Izdavač

FOKUS KOMUNIKACIJE d.o.o., Zagreb

Za izdavača
Romeo Vrečko
Glavna urednica
Vlatka Hercigonja
Lektura i korektura
Tanja Konforta
Grafičko oblikovanje
Tina Šut
Ilustracije
Carly Loman
Tisak
Kerschoffset d.o.o., Zagreb, listopad 2022.
Naslov izvornika
Ditt livs affär
Copyright © 2016 by Fredrik Backman
Published by agreement with Salomonsson Agency
Copyright
© za hrvatsko izdanje: FOKUS KOMUNIKACIJE d.o.o., 2022.
Sva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne može biti objavljen ili
pretisnut bez prethodne suglasnosti nakladnika i vlasnika autorskih
prava.
ISBN 978-953-349-239-1
CIP zapis dostupan u računalnome katalogu
Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu
pod brojem 001149408.

1
 Fredrik Backman

PRILIKA ŽIVOTA
Sa švedskog preveo Nikola Perišić

FOKUS

2
 Mojim prijateljima iz Tivolija u Helsingborgu

Onima koji su mi pružili glazbu kad sam bio usamljen, smisao kad sam
bio izgubljen, pivo kad sam bio švorc, zagrljaj kad sam bio na dnu i koji
bi me uvijek smjestili u taksi kad bi došlo vrijeme za to

SKEN:
ROBERT

OBRADA:
PRAETORIOUS

3
 Predgovor

O
vo je priča o cijeni koja se plaća da biste nekom spasili život.
Kad za to nije dovoljno samo žrtvovati svoju budućnost nego
i svoju prošlost. Ne samo mjesta na koja ste se uputili nego i
svaki korak koji ste dosad učinili. Dakle, ako bi u pitanju bilo sve, svaki
dio vas, za koga biste pristali odreći se toga?

Priča se zove Prilika života i prvi je put objavljena u listu

Helsingborgs Dagblad, na Badnjak 2016. godine. Napisao sam je jedne
noći u prosincu, dok su mi žena i djeca spavali samo nekoliko koraka
dalje. Bio sam strahovito umoran jer je prethodna godina bila duga i
čudna, a ja sam se izlagao stresu i više nego što sam bio u stanju
podnijeti. I zato sam sjedio u mraku i razmišljao o izborima koji se
nalaze pred nama. I kako svakog dana, svakog trenutka, krećemo jednim
putem umjesto nekim drugim. Ustajemo, zastajemo, igramo se,
skrivamo, zaljubljujemo, napuštamo jedni druge ili zaspimo što je
moguće bliže nekome. I onda spavamo osjećajući dah jedno drugom.
Nekima od nas možda treba netko da nas obori s nogu svakog jutra kako
bismo shvatili što vrijeme stvarno uistinu predstavlja. I kako bi nas pod-
sjetio na to što propuštamo kad ne pazimo dobro.

I tako sam pokušao napisati nešto o tome.

Ovo je prvi put da pričam priču koja se odigrava u Helsingborgu,

gradu u kojem sam odrastao. Išao sam u školu koja se nalazi iza ugla u
odnosu na bolnicu u kojoj priča počinje, i tom ulicom kraj mora prolazio
sam na putu do najboljih i najlošijih dana u svom životu, gledao sam
kako mi se prijatelji vjenčaju u Marijinoj crkvi i kako neke druge

4
prijatelje tamo pokapaju. Znao sam pijan zaspati u Vinil-baru u Tivoliju
više puta nego što sam se u stanju sjetiti. I tako je ovo možda i priča o
onome što osjećam prema svom rodnom gradu, u podjednakoj mjeri u
kojoj je i priča o mom strahu od smrti. Vjerojatno se nikad do kraja ne
otarasite mjesta na kojem ste odrasli. Nadam se da se nikada ne
otarasite ni samih sebe. Jedan dobar prijatelj jednom mi je jednom
rekao da se „najvažniji zadatak u čovjekovu postojanju sastoji od stalnih
nastojanja da se barem malo opameti", pa sam te noći, dok sam pisao,
puno razmišljao o tome što se događa’ kad zasnujete obitelj i prestanete
biti najvažnija osoba u svom životu. Razmišljao sam o tome koji bi
postupak bio istinski nesebičan. Razmatrao za što bih bio spreman
umrijeti i za koga bih dao život. I koja je zapravo razlika između tog
dvojega.

I ispalo je da je ovo priča o tome. Ne poznajem vas koji je čitate, ali

vam želim sretan Božić.

Srdačan pozdrav

Fredrik Backman

5
PRILIKA ŽIVOTA

6
7
 * * *

B
ok, ovdje tvoj tata. Ti ćeš se uskoro probuditi, u Helsingborgu
je svanuo Badnji dan, a ja sam ubio čovjeka. Znam, tako se ne
započinju bajke. Ali ja sam oduzeo jedan život. Je li uopće
važno da znaš čiji?
Možda i nije. Većina nas silno želi vjerovati kako će za svakim srcem
koje prestane kucati netko zažaliti. Ako nam postave pitanje je li svaki
život podjednako vrijedan, većina nas uvjereno će odgovoriti: „Da!" Ali
samo dok netko ne pokaže prstom na osobu koju volimo i upita: „A što
je s ovim životom?"
Dakle, možda je ipak važno? Jesam li ubio neku dobru osobu.
Voljenu osobu. Neki život vrijedan življenja.
Ili možda dijete?

8
9
 * * *

I
mala je pet godina. Upoznao sam je tjedan dana ranije. U
bolničkoj televizijskoj sali nalazio se crveni stolčić i pripadao je
njoj. Nije bio crven kad je došla, ali ona je jasno vidjela da želi da
stolac bude crven. Za to su joj bile potrebne dvadeset i dvije kutije
voštanih bojica, ali to nije važno, mogla je to sebi priuštiti jer su joj svi
neprestano poklanjali voštane bojice. Kao da će se crtanjem moći
osloboditi bolesti, bojama sakriti injekcije i lijekove. Naravno, ona je
znala da to nije moguće, bila je pametno dijete, ali ipak se pretvarala,
radi njih. I tako je danju crtala po papiru jer je to veselilo sve odrasle. A
noću je bojila stolac. Jer je jako htjela da bude crven.
Imala je plišanu lutku, zeca. Zvala ga je ,,Ec". U vrijeme kad je tek
naučila govoriti, odrasli su mislili da ga zove ,,Ec" zbog toga što ne zna
reći „Zec". Ali ga je ona zvala Ec jednostavno zato što se on zvao Ec. To
stvarno ne bi trebalo biti jako teško razumjeti, čak ni odraslima.
Ponekad bi se Ec bojao, i tad mu je dopuštala da sjedi na crvenom
stolčiću. Možda medicinski baš i nije dokazano da ćete se manje bojati
ako sjedite na crvenom stolcu, ali Ec to nije znao.
Djevojčica je sjedila na podu kraj njega, mazila ga po šapi i pričala
mu bajke. A ja sam se jedne noći sakrio iza ugla u hodniku i čuo je kako
kaže: „Ja ću uskoro umrijeti, Ec. Svi ljudi umiru, iako će većina umrijeti
za možda sto tisuća godina, a ja ću možda umrijeti već sutra." Onda je
šaptom dodala: „Nadam se da neću sutra."
Zatim je iznenada uplašeno podignula glavu i osvrnula se oko sebe,
kao da je čula korake u hodniku. Onda je hitro podignula Eca i
prošaputala crvenom stolčiću laku noć. „To je ona! Dolazi!" zašištala je
djevojčica i potrčala prema svojoj sobi. I sakrila se kod mame ispod
pokrivača.

10
 I ja sam potrčao. Uostalom, cijeli sam život trčao. Jer kroz bolničke
hodnike svake noći hoda jedna žena odjevena u debeli, sivi, pleteni
džemper. U ruci nosi bilježnicu. Unutra su upisana imena svih nas.

11
12
 * * *

B
adnji je dan i snijeg će se sigurno otopiti dok se ti probudiš.
Snijeg se u Helsingborgu nikada ne zadržava dugo. To je
jedino meni poznato mjesto na kojem vjetar puše nekako
iskosa i odozdola, kao da vas pretresa do gole kože. I na kojem vas
kišobran bolje štiti ako ga okrenete naopako. Tu sam rođen, ali se
nikada nisam privikao, i Helsingborg i ja nikad nećemo sklopiti primirje.
Možda se svi tako osjećaju kad je u pitanju njihov rodni grad jer mjesto
s kojeg smo potekli nikad od nas ne zatraži oprost i nikad ne prizna da
je prema nama pogrešno postupilo. Nego samo čeka tamo na kraju
autoceste E4 i šapće vam: „Možda ćeš postati bogat i moćan. Možda ćeš
se vratiti kući u lijepoj odjeći, sa skupoq'enim satom. Ali preda mnom ti
se ne isplati pretvarati jer znam tko si zapravo. Preplašeni dječačić, ništa
drugo."
Noćas sam sreo smrt pokraj olupine svog auta, nakon nesreće.
Svuda je bilo moje krvi. Žena u sivom džemperu stajala je pokraj nje.
Nezadovoljno me odmjerila i rekla: „Ne bi trebao biti tu." Strašno me
prepala jer ja sam pobjednik, onjaj koji uvijek preživi. A svi koji su takvi
boje se smrti. Zato i os'tajemo ovdje.
Lice mi je bilo puno posjekotina, rame iščašeno, sjedio sam
prikliješten u gomili lima i tehnike koji.zajedno koštaju milijun i pol
kruna. Kad sam ugledao ženu, vrisnuo sam: „Uzmi nekog drugog! Mogu
ti dati nekog drugog da ga ubiješ!" Ali ona se samo nagnula prema meni
s razočaranim izrazom na licu i rekla: „Ne ide to tako. Ja ne donosim
odluke. Zadužena sam samo za logistiku i transport."
„Za koga? Za Boga ili vraga ili... koga drugog?" zajecao sam.
Ona je uzdahnula.
„Ne miješam se ja u politiku. Samo radim svoj posao. A sad mi vrati
moju bilježnicu."

13
14
15
 * * *

N ije me prometna nesreća otjerala u bolnicu. Našao sam se u

bolnici puno prije toga. Rak. Prije šest dana prvi sam put
vidio djevojčicu, dok sam stajao na požarnim stubama
bolnice i pušio tako da me bolničarke ne vide. Stalno su mi zvocale zbog
pušenja, kao da još ima vremena da mi ono dođe glave.
Vrata prema hodniku bila su odškrinuta, pa sam čuo djevojčicu
kako priča sa svojom mamom u televizijskoj sali. Igrale su istu igru
svake večeri. Kad je u bolnici vladala takva tišina da su se čule snježne
pahulje kako udaraju u prozorsko staklo kao poljupci za laku noć, mama
je šaptala djevojčici: „Što ćeš biti kad odrasteš?" Djevojčica je znala da
tu igru igraju zbog mame, ali se pravila da je zbog nje. Kroz smijeh je
govorila „doktor" i „inženjer", i omiljeno: „svemirski lovac".
Kad je mama zaspala u fotelji, djevojčica je nastavila sjediti i bojiti
stolac, za koji je htjela da bude crven, i razgovaras Ecom. „Je li ti hladno
tamo u smrti?" Ali Ec to nije znao. Zato je djevojčica spakirala debele
rukavice u svoj ruksak, za svaki slučaj.

Ugledala me kroz staklo. Nije se prepala i sjećam se da sam se zbog

toga razbijesnio na njezine roditelje. Kakvi to roditelji, navodno odrasle
osobe, propuste odgojiti svoje dijete tako da se prestravi kad ugleda
nekog nepoznatog četrdesetpetogodišnjeg starca kako bulji u nju,
pritom ne vadeći cigaretu iz usta? Ta se djevojčica nije uplašila. Mahnula
mi je. I ja sam mahnuo njoj. Uzela je Eca pa prišla vratima i postavila
pitanje kroz odškrinuta vrata.
,,I ti imaš rak?"
„Da", odgovorio sam joj. Jer je to bilo točno.
„Jesi li ti poznat? U maminim novinama ima tvoja slika."
„Jesam", odgovorio sam. Jer je i to bilo točno.

16
 Novine su pisale o mom novcu, nitko još nije znao da sam bolestan,
ali ja sam od onih čija se dijagnoza pojavi u vijestima. Nisam običan
čovjek i kad ja budem umro, svi će znati za to. Kad umru petogodišnje
djevojčice, o tome se nigdje ne piše, i u novinama ne osvanu osvrti na
njihov život jer i nisu stigle poživjeti dovoljno da bi na to tko obratio
pažnju. A na mene ljudi obraćaju pažnju zbog onoga što ostavljam za
sobom, onoga što sam izgradio i postigao, zbog svih tih tvrtki,
nekretnina i bogatstva. Novac za mene nije novac kao što je za vas, ja ga
ne štedim i ne brojim i ne brinem se zbog njega. On za mene predstavlja
samo bodove, njime samo mjerim svoj uspjeh.
„To nije isti rak kao onaj koji ti imaš", rekao sam djevojčici. Jer u
tome se sastojala jedina utjeha moje dijagnoze. Liječnik mi je sa
žaljenjem obznanio: „Vi imate vrlo, vrlo rijetku vrstu raka."
Čak nisam dobio ni isti rak kao vi.
Djevojčica je trepnula i upitala: „Je li u smrti hladno?"
„Ne znam", rekao sam ja.
Trebao sam reći nešto drugo. Nešto značajnije. Ali ja nisam takav
čovjek. Zato sam samo bacio cigaretu i promumljao: „Trebala bi prestati
crtati po namještaju." Znam što ste sad pomislili: kakva sam ja
kretenčina. Imate pravo. Ali većina uspješnih ljudi ne postanu tek tako
kretenčine, nego su bili kretenčine i puno prije toga. Tako mi ustvari i
postajemo uspješni.
„Kad imaš rak, onda smiješ crtati po namještaju", odjednom je
ciknula djevojčica, pa onda slegnula ramenima. „Nitko mi ništa ne kaže."
Ne znam ni sam što mi je bilo. Ali počeo sam se smijati. Kad sam se
uopće zadnji put nasmijao? Smijala se i ona. Zatim su ona i Ec otrčali u
svoju sobu.

17
 * * *

K
ako je samo lako ubiti nekoga. Sve što je nekome poput mene
potrebno za to jesu automobil i nekoliko sekundi. Jer ljudi
poput vas vjeruju u mene, vi vozite tisuće kilograma metala
stotinjak kilometara na sat ravno kroz mrak dok vaši najvoljeniji
spavaju na zadnjem sjedalu, a kad se netko poput mene pojavi s druge
strane, vi vjerujete da mi kočnice nisu loše. I da ne tražim mobitel
između sjedala, da ne vozim prebrzo, da ne klizim iz jedne trake u drugu
zato što trepćem suznih očiju. Da ne stojim na uključenju za autocestu s
ugašenim svjetlima, čekajući kamion. Vjerujete mi. Da nisam pijan. I da
vas neću ubiti.

Jutros me žena u sivom džemperu izvukla iz olupine. Obrisala je

moju krv sa svoje bilježnice.
„Ubij nekog... drugog", molio sam.
Ogorčeno je ispuhnula zrak kroz nos.
„Ne ide to tako. Ja nemam takav utjecaj. Ne mogu zamijeniti jednu
smrt drugom. Nego moram zamijeniti jedan život drugim životom."
„Pa onda napravi to!" povikao sam.
Žena je žalosno odmahnula glavom, ispružila ruku i uzela cigaretu
iz džepa na mojim prsima. Bila je savijena, ali ne i prelomljena. Počela je
pušiti, po dva dima odjednom.
„Inače sam zapravo prestala pušiti", branila se.
Ja sam ležao okrvavljen na zemlji, pokazujući prstom na bilježnicu.
„Je li i moje ime unutra?"
„Sva su imena unutra."

18
„Što si htjela reći onim 'da zamijenim jedan život drugim životom'?"
Zastenjala je.
„Ti si stvarno idiot. Oduvijek si to i bio."

19
20
 * * *

N ekoć si bio moj. Moj sin.

Djevojčica u bolnici podsjetila me na tebe. Kad si se
rodio, nešto se dogodilo. Plakao si strašno glasno i tada se
to dogodilo u meni: prvi sam put prema nekome osjetio sažaljenje. I
nisam mogao ostati uz ljudsko biće koje nada mnom ima takvu moć.
Svi roditelji s vremena na vrijeme imaju onih pet minuta u
automobilu ispred kuće, tijekom kojih samo sjede. Samo dišu i
prikupljaju snagu kako bi mogli izdržati povratak u svu tu silnu
odgovornost. Nepodnošljiva očekivanja da uvijek budu dobri i imaju
snage za sve. Svi roditelji ponekad imaju onih deset sekundi na stubištu,
s ključem u ruci, prije negoli ga gumu u bravu. Ja sam bio iskren,
pričekao sam koji trenutak, pa potom pobjegao. Cijelog tvog djetinjstva
putovao sam da bih bio što dalje. Bio si star otprilike kao djevojčica kad
si me pitao čime se bavim. Rekao sam ti da zarađujem novac. Odgovorio
si mi da to svi rade. A ja sam onda rekao: „Ne, većina samo preživljava i
misli da stvari koje posjeduju imaju neku vrijednost, ali nemaju. Stvari
imaju samo cijenu, utemeljenu na očekivanjima, i ja trgujem njima.
Jedina vrijednost koja postoji na svijetu jest vrijeme. Jedna je sekunda
uvijek sekunda, i o tome nema pregovora."
Sad me prezireš, zato što sam sve svoje sekunde posvetio svom
poslu. Ali sam ih barem nečemu posvetio. Čemu su roditelji tvojih
prijatelja posvetili svoje živote? Roštiljanju i igranju golfa? Paket-
aranžmanima za ljetovanje i televizijskim serijama? Što oni ostavljaju
iza sebe?"

Sad me mrziš, ali nekad si bio moj. Nekad si mi sjedio u krilu i bojao
se zvjezdanog neba. Netko ti je rekao da zvijezde zapravo nisu iznad nas
nego ispod nas i da se Zemlja okreće toliko brzo da onaj tko je malen i

21
lagan lako može pasti s nje, ravno u sav onaj mrak. Vrata terase stajala
su otvorena, tvoja je mama slušala Leonarda Cohena, pa sam ti ispričao
kako mi zapravo živimo duboko u jednoj sigurnoj špilji, a da je nebo
stijena koja zatvara izlaz. ,,A što su onda zvijezde?" upitao si, a ja sam ti
odgovorio da su to pukotine kroz koje svjetlost dopire unutra. Zatim
sam ti rekao da su za mene tvoje oči isto to. Sitne, sitne pukotine kroz
koje dopire svjetlost. Kako si se samo glasno nasmijao. Jesi li se ikad
kasnije tako smijao? I ja sam se smijao. Ja koji sam želio život visoko
iznad svih drugih dobio sam sina koji je najradije želio boraviti duboko
ispod zemlje.

U dnevnoj sobi tvoja je mama pojačala glazbu i plesala s druge

strane prozora glasno se smijući. Ti si mi se stisnuo u krilu. Tada smo
bili obitelj, makar i nakratko. Pripadao sam vam, tih nekoliko trenutaka.
Znam da si želio običnog tatu. Nekog tko ne putuje, nije poznat i
kome bi bio dovoljan pogled samo dva oka: tvoja. Nikad nisi htio reći
koje ti je prezime kako kasnije ne bi čuo ono „oprosti, da nije tvoj tata
onaj..." Ali ja sam bio previše važan za to. Nisam te pratio u školu, nisam
22
te držao za ruku, nisam ti pomagao puhati svjećice na tortama, nikada
nisam zaspao u tvom krevetu, negdje na pola četvrte priče za laku noć,
s tvojim licem na svojim prsima. Ali ti ćeš dobiti sve ono za čime svi
drugi ljudi trče: bogatstvo. Slobodu. Ja sam te ostavio, ali sam te barem
ostavio na samom vrhu ljestvice potreba.
Ali tebe za to nije briga, zar ne? Ti si sin svoje majke. Bila je
pametnija od mene i zapravo joj to nikad nisam oprostio. Ali ona je
osjećala više nego ja, to joj je bila slabost; pa sam je mogao povrijediti
riječima. Možda se ne sjećaš kako me ostavila, još si bio jako malen, ali
istina je da to nisam ni primijetio. Vratio sam se kući s nekog putovanja
i trebala su mi dva dana da shvatim kako niste kod kuće.
Nekoliko godina kasnije, kad ti je bilo jedanaest ili dvanaest godina,
ozbiljno ste se posvađali oko nečega, pa si došao k meni autobusom
usred noći i kroz plač mi obznanio kako želiš živjeti sa mnom. Rekao
sam ne. Bio si potpuno izvan sebe, ridao si i slinio po tepihu u mom
predsoblju i vrištao kako je to nepravedno.
Pogledao sam te u oči i rekao: „Život nije pravedan." Ugrizao si se
za usnu. Spustio si pogled i odgovorio: „Sreća tvoja."
Možda si tog dana prestao biti moj, ne znam. Možda sam te tad
izgubio. U tom slučaju nisam imao pravo.
U tom slučaju život jest bio pravedan.

23
24
 * * *

P
rije četiri noći djevojčica je ponovo pokucala na staklo.
„Hoćeš se igrati?" pitala me.
,,Molim?" odvratio sam.
„Dosadno mi je. Hoćeš se igrati?"
Rekao sam joj da bi trebala ići na spavanje. Jer ja sam baš ono što
misliš da jesam, ja sam onaj koji će odbiti poigrati se s
petogodišnjakinjom na samrti. Ona i Ec otišli su prema svojoj sobi, ali se
djevojčica okrenula, pogledala me i upitala: „Jesi li i ti hrabar?"
„Molim?"
„Svi kažu kako sam ja jako hrabra."
Očni su joj kapci zadrhtali. Zato sam odgovorio iskreno:
„Nemoj biti hrabra. Ako se bojiš, boj se. Takvi su svi oni koji
opstaju."
„I ti se bojiš? One tete s bilježnicom?"
Šutke sam pušio, pa polako kimnuo.
„I ja", rekla je djevojčica.
Ona i Ec krenuli su prema sobi. Ne znam što se dogodilo. Možda sam
pukao, pa je svjetlost šiknula van. Ili unutra. Nisam ja zao, čak i ja
razumijem da bi trebala postojati starosna granica za rak. Zato sam
otvorio usta i rekao: „Neće večeras. Ja ću stajati tu i čuvati stražu, pa neće
doći večeras."
Djevojčica se nasmiješila.

Idućeg jutra sjedio sam na podu u hodniku, i dalje budan. Čuo sam

25
djevojčicu i mamu kako igraju novu igru. Mama je pitala: „Koga želiš
pozvati na svoj sljedeći rođendan?" iako sljedećeg neće biti. A djevojčica
je pristajala na igru nabrajajući imena svih koje voli. Kad vam je pet
godina, taj je popis dug. Tog sam se jutra i ja našao na njemu.

26
 * * *

J a sam egoist, to si davno saznao. Tvoja je mama jednom viknula

kako sam ja jedan od onih za koje ne postoje jednaki, već samo
oni iznad mene, od kojih nešto želim dobiti, i oni ispod, po kojima
gazim. I imala je pravo, pa sam tako i nastavio sve dok više nije preostao
nitko iznad mene.
Ali koliki je stvarno moj egoizam? Znaš da mogu sve kupiti ili
prodati, ali bih li gazio po leševima? Bih li nekog ubio?

Imao sam brata. Nikad ti to nisam rekao. Bio je mrtav kad smo se
rodili. Možda je na zemlji postojalo mjesto samo za jednog od nas, a ja
sam ga želio više. Prekoračio sam preko svog brata u maternici. Bio sam
pobjednik, još tada.
Žena s bilježnicom bila je tamo, u bolnici. Vidio sam slike jer bi moja
mama, dok je noću pila sama, ponekad zaspala, previše pijana da bi ih
sjetila sakriti. Na slikama je bilo žena na sve strane, a ona se vidjela
nedovoljno oštro, s druge strane prozora, ili se sva razmrljana kretala
hodnicima. Na jednoj koja je slikana dan prije porođaja, stajala je iza
mojih roditelja u redu na benzinskoj pumpi.
Mama je bila u poodmakloj trudnoći. Tata se na slici smijao. Nikad
ga nisam vidio da to radi. Cijelog mog života samo se smješkao.
Kad sam imao pet godina, vidio sam ženu s bilježnicom pokraj
željezničkih tračnica. Baš sam ih htio prijeći kad je iskrsnula s druge
strane i nešto viknula. Iznenađeno sam zastao. Vlak se pojavio iduće
sekunde i protutnjao toliko blizu mene da sam se skamenio. Kad je
prošao, nje više nije bilo.

27
 Kad sam imao petnaest godina, igrao sam se s najboljim prijateljem
na liticama pokraj Kullaberga i na pola puta do vrha prošli smo pokraj
žene u sivom džemperu. Promrmljala je: „Pazite se, litice su opasne kad
pada kiša." Prepoznao sam je tek nakon što je nestala. Kiša je počela pola
sata kasnije i moj je najbolji prijatelj pao u ponor. Kiša je i dalje padala i
dok su ga pokapali, kao da nije imala namjeru prestati. Vidio sam ženu i
kad sam izašao iz Marijine crkve, stajala je na trgu pod kišobranom, ali
ju je kiša svejedno pljuskala po obrazima, kako to zna samo u
Helsingborgu.
Kad se tata razbolio, vidio sam je ispred njegove sobe u bolnici, one
zadnje noći. Izašao sam iz toaleta, a ona nije obratila pažnju na mene.
Imala je na sebi isti onaj sivi džemper i nešto je zapisivala u bilježnicu
crnom grafitnom olovkom. Potom je ušla u njegovu sobu i više nije izašla
iz nje. Tata je sljedećeg jutra bio mrtav.
Kad se mama razboljela, ja sam radio u inozemstvu. Razgovarali
smo telefonom i bila je već sasvim na rubu snaga kad je prošaptala:
„Doktor je rekao da je sve normalno." To da se ne bih brinuo kako će

28
možda umrijeti dramatično. Moji su roditelji uvijek htjeli da sve bude
kao i obično, i još otkako je moj brat umro, htjeli su samo biti kao svi
drugi. Možda sam baš zato ja postao izuzetak, iz čistog inata. Mama je
preminula u toku noći, a ja sam jednom procjenitelju povjerio da
pregleda stan i osobne stvari, pa mi zatim pošalje fotografije. Na jednoj
od njih, onoj iz spavaće sobe, na podu se nalazila crna grafitna olovka.
Kad sam se vratio kući, više je nije bilo. Mamine papuče stajale su u
predsoblju, a ispod potplata nalazili su se dlakavi čuperci sivog pletiva.

29
 * * *

S
tobom sam pretrpio neuspjeh. Trebalo bi biti da očevi uče
sinove o životu, ali kod tebe to nije uspjelo.

Jesenas si me pozvao na moj rođendan, kad sam punio četrdeset i

pet godina. Ti si malo prije toga navršio dvadesetu. Rekao si mi da si
dobio posao u starom Tivoliju. Grad je premjestio cijelu tu građevinu na
drugu stranu Lučkog trga kako bi napravio mjesta za novo stambeno
naselje. Izgovorio si riječi „stambeno naselje" s prijezirom u glasu jer mi
smo toliko različiti. Ti vidiš povijest, a ja razvoj, ti vidiš nostalgiju, a ja
slabost. Mogao sam ti ja pronaći posao, mogao sam ti pronaći stotinu
poslova, ali ti si htio biti šanker u Vinil-baru, u rupčagi koja je bila zrela
za rušenje još dok je služila kao stanica parobroda, prije četiri
generacije. Otvoreno sam te pitao jesi li zadovoljan. Jer sam takav. A ti
si mi odgovorio: „Nije loše, tata. Nije loše." Jer si znao da mrzim taj izraz.
Ti si od onih koji su uvijek zadovoljni. Ni sam ne znaš koliki je to
blagoslov.
Možda te tvoja mama natjerala da me nazoveš, mislim da je možda
naslućivala da sam bolestan, ali ti si me pozvao da dođem u bar. Rekao
si mi da u kafiću poslužujete danske sendviče, a sjetio si se kako sam ih
uvijek jeo kad bismo, dok si bio mali, za Božić išli trajektom u Dansku.
Tvoja mi je mama zvocala da ti priredim nešto posebno, makar jednom
godišnje, mislim da to i sam znaš. A nisam mogao samo sjediti na
jednome mjestu i pričati, trebalo mi je da nekamo idemo, a tebi je uvijek
bila muka u autu. I tako smo zavoljeli vožnje trajektom, obojica, ja
naročito u odlasku, a ti u povratku. Ja sam volio ostaviti sve iza sebe, dok
si ti volio stajati na palubi i gledati kako se Helsingborg stvara na
horizontu. Povratak kući, konture nečega što prepoznaješ. Volio si to.
Ja sam jesenas sjedio u autu na Lučkom trgu i kroz prozor te vidio
u baru. Točio si pića i nasmijavao ljude. Nisam ušao jer sam se bojao da
30
ću ti slučajno reći da imam rak. Ne bih mogao podnijeti tvoju sućut. A
bio sam i pijan, naravno, pa sam se sjetio stuba ispred kuće tvoje mame
i svih onih prilika u kojima si sjedio na njima i čekao me jer nisam
dolazio kad sam obećao. Svih onih situacija u kojima sam ti tratio

31
32
vrijeme. Sjetio sam se trajekta za Božić, uvijek rano ujutro, kako bismo
se na vrijeme vratili kući, tako da se ostatak dana stignem posvetiti piću.
Posljednji put kad smo tako putovali, imao si četrnaest godina i naučio
sam te igrati poker u nekoj podrumskoj pivnici u Helsingoru, pa ti
pokazao kako se prepoznaju gubitnici za stolom: slabi ljudi koji piju jaka
pića. Naučio sam te kako da profitiraš na onima koji ne razumiju igru.
Osvojio si šesto kruna, Htio sam da igramo i dalje, ali si me ti molećivo
pogledao i rekao: „Šesto kruna uopće nije loše, tata."

Dok smo se vraćali prema trajektu, ušao si u neku zlatarnicu i za tu

lovu kupio naušnice. Trebala mi je godina dana da shvatim kako nisu
bile namijenjene nekoj curici kojoj se uvaljuješ. Nego tvojoj mami. Više
nikada nisi igrao poker.
Nisam uspio s tobom. Pokušao sam te naučiti kako da budeš čvrst,
A ti si ispao dobar.

33
 * * *

K
asno sinoć u bolnici se pojavila žena s bilježnicom.
Zaustavila se kad su nam se pogledi susreli. Shvatio sam da
je došla po mene. Ali nisam potrčao. Sjetio sam se svih onih
prilika u kojima sam je vidio: kad mi je odvela brata. Kad mi je odvela
najboljeg prijatelja. Kad mi je odvela roditelje. Ali nisam imao namjeru
bojati se i dalje, toliko sam si mogao dopustiti u tom, posljednjem
trenutku.
„Znam tko si", rekao sam, a glas mi nije zadrhtao. „Ti si smrt."
Žena se namrštila, izgledala je kao netko tko je duboko, duboko
uvrijeđen.
„Ja nisam smrt", promrmljala je. „Nemoj me NIKAD poistovjećivati
s mojim poslom."

Ostao sam bez daha. Priznajem. To nije nešto što biste očekivali čuti
u takvoj situaciji.
Ženine su se obrve opustile dok je ponavljala:
„Ja nisam smrt. Ja samo preuzimam i odvodim."
„Ja..." počeo sam, ali me prekinula:
„Ti si toliko samoživ da si pomislio kako te čitav život proganjam. A
ja sam te štitila. Od svih mogućih idiota između kojih sam mogla
odabrati sebi miljenika..." Protrljala je sljepoočnice.
„Mi... miljenika?" promucao sam.
Ispružila je ruku i dodirnula mi rame. Prsti su joj bili hladni i
skliznuli su prema džepu na mojim prsima, pa otamo izvukli cigaretu.
Zapalila ju je čvrsto držeći svoju bilježnicu. Možda zbog dima, ali
usamljena suza skotrljala joj se niz obraz dok je šaptala:
34
 „Protivno je pravilima imati miljenika. Ako ga imamo, to nas čini
opasnima. Ali ponekad... ponekad i mi imamo loš dan na poslu. Kad sam
ti odvodila brata, ti si se baš jako derao, pa sam se okrenula i slučajno te
pogledala u oči. Ali ne bismo se trebali baviti tim stvarima."
Glas mi se prekidao dok sam postavljao pitanje:
„Jesi li znala... ono što sam postao, ono što sam postigao... jesi li
znala za to? I jesi li zato uzela mog brata, a ne mene?"
Odmahnula je glavom.
„Ne ide to tako. Mi ne poznajemo budućnost, nego samo radimo
svoj posao. Ali s tobom sam napravila grešku. Pogledala sam te u oči i...
sažalila se. A to nam se ne bi trebalo događati."
„Jesam li ja ubio svog brata?" zajecao sam.
„Nisi", odgovorila jè.
Očajno sam zaridao:
„Pa zašto si ga onda uzela? Zašto uzimaš svakog koga volim?"
Pažljivo mi je prošla prstima kroz kosu. Pa prošaptala: „Ne
donosimo mi odluku o tome tko odlazi, a tko ostaje. Zbog toga i jest
protiv pravila da osjećamo sućut."

35
36
 * * *

K
ad mi je liječnik priopćio da imam rak, nisam doživio
nikakvo buđenje, nego sam samo podvukao crtu. Ispod
svega što sam izgradio, svih tragova koje sam ostavio za
sobom. Kada slabi ljudi pogledaju u nekoga poput mene, uvijek kažu:
„Jest on bogat, ali je li SRETAN?" Kao da je to neko stvarno smisleno
mjerilo. Sreća je emocija za djecu i životinje i nedostaje joj biološka
funkcija. Sretni ljudi ne stvaraju ništa, njihov je svijet lišen umjetnosti,
glazbe i nebodera, kao i otkrića i inovacija. Svi vođe, svi vaši junaci bili
su opsesivni. Sretni ljudi nisu opsesivni, oni ne posvećuju svoje živote
tome da izliječe neku bolest ili podignu avion. Sretni ne ostavljaju ništa
za sobom. Oni žive samo da bi živjeli i prisutni su na ovom svijetu samo
kao konzumenti. Ja nisam takav.

Ali nešto se jest dogodilo. Jutro nakon dijagnoze koračao sam duž
obale u predgrađu i ugledao dva psa kako utrčavaju ravno u more, pa se
igraju u valovima. I zapitao se jesi li ikada bio tako sretan kao oni. Je li
takva tvoja sreća? I je li vrijedna svega?

37
 * * *

ena je maknula ruku s moje kose. Izgledala je gotovo

Ž posramljeno.
„Ne bismo trebali išta osjećati. Ali ja nisam... ono što radim.
Imam ja i... razne interese. Recimo, pletem."
Kratko je pokazala na svoj sivi džemper. Pokušao sam kimnuti kao
da sam impresioniran, jer mi se učinilo kako to od mene očekuje.
Uzvratila mi je kimanjem, s dimom u očima. Udahnuo sam najdublje u
cijelom životu.
„Znam da si sad došla po mene. I spreman sam umrijeti", uspio sam
izustiti, kao da izgovaram neku molitvu.
A tada je rekla jedino čega sam se još više bojao:
„Nisam došla zbog tebe. Ne još. Sutra ćeš saznati da si zdrav.
Poživjet ćeš ti još dugo i imat ćeš vremena ostvariti što god budeš htio."
Zadrhtao sam. Obgrlio sam se rukama, kao dijete.
„Zašto si onda tu?" zajecao sam.
„Radim svoj posao."
Nježno me pogladila po licu. Zatim se udaljila hodnikom, zastala i
otvorila bilježnicu. Pažljivo je uzela crnu grafitnu olovku i precrtala
jedno ime. Zatim je otvorila vrata djevojčičine sobe.

38
39
 * * *

P
rekjučer sam čuo djevojčicu i mamu kako se prepiru.
Djevojčica je htjela napraviti dinosaura od tetrapaka u kojem
je bilo mlijeko, ali nije bilo vremena. Malena se naljutila,
mama rasplakala. Djevojčica se tada zaustavila, usne su napravile
pokret kao da su preskočile vijaču od očaja koji joj se spustio s očnih
kapaka, pa je uhvatila svoju mamu za ruku i pitala: „Pa dobro. Što kažeš
da se onda igramo?"
Igrale su se da razgovaraju telefonom. Mama joj je ispričala kako su
je zarobili gusari, kako se nalazi na njihovu tajnom otoku i kako im mora
pomoći sagraditi leteći gusarski brod, pa će je oni zauzvrat dovesti
brodom kući. Djevojčica se smijala i natjerala mamu da joj obeća kako
će TADA napraviti dinosaura od tetrapaka! Zatim je djevojčica njoj
ispričala kako se nalazi na svemirskom brodu s izvanzemljacima.
„Izvanzemaljcima", ispravila ju je mama. „Izvanzemljacima", ispravila je
djevojčica nju. „Oni imaju tajanstvene strojeve s velikim gumbima i
stavili su mi u ruke neke cjevčice, i imaju maske na licima i šuštave
uniforme, i vide im se samo oči. I šapću 'idemo, idemo, idemo', pa onda
broje unatrag od deset. A kad stignu do jedan, već spavaš, lako se trudiš
ne zaspati!"
Djevojčica je ušutjela jer je mama briznula u plač, iako je sve bila
igra. I zato je djevojčica prošaptala: „Izvanzemljaci će me spasiti, mama.
Oni su najjači."
Mama je pokušala ne izljubiti je baš milijun puta. Bolničarke su
stigle i podigle djevojčicu na ležaj s kotačićima kako bi je odvezle na
operaciju. Prošli su pokraj tajanstvenih strojeva s velikim gumbima.
Djevojčica je imala cjevčice u rukama, izvanzemljaci su nosili šuštave
uniforme i maske na licima, a kad su se nagnuli preko ruba ležaja, vidjela
im je samo glave. Šaptali su 'idemo, idemo, idemo', pa onda izbrojili od
deset do jedan. A kad su stigli do jedan, djevojčica je već spavala. Iako se
trudila ne zaspati.

40
41
 * * *

B
aš je gadno kad morate sami sebi priznati da niste od one
vrste ljudi kojoj ste oduvijek mislili da pripadate. Svi vi
normalni ljudi pokušali biste spasiti dijete ako biste mogli,
žar ne? Naravno da biste pokušali. I tako, kad je žena u sivom džemperu
otvorila vrata djevojčičine sobe, jedan se dio mene slomio jer se
pokazalo da sam normalniji nego što sam mislio. Odgurnuo sam ženu,
zgrabio bilježnicu, pa potrčao. Kao da sam sličan vama.

Automobil mi se nalazio na bolničkom parkiralištu, i stop-svjetla mi

se nijednom nisu upalila. Gume su škripale pokušavajući pronaći
oslonac u snježnoj bljuzgavici, dok sam se ulicom Bergaliden kretao
prema gradu, pa nastavio niz Strandvegen prema sjeveru, duž mora. To
je najljepši put na svijetu. Tutnjao sam između drveća kod dvorca
Sofiero krećući se prema nizovima kuća u naselju Laröd i nisam
usporavao sve dok nisam stigao do autoceste. Tamo sam se zaustavio
na uključenju i ugasio svjetla. Kad se pojavio kamion, jednostavno sam
izletio prema njemu. Ne sjećam se udarca:, samo bola u ušima i svjetlosti
koja me oblila kad se lim zgužvao poput folije. I krvi, svuda okolo.
Žena je izvukla iz olupine i mene i bilježnicu. Kad sam povikao:
„Mogu ti dati nekog drugog da ga ubiješ", shvatila je kako mislim na
sebe. Ali to nije ni bilo važno. Nije mogla zamijeniti smrt za smrt. Nego
samo život za život.
Ležao sam na zemlji dok su mi se svi vjetrovi Helsingborga zavlačili
pod odjeću, a ona mi strpljivo objašnjavala: „Nije dovoljno da ti umreš.
Da bi se napravilo mjesta za cijeli djevojčičin život, neki drugi život mora
nestati. Moram izbrisati cijeli njegov sadržaj. Dakle, ako daš svoj život,
on će iščeznuti. Ti nećeš umrijeti, jednostavno će biti kao da nikad nisi
ni postojao. Nitko te se neće sjećati. Nikad nisi ni bio tu."

42
Život za život. Eto što to znači.
Zato me žena u sivom džemperu dovela k tebi.
Jednostavno mi je morala pokazati čega se odričem.

43
44
 * * *

P
rije sat vremena stajali smo na Lučkom trgu i gledali te kroz
prozor kako pospremaš oko šanka. „Nikada nećeš ponovo
pridobiti pažnju svoje djece", jednom mi je rekla tvoja mama.
„Najbrže prođe ono doba kad te ne slušaju samo iz pristojnosti."
Žena u sivom džemperu stajala je pokraj mene i pokazivala na tebe.
„Ako daš svoj život za onu curicu iz bolnice, onda nikad nisi bio njegov."
Zatreptao sam izvan ritma. „Ako ja umrem..."
„Nećeš ti umrijeti", ispravila me. „Bit ćeš izbrisan."
„Ali... ako nisam... ako nikada..."
Umorno je odmahnula glavom suočena s mojim nerazumijevanjem.
„Tvoj će sin i dalje postojati. Ali imat će drugog tatu. I sve ono što
ostavljaš za sobom i dalje će postojati, ali će to napraviti netko drugi.
Tvoji će se tragovi raspršiti jer nikad nisi postojao. Vi ljudi uvijek mislite
da ste spremni dati svoje živote, ali samo dok ne shvatite u potpunosti
što to nosi sa sobom. Opsjednuti ste svojim nasljeđem, zar ne?
Jednostavno ne podnosite umrijeti zaboravljeni."
Dugo joj nisam odgovorio. Razmišljao sam o tome bi li i ti napravio
isto, bi li dao život za nekog. Sigurno da bi. Jer si sin svoje majke, a ona
je već dala jedan život. Onaj koji je mogla proživjeti, samo da nije živjela
za tebe i mene.
Okrenuo sam se prema ženi. „Otkako sam se razbolio, svake sam
večeri sjedio ovdje i promatrao ga."
Kimnula je. „Znam."
Znao sam da zna. Toliko sam uspio i sam shvatiti.
„Svake sam noći razmišljao o tome je li moguće nekoga
promijeniti."

45
46
 „I, što si zaključio?"
„Da smo ono što jesmo."
Tad je iznenada krenula u tvom smjeru. Uspaničario sam se.
„Kamo sad ideš?" povikao sam.
„Moram biti sigurna da si siguran", odgovorila mi je, prešla preko
parkirališta i pokucala na vrata Vinil-bara.
Potrčao sam za njom i prošištao: „Može li nas on vidjeti?"
Ne znam ni sam što sam umislio. Žena se okrenula prema meni,
prijezirno podigla obrve i odgovorila: „Nisam ja neki tamo duh. Naravno
da nas može vidjeti!"
Kad si otvorio vrata, promrmljala je: „Treba mi pivo", ne obraćajući
pažnju na to što si joj strpljivo, kao što bi učinila tvoja mama, počeo
objašnjavati kako ste, nažalost, već zatvorili. A onda si spazio i mene.
Naši su se svjetovi tada sigurno zaustavili.

47
 * * *

N isi ništa rekao na račun mog poderanog odijela ili krvi na

mom licu. Već si me viđao i u lošijem izdanju. Žena u sivom
džemperu pojela je danski sendvič i popila tri piva zaredom,
dok sam ja naručio kavu. Vidio sam koliko te to razveselilo. Razgovarali
smo prilično malo jer je bilo i previše toga što sam ti želio reći. A u
takvim prilikama čovjek uvijek zašuti. Ti si brisao šank i slagao čaše, a
ja sam razmišljao o ljubavi prisutnoj u tvojim rukama. Uvijek si
dodirivao stvari koje voliš kao da imaju puls. Bilo ti je stalo do ovog bara
i obožavao si ovaj grad. Ljude i zgrade i noć, kad padne nad tjesnac
Øresund. Čak i stalni vjetar i nogometni klub koji ništa ne valja. Ovo je
oduvijek bio tvoj grad, onako kako nikada nije bio moj, ti nikad nisi
tragao za životom, nego si bio na pravome mjestu od samog početka.
Ispričao sam ženi u sivom džemperu ono što si mi ti rekao: da su
premjestili cijelu zgradu Tivolija na drugu stranu trga. Jer tate tako rade,
sjede nasuprot svojim sinovima i prepričavaju njihove priče nekom
trećem, umjesto da ih puste da pričaju sami. Žena me pogledala s
pomalo prekratkim intervalima između treptaja.
„Nije te briga za to?" zaključio sam.
„Zaista, zaista, zaista baš nimalo", odgovorila je.
A ti si se tad nasmijao. Glasno. Osjetio sam kao da je nešto u meni
zapjevalo. Postavljao sam pitanja, a ti si odgovarao. Ispričao si mi kako
su sve ovdje napravili uz mnogo poštovanja za povijest zgrade. I to se
osjećalo. Trebao sam ti to ja reći. Ne zbog tebe, jer ti se ionako ovoga
nećeš sjećati, nego zbog sebe. Trebao sam ti reći da sam ponosan.
Maknuo si čaše, a ja sam krenuo za tobom, nespretno, sa svojom
šalicom kave. Okrenuo si se i uzeo je, a ruke su nam se preklopile samo
na tren. Osjetio sam kako ti srce kuca, u samim vrhovima prstiju.
Pogledao si ženu za šankom, čitala je kartu pića i zastala kod koktela koji
je sadržao „džin, limetu, Pastis i Triple sec". Zvao se Corpse reviver no 3.
Nasmijala se, a nasmijao si se i ti, iako su vam bile smiješne sasvim
različite stvari.

48
49
 „Drago mi je što si našao nekog tko je... znaš... tvojih godina", tiho si
mi rekao.
Nisam znao što da ti odgovorim. Pa nisam ništa. Nasmiješio si se i
poljubio me u obraz.
„Sretan Božić, tata."
Srce mi je zaplesalo u grudima, a ti si otišao prema kuhinjskim
vratima. Jednostavno nisam imao snage da ti dopustim da se vratiš.
Jedna sekunda uvijek je jedna sekunda, to je jedina definitivna
vrijednost na ovom svijetu. Svi ljudi pregovaraju, bez prestanka. Svakog
ti se dana pruži prilika života. Ovo sada je moja.
Žena je ispila posljednje pivo. Uzela je bilježnicu sa šanka. Izašli smo
u vrt. U Helsingborgu vlada velika konkurencija za najljepši pogled u
gradu, ali baš ovo mjesto bilo je nekako spokojno i odisalo je sigurnošću.
Nije se imalo potrebu nametati, bilo je svjesno svoje ljepote. Valovi su se
ljuljuškali, trajekti stajali u luci, Danska je čekala s druge strane vode.
„Kako se ovo radi?" upitao sam.
„Skočit ćemo unutra", odgovorila je žena.
„To boli?" upitao sam ja.
Žalosno je kimnula.
„Bojim se", priznao sam, ali je ona odmahnula glavom.
„Ne bojiš se ti. Samo ti je žao. Vama ljudima nikad nitko ne kaže da
žaljenje osjećate kao strah."
,,A za čime to žalimo?"
„Za vremenom."
Pokazao sam glavom prema prozoru bara i prošaptao: „Hoće li se
on nečeg sjećati?"
Odmahnula je glavom. „Ponekad, samo na sekundu, osjetit će da
nešto nedostaje. Ali... odmah zatim..." Pucnula je prstima.
„A djevojčica?"
„Ona će proživjeti život."

50
 „Hoćeš li ih čuvati?"
Žena polako kimne. „Ionako nikada nisam marila za pravila."
Zakopčao sam sako. Vjetar je dopirao nekako iskosa i odozdo. „Je li
hladno... tamo kamo idemo?" upitao sam.
Žena nije ništa odgovorila. Samo mi je dodala par pletenih rukavica.
Bile su sive, ali je s jedne visjela jedna jedina tanka crvena nit. Izvadila
je škarice iz džepa, pa ju je polako prerezala. Zatim me držala za ruke
dok smo skakali unutra. Ti ovo nikad nećeš pročitati. Nikad nisi sjedio
na stubama ispred mamine kuće i čekao. Ja ti nikada nisam tratio
vrijeme.

A kada smo skočili unutra, žena s bilježnicom i ja, na jedan jedini

trenutak vidio sam Helsingborg onakvim kakvim si ga ti uvijek vidio.
Kao obris nečega što prepoznaješ. Kao dom. Ipak je to na koncu bio naš
grad, tvoj i moj.
I to uopće nije bilo loše.
Uskoro ćeš se probuditi.
Svanuo je Badnji dan.
A ja sam te volio.

51
52