irske seljanke”, rekao Hugh, to mu je bilo simpatično. Bila je
subota, oslobodio se sumornih spona bankarskog svijeta pa je ležao na
pletenoj počivaljki na terasi na začelju kuće s Wisdenovim kriketaškim
almanahom kao crkvenom pjesmaricom među dlanovima.
Maurice je nestao nakon doručka. Kao devetogodišnji dječak slobodno je
mogao ići kamo hoće s kim god hoće, iako se najradije družio isključivo s
drugim devetogodišnjim dječacima. Sylvie nije imala pojma što rade, no na
kraju dana vratio bi se prljav od glave do pete s kakvim neprivlačnim trofejem,
staklenkom žaba ili glista, uginulom pticom ili izblijedjelom lubanjom neke
zvjerčice.

33
 Sunce se odavno počelo strmo dizati u nebo kad su napokon krenule,
nespretno prteći dijete, košare za piknik, kape za sunce i suncobrane.
Noštromo je uza njih kaskao poput malena ponija. “Bože mili, natovarile smo
se kao izbjeglice” reče Sylvie. “Možda kao Židovi u progonu iz Izraela.”
“Židovi?” reče Bridget i s gnušanjem namršti neugledno lice.
Teddy je cijelo putovanje prespavao u svojoj improviziranoj nosiljci, a one
su se verale preko ograda i posrtale preko blatnih kolotečina koje su se
stvrdnule na suncu. Bridget je na čavlu zaderala haljinu i rekla da ima žuljeve
na stopalima. Sylvie se pitala što bi bilo kad bi skinula korzet i ostavila ga kraj
puta, pa je zamišljala kako bi se netko čudio da ga nađe. Iznenada, sasvim
neočekivano na blještavu danjem svjetlu usred polja punoga krava, sjeti se
kako joj je Hugh na medenom mjesecu u hotelu u Deauvilleu driješio steznik
uza zvukove koji su dopirali kroz otvoren prozor - krikove galebova u letu i
svađu muškarca i žene na grubom i brzom francuskome. Na brodu na
povratku kući iz Cherbourga Sylvie je već nosila sićušna čovječuljka koji će
postati Maurice, iako je tada još živjela u blaženu neznanju.
“Milostiva?” Bridget je prene iz snatrenja. “Gospođo Todd? To nisu krave.”

*
Zastale su da se podive oračima Georgea Glovera, golemim teretnim konjima
po imenu Samson i Nelson koji su hrzali i mahali glavom kad bi ugledali goste.
Ursula ih se pribojavala, no Sylvie je svakomu dala jabuku, a oni su joj krupnim
baršunastim usnama nježno uzeli plod iz dlana. Sylvie je rekla da su zelenci i
mnogo ljepši od ljudi, Pamela je rekla: “Čak i od djece?”, a Sylvie je odvratila:
“Da, od djece osobito”, i nasmijala se.
Georgea su pak zatekle kako pomaže u žetvi. Kad ih je ugledao, zagazio je
preko polja da ih pozdravi. “Milostiva”, rekao je Sylvie skinuvši kapu pa otro
znoj s čela golemim crveno-bijelim točkastim rupcem. Na mišice mu se lijepili
sitni komadići pljeve. Sunce mu je pozlatilo dlake na rukama pa su i one sličile
pljevi. “Vruće je”, nepotrebno će on. Pogleda Sylvie ispod dugog pramena kose
koji mu je vječno padao na lijepe plave oči. Sylvie kao da porumeni.
Uz vlastiti ručak - sendviče s namazom od sleda, sendviče s namazom od
limuna, đumbirovac i kolač sa sjemenkama - ponijele su i ostatke jučerašnje
pite sa svinjetinom koje je gospođa Glover poslala Georgeu skupa s malenom
staklenkom svojega slavnoga kiselog povrća u gorušici. Kolač sa sjemenkama
već se sasušio jer ga je Bridget zaboravila spremiti u limenku za kolače pa je
preko noći ostao stajati u toploj kuhinji. “Ne bih se čudila da su u njemu mravi
položili jajašca”, rekla je gospođa Glover. Kad ga je trebalo pojesti, Ursula je

34
morala iščeprkati sjemenke, a njih je bio mali milijun, i svaku pregledati da
slučajno nije mravlje jajašce.
Žeteoci su u polju prekinuli rad da poručaju, uglavnom kruh i sir i pivo.
Bridget se zacrvenjela i zahihotala kad je Georgeu predala pitu sa svinjetinom.
Pamela je Ursuli rekla da je Maurice rekao kako se Bridget zatreskala u
Georgea, iako se objema činilo da Maurice nije pouzdan izvor podataka kad je
o pitanjima srca riječ. Piknikovali su na rubu strništa, George se nehajno
ispružio dok je konjskim zalogajima jeo pitu, Bridget ga gledala s divljenjem
kao da je grčki bog, a Sylvie je petljala oko djeteta.

Sylvie odluta da nađe kakvo neupadljivo mjesto gdje bi nahranila Teddyja.

Djevojke odgojene u lijepim kućama u Mayfairu općenito se nisu sklanjale iza
živice da podoje nejač. Zacijelo za razliku od irskih seljanki. Čeznutljivo se sjeti
kolibe na plaži u Cornwallu. Dok je našla prikladan zaklon u zavjetrini živice,
Teddy je već urlao punim grlom i stiskao boksačke šačice protiv nepravde
ovoga svijeta. Taman kad se smirio na sisi, ona digne pogled i vidi kako George
Glover izlazi iz šumarka na drugom kraju polja. Kad je ugleda, zastane i zapilji
se u nju kao preplašeni jelen. Načas se skameni, ali zatim smakne kapu s glave
i reče: “Još je vruće, milostiva.”
“Istina” odsječno će Sylvie i nastavi gledati za Georgeom Gloverom kad se
požurio prema širokim vratima od letava koja su prekinula živicu na sredini
polja i preskočio ih lako kao veliki lovački pas preko zapreke.

Sa sigurne su udaljenosti gledale kako golemi kombajn bučno jede pšenicu.

“Hipnotično, ne?” reče Bridget. Tu je riječ nedavno naučila. Sylvie izvuče ljupki
zlatni džepni satić, predmet koji je Pamela silno priželjkivala i reče: “Za Boga
miloga, gle koliko je sati” iako nitko ne pogleda. “Moramo krenuti natrag.”
Baš su bile na odlasku kad George Glover vikne: “Ehej!” i dade se u galop
preko polja. Nešto je privijao uza se u kapi. Dva mlada kunića. “O”, reče Pamela
i od uzbuđenja joj navru suze.
“Kunići”, George Glover će. “Šćućurili su se usred polja. Mami ni traga.
Dajte ih uzmite. Svakoj po jedan.”
Na putu kući Pamela je nosila oba zečića u pregači, ponosno ju je držala
pred sobom kao Bridget kad nosi pladanj za čaj.

“Gle ti njih”, Hugh će dok su umorno prolazile vrtom. “Kako se zlatite od sunca.
Izgledate kao prave žene sa sela.”
“Bojim se da se više crvenimo nego zlatimo” jadno će Sylvie.

35
 Vrtlar je radio. Zvao se Stari Tom (“Kao kakav mačak”, rekla je Sylvie.
“Misliš da su ga nekoć zvali Mladi Tom?”). Radio je šest dana na tjedan, kod
njih i za još jednu obližnju kuću. Ti su ga susjedi, Coleovi, oslovljavali kao
“gospodina Ridgelyja”. On ničim nije davao do znanja što mu je draže. Coleovi
su živjeli u kući koja je bila veoma slična kući Toddovih, a gospodin Cole je, kao
Hugh, bio bankar. “Židovi”, rekla je Sylvie istim glasom kojim bi rekla “katolici”
- takva joj je egzotika draškala znatiželju, ali ju je i uznemiravala.
“Mislim da nisu aktivni”, rekao je Hugh. U čemu, pitala se Ursula. Pamela je
aktivno vježbala ljestvice na glasoviru svake večeri prije jela i to nabijanje i
lupetanje baš i nije užitak slušati.
Gospodin Cole rođen je s posve drukčijim, za Engleze jezikolomnim
prezimenom, tvrdio je njihov najstariji sin Simon. Srednji sin Daniel
prijateljevao je s Mauriceom, jer iako se odrasli nisu družili, djeca su bila dobri
znanci. Simon, “štreber” (kaže Maurice), svakog je ponedjeljka navečer
Mauriceu pomagao u matematici. Sylvie nije točno znala kako bi ga za tu
neugodnu zadaću nagradila jer ju je njegovo židovstvo očito zbunjivalo.
“Možda bih mu mogla dati nešto što će ih uvrijediti?” nagađala je. “Ako dam
novac, mogli bi pomisliti kako ciljam na činjenicu da su na glasu kao škrtci.
Ako dam slatkiše, možda kršim zabrane njihova načina ishrane.”
“Nisu aktivni vjernici”, ponovi Hugh. “Nisu pobožni.”
“Benjamin je veoma pozoran”, rekla je Pamela, “jučer je našao kosovo
gnijezdo.” Pritom je Mauricea strijeljala pogledom. Naišao je dok su se divili
prelijepim plavim jajima posutim smeđim pjegicama, zgrabio ih i razbio o
kamen. Njemu je to bila sjajna šala. Pamela je na nj bacila malen (dobro,
omanji) kamen i udario ga je u glavu. “Eto”, rekla je. “Pa kako je tebi s
razbijenom ljuskom?” Sad je na sljepoočnici imao gadnu porezotinu i modricu.
“Pao sam”, kratko je rekao kad ga je Sylvie pitala kako se ozlijedio. Kakav jest,
inače bi tužio Pamelu, no tad bi na vidjelo izišao i njegov prvotni grijeh, a
Sylvie bi ga za razbijena jaja oštro kaznila. Već ga je prije uhvatila u krađi jaja i
dala mu za uho. Sylvie je rekla da prirodu treba “štovati”, a ne uništavati je, no
nažalost, Maurice po svojoj prirodi ništa nije štovao.
“On uči svirati violinu, zar ne - Simon?” reče Sylvie. “Židovi su obično
veoma muzikalni, ne? Možda bih mu mogla dati kakve note, nešto u tom stilu?”
Razgovor o opasnostima vrijeđanja židovstva vodio se uz doručak. Hugh bi
redovito izgledao blago zatečeno kad bi se našao za istim stolom s vlastitom
djecom. On s roditeljima nije doručkovao dok nije navršio dvanaest godina pa
se smatralo da može napustiti dječju sobu. Bio je krepak plod odgoja sposobne
dadilje, zasebna kućanstva unutar kućanstva u Hampsteadu. Dotle je pak
malena Sylvie, klimavo nasađena na jastuke, večerala canard à la presse u
kasne sate, a uz nedokučive su je roditeljske razgovore uspavljivale treperave

36
svijeće i ljeskava srebrnina. Sad je slutila da to baš i nije bilo posve uobičajeno
djetinjstvo.

Stari Tom rahlio je jarak, kaže, za novi zasad šparoga. Hugh je odavno digao
ruke od Wisdena i sad je brao maline u veliku bijelu emajliranu zdjelu. Pamela
i Ursula su je prepoznale, Maurice je u njoj donedavna držao punoglavce, no to
ni jedna ni druga nisu spominjale. Hugh si natoči čašu piva i reče: “Od tih
poljoprivrednih radova zbilja ožedniš” i svi se nasmiju. Osim Starog Toma.
Izišla je gospođa Glover i tražila da joj Stari Tom iskopa malo krumpira za
pirjanu govedinu. Na kuniće je frktala. “Od toga ni gulaš ne možeš skuhati.”
Pamela se dala u vrisku pa su je morali smiriti gutljajčićem Hughova piva.
U zabitu kutku vrta Pamela i Ursula sagradile su gnijezdo od trave i vate,
ukrasile ga otpalim ružinim laticama i oprezno u nj smjestile kuniće. Pamela
im je otpjevala uspavanku, znala je lijepo držati melodiju, no oni su spavali još
otkako im ih je George Glover predao.
“Mislim da su možda premaleni”, reče Sylvie. Za što su premaleni, pitala se
Ursula, no Sylvie nije pojasnila.

Sjedili su na travnjaku i jeli maline s tučenim vrhnjem i šećerom. Hugh se

zagleda u plavo-plavcato nebo i reče: “Jeste li čuli tu grmljavinu? Bit će silne
oluje, osjećam da se sprema. A vi, Stari Tome?” digne glas da ga Stari Tom čuje
daleko u povrtnjaku, Hugh je vjerovao da se Stari Tom kao vrtlar sigurno
razumije u vremenske prilike. Stari Tom ne reče ništa nego samo nastavi
kopati.
“Gluh je”, reče Hugh.

“Nije”, reče Sylvie, gnječila je prekrasne krvave maline u gusto vrhnje dok nije
dobila alizarin, pa se iznenada sjeti Georgea Glovera. Kakav je sin zemlje.
Kakve snažne, lopataste šake ima, i prekrasne konje zelenke, nalik na velike
konjiće za ljuljanje, kako se izvalio na travnatu humku i ručao u pozi sličnoj
Michelangelovu Adamu u Sikstinskoj kapeli, samo što je on posezao za novom
kriškom pite sa svinjetinom, a ne za Stvoriteljevom rukom. (Kad je Sylvie sa
svojim ocem Llewellynom bila u Italiji, zaprepastila se koliko muške golotinje
možeš vidjeti pod krinkom umjetnosti.) Zamislila je kako Georgea Glovera
rukom hrani jabukama i nasmijala se.
“Što je?” reče Hugh, a Sylvie reče: “George Glover baš je pristao momak.”
“Onda su ga sigurno posvojili”, reče Hugh.

37
Obnoć je u krevetu Sylvie odustala od Forstera u korist manje umnih
zanimacija, a u prepletu prevrelih udova u bračnoj postelji prije je podsjećala
na uspuhana jelena nego na ševu u uzletu. Uhvati se kako ne misli na Hughovo
glatko i žilavo tijelo, nego na goleme i usijane kentaurske udove Georgea
Glovera. “Veoma si...” iznemogli se Hugh zagledao u štukaturu spavaće sobe
dok je tražio pravu riječ. “Živahna” naposljetku zaključi.
“Bit će od onoliko svježeg zraka”, reče Sylvie.

Zlati se opaljena suncem, mislila je dok je udobno tonula u san i tu se mimo

svog običaja sjeti Shakespearea. Svi momci i cure što se zlate/ko s ognjišta
pomet u prah se vrate, i odjednom je uhvati strah.
“Napokon dolazi oluja”, reče Hugh. “Da ugasim svjetlo?”

Sylvie i Hugha iz drijemeža u nedjeljno jutro trgne Pamelina kuknjava. Ona i

Ursula od uzbuđenja su se rano probudile i pohrlile van, da bi ustanovile kako
su kunići nestali. Ostala je samo bijela pahuljasta kićanka jednog repića
umrljana crvenilom.
“Lisice”, s određenim će zadovoljstvom gospođa Glover. “Što ste drugo
očekivale?”

38
 Siječanj 1915.

“Jeste li čuli najnovije vijesti?” upita Bridget.

Sylvie uzdahne i odloži Hughovo pismo, stranice su bile prhke poput
suhog lišća. Na bojište je otišao prije samo nekoliko mjeseci, a ona se više
takoreći i ne sjeća da su u braku. Sad je Hugh satnik u oxfordskom i
buckinghamshireskom lakom pješaštvu. Ljetos je bio bankar. Čini se
besmislenim.
Pisma su mu bila vedra i oprezna (drugovi su sjajni, baš su sila). Isprva ih je
spominjao imenom (“Bert”, “Alfred”, “Wilfred”), no od bitke kod Ypresa
jednostavno su se prometnuli u “drugove” i Sylvie se pitala jesu li Bert i Alfred
i Wilfred poginuli. Hugh nikad nije spominjao smrt ili umiranje, kao da su
negdje na izletu, na pikniku (Ovog tjedna naveliko kiši. Sve je puno blata.
Nadam se da vas vrijeme služi bolje nego nas!).
“U rat? Ideš u rat?” vikala je na nj kad se javio u dragovoljce i sinulo joj je
da nikad prije na nj nije vikala. Možda je trebala.
Bude li rata, objasnio joj je Hugh, ne želi se poslije sjećati kako ga je
propustio, kako su drugi istupili da brane čast domovine, a on nije. “Možda mi
to bude jedina pustolovina u životu”, rekao je.
“Pustolovina?” u nevjerici je ponovila. “A što je s tvojom djecom, s tvojom
ženom?”
“Ta to radi vas i činim”, rekao je uz neopisivo bolan izraz lica, kao
neshvaćeni Tezej. Sylvie je u tom trenutku bio silno odbojan. “Da zaštitim dom
i ognjište” nije se dao smesti. “Da branim sve u što vjerujemo.”
“No ja sam ipak čula riječ pustolovina”, rekla je Sylvie i okrenula mu leđa.
Unatoč tomu, naravno, otišla je u London da ga isprati. Trpjeli su bubotke
nepregledne gomile koja je mahala zastavicama i kucala kao da su već odnijeli
veliku pobjedu. Sylvie je iznenadilo pomamno domoljublje žena na peronu: ta
ne bi li rat u svim ženama trebao probuditi pacifizam?
Hugh ju je privio uza se kao da su novopečeni ljubavnici i u vlak je uskočio
u posljednji trenutak. U hipu je nestao u gužvi muškaraca u odorama. Njegova
pukovnija, mislila je ona. Kako čudno. Kao da se i on, poput okupljene gomile,
pretjerano i glupo razdragao.
Kad se vlak polako pokrenuo prema izlasku s kolodvora, raspaljiva gomila
zagrmi u znak odobravanja i mahnito se uzmaše zastavicama bacajući uvis
kape i šešire. Sylvie je samo slijepo zurila u prozore vagona koji su prolazili,

39
isprva polako, pa sve brže i brže sve dok se nisu zamutili. Hugha nije nigdje
vidjela, a vjerojatno ni on nije vidio nju.
Ostala je na peronu nakon što su svi otišli, pogleda uprta u točku na
obzoru u kojoj je iščeznuo vlak.

Sylvie digne ruke od pisma i radije se maši pletaćih igala.

“Jeste li čuli vijesti?” Bridget je bila uporna. Postavljala je jedaći pribor na
čajni stolić. Sylvie se namršti na pletivo na iglama, pitala se želi li čuti ikakve
vijesti kojima je izvor Bridget. Oduzme očicu na raglan rukavu praktičnoga
sivog pulovera koji je plela Mauriceu. Sad su sve žene u kući neobično mnogo
vremena posvećivale pletenju - šalova i rukavica, čarapa i kapa, prsluka i
pulovera - da im muškarci ne zebu.
Gospođa Glover navečer bi sjedila kraj kuhinjskog štednjaka i plela goleme
rukavice, tako velike da bi ih mogla navući preko kopita Georgeovih radnih
konja. Naravno, nisu bile za Samsona i Nelsona, nego za samoga Georgea, koji
je među prvima otišao u dragovoljce, ponosno je isticala gospođa Glover kad
god bi se pružila prigoda, na što se Sylvie poprilično kostriješila. Pletača je
moda zarazila čak i sudoperu Marjorie, pa se poslije ručka mučila s nečim nalik
na kuhinjsku krpu, iako se to samo uz najbolju volju moglo nazvati
“pletenjem”. “Više rupa nego vune”, prosudila je gospođa Glover, pa joj opalila
zaušnicu i naredila da se vrati na posao.
Bridget se latila pletenja izobličenih čarapa - ni za živu glavu nije znala
izvesti petu - za svoga novoga dragoga. “Dala je srce” lakaju iz Dvora
Ettringham po imenu Sam Wellington. “Ma on vam je stara cokula”, kazala bi i
puknula od smijeha na vlastitu šalu nekoliko puta na dan, kao da ju je prvi put
izrekla. Bridget je Samu Wellingtonu slala sladunjave dopisnice na kojima su
anđeli lebdjeli nad ženama koje su uplakane sjedile za stolovima resastih
stolnjaka u domaćim salonima. Sylvie je pokušala Bridget dati do znanja da bi
muškarcu u ratu možda trebala slati veseliju poštu.
Bridget je fotografiju Sama Wellingtona, portret iz fotoatelijera, držala na
svome prilično oskudno opremljenome toaletnom stoliću. Imao je počasno
mjesto kraj kompleta stare emajlirane četke i češlja koji joj je dala Sylvie kad
joj je Hugh za rođendan kupio srebrni pribor za uljepšavanje.
Sličan je nezaobilazni portret krasio noćni stolić gospođe Glover. George
Glover utegnut u odori nelagodno je pozirao pred atelijerskom pozadinom
koja je Sylvie podsjećala na amalfijsku obalu i više nije sličio sikstinskom
Adamu. Sylvie je pomišljala na sve uvojačene borce koji su se podvrgli istom
obredu, za uspomenu majkama i draganama: nekima od njih bit će to jedina
fotografija u životu. “Mogao bi poginuti”, rekla je Bridget za svoga kavalira, “a

40
ja bih mogla zaboraviti kako je izgledao.” Sylvie je Hughovih fotografija imala
napretek. Njegov je život bio dobro potkrijepljen.
Sva su djeca osim Pamele bila na katu. Teddy je spavao u kolijevci, ili je
možda bio budan - u svakom se slučaju nije bunio. Sylvie nije znala što rade
Maurice i Ursula, a nije ju ni zanimalo jer je to značilo da u jutarnjem salonu
vlada mir, izuzme li povremeni sumnjiv udar o strop i metalni tresak teških
tava u kuhinji, gdje je gospođa Glover otvoreno izražavala svoje mišljenje - o
ratu, Marjorienoj nesposobnosti ili i jednom i drugom.
Otkako su počele borbe u kontinentalnoj Europi, jeli su u jutarnjem
salonu, a neoklasicistički jedaći stol napustili su u korist salonskog stolića jer
je za ratnodopsku štedljivost bio odveć raskošan. (“Nećemo dobiti rat samo
zato što ne rabimo blagovaonicu”, rekla je gospođa Glover.)
Sylvie gestom ruke da znak Pameli, a ona poslušno izvrši majčinu nijemu
zapovijed i krene oko stola Bridget za petama da ispravi jedaći pribor. Bridget
nije razlikovala lijevo i desno, gore i dolje.
Pamelina se potpora ekspedicijskim snagama očitovala u masovnoj
proizvodnji sivosmeđih šalova nevjerojatnih i nepraktičnih dužina. Sylvie se
ugodno iznenadila daru za jednoličnost svoje starije kćeri. To će joj u budućem
životu dobro doći. Sylvie padne očica pa ispod glasa prokune, na što se Pamela
i Bridget zgranu. “Kakve vijesti?” napokon nevoljko upita.
“Bombardirali su Norfolk”, reče Bridget, sva ponosna na informacije
kojima raspolaže.
“Bombe?” reče Sylvie i digne pogled s pletiva. “U Norfolku?”
“Cepelinski napad”, znalački reče Bridget. “Eto što su vam Švabe. Briga
njih koga će pobiti. Zli su, živa istina. Jedu belgijske bebe.”
“Pa sad...” reče Sylvie dok je hvatala izgubljenu očicu. “Možda je to malo
pretjerano.”
Pamela je oklijevala s desertnom vilicom u jednoj i žličicom u drugoj ruci,
kao da kani krenuti u napad na kakvu tešku slasticu gospođe Glover. “Jedu?”
užasnuto ponovi. “Bebe?”
“Ne”, srdito reče Sylvie. “Ne luduj.”
Gospođa Glover zazove Bridget iz kuhinjskih dubina i Bridget poleti na
zapovijed. Sylvie ju je čula kako uza stube dovikuje ostaloj djeci: “Večera vam
je na stolu!”
Pamela uzdahne kao netko tko je već proživio cijeli život pa sjedne za stol.
Tupo se zapilji u stolnjak i reče: “Nedostaje mi tata.”
“I meni, mila”, reče Sylvie. “I meni. Ne budali sad, idi i reci ostalima da
operu ruke.”

41
 Sylvie je o Božiću spakirala veliku kutiju korisnih stvari za Hugha:
nezaobilazne čarape i rukavice; jedan od Pamelinih beskrajnih šalova i, kao
protutežu, dvostruki kašmirski šal koji je Sylvie isplela i krstila svojim
omiljenim parfemom, La Rose Jacqueminot, da ga podsjeća na dom. Zamišljala
je kako Hugh na bojnom polju nosi šal tik uz kožu, kao udvorni vitez vrpcu
svoje gospe na turniru. Bolje ta viteška sanjarija nego bljesci mračnijih slutnji.
Proveli su mrazan vikend u Broadstairsu zabundani u nazuvcima, košuljcima i
fantomkama, pa su čuli kako preko vode gruvaju teški topovi.
U božićnoj se kutiji našao i kolač sa šljivama koji je ispekla gospođa
Glover, limena kutija Pamelinih poprilično bezobličnih pepermintnih puslica,
cigarete, boca dobroga ječmenog viskija i zbirka poezije - antologija engleskog
pjesništva, uglavnom pastoralnoga i ne pretjerano zahtjevnoga - kao i sitni
darovi, ručni rad - Mauriceov avion od balzovine i Ursulin crtež plavog neba i
zelene trave sa sićušnim iskrivljenim psećim likom. “Noštromo”, na vrhu je zlu
ne trebalo napisala Sylvie. Nije imala pojma je li Hugh kutiju primio ili nije.
Božić je bio sumoran. Došla je Izzie i naveliko se raspričala ni o čemu
(bolje rečeno, o sebi), a zatim je objavila da je stupila u civilne dragovoljke i
odmah poslije blagdana odlazi u Francusku.
“Ali, Izzie,” rekla je Sylvie, “ti niti znaš njegovati bolesnike, ni kuhati,
tipkati ili raditi bilo što korisno.” Ispalo je oštrije nego što je kanila, no Izzie je
stvarno bila šašavica i pol. (“Vjetrogonja”, prosudila je gospođa Glover.)
“I to je to”, rekla je Bridget kad je čula za Izzien humanitarni pothvat. “Do
Korizme ćemo izgubiti rat.” Izzie svoje dijete nikad nije spominjala. Posvojili
su ga u Njemačkoj i Sylvie je pretpostavljala da je njemački državljanin. Kako
čudno, tek je malo mlađi od Ursule, a službeno im je neprijatelj.
Onda su za Novu godinu sva djeca jedno za drugim dobila vodene kozice.
Čim je prva kozica buknula Pameli na licu, Izzie je već hvatala vlak za London.
Toliko o Florence Nightingale, Sylvie je zlovoljno rekla Bridget.

Unatoč kratkim i nespretnim prstićima, sad se i Ursula uključila u kućnu

pletaću groznicu. Za Božić je dobila drvenu francusku pletaću lutku po imenu
La Reine Solange, što znači “kraljica Solange”, rekla je Sylvie, iako je “sumnjala”
da povijest zna za bilo kakvu kraljicu Solange. Kraljica Solange bila je obojena
kraljevskim bojama i nosila je raskošnu žutu krunu čiji su joj šiljci držali vunu.
Ursula joj je bila odana podanica i sve je slobodno vrijeme - a njega je imala u
izobilju - posvetila izradi dugih i zavojitih svitaka vune kojima je jedina svrha
bila da ih potom frče u podmetače i klempave grijače za čajnik. (“Gdje su otvori
za grlić i držak?” zbunjeno je pitala Bridget.)

42
 “Krasno, mila”, Sylvie je proučavala jedan od malenih podmetača koji joj se
u rukama polako razmotavao, kao nešto što se budi iz duga sna. “Upamti, tko
vježba, taj i uvježba.”

“Večera vam je na stolu!”

Ursula se nije obazirala na poziv. Opčinjena veličanstvom, sjedila je na
krevetu i usredotočeno nabiraia lice dok je motala vunu oko krune kraljice
Solange. Bio je to stari komad žućkastosmeđe češljane pređe, ali “sila kola
lomi”, rekla bi Sylvie.
Maurice se već trebao vratiti u školu, ali njegove su kozice bile najgore i
lice mu je još bilo puno sitnih ožiljaka, kao da ga je ptica iskljucala. “još
nekoliko dana kod kuće, mladiću”, rekao je doktor Fellowes, no Ursuli se činilo
da Maurice puca od zdravlja.
Nemirno je koračao sobom, dosađivao se kao lav u kavezu. Pod krevetom
je našao Pamelinu papuču i šutirao je amo-tamo kao nogometnu loptu. Onda
uzme porculanski ukras, figuricu dame u krinolini koja je bila silno draga
Pameli, i baci je tako visoko u zrak da uza zlokoban cin okrzne sjenilo od žutog
stakla na svjetiljci. Ursula pusti pletivo i ruke joj u užasu polete na usta. Dama
u krinolini mekano sleti na vrećasti poplun Pameline satenske perine, ali
Maurice je dotle zgrabio odbačenu pletaću lutku i počeo s njom jurcati, glumila
mu je zrakoplov. Ursula je gledala kako sirota kraljica Solange leti sobom, a iz
utrobe joj viri rep vune i vije se za njom kao tanana zastavica.
I tad Maurice učini nešto istinski zločesto. Otvori tavanski prozor, u sobu
pusti neželjen zapah studena zraka i zavitla drvenu lutkicu u neprijateljsku
noć.
Ursula smjesta do prozora dovuče stolac, popne se i proviri van. Na
otočiću svjetla koje je dopiralo kroz prozor uoči kraljicu Solange nasukanu na
crepovima u udubini između tavanskih krovića.
Maurice je sad bio Indijanac pa je skakao s kreveta na krevet i puštao
ratne pokliče. “Večera vam je na stolu!” još nestrpljivije zatrubi Bridget s
podnožja stuba. Ursula nije marila ni za njega ni za nju, junačko joj je srce
glasno lupalo dok se pentrala kroz prozor - što nije bio mačji kašalj - da po
svaku cijenu spasi svoju vladarku. Crepovi su bili skliski od leda i Ursuli se
papučasta nožica omakne čim je spusti na kosinu pod prozorom. Ispusti sitan
krik, ispruži ruku prema pletaćoj kraljici dok je jurila kraj nje s nogama prema
dolje kao kakav sanjkaš bez sanjki. Nije bilo nikakva rubnjaka koji bi prikočio
spust, ničega što bi joj zaustavilo uzlet u crna krila noći. Osjeti neku navalu,
takoreći ushit kad izleti u bezdani zrak i onda ništa.
I tu padne mrak.

43
Snijeg

44
 11. veljače 1910.

Kiselo povrće u gorušici nezdravom je bojom podsjećalo na žuticu. Doktor

Fellowes jeo je za kuhinjskim stolom pri svjetlu petrolejke koja se dosadno
dimila. Razmazao je povrće po kruhu s maslacem i navrh dodao debelu krišku
masne šunke. Sjetio se komada slanine spremljena na hladno u svojoj vlastitoj
smočnici. Sam je odabrao svinju, pokazao ju je seljaku, nije tu vidio živoga
stvora, nego lekciju iz anatomije - sklop kotleta, bunceka, obrazine,
potrbušnice i golemih butova za kuhanje. Meso. Pomisli na djetešce koje je
rezom kirurških škara spasio iz ralja smrti. “Čudo života”, hladnokrvno je
rekao sirovoj irskoj sluškinjici (“Bridget, gospodine.”) “Prenoćit ću”, dodao je.
“Zbog snijega.”
Gdje sve ne bi radije bio nego u Lisjaku. Zašto se tako zove? Čemu pohvala
staništu tako podmukle zvijeri? U mladosti je, sav naočit u grimizu, doktor
Fellowes jahao u lovu. Da mu je znati hoće li mu se cura ujutro pojaviti u sobi s
pladnjem čaja i prepečenca. Zamišljao je kako u umivaonik toči vruću vodu iz
vrča i sapuna ga pred kaminom spavaće sobe kao mati prije mnogo desetljeća.
Doktor Fellowes bio je tvrdoglavo vjeran svojoj supruzi, no misli su mu
vrludale uzduž i poprijeko.
Bridget ga svijećom povede na kat. Svijeća je neobuzdano plamsala i
treperila dok se za sluškinjinom žgoljavom pozadinom penjao do prohladne
gostinske sobe. Upalila mu je svijeću na ormariću za noćnu posudu pa nestala
u mračnom ždrijelu predsoblja sa žurnim “Laku noć, gospodine”.
Ležao je u hladnoj postelji, neugodno mu se podrigivalo na kiselo povrće.
Da je bar kod kuće, kraj mlitavoga, toplog tijela gospođe Fellowes, žene koju je
priroda zakinula na profinjenosti i koja je vječno vonjala na prženi luk. Što ne
mora biti neugodno.

45
Rat

46
 20. siječnja 1915.

“’Oćete se požuriti?” srdito reče Bridget. Nestrpljivo je stajala u dovratku s

Teddyjem u naručju. “Koliko vam puta moram reći, večera vam je na stolu.”
Teddy se meškoljio u čvrstom hvatu njezinih ruku. Maurice se nije obazirao,
potpuno su ga zaokupile tančine indijanskoga ratnog plesa. “Silazi s tog
prozora, Ursula, za Boga miloga. I zašto je uopće otvoren? Ledeno je, prehladit
ćeš se.”
Ursula je upravo htjela zaroniti kroz prozor za kraljicom Solange u
namjeri da je izbavi s ničije zemlje krova, kad se iz nekog razloga pokoleba.
Tračak sumnje, nesigurno stopalo i pomisao da je krov veoma visok, a noć
pregolema. I tad se pojavila Pamela i rekla: “Mama kaže da morate oprati ruke
za večeru” a čas se poslije Bridget topotom uspela uza stube s nepopustljivim
pripjevom: Večera vam je na stolu! i sve su nade u kraljevsko spašavanje
propale. “A ti, Maurice,” nastavi Bridget, “nisi bolji od divljaka.”
“Ja jesam divljak”, on će. “Ja sam Apaš.”
“Možeš biti i hotentotski kralj što se mene tiče, ali SVEJEDNO TI JE
VEČERA NA STOLU.”
Maurice ispusti posljednji prkosni bojni poklič pa se bučno stušti niza
stube, a Pamela s pomoću stare mreže za lacrosse privezane na štap za hodanje
kao potegačom izvuče kraljicu Solange iz ledenog bespuća krova.

Za večeru su imali kuhanu piletinu. Teddy je dobio mekokuhano jaje. Sylvie

uzdahne. Sad kad su držali svoje piliće, mnogi su obroci uključivali piletinu na
ovaj ili onaj način. Imali su kokošinjac i žicom opasano dvorište za perad na
mjestu koje je prije rata bilo namijenjeno zasadu šparoga. Sad ih je Stari Tom
napustio, iako je Sylvie čula da “gospodin Ridgely” još radi kod njihovih
susjeda Coleovih. Možda mu ipak nije bilo drago što ga zovu “Stari Tom”.
“Je li da ovo nije naša kokoš?” upita Ursula.
“Ne, mila” reče Sylvie. “Nije.”
Piletina je bila tvrda i žilava. Otkako je George ozlijeđen u napadu bojnim
otrovom, kuhinja gospođe Glover više nije što je nekad bila. Još je boravio u
poljskoj bolnici u Francuskoj, a kad je Sylvie pitala za težinu ozljede, rekla je da
ne zna. “Kakav užas”, rekla je Sylvie. Sylvie je mislila kako bi se ona, da njoj
rane sina daleko od kuće, morala dati u potragu da ga nađe. Da njeguje i
zaliječi svoga sirotoga mališana. Možda ne Mauricea, ali Teddyja sigurno. Kad
zamisli kako Teddy leži ranjen i bespomoćan, navru joj suze na oči.

47
 “Je li ti dobro, mama?” upita Pamela.
“Svakako”, reče Sylvie, iščeprka jadac iz pilećeg kostura i pruži ga Ursuli
da zaželi želju, a ona reče da ne zna kako. “Pa, općenito, želimo da nam se
ostvare snovi”, reče Sylvie.
“Ne valjda i moji snovi?” s ustrašenim izrazom lica reče Ursula.

“Ne valjda i moji snovi?” Ursula se sjeti divovske kosilice koja ju je progonila
kroz noć i indijanskog plemena koje ju je vezivalo za kolce i opkoljavalo
naoružano lukovima i strijelama. “Je li da ovo jest naša kokoš?” reče Maurice.
Ursula je voljela kokoši, voljela je toplu slamu i pernatost kokošinjca,
voljela je posegnuti pod čvrsta topla tijela i naći još toplije jaje.
“Ovo je Henrietta, zar ne?” Maurice je bio uporan. “Bila je stara. Gospođa
Glover rekla je da joj je vrijeme za lonac.”
Ursula prouči svoj tanjur. Henrietta joj je bila osobito draga. Iz žilave
kriške bijela mesa nije mogla ništa iščitati.
“Henrietta?” u strepnji cikne Pamela.
“Ti si je zaklala?” Maurice je žudno pitao Sylvie. “Je li bilo mnogo krvi?”
Lisice su im već odnijele nekoliko kokoši. Sylvie je rekla da se čudi kako su
kokoši glupe. Nisu gluplje od ljudi, rekla je gospođa Glover. Lisice su odnijele i
Pamelina kunića, prošlog ljeta. George Glover spasio je dva kunića i Pamela je
silom htjela svomu saviti gnijezdo u vrtu, no Ursula se pobunila pa je svoga
kunića donijela u kuću i smjestila ga u kuću za lutke, gdje je sve isprevrtao i
ostavio izmet nalik na sitne kuglice od sladića. Kad ga je Bridget našla, odnijela
ga je u neku šupu i više ga nikad nisu vidjeli.
Za desert su imali roladu s pekmezom i šato, pekmez je bio od ljetošnjih
malina. Od ljeta je ostao samo san, rekla je Sylvie.
“Mrtva beba”, reče Maurice onim groznim nemarnim tonom koji je
internat kod njega samo dodatno njegovao. Trpao je usta desertom i govorio:
“Tako mi u školi zovemo roladu s pekmezom.”
“Bonton, Maurice”, upozori ga Sylvie. “I molim te, nemoj biti tako oduran.”
“Mrtva beba?” Ursula odloži žlicu i užasnuto se zagleda u tanjur pred
sobom.
“Nijemci ih jedu”, turobno će Pamela.
“Slastice?” zbuni se Ursula. Ta valjda svi jedu slastice, čak i neprijatelji?
“Ne, bebe”, Pamela će. “Ali samo belgijske.”

Sylvie se zagleda u roladu i kružnu, crvenu brazdu pekmeza nalik na krv pa

protrne. Tog je jutra gledala kako je gospođa Glover sirotoj Henrietti zavrnula
vratom preko drška metle i ravnodušno smaknula pticu poput izvršitelja

48
smrtne kazne. Valjda sila kola lomi, mislila je Sylvie. “U ratu smo”, rekla je
gospođa Glover. “Nije vrijeme za gadljivost.”
Pamela nije odustajala od teme. “Je li, mama? Je li ono bila Henrietta?”
“Nije, mila”, Sylvie će. “Časne mi riječi, nije bila Henrietta.”
Žurno kucanje na stražnjim vratima spriječi nastavak razgovora. Svi se
ukipe i zagledaju jedni u druge kao da ih je netko uhvatio u jeku zločina. Ursula
nije pravo znala zašto. “Samo da nisu loše vijesti”, reče Sylvie. A bile su. U roku
od nekoliko sekunda iz kuhinje se prolomi strašan krik. Stara cokula Sam
Wellington je poginuo.
“Taj strašni rat”, promrmlja Sylvie.

*
Pamela je Ursuli dala ostatke jednoga od svojih sivosmeđih klubaka
četveronitne runske vune, a Ursula je obećala da će kraljica Solange iznjedriti
malen podmetač za Pamelinu čašu za vodu u znak zahvalnosti što ju je spasila.
Kad su te noći otišle na počinak, damu u krinolini i kraljicu Solange
postavile su jednu kraj druge na noćni ormarić: junački su preživjele sraz s
neprijateljem.

49
Primirje

50
 Lipanj 1918.

Teddyjev rođendan. Rođen u znaku Raka. Zagonetan znak, rekla je Sylvie, iako
je smatrala da su to “koještarije”. “Ljetos imaš četiri ljeta”, rekla je Bridget, što
je možda bila svojevrsna šala.
Sylvie i gospođa Glover pripremale su malenu čajanku, “iznenađenje”.
Sylvie su sva djeca bila draga, Maurice možda malo manje, ali Teddyja je
upravo obožavala.
Teddy nije ni znao da mu je rođendan jer su već danima imali stroge upute
da ga ne spominju. Ursuli nije išlo u glavu kako je teško čuvati tajnu. Sylvie je
bila majstorica. Rekla im je da “slavljenika” odvedu van dok ona sve ne
pripremi. Pamela se tužila da ona nikad nije imala slavlje iznenađenja, a Sylvie
je rekla: “Naravno da jesi, samo se ne sjećaš.” Je li to istina? Pamela se namršti
jer nije mogla znati. Ursula nije imala pojma je li ikad imala slavlje
iznenađenja, a bome ni slavlje koje nije bilo iznenađenje. U njezinoj je glavi
prošlost zbrka, a ne ravna crta kao Pameli.
Bridget reče: “Hajde, svi ćemo skupa u šetnju”, a Sylvie reče: “Da, dajte
odnesite pekmeza gospođi Dodds.” Sylvie je zavrnutih rukava i kose pod
rupcem jučer cijeli dan pomagala gospođi Glover kuhati pekmez i ukuhavala
pune bakrene lonce vrtnih malina sa šećerom koji su uštedjeli iz racionirane
opskrbe. “Kao da radimo u tvornici streljiva”, rekla je Sylvie dok je lijevkom
točila staklenku za staklenkom uzavrela pekmeza. “Možeš misliti”, mrmljala je
gospođa Glover sebi u bradu.
Vrt je dao obilan urod, Sylvie je čitala knjige o uzgoju voća i objavila da je
sad prava vrtlarica. Gospođa Glover mrko je rekla da je s bobicama lako, vidjet
će kad se okuša s cvjetačom. Za teške je vrtne poslove Sylvie angažirala
Clarencea Doddsa, negdašnjeg druga Sama Wellingtona, stare cokule. Clarence
je prije rata bio vrtlarski pomoćnik u Dvoru. Razvojačili su ga kao invalida i
sad je preko pola lica nosio limenu obrazinu i govorio da bi htio raditi u
prodavaonici mješovite robe. Ursula ga je prvi put srela dok je pripremao
gredicu za mrkve i nepristojno zavriskala kad se okrenuo pa mu je prvi put
vidjela lice. Obrazina je imala jedno širom otvoreno oko obojeno u plavo da se
slaže s drugim, pravim. “To bi i konje poplašilo, ha?” rekao je i nasmiješio se.
Njoj bi bilo draže da nije jer mu obrazina nije pokrivala usta. Usne su mu bile
napućene i čudne, kao da su neki dodatak, našiven poslije rođenja.
“Ja sam ti jedan od srećkovića”, rekao joj je. “Topnička je paljba vrag.”
Ursuli nije izgledao kao bogzna kakav srećković.

51
 Paperjasti čuperci mrkvi jedva su niknuli kad je Bridget počela hodati s
Clarenceom. Kad je Sylvie vadila prve krumpire, Bridget i Clarence već su bili
zaručeni, a kako si Clarence nije mogao priuštiti prsten, Sylvie je Bridget dala
stari prsten s umetnutim kamenjem koji je, kaže “imala cijelu vječnost”, a
nikad ga nije nosila. “Zapravo je obična drangulija,” rekla je, “nije osobito
vrijedan”, iako joj ga je Hugh kupio u New Bond Streetu nakon Pamelina
rođenja i nije žalio novca.
Fotografija Sama Wellingtona završila je u starome drvenom sanduku u
šupi. “Ne mogu je zadržati,” Bridget je uzrujano rekla gospođi Glover, “ali nije
red ni da je bacim, zar ne?”
“Možeš je zakopati”, predložila je gospođa Glover, no Bridget se te zamisli
grozila. “Kao crne magije.”

Krenuli su prema kući gospođe Dodds natovareni pekmezom, kao i

prekrasnom kitom kestenjastih mirisnih grahorica čijim se uzgojem Sylvie
veoma ponosila. “Ako gospođu Dodds bude zanimalo, sorta je senator”,
objasnila je Bridget.
“Neće je zanimati”, odvratila je Bridget.
Naravno, Maurice nije bio s njima. Nakon doručka odjezdio je biciklom s
izletničkim ručkom u naprtnjači i nestao s prijateljima na cijeli dan. Mauriceov
je život Ursulu i Pamelu veoma slabo zanimao, a njega njihov ni najmanje.
Teddy je bio posve drukčiji brat, odan i nježan poput psa pa su ga tako i
mazile.
Clarenceova je majka još radila u Dvoru, prema Sylvienim riječima, u
“polufeudalnom odnosu”, i imala je kućicu na imanju, prastaru nastambu koja
je vonjala na ustajalu vodu i staru žbuku. Na vlažnom se stropu boja
napuhnula kao mlohava koža. Prošle je godine Noštromo uginuo od štenećaka
i pokopali su ga pod burbonskom ružom koju je Sylvie posebno naručila za
njegov grob. “Zove se Louise Odier”, rekla je, “ako vas zanima.” Sad su imali
novog psa, malenu crnu mješanku vrtirepku po imenu Nestaška, koja se isto
tako mogla zvati i Nevolja, jer bi joj se Sylvie svaki put nasmijala i rekla: “Ajoj,
eto nevolje.” Pamela je vidjela kad je gospođa Glover Nestašku počastila vješto
ciljanim udarcem noge u teškoj cipeli i Sylvie je morala “porazgovarati” s njom.
Bridget nije dala da Nestaška pođe s njima gospođi Dodds, rekla je da bi joj ova
uši probila, “Ona ne vjeruje u pse”, rekla je Bridget.
“Ta nisu psi vjerska doktrina”, rekla je Sylvie.
Clarence ih je dočekao na ulazu na imanje. Sam je Dvor bio kilometrima
daleko, na kraju dugoga brijestova drvoreda. Dauntovi su ondje živjeli
stoljećima i pojavljivali se s vremena na vrijeme da otvore seoske fešte i
sajmove, ili letimice uveličaju godišnje božićno slavlje u seoskom domu. Imali

52
su svoju kapelu pa ih nikad nisu viđali u crkvi, iako ih sad nisu viđali ni bilo
gdje drugdje jer im je rat odnio tri sina, jednog za drugim, pa su se više-manje
povukli iz svijeta.
Hočeš-nećeš morao si zuriti u Clarenceovo limeno lice (pocinčani bakar,
ispravljao ih je). Živjeli su u strepnji da će skinuti obrazinu. Skida li je kad
obnoć liježe u postelju? Ako se Bridget za nj uda, hoće li vidjeti strahotu koju
skriva? “Manji je problem što je pod njom,” čuli su kad je Bridget rekla gospođi
Glover, “nego čega nema.”
Gospođa Dodds (Bridget ju je zvala “stara mati Dodds”, kao da je lik iz
dječje pjesmice) odraslima je pripremila čaj, za koji je Bridget poslije rekla da
je bio “slab kao janjeća vodica”. Bridget je voljela da joj čaj bude “tako jak da u
njemu žličica stoji uspravno”. Ni Pamela ni Ursula nisu bile sigurne što bi ta
janjeća vodica bila, no zvučala je zgodno. Njima je gospođa Dodds dala
pjenasto mlijeko, vadila ga je zaimačom iz velikoga emajliranog vrča i još je
bilo toplo iz dvorske mljekare. Ursulu je od njega uhvatila mučnina. “Velika
dobročiniteljica”, promrmlja gospođa Dodds Clarenceu kad su joj uručili
pekmez i mirisne grahorice, a on prijekorno reče: “Majko.” Gospođa Dodds
preda cvijeće Bridget, a ona je stajala i držala grahorice poput kakve nevjeste
dok joj gospođa Dodds nije rekla: “Jesi bena, stavi ih u vodu.”

“Kolača?” reče Clarenceova mati, dijeleći tanke kriške medenjaka koje su očito
bile vlažne kao i njezina kućica. “Lijepo je vidjeti djecu”, reče gospođa Dodds, a
gledala je Teddyja kao da je kakva rijetka životinja. Teddy je bio nepokolebljiv
dječačić i nije se dao odvratiti od mlijeka i kolača. Imao je mliječni brk pa ga
Pamela obriše rupčićem. Ursula je slutila kako gospođi Dodds zapravo nije
milo vidjeti djecu, štoviše, slutila je da se po pitanju djece slaže s gospođom
Glover. Osim kad je riječ o Teddyju, naravno. Teddy je svima bio drag. Čak i
Mauriceu. S vremena na vrijeme.
Gospođa Dodds proučavala je prsten koji je odnedavna krasio Bridgetinu
ruku pa ju je povukla za prst kao da povlači jadac. “Rubini i dijamanti”, rekla je.
“Veoma otmjeno.”
“Kamenje je sićušno”, branila se Bridget. “Zapravo je obična drangulija.”
Djevojčice pomognu Bridget da opere čajno posuđe, a Teddyja ostave da
se snalazi sam s gospođom Dodds. Posuđe su prale u velikome kamenom
sudoperu u praonici, imao je pumpu umjesto slavine. Bridget je rekla da su,
kad je ona bila mala “u grofoviji Kilkenny”, morali hodati na bunar po vodu.
Mirisne grahorice ljupko je složila u starom ćupu od narančine marmelade i
ostavila ga na drvenom sušilu. Kad su obrisale šalice i tanjuriće nekom
tankom, izlizanom kuhinjskom krpom gospođe Dodds (naravno, vlažnom),

53
Clarence ih upita bi li htjele otići do Dvora da vide obzidani vrt. “Morao bi
prestati odlaziti onamo, sine,” reče mu gospođa Dodds, “samo se uzrujavaš.”

Ušli su kroz stara drvena vrata u zidu. Vrata se nisu dala i Bridget zaječi kad ih
Clarence gurne ramenom da ih otvori. Ursula je očekivala nešto čudesno -
pjenušave fontane i terase, kipove, stazice i sjenice i cvjetne gredice koje se
steru u nedogled - no zatekla je običnu zaraslu poljanu kojom su na sve strane
bujali trn i čičak.
“Je, prašuma”, reče Clarence. “Ovo je nekoć bio kuhinjski vrt. U Dvoru je
prije rata radilo dvanaest vrtlara.” Samo su ruže koje su se penjale zidovima
još uspijevale, kao i voćke u voćnjaku, krcate urodom. Šljive su trunule na
granama. Posvuda su zujale uzbuđene ose. “Ove godine nisu brali” rekao je
Clarence. “Tri sina u Dvoru, a svi su izginuli u tome prokletom ratu. Valjda im
nije do pite od šljiva.”
“Ccc”, Bridget će. “Biraj riječi.”
Bio je ondje i staklenik na kojem stakla više takoreći nije ni bilo i u njemu
su vidjeli uvenula stabla breskvi i marelica. “Sramota, kvragu”, Clarence će i
Bridget opet cokne i reče: “Ne pred djecom”, baš kao Sylvie. “Sve je zapušteno”,
Clarence se nije obazirao. “Dođe mi da se rasplačem.” “Pa mogao bi se vratiti
na stari posao ovdje u Dvoru”, Bridget će. “Sigurno bi im bilo drago. Nije da ne
možeš raditi kao prije s…” Zapne i neodređeno mahne prema Clarenceovu licu.
“Ne želim stari posao”, osorno će on. “Za mene su služinski dani kod
gospode prošli. Nedostaje mi vrt, a ne taj život. Vrt je bio krasota.”
“Mi možemo imati svoj vrtić”, rekla je Bridget. “Ili parcelu za obrađivanje.”
Bridget kao da se naveliko trudila da razvedri Clarencea. Ursula je
pretpostavljala da vježba za brak.
“Da, zašto ne?” Clarence je zamisao dočekao natmureno. Pokupi resku
jabučicu koja je prerano pala i snažno je baci preko ramena kao kriketaš.
Sletjela je na staklenik i razbila jedno od preostalih okana. “Bemti”, reče
Clarence, a Bridget zamahne rukom kao da će mu dati packu i prosikće:
“Djeca.”
(“Krasota”, navečer je s divljenjem rekla Pamela dok su prije spavanja
umivale lice teškim komadom karbolnog sapuna. “Clarence je pjesnik”)
Dok su se istim putom vraćali kući, Ursula je još osjećala miris grahorica
koje su ostavili u kuhinji gospođe Dodds. Činilo joj se da je grozna šteta ostaviti
ih gdje za njih nitko ne mari. Dotle je Ursula već potpuno zaboravila
rođendansku čajanku i iznenadila se takoreći koliko i Teddy kad su se vratili
kući pa zatekli predvorje okićeno zastavicama i vijencima i ozarenu Sylvie s
umotanim darom koji je očito bio dječji avion.
“Iznenađenje”, rekla je.

54
 11. studenoga 1918.

“Kakvo sjetno doba godine”, Sylvie će nikomu određeno.

Lišće je još u debelom sloju pokrivalo travnjak. Od ljeta je opet ostao samo
san. Ursuli se sad već činilo da je svako ljeto san. Padalo je i posljednje lišće i
velika se bukva gotovo pretvorila u kostur. Sylvie kao da je u primirju još više
klonula duhom nego za rata. (“Koliko je jadnih momaka zauvijek otišlo. Mir ih
neće vratiti.”)
Tog dana nije bilo škole zbog velike pobjede pa su ih poslali van da se
igraju na jutarnjoj kišici. Imali su nove susjede, bojnika i gospođu Shawcross,
tako da su vlažno jutro uglavnom proveli vireći kroz procjepe u živici
božikovine ne bi li ugledale njihove kćeri. U susjedstvu nije bilo drugih
djevojčica njihovih godina. Coleovi su imali samo sinove. Nisu bili grubi kao
Maurice, pristojno su se ponašali i nikad nisu kinjili Ursulu i Pamelu.
“Mislim da se igraju skrivača” izvijesti Pamela s bojišnice kod
Shawcrossovih. Ursula se pokušala naviriti kroz živicu pa joj je opaka
božikovina ogrebla lice. “Mislim da smo vršnjakinje”, Pamela će. “Imaju čak i
jednu malenu za tebe, Teddy.” Teddy izvije obrve i reče: “O.” Teddy je volio
djevojčice. Djevojčice su voljele Teddyja. “O, samo malo, evo još jedne”, Pamela
će. “Množe se.”
“Veća ili manja?” pitala je Ursula.
“Manja, još jedna curica. Prije je beba. Starija je nosi.”
Ursulu je računica tolikog broja djevojčica sve više zbunjivala.
“Pet!” bez daha će Pamela kad očito dobije konačni zbroj. “Pet curica.”
Dotle se Nestaška uspjela promigoljiti ispod živice pa su čuli uzbuđenu
ciku koja je popratila njezinu pojavu s druge strane božikovine.
“Hej,” Pamela digne glas, “biste li nam vratili našeg psa?”

Za ručak su imali kuhanu kobasicu u tijestu i zapečeni varenac s pekmezom i

snijegom. “Gdje ste bili?” upita Sylvie. “Ursula, kosa ti je puna grančica.
Izgledaš kao poganka.”
“Božikovina”, reče Pamela. “Bili smo kod susjeda. Upoznali smo
Shawcrossove curice. Pet ih je.”
“Znam”, Sylvie ih je brojila na prste. “Winnie, Gertie, Millie, Nancy i...”
“Beatrice”, doda Pamela.

55
 “Jesu li vas pozvali u kuću?” pitala je gospođa Glover, cjepidlaka kad je o
pristojnosti riječ.
“Našli smo rupu u živici”, Pamela će.
“Tuda, znači, prolaze one proklete lisice”, zagunđa gospođa Glover, “dolaze
iz šumarka”, a Sylvie se namršti na izbor riječi gospođe Glover, ali ne reče ništa
jer su službeno slavile. Sylvie, Bridget i gospođa Glover “nazdravljale su miru”
čašicama šerija. Ni Sylvie ni gospođi Glover nije bilo do slavlja. I Hugh i Izzie
još su bili na bojištu, a Sylvie je rekla da ne kani povjerovati da je Hugh na
sigurnome dok ne prijeđe kućni prag. Izzie je tijekom cijelog rata vozila
ambulantna kola, no to nikomu od njih nije išlo u glavu. George Glover bio je
na “rehabilitaciji” u domu negdje u Cotswoldsu. Gospođa Glover otišla mu je u
posjet, no nije bila raspoložena pripovijedati što je vidjela, osim što je rekla da
George više nije sav svoj. “Mislim da nitko od njih više nije svoj”, rekla je
Sylvie. Ursula je pokušala zamisliti kako bi bilo da nije Ursula, no to je bilo
neizvedivo pa je digla ruke.
Georgea su na imanju zamijenile dvije djevojke iz Ženske poljoprivredne
vojske. Obje su bile jahački tipovi iz Northamptonshirea i Sylvie je rekla kako
bi se ona sama prijavila za posao da je znala kako će ženama dopustiti da rade
sa Samsonom i Nelsonom. Djevojke su nekoliko puta došle na čaj i, na
zgražanje gospođe Glover, sjedile u kuhinji u blatnim gamašama. Bridget je
bila u šeširu, spremna za izlazak, kad se na stražnjim vratima stidljivo pojavi
Clarence i mumljavo pozdravi Sylvie i gospođu Glover. “Sretni par”, kako ih je
gospođa Glover zvala bez ikakve naznake da im čestita, hvatao je vlak za
London da sudjeluje u proslavi pobjede. Bridget je sva frcala od uzbuđenja.
“Sigurno ne želite s nama, gospođo Glover? Kladim se da će biti lude zabave.”
Gospođa Glover prevrne očima kao nezadovoljna krava. “Izbjegavala je
gomilu” zbog epidemije gripe. Imala je nećaka koji se srušio mrtav na ulici,
zdrav zdravcat za doručak, “do podneva pokojni”. Sylvie je rekla da se ne smiju
bojati gripe. “Život mora ići dalje”, rekla je.
Kad su Bridget i Clarence otišli na kolodvor, gospoda Glover i Sylvie sjele
su za kuhinjski stol i popile još jedan šeri. “Luda zabava, možete misliti”, rekla
je gospođa Glover. Dok se pojavio Teddy s popašnom Nestaškom za petama i
objavio da umire od gladi i “Jesu li zaboravile ručak?” na varencu je preljev od
snijega upao i potpuno zagorio. Posljednja ratna žrtva.

Neuspješno su pokušale budne dočekati Bridgetin povratak i zaspale uza štivo

za laku noć. Pamela je bila opčinjena romanom U zaleđu Sjevernjaka, dok se
Ursula probijala kroz Vjetar u vrbama. Osobito je voljela Krticu. Zagonetno je
sporo čitala i pisala (“Tko vježba, taj i uvježba, mila”) i bila je najsretnija kad bi
joj Pamela čitala naglas. Obje su voljele bajke i imale su sve knjige Andrewa

56
Langa, svih dvanaest boja: Hugh im ih je kupovao za rođendane i Božić.
“Krasote”, rekla je Pamela.
Bridgetin bučni povratak probudio je Ursulu, a ona je probudila Pamelu pa
su obje otapkale u prizemlje, gdje su ih razgaljena Bridget i trezniji Clarence
zabavili pričama o svetkovanju, “moru ljudi” i radosnoj gomili koja je do
promuklosti zazivala kralja (“Hoćemo kralja! Hoćemo kralja!” zaneseno je
demonstrirala Bridget) dok se nije pojavio na balkonu Buckinghamske palače.
“A tek zvona,” dodao je Clarence, “u životu nisam čuo ništa slično. Sva su
londonska zvona pozdravljala mir.”
“Krasota”, rekla je Pamela.
Bridget je negdje u vrevi izgubila šešir, kao i nekoliko ukosnica i gornji
gumb na bluzi. “Tiska me nosila” sretno je rekla.
“Zaboga, kakva larma”, u kuhinji osvane Sylvie, pospana i ljupka u
čipkastom ogrtaču, s kosom spletenom u debelo čupavo uže koje joj je padalo
niz leđa. Clarence porumeni i zagleda se sebi u čizme. Sylvie skuha kakao za
sve pa je milostivo slušala Bridget sve dok više nitko nije mogao držati oči
otvorene, čak ni zbog novine ponoćnog bdijenja.
“Sutra se sve vraća na staro” reče Clarence i smiono poljubi Bridget u
obraz prije nego što se otputi natrag k majci. Sve u svemu, dan je bio izniman.
“Misliš da će se gospođa Glover ljutiti što je nismo probudile?” prošapće
Sylvie Pameli na putu uza stube.
“Puknut će od bijesa” Pamela će i obje se nasmiju kao urotnice, kao žene.

Kad je opet zaspala, Ursula je sanjala o Clarenceu i Bridget. Hodali su zaraslim

vrtom u potrazi za Bridgetinim šeširom. Clarence je plakao, zdravom stranom
lica tekle su mu prave suze, a maskom naslikane, poput umjetnih kišnih kapi
na slici prozorskog okna.
Kad se Ursula sutradan ujutro probudila, gorjela je od vrućice i sve ju je
boljelo. “Crveni se kao rak”, rekla je gospoša Glover kad ju je Sylvie dovela da
čuje i drugo mišljenje. I Bridget je pala u postelju. “Nikakvo čudo”, reče
gospoša Glover i u osudi prekriži ruke podno jedrih, ali odbojnih njedara.
Ursula se nadala da nikad neće spasti na njegu gospođe Glover.
Ursula je disala oštro i hroptavo, dah joj se u prsima zgusnuo. Svijet se
nadimao i povlačio kao more u divovskoj školjci. Sve je zapravo bilo ugodno
mutno. Nestaška joj je ležala do nogu na krevetu, dok joj je Pamela čitala
Crvenu knjigu bajki, no riječi su dolazile i odlazile bez smisla. Pamelino bi se
lice izoštrilo pa zamutilo. Došla je Sylvie i pokušala joj dati goveđe juhe, no
imala je osjećaj da joj je ždrijelo preusko pa ju je ispljunula po posteljini.

57
 Začula se škripa kotača na šljunku i Sylvie je Pameli rekla: “Valjda je to
doktor Fellowes” pa je hitro ustala i dodala: “Ostani s Ursulom, Pammy, ali,
molim te, ne puštaj Teddyja unutra.”

*
Kuća je bila tiša nego inače. Sylvie se nije vraćala pa Pamela reče: “Idem
potražiti mamu. Brzo se vraćam.” Do Ursule je odnekud iz kuće doprlo
mrmljanje i vika, ali njoj to nije ništa značilo.
Spavala je nekim čudnim i nemirnim snom, a onda joj se odjedanput kraj
kreveta pojavi doktor Fellowes. S druge je strane sjedila Sylvie i Ursulu držala
za ruku kad je rekla: “U licu je blijedoljubičasta. Kao Bridget.” Blijedoljubičasto
lice zvuči lijepo, kao Blijedoljubičasta knjiga bajki. Sylvie je imala čudan glas,
grcav i uspaničen, kao onomad kad je na prilazu vidjela raznosača brzojava, a
ispostavilo se da to samo Izzy brzojavom Teddyju želi sretan rođendan.
(“Nema obzira”, rekla je Sylvie.)

Ursula nije mogla disati, no mirisala je majčin parfem i čula kako joj glas
nježno mrmlja na uho poput zuja pčela u ljetni dan. Bila je odveć umorna da bi
otvorila oči. Čula je kako Sylviene suknje šušte kad se odmakla od kreveta, pa
kako se otvara prozor. “Hoću ti dati zraka”, rekla je Sylvie kad se vratila Ursuli
i privila je na svoju prhku bluzu od krepa čiji je miris na škrob i ruže ulijevao
sigurnost. Kroz prozor je u tavanski sobičak dopro drvenasti miris dima
krijesa. Čula je topot kopita i klopot ugljena dok je ugljenar praznio vreće u
spremište za ugljen. Život je išao dalje. Krasota.
Trebala je samo jedan dah, ali nikako da dođe.
Mrak padne hitro, isprva bude neprijatelj, ali postane prijatelj.

58
Snijeg

59
 11. veljače 1910.

Krupna žena ložačkih podlaktica probudi doktora Fellowesa kad mu zvekne

šalicu i tanjurić na ormarić za noćnu posudu kraj postelje i trzajem razvuče
zastore iako je vani još bio mrak. Trebalo mu je malo vremena da se prisjeti
kako je u ledenoj gostinskoj sobi u Lisjaku, dok je pak nemalo zastrašna
donositeljica šalice i tanjurića kuharica kod Toddovih. Doktor Fellowes u
prašnjavu je arhivu svog mozga tražio ime: znao i e da ga se prije nekoliko sati
bez problema sjetio.
“Gospođa Glover”, reče kao da mu čita misli.
“Točno. Vrsna kiseliteljica povrća.” Činilo mu se da mu je glava puna
slame. Bio je neugodno svjestan da pod oskudnim pokrivačem ima samo gaće-
potkošulju. Primijetio je da je kamin u sobi hladan i prazan.
“Trebaju vas”, reče gospoda Glover. “Dogodila se nesreća.”
“Nesreća?” kao jeka će doktor Fellowes. “Nešto se dogodilo djetetu?”
“Seljak je završio biku pod papcima.”

60
Primirje

61
 12. studenoga 1918.

Ursula se prene iz sna. U sobi je bio mrak, ali negdje iz prizemlja čula je žamor.
Kako se zatvaraju vrata, smijuljenje i komešanje. Uhvati prodoran hihot,
Bridgetin prepoznatljiv smijeh, i mukli duboki glas nekog muškarca. Bridget i
Clarence vratili su se iz Londona.
Ursuli je prvi nagon bio da se ispentra iz kreveta i prodrma Pamelu da se
probudi pa da odu u prizemlje i ispitaju Bridget o ludoj zabavi, no nešto je
zaustavi. Dok je ležala i osluškivala mrak, zapljusne je val neke strahote, velika
strepnja, kao da se sprema nešto istinski podmuklo. Isti osjećaj kao kad je
zagazila u more za Pamelom kad su ljetovali u Cornwallu netom prije rata.
Spasio ih je neki neznanac. Sylvie se poslije toga pobrinula da svi odu na
plivalište u gradu i uče plivati s bivšim bojnikom iz Burskog rata koji im je
zapovijedao i grdio ih dok od straha nisu prestali tonuti. Sylvie je priču često
prepričavala kao presmiješnu ludoriju (“Onaj junački gospodin Winton!”), iako
se Ursula još jasno sjećala užasa.
Pamela u snu nešto promumlja i Ursula reče: “Ššš.” Pamela se ne smije
probuditi. Ne smiju otići u prizemlje. Ne smiju vidjeti Bridget. Ursula nije znala
zašto, odakle se stvorila ta strašna strepnja, no navuče pokrivače preko glave
da se skrije od onoga što vani vreba, što god bilo. Nadala se da je vani, a ne u
njoj. Mislila je da će se pretvarati da spava, no u roku od nekoliko minuta
obuzme je pravi san.

*
Ujutro su jeli u kuhinji jer je Bridget ostala u postelji, bilo joj je loše. “Nikakvo
čudo”, nesuosjećajno reče gospođa Glover dok im je dijelila zobenu kašu. “Ne
usuđujem se ni pomisliti u koje je doba doteturala kući.”
Sylvie siđe s kata s nedirnutim pladnjem. “Doista mislim da Bridget nije
dobro, gospođo Glover”, reče.
“Previše je popila”, podsmjehne se gospođa Glover dok je razbijala jaja kao
da ih kažnjava. Ursula zakašlje, a Sylvie je oštro pogleda. “Mislim da trebamo
pozvati doktora Fellowesa”, reče Sylvie gospođi Glover. “Zbog Bridget?” reče
gospođa Glover. “Mala je zdrava kao drijen. Doktor Fellowes će vas otpiliti kad
nanjuši kako bazdi po alkoholu.”
“Gospođo Glover”, reče Sylvie tonom koji je rabila kad je htjela pokazati da
misli veoma ozbiljno i biti sigurna da je ljudi slušaju. (Ne nosi blato u kuću,

62
nikad nemoj biti neljubazna prema drugoj djeci, ma koliko te izazivala.) “Doista
mislim da je Bridget bolesna.” Gospođa Glover kao da odjedanput shvati.
“Možete li se pobrinuti za djecu?” Sylvie će. “Ja ću telefonirati doktoru
Fellowesu pa idem gore da budem uz Bridget.”
“Zar djeca ne idu u školu?” pitala je gospođa Glover.
“Idu, naravno” Sylvie će. “Ili da možda ne odu. Ne - da - idu. Ili bolje ne?”
Živčano je neodlučna oklijevala u kuhinjskom dovratku dok je gospođa Glover
začudno strpljivo čekala da se opredijeli.
“Mislim da je bolje da ih danas ostavimo kod kuće”, naposljetku će Sylvie.
“Prepune učionice i tako to.” Duboko udahne i zagleda se u strop. “Ali neka
zasad ostanu dolje.” Pamela izvije obrve prema Ursuli. Ursula uzvrati
izvijanjem obrva, iako nije bila sigurna što jedna drugoj pokušavaju priopćiti.
Uglavnom užas, pretpostavljala je, pri pomisli da ostaju na brizi gospođe
Glover.
Morali su sjediti za kuhinjskim stolom da ih gospođa Glover “ima na oku”,
a onda im je, iako su burno prosvjedovale, naredila da izvade udžbenike i uče -
Pamela zbrajanje, Teddy slova (P kao prepelica, R kao riba), a Ursula je morala
vježbati svoj “grozni” rukopis. Ursula je smatrala kako je silna nepravda da
netko tko nezgrapnim rukopisom piše samo popise za nabavu (salo, laštilo za
štednjak, ovčji kotleti i Dinnefordov magnezijev oksid) ima pravo ocjenjivati
njezine muke s pisanim slovima.
Dotle je gospođa Glover imala pune ruke posla s prešanjem telećeg jezika,
što je bilo mnogo zanimljivije promatrati nego ispisivati Gojazni đačić s
biciklom drži hmelj i finu vatu u džepu nošnje ili Ljubazni fenjerdžija čađava lica
hoće da mi pokaže štos. “Svisnula bih da sam u školi u kojoj je ona učiteljica”,
mrmljala je Pamela dok se hrvala s jednadžbama.
Sve ih je smela pojava mesarova pomoćnika koji je svoj dolazak objavio
glasnom zvonjavom zvonca na biciklu. Bio je to četrnaestogodišnjak po imenu
Fred Smith, a silno su mu se divile i djevojčice i Maurice. Djevojčice su svoju
zanesenost očitovale tako što su ga zvale “Freddy”, dok ga je Maurice s
drugarskim odobravanjem zvao “Smithy”. Pamela je svojedobno izjavila da se
Maurice zatreskao u Freda pa je gospođa Glover, koja je to slučajno čula,
Pamelu u prolazu ošinula po nogama žičanom pjenjačom. Pamela se grdno
uvrijedila i nije imala pojma čime je zavrijedila kaznu. Dotle je pak Fred Smith
djevojčice smjerno oslovljavao kao “gospođice” a Mauricea kao “mladoga
gospodina Todda”, iako ga nitko od njih nije ni najmanje zanimao. Gospođi
Glover bio je “mali Fred”, a Sylvie “mesarov pomoćnik”, a katkad i “onaj
simpatični mesarov pomoćnik”, za razliku od prethodnoga mesarovog
pomoćnika Leonarda Asha, “podmukle hulje”, kako je rekla gospođa Glover
kad ga je uhvatila kako krade jaja iz kokošinjca. Leonard Ash poginuo je u Bitci

63
na rijeci Somme slagavši koliko godina ima kad se prijavio u vojsku, a gospođa
Glover rekla je da je dobio što je zaslužio, što se pak činilo kao okrutna kazna.
Fred gospođi Glover preda paket u masnu papiru i reče: “Vaše iznutrice”, a
onda na drvenu dasku za sušenje položi dugo i mekano tijelo zeca. “Visio je pet
dana. Ljepotan, gospođo Glover”, pa čak i gospođa Glover, koja ni u
najpovoljnijim okolnostima nije bila sklona hvali, prizna zečevu vrsnost i
otvori limenku za kolače te dopusti Fredu da iz njezine inače zabrtvljene
nutrine odabere najveći hrskavi kolač s grožđicama. Jezik je bio na sigurnome
u preši pa je gospođa Glover smjesta počela derati zeca, što je bio žalostan, ali i
hipnotičan prizor, a tek kad je siroti stvor ostao bez krzna, gol i blistav,
primijete da nema Teddyja.
“Idi po njega”, gospođa Glover će Ursuli. “Pa ćete svi dobiti čašu mlijeka i
kolač s grožđicama, makar Bog zna da to niste ničim zaslužili.”
Teddy se volio igrati skrivača, a nije se javljao na dozivanje, pa Ursula
zaviri na njegova tajna mjesta, iza zastora u salonu i ispod stola u blagovaonici;
nigdje mu nije bilo ni traga pa krene uza stube prema spavaćim sobama.
Za njom uza stube dopre odlučna zvonjava na vratima. S odmorišta na
stubama vidi kad se u predvorju stvori Sylvie i otvori vrata doktoru Fellowesu.
Ursula je pretpostavljala da joj je mati sišla stražnjim stubama i da se nije
pojavila nekom čarolijom. Doktor Fellowes i Sylvie šaptom zapodjenu napet
razgovor, vjerojatno o Bridget, no Ursula nije uspjela ništa razabrati.
Nije u Sylvienoj sobi (odavno su je prestali doživljavati kao sobu koja
pripada roditeljskom paru). Nije u Mauriceovoj sobi, velikodušno prostranoj
za nekoga tko pola života stanuje u školi. Nije ni u gostinskoj sobi ni u drugoj
gostinskoj sobi ni u vlastitoj sobici nakraj kuće, koju je gotovo cijelu zakrčila
njegova dječja željeznica. Nije ni u kupaonici ni u ormaru za posteljinu.
Teddyju nije bilo ni traga ni pod krevetima ni u garderobnim ormarima ni u
svekolikim ormarićima, niti je - to mu je bio omiljeni štos - ležao miran kao
mrtvac pod Sylvienim golemim poplunom.
“Dolje te čeka kolač, Teddy”, nudila je praznim sobama. Inače je bilo
dovoljno obećati kolače, bilo za pravo ili tobože, da Teddyja izmamite iz
skrovišta.
Ursula teška koraka krene uz mračno usko drveno stubište koje vodi do
tavanskih soba i čim stane na prvu stubu, osjeti kako je u nutrini iznenada
štipa strah. Nije imala pojma odakle, a ni zašto.
“Teddy! Teddy, gdje si?” Ursula pokuša dići glas, no riječi iziđu kao šapat.
Nije u sobi koju ona dijeli s Pamelom, nije ni u staroj sobi gospođe Glover.
Nije ni u ropotarnici, negdašnjoj dječjoj sobi u kojoj su sada škrinje i kovčezi i
sanduci stare odjeće i igračaka. Još samo Bridgetinu sobu nije istražila.

64
 Vrata su bila odškrinuta i Ursula je morala prisiliti noge da krenu prema
njima. Onkraj tih otvorenih vrata bilo je nešto strašno. Nije željela vidjeti što,
ali znala je da mora.
“Teddy!” reče, preplavi je olakšanje kad ga ugleda. Teddy je sjedio na
Bridgetinoj postelji s rođendanskim avionom na koljenima. “Posvuda te
tražim”, reče Ursula. Nestaška je ležala na podu kraj kreveta pa žudno skoči
kad je vidi.
“Mislio sam da će s njim Bridget biti bolje”, Teddy je milovao avion. Teddy
je uvelike vjerovao u iscjeliteljske moći dječjih vlakova i aviona. (Uvjeravao ih
je da će biti pilot kad odraste.) “Mislim da Bridget spava, ali oči su joj
otvorene”, reče.
I bile su. Širom otvorene, slijepo su zurile u strop. Preko tih jezovitih očiju
prevukla se vodenastoplava opna, a koža joj je imala neobičnu
blijedoljubičastu boju. Kobaltno ljubičastu u Ursulinu kompletu vodenih boja
Winsor & Newton. Vidjela je da Bridget iz usta viri vrh jezika i načas joj pred
očima bljesne slika gospođe Glover kako gura teleći jezik u prešu.
Ursula nikad u životu nije vidjela mrtvo tijelo, no sasvim je pouzdano
znala da je Bridget sada upravo to. “Siđi s kreveta, Teddy”, oprezno reče kao da
joj je bratac divlji stvor koji samo što nije utekao. Počela se sva tresti. Ne samo
zato što je Bridget mrtva, iako je to već samo po sebi bilo dovoljna nevolja: u
prostoriji je vrebala još veća opasnost. Goli zidovi, tanki prekrivač s žakard-
vezom na željeznu krevetu, emajlirana četka i češalj na toaletnom stoliću,
krpena prostirka na podu - sve je odjedanput silno prijetilo, kao da to nisu
predmeti kakvima se naoko čine. Ursula na stubama začuje Sylvie i doktora
Fellowesa. Sylvie je zvučala usplahireno, dok doktor Fellowes nije bio tako
zabrinut.
Sylvie uđe i izusti “O, Bože mili” kad u Bridgetinoj sobi ugleda njih.
Smakne Teddyja s kreveta pa izvuče Ursulu van na hodnik. Nestaška se na sva
ta uzbuđenja gorljivo uzmaše repom pa skoči za njima. “Idite u tvoju sobu”,
Sylvie će. “Ne, idite u Teddyjevu sobu. Ne, idite u moju sobu. Smjesta”, reče, a
zvučala je izbezumljeno, ni nalik na onu Sylvie na koju su navikli. Sylvie se
vrati u Bridgetinu sobu i odlučno zatvori vrata. Čuli su samo kako Sylvie i
doktor Fellowes razgovaraju ispod glasa i Ursula naposljetku Teddyju reče:
“Dođi” i uhvati ga za ruku. On joj krotko dopusti da ga povede niza stube do
Sylviene sobe. “Rekla si, kolači?” upita.

“Teddy je iste boje kao Bridget”, Sylvie će. Želudac joj se usukao od užasa.
Znala je u što gleda. Ursula je samo bila blijeda, iako su joj sklopljene vjeđe
potamnjele, a koža joj se ljeskala nekim čudnim, boležljivim sjajem.

65
 “Heliotropna cijanoza”, reče doktor Fellowes dok je Teddyju mjerio puls. “I
vidite te smeđe pjege na obrazima? Bojim se da je ova vrsta osobito
priljepčiva.”
“Prestanite, molim vas, prestanite”, prosikće Sylvie. “Nemojte mi držati
predavanja kao da sam studentica medicine. Ja sam im mati.” Kako je u tom
času mrzila doktora Fellowesa. Bridget je ležala gore u krevetu, još topla, ali
mrtva kao mramor na grobu. “Gripa”, neumoljivo nastavi doktor Fellowes.
“Sobarica vam se jučer u Londonu kretala u mnoštvu ljudi - idealni uvjeti za
širenje zaraze. Odnese te za tren oka.”
“Ali ne njega”, žestoko će Sylvie dok je Teddyju stiskala ruku. “Ne moje
dijete. Ne moju djecu”, ispravi se i pruži ruku da pomiluje Ursulino zažareno
čelo.
Pamela je oklijevala u dovratku i Sylvie je potjera. Pamela se rasplakala, ali
Sylvie nije imala vremena za suze. Ne sad, ne sučelice smrti.
“Sigurno mogu nešto učiniti”, reče doktoru Fellowesu.
“Možete se moliti.”
“Moliti?”
Sylvie nije vjerovala u Boga. Biblijsko je božanstvo smatrala besmislenim,
osvetoljubivim likom (Gablec i tako to), nimalo stvarnijim od Zeusa ili velikoga
boga Pana. No svake je nedjelje išla u crkvu kako dolikuje i pazila da ne
uznemiruje Hugha svojim krivovjernim mislima. Sila kola lomi i tako to. Sad se
molila, očajnički usrdno, ali bez vjere, i slutila je da od toga nema nikakve
koristi kako god okreneš.
Kad Teddyju iz nosnica provre krvava pjena nalik na ličinku slinarice,
Sylvie zaječi poput ranjene životinje. Gospođa Glover i Pamela slušale su s
druge strane vrata i u iznimnu trenutku zajedništva čvrsto se uhvate za ruke.
Sylvie istrgne Teddyja iz postelje, stisne ga na njedra i bolno zaurla.
Bože mili, mislio je doktor Fellowes, ta žena tuguje kao divljakinja.

Znojili su se skupa u kolopletu Sylvienih platnenih plahti. Teddy je raširio sve

četiri preko jastuka. Ursula ga je htjela priviti uza se, ali bio je odveć vruć pa ga
je samo držala za gležanj, kao da mu ne da da pobjegne. Ursuli je u plućima
bilo kao da su puna kreme od jaja: zamišljala je da je gusta, žuta i slatka.
Teddyja do sumraka više nije bilo. Ursula je istog časa bila svjesna da je
umro, osjetila je u sebi. Čula je samo jedan Sylvien ucviljeni jauk i onda je
Teddyja netko digao iz postelje, a iako je bio samo sitan dječarac, kao da je
pokraj nje nestao neki uteg i Ursula je u krevetu ostala sama. Čula je Sylvieno
grcavo jecanje, strašan zvuk, kao da joj je netko odsjekao ruku ili nogu.

66
 Svaki joj je dah tiskao kremu u plućima. Svijet je blijedio, a nju počne
hvatati neko nemirno iščekivanje, kao da je Božić ili joj je rođendan, i onda
dođe crni šišmiš noći i obujmi je svojim krilima. Još samo jedan dah i gotovo.
Pruži ruku Teddyju, zaboravila je da ga više nema.
I padne mrak.

67
Snijeg

68
 11. veljače 1910.

Sylvie upali svijeću. Zimska tama, pet sati ujutro prema malenomu zlatnomu
putnom satu na kaminu u spavaćoj sobi. Taj su engleski sat (“Bolji od
francuskih”, uputila ju je mati) njezini roditelji dobili na svadbeni dar. Kad su
nakon smrti mondenog portretista vjerovnici došli naplatiti dugove, udovica je
sat sakrila pod suknje žaleći što se više ne nose krinoline. Lottie je zvonila na
četvrt sata, što je vjerovnike nemalo zbunjivalo. Sva sreća da nisu bili u istoj
prostoriji kad je otkucala puni sat.
Novorođenče je spavalo u kolijevci. Sylvie iznenada na pamet padne
Coleridgeov stih: Milo čedo, u zipci uza me ti snivaš. Iz koje je to pjesme?
U kaminu je vatra utrnula, na žeravici je plamsao još samo najmanji
plamičak. Dijete počne grintati i Sylvie oprezno ustane iz kreveta. Surovo je
rađati djecu. Da su njoj dali da osmisli ljudski rod, sve bi drukčije organizirala.
(Možda zlaćana zraka svjetla kroz uho za začeće i prozorčić prikladne veličine
na nekome pristojnom mjestu za ispust poslije devet mjeseci.) Napusti toplinu
postelje i digne Ursulu iz kolijevke. A tada joj se iznenada učini da kroz
snijegom prigušeni tajac čuje tiho njištanje konja i na taj nevjerojatan zvuk u
duši osjeti malen srh električna užitka. Odnese Ursulu do prozora i razmakne
jedno krilo teških zastora tek toliko da vidi van. Sve poznato zbrisao je snijeg i
vanjski je svijet bio zavijen u bijelo. A u čudesnu prizoru podno prozora
ledenim je prilazom jahao George Glover, bez sedla na jednom od svojih
velikih teretnih konja (Nelsonu, ako se ne vara). Izgledao je veličanstveno,
poput kakva junaka iz davnine. Sylvie navuče zastore i zaključi da joj je
noćašnje trapljenje vjerojatno udarilo na mozak pa halucinira.
Uzme Ursulu sa sobom u krevet i djetešce stane rovati u potrazi za
bradavicom. Sylvie je vjerovala da treba sama dojiti djecu. Pomisao na
staklene bočice i gumene dude bila joj je nekako neprirodna, no to ne znači da
se ne osjeća kao krava kad je muzu. Malena je bila spora i koprcala se,
zbunjivala ju je novina. Koliko još do doručka, pitala se Sylvie.

69
Primirje

70
 11. studenoga 1918.

Draga Bridget, zaključala sam i zakračunala vrata. Banda pljačkaša - je li “č” ili
“ć”? Ursula je grizla vrh olovke dok ga nije okrhnula. Ne uspije se odlučiti pa
prekriži “pljačkaša” i napiše “razbojnika”. Banda razbojnika je u selu. Molim te
možeš li prespavati kod Clarenceove majke? Za svaki slučaj doda i boli me glava
pa nemoj kucati. Pisamce potpiše kao gospođa Todd. Ursula pričeka da kuhinja
ostane prazna pa ga prikvači na stražnja vrata.
“Što to radiš?” upita gospođa Glover kad se vrati. Ursula poskoči, gospođa
Glover znala se kretati tiho poput mačke.
“Ništa” Ursula će. “Gledam vraća li se Bridget.”
“Zaboga,” gospođa Glover će, “vratit će se posljednjim vlakom, još je
satima neće biti. A sad, pokret: odavno si trebala biti u krevetu. U ovoj je kući
živi raspašoj.”
Ursula nije znala što je raspašoj, ali zvučao je kao nešto u čemu bi bilo
lijepo živjeti.

Sutradan Bridget u kući nije bilo. Da stvar bude čudnija, ni Pameli nigdje ni
traga. Ursulu preplavi neobjašnjivo olakšanje, baš kao onaj iznenadni strah
koji ju je sinoć nagnao da napiše pisamce.
“Sinoć je na vratima osvanulo neko budalasto pisamce”, Sylvie će. “Bridget
nije mogla u kuću. Znaš, rukopis je isti tvoj, Ursula. Možeš li to možda
objasniti?”
“Ne, ne mogu”, odvažno će Ursula.
“Poslala sam Pamelu gospođi Dodds da dovede Bridget kući”, Sylvie će.
“Poslala si Pamelu?” užasnuto ponovi Ursula.
“Da, Pamelu.”
“Pamela je s Bridget?”
“Da” reče Sylvie. “S Bridget. Što ti je?”
Ursula istrči iz kuće. Čula je kako Sylvie viče za njom, ali nije se zaustavila.
U svih osam godina svog života nije tako brzo trčala, ni kad ju je Maurice lovio
da je muči indijanskom vatrom. Trčala je stazom u smjeru kućice gospođe
Dodds i prskala kroz blato tako da je bila prljava od glave do pete kad pred
sobom ugleda Pamelu i Bridget.
“Što je bilo?” zabrinuto upita Pamela. “Nešto se dogodilo tati?” Bridget se
prekriži. Ursula obgrli Pamelu i udari u suze.
“Ta što je? Reci mi”, reče Pamela, sad je strepnja prešla i na nju.

71
 “Ne znam”, jecala je Ursula. “Samo sam se silno zabrinula za tebe.”
“Kakva guskica”, nježno će Pamela i privije je uza se.
“Malo me boli glava”, Bridget će. “Dajte da se vratimo kući.”

Uskoro opet padne mrak.

72
Snijeg

73
 11. veljače 1910.

“Čudo, kaže onaj Fellowes”, Bridget će gospođi Glover dok su nazdravljale

novorođenčetu uz jutarnji čaj. Što se gospođe Glover ticalo, čudima je mjesto
na stranicama Biblije, a ne u jeku porođajnoga krvoprolića. “Možda na troje
stavi točku”, reče.
“Ta zašto bi kad ima tako krasnu zdravu dječicu, a u kući je dovoljno novca
za sve što požele?”
Gospođa Glover prijeđe preko tog argumenta, teško ustane od stola i reče:
“No, moram gospođi Todd pripremiti doručak.” Iz smočnice uzme zdjelu
bubrežnjaka koji su se namakali u mlijeku i počne odstranjivati masnu bijelu
kožuricu nalik na košuljicu novorođenčeta. Bridget zirne u mlijeko čiju su
bjelinu prošarale crvene žilice i spopadne je neobična gadljivost.
Doktor Fellowes već je doručkovao - slaninu, krvavicu, prženi kruh i jaja - i
otišao. Došli su muškarci iz sela i pokušali mu iskopati auto, a kad nisu uspjeli,
netko je odjurio po Georgea pa je priskočio u pomoć na jednom od svojih
velikih teretnih konja. Gospođi Glover kroz glavu proleti sveti Juraj, no jednako
brzo i iščezne kao odveć fantastična pomisao. Doktora Fellowesa uz nemali su
napor nasadili iza sina gospođe Glover, pa njih dvojica odjašu orući snijeg
umjesto zemlje.
Neki je seljak završio pod papcima bika, no ostao je živ. I oca gospođe
Glover, mljekara, ubila je krava. Mlada ali junačna gospođa Glover, koja tad još
nije upoznala gospodina Glovera, oca je našla mrtvoga u štali za muzare. Još joj
je pred očima krv na slami i iznenađen izraz na njušci krave, očeve miljenice
Maisie.
Bridget je grijala ruke na čajniku i gospođa Glover reče: “No, bolje da ja
riješim svoje bubrežnjake. Nađi mi kakav cvijet da stavim gospođi Todd na
pladanj uz doručak.”
“Cvijet?” zbunjeno će Bridget dok je kroz prozor gledala u snijeg. “Po ovom
vremenu?”

74
Primirje

75
 11. studenoga 1918.

“O, Clarence” Sylvie će kad otvori stražnja vrata. “Žao mi je, ali Bridget se
dogodila mala nesreća. Spotaknula se i pala preko stube. Mislim da je samo
uganula gležanj, ali ne vjerujem da može u London na proslavu.”
Bridget je pijuckala konjak u vindsorskom naslonjaču s visokim naslonom
gospođe Glover kraj štednjaka. Gležanj je digla na stolčić i uživala u drami
svoje priče.
“Ma baš sam ulazila na kuhinjska vrata. Bila sam vješala rublje, makar ne
znam čemu jer je opet počela kiša, i tad sam osjetila kako me s leđa guraju
nečije ruke. I poljubila sam pod koliko sam duga i široka, sva sam se previjala
od boli. Malene ruke”, doda. “Kao ruke duha malena djeteta.”
“Joj, zbilja”, Sylvie će. “U ovoj kući nema duhova, ni dječjih ni bilo kakvih
drugih. Jesi li ti išta vidjela, Ursula? Bila si u vrtu, ne?”
“Ah, mala bena samo se spotaknula”, reče gospođa Glover. “Znate kako je
nespretna. No, u svakom slučaju,” reče s dozom zadovoljstva, “sad se možeš
pozdraviti s ludom zabavom u Londonu.”
“Nije istina”, odvažno će Bridget. “Ovaj dan ne kanim propustiti ni za što
na svijetu. Idemo, Clarence. Daj da te uhvatim pod ruku. Mogu šepati.”

Mrak, i tako to.

76
Snijeg

77
 11. veljače 1910.

“Znam što ćete pitati: Ursula”, rekla je gospođa Glover dok je istresala žlice
zobene kaše u zdjelice pred Mauriceom i Pamelom za velikim drvenim stolom
u kuhinji.
“Ursula”, Bridget će s odobravanjem. “To je dobro ime. Visibaba joj se
svidjela?”

78
Primirje

79
 11. studenoga 1918.

Sve nekako poznato. “To se zove déjà vu” rekla je Sylvie. “Mozak te prevari.
Mozak je nedokučiva zagonetka.” Ursula je bila sigurna da se sjeća kako je
ležala u dječjim kolicima pod drvetom. “Ne,” reče Sylvie, “nitko se ne sjeća kad
je bio tako malen”, no Ursula je pamtila kako su listovi nalik na velike zelene
šake mahali na povjetarcu i srebrnog zeku koji je visio s krova kolica i kako joj
se vrtio i okretao ispred lica. Sylvie uzdahne. “Stvarno imaš veoma bujnu
maštu, Ursula.” Ursula nije znala je li to pohvala ili nije, no činjenica je da je
često miješala stvarno i nestvarno. Pa taj grozni strah - strašna groza - koju u
sebi nosi. Mračni krajolik u nutrini. “Ne zamaraj se takvim stvarima”, oštro
reče Sylvie kad je Ursula pokušala objasniti. “Misli vedre misli.”
A usto je katkad znala i što će netko reći prije nego što izreče i koja
svagdašnja pojava slijedi - hoće li komu pasti zdjela ili će baciti jabuku u
staklenik - kao da se to već mnogo puta dogodilo. Riječi i izrazi ponavljali su se
kao jeka, neznanci nastupali poput starih znanaca.
“Svatko se s vremena na vrijeme osjeća čudno”, rekla je Sylvie. “Sjeti se,
mila - vedre misli.”
Bridget je slušala s više razumijevanja i objavila da je Ursula “vidovita”.
Između ovoga i onog svijeta postoje prolazi, rekla je, no njima se mogu služiti
samo odabrani ljudi. Ursula je mislila da ne želi biti jedna od njih.
Prošlog Božića ujutro Sylvie je Ursuli predala krasno zamotanu i ovrpčenu
kutiju čiji se sadržaj nije ni nazirao, i rekla: “Sretan Božić, mila”, a Ursula je
rekla: “O, fino, jedaći komplet za kućicu za lutke” i odmah nadrljala jer je
krišom zavirila među darove.
“Ali nisam, ni za živu glavu”, poslije je u kuhinji tvrdoglavo ponavljala
Bridget dok je Bridget pokušavala nataknuti krunice od bijelog papira na
nožice božićne guske koja je ostala bez stopala. (Ursulu je guska podsjećala na
čovjeka iz sela, zapravo je još bio dječak, kojemu su kod Cambraia raznijeli oba
stopala.) “Nisam gledala, samo sam znala.”
“Ma znam”, rekla je Bridget. “Jasno, imaš šesto čulo.”
Gospođa Glover hrvala se s varencem od šljiva i s negodovanjem frkne.
Smatrala je da je i pet čula previše, što će ti još i šesto.

Cijelo su ih jutro ostavile u vrtu tako da ne mogu u kuću. “I to mi je neka

proslava pobjede”, reče Pamela dok su se pod bukvom skrivale od kiše. Samo
je Nestaška uživala. Obožavala je vrt, ponajviše zbog brojnih kunića koji su, ma
koliko se lisice trudile, i dalje iskorištavali sve pogodnosti povrtnjaka. George

80
Glover Ursuli je i Pameli prije rata dao dva mladunca. Ursula je Pamelu uvjerila
da ih moraju držati u kući pa su ih skrile u ormaru u svojoj sobi i hranile ih
kapaljkom koju su našle u ormariću s lijekovima dok jednog dana nisu iskočili
iz ormara i nasmrt prestrašili Bridget.
“Fait accompli”, rekla je Sylvie kad su joj pokazali kuniće. “No ne možete ih
držati u kući. Morat ćete zamoliti Starog Toma da vam za njih sagradi
kunićnjak.”
Kunići su, naravno, odavno pobjegli i sretno se razmnožili. Stari je Tom
postavio otrov i klopke, ali slaba korist od toga. (“Zaboga”, rekla je Sylvie kad
je jednog jutra pogledala van i vidjela kako kunići doručkuju na travnjaku.
“Kao da smo u Australiji.”) Maurice je učio pucati na omladinskoj vojnoj obuci
u školi pa ih je lani cijele duge ljetne praznike gađao s prozora svoje sobe
Hughovom zanemarenom puškom za pernatu divljač Westley Richards. Tako je
razjario Pamelu da mu je u krevet stavila njegov vlastiti svrabni prašak (vječno
je visio u dućanima koji prodaju vragolije). Smjesta su okrivili Ursulu i Pamela
je morala priznati krivnju, iako je Ursula bila spremna hrabro snositi
posljedice. Takva ti je bila Pamela - uvijek joj je bilo veoma stalo do pravde.
Začuju glasove u susjednom vrtu - imali su nove susjede koje još nisu
upoznali, Shawcrossice - pa Pamela reče: “Dođi, možda ih uspijemo vidjeti. Baš
me zanima kako se zovu.”
Winnie, Gertie, Millie, Nancy i malena Bea, pomisli Ursula, ali ne reče ništa.
Još malo pa će tajne čuvati jednako vješto kao Sylvie.

Bridget zatakne iglu za šešir među zube i digne ruke da ga namjesti. Došila mu
je novu kiticu papirnatih ljubičica, u čast pobjede. Stajala je navrh stuba i sebi
u bradu pjevala K-K-Katy. Mislila je na Clarencea. Kad se vjenčaju (“na
proljeće”, rekao je, iako je to još nedavno bilo “prije Božića”), otići će iz Lisjaka.
Imat će vlastito maleno domaćinstvo, svoju dječicu.

Stubišta su opasna, tvrdila je Sylvie. Na njima ljudi pogibaju. Sylvie im je vječno

ponavljala da se ne igraju na vrhu stubišta.
Ursula se šuljala dugim sagom. Tiho udahne i onda se, s obje ruke pred
sobom kao da hoće zaustaviti vlak, zabije Bridget u križa. Bridget trzajem
okrene glavu, zine i razrogači oči kad ugleda Ursulu. Bridget poleti i strmoglavi
se niza stube u silnu vrtlogu ruku i nogu. Ursula se jedva zaustavi da i sama ne
odleti za njom.
Tko vježba, taj i uvježba.

81
“Bojim se da je ruka slomljena”, reče doktor Fellowes. “Gadno si ljosnula niz te
stube.”
“Oduvijek je bila nespretnjakovićka”, reče gospođa Glover.
“Netko me gurnuo”, reče Bridget. Na čelu joj je cvala golema modrica i
držala je šešir sa zgnječenim ljubicama.
“Netko?” ponovi Sylvie. “Tko? Tko bi te gurnuo niza stube, Bridget?” Ozre
se od lica do lica u kuhinji. “Teddy?” Teddy rukom pokrije usta kao da ne da
riječima da pobjegnu. Sylvie se okrene Pameli. “Pamela?”
“Ja?” Poput kakve mučenice, Pamela pobožno srcu prinese obje zgrožene
ruke. Sylvie pogleda Bridget, a ona sitno kimne glavom prema Ursuli.
“Ursula?” namršti se Sylvie. Ursula je bezizražajno gledala preda se kao
prigovarač savjesti pred strijeljanje. “Ursula” strogo će Sylvie. “Znaš li što o
ovome?”
Ursula je učinila nešto ružno, gurnula je Bridget niza stube. Bridget je
mogla poginuti i sad bi ona bila ubojica. Znala je samo da je to morala učiniti.
Obuzela ju je silna strepnja i morala je to učiniti.
Istrči iz sobe i skrije se u jedno od Teddyjevih tajnih skrovišta, ormar pod
stubama. Nakon nekog vremena otvore se vrata; Teddy se zavuče unutra pa
sjedne na pod kraj nje. “Ja mislim da nisi gurnula Bridget”, reče pa tutne svoju
toplu ručicu u njezinu.
“Hvala ti. Ali jesam.”
“E, pa ja te svejedno volim.”
Možda nikad ne bi izišla iz ormara da ne zazveči zvono na vratima i u
predvorju odjedanput nastupi velika strka. Teddy otvori vrata da vidi što se
zbiva. Uvuče glavu natrag i izvijesti: “Mama ljubi nekog muškarca. Plače. I on
plače.” Ursula proviri iz ormara da vidi taj neobičan prizor. U čudu se okrene
Teddyju. “Mislim da bi to mogao biti tata”, reče.

82
Mir

83
 Veljača 1947.

Ursula oprezno prijeđe ulicu. Asfalt je bio nesiguran - naborali su ga i

izbrazdali izboji i usjeci leda. Nogostupi su bili još pogibeljniji, puki masivi
ružnoga, nabijenog snijega, ili još gore - staze za sanjkanje koje su uglačala
djeca iz susjedstva: nemaju boljeg posla nego da se zabavljaju jer su škole
zatvorene. Joj, Bože, pomisli Ursula, kako sam čangrizava postala. Prokleti rat.
Prokleti mir.
Kad je stavila ključ u bravu uličnih vrata, već je bila iznemogla. Odlazak u
dućan nije joj bio takav pothvat ni u najgorim danima bombardiranja. Oštri joj
je vjetar resko brijao kožu lica, a prsti na nogama utrnuli su joj od zime.
Temperatura se tjednima nije digla iznad ništice, čak je bilo hladnije nego ’41.
Ursula zamisli kako se u neko doba u budućnosti pokušava prisjetiti te ledene
studeni i bude joj jasno da si je nikad neće uspjeti dočarati. Bila je tako tjelesna,
očekivao si da će ti se kosti skrhati, a koža raspucati. Jučer je vidjela kako dva
čovjeka na ulici pokušavaju otvoriti šaht nečim nalik na bacač plamena. Možda
ih više nigdje u budućnosti ne čeka južina i toplina, možda je ovo početak
novoga ledenog doba. Prvo oganj pa led.
Sva sreća, mislila je, što je u ratu izgubila svaku brigu za modu. Nosila je,
redom odozdo prema gore - potkošulju kratkih rukava, potkošulju dugih
rukava, pulover dugih rukava i vestu, a povrh svega se napinjao stari otrcani
zimski kaput koji je novi kupila u robnoj kući Peter Robinson dvije godine prije
rata. Naravno, da i ne spominje uobičajeno sumorno rublje, debelu suknju od
tvida, sive vunene čarape, rukavice sa i bez prstiju, šal, kapu i majčine stare
čizme podstavljene krznom. Jao svakom muškarcu kojeg iznenada uhvati želja
da je napastuje. “Kamo sreće, ha?” rekla je Enid Barker, jedna od tajnica, uz
utjehu i potporu termosice s čajem. Enid se negdje oko 1940. okušala u ulozi
odvažne mlade Londončanke i odonda je s gustom glumi. Ursula se prekori što
opet misli zlobne misli. Enid je bila dobričina. Famozno je vješto tipkala
tablice, što Ursula u školi za tajnice nikad nije posve svladala. Završila je tečaj
tipkanja i stenografiranja, prije mnogo godina - sad joj se sve prije rata činilo
kao prapovijest (njezina vlastita). Pokazala se začudno spretnom. Gospodin
Carver, čovjek koji je vodio školu za tajnice, natuknuo je da tako dobro
stenografira da bi mogla izučiti zanat sudskog zapisničara u Old Baileyju. Bio
bi to posve drukčiji život, možda i bolji. Naravno, tko bi sad to znao.
Teškim se korakom penjala neosvijetljenim stubištem do svog stana. Sad
je stanovala sama. Millie se udala za časnika Američkoga ratnog zrakoplovstva
i preselila u državu New York. (“Ja - ratna nevjesta! Da padneš na tur!”) Zidove

84
stubišta obložio je tanak sloj čađe i nečega nalik na mast. Zgrada je bila stara, i
to u Sohou (“sila kola lomi”, čula je majčin glas). Žena koja je stanovala na
gornjem katu naveliko je primala kavalire i Ursula se navikla na škripave
krevetne opruge i čudne zvukove koji su dopirali kroza strop. No bila je
ugodna, uvijek je spremno i raspoloženo pozdravljala i nikad ne bi zaboravila
pomesti stube kad bi na nju došao red.
Zgrada je i prvotno bila dikensovski otrcana, a sad je još zapuštenija i
prezrenija. No i cijeli London izgleda jadno. Musavo i tmurno. Sjetila se kad je
gospođica Woolf rekla kako misli da “jadni stari London” više nikad neće biti
čist. (“Sve je tako grozno otrcano.”) Možda je imala pravo.
“Čovjek ne bi rekao da smo dobili rat”, rekao je Jimmy kad je došao u
posjet, kao kakav zabušant u svojoj američkoj odjeći, sav je blistao i zračio
nadom. Mlađem je bratu spremno praštala taj novosvjetovni zanos, prebrodio
je težak rat. Ta nisu li svi? “Dug i težak rat”, obećao je Churchill. Bome je imao
pravo.
Smještaj joj je bio privremen. Imala je novca za nešto bolje, no činjenica je
da joj zapravo nije bilo stalo. Samo jedna soba, prozor nad praonikom, grijalo
za vodu, zajednički zahod u hodniku. Ursula je još žalila za starim stanom u
Kensingtonu koji je dijelila s Millie. Bez njega su ostale u velikome zračnom
udaru u svibnju ’41. Ursula se sjetila kako je Bessie Smith pjevala kao lisica bez
jazbine, ali se zapravo vratila u stan i nekoliko tjedana živjela bez krova. Bilo je
zima, ali ona je bila vična logorovanju. Izvještila se u Bund Deutscher Mädel,
iako se takvim stvarima u onim crnim danima nisi hvalio.
No sad ju je čekalo krasno iznenađenje. Pammyn dar - drveni sanduk pun
krumpira, poriluka, luka i golema smaragdnozelena glavica kelja (krasota), a
navrh svega u Hughovu se starom borsalinu u vati gnijezdilo šest jaja. Krasna
jaja, smeđa i pjegava, dragocjena poput nebrušenoga dragoga kamenja, ovdje-
ondje s percima. Iz Lisjaka s ljubavlju, pisalo je na etiketi na sanduku. Bilo joj je
kao da je primila paket Crvenoga križa. Kako je samo dospio ovamo? Vlakovi
nisu vozili i Pamela zacijelo ne može nikamo od snijega. Još ju je više
zbunjivalo kako joj je sestra uspjela iskopati tu zimsku ljetinu kad je Zemlja
stajala kao željezo tvrda.
Kad otvori vrata, na podu nađe komadić papira. Morala je staviti naočale
da ga pročita. Bila je to poruka Bee Shawcross. Došla u posjet, ali te nije bilo.
Svratim opet. Bea xxx. Ursuli je bilo žao što je propustila Bein posjet, ljepše bi
provela popodne nego da luta distopijskim West Endom. Puki pogled na kelj
silno ju je oraspoložio. No onda je kelj - nenadano kako ti trenutci već znaju -
iščeprkao neželjenu uspomenu na smotuljak u podrumu u Argyll Roadu pa je
opet utonula u čamu. Ovih dana neprestano ima uspone i padove. Zbilja,
prekori se, pobogu, daj se saberi.

85
 Činilo joj se da je u stanu još hladnije. Dobila je ozebline, grozne i bolne.
Čak su joj i uši bile studene. Da bar ima naušnjake, ili fantomku, kao one sive
vunene koje su Teddy i Jimmy nosili u školu. Kako ono ide onaj stih iz Uoči
svete Agneze? Nešto o kamenim kipovima u crkvi u ledenim kukmama i
oklopima. Zazeblo bi je svaki put kad bi ga kazivala. Ursula je u školi naučila
cijelu pjesmu, za takav pothvat učenja napamet danas vjerojatno više ne bi bila
sposobna, a i kakva joj korist od toga ako se ne može sjetiti ni jednoga cijelog
stiha? Odjedanput je obuzme čežnja za Sylvienom bundom, zanemarenim
nercom nalik na veliku dobroćudnu životinju, koja je sad bila Pamelina. Sylvie
je odabrala smrt na Dan pobjede u Europi. Dok su druge žene pokušavale
skucati hranu za čajanke i plesale na britanskim ulicama, Sylvie je legla u
krevet u kojem je Teddy spavao kad je bio malen i progutala bočicu tableta za
spavanje. Bez oproštajnog pisma, ali ostatku su obitelji njezina namjera i
pobude bili posve jasni. Karmine u Lisjaku bile su grozne. Pamela je rekla da
tako odlaze kukavice, ali Ursula baš i nije bila sigurna. Smatrala je kako je to
dokaz zavidne nepokolebljivosti. Sylvie je bila još jedna ratna žrtva, još jedan
statistički podatak.
“Znaš,” rekla je Pamela, “svađala sam se s njom jer je govorila da znanost
kvari svijet, da tu samo muškarci smišljaju nove načine da siju smrt. No sad se
pitam je li imala pravo.” A to je, naravno, bilo prije Hirošime.
Ursula upali plinsku peć, prilično jadan maleni Radiant koji je izgledao kao
s početka stoljeća, i ubaci novac u brojilo. Kružile su priče da ponestaje penija i
šilinga. Ursula se pitala zašto ne rastale oružje. Topove za lemeše i tako to.
Raspakirala je Pammyn sanduk i sve posložila na maleno drveno sušilo za
posuđe poput neke sirotinjske mrtve prirode. Povrće je bilo prljavo, no nije
bilo nade da spere zemlju jer su cijevi bile zaleđene, čak i u malenom Ascotu,
iako je plinski tlak bio tako nizak da je jedva grijao vodu. Voda kao kamen. Na
dnu sanduka našla je malu bocu viskija. Dobra stara Pammy, ona je se uvijek
sjeti.
Zagrabi vode iz kante koju je napunila na uličnoj crpki, pa na plinsko
kuhalo stavi lončić vode: mislila je da bi mogla skuhati jedno jaje, iako će mu
trebati sto godina jer plamenik rubi tek sićušan plavi vjenčić. Upozoravali su ih
da motre plinski tlak - u slučaju da im opet puste plin nakon što se žižak ugasi.
Zar bi bilo tako grozno da se otruje plinom, pitala se Ursula. Otrovana
plinom. Sjeti se Auschwitza. Treblinke. Jimmy je bio specijalac i krajem rata se,
prema njegovim riječima, više-manje igrom slučaja (iako je sve što ima veze s
Jimmyjem uvijek pomalo igra slučaja), našao s protutenkovskom postrojbom
koja je oslobodila Bergen-Belsen. Ursula je zahtijevala da joj ispripovijeda što
je ondje zatekao. Rekao joj je preko volje i vjerojatno je najgore prešutio, no

86
morala je znati. Moramo biti svjedoci. (U glavi je čula glas gospođice Woolf:
Moramo se sjećati tih ljudi kad budemo na sigurnome u budućnosti.)
U ratu joj je danak u krvi bio posao, preko njezina stola tekla je beskrajna
rijeka brojki koje su predstavljale žrtve zračnih udara i bombardiranja i
trebalo ih je razvrstati i zabilježiti. Činile su joj se pregolemima, ali veće su
brojke - šest milijuna mrtvih, pedeset milijuna mrtvih, nebrojeni bezbroji duša
- bile nezamislive.
Ursula je jučer donijela vodu. Postavili su - tko su zapravo ti “oni”? Nakon
šest godina rata svi su se navikli pokoravati njihovim zapovijedima, Englezi su
baš poslušan narod - postavili su crpku u susjednoj ulici i Ursula je na slavini
napunila kotlić i kantu. Žena ispred nje u redu bila je silno elegantna u
zavidnoj srebrnosivoj bundi od samurovine koja je sezala do poda, a eto,
strpljivo je čekala na cičoj zimi sa svojim kantama. Izgledala je kao da joj nije
mjesto u Sohou, ali tko bi znao njezinu priču?
Žene na zdencu, Ursula se maglovito sjećala da se Isus sa ženom na zdencu
upustio u osobito žučnu raspravu. Bila je Samarićanka - naravno, bezimena.
Imala je pet muževa, sjećala se Ursula, a živjela je s muškarcem koji joj nije bio
muž, no Biblija kralja Jakova nigdje ne navodi što se s tom petoricom dogodilo.
Možda je otrovala zdenac.
Ursula se sjećala kako im je Bridget pripovijedala da je kao djevojčica u
Irskoj svaki dan hodala na zdenac po vodu. Toliko o napretku. Kako se
civilizacija brzo može rastočiti u svoje ružnije sastavnice. Gle samo Nijemce,
najkulturniji i najpristojniji ljudi na svijetu, pa ipak... Auschwitz, Treblinka,
Bergen-Belsen. U istim su se okolnostima na njihovu mjestu mogli naći i
Englezi, no ni to nisi smio spomenuti. U to je gospođica Woolf vjerovala, rekla
je -
“Čujte”, reče žena u samurovini i prekine joj tijek misli. “Je li vama jasno
zašto je moja voda potpuno smrznuta, a ova nije?” Imala je savršenu dikciju.
“Ne znam”, Ursula će. “Ja ništa ne znam.” Žena se nasmije i reče: “O, tako je
i meni, vjerujte” i Ursula pomisli kako je to možda netko koga bi htjela za
prijateljicu, ali tada žena iza njih reče: “Daj se pokreni, dušo” i žena u samuru
uprti svoje kante, jedra kao kakva cura iz Ženske poljoprivredne vojske i reče:
“No, moram ići, zdravo!”

Uključila je radio. Treći je program do daljnjega prestao emitirati. Rat protiv

vremenskih prilika. Uza sve nestanke struje, sreća tvoja ako uhvatiš Domaći ili
Zabavni program. Trebala je buku, zvukove poznatog života. Jimmy joj je prije
odlaska dao svoj stari gramofon, ona je bez svoga ostala u Kensingtonu,
nažalost, skupa s većinom ploča. Uspjela je spasiti dvije-tri koje se nekim
čudom nisu razbile pa sad jednu postavi na gramofon. “Radije bih da sam

87
mrtva i u grobu ležim svom.” Ursula se nasmije. “Pa ako to nije veselo...” naglas
će. Slušala je škripu i siktanje stare ploče. Je li i njoj tako?
Baci pogled na sat, Sylvien maleni zlatni putni sat. Donijela ga je kući
poslije sprovoda. Tek četiri sata. Ti bokca, kako se dani vuku. Čula je signal za
puni sat, isključila vijesti. Kakve to svrhe ima?
Cijelo je popodne lunjala Oxford Streetom i Regent Streetom - da utuče
vrijeme - u biti samo da se izvuče iz samostanske ćelije svoje garsonijere. Svi
su dućani bili tamni i turobni. Petrolejke u robnoj kući Swan & Edgar, svijeće
kod Selfridgea - ispijena, mračna lica ljudi kao s kakve Goyine slike. Nisi imao
što kupiti, ili bar ništa što bi ona htjela, a što god bi poželjela, primjerice
krasan i očito topao par čizmica s krznom, bilo je nečuveno skupo (petnaest
gvineja!). Baš te ubije u pojam. “Gore nego u ratu”, rekla je gospođica Fawcett
na poslu. Bila je na odlasku, udavala se, pa su se sve udružile da joj kupe
svadbeni dar, neku prilično dosadnu vazu, no Ursula joj je htjela darovati nešto
osobnije, osobito, no nije se mogla domisliti što pa se nadala da će u robnim
kućama na West Endu naći pravu stvar. A nije.
Ušla je u Lyons da popije šalicu blijeda čaja, kao janjeća vodica, rekla bi
Bridget. I suhoparan čajni biskvit u kojem je izbrojila samo dvije tvrde
grožđice, sa strugom margarina, pa je pokušala zamisliti da jede nešto divno -
slasnu Cremeschnitte ili krišku doboš-torte. Pretpostavljala je da ni Nijemci
trenutačno nemaju bogzna kakve kolače.
Slučajno je naglas promrmljala Schwarzwälder Kirschtorte (kakvo
nevjerojatno ime, kakav nevjerojatan kolač) i privukla neželjenu pozornost
susjednog stola, žene koja je stoički tamanila glazirano pecivo s grožđicama. “U
izbjeglištvu, dušo?” upitala je i suosjećajnim tonom iznenadila Ursulu.
“Tako nešto”, rekla je Ursula.

Dok je čekala da se jaje skuha - voda se tek smlačila - prekopala je knjige koje
poslije Kensingtona više nikad nije raspakirala. Našla je Dantea u krasno
punciranoj crvenoj koži kojeg joj je dala Izzie, ali stranice su mu bile pune
mrlja, primjerak Donnea (bio joj je najdraži), Pustu zemlju (rijetko prvo izdanje
koje je otuđila Izzie), Sabranog Shakespearea, svoje voljene metafizičke
pjesnike i naposljetku, na dnu kutije, pohabani školski primjerak Keatsa s
posvetom u kojoj je pisalo Ursuli Todd za vrijedan rad. To bi valjda moglo proći
i kao epitaf. Prebirala je zapuštenim stranicama dok nije našla Uoči svete
Agneze.

O, ciča bje zima!

Sovu pod debelim perjem zebe
Kroz ledenu travu zec dršće i hrama

88
 A u runu tora stado stiša se.

Pročita naglas i od tih riječi protrne. Trebala bi čitati nešto što grije,
Keatsa i njegove pčele - Jer medno im saće prepuni ljeto. Keats je trebao
umrijeti na engleskom tlu. U snu u nekom engleskom vrtu u ljetno popodne.
Kao Hugh.
Jaje je pojela dok je čitala jučerašnji Times koji joj je dao gospodin Hobbs
na razvrstavanju pošte nakon što ga je pročitao, sad im je to bio mali dnevni
obred. U odnedavna smanjenu izdanju novine su izgledale nekako smiješno,
kao da su same vijesti manje važne. Iako zapravo i jesu, zar ne?

*
Pred prozorom je padao snijeg nalik na pahulje siva, sapunasta pepela. Pomisli
na rođake Coleovih u Poljskoj - kako se dižu nad Auschwitzom poput
vulkanskog oblaka pa kruže Zemljom i zastiru Sunce. Čak i sada, poslije svega
što su ljudi doznali o logorima i svemu tome, antisemitizam još cvate. Jučer je
čula da su nekoga oslovili kao “Židovčića”, a kad se gospođica Andrews
izmigoljila iz sudjelovanja u kupnji svadbenog dara za gospođicu Fawcett, Enid
Baker se našalila i rekla: “Kakva Židovka”, kao da je to najblaža moguća
uvreda.
U posljednje je vrijeme u uredu bilo dosadno i išao joj je na živce -
vjerojatno stvar iscrpljenosti od hladnoće i nedostatka dobre i hranjive
ishrane. A i posao je bio dosadan, beskrajno sabiranje i preslagivanje
statističkih podataka za pohranu u neki arhiv - gdje će ih valjda gutati budući
povjesničari. Još su “čistili i radili red u kući” kako bi to rekao Maurice, kao da
su ratne žrtve nered koji treba pospremiti i zaboraviti. Narodnu su obranu
raspustili prije više od godine i pol, no ona se još nije riješila birokratskog
sitničarenja. Mlinovi Božji (ili mlinovi vlasti) doista melju preko svake mjere
sitno i sporo.

Jaje je bilo da prste poližeš, slasno kao da je tog jutra sneseno. Našla je neku
staru razglednicu, sliku Brightonskog paviljona (kupila ju je na jednodnevnom
izletu s Crightonom) koju nikad nije poslala i nažvrljala zahvalu Pammy -
Predivno! Kao paket Crvenoga križa - i postavila je na okvir kamina kraj
Sylviena sata. I kraj Teddyjeve fotografije. Teddy i posada njegova Halifaxa
snimljeni jednoga sunčanog popodneva. Ljenčarili su u rasparenim starim
naslonjačima. Zauvijek mladi. Pas Srećko kao malena je pulena ponosno stajao
Teddyju na koljenima. Kakva bi joj Srećko svijetla točka bio da ga još ima.

89
Imala je Teddyjev Letački križ za zasluge, stajao je naslonjen na staklo okvira
fotografije. I Ursula je dobila odličje, ali nije joj ništa značilo.
Razglednicu će poslati sutra popodnevnom poštom. Pretpostavljala je da
će beskrajno dugo putovati do Lisjaka.
Pet sati. Odnese tanjur do praonika da ga odloži među ostalo neoprano
posuđe. Sad je sivi pepeo bio mećava na tamnu nebu i ona povuče tanki
pamučni zastor da je makne s očiju. Zastor se beznadno zaglavio na žici pa
odustane da sve skupa ne strgne. Prozor je bio star i labav i puštao je prodoran
propuh.
Nestane struje pa tapkavo potraži svijeću na okviru kamina. Može li biti
gore? Ursula ponese svijeću i bocu viskija u krevet i uvuče se pod pokrivač ne
skinuvši kaput. Bila je silno umorna.
Plamen na malenoj Radiantovoj peći uznemiravajuće je podrhtavao. Zar bi
to bilo tako loše? Izdahnuti o ponoći bez iole boli. Ima i gorih načina. Auschwitz,
Treblinka. Kako se Teddyjev Halifax srušio u plamenu. Nema drugog načina da
zaustavi suze nego da nastavi piti viski. Dobra stara Pammy. Plamen u
Radiantu zatreperi i ugasi se. Žižak također. Pitala se kad će opet pustiti plin.
Ako je vonj probudi, ustat će i opet ga zapaliti. Nije mislila da će umrijeti kao
lisica koja se smrznula u brlogu. Pammy će vidjeti razglednicu, znat će da joj je
bila zahvalna. Ursula sklopi oči. Činilo joj se da je budna već sto godina, i više.
Stvarno je bila veoma, veoma umorna.
I tu počne padati mrak.

90
Snijeg

91
 11. veljače 1910.

Topao, mliječni i nov miris bio je sirenski zov za mačku Kraljičicu. Ako ćemo
pravo, Kraljičica je pripadala gospođi Glover, iako u svojoj oholosti nije bila
svjesna da je u bilo čijem vlasništvu. Golema im je šarena maca na prag stigla s
gospođom Glover, koja ju je donijela u putnoj torbi, a nastanila se u vlastitomu
vindsorskom naslonjaču, umanjenoj inačici naslonjača gospođe Glover, kraj
velikoga kuhinjskog štednjaka. Iako je imala vlastitu stolicu, linjala se po svim
raspoloživim sjedalicama u kući, uključujući i krevete. Hugh nije bio neki
ljubitelj mačaka i neprestano se žalio kako ta “šugava životinja” zagonetno
pušta dlake po njegovim odijelima.
Bila je pakosnija od većine mačaka, ako joj se približiš, jednostavno bi te
udarila šapom kao zečevi kad se bore. Ni Bridget nije ljubila mačke i tvrdila je
da je mačku opsjeo zloduh.
Odakle taj preslatki novi miris? Kraljičica otapka uza stube u veliku
spavaću sobu. Sobu je zagrijao žar vruće peći. Bila je to dobra soba, s debelim i
mekanim poplunom na krevetu i nježnim ritmovima usnulih tijela. A ondje -
savršen krevetac po mačjoj mjeri, sa savršenim jastučićem po mačjoj mjeri koji
ga već grije. Kraljičica utisne šape u mekano tkivo, odjedanput se vratila u
mladunačko doba. Smjesti se udobnije i dubokim basom sretno zaprede iz grla.

Ubodi oštrih igala na mekanoj koži dozovu je u svijest. Bol je bio nešto novo i
neželjeno. No iznenada je nešto priguši, usta joj budu puna nečega što ju je
čepilo i gušilo. Što se više trudila, manje je mogla disati. Bila je prikliještena,
bespomoćna, bez daha. Padala je, padala, kao ustrijeljena ptica.
Kraljičica se vlastitim predenjem već ugodno obeznanila kad je probudi
vrisak i netko je zgrabi i baci na drugi kraj sobe. S gunđanjem i frktanjem
povuče se van kroz vrata jer je naslutila da će ovu bitku izgubiti.

Ništa. Maleni je prsni koš mlitav i nepokretan, ne miče se. Sylvie srce u prsima
tuče kao da se kakva šaka pokušava probiti van. Kakva opasnost! Poput
strašna uzbuđenja, plime koja je oblijeva.
Nagonski prinese usta djetetovu licu, pokrije ustašca i nosić. Lagano
puhne. I opet. I opet.
I dijete opet oživi. Bilo je posve jednostavno. (“Sigurno je puka
podudarnost”, kazao je doktor Fellowes kad su mu rekli za to medicinsko
čudo. “Teško da biste tom metodom mogli nekoga oživjeti.”)

92
Bridget se vrati u kuhinju s kata, kamo je odnijela goveđu juhu i gospođi
Glover vjerno prenese: “Gospođa Todd kaže da kažem kuharici - to ste vi,
gospođo Glover - da se morate riješiti mačke. Najbolje bi bilo da je date ubiti.”
“Ubiti?” zgroženo reče gospođa Glover. Mačka se ponovno ustoličila na
uobičajenu mjestu kraj peći pa digne glavu i zlokobno se zagleda u Bridget.
“Samo vam kažem što je ona rekla.”
“Samo preko mene mrtve”, reče gospođa Glover.

Gospođa Kolja damski je pijuckala čašu vrućeg ruma - bar se nadala da je

damski. Bila joj je treća po redu i već je iznutra isijavala. Krenula je pomoći
nekoj rodilji, ali se zbog snijega morala skloniti u separe Plavog lava pred
Chalfont St Peterom. Inače joj na pamet ne bi palo da kroči u takav lokal, osim
u nuždi, no u separeu je buktjela vatra, a društvo se pokazalo iznenađujuće
srdačno. Mjedeni ukrasi s konjske orme i bakreni vrčevi blistali su i svjetlucali
se. Iz separea se s druge strane šanka vidjela javna točionica, gdje je piće
veoma obilno teklo. Sve u svemu, ondje je bilo raspojasanije. Upravo se orila
pjesma i gospođa Kolja se iznenadi kad primijeti da nožnim prstima udara
takt.
“Da vidite snijeg”, gazda se nagne preko uglačane širine mjedene ploče
šanka. “Možda se svi skupa danima nećemo maknuti odavde.”
“Danima?”
“Slobodno naručite još koju kapljicu ruma. Teško da ćete noćas ikamo
poći.”

93
Kao lisica u jazbini

94
 Rujan 1923.

“Znači, više uopće ne ideš doktoru Kelletu?” upita Izzie, škijocajem otvori
emajliranu tabakeru i izloži uredan red crnih cigareta Sobranie. “Dimiš?”
ponudi i pruži tabakeru. Izzie se sa svima ophodila kao da su joj vršnjaci. Bilo
je to i zavodljivo i lijeno.
“Imam trinaest godina”, reče Ursula. Što se nje tiče, to je bio odgovor na
oba pitanja.
“Danas si s trinaest godina već sasvim odrasla. A znaš, život može biti
veoma kratak”, doda Izzie pa izvuče dugačak cigaretnik od ebanovine i
bjelokosti. Neodređeno se ozre po restoranu u potrazi za konobarom koji bi joj
dao vatre. “Doista žalim za tvojim izletima u London. Kako sam te vodila u
Harley Street pa u Savoy na čaj. To nam je objema bio užitak.”
“Kod doktora Kelleta nisam bila više od godine dana” reče Ursula.
“Smatraju da sam ozdravila.”
“Baš fino. Dotle pak la famille smatra da sam ja neizlječiva. Naravno, ti si
jeune fille bien élevée i nikad nećeš doznati kako je kad si dežurni krivac za
svačije grijehe.”
“O, ne znam baš. Mislim da mogu naslutiti.”
Bila je subota u vrijeme ručka i sjedile su kod Simpsona. “Dokone dame”,
rekla je Izzie uz goleme kriške krvave govedine koje su pred njima rezali s
kosti. Milliena majka gospođa Shawcross bila je vegetarijanka i Ursula je
zamišljala kako bi se užasnula da vidi golem but mesa. Hugh je govorio da je
gospođa Shawcross (Roberta) boemka, a gospođa Glover da je luda.
Izzie se nagne prema mladom konobaru koji je pritrčao da joj zapali
cigaretu. “Hvala, mili”, promrmlja i pogleda ga ravno u oči tako da on naglo
porumeni kao rostbif na njezinu tanjuru. “Le rosbif”, ona će Ursuli kad
ravnodušno mahne rukom da otpusti konobara. Razgovor bi redovito
začinjavala francuskim riječima (“U mlađim sam danima neko vrijeme boravila
u Parizu. I naravno, rat...”). “Govoriš li francuski?”
“Pa, učimo ga u školi”, Ursula će. “No to ne znači da ga govorim.”
“Ti si baš komična curica.” Izzie duboko potegne kroz cigaretnik pa napući
(začudno) crven Kupidov luk kao da kani zasvirati u trubu i ispusti rijeku
dima. Nekolicina se muškaraca za okolnim stolovima okrene da je opčinjeno
promotri. Ona namigne Ursuli. “Sigurno su prve riječi koje si na francuskome
naučila bile déjà vu. Sirota moja. Možda si nekomu kao beba pala na glavu. Ja
valjda jesam. Hajde, navali narode, ja ću svisnuti od gladi, ti ne? Inače sam na

95
kuri mršavljenja, ali što je previše, previše je”, reče Izzie i orno zareže
govedinu.
Ovo je već bilo bolje: kad je dočekala Ursulu na peronu na kolodvoru
Marylebone, Izzie je bila sva zelena i objavila da joj je “blago mučno” od
kamenica i ruma (“što nikad nije dobra kombinacija”) nakon “sablazne” noći u
nekom klubu u Jermyn Streetu. Kamenice je dosad očito zaboravila pa je jela
kao da skapava, iako je, kao obično, tvrdila da “pazi na liniju”. Također je
tvrdila da je “bez prebijene pare”, no naveliko se razbacivala novcem. “Što
imaš od života ako se ne možeš malo zabaviti?” govorila je. (“Koliko se meni
čini, njoj je život samo zabava”, brundao je Hugh.)
Izzie je tvrdila da su zabava - i popratni užitci - nužni kako bi joj ublažili
činjenicu da sad “pripada radničkoj klasi” i mora “nabijati” po pisaćem stroju
da zaradi za kruh. “Zaboga, čovjek bi još pomislio da kopa ugljen”, srdito je
rekla Sylvie nakon rijetkoga i prilično žučnog obiteljskog ručka u Lisjaku.
Nakon Izziena odlaska Sylvie je tresnula Worcesterovim tanjurima s voćnim
uzorkom dok je pomagala Bridget da ih raspremi i rekla: “Samo melje bez
veze, a to radi otkako je naučila govoriti.”
“Obiteljska baština” mrmljao je Hugh dok je spašavao Worcesterov
porculan.
Izzie je uspjela dobiti posao (“Sam Bog zna kako”, rekao je Hugh), pisala je
tjednu kolumnu u novinama - pod naslovom Pustolovine moderne usidjelice - o
tome kako je biti “samica”. “Zna se da više jednostavno nema dovoljno
muškaraca za sve”, rekla je za neoklasicističkim jedaćim stolom u Lisjaku i
okomila se na pecivo. (“Ti ih očito nalaziš bez problema” mrmljao je Hugh.)
“Siroti su dečki izginuli”, nastavila je Izzie ne obazirući se na nj. Trackala je
pecivo maslacem bez imalo poštovanja prema kravljem trudbeništvu. “Tu
nema pomoći, moramo dalje bez njih, najbolje što možemo. Moderna se žena
mora snalaziti sama bez nade u potporu ognjišta i doma. Mora naučiti biti
neovisna: osjećajno, novčano, i što je najvažnije, u duhu.” (“Gluposti.” Opet
Hugh.) “U Velikom se ratu nisu žrtvovali samo muškarci.” (“Razlika je u tome
što su oni mrtvi, a ti nisi.” To je rekla Sylvie. Hladno.)
“Naravno,” Izzie će, svjesna da kraj nje stoji gospođa Glover sa zdjelom
smeđe vindsorske juhe, “žene iz nižih slojeva oduvijek znaju što znači raditi.”
Gospođa Glover opako je pogleda i stisne zaimaču za juhu. (“Divno, gospođo
Glover: smeđa vindsorska juha. Što joj dodajete za taj okus? Doista? Kako
zanimljivo.”) “Naravno, na putu smo prema besklasnom društvu” primjedba je
išla na Hughovu adresu, no nepomirljiva gospođa Glover prezrivo je otpuhne.
“Znači da si ovog tjedna boljševikinja?” Hugh će.
“Sad smo svi boljševici”, vedro će Izzie.

96
 “Baš je budala”, Sylvie će kad je Izzie napokon otišla na kolodvor. “I koliko
šminke! Čovjek bi pomislio da je na pozornici. Naravno, ona je u svojoj glavi
vječno na pozornici. Sama je sebi kazalište.”
“A frizura”, sa žaljenjem će Hugh. Ne treba ni spominjati da je Izzie ošišala
kosu prije svih njihovih znanica. Hugh je ženama u svojoj obitelji izričito
zabranio da se šišaju. Takoreći čim je ta očinska naredba pala, obično pokorna
Pamela otišla je u grad s Winnie Shawcross i obje su se vratile ostrižene i
potkresane. (“Tako je samo praktičnije za sport”, razumski je objasnila
Pamela.) Pamela je debele pletenice sačuvala, ali tko bi znao jesu li joj relikvije
ili trofeji. “Vojska se buni, ha?” rekao je Hugh. Ni jedno ni drugo nije bilo
sklono nadmudrivanju i tu je razgovoru došao kraj. Sad su pletenice ležale na
dnu Pameline ladice s rubljem. “Nikad ne znaš, možda za nešto dobro dođu”,
rekla je. Nitko u obitelji nije mogao pojmiti što bi to moglo biti.
Sylvie nije Izzie zamjerala samo frizuru ili šminku. Nikad joj nije oprostila
zbog djeteta. Sad bi trebao imati trinaest godina, bio je Ursulin vršnjak.
“Maleni Fritz ili Hans” govorila je. “U žilama mu teče krv moje djece. Ali
naravno, Izzie je stalo samo do Izzie.”
“No nije moguće da je posve površna”, rekao je Hugh. “Pretpostavljam da
se u ratu nagledala užasa.” Kao da on nije.
Sylvie zabaci glavu. Kao da joj se oko krasnih kosa roji aureola mušica.
Poprilično je zavidjela Izzie na ratu, čak i na užasima. “Svejedno je budala”,
reče, a Hugh se nasmije i odvrati: “Istina, jest.”
Izziena je kolumna očito uglavnom bila puki dnevnik njezina burna života
u koji bi tu i tamo ubacila koji društveni komentar. Prošlotjednu je naslovila
“Dokle će se dizati?” i bavila se kraćenjem poruba suknje emancipirane žene,
no tekst se uglavnom sveo na Izziene savjete kako u tu svrhu lijepo oblikovati
gležnjeve. Na vrhovima prstiju leđimice stanite na najnižu stubu stubišta i
pustite da vam pete vise preko ruba. Pamela je tjedan dana vježbala na
tavanskim stubama i objavila da od toga nema nikakva boljitka.
Koliko god mu mrsko bilo, Hugh je smatrao da mora svakog petka kupiti
Izzien list i pročitati ga u vlaku. “Tek toliko da pripazim što govori” (onda bi to
zlo odbacio na stolić u predvorju, odakle bi ga spasila Pamela). Hugh se
osobito grozio mogućnosti da će Izzie pisati o njemu i tješila ga je samo
činjenica da piše pod pseudonimom Delphine Fox, što je bilo “najbedastije
ime” koje je Sylvie u životu čula. “Pa znaš,” rekao je Hugh, “Delphine joj je
krsno ime, kumino. A Todd je stara riječ za lisicu pa valjda i tu ima neke logike.
Nije da je branim.”
“Ali to mi je ime, piše mi u rodnom listu”, rekla je Izzie kad su je napali uz
čašicu prije ručka. “I dolazi od Delfa, znate, proročice i tako to. Meni se čini da
je vrlo prikladno.”

97
 (“Sad je proročica?” Sylvien glas. “Ako je ona proročica, ja sam
Tutankamonova prvosvećenica.”)
Izzie je u liku Delphine već opetovano spominjala “svoja dva nećaka”
(“Obješenjaci i pol, i jedan i drugi!”), no bez navođenja imena. “Zasad”, mrko je
rekao Hugh. O tim je bjelodano fikcionalnim nećacima izmislila nekoliko
“zabavnih dogodovština”. Maurice je bio osamnaestogodišnjak (Izzieni su
“krepki momčići” imali devet i jedanaest godina), još je bio u internatu i u
Izzienu društvu u posljednjih deset godina nije proveo više od deset minuta.
Teddy je pak nastojao izbjegavati situacije koje bi se mogle razviti u
dogodovštine.
“Tko su zapravo ti dječaci?” pitala je Sylvie uz neobično hirovito tumačenje
poširanog lista Veronique iz kuhinje gospođe Glover. Presavijene novine
odložila je uza se na stol i kažiprstom je lupkala po Izzienoj kolumni kao da
možda vrvi klicama. “Jesu li im Maurice i Teddy svojevrsni predlošci?”
“A što je s Jimmyjem?” Teddy je pitao Izzie. “Zašto ne pišeš o njemu?”
Jimmy je čilo nosio nebeskomodri pleteni pulover, žlicom u usta trpao pire od
krumpira i očito mu nije bilo pretjerano krivo što je ispao iz bisera
književnosti. Bio je dijete mira, na kraju krajeva, rat za kraj svih ratova vodio
se zbog Jimmyja. Sylvie je tvrdila da ju je najnovija prinova u obitelji i ovaj put
uhvatila na prepad (“Činilo mi se da je četvero već komplet”). Sylvie
svojedobno nije imala pojma odakle bi počela praviti djecu, a sada kao da nije
znala kako bi prestala.
(“Valjda nam je Jimmy bio zakašnjela dosjetka”, rekla je Sylvie.
“Nije da sam pritom previše mozgao”, odvratio je Hugh pa su se oboje
nasmijali i Sylvie je rekla: “Zbilja, Hugh.”)
Na račun Jimmyjeve pojave Ursuli se činilo kao da su je potisnuli još dalje
od središta obitelji, kao kakav predmet na rubu zakrčena stola. Nakrivo
nasađena, čula je kad je Sylvie rekla Hughu. Ursula je malo nakrivo nasađena.
No kako možeš biti nakrivo nasađen u vlastitu gnijezdu? “Ti mi jesi prava
majka, zar ne?” pitala je Sylvie i Sylvie se nasmijala i rekla: “Nepobitno, dušo.”
“Ne uklapam se”, rekla je doktoru Kelletu.
“Pa netko uvijek strši”, rekao je on.

“Nemoj pisati o mojoj djeci, Isobel”, Sylvie je srdito rekla Izzie.

“Za Boga miloga, Sylvie, to su izmišljeni likovi.”
“Nemoj pisati ni o mojoj izmišljenoj djeci.” Zadigne stolnjak i virne na pod.
“Što to radiš nogama?” obrecne se na Pamelu koja joj je sjedila prekoputa.
“Kružim gležnjevima”, Pamela se nije dala smesti Sylvienom
razdražljivosti. Pamela je u posljednje vrijeme bila veoma smiona, ali i prilično

98
razumna, što je očito dušu dalo da uzruja Sylvie. (“Isti si otac”, baš je tog jutra
rekla Pameli zbog neke tričave nesuglasice. “No zašto bi to bilo loše?” rekla je
Pamela.) Pamela obriše ljepljivi krumpir s Jimmyjevih ružičastih obraza i reče:
“Prvo u smjeru kazaljke na satu pa obrnuto. Tako ćeš lijepo oblikovati
gležnjeve, kaže teta Izzie.”
“Nitko tko ima zeru razuma ne bi slušao savjete osobe poput Izzie.”
(“Pardon?” reče Izzie.) “Osim toga, ti si premlada za lijepo oblikovane
gležnjeve.”
“Pa,” Pamela će, “uskoro ću biti stara kao ti kad si se udala za tatu.”
“O, sjajno”, reče Hugh, lakne mu kad na vratima ugleda gospođu Glover,
koja je čekala da uđe u velikom stilu i posluži riz impératrice. “Danas vas prati
Escoffierov duh, gospođo Glover.” Gospoda Glover nehotice se ozre.

“O, sjajno”, reče Izzie. “Varenac sa suhim voćem. Kod Simpsona uvijek možeš
računati na dječju hranu. Znaš, kod nas je dječja soba zauzimala cijeli gornji
kat kuće.”
“U Hampsteadu? U bakinoj kući?”
“Točno. Ja sam bila najmlađa. Kao Jimmy.” Izzie se malo pokunji, kao da se
prisjeća neke do tog časa davno zaboravljene tuge. Nojevo joj pero na šeširu
suosjećajno zatreperi. Opet živne kad ugleda srebrni vrč s kremom od jaja.
“Znači da te više ne hvataju oni čudni osjećaji? Déjà vu i tako to?”
“Mene?” Ursula će. “Ne. Tu i tamo. Valjda rjeđe. To je bilo prije, znaš. Sad je
prošlo. Recimo.” Je li? Nikad nije bila sigurna. Činilo joj se da su joj uspomene
nalik na slap jeke. Može li jeka padati u slapu? Možda i ne. Nekoć se uz upute
doktora Kelleta trudila (uglavnom bez uspjeha) da se nauči točno izražavati.
Nedostajao joj je taj ugodni sat (on ga je zvao tête-à-tête. Opet francuski)
četvrtkom popodne. K njemu je počela odlaziti s deset godina i radovalo ju je
da se makne iz Lisjaka i nađe u društvu nekoga tko svu pozornost posvećuje
njoj i samo njoj. Sylvie, ili češće Bridget, ukrcala bi Ursulu u vlak, a na dolasku
bi je dočekala Izzie, iako ni Sylvie ni Hugh nisu bili sigurni da je Izzie dovoljno
pouzdana da bi se brinula za dijete. (“Primijetila sam da praktičnost uglavnom
prevagne nad etikom”, rekla je Izzie Hughu. “Da ja imam desetogodišnje dijete,
mislim da ga ne bih posve laka srca pustila da samo putuje vlakom.” “Ti i imaš
desetogodišnje dijete”, istaknuo je Hugh. Nijemčića. “Zašto ga ne bismo
pokušali naći?” pitala je Sylvie. “Igla u plastu sijena”, rekao je Hugh. “Švaba ima
malo more.”)

“I tako sam te se uželjela”, Izzie će, “pa sam zato pitala bi li mogla doći na izlet.
Iskreno, iznenadila sam se kad je Sylvie pristala. Između tvoje majke i mene
oduvijek vlada, da tako kažemo, određena froideur. Mene, naravno, smatraju

99
ludom, nevaljalom i opasnim utjecajem. U svakom slučaju, mislila sam da te
trebam pokušati izdvojiti iz stada, figurativno rečeno. Malo me podsjećaš na
mene.” (Je li to dobro, pitala se Ursula.) “Mogle bismo se družiti, što misliš?
Pamela je blago dosadna”, nastavi Izzie. “Uz onoliko tenisa i bicikliranja nije
čudo da ima onako stupaste gležnjeve. Très sportive, nema što, ali ipak. I
prirodne znanosti! Nimalo zabavno. A dečki su, no... dečki, no ti si zanimljiva,
Ursula. Glave pune čudnih priča kako znaš što će se dogoditi. Prava mala
vidovnjakinja. Možda da te posadimo u ciganska kola i damo ti kristalnu kuglu,
tarot. Utopljeni fenički mornar i tako to. U mojoj budućnosti valjda ništa ne
vidiš?”
“Ne.”

“Reinkarnacija”, rekao joj je doktor Kellet. “Jesi li za to čula?” Desetogodišnja

Ursula odmahne glavom. Nije čula za bogzna što. Doktor Kellet imao je lijep
prostor u Harley Streetu. Prostoriju u koju je uveo Ursulu napola je oblagala
svilenkasta hrastovina, imala je debeo tepih s crveno-plavim uzorkom i dva
velika kožnata naslonjača svaki sa svoje strane izdašno naložene peći na
ugljen. Doktor Kellet nosio je pak trodijelno odijelo od harris-tvida. preko
kojeg je nategnuo zlatni sat na lancu. Vonjao je na klinčić i duhan za lulu i sav
je nekako blistao, kao da kani peći kolačiće ili joj pročitati osobito dobru priču,
no umjesto toga široko se osmjehnuo Ursuli i rekao: “I tako, čujem da si
pokušala ubiti sobaricu?” (O, znači, zato sam ovdje, pomislila je Ursula.)
Ponudio joj je čaj, pripremao ga je u kutu sobe u nečemu što se zove
samovar. “Iako nisam Rus, daleko od toga, iz Maidstonea sam, no posjetio sam
Sankt Peterburg prije Revolucije.” Podsjećao je na Izzie utoliko što se s tobom
ophodio kao s odraslom osobom, bar naoko, no tu je svakoj sličnosti bio kraj.
Čaj je bio crn i gorak i pitak samo s pomoću gomile šećera i limenke čajnih
keksa Huntley & Palmer koja je stajala na stoliću između njih.
Studirao je u Beču (“gdje drugdje?”), no kazao je da kroči svojim putem.
Nije bio ničiji učenik, iako je “pekao zanat uza sve učitelje. Moraš se oprezno
kretati naprijed” rekao je. “Ispipati si put kroz kaos ljudskih misli. Sjediniti
podijeljeno ja.” Ursula nije imala pojma o čemu govori.
“Sobarica? Gurnula si je niza stube?” Bilo je to kanda veoma izravno
pitanje za nekoga tko govori o oprezu i ispipavanju.
“To je bio nesretan slučaj.” Bridget nije doživljavala kao “sobaricu”. U
njezinoj je glavi bila Bridget. I otad je već prošlo sto godina.
“Mati je zabrinuta za tebe.”
“Samo hoću da budeš sretna, mila”, rekla je Sylvie nakon što joj je
dogovorila termin kod doktora Kelleta.
“Zar nisam sretna?” zbunila se Ursula.

100
 “Što misliš?”
Ursula nije znala. Nije bila sigurna ima li mjerilo za sreću ili nesreću.
Mutno se sjećala ushita, padanja u mrak, no te su uspomene pripadale svijetu
sjenki i snova koji je bio vječno prisutan, a opet gotovo posve nedokučiv.
“Kao da postoji još jedan svijet?” rekao je doktor Kellet.
“Da. Ali taj je svijet i ovaj.”
(“Znam da govori nevjerojatno čudne stvari, ali psihijatar?” rekao je Hugh
Sylvie. Namrštio se. “Još je malena. Nije defektna” “Naravno da nije. Samo je
treba malo dovesti u red.”)

“I što bi pljesnuo dlanom o dlan, sve u redu! Upravo sjajno”, reče Izzie. “Taj je
doktor za mozak bio čudan čovo, zar ne? Da kušamo sireve - Stilton je tako
zreo da izgleda kao da će svaki čas na svoju ruku odšetati - ili prašimo odavde i
idemo k meni?”
“Ja sam se prejela”, reče Ursula.
“I ja. Onda prašimo. Ja plaćam?”
“Ja nemam novca. Imam trinaest godina”, podsjeti je Ursula. Iziđu iz
restorana i Ursula se zabezekne kad Izzie odšeće nekoliko metara duž Stranda
i sjedne za upravljač blistava kabrioleta koji je prilično nemarno parkiran
stajao ispred pivnice The Coal Hole. “Imaš auto!” uzvikne Ursula.
“Fino, ha? Nije baš plaćen. Upadaj. Sunbeam, sportski model. Svakako bolje
nego kad sam vozila ambulantno vozilo. Dušu je dao za ovakvo vrijeme. Idemo
Obalom, radi vidika?”
“Molim te.”
“Ah, Temza”, reče Izzie kad se na pomolu pojavi rijeka. “Nažalost, sve su
nimfe otišle.” Bilo je krasno popodne krajem rujna, resko poput jabuke. “Nije li
London bajan?” Izzie će. Vozila je kao na trkalištu u Brooklandsu. Bilo je i
strašno i zanosno. Kad je već Izzie provezla cijeli rat bez ijedne ogrebotine,
pretpostavljala je Ursula, valjda neće stradati ni na Viktorijinoj obali.
Kako su se približavale Westminsterskome mostu, morale su usporiti zbog
gužve prolaznika čiji je protok omeo uglavnom tihi prosvjed nezaposlenih
muškaraca. Borio sam se u tuđini, pisalo je na nečijem transparentu. Drugi je
kazivao: Gladan sam i želim raditi. “Tako su krotki” podcjenjivački reče Izzie.
“U ovoj zemlji nikad neće biti revolucije. Bar ne opet. Jedanput smo kralju
odrubili glavu i spopao nas je takav osjećaj krivnje da se do dan-danas
nastojimo iskupiti.” Autu sa strane priđe neki pohabani čovjek i Izzie dovikne
nešto nerazumljivo, iako je bilo jasno što želi reći.
“Qu'ils mangent de la brioche”, promrmlja Izzie. “Znaš da to uopće nije
rekla? Marie-Antoinette? Povijest ju je poprilično ocrnila. Nikad nemoj

101
vjerovati svemu što ljudi o nekomu govore. Općenito su to mahom laži, u
najboljem slučaju poluistine.” Bilo je teško dokučiti je li Izzie rojalistica ili
republikanka. “Zapravo je najpametnije da se previše ne prikloniš ni jednoj ni
drugoj strani”, rekla je.
Big Ben svečano je otkucavao tri sata dok se Sunbeam probijao kroz
mnoštvo. “Silunga tratta digente, ch'io non avrei mai creduto che morte tanta
n’avesse disfatta. Jesi li čitala Dantea? Trebala bi. Odličan je.” Kako Izzie tako
mnogo zna? “O,” reče, “Škola za dame. A i poslije rata sam neko vrijeme
boravila u Italiji. Naravno, našla sam ljubavnika. Osirotjela grofa, to ti je više-
manje de rigueur kad si ondje. Zgražaš se?”
“Ne.” No zgražala se. Ursula se nije čudila što joj između majke i Izzie vlada
froideur.

“Reinkarnacija je jedna od okosnica budističke filozofije”, rekao bi doktor

Kellet dok je puckao lulu od morske pjene. Taj je predmet obilježavao svaki
razgovor s doktorom Kelletom, bilo gestama - i usnik i glava lule u obliku
Turčinove glave (koja je sama po sebi plijenila) naveliko su služili za isticanje -
ili nužnim obredom pražnjenja, punjenja, sabijanja, paljenja i tako dalje. “Jesi li
čula za budizam?” Nije.
“Koliko godina imaš?”
“Deset.”
“Još si nova. Možda se sjećaš nekoga drugog života. Naravno, Budini
učenici ne vjeruju da se neprestano vraćaš kao ista osoba u istim okolnostima,
kako se tebi čini. Ideš dalje, gore ili dolje, valjda katkad i u stranu. Cilj je
nirvana. Ne-bivanje, da tako kažemo.” Ursuli se s deset godina činilo da bi cilj
možda trebalo biti bivanje. “Većina drevnih religija”, nastavio je, “zagovaraju
predodžbu o kružnosti - zmija koja u ustima drži vlastiti rep i tako to.”
“Krizmana sam”, nastojala je biti od pomoći. “U Anglikanskoj crkvi.”
Sylvie je do doktora Kelleta došla na preporuku gospođe Shawcross
posredovanjem bojnika Shawcrossa, njihovoga prvog susjeda. Kellet je, rekao
je bojnik, imao odlične rezultate s vojnicima koji su “trebali pomoć” nakon
povratka iz rata (bilo je i nagovještaja da je i sam bojnik “trebao pomoć”).
Ursula bi povremeno u prolazu srela neke od tih drugih pacijenata. Jednom je
neki snuždeni mladić zurio u sag u čekaonici i tiho razgovarao sam sa sobom,
drugi je pak nemirno tapkao nogom u ritmu koji je samo on čuo.
Recepcionerka doktora Kelleta gospođa Duckworth bila je ratna udovica i u
ratu je radila kao medicinska sestra, a prema Ursuli je uvijek bila veoma
ljubazna, nudila joj peperminte i raspitivala se o njezinoj obitelji. Jednog dana
u čekaonicu je banuo neki čovjek, iako zvono na ulazu u zgradu uopće nije
zazvonilo. Izgledao je smeteno i sumanuto, no samo je ostao stajati kao ukopan

102
usred prostorije i zapiljio se u Ursulu kao da nikad prije nije vidio dijete, dok
ga gospođa Duckworth nije odvela do stolice i sjela uza nj pa ga obgrlila rukom
i rekla; “Dobro, dobro, Billy, što je bilo?” kako bi učinila mila majka i Billy joj je
položio glavu na prsa i zajecao.
Ursula nikad nije mogla podnijeti kad bi Teddy, dok je bio manji, zaplakao.
Kao da bi to u njoj otvorilo jaz, nešto duboko i strašno i puno čemera. Jedina joj
je želja bila da spriječi da mu više ikad dođe da se rasplače. Isto joj je bilo s
čovjekom u čekaonici doktora Kelleta. (“Tako ti je svaki dan kad si majka”,
rekla je Sylvie.)
U tom je času doktor Kellet izišao iz ordinacije i rekao: “Dođi, Ursula, za
Billyja ću se poslije pobrinuti”, no kad je Ursulin termin završio, Billyja u
čekaonici više nije bilo. “Jadan čovjek”, žalosno je rekla gospođa Duckworth.
Rat je, Ursuli je rekao doktor Kellet, mnoge ljude naveo da smisao traže u
novim smjerovima - “U teozofiji, rozenkrojcerima, antropozofiji, spiritizmu.
Svatko mora naći neko objašnjenje za svoj gubitak.” Doktor Kellet žrtvovao je
pak sina Guya, satnika u Kraljevskoj pukovniji zapadnog Surreyja, koji je pao
kod Arrasa. “Čovjek ne smije odustati od ideje o žrtvovanju, Ursula. To ti može
biti viši poziv.” Pokazao joj je fotografiju, ne u odori, nego neobveznu
fotografiju momka u bijelome kriketskom dresu kako ponosno stoji za svojom
palicom. “Mogao je igrati za grofoviju”, žalosno je rekao doktor Kellet. “Rado ga
zamišljam - i sve njih - kako igraju beskrajnu kriketsku utakmicu u raju. U
savršeno lipanjsko popodne, uvijek netom prije stanke za užinu.”
Bila bi šteta da svi ti mladići nikad ne dočekaju užinu. Noštromo je bio u
raju, kao i Sam Wellington, stara cokula, i Clarence Dodds, koji je umro od
španjolske gripe u nevjerojatno kratkom roku dan nakon potpisivanja
primirja. Ursula nikoga od njih nije mogla zamisliti kako igra kriket.
“Naravno, ja ne vjerujem u Boga”, rekao je doktor Kellet. “No vjerujem u
raj. Čovjek mora vjerovati”, prilično je sumorno dodao. Ursula se pitala kako bi
nju sve to skupa trebalo dovesti u red.
“Ako ćemo više znanstveno,” rekao je, “možda dio tvog mozga zadužen za
sjećanje ima manju manu, neurološki problem koji te navodi na zaključak da
ponavljaš doživljaje. Kao da se nešto zaglavilo.” Zapravo ne umire pa se
ponovno rađa, rekao je, nego samo tako misli. Ursula nije shvaćala razliku. Je li
se zaglavila? A ako jest, gdje?
“No ne želimo da zbog toga ubijaš sirotu poslugu, zar ne?”
“No to je bilo tako davno”, rekla je Ursula. “Nije da sam u međuvremenu
ikoga pokušala ubiti.”
“Sve su joj lađe potonule”, rekla je Sylvie kad su se prvi put sastale s
doktorom Kelletom, jedini put kad je došla u ordinaciju u Harley Streetu, iako
je očito već razgovarala s njim bez Ursule, Ursulu je silno zanimalo što su o njoj

103
rekli. “I vječno je sva nikakva”, nastavila je Sylvie. “Mogu razumjeti da se
odrasla osoba tako osjeća -”
“Možete?” rekao je doktor Kellet i nagnuo se naprijed, a lula od morske
pjene signalizirala je zanimanje. “Vrijedi li to za vas?”
“Nisam ja problem”, rekla je Sylvie uza svoj najljupkiji osmijeh.
Ja sam problem? pomislila je Ursula. Uostalom, Bridget nisam htjela ubiti,
nego spasiti. A ako je nije spašavala, možda ju je žrtvovala. Nije li i sam doktor
Kellet rekao da je žrtvovanje viši poziv?
život za životom
“Na tvom bih se mjestu držao tradicionalnih moralnih smjernica”, rekao je.
“Sudbina nije u tvojim rukama. Za djevojčicu bi to bio preveliki teret.” Ustane
iz naslonjača i u vatru doda još jednu lopaticu ugljena.
“Neki budistički filozofi (ogranak koji nazivaju ženom) kažu da se katkad
loša stvar dogodi da bi spriječila još goru”, rekao je doktor Kellet. “No naravno,
u nekim je situacijama nemoguće zamisliti išta gore.” Ursula je pretpostavljala
da misli na Guya, koji je pao kod Arrasa i onda je u raju za sve vijeke vijekova
ostao bez čaja i sendviča s krastavcem.

“Probaj ovo”, Izzie štrcne prema Ursuli raspršivačem parfema. “Chanel broj 5.
Prava stvar. Ona je prava stvar. Njezini čudni, sintetski mirisi.” Nasmije se kao
da joj je to bio sjajan vic i po kupaonici brizne još jedan nevidljiv oblak. Veoma
se razlikovao od cvjetnih mirisa kojima se škropila Sylvie.
Napokon su stigle do Izziena stana u Basil Streetu (“prilično dosadan
endroit, ali praktičan za Harrods”). Izzie je imala kupaonicu u ružičastom i
crnom mramoru (“sama sam je osmislila, nije li preslatka?”), svu u oštrim
linijama i tvrdim kutovima. Ursula nije htjela ni misliti što bi se dogodilo da se
tu posklizneš i padneš.
Kao da je sve u stanu novo i blistavo. Ni nalik na Lisjak, gdje su vrijeme
mjerili naoko usporeni otkucaji stojećeg sata u predvorju, a na parketima se
vidjela patina dugih godina. Figurice od meissenskog porculana bez prstiju na
rukama i okrhnutih prstiju na nogama i keramički španijeli koji su slučajno
ostali bez uha nisu imali nikakve veze s bakelitnim podupiračima za knjige i
pepeljarama od oniksa u Izzienu stanu. U Basil Streetu sve je izgledalo novo
kao iz dućana. Čak su i knjige bile nove, romani i zbirke ogleda i pjesama
pisaca za koje Ursula nikad nije čula. “Čovjek mora ići ukorak s vremenom”,
rekla je Izzie.
Ursula se promatrala u zrcalu u kupaonici. Izzie stane iza nje kao Mefisto
iza Fausta i reče: “Bože mili, pa ti si se doista proljepšala”, pa uzme na njoj
mijenjati frizure. “Moraš se ošišati” reče, “trebaš otići mom coiffeuru. Doista je

104
dobar. Već si opasno nalik na mljekaricu, a ja zbilja mislim da ćeš biti preslatko
vragolasta.”

Izzie je plesala po dnevnoj sobi i pjevala Da bar se znam drmati kao seka Kate.
“Znaš li se drmati? Gle, lako je.” Nije bilo lako pa se stropoštaju na satenski
poplun na krevetu. “Oš-neš, moraš se zabavljat” rekla je Izzie groznim lažnim
kokni-naglaskom. Spavaća je soba bila u strašnom neredu, razbacana odjeća,
satenske podsuknje, spavaćice od crêpe de Chinea, svilene čarape, rasparene
cipele napušteno su ležale na sagu, a sve je prekrivao tanak sloj Cotyjeva
pudera. “Možeš sve probati ako hoćeš” nemarno će Izzie. “Iako si ti u
usporedbi sa mnom sitna. Jolie et petite.” Ursula odbije, bojala se čarolije.
Takva bi te odjeća mogla pretvoriti u drugu osobu.
“Što ćemo?” reče Izzie, odjedanput joj je bilo dosadno. “Da kartamo?
Marijaš?” Otpleše do dnevne sobe i posrćući se uputi prema velikomu sjajnom
kromiranom predmetu koji je izgledao kao da mu je mjesto na
zapovjedničkom mostu prekooceanskog broda, a ispostavilo se da je bife.
“Piće?” sumnjičavo pogleda Ursulu. “Ne, nemoj mi reći, imaš samo trinaest
godina.” Uzdahne, zapali cigaretu i pogleda na sat. “Prekasno nam je za
matineju, prerano za večernju predstavu. U Vojvodi od Yorka daju London
zove!. Navodno je veoma zabavno. Možemo otići pa ćeš kući kasnijim vlakom.”
Ursula je prebirala po tipkama pisaćeg stroja Royal koji je stajao na
pisaćem stolu kraj prozora. “To mi je zanat”, reče Izzie. “Možda da te ubacim u
ovotjednu kolumnu.”
“Zbilja? Što bi napisala?”
“Ne znam, valjda bih nešto izmislila”, reče. “Tako rade pisci.” Izvuče ploču
iz gramofonskog ormarića i stavi je na tanjur. “Slušaj ovo”, reče. “U životu nisi
čula ništa slično.”
Istina, nije. Počelo je glasovirom, ali ni nalik na Chopina i Liszta, koje je
Sylvie svirala onako lijepo (a Pamela bez mašte).
“Mislim da to zovu honky-tonk”, reče Izzie. Neka žena počne pjevati, sirovo
i američki. Zvučala je kao da je cijeli život provela u zatvorskoj ćeliji. “Ida Cox”,
reče Izzie. “Crnkinja je. Nije li nevjerojatna?”
I bila je.
“Pjeva kako je jadno biti žena”, reče Izzie, zapali još jednu cigaretu i
snažno povuče dim. “Da ti je bar naći kakva odvratno bogata muškarca pa se
udati. Zamašan je prihod najbolji recept za sreću za koji sam ikad čula. Znaš li
tko je to rekao? Ne znaš? E, pa trebala bi znati.” Iznenada je bila razdražljiva,
ne posve pripitomljena životinja. Zazvoni telefon i ona reče: “Spas u zadnji čas”
i potom povede grozničavo živahan razgovor s nevidljivom i nečujnom
osobom na drugom kraju žice. Završi ga riječima: “To bi bilo fenomenalno,

105
dušo, vidimo se za pola sata.” A Ursuli reče: “Povezla bih te, ali idem u Claridge,
a to je nakraj svijeta od Marylebonea i poslije moram na zabavu na Lowndes
Squareu pa te nikako ne mogu pratiti na kolodvor. Možeš podzemnom do
Marylebonea, zar ne? Znaš kako? Linijom Piccadilly do Piccadilly Circusa, pa
presjedneš na liniju Bakerloo za Marylebone. Dođi, zajedno ćemo izići.”
Kad su stigle do ulice, Izzie duboko udahne kao da su je upravo pustili iz
neželjena zatvora. “Ah, sumrak”, reče. “Ljubičasti čas. Krasno, zar ne?” Poljubi
Ursulu u obraz i reče: “Divno da smo se vidjele, moramo opet. Dalje znaš sama?
Tout droit do Sloane Streeta pa skreneš lijevo i eto te, postaja podzemne
Knightsbridge. Onda, pa-pa!”

“Amor fati,” rekao je doktor Kellet, “jesi li čula za to?” Zvučalo je kao da je
rekao “amo, pati”, Ursula se zbunila - ni ona ni doktor Kellet nisu bili utučeni.
Privlačio je Nietzschea (“filozofa”), rekao je. “Jednostavno prihvaćanje svega
što nam se događa, tako da to ne smatramo ni dobrim ni lošim.”
“Werde, der du bist, kako bi on to rekao”, nastavi doktor Kellet dok je
tresao pepeo iz lule na popločje peći, odakle će ga valjda netko drugi pomesti,
pretpostavljala je Ursula. “Znaš li što to znači?” Ursula se pitala s koliko je
desetogodišnjakinja doktor Kellet prethodno bio u doticaju. “Znači: budi što
jesi” reče i u lulu doda nova vlakna duhana. (Bivanje prije ne-bivanja,
pretpostavljala je Ursula.) “Nietzsche je to preuzeo iz Pindara. ένοί οἶοζ ὲσσὶ
μαθών. Znaš li grčki?” Više ga zbilja nije mogla pratiti. “Znači - budi što jesi kad
spoznaš što to jest.”
Ursula je mislila da je rekao “iz Pinnera”, kamo je Hughova stara dadilja
otišla u mirovinu i sad je živjela sa sestrom iznad dućana u staroj zgradi u
glavnoj trgovačkoj ulici. Hugh je Ursulu i Teddyja onamo odvezao svojim
prekrasnim Bentleyjem jednoga nedjeljnog popodneva. Dadilja Mills bila je
prilično strašna (iako je se Hugh očito nije bojao) i naveliko je Ursulu ispitivala
zna li se pristojno ponašati i Teddyju pregledavala uši u potrazi za
prljavštinom. Sestra joj je bila simpatičnija, pojila ih čašama soka od bazge i
hranila kriškama beskvasnoga mliječnog kruha s pekmezom od kupina, “Kako
je Isobel?” pitala je dadilja Mills, usana stisnutih poput suhe šljive. “Izzie je
Izzie”, rekao je Hugh, a ako to ponoviš kao brzalicu, kao Teddy poslije, zvuči
kao malen roj osa. Izzie je očito davno postala to što jest.
Teško da je Nietzsche išta dobio iz Pinnera, ponajmanje svoja uvjerenja.

“Bilo ti je lijepo s Izzie?” pitao je Hugh kad ju je pokupio na kolodvoru. Pogled

na Hugha u sivom idn-šeširu i dugome tamnoplavom vunenom ogrtaču nekako
ju je uspokojio. Odmjeravao ju je u potrazi za bilo kakvim vidljivim
promjenama. Mislila je kako je najpametnije da mu ne kaže da se sama vozila

106
podzemnom željeznicom. Bila je to jeziva pustolovina, mračna noć u šumi, no
preživjela ju je poput svake prave junakinje. Ursula slegne ramenima. “Bile
smo na ručku kod Simpsona.”
“Hm”, reče Hugh kao da odatle pokušava dešifrirati neko značenje.
“Slušale smo kako pjeva neka crnkinja.”
“Kod Simpsona?” zbuni se Hugh.
“Na Izzienu gramofonu.”
Opet “Hm”. Otvori joj vrata auta i ona se smjesti na divno kožnato sjedalo
Bentleyja: uspokojavalo je gotovo jednako kao i sam Hugh. Sylvie je smatrala
da je auto “pogubno” rasipanje. Doista je bio skup da ti stane dah. Sylvie je u
ratu postala štedljiva: skupljale su komadiće sapuna i kuhale ih za pranje
rublja, okretale plahte po širini, preuređivale šešire. “Po njezinome bismo
živjeli na jajima i piletini”, smijao se Hugh. On je pak od rata postao manje
razborit, “što baš i nije odlika koju bi bankar trebao njegovati”, rekla je Sylvie.
“Carpe diem”, rekao je Hugh, a Sylvie je odvratila: “Ti nikad nisi znao
iskorištavati.”
“Sad i Izzie ima auto” ponudi Ursula.
“Zbilja?” Hugh će. “Sigurno se ne može mjeriti s ovom bajnom zvijeri.” S
ljubavlju potapša upravljačku ploču Bentleyja. Dok su se udaljavali od
kolodvora, tiho reče: “U nju se ne možeš pouzdati.”
“U koga?” (Majku? Auto?)
“Izzie.”
“Da, vjerojatno imaš pravo”, složi se Ursula.
“Kako ti se činila?”
“O, znaš. Izgubljen slučaj. Na kraju krajeva, Izzie je Izzie.”

Na povratku kući zatekli su Teddyja i Jimmyja u urednoj igri domina na stolu u

jutarnjem salonu, dok je Pamela bila kod susjeda s Gertie Shawcross. Winnie je
bila malo starija od Pamele, a Gertie malo mlađa, i Pamela se jednako družila i
s jednom i s drugom, ali rijetko s objema istodobno. Ursula je bila odana Millie
i to joj je bilo čudno. Teddy je volio sve Shawcrossice, no srce mu je u sitnim
ručicama držala Nancy.
Sylvie ni traga ni glasa. “Ne znam”, prilično je ravnodušno rekla Bridget
kad je Hugh pitao.
Gospođa Glover ostavila im je na toplome u peći prilično nezanimljiv gulaš
od ovčetine. Više nije stanovala s njima u Lisjaku. Unajmila je kućicu u selu da
se može brinuti i za Georgea i za njih. George više takoreći nije izlazio iz kuće.
Bridget je za nj govorila da je “siroče” i tom si opisu teško mogao proturječiti.
Za lijepa vremena (pa čak i kad vrijeme ne bi bilo osobito lijepo) sjedio je u

107
velikim ružnim kolicima na ulaznim vratima i gledao kako svijet ide mimo
njega. Naočita glava (“Nekoć lavovska”, žalosno je rekla Sylvie) objesila mu se
na prsa i iz usta mu je visjela duga nit sline. “Siromah čovjek”, rekao je Hugh.
“Bolje bi mu bilo da je poginuo.”
Katkad bi se i netko od njih prikrpao kad bi ga Sylvie - ili manje orna
Bridget - posjetila tijekom dana. Bilo im je čudno da ga posjećuju kod kuće dok
je njegova rođena mati kod njih da se za njih brine. Sylvie bi se uzvrpoljila,
pokrivala mu noge dekom i donijela mu čašu piva pa bi mu brisala usta kako
moraš Timmyju.
U susjedstvu je bilo i drugih ratnih veterana, prepoznao bi ih po šepavu
koraku ili udovima koji nedostaju. Koliko su ruku i nogu ostavili na
flandrijskim poljima - Ursula je zamišljala kako puštaju korijenje u blato i
izdanke u nebo pa opet izrastaju u borce. U vojsku koja stupa da se osveti.
(“Ursula ima nezdrave misli”, čula je kad je Sylvie rekla Hughu. Ursula se
prometnula u vrsnu prisluškivačicu jer nikako drukčije nije mogla doznati što
ljudi misle. Hughov odgovor nije čula jer je u sobu bučno upala gnjevna
Bridget. Mačka - Hattie, jedna od Kraljičičinih potomaka koja se uvrgla u
majku, ukrala je poširani losos koji su trebali ručati.)
Bilo je i onih čije ozljede, kao u muškaraca u čekaonici doktora Kelleta,
nisu bile tako vidljive. U selu je živio bivši vojnik po imenu Charles Chorley koji
je služio u Kraljevskoj pukovniji istočnog Kenta i u ratu mu nije pala dlaka s
glave, a onda je jednog dana u proljeće 1921. u krevetu probo ženu i troje
djece dok su spavali i onda se ustrijelio u glavu Mauserom što ga je uzeo
njemačkom vojniku kojeg je ubio kod Bapaumea. (“Grozan rusvaj”, izvijestio je
doktor Fellowes. “Ti bi momci trebali misliti na ljude koji poslije za njima
moraju čistiti.”)
Bridget je, naravno, nosila “svoj križ” jer je izgubila Clarencea. Poput Izzie,
Bridget se pomirila sa životom usidjelice, iako se u nj upustila manje vrtoglavo.
Na Clarenceov su sprovod otišli svi, čak i Hugh. Gospođa Dodds bila je
suzdržana u svom stilu i štrecnula se kad joj je Sylvie utješno položila ruku na
mišicu, no kad su se poslije udaljili od razjapljene rake (nikakva krasota, ni
najmanje), gospođa Dodds rekla je Ursuli: “Dio njega otišao je u ratu. Ostatak
ga je sad samo sustigao”, pa je prinijela prst kutu oka i otrla vlažan trag - bilo
bi odveć velikodušno reći da je to bila suza. Ursula nije znala zašto se baš njoj
povjerila, možda jednostavno zato što joj je bila prva pri ruci. Svakako nije
očekivala nikakav odgovor, a nije ga ni dobila.
“Ironija sudbine, mogli bismo reći,” rekla je Sylvie, “Clarence je preživio
rat i umro od bolesti.” (“Što bih ja učinila da je tko od vas dobio gripu?” često je
govorila.)

108
 Ursula i Pamela nadugo su raspravljale jesu li Clarencea pokopali s
obrazinom na licu ili bez nje. (I gdje je sad ako su ga pokopali bez nje?) Mislile
su da takvo što Bridget ne mogu pitati. Bridget je ogorčeno rekla da stara
gospođa Dodds sad napokon ne mora ni s kim dijeliti sina i da joj ga nijedna
druga žena više neće preoteti. (“Možda je malo preoštra”, promrmljao je
Hugh.) Clarenceova fotografija, kopija one koju je dao izraditi za majku prije
nego što ga je Bridget upoznala i prije nego što je odmarširao prema svojoj
sudbini, sad je završila u šupi skupa s fotografijom Sama Wellingtona.
“Beskrajne regimente mrtvih”, srdito je rekla Sylvie. “Svi ih žele zaboraviti.”
“Ja svakako”, rekao je Hugh.

Sylvie se vratila na šarlotu od jabuka gospođe Glover. I to od njihovih vlastitih

jabuka - maleni voćnjak koji je Sylvie zasadila krajem rata počeo je rađati. Kad
je Hugh postavio pitanje gdje je bila, sebi je u bradu rekla nešto o Gerrards
Crossu. Sjela je za jedaći stol i kazala: “Zapravo nisam pretjerano gladna.”
Hugh joj uhvati pogled pa kimne prema Ursuli i reče: “Izzie.” Vrhunac
razgovorne stenografije.
Ursula je očekivala rešetanje, no Sylvie samo reče: “Bože mili, posve sam
zaboravila da si bila u Londonu. Drago mi je da si se vratila zdrava i čitava.”
“Neokaljana”, vedro će Ursula. “Inače, znaš li tko je rekao Zamašan je
prihod najbolji recept za sreću za koji sam ikad čula?” Sylvieno je znanje, baš
kao i Izzieno, bilo nasumično, ali opsežno, “što je znak da je čovjek učio iz
romana umjesto da se školuje”, tvrdila je Sylvie.
“Austenica”, spremno reče Sylvie. “Mansfield Park. Te riječi stavlja u usta
Mary Crawford koju, naravno, otvoreno prezire, no ja zapravo mislim da je
draga teta Jane u te riječi itekako vjerovala. Zašto?”
Ursula slegne ramenima. “Nebitno.”
“Dok nisam došla u Mansfield, nije mi padalo na pamet da bi ladanjski
župnik mogao težiti za ukrasnim grmljem ili ičim tomu sličnom. Sjajan tekst.
Oduvijek smatram da pojam ukrasnoga grmlja upućuje na određenu vrstu
osobe.”
“Mi imamo ukrasno grmlje”, reče Hugh, no Sylvie se ne obazre na nj, nego
nastavi Ursuli. “Doista bi trebala čitati Jane Austen. Sad si već svakako
dovoljno odrasla.” Sylvie se doimala vrlo veselo, a to je raspoloženje nekako
odudaralo od ovčetine koja je još stajala na stolu u zagasitome smeđem loncu
dok su se na površini krutile lokvice masnoće. “Zbilja”, oštro će Sylvie u naglu
obratu nalik na promjenu vremena. “Standardi se ruše svagdje, čak i u vlastitu
domu.” Hugh izvije obrve i prije nego što je Sylvie stigla pozvati Bridget,
ustane od stola i sam u kuhinju odnese lonac s gulašom. Malena djevojka za
sve Marjorie, koja više i nije bila tako malena, nedavno je digla sidro pa su

109
Bridget i gospođa Glover morale same podmetnuti leđa u skrbi za obitelj. (“Ta
mi uopće nismo zahtjevni”, zlovoljno je rekla Sylvie kad je Bridget spomenula
da od kraja rata nije dobila povišicu. “Trebala bi biti zahvalna”)

Te noći u postelji - Ursula i Pamela još su dijelile skučeni prostor tavanske

sobe (“kao zatvorenici u ćeliji”, tvrdio je Teddy) - Pamela reče: “Zašto nije
pozvala i mene skupa s tobom, ili čak umjesto tebe?” A budući da je riječ o
Pameli, riječi su zvučale iskreno znatiželjno, a ne zlobno.
“Misli da sam zanimljiva.”
Pamela se nasmije i reče: “Njoj je i smeđa vindsorska juha gospođe Glover
zanimljiva.”
“Znam. To mi ne laska.”
“Stvar je u tome što si ti zgodna i pametna,” Pamela će, “a ja sam samo
pametna.”
“Nije istina i ti to znaš”, Ursula je gorljivo branila Pamelu.
“Ne ljutim se.”
“Kaže da će me sljedeći tjedan ubaciti u novine, ali ja sumnjam.”

Dok je Pameli prepričavala pustolovine tog dana u Londonu, Ursula je

preskočila prizor koji je vidjela, bez Izziena znanja, jer je ona u tom trenutku
okretala auto nasred kolnika pred Coal Holeom. Iz Savoya je izišla žena u bundi
od nerca, rukom pod ruku s nekim prilično otmjenim muškarcem. Žena se
bezbrižno smijala nečemu što je muškarac upravo rekao, no tada pusti njegovu
ruku da u torbici potraži novčarku i ubaci šaku novčića u zdjelu bivšeg vojnika
koji je sjedio na pločniku. Čovjek nije imao noge i bio je nasađen na nekakva
improvizirana drvena kolica. Ursula je vidjela još jednog čovjeka bez nogu na
sličnoj napravi pred kolodvorom Marylebone. Doista, što je više gledala po
londonskim ulicama, to je viđala više amputiraca.
Neki je hotelski vratar strelovito sunuo iz Savoy Courta i okomio se na
čovjeka bez nogu, koji je hitro otperjao veslajući rukama po pločniku. Žena
koja mu je dala novac prigovorila je vrataru - Ursula je razabrala nestrpljiv
izraz njezina naočita lica - no tad je otmjeni muškarac nježno uhvati za lakat i
povede Strandom. Nije prizor bio nešto naročito, nego sudionici. Ursula
otmjenog muškarca nikad prije nije vidjela, no uzrujana je žena posve
nedvojbeno - bila Sylvie. Da nije prepoznala Sylvie, prepoznala bi nerc koji joj
je Hugh darovao za desetu godišnjicu braka. Očito je bila veoma daleko od
Gerrards Crossa.
“Dakle,” rekla je Izzie kad se auto napokon okrenuo u pravom smjeru, “to
je bio škakljiv manevar!”

110
 *
Sljedećeg tjedna Ursule u Izzienoj kolumni doista nije bilo, čak ni u
fikcionalnom obliku. Umjesto toga, Izzie je pisala o slobodi koju neudana žena
dobiva kao vlasnica “autića”. “Užitci vožnje otvorenom cestom naveliko
premašuju stisku prljava omnibus a ili neugodu kad vam se u mračnoj ulici za
petama nađe neznanac. Za upravljačem Sunbeama ne morate se tjeskobno
ozirati preko ramena.”
“Bome jezivo” Pamela će. “Misliš da joj se to dogodilo? Da je ulicom prati
neznanac?”
“Vjerojatno mnogo puta.”
Izzie Ursulu više nije zvala na “druženje”, štoviše, nikomu se nije javljala
dok im se na Badnjak nije pojavila na kućnom pragu (pozvali su je, ali je nisu
očekivali) i objavila da je “u omanjem škripcu”, a to je stanje tražilo da se s
Hughom zatvori u njegovu jazbinu i za sat vremena odande izmili s gotovo
pokunjenim izrazom lica. Nije donijela nikakve darove i cijelu je božićnu
večeru pušila i nevoljno nabadala po hrani. “Godišnji prihod, dvadeset funta”,
rekao je Hugh kad je Bridget na stol iznijela varenac natopljen konjakom.
“Godišnji rashod, dvadeset funta, nula šilinga i šest penija, rezultat, prosjački
štap.”
“O, daj zaveži”, reče Izzie i teatralno se pokupi prije nego što je Teddy
uspio žigicom zapaliti varenac.
“Dickens”, Sylvie reče Ursuli.
“J’étais un peu dérangée”, Izzie reče Ursuli prilično pokajnički sutradan
ujutro ne bi li joj objasnila.
“Zapravo sam napravila glupost”, reče Izzie. “Malo sam se usosila.”
U novoj je godini Sunbeam nestao, a Basil Street zamijenila je neuglednija
adresa u Swiss Cottageu (što je bio još dosadniji endroit), no Izzie je ipak
nepobitno ostala Izzie.

111
 Prosinac 1923.

Jimmy se prehladio pa je Pammy rekla da će ostati s njim kod kuće i izrađivati

ukrase od srebrnih čepova boca od mlijeka dok Ursula i Teddy trapaju stazom
u potrazi za božikovinom. U šumarku je božikovine bilo u obilju, no šumarak je
bio dalje, a vrijeme je bilo tako grozno da su se nastojali što manje zadržati
vani. Gospođa Glover, Bridget i Sylvie nisu izlazile iz kuhinje, zaokupljene
popodnevnom dramom božićnog jelovnika.
“Ne režite grane bez bobica”, uputila ih je Pamela na izlasku iz kuće. “I
nemojte zaboraviti potražiti i malo imele.”
Krenuli su opremljeni vrtlarskim škarama i parom Sylvienih kožnatih
vrtlarskih rukavica jer su bolnu lekciju naučili na skupljačkim pohodima
prethodnih Božića. Namjerili su se na veliko stablo božikovine u polju na
drugom kraju staze jer su u vrtu ostali bez priručne živice božikovine koju je
poslije rata zamijenio poslušniji zimolez. Cijelo je susjedstvo sad bilo pitomije i
sličnije kakvu predgrađu. Sylvie je rekla da će se selo uskoro toliko proširiti da
će ih sa svih strana okružiti kuće. “Ljudi moraju negdje živjeti”, razumno je
rekao Hugh. “Ali ne ovdje”, rekla je Sylvie.
Puhao je neugodan vjetar i pljuvala kiša i Ursula bi mnogo radije ostala
kraj vatre u jutarnjem salonu s blagdanskim nagovještajem božićnih pita sa
sušenim voćem gospođe Glover na koje je mirisala cijela kuća. Čak je i Teddy,
koji bi obično našao sreću u nesreći, neutješno vukao noge kraj nje i zguren
prkosio nevremenu kao kakav maleni, odvažni vitez templar pod pletenom
sivom fantomkom. “Ovo je živi užas”, rekao je. Samo je Nestaška uživala u
izletu, njuškala po živicama i ronila u jarak kao da ju je netko poslao na
zadatak da iskopa blago. Bila je bučan pas, veoma sklon lavežu iz razloga koji
su samo njoj bili jasni, pa kad je daleko pred njima na stazi počela kevkati sva
izvan sebe, nisu previše obraćali pozornost.
Dok su je sustigli, Nestaška se malo stišala. Stražarila je nad svojim
zgoditkom i Teddy je rekao: “Valjda je nešto uginulo.” Nestaška je osobito
vješto znala iščeprkati napola istrunule ptice i sasušene strvine većih sisavaca.
“Vjerojatno štakor ili voluharica”, rekao je Teddy. A onda je dodao rječito “Oh”
kad je vidio o kakvu je nađenu blagu u jarku zapravo riječ.
“Ja ću ostati ovdje,” Ursula reče Teddyju, “a ti otrči kući i dovedi nekoga”,
no dok je gledala kako se taj ranjivi maleni lik samotno daje u trk pustom
stazom dok se oko njega već zbija rana zimska tama, vikne za njim da je
pričeka. Tko zna kakav užas vreba? Teddyja, sve njih.

112
Zavladala je pomutnja oko toga što s tijelom preko blagdana i naposljetku su
odlučili da će ga staviti u ledaru u Dvoru Ettringham dok ne prođe Božić.
Doktor Fellowes, koji je stigao s policajcem, kazao je da dijete nije umrlo
prirodnom smrću. Djevojčica, stara osam ili devet godina; već je dobila trajne
prednje zube, iako joj ih je prije smrti netko izbio. Nitko nije prijavio nestanak
djevojčice, rekla je policija, bar ne u okolici. Nagađali su da bi mogla biti
Ciganka, iako je Ursula mislila da Cigani djecu kradu, a ne da je ostavljaju.
Već se bližila Nova godina kad ju je nevoljka ledi Daunt napokon pristala
predati. Kad su je preuzeli iz ledare, vidjeli su da je urešena poput kakve
relikvije - s cvijećem i malenim darovima na tijelu, umivene kože i iščetkane
kose s upletenim vrpcama. Povrh tri sina koja su žrtvovali Velikom ratu,
Dauntovi su svojedobno imali i kćerkicu koja je umrla u povojima, a maleno
tijelo na čuvanju nagnalo je ledi Daunt na povratak staroj tuzi i na neko se
vrijeme izbezumila. Htjela je pokopati djevojčicu u krugu Dvora, no seljani su
se buntovno uzgunđali i tražili da je pokopaju na crkvenom groblju. “A ne
negdje po strani kao kućnog ljubimca ledi Daunt”, netko je rekao. Neobičan
ljubimac, mislila je Ursula.
Nikad nisu otkrili ni tko je ni tko ju je ubio. Policajci su ispitali sve u
susjedstvu. Jedne su večeri došli u Lisjak i Pamela i Ursula zamalo se nisu
objesile s gelendera u nastojanju da čuju razgovor. Iz tog su prisluškivanja
doznale da ne sumnjiče nikoga u selu i da je dijete pretrpjelo “strahote”.
Naposljetku su je pokopali posljednjeg dana stare godine, ali tek nakon što
ju je župnik krstio jer iako je bilo jasno da će djevojčica ostati zagonetkom,
općenito se smatralo da je ne mogu pokopati bez imena. Nitko kanda nije znao
kako su došli do “Angele”, no ime je očito odgovaralo. Na sprovod je došlo
gotovo cijelo selo i mnogi su za Angelom plakali iskrenije nego ikad prije za
vlastitim rodom. Vladala je prije tuga nego strah i Pamela i Ursula često su
raspravljale o tome zbog čega su točno sve njihove znance smatrali nevinima.
Ubojstvo nije neobično pogodilo samo ledi Daunt. Sylvie se osobito
uzrujala, i to se očito više razljutila nego ražalostila. “Ne zbog ubojstva,” pjenila
se, “iako Bog dragi zna da je to samo po sebi grozota, nego jer nitko nije
primijetio da je nema.”
Teddy je još tjednima imao noćne more i u gluho se doba noći uvlačio
Ursuli u krevet. Oni će zauvijek biti njezini nalaznici, oni koji su vidjeli nožicu
bez cipele i čarape kako izubijana i prljava viri kroz suho granje brijesta, a
tijelo joj ovija hladan pokrivač od lišća.

113
 11. veljače 1926.

“Slatkih šesnaest godina”, reče Hugh i nježno je poljubi. “Sretan rođendan,

medvjediću. Cijela je budućnost tek pred tobom.” Ursula je još živjela s
osjećajem da je dio budućnosti ostao iza nje, ali naučila je da takve stvari ne
smije govoriti naglas. Trebali su otići u London na popodnevni čaj u Berkeleyju
(bilo je polugodište), ali Pamela je nedavno uganula gležanj na hokejskoj
utakmici, a Sylvie se oporavljala od napadaja upale porebrice zbog kojeg je
prenoćila u seoskoj bolnici. (“Valjda imam majčina pluća”, opaska je Teddyju
bila smiješna kad god bi je se sjetio.) A Jimmy je netom prebolio upalu
krajnika, čemu je bio sklon. “Padaju kao muhe”, rekla je gospođa Glover dok je
tukla maslac u šećer za tortu. “Da mi je znati tko je sljedeći?”
“A i zašto bi itko išao u hotel na pristojan čaj?” rekla je Bridget. “Naš je
jednako dobar.”
“Bolji”, rekla je gospođa Glover. Iako, naravno, ni Bridget ni gospođu
Glover nisu zvali u Berkeley i štoviše, Bridget u životu nije nogom kročila u
hotel u Londonu, a kad smo već kod toga, ni bilo gdje drugdje, osim kad je ušla
u Shelbourne da se podivi predvorju prije odlaska na trajekt kojim će
otputovati u Englesku u Dun Laoghaireu “prije sto godina”. Dotle je pak
gospođa Glover tvrdila da “veoma dobro poznaje” Midland u Manchesteru,
kamo je jedan od njezinih nećaka (kojih je očito imala nepresušno vrelo) “ne
jedanput” na večeru odveo nju i sestru.
Poklopilo se da je i Maurice došao na vikend, iako je zaboravio (“ako je
ikad i znao”, rekla je Pamela) da je Ursuli rođendan. Bio je na završnoj godini u
Balliolu, gdje je studirao pravo i Pamela je tvrdila da je “napuhaniji nego ikad”.
Ni roditelje nije odveć oduševljavao. “Stvarno je moj?” Ursula je čula kad je
Hugh rekao Sylvie. “Da nisi slučajno u Deauvilleu zastranila s onim grozno
dosadnim tipom iz Halifaxa, onim tvorničarom?”
“Kakvo ti pamćenje imaš”, nasmijala se Sylvie.
Pamela je odvojila vrijeme od učenja da izradi krasnu čestitku, découpage
cvijeća iz Bridgetinih časopisa, kao i da ispeče turu svojih slavnih (bar u
Lisjaku) “crnjinih” keksa. Pamela je učila za prijamni ispit za Girton.
“Girtonica,” rekla je, a oči su joj se zažarile, “daj zamisli.” Dok se Pamela
pripremala za maturu u školi koju su obje pohađale, Ursula je trebala krenuti u
završne razrede. Klasični su joj predmeti ležali. Sylvie je rekla da ne shvaća
čemu latinski i grčki (ona ih nikad nije učila i to je očito osjećala kao
nedostatak). Dotle su pak Ursulu privlačile riječi koje su danas puki šapat iz

114
nekropola drevnih carstava. (“Ako hoćeš reći mrtve, reci mrtve”, razdražljivo je
rekla gospođa Glover.)
Na čaj su pozvali i Millie Shawcross i stigla je prije vremena, cvrkutava kao
obično. Njezin je dar bio komplet ljupkih baršunastih vrpci za kosu koje je
kupila vlastitim novcem kod kitničara u gradu. (“Sad se nikako ne možeš
ošišati”, rekao je Hugh Ursuli s dozom zadovoljstva.)
Maurice je na vikend doveo dva prijatelja, Gilberta i nekog Amerikanca,
Howarda (“Zovite me Howie, tako me svi zovu.”) koji će morati spavati
zajedno u krevetu u gostinskoj sobi, zbog čega je Sylvie očito bilo nelagodno.
“Možete spavati noge-glava” odsječno im je rekla. “Ili jedan od vas može
spavati na sklopivom krevetu s Velikom zapadnom željeznicom”, kako su zvali
Teddyjevu Hornbyjevu dječju željeznicu koja je zauzela cijelu staru sobu
gospođe Glover na tavanu. I Jimmy je smio sudjelovati u toj zabavi. “To ti je
pojačanje, ha?” rekao je Howie Teddyju dok je Jimmyju tako energično kuštrao
kosu da je Jimmy izgubio ravnotežu. Howie je kao Amerikanac imao neki
osobit čar, iako je Gilberta resila mrka i prilično egzotična vanjština filmske
zvijezde. Ime - Gilbert Armstrong - pa otac (sudac višeg suda) i škola (Stowe)
bili su mu besprijekorno engleske vjerodajnice, no mati mu je bila izdanak
stare španjolske plemićke obitelji (“Cigani”, zaključila je gospođa Glover, što su
više-manje svi tuđinci za nju bili).
“Joj meni,” Millie šaptom reče Ursuli, “bogovi su među nama.” Prekriži
ruke na srcu pa njima zalepeće kao krilima. “Maurice nije bog”, reče Ursula.
“Njega bi nogirali s Olimpa jer bi sve živcirao.”
“Uobraženost bogova” reče Millie. “Kakav sjajan naslov za roman.” Ne
treba ni spominjati da je Millie htjela biti spisateljica. Ili likovna umjetnica, ili
plesačica, ili glumica. Bilo što gdje može biti u središtu pozornosti.
“O čemu vi curice brbljate?” reče Maurice. Maurice je bio veoma osjetljiv
na kritiku, neki bi rekli i preosjetljiv.
“O tebi”, reče Ursula. Djevojkama je Maurice bio privlačan i to bi žene u
njegovoj obitelji svaki put iznenadilo. Imao je svijetlu kosu koja je izgledala
kao da si je dao Marcelov val i kršnu građu od veslanja, no nije imao šarma
koliko je crno pod noktom i preko toga si teško mogao prijeći. Gilbert je pak
upravo Sylvie ljubio ruku (“Oh,” reče Millie, “sve bolje od boljega”). Maurice je
Sylvie predstavio kao “svoju staru mati”, a Gilbert je rekao: “Vi ste premladi da
biste ikomu bili majka.”
“Znam”, rekla je Sylvie.
(“Prilično sumnjiv tip”, zaključio je Hugh. “Švaler”, rekla je gospođa
Glover.)
Tri su mladića napučila Lisjak kao da se kuća odjedanput stisnula pa je i
Hughu i Sylvie laknulo kad je Maurice predložio da iziđu i “razgledaju imanje.”

115
“Pametno,” rekla je Sylvie, “da malo potrošite taj višak energije.” Sva trojica
olimpijski istrče u vrt (prije u sportskom nego u sakralnom smislu) i zdušno se
dadu na nogometanje loptom koju su našli u ormaru u predvorju. (“Zapravo je
moja”, istaknuo je Teddy ne obraćajući se nikomu pojedinačno.) “Uništit će
travnjak”, rekao je Hugh i promatrao kako urlaju kao ulični razbijači dok im
blatne sportske cipele žvaću travu.
“O”, Izzie će kad je stigla i kroz prozor ugledala taj atletski trolist. “Ta zbilja
su prekrasni. Može jedan za mene?”

Od glave do pete zavijena u lisičje krzno, Izzie reče: “Donijela sam darove”, što
nije bilo potrebno isticati jer se natovarila svakakvim paketima različitih
oblika u skupim omotima, “svojoj najmilijoj nećakinji.” Ursula zirne prema
Pameli i skrušeno slegne ramenima. Pamela zakoluta očima. Ursula mjesecima
nije vidjela Izzie, još od letećeg posjeta Swiss Cottageu autom s Hughom da joj
odnese punu kasetu povrća iz bogatoga kasnoljetnog uroda u Lisjaku.
(“Tikvica?” rekla je Izzie. “Zaboga, što ću ja s tim?”)
Prije toga došla je na produženi vikend, no ignorirala je više-manje sve
osim Teddyja, kojeg je vodila na duge šetnje i nemilice ga rešetala pitanjima,
“Mislim da ga je izdvojila iz stada”, rekla je Ursula Pameli. “Zašto?” rekla je
Pamela. “Da ga može pojesti?”
Kad su ga ispitali (Sylvie, pomno), Teddy nije mogao dokučiti čime si je
priskrbio osobitu pozornost. “Samo me pitala što radim, kako je u školi, kakve
hobije imam, što volim jesti. O prijateljima. I slične stvari.”
“Možda ga želi posvojiti”, rekao je Hugh Sylvie. “Ili prodati. Za Teda bi
sigurno dobila dobru cijenu.” Na što je Sylvie razjareno rekla: “Da te takve
stvari nisam čula, ni u šali.” No onda je Izzie Teddyja u hipu pustila baš kako ga
se i uhvatila i više se time nisu bavili.

Prvi dar koji je Ursula razmotala bila je ploča Bessie Smith i Izzie ju je smjesta
stavila na gramofon, na kojem je obično stolovao Elgar, kao i Hughov omiljeni
Mikado. “St Louis Blues”, poučno je rekla Izzie. “Čujte taj kornet! Ursula tu
glazbu obožava.” (“Zbilja?” pitao je Hugh Ursulu. “Nisam pojma imao.”) Onda je
na vidjelo izišlo krasno izdanje prijevoda Dantea u punciranoj crvenoj koži. Za
njim je slijedio kaputić za krevet od satena i čipke iz Libertyja - “kao što znaš,
majci ti je taj dućan neobično mio”. Sylvie je proglasila da je “za odrasle”, dok
“Ursula nosi pamučnu imitaciju flanela”. A zatim i bočica Shalimara (“novi
Guerlain, božanski je”), kojemu je Sylvie slično presudila.
“Riječi maloljetne nevjeste”, reče Izzie.

116
 “Ja sam imala osamnaest godina, a ne šesnaest”, Sylvie će stisnutih usana.
“Jednog dana moramo porazgovarati o tome što si ti radila sa šesnaest godina,
Isobel.”
“Što?” željno reče Pamela.
“Il n'avait pas d'importance”, nehajno reče Izzie. Naposljetku je taj rog
obilja podario i bocu šampanjca. (“A za to je definitivno daleko premlada!”)
“Radije ga stavi na led”, reče Izzie i preda ga Bridget.
Zbunjeni je Hugh piljio u Izzie. “Jesi li sve to ukrala?” upita.

“Čuj, crnačka glazba”, rekao je Howie kad su se tri momka vratila sa zraka i
nahrupila u salon uz miris krijesova i nečeg što nisi mogao točno odrediti
(“Esencija pastuha”, promrmljala je Izzie njuškajući zrak). Bessie Smith vrtjela
se već treći put i Hugh je rekao: “Nakon nekog vremena ti se omili.” Howie uz
glazbu izvede nekakav čudan, pomalo barbarski ples i onda nešto šapne
Gilbertu na uho. Gilbert se nasmije, prilično prostački za nekoga plave krvi,
makar bila inozemna, a Sylvie pljesne rukama i reče: “Momci, jeste li za račiće
u maslacu?” pa ih kao pačiće otpremi u blagovaonicu i tek tada, prekasno,
primijeti prljave otiske koje su ostavili kroz cijelu kuću.
“Oni se nisu borili u ratu”, reče Hugh, kao da to objašnjava njihov blatni
trag.
“I to je dobro”, odlučno reče Sylvie. “Ma koliko u životu podbacili.”

“A sada,” reče Izzie kad su razrezali i podijelili tortu, “imam još jedan
posljednji dar - “
“Zaboga, Izzie”, prekine je Hugh koji više nije mogao suzdržati uzrujanost.
“Tko sve to plaća? Nemaš novca, preko grla si u dugovima. Obećala si da ćeš
naučiti štedjeti.”
“Molim te”, reče Sylvie. Bilo kakav razgovor o novcu (pa čak i Izzienu
novcu) pred stranim ljudima ispunio bi je prigušenim užasom. Preko srca joj
nenadano prijeđe mrk oblak. Znala je da je to Gablec.
“Plaćam ja”, veoma svečano reče Izzie. “I ovo nije dar za Ursulu, nego za
Teddyja.”
“Za mene?” Teddy se zaprepašteno obreo u središtu pozornosti. Baš je
mislio kako je torta fina i pitao se kakvi su mu izgledi za repete i svakako se
nije htio naći u žarištu.
“Da, za tebe, mileni”, reče Izzie. Teddy se naočigled povlačio i od Izzie i od
dara koji je položila preda nj na stol. “Hajde,” hrabrila ga je Izzie, “razmotaj ga.
Neće eksplodirati.” (Ali hoće.)

117
 Teddy oprezno skine skupi papir. Ispostavilo se da je razmotani dar
upravo ono na što je podsjećao u omotu - knjiga. Ursula je sjedila prekoputa i
pokuša naopačke dešifrirati naslov. Avanture...
“Augustove avanture”, naglas pročita Teddy. “Autorica: Delphie Fox.”
(“Delphie?” pitao je Hugh.)
“Zašto je tebi sve avantura?” Sylvie razdraženo dobaci Izzie.
“Jer je život avantura, naravno.”
“Ja bih prije rekla da je utrka izdržljivosti”, reče Sylvie. “Ili sa zaprekama.”
“O, mila,” nenadano brižno reče Hugh, “sigurno nije baš tako gadan?”
“U svakom slučaju”, reče Izzie, “da se vratimo na Teddyjev dar.”
Debeli karton ovitka bio je zelene boje, a slova i crteži zlatni - ilustracije
dječaka otprilike Teddyjeve dobi s đačkom kapom. Sa sobom je imao praćku i
malena psa, čupavoga zapadnoškotskog bijelog terijera. Dječak je bio
razbarušen, plaha izraza lica. “To je August”, Izzie reče Teddyju. “Kako ti se
čini? Ti si mi bio predložak.”
“Ja?” užasnuto reče Teddy. “Ali ja ne izgledam tako. Čak je i pas krivi.”

Da ti pamet stane. “Treba li koga odbaciti natrag do grada?” usput upita Izzie.
“Nemaš valjda novi auto?” zastenje Hugh.
“Parkirala sam na početku prilaza”, milo reče Izzie, “da vas ne uzrujam.”
Svi othrle prilazom da razgledaju auto, dok je Pamela, još na štakama,
hramavo kaskala za njima. “Prosjaci, sakati, slijepi i hromi”, ona reče Millie, a
Millie se nasmije i reče: “Znanstvenica, a razumiješ se u Bibliju.”
“Neprijatelja trebaš poznavati” reče Pamela.
Bilo je hladno, a nitko se nije sjetio obući kaput. “No doista je toplo za ovo
doba godine” reče Sylvie. “A ne kao kad sam tebe rodila. Bože mili, takav snijeg
u životu nisam vidjela.”
“Znam”, Ursula će. Snijeg na dan njezina rođenja bio je obiteljska legenda.
Priču je čula toliko puta da joj se činilo kako ga se i sama sjeća.
“Običan Austin”, Izzie će. “Tourer za otvorenu cestu - ali ima četvora vrata -
no daleko od toga da je skup kao Bentley, za Boga miloga, doslovno je vozilo za
raju u usporedbi s tvojim luksuzom, Hugh.”
“Sigurno na kredit”, reče Hugh.
“Ni govora, plaćen odjedanput, gotovinski. Imam nakladnika, imam novca,
Hugh. Za mene se više ne moraš brinuti.”
Dok su se svi divili vozilu boje zrele višnje (ili nisu, u slučaju Hugha i
Sylvie), Millie reče: “Moram ići, večeras imam plesnu priredbu. Hvala vam na
krasnom čaju, gospođo Todd.”

118
 “Dođi, ja ću te otpratiti” reče Ursula.
Na povratku kući utabanim prečacem na kraju vrtova, Ursula doživi
neočekivan susret - od toga joj je stala pamet, a ne od Austin tourera - kad se
zamalo spotakne preko Howieja koji je na sve četiri čeprkao među grmljem.
“Tražim loptu”, pokajnički reče on. “Loptu tvojega malog brata. Mislim da smo
je izgubili u” - čučne natrag i bespomoćno se ogleda po žutikovini i budlejama -
“U ukrasnom grmlju”, doda Ursula. “Mi mu težimo.”
“Ha?” reče on i ustane jednim skladnim potezom pa se odjedanput nadvije
nad njom. Izgledao je kao da boksa. I doista, ispod oka je imao modricu. Boksač
je bio Fred Smith, koji je nekoć bio mesarov pomoćnik, a sad je radio na
željeznici. Maurice je jednom poveo nekoliko drugova da navijaju za Freda u
amaterskoj borbi u East Endu. Navodno je sve zajedno završilo u pijanu
metežu. Howie je mirisao na Bay Rum - Hughov miris - i nekako se doimao kao
da je sav ulašten i nov, kao novčić ispod čekića.
“Jesi li je našao?” pitala je. “Loptu?” U vlastitim je ušima zvučala kao da
ciči. Prvotno je mislila da je Gilbert zgodniji, no zatupjela je pred Howiejevom
prostodušnom snagom čistih udova, kao u kakve krupne životinje.
“Koliko godina imaš?” upita on.
“Šesnaest”, reče ona. “Danas mi je rođendan. Jeo si tortu.” Očito nije samo
ona tupa.
“Huuu-iii”, on će, a riječ je bila dvosmislena (primijetila je da je veoma
bliska njegovu vlastitu imenu), iako naoko znak nevjerice, kao da je pravi
uspjeh navršiti šesnaestu. “Dršćeš”, rekao je.
“Ovdje je ledeno.”
“Ja te mogu zagrijati”, reče on i tada je - eto od čega staje pamet - uhvati za
ramena i privuče k sebi i - za tu se radnju morao poprilično sagnuti - svoje
velike usne pritisne na njezine. “Cjelov” je očito odveć udvorna riječ za ono što
je Howie izvodio. Gurao je golem jezik, nalik na volujski, o rešetku njezinih
zuba i ona u čudu shvati kako on očekuje da će otvoriti usta i pustiti ga unutra.
Sigurno bi se ugušila. Nehotice se sjeti preše za jezik gospođe Glover u kuhinji.
Ursula se premišljala što će, hvatala ju je vrtoglavica od Bay Ruma i
nedostatka kisika, kad začuju Mauricea kako posve blizu viče: “Howie! Mi
idemo bez tebe, stari!” Ursulina se usta oslobode i Howie, bez ijedne riječi njoj,
drekne: “Evo me!” tako glasno da je zabole uši. Onda je pusti pa se zaleti u
grmlje i otpraši, a Ursula ostane hvatati zrak.
Kući je bazala u omami. Svi su još stajali na prilazu, iako se činilo da su
ondje već satima, no pretpostavljala je da je zapravo prošlo samo nekoliko
minuta, kao u najboljim bajkama. U blagovaonici je Hattie tankoćutno lizala
razvaline torte. Augustove avanture ležale su na stolu i zaradile mrlju od
glazure. Ursuli je srce još lupalo od šoka Howiejeva pokušaja zavođenja. Činilo

119
joj se da je itekakvo postignuće na šesnaesti rođendan dobiti poljubac, i to još
tako ničim izazvan. Sigurno joj je upravo to bio prolaz kroz slavoluk pobjede
na putu da postane žena. Da je bar bilo s Benjaminom Coleom, bilo bi
savršeno!
Pojavi se veoma zlovoljni Teddy, “mali” glavom i bradom, i reče: “Izgubili
su mi loptu.”
“Znam”, reče Ursula.
On otvori knjigu na unutarnjoj naslovnici, na kojoj je Izzie kićenim
rukopisom napisala: Mom nećaku Teddyju. Momu vlastitomu premilom
Augustu.
“Kakva budalaština” namršti se Teddy. Ursula uzme napola ispijenu čašu
šampanjca kojoj je rub uresio crveni ruž i polovicu izlije u običnu čašu koju
preda Teddyju. “Živjeli” reče. Kucnu se čašama pa ih iskape.
“Sretan rođendan”, reče Teddy.

120
 Svibanj 1926.

Početkom je mjeseca Pamela, koja se riješila štaka i opet je igrala tenis,

doznala da je pala na prijamnome za Cambridge. “Uhvatila me panika”, rekla
je. “Vidjela sam pitanja koja nisam znala pa sam se izbezumila i ljosnula.
Trebala sam više bubati, ili da sam barem ostala sabrana i promislila,
vjerojatno se ne bih osramotila.”
“Ima i drugih sveučilišta ako ti je baš toliko stalo da budeš intelektualka”,
rekla je Sylvie. Iako to zapravo nikad nije otvoreno rekla, Sylvie je smatrala da
kod djevojaka visokoškolsko obrazovanje nema smisla. “Na kraju krajeva, za
ženu nema uzvišenijeg poziva od uloge majke i supruge.”
“Radije bi da se znojim nad štednjakom, nego nad Bunsenovim
plamenikom?”
“Što je znanost ikad dala svijetu osim boljih načina da sijemo smrt?” rekla
je Sylvie.
“E, pa to s Cambridgeom je nepravda koja vapi do neba”, Hugh će.
“Maurice će po svoj prilici diplomirati s najboljim ocjenama, a on je
prvorazredni tupan.” Da utješi razočaranu Pamelu, kupio joj je Raleighov
ženski bicikl pa je Teddy pitao što će on dobiti ako padne na ispitu. Hugh se
nasmije i reče: “Pazi, sad govoriš kao August.”
“Joj, nemoj, molim te”, Teddy će, jer bi se sav sništio kad bi itko spomenuo
knjigu. Na svačiji, a ponajviše Teddyjev jad, Augustove avanture požele su silan
uspjeh, “prodavale se kao halva” i dosad su doživjele već tri pretiska, tvrdila je
Izzie koja je već zaradila “pozamašne tantijeme” I preselila se u stan na
Ovington Squareu. Dala je i intervju u novinama u kojem je spomenula svoj
“prototip”, vlastitoga dražesnoga huncuta od nećaka.
“Ali bez mog imena”, rekao je Teddy hvatajući se za slamku nade. Izzie mu
je za pomirbu darovala novog psa. Nestaška je uginula nekoliko tjedana prije i
Teddy je nije prestao oplakivati. Novi pas bio je zapadno-škotski terijer, poput
Augustova psa - tu pasminu nitko od njih ne bi izabrao. Izzie ga je već krstila -
naravno, zvao se Škot, a ime mu je bilo ugravirano na pločici na skupoj ogrlici.
Sylvie je predložila da mu ime promijene u Vođa. (“Tako se zvao pas
Charlotte Bronte”, rekla je Ursuli. “Jednog dana”, Ursula je rekla Pameli, “moje
će se općenje s našom majkom potpuno svesti na imena velikih pisaca iz
prošlosti”, a Pamela je rekla: “Mislim da se na to već i svelo.”)

121
 Psić se već odazivao na ime Škot i očito nije bilo u redu da ga zbunjuju pa
je tako ostao Škot i s vremenom su ga zavoljeli više od bilo kojeg od
prethodnih pasa, unatoč mrskom podrijetlu.

Maurice se pojavio jednoga subotnjeg jutra, ovaj put samo s Howiejem, dok
Gilbertu, kojeg su udaljili sa sveučilišta zbog “neke indiskretnosti” nije bilo ni
traga ni glasa. Kad je Pamela pitala: “Kakve indiskretnosti?” Sylvie je rekla da
je indiskretnost nešto što po definiciji poslije više ne spominješ.
Ursula se od prošlog susreta često znala sjetiti Howieja. Ne toliko Howieja
od krvi i mesa - oksfordskih vrećastih hlača, košulje s mekim ovratnikom,
briljantina u kosi - nego činjenice da je bio tako brižljiv da je pokušao naći
Teddyjevu izgubljenu loptu. Dobronamjernost je kod njega ublažila neobičnu i
zastrašnu trostruku drugost - bio je kršan, muško i Amerikanac. Unatoč
podvojenim osjećajima, nehotice osjeti srh uzbuđenja kad vidi kako s lakoćom
iskače iz kabrioleta koji je parkirao pred ulaznim vratima Lisjaka.
“Ej”, reče kad je ugleda i ona shvati da joj taj udvarač iz mašte ne zna ni
ime.
Sylvie i Bridget na brzinu su iskemijale kavu i pladanj pogačica. “Nećemo
ostati”, rekao je Maurice Sylvie, na što će ona: “Hvala Bogu, nemam čime
nahraniti još dvojicu gorostasnih mladića.”
“Idemo u London da pomognemo oko štrajka”, rekao je Maurice. Hugh je
izrazio iznenađenje. Nije znao, rekao je, da je Maurice u politici na strani
radnika, a Maurice je zauzvrat izrazio iznenađenje da bi njegov otac to uopće
mogao i pomisliti. Kanili su voziti autobuse i vlakove i što god treba “da zemlja
ostane u pogonu”.
“Nisam znao da znaš voziti vlak, Maurice”, rekao je Teddy, kojemu je brat
iznenada postao zanimljiv.
“Onda ću kuriti,” razdražljivo reče Maurice, “to sigurno nije bogzna kako
teško.”
“Ne kažu kuriti, nego ložiti”, reče Pamela. “I za taj posao moraš biti veoma
stručan. Pitaj svog prijatelja Smithyja.” Ta primjedba iz nekog razloga još više
razjari Mauricea.
“Pokušavate spasiti civilizaciju koja je na samrtnim mukama”, nehajno
reče Hugh kao da komentira vremenske prilike. “To doista nema smisla.”
Tu je Ursula izišla iz sobe, jer ako joj je išta bilo dosadnije od razmišljanja
od politici, onda je to bio razgovor o politici.
I onda. Da ti pamet stane. Opet. Dok je grabila uza stražnje stube da uzme
nešto iz svoje tavanske sobe, nešto bezazleno - knjigu, rupčić, poslije se više

122
neće sjećati što - u sudaru s Howiejem na silasku takoreći odleti u zrak. “Tražio
sam zahod”, reče on.
“Pa imamo samo jedan”, reče Ursula, “i nije na ovom - “ no prije nego što
dovrši rečenicu, našla se neugodno prikliještena uza zapuštene cvjetne tapete
na stražnjem stubištu koje nisu mijenjali otkako kuća postoji. “Zgodna mala”,
reče on. Dah mu je mirisao na metvicu. I onda je preveliki Howie opet počne
pritiskati i gurati. No ovaj joj put nije pokušavao zabiti jezik u usta, nego nešto
neopisivo prisnije.
Pokušala je nešto reći, no nije uspjela ni pisnuti, već joj je rukom poklopio
usta, zapravo pola lica, pa se nacerio i rekao: “Psst”, kao da su urotnici u nekoj
igri. Drugom joj je rukom petljao po odjeći i ona s negodovanjem zacvili. Tad se
nabije na nju kao bikovi u Donjem polju na vrata. Pokušala se oprijeti, no bio je
dva, tri puta krupniji od nje i bilo joj je kao mišu u Hattienim raljama.
Pokušala je vidjeti što čini, no tako ju je čvrsto pritisnuo da mu je vidjela
samo četvrtastu čeljust i sitan izrast brade koji izdaleka nisi mogao primijetiti.
Ursula je vidjela svoju golu braću, znala je što im je među nogama - naborane
mušule, maleno rilo - i činilo joj se da to nema veze s ovom bolnom stvari na
klipni pogon koja se sad probija kroz nju poput ratnog oružja. Vlastito joj je
tijelo pretrpjelo prodor. Slavoluk kroz koji treba proći da postane žena više joj
se nije činio onako pobjednički, nego samo surov i potpuno bešćutan.
I tu Howie moćno zariče, prije volujski nego oksfordski, i već se
zakopčavao i široko joj se osmjehivao. “Te engleske cure”, reče pa zavrti
glavom i nasmije se. Priprijeti joj prstom, takoreći pokudno, kao da je ona
zakuhala gadariju koja se upravo dogodila i reče: “Stvarno si vražja!” Opet se
nasmije i odskakuće niza stube po tri odjednom, kao da mu je njihov neobični
sastanak jedva prekinuo silazak.
Ursula je ostala zuriti u cvjetne tapete. Nikad prije nije primijetila da je
cvijet glicinija, isti cvijet koji raste na svodu stražnjeg trijema. Sigurno je to bilo
ono što u književnosti zovu “defloracijom”, pomisli. Riječ joj je oduvijek zvučala
ljupko.
Kad se za pola sata vratila u prizemlje, nakon pola sata bitno snažnijih
osjećaja i misli nego obično subotom ujutro, Sylvie i Hugh stajali su na pragu i
savjesno na oproštaju mahali pozadini Howiejeva auta koji je nestajao u
daljini.
“Hvala Bogu da nisu ostali” reče Sylvie. “Mislim da ne bih mogla trpjeti
Mauriceovo razmetanje.”
“Blesani”, vedro reče Hugh. “Sve u redu?” reče kad u predvorju ugleda
Ursulu.
“Jest”, reče ona. Bilo koji drugi odgovor bio bi odveć grozan.

123
Ursula je ustanovila da joj je tu zgodu lakše ostaviti po strani nego što je
očekivala. Na kraju krajeva, nije li sama Sylvie rekla da je indiskretnost nešto
što po definiciji poslije više ne spominješ? Ursula je u glavi zamišljala ormar, i
to kutni, u običnoj smolastoj borovini. Howieja i stražnje stube odložila je na
najvišu policu i odlučno okrenula ključ u bravi.
Djevojka si sigurno nije smjela dopustiti da je zaskoče na stražnjim
stubama - ili u ukrasnom grmlju - poput junakinje gotskog romana kakve silno
voli Bridget. No tko bi mislio da će stvarnost biti tako prljava i krvava? Sigurno
je naslutio nešto u njoj, nešto nečedno čega ni sama nije bila svjesna. Prije
nego što će ga zaključati, opetovano si je odvrtjela cijeli događaj u nastojanju
da otkrije čime ga je sama skrivila. Sigurno joj je na koži, na licu, pisalo nešto
što jedni ljudi mogu pročitati, a drugi ne. Izzie je to vidjela. Tud hudoba ide
neka. A hudoba je ona.
Ljeto je išlo svojim tijekom. Pamela je upisala kemiju na Sveučilištu u
Leedsu i rekla je da joj je drago jer će ljudi u provinciji biti “otvoreniji” i neće
biti onoliki snobovi. Naveliko je igrala tenis s Gertie i natjecale su se u
miješanim parovima s Danielom Coleom i njegovim bratom Simonom, a Ursuli
bi često dala da posudi bicikl da može na duge vožnje s Millie pa bi obje
vriskale dok su se bez kočenja spuštale niz brežuljke. Katkad bi Ursula pošla u
lijenu šetnju stazama s Teddyjem i Jimmyjem, a Škot bi trčao ukrug oko njih. Ni
Teddy ni Jimmy očito nisu imali potrebu sestrama tajiti svoj život kao
svojedobno Maurice.
Pamela i Ursula vodile su Teddyja i Jimmyja u London na jednodnevne
izlete, u Prirodoslovni muzej, Britanski muzej ili Botanički vrt, no nikad se ne
bi javile Izzie. Ona se opet preselila, u veliku kuću u Holland Parku (“prilično
umjetnički endroit”). Dok su jednog dana šetali Piccadillyjem, ugledali su hrpu
Augustovih avantura u izlogu knjižare uz “autoričinu fotografiju - gospođicu
Delphie Fox fotografirao je gospodin Cecil Beaton” - na kojoj je Izzie izgledala
kao filmska zvijezda ili ljepotica iz visokog društva. “Ti Boga”, Teddy reče
Pameli, a ona ga nije ispravila iako je bila in loco parentis.

Na imanju Dvora Ettringham opet se održavala fešta. Dauntovi su otišli, poslije

tisuću godina, ledi Daunt nikad se nije oporavila od ubojstva malene Angele, i
sad je vlasnik Dvora bio neki zagonetni čovjek, gospodin Lambert, jedni su
tvrdili Belgijanac, drugi Škot, no nitko s njim nije dovoljno dugo razgovarao da
bi utvrdio odakle je. Kružile su glasine da se obogatio tijekom rata, no svi su
rekli da je stidljiv i nije ga lako uvući u razgovor. Bilo je i plesova, u seoskom
domu petkom navečer, i na jednom se od njih pojavio Fred Smith, koji je sprao
sav svoj svagdašnji gar pa je redom na ples pozvao Pamelu, Ursulu i tri starije
Shawcrossice. Imali su gramofon, a ne orkestar, i plesali su staromodne

124
plesove, nikakav čarlston ili black-bottom, i bio je užitak kad te u valceru
dvoranom sigurno i začudno vješto vrti Fred Smith. Ursula je mislila da bi bilo
lijepo imati kavalira poput Freda Smitha, iako Sylvie takvo što očito ne bi
dopustila (“Željezničar?”).
Čim je na taj način pomislila na Freda, vrata ormara naglo su se otvorila i
cijeli se grozni prizor sa stražnjih stuba iskotrljao van. “Polako,” rekao je Fred
Smith, “malo ste pozelenjeli, gospođice Todd”, i Ursula je morala svaliti krivnju
na vrućinu i inzistirati da sama malo iziđe na zrak. Zapravo ju je u posljednje
vrijeme često hvatala mučnina. Sylvie je to pripisala ljetnoj prehladi.
Maurice je zaradio svoju odlikašku diplomu (“Kako?” Pameli nije bilo
jasno) i vratio se kući da nekoliko tjedana prodaje zjake prije nego što stupi u
službu u odvjetničkom uredu u Lincoln’s Innu kao parničarski vježbenik.
Howie se navodno vratio “svojima” u njihovo ljetište na Long Island Soundu.
Mauriceu je kanda bilo krivo što nisu pozvali i njega.
“Što se s tobom dogodilo?” Maurice reče Ursuli dok se jednog popodneva
izležavao u ležaljci na travnjaku, čitao Punch i u usta jednim zalogajem trpao
gotovo cijelu krišku kolača s narančinom marmeladom gospođe Glover.
“Kako to misliš, što se dogodilo?”
“Pretvorila si se u pravu junicu.”
“Junicu?” Doista je zabrinjavajuće kako je popunila ljetne haljine, sad su joj
čak i šake i stopala bili bucmasti. “Dječje salo, dušo”, rekla je Sylvie. “Čak sam
ga i ja imala. Manje kolača i više tenisa, to je lijek.”
“Izgledaš jezivo,” rekla joj je Pamela, “što ti je?”
“Nemam pojma”, rekla je Ursula.
I onda joj sine nešto istinski grozno, nešto tako užasno, tako sramotno,
tako nepopravljivo, da je pri samoj pomisli osjetila kako je u njoj nešto planulo
i razgorjelo se. Iskopala je Sylvien primjerak Kako djecu i djevojke poučiti o
razmnožavanju doktorice Beatrice Webb, koji je Sylvie teoretski čuvala pod
ključem u škrinji u svojoj spavaćoj sobi, no škrinja nikad nije bila zaključana
jer je Sylvie odavno izgubila ključ. Autorici je razmnožavanje očito bilo
najmanja briga. Savjetovala je da djevojkama treba odvratiti pozornost tako da
im se daje mnogo “domaćeg kruha, kolača, zobene kaše i slastice, a one
dijelove tijela trebaju redovito oplahivati hladnom vodom”. Ursula protrne pri
uspomeni na Howiejeve “dijelove tijela” i kako su se spojili s njezinima u
jednome jedinom gnusnom sjedinjenju. Zar Sylvie i Hugh to rade? Nije mogla
zamisliti da njezina mati takvo što trpi.
Krišom je zavirila u medicinsku enciklopediju gospođe Shawcross.
Shawcrossovi su bili na odmoru u Norfolku, ali njihovoj sobarici ništa nije bilo
sumnjivo kad se na stražnjim vratima pojavila Ursula i rekla da je došla
pogledati neku knjigu.

125
 Enciklopedija je objasnila mehaniku “spolnog čina”, koji se navodno
zbivao samo u “nježnom okružju bračne postelje”, a ne na stražnjim stubama
dok ideš po rupčić ili knjigu. Enciklopedija je također u tančine razradila
posljedice neuspjela odlaska po taj rupčić ili knjigu - propuštene mjesečnice,
mučninu i dobitak na težini. Navodno traje devet mjeseci. A sad je već srpanj
dobrano odmakao. Uskoro će se opet morati utegnuti u mornarskoplavi triko
za tjelovježbu i svakog jutra hvatati autobus za školu s Millie.
Ursula je počela odlaziti na duge samotne šetnje. Nije bilo Millie da se njoj
povjeri (i bi li joj se uopće povjerila?), a Pamela je otišla u Devon sa svojim
izviđačkim odredom. Ursula se nikad nije zagrijala za Izviđački savez i sad joj
je bilo poprilično žao - možda bi ondje razvila snalažljivost pa bi uspjela izići
na kraj s Howiejem. Izviđačka bi se domogla rupčića ili knjige da joj nitko
pritom ne stane na put.
“Zar te nešto muči, mila?” pitala je Sylvie dok su zajedno krpale čarape.
Sylvie se na svoju djecu istinski mogla usredotočiti samo kad bi se našli
nasamo. Skupa su bila rogobatno stado, pojedinačno su imala osobnost.
Ursula je zamišljala što bi mogla reći. Sjećaš se Mauriceova prijatelja
Howieja? Izgleda da nosim njegovo dijete. Pogledala je Sylvie koja je spokojno
preplitala osnovu i potku malene vunene zakrpe na rupi na prstima neke
Teddyjeve čarape. Nije izgledala kao žena koja je doživjela proboj u one
dijelove tijela. (Navodno “rodnicu”, prema enciklopediji gospođe Shawcross -
tu riječ u kući Toddovih nikad nitko nije spomenuo.)
“Ne, baš ništa”, rekla je Ursula. “Dobro mi je. Sve je u redu.”

Tog je popodneva otpješačila do kolodvora i sjela na klupu na peronu i

razmišljala o tome da se baci pod ekspresni vlak kad bude projurio, no
ispostavilo se da sljedeći vlak ide za London, i tako je domaće polako dopućkao
i stao pred njom da joj je došlo da se rasplače. Ugleda Freda Smitha kako silazi
iz strojovođine kabine u masnu kombinezonu i lica mrljava od ugljene prašine.
Kad je primijeti, priđe i reče: “Kakva podudarnost, idete na naš vlak?”
“Nemam kartu”, reče Ursula.
“Nema veze,” reče Fred, “dam mig kondukteru i on će mojoj prijateljici sve
srediti.” Je li ona prijateljica Freda Smitha? Bila je to utješna pomisao. Naravno,
kad bi znao u kakvu je stanju, više joj ne bi bio prijatelj. Ne bi nitko.
“Može, hvala”, reče ona. Sad joj se činilo da je vožnja bez karte zanemariv
problem.
Gledala je kako se Fred penje natrag u kabinu svoje lokomotive. Šef
postaje koračao je peronom, lupao vratima vagona tako konačno kao da se
više nikad neće otvoriti. Iz dimnjaka sukne dim, a Fred Smith izviri glavom iz

126
kabine i dovikne: “Pazite, gospođice Todd, da vas ne ostavimo”, i ona se
poslušno ukrca.
Zviždaljka šefa postaje zacvrkuće, prvo kratkim, a onda i dužim zovom i
vlak tromo napusti kolodvor. Ursula sjedne na toplo plišano sjedalo i uzme
promišljati svoju budućnost. Valjda bi mogla nestati među ostalim posrnulim
ženama koje jadikuju na londonskim ulicama. Sklupčati se na klupi u parku i
smrznuti preko noći, samo što je ljeto u zenitu i teško da bi se smrznula. Ili da
ugazi u Temzu i nježno otpluta s plimom, mimo Wappinga i Rotherhithea i
Greenwicha i dalje do Tilbury ja pa u more. Kako bi joj se obitelj snebila da je
izvuku iz dubine kao utopljenicu. Zamišljala je kako se Sylvie mršti nad
krpanjem, Ta samo je otišla u šetnju, rekla je da ide brati divlje maline na stazi.
Ursula se s osjećajem krivnje sjeti bijele porculanske zdjele za varenac koju je
ostavila u živici u namjeri da je na povratku pokupi. Bila je puna gorkih bobica,
a njoj su se prsti još crvenjeli od soka.

Popodne je provela u šetnji velikim londonskim parkovima, kroz St James’s

Park i Green Park, uz Palaču pa u Hyde Park i dalje u Kensington Gardens.
Nevjerojatno kako daleko u Londonu možeš otići da takoreći uopće ne staneš
na pločnik ili prijeđeš ulicu. Naravno, kod sebe nije imala novca - sad joj je bilo
jasno kako se smiješno zaribala - i u Kensingtonu si nije mogla platiti ni šalicu
čaja. Tu nije bilo nikakvoga Freda Smitha da joj “sve sredi”. Bilo joj je vruće i
bila je umorna i prašnjava i grlo joj je bilo suho kao trava u Hyde Parku.
Možeš li piti vodu iz jezera Serpentine? Tu se utopila Shelleyjeva prva
žena, no Ursula je pretpostavljala da bi na ovakav dan - kad gomile ljudi
uživaju na suncu - neki novi gospodin Winton sigurno skočio za njom i spasio
je.
Naravno, znala je kamo ide. Bilo je to nekako neizbježno.

“Za Boga miloga, što se s tobom dogodilo?” rekla je Izzie kad je dramatično
razjapila ulazna vrata kao da očekuje nekoga zanimljivijeg gosta. “Strahota
kako izgledaš.”
“Cijelo popodne hodam”, reče Ursula. “Nemam novca”, doda. “I mislim da
sam noseća.”
“Onda radije uđi”, reče Izzie.

I tako se sad našla u neudobnu naslonjaču u prostranoj kući u Belgraviji,

prema svemu sudeći, u negdašnjoj blagovaonici. Sad nije služila ničemu osim
za čekanje pa je bila bezlična. Nizozemska mrtva priroda nad kaminom i
posuda s nekoliko prašnjavih krizantema na rasklopivu stoliću ničim nisu
nagovještavale što bi moglo slijediti drugdje u kući. Teško da si išta od toga

127
mogao povezati s gnusnim sastankom s Howiejem na stražnjim stubama. Tko
bi pomislio da je tako lako prijeći iz jednog života u drugi. Ursula se pitala što
bi doktor Kellet rekao o njezinoj nevolji.
Nakon njezina nenadanog dolaska u Melbury Road, Izzie ju je strpala u
krevet u gostinskoj sobi i Ursula je ležala i jecala pod sjajnim satenskim
pokrivačem i trudila se da ne sluša Izziene nevjerojatne laži na telefonu u
hodniku - Znam! Mišica mi se jednostavno pojavila na vratima... htjela me
vidjeti... da me posjeti, muzeji i tako to, kazalište, ništa risqué... nemoj sad
čangrizati, Hugh... Sva sreća da Izzie nije razgovarala sa Sylvie, ona bi je otpilila
po kratkom postupku. Sve u svemu, na koncu je dobila dopuštenje da ostane
nekoliko dana radi muzeja i tako to.
Kad je telefonski razgovor završio, Izzie uđe u spavaću sobu s pladnjem.
“Konjak”, reče. “I prepečenac s maslacem. Nažalost, na brzinu nisam
uspjela ništa bolje sklepati. Baš si blesava”, uzdahne. “Ima načina, može se
nešto poduzeti, bolje spriječiti nego liječiti i tako dalje.” Ursula nije imala
pojma o čemu Izzie govori.
“I moraš ga se riješiti”, nastavila je Izzie. “Tu se slažemo, ne?” Na to je
pitanje Ursula od srca odgovorila “da”.

Žena u odori medicinske sestre otvori vrata čekaonice u Belgraviji i zaviri

unutra. Odora joj je bila tako uškrobljena da bi i bez žene u njoj stajala
uspravno.
“Ovuda”, ukočeno reče i Ursulu ne oslovi imenom. Ursula krotko pođe za
njom kao janje na klanje.
Prije učinkovita nego suosjećajna, Izzie ju je samo dovezla autom
(“Sretno”) uz obećanje da će doći “poslije”. Ursula nije imala pojma što bi se
trebalo dogoditi u međutku od Izzienoga “sretno” i “poslije”, ali računala je da
će biti neugodno. Možda neki sirup odvratna okusa ili plitica puna velikih
tableta. A nedvojbeno i pošteno ribanje po pitanju njezina morala i karaktera.
Nije marila, bitno je samo da se na kraju vrijeme vrati unatrag. Kako je dijete
veliko, pitala se. Kratko istraživanje u enciklopediji kod Shawcrossa nije joj
dalo bogzna kakve naznake. Pretpostavljala je da će se malo pomučiti da iziđe,
a onda će ga umotati u šal i položiti u kolijevku i pomno se za nj brinuti dok ga
ne budu mogli dati nekomu dobrom paru koji žudi za djetetom jednako koliko
Ursula žudi da ga nema. I tada će moći sjesti na vlak kući pa će proći Crkvenom
stazom i pokupiti bijelu porculansku zdjelu s obranim malinama i ući u Lisjak
kao da ništa nije bilo osim muzeja i tako to.

128
Prostorija je zapravo izgledala kao bilo koja druga. Na visokim je prozorima
imala zastore, nabrane i resaste. Zastori su izgledali kao preostatak iz bivšeg
života kuće, baš kao i mramorni kamin u kojem je sad bila plinska peć i, na
okviru kamina, jednostavan sat s velikim brojkama. Zeleni linoleum na podu i
operacijski stol u sredini jednako su odudarali. Prostorija je vonjala kao
kemijski laboratorij u školi. Ursula se pitala čemu služi surova zbirka sjajnih
metalnih instrumenata koji su ležali na platnenoj krpi na kolicima. Činilo joj se
da imaju više veze s mesarstvom nego s novorođenčadi. Nikakvoj spremnoj
kolijevci nigdje ni traga. Srce joj zatreperi.
U sobu uđe muškarac stariji od Hugha u dugoj bijeloj liječničkoj kuti, žurio
se kao da je krenuo nekamo drugamo, i naredi Ursuli da se popne na
operacijski stol i stavi stopala “u stremene”.
“Stremene?” ponovi Ursula. Pa valjda ovo nema veze s konjima. Ostala je
zbunjena zahtjevom dok je uškrobljena sestra ne polegne i provuče joj stopala
kroz omče. “Idem na operaciju?” prosvjedovala je Ursula. “Ali nisam bolesna.”
Sestra joj pokrije lice maskom. “Odbrojavajte od deset do jedan”, reče. “Zašto?”
pokuša upitati Ursula, ali mozak joj je jedva oblikovao riječ, a prostorija i sve u
njoj već su nestali.
K sebi je prvi put došla na suvozačkom sjedalu Izziena Austina i
ošamučeno se zagleda kroz vjetrobransko staklo.
“Začas ćeš biti kao nova”, reče Izzie. “Bez brige, omamili su te. Neko ćeš
vrijeme biti smućena.” Kako Izzie toliko zna o cijelome tom jezivom postupku?
Kad su se vratile u Melbury Road, Izzie joj pomogne da legne u krevet pa
utone u dubok san pod sjajnim satenskim pokrivačem u gostinskoj sobi. Vani
je bio mrak kad uđe Izzie s pladnjem. “Juha od goveđeg repa”, vedro reče ona.
“Iz limenke je.” Izzie je vonjala na alkohol, nešto slatko i ljepljivo, a ispod
šminke i čila nastupa doimala se iznemoglo. Ursula je pretpostavljala da joj je
grozan teret. S mukom se uspravi u krevetu. Miris alkohola i juhe od goveđeg
repa je svlada pa povrati po sjajnom satenu.
“Bože mili,” reče Izzie s rukom preko usta, “ja stvarno nisam za ovakve
stvari.”
“Što je bilo s djetetom?” upita Ursula.
“Molim?”
“Što je bilo s djetetom?” ponovi Ursula. “Jesu li ga dali dobrim ljudima?”

U noći se probudila pa je opet povraćala i zaspala, nije počistila rigotinu, niti je

zazvala Izzie. Kad se ujutro probudila, bilo joj je prevruće. Preprevruće. Srce
joj je lupalo u prsima i borila se za svaki dah. Pokušala je ustati iz kreveta, no
vrtjelo joj se u glavi, a noge je nisu držale. Dalje joj je sve bilo u magli. Izzie je
očito pozvala Hugha jer je na znojnu čelu osjetila hladnu ruku, a kad je otvorila

129
oči, on joj se ohrabrujuće smješkao. Sjedio je na krevetu i još nije skinuo
ogrtač. Ona ga je cijelog ispovraćala.
“Vodimo te u bolnicu”, reče ne hajući za nered. “Imaš malu infekciju.”
Negdje u pozadini Izzie se žestoko bunila. “Tužit će me sudu”, sikne na Hugha,
a Hugh reče: “Fino, nadam se da će te poslati na doživotnu robiju.” Digne
Ursulu u naručje i reče: “Mislim da je Bentleyjem brže.” Ursuli se činilo da je
lagana kao perce, kao da će odlebdjeti. Kad je potom došla k sebi, našla se na
golemome bolničkom odjelu, a uz nju je bila Sylvie, napeta i strašna izraza lica.
“Kako si mogla?” rekla je. Bilo joj je drago kad je došla večer pa je Sylvie
zamijenio Hugh.
Hugh je bio s njom kad je stigao crni šišmiš. Noć joj pruži ruku i Ursula se
pridigne da je dočeka. Laknulo joj je, bilo joj je gotovo drago, naslućivala je
sjajni, svijetleći svijet onkraj tog poziva, mjesto gdje će se sve tajne otkriti.
Mrak je ovije kao baršunast prijatelj. U zraku je bio snijeg, sitan poput milovke
i leden kao istočnjak na koži novorođenčeta - no tu Ursula padne natrag u
bolnički krevet, a ruka joj bude odbijena.

Preko svijetlozelenoga bolničkog pokrivača padao je blještav trak svjetla. Hugh

je spavao, lice mu je bilo mlitavo i umorno. Sjedio je u neugodnu položaju na
stolici kraj kreveta. Jedna mu se nogavica hlača malo zadigla i Ursula je vidjela
naboranu sivu čarapu od pamučnoga konca i glatku kožu očeve cjevanice.
Nekoć je bio kao Teddy, pomisli, i jednog će dana Teddy biti kao on. Dječak u
muškarcu, muškarac u dječaku. Došlo joj je da zaplače.
Hugh otvori oči i kad je ugleda, slabašno se nasmiješi i reče: “Zdravo,
medvjediću. Dobro došla natrag.”

130
 Kolovoz 1926.

Nalivpero treba držati lagano, i to tako da možete lako ispisivati stenografske

znakove. Zapešće ne smije počivati ni na bilježnici, ni na stolu.
Ostatak ljeta bio je jad i bijeda. Sjedila je pod jabukama u voćnjaku i
pokušavala čitati Pitmanov stenografski priručnik. Odlučili su da će krenuti na
tečaj strojopisa i stenograifje umjesto da se vrati u školu. “Ne mogu natrag”,
rekla je. “Jednostavno ne mogu.”
Hladnoća koju bi sa sobom donijela Sylvie kad god bi ušla u prostoriju i
ondje zatekla Ursulu bila je itekako osjetna. Ni Bridget ni gospođi Glover nije
bilo jasno zašto je “teška bolest” koju je Ursula zaradila u Londonu u posjetu
teti tako odalečila Sylvie od kćeri: one bi očekivale suprotan učinak. Izzie su,
naravno, zauvijek zabranili pristup. Persona nongrata in perpetuam. Nitko nije
znao što se zapravo dogodilo osim Pamele, koja je cijelu priču mic po mic
izvukla iz Ursule.
“Ali on te prisilio,” pjenila se, “kako možeš misliti da si ti kriva?”
“Ali posljedice...” Ursula je rekla ispod glasa.
Naravno, Sylvie je svu krivnju svalila na nju. “Odbacila si krepost, dobar
glas, svačije dobro mišljenje o sebi.”
“Ali nitko ne zna.”
“Znam ja.”
“Zvučiš kao lik iz Bridgetinih romana”, rekao je Hugh Sylvie. Je li Hugh
pročitao koji Bridgetin roman? Teško. “Zapravo,” rekao je Hugh, “veoma me
podsjećaš na moju majku.” (“Sad ti se čini grozno,” rekla je Pamela, “ali i to će
proći.”)
Njezine su laži prevarile čak i Millie. “Trovanje krvi!” rekla je. “Kakva
drama. Je li u bolnici bilo jezivo? Nancy je rekla da joj je Teddy rekao da si
zamalo umrla. Meni se nešto tako uzbudljivo sigurno nikad neće dogoditi.”
Smrt i rub smrti različiti su su kao nebo i zemlja. Zapravo ih dijeli cijeli
život. Ursula nije znala što bi sa životom za koji su je spasili. “Rado bih opet
odlazila doktoru Kelletu” Ursula je rekla Sylvie.
“Mislim da je otišao u mirovinu”, ravnodušno je rekla Sylvie.

Ursula je još nosila dugu kosu, uglavnom Hughu za ljubav, no jednog je dana
otišla u Beaconsfield s Millie i ošišala se na kratko. Bio je to pokajnički čin pri

131
kojem se umnogome osjećala kao mučenica ili redovnica. Pretpostavljala je da
će zauvijek živjeti tu negdje između.
Hugh se prije iznenadio nego ražalostio. Pretpostavljala je da je šišanje
blaga sprdnja u usporedbi s Belgravijom. “Za Boga miloga”, rekao je kad je
sjela za stol za večeru, neprimamljive teleće kotlete à la Russe. (“To ni pas s
maslom ne bi pojeo”, rekao je Jimmy, iako bi Jimmy, dječak koji je jeo s
veličanstvenim tekom, Škotov obrok smazao s maslom ili bez njega.)
“Izgledaš kao druga osoba”, rekao je Hugh.
“Ta to je valjda samo pozitivno”, rekla je Ursula.
“Meni se sviđala stara Ursula”, rekao je Teddy.
“Pa očito si jedini”, promrmlja Ursula. Sylvie ispusti zvuk koji nije dao
punu riječ, a Hugh reče Ursuli: “Ma daj, ja mislim da si -”
No nikad nije doznala što Hugh o njoj misli jer je glasno lupanje alke na
ulaznim vratima najavilo prilično zabrinutog bojnika Shawcrossa koji je došao
pitati je li Nancy kod njih. “Oprostite što vas ometam pri večeri” reče dok je
oklijevao u dovratku blagovaonice.
“Nije ovdje” rekao je Hugh, iako je Nancyna odsutnost bila očita.
Bojnik Shawcross namršti se na kotlete na njihovim tanjurima. “Otišla je
skupljati lišće na stazi”, reče. “Za prirodopisnu zbirku. Znaš nju.” Te je riječi
uputio Teddyju, Nancynoj srodnoj duši. Nancy je voljela prirodu, vječno je
skupljala grančice i češere, školjke i kamenje i kosti, poput totema neke drevne
religije. “Dijete prirode”, zvala ju je gospođa Shawcross (“Kao da je to nešto
pozitivno” rekla je Sylvie).
“Htjela je hrastovo lišće”, rekao je bojnik Shawcross. “Mi u vrtu nemamo
hrašće.”
Slijedila je kratka rasprava o izumiranju engleskoga hrasta, a za njom
ozbiljan tajac. Bojnik Shawcross se nakašlje. “Roberta kaže da je nema već
nekih sat vremena. Prošao sam cijelu stazu, do kraja i natrag, dozivao je. Ne
znam gdje bi mogla biti, I Winnie i Millie je traže.” Bojnik Shawcross već je
izgledao kao da mu je zlo. Sylvie natoči čašu vode i stavi mu je u ruku.
“Sjednite”, reče. On ne sjedne. Naravno, mislila je Ursula, misli na Angelu.
“Valjda je našla nešto zanimljivo,” rekao je Hugh, “ptičje gnijezdo ili mačku
lutalicu s mačićima. Znate nju.” Sad su se svi složili da znaju kakva je Nancy.
Bojnik Shawcross uzme žlicu s jedaćeg stola i odsutno se zagleda u nju.
“Propustila je večeru.”
“Idem i ja da vam pomognem tražiti”, reče Teddy i naglo ustane od stola. I
on je znao kakva je Nancy, znao je da nikad ne propušta večeru.
“I ja ću”, reče Hugh i potapša bojnika Shawcrossa po leđima u znak
ohrabrenja, odustavši od telećih kotleta.

132
 “Da pođem i ja?” upita Ursula.
“Ne”, reče Sylvie. “Ne ide ni Jimmy. Ostani ovdje, mi ćemo pretražiti
vrtove.”

Ovaj put ništa od ledare. Nancy je završila u bolničkoj mrtvačnici. Bila je još
topla i mekana kad su je našli, netko ju je ugurao u praznu staru kopanju za
stoku. “Nakon zlostavljanja”, rekao je Hugh Sylvie, a Ursula se poput uhode
pritajila iza vrata jutarnjeg salona. “Dvije djevojčice u tri godine, to očito nije
puka podudarnost. Zadavljena kao onomad Angela.”
“Među nama živi čudovište”, rekla je Sylvie.
Našao ju je bojnik Shawcross. “Hvala Bogu da ovaj put nije siroti Ted”,
rekao je Hugh, “Ne bi to podnio.” Teddy to ionako nije mogao podnijeti.
Tjednima takoreći nije riječ rekao. Odsjeklo mu je dušu, kazao je kad je
napokon progovorio. “Ožiljci zarastaju”, rekla je Sylvie. “Čak i najgori.”
“Misliš da je to istina?” rekla je Ursula i pritom mislila na glicinijine tapete
i čekaonicu u Belgraviji, a Sylvie je rekla: “Pa ne baš uvijek”, nije se ni potrudila
da slaže.
Čuli su kako gospođa Shawcross cijelu prvu noć vrišti. Poslije joj lice više
nikad nije došlo na svoje i doktor Fellowes ih je izvijestio da je doživjela
“manju kap”.
“Jadna, jadna žena”, rekao je Hugh.
“Nikad ne zna gdje su joj te djevojčice”, rekla je Sylvie. “Samo ih pušta da
divljaju. Sad plaća ceh za neopreznost.”
“Joj, Sylvie,” žalosno je rekao Hugh, “gdje ti je srce?”

Pamela je otišla u Leeds. Hugh ju je odvezao Bentleyjem. Kovčeg joj je bio

prevelik za prtljažnik i morali su ga poslati vlakom. “Toliki je da unutra možeš
sakriti mrtvaca”, rekla je Pamela. Smjestit će se u ženskom domu i već su je
obavijestili da će sobicu dijeliti s djevojkom po imenu Barbara, iz
Macclesfielda. “Bit će ti kao kod kuće,” hrabrio ju je Teddy, “samo što će Ursula
biti netko drugi.”
“E, pa baš mi zato uopće neće biti kao kod kuće” rekla je Pamela. Malo je
prežestoko stisnula Ursulu prije nego što se ukrcala u auto i sjela kraj Hugha.
“Jedva čekam da odem,” rekla je Pamela Ursuli u krevetu posljednje noći,
“ali peče me savjest što tebe ostavljam.”

Kad se Ursula najesen nije vratila u školu, nitko njezinu odluku nije doveo u
pitanje. Millie je Nancyna smrt odveć pogodila i nije joj bilo ni do čega.

133
 Ursula je svakog jutra putovala vlakom u High Wycombe da bi pohađala
privatnu tajničku školu. “Škola” je bila visokoparna riječ za dvije prostorije,
hladnu kuhinjicu i još hladniju izbu sa zahodom iznad voćarnice u glavnoj ulici.
Školu je vodio čovjek po imenu gospodin Carver, čije su životne strasti bile
esperanto i Pitmanova stenografija, pri čemu mu je druga bila korisnija od
prve. Ursula je zavoljela stenografiju, sličila je tajnoj šifri s posve novim
rječnikom - aspiratima i kvačicama, složenim suglasnicima, posebnim
kraticama, polućenjem i udvajanjem - poput jezika koji ne pripada ni mrtvima
ni živima, nego neobično tromima. Nekako ju je smirivalo dok je slušala kako
gospodin Carver jednoličnim pijevnim glasom izgovara popise riječi teren,
terenac, terenski, materinski, materin, princ, prinčevski, prinčevi, princeza,
princeze...
Sve su ostale djevojke s tečaja bile veoma ugodne i srdačne - vedre,
praktične duše koje nikad ne zaboravljaju ravnala i bilježnice za stenografiju i
redovito u torbi imaju najmanje dvije različite boje tinte.
Po ružnu bi vremenu za ručak ostale u školi, dijelile užinu koju su ponijele
i krpale svilene čarape među pisaćim strojevima. Ljeto su provele na
planinarenju, plivanju i logorovanju i Ursula se pitala je li im pri samom
pogledu na nju jasno koliko je njezino ljeto bilo drukčije. “Belgravia” je sad bila
njezin stenogram za ono što se dogodilo. (“Pobačaj”, rekla je Pamela. “Ilegalan
pobačaj.” Pamela nikad nije izbjegavala netaktične riječi. Ursuli bi bilo mnogo
draže da se potrudi.) Zavidjela im je što su im životi tako obični. (Kako bi Izzie
prezrela takvu pomisao.) Ursuli se činilo da je zauvijek izgubila priliku da bude
obična.
Što bi bilo da se bacila pod ekspresni vlak ili da je poslije Belgravije umrla
ili, uostalom, što bi bilo da jednostavno otvori prozor svoje sobe i baci se van
na glavu? Bi li se doista mogla vratiti i krenuti ispočetka? Ili joj je, kako joj svi
govore i ona im mora vjerovati, sve to samo u glavi? Pa što i ako jest - nije li i
sve u njezinoj glavi također stvarno? Što ako nema nikakve dokazive
stvarnosti? Što ako onkraj uma ništa ne postoji? Filozofi su se davno “uhvatili
ukoštac” s tim problemom, prilično joj je klonulo rekao doktor Kellet, bilo je to
jedno od prvih pitanja kojima su se pozabavili, tako da doista nema smisla da
ona njime razbija glavu. No nije li sama priroda te dvojbe takva da se s njom
svatko svaki put iznova bori?
(“Pusti tipkanje,” pisala je Pamela iz Leedsa, “trebaš studirati filozofiju,
tvoj je um kao stvoren za to. Kao kad terijer glođe superdosadnu kost.”)
Naposljetku je krenula u potragu za doktorom Kelletom i ustanovila da se
u njegovoj ordinaciji smjestila žena čelične kose i čeličnih naočala koja joj je
priopćila da je doktor Kellet doista otišao u mirovinu. Bi li se htjela s njom
dogovoriti za termin? Ne, Ursula je rekla da ne bi. Prvi je put bila u Londonu

134
poslije Belgravije i doživjela napad panike u podzemnoj željeznici na liniji
Bakerloo na povratku iz Harley Streeta pa je na postaji Marylebone morala
istrčati hvatajući zrak. Kolporter joj je rekao: “Je li vam dobro, gospođice?”, a
ona je rekla da jest, jest, sve je u redu, hvala.

Gospodin Carver volio je djevojkama (“svojim djevojkama”) lagano dodirnuti

ramena, pomilovati angoru bolero-veste ili runsku vunu pulovera kao da su
mu mile životinje.
Ujutro su vježbale tipkanje na velikim Underwoodima. Katkad bi im
gospodin Carver zadao da vježbaju s povezima za oči jer je tvrdio da nema
drugog načina da ih spriječi da gledaju u tipke i izgube na brzini. Ursula se s
povezom osjećala poput vojnika kojeg će svakog časa strijeljati kao dezertera.
U tim bi ga trenutcima čula kako ispušta čudne zvukove, prigušeno sopće i
grokće, ali nije htjela proviriti ispod poveza da vidi što radi.
Popodne su stenografirale - vježbale su na uspavljujućim diktatima koji su
obuhvaćali sve vrste poslovnih pisama. Poštovani-gospodim, vaše-sam-pismo
predočio Upravnom-odboru na jučerašnjem-sastanku, no nakon kraće rasprave
morali-su odgoditi daljnje-razmatranje dotičnog-pitanja do sljedećeg sastanka-
Uprave, koji-će-se održati posljednjeg-utorka... Sadržaj pisama bio je krajnje
dosadan, u neobičnoj opreci s bijesnom bujicom tinte u njihovim blokovima
dok su se mučile održati korak.
Jednog popodneva, dok im je diktirao: Bojimo-se da oni-koji-dižu glas
protiv imenovanja nemaju-nikakve izglede-za-uspjeh, gospodin Carver prošao
je iza Ursule i nježno joj dodirnuo šiju koju više nije štitila duga kosa. Sva je
protrnula. Zapiljila se u tipke Underwooda na stolu pred sobom. Je li nešto u
njoj izazvalo takvu pažnju? Zar nije dobra osoba?

135
 Lipanj 1932.

Pamela je odabrala bijeli brokat za sebe i žuti saten za djeveruše. Žuta je vukla
na kiselo i sve su djeveruše blago izgledale kao da imaju jetrene smetnje. Bilo
ih je četiri - Ursula, Winnie Shawcross (radije je odabrala nju nego Gertie) i
Haroldove dvije najmlađe sestre. Harold je bio potomak velike i bučne obitelji
iz Old Kent Roada koju je Sylvie smatrala “inferiornom”. Haroldove životne
prilike nije iskupila ni činjenica da je liječnik (Sylvie je liječnička struka bila
neobično odbojna). “Ta nije li i tvoja obitelj u neku ruku déclassée?” rekao je
Hugh Sylvie. Budući mu se zet sviđao, smatrao ga je “osvježenjem”. Sviđala mu
se i Haroldova mati Olive. “Govori što misli” rekao je Sylvie. “I misli što govori.
A ne kao neki ljudi.”
“U knjizi uzoraka bila mi je zgodna” sumnjičavo je rekla Pamela na
Ursulinoj trećoj i posljednjoj probi u krojačkom salonu u Neasdenu - kud baš
ondje. Poprijeko krojena haljina Ursuli se čvrsto napela preko trbuha.
“Od prošle ste se probe udebljali” rekla je krojačka.
“Zbilja?”
“Jesi” rekla je Pamela. Ursula se sjetila kad se prošli put udebljala.
Belgravia. Ovaj put svakako ne zato. Stajala je na stolcu, a krojačica je kružila
oko nje s jastučićem za pribadače na zapešću. “No svejedno lijepo izgledaš”
dodala je Pamela.
“Na poslu cijeli dan sjedim”, rekla je Ursula. “Valjda bih trebala više
hodati.” Bilo se tako lako ulijeniti. Živjela je sama, ali to nitko nije znao. Hilda,
djevojka s kojom je trebala dijeliti stan - posljednji kat u Bayswateru - odselila
se iako je, hvala Bogu, još plaćala stanarinu. Hilda je stanovala u Ealingu u
“pravoj malenoj palači užitaka” s muškarcem po imenu Ernest kojemu supruga
nije htjela dati rastavu pa se morala pred roditeljima pretvarati da je još u
Bayswateru i živi kao kreposna neudana žena. Ursula je pretpostavljala da će
joj se Hildini roditelji kad-tad nenadano pojaviti na vratima pa će morati
ispresti kakvu laž, ili više njih, ne bi li im objasnila zašto im nema kćeri. Hugh i
Sylvie bi se zgrozili pri pomisli da Ursula u Londonu živi sama.
“Bayswater?” sumnjičavo je rekla Sylvie kad je Ursula objavila da se seli iz
Lisjaka. “Zar je to doista nužno?” Hugh i Sylvie došli su u inspekciju stana, a i
Hilde, koja se na Sylvienu rešetanju dobro držala. No Sylvie je ipak zaključila
da i stan i Hilda baš i ne zadovoljavaju.
Stanarinu je plaćao “Ernest iz Ealinga”, kako ga je Ursula redovito u glavi
zvala (“uzdržavana žena”, smijala se Hilda), no Hilda bi svaka dva tjedna

136
osobno svratila da pokupi poštu i preda joj novac za stanarinu. “Mogu naći
drugu cimericu”, ponudila je Ursula, iako joj je ta zamisao bila mrska.
“Daj da malo pričekamo”, rekla je Hilda, “da vidimo hoće li mi ovo
funkcionirati. To ti je najljepše kad živiš u grijehu: uvijek možeš jednostavno
dići sidro.”
“Može i Ernest (iz Ealinga).”
“Ta imam dvadeset i jednu godinu, on četrdeset dvije, vjeruj mi, on neće
dići sidro.”
Laknulo joj je kad se Hilda odselila. Ursula je mogla cijelu večer ljenčariti u
kućnom haljetku s uvijačima u kosi, jesti naranče i čokoladu i slušati radio.
Hilda se protiv svega toga ne bi bunila, štoviše, uživala bi, no Sylvie joj je od
malih nogu ucijepila da se pred ljudima treba ponašati dostojanstveno i toga bi
se teško riješila.
Nakon nekoliko tjedana samovanja, sinulo joj je da je takoreći bez
prijatelja, a i ni do onih joj malobrojnih nikad nije dovoljno stalo da bi im se
javljala. Millie je otišla u glumice i gotovo je sve vrijeme izbivala s putujućom
kazališnom družinom. Tu i tamo poslala bi razglednicu iz mjesta koja inače
vjerojatno nikad ne bi posjetila - Stafforda, Gatesheada, Granthama - i crtala
smiješne karikature sebe u različitim ulogama (“Ja kao Julija, kakav smijeh!”).
Njihovo prijateljstvo zapravo nije preživjelo Nancynu smrt. Obitelj Shawcross
u svojoj se boli zatvorila i kad je Millie napokon ponovno počela živjeti svojim
životom, ustanovila je da je Ursula od svoga odustala. Ursulu je često hvatala
želja da Millie objasni Belgraviju, ali nije htjela ugroziti ono što je od njihove
krhke veze preostalo.
Ursula je radila za veliku uvoznu tvrtku i kad bi slušala kako djevojke u
uredu brbljaju o tome što su i s kim radile, katkad bi se zapitala kako su, za
Boga miloga, upoznale sve te ljude, te Gordone, Charlieje, Dickove, Mildred,
Eileen i Vere - veselo i nespokojno stado s kojim su pohađale varijetee i kina,
išle na klizanje, plivale na riječnim kupalištima i u toplicama te autom odlazile
na izlete u Eppinšku šumu i Eastbourne. Ursula nije radila ništa od toga.
Ursula je žudjela za samoćom, ali je mrzila osamu, a nije znala ni odakle bi
počela rješavati tu mozgalicu. Na poslu su je smatrali osobom izvan svoga
kruga, kao da je u svakom pogledu iznad njih, iako nije bila. Povremeno bi joj
netko iz uredske klike rekao: “Bi li pošla s nama poslije posla?” Bile su
dobronamjerne, a ona je to doživljavala kao samilost, što je vjerojatno i bilo
posrijedi. Nikad ne bi prihvatila poziv. Slutila je, ili ne, znala je da je ogovaraju,
bez pakosti, samo iz znatiželje. Pretpostavljale su da kod nje ima još nečega. As
u rukavu. Tiha voda brijege dere. Razočarale bi se kad bi znale da nema ničega
više, da su čak i klišeji zanimljiviji od života koji ona vodi. Bez dubine, bez

137
mraka (možda u prošlosti, ali danas ne). Osim ako ne računaš alkohol. A
pretpostavljala je da bi ga računale.
Posao je bio tlaka - beskrajne otpremnice i carinske deklaracije i teretnice
i zaključni računi. Sama roba - rum, kakao, šećer - kao da je zajedno sa svojim
egzotičnim podrijetlom bila u opreci sa svagdašnjom dosadom ureda.
Pretpostavljala je da je malen zubac na velikom kotaču Carstva. “Što fali
zupcima”, rekao je Maurice, koji je pak sada bio velik kotač u Ministarstvu
unutarnjih poslova. “Svijet treba zupce.” Ona nije htjela biti zubac, no kao da
joj je Belgravia prekrižila bilo kakve veće ambicije.
Ursula je znala kako je počela piti. U pitanju nije bila nikakva drama, nego
nešto posve sitno i pitomo, boeuf bourguignon koji je planirala za Pamelu kad
je prije nekoliko mjeseci došla na vikend. Još je radila u laboratoriju u
Glasgowu i htjela je kupiti neke stvari za vjenčanje. Ni Harold se još nije
preselio, na mjesto u Londonskoj kraljevskoj bolnici trebao je stupiti za
nekoliko tjedana. “Bit će lijep vikend, samo nas dvije”, rekla je Pamela.
“Hilde nema” Ursula je tečno lagala. “Otišla je u Hastings na vikend s
majkom.” Nije bilo razloga da Pameli prešuti istinu o dogovoru s Hildom, bar je
s Pamelom oduvijek mogla biti iskrena, no nešto ju je spriječilo. “Sjajno” rekla
je Pamela. “Dovući ću Hildin madrac u tvoju sobu pa će nam biti kao u stara
vremena.”

“Raduješ li se braku?” pitala je Ursula dok su ležale u postelji. Zapravo uopće

nije bilo kao u stara vremena.
“Naravno da se radujem, zašto bih se inače udavala? Sviđa mi se ideja
braka. Nekako je gladak i zaokružen i čvrst.”
“Poput oblutka?” rekla je Ursula.
“Simfonije. No valjda je prije kao duet.”
“Pjesničke slike nisu tvoj stil.”
“Sviđa mi se što naši roditelji imaju”, jednostavno je rekla Pamela.
“Zbilja?” Pamela odavno nije provela duže vremena s Hughom i Sylvie.
Možda nije znala što danas imaju. Prije nesuglasje nego suzvučje.
“Jesi li ti koga upoznala?” oprezno je pitala Pamela.
“Nisam. Nikoga.”
“Nisi još” rekla je Pamela svojim najpoticajnijim tonom.

Boeuf bourguignon je, naravno, tražio burgundac i Ursula je u stanci za ručak

svratila u vinariju kraj koje je svakodnevno prolazila na putu na posao u Cityju.
Lokal je bio prastar, drvena se oprema interijera doimala kao da se stoljećima
natapala u vinu, a tamne boce prekrasnih etiketa kao da su obećavale nešto

138
onkraj vlastita sadržaja. Vinar joj je odabrao bocu, neki ljudi za kuhanje rabe
nekvalitetno vino, rekao je, no nekvalitetno je vino dobro samo za ocat. On je
sam bio opor i prilično bespogovoran. S bocom je baratao nježno i brižno kao
da je novorođenče, s ljubavlju je umotao u svileni papir i predao je Ursuli da je
položi u kolijevku svoje pletene torbe za kupnju, gdje će kupljena roba tijekom
popodneva ostati skrivena od ostatka ureda, da ne bi slučajno pomislili kako u
potaji pije.
Ursula je burgundac kupila prije govedine pa je te večeri pomislila da bi ga
mogla otvoriti i kušati čašu, kad ga je već vinar toliko nahvalio. Naravno,
alkohol je pila i prije, nije bila nikakva antialkoholičarka, no nikad nije pila
sama. Nikad nije otvorila skupu bocu burgundca i natočila čašu samo sebi
(kućni haljetak, uvijači, plinska peć koja fino grije). Bilo joj je kao kad u hladnoj
noći uđeš u toplu kupku: jako i bogato vino odjedanput se pokazalo kao
golema utjeha. Ta nije li to Keatsov pehar pun toplog juga? Uobičajeno joj je
malodušje kanda malo isparilo pa je popila još jednu čašu. Kad je ustala,
prilično joj se mantalo pa se sama sebi nasmijala. “Cuguš” reče, iako nije imala
komu i nesvjesno počne razmišljati o tome da nabavi psa. Imala bi s kim
razgovarati. Pas poput Škota svaki bi je dan dočekao veselo i bodro i možda bi
nešto od toga prešlo i na nju. Škota više nije bilo, srčani udar, rekao je
veterinar. “A njegovo je srdašce bilo tako silno”, rekao je Teddy, i on slomljena
srca. Zamijenili su ga malim engleskim hrtom tužnih očiju koji je izgledao
odveć nježno za bure i oluje pasjeg života.
Ursula ispere čašu i vrati čep u bocu tako da je za sutrašnju govedinu
ostalo i više nego dovoljno pa odglavinja u krevet.
Tvrdo je zaspala i nije se budila do zvona budilice, za promjenu od
uobičajene vrtnje u postelji. Da ispijem i svijet neviđen ostavim. Kad se
probudila, shvatila je da se nikako ne bi mogla brinuti za psa.
Sutradan bi joj dosadu cijelog popodneva ispisivanja primitaka i izdataka
na poslu raspršila pomisao na pola boce vina koju je ostavila na dasci za
sušenje u kuhinji. Na kraju krajeva, za govedinu može kupiti novu bocu.

“Tako je dobro, ha?” rekao je vinar kad se za dva dana ponovno pojavila.
“Ne, ne,” nasmijala se ona, “večeru još nisam ni kuhala. Sinulo mi je da bih
trebala imati jednako dobro vino da je poprati.” Shvatila je da se u taj ljupki
dućan više ne može vratiti, teško da bi itko mogao u nedogled pripremati boeuf
bourguignon.
Pameli je Ursula pripremila trijeznu seljačku pitu, a za desert pečene
jabuke i kremu od jaja. “Donijela sam ti dar iz Škotske”, rekla je Pamela i
izvukla bocu viskija od slada.

139
 *
Kad je popila viski, našla je drugog vinara - taj se prema svojoj robi nije
ophodio s onako dubokim poštovanjem. “Za boeuf bourguignon”, rekla je, iako
nije pokazao nikakvo zanimanje za svrhu. “Zapravo ću uzeti dvije boce. Kuham
za mnogo ljudi.” Dvije boce Guinessa iz gostionice na uglu. “Za brata,” rekla je,
“nenadano je svratio.” Teddy još nije navršio osamnaest godina i sumnjala je
da pije. Dva dana poslije ista stvar. “Opet vam je došao brat, gospođice?” reče
gostioničar. Namigne joj i ona porumeni.
Talijanski restoran u Sohou kraj kojeg se “našla u prolazu” rado joj je bez
pitanja prodao dvije boce kjantija. “Šeri iz drveta” - može odnijeti demižon u
konzum na kraju ulice pa će joj ga napuniti iz bačve. (“Za mamu.”) Rum iz
gostionica daleko od stana (“za tatu”). S različitim je vrstama alkohola
eksperimentirala poput znanstvenika, no znala je što joj je najmilije, ona prva
boca rujnog hipokrenca, ono krvavocrveno vino. Kovala je planove da
dostavom naruči cijeli sanduk (“za obiteljsko slavlje”).
Počela je piti u potaji. Bio je to privatan čin, osoban i samotnički. Na samu
bi joj pomisao na piće srce muklo zatuklo od straha i iščekivanja. Nažalost, uza
stroge zakone o prodaji alkohola i strepnju od poniženja, mlada se žena iz
Bayswatera katkad morala itekako pomučiti da bi hranila svoju ovisnost.
Bogatima je bilo lakše, Izzie je negdje otvorila račun, vjerojatno kod Harrodsa,
pa su joj robu jednostavno dostavljali kući.
Umočila je nožne prste u vode rijeke Lete i nije se ni snašla, već se počela
utapati, u roku od nekoliko tjedana iz trezvenjakinje se pretvorila u pijanduru.
Bilo je to sramotno, ali u isti mah i način da zbriše sramotu. Svakog se jutra
budila i mislila: večeras ne, večeras neću popiti, a svakog je popodneva čežnja
samo rasla dok se zamišljala kako na kraju dana ulazi u stan i dočekuje je
zaborav. Čitala je senzacionalističke prikaze pušionica opijuma u Limehouseu i
pitala se jesu li istiniti. Ako hoće prigušiti bol postojanja, opijum zvuči bolje od
burgundca. Vjerojatno bi joj Izzie mogla dati adresu kineske pušionice
opijuma, ona je “dimila crnjaka”, kako je veselo objavila, no Ursula je slutila da
takvo što zapravo ne može pitati. Možda je ne bi dovelo do nirvane (ipak se
pokazala kao dostojna učenica doktora Kelleta), nego do nove Belgravije.
Izzie su povremeno dopuštali da se vrati u krug obitelji (“Samo za
vjenčanja i sprovode”, rekla je Sylvie. “Za krštenja ne.”). Pozvali su je na
Pamelino vjenčanje, no na Sylvieno se duboko olakšanje ispričala. “Vikend u
Berlinu”, rekla je. Poznavala je nekoga s avionom “preuzbudljivo” i s njim
onamo leti. Ursula je povremeno posjećivala Izzie. Užas Belgravije bio im je
zajednička točka, uspomena koja ih je povezala za sve vijeke, iako je nikad nisu
spominjale.

140
 Umjesto nje stigao je svadbeni dar, komplet srebrnih vilica za tortu, što je
Pameli kanda bilo smiješno. “Kako banalno”, rekla je Ursuli. “Svaki put te
iznenadi.”
“Još malo i gotovo”, reče krojačica iz Neasdena kroz puna usta pribadača.
“Valjda se jesam malo zaokružila”, rekla je Ursula dok je u zrcalu gledala
kako se žuti saten napinje da napravi mjesta za njezinu mješinu. Možda bih se
trebala učlaniti u Ženski savez za zdravlje i ljepotu.

Trijezna kao Turčin, na povratku kući s posla se spotaknula. Bilo je to nekoliko

mjeseci nakon Pamelina vjenčanja, jedne jadne, mokre i mračne večeri u
studenome, i jednostavno nije vidjela ploču nogostupa koju je nadignuo
korijen stabla. Imala je pune ruke - knjige iz knjižnice i namirnice iz dućana,
sve što je na brzinu pokupila u stanci za ručak - i nagonski je spašavala
namirnice i knjige, a ne sebe. Tako je licem tresnula o nogostup, a punu je
snagu udarca podnio nos.
Bol ju je ošamutio, nikad u životu nije iskusila ništa slično. Kleknula je na
tlo i obujmila se rukama, sad je kupljenu robu i knjige prepustila mokrom
pločniku. Samu je sebe čula kako stenje - jadikuje - i nikako to nije mogla
prekinuti.
“O, jao,” rekao je neki muški glas, “kako ste se unesrećili. Dajte da vam
pomognem. Taj vam je krasni šal boje breskve sav krvav. Je li to breskva ili
losos?”
“Breskva”, promrmlja unatoč bolu pristojna Ursula. Nikad nije previše
razmišljala o šalu od mohera koji je imala oko vrata. Činilo joj se da je krvi
mnogo. Osjećala je kako joj cijelo lice otiče i hrđavi vonj guste krvi u nosu, no
bol je stupanj-dva jenjao.
Muškarac je bio prilično pristao, ne osobito visok, no imao je
smećkastoplavu kosu i plave oči, a koža lica koja se napinjala preko pravilnih
jagodica bila mu je čista, kao uglačana. Pomogao joj je da se osovi na noge.
Ruka mu je u njezinoj bila čvrsta i suha. “Zovem se Derek, Derek Oliphant”,
rekao je.
“Elefant?”
“Oliphant.”
Za tri su se mjeseca vjenčali.

Derek je korijene vukao iz Barneta, a Sylvie ih je smatrala jednako

neuglednima kao i svojedobno Haroldove. Naravno, za Ursulu je tu bila srž
njegove privlačnosti. Predavao je povijest u Blackwoodu, drugorazrednoj
privatnoj školi za dječake (“djecu ambicioznih trgovaca”, prezrivo je rekla

141
Sylvie) i Ursuli se udvarao koncertima u Wigmore Hallu i šetnjama na
Primrose Hillu. Odlazili su na duge vožnje biciklom koje bi završile u ugodnim
gostionicama u udaljenim predgrađima, s malim mladim pivom za njega i
limunadom za nju.
Ispostavilo se da je slomila nos. (“O, baš mi te žao”, pisala je Pamela. “A
imala si tako lijep nos.”) Prije nego što ju je otpratio u bolnicu, Derek ju je
odveo u obližnju gostionicu da se malo umije. “Dajte da vam naručim konjak”,
rekao je kad je sjela, a ona je rekla: “Ne, ne, dobro mi je. Samo ću popiti čašu
vode. Ja baš i ne pijem”, iako se prethodne večeri onesvijestila na podu svoje
sobe u Bayswateru zahvaljujući boci džina koju je ukrala iz Izziene kuće. Od
Izzie je krala bez imalo grizodušja, Izzie je njoj toliko toga uzela. Belgravia, i
tako to.
Ursula je piti prestala takoreći jednako naglo kako je i počela.
Pretpostavljala je da je u sebi nosila bezdan koji su izdubli u Belgraviji.
Pokušala ga je ispuniti alkoholom, ali sad su ga punili osjećaji prema Dereku.
Što je osjećala? Uglavnom olakšanje da se netko želi brinuti za nju, netko tko
nema pojma o njezinoj sramotnoj prošlosti. “Zaljubila sam se”, pisala je Pameli
u popriličnu zanosu. “Hura”, otpisala je Pamela.
“Katkad”, rekla je Sylvie, “čovjek zabunom misli da je zahvalnost ljubav.”

Dereku je majka još živjela u Barnetu, no otac mu je bio pokojni, kao i mlađa
sestra. “Strašna nesreća” rekao je Derek. “S četiri je godine pala u kamin.”
Sylvie je oduvijek inzistirala na rešetkama oko kamina. Derek je rekao da se u
djetinjstvu za dlaku utopio kad je Ursula spomenula vlastitu nezgodu u
Cornwallu. Bila je to jedna od malobrojnih pustolovina u njezinu životu u
kojima je imala posve nevinu ulogu. A Derek? Silovita plima, prevrtanje čamca
na vesla, junačko plivanje do obale. Nije bilo potrebe za gospodinom
Wintonom. “Sam sam se spasio”, rekao je.
“Znači da nije posve običan”, rekla je Hilda i Ursuli ponudila cigaretu.
Oklijevala je, ali je odbila, nije se bila spremna upustiti u novu ovisnost.
Upravo je pakirala svu svoju imovinu. Jedva je čekala da Bayswater ostane iza
nje. Derek je stanovao u unajmljenu stanu u Holbornu, no dovršavao je kupnju
kuće za njih dvoje.
“Inače, pisala sam gazdi”, rekla je Hilda. “Rekla sam mu da se obje selimo.
Rekla sam ti da Ernieju žena daje rastavu?” Zijevnula je. “Zaprosio me. Mislila
sam si da baš mogu i pristati. Obje ćemo biti pristojne udane žene. Mogu ti doći
u posjet u - gdje ono?”
“Wealdstone.”

142
Na vjenčanju u matičnom uredu su, prema Derekovim željama, jedini uzvanici
bili njegova majka i Hugh i Sylvie. Pamela se uzrujala što je nisu pozvali.
“Nismo htjeli čekati” rekla je Ursula. “I Derek nije htio strku.”
“A zar ti ne želiš strku?” pitala je Pamela. “Nije li u tome bit vjenčanja?”
Ne, nije željela strku. Biti će nečija, napokon sigurna, samo to je bitno.
Ništa joj ne znači da bude mladenka, a sve da bude supruga. “Htjeli smo da
bude jednostavno”, odlučno je rekla. (“A prema svemu sudeći i jeftino”, rekla je
Izzie. Poslala je još jedan komplet banalnih srebrnih vilica za tortu.)
“Reklo bi se da je sasvim drag momak”, rekao je Hugh na zamjeni za
svadbu, troslijednom ručku u restoranu blizu matičnog ureda.
“Jest”, složila se Ursula. “Veoma je drag.”
“No ovo je ipak malo neobično, medvjediću”, rekao je Hugh. “Nije kao
Pammyna svadba, ne? Na nju je valjda došlo pola Old Kent Roada. I sirotom je
Tedu bilo veoma krivo što danas nije pozvan. No samo da si ti sretna,” dodao je
u znak ohrabrenja, “to je glavno.”
Ursula je na obredu nosila golubinje siv kostim. Sylvie je svima za zapučke
podijelila cvjećarske ruže iz staklenika. “Nažalost, ruže nisu moje”, rekla je
gospođi Oliphant. “Gloire des Mousseux, ako vas zanima.”
“Sigurno su krasne”, rekla je gospođa Oliphant tako da to nije zvučalo kao
bogzna kakav kompliment.
“Tko srlja u brak, imat će vremena za kajanje”, mrmljala je Sylvie ne
obraćajući se nikomu pojedinačno prije nego što je suzdržano šerijem
nazdravila mladencima.
“Jesi li se ti pokajala?” blago ju je upitao Hugh. Sylvie se pretvarala da ne
čuje. Bila je osobito netrpeljivo raspoložena. “Mislim da je u vremenu
promjene”, Ursuli u neprilici šapne Hugh.
“I ja sam”, šapne ona njemu. Hugh joj stisne ruku i reče: “Takvu te volim.”

“A zna li Derek da nisi nedirnuta?” pitala je Sylvie kad je ostala sama s Ursulom
u ženskom toaletu. Sjedile su na podstavljenim stolčićima i u zrcalu
popravljale ruž za usne. Gospođa Oliphant ostala je za stolom jer nije nosila
ruž pa nije imala što popravljati.
“Nedirnuta?” ponovi Ursula i zagleda se u Sylvie u zrcalu. Što to znači, da je
oštećena? Ili u kvaru?
“Djevičanstvo”, rekla je Sylvie. “Razdjevičenje”, nestrpljivo je dodala kad je
vidjela Ursulin blijedi pogled. “Za nekoga tko nije nikakva svetica, nevjerojatno
si naivna.”
Sylvie me nekoć voljela, pomisli Ursula. A sad me više ne voli. “Nedirnuta”,
opet ponovi Ursula. To joj pitanje nikad nije ni palo na pamet. “Kako će znati?”

143
 “Po krvi, naravno”, prilično će razdražljivo Sylvie.
Ursula pomisli na glicinijine tapete. Na defloraciju. Nije znala da tu postoji
veza. Mislila je da je krv bila rana, a ne proboj slavoluka.
“No, možda ne primijeti”, uzdahne Sylvie. “Sigurno neće biti prvi muž koji
je prve bračne noći nasjeo na prijevaru.”

“Nove ratničke boje?” opušteno je rekao Hugh kad su se vratile za stol. Ted je
naslijedio Hughov osmijeh. Derek i gospođa Oliphant jednako su se mrštili.
Ursula se pitala kakav je bio gospodin Oliphant. Rijetko su ga spominjali.
“Taštino, ime ti je žena” rekao je Derek, činilo se usiljeno dobre volje.
Ursula je primijetila da mu u društvu nije onako lagodno kako je isprva mislila.
Nasmiješila mu se, osjećala je da imaju novu sponu. Shvatila je da ulazi u brak
s nezancem. (“Svatko uđe u brak s neznancem”, rekao je Hugh.)
“Prava je riječ slabost, dobroćudno je rekla Sylvie. “Slabosti, ime ti je žena.
Hamlet. Iz nekog ga razloga mnogi pogrešno citiraju.”
Derek se smrkne, ali onda se nasmije: “Kapa dolje, gospođo Todd, znanjem
me šijete.”

Na kuću u Wealdstoneu izbor je pao zbog smještaja, bila je razmjerno blizu

škole u kojoj je Derek predavao. Imao je nasljedstvo, “posve malenu svotu” od
ulaganja svoga rijetko spominjanog oca. Bila je to “solidna” kuća u nizu u
Masons Avenue, s okvirnom konstrukcijom u tudorskom stilu i staklenim
mozaikom i vitrajem na ulaznim vratima koji je prikazivao galiju pod punim
jedrima, iako je Wealdstone očito bio daleko od bilo kakva mora. Kuća je bila
potpuno moderno opremljena, a u blizini su bili dućani, liječnik, zubar i park u
kojem se djeca mogu igrati, zapravo sve što bi mlada supruga (i majka,
“jednoga veoma skorog dana” tvrdio je Derek) mogla poželjeti.
Ursula se već vidjela kako ujutro doručkuje s Derekom prije nego što ga
isprati na posao, vidjela se kako im djecu vozi u kolicima pa ih ljulja na
ljuljačkama, navečer ih kupa i čita im priče za laku noć u njihovoj ljupkoj sobi.
Ona i Derek navečer će tiho sjediti u salonu i slušati radio. On može raditi na
knjizi koju piše, školskom udžbeniku - Od Plantageneta do Tudora. (“Bogme,”
rekla je Hilda, “zvuči silno uzbudljivo.”) Wealdstone je bio daleko od
Belgravije. Hvala Bogu.
Prostor u kojem će voditi taj bračni život ostao joj je u mašti do poslije
medenog mjeseca jer je Derek kuću kupio i namjestio da je ona uopće nije
vidjela.
“Ne misliš da je to malo čudno?” rekla je Pamela. “Ne”, rekla je Ursula.
“Dođe mi kao iznenađenje. To mi je njegov svadbeni dar.”

144
 Kad ju je Derek napokon nespretno prenio preko praga u Wealdstoneu
(trijema u crvenim pločicama koji ni Sylvie ni William Morris ne bi
blagoslovili), Ursula se nije mogla othrvati štrecaju razočaranja. Pokazalo se da
je kuća oskudnija i staromodnija nego što je zamišljala i imala je neku dozu
čamotinje - zato što u uređivanju nije sudjelovala ženska ruka, pretpostavila je
- pa se iznenadila kad je Derek rekao: “Pomogla mi je mama.” No naravno,
sličnu si tmurinu vidio u Barnetu, gdje se obudovjela gospođa Oliphant nije
mogla riješiti određene sumorne crte.

Sylvie je medeni mjesec provela u Deauvilleu, a Pamela na planinarenju u

Švicarskoj, ali Ursula je brak počela prilično kišnim tjednom u Worthingu.
Udala se za jednog čovjeka (“sasvim dragog momka”), a probudila se s
drugim, napetim poput opruge Sylvienoga malenog putnog sata.
Promijenio se takoreći istog časa, kao da je sam medeni mjesec prijelaz,
očekivani inicijacijski obred koji će ga iz skrbna snuboka pretvoriti u
razočarana supruga. Ursula je okrivljavala vrijeme, koje je bilo grozno.
Gazdarica pansiona u kojem su odsjeli računala je da će od doručka do večere
u šest sati biti odsutni, pa su provodili duge dane tražeći zaklon u kavanama,
ili u umjetničkoj galeriji i muzeju, ili su se pak borili s vjetrom na šetalištu.
Večeri su provodili kartajući vist u parovima s drugim (ne tako malodušnim)
gostima prije nego što bi se povukli u svoju prohladnu sobu. Derek je bio loš
kartaš, u svakom pogledu, i gubili su takoreći igru za igrom. Gotovo kao da je
namjerno pogrešno tumačio njezine pokušaje da mu signalizira kakve karte
ima.
“Zašto si otvorio adutom?” pitala ga je iz iskrene znatiželje dok su se
poslije u sobi čedno razodijevali. “Misliš da su te gluposti bitne?” rekao je s
tako prezrivim izrazom lica da je pomislila kako bi joj najpametnije bilo da
ubuduće izbjegava bilo kakve igre s Derekom.
Prve je noći Ursuli laknulo kad su krv, ili njezin izostanak, ostali
neprimijećeni. “Mislim da moraš biti svjesna kako nisam neiskusan”, prilično
je pompozno objavio Derek kad su prvi put zajedno legli u krevet. “Mislim da
je suprug dužan biti donekle upućen. Kako bi inače štitio krepost vlastite
supruge?” Ursuli je taj argument zvučao klimavo, no sa svog mu se gledišta
teško mogla suprotstaviti.

*
Derek je svakog jutra ustajao rano i izvodio nemilosrdan niz sklekova - kao da
je u vojarni, a ne na medenom mjesecu. “Mens sana in corpora sana”, govorio
je. Bolje da ga ne ispravljam, mislila je ona. Ponosio se svojim latinskim, kao i

145
površnim znanjem starogrčkoga. Mati mu je škrtarila i štedjela da mu osigura
kvalitetno obrazovanje, nije ništa “dobio na pladnju kao neki”. Ursuli je latinski
dobro išao, grčki također, ali mislila je da joj je pametnije da se ne pravi važna.
Naravno, to je bila druga Ursula. Drukčija Ursula, na kojoj Belgravia nije
ostavila svoj biljeg.
Metoda kojom je Derek pristupao bračnim odnosima uvelike je sličila
njegovoj metodi vježbanja, čak mu je i izraz bola i napora na licu bio isti. Činilo
se da je, što se njega tiče, Ursula mogla biti dio madraca. No što je imala za
usporedbu? Howieja? Sad je žalila što nije ispitala Hildu što se zbiva u njezinoj
“palači užitaka” u Ealingu. Sjetila se Izziena neobuzdanog očijukanja i topline i
nježnosti između Pamele i Harolda. Činilo joj se da u svemu tome ima bar
razonode, ako već ne i prave sreće. “Što imaš od života ako se ne možeš malo
zabaviti?” znala je reći Izzie. Ursula je u Wealdstoneu predosjećala nestašicu
zabave.

Jest da joj je stari posao bio jednoličan, no ni blizu tlaci održavanja kuće iz
dana u dan. Sve je neprestano trebalo prati, ribati, brisati od prašine, laštiti i
mesti, da ne spominjemo glačanje, slaganje, vješanje i ravnanje. Dotjerivanje.
Derek je bio čovjek pravih kutova i ravnih linija. Sve je trebalo neprestano
poravnavati i prestrojavati: ručnike, kuhinjske krpe, zastore, prostirke. (A
navodno i Ursulu.) No to joj je bio posao, upravo se tako ustrojava i
prestrojava brak, zar ne? Iako se Ursula nije mogla othrvati osjećaju da je na
nekome trajnom pokusnom roku.
Lakše je bilo podleći Derekovu neupitnu vjerovanju u red u kući nego mu
se oprijeti (“Da sve ima svoje mjesto i sve bude na svom mjestu”). S tanjura i
šalica trebalo je izribati svaku mrljicu, ulaštiti jedaći pribor i složiti ga u
ladicama - noževe poravnati kao vojnike na paradi, a žlice uredno uložiti jednu
u drugu. Domaćica mora biti najvrednija štovateljica na žrtveniku lara i
penata, rekao je. Prije na “ognjištu” nego na “žrtveniku”, mislila je ona, koliko
vremena provodi čisteći rešetke i tresući trosku iz kotla.
Derek je zahtijevao urednost. Rekao je da ne može misliti ako nešto nije na
svome mjestu ili stoji nahero. “Red u kući, red u glavi” govorio je. Ursuli je
svitalo da je velik ljubitelj aforizama. Sigurno da na Od Plantageneta do Tudora
nije mogao raditi u neredu kakav Ursula stvara već samim ulaskom u
prostoriju. Trebali su prihod od udžbenika - bio mu je prvi - koji će objaviti
naklada William Collins, pa je u tu svrhu Derek rekvirirao tijesnu blagovaonicu
(stol, kredenac i sve) na začelju kuće kao svoju “radnu sobu” i navečer bi
Ursulu najčešće potjerao od sebe da može pisati. Dvoje ljudi može živjeti
jednako jeftino kao samac, rekao je, a oni jedva uspijevaju poplaćati račune jer

146
ona ne zna gospodariti, pa neka mu barem da mira da može dodatno zaraditi. I
ne, hvala, ne želi da mu pomogne tipkati rukopis.
Čak se i samoj Ursuli sad činilo da je nekoć u kućanstvu bila strahovito
aljkava. U Bayswateru bi često ostavila nepospremljen krevet i neoprano
posuđe. Kruh i maslac bili su dobar doručak, a što se nje ticalo, kuhano je jaje
bilo sasvim prihvatljiva večera. Bračni je život bio zahtjevniji. Ujutro je
doručak trebao biti pripremljen i na stolu u točno određeno vrijeme. Derek
nije smio kasniti u školu i svoj je doručak - litaniju zobene kaše, jaja i
prepečenca - doživljavao kao svečanu (i samotnu) pričest. Pripremu jaja
tijekom tjedna trebalo je varirati - na kajganu, pržena, kuhana, poširana, a
petak bi donio uzbuđenje dimljenog sleđa. Vikendom je Derek s jajima volio
slaninu, kobasicu i krvavicu. Jaja nisu bila iz dućana nego s malena
gospodarstva gotovo pet kilometara dalje, a Ursula je onamo svakog tjedna
morala pješačiti jer im je Derek prodao bicikle kad su se preselili u Wealdstone
“da uštede novac”.
Večera je bila posve drukčija mora jer je neprestano morala smišljati nova
jela. Život je bio beskrajan krug kotleta i odrezaka i pita i gulaša i pečenja, a
slastice koje su se u širokoj lepezi očekivale iz dana u dan da i ne spominje.
Robujem kuharicama! u lažnom je dobrom raspoloženju pisala Sylvie, iako nije
bila nimalo raspoložena dok je iz dana u dan gubila oči nad njihovim
zahtjevnim stranicama. Stekla je novo poštovanje prema gospođi Glover.
Naravno, gospođa Glover uživala je u prostranoj kuhinji, zamašnom budžetu i
punoj batterie de cuisine, dok je kuhinja u Wealdstoneu bila oskudno
opremljena, a Ursuli doznaka za kućanstvo nikad ne bi dostajala do kraja
tjedna pa je vječno slušala grdnje jer previše troši.
U Bayswateru joj novac nikad nije bio bogzna kakva briga, ako bi joj ga
ponestalo, manje je jela i išla pješice umjesto podzemnom željeznicom. Ako je
doista zatrebala dodatak, uvijek se mogla osloniti na Hugha ili Izzie, no teško
da ih sad kad ima muža može potezati za rukav radi novca. Derek bi se na
takvo blaćenje njegove muškosti smrtno uvrijedio.
Poslije nekoliko mjeseci pod stegom beskrajnih kućanskih poslova Ursula
je zaključila da bi mogla poludjeti ako ne nađe kakvu razonodu koja bi joj
olakšala duge dane. Svakog je dana na putu u kupnju prolazila kraj teniskog
kluba. Od njega je vidjela samo visoku mrežu koja se dizala iza drvene ograde i
zelena vrata na grubo žbukanome bijelom zidu koji je gledao na ulicu, no čula
je poznate i primamljive ljetne zvukove, tup i zvek i jednog se dana našla na
zelenim vratima i pokucala da pita može li se učlaniti.
“Učlanila sam se u mjesni teniski klub”, rekla je Dereku kad se te večeri
vratio kući.
“Mene nisi pitala”, rekao je Derek.

147
 “Mislila sam da ne igraš tenis.”
“I ne igram”, on će. “Htio sam reći da me nisi pitala smiješ li se učlaniti.”
“Nisam znala da trebam pitati.” Nešto mu preleti preko lica, isti oblak koji
je nakratko vidjela na dan vjenčanja kad mu je Sylvie ispravila Shakespeareov
citat. Ovaj se put zadržao duže i učinilo joj se da ga je nekako neodredivo
promijenio, kao da se dio njega iznutra smežurao.
“Pa smijem li?” ona će s pomišlju kako je pametnije da bude krotka radi
mira u kući. Bi li Pammy Haroldu postavila takvo pitanje? Bi li ga Harold uopće
očekivao? Ursula nije bila sigurna. Sad je shvatila da nema pojma o braku. A
naravno, Sylviena i Hughova bračna veza bila je vječna zagonetka.
Pitala se kakav bi argument Derek uopće mogao imati protiv njezina
tenisa. Isto je pitanje očito mučilo i njega pa je naposljetku nezadovoljno
rekao: “Valjda. Samo ako ti ostane dovoljno vremena da u kući sve obaviš.”
Napola su povečerali - pirjane janjeće kotlete i krumpirov pire - kadli on naglo
ustane od stola, uzme tanjur i baci ga na drugi kraj prostorije pa bez riječi iziđe
iz kuće. Vratio se tek kad se Ursula već spremala na počinak. Još je imao onaj
isti prgavi izraz lica kao kad je otišao i gotovo se zagrcnuo kad joj je kratko
rekao “laku noć” dok su lijegali.
Usred noći se probudila kad se uspentrao na nju i bez riječi se u nju
utisnuo. Sjetila se glicinije.
Sad se prgavo lice (ona bi u sebi rekla “onaj izraz”) počelo redovito
pojavljivati i Ursula se iznenadila dokle je spremna ići da ga uspokoji. No
uzalud sve, kad jednom padne u to raspoloženje, išla mu je na živce ma što
učinila ili rekla, a pokušajima da ga udobrovolji zapravo bi samo pogoršala
situaciju.

Dogovorili su posjet gospođi Oliphant u Barnetu, prvi put nakon vjenčanja.

Prethodno su kratko svratili - na čaj i ustajalu pogačicu - da objave zaruke, ali
u međuvremenu nisu dolazili.
Ovaj ih je put gospođa Oliphant ponudila uvelom salatom sa šunkom i
mršavim čavrljanjem. Za Dereka je “sačuvala” nekoliko kućanskih popravaka
pa je on nestao oboružan alatom i pospremanje prepustio ženskoj čeljadi. Kad
su dovršile pranje posuda, Ursula reče: “Da pristavim malo čaja?”, a gospođa
Oliphant reče: “Ako hoćeš”, bez previše poticaja.
Nelagodno su sjedile u salonu i pijuckale čaj. Na zidu je visjela uokvirena
fotografija, atelijerski portret gospođe Oliphant i njezina novopečenog
supruga na dan vjenčanja: u svadbenu su ruhu s prijelaza stoljeća izgledali
uštogljeno. “Vrlo lijepo”, rekla je Ursula. “Imate li Derekovih fotografija kad je
bio mali? Ili njegove sestre?” dodala je jer joj se činilo kako ne bi bilo u redu da
djevojčicu isključi iz obiteljske povijesti samo zato što je pokojna.

148
 “Sestre?” rekla je gospođa Oliphant i namrštila se. “Kakve sestre?”
“Sestre koja je umrla” rekla je Ursula.
“Umrla?” gospođa Oliphant izgledala je smeteno.
“Vaše kćeri”, rekla je Ursula. “Pala je u kamin”, dodala je i pritom se
osjećala budalasto jer takvu pojedinost čovjek teško zaboravlja. Pitala se nije li
možda gospođa Oliphant malo priglupa. Gospođa Oliphant izgledala je pak
zbunjeno, kao da se pokušava sjetiti toga zaboravljenog djeteta. “Derek mi je
jedinac”, odlučno zaključi.
“U svakom slučaju,” Ursula će kao da je to beznačajna tema koju može lako
odbaciti, “morate nas doći posjetiti u Wealdstoneu. Sad kad smo se smjestili.
Znate, veoma smo zahvalni na novcu koji je ostavio gospodin Oliphant.”
“Ostavio? Ostavio je novac?”
“Mislim, neke dionice, oporučno”, rekla je Ursula. Možda gospođa Oliphant
nije imala veze s ovjerom oporuke.
“Oporučno? Za sobom je ostavio samo dugove kad je otišao. Nije mrtav”,
rekla je kao da je Ursula priglupa. “Živi u Margateu.”
Kakvih još laži i poluistina tu ima, pitala se Ursula. Je li se Derek u mladosti
doista za dlaku utopio?
“Utopio?”
“Pao iz čamca na vesla i otplivao do obale?”
“Ta odakle ti to?”
“Pa dobro,” reče Derek kad se pojavi na vratima tako da se obje prenu, “o
čemu vas dvije brbljate?”

“Smršavjela si”, rekla je Pamela.

“Da, valjda jesam. Igram tenis.” Kako u tim riječima njezin život zvuči
normalno. Uporno je pohađala teniski klub, bio joj je to jedini ventil za
klaustrofobiju života u Masons Avenue, iako je neprestano morala trpjeti
rešetanje na tu temu. Svake večeri po povratku kući Derek bi je pitao je li tog
dana bila na tenisu, iako je igrala samo dva popodneva na tjedan. Vječno ju je
ispitivao o partnerici, zubarskoj supruzi po imenu Phyllis. Derek je Phyllis
očito prezirao, iako je nikad nije upoznao.
Pamela je doputovala iz dalekog Finchleyja. “Očito mi je to jedini način da
te vidim. Sigurno ti se omilio bračni život. Ili Wealdstone”, nasmije se. “Mama
kaže da si je odgodila.” Ursula je od vjenčanja odgađala sve žive, odbijala
Hughove ponude da “svrati” na šalicu čaja i Sylviene migove da bi ih možda
trebali pozvati na nedjeljni ručak. Jimmy je bio u internatu, a Teddy na prvoj
godini na Oxfordu, no pisao joj je krasna duga pisma, a Maurice, naravno, nije
imao nikakve želje posjetiti bilo koga od obitelji.

149
 “Sigurno ne gori od želje za posjetom. Wealdstone i tako to. Njoj ni
najmanje po ćudi.”
Obje se nasmiju. Ursula je gotovo zaboravila kako je to kad se smiješ.
Osjeti da su joj navrle suze pa se okrene i užurba oko čajnog posuđa. “Baš mi je
drago da te vidim, Pammy.”
“Pa znaš da si u Finchleyju dobrodošla kad god ti se prohtije. Trebaš
nabaviti telefon, mogle bismo stalno razgovarati.” Derek je smatrao da je
telefon skup luksuz, no Ursula je slutila da jednostavno ne želi da ona i s kim
razgovara. Tu sumnju nije mogla izreći naglas (a i komu - Phyllis? Mljekaru?)
jer bi ljudi mislili da je skrenula pameću. Ursula se Pamelinu posjetu radovala
kao što se ljudi raduju praznicima. U ponedjeljak je Dereku rekla: “U srijedu
popodne dolazi Pamela”, a on je rekao: “O?” Činilo joj se da mu je svejedno i
laknulo joj je kad se nije pojavilo prgavo lice.
Ursula je brzo maknula čajno posuđe čim ga više nisu trebale pa ga je
oprala, obrisala i spremila na mjesto.
“Uh,” Pamela će, “kad si se ti pretvorila u takvu urednu malu Hausfrau?”
“Red u kući, red u glavi” rekla je Ursula.
“Urednost je precijenjena”, rekla je Pamela. “Muči li te nešto? Čini mi se da
si baš utučena.”
“Ženski dani”, rekla je Ursula.
“Joj, peh. Ja ću se tog problema na nekoliko mjeseci riješiti. Pogodi što je
novo?”
“Trudna si? Pa to je divna vijest!”
“Jest. Zar ne? Mama će opet postati baka.” (Maurice je već počeo stvarati
novi naraštaj Toddovih.) “Misliš da će joj biti drago?”
“Tko zna? U posljednje je vrijeme prilično nepredvidljiva.”

“Je li ti bilo lijepo sa sestrom?” pitao je Derek kad se te večeri vratio kući.
“Krasno. Trudna je.”
“O?”

*
Sutradan joj ujutro poširana jaja nisu bila “na visini”. Čak je i Ursula morala
priznati da jaje koje je Dereku poslužila za doručak izgleda otužno, kao bolesni
morski klobuk kojeg je netko položio na prepečenac da ondje ugine. Na
njegovu se licu pojavi prepreden osmijeh, izraz koji kao da odaje određeno
likovanje u prigovaranju. Nov izraz. Gori od staroga.
“Očekuješ da ću ja to pojesti?” pitao je.

150
 Ursuli kroz glavu prođe nekoliko odgovora na to pitanje, ali sve ih odbaci
da ne izaziva vraga. Umjesto toga reče: “Mogu ti skuhati drugo.”
“Znaš,” reče on, “ja moram raditi od jutra do sutra na poslu koji prezirem
samo da bih tebe uzdržavao. Ti stvarno nemaš oko čega razbijati tu praznu
tintaru. Cijele dane prodaješ zjake - o, ne, oprosti,” sarkastično će, “zaboravio
sam da igraš tenis - a meni ni jaje ne možeš skuhati.”
Ursula nije znala da prezire svoj posao. Naveliko se tužio na ponašanje
petog razreda i vječno spominjao da ravnatelj nedovoljno cijeni njegove
napore, no nije mislila da mrzi poučavati. Izgledao je kao da je na rubu suza i
iznenada joj ga neočekivano bude žao pa reče: “Ispoširat ću ti još jedno.”
“Ne trudi se.” Računala je da će Derek jaje baciti o zid jer je bacanju hrane
bio sklon otkako se učlanila u teniski klub, no umjesto toga snažno ju je
pljusnuo punim dlanom tako da je posrnula i pala na štednjak, a odatle na pod,
gdje je i ostala, ničice kao u molitvi. Više ju je iznenadio bol nego sam čin.
Derek prijeđe kuhinju i stane iznad nje s tanjurom u kojem je bilo
prijeporno jaje. Ona načas pomisli da će ga tresnuti na nju, no on umjesto toga
pusti jaje da sklizne s tanjura njoj na glavu. Zatim demonstrativno iziđe iz
kuhinje i za minutu je čula kako su se zalupila ulazna vrata. Jaje joj je klizilo niz
kosu i lice pa na pod, gdje se raspuknulo u tihom prsku žutila. Ona se s mukom
osovi na noge i lati se krpe.

Kao da je to jutro u njemu nešto otvorilo. Kršila je pravila za koja nije ni znala
da postoje - stavila bi previše ugljena u vatru, potrošila previše toaletnog
papira, slučajno ostavila upaljeno svjetlo. Pomno je proučavao sve račune i
režije, svaki je novčić morao imati pokriće i nikad nije imala viška novca.
Pokazalo se da je u stanju dići pregolemu viku oko najmanjih sitnica, a kad
bi jedanput počeo, ne bi znao prestati. Neprestano se srdio. Ona ga je
neprestano srdila. Svake je večeri tražio potanko izvješće o njezinu danu.
Koliko je knjiga zamijenila u knjižnici, što joj je rekao mesar, je li im itko došao
na vrata? Odustala je od tenisa. Tako je bilo lakše.
Nije ju ponovno udario, no kao da mu je nasilje neprestano tinjalo ispod
površine poput uspavanog vulkana koji je Ursula nehotice probudila.
Neprestano joj je izmicao tlo pod nogama pa joj se činilo da nema ni čas mira
da razbistri pomutnju u vlastitoj glavi. Kao da ga je samo njezino postojanje
živciralo. Zar će provesti život kao da trajno služi kaznu? (Zašto ne, nije li to
zaslužila?)
Počela je živjeti u nekoj čudnoj nelagodi, kao da joj je glava puna magle.
Posijala je svoje i sad valjda mora žeti. Možda je to još jedan oblik amor fati
doktora Kelleta. Što bi on rekao o njezinoj sadašnjoj nevolji? Možda se
umjesnije zapitati što bi rekao o Derekovoj neobičnoj naravi.

151
Trebala je doći na školski dan sporta. Bio je to važan događaj u kalendaru
Blackwooda i od nastavničkih se supruga očekivalo da se pojave. Derek joj je
dao novac za nov šešir i rekao: “Potrudi se da izgledaš elegantno.”
Otišla je u obližnju prodavaonicu ženske i dječje odjeće koja se zvala A La
Mode (iako zapravo nije bila). Ondje je kupovala čarape i rublje. Od vjenčanja
nije kupila nov komad odjeće. Za vlastiti izgled nije marila toliko da bi Dereka
gnjavila za novac.
Bio je to sumoran dućan u nizu sumornih dućana - češljaonica, ribarnica,
voćarnica, pošta. Nije imala ni hrabrosti ni želuca (ni novca) da se otputi u
grad u kakvu elegantnu londonsku robnu kuću (a i što bi Derek rekao na takav
izlet?). Dok je radila u Londonu, prije bračne razvodnice, naveliko je provodila
vrijeme kod Selfridgea i Petera Robinsona. Sad su joj se ta mjesta činila
dalekima poput stranih zemalja.
Sadržaj izloga od sunca je štitio žutonarančasti zaslon, nekakav debeli
celofan koji ju je podsjećao na omot na boci Lucozadea pa je sve u izlogu
izgledalo posve odbojno.

Šešir nije bio najljepši na svijetu, no valjda je mogao proći. Nevoljko je

proučavala vlastitu sliku u trokrilnu zrcalu od poda do stropa u prodavaonici.
U triptihu je izgledala triput gore nego u zrcalu u kupaonici (jedinomu koje u
kući nije mogla izbjeći). Više samu sebe ne prepoznajem, pomisli. Krenula je
pogrešnim putom, otvorila pogrešna vrata i sad se više ne zna vratiti.
Iznenada, strahota, samu sebe prestraši kad zacvili od jada u krajnjem
očaju. Vlasnica dućana napusti pult i pohrli k njoj s riječima: “Mir, mir, mila,
nemojte se uzrujavati. Ženski dani?” Posjedne je i prisili da popije čaj i pojede
keks i Ursula nije znala kako bi joj zahvalila na toj jednostavnoj ljubaznosti.

Do škole je imala jednu postaju vlakom i kratku šetnju tihom cestom. Ursula se
priključila rijeci roditelja koja je tekla kroz vrata Blackwooda. Bilo joj je
uzbudljivo - a i pomalo strašno - kad se iznenada našla u vrevi. U manje od šest
mjeseci braka zaboravila je kakav je osjećaj kad si u mnoštvu ljudi.
Ursula nikad prije nije bila u školi i iznenadila ju je obična nova gradnja od
opeke i nemaštovito ukrasno bilje, velika opreka drevnoj školi koju su
pohađala muška djeca obitelji Todd. Teddy, a za njim i Jimmy, Mauriceovim su
stopama pošli u Hughovu staru školu, krasno zdanje u mekanome sivom
kamenu i ljupko poput oksfordskoga koledža. (Makar je “unutra divljina”,
tvrdio je Teddy.) Okoliš je bio osobito lijep i čak se i Sylvie divila obilju cvijeća
u gredicama. “Prilično romantična sadnja” rekla je. Takve romantike u
Derekovoj školi nije bilo, težište je bilo na sportskim igralištima. Derek je

152
tvrdio da dječaci iz Blackwooda ionako nisu osobiti ljubitelji knjige, a
pozornost su im držali beskrajnom izmjenom ragbija i kriketa. Novi zdravi
duhovi u zdravu tijelu. Je li Derekov duh bio zdrav?
Bilo je prekasno da ga pita za sestru i oca, Ursula je slutila da bi Krakatoa
grunula. Zašto bi čovjek takvo što izmislio? Doktor Kellet bi znao.
Na jednom su kraju atletskog borilišta postavili duge stolove s okrepom za
roditelje i osoblje. Čajem i sendvičima i štapićima suhoga biskupskog kruha.
Ursula je ostala kraj termos-bačvice za čaj i pogledom tražila Dereka. Rekao joj
je da neće moći previše razgovarati s njom jer mora “pomagati”, a kad ga je
napokon ugledala na drugom kraju borilišta, doista je nosio naramak velikih
obruča čiju namjenu Ursula nije mogla dokučiti.
Svi okupljeni oko stolova očito su se međusobno poznavali, osobito
nastavničke supruge, i Ursuli sine da su društvena događanja u Blackwoodu
sigurno mnogo češća nego što Derek spominje.
Na stol za čaj sletio je par starijih nastavnika u haljama nalik na šišmiše i
ona načuje prezime “Oliphant”. Ursula im se primakne koliko god je
neupadljivo mogla pa se dalje pretvarala da je duboko zaokupljena namazom
od račića u sendviču na svom tanjuru.
“Čujem da je mladi Oliphant opet u nevolji.”
“Zbilja?”
“Mislim da je udario nekog dječaka.”
“To je sasvim u redu. Ja ih vječno tučem.”
“Izgleda da je ovo gadna stvar. Roditelji prijete da će prijaviti policiji.”
“Nikad nije znao držati razred na uzdi. Jasno, živa strava od nastavnika.”
Muškarci su natovarili tanjure biskupskim kruhom pa krenu dalje, a
Ursula pusti da je povuku za sobom.
“Znate da je preko grla u dugovima.”
“Možda nešto zaradi na knjizi.”
Obojica se od srca nasmiju kao da je netko ispripovijedao sjajan vic.
“Valjda mu je danas došla žena.”
“Zbilja? Bolje da pripazimo. Čujem da je veoma labilna.” Očito je i to bio
sjajan vic. Ursula poskoči na nenadani pucanj startnog pištolja za početak
utrke sa zaprekama. Pustila je da nastavnici odšeću dalje. Više nije imala teka
za prisluškivanje.
Ugleda Dereka koji se uputio prema njoj, a sad je umjesto obruča nosio
nezgrapan snop kopalja. Dovikne dvojici dječaka da mu pomognu i oni
poslušno dokaskaju. Dok su prolazili kraj Ursule, jedan se ispod glasa
podsmjehne: “Da, profesore Elefant, evo nas, profesore Elefant.” Derek ispusti
koplja na travu u velikom zveketu i dječacima reče: “Nosite ih na kraj terena,

153
hajde, brže.” Priđe Ursuli i ovlaš je poljubi u obraz s riječima: “Zdravo, mila.”
Ona prasne u smijeh, nije mogla odoljeti. Tjednima joj nije rekao nešto tako
lijepo, i to nije izgovorio njoj, nego da čuju dvije nastavničke supruge koje su
nedaleko stajale.
“Nešto je smiješno?” upita on, nelagodno joj je dugo proučavao lice. Vidjela
je da u njemu kuha. Odmahne glavom u znak odgovora. Bojala se da bi mogla
glasno vrisnuti, osjećala je kako u njoj vrije njezin vlastiti vulkan i samo što ne
provali. Valjda je histerična. Labilna.
“Moram se pobrinuti za skok u vis viših razreda” rekao je Derek dok se
mrštio na nju. “Vidimo se uskoro.” Na odlasku se još mrštio, a ona se opet
počne smijati.
“Gospođo Oliphant? Vi jeste gospođa Oliphant, zar ne?” Par nastavničkih
supruga skoči na nju, kao lavice kad nanjuše ranjen plijen.

Kući se također otputila sama jer je Derek morao nadzirati večernje učenje pa
će jesti u školi, rekao je. Sebi je improvizirala večeru, prženi sleđ s hladnim
krumpirom i odjedanput je spopadne čežnja za dobrim crnim vinom. Zapravo
da pije bocu za bocom dok ne umre. Riblje kosti sastruže u kantu za otpatke.
Izdahnuti o ponoći bez iole boli. Sve je bolje od ovoga smiješnog života.
Derek je predmet sprdnje, i učenicima i nastavnicima. Profesor Elefant.
Točno je mogla zamisliti kako ga razulareni peti razred izluđuje do bjesnila. A
njegova knjiga, što s njom?
Ursula nikad nije previše razbijala glavu oko sadržaja Derekove “radne
sobe”. Što se toga tiče, Plantageneti ni Tudori nikad je nisu previše zanimali.
Imala je stroge upute da mu ne miče papire i knjige dok briše prašinu i lašti u
blagovaonici (kako ju je ona i dalje u sebi radije zvala), no ionako nije marila
pa takoreći nije ni gledala kako veliko djelo napreduje.
U posljednje je vrijeme grozničavo radio, stol je bio zatrpan bilješkama i
komadićima papira. Same nepovezane rečenice i misli - prilično zabavno, iako
pomalo primitivno vjerovanje - planta genista, obična žutica daje nam
Anžuvince - bili su vražje sjeme i otići će kvragu. Pravom rukopisu nije bilo
traga, samo ispravci i ispravci ispravaka, nedogledne prerade istog odlomka sa
sitnim promjenama i beskrajne probne stranice u vježbenicama na crte s
Blackwoodovim grbom i krilaticom (A posse ad esse - “od mogućnosti do
stvarnosti”) na ovitku. Nikakvo čudo da nije htio da mu tipka rukopis. Shvatila
je da se udala za pravog Edwarda Casaubona.
Cijeli je Derekov život bio izmišljotina. Nije bio iskren od prvih riječi koje
joj je izrekao (O, jao, kako ste se unesrećili. Dajte da vam pomognem.). Što je od
nje htio? Nekoga slabijeg od sebe? Ili suprugu, majku svoje djece, nekoga tko bi
mu vodio kućanstvo, sve ukrase vie quotidienne, ali bez kaosa ispod njegove

154
površine. Udala se za nj da se spasi od toga kaosa. Sad joj je bilo jasno da se on
njome oženio iz istog razloga. Ako netko na ovome svijetu ne može nikoga ni
od čega spasiti, onda su to njih dvoje.
Ursula prekopa ladice kredenca i nađe snop pisama, gornje sa zaglavljem
naklade William Collins and Sons, Co. Ltd, odbijenicu “sa žaljenjem” njegova
prijedloga za knjigu na “već prezasićenom području povijesnih udžbenika”.
Bilo je tu i sličnih pisama drugih prosvjetnih nakladnika te, da stvar bude gora,
neplaćenih računa i prijetećih posljednjih opomena. Osobito oštro pismo
tražilo je hitan povrat zajma kojim je očito plaćena kuća. Bilo je to oporo pismo
nalik na pisma koja je tipkala po diktatu u školi za tajnice: Poštovani gospodine,
obavijestili su me-
Čula je kako se otvaraju ulazna vrata i srce joj poskoči. Derek se pojavi na
vratima blagovaonice kao gotski uljez na pozornici. “Što to radiš?”
Ona pruži pismo Williama Collinsa i reče: “Ti si okorjeli lažljivac. Zašto si
se mnome oženio? Zašto si nas oboje tako unesrećio?” Izraz na njegovu licu.
Onaj izraz. Izaziva ga da je ubije, no nije li to lakše nego da digne ruku na sebe?
Više nije marila, nije imala snage za borbu.
Ursula je prvi udarac očekivala, no svejedno ju je iznenadio: šaka ju je
snažno udarila posred lica kao da ga hoće zbrisati.

*
Zaspala je, ili se možda onesvijestila, na kuhinjskom podu i probudila se malo
prije šest. Bilo joj je mučno i vrtjelo joj se u glavi i svaki ju je pedalj žuljao i
bolio, cijelo joj je tijelo bilo kao od olova. Vapila je za čašom vode, no nije se
usudila odvrnuti slavinu u strahu da ne probudi Dereka. Prvo se osloni na
stolicu pa na stol i uspije se uspraviti. Nađe cipele i odšulja se u predvorje pa s
vješalice skine kaput i rubac. Dereku je novčarka bila u džepu sakoa pa uzme
novčanicu od deset šilinga, sasvim dovoljno za željezničku kartu i poslije za
taksi. Pri samoj pomisli na to naporno putovanje osjeti da je iznemogla - nije
bila sigurna ni je li u stanju otpješačiti do kolodvora Harrow i Wealdstone.
Pažljivo odjene kaput i navuče rubac preko lica, izbjegavala je zrcalo u
predvorju. Prizor bi bio odveć grozan. Ulazna vrata ostavi odškrinuta da ga
zvuk zatvaranja slučajno ne probudi. Sjeti se kako je Ibsenova Nora zalupila
vrata za sobom. Nora ne bi igrala na dramatiku da je bježala od Dereka
Oliphanta.
Bilo joj je to najduže pješačenje u životu. Srce joj je tuklo tako brzo da je
mislila da bi moglo otkazati. Cijelo je vrijeme očekivala da će čuti kako je
trkom sustižu njegovi koraci i kako urla njezino ime. Na šalteru za kupnju
karata morala je promrmljati “Euston” kroz puna usta razbijenih zuba.

155
Činovnik je pogleda pa brzo svrne pogled kad vidi u kakvu je stanju. Ursula je
pretpostavljala da nikad prije nije imao posla s putnicama koje izgledaju kao
da su došle iz šakačke borbe.
Još je deset neizdrživih minuta morala čekati prvi dnevni vlak u čekaonici
za dame, no bar je uspjela popiti vode i malo umiti skorenu krv s lica.
U vagonu je sjedila oborene glave i s rukom preko lica. Muškarci u
odijelima i polucilindrima pomno su je ignorirali. Dok je čekala da vlak krene,
usudi se zirnuti duž perona i neizmjerno joj lakne jer Dereku i dalje nije bilo ni
traga ni glasa. Bude li sreće, još nije primijetio da je nema i još izvodi sklekove
na podu u spavaćoj sobi i pretpostavlja da mu ona u prizemlju u kuhinji
priprema doručak. Petak, dan za dimljeni sleđ. Sleđ je još ležao na polici u
smočnici u novinskom omotu. Poludjet će od bijesa.
Kad se iskrcala na kolodvoru Euston, noge je zamalo nisu izdale. Ljudi su
je zaobilazili u širokom luku i bojala se da će je taksist odbiti, no primio ju je
kad mu je pokazala novac. Bez riječi su vozili kroz London koji je preko noći
oprala kiša i sad su kamene zgrade blistale na prvim zrakama sunca, a blaga se
oblačna zora presijavala u ružičastim i plavim tonovima. Zaboravila je koliko
voli London. Srce joj poskoči. Odlučila je živjeti i sad je to silno željela.
Taksist joj na kraju putovanja pomogne da iziđe. “Sigurni ste, gospođice?”
reče i sumnjičavo pogleda veliku ciglenu kuću u Melbury Roadu. Ona nijemo
kimne.

Ta kamo bi drugamo.
Pozvoni i ulazna se vrata otvore. Izzie dlan u užasu poleti na usta kad joj
ugleda lice. “Joj, Bože. Što se dogodilo?”
“Muž me pokušao ubiti.”
“Onda radije uđi”, reče Izzie.

Modrice su se povlačile, ali veoma polako. “Ožiljci iz boja”, rekla je Izzie.

Ursuli je Izzien zubar popravio zube i desnu je ruku morala neko vrijeme
nositi u povezu. Nos joj je opet bio slomljen, a napukle su joj i jagodične kosti i
čeljust. Oštećena je, više nije nedirnuta. S druge se pak strane osjećala kao da je
prošla kroz rešeto i sad je čista. Prošlost više nije onako tištala sadašnjost. U
Lisjak je poručila da je otišla na ljetne praznike, “kružno putovanje Škotskim
visočjem s Derekom”. Bila je gotovo sigurna da se Derek neće javljati nikomu u
Lisjaku. Valjda se negdje oporavlja od poniženja. Možda u Barnetu. Hvala Bogu,
nema pojma gdje Izzie stanuje.
Izzie je bila iznenađujuće suosjećajna. “Ostani koliko god hoćeš. Da za
promjenu nisam sama u toj kućerini. I Bog dragi zna da imam i više nego

156
dovoljno novca da te uzdržavam. Daj si vremena”, dodala je. “Nema žurbe. A i
imaš samo dvadeset tri godine, za Boga miloga.” Ursula nije znala što joj je
veće iznenađenje - Izziena iskrena gostoljubivost ili činjenica da zna koliko
godina ima. Možda je Belgravia promijenila i Izzie.
Ursula je bila sama jedne večeri kad se na vratima pojavio Teddy. “Tebe
nije lako naći”, rekao je i privio je u golem zagrljaj. Ursuli srce uzlupa od užitka.
Uvijek joj se činilo da je Teddy stvarniji od drugih ljudi. Bio je preplanuo i
snažan jer je duge ljetne praznike proveo radeći na majuru Dvora. Nedavno je
objavio da želi biti seljak. “Hoću da mi vratiš novac koji sam potrošila na tvoje
školovanje”, rekla je Sylvie - no sa smiješkom jer je Teddy bio njezin miljenik.
“Mislim da je taj novac bio moj”, rekao je Hugh. (Ima li Hugh miljenika?
“Tebe, bar ja mislim”, rekla je Pamela.)
“Što ti je bilo s licem?” upita je Teddy.
“Mala nezgoda, trebao si vidjeti kako je prije izgledalo” nasmije se ona.
“Nisi u Visočju”, reče Teddy.
“Očito nisam.”
“Znači, ostavila si ga.”
“Jesam.”
“Fino.” Teddy nije bio od dugih priča, kao ni Hugh. “A gdje nam je
vjetropirasta teta?” upita on.
“Negdje vjetropiri. Mislim u Embassy Clubu.” Popili su malo Izziena
šampanjca da proslave Ursulinu slobodu.
“Pretpostavljam da ćeš mami pasti u očima”, reče Teddy.
“Bez brige, mislim da sam već pala.”

Zajedno su napravili omlet i salatu od rajčica pa su jeli s tanjurima na

koljenima i slušali Ambrosea i njegov orkestar na radiju. Kad su pojeli, Teddy
zapali cigaretu. “U posljednje si vrijeme silno odrastao” nasmije se Ursula.
“Imam mišiće”, reče on i pokaže bicepse kao cirkuski snagator. Studirao je
anglistiku na Oxfordu i rekao je kako mu je olakšanje da ne mora misliti, nego
“radi na zemlji”. I piše pjesme, rekao je. O zemlji, ne o “osjećajima”. Teddyju je
srce prepuklo kad je Nancy umrla, a što jedanput napukne, rekao je, više nikad
ne možeš potpuno popraviti. “Vrlo džejmsovski, zar ne?” žalosno je rekao.
(Ursula se sjetila sebe.)
Ožalošćeni je Teddy svoje rane nosio u sebi, s ožiljkom preko srca odakle
su mu iščupali malenu Nancy Shawcross. “To je”, rekao je Ursuli, “kao da uđeš
u prostoriju i život ti završi, ali ti i dalje živiš.”
“Mislim da razumijem. Doista”, rekla je Ursula.

157
 Ursula je zadrijemala s glavom Teddyju na ramenu. Još je bila silno
umorna. (“San je sjajan iscjelitelj”, rekla bi Izzie kad bi joj svakog jutra na
pladnju donijela doručak.)
Naposljetku Teddy uzdahne i protegne se pa reče: “Trebao bih krenuti
natrag u Lisjak. Što ću reći, jesam li te vidio? Ili si još u Brigadoonu?” Pokupi im
tanjure i odnese ih u kuhinju. “Ja ću pospremiti dok ti razmišljaš što ćeš
odgovoriti.”
Kad odjekne zvono na vratima, Ursula pretpostavi da je stigla Izzie.
Otkako je Ursula stanovala u Melbury Roadu, počela je zaboravljati ključeve.
“No ti si uvijek tu, dušo” rekla bi kad bi se Ursula u tri ujutro morala izvući iz
kreveta da je pusti u kuću.
Nije bila Izzie, nego Derek. Tako se iznenadila da je ostala bez riječi. Tako
ga je odlučno prekrižila da je u njezinoj glavi bio netko tko više ne postoji. Nije
mu bilo mjesto u Holland Parku, nego u nekome mračnom kutku mašte.
Zavrne joj ruku iza leđa i kroz predvorje je odgura u salon. Baci pogled na
niski stolić, masivan drveni predmet izrezbaren u orijentalnom stilu. Kad
ugleda prazne šampanjske čaše koje su još stajale na stoliću i veliku pepeljaru
od oniksa s Teddyjevim opušcima, sikne: “Tko je tu s tobom bio?” Žario se od
bijesa. “S kim si bludničila?”
“Bludničila?” reče Ursula, riječ je iznenadi. Tako je biblijska. U sobu uđe
Teddy, preko ramena je nemarno prebacio krpu za posuđe. “Što se ovdje
zbiva?” reče pa doda: “Da si je smjesta pustio.”
“Je li to on?” pitao je Derek Ursulu. “Je li to muškarac s kojim se kurvaš po
Londonu?” i ne pričeka odgovor, nego joj tresne glavom o stolić i ona sklizne
na tlo. Bol u glavi bio je strašan i samo se pogoršavao umjesto da jenja, kao da
je u škripcu koji se neprestano steže. Derek tešku pepeljaru od oniksa digne
uvis kao da je kakav kalež, ne mareći za opuške koji su zasuli sag. Ursula je
znala da joj mozak ne funkcionira kako treba jer se trebala skutriti od straha, a
samo je mislila kako sve zajedno sliči slučaju s poširanim jajetom i kakva je
život besmislica. Teddy nešto zaurla Dereku i Derek baci pepeljaru na nj
umjesto da Ursuli raskoli lubanju. Ursula nije vidjela je li pepeljara pogodila
Teddyja ili nije jer ju je Derek uhvatio za kosu, digao joj glavu i opet njome
raspalio po stoliću. Pred očima joj bljesne munja, no bol se počne povlačiti.
Skliznula je na sag, nije se mogla micati. U očima joj je bilo toliko krvi da je
jedva išta vidjela. Kad joj je glava drugi put udarila stolić, osjeti kako je nešto
popustilo, možda životni nagon. Po nespretnu plesu po sagu s petljanjem i
roktanjem znala je da se Derek i Teddy tuku. Teddy je bar na nogama i ne leži
bez svijesti, no nije htjela da se tuče, nego da pobjegne, da se izbavi. Ako ona
umre, ništa zato, doista, samo da se Teddy spasi. Pokušala je nešto reći, ali
ispalo je kao krkljanje bez smisla. Silno je zebla i bila je veoma umorna. Sjećala

158
se da se tako osjećala u bolnici, poslije Belgravije. S njom je bio Hugh, držao ju
je za ruku i zadržao je u ovom životu.
Ambrose je još svirao na radiju, Sam Browne je pjevao Sunce nosi šešir
svoj. Vesela pjesma za odlazak iz života. Ne bi to očekivao.
Crni je šišmiš krenuo po nju. Nije htjela poći. Tama joj se polako primicala
sa svih strana. Olakotna smrt. Bilo je tako hladno. Noćas će padati snijeg,
pomislila je, iako još nije zima. Već je sniježilo, hladne su joj se pahulje topile
na koži poput sapunice. Ursula pruži ruku da je Teddy uhvati, no ovaj put je
ništa nije moglo zaustaviti u padu u mračnu noć.

159
 11. veljače 1926.

“Au! Što ti je to trebalo?” drekne Howie i protrlja obraz koji je Ursula

odalamila, ni najmanje damski.
“Za curicu, imaš gadan desni direkt” reče Howie, takoreći s divljenjem. Još
je jedanput pokuša zgrabiti, no ona se izmakne glatko poput mačke. Pritom
ugleda Teddyjevu loptu, virila je iz dubine grma dunjarice. Dobro naciljan
udarac pogodi Howiejevu goljenicu i pruži joj dovoljno vremena da spasi loptu
iz pandži nesklonoga grma.
“Samo sam htio pusu”, rekao je Howie, a zvučao je smiješno povrijeđeno.
“Nije da sam te kanio silovati ili bilo što tomu slično.” Surova je riječ ostala u
prohladnu zraku. Ursula je na nju mogla porumenjeti, trebala je porumenjeti,
no osjeti da joj nekako pripada. Naslutila je da momci poput Howieja to čine
djevojkama poput Ursule. Sve djevojke, osobito one koje slave šesnaesti
rođendan moraju biti oprezne dok idu mračnom i divljom šumom. Ili, u ovom
slučaju, ukrasnim grmljem na kraju vrta u Lisjaku. Howie je nagradi blago
posramljenim izrazom lica.
“Howie!” čuli su kako Maurice viče. “Mi idemo bez tebe, stari!”
“Radije pođi”, reče Ursula. Malena pobjeda novopečene žene.

“Našla sam ti loptu”, rekla je Teddyju.

“Sjajno”, reče Teddy. “Hvala ti. Jesi za još malo svoje rođendanske torte?”

160
 Kolovoz 1926.

Il se tenait devant un miroir long, appliqué au mur entre les deux fenêtres, et
contemplait son image de très beau et très jeune homme, ni grand ni petit, le
cheveu bleuté comme un plumage de merle.1
Oči su joj se sklapale dok je čitala. Bilo je prekrasno vruće i vrijeme je iz
dana u dan medeno curilo bez pametnijeg posla od čitanja knjiga i dugih šetnji
- mahom u uzaludnoj nadi da će naletjeti na Benjamina Colea, ili zapravo bilo
kojeg sina Coleovih, svi su izrasli u tamnopute momke od oka. “Mogli bi proći
pod Talijane”, rekla je Sylvie. No zašto bi itko htio proći pod bilo što drugo
osim onoga što jest?
“Znaš,” reče Sylvie kad je nađe kako leži pod stablima jabuke, dok je
Chérija pospano odložila u toplu travu, “ovakve duge, lijene dane više nikad
nećeš doživjeti. Misliš da hoćeš, ali nećeš.”
“Osim ako se bajoslovno obogatim”, reče Ursula. “Onda mogu povazdan
plandovati.”
“Možda”, reče Sylvie, nije se htjela odreći odnedavna uobičajenoga
disforičnog stava. “No ljetu svejedno jednog dana dođe kraj.” Spusti se u travu
kraj Ursule. Koža joj se osula pjegicama od rada u vrtu. Sylvie je redovito
ustajala sa suncem. Ursula bi mirne duše prespavala cijeli dan. Sylvie
besposleno prolista Colette i reče: “Trebala bi bolje iskoristiti svoj francuski.”
“Mogla bih živjeti u Parizu.”
“Možda ne baš to”, Sylvie će.
“Misliš da trebam pokušati upisati fakultet kad završim školu?”
“Ta doista, mila, čemu? Neće te naučiti kako da budeš žena i majka.”
“Što ako ne želim biti žena i majka?”
Sylvie se nasmije. “Sad govoriš besmislice samo da izazivaš.” Pomiluje
Ursulu po obrazu. “Oduvijek si bila komična curica. Čaj je na travnjaku”, reče i
nevoljko ustane. “I kolači. I nažalost, Izzie.”

“Dušo”, Izzie će kad vidi da Ursula ide prema njoj preko travnjaka. “Baš si
narasla otkako sam te posljednji put vidjela. Već si žena, i tako ljupka!”
“Baš i nije” Sylvie će. “Upravo smo razgovarale o njezinoj budućnosti.”

1 Stajao je pred dugim zrcalom pričvršćenim na zid između dva prozora i promatrao

vlastitu sliku, veoma naočita i veoma mlada muškarca, ni visoka ni niska, kose plavkasta sjaja
poput kosova perja. (Colette, Chéri)

161
 “Zar jesmo?” reče Ursula. “Mislila sam da razgovaramo o mom
francuskom. Trebam se bolje školovati”, ona će Izzie.
“Kakva ozbiljnost”, reče Izzie. “Sa šesnaest godina trebaš biti preko ušiju
zaljubljena u kakva nepodobna momka.” I jesam, mislila je Ursula, zaljubljena
sam u Benjamina Colea. Pretpostavljala je da on jest nepodoban. (“Židov?”
zamišljala je kako bi rekla Sylvie. Ili katolik, ili rudar - ili bilo kakav stranac -
trgovac, činovnik, lakaj, vozač tramvaja, učitelj. Nepodobnih je muškaraca mali
milijun.)
“Jesi li ti bila?” pitala je Ursula Izzie.
“Što?” zbunila se Izzie.
“Zaljubljena sa šesnaest godina?”
“O, silno.”
“A ti?” Ursula se obrati Sylvie.
“Zaboga, ne”, reče Sylvie.
“Ali sa sedamnaest si godina sigurno bila zaljubljena”, Izzie reče Sylvie.
“Sigurno?”
“Kad si upoznala Hugha, naravno.”
“Naravno.”
Izzie se nagne prema Ursuli i spusti glas do urotničkog šapta. “Ja sam
otprilike u tvojoj dobi pobjegla s muškarcem.”
“Gluposti”, Sylvie reče Ursuli. “Uopće nije istina. A, evo Bridget s čajem.”
Sylvie se okrene Izzie. “Došla si s nekim razlogom, ili samo da nas živciraš?”
“Vozila sam nedaleko odavde pa sam se sjetila da bih mogla svratiti. Nešto
bih te htjela zamoliti.”
“Ajoj”, umorno reče Sylvie.
“Razmišljala sam” reče Izzie.
“Ajoj.”
“Molim te, prestani to govoriti, Sylvie.”
Ursula natoči čaj i nareže kolač na kriške. Slutila je bitku. Izzie je od
zalogaja kolača privremeno ostala bez riječi. Bio je to jedan od manje rahlih
biskvita gospođe Glover.
“Kao što sam rekla,” - teško je progutala - “razmišljala sam - i nemoj ništa
reći, Sylvie. Augustove avanture još su fenomenalno uspješne, svakih šest
mjeseci pišem novu knjigu. Upravo ludo. Imam i kuću u Holland Parku i novac,
ali, naravno, nemam muža. A nemam ni dijete.”
“Doista?” reče Sylvie. “Jesi li sigurna?”
Izzie se nije obazirala na nju. “Posrećilo mi se, a nemam to s kim podijeliti.
Pa sam mislila, zašto ne bih posvojila Jimmyja?”

162
 “Pardon?”

“Nevjerojatna je”, siktala je Sylvie Hughu. Izzie je još bila na travnjaku i

zabavljala Jimmyja, čitala mu je nedovršeni rukopis koji je nosila u prevelikoj
ručnoj torbi. August ide na more.
“Zašto ne bi posvojila mene?” reče Teddy. “Na kraju krajeva, navodno sam
ja August.”
“Želiš li da te Izzie posvoji?” zbunjeno reče Hugh.
“Ne, za Boga miloga”, reče Teddy.
“Nitko neće nikoga posvojiti”, gnjevno reče Sylvie. “Idi i razgovaraj s njom,
Hugh.”
Ursula ode u kuhinju po jabuku i zatekne gospođu Glover kako batom za
meso mlati kriške teletine. “Zamišljam da su švapske glave”, reče.
“Zbilja?”
“Švaba koje su pustile plin i jadnom Georgeu uništile pluća.”
“Što imamo za večeru? Umirem od gladi.” Ursula je poprilično oguglala na
priče o plućima Georgea Glovera, o njima se toliko naslušala da joj se činilo da
žive svojim životom, baš kao i pluća Sylviene majke, organ koji je kanda imao
više osobnosti od svog vlasnika.
“Teleće kotlete à la Russe”, rekla je gospođa Glover, okrenula meso i
nastavila lupati. “Jest da ni Rusi nisu ništa bolji.” Ursula se pitala je li gospođa
Glover ikad upoznala ikoga iz neke druge zemlje.
“Pa, u Manchesteru ima mnogo Židova” rekla je gospođa Glover.
“Jeste li i jednoga upoznali?”
“Upoznala? Zašto bih se s njima upoznavala?”
“Ta Židovi nisu nužno tuđinci. Susjedi Coleovi su Židovi.”
“Ne luduj”, reče gospođa Glover. “Englezi su kao i ti i ja.”
Gospođa Glover gajila je određene simpatije prema Coleovim sinovima jer
su bili besprijekorno pristojni. Ursula se pitala vrijedi li se upuštati u raspravu.
Uzme još jednu jabuku, a gospođa Glover nastavi tući meso.
Ursula je jela jabuku na klupi u zabačenom kutku vrta, jednom od
Sylvienih omiljenih skrovišta. Riječi “teleći kotleti à la Russe” pospano su joj
prolazile kroz glavu. I onda se odjedanput nađe na nogama, srce joj je udaralo
u prsima, probudio se neki nenadani, poznati, ali davno zaboravljeni strah - ali
od čega? Bio je u krajnjoj opreci s mirnim vrtom, kasnopopodnevnom
toplinom na njezinu licu i mačkom Hattie koja se lijeno umivala na sunčanoj
stazici.
Nije bilo nikakvih strašnih znamena zle kobi, nikakva nagovještaja da nije
sve u redu, no Ursula svejedno zavitla ogrizak jabuke u grmlje i pohita iz vrta,

163
kroz vrata pa na stazu, a stari su zlodusi za njom škljocali zubima. Hattie
zastane u svojoj toaleti i prezrivo odmjeri vrata koja su se ostala klatiti.
Možda je kakva željeznička havarija, možda će morati razderati podsuknju
kao djevojčice u Djeci željeznice da upozori vlakovođu, ali ne, kad je stigla na
kolodvor, vlak u 5:30 za London tiho se primicao peronom u sigurnim rukama
Freda Smitha i njegova vlakovođe.
“Gospođice Todd?” on će i zadigne rub željezničarske kape. “Je li vam
dobro? Izgledate zabrinuto.”
“Dobro mi je, Frede, hvala na pitanju.” Samo sam u smrtnu strahu, bez
brige. Fred Smith nije izgledao kao da je ikad u životu i časa trpio smrtni strah.

Vraćala se stazom, još sva prožeta tom neodredivom strepnjom. Na pola puta
sretne Nancy Shawcross i reče: “Hej, zdravo, što radiš?”, a Nancy reče: “O,
samo tražim što bih stavila u prirodopisnu zbirku. Našla sam hrastovo lišće i
sićušne mlade žirove.”
Ursuli tijelo počne otpuštati strah pa reče: “Hajde, dođi, otpratit ću te
kući.”
Dok su se približavale polju muznih krava, neki se čovjek popne preko
poljskih vrata i stropošta među šumske krasuljice. Zadigne kapu na pozdrav
Ursuli i promrmlja: “'Večer, gospođice” pa krene dalje. Šepao je pa je hodao
prilično smiješno, kao Charlie Chaplin. Možda je i on ratni veteran, pomisli
Ursula.
“Tko je to bio?” upita Nancy.
“Nemam pojma”, reče Ursula. “Gle, ondje na putu, uginuli crni kusokrilac.
Možeš ga iskoristiti?”

164
Sutra je krasan dan

165
 2. rujna 1939.

“Maurice kaže da će za koji mjesec sve biti gotovo.” Pamela položi tanjur na
skladnu kupolu pod kojom joj se gnijezdilo buduće čedo. Nadala se curici.
“Ne kaniš stati dok je napokon ne dobiješ, zar ne?” reče Ursula.
“Do smaka svijeta”, vedro se složi Pamela. “Dakle, pozvali su nas, na moje
veliko iznenađenje. Nedjeljni ručak u Surreyju, cijeli paket. Njihova nemalo
čudna djeca, Philip i Hazel - “
“Mislim da sam ih samo dvaput vidjela.”
“Vjerojatno si ih vidjela više puta, samo ih nisi primijetila. Maurice kaže da
nas je pozvao da se bratići bolje upoznaju, no dečkima se nisu nimalo svidjeli.
Philip i Hazel ne znaju se igrati. A mati im se žrtvovala za goveđe pečenje i pitu
od jabuka. Edwina se žrtvuje i za Mauricea. Naravno, bila bi sjajna mučenica,
zagrižena je kršćanka, ako uzmeš u obzir da je anglikanka.”
“Ja bih poludjela da sam u braku s Mauriceom, ne znam kako to trpi.”
“Mislim da mu je zahvalna. Dao joj je Surrey. Tenisko igralište, prijatelje u
vladi, goveđeg pečenja do mile volje. Naveliko primaju - ugledne i zaslužne.
Neke bi žene za to bile spremne trpjeti. Čak i Mauricea.”
“Pretpostavljam da je velika kušnja njezinoj kršćanskoj trpeljivosti.”
“I velika kušnja Haroldovim uvjerenjima općenito. S Mauriceom se
zakvačio oko socijalne pomoći, a s Edwinom oko predodredbe.”
“Ona u to vjeruje? Mislila sam da je anglikanka.”
“Znam. Ali kod nje nema nikakve logike. Zavidno je glupa, valjda se zato
njome i oženio. Što misliš, zašto Maurice kaže da će rat trajati samo nekoliko
mjeseci? Je li mu to samo razmetanje iz ministarstva? Trebamo li mu sve
vjerovati? Trebamo li mu išta vjerovati?”
“Pa, općenito, ne”, rekla je Ursula. “Ali velika je zvjerka u Ministarstvu
unutarnjih poslova pa bi valjda trebao znati. Od ovog je tjedna i Domovinska
sigurnost ministarstvo.”
“I ti?” pitala je Pamela.
“Da, i ja. Služba za protuzračnu zaštitu postala je ministarstvo, svi se još
navikavamo na pomisao da smo odrasli.”
Kad je s osamnaest godina završila školu, Ursula nije otišla u Pariz, niti se,
unatoč nagovaranjima pojedinih nastavnika, kandidirala za mjesto na Oxfordu
ili Cambridgeu, a ni diplomirala jezike, bilo žive ili mrtve. Zapravo nije otišla
dalje od High Wycombea i malene škole za tajnice. Jedva je čekala da krene

166
dalje i osamostali se, a ne da se zatvori daleko od svijeta u još jednu instituciju.
“Krilata kočija vremena i slično”, rekla je roditeljima.
“Pa svi idemo dalje” rekla je Sylvie, “ovako ili onako. I na kraju se svi
nađemo na istom mjestu. Ne bih rekla da je bitno kako ćemo onamo dospjeti.”
Ursuli se činilo da je u tome kako onamo dospiješ bit svega, ali nikakve
koristi od prepirke sa Sylvie u dane kad utone u čamu. “Moći ću dobiti
zanimljiv posao”, Ursula je odbacila roditeljske prigovore, “u kakvoj novinskoj
redakciji ili možda nakladničkoj kući.” Zamišljala je boemsko ozračje,
muškarce u sakoima od tvida i šal-kravatama, žene koje sofisticirano puše za
svojim Royalima.
“U svakom slučaju, svaka ti čast”, Ursuli je rekla Izzie uz doista izvrstan
popodnevni čaj u Dorchesteru, na koji je pozvala i Ursulu i Pamelu (“Sigurno
nešto hoće”, rekla je Pamela).
“Tko bi ionako htio biti obična dosadna intelektualka?”
“Ja”, rekla je Pamela.
Ispostavilo se da Izzie doista ima skrivene namjere. August je bio tako
uspješan da je nakladnik od nje tražio “nešto slično” za djevojčice. “Ali ne
knjige o zločestoj djevojčici”, rekla je. “To navodno ne dolazi u obzir. Hoće neki
energičan lik, kakvu kapetanicu u hokeju na travi. Mnogo veselja i nevolja, ali
uvijek sve po propisu, ništa što bi uznemirilo duhove.” Okrene se Pameli i milo
reče: “Pa sam se sjetila tebe, dušo.”

Školu je vodio čovjek po imenu gospodin Carver koji je bio veliki sljedbenik i
Pitmana i esperanta, te je “svoje djevojke” nastojao natjerati da nose poveze za
oči dok su vježbale strojopis. Ursula je slutila da to ne čini samo zato da bi
pratio njihovu vještinu pa je “djevojke” gospodina Carvera digla na ustanak.
“Ti si takva buntovnica” s divljenjem joj je rekla jedna od njih - Monica. “Pa baš
i nisam” rekla je Ursula. “Znaš, samo sam razborita.”
I bila je. Postala je razborit tip cure.

U školi gospodina Carvera Ursula se pokazala kao iznenađujuće sposobna

tipkačica i stenografkinja, iako su muškarci pred kojima se našla na natječaju
za posao u Ministarstvu unutarnjih poslova, muškarci koje nikad više neće
vidjeti, očito smatrali da će joj poznavanje antičke književnosti biti korisnije
dok bude otvarala i zatvarala ladice sa spisima i u beskrajnim pretragama u
moru žutih fascikala. Nije to baš bio onaj “zanimljiv posao” koji je imala u vidu,
no zaokupio ju je i tijekom sljedećih deset godina polako je napredovala na
ljestvici, onako zauzdano kako to već žene mogu. (“Jednog će dana žena biti
premijerka”, rekla je Pamela. “Možda još dok smo mi žive.”) Sad je Ursula

167
imala svoje niže činovnice pa su one za nju tražile žute fascikle. Valjda je to
napredak. Od ’36. je radila u Službi za protuzračnu zaštitu.
“Znači da ti nisi čula glasine?” Pamela će.
“Ja sam skromna skvo, samo glasine i čujem.”
“Maurice ne smije reći čime se bavi”, gunđala je Pamela. “Nikako ne smije
komentirati što se zbiva među svetim zidovima. Doslovno je tako rekao - sveti
zidovi. Kao da je Zakon o službenim tajnama potpisao krvlju i kao jamstvo u
zalog dao dušu.”
“O, ma to svi moramo”, reče Ursula i posluži se kolačem. “De rigueur, znaš.
Ja imam osjećaj da Maurice samo ide uokolo i broji stvari.”
“I veoma je zadovoljan sobom. On će u ratu uživati: velika moć, a sam će
ostati izvan opasnosti.”
“I može svašta brojiti.” Obje se nasmiju. Ursuli padne na pamet da su
naoko veoma vesele za ljude na rubu strašna sukoba. Bile su u vrtu Pameline
kuće u Finchleyju u subotnje popodne, s priborom za čaj na vretenastu stolu
od bambusa. Jele su kolač s bademima posut usitnjenom čokoladom, stari
recept gospođe Glover baštinjen na komadiću papira punom masnih otisaka
prstiju. Papir se mjestimice prozirao poput prljavoga prozorskog okna.
“Uživaj dok još možeš,” reče Pamela, “pretpostavljam da ćemo ostati bez
kolača.” Komadić je dala Heidi, neuglednoj mješanki koju su spasili iz
Batterseaa. “Jesi li znala da ljudi usmrćuju kućne ljubimce, i to na tisuće?”
“Strahota.”
“Kao da im nisu dio obitelji”, Pamela je masirala Heidi po vrhu glave.
“Mnogo je milija nego dečki. I pristojnija.”
“Kakvi su ti bili evakuirci?”
“Prljavi.” Iako u drugom stanju, Pamela je gotovo cijelo jutro organizirala
evakuirane osobe na kolodvoru Ealing Broadway dok je Olive, njezina svekrva,
čuvala dečke.
“Ti bi za ratnu potporu učinila mnogo više nego netko poput Mauricea”,
reče Ursula. “Da se mene pita, postavila bih te za premijera. Snašla bi se mnogo
bolje od Chamberlaina.”
“Pa, istina.” Pamela odloži čajni tanjurić i lati se pletiva - bilo je ružičasto i
čipkasto. “Ako bude dečko, jednostavno ću se pretvarati da je curica.”
“Ti nećeš otići?” upita Ursula. “Valjda ne kaniš s dečkima ostati u
Londonu? Mogli biste otići u Lisjak. Ne vjerujem da će se Nijemci pretrgnuti
oko bombardiranja sanjive doline.”
“Pa da stanujem s mamom? Ne daj Bože. Imam prijateljicu s fakulteta,
Jeanette, župnička je kći, iako to valjda nije bitno. Ima bakinu kućicu u
Yorkshireu, Hutton-le-Hole je točkica na karti, znaš takva mjesta. Ide onamo sa

168
svoja dva sina pa je predložila da dođem i ja sa svoja tri.” Pamela je Nigela,
Andrewa i Christophera rodila jednoga za drugim. S užitkom se prihvatila
majčinstva. “I Heidi će biti presretna. Zvuči posve primitivno, nema ni struje ni
tekuće vode. Divno za dečke, mogu jurcati na sve strane kao divljaci. U
Finchleyju je teško biti divljak.”
“Valjda neki ljudi i to uspiju” rekla je Ursula.

“Kako onaj tvoj muškarac?” pitala je Pamela. “‘Muškarac iz Admiraliteta’.”

“Smiješ mu reći ime”, rekla je Ursula i otrla mrvice kolača sa suknje.
“Zijevalice nemaju uši.”
“U današnje vrijeme, nikad ne znaš. Je li on išta rekao?”
Ursula je bila u vezi s Crightonom - ‘Muškarcem iz Admiraliteta’ – već
godinu dana (računala je od Münchena). Upoznali su se na združenom
sastanku različitih ministarstava. Bio je petnaest godina stariji od Ursule,
prilično pristao i pomalo vučje vanjštine, kojoj brak s radišnom suprugom
(Moirom) i čopor od tri curice, sve u privatnoj školi, nije pružao bogzna kakvu
protutežu. “Ma što bilo, ne kanim ih ostaviti”, rekao joj je nakon što su prvi put
vodili ljubav u prilično oskudnim uvjetima njegovoga “gnijezda za hitne
slučajeve”.
“Ali ja to i ne želim”, rekla je Ursula, iako je smatrala kako bi mu možda
bilo pametnije da ta izjava o namjerama prethodi činu nego da mu obilježi
svršetak.
“Gnijezdo” (slutila je da nije prva žena koja je na Crightonov poziv onamo
zavirila) je bilo stan koji je Crightonu osiguravao Admiralitet za noći kad bi
ostao u gradu umjesto da se “dade na put” kući do dalekog Wargravea Moiri i
curicama. Gnijezdo nije bilo samo njegovo pa bi, kad nije bilo raspoloživo,
“potegnuo” do Ursulina stana u Argyll Roadu, gdje su provodili duge večeri u
njezinu uskom krevetu (on je tijesnim prostorima pristupao mornarski
praktično) ili na kauču, i odavali se “putenim užitcima” kako bi on to rekao,
prije nego što “uzme put pod noge” natrag u Berkshire. Svako putovanje
kopnom, makar i nekoliko postaja podzemnom željeznicom, Crightonu je bilo
poput ekspedicije. Ursula je pretpostavljala da je u duši pomorac i radije bi se
u okolne pokrajine otisnuo na jedra nego kopnenim putom. Jedanput su doista
barkom otplovili do Monkey Islanda i piknikovali na riječnoj obali. “Kao svaki
drugi par”, pokajnički je rekao.
“Pa što je to ako nije ljubav?” pitala je Pamela.
“Simpatičan mi je.”
“Meni je simpatičan čovjek koji mi isporučuje namirnice”, rekla je Pamela.
“Pa s njim ne dijelim postelju.”

169
 “Vjeruj mi da mi znači mnogo više od kakva trgovca.” Gotovo su se svađale.
“I nije golobrad mladić” nastavi obranu. “On je izgrađena osoba, već je
kompletan, posve... gotov čovjek. Razumiješ?”
“Gotov čovjek s obitelji”, rekla je Pamela, sad se već prilično nakostriješila.
Upitno je pogledala i rekla: “Ali zar ti srce bar malo brže ne zakuca kad ga vidiš
?”
“Možda malo brže”, velikodušno je popustila Ursula i izmaknula prepirci,
predosjećala je da Pameli nikad ne bi uspjela objasniti forenziku preljuba. “Tko
bi ikad pomislio da ćeš od cijele obitelji upravo ti ispasti romantična duša?”
“Joj, ne, mislim da je to Teddy”, rekla je Pamela. “Ja samo mislim da
društvo ima svoje vijke i matice koji ga drže da se ne raspadne - osobito sada -
i da je među njima i brak.”
“Vijci i matice uopće nisu romantični.”
“Zapravo ti se divim”, rekla je Pamela. “Svoja si žena. Ne ideš za stadom i
tako to. Samo ne želim da patiš.”
“Vjeruj mi, ne želim ni ja. Mir?”
“Mir”, spremno se složila Pamela. Kroza smijeh je rekla: “Kako bi mi život
bio dosadan bez tvojih golicavih izvješća s bojišnice. Tvoj mi je ljubavni život -
ili kako god ga hoćeš zvati - obilan izvor uzbuđenja iz druge ruke.”
Izlet na Monkey Island ni po čemu nije bio golicav, čedno su sjedili na
kariranoj deki, jeli hladnu piletinu i pili toplo crno vino. “Rujni hipokrenac”,
rekla je Ursula i Crighton se nasmijao i rekao: “To mi sumnjivo vuče na
književnost. Moraš znati da ja nemam pjesničku žicu.”
“Znam.”
Kod Crightona je bilo zanimljivo da ti se uvijek činilo kako ima neku
dimenziju koju nikad neće otkriti. Čula je kad ga je netko u uredu nazvao
“Sfingom” i kod njega je neka suzdržljivost doista davala naslutiti neistražene
dubine i potisnute tajne - kakvo zlo iz djetinjstva ili veličanstvenu opsesiju. To
mu je zagonetna strana, mislila je dok je gulila tvrdo kuhano jaje pa ga
zamočila u malen zvrk papira u kojem je bila sol. Tko je spakirao piknik - nije
valjda Crighton? A ni Moira, Bože sačuvaj.
Nekako ga je počela peći savjest zbog tajnosti njihove veze. Rekao je da mu
je unijela malo uzbuđenja u život koji je postao prilično dosadan. Bio je kod
Jyllanda s Jellicoeom, “svašta je vidio”, a sad je “takoreći običan birokrat”.
Nemiran je, reče.
“Ili ćeš mi sad izjaviti ljubav” rekla je Ursula, “ili mi reći da je gotovo.” Bilo
je i voća - breskve koje su se gnijezdile u papirnatim rupčićima.
“To je škakljivo odvagnuti”, rekao je sa žalosnim osmijehom. “Kolebam se.”
Ursula se nasmije, ta mu riječ nije pristajala.

170
 Upustio se u priču o Moiri, nešto o njezinu životu u selu i potrebi za
odborništvom, a Ursula odluta, više ju je zanimalo otkriće bakewellske pite
koja se kanda čarolijom stvorila iz neke kuhinje u utrobi Admiraliteta. (“Dobro
se brinu za nas” rekao je. Kao iza Mauricea, pomislila je. Povlastice muškaraca
na vlasti, nedostupne onima koji se koprcaju u moru žutih fascikala.)
Da su Ursuline starije kolegice nanjušile vezu, u stampedu bi se razbježale
po mirišljave soli, osobito kad bi znale s kim točno u Admiralitetu ljubuje
(Crighton je bio na prilično visoku položaju). Ursula je znala čuvati tajne, i to
veoma dobro.
“Na glasu ste po diskreciji, gospođice Todd”, rekao je Crighton kad su ih
upoznali.
“Zaboga,” rekla je Ursula, “to zvuči kao da sam silno dosadna.”
“Prije ste zanimljivi. Slutim da biste bili dobra špijunka.”

“A kakav je bio Maurice? Maurice kao Maurice?” pitala je Ursula.

“Maurice je ‘kao Maurice’ odlično, utoliko što jest Maurice i nikad se neće
promijeniti.”
“Ja nikad ne dobivam pozive na nedjeljni ručak u Surreyju.”
“Budi sretna.”
“Zapravo ga takoreći i ne viđam. Kao da ne radimo u istom ministarstvu.
On se kreće u visokim krugovima moći - “
“Među svetim zidovima.”
“Među svetim zidovima. A ja se motam po bunkeru.”
“Zbilja? U bunkeru si?”
“Bar je iznad zemlje. Znaš, u Južnom Kensingtonu - preko puta Geološkog
muzeja. Za razliku od Mauricea: njemu je njegov ured u Whitehallu draži od
našega kriznog stožera.”
Kad se prvotno prijavila za posao u Ministarstvu unutarnjih poslova,
Ursula je više-manje podrazumijevala da će se Maurice zauzeti za nju, no on se
raskokodakao o nepotizmu i kako ne smije dati ni najmanjeg povoda bilo
kakvim sumnjama o protekciji, “Cezarova supruga i tako to”, rekao je. “I
pretpostavljam da je u toj metafori Maurice Cezar, prije nego Cezarova
supruga?” rekla je Pamela. “Joj, poštedi me te slike”, nasmijala se Ursula, “Daj
zamisli Mauricea kao ženu.”
“A, ali kao Rimljanku. To bi mu bolje odgovaralo. Kako se zvala
Koriolanova majka?”
“Volumnija.”

171
 “Joj, sjetila sam se što sam ti morala reći - Maurice je na ručak pozvao
prijatelja”, rekla je Pamela. “Iz oksfordskih dana, onoga kršnog Amerikanca.
Sjećaš se?”
“Sjećam!” Ursula se upinjala da se prisjeti imena. “Joj, kvrapcu, kako se
zvao... nekako američki. Pokušao me poljubiti na moj šesnaesti rođendan.”
“Svinja!” nasmije se Pamela. “Nikad mi to nisi rekla.”
“Takav si prvi poljubac ne bi poželjela. Prije je bio ragbijaški napad. I tip je
stvarno bio klipan.” Ursula se nasmije. “Mislim da sam mu povrijedila ponos - a
možda i nešto više.”
“Howie”, rekla je Pamela. “Samo što je sad Howard - ispada da je punim
naslovom Howard S. Landsdowne III.”
“Howie”, zamisli se Ursula. “Posve sam zaboravila. Čime se sad bavi?”
“Nečim u diplomaciji. Još je tajnovitiji od Mauricea. U veleposlanstvu mu je
Kennedy bog. Mislim da se Howie ozbiljno divi starom Adolfu.”
“Vjerojatno bi mu se i Maurice divio da nije takav stranac. Jedanput sam ga
vidjela na skupu crnokošuljaša.”
“Mauricea? Nemoguće! Možda je uhodio. Mogu zamisliti da je agent
provocateur. Što si ti ondje radila?”
“Ma znaš, špijunirala sam, kao Maurice. Ne, zbilja, dogodilo se posve
slučajno.”
“Koliko zapanjujućih otkrića uz jedan čajnik. Hoće li ih biti još? Da
pristavim još jednu vodu?”
Ursula se nasmije. “Ne, mislim da je to to.”
Pamela uzdahne. “Jest prokleto, zar ne?”
“Što, Haroldova situacija?”
“Jadnik, mislim da će morati ostati ovdje. Valjda ne mogu dići bolničke
liječnike. Trebat će ga ako nas budu bombardirali i puštali bojne otrove. Znaš
da će nas bombardirati i puštati bojne otrove?”
“Da, naravno”, nemarno reče Ursula kao da govore o vremenu.
“Kakva grozna pomisao.” Pamela opet uzdahne, pusti igle i protegne ruke
iznad glave. “Dan je upravo prekrasan. Tko bi rekao da nam je ovo vjerojatno
posljednji obični dan za dugo vremena.”
Ursula je u ponedjeljak trebala otići na godišnji odmor. Planirala je tjedan
dana dokonih izleta - u Eastbourne i Hastings, ili možda čak do Batha ili
Winchestera - no pred objavu rata činilo joj se da ne može ni pomisliti na bilo
kakav odlazak. Odjedanput je pri pomisli na ono što ih možda čeka obuzme
klonulost. Jutro je provela u Kensington High Streetu u nabavi zaliha - baterija
za ručnu svjetiljku, termofora, svijeća, žigica, neizmjernih količina crnog
papira, kao i limenki zapečenoga graha i krumpira, vakumirane kave. Kupila je

172
odjeću, kvalitetnu vunenu haljinu za osam funta, zeleni baršunasti kaputić za
šest, čarape i par lijepih sportskih cipela od štavljene kože koje su izgledale
kao da mogu potrajati. Bila je ponosna na sebe što se othrvala žutoj
popodnevnoj haljinici od crêpe de Chinea na sitne crne lastavice. “Zimski mi je
kaput star dvije godine,” rekla je Pameli, “valjda će izdržati do kraja rata?”
“Bože mili, bar se nadam.”
“Sve je skupa živi užas.”
“Znam” Pamela odreže još kolača. “Gnusno. Baš me ljuti. Ratovanje je
ludost. Daj uzmi još kolača. Bolje dok su dečki još kod Olive. Doći će i sve
potamaniti kao najezda skakavaca. Bog zna kako ćemo s racioniranom
opskrbom.”
“Bit ćete na selu - možete svašta uzgajati. Držati kokoši. Svinju. Bit će vam
dobro.” Ursula se snuždi pri pomisli na Pamelin odlazak.
“Radije pođi s nama.”
“Bojim se da moram ostati.”
“O, fino, evo Harolda” reče Pamela kad se pojavi Harold s golemom kitom
dalija umotanom u vlažne novine. Pridigne se da ga pozdravi, a on je poljubi u
obraz i reče: “Nemoj ustajati.” Poljubi i Ursulu pa dalije pruži Pameli.
“Prodavala ih je neka djevojka na uglu u Whitechapelu”, reče. “Čisti
Pigmalion. Rekla je da su iz gradskog vrta koji joj obrađuje djed.” (Brighton je
jedanput Ursuli donio ruže, no brzo su se objesile i uvele. Baš je zavidjela
Pameli na jedru cvijeću iz gradskog vrta.
“No, uglavnom,” Harold će kad natoči šalicu mlaka čaja iz čajnika, “već
evakuiramo pacijente koji su dovoljno prizdravili da budu pokretni. Sutra će
definitivno objaviti rat. Ujutro. Vjerojatno tako tempiraju da se nacija u crkvi
kolektivno baci na koljena i moli za spas.”
“O, da, rat je uvijek tako kršćanski, zar ne?” zajedljivo reče Pamela.
“Osobito kod nas Engleza. Imam nekoliko prijatelja u Njemačkoj”, reče Ursuli.
“Dobrih ljudi.”
“Znam.”
“Jesu li nam sad oni neprijatelji?”
“Ne uzrujavaj se, Pammy” reče Harold, “Zašto je tako tiho, gdje su ti
dečki?”
“Prodala sam ih”, Pamela se razvedri. “Tri za dva.”
“Radije prespavaj ovdje, Ursula”, ljubazno reče Harold. “Bolje da sutra nisi
sama. Bit će grozan dan, znaš što hoću reći. Slušaj liječnika.”
“Hvala”, reče Ursula, “Ali već imam druge planove.”
“Blago tebi”, Pamela će i opet se maši svog pletiva. “Ne smijemo se
ponašati kao da je smak svijeta.”

173
 “Čak i ako jest?” reče Ursula. Sad joj je bilo žao da nije kupila žuti crêpe de
Chine.

174
 Studeni 1940.

Ležala je na leđima, u plitkoj lokvi vode, što je isprva nije odveć zabrinjavalo.
Najgori je bio grozni smrad. Spoj različitih primjesa, a nijedna dobroćudna:
Ursula ih je pokušavala raščlaniti. Jedna je bila kužni vonj plina (gradskoga), a
druga odvratno truo smrad kanalizacije koji ju je tjerao na povraćanje. Usto je
tu bio složen koktel vlage i prašine od stare žbuke i cigle pomiješan s
tragovima ljudskog stanovanja - tapeta, odjeće, knjiga, hrane - i opor, tuđ
zadah eksploziva. Ukratko, esencija mrtve kuće.
Bilo joj je kao da leži na dnu duboka zdenca. Kroz mutnu koprenu prašine,
nalik na maglu, razabirala je krpu crna neba i odrezani nokat Mjeseca, pa se
sjetila da ga je te večeri već primijetila kad je pogledala kroz prozor. Činilo joj
se da je to bilo veoma davno.
Sam prozor, ili bar okvir, još je stajao na mjestu, daleko, daleko iznad nje,
gdje nikako ne bi trebao biti. Prozor je nedvojbeno bio njezin, prepoznala je
zastore koji su sada kao pougljenjene krpe lepetali na povjetarcu. Bili su -
nekoć - od gustoga žakard-brokata iz Johna Lewisa, Sylvie joj je pomogla kad
ga je birala. Stan u Argyll Roadu bio je unajmljen i namješten, no Sylvie je
izjavila da su zastori i prostirke “zadnji škart” pa je Ursuli podmetnula leđa za
nove kad se uselila.
Onomad je Millie predložila da se preseli k njoj u Phillimore Gardens.
Millie je još glumila naivke i govorila kako računa da će se bez ikakva prijelaza
iz Julije pretvoriti u Dadilju. “Bilo bi zabavno”, rekla je Millie, “da smo
cimerice” no Ursula baš i nije bila sigurna da se Milliene i njezine predodžbe o
zabavi podudaraju. Često joj se činilo da je uz iskričavu Millie ona odveć
tmurna i trijezna. Sivi popić u društvu vodomara. A Millie se katkad malo
previše iskrila.
Bilo je to netom nakon Münchena i Ursula se već upustila u vezu s
Crightonom i činilo joj se praktičnije da živi sama. Iz današnje joj se
perspektive činilo da se Crightonovim potrebama prilagodila mnogo više nego
on njezinima, kao da su Moira i curice nekako imale više težine od njezina
vlastitog života.
Misli na Millie, govorila je u sebi, misli na zastore, misli na Crightona ako
baš moraš. Na bilo što, samo ne na nevolju u kojoj si se sad našla. Osobito ne na
plin. Činilo joj se da je posebno važno da ne misli na plin. Nakon kupnje
posoblja, Sylvie i Ursula popile su popodnevni čaj u restoranu Johna Lewisa, a

175
posluživala ih je mrzovoljno učinkovita konobarica. “Uvijek mi je silno drago”,
promrmljala je Sylvie, “da ne moram pokušavati biti netko drugi.”
“U vlastitoj si ulozi odlična”, rekla je Ursula, svjesna da to ne mora nužno
zvučati kao kompliment.
“Pa imam dugogodišnju praksu.”
Popodnevni im je čaj bio odličan, takav više u robnoj kući ne možeš dobiti.
A onda su razorili i Johna Lewisa, od zgrade je ostala samo crna bezuba
lubanja. (“Baš grozno” pisala je Sylvie, to ju je očito pogodilo više nego strašna
bombardiranja East Enda.) U roku od nekoliko dana opet je proradio, “Padaju
bombe, ali mi se ne damo”, svi su govorili, no zapravo, što im je drugo
preostalo?
Sylvie je tog dana bila dobre volje i nekako su se zbližile uz temu zastora i
glupih ljudi koji misle da Chamberlainov smiješni komadić papira išta znači.

Bilo je veoma tiho i Ursula se pitala jesu li joj pukli bubnjići. Kako je dospjela
amo? Sjećala se da je pogledala kroz prozor u Argyll Roadu - kroz prozor koji
je sad bio tako daleko - i vidjela Mjesečev srp. A prije toga je sjedila na kauču i
nešto šila, okretala je ovratnik na bluzi, uz radio na nekoj njemačkoj
kratkovalnoj postaji. Pohađala je večernji tečaj njemačkoga (neprijatelja trebaš
poznavati), no teško bi u radijskom prijenosu odgonetnula išta osim tu i tamo
koju nasilnu riječ (Luftangriffe, Verluste). Iz očaja nad vlastitom nesposobnosti
isključila je radio i stavila Ma Rainey na gramofon. Izzie je prije odlaska u
Ameriku Ursuli ostavila svoju zbirku ploča, dojmljiv arhiv američkih
izvođačica bluza. “Ja to više ne slušam”, rekla je Izzie. “Veoma je passé.
Budućnost je u nečemu što će biti malo više soigné.” Sad je Izziena kuća u
Holland Parku bila zatvorena, a sve prekriveno plahtama protiv prašine. Udala
se za nekoga slavnog dramatičara i ljetos su se pokupili u Kaliforniju.
(“Kukavice, i jedno i drugo”, rekla je Sylvie.
“Ma ne znam”, rekao je Hugh. “Da ja mogu sjediti u Hollywoodu i čekati da
rat završi, sigurno bih.”)
“Čujem da slušate zanimljivu glazbu”, jednog je dana u prolazu na stubama
Ursuli rekla gospođa Appleyard. Zidovi između stanova bili su tanki poput
papira i Ursula je rekla: “Oprostite. Ne želim vas uznemiravati”, iako je mogla
dodati da ona čuje kako dijete gospođe Appleyard urla da se sve ori i danju i
noću i to čovjeka silno uznemirava. Dijete je s četiri mjeseca bilo veoma veliko
za svoju dob, debelo i rumeno, kao da je iscijedilo sav život iz gospođe
Appleyard.
Gospođa Appleyard - s balastom zaspala djeteta u naručju dok mu je glava
počivala na njezinu ramenu - nemarno odmahne rukom i reče: “Ne
zabrinjavajte se, meni ne smeta.” Bila je otužan istočnoeuropski tip, nekakva

176
izbjeglica, pretpostavljala je Ursula, iako joj je engleski bio točan. Gospodin
Appleyard nestao je prije nekoliko mjeseci, možda je otišao u vojake, no Ursula
nije pitala jer im je brak očito (i čujno) bio nesretan. Gospođa Appleyard bila je
trudna kad joj je muž otišao, a koliko je Ursula znala (ili čula), u međuvremenu
se nije vraćao da vidi svoje kričavo čedo.
Gospođa Appleyard zacijelo je nekoć bila ljupka, no sad je iz dana u dan
bila sve mršavija i žalosnija i naposljetku se činilo da je u svagdašnjem životu
sidri samo (veoma) konkretno breme djeteta i njegovih potreba.
U kupaonici koju su na prvom katu dijelile vječno je stajao emajlirani
kabao u kojem su se djetetove smrdljive pelene namakale prije iskuhavanja na
dvoplameničnom štednjaku gospođe Appleyard. Na susjednom je plameniku
obično stajao lonac kupusa, a nju je možda uslijed te dvostruke kuhinje
redovito pratio blag vonj starog povrća i vlažnog rublja. Ursula ga je
prepoznala, bio je to vonj siromaštva.
Gospođice Nesbit, koje su se gnijezdile na posljednjem katu, dizale su
veliku strku oko gospođe Appleyard i djeteta, kako to već stare cure znaju.
Nesbitice, Lavinia i Ruth, sitne usidjelice, živjele su u tavanskom stanu (“pod
strehom, kao lastavice”, cvrkutale su). Koliko su se razlikovale, mogle su biti
blizanke, i Ursula se morala truditi iz petnih žila da se sjeti koja je koja.
Odavno su bile u mirovini - obje su radile kao telefonistice u Harrodsu - i
bile su štedljiv par, jedini im je luksuz bila dojmljiva zbirka bižuterije koju su
uglavnom kupovale u Woolworthsu pod stankom za ručak “za radnoga vijeka”.
Njihov je stan mirisao posve drukčije od stana gospođe Appleyard, na
lavandinu vodicu i laštilo Mansion House - miris postarijih gospođa. Ursula je
znala obaviti kupnju i za Nesbitice i za gospođu Appleyard. Gospođa Appleyard
redovito bi je na vratima dočekala s točnom svotom koju joj je dugovala (znala
je sve cijene) i pristojnim “hvala” no Nesbitice su vječno pokušavale namamiti
Ursulu u stan slabim čajem i ustajalim keksima.
Ispod njih, na drugom katu, našli biste gospodina Bentleyja (svi su se
slagali da je “udaren mokrom krpom”), čiji je stan (sukladno) vonjao na
bakalar koji je kuhao u mlijeku za večeru, a u stanu do njega rezerviranu
gospođicu Hartnell (čiji stan nije imao nikakav miris) koja je radila kao
domaćica u hotelu Hyde Park i bila je prilično stroga, kao da nikad ništa ne
može zadovoljiti njezina mjerila. Pred njom je Ursula redovito osjećala da nije
na visini.
“Mislim da se razočarala u ljubavi”, Ruth Nesbit je Ursuli šapnula olakotnu
okolnost i na prsa pritisnula krhku ručicu, kao da bi joj vlastito lomno srce
moglo pobjeći i vezati se za nekoga neprikladnog izabranika. Obje su
gospođice Nesbit bile krajnje sentimentalne po pitanju ljubavi jer nikad nisu

177
iskusile njezine bure. Gospođica Hartnell prije je izgledala kao da će sama
komu drugomu nanijeti razočaranje nego da će ga trpjeti.
“I ja imam ploče”, gospođa Appleyard će gorljivo poput kakve urotnice.
“No žalibože, nemam gramofon.” “Žalibože” gospođe Appleyard kao da je
nosilo teret tragedije skršena kontinenta. Teško je moglo ponijeti breme koje
mu je htjela uprtiti.
“Ta molim vas, slobodno dođite i slušajte ih na mojemu”, rekla je Ursula,
umnogome u nadi da potlačena gospođa Appleyard neće prihvatiti ponudu.
Pitala se kakvu glazbu posjeduje gospođa Appleyard. Teško da bi mogla biti
bogzna kako vesela.
“Brahmsa”, gospođa Appleyard odgovorila je na nepostavljeno pitanje. “I
Mahlera.” Dijete se nespokojno promeškoljilo, kao da ga obećanje Mahlera
uznemirava. Kad god bi Ursula gospođu Appleyard srela na stubama ili na
odmorištu, dijete je spavalo. Kao da postoje dva djeteta, jedno koje u stanu ne
prestaje plakati i drugo koje vani nikad i ne zakmeči.
“Biste li načas pridržali Emila dok nađem ključeve?” pitala je gospođa
Appleyard i uručila joj nezgrapno dijete ne pričekavši odgovor.
“Emil”, promrmlja Ursula. O djetetu nije razmišljala kao da bi moglo imati
ime. Emil je, kao obično, bio odjeven za nekakvu arktičku zimu, podstavljen
pelenama i gumenim gaćama i kombinezonima i svakovrsnim pletenim i
vrpčastim odjevnim predmetima. Ursuli bebe nisu bile nepoznanica, i ona i
Pamela majčinski su se brinule za Teddyja i Jimmyja s jednakim žarom kao i za
psetanca, mačiće i kuniće, a sama je s Pamelinim sinovima bila slika i prilika
zaljubljene tete, no dijete gospođe Appleyard bilo je manje privlačno. Toddova
je dojenčad slatko mirisala na mlijeko i dječji puder i svjež zrak na kojem im se
sušila odjeća, dok je Emil imao blago opor miris.
U potrazi za ključevima gospođa Appleyard je prekopavala glomaznu i
pohabanu ručnu torbicu koja je izgledala kao da je i sama prešla preko cijele
Europe na putu iz neke daleke zemlje (o kojoj Ursula, bjelodano, nije imala
pojma). S velikim uzdahom gospođa Appleyard napokon pronađe ključeve na
dnu torbe. Dijete je možda naslutilo blizinu kućnog praga pa se Ursuli u
naručju uzvrpoljilo kao da se priprema za prijelaz. Kad je otvorilo oči,
izgledalo je prilično svadljivo.
“Hvala vam, gospođice Todd”, reče gospođa Appleyard i preuzme dijete.
“Bilo mi je drago.”
“Ursula” reče Ursula. “Molim vas, zovite me Ursula.”
Gospođa Appleyard je oklijevala prije nego što će, gotovo stidljivo, reći:
“Eryka. E-r-y-k-a.” Već su godinu dana stanovale vrata do vrata, no ovo im je
dotad bio najprisniji razgovor.

178
 Takoreći čim je zatvorila vrata, dijete je po svom običaju počelo urlati. “Zar
ga bode iglama?” pisala je Pamela. Pamela je rađala krotke bebe. “Podivljaju
tek s dvije godine”, govorila je. Rodila je još jednog sina, Geralda, netom prije
prošlog Božića. “Više sreće sljedeći put”, rekla je Ursula kad ju je vidjela. U
posjet prinovi na sjever se otputila vlakom, a putovanje je bilo dugo i izazovno,
većim dijelom u kolima za vlakopratno osoblje u vlaku krcatom vojnicima na
putu na terensku obuku. Našla se na meti paljbe seksualnih aluzija koje su
isprva bile zabavne da bi na kraju postale zamorne. “Baš i nisu vitezovi bez
mane”, rekla je Pameli kad je napokon stigla, nakon što je posljednju dionicu
puta prevalila u magarećoj zaprezi, kao da se vrijeme vratilo u neko drugo
stoljeće, čak i u neku drugu zemlju.
Sirotoj je Pammy dojadio lažni rat i skučen život s hrpom dječaraca, “kao
da sam nadzornica u muškoj školi”. Da i ne spominjemo Jeanette, koja se
pokazala kao “blaga zabušantica” (da ne velimo i jaukalica i hrkačica). “Čovjek
bi od župničke kćeri više očekivao”, pisala je Pamela, “iako Bog zna zašto.” U
proljeće se vratila u Finchley, no otkako su se noću zaredale uzbune, s
pomlatkom se “do daljnjega” povukla u Lisjak, iako je prethodno zazirala od
života sa Sylvie. Harold je sad radio u bolnici St Thomas, na prvoj crti bojišta.
Prije nekoliko tjedana bombardirali su im dom za medicinske sestre i pet je
sestara poginulo. “Svaka je noć pakao”, izvijestio ih je Harold. Baš kao i Ralph s
mjesta udara.
Ralph! Naravno, Ralph. Njega je Ursula posve zaboravila. I on je bio u
Argyll Roadu. Je li bio tu kad je bomba grunula? Ursula s mukom pokuša
okrenuti glavu da pogleda oko sebe, kao da će ga naći među ruševinama. Nije
bilo nikoga, bila je sama. Sama i satjerana u kavez smrskanih drvenih traverza
i nazubljenih greda dok se prašina slijegala na sve strane oko nje i njoj u
ustima, nosnicama i očima. Ne, Ralph je već otišao kad su se oglasile sirene.
Ursulin muškarac iz Admiraliteta napustio je njezinu postelju. Objava rata
kod njezina je ljubavnika pobudila iznenadnu navalu krivnje. Moraju prekinuti
vezu, rekao je Crighton. Putene su napasti pale u drugi plan pred ratničkim
pregnućima - kao da je ona Kleopatra koja će radi ljubavi uništiti svog
Antonija. Sad je na svijetu očito bilo dovoljno uzbuđenja pa ne mora dodatno
stavljati glavu u torbu i “imati priležnicu”. “Ja sam priležnica?” rekla je Ursula.
Sebe nije doživljavala kao grimiznim slovom obilježenu grešnicu: ta ne bi li to
bila etiketa za neku nestašniju ženu?
Ravnoteža se pomaknula. Crighton se pokolebao. I očito posrnuo. “U
redu”, staloženo je rekla. “Ako ti tako želiš.” Dotle je već naslutila da se pod
zagonetnom površinom ne skriva neki drukčiji i zanimljiviji Crighton. Zapravo
i nije bio tako silno nedokučiv. Crighton je bio Crighton - Moira, curice, Jylland,
ne nužno tim redoslijedom.

179
 Iako su vezu raskinuli na njegov poticaj, njemu se paralo srce. Njoj ne?
“Veoma si ravnodušna”, rekao je.
No ona u njega nikad nije bila “zaljubljena” rekla je. “I pretpostavljam da
možemo ostati prijatelji.”
“Bojim se da ne možemo”, rekao je Crighton, već čeznutljiv za onim što je
bilo pa prošlo.
Svejedno je cijeli sutrašnji dan dužno oplakivala što je izgubila. Njezina
simpatija prema njemu baš i nije bila onako nehajan osjećaj kako je mislila
Pamela. Onda je obrisala suze, oprala kosu i legla u krevet s tanjurom
prepečenca s Bovrilom i bocom Château Haut-Briona koju je zdipila iz vrsnoga
vinskog podruma koji je Izzie nemarno ostavila u Melbury Roadu. Ursula je
imala ključeve Izziene kuće. “Slobodno uzmi što god nadeš”, rekla je Izzie. Pa je
tako i učinila.
No zapravo je šteta, mislila je Ursula, da više ne ljubuje s Crightonom. Rat
je indiskretnosti olakšao. Zamračivanje je bilo savršen paravan za
nedopuštene veze, a pomutnja koju je stvaralo bombardiranje - kad je
napokon počelo - pružila bi mu obilje izgovora da ne bude u Wargraveu s
Moirom i curicama.
Umjesto toga, Ursula se našla u posve javnoj vezi s kolegom s tečaja
njemačkoga. Nakon prvog sata (Guten Tag. Mein Name ist Ralph. Ich bin dreizig
Jahre alt) njih su se dvoje povukli u kavanu Kardomah u Southamton Rowu,
koja je u posljednje vrijeme bila takoreći nevidljiva iza zida vreća s pijeskom.
Ispostavilo se da radi u istoj zgradi kao i ona, na kartografiranju štete od
bombardiranja.
Ursula je tek na odlasku s tečaja - održavao se u zagušljivoj prostoriji na
trećem katu u Bloomsburyju - primijetila da Ralph šepa. Ranjen kod
Dunkerquea, rekao je prije nego što je stigla pitati. Dobio je metak u nogu dok
je u vodi čekao da se ukrca u jednu od brodica koje su plovile amo-tamo
između obale i većih plovila. U čamac ga je izvukao ribar iz Folkstonea kojeg su
u roku od nekoliko minuta pogodili u vrat. “Eto,” rekao je Ursuli, “sad to više
ne moramo spominjati.”
“Istina”, rekla je Ursula. “Ali kakav užas.” Naravno, gledala je filmske
vijesti. “Imali smo loše karte, ali smo ih dobro odigrali”, rekao je Crighton.
Ursula je na nj naletjela u Whitehallu nedugo nakon evakuacije vojnika. Rekao
joj je da mu nedostaje. (Opet se koleba, pomislila je.) Ursula se uporno držala
nehajno, rekla je da nosi izvješća u Ured ratnoga kabineta i privinula žute
fascikle na prsa poput oklopa. I on je njoj nedostajao. Činilo joj se kako je bitno
da mu to ne oda.
“Zadužena si za vezu s ratnim kabinetom?” rekao je Crighton, poprilično
pod dojmom.

180
 “Samo s pomoćnicom doministra. Zapravo, nije ni pomoćnica, nego obična
‘cura’ kao ja.”
Razgovor se dovoljno otegnuo, zaključila je. Tako ju je gledao da je
poželjela da je zagrli. “Moram dalje,” vedro je rekla, “znaš, u ratu smo.”

Ralph je bio iz Bexhilla, blago podrugljiv, ljevičar, utopist. (“Nisu li svi

socijalisti utopisti?” rekla je Pamela.) Ralph nije bio ni najmanje sličan
Crightonu, koji joj se iz ove perspektive činio nekako odveć moćnim.
“Hofira ti crveni?” pitao je Maurice kad ju je sreo unutar svetih zidova.
Naslutila je da ju je tražio. “Ako se pročuje, moglo bi ti škoditi.”
“Ta nije član partije”, rekla je.
“No,” rekao je Maurice, “taj bar neće u krevetu odavati položaje bojnih
brodova.”
Što je to značilo? Zar je Maurice znao za Crightona?
“Tvoj život nije tvoja stvar, bar ne dok traje rat”, rekao je s izrazom
gnušanja na licu. “I usput rečeno, zašto učiš njemački? Čekaš iskrcavanje?
Pripremaš se za doček neprijatelja?”
“Mislila sam da me optužuješ da sam komunistica, a ne fašistica”, srdito je
rekla Ursula. (“Kakav glupan”, rekla je Pamela. “Samo premire od straha pred
bilo čime što bi se moglo loše odraziti na njega. Makar nije da ga branim. Bože
sačuvaj.”)

*
Ursula je sa svog položaja na dnu zdenca vidjela da je tanani zid između
njezina stana i stana gospođe Appleyard uglavnom nestao. Kad je digla pogled,
kroz razbijeni je parket i slomljene grede vidjela haljinu koja je mlitavo visjela
na vješalici za kapute zakvačenoj o zidnu lajsnu. Bila je to lajsna u salonu
Millerovih u prizemlju, Ursula je prepoznala tapete na predimenzionirane
blijedožute ruže. Još je te večeri na stubama vidjela Laviniju Nesbit u toj
haljini, tad je bila boje juhe od graška (i isto tako mlitava). Sad je imala nijansu
sive prašine od bombardiranja i preselila se kat niže. Nekoliko metara od
vlastite glave vidjela je svoj kotlić za kuhanje vode, krupan smeđi predmet koji
je u Lisjaku bio višak. Prepoznala ga je po debelom užetu koje je oko drške
nekoga davnog dana omotala gospođa Glover. Sad je sve na pogrešnom mjestu
i uključujući i nju.
Da, Ralph je bio u Argyll Roadu. Jeli su - kruh i sir - uz bocu piva. Onda je
ona rješavala križaljku, iz jučerašnjeg Telegrapha. Nedavno je Ursula morala
kupiti naočale za rad na blizinu, bile su prilično ružne. Tek nakon što ih je
donijela kući, shvatila je da takoreći isti par nosi jedna gospođica Nesbit. Čeka

181
li ta sudbina i nju, mislila je dok je u zrcalu iznad kamina promatrala svoj lik u
naočalama. Hoće li i ona završiti kao stara cura? Predmet sprdnje za dječake i
djevojčice. I možeš li biti stara cura ako si nosila grimizno slovo? Dok je jučer
na brzinu ručala sendvič u St James’s Parku, na radnom joj se stolu zagonetno
pojavila omotnica. Vidjela je svoje ime ispisano Crightonovim rukopisom
(iznenađujuće je lijepo pisao pisana slova) pa je sve skupa razderala na
komadiće i nepročitano bacila u kantu za otpatke. Kad su se poslije sve tajnice
poput golubova sjatile oko kolica s čajem, izvadila je poderane papiriće i
sastavila ih.

Zametnuo sam svoju zlatnu tabakeru. Znaš koju - otac mi ju je dao poslije
Jyllanda. Da je nisi slučajno negdje našla?
Srdačno, tvoj C.

No nikad nije bio njezin, zar ne? Naprotiv, pripadao je Moiri. (Ili možda
Admiralitetu.) Bacila je komadiće papira natrag u smeće. Tabakera joj je bila u
torbici. Našla ju je ispod kreveta nekoliko dana nakon što ju je ostavio.
“Da mi je znati o čemu razmišljaš?”
“Vjeruj mi, ne vrijedi spomena.”
Ralph se ispružio kraj nje s glavom na rukohvatu kauča i nogama u
čarapama njoj u krilu. Iako je izgledao kao da spava mrmljavo bi odgovarao
kad god bi mu dobacila navod iz križaljke. “Roland Olivieru? Možda ‘paladin’?”
rekla je. “Što misliš?”
Jučer joj se dogodilo nešto čudno. Bila je u podzemnoj, a podzemnu nije
voljela, prije bombardiranja posvuda je išla biciklom, no sad je sve bilo puno
stakla i krša pa je bilo teško. Rješavala je križaljku u Telegraphu i pokušavala
se pretvarati da nije u podzemlju. Mnogi su se ljudi pod zemljom osjećali
sigurnijima, no Ursuli je pomisao na stiješnjenost bila mrska. Prije samo dva
dana dogodilo se da je bomba pala na ulaz u podzemnu željeznicu pa se
eksplozija proširila dolje i u tunele s itekako groznim ishodom. Nije bila
sigurna je li to dospjelo u novine, takve su stvari silno rušile moral.
U podzemnoj se čovjek koji je sjedio kraj nje odjedanput nagnuo prema
njoj - ona se povukla - pa je kimnuo prema njezinoj polupopunjenoj križaljci i
rekao: “Vama to dobro ide. Mogu li vam dati posjetnicu? Svratite u moj ured
ako hoćete. Vrbujem pametne djevojke.”Mogu misliti, pomislila je ona. Sišao je
na postaji Green Park zadigavši šešir u znak pozdrava. Na posjetnici je bila
adresa u Whitehallu, ali ona ju je bacila.
Ralph istrese dvije cigarete iz kutije i zapali obje. Jednu preda njoj i reče:
“Baš si mudra glavica.”

182
 “Više-manje”, reče ona. “Zato sam ja u Obavještajnoj službi, a ti u
Kartografskom odjelu.”
“Ha, ha, i mudra i duhovita.”
Među njima je vladalo neusiljeno drugarstvo, prije kao da su prijatelji
nego ljubavnici. Svak je poštovao narav drugoga i nisu postavljali takoreći
nikakve zahtjeve. Bilo im je lakše jer su oboje radili u kriznom stožeru. Mnogo
toga jedno drugomu nikad nisu trebali objašnjavati.
On joj rukom dodirne nadlanicu i reče: “Kako si?” a ona odgovori: “Dobro,
hvala.” Još je imao ruke arhitekta, što je bio prije rata, borba ih nije nagrdila.
Bio je na sigurnome, daleko od sukoba, kao mjernik u Kraljevskim
inženjercima, gutao je zemljovide i fotografije i slično, nije očekivao da će
postati borac i gaziti kroz prljavu, masnu, krvavu morsku vodu dok na nj
pucaju sa svih strana. (Naime, na kraju je ipak o tome opet progovorio.)
Iako je bombardiranje bilo strašno, govorio je, vidiš da bi moglo biti sreća
u nesreći. Imao je nade u budućnost (za razliku od Hugha ili Crightona). “Sve te
straćare”, govorio je. Razarali su Woolwich, Silvertown, Lambeth i Limehouse i
poslije rata će ih morati obnoviti. Bila je to prilika, rekao je, za izgradnju čistih,
suvremenih stambenih prostora sa svim popratnim sadržajima - zajednice
stakla i čelika i zraka koja se diže nebu pod oblake na mjestu viktorijanskih
slamova. “Svojevrstan San Gimignano za budućnost.”
Ursulu ta vizija modernističkih nebodera nije pridobila, da se nju pita,
budućnost bi gradila kao gradove-parkove s udobnim kućicama s cvjetnim
vrtovima. “Ti si prava stara torijevka”, nježno je rekao.
No volio je i stari London (“Koji arhitekt ne bi?”) - Wrenove crkve,
raskošne kuće i elegantne javne zgrade - “Londonski kamen”, govorio je. Jednu
do dvije noći na tjedan sudjelovao je u noćnoj straži u katedrali svetog Pavla, s
ljudima koji su se bili spremni penjati pod krov “ako bude potrebno” da
sačuvaju velebnu katedralu od zapaljivih bombi. Za požar je dušu dala, rekao
je - staro drvo, posvuda olovo, ravni krovovi, mnoštvo stubišta i zaboravljeni
mračni zakutci. Javio se na oglas u listu Kraljevskog instituta britanskih
arhitekata s pozivom arhitektima da kao dragovoljci pristupe požarnoj straži
jer će “razumjeti nacrte i slično”. “Možda ćemo morati biti prilično okretni”,
rekao je i Ursula se pitala kako to kani izvesti sa svojim šepanjem. Već ga je
vidjela kako se hrva s plamenom na svim onim stubištima i u zaboravljenim
mračnim zakutcima. Straža je očito bila dobro društvo - igrali su šah i vodili
duge razgovore o filozofiji i religiji. Pretpostavljala je da to Ralphu sjajno
odgovara.
Prije samo nekoliko tjedana zajedno su, opčinjeni od užasa, gledali kako
gori Holland House. Bili su u Melbury Roadu u pohodu na vinski podrum.
“Zašto ne bi stanovala u mojoj kući?” nabacila je Izzie prije nego što se otputila

183
u Ameriku. “Možeš mi biti pazikuća. Meni je nevjerojatno da bi Nijemci
poželjeli bombardirati Holland Park.” Ursula je pomislila da Izzie poprilično
precjenjuje preciznost ciljanja bombardera Luftwaffea. A i ako je ondje tako
sigurno, zašto Izzie podvija rep i bježi?
“Ne, hvala”, rekla je. Kuća je bila odveć velika i prazna. No uzela je ključ i
povremeno odlazila onamo u potrazi za korisnim stvarima. U kuhinjskim je
ormarima još bilo hrane u limenkama koju je Ursula čuvala za krajnju nuždu, a
tu je, naravno, bio i puni vinski podrum.
Baterijskim su svjetiljkama pregledavali police s bocama - struju su
isključili kad je Izzie otišla - i Ursula je netom izvukla prema svemu sudeći
odličnu bocu Pétrusa i Ralphu rekla: “Misliš da bi išlo s popečcima od krumpira
i mesnim doručkom?” kad se razlegnula gromka eksplozija pa su pomislili da
je na kuću pala bomba i bacili se na tvrdi kameni pod podruma s rukama preko
glave. Taj je savjet Hugh Ursuli utuvio u glavu na nedavnu posjetu Lisjaku.
“Uvijek čuvaj glavu.” On je bio u ratu. Katkad bi to zaboravila. Sve su se vinske
boce tresle i drhtale na policama i Ursula se poslije nije usuđivala ni pomisliti
kakvu su štetu te boce Château Latoura i Château d’Yquema mogle nanijeti da
su im se obrušile na glavu s krhotinama stakla poput krhotina granate.
Istrčali su van i gledali kako se Holland House pretvara u kriješ i oganj sve
proždire, a Ursula je mislila, nemoj da poginem u požaru. Molim te, Bože, neka
bude brzo.

Ralph joj je bio silno mio. Nju ljubav nije morila kao neke žene. S Crightonom
ju je ta pomisao vječno dražila, no s Ralphom je bilo jednostavnije. Opet, nije to
bila ljubav, nego prije nešto nalik na osjećaje prema najdražem psu (i ne, takvo
mu što nikad ne bi rekla. Neki ljudi, mnogi ljudi, ne razumiju kako se čovjek
može vezati za psa).
Ralph zapali još jednu cigaretu i Ursula reče: “Harold kaže da pušenje
veoma škodi. Kaže da je na operacijskom stolu vidio pluća koja izgledaju kao
neočišćeni dimnjaci.”
“Naravno da nije zdravo”, reče Ralph i zapali cigaretu i za Ursulu. “Ali ni
njemačke bombe i meci nisu zdravi.”
“Ne zapitaš li se katkad”, reče Ursula, “što bi bilo da je samo jedna sitnica
bila drukčija - u prošlosti, hoću reći. Da je Hitler umro u porođaju ili da ga je
netko oteo kao novorođenče i odgojio ga - ne znam, recimo u kvekerskoj kući -
sigurno bi sve bilo drukčije.”
“Misliš da bi kvekeri oteli dijete?” blago upita Ralph.
“Pa da su znali što će se dogoditi, možda bi.”
“Ali nitko ne zna što će se dogoditi. A on bi možda ispao isti, s kvekerima
ili bez njih. Možda bi ga trebala ubiti umjesto da ga otmeš. Bi li to mogla? Bi li

184
mogla ubiti novorođenče? Pištoljem? Ili da nemaš pištolj, golim rukama?
Hladnokrvno.”
Kad bih mislila da ću tako spasiti Teddyja, mislila je Ursula. Ne samo
Teddyja, naravno, i ostatak svijeta. Teddy se dan nakon objave rata prijavio u
RAF. Radio je na malenu gospodarstvu u Suffolku. Nakon Oxforda proveo je
godinu dana na poljoprivrednom fakultetu i potom radio na nizu
gospodarstava i malenih posjeda diljem zemlje. Htio je sve znati, rekao je, prije
nego što bude imao svoju zemlju. (“Seljak?” i dalje je govorila Sylvie.) Nije htio
biti jedan od onih idealističkih povratnika prirodi koji završe do koljena u
blatu dvorišta s boležljivim kravama, uginulom janjadi i urodom koji ne vrijedi
ni brati. (Navodno je radio na jednom od takvih mjesta.)
Teddy je još pisao pjesme i Hugh je govorio: “Seljak pjesnik, ha? Kao
Vergilije. Od tebe očekujemo nove Georgike.” Ursula se pitala što Nancy misli o
ulozi seljakove supruge. Bila je silno pametna, na Cambridgeu se bavila
istraživačkim radom na nekome zakučastom i zbunjujućem području
matematike. (“Ja tu ništa ne razumijem”, rekao je Teddy.) A sad mu se djetinji
san da postane pilot odjedanput našao nadohvat ruke. Trenutačno je bio na
sigurnome u Kanadi, na obuci u Carskoj školi, učio je pilotirati i kući slao pisma
o tome koliko hrane imaju i kako je vrijeme predivno, tako da je Ursula bila
zelena od zavisti. Željela je da zauvijek ostane ondje, na sigurnome.

“Kako smo završili na temi hladnokrvnog ubijanja novorođenčadi?” rekla je

Ursula Ralphu. “Doduše”, naheri glavu prema zidu i valovitoj sireni Emilove
jadikovke.
Ralph se nasmije. “Večeras baš i nije tako grozan. Doduše, ja bih pošašavio
da moja djeca dižu takvu larmu.”
Ursuli je bilo zanimljivo što je rekao “moja djeca”, a ne “naša djeca”.
Neobično je razmišljati o bilo kakvu pomlatku u doba kad je upitno hoće li
uopće biti budućnosti. Ona naglo ustane i reče: “Uskoro će početi uzbune.” Na
početku zračnih udara rekli bi: “Ne mogu bombardirati svake noći”, no sad su
znali da mogu (“Hoće li nam ovo dovijeka biti život,” pisala je Teddyju,
“nemilice će nas mučiti bombe?”). Sad je već prošlo pedeset šest noći zaredom
pa se doista činilo da nema kraja.
“Ti si poput psa”, rekao je Ralph. “Imaš šesto čulo za avione.”
“Onda bi ti bilo pametnije da mi vjeruješ i pođeš. Ili ćeš morati sići u
mračno dno Calcutte, a znaš da ti to neće biti drago.” Razbujana obitelj Miller -
Ursula je nabrojila najmanje četiri naraštaja - živjela je u prizemlju i suterenu
kuće u Argyll Roadu. Imali su pristup i nižoj razini, podzemnom podrumu koji
su stanari kuće rabili kao zračno sklonište. Bio je to labirint, pljesniv,
neugodan prostor pun pauka i žohara i činilo ti se da je strašna gužva kad bi se

185
svi ondje sjatili, osobito kad bi niza stube nevoljko dovukli psa Millerovih,
bezobličnu dlakavu prostirku po imenu Billy. Također su, naravno, morali
podnositi Emilove suze i tužbalice: išao je iz ruke u ruku među podrumskim
gostima kao neželjen paket u uzaludnu nastojanju da ga uspokoje.
Gospodin Miller pokušao je podrumu dati “domaću” notu (što je bilo posve
nemoguće) pa je na zidove poduprte vrećama pijeska polijepio reprodukcije
“remek-djela engleske umjetnosti”, kako ih je on zvao. Te reprodukcije u boji -
Kola sijena, Gainsboroughovi Gospodin i gospođa Andrews (kakav
samozadovoljan par) i Mjehurići (prema Ursulinu mišljenju, najbolesniji
Millais) - izgledale su sumnjivo kao da ih je netko pokrao iz skupih
enciklopedija likovne umjetnosti. “Kultura”, govorio je gospodin Miller i
mudro kimao. Ursula se pitala što bi ona izabrala kao reprezentativna “remek-
djela engleske umjetnosti”. Možda Turnera, mrljav, neuhvatljiv sadržaj
kasnijih radova. Slutila je da to Minerovima nikako ne bi bilo po ukusu.

*
Našila je ovratnik na bluzu. Isključila je Sturm und Drang radijskog prijenosa i
umjesto toga slušala kako Ma Rainey pjeva Yonder Come the Blues - protulijek
za svekoliku sentimentalnost koju je radio počeo servirati. I jela je kruh i sir s
Ralphom, pokušala riješiti križaljku i onda ga poljupcem na brzinu otpravila iz
stana. Tad je isključila svjetlo i odmaknula zaslon za zamračenje da ga može
kratko vidjeti kako hoda Argyll Roadom. Iako je šepao (ili možda baš zato),
imao je poletan korak kao da očekuje da će mu se na putu naći nešto
zanimljivo. Podsjetio ju je na Teddyja.
Znao je da ga ona gleda, ali nije se osvrnuo, samo je digao ruku na nijem
pozdrav i tu ga je progutao mrak. No bilo je malo svjetla, blistava kriška
mladog Mjeseca i pregršt posve blijedih zvijezda, kao da je netko u mrak bacio
šaku dijamantne prašine. Kraljica Luna okružena svim svojim zvjezdanim
Vilama, iako je slutila da je Keats pisao o punom Mjesecu, dok se Mjesec ponad
Argyll Roada prije doimao kao luna pretendentica. Bila je - prilično jadno -
pjesnički raspoložena. To je zbog opće grozote rata, mislila je, koprcaš se u
nastojanju da je pojmiš.
Bridget je vječno govorila da je nesreća gledati Mjesec kroza staklo i
Ursula je pustila da zaslon padne na mjesto i čvrsto navukla zastore.
Ralph se prema vlastitoj sigurnosti odnosio nemarno. Poslije Dunkerquea,
rekao je, osjećao je da je siguran od iznenadne nasilne smrti. Ursuli se činilo da
su u vrijeme rata, kad iznenadne nasilne smrti oko tebe ima u izobilju, izgledi
bitno drukčiji i da ni od čega ne možeš biti zaštićen.

186
 Kao što je i očekivala, počelo je zavijanje, a za njim su se brzo oglasili
topovi iz Hyde Parka i odjeknule prve bombe, prema zvuku, opet nad lukom.
Od toga je živnula, zgrabila ručnu svjetiljku s kuke kraj ulaznih vrata - ondje je
stajala kao kakva relikvija - i pokupila knjigu, koju je također držala kraj vrata.
Bila je to njezina “knjiga za sklonište” - Du côté de chez Swann. Sad kad se činilo
da će rat trajati zauvijek, Ursula je odlučila kako ne bi bilo zgorega da se
prihvati Prousta.
U visini su stenjali avioni i tad je čula strašan fiju bombe u padu i bučan
tras! kad se prizemljila negdje u blizini. Katkad je eksplozija zvučala mnogo
bliže nego što je zapravo bila. (Zbilja si brzo stjecao nova znanja na posve
nevjerojatnim područjima.) Tražila je svoj kombinezon za sklonište. Na sebi je
imala prilično tananu haljinu za to doba godine, a u podrumu je bilo strašno
hladno i vlažno. Kombinezon za sklonište kupila je Sylvie kad je došla na
jednodnevni izlet u grad nedugo nakon početka bombardiranja. Otišle su na
šetnju Piccadillyjem i Sylvie je u Simpsonovu izlogu primijetila reklamu za
“kombinezone za sklonište po mjeri” i svakako je htjela da uđu i probaju ih.
Ursula svoju majku nije mogla zamisliti u skloništu, a kamoli u kombinezonu
za sklonište, no taj je komad odjeće, ili čak odora, Sylvie očito zapeo za oko.
“Bit će odličan za čišćenje kokošinjca”, rekla je i kupila svakoj svoj.
Sljedeći je gromki tresak zvučao kao da je požuruje i Ursula odustane od
potrage za nesretnim kombinezonom i umjesto njega zgrabi pokrivač na
vunene četvorine koji je iskačkala Bridget. (“Kanila sam ga spakirati i poslati
Crvenom križu,” pisala joj je Bridget svojim oblim đačkim rukopisom, “no onda
sam pomislila da bi možda tebi bio potrebniji.”
“Vidiš, čak i u vlastitoj obitelji imam status izbjeglice”, pisala je Ursula
Pameli.)
Na stubama je prošla kraj sestara Nesbit. “Ooo, to nosi nesreću, gospođice
Todd”, zahihotala se Lavinia. “Znate, mimoilaženje na stubama.”
Ursula je silazila, sestre su se penjale. “Idete u pogrešnom smjeru”,
prilično je bespredmetno rekla.
“Zaboravila sam pletivo”, rekla je Lavinia. Nosila je emajlirani broš u
obliku crne mačke. Na mjestu oka namigivao je umjetni dijamant. “Plete
štramplice za bebu gospođe Appleyard”, rekla je Ruth. “U njihovu je stanu
grozno hladno.” Ursula se pitala koliko bi još pletenih odjevnih predmeta
mogli staviti na jadno dijete prije nego što počne sličiti na ovcu. Ne na janje.
Maleni Appleyard nema nikakvu janjeću crtu. Emil, podsjetila se.
“Ali dajte se požurite, hoćete?” rekla je.

“Živjeli, živjeli, svi su se okupili”, rekao je gospodin Miller kad su jedno po

jedno nagrnuli u podrum. Vlažni prostor ispunila je odrpana zbirka stolica i

187
privremenih ležajeva. Našla su se tu dva prastara vojna poljska kreveta koja je
odnekle iskopao gospodin Miller pa su nagovorili Nesbitice da na njima
odmaraju vremešne kosti. Budući da su trenutačno obje sestre bile odsutne, na
jednom se od njih smjestio pas Billy. Bio je tu i maleni primus i Aladdinova
parafinska grijalica, a Ursuli se činilo da je krajnje opasno biti u neposrednoj
blizini tih predmeta dok padaju bombe. (Milleri su sučelice pogibli bez imalo
truda bili optimisti.)
Gotovo su svi bili na broju - gospođa Appleyard i Emil, mokrom krpom
udareni gospodin Bentley. Gospođica Hartnell i Milleri u punom sastavu.
Gospođa Miller zabrinula se gdje su Nesbitice i gospodin Miller je ponudio da
će otići i požuriti ih (“kvrapcu i pletivo”), no u tom je času podrum potresla
silovita eksplozija. Ursula je osjetila kako temelji podrhtavaju dok se udar
kretao kroz zemlju pod njom. Slušajući Hughove upute, bacila se na pod s
rukama preko glave i usput zgrabila najbližega od manjih sinova Millerovih
(“Ej, pustite me!”). Nespretno je čučnula nad njim, no on se iskoprcao da joj
pobjegne.
Sve je utihnulo.
“To nije bila naša kuća”, prezrivo je rekao dječak, pomalo razmetljivo, da
vrati ranjeno muško dostojanstvo.
I gospođa Appleyard bacila se na pod i zaklonila dijete svojim tijelom.
Gospođa Miller nije prigrlila nikoga od svoje nejači, nego staru limenku
karamela Farrah’s Harrogate u kojoj je držala ušteđevinu i police osiguranja.
Gospodin Bentley, kojemu je glas podrhtavao u višem registru nego inače,
zapita: “Jesmo li to bili mi?” Ne, mislila je Ursula, da jesmo, sad bismo bili mrtvi.
Sjedne natrag na jednu od klimavih stolica od savijena drva koje je donio
gospodin Miller. Osjećala je kako joj srce preglasno lupa. Počela je drhtati pa se
umotala u Bridgetino kačkanje.
“Ma ne, mali ima pravo,” rekao je gospodin Miller, “ovo je zvučalo kao
Essex Villas.” Gospodin Miller uvijek je tvrdio da zna gdje padaju bombe.
Začudo, često je imao pravo. Svi su Milleri bili vični i ratnom jeziku i ratnom
duhu. Svi su junački podnosili. (“A mi znamo i uzvratiti, zar ne?” pisala je
Pamela. “Još bi netko pomislio da mi nikad nismo okrvavili ruke.”)
“Okosnica Engleske, nema dvojbe”, rekla je Sylvie Ursuli kad ih je prvi (i
posljednji) put srela. Gospođa Miller pozvala je Sylvie u svoju kuhinju na šalicu
čaja, no Sylvie je još bila ljuta zbog stanja Ursulinih zastora i prostirki, a za to
je okrivila gospođu Miller pod pretpostavkom da joj je gazdarica, a ne obična
stanarka. (Na Ursulina se objašnjenja oglušila.) Sylvie se ponašala kao da je
vojvotkinja u posjetu kućici nekoga svog ladanjskog zakupca. Ursula je mogla
zamisliti kako je gospođa Miller poslije gospodinu Milleru rekla: “Ta nosom
para oblake.”

188
 Odozgo se sad čula tutnjava jednoličnog bombardiranja. Čuli su timpane
velikih bombi, zvižduk granata i grmljavinu nedaleke pokretne topničke
bitnice. Temelji podruma svako toliko bi se zatresli pras i tras i dum dok su po
gradu lupale bombe. Emil je tulio, pas Billy je tulio, tulilo je i dvoje
ponajmanjih Millera. Svak u svoj glas, kao nemio kontrapunkt za Dormer und
Blitzen Luftwaffe. Strašna, beskrajna oluja. Očaj za mnom, i smrt preda mnom.
“Ti bokca, stari Fritz nam večeras stvarno hoće utjerati strah u kosti”,
rekao je gospodin Miller dok je mirno namještao svjetiljku baš kao da su na
kakvu logorovanju. On je u podrumu bio odgovoran za moral. Preživio je
rovove, poput Hugha, i tvrdio da je otporan na švapske prijetnje. Bila ih je
cijela družba, Crighton, Ralph, gospodin Miller, čak i Hugh: preživjeli su svoja
iskušenja u vatri, blatu i vodi i zaključili da se čovjeku to može dogoditi samo
jedanput u životu.
“Što li stari Fritz izvodi, ha?” smirujućim je glasom rekao jednomu od
manje, ustrašenije djece. “Ne da mi da se zdravo naspavam?” Nijemci su
gospodinu Milleru redovito dolazili pojedinačno, kao Fritz i Švabo, Otto,
Hermann, Hans, a katkad je i Adolf osobno šest i pol kilometara iznad njih
bacao svoj brizantni eksploziv.
Gospođa Miller (Dolly), utjelovljenje pobjede iskustva nad nadom (za
razliku od supruga), dijelila je “okrepu”, čaj, kakao, kekse i kruh s margarinom.
Milleri, moralno širokogrudna obitelj, nikad nisu oskudijevali u racioniranim
potrepštinama zahvaljujući najstarijoj kćeri Renee, koja je imala “veze”. Renee
je imala osamnaest godina i bila je stasala u svakom pogledu, a doimala se kao
posve laka djevojka. Gospođica Hartnell jasno je dala do znanja kako smatra da
Renee nipošto nije na visini, iako nije bila nesklona sudjelovati u potrošnji
namirnica koje je Renee donosila kući. Ursula je imala dojam da je mati
jednoga od manje Millerove djece zapravo Renee, a ne gospođa Miller, pa su
ga, praktično, jednostavno uklopili u obiteljsku zadrugu.
Reneeine su “veze” bile dvosmislene, no Ursula ju je prije nekoliko tjedana
primijetila u kavani hotela Charing Cross na prvom katu kako pijucka džin u
društvu dotjerana i očito prilično imućna muškarca kojemu je na čelu pisalo
“gangster”.
“Ako taj gospodin nije žmukler, ne znam tko jest”, nasmijao se Jimmy.
Jimmy, dijete rođeno u slavu mira nakon rata koji je trebao obilježiti kraj svih
ratova, kretao je u novi rat. Imao je nekoliko dana dopusta s vojne obuke pa su
se sklonili u hotel Charing Cross dok su na Strandu deaktivirali neeksplodiranu
bombu. Čuli su mornaričke topove montirane na kolica između Vauxhalla i
Waterlooa - bum-bum-bum - no bombarderi su tražili druge ciljeve i očito su
otišli dalje. “Zar tomu nikad kraja?” pitao je Jimmy.
“Izgleda.”

189
 “U vojsci je sigurnije”, nasmijao se. U vojsku je ušao kao običan vojnik, iako
su mu nudili čin. Rekao je da hoće biti s rajom. (“Ali valjda netko mora biti i
časnik?” mozgao je Hugh. “Pa bolje da taj ima zeru mozga u glavi.”)
Htio je iskustvo. Htio je biti pisac, govorio je, a što će mu bolje otkriti
visove i ponore ljudske sudbine nego rat? “Pisac?” rekla je Sylvie. “Strah me da
ga je u kolijevci ljuljala ruka zle vile.” Ursula je pretpostavljala da misli na Izzie.
Bilo joj je krasno družiti se s Jimmyjem. Jimmy je u borbenoj odori bio
naočit i puštali su ga kamo god bi pošli - u nepoćudne lokale u Dean Streetu i
Archer Streetu i Boeuf sur le Toit u Orange Streetu, koji je bio veoma
nepoćudan (ako ne i doslovno opasan), tako da se Ursula nad Jimmyjem
zamislila. Sve u svrhu proučavanja ljudske sudbine, rekao je. Pošteno su se
napili i malo pošašavjeli i sve je skupa bio itekakav predah od čučanj a u
podrumu Millerovih. “Obećaj da nećeš poginuti”, rekla je Jimmyju dok su poput
dva slijepca tapkali duž Haymarketa i slušali kako bombe s lica zemlje brišu
neki drugi dio Londona.
“Dat ću sve od sebe”, rekao je Jimmy.

*
Bilo joj je hladno. Od vode u kojoj je ležala još je više zebla. Morala se
pokrenuti. Može li se pokrenuti? Izgleda da ne može. Kako dugo već tu leži?
Deset minuta? Deset godina? Vrijeme je prestalo. Kao da je sve prestalo. Ostala
je samo grozna smjesa vonjeva. Bila je u podrumu. To je znala jer je vidjela
Mjehuriće, nekim su čudom ostali zalijepljeni za vreću pijeska blizu njezine
glave. Zar će umrijeti pogleda uprta u tu banalnost? A onda joj se banalnost
odjedanput učini dobrodošla jer se kraj nje pojavi jeziva prikaza. Strašna
sablast crnih očiju na sivu licu i raščupane kose zarila je pandže u nju. “Jeste li
mi vidjeli dijete?” rekla je sablast. Ursuli je trebalo nekoliko trenutaka da
shvati kako to nije sablast. Nego gospođa Appleyard, lica prekrivena
prljavštinom i prašinom od bombardiranja i išarana krvlju i suzama. “Jeste li
mi vidjeli dijete?” opet reče.
“Nisam”, prošapće Ursula, usta su joj bila suha od smeća koje je padalo, što
god bilo. Sklopila je oči, a kad ih je opet otvorila, gospođa Appleyard je nestala.
Možda je bila plod njezine mašte, možda je bila u bunilu. Ili je to možda zbilja
bila sablast gospođe Appleyard i obje su se našle u klopci nekoga pustog
predvorja pakla.
Pozornost joj opet privuče haljina Lavinije Nesbit koja je visjela sa zidne
lajsne kod Millerovih. No to nije bila haljina Lavinije Nesbit. Haljina ne bi imala
ruke. Ne rukave, nego ruke. Sa šakama. Na haljini nešto namigne Ursuli,
maleno mačje oko koje je uhvatio mladi Mjesec. S lajsne kod Millerovih visjelo

190
je tijelo Lavinije Nesbit bez glave i nogu. Bilo je to tako ludo da je Ursuli počeo
navirati smijeh. Nije prasnula jer se nešto pomaknulo - greda ili dio zida - i
zasuo ju je pljusak puderaste prašine. Srce joj je neobuzdano bubalo u prsima.
Boljelo je, kao tempirana bomba koja samo čeka da grune.
Prvi put osjeti da je hvata panika. Nitko joj nije dolazio u pomoć.
Ponajmanje raspamećeni duh gospođe Appleyard. Umrijet će sama u podrumu
u Argyll Roadu, a jedino će joj društvo biti Mjehurići i obezglavljeno truplo
Lavinije Nesbit. Da je Hugh tu, ili Teddy ili Jimmy, ili čak Pamela, oni bi se borili
da je izvuku, da je spase. Bilo bi im stalo. No ovdje nema nikoga komu bi bilo
stalo. Čula se kako cvili poput ozlijeđene mačke. Kako je samu sebe žalila, kao
da je netko drugi.

*
Gospođa Miller je rekla: “No, mislim da bi svima dobro došla fina šalica kakaa,
ne?” Gospodin Miller se opet uzrujavao zbog Nesbitica pa je Ursula, kojoj je
klaustrofobije podruma već bilo preko glave, rekla: “Ja ću ih potražiti” i ustala
s klimave jedaće stolice baš kad je zviju i fiju objavilo dolazak brizantne
bombe. Čuo se golem udar groma i silno krcanje jer se zid pakla iznenada
raskolio i sve zloduhe pustio van, a slijedilo je strahovito usisavanje i sabijanje,
kao da joj netko iz tijela isisava utrobu, pluća, srce i želudac, čak i očne
jabučice. “Posljednji i vječni dan pozdravite.” To je to, pomislila je. Ovako ću
umrijeti.

U tišinu prodre glas, takoreći njoj kraj uha, muški glas koji je govorio: “Dajte,
gospođice, hajde da vas pokušamo izvući, može?” Ursula mu je vidjela lice,
prljavo i znojno kao da je prokopao tunel da dođe do nje. (Pretpostavljala je da
doista jest.) Iznenadila se kad ga je prepoznala. Bio je to jedan od njihovih
mjesnih nadzornika Protuzrakoplovne zaštite, prinova.
“Kako se zovete, gospođice? Možete li mi reći?” Ursula promrmlja svoje
ime, no znala je da nije ispalo kako treba. “Urry?” pitao je. “A što bi to bilo -
Mary? Susie?”
Nije htjela umrijeti kao Susie. No je li to bitno?
“Beba”, promumljala je nadzorniku.
“Beba?” oštro će on. “Imate bebu?” Malo odstupi pa nešto dovikne nekomu
tko se nije vidio. Čula je i druge glasove i shvatila da se okupilo mnogo ljudi.
Kao u znak potkrepe, nadzornik reče: “Svi smo došli da vas izvučemo. Plinarci
su isključili plin i začas ćemo vas iznijeti. Bez brige. Sad mi recite što je bilo s
bebom. Jeste li je držali na rukama? Je li još malena?” Ursula se sjeti Emila, koji

191
je bio težak poput bombe (u čijem se naručju zatekao kad je glazba prestala, a
kuća eksplodirala?) i pokuša progovoriti, ali shvati da opet cvili.
Odozgo nešto zaškripi i zastenje i nadzornik je zgrabi za ruku i reče: “Sve
je u redu, ja sam tu” i ona osjeti silnu zahvalnost i prema njemu i prema svim
ljudima koji su se mučili da je izvuku. Pa pomisli kako bi i Hugh bio zahvalan.
Na pomisao na oca se rasplače i nadzornik reče: “No, no, Susie, sve je u redu,
još malo pa ćemo vas izvući, kao pužića iz kućice. Dat ćemo vam fini čajić, ha?
Što kažete na to? Krasno, ha? I meni se pije.”

Činilo joj se da pada snijeg, na koži je osjetila sićušne ledene iglice. “Kako je
hladno”, promrmlja.
“Bez brige, vani ste u roku od keks, vidjet ćete”, reče nadzornik. Iskobelja
se iz kaputa koji je imao na sebi pa je pokrije. Za takav velikodušni manevar
nije bilo mjesta pa o nešto udari i oboje ih zaspe pljusak šute.
“Oh”, ona će nadzorniku jer iznenada osjeti silovitu mučninu, no navala
prođe pa se smiri. Sad je padalo lišće pomiješano s prašinom i pepelom i
pahuljicama mrtvih i odjedanput se našla pod hrpama poput hostija tanka
bukvina lišća. Mirisalo je na gljive i kresove i nešto slatko. Medenjake gospođe
Glover. Mnogo ljepše od kanalizacije i plina.
“Dajte, curo”, reče nadzornik. “Dajte, Susie, nemojte mi sad zaspati.”
Čvršće joj stisne ruku, no Ursula je gledala nešto što se svjetlucalo i obrtalo na
Sunčevu svjetlu. Kunić? Ne, zec. Pred očima joj se polako vrtio srebrni zeko.
Nešto hipnotično. U životu nije vidjela ništa ljupkije.

Vinula se u noć s krova. Stajala je u žitnu polju u vrelini sunca. Brala je maline
na stazi. Igrala se skrivača s Teddyjem. Kako je malena komična, rekao je
netko. Nije valjda nadzornik? I tada se spustio snijeg. Noćno nebo više nije bilo
daleko u visini, bilo je svagdje oko nje, poput topla, mračna mora.
Lebdjela je u zamračenje. Pokušala je nešto reći nadzorniku. Hvala. No više
nije bilo bitno. Ništa nije bilo bitno. Pao je mrak.

192
Sutra je krasan dan

193
 2. rujna 1939.

“Ne uzrujavaj se, Pammy”, reče Harold. “Zašto je tako tiho, gdje su ti dečki?”
“Prodala sam ih”, Pamela se razvedri. “Tri za dva.”
“Radije prespavaj ovdje, Ursula” ljubazno će Harold. “Bolje da sutra nisi
sama. Bit će grozan dan, znaš što hoću reći. Slušaj liječnika.”
“Hvala”, reče Ursula. “Ali već imam druge planove.”

Probala je žutu popodnevnu haljinu od crêpe de Chinea koju je prethodno tog

dana kupila u potrošačkoj groznici pred objavu rata u Kensington High
Streetu. Crêpe de Chine imao je uzorak - sićušne crne lastavice u letu. Divila joj
se, bolje rečeno, divila se sebi, bar onomu što je vidjela u zrcalu toaletnog
stolića, jer je morala stati na krevet da bi vidjela donju polovicu.
Kroz tanke zidove u Argyll Roadu Ursula je čula svađu gospođe Appleyard,
na engleskome, s nekim muškarcem - valjda zagonetnim gospodinom
Appleyardom - koji je dolazio i odlazio u razna doba dana i noći bez ikakva
primjetna rasporeda. Ursula ga je licem u lice srela samo jedanput, u prolazu
na stubama, i tad se zlovoljno zapiljio u nju i odjurio dalje bez pozdrava. Bio je
krupan muškarac, rumen i pomalo prasećeg lika. Ursula ga je mogla zamisliti
kako stoji iza mesarskog pulta ili tegli vreće u pivovari, iako je prema
podatcima gospođica Nesbit zapravo bio službenik osiguranja.
Za razliku od njega, gospođa Appleyard bila je mršava i boležljivo žuta, a
kad bi joj muž izbivao iz stana, Ursula bi je čula kako sama sebi žalobno pjeva
na nekom jeziku koji nije znala odrediti. Zvučao je istočnoeuropski. Kako bi
esperanto gospodina Carvera sad dobro došao, mislila je. (Naravno, samo kad bi
ga svi govorili.) Osobito u posljednje vrijeme, kad je u London nagrnulo toliko
izbjeglica. (“Čehinja je”, naposljetku su je izvijestile Nesbitice. “Nekoć nismo
znali gdje je Čehoslovačka, zar ne? Da bar i dan-danas ne znamo.”) Ursula je
pretpostavljala da je i gospođa Appleyard nekakva izbjeglica koja je, u potrazi
za sigurnom lukom u naručju engleskoga kavalira, umjesto njega našla
ratobornoga gospodina Appleyarda. Ursula je mislila da će, ako ikad čuje da
gospodin Appleyard doista tuče suprugu, morati pokucati na vrata i nekako ga
prekinuti, iako nije imala pojma kako bi to izvela.
Prepirka u susjednom stanu došla je do vrhunca i tu su se ulazna vrata
Appleyardovih odlučno i zaključno zalupila i sve je utihnulo. Čulo se kako
gospodin Appleyard, majstor bučnih izlazaka i ulazaka, topta niza stube i za
sobom vuče rep psovki na račun žena i tudinaca, a ugnjetavana je gospođa
Appleyard bila i jedno i drugo.

194
 Gorko je ozračje nezadovoljstva koje se probijalo kroza zidove zajedno s
još manje primamljivim mirisom kuhanoga kupusa doista bilo veoma
deprimirajuće. Ursula bi da joj izbjeglice budu osjećajne i romantične - u bijegu
za spas vlastitoga kulturnog života - a ne zlostavljane supruge činovnika
osiguranja. Što je s njezine strane bilo besmisleno nepravedno.
Sišla je s kreveta i malo se zavrtjela pred zrcalom. Haljina joj je pristajala,
nije izgubila liniju iako je već na pragu tridesete. Hoće li se jednog dana raširiti
do Sylviena matronskog obujma? Sad joj se čak činilo malo vjerojatnim da će
ikad imati vlastitu djecu. Sjećala se kako je držala Pamelinu dojenčad - sjećala
se i Teddyja i Jimmyja - neodoljivih osjećaja ljubavi i straha, očajničke želje da
ih zaštiti. Koliko bi ti osjećaji bili snažniji da je riječ o njezinome rođenom
djetetu? Možda bi bili tako snažni da ih ne bi mogla podnijeti.
Uz onaj popodnevni čaj kod John Lewisa Sylvie je pitala: “Nikad ne sjedneš
i zamisliš se nad sobom?”
“Kao što tvoje kokoši sjede na jajima?”
“‘Žena od karijere’” rekla je Sylvie, kao da te dvije riječi ne mogu ići u istu
rečenicu. “Usidjelica”, doda razmatrajući riječ. Ursula se pitala zašto joj se mati
toliko trudi da je rasrdi.
“Možda se nikad nećeš udati” rekla je Sylvie, kao da zaključuje stvar, kao
da je Ursuli život gotov.
“Zar bi to bilo tako loše? ‘Neudana kći’”, Ursula će i navali na glazirani
kolačić. “Jane Austen s tim nije imala problema.”

Digne haljinu preko glave pa u podsuknji i čarapama otapka do malene

praonice i na slavini natoči čašu vode, a zatim se dade u potragu za kojim
krekerom. Zatvorska hrana, pomisli, dobra vježba za ono što slijedi. Od
prepečenca za doručak pojela je samo Pamelin kolač. Nadala se da će večeras
od Crightona dobiti bar dobru večeru. Pozvao ju je da se nađu u Savoyu, rijetko
su imali takve javne sastanke i pitala se hoće li praviti drame, ili je sjena rata
dovoljno dramatična pa želi s njom o tome razgovarati.
Znala je da će sutra objaviti rat, iako se pred Pammy uglavnom pravila
blesava. Crighton joj je govorio svašta što ne bi smio ravnajući se time što su
“oboje potpisali Zakon o službenim tajnama”. (Ona pak njemu nije gotovo ništa
govorila.) On se u posljednje vrijeme opet kolebao i Ursula nije bila sigurna na
koju će stranu pasti, nije bila sigurna ni na koju stranu sama želi da padne.
Pozvao ju je da se nađu na piću, a molba je stigla na službenom papiru
Admiraliteta koji je zagonetno stigao dok je kratko izbivala iz ureda. Nije bio
prvi put da se Ursula zapitala tko donosi te poruke koje joj se na radnom stolu
pojavljuju kao da ih raznose vilenjaci. Mislim da vašem odjelu slijedi revizija,

195
pisalo je. Crighton je volio šifre. Ursula se nadala da vojno šifriranje nije tako
priprosto kao Crightonovo.
Gospođica Fawcett, jedna od njezinih pomoćnica, primijeti poruku koja je
ležala svima na očigled i pogleda je u panici. “Ti bokca”, reče. “Stvarno? Slijedi
nam revizija?”
“Netko misli da je duhovit” rekla je Ursula i u nevjerici shvatila da rumeni.
Te golicave (ako ne i doslovno prostačke), no naoko bezazlene poruke
Crightonu nekako nisu bile slične. Mislim da je ponestalo olovaka. Ili Jeste li
napunili tintarnice? Ursuli bi bilo draže da nauči Pitmanovu stenografiju, ili
više diskrecije. Ili, još bolje, da jednostavno prestane.
Kad ju je vratar uveo u Savoy, Crighton ju je čekao u prostranu predvorju i,
umjesto da je otprati u Američki bar na katu, povede je uza stube do
apartmana na drugom katu. Sobom je očito dominirao golem i jastučast krevet.
O, znači, zato smo tu, pomisli.
Procijenila je da crêpe de Chine ne odgovara prilici pa je odjenula
kraljevski plavi saten - jednu od njezine tri fine večernje haljine - i sad je zbog
te odluke požalila jer će joj je Crighton, ako je suditi prema običaju, prije svući
nego je počastiti prvorazrednim obrokom.
Volio ju je razodijevati, volio ju je gledati. “Poput kakva Renoira”, rekao je,
iako o umjetnosti nije znao bogzna što. Bolje Renoir nego Rubens, mislila je ona.
Ili Picasso, kad smo već kod toga. Njemu je mogla zahvaliti na veliku daru što
vlastitu golotinju može promatrati uz minimum kritičnosti, ili čak bez nje.
Moira je navodno bila žena od flanelskih spavaćica do poda i pogašenih
svjetala. Katkad se Ursula pitala preuveličava li Crighton supruginu krutost.
Jedanput ili dvaput palo joj je na pamet da se otputi u Wargrave ne bi li uspjela
vidjeti prevarenu oštećenu suprugu i doznati je li doista tako staromodna.
Naravno, s Moirom od krvi i mesa (pretpostavljala je da je meso rubensovsko,
a ne renoarsko) problem bi bio što bi Ursuli bilo teško varati stvarnu osobu, a
ne zagonetku.
(“Ali ona jest stvarna osoba”, mozgala je Pamela. “Argument ti ne stoji.”
“Da, toga sam svjesna.” Bilo je to poslije, na Hughovu šezdesetom
rođendanu, prilično mrzovoljnoj zgodi u proljeće.)
Apartman je imao veličanstven pogled na rijeku, od mosta Waterloo do
Parlamenta i Big Bena, redom sjenovitih u smiraju dana. (“Ljubičasti čas.”)
Jedva je nazirala Kleopatrinu iglu, taman prst uperen u nebo. Ništa od
uobičajena bljeska i treperenja londonskih svjetala. Zamračenje je već počelo.
“Znači, gnijezdo nije bilo slobodno? U javnosti smo?” rekla je Ursula dok je
Crighton otvarao bocu šampanjca koja ih je čekala u orošenoj srebrnoj kanti.
“Slavimo?”

196
 “Opraštamo se”, reče Crighton kad joj se pridruži kraj prozora i preda joj
čašu.
“Opraštamo?” smeteno reče Ursula. “Doveo si me u fini hotel i pojiš me
šampanjcem da sa mnom definitivno raskineš?”
“Opraštamo se s mirom”, reče Crighton. “Opraštamo se sa svijetom u
kakvom smo dosad živjeli.” Digne čašu prema prozoru, nazdravi Londonu u
svom njegovu sumračnom sjaju. “Živio početak kraja”, mrko reče. “Ostavio sam
Moiru”, doda kao da je to nešto usputno, sitnica. Ursulu uhvati na prepad.
“A curice?” (Samo da provjerim, pomisli.)
“Sve. Život je odveć dragocjen da budeš nesretan.” Ursula se pitala koliko
ljudi diljem Londona te večeri govore istu stvar. Možda ne u tako ugodnu
okružju. A bit će i onih, naravno, koji te iste riječi govore da ostanu vjerni
onomu što već imaju, a ne da to hirovito odbace.
Odjedanput i nenadano u panici, Ursula reče: “Ne želim se udati za tebe.”
Nije shvatila koliko joj je do toga stalo dok nije izustila riječi.
“Ni ja se ne želim tobom oženiti”, reče Crighton i ona se začudo razočara.
“Unajmio sam stan u Egerton Gardensu”, reče on. “Mislio sam, možda bi se
htjela preseliti k meni.”
“Da stanujemo zajedno? Da živimo u grijehu u Knightsbridgeu?”
“Ako hoćeš.”
“Bože, baš si smion”, reče ona. “A tvoja karijera?”
On nemarno otpuhne. Znači, novi će mu Jylland biti ona, a ne rat.
“Bi li pristala? Ursula?”
Ursula je zurila kroz prozor u Temzu. Rijeka je već bila gotovo nevidljiva.
“Trebamo nazdraviti”, rekla je. “Kako kažu u mornarici – ‘Živjele dragane i
supruge - i neka se nikad ne sretnu’?” Kucne čašom o Crightonovu i reče:
“Skapavam od gladi, jest ćemo, ne?”

197
 Travanj 1940.

Automobilska truba dolje na ulici prekine tišinu nedjeljnog jutra u

Knightsbridgeu. Ursuli je nedostajao zvuk crkvenih zvona. Toliko je
jednostavnih stvari prije rata uzimala zdravo za gotovo. Da se bar može vratiti
u prošlost i pošteno uživati u njima.
“Čemu truba” reče Crighton, “kad imamo sasvim pristojno zvonce?”
Pogleda kroz prozor. “Stigao je,” reče, “ako je riječ o mladiću u trodijelnu
odijelu koji se napuhuje poput crvendaća.”
“Zvuči kao da jest on.” Iako Ursuli Maurice nije bio “mladić”, nikad ga nije
tako doživljavala, no pretpostavljala je da Crightonu jest mlad.
Hughu je bio šezdeseti rođendan i Maurice joj je nevoljko ponudio da je
odveze na proslavu u Lisjak. Bit će u autu s Mauriceom, daleko od svijeta, što je
novost, i to ne nužno dobra. Rijetko su bili sami skupa.
“Ima goriva?” rekao je Crighton i izvio obrvu, no to je prije bila izjava nego
pitanje.
“Ima vozača”, rekla je Ursula. “Znala sam da će Maurice iz rata izvući
koliko god može.” “Kojeg rata?” rekla bi Pamela. “Nasukala” se u Yorkshireu
bez ikakva društva osim šestorice sitnih dječaka i Jeanette, koja se pokazala ne
samo kao jaukalica, nego i kao “fainéante i pol. Od župničke sam kćeri više
očekivala. Tako je lijena da ja cijeli dan trčim i za njezinim i za svojim dečkima.
Dosta mi je te lakrdije od evakuacije, mislim da ćemo se uskoro vratiti kući.”
“Pretpostavljam da se doma ne može pojaviti u autu a da nije mene
povezao”, rekla je Ursula. “Maurice se ni pred kim ne želi ružno ponijeti, čak ni
pred vlastitom obitelji. Mora misliti na svoj ugled. Osim toga, njegovi su ondje i
večeras ih vozi natrag u London.” Maurice je Edwinu i djecu poslao u Lisjak za
uskršne praznike. Ursula se pitala zna li o ratu nešto što javnost ne zna - je li
vrijeme oko Uskrsa trebalo biti osobito opasno? Maurice je sigurno znao štošta
što drugi nisu znali, no Uskrs je prošao bez izgreda pa je pretpostavila da je to
valjda bio samo posjet unuka baki i djedu. Philip i Hazel bili su veoma
nemaštovita djeca i Ursula se pitala kako se slažu sa Sylvienim razularenim
evakuircima. “Na povratku s Edwinom i djecom bit će grozna gužva. Vozača da
i ne spominjem. No sila kola lomi i tako to.”
Automobilska se truba ponovno oglasila. Ursula se iz principa nije
obazirala. Kako bi se zlobno naslađivala, pomisli, da povede Crightona u
paradnoj mornaričkoj odori (koliko odličja, koliko zlatnih gajtana), veću

198
zvjerku od Mauricea u svakom pogledu. “Znaš, mogao bi poći sa mnom”, reče
mu. “Jednostavno nećemo spominjati Moiru. Ni curice.”
“Tebi je ondje dom?”
“Molim?”
“Rekla si: ‘ne može se pojaviti doma’. Nije li ti dom ovdje?” reče Crighton.
“Naravno da jest”, reče Ursula. Maurice je nestrpljivo koračao gore-dolje
pločnikom i ona pokuca na prozorsko okno da mu privuče pozornost, digne
kažiprst i afektirano izgovori “minuta”. On joj se namršti. “Tako se samo kaže”,
ona će i okrene se Crightonu. “U roditeljskoj si kući uvijek ‘doma’.”
“Zbilja? Ja nisam.”
Ne, mislila je Ursula, ti nisi. Crighton je “doma” bio u Wargraveu, makar
samo u mislima. I imao je pravo, naravno, ona stan u Egerton Gardensu nije
smatrala svojim domom. Bio je točka u vremenu, privremena postaja na još
jednom putovanju koje je prekinuo rat. “Možemo o tome raspravljati ako
hoćeš”, ljubazno reče ona. “Samo, znaš... Maurice vani stupa gore-dolje kao
kositreni vojnik.”
Crighton se nasmije. Njemu nikad nije bilo do rasprave.
“Veoma bih rado pošao s tobom i upoznao tvoju obitelj,” reče, “ali idem u
Citadelu.” Admiralitet je gradio podzemnu tvrđavu, Citadelu, na Horse Guards
Parade i Crighton je upravo selio svoj ured.
“Onda se vidimo poslije”, reče Ursula. “Kočija me čeka, a Maurice već
struže kopitom.”
“Prsten”, podsjeti je Crighton i Ursula reče: “Joj, da, naravno, zamalo sam
zaboravila.” Izvan ureda je počela nositi vjenčani prsten, forme radi, “za
trgovce i slično”. Nije htjela da momak koji raznosi mlijeko ili žena koja im je
dvaput na tjedan dolazila čistiti misle da je u nezakonitoj vezi. (Samu je sebe
iznenadila kako je sramežljiva.)
“Možeš zamisliti lavinu pitanja da to vide”, reče, skine prsten i ostavi ga na
stoliću u predvorju.
Crighton je površno poljubi u obraz i reče: “Lijepo se provedi.”
“To ne jamčim”, reče ona.

“Još nisi ulovila muškarca?” Izzie je pitala Ursulu. “Naravno,” reče i vedro se
okrene Sylvie, “ti već imaš - koliko ono unuka, sedmero, osmero?”
“Šestero. Možda si i ti baka, Izzie.”
“Molim?” reče Maurice. “Kako bi bila?”
“U svakom slučaju”, živahno reče Izzie. “Ursula nije pod pritiskom da
proizvede još jednoga.”

199
 “Proizvede?” Ursula će, a vilica puna hladetine s lososom zastane joj na
putu do usta.
“Izgleda da si ostala izvan uporabe”, reče Maurice.
“Molim?” vilica se vrati u tanjur.
“Vječna djeveruša...”
“Jedanput”, reče Ursula. “Djeveruša sam bila samo jedanput, Pameli.”
“To ću ja pojesti ako ti nećeš”, reče Jimmy i ukrade joj losos.
“Zapravo sam htjela.”
“Onda još gore”, reče Maurice. “Ni za djeverušu te neće nitko osim sestre.”
Zasmijulji se, prije kao školarac nego muškarac. Na nevolju, sjedio je predaleko
da ga udari nogom ispod stola.
“Bonton, Maurice”, promrmlja Edwina. Koliko bi te puta na dan razočarao
da si s njim u braku, pitala se Ursula. U potrazi za argumentima protiv braka
činilo joj se da nema boljega od Mauricea. Naravno, Edwina se sada furila zbog
vozača jer se ispostavilo da je vozač veoma privlačna djevojka iz pričuvnih
teritorijalnih snaga u odori. Sylvie je djevojku (zvala se Penny, no to su svi
smjesta zaboravili) dovela u neugodnu situaciju kad je pod svaku cijenu tražila
da im se pridruži za stolom, iako bi ona očito radije čekala kraj auta ili u
kuhinji s Bridget. Zaglavila je na tijesnom kraju stola s evakuircima i Edwina ju
je neprestano ledeno odmjeravala. Maurice ju je pak pomno ignorirao. Ursula
je u to pokušala učitati nekakvo značenje. Da je bar Pamela tu, ona odlično čita
ljude, iako možda ne tako dobro kao Izzie. (“I tako, vidim da je Maurice bio
nestašan. Što jest, jest, cura je komad. Koji bi muškarac odolio ženi u odori?”)
Philip i Hazel pokorno su sjedili između roditelja. Sylvie Mauriceova djeca
nikad nisu bila osobito draga, dok je očito uživala u svojim evakuircima,
Barryju i Bobbyju (“moji bistri bumbari”), koji su upravo puzali pod
neoklasicističkim jedaćim stolom i prilično se mahnito hihotali. “Vragu su iz
torbe ispali”, blago je govorila Sylvie.
Bridget i Sylvie izribale su i ulaštile evakuirce, kako su ih svi drugi zvali,
kao da im je status jedino određenje, tako da se vanjštinom doimaju bezazleno,
no obješenjačku im narav ništa nije moglo prikriti. (“Kakve male napasti” rekla
je Izzie i zgrozila se.) Ursuli su bili simpatični, podsjećali su je na malene
Millere. Da su psi, neprestano bi mahali repom.
Sylvie je sad imala i par pravih štenaca, razdražljive crne labradore koji su
također bili braća. Zvali su se Hector i Hamish, no očito su ih zbirno i bez
razlike doživljavali kao “pse”. Psi i evakuirci po svoj su prilici pridonijeli nekoj
novoj otrcanosti u Lisjaku. Činilo se da se Sylvie lakše miri s ovim ratom nego
što se ikad pomirila s prethodnim. Hugh baš i ne. “Natjerali” su ga da obučava
Narodnu zaštitu i još je tog jutra nakon nedjeljne mise poučavao “gospođe” iz
mjesne crkve kako rabiti nožnu crpku za gašenje požara.

200
 “Je li to prikladno za dan Gospodnji?” pitala je Edwina. “Ja sam sigurna da
je Bog na našoj strani, ali...” Prekinula se jer se nije bila u stanju zauzeti za
neko teološko stajalište iako je bila “revna kršćanka”, što je, prema Pamelinim
riječima, značilo da djeci dijeli snažne pljuske i tjera ih da doručkuju što nisu
pojela za večeru.
“Naravno da jest prikladno”, reče Maurice. “Ja kao organizator narodne
obrane - “
“Ne mislim da sam ‘ostala izvan uporabe’, kako ti ljupko kažeš”,
razdražljivo ga prekine Ursula. Opet je letimice uhvati želja da pri ruci ima
odličjima i gajtanima okićenoga Crightona. Kako bi se Edwina užasnula da zna
za Egerton Gardens. (“A kako je admiral?” poslije je u vrtu sotto voce pitala
Izzie, poput urotnice, jer je, naravno, ona znala. Izzie je sve znala, a ako nije
znala, lako bi ispipala. Poput Ursule, bila je špijunski tip. “Nije admiral”, rekla
je Ursula. “Ali je dobro, hvala”)
“Tebi je posve dobro samoj”, Teddy reče Ursuli. “Za vlastite sjajne oči
vjerena”, i tako to. Teddy je vjerovao u pjesništvo, kao da je dovoljno citirati
Shakespearea da se duhovi smire. Ursula je mislila da je sonet koji citira o
sebičnosti, no to je prešutjela jer je Teddy mislio dobronamjerno. Očito, za
razliku od svih ostalih, koji kao da su se baš zakvačili za njezin neudani status.
“Za Boga miloga, ima samo trideset godina”, opet se ubacila Izzie. (Da bar
svi ušute, mislila je Ursula.) “Na kraju krajeva”, Izzie je bila uporna, “ja sam se
udala s preko četrdeset.”
“A gdje ti je muž?” pitala je Sylvie dok joj je pogled kružio oko
neoklasicističkog stola - produžili su ga s obje strane da svi stanu. Glumila je
zbunjenost (nije joj pristajalo). “Kao da ga ovdje ne vidim.”
Izzie je odabrala ovu priliku da se pojavi (“Nepozvana, kao obično”, rekla
je Sylvie) da Hughu čestita na šest desetljeća života (“Međaš.”). Ostale su
Hughove sestre procijenile da je putovanje u Lisjak “prevelik izazov”.
“Kakva je to banda rospija” poslije je Izzie rekla Ursuli. Izzie jest bila
najmlađa, ali nikad nije bila mezimica. “Hugh im je oduvijek predobar.”
“Svima je predobar”, reče Ursula i iznenadi se, čak se i preplaši, kad
ustanovi da joj pri pomisli na očevu pouzdanu narav naviru suze.
“Joj, nemoj”, reče Izzie i preda joj čipkastu pjenu koja je navodno mogla
proći pod rupčić. “Još ćeš i mene rasplakati.” Zvučalo je nevjerojatno jer se to
nikad prije nije dogodilo.
Izzie je tom prigodom također odlučila objaviti svoj skori odlazak u
Kaliforniju. Njezinu mužu, slavnom dramatičaru, ponudili su posao scenarista
u Hollywoodu. “Onamo idu svi Europljani”, rekla je.
“Sad si pak Europljanka?” rekao je Hugh.

201
 “Nismo li svi?”

Okupila se cijela obitelj, osim Pamele, kojoj je putovanje doista bilo prevelik
izazov. Jimmy je uspio iskamčiti dva dana dopusta, a Teddy je doveo Nancy.
Hugha je po dolasku primila u zagrljaj koji osvaja i rekla: “Sretan rođendan,
gospodine Todd”, pa mu uručila dar u ljupku omotu od starih tapeta koje je
pokupila kod Shawcrossovih. Bio je to primjerak Upravitelja. “Prvo izdanje”,
rekla je Nancy. “Ted je rekao da volite Trollopea.” (Tu činjenicu kanda nitko
drugi u obitelji nije znao.)
“Dobri stari Ted”, rekao je Hugh i poljubio je u obraz. A Teddyju reče:
“Kakvu milu djevojku imaš. Kad ćeš je zaprositi?”
“O,” rekla je Nancy dok je kroza smijeh rumenjela, “za to ima vremena.”
“Nadam se”, rekla je sumorna Sylvie. Teddy je dotle završio osnovnu
zrakoplovnu obuku (“Ima krila!” rekla je Nancy. “Poput anđela!”) i čekao je da
ga brodom otpreme u Kanadu na letačku obuku. Kad se osposobi, vratit će se
na mjesto u operacijskoj jedinici za obuku.
Veća je opasnost da će poginuti u OJO-i, rekao je, “nego pri pravom
bombardiranju”. To je bila istina. Ursula je imala znanicu u Ministarstvu
ratnog zrakoplovstva. (Posvuda je imala znanice, kao i svi.) Skupa su jele
sendviče u St James’s Parku i tmurno razmjenjivale statističke podatke, unatoč
bauku Zakona o službenim tajnama.
“No, to mi je velika utjeha”, rekla je Sylvie.
“Au!” pod stolom zacvili jedan evakuirac. “Neki me klipan udario nogom.”
Svi nagonski pogledaju Mauricea. Nešto je hladno i vlažno njuškalo Ursuli
ispod suknje. Iskreno se nadala da je jedan od pasa, a ne evakuirac. Jimmy je
uštipne za mišicu (prilično snažno) i reče: “Stvarno su naporni, ne?”
Sirota teritorijalka - i nju je određivao status, kao evakuirce i pse -
izgledala je kao da će se svaki čas rasplakati.
“Čujte, je li vam dobro?” upita je vječno brižna Nancy.
“Ona je jedinica” ravnodušno reče Maurice. “Jedinci ne razumiju radosti
obiteljskog života.” To poznavanje teritorijalkine pozadine očito je osobito
razbjesnilo Edwinu pa je stisnula nož za maslac u ruci kao da njime kani
nekoga napasti - Mauricea ili teritorijalku ili, prema svemu sudeći, bilo koga u
dosegu noža. Ursula se pitala koliko ti nož za maslac može nauditi.
Pretpostavljala je, dovoljno.
Nancy skokom ustane od stola i reče teritorijalki: “Dođite, idemo prošetati,
baš je krasan dan. U šumi će biti zvončića, ako ste raspoloženi za malo
hodanja.” Uhvati je pod ruku i takoreći izvuče iz prostorije. Ursula se
premišljala bi li otrčala za njima.

202
 “Snubljenje je braku poput veoma duhovita prologa veoma dosadnoj drami”,
reče Izzie kao da ih ništa nije prekinulo. “Tako je netko rekao.”
“Congreve”, reče Sylvie. “Kakve to veze ima s bilo čim, za ime svijeta?”
“Samo kažem” reče Izzie.
“Naravno - ti si udana za dramatičara, ne?” reče Sylvie. “Kojeg mi nikad ne
viđamo.”
“Svatko ima svoj put”, reče Izzie.
“Joj, molim te”, reče Sylvie. “Poštedi nas svoje pseudofilozofije.”
“Za mene je bit braka sloboda”, reče Izzie. “Za tebe je bit braka oduvijek
bila uzrujavanje i sputanost.”
“Za ime svijeta, kakve su ti to priče?” reče Sylvie. (I ostatak stola ostao je u
čudu.) “Baš lupetaš.”
“Ta kakav bi život inače vodila?” vedro nastavi Izzie (ili nemilice, ovisi
kako gledate). “Koliko se ja sjećam, imala si sedamnaest godina, bez prebijena
groša, kći pokojnog slikara koji je bankrotirao. Bog zna što bi s tobom bilo da
nije ujahao Hugh i spasio te.”
“Ničega se ti ne sjećaš, tad si još bila dijete.”
“Zanemarivo. I naravno, ja - “
“Joj, daj ušuti”, umorno reče Hugh.
Bridget razbije napetost (sad kad više nije bilo gospođe Glover, to joj je u
Lisjaku često bila glavna uloga) kad uđe u blagovaonicu visoko noseći pečenu
patku.
“Patka à la surprise”, reče Jimmy jer su, naravno, svi očekivali pile.

Nancy i teritorijalka (“Penny”, sve je podsjećala Nancy) vratile su se na vrijeme

da dobiju podgrijane tanjure. “Imaš sreću da si uopće dobila mesa”, reče Teddy
Nancy dok joj je pružao tanjur. “Od sirote su ptice ostale samo kosti.”
“Na patki nemaš što pojesti”, reče Izzie dok je palila cigaretu. “Jedva bude
mesa za dvije osobe, stvarno ne znam što si mislila.”
“Mislila sam da smo u ratu”, reče Sylvie.
“Da sam znala da planiraš patku,” Izzie je bila neumorna, “potražila bih
nešto izdašnije. Poznajem čovjeka koji može sve nabaviti.”
“Tko će ako ne ti”, reče Sylvie.
Jimmy Ursuli pruži jadac pa oboje glasno i znakovito Hughu požele ugodan
rođendan.
Pomilovanje je donijela pojava torte, maštovite slastice koja se, naravno,
uglavnom osnivala na jajima. Na stol ju je iznijela Bridget. Ona ni od čega nije
znala napraviti osobitu zgodu pa ju je bez kerefeka iskrcala pred Hughom.

203
Prisilio ju je da sjedne za stol. “Ja na vašem mjestu ne bih”, čula je Ursula kako
teritorijalka tiho mumlja.
“Ti si dio obitelji, Bridget”, reče Hugh. Nitko drugi u obitelji, mislila je
Ursula, ne rinta od jutra do mraka kao Bridget. Gospođa Glover otišla je u
mirovinu i preselila se jednoj od sestara, a na to ju je ponukala Georgeova
nagla, iako ne i neočekivana smrt.
Taman kad je Hugh udahnuo punim plućima, prilično teatralno jer je
trebao ugasiti samo jednu simboličnu svjećicu, iz predvorja se začuje veliko
komešanje. Jedan od evakuiraca pođe istražiti što se zbiva i vrati se s viješću
da je u pitanju “Neka žena s gomilom vražje djece!”

*
“Kako je bilo?” pitao je Crighton kad je napokon stigla kući.
“Pammy se vratila - mislim, definitivno”, reče ona odlučivši se za vrhunac
proslave. “Izgledala je krepano. Došla je vlakom, s tri sinčića i naprščetom, daj
zamisli! Putovala je satima.”
“Noćna mora”, suosjećajno reče Crighton.
(“Pammy!” rekao je Hugh. Izgledao je kao da mu je silno drago.
“Sretan rođendan, tata”, rekla je Pamela. “Nažalost, samo mi, bez darova.”
“Više nego dovoljno”, rekao je ozareni Hugh.)
“Skupa s prtljagom i psom. Neuništiva je. Dotle je moje putovanje kući bilo
noćna mora posve druge vrste. Maurice, Edwina, njihova malodušna djeca i
vozačica. Ispostavilo se da je vrlo ljupka teritorijalka.”
“Ti Boga,” reče Crighton, “kako mu to polazi za rukom? Ja se već
mjesecima pokušavam dokopati kakve cure iz Ratne mornarice.” Ona se
nasmije i zadrži se u kuhinji dok je on oboma kuhao kakao. Pili su ga u krevetu
i ona ga je uveseljavala dogodovštinama tog dana koje je malo dokitila
(smatrala je da ga je dužna zabaviti). Na kraju krajeva, u čemu je razlika
između njih i bilo kojeg bračnog para? Možda u ratu. Možda i nije.
“Mislim da ću morati otići u dragovoljke ili nešto slično”, reče. Sjetila se
teritorijalke. “Da ‘dam svoj obol’ kako kažu. Zasučem rukave. Svaki dan čitam
izvješća o ljudima koji čine junačka djela, a ja i dalje sjedim skrštenih ruku.”
“Već daješ svoj obol”, reče on.
“Kako? Podupirem mornaricu?”
On se nasmije i prevrne pa je privuče u naručje. Sitno joj je ljubio vrat i
dok je tako ležala, sine joj kako postoji mogućnost da je sretna. Ili u svakom
slučaju, mislila je dalje, pa izoštri tu pomisao, onoliko sretna koliko u ovom
životu možeš biti.

204
 “Dom”, sinulo joj je na mučnoj vožnji na povratku u London, nije u Egerton
Gardensu, nije čak ni u Lisjaku. Dom je ideja i, poput Arkadije, ostao je
izgubljen u prošlosti.
Dan je u sjećanju već obilježila kao “Hughov šezdeseti rođendan” i dodala
ga na popis obiteljskih zgoda. Poslije, kad bude shvatila da su tada posljednji
put svi bili na okupu, poželjet će da je bila pozornija.

*
Ujutro se probudila kad joj je Crighton na pladnju donio čaj i prepečenac. Na
njegovoj je kućevnosti prije mogla zahvaliti Ratnoj mornarici nego Wargraveu.
“Hvala ti”, rekla je dok se koprcala da se uspravi u krevetu, još iscrpljena
od jučerašnjeg dana.
“Nažalost, imam loše vijesti”, rekao je i razgrnuo zastore.
Pomislila je na Teddyja i Jimmyja, iako je znala da su bar tog jutra na
sigurnome svaki u svojoj postelji u Lisjaku i dijele sobu iz djetinjstva koja je
nekoć bila Mauriceova.
“Kakve loše vijesti?” upita.
“Norveška je pala.”
“Sirota Norveška”, ona će i gucne vrući čaj.

205
 Studeni 1940.

Pamela je poslala paket odjeće za bebu koju je Gerald prerastao i Ursula se

sjeti gospođe Appleyard. Možda se i ne bi sjetila gospođe Appleyard jer nije
ostala u vezi sa stanarima Argyll Roada otkako se preselila u Egerton Gardens i
sad joj je bilo poprilično žao jer su joj gospođice Nesbit bile drage i često se
pitala kako se nose s nemilosrdnim bombardiranjima. No onda je prije
nekoliko tjedana slučajno srela Renee Miller.
Ursula je otišla “u život”, kako bi on to rekao, s Jimmyjem, koji je u
prijestolnici imao nekoliko dana dopusta. Zaglavili su u hotelu Charing Cross
zbog neeksplodirane bombe - katkad joj se činilo da su veća gnjavaža od
bombi koje eksplodiraju - pa su se sklonili u kavanu na prvom katu.
“Prijeko je neka flundrasta djevojka, vidiš joj samo ruž i zube, a očito te
poznaje.”
“Ti bokca, Renee Miller”, reče Ursula kad primijeti kako joj Renee gorljivo
maše. “A tko li je samo onaj muškarac s njom? Izgleda kao gangster.”
Renee je bila sva srdačna, kao da su u nekome prošlom životu ona i Ursula
bile najbolje prijateljice (“Živahna djevojka” nasmijao se Jimmy nakon što su
pobjegli) i svakako je htjela da popiju piće s njom i “Nickyjem”. Nickyja ta
zamisao baš i nije oduševila, no svejedno im je pružio ruku i pozvao konobara.
Renee je Ursulu izvijestila “čega ima” u Argyll Roadu, iako se očito malo
što promijenilo otkako je prije godinu dana otišla u Egerton Gardens, osim što
je sad vojska dobila gospodina Appleyarda, a gospođa Appleyard je dobila
dijete. “Sina”, rekla je Renee. “Maloga krampusa.” Jimmy prasne u smijeh i
reče: “Volim kad cura zna reći popu pop.” Nickyju je Jimmyjeva privlačnost
vidno išla na živce, osobito jer je Renee, iskapivši još jedan razvodnjeni džin,
počela (reklo bi se gotovo profesionalno) s njim očijukati.
Ursula je čula da je netko spomenuo kako su neeksplodiranu bombu
deaktivirali, pa kad je Renee rekla: “Naruči još jednu rundu, Nicky” a Nicky je
počeo mrko gledati, Ursula pomisli kako bi bilo razborito krenuti dalje. Nicky
im nije dopustio da plate, kao da je to stvar principa. Ursula baš i nije znala želi
li išta dugovati čovjeku njegova kalibra. Renee je zagrli i poljubi i reče: “Dođite
posjetiti bakice, oduševit će se” i Ursula obeća da hoće.
“Mili Bože, mislio sam da će me pojesti” reče Jimmy dok su manevrirali
oko krša u Henrietta Streetu.

206
Ispunila je obećanje Renee, ponukao ju je paket Geraldove stare odjeće. U
Argyll Road stigla je malo poslije šest, bar je jedanput uspjela ranije otići s
posla. Na kraju ipak još nije nosila nikakvu odoru jer joj se činilo da između
posla i bombi jedva stigne jesti i disati. “Tvoj posao i jest ratni”, istaknuo je
Crighton. “Meni se čini da već imaš pune ruke. Kako je u Ministarstvu blage
zabitnosti?”
“Ma znaš. Gužva.” Trebalo je registrirati gomile podataka. Svaki bi pojedini
incident - s tipom bombe, štetom, brojem poginulih ili ozlijeđenih (zbroj je
strahovito rastao) - prešao preko njihovih stolova.
Tu i tamo otvorila bi žuti fascikl i našla ono što je nazivala “sirovinom” -
tipkana izvješća protuzrakoplovne zaštite, ili čak rukom pisana izvješća na
kojima su se osnivala - pa bi se zapitala kako je u jeku bitke, jer nisu li
bombardiranja upravo to? Katkad bi naišla na karte štete od bombi, jedanput i
na jednu koju je iscrtao Ralph. Na poleđini ju je potpisao blijedom, takoreći
posve nečitljivom olovkom. Bili su prijatelji, upoznala ga je na tečaju
njemačkoga, iako je on jasno dao do znanja kako bi mu bilo drago kad bi jedno
drugomu značili i nešto više. “Tvoj drugi muškarac” zvao ga je Crighton, to ga
je zabavljalo.
“Kako lijepo od vas”, reče gospođa Appleyard kad joj se Ursula pojavila na
vratima s paketom odjeće. “Molim vas, uđite.”
Ursula nevoljko prijeđe prag. Negdašnji se vonj kuhanoga kupusa sada
miješao i s drugim neprivlačnim mirisima koje dojenče može širiti. Nažalost,
Reneeina se procjena ljupkosti djeteta gospođe Appleyard, ili - njezina
nedostatka, pokazala točnom - bio je “mali krampus”.
“Emil”, reče gospođa Appleyard i preda ga Ursuli da ga uzme na ruke. Kroz
gumene je gaćice osjećala da je mokar. Malo je nedostajalo da ga odmah vrati.
“Emil?” reče njemu i napravi grimasu pa mu se široko osmjehne s usiljenom
vedrinom. On je u nju zurio prilično neprijateljski, nije bilo dvojbe tko mu je
otac.
Gospođa Appleyard ponudi je čajem, a Ursula se ispriča i odjuri uza stube
do gnijezda Nesbitica.
Bile su dobroćudne kao uvijek. Zacijelo je lijepo živjeti sa sestrom, mislila je
Ursula. Ne bi imala ništa protiv da ostatak života provede s Pamelom.
Ruth štrkljastim prstićima uhvati njezin prst. “Udali ste se! Baš divno.”
Kvragu, pomisli Ursula, zaboravila je skinuti vjenčani prsten. Dvoumila se:
“Pa...” a kad uvidi kako je situacija složena, naposljetku skromno reče: “Da,
očito.” Obje su joj slavodobitno čestitale, kao na kakvu spektakularnu
postignuću.
“Šteta da nemate zaručnički prsten”, reče Lavinia.

207
 Ursula je zaboravila koliko vole bižuteriju i bilo joj je žao da im nije što
donijela. Imala je kutijicu starih kopči i ukosnica od štrasa koju joj je dala Izzie
i znala je da bi ih razveselila.
Lavinia je nosila emajlirani broš u obliku crne mačke. Na mjestu oka
žmirkao je maleni lažni dijamant. Ruth je na vrapčja prsa prikvačila tešku
gromadu topaza. Izgledala je kao da bi se njezino neznatno tijelo pod njom
moglo prevaliti.
“Mi smo kao svrake”, nasmije se Ruth. “Volimo sve blještave sitnice.”
Pristavile su vodu za čaj i sve sretne dizale strku oko toga čime bi je
nahranile - prepečencem s Marmiteom ili s pekmezom - kad se začuje pakleni
ćurlik sirene. Ursula pogleda kroz prozor. Aviona još nije bilo na vidiku, iako je
reflektor već šarao crnim nebom. Prekrasan je mladi Mjesec probo srp svjetla
u crnilu.
“Dođite, mila, idemo k Millerima u podrum”, reče iznenađujuće poletna
Lavinia. “Svaka je noć nova pustolovina”, doda Ruth dok su prikupljale gomilu
stvari - šalove i šalice, knjige i krpanje. “Ručna svjetiljka, nemoj zaboraviti
svjetiljku!” veselo reče Lavinia.
Kad su stigle do prizemlja, nekoliko ulica dalje zatutnji bomba. “Joj, ne!”
reče Lavinia. “Zaboravila sam pletivo.”
“Idemo natrag, mila”, reče Ruth, a Ursula reče: “Ne, morate se skloniti.”
“Pletem štramplice za bebu gospođe Appleyard” reče Lavinia kao da je to
dovoljan razlog da stavi život na kocku.
“Ne brinite se za nas, mila”, reče Ruth. “Vraćamo se za tren oka.”
“Za Boga miloga, ako baš ne možete bez njega, otići ću ja”, reče Ursula, no
stare su im kosti već škripale uza stube, a nju je gospodin Miller tjerao dolje u
podrum.
“Renee, Dolly, svi - pogledajte tko je došao svomu starom društvu!” objavi
stanarima kao da je Ursula varijetetska točka.
Zaboravila je koliko Millerovih ima i kako gospođica Hartnell zna biti
uštogljena i kako je gospodin Bentley istinski čudan. Što se pak Renee tiče, kao
da je posve zaboravila žar njihova prethodnog susreta i reče samo: “Joj, Bože,
još će nam jedna osoba disati zrak u ovoj rupetini.” Renee je - nevoljko - u krilu
njihala razdražljivog Emila. Imala je pravo, doista su bili u rupetini. U Egerton
Gardensu sklanjali su se u prilično ugodan podrum, iako je Ursula (a i Crighton
ako se zatekao kod kuće) često na svoju ruku znala ostati u vlastitom krevetu.
Ursula se sjeti vjenčanog prstena i pomisli kako bi se Hugh i Sylvie zbunili
da ga vide na njezinu tijelu kad bi poginula u zračnom udaru. Bi li Crighton
došao na sprovod i objasnio? Nije ga stigla skinuti jer joj Renee iznenada gurne
Emila u ruke čas prije nego što zgradu potrese golema eksplozija.

208
 “Ti bokca, stari Fritz nam večeras stvarno hoće utjerati strah u kosti”,
veselo reče gospodin Miller.

Navodno se zvala Susie. Nije imala pojma, zbilja se nije mogla ničega sjetiti. Iz
mraka ju je uporno zvao neki muškarac. “Dajte, Susie, nemojte sad zaspati” i:
“Što kažete na fini čajić kad se izvučemo odavde, ha, Susie?” Gušila se od
pepela i prašine. Osjetila je da se nešto u njoj nepopravljivo rasparalo.
Popucalo. Bila je zlatna zdjela. “Zapravo, veoma džejmsovski”, čula je kako
Teddy kaže. (Je li on to rekao?) Bila je veliko stablo (kako čudno). Bilo joj je
veoma hladno. Čovjek ju je držao za ruku, stiskao je. “Dajte, Susie, ostanite
budni.” No nije mogla, mekani ju je mrak mamio obećanjem sna, beskrajna sna,
i snijeg je počeo nježno padati dok je nije potpuno zavio i sve je utonulo u
mrak.

209
Sutra je krasan dan

210
 Rujan 1940.

Crighton joj je nedostajao, i to više nego što je dala do znanja i njemu i Pameli.
Noć prije objave rata unajmio je sobu u Savoyu, a ona se dotjerala u svojoj finoj
kraljevski plavoj satenskoj haljini samo da bi joj on objavio kako trebaju staviti
točku (“oprostiti se jedno od drugoga”). “Bit će krvi do koljena”, rekao je, no
nije bila sigurna misli li na rat ili na njih dvoje.
Unatoč oproštaju ili možda baš zbog njega, završili su u krevetu i on joj je
dugo govorio koliko će mu nedostajati “ovo tijelo”, “obrisi tvoje puti” “ovo
ljupko lice” i tako dalje dok joj nije dojadilo pa je rekla: “No ipak ti želiš da se
rastanemo, a ne ja.”
Pitala se vodi li ljubav s Moirom na isti način - u istoj mjeri ravnodušno i
strastveno - no to je bilo jedno od onih pitanja koja ne možeš postaviti da ti
slučajno ne bi rekao istinu. Pa što onda, vraća se Moiri. Možda jest pokvarena
roba, ali svejedno je njezin.
Sutradan ujutro doručkovali su u sobi i zatim poslušali Chamberlainov
govor. Apartman je imao radio. Nedugo zatim začula se sirena, no začudo, ni
jedno ni drugo nije uhvatila panika. Sve se skupa doimalo vrlo nestvarnim.
“Pretpostavljam da samo ispituju”, rekao je Crighton. Ursula je pomislila kako
će odsad stalno biti na ispitu.
Napustili su hotel i pješice krenuli obalom Temze do Westminsterskog
mosta, gdje su nadzornici Protuzrakoplovne zaštite puhali u zviždaljke i vikali
da je uzbuna gotova. Drugi su duž obale vozili bicikle sa znakovima na kojima
je pisalo Prestanak opasnosti i Crighton je rekao: “Mili Bože, ako nam je pod
zračnim udarom ovo domet, bojim se što nas čeka.” Duž mosta su slagali vreće
s pijeskom, slagali su ih posvuda, i Ursula je mislila kako je sva sreća da na
svijetu ima toliko pijeska. Pokušala se sjetiti stihova iz Morža i tesara. Da
sedam cura sa sedam metli - no dotle su već stigli do Whitehalla i Crighton joj
prekine tijek misli jer je uhvati za obje ruke i reče: “Sad moram poći, mila” a
načas je zvučao kao prilično jeftina i sentimentalna filmska zvijezda. Odlučila
je da će do kraja rata živjeti kao redovnica. Tako je mnogo lakše.
Gledala ga je kako ide Whitehallom i iznenada je obuzme strašan osjećaj
samoće. Možda se ipak vrati u Finchley.

211
 Studeni 1940.

S druge je strane zida čula kako se Emil tuži, a gospođa Appleyard ga

umirujuće kori. Počne pjevati uspavanku na svom jeziku: materinski jezik,
pomisli Ursula. Pjesma je bila nevjerojatno tužna i Ursula se zarekne da će,
bude li ikad imala dijete (što je teško kad jedanput odlučiš živjeti kao
redovnica), djetetu pjevati samo vesele plesove i pjesmice.
Osjećala se usamljeno. Da joj je bar kakvo toplo tijelo za utjehu, bolje bi joj
bilo i s psom nego da je u ovakvim noćima sama. S nečim živim, što diše.
Odmakne zaslon za zamračenje. Bombardera još nije bilo na vidiku, tamu
je probijao samo dugi prst jednoga jedinog reflektora. Nebo je resio mlad
Mjesec. Blijed od zamora, tvrdi Shelley, ali Benu Jonsonu je Kraljica i lovkinja,
kreposna i krasna. Ursuli je odavao neko ravnodušje od kojeg iznenada
protrne.
Redovito bi u sekundi prije nego što zatuli sirena bila svjesna zvuka koji
još nije čula. Bio je poput jeke, zapravo opreka jeki. Jeka se čuje poslije, no ima
li riječi za ono što prethodi?
Čula je cvilež zrakoplova u visini i tres-tres-tres-tres-tres pada prvih bombi
i baš je htjela vratiti zaslon i pobjeći u podrum kad u veži prekoputa ugleda
psa - takoreći kao da ga je njezina želja oživotvorila. Čak i s te udaljenosti osjeti
njegov strah. Načas je oklijevala, a tada pomisli, joj, kvragu i odjuri niza stube.
Prošla je kraj sestara Nesbit. “Ooo, to nosi nesreću, gospođice Todd”,
zahihoće se Ruth. “Znate, mimoilaženje na stubama.”
Ursula je silazila, sestre su se penjale. “Idete u pogrešnom smjeru”,
prilično je bespredmetno rekla.
“Zaboravila sam pletivo”, reče Lavinia. Nosila je emajlirani broš u obliku
crne mačke. Na mjestu oka namigivao je umjetni dijamant. “Plete štramplice za
bebu gospođe Appleyard”, rekla je Ruth. “U njezinu je stanu grozno hladno.”

Na ulici je vladala nevjerojatna buka. Čula je štropot zapaljivih bombi na

obližnjem krovu, zvučao je kao da netko prazni divovsku kantu za ugljen. Nebo
je bilo u plamenu. Rasprskavajuća raketa za osvjetljavanje slijevala se ljupko
poput vatrometa i obasjala sve pod sobom.
U visini je grmjela rijeka bombardera kad je jurnula preko ulice do psa.
Bio je nekakav neodredivi terijer, cvilio je i sav se tresao. Baš u času kad ga je
zgrabila, začuje strahovit fiju i shvati da je gotova, da su oboje gotovi. Nakon

212
gromoglasne buke koja je zvučala kao režanje začuje se najglasniji udar koji je
dotad u bombardiranju čula. To je to, pomisli, ovako ću umrijeti.
Nešto ju je udarilo u čelo, cigla ili nešto slično, no nije izgubila svijest. Sruši
je orkanski udar zraka. Uši su je užasno boljele, čula je samo prodorno, pjevno
zviždanje i shvatila da su joj otišli bubnjići. Odozgo su pljuštale krhotine,
rezale je i zarivale se u nju. Prasak kao da je dolazio u valovima i kroz tlo osjeti
neko tutnjavo, škripavo podrhtavanje.
Izdaleka se činilo da je eksplozija gotova takoreći u hipu, no kad se nađeš
u žarištu, kao da traje vječno, kao da ima narav koja se usput mijenja i razvija
pa nemaš pojma kako će završiti, kako ćeš ti završiti. Napola je sjedila, napola
ležala na tlu i pokušavala se za nešto pridržati, no nije mogla pustiti psa (to joj
je iz nekog razloga bilo najpreče) i osjetila je da je polako nosi preko tla.
Pritisak je počeo malo popuštati, no prljavština i prašina i dalje su padale
kao iz kabla i u eksploziji je još bilo života. Onda je nešto drugo pogodi u glavu
i sve se smrači.

*
Probudi je pas koji joj je lizao lice. Bilo joj je teško pojmiti što se dogodilo, no
nakon nekog vremena shvati da veže u kojoj je zgrabila psa više nije bilo. Vrata
su odletjela unutra, a njih dvoje skupa s njima, i sad su ležali usred krša u
hodniku neke kuće. Kućno stubište iza njih, zakrčeno razbijenom ciglom i
raskoljenim drvetom, više nije vodilo nikamo jer gornjih katova nije bilo.
Još je bila ošamućena kad se s mukom uspravila u sjedećem položaju. U
glavi se osjećala tupo i glupo, no činilo joj se da nije ništa slomila i koliko je
vidjela, nije krvarila, iako je pretpostavljala da je puna porezotina i modrica.
Činilo joj se da ni pas nije ozlijeđen, iako je posve utihnuo. “Sigurno se zoveš
Srećko”, rekla mu je, no od silne prašine u zraku koja ju je gušila jedva je
uspjela pustiti glas. Oprezno stane na noge i kroz hodnik iziđe na ulicu.
I njezina je kuća nestala, kamo god pogleda, samo goleme hrpe krša iz
kojeg se dimilo i kosturi zidova. Okresani je nokat Mjeseca i kroz koprenu
prašine imao dovoljno sjaja da osvijetli užas. Da nije otrčala spasiti psa, sad bi
bila prah i pepeo u podrumu kod Millerovih. Jesu li svi mrtvi? Nesbitice,
gospođa Appleyard i Emil? Gospodin Bentley? Svi Milleri?
Istetura na ulicu, gdje su dva vatrogasca odmotavala crijevo. Pričvršćivali
su ga za hidrant kad je jedan primijeti i dovikne: “Je li vam dobro, gospođice?”
Čudno, bio je isti Fred Smith. A tada drugi vatrogasac zaurla: “Čuvaj, pada zid!”
Doista je padao. Polako, nevjerojatno polako, kao u snu, cijeli se zid zakosi
na nekoj nevidljivoj osovini i nagne prema njima tako da mu se ne odvoji

213
nijedna cigla, kao da se graciozno klanja, pa padne u jednom komadu i s njim
se spusti mrak.

214
 Kolovoz 1926.

Als er das Zimmer verlassen hatte wusst, was sie aus dieser Erscheinung machen
solle...2
Pčele su zujale svoju popodnevnu ljetnu uspavanku, a Ursula, u sjeni
stabala jabuka, pospano odloži Die Marquise von O. Kroz poluotvorene oči
promatrala je malena kunića koji je nekoliko metara dalje zadovoljno grickao
travu. Ili je nije svjestan, ili je veoma smion. Maurice bi ga dosad već ustrijelio.
Diplomirao je i sad je bio kod kuće, čekao je početak vježbeničkog staža kod
odvjetnika i cijele se praznike glasno i do daske dosađivao. (“Uvijek može naći
posao preko ljeta”, rekao je Hugh. “Za krepka mladića ne bi bilo nečuveno da
radi.”)
Maurice se zapravo toliko dosađivao da je pristao da Ursulu nauči pucati i
čak je pristao da kao mete iskoriste stare boce i limenke umjesto mnoštva
divljih zvjerčica koje je vječno strijeljao - kunića, lisica, dabrova, golubova,
fazana, a jednom čak i malena srndaća, što mu ni Pamela ni Ursula nikad neće
oprostiti. Ursula je voljela strijeljati, samo da je meta neživa. Rabila je Hughovu
staru pušku za pernatu divljač, no Maurice je imao prekrasnu Purdeyjevu
pušku, bakin dar za dvadeset i prvi rođendan. Adelaide je već godinama
prijetila da će umrijeti, “no ona nikad ne ispunjava obećanja”, rekla je Sylvie.
Životarila je u Hampsteadu, “poput divovskog pauka”, rekla je Izzie i sve se
stresla uz teleće kotlete à la Russe, iako su tu reakciju možda izazvali i sami
kotleti. Nisu se ubrajali među bolja jela repertoara gospođe Glover.
Jedna od rijetkih zajedničkih crta Sylvie i Izzie, možda i jedina, bila je
odbojnost prema Hughovoj majci. “I tebi je majka”, istaknuo je Hugh Izzie, a
Izzie je rekla: “Joj, nije, našla me kraj ceste. To mi je često ponavljala. Bila sam
tako zločesta da me ni Cigani nisu htjeli.”
Hugh je došao gledati kako Maurice i Ursula pucaju pa reče: “Ta
medvjediću, ti si prava Annie Oakley.”

“Znaš,” reče Sylvie kad se iznenada pojavi i prene Ursulu tako da se posve
razbudila, “ovakve duge, lijene dane više nikad nećeš doživjeti. Misliš da hoćeš,
ali nećeš.”
“Osim ako se bajoslovno obogatim”, rekla je Ursula. “Onda mogu povazdan
plandovati.”

2 (njem.) Kad je napustio prostoriju, obitelj nije znala kako bi protumačila taj prizor.

215
 “Možda,” reče Sylvie, “no ljetu svejedno jednog dana dođe kraj.” Spusti se u
travu kraj Ursule i maši se Kleista. “Samoubojica romantičar”, prezrivo reče.
“Doista kaniš studirati žive jezike? Tvoj otac kaže da bi ti latinski možda bio
korisniji.”
“Kako može biti koristan? Nitko ga ne govori”, razumno reče Ursula. Ta se
prepirka gospodski kuhala cijelo ljeto. Protegne ruke iznad glave. “Otići ću u
Pariz na godinu dana i govoriti samo francuski. Ondje će to biti veoma
korisno.”
“O, Pariz”, Sylvie slegne ramenima. “Pariz je dosta precijenjen.”
“Onda Berlin.”
“Njemačka je u rasulu.”
“Beč.”
“Zagušljiv.”
“Bruxelles”, reče Ursula. “Nitko ne može imati ništa protiv Bruxellesa.”
To je bila istina, Sylvie se nije mogla sjetiti što bi rekla o Bruxellesu i tu se
njihova velika tura Europom naglo prekine.
“U svakom slučaju, poslije fakulteta”, reče Ursula. “A to je tek za sto
godina, slobodno se prestani brinuti.”
“Fakultet te neće naučiti kako da budeš žena i majka”, reče Sylvie.
“Što ako ne želim biti žena i majka?”
Sylvie se nasmije. “Sad govoriš besmislice samo da izazivaš. Čaj je na
travnjaku” reče i nevoljko ustane. “I kolači. I nažalost, Izzie.”

*
Ursula je prije večere otišla u šetnju stazom, a Škot je sretno kaskao pred
njom. (Divno kako je to veseo pas, tko bi rekao da će Izzie tako dobro izabrati.)
U takve je ljetne večeri Ursula željela biti sama. “O,” rekla je Izzie, “u tvojoj dobi
djevojku jednostavno proguta ono uzvišeno.” Ursula nije bila posve sigurna što
je htjela reći (“Nitko nikad nije posve siguran što ona hoće reći”, rekla je
Sylvie), ali mislila je da nazire. U treperavu je zraku bilo nečega čudnog, neka
slutnja da nešto predstoji koja je Ursuli nadimala prsa, kao da joj srce raste.
Bila je to neka velika svetinja - nije znala kako bi drukčije opisala. Možda mi
budućnost, pomisli, neprestano dolazi sve bliže i bliže.
Imala je šesnaest godina, bila je na rubu svega. Dobila je čak i poljubac, i to
na sam rođendan, od onoga Mauriceova prilično uznemirujućeg prijatelja
Amerikanca. “Samo jedna pusa”, rekla mu je i onda ga klepnula da ga odbije
kad si je dao previše slobode. Nažalost, spotaknuo se preko vlastitih golemih
stopala i natraške pao u dunjaricu, što je izgledalo prilično neugodno i nimalo

216
dostojanstveno. Rekla je Millie, a ona se kidala od smijeha. No, kako je Millie
rekla, poljubac je poljubac.

Šetnja je odvede do kolodvora, gdje pozdravi Freda Smitha, a on smakne

željezničarsku kapu kao da je već odrasla.
Što god da je predstojalo, predstojalo je i dalje, ili se čak povuklo dok je
gledala kako njegov vlak fuć-fuć-fućka prema Londonu. Krenula je natrag i
srela Nancy, ona je tražila što bi mogla staviti u prirodopisnu zbirku i
druževno su hodale skupa dok ih na biciklu nije pretekao Benjamin Cole.
Zaustavi se, sjaše i reče: “Da vas otpratim kući, moje dame?” umnogome kako
bi to izveo Hugh i Nancy se zahihoće.
Ursuli je bilo drago da su joj obrazi već rumeni od popodnevne vrućine jer
je osjetila kako se crveni pa otrgne malo šumskih krasuljica iz živice i (bez
ikakva učinka) uzme se hladiti. Na kraju krajeva, ipak je negdje dobro naslutila
da nešto predstoji.
Benjamin (“Joj, dajte me zovite Ben”, reče. “Još me samo roditelji zovu
Benjamin.”) odšeće s njima sve do vrtnih vrata Shawcrossovih i ondje reče:
“Pa, doviđenja” i ponovno sjedne na bicikl za kratku vožnju do kuće.
“O “ prošapće zbog nje razočarana Nancy, “mislila sam da će te otpratiti
kući, da budete sami.”
“Zar sam tako očita?” upita Ursula i sneveseli se.
“Poprilično. Nema veze.” Nancy je potapša po mišici kao da je ona četiri
godine starija, a ne Ursula. A tada će: “Mislim da kasnim, ne bih htjela
propustiti večeru”, pa privije nađeno blago uza se i odskakuće puteljkom
prema kući pjevajući tra-la-la. Nancy je bila djevojčica koja je doista pjevala
tra-la-la. Ursula poželi da je i ona takva. Okrene se da ode, ali tada začuje
pomamnu zvonjavu zvonca na biciklu koja objavi Benjaminov (Benov!)
strelovit povratak. “Zaboravio sam reći,” reče, “imamo domjenak sljedeći
tjedan - u subotu popodne - mama je rekla da vas pozovem. Danu je rođendan,
hoće da bude djevojaka da razblaže muško društvo, mislim da je tako rekla.
Mislila je na tebe i Millie. Nancy je još malo premlada, ne?”
“Jest”, brzo se složi Ursula. “No ja bih veoma rado došla. A sigurno bi i
Millie. Hvala.”
Slutnja da nešto predstoji vratila se u svijet.
Gledala ga je kako pedalira dalje i usput zvižduće. Kad se okrenula, zamalo
se sudari s muškarcem koji kao da se pojavio niotkuda i sad je oklijevao, čekao.
Zadigne kapu i promrmlja “'Večer, gospođice.” Izgledao je kao grubijan i Ursula
uzmakne. “Kažite mi kako do kolodvora, gospođice?” reče, a ona pokaže niza
stazu i reče: “Idite onuda.”

217
 “Biste li mi pokazali put, gospođice?” reče on i opet joj se primakne.
“Ne bih,” reče ona, “ne, hvala.” Tad njegova ruka iznenada poleti i zgrabi je
za podlakticu. Uspjela je istrgnuti ruku i dati se u trk, nije se usudila osvrnuti
dok nije stigla do kućnih vrata.
“Sve u redu, medvjediću?” pitao je Hugh kad je uletjela na trijem. “Kao da
si se sva zapuhala”, reče.
“Ne, dobro mi je, zbilja”, reče ona. Hugh bi se samo zabrinuo da mu kaže za
muškarca.

“Teleći kotleti à la Russe”, reče gospođa Glover kad na stol spusti veliku bijelu
porculansku zdjelu. “Samo kažem jer je, kad sam ih prošli put pripremila,
netko rekao da nema blage veze što bi to moglo biti.”
“Coleovi priređuju domjenak”, Ursula reče Sylvie. “Pozvali su Millie i
mene.”
“Krasno”, reče Sylvie, pozornost joj je odvratio sadržaj bijele porculanske
zdjele koji će poslije dobrim dijelom završiti kao hrana manje profinjenoga (ili,
kako bi rekla gospođa Glover, “manje izbirljivog”) zapadnoškotskog terijera.

Domjenak ju je razočarao. Bio je prilično naporan, s beskrajnim igrama

pantomime (ne treba ni spominjati da je Millie bila u svom elementu) i kviza, u
kojima je Ursula znala većinu odgovora, no nije došla do izražaja jer bi je braća
Cole i njihovi prijatelji u žaru natjecateljskog duha redovito pretekli. Ursula se
osjećala kao da je nevidljiva i jedini joj je prisni trenutak s Benjaminom (više
ga nije doživljavala kao Bena) bio kad ju je pitao želi li voćni koktel i onda ga
zaboravio donijeti. Nije bilo plesanja, ali zato je hrane bilo u izobilju i Ursula se
tješila birajući i kušajući dojmljiv izbor slastica. Gospođa Cole patrolirala je
oko hrane pa reče: “Bože mili, ti si takva mrvica, kamo ti sve to stane?”
Takva mrvica, mislila je Ursula dok se snuždeno vraćala kući, da me očito
nitko ne primjećuje.
“Jesi li jela torte?” žudno upita Teddy kad se pojavila na vratima.
“Itekoliko”, reče ona. Sjeli su na terasu i podijelili veliku krišku
rođendanske torte koju joj je gospođa Cole udijelila na odlasku, a dobar je dio
dobio i Škot. Kad na sumračni travnjak dokaska krupan lisac, Ursula mu dobaci
komadić, no on tortu mesožderski prezre.

218
Zemlja novog početka

219
 Kolovoz 1933.

“Er kommt! Er kommt!” vikne jedna od djevojaka.

“Dolazi? Napokon?” reče Ursula i dobaci pogled Klari.
“Izgleda. Hvala Bogu. Dok još nismo umrle od gladi i dosade” reče ona.
Idolatrija mlađih djevojaka objema je bila i začudna i smiješna. Dobar su
dio vrućeg popodneva provele u čekanju kraj ceste, i to bez ikakva jela i pila,
izuzmemo li kanticu mlijeka koju su dvije djevojke donijele s obližnjega
gospodarstva. Neke su čule glasine da Führer danas stiže u svoje planinsko
utočište i već su satima strpljivo čekale. Nekoliko je djevojaka pridrijemalo u
travi uz cestu, no nijednoj ni na pamet nije padalo da odustane dok ne uspije
vidjeti Führera.
Malo dalje duž strme i zavojite ceste koja je vodila u Berchtesgaden začuje
se klicanje i sve skoče na noge. Mimo njih prošiša velik crni auto i neke od
djevojaka uzbuđeno zaciče, no “on” nije bio u njemu. Tada se na vidiku pojavi
drugi auto, prekrasan Mercedesov kabriolet kojemu je na poklopcu motora
vijorila zastavica sa svastikom. Vozio je sporije nego prethodni auto i u njemu
je doista sjedio novi kancelar Rajha.
Führer je u skraćenoj verziji svog pozdrava smiješno mahnuo unatrag
tako da je izgledao kao da je šaku prinio uhu da bolje čuje dok mu dovikuju.
Kad ga ugleda, Hilde, koja je stajala kraj Ursule, izusti samo: “Oh”, i taj jedan
jedini slog nabije vjerskim zanosom. I tu je sve skupa jednako brzo i završilo.
Hanne prekriži dlanove na prsima, izgledala je kao svetica koja pati od zatvora.
“Sad mi je život ispunjen”, nasmije se.
“Na fotografijama izgleda bolje”, promrmlja Klara.
Sve su djevojke bile veoma poletne, i to cijeli dan, a na zapovijed svoje
Gruppenführerin (plavokose amazonke Adelheid, veoma sposobne
osamnaestogodišnjakinje) sad su se brzo postrojile, vedro krenule na dugi
marš natrag u omladinsko prenoćište i usput zapjevale (“Cijelo vrijeme
pjevaju”, Ursula je pisala Millie. “Za moj je ukus to malo previše lustig. Imam
osjećaj da sam u zboru vrlo vesele narodne opere.”).
Repertoar im je bio raznolik - narodne pjesme, starinske ljubavne pjesme i
navijačke, prilično surove domoljubne himne o barjacima umočenima u krv,
kao i obvezne jednolične pjesme koje se pjevaju oko logorske vatre. Osobito su
voljele Schunkeln - kad bi jedna drugu uhvatile pod ruku i njihale se u ritmu
pjesama. Kad su Ursulu natjerali da im nešto otpjeva, odabrala je Auld Lang
Syne, savršenu pjesmu za Schunkeln.

220
 Hilde i Hanne bile su Klarine mlađe sestre, gorljive članice BDM-a, Bund
Deutscher Mädel - djevojačkog pandana Hitlerjugendu (“Mi ih zovemo Ha-Jot,
rekla je Hilde, na što su i ona i Hanne prasnule u hihot pri pomisli na zgodne
momke u odori).
Ursula nije čula ni za Hitlerjugend ni za BDM dok nije stigla u kuću
Brennerovih, no u dva tjedna koliko je kod njih stanovala od Hilde i Hanne nije
slušala takoreći ni o čemu drugom. “To je zdrav hobi”, rekla je njihova majka,
Frau Brenner. “Zagovara mir i razumijevanje među mladima. Da više ne bude
ratova. I drži ih podalje od momaka.” Klara je, kao i Ursula, nedavno
diplomirala - studirala je likovnu umjetnost na Akademie. Nije marila za
zanesenost svojih sestara, no ponudila je da ih prati na Bergwanderungu,
ljetnom logorovanju na kojem su planinarile od jedne Jugendherberge do
druge u bavarskim planinama. “Ideš s nama, zar ne?” Klara je rekla Ursuli.
“Sigurno će nam biti zabavno i malo ćeš razgledati okolicu. A ako ne pođeš,
zaglavit ćeš u gradu s Mutti i Vatijem.”
“Mislim da je kao u izvidačicama”, pisala je Ursula Pameli.
“Baš i nije”, otpisala je Pamela.

Ursula se u Münchenu nije kanila dugo zadržati. Njemačka joj je u životu bila
samo sporedan kolosijek, dio pustolovne godine u Europi. “Bit će to moja
velika tura”, rekla je Millie, “iako se bojim da je blago drugorazredna, ‘nevelika
tura’.” Plan je bio da posjeti Bolognu, a ne Rim ili Firencu, München, ne Berlin, i
Nancy umjesto Pariza (taj je izbor Nancy Shawcross bio veoma smiješan) - u
svim su tim gradovima njezini tutori s fakulteta znali za pristojne obitelji kod
kojih može odsjesti. Za život će usput davati satove, iako je Hugh uredio da
dobiva skromnu, ali redovitu novčanu doznaku. Hughu je laknulo što će
boraviti “u provinciji”, gdje je “svijet općenito pristojniji”. (“Misli dosadniji”,
Ursula je rekla Millie.) Hugh je potpuno zabranio Pariz, grad mu je bio osobito
mrzak, a ni Nancy mu nije bio mnogo draži jer je svejedno nepokolebljivo
francuski. (“Jer je u Francuskoj”, istaknula je Ursula.) Rekao je da je u Velikom
ratu vidio dovoljno kontinentalne Europe i nije mu bilo jasno oko čega dižu
toliku prašinu.
Ursula je, unatoč Sylvienim ogradama, studirala žive jezike - francuski i
njemački i malo talijanskoga (veoma malo). Nedavno je diplomirala i nije
uspjela smisliti što bi drugo pa se prijavila na nastavničku obuku i dobila
mjesto. Odgodila ju je za godinu dana jer je rekla da želi iskoristiti priliku da
malo vidi svijeta prije nego što se doživotno “skrasi” pred školskom pločom.
To joj je bar bio osnovni razlog, onaj koji je podastrla roditeljskoj inspekciji,
dok se zapravo nadala da će joj se tijekom boravka u inozemstvu dogoditi
nešto što će je osloboditi potrebe da ikad ode na obuku. Nije imala pojma što

221
bi to “nešto” bilo (“Možda ljubav”, čeznutljivo je rekla Millie). Zapravo bilo što,
samo da ne završi kao ogorčena usidjelica u djevojačkoj gimnaziji i niže
konjugacije stranih glagola dok joj se prašina od krede trusi s odjeće poput
prhuti. (Portret je gradila na vlastitim učiteljicama.) Ni njezini najbliži nisu na
tu struku bogzna kako oduševljeno reagirali.
“Želiš biti nastavnica?” rekla je Sylvie.
“Iskreno, da je još samo malo izvila obrve, izletjela bi iz atmosfere”, rekla
je Ursula Millie.
“Ali zar doista to želiš? Predavati?” rekla je Millie.
“Zašto me svi živi koje poznajem pitaju istu stvar istim tonom?” prilično je
razdraženo rekla Ursula. “Zar sam tako očito nepodobna za taj posao?”
“Jesi.”
Millie je pak pohađala neko dramsko učilište u Londonu i sad je glumila u
repertoarnom kazalištu u Windsoru u drugorazrednim bulevarskim
komadima i melodramama. “Čekam da me otkriju” rekla je i zauzela teatralnu
pozu. Izgleda da svatko nešto čeka, mislila je Ursula. “Radije nemoj čekati”,
rekla je Izzie. “Radije nešto poduzmi.” Lako je njoj reći.
Millie i Ursula sjedile su u pletenim naslonjačima na travnjaku u Lisjaku u
nadi da će doći lisice i igrati se u travi. Vrt je pohodila ženka s mladima. Sylvie
joj je ostavljala ostatke hrane i lisica je već bila polupitoma pa bi smiono sjela
nasred travnjaka poput psa koji čeka večeru, dok su se mladunci - do lipnja su
već bili vitki i dugonogi - prepirali i preskakali se oko nje.
“Onda, što ću?” bespomoćno je (beznadno) rekla Ursula. Pojavi se Bridget
s pladnjem čaja i kolača i položi ga na stol između njih. “Da naučim
stenografirati i tipkati pa da se zaposlim u državnoj službi? I to zvuči prilično
turobno. Hoću reći, što ženi drugo preostaje ako se od roditelja ne želi preseliti
ravno mužu?”
“Školovanoj ženi”, ispravila ju je Millie.
“Školovanoj ženi”, složila se Ursula.
Bridget je promrmljala nešto nerazumljivo i Ursula reče: “Hvala, Bridget.”
(“Ti si vidjela Europu”, prilično je optuživački rekla Sylvie. “Kad si bila
mlađa.”
“Nisam bila sama, pratio me otac”, rekla je Sylvie. No začudo, taj je
argument donekle imao učinka i na kraju je Sylvie zagovarala putovanje protiv
Hughovih prigovora.)
Prije odlaska u Njemačku, Izzie ju je povela u kupnju da nabavi svileno
rublje i šalove, ljupke rupčiće obrubljene čipkom, “stvarno pošten par cipela”,
dva šešira i novu torbicu. “Nemoj reći majci” rekla je.

222
U Münchenu ju je trebala ugostiti obitelji Brenner - majka, otac, tri kćeri
(Klara, Hildegard i Hannelore) i sin Helmut, koji se školovao u internatu, u
stanu u Elisabethstrasse. Hugh se već naveliko dopisivao s Herr Brennerom da
procijeni je li podoban domaćin. “Strašno ću ih razočarati” Ursula je rekla
Millie. “Poslije svih tih priprema, Herr Brenner će očekivati ponovni dolazak
Isusa Krista.” Herr Brenner je pak predavao na Deutsche Akademie i Ursuli je
sredio da drži početnički tečaj engleskoga, a osigurao joj je i veze s nekoliko
ljudi koji su tražili privatnu pouku. To joj je rekao kad ju je dočekao na
kolodvoru. Prilično ju je sneveselilo, u glavi još nije bila spremna da počne
raditi i bila je umorna nakon dugog i doista napornog putovanja vlakom.
Schnellzug s Gare de l’Est u Parizu bio je sve samo ne schnell, odjeljak je, među
ostalima, dijelila s muškarcem koji je naizmjence pušio cigaru i malo-pomalo
izjedao cijelu salamu, a i jedno je i drugo kod nje dobrano izazivalo nelagodu.
(“A od Pariza sam vidjela samo kolodvorski peron”, pisala je Millie.)
Jelac salame za njom je izišao na hodnik kad je krenula u potragu za
toaletom. Mislila je da ide u vagon-restoran, no kad je stigla do zahoda,
pokušao se, na njezino zaprepaštenje, ugurati za njom. Rekao joj je nešto što
nije razumjela, iako joj se činilo da je smisao prostački (cigara i salama bile su
čudna uvertira). “Lass mich in Ruhe”, ostavite me na miru, odvažno je rekla, no
on ju je i dalje gurao, a ona ga je i dalje odgurivala. Ursula je slutila da bi
njihova prije uglađena nego nasilna borba kakvu promatraču mogla biti
smiješna. Poželjela je da na hodniku ima nekoga komu bi se mogla obratiti za
pomoć. Nije mogla ni zamisliti što bi joj taj muškarac mogao učiniti kad bi je
uspio zatvoriti u sićušni zahodski odjeljak. (Poslije joj nije bilo jasno zašto
jednostavno nije vrisnula. Baš je bila blesava.)
“Spasila” su je dvojica časnika, elegantni u crnim odorama sa srebrnim
oznakama, pojavili su se niotkud i čvrsto zgrabili muškarca. Oštro su ga
prekorili, iako ona pola riječi nije razumjela, pa su njoj veoma kavalirski našli
drugi vagon u kojem su putovale samo žene, za što ona nije znala. Kad su
časnici otišli, suputnice nisu mogle prestati ponavljati kako su časnici SS-a
naočiti (“Schutzstaffel”, zadivljeno je mrmljala jedna žena. “A ne kao oni klipani
u smeđim odorama”)
Vlak je na kolodvor u Münchenu stigao sa zakašnjenjem. Nešto se
dogodilo, rekao je Herr Brenner, neki je čovjek pao iz vlaka.
“Kakav užas”, rekla je Ursula.

Iako je bilo ljeto, bilo je prohladno i padala je gusta kiša. Sumorno se ozračje
nije raspršilo ni kad su stigli u golemi stan Brennerovih jer u sumrak nisu
gorjele nikakve svjetiljke, a kiša je tukla o prozore pod čipkanim zastorima kao
da pod svaku cijenu kani provaliti.

223
 Ursula i Herr Brenner zajedničkim su snagama uza stube dovukli njezin
teški kovčeg, a cijela je procedura bila donekle komična. Sigurno bi nam netko
mogao pomoći, razdražljivo je mislila Ursula. Hugh bi unajmio “čovjeka” - ili
dvojicu - i ne bi očekivao da se sama snalazi. Sjetila se časnika SS-a iz vlaka, oni
bi problem kovčega riješili učinkovito i udvorno.
Ispostavilo se da ženski dio obitelji Brenner nije kod kuće. “O, još se nisu
vratile” bezbrižno je rekao Herr Brenner. “Mislim da su otišle u kupnju.” Stan
je bio prepun glomaznog pokućstva i pohabanih prostirki i lisnatih biljaka s
kojima je podsjećao na prašumu. Ona se strese, činilo joj se da je za to doba
godine negostoljubivo hladan.
Kovčeg su nekako prebacili u sobu koju su joj namijenili. “Ovo je bila soba
moje majke”, rekao je Herr Brenner. “Namještaj je njezin. Nažalost, lani je
umrla.” Prema načinu na koji je promatrao krevet - široki gotički predmet koji
je izgledao kao da je napravljen s ciljem da kod spavača izaziva noćne more -
bilo je jasno da je starija Frau Brenner izdahnula pod njegovim paperjastim
poplunima. Činilo se da krevet dominira sobom i Ursula se odjedanput poplaši.
Još se neugodno živo sjećala iskustva s jelcem salame u vlaku, a sad je opet bila
sama u stranoj zemlji s potpunim neznancem. Na pamet su joj padale
Bridgetine sablasne priče o trgovini bijelim robljem.
Na njezino olakšanje, oboje začuju kako se otvaraju ulazna vrata i veliko
komešanje u predvorju. “Ah,” Herr Brenner se ozari od radosti, “vratile su se!”
Djevojke nahrupe u stan, smijale su se posve mokre od kiše i nosile
pakete. “Gle tko je stigao” reče Herr Brenner, što je dvije mlađe djevojke silno
uzbudilo. (Pokazat će se da su Hilde i Hanne najtemperamentnije djevojke koje
je Ursula u životu upoznala.)
“Stigli ste!” rekla je Klara i stisnula joj obje ruke među svojima, hladnima i
vlažnima. “Herzlich willkommen in Deutschland.”
Dok su mlaše djevojke brbljale sve u šesnaest, Klara se žurno kretala
stanom i palila svjetla i stan se odjedanput preobrazio - prostirke jesu bile
pohabane, ali bogatih šara, staro je pokućstvo dobilo visoki sjaj, a hladna se
prašuma biljaka pretvorila u ljupku papratnu sjenicu. Herr Brenner zapalio je
veliki keramički Kachelofen u dnevnoj sobi (“kao da u sobi imaš veliku toplu
životinju”, pisala je Pameli) i uvjeravao je da će sutra vrijeme opet doći na
svoje, bit će toplo i sunčano.
Brzo su postavili stol s vezenim stolnjakom i osvanula je večera - pladanj
sira, salame, narezane kobasice, salata i crni kruh koji je mirisao kao kolač s
kuminom gospođe Glover, kao i nekakva divna voćna juha koja joj je potvrdila
da je u stranoj zemlji. (“Hladna voćna juha!” pisala je Pameli. “Što bi gospođa
Glover na to rekla!”)

224
 Sad je čak i soba pokojne majke Herr Brennera bila ugodnija. Krevet je bio
mekan i privlačan, posteljina obrubljena kačkanim ručnim radom, a svjetiljka
kraj uzglavlja imala je ljupko ružičasto stakleno sjenilo koje je davalo toplo
svjetlo. Netko je - Klara, slutila je Ursula - u malenu vazu na toaletnom stoliću
stavio kiticu ivančica. Kad se uspentrala u krevet (bio je tako visok da je
trebala malenu klupicu), Ursula je već padala s nogu od umora i zahvalno je
utonula u dubok san bez snova, a duh prethodne spavačice nije ju ometao.

“Naravno da ćete imati malo praznika”, rekla je Frau Brenner sutradan uz

doručak (obrok koji je bio neobično sličan sinoćnjoj večeri). Klara “nekako nije
znala što bi sa sobom”. Dovršila je studij likovne umjetnosti i nije znala što
dalje. Jedva je čekala da ode od kuće i “bude umjetnica”, ali “u Njemačkoj za
umjetnost baš i nema novca”, gunđala je. Klara je dio radova držala u svojoj
sobi, bila su to velika, oštra apstraktna platna koja kao da su se kosila s
njezinom ljubaznom i blagom naravi. Ursula nije mogla zamisliti kako bi od
njih mogla živjeti. “Možda ću morati u nastavu”, potišteno je rekla.
“Sudbina gora od smrti”, složila se Ursula.
Klara je povremeno uokvirivala slike za fotografski atelijer u
Schellingstrasse. Ondje je radila kći neke znanice Frau Brenner pa ju je
preporučila. Klara i dotična kći - Eva - zajedno su pohađale dječji vrtić. “Ali ne
možeš reći da je uokvirivanje umjetnost, zar ne?” rekla je Klara. Fotograf -
Hoffmann - bio je “osobni fotograf” novoga kancelara, “tako da mu lice
poznajem u dušu”, rekla je.
Ni Brenneri nisu bili osobito imućni (Ursula je pretpostavljala da su joj
zato iznajmili sobu) i svi su Klarini znanci bili siromašni, no 1933. svi su
svagdje bili siromašni.
Unatoč nedostatku novca, Klara je odlučila da će ostatak ljeta iskoristiti
najbolje što mogu. Išle su u Carlton Teehaus ili Café Heck kraj Hofgartena i jele
Pfannkuchen i pile Schokolade dok im se ne bi smučilo. Satima su šetale u
Englischer Gartenu i zatim jele sladoled ili pile pivo, a lica bi im se rumenila od
sunca. Također su provodile vrijeme u vožnji čamcima ili na plivanju s
prijateljima Klarina brata Helmuta - bio je to vječni vrtuljak Waltera, Wernera,
Kurtova, Heinzova i Gerharda. Helmut je pak bio kadet u Potsdamu, Jungmann
u novoj vrsti vojne škole koju je osnovao Führer. “Silno voli Partiju”, na
engleskome je rekla Klara. Njezin je engleski bio vrlo dobar i rado ga je
vježbala s Ursulom.
“Partije” ispravila ju je Ursula. “Mi bismo rekli: ‘silno voli partije’.” Klara se
nasmijala i odmahnula glavom. “Ne, ne, Partiju, naciste. Ne znaš da su od
prošlog mjeseca sve ostale zabranjene?”

225
 “Kad je Hitler stupio na vlast”, poučno joj je pisala Pamela, “donio je Zakon
o punomoći, na njemačkome je to Gesetz zur Behebung der Not von Volk und
Reich što možemo otprilike prevesti kao ‘Zakon za otklanjanje nevolje s naroda
i države’. To ti je visokoparno ime za rušenje demokracije.”
Ursula je veselo otpisala: “Ali demokracija će doći na svoje kao uvijek. I to
će proći.”
“Bez pomoći neće”, odgovorila je Pamela.
Pamela je čangrizala o Njemačkoj i lako si je mogla zanemariti kad bi se
duga ljetna popodneva sunčala s Wernerima, Kurtovima, Heinzima i
Gerhardima i lijeno se izležavala kraj gradskog bazena ili rijeke. Ursula se
zgranula kako su ti momci takoreći goli u posve kratkim hlačama i
uznemirujuće oskudnim kupaćim gaćama. Otkrila je da se Nijemci općenito
nisu neskloni razodjenuti pred stranim ljudima.
Klara je poznavala i drukčije, umnije društvo - prijatelje s likovne
akademije. Njima su draži bili mračni i zadimljeni zatvoreni prostori kavana ili
vlastitih neurednih stanova. Obilno su pili i pušili i naveliko razglabali o
umjetnosti i politici. (“I tako kad sve zbrojiš,” Ursula je pisala Millie, “između
jednih i drugih stječem zaokruženu naobrazbu!”) Klarini su prijatelji likovnjaci
bili odrpana i otpadnička klapa, svi su odreda očito prezirali München,
navodno uporište “malograđanskog provincijalizma” i neprestano
pripovijedali o tome kako će se preseliti u Berlin. Primijetila je da naveliko
kuju planove, ali u biti takoreći ništa ne poduzimaju.
Klaru je spopala druga vrsta tromosti. Život joj je “zaglibio”, potajno je bila
zaljubljena u nekog profesora s likovne akademije, kipara, no on je bio u
Schwarzwaldu na odmoru s obitelji. (Nevoljko je priznala da su mu “obitelj”
zapravo žena i dvoje djece.) Čekala je da joj se život riješi sam od sebe, rekla je.
I to je bježanje od istine, mislila je Ursula. No baš se prava javlja.
Ursula je još bila djevica, naravno, “nedirnuta” štono bi rekla Sylvie. Ni
zbog kakvih moralnih razloga, nego jednostavno zato što još nije upoznala
nikoga tko joj se dovoljno svidio. “Ne mora ti se sviđati”, nasmijala se Klara.
“Da, ali ja želim da mi se sviđa “ Umjesto toga, na nju su se očito lijepili
neugodni tipovi - muškarac iz vlaka, muškarac sa staze - i bojala se da oni kod
nje iščitavaju nešto što sama ne može iščitati. Osjećala se prilično uštogljeno i
engleski u usporedbi s Klarom i njezinim prijateljima likovnjacima, ili
drugovima odsutnog Helmuta (koji su zapravo bili silno pristojni).
Hanne i Hilde nagovorile su Klaru i Ursulu da pođu s njima na priredbu na
mjesnom stadionu. Ursula je u zabludi mislila da je riječ o koncertu, no
ispostavilo se da su došle na skup Hitlerjugend. Unatoč optimizmu Frau
Brenner, BDM ničim nisu suzbile Hildeino i Hanneino zanimanje za momke.

226
 Ursuli su svi ti redovi krepkih i zdravih momaka izgledali isto, no Hilde i
Hanne naveliko su i živahno upirale prstom u Helmutove prijatelje, one iste
Waltere, Wernere, Kurtove, Heinzove i Gerharde koji su takoreći kao od majke
rođeni dangubili kraj bazena. Utegnuti u besprijekorne odore (opet posve
kratke hlače), sad su izgledali poput veoma gorljivih i ispršenih izviđača.
Bilo je tu mnogo stupanja i pjevanja uz limenu glazbu i nekoliko govornika
koji su se okušali u istom deklamatorskom stilu koji je rabio Führer (i
zakazali) i onda su svi skočili na noge i zapjevali Deutschland über alles. Ursula
nije znala riječi pa je na Haydnovu ljupku melodiju potiho pjevala “Tvoju slavu
veličaju”, crkvenu pjesmu koju su često pjevali u školi na učeničkom zboru.
Kad su otpjevali, svi su dreknuh “Sieg Heil!” i salutirali, a Ursula se gotovo
iznenadi kad se i sama priključila. Klara se previjala od smijeha kad ju je
vidjela, no Ursula primijeti da je ipak i sama digla ruku. “Nego što”, nehajno je
rekla. “Ne želim da me na povratku kući netko napadne.”

Ne, hvala, Ursula nije htjela ostati kod kuće s Vatijem i Mutti Brenner u vrućem
i prašnjavom Münchenu pa je Klara prekopala svoj ormar i našla plavu suknju
i bijelu bluzu koje su odgovarale propisima, a skupnica Adelheid dala joj je
vojničku kaki-jaknu koju je imala viška. Odijelo je upotpunila trokutastim
rupcem koji je provukla kroz pleteni kožnati prsten. Ursuli se činilo da izgleda
pristalo. Ustanovila je kako joj je žao što nikad nije bila izviđačka, iako je
pretpostavljala da nije sve u odori.
Gornja je dobna granica za BDM bila osamnaest godina pa se ni Ursula ni
Klara nisu mogle učlaniti: Hanna je tvrdila da su one “stare gospođe”, alte
Damen. Ursula je smatrala da četa zapravo ne treba njihovu pratnju jer je
Adelheid sa svojim djevojkama bila učinkovita poput psa ovčara. Građena kao
isklesana i s nordijski plavim pletenicama mogla je proći kao mladolika Freyja
u posjetu iz Folkvanga. Bila je savršen propagandni materijal. S osamnaest će
godina uskoro biti prestara za BDM, i što će onda?
“Pa učlanit ću se u Nacionalsocijalistički savez žena, naravno”, rekla je. Na
jedra je prsa već pribola malenu srebrnu svastiku, runski simbol pripadnosti.
Ukrcale su se u vlak s naprtnjačama na policama za prtljagu i do večeri
stigle u alpsko seoce nadomak austrijske granice. S kolodvora su u stroju
(naravno, uz pjesmu) odstupale do svoje Jugendherberge. Ljudi bi zastali i
gledali ih, a neki su s odobravanjem i pljeskali.
Spavaonica koju su im dodijelili bila je puna kreveta na kat, a većinu su već
zauzele druge djevojke pa su se morale stisnuti kao sardine. Klara i Ursula po
vlastitom su izboru dijelile madrac na podu.
Večeru su dobile u blagovaonici, za dugim stolovima s nogarima, a
pokazalo se da je jelovnik standardan, juha i Knäckebrot sa sirom. Ujutro su

227
doručkovali crni kruh, sir i pekmez i čaj ili kavu. Od čistoga su planinskog
zraka izgladnjele pa su slistile sve pred sobom.
Selo i okolica bili su idilični, bio je tu čak i malen dvorac koji su smjele
posjetiti. Bio je hladan i vlažan, pun oklopa i barjaka i heraldičkih štitova.
Ondje bi po svoj prilici bilo veoma neugodno živjeti.
Išle su u duge šetnje oko jezera ili u šumi, a na povratku u prenoćište
hvatale bi prijevoz u seljačkim kamionima ili kolima sa sijenom. Jednog su
dana duž rijeke othodale do veličanstvena slapa. Klara je ponijela blok za
crtanje, a brzinski, živahni sitni crteži u ugljenu bili su mnogo privlačniji od
njezinih slika. “Ah”, rekla je, “gemütlich su. Pitome risarije. Prijatelji bi mi se
smijali.” Samo je selo bilo sanjivo mjestašce s prozorima punim pelargonija. Na
rijeci je bila gostionica gdje su pile pivo i jele teletinu i valjuške dok im se nije
činilo da će puknuti. Ursula u pismima Sylvie nikad nije spominjala pivo, ona
ne bi razumjela kakva je to svagdašnja stvar. A i da razumije, ne bi joj bilo milo.
Sutradan su trebale krenuti dalje, nekoliko će dana živjeti “pod šatorima”,
kao veliki djevojački logor, i Ursuli je bilo žao što odlaze iz sela.
Posljednje večeri njihova boravka ondje se održavao sajam, spoj
poljoprivredne izložbe i proslave žetve, Ursula velik dio nije razumjela. (“Ne
razumijem ni ja”, rekla je Klara. “Imaj na umu da sam gradska cura.”) Sve su
žene nosile mjesne nošnje, a na poljani su pokazivali razne domaće životinje
urešene vijencima i poslije im dodjeljivali nagrade. Poljanu su okitili
zastavama, opet sa svastikama. Piva je bilo u izobilju, a svirala je limena
glazba. Usred polja postavili su veliku drvenu pozornicu pa su uz pratnju
harmonike momci u Lederhosen demonstrirali Schuhplattler, udarali dlanom o
dlan i toptali i pljeskali po bedrima i petama u ritmu glazbe.
Klara im se podsmjehivala, ali Ursuli se činilo da su zavidno vješti.
Pomislila je da bi baš rado živjela u alpskom selu. (“Kao Heidi”, pisala je
Pameli. Sad je Pameli pisala manje jer joj je sestru nova Njemačka silno jedila.
Pamela joj je i na daljinu bila glas savjesti, no veoma je lako imati savjest na
daljinu.)
Harmonikaš zauzme svoje mjesto u orkestru i ljudi počnu plesati. Ursulu
je na pozornicu izveo niz silno stidljivih mladih težaka koji su se plesnim
podijem kretali neobično šeprtljavol, u ritmu u kojem je razabrala nespretan
tročetvrtinski takt Schuhplattera. Od piva i plesa poprilično joj se zavrtjelo u
glavi pa se smela kad se pojavila Klara i za sobom dovukla veoma naočita
muškarca koji očito nije bio odande i rekla: “Gle koga sam našla!”
“Koga?” pitala je Ursula.
“Ni manje ni više nego polubratića našega drugog bratića”, veselo je rekla
Klara. “Ili nešto u tom stilu. Upoznala bih te s Jürgenom Fuchsom.”
“Samo sam polubratić”, rekao je s osmijehom.

228
 “Veoma mi je drago”, rekla je ona. On lupne petama i poljubi joj ruku, što je
podsjeti na kraljevića iz Pepeljuge. “Moja pruska baština”, rekao je i nasmijao
se, baš kao i Brennerice. “Nemamo ni kapi pruske krvi”, rekla je Klara.
Imao je krasan osmijeh, u isti mah veseo i zamišljen, i nevjerojatne plave
oči. Nedvojbeno je bio zgodan, umnogome kao Benjamin Cole, samo što mu je
Benjamin bio tamnoputa opreka, negativ pozitivu Jürgena Fuchsa.
Todd i Fuchs - dvije lisice. Je li joj se u život umiješala sudbina? Možda bi
doktor Kellet znao cijeniti tu podudarnost.

“Veoma je zgodan”, pisala je Millie nakon tog susreta. Na pamet su joj padale
sve grozne fraze koje rabe u jeftinim ljubićima - srce joj je stalo, ostala je bez
daha. U besposlena je kišna popodneva pročitala dovoljno Bridgetinih romana
pa je znala.
“Ljubav na prvi pogled”, vrtoglavo je pisala Millie. No naravno, takvi
osjećaji nisu “prava” ljubav (nju će jednog dana osjećati prema djetetu), samo
lažni sjaj ludila. “Folie à deux”, otpisala je Millie. “Baš preslatko.”
“Blago tebi”, napisala je Pamela.
“Brak se osniva na trajnijoj ljubavi”, upozoravala je Sylvie.
“Mislim na tebe, medvjediću,” pisao je Hugh, “tako daleko odavde.”

Kad je pao mrak, kroz selo je krenuo ophod pod bakljama, a zatim su s bedema
malenog dvorca puštali vatromet. Bilo je veoma uzbudljivo.
“Wunderschön, nicht wahr?” rekla je Adelheid, a lice joj je blistalo na
svjetlu baklji.
Jest, složila se Ursula, prekrasno je.

229
 Kolovoz 1939.

Der Zauberberg. Čarobni brijeg.

“Aaw. Ste istso niedlich,” Klik, klik, klik. Eva je voljela svoj Rolleiflex. Eva je
voljela Friedu. Preslatka je, govorila je. Bile su na golemoj terasi obasjanoj
alpskim suncem u Berghofu i čekale da im iznesu ručak. Mnogo je ljepše jesti
ovdje, pod vedrim nebom, nego u velikoj, sumornoj blagovaonici s masivnim
prozorima kroz koje se vide samo planine. Diktatori vole da im sve bude
velebno, čak i krajolici. Bitte lächeln! Širok osmijeh. Frieda joj ugodi. Bila je
uslužno dijete.
Eva je Friedu nagovorila da svuče svoju praktičnu englesku haljinu na
žabice (iz robne kuće Bourne and Hollingsworth, kupila ju je Sylvie i poslala je
Friedi za rođendan) pa ju je odjenula u bavarsku nošnju - dindrlicu, pregaču,
bijele dokoljenke. Ursulinim engleskim očima (činilo joj se da su iz dana u dan
sve više engleske) to je odijelo i dalje izgledalo kao da mu je mjesto među
krabuljnim kostimima, ili možda u školskom igrokazu. Jedanput su u njezinoj
školi (kako joj se to sad čini davno i daleko) postavili Čarobnog frulaša iz
Hamelina i Ursula je glumila seosku djevojčicu odjevena u više-manje isti
ansambl kao sada Frieda.
Millie je bila Kralj štakora, u bravuroznu nastupu, i Sylvie je rekla: “Te
male Shawcrossice doista cvatu kad su u središtu pozornosti, zar ne?” Eva je
imala nešto Millieno - neko nemirno, prazno dobro raspoloženje koje je
trebalo neprestano hraniti. No i Eva je bila glumica, u najvećoj ulozi svog
života. Zapravo je njoj njezin život i bio uloga, bili su jedno te isto.
Frieda, ljupka malena Frieda, imala je samo pet godina, plave oči i kratke
plave pletenice. Frieda je stigla blijeda i beskrvna, a sad joj se put rumenila i
zlatila od obilja alpskog sunca. Kad je Führer vidio Friedu, Ursula je uočila
zelotski bljesak u njegovim plavim očima, studenima poput Königseea u
podnožju i znala je da vidi kako se pred njim niže budućnost Tausendjähriges
Reicha, jedna Mädchen za drugom. (“Nije na tebe, zar ne?” rekla je Eva bez
zlobe, u njoj zlobe nije bilo.)
Kad je ona bila dijete - Ursula je ustanovila da se u to životno razdoblje u
posljednje vrijeme gotovo neodoljivo vraća - čitala je bajke o zakinutim
kraljevnama koje su se od požudnih očeva ili ljubomornih pomajki spasile tako
što bi lijepo lice nagarile sokom od oraha i u kosu utrljale pepeo ne bi li se
prerušile - u Ciganku, tuđinku, nepoželjnicu. Ursula se pitala kako možeš doći
do soka od oraha, činilo joj se da to nije nešto što bi mogla jednostavno kupiti

230
u dućanu. A kao kestenjasta tuđinka više nisi sigurna, ako hoćeš preživjeti,
bolje da si ovdje, u Obersalzbergu - to je Der Zauberberg, kraljevstvo pričina,
“Berg”, kako su ga kao odabrani prisno zvali.
Kog vraga ona ovdje radi, pitala se Ursula, i kad će moći otići. Friedi je već
bilo sasvim dobro, oporavak se bližio kraju. Ursula je odlučila da će danas
nešto reći Evi. Na kraju krajeva, nisu zarobljenice, mogu otići kad god hoće.

Eva zapali cigaretu. Führera nije bilo i miš se vragolao. Niti je volio da ona pije
i puši, a ni da nosi šminku. Ursula se doista divila Evinim malenim potezima
prkosa. Otkako je Ursula s Friedom prije dva tjedna stigla u Berghof, Führer je
dvaput došao i otišao, a njegovi su dolasci i odlasci za Evu i sve skupa bili
trenutci pojačane dramatike. Ursula je još davno zaključila da je Rajh samo
predstava i spektakl, “bajka koju kazuje luda, puna buke i bijesa”, pisala je
Pameli. “No nažalost, nije da ne znači ništa.”
Na Evino nukanje Frieda se zavrti i nasmije. Ona je bila rastaljena jezgra
Ursulina srca, bolja polovica svega što sama čini ili misli. Ursula bi bila
spremna do kraja života hodati po noževima ako tako može zaštititi Friedu.
Gorjela bi u paklenom ognju da je spasi. Utopila bi se u najdubljim vodama ako
bi tako nju održala na površini. (Istražila je mnoštvo ekstremnih scenarija.
Bolje da bude spremna.) Nije imala pojma (Sylvie to nije dala naslutiti) da
majčinska ljubav može biti tako utrobno, bolno tjelesna.
“O, da,” rekla je Pamela kao da je to najneobveznija stvar na svijetu,
“pretvori te u pravu vučicu.” Ursula sebe nije htjela doživljavati kao vučicu, na
kraju krajeva, ona je medvjedica.
Na Bergu su posvuda vrebale prave vučice - Magda, Emmy, Margarete,
Gerda - rasplodne supruge viših dužnosnika stranke mahom su se jagmile za
vlastitu zericu moći i iz plodnih utroba na svijet donosile bezbrojnu dječicu za
Rajh, za Führera. Te su vučice bile opasne, grabežljive zvijeri i mrzile su Evu -
“glupu kravu” - die blöde Kuh - koja ih je nekako uspjela sve nadigrati.
Svaka bi od njih sigurno sve na svijetu dala da bude družica sjajnoga vođe
umjesto beznačajne Eve. Nije li čovjek njegova formata zaslužio kakvu
Brünnhilde - ili u najmanju ruku Magdu ili Leni? Ili možda samu Valkyrie,
“Mitfordicu”, das Fräulein Mitford, kako ju je zvala Eva. Führer se divio
Engleskoj, osobito aristokratskoj, carskoj Engleskoj, iako je Ursula sumnjala da
bi ga divljenje spriječilo u pokušaju da je uništi ako za to kucne čas.
Evi su bile mrske sve valkire koje bi se s njom mogle nadmetati za
Führerovu pažnju. Najsnažniji su joj se osjećaji rađali iz straha. Najodbojniji joj
je bio Bormann, siva eminencija Berga. On je držao kesu, on je Evi kupovao
Führerove darove i dijelio novac za sve bunde i Ferragamove cipele i na niz je

231
jedva primjetnih načina podsjećao da je obična kurtizana. Ursula se pitala
odakle te bunde, većina krznara koje je u Berlinu vidjela bili su Židovi.
Čopor vučica sigurno ne može progutati činjenicu da je Führerova pratilja
obična trgovkinja. Kad ga je upoznala, rekla je Eva Ursuli, dok je radila u
Hoffmannovu Photohausu, oslovljavala ga je kao Herr Wolfa. “Adolf na
njemačkome znači plemeniti vuk”, rekla je. To ga sigurno oduševljava, mislila je
Ursula. Nikad nikoga nije čula da ga zove Adolf. (Je li ga Eva i u krevetu zvala
mein Führer? To joj se činilo sasvim moguće.) “A znaš li da mu je najdraža
pjesma ‘Tko se boji vuka još’?” nasmijala se Eva.
“Iz Disneyjeva filma Tri praščića?” u nevjerici je rekla Ursula.
“Da!”
O, mislila je Ursula, jedva čekam da to kažem Pameli.

“A sada jedna s Mutti”, reče Eva. “Uzmite je u naručje.” Sehr schön. Smiješak!”
Ursula je gledala kako Eva veselo vreba Führera svojim fotoaparatom, lovi
snimke dok se on ne okrene od objektiva ili navuče obod šešira komično nisko,
poput loše prerušena špijuna. Nije volio da ga ona fotografira, draže mu je bilo
laskavo atelijersko osvjetljenje ili kakva junačkija poza nego nenamještene
snimke koje je voljela Eva. Eva je pak obožavala kad su je fotografirali. Nije
samo htjela biti na fotografijama, nego i na filmu. “Ein movie.” Kanila je otići u
Hollywood (“jednog dana”) i glumiti samu sebe, “svoju životnu priču”, rekla je.
(Evi bi kroz oko kamere sve nekako postalo stvarno.) Naravno, Führer je
svašta obećavao. Tako je i dospio tu gdje je danas.
Eva je promijenila fokus na Rolleiflexu. Ursuli je bilo drago što nije
donijela svoj stari Kodak, ne bi se mogao nositi s konkurencijom. “Izradit ću i
primjerke za tebe” rekla je Eva. “Možeš ih poslati kući, roditeljima. Krasno je s
planinama u pozadini. Sad mi se široko osmjehni. Jetzt lach doch mal richtig!”
Planinska panorama bila je pozadina svakoj fotografiji, pozadina svemu.
Ursuli je isprva bila prelijepa, no sad ju je njezino veličanstvo počelo tištati.
Goleme ledene litice, slapovi koji se obrušavaju, beskrajni borovi - prožimanje
prirode i mita davalo je srž germanske duše. Ursuli se činilo da je njemački
romantizam prekomjeran i mističan, naspram njega su se engleska jezera
činila pitoma. A ako engleska duša igdje počiva, onda je sigurno u nekome
nejunačkom vrtu iza kuće - na komadu travnjaka, u ružičnjaku ili gredici
punocvjetnoga graha.
Trebala bi se vratiti kući. Ne u Berlin, na Savignyplatz, nego u Englesku. U
Lisjak.
Eva nasadi Friedu na prsobran i Ursula je smjesta makne. “Boji se visine”
reče. Eva se vječno opasno ljuljala na tom istom prsobranu, ili duž njega šetala
pse i sitnu djecu. Odande je pad bio vrtoglav, mimo Berchtesgadena i sve do

232
Königseea. Ursula je zapravo žalila maleni Berchtesgaden i njegove bezazlene
prozorske sandučiće s vedrim pelargonijama i livadama koje se nježno
spuštaju prema jezeru. Činilo joj se da je mnogo vremena prošlo otkad je ’33.
tu bila s Klarom. Klarin se profesor rastao od supruge i sad je Klara bila s njim
u braku i imali su dvoje djece.
“Ovdje žive Nibelungen,” rekla je Eva Friedi upirući prstom u vrhunce koji
su ih okruživali sa svih strana, “i zlodusi i vještice i zli psi.”
“Zli psi?” nesigurno ponovi Frieda. Već su je isprepadali razdražljivi Negus
i Stasi, Evini naporni škotski terijeri, nije morala slušati i o patuljcima i
zlodusima.
A ja sam čula, mislila je Ursula, da se u Untersbergu skrio Karlo Veliki pa
spava u špilji i čeka da ga probude za konačnu bitku između dobra i zla. Pitala se
kad će to biti. Možda uskoro.

“I još jedna”, reče Eva. “Širok osmijeh!” Rolleiflex je neumorno svjetlucao na

suncu. Eva je posjedovala i filmsku kameru, skup dar njezinoga gospodina
Wolfa, a Ursula je pretpostavljala da bi joj trebalo biti drago što ih ne snima za
budućnost u pokretnim slikama u boji. Ursula je zamišljala kako će nekad u
budućnosti netko listati Evine (mnogobrojne) albume i pitati se tko je Ursula,
možda će je pobrkati s Evinom sestrom Gretl ili prijateljicom Hertom,
uzgrednim povijesnim crticama.
Jednog će dana, naravno, sve ovo otići u tu istu povijest, čak i planine - na
kraju krajeva, stijenama je budućnost u pijesku. Većina se ljudi kroz zbivanja
provlači kako zna i umije, a značenje im razabire samo u osvrtu. Führer je bio
drukčiji, on je svjesno stvarao povijest za budućnost. To može samo pravi
samoljubac. A Speer je za Berlin projektirao zgrade koje će izgledati dobro kad
za tisuću godina budu u ruševinama, to je bio njegov dar Führeru. (Pa ti
razmišljaj u takvim razmjerima! Ursula je živjela iz sata u sat, bila je to još
jedna posljedica majčinstva, budućnost joj je bila jednako zagonetna kao i
prošlost.)
Speer je jedini bio ljubazan prema Evi i zato mu je Ursula u svojoj ocjeni
bila širokogrudna, što možda nije zaslužio. I on je bio jedan od onih tobožnjih
teutonskih vitezova koji su bili pristali, nije bio ni šepav, ni zdepast kao žaba ni
pretio poput prasca, niti je - što je nekako bilo još gore - sličio kakvu činovniku.
(“A svi nose odore!” pisala je Pammy. “Ali sve je samo fasada. Kao da živiš na
stranicama Zatočenika dvorca Zenda. Majstori su praznih riječi.” Da je bar
Pammy uz nju, kako bi ona uživala u seciranju likova Führera i njegovih
pobočnika. Zaključila bi da su svi šarlatani koji bljuju licemjerje.)
Jürgen je u četiri oka tvrdio kako smatra da su svi “prepuni” mana, no
javno se ponašao kao svaki dobar službenik Rajha. Lippenbekenntnis, govorio

233
je. Samo na jeziku. (Sila kola lomi, rekla bi Sylvie.) Tako se u životu probijaš,
rekao je on. Ursula je pretpostavljala da je u tom pogledu poprilično sličan
Mauriceu, koji je govorio da za napredak u karijeri moraš raditi s budalama i
magarcima. Naravno, i Maurice je bio pravnik. Danas na sasvim visoku
položaju u Ministarstvu unutarnjih poslova. Hoće li to biti problem ako se
zarate? Hoće li joj oklop njemačkog državljanstva - koji je navukla veoma
nevoljko - biti dovoljna zaštita? (Ako se zarate! Hoće li doista moći podnijeti da
ostane s ove strane La Manchea?)
Jürgen je bio pravnik. Ako je htio raditi u struci, morao se učlaniti u
stranku, nije imao izbora. Lippenbekenntnis. Radio je za Ministarstvo
pravosuđa u Berlinu. Kad ju je zaprosio (“Pomalo na prepad”, pisala je Sylvie),
jedva se odrekao komunizma.
Sad je Jürgen napustio ljevičarsku politiku i nepokolebljivo branio
dosadašnja postignuća - zemlja je opet funkcionirala - zaposlenost, sitost,
zdravstvo, samopoštovanje. Nova radna mjesta, nove ceste, nove tvornice,
nova nada - kako su to drukčije mogli postići, govorio je. No sve je skupa
pratila zanesena umjetna religija i lažni mesija pun gnjeva. “Sve ima svoju
cijenu”, govorio je Jürgen. Možda ne bi trebala biti tako visoka (Kako su to
uspjeli, često se pitala Ursula. Uglavnom strahom i opsjenarstvom. No odakle
se stvorio sav taj novac i radna mjesta? Možda samo od proizvodnje zastava i
odora, bilo ih je dovoljno za spas većine gospodarstava. “Gospodarstvo se
ionako oporavlja,” pisala je Pamela, “za naciste je sretna podudarnost što si
mogu pripisati zasluge za oporavak.”) Da, rekao je da je u početku bilo nasilja,
no to je bio grč, val, Sturmabteilung se morao ispuhati. Sad je sve razumnije,
svi su razumniji.
U travnju su prisustvovali paradi za Führerov pedeseti rođendan u
Berlinu. Jürgen je dobio sjedeća mjesta na glavnoj tribini za uzvanike. “To je
valjda čast”, rekao je. Što je učinio, pitala se ona, da tu “čast” zasluži. (Je li zato
sretan? Katkad je bilo teško procijeniti.) Nije uspio dobiti ulaznice za
Olimpijske igre ’36., no sad su se našli u društvu uglednika Rajha. U posljednje
je vrijeme neprestano bio zauzet. “Pravnici nikad ne spavaju”, govorio je. (No
koliko se Ursuli činilo, bili su spremni prespavati svih Tisuću godina.)
Paradi nije bilo kraja, bio je to dosad najsjajniji izraz Goebbelsova
teatralnog umijeća. Mnogo ratničke glazbe pa uvertira Luftwaffe - dojmljiv i
bučan prolet duž osi istok-zapad i preko Brandenburških vrata u valovima
zrakoplovnih eskadrila u formaciji. Još buke i bijesa. “Heinkeli i
Messerschmitti” rekao je Jürgen. Kako je znao? “Svi se dečki razumiju u
avione”, rekao je.

234
 Slijedio je mimohod vojnih postrojbi, naoko neiscrpna količina vojnika
koji su paradnim korakom stupali cestom. Ursulu su podsjetili na Tillerove
plesačice kankana. “Stechschritt,” rekla je Ursula, “tko li je to izmislio?”
“Prusi”, nasmijao se Jürgen. “Naravno.”

Izvukla je pločicu čokolade, odlomila komadić i ponudila Jürgenu. On se

namrštio i odmahnuo glavom kao da je pokazala nedostatak poštovanja pred
okupljenom vojnom silom. Pojela je još jedan komadić. Malena prkošenja.
Nagnuo se tik do nje da ga čuje - gomila je grozno bučala - “Ako ništa
drugo, stvarno se moraš diviti kako su precizni” rekao je. I jest, divila se. Doista
je bilo nevjerojatno. Robotski savršeno, kao da je svaki član svake postrojbe
posve isti, kao da su proizvedeni na pokretnoj traci. Nije bilo posve ljudsko, no
zadaća vojske i nije da izgleda ljudski, zar ne? (“Sve je skupa bilo veoma
muški”, izvijestila je Pamelu.) Bi li britanska vojska uspjela u takvim
razmjerima provesti isti mehanički dril? Sovjeti možda bi, no Britanci su tu
nekako manje predani.
Frieda joj je u krilu već zaspala, a tek je počelo. Hitler je cijelo vrijeme
salutirao, ruku je ukočio ravno ispred sebe bez predaha (nazirala ga je s mjesta
gdje su sjedili, samo ruku, poput žarača). Moć ti očito daje osobitu izdržljivost.
Da je meni pedeseti rođendan, mislila je Ursula, htjela bih ga provesti negdje na
obali Temze, u Brayu ili Henleyju ili tu negdje, na pikniku, vrlo engleskom
pikniku - termosica čaja, kobasice u lisnatom tijestu, sendviči s tvrdokuhanim
jajima i potočarkom, kolači i pogačice. Na slici joj je bila cijela obitelj, no je li i
Jürgen sudjelovao u toj idili? Sasvim bi se dobro uklopio, izležavao bi se na
travi u veslačkim hlačama, s Hughom bi raspravljao o kriketu. Upoznali su se i
dobro su se slagali. Bili su u posjetu Engleskoj i Lisjaku ’35. “Čini se da je
simpatičan momak”, rekao je Hugh, iako nije bio baš tako oduševljen kad je
čuo da je uzela njemačko državljanstvo. Sad je znala da je tu grdno pogriješila.
“Retrospekcija je sjajna stvar”, rekla je Klara. “Kad bismo je svi imali, nikakve
povijesti vrijedne spomena ne bi ni bilo.”
Trebala je ostati u Engleskoj. Trebala je ostati u Lisjaku, s livadom i
šumarkom i potočićem koji teče kroz šumu zvončića.
Mimo njih počela se kotrljati ratna mašinerija. “Evo tenkova”, rekao je
Jürgen na engleskome kad su se pojavili prvi Panzeri, vukli su ih kamioni.
Dobro je govorio engleski, godinu je dana studirao na Oxfordu (zato se i
razumio u kriket). Slijedili su Panzeri na vlastiti pogon, motocikli s
prikolicama, oklopni automobili, konjaništvo koje je elegantno prokaskalo
(osobito je oduševilo publiku - Ursula je probudila Friedu da vidi konje) pa
topništvo, od lakih poljskih topova do masivnih protuzrakoplovnih topova i
golemih topčina.

235
 “K-3”, zadivljeno je rekao Jürgen, kao da bi njoj to nešto trebalo značiti.
Parada je očitovala ljubav prema redu i geometriji koju Ursula nije
shvaćala. Tu se nije razlikovala od drugih parada i mitinga - cijeloga tog
spektakla - no ova se parada doimala silno ratobornom. Oružja je bilo da ti
pamet stane - zemlja se naoružala do zuba! Ursula toga uopće nije bila svjesna.
Nije čudo da je bilo posla za sve. “Ako želiš spasiti gospodarstvo, trebaš rat,
kaže Maurice”, pisala je Pamela. A što će ti oružje nego za rat?
“Opremanje vojske pomoglo nam je da spasimo vlastitu psihu,” rekao je
Jürgen, “vratilo nam je ponos na domovinu. Kad su nam se 1918. generali
predali...” Ursula je prestala slušati, te je argumente već previše puta čula. “Oni
su započeli prošli rat” srdito je pisala Pameli. “A zbilja, čovjek bi pomislio da su
se oni jedini poslije mučili, da nitko drugi nije bio ni siromašan ni gladan ni
ucviljen.” Frieda se opet probudila i sad je bila živčana. Dala joj je čokolade. I
Ursula je bila živčana. Zajedno su čokoladu pojele do kraja.
Završnica je zapravo bila prilično dirljiva. Barjaci postrojba okupili su se u
dugu vrstu duboku nekoliko redova pred Hitlerovim podijem - formacija je
bila tako točna da je izgledala kao da joj je netko britvom okresao rubove - i tu
su barjake spustili prema tlu njemu u čast. Mnoštvo je podivljalo.
“Što kažeš?” pitao je Jürgen dok su se probijali s glavne tribine. Nosio je
Friedu na ramenima.
“Veličanstveno” rekla je Ursula. “Bilo je veličanstveno.” Osjećala je kako joj
se u sljepoočnice uvlači začetak glavobolje.

Friedina je bolest počela povišenom temperaturom jednog jutra prije nekoliko

tjedana. “Nije mi dobro”, rekla je Frieda. Kad joj je Ursula opipala čelo, bilo je
hladno i vlažno pa je rekla: “Ne moraš u vrtić, danas možeš ostati sa mnom kod
kuće.”
“Ljetna prehlada”, rekao je Jürgen kad se vratio kući. Malena je oduvijek
imala osjetljiva pluća (“Na moju je majku” sumorno je rekla Sylvie) i bili su
navikli na šmrcave prehlade i grlobolju, no prehlada se veoma brzo pogoršala i
Friedu je uhvatila groznica i malaksalost. Koža joj je na dodir bila kao da će
svaki čas planuti. “Hladite je”, rekao je liječnik i Ursula joj je na čelo stavljala
hladne mokre obloge i čitala joj priče, no koliko god se trudila, Frieda za njih
nije uspjela smoći zanimanja. Onda je pala u bunilo i liječnik joj je preslušao
hripava pluća i rekao: “Bronhitis, morate pričekati da prođe.”
Kasno te noći Friedino se stanje naglo i strašno pogoršalo pa su gotovo
beživotno tjelešce umotali u deku i taksijem odjurili u najbližu bolnicu,
katoličku. Dijagnosticirali su joj upalu pluća. “Curica je teško bolesna”, rekao je
liječnik, kao da su nekako oni krivi.

236
 Ursula se dva dana i dvije noći nije micala od Friedine postelje, držala ju je
za ručicu da je zadrži na ovom svijetu. “Da bar ja mogu bolovati umjesto nje”
šapnuo je Jürgen preko uškrobljenih bijelih plahti koje su Friedu također
pridržavale na ovom svijetu. Sa svojim golemim i zakukuljenim koludričkim
rupcima, redovnice su plovile odjelom poput galija. Koliko im treba, pitala se
Ursula u nepribranu trenutku, kad joj sva pozornost nije bila na Friedi, da
ujutro navuku ta čuda. Ursula je bila sigurna da bi se ona sva raskupusala.
Činilo joj se da je već to pokrivalo za glavu sasvim dovoljan razlog da ne odeš u
redovnice.
Friedu su snagom volje tjerali da živi i preživjela je. Triumph des Willens.
Kriza je prošla i krenula je dugim putom ozdravljenja. Blijeda i slaba, trebala je
na oporavak i jedne večeri kad se Ursula vratila kući iz bolnice, našla je
omotnicu koju im je netko donio na vrata.
“Od Eve”, rekla je Jürgenu i pokazala mu pismo kad se vratio s posla.
“Tko je Eva?” pitao je.

“Smiješak!” Klik, klik. Klik. Nema veze, bitno da se Eva zabavlja, pretpostavljala
je. Nije se ljutila. Eva ih je veoma ljubazno pozvala da Frieda može disati zdravi
planinski zrak i jesti svježe povrće i jaja iz Gutshofa, uzor-gospodarstva na
obroncima podno Berghofa.
“Je li to kraljevska zapovijed?” pitao je Jürgen. “Možeš li odbiti? Želiš li
odbiti? Nadam se da ne. A tebi će ublažiti glavobolje.” U posljednje je vrijeme
primjećivala da su im, što se on više penje u hijerarhiji ministarstva, razgovori
sve više jednostrani. Davao je izjave, postavljao pitanja, odgovarao na pitanja i
izvodio zaključke tako da nju uopće nije trebao uključiti u raspravu. (Možda je
to pravnički stil.) Čak kao da nije bio ni svjestan da to čini.
“Znači, stari jarac ipak ima žensku? Tko bi rekao? Jesi li znala? Nisi, rekla
bi. A zamisli, ti je poznaješ. To nam samo može biti korisno, zar ne? Da smo
tako blizu prijestolja. Korisno za moju karijeru, što je isto kao i za nas.
Liebling”, dodao je nekako na brzu ruku.
Ursula je mislila da je takva blizina prijestolju prilično opasna. “Ja Evu ne
poznajem” rekla je Ursula. “Nikad je nisam srela. Poznaje je Frau Brenner,
poznaje njezinu majku, Frau Braun. Klara je znala raditi kod Hoffmana, s Evom.
Bile su skupa u dječjem vrtiću.”
“Svaka čast,” rekao je Jürgen, “od Kaffeeklatscha do srca moći u tri
jednostavna poteza. Zna li Fräulein Eva Braun da je njezina stara prijateljica iz
vrtića Klara udana za Židova?” Iznenadio ju je način na koji je izgovorio riječ.
Jude. Nikad ga prije nije čula da ju je tako izgovorio - podrugljivo i prezrivo.
Zakucao joj je čavao u srce. “Nemam pojma”, rekla je. “Ja ne sudjelujem u tom
Kaffeeklatschu, kako ti kažeš.”

237
Führer je u Evinu životu zauzimao toliko mjesta da je bez njega bila prazna
ljuska. Eva je svake noći bdjela kraj telefona kad joj je ljubavnik izbivao i bila je
poput psa, iz večeri u večer razdražljivo je ćulila jedno uho u iščekivanju
poziva koji će joj donijeti gospodarov glas.
A ovdje se gore i nisi imao bogzna čime baviti. Nakon nekog je vremena
silno potucanje šumskim stazama i plivanje u (ledeno hladnom) Königseeu
postalo prije zamorno nego okrepljujuće. Ne možeš vječno brati poljsko
cvijeće i sunčati se na ležaljkama na terasi da na kraju blago ne poludiš. Na
Bergu su imali cijele bataljune djecobrižnica i dadilja, sve su jedva čekale da
budu s Friedom i Ursula je ustanovila da često ne zna što bi sa sobom baš kao
ni Eva. Glupo, ponijela je samo jednu knjigu, no bar je bila debela, Mannov Der
Zauberberg. Nije znala da je pod zabranom. Neki ju je časnik Wehrmachta vidio
kako čita i rekao: “Veoma ste smioni, znate da je to jedna od njihovih
zabranjenih knjiga.” Pretpostavljala je da mu to “njihovih” znači da on nije
jedan od “njih”. Što je najgore što bi joj mogli učiniti? Oduzeti joj knjigu i baciti
je u kuhinjsku peć?
Bio je simpatičan, taj časnik Wehrmachta. Baka mu je bila Škotkinja i
mnogo je sretnih praznika proveo u “Visočju”.
Im Grunde hat es eine merkwürdige Bewandtnis mit diesem Sicheinleben an
fremdem Orte, dieser - sei es auch - mühseligen Anpassung und Umgewöhnung,
čitala je i prevodila, s mukom i prilično loše - “Ima nečega čudnog u tom
odomaćivanju na novome mjestu, napornoj prilagodbi i privikavanju. ..” Velika
istina, mislila je. Mann je bio naporan. Draži bi joj bio sanduk Bridgetinih
gotskih ljubavnih romana. Bila je sigurna da oni ne bi bili verboten.

Planinski joj zrak nije nimalo ublažio glavobolje (kao ni Thomas Mann).
Štoviše, samo su se pogoršale. Kopfschmerzen, glava bi je zaboljela već na samu
riječ. “Koliko ja vidim, s vama je sve u redu”, rekao joj je liječnik u bolnici.
“Sigurno su živci.” Dao joj je recept za veronal.
Sama Eva nije se mogla krijepiti intelektom, no Berg nije ni bio neki
intelektualni dvor. Jedino si za Speera mogao reći da je mislilac. Daleko od toga
da Eva u životu nije postavljala nikakva pitanja, slutila je Ursula. Predosjećao si
da se ispod sve te Lebenslust skriva depresija i neuroze, no muškarac kod
ljubavnice ne traži tjeskobu.
Ursula je pretpostavila da žena, da bi bila uspješna ljubavnica (iako sama
nikad nije bila ničija ljubavnica, ni uspješna ni neuspješna), mora biti utjeha i
olakšanje, jastuk na kojem će umorna glava počinuti. Gemütlichkeit. Eva jest
bila ugodna, čavrljala je o nebitnim temama i nije se trudila biti ni umna ni
pronicava. Moćnici trebaju žene koje ih neće osporavati, dom ne smije biti

238
poprište intelektualne rasprave. “To mi je rekao vlastiti muž pa je valjda
istina!” pisala je Pameli. Nije to rekao za svoj račun - on nije bio moćnik. “Bar
ne još”, nasmijao se.
Eve se politički svijet ticao samo utoliko što ju je lišavao predmeta
obožavanja. Grubo su je udaljavali iz oka javnosti, nije imala nikakav službeni
status, ni bilo kakav status, bila je odana poput psa, ali manje priznata. U
hijerarhiji je Blondi kotirala bolje od Eve. Eva je rekla da najviše žali što joj
nisu dopustili da upozna vojvotkinju kad su Windsori posjetili Berghof.
Ursula se namrštila kad je to čula. “Ali znaš da je ona nacistica”,
nepromišljeno je rekla (“Valjda bih trebala više paziti što govorim!” pisala je
Pameli). Eva je samo odgovorila: “Jest, naravno”, kao da je najprirodnija stvar
na svijetu da je bračna družica zauvijek bivšega kralja Engleske hitlerovka.
Führer javno mora kročiti plemenitim i samotnim putom kreposti, ne
može se oženiti jer je u braku s Njemačkom. Žrtvuje se za sudbinu svoje zemlje
- to je bar bila srž priče, Ursuli se činilo da je tu negdje neupadljivo
zadrijemala. (Bio mu je to jedan od onih beskonačnih monologa poslije
večere.) Poput naše Djevičanske kraljice, pomislila je, ali nije rekla naglas,
računala je da Führeru ne bi bilo drago da ga uspoređuju sa ženom, makar bila
engleska plemkinja kraljevskog srca i želuca. Ursula je u školi imala nastavnicu
povijesti koja je veoma rado citirala Elizabetu I. Ne odaj tajne onima čiju
vjernost i šutnju nisi već iskušao.

Eva bi bila sretnija u Münchenu, u nevelikoj građanskoj kući koju joj je kupio
Führer, gdje je mogla voditi normalan društveni život. Ovdje je u svome
zlatnom kavezu morala samu sebe zabavljati, listati časopise, raspravljati o
najnovijim frizurama i ljubavnom životu filmskih zvijezda (kao da je Ursula o
tome išta znala) i paradirati u haljinama koje je mijenjala mađioničarskom
brzinom. Ursula je nekoliko puta bila u njezinoj sobi, ljupkom i ženstvenom
budoaru koji je uvelike odudarao od nezgrapna dekora u ostatku Berghofa, a
kvario ga je samo Führerov portret koji je na zidu dobio istaknuto mjesto.
Njezin junak. Führer zauzvrat u svojim odajama nije objesio ljubavničin
portret. Umjesto da mu se sa zida smješka Evino lice, izazivale su ga stroge
crte vlastitoga omiljenog junaka, Fridrika Velikoga. Friedrich der Grosse.
“Ja umjesto ‘veliki’ uvijek čujem ‘groš’”, pisala je Pameli. Grošićari
uglavnom nisu bili ratni huškači i osvajači. Kako je Hitler naukovao za
velikana? Eva je slegnula ramenima, nije znala. “Oduvijek je političar. On je
rođeni političar.” Nije, mislila je Ursula, rođen je kao dijete, baš kao svi. I evo u
što se odlučio prometnuti.
U Führerovu spavaću sobu povezanu s Evinom kupaonicom Ursula nije
imala pristup. No vidjela ga je kako spava, ne u toj presvetoj ložnici, nego na

239
toplom suncu poslije ručka na terasi Berghofa, kad su se velikom ratniku usta
mlitavo razjapila kao u lèse-majesté. Izgledao je ranjivo, no na Bergu nije bilo
atentatora. Vatrenog je oružja bilo u izobilju, lako se mogla domoći kakva
Lugera i ustrijeliti ga u srce ili u glavu. No što bi tad bilo s njom? Još gore, što bi
bilo s Friedom?
Eva je sjedila kraj njega i gledala ga s ljubavlju kao što gledaš dijete. U snu
je bio samo njezin i ničiji više.
U biti nije bila ni manje ni više nego draga mlada žena. Ženu nećeš nužno
suditi prema muškarcu s kojim spava. (Ili hoćeš?)
Eva je bila krasno atletski građena, Ursula joj je na tome poprilično
zavidjela. Bila je zdrava djevojka, sportski tip - plivačica, skijašica, klizačica,
plesačica, gimnastičarka - voljela je biti na svježem zraku, voljela se kretati. No
poput priljepka vezala se za lijena sredovječna muškarca, noćnu pticu, i to
doslovno: prije podneva nije ustajao iz kreveta (i opet je popodne mogao
odrijemati), nije ni pušio, ni pio, ni plesao, niti se pretjerano odavao užitcima -
spartanskih navika, makar ne i spartanske čilosti. Muškarca koji se javno nikad
ne bi razodjenuo dalje od svojih Lederhosen (koje su nebavarskom oku bile
komično neprivlačne), na čiji je zadah iz usta Ursula pri prvom susretu
ustuknula i koji je gutao tablete kao slatkiše zbog svog “problema s plinovima”
(“Čujem da prdi,” rekao je Jürgen, “samo da znaš. Sigurno od sveg onog silnog
povrća”). Brinuo se za svoje dostojanstvo, no zapravo nije bio tašt. “Samo je
megaloman”, pisala je Pameli.

Po njih su poslali auto i vozača, a kad su stigle u Berghof, Führer ih je osobno

dočekao - na velikom stubištu na kojem je dočekivao dostojanstvenike, gdje je
lani dočekao Chamberlaina. Kad se Chamberlain vratio u Britaniju, rekao je da
sad zna “što je Herr Hitleru u glavi”. Ursula nije vjerovala da to itko zna, čak ni
Eva. Osobito ne Eva.
“Ovdje ste veoma dobrodošli, gnädige Frau”, rekao je. “Morate ostati dok
liebe Kleine ne bude bolje.”
“Voli žene, djecu, pse, zbilja, što mu možeš zamjeriti?” pisala je Pamela.
“Samo je šteta što je diktator i ne poštuje ni zakon ni običnu ljudskost.” Pamela
je u Njemačkoj imala poveći broj prijatelja iz studentskih dana, mnogi su bili
Židovi. Imala je punu kuću (dobro, trojicu) razigranih dječaka (malena bi se
tiha Frieda u Finchleyju izbezumila) i sad je pisala da je opet trudna, “držim
fige da je curica”. Ursuli je Pammy nedostajala.
Pamela pod ovim režimom ne bi dobro prošla. Odveć živo reagira na
moralnu sramotu da ne bi progovorila. Ne bi znala držati jezik za zubima kao
Ursula (pod brnjicom srama). Služe i oni što samo stoje i trpe. Vrijedi li to i za
čovjekov moral? Je li mi to obrana, pitala se Ursula. Možda je bolje pogrešno

240
citirati Edmunda Burkea nego Miltona. Da na svijetu pobijede sile zla potrebno
je samo da dovoljan broj dobrih žena ništa ne poduzme.
Dan nakon njihova dolaska održali su dječju čajanku za nečiji rođendan,
nekoga malog Goebbelsa ili Bormanna, Ursula nije bila sigurna, bilo ih je
previše i svi su bili slični. Podsjetili su je na postrojenu vojsku na Führerovoj
rođendanskoj paradi. Istimareni i ulašteni, svaki je od strike Wolfa dobio
osobitu besjedu prije nego što su im dopustili da kušaju tortu koju su poslužili
na dugom stolu. Sirotoj sladokusnoj Friedi (u tome je nedvojbeno bila na
majku) od umora su se odveć sklapale oči da bi išta pojela. U Berghofu je
uvijek bilo kolača, Streusela s makom i cimetom, Torten sa šljivama, lisnatih
tijesta punjenih kremom, čokoladnih torti - velikih kupola Schwarzwälder
Kirschtorte - Ursula se pitala tko je pojeo sve te kolače. Ona je svakako davala
sve od sebe.
Ako je dan u Evinu društvu znao biti zamoran, bio je mila majka u
usporedbi s večerima kad bi Führer bio nazočan. Poslije večere beskrajne su
sate provodili u Velikoj dvorani - golemoj, ružnoj prostoriji gdje bi slušali
gramofon ili gledali filmove (a često i jedno i drugo). Naravno, birao je Führer.
Što se glazbe tiče, omiljeni su mu bili Die Fledermaus i Die lustige Witwe. Prve
je večeri Ursula mislila da će teško zaboraviti prizor kako se Bormann,
Himmler, Goebbels (i njihove divlje družice) tankih usana zmijski osmjehuju
(možda opet Lippenbekenntnis) dok slušaju Die lustige Witwe. Ursula je gledala
studentsku predstavu Vesele udovice u studentskim danima. Djevojka koja je
pjevala Hannu, glavnu ulogu, bila joj je dobra prijateljica. Ni na pamet joj ne bi
palo da će sljedeći put “Vilja, o Vilja, šumska vještice” slušati na njemačkome, i
to u ovome prečudnom društvu. Tu su produkciju postavili 1931. Tad nije
nazirala ni kakva nju budućnost čeka, a kamoli Europu.
Filmove su u Velikoj dvorani prikazivali gotovo svake večeri. Stigao bi
kinooperater i na jednom bi zidu poput rolete mehanički smotali golemu
Gobelinovu tapiseriju i iza nje otkrili platno. Tad bi morali odgledati kakav
grozno sladunjavi američki pustolovni šmalc, ili planinski film, što je bilo još
gore. Tako je Ursula pogledala King Konga, Bengalske vatre i Der Berg ruft.
Prve večeri na programu je bio Der heilige Berg (opet planine, opet Leni).
Führeru je omiljeni film, povjerila joj je Eva, bila Snjeguljica. A s kojim se likom
poistovjećivao, pitala se Ursula. Sa zlom vješticom, s patuljcima? Ne valjda sa
Snjeguljicom? Sigurno s kraljevićem, zaključila je (je li imao ime? Jesu li ikad
imali imena, je li dovoljno biti taj lik?). S kraljevićem koji je probudio usnulu
djevojku, baš kao što je Führer probudio Njemačku. Ali ne poljupcem.
Kad je rodila Friedu, Klara joj je darovala krasno izdanje Schneewittchen
und die sieben Zwerge, Snjeguljice i sedam patuljaka s ilustracijama Franza
Jüttnera. Klarinu su profesoru davno zabranili da predaje na likovnoj
akademiji. Kanili su napustiti zemlju ’35-i onda opet ’36. Poslije Kristallnacht,

241
Pamela je izravno pisala Klari, iako je nikad nije upoznala, i ponudila da ih
udomi u Finchleyju. No ta inercija, ta svačija prokleta sklonost odgađanju..., a
onda su njezina profesora pokupili u raciji i deportirali na istok - da radi u
tvornici, rekle su vlasti. “Njegove prelijepe kiparske ruke”, žalosno je rekla
Klara.
(“Znaš, to zapravo nisu tvornice”, pisala je Pamela.)
Ursula se sjećala kako je kao dijete gutala bajke. Silno je vjerovala, ne
toliko u sretne završetke, koliko u to da pravda uvijek pobjeđuje. Slutila je da
su je die Brüder Grimm prevarili. Spieglein, Spieglein, an der Wand/ Wer ist die
Schönste im ganzen Land? Ovi ovdje sigurno nisu, mislila je Ursula dok se
ogledala po Velikoj dvorani prve naporne večeri na Bergu.
Führer je bio čovjek kojemu je opereta bila draža od opere, a crtani filmovi
od visoke kulture. Dok ga je gledala kako drži Evu za ruku dok pjevuši uz
Lehara, Ursuli je sinulo kako je običan (čak smiješan), prije Mickey Mouse nego
Siegfried. Sylvie bi ga srezala u roku od keks. Izzie bi ga zgazila. Gospođa
Glover - što bi gospođa Glover učinila, pitala se Ursula. To joj je bila omiljena
nova igra - smišljala je kako bi se njezini znanci postavili prema pripadnicima
nacističke klike. Zaključila je da bi ih gospođa Glover vjerojatno sve pošteno
istukla batom za meso. (Što bi Bridget učinila? Vjerojatno bi ga potpuno
izignorirala.)
Kad je film završio, Führer se udobno smjestio da oplete priču (satima) o
svojim omiljenim temama - njemačkoj umjetnosti i arhitekturi (sebe je
smatrao neostvarenim arhitektom), Blut und Boden (zemlja, uvijek zemlja),
vlastitom samotnom, plemenitom putu (opet vuk). Bio je spasitelj Njemačke,
sirote Njemačke, spasit će svoju Schneewittchen htjela to ona ili ne. Tupio je o
zdravoj njemačkoj umjetnosti i glazbi, o Wagneru, Die Meistersinger, svome
najmilijem stihu iz libreta - Wacht auf, es nahet gen den Tag - “Budi se, jutro je”
(i bit će, bude li više duljio, mislila je). Natrag na sudbinu - svoju - i kako
prepliće sa sudbinom Volka. Heimat, Boden, pobjeda ili propast (Kakva
pobjeda, pitala se Ursula. Protiv koga?). Pa nešto o Fridriku Velikomu što nije
razumjela, nešto o rimskoj arhitekturi, pa o Očevini (Rusi imaju “Majku
domovinu”, je li to znakovito, pitala se Ursula. Što imaju Englezi? Valjda samo
“Englesku”. Ako je baš stani-pani, Blakeov “Jeruzalem”.).
Pa natrag na sudbinu i Tausendjähriges. I tako dalje i tako dalje tako da se
glavobolja koja je prije večere počela kao tup bol dotad već pretvorila u trnovu
krunu. Zamišljala je kako bi Hugh rekao “Joj, Herr Hitler, dajte ušutite” i
odjedanput ju je spopala takva čežnja za domom da je mislila da će se
rasplakati.
Htjela je kući. Htjela je u Lisjak.

242
 Kao i kod kraljeva i njihovih dvorjana, nisu smjeli otići dok ne dobiju
otpust, dok se sam vladar ne odluči povući u svoju ložnicu. Ursula je u neko
doba uhvatila Evu kako teatralno zijeva kao da mu hoće reći: “Sad je dosta,
Wolfi” (bila je svjesna da već ima prilično jezivu maštu, u ovim joj se
okolnostima to moglo oprostiti). I tada je naposljetku, napokon, hvala Bogu,
krenuo, i izmoždeno se društvo nekako osovilo na noge.

Führera su očito žene osobito voljele. Na tisuće su mu pisale pisma, pekle mu

kolače, za nj su vezle svastike na jastuke i podglavlja, te su, poput Hildeina i
Hanneina odreda BDM-a, u špaliru stajale duž strme ceste prema
Obersalzbergu da ga u zanosu uspiju načas vidjeti u velikome crnom
Mercedesu. Mnoge su mu žene dovikivale da žele njegovo dijete. “Ali što vide u
njemu?” zbunjeno je mozgala Sylvie. Ursula ju je povela na paradu, jedno od
onih beskrajnih mahanja zastavama i dizanja transparenata u Berlinu, jer je
htjela “sama vidjeti oko čega dižu toliku strku”. (Kako je Sylvie, veoma
britanski, Treći Rajh svela na “strku”!)
Ulica je bila šuma crvenoga, crnoga i bijeloga. “Boje su im veoma oštre”,
rekla je Sylvie kao da razmišlja o tome da nacionalsocijalistima ponudi da joj
urede dnevni boravak.
Kako se Führer približavao, uzbuđenje gomile preraslo je u bijesnu
mahnitost Sieg Heila i Heil Hitlera. “Zar to samo mene ne dira?” rekla je Sylvie.
“Što misliš, što je to - nekakva masovna histerija?”
“Znam,” rekla je Ursula, “kao u Carevu novom ruhu. Mi jedine vidimo golog
čovjeka.”
“On je klaun”, prijezirno je rekla Sylvie.
“Pssst”, rekla je Ursula. Engleska i njemačka riječ bile su iste i nije htjela
navući neprijateljstvo ljudi oko njih. “Trebaš dići ruku”, rekla je.
“Ja?” odvratio je užasnuti cvijet engleske ženskosti.
“Da, ti.”
Sylvie je nevoljko digla ruku. Ursula je mislila da će do kraja života pamtiti
sliku svoje majke u nacističkom pozdravu. Naravno, poslije će si reći Ursula,
bilo je to ’34., kad ti se savjest još nije stisnula i zamutila od straha, kad još
slijepo nije primjećivala što se zapravo zbiva. Možda ju je zaslijepila ljubav, ili
samo tupa glupost. (Pamela je vidjela, ona nije nosila nikakve naočnjake.)
Sylvie se otputila u Njemačku u inspekciju Ursulina neočekivanog muža.
Ursula se pitala što je kanila učiniti za slučaj da joj Jürgen ne bude po volji - bi
li je omamila i otela pa je strpala u Schnellzug? Tad su još bili u Münchenu,
Jürgen još nije počeo raditi za Ministarstvo pravosuđa u Berlinu, nisu se
preselili na Savignyplatz i još nisu postali Friedini roditelji, iako je Ursula bila
sva nezgrapna od trudnoće.

243
 “Tko bi rekao da ćeš ti postati majka”, rekla je Sylvie, kao da to nikad ne bi
očekivala. “I to Nijemcu”, zamišljeno je dodala.
“Djetetu”, rekla je Ursula.

“Lijepo se malo maknuti”, rekla je Sylvie. Od čega, pitala se Ursula.

Jednog se dana Klara s njima sastala na ručku i poslije je rekla: “Majka ti je
vrlo šik.” Ursula nikad Sylvie nije doživljavala kao pomodarku, no
pretpostavljala je da je, u usporedbi s Klarinom majkom Frau Brenner,
mekanom i tjestastom poput Kartoffelbrota, Sylvie bila prava šminkerica.
Na povratku s ručka Sylvie je rekla da želi posjetiti Oberpollinger i Hughu
kupiti dar. Kad su stigle do robne kuće, zatekle su izloge išarane
protužidovskim sloganima i Sylvie je rekla: “Zaboga, kakav rusvaj.”
Prodavaonica je bila otvorena, no pred ulazom su se motale dvije iscerene
protuhe u odorama SA-a pa su se ljudi skanjivali ući. Ne i Sylvie, koja je
odlučno prošla mimo smeđokošuljaša i s krzmavom Ursulom za petama
krenula uza stube obložene debelim sagom. Ursula je pred odorama
karikirano bespomoćno slegnula ramenima i prilično posramljeno
promrmljala: “Engleskinja je.” Tad je mislila da Sylvie ne razumije kako je
živjeti u Njemačkoj, no sad je, u osvrtu, pomišljala da je Sylvie odlično
razumjela.

“A, evo ručka”, rekla je Eva, odložila fotoaparat i Friedu uzela za ruku. Odvela
ju je do stola i posadila na dodatni jastuk prije nego što će joj dupkom napuniti
tanjur. Piletina, pečeni krumpir i salata, sve iz Gutshofa. Kako su ovdje dobro
jeli. Müchreis Friedi za desert, s mlijekom tog jutra pomuzenih krava iz
Gutshofa. (Manje djetinji Käsekuchen za Ursulu, cigareta za Evu.) Ursula se
sjećala rižinog varenca gospođe Glover i kako je pod hrskavom smeđom
koricom bio ljepljiv i žut. Namirisala je muškatni oraščić, iako je znala da ga u
Friedinu jelu nema. Nije se mogla sjetiti kako se na njemačkome kaže
muškatni oraščić i mislila je da bi joj to Evi bilo preteško objasniti. Od
Berghofa će joj nedostajati samo hrana, pa bolje da uživa dok može, mislila je
dok je uzimala repete Käsekuchena.
Ručak im je posluživao manji kontingent cijele vojske osoblja koja je
opsluživala Berghof. Berg je bio neobičan spoj alpske kućice za odmor i logora
za vojnu obuku. U biti, cijeli gradić sa školom, poštanskim uredom, kazalištem,
velikom vojarnom SS-a, streljanom, kuglanom, bolnicom Wehrmachta i još
mnogočim drugim, zapravo svim osim crkve. Napretek je bilo i mladih zgodnih
časnika Wehrmachta, koji bi Evi bili mnogo prikladniji udvarači.
Poslije ručka odšetale su do Teehaus na Mooslahner Kopfu, dok su Evini
lajavi i žustri psi trčkarali uz njih. (Kad bi bar koji pao s prsobrana ili s

244
vidikovca.) Ursula je osjećala početak glavobolje pa je zahvalno utonula u
jedan od naslonjača presvučenih platnom na zelene cvjetove koji su joj osobito
boli oči. Iz kuhinje su im donijeli čaj - i naravno, kolače. Ursula je s čajem
progutala dvije kodeinske tablete i rekla: “Mislim da se Frieda već dovoljno
oporavila za povratak kući.”

*
Ursula je legla što je ranije mogla, uvukla se u hladnu bijelu posteljinu
gostinske sobe koju je dijelila s Friedom. Bila je preumorna da bi zaspala, a kad
je još u dva ujutro bila budna, upalila je svjetlo kraj uzglavlja - Frieda je
spavala dječje duboko, samo ju je bolest mogla probuditi - pa je uzela pero i
papir i radije pisala Pameli.
Naravno, nijedno od tih pisama Pameli nikad nije poslala. Nije mogla biti
posve sigurna da ih nitko neće čitati. Jednostavno nisi znao, to je bilo najgore
(a koliko je tek gore drugima). Sad joj je bilo žao što je doba pasje vrućine pa je
Kachelofen u sobi hladan i ne pale ga jer bi bilo sigurnije da pisma može spaliti.
Sigurnije bi bilo da ih uopće ne piše. Više nisi smio govoriti što misliš. Istina je
istina do polaganja računa. Odakle je to? Iz Mjere za mjeru? No možda istina do
polaganja računa spava. Bit će velikog polaganja računa kad dođe vrijeme.
Htjela je kući. Htjela je u Lisjak. Kanila se vratiti u svibnju, ali onda se
Frieda razboljela. Sve je isplanirala, kovčezi su im bili spakirani i spremljeni
ispod kreveta gdje su obično stajali prazni pa Jürgen nije imao razloga zaviriti
unutra. Imala je karte za vlak, i dalje za brod i vlak, nikomu nije rekla, čak ni
Klari. Putovnice - Friedina je srećom još vrijedila od putovanja u Englesku ’35.
- nije htjela izvaditi iz krupne škrinjice od dikobrazovih bodlji u kojoj su čuvali
sve dokumente. Gotovo bi svaki dan provjerila jesu li na mjestu, no kad je dan
prije planiranog odlaska pogledala u škrinjicu, nije im bilo ni traga. Pomislila je
da se zabunila, prelistala rodne, smrtne i vjenčane listove, police osiguranja i
jamstva, Jürgenovu oporuku (ipak je on bio pravnik), svakovrsnu papirologiju,
sve osim onoga što je trebala. U sve većoj panici, sve je istresla na sag i
pregledala list po list, opetovano. Putovnica nije bilo, samo Jürgenova. U očaju
je pretražila sve ladice u kući, svaku kutiju cipela i ormar, tražila je pod
jastucima kaučeva i madracima. Ništa.
Večerali su kao obično. Jedva je gutala. “Zar ti nije dobro?” brižno je pitao
Jürgen.
“Ne”, rekla je. Glas joj je zvučao cičavo. Što je mogla reći? Znao je, naravno
da je znao.
“Mislio sam da bismo mogli na odmor”, rekao je. “Na Sylt.”
“Sylt?”

245
 “Sylt. Donde ne trebamo putovnice”, rekao je. Je li se nasmiješio? Je li? A
onda se Frieda razboljela i više ništa drugo nije bilo bitno.

“Er kommt!” sutradan je ujutro za doručkom sretno rekla Eva. Dolazi Führer.
“Kada? Sada?”
“Ne, popodne.”
“Baš šteta, dotle ćemo već otići”, rekla je Ursula. Hvala Bogu, mislila je.
“Molim te, daj mu zahvali.”

Kući ih je odvezao jedan od mnoštva crnih Mercedesa iz garaže u Platterhofu,

vozio ga je isti vozač koji ih je dovezao u Berghof.
Sutradan je Njemačka provela invaziju na Poljsku.

246
 Travanj 1945.

Mjesecima su živjeli u podrumu, poput štakora. Dok su Britanci bombardirali

danju, a Amerikanci noću, nije im bilo druge. Podrum pod stambenom
zgradom na Savignyplatzu bio je vlažan i odvratan, rasvjeta im je bila malena
petrolejka, a zahod jedna jedina kanta, no podrum je bio bolji od bunkera u
gradu. S Friedom ju je za dana uzbuna uhvatila blizu zoološkog vrta pa su se
sklonile u toranj za protu zračnu obranu Kolodvora Zoo - natiskale su se tisuće
ljudi, a količinu zraka procjenjivali su svijećom (kao da su kanarinci). Ako se
svijeća ugasi, netko joj je rekao, svi moraju van, na otvoreno, makar i usred
zračnog udara. Blizu mjesta gdje su ih pritisnuli uza zid, muškarac i žena su se
grlili (pristojna riječ za ono što su zapravo radili) i na odlasku su morale
prekoračiti starca koji je tijekom uzbune umro. Što je najgore od svega, pa čak
i od toga, golema betonska utvrda nije bila samo sklonište, nego i divovska
protuzrakoplovna bitnica, tako da je na krovu cijelo vrijeme gruvalo nekoliko
golemih topova i sklonište bi se pri svakom povratnom trzaju zatreslo. Ursula
se nadala da gori pakao nikad neće iskusiti.
Strukturu je potresla silna eksplozija, bomba je pala blizu zoološkog vrta.
Osjetila je kako joj potresni val siše i gura tijelo i prepala se da će Friedi
puknuti pluća. Prošao je. Nekoliko je ljudi povratilo, iako, nažalost, nisu imali
kamo povratiti osim sebi po nogama, ili još gore, drugima po nogama. Ursula
se zarekla da više nikad neće ući u toranj za protuzračnu obranu. Radije će,
mislila je, poginuti na ulici, u hipu, s Friedom. Sad je na to često pomišljala. Na
brzu, čistu smrt s Friedom u zagrljaju.
Možda gore Teddy na njih baca bombe. Nadala se da je tako, to bi značilo
da je živ. Jednog im je dana netko zakucao na vrata - dok su još imali vrata,
prije nego što su ih Britanci počeli nemilice bombardirati u studenome ’43.
Kad je Ursula otvorila, pred vratima je zatekla mršava mladića starog možda
petnaest, šesnaest godina. Doimao se očajno i Ursula je pomislila da možda
traži gdje bi se skrio, no u ruku joj je gurnuo omotnicu i pobjegao prije nego
što mu je stigla išta reći.
Omotnica je bila zgužvana i prljava. Na njoj je pisalo njezino ime i adresa i
briznula je u plač kad je vidjela Pamelin rukopis. Tanki papirnato plavi listovi s
datumom od prije nekoliko tjedana i potankim izvješćem o svim zbivanjima u
obitelji - Jimmy u vojsci, Sylvie daje sve od sebe na domovinskom bojištu
(“novo oružje - pilići!”). Pamela je dobro, stanuje u Lisjaku, kaže, sad ima četiri
sina. Teddy je u RAF-u, zapovjednik eskadrile s Letačkim križem za zasluge.
Krasno dugo pismo i na kraju stranica koja je takoreći bila post scriptum:

247
“Tužnu sam vijest ostavila za kraj.” Hugh je umro. “U jesen 1940., spokojno, od
srčanog udara.” Ursula je poželjela da pismo nije ni dobila, željela je da na
Hugha može misliti kao da je još živ, a Teddy i Jimmy se ne bore, nego rat
provode u ugljenokopu ili civilnoj zaštiti.
“Neprestano mislim na tebe”, rekla je Pamela. Bez ikakvih predbacivanja,
bez “Lijepo sam ti rekla” bez “Zašto se nisi vratila kući dok si još mogla?”
Pokušala je, naravno, bilo je prekasno. Dan nakon što je Njemačka objavila rat
Poljskoj, prešla je cijeli grad i dužno obavila sve što je mislila da treba kad je
rat na pomolu. Nabavila je zalihu baterija, ručnih svjetiljki i svijeća,
nakupovala hrane u limenkama i materijala za zamračenje, pošla je u robnu
kuću Wertheim po odjeću za Friedu - broj do dva veću u slučaju da se rat oduži.
Sebi nije ništa kupila, samo je prošla kraj toplih kaputa i čizama, čarapa i
poštenih haljina i sad je zbog toga gorko žalila.
Čula je Chamberlaina na BBC-ju, one kobne riječi: Sad smo u ratu s
Njemačkom i na nekoliko sati neobično otupjela. Pokušala je nazvati Pamelu,
ali sve su linije bile zauzete. Onda je predvečer (Jürgen je cijeli dan bio u
ministarstvu) iznenada živnula, probudila se poput Snjeguljice. Mora otići,
mora se vratiti u Englesku, s putovnicom ili bez nje. Nabrzinu je spakirala
kovčeg i utrpala Friedu na tramvaj put kolodvora. Samo da se uspije ukrcati u
vlak, sve će biti u redu. Vlakova nema, rekao joj je službenik na kolodvoru.
Granice su zatvorene. “U ratu smo, niste znali?” rekao je.
Otrčala je u britansko veleposlanstvo u Wilhelmstrasse, sirotu je Friedu
vukla za ruku. Bile su njemačke državljanke, no molit će osobe veleposlanstva
da im se smiluju, sigurno će moći nešto poduzeti, ipak je ona još Engleskinja.
Dotle se već smrkavalo i vanjska su vrata bila pod lokotom, a cijela je zgrada
bila u mraku. “Otišli su”, rekao joj je neki prolaznik. “Mimoišli ste se.”
“Otišli?”
“Natrag u Britaniju.”
Morala je rukom poklopiti usta da zaustavi krik koji je navirao iz dubine
njezina bića. Kako je mogla biti tako glupa? Zašto nije vidjela što se sprema?
Budala prekasno na oprezu biva kad sva pogibelj već mine. I to je rekla
Elizabeta I.

Dva je dana nakon primitka Pamelina pisma svako toliko plakala. Jürgen je bio
suosjećajan, došao je kući i donio joj prave kave i nije ga pitala odakle mu.
Dobra šalica kave (jest da je bila pravo čudo) nije joj mogla ublažiti tugu za
ocem, zbog Friede, zbog nje same. Zbog svih. Jürgen je poginuo u američkom
zračnom udaru '44. Ursula se postidjela kako joj je laknulo kad je primila
vijest, osobito jer se Frieda silno uzrujala. Voljela je oca i on je volio nju, i iz
njihove si cijele nesretne bračne priče mogao izvući bar to zrnce iskupljenja.

248
 Sad je Frieda bila bolesna. Imala je ispijeno i bolesno blijedo lice većine
ljudi koje si ovih dana viđao na ulici, no pluća su joj bila puna sluzi i imala je
strašne napadaje kašlja, činilo se da im nema kraja. Kad bi joj Ursula slušala
pluća, kao da je slušala galiju koja se na pučini diže i škripi kroz valove. Kad bi
je bar mogla posjesti kraj velike, tople vatre, dati joj da popije vrući kakao,
goveđi gulaš, valjuške, mrkvu. Jedu li na Bergu još dobro, pitala se. Je li itko još
na Bergu?

Iznad njih, zgrada je još stajala, iako je bomba raznijela veći dio pročelja. Još su
odlazile gore u potrazi za bilo čime što bi moglo poslužiti. Od pljačke ju je
spasilo što se uza stube zatrpane kršem bilo gotovo nemoguće teško popeti.
Ona i Frieda krpama su na koljena privezale komade jastuka i nosile Jürgenove
debele kožnate rukavice pa su se tako pentrale preko kamenja i cigle poput
nevještih majmuna.
Zanimalo ih je samo jedno, a toga u stanu nije bilo - hrana. Jučer su tri sata
stajale u redu za štrucu kruha. Dok su jele, činilo im se da u kruhu nema
pravog brašna, iako je bilo teško odrediti od čega je - od cementne prašine i
žbuke? Bar je imao takav okus. Ursula se sjećala Rogersonove pekarnice kod
kuće u selu, kako se ulicom širio miris kruha koji se peče i kako je izlog
pekarnice bio pun krasnih mekanih bijelih hljebova koji su blistali pod
ljepljivom brončanom ocaklinom. Ili kuhinje u Lisjaku u dane kad bi gospođa
Glover pekla - krupne crne “zdrave” hljebove koje je tražila Sylvie, ali i biskvite
i pite i peciva. Zamišljala je kako jede krišku toploga crnoga kruha s debelim
premazom maslaca i pekmezom od malina i ribizla iz Lisjaka. (Neprestano je
samu sebe mučila uspomenama na hranu.) Mlijeka više neće biti, rekao joj je
netko u redu za kruh.
Tog su joj jutra Fräulein Farber i njezina sestra Frau Meyer, koje su nekoć
živjele skupa na tavanu, ali sad su rijetko izlazile iz podruma, dale dva
krumpira i komad kuhane kobasice za Friedu. Aus Anstand, rekle su, jer je red.
Herr Richter, koji je također stanovao u podrumu, rekao je Ursuli da su sestre
odlučile prestati jesti (Nikakav problem kad nema hrane, mislila je Ursula.).
Rekao je da im je dosta. Ne mogu se sučeliti s onim što će se dogoditi kad
stignu Rusi.
Čuli su da ljudima na istoku nije bilo druge nego da počnu jesti travu.
Blago njima, mislila je Ursula, u Berlinu nema trave, samo garavi skeletni ostatci
ponosnoga i prelijepoga grada. Je li i London takav? Činilo joj se nevjerojatno,
no moguće. Speer je dobio svoje veličajne ruševine, samo tisuću godina
prerano.
Jučer onaj nejestivi kruh, prekjučer dva polusirova krumpira, Ursula u
želucu nije imala ništa drugo. Sve je drugo - koliko god od slabe koristi - dala

249
Friedi. No što to Friedi vrijedi ako Ursula umre? Nije ju mogla ostaviti samu na
ovome strašnom svijetu.
Nakon britanskog udara na zoološki vrt, otišle su vidjeti ima li životinja
koje bi mogle pojesti, no mnogo je ljudi onamo stiglo prije njih. (Bi li se to
moglo dogoditi kod kuće? Da Londonci kao strvinari kruže zoološkim vrtom u
Regent’s Parku? Zašto ne?)
Još bi ovdje-ondje viđale koju pticu koja očito nije bila rodom iz Berlina,
no unatoč je svemu preživjela, a jedanput i nekog ustrašenog, šugavog stvora
za kojeg su isprva mislile da je pas dok nisu shvatile da je vuk. Frieda je
nagovarala da ga pokušaju povesti u podrum pa da im bude kućni ljubimac, no
Ursula nije mogla ni zamisliti kako bi njihova postarija susjeda Frau Jaeger na
to reagirala.
Njihov je stan nalikovao na kuću za lutke, otvoren da svi vide, sa svim
osobnim sitnicama kućnog života na vidjelu - krevetima i kaučevima, slikama
na zidu, čak i pokojim ukrasom koji je nekim čudom preživio eksploziju.
Pobrale su sve što je bilo stvarno korisno, no još je ostalo nešto odjeće i
nekoliko knjiga i baš je jučer našla zalihu svijeća pod gomilom razbijenih
tanjura. Ursula se nadala da će ih uspjeti zamijeniti za lijekove za Friedu. U
kupaonici je još stajao zahod, a povremeno je, tko zna kako, bilo vode. Jedna bi
stajala i pridržavala staru plahtu da drugoj zaštiti čednost. Zar im čednost više
zbilja nešto znači?
Ursula je odlučila da će se preseliti natrag. U stanu je bilo hladno, no zrak
nije bio kužan i prosudila je da će, kad sve zbroji, Friedi tako biti bolje. Još su
imale deke i poplune pa su se mogle umotati i skupa su spavale na madracu na
podu, iza barikade od jedaćeg stola i stolica. Ursuli bi misli svako toliko
odlutale na obroke koje su za tim stolom jele, snovi su joj bili puni mesa,
svinjetine i govedine, velikih komada mesa sa žara, pečenih i prženih.
Stan je bio na drugom katu i to bi, u kombinaciji s djelomice zakrčenim
stubištem, moglo biti dovoljno da odbije Ruse. S druge će pak strane biti lutke
u izlogu kuće za lutke, žena i djevojčica na dohvatu ruke. Frieda će uskoro
navršiti jedanaest godina, no ako je i desetina glasina s istoka istinita, dob je
neće spasiti od Rusa. Frau Jaeger bez prestanka je ustrašeno govorila kako
Sovjeti siluju i ubijaju na putu prema Berlinu. Više nije bilo radija, samo glasine
i tu i tamo kakav tanušni novinski bilten. Frau Jaeger vječno je na jeziku bilo
ime Nemmersdorf (“Pokolj!”). “Joj, dajte ušutite”, nekidan joj je rekla Ursula.
Na engleskome, koji nije razumjela, naravno, iako je sigurno čula neljubazni
ton. Frau Jaeger očito se zaprepastila kad joj se obratila jezikom neprijatelja i
Ursuli je bilo žao, ta ona je samo preplašena stara gospođa, samu je sebe
podsjetila.

250
 Istok je iz dana u dan bio sve bliži. Zanimanje za zapadno bojište odavno je
zamrlo, ticao ih se samo istok. Udaljenu grmljavinu topova sada je zamijenila
neprestana tutnjava. Nitko ih nije mogao spasiti. Osamdeset tisuća njemačkih
vojnika trebalo bi ih braniti od milijun i pol Sovjeta, a ti su njemački vojnici
mahom djeca ili starci. Možda će unovačiti i sirotu staru Frau Jaeger da
metlom odbija neprijatelja. Prvog Rusa mogu očekivati već u roku od nekoliko
dana, možda čak i sati.
Govorkalo se da je Hitler mrtav. “Bilo je i vrijeme”, rekao je Herr Richter.
Ursula se sjetila kako ga je gledala dok je spavao u ležaljci za sunčanje na terasi
na Bergu. Svoj se sat šepurio i pjenio na pozornici. A čemu? Za svojevrstan
armagedon. Smrt Europe.
Sam život, ispravila se, kod Shakespearea se šepuri i pjeni, zar ne? Život je
tek lutajuća sjena, jadan glumac što se svoj sat šepuri i pjeni na pozornici. U
Berlinu su svi bili lutajuće sjene. Nekoć je život bio tako bitan, a sad je bio
najveća bagatela. Usput se sjeti i Eve, ona je pred predodžbom samoubojstva
uvijek bila blazirana: je li otišla u pakao za svojim vođom?

Friedi je sad bilo silno loše, tresla se u groznici i gotovo se neprestance žalila
na glavobolju. Da nije bila bolesna, možda bi se priključile egzodusu ljudi koji
su krenuli na zapad, dalje od Rusa, no ona takvo putovanje nikako ne bi
preživjela.
“Dosta mi je, mamice”, prošaptala je u strašnoj jeci sestara s tavana.
Ursula ju je ostavila samu da odjuri do ljekarnika, koprcala se preko
razvalina koje su zakrčile ulice, tu i tamo i kojeg trupla - prema mrtvima više
nije osjećala ništa. Šćućurila bi se u kakvoj veži kad bi joj se učinilo da je paljba
preblizu pa bi zatim zamaknula za ugao sljedeće ulice. Ljekarnik je radio, no
nije imao nikakvih lijekova, nije htio ni njezine dragocjene svijeće i novac.
Vratila se klonule glave.
Dok nije bila uz Friedu, cijelo je vrijeme strepila da će joj se u njezinoj
odsutnosti nešto dogoditi i obećala si je da je više neće napuštati. Dvije ulice
dalje vidjela je ruski tenk. Prizor ju je prestravio, koliko bi tek prestravio
Friedu? Buka topničke vatre nije jenjala. Spopala ju je pomisao da je došao
smak svijeta. Ako jest, onda Frieda mora umrijeti u njezinu naručju, a ne sama.
No u čijem će naručju ona umrijeti? Čeznula je za očevom sigurnosti i na
pomisao na Hugha briznu joj suze.
Dok se popela uz krševito stubište, već je bila iscrpljena, posve iznemogla.
Friedu je zatekla kako na mahove pada u bunilo pa je legla kraj nje na madrac
na podu. Milovala joj je vlažnu kosu i tiho joj pričala o nekome drugom svijetu.
Pripovijedala joj je o proljetnim zvončićima u šumi blizu Lisjaka, o cvijeću koje
je raslo na livadi onkraj šumarka – lanu i kokotićima, zlaticama, divljem maku,

251
crvenom golesku i ivančicama. Pripovijedala joj je o mirisu svježe pokošene
trave na engleskom travnjaku u ljeto, o mirisu Sylvienih ruža, o gorko-slatkom
okusu jabuka u voćnjaku. Pripovijedala joj je o hrastovima na stazi i tisama na
groblju i bukvi u vrtu u Lisjaku. Pripovijedala joj je o lisicama, kunićima,
fazanima, zečevima, kravama i velikim konjima oračima. O Suncu koje
dobrohotne zrake širi žitnim i travnatim poljima. O vedroj kosovoj pjesmi, o
lirskoj ševi, tihom gugutanju šumskih golubova, sovinu huku u mraku.
“Progutaj ovo”, rekla je i Friedi stavila tabletu u usta. “To sam dobila od
ljekarnika, tako ćeš lakše zaspati.”
Pripovijedala je Friedi kako bi hodala po noževima da je zaštiti, gorila u
paklenom ognju da je spasi, utopila se u najdubljim vodama ako bi tako nju
održala na površini i kako će za nju učiniti i tu posljednju stvar, najtežu od
svega.
Obgrlila je kćer i ljubila je i šaptala joj na uho, pripovijedala joj je kakav je
Teddy bio kad je bio mali, o njegovu rođendanu iznenađenja, kako je Pamela
pametna i kako je Maurice nesnosan i kako je Jimmy bio smiješan kad je bio
malen. Kako je kucao sat u predvorju i kako je u dimnjacima fijukao vjetar i
kako su na Badnjak palili golemu vatru od cjepanica i vješali čarape na okvir
kamina i sutradan jeli pečenu gusku i varenac od šljiva i kako će tako svi
proslaviti sljedeći Božić, svi skupa. “Sad će sve biti u redu”, rekla joj je Ursula.
Kad je bila sigurna da je Frieda zaspala, uzela je malenu staklenu kapsulu
koju joj je dao ljekarnik i nježno je Friedi stavila u usta pa joj stisnula nježne
čeljusti. Kapsula se slomila uz tihi hrsak. Sjetila se stiha iz jednog od
Donneovih Svetih soneta kad je pregrizla svoju staklenu ampulu. Smrti ususret
hrlim i smrt me istom hlepnjom dočekuje, / I svi su mi užitci kao prošli dani.
Čvrsto je držala Friedu i uskoro su obje ovila baršunasta krila crnog šišmiša i
ovaj je život već bio nestvaran i minuo.
Nikad prije nije odabrala smrt umjesto života i na odlasku je bila svjesna
da je nešto napuknulo i slomilo se i da se ustroj stvari promijenio. Tada mrak
zatre sve misli.

252
Dug i mučan rat

253
 Rujan 1940.

“Gle gdje krv Kristova preko nebeskoga svoda teče”, negdje je blizu rekao neki
glas. “Nebeskim svodom”, mislila je Ursula, a ne “preko”. Crveni sijev lažne zore
bio je znamen golema požara na istoku. Baraža u Hyde Parku pucala je i
praskala, a ni bliži protuzrakoplovni topovi nisu popuštali u svojoj kakofoniji,
granate su zviždale uvis poput vatrometa i pras-pras-praskale kad bi
eksplodirale u visini. A u pozadini svega čulo se strašno bubnjavo brundanje
nesuglasnih motora bombardera, zvuk od kojeg bi joj se redovito okretao
želudac.
Padobranska bomba elegantno je dolebdjela do tla, a paket zapaljivih
bombi zveketom se rasuo po ostatcima ceste i buknuo u vatrene cvjetove. Neki
nadzornik, Ursula mu nije mogla razabrati lice, otrčao je do bombi s
prijenosnom crpkom zavodu. Da nije bilo buke, mogao je to biti prelijep noćni
prizor, no vladala je buka, gruba orljava koja je zvučala kao da je netko širom
rastvorio dveri pakla i pustio urlikanje prokletih.
“Ta ovo jest pakao, a ja sam još u njemu”, ponovno progovori glas kao da joj
čita misli. Bilo je tako mračno da je jedva vidjela čiji je, iako je bila posve
sigurna da pripada gospodinu Durkinu, jednom od nadzornika iz njezine
postaje. Bio je profesor engleskoga u mirovini, veoma sklon citiranju. I
pogrešnom citiranju. Glas - ili gospodin Durkin - reče još nešto, možda opet iz
Fausta, no riječi se utope u silnom hljupu bombe koja je pala nekoliko ulica
dalje.
Tlo se zatreslo i drugi glas, netko tko je radio na humku, drekne: “Čuvaj!”
Čula je kako se nešto miče i zvuk kao kad se odronjeni sip u štropotu zakotrlja
planinom, znamen lavine. Krš, ne sip. I humkom, ne planinom. Krš koji je
tvorio humak bio je sve što je ostalo od kuće ili, bolje rečeno, nekoliko
zdrobljenih kuća koje su se sve zajedno pomiješale u kašu. Taj su krš prije pola
sata bili domovi, a sad su ti domovi bili tek paklena zbrka cigle, slomljenih
greda, parketa, namještaja, slika, prostirki, posteljine, knjiga, šalica i tanjura,
linoleuma, stakla. Ljudi. Krhotina života koji više nikad neće biti cijeli.
Tutanj se usporio do žubora i napokon prestao, izbjegli su lavinu i isti je
glas doviknuo: “Sve u redu! Idemo dalje!” Bila je noć bez mjeseca, svjetlo su
davale samo zasjenjene ručne svjetiljke ekipe za teška spašavanja, sablasna
palucanja koja su se kretala po humku. Drugi je uzrok silnoga i varavog mraka
bio debeo oblak dima i prašine koji je u zraku visio poput zastora gnusne
paučine. Kao obično, smrad je bio grozan. Ne samo zadah ugljenog plina i
brizantnog eksploziva, nego i neprirodan vonj koji se širi kad zgrada odleti u

254
zrak. Nije se mogla riješiti tog zadaha. Oko nosa je svezala stari svileni šal,
poput razbojnika, no slabo joj je štitio pluća od prašine i bazda. Smrt i
raspadanje neprestano su joj bili na koži, u kosi, u nosnicama, plućima, pod
noktima. Postali su dio nje.
Tek su nedavno dobili kombinezone, mornarski plave i neugledne. Dotad
je Ursula nosila svoj kombinezon za sklonište koji je netom nakon objave rata
Sylvie kupila kod Simpsona takoreći kao kuriozitet. Dodala je Hughov stari
kožnati pojas o koji je objesila svoje “rekvizite” - baterijsku svjetiljku, plinsku
masku, komplet prve pomoći i blok za pisanje. U jednom je džepu nosila
džepni nožić i rupčić, u drugom par debelih kožnatih rukavica i ruž za usne. “O,
baš ste se dobro sjetili”, rekla je gospođica Woolf kad je vidjela nožić. Što jest -
jest, mislila je Ursula, unatoč gomili propisa, snalazili su se kako god su znali.
Gospodin Durkin, jer je to doista bio on, razluči se iz tame i maglena dima.
Usmjeri ručnu svjetiljku na svoj notes, a slabo svjetlo jedva osvijetli papir. “U
ovoj ulici živi mnogo ljudi”, reče dok je škiljio u popis imena i kućnih brojeva
koji više nisu imali nikakve veze s razaranjem oko njih. “Wilsoni su na broju
jedan”, reče kao da će im iz nekog razloga biti lakše ako krenu od početka.
“Više nema broja jedan”, reče Ursula. “Nema nikakvih brojeva.” Ulica je
bila neprepoznatljiva, sve poznato zbrisano. Bila bi neprepoznatljiva i u po
bijela dana. Više nije bila ulica, nego jednostavno “humak”. Visok šest metara,
možda i više, s daskama i ljestvama uz padine da ekipa za teška spašavanja
može po njemu miljeti. Bilo je nečeg primitivnog u ljudskom lancu koji su
uspostavili dok su iz ruke u ruku dodavali koševe krša s vrha humka prema
dnu. Mogli su biti robovi koji grade pirámide - ili ih, u ovom slučaju,
iskopavaju. Ursula se odjedanput sjetila mrava rezača koji su nekoć živjeli u
zoološkom vrtu u Regent’s Parku i kako je svaki pokorno nosio svoj majušni
teret. Jesu li mrave evakuirali s drugim životinjama, ili su ih jednostavno
pustili na slobodu u parku? Bili su tropski kukci pa možda ne mogu preživjeti
oštro podneblje Regent’s Parka. Ondje je gledala Millie u produkciji Sna
ivanjske noći na otvorenome u ljeto ’38.
“Gospođice Todd?”
“Da, oprostite, gospodine Durkin, zamislila sam se.” U posljednje joj se
vrijeme to često događalo. Usred groznih prizora shvatila bi da je u mislima
odlutala do ugodnih trenutaka u prošlosti. Malenih iskrica svjetla u mraku.
Oprezno su se približavali humku. Gospodin Durkin predao joj je popis
stanovnika ulice i počeo pomagati u lancu košara. Nitko na humku zapravo
nije kopao, nego su krš čistili rukama, poput pomnjivih arheologa. “Gore je
malo škakljivo”, reče joj jedan od spasilaca pri dnu lanca. Raskrčili su okno
kroz sredinu humka (znači da je prije vulkan nego humak, mislila je Ursula). U
ekipi za teška spašavanja bilo je mnogo građevinaca - zidara, radnika i slično -

255
i Ursula se pitala je li im se čudno pentrati po tim razvaljenim zgradama, kao
da se vrijeme nekako odvrtjelo unatrag. No bili su to praktični, snalažljivi ljudi
koji nisu bili pretjerano skloni takvim fantazijama.
Povremeno bi neki glas viknuo da zatraži tišinu - nemoguće dok nad njima
i dalje traje udar - no sve bi svejedno stalo dok su spasioci na vrhu humka
pozorno osluškivali ima li unutra znakova života. Izgledalo je beznadno, no
ako su u bombardiranju išta naučili, onda je to bilo da ljudi preživljavaju (i
umiru) u najnevjerojatnijim okolnostima.
Ursula je u tami tražila prigušena plava svjetla koja su obilježavala položaj
terenskog zapovjednika, no umjesto njega ugledala je gospođicu Woolf kako
odlučno posrće prema njoj preko razbijenih cigli. “Gadno je”, ravnodušno reče
kad stigne do Ursule. “Trebaju sitniju osobu.”
“Sitniju?” ponovi Ursula. Riječ iz nekog razloga nije ništa značila.
U Protuzrakoplovnu zaštitu ušla je kao nadzornica nakon invazije
Čehoslovačke u ožujku ’39., kad ju je odjedanput spopao osjećaj da je Europa
osuđena na propast (“Baš si neka turobna Kasandra”, rekla je Sylvie, no Ursula
je radila u Odjelu za protuzrakoplovnu zaštitu u Ministarstvu unutarnjih
poslova, budućnost joj je bila jasna.). U čudnom sumraku lažnog rata s
nadzornicima su se pomalo sprdali, no sad su bili “okosnica obrane Londona” -
to su bile Mauriceove riječi.
Kolege nadzornici bili su šarolika ekipa. Gospođica Woolf, bolnička glavna
sestra u mirovini, bila je šefica. Mršava i uspravna kao letva, željeznosijede
kose u urednoj punđi, imala je prirodan autoritet. Zatim je tu bio njezin
zamjenik, spomenuti gospodin Durkin, gospodin Simms, koji je radio u
Ministarstvu opskrbe i gospodin Palmer, direktor banke. Potonja su se dvojica
borila u prošlom ratu i za ovaj su bili prestari (gospodin Durkin bio je
“pošteđen iz zdravstvenih razloga”, branio se). Bio je tu i gospodin Armitage,
koji je bio operni pjevač, a kako više nije bilo opera u kojima bi pjevao,
zabavljao ih je svojim izvedbama “La donna è mobile” i “Largo alfactotum”.
“Samo popularne arije”, povjerio je Ursuli. “Većina ljudi ne voli ništa
zahtjevno.”
“Meni nema do starog Ala Bowllyja”, rekao je gospodin Bullock. Veoma
prikladna prezimena, gospodin je Bullock (John) prema riječima gospođice
Woolf bio “malo problematičan”. Svakako je bio kršna pojava - natjecao se u
hrvanju i dizao utege u mjesnoj teretani, a bio je i stalan gost nekoliko ne baš
uglednih noćnih klubova. Također je poznavao pregršt itekako zanosnih
“plesačica”. Jedna do dvije “svratile” su k njemu u sklonište i gospođica Woolf
ih je potjerala kao piliće. (“Plesačice, malo sutra”, rekla je.)
Naposljetku, ali ne i manje važan, bio je tu Herr Zimmerman (“Gabi, molim
vas”, rekao je, ali to nitko nije prihvatio), orkestralni violinist iz Berlina, “naš

256
izbjeglica”, kako su o njemu govorili (Sylvie je imala evakuirce, kojima je
također status dao ime). “Prebjegao je” ’35. tijekom turneje s orkestrom.
Gospođica Woolf poznavala ga je preko Odbora za izbjeglice i nije žalila truda
da se pobrine da Herr Zimmerman i njegova violina ne završe u internaciji, ili
još gore, da ih ne deportiraju preko smrtonosnih voda Atlantskog oceana. Svi
su slijedili primjer gospođice Woolf i nikad ga nisu oslovljavali kao
“gospodina”, uvijek je bio “Herr”. Ursula je znala da ga gospođica Woolf tako
zove da bi se osjećao kao kod kuće, no tako je samo bio još više tuđ.
Gospođica Woolf na Herr Zimmermana je naišla dok je radila za Središnju
britansku zakladu za njemačke Židove (“Bojim se da je prilična jezikolomka”).
Ursula nikad nije točno znala je li gospođica Woolf utjecajna žena, ili
jednostavno ne trpi odbijanje. Možda i jedno i drugo.
“Baš smo pravo kulturnjačko društvo”, podrugljivo je rekao gospodin
Bullock. “Možda bolje da postavljamo predstave nego da ratujemo.”
(“Gospodin Bullock je žestok čovjek”, Ursuli je rekla gospođica Woolf. I voli
žestoka pića, mislila je Ursula. Zapravo, sve žestoko.)
Gospođica Woolf rekvirirala je za postaju malenu dvoranu koja je
pripadala metodistima (i sama je bila metodistica) pa su je opremili s nekoliko
poljskih kreveta, malenim kuhalom s potrepštinama za pripremanje čaja i
različitim stolicama, i tvrdim i mekanim. U usporedbi s nekim, čak mnogim
postajama, bila je luksuzna.
Gospodin Bullock jedne se večeri pojavio sa stolom za kartanje
presvučenim zelenom čohom i gospođica Woolf je izjavila da je poklonica
bridža. U zatišju od pada Francuske do prvih uzbuna početkom rujna gospodin
Bullock ih je sve naučio poker. “Pravi sljepar”, rekao je gospodin Simms.
Gospodin Bullock odnio je i njemu i gospodinu Palmeru nekoliko šilinga. Dotle
je pak gospođica Woolf do početka bombardiranja bila dvije funte na dobitku.
Gospodinu Bullocku to je bilo duhovito pa je izrazio iznenađenje da metodisti
smiju kockati. Od njezina su dobitka kupili pikado pa se gospodin Bullock ne
može tužiti, rekla je ona. Jednog su dana raskrčili gomilu kutija u kutu dvorane
i otkrili glasovir koji se ondje cijelo vrijeme skrivao. Gospođica Woolf -
pokazala se kao mnogostruko darovita žena - prilično je dobro svirala. Iako je
u osobnom ukusu više naginjala prema Chopinu i Lisztu, bila je i više nego
spremna “odtandrkati koju pjesmicu” - prema riječima gospodina Bullocka -
da svi skupa zapjevaju.
Postaju su utvrdili vrećama pijeska, iako nitko od njih nije vjerovao da će
biti od bilo kakve koristi ako ih pogode. Osim Ursule, koja je smatrala da je
itekako pametno poduzeti mjere opreza, svi su se više-manje slagali s
gospodinom Bullockom da “ako ti je suđena, suđena ti je”, u svojevrsnom
budističkom ravnodušju koji bi dr. Kellet znao cijeniti. Tijekom ljeta u Timesu

257
je osvanula osmrtnica. Ursuli je bilo prilično drago da je dr. Kellet propustio
novi rat. Podsjetio bi ga kako je Guy kod Arrasa uzalud sve izgubio.
Svi su bili dragovoljci na pola radnog vremena, osim gospođice Woolf koja
je radila za plaću i puno radno vrijeme i veoma ozbiljno shvaćala svoje
dužnosti. Podvrgavala ih je strogim vježbama i pazila da obave obuku -
postupak zaštite od trovanja plinom, gašenja zapaljivih bombi, kako ući u
zgradu u plamenu, polagati ozlijeđene na nosila, improvizirati udlage, povijati
udove. Ispitivala ih je sadržaj priručnika koje ih je tjerala da čitaju i bilo joj je
veoma stalo da nauče obilježavati tijela, i živa i mrtva, da ih mogu poslati u
bolnicu ili mrtvačnicu poput paketa, s prikvačenim točnim podatcima. Na
otvorenome su održali nekoliko vježbi u kojima su odglumili tobožnju uzbunu
(“Glumatanje”, rugao se gospodin Bullock, nije se uspio uživjeti.) Ursula je
dvaput glumila ozlijeđenu osobu, jedanput se morala pretvarati da ima
slomljenu nogu, a drugi put da je u dubokoj nesvijesti. Trećom je prigodom
bila na “drugoj strani” pa je kao nadzornica morala pomoći gospodinu
Armitageu koji je simulirao histerični šok. Pretpostavljala je da mu je
izvođačko iskustvo omogućilo da ostvari alarmantno vjeran nastup. Na kraju
vježbe bilo ga je veoma teško izvući iz uloge.
Morali su poznavati stanare svake zgrade u svom sektoru, imaju li vlastito
sklonište ili idu u javno, ili su i sami fatalisti pa se i ne trude. Morali su znati je
li tko odsutan ili se odselio, vjenčao, dobio dijete, umro. Morali su znati gdje su
hidranti, slijepe ulice, uski prolazi, podrumi, prihvatilišta.
Gospođici Woolf krilatica je bila “ophodnja i motrenje”. Ulice su najčešće
ophodili u parovima do ponoći, kad bi obično nastupilo zatišje, a ako u njihovu
sektoru nije bilo bombi, tad bi počela pristojna prepirka oko toga tko će dobiti
poljske krevete. Naravno, u slučaju udara u “njihovim ulicama”, “svi su morali
zapeti”, kako bi rekla gospođica Woolf. Katkad bi “motrili” iz njezina stana, bio
je na drugom katu i imao odličan pogled kroz velik kutni prozor.
Gospođica Woolf zadavala im je i dodatne vježbe prve pomoći. Nije bila
samo bolnička glavna sestra, nego je i tijekom prethodnog rata vodila poljsku
bolnicu pa im je objasnila (“Kao što oni od vas gospode koji su bili u aktivnoj
službi u tom strašnom sukobu dobro znaju”) da se ratne nesreće uvelike
razlikuju od svagdašnjih nezgoda koje viđamo u doba mira. “Mnogo su
gadnije”, rekla je. “Moramo biti pripravni na potresne prizore.” Naravno, čak ni
gospođica Woolf nije slutila kako će potresni ti prizori biti kad žrtve budu
civili, a ne vojnici na bojištu, kad budu morali lopatama iskopavati
neprepoznatljive hrge mesa ili iz krša vaditi tako sitne dječje udove da ti se
srce para.
“Ne možemo okrenuti leđa,” rekla joj je gospođica Woolf, “moramo dalje
raditi svoj posao i biti svjedoci.” Što to znači, pitala se Ursula. “To znači” rekla

258
je gospođica Woolf, “da se moramo sjećati tih ljudi kad budemo na sigurnome
u budućnosti.”
“A ako mi poginemo?”
“Onda se drugi moraju sjećati nas.”
Prvi teži incident u kojem su intervenirali bila je velika kuća usred
spojenog niza koju je bomba izravno pogodila. Ostale kuće u nizu nisu bile
oštećene, kao da su cilj Luftwaffe bili stanari osobno - dvije obitelji uključujući
i djedove i bake, nekoliko djece, dva dojenčeta. Svi su preživjeli eksploziju jer
su se sklonili u podrum, no pukao je i glavni vod vode i velika kanalizacijska
cijev, i prije nego što ih je itko uspio zatvoriti, svi su se u podrumu utopili u
tom odvratnom mulju.
Jedna od žena uspjela se noktima i zubima popeti i uhvatiti za jedan od
zidova podruma, vidjeli su je kroz pukotinu i gospođica Woolf i gospodin
Armitage držali su Hughov kožnati pojas dok je Ursula visjela preko ruba
onoga što je ostalo od podruma. Pružila je ruku ženi, načas je pomislila da bi je
doista mogla dohvatiti, no tad je jednostavno nestala pod smradnom vodom
koja se digla i ispunila podrum.
Kad su vatrogasci napokon stigli da isprazne podrum, izvukli su petnaest
tijela, od toga sedmero djece i polegli ih pred kuću kao da su ih stavili na
sušenje. Gospođica Woolf naredila je da ih pod hitno pokriju i sklone iza zida,
gdje su čekala furgon. “Nikakve koristi za moral od takvih prizora” rekla je.
Ursula je davno prije povratila večeru. Povraćala je takoreći poslije svakog
incidenta. Gospodin Armitage i gospodin Palmer također, a gospodin Simms
prije. Očito su samo gospođica Woolf i gospodin Bullock imali želuca za smrt.
Ursula se poslije trudila da ne misli na dječicu ili na prestravljeni izraz lica
one sirote žene dok je uzalud pokušavala Ursulu uhvatiti za ruku (bilo je tu još
nečega, možda nevjerica da se to doista zbiva). “Mislite da su sad spokojni”,
poslije im je nepokolebljivo savjetovala gospođica Woolf dok je dijelila kipući
prezašećereni čaj. “Izbavili su se iz svega ovoga, samo su otišli malo prije.” I
gospodin Durkin je rekao: “Svi pođoše u svijet svjetla”, a Ursula je pomislila svi
odoše u svijet svjetla. Ursula baš i nije vjerovala da mrtvi ikamo idu, osim u
crnu i beskrajnu prazninu.
“E pa ja se nadam da ja neću umrijeti u govnima”, rekao je gospodin
Bullock, malo prizemnije.
Mislila je da taj prvi strašni incident nikad neće preboljeti, no uspomenu
su već pregazili mnogi drugi i više takoreći nije ni mislila na nj.

“Gadno je”, ravnodušno reče gospođica Woolf. “Trebaju sitniju osobu.”

“Sitniju?” ponovi Ursula.

259
 “Vitku”, strpljivo reče gospođica Woolf.
“Da uđe unutra?” reče Ursula i užasnuto digne pogled u vrh vulkana. Nije
bila sigurna ima li se petlje spustiti ravno u ralje pakla.
“Ne, ne onamo”, reče gospođica Woolf. “Dođite sa mnom.” Počela je kiša,
prilično jaka, i Ursula se s mukom spoticala za gospođicom Woolf preko
grebenasta i raspucana tla načičkana svakovrsnim zaprekama. Ručna joj
svjetiljka praktički ničemu nije služila. Zapne nogom u kotač bicikla i zapita se
je li ga tko vozio prije udara bombe.
“Evo”, reče gospođica Woolf. Još jedan humak, ništa manji od
prethodnoga. Je li u drugoj ulici, ili u istoj? Ursula je posve izgubila busolu.
Koliko je tih humaka? Kroz glavu joj proleti scenarij iz noćne more - od cijelog
Londona ostaje samo jedan jedini divovski humak.
Ovaj humak nije bio vulkan, spasilačka se ekipa probijala kroz vodoravno
okno s boka. Tu su bili bodriji i krampali kroz krš pijucima i lopatama.
“Ovdje je nekakva rupa”, reče gospođica Woolf pa Ursulu čvrsto uhvati za
ruku kao da je nevoljko dijete i povede je naprijed. Ursula nigdje nije vidjela
nikakvu rupu. “Mislim da nema opasnosti, samo se morate promigoljiti.”
“Tunel?”
“Ne, samo rupa. S druge je strane malen pad, mislimo da dolje nekoga ima.
Pad nije dubok”, ohrabrujuće doda. “Nije tunel”, ponovi. “Krenite naglavce.”
Spasilačka je ekipa prestala krampati kroz krš i prilično nestrpljivo čekala
Ursulu.
Morala je skinuti kacigu da se može uvući u rupu dok je pred sobom
nespretno držala ručnu svjetiljku. Unatoč riječima gospođice Woolf, očekivala
je tunel, no smjesta se nađe pred prostorom nalik na špilju. Kao da je na
jamarskom izletu. Lakne joj kad osjeti da se dva para nevidljivih ruku hvataju
za Hughov stari kožnati remen. Zamahne svjetiljkom u pokušaju da nešto vidi,
bilo što. “Hej!” vikne i usmjeri svjetiljku u ponor. Zastirala ga je nasumično
prepletena rešetka savijenih plinskih cijevi i drva koje se kalalo poput žigica.
Usredotočila se na procjep u kaotičnu pleteru ne bi li bilo što razabrala dolje u
tmini. Iz mraka se poput kakva pričina dizalo lice okrenuto prema gore, muško
lice, blijedo i sablasno, kao da je zatvorenik u podzemnoj tamnici. Možda je lice
imalo i tijelo, nije mogla točno reći.
“Hej!” reče kao da bi čovjek mogao odgovoriti, iako je sad vidjela da je
ostao bez dijela glave.
“Ima li ikoga?” u nadi je rekla gospođica Woolf kad je ispuzala natrag iz
rupe.
“Jedan poginuli.”
“Lako ga je izvući?”

260
 “Nije.”

Od kiše je sve zajedno bilo još gnusnije, ako je to moguće, mokra ciglena
prašina pretvorila se u nekakav ljepljiv pijesak. U roku od dva sata rintanja u
tim uvjetima sve ih je obložio od glave do pete. Bio je tako odvratan da nisu
htjeli ni misliti na nj.
Ambulantnih vozila nije bilo dovoljno, incident u Cromwell Roadu
zaustavio je promet, baš kao i liječnika i medicinsku sestru koji su trebali doći,
pa im je dodatna obuka prve pomoći gospođice Woolf dobro došla. Ursula je
imobilizirala slomljenu ruku, povila ozljedu na glavi, stavila povez na oko i
gospodinu Simmsu učvrstila gležanj - uganuo ga je na neravnu tlu. Obilježila je
dvoje preživjelih bez svijesti (ozljede glave, slomljena bedrena kost, slomljena
ključna kost, slomljena rebra, vjerojatno smrskana zdjelica) i nekoliko
poginulih (s njima je bilo lakše, jednostavno su bili mrtvi), još jedanput
provjerila da ih nije slučajno pobrkala pa mrtve šalje u bolnicu, a žive u
mrtvačnicu. Usto je niz preživjelih uputila u prihvatilište, a ozlijeđene koji su
bili pokretni do postaje prve pomoći koju je vodila gospođica Woolf.
“Dajte uhvatite Anthonyja ako možete”, reče kad ugleda Ursulu. “Neka
nam dovede mobilnu kantinu.” Ursula pošalje Tonyja sa zadatkom. Samo ga je
gospođica Woolf zvala Anthony. Imao je trinaest godina, bio je izviđač i
njihovo potrkalo iz civilne zaštite, biciklom se probijao ulicama punima krša i
stakla. Da je Tony njezino dijete, mislila je Ursula, poslala bi ga daleko od te
noćne more, ne bi ga slala da u nju ogrezne. Ne treba ni spominjati da je on u
svemu tome uživao.
Nakon što je razgovarala s Tonyjem, Ursula se opet spustila kroz rupu jer
se nekomu učinilo da je nešto čuo, no blijedi je mrtvac šutio kao i prije. “Evo
mene opet”, reče mu. Mislila je da bi to mogao biti gospodin McColl iz susjedne
ulice. Možda je bio kod koga u posjetu. Peh. Bila je umorna kao pas: gotovo ti
dođe da mrtvima pozavidiš na vječnom pokoju.
Dok se opet izvukla iz rupe, stigla je mobilna kantina. Promućkala je čaj u
ustima i ispljunula ciglenu prašinu.
“Vi ste sigurno nekoć bili prava dama”, nasmije se gospodin Palmer. “Baš
ste me uvrijedili” reče Ursula. “Mislim da pljujem veoma damski.” Akcija
spašavanja na humku još je trajala bez ikakva uspjeha, no inače se noć bližila
kraju i gospođica Woolf joj reče da se vrati u postaju i odmori. Gore su na
humku tražili uže da nekoga spuste, pretpostavljala je Ursula, ili da nekoga
izvuku, ili i jedno i drugo. (“Misle da je žena” rekao je gospodin Durkin.)
Bila je smlavljena, jedva je hodala. Izbjegavala je krš kako god je znala i
prešla samo deset metara, kadli je netko uhvati za mišicu i povuče natrag tako

261
snažno da bi pala da je ista osoba nije čvrsto držala i zadržala je na nogama.
“Pazite, gospođice Todd”, zareži glas.
“Gospodine Bullock?” U zatvorenom joj je prostoru postaje s gospodinom
Bullockom bilo malo nelagodno, činio joj se tako nesavladiv, no začudo, na
ovom je zaumnom mjestu bio bezopasan. “Što je?” reče. “Silno sam umorna.”
On uperi svjetiljku ispred njih. “Vidite li?” reče.
“Ne vidim ništa.”
“Zato što ničega i nema.” Ona bolje pogleda. Grotlo - golemo - bezdana
provalija. “Više od pet, možda i deset metara”, reče gospodin Bullock. “A vi ste
zamalo zakoračili unutra.”
Otpratio ju je natrag u postaju. “Premoreni ste”, rekao je. Cijelo ju je
vrijeme držao za mišicu, u hvatu je osjećala snagu njegovih mišića.
U postaji se srušila na poljski krevet i prije izgubila svijest nego zaspala.
Probudila se kad su u šest sati sirene svirale prestanak uzbune. Osjećala se kao
da je spavala danima, iako je prošlo samo tri sata.
Ondje je bio i gospodin Palmer, motao se i pripremao čaj. Mogla ga je
zamisliti kod kuće, kako čita novine u papučama i s lulom. Činilo joj se ludo da
je ovdje. “Evo, izvolite”, reče i pruži joj šalicu. “Radije pođite kući, mila,” reče,
“kiša je stala”, kao da joj je večer pokvarila kiša, a ne Luftwaffe.

Umjesto da ode ravno kući, vratila se do humka da vidi kako napreduje akcija
spašavanja. Na danjem joj se svjetlu činio drukčijim, neobično poznata oblika.
Na nešto ju je podsjećao, ali ni za živu se glavu nije mogla sjetiti na što.
Bio je to prizor uništenja, cijela je ulica više-manje bila zbrisana, no na
humku, prvom humku, još se radilo punom parom. Bio bi dobra tema za kakva
ratnog slikara, pomisli. Kopači na humku bili bi dobar naslov. Bea Shawcross
studirala je likovnu umjetnost, diplomirala je baš kad je počeo rat. Ursula se
pitala ima li potrebu prikazati rat, ili se pokušava izdići iznad njega.
Veoma oprezno počela se penjati prigorjem humka. Jedan spasilac pruži
ruku da joj pomogne uspeti se. Stigla je nova smjena, no kako su izgledali, stara
je ekipa očito još radila. Ursula ih je razumjela. Teško je dići ruke od incidenta
kad nekako osjećaš da je “tvoj”.
Iznenada se oko grotla vulkana digne uzbuđen žamor jer su noćašnja
pipava okapanja očito urodila plodom. Izvukli su neku ženu, užetom vezanim
ispod pazuha (tu više nije bilo nikakva pipanja) tako da su je jednostavno
potegnuli van iz uska otvora. Niz humak su je spustili iz ruke u ruku.
Ursula je vidjela da je gotovo crna od prljavštine i da na mahove dolazi k
svijesti. Slomljena, ali živa, iako jedva. Ukrcali su je u ambulantno vozilo koje je
strpljivo čekalo u podnožju.

262
 Ursula se i sama spusti. Pokriveno tijelo na tlu čekalo je furgon. Ursula
smakne pokrov s lica i ugleda bljedolika muškarca od sinoć. Na danjem je
svjetlu vidjela da je doista gospodin McColl s broja deset. “Zdravo”, reče.
Uskoro će joj biti stari prijatelj. Gospođica Woolf rekla bi joj da ga obilježi pa
potraži blok, no uvidi da ga je izgubila i da nema na čemu pisati. Prekopa džep
i nađe ruž za usne. Sila kola lomi, čula je Sylvien glas.
Pomisli da bi gospodinu McCollu mogla pisati na čelo, no to joj se činilo
nedostojanstvenim (je li smrt dostojanstvenije!, pitala se) pa mu umjesto toga
otkrije ruku, pljune u rupčić i otare malo prljavštine, kao da je kakav dječarac.
Na ruku mu napiše ime i adresu ružem za usne. Krvavo crvenim, što se doista
činilo umjesnim.
“Pa zbogom”, reče. “Ne vjerujem da ćemo se opet sresti.”

*
Obiđe sinoćnje podmuklo grotlo i nađe gospođicu Woolf kako sjedi za jedaćim
stolom koji su izvukli iz ruševina kao da je u uredu: govorila je ljudima što će
dalje, gdje se mogu obratiti za hranu i sklonište, kako do odjeće i točkica i tako
dalje. Gospođica Woolf još je bila dobre volje, makar bogzna kad je posljednji
put spavala. Nema dvojbe, ta je žena bila čelična duša. Ursula je silno zavoljela
gospođicu Woolf, poštovala ju je takoreći više od bilo koga drugoga, osim
možda Hugha.
U redu su čekali ljudi iz nekoga velikog skloništa, mnogi su od njih još
izlazili i žmirkali na danjem svjetlu poput noćnih životinja i otkrivali da su
ostali bez doma. Sklonište je bilo na pogrešnome mjestu, u pogrešnoj ulici,
mislila je Ursula. Trebalo joj je nekoliko trenutaka da se u glavi ponovno
orijentira i shvati da je cijelu noć mislila da je u drugoj ulici.
“Izvukli su onu ženu”, reče gospođici Woolf.
“Živu?”
“Više-manje.”

Kad se napokon vratila u Phillimore Gardens, zatekne Millie na nogama i

odjevenu. “Je li bitka završila sretno?” reče ona. “Ima čaja u čajniku”, doda pa
natoči i pruži šalicu Ursuli.
“Ma znaš”, reče Ursula i uzme šalicu. Čaj je bio mlak. Slegne ramenima.
“Prilično gadno. Već je toliko sati? Moram na posao.”

Sutradan se iznenadila kad je naišla jedan od terenskih zapisa gospođice

Woolf, ispisan njezinim jasnim rukopisom glavne sestre. Katkad bi žuti fascikl

263
bio zagonetna svaštara i Ursuli nikad nije bilo jasno kako neke od tih stvari
završe na njezinu stolu. 05:00 Privremeno izvješće s poprišta. Izvješće o stanju.
55 ozlijeđenih otpremljeno u bolnicu. 30 mrtvih, troje nestalih. Sedam kuća
potpuno uništeno, otprilike 120 beskućnika. 2 ekipe Državne vatrogasne službe,
2 ambulantna vozila, 2 ekipe za teška spašavanja, 2 ekipe za lakša spašavanja,
jedan pas još na terenu. Akcija još traje.
Ursula nije primijetila nikakva psa. Bio je to samo jedan od mnogih
incidenata diljem Londona pa uzme cijeli snop i reče: “Gospođice Fawcett,
molim vas, unesite ovo.” Jedva je čekala da počnu razvoziti jutarnji čaj.

*
Ručale su vani na terasi. Salatu od krumpira i jaja, rotkvice, zelenu salatu,
rajčice, čak i krastavac. “A sve je uzgojila vrijedna ruka naše majke”, reče
Pamela. Ursula zbilja odavno nije pojela tako krasan obrok. “A mislim da za
desert imamo i šarlotu od jabuka”, reče Pamela. Bile su same za stolom. Netko
je zvonio na vratima pa je Sylvie otišla otvoriti, a Hugh se još nije vratio, otišao
je istražiti neeksplodiranu bombu koja je navodno pala u polje na drugom
kraju sela.
I dečki su jeli pod vedrim nebom - izvalili su se na travnjaku i jeli gulaš od
bizona i mladi kukuruz i grah (ili, u stvarnosti, sendviče od usoljene govedine i
tvrdo kuhana jaja). Postavili su neki pljesnivi stari vigvam koji su iskopali iz
šupe i razulareno se igrali kauboja i Indijanaca dok nisu stigla kola poljske
kuhinje (odnosno Bridget, s pladnjem).
Pamelini su dečki bili kauboji, a evakuirci su objeručke prihvatili ulogu
Apaša. “Mislim da im to po naravi više odgovara”, rekla je Pamela. Od kartona
im je izradila vrpce za glavu i na njih pričvrstila kokošje perje. Kauboji su se
morali zadovoljiti Hughovim rupčićima koje su vezali oko vrata. Od svih su tih
uzbuđenja oba labradora pseće mahnito jurcala amo-tamo, dok je Gerald, još
samo deset mjeseci star, posve nesvjestan svega spavao na deki pokraj
Pameline kuje Heidi, koja je za takve budalaštine bila odveć staložena.
“Navodno im on glumi nekakvu skvo”, rekla je Pamela. “Tako su bar tihi.
Živo čudo. Prigodno za ovo naše bablje ljeto.”
“Šest dječaka u istoj kući” reče Pamela, “hvala Bogu da je počela škola.
Dječaci nikad ne posustaju, moraš paziti da stalno imaju neku zanimaciju. Ti si
vjerojatno leteća?”
“Nažalost.”
Žrtvovala je dragocjenu slobodnu subotu da vidi Pammy i dečke. Pamela
ju je dočekala izmoždena, no Sylvie kao da je u ratu živnula. Neočekivano se
prometnula u uzdanicu Ženske dragovoljačke službe.

264
 “Iznenadila sam se. Druge joj žene nisu osobito mile”, rekla je Pamela.
Sylvie je sad imala veliko jato kokoši pa je proizvodnju jaja digla na
ratnodopske količine. “Sirotice moraju danonoćno nesti,” rekla je Pamela,
“čovjek bi pomislio da mama vodi tvornicu oružja.” Ursula nije znala kako
netko može kokoš natjerati da radi prekovremeno. “Nagovara ih”, nasmijala se
Pamela. “Prava je kokošarka.”
Ursula nije spomenula da je bila u intervenciji u kući koju je pogodila
bomba i gdje su stanari držali kokoši u improviziranu kokošinjcu u dvorištu.
Kad su stigli, ustanovili su da su gotovo sve kokoši preživjele, ali im je perje
odletjelo u zrak. “Unaprijed očerupane”, bešćutno se nasmijao gospodin
Bullock. Ursula je viđala ljude kojima je odjeća odletjela u zrak i drveće koje je
usred ljeta ostalo bez ijednog lista, no ni to nije spominjala. Nije spominjala ni
kako je gacala kroz otpadne vode iz popucanih cijevi, a ponajmanje kako se u
tim istim vodama utapala. Nije spominjala ni odvratan osjećaj kad čovjeku
položiš ruku na prsa pa ti ruka propadne unutra. (Bio je mrtav - valjda je bar to
sva sreća.)
Je li Harold Pameli rekao što je sve vidio? Ursula nije pitala, ne bi bilo u
redu da na ovako ugodan dan poteže tu temu. Sjeti se svih vojnika iz
prethodnog rata koji su se vratili kući i nikad nisu spominjali što su vidjeli u
rovovima. Gospodin Simms, gospodin Palmer, i njezin rođeni otac, naravno.
Sylviena je proizvodnja jaja očito bila okosnica nekakvoga seoskog crnog
tržišta. Nitko u selu nije ni u čemu oskudijevao. “Ovdje je na snazi robna
razmjena”, reče Pamela. “A razmjenjuju sve u šesnaest, vjeruj mi. Bit će da baš
sad trguje, na vratima.”
“Bar ste ovdje prilično sigurni”, reče Ursula. Jesu li? Sjetila se
neeksplodirane bombe koju je Hugh otišao pogledati. Ili kako je prošlog tjedna
bomba završila u polju koje je pripadalo majuru Dvora i raznijela krave.
“Mnogi u okolici potiho jedu govedinu”, reče Pamela. “Mi također, sreća naša.”
Sylvie je kanda mislila da se na račun te “strašne epizode” mogu mjeriti s
patnjama Londona. Sad se vratila i zapalila cigaretu umjesto da dovrši jelo.
Ursula je pojela što joj je ostalo u tanjuru, a Pamela je iz kutije uzela jednu od
Sylvienih cigareta i zapalila.
Uđe Bridget i počne skupljati tanjure, a Ursula skoči i reče: “Joj, nemoj, ja
ću.” Pamela i Sylvie ostale su za stolom i pušile u tišini dok su promatrale
obranu vigvama pred navalom evakuiraca. Ursula se osjećala kao žrtva
nepravde. I Sylvie i Pamela govorile su kao da je njima teško u životu, dok je
ona radila cijeli dan, a noći uglavnom provodila u ophodnji i morala gledati
najstrašnije prizore. Baš su jučer intervenirali na prizorištu gdje su otkopavali
osobu dok im je iz spavaće sobe na katu po glavama curila krv iz tijela do kojeg

265
nisu mogli doći jer je razbijeno staklo golema svjetlarnika do koljena zasulo
stubište.
“Razmišljam o tome da se vratim u Irsku”, reče Bridget dok su ispirale
tanjure. “U ovoj se zemlji nikad nisam osjećala kao kod kuće.”
“Ni ja”, reče Ursula.

Ispostavilo se da su šarlota od jabuka samo pirjane jabuke jer Sylvie

dragocjeni stari kruh nije htjela trošiti na varenac kad je korisniji kao kokošja
hrana. U Lisjaku se ništa nije bacalo. Ostatci hrane išli su kokošima (“Razmišlja
o tome da nabavi svinju”, u očaju je rekao Hugh), a nakon što bi kosti iskuhali
za juhu, slali su ih na preradu, baš kao i svaku svakcatu limenku i staklenku
koju ne bi napunili pekmezom ili čatnijem ili grahom ili rajčicama. Sve su
knjige u kući spakirali i odnijeli na poštu da ih pošalju vojsci. “Mi smo ih već
pročitali,” rekla je Sylvie, “pa što će nam?”
Hugh se vratio i Bridget je gunšavo opet izišla s tanjurom za njega.
“O,” Sylvie mu ljubazno reče, “vi ovdje živite? Ta dođite, pridružite nam
se.”
“Stvarno, Sylvie”, Hugh će oštrije nego inače. “Katkad si baš djetinjasta.”
“Ako jesam, onda mi je to posljedica braka”, reče Sylvie.
“Sjećam se kako si jednom prilikom rekla da za ženu nema uzvišenijeg
poziva od braka”, reče Hugh.
“Doista? Valjda smo tad još bili zeleni.”
Pamela izvije obrve prema Ursuli, a Ursula se pitala otkad su im roditelji
tako otvoreno svadljivi. Ursula ga htjede pitati za bombu, no tada Pamela
vedro upita: “Kako je Millie?”, da promijeni temu.
“Dobro je”, reče Ursula. “Kao cimerica je veoma nezahtjevna. Iako je u
Phillimore Gardensu takoreći uopće ne viđam. Učlanila se u Nacionalnu
estradnu udrugu. U nekakvom je ansamblu koji obilazi tvornice i zabavlja
radnike pod stankom za ručak.”
“Jao njima”, nasmije se Hugh.
“Shakespeareom?”, sumnjičavo upita Sylvie.
“Mislim da u posljednje vrijeme radi sve i sva. Malo pjevanja, malo
komedije, znaš.” Sylvie je izgledala kao da ne zna.
“Imam mladića”, Ursula izlane i sve ih uhvati na prepad, uključujući i samu
sebe. Više da razvedri razgovor nego iz bilo kojega drugog razloga. No nije se
smjela tako zaletjeti.

Zvao se Ralph. Živio je u Holbornu i bio joj je nov znanac, “kompić” kojeg je
upoznala na tečaju njemačkoga. Prije rata bio je arhitekt i Ursula je

266
pretpostavljala da će biti i poslije. Ako još itko bude živ, naravno. (Mogu li
London zbrisati poput Knosa ili Pompeja? Vjerojatno su Krećani i Rimljani u
jeku katastrofe na sve strane govorili: “Izdržat ćemo mi”) Ralph je imao gomilu
zamisli o izgradnji suvremenih nebodera na mjestu sirotinjskih četvrti. “Grad
za narod” govorio je, koji će se “iz pepela staroga dići poput feniksa, do srži
modernistički”.
“Zvuči kao pravi ikonoklast”, reče Pamela.
“Nije nostalgičan kao mi.”
“Zar smo mi nostalgični?*
“Jesmo”, reče Ursula. “Nostalgija počiva na nečemu što nikad nije
postojalo. Mi Arkadiju zamišljamo u prošlosti, Ralph je vidi u budućnosti.
Naravno, i jedna i druga jednako su nestvarne.”
“Kule u oblacima?”
“Tako nešto.”
“Ali ti je drag?”
“Jest.”
“Jeste li...znaš?”
“Stvarno! Kakvo je to pitanje?” Ursula se nasmije. (Sylvie je opet bila na
vratima, Hugh je prekriženih nogu sjedio na travnjaku i glumio velikog
poglavicu Bika Koji Trči.)
“Pitanje je veoma dobro”, reče Pamela.
Zapravo, nisu. Možda da je on strastveniji. Sjetila se Crightona. “A ionako
imamo premalo vremena za...”
“Seks?” reče Pamela.
“Pa ja sam htjela reći hofiranje, ali da, seks.” Sylvie se vratila pa je
pokušavala razdvojiti zaraćene strane na travnjaku. Evakuirci kao neprijatelji
nisu imali nimalo sportskog duha. Sad je Hugh bio zavezan starim užetom za
sušenje rublja. “Upomoć!” bez glasa je izustio prema Ursuli, no osmjehivao se
od uha do uha kao kakav školarac. Bilo ga je lijepo vidjeti sretnoga.
Prije rata Ralph bi je snubio (ili možda ona njega) na plesovima, u kinu,
zgodnim večericama à deux, no sada su se najčešće sastajali na mjestima udara
bombi, poput turista koji razgledavaju ruševine iz davnine. Otkrili su da je s
gornjega kata autobusa broj jedanaest osobito dobar pogled.
Možda je to više bila stvar neke mušice u naravi jednoga i drugoga nego
samog rata. Na kraju krajeva, drugi su se parovi i dalje uspješno parili.
“Posjetili” su Duveenovu galeriju u Britanskom muzeju, Hammonds kraj
Nacionalne galerije, golemi krater na postaji Bank, tako velik da su preko njega
privremeno morali sagraditi most. John Lewis još se dimio kad su stigli, a
čađave lutke iz izloga razderane su odjeće razbacane ležale po pločniku.

267
 “Misliš da smo nalik na strvinare?” pitao je Ralph, a Ursula je rekla: “Ne, mi
smo svjedoci.” Pretpostavljala je da će kad-tad spavati s njim. Ništa je bitno
nije sprečavalo.
Bridget iznese čaj i kolače i Pamela reče: “Mislim da je bolje da odvežem
tatu.”

“Popij čašicu”, reče Hugh i natoči joj čašu viskija iz kristalne stolne boce koju je
držao u jazbini. “U posljednje vrijeme ispada da ovdje provodim sve više
vremena” reče. “Nigdje drugdje nemam mira. Psima i evakuircima pristup je
strogo zabranjen. Znaš, brinem se za tebe”, doda.
“I ja se brinem za sebe.”
“Je li krvavo?”
“Grozno. No mislim da imamo pravo. Da ispravno postupamo.”
“Vodimo pravedan rat? Znaš da je Coleovima većina rodbine još u
kontinentalnoj Europi. Gospodin Cole ispripovijedao mi je grozne stvari, što se
sve događa sa Židovima. Mislim da ovdje nitko zapravo ne želi znati. U svakom
slučaju,” reče i digne čašu, tražio je vedar ton, “živjeli. Za što skoriji kraj.”

*
Kad je pošla, bio je mrak i Hugh ju je otpratio stazom do kolodvora.
“Nažalost, nema goriva,” reče, “trebala si prije krenuti”, pokajnički doda.
Imao je krupnu ručnu svjetiljku, a nije bilo nikoga tko bi se izderao na nj da
ugasi svjetlo. “Ne vjerujem da ću navesti kakva Heinkela”, reče. Ursula mu reče
kako se većina spasilačkih ekipa takoreći praznovjerno boji svjetala čak i
usred zračnog udara, kad su posvuda oko njih zgrade u plamenu, zapaljive
bombe i svjetleće rakete. Kao da bi maleni snop ručne svjetiljke išta
promijenio.
“Sjećam se momka iz rovova,” reče Hugh, “zapalio je cigaretu i to je bilo to,
njemački mu je snajperist raznio glavu. Dobar momak,” zamišljeno doda, “zvao
se Rogerson, kao pekari u selu. Nisu bili u rodu.”
“Nikad o tome ne govoriš”, reče Ursula.
“Sad govorim” reče Hugh. “Neka ti to bude pouka. Čuvaj glavu i ne zalijeći
se.”
“Znam da zapravo ne misliš tako. Ne ozbiljno.”
“Mislim. Radije bih da si kukavica nego da pogineš, medvjediću. Teddy i
Jimmy također.”
“Ni to ne misliš ozbiljno.”

268
 “Mislim. Evo nas, takav je mrak da bi mogla proći kraj kolodvora da ga
uopće ne vidiš. Ne vjerujem da će ti vlak stići na vrijeme, ako ga uopće bude. O,
gle, evo Freda. ’Večer, Frede.”
“Gospodine Todd, gospođice Todd. Znate, večeras je ovo posljednji vlak”,
reče Fred Smith. Fred je odavno napredovao od ložača do vlakovođe.
“To nije pravi vlak”, smeteno reče Ursula. Lokomotiva je bila tu, ali bez
vagona.
Fred pogleda natrag duž perona gdje su trebali stajati vagoni, kao da je
zaboravio da ih nema. “A, da, znate,” reče, “posljednji su put viđeni kako vise s
mosta Waterloo. Duga priča”, doda, očito nije htio pojašnjavati. Ursulu je
zbunjivalo što tu radi lokomotiva bez vagona, no Fred se poprilično smrknuo.
“Znači, večeras neću stići kući”, reče Ursula.
“Pa sad”, reče Fred, “moram ovu lokomotivu vratiti u grad i evo, mašina
već fućka, imam ložača, starog Willieja, pa ako hoćete, gospođice Todd,
upadajte, mislim da vas možemo odvesti kući.”
“Zbilja?” reče Ursula.
“Neće biti čisto kao kad se vozite na jastucima, ali ako ste spremni?”
“Svakako.”
Lokomotiva je nestrpljivo čekala polazak i ona na brzinu zagrli Hugha i
reče: “Vidimo se uskoro” pa se uspne na platformu lokomotive i sjedne na
ložačevo sjedalo.
“Čuvat ćeš se, medvjediću?” reče Hugh. “U Londonu?” Morao je dići glas
iznad siktaja pare. “Obećavaš?”
“Obećavam!” dovikne ona. “Vidimo se!”
Izvila se da se okrene, pokušavala ga je vidjeti na mračnu peronu dok je
vlak štektavo kretao. Iznenada je probode osjećaj krivnje, poslije večere se s
dječacima razuzdano igrala skrivača. Umjesto toga je, kao što je Hugh rekao,
trebala krenuti još za dana. Sad će Hugh morati sam pješačiti stazom natrag
kroz mrak. (Odjedanput se sjeti sirote malene Angele, otad je prošlo mnogo
godina.) Hugh je u hipu nestao u dimu i mraku.
“Pa ovo je stvarno uzbudljivo”, reče Fredu. Nije joj palo na pamet da oca
više nikad neće vidjeti.

Doista uzbudljivo, ali i pomalo strašno. Lokomotiva je bila golema metalna

zvijer koja je rikala kroz mrak, sirova je snaga stroja oživjela. Tresla se i ljuljala
kao da je hoće izbaciti iz sebe. Ursula nikad prije nije razmišljala o tome što se
zbiva u upravljačkoj kabini lokomotive. Zamišljala je razmjerno spokojno
mjesto - ako ga je uopće zamišljala - gdje vlakovoda motri prugu pred sobom
dok ložač vedro lopatom grabi ugljen. No umjesto toga bez prestanka su bili u

269
pogonu, ložač i vlakovođa cijelo su se vrijeme dogovarali o nagibima i tlaku,
mahnito se ložilo pa bi se naglo prestalo ložiti, vladala je neprestana kloparava
buka, gotovo neizdrživa vrućina od peći, prljava čađa iz tunela lijepila se za
metalne ploče koje su postavili da se iz kabine ne širi svjetlo. Bilo je tako
vruće! “Vruće nego u paklu”, reče Fred.
Unatoč ratnodopskim ograničenjima brzine, činilo joj se da putuju bar
dvaput brže nego kad je putovala u vagonu (“na jastucima”, pomisli, mora to
upamtiti za Teddyja koji je, iako je sad pilot, i dalje gajio djetinju želju da
postane vlakovođa).

Nadomak Londona vidjeli su vatre na istoku i čuli daleki zvon topova, no kako
su se približavali ranžirnom kolodvoru i hangarima za lokomotive, sve je
gotovo jezivo utihnulo. Usporili su i naposljetku stali i iznenada je, hvala Bogu,
nastupio mir.
Fred joj pomogne na silasku iz lokomotive. “Evo, vas, milostiva”, reče.
“Dome, slatki dome. No, nažalost, ne baš.” Odjedanput je izgledao neodlučno.
“Otpratio bih vas kući, no moramo spremiti lokomotivu. Hoćete li dalje moći
sami?” Činilo se da su negdje Bogu iza leđa, oko njih samo tračnice i skretnice i
prijeteće sjene lokomotiva. “Na Maryleboneu je bomba. Mi smo iza King’s
Crossa”, reče Fred, čitao joj je misli. “Nije baš tako grozno kako vam se čini.”
Uključio je najslabiju moguću ručnu svjetiljku, osvjetljavala je samo tridesetak
centimetara pred njima. “Moramo biti oprezni,” reče, “ovdje smo prvi na
udaru.”
“Snaći ću se bez problema” reče ona malo odvažnije nego što se osjećala.
“Nemaj nikakve brige za mene i hvala ti. Laku noć, Frede.” Odrješito je krenula
i smjesta se spotaknuta preko tračnice pa bolno podvrisne kad grubo udari
koljenom o oštro kamenje na pruzi.
“Dajte, gospođice Todd”, reče Fred dok joj je pomagao da ustane. “U mraku
ćete sigurno zalutati. Dođite, otpratit ću vas do ulaza.” Primi je za mišicu i
krene, a usput ju je usmjeravao baš kao da su na nedjeljnoj šetnji obalom
Temze. Sjetila se kako je bila zagrijana za Freda kad je bila mlađa. Vjerojatno
bih se opet lako zagrijala, mislila je.
Stigli su do velikih drvenih vrata, a on otvori manja vrata unutar njih.
“Mislim da znam gdje sam”, reče ona. Nije imala pojma gdje je, no nije
htjela duže smetati Fredu. “Pa hvala još jednom, možda se vidimo kad sljedeći
put dođem u Lisjak.”
“Ne vjerujem” reče on. “Od sutra sam u Pričuvnoj vatrogasnoj službi.
Willieve stare garde ima na pretek, vlakovi će voziti.”
“Svaka ti čast”, reče ona, iako je mislila kako je vatrogasna služba opasna.

270
 *
Bilo je to najmračnije zamračenje svih vremena. Hodala je s rukom ispred lica i
naposljetku naletjela na neku ženu koja joj je rekla gdje je. Hodale su skupa
otprilike kilometar. Nakon što je nekoliko minuta opet išla sama, iza sebe
začuje korake pa reče: “Tu sam ja”, da se vlasnik stopala ne zabije u nju. Bio je
muškarac, puki obris u mraku, i s njom je otišao do Hyde Parka. Prije rata ni u
snu ne bi pod ruku uhvatila potpuna neznanca - osobito ne muškaraca - no sad
se činilo da je opasnost iz zraka neusporedivo veća od bilo čega što bi te moglo
snaći kao posljedica te čudne prisnosti.

Mislila je da se već bliži zora kad se vratila u Phillimore Gardens, no jedva je

bila ponoć. Millie se, sva dotjerana, netom vratila s večernjeg izlaska. “Joj, Bože
mili”, reče kad ugleda Ursulu. “Što je s tobom bilo? Izbombardirali su te?”
Ursula se pogleda u zrcalo i vidi da je sva umrljana čađom i ugljenom
prašinom. “Kakav užas”, reče.
“Izgledaš kao rudar”, reče Millie.
“Prije kao vlakovođa”, reče ona i brzo prepriča svoje noćne pustolovine.
“O,” reče Millie, “Fred Smith, mesarov pomoćnik. Bio je komad.”
“Valjda je i ostao. Donijela sam jaja iz Lisjaka” reče i iz torbe izvadi
kartonsku kutiju koju joj je dala Sylvie. Jaja su bila utaknuta u slamu, no sad su
bila napukla i razbijena od drmusanja na pruzi, ili od njezina pada na
ranžirnom kolodvoru.
Sutradan su od onoga što se dalo spasiti uspjele ispržiti omlet.
“Krasno”, reče Millie. “Trebala bi češće ići kući.”

271
 Listopad 1940.

“Večeras je stvarno gužva” reče gospođica Woolf. Bogovski blago rečeno. U

tijeku je bio udar velikih razmjera, odozgo su brujali bombarderi, povremeno
bi zasvjetlucali kad bi uhvatili svjetlo reflektora. Brizantne su bombe bljeskale
i grm jele, a velike su baterije treskale i fijukale i praskale - sva uobičajena
larma. Granate su zviždale ili vrištale na putu uvis, kilometar i pol u sekundi
dok ne bi počele žmirkati i treperiti poput zvijezda prije nego što se ugase.
Krhotine su štropotom padale. (Prije nekoliko dana bratić gospodina Simmsa
poginuo je od krhotine granate protuzračnog topništva u Hyde Parku.
“Sramota da te ubije tvoja strana”, rekao je gospodin Palmer. “Nekako
besmisleno”) Crveni odsjaj iznad Holborna upućivao je na naftnu bombu.
Ralph je stanovao u Holbornu, no Ursula je pretpostavljala da će po ovakvoj
noći biti u katedrali svetog Pavla.
“Gotovo kao kakva slika, ne?” reče gospođica Woolf.
“Možda slika Apokalipse”, reče Ursula. Na pozadini crne noći požari koji su
buknuli gorjeli su u golemoj lepezi boja - grimizno i zlatno i narančasto, u
modrini indiga i boležljivoj boji limuna. Povremeno bi bljesnula živa zelena i
plava gdje bi vatra zahvatila kakvu kemikaliju. Iz nekog su skladišta bijesno
sukljali narančasti plamenovi i gusti crni dim. “Čovjeku to daje posve drukčiji
pogled na stvari, zar ne?” zamišljeno reče gospođica Woolf. Istina. U usporedbi
s njihovim vlastitim prljavim prtljanjem, bilo je i velebno i strašno. “Ja budem
ponosan”, tiho će gospodin Simms. “Hoću reći, što se i dalje ovako borimo.
Posve sami.”
“I sve je protiv nas”, uzdahne gospođica Woolf.
Vidik im je pucao duž cijele Temze. Baražni su baloni istočkali nebo poput
slijepih kitova koji su se ljuljuškali u pogrešnom elementu. Stajali su na krovu
Shell-Mex Housea. Sad je zgradu nastavalo Ministarstvo opskrbe, za koje je
gospodin Simms radio, pa je pozvao Ursulu i gospođicu Woolf da dođu “i vide
kakav je pogled odozgo”.
“Spektakularno, zar ne? Divlje, a opet neobično veličanstveno”, reče
gospodin Simms, kao da su na vrhu kakve visoravni u Jezerskom području, a
ne na krovu zgrade na Strandu usred zračnog udara.
“Pa ne znam je li veličanstveno baš prava riječ”, reče gospođica Woolf.
“Neku je večer ovdje bio Churchill”, reče gospodin Simms. “Odlična je
promatračnica. Ostao je bez daha.”

272
 Poslije, kad su Ursula i gospođica Woolf ostale same, gospođica Woolf
reče: “Znate, ja sam imala dojam da je gospodin Simms običan činovnik u
ministarstvu, tako je krotka duša, no zacijelo je na doista visoku položaju ako
je bio na krovu s Churchillom.” (Jedan od požarnika na dužnosti na krovu
rekao je: '“Večer, gospodine Simms” s poštovanjem kakvo su ljudi iz dužnosti
pokazivali Mauriceu, iako u slučaju gospodina Simmsa ne onako zlovoljno.)
“Nepreuzetan je”, rekla je gospođica Woolf. “To mi se kod muškarca sviđa,”
Dok su pak meni draži preuzetni, mislila je Ursula.

“Doista je prava predstava”, reče gospođica Woolf.

“Da, zar ne?” gorljivo reče gospodin Simms. Ursula je pretpostavljala da su
svi svjesni kako je čudno da se dive “predstavi” dok su tako bolno svjesni što
to u podnožju znači.
“Kao da je kod bogova u jeku veoma bučna zabava”, reče gospodin Simms.
“Ja bih radije da me nisu pozvali”, reče gospođica Woolf.
Na poznati fijuk svi se bace u zaklon, no bombe su eksplodirale negdje
daleko, a iako su čuli kako eksplozije pras-pras-pras-praskaju, nisu vidjeli što
su pogodile. Ursuli je bilo veoma čudno pri pomisli da njemačkim
bombarderima iznad njih upravljaju ljudi koji su u biti isti kao Teddy. Nisu zli,
samo čine što je domovina od njih tražila. Zao je sam rat, a ne ljudi. Iako bi
Hitlera tu možda izuzela. “Joj, da”, rekla je gospođica Woolf. “Mislim da je taj
čovjek skroz-naskroz lud.”
U tom trenutku, na njihovo iznenađenje, obruši se paket zapaljivih bombi i
bučni teret udari ravno o krov ministarstva. Zapaljive su bombe pucketale i
iskrile i dvojica požarnika pritrče s prijenosnim crpkama za vodu. Gospođica
Woolf zgrabi kantu pijeska i pretekne ih. (“Za staru je koku brza” procijenio je
gospodin Bullock kako gospođica Woolf reagira pod pritiskom.)

“Što da je ovo svijetu posljednja noć?” reče poznat glas.

“A, gospodine Durkin, uspjeli ste doći”, toplo reče gospodin Simms. “Niste
imali problema s vratarom?”
“Nisam, nisam, znao je da me očekujete”, reče gospodin Durkin kao da
osjeća koliko je važan.
“Je li itko ostao u postaji?” promrmlja gospođica Woolf nikomu određeno.
Ursulu odjednom spopadne potreba da ispravi gospodina Durkina. “Što da
je ovo ovdje svijetu posljednja noć”, reče. “Riječ ‘ovdje’ je presudna, slažete se?
Daje dojam da je čovjek u žarištu, kao što mi i jesmo, a ne da samo razmatra
neki teoretski koncept. To je to, došao je kraj, više nema vrdanja.”

273
 “Bože mili, kakva graja oko jedne malene riječi”, reče gospodin Durkin,
zvučao je uvrijeđeno. “Kako god bilo, naravno, prihvaćam ispravak.” Ursula je
mislila da jedna riječ može mnogo značiti. Ako je ijedan pjesnik pomno birao
riječi, onda je to sigurno bio Donne. Donnea, koji je sam svojedobno bio dekan
katedrale svetog Pavla, preselili su u nedostojno počivalište u podrumu
katedrale. U smrti je preživio veliki londonski požar, hoće li preživjeti i ovaj?
Wellingtonov je grob bio odveć težak za selidbu pa su ga jednostavno zazidali.
Ralph ju je doveo u obilazak - ondje je bio u noćnoj straži. Znao je ama baš sve
o katedrali. Nije bio baš onoliki ikonoklast kakvim ga je zamislila Pamela.
Kad su izišli u vedro popodne, rekao je: “Da vidimo gdje bismo mogli
popiti čaj?”, a Ursula je rekla: “Ne, daj da se vratimo u tvoj stan u Holbornu i
odemo u krevet.” To su i učinili, a nju je pekla savjest jer se nije mogla othrvati
pomisli na Crightona dok je Ralph svoje tijelo uljudno prilagođavao njezinomu.
Poslije je bio sav zbunjen, kao da više ne zna kako bi se s njom ophodio. Rekla
je: “Ja sam i dalje ona ista osoba otprije”, a on je rekao: “Ja možda nisam.” I ona
je pomislila, joj, Bože mili, on je djevac, ali on se nasmijao i rekao, ne, ne, nije u
tome stvar - nije - nego je samo silno zaljubljen u nju “i sad se osjećam, ne
znam... pročišćeno.”
“Pročišćeno?” rekla je Millie. “Meni to zvuči kao sladunjavo trućanje. Digao
te na pijedestal i jao njemu kad ustanovi da baš i nisi svetica.”
“Hvala.”
“Miješam li metafore ili je to duhovita slika?” Naravno, Millie je uvijek -
“Gospođice Todd?”
“Oprostite. Zamislila sam se.”
“Trebali bismo se vratiti u svoj sektor”, reče gospođica Woolf. “Čudno, ali
ovdje se čovjek osjeća prilično sigurno.”
“Ja sam uvjerena da nismo sigurni”, reče Ursula. Imala je pravo jer je Shell-
Mex House u roku od nekoliko dana gadno pogodila bomba.

Stražarila je s gospođicom Woolf u njezinu stanu. Sjedile su kraj velikoga

kutnog prozora, pile čaj i jele kekse i mogle su biti bilo koje dvije žene na
večernjem druženju da nije bilo jednolične grmljavine baražne paljbe. Ursula
je doznala da je gospođici Woolf ime Dorcas (nikad joj se nije sviđalo) i da joj
je zaručnik (Richard) poginuo u Velikom ratu. “Još ga tako zovem,” rekla je, “no
ovaj je rat veći. Bar je ovaj put pravda na našoj strani, nadam se.” Gospođica
Woolf vjerovala je u rat, no njezina se vjera u Boga od početka bombardiranja
počela “urušavati”. “No ipak se moramo čvrsto držati onoga što je dobro i
istinito. Ali čini se da je sve silno nasumično. Čovjek počinje u pitanje dovoditi
Božji naum i sve to.”
“Prije je pomutnja nego naum”, složi se Ursula.

274
 “A što se sirotih Nijemaca tiče, ne vjerujem da među njima ima mnogo
ratnih pristaša - naravno, to ne smijete reći pred ljudima poput gospodina
Bullocka. No da smo mi izgubili Veliki rat i našli se pod teretom golema duga
baš kad je svjetsko gospodarstvo doživjelo slom, možda bismo i mi kao bure
baruta samo čekali iskru - kakvog Mosleyja ili nekoga sličnog gada. Još čaja,
mila?”
“Znam,” reče Ursula, “ali činjenica je da nas oni pokušavaju pobiti”, i kao za
primjer začuju fiju i hiii bombe koja je išla na njih pa se zavidno brzo bace iza
kauča. Činilo im se malo vjerojatnim da ih može spasiti, no baš su preksinoć
neku ženu takoreći bez ijedne ogrebotine izvukli iza prevrnutog divana u kući
koja je inače bila manje-više razorena.
Bomba je potresla vrčiće za mlijeko od staffordshireskog porculana na
komodi gospođice Woolf, no složile su se da je pala izvan njihova sektora. U
posljednje su vrijeme obje imale istančan sluh za bombe.
Obje su bile i veoma utučene jer je gospodin Palmer, direktor banke,
poginuo kad je na prizorištu na kojem su intervenirali grunula bomba s
odgođenim paljenjem. Bomba ga je odbacila prilično daleko i našli su ga kako
napola viri ispod željeznoga krevetnog okvira. Izgubio je naočale, no uglavnom
je izgledao neozlijeđeno. “Možete li mu opipati bilo?” rekla je gospođica Woolf
i Ursulu je zbunilo zašto gospođica Woolf pita kad mnogo bolje zna naći bilo od
nje, no tad je shvatila da je gopodicu Woolf to silno pogodilo. “Drukčije je kad
nekoga poznajete”, rekla je dok je gospodinu Palmeru nježno milovala čelo.
“Da mi je znati gdje su mu naočale? Bez njih ne sliči sebi, zar ne?”
Ursula mu nije mogla naći bilo. “Da ga pomaknemo?” rekla je. Ona ga je
primila za ramena, a gospođica Woolf za gležnjeve i tijelo gospodina Palmera
rascijepilo se kao jadac.

“Mogu u čajnik doliti vruće vode”, ponudi gospođica Woolf. Ursula joj je
pripovijedala dogodovštine o Jimmyju i Teddyju kad su bili mali da je razvedri.
Mauricea je preskočila. Gospođica Woolf veoma je voljela djecu, jedino za čim
je u životu žalila bilo je što nikad nije rodila. “Da je Richard poživio, možda... no
ne možemo gledati natrag, samo naprijed. Što je prošlo, prošlo je zauvijek.
Kako Heraklit kaže? Čovjek ne može dvaput ugaziti u istu rijeku?”
“Više-manje. Valjda bi bilo točnije reći: ‘Možete ugaziti u istu rijeku, ali
voda će svaki put biti nova.’”
“Vi ste tako pametna mlada žena”, reče gospođica Woolf. “Molim vas,
nemojte potratiti život. Ako izvučete glavu.”
Ursula je Jimmyja vidjela prije nekoliko tjedana. Došao je u London na
dvodnevni dopust i prespavao je na njihovu kauču u Kensingtonu. “Braco ti je
izrastao u skroz naočita momka”, rekla je Millie. Millie je naginjala zaključku

275
da su svi muškarci naočiti, ovako ili onako. Predložila je da navečer iziđu i
Jimmy je odmah pristao. Dosta je čučao u četiri zida, rekao je: “Vrijeme je za
malo zabave.” Jimmy se uvijek znao zabaviti. Večer zamalo nije ni počela jer su
na Strandu otkrili neeksplodiranu bombu pa su se sklonili u hotel Charing
Cross.
“Što je?” Millie je rekla Ursuli kad su sjeli.
“Kako što?”
“Imaš onaj čudni izraz, kao kad se pokušavaš nečega sjetiti.”
“Ili nešto zaboraviti”, ponudi Jimmy.
“Nisam imala ništa na umu”, reče Ursula. I nije to bilo ništa, samo je nešto
zalepršalo i cimnulo neku uspomenu. Bezvezarija - kao uvijek - usoljeni sleđ na
polici u smočnici, prostorija sa zelenim linoleumom, staromodan obruč kako
se nečujno kotura. Magloviti trenutci za koje se ne možeš uhvatiti.
Ursula se povukla u toalet, gdje je zatekla neku djevojku kako veoma
glasno i prilično neuredno plače. Bila je debelo našminkana i maskara joj je
curila niz obraze. Ursula ju je prethodno vidjela kako pije s nekim starijim
muškarcem - Millie ga je procijenila kao “poprilična ljigavca”. Izbliza je
djevojka izgledala mnogo mlađe. Ursula joj je pomogla da popravi šminku i
obriše suze, ali nije htjela ispitivati što ih je izazvalo. “Nicky,” djevojka je
priznala sama od sebe, “on je gad. Vaš je mladić očito krasan, jeste li za izlazak
u četvero ? Mogu nas uvesti u Ritz, u Rivoli Bar, poznajem vratara.”
“Znate,” neodlučno je rekla Ursula, “mladić mi je zapravo brat i ne
vjerujem da - “
Djevojka je prilično oštro bocne pod rebra i nasmije se. “Samo se šalim.
Iskoristite ga najbolje što možete, cure, može?” Ursuli ponudi cigaretu, a ona
odbije. Djevojka je imala zlatnu tabakeru, izgledala je kao vrijedan predmet.
“Dar”, reče kad vidi da je Ursula gleda. Škljocajem je zatvori i pruži joj je da je
pogleda. Na poklopcu je imala lijepo graviran bojni brod, a ispod njega samo
jednu riječ, “Jylland”. Da je opet otvori, znala je da bi s unutarnje strane
poklopca našla prepletene inicijale “A” i “C” “Alexander” i “Crighton”. Ursula
nagonski pruži ruku da je uzme, a djevojka je povuče k sebi i reče: “No, moram
natrag. Sad sam tip-top. Vi ste očito dobra duša”, doda kao da je Ursulina narav
bila pod upitnikom. Pruži joj ruku. “Inače, ja se zovem Renee, da znate ako se
ikad opet sretnemo, iako ne vjerujem da zalazimo na iste endroits, štono bi se
reklo.” Francuski joj je izgovor bio besprijekoran, baš čudno, pomisli Ursula.
Uzme ponuđenu ruku - bila je čvrsta i topla kao da djevojka ima povišenu
temperaturu - i reče: “Drago mi je, ja sam Ursula.”
Djevojka - Renee - još se jednom za odobrenje pogleda u zrcalo pa reče:
“Onda, au revoir” i ode.

276
 Kad se Ursula vratila u kavanu, Renee ju je potpuno ignorirala. “Kakva
čudna djevojka”, rekla je Millie.
“Cijelu me večer mjerka”, reče Jimmy.
“No pogriješila je ulicu, zar ne, dušo?” reče Millie i smiješno teatralno
zatrepće prema njemu.
“Adresu”, reče Ursula. “Pogriješila je adresu.”

Krenuli su u pijanku, kao veseli trolist, po svakojakim čudnim okupljalištima

koja su Jimmyju očito bila poznata. Čak je i Millie, veteranka noćne klupske
scene, priznala da su je neka od mjesta na kojima su se našli iznenadila.
“Uf,” reče Millie kad su izišli iz kluba u Orange Streetu ne bi li oteturali
prema kući, “ovo je bilo drukčije.”
“Čudan endroit”, nasmije se Ursula. Bila je poprilično pijana. Riječ je bila
tako tipična za Izzie da ju je bilo čudno čuti iz usta one Renee.
“Obećaj da nećeš poginuti”, rekla je Ursula Jimmyju dok su slijepo tapkali
kući.
“Dat ću sve od sebe”, rekao je Jimmy.

277
 Listopad 1940.

“Čovjek koga je žena rodila kratka je vijeka i pun nevolja. Ko cvijet je nikao i vene
već, poput sjene bježi ne zastajuć.”
Sipila je sitna kišica. Ursuli dođe da izvadi rupčić i prebriše mokri
poklopac lijesa. S druge strane otvorenoga groba Pamela i Bridget bile su
stupovi i pridržavale Sylvie, koja je izgledala tako shrvana bolom da je jedva
stajala. Ursula je osjećala kako joj se vlastito srce kruti i grči sa svakim jecajem
iz majčinih prsa. Sylvie je posljednjih mjeseci bila nepotrebno osorna prema
Hughu i ova se silna ucviljenost sad doimala poput predstave. “Prestroga si”,
rekla je Pamela. “Nitko ne može razumjeti što se u tuđem braku zbiva, svaki je
par drukčiji.”
Jimmyja su prošli tjedan poslali u sjevernu Afriku i nije uspio dobiti
dopust za smrtni slučaj, no Teddy se pojavio u posljednjem trenutku. Blistavo
elegantan u odori, iz Kanade se vratio s “krilima” (“Kao anđeo”, rekla je
Bridget) i stacionirali su ga u Lincolnshireu. On i Nancy čvrsto su se držali
jedno za drugo tijekom ispraćaja. Nancy je o svom poslu govorila neodređeno
(“zapravo je činovnički”) i Ursula je slutila da je to muljaža zbog Zakona o
službenim tajnama.
Crkva je bila dupkom puna, Hughu je došla većina seljana, no sprovod je
bio nekako čudan, kao da počasni gost nije uspio doći. A naravno, i nije. Hugh
ne bi htio nikakvu strku. Jednom joj je prigodom rekao: “Ma samo me iznesite
sa smećem, ja se neću ljutiti.”
Obred je bio u uobičajenom stilu - prisjećanja i otrcane fraze - začinjen
izdašnom dozom anglikanskog nauka, iako se Ursula iznenadila kako je župnik
dobro poznavao Hugha. Bojnik Shawcross čitao je iz Blaženstava, vrlo dirljivo,
a Nancy je pročitala “jednu od omiljenih pjesama gospodina Todda”, što je
iznenadilo sve žene u obitelji koje nisu znale da je Hugh imao ikakvih
pjesničkih sklonosti. Nancy je imala ugodan glas (zapravo bolji od Millie, koja
je odveć glumatala). “Robert Louis Stevenson”, rekla je Nancy. “Možda
prikladno za ovo vrijeme kušnje:

Vi što oluja vas bije i muka mori, kalja grijeh i tišti briga,
dođite mi, trudbenici, neka pokoj dam vam ja.
Ne strahuj više, nevjerno srce; suzno oko, ne suzi!
Gle, otkupitelj se javlja; gle, jutro pjesme dolazi.

278
 Sad se znojiš i boriš, griješiš i patiš, krv lijes i umireš;
u tihu domu oca moga breme skoro zbacit ćeš.
Umorne ruke, oka suzna, istrpi čas tegobe.
Gle, do nogu spasitelja; gle, tu doći ćeš do slobode.”

(“Zbilja, koještarije,” prošaptala je Pamela, “ali neobično utješne

koještarije.”)

Izzie je kraj groba promrmljala: “Imam osjećaj da čekam da se dogodi nešto

strašno i onda shvatim da se već dogodilo.”
Izzie se iz Kalifornije vratila jedva nekoliko dana prije Hughove smrti.
Svaka joj čast, napornim je Pan Amovim letom iz New Yorka doputovala u
Lisabon, a odande BOAC-om u Bristol. “Kroz prozor sam vidjela dva njemačka
lovca”, rekla je. “Časna riječ, mislila sam da će nas napasti.”
Rekla je da je zaključila kako nije u redu da kao Engleskinja čeka kraj rata
u sjeni narančinih stabala. Sva ta lotofagija nije za nju, rekla je (iako bi Ursula
prije rekla da baš jest u njezinu stilu). Nadala se da će joj, kao njezinu mužu
slavnom dramatičaru, nuditi da piše scenarije za filmsku industriju, no dobila
je samo jednu ponudu, za neku “blesavu” kostimiranu dramu od koje su
odustali dok je još bila samo na papiru. Ursula je stekla dojam da Izzien
scenarij nije bio na visini (“bio je odveć duhovit”). No nastavila je s Augustom -
August ide u rat, August spašava što se spasiti dade i tako dalje. Da stvar bude
gora, rekla je Izzie, oko slavnog su se dramatičara jatile holivudske starlete, a
on je tako plitak da ga to oduševljava.
“Ako ćemo pravo, jednostavno smo jedno drugomu dosadili”, rekla je. “To
se kad-tad dogodi svakom paru, neizbježno.”
Izzie je našla Hugha. “Sjedio je u platnenoj ležaljci na travnjaku.” Pleteni su
naslonjači odavno istrunuli i zamijenili su ih običnijim ležaljkama. Hughu
pojava letvica na sklapanje i platna nije bila po volji. Za odar bi mu draža bila
pletena počivaljka. Ursuli je glava bila puna takvih nesuvislih misli. Lakše se
nositi s njima, pomisli, nego s golom činjenicom da je Hugh mrtav.
“Mislila sam da je ondje zaspao”, rekla je Sylvie. “Pa ga nisam dirala.
Liječnik je rekao, srčani udar.”
“Izgledao je spokojno”, Ursuli je rekla Izzie. “Kao da mu nije bilo krivo što
odlazi.”
Ursula je slutila da mu je vjerojatno bilo veoma krivo, no to ni jednoj ni
drugoj nije bila nikakva utjeha.
S majkom je jedva progovorila. Činilo joj se da je Sylvie vječno na izlasku iz
prostorije. “Nemam mira”, rekla je. Na sebi je imala Hughovu staru vestu,

279
“Hladno mi je”, rekla je. “Grozno mi je hladno”, kao osoba u šoku. Gospođica
Woolf bi znala što Sylvie treba. Vjerojatno slatki vrući čaj i koju ljubaznu riječ,
no to joj ni Ursula ni Izzie nisu bile raspoložene ponuditi. Ursula je osjećala da
je to itekako osvetoljubivo od njih, no vlastita im je bol bila preča.
“Ostat ću neko vrijeme da budem uz nju”, rekla je Izzie. Ursula je smatrala
da joj to nije nimalo pametno i slutila da Izzie možda samo izbjegava bombe.
“Onda si radije nabavite točkice”, rekla je Bridget. “Jedete kao termit.”
Bridget je Hughova smrt teško pogodila. Ursula ju je našla u suzama u
smočnici i rekla: “Silno mi je žao”, kao da je Bridget nekoga izgubila, a ne ona.
Bridget je pregačom energično obrisala suze i rekla: “Moram dalje kuhati
večeru.”
Ursula je pak ostala još samo dva dana i uglavnom je pomagala Bridget da
sredi Hughove stvari. (“Ja ne mogu”, rekla je Sylvie. “Jednostavno ne mogu.”
“Ne mogu ni ja”, rekla je Izzie. “Onda je na tebi i meni”, rekla je Bridget Ursuli.)
Hughova je odjeća bila tako stvarna da je kanda bilo ludo i pomisliti da čovjeka
koji ju je nosio više nema. Ursula je iz garderobnog ormara izvukla neko
odijelo i prislonila ga sebi uz tijelo. Da joj ga Bridget nije uzela i rekla: “To je
fino odijelo, netko će na njemu biti zahvalan”, možda bi se uvukla u ormar i
odustala od života. Bridget je dotle svoje osjećaje dobro zaključala, hvala Bogu.
Snaga duha u tragediji velika je stvar. Njezin bi otac to sigurno cijenio.
Hughovu su odjeću umotale pak-papirom i užetom pa ju je mljekar
utovario u kola i odvezao u Žensku dragovoljačku službu.
Izzie se u tuzi širom otvorila. Povlačila se kućom Ursuli za petama i
nastojala uspomenama prizvati Hugha. Ursula je pretpostavljala da to sve
rade, bilo je do te mjere nemoguće pojmiti da je zauvijek otišao da su ga sve
pokušavale rekonstruirati ni iz čega, a ponajviše Izzie. “Ne mogu se sjetiti
posljednjih riječi koje mi je izgovorio”, rekla je Izzie, “A ni ja njemu.”
“To ništa ne znači”, umorno je rekla Ursula. Na kraju krajeva, čiji je gubitak
bolniji, kćerin ili sestrin? No onda se sjetila Teddyja.
Ursula se pokušala sjetiti koje su njezine posljednje riječi ocu bile.
Nemarno: “Vidimo se”, zaključila je. Ironija za kraj. “Nikad ne znamo kad će biti
posljednji put”, Ursula je rekla Izzie, i to je čak i njoj samoj zvučalo plitko. Već
se toliko nagledala tuđeg očaja da je oguglala. Izuzme li onaj trenutak kad je
držala njegovo odijelo (pamtila ga je - smiješno - kao svoj “garderobni
trenutak”), Hughovu je smrt maknula na stranu, na neko tiho mjesto odakle će
je poslije izvući i razmotriti. Možda kad svi ostali zašute.
“No stvar je u tome”, rekla je Izzie -
“Molim te”, rekla je Ursula. “Grozno me boli glava.”

280
Ursula je skupljala jaja iz pretinaca u kokošinjcu kad onamo zabasa Izzie.
Kokoši su nemirno kvocale, očito im je nedostajala Sylvie, mama koka, i
njezina pažnja. “Stvar je u tome”, reče Izzie, “da bih ti nešto htjela reći.”
“O?” reče Ursula, pozornost joj je odvukla neka kokoš koja je pošto-poto
htjela sjediti na jajima.
“Rodila sam dijete.”
“Molim?”
“Ja sam majka”, reče Izzie, očito nije mogla odoljeti dramatičnu tonu.
“Rodila si u Kaliforniji?”
“Ne, ne”, nasmije se Izzie. “Prije mnogo godina. Još sam i sama bila dijete.
Šesnaestogodišnjakinja. Rodila sam ga u Njemačkoj, u sramoti su me poslali u
inozemstvo, možeš misliti. Sina.”
“U Njemačkoj? Netko ga je posvojio?”
“Jest. Bolje rečeno, dali smo ga. Hugh je sve sredio pa sam sigurna da je
našao veoma dobru obitelj. No pretvorio ga je u taoca sudbine, zar ne? Siroti
Hugh, tad mi je bio silan oslonac, mama s tim nije htjela imati nikakve veze. No
u tome i jest stvar, sigurno je znao ime, gdje su živjeli i tako dalje.” Sad su se
kokoši već grozno uskokodakale i Ursula reče: “Idemo odavde.”
“Oduvijek sam mislila”, reče Izzie pa uzme Ursulu pod ruku i povede je
prema travnjaku, “da ću jednog dana Hugha pitati što je učinio s djetetom pa
ga možda i potražiti. Svog sina”, doda, kao da prvi put iskušava tu riječ. Niz
obraze joj poteku suze. Bar se taj put činilo da je od srca. “A sad Hugha više
nema i nikad neću moći naći svoje dijete. Naravno, nije dijete, tvoj je vršnjak.”
“Moj?” reče Ursula u pokušaju da to dokuči.
“Da. No neprijatelj nam je. Možda je gore, na nebu” - obje automatski dignu
pogled u plavo jesenje nebo na kojem nije bilo ni prijatelja ni neprijatelja - “ili
se bori u kopnenim snagama. Možda je mrtav, ili će poginuti ako se ovaj
nesretni rat nastavi.” Sad je Izzie otvoreno jecala. “Zaboga, možda su ga
odgojili kao Židova. Hugh nije bio antisemit, naprotiv, on i vaš susjed - kako se
ono zove? - bili su veliki prijatelji.”
“Gospodin Cole.”
“Znaš što se zbiva sa Židovima u Njemačkoj, zar ne?”
“Ma za Boga miloga”, reče Sylvie, odjedanput se stvorila kao zla vila. “Oko
čega je pak sad takva strka?”
“Radije podi sa mnom u London”, Ursula reče Izzie. Lakše će se nositi s
bombama Luftwaffe nego sa Sylvie.

281
 Studeni 1940.

Gospođica Woolf počastila ih je malenim klavirskim recitalom. “Malo

Beethovena”, rekla je. “Jest da nisam nikakva Myra Hess, no mislila sam da bi
bilo zgodno.” I jedno je i drugo bilo točno. Gospodin Armitage, operni pjevač,
pitao je gospođicu Woolf bi li ga mogla pratiti ako zapjeva “Non più andrai” iz
Figarova pira, a gospođica Woolf, koja je te večeri bila osobito orna, reče da će
svakako pokušati. Izvedba je bila poticajna (“neočekivano muževna”, ocijenila
je gospođica Woolf) i nitko se nije bunio kad su se gospodin Bullock (nikakvo
čudo) i gospodin Simms (veliko čudo) priključili s prilično nepristojnom
verzijom.
“Tu znam!” rekla je Stella, i doista je znala melodiju, ali ne i riječi jer je
poletno zapjevala: “Dam-di-dam, dam-di-dam, dam-di-dam-dam” i tako dalje.
Njihova je postaja nedavno dobila dvoje novih nadzornika. Prvi, gospodin
Emslie, bio je trgovac mješovitom robom i došao je iz druge postaje jer je u
bombardiranju izgubio kuću, dućan i sektor. Poput gospodina Simmsa i
svojedobno gospodina Palmera, i on je bio veteran prethodnog rata. Druga je
prinova imala nešto egzotičniju pozadinu. Stella je bila jedna od “plesačica”
gospodina Bullocka i priznala je (otvoreno) da je “artistica striptiza” no operni
je pjevač gospodin Armitage rekao: “Ovdje smo svi artisti, dušo.”
“Majke ti, kakva je taj čovjek tetka,” promrmljao je gospodin Bullock,
“njega treba poslati u vojsku, to bi ga dovelo u red.” “Ne vjerujem”, rekla je
gospođica Woolf. (A tu se bome nametalo pitanje zašto ni kršnoga gospodina
Bullocka nisu pozvali u aktivnu službu.) “Znači,” zaključio je gospodin Bullock,
“imamo Čifuta, toplog brata i kurvu, kao u kakvome prostačkom varijetetskom
vicu.”
“Tu smo gdje smo upravo zbog netrpeljivosti, gospodine Bullock”, blago ga
je ukorila gospođica Woolf. Od pogibije gospodina Palmera svi su bili osjetno
razdražljivi - čak i gospođica Woolf. Bolje bi im bilo da kivnju odgode dok ne
nastupi mir, mislila je Ursula. Naravno, kriva nije bila samo pogibija gospodina
Palmera, nego i neispavanost i neumoljive uzbune iz noći u noć. Koliko još
dugo Nijemci mogu tako? Zauvijek?
“I joj, ne znam,” tiho joj je rekla gospođica Woolf dok je pristavljala čaj, “taj
osjećaj da je sve prljavo, kao da više nikad nećemo biti čisti, kao da siroti
London više nikad neće biti čist. Sve je tako grozno pohabano, razumijete?”
Zato im je dobro došlo što je taj maleni improvizirani koncert bio tako
dobrodušan, svi su bili bolje volje nego u posljednje vrijeme.

282
 Gospodin Armitage je nakon Figara bez pratnje strastveno izveo i “O mio
babbino caro” (“Kako je svestran,” rekla je gospođica Woolf, “ja sam oduvijek
mislila da je to ženska arija”) kojemu su svi oduševljeno pljeskali. Tad je Herr
Zimmerman, njihov izbjeglica, rekao da bi mu bila čast nešto za njih odsvirati.
“A hoćeš li se onda ti skinuti, milena?” gospodin Bullock upita Stellu, a ona
reče: “Ako želite” i urotnički namigne Ursuli. (“Tko će završiti s hrpom
prgavica nego ja”, tužio se gospodin Bullock. I to često.)
Gospođica Woolf Herr Zimmermanu zabrinuto reče: “Violina vam je ovdje?
Je li ovdje sigurna?” Nikad prije nije donio glazbalo u postaju. Gospođica Woolf
rekla je da je vrlo vrijedno, i to ne samo u novčanom smislu: u Njemačkoj je
ostavio cijelu obitelj i od negdašnjeg mu je života ostala samo violina.
Gospođica Woolf rekla je da je s Herr Zimmermanom imala “potresan mali
noćni razgovor” o stanju u Njemačkoj. “Znate, ondje se zbivaju strašne stvari.”
“Znam” rekla je Ursula.
“Doista?” s pobuđenim je zanimanjem rekla gospođica Woolf. “Zar ondje
imate prijatelje?”
“Nemam”, rekla je Ursula. “Baš nikoga. Katkad čovjek jednostavno zna,
ne?”
Herr Zimmerman izvuče violinu i reče: “Morate mi oprostiti, nisam solist” i
tada takoreći pokajnički objavi: “Bach. Sonata u g-molu.”
“Čudno, zar ne,” Ursuli na uho prošapće gospođica Woolf, “koliko
njemačke glazbe slušamo. Velika ljepota prelazi sve granice. Možda poslije rata
i sve zaliječi. Sjetite se Devete simfonije - Alle Menschen werden Brüder.”
Ursula ne odgovori jer je Herr Zimmerman digao gudalo spreman za
izvedbu i tu zavlada dubok tajac, kao da su kakvoj koncertnoj dvorani, a ne u
zapuštenoj postaji. Tišinu je djelomice izazvala kakvoća izvedbe (“Uzvišeno”,
poslije je prosudila gospođica Woolf. “Zbilja prelijepo” rekla je Stella), a
djelomice i izbjeglištvo Herr Zimmermana, no i glazba je imala neku silnu
jednostavnost koja je svakomu ostavila dovoljno prostora da duboko utone u
vlastite misli. Ursula samu sebe uhvati kako se bavi Hughovom smrću, prije
njegovom odsutnosti nego smrću. Umro je prije samo dva tjedna i još je
očekivala da će ga opet vidjeti. Te je misli odgodila za neko buduće vrijeme i
sad ju je ta budućnost uhvatila na prepad. Laknulo joj je što se nije rasplakala i
dovela u nepriliku, no umjesto toga utone u neku groznu sjetu. Kao da sluti što
osjeća, gospođica Woolf pruži ruku i čvrsto stisne njezinu. Ursula osjeti da i
gospođica Woolf takoreći titra od ganuća.
Kad je glazba prestala, nastupio je trenutak čiste, duboke tišine, kao da je
svijet prestao disati, a onda, umjesto pohvala i pljeska, mir prekine ljubičasto
upozorenje - “bombarderi na dvadeset minuta udaljenosti”. Bilo joj je prilično

283
čudno pri pomisli da te uzbune dolaze iz njezina kriznog stožera 5. regije i
šalju ih djevojke iz teleprinterskog ureda.
“Onda, pokret”, reče gospodin Simms pa ustane i teško uzdahne. “Idemo
na teren.” Kad su izišli, već je stiglo i crveno upozorenje. Samo dvanaest
minuta, budu li imali sreće, da potjeraju ljude u skloništa dok za njima tuli
sirena.
Ursula nikad nije rabila javna skloništa, iz nekog se razloga ježila od stiske
i klaustrofobije. Intervenirali su u osobito gadnu incidentu kad je neko
sklonište u njihovu sektoru izravno pogodila padobranska bomba. Ursula je
pomislila da bi radije poginula na otvorenome nego u klopci poput lisice u
brlogu.

Večer je bila krasna. Mjesečev je srp sa svojim jatom zvijezda probo crni zastor
noći. Sjetila se Romeove pohvale Juliji - O obrazu noći kanda blista/ kao krasan
dragulj Etiopljanki na uhu. Ursula je u svom žalu bila pjesnički raspoložena,
neki bi, uključujući i nju samu, rekli i odveć pjesnički. Više nije bilo gospodina
Durkina s pogrešnim citatima. Na intervenciji je doživio srčani udar.
Oporavljao se, “hvala Bogu”, rekla je gospođica Woolf. Našla je vremena da ga
posjeti u bolnici, a Ursulu nije pekla savjest što ona nije. Hugh je bio mrtav,
gospodin Durkin nije, u njezinu srcu baš i nije bilo mjesta za sućut. Mjesto
zamjenika gospođice Woolf umjesto gospodina Durkina preuzeo je gospodin
Simms.
Zaorili su se kričavi zvuči rata. Grmljavina baražne paljbe, motori udarnih
zrakoplova u visini od čijeg ju je dosadnog, neujednačenog ritma hvatala
mučnina. Salve topova, reflektori čiji prsti upiru u nebo, prigušeno iščekivanje
jeze - sve je brzo pokvarilo bilo kakvu pomisao na pjesništvo.
Dok su stigli na prizorište, već su se svi okupili, plinarci i vodoinstalateri,
ekipa za deaktivaciju bombi, ekipa za teška spašavanja, ekipa za laka
spašavanja, nosači nosila, mrtvački furgon (danju pekarski kombi). Ulicu su
prekrile prepletene cijevi Pričuvne vatrogasne službe jer se na jednoj strani
ulice zgrada dobrano razgorjela, tako da su iz nje frcale iskre i ognjeni žar.
Ursula je mislila da je načas ugledala Freda Smitha, da mu je plamen kratko
obasjao lice, no naposljetku je zaključila da je to bio plod njezine mašte.
Spasilačka je ekipa oprezno kao uvijek baratala ručnim svjetiljkama i
fenjerima, iako im je iza leđa buktio požar. No svima su do jednoga u kutu
usana visjele cigarete, iako plinarci nisu dali zeleno svjetlo, a da i ne
spominjemo kako je nazočnost ekipe za deaktivaciju bombi značila da bi nešto
svaki čas moglo eksplodirati. Svi su samo dalje radili svoj posao (sila kola
lomi), nehajni pred mogućom katastrofom. Ili je možda nekim ljudima (Ursula
se pitala je li danas i ona jedna od njih) jednostavno postalo svejedno.

284
 Imala je nelagodan osjećaj, možda zlu slutnju, da će te noći nešto krenuti
po zlu. “To je od Bacha,” tješila ju je gospođica Woolf, “dirnuo nas je u dušu.”
Ulica je navodno prolazila kroz dva sektora i koordinator intervencije
natezao se s dvojicom nadzornika koji su je svojatali. Gospođica Woolf nije se
uključila u prepirku jer se ispostavilo da ipak nije u njihovu sektoru, no
posrijedi je očito bio incident velikih razmjera pa je objavila da njihova postaja
treba priskočiti u pomoć i dati sve od sebe, ma što im itko drugi rekao.
“Odmetnici”, s odobravanjem reče gospodin Bullock.
“Ma kakvi”, reče gospođica Woolf.
Polovica ulice koja nije gorjela doživjela je težak udar i pluća im odmah
zapahne kiselo sirov vonj ciglene prašine i bezdimnog baruta. Ursula je
pokušavala misliti na livadu iza šumarka u Lisjaku. Na lan i kokotić, divlji mak,
crveni golesak i ivančice. Mislila je na miris netom pokošene trave i svježinu
ljetne kiše. Bila joj je to nova diverzija da suzbije surove mirise eksplozije. (“Je
li djelotvorna?” znatiželjno je pitao gospodin Emslie. “Baš i nije”, rekla je
Ursula.) “Ja sam prije mislila na majčin parfem”, rekla je gospođica Woolf.
“Travanjske ljubičice. No nažalost, kad se sad pokušam sjetiti majke, samo
mislim na bombe.”
Ursula gospodinu Emslie ju ponudi pepermint. “Malo pomogne”, rekla je.
Što su se više približavali, incident je izgledao gore (prema Ursulinu je
iskustvu malokad bilo obrnuto).
Prvo ih je dočekao sablastan prizor - posvuda su ležala izmesarena tijela,
mnoga tek trupovi bez udova poput krojačkih lutaka koje su ostale bez odjeće.
Ursula se sjetila lutaka iz izloga koje je s Ralphom vidjela u Oxford Streetu
nakon bombardiranja Johna Lewisa. Budući da među žrtvama još nije našao
preživjele, neki nosač nosila skupljao je udove - ruke i noge koje su virile iz
krša. Izgledao je kao da jednog dana kani ponovno sastaviti mrtve. Radi li to
tko? Nastoje li u mrtvačnicama ljudima naći pripadajuće dijelove, kao da su
nekakve jezive slagalice? Naravno, neke ljude više nije moguće sastaviti -
dvojica iz spasilačke ekipe zgrtala su komade mesa i lopatama ih ubacivala u
košare, a treći je četkom na dugom štapu nešto ribao sa zida.
Ursula se pitala poznaje li koga od žrtava. Njihov je stan u Phillimore
Gardensu bio samo nekoliko ulica dalje. Možda se s nekima od njih ujutro
znala mimoići na putu na posao, ili progovoriti koju riječ u dućanu ili kod
mesara.
“Navodno je mnogo nestalih”, reče gospođica Woolf. Razgovarala je s
koordinatorom intervencije, koji je očito bio zahvalan što je našao nadzornicu
zdrave pameti. “Bit će vam drago čuti da više nismo odmetnici.”

285
Na katu iznad čovjeka s dugom četkom (iako kat nije imao poda), na vješalici
za kapute zakvačenoj o zidnu lajsnu visjela je haljina. Ursulu bi takvi sitni
podsjetnici na kućni život - kuhalo za vodu koje je ostalo na štednjaku, stol
postavljen za večeru koju nitko nikad neće pojesti - često pogodili više od opće
nesreće i razaranja oko njih. No kad opet pogleda haljinu, uoči da je u haljini
još žena koja je ostala bez glave i nogu, ali ne i bez ruku. Ursula bi se svaki put
iznenadila hirovitosti brizantnih bombi. Žena kao da se nekako stopila sa
zidom. Požar je tako žarko plamtio da je razabrala malen broš koji je ostao
prikvačen na haljini. Crnu mačku s okom od umjetnog dijamanta.
Na putu prema stražnjem zidu te iste kuće krš joj se ljuljao pod nogama.
Ondje je u razvalinama uspravno sjedila neka žena raširenih ruku i nogu poput
krpene lutke. Izgledala je kao da je odletjela u zrak i sletjela bez glave i repa - a
vjerojatno je tako i bilo. Ursula je pokušala dozvati nosača s nosilima, no sad je
odozgo prolazila rijeka bombardera i od buke je nitko nije čuo.
Žena je bila siva od prašine pa joj je bilo gotovo nemoguće odrediti dob. Na
šaci je imala opeklinu koja je izgledala grozno. Ursula prekopa svoj komplet
prve pomoći da nađe tubu masti za opekline pa joj premaze šaku. Nije znala
zašto, žena je bila u takvu stanju da joj mast za opekline očito više nije mogla
ništa značiti. Da bar ima malo vode, bilo je bolno gledati kako su ženi usne
suhe. Neočekivano otvori tamne oči, trepavice su joj bile blijede i bodljikave od
prašine, i pokuša nešto reći, no glas joj je od prašine bio tako hrapav da je
Ursula nije razumjela. Je li strankinja? “Što je?” upita Ursula. Činilo joj se da je
žena sad nadomak smrti.
“Beba,” iznenada zakriješti žena, “gdje je moja beba?”
“Beba?” kao jeka će Ursula i stane gledati oko sebe. Nigdje nije vidjela
nikakvu bebu. Mogla bi biti bilo gdje u kršu.
“Ime mu je”, žena će krkljavo i nerazgovijetno - silno se trudila da ostane
pri sebi - “Emil.”
“Emil?”
Žena jedva primjetno kimne jer više nije mogla govoriti. Ursula opet
pogleda oko sebe u potrazi za bilo kakvim tragom djeteta. Ponovno se okrene
ženi da je pita koliko joj je dijete staro, no glava joj se mlitavo objesila, a kad joj
Ursula pokuša opipati bilo, ne nađe ga.
Ostavi ženu i krene u potragu za živima.

“Biste li gospodinu Emslieju odnijeli tabletu morfija?” zamoli gospođica Woolf.

Obje su čule kako žena vrišti i psuje kao kočijaš i gospođica Woolf doda: “Za
gospođu koja diže onu dreku.” Iz prakse su znali da što je netko glasniji, manje
je vjerojatno da će umrijeti. Ova je ozlijeđena žena zvučala kao da će se svaki
čas bez ičije pomoći iskoprcati iz ruševina kuće i optrčati Kensington Gardens.

286
 Gospodin Emslie bio je u podrumu kuće i Ursulu su dvojica spasilaca
morala onamo spustiti, a onda se morala promigoljiti kroz barikadu greda i
cigle. Bila je svjesna da na toj barikadi klimavo počiva cijela kuća. Gospodina
Emslie ja našla je kako leži gotovo vodoravno pokraj neke žene. Od struka
naniže bila je posve zatrpana ruševinama kuće, no bila je pri svijesti i veoma
jasno davala do znanja u kakvoj je nevolji.
“Još malo pa ćemo vas izvući”, reče gospodin Emslie. “Dat ćemo vam fini
čajić, ha? Što kažete na to? Krasno, ha? I meni se pije. A evo i gospođice Todd s
nečim protiv bolova”, i nastavio je utješnim tonom. Ursula mu doda sićušnu
tabletu morfija. Ovo mu je očito odlično išlo, bilo ga je teško zamisliti u
trgovačkoj pregači, kako važe šećer i reže maslac.
Jedan je zid podruma bio poduprt vrećama pijeska, no pijesak se u
eksploziji uglavnom prosuo i Ursuli se na smutljivo halucinantan čas učini da
je negdje na plaži, nije znala gdje, kraj nje se na krepku povjetarcu koturao
obruč i odozgo su kreštali galebovi, a onda se jednako naglo vratila u podrum.
Neispavanost je pravi vrag, pomisli.
“Bilo je i vrijeme, jebem mu”, reče žena i pohlepno proguta morfij. “Vi kao
da ste na jebenoj čajanci.” Ursula razabere da je mlada i da joj je neobično
poznata. Grčevito je držala ručnu torbicu, veliku i crnu, kao da je ona drži na
površini u moru drvene građe. “Jel’ ima ’ko od vas dvoje pljugu?” Uz malo
muke u tome skučenom prostoru gospodin Emslie iz džepa izvuče zgužvanu
kutiju Playersa, a zatim, uz još više muke, iščupa i kutiju žigica. Njoj su prsti
nemirno bubnjali po koži torbice. “Samo bez žurbe”, zajedljivo reče.
“Oprostite”, reče nakon što je duboko potegnula dim cigarete. “Znate,
ovakav endroit čovjeku udari na živce.”
“Renee?” u čudu reče Ursula.
“Što se to vas tiče?” reče ona u starom otresitom stilu.
“Upoznale smo se u toaletu u hotelu Charing Cross prije dva tjedna.”
“Mislim da ste me s nekim pobrkali”, ukoči se ona. “To mi se stalno
događa. Valjda imam takvo lice.”
Povuče još jedan veoma dug dim pa ga s nevjerojatnim užitkom polako
otpuhne. “Imate još koju onakvu tableticu?” upita. “Na crnom bi se tržištu
sigurno dobro prodale.” Zvučala je omamljeno, morfij je počeo djelovati,
pretpostavi Ursula, no tad joj cigareta ispadne između prstiju i oči joj se
okrenu. Počela se grčiti. Gospodin Emslie zgrabi je za ruku.
Ursula letimice pogleda gospodina Emslieja i usput primijeti kolor-
reprodukciju Millaisovih Mjehurića, visjela je na komadiću ljepljive trake s
vreće pijeska iza njega. Nije voljela tu sliku, općenito nije voljela predrafaelite i
njihove klonule žene koje izgledaju ošamućeno. Nije ni mjesto ni vrijeme za
likovnu kritiku, pomisli. Postala je takoreći ravnodušna prema smrti. Mekana

287
joj se duša kristalizirala. (I bolje da jest, pomisli.) Bila je mač koji se kalio u
ognju. I sad se opet našla negdje drugdje, u treptaju u vremenu. Silazila je niza
stube, glicinije su cvale, letjela je kroz prozor.
Gospodin Emslie hrabrio je Renee: “Dajte, Susie, nemojte nam sad
odustati. Vani ste u roku od keks, vidjet ćete. Svi se dečki trude. A i cure”, doda
radi Ursule. Renee se prestala grčiti, ali sad je počela zabrinjavajuće drhtati i
gospodin Emslie još usrdnije reče: “Dajte, Susie, dajte, curo, nemojte sad
zaspati, budite dobri.”
“Zove se Renee”, reče Ursula, “iako to niječe.”
“Ja ih sve zovem Susie”, tiho reče gospodin Emslie. “Tako mi se zvala
kćerkica. Odnijela ju je difterija kad je još bila malešna.”
Renee još jedanput silovito protrne i iz poluotvorenih joj očiju nestane
života.
“Nema je više”, tužno reče gospodin Emslie. “Vjerojatno od unutarnjih
ozljeda.” Na etiketu urednim trgovačkim rukopisom ispiše “Argyll Road” i
priveže joj je za prst. Ursula uzme torbicu iz Reneeinoga nevoljkog stiska i
istrese sadržinu. “Njezina osobna iskaznica”, reče i pokaže je gospodinu
Emslieju. Pisalo je “Renee Miller”, neporecivo. On joj na etiketu dopise ime.
Gospodin Emslie započne složeni manevar da se okrene i krene van iz
podruma, a Ursula dotle pokupi zlatnu tabakeru koja je ispala skupa s
pudrijerom, ružem za usne, kondomima i Bog dragi zna čime sve još što se
našlo u Reneeinoj torbici. Sigurno nije bila dar, nego ukradena. Ursuli je bilo
teško zamisliti Renee i Crightona u istoj prostoriji, a kamoli u istom krevetu.
Rat te doista dovede u čudnu družbu. Sigurno ju je pokupio u nekom hotelu, ili
možda na kakvu manje poćudnom endroitu. Gdje je naučila francuski?
Vjerojatno je znala samo dvije-tri riječi. Od Crightona sigurno nije, on je
smatrao da svijetom može vladati i na engleskome.
Tabakeru i osobnu iskaznicu ubaci u džep.

Dok su se pokušavali natraške izvući iz podruma (odustali su od pokušaja da

se okrenu), ruševine se pomaknu tako da im srce stane. Ostali su oduzeti,
zgureni poput mačaka, kanda su se cijelu vječnost jedva usudili disati. Kad im
se učini da se bez straha mogu nastaviti kretati, ustanove da je u tom novom
ustroju razvalina barikada postala neprobojna pa su morali naći drugi zavojiti
izlaz i tako su na sve četiri puzali kroz razrušene temelje zgrade. “Od ove će mi
zabave otići leđa”, iza nje je mrmljao gospodin Emslie.
“Meni će otići koljena”, reče Ursula. Umorno su i uporno išli dalje. Ursula
se pokušavala oraspoložiti pomišlju na prepečenac s maslacem, iako u
Phillimore Gardensu više nije bilo maslaca, a osim ako je Millie otišla čekati u
redu (teško), nije bilo ni kruha.

288
 Činilo se da je podrum beskrajan labirint i Ursuli je polako svitalo zašto
gore nisu svi na broju - potajice su se skrivali dolje. Stanari kuće očito su ovaj
dio podruma rabili kao sklonište. Ovi su mrtvi - muškarci, žene, djeca, čak i pas
- izgledali kao pokopani na mjestu gdje su sjedili. Potpuno ih je prekrila ljuska
prašine i prije su sličili na kipove, ili okamine. Podsjetili su je na Pompeje ili
Herkulanej. Ursula je posjetila oba nalazišta na svojoj ambiciozno nazvanoj
“velikoj turi” Europom. Stanovala je u Bologni, gdje se sprijateljila s nekom
Amerikankom - Kathy, energičnom djevojkom - pa su poduzele brzinski
obilazak - Venecija, Firenca, Rim, Napulj - prije nego što će se Ursula otputiti u
Francusku i na posljednju dionicu svoje godine u inozemstvu.
U Napulju, gradu koji ih je, iskreno rečeno, prestravio, unajmile su
blagoglagoljiva privatnog vodiča i u najdužem danu svog života nepokolebljivo
gazile među suhim i prašnjavim ruševinama nestalih gradova Rimskog Carstva
podno nemilosrdnoga sunca juga.
“Ajme meni,” rekla je Kathy dok su posrtale kroz pusti Herkulanej, “bilo bi
mi draže da ih se nitko nikad nije potrudio iskopati.” Njihovo je prijateljstvo
nakratko bljesnulo pa se jednako brzo ugasilo kad je Ursula otišla u Nancy.
“Raširila sam krila i naučila letjeti”, pisala je Pameli napustivši München i
domaćine Brennere. “Sad sam prava sofisticirana svjetska žena”, iako je još u
biti bila žutokljuni ptić. Ako je u toj godini išta naučila, nakon što je istrpjela
niz privatnih đaka, znala je da nipošto ne želi u nastavu.
Umjesto toga - pikirajući na ulazak u državnu upravu - završila je ubrzani
tečaj stenografije i strojopisa u High Wycombeu, koji je vodio neki gospodin
Carver, kojeg su poslije uhitili zbog ekshibicionizma. (“Gologuzac?” rekao je
Maurice, a usna mu se izvila od gađenja pa je Hugh viknuo na nj da iziđe iz
sobe i više nikad ne izusti takvu riječ u njegovoj kući. “Djetinjasto” reče kad je
Maurice izlupao vratima na putu do vrta. “Je li on doista sposoban za brak?”
Maurice je došao kući da objavi kako se zaručio s djevojkom po imenu Edwina,
najstarijom kćeri nekog biskupa. “Zaboga,” rekla je Sylvie, “zar ćemo morati
klecati ili nešto u tom stilu?”
“Ne budi smiješna”, rekao je Maurice, a Hugh je rekao: “Kako se usuđuješ
tako razgovarati s majkom?” Taj cijeli posjet bio je nabijen zlovoljom.)
Gospodin Carver zapravo i nije bio tako loš. Bio je gorljiv poklonik
esperanta, što se tada doimalo poput besmislena hira, no sad je Ursula mislila
da bi možda bilo dobro imati svjetski jezik kakav je nekoć bio latinski. O, da,
rekla je gospođica Woolf, zajednički je jezik sjajna zamisao, ali posve utopijska.
Kao i sve dobre zamisli, žalosno je rekla.
Ursula je u Europu krenula kao djevica, ali se nije takvom i vratila. Na
tome je mogla zahvaliti Italiji. (“Pa gdje ćeš naći ljubavnika ako ne u Italiji?”
rekla je Millie.) On, Gianni, bio je na doktorskom studiju iz filologije na

289
Sveučilištu u Bologni i bio je staloženiji i ozbiljniji nego što bi Ursula od
Talijana očekivala. (U Bridgetinim ljubavnim romanima Talijani su redovito
bili zanosni, ali nepouzdani.) Gianni je u cijelu stvar unio promišljeno
dostojanstvo pa je inicijacija prošla s manje neprilike i nelagode nego što je
strahovala.
“Ajme,” rekla je Kathy, “baš si smiona.” Ursulu je podsjećala na Pamelu. S
jedne strane, s druge ne - primjerice, ne u blaženu poricanju Darwina.
Baptistica Kathy čuvala se za brak, no nekoliko mjeseci nakon povratka u
Chicago njezina je majka pisala Ursuli da je obavijesti kako je Kathy poginula u
nesreći na jedrenju. Valjda je uzela kćerin adresar i pisala svima redom. Kakva
grozna zadaća. Za Hugha su jednostavno u Timesu objavili osmrtnicu. Sirota se
Kathy uzalud čuvala. Grobac je zaklon tajan, vrli, Al sumnjam da se u njem itko
grli.
“Gospođice Todd?”
“Oprostite, gospodine Emslie. Ovdje je kao u grobnici, zar ne? Punoj
drevnih mrtvaca.”
“Jest, a ja bih veoma rado van prije nego što se i sam pretvorim u jednoga
od njih.”
Dok je oprezno puzala naprijed, Ursula koljenom pritisne nešto mekano i
podatno pa ustukne, udari glavom o slomljenu gredu i izaspe pljusak prašine.
“Je li vam dobro?” reče gospodin Emslie.
“Jest”, reče ona.
“Stali smo zbog još nečega?”
“Samo malo.” Jednom je stala na tijelo, prepoznala je taj gnjecavi, mesnati
osjećaj. Valjda mora pogledati, iako Bog dragi zna da ne želi. Svjetiljkom obasja
nešto što je izgledalo kao prašnjava hrpa tkanine, krpenih ostataka - kačkanja i
vrpca, vune - koja se djelomice zarila u tlo. To bi mogao biti sadržaj košare za
šivenje. Ali nije, naravno. Oljušti jedan sloj vune pa još jedan, kao da odmata
loše zamotan paket, ili veliku, glomaznu glavicu kelja. Naposljetku se iz
sabijene mase pojavi malena, gotovo nedirnuta šaka, malena zvijezda. Pomisli
da je možda našla Emila. Bolje da mu je mati mrtva nego da zna za ovo, mislila
je.
“Pazite, gospodine Emslie,” dobaci preko ramena, “ovdje je neka beba,
pokušajte je zaobići.”

“Sve u redu?” upita je gospođica Woolf kad su napokon izronili poput krtica.
Požar na drugoj strani ulice već je bio gotovo ugašen i ulica se sva mutila od
mraka, čađe i prljavštine. “Koliko?” upita gospođica Woolf.
“Poveći broj”, reče Ursula.

290
 “Lako ih je izvući?”
“Teško je reći.” Preda Reneeinu osobnu iskaznicu. “Dolje je i neka beba,
nažalost, u prilično gadnu stanju.”
“Ima čaja”, reče gospođica Woolf. “Idite i popijte.”

Dok je s gospodinom Emsliejem išla prema mobilnoj kantini, iznenadi se kad

ugleda nekog psa koji se šćućurio u veži malo dalje u ulici.
“Doći ću za vama”, reče gospodinu Emslieju. “Uzmite šalicu i za mene,
molim vas. Dvije kocke šećera.”
Bio je to malen, neupadljiv terijer, cvilio je i tresao se od straha. Veći je dio
kuće iza veže nestao i Ursula se pitala je li psu tu bio dom pa se nadao da će tu
naći sigurnost i zaštitu i nije znao kamo bi drugamo. Međutim, kad se
približila, pas otrči niz ulicu. Nesretni pas, pomisli i krene za njim. Naposljetku
ga sustigne i zgrabi u naručje dok nije opet pobjegao. Sav je drhtao i ona ga
čvrsto privine, govorila mu je smirujućim glasom slično kao gospodin Emslie
Renee. Utisne lice u njegovu dlaku (odvratno prljavu, ali i ona je bila odvratno
prljava). Bio je tako malen i bespomoćan. “Pokolj nevine dječice”, rekla je
gospođica Woolf nekidan kad su čuli da je bomba izravno pogodila školu u
East Endu. No nisu li svi nevini? (Ili su svi krivi?) “Onaj lakrdijaš Hitler sigurno
nije,” rekao je Hugh kad su posljednji put razgovarali, “cijeli je ovaj rat njegovo
maslo.” Zar doista više nikad neće vidjeti oca? Ote joj se jecaj i pas zacvili od
straha ili sućuti, tko bi znao. (Svi su članovi obitelji Todd - osim Mauricea -
psima pripisivali ljudske osjećaje.)
U tom se trenutku iza njih prolomi strahovita buka, pas opet pokuša
klisnuti i morala ga je snažno stisnuti. Kad se okrene, vidi kako se ruši zabatni
zid zgrade koja je prije gorjela, takoreći u jednom komadu, a cigle u surovu
štropotu padaju na tlo sve do kantine Ženske dragovoljačke službe.

Poginule su dvije žene iz Dragovoljačke službe, kao i gospodin Emslie. A i

Tony, njihovo potrkalo, koji je onuda jurio na biciklu, no nažalost, nije jurio
dovoljno brzo. Gospođica Woolf klekne u iskrzanu i razlomljenu ciglu,
nesvjesna boli, i uhvati ga za ruku. Ursula klekne kraj nje.
“O, Anthony”, rekla je gospođica Woolf, nije bila u stanju ništa drugo reći.
Kosa joj je bježala iz inače uredne punđe pa je izgledala posve divlje, poput
kakva lika iz tragedije. Tony je bio u nesvijesti. Imao je strašnu ranu na glavi,
grubo su ga izvukli ispod srušenog zida - i Ursula je osjećala da bi trebale reći
nešto ohrabrujuće da ne vidi koliko su potresene. Sjetila se da je izviđač i
počela mu pripovijedati o radostima boravka u prirodi, kad postaviš šator u
polju, čuješ žubor obližnjeg potoka, skupljaš granje za vatru, gledaš kako se

291
ujutro diže izmaglica dok pripremaš doručak na otvorenome. “Kako će ti opet
biti krasno kad prođe rat”, rekla je.
“Majci će ti biti silno drago kad se večeras vratiš kući”, rekla je gospođica
Woolf, sad se i ona priključila opsjeni. Rukom je prigušila jecaj. Tony nije dao
nikakva znaka da ih je čuo i gledale su kako polako poprima smrtno blijedu
boju, poput rijetkog mlijeka. Više ga nije bilo.
“Joj, Bože!” krikne gospođica Woolf. “Ja to ne mogu podnijeti.”
“Ali moramo podnositi”, reče Ursula dok je nadlanicom brisala obraze od
šmrkalja i suza i prljavštine i mislila kako bi svojedobno u tom razgovoru
uloge bile obrnute.

“Vražje budale,” ljutito reče Fred Smith, “za kog su vraga ondje parkirali
kantinu? Točno ispod zabatnoga kraja?”
“Nisu znali”, reče Ursula.
“Trebalo im je biti jasno, kvragu.”
“Onda im je netko trebao reći, kvragu!” Ursula odjedanput bijesno plane.
“Neki vražji vatrogasac, naprimjer.”
Već je svitalo i čuli su sirenu za prestanak opasnosti.
“Učinilo mi se da sam te prije vidjela, a onda sam zaključila da mi se
priviđaš”, reče Ursula da se pomire. Ljutio se jer su mrtvi, a ne jer su bili glupi.
Bilo joj je kao da je u snu i pluta sve dalje od stvarnosti. “Mrtva sam
umorna”, reče. “Poludjet ću ako ne odspavam”, doda. “Sva sreća da nisu
pogodili naš stan. I sva sreća da sam otrčala za ovim psom.” Netko iz
spasilačke ekipe dao joj je komad užeta da ga psu zaveže oko vrata pa ga je
pričvrstila za oprljeni stup koji je virio iz tla. Sjetila se ruku i nogu koje je nosač
nosila prije skupljao. “Kako stvari stoje, valjda mu po tome moram nadjenuti
ime - Srećko, iako je malo otrcano. Znaš, spasio me, i ja bih ondje pila čaj da
nisam otišla za njim.”
“Vražje budale”, opet reče on. “Da vas otpratim kući?”
“Bilo bi lijepo”, rekla je Ursula, no nije ga odvela “iza ugla” u Phillimore
Gardens, nego su umorno, držeći se za ruke poput djece, dok je pas kaskao kraj
njih, krenuli Kensington High Streetom koji je u to doba jutra bio gotovo pust,
uz minimalno skretanje jer je gorio plinski vod.
Ursula je znala kamo idu, bilo je to nekako neizbježno.

U Izzienoj spavaćoj sobi na zidu nasuprot njenu krevetu visjela je uokvirena

slika. Bila je to jedna od izvornih ilustracija iz prvih Augustovih avantura,
linearni crtež koji je prikazivao drska dječaka i njegova psa. Bio je na rubu
karikature - Augustova đačka kapa, obraz pun tvrdih bombona i

292
zapadnoškotski terijer koji je izgledao prilično tupo i ni po čemu nije sličio
Škotu iz stvarnog života.
Slika je umnogome odudarala od Ursuline uspomene na tu sobu iz doba
prije nego što su je konzervirali - ženstvena budoara puna svile boje bjelokosti
i blijedog satena, skupih kristalnih bočica i emajliranih četki. Krasan
aubussonski sag čvrsto su smotali, povezali debelom uzicom i ostavili uza zid.
Na drugom je zidu nekoć visio jedan od manje istaknutih impresionista, a
Ursula je slutila da je prije bio kupljen jer se uklapao u dekor, nego iz bogzna
kakve ljubavi prema umjetniku. Ursula se pitala je li August tu da podsjeća
Izzie na vlastiti uspjeh. Impresionista su spremili nekamo na sigurno, ali ovu
su ilustraciju očito zaboravili, ili možda Izzie za nju više nije toliko marila. Što
god bilo razlogom, staklo je napuklo u dijagonali od kuta do kuta. Ursula se
sjetila one noći kad su ona i Ralph bili u vinskom podrumu, noći kad je u
bombardiranju stradao Holland House, možda se tada oštetila.
Izzie je, razumno, odlučila da neće ostati u Lisjaku s “ucviljenom
udovicom”, kako je zvala Sylvie, jer “ćemo se gristi kao pas i mačka”. Umjesto
toga, pokupila se u Cornwall, u neku kuću navrh litice (“poput Manderleyja,
ludo divlje i romantično, samo bez gospođe Danvers, hvala Bogu”) pa je počela
“štancati” Augustove avanture kao strip za jedan od dnevnih listova za najširu
publiku. Koliko bi zanimljivije bilo, mislila je Ursula, da je svom Augustu
dopustila da odraste, kao što je Teddy odrastao.
Maslačno sunce koje je odudaralo od godišnjeg doba svim se silama
trudilo da se probije kroz guste baršunaste zastore. “Zašto nas tako, / Kroz
prozore, i kroz zastore, pohodiš?” mislila je. Kad bi se mogla vratiti u prošlost i
odabrati ljubavnika iz povijesti, odabrala bi Donnea. Ne Keatsa, jer bi svijest o
njegovoj preranoj smrti svemu dala posve žalostan ton. U tome i jest problem s
putovanjem kroz vrijeme, naravno (izuzmemo li činjenicu da nije moguće) -
uvijek bi bila Kasandra i širila zlu kob jer bi unaprijed znala što će se dogoditi.
Jest da je zamorno i neumoljivo, ali čovjek nema kamo nego naprijed.
Čula je kako pod prozorom pjeva neka ptica, iako su već bili u studenome.
Bombardiranje je vjerojatno smelo ptice baš kao i ljude. Kako su sve te
eksplozije na njih djelovale? Vjerojatno su velik broj pobile, sirota im srdašca
jednostavno otkazu od šoka, ili im od udarnog vala prsnu pluća. Zacijelo
padaju s neba poput lagana kamenja.
“Izgledaš zamišljeno”, reče Fred Smith. Ležao je s rukom ispod glave i
pušio cigaretu.
“A ti izgledaš neobično lagodno”, reče ona.
“Tako se i osjećam”, osmjehne se on i nagne naprijed da je obgrli oko
struka i sleđa poljubi u vrat. Oboje su bili prljavi, kao da su cijelu noć kopali u

293
rudniku. Sjetila se kako su čađavi bili kad je one noći putovala u lokomotivi.
Kad je Hugha posljednji put vidjela živoga.
U Melbury Roadu nije bilo tople vode, uopće nije bilo vode, kao ni struje,
sve su isključili dok traje rat. U mraku su se uvukli pod pokrivnu plahtu na
Izzienu golom madracu i utonuli u san koji oponaša smrt. Nakon nekoliko sati
istovremeno su se probudili i vodili ljubav. Bilo je to ljubovanje (pohota, da
budemo iskreni) u kakvo se ljudi zacijelo upuštaju kad prežive katastrofu - ili u
očekivanju katastrofe - bez ikakvih kočnica, katkad divlje, a opet neobično
nježno i osjećajno. Kroza nj se provlačila neka sjetna nota. Poput Bachove
sonate Herr Zimmermana, rastrojilo joj je dušu, razglobilo mozak i tijelo.
Pokušala se sjetiti još jednog Marvellova stiha, je li iz Razgovora duše i tijela,
nečega o klipovima kostiju i negvama i okovima, ali nije išlo. Činio se kao gruba
opreka svekolikoj mekanoj koži i puti u tome (u svakom smislu) raspuštenom
krevetu.
“Mislila sam na Donnea”, reče. “Znaš - Radoznala budalo stara, neposlušno
sunce.” Ne, pretpostavljala je da vjerojatno ne zna.
“O?” ravnodušno reče on. Zapravo i gore nego ravnodušno.
Odjedanput je zaskoči iznenadno sjećanje na sive sablasti u podrumu i
kako je kleknula na bebu. Onda se načas nađe negdje drugdje, ne u podrumu u
Argyll Roadu, ne u Izzienoj spavaćoj sobi u Holland Parku, nego u nekome
čudnom međuprostoru. Padala je, padala -
“Cigaretu?” ponudi Fred Smith. Zapali novu cigaretu na opušku svoje i
preda je njoj. Ona je uzme i reče: “Inače ne pušim.”
“A ja inače ne skupljam neznanke pa ih jebem po gospodskim kućama.”
“Kako lorensovski. I ja ti nisam neznanka, poznajemo se više-manje od
djetinjstva.”
“Ne ovako.”
“Najbolje još i to.” Već joj je bio pomalo odbojan. “Nemam pojma koliko je
sati”, reče. “No mogu ti za doručak ponuditi veoma dobro vino. Nažalost,
ničega drugog nema.”
On pogleda na ručni sat i reče: “Doručak smo preskočili. Sad je tri
popodne.”
Pas se provuče kroz vrata, šape su mu tapkale po golom parketu. Skoči na
krevet i napeto pogleda Ursulu. “Siroče,” reče ona, “sigurno skapava od gladi.”

“Fred Smith? Kakav je bio? Pričaj!”

“Razočaranje.”
“Kako? U krevetu?”

294
 “Ajme, ne, to ni govora. Nikad nisam... tako, znaš. Valjda sam mislila da će
biti romantično. Ne, to je pogrešna riječ, glupa riječ. Možda ‘produhovljeno’.”
“Nadiskustveno?” predloži Millie.
“Da, to je to. Tražila sam transcendenciju.”
“Pretpostavljam da ona naše tebe, a ne obrnuto. Za našega je sirotog Freda
to prezahtjevno.”
“Imala sam predodžbu o njemu,” reče Ursula, “ali predodžba je bila jedno,
on drugo. Možda sam se htjela zaljubiti.”
“A umjesto toga si se odlično poseksala. Jadna moja!”
“Imaš pravo, nije u redu da sam išta očekivala. Bože, mislim da sam pred
njim ispala grozan snob. Citirala sam Donnea. Misliš li da sam snob?”
“Grozan. Zbilja bazdiš, znaš”, vedro reče Millie. “Cigarete, seks, bombe. Bog
zna što još. Da ti napunim kadu?”
“Joj, daj, molim te, bilo bi krasno.”
“I kad već ideš u kadu,” reče Millie, “možeš sa sobom uzeti i toga prokletog
psa. Smrdi do nebesa. Al’ opet je meden”, oponašala je američki naglasak
(prilično loše).
Ursula uzdahne i protegne se. “Znaš, zbilja, zbilja mi je dosta
bombardiranja.”
“Bojim se da rat neće tako skoro završiti”, reče Millie.

295
 Svibanj 1941.

Millie je imala pravo. Rat je trajao i trajao. Protegnuo se kroz tu užasnu zimu, a
onda se krajem godine dogodio onaj grozni udar na City. Ralph je pomagao u
spašavanju katedrale svetog Pavla od požara. Sve one divne Wrenove crkve,
mislila je Ursula. Sagradili su ih zbog prethodnoga velikog požara, a sad ih više
nema.
Inače su radili sve što ljudi poput njih rade. Išli su u kino, išli su na ples, išli
su na podnevne koncerte u Nacionalnu galeriju. Jeli su i pili i vodili ljubav. Nisu
se “jebali”. To nipošto nije bio Ralphov stil. “Vrlo lorensovski”, hladno je rekla
Fredu Smithu - pretpostavljala je da on nema pojma o čemu govori - no ta ju je
sirova riječ strašno pogodila. Navikla ju je čuti na prizorištima, bila je bitan dio
rječnika spasilačke ekipe - ali ne i kad se tiče nje. Pokušala ju je izgovoriti svom
zrcalu u kupaonici, no zvučala joj je sramno.

“Odakle ti, za ime svijeta?” upita on.

Ursula ga nikad nije vidjela da se tako zabezeknuo. Crighton vagne zlatnu
tabakeru u ruci. “Mislio sam da sam je zauvijek izgubio.”
“Doista želiš znati?”
“Da, naravno da želim”, reče Crighton. “Čemu ta zagonetnost?”
“Znači li ti išta ime Renee Miller?”
On se zamišljeno namršti pa odmahne glavom. “Bojim se da ne. Trebalo
bi?”
“Vjerojatno si joj platio za seks. Ili je počastio finom večerom. Ili si joj
jednostavno priuštio dobru zabavu.”
“O, ta Renee Miller”, nasmije se on. Nakon nekoliko taktova tišine, reče:
“Ne, doista, to mi ime ništa ne znači. I uostalom, mislim da nikad nijednoj ženi
nisam platio za seks.”
“Ti si u mornarici”, podsjeti ona.
“Onda bar ne od davnih, davnih dana. Ali hvala ti,” reče on, “znaš da mi je
tabakera mnogo značila. Otac -”
“Ti ju je darovao poslije Jyllanda, znam.”
“Dosadan sam ti?”
“Nisi. Da nekamo odemo? U gnijezdo? Da se pojebemo?”
On prasne u smijeh. “Ako želiš.”

296
 U posljednje se vrijeme ne opterećuje “sitnicama”, rekao je Crighton. Te su
sitnice očito uključivale Moiru i curice i uskoro su obnovili svoju skrovitu vezu,
iako su se sad manje skrivali. On je bio toliko drukčiji od Ralpha da to gotovo
uopće nije doživljavala kao nevjeru. (“O, kakav čaroban argument!” rekla je
Millie.) Ralpha ionako praktički više nije ni viđala i činilo se da su se uzajamno
ohladili.

Teddy pročita riječi na Kenotafu. “Dični mrtvi. Misliš da jesu? Dični?” upita.
“Pa mrtvi sigurno jesu”, reče Ursula. “No to s ‘dičnima’ je valjda da nama
bude lakše.”
“Pretpostavljam da mrtvima ni do čega nije bogzna kako stalo”, reče
Teddy. “Mislim da kad si mrtav, mrtav si. Ja ne vjerujem da s druge strane
ičega ima, a ti?”
“Možda sam prije rata vjerovala,” reče Ursula, “prije nego što sam vidjela
toliko mrtvih tijela. No doslovno izgledaju kao otpatci, odbačeno.” (Sjetila se
kako je Hugh rekao: “Samo me iznesite sa smećem.”) “Ne čini mi se da su im
duše odlepršale.”
“Vjerojatno ću poginuti za Englesku”, reče Teddy. “A može se dogoditi da i
ti pogineš. Je li to dovoljno dobar razlog?”
“Mislim da jest. Tata je rekao da bi mu bilo draže da smo živi i kukavice,
nego mrtvi i junaci. Mislim da nije mislio ozbiljno, bijeg od odgovornosti nije
bio njegov stil. Kako ono piše na spomeniku palim borcima u selu: Za vašu smo
sutrašnjicu dali svoju današnjicu. To radite ti i tvoji, svega se odričete, nekako
mi se čini da to nije u redu.”
Ursula pomisli kako bi radije poginula za Lisjak nego za “Englesku”. Za
livadu i šumarak i potok koji teče kroz šumu zvončića. No to i jest Engleska, zar
ne? Blaženi komad zemlje.
“Ja sam domoljupka”, reče. “Tu samu sebe iznenadim, iako ne znam zašto.
Što ono piše na kipu Edith Cavell, onome kraj crkve svetog Martina?”
“Domoljublje nije dovoljno”, dopuni Teddy.
“Doista tako misliš?” reče ona. “Ja osobno mislim da je itekako dovoljno.”
Nasmije se pa se uhvate rukom pod ruku i odšeću dalje Whitehallom. Šteta od
bombardiranja bila je prilično velika. Ursula Teddyju pokaže prostorije
vladinoga kriznog stožera. “Poznajem djevojku koja ondje radi” reče. “Spava u
ormaru, više-manje. Ne volim bunkere i podrume.”
“Uvelike se brinem za tebe”, reče Teddy.
“Ja se brinem za tebe”, reče ona. “A od te brige ni ti ni ja nemamo nikakve
koristi.” Zvučala je kao gospođica Woolf.

297
 Teddy (“zrakoplovni časnik Todd”) preživio je obuku u OJO-i u
Lincolnshireu, gdje je upravljao Whitleyjima, i za nekih tjedan dana trebao se
uključiti u jedinicu za prijelaz na teške bombardere u Yorkshireu i naučiti
upravljati novim Halifaxima i krenuti na prvi pravi raspored.
Samo polovica svih bombarderskih posada preživi prvi raspored, rekla je
znanica iz Ministarstva zrakoplovstva.
(“Nemaju li svaki put kad polete iste izglede?” rekla je Ursula. “Zar
vjerojatnost ne funkcionira tako?”
“Ne kad je riječ o bombarderskim posadama”, rekla je znanica iz
Ministarstva zrakoplovstva.)
Teddy ju je pratio natrag u ured nakon ručka, priuštila si je dužih sat
vremena. Više baš i nije bila onakva gužva kao prije.
Kanili su otići na neko šminkersko mjesto, no završili su u javnoj kuhinji i
pogostili se goveđim pečenjem i pitom od šljiva s kremom od jaja. Šljive su bile
iz kompota, naravno. No sve im je bilo slasno.
“Sva ta imena”, reče Teddy pogleda uprta u Kenotaf. “Svi ti životi. I sad
opet. Mislim da s ljudskim rodom nešto nije u redu. Sabotira sve u što bismo
htjeli vjerovati, ne misliš?”
“Nema smisla misliti,” žustro će ona, “samo treba živjeti dalje.” (Zbilja se
pretvara u gospođicu Woolf.) “Na kraju krajeva, imamo samo jedan život i
trebamo dati sve od sebe. Nikad ga nećemo izvesti kako treba, ali moramo se
potruditi.” (Sad je preobrazba potpuna.)
“Što bi bilo da ga imamo priliku opetovati sve dok napokon ne ispadne
kako treba? Ne bi li to bilo sjajno?”
“Mislim da bi bilo zamorno. Citirala bih ti Nietzschea, ali vjerojatno bi me
odalamio “
“Vjerojatno”, milo reče on. “On je nacist, ne?”
“Ne baš. Još pišeš pjesme, Teddy?”
“Više ne mogu naći prave riječi. Sve što pokušam daje mi na sublimaciju.
Pretakanje rata u ljupke slike. Ne mogu mu naći srce.”
“Ono mračno, kucavo, krvavo srce?”
“Možda bi ti trebala pisati”, nasmije se on.

Nije išla u ophodnje dok je Teddy bio tu. Gospođica Woolf maknula ju je s
popisa. Sad su se udari prorijedili. Bilo ih je u ožujku i travnju i činilo se da su
još gori jer je između bombardiranja bilo malo predaha. “Čudno,” rekla je
gospođica Woolf, “živci su nam tako napeti da ih takoreći lakše podnosimo kad
ne popuštaju.”

298
 U Ursulinoj je postaji svakako nastupilo zatišje. “Mislim da Hitlera više
zanima Balkan”, rekla je gospođica Woolf.
“Okomit će se na Rusiju”, rekao joj je Crighton s dozom pouzdanosti. Millie
je opet bila na turneji s Nacionalnom estradnom udrugom pa je stan u
Kensingtonu bio samo njihov.
“Ali to bi bila ludost.”
“Ta čovjek je lud, što bi drugo očekivala?” On uzdahne i reče: “Nemojmo
razgovarati o ratu.” Pili su viski iz Admiraliteta i igrali cribbage, kao stari
bračni par.
Teddy je otprati skroz do Exhibition Roada i njezina ureda i reče: “Mislio
sam da će tvoj krizni stožer biti nešto velebno - trijemovi i stupovi - a ne
bunker.”
“Trijemove ima Maurice.”

Čim je ušla, zaskoči je Ivy Jones, jedna od teleprinteristica čija je smjena

upravo završila i reče: “Vi ste tiha voda, gospođice Todd, kako ste zatajili toga
bajnog muškarca” a Ursula pomisli: Eto što te čeka kad si odveć ljubazna s
osobljem. “Moram juriti,” reče, “robujem Dnevnom izvješću o stanju.”

*
Njezine “djevojke”, gospođica Fawcett i njoj slične, urudžbirale su i svrstavale i
njoj slale žute fascikle da može sročiti sažetke, dnevno, tjedno, katkad i iz sata
u sat. Dnevni zapisi, zapisi štete, izvješća o stanju, nikad kraja. Onda je sve
trebalo pretipkati i pohraniti u nove žute fascikle koje je ona morala odobriti
prije nego što odu dalje svojim putom nekomu drugomu, nekomu poput
Mauricea.
“Zapravo smo samo kotačići u stroju, zar ne?” rekla joj je gospođica
Fawcett, a Ursula je rekla: “Ali imajte na umu da bez kotačića nema ni stroja.”

Teddy ju je odveo na piće. Večer je bila topla, a stabla u punom cvatu, pa se

načas činilo da je rat gotov.
Nije htio razgovarati o pilotiranju, nije htio razgovarati o ratu, čak nije htio
razgovarati ni o Nancy. Gdje je ona? Navodno radi nešto o čemu ne smije
govoriti. Ispada da nitko više ni o čemu ne želi razgovarati.
“Pa daj da razgovaramo o tati”, reče on i tako su razgovarali i imali su
osjećaj da je Hugh napokon dobio bdijenje kakvo je zaslužio.
Teddy je sutradan ujutro sjeo na vlak za Lisjak, ondje je trebao provesti
nekoliko dana i Ursula je rekla: “Bi li poveo još jednog evakuirca?” i predala

299
mu Srećka. Cijele je dane provodio u stanu dok je ona bila na poslu, no često bi
ga dovela u postaju ako je bila na dužnosti i svi su se prema njemu odnosili kao
prema svojevrsnoj maskoti. Čak bi mu i gospodin Bullock, koji se nije doimao
kao ljubitelj pasa, donosio ostatke hrane i kosti. Katkad joj se činilo da pas jede
bolje nego ona. No ipak, ratni London nije mjesto za psa, rekla je Teddyju. “Sva
ga ta buka sigurno grozno izbezumljuje.”
“Ovaj mi se pas sviđa”, reče on i pomiluje ga po glavi. “Veoma je
jednostavan pas.”
Otišla ih je ispratiti na Marylebone. Teddy je psića tutnuo pod ruku i
salutirao joj, i drago i ironično u isti mah, pa se ukrcao u vlak. Bilo joj se gotovo
jednako žao rastati i od Teddyja i od psa.

Bili su odveć optimistični. U svibnju su doživjeli strašan udar.

Bomba je pala na njihov stan u Phillimore Gardensu. Ni Ursula ni Millie
nisu bile u stanu, hvala Bogu, no uništila je krov i gornji kat. Ursula se
jednostavno vratila u stan i neko vrijeme ondje kampirala. Vrijeme nije bilo
loše i na neki joj je čudan način bilo sasvim lijepo. Još je bilo vode, iako ne i
struje, a netko s posla dao joj je stari šator pa je pod njim spavala. To nije
radila od Bavarske, kad je Brennerove kćeri pratila na ljetnu ekspediciju BDM-
a u planine pa je dijelila šator s najstarijom, Klarom. Veoma su se zbližile, no
Klara joj se od objave rata nije javljala.
Crightona je njezino stanovanje pod vedrim nebom ushitilo, “kao da
spavaš pod zvijezdama na palubi usred Indijskog oceana.” Osjetila je žalac
zavisti, ona nikad nije bila ni u Parizu. Potez München - Bologna - Nancy ocrtao
joj je rubove nepoznatog svijeta. S prijateljicom Hilary - znanicom koja je
spavala u ormaru u Kriznom stožeru - planirala je biciklistički odmor u
Francuskoj, no zapečatio ga je rat. Svi su zaglavili na malenome otoku pod
žezlom. Ako o tome previše razmišljaš, može te uhvatiti itekakva
klaustrofobija.
Kad se Millie vratila s turneje Nacionalne estradne udruge, izjavila je da je
Ursula doista poludjela i zahtijevala da nađu nešto drugo pa su se preselile u
neki jadni stan u Lexham Gardensu, znala je da ga nikad neće zavoljeti. (“Mogli
bismo ti i ja živjeti skupa ako hoćeš”, rekao je Crighton. “Stančić u
Knightsbridgeu?” Premišljala se.)
Naravno, to nije bilo i najgore od svega. U istom su udaru izravno pogodili
njihovu postaju pa su i Herr Zimmerman i gospodin Simms poginuli.
Na sprovodu Herr Zimmermana gudački je kvartet, svi odreda izbjeglice,
svirao Beethovena. Za razliku od gospođice Woolf, Ursula je smatrala da djela
velikog skladatelja neće biti dovoljna da im zaliječe rane. “Slušala sam ih u
Wigmore Hallu prije rata”, prošaptala je gospođica Woolf. “Veoma su dobri.”

300
 Poslije sprovoda Ursula je potražila Freda Smitha u njegovoj vatrogasnoj
postaji pa su unajmili sobu u nekome gadnom malom hotelu nedaleko od
Paddingtona. Poslije, poslije seksa koji je bio jednako čaroban kao i prošli put,
štropot vlakova na dolasku i odlasku ljuljao ih je u san i ona je mislila, njemu
taj zvuk sigurno nedostaje. Kad su se probudili, rekao je: “Žao mi je što sam se
ponio kao najgori magarac kad smo prošli put bili skupa.” Otišao je i donio im
dvije šalice čaja - pretpostavila je da je šarmirao nekoga u hotelu, nije izgledao
kao da bi imao kuhinju, a kamoli poslugu u sobu. Imao je prirodan šarm, isto
kao Teddy, davala im ga je neka urođena čestitost. Jimmyjev je šarm bio
drukčiji, možda podmukliji.
Sjedili su u krevetu i pili čaj i pušili cigarete. Ona je mislila na Donneovu
pjesmu Relikvija, jednu od svojih omiljenih - narukvicu svijetle kose oko kosti -
no nije ju citirala s obzirom na to kako je to prošli put neslavno završilo. No
kako bi smiješno bilo da na hotel padne bomba i da nikomu ne bude jasno tko
su i što tu skupa rade, združeni u postelji koja im se prometnula u grob. Od
Argyll Roada razvila je veoma bolesnu maštu. Nije ju pogodio na isti način kao
drugi incidenti. Što bi htjela da joj piše na nadgrobnom spomeniku? “Ursula
Beresford Todd, nepokolebljiva do samoga kraja”.
“Znate li u čemu je vaš problem, gospođice Todd?” reče Fred Smith i ugasi
cigaretu. Uzme joj ruku i poljubi je u otvoreni dlan i ona pomisli, iskoristi ovaj
trenutak jer je sladak, i reče: “Ne, u čemu je moj problem?” i nikad ne dozna jer
se tu zaori sirena, a on reče: “Sranje, sranje, sranje, ja trebam biti na dužnosti”,
navrat-nanos se obuče, na brzinu je poljubi i izleti iz sobe. Nikad ga više nije
vidjela.

Čitala je Ratni dnevnik Ministarstva civilne obrane u potrazi za pregledom

strašnih ranih sati 11. svibnja.
Vrijeme izvora - 0045. Oblik izvora - Teleprinter. Predmet - Kapetanija
južnoga Gata karipske trgovine, stradala od brizantne bombe. Kao i
Westminsterska opatija, Parlament, De Gaulleov stožer, kovnica novca, sudovi.
Vlastitim je očima vidjela kako crkva svetog Klementa od Danaca na Strandu
gori kao čudovišni dimnjak. Pa svi obični ljudi sa svojim dragocjenim životima
u Bermondseyju, Islingtonu, Southwarku. Popisu nije bilo kraja. Prekine je
gospođica Fawcett, reče: “Poruka za vas, gospođice Todd”, i preda joj komad
papira.
Znanica koja je imala znanicu u vatrogasnoj službi poslala joj je primjerak
izvješća Pričuvne vatrogasne službe, uz pisamce: “On je bio vaš prijatelj? Žao
mi je...”
život za životom

301
 “Frederick Smith, vatrogasac, poginuo kad se na njega srušio zid dok je
gasio požar u Earl’s Courtu.”
Vražja budala, mislila je Ursula. Vražja, vražja budala.

302
 Studeni 1943.

Vijest joj je donio Maurice. Pojavio se baš kad i kolica s jutarnjim čajem.
“Možemo li razgovarati?” reče on.
“Jesi li za čaj?” reče ona i ustane od stola. “Bit će dovoljno i za tebe, iako
sigurno nije ni sluga orange pekoeu i darjeelingu, ili što se već kod vas pije. A
ni keksi nam se vjerojatno ne mogu mjeriti s vašima.” Gospođa iz čajne kuhinje
je čekala, taj je se razgovor s uljezom iz viših sfera nije osobito dojmio.
“Ne, ne bih čaj, hvala”, reče on, bio je iznenađujuće pristojan i pitom.
Sinulo joj je da u Mauriceu gotovo uvijek kuha potisnuti bijes (čudna li stanja
da u njemu provedeš cijeli život), na neki ju je način podsjećao na Hitlera (čula
je da se Maurice izderava na tajnice. “O, baš nepravedno,” rekla je Pamela, “ali
mene to tjera u smijeh!”).
Maurice nikad nije zasukao rukave. Nikad nije bio na prizorištu, nikad nije
rastrgao čovjeka kao jadac ni kleknuo na zamršen svežanj tkanine i mesa koji
je nekoć bio djetešce.
Što će ovdje, zar joj opet kani držati propovijedi o njezinu ljubavnom
životu? Ni na pamet joj nije palo da je došao reći: “Žao mi je što dolazim s
takvim vijestima,” (kao da je službena obavijest), “no bojim se da je strefilo
Teda.”
“Molim?” Nije mogla razmrsiti značenje. Što ga je strefilo? “Ne razumijem
što hoćeš reći, Maurice.”
“Ted”, reče on. “Oborili su Tedov avion.”
Teddy je bio na sigurnome. “Po isteku mandata” radio je kao instruktor u
OJO-u. Bio je zapovjednik eskadrile s Letačkim krizom za zasluge (Ursula,
Nancy i Sylvie došle su u Palaču, pucale su od ponosa). A onda je tražio da ga
vrate natrag na teren. (“Jednostavno sam osjećao da moram.”) Znanica iz
Ministarstva zrakoplovstva - Anne - rekla joj je da na četrdeset posada drugi
raspored preživi samo jedna.
“Ursula?” reče Maurice. “Razumiješ li što ti govorim? Izgubili smo ga.”
“Onda ćemo ga naći.”
“Nećemo. Službeno je ‘nestao u borbi’.”
“Onda nije mrtav”, reče Ursula. “Gdje?”
“Berlin, preksinoć.”
“Skočio je i zarobili su ga”, reče Ursula kao da iznosi činjenicu.

303
 “Bojim se da nije”, reče Maurice. “Srušio se u plamenu, nitko se nije
izvukao.”
“Kako znaš?”
“Vidjeli su ga, kolega pilot je očevidac.”
“Tko? Tko to, tko ga je vidio?”
“Ne znam.” Sad je već gubio strpljenje.
“Ne”, opet reče ona. Pa opet, ne. Srce joj je tuklo sto na sat, a usta se
osušila. Zamutilo joj se pred očima, a slika se istočkala poput poentilističkog
platna. Gubila je svijest.
“Je li ti dobro?” čula je Mauricea. Je li mi dobro, mislila je, je li mi dobro?
Kako bi mi bilo dobro?
Mauriceov je glas zvučao kao da dopire iz velike daljine. Čula je kako
doziva neku djevojku. Prinijeli su stolicu, donijeli čašu vode. Djevojka je rekla:
“Dajte, gospođice Todd, spustite glavu među koljena.” Djevojka je bila
gospođica Fawcett, draga djevojka. “Hvala, gospođice Fawcett”, promrmlja
ona.
“I majku je silno pogodilo”, reče Maurice, kao da ga bol zbunjuje. On
Teddyja nikad nije volio kao svi ostali.
“No,” reče i potapša je po ramenu, a ona suspregne trzaj, “moram natrag u
ured, valjda se vidimo u Lisjaku”, gotovo neobvezno, kao da je najgori dio
razgovora gotov i sad se mogu vratiti na neobvezne teme.
“Zašto?”
“Što zašto?”
Ona se uspravi na stolici. Voda u čaši blago zadršće. “Zašto ćemo se vidjeti
u Lisjaku?” Osjećala je da se gospođica Fawcett još brižno vrze oko nje.
“Pa” reče Maurice, “obitelj se u ovakvim trenutcima okupi. Na kraju
krajeva, neće biti sprovoda.”
“Neće?”
“Ne, naravno da neće. Nema tijela”, reče on. Je li slegnuo ramenima? Je li?
Ona se tresla, mislila je da će se možda ipak onesvijestiti. Željela je da je netko
zagrli. Ne Maurice. Gospođica Fawcett joj uzme čašu iz ruke. Maurice reče:
“Naravno, ja ću te povesti. Mati je zvučala strahovito potreseno”, dodao je.
Rekao joj je telefonski? Kakav užas, tupo je mislila. Valjda nema veze kako
primiš vijest. No kad je čuješ od Mauricea koji ti se u trodijelnu odijelu na
prugice naslonio na stol i sad si proučava nokte i čeka da mu kažeš da ti je
dobro i da može ići...
“Dobro mi je. Možeš ići.”
Gospođica Fawcett joj je donijela vrući, slatki čaj i rekla: “Silno mi je žao,
gospođice Todd. Hoćete da vas otpratim kući?”

304
 “Veoma ste ljubazni,” reče Ursula, “ali bit će mi dobro. Biste li mi mogli
donijeti kaput?”

U rukama je frkao kapu odore. Sama mu je njihova nazočnost ulijevala

nelagodu. Roy Holt pio je pivo iz velike krigle od reljefnog stakla velikim
gutljajima, kao da je veoma žedan. Bio je Teddyjev prijatelj, svjedok njegove
pogibije. “Kolega pilot.” Ursula je posljednji put tu bila u posjetu Teddyju u
ljetu ’42., sjedili su u vrtu pivnice i jeli sendviče i ukiseljena jaja.
Roy Holt bio je iz Sheffielda, gdje je zrak još pripadao Yorkshireu, ali
možda baš i nije bio najzdraviji. Mati i sestra poginule su mu u strašnim
udarima u prosincu 1940. i rekao je da neće imati mira dok ne baci bombu
Hitleru ravno na glavu.
“Svaka vam čast”, reče Izzie. Ursula je primijetila da se s mladićima ophodi
na osobit način, i majčinski i koketno u isti mah (dok je pak nekoć samo
koketirala). Bilo je to prilično neugodno gledati.
Čim je čula vijest, Izzie je brže-bolje iz Cornwalla krenula u London pa je
od svog “znanca” u vladi rekvirirala auto i šačicu kupona za gorivo da obje
otputuju u Lisjak i odatle nastave dalje do Teddyjeva uzletišta. (“Vlak ti ne
dolazi u obzir,” rekla je, “bit ćeš odveć rastrojena.”) “Znanac” je obično bila
ublaženica za bivšeg ljubavnika (“Kako ste se ovoga uspjeli domoći?” pitao je
mrgodni mehaničar kad su napunile rezervoar na njegovoj crpki na cesti
prema sjeveru. “Spavala sam s veoma velikom zvjerkom”, medeno je rekla
Izzie.).
Ursula nije vidjela Izzie od Hughova sprovoda, od zapanjujućeg priznanja
da ima dijete, i mislila je da možda treba ponovno potegnuti tu temu na vožnji
u Yorkshire (bilo joj je neugodno) jer se Izzie onomad silno uzrujala, a
vjerojatno o tome nije imala s kim drugim razgovarati. No kad je Ursula rekla:
“Bi li htjela opet razgovarati o svom djetetu?” Izzie je rekla: “A, to”, kao da je
riječ o kakvoj tričariji. “Zaboravi da sam ikad išta rekla, samo su me spopale
turobne misli. Da negdje stanemo i popijemo čaj, ja bih mogla smazati koju
pogačicu, a ti?”

Da, okupili su se u Lisjaku i ne, “tijela” nije bilo. Dotle Teddyja i njegovu posadu
više nisu vodili kao “nestale u borbi” nego kao “nestale, vjerojatno poginule”.
Nade nije bilo, rekao je Maurice, moraju prestati misliti da ima nade. “Uvijek
ima nade”, rekla je Sylvie.
“Ne,” rekla je Ursula, “katkad stvarno nema.” Mislila je na malenog Emila.
Kako bi Teddy izgledao? Garav i pougljenjen i sparušen poput prastara
komada drva? Možda od njega ništa nije ostalo, nema “tijela”. Prestani,

305
prestani, prestani. Udahne. Sjećaj ga se kao dječarca, kako se igrao s avionima i
vlakovima - ne, to je zapravo još gore. Mnogo gore.
“Zapravo nije čudo”, mrko je rekla Nancy. Sjedile su vani na terasi. Popile
su malo previše Hughova dobrog viskija. Bilo je čudno piti njegov viski sad kad
ga više nema. Stajao je u kristalnoj stolnoj boci na stolu u jazbini i nikad ga
prije nije pila da joj on osobno nije natočio. (“Jesi za finu kapljicu,
medvjediću?”)
“Letio je na toliko misija”, rekla je Nancy, “da su izgledi bili protiv njega.”
“Znam.”
“On je to očekivao”, rekla je Nancy. “Čak se s tim pomirio. Svi se ti dečki
moraju s tim pomiriti. Znam da zvučim vedro,” tiho je nastavila, “ali srce mi se
rasparalo. Silno sam ga voljela. Silno ga volim. Ne znam zašto govorim u
prošlom vremenu. Ta ljubav ne umire s ljubljenim. Sad ga volim još više jer mi
ga je tako silno žao, kvragu. Nikad se neće oženiti, nikad neće imati djecu,
nikad neće živjeti onim divnim životom za koji se rodio. Ne mislim na sve ovo,”
rekla je i mahnula rukom oko sebe da pokaže Lisjak, građanštinu, Englesku
općenito, “nego jer je bio tako dobar čovjek. Pouzdan i prav, valjda kao zlato.”
Nasmijala se. “Znam da zvuči blesavo. Znam da ti razumiješ. A ja ne mogu
plakati, i ne želim plakati. Ovo je takav gubitak da ga moje suze nikad ne bi bile
dostojne.”
Teddy je jednom prigodom rekao da Nancy nije htjela razgovarati, no sad
nije htjela ništa drugo. Ursula je pak jedva progovorila, no neprestano je
plakala. Ni na sat vremena ne bi uspjela zaustaviti rijeku suza. Oči su joj još
bile natečene i bolne. Crighton se baš isprsio, držao ju je u naručju i smirivao,
neprestano joj nosio čaj, pretpostavljala je da ga je zdipio u Admiralitetu. Nije
joj servirao otrcane fraze, nije govorio da će sve biti u redu, da će vrijeme
zaliječiti rane, da je on otišao u bolji svijet - ništa od tih gluposti. I gospođica
Woolf je bila divna. Došla je i sjedila s Crightonom, nikad nije postavila pitanje
tko joj je on i držala ju je za ruku i dragala je po kosi i pustila je da bude
neutješno dijete.
Sad je tomu kraj, mislila je dok je ispijala viski. Preostalo je samo ništavilo.
Nepregledno, bezlično prostranstvo ništavila koje joj se stere sve do obzora
uma. Očaj za mnom, i smrt preda mnom.
“Bi li nešto za me učinila?” upitala je Nancy.
“Naravno da bih. Što god hoćeš.”
“Bi li istražila ima li ikakve nade da je živ? Sigurno postoji bar majušna
vjerojatnost da su ga zarobili. Možda poznaješ nekoga u Ministarstvu
zrakoplovstva - ”
“Pa, imam znanicu...”

306
 “Ili možda Maurice nekoga poznaje, nekoga tko bi mogao... pouzdano reći.”
Naglo je ustala, malo se zaljuljala od viskija i rekla: “Moram ići.”

“Mi smo se već upoznali”, reče joj Roy Holt.

“Da, lani sam došla u posjet”, reče Ursula, “Odsjela sam u Bijelom jelenu,
iznajmljuju sobe, no vi to valjda znate. Ovo je ‘vaša’ pivnica, ne? Hoću reći,
avijatičarska.”
“Svi smo pili u baru, sjećam se”, reče Roy Holt.
“Da, večer je bila baš vesela.”
Od Mauricea nikakve koristi, naravno, no Crighton se potrudio. Uvijek ista
priča. Teddy se srušio u plamenu, nitko nije iskočio.
“Vi ste ga posljednji vidjeli” reče Ursula.
“Zapravo ne mislim na to”, reče Roy Holt. “Ted je bio dobar momak, ali to
se neprestano ponavlja. Ne vrate se. Tu su za večeru, a za doručak ih više
nema. Kratko žalite, a onda više na to ne mislite. Znate što kaže statistika?”
“Zapravo znam.”
On slegne ramenima i reče: “Možda poslije rata, ne znam. Ne znam što
hoćete da vam kažem.”
“Samo želimo znati”, nježno reče Izzie, “da nije iskočio. Da je mrtav. Bili ste
na udaru, u najtežim uvjetima, možda niste vidjeli kako je cijela ta žalosna
drama završila.”
“Mrtav je, vjerujte mi”, reče Roy Holt. “Skupa s cijelom posadom. Avion je
gorio od nosa do repa. Većina ih je već zacijelo bila mrtva. Vidio sam ga, avioni
su bili veoma blizu, još u formaciji. Okrenuo se i pogledao me.”
“Pogledao vas je?” reče Ursula. Teddy u posljednjim trenutcima života,
svjestan da će umrijeti. O čemu je razmišljao - o livadi i šumarku i potoku koji
teče kroz šumu zvončića? Ili o plamenu koji će ga progutati - kao još jednu
žrtvu koja je pala za Englesku?
Izzie pruži ruku i stisne njezinu. “Polako”, reče.
“Samo sam se htio maknuti od njih. Njegova je pila mahnitala, nisam htio
da se nesretnik zabije u nas.” Slegne ramenima. Izgledao je nevjerojatno mlad i
nevjerojatno star u isti mah.
“Morate živjeti dalje”, reče prilično grubo, pa manje grubo doda: “Doveo
sam psa. Mislio sam da biste ga možda uzeli natrag.”
Srećko je spavao do Ursulinih nogu, bio je lud od sreće kad ju je vidio.
Teddy ga nije ostavio u Lisjaku, nego ga je umjesto toga poveo na sjever, u
svoju bazu. “Kakvo ime i reputaciju ima, što sam drugo mogao?” pisao je.
Poslao je fotografiju svoje posade kako ljenčare u starim naslonjačima, dok je
Srećko ponosno i pozorno sjedio Teddyju na koljenima.

307
 “Ali on vam je maskota, nosi sreću”, prosvjedovala je Ursula. “Nije li to kao
da izazivate nesreću? Hoću reći, ako ga date.”
“Otkako je Ted otišao, nesreća nas uporno prati”, zlovoljno reče Roy Holt.
“Bio je Tedov pas,” doda ljubaznije, “vjeran do posljednjeg daha, štono bi se
reklo. Grozno pati, trebate ga uzeti. Dečki više ne mogu podnijeti kako se mota
po uzletištu i čeka da se Ted vrati. To ih samo podsjeća da su sljedeći put
vjerojatno oni na redu.”

“Ja ne mogu podnijeti” ona reče Izzie u autu na odlasku. Sjeti se da je to rekla
gospođica Woolf kad je poginuo Tony. Koliko bi čovjek trebao moći podnijeti?
Pas joj je zadovoljno sjedio u krilu, možda je kod nje osjetio nešto Tedovo. Ili je
ona to umišljala.
“Što nam drugo preostaje?” reče Izzie.
Pa možeš se ubiti. I ona bi se možda ubila, no kako da ostavi psa? “Nije li to
smiješno?” pitala je Pamelu.
“Ne, nije smiješno”, reče Pamela. “Pas je sve što je od Teddyja ostalo.”
“Katkad mi se čini da on i jest Teddy.”
“E pa to jest smiješno.”
Sjedile su na travnjaku u Lisjaku, dva tjedna nakon Dana pobjede u Europi.
(“Sad počinje najteži dio”, rekla je Pamela.) Nisu slavile. Sylvie je dan obilježila
tako što se predozirala tabletama za spavanje. “Zapravo, sebično”, rekla je
Pamela. “Na kraju krajeva, i mi smo njezina djeca.”
Na svoj jedinstveni način prihvatila je istinu i legla u Teddyjev djetinji
krevet i progutala cijelu bočicu tableta s posljednjim ostatcima Hughova
viskija. Soba je bila i Timmyjeva, no njoj je to očito bilo sasvim nebitno. Sad su
u toj sobi spavala dva Pamelina sina i igrala se s Teddyjevom starom dječjom
željeznicom koju su postavili u bivšoj tavanskoj sobi gospođe Glover.
Oni su živjeli u Lisjaku, dečki i Pamela i Harold. Svi su se iznenadili kad je
Bridget doista ispunila svoju prijetnju da će se vratiti u Irsku. Sylvie je,
zagonetna do samoga kraja, za sobom ostavila vlastitu verziju bombe s
odgođenim paljenjem. Na čitanju oporuke ustanovili su da baštine nešto novca
- dionice i slično, ipak je Hugh bio bankar - koji se dijeli na jednake dijelove, no
Lisjak će naslijediti Pamela. “Ali zašto ja?” zbunjeno je pitala Pamela. “Ja joj
nisam bila milija od drugih.”
“Nitko joj od nas nije bio miljenik,” rekla je Ursula, “samo Teddy. Da je
preživio, vjerojatno bi ga ostavila njemu.”
“Da je preživio, ona ne bi bila mrtva.”
Maurice se pušio od bijesa, Jimmy se još nije vratio iz rata, a kad se vratio,
očito mu je bilo svejedno. Ursula previd (sitna riječ za zamašnu izdaju) nije

308
podnijela posve ravnodušno, no smatrala je da je Pamela prava osoba za Lisjak
i bilo joj je drago što je u njezinim rukama. Pamela ga je htjela prodati i
razdijeliti utržak, no na Ursulino iznenađenje, Harold ju je odgovorio. (A
Pamelu je bilo teško od bilo čega odgovoriti.) Haroldu je Maurice oduvijek bio
mrzak, i zbog političkih stajališta i zbog naravi, pa je Ursula slutila da ga na taj
način kažnjava jer je takav kakav već jest. Sve je skupa bilo prilično
forsterovski i moglo se tu štošta zamjerati, no Ursula je odlučila da neće.
Sadržaj kuće trebali su podijeliti među sobom. Jimmy nije htio ništa, već je
rezervirao kartu za New York i imao osiguran posao u reklamnoj agenciji,
zahvaljujući nekomu koga je upoznao u ratu, “Znancu”, rekao je, kao Izziena
jeka. Dotle je pak Maurice, kad je odlučio da neće osporavati oporuku, poslao
kamion za selidbe i doslovno opljačkao kuću. Iz tog se kamiona ništa nikad nije
pojavilo u Mauriceovoj kući pa su pretpostavljali da je sve prodao, ponajviše iz
prkosa. Pamela je plakala za Sylvienim krasnim sagovima i ukrasima i
neoklasicističkim jedaćim stolom, nekim finim baroknim stolicama, stojećim
satom iz predvorja. “Stvarima s kojima smo odrasli”, no Mauricea je to očito
uspokojilo i spriječilo izbijanje totalnog rata.
Ursula je uzela Sylvien maleni putni sat. “Ništa drugo ne želim”, rekla je.
“Samo da sam ovdje uvijek dobrodošla.”
“I bit ćeš. To znaš.”

309
 Veljača 1947.

Predivno! Kao paket Crvenoga križa - napisala je i postavila staru razglednicu

Brightonskog paviljona na okvir kamina kraj Sylviena sata, kraj Teddyjeve
fotografije. Razglednicu će poslati sutra popodnevnom poštom. Naravno,
beskrajno će dugo putovati do Lisjaka.
Njezina je rođendanska čestitka naposljetku ipak stigla. Vremenske su
prilike onemogućile uobičajenu proslavu u Lisjaku pa ju je Crighton umjesto
toga odveo na večeru u Dorchester, uz svijeće kad je u pola obroka nestalo
struje.
“Veoma romantično”, rekao je. “Kao u stara vremena.”
“Ne sjećam se da smo bili osobito romantični”, rekla je. Njihova je veza
završila skupa s ratom, no on se sjetio njezina rođendana i nije ni slutio koliko
ju je to duboko dirnulo. Na dar joj je dao bombonijeru Milk Tray (“Nažalost,
nije bogzna što”).
“Iz zaliha Admiraliteta?” pitala je ona i oboje su se nasmijali. Kad se vratila
kući, pojela je cijelu bombonijeru odjednom.

Pet sati. Odnese tanjur do praonika da ga odloži među ostalo neoprano

posuđe. Sad je sivi pepeo bio mećava na tamnu nebu i ona navuče tanki
pamučni zastor da nestane. Beznadno se zaglavio na vodilici pa odustane da
sve zajedno ne strgne. Prozor je bio star i labav i puštao je prodoran propuh.
Nestane struje pa tapkavo potraži svijeću na okviru kamina. Može li biti
gore? Ursula ponese svijeću i bocu viskija u krevet i uvuče se pod pokrivač ne
skinuvši kaput. Bila je silno umorna. Od gladi i studeni toneš u najgore mrtvilo.
Plamen na malenoj Radiantovoj peći uznemiravajuće je podrhtavao. Zar bi
to bilo tako loše? Izdahnuti o ponoći bez iole boli. Ima i gorih načina, Auschwitz,
Treblinka. Kako se Teddyjev Halifax srušio u plamenu. Nema drugog načina da
zaustavi suze nego da nastavi piti viski. Dobra stara Pammy. Plamen u
Radiantu zatreperi i ugasi se. Žižak također. Pitala se kad će opet pustiti plin.
Ako je vonj probudi, ustat će i opet ga zapaliti. Nije mislila da će umrijeti kao
lisica koja se smrznula u brlogu. Pammy će vidjeti razglednicu, znat će da joj je
bila zahvalna. Ursula sklopi oči. Činilo joj se da je budna već sto godina, i više.
Stvarno je bila veoma, veoma umorna.
Počeo je padati mrak.

310
Prene se iz sna. Je li dan? Gorjelo je svjetlo, ali bio je mrak. Sanjala je da je
zaglavila u podrumu. Ustane iz kreveta, još se osjećala prilično pijano i shvati
da ju je probudio radio. Struja je došla prije vremenske prognoze za pomorce.
Ubaci novčić u brojilo i maleni Radiant ponovno oživi. Znači da se ipak nije
otrovala plinom.

311
 Lipanj 1967.

Jutros su Jordanci otvorili vatru na Tel Aviv, rekao je izvjestitelj BBC-ja, a sad
granatiraju Jeruzalem. Stajao je na ulici, valjda u Jeruzalemu, zapravo baš i nije
pratila, iz pozadine se čula topnička paljba, predaleko da bi bio u bilo kakvoj
opasnosti, no kvazivojnička odora i stil reportaže - uzbuđen, a ipak svečan -
aludirali su na njegovo nevjerodostojno junaštvo.
Benjamin Cole sad je zastupnik u izraelskom parlamentu. Borio se u
Židovskoj brigadi na kraju rata, a zatim se priključio Sternovoj bandi, u
Palestini, da se izbori za domovinu. Bio je tako uzoran dječak da ti je čudno pri
pomisli da je postao terorist.
Tijekom rata našli su se na piću, no susret je bio nelagodan. Njezini su
romantični djevojački nagoni odavno jenjali, no njegova se razmjerna
ravnodušnost prema njoj kao pripadnici ženskog spola potpuno preokrenula.
Jedva je ispila svoju (slabu) džin-limunadu, već je predložio da “nekamo odu”.
Ozlojedila se. “Zar izgledam kao tako laka žena?” poslije je pitala Millie.
“Ta zašto ne?” Millie je slegnula ramenima. “Sutra nas može ubiti bomba.
Carpe diem i tako to.”
“To je očito svima izgovor za nevaljalštine”, gunđala je Ursula. “Kad bi ljudi
vjerovali u vječno prokletstvo, možda se ne bi baš toliko trudili da iskoriste
dan.” Tog je dana u uredu bilo gadno. Jedna od arhivistica primila je vijest da
joj je momkov brod potonuo i pala u histeriju i u moru žutih fascikala izgubili
su važan komad papira, što je izazvalo nove jade, iako druge vrste, tako da nije
iskoristila dan s Benjaminom Coleom, iako ju je on gorljivo snubio. “Oduvijek
sam osjećao da među nama ima nečega, ti nisi?” rekao je.
“Bojim se da je sad kasno”, rekla je i pokupila torbicu i kaput. “Uhvati me u
sljedećem krugu.” Sjetila se doktora Kelleta i njegovih teorija o reinkarnaciji i
pitala se što bi htjela biti u sljedećem životu. Drvo, mislila je. Krasno veliko drvo
koje se rasplesalo na povjetarcu.

BBC se prebacio na Downing Street. Ovaj ili onaj dao je ostavku. Čula je
govorkanja u uredu, no nije joj se dalo slušati.
Večerala je - kruh s topljenim sirom - na pladnju u krilu. Navečer je obično
tako jela. Činilo joj se smiješno da postavlja stol i vadi zdjele za povrće i
podmetače i sav ostali pribor za večeru samo za jednu osobu. I što onda? Da
jede u tišini, pogrbljena nad knjigom? Neki su ljudi večere pred televizorom
smatrali početkom kraja civilizacije. (Ona ih je žustro branila, pa znači li to da

312
se možda slagala?) Očito nisu živjeli sami. A početak kraja civilizacije zapravo
je bio još davno. Možda u Sarajevu, najkasnije u Staljingradu. Neki bi rekli da je
kraj počeo na početku, u Edenu.
A i zašto bi gledanje televizije bilo tako loše? Ne možeš svake večeri u
kazalište ili kino (a što se toga tiče, ni u pivnicu). A kad živiš sam, kod kuće
razgovaraš samo s mačkom, što je pak uglavnom jednostrano. Psi su druga
priča, no psa nije imala od Srećka. On je uginuo u ljetu ’49., od starosti, rekao je
veterinar. Ursula je oduvijek mislila da je mlad pas. Pokopali su ga u Lisjaku i
Pamela je kupila ružu, tamnocrvenu, i posadila mu je umjesto nadgrobnoga
kamena. Vrt u Lisjaku bio je pravo pseće groblje. Kamo god pođeš, nađeš ružin
grm s psom podno njega, iako je samo Pamela pamtila tko je gdje.
I ako ne televizija, što drugo? (Nije odustajala od prepirke, iako se
prepirala sama sa sobom.) Slagalica? Zbilja? Imaš čitanje, naravno, no kad se
vratiš kući poslije naporna dana na poslu, punog poruka i dopisa i dnevnih
redova, nisi baš uvijek raspoložena iznova gubiti oči nad riječima. Radio, ploče,
sve je to divno i krasno, ali opet nekako solipsistički. (Da, previše se buni.) S
televizijom bar ne moraš misliti. Što nije tako loše.
Večerala je kasnije nego inače jer je bila na proslavi vlastitog odlaska u
mirovinu - slično kao da si na vlastitu sprovodu, samo što poslije možeš ustati i
otići. Proslava je bila skromna, samo piće u obližnjoj pivnici, ali ugodna, i
laknulo joj je kad je brzo završila (drugi bi to možda doživjeli kao nepravdu).
Službeno u mirovinu ide tek u petak, no mislila je da će osoblju biti lakše ako
cijelu stvar riješe u tjednu. Možda bi im bilo krivo da se moraju odreći petka
navečer.
Prethodno su joj u uredu darovali putni sat na kojem su ugravirali: Ursuli
Todd, u znak zahvalnosti na dugim godinama odane službe. Ti bokca, mislila je,
kakav ubitačan epitaf. Bio je to tradicionalan dar i nije imala srca reći da ga već
ima, i da je njezin mnogo bolji. No dali su joj i dvije (dobre) ulaznice za
Promenadne koncerte, za izvedbu Beethovenove Devete simfonije, što je bilo
lijepo od njih - slutila je da je tu prste imala njezina tajnica Jacqueline Roberts.
“Pomogli ste utrti put ženama na višim položajima u državnoj službi”, tiho
joj je rekla Jacqueline kad joj je pružila Dubonnet, što je ovih dana najradije
pila. Nažalost, ne bogzna kako višim. Ne šefovskim. Ti još pripadaju
Mauriceovu soju.
“Pa, živjeli”, rekla je i kucnula čašu o Jacquelineinu porto-limunadu. Nije
previše pila, tu i tamo koji Dubonnet, finu bocu burgundca za vikend. Ne kao
Izzie, koja je još živjela u Melbury Roadu i kroz bezbrojne sobe lutala kao
kakva alkoholičarska gospođica Havisham. Ursula bi joj svake subote ujutro
donijela veliku vrećicu namirnica, no većina bi očito završila u smeću.

313
Augustove avanture više nitko nije čitao. Teddyju bi laknulo, no Ursuli je bilo
žao, kao da je još jedan djelić njega otišao u zaborav.
“Znaš, sad ćeš vjerojatno dobiti odličje,” rekao je Maurice, “sad kad si u
mirovini. Red Britanskog Carstva ili tako nešto.” On je u prošlom krugu
odlikovanja dobio viteški naslov. (“Zaboga,” rekla je Pamela, “kamo ide ova
zemlja?”) Svakom je članu obitelji poslao uokvirenu fotografiju na kojoj se
klanja pod kraljičinim mačem u balskoj dvorani Palače. “O, kako je taj čovjek
ohol”, nasmijao se Harold.
Gospođica Woolf bila bi joj savršeno društvo za Devetu simfoniju u Albert
Hallu. Ursula ju je posljednji put vidjela upravo ondje, na koncertu za
sedamdeset peti rođendan Henryja Wooda ’44. Poginula je nekoliko mjeseci
poslije u raketiranju Aldwycha. U istom je napadu poginula Anne, znanica iz
Ministarstva zrakoplovstva. Bila je s društvom kolegica koje su se sunčale na
krovu ministarstva uz užinu koju su donijele od kuće. Bilo je to veoma davno.
A opet je bilo jučer.
Ursula se trebala sastati s njom na stanci za ručak u St James’s Parku.
Znanica iz Ministarstva zrakoplovstva - Anne - trebala joj je nešto reći i Ursula
se pitala ima li možda kakvih vijesti o Teddyju. Možda su našli olupinu ili tijelo.
Već se davno prije pomirila s činjenicom da su ga zauvijek izgubili, dotle bi već
čuli da je ratni zarobljenik ili da je uspio pobjeći u Švedsku.
U posljednji čas uplela se sudbina u liku gospodina BuIIocka, koji joj se
prethodne večeri iznenada pojavio na vratima (odakle mu njezina adresa?) da
je zamoli da pođe s njim na sud i posvjedoči da je uzoran građanin. Sudili su
mu za nekakvu prijevaru na crnom tržištu, što je nije nimalo iznenadilo. Njoj
se obratio drugoj po redu, prva mu je bila gospođica Woolf, no gospođicu
Woolf su promaknuli u Okružnu nadzornicu i odgovarala je za živote dvjesto
pedeset tisuća ljudi, a svi su oni u njezinim očima kotirali više od gospodina
Bullocka. Na kraju se okrenula protiv njega zbog njegovih crnoburzijanskih
“ispada”. Nikoga od nadzornika koje je Ursula poznavala iz svoje postaje do
’44. ondje više nije bilo.
Prilično se uznemirila kad je ustanovila da gospodin Bullock ima ročište u
Old Baileyju, pretpostavila je da je riječ o sitnu prijestupu kakvima se bavi
samo prekršajni sud. Cijelo je jutro uzalud čekala da je pozovu i taman kad su
prekinuli raspravu za stanku za ručak, čula je tup udar ekspolozije, no nije
znala da to raketa sije smrt u Aldwychu. Da i ne spominjemo kako su
gospodina Bullocka oslobodili svih optužbi.

Crighton ju je pratio na sprovod gospođice Woolf. Bio je oslonac, no na kraju je

ostao u Wargraveu.

314
 “U miru počivaju tijela njihova i ime im živi za sva pokoljenja”, grmio je
svećenik kao da mu je pastva nagluha. “Knjiga Sirahova 44:14.” Ursula je
mislila da to baš i nije istina. Tko će se sjećati Emila ili Renee? Ili sirotoga
malenog Tonyja, Freda Smitha. Same gospođice Woolf. Ursula je većini mrtvih
već zaboravila ime. Pa svi oni zrakoplovci, koliko izgubljenih mladih života.
Teddy je bio zapovjednik svoje eskadrile kad je poginuo, a imao je samo
dvadeset devet godina. Najmlađi je zapovjednik imao dvadeset dvije. Tim se
momcima vrijeme ubrzalo, baš kao i Keatsu.
Pjevali su Naprijed, vojsko kršćanska, Crighton je imao sasvim lijep bariton
koji nikad prije nije čula. Bila je sigurna da bi gospođica Woolf prije odabrala
Beethovena nego borbene crkvene budnice.
Gospođica Woolf se nadala da bi Beethoven mogao zaliječiti rane
poslijeratnog svijeta, no haubice uperene na Jeruzalem doimale su se kao
konačni poraz njezina optimizma. Ursula je sad bila u istoj dobi kao gospođica
Woolf kad je buknuo prošli rat. Tad ju je Ursula doživljavala kao staru ženu. “A
sad smo mi stare”, rekla je Pameli.
“Govori u svoje ime. I još nemaš ni šezdeset godina. To nije starost.”
“Prema osjećaju jest.”
Kad su joj djeca dovoljno odrasla i više nisu trebala njezin neprestani
nadzor, Pamela se prometnula u jednu od onih žena koje se bave dobrim
djelima. (Ursula je nije osuđivala, čak naprotiv.) Postala je mirovni sudac i
dogurala do predsjednice suda, bila je aktivna u upravama dobrotvornih
organizacija i prošle je godine osvojila mjesto u mjesnoj skupštini kao
nezavisna zastupnica. Usto je trebalo održavati kuću (iako je imala
“dvorkinju”) i golemi vrt. Godine 1948., kad je uspostavljen Državni
zdravstveni sustav, Harold je preuzeo negdašnju praksu doktora Fellowesa.
Selo je oko njih naraslo, kuća je bilo sve više. Više nije bilo ni livade ni
šumarka, a mnoga su polja majura Dvora Ettringham prodali nekome
građevinskom investitoru. Sam je Dvor stajao prazan i prilično zapušten.
(Spominjali su mogući hotel.) Maleni kolodvor Beechingova su kresanja
osudila na smrt i prije dva su ga mjeseca zatvorili unatoč junačkoj kampanji da
ostane u pogonu koju je vodila Pamela.
“No ovdje je dan-danas krasno”, rekla je. “Pet minuta šetnje i u čistoj si
prirodi. A šuma je ostala nedirnuta. Zasad.”
Sarah. Na Promenadne će koncerte povesti Saru. Pamelinu nagradu za
strpljenje - kćer koju je rodila 1949. Poslije ljeta ide na Cambridge - studirat će
prirodne znanosti, pametna je, svestrana kao majka. Ursula je silno voljela
Saru. Uloga tete pomogla joj je da zatvori praznu jamu koju joj je u srcu ostavio
gubitak Teddyja. U posljednje je vrijeme često mislila - da je bar imala vlastito
dijete... Imala je svoje ljubavne veze tijekom godina, iako ništa odveć

315
uzbudljivo (krivnja, nedostatak “predanosti”, uglavnom je bila njezina,
naravno), no nikad nije zatrudnjela, nikad nije postala ni majka ni supruga, i
tek kad je shvatila da je prekasno, da je nemoguće, postala je svjesna što je
izgubila. Pamelin će život trajati i kad sama umre, njezini će se potomci
proširiti svijetom poput vode delte, no Ursula će kad umre jednostavno
skončati. Kao rijeka kad presuši.

Bilo je i cvijeća, Ursula je slutila da je i za to zaslužna Jacqueline. Hvala Bogu,

preživjelo je večer u pivnici. Krasni ružičasti ljiljani sad su joj stajali na
kredencu, a miris se širio cijelom prostorijom. Dnevna je soba gledala na zapad
i upijala večernje sunce. Vani je još bio dan, drveće u zajedničkim vrtovima
najljepše se zazelenjelo. Stan je bio veoma lijep, blizu Bromptonskog oratorija,
a u kupnju je uložila sav novac koji joj je ostavila Sylvie. Imao je malenu
kuhinju i kupaonicu, obje moderne, no u uređenju se klonila modernoga.
Nakon rata kupovala je jednostavno, ukusno antikno pokućstvo kad takve
stvari nitko nije htio. Sve je pokrivao tapison u blijedozelenoj boji vrbe, a
zastori su bili od iste tkanine kao i presvlake - s jednim od manje upadljivih
Morrisovih uzoraka. Zidovi su bili obojeni emulzijom u blijedoj boji limuna
tako da se čak i u kišne dane stan doimao svijetlim i prozračnim. Bilo je tu i
nekoliko komada meissenskog i worcesterskog porculana - posudice za
slatkiše i garnitura ukrasnih vaza za kamin - koje je također jeftino kupila
poslije rata, i uvijek je imala cvijeće, a Jacqueline je to znala.
Jedinu je oporu notu davao par staffordshireskih lisica, kričavi narančasti
stvorovi, svakoj je u raljama klonuo mrtvi zec. Davno ih je za bagatelu kupila u
Portobello Roadu. Podsjećali su je na Lisjak.
“Obožavam dolaziti ovamo”, rekla je Sarah. “Imaš baš krasne stvari i sve je
uvijek čisto i uredno, a ne kao doma.”
“Kad živiš sam, možeš si priuštiti da budeš čist i uredan”, rekla je Ursula,
no kompliment joj je laskao. Pretpostavljala je da bi trebala sastaviti oporuku i
nekomu ostaviti svoja zemaljska dobra. Bilo bi joj drago da Sarah dobije stan,
no oklijevala je zbog uspomene na debakl oko Lisjaka nakon Sylviene smrti. Je
li takva otvorena pristranost na mjestu? Možda i nije. Imovinu mora podijeliti
između svih sedmero nećakinja i nećaka, čak i onih koji joj nisu dragi ili ih
nikad ne viđa. Jimmy se, naravno, nikad nije ženio, niti je imao djecu. Sad je
živio u Kaliforniji. “Homoseksualac je, to valjda znaš?” rekla je Pamela. “On je
oduvijek imao te sklonosti.” To je bio podatak, a ne prijekor, no u njezinim je
riječima ipak bilo blage pikanterije i jedva primjetan tračak samozadovoljstva,
kao da se ona zna bolje nositi sa slobodoumnim pogledima. Ursula se pitala
zna li za Geralda i njegove “sklonosti”.
“Jimmy je jednostavno Jimmy”, rekla je.

316
Prošlog se tjedna vratila s ručka i na pisaćem stolu našla primjerak Timesa. Bio
je uredno preklopljen tako da su se vidjele samo osmrtnice. Na Crightonovoj je
bila njegova fotografija u odori, snimljena prije nego što ga je upoznala.
Zaboravila je kako je naočit bio. Tekst je bio podugačak, spomenuli su Jylland,
naravno. Doznala je da mu je supruga Moira “otišla prije njega”, da je bio
višestruki djed i strastven golfaš. Oduvijek je mrzio golf, pitala se kad je
doživio obraćenje. I tko joj je za ime svijeta ostavio Times na stolu? Tko bi joj
se poslije toliko godina sjetio reći? Nije imala pojma i pretpostavljala je da više
neće ni doznati. Dok su bili u vezi, u neko joj je doba običavao na stolu
ostavljati poruke, prilično bestidne billets-doux koji bi se pojavili kao kakvom
čarolijom. Možda joj je ista nevidljiva ruka poslije svih tih silnih godina
isporučila i Times.
“Umro je Muškarac iz Admiraliteta”, rekla je Pameli. “Naravno, svatko kad-
tad umre.”
“E, to ti je truizam i pol”, nasmijala se Pamela.
“Ne, hoću reći, svatko koga smo ikad upoznali, uključujući i nas same,
jednog će dana biti pokojni.”
“Svejedno je truizam.”
“Amor fati”, rekla je Ursula. “Nietzsche je o tome vječno pisao. Nisam
razumjela, mislila sam da hoće reći ‘amo, pati’. Sjećaš se da sam išla psihijatru?
Doktoru Kelletu? U duši je bio filozof.”
“Ljubav prema sudbini?”
“Mirenje. Što god ti se dogodi, prihvati, bilo dobro ili loše. Valjda je smrt
samo još jedna stvar koju treba prihvatiti.”
“Zvuči kao budizam. Jesam li ti rekla da Chris ide u Indiju, u nekakav
samostan, na povlačenje, veli on. Od Oxforda se nigdje ne uspijeva skrasiti.
Navodno je ‘hipi’.” Ursula je smatrala da je Pamela prema trećem sinu veoma
popustljiva. Ona se na Christophera blago ježila. Pokušavala se domisliti
nekoga drugog, dobronamjernijeg opisa, ali nije uspjela. Bio je od onih ljudi
koji te gledaju sa značajnim osmijehom, kao da te iz nekog razloga
intelektualno i duhovno šiju, a zapravo se samo ne znaju ponašati u društvu.
Ljiljani su krasno mirisali kad ih je stavila u vodu, no sad joj je od mirisa
postalo blago mučno. Soba je bila zagušljiva. Treba otvoriti prozor. Ustane da
odnese tanjur u kuhinju i istog je časa probode zasljepljujući bol u desnoj
sljepoočnici. Morala je opet sjesti i pričekati da prođe. Ti su je bolovi hvatali
već tjednima. Oštar bol pa tupost i zujanje u glavi. Ili koji put samo običan
strašan bol koji kuca. Mislila je da bi moglo biti od visokog tlaka, ali u bolnici
su nakon niza pretraga presudili da je riječ o neuralgiji, “vjerojatno”. Dali su joj
snažna sredstva protiv bolova i rekli joj da će joj sigurno biti bolje kad ode u

317
mirovinu. “Imat ćete vremena da se opustite, usporite”, rekao je liječnik
osobitim tonom glasa koji je rabio isključivo sa starijim osobama.
Bol je prošao i ona oprezno ustane.
Što će zapravo sa slobodnim vremenom? Možda bi se mogla preseliti na
ladanje, u kakvu kućicu, sudjelovati u seoskom životu, možda negdje blizu
Pamele. Zamišljala je St Mary Mead ili Fairacre gospođice Read. Možda bi sama
mogla napisati roman? To bi joj svakako utuklo vrijeme. I pas, vrijeme je da
opet nabavi psa. Pamela je držala zlatne retrivere, nizali su se jedan za drugim,
a Ursuli su svi bili isti.
Oprala je svoje oskudno posuđe. Mislila je da bi mogla rano leći, smiješati
Ovaltine i u krevet ponijeti knjigu. Čitala je Greeneove Komedijaše. Možda se
trebala više odmarati, no odnedavna se počela poprilično bojati sna. Imala je
tako živopisne snove da joj je katkad bilo teško prihvatiti činjenicu da nisu
stvarni. U posljednje je vrijeme nekoliko puta povjerovala da joj se doista
dogodilo nešto nevjerojatno, a posve je očito i logično bilo da nije. I padanje. U
snovima je vječno padala, niza stube i s litica, osjećaj je bio veoma neugodan. Je
li to prvi znak demencije? Početak kraja. Kraj početka.
S prozora spavaće sobe vidjela je nabrekli Mjesec na izlasku. Keatsova
kraljica Luna, pomisli. Blaga je noć. Bol u glavi joj se vratio. Na slavini natoči
čašu vode i proguta dvije tablete protiv bolova.

“Ali da su ubili Hitlera, prije nego što je postao kancelar, ne bi li to bilo

spriječilo cijeli sukob između Arapa i Izraelaca?” Završio je Šestodnevni rat,
kako su ga nazvali, Izraelci su odnijeli neupitnu pobjedu. “Hoću reći,
razumijem zašto su Židovi htjeli stvoriti neovisnu državu i odlučno je brane”,
nastavila je Ursula, “i ja sam oduvijek simpatizirala s cionistima, čak i prije
rata, no s druge strane mogu razumjeti i zašto su arapske zemlje tako
ogorčene. No da Hitler nije bio u stanju provesti holokaust - ”
“Jer je bio mrtav?”
“Da, jer je bio mrtav. Onda bi židovska domovina u najbolju ruku imala
slabu potporu...”
“U povijesti je sve ‘što bi bilo kad bi bilo’”, rekao je Nigel. Pamelin
prvorođenac, njezin najdraži nećak, bio je tutor na odsjeku za povijest u
Brasenoseu, Hughovu negdašnjem koledžu. Častila ga je ručkom kod Fortnum
& Masona.
“Lijepo je kad imaš s kim pametno razgovarati”, reče. “Bila sam na odmoru
na jugu Francuske s prijateljicom Millie Shawcross, nju si upoznao? Nisi? Jest
da se više tako ne zove, već je potrošila nekoliko muževa, jedan bogatiji od
drugoga.”

318
 Ratna nevjesta Millie podbrusila je pete iz Amerike što je prije mogla,
novopečena su joj svojta, prema njezinim riječima, bili “kravari”. Vratila se na
“daske koje život znače” i prebrodila nekoliko katastrofalnih veza dok
napokon nije osvojila glavni zgoditak u obliku potomka naftaške obitelji u
poreznom egzilu.
“Živi u Monaku. Nevjerojatno je malen, pojma nisam imala. Poprilično je
zatupjela. Sad sam se već razblebetala?”
“Ni govora. Da ti dotočim vode?”
“Ljudi koji žive sami skloni su blebetanju. Ništa nas u životu ne koči. Bar
ne na riječima.”
Nigel se nasmiješi. Nosio je ozbiljne naočale i imao Haroldov krasni
osmijeh. Kad je skinuo naočale da ih obriše ubrusom, izgledao je veoma mlado.
“Silno si mladolik”, reče Ursula. “Naravno, i jesi mlad. Zvučim li kao šašava
stara teta?”
“Ne, zaboga” reče on. “Ja valjda ne poznajem pametniju osobu od tebe.”
Ona je mazala maslac na pecivo, kompliment joj je itekako godio. “Od
nekoga sam čula da je retrospekcija sjajna stvar, bez nje ne bi bilo povijesti.”
“Taj je vjerojatno imao pravo.”
“No daj zamisli kako bi sve bilo drukčije”, Ursula je bila uporna.
“Vjerojatno se ne bi spustila željezna zavjesa i Rusija ne bi mogla proždrijeti
istočnu Europu.”
“Proždrijeti?”
“Pa to jest bila čista pohlepa. A Amerikanci se bez ratnoga gospodarstva
možda ne bi tako brzo oporavili od Velike depresije pa stoga ne bi imali toliko
utjecaja na poratni svijet - ”
“Golem bi broj ljudi dan-danas bio živ.”
“Pa da, očito. I cijelo bi kulturno lice Europe zahvaljujući Židovima bilo
drukčije. A Britanija bi još imala carstvo, ili ga bar ne bismo tako navrat-nanos
izgubili - naravno, ne kažem da je dobro biti imperijalna sila. I ne bismo
krahirali pa se onoliko mučili da opet stanemo na noge, i financijski i psihički.
Ne bi bilo ni Ekonomske zajednice -”
“U koju nas ionako ne puštaju.”
“Zamisli kako bi Europa bila snažna! No možda bi umjesto njega uskočio
Göring ili Himmler. I sve bi bilo točno kako je i bilo.”
“Možda. No nacisti su bili sporedna stranka takoreći do časa kad su stupili
na vlast. Svi su bili fanatični psihopati, no nijedan nije imao Hitlerovu
karizmu.”
“Ma znam”, reče Ursula. “Bio je nevjerojatno karizmatičan. Ljudi o karizmi
govore kao da je vrlina, no zapravo je svojevrstan čar - u izvornom smislu

319
riječi bacanja čini, znaš? Mislim da mu je bio u očima, imao je začudno
neodoljive oči. Pogledaš u njih i čini ti se da se dovodiš u opasnost da
povjeruješ - ”
“Upoznala si ga?” zapanjeno upita Nigel.
“Pa sad”, reče Ursula. “Ne baš. Jesi li za desert, mili?”

Srpanj i vrućina kao u paklu dok je Piccadillyjem pješačila natrag iz Fortnuma.

Činilo ti se da su čak i boje vrele. Danas je sve jarko - zlatna mladež. Neke su
djevojke u njezinu uredu nosile suknje nalik na zastornice. Danas su mladi
ljudi tako oduševljeni sami sobom, kao da su oni izmislili budućnost. Ovo je
naraštaj za koji se ratovalo i sad se brbljavo nabacuje riječju “mir” kao da je to
kakav reklamni slogan. Nisu iskusili rat (“I to je dobro,” čula je Sylvien glas,
“ma koliko na kraju podbacili”). Vlastovnicu slobode, štono bi rekao Churchill,
dobili su na pladnju. Valjda je njihova stvar što će dalje s njom. (Baš zvuči kao
stara konzerva, mislila je da nikad neće biti osoba u kakvu se prometnula.)

Pomisli da bi mogla pješice kroz parkove pa prijeđe ulicu i uđe u Green Park.
Nedjeljom je uvijek šetala parkovima, no sad kad je u mirovini, valjda je svaki
dan nedjelja. Hodala je dalje, prošla Palaču i ušla u Hyde Park, kupila sladoled
na kiosku kraj jezera Serpentine i odlučila da bi mogla unajmiti ležaljku. Bila je
grozno umorna, ručak ju je očito iscrpio. Valjda je zadrijemala - previše je
pojela. Na vodi je bilo čamaca, ljudi su pedalirali, smijali se i šalili. Kvrapcu,
pomisli, osjetila je da je hvata glavobolja, a u torbici nije imala nikakve tablete
protiv bolova. Možda bi na Carriage Driveu mogla naći taksi, po ovoj vrućini
nikako ne može pješice kući, ne u bolovima. No tad bol počne jenjati umjesto
da se pogorša, a inače joj se glavobolje nisu tako razvijale. Opet sklopi oči,
sunce je još bilo vrelo i jarko. Osjećala se bajno lijeno.
Bilo joj je čudno spavati među ljudima. Umjesto da se osjeti ugroženom, to
joj je pružalo svojevrsnu utjehu. Kako je rekao Tennessee Williams - dobrota
neznanaca? Millien labuđi pjev na pozornici, posljednji dah labuda na umoru,
bila je uloga Blanche DuBois u produkciji u Bathu 1955.
Pustila je da je brujanje i žamor parka uljuljaju u stan. Ta život nije
o postajanju. Nego o bivanju. Doktor Kellet složio bi se s tom mišlju. I sve je
časovito, a opet je sve vječno, pospano je mislila. Negdje zalaje pas. Zaplače
dijete. Dijete je bilo njezino, osjećala je nježan teret djeteta u naručju. Bio je to
krasan osjećaj. Sanjala je. Bila je na nekoj poljani – lan i kokotić, zlatice, divlji
mak, crveni golesak i ivančice - i visibabe izvan sezone. Te nastranosti svijeta
snova, pomisli i začuje kako Sylvien maleni putni sat zvoni ponoć. Netko je
pjevao, neko dijete, neki je piskavi glasić držao melodiju, Moj je orah malen bio
i nije rodio plodom. Muskatnuss, pomisli - tako se na njemačkome kaže

320
muškatni oraščić. Sto se godina pokušavala sjetiti te riječi, a sad joj odjedanput
pada na pamet.
Sad je u vrtu. Čuje nježno kucanje šalica o tanjuriće, škripu i klopot
kosilice i miriše papreno sladak miris klinčića. Neki je čovjek digne i baci uvis i
travnjakom se prosipaju kocke šećera. Postoji neki drugi svijet, no zapravo je
isti ovaj. Dopusti si da se malo zahihoće iako je smatrala da su ljudi koji se
sami sebi smiju na javnome mjestu najvjerojatnije ludi.
Unatoč ljetnoj žegi počne padati snijeg, što se, na kraju krajeva, u snovima
i događa. Snijeg joj je počeo prekrivati lice, po ovom je vremenu to bilo baš
krasno i svježe. A onda je i ona padala, padala je u mrak, crn i dubok mrak -
Ali evo opet snijega - bijel je i gostoljubiv, a svjetlo probija teške zastore
poput oštra mača i netko je diže, ziba na mekanim rukama. “Zvat ću je Ursula”,
reče Sylvie. “Što ti misliš?”
“Sviđa mi se”, reče Hugh. Lice mu se pomoli u vidokrugu. Dotjeran brk i
zalisci, dobrohotne zelene oči. “Dobro došla, medvjediću”, reče.

321
Kraj početka

322
“Dobro došla, medvjediću.” Njezin otac. Imala je njegove oči.
Hugh se, prema tradiciji, šetkao amo-tamo dugim Voyseyjevim sagom u
hodniku na katu, nije imao pristup u samo središte zbivanja. Nije bio siguran
što se točno događa iza vrata i bio je itekako zahvalan što ne mora poznavati
tehničke pojedinosti porođaja. Sylvieni su krici upućivali na mučenje, ako ne i
pravo klanje. Žene su nevjerojatno hrabre, mislio je Hugh. Pušio je cigaretu za
cigaretom da obuzda bilo kakvu nemuževnu gadljivost.
Bestrastni duboki tonovi doktora Fellowesa djelomice su ga uspokojavali,
no njima je, nažalost, kontrapunkt davalo sudoperkino histerično keltsko
blebetanje. Gdje je gospođa Glover? U ovakvu času kuharica može biti od
velike pomoći. U njegovoj je rodnoj kući u Hampsteadu kuharica u kriznim
trenutcima uvijek bila mrtva-hladna.
U neko se doba čula poveća strka, znak velike pobjede ili velika poraza u
bitki iza vrata spavaće sobe. Hugh se nije usuđivao ući bez poziva, a nisu ga ni
zvali. Naposljetku doktor Fellowes širom otvori vrata rađaonice i objavi:
“Imate krasnu i krepku kćerkicu. Zamalo je umrla”, doda kao da se naknadno
sjetio.
Hvala Bogu, mislio je Hugh, da se uspio vratiti u Lisjak prije nego što je
snijeg zatrpao ceste. Sa sobom je brodom preko La Manchea kući dovukao
sestru, poput mačke nakon duge noći u lumperaju. Na ruci mu je ostao prilično
bolan ugriz i pitao se gdje mu je sestra stekla tu divljačku crtu. Kod dadilje
Mills u dječjoj sobi u Hampsteadu sigurno nije.
Izzie je i dalje nosila lažni vjenčani prsten, baštinu sramotnog tjedna koji
je s ljubavnikom provela u pariškom hotelu, iako Hugh nije vjerovao da
Francuzi, nemoralan narod, mare za takve sitnice.
Na kontinent je otputovala u kratkim suknjama i s tvrdim slamnatim
šeširićem (majka mu je dala potanki opis, kao da je Izzie kakva kriminalka), no
vratila se u Worthovoj večernjoj haljini (što mu je često ponavljala, kao da bi to
njega moglo impresionirati). Bilo je posve jasno i da ju je pokvarenjak i prije
bijega već duže vrijeme iskorištavao jer se, bila Worthova ili ne, haljina
napinjala po šavovima.
Hugh je odbjeglu sestru naposljetku ukebao u Hôtel d’Alsaceu u četvrti St
Germain: izopačen endroit, smatrao je Hugh, ondje je preminuo Oscar Wilde,
ne moraš ništa drugo znati da ti odmah bude jasno kakvo je to mjesto.
Bilo je nedoličnog natezanja, ne samo s Izzie, nego i s bitangom iz čijeg ju
je naručja iščupao prije nego što će je, unatoč dreci i otimanju, utrpati u

323
elegantan Renaultov taksi s dvojim vratima kojemu je platio da čeka pred
hotelom. Hugh je mislio da bi bilo lijepo imati automobil. Bi li si ga sa svojom
plaćom mogao priuštiti? Bi li ga mogao naučiti voziti? Valjda nije bogzna kako
teško.
Na brodu su jeli sasvim ukusnu srednje pečenu francusku janjetinu i Izzie
je tražila šampanjac, a on je popustio jer ga je cijela priča s bijegom odveć
izmorila da bi se upuštao u novu svađu. Bio je u napasti da je baci preko
ograde, u tamnosive vode La Manchea.
Iz Calaisa je brzojavio majci Adelaide i izvijestio je o Izzienoj nesreći jer je
mislio da je najpametnije da je pripremi prije nego što joj najmlađa kći dođe na
oči, u stanju koje je svima bilo bjelodano.
Susjedi na večeri na brodu pretpostavili su da su bračni par i Izzie je
dobila mnogo ljupkih komplimenata na račun predstojećeg majčinstva. Hugh
je zaključio kako je bolje da ti neznanci misle tako, koliko god to grozno bilo,
nego da doznaju istinu. Stoga je tijekom cijele plovidbe silom prilika
sudjelovao u besmislenoj lakrdiji u kojoj je morao zanijekati postojanje vlastite
žene i djece i pretvarati se da mu je Izzie djetinja nevjesta. Praktički se sam
prometnuo u zlikovca koji je zaveo još takoreći balavu djevojku (možda je
pritom zaboravio da mu je vlastita supruga imala samo sedamnaest godina
kad ju je zaprosio).
Izzie se, naravno, radosno bacila u tu opsjenu pa je Hugha iz osvete
nastojala dovesti u što neugodniju situaciju i oslovljavala ga s mon cher mari i
sličnim iritantnim umiljavanjima.
“Imate baš krasnu suprugu”, zahihotao se neki muškarac, Belgijanac, kad
je Hugh izišao na zrak na palubu i priuštio si cigaretu poslije večere. “Još je
takoreći u pelenama, a uskoro će postati majka. Tako je najbolje - kad ih
uhvatite mlade - možete ih oblikovati kako vi hoćete.”
“Odlično govorite engleski, gospodine”, rekao je Hugh, bacio opušak
cigarete u more i otišao. Čovjeku s manje dostojanstva proradile bi šake. Silom
prilika potukao bi se za čast domovine, no ne pada mu na pamet da se tuče za
okaljanu čast svoje povodljive sestre. (Iako bi nedvojbeno bilo lijepo da ženu
možeš oblikovati točno prema vlastitim potrebama, poput odijela koja šije po
mjeri kod krojača u Jermyn Streetu.)
Mučio se da nađe prave riječi za brzojav majci i naposljetku se odlučio za:
BIT ĆU U HAMPSTEADU DO PODNEVA STOP ISOBEL JE SA MNOM STOP
NOSEĆA JE STOP. Poruka je bila prilično gola i možda je trebao potrošiti više
novca na koji prilog da ga ublaži. Primjerice “nažalost”. Brzojav je (nažalost)
djelovao suprotno od željenog učinka i kad su se iskrcali u Doveru, čekao ga je
odgovor. NE DOVODI MI JE U KUĆU NI PO KOJU CIJENU STOP, a taj je završni
stop nosio olovno breme izvjesnosti koja nije trpjela prigovor. Tako je Hugh

324
ostao prilično zbunjen po pitanju što s Izzie. Kako god izgledala, još je i sama
bila dijete, imala je samo šesnaest godina, nije ju mogao ostaviti na ulici. U želji
da se što prije vrati u Lisjak, naposljetku ju je poveo sa sobom.
Kad su napokon stigli, sleđeni poput snjegovića, u ponoć mu je vrata
otvorila izbezumljena Bridget i rekla: “Joj, a ja sam se nadala da je liječnik.”
Njegovo treće dijete samo što nije došlo na svijet. Došla, nježno pomisli i
zagleda se u sićušno zgužvano lišce. Hugh je zapravo volio bebe.

“Ali što ćemo s njom?” uzrujavala se Sylvie. “Pod mojim krovom neće roditi.”
“Našim krovom.”
“Morat će ga se odreći.”
“Dijete nam je dio obitelji”, rekao je Hugh. “U žilama mu teče ista krv kao i
mojoj djeci.”
“Našoj djeci.”
“Reći ćemo da je posvojče”, rekao je Hugh. “Rođak koji je ostao siroče.
Ljudi neće ništa pitati, ta zašto bi?”
Na kraju se dijete ipak rodilo pod krovom Lisjaka, dečko, a kad ga je Sylvie
vidjela, nije ga mogla tek tako odbaciti. “Zapravo je presladak mališan”, rekla
je. Sylvie su sve bebe bile preslatke.
Izzie do kraja trudnoće nije smjela dalje od vrta. Drže je u zatvoru, rekla je,
“kao grofa Monte Crista”. Dijete je predala drugima čim se rodilo i više za nj
nije pokazivala nikakvo zanimanje, kao da je sve zajedno - trudnoća, babinje -
iritantna zadaća na koju su je prisilili, a sad je obavila svoje i može slobodno
dići sidro. Nakon što se tjedan dana izležavala u krevetu dok ju je mrzovoljna
Bridget dvorila, ukrcali su je u vlak za Hampstead, odakle su je pak otpremili u
školu za dame u Lausannei.
Hugh je imao pravo, nitko nije postavljao nikakva pitanja oko iznenadne
pojave tog djeteta viška. Gospođa Glover i Bridget morale su prisegnuti da će
čuvati tajnu, a prisegu je, bez Sylviena znanja, podmazala gotovina. Hugh je
znao koliko novac vrijedi, ta ipak je bio bankar. A u profesionalnu su se
diskreciju doktora Fellowesa valjda mogli pouzdati.
“Roland”, reče Sylvie. “To mi se ime oduvijek sviđalo. Pjesan o Rolandu -
bio je francuski vitez.”
“Pretpostavljam da je poginuo u bitki?” reče Hugh.
“Ta nije li tako s većinom vitezova?”

Srebrni joj se zeko vrtio i blistao pred očima. Na bukvi je lišće plesalo, vrt je
pupao, cvao i rodio plodovima da ona nije morala prstom maknuti. Nina-nana,
mala beba spava, pjevušila joj je Sylvie. Beba će pasti, zipka skupa s njom.

325
Ursulu ta prijetnja nije obeshrabrila, grabila je dalje svojim malim, ali
neustrašivim putom uz svog druga Rolanda.
Bio je milo dijete i Sylvie je trebalo duže vremena dok nije primijetila kako
mu “fali daska u glavi”, kako je rekla Hughu kad se jedne večeri vratio kući
poslije naporna dana u banci. Znao je da nema smisla Sylvie spominjati te
financijske probleme, no katkad je maštao kako bi bilo da se vraća kući supruzi
koju silno zanimaju poslovne knjige i bilance stanja, rast cijene čaja, kolebljivo
tržište vune. Supruzi “oblikovanoj” prema njegovim potrebama, a ne lijepoj,
pametnoj i pomalo zlovoljnoj ženi s kojom je u braku.
Zatvorio se u jazbinu i sjeo za radni stol s velikim viskijem i malenom
cigarom u nadi da će ga ostaviti na miru. Uzalud: Sylvie uđe kao vjetar i sjedne
mu prekoputa, poput stranke koja u banci traži zajam i reče: “Mislim da je
Izzieno dijete možda zaostalo.” Dotad je uvijek bio Roland, no sad kad ispada
da s njim nešto nije u redu, opet je Izzien.
Hugh je njezino mišljenje odbacio, no kako je vrijeme išlo, nije bilo dvojbe
da Roland ne napreduje kao ostali. Učio je polako i kod njega očito nije bilo
prirodne dječje znatiželje za svijet. Mogao si ga posjesti na prostirku ispred
kamina s krpenom knjigom ili kompletom drvenih kocki i on bi pola sata
poslije još ondje sjedio i sav sretan zurio u vatru (od koje su djeca bila dobro
zaštićena) ili mačku Kraljičicu koja je sjedila kraj njega i bavila se svojom
toaletom (od nje djeca baš i nisu bila zaštićena, a bila je itekako sklona
zloćudnim ispadima). Rolandu si mogao zadati bilo kakvu jednostavnu zadaću
i drage je volje naveliko donosio i nosio stvari djevojčicama i Bridget, a čak ga
je i gospođa Glover znala slati po sitnice, vreću šećera iz smočnice ili drvenu
kuhaču iz ćupa. Bilo je malo vjerojatno da će pohađati Hughovu negdašnju
školu ili se upisati na njegov koledž, a Hughu se dječak zbog toga nekako još
više omilio.
“Možda bismo mu trebali nabaviti psa”, predložio je. “Pas je dječaku uvijek
najbolji poticaj.” Stigao je Noštromo, krupna i prijateljski raspoložena životinja
sklona čuvati i štititi druge i smjesta je razabrao da su mu povjerili važnu
zadaću.
Mali je bar krotak, mislio je Hugh, za razliku od njegove nesretne majke, ili
pak njegove vlastite starije djece koja su se neprestano svađala. Ursula je,
naravno, bila drukčija od svih. Bila je pozorna, kao da onim zelenim očicama
koje su bile i njegove i njezine hoće upiti cijeli svijet. Zapravo je ulijevala
nelagodu.

326
Gospodin Winton štafelaj je postavio tako da gleda prema moru. Zasad je bio
prilično zadovoljan radom - plavim, zelenim i bijelim tonovima - i gustim
smeđima - cornwallskog priobalja. Nekoliko je prolaznika zastalo na putu
preko pješčane plaže da promotre sliku u radu. Nadao se pohvalama, ali
uzalud.
Obzorom je klizila malena flota sportskih jedrilica bijelih jedara, gospodin
Winton je pretpostavljao da se utrkuju. Nanese malo cinkova bjelila na vlastiti
naslikani obzor i odstupi da se podivi učinku. Gospodin Winton vidio je jahte,
drugi bi možda vidjeli mrlje bijele boje. Zgodan bi im kontrast bile figure na
obali. One dvije djevojčice koje marno grade dvorac od pijeska bile bi savršene.
Gricne vršak kista dok je zurio u platno. Kako da to najbolje izvede, pitao se.

Dvorac od pijeska predložila je Ursula. Trebaju sagraditi najbolji dvorac od

pijeska svih vremena. Tako je živo prikazala tu pješčanu utvrdu - obrambene
jarke i tornjiće i bedeme - da je Pamela gotovo već vidjela srednjovjekovne
gospe s velovima kako mašu vitezovima dok na konjima klopoću preko
pokretnog mosta (u tu će svrhu potražiti komad naplavljena drva). Na zadatak
su prionule svim silama, iako su još bile u fazi teške inženjerije i kopale
dvostruki obrambeni jarak koji će se u dogledno vrijeme, kad dođe plima,
napuniti morskom vodom da spomenute gospe s velovima zaštiti od nasilne
opsade (u koju će se nužno upustiti netko poput Mauricea). Svoga su
prepokornoga posilnog Rolanda poslale da duž plaže traži ukrasne kamenčiće
i nezaobilazni pokretni most.
Bile su podalje na plaži od Sylvie i Bridget, koje su se udubile svaka u svoju
knjigu dok je novorođenče Edward - Teddy - spavao na deki na pijesku pod
zaštitom suncobrana. Maurice je kopao u lokvama među stijenama na drugom
kraju plaže. Stekao je nove drugove, grube mjesne dječake s kojima je išao na
plivanje i veranje po liticama. Mauriceu su dječaci bili samo dječaci. Još ih nije
naučio ocjenjivati prema naglasku i društvenom položaju.
Maurice je imao neku neuništivu crtu i za nj se nitko nikad nije brinuo,
ponajmanje vlastita majka.
Noštroma su, nažalost, ostavili kod Coleovih.
Prema starodrevnom običaju, pijesak iz jarka nabacale su na humak u
središtu, kao građevni materijal za buduću tvrđavu. Obje su se djevojčice već
zajapurile i oznojile od napora pa su malo uzmaknule i zagledale se u tu
bezobličnu gomilu. Pamela više baš i nije bila tako sigurna u tornjiće i bedeme,
a gospe s velovima činile su se još manje vjerojatnima. Humak je Ursulu na
nešto podsjećao, ali na što? Na nešto poznato, ali maglovito i neodredivo, puki
obris u mozgu. Bila je sklona takvim osjetima, kao da nešto cima kakvu
nevoljku uspomenu iz njezina skrovišta. Pretpostavljala je da je svima tako.

327
 Onda je taj osjećaj ustupio mjesto strahu, a i srhu uzbuđenja kakav te
prožme kad je na pomolu grmljavinsko nevrijeme ili s mora prema obali
nadolazi magla. Pogibao može biti bilo gdje, u oblacima, u valovima, malenim
jedrilicama na obzoru, muškarcu koji slika za štafelajem. Odlučno otklipše do
Sylvie da joj povjeri svoje strahove pa da je ona primiri.
Ursula je bila neobično dijete, puno uznemirujućih misli, smatrala je
Sylvie. Vječno je odgovarala na Ursulina tjeskobna pitanja - Što bismo učinili da
se kuća zapali? U sudaru vlaka? Da rijeka poplavi? Sylvie je ustanovila da će te
strahove bolje utišati praktičnim savjetima nego da ih odbaci kao nevjerojatne.
(Ta mila, pokupili bismo svoje stvari i popeli se na krov dok voda ne opadne.)
Pamela je dotle stoički nastavila kopati jarak. Gospodina Wintona potpuno
je zaokupio precizni rad kistom koji je tražio Pamelin šešir sa širokim obodom.
Kakva sretna podudarnost da su te dvije curice odlučile dvorac sagraditi baš
usred njegove kompozicije. Mislio je da bi je mogao nazvati Kopačice. Ili
Kopačice u pijesku.
Sylvie je zadrijemala nad Tajnim agentom i nije joj bilo drago što je bude.
“Što je?” upita. Baci pogled niz plažu i ugleda Pamelu kako marljivo kopa.
Dreka i divlji krici u daljini upućivali su na Mauricea.
“Gdje je Roland?” upita.
“Roland?” reče Ursula i ogleda se u potrazi za njihovim dragovoljnim
robom, no nije ga nigdje vidjela. “Traži pokretni most.” Sylvie je sad već ustala
i pogledom tjeskobno lutala po plaži.
“Što?”
“Pokretni most”, ponovi Ursula.

Zaključili su da je u moru ugledao komad drva i poslušno ugazio da ga pokupi.

Nije imao nikakvu pravu predodžbu o opasnosti i, naravno, nije znao plivati.
Da je Noštromo bio na straži, zaplivao bi u valove ne mareći ni za kakvu
pogibao i Rolanda dovukao natrag. U njegovoj odsutnosti, Archibald Winton,
akvarelist-amater iz Birminghama, kako su ga opisale mjesne novine, pokušao
je spasiti dijete (četverogodišnjeg Rolanda Todda, na odmoru s obitelji). Bacio je
kist, zaplivao u more i dječaka izvukao iz vode, no nažalost, uzalud. Članak je
bio uredno izrezan i u Birminghamu se čuvao kao dokaz važnosti. Do kraja
nevelikoga novinskog stupca gospodin Winton postao je i junak i slikar.
Maštao je kako skromno govori; “Ma to nije bilo ništa”, a - naravno - i nije bilo
ništa jer nije nikoga spasio.
Ursula je gledala kako gospodin Winton gazi natrag kroz valove s
Rolandovim mlitavim tjelešcem na rukama. Pamela i Ursula mislile su da
nastupa oseka, no dolazila je plima i već je punila jarak i zapljuskivala pješčani
humak koji će uskoro zauvijek nestati. Mimo njih kotrljao se obruč bez

328
vlasnika, tjerao ga je povjetarac. Ursula se zagledala prema pučini dok su iza
nje na plaži razni neznanci pokušavali oživiti Rolanda. Pamela joj se pridružila
i držale su se za ruke. Valovi su počeli oplahivati pijesak i pokrili im stopala. Da
se bar nisu onako zagrijale za dvorac, mislila je Ursula. A činilo se da je to tako
dobra zamisao.

*
“Žao mi je zbog vašega maloga, milostiva gospođo Todd”, promumlja George
Glover. Dodirne nevidljivu kapu na glavi. Sylvie je organizirala ekspediciju da
vide žetvu. Moraju se trgnuti iz te drvene žalosti, rekla je. Naravno, ljeto im se
nakon Rolandova utapanja stužilo. Činilo se da je Roland u odsutnosti veći
nego kad je bio prisutan.
“Tvoj mali?” promrmlja Izzie kad su Georgea Glovera pustile da ide dalje
svojim poslom. Stigla je netom prije Rolandova sprovoda, u pomodnoj crnini, i
plakala nad Rolandovim malenim lijesom: “Maleni moj, maleni moj.”
“Bio je moj mali”, žestoko reče Sylvie. “Da se nisi usudila reći da je bio
tvoj”, iako je s osjećajem krivnje znala da za Rolandom žali manje nego što bi
žalila za svojim djetetom. No valjda je to prirodno? Sad kad ga više nema, svi
su ga svojatali. (I gospođa Glover i Bridget skromno bi ga prisvojile da je njih
itko slušao.)
Hugha je gubitak “mališana” teško pogodio, no znao je da zbog vlastite
obitelji ne smije posustati.
Izzie se zadržala, na Sylvieno nezadovoljstvo. Imala je dvadeset godina,
“zaglavila” je kod kuće i čekala da je zasad nepoznati suprug oslobodi iz
Adelaideinih “pandži”. U Hampsteadu se Rolandovo ime nije smjelo
spominjati, a sad je Adelaide njegovu smrt proglasila “blagoslovom”. Hughu je
bilo žao sestre, dok je pak Sylvie diljem kraja tražila za ženidbu poželjna
zemljoposjednika s dovoljno tupoglava strpljenja da podnese Izzie.

Po teškoj su jari pješačile preko polja, penjale se prijelazima preko ograda,

gacale kroz potoke. Sylvie je bebu šalom privezala uza se. Beba je bila teško
breme, iako možda ne tako teško kao košara za piknik koju je vukla Bridget.
Noštromo je poslušno hodao uz njih, on nije bio pas koji bi trčao naprijed,
radije se držao začelja. Još je bio zbunjen zbog Rolandova nestanka i pazio je
da nikoga drugoga ne izgubi. Izzie je zaostajala, svaki tračak prvotnog žara za
pastoralni izlet odavno je splasnuo. Noštromo je davao sve od sebe da je
požuri.
Putovanje je prošlo u zlovolji, a ni piknik nakon njega nije ispao bolje jer
se ispostavilo da je Bridget zaboravila spakirati sendviče. “Ta kako si to samo

329
uspjela?” srdito je rekla Sylvie i tako su morale pojesti pitu sa svinjetinom koju
je gospođa Glover namijenila Georgeu. (“Za Boga miloga, nemojte joj reći”,
rekla je Sylvie.) Pamela se ogrebla na kupinovu grmu, Ursula je pala u koprive.
Čak je i obično veseli Teddy kuhao od vrućine pa je bio nemiran.

*
George je donio dva sićušna mlada kunića da ih vide i rekao: “Biste li ih željeli
ponijeti kući?” a Sylvie je odbrusila: “Ne, hvala, George. Ili će uginuti, ili će se
razmnožiti, a ni jedno ni drugo ne bi bila neka sreća.” Pamela je bila očajna i
morali su joj obećati mačića. (Na Pamelino iznenađenje, obećanje su održali i
na majuru Dvora doista nabavili mačića. Nakon tjedan dana dobio je šklopac i
uginuo. Održali su pravi sprovod. “Ja sam ukleta”, nesvojstveno je
melodramatično objavila Pamela.)
“Onaj je orač veoma pristao, ne?” rekla je Izzie, a Sylvie je rekla: “Nemoj. Ni
za živu glavu. Nemoj”, a Izzie je rekla: “Nemam pojma što hoćeš reći.”
Popodne nije osvježilo i na kraju im nije bilo druge nego da se upute kući
po istoj vrućini po kojoj su i doputovale. Već sva jadna zbog kunića, Pamela je
stala na trn, a Ursulu je grana opalila po licu. Teddy je plakao, Izzie je psovala,
Sylvie je rigala vatru, a Bridget je rekla da bi se najradije utopila u prvom
potoku da to nije smrtni grijeh.
“Gle ti njih”, smiješio se Hugh u znak pozdrava kad su doteturale kući.
“Kako se zlatite od sunca.”
“Joj, daj, molim te”, reče Sylvie i samo prođe mimo njega. “Idem gore
prileći.”

“Mislim da će večeras biti grmljavine”, reče Hugh. I bilo je. Ursula je imala lak
san pa se probudila. Sklizne iz kreveta i otapka do tavanskog prozora, stane na
stolicu da vidi van.
Grmljavina je u daljini tutnjala poput topovske paljbe. Purpurno i
zlokobno nabreklo nebo iznenada raskole rašlje munje. Načas obasjaju lisicu
koja se zgurila nad nekim sitnim plijenom na travnjaku, kao da ju je uhvatila
fotografova bljeskalica.
Ursula je zaboravila brojiti pa je prasak groma, takoreći nad glavom,
uhvati na prepad.
Tako zvuči rat, pomisli ona.

330
Ursula smjesta prijeđe na stvar. Bridget je rezala luk za kuhinjskim stolom i
već je bila pripravna na suze. Ursula sjedne kraj nje i reče: “Bila sam u selu.”
“O”, reče Bridget, taj je podatak nije ni najmanje zanimao.
“Kupovala sam slatkiše”, reče Ursula. “U dućanu sa slatkišima.”
“Zbilja?” reče Bridget. “Slatkiši u dućanu sa slatkišima? Tko bi rekao.”
Dućan je držao štošta osim slatkiša, no druge stvari djeci iz Lisjaka nisu ništa
značile.
“Vidjela sam Clarencea.”
“Clarencea?” reče Bridget. Na spomen svoga ljubljenoga prestane rezati.
“Kupovao je slatkiše”, reče Ursula. “Prugaste peperminte”, doda
vjerodostojnosti radi, pa reče: “Poznaješ Molly Lester?”
“Poznajem,” oprezno reče Bridget, “ona radi u dućanu.”
“Znaš, Clarence ju je ljubio.”
Bridget ustane sa stolca, još s nožem u ruci. “Ljubio? Zašto bi Clarence
ljubio Molly Lester?”
“To je rekla i Molly Lester! Rekla je: ‘Zašto ljubiš mene, Clarence Dodds,
kad svi znaju da si zaručen s onom sluškinjom koja radi u Lisjaku?’”
Bridget je bila vična melodramama i petparačkim krimićima. Čekala je
otkriće za koje je znala da slijedi.
Ursula ga je i dala. “A Clarence je rekao: ‘O, misliš Bridget. Ona mi ništa ne
znači. Prava je rugoba. Samo je vučem za nos.’” Ursula je u ranoj dobi već bila
napredna čitateljica i također je čitala Bridgetine romane pa je tako naučila
jezik ljubica.
Nož padne na pod s demonskim krikom. Irske su psovke pljuštale šakom i
kapom. “Gad”, reče Bridget.
“Podli zlikovac”, složi se Ursula.
Bridget je zaručnički prsten, maleni prsten s umetnutim kamenjem
(“dranguliju”) vratila Sylvie. Clarenceove nevine prosvjede nitko nije slušao.

“Mogla bi poći u London s gospođom Glover”, Sylvie reče Bridget. “Znaš, za

proslavu potpisivanja primirja. Mislim da su uveli kasne vlakove.”
Gospođa Glover rekla je da ne kani ni blizu prijestolnice zbog gripe, a
Bridget je rekla kako se toplo nada da će Clarence otići, ponajbolje s Molly
Lester, pa će oboje dobiti Španjolku i umrijeti.
Molly Lester, koja s Clarenceom nikad nije progovorila ni riječ više od
nevinoga “Dobro jutro, gospodine, izvolite?” bila je na malenoj uličnoj proslavi
u selu, no Clarence je doista otišao u London s dvojicom prijatelja i doista je
umro.

331
 “No bar nitko nikoga nije gurnuo niza stube”, reče Ursula.
“Što ti pak to znači?” reče Sylvie.
“Ne znam”, reče Ursula. Doista nije znala.
Sama je sebi stvarala pomutnju. Neprestance je sanjala kako leti i pada.
Kad bi stala na stolicu da pogleda kroz prozor njihove sobe, katkad bi osjetila
potrebu da se uspentra van i baci. Ne bi pala na tlo i rastepla se kao prezrela
jabuka, nego je bila sigurna da bi je nešto uhvatilo. (Ali što, pitala se.) Ustezala
se provjeriti tu teoriju, za razliku od Pameline sirote malene dame u krinolini
koju je kroz taj isti prozor iz dosade bacio pakosni Maurice jednoga zimskoga
predvečerja.
Kad ga je čula kako se približava hodnikom - što su glasno nagovijestili
indijanski ratni poklici - Ursula je svoju najdražu kraljicu Solange, pletaću
lutku, brže-bolje tutnula pod jastuk, gdje je ostala na sigurnome u svom
skloništu dok se nesretna dama u krinolini u defenestraciji razmrskala na
crepovlju. “Samo sam htio vidjeti što će se dogoditi” poslije je Maurice cvilio
Sylvie. “E, pa sada znaš”, rekla je ona. Prema Pamelinoj je histeričnoj reakciji
na taj izgred bila nemalo netrpeljiva. “Usred rata smo”, rekla joj je. “Razbijeni
ukras nije najgora katastrofa.” Pameli je bome bio.
Da je Ursula Mauriceu dopustila da se domogne malene pletaće lutke od
neslomljiva drva, dama u krinolini bi se spasila.
Noštromo, koji će uskoro uginuti od štenećaka, te se noći uvukao u sobu i
suosjećajno položio tešku šapu na Pamelin pokrivač, a onda je uz stenjanje
zaspao na prostirci između njihovih kreveta.
Sutradan je Sylvie, koju je zbog bešćutnosti prema djeci zapekla savjest, s
majura Dvora dobavila još jednog mačića. Na majuru je mačića uvijek bilo
napretek, a u okolici su funkcionirali kao svojevrsno platežno sredstvo jer su
ih roditelji trampili za svakovrsne emocionalne boli ili postignuća - izgubljene
lutke, položene ispite.
Iako je Noštromo dao sve od sebe i skrbnički bdio nad mačićem, kod njih
je proveo samo tjedan dana kad je Maurice na nj nagazio u žestokoj igri rata s
Coleovim dečkima. Sylvie je hitro pokupila tjelešce i predala ga Bridget da ga
odnese ne bi li njegove samrtne muke prošle negdje u pozadini.
“Dogodilo se slučajno!” derao se Maurice. “Nisam vidio glupu beštiju!”
Sylvie ga je pljusnula pa se rasplakao. Bilo ga je grozno vidjeti tako svog izvan
sebe, stvarno je bilo slučajno i Ursula ga je htjela tješiti, no na to je samo
pobjesnio, a Pamela je, naravno, prešla preko svih civilizacijskih načela i
pokušavala Mauriceu počupati svu kosu s glave. Coleovi su dečki davno
zbrisali kući, gdje je staloženost bila dio kućnog reda.
Katkad je bilo teže promijeniti prošlost nego budućnost.

332
 *
“Glavobolje”, reče Sylvie.
“Ja sam psihijatar”, Sylvie je rekao doktor Kellet. “A ne neurolog.”
“I snovi i noćne more”, mamila je Sylvie.
Ursula pomisli kako ta soba nekako smiruje. Hrastova oplata, rasplamsala
vatra, debeli sag s crveno-plavim uzorkom, kožnati naslonjači, pa čak i
nesvakidašnji čajnik - sve joj je bilo nekako poznato.
“Snovi?” reče doktor Kellet, uredno je zagrizao mamac.
“Da”, reče Sylvie. “I mjesečarenje.”
“Zar mjesečarim?” iznenađeno upita Ursula.
“I neprestano ima nekakav déjà vu”, reče Sylvie, a riječi je izgovorila s
dozom gnušanja.
“Doista?” reče doktor Kellet i posegne za raskošnom lulom od morske
pjene i istrese pepeo na rešetku kamina. Glava lule bila je u obliku Turčinove
glave i nekako bliska, poput staroga kućnog ljubimca.
“O,” reče Ursula, “ja sam ovdje već bila!”
“Vidite!” pobjedonosno reče Sylvie.
“Hm...” zamišljeno reče doktor Kellet. Okrene se Ursuli i izravno joj se
obrati. “Jesi li čula za reinkarnaciju?”
“O, jesam, svakako”, oduševljeno reče Ursula.
“Ja sam sigurna da nije” reče Sylvie. “Je li to katoličko učenje? A što je
ono?” upita, pozornost joj odvrati nesvakidašnji čajnik.
“To je samovar, iz Rusije”, reče doktor Kellet. “Iako nisam Rus, daleko od
toga, iz Maidstonea sam, no posjetio sam Sankt Peterburg prije Revolucije.”
Ursuli reče: “Bi li mi što nacrtala?” i prema njoj gurne olovku i papir, “Jeste li za
čaj?” upita on Sylvie, koja je još zurila u samovar. Ona odbije, nepovjerljiva
prema bilo kakvu uvarku koji nije iz porculanskog čajnika.
Ursula dovrši crtež i preda ga na ocjenu.
“Što je to?” upita Sylvie, virila je Ursuli preko ramena. “Nekakav prsten, ili
kolut? Kruna?”
“Ne,” reče doktor Kellet, “to je zmija s vlastitim repom u ustima.” Kimne u
znak odobravanja i reče Sylvie: “Riječ je o simbolu kružnosti univerzuma.
Vrijeme je umjetna tvorevina, u stvarnosti sve teče, nema ni prošlosti ni
sadašnjosti, postoji samo ovaj trenutak.”
“Kako aforistično”, kruto reče Sylvie.
Doktor Kellet spoji vrhove prstiju pa na njih nasloni bradu. “Znaš,” reče
Ursuli, “mislim da ćemo se sjajno slagati. Jesi li za keks?”

333
Jedna ju je stvar zbunjivala. Na pomoćnom stoliću nije bilo fotografije Guya,
koji je pao kod Arrasa, u bijelome kriketskom dresu. Nehotice – to je pitanje
potezalo toliko drugih pitanja - reče doktoru Kelletu: “Gdje je Guyeva
fotografija?”, a doktor Kellet reče: “Tko je Guy?”
Očito se čak ni u nepostojanost vremena nisi mogao pouzdati.

*
“Običan Austin”, Izzie će. “Tourer za otvorenu cestu - ali ima četvora vrata - no
daleko od toga da je skup kao Bentley, za boga miloga, doslovno je vozilo za
raju u usporedbi s tvojim luksuzom, Hugh.”
“Sigurno na kredit” reče Hugh. “Ni govora, plaćen odjedanput, gotovinski.
Imam nakladnika, imam novca, Hugh. Za mene se više ne moraš brinuti.”
Dok su se svi divili vozilu boje zrele višnje (ili nisu, u slučaju Hugha i
Sylvie), Millie reče: “Moram ići, večeras imam plesnu priredbu. Hvala vam na
krasnom čaju, gospođo Todd.”
“Dođi, ja ću te otpratiti”, reče Ursula.
Na povratku kući izbjegla je utabani prečac na kraju vrta i došla
zaobilaznim putom, izmaknuvši se Izzie koja je odjurila svojim autom. Izzie
nemarno digne ruku u znak pozdrava.
“Tko je to bio?” upita Benjamin Cole, biciklom se zabio u živicu da ga
Austin ne ubije. Ursuli srce posrne i poskoči i prebaci se kad ga ugleda.
Predmet njezine ljubavi! Zaobilaznim je putom pošla u malo vjerojatnoj nadi
da bi mogla upriličiti “slučajan” susret s Benjaminom Coleom. I evo ga! Kakva
sreća.

“Izgubili su mi loptu”, neutješno je rekao Teddy kad se vratila u blagovaonicu.

“Znam”, rekla je Ursula. “Možemo je poslije potražiti.”
“Hej, sva si rumena i zajapurena”, reče on. “Nešto se dogodilo?”
Je li se što dogodilo, mislila je ona. Je li se što dogodilo? Samo me poljubio
najzgodniji momak na cijelom svijetu, i to na moj šesnaesti rođendan. Otpratio
ju je natrag, gurao je bicikl, i u neko su im se doba ruke dodirnule, lica
porumenjela (živa poezija) i on je rekao: “Znaš da mi se zbilja sviđaš, Ursula” i
onda je na licu mjesta, pred njezinim dvorišnim vratima (gdje svatko vidi),
naslonio bicikl na zid i privukao je k sebi. Pa taj poljubac! Sladak i dug i mnogo
ljepši nego što je očekivala, iako se poslije doista osjećala - pa da... zajapureno.
Benjamin također, pa su se odmaknuli jedno od drugoga, blago u šoku.

334
 “Uf”, rekao je on. “Nikad prije nisam poljubio curu, nisam imao pojma da bi
moglo biti tako... uzbudljivo.” Zatresao je glavom kao pas, kao da se samom
sebi čudi kako nema riječi.
To će joj, mislila je Ursula, ostati najbolji trenutak u životu, ma što joj se
drugo ikad dogodilo. Pretpostavljala je da bi se još ljubili, no u tom su se
trenutku iza okuke staze pojavila krparova kola i krparov je gotovo
nerazumljiv sirenski jauk Staaarekrpeželjezoooooooo omeo njihovu
novorođenu romansu.
“Ne, nije se ništa dogodilo”, rekla je Teddyju. “Pozdravljala sam se s Izzie.
Nisi vidio njezin auto. Svidio bi ti se.”
Teddy slegne ramenima i gurne Augustove avanture sa stola i na pod. “Ovo
je zbilja budalaština na kvadrat”, reče.
Ursula uzme napola ispijenu čašu šampanjca kojoj je rub uresio crveni ruž
i polovicu izlije u običnu čašu koju preda Teddyju. “Živjeli”, reče. Kucnu se
čašama pa ih iskape.
“Sretan rođendan”, reče Teddy.

*
Kako divno živim ja!
Glava sred zrelih jabuka;
S loze grozdovi sočni
U usta vino toče mi...

“Što to čitaš?” sumnjičavo upita Sylvie.

“Marvella.”
Sylvie joj uzme knjigu i pomno pregleda stihove. “Prilično je bujan”,
zaključi.
“‘Bujan’ - kako to može biti zamjerka?” Ursula se nasmije i zagrize jabuku.
“Daj ne budi starmala”, uzdahne Sylvie. “Djevojkama to ne pristaje. Što ćeš
izabrati kad se poslije praznika vratiš u školu - latinski? Grčki? Ne valjda
englesku književnost? Ne vidim svrhu.”
“Ne vidiš svrhu engleske književnosti?”
“Ne vidim svrhu proučavanja engleske književnosti. Ta valjda se nju
jednostavno čita?” Opet uzdahne. Nijedna joj kći nije bila nimalo slična. Sylvie
se načas vratila u prošlost, pod vedro londonsko nebo, mirisala je proljetno
cvijeće koje je netom osvježila kiša i čula smirujuć zveket Gablecove konjske
opreme.

335
 “Možda uzmem žive jezike. Ne znam. Nisam sigurna. Još baš i nemam neki
plan.”
“Plan?”

*
Utihnule su. U tišinu bezbrižno došeće lisica, Maurice ju je vječno pokušavao
ustrijeliti. Ili on nije tako dobar strijelac kao što misli, ili je lisica lukavija od
njega. Ursula i Sylvie bile su sklonije potonjem mišljenju. “Tako je ljupka”, reče
Sylvie. “I ima bajno kitnjast rep.” Lisica sjedne, kao pas kad čeka večeru,
netremice je gledala Sylvie. “Nemam ništa”, reče Sylvie i okrene joj prazne
dlanove da to dokaže. Ursula joj dobaci srčiku jabuke, nježno i odozdo, da ne
poplaši zvjerčicu, a lisica otkaska za njom, nespretno je uzme u gubicu pa
podvije rep i nestane. “Nema što neće pojesti”, reče Sylvie. “Kao Jimmy.”
Pojavi se Maurice i obje ih preplaši. Preko ruke je nosio napetu novu
purdeycu pa žudno reče: “Je li to bila ona prokleta lisica?”
“Biraj riječi, Maurice”, ukori ga Sylvie.
Diplomirao je i sad je bio kod kuće, čekao je početak vježbeničkog staža
kod odvjetnika i naporno se dosađivao. Mogao bi raditi na majuru Dvora,
predložila je Sylvie, ondje uvijek traže sezonske radnike. “Kao seljak u polju?”
rekao je Maurice. “Zato ste mi priuštili skupe škole?” (“Zašto smo mu priuštili
skupe škole?” rekao je Hugh.)
“Daj me uči pucati”, reče Ursula, skoči i otare suknju. “Hajde, mogu uzeti
tatinu staru pušku za pernatu divljač.”
Maurice slegne ramenima i reče: “Pa može, ali cure ne znaju pucati, to je
poznata stvar.”
“Cure su krajnje nesposobne”, složi se Ursula. “Ama baš ništa ne znaju.”
“Sad si sarkastična?”
“Zar ja?”

“Za početnika sasvim dobro” nevoljko reče Maurice. Gađali su boce na zidu,
nedaleko od šumarka. Ursula je imala mnogo više pogodaka od Mauricea.
“Sigurno nisi nikad prije pucala?”
“Što da ti kažem?” reče ona. “Ja brzo učim.”
Maurice odjedanput okrene cijev puške od zida i prema rubu šumarka i
prije nego što je Ursula stigla vidjeti u što cilja, povukao je okidač i nešto
rastavio sa životom.
“Napokon sam sredio tu nesretnu štetočinu”, pobjedonosno reče.

336
 Ursula se dade u trk, no već je izdaleka vidjela hrpicu crvenkastosmeđega
krzna. Bijeli vršak prekrasnog repa blago zatreperi, no Sylviene lisice više nije
bilo.
Sylvie je zatekla na terasi, listala je časopis. “Maurice je ustrijelio lisicu”,
reče. Sylvie zavali glavu na ležaljku od trske mireći se sa sudbinom. “To bi se
kad-tad dogodilo”, reče. Otvori oči. Svjetlucale su od suza. Ursula majku nikad
nije vidjela da plače. “Jednog ću ga dana razbaštiniti”, reče Sylvie, a pomisao na
hladnokrvnu osvetu već joj je sušila suze.
Na terasi se pojavi Pamela i upitno izvije obrve prema Ursuli, koja reče:
“Maurice je ustrijelio lisicu.”
“Nadam se da si ti ustrijelila njega”, reče Pamela. I mislila je ozbiljno.
“Možda bih otišla dočekati tatu s vlaka”, reče Ursula kad Pamela uđe u
kuću.

Zapravo nije kanila dočekati Hugha. Još se od rođendana potajice sastajala s

Benjaminom Coleom. Benom, kako ga je sad zvala. Na livadi, u šumi, na stazi.
(Bilo gdje vani, reklo bi se. “Sva sreća da imate lijepo vrijeme za žnjaranje”,
rekla je Millie, s mnogo klaunovskoga kešenja i dizanja i spuštanja obrva.)
Ursula je otkrila da je odlična lažljivica. (No nije li to oduvijek znala?)
Trebaš li što iz dućana? Ili Samo ću brati maline na stazi. Bi li bilo tako strašno
kad bi ljudi znali? “Pa ja mislim da bi me tvoja mati dala ubiti”, rekao je Ben.
(“Židov?” zamišljala je kako Sylvie kaže.)
“A i moji roditelji”, rekao je. “Premladi smo.”
“Kao Romeo i Julija”, reče Ursula. “Nesretni ljubavnici i tako to.”
“Samo što mi nećemo umrijeti zbog ljubavi”, reče Ben.
“Zar bi to bio tako loš razlog?” mudrovala je Ursula.
“Bi.”
Među njima su stvari već dobrano “uzavrele”, bilo je tu mnogo petljavih
prstiju i stenjanja (s njegove strane). Mislio je da se neće još dugo moći
“suzdržavati”, rekao je, no njoj baš i nije bilo jasno od čega bi se suzdržavao.
Ne znači li ljubav da među njima nema nikakve zadrške? Pretpostavljala je da
će se vjenčati. Bi li se morala obratiti? Postati “Židovka?”

Otišli su na livadu i legli jedno drugomu u naručje. Bilo je veoma romantično,

mislila je Ursula, samo što ju je livadna mačića škakljala, a od ivančica joj se
kihalo. Da i ne spominje kako se Ben odjedanput pomaknuo i završio na njoj,
pa joj je bilo kao da je u lijesu punom zemlje. Uhvatio ga je nekakav grč, mislila
je da bi to mogao biti nagovještaj da će umrijeti od moždanog udara pa mu
pomiluje kosu kao kakvu bolesniku i zabrinuto reče: “Je li ti dobro?”

337
 “Oprosti”, reče on. “Nisam to htio učiniti.” (Ali što je učinio?)
“Morala bih natrag”, reče Ursula. Ustanu i jedno drugo očiste od trave i
cvijeća prije nego što krenu kući.
Ursula se pitala je li promašila Hughov vlak. Ben pogleda na sat i reče: “O,
već su odavno doma.” (Hugh i gospodin Cole putovali su istim vlakom iz
Londona.) Otišli su s livade i popeli se preko poljskog prijelaza na pašnjak
stada muzara koji se protezao duž staze. Krave se još nisu vratile s mužnje.
Pomogao joj je da siđe s prijelaza i opet se poljube. Kad se razdvoje, vide
kako neki čovjek prelazi polje s druge strane, gdje se na nj nastavljao šumarak.
Išao je prema stazi - pohaban lik, možda kakva skitnica - šepao je koliko su ga
noge nosile. Osvrne se, a kad ih ugleda, uzme još brže šepati. Spotakne se o
busen trave, no brzo dođe k sebi i opet ustane, grabio je prema vratima.
“Kakav sumnjiv čovo”, nasmije se Ben. “Da mi je znati što je radio?”

“Večera je na stolu, debelo si zakasnila”, reče Sylvie. “Gdje si dosad? Gospođa

Glover je opet pripremila onu svoju groznu teletinu à la Russe.”

“Maurice je ustrijelio lisicu?” reče Teddy, a lice mu je bilo slika i prilika

razočaranja.
I tako se razvila narogušena prepirka među svima za stolom, zbog obične
ubijene lisice, mislio je Hugh. Najradije bi rekao da su lisice gamad, no nije htio
dodatno raspirivati oluju osjećaja koja se digla. Umjesto toga reče: “Molim vas,
nemojmo o tome za večerom, ovo je ionako teško probaviti.” No nisu se dali.
Nastojao se ne obazirati na njih dok se probijao kroz teleće kotlete (je li ih
gospođa Glover ikad sama kušala, pitao se). Laknulo mu je kad ih prekine
kucanje na vratima.
“A, bojniče Shawcross,” reče Hugh, “molim vas, uđite.”
“Joj, zaboga, ne želim vam smetati za stolom”, reče bojnik Shawcross,
izgledao je kao da mu je neugodno. “Samo me zanimalo je li vaš Teddy vidio
našu Nancy.”
“Nancy?” reče Teddy.
“Da”, reče bojnik Shawcross. “Nigdje je nema.”

Više se nisu sastajali u šumarku, ni na stazi, ni na livadi. Kad su našli Nancyno

tijelo, Hugh je uveo strogi redarstveni sat, a Ursulu i Bena ionako je morilo
užasnuto grizodušje. Da su se vratili kući kad su trebali, da su preko polja
prešli samo pet minuta prije umjesto da su otezali, možda bi je spasili. No kad
su oni krivudavo krenuli natrag, Nancy je već bila mrtva, ležala je u kopanji za

338
stoku na gornjem kraju polja. I tako je, baš kao i kod Romea i Julije, sve
završilo smrću. Nancy je bila žrtva njihove ljubavi.
“Jest strašno”, rekla joj je Pamela. “Ali ti nisi kriva, zašto se ponašaš kao da
jesi?”
Jer je bila. Sad je to znala.
Nešto se raskolilo, slomilo, rašlje munje rasporile su nabreklo nebo.

U listopadu je za tromjesečje otišla k Izzie na nekoliko dana. Sjedile su u

Ruskoj čajani u South Kensingtonu. “Klijentela im je silno desničarska,” reče
Izzie, “no imaju neke upravo bajne palačinke.” Bio je tu i samovar. (Je li je
potaknuo samovar, s odjecima doktora Kelleta? To bi bilo smiješno.) Dovršile
su čajanku i Izzie je rekla: “Samo sekundicu pričekaj, idem napudrati nos. Traži
račun, molim te.”
Ursula ju je strpljivo čekala da se vrati kad se na nju odjedanput obruši
strah, hitar kao grabežljiv jastreb. Strepnja od nečega nepoznatog, ali silno
prijetećeg. Išlo je na nju usred uglađenog zveckanja žličica na tanjurićima.
Ustane i prevrne stolicu. Zavrti joj se u glavi i pred licem joj se stvori maglena
koprena. Poput prašine od bombi, pomisli, no ona nikad nije doživjela
bombardiranje.
Probije se kroz koprenu, van iz Ruske čajane na Harrington Road. Dade se
u trk i samo je trčala dalje, u Brompton Road, a odatle, slijepo, u Egerton
Gardens.
Tu je već nekad prije bila. Nikad tu prije nije bila.
Uvijek je postojalo nešto tik izvan vidokruga, odmah iza ugla, nešto što
nikad neće uspjeti uloviti - nešto što je lovilo nju. Bila je i lovac i lovina. Poput
lisice. Išla je dalje i onda se preko nečeg spotaknula, pala je ravno na nos. Bol je
bio nevjerojatan. Sve je bilo puno krvi. Sjedne na pločnik i u agoniji od svega
toga brizne u plač. Nije primijetila da na ulici ikoga ima, ali tada joj sleđa neki
muški glas reče: “O, jao, kako ste se unesrećili. Dajte da vam pomognem. Taj
vam je krasni tirkizni šal sav krvav. Jesam li pogodio boju, ili je to akvamarin?
Ja se zovem Derek, Derek Oliphant.”
Glas joj je bio poznat. Glas joj je bio nepoznat. Prošlost kao da je procurila
u sadašnjost, kao da je negdje neka greška. Ili je to budućnost curila u prošlost.
Kako god okrene, bilo je kao u noćnoj mori, kao da je mračni krajolik njezine
duše izišao na vidjelo. Svijet se posuvratio. Vrijeme je razglobljeno, nema što.
Teturavo stane na noge, no nije se usudila osvrnuti. Nije marila za grozan
bol, samo je trčala dalje. Stigla je do Belgravije kad je napokon potpuno
posustala. I ovdje, pomisli. I ovdje je već prije bila. Nikad prije nije ovdje bila.
Predajem se, pomisli. Što god bilo, neka me uzme. Padne na koljena na tvrdi
pločnik i stisne se u kuglicu. Lisica bez jazbine.

339
Zacijelo se onesvijestila jer kad otvori oči, ležala je u krevetu u sobi izbijeljenih
zidova. Imala je velik prozor i kroz prozor je vidjela divlji kesten kojemu još
nije otpalo lišće. Okrene glavu i ugleda doktora Kelleta.
“Slomila si nos”, reče doktor Kellet. “Mislili smo da te sigurno netko
napao.”
“Nije”, reče ona. “Pala sam.”
“Našao te neki župnik. Taksijem te odveo u bolnicu St George.”
“Ali što ćete vi ovdje?”
“Javio mi se tvoj otac”, reče doktor Kellet. “Nije znao komu bi se drugomu
obratio.”
“Ne shvaćam.”
“Pa, kad si stigla u St George, nisi prestajala vrištati. Mislili su da ti se
dogodilo nešto strašno.”
“Ovo nije St George?”
“Nije”, blago reče on. “Ovo je privatna klinika. Odmor, dobra hrana i tako
dalje. Imaju krasan park. Ja uvijek mislim da krasan park dobro dođe, a ti?”

“Vrijeme nije kružno”, reče ona doktoru Kelletu. “Nego je kao... palimpsest.”
“Ajoj” reče on. “To zvuči veoma nezgodno.”
“A uspomene su katkad u budućnosti.”
“Ti si stara duša”, reče on. “Sigurno ti je teško. No još je cijeli život pred
tobom. Moraš ga poživjeti.” Nije ju liječio, otišao je u mirovinu, rekao je, samo
joj je “došao u posjet.”
U sanatoriju se osjećala kao da boluje od blage sušice. Danju je sjedila na
sunčanoj terasi i čitala bezbrojne knjige, a bolničari su joj nosili hranu i piće.
Lutala je kroz park, uglađeno razgovarala s liječnicima i psihijatrima, čavrljala
s ostalim pacijentima (bar sa svoga kata. Pravi su luđaci bili na tavanu, kao
gospođa Rochester). Čak je u sobi imala svježe cvijeće i zdjelu jabuka. Boravak
joj sigurno masno plaćaju, mislila je.
“Ovo je sigurno veoma skupo” rekla je Hughu kad je došao u posjet, a često
ju je posjećivao.
“Izzie plaća”, reče on. “Nije se dala odgovoriti.”

Doktor Kellet zamišljeno zapali svoju lulu od morske pjene. Sjedili su na terasi.
Ursula je mislila kako ne bi imala ništa protiv da tu ostane do kraja života. Bilo
je bajno neizazovno.

340
 “Kad bih imao dar proroštva i znao sva otajstva i sve spoznanje...” reče
doktor Kellet. “... I kad bih imao svu vjeru da bih i gore premještao, a ljubavi ne
bih imao - ništa sam”, uskoči Ursula.
“Naravno, caritas je ljubav. No ti to znaš.”
“Nisam bez milosrđa”, reče Ursula. “Zašto citiramo Poslanicu
Korinćanima? Mislila sam da ste budist.”
“Ma ja nisam ništa”, reče doktor Kellet. “A usto sam i sve, naravno”, doda -
prilično nedorečeno, smatrala je Ursula.
“Pravo je pitanje,” reče on, “imaš li dovoljno?”
“Dovoljno čega?” Doista je izgubila nit razgovora, no doktora Kelleta
zaokupili su zahtjevi lule i nije odgovarao. Prekine ih čaj. “Ovdje imaju odličnu
čokoladnu tortu”, reče doktor Kellet.

*
“Sad ti je sasvim dobro, medvjediću?” reče Hugh dok joj je nježno pomagao da
uđe u auto. Došao je po nju Bentleyjem.
“Jest”, reče ona. “Svakako.”
“Fino. Idemo doma. Bez tebe kod kuće nije isto.”

*
Potratila je previše dragocjenog vremena, ali sad ima plan, mislila je dok je
ležala u mraku, u vlastitu krevetu u Lisjaku. Plan će uključivati snijeg, nema
dvojbe. Srebrnoga zeku, rasplesano zeleno lišće. I tako dalje. Njemački, ne
klasične predmete, a poslije tečaj stenografije i strojopisa, možda će usput učiti
i esperanto, za svaki slučaj, ako se utopija ostvari. Učlanit će se u mjesni
streljački klub i negdje prijaviti na natječaj za uredski posao, štedjet će novac -
bez ikakvih ispada. Ne želi privlačiti pozornost, poslušat će očev savjet, iako joj
ga još nije dao, čuvat će glavu i neće se zalijetati. A tada, kad bude spremna,
imat će od čega živjeti kad se uvuče duboko u srce zvijeri, pa će odande
iščupati crni tumor koji ondje iz dana u dan samo buja.
I onda će jednog dana šetati duž Amalienstrasse i zastati ispred Photo
Hoffmanna i zagledati se u Kodake i Leice i Voigtländere u izlozima pa će
otvoriti vrata prodavaonice i čuti zvonce koje će objaviti njezin dolazak
djevojci za pultom koja će vjerojatno reći Guten Tag, gnädiges Fräulein, ili će
možda reći Grüß Gott jer je godina 1930., kad te ljudi još mogu pozdraviti s
Grüß Gott ili Tschüss umjesto beskrajnih Heil Hitler i smiješnoga vojničkog
salutiranja.

341
 Pa će Ursula pružiti svoj stari Kodak Brownie i reći: “Nikako ne uspijevam
namotati film”, a živahna će sedamnaestogodišnja Eva Braun reći: “Dajte da ja
pogledam.”

Srce joj se nadimalo od uzvišene svetosti svega toga. Oko nje je sve odisalo
predstojanjem. Bila je i ratnica i blistavo koplje. Bila je mač koji se ljeska
duboko u noći, sulica svjetla koja probija mrak. Ovaj put neće biti nikakve
pogreške.
Kad su svi zaspali i kuća je utihnula, Ursula ustane iz kreveta i popne se na
stolicu kraj otvorena prozora u malenoj tavanskoj sobi.
Vrijeme je, pomisli. Negdje suosjećajno otkuca sat. Mislila je na Teddyja i
na gospođicu Woolf, na Rolanda i malenu Angelu, na Nancy i Sylvie. Mislila je
na doktora Kelleta i Pindara. Budi što jesi kad spoznaš što to jest. Sad je znala
što je to. Bila je Ursula Beresford Todd i bila je svjedok.
Raskrili ruke prema crnom šišmišu pa polete jedno prema drugomu i
zagrle se u zraku poput davno izgubljenih duša. Ovo je ljubav, pomisli Ursula. A
tko vježba, taj i uvježba.

342
Budite junaci

343
 Prosinac 1930.

Ursula je znala sve o Evi. Znala je koliko voli modu i šminku i tračeve. Znala je
da zna sklizati i skijati i da obožava plesati. I tako je Ursula s njom čeznutljivo
razgledavala skupe oprave kod Oberpollingera prije odlaska u kavanu na kavu
i kolače, ili na sladoled u Englischer Gartenu, gdje bi sjedile i gledale djecu na
vrtuljku. Išla je na klizalište s Evom i njezinom sestrom Gretl. Braunovi su je
pozvali na večeru. “Tvoja je prijateljica Engleskinja veoma draga”, Evi je rekla
Frau Braun.
Rekla im je da usavršava njemački prije nego što se kod kuće skrasi kao
nastavnica. Na tu je predodžbu Eva uzdisala od dosade.
Eva je obožavala pozirati i Ursula je svojim Kodak Browniejem snimila
mnogo, mnogo njezinih fotografija, a zatim su večeri provodile lijepeći ih u
albume i diveći se raznim pozama koje bi Eva zauzela. “Trebala bi glumiti u
filmovima”, Ursula je rekla Evi, a njoj je to smiješno laskalo. Ursula se na brzu
ruku uputila u živote zvijezda, holivudskih i britanskih baš kao i njemačkih, te
najnovije pjesme i plesove. Bila je starija žena koja je pokazivala zanimanje za
poletarku. Uzela je Evu pod svoje okrilje, a Evu je nova sofisticirana prijateljica
oborila s nogu.
Ursula je znala i kako je Eva zatreskana u svoga “starijeg muškarca” kojeg
je zatelebano gledala i za kojim je klipsala, sjedila u restoranima i kavanama
zaboravljena u kutu dok je on vodio beskrajne razgovore o politici. Eva ju je
počela voditi na ta okupljanja - na kraju krajeva, Ursula joj je bila najbolja
prijateljica. Evi je jedina želja bila da bude blizu Hitlera. A to je i Ursuli bila
jedina želja.
Ursula je znala za Berg i za bunker. I zapravo je toj lakomislenoj djevojci
činila veliku uslugu time što joj se uvukla u život.
I eto, baš kako su se navikli da se Eva mota oko njih, privikli su se i na
pojavu njezine malene prijateljice Engleskinje. Ursula je bila ugodna osoba,
bila je djevojka, nitko i ništa. Tako se udomaćila da se nitko ne bi iznenadio
kad bi se pojavila sama i zadivljeno se smijuljila pred tobožnjim velikanom. On
je na obožavanje reagirao nehajno. Sigurno je velika stvar kad si do te mjere
pun samopouzdanja.
Ali, ti bokca, bilo je dosadno. Za stolovima u Café Hecku ili Osteriji Bavaria
mlatili su praznu slamu da je sve frcalo. S tog je gledišta bilo teško povjerovati
da će Hitler za koju godinu poharati svijet.

344
Bilo je hladnije nego obično za to doba godine. Sinoć je München zabijelio
lagan posip snijega, poput šećera u prahu na božićnim pitama sa sušenim
voćem gospođe Glover. Na Marienplatzu je stajao golem bor i sve je krasno
mirisalo na iglice i pečene kestene. Blagdanski dotjerani München izgledao je
tako bajkovito da mu Engleska nije bila ni do koljena.
Studeni je zrak krijepio pa je prema kavani hodala začudno odlučno,
radovala se šalici Schokolade, vruće i guste od tučenog vrhnja.
Unutra je kavana bila zadimljena i prilično neugodna nakon iskričave
hladnoće vani. Žene su nosile bunde i Ursula požali što sa sobom nije ponijela
Sylvien nerc. Njezina ga majka nikad nije nosila i danas je trajno visio u
ormaru s kuglicama protiv moljaca.
On je sjedio za stolom na kraju prostorije, u krugu uobičajenih učenika.
Baš su ružna družina, pomisli ona i u sebi se nasmije.
“Ah. Unsere Englische Freundin”, reče on kad je ugleda. “Guten Tag,
gnädiges Fräulein.” Jedva primjetnim trzajem prsta potjera golobrada
pobočnika sa stolice prekoputa i ona sjedne. Doimao se razdražljivo.
Es schneit, reče ona. Pada snijeg. On pogleda kroz prozor kao da nije
primijetio kakvo je vrijeme. Jeo je Palatschinken. Izgledale su ukusno, no kad
im žurno priđe konobar, ona uz vruću čokoladu naruči Schwarzwälder
Kirschtorte. Bila je da prste poližeš.
“Entschuldigung”, promrmlja ona i posegne u torbu da iskopa rupčić.
Čipkani rupčić s Ursulinim inicijalima “UBT”, Ursula Beresford Todd, u
monogramu, Pammyn rođendanski dar. Uglađeno otare mrvice s usana pa se
opet sagne da vrati rupčić u torbicu i izvuče teški predmet koji se ondje
gnijezdio. Očev stari vojni revolver iz Velikog rata, Webley Mk V. Ohrabri si
junačko srce. “Wacht auf, tiho reče Ursula. Riječi Führeru privuku pozornost i
ona reče: “Es nahetgen dem Tag.”
Pokret je za vježbu ponovila stotinu puta. Jedan hitac. Sve je stvar brzine,
no ipak, kad izvuče pištolj i uperi mu ga u srce, kao da se u mjehuriću
zamrznutom u vremenu načas sve zaustavi.
“Führer”, reče i razbije čaroliju. “Für Sie.”
Oko stola su trzali pištolje iz korica i perili ih u nju.
Jedan dah. Jedan hitac.
Ursula stisne otponac.
I tu padne mrak.

345
Snijeg

346
 11. veljače 1910.

Kuc, kuc, kuc. Kucanje na vratima spavaće sobe uplelo se u san koji je Bridget
sanjala. U snu je bila kod kuće u grofoviji Kilkenny i na vrata je lupao duh
njezinoga sirotoga pokojnog oca koji se htio vratiti svojoj obitelji. Kuc, kuc, kuc!
Probudila se sa suzama u očima. Kuc, kuc, kuc. Netko je doista na vratima.
“Bridget, Bridget?” pred vratima žustro šapće gospođa Todd. Bridget se
prekriži, vijesti usred noći nikad nisu dobre. Je li gospodina Todda u Parizu
snašla kakva nesreća? Ili su se Maurice ili Pamela razboljeli? Iskobelja se iz
kreveta na ledenu hladnoću tavanskog sobička. U zraku je mirisala snijeg.
Otvori vrata spavaće sobe i zatekne Sylvie kako se previja, zrela poput
komuške koja će se svaki čas rasprsnuti. “Beba dolazi prije vremena”, reče.
“Možeš li mi pomoći?”
“Ja?” cikne Bridget. Bridget je imala samo četrnaest godina, ali znala je
mnogo o bebama, i to mahom loše stvari. Rođenu je majku gledala kako umire
pri porođaju, no to gospođi Todd nikad nije rekla. Sad očito nije trenutak da to
spomene. Pomogne Sylvie niza stube do njezine sobe.
“Nema smisla da pokušamo javiti doktoru Fellowesu”, reče Sylvie. “Kroz
ovaj se snijeg nikad neće probiti.”
“Marijo, majko Božja”, zaskviči Bridget kad se Sylvie spusti na sve četiri,
poput životinje, i zastenje.
“Beba dolazi, žao mi je”, reče Sylvie. “Vrijeme je.”
Bridget je nagovori da se vrati u krevet i tako počnu njihove duge i
samotne noćne muke.

*
“Joj, milostiva,” odjedanput zavikne Bridget, “ajme, sva je plava.”
“Curica?”
“Pupkovina joj se smotala oko vrata. Joj, Isuse Kriste i svi sveti, sirotica
mala, udavila se, pupkovina ju je udavila.”
“Moramo nešto poduzeti, Bridget. Što možemo?”
“Joj, milostiva gospođo Todd, izgubili smo je. Umrla da nije ni zaživjela.”
“Ne, ne može to tako”, reče Sylvie. Digne se u sjedeći položaj na bojištu
krvavih, crveno-bijelih plahti, dijete se još držalo na svojoj pupčanici. Dok se
Bridget ucviljeno glasala, Sylvie istrgne ladicu svoga noćnog stolića i mahnito
je prekopa.

347
 “Joj, gospođo Todd”, jadikovala je Bridget, “ležite, nema tu pomoći. Joj
meni, da je bar gospodin Todd tu.”
“Tiho”, reče Sylvie i uvis digne svoj trofej - na svjetlu svjetiljke blistale su
kirurške škare. “Moraš biti pripravan”, protisne. “Drži dijete blizu svjetiljke da
vidim. Brzo, Bridget. Ne smijemo gubiti vrijeme.”
Rec, rec.
Tko vježba, taj i uvježba.

348
Prostrane suncem
obasjane visoravni

349
 Svibanj 1945.

Sjedili su za stolom u kutu pivnice u Glasshouse Streetu. Na Piccadillyju ih je

iskrcao narednik američke vojske koji ih je povezao kad ih je vidio kako
autostopiraju uz cestu pred Doverom. Progurali su se na američki brod za
transport vojnika u Le Havreu da ne moraju dva dana čekati let. Možda su
tehnički odsutni bez dopusta, no obojici se fućkalo.
Od Piccadillyja im je to bila treća pivnica i složili su se da su obojica veoma
pijani i da se mogu još dobrano napiti. Bila je subota navečer i lokal je bio
krcat. Nosili su odore pa cijelu noć nisu platili nijedno piće. U zraku je još bilo
olakšanje pobjede, ako već ne i euforija.
“Pa,” reče Vic i digne čašu, “živio povratak.”
“Uzdravlje”, reče Teddy. “Živjela budućnost.”
Srušili su ih u studenome ’43. i otpremili u Stalag Luft VI. na istoku. Nije
mu bilo loše, moglo im je biti gore, mogao je biti Rus - s Rusima su postupali
kao sa stokom. No onda su ih početkom veljače usred noći digli s ležajeva
poznatim “Raus! Raus!” i potjerali na marš prema zapadu, u suprotnom smjeru
od Rusa koji su nadirali. Još dan-dva i oslobodili bi ih, što im se činilo kao
osobito okrutna igra sudbine. Slijedili su tjedni marša na rubu gladi, po ledenoj
studeni, najčešće na minus dvadeset stupnjeva.
Vic je bio prilično drzak narednik, navigator Lancaster a oborena iznad
Ruhra. Rat te dovede u čudnu družbu. Na maršu su jedan drugoga tjerali dalje.
To im je drugarstvo gotovo sigurno spasilo život, zajedno s veoma rijetkim
paketima Crvenoga križa.
Teddyja su oborili nedaleko od Berlina, u posljednjem se trenutku uspio
izvući iz pilotske kabine. Pokušavao je ravnati avion da posadi osigura kakvu-
takvu priliku za skok. Kapetan ne napušta brod dok svi ostali ne odu. Isto
prešutno pravilo vrijedi i za bombardere.
Halifax je gorio po cijeloj dužini i on se pomirio s činjenicom da je otpisan.
Hvatao ga je neki osjećaj lakoće, srce mu se nadimalo i odjedanput je znao da
će sve biti u redu, da će se smrt brinuti za nj kad dođe. No smrt nije došla jer je
njegov radiotelegrafist Australac dopuzao u pilotsku kabinu, Teddyju
pričvrstio padobran na leđa i rekao: “Bježi, gade glupi.”
Više ga nikad nije vidio, više nikad nije vidio nikoga od posade, nije znao
jesu li živi ili mrtvi. Iskočio je u posljednjem času, padobran mu se jedva stigao
otvoriti prije nego što se prizemljio i sreća njegova da je slomio samo gležanj i
zapešće. Otpremili su ga u bolnicu i došao je mjesni Gestapo i uhitili su ga na

350
odjelu uz besmrtne riječi: “Za vas je rat gotov” - taj je pozdrav čuo takoreći
svaki zrakoplovac kad bi ga zarobili.
Uredno je ispunio svoj zarobljenički karton i čekao pismo od kuće, ali ništa
nije stizalo. Dvije je godine živio u nedoumici ima li ga Crveni križ na popisu
zarobljenika i zna li itko kod kuće da je živ.
Bili su na cesti negdje pred Hamburgom kad je rat završio. Vic je s velikim
užitkom rekao čuvarima: “Ach so, mein Freund, für sie der Krieg istzu ende.”

“Dakle, Tede, jesi uspio doći do svoje cure?” upita Vic kad je Teddy
umiljavanjem nagovorio gazdaricu za šankom da mu dopusti da telefonira iz
gostionice.
“Jesam”, nasmije se on. “Izgleda da su mislili da sam mrtav. Mislim da nije
povjerovala da ja zovem.”
Nakon pola sata i još dvije runde, Vic reče: “Pozor, Tede. Kako se
osmjehuje, rekao bih da bi žena koja je upravo ušla mogla biti tvoja.”
“Nancy”, tiho za sebe reče Teddy.
“Volim te”, bez glasa mu izgovori Nancy preko buke.
“O, dovela je i prijateljicu za mene, baš je pažljiva”, reče Vic, a Teddy se
nasmije i reče: “Pazi što govoriš, to mi je sestra.”

Nancy joj je tako čvrsto stiskala ruku da ju je boljelo, ali bol joj nije ništa
značio. Tu je, stvarno je tu, sjedi za stolom u londonskoj pivnici, pije englesko
pivo, on glavom i bradom. Nancy se ote neki čudan krkljaj, a Ursula zatomi
krik. Bile su poput dviju Marija, zanijemjele pred Uskrsnućem.
Tad ih Teddy ugleda i osmijeh mu rascijepi lice. Skoči na noge i zamalo
prevrne čaše na stolu. Nancy se probije kroz gužvu i ovije mu ruke oko vrata,
no Ursula ostane na mjestu, odjedanput u brizi da će sve to nestati ako se
pomakne, da će joj se taj cijeli sretni prizor pred očima razmrskati na
komadiće. No tada pomisli ne, ovo je stvarno, ovo je istina i nasmije se od
jednostavne radosti kad Teddy pusti Nancy tek toliko da stane na pozor i
obješenjački salutira Ursuli.
Dovikne joj nešto s drugog kraja pivnice, no riječi mu se u žamoru izgube.
Mislila je da je rekao “Hvala ti”, ali možda se prevarila.

351
Snijeg

352
 11. veljače 1910.

Gospođa Kolja damski je pijuckala je čašu vrućeg ruma - bar se nadala da je

damski. Bila joj je treća po redu i već je iznutra isijavala. Krenula je pomoći
nekoj rodilji, ali zbog snijega se morala skloniti u separe Plavog lava pred
Chalfont St Peterom. Inače joj na pamet ne bi palo da kroči u takav lokal, osim
u nuždi, no u separeu je buktjela vatra, a društvo se pokazalo iznenađujuće
srdačnim. Mjedeni ukrasi s konjske orme i bakreni vrčevi blistali su i
svjetlucali se. Javna točionica, gdje je piće veoma obilno teklo, bila je sve u
svemu raspojasanija. Upravo se orila pjesma i gospođa Kolja se iznenadi kad
primijeti da nožnim prstima udara takt.
“Da vidite snijeg”, gazda se nagne preko uglačane širine mjedene ploče
šanka. “Možda se svi skupa danima nećemo maknuti odavde.”
“Danima?”
“Slobodno naručite još koju kapljicu ruma. Teško da ćete noćas ikamo
poći.”

353
 Zahvale

Željela bih zahvaliti sljedećim osobama:

Andrewu Janesu (Nacionalni arhiv u Kewu)

dr. Juliet Gardiner
potpukovniku M. Keechu, BEM, Kraljevskoga korpusa za veze
dr. Perttiju Ahonenu (Odsjek za povijest, sveučilište u Edinburghu)
Frederike Arnold
Annette Weber.

Zahvalila bih i svom agentu Peteru Strausu, te Larryju Finlayju, Marianne

Velmans, Alison Barrow i svima u Transworld Publishers, kao i Camilli Ferrier i
svima u agenciji Marsh.

Želite li doznati više o pisanju ove knjige (uključujući i bibliografiju), molim

vas da posjetite moju internetsku stranicu www.kateatkinson.co.uk.

354
 O autorici

Kate Atkinson prvim je romanom Behind the Scenes at the Museum

(prevedenim u Hrvatskoj kao Iza kulisa u muzeju) osvojila nagradu Whitebread
(danas Costa) za knjigu godine, a istu je nagradu osvojila još dvaput, u
kategoriji romana, za Život za životom (2013) i A God in Ruins (2015). U četiri
nedavna bestselera protagonist joj je privatni istražitelj Jackson Brodie: Case
Histories (Povijesti slučajeva), One Good Turn, When Will There Be Good News? i
Started Early, Took My Dog. Od godine 2011. nositeljica je Reda Britanskog
Carstva.

355
 O prevoditeljici

Vlatka Valentić rođena je 1972. u Zagrebu. Bavi se književnim i televizijskim

prevođenjem s francuskog i engleskog jezika. Društvo hrvatskih književnih
prevodilaca joj je 2002. dodijelilo godišnju nagradu za prijevod romana Vila
karabinka Daniela Pennaca (SysPrint 2001.).

356