STEPSKI VUK

1. BILJEŠKA O PISCU
Herman Hese (Hermann Karl Hesse) je bio njemačko-švajcarski pjesnik, romansijer i slikar.
Rođen je u Kalvu u Njemačkoj 02. jula 1877. godine, a umro je u Montanjoli u Švajcarskoj
09. avgusta 1962. godine. Dobitnik je Nobelove nagrade za književnost, 1946. godine. U
početnim fazama svog literarnog rada bio je romantičar, a onda sve više pada pod uticaj
orijentalne mudrosti, misticizma, psihoanalize, hindu i budističke filozofije. Najpoznatija
djela Hermana Hesea su „Sidarta“ (Siddhartha), „Stepski vuk“ (Der Steppenwolf) i „Igra
staklenih perli“ (Das Glassperlenspiel).
Godine 1895. započeo je posao u knjižari u Tibingenu koja je posjedovala zbirke knjiga iz
područja teologije, filologije i zakona. Njegov zadatak je bio da organizuje, pakuje i arhivira
knjige. Nakon završetka radnog vremena, Hese je ostajao da čita knjige. Naročito je
proučavao teološke spise, ali je dosta čitao Getea (Johann Wolfgang von Goethe), Ničea
(Friedrich Nietzsche) i Šilera (Friedrich Schiller) kao i grčku mitologiju. Svoju prvu
Romantičnu pjesmu objavio je u književnom časopisu 1896. godine. Njegovo djelo „Jedan sat
poslije ponoći“ objavljeno je 1898. godine. Od 1899. godine Hese je radio u istaknutoj
knjižari u Baselu. Dosta se razvijao duhovno i umjetnički.
Hese se ženio tri puta. Prvi put, onda kada je shvatio da može živjeti od pisanja, sa Marijom
Bernouli (Maria Bernoulli). Iz ovog braka rođeno je troje djece. Tada je napisao svoj drugi
roman „Ispod točka“ (Unterm Rad), objavljen 1906. godine, a pisao je i pripovijetke i poeziju.
Njegova prva žena je mentalno oboljela. Njegov sljedeći roman „Gertruda“ (Gertrud)
objavljen je 1910. godine. Mnogo godina kasnije, nastaće njegovo remek-djelo „Sidarta“,
proizašlo iz ovih uticaja. Godine 1911. otišao je na dugo putovanje u Šri Lanku i Indoneziju.
Ova putovanja bila su u znaku potrage za duhovnim i vjerskim iskustvima, koja će poslužiti
kao inspiracija za stvaranje novih dijela. Hese se dobrovoljno prijavio u rat 1914. godine.
Pisao je eseje u kojima poziva ljude da odustanu od mržnje i pokažu humanost. Izrazito je bio
protiv rata i propagande. Tokom 1917. godine Hese je napisao roman „Demijan“ (Demien)
koji je izašao 1919. godine, pod pseudonimom Emil Sinclair, u kome je opisao susret sa
psihoanalizom. Drugi put se vjenčao sa pjevačicom Rut Venger (Ruth Wenger). Ovaj brak je
trajao jako kratko jer, zbog obostranih obaveza, nisu imali vremena da se posvete jedno
drugom. Poslije sloma njegovog drugog braka, Hese je bio pogođen dubokom emotivnom
krizom praćenom izrazitom asocijalnosti, a ovo svoje stanje iskoristio je u pisanju svog
čuvenog romana „Stepski vuk“ (Der Steppenwolf), objavljenog 1927. godine.
„Casa Camuzzi“ napustio je 1931. godine i preselio se sa trećom suprugom u novu kuću
izgrađenu po njegovoj želji. U sljedećih deset godina niže poznata djela. Njegov posljednji
roman „Igra staklenih perli“, bio je jako popularan u Njemačkoj 1945. godine, a 1946. godine
dobija Nobelovu nagradu za književnost. U govoru povodim Nobelove nagrade istakao je da
je najveći uticaj na njegovo stvaralaštvo imala filozofija sa istoka i filozofi istočnjačke
orjentacije, kao što su bili Šopenhauer (Arthur Schopenhauer) ili Niče. Posljednje godine i
smrt Hese je tokom posljednjih godina svog života napisao mnoge kratke priče, prvenstveno
one iz sjećanja na djetinjstvo i pjesme u kojima je priroda bila glavna tema. Herman Hese je
umro u snu u svojoj 85. godini. Tokom života je napisao i za sobom ostavio oko 40 knjiga:
romana, pjesama, pripovijetki, studija, eseja i rasprava, koje su objavljena u 30 miliona
primjeraka širom svijeta.
 2. O DJELU
 Ovaj roman ima tri cjeline koje su prepričali različiti pripovjedači. Šta saznajemo iz
svake i kakav je smisao takve strukture?
Hesse priča priču Harryja Hallera iz više perspektiva kako bi naglasio njen realizam. Prvo
saznajemo o Harryju preko rođaka njegove gazdarice, čija nam zapažanja o Halleru, daju
objektivnu istinu. Tu možemo saznati o njegovom izgledu, navikama, ponašanju. To
predstavlja uvod u sve ono što se nalazi ispod površine i što je ustvari, mračna strana samog
lika.
Nakon toga počinjemo učiti o Harryju iz njegove vlastite perspektive, što nam daje pristup
njegovom unutrašnjem životu. On je zapravo veoma samokritičan i na čudan način ima
sposobnost da posmatra sebe iz nekog objektivnog ugla. Opet, sklon je njegovanju vlastitog
ega, pa se nerijetko upušta u komentarisanje ostalih ljudi i društva u cijelini. Naravno, oštro
osuđuje i kritikuje sve što se suštinski ne poklapa sa njegovom ličnošću, mada smatram da u
dubini sebe ima želju da se više „približi običnim ljudima“. Na kraju, čovjek je socijalno biće
i pripadanje masi je surova evolucijska potreba koju glavni lik vrlo često negira.
Konačno, saznajemo o Harryju putem „Rasprave o Stepskom vuku“, što je knjiga u knjizi,
odnosno objektivna analiza ličnosti Harryja Hallera – Stepskog Vuka. Budući da se tu koriste
fraze kao što su "ja kažem", "čak i najbolji od nas" i "ovaj naš Stepski vuk", ima lični osjećaj,
sugerirajući da nepoznati autor Rasprave ima ličnu vezu sa Harijem.
Ova tri izvora informacija o Harryju Halleru potvrđuju jedan drugog, dajući vjerodostojnost
Harryju i njegovim tvrdnjama. Takva potkrepa je važna jer, pojavom Rasprave, Stepski vuk
uvodi prvi od svojih fantastičnih, natprirodnih događaja. Naravno, čak i uz potvrđivanje među
različitim izvorima, teško da se može vjerovati svemu što Harry kaže o nestajanju ulaza u
magično pozorište. Ipak, naratorov predgovor nas priprema za ove fantastične elemente
izjavom da je, čak i ako nije sav njegov sadržaj činjenično istinit, Harryjev rukopis ipak važan
kao zapis o duhovnom putovanju. Na taj način višestruki izvori romana uredno komentarišu i
obogaćuju jedni druge.
Iako se ovi različiti izvori međusobno podržavaju, oni također dolaze u sukob na određene
načine. Na primjer, dok Rasprava ima savršeno razumijevanje Harryjeve ličnosti stepskog
vuka, on insistira na tome da je ta podjela na vuka i čovjeka netačna. Hari je, kao i svi ljudi,
sastavljen od bezbrojnih ja, a ne samo od dvije polarne suprotnosti. Stoga, nakon što je Harry
sebe ozbiljno prikazao kao stepskog vuka rastrgnutog između božanskog i zvjerskog,
Rasprava dekonstruira Harryjevu ideju, kritikujući je kao previše pojednostavljenu. Sama
struktura romana oponaša ovaj koncept podijeljene ličnosti razbijajući se na perspektive
nekoliko naratora. Podjela između Harryjevog ličnog rekorda i objektivne Rasprave, odražava
podjelu koju stepski vuk doživljava u svom životu.
 Šta vuk čini čovjeku?
Vuk je ono što u svakom od nas zahtjeva dresuru i kontrolu, predstavlja životinjske instinkte
za preživljavanjem, kako u fizičkom, tako i u duhovnom i psihološkom smislu. Stepski vuk je
životinja okarakterisana kao takva da živi sam tokom života, nema potrebu za „čoporom“ i
konstantno nosi težinu posljedica te samoće. Ukoliko se priklonimo vuku u sebi, dajemo mu
pravo da sve loše i negaivno u nama samim, prihvatimo kao ispravnu stvar samo zato što je i
to dio nas. U suštini, odbijamo ideju promjene i puštamo da necivilizovni, surovi dio nas,
definiše našu ličnost.
 Zašto neki ljudi u sebi imaju stepskog vuka, a neki ne?
Mislim da je odgovor na to pitanje u tome da ne odrastamo svi u istoj okolini i okolnostima,
nemamo svi jednake životne prilike i mogućnosti. Samim time, svako od nas izložen je
različitim situacijma i životnim problemima, pa je nekome dovoljno samo ljudsko i njemu, a
neko za nužni opstanak treba pomoć vuka u sebi.
 Kuda vodi stepski vuk?
Stepski vuk vodi tamo gdje ga mi pustimo da ide, jer ipak ljudsko u nama je osnova ličnosti i
vuk je tu tek druga, manje dominantna polovina. U suštini, smatram da su moguća dva ishoda,
odlazak u potpunu propast (suicid), ili djelovanje skupa sa čovjekom u nama i iskorištavanje
stpskog vuka za jačanje same ličnosti u pozitivnom smislu.
 Kako se stepski vuk odnosi prema vrijednostima savremene civilizacije?
Stepski vuk na vrijednosti savremene civilizacije gleda „sa visine“ i osuđuje sve to. U
njegovim očima to prdstavlja primitivizam i kič.
Imati vuka u sebi, po mom mišljenju, predstavlja konstantan rizik, obzirom da nikad ne znam
kada će nadjačati i preovladati nas same. S druge strane, tu je i određena doza divljenja prema
vuku, obzirom da je u mnogim situacijama direktniji i efektivniji u odnosu na čovjeka. Vuk
svoje samopouzdanje ne dovodi u pitanje niti mu je potreban bilo ko da ga ima. S druge
strane, čovjek se mnogo oslanja na mišljenje ostalih ljudi i na taj način vrlo često gubi
povjerenje u sebe.
3. Magično pozorište
Magično pozoriše je odraz Harrijeve svijesti, odnosno preazak iz svjesnog u podsvjesnog
stanja. U podsijeti je smješteno sve ono što nam se ikad desilo, svaka emocija koju smo
potisnuli, svaki bol. Ulazak u magično pozorište značio je ulazak u podsvijest.
Magično pozoripte propituje granicu između života i umjetnosti. Svjetovi koje Harry otkriva
na vratima su visoko stilizirani prikazi koji se poklapaju s emocionalnom ili psihičkom
stvarnošću, a ne oslikavaju fizičku stvarnost. Podsjećaju nas i na pozorišne umjetnosti, ali i na
vizualne: Harry je u pozorištu, a njegovi postupci su zapravo performans. Sam Pablo
izjavljuje da je Magično pozorište mjesto slika, a ne stvarnosti.
Od samog početka, Pablo objašnjava da je Magično pozorište škola humora. Pablo se stalno
smije i podstiče Harija da se smije sopstvenoj ličnosti i životu. Kada Hari naiđe na Mocarta,
kompozitor takođe kaže da Hari život shvata preozbiljno.
Međutim, priroda smijeha o kojem ovi likovi govore je složena. To nije vrsta smijeha koja
proizlazi iz sklonosti da se vidi sunčana strana života. Umjesto toga, smijeh ovdje služi kao
odbrambeni mehnizam za sve patnje realnosti.
4. Likovi
 Harry Haller
Fizički opis-nije bio jako visok, ali su mu hod i držanje glave bili kao u ljudi visokog rasta.
Glatko obrijan i kratke kose sa karakteristinim hodom. Lice mu je tužno i čudno, ali ipak puno
mudrosti.
Harry Haller je bio pametan čovjek koji je dobro poznavao svijet koji ga okružuje kao i samo
društvo. Kroz život je stekao određeno iskustvo, znanje i vidio je i naučio mnoge stvari.
Međutim, ono što nije naučio jest pronaći zadovoljstvo u sebi i u svome životu. Uzrok u tome
je očito što je duboko u svom srcu sve vrijeme znao da nije čovjek, već stepski vuk. Pametan
čovjek bi uglavnom mogao raspravljati i pitati se, da li je on sve vrijeme stepski vuk, ili je to
postao u određenom trenutku svoga života, gdje je dobio dušu vuka. Postoji isto tako
mogućnost da je to sve samo njegova imaginacija i njegova bolest.
Haller svoju osobnost smatra podijeljenom između onog ljudskog i onog životinjskog,
odnosno vučjeg. Ljudska strana u njemu odlikuje se ljubavi prema umjetnosti, intelektom,
duhovnosti, dok se vučja odlikuje onim sirovim, životinjskim nagonom.
Kako čitamo roman možemo dobro vidjeti i zaključiti kakva je osoba Harry Haller. On je
uglavnom tih, povučen, ali i pristojan. Vodi razne zabilješke i uživa u književnosti i klasičnoj
muzici. Ipak što je zanimljivo i što se često propušta shvatiti da on nije nikakav pobunjenik,
da ne pokušava promjeniti svijet i da nije nikakav nadčovjek. On je čista suprotnost,
uglavnom ga doživljamo kao nekog mizernog i nekoga ko pati. Zbog patnje se udaljio od
drugih, jer on pripada samo vrsti gdje pripadaju intelektualci i umjetnici. On živi neurednim,
usamljenim životom i jako se teško uklapa u okolinu, teško se prilagođava na druženje sa
ljudima.
 Hermina
Hermina je bila mlada, lijepa, zanosna i misteriozna djevojka koja je bila Harijev spas u
trenutku kada je Hari definitivno odlučio da izvrši samoubistvo, Hari i Hermina su bili jako
slični. Hermina je glas Harijevog razuma i vodilja. Završni odlomci romana otkrivaju da je
Hermina zapravo dio Harija. Kada je Hari ubode, njeno ubijeno tijelo uredno se smanjuje na
veličinu figurice. Iako nikada nije jasno da li je Hari ubio Herminu ili je to samo njena
halucinacija, završne riječi romana sugerišu da je Hermina oduvijek bila samo odraz Harija.
CITIRAM: "Jedna me djevojka navela da jedem, pijem, spavam, ukazivala mit ljubaznost,
bila me ismijala, nazvala me glupim malim dječakom. Pokazala mi je kako ni u svojim
najčudesnijim pretjeranostima uopće nisam sam ni neshvaćen, ni bolesna iznimka, da imam
srodnika, da me se razumije."
CITIRAM: "Bila je ona mali prozorčić, sitna svijetla rupa u mojoj mračnoj jazbini straha. Bila
je spasenje, izlazak na slobodu."

 Pablo
Pablo igra možda najvažniju ulogu u promjenama koje se dešavaju u Stepskom vuku.
Naznake o njegovoj važnosti prisutni su od njegovog prvog spominjanja u narativu. Hermina
nagovještava Pablovu važnost u njenom ekstremnom divljenju prema njemu i njenoj tvrdnji
da on može svirati sve instrumente i govoriti sve jezike svijeta. Činjenica da je Pablo lik koji
se najviše povezuje s muzikom daje uporni znak njegovog značaja. Pablo predstavlja Harijevo
zadovoljstvo, opuštenost, hedonizam. Pomaže mu da zaboravi loše stvari.
CITIRAM: "Kada je Pablo zamijetio uzrujanost u mome glasu odmah je namjestio svoj
najumiljatiji izraz lica, pomilovao me i svom glasu pridao nevjerovatnu blagost."

Na kraju, moj zaključak je da Hari ne uviđa lijepu stranu života, dosta stvari koje su vrijedne
življenja. To se dešava vjerojatno zbog toga što ogroman dio svog vremena provodi u borbi sa
sobom, sa svojim mislima i unutarnjim vukom. Na gubitku je, jer život se zaista može
iskoristit ljepše nego kritikujući sve oko sebe i godinama unaprijed planiranjem suicida.