Professional Documents
Culture Documents
Johannes Mario Simmel - Oni U Tami Nevidljivi Su
Johannes Mario Simmel - Oni U Tami Nevidljivi Su
Johannes Mario Simmel - Oni U Tami Nevidljivi Su
Prevela s njemačkoga
Marija Čižmek
In memoriam Lulu Simmel
Ovo je roman.
Radnja i sva lica — osim onih iz suvremene povijesti — izmišljeni
su. Isto je tako izmišljen »Tajni sporazum« između dviju velesila što
su ga, navodno, sačinile i potpisale ličnosti iz suvremene povijesti,
te, u vezi s njime, razgovori i aktivnosti njihovih političkih i vojnih
neprijatelja.
Tvrdim da Televizija Frankfurt, koja i inače ne postoji, ni u kom
slučaju u romanu ne zamjenjuje neku drugu Televiziju Savezne
Republike, primjerice »Hessischer Rundfunk«. Dokumentarni film
oko kojeg se vrte svi događaji, također je produkt mašte i, zbog toga
nije, dakako, nikada emitiran u pedeset i osam zemalja svijeta. Kad
bi takav dokumentarni film stvarno postojao — samo kao hipoteza —
mi to nikada ne bismo ni doznali.
J. M. S.
Jedni su u mraku Drugi su na svjetlu Vide se koji su na svjetlu Oni u
mraku nevidljivi su
BERTOLT BRECHT,
Završna strofa iz filma
»Prosjačka opera«
Ne može se vjerovati u uzvišeni motiv za neki postupak, ako on u
sebi uključuje i jedan niski motiv.
EDWARD GIBBON
(1737 — 1794)
KNJIGA PRVA
1
Stanoviti Daniel Ross naumio je 11. veljače 1984. godine oko 18
sati u svom stanu, prizemlje, u zgradi mirne Aleje Sandhofer u
Frankfurtu na Majni, počiniti samoubojstvo. Tog 11. veljače 1984. bila
je subota. Ross je veoma pomno odabrao taj trenutak za
samoubojstvo. Prigodom takvih poduhvata, pa bili oni i najsmišljeniji,
uvijek postoji opasnost da vas netko omete, pravodobno otkrije i vrati
u život, a nakon toga ostaju neizlječive i trajne posljedice oštećenja
mozga ili nekih drugih mnogobrojnih funkcija organa. Zbog toga i
samoubojice veoma često odlaze u šumu, na neko brdo, u spremište
za čamce na nekom jezeru, ili pak odabiru trenutak kad su uvjereni
da imaju dovoljno vremena da ih nitko neće omesti i da će ih se
pronaći tek kad to već bude prekasno. Daniel Ross izabrao je
subotnje popodne. Naime, nakon toga uslijedila bi još čitava noć na
nedjelju, čitava nedjelja i noć na ponedjeljak. Pospremačica je uvijek
dolazila tek ponedjeljkom. Rossovi doživljaji u protekla četiri mjeseca
bili su takvi, da on jednostavno nije imao ni najmanjeg razloga
očekivati bilo kakav telefonski poziv, bilo kakvu posjetu, niti bilo
kakvo zanimanje za sebe i svoje stanje. Koliko god je zbog toga bio
očajan, toliko ga je tog subotnjeg kasnog popodneva takvo stanje
ispunjavalo mirom. U Frankfurtu je sniježilo, ali veoma slabo.
Već je po drugi put sasuo punu šaku kapsula u usta i zalio ih s
velikim gutljajem viskija. Pio je čisti skoč, a u čaši je bilo samo
nekoliko kockica leda. Dohvatio je polovicu sendviča sa šunkom i jeo
ga, pomno žvačući. »Moram nešto i jesti«, pomisli, »inače ću sve te
tablete povratiti«. Sjedio je za pisaćim stolom na kojem je gorjela
samo jedna svjetiljka sa zelenim sjenilom. U velikoj radnoj sobi punoj
knjiga nije bilo nikakvog drugog izvora svjetla. Prozor kraj pisaćeg
stola gledao je na zapušten vrt, po kojem su se frkćući jedna na
drugu naganjale dvije mačke. Ross okrene glavu. Prozorsko je okno
odražavalo njegovo lice, jer se napolju već spustio prvi sumrak. Brzo
je odvratio pogled i usmjerio ga na pisaći stol prekriven rukopisima,
zaustavivši se na malom stalku i koso položenoj srebrnoj pločici u
njemu. Na pločici je bio ugraviran neki tekst. »Pročitaj još jednom«,
pomisli. »Bilo je to najsretnije vrijeme u tvom životu.«
SVIJET U KOJEM ŽIVIMO MOŽE SE RAZUMJETI
KAO REZULTAT ZBRKE I SLUČAJA; AKO JE TAJ
SVIJET IPAK REZULTAT NEKE NAMJERE ONDA
MORA DA JE TO BILA ÐAVOLJA NAMJERA. JA
SMATRAM SLUČAJ MANJE MUČNIM I ISTODOBNO
PLAUZIBILNIJIM OBJAŠNJENJEM.
BERTRAND RUSSELL
Ispod toga je bilo ugravirano rukopisom:
DANIELU PRIGODOM PRVE GODIŠNJICE, S VELIKOM
LJUBAVLJU SIBYLLE
BEČ, 17. STUDENOGA 1971.
»Tako«, reče sam sebi, »sad si još jednom pomislio na nju. A sad
kreni dalje!« Iz male staklene bočice ponovno je sasuo u desnu šaku
bijele kapsule. Bio je ljevak. Sve što mu je moglo zatrebati donio je.
na pisaći stol: čašu, bocu viskija, kockice leda u maloj srebrnoj
posudi, nekoliko sendviča na tanjuru i četiri pakovanja nembutala
istresenih iz staklenih bočica.ba;lk:añ.do:w.nl:o:ad
Bilo je veoma jednostavno nabaviti ta sredstva za spavanje. U
prosincu prošle godine morao je zbog teške prehlade potražiti
liječnika u veoma udaljenom dijelu grada Eschersheimu. Uspjelo mu
je za trenutak otkloniti liječnikovu pažnju i ukrasti čitav blok s
receptima. Na njima je već bio žig i potpis. Valjalo ih je jedino
ispuniti. Otišao je u četiri različite apoteke. Jedno je pakovanje
sadržalo dvadeset i pet kapsula, a on ih je trebao stotinu. Na
televiziji se prije toga točno propitao u jednog liječnika, znanstvenog
suradnika časopisa za zdravlje »Sprechstunde«: jedna kapsula
nembutala sadržavala je sto miligrama fenobarbitata; maksimalna
dnevna doza iznosila je osam stotina miligrama, dakle, osam
kapsula. Deset grama fenobarbitata garantirano je djelovalo
smrtonosno. Iznosilo je to, dakle, sto kapsula. Ross je progutao
zajedno s viskijem i četvrtu šaku punu kapsula, a zatim brzo stao
jesti drugu polovicu sendviča. Napolju su i dalje mrnjaukale mačke.
Već je u prosincu bio toliko očajan da je čvrsto odlučio: mora se
ubiti. Jednostavno, mora to učiniti. »Čovjek ne može više živjeti«,
kazivao bi sam sebi, »kad za njega sve prestaje.« Htio je to učiniti
već u prosincu, ali tada mu je umro najstariji prijatelj. U berlinskoj
bolnici »Martin-Luther«. Odmah je odletio tamo. Dežurna medicinska
sestra saopćila mu je posljednje riječi njegova prijatelja Fritza. —
Rekao je: »Vrijeme je da se maknem.« Potom je sklopio oči i bio je
mrtav…
»Vrijeme je da se maknem.«
Ross je bio gotovo opsjednut tim riječima. Vrijeme za nestanak. Bilo
je to i njegovo vrijeme, krajnje vrijeme. Ta mu je misao padala na um
veoma često, svaki dan. Noću bi sanjao o Fritzu i čuo ga kako
govori. Nekoliko ga je puta čuo da govori i danju, dok je bio budan.
Sasvim glasno. Dotle ga je već dotjerao taj prokleti nobilam. A nije
smio pomisliti u kakvom se stanju stvarno nalazi.
Htio je počiniti samoubojstvo odmah nakon pogreba svog prijatelja,
još onda u Berlinu, ali je upravo tada dobio ponudu nezavisne
televizijske stanice. No, to je potrajalo svega tri tjedna i, stvar je
pukla. Zatim se neko vrijeme činilo kao da će se uz očajničko
nastojanje uspjeti osloboditi tog prokletstva, pa je puna tri dana bio
sav izvan sebe od blaženstva, dok se ponovno nije vratio na staro
zlo. Ali, kakav je to bio povratak! Za njega nije više postojao nikakav
izlaz; ne, više nikakav. Prošlog je četvrtka naposljetku postavio novi
rekord. Bilo mu je potrebno trinaest tableta nobilama da bi mu barem
napola uklonile strah, da bi ga bar donekle umirile. I tada je gnušanje
nad samim sobom preraslo svaku mjeru, pa je odlučio ove subote
učiniti kraj. Nikada nije osjećao samosažaljenje, kao što je to
općenito slučaj. Ne, nikakvo samosažaljenje. Jedino gnušanje, bijes i
odvratnost.
I to mu je sada pomagalo. Veoma mu je mnogo pomagalo.
Ponovno je progutao punu šaku kapsula, ponovno je ispijao viski i
jeo novi drugi sendvič. Psovao je, žvačući. Pravo sranje s tim
miligramskim kapsulama. Bila ih je još čitava hrpa. Mora ih sve
sasuti u grkljan. Viski je, dakako, pojačavao djelovanje. »No, da,
prokletstvo«, razmišljao je, »zato ga i piješ, ti tableto- žderu. Ne
smiješ preuzeti nikakav rizik. Gotovo nasuprot njegovu stanu, malo
ukoso, nalaze se Sveučilišne klinike. A svega petsto metara
udaljena, u ulici Heinricha Hoffmanna nalazi se psihijatrija. Dakle,
nikakav rizik. I bez psovki, bez predstave, zar ne? I Marilyn je
uspjela. Ili, što misliš, kako je ona kidnula? Dakle, dalje. Brže, brže!«
Upravo je progutao i zadnji zalogaj drugog sendviča, kadli zazvoni
telefon. Bio je toliko omamljen, da ga uopće nisu ljutile smetnje u
vezi, dok je mehanički podizao slušalicu.
— Da?
— Tko govori?
Ženski glas. Sa stranim naglaskom. Kakvim naglaskom? »Svejedno
s kakvim naglaskom«, pomisli. — S kim želite razgovarati?
— S gospodinom Danielom Rossom.
Nije odgovorio.
— Halo!
— Da.
— Jeste li vi gospodin Daniel Ross?
— Da. Što želite? — Primijetio je da govori malo nerazgovijetno i to
ga je ispunilo zadovoljstvom. »Počelo je«, pomisli. Ispio je veliki
gutljaj.
— Zovem se Mercedes Olivera. Moram hitno razgovarati s vama.
Ross je glasno ispustio čašu na pisaći stol. Bio je bijesan. — Ha,
ha!
— Molim?
— Kakva neslana šala. Tko ste vi? Netko s televizije? Tko je još s
vama? Tko su ostali zafrkanti? Tko su te guzice? — poviče ne
mogavši se obuzdati i odmah se trgne. »Ne. Ne vikati. Ta će osoba
odmah osjetiti da nešto nije u redu. Doći će ovamo. Poslati nekoga.
Policiju.« Odjednom mu je postalo odvratno vruće, izbio mu je znoj.
Dobro je poznavao takva stanja. Dolazilo bi od nobilama. Već
odavno je imao napadaje izbijanja znoja, vrlo često noću, u snu, a i
prilikom rada na televiziji. Sasvim iznenada. Znoj bi mu potekao s
čela u oči. Pekle bi ga. Osjetio je ispod pidžame kako mu se znoj
slijeva niz leđa. Ross je bio odjeven u pidžamu. Prije nego što je
počeo ispijati kapsule spremio se za krevet. Reče: — Oprostite. Žao
mi je. Izgubio sam živce. Vjerojatno tražite nekog drugog Rossa.
Ross je veoma često prezime.
— Stanujete li vi u Aleji Sandhofer? — Glas je zvučao vrlo odlučno.
— Da.
— Onda ste to vi!
»Kakav idiotski razgovor«, pomisli. »A što ako ih još nekolicina čuči
u radiostanici i ruga mi se? Ne«, razmišljao je. »Ne. Oni su svi sretni
što više nemaju posla sa mnom. Da me ne trebaju ni čuti ni vidjeti. Ni
približiti mi se. Jer, ja imam kugu. Da, kugu. Ali tko je onda ta žena?
Gdje je?« — Gdje ste vi? balkan do wnload. org.
— U Klotenu.
— Gdje?
— Ciriški aerodrom. Zove se Kloten, zar ne?
Odjednom se počela razabirati tiha glazba. Polagana, staromodna,
sjetna glazba. Tamni je ženski glas pjevao: »…kad bih mogla
poželjeti nešto…« »Sibylle. Naša pjesma«, pomisli. »Kako je samo
doprla ta pjesma u telefonsku vezu?«
Počeo je od jeze drhtati cijelim tijelom. »Što to znači«, pomisli
užasnuto. »Čujem li ponovno neki glas, kao što sam čuo Fritzov? I
glazbu? Našu pjesmu? I još neki drugi glas? Je li to prokleti
nobilam? Zar će opet početi priviđenja? Počinje li medikamentozni
delirijum? Sada? U subotnje veče? Sa svim tim nembutalom u
stomaku?«
Uhvati ga panika, skoči i poviče: — Vi ste zaista…?
— Ne razumijem.
»…došla bih u nedoumicu…« pjevao je ženski glas, a orkestar se
brujeći uključio.
»Oh, ne, ne, ne, nikako ne«, pomisli očajnički. Ugrize se za donju
usnu. Sjedne. Odjednom mu postade mučno. Tako nešto mu se
često događalo. Odjednom. Sasvim neočekivano. »I to mogu
zahvaliti tom prokletom nobilamu. Ali bez tog prokletog nobilama ne
mogu više živjeti«, pomisli. »Sve je gore. Sve nepodnošljivije.
Ludost! Pa ja uopće neću živjeti! Hoću umrijeti!« Pio je, iznova nasuo
viski, pa opet pio. Toliko mu se ruka tresla da je boca udarila o
staklo, kad ju je ispustio. ^
— Halo! — Sad je ženski glas zvučao nemirno. — Halo! Što vam
je? Da niste bolesni? Loše vam je, gospodine Ross?
— Osjećam… se… izvrsno… Jeste li zaista… — Progutao je.
Mučnine je nestalo.
— Što to znači: jesam li zaista?
— Jeste li zaista… u… Klotenu? — Saberi se, čovječe. Posranac.
Neurotičar. Histerik, prokleti. Moraš se smiriti.
— Pa upravo vam to kažem! Govorim iz jednog bara. Barmen je bio
tako ljubazan…
»… što da poželim…«
»Ne mogu to izdržati. Ne mogu izdržati.« Poviče: — Je li tamo kod
vas glazba?
— Da. Barmen je upravo stavio kasetu u stereo-aparat. Zar čujete
glazbu?
— Ah… — Laknulo mu je. Glas mu se mijenjao iz sekunde u
sekundu. »Ta žena, znači, postoji. Postoji i pjesma, ’Kad bih mogla
poželjeti nešto’. Sve je stvarno. Nikakav mi delirijum neće omesti
smrt. Ali, zašto ta žena želi razgovarati sa mnom?«
»…bilo dobro ili loše…« Tamni ženski glas. Orkestar. Klavir. Sibylle.
»Tada u Beču kad smo bili tako mladi i tako sretni. Ali, sada? Zašto
baš sada? Ah, Sibylle…«
— Upravo sam doputovala avionom, gospodine Ross.
— A odakle dolazite?
— Iz Buenos Airesa?
»…tako bih rado bila malo sretna…«
— Riječ je o veoma važnoj stvari. Moram odmah razgovarati s
vama.
»…jer kad bih bila baš i presretna…«
— Ja vas ne poznajem!
»…čeznula bih za tugom«, pjevala je Marlene Dietrich. Orkestar je
bivao sve glasniji, a s njim je pjesma i završila. Začula se neka druga
glazba.
— Ali ja poznam vas!
»To ne bi nitko izdržao. To je bilo naprosto neizdrživo.« Spusti
slušalicu, a ona mu padne u krilo. Položi je na aparat i nastavi piti.
Dugo je to trajalo. Poče teško disati. Odjednom mu se zgadi vlažna
pidžama. Nesigurno usta i kroz veliku, tamnu radnu sobu punu
regala s knjigama zaputi se u spavaću sobu, gdje upali obje svjetiljke
što su bile s desne i lijeve strane kreveta. Iz ugrađenog ormara
izvadi pidžamu, skine onu vlažnu, pođe u kupaonicu, osuši tijelo i
istrlja ga kolonjskom vodom, te odjene novu pidžamu. Poput
snažnog vala svlada ga umor. »U krevet. Brzo u krevet.« Već je
navukao pokrivač preko sebe i u tom se trenutku nešto sjeti.
»Kapsule! Moram uzeti sve do posljednje. I zaključati vrata!«
Posrćući vrati se do pisaćeg stola. Kad je s viskijem progutao i
posljednje kapsule, telefon je zazvonio iznova. Sad već jako
omamljen digne slušalicu i odmah ponovno začu njen glas. —
Ovdje…
— Da, znam. Idite dođavola! — Bilo mu je dosta. U krevet. Želi otići
u krevet. Spavati. Smrt. Smirenje.
— Gospodine Ross, preklinjem vas!
— Da, da — reče i pomisli: »Dietrich više ne pjeva. Ta druga glazba
nije mi baš poznata.«
— Moramo zajedno otići na put.
— Ništa od toga — reče on.
— Što?
— Ništa. Ja upravo odlazim na put.
— Ali… ali… ne smijete to učiniti! — poviče ona. Sad je ona bila ta
koja je vikala.
Zlobno se nasmijao.
— Nemojte se smijati! Ne znate o čemu je riječ!
— Okay, okay — reče on i spusti slušalicu.
Potom se sagne i isključi telefon. »Tako. Sad luđakinja ne može
više zvati. Nitko više ne može nazvati.« Zaputi se u hodnik, okrene
sigurnosnu bravu na ulaznim vratima, zakračuna i stavi lanac. Iz
spavaće je sobe dolazio snop svjetla u radnu sobu. Ross ugasi
svjetiljku na pisaćem stolu i ote tura natrag u spavaću sobu. I tu su
prozori gledali na vrt. Mačak i uspaljena mačka još su uvijek drečali.
Ross je morao još u kupaonicu. Na misteriozan poziv one žene već
je odavno zaboravio. Bio je jako pijan i jako pospan. Odjednom se
sjeti riječi Bertranda Rusella ugraviranih na maloj srebrnoj ploči i
stade razmišljati o đavolu koji je namjerno stvorio svijet iz zbrke i
slučajnosti. Nasmiješi se. »Sad ćeš umrijeti«, reče sam sebi i obuze
ga osjećaj blaženstva. Svakom je minutom postajao mirniji.
»Spavati«, pomisli. »Spavati i nikad se više ne morati probuditi.«
Jače se nasmijao. »Nema života poslije smrti i nema Boga. Naime,
argument prve uzročnosti, kojega navode oni koji u njega vjeruju,
besmislica je. Oni tvrde da sve što se zbiva na tom svijetu ima svoj
uzrok i, ako se želi pratiti daljnje lance svih djelovanja i uzroka mora
se doći do prvog uzroka. A taj prvi uzrok oni nazivaju Bogom. Ali,
ako sve mora imati uzrok, tada i Bog mora imati uzrok. A ako nešto
postoji što nema nikakvog uzroka, onda to isto može biti i Bog kao i
svijet. Tko mi, do đavola«, razmišljao je »može navesti neki razlog,
zašto svijet nije mogao početi i bez nekog uzroka ili zašto nije
oduvijek postojao? Tko kaže da svijet mora imati svoj početak?
Zašto? Ta fiksna ideja, kako je sve moralo imati početak, samo je
posljedica naših smiješno ograničenih mogućnosti predočavanja.«
Izašao je iz kupaonice, legao u krevet, ugasio svjetlo. »Eto, ipak će
se sve dobro završiti«, pomisli. U vrtu su mačke cviljele vrlo glasno,
a s mliječno osvijetljenog neba od svjetala velikog grada lagano su
se na prljavu zemlju spuštale snježne pahuljice.
Nekoliko minuta kasnije Ross je već spavao. Sanjao je o sotoni koji
je stvorio svijet.
2
»Mi, dakako, nikada nećemo silom ostvariti svoje pravo, ali
inzistiramo na njemu i smatramo kako je samo po sebi razumljivo da
je to pravo na zavičaj i ponovno ujedinjenje naše domovine u miru i
slobodi conditio sine qua non za sve političare, koji misle njemački, a
i za sve poštene političare iz inozemstva. I zbog toga s istinskim
negodovanjem reagiramo na svojedobno tako nazvanu istočnu
politiku gospodina Brandta, kao i na skandalozno priznavanje linije
Odra — Nisa. Mi tu liniju nismo priznali i nećemo to učiniti nikada!«
Te riječi izgovorio je u utorak 8. studenoga 1983. godine čovjek koji
se zvao Siegfried Woitech, u funkciji pomoćnika predsjednika
legalno registriranog društva Ujedinjenih saveza izgnanika
Njemačke, u studiju III Televizije u Frankfurtu na Majni.
Daniel Ross, vitak, gotovo mršav muškarac, četrdeset i
šestogodišnjak guste i već potpuno bijele kose, sjetnih sivih očiju,
velikih usta na uskom licu, sjedio je sučelice za istim stolom s tim
funkcionarom. Upravo je. već pet minuta tekla emisija »Focus« koja
se davala svakih četrnaest dana, a čiji je urednik i voditelj bio već
šest godina Daniel Ross. U toj emisiji, neobično omiljenoj u
gledatelja radi svoje apsolutne prirodnosti, davali su se samo
intervjui na aktualne teme, a sve su diskusije prenošene »live« bez
prethodne probe. I ta se emisija, slično emisiji »Oznaka D« stanice
»Slobodni Berlin« bavila zbivanjima koja su se ticala obiju njemačkih
država. Emisija je trajala tričetvrt sata, davala se između 21 sat i 21
sat i 45 minuta; priloga je bilo sve više, a Ross je već razgovarao s
vrlo mnogo osoba. Siegfried Woitech je bio pozvan, jer je njegov
Savez 4. studenoga u dortmundškoj »Westfalenhalle« upriličio veliku
manifestaciju, prigodom koje su izbili veliki neredi i tučnjava između
vrlo različito orijentiranih slušatelja. Morale su intervenirati dvije
policijske jedinice od po sto ljudi, bilo je jedanaest teško i veoma
velik broj lakše ozlijeđenih. Čitav niz osoba tom je prilikom
privremeno uhapšen. Novine, radio i televizija izvještavale su o tom
događaju već prema svojoj orijentaciji, kao o »komunističkim
terorističkim trupama«, odnosno o »desnoradikalnim ekscesima
najopasnije vrste«. Toga dana, 8. studenoga 1983, Siegfried Woitech
bio je prvi gost Daniela Rossa u emisiji »Focus«. Razgovor su
snimale tri elektronske kamere. Ross je već prije početka odveo
Woitecha u prostoriju za režiju, koja se nalazila jedan kat više i kroz
čiji se ogroman prozor moglo vidjeti dolje u studio. Upoznao ga je s
režiserom, mikserom slike i inženjerom produkcije. Funkcionaru je
sada bilo poznato da mikseri prema uputstvima režisera izabiru one
između snimaka koje im kamermani šalju iz svojih teških kamera na
ekrane monitora u prostoriji za režiju. Svi su se monitori nalazili
iznad velikog režijskog pulta. Kvaliteta tona kontrolirala se u drugoj
prostoriji.
— Kad na kameri koja je upravljena na vas počinje žmirkati crveno
svjetlo, onda je izabrana vaša slika i ide direktno van u eter. U tom
vas se trenutku vidi na ekranima svih televizora, na kojima se daje
»Focus« — objasnio je Ross funkcionaru Woitechu. I kako je on
upravo sada obznanio svoj načelni stav i svoju strasnu pobunu protiv
istočne politike Willyja Brandta, svjetlucalo je crveno svjetlo kamere
koja se nalazila vis-a-vis Woitecha, postavljena na masivni stup.
Pomisao o tome da se nalazi tako reći u domu stotine tisuća ljudi,
pospješila je u Woitechu neki osjećaj zanosa.
Kako je lampica na kameri ispred njega još uvijek svjetlucala, on je
dodao: — Gospodin Brandt nije za vrijeme rata bio ovdje. Mi ne
znamo što je on radio vani. Mi smo bili tu. Znamo što smo mi ovdje
učinili. Za moje prijatelje i mene, dakako, to su — u tom je trenutku
podigao glas i svoju okruglu glavu — još uvijek svete riječi… —
Nakašljao se, ozbiljno pogledao direktno u objektiv kamere
upravljene na njega i, moglo se primijetiti, da su mu se oči ovlažile.
— Tebi sam se predao srcem i rukom, Tebi zemljo puna ljubavi i
života, moja draga domovino!
Za vrijeme te podulje izjave, dok je na slici bio samo Woitech, jedna
je šminkerka popravila šminku na Rossovom licu i zabrinuto
ustanovila, da se urednik-voditelj jako znoji. Znoj mu je kapao s
glave na vrat i okovratnik košulje. Usne su mu podrhtavale, kao i
prsti, pa je ruke morao staviti preko koljena.
— Što se događa? — prišapnu šminkerka preplašeno. Rossa su svi
voljeli i cijenili.
Na pitanje mlade žene samo je odmahnuo glavom.
— Je li sve u redu?
Kimnuo je i dao znak da ga ostavi samog. Šminkerka se udaljila iza
kulisa u studiju. Radnicima u studiju i dvojici daljnjih Rossovih
sugovornika koji su tamo čekali na red, zabrinuto je rekla: — Njemu
nije dobro. Da pozovemo liječ…
— Glupost! — reče jedan od radnika. — Ovome se to dogodilo već
nekoliko puta, Olga. Prije svakog »Focusa«, to sfe zna, neprestano
guta tablete. To su tablete. Tomu ne treba liječnika.
Radnik u studiju bio je potpuno u pravu. Ross je zaista već imao
takve napadaje znojenja za vrijeme jedne emisije, a bili su
prouzročeni prevelikom količinom psihofarmakona nobilama, kojega
je Ross uzimao već dvanaest godina redovno svakog jutra u
povelikoj dozi. Prigodom svake emisije »Focusa«, kao i u svim
prilikama koje su zahtijevale veliku koncentraciju i napetost,
progutao bi još i dodatni obrok. Međutim, večeras je umirujuće
sredstvo djelovalo upravo obrnuto, što je Ross s najvećom nervozom
odmah primijetio. Sredstvo ga je uzrujavalo! Osjećao je znoj po
čitavom tijelu, srce mu je luđački udaralo, a obuzeo ga je i bijes zbog
svega što je Woitech upravo izgovorio. Woitech je naposljetku svojoj
»poemi« dodao i riječi: »Jadna, podijeljena domovina!«
Ross se nagnu naprijed. Čelo mu je iznova bilo orošeno kapljama
znoja. Lice mu se trzalo.
— Oooo — reče režiser gore u kabini. Zatim savine mikrofon što je
stajao ispred njega u pultu prema sebi i reče: — Dva, Charley,
sasvim se približi Danielu!
Kamerman iza kamere 2 imao je na ušima slušalice kao i njegove
kolege. Odmah nakon toga pojavilo se na ekranu monitora Rossovo
lice, ispunivši ga potpuno.
— Dva — reče režiser mikserki slike. Ona kimnu, nagne se preko
pulta s mnogobrojnim regulatorima, lampicama i prekidačima, te
odmah zatim poče svjetlucati svjetlo kamere dva.
— Ross poče vidno uzbuđen: — Naša jadna domovina, dragi
gospodine Woitech, podijeljena je zato što smo mi Nijemci pod
zločinačkim režimom, pod najvećim zločincima u povijesti započeli
zločinački rat, najveći i najzločinačkiji u dosadašnjoj povijesti…
— Hohoho! — čulo se režisera za pultom u kabini, što je bila
smještena jedan kat više. Zvao se Kramsky i bio je poprilično pijan.
To se često događalo. Mnogi suradnici televizijskih programa u
Frankfurtu, kao uostalom i u drugim TV-kućama, bili su veoma često
dobrano pijani.
— …rat — nastavljao je Ross sve glasnije i sve strasnije, osjećajući
kako mu tijelom pulsira krv, a prokleti je nobilam djelovao obrnuto,
potpuno obrnuto — u kojem je krepalo šezdeset milijuna ljudi, među
njima samo četiri zarez osam milijuna Nijemaca i dvadeset milijuna
Rusa… rat…
— Trenutak, molim — prekine ga funkcionar veoma mirno.
— Sad govorim ja, gospodine Woitech. Ja sam vas pustio da mirno
govorite… rat, u kojem su se veliki, lijepi i stari gradovi, među njima i
naši, pretvorili u prah i pepeo…
Kramsky razveseljen poviče u mikrofon: — Još bliže na Daniela,
ako može, Charley!
Charley, koji se nalazio dolje u studiju iza kamere 2, samo je
kimnuo. Rossovo lice na monitoru bilo je još veće. Crveno svjetlo
kamere 2 svjetlucalo je, svjetlucalo…
Ross je izgubio kontrolu nad sobom: — …rat u kojem su zemlje u
cvatu, među njima i naša jadna domovina, totalno opustošene, a mi
nismo nesretnim stanovnicima svih tih zemalja ostavili ništa doli oči
za plakanje, rat u kojem su u koncentracionim logorima njemački
ljudi ubili svoju njemačku braću i šest milijuna Židova… rat u
kojem…
Woitech strese glavom.
— Samo sad još i vi počnite s tim budalaštinama, gospodine Ross!
Njemački urednik-voditelj na njemačkoj televiziji želi bezuvjetno
dokazati njemačku krivnju, c, c, c.
— Schorsch — prozbori pijani režiser Kramsky ushićeno — sada ti,
brzo! I približi se čovi što više!
Mikserka, zgodna mlada žena u plavom haljetku poče drhtati.
— Dosta! — poviče. — Stanite. Gotovo!
— Govno dosta — reče Kramsky. Ta kad će se nešto takva opet
ponoviti? — Udari mikserku slike po ruci koja je upravo htjela
okrenuti šalter i reče: — Pusti to, ti ludice! Tornjaj se! Makni se rekao
sam! — Odgurne je. Ona se oklizne sa svog sjedala, zanjiše se, no
ipak se uspije leđima nasloniti na stijenku kabine, i ostade tako
držeći obje šake pritisnute na usta.
U međuvremenu je Woitech nastavio svoj govor tiho, gotovo
opominjući, što se čulo u kabini preko zvučnika: — Kakve su to
neodgovornosti koje izjavljujete, gospodine Ross! Svjetski priznati i
poznati američki i engleski povjesničari, kao što su Toland i Irving, u
svojim su djelima utvrdili da nam je taj rat bio silom nametnut. I
prestanite samo s tim vašim Zidovima! U svakom slučaju, neki su bili
ubijeni. Ali, ne zaboga šest milijuna. Najviše dva. Stara poznata laž,
kako bi se još i naši praunuci osjećali krivim prema Izraelu i plaćali,
plaćali, plaćali… — Podigao je ruku. — Koliko je Nijemaca
protjerano iz svojih domova od Rusa, Poljaka i Ceha? Kolikima je
oduzeta domovina? Ja ću vam reći, gospodine Ross: dvanaest
milijuna! Da, dvanaest milijuna izgnanih! Koliko je Nijemaca poginulo
pri bijegu, progonima, prigodom deportiranja? Gotovo tri milijuna! A
koliko ih je životinjski ubijeno nakon četrdeset i pete? Stotine tisuća,
mnogo stotina tisuća! Treba jednom prestati tako gnusno govoriti o
našem narodu!
Dok je Woitech govorio, šminkerka je pokušavala iznova dovesti u
red Rossovo lice. On nije bio na ekranu. Uređujući ga šaptala je
preklinjući: — Molim vas, molim vas, gospodine Ross, ostavite to!
Prestanite s tim! Tako ste nesretni…
Nijemo je i ogorčeno odmahnuo glavom.
— S njim nešto nije u redu! — poviče gore iz kabine mikserka slike.
— Zar ne vidite da je Danielu zlo? Zaustavite, zaustavite sve!
— I ja mislim da bi to bilo najbolje — pridoda inženjer produkcije iz
kuta u kojem je sjedio. — Kramsky, ti ćeš biti odgovoran, kažem ti.
— A sutrašnje novine? A skandal, čovječe? Misliš da ću to tek tako
propustiti?
— Ti si lud! Odletjet ćeš! Najurit će te!
— Ja sam pijan. Znaš li jednog jedinog jebivjetra kojeg su najurili
zato što je pijan? Približi se Woitechu, kamera jedan!
Woitech je govorio i dalje. — Tko su bili pravi zločinci? Tko je ubio
poljske oficire u Katynskoj šumi? Tko je razorio Dresden kad je bio
pun izbjeglica? Tko je silovao naše žene i kćerke? Tko je pribijao
ljude na vrata ambara? Strmoglavljao ih s prozora? Bacao u rijeke
svezane jedne o druge? Batinao nasmrt, gazio nasmrt, mučio
nasmrt? One azijatske horde…
U režijskoj kabini zazvoni telefon. Inženjer produkcije digne
slušalicu i javi se. Iz slušalice dopre snažan glas. On se uplašeno
uspravi. '
— Ovdje Colledo! — vikao je muški glas. — Tko ste vi?
— Zetller. Inženjer produkcije, gospodine Colledo.
Iz zvučnika je dopirao dolje u studio Rossov glas. — Azijatske
horde… Evo konačno onog istog starog lijepog tona! I vi hoćete
ujedinjenje u miru i slobodi, čovjek poput vas?
— Tko je režiser?
— Kramsky.
— Dajte mi ga! Hajde, brzo, brzo, brzo!
Inženjer produkcije pruži slušalicu režiseru.
— Evo, sad si u govnu — reče. — Colledo.
Režiser se javi.
— Kramsky! — zaurla Conrad Colledo, glavni šef odjela na televiziji
za politiku i aktualne događaje. — Što je to s vama? Opet ste pijani?
— Da, gospodine Colledo…
U međuvremenu je Ross i dalje vikao. Šminka mu je tekla
pomiješana sa znojem s lica, preko vrata, na košulju. Od vremena
do vremena borio se za zrak. — Ponovno ujedinjenje! Slušajte, ta mi
smo u sedamdeset godina započeli tri rata! Ujedinjena je Njemačka
više nego opasna! Mora ostati podijeljena. To je mišljenje cijelog
svijeta.
— Kako to da emisija još uvijek ide? — začu se Colledov glas iz
slušalice.
— Ja sam… Mi smo… potpuno izvan sebe… Mi… oprostite,
gospodine Colledo, oprostite, molim!
— Isključite, kažem vam! — urlao je Colledo.
— Niste baš vi taj koji želi ujedinjenje, gospodine Woitech, budite
pošteni! Kolika vam je plaća, vama kao…
Rossov glas prekine se u pola riječi. Monitori u kabini za režiju
potamnješe. Kramsky je napokon prekinuo emisiju.
Kroz veliku staklenu ogradu vidjelo se kako su sva tri kamermana,
šminkerka i tri radnika iz studija potrčala k dvojici muškaraca za
stolom i pokušala ih umiriti. Na monitorima se pojavio natpis:
SMETNJE. Počela je glazba.
— Hvala bogu, bar je jedan normalan čovjek u kući — začu se
Colledov glas iz slušalice. — Tko je večerašnja najavljivačica?
— Ilse.
— Odmah ću je nazvati i prenijeti joj što će reći. Vi se pobrinite za
Rossa i Woitecha. Taj ne smije ni u kom slučaju napustiti kuću.
Sakrijte ga u jednoj od garderoba. Morate paziti na njega. Ponudite
mu šampanjac, kavijar, što ja znam… Ni u kom slučaju do njega ne
smiju novinari prije nego što ja budem razgovarao s njim.
— Sva su vrata zaključana, gospodine Colledo.
— Preko telefona, mislim, vi pijana propalico! To ste namjerno
učinili, priznajte!
— Gospodine Colledo, kunem se…
— Dadadada. Nitko od vas neka se ne udaljuje! Ja dolazim odmah.
Za trideset minuta bit ču u studiju.
— O joj… — Kramsky je kroz staklo gledao dolje u studio.
— Što znači o, joj?
— Gospodinu Rossu je zlo. Dva ga radnika podupiru. Jako mu je
loše, gospodine Colledo.
— Odvedite ga liječniku u studiju.
Kramsky putem zvučnika uspostavi vezu s ateljeom i poviče u
mikrofon: — Vodite ga liječniku!
— Baš smo samo tebe čekali! — odvrati grubo jedan od radnika.
— Vi — urlao je Colledo — vi također idite odmah liječniku i puhnite
u cjevčicu, Kramsky! Odmah, rekao sam. I Zetller također! Jeste li
razumjeli? — Veza se prekinula.
Mikser ka slike glasno je zajecala.
— Prestani, glupa gusko — reče Kramsky, a obrativši se inženjeru
produkcije: — Dakle, što je, idemo li?
— Ja ću doći odmah iza vas.
Kramsky se izgubio. Vrata se za njim zalupiše.
Inženjer produkcije se duboko sagne i izvuče iz neke ladice bocu
konjaka. Otčepi je, nagne, i stade piti velikim gutljajima.
— Što to radite? — poviče užasnuto mikserka slike.
— Pa vidiš. Opijam se. Moram i ja biti pijan. Ako ne budem pijan,
nema nikakve isprike za mene što nisam ranije prekinuo emisiju. —
Ponovno podigne bocu. Zatim izusti: — Idioti. Kakvi smo mi idioti.
3
— Kramsky i Zettler imaju obojica više od jednog i pol promila —
rekne Conrad Colledo hodajući svojom velikom radnom sobom gore-
dolje. — Ti nemaš uopće ništa. To je za plakati, čovječe. Zašto se i ti
nisi naljoskao?
Daniel Ross ne odgovori ništa.
Sjedio je u stolici načinjenoj od čeličnih cijevi i buljio u Picassovu
litografiju na zidu. Prikazivala je žensku glavu iz profila, a istodobno i
sprijeda. Žena je imala samo jedno oko.
Velika upravna zgrada bila je povezana sa studijima za snimanje
jednim prolaznim hodnikom. Televizija Frankfurt nalazila se u blizini
grada Konigsteina u Taunusu, udaljena dvadeset i pet minuta vožnje
automobilom od Frankfurta.
— Da si bio pijan, ne bi se ništa dogodilo. Ti dobro znaš kako se u
ustanovama toliko pije da je morala biti osnovana posebna socijalna
mreža za alkoholičare. Nikoga se ne može najuriti ako je nalokan, pa
makar učinio i nešto vrlo loše. Pogledaj Juhnkea. Sto je sve taj od
emisije napravio! I? Svi ga vole. Ti, s tim tvojim usranim pilulama.
Sad imamo katastrofu.
Ross još uvijek nije odgovarao.
Bio je vrlo blijed, lice mu se sjajilo od kreme kojom mu je šminkerka
skinula šminku. Iscurilo joj je na lice malo više kreme i, kad mu je
htjela kremu odstraniti papirnatom maramicom, Ross je šminkerku
drhteći od nemira, odgurnuo i odjurio. Šminka je uprljala bijeli
okovratnik njegove košulje koji je otkopčao, olabavivši kravatu i
skinuvši sako, jer mu je opet bilo prevruće. Ispod sivih očiju bili su
tamni kolobari, a bijela mu se kosa sjajila pod svjetlom jake stropne
rasvjete.
Bilo je već iza ponoći. Colledo je proveo nekoliko sati s ogorčenim
Siegfriedom Woitechom i pri tom upotrijebio sve svoje umijeće
govorenja i uvjeravanja. U međuvremenu su mu saopćili postotak
alkohola u krvi Kramskyja i Zettlera, a kad je na liječničkom
formularu uz ime svog starog prijatelja Daniela Rossa ugledao
precrtanu nulu, počeo je psovati na sav glas.
Zatim se ponovno obratio funkcionaru, iskrenom demokrati čija je
čast bila preduboko povrijeđena — tim je, naime, riječima, Woitech
okarakterizirao sam sebe. Colledu je bilo jasno da mora učiniti sve,
kako bi ga umirio. Nijedan razuman čovjek ne bi se uhvatio ukoštac
sa savezima izgnanih. Colledo je već od kuće razgovarao telefonom
s direktorom gospodinom von Karrelisom, raspitujući se za Rossovu
budućnost. Pretjerano uzbuđenom Siegfriedu Woitechu objasnio je
Colledo nakon toga, kako ga direktor televizije uvjerava da će se
Ross sutra, u srijedu, u najgledanije vrijeme, odmah nakon vijesti u
20 sati, pred kamerom ispričati za svoj teški ispad.
— Stvarno će to učiniti? — upita funkcioner ne vjerujući.
— Imate direktorovu riječ, gospodine Woitech. Daniel Ross će se
ispričati na najbolji mogući način i izraziti poštovanje prema vama i
prema savezima izgnanih. Time ćete istinski dobiti časnu satisfakciju
— zar ne?
— Da, dobro — reče Woitech. I odjednom se osmjehne.
— Što je? — upita Colledo.
— Vi ste mi čitavo vrijeme nudili šampanjac, gospodine Colledo, a
ja sam, dakako odbijao. No, ako je tomu već tako, ipak ću popiti na
sve to uzbuđenje čašicu. Ali i vi morate popiti sa mnom!
— Rado. — Colledo uze bocu iz kotlića kojeg je djevojka iz kantine
donijela zajedno s dvije čaše još prije nekoliko sati. Otvori bocu,
natoči čaše dopola i pruži jednu čovjeku okrugle glave.
— Da se kucnemo! — uzvikne Woitech.
Kucnuše se i ispiše, nakon što je Woitech najprije podigao svoju
čašu uvis i ozbiljno gledajući Colleda u oči, glasno zaželio »U vaše
zdravlje!«
Nakon treće čaše bio je tronut i svečan. — Vi ste nečuveno pošten
čovjek, gospodine Colledo. A i vaš gospodin direktor, također. Ja ću,
dakako, svojim drugovima prenijeti kako ste se vi ponijeli u toj
situaciji i kako ste poduzeli odlučne mjere. Skidam šešir, gospodine
Colledo! To je veoma korektno od vas! Reći ću to i svim novinarima:
Žao mi je zbog gospodina Rossa, ali čovjek koji nije sposoban voditi
intervju, ne može zaista sudjelovati u jednoj takvoj emisiji. Doista,
zar ne?
— Gospodin Ross je veoma sposoban čovjek, samo na žalost
bolestan.
— Što mu je?
— Živci, gospodine Woitech.
— Da, jasno. E, pa baš u tom slučaju ne može raditi takav posao!
Ta ne možete pustiti jednog nervnog bolesnika da tu okolo galami!
4
Te posljednje riječi Conrad Colledo, dakako, nije rekao Danielu
Rossu prigodom kasnijeg razgovora s njim u svojoj radnoj sobi. Sve
mu je ostalo ispričao. Ross je sjedio nepomično i slušao mirno, bez
pogovora. Colledo je još uvijek nervozno hodao gore-dolje.
— Bili ti bilo teško da sjedneš, Conny? — upita Ross promuklo.
— Oprosti.
— Oprosti ti. Imam luđačku glavobolju.
Colledo se spusti na stolicu s nogama od kromiranog metala, što je
stajala kraj njegova pisaćeg stola, također s nogama od kromiranog
metala i velikom staklenom pločom. Prostorija je bila prostrana i
moderno uređena, imala je četiri prozora koja se nisu mogla otvarati,
jer je u prostoriji bio ugrađen klima-uređaj. Četiri prozora bila su
simbol statusa. Pokazivala su da Colledo zauzima vrlo visoku
poziciju u hijerarhiji Televizije. Postojala je čitava hijerarhija od tri,
dva ili jednoprozorskih namještenika. Direktorova soba je bila
ogromna i imala je šest prozora.
— Ti ćeš se, dakle, danas uveče ispričati, Danny — tiho zausti
Colledo. Zvučalo je poput molbe.
— Jasno — odgovori Ross ne digavši glavu. — Učinit ću sve.
Zaista mi je iskreno žao.
— Jasno ti je, također, da nakon toga više ne smiješ izaći pred
kamere, zar ne?
— Razumijem. Bio sam strašno vezan za »Focus«. Bila je to moja
emisija. Ja sam je izgradio. Punih šest godina nikad mi nitko nije
prigovorio.
— Da, ali sada…
— …je kraj. Jasno. Potpuno jasno. — Ross upita: — A što će biti
sa. mnom?
— Dječji program — umorno nastavi Colledo. I on je olabavio
kravatu, povukavši je nadolje i otkopčao okovratnik.
— Što?
— Jasno da ne znači uistinu dječji program! — Colledo udari rukom
po staklenoj ploči. — Htio sam time reći, nešto slično, neatraktivno.
Neko sasvim nevažno mjesto u jednom sasvim nevažnom odjeljenju.
— Valjda ti je jasno — poče Ross, napokon pogledavši prijatelja —
da to sebi ne mogu dopustiti. Radi kolega s drugih programa. I,
oprosti na jakoj riječi, zbog poštovanja prema samom sebi. Je li ti to
jasno?
— Dakako.
— Što će se dakle dogoditi ako neću pristati na jedno takvo mjesto?
— Onda moraš dati otkaz. Ne gledaj me tako, čovječe! — poviče
Colledo. — Prokletstvo, ne gledaj tako! Ja sam tvoj prijatelj! Radili
smo zajedno. Surađivali smo dvadeset i jednu godinu. Tebi mogu
zahvaliti što danas sjedim na ovoj stolici. Ti si me povukao iz
»Siiddeutsche«, kad je tu bilo slobodno mjesto. Misliš da to mogu
ikada zaboraviti? Tvoje proklete tablete! Zar ih baš moraš uzimati?
Zar ne možeš živjeti bez tog govna?
— Ne — odgovori Ross. — Ne mogu.
— Oprosti — reče Colledo.
Potom zašutješe obojica. Iz daljine je dopirao zvuk sirene kola hitne
pomoći.
— Ako otkažem, hoću li dobiti otpremninu? — upita napokon Ross.
— Ne.
— A ako ne pristanem na premještaj i ne otkažem?
— Sve sam to već dogovorio s direktorom. Ti si toliko dugo
vremena izvrsno radio, Danny. Televizija će ti otkazati. U tom ćeš
slučaju dobiti otpremninu. Ali, otići moraš. U tvom se stanju tako
nešto može vrlo lako ponoviti. Gospode bože, kakva glupa, usrana
stvar! Te tvoje tablete! Svemu ja krivo to tvoje žderanje tableta! S tim
govnima upropaštavaš sebi karijeru, zdravlje i sposobnost za rad.
— To nije točno — reče Ross. Zvučalo je oholo. — Uzimam tu stvar
već punih dvanaest godina. Jesi li ikad primijetio da zbog toga nisam
mogao pošteno i savjesno raditi? Nikada nisi ništa primijetio! Bez
njih ne bih mogao raditi.
— Jer si ovisan.
— Nisam ovisan. Trebam samo svoju količinu. Ništa više. Uvijek
istu količinu. Što misliš, koliko ljudi uzima sredstva za umirenje? Od
čega se sastoji naš život? Od nervoze, napetosti, straha od
neuspjeha, neodređenog straha, straha od nadolazeće katastrofe.
Strah! Strah! Strah! Eto, moramo sebi pomoći, kad smo već tako
zeznuti. Budi sretan da ti nisi tako sazdan! Mnogi loču, vidiš i sam,
čitava će televizija potonuti u alkoholu. Drugi pak uzimaju
trankvilizante. Ja, na primjer.
— Okolnosti koje spominješ sastavni su dijelovi našeg života. Strah
je često puta važna mjera sigurnosti. A napetost može povisiti
stvaralačku sposobnost.
— A kada stres ne možeš više izdržati? I tu jurnjavu? Strah? Ma
što, ti to ionako ne razumiješ. I ja bih radije pio, vjeruj mi. Svatko bi
tada bio ljubazan sa mnom. I zabrinut. Lokati je dopušteno, a pilule
su zabranjene.
— Ne možeš ljude osloboditi, ali im možeš pomoći da se u manjoj
mjeri loše osjećaju — reče Colledo.
— Sto to znači?
— Američki reklamni tekst za liječnike. Pročitao sam to kad sam
zadnji put bio u New Yorku. Treba motivirati liječnike da propisuju
više sredstava za umirenje — najveći farmaceutski posao na svijetu.
Ross nemirno odmahne. — Bez diskusije, molim te. Ja ću se danas
uvečer ispričati. A otkazujem već sada. — Nešto je tražio po džepu
od hlača, te izvukao pakovanje nobilama i list tiskanog papira. —
Samo još nešto. Sad znam zašto mi se jučer to dogodilo. Događa se
jedanput na deset tisuća slučajeva. I moralo se to dogoditi baš meni.
— Prokletstvo, o čemu to govoriš?
— Evo! — Ross podigne papir uvis. — To je listić priložen svakom
lijeku. l ovom mojem. Eto, pogledaj! Nobilam se zove ta stvar bez
koje ne mogu raditi — ni živjeti. Dobro ga pogledaj!
— Ne govori tako sa mnom, čovječe!
— Oprosti. Žao mi je. Zaista. Pazi, Conny. Nakon… nakon
što sam usrao emisiju, palo mi je na um da pročitam listić priložen
lijeku. I, eto tu stoji, crno na bijelom! Stoji… — Ross prstom prođe po
određenom retku listića. — Tu! — Poče čitati: »Skreće se pažnja na
mogućnost paradoksalne reakcije; uzbuđenje umjesto umirenje!« —
razumiješ? — »Uzbuđenje umjesto umirenje!« Ross udari jednom
rukom po papiriću. »Uzbuđenje umjesto umirenje!« Danas uveče
stvar je djelovala upravo obrnuto. Uzimam je dvanaest godina i
uvijek je sve dobro prošlo. A onda se odjednom dogodilo takvo
nešto. I, dakako, usred emisije! '
— Danny! Molim te! Ja sam tvoj prijatelj. Ne mogu mirno gledati
kako crkavaš od tog dreka. Da, stani malo, crkavaš, rekao sam, a to
upravo i činiš. Što misliš, sada bez posla, strah će se pojačati.
Nemir, također. Nervoza. Stani, ne prekidaj me! Misliš li da će u
našoj branši netko znati držati jezik za zubima? Što misliš, koliko
kolega već zna za tvoju tabletomaniju? Većina, Danny, velika većina.
A i oni koji do sada nisu znali, sad će saznati. Pričekaj da samo vidiš
one iz žute štampe! Pa dok iskrsne ti-već-znaš-tko! Poslije svega što
se tu dogodilo, u tvom stanju nećeš moći naći novi posao. Ti se
moraš, čuješ li, moraš podvrći kuri odvikavanja! To je prvo što moraš
učiniti. Molim te, učini to. Preklinjem te, otiđi na kliniku, podvrgni se
kuri odvikavanja, meni za ljubav, Danny, molim te!
— Ne — odgovori Ross i spusti pogled na pod.
— Ali zašto ne? Zašto ne, čovječe?
— Jer sam jednom već to prošao.
— Već si jednom…
— Da.
— Kada?
— Prije dvanaest godina.
— Prije dvanaest godina? Tisuću devetsto sedamdeset i prve? U to
si vrijeme vodio studio za jugoistočnu Evropu u Beču!
— Liječio sam se u Beču. Zbog toga i ne znaš ništa o tome. U
Beču, da. Na psihijatriji Sveučilišnih klinika. Opća bolnica.
— Ali… ali… Kažeš da uzimaš tu stvar već dvanaest godina. Ne
razumijem. Od čega su te onda odvikavali prije dvanaest godina u
Beču?
— Oxazepam — odgovori Ross.
— Oxa…
— Oxazepam. Jedno drugo sredstvo. Vrlo dobro. Uzimao sam ga
svega godinu dana. Previše. Od oxazepama bih zaista totalno
propao. Nije se više moglo. Tako nešto, kao što mi se dogodilo tu
danas navečer, moglo se tada dogoditi svakog dana.
— I onda su ti prije dvanaest godina umjesto oxazepama dali
nobilam?
— Da — odvrati Ross. — A prije oxazepama uzimao sam sedam
godina valium.
Colledo prošapta: — I nakon sedam godina valiuma prošao si
također kuru odvikavanja?
— Da. Također u Beču. Također u Općoj bolnici. Fantastični ljudi.
Naprosto su shvatili da svoj ludi život ne mogu podnijeti bez nekog
sredstva. Ne mogu podnijeti! Zbog toga su pokušali da me odviknu
polagano, postepeno, sa sve slabijim sredstvima.
I zato sam dobio nobilam. Što ti je, Conny? Conny, što ti je?
Colledo je ustao i približio se jednom od prozora. Njegov se ured
nalazio na osmom katu zgrade. Gledao je dolje na grandiozni
svjetlosni sag Frankfurta. U okno je udarala kiša.
— Bože moj — izusti prigušeno — kakav si ti jadan pas.
Ponovno je uslijedila šutnja.
I tada Colledo reče, gledajući milijune šarenih svjetala grada u
daljini: — Otiđi opet u Beč, Danny! Molim te! Idi opet tim istim
specijalistima! Podvrgni se još jednom toj kuri!
— Ne — odvrati Ross, a glas mu je odjednom zazvučao odlučno.
— Ne, ne idem u Beč. Nikada više.
— Ali zašto ne bi išao? Zašto ne, Danny?
— Jer jedino tamo rade oni u koje imam povjerenje, koji me
poznaju, koji znaju što se sa mnom događa.
— Misliš, zbog toga ne ideš nikome drugome?
— Da.
— Ne razumijem. Ali, zašto onda nećeš u Beč? Tvojim prijateljima,
liječniku u kojeg imaš povjerenja, koji te tako dobro poznaje. Zašto
ne, Danny? Zašto ne?
— To nije liječnik — odvrati Ross vrlo tiho. — To je liječnica. A ja…
ja se previše stidim pred njom.
5
Tu bijaše toplina, zlatasta svjetlost i mir.
Tu bijahu oblaci, srebrni, snažni, fantastičnih oblika.
Tu više ne bijaše briga, tuge, žurbe ni jada. Ne bijaše straha, ne,
nikakvog straha.
Tu bijaše crvena ruža.
Promatraše je sretan, misleći: »Ruža, to sam ja. Moje raspadnuto
tijelo, položeno u zemlju. Jedan njegov dio, njegovi organski sastavni
dijelovi pretvorili su se u ugljenu kiselinu i amonijak i proširili se
preko čitavog svijeta. Anorganski sastavni dijelovi, različite soli,
prodrle su u tlo u kojem ležim i od njih se rodila ruža, ta prekrasna
ruža. Ja sam postao ruža. I ruža i oblak, jer plinovi moga tijela uzdigli
su se na nebo. Ja sam oblak.
Počelo je kišiti, blago i lagano. Ja sam kiša, da, ja sam i kiša.
Postoji energija svijeta, čija je veličina točno utvrđena. Niti najmanji
djelić te energije ne smije se nikada izgubiti. Smije se jedino
preobraziti. U drugu energiju. U beskrajno mnogo drugih energija.
Toplina, na primjer. Energija koja je napustila moje tijelo kad sam
umro, pretvorila se u toplinu. Toplina koju osjećam, zlatasta svjetlost,
koja obasjava ružu. Ja sam svjetlost. Ja sam toplina. Svako drvo,
svaki list, svaki kamen prima jedan dio mene. Jer, sastavni dijelovi
mog tijela sada su svugdje, na nebu i na zemlji. Ja sam zemlja. Ja
sam rijeka. Ja sam more. Postao sam dio svega što postoji u
beskrajnom svemiru. Ja sam svemir. Svemir koji postoji oduvijek, koji
nije nikada počeo, kojemu nije bilo potrebno da bilo što počne. Ništa
nisam više, sada sam sve. I napokon imam svoj mir.«
»Kako je to lijepo«, razmišljao je. »Kako je lijepa smrt, kako lijepa
vječnost. Da, sada sam i vječnost. Zašto to nisam i prije spoznao?
Zašto to prije nisam mogao sebi predočiti? Htio sam umrijeti odmah
nakon rođenja. Ne«, razmišljao je, »to je bila pogrešna pomisao.
Nisam smio odmah umrijeti. Morao sam izrasti, da bi moje tijelo
primilo sve one dijelove koji su sada doživjeli pretvorbu. Morao sam
živjeti, da bih na taj način smio postati univerzalan: dio svega što
cvjeta, živi i uspijeva, da, svega što se zbiva na tom svijetu, u tom
svemiru; jer, dakako, i ja sam svojim doživljajima, dobrim i zlim,
svojim mislima, svojim radom stvarao energiju, ponio je u smrt i
pridonio tome da je ta energija postala djelićem energije svijeta.«
I on ponovno ugleda ružu; i tu bijaše toplina, zlaćana svjetlost i mir.
Dogodilo se nešto strašno. Nije znao što. Ali tišine najednom nesta
i pojavi se glasna, grozna, jezovita zbrka odvratnih tonova,
infernalna buka, i nesta zlaćane svjetlosti, nasta mrak, užasna tmica,
nesta topline i nasta hladnoća, užasna hladnoća od koje se zgrozio.
U svojoj se sreći osjećao bestežinski. Sad je odjednom iznova
osjećao svoje tijelo. Tijelo mu se trzalo amo-tamo, uzdizalo, padalo.
Sve su se više počeli javljati fizički osjeti — glavobolja, bol udova i
hladnoća, hladnoća, velika hladnoća. Užasnut pomisli: »To nije
smrt.«
Slijedećeg ga je trenutka netko dva puta snažno udario po licu a
neki je ženski glas povikao: — Progutajte! — Odmah potom je
pomislio da će se udaviti. Nos mu je bio začepljen, netko mu je
čvrsto stiskao nosnice i to ga je boljelo. Zraka! Treba zraka. Do sada
mu nije bio potreban zrak, a sada ga odjednom treba. Opet je
osjećao strah, užasan strah. Tijelo mu se previjalo, to je osjetio,
zatim je široko otvorio usta, kako bi mogao disati kroz njih. Međutim,
prije nego što je to uspio u njegovo se ždrijelo poče slijevati neka
vruća tekućina stravična okusa. Htio je ispljuvati, tako je užasan
okus imala, ali umjesto toga on ju je gutao. Te životinjske gnojnice
dolazilo je sve više, a on je gutao i gutao, jer je morao disati, disati
kroz otvorena usta. Stenjao je. To neće izdržati. Nitko to ne bi
izdržao. Bilo je previše grozno. Previše grozno. Tekućina je stigla do
njegova želuca, koji je reagirao istog trena. Tekućina se ponovno
podigla i on je povraćao, snažno povraćao. Drhtao je od gnušanja.
Teškom je mukom otvorio oči. Sve je vidio kao kroz koprenu. Glava
ga je boljela kao da će se raspuknuti. Gdje se nalazio? U kadi. Kako
je dospio u kadu? Iznad sebe je ugledao jednu ženu koja se
naginjala prema njemu. Bila je naga kao i on. Pogodila ga je topla
voda. Ta žena… ta žena… Prala ga je tušem.
Sjedio je, sad je to primijetio, leđima naslonjen na stijenku kade.
Hvatao je zrak, duboko je hvatao zrak, jer mu je sada nos bio
slobodan. Odmah zatim nos je ponovno zatvoren. Žena je stiskala
nosnice. Razjapio je usta. Tog trena opet je u njegovo grlo prođrijela
vruća, odvratna tekućina. Žena je nešto rekla. Nije razumio. Poče
iznova povraćati. »Neću to izdržati«, pomisli. »To je previše. Ne
mogu to podnijeti. Smrt! Smrt! Hoću biti mrtav.« U njemu se
probudila strašna sumnja: netko ga vraća u život! U jadni prljavi,
život! Iz svemira smrti. I to ga vraća u život ona žena s velikim
grudima, što se nagnula nad njim i tušem ispire kadu.
S mukom je hvatao zrak kroz usta. Zajeca od bijesa i
bespomoćnosti. Žena je opet nešto rekla. On je opet nije razumio.
Bila je nesmiljena. Bez samilosti ponovno mu je pritisnula nosnice,
on je opet morao otvoriti široko usta, i opet mu se u grlo slijevala
gnojnica, a on je povraćao i povraćao.
Osjećao se užasno slabim. Srce mu je ludo udaralo. Zatim je
mučenje za trenutak prestalo. Opet je mogao disati. Preko grudi mu
je tekla topla voda s tuša. Jedna ruka je dodirivala njegovu ruku.
Dugo je potrajalo dok je shvatio: strana mu žena mjeri puls.
Iznenada, ostade sam. Ona se udaljila iz kupaonice. Glava mu je
umorno kliznula postrance na hladne pločice ruba kade. Bio je toliko
slab da nije više mogao imati otvorene oči. Glava ga je luđački
boljela. »Ruža«, pomisli.
Zatim se opet pojavila.
Uhvatila ga je za kosu i povukla mu glavu unazad. Opet mu je
prstima začepila nosnice, a on je otvorio usta. Tortura se nastavljala.
Ponovno mu je ulijevala tekućinu u grlo. Povraćao je. Istuširala ga je
i opet nešto rekla. Ovaj put je vikala. Čitavo mu je tijelo drhtalo. Pred
očima su mu se vrtjeli crni krugovi. Čuo je mladu ženu kako teško
diše. Mora da joj je to što je upravo činila zadavalo velike muke.
Držala mu je glavu, i na taj način sprečavala da ne sklizne u kadu. U
drugoj je ruci držala posudu s odvratnom tekućinom. Da, grcala je od
napora. Prestala je, međutim, tek kad je on izgubio svijest.
Čim je došao k sebi, ona mu je odmah pritiskom prstiju začepila
nosnice i tako je išlo dalje. Bivao je sve slabiji. Ulijevala mu je
gnojnicu u usta. On je povraćao. Izgubio je svijest. Ponovno je došao
k sebi. I sve je počelo iz početka. Nakon prve sekunde vječnosti,
naposljetku je došlo do toga da je povraćao samo još gorku žuč.
Jedno je vrijeme vladao mir. Zatim mu je žena ulila u grlo toplu vodu.
Ni to nije ostalo u njemu. Tri puta topla voda. Zatim je osjetio da mu
se srce zaustavilo. »Ona te je ubila«, pomisli. Hvala. Sve je oko
njega potamnjelo. Ponovno se vratio mir. »Dobro došla, smrti«,
pomislio je.
Otvorio je oči.
Sad je vidio jasno. Ona je sjedila na rubu kreveta. A on je ležao
dobro pokriven sve do vrata. Jedino što ona više nije bila naga.
Nosila je grudnjak boje mesa i slip gaćice iste boje. Imala je sjajnu
crnu kosu i svijetle plave oči. Lice joj je bilo jako pocrnjelo od sunca.
— Tko ste vi? — jedva je promucao.
— Ne govorite!
— Kako ste ušli ovamo?
Ona samo strese glavom stavivši na pune lijepo oblikovane usne
kažiprst.
— Zar sad moram živjeti?
— Ne govorite! — reče ona.
Sve mu je opet postalo crno.
Probudio se. Sjedila je na njegovom krevetu. Sada je bila odjevena
u plavi jutarnji ogrtač. Bila je blijeda. Izgledala je umorno i iscrpljeno.
Već je bio dan, ali je svjetiljka kraj kreveta još uvijek gorjela. Kroz
prozor su se vidjele krupne pahulje snijega. Bila je mećava i vjetar je
raznosio pahuljice. Čulo se klepetanje prozorskih kapaka.
— Hallo — reče ona.
Bez odgovora.
— Dugo ste spavali. Trinaest sati. Četrnaest. Već je skoro
jedanaest. — Pogledala je na stolić kraj kreveta na kojem se nalazila
električna muzička budilica.
— Gotovo četrnaest sati? — Glava ga je još uvijek boljela.
— Da, gospodine Ross.
— Vi znate moje… — Prekine se u pola rečenice.
— Ja sam Mercedes Olivera.
Slegnuo je ramenima. Glava ga je boljela sve jače.
— Ne sjećate se?
— Čega?
— Ja sam nazvala. Jučer.
Nijemo ju je pogledao.
— Iz Ziiricha. S aerodroma.
— Ah… — Uzdahnuo je. Svega se odjednom sjetio.
— Sada ste se sjetili, zar ne? '
— Da.
— Htjeli ste sebi oduzeti život, gospodine Ross. Zašto?
— To se vas ne tiče. Vi ste me vratili u život. Zašto?
— Bože moj, pa nisam vas valjda mogla pustiti da umrete!
— Zašto ne?
— Gospodine Ross, molim vas! — Položila je ruku na njegovo lice.
— Ne! — reče on.
— Što ne?
— Maknite ruku! Ne volim to.
Povukla je ruku.
— Što se vas tiče, ako ja želim umrijeti? Sve ste upropastili.
— Još ste vrlo slabi, gospodine Ross. Tiče me se svaki čovjek koji
umire. •
— Florence Nightingale — reče on. — Plemenita sestra. Dobar
čovjek. Sve ste pokvarili. Dajte da vam izmjerim puls!
— Ne dotičite me se! — Ljutito nastavi: — Da nije bilo vas, sad bih
imao svoj mir. Ružno. Baš je ružno to što ste učinili.
— Nalazite se pred najvažnijim trenutkom u vašem životu. Morate
živjeti!
— Mrzim vas — odvratio je. Zatim je iznova zaspao.
Kad se probudio vidio je kroz prozore da je napolju već mrak. Oluja
je još uvijek zavijala, nanoseći snijeg na okna. Mlada je žena i sada
sjedila na njegovu krevetu. Izgledala je beskrajno umorna, ali se
smiješila.
— I onda, gunđalo?
— Koliko sam sada dugo spavao?
— Preko sedam sati. Šest je sati uvečer.
Pokušao se ispraviti, ali je zaječao i pao natrag u krevet.
— Što je?
— Moram u kupaonicu.
Nagnula se naprijed. — Čekajte, ja ću vam pomoći.
— Mogu ići i sam.
— Ne, ne možete. — Lice joj se sada sasvim približilo njegovom.
Jutarnji se ogrtač rastvorio i on ugleda velike lijepe grudi u veoma
izrezanom grudnjaku, ali ne osjeti nikakvu želju; bio je i previše slab.
Podigla ga je, zavukavši svoje ruke ispod njegovih pazuha. Jedan je
trenutak njegova glava počivala na njenom ramenu. Osjetio je miris
parfema. — Tako, reče ona — sada noge iz kreveta! Polako! Vaš
krvotok!
Poslušno je lagano spustio noge s kreveta na pod.
Stavila je ruku oko njegovih ramena. — Ja ću vas odvesti.
— Nije potrebno… — Ustao je. Oko njega se sve ludo vrtjelo.
— Ipak, molim vas — reče. Odjednom je primijetio da je gol. Korak
po korak odvela ga je do kupaonice. Spustio se na rub klozeta. Ona
ga je još uvijek podupirala.
— Mogu li vas ostaviti samoga?
— Ostanite radije tu! Jako mi je loše. Oprostite što to od vas
zahtijevam.
— Ne vidim prvi put golog čovjeka, gospodine Ross, budite bez
brige. I u takvoj situaciji.
Kupaonica bijaše čista. On zausti: — U kadi ste mi ulijevali u usta
onu odvratnu tekućinu da biste mi ispraznili želudac, zar ne?
— Da, gospodine Ross. Bio je to paklenski težak posao. Najprije
sam vas morala izvući iz kreveta i dovući dovdje. Bili ste tako teški,
da ste mi dva puta iskliznuli iz ruku i pali. Morala sam se skinuti jer
mi je bilo strašno vruće. I da bih sačuvala odjeću. Najteže ja bilo
prebaciti vas preko ruba kade. I ponovno van iz kade. Morala sam
sve to raditi u kadi, jer sam trebala mnogo vode. Dok ste spavali,
očistila sam kupaonicu i okupala se.
— Kakva konverzacija — reče on.
— Biste li mogli nešto pojesti? Čistu mesnu juhu?
— Ne znam.
— Morate. Popili ste nekoliko boca mineralne vode.
— Kada?
— Uvijek kad biste se probudili, davala sam vam vode.
— Nemam pojma.
— Izgubili ste enormno mnogo tekućine. Morali smo je nadoknaditi.
— Znači da sam enormno mnogo pio?
— Zar to ne primjećujete? — pogledala ga je osmjehnuvši se.
Odvratio je smiješkom drhtavih usana. — Koliko vam je godina?
— Trideset i tri. Zašto?
— Besramno zgodno izgledate za trideset i tri.
— Apsolutno besramno. Bože, kako sam zadovoljna!
— Zbog čega?
— Da se osjećate mnogo bolje.
— Što ste učinili s mojom pidžamom?
— Svukla sam vam je. Ta nisam vas mogla staviti u kadu u
pidžami…
—Dakako da niste. — Ustao je. Koljena su mu jako drhtala.
— Ako biste još jedanput bili tako ljubazni?
Pomogla mu je da se vrati do kreveta, a on je opet osjetio miris
njena parfema i njene kože.
— Što ste to lijevali u mene? — upita, ponovno legavši u krevet.
— Svašta. Kad sam vidjela…
— Kako ste ušli?
— Razbila sam prozor u kuhinji što gleda na vrt i otvorila zasun.
Hvala bogu da stanujete prizemno! Dakako, najprije sam zvonila, i to
vrlo dugo. Kad niste otvarali, spopao me strah. Imali ste na telefonu
tako neobičan glas. Iznad vas stanuju neki ljudi, zar ne?
— Jedan stari bračni par i jedan samac.
— Imala sam loš predosjećaj. Nisam ni u kom slučaju željela
probuditi znatiželju, jer bi tada ostali stanari postali sumnjičavi.
Zacijelo bi pozvali policiju. U svakom slučaju, postojala je velika
opasnost. Policija bi razvalila vaša vrata. I dospjeli biste na
psihijatriju. Tamo se odvode samoubojice, zar ne?
— Nalazi se tu sasvim blizu.
— Tko? ''
— Psihijatrija. Niti pola kilometra odavde.
— Vidite! Tamo bi vas, dakako, zadržali. Tjednima. A to je naprosto
nemoguće.
— Zašto?
— Čeka vas vaš otac.
S mukom je progutao slinu. Zagledao se u nju. Pokušao je
progovoriti. Nije mu uspjelo. Šok je bio prevelik.
— Što vam je?
— Moj otac…
— Da?
— Moj otac je poginuo u ožujku tisuću devetsto četrdeset i pete.
— Nije.
— Kako nije?
— Ne, nije poginuo. On je živ. Živi u Buenos Airesu. Sada se zove
Olivera i očekuje vas. Zato sam i došla u Njemačku.
— Zašto?
— Da bih vas odvela k njemu.
— Ne možete me odvesti k njemu. Kakve su to gluposti? —
Uzrujao se. — Moj je otac mrtav već trideset i devet godina!
— On nije mrtav. Živ je. Živ. Ta vjerujte mi! Molim vas! Živ je i želi
vam nešto dati. Najhitnije.
To je bilo previše za njega. Šutio je i buljio u nju.
— Sto je? Zašto šutite?
— Tko… Tko ste vi zapravo?
— Njegova kćerka — odgovorila je vrlo polako i mirno. — Njegova
pastorka, mislim reći. On se oženio mojom majkom. Ja sam, dakle,
vaša posestrima, gospodine Ross.
Sklopio je oči. — I što mi on to želi dati?
— Međunarodni tajni sporazum. Morala sam razbiti kuhinjski
prozor. I veoma se požuriti. Na sreću, sve sam našla u kuhinji.
Nekoliko komada tvrdog sapuna, sol ocat, senf.
— Ne razumijem ni riječi.
— Morala sam vam isprati želudac, izvući iz vas sav taj nembutal!
Ponovno je otvorio oči.
— Otkud znate, da ja…
Na pisaćem stolu nalazile su se prazne bočice. Napunila sam veliki
lonac vodom i stavila na najjaču struju. Onda sam sasula sve unutra,
mnogo soli, mnogo octa, senf, sve što sam našla. Sapun sam
narezala na sasvim male kriške. Gotovo pahuljice. Sve sam to
prokuhala i pustila da se ohladi. Prelijevala sam iz jednog lonca u
drugi, dok se nije ohladilo toliko da se moglo podnijeti.
— Nastrugani sapun sam…
— I sve ostalo, da.
— Otkud znate taj trik?
— Tečaj prve pomoći.
— A da sam ipak odapeo? Usprkos svemu?
— Onda bih ja nastradala. Ubojstvo iz nehata. Ali, morala sam
riskirati. Naprosto, morala sam. Imala sam sreće. I vi također.
— Ja ne. — Do ovog se trena vrlo dobro osjećao. No, odjednom
mu je opet pozlilo.
— Sve ćete mi ispričati.
Odmahnuo je glavom.
— Ma hoćete, dakako, Daniele, kasnije. Kad se budete sasvim
dobro osjećali. Smijem vam reći samo Daniel, zar ne?
— Dakako, Mercedes — ako dopuštate.
— Razumljivo. — Rekla je: — Znate što, Daniele, mi oboje imamo
veliku sreću. Dvadeset minuta nakon telefonskog razgovora s vama,
letio je još jedan avion za ovamo i ja sam dobila mjesto u njemu. Već
sam u pola devet bila tu. — Ustala je. — A sad ćete dobiti finu, jaku
mesnu juhu. — Krenula je prema vratima. Njemu se učinilo da se
upravo probudio iz dubokog sna.
— Mercedes!
Okrenula se i nasmiješila.
— Što ste rekli?
— Sad ćete dobiti finu, jaku, mesnu juhu.
— Neću — odgovori on. — Prije toga, što mi to mora u Buenos
Airesu dati moj već trideset i devet godina pokojni otac?
— Međunarodni tajni sporazum. Već sam u kuhinji sve pripremila.
Vraćam se za tren.
Piljio je u strop. Oluja je zavijala, urlala, bješnjela i cviljela.
»Baš ako sam i poludio, pravo mi bilo«, pomisli Ross.
6
Na koricama je crnom bojom bio utisnut orao, koji je držao u
kandžama kukasti križ. VOJNA KNJIŽICA stajalo je ispod toga.
Ross otvori staru, tanku knjižicu.
Ugleda fotografiju svog oca. Usko lice s velikim očima i tankim
usnicama. Sijeda kosa, kratko ošišana. Ross primijeti kako mu ruka
drhti. Stade čitati podatke o osobi na slici. Ime i prezime Ross,
Georg. Rođen: 11. siječnja 1907. Mjesto: BečIOstmark. Čin: major.
Prolista knjižicu. Listovi su bili požutjeli i pljesnivi od vlage.
— Je li to vaš otac?
— Da. — Glas mu je drhtao.
— Ne sumnjate ni najmanje?
— Ni najmanje. — pogleda je. — Kako je to dospjelo k vama?
— On mi je dao da ponesem sa sobom, bože moj! Kako bih inače
došla do te knjižice? Iz carstva mrtvih? Vaš je otac živ, ta vjerujte mi
već jednom!
Nije odgovorio. Buljio je u fotografiju na vojničkoj knjižici.
Mercedes je sjedila kraj njega. Leda su mu bila poduprta jastukom.
Obukao je čistu pidžamu, popio tri šalice čiste juhe, ali se još uvijek
osjećao veoma slabim, iako mnogo bolje i svježije. Mercedes je
odjenula sivi kostim, a oko vrata je stavila svjetloplavi svileni šal. Bila
je našminkana.
— Evo — reče, pruživši mu požutjelu, izblijedjelu fotografiju. On je
skamenjeno pogleda. To je bio on! Dječačić u hlačicama za igru,
košuljici preko hlača, kose ošišane kao paž. Sretno se smijao,
sjedeći na ramenima svog oca, koji je imao na sebi uniformu
njemačkog Wehrmachta. Otac je u ustima držao lulu. Stajao je u
velikom vrtu ispred vile, obrasle vinovom lozom.
— Sjećate li se te slike? — upita Mercedes.
— Da. Snimila ju je moja majka. U toj smo kući stanovali.
Iznajmljena. Sternwartestrasse. Osamnaesti okrug. U Cottage.
Sjećam se očeve lule. Pred kraj rata teško je bilo pronaći cigarete.
Tada je počeo pušiti lulu. Slika mora da je bila učinjena kad je zadnji
put bio na dopustu prije svoje smrti.
Mercedes kaže strpljivo: — Tu mi je sliku dao prije tri dana. On nije
mrtav. Ovom vas slikom trebam uvjeriti u to.
— Ali mi smo dobili službenu obavijest o smrti! — Stade citirati
skandirajući: — »Pao vjerno obavljajući svoju dužnost, za Fuhrera,
narod i domovinu prilikom teških obrambenih bitaka, drugog ožujka
tisuću devetsto četrdeset i pete na području Kiistrina.« Kako onda
može biti živ? I kako to da nismo nikada više ništa čuli o njemu,
nikada, svih tih godina?
— To će vam on sam ispričati. Evo, a tko je to? — Pruži mu drugu
sliku.
Vidje sebe kao malog dječaka i jednu nježnu ženu koja se pomalo
prisilno smiješila. Sjedili su jedan kraj drugoga na sofi kraj radio-
aparata.
— Moja majka, a taj radio, to je bio takozvani »narodni prijemnik«
— kaže Ross. — Bilo ih je na milijune. Imali smo još jedan veliki
radio na kojem je majka uvijek noću slušala London. Dakako, slušala
je London samo tada kad oca nije bilo u kući. On bi je prijavio bez po
muke. Bio je fanatičan nacist. Siguran sam da je mnoge ljude
prijavio. Svinja, prokleta svinja. Oh, kako sam ga mrzio!
— Jer je bio fanatičan nacist?
— U to sam vrijeme bio premalen; bilo mi je tek sedam godina.
Nisam tada ništa razumijevao. I bio sam uvijek presretan, kad bi on
dolazio na dopust. Tada sam ga još volio. Vidite, kako se sretno
smješkam na toj fotografiji. Tek kasnije, mnogo kasnije, kad sam
odrastao i počeo shvaćati, moja mi je jadna majka ispričala sve o
njemu. Kakav je to samo užasan nacist bio. I kako je njezin život bio
pakao. Da je danima prije njegova dolaska potajno plakala od
straha. Jer, uvijek joj je pravio scene. Užasne scene. Noću, dok sam
ja spavao, urlao bi i bjesnio po kući. Ja to, dakako, nisam čuo… mali
dječak. Tek sam kasnije sve shvatio. Brak je već tada bio razoren.
Htio se rastaviti čim rat završi. Jadna moja majka. Tada sam ga
počeo mrziti. — Nastavi: — Vi sve znate o meni, o njemu, o mojoj
majci, zar ne?
— Da.
— Onda mi recite gdje je radio prije nego što je otišao u
Wehrmacht!
Odgovorila je bez oklijevanja: — Bio je šef filijale Austrijske
štedionice.
Ross se nepomično zagleda u nju. — Dakle, dobro, on je živ. Ta
prokleta svinja je živa. Još uvijek ne mogu to shvatiti. Kako to da se
više ne zove Ross? Kako to da se zove Olivera? Kako je dospio u
Argentinu? Govnar. O, tek ga sada mrzim! A kad želi, može biti tako
šarmantan, drag, ljubazan. I prema mojoj jadnoj majci. — Pokazao je
na izblijedjelu sliku: — Pogledajte! Sandale s vezicama i visoke,
debele potpetice! Zvali smo ih pluterice. Smiješno, čega se čovjek
svega ne sjeća. Sjećam se čitave priče… Otac je te pluterice donio
jedanput kad je došao na dopust. Te su sandale, majka mi je sve to
kasnije pripovijedala, a sad mi je to opet nakon tako dugo vremena
palo na pamet, bile iz Italije. Mora da ih je otac dobio od nekog
druga, jer on je neprestano bio na Istočnoj fronti. Velika senzacija u
to vrijeme: talijanske pluterice! Vidite, pluto je presvučeno kožom.
Majka im se toliko veselila kad ih joj je otac poklonio. Dva sata
kasnije već je plakala. Pogledajte je! Trideset i pet godina, tek nešto
starija od vas, Mercedes. Ostarjela žena, bez imalo nade.
— A što joj je uglavnom prigovarao?
— Ništa. Jednostavno, zasitio se je. Majka je bila sigurna da u
njegovu životu postoji druga žena. I ja također.
— Što znači, i vi također?
— I ja sam kasnije, kad sam počeo shvaćati, bio uvjeren u to.
— Zašto je uopće vaš otac dolazio na dopust u Beč, kad nije u to
vrijeme bilo ništa do scena i suza?
— Bio je lud za mnom. Bio sam njegovo sve na svijetu.
— Prigodom rastave vi biste sigurno pripali majci, zar ne?
— Da — odgovori on zapanjeno. — Razumljivo.
— Mora da je on to znao.
— Valjda je tako… A možda sam mu i ja bio potpuno ravnodušan,
samo je pravio predstavu. Možda je imao sasvim drugi razlog zbog
čega je dolazio u Beč.
— Moglo bi biti.
— Znate li vi možda razlog?
— Da.
— Naime?
— Vaš će vam otac sve ispripovijedati. Vaš otac, a ne ja. Ja to ne
smijem. Zabranio mi je.
— Zašto činite sve to?
— Jer ga volim — odgovori ona čvrsto. — On je najdivniji čovjek
kojeg poznam.
— Onda je to netko drugi. Dvojnik. Ludost! Lupež, prokleti lupež je
moj otac, eto, to.
Najbolji čovjek na svijetu — izjavi ona strasno.
Nijemo se pogledaše.
Bura je još uvijek bjesnjela.
Mercedes pruži Rossu nekoliko požutjelih listova papira.
— Pisma — reče on. — Pisma koja sam mu ja pisao.
— Da, vaša pisma. Sačuvao ih je. Punih četrdeset godina. Dao mi
ih je prije tri dana. Već ste vrlo rano znali dobro čitati i pisati, rekao
mi je.
Ross je ukočeno piljio u stari list papira pokriven nevještim dječjim
rukopisom. _
Dragi tata! Mama je rekla da je tamo gdje se ti nalaziš bila velika
bitka. Nadamo se da ti se nije ništa dogodilo. Molim te, piši što
prije… Ross okrene list papira. 14. rujna 1943. Uzme drugo pismo i
preleti nekoliko redaka. 21. veljače 1945… Dogodilo se nešto
strašno. 18. veljače prije podne opet je bio strašan napad, ovaj put i
na naš kvart. Naša je kuća pogođena. Sve je do temelja srušeno i
sve naše lijepe stvari također su uništene. Mama stalno plače, a i ja
moram neprestano plakati, jer mi je uništen kolut sa štapom, a i moj
medo. Bili smo u, bunkeru pokraj kina Apollo, znaš već, inače bismo
i mi sada bili mrtvi. Smjestili su nas u stranih ljudi. Mama će ti točno
napisati gdje. Strani ljudi su odvratni prema nama…
— Da, preživjeli smo bombardiranje — reče on — i izgubili sve. Tik
pred kraj rata. Godinama smo tada stanovali u tuđih ljudi u jednoj
sobi… — Ukočeno je gledao mladu ženu.
— Ali, to je ipak nemoguće.
— Što?
— Da ste mi sada donijeli ta pisma. — Reče glasno: — Otkuda
vam? Kažite istinu! Za koga radite?
Nijemo mu je uzvratila pogled.
On promrmlja: — Oprostite… Ali kada biste vi punih trideset devet
godina vjerovali da je vaš otac mrtav i odjednom iskrsava netko i
tvrdi… Žao mi je… Molim vas, oprostite mi!
Kimnula je.
Dohvati i drugo pismo: 6. siječnja 1943… Dragi tata! Za tvoj
rođendan želim ti mnogo sreće i zdravlja i da se sretno vratiš k
nama. I mama ti piše pismo. Ona ima vrlo lijep novi šešir. Od
paname je, rekla je mama. To je materijal koji izgleda kao ljuska od
jajeta. Sprijeda joj pada na čelo, a straga malo na dolje, vrlo je mali i
djeluje veselo, a mama je rekla da taj šešir čini ljude mlađim i da se
zove Koletschhut{ 1 }… — Collegehut — reče Ross, zagledavši se u
stari list papira. — Točno ga se sjećam. Čini mlađima, da, baš to je
majka rekla. Još godinama kasnije razgovarali smo o tom šeširu…
— Glas mu se izgubi. Stade čitati: Za rođendan sam ti nacrtao puno
cvijeća… Pogleda na list čiji su rubovi bili ocrtani šarenim cvijećem…
Crveni su tulipani, plavi zvončići, a smeđe glavočike. Umjesto žute
boje uzeo sam smeđu, jer više nemam žute olovke. A ta dva srca,
jedno je moje, a jedno mamino… Tvoj dragi Daniel.
Pogleda je bespomoćno. Glas mu zazvuči molećivo: — U što da
povjerujem? Kome da vjerujem?
— Meni — odvrati ona. — Vaš je otac živ i mora vas odmah vidjeti.
To je istina.
— Zašto mi ništa ne pričate o tome kakav je to međunarodni tajni
ugovor?
— Jer vam to mora ispričati on. Meni ne biste povjerovali. Jer, to je
previše čudovišan sporazum. Morate ga pročitati. Riječ je o miru. A
zar postoji, zaboga, bilo što važnije tom na svijetu? Mi svi moramo
činiti sve što je u našoj moći, da ne dođe do atomskog rata.
Ross je pogleda iznenađeno, jer je odjednom govorila vrlo glasno.
Lice joj se trzalo.
— Pa i vi ste valjda za mir!
— Ne — odvrati on. — Ja sam za rat. Želim da mi jedna raketa
padne ravno na glavu.
Lice joj poprimi hladan izraz.
— A što da odgovorim na jedno takvo pitanje? — upita on
Mercedes.
— No, dobro — reče ona. Ali, bila je povrijeđena. — Evo.
— Pružila mu je veliku fotografiju u boji. — To sam snimila prije
tjedan dana.
Ross vidje između dvije stare, vrlo velike palme, muškarca u
svijetlom odijelu i bijelim cipelama. Stajao je na kratko ošišanom
travnjaku ispred bijele, dvokatne kuće s ravnim krovom. Kuća se
nalazila u parku punom egzotičnog drveća, a imala je francuske
prozore. Mogli su se razaznati putovi nasuti bijelim šljunkom,
precizno obrezana živica i velike gredice cvijeća raznovrsnih boja.
Čovjek je gledao ravno u kameru. Smiješio se. Imao je zdrave, jake
zube. Bio je vitak, uska lica sa sivim očima i tankim usnama. Kosa
mu je bila kao i Rossova bijela kao snijeg i još vrlo gusta. Na desnoj
mu je sljepoočici okomito tekla svijetla pruga: ostatak duboke
brazgotine na pocrnjeloj koži.
— Prepoznajete li svog oca?
— Možda — odgovori on i osjeti kako u njemu polagano, sasvim
polagano počne rasti strah, strah kojeg se ne može opisati i kojeg on
tako dobro već godinama poznaje. — Da, to je on. Brazgotina na
sljepoočici… Kao mladi muškarac doživio je tešku saobraćajnu
nesreću na motoru. Umalo da nije poginuo. Brazgotina… To je kuća
u kojoj živi?
— Da.
— Čini se da živi luksuzno. Otkuda gospodinu Oliveri toliki novac?
— Molim vas, Daniele… On je vrlo teško i dugo radio… čitav svoj
život.
— Da? Kao što?
— Bio je bankar.
— Bio je?
— Sada mu je sedamdeset i sedam! — Dala je Rossu još jednu
sliku. — Ovo sam snimila sasvim izbliza. Pogledajte datum novina
što ih drži u ruci!
Čovjek na slici držao je novine tako da se točno moglo pročitati
naziv novina i i.cdak ispod toga. Novine su se zvale LA PRENSA. —
Datum — ponovi Mercedes. On pročita: 3. Febrero 1984.
— Yjerujete li sada da je živ?
— Živ… — Glas mu se pretvori u šapat. — Taj nitkov je živ… — A
strah, bezimeni strah, dolazio je sve bliže, bliže, bliže.
— Prokletstvo — izusti napokon i pogleda Mercedes — zašto me
niste pustili umrijeti!
Umjesto odgovora ona mu pruži zalijepljenu omotnicu.
On je otvori, raširi papir pokriven sitnim, ali jasnim egzaktnim
rukopisom. Gore s lijeve strane nalazila se tiskana adresa
pošiljaoca.
EDUARDO OLIVERA
CESPEDES 1006
BUENOS AIRES
Dragi moj sine Daniele,
Ovo će ti pismo predati tvoja posestrima
Mercedes. Dakako da će za tebe biti veliki šok
saznanje, da sam ja još živ, ali za mene tada, 1945.
godine nije bilo druge mogućnosti, nego da službeno
budem mrtav. To je duga i pustolovna priča koju ti
mogu ispričati jedino tada, kad budeš sjedio tu,
sučelice meni. Tada ću ti objasniti i zašto se javljam tek
sada, nakon toliko godina i zašto to nisam učinio već
ranije.
Najusrdnije te molim da odmah s Mercedes dođeš
k meni, jer ja posjedujem jedan tajni dokumenat, čije bi
objavljivanje u javnosti zadalo smrtni udarac
vlastodršcima obiju supersila i zaustavilo stravičnu
opasnost od atomskog rata.
Znam da si zaposlen u Frankfurtu na televiziji. Ono
što ću ti dati, bit će za tebe i za tvoju televiziju ogromna
senzacija, koja će izmijeniti svijet. Razumjet ćeš da o
tome moram s tobom porazgovarati osobno. Kad ti sve
budem ispričao, razumjet ćeš sve što se dogodilo — i
oprostit ćeš mi, znam to. Meni je sedamdeset i sedam
godina: Želim se pomiriti s tobom, Daniele, i želim
doživjeti, da se to, što ću ti dati, otkrije ljudima svih
nacija; neka se zna kakva se đavolska igra s njima
igra. Molim te, nemoj me smatrati fantastom. I upamti:
prestar sam, a da bih lagao. Preklinjem te, sine moj,
dođi k meni!
Tvoj otac
Ross spusti pismo.
— Što je? — Mercedes ga uplašeno pogleda. — Sasvim ste blijedi.
Vi drhtite Daniele.
— Da li biste… S mukom proguta. — Da li biste, molim vas, otišli
do kupaonice… Tamo se nalazi ormarić s kućnom apotekom…
— Da, da, i?
— U ormariću ćete naći lijek koji se zove nobilam…
— Nobilam…
— Da, molim… vas… donesite… mi.,, jednu… bočicu… Brzo!
Strah je u njemu skočio poput vodoskoka. Osjetio je vrtoglavicu.
Spustio se u krevet. U grudima ga je nešto bockalo, nešto što nije
mogao lokalizirati, ni nazvati nekim imenom — kao i toliko puta
ranije, toliko puta ranije.
»Predugo nisam uzeo ništa… previše sam govorio… previše se
uzrujao«, razmišljao je.
Mercedes se vratila s bočicom tableta i punom čašom vode.
Otvorila je staklenku, zderavši plastični poklopac. On joj ispruži svoj
drhtavi dlan.
— Koliko?
— Pet… šest… osam…
Tablete su ispale iz staklenke. On ih baci u usta. Nadušak iskapi
čašu vode.
Mercedes ga promatraše s užasom. — Što je?
— Zbog toga… sam se htio… ubiti. — Govor je bio bezmjerni napor
za njega. — Pričekajte… pola sata… onda će početi djelovati…
Onda ću vam sve ispričati… sve… Tu čitavu prokletu priču…
7
Nitko nije govorio.
Napolju je bješnjela oluja. Ross je mirno ležao na leđima zatvorenih
očiju. Poput balona pritiskao ga je strah u visini srca. Poznavao je taj
osjećaj. Svaki put iznova bilo je to jednako neugodno. Bum. Bum.
Bum. Zatim nekoliko minuta mir. A zatim se popelo u grlo. Bum.
Bum. Bum. Neprestano je gutao slinu. Međutim, udaranje nije
mogao progutati. Mišići u nogama i rukama su se trzali. I to je bio
jedan od znakova. »Smiješno«, pomisli, »kad mi je tako loše, onda
se ne znojim.« Pojavila se i vrtoglavica. Pogleda u Mercedes. Trebao
je neku točku koju bi mogao fiksirati.
— Strašno vam je loše?
On kimne.
Digne ruke i raširi prste. Primjetno su drhtale. »Krasna drhtavica s
jakim udarima«, pomisli, ali nije mogao to izgovoriti. Sada mu ne bi
uspjelo progovoriti ni sloga. U ustima mu se skupljala slina. Proguta
je s najvećim naporom. Činilo se, kao da više uopće i nema mišića.
— Ovisni ste?
Kimne.
I opet to nadimanje s udarima. Bum. Bum. Bum.
Ruke su mu pale na pokrivač. Mercedes je hladnim, glatkim prstima
vrlo pažljivo i brižno gladila njegove ruke. Smiješila se. Udaranje i
nadimanje se pojavilo opet. Stiglo je i do grla. Htjede nešto reći.
— Ne govorite — reče Mercedes.
Okrenuo se u krevetu. Prsti na nogama mu se zgrčiše. Bacakao se
amo-tamo. Njeno lice nije ispuštao iz vida.
— Proći će — reče ona. — Molit ću se da prođe.
Kad ju je vidio da je spustila glavu, u očima mu se pojavio izraz
iznenađenja.
Nakon dosta vremena ona podigne glavu. — Bolje?
Htio je niječno stresti glavom, ali je samo kimnuo, nacerivši se
poput nekog idiota. Stvarno mu je bilo bolje. Imaginarni balon nije
više pritiskao. Strah, imaginarni strah, također se povukao. Deset
minuta kasnije napadaj je prošao.
— Boja vam se vratila na lice. •
— Zahvaljujem vam za molitvu.
— Vi se nikada ne molite?
— Ja? — Odjednom je sve opet bilo u redu, odjednom je mogao
opet bez teškoća tečno govoriti. — Ja sam bijedni nevjernik, koji ne
nalazi put do svog spasitelja.
— Usprkos tomu. Zar se i bijedni nevjernik ne moli u jednom
takvom stanju?
On se zapilji u nju.
— Što je?
— Vi ste divni.
— Jer sam pogodila?
— Da.
— To nije bilo teško. Obuzeo vas je užasan strah, zar ne?
— On kimne.
— I tko se onda ne moli?
— Zacijelo — odgovori on. — Ali meni nije još nikada djelovalo. —
Ross pomisli: »Kako može djelovati nešto što ne postoji?« Doda: —
Dakle, čujte, Mercedes…
Ona ga prekine. — Bolje da mi sutra sve ispričate. Ne izgledate baš
najbolje. Potreban vam je san.
— Ne… Ja… ja hoću pričati baš sada. Nisam umoran. Nobilam je
pomogao… Mislim, vaša molitva.
— Ipak je to nobilam.
On reče: — »Kad bih mogla poželjeti nešto…«
— Molim?
— Kad ste me nazvali iz bara zrakoplovne luke, čuo sam Marlene
Dietrich kako pjeva tu pjesmu. Rekli ste da je barmen stavio kasetu u
stereo-uredaj. Već sam tada bio omamljen od viskija i nembutala. Ali
kad sam začuo melodiju, dobro sam se uplašio… »Kad bih mogla
poželjeti nešto…« tom pjesmom je Marlene Dietrich postigla svjetsku
slavu… Prekrasna žena… Divim joj se… Znate li što je Hemingway
napisao o njoj?
— Hemingway?
— »Da i nema ništa osim svog glasa, i time bi ti mogla srce
slomiti…« — citirao je.
— Da — reče Mercedes. — Da, to je točno.
— »…ali ona osim toga ima još i to tijelo i izvanvremensku ljepotu
svog lica« — nastavio je. — To je predivno, zar ne?
— Predivno, da — odvrati Mercedes.
— I istinito — reče on. — Svatko mora baš tako osjećati. Bila mi je
želja da jedanput upoznam Marlene Dietrich. Ili da barem
razgovaram s njom — telefonom. — Ponovno upotrijebi
Hemingwayeve riječi: »Znam da nikad ne bih mogao vidjeti Marlene,
a da se nešto ne dogodi s mojim srcem, i da me ona ne usreći. Što
je ona tajanstvenija, to je tajna ljepša…« »Lijepa tajna«, ponovi
Ross. Da, to je Marlene Dietrich!
— Previše govorite — reče Mercedes.
— »Kad bih mogla poželjeti nešto!« Vidite, tisuću devetsto trideset i
prve, u jednom UFA-filmu, zvao se »Čovjek koji traži svog ubojicu«
režisera Roberta Siodmaka, tu je pjesmu pjevala prvi put neka
druga… neka druga… Skupljali smo stare ploče, sedamdeset osam
okretaja, razumijete. I upravo s te stare ploče bile su izgrebene obje
naljepnice. Unatoč tome, ta smo žena i ja sve pronašli i otkrili —
osim, tko je tu pjesmu pjevao. Upitali smo u Beču vlasnicu
kinematografa »Bellaria«. Tu su se redovito davale reprize sasvim
starih filmova. Pjevala je jedna djevojka, odgovorila je vlasnica.
Imena se nije mogla sjetiti… To je bilo veoma neobično. Nikada
nismo saznali to ime… Otada je prošlo već toliko vremena… Toliko
godina… I tada sam ponovno čuo tu pjesmu… To mora nešto značiti
— ili?
— Zar ste praznovjerni, Daniele?
— Kad netko ne može vjerovati, onda je praznovjeran. — On
ponovi: — »Kad bih mogla poželjeti nešto…« — Nasmiješi se.
— Veoma ste se voljeli? — upita ona sasvim tiho.
— Da, veoma. Bila je to žena, koja me je… spasila. — Govorio je
sve polaganije, sklopivši oči. — Uvijek me je spašavala… Bez nje, ja
već odavno ne bih bio među živima… Život i ljubav… mi je dala…
toliko puno ljubavi… »Kad bih mogla poželjeti…« naša pjesma… u
Beču. A sad sam je čuo iznova… kad ste nazvali… čudno… zar ne?
Sibylle me poznaje bolje nego itko živ. Ali ja ne mogu k Sibylle. Ne
mogu… Naposljetku… naposljetku smo ubili jedno drugoga… —
Jedva ga se moglo razumjeti. —Uvijek se ubija ono što se voli…
Mercedes se nagnula nad njega. Duboko je disao. Zaspao je.
Mlada je žena popravila pokrivač. Zatim se uspravila i pogledala
Rossa. Lice joj je bilo veoma ozbiljno.
8
Sibylle je ustala i stajala kraj svog pisaćeg stola, okrenuta njemu
leđima. Bilo joj je trideset i šest godina, bila je srednjeg rasta i veoma
vitka. Imala je kestenjastosmeđu kosu i izrazito velike oči iste boje.
Usta su joj bila široka, usne blago zaobljene i kao stvorene za
smijeh. Danielu je bilo trideset i tri godine, kosa mu je bila plava.
Izgledao je oporavljeno i zdravo. U Sibyllinoj radnoj sobi na prvom
katu Klinike za psihijatriju i neurologiju, na ogromnoj površini Opće
bolnice grada Beča, vladala je tišina.
— Mi smo, dakle, ustanovili, da se vaša ovisnost o valijumu, bolje
reći općenito vaša ovisnost, ne može svesti samo na stres ili na vašu
profesiju, nego mnogo više na faktore razvoja u djetinjstvu i na
prejaku vezanost uz majku.
Ross je ustao istog trena. — Gospođo doktor…
— Da? — Ona se okrenula.
Stajao je tik do nje. Poče: — Postoji tu još jedna komplikacija o
kojoj bih vas želio izvijestiti.
— Koja?
— Ja vas volim, Sibylle. Otkad vas poznajem. Obožavam vas.
Oči su joj odjednom postale ogromne. On je obujmi rukama i
pritisne svoje tijelo uz njeno. Uzalud se otimala. Usne im se spojiše.
Poljubio ju je čvrsto, a njena usta ostadoše nepodatna.
Zatim se usne rastvoriše svom svojom mekoćom i podatnošću.
Poljubac je trajao dugo. Naposljetku nasloni glavu na njegovo rame,
a lice priljubi uz njegovo.
Prošapta: — Razumijem te, Daniele… — Njene ga ruke obgrliše.
Poljubac se ponovi. Zatim su se dugo gledali oči u oči.
— Za sva vremena — reče on.
— Za sva vremena — odvrati ona.
Sibvlle se odjednom nasmije.
— Što je?
— Ništa, dragi.
— Ali, ipak nešto jest! Zašto si se nasmiješila?
— Molim te, ne pitaj me!
— Molim te, kaži mi! O čemu si mislila?
— Mislila sam na »vezanost za majku«! Jasno, starija sam od tebe
— izusti Sibylle i ponovno se nasmiješi.
Iznenada mu posta hladno i naglo se probudi.
Na rubu njegova kreveta sjedila je Mercedes. Bila je odjevena u
crnu, sjajnu pidžamu.
— Što je… kako to… — Bio je još omamljen. Sunce je prodiralo
svojim snopovima svjetla u spavaću sobu. — Ja sam opet zaspao,
zar ne?
Ona kimne.
— Htio sam vam ispričati, u kakvoj sam situaciji. Zašto ne mogu u
Beč… a morao bih… Jesam li vam to ispričao?
— Bili ste naprosto preslabi.
Baci pogled na muzičku budilicu na stoliću kraj kreveta.
— Pola deset. Opet sam spavao deset sati.
— Trinaest. Kako se osjećate danas, tog prekrasnog jutra?
— Dobro — odgovori on. — Ali vi… Gdje ste vi spavali?
— Pokraj vas.
— Što?
Ona slegne ramenima. — Kad bi u vašem stanu bio još jedan
kauč… Ali samo je jedan krevet. Taj veoma široki krevet. S drugim
pokrivačem i još nekoliko drugih jastuka. Dakle, i ja sam obukla
pidžamu i legla kraj vas. Jeste li šokirani?
— Ne. — On je pogleda. Snop sunčeva svjetla obasjao je njenu
izrazito crnu kosu koja je zasjala crvenkastim sjajem.
— Bila je tu i gospođa.
— Koja gospođa?
— Ne poznam je. Došla je točno u devet. Starija dama. Imala je
kabanicu od tirolskog sukna i lovački šeširić. I veliku torbu punu
živežnih namirnica.
— To je bila gospođa Glanzer. Moja domaćica.
— Da, to sam odmah i pomislila. Vrlo energična. Nosi higijenske
cipele.
— Otkud znate… ah, da, stvaraju buku, kad hoda.
— Probudila sam se od tog bučnog hodanja.
— Što je rekla?
— Opet jedna nova.
— Vrlo nepristojno.
— Zašto? Bila sam u krevetu s vama. Čini se da imate veoma
živahan privatni život.
— Mercedes, zaista… — Zamišljeno nastavi: — Ponekad ne mogu
izdržati samoću. Strah. Plašim se. Plašim se svega. Ljudi.
Nevremena. Života. Strah od straha. Već čitavu vječnost budim se
noću s osjećajem straha… I kad je netko onda kraj mene… neka
djevojka… mlado, čvrsto, toplo meso, kojem se mogu priljubiti, a da
djevojku ne probudim…Samo da je osjetim: tu uza me je život,
bezbrižnost, zdravlje… i onda…
— Onda?
— … onda uvijek iznova povjerujem, da ne moram umrijeti.
— Kad se noću probudite mislite da morate umrijeti?
— Vrlo često. Da.
— Od čega morate umrijeti?
— Ne znam. Noći su puno teže od dana… Zbog toga djevojke… Vi
se smijete…
— Ma ne!
— Ma da! — On se uspravi. — Molim vas, nemojte se smijati. Sa
mnom je gotovo, Mercedes. Televizija mi je otkazala, jer se tamo
nešto neugodno sa mnom odigralo. Zbog toga me neće primiti ni
jedna druga stanica. Kompanija u koje sam se natjecao za mjesto,
propala je… — Nagne se prema naprijed. — Imam još nešto novaca
u banci. Taj govnar od mog oca! Ali, to što piše… i što vi pričate o
tom sporazumu… Ako tvrdite da je to nešto senzacionalno… Možda
bi to ipak bila moja šansa… Moram dakle otići svom ocu… —
Prekine. — Krasno ste to izveli. Čestitam!
Ozareno ga pogleda.
— Ali ja sam tako slab… Što ako više ne mogu izdržati let… ako
tamo preko odapnem…
— Nazovite vašu Sibylle. Nazvati i doći k njoj nije jedno te isto.
Nazvati je ipak nešto lakše. Ukoliko je ona doista jedini liječnik u
kojeg imate povjerenja. Njoj možete ispričati sve — samo o vašem
zdravstvenom stanju, dakako. Odnosno, samo ono što baš morate.
Jedna riječ previše bila bi ravna samoubojstvu. Recite da vas
prisluškuju.
On je nervozno prekine: — Pa nisam idiot!
— Oprostite! Ali toliko je toga u pitanju. Među inim i naš život. Vi
ćete to znati izvesti, sigurna sam. Sibylle će vam dati neki savjet,
pronaći će već neki izlaz. Hajde, dođite!
— Kamo?
— Do telefona. Nazovite Sibylle. — Primijetila je kako mu se lice
zgrčilo. — Daniele! Ne smijete se igrati luđaka, znate li?
— I neću. Nazvat ću. Sigurno. Samo mi je tako… Rado bih popio
kavu. Nazvat ću poslije doručka.
— Časna riječ, bezbožniče!
— Časna riječ.
— Pruži desnu ruku Rossu, on je prihvati i strese. Nešto mu padne
na pamet.
— Kako je gospođa Glanzer ušla u stan? Ja sam sve zaključao i
stavio lanac.
— A ja sam otvorila nakon što sam se popela i ušla kroz kuhinjski
prozor. Moji su kovčezi ostali na cesti. Dobro, sad ću pripremiti
doručak. Morate nešto pojesti. Možete li se oprati i obrijati sami?
On ustane. Koljena su mu drhtala, ali ne previše.
— Da — odgovori. — Ali gospođa Glanzer…
— Rekla sam da ste pojeli nešto pokvareno i da imate slabo
trovanje hranom. Da ću se ja pobrinuti za vas. I da je tu već bio
liječnik. Potreban vam je mir. Apsolutni mir.
— I ona vam je povjerovala?
— Svaku riječ. Doći će tek u srijedu. Ja djelujem veoma uvjerljivo,
znate. Dakle, hajde, prvo u kupaonicu!
Sunce je obasjavalo sobu, nisko nad kućom letio je zrakoplov, a
njemu se sve učini nestvarnim, tako nestvarnim.
9
Doručkovali su u kuhinji.
Oboje odjeveni u jutarnje ogrtače. Na razbijeno prozorsko staklo
Mercedes je prilijepila komad kartona. Bilo je tu kave, soka od
naranče, svježe pecivo, maslac, šunka, meko kuhana jaja, sir i
marmelada. Ross je odjednom imao strašan apetit. Mercedes je to
radovalo.
Na stolu se nalazio i »Frankfurter Allgemeine«. Donijela ga je
gospođa Glanzer. Pogled mu padne na masno tiskane retke.
— Andropov je mrtav!
— Umro je u četvrtak. Niste to znali?
Ross niječno odmahne glavom.
— A, tako — reče ona. — Rusi su to javili tek u petak uvečer, a
novine su to objavile u subotu. Vidjela sam napise kad sam sletjela u
Ziirichu.
— U subotu nisam više kupio… — Prekine u pola rečenice, uze
novine i poče čitati.
Jurij Andropov u stvari je umro prošlog četvrtka u dobi od šezdeset i
devet godina, u 16 sati i 50 minuta po lokalnom vremenu, nakon
duge i teške bolesti i kratkog obavljanja dužnosti generalnog
sekretara u Moskvi. Četiri stotine pedeset i četiri dana ranije, 12.
studenoga 1982. godine izabrao ga je Centralni komitet za
generalnog sekretara, a nešto kasnije i za šefa partije i države.
Posljednjih stotinu sedamdeset i četiri dana Andropov, koji je
naslijedio Leonida Brežnjeva, nije se pojavljivao u javnosti — od 18.
kolovoza 1983.
— Sutra će biti sahranjen — reče Ross, držeći novine u rukama. —
Danas će odrediti njegova nasljednika. Računa se s time da će to biti
Konstantin Ćernjenko, seljački sin iz Sibira, star sedamdeset i dvije
godine. Nikada o njemu nisam čuo.
— A mi jesmo — reče Mercedes.
— Tko to mi?
— Otac i ja. Černjenko je najstariji funkcionar koji je ikada postao
partijskim šefom i samo je godinu dana mlađi nego što je Staljin bio
kad je umro, nakon gotovo tridesetogodišnje vladavine.
— I vi to znate?
— Studirala sam politologiju, Daniele. Otkad sam naučila ispravno
misliti, ja radim i razmišljam politički.
— Što to da znači radite? Pogleda je preko novina.
— U međunarodnom pokretu za mir. — Govorila je glasnije, a oči
su joj zasjale.
— O, ti presveti Isuse. Međunarodni pokret za mir! Uspostaviti mir,
bez upotrebe oružja! Četiri zarez šest milijarde ljudi neće dopustiti da
ih dvije stotine staraca natjera u atomski rat! Mačeve za plugove…
— Prekinuo je, jer je Mercedes nešto uzviknula. Lice joj se potpuno
promijenilo. Mišići su se trzali, skupila je obrve, a iz očiju joj je
sijevala luđačka zanesenost.
— Šutite! — uzvikne Mercedes. I nastavi: — Vi se šalite na račun
mirovnog pokreta? Smatrate da smo naivni, umišljeni i da slušamo
Moskvu, zar ne? Sanjalice i sektaši, je li?
— Ma ne…
— Da, da! Ali vi se varate, gospodine Ross! Sada, baš sada, kad
ćete vidjeti tajni dokument i još neke materijale što ih ima moj otac,
shvatit ćete da je upravo pokret za mir najvažniji pokret u svijetu
uopće. U Argentini smo se vrlo teško uvjerili u to. Vrlo teško. Osam
godina vojne diktature! Ali tada su tridesetog listopada došli izbori.
Otada u Argentini vlada demokracija. Već trinaestog prosinca, tri
dana nakon položene zakletve izdao je predsjednik Alfonsin nove
zakone. Petnaestog je poslao četrdeset i osam visokih oficira u
prijevremenu mirovinu. Već dvadeset i devetog počinje proces velikih
razmjera protiv članova vojne hunte. Sve je sada lakše. Naposljetku
možemo normalno raditi. — Vidjela je užasnuto lice. — Oprostite za
ovaj ispad, ali…
— Vi ste fanatik, Mercedes.
— Za mir, jesam. Za mir — sve. Život — odmah!, ako bi to pomoglo
da se održi mir.
— Žao mi je — reče on — dok je pomislio: »Najvjerojatnije ne samo
svoj život. I svaki drugi. Bože moj, u kakvu se ja to stvar upuštam?« •
Ona poče, sad već potpuno mirna: — Černjenko je prava slika
aparatčika. On doduše nikad do sada nije bio na nekom
rukovodećem mjestu. Nitko živ ne zna što će učiniti sada, kad je
došao na vlast. Je li on doista na vlasti? Tko stoji iza njega?
Je li on samo prolazno rješenje! Andropovu je bilo šezdeset i devet,
a Černjenku je već sada sedamdeset i dvije. U Moskvi kruži pošalica
da je partija pogrebni zavod.
— A Reagan? — upita on. — Njemu je sedamdeset i tri!
— Amerika ima ove godine izbore. — Mercedesino lice opet je
poprimilo krajnje odlučan izraz. — Ne možete me razumjeti, jer ne
znate što vas u Buenos Airesu očekuje. Ali vi ćete me razumjeti. Pa
zbog toga sam i došla po vas — da odete tamo preko što hitnije.
Bože moj, naš je čas kucnuo! Naš je čas kucnuo!
— Vi ste tako tajanstveni — reče on.
— Ne, nisam ja tajanstvena. — Mercedes mahne glavom. Vlade
velikih sila su čudne! I bit će sve čudnije. Sve više. I sve
neuračunljivije — upravo zbog tog sporazuma. Morate ga pročitati!To
se ne da objasniti. Starci! Ti starci koji su proživjeli svoj život. Znate li
da u šezdeset i šest godina postojanja, dvadeset i dvije godine
Sovjetski Savez vode bolesnici?
Ross reče: George Orwell je u »Tisuću devetsto osamdeset i
četvrtoj« napisao »Da li Veliki brat živi, nije važno.«
— Orwell! Da je Orwell sreo oca, ne bi to nikada napisao.
Ross je promatraše opčinjeno. »Ta je žena stvarno opsjednuta«,
pomisli. »Opsjednuta svojim uvjerenjem, da ona i moj otac, ta
propalica, drže u svojim rukama mir u svijetu, da mogu sačuvati
svijet od užasnog rata koji bi značio kraj ovog svijeta. Njoj se luđački
žuri. Boji se, da je kucnuo čas i da nemamo više ni trenutka
vremena.«
Mercedes uzvikne: — Taj bezazleni, srdačni i zabavni roman,
Orwell ne bi nikada napisao — da je mogao čitavu knjigu usporediti s
realnošću tisuću devetsto osamdeset i četvrte. — Usne su joj
drhtale. — Vi ćete je upoznati, tu istinu — reče Mercedes Olivera. —
Sada ćete je upoznati.
10
— Opća bolnica.
— Uh! Naposljetku.
— Molim?
— Ništa, ništa. Govorim iz Frankfurta. Molim vas gospođu doktor
Mannholz s psihijatrije.
— Nema je u nas.
— Glupost. Jamačno da je u vas. Ja sam njen pacijent.
— A ja vam kažem da u nas nema nikakve gospođe doktor
Mannholz.
— Draga gospođice, sasvim sam siguran da gospođa Mannholz
radi u vas. Na psihijatrijskoj sveučilišnoj klinici. — Čuo je
ispremiješane glasove djevojaka s telefonske centrale. — Dakako,
linije su preopterećene. Veoma je važno. Možda niste dugo
zaposleni na tom mjestu. Smijem li vas zamoliti da pitate neku svoju
kolegicu?
— Radim na centrali već jedanaest godina. Ali dobro… trenutak…
— Čuo je nejasno kako se telefonistica raspituje kod kolegice.
— Nešto nije u redu? — upita Mercedes. Stajala je tik do Rossa
pokraj pisaćeg stola, na kojem su se još uvijek nalazile otvorene
staklenke nembutala. Između jedne boce pune viskija i jedne boce
»Chivasa« sjajila se srebrna pločica s riječima Bertranda Russella,
koju mu je Sibylle poklonila 1971. godine, znači prije trinaest godina.
Mercedes je čitala ugravirani tekst, lupkajući istodobno nervozno
prstima po stolu.
— To je veličanstveno!
— Što? Halo! Halo, gospođice… Što je veličansMeno?
Mercedes pokaže bradom na pločicu. Čak i onda kada se nemisli
jednako. Je li i Sibylle također?
— Što?
— Mislila isto kao i Russell?
— Ne. Ona je vjerovala u… Halo! Da, gospođice?
— Evo, sada smo je pronašli — čuo se glas iz Beča.
— No, dobro.
— Gospođa Mannholz ne radi ovdje već osam godina.
— Nije više u Općoj bolnici?
— Ne. Negdje je drugdje. Mogu vam dati adresu i telefonski broj.
— O, da, molim vas! — Dohvati olovku.
— Dakle: privatni sanatorij Kingston kod Heiligenkreuza, telefon
devet-tri-četiri. Pozivni broj: nula-dva, dva-pet, osam. Jeste li
zapisali?
— Jesam. Zahvaljujem vam najljepše, draga gospođice.
— Nema na čemu. Zbogom!
Ross spusti slušalicu.
Mercedes sjede u fotelju kraj pisaćeg stola.
— Čudno. — Zapiljio se u srebrnu pločicu.
— Da radi negdje drugdje? Što u tom ima čudno?
— Tako je rado bila na toj klinici. Nije mogla zamisliti da ikada ode
negdje drugdje. — On slegne ramenima i pritisne broj za Austriju —
0043 — zatim onaj za Heiligenkreuz i na kraju broj sanatorija.
Otamo se odmah začuje muški glas: — Sanatorij Kingston, dobar
dan.
— Dobar dan. Molim vas gospođu doktor Mannholz. Zovem iz
Frankfurta.
— Dat ću vam sekretarijat.
— Hvala.
Ženski glas: — Sekretarijat gospođe primarijus Mannholz.
— On ponovi svoju molbu.
— Vaše ime molim?
— Ross. Daniel Ross iz Frankfurta.
— Trenutak, molim. Gospođa primarijus nije u svojoj sobi. Morate
malo pričekati.
— Dobro.
— Što je? — upita Mercedes.
— Moram malo pričekati. Gospođa primarijus nije u svojoj sobi.
Libanon se bori na život i smrt.
— Što?
On pokaže primjerak »Timea«. — Evo, tu stoji napisano.
— Slušajte, Daniele, ne treba pretjerivati. Naposljetku, vaša
prijateljica nije očekivala vaš poziv.
— Dobro, dobro. — Prođe rukom po sijedoj kosi.
— Halo, gospodine Ross?
— Je li sada tu?
— Gospođu primarijus smo pronašli. Dolazi. Samo još trenutak,
molim vas.
— Dobro. — On poče zviždukati.
— Danny!
Stresao se kao od šoka, začuvši kako ona izgovara njegovo ime.
— Sibylle! Naposljetku. Kako sam sretan što čujem tvoj glas.
— I ja, Danny! I ja! Bože moj, otada se nisi nikada više javio.
— Malo je zastala. — Gotovo trinaest godina, Danny.
— I ti se uopće nisi javljala — izgovori on s mukom.
— Tako smo se dogovorili. Ti si rekao, da tako mora biti. Ne
smijemo imati nikakvu vezu. Nikad više. Sjeti se!
— Dobro se sjećam. Oboje smo se držali dogovora.
— Da, jesmo. — Oči su mu odjednom zasjale.
— Od jednom su mi tako zasjale oči — dopro mu je do ušiju glas iz
Austrije, kojeg je on nekada tako volio. — Što ima novo, Danny? Da
se nije nešto dogodilo? Jesi li možda ti loše?
— Da — odgovori on.
— Nobilam. Opet previše?
— Očajno mnogo.
— Uzmi prvi avion i dođi u Beč! Heiligenkreuz leži dvadeset i devet
kilometara južnije. Sjedni u taksi! Zašto nisi već prije nazvao?
— Stidio sam se pred tobom, Sibylle. Radi moje slabosti, moje
ovisnosti. Ona nas je razdvojila…
— To nije istina!
— Istina je, kako da ne! — Sada je Ross govorio glasnije. Kao da je
zaboravio da je u razgovoru prisutna i Mercedes. — Mi smo imali
naše vrijeme. Tako prekrasno vrijeme. Ali to nije moglo potrajati… S
čovjekom kakav sam ja… kukavica, nesiguran i ispunjen strahom…
koji kuka i ne može živjeti bez tih bijednih tableta… uvijek druge…
uvijek nove…
— Danny! Danny! Nemoj tako govoriti! Sad si down, sad si out.
Zato ćeš odmah doći ovamo! Ti si najdivniji čovjek na svijetu, samo
da se barem nisi opet iznova uništio…
— Ja sam govno. Prejaka vezanost za majku — nebbich!{ 2 } No i
to je samo izgovor za žderanje tableta. Dobar izgovor. Dobra isprika,
Sibylle… Ti si mi dala i oxazepam, a ja sam odmah i njega uzeo
previše — kao prije toga valium — i opet sam posrnuo, te mi je
draga gospođa doktor morala pomoći… jedanput, dvaput… To je
mogla izdržati samo najveća ljubav! Naposljetku se smučilo čak i
dobroj Sibylle, koja sve razumije.
Mercedes ga uplašeno pogleda. »On više uopće nije svjestan, da
sam ja tu«, pomisli. »On tu ženu još uvijek ljubi, dakako. A ona?«
S VELIKOM LJUBAVLJU, SIBYLLE.
— Danny! — začulo se u međuvremenu Sibylle. — Molim te! Ti
dobro znaš da nije bilo tako. ba;lk:añ.do:w.nl:o:ad
— Bilo je, baš je bilo tako. Slušaj! Ispričat ću ti jedan vic. Mali dečko
dolazi iz škole i plače: »Mama, mama, moj učitelj je rekao jednom
drugom učitelju, da ja imam Edipov kompleks! A mama odgovori: ’To
je glupost! Na to se uopće nemoj obazirati, srce. Sve dok voliš svoju
mamicu!’« — On se smijao da je sve zvonilo, a suze su mu potekle
niz obraze. Mercedes ga je zabrinuto gledala. — Ti se ne smiješ,
Sibylle! Nije ti smiješno?
— Ne. A sada je dosta. Kad dolaziš?
— To i jest ono. Zato te i zovem. Ne mogu doći.
— Zašto ne možeš doći?
— To ti ne smijem reći.
— Danny, kakve su to gluposti?
— Nije to glupost, Sibylle. Polazim od toga da se naši telefoni
prisluškuju. Tvoj možda ne. A moj najvjerojatnije da. Imali su dosta
vremena, otkad… — Prekine u pola rečenice.
— Otkada? Danny, bez predstave, molim te!
— Molim te, vjeruj mi! U tebe nitko ne prisluškuje?
— Ne.
— Sigurno ne?
— Sasvim sigurno ne, Danny. Ti me vrijeđaš.
— Oprosti! Nisam htio. Dakle, sigurna si da nitko ne prisluškuje?
— Sigurno! — poviče Sibylle ne mogavši se svladati.
Docent dr Sibylle Mannholz stajala je ispred pisačeg stola udaljena
od Daniela približno šesto kilometara zračne linije, u svojoj velikoj
radnoj sobi koja je bila sva u bijeloj boji. Na uhu je držala telefonsku
slušalicu. Smeđe su joj oči bile od uzbuđenja široko otvorene.
Rukom je gladila kestenjastosmeđu i kratko ošišanu kosu. Kraj nje je
stajao visok muškarac, odjeven kao i ona u bijeli liječnički ogrtač, a
njegovo pravilno i vrlo blijedo lice bilo je gotovo ukočeno. Na uhu je
držao drugu slušalicu istog telefona. Na taj je način razabirao svaku
izgovorenu riječ, čuo je Daniela jednako dobro kao i Sibylle. Visok,
bljedoliki muškarac imao je gustu crnu kosu, ravno počešljanu
unazad i oči koje su promatraču odavale neobičnu kombinaciju
svojstava: ledenu hladnoću i tugu.
— Dobro, dobro, vjerujem ti! Moram samo biti oprezan. Vrlo
oprezan… Ispričat ću ti sve, što smijem ispričati.
Daniel stade pričati kako je izgubio mjesto na televiziji i zašto i kako
je tjednima uzalud tražio novi posao. Opisivao je popratno djelovanje
nobilama, svoj očaj, svoj neuspjeli pokušaj samoubojstva. Pričao je o
ženi koja mu je spasila život. Sibylle i visoki bljedoliki muškarac
pažljivo su slušali. Liječnik je gledao van, na park zasut dubokim
snijegom i okružen visokim zidom. Kroz snijeg su koračali jedan
njegovatelj i jedan pacijent.
— …da, i to bi bilo sve — čuo se Rossov glas iz obiju slušalica.
— Što znači »to bi bilo sve«? Kako to da onda ne možeš odmah
doći k meni?
Visok crnokosi i bljedoliki muškarac napiše na blok papira:
TKO JE TA ŽENA? I ŠTO HOĆE?
— Jer prije toga moram još nešto obaviti, Sibylle. Moram.
Bezuvjetno!
— Ima li to neke veze s tom ženom?
Stanka. A zatim: — Da.
— Tko je ta žena, Danny? Kako ti je ona mogla spasiti život?
— Žao mi je, to ti ne smijem reći.
— A niti to što ona želi od tebe?
— Ona mi je donijela jednu vijest.
— Vijest? Od koga?
— Telefonom — ništa.
— Sibylle pogleda liječnika. Lice mu je odražavalo luđački trijumf. I
on pogleda nju. Hladno i tužno. Potom napiše na blok:
A ODAKLE?
— A otkuda, ni to mi ne možeš reći.
— Mogu, to mogu. Dapače, to ti moram reći. U tome i jest moj
problem. I ja moram otići tamo. Vijest je stigla iz Buenos Airesa…
— Odakle…
— Iz Buenos Airesa.
BUENOS AIRES
napisa bljedoliki liječnik na blok. Zatim svrati opet pogled napolje,
na snijegom pokriveni park. Obojica su muškaraca imala debele
kapute i krznene kape. Vani je bila ciča zima, iako je bijelu prostoriju
obasjavalo sunčevo svjetlo.
— I — zazvuči Rossov glas — ne znam, da li mogu izdržati taj
daleki let. Ja sam ti opisao simptome, kakve je u mene prouzrokovao
nobilam. Mislim, kakve sam ja izazvao nobilamom. I još k tome
pokušaj samoubojstva.
— Jesi li veoma oslabio?
— Sasvim zgodno. Tamo u Buenos Airesu sada je najtoplije
godišnje doba, Sibylle.
— Znam.
Na pisaćem stolu, među brdom spisa, knjiga i kutijica s lijekovima,
stajala je u širokom okviru velika fotografija u boji. Prikazivala je
nekog približno četrdesetogodišnjaka smeđih očiju i smeđe kose.
Čovjek na slici se smijao. Bio je neobično sličan Sibylle.
— Ali ja moram preko! — nastavio je Ross.
— Zašto?
— Tamo jedan čovjek ima neki posao za mene.
— Kakav posao?
— Za mene. Vijesti. Story. Znaš da sam tu izletio, Sibylle. Ni pas mi
više neće dati komad kruha. To je moja posljednja šansa. Čovjek će
mi nabaviti posao. Važan, izvrstan posao, Sibylle.
— Može li on to učiniti nakon tvog boravka tu kod mene?
— Ne, baš to ne može. Moram k njemu najhitnije. Toliko toga ovisi
o tome, Sibylle.
Bljedoliki, čije su guste obrve bile sraštene, napisa na blok:
ON BEZUVJETNO MORA U B. A.!
Sibylle nastavi: — Razumijem, što to za tebe znači, Danny, u tvojoj
situaciji. Razumljivo da moraš preko. — Ross nije mogao čuti da joj
glas drhti.
— Zar ne, Sibylle, zar ne?
Čula je kako se kratko i s olakšanjem nasmijao. I liječnik je čuo
smijeh. Napisa na blok:
ALI ODMAH NAKON TOGA OVAMO! ODMAH!
Zadnju riječ je potcrtao. Zatim je olovkom kuckao po bloku.
Sibylle ga pogleda. U njenom se pogledu miješala beskrajna mržnja
s beskrajnom nemoći. Reče: — Ali odmah nakon toga dolaziš k
meni, Danny! Moraš mi obećati! Ja sam te dvaput izvukla. Izvući ću
te i treći put. Ni po koju cijenu ne smiješ sada otići nekom liječniku
koji te ne pozna tako dobro kao ja!
— Dakako da ću odmah nakon toga doći k tebi. Međutim, ne znam
da li ću uopće izdržati let do tamo. Možeš li mi ti pomoći
— iako zaista nemam pojma kako.
Crnokosi napisa:
REINSTEIN! REINSTEIN GA MORA TEMELJITO PREGLEDATI!
MORAMO GA IMATI ŽIVOG — I ŽENU TAKOÐER!
Sibylle je oklijevala. Preklinjući pogleda liječnika. Njegove čudne oči
uzvratiše pogled, sada međutim, samo hladan kao led, a ne više i
tužan, samo ledeno hladan.
— Sibylle, jesi li još tu?
Brutalnom kretnjom stavi bljedoliki muškarac veliku sliku u boji
čovjeka koji se smiješio direktno ispred Sibylle. Ona se tržne.
— Da — odgovori. — Da, Danny…
— Što je bilo?
— A što to?
— Zašto nisi odgovorila? Da li netko ipak prisluškuje?
— Da li netko… Danny! Pa rekla sam ti, sama sam!
Čovjek se kraj nje po prvi put nasmijao. Zabavljalo ga je. I jako
uzbuđivalo. Međutim, potpuno se svladavao. Oni su ga u specijalnoj
petogodišnjoj obuci odgojili tako, da se u svakoj situaciji može
potpuno svladavati.
— Zaista si sama?
— Danny! — reče Sibylle, a u glasu joj zazvuči očaj, očaj koji on
nije mogao razabrati. — Zar misliš da ti lažem? Misliš li to?
Njegove riječi navališe: — Ne… ne… molim te! Nisam tako mislio.
Vidiš, kako je sa mnom. Možeš li… možeš li mi ikako pomoći?
Liječnik stade olovkom udarati na jednu napisanu riječ, na riječ
REINSTEIN.
Sibylle reče skupivši svu snagu i samosvladavanje: — Dobro,
Danny. Moraš se smiriti za taj let. Mislim da ti mogu pomoći.
Ah, Sibylle!
— Sada kad imaš u izgledu novi posao, nećeš valjda opet pokušati
samoubojstvo?
— Zacijelo ne. Zašto?
— Upravo sam razmišljala o tome da te pošaljem na psihijatriju u
Frankfurt i da tamo nazovem liječnika koji je radio sa mnom u Beču
na klinici.
— Ne, neću na psihijatriju! Oni bi me zadržali tjednima, mjesecima.
To mora ići brzo, Sibylle, što brže.
— Znam. Baš sam mislila i na to. Bit će sasvim dovoljno da te
pregleda dobar internist. Srce, krvotok, krvna slika, rendgen pluća —
nakon pokušaja suicida. Bubrege, i tako dalje. Kompletan pregled.
Imam jedog starog prijatelja. Izvanredan liječnik. Na Prvoj
medicinskoj sveučilišnoj klinici.
— Stanujem sasvim u blizini.
Liječnik koji je stajao kraj Sibylle zadovoljno kimne.
— Zove se Reinstein. Doktor Ernst Reinstein. Odmah ću ga
nazvati. Sutra ćeš već moći trčati. Tom se Reinsteinu možeš potpuno
povjeriti. Ti znaš u kakvim se nekada situacijama liječnici mogu naći,
zar ne? Tom sam Reinsteinu često pomagala, a i on meni. On će
nam točno reći kakvo je tvoje stanje. Telefonski. Sve će mi nalaze
prenijeti telefonom. Ako ti mi oboje budemo rekli da možeš otići u
Buenos Aires prije dolaska k meni, onda možeš bez brige odletjeti.
— Hvala ti, Sibylle!
— Nema na čemu — reče ona sasvim bez glasa.
IME I ADRESU ČOVJEKA U B.A.
napisa na blok visok, bljedoliki muškarac s neobičnim očima. Koliko
će dugo trajati pretrage? —začu se Rossov glas.
— Čitav jedan dan. Od jutra do navečer. Temeljito će te pregledati.
Učinit će to samo radi mene. Inače to traje mnogo dulje. Krv će ti
uzeti ujutro. Moraš biti natašte. Bez nobilama! Ne smiješ ni po koju
cijenu uzeti nobilam prije vađenja krvi! Imaš ga u tijelu dovoljno — na
žalost. Kasnije ga možeš uzeti. Tako kratko vrijeme ne igra nikakvu
ulogu, zar ne? Čim se loše osjećaš, a ti odmah posegneš za
tabletama, ti, stari tabletomanu! Ja ću sve dogovoriti s Reinsteinom.
Gdje stanuje taj čovjek?
— U Buenos Airesu. Ta, rekao sam ti Sibylle.
Liječnik podigne sliku s širokim okvirom i zadrži je točno ispred
Sibyllina lica. Drhtala je cijelim tijelom.
— U Buenos Airesu — gdje?
— Žao mi je.
— Nećeš mi dati adresu?
— Ne smijem. A niti ime. To ionako nije uopće važno.
— Dakako da nije. Bila bi to samo mjera predostrožnosti. Ako bi ti
se slučajno nešto dogodilo. — Sibylle pogleda crnokosog čovjeka,
na čijem se licu opet mogao pročitati trijumf. Jadan, bijedan trijumf.
Liječnik hladnokrvno slegne ramenima.
— Daj mi sada svoj broj! Odmah ću nazvati Reinsteina, pa zatim
tebe.
On joj navede broj.
— Doskora, Danny!
— Čekam.
Ona spusti slušalicu i gotovo se sruši na bijeli stolac. Disala je
veoma teško, u razmacima.
Stavi lice među dlanove.
— No, hajde, gospođo primarijus! — reče visoki, blijedi liječnik.
Skine telefonsku slušalicu s aparata i pruži je. — Hajde! Nazovite
Reinsteina!
— Ja… ne… mogu:
— Dakako da možete! — Drugom rukom joj opet gurne gotovo pred
nos fotografiju s njenog pisaćeg stola. — Mislite na njega!
— Pa ja i mislim na njega…
— Onda, hajde! Ja ću okrenuti broj. — I okrene brojčanik.
— Ali, govoriti morate vi!
Sibylle uze slušalicu. Začuje neko škljocanje, a onda se javi i signal.
A zatim ženski glas: — Sveučilišne klinike.
— Molim vas… gospodina… doktora… Reinsteina! — Sibylle je
jedva disala, ponestajalo joj je zraka.
U isto vrijeme u Frankfurtu reče Ross Mercedes: — Ona je
predivna, zar ne?
— Da — odgovori Mercedes — zaista je izvanredna.
On krene u kuhinju po čašu vode. Zatim izvadi iz staklenke pet
tableta nobilama i popije ih s vodom.
— Sada je ionako svejedno, rekla je Sibylle. Čim se dobro ne
osjećam, mogu odmah uzeti tablete. Malo mi se vrti. Divota!
Na to će Mercedes: — Ako već sutra dobijete termin, ispast će sve
perfektno.
— Na što mislite?
— Sutra je utorak. U srijedu će vaša prijateljica imati rezultate
pretraga. A prvi zrakoplov iz Frankfurta za Buenos Aires imamo u
četvrtak. LUFTHANSA. Petkom i nedjeljom lete na toj liniji
AEROLINEAS ARGENTINAS. Subotom LUFTHANSA.
— Vi ste se već raspitali?
— Kao što vidite.
— Kada?
— Prije odlaska iz Buenosa Airesa.
On je nijemo pogleda.
— I ja sam izvanredna — reče ona. — Pazite samo, kako ću
izvanredna tek biti! — On sieđe. — Daniele?
— Da?
— Vaša majka, Thea Ross, umrla je već tisuću devetsto šezdeset
devete.
— Točno. Zašto?
— A unatoč tomu… — ona ušuti.
— Što »unatoč tomu«?
Mercedes strese glavom.
— Ne, htoću znati! — poviče on.
Zazvoni telefon
— Dignite vi slušalicu! — reče Mercedes. On dohvati slušalicu i
začuje muški glas: — Dobar dan! Sanatorij Kingston. Gospodin Ross
u Frankfurtu?
— Da.
— Trenutak molim, spojit ću vas s gospođom primarijus. U vodu je
nešto škljocnulo. Zatim začuje Sibyllin glas: — Danny?
— Da.
—Dakle, ja sam razgovarala s Reinsteinom. Sve je okay. Sutra u
pola osam ujutro, natašte. Dat ću ti njegov telefonski broj na klinici.
— On zapiše broj koji mu je ona rekla. — Kad spustim slušalicu,
odmah ga nazovi! On će ti reći sve što treba — kamo trebaš doći i
što će ti pregledavati.
— Odlično!
— Sve rezultate će imati u srijedu popodne.
— U redu, Sibylle. Direktni zrakoplov leti u četvrtak.
Visoki, bljedoliki liječnik opet se nasmiješi, te napiše na blok:bal kan
down load. f o r s t e r.
ČETVRTAK
A ispod toga:
TO JE DOVOLJNO
Zatim otkine gornji list i spremi ga u džep.
— Molim te, kad sutra uvečer budeš gotov, svakako me nazovi.
— Zašto da nazovem?
— Moram znati kako se osjećaš, kako bih mogla dogovoriti s
Reinsteinom što ćemo ti dati da poneseš sa sobom na put. A u
srijedu popodne bit ću kod kuće. Čim budem saznala kakvi su nalazi,
odmah ću te nazvati.
— Hvala ti, Sibylle, mnogo ti hvala. Ah…
— Da?
— Gotovo da sam zaboravio. Reci, što zaboga radiš tu u
Heiligenblutu?
— Heiligenkreuzu.
— Kreuzu. Svejedno. Što tamo radiš? Kako to da nisi više u Općoj
bolnici?
— Znaš, dobila sam izvanrednu ponudu. Naprosto, morala sam je
prihvatiti.
— Ali, ti si rekla da nećeš nikada otići iz Opće bolnice!
— To je bilo nešto drugo. Ispričat ću ti kad budeš došao. A i ta žena
mora doći s tobom! Mora uvijek biti uz tebe. Ukoliko bi ti bilo loše. A
ti ćeš doći što najbrže budeš mogao! Obećao si. Sjeti se ljubavi koja
nas je povezivala. Zbog naše ljubavi, Danny! Kuneš se da ćeš
odmah po povratku doći ovamo?
— Kunem se, Sibylle.
— Dakle, do viđenja! Sretno, Danny!
— Do viđenja, Sibylle! Grlim te. — On spusti slušalicu i pogleda
Mercedes. — Molim vas, molite se da nalazi budu u redu! Onda će
sve uspjeti.
— Mora uspjeti — reče Mercedes. — Molim se čitavo vrijeme.
— A sad toga Reinsteina…
Ross pogleda gdje mu je pribilježen broj, te stade okretati brojčanik
na telefonu.
U isto vrijeme žurio se visoki, crnokosi i bljedoliki liječnik hodnikom
sanatorija na prvom katu. Stigao je do svoje radne sobe i otključao
vrata, koja se za njim zalupiše. Na vratima se nalazila pločica s
natpisom: DR GERD HERDEGEN. Čovjek po imenu Herdegen priđe
svom pisaćem stolu. I u toj je prostoriji sav namještaj bio u bijeloj
boji. Čovjek po imenu Herdegen sjede, privuče k sebi telefon, nakon
što je uključio malu i s glavnim aparatom povezanu napravu,
takozvani »cjepkač«. Za svakoga tko bi pokušao prisluškivati, bili bi
to samo nerazgovijetni glasovi. Samo je jedan čovjek razumio
Herdegena jer mu je aparat bio povezan s istom takvom napravom.
I obratno, isto tako nitko osim Herdegena nije mogao razumjeti
riječi onog čovjeka, čiji je broj Herdegen birao u velikoj žurbi. Broj je
počinjao s 00441.
00441 je bio pozivni broj za London.
Sibylle je sjedila u svojoj sobi pred slikom čovjeka sa smiješkom i
plakala. Maramicom je neprestano otirala suze. Bilo ih je, međutim,
sve više. Docent Sibylle Mannholz plakala je, kao da njenim suzama
nikada neće biti kraja.
11
— Pažnja, molim! — začu se djevojački glas iz nekoliko zvučnika.
Govorila je španjolski. — LUFTHANSA objavljuje slijetanje
zrakoplova devetsto sedamnaest iz Frankfurta preko Rio de Janeira i
Sao Paula. — Glas je ponovio obavijest na engleskom i
portugalskom jeziku.
Napolju je na pisti za slijetanje ogroman »jumbo« tipa Boeing 747E,
usporavao, rulao i skrenuo na jednu od stajanki. Bio je petak, 17.
veljače 1984. godine, 11 sati i 45 minuta, a u Ezeizi je vladala
paklena vrućina. Ezeiza je najveća zrakoplovna luka u Južnoj
Americi, udaljena trideset i tri kilometra od Buenos Airesa. Toplomjer
je pokazivao četrdeset i dva stupnja Celzija u sjeni. Zrak je titrao od
vrućine. Asfalt se topio. Autobusi za prijevoz putnika i prtljage do
aerodromske zgrade dojurili su tik do sletjelog »jumba«. Bio je
rasprodan gotovo do posljednjeg mjesta i prevezao je dvije stotine
sedamdeset i jednog putnika.
Kad je Daniel Ross zakoračio iz hladnog prostora u zrakoplovu na
gornje stepenice, udarila ga je ljetna vrelina, kao čekićem po glavi.
Zastenjao je i neznatno zateturao.
— Loše? — upita ga Mercedes tik iza njega, položivši ruku na
njegovo rame. '
— Tako, tako — odgovori on.
Oboje su bili sasvim lagano odjeveni i imali bijele platnene šešire.
Mercedes je donijela takav šešir za Daniela sa sobom iz Argentine.
Mora ga imati, rekla je. Pri toj paklenoj vrućini svi pokrivaju nečim
glavu. Boraviti napolju makar i vrlo kratko vrijeme otkrivene glave,
opasno je po život.
Stepenište je bilo užareno. Puno puncato putnika. Četiri stepenice
iza Rossa išao je neki mlađi čovjek u tropskom odijelu bež boje.
Imao je na glavi kapu, također bež boje sa šiltom i pomalo je bio
nalik Alainu Delonu.
U autobusima koji su odvozili putnike do aerodromske zgrade
vladala je temperatura jamačno iznad pedeset stupnjeva. Putnici,
koji su upravo stigli, bili su neobično blijedih i iscrpljenih lica. Ross je
osjećao vrtoglavicu. Autobus u kojem se on nalazio, ljuljao se. Ross
je tiho opsovao.
— Uskoro smo na kraju puta — reče Mercedes. — Ostavila sam tu
svoja kola.
Međutim, trajalo je poprilično dugo vremena, dok su prošli pasošku
i carinsku kontrolu. Ross je nosio preko ruke svoj zimski kaput, a
Mercedes bundu od nerca. Ispod kaputa ruke su im bile nakvašene
znojem. Ogromna hala zrakoplovne luke bila je klimatizirana i svi
klimatizacioni uređaji radili su na maksimumu, ali ipak nisu mogli
sasvim pobijediti vrućinu. Zrak je bio vlažan i težak.
Prošle večeri, u četvrtak u 22 sata, poletio je ovaj zrakoplov iz
zimom obavijenog Frankfurta; na upravo očišćenoj pisti sa strane su
se nalazila brda snijega. Vremenska razlika između Frankfurta i
Buenos Airesa iznosila je četiri sata, a trajanje leta sedamnaest sati
četrdeset i pet minuta, u što su uračunata i međuspuštanja.
Na mnogobrojnim šalterima činovnici su primali i kontrolirali putnike.
Mladi muškarac u tropskom odijelu bež boje i s bež kapom, koji je
nalikovao Alainu Delonu, uspio je spretno proći pasošku kontrolu
prije Rossa i Mercedes. Krenuo je prema velikoj pokretnoj
transportnoj metalnoj vrpci, gdje je stizala prtljaga. Na pola puta do
pokretne vrpce prošao je tik uz dvojicu isto tako mladih muškaraca u
bijelim platnenim hlačama i šarenim pamučnim košuljama preko
hlača i s podvrnutim rukavima; jedan je imao zelenu, a drugi crvenu
košulju. Čovjek nalik Alainu Delonu zaustavio se na trenutak i
okrenuo se.
— Šalter osam — rekao je. — Ono dvoje s kojima činovnik upravo
sada razgovara. Ona je u haljini boje jorgovana, a on u bijeloj košulji
i plavim hlačama. Oboje imaju bijele platnene šešire. Kapute nose
preko ruku. Vidite ih?
Obojica muškaraca kimnu. I oni su imali slamnate šešire.
— Vi znate što vam je činiti?
— Dakako — odgovori onaj u crvenoj košulji.
— Ðavo vas odnio ako vam se izgube. Ja sam ih pratio sve dovde.
Sada su vaši.
Čovjek u tropskom odijelu nastavi svoj put do transportne trake s
prtljagom, iza koje je čekalo bezbroj carinika.
Oko 13 sati i 15 minuta — dakle sat i pol kasnije — kretao se po
supermodernoj autocesti od Ezeiza u smjeru Buenos Airesa jedan
»cadillac seville« metalik, kestenjastosmeđe boje. Cesta se zvala
Autopista Tte. General Riccheri, pročitao je Ross nekoliko puta na
velikoj tabli.
Autocesta je bila veoma prometna. Na dosta velikoj udaljenosti
»cadillaca« je pratio crveni »ferrari«. Za volanom je sjedio mladić u
crvenoj košulji, koji je u aerodromskoj sali stajao sa svojim
prijateljem. Na pristojnom razmaku vozio je i jedan bijeli »Chevrolet«.
Za volanom tog automobila sjedio je mladić u zelenoj košulji.
S obje strane široke autoceste prostirale su se guste šume. Ross je
promatrao gajeve cedera, čempresa, palmi, pinija, eukaliptusa i
kaktusa, visokih poput hrastova. Mercedes je vozila brzo i sigurno.
Stavila je za vrijeme vožnje tamne naočale. U kolima je bilo ugodno
svježe. Klima uređaj je tiho rumorio.
— Daniele?
— Da?
— Daniele, nešto bih vas zamolila. Ali nemojte se odmah naljutiti!
— Neću. Što je?
Pogledavala bi daleko ispred sebe na voznu traku autoceste, a s
vremena na vrijeme i u retrovizor.
— Znam da mrzite svog oca. Znam i koliko i zašto. Ja vas od srca
molim, u interesu cijele stvari, nemojte ga odmah napasti, nemojte
ga odmah obasuti prijekorima i optužbama! Ja vas razumijem, zaista
vas dobro razumijem. Vi morate mrziti vašeg oca. Ali molim vas,
pokušajte se svladati, koliko god vam to bude moguće! Gledajte na
njega kao na partnera u nekom velikom poslu! Voljeti ga ionako ne
trebate. Trebate samo raditi s njim. A za to je potreban minimum
susretljivosti i razumijevanja s obje strane. Mislite li da ćete moći
pružiti taj minimum?
Ross položi ruku na njenu desnicu kojom je držala volan.
— Obećaj em da ću se normalno ponašati, Mercedes.
— Zahvaljujem vam — odgovori ona.
— Ah, i… Mercedes?
— Da?
— I ja imam jednu molbu. Nećemo ništa pričati o mojoj ovisnosti, a
niti o mom pokušaju samoubojstva, vrijedi?
— Vrijedi. Ni riječi. To će biti naša tajna.
— Zahvaljujem i ja vama — reče Ross.
»Cadillac« je stigao do predgrađa Buenos Airesa. Što su se dulje
vrijeme vozili, to je Ross bivao ushićeniji. U Sjevernoj je Americi bio
već nekoliko puta, u Južnoj, međutim, nikada. Buenos Aires je
ogroman grad, naprosto nezamislivo velik i nadmašivao je sve
njegove predodžbe o svojoj veličini. Autocesta se polagano spuštala.
Rossov je pogled obuhvatio nepregledno more kuća. Iz jedne
informativne brošure u zrakoplovu saznao je da tu živi deset milijuna
ljudi. Grad je bujao poput eksplozije, moralo ga se početkom ovog
stoljeća doslovno iznova izgraditi, potpuno iznova. Samo je stari
grad ostao donekle netaknut. Gotovo sve ulice teku sada u
beskrajno dugačkim paralelnim pravcima, ispresijecane drugim, isto
takvim ravnim paralelnim linijama. Usprkos tom gotovo
matematičkom redu avenija i blokova kuća, Buenos Aires je jedan od
najljepših gradova svijeta. Nije se ugušio u betonu, neboderima i
začepljenim glavnim prometnim žilama. Ross je to pročitao — gradu
je svugdje udahnut život pomoću parkova; upravo sada, kad su
ulazili u grad s jugozapada, ugleda on prvi od njih, ugleda ponovno
palme, duboko zelenilo čempresa, hrasta plutnjaka, drveće banyan,
crvene, bijele, plave, žute, da, i mnoštvo zlatnih cvjetova — a zatim i
jezero s obaveznim labudovima.
— Jezero! — usklikne iznenađeno.
— Ima ih na stotine, velikih i malih. — Mercedes je vozila kola sa
sigurnošću taksista.
Autopista Tte. General Riccheri prostirala se velikim dijelom prema
istoku do u samu metropolu, desno i lijevo okružena drvećem,
cvijećem i travnjacima. Stigli su do petlje u obliku trolista s
podvožnjacima i nadvožnjacima. Direktno gore prema sjeveru i dolje
prema jugu vodila je gradska autocesta Avenida General Paz, i ona
također smještena u zelenilu. Mercedes je nastavila prema istoku.
Autocesta je sada promijenila ime u Avenida Tte. General Dellepiane
i služila je kao nastavak gradske autoceste. Uz rubove su rasle
palme, čempresi i cvjetale su gredice cvijeća. '
— Malo previše generala — reče Ross.
— Imali smo ih punih osam godina veoma mnogo — odgovori
Mercedes. — Ali ovi, po kojima su nazive dobile ulice i autoceste, ti
su bili osnivači argentinske države. — Ponovno je pogledala u
retrovizor.
— Vidite nešto?
— Mislim da vidim. Jedan nas crveni »ferrari« slijedi još od
aerodroma. Promatram ga čitavo vrijeme. Čekajte malo… Mercedes
pritisne kočnicu i poče voziti polaganije. Crveni se »ferrari« približi
veoma brzo. Mladić u crvenoj košulji podigne ruku i srdačno se
nasmiješi Mercedes dok je bio s kolima u ravnini njenih kola.
Mercedes mu uzvrati pozdrav rukom. Crveni »ferrari« projuri i
nestane odmah zatim u gustom prometu.
— Zgodan dečko — reče Mercedes.
— Predivna dama — odgovori Ross. — I ja bih na njegovom mjestu
mahnuo.
Ona ga pogleda smiješeći se i pomiluje mu desnom rukom sijedu
kosu. — Hvala, Daniele -— reče.
— Molim, molim, milostiva gospođo — odgovori on.
— Zabunila sam se, hvala bogu — reče Mercedes.
— Oboje smo nervozni — na to će Ross.
Nijedno od njih nije primijetilo da ih sada umjesto »ferrarija« slijedi
bijeli »Chevrolet«.
Avenida Tte. General Dellepiane završavala je u jednom od
prometnih krugova. Sada je Mercedes nastavila dobar komad puta
po Avenida San Pedrito uzbrdo u smjeru sjevera, zatim opet prema
istoku, da bi naposljetku skrenula u beskrajno dugu Avenidu J. B.
Justo. Bijeli ih je »Chevrolet« slijedio.
Daleko na istoku, Rossu je to bilo poznato, grad je graničio sa
širokom Rio de la Platom. Ponovno je ugledao palme iste veličine i
starosti, što ga je oduševljavalo. »Sve je tu fantastično«, pomisli.
»Taj gigantski grad. Mnoštvo cvijeća. Parkovi i jezera. Luđački
promet. Mirna, suncem obasjana žena s moje lijeve strane. Nije
prošlo ni tjedan dana otkad sam gutao nembutal, da bih umro. Sada
sam tu, na drugoj strani svijeta i očekujem najveću senzaciju u svom
životu, Svi rezultati liječničkog pregleda bili su upola dobri. Sibylle je
rekla da mogu podnijeti put bez rizika. Vidjet ću čovjeka kojeg sam
trideset i devet godina smatrao mrtvim. Čovjeka koji ima tajnu koja bi
mogla potresti svijet.« Tiho je strujao svjež zrak s klima uređaja.
»Fantastično«, pomisli. »Posve fantastično«.
»Cadillac« se još uvijek kretao duž Avenide J. B. Justo. Bijeli
»Chevrolet« za njim.
— Daniele?
— Da?
Gledala je naprijed dok je govorila: — Odsad ćemo raditi zajedno.
Zajedno ćemo se vratiti u Evropu. Živjet ćemo zajedno — tko zna,
kako dugo. Htjela bih vam samo reći, da sam vrlo sretna što ću raditi
s vama. Vi ste tako pametni. Tako simpatični.
On odgovori: — Hvala. To je vrlo ljubazno od vas, Mercedes. I ja se
osjećam isto tako. Divim vam se od prvog trenutka. Radujem se što
sam vas upoznao, a bez vas bih bio mrtav.
— Ne mislite više o tome! Zajedno ćemo uspjeti. Ne postoji ništa,
što nam zajedno ne bi uspjelo, znam to. — Pogleda ga kroz svoje
tamne naočale i nasmiješi mu se. Odmah zatim skrene lijevo,
ponovno u pravcu sjevera, u Avenidu Cabildo. On ugleda pompozne
vile, velike vrtove, što su se žarili u svim mogućim bojama, male
šumarke, pa opet dva parka s jezerima, čija se površina sjala na
suncu. Prometna je buka ostala iza njih. Kola su gotovo nečujno
klizila užim ulicama.
— Ovaj se kvart zove Palermo — reče Mercedes. — Iza nas se
nalazi Botanički i Zoološki vrt, desno je polo-klub, straga Parque
Tres de Febrero s jezerima, velodromom i planetarijem. Mislim da je
to najveći i najljepši park u čitavom gradu. S planetarija se već može
vidjeti i lukobran luke i Rio de la Plata.
— Skrenula je lijevo u neku dugu ulicu. S obje strane rasle su
palme.
Naposljetku se zaustavila ispred vrata od kovanog željeza i s
umecima od pozlaćenih listića, koja su se nalazila u visokoj kamenoj
ogradi što je okruživala vrlo veliko zemljište. Sa strane na zidu
nalazilo se ime ulice i broj, također od kovanog željeza. Pisalo je
CESPEDES 1006.
Mercedes dohvati mali elektronski odašiljač veličine kutije cigareta i
pritisne dugme. Vrata se otvoriše. Ona uveze kola širokim putem
nasutim šljunkom što je vodio kroz park. I tu su rasle palme.
Ross se okrene. Kroz stražnje staklo automobila vidje kako su se
za njima vrata opet zatvorila. Bijeli »Chevrolet« koji ih je slijedio sve
dovde, međutim, nije vidio. Mladić u zelenoj pamučnoj košulji koji je
bio za volanom promotrio je na trenutak ulaz, a zatim je krenuo dalje.
»Cadillac« je vozio kroz park najmanje pet minuta. I onda se
pojavila bijela kuća s ravnim krovom i francuskim prozorima, koju je
Ross odmah prepoznao sa slika. Vrlo veliki balkon u prvom katu, s
mnogo prozora i sa spuštenim kapcima, počivao je na teškim
mramornim stupovima.
Mercedes doveze kola tik do ulaza i tek tada stane. Izađoše iz kola.
Iz kuće se pojavi jedan muškarac i dvije žene, odjeveni u svijetlu,
laganu odjeću. Srdačno ih pozdraviše. Mercedes ih zamoli da uzmu
prtljagu iz prtljažnika.
Ross korakne na kratko ošišani travnjak kraj šljunčanog puta.
Stajao je u parku. Opet je ugledao mnogobrojne vrste drveća, a
gredice su se presijavale u bijelim, žutim, crvenim i tamnoljubičastim
gladiolama, te crvenim, bijelim i ljubičastim geranijama, kao i
sićušnim cvjetovima najrazličitijih boja. Neka od većih stabala bila su
ovijena bršljanom, bujnim jasminom bijelih cvjetova, bugenvilijom,
tom trnovitom penjačicom malih ovalnih listova i cvjetova svih nijansi
od crvene, ljubičaste i narančaste. A s drveća — bilo je to poput
nekog psihodeličnog sna — visjeli su veliki grmovi orhideja, takvih
oblika i takve ljepote, kakvu Ross još nikad nije vidio.
Desno kraj kuće nalazilo se tenisko igralište, a ispred njega veliki
plivački bazen, obložen keramičkim pločicama s plavkasto srebrnim
odsjajem vode u njemu. Ispod suncobrana bila je razmještena bijela
pletena garnitura. Jedan je muškarac upravo izlazio iz bazena. Tijelo
mu je bilo vitko, mišićavo i pocrnjelo od sunca, kratko ošišana kosa
bijela poput snijega i vrlo gusta. Imao je usko lice i prodorne, pomalo
gorde oči. Usne su mu bile tanke. Zubi su blistali gotovo neprirodno
bijelo, pogotovo kad je sa smiješkom i uzdignute ruke prilazio Rossu.
On je stajao ukočeno. Osjećao je kako mu lupa srce, brzo i snažno.
Ponovno vidi svog oca nakon četiri desetljeća. Htio mu je poći u
susret, ali se nije mogao ni maknuti. Kao da je oduzet. Otac mu se
približavao velikim sigurnim koracima. Hodao je uspravno i
samouvjereno. Spustio je ruku, ali se još uvijek smiješio. Žurio je u
susret Rossu, zabačene glave, gotovo mladenački poletno. I
odjednom pade Rossu na um riječ za tu vrstu ljudi, riječ koju je tražio
od trenutka kad je ugledao svog oca. Odjednom je točno znao tu
riječ. Taj što mu se približavao, smiješeći se, izgledom tako snažan i
tako nepokolebljiv, bio je rođeni »čovjek-vladalac«.
12
— Daniele!
Ross je još uvijek stajao nepomično, nesposoban da učini bilo
kakav pokret.
Čovjek, na čijim su se sijedim i pocrnjelim grudima sjajile kapi vode,
uhvati Rossovu desnicu žilavim rukama, pocrnjelim i pokrivenim
sijedim dlakama, i strese je tako snažno, da je Ross osjetio bol.
— Dobar dan — reče i sjeti se svog obećanja Mercedes. Ona je
stajala kraj njega i sa smiješkom promatrala obojicu, ali pogled joj je
bio i dalje ozbiljan. »Ja ću održati svoju riječ, moram održati riječ«,
uvjeravao je Ross samoga sebe. Čovjek koji se nekada, prije mnogo
vremena zvao Georg Ross, a sada se također već dugo vremena
zove Eduardo Olivera, uhvati Rossa za ramena i čvrsto ga stisne k
sebi. Zatim ga pesnicom udari po uskim leđima. Ross je mirno stajao
i pustio sve to. Lica sasvim uz sinovljevo, izusti otac u ritmu udaraca:
— Mladiću… mladiću moj… — Zagledao mu se u oči iz neposredne
blizine, pun ganuća i ljubavi, iskreno, bez ikakve primisli. — Hvala ti
što si došao! Hvala ti! — Ispusti Rossa i sada zagrli Mercedes. —
Hvala i tebi, srce moje. Ti si mi ga dovela. — Spusti ruke niz tijelo i
reče (»ne«, pomisli Ross, »ne!«), podigavši pogled k nebu: — Hvala
i Njemu. Toliko godina… Moj se život približava kraju… A ipak, bit će
to stvarnost… Čudo… veliko čudo… — Zakorači korak unazad.
— Oprostite — ispriča se — tako sam uzbuđen. — Potom zašuti, a
šutjeli su i Mercedes i Ross. Posluga je donijela kovčege iz
»cadillaca«. Jedan papagaj što je sjedio na obližnjoj palmi, veliki
šareni papagaj, uzbuđeno je i dugo kreštao. Drugi papagaji u vrtu su
mu odgovarali.
Eduardo Olivera uhvati ruke svog sina i svoje polukćerke. — Djeco
moja! — usklikne.
»Neću to izdržati«, pomisli Ross.
Olivera mora da je imao šesto čulo. Odmah im ispusti ruke, a glas
mu odjednom posta veseo i sasvim normalan. Ispitivao je kakav je
bio let i da li su umorni, na šta su oni potvrdno odgovorili.
— Jeste li gladni?
— Jeli smo u zrakoplovu, oče — reče Mercedes.
— Dakle, niste gladni?
— Ne.
— Niti ja — reče Olivera. — Danas sam vrlo kasno doručkovao.
Lijepo, ručka neće biti. Ali zacijelo biste se rado osvježili. Dođite u
bazen! Voda je prekrasna. Morate malo plivati. Dobro će vam doći. A
zatim siesta. Sve spava. Poslije čaja ćemo razgovarati. Što ćete
popiti?
Obrativši se Rossu kaže: — Pri toj vrućini se viski ne pije, ubio bi te.
Preporučam gin-tonik s mnogo leda. Okay?
— Okay — odgovori Mercedes. Ross nijemo kimne.
— Miguel!— Olivera se obrati mladom čovjeku tamne kože što je
stajao kraj kola. Naruči piće. Miguel odgovori kratko i vrlo uljudno, te
se nakloni.
— Hajde — reče Olivera i krene preko travnjaka k bazenu. Pokaže
na čitav niz drvenih kabina oličenih bijelom bojom. Otiđi u desnu,
Daniele. Sve što ti bude trebalo naći ćeš unutra. Mercedes ima svoje
stvari uvijek tu dolje. Tuševi su iza kabina.
Ross primijeti da su po parku razmještene i mramorne figure
veličine čovjeka, kao i visoka postolja. Sjajile su se žarko na
nesmiljenom sunčevom svjetlu. Na glavi jedne božice sjedio je
kolibrić.
— Daniele!
Ross se okrene. Otac je već stigao do bazena, a Mercedes je
upravo ušla u kabinu. Otac je mahnuo, zakoračio na odskočnu
dasku, ispružio ruke prema naprijed, zanjihao se nekoliko puta gore-
dolje i elegantno, vrlo elegantno skočio u vodu što je zaprskala na
sve strane i uvis. Za tren se pojavio na površini i zaplivao snažnim
zaveslajima duž velikog bazena. Odjednom tišinu ispuni zagiušujuća
tutnjava, od koje je zadrhtao zrak i tlo pod Rossovim nogama. Iznad
njega projurile su munjevitom brzinom neke sjene. Bila je to
formacija mlaznih lovaca argentinske ratne avijacije u niskom letu.
»Čovjek-vladalac«, pomisli Daniel, »i jahači Apokalipse. Svijet neka
drhti pri propasti Germana. Propast?«, pomisli. »Kad će već jednom
propasti ovakav tip čovjeka?«
13
U isto se vrijeme bijeli »Chevrolet« koji je pratio Mercedes i Rossa
sve od aerodroma do Oliverinog posjeda u Cespedes 1006
zaustavio dobar komad puta dalje prema zapadu, ispred glavnog
ulaza u ogromno groblje Frederico Lacroze u dijelu grada zvanom
Chacarta. Mladić u zelenoj pamučnoj košulji izašao je iz automobila i
krenuo u telefonsku govornicu. Ubacio je novčanice u automat i
okrenuo broj. Veza je bila uspostavljena odmah čim je telefon
zazvonio.
— Da? — upita muški glas.
— Ovdje Roberto. Adresa je Cespedes tisuću i šest.
— Cespedes tisuću i šest — ponovi čovjek s duge strane žice.
— Na vratima nema imena.
— Nije važno. Gotovo.
Klik. Veza je prekinuta.
Čovjek imenom Roberto brzo napusti užarenu govornicu i vrati se
parkiranom »chevroletu«. Sjede za volan i krene.
Dalje, na sjeverozapadu grada, u sobi svog malenog stana u ulici
Husares, sjedio je čovjek, samo ogrnut ručnikom oko slabina zbog
luđački visoke temperature. Ispred prozora prostirale su se turobne
kasarne i vježbališta »Regimento 3 de Infanteria General Belgrano«.
U toj ubitačnoj vrućini ranog popodneva, nije se moglo vidjeti ni žive
duše. Zrak je treperio od vrućine nad praznim mjestom. Osamljeni
čovjek — moglo mu je biti oko šezdeset godina i bio je potpuno ćelav
— s opruženim nogama na stolu, nekom je telefonirao. Imao je
dobrog prijatelja u mjesnom pri javnom uredu. A mjesni prijavni ured
je imao veoma dobar kompjutor.
Nije trajalo ni pet minuta, a prijatelj se javio: — Cristobal?
— Da.
— Cespedes tisuću i šest vlasništvo je stanovitog Eduarda Olivere.
— Hvala ti, Ruiz — odgovori Cristobal. Spusti slušalicu, okrene
električni ventilator tako da ga je topli i usmjereni zrak donekle
osvježavao strujeći mu izravno u lice, te skine noge sa stola. Zatim
uključi na telefon »cjepkač« napravu za ometanje pomoću koje će
njegov glas biti potpuno nerazumljiv za neku treću osobu, ponovno
digne slušalicu i stade birati dugačak broj. Broj je počinjao sa 00441.
Za čitav svijet 00441 pozivni je broj za London.
14
I sada su plivali sve troje.
Mercedes je imala na sebi vrlo maleni dvodjelni kupaći kostim, koji
je otkrivao njeno čitavo lijepo, pomalo raskošno tijelo. Ross je
izabrao crne kupaće gaćice, kakvih je u kabini bilo nekoliko. Bilo ga
je pomalo stid. Njegova je koža bila potpuno bijela, dok su njih dvoje
imali lijepu zlatnosmeđu boju. Ross je preplivao s Mercedes dvije
dužine bazena, ali ga tada poče boljeti oko srca. Sjetio se što mu je
rekao liječnik hitne pomoći prije godinu dana u hotelu u Istanbulu.
Morao ga je tada pozvati, probudivši se rano u zoru kad je opet imao
osjećaj koji se nekoliko puta ponavljao, da mora umrijeti.
— Vama nije uopće ništa — rekao je tada liječnik — osim
prevelikog i naglog fizičkog napora organizma. Ne bavite se
sportom? Zar to ne činite nikada? Samo ste uvijek za pisaćim
stolom, u zrakoplovu ili u automobilu. Nebeski bože, pa vi uopće ne
hodate! Lijepo, vrlo lijepo. Znate li zašto vam je tako loše? Jer imate
potpuno zarđali krvotok. Da, da, da, samo me gledajte! Dat ću vam
injekciju. Nakon toga ćete zaspati. Ali time nije ništa učinjeno,
prijatelju moj, baš ništa! Imate četrdeset i šest godina? Šezdeset,
prije šezdeset. Odmah morate promijeniti vaš način života!
»Znam to i sam, ti pametnjakoviću«, mislio je Ross tada. »Što ti
znaš o nobilamu? Da ti piješ iz kaleža iz kojeg pijem ja, bi li uopće
još bio živ?«
Palo mu je to na pamet dok je osjetio bolove oko srca. Probadalo
ga je. Dovod krvi je zapinjao. »Doista sam podrtina«, pomisli. »A
Mercedes, naprotiv! A tek moj otac! Ja sam stariji i istrošeniji od
njega, prokletog psa. Ne! Ne smijem! Obećao sam Mercedes.
— Hajde da plivamo za okladu! — uzviknuo je Olivera.
»K vragu i to probadanje oko srca«, pomisli Ross. »Jasno, želiš da
se kladimo nas dvojica, ti usrani nitkove. Još uvijek nas dvojica!«
Otac se nalazio njemu s desne strane približno na polovici bazena.
Odjednom Ross osjeti bolan udarac u grudi koji ga povuče pod vodu.
Olivera se glasno nasmije. Mercedes se uspela iz bazena i zastala
na rubu s potpuno nepomičnim licem. Velike čvrste grudi izvirivale su
joj ispod uskih naramenica kupaćeg kostima.
Ross shvati: otac je do kraja odvrnuo slavinu mlaznice koja se
nalazila sa strane bazena. S prednje strane bazena ustremila se
prema njima vodena masa pod visokim pritiskom.
— Hajde sine! Tko će stići prvi! — Otac se odbije od bočne stijenke
bazena i započne borbu s mlaznicom. Ross duboko udahne zrak i
baci se ususret prskajućem valu. Potone, pa se opet uzdigne,
proguta vodu, ispljune je i zapliva dalje, zapliva kao da se bori za
svoj život. Tijelo ga je boljelo, svaki pojedini mišić. Osjećao je kako
mu srce kuca u grlu. Ispred očiju vrtjeli su mu se plameni kotači. Ali,
on ne posusta. »Ne više, ti vladaoče«, pomisli. »Ne više i ne uvijek.
Pa makar sada i crknuo sa svojim od tableta načetim tijelom, sa
svojim zarđalim krvotokom, pa baš ako me moraš izvući mrtva iz tog
tvog raskošnog skorojevićskog bazena, ti govnaru, ovaj put ne
smiješ pobijediti, ne smiješ pobijediti!«
Poče plivati kraul. Otac također. Bili su paralelno jedan kraj
drugoga. Ross pomisli: »Barem se više ne smije.« Ross stade
gotovo divlje kružno udarati rukama. Što se više približavao sapnici,
protupritisak mlaza postojao je sve veći. Osjećao je kao da mu
odjednom ledena voda kida meso od kostiju. Glava ga je luđački
boljela, a u desnoj nozi poče osjećati lagani grč; međutim, nije htio
posustati. Ispunjen trijumfom, primijeti kako je otac počeo zaostajati,
i to pola metra, pa metar. Ross se napregne iz petnih žila. Divlji
valovi mlaza bičevali su njegovo tijelo pocrvenjelo kao rak. Pjena je
prskala visoko uvis. »Nikada nisam osjećao nešto posebno za
borce«, pomisli, »ali ponekad se naprosto moraš boriti.« Uroni u
vodu i zapliva ispod pobješnjelog mlaza. Izroni na površinu, udarac
ga opet gurne pod vodu, pa opet izroni, uroni, izroni, uroni. U glavi
su mu bubnjala zvona. Gotovo više ništa nije vidio, kadli najednom
udari u frontalnu stijenku bazena. Uhvati neku dršku i okrene se. I
dok se masa vode slijevala preko njega, ugleda svog oca najmanje
šest metara iza njega. »Eto, dakle«, pomisli Ross. Odjednom se
osjećao blaženo.
15
Odmarali su se u bijelim pletenim stolicama. Miguel je servirao piće.
Čaše su se orosile od vrućine. Sad su sve troje bili odjeveni u bijele
frotiraste ogrtače. Mercedes je svoju lijepu mokru crnu kosu
povezala crvenom maramom.
— Za pobjednika! — digne čašu Eduardo Olivera.
Ispiše.
Piće je bilo toliko hladno, da su Rossa zaboljeli zubi. U velikoj su se
čaši nalazile četiri kockice leda. Na vrhu je plivala polovica vrlo
malog i još zelenog limuna. Gin-tonik je imao gorkast okus i izvrsno
je prijao poslije tolikog napora. Ross je osjećao kako mu ispod
kupaćeg ogrtača podrhtavaju stegna.
— Svi vole pobjednika — reče Olivera. Ross sada izbliza uoči
njegovu brazgotinu na desnoj sljepoočici, svijetao trag stare
brazgotine. — Nitko živ ne voli pobijeđene. U njihovu se društvu
osjećamo loše. Bilo bi za očekivati da ćemo ga žaliti, da će naše
simpatije biti na njegovoj strani. Od nas se očekuje sućut i utjeha za
pobijeđenog. Gdje je krilo na koje bi mogao položiti svoju glavu da
se isplače? Nadao sam se da ćeš uspjeti, Daniele. Osjećao sam
tvoju snagu. Inače ne bih poslao Mercedes po tebe da te dovede
ovamo. Ti si jak, iako u stvari izgledaš jadno. Ako zatreba, tvoja je
snaga u tebi samome. Da, to sam osjećao. Naposljetku, ti si moj sin.
Sada ti moram povjeriti posao. Ova trka bila je neka vrsta testa, a ne
izazov. Ti si je smatrao izazovom, jer me mrziš. Ti me mrziš, zar ne?
Mercedes molećivo pogleda Rossa. On glasno odgovori:
— Da.
Olivera se vrlo glasno nasmije. Upita: — Veoma?
— Da, veoma — reče Ross. — Žao mi je, Mercedes.
— Ne moraš se ispričavati, sine — reče otac. Znam to, tako i tako.
A kako bi drugačije i moglo biti? Ti me neizmjerno mrziš. Točno?
. — Točno — odgovori Ross. — Neizmjerno.
— Zato si u bazenu i mislio: on ne smije pobijediti! Pa makar i
crknuo. Je li da si tako razmišljao, sine?
— Da.
— I zato si me i pobijedio. Mržnja daje snagu. Onaj tko mrzi,
sposoban je za sve, pa i za najteže. Da nazdravimo mržnji, sine?
— Rado — odgovori Ross.
— Molim… — poče Mercedes molećivim glasom.
— Ti ne! To je stvar između nas muškaraca. Stvar između oca i
sina. Izgubljenog oca i sina, trebao sam reći. I ponovno pronađenog
oca i sina. A tu salud, sine, za mržnju!
— Za mržnju!— reče Ross i ispije čašu.
Olivera uze kućni radio-odašiljač što je stajao na stolu i pozove
Miguela. Ovaj se odazove. Olivera naruči iznova pića, toliko je i Ross
razumio.
— Si, senor — začuje se poslužiteljev glas.
— Što si to na kraju rekao? — upita Ross.
— S nešto više gina, molim. Pića su odlična, no mislim da biste
mogli podnijeti malo više gina. Mercedes, ti si najljepša žena u
Argentini. Budi mirna! Ocu se ne smije protusloviti. Zar nije prelijepa,
Daniele?
— Zaista je prelijepa — odgovori ovaj. — Kako to da si još živ?
— Pa obećali ste mi… — poče Mercedes.
— Ja svoje obećanje držim — odgovori Ross. — Sasvim sam
ljubazan i nimalo agresivan. On zna da ga mrzim. Moj odgovor nije
bio nikakvo iznenađenje za njega. Naprotiv. Razveselio ga je. Vidi da
ne lažem. Budite sasvim mirni, Mercedes. Neće izbiti nikakva svađa,
zar ne?
— Svađa? — upita Olivera. — Što je to?
Među krošnjama su pjevale ptice. Ross pogleda uvis. Ptice su
sjedile na listovima prastarih palmi, u čempresima i pinijama,
eukaliptusima i kaktusima, koji su bili visoki poput hrastova. Ptice su
imale perje najraznovrsnijih boja.
— Dakle — nastavi Ross. — Kako to da si živ? Nekoć si se zvao
Georg Ross i bio si šef filijale Austrijske štedionice u Beču. U ratu si
bio major. Major Georg Ross pao je vjerno vršeći svoju dužnost za
Fiihrera, narod i domovinu, prilikom teških obrambenih bitaka
drugoga ožujka tisuću devetsto četrdeset i pete na prostoru Kiistrina.
To su napisali majci i ona je veoma mnogo plakala.
— Stvarno? — Olivera podigne obrve. — »Jer, što je njemu Hekuba
ii’ što je on Hekubi da tako za njim plače.« Hamlet, malo izmijenjen.
Ona je plakala? I to čak veoma mnogo?
— Kad sam odrastao i razumio sve što mi je majka pripovijedala o
tebi, tada i ja nisam mogao razumjeti njene suze. — Ross pogleda
Mercedes. — To je prijateljska konverzacija između nas dvojice.
Travnjakom se približavao Miguel. Na srebrnom poslužavniku nosio
je nova pića, spretno ih odložio i pokupio prazne čaše.
— Zahvaljujem ti, Miguel — reče Olivera.
— Vama na službu, senor — reče Miguel i požuri natrag u kuću.
Olivera je gledao za njim. — Dobar čovjek — reče. — Šofer, vrtlar,
a zna i perfektno servirati. Razumije se i u tehniku. Prvoklasni maser.
Dao bi se za mene isjeći na komade. Nije ni tako dugo kod mene.
Preuzeo sam ga od Carla Alvareza.
— Tko je to?
— General Alvarez bio je jedan od šefova vojne hunte. Moj stari
prijatelj. Sada je izveden pred sud. Ti znaš, od nedugo je tu
demokracija.
— A ti ništa ne držiš do demokracije.
Olivera iznenađeno pogleda Rossa. — Što to treba značiti,
Daniele? Ja smatram demokraciju najboljim od svih mogućih
državnih uređenja.
— Baš ti? — Ross se nasmije.
— Da, ja — odgovori Olivera ozbiljno.
— Pa ti si bio beskrupulozni nacist!
— Kada? Prije gotovo četrdeset godina! Već odavno nisam više
nacist. Sve što sam proživio, čuo, vidio i pročitao otvorilo mi je oči za
neizrecive zločine nacista. Postao sam drugi čovjek. Taj tvoj smijeh
je bio vrlo glup, Daniele. Samo idiot može kroz čitav svoj život
zadržati isto uvjerenje.
Ross se zagledao u Oliveru i dugo ga je promatrao. — Dakle, ti si
demokrat — izusti napokon.
— Dakako — odgovori Olivera.
— Misliš da bismo se inače mogli tako divno razumjeti? — upita
Mercedes.
— Ah, Mercedes — kaže Ross.
— Što to treba značiti? Ako itko poznaje oca, onda sam to ja.
Upoznala sam ga kad mi je bilo tri godine. Odonda se stalno brinuo
o meni. Kad sam porasla, brinuo se o mom odgoju, o mojim
shvaćanjima. Nikad mi nije tutorovao. Davao mi je knjige. Vodio me
na predavanja, u kazalište, u kino. Želio je da sama stvorim svoje
mišljenje. Odgajao me na demokratski način. On se pokajao,
ispaštao. On je zaista postao drugačiji! Pogledajte mene! Ja sam
doista uvjerljivi pristaša demokracije. Vjerujete?
— Vjerujem, Mercedes.
— Onda i otac mora to biti! — usklikne Mercedes.
Ross je šutio.
— Zaista to i jesam. Uostalom, predsjednik Alfonsin ima
najsposobnije ljude, a mene su često pozivali k najvažnijima od njih i
još češće su oni dolazili k meni, pripovijedali mi o svojim
poteškoćama i planovima, te molili za savjet.
— Tebe? — upita Ross. — S tvojim prijateljem, generalom?
— Oni su točno znali da je on moj prijatelj, iako je bio general. Ja
sam poznat kao istinski demokrat, Daniele. Dakako da sada
pokušavam pomoći Alfonsinovim ljudima, gdje god to mogu.
Smatram da je demokracija u svakom slučaju za Argentinu
neprikladna — reče Olivera.
— Zašto?
— Ovo tu su divlji ljudi. Njima je potrebna čvrsta ruka.
— Misliš diktatura.
Olivera slegne ramenima. — Vidjet ćemo kako će dugo potrajati ta
demokracija.
Bum, učini imaginarni balon u Rossovim grudima. Bum, bum.
— Što ti je? Tako si blijed? Zar te moja čestitost tako uzrujava?
— Upravo to. Ti — i čestitost! — reče Ross.
— Daniele! — poviče Mercedes.
Olivera se nasmije. — Sine moj — reče. — Pijmo za tvoju
razboritost, i za tvoju ljepotu, kćeri!
Ispili su.
— A tu salud — ponovi Olivera.
— No, ali da se opet vratimo k tebi! — reče Ross.
— Jesi li ikad vidio tako majušni limun? Uspijevaju samo ovdje.
Natrag k meni. Molim. Drugog ožujka tisuću devetsto četrdeset i pete
pao je major i šef filijale Austrijske štedionice u teškim obrambenim
bitkama na području Kiistrin, vjerno vršeći svoju dužnost za Fiihrera,
narod i domovinu. I eto, on je uskrsnuo. I Lazar je također uskrsnuo.
— Ti si uskrsnuo kao Eduardo Olivera — reče Ross.
— I kao bankar — reče njegov otac. — Tisuću devetsto četrdeset i
pete bilo je veoma mnogo Lazara.
— O, da — reče Ross.
— Sad razumiješ, zar ne?
— Da, sada razumijem — reče Ross.
— Najprije sam bio maleni bankar. U to vrijeme nisam još stanovao
tu, gdje sam sada. Zatim sam postao veliki bankar. I Preselio.
Opet je zrak ispunila zaglušujuća tutnjava poput grmljavine. Zemlja
je ponovno zadrhtala. Nova formacija lovaca na mlazni pogon nisko
je preletjela park. Čaše su zazveckale.
— Ti lovci — reče Olivera — letjeli su i prije ponekad iznad moje
kuće, u vrijeme kad je general Alvarez, moj prijatelj, još trebao
Miguela. Oni lete i sada, kad ga on više ne treba, kad se Miguel
nalazi u mene, i kad je u zemlji demokracija. Isti strojevi. S istim
pilotima. Moraju biti spremni za obranu naše zemlje. Zemlja je
također ostala ista.
Olivera široko raširi ruke. — Djeco moja! Kako sam sretan što ste tu
sa mnom, oboje! Dođite, idemo još jedanput zajedno u bazen!
— Želio bih te pitati…
— Ne — reče Eduardo Olivera, ustane, zbaci sa sebe bijeli frotirski
ogrtač. — Sada me nemoj ništa više pitati, Daniele. Poslije sieste
pokazat ći ti taj dokumenat. A onda ću ti odgovoriti na svako tvoje
pitanje. Jesi li vidio orhideje gore na drveću? Smeđo-žute s
ljubičastim usnama. Zar nisu prekrasne? Zovu se vanda tricolor.
Tako volim orhideje…
Bum, bum, bum.
Ross stisne usnice. Strah, strah, nestvarni strah, mnogo gori od
stvarnog straha nadolazio je odnekud iz daljine još, ali je već bio na
putu. Ross brzo ustane. Mercedes ga zabrinuto pogleda. On sa
smiješkom strese glavom i pođe prema kabini za presvlačenje.
— Što je? — upita Olivera.
— Ništa. Odmah se vraćam. Moram samo…
— A, tako.
Ross stiže do kabine. Uđe u nju i zatvori vrata. Iz džepa kaputa
izvuče staklenku i istrese na dlan pet tableta nobilama. Otvori usta i
baci tablete u ždrijelo. Već godinama je navikao da guta tablete svih
mogućih vrsta bez vode. »Sibylle mi je rekla da mogu bez brige uzeti
nobilam odmah čim osjetim potrebu za njim«, umirivao je sam sebe.
Zatim staklenku spremi u džep i izađe van. »Četvrt sata i sve će biti
u redu«, razmišljao je putem do bazena. Olivera i Mercedes već su
bili u vodi. Prskali su jedno drugo i smijali se. Ross je dugo
promatrao oca koji je veslao rukama i nešto dovikivao Mercedes.
Ross primijeti, da mu je već bolje. Mržnja je bila fina stvar.
16
Čovjek koji se nekada zvao Georg Ross i koji se već dugo vremena
zove Eduardo Olivera hodao je po velikoj biblioteci u svojoj kući od
jednog do drugog visokog francuskog prozora, i pritiskom na
dugmeta spuštao teške željezne kapke na prozorima. U biblioteci je
gorjelo svjetlo. Mercedes i Daniel zavalili su se udobno u duboke
fotelje. Ona je bila odjevena u kućno odijelo od tankog materijala
zlatne boje — duge hlače, široku bluzu i zlatne cipelice. Čitava je
kuća bila klimatizirana, a u biblioteci s mnogo tisuća knjiga vladala je
ugodna hladnoća. Antikni sat na kaminu pokazivao je vrijeme: šest
sati i četiri minute. Ross se osjećao odmoreno. Spavao je dubokim
snom, ali bez snova. Zatim su u biblioteci popili čaj. Miguel —
odjeven u bijele hlače i bijeli kaput zakopčan do vrata — upravo je
pospremao šalice, vrč i sve ostalo s niskog mramornog stola ispred
velikog otvorenog kamina i stavljao sve to na kolica za serviranje.
Jedna žličica je pala na pod. Miguel klekne. Potrajalo je nekoliko
sekundi dok je našao žličicu.
— Molim da mi oprostite, senorita — reče obrativši se Mercedes i
zatim ustane.
— Ali, Miguel!
— Ne, oprostite, bio sam vrlo nespretan. — Miguel je izgledao
sasvim dobro. Bio je mlad, vitak, tamne kože, s velikim očima poput
badema i punih usana. Glas mu je zvučao toplo i ugodno.
— Dobro — reče Mercedes — dobro, sve je u redu.
— Želite li još nešto, senorita?
— Ništa. Hvala, Miguel.
— A gospoda?
— Možeš ići — reče Olivera stojeći kraj jednog od prozora.
— Bar je ovdje. Večeru molim za dva sata. Hoćeš li to reći Mariji?
— Da, senor. Za dva sata. Vama na službu. — Miguel se udalji,
gurajući kolica za serviranje s posuđem za čaj. Velika vrata
biblioteke zalupiše se bešumno za njim. Mercedes uze cigaretu iz
srebrne kutije što je stajala na niskom mramornom stoliću. Ross usta
da joj pripali cigaretu.
— Hvala, Daniele. — Pogleda ga sa smiješkom.
On ponovno sjede.
— Sad ćeš, Daniele, vidjeti jedan film — poče Olivera, zauzet još
uvijek željeznim kapcima na prozorima. —Taj se film odigrava u
Teheranu, glavnom gradu današnjeg Irana. Prije nego što ti ga
budem prikazao, moram reći nekoliko riječi zbog boljeg
razumijevanja. — Olivera je nosio bijele platnene hlače i široku plavu
košulju. Pomoću pritiska na dugme., tjerana malim nevidljivim
električnim motorom, spustila se i treća željezna žaluzina. — Do
tisuću devetsto trideset i pete Iran se zvao Carevina Perzija. Ta je
carevina bila tisuću devetsto sedme podijeljena na britansku i rusku
interesnu sferu, a od godine tisuću devetsto dvadeset i prve postojao
je ugovor o zaštiti sa Sovjetskim Savezom. — Olivera pođe prema
četvrtom prozoru i spusti teške rolete. — Od dvadeset i osmi
studenog do prvog prosinca tisuću devetsto četrdeset i treće
održana je u Teheranu konferencija takozvane Velike trojke: Staljina,
Roosevelta i Churchilla. Bilo je to prvi put da su se Roosevelt i
Churchill sastali sa Staljinom. — Olivera stigne i do petog, zadnjeg
prozora. — Staljin je inzistirao na Teheranu i, koliko se zna, niti
jednoj ratnoj konferenciji saveznika nije prethodila tako duga i žilava
borba oko vremena i mjesta susreta kao ovoj, koju je Churchill
nazvao tajnim imenom »Eureka«. — Spuštena je i peta žaluzina. —
Tako — reče Olivera — sada je prostorija potpuno zvučno izolirana.
Priđe polici za knjige pokraj kamina i pritisne na skrivenu oprugu.
Dio regala pomakne se u stranu i pojavi se veliki trezor umetnut u zid
s bravom na brojeve. Olivera zakloni bravu leđima dok je namještao
kombinaciju brojeva. Pri tome reče: — To Staljinovo inzistiranje na
Teheranu imalo je dakako i loših strana. Ondje je vrijeme u ovo
godišnje doba veoma promjenljivo, pa je nevrijeme prisililo tada već
teško bolesnog predsjednika Roosevelta da napusti Konferenciju
prije nego što je to bilo predviđeno. Zbog približavanja fronte lošeg
vremena, on je htio izbjeći let u većim visinama, prema savjetu svog
osobnog liječnika. Razgovori prvoga prosinca bili su zato zgusnuti,
samo da bi Roosevelt već slijedećeg dana mogao krenuti na put
preko Egipta natrag. — Teška i gotovo dobrih trideset centimetara
debela okovana čelična vrata trezora se pomakoše. Iz prostrane
unutrašnjosti izvadi Olivera neki predmet sličan uskoj knjizi, što je
stajao u jednom pretincu. — Danas znamo — nastavi on — da se na
konferenciji u Teheranu razgovaralo o definitivnom osnivanju druge
fronte u Francuskoj. To je zatim dovelo do ' iskrcavanja Saveznika u
Normandiji šestoga lipnja četrdeset i četvrte. U Teheranu su se složili
samo u tome da treba otvoriti taj drugi front, koji je morao koordinirati
s ruskom protuofenzivom u proljeće iste godine. Izrađeni planovi
nisu tada još postojali. Nadalje, prema službenom pisanju
povjesničara, potrudila se Velika trojka, dakako uzalud, da već tada
zacrta glavne pravce svoje poslijeratne politike.
Olivera je ponovno zatvorio trezor. Ross vidje da Olivera drži u ruci
video-kasetu. Olivera pođe držeći kasetu u ruci prema velikom
zidnom baru s druge strane kamina i otvori obje strane vrata od
mahagonija. Pojavi se televizor. Olivera ga izvuče malo prema van.
Kraj televizora stajao je najnoviji video-uređaj, a na njemu vrlo mala
ukrašena svjetiljka sa sjenilom. Olivera je upali i isključi istodobno
stropnu rasvjetu. Sada je svjetlost dolazila samo s jednog mjesta.
Ogromna biblioteka bila je u mraku i u polusjeni.
— Tada su, dakako — nastavi Olivera radeći nešto oko video-
uređaj a — dolet jele brojne filmske ekipe koje su snimale za
zapadne i sovjetske filmske žurnale. Međutim, osim toga, tada je
učinjen i film od trideset i četiri minute, o čijem nastanku nije znao
nitko ništa, osim Roosevelta i Staljina i njihovih obaju političkih
savjetnika, te osim onih koji su ga snimali. I do danas, do ovog
trenutka, za postojanje tog filma znaju na čitavom svijetu, samo
najtješnji suradnici Staljina i Roosevelta — ako su još živi, i dakako,
nasljednici Roosevelta i Staljina, tj. vođe obiju najvećih sila na
svijetu, kao i njihovi najuži suradnici. I Mercedes i ja. Moram se
ispraviti: za postojanje tog filma znali su, isto tako, i ministar vanjskih
poslova Joachim von Ribbentrop, ministar propagande u Reichu
Joseph Goebbels i SS Reichsfuhrer Heinrich Himmler. Oni su isto
kao Staljin i Roosevelt vjerovali da je film proizveden u samo dva
primjerka, jer su na njemu radili posebno izabrani, apsolutno
pouzdani američki specijalisti; od ta dva primjerka jedan je trebao biti
s tekstom na ruskom jeziku i s ruskim komentatorom, a drugi s
engleskim tekstom i engleskim komentatorom. Ovo što ja tu imam, to
je kopija američkog primjerka.
— Što to znači kopija? Tisuću devetsto četrdeset i treće nije još
postojala video-tehnika! Filmovi su se tada vrtjeli na trideset i pet
milimetarskom projektoru.
— Točno, Daniele. I ja sam najprije imao kopiju na trideset i pet
milimetarskom Kodak filmu. Tek kasnije presnimio sam taj film na
video-kasetu.
— Zašto?
— Iz dva razloga. Kodakov materijal se, dakako, ne može sačuvati
vječno. Tisuću devetsto četrdeset i treće — tomu je već četrdeset i
jedna godina! Tako dugo ne može opstati niti jedan materijal. Morao
sam presnimiti film na video. Siguran sam da su isto to učinili u
Kremlju i u Bijeloj kući. Prvobitni film bio je dug približno šest stotina
metara, težio je oko šest kilograma i nalazio se u velikom
aluminijskom bubnju. S time ne bi nikad nitko prošao ni jednu
carinsku kontrolu. Uostalom, ja sam dao napraviti tri video-kopije i to
u jednog Nijemca, ovdje, u njegovu laboratoriju. Taj je čovjek umro
prije pet godina. Zvao se Klein. Paulo Klein. Povjerljivi prijatelj.
— Zašto si htio imati kopije, svoje kopije?
— Da se zaštitim. Druga kaseta pohranjena je u bankovnom sefu.
Ako mi se što dogodi, ako umrem iznenadnom i neprirodnom smrću,
moj advokat ima punomoć da digne tu kopiju iz sefa i da je prikaže
na međunarodnoj konferenciji za štampu. Isto to vrijedi, ukoliko bih
dulje od dva tjedna nestao ili se ne bih javljao. Ja sam svojedobno
kasetu deponirao na veoma neuobičajeni način. Nikad se ne može
biti dovoljno oprezan. Sada, kad dobiješ snimljeni materijal, i ti ćeš
morati biti veoma oprezan, Daniele!
— Kako da to budem? — upita Ross.
— Isto kao i ja — reče Olivera. Treća kopija nalazi se tu u trezoru.
Ti ćeš, dakle, dobiti dvije kopije i jednu ćeš, dakako, odmah
deponirati s odgovarajućim uputama.
— Kako je film uopće dospio u tvoje vlasništvo?
Olivera se nasloni na regal s knjigama i stavi ruke u džepove
platnenih hlača. — Ministar vanjskih poslova Joachim von
Ribbentrop — nastavi — bio je idiot. Imao je samo jedan jedini
talenat: umio je zaduživati istaknute suradnike. On je tako, na
primjer, imao internu tajnu službu koja je funkcionirala perfektnije i
čak bolje od one Canarisove. Ribbentropova služba imala je
prvoklasne ljude na svim važnim točkama svijeta. Krajem četrdeset i
pete bio je taj aparat još gotovo potpuno netaknut. U Saveznoj
Republici Njemačkoj postoji također veći broj službi koje konkuriraju
jedne drugima, zar ne? Eto, i u Trećem Reichu bilo je isto tako. I u
Carevini Iranu izgrađena je također već odavno špijunska mreža kao
dio mnogo većeg sistema, koji je pokrivao čitav Srednji istok. Tu
silnu mrežu stvorio je jedan čovjek.
— Ti? — upita Ross.
— Da, ja — odgovori Eduardo Olivera, koji se nekada davno zvao
Georg Ross.
— Ti znači nisi nikada bio vojnik?
— Nikada. — Olivera niječno odmahne glavom. — U svim važnijim
gradovima Srednjeg istoka i u svim uporišnim točkama postavio sam
apsolutno pouzdane opunomoćenike. Uvijek su to bili domaći ljudi. U
Teheranu je stolovao čovjek imenom Chan Ragai, mlad, vrlo
dinamičan, uspješan iznad svega. Njegove agente nisam poznavao
— prema starom zakonu svih službi ovoga svijeta. Uvijek se poznaje
samo još jednog člana svake mreže.
— A kako si saobraćao s tim Chan Ragaijem?
— Putem radija ili kurira. Ribbentropovo ministarstvo vanjskih
poslova nalazilo se u Berlinu u Wilhelmstrasse. Tamo sam i ja imao
svoj ured. Tamo su bile instalirane velike odašiljačke i prijemne
radio-stanice. Chan Ragai dobio je od mene zadatak, da najpomnije
prati sve što će se događati na toj konferenciji Velike trojke. Njegovi
su ljudi radili izvanredno. Osobito jedan agent, koji mi je i do dana
današnjeg poznat samo kraticom CX dvadeset i jedan. CX-u
dvadeset i jedan uspjelo je domoći se jedne kopije filma kojega ću ti
sada prikazati, Daniele.
Olivera se spusti na kauč ispred kamina i pritisne na tipku malog
daljinskog upravljača što ga je držao u ruci. Na televizijskom ekranu
krene polagano malo pohabani crno-bijeli film. Uz kratke piskave
tonove pojavile su se brojke 3, 2, i 1. Zatim se — riječ je o crno-
bijelom filmu — vidio znak Sjedinjenih Američkih Država: stilizirani
orao sa stiliziranom grančicom mira u desnoj i isto tako stiliziranim
liktorskim snopom u lijevoj kandži; ispred grudi također stilizirana,
kvadratna američka zastava, a iznad orlove glave traka što se vije na
obje strane s riječima E PLURIBUS UNUM. Oko orla širio se
zatvoreni krug. Moglo se pročitati: SEAL OF THE PRESIDENT OF
THE UNITED STATES. Znak se za trenutak zadržao na filmu. Zatim
su slijedile velikim slovima napisane riječi TOP SECRET, pa slijedeći
tekst na engleskom:
ZATAMNJENJE
OTAMNJENJE
Grad Teheran u totalu. Začuje se na američkom engleskom glas
SPIKERA
SPIKER
SPIKER
SPIKER
SPIKER
SPIKER
ZATAMNJENJE
OTAMNJENJE
SPIKER
PRETAPANJE
SPIKER
Prvi plenum 28. studenoga 1943. u Sovjetskoj
ambasadi. Početak: 16 sati. Kraj: 19,30 sati. Sudionici:
predsjednik Roosevelt, njegov osobni savjetnik Harry
Hopkins, admiral Leahy, admiral King, generalmajor
Deane, kapetan Royal i Charles Bohlen. — Ministar
predsjednik Churchill, ministar vanjskih poslova Eden,
Field Marshall Dill, general Brooke, Admiral of the Fleet
Cunningham, Air Chief Marshall Portal, Lieutenant
General Ismay, major Birse. — Maršal Staljin, komesar
za vanjske poslove Molotov, general Vorošilov, Pavlov i
Bjereskov…
PRETAPANJE
Olivera reče: — O tim sastancima izvještava uostalom
najegzaktnije u svojoj knjizi Zieger — s istim datumima i vremenom.
O slijedećem sastanku on, dakako ne izvještava…
SPIKER
PRETAPANJE
Daniel Ross odjeven u bluejeans i bijelu mrežastu košulju skoči s
fotelje. Gotovo bez daha reče: — Uzajamni tajni protokol — već
tisuću devetsto četrdeset i treće?
— Dakako. I to kakav! Misliš da sam te bez veze pozvao ovamo?
Misliš li da nisam u pravu kad smatram da se tim filmom može iz
temelja promijeniti svijet? Budi sada miran i slušaj!
Ross se spusti natrag u fotelju.
— Jesam li vam rekla — šapne Mercedes.
U međuvremenu se slika na ekranu promijenila i sada je pokazivala
prvu zajedničku sjednicu vojnih predstavnika triju velikih sila 29.
studenoga 1943. i to ponovno u prostorijama ambasade Sovjetskog
Saveza. Početak u 10 sati i 30 minuta, kraj približno oko 13 sati i 30
minuta. Zatim su slijedile snimke s drugog dogovora između Staljina
i Roosevelta, 29. studenoga 1943. u Sovjetskoj ambasadi, početak:
14 sati i 45 minuta. Kraj: 5 sati i 30 minuta.
Potom su bile na redu snimke drugog plenuma, 29. studenoga
1943. u Sovjetskoj ambasadi. Početak 16 sati. Kraj 19 sati i 30
minuta.
Olivera reče: — I ti su sastanci minuciozno navedeni u Ziegerovom
djelu. Ono što slijedi, to dakako nije…
PRETAPANJE
SPIKER
SPIKER
PRETAPANJE
Prva stranica protokola, gornji dio. Vrlo jasno i
čitljivo, iako je i taj dio, kao uostalom i čitav film, načet
od starosti s mnogo vertikalnih pruga, te s povremeno
isprekidanim tonom, izgreben i pun mrlja.
U biblioteci je zavladala grobna tišina. Ross stade čitati:
Stranica 4
Stranica 5.
6.
Zaključne odredbe:
15.
Najdraža Sibylle,
kad budeš čitala ovo pismo, već ćeš znati što se
dogodilo. Uvijek sam znao što radim i što će mi se
dogoditi, ako budem imao smolu. Smatrao sam sebe
previše mudrim. Nikad se nisam bojao smrti. Međutim,
sada kad sam osuđen, ne mogu više ni disati, ni jesti,
niti spavati. Ne želim umrijeti!
Sibylle uzdahne. Pogled kroz prozor padao je sada na pusto
neobrađeno područje, koje je poplavio Dunav.
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
30
Knjiga Druga
5
6
10
11
12
13
14
15
16
17
Knjiga Treća
5
6
Knjiga Četvrta