DERVIŠ I SMRT

1. BILJEŠKA O PISCU
Rođen je u istaknutoj muslimanskoj porodici 26. aprila 1910. godine u Tuzli, Bosna i
Hercegovina, gdje je završio osnovnu i srednju školu. Mešin otac, Alija Selimović,
izjašnjavao se kao Srbin muslimanske vjere. Prilično česta pojava na početku prošlog vijeka.
Izrazito krut, nije sinu pružio toplinu i razumijevanje koje mu je bilo potrebno. Godine 1930.
upisao je srpsko-hrvatski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu Univerziteta u
Beogradu, a diplomirao je 1934. godine. Na fakultetu je dobio nadimak Meša, koji je nakon
nekog vremena počeo i da potpisuje.
Godine 1936. vratio se u Tuzlu kako bi radio kao profesor u gimnaziji koja danas nosi
njegovo ime. U to vrijeme sudjelovao je u atletskoj organizaciji ,,Soko“. Proveo je prve dvije
godine Drugoga svjetskog rata u Tuzli, sve do hapšenja zbog sudjelovanja u partizanskom
antifašističkom pokretu otpora 1943. godine. Nakon oslobođenja, preselio se u oslobođeni
teritorij, gdje je postao član Komunističke partije Jugoslavije i politički komesar Tuzlanskog
partizanskog obreda. Tokom rata, Selimovićev brat, također komunist, ubijen je zbog navodne
krađe, bez suđenja; Selimovićevo pismo u obrani brata nije bilo od koristi. Taj dio njegovog
života i tragedija u porodici, uticala je na Mešin kasniji konteplativni uvod u ,,Derviš i smrt“,
gdje glavni protagonist Ahmed Nurudin ne uspijeva spasiti svog zarobljenog brata.
Nakon rata, kratko je boravio u Beogradu, a 1947. godine preselio se u Sarajevo, gdje je bio
profesor Više pedagoške škole i docent Filozofskog fakulteta, umjetnički direktor ,,Bosna –
filma“, šef dramske sekcije Narodnog pozorišta i glavni urednik izdavačke kuće ,,Svjetlost“.
Bio je aktivan učesnik NOB-a, pa je zbog toga nekoliko mjeseci proveo u zatvoru.
Meša Selimović bio je poznati romansijer, esejist i pripovjedač. Počeo je pisati prilično kasno
u životu. Njegova prva priča ,,Pjesma u oluji“ objavljena je 1948. godine, kada je on imao
trideset šest godina. Njegova prva knjiga, zbirka pripovijetki ,,Prva četa“ objavljena je 1950.
godine kada je imao četrdeset godina. Mešino djelo ,,Tišine“, objavljeno je jedanaest godina
poslije, 1961. godine. Sljedeće knjige ,,Tuđa zemlja“ (1962. godine) i ,,Magla i mjesečina“
(1965. godine) nisu dobile široko priznanje. Međutim, njegov roman ,,Derviš i smrt“, (1966.
godine) široko je primljen kao remek-djelo. Ovaj roman je poveznica mudrosti nekih starih
vremena i modernog razmišljana. Posvetio je roman suprugi Darki, iz zahvalnosti prema njoj,
jer ona je bila ta koja mu je davala podršku za sve što je radio u životu. Sljedeći
roman, ,,Tvrđava“ (1970. godine), smješten još dalje u prošlost, malo je optimističniji i
ispunjen vjerom u ljubav, za razliku od ,,Derviša i smrti“. Tvrđava i ,,Derviš i smrt“ su jedini
Selimovićevi romani koji su bili prevedeni na engleski jezik.
Meša Selimović je obogatio jugoslovensku književnost u drugoj polovini 20. vijeka. Vrijeme
ne utiče na njegova djela, ne gubi se njihova vrijednost. Naredni roman ,,Ostrvo“ (1974.
godine), priča je o starijem paru koji se suočava sa starenjem i eventualnom smrću na
dalmatinskom ostrvu. Nakon romana ,,Ostrvo“ slijede djela: ,,Pisci, mišljenja i razgovori“
i ,,Djevojka crvene kose“ (1976. godine). Posthumno je objavljen Krug (1983. godine).
Dobitnik je brojnih nagrada kao što su: Goranova nagrada, NIN-ova nagrada i Njegoševa
nagrada (1967. godine), nagrada AVNOJ-a, Dvadesetsedmojulska nagrada i mnoge druge.
Opsjednut latentnim sukobom s nekoliko lokalnih političara i intelektualaca, 1971. godine
preselio se u Beograd, gdje je živio do svoje smrti 1982. godine.
Djelo koje se obraduje- roman toka svijesti
a) «Pozivam za svjedoka Sudnji dan i dušu što sama sebe kori>> Duša koja sama sebe kori je
duša koja misli, pada, uspinje se, razmišlja i želi naći smisao-ovakva definicija oslikava tok
svijesti
b) Dušu koja sama sebe kori možemo posmatrati kroz:
 Unutrašnji monolog
„Zašto govoriti? pitao sam se uznemireno. Zar misli da ne znam ove poznate rečenice, ili da
sam ih zaboravio? Govori li to njegovo visoko mjesto, njegova istaknuta dužnost? Govori li iz
navike, ili da ništa ne kaže, ili se ruga, ili nema drugih riječi osim naučenih? Ili me muči, da
me dovede do ludila, a ova mačka je zato tu da mi na kraju iskopa oči?“
Ahmed postavlja pitanja sam sebi, tražeći odgovor na ista. Zna da su u njemu i pitanja i
odogovori na sve što želi saznati.
 Monolog protagoniste
„Ime mi je Ahmed Nurudin, dali su mi ga i uzeo sam ponuđeno, s ponosom, a sad mislim o
njemu, poslije dugog niza godina što su prirasle uza me kao koža, sa čude njem i ponekad s
podsmijehom, jer svjetlo vjere to je oholost koju nisam ni osjećao a sad je se pomalo i stidim.
Kakvo sam ja svjetlo? Čime sam prosvijetljen? Znanjem? Višom poukom? Čistim srcem?
Pravim putem? Nesumnjanjem? Sve je došlo u pitanje, i sada sam samo Ahmed, ni šejh ni
Nurudin. Sve spada s mene, kao haljina, kao oklop, i ostaje ono što je bilo prije svega, gola
koža i go čovjek.“
Ahmed, kao protagonista romana, preispituje svoju ličnost i svoje ponašanje.
 Ispovjedni monolog (navesti citate iz djela i kritike)
„Ali ja nemam drugog puta, nikome ne mogu da kažem osim sebi i hartiji. Zato sam nastavio
da povlačim nezaustavne redove, zdesna nalijevo, od provalije do provalije ruba, od provalije
do provalije misli, u dugim nizovima koji ostaju kao svjedočanstvo, ili optužba. Čija optužba,
veliki Bože, što si me ostavio najvećoj ljudskoj muci, da se zabavim o sebi, čija? Protiv koga?
Protiv mene ili protiv drugih? Ali više nema spasa, ovo pisanje je neminovnost, kao življenje,
ili kao umiranje. Biće ono što mora, a moja je krivica da sam ono što sam, ako je krivica.“
Odlomak u kojem pokušava da opravda pisanje i sve ono čime se bavi, govoreći da nema
drugi put i da mu je to jedino sigurno i lahko u svoj težini života.

2. Teza

 Slika vlasti data preko sejmena, kadije, muselima i muftije

Ljudi koji predstavljaju vlast u ovom romanu su karakterno osobe bez empatije i osjećaja za
nekog drugog. U službi su zakona i sprovođenje istog vide kao svoju jedinu ulogu. Obične
ljude su smatrali nebitnim i ponižavali su ih. Ljudi su nezadovoljni, ali među njima vlada
strah i ne smiju da se protive. Iz romana saznajemo da su često vršili nasilje, hapsili nedužne
ljude, puštali konjanike da vrše nedjela i plaše narod. Zloupotrebljavali su svoju moć kada
god su imali priliku.
  Opća pitanja: čovjek i vlast; pravda ( da li su zakoni surovi, ili ih takvi čine ljudi koji
ih provode) i nepravda; ideal i zbilja.
Vlast opisana u romanu „Derviš i smrt“, u velikoj mjeri se može uporediti sa različitim
režimima koji su vladali i prije i poslije perioda u kojem je smještena radnja romana. Zakon je
nešto što je propis i suštinski sam po sebi nije nužno zlo, međutim sloboda provođenja zakona
je takva da vlast, odnosno izvršioci vlasti, u određenoj mjeri modifikuju primjenu zakona.
Samim time, zakon vrlo lako može postati suroviji nego što zapravo jeste. Baš kao i u životu
općenito, i u ovom romanu pravda ima dvije strane istine i različite perspektive. S jedne
strane, pravda izgleda zadovoljena, zakon ispoštovan i krivac kažnjen. Međutim, s druge
strane, u tom sprovođenju pravde, nerijetko nevine osobe kobno nastradaju, samo zato što su
se našli u pogrešno vrijeme na pogrešnom mjesttu. U ovom romanu, Harun je prikazan kao
žrtva takve vlasti. Njegov zločin, ako se uopšte i može nazvati zločinom, u očima čitalaca je
bezazlen. Njegova jedina krivica je to što je slučajno pronašao dokumenta koja nije trebao da
vidi i koja pokazuju pravu stranu vlasti i njenih predstavnika. To ga je koštalo života.
 Bosna u djelu Derviš i smrt
„Jednom mi je pokazao bogalja Dzemaila, koga su djeca vukla u kolicima, a izbatrgavao
se u svoju terzijsku radnju na dva štapa, vukuci sakate osušene noge. Dok je sjedio,
iznenadivao je svakoga ljepotom i snagom, muškim licem, srdacnošcu osmijeha, širokim
ramenima, jakim rukama, stasom kao u pehlivana. Ali cim bi ustao, sva bi se ta ljepota
porušila, a prema kolicima se batrgao bogalj koga je bilo nemoguce gledati bez zaljenja.
Obogaljio se sam. U piću je oštrim nozem udarao u svoja stegna, dok nije isjekao sve zile
i mišice, pa je i sad, pijuci, zabadao noz u sasušene patrljke ne dozvoljavajuci nikome da
mu pridje, niti je ko mogao da ga savlada, teška mu je još snaga ostala u rukama -
Dzemail je naša prava slika, bosanska - rekao je Hasan. - Snaga na patrljcima. Sam svoj
krvnik. Obilje, bez pravca i smisla.“
Iz ovog odlomka možemo vidjeti indirektnu sliku Bosne u tome periodu. Država je bila
pod snagom raznih okupatora tokom mnogo godina i svaki od njih je njamanje radio u
korist same države i njenog naroda. S druge strane, tu je i odgovornost naroda koji je „sam
svoj krvnik“ i svi međugradski sukobi i želja za samo vlastitim interesom, sistematski je
uništavala strukturu Bosne.

3. Teza
Ahmed Nurudin
 Raslojavanje ličnost Ahmed izmedu Hasana i Ishaka
Svaki čovjek se sastoji od tri osobe: ono što on misli da jeste, ono što drugi misle o njemu
i ono što on doista jeste. Ahmed Nurudin okovan je vlastitim predodžbama: onim što on
misli da mora biti i onim što drugi očekuju od njega. Ostaje sasvim malo mjesta za stvarnu
ličnost Ahmeda Nurudina
 Hasan-neostvareni Nurudin
O Hasanu saznajemo najviše iz Ahmedovih monologa. Ahmed je ovog čovjeka cijenio,
smatrao dobrim prijateljem čija pojava je u njemu izazivala spokoj. Sama sudbina je htjela da
se Hasan i Ahmed spoje. Povezala ih je nesreća, odnosno nesretni događaji iz njihovih života.
Činilo se da su se u pravi trenutak pojavili jedan za drugog. Ahmed se Hasanu obratio vezano
za svog brata i imao je mnogo povjerenja u njega. Za razliku od derviša, Hasan nije vjerovao
u svetinje i bio je ravnodušan po pitanju vjere. Ali je vjerovao u prijateljstvo i bio pravi
prijatelj sa dobrim namjerama. Postojalo je nešto u njegovom govoru, pokretima i postupcima
što je vraćalo vjeru i nadu u život. Njegove loše strane, ako ih je imao, nadvladavala je
njegova prirodnost i rasterećenost, koju je posjedovao malo ko. Hasanovi postupci su
motivisani željom da čini dobra djela i pomaže drugima.
 Ishak - unutrašnja pobuna (stvarni ili imaginarni lik)
Isak je bjegunac koji se pojavljuje u romanu na početku kada se, bježeći od stražara, slučajno
sakrije u dvorište tekije. Bio je misteriozan i imao je stavove koji su za derviša bili
neshvatljivi. Neustrašivost i samopouzdanje bile su njegove glavne karakteristike. Nikom nije
vjerovao i sve životne borbe je prolazi sam. Ovaj bjegunac ostavio je jak uticaj na Ahmeda.
Naime, bjegunac koji se javlja na početku romana je stvaran, zaista postoji. Međutim, nakon
što pobjegne iz tekije, nikada se više ne susretne sa dervišem u stvarnosti. Ahmed je stvorio
sliku o tom čovjeku, nametnuo mu ime Isak, iako to nije bilo njegovo pravo ime. Nadalje,
kako roman odmiče, tako je i Ahmed nastavio da stvara sliku o tom bjeguncu, da u njemu
traži odgovore na probleme koji su ga mučili. U suštini, ,,Isak“ se u stvarnosti pojavljuje samo
na početku djela, dok su sve njegove ostale pojave u romanu posljedica Ahmedovog
priviđanja. Može se zaključiti da se Isak uglavnom pojavljuje kao dervišev privid u trenucima
kada se derviš osjeća usamljeno, povrijeđeno i poniženo.
,,Isak, česta moja misao, najlakše sjećanje, nesigurna želja mene nesaznanog i neostvarenog,
daleko svijetlo moje tame, ljudsko uzdanje, traženi ključ tajne, neslućena mogućnost izvan
poznatih, priznavanje nemogućeg, san koji se ne može ni ostvariti i odbaciti. Isak, divljenje
ludoj smjelosti koju smo zaboravili jer nam je postala nepotrebna.“ –Ahmedove riječi iz kojih
se najbolje može zaključiti da je Isak čovjek stvoren posredstvom Ahmedove mašte.
4. Teza
 Hasan analiza ličnosti
Hasan potiče iz ugledne i bogate porodice koja je od njega očekivala da postane učen čovjek i
stekne ugledan položaj. Školovao se u Carigradu i za to vrijeme je shvatio da je sredina u
kojoj se nalazio ispunjena licemjerstvom i pohlepom. Saznajemo da je i on nekad bio poput
derviša, živio je sa uvjerenjem da je život zasnovan na pravednim i moralnim načelima, ali ga
je iskustvo podučilo drugoj strani života. Napustio je školovanje i hrabro krenuo nepoznatim
putem zbog čega su ga smatrali,,crnom ovcom“ u porodici. Od tada sinonim za njegovo
ime postaje sloboda. Volio je da putuje, da se provodi, bio je lakomislen i prirodan.
Hasanovi postupci su motivisani željom da čini dobra djela i pomaže drugima. Neobična je
bila njegova ljubav prema svom zavičaju i ljudima u njemu. Družio se sa svima bez obzira na
društveni položaj. Hasanova humanost se ogleda u drugom dijelu romana kada troši svoje
bogatstvo da bi obezbijedio mnogo porodica čija su sela bila popaljena, a imanja oduzeta.
Kupovao je njihova imanja i na taj način učinio srećnima mnoge ljude i njihovu nedužnu
djecu. Zatim je vodio brigu o svom ocu. Njihova ljubav je uistinu bila neobična, ali ogromna.
Imao je osjećanja, ali ih nije otvoreno pokazivao. Trudio se da izgleda ravnodušno, ali iza
snažnog stasa ovog čovjeka krilo se zlatno srce. Takav prijatelj je potreban svakom čovjeku.
 5. Teza - slobodan izbor
 smisao Kur¸anskih navoda na početku svakog poglavlja
Mislim da se smisao hadisa, odnosno dijelova teksta iz svete knjige Kur,ana, na početku
svakog poglavlja, ogleda u tome što simbolizira vrijednost same knjige i njenog uticaja na
život protagoniste. Ne postoji problem u životu bilo kojeg čovjeka (vjernika), a da mu
odgovor nije dat u toj knjizi. Također, tu se uklapa i sama duhovnost Ahmeda i njegova
posvećenost religiji.
 simboličnost pjesničkog jezika
Simboličnost pjesničkog jezika u ovom romanu, najviše se prepoznaje kroz motiv „zlatne
ptice“. To u biti predstavlja neku unutrašnju sigurnost i vjeru u dobro. Vjera u ljude i nada da
će na koncu dobro pobijediti zlo. U romanu to vidimo na primjeru života Mula Jusufa, koji je,
kada ga je Ahmed prvi put vidio, imao u svom srcu tu zlatnu pticu i sve što je ona nosila sa
sobom. Međutim, nakon tragičnog gubitka majke, ta ptica zauvijek nestaje iz njegovog života
i samim time prestaje ta iluzija da postoji neka mnogo ljepša strana života.
 Mula Jusuf
Mula Jusuf bio je najmlađi derviš u tekiji. U početku je bio veseo, ali vremenom se
promijenio. Licemjerno je tadašnjem kadiji izdao Ahmedovog brata Haruna, ali se zbog toga
kasnije pokajao, toliko da je sebi htio oduzeti život. Takođe, Jusufova sudbina dokazuje
koliko je djetinjstvo u čovjekovom razvoju bitno jer umnogome određuje njegovu budućnost.
Jusufovo djetinjstvo i traume koje je preživio su ga obilježili za cijeli život i učinile ga
nepotpunim i nesrećnim. Ništa nije moglo nadomjestiti njegovu prazninu.

 Kadinica
Prvi ženski lik koji se pojavljuje u djelu je Hasanova sestra, kadijina žena. Ona je žena
veličanstvene ljepote, ali hladnog srca. Posjedovala je neobičnu snagu i bila samouvjerena.
Kao takva, ostavila je veliki utisak na derviša. Njene ruke su ga oduševljavale i privlačile
veliku pažnju. Mislio je kako je na njoj sve u potpunom skladu. Međutim, njene namjere nisu
bile lijepe kao njen izgled. Željela je da preuzme bratovljevo nasljedstvo i nije pokazivala
nikakvu brigu za njega. Ostavljala je utisak hladnokrvne žene.