RODIJAČKI KAPITALIZAM NA NACIONALNOJ I LOKALNOJ RAZINI U HRVATSKOJ

Rodijački kapitalizam, ili na engleskom ˝crony capitalism˝ se prema londonskom poznatom mediju
prosvjećenog (neo)liberalnog kapitalizma definira kao gospodarstvo u kojem poslovni planovi uspijevaju
na osnovu međusobnog dogovora te bliskog odnosa vladajućih političara i poduzetnika. Iz tih bliskih
odnosa proizlaze razne povlastice, kao što su građevinske dozvole, porezne olakšice, mogućnost lakšeg
zapošljavanja i slično. U Republici Hrvatskoj je po mom mišljenju rodijački kapitalizam zastupljen u velikoj
mjeri; svi znamo koliko je teško dobiti npr. posao bez da te netko malo ˝pogura˝, znamo koliko je teško
doći do nekih državnih intervencija ako nemamo tzv. ˝vezu˝, ali zašto je to tako?

Hrvatska nije izmislila rodijački kapitalizam, naime on je postojan u brojnim državama, kao što su Azija,
Latinska Amerika, bivše socijalističke države. Postojan je i u bivšim kapitalističkim državama no nije
dominantan kao u socijalističkim, te je znatno drugačiji nego u bivšim socijalističkim državama. Tako je
npr. rodijački kapitalizam u Engleskoj različit od rodijačkog komunizma u Hrvatskoj. Rodijački kapitalizam u
Hrvatskoj možda najbolje možemo prikazati te opisati kroz slučaj Agrokor, najveće hrvatsko poduzeće koje
je još davne 1976. godine osnovao gospodin Ivica Todorić, najpoznatiji hrvatski poduzetnik. Na početku se
bavio uzgojem i prodajom cvijeća, ubrzo su proširili posao tako što su trgovali uljaricama te žitaricama.
Vremenom se u sastav Agrokora uključilo mnogo poznatih i manje poznatih    poduzeća te se tako Agrokor
proširio na još nekoliko zemalja (Srbija, Mađarska te Bosna i Hercegovina). Agrokor je čak i tada bio u
velikim dugovima, a ˝kap koja je prelila čašu˝ je bila kupnja slovenskog Mercatora 2014. godine. Nećemo
o ciframa, ali Todorić se osim u hrvatskim bankama zadužio i u ruskoj banci Sberbank, te je tako došlo do
velike financijske krize, naime hrvatska ekonomija je šest godina bila u dubokoj recesiji (2008.-2014.).
Novaca za podmiriti troškove jednostavno nije bilo, ni za isplate dobavljačima, ni za plaćanje poreza, a ni
za isplate plaća radnicima. Godine 2017. najveće hrvatsko poduzeće upalo je u troškove za koje
jednostavno nije bilo svijetle budućnosti, troškovi su bili nepremostivi. Odjednom se stvara, ili bolje
rečeno izmišlja novi zakon proguran od strane Vlade kroz Sabor, bez puno dogovora i razgovora država
preuzima potpunu odgovornost nad Agrokorom postavivši na čelo izvanrednog povjerenika.
Novodonešeni zakon, tzv. lex Agrokor (Zakon o postupku izvanredne uprave u tvrtkama od sistemskog
značaja) dao je vladi potpunu moć da provede svoje naume. Rodijački kapitalizam u slučaju Agrokor
možemo prikazati kroz nekoliko činjenica. Naime, cijela tvrtka je bila u vlasništvu jednog čovjeka koji nije
bio odgovoran apsolutno nikome, imao je potpunu kontrolu te mogućnost donošenja odluka, pa je tvrtka
funkcionirala na principu firma-gazda. Tvrtka se širila privatiziranjem poduzeća, a privatizacija se
domišljato odvijala u dva perioda, u prvom periodu je na vlasti bio Tuđman, u drugom Sanader, pa su se
tako Agrokoru „progledale kroz prste“ razne financijske prijevare kao što su mjenice bez pokrića,
neplaćanje poreza i slično. Takva tvrtka, osnovana i vođena od strane jednog čovjeka po principu firma-
gazda, jednostavno ne bi mogla rasti i opstati bez ogromne potpore države. Rodijački kapitalizam se razvio
(te je možda najviše vidljiv) kroz slučaj Agrokor, međutim razna hrvatska poduzeća su osnovana na tom
principu, od državnih te velikih i malih privatiziranih poduzeća, do manjih rubnih poduzeća kao što je npr.
tvrtka „Rimac automobili“ ili neka strana poduzeća koja su nastala nelegalnom privatizacijom. Država
funkcionira po tom principu te je to postalo normalno; npr. bez obzira na svo nezadovoljstvo, na lokalnim
izborima se uporno biraju ista imena te iste stranke, ali zašto? Baš zato što veliki broj populacije ima
nekoga na vlasti tko im može poboljšati položaj. Osoba koja ima neku „vezu“ će lako zaposliti sina, unuka,
pa i praunuka, tako Hrvatska funkcionira te ljudi bez obzira na nezadovoljstvo zapravo ne žele promjenu.
Iz toga vidimo koliko je stranački sustav u Hrvatskoj zapravo stabilan i to baš zbog bliskih veza u sustavu, ili
tzv. rodijačkih veza. Tema ove zadaće je rodijački kapitalizam u Hrvatskoj, međutim voljela bih se
dotaknuti istoga u susjednoj Bosni i Hercegovini jer sam osobno iz Livna, malog grada koji je praktički
izgrađen na osnovu politike i kroni-kapitalizma koji je izražen više nego u Hrvatskoj, jer „Što je država
slabija, to su ortačke veze jače“. Osobno sam se susrela s raznim privilegijama koje donose npr. političko
angažirani roditelji ili članstvo u vodećoj političkoj stranci. Posao, građevinske i druge dozvole, bilo koje
državne intervencije i slično je nemoguće dobiti bez ortačkih veza.

Koliko god da je takav sustav funkcioniranja države nepravedan te zloupotrebljavan, ljudi se ne žale u
nekoj velikoj mjeri. Je li zbog navike, straha ili pak nekog trećeg faktora – nije poznato, ali činjenica je da je
rodijački kapitalizam već neko vrijeme u velikoj mjeri zastupljen u Hrvatskoj te će stanje države zasigurno
biti nepromijenjeno još dugi niz godina.

Sužanj Lorena

Literatura:

- https://croatia.fes.de/fileadmin/user_upload/171109_Agrokor_WEB.pdf

- https://hrcak.srce.hr/file/348360

- https://hrcak.srce.hr/190337