Igra i igračke u životu malog djeteta

Elke Blattmann

Kako se igra malo dijete danas u predškolsko vrijeme? Umjesto odgovora može se čuti kako
sve više majki kaže: ''Moje se dijete ne može igrati. Ili divlje juri okolo ili sjedi s dosadom. Ako
mu ne dam nešto raditi, ništa samo ne može smisliti.''
Izgleda da sposobnost djece da se igraju brzo nestaje. Kako bi stimulirali djecu, zabrinuti
roditelji često im kupuju igračku za igračkom. Ali situacija se samo pogoršava. Dijete sjedi
okruženo u sobi prepunoj igračaka i ne zna što bi trebalo raditi.
Što u stvari hoće malo dijete, koje je rođeno u ovom svijetu? Ono hoće iskusiti svijet i naučiti
živjeti. Malo je dijete cijelo čulni organ. Svaki se podražaj osjeća cijelim tijelom. Promatrajte ga
kako mu i ručice i nožice kušaju mlijeko koje pije s majčinih grudi. Trogodišnjak ne može
drugačije već udarati čekićem kada čuje nekoga drugoga da udara čekićem! Cijelo tijelo uživa u
veličanstvenoj buci. Petogodišnjak će stajati ispred animiranih figura u potpuno jednakom
položaju. Sjest će blizu ''pjevajućeg lika'' s rukama skupljenim na koljenima i uspravnim leđima,
a skupa s ''rasplesanim likom'' podignut će svoja stopala i skočiti i plesati kroz cijelu prostoriju.
Podražaji nailaze, nekontrolirani i nefiltrirani; malo ih dijete prima kroz cijelo svoje tijelo, a tijelo
reagira kretanjem. Tijelo se igra zajedno i imitira. Dijete ne može činiti ništa drugo već imitirati i
ponavljati ono što mu dolazi u susret kao čulni utjecaj. Dijete prakticira život. Ovo je aktivnost
koju preporučujemo kada govorimo o ''igri'' malog djeteta. Igra je za dijete prirodna kao plivanje
za ribu.
Što se događa kada se riba stavi u malu posudu? Ona će ili divlje plivati u krug ili postati
apatično mirna. Nisu li naša djeca u vrlo sličnoj situaciji?

Današnje okruženje malog djeteta

Djeca našeg vremena su posvuda suočena s ograničenjima. Od malih nogu doživljavaju ono što
ne smiju činiti. ''Ne diraj dugmad stroja za rublje! Ne smiješ blizu električnih utičnica ili će te
stresti! Ne istrčavaj na ulicu, nailaze automobili!'' Odrasli uvijek rade nešto što maleni ne smiju.
''Ne igraj se u blatu; isprljat ćeš se! Ne trči po travi; na natpisu piše ''Zabranjen prijelaz!'' Oh,
ostavi tog mrtvog crva; odvratan je!'' Kako će djeca danas uspostaviti odnos s okolinom? Kako
će upoznati biljke i životinje?
Voda će smočiti djecu. Prljavština će im zaprljati odjeću. Vatra je opasna i nije za djecu. Od
propuha se razboli. Znakovi koji zabranjuju stvari nalaze se posvuda.
A što rade odrasli? Majka okreće dugmad i male posude počinju udarati i proizvoditi buku. Ona
otvara konzerve ili reže povrće (kupljeno već čisto) u lonac. A otac? Što dijete može doživjeti i
imitirati od njega kada je on većinu vremena odsutan? U pravilu je svijet koji okružuje dijete vrlo
dosadan. Kamo će dijete otići s ovom potrebom da imitira; gdje može pronaći hranu za
maštovitu igru?
Povrh svega, ako je soba za igru puna plastičnih igračaka (lutka je ista kao auto, kocka za
gradnju, ili lopata za pijesak, sterilna i monotona) i ako Walt Disney crtani likovi ili druga
čudovišta vire sa zidova, tada dijete živi u svijetu prijevare i razočarenja.
Jesmo li mi roditelji i djedovi i bake dovoljno svjesni koliko se nevjerojatno puno svijet promijenio
od vremena našeg djetinjstva, u kojoj mjeri su prilike za prirodnim iskustvima, koje smo uzimali
zdravo za gotovo, od tada nestale? Gledali smo konje na gradskim ulicama. Donosili smo vodu
s bunara. Plivali smo bez opasnosti u rijekama i vidjeli ribu kako tamo pliva. Osjećali smo
toplinu pucketave vatre u ugljenoj peći. Jeli smo salatu i krumpire koje smo gledali kako se beru
i vade. Dijete danas mora pitati: ''Odakle dolazi naša voda?'' Dijete ne zna ništa više od toga da
se slavina otvara i zatvara. Da, odakle dolazi? Jedna se djevojčica opirala ispijanju mlijeka, jer
je jednom vidjela kako se muze krava. A mnoga djeca misle da povrće raste na policama
dućana.
Danas se u prirodni svijet prodrlo i on je prekriven neprozirnim sintetičkim svijetom. Dijete se na
to navikava. Gradsko dijete teško može doživjeti snagu i elemente koji održavaju i oživljavaju
nas i zemlju. Gotovi su proizvodi dostupni svima. Dobivamo proizvode već uredno pakirane u
plastiku bez obzira jesu li to mrkve ili čavli. Rijetko je moguće slijediti proizvodni proces. Za
odrasle je život postao praktičniji, čišći i udobniji. Za djecu je postao neproduktivan i siromašan
doživljajima.
Je li uopće čudno da se djeca ne žele igrati? Gdje se još mogu dodirnuti njihova čula istinski i
raznovrsno? Ono dobiva plastične i umjetne tkanine za doživljavanje. Automobilske ispušne
plinove i kemijske pare prekrivaju mnoge prirodne mirise. Umjetna gnojiva uzrokuju da voće i
povrće izgube svoj izvorni okus. Buka prometa prigušuje mnoštvo zvukova života i tišine. A što
im daje čulo vida? Kada malo dijete traži malog čovjeka iza televizora, to nam pokazuje kako
ozbiljno ono doživljava svijet, ali se ono navikava na činjenicu da ne može ništa naći iza
televizora.
Opće je poznato da neupotrijebljeni mišići odumiru. Ali, da li su ova odgovarajuća pitanja ikad
postavljena: ''Mogu li se čula razviti da budu živa i budna ako ih se nikada ne koristi i ne izlaže
ih se raznolikim aktivnostima? I kako imaginacija, ta mistična kreativna snaga koju dijete donosi
sa sobom u obilju, može uopće živjeti kada ono ne dobiva pravu prehranu i stimulaciju kroz
čula, već samo karikature svijeta.

Dječja soba i igračke

Ako želite pomoći djeci da se danas igraju, mora se pripomoći u stvaranju odgovarajuće
okoline. Starinsko, prirodno okružje se ne može ponovno stvoriti, ali čak i u najusamljenijem
gradu može se stvoriti mnogo lijepih stvari s malo mašte i entuzijazma.
Dijete bi trebalo prekrivati svilom, vunom, pamukom i lanom u jednostavnim bojama. Kako se
svaka od ovih tkanina drugačije osjeća na koži! Jako mala djeca će vrlo precizno posegnuti za
svilenim maramama. Ne postoji zamjena. ''Nebo'' iznad kolijevke upotpunjava ovu sliku dječje
sreće. No, dijete može uživati u ovom zadovoljstvu kada ga se ne tjera da leži na stomaku u
prvim satima nakon poroda. Zar ne bude suosjećanje jadni mali zamotuljci koji, najvećim
naporom i u najranjivijoj dobi, pokušavaju podići svoje glavice kako bi iznad dječjeg krevetića ili
kroz prozorčić dječjih kolica gledali vani na namještaj, ljudske noge, crni asfalt, ili brza vozila!
Koja perspektiva! Dijete koje je opušteno i leži na leđima dobiva sasvim drugačiju sliku svijeta.
Ono može gledati gore nebo, slijediti treperavo lišće na stablima, i vidjeti lica ljudi. Osim toga,
položaj na stomaku odvaja dijete od njegovih prvih igračaka, od njegovih vlastitih ruku i stopala.
Dijete je dugo zadovoljno igrom s vlastitim prstima! Slijedeće stvari za igranje su jednostavni
drveni mobili koji se mogu objesiti iznad krevetića. Oni se mogu dodirnuti i proizvoditi nježne
zvukove. Jadno dijete na stomaku mora to sve propustiti. Sve dok je dijete zadovoljno svojim
najbližim okruženjem, mora ga se štititi od šire okoline. Kasnije tu zaštitu daju lijepe,
jednostavne zavjese oko rešetaka na krevetiću. Ovo ''nebo'', ova pećina, ova kućica ne smije
nestati iz dječje sobe. Jednobojni, jednostavni komadi tkanine su dovoljni, prebačeni preko
jednostavnog nosača ili razvučeni između namještaja i kreveta, kako bi ispod stvorili skrovište.
Kada se stavi nešto drugo – otvoren je dućan. Ili se djeca umotaju u tkaninu kako bi uronila u
druge oblike i uloge. Potom se umataju lutke ili sami komadi tkanine postaju lutke. One su
neiscrpna igračka.
Jednostavne boje na zidovima zrače smirenost i sigurnost. Istovjetni likovi ili mali cvjetići koji se
ponavljaju na zidnim tapetama djeluju nemirno i paraliziraju maštu. Dobre reprodukcije starih
majstora ili slike koje su napravili roditelji mogu oživjeti zidove. Istinska umjetnost ima trenutačni
utjecaj na djecu, kao i oduševljenje koje se skriva u slikama koje su napravili roditelji.
Kakva se sve različita iskustva može imati sa stabilnim, masivnim namještajem! Kakav ponos
dijete osjeća kada može nositi teški stolac ili gurnuti stol samo bez tuđe pomoći! Njihove male
ručice vole kliziti po drvenoj površini duž drvenih niti. (Oštri krajevi i kutovi koje moderni
proizvođači namještaja tako vole velika su smetnja u dječjoj sobi.) Potom se mali pomjerači
namještaja ponovno vraćaju i okreću namještaj naopačke za nove pustolovine. Djeci ne treba
uskraćivati iskustvo težine stvari. Oni moraju naučiti kako stvari na zemlji imaju različitu težinu.
Mora da je vrlo razočaravajuće kada dijete hoće podignuti golemu plastičnu igračku u obliku
broda ulažući svu svoju snagu, a brod lagan kao perce poleti zrakom! A izgleda tako težak.
Isto kao što uče težinu stvari, djeca jednako tako moraju iskusiti da su neke stvari lomljivije od
drugih. Zašto bi se s plastičnim posuđem postupalo pažljivo! Ali, ako se razbije keramički
tanjurić iz lutkine kućice, male su ručice poslije toga puno pažljivije.
Jednostavni vuneni tepisi na podu ili zidovima donose pravu razinu udobnosti u dječju sobu. I
kako je dijete ponosno kada vidi kako se tepih tka na majčinom tkalačkom stanu!

Koje igračke pripadaju u dječju sobu?

Prvo pravilo: malo, malo! Igračke obično imaju fatalnu kvalitetu da se brzo množe. Kakva sve
blaga (da ne spominjemo tričarije) pronađu put u naše domove kao darovi! Roditelji moraju
taktično smanjiti količinu igračaka, bez da uvrijede darovatelje. Dobro je imati veliku kutiju u koju
neke stvari mogu nestati na neko vrijeme i potom se iznenada ponovno pojaviti u posebnim
situacijama.
Velika košara s materijalima za građenje trebala bi biti uvijek na dohvat ruke: prepilani komadi
grana, komadi kore debla, korijenje, i mnogi nepravilni oblici koji se nude kao otpad u stolarskim
radnjama. Najodvažnije građevine mogu se izgraditi od ovih materijala. Takvu vijugavu
strukturu bez ravnoteže nije lako održati u jednom komadu. Ona zahtijeva puno pokušaja i puno
uravnoteživanja. Ovdje se vježba ravnoteža, a to je početak za mnoge buduće inženjere. Za
razliku od toga, kako siromašno iskustvo se nudi s Lego kockama za gradnju. Jedna glatka,
ravna mala kockica uklapa se na slijedeću. I uvijek drže, nikada se ne sruše. Ne treba vam
puno više od vrhova prstiju da biste ih koristili. S prirodnim materijalima za gradnju mora se
koristiti čitava ruka. Svaki se komad drugačije doživljava. Kora drveta je hrapava, a korijenje je
glatko. Ovamo pripadaju i šišarke i drugi plodovi drveća. S njima se može sagraditi cijeli krajolik.
U ovom krajoliku mogu živjeti životinje, cvijeće i ljudi izrađeni od pčelinjeg voska, koji se
proizvodi za igru u raznim bojama (nikada ne možete imati previše ovog materijala). U toplim
rukama pčelinji vosak postaje mekan i savitljiv, ali čim ga se oblikuje, on se opet brzo stvrdne.
Molim vas, ne koristite one gnjecave mase za oblikovanje koje se stalno lijepe i prljaju ruke,
odjeću i sve okolo.
Još nešto što bi trebalo biti pri ruci su pastele od pčelinjeg voska i to one dobre kvalitete ,
naročito one pastele četvrtanog oblika koje ostavljaju svijetle, jake boje na papiru i ne lome se
lako. Djeca se brzo nauče raditi velike crteže jakih boja. Nemojte se zabrinjavati izborom boja.
Nemojte birati na primjer samo pastelne boje ili samo tri osnovne boje. Uvijek se iznova može
promatrati kako mališani s puno entuzijazma posežu za zelenom. Puno kasnije oni će naučiti da
je zelena mješavina plave i žute. I molim vas, ne izostavljajte crnu! Emotivni problem i
poteškoća može se staviti na papir korištenjem crne boje, a djeca se na taj način mogu
osloboditi problema.
Crteži njihove male djece otvaraju interesantno područje istraživanja za njihove roditelje. Kada
ih se prepusti njima samima, mališani znaju što žele nacrtati. S mnogo entuzijazma crtaju velike
spirale, krugove, krivulje, rešetke, ljestve, sunce, a potom, u nekom trenutku glavu s nogama.
Često će davati objašnjenja za svoje crteže, interesantno nikada ne kopirajući vanjske stvari.
Isplati se sačuvati sva ova umjetnička djela i označiti ih imenima i datumima. Naučili smo da
djeca prolaze kroz određene faze sa svojim crtanjem i slikanjem, a one su iste u cijelom svijetu
bez obzira na rasu. Jako je interesantno pratiti njihove stupnjeve razvoja. Samo nemojte ometati
dijete kada crta ili slika, niti mu dajte da boja već nacrtane oblike. Naravno, ovo će se promijeniti
za dijete školske dobi.

Ritmičke igračke
Već i prije rođenja dijete doživljava ritmičke pokrete kroz majčine pokrete; disanje, hodanje, i
tako dalje. Nakon rođenja to se nastavlja kroz kretanje kolijevke gore dolje. Maleni su beskrajno
sretni s ovim kretanjem kada je ritmično i praćeno pjesmama. Uskoro je dijete dovoljno veliko da
se popenje na drvenog konjića i na kraju može letjeti kroz zrak na ljuljački.
Neke igračke proizvode ritmičke zvukove, mala drvena figurica koja se penje uz ljestve, ili
kokice koje kljucaju, na primjer. Djeca se nikada ne umore igrajući se s ovakvim igračkama, i
puno će briga nestati s malom penjućom figuricom ili kroz radosne zvukove koje proizvode
ovakve igračke. Još jedno novo iskustvo: svijet oko nas proizvodi zvukove. Sve ima svoj zvuk.
Čak i svaka vrsta drveta zvuči drugačije i kako su samo vrlo različiti lim, željezo i porculan. Zvuk
je nešto što mora biti dostupno djeci za svjesno doživljavanje u ovoj našoj, bukom ispunjenoj
eri. Plastika potpuno razočarava. Odgovara tupim zvukom ili nema nikakav zvuk.
Kod svake igračke koja se daje djeci, mora se postaviti pitanje: što dijete doživljava sa svakom
igračkom? Koja se čula potiču i na koji način? Da li ostavlja dovoljno prostora za maštu?
Naravno, najbolje igračke na svijetu su one koje roditelji sami izrade. To je vjerojatno najbolji
lijek za dječju bolest zvanu ''Kupi mi nešto!'' koja se pogoršava sa svakom kupljenom igračkom.

Lutke
Da li je danas uopće moguće kupiti igračku u dućanu koju biste htjeli dati djetetu? Čak i kad
lutka ima lijep izraz lica, plastika je iznimno neprimjeren, bezdušan materijal za izradu nečega
što bi dijete trebalo voljeti. Kada lutke mogu micati svoje usne da se smiju ili plaču ''kao
prirodno'' ili mogu zuriti u dijete s izgledom lika iz crtanog filma, tada lutke uistinu postaju
zastrašujuće. Kako razarajući učinak ove groteskne, morbidne kreacije moraju imati na podatne
duše i percepciju forme kod djeteta!
Imala sam vrlo prosvjetljujuće iskustvo s dvojicom braće. Dvogodišnjak je ljupko njihao
zamotani komad tkanine u svojim rukama: ''Gledaj, mama, smiješna stara žena.'' Petogodišnjak
je to vidio i također je htio takvu igračku. Njihova je majka uzela zelenu tkaninu, zavezala
okruglu glavu, dvije ruke i dvije noge. Trebalo joj je lice. Uzela je bojicu i nacrtala oči i usta.
Dječak je sretno otišao sa svojom ''ženom lovcem''. Kada je maleni vidio što se dogodilo, i ''on je
htio jednu''. Dao je svoju tkaninu majci i ona je napravila sličnu figuru i vratila mu je. Ali dječak ju
je odbacio, razočaran. To više nije bila njegova ''smiješna stara žena''. Lutka je postala
predovršena. Njegova je mašta bila uznemirena. Naravno, dječak je imao samo dvije godine.
Kasnije će dijete htjeti moći obući i svući lutku. One bi uvijek trebale biti tople i lagane, ali
dovoljno čvrste da stoje i sjede, s diskretno naznačenim detaljima, da djetetova mašta može
lutku pretvoriti u jedinstveno biće koje dijete treba, kako dječaci, tako i djevojčice.

Djeca hoće raditi s odraslima

Usprkos tome što imaju najljepšu sobu za igranje, uvijek iznova se događa da se djeca u njoj ne
žele neprestano igrati. Drže se majčinih skuta. To je potpuno normalno za malu djece. Najmanje
do treće godine života dobra je ideja imati kut za igranje gdje djeca mogu biti blizu svoje majke.
Ondje će se oni obično radosno igrati bez ikakvih prohtjeva. Lopta, pero, mekane životinje
igračke, dovoljne su da ih zaokupe na duže vrijeme. Ne uznemiravajte ih! Nemojte im dodavati
nešto da rade. Ako se djeca naviku na to, uvijek će gledati na odrasle da ih zaposle i spriječit će
ih se u njihovoj vlastitoj igri. Majka može u miru obavljati svoje svakodnevne poslove. Ako pjeva
dok radi ili govori stihove naglas, male će uši sigurno biti izoštrene.
Kako je to kod starije djece? Nekada će ona radije ''raditi'' uz svoju majku nego se sami igrati.
Tada je dobro da dožive takav rad kod kojega mogu pomoći. Kako samo marljivo miješaju
sadržaj lonca i zdjele! Kakav ponos kada kuhaju povrće ili peku kolač sami. Spužve i metle
rado se koriste, ali samo ako ih i majka koristi. I ovdje ponovno važi to da je potrebno voditi
računa o tome da djeca dobivaju dovoljno različitih iskustava. Katkada se usisivač može ostaviti
u ormaru i biti zamijenjen metlom. Ručni mlinac za kavu puno je interesantniji od električne
mašine. I svako dijete bi trebalo moći vidjeti i mirisati pečenje kruha. Naravno, istinski doživljaj
dolazi kada prvo vide i čuju kako se prije toga melje žito.
Dan pranja može biti pravi praznik! Dijete mora znati što sve stroj za pranje rublja radi za nas.
Šestogodišnja djevojčica gledala je u čudu kako se ispire rublje: ''Zašto se odjeće uvijek iznova
moči vodom?'' ''Stavljamo odjeću u stroj za pranje rublja, a kada izađe, razgrnut ćemo je da se
osuši.'' Strojevi su nam velika pomoć, ali ne smijemo propustiti primijetiti ono što dijete
doživljava ili ne doživljava uz njih. Djeci su privlačni svi poslovi koji se rade s rukama i oni ih
potiču na oponašanje. Zašto su dječaci tako ludi za dimnjačarima, smetlarima i zidarima? To su
neki poslovi kod kojih dijete (na primjer petogodišnjaci) mogu još uvijek doživjeti nešto
''stvarno''. Malo je takvih poslova preostalo od mnogih koji su nestali iz našeg iskustva.

Naše putovanje na zemlji – kakva pustolovina!

Djeci su potrebni primjeri za njihovu igru. Cijeli svijet, Nebo i Zemlja, mogu im ih dati.
Zvijezde i oblaci
Još kada su vrlo mali, djeca prepoznaju i vole zvijezde. Oni podižu svoje ručice prema suncu i
na dnevnom nebu će veselo pozdraviti blijedi mjesečev srp. Osamnaestomjesečno dijete će
prepoznati blijedo svjetlo zvijezda u zimskoj večeri, čak i kroz jaka, blistava svjetla grada. Ako
se dijete probudi noću i nemirno je, često gledanje kroz prozor na zvjezdano nebo može učiniti
čuda, i dijete će se mirno vratiti u krevet.
Velik je korak kada se otkrije povezanost oblaka i kiše. Petogodišnjak je tjednima promatrao
oblake, dajući hrabre vremenske prognoze i obznanjujući ih glasno posvuda. Kako to djeluje na
djetetovu dušu! A onda, oluja! Roditelji su oduševljeni kao i dijete i izražavaju zadivljenost ovim
moćnim događajem što se zbiva na nebu. Oduševljenje i radost kod roditelja važan su most
između djeteta i svijeta. Roditelji trebaju biti svjesni ovoga.

Zemlja i voda
Dobro je imati puno igrališta u blizini djece. Pijesak je obavezan materijal. Mašta se može
razigrati. Djeca rade kolače i grade gradove i vodene tokove, ulice i vrtove. Ali često vidimo
djecu kako sjede u pijesku ne radeći ništa. Ako damo ovoj djeci da se igraju u vlažnoj, crnoj
zemlji punoj kišnih glista, gusjenica i puževa, uskoro će se oraspoložiti. Ako je u blizini izvor
vode i može se napraviti pravo blato, njihovoj sreći neće biti kraja. Kako će im obrazi sjati od
oduševljenja! Nijednom se djetetu ne treba zabraniti igrati u vodi i blatu. Oni radosno lupkaju
nožicama po vodi. Dodiruju je, rade potoke i brane, a sve što može plutati stavlja se na vodu
kao čamac. Zašto bi ovo bilo zabranjeno djeci samo zato što će se isprljati ili možda prehladiti?
Za to mogu poslužiti gumene čizme i vodonepropusna odjeća. No, kojoj se to majci sviđa da im
mališani uživaju u svojoj ''vodenoj ovisnosti'' u kuhinji? Što pak treba učiniti kada nikakvo
dvorište i vrt nisu dostupni? Djeci se mora omogućiti igra u vodi. Male djevojčice neumorno su
marljive kada peru odjeću svoje lutke. Čak i kada može biti svojevrsna slaba zamjena za lokvu
vode, kada je riječ o puštanju brodica da plove.
Zrak
Vjetrenjače se okreću, pera lebde kada pušemo u njih našim dahom. Lišće i sjemenje drveća
kovitla se okolo po zraku. Papirnati avioni mirno i elegantno klize s verande dolje na zemlju
ispod nje. A ako se pojavi jak vjetar, istrčite vani na veliku livadu gdje maleni mogu osjetiti kako
im nekoć nježan povjetarac može odjednom oduzeti dah i trgati jaknu. Vani djeca doživljavaju
prirodne zakone cijelim svojim tijelom na takav način na koji ih nikada ne bismo mogli podučiti
kroz školski rad. Kakva radost kada otac pusti da zmaj poleti u zrak. A ako se djetetu dopusti
držati konopac, ono je potpuno uvjereno u živost i snagu svog druga visoko u zraku, jer zmaj ga
povlači tako za njegove ručice. Ali dok dijete drži konopac zmaj također odgovara na dijete i
ponavlja svaki mali pokret koje dijete čini na zemlji na veliki način na nebu. Ako se zmaj ''pusti'',
strmoglavi se na zemlju. Na ovaj se način doživljavaju misteriozni fizički zakoni.

Vatra
Kao i sa svim zemaljskim stvarima, što ide gore, mora doći dolje. Vatra je jedina stvar koja teži u
visine. Iskru po iskru, plamen po plamen, sve se šalje uvis. Ovdje je ''lakoća'' suprotna snaga
težini. Ali djecu se često sprječava da to dožive. Ima školske djece koja nikada nisu vidjela
otvoreni plamen, nikada upalila šibicu. Ali ako se poznaje težina zemlje, tada se poznaje samo
polovica. Stoga dijete mora doživjeti vatru. Koje će stvari gorjeti? Što može ugasiti vatru? Ona
moraju naučiti ove stvari ako neće odrasti otuđeni prema svijetu i životu. Negdje u gradu, ili
njegovoj okolici, sigurno se mogu pronaći prilike za ovakve eksperimente.

Kralj i princeza
Neka beznačajna situacija, koju odrasli jedva primijete, dovoljna je da slika kralja izroni iz dječje
mašte. Dijete će staviti nešto na svoju s ponosom uspravljenu glavu kao krunu i reći: ''Ja sam
kralj!''Drugi će se put pretvarati da je princeza. Postoje slike koje dijete prepoznaje gotovo bez
ikakvog vanjskog utjecaja, kao da ih se sami prisjećaju. Na primjer, sliku vuka ne treba
objašnjavati. Zbog toga djeca jako vole slušati bajke. One bude slike koje leže duboko u duši.
Grimmove bajke su neiscrpno blago. One hrane maštu djeteta, a u isto vrijeme stimuliraju nove
ideje za igru. To se javlja i onda kada se djecu polako i pažljivo uvodi u bajke. ''Slatka kaša'' je
priča koja će trogodišnjaku ili četverogodišnjaku dugo vremena biti dovoljna. Početi u ranijem
dobu nije preporučljivo. Prije te dobi, dovoljne su jednostavne priče iz doživljaja djeteta,
rimovani i ritmični stihovi.
Mora se imati osjećaja za to koja bajka treba biti prva. Ona često može poslužiti kao odgovor na
nešto što muči dijete. Na primjer, mali dječak kojega muči strah, strah ga je mraka, a od starije
je djece čuo o velikom, zločestom vuku, pa je on postao oličenje svega što ga je plašilo. Nakon
što je čuo priču o ''Vuku i sedam kozlića'', strah ga potpuno napustio. Dok se bajka pripovijeda
prvi i drugi put može se primijetiti kako dijete pažljivo prati priču. No, kod petog ili šestog
kazivanja javlja se nešto novo: zaplet nije više najzanimljiviji dio priče. Dijete poredak riječi
prima kao hranu. Oh, jao, ako se ispusti neka riječ ili se neka druga ubaci! Ne toleriraju se
nikakve promjene, isto kao sa svetim tekstom. Djeca će možda htjeti slušati istu priču
mjesecima. Vidimo da, za dijete, ponavljanje istog iskustva podiže njegovu vrijednost. Bajke bi
se trebale pričati, ne čitati. Sam doživljaj kojega dijele pripovjedač i dijete vrlo je različit kada se
donosi iznutra i kada se čita iz knjige. Knjiga je poput zida koji se našao između pripovjedača i
djeteta. Slobodno govoriti priču bit će najplodonosnije iskustvo za roditelje i dijete. No, ne može
se baš uvijek nepromišljeno vjerovati vlastitom sjećanju iz djetinjstva. Nevjerojatno je kako su
vrlo različite Grimmove bajke ostale u sjećanju ljudi. Mali osvrt i priprema potrebna je i isplati se.

Nemojte ih nečim zaokupljati – samo budite tu

Često se događa da dijete ode majci i kaže: ''Majko, nemam više što raditi!'' Ili dijete samo sjedi
i plače. Potrebno je imati ideje za ovakve trenutke. Pa ipak, nemojte djeci davati nešto samo da
biste im zaokupili pažnju. Djeca koja se inače dobro igraju reagiraju loše za ovo zaokupljanje.
Bolje je predložiti nešto ili sam nešto zaigrano napraviti, pa će se djeca uskoro pridružiti. Ali što
s onim situacijama kada se mora oprati rublje i početi pripremati objed? Djeca nas tada mogu
strašno smetati. ''Majko, moraš doći i kupiti nešto u mom dućanu!'' Hoćemo li sada ostaviti naše
malo smetalo kako bismo nastavili s poslom? Ako pokušamo, dijete sigurno neće odustati.
''Majko, možeš li mi molim te napraviti krunu, zlatnu?'' U tom trenutku, ako se stane s poslom
kojeg se radi i napravi krunu ili štogod to bilo, dijete opet uranja u igru brzo, a odrasli može
nastaviti posao koji je započeo. Najbolja je ideja odmah reagirati na djecu i biti za njih odmah tu,
a potom se vratiti svom poslu odraslog.

Dani u tjednu i praznici

Povremeni periodi praznog hoda očekivani su i cijenjeni. Na primjer, dani u tjednu imaju svoje
odrednice poput stvari koje se neprestano ponavljaju (dan kupovine, dan pranja odjeće, dan
kupanja, dan pečenja, itd.). A onda dolazi nedjelja ili praznik. Da, praznik! Ne bismo smjeli
dopustiti da ove vrijedne prilike prođu nezamijećene. One prelamaju dugačku godinu i daju nam
priliku da doživimo jedinstvenost svakog godišnjeg doba na živ način. Ako se ne želi slijediti
stare tradicije, mogu se otkriti ili izmisliti značajne nove tradicije i ponavljati godinu za godinom.
Ako živimo dobrim ritmom u našem svakodnevnom životu, i znamo kako slaviti praznike, tada
se djeca podižu uz harmoniju cjeline i pronaći će svoj put natrag do svoje igre.

Priprema za život
Prvih sedam godina života jedinstven su prostor slobode za ljudsko biće. Nikada više čovjek
neće živjeti svoje dane tako nevezano i slobodno. Cijeli svijet je tu za malo dijete i ono širom
otvara vrata čula kako bi ga pustilo unutra. Nikada više čovjek neće moći doživljavati tako
intenzivno ili biti u stanju živjeti tako predano. Intelekt i razum još nisu preuzeli svoju vodeću
ulogu.
Djeca imaju vrlo fin osjećaj pravde i slobode. Vrlo su osjetljiva na naredbe i zahtjeve koji od njih
zahtijevaju pokoravanje. Ako im se naredi da nešto učine, jednostavno postanu gluhi. Ako se isti
zahtjev pretvori u igru u kojoj se i uživa, onda će se mališani odmah veselo pridružiti i pomoći.
Kada se igramo nečega tada smo najbliži djetetu. Ako živimo život s radošću i oduševljenjem,
tada će nas djeca slobodno i rado slijediti. Iskoristimo ovu veliku priliku koju nam djeca nude!
Naučimo se ponovno igrati! Mnoge će stvari postati zabavne, vrijedne i vesele.
Umjesto da imaju ovaj stav, odrasli se danas često pokušavaju probiti u ovaj zlatni prostor
slobode na svim područjima. Mališanima se stalno daje neki sadržaj i upute. Moraju se
''pripremiti'' za život, život odraslih, koji je tako ozbiljan i važan. Postoji cijeli niz vrlo mudro
dizajniranih igara inteligencije koje bi trebale našu djecu programirati od kolijevke na dalje.
Jesmo li slijepi za činjenicu da se skretnica postavila previše rano?
Mnogo se govorilo o razvojnim fazama koje se ne smiju izgubiti iz vida. Zaista, prvih sedam
godina čini fazu doživljavanja i igre koja se nikada više neće ponoviti. Trebali bismo ovu fazu
shvatiti ozbiljno i naučiti igrati se zajedno. Time djeci dajemo najbolju pripremu za život koju
mogu imati.

Prijevod Snježanka Jadrijević