N eki karakterni tipovi

iz psihoanalitičke prakse (1916)

Sigmund Freud
Kad liječnik psihoanalitički liječi bolesnika koji pati od nervoze, njegovo zanimanje nipo-
što nije u prvome redu usmjereno na njegov karakter. Dapače, liječnik najprije želi zna-
ti što znače bolesnikovi simptomi, koji se nagonski poticaji iza njih kriju i pomoću njih
zadovoljavaju, odnosno, preko kojih je postaja vodio tajanstveni put od nagonskih želja
prema simptomima. No tehnika koju liječnik slijedi ubrzo ga sili svoju znatiželju i želju
za spoznajom najprije usmjeriti na druge objekte. On primjećuje da njegovo istraživanje
ugrožavaju otpori bolesnika i on te otpore svakako treba pripisati karakteru bolesnika.
Tako je karakter ono što ponajviše zaokuplja njegovo zanimanje.
Ono što se opire liječnikovu nastojanju nisu uvijek osobine koje bolesnik iskazuje i koje
mu okolina pripisuje. Neke osobine, za koje se činilo da ih bolesnik rijetko posjeduje u ve-
ćini su slučajeva povišene do neslućenih intenziteta, to jest, kod toga se bolesnika javljaju
stajališta koja u drugim životnim odnosima nisu vidljiva. Redovi što slijede bavit će se opi-
som, analizom i pronalaženjem izvorišta ponekih od tih neočekivanih karakternih crta.

I
Iznimke
Psihoanalitički rad neprestano rješava zadaće poticanja bolesnika da se odrekne ili odu-
stane od stjecanja ili pribavljanja užitaka koji su neposredni i koji su mu na dohvat ruke.
No bolesnik se ne treba odreći užitka općenito; vjerojatno to ne možemo zahtijevati ni
od koga, a čak je i religija prisiljena svoj zahtjev za uzdržanjem od zemaljskog užitka te-
meljiti na obećanju da je čovjeku time zajamčeno mnogo više dragocjenijeg užitka u ne-
kom od drugih svjetova. Ne, neka se bolesnik odrekne tek onih zadovoljenja poslije ko-
jih nužno nastupa oštećenje i neka tek privremeno oskudijeva kako bi naučio neposre-
dan užitak zamijeniti sa sigurnijim, pa makar i odgođenim. Drugim riječima, bolesnik pod
vodstvom liječnika treba ost:variti napredak od načela ugode prema načelu st:varnosti po-
sredstvom kojega se zreo čovjek razdvaja od djeteta. Kod ovog odgojnog rada odlučuju­
ću ulogu baš nimalo ne igra činjenica što liječnik neke pojave bolje zna ili ima bolji uvid
u situaciju. Zapravo, on pacijentu ne može i ne zna reći ništa drugo do ono što mu može
reći i vlastiti razum. Ipak, razlika je kad čovjek s druge strane čuje ono isto što i siim zna;
tako liječnik preuzima ulogu djelotvornog drugog; on se služi istim utjecajem kojim je-
dan čovjek utječe na drugoga. Ili: prisjetimo se da je u psihoanalizi uobičajeno umjesto
onog izvedenog i ublaženog upotrijebiti ono prvobitno i izvorno, te kažimo također da
se liječnik u svojem odgojnom radu služi bilo kojom od komponenata ljubavi. Liječnik
kod takvog naknadnog odgoja vjerojatno samo ponavlja proces koji je i doveo do onog

281
 GUBI SE PROKLETA MRLJ O!

prvog. Ljubav je, osim životnih potreba, velika odgojiteljica, pa će nezreo čovjek ljubav-
lju svojih bližnjih biti potaknut da vodi računa o onome što nužda propisuje, te će izbje-
ći kazne ako krši te propise.
Traži li se, dakle, od bolesnika da privremeno odustane od bilo kakvog zadovoljenja užit-
ka, iziskuje li se žrrva, odnosno spremnost za privremeno trpljenje u korist boljeg isho-
da traži li se makar nakana podvrgnuti se neizbježnosti u ime svih valjanih, naići ćemo na
osobe koje se s posebnom motivacijom suprotstavljaju takvom zahtjevu. One kažu kako
su dovoljno patile i oskudijevale, smatraju kako imaju prava biti pošteđen e daljnjih potra-
živanja, više se ne pokoravaju nikakvoj neugodnoj nužnosti jer one su iznimke i takve na-
mjeravaju i ostati. Kod jednog od takvih bolesnika spomenuto pravo preraslo je u uvje-
renje kako nad njime bdije posebna providnost koja će ga zaštititi od takvih bolnih žrtvi.
Protiv unutrašnje sigurnosti koja se pokazuje takvom jačinom, ne pomažu liječnički ar-
gumenti, a ponajprije zakazuje njegov utjecaj, te je on upućen istražiti izvore iz kojih se
napaja takva štetna predrasuda.
Ir
l Nema sumnje, svatko bi htio biti »iznimka" i imati povlastice pred drugima. No, ako se
netko uistinu iskazuje i ponaša kao iznimka, za to mu trebaju i posebni razlozi, a ne ta-
kvi koje posvuda možemo pronaći. I mora postojati više razloga, a ne samo jedno objaš-
l
l njenje; u slučajevima koje sam istraživao uspjelo mi je onu zajedničku karakteristiku bo-
lc
lesnika pronaći u njihovim ranijim životnim sudbinama; njihova neuroza nastavljala se na
doživljaj ili na patnju koja ih je pogodila u prvo djetinje doba, a pri čemu su znali da ništa
nisu skrivili, te su to mogli ocijeniti kao nepravednu štetu njihovoj osobi. Povlastice izve-
dene iz te nepravde, te neposlušnost proizašla iz toga itekako su zaoštrile sukob koji su
poslije vodili do izbijanja neuroze. Kod jedne od pacijentica spomenuto se stajalište o ži-
votu pojavilo kada je doznala da je bolna organska patnja, koja ju je priječila u osrvariva-
nju njezinih životnih ciljeva, bila kongenitalnog podrijetla. Sve dok je tu patnju smatrala
nečime što je poslije slučajno stekla, strpljivo ju je podnosila; no otkako joj se objasnilo
da je dio donesenog nasljeđa, postala je buntovna. Mladić, koji je vjerovao kako ga čuva
posebna providnost, kao dojenče je preko svoje dojilje postao žrrvom slučajne infekcije,
te je poslije čitav život iskorištavao svoje pravo na odštetu kao netko tko prima invalid-
ninu i ne sluteći na čemu ga zapravo temelji. U njegovu je slučaju iskazima članova obi-
telji objektivno porvrđena analiza koja je dotični rezultat konstruirala na osnovi mračnih
ostataka sjećanja i tumačenja simptoma.
O ovoj i o drugim povijestima bolesti iz lako shvatljivih razloga ne mogu reći ništa više.
N e želim se upuštati u blisku analogiju s karakternom izobličenoš ću koja nastaje nakon
duge boležljivosti u djetinjstvu i koju primjećujemo u ponašanju čitavih naroda s patnič­
kom prošlošću. No zato ću upozoriti na lik koji je stvorio veliki pjesnik, a u čijem je ka-
rakteru polaganje prava da se bude iznimkom usko povezano i motivirano s trenutkom
kongenitalnog nanošenja štete.
U uvodnom monologu Shakespeareova Richarda III kaže Glos ter, kasniji kralj:
Al ja što nisam krojen za udvorne vaike,
:.j
niti _građen zrcalo da zaljubljeno snubim;
ja, grubo iskovan, bez ljupkog dostojanstva
;li da kočim se pred bludnom mi gol javom nimfom;
e

282
Sigmund Freud: NEKI KARAKTERNI TIPOVI IZ PSIHOANALITIČKE PRAKSE

ja, što sam potkušen bez ovog lijepog sklada,

što prijetvorna me narav prevari za izgled,
izobličen, nedovršen i prije roka
u svijet što diše poslan, jedva napol zdjelan,
a i to tako sakato i neprilično
da na me laju psi kad kraj njih prohramljem-

I zato, kad ne mogu biti ljubavnik

da tratim ove lijepe blagorjeke dane,
odlučio sam tvrdo biti bezdušnik
i tašte mrziti užitke ovih dana.

Prvi dojam što ga na nas ostavlja ovaj programski govor možda će prikriti pravu pove-
zanost s našom temom. Richard, čini se, kaže jedino ovo: ja se u ovom dokon om vreme-
nu dosađujem i želim se zabavljati. No budući da se zbog svoje nakaznosti ne mogu za-
bavljati kao ljubavnik, izigravat ću bezdušnika, spletkariti, ubijati ili što mi se već svidi.
Ovakva isprazna motivacija svakako bi kod gledatelja zatrla svaki trag suosjećanja, daka-
ko, ako se iza nje ne skriva ništa ozbiljnije. No tada bi komad bio psihološki neodrživ, a
time mislim: ako mi bez unutrašnjeg protivljenja trebamo osjetiti divljenje za junakovu
neustrašivost i spretnost, pisac mora znati kako u nama stvoriti potajnu simpatiju za nje-
ga, a takva se simpatija može temeljiti samo na razumijevanju, na osjećaju moguće unu-
tarnje srodnosti s njime.
Zato mislim da Richardov monolog ne kazuje sve; on samo naviješta, a nama prepušta
posve izvesti ono što je naviješteno. Kad se prihvatimo tog upotpunjavanja, nestaje privid
isprazno ga i u punom se opsegu javlja gorčina i iscrpnost kojom je Richard opisao svo-
ju nakaznosti razjašnjava nam se srodnost koja iznuđuje našu simpatiju za tog bezdušni-
ka. Mi tako shvaćamo: priroda mi je učinila tešku nepravdu uskrativši mi stasitost i ljepo-
tu koja pridobiva i o.svaja ljubav ljudi. Život mi stoga duguje odštetu koju ću si priskrbiti.
Imam prava biti iznimka i ne moram voditi računa o nedoumicama i strahovima koje drugi
prihvaćaju, a ona ih priječe i ometaju. Sam smijem činiti nepravdu, jer nada mnom je poči­
njena nepravda- i mi sad, eto, osjećamo da smo i sami mogli postati poput Richarda, da-
pače, da to u manjoj mjeri i jesmo. Richard je divovsko povećanje one strane koju mi i u
sebi pronalazimo. Svi mi mislimo kako imamo razloga biti ljuti na prirodu i sudbinu zbog
kongenitalno i infantilno nanesene štete i tražimo odštetu zbog rane povrede našeg nar-
cizma, našeg samoljublja. Zašto nam priroda nije podarila Baldersove zlatne uvojke ili Si-
egfridovu snagu, visoko čelo genija ili plemenite crte lica kakvog aristokrata? Zašto smo
rođeni u običnoj građanskoj sobi umjesto u kraljevskom dvorcu? Moglo nam se jednako
tako posrećiti da budemo lijepi i otmjeni kao i svi kojima sad stoga moramo zavidjeti.
No pjesnikovo je profinjeno ekonomsko umijeće ne dopustiti svojem junaku glasno i
do kraja izgovoriti sve tajne njegove motivacije. Time nas prisiljava da ih nadopunimo,
zaokuplja našu duhovnu djelatnost, udaljava je od kritičkog mišljenja i zadržava nas kod
identifikacije s junakom. Manje vješt pisac na njegovu bi mjestu sažeo u svjestan izričaj
sve što nam kani priopćiti, te se zatim našao sučeljen s našom trezvenom i nesputanom
inteligencijom koja onemogućuje produbljivanje iluzije.

283
 GUBI SE PROKLETA MRLJ O!

No mi ovo poglavlje o »iznimkama« nećemo napustiti a da ne spomenemo kako žen-

sko polaganje prava na povlastice i traženje da ih se oslobodi od životnih prisila počiva
na istim temeljima. Kako saznajemo iz psihoanalitičkog rada, žene na sebe gledaju kao na
osobe koje su infantilno oštećene te dobrim dijelom zakinute i zapostavljene, a ogorče­
nost mnogih kćeri na njihove majke iznjedrila je naposljetku i prijekor da su ih na svijet
donijele kao žene umjesto da su ih rodile kao muškarce.

II
Oni koji posrnu pri uspjehu
Psihoanalitički rad podario nam je rečenicu: ljudi neurotički obolijevaju uslijed uskra-
te, odnosno zbog zatajenja. Ovime se misli na uskratu zadovoljenja libidinoznih želja i
potrebno je poduže objašnjenje kako bi se rečenica razumjela. Naime, nastanak neuro-
ze uzrokuje konflikt između libidinoznih želja nekog čovjeka i onog dijela njegova bića
koji nazivamo njegovim JA, koji je izraz njegovih nagona za samoodržanjem, te obuhva-
ća ideale o vlastitom biću. Takav patogeni sukob javlja se samo kad libi do poželi krenuti
prema ciljevima koji su odavno prevladani i prezreni od JA, te su dakle zanavijeke zabra-
njeni (uskraćeni), a libido to čini tek kada mu je oduzeta mogućnost njemu primjerenog
idealnog zadovoljenja. Time lišavanje, odnosno uskrata realnog zadovoljenja postaje prvi
uvjet za nastanak neuroze, koji ni izdaleka nije onaj jedini.
To više izaziva iznenađenje, upravo zbunjenost, kad liječniku iskustvo pokaže da lju-
di pokatkad obolijevaju upravo u trenutku kad im se ispuni duboko ukorijenjena i dugo-
trajna želja. Tad kao da oni nisu u stanju podnijeti svoju sreću, jer ne može se posumnja-
ti u uzročnu povezanost uspjeha i bolesti. Imao sam priliku upoznati ženu čiji slučaj že-
lim opisati kao primjer za takvu vrstu tragičnog obrata.
Dobrog podrijetla i uzorno odgojena, ta žena kao mlada djevojka nije mogla obuzdati
svoju želju za životom, pa se otrgnula od roditeljskog doma i poput pustolovke lutala svi-
jetom sve dok nije upoznala umjetnika koji je znao cijeniti njezine ženske draži, ali tako-
đer i naslutiti i prepoznati istančanije sklonosti kod onih posrnulih. Doveo ju je u svoju
kuću i stekao u njoj vjernu životnu su putni cu kojoj je do pune sreće, činilo se, nedostaja-
la samo građanska rehabilitacija. Nakon dugogodišnjeg zajedničkog života uspjelo mu je
i svoju obitelj sprijateljiti s njome, te je sad bio spreman pred zakonom je uzeti za ženu.
No ona je u tom trenutku počela zakazivati. Zapuštala je kuću, a trebala je postati njezi-
. na zakonita gospodarica, ponašala se kao da je progone srodnici koji su je htjeli primiti u .
obitelj, bezrazložnom ljubomorom sprečavala je mužu svaki kontakt, ograničavala ga je
u njegovu umjetničkom radu i uskoro zapala u neizlječivu duševnu bolest.
Spomenut ću i slučaj uglednog čovjeka, koji je, kao akademski profesor, godinama gajio
nadasve shvatljivu želju da naslijedi svojeg učitelja, koji ga je uveo u znanost. Stari se uči­
telj povukao i kolege su mu priopćili kako nitko drugi, osim njega, nema izgleda postati
njegov nasljednik, postao je neodlučan, umanjivao je svoje zasluge, govorio kako ne za-
vređuje mjesto namijenjeno njemu, te je zapao u melankoliku koja ga je tijekom sljedećih
. godina udaljila od svake djelatnosti. .

284
 Sigmund Freud: NEKI KARAKTERNI TIPOVI IZ PSIHOANALITIČKE PRAKSE

Koliko god su oba spomenuta slučaja različita, ipak u njima bolest nastupa uslijed ispu-
njenja želje, i ta bolest uništava užitak tog ispunjenja.
Proturječje između takvih iskustava i rečenice kako čovjek obolijeva zbog uskrate, nije ner-
ješiva. Naime, dokida ga razlikovanje između vanjske i unutrašnje uskrate. Ako je u stvarnosti
izostao objekt libidnog zadovoljenja, tada je to vanjska uskrata. Ona po sebi nema nikakvog
utjecaja i nije patogena sve dok joj se ne pridruži unutrašnja uskrata. Ona mora proizaći iz
JA i libidu osporiti druge objekte kojih se on sad želi dokopati. Tek tada nastaje sukob, kao
i mogućnost neurotične bolesti, što znači: zamjenskoga zadovoljenja kad se pođe stranpu-
ticom preko potisnutog nesvjesnog. Dakle, unutrašnja uskrata dolazi u obzir u svim sluča­
jevima, samo što nije djelotvorna sve dok joj vanjska stvarna uskrata ne pripremi situaciju.
Iznimno, kada ljudi obolijevaju pri uspjehu, unutrašnja uskrata djelovala je sama za sebe,
a pokazala se tek kad joj je mjesto oslobodila vanjska uskrata ispunjenja želje. Pri tome se
javlja nešto što je na prvi pogled očito u i što začuđuje, dok pri pobližem promišljanju ipak
razotkrivamo kako nije nimalo neuobičajeno što JA neku želju podnosi kao bezazlenu sve
dok ona postoji i živi kao fantazma i daleko je od ispunjenja, a oštro joj se odupire čim se
približava ispunjenju i prijeti da postane stvarna. Razlika prema dobro poznatim situacija-
ma neurotskih tvorbi samo je u tome što unutrašnja povećanja libidnog zaposjedanja do-
tad omalovažavanu i podnošenu fantazmu obično pretvaraju u opasnog neprijatelja, dok se
našim slučajevima sukob posredno najavljuje stvarna vanjska promjena.
Psihoanalitički rad odmah otkriva da zapravo sile savjesti osobi zabranjuju iz povoljne
stvarne promjene izvući dugo željeni probitak. A istražiti bit i podrijetlo tih težnji koje
sude i kažnjavaju i koje nas svojim postojanjem počesto iznenade kad ih najmanje oče­
kujemo, to je uistinu težak zadatak. Ono što o tome znamo ili pretpostavljamo, iz dobro
poznatih razloga neću tumačiti na primjerima iz liječničke prakse, nego na likovima koje
je veliki pjesnik stvorio na temelju svojeg bogatog iskustva s ljudskim dušama.
Shakespeareova Lady Macbeth osoba je koja se slama kad postigne uspjeh i za koji se
odlučno borila. Prije toga ona nimalo ne koleba i ne vidi se nikakav znak unutrašnje bor-
be, a u njoj ne postoji nikakva težnja, osim pobijediti nedoumice svojeg častohlepnog, a
ipak timidnog i dobrohotnoga muža. Odluci o ubojstvu spremna je žrtvovati čak i svo-
ju ženskost, ne promislivši i ne odvagnuvši koja će presudna uloga pripasti toj ženskosti
ako treba sačuvati zločinom ostvareni cilj svog častohleplja.

(I čin, prizor 5)
>}Dođite, vi dusi
Što smrtne misli pratite, spol mi uzmite.
-----------------Na grud mi žensku dođ'te.
Ko žuč mi mlijeko uzmite, vi sluge smrti.«
(I čin, prizor 7)
))Ja sam dojila i dobro znam
Kako se nježno voli dijete kada sisa;
Dok mi se smiješilo u lice, bila bih
Iz beskosnih mu desni bradavicu trgla
I mozak smrska la, da zakleh se ko ti
Na ovo.«

285
 GUBI SE PROKLETA MRLJ O!

Jedan jedini slabašan proplamsaj odupiranja zahvaća je neposredno pred činom:

(II čin, prizor 2)
}> -Da nije u snu
Bio nalik na oca mog, to sama bih
Učinila.«

I sad, budući da je postala kraljica Duncan ovim ubojstvom, tek usput se javlja nešto nalik
razočaranju, nešto poput osjećaja dosade ili prezasićenosti. Ali odakle, to ne znamo.
(Ill čin, prizor 2)
>>Nemamo ništa, sve je sjena,
Gdje želja je zadovoljstva ispunjena.
S tim što uništavamo bolje u grob leći
No s uništenjem sumnjivo veselje steći.<<

No ona ipak ustrajava i odolijeva. U prizoru gozbe koji slijedi nakon ovih riječi, samo
je ona sačuvala prisebnost, prikriva pomutnju svojeg muža i pronalazi izgovor oprostiti
se od gostiju. A zatim nam se gubi iz vida. Ponovno je vidimo tek kao mjesečarku (u pr-
vom prizoru petog čina), pod dojmom noći kada je počinjeno ubojstvo. Ona opet, kao i
te noći, ohrabruje svojeg muža:
»Sramota, gospodaru moj, sramota! Vojnik- i još ga je strah? Što treba da se bojimo da li tko zna
kad nitko našu vlast ne može pozvati da položi račun.«

Ona čuje kucanje na vratima koje je nakon ubojstva preplašilo njezina muža. Ali ipak
mimo toga nastoji »učiniti neučinjenim djelo koje se više ne može učiniti neučinjenim«.
Pere ruke koje još vonjaju po krvi i njome su umrljane, te postaje svjesna uzaludnosti tog
nastojanja. Očito, nju koja je izgledala kao da se ni zbog čega ne kaje, svladalo je kajanje.
A Macbeth, koji je sve to vrijeme postao jednako nemilosrdan kao što se ona iskazivala
na početku, na vijest o njezinoj smrti izriče samo kratak komentar:
ry čin, prizor 5)
»I kasnije je mogla umrijeti.
Bilo bi dosta vremena za takvu riječ-<<

I sad se pitamo što je slomilo taj karakter, koji je izgledao kao saliven iz najtvrđeg čeli­
ka? Radi li se samo o razočaranju, o onom drugom licu koje nam pokazuju svršen čin i iz-
vršeno djelo i trebamo li iz potonjega zaključiti da se iz kod Lady Macbeth izvorno meka
i ženski blaga duševnost napregnula do koncentracije i prenapregnutosti koja nije mo-
gla potrajati, odnosno, smijemo li tragati za naznakama koje bi taj slom učinile ljudskijim
kakvom dubljom motiviranošću?
Mislim da o tom pitanju nije moguće donijeti odluku. Shakespeareov Macbeth je prigod-
no djelo, napisano u povodu krunidbe dotadašnjeg škotskog kralja Jamesa. Građa je bila
zadana i istodobno su je obrađivali i drugi autori, čije je radove Shakespeare vjerojatno
iskoristio na način kako je to bilo uobičajeno. Shakespeare je dao neke aluzije na trenu-
tačno stanje: »Djevičanska« Elisabeth, o kojoj je kružio glas kako nikada nije bila usta-
nju rađati djecu i koja je prilikom vijesti o Jamesovu rođenju bolno kriknula nazvavši sebe

286
Sigmund Freud: NEKI KARAKTERNI TIPOVI IZ PSIHOANALITIČKE PRAKSE

»jalovom lozom«, morala je dopustiti da James postane njezin nasljednik upravo zato što
nije imala djece. A James je bio sin Marije, čije je smaknuće, iako nevoljko, sama naredila
i koja se usprkos pomućenim odnosima izazvanim političkim obzorima, ipak mogla na-
zvati Elisabethinom krvnom srodnicom i njezinom gošćom.
Stupanje na prijestolje Jakova l. (Jamesa) izgledalo je poput demonstracije prokletstva
neplodnosti i blagosiljanja porodice koja se produžuje i nastavlja. I upravo na tu suprot-
nost oslanja se razvitak u Shakespeareovu Macbethu. Suđenice su mu obećale da će sam
postati kralj, no Banqu su obećale da će krunu preuzeti njegova djeca. Macbeth se buni
protiv takvog proročanstva, njemu nije dosta što će time zadovoljiti svoje častohleplje,
želi postati utemeljitelj dinastije i nikako se ne želi naći u situaciji da je zapravo ubijao u
korist tuđinaca ili drugih. A ovo se zanemaruje kada se Shakespeareovo djelo želi sagleda-
ti samo kao tragedija častohleplja. Jasno je, budući da sam Macbeth ne može živjeti vječ­
no, to za njega postoji samo jedan put kako obesnažiti dio proročanstva koji mu ne od-
govara, naime, tako što će sam imati djecu koja ga mogu naslijediti. I čini se da on djecu
i očekuje od svoje snažne žene:
(l čin, prizor 7)
»Ti radaj samo mušku djecu!
Jer kov bi tvoj nelomiv smio stvarati
Muškarce samo.«

No isto je tako jasno kako se Macbeth mora pokoriti sudbini kad mu se očekivanje izja-
lovi, jer inače njegovo djelovanje gubi svaki smisao i svrhu i pretvara se lijepo bjesnilo čo­
vjeka osuđenog na propast, koji još prije toga želi uništiti sve što mu je na dohvat ruke.
Vidimo kako Macbeth proživljava i prolazi kroz taj razvitak, a na vrhuncu tragedije pro-
nalazimo onaj višeznačan potresan uzvik koji bi mogao biti ključ za njegovu promjenu,
pro nalazimo Macduffov uzvik:
(IV čin, prizor 3)
»On djece nema.«

To sigurno znači: samo zato što sam nema djece mogao je ubiti moju (Macduffovu), no
to u sebi može sadržavati i više od toga, a prvenstveno razotkriti onaj najdublji motiv koji
Macbetha nagoni iskoračiti izvan granica vlastite prirode, kao što pogađa i jedinu slabu
točku u karakteru njegove inače tako čvrste žene. Pogledamo li sad sa stajališta naznače­
nog Macduffovim riječima, vidimo da je čitav komad prožet odnosima koji su vezani za
odnos oca i djece. Ubojstvo dobrostivo g Duncana jedva se u čemu razlikuje od ubojstva
oca; u slučaju Banqa, Macbeth je ubio oca, dok mu je sin pobjegao; Macduffu ubija djecu
jer im je otac pobjegao. U prizoru prizivanja suđenice Macbeth prikazuje utvare krvavog
i okrunjenog djeteta; prva utvara, glava pod šljemom, vjerojatno je sam Macbeth. No u
pozadini se pojavljuje mračan lik osvetnika Macduffa, koji je sam opet iznimka od gene-
racijskog zakona jer ga majka nije rodila, nego je »iz utrobe majčine isječen«.
Bilo bi potpuno u duhu poetske pravde sazdane na osveti kad bi to što Macbeth nema
djece i neplodnost njegove Lady bile kazne za zlodjela kojima su se ogriješili o svetost

287
 GUBI SE PROKLETA MRLJ O!

generacije, kad Macbeth ne bi mogao imati djece jer je djeci oduzeo oca i jer je ocu oteo
djecu, a Lady se tako ostvarila želja da više ne bude ženom za koju je i prizivala duhove
umorstva. Mislim da se bolest Lady Macbeth i preobrazba njezine drskosti u kajanje ned-
vojbeno može razumjeti kao reakcija na to što je bez djece, čime se nju uvjerava u nemoć
prema zakonu prirode te ujedno podsjeća kako joj zločin zbog njezinog grijeha nije ko-
ristio ni tamo gdje je mogao.
U Holinshedovoj Kronici (1577.), iz koje je Shakespeare crpio građu za Macbetha, Lady
se samo jedanput spominje kao častohlepna žena koja je svojeg muža potaknula na uboj-
stvo kako bi postala kraljica. I nema riječi o njezinoj daljnjoj sudbini ni o razvoju njezina
karaktera. Nasuprot tome, izgleda da bi se promjena Macbeth ova karaktera, kojom se on
pretvara u krvavog bjesomučnika, temeljila na motiviranosti koja je slična onoj kakvu smo
upravo pokušali izvesti. Jer kod Holinsheda između Duncan ova ubojstva, kojim Macbeth
postaje kralj, i njegovih sljedećih nedjela prolazi deset godina, tijekom kojih se on iskazu-
je kao strog, ali pravedan vladar. Tek nakon tog vremena kod njega nastupa promjena pod
utjecajem mučne bojazni da bi se proročanstvo dano Banqu također moglo ostvariti kao i
ono o njegovoj sudbini. Macbeth tek sad ubija Banqa i kao kod Shakespearea, srlja iz zlo-
čina u zločin. Ni kod Holinsheda se izrijekom ne kaže kako to čini zato što nema djece,
no tu ostaje i prostora i vremena za spomenutu motivaciju koja se sama nameće. Kod Sha-
kespearea je drugačije. Zbivanja jure, što nas ostavlja bez daha, a iz navoda osoba u komadu
može se izračunati kako čitava radnja traje otprilike jedan tjedan. Tim se ubrzanjem izmiče
tlo pod nogama svim našim konstrukcijama o motivaciji preokreta u karakteru Macbetha
i njegove Lady. Nedostaje vrijeme unutar kojega bi daljnje razočaranje da će kad-tad imati
djece, moglo slomiti ženu, a muža natjerati u prkosan bijes, a nije riješeno ni proturječje
zašto se toliki broj istančanih sveza unutar djela, te između njega i njegova povoda nužno
sastaje u motivu nemanja djece, dok vremenska ekonomija tragedije izrijekom isključuje
karakterni razvitak iz nekih drugih, umjesto iz najintimnijih motiva.
No koji bi to motivi u tako kratkom vremenu mogli bojažljivo g častohlepnika pretvoriti
u nezaustavljiva krvoloka, a nesalomljivu inicijatoricu u bolesnicu svladanu kajanjem, to se
rema mojem shvaćanju ne može odgonetnuti. Moramo odustati od pokušaja da prodre-
mo u tu trostruku tamu što je, zgusnuvši se na jednome mjestu, tvore loše očuvan tekst,
nepoznata namjera pisca i skriveni smisao priče. S druge strane nikako ne želim dopusti-
ti da netko prigovori kako su ovakva istraživanja uzaludna s obzirom na veličanstven do-
jam koji tragedija ostavlja kod gledatelja. Doduše, pjesnik nas svojom umjetnošću može
savladati tijekom predstavljanja i pri tome može paralizirati naše razmišljanje, no ne može
spriječiti da se naknadno po trudimo shvatiti to djelovanje, pošavši od njegova psihološ-
kog mehanizma. I ne čini mi se umjesna ni primjedba kako su pjesniku slobodne ruke
da prema vlastitoj želji· skrati prirodni vremenski tijek događanja ako žrtvujući općenitu
vjerojatnost postiže dramski učinak. J er takva se žrtva može opravdati jedino u slučaju
same vjerojatnosti, nikako gdje se njome ukida uzročna povezanost, dok se prekid unu-
tar dramskog djelovanja ne bi niti dogodio da je vremenski tijek ostao neodređen umje-
sto da ga se izričitim izjavama ograničava na nekoliko .dana.

288
Sigmund Freud: NEKI KARAKTERNI TIPOVI IZ PSIHOANALITIČKE PRAKSE

Tako je teško ostaviti neriješeni problem kakav postavlja Macbeth da ipak još namje-
ravam dodati primjedbu koja upućuje na nov izlaz. LudwigJekels je u svojoj studiji o
Shakespeareu očito dokučio neke elemente pjesnikove tehnike koji bi se mogli ticati i Ma-
cbetha. On smatra kako Shakespeare neki karakter često rastavlja u dvije osobe, od kojih
nijedna nije potpuno razumljiva, sve dok ih se ponovno ne spoji u cjelinu. Takav bi slučaj
mogao biti s Macbethom i njegovom Lady, i dakako, ni do čega ne bi dovelo ako bi se nju
htjelo shvatiti kao samostalnu osobu i tragati za motivacijom njezine preobrazbe zane-
marujući Macbetha, koji ju nadopunjuje. I na ovome bih mjestu htio tek spomenuti ono
što tako upadljivo podupire ovo shvaćanje. Naime, klice straha, koje u noći ubojstva iz-
bijaju kod Macbetha, ne razvijaju se dalje u njemu, nego u njoj. Njega je prije čina spopa-
lo haluciniranje o bodežu, ali duševna bolest poslije je zahvatila nju; on je nakon ubojstva
čuo krikove u kući: »Više ne spavaj! Macbeth san ubija«, dakle, Macbeth odsad više ne bi
trebao spavati, ali mi ne saznajemo više ništa o tome, no zato vidimo kako se kraljica diže
iz sna i mjesečareći odaje svoju krivnju; Macbeth je bespomoćno stajao krvavih ruku i ja-
dikovao »Hoće li cijeli ocean Neptunov sprati krv s moje ruke?«, a ona ga je tješila »Kap
vode će nas očistiti od tog čina«. No poslije je ona ta koja trlja ruke »cijelu četvrt sata« i
ne može odstraniti mrlje krvi. »Tu je zadah još po krvi; svi mirisi Arabije neće ga sprati
s ove male ruke.« Tako se njoj događa to čega se Macbeth pribojava u svojem strahu od
nečiste savjesti; nju nakon čina spopada kajanje, njega prkos, i oni zajedno iscrpljuju sve
mogućnosti reakcije na zločin, poput dva neusklađena dijela jedne psihičke individualno-
sti, poput, možda, kopija jednog uzora.
Ako na temelju lika Lady Macbeth nismo mogli odgovoriti na pitanje zašto je ona na-
kon uspjeha pretrpjela slom i oboljela, možda će nam to uspjeti pozabavimo li se stvara-
laštvom jednog drugog velikog dramatičara koji s nepopustljivom točnošću vodi brigu o
psihološkom 'polaganju računa'.
Poočim liječnik West odgojio je Rebekku Gamvik, kćer primalje, kao slobodoumnu oso-
bu koja prezire okove kakve nastoji nametnuti moral životnih želja temeljen na religio-
znosti. Nakon liječnikove smrti Rebekku prime u Rosmersholm, u prebivalište stare obi-
telji čiji članovi ne znaju za smijeh i svoju su radost žrtvovali krutom ispunjavanju dužno-
sti. U Rosmersholmu stanuje pastor Johannes Rosmer i njegova boležljiva supruga Beate,
koja ne može imati djece. Zahvaćena »divljom, nesavladivom žudnjom« za ljubavlju muš-
karca punog vrlina, Rebekka odluči ukloniti ženu koja joj stoji na putu služeći se svojom
"'"!važnom, slobodnom« voljom, koju ne sputavaju nikakvi obziri. S tom namjerom Re-
bek ka daje Beati medicinsku knjigu, u kojoj je rađanje djece predstavljeno kao jedina svr-
lu braka, pa jadnica posumnja u opravdanost svojega braka, zatim joj daje na znanje da
Rosmcr, čije štivo i mišljenje Beata dijeli, kani napustiti staru vjeru i prihvatiti slobodou-
mnc nazore. Kad je time pokolebala povjerenje žene u moralnu pouzdanost svojega muža,
konačno joj otkriva kako će uskoro napustiti kuću da prikrije posljedice skrivene veze s
Rosmcrom. Zločinački plan uspijeva. Jadna žena, koju se smatralo depresivnom i neura-
čunljivom, baca se zbog osjećaja vlastite nevrijednosri, s brvna u vodu kako ne bi stajala
11.1 putu sreći voljenog _čovjeka.

289
 GUBI SE PROKLETA MRLJ O!

Rebekka i Rosmer sad već godinama žive sami u Rosmersholmu u odnosu koji bi on vo-
lio smatrati čistim duhovnim i idealnim prijateljstvom. No kad prva govorkanja zasjene
taj odnos, a u Rosmeru se istodobno probude mučne sumnje zbog kojih je njegova žena
pošla u smrt, on zamoli Rebekku neka postane njegova druga žena kako bi se tužnoj proš-
losti odupro uz pomoć nove žive stvarnosti. Ona je tim prijedlogom na tren oduševljena,
no već mu u sljedećem objašnjava kako to nije moguće i da će, ako i dalje bude navaljivao,
»poći putem kojim je pošla Beate«. Rosmer njezino odbijanje prihvaća ne shvaćajući ga;
a ono je još nerazumljivije nama koji znamo više o njezinim postupcima i nakanama. No
jednostavno ne smijemo posumnjati u to da njezino 'ne' nije ozbiljno.
Kako se moglo dogoditi da pustolovka koja je sebi bez ikakvih obzira pro krčila put do
ostvarenja svojih želja, koja je odvažne, slobodne volje, sad ne želi posegnuti za ponu-
đenim plodovima uspjeha? Ona u četvrtom činu daje odgovor na to: »Da, to je ipak naj-
strašnije: sada, kad mi se sva sreća ovog svijeta nudi šakom i kapom, sad sam ja postala ta-
kva da mi moja vlastita prošlost zatvara put k sreći.« Ona je dakle u međuvremenu posta-
la netko drugi i sad joj užitak uskraćuje probuđena savjest i svijest o krivici.
No što joj je to probudilo savjest? Poslušajmo je, pa razmislimo smijemo li joj do kra-
ja vjerovati: »To je životno shvaćanje kuće Rosmera- ili barem t:voje životno shvaćanje­
ono je zarazila moju volju ... I učinilo je bolesnom. Zarobila je zakonima koji za mene pri-
je nisu vrijedili. Zajedničko življenje s tobom, vidiš, ono je oplemenilo moju misao-«
Možemo pretpostaviti kako se taj utjecaj pokazao tek kad je Rebekka mogla sama ži-
vjeti s Rosmerom: » -u miru- u samoći - kad si mi ti poklonio svoje misli bez usteza-
nja- ono raspoloženje, tako meko i tako fino, kakvo si osjećao - onda je nastupila veli-
ka promjena.«
No malo prije tužila se zbog druge strane ili bolje zbog naličja spomenute promjene:
»Jer mi je Rosmersholm oduzeo snagu. Ovdje je osakaćena moja hrabra i slobodna volja.
I nagrađena! Za mene je vrijeme prošlo i ja se ni na što ne smijem usuditi. Izgubila sam
energiju, ne mogu djelovati, Rosmere.«
Ovo objašnjenje Rebekka daje nakon što je pred Rosmerom i rektorom Krall om, Bea-
tinim bratom, dragovoljno priznala što je učinila razotkrivši se kao zločinka. Ibsen je sit-
nim potezima majstorske istančanosti pokazao kako ova Rebekka ne laže, ali da nije ni
sasvim iskrena. Kao što je usprkos neobaziranju na predrasude, svoje godine umanjila za
jednu, tako je i njezino priznanje pred muškarcima nepotpuno, te se na Krollovo inzisti-
ranje dopunjava u nekim bitnim točkama. Tako se i nama ostavlja puna sloboda da pret-
postavimo kako razjašnjenje njezina odricanja otkriva neke pojedinosti samo stoga kako
bi se neke druge prešutjele.
Dakako, nemamo razloga ne povjerovati njezinoj izjavi kako je zrak u Rosmershohnu,
njezin život s plemenitim Rosmerom na nju djelovao oplemenjujuće- i paralizirajuće. Ona
time kazuje ono što zna i što je osjetila. Ali to ne mora biti i sve što se u njoj odigralo; a
nije nužno da ona bude u stanju o svemu sebi položiti račun. Rosmerov utjecaj mogao je
biti tek izgovor koji skriva nešto sasvim drugačijeg karaktera, i u tom nas smjeru upuću­
je jedan značajan detalj.

·290
 Sigmund Freud: NEKI KARAKTERNI TIPOVI IZ PSIHOANALITIČKE PRAKSE

Još nakon njezinog priznanja, u posljednjem razgovoru kojim završava djelo, Rosmer
još jedanput moli Rebekku neka postane njegova žena. On joj oprašta što je zgriješila iz
ljubavi prema njemu. A ona sad ne odgovara onako kako bi trebala, naime, da joj nikakav
oprost ne može oduzeti osjećaj krivnje koji je stekla podmuklo prevarivši Beatu, nego op-
terećuje sebe drugim predbacivanjem koje nas izrečeno od slobodo umne osobe mora za-
čuditi i koje nikako ne zaslužuje mjesto na koje ga stavlja Rebekka: »Ah, prijatelju moj-
ne vraćaj se više nikad na to! Nemoguće je to, nemoguće!- Jer ti moraš, Rosmere, zna-
ti- ja imam svoju prošlost.« Dakako, ona time hoće natuknuti da je imala seksualne od-
nose s drugim muškarcem, no mi ćemo zamijetiti da joj ti odnosi iz vremena kad je bila
slobodna i kad nikome nije odgovarala predstavljaju veću zapreku da se uda za Rosmera
nego njezino uistinu zločinačko ponašanje prema njegovoj ženi.
Rosmer odbija čuti išta o toj prošlosti. Mi je možemo dokučiti, iako sve što u komadu
upućuje na to ostaje takoreći 'ispod zemlje' pa se zaključci moraju izvesti iz najava. Iz na-
java, dakako, koji su umetnuti s takvim umijećem da ih nije moguće pogrešno shvatiti.
Između Rebekkinog prvog odbijanja i njezinog priznanja događa se nešto odlučujuće za
njezinu daljnju sudbinu. Rektor Kroli posjećuje je kako bi je ponizio priopćenjem kako
zna da je ona nezakonita kći liječnika Westa koji ju je posvojio nakon smrti njezine maj-
ke. Mržnja ga je učinila opreznijim, no on ne misli kako joj je time rekao nešto novo. »Za-
pravo, mislio sam da vi znate točno objašnjenje. Inače bilo bi vrlo čudno što ste pustili da
vas liječnik West usvoji-,« »A onda vas je uzeo k sebi- odmah poslije smrti vaše majke.
Postupao je prema vama okrutno, a ipak ste ostali kod njega. Znali ste da vam neće osta-
viti ni pfenninga. Pa dobili ste samo sanduk knjiga! A ipak ste izdržali s njim. Podnosili
ste njegove zlovolje i njegovali ga do posljednjeg trenutka.«- »To što ste za njega učinili
bila je posljedica nehotičnog instinkta kćeri. A i vaše ponašanje smatram prirodnom po-
sljedicom vašeg podrijetla.«
Ali Kroli se prevario. Rebekka nije znala da je zapravo kći liječnika Wes ta. Kada je Kro-
li započeo s mračnim aluzijama na njezinu prošlost, morala je pretpostaviti kako on mi-
sli nešto dtugo. No shvativši o čemu govori, ona još neko vrijeme može ostati pribra-
na i pomisliti kako se to što njezin neprijatelj govori temelji na računanju njezine dobi,
jer mu pri prethodnom posjetu nije rekla točno koliko joj je godina. Ali nakon što Kro-
li pobjedonosno odbaci tu primjedbu: »Može biti. Ali moj je račun ipak točan jer godinu
dana prije nego je dobio namještenje, liječnik West je bio tamo gore u prolaznom posje-
tu«. Nakon ovog novog priopćenja Rebekka gubi oslonac. »To nije istina.«- Hoda oko-
lo i krši ruke: »To je nemoguće. Vi me samo hoćete uplašiti. To nikako ne može biti isti-
na. Ne može! Nikada!« Toliko je potresena da je Kroli više ne može smiriti i vratiti raz-
govor na ono što je rekao.
KROLL: Ali, draga moja, zašto se; za Božju volju, toliko žesti te? Vi mi skoro zadajete strah! Tre-
bam li vjerovati i misliti-!
REBEKKA: Ništa. Nemate vi što vjerovati i mislit.
KROLL: Onda mi uistinu morate objasniti zašto vi tu stvar, tu mogućnost toliko uzimate k srcu.
REREKKA: (Opet se pribere) Pa to je vrlo jednostavno, gospodine rektore. Ne želim da me se sma-
tra nezakonitim djet~to~.

291
 GUBI SE PROKLETA MRLJO!

Zagonetka u Rebekkinu ponašanju dopušta samo jedno objašnjenje. Priopćenje da liječ­

nik West može biti njezin otac najteži je udarac koji ju je mogao pogoditi, jer ona tom čo­
vjeku nije bila samo pokćerka, nego je bila i njegova ljubavnica. Kad je Kroli počeo govo-
riti, ona je mislila da će aludirati na tu vezu, koju bi, očito, priznala pozivajući se na svo-
ju slobodu. No to nije bila rektorova nakana; on ništa nije znao o ljubavnom odnosu s li-
ječnikom Westom, kao što ona ništa nije znala o njegovu očinstvu. Ništa drugo, osim tog
ljubavnog odnosa ne moie ona imati na umu kada se pri posljednjem Rosmerovu odbija-
nju brani time kako ima prošlost koja ju čini nevrijednom da postane njegovom ženom.
Vjerojatno bi Rosmeru, ako bi inzistirao, rekla smo polovicu svoje tajne, dok bi onu dru-
gu, težu, ipak prešutjela.
I dakako, sad razumijemo da joj se ta prošlost javlja kao teža prepreka sklapanju braka,
kao teži - zločin.
Nakon što je saznala da je bila ljubavnica vlastitog oca, Rebekka se prepušta osjećaju kriv-
nje koji nadmoćno provaljuje. Pred Rosmerom i Krollom priznaje što je skrivila progla-
sivši tako samu sebe ubojicom, odriče se sreće do koje je sebi zločinom utrla put i spre-
ma se otputovati. No pravi motiv njezine svijesti o krivnji, zbog kojeg ona nije postigla
uspjeh, ostaje tajan. Vidjeli smo, radi se još o nečemu bitno drugačijem od ozračja Ro-
smersholma i Rosmerova utjecaja.
Tko nas je dovde slijedio, taj će svakako iznijeti prigovor koji može opravdati mnoge
nedoumice. Prvo Rebekkino odbijanje Rosmera događa se prije drugog Kroliova posjeta,
dakle prije nego je on otkrio njezino izvanbračno rođenje i u vrijeme kad ona još ne zna
za svoj incest- ako smo dobro shvatili pisca. A ipak je to odbijanje odlučno i mišljeno je
ozbiljno. Svijest o krivnji, koja joj nalaže da se odrekne koristi proizašle iz njezinih postu-
paka, djelotvorna je već prije nego je saznala za svoj glavni zločin, pa ako je sve to točno,
tada možda možemo potpuno zaboraviti incest kao na izvor svijesti o krivnji.
Do sada smo Rebekku West smatrali živom osobom, a ne proizvodom mašte pisca Ibse-
na, kojom je rukovodio kritički razum. I odgovarajući na prigovor, pokušat ćemo zadr-
žati isto stajalište. A prigovor je dobar, jer nešto se savjesti kod Rebekke probudilo i prije
nego je saznala za incesti. Ništa nam ne stoji na putu tu promjenu pripisati utjecaju koji
sama Rebekka priznaje. No to još ne znači da ne trebamo priznati i drugi motiv. Ponaša-
nje Rebekke pri Krollovu priopćenju, njezine neposredne reakcije priznavanja ne ostav-
ljaju nikakve sumnje kako tek sad počinje djelovati onaj jači i odlučujući motiv odusta-
janja i odricanja. Pred nama je situacija višestrukog motiviranja, kod koje se iza površin-
skoga motiva ukazuje jedan dublji. Zakoni poetske ekonomije nalagali su da se situacija
oblikuje tako da se o tom dubljem motivu ne raspravi glasno, on je morao ostati prikri-
ven, daleko od pozornosti gledatelja u kazalištu ili čitatelja, kako se kod njih ne bi javili
ogorčeni otpori temeljeni na najneugodnijim osjećajima koji bi mogli izazvati sumnju u
ono što igrokaz treba prikazati.
No, s pravom možemo tražiti da istaknuti motiv ne bude bez unutarnje povezanosti s
motivom koji prikriva, te da se iskaže kao ublaženje i izvedenica iz ovog posljednjega. A
ako piscu možemo povjerovati kako je njegova svjesna poetska kombinacija dosljedno
proizašla iz nesvjesnih pretpostavki, lako možemo pokazati da je pisac ispunio taj zahtjev.

292
 Sigmund Freud: NEKI KARAKTERNI TIPOVI IZ PSIHOANALITIČKE PRAKSE

Rebekkina svijest o krivici rađa se iz predbacivanja zbog incesta još prije nego joj je to rek-
tor s analitičkom oštrinom prizvao u svijet. Ako izvodeći i nadopunjujući rekonstruiramo
Rebekkinu najavljenu prošlost, reći ćemo kako je ona morala slutiti i imati pojma o in-
timnoj vezi između njezine majke i liječnika. Rebekku se sigurno snažno dojmilo kad je
kod tog muškarca naslijedila majku, i njome je vladao Edipov kompleks iako nije znala da
je ta općenita fantazma u njezinu slučaju postala stvarnost. Stigavši u Rosmersholm, unu-
trašnja ju je sila prvog doživljaja potaknula da djelotvornim ponašanjem prizove situaciju
koja se prvi put ostvarila bez njezina posredovanja, naime, odstraniti ženu i majku kako bi
kod muškarca i oca zauzela njezin položaj. Rebekka s krajnjom uvjerljivošću opisuje kako
je protiv svoje volje bila prisiljena djelovati korak po korak da odstrani Beatu.
»A zar mislite da sam ja samo djelovala s hladnim i mudrim predumišljajem? Tada još
nisam bila takva kakva sam danas i kakva sad stojim pred vama i pričam. A onda, mislim,
ipak postoje u čovjeku dvije vrste volje. Htjela sam odstraniti Beatu! Na bilo koji način.
Ali ipak nisam vjerovala da će ikada dotle doći. Pri svakom koraku koji me mamio napri-
jed, činilo mi se da nešto u meni viče: ne dalje! Ni koraka više! -A ipak nisam mogla odu-
stati. Morala sam još malo dalje. Samo još jedan jedini korak, a onda još jedan- i opet je-
dan-. Tako se to dogodilo.- Na takav se način to odvija, na takav.«
Ovo nije ni uljepšavanje, ni prikrivanje, nego istinsko polaganje računa. Sve što se uRo-
smersholmu s njom zbilo, zaljubljenost u Rosmera i neprijateljstvo prema njegovoj ženi,
već je bila posljedica Edipova kompleksa, prisilno oponašanje njezina odnosa prema maj-
ci i liječniku Westu.
I zato se osjećaj krivnje zbog kojega isprva odbija Rosmerovo snubljenje ni u čemu za-
pravo ne razlikuje od onog većeg, koji je nakon Krollova priopćenja prisiljava na prizna:
nje. No kako je pod utjecajem liječnika Westa postala slobodoumna i prezrela religijski
moral, tako se uz pomoć nove ljubavi prema Rosmeru pretvorila u plemenita čovjeka od
savjesti. Toliko je i sama razumjela od onog što se zbivalo u njoj i stoga je s pravom za
Rosmerov utjecaj mogla reći kako predstavlja motiv njezine promjene koji joj je postao
shvatljiv i dostupan.
Liječnik koji radi kao psihoanalitičar dobro zna koliko često ili redovito djevojka koja
u neku kuću dolazi kao sluškinja, družbenica ili odgajateljica svjesno ili nesvjesno u svo-
jim dnevnim snovima, čiji se sadržaj crpi iz Edipova kompleksa, zamišlja kako će gospo-
darica kuće nekako otpasti, a gospodar će na njezino mjesto za ženu uzeti nju. Rosmers-
holm je najveće umjetničko djelo unutar svoje vrste koje obrađuje tu svakodnevnu djevo-
jačku fantazmu. A tragedijom postaje zbog dodatka da je dnevnom snu junakinje u nje-
zinoj pretpovijesti prethodila jednaka i odgovarajuća stvarnost.
Nakon dugog boravka u svijetu književnosti vratimo se liječničkom iskustvu. Ali samo
kako bismo u nekoliko riječi potvrdili savršenu podudarnost. Psihoanalitička praksa uči
da su snage savjesti koje uzrokuju bolesti pri uspjehu umjesto pri uskrati, kao što je
uobičajeno, na blizak način povezane s Edipovim kompleksom, s odnosom prema ocu i
majci, kao što je to možda i uopće slučaj s našom sviješću o krivnji.

293
 III
Zločinci iz osjećaja krivnje
U priopćenjima o svojoj mladosti, osobito o godinama prije puberteta, često su mi po-
slije vrlo pristojne osobe kazivale o nedopuštenim postupcima koje su tada skrivali, o kra-
đama, prijevarama, čak o podmetnutim požarima. Obično sam preko tih informacija pre-
lazio s napomenom kako je u toj životnoj dobi dobro poznata slabost moralnih kočnica
i nisam ih pokušavao uvrstiti u neke značajnije sveze. No naposljetku su me izraziti i ka-
rakteristični slučajevi takvih prijestupa, gdje se radilo o osobama koje su prošle mladalač­
ke godine, nagnali da ih temeljitije proučim. Tako sam analizom došao do iznenađujućeg
rezultata da su takva djela prvenstveno izvršavana jer su bila zabranjena i zato što je s nji-
hovom provedbom bilo povezano duševno olakšanje počinitelja. Počinitelja je tištila svi-
jest o krivnji nepoznata podrijetla, a nakon počinjenog djela pritisak se smanjio. Svijest o
krivnji barem je bila nekako riješena, 'zbrinuta'.
Koliko god zvučalo paradoksalno, moram reći da je u spomenutim slučajevima svijest o
krivnji u počinitelja bila prisutna prije prekršaja te da nije iz njega proizlazila, nego obrat-
no, prekršaj je proizlazio iz osjećaja krivnje. Takvu osobu može se s punim pravom na-
zvati zločincem iz osjećaja krivnje. Dakako, pretpostojanje osjećaja krivnje moglo se do-
kazati nizom drugih manifestacija i učinaka.
No samim zaključkom kako je nešto posebno i neobično mi znanstvenom radu još ni-
smo postavili cilj. Potrebno je odgovoriti na daljnja dva pitanja, naime, odakle je potekao
taj mračan osjećaj krivnje prije samoga čina, te da li je vjerojatno da takva vrsta uzroka ima
većeg ili značajnijeg udjela u čovjekovom prekršaju.
Slijedimo li prvo pitanje, doći ćemo do podataka o izvoru čovjekova osjećaja krivnje. Uo-
bičajen rezultat proistekao iz psihoanalitičke prakse glasio bi da taj mračan osjećaj kriv-
nje potječe od Edipova kompleksa te da je reakcija na dvije velike zločinačke nakane, na-
ime, na nakanu ubiti oca i seksualno općiti s majkom. U usporedbi s tim nakanama poči­
njeni bi zločini, a sa svrhom fiksiranja osjećaja krivnje, predstavljali olakšanje za počinite­
lja. Ovdje se moramo prisjetiti kako su oceubojstvo i rodosk~rnuće s majkom dva velika
i jedina čovjekova zločina koja su u primitivnim društvima bila kažnjavana i prema koji-
ma se osjećalo gnušanje. No potrebno je prisjetiti se i toga koliko smo se pomoću naših
istraživanja uspjeli približiti pretpostavki da je čovječanstvo svoju savjest, koja se sad jav-
lja kao naslijeđena duševna moć, steklo upravo Edipovim kompleksom.
Odgovor na drugo pitanje pak prelazi granice psihoanalitičke prakse. Kod djece može-
mo promatrati da postaju »zločesta« kako bi isprovocirala kaznu i da su nakon kažnjava-
nja smirena i zadovoljna. Kasnije analitičko istraživanje često nas zapravo vodi do osjeća­
ja krivnje koju djecu nagoni na traženje kazne. No radi li se o 'odraslim' zločinima, tu po-
najprije moramo apstrahirati one koji zločin počine bez osjećaja krivnje, koji ili nisu razvili
nikakve moralne kočnice ili vjeruju da u borbi s društvom imaju pravo postupati kako ih
je volja. No kod većine drugih zločinaca, kod onih za koje su kazneni propisi i napravlje-
ni, takva bi motivacija itekako mogla doći u obzir, razjasnila bi mnoga nepoznata mjesta
unutar psihologije zločinca i kazni bismo pružili nov psihološki temelj.

294
 Jedan me prijatelj upozorio da je i Nietzscheu bio poznat »prijestupnik iz osjećaja kriv-
nje«. Pretpostojanje osjećaja krivnje i korištenje samoga čina kako bi ga se racionaliziralo
pojavljuje se u Zaratustrinu govoru ,,Q blijedom zločincu«. Tako neka buduća istraživa-
nja odluče koliko zločinaca možemo pribrojiti tim »blijedim zločincima«.

S njemačkog preveo Dubravko Torjanac

Izvornik: S. Freud, »Einige Charaktertypen aus der Psychoanalytischen Arbeit« u Stu-

t dieu ausgabe X., Fischer Tagesbuch Verlag, Frankfurt am Main, 1982.
\
295