Politika pomorske sigurnosti okrenuta je postizanju visoke razine sigurnosti i zaštite okoliša te

se temelji na zahtjevu da sve strane uključene u prijevoz robe morem moraju poštivati pravila i
norme. Materijalne norme u svim državama članicama za ispuštanje onečišćujućih tvari s brodova
temelje se na Konvenciji Marpol 73/78, no upravo u ovome slučaju možemo uočiti kako propisane
norme ne znače ujedno i poštivanje navedenih. Naprotiv, mnogi brodovi ignoriraju zadana pravila te
se na njih i oglušuju, pri čemu se ne poduzimaju korektivne mjere. Upravo svrha Direktive
2005/35/EC dolazi do izražaja. Naime, njezina se glavna zadaća sastoji u osiguravanju da se MARPOL
standardi sprječavanja onečišćenja mora s brodova adekvatno primjenjuju u Zajednici te da se osobe
odgovorne za onečišćenja odgovarajuće sankcioniraju. Upravo to dovodi do poboljšanja zaštite
morskog okoliša te sigurnosti plovidbe. Direktiva obvezuje države članice da u svojim nacionalnim
zakonodavstvima predvide odgovarajuće prekršajne, ali i kaznene sankcije, no sve u skladu načela
proporcionalnosti i supsidijarnosti. Uspoređujući Direktivu s Konvencijom može se uočiti kako je ona
nešto stroža od Konvencije, budući da umjesto dosadašnjeg samo namjernog ponašanja uvodi i
nehajno kao temelj odgovornosti. Upravo je Direktiva uvela mnogo problema u svjetsko pomorsko
gospodarstvo, a postavlja se i pitanje valjanost članaka 4. i 5 Direktive 2005/35 / EZ Europskog
parlamenta i Vijeća od 7. rujna 2005. o onečišćenju s broda i uvođenju kazne za prekršaje. Postavlja
se i pitanje je li standard odgovornosti za ozbiljnu nepažnju kompatibilan s načelom pravne
sigurnosti. Na zahtjev podnositelja zahtjeva u slučaju Judgement of the ECJ, C-308/06 - Intertanko
and Others, ECLI:EU:C:2008:312 Visoki sud pravde je proslijedio sudu sljedeća pitanja koja se odnose
na čl.4 i čl.5 Direktive. Je li čl. 5. (2) Direktive nevažeći u mjeri u kojoj oslobađanje iz MARPOL
konvencije glede ispuštanja na područjima izvan granica teritorijalnog mora, a koja su posljedica
oštećenja broda i njegove opreme, predviđa samo za zapovjednika broda, brodovlasnika i člana
posade, dok druge osobe mogu biti odgovorne? Pored toga, mogu li navedene osobe odgovarati i za
nehajna ponašanja? Također, je li čl. 5.(1) Direktive nevažeći s obzirom na to da za brodovlasnika,
zapovjednika i članove posade i druge odgovorne osobe za ispuštanja ulja i štetnih tvari na području
teritorijalnog mora uvodi odgovornost i za blaži stupanj krivnje, te ometa li na taj način pravo
neškodljivog prolaska? U odnosu na teritorijalno more države članice je li članak 4. Direktive nevažeći
ako zahtijeva da države članice ozbiljnu nepažnju tretiraju kao temelj odgovornosti za ispuštanje
onečišćujućih tvari. Krši li se tim pravo neškodljivog prolaza priznato u Konvenciji o pomorskom
pravu. i, ako je tako, je li članak 4. u toj mjeri nevažeći? Izvan granica teritorijalnog propisi obalnih
straža u svezi sankcioniranja onečišćenja mora moraju biti usklađeni s međunarodnim standardima,
pa sve ono strože od MARPOL standarda ne može se smatrati povredom. To nas dovodi do zaključka
da se nehajno ponašanje ne bi moglo sankcionirati. Situaciju unutar granica teritorijalnog mora je
nešto drugačija, ovdje Direktiva može sankcionirati nehajna ponašanja, što znači da može biti stroža
od MARPOL standarda. U slučaju da brod samo koristi neškodljiv prolaz, a počinio je povredu, država
članica u skladu s Direktivom može kontaktirati državu luke u koju uplovljava te je uputiti na
poduzimanje mjera. Iz priloženog je vidljivo da ne dolazi do ometanja neškodljivog prolaza.