Knjige.

Club Books

Naslov izvornika
Alex Finlay
Every Last Fear

ALEX FINLAY

NAJVEĆI
STRAH
Prevela s engleskog
Dubravka Pleše

2
 Knjige.Club Books

PROLOG

T ijela su pronašli u utorak. Dva dana nakon što su propustili let kući.
Šest dana nakon posljednjeg poslanog SMS-a i objave na društvenim
medijima. Posljednja objava bila je selfie koji je svjedočio da su stigli u
Meksiko: tata i mama imali su pretjerano napućena usta, kći tinejdžerka
rumenih obraza bila je zgrožena, dječačić je imao plastične naočale i
smiješio se krezubim osmijehom.
Kuća koju su unajmili nije se nalazila na plaži. Bila je daleko od
uobičajenih ruta, malo zdanje na kraju neasfaltirane staze, ukradene od
dijela džungle uz cestu u Tulumu. Kada je upravitelj kuće otvorio ulazna
vrata, lokalnog policajca ošamutio je smrad. Čistačica unajmljena da
počisti kuću nakon što gosti odu sjedila je na betonskoj stubi, dok su joj
ruke prebirale krunicu i suze tekle niz lice.
Vrućina u kući bila je nesnosna.
Ispunjena zujanjem muha.
Ali, usprkos smradu raspadanja koji je visio u zraku, nigdje nije bilo
krvi. Nije bilo očitih znakova zločina. Tada je policajac shvatio da se mora
maknuti odande.
Unutar jednog sata, ljudi u bijelim zaštitnim odijelima razmilili su se
imanjem, pogleda uperenih u ručne senzore kvalitete zraka. Majku su
pronašli kako leži na kauču, ukočena, s knjigom mekih korica na prsima. U
spavaćoj sobi, djevojka je ležala na pospremljenom krevetu, još uvijek
čvrsto stežući mobitel u ruci. Dječak je bio ušuškan u krevetu, spokojan, a
pored njega nalazio se plišani medvjed.
Ekipa je pregledala štednjak i grijalicu vode.
Zatim su mrzovoljno izašli kroz vrata na verandi kako bi provjerili
vanjsku plinsku cijev. I tada su pronašli krvavi trag. I oca — barem ono što
je od njega ostalo.

3
 Knjige.Club Books

POGLAVLJE 1
MATT PINE

T eška noć? Izgledaš kao da si spavao ovdje vani, s nama.«

Matt je proučavao šahovsku ploču, ignorirajući ostarjelog crnca
zapuštena izgleda koji je sjedio nasuprot njemu za otrcanim stolom u
Washington Square parku.
»Zar ti nije hladno? Gdje ti je kaput?«
»Šuti, Reggie«, rekao je Matt, odmahujući rukom na pitanje.
»Pokušavam se koncentrirati.« Nastavio je planirati svoj potez na ploči.
Hladni jutarnji povjetarac strujao je parkom i Matt je od hladnoće
protrljao ruke. Bilo je previše hladno za travanj.
Iz Reggiejeva grla začuo se zvuk smijuljenja. »Slobodno gledaj cijeli
dan. Neće ti pomoći.«
Dvije godine Matt nije pobijedio ni u jednoj igri protiv Bobbyja
Fischera, beskućnika iz West Villagea. Matt se ponekad pitao kako je tako
inteligentan čovjek dospio na ulicu, ali nikada ga ništa nije pitao.
Pomaknuo je lovca i pojeo pješaka na polju g7.
Reggie je odmahnuo glavom, kao da ga je Matt razočarao. Očiju uprtih
u ploču, Reggie je rekao: »Onda, zar se baš vraćaš sa zabave ili nečeg
takvog?«
»Da, bio sam u Goddardu.« Matt je glavom pokazao prema Goddard
Hallu, tornju od opeke isprane smeđe boje nedaleko parka.
»Goddard? Družiš se s brucošicama«, rekao je Reggie, škripavo se
smijući. O NYU je znao više nego većina postdiplomaca. Možda se o tome
radilo; možda je nekoć pohađao sveučilište.
Bilo je čudno jer su se ljudi obično povjeravali Mattu, pripovijedali mu
svoje životne priče, svoje tajne, probleme. Pretpostavljao je da

4
 Knjige.Club Books

jednostavno ima takvo lice. Možda se radilo o tome da je više volio slušati i
promatrati nego govoriti. Čovječe, koliko je Reggie brbljao! Ali, usprkos
neprekidnom pričanju, Reggie nije rekao ništa o svojem životu prije parka.
Matt je tražio tragove koji bi ukazivali na pozadinu Reggiejeve priče. Imao
je zelenu torbu vojničkog izgleda; možda je bio vojnik. Ruke i nokti su mu
uvijek bili besprijekorno čisti: možda je radio u medicini. Njegov ulični
govor ponekad se činio stvaran, a ponekad usiljen. Možda je skrivao svoj
stvarni identitet, možda je bio u bijegu kao kriminalac. Možda je
jednostavno bio tip koji je upao u probleme, koji je volio igrati šah i nije
imao potrebu opravdavati svoje životne odluke nekom napornom
studentu.
»Bravo, stari. Cijelu noć vani sa studenticama.« Reggie se ponovno
nasmijao. »Što o tome misli ona tvoja zgodna crvenokosa?«
Pošteno pitanje. Ipak, ta je zgodna crvenokosa jučer prekinula s
Mattom. Zato i jest previše popio u Ljubičastoj omaglici. Zato je i otišao na
afterparti u Goddardu i zabavio se na katu s Deenom (ili se možda zvala
Dana?). Zato sada u 7 sati ujutro sjedi u parku, raščupan kao da je upravo
ustao iz kreveta i ne zna kako da se vrati u studentski dom — njegova
sigurnosna kartica, ključ njegove sobe i telefon bili su u džepu kaputa koji
nije kod njega.
Reggie je svoj top pomaknuo na polje g8 i zadovoljno se nasmiješio
otkrivajući žute zube. »Počinjem se pitati kako si primljen na tako dobro
sveučilište.« Reggie je pogledao prema zgradi u kojoj se nalazio ured za
upis i kojoj je na vjetru vijorila ljubičasta zastava s oznakom NYU.
»Sad već počinješ zvučati kao moj otac«, rekao je Matt, pomičući svoj
top na polje el. Oči su mu se susrele s Reggiejevim. »Šah.«
Reggie je pomaknuo kralja na polje d8, ali već je bilo prekasno.
Kraljica na polju g3. Šah-mat bio je neizbježan.
»Majku ti...«, opsovao je Reggie. Zazvao je igrača za drugim stolom.
»Hej, Elijah, dođi, vidi ovo. Affleck me pobijedio.« Reggie je Matta uvijek
zvao Ben Affleck — bila je to njegova pogrdna skraćenica za »bijelac«.
»Čuvaj se tihog čovjeka«, rekao je Reggie propovjedničkim tonom,
citirajući riječi koje Matt nije prepoznao. »Dok ostali govore, on promatra.
A dok ostali djeluju, on planira. A kad se oni konačno odmaraju, on
napada.«
Reggie je bacio na stol zgužvanu novčanicu.
»Neću uzeti tvoj novac«, Matt je ustao i uz krckanje istegnuo leđa.

5
 Knjige.Club Books

»Vraga nećeš«, odgovorio je Reggie, bacivši novčanicu prema Mattu.

»Studiraš film — trebat će ti.« Zacerekao se.
Matt je oklijevajući uzeo novac. Pogledao je tamne oblake koji su se
navlačili nad grad. Volio je miris predstojeće kiše. »Daj da ti barem kupim
doručak u menzi. Imam još nekoliko bonova za hranu.«
»Ne«, odmahnuo je Reggie. »Prošli put se baš nisu činili sretnima...«
Reggie je bio u pravu. Liberalnost bogataša imala je granice, što je
Matt naučio tijekom vremena provedenog s dobrostojećim studentima
Njujorškog sveučilišta. Većina kolega smatrala ga je čudakom, apolitičnim
Srednjozapadnjakom.
»Jebeš njih«, odgovorio je Matt i rukom pozvao Reggiejea da mu se
pridruži, kada je iza svojih leđa začuo poznati glas.
»Tu si. Posvuda te tražimo.«
Matt se okrenuo i ugledao studentskog savjetnika iz svojega doma.
Zašto bi ga savjetnik tražio? Phillip se obično pojavljivao samo ako je
glazba bila preglasna ili su hodnici mirisali po marihuani.
»U domu su federalni agenti«, rekao je Phillip, a u glasu mu se osjećala
zabrinutost. »Žele razgovarati s tobom.«
»Agenti?«
»Da, FBI se pojavio danas u šest ujutro. Rekli su da se ne javljaš na
telefon.«
»Što žele?« pitao je Matt. Vjerojatno se radilo o njegovom starijem
bratu. Još od onog jebenog dokumentarca sve se vrtjelo samo oko
Dannyja.
»Ne znam. Ali, ako u domu radiš nešto što ne bi smio, ne —«
»Opusti se, čovječe. Ništa ne radim —« Matt je zastao i udahnuo.
»Hvala što si mi rekao. Idem vidjeti što žele.«
Phillip je srdito uzdahnuo i otišao.
»Jesi li u kakvoj nevolji?« pitao je Reggie.
»Pretpostavljam kako bi bilo pametno da to odem saznati. Doručak
neki drugi put?«
Reggie je kimnuo. »Čuvaj se, Affleck. Ništa dobrog nikada nije došlo
od federalnih agenata koji ti kucaju na vrata u šest sati ujutro.«

Pola sata kasnije, Matt je sjedio na svojem malom krevetu u sobi

6
 Knjige.Club Books

studentskog doma koja se okretala oko njega.

Glavna agentica FBI-a — Matt se nije mogao prisjetiti njezinog imena
— ponovno je govorila, ali bila je to samo gomila zbrkanih riječi. Kada
Matt nije odgovorio, agentica je kleknula pred njega, zabrinutog lica.
Njezin partner, mršavi muškarac u tamnom odijelu, držao se pozadine,
premještajući se s noge na nogu.
»Razgovarala sam s dekanom«, nastavila je agentica, »i organizirali su
psihološku pomoć. Ne brinite za predavanja.«
Matt je pokušao ustati, ali noge su mu popustile, a krv navrla u glavu.
Agentica ga je ponovno odvela do kreveta.
»Svi?« pitao je Matt. Već mu je dvaput rekla, ali nije mogao vjerovati.
»Jako mi je žao.«
Mama.
Tata.
Maggie.
Tommy.
Ponovno je ustao, nešto rekao, a zatim posrćući krenuo u kupaonicu.
Pao je na koljena i u zahodsku školjku ispraznio želudac. Grlio je prljavu
školjku, nesiguran koliko je vremena proveo u kupaonici.
U nekom trenutku začuo je tiho kucanje na vrata.
»Izlazim za minutu«, protisnuo je. Zgrabivši umivaonik, s mukom se
podigao. Pustio je vodu iz slavine i umio lice, a zatim pogledao svoj odraz
u ogledalu. Izgledao je upravo onako kako se osjećao.
Kada se vratio u sobu, agentica je bila sama jer je njezin partner
otišao.
»Kako se takvo što moglo dogoditi?« pitao je Matt, dok mu je vlastiti
glas zvučao čudno, promuklo i daleko.
»Misle da se radi o nesretnom slučaju, o curenju plina. Upravo to
pokušavamo raščistiti. I FBI i Ministarstvo vanjskih poslova rade na tome.
U kontaktu smo i s meksičkim vlastima. Znam da je ovo najgori mogući
trenutak, ali moram vam postaviti nekoliko pitanja.«
Matt je ponovno sjeo i kimanjem glave dao znak da nastavi.
»Rečeno nam je da su bili na odmoru.«
»Aha, proljetni odmor za moju mlađu sestru i brata.« Riječi su mu
zapele u grlu. »U trenutku su odlučili brzo otputovati. Moji se praznici nisu

7
 Knjige.Club Books

poklopili, pa ja nisam mogao...« Zastao je, pokušavajući zadržati suze.

»Kada ste se posljednji put čuli s njima?«
Matt je razmislio o ovom pitanju. »Mama mi je poslala poruku s
aerodroma onoga dana kada su otputovali. Maggiena poruka stigla je prije
nekoliko dana.« Osjetio je ubod krivice. Nije ni pročitao, a kamoli
odgovorio na poruku svoje mlađe sestre.
»A vaš otac?«
Odmahnuo je glavom, a svaki dio njega bio je obamro. Nisu
razgovarali od svađe tijekom božićnih praznika. Srce mu je prepuklo.
Posljednje što mu je Matt rekao — «
»Važno je da vidimo te poruke kako bismo uspostavili tijek događaja
— kako bismo lakše shvatili što se zbilo. Ako nemate ništa protiv?«
»Da, naravno. Ali moj telefon nalazi se u kaputu koji sam sinoć negdje
ostavio.«
»Znate li gdje?« pitala je agentica. Bila je sućutna, ali Mattu je bilo
jasno da polako počinje gubiti strpljenje.
»Mislim da je u baru.« Zgrabio je omanje brdo svoje odjeće prije nego
što se iskrao iz djevojčine spavaonice, pa je kaput svakako morao biti u
baru.
Agentica je kimnula. »Mogu vas tamo odvesti.«
»Mislim da ovako rano neće biti otvoreno.«
»Kako se bar zove?«
»Ljubičasta omaglica, na Istočnoj trinaestoj.«
Agentica je izvadila svoj telefon i krenula prema drugom kraju sobe.
Gledala je kroz prozor zamrljan kišom, nekome mrmljajući naredbe. »Nije
me briga. Jednostavno im naložite da se netko odmah tamo pojavi«, rekla
je, vraćajući se prema Mattu.
»Jeste li u stanju poći sa mnom do bara?« Agentica je načinila
nekoliko koraka prema vratima.
Kao u transu, Matt je kimnuo.
»Uzmite jaknu ili kišobran! Pada kiša.«
Matt je odmahnuo glavom i pošao za njom.
Mala grupa ljudi, studenata koji su zurili, okupila se u hodniku. Matt
nije znao je li se već pročula vijest o njegovoj obitelji ili misle da su ga radi
nečega došli uhititi.

8
 Knjige.Club Books

Agentica — i dalje se nije mogao prisjetiti njezinog imena —

progurala se do dizala. Kada su ušli u lift, Matt je pitao: »Jesu li mediji već
saznali?«
Agentica mu je uputila pogled pun razumijevanja. »Informaciju su
dobili, ali nisu objavili vaše prezime. Daju nam malo vremena da
obavijestimo obitelj.«
»Znate što će se dogoditi kada saznaju, zar ne?« Matt je s odvratnošću
odmahnuo glavom. Taj prokleti Netflixov dokumentarac.
Agentica je kimnula.
Vrata dizala su se otvorila i dočekala ih je gomila novinara i
zasljepljujući bljeskovi fotoaparata.

9
 Knjige.Club Books

POGLAVLJE 2

V ožnja do bara protekla je kao u magli. Matt je sjedio na stražnjem

sjedalu dok su se vozili kroz gusti promet Greenwich Villagea,
osjećajući se pijanim od vijesti i pitanja kojima su ga paparazzi obasuli:
Zašto niste bili u Meksiku s obitelji? Kako se osjećate? Mislite li da se doista
radi o nesreći? Zna li vaš brat?
Agentica je poput buldožera prolazila kroz gomilu zgrabivši Mattovo
zapešće i vukla ga za sobom. Kada je na putu do auta pred njih stao tip s
kamerom, mirno mu je pokazala svoju značku i odmjerila ga od glave do
pete. Maknuo im se s puta. Njujorški paparazzi nisu bili plašljivi i čovjek je
vjerojatno osjetio da se s tom ženom ne treba igrati.
Matt je sada zurio kroz prozor, mokra cesta bila je zamrljana crvenim
stop-svjetlima automobila. Misli su mu se ponovno vratile na novinare.
Zna li vaš brat?
Danny nije imao televizor, internet niti telefon, naravno. Ali, Mattov
tata uvijek je govorio da novosti — osobite one loše — na neki način
brzinom svjetlosti prodiru između zatvorskih zidova. A zahvaljujući
Dannyjevom zvjezdanom statusu kojeg mu je osigurao dokumentarac,
ubrzo će saznati.
Automobil se zaustavio pred Ljubičastom omaglicom. Pri dnevnom
svjetlu bar je izgledao još prljavije, a metalna sigurnosna vrata bila su
prekrivena grafitima. Vreće za smeće na kojima su se nakupile lokvice
kišnice bile su nagomilane na pločniku. Čovjek u trenirci skakutao je s
noge na nogu pod nadstrešnicom. Zapiljio se u auto kao da ih očekuje i
prišao.
»Vi ste federalci?« pitao je, saginjući se kako bi vidio unutrašnjost
automobila. Bio je krupan i proćelav. Znoj mu se u graškama nakupljao na
čelu, usprkos hladnoći.

10
 Knjige.Club Books

»Specijalna agentica Keller«, vrlo profesionalno je odgovorila. Matt je

konačno čuo njezino ime.
»Nazvali su me radi problema u klubu«, rekao je čovjek bruklinškim
naglaskom. »Mi sve radimo po zakonu, pa ne razumijem —«
»Nije me briga kako radite«, odgovorila je Keller. Nije bilo pristojnih
fraza, nikakve ljubaznosti. Keller je pokazala prema Mattu na stražnjem
sjedalu. »Sinoć je unutra ostavio kaput. Telefon mu je u džepu. Pustite nas
unutra.«
Vlasnik kluba je oklijevao. Naškubio je usta. »Pa, ovaj, imate li nalog?«
Keller ga je bijesno pogledala. »Zaista želite da ga dobijem? Možda ću
se morati vratiti s ekipom agenata, recimo u jedanaest sati navečer. Tko
zna što ćemo pronaći.«
Vlasnik je podignuo ruke kao znak da se povlači. »Gledajte, da su
njegove stvari unutra, ja bih ih donio«, rekao je. »Ali, moj izbacivač...
dopuštam mu da uzme sve što je ostalo poslije zatvaranja.«
»Divno«, rekla je agentica Keller, otpuhujući. »Treba mi njegovo ime i
adresa.«
»Nisam siguran da ih imam —«
»Ime i adresa ili ponovno imamo problem.«
»Dobro, u redu. Dajte mi trenutak.«
Agentica Keller kimnula je, a vlasnik je nestao u unutrašnjosti kluba.
Vratio se sa žutim papirićem na kojem su bile nažvrljane potrebne
informacije. Keller mu je izvukla papirić iz ruke i brzo se maknula s
nogostupa.
Dvadeset minuta kasnije, stajali su ispred visokog staklenog zdanja u
Tribeci. Keller je skrenula u garažu i stala pred nadzornom kućicom.
Čuvar joj je pregledao dokumente te ih pokretom ruke pustio da uđu.
»Ovdje živi izbacivač?« upitao je Matt dok su se spuštali prema
parkiralištu u podrumu. Bila je to luksuzna zgrada u skupom dijelu grada,
nikako mjesto na kojem bi čovjek očekivao da će živjeti snagator iz kluba.
»Ne. Poslala sam nekoliko agenata da ga pronađu.«
»Pa, što se onda nalazi ovdje?«
Keller je parkirala pokraj cijelog niza identičnih crnih limuzina.
»Netko mora reći vašem bratu.«
»Čekajte, što?« rekao je Matt. Pokušao je shvatiti što to ona govori.
Zatim: »Ne.«

11
 Knjige.Club Books

Vladala je duga šutnja dok ga je Keller gledala u oči. »Znam da je ovo

teško«, rekla je. »I ne mogu se pretvarati da znam što proživljavate. Ali,
razgovarala sam s vašom tetom i ona je rekla kako bi vaši roditelji željeli
da mu vi kažete.«
Dlake na Mattovim rukama su se nakostriješile.
»On je ovdje?« pitao je Matt, znajući da to nema nikakvog smisla.
»Ne baš. Moramo poći na krov.«

Tijekom prve vožnje helikopterom u životu Matt nije bio siguran potječe li
mučnina u želucu od letenja ili od nadrealnosti cijeloga dana. Vode
Hudsona bile su uzburkane, nebo turobno sivo. Agentica Keller sjedila je
pokraj njega bezizražajnog lica.
Nije bila pričljiva. I nije bila osoba koja je istovremeno radila više
stvari. Nije zurila u telefon, nije čitala novine. Njezin posao bio je otpratiti
ga do zatvora Fishkill na sjeveru države i upravo je to činila. Matt nikada
nije shvatio zašto je Danny, koji je bio osuđen radi ubojstva svoje djevojke
u Nebraski, kaznu služio u New Yorku. Bio je to već treći zatvor u sedam
godina.
Kada je helikopter naletio na područje turbulencije, Matt je pomislio
na Tommyja. Na obiteljskim putovanjima, dok su se svi grčevito držali za
rukohvate sjedala zrakoplova pri najmanjoj turbulenciji, njegov mali brat
oduševljeno se smijao. Ni traga strahu. Uživao bi u ovom letu.
Matt je progutao jecaj, zamišljajući Tommyja u avionu za Meksiko,
potpuno nesvjesnog da mu je to posljednji let u životu.
Helikopter je sletio na mali aerodrom u ruralnom području. Matt je
raskopčao sigurnosne pojaseve i skinuo slušalice te izašao, slijedeći
agenticu Keller. Propeleri su se okretali i on se refleksno sagnuo, kao što je
milijun puta vidio da to rade u filmovima. Keller je hodala uspravno.
Razgovarala je s muškarcem u strogom odijelu koji je stajao i čekao ih
pokraj crnog terenca parkiranog na rubu piste. Taj nije bio onaj raniji
kolega, ali izgledali su slično. Tamno odijelo, sunčane naočale,
bezizražajno lice. Neo iz Matrixa. Keller i Matt sjeli su na stražnja sjedala i
vozilo je krenulo seoskim cestama sve dok nisu ugledali zidanu tvrđavu.
Mattovi dlanovi bili su znojni, u glavi mu je lupalo. Stvarnost je počela
dolaziti do svijesti.
Doista su mrtvi.

12
 Knjige.Club Books

A uskoro će starijem bratu morati oduzeti gotovo sve što je još imao
na svijetu.

13
 Knjige.Club Books

POGLAVLJE 3
EVAN PINE

PRIJE

E vane, jako mi je drago da si stigao.« Dr. Silverstein rukom mu je

pokazala da sjedne nasuprot njoj na kožnati kauč. Evanove oči lutale
su uredom. Uokvirene diplome, uredan stol, starinski sat koji nije
pristajao u bezdušni, ozbiljni kompleks ureda.
»Žao mi je što vas nisam nazvao prošli tjedan«, rekao je Evan.
»Možete mi naplatiti jer sam propustio naš —«
»Ne budali. Vidjela sam vijesti o tvojem sinu na televiziji. Jako mi je
žao, Evane.«
Neprekidno je ponavljala njegovo ime. Tajna zanata, pretpostavljao je.
Zamišljao je kako znatno mlađa dr. Silverstein vrijedno vodi bilješke
tijekom predavanja iz psihologije. Često ponavljaj pacijentovo ime kako bi
pokazala da slušaš.
Ne bi smio biti tako strog prema njoj. Bila je dobra terapeutkinja. I
sigurno je teško raditi s osobom koja na savjetovanje dolazi samo radi
ultimatuma svojeg bračnog partnera.
»Onda, što će biti dalje?« pitala je. »U pravnom smislu, mislim. S
Dannyjem.«
Evan nije želio o tome razgovarati, ali ovdje to neće moći izbjeći.
»Odvjetnici kažu da smo stigli do kraja puta. Vrhovni sud odbio je
razmotriti slučaj i to je to.« Slegnuo je ramenima.
Silverstein ga je sućutno pogledala. »A kako je Danny? Jesi li uspio
razgovarati s njim?«
Evan je pomislio na poziv kojim mu je javio novosti. Zamišljao je lice
svojega sina, pritisnuto uz prljavi telefon u Fishkillu, znajući - da će tamo

14
 Knjige.Club Books

ili u nekoj drugoj rupi na koju je i Bog zaboravio provesti ostatak života.
»Primio je to bolje nego što sam očekivao. Većinu razgovora proveli
smo pričajući o Linkin Parku.«
Na licu dr. Silverstein vidjela se znatiželja. Evan je shvatio da nema
pojma o čemu on govori.
»To je bend. Onoga dana kada sam nazvao Dannyja u vezi sa žalbom,
na radiju su rekli da bi pjevaču danas bio rođendan. Umro je prije
nekoliko godina. Danny i ja, mi smo običavali...« Nije dovršio rečenicu. Um
mu je odlutao na njih dvojicu kako se voze kući s treninga američkog
nogometa. Danny, smrdljiv i znojan, pojačao bi radio i obojica su urlali
riječi pjesme »Numb«.
»Je li to nešto oko čega ste se vas dvojica povezivali?« pitala je
Silverstein. »Glazba...«
Evan se nehotice nasmiješio. »U srednjoj školi Danny je bio opsjednut
tim bendom. Nikad mi nije bilo jasno zašto. Pjesme su im tako pune
gnjeva. Pjesme o strahovima tinejdžera, uništenim odnosima oca i sina —
upravo suprotno Dannyju i meni.« Takva situacija bila je sličnija odnosu
Evana i Matta.
»Kako se ostatak obitelji nosi s novosti? Olivia?« Prije nego što je
Evan prošle godine odlučio samostalno krenuti na terapiju, obitelj
Pineovih dolazila je u ovaj ured svake druge subote na obiteljsku terapiju,
pa je tako Silverstein dobro poznavala svakoga od njih i njihovu vrstu
disfunkcije.
»Liv?« rekao je Evan. »Mislim da se pomirila s činjenicom da Danny
neće izaći iz zatvora.«
»A kako se ti radi toga osjećaš?«
Prije ga je to ljutilo. Dovodilo do bijesa. Ali, sada je bio ljubomoran —
ljubomoran jer se njegova žena nije neprekidno osjećala kao da je bačena
u jezero Michigan s betonskim blokovima vezanima za udove. Evan je
jednom prilikom čitao o suhom utapanju, osoba polako umire, satima ili
čak danima nakon što je izašla iz vode. Upravo se tako osjećao proteklih
sedam godina, kao da mu netko polako krade kisik iz oštećene
unutrašnjosti. »Ja nju razumijem. Svatko je morao pronaći svoj način
nošenja s time.«
Činilo se da dr. Silverstein prozire njegovu prisilnu razumnost. Zasad
je dovoljno kopala.

15
 Knjige.Club Books

»A kako su vaša ostala djeca?«

»Maggie se drži.« Nasmiješio se pri pomisli na svoju kćer.
»Zaokupljena je završetkom četvrtog razreda srednje škole, i to pomaže.
Ali, ona je oduvijek bila hrabra — vjeruje da će joj stariji brat izaći iz
zatvora, bez obzira što o tome kaže Vrhovni sud.«
Dr. Silverstein se tužno nasmiješila.
Evan je nastavio. »Tommy, pa, on je jednostavno premalen da bi
shvatio. I Liv ga od svega toga štiti.« Nedugo nakon Dannyjevog uhićenja,
Liv je shvatila da je trudna — da će imati dijete kao »majka poodmakle
dobi«, kako je to diplomatski rekao liječnik. Iako neplanirana i u najgorem
mogućem trenutku, ta trudnoća i taj mali dječak nekako su ih spasili,
osobito Liv.
Silverstein je duže vrijeme pričekala. Još jedan psihološki trik. Neka
pacijent ispuni tišinu.
Kada Evan nije zagrizao mamac, Silverstein je konačno pitala: »A
Matthew?«
Evan je pogledao u pod. »Još uvijek nismo razgovarali.«
»Sada je prošlo... koliko, četiri mjeseca?« Govorila je tonom koji je
iznosio činjenicu, a ne osuđivao.
Evan je kimnuo, prekrižio ruke. Nije želio o tome više raspravljati i
bio je iznenađen kada dr. Silverstein nije inzistirala.
Zamišljeno je gledala Evana. »Ponekad«, rekla je, »nakon
traumatičnog događaja — a mislim da je ovakva odluka suda sama za sebe
bila traumatična — može biti korisno da se obitelj resetira. Da se
odmakne od uobičajenog okruženja. Možda čak i zabavi.«
»Mislite, da odemo na odmor?« pitao je Evan, nastojeći sakriti pitanje
jesi li ti normalna u svojem glasu.
»Možda. Ili da samo provedete neko vrijeme zajedno. Kao obitelj.«
»Vrlo rado, ali stvarno si to sada ne možemo priuštiti — mislim na
financije.« Otpuhnuo je, odlučivši da će ovu terapiju iskoristiti do kraja.
»Dobio sam otkaz.«
»Što?« sa zabrinutošću u glasu pitala je dr. Silverstein. »Misliš, na
poslu?«
»Da. Dvadeset i pet godina i puf.« Rukama je pokazao eksploziju.
»Što se dogodilo?«
Oči dr. Silverstein brzo su skrenule prema antiknom satu, kao da se

16
 Knjige.Club Books

zabrinula da će joj sada trebati više vremena.

»Ono neizbježno.«
»Što time želiš reći, Evane?« Nagnula se naprijed u stolcu, prepletenih
prstiju, gledajući ga netremice u oči.
»Mislim, ne krivim ih. To je velika računovodstvena firma, a moji
naplativi sati bili su očajni, osobito otkako sam prešao u čikaški ured.
Glavnog klijenta izgubio sam prije šest mjeseci. I, budimo iskreni, onaj
film.«
»Misliš, dokumentarac?«
Evan se trudio ne izgubiti strpljenje, ali o kojem bi se drugom filmu
uopće i moglo raditi? Razlog zbog kojeg je itko išta znao ili mario za
Dannyja Pinea. Razlog zbog kojeg je odluka Vrhovnog suda da razmotri
Dannyjevu presudu doživotnog zatvora postala nacionalna vijest. Razlog
zbog kojeg je Evan samoga sebe zavaravao da će se njegov sin vratiti kući
poslije sedam dugih godina. Fenomen popularne kulture, »Nasilna, narav«.
»Da«, rekao je Evan, »gledali ste ga, zar ne?«
»Da, gledala sam ga.«
»E, pa, onda znate.«
»Nisam sigurna što mislite.«
»Mene su prikazali kao luđaka.«
»Ne.«
Evan ju je razočarano pogledao.
»Mislim da su vas prikazali kao očajnog oca zato jer mu je sin
nepravedno utamničen radi umorstva.«
»I kao luđaka.«
Nije odgovorila. Ali, slagala se. Vidio je to u njezinim očima.
Srecom, nije postavljala pitanja koja su ga prosloga tjedna proganjala.
Kako ćeš se snaći oko novca? Kako ćeš platiti hipoteku? Maggienu
školarinu?
»Jeste li dobro?«
Evan se zavalio u naslonjač, glasno izdahnuvši. »Zanimljivo, kada sam
primio poziv da je sud odbio Dannyjevu žalbu, slušao sam pjesmu Linkin
Parka — onu koja je izdana nedugo prije nego li je pjevač umro. Tijekom
godina pjesme su postale manje bijesne, više melankolične.« Evan je
progutao težinu koja mu je stajala u grlu. Osjećao je kako ga dr. Silverstein

17
 Knjige.Club Books

procjenjuje. »Pjesma je govorila nešto o tome kako nikoga nije briga ako
jedna zvijezda izgori na nebu na kojem postoje milijuni zvijezda.«
Silverstein je stisnula oči. »Pjevač tog benda«, rekla je, »kako je
umro?«
»Samoubojstvo«, odgovorio je Evan. Riječ je visjela u zraku.
»Evane«, konačno je ozbiljnim glasom rekla Silverstein, »zar vi —«
»Naravno da ne.«
Dr. Silverstein se nagnula bliže. »Lijekovi koje uzimate«, rekla je tišim
glasom, »kod nekih ljudi mogu izazvati negativne misli.«
»Ne zaboravite zamor, seksualne probleme i nesanicu — što sve samo
doprinosi kod osobe koja je već ionako depresivna.«
Dr. Silverstein se namrgodila. »Poštujem humor, ali vrlo sam ozbiljna.
Lijekovi mogu uzrokovati suicidalne misli. Lijekovi - mogu prevariti
pacijenta i navesti ga da misli da postoji samo jedno rješenje.«
Ili možda mogu pomoći pacijentu da konačno uvidi istinu.
»Nemate radi čega brinuti, dr. Silverstein«, rekao je Evan. »Dobro
sam.«
Evan je po njezinom izrazu lica vidio da mu ne vjeruje.
Kao što je i rekao, ona je bila dobra terapeutkinja.

18
 Knjige.Club Books

Odlomak iz
Nasilne naravi

Sezona 1/Epizoda 1
»Tijelo pokraj potoka«

PREKO CRNOG EKRANA - SNIMKA POZIVA 1-1-2

DJELATNIK
Djelatnik 1-1-2, o kakvom hitnom sluĉaju se radi?

POZIVATELJ
(teško dišući)
Nalazim se kod potoka Stone, šećem psa. Našao sam
tijelo - ja, ja, ja mislim da je to djevojka.

U pozadini zalaje pas. Ţivotinja zvuĉi prestrašeno.

POZIVATELJ
Odmah pošaljite nekoga ovamo.

DJELATNIK
Gospodine, smirite se. Kaţete da ste pronašli tijelo
djevojke? Diše li?

POZIVATELJ
Ne, njezina glava, ima strašno puno krvi...
Boţe dragi...

UMETAK - SNIMKA LOKALNIH VIJESTI

VODITELJ
Veĉeras je došlo do velikog preokreta u
sluĉaju ubojstva Charlotte Rose.
Tinejdţerka iz Adaira, koja je posljednji
put viĊena na kućnoj zabavi, pronaĊena je
pretuĉena nasmrt pokraj potoka Stone. Naši
izvori javljaju da je veĉeras uhićen
njezin deĉko, Daniel Pine...

19
 Knjige.Club Books

INT. STUDIO
SUPERPONIRAN
»Louise Lester, Institut za nepravedne osude«

LESTER
Isprva sam bila skeptiĉna, jer Institut
dobiva tisuće zahtjeva za pomoć od
zatvorenika koji tvrde da su neduţni. A
ovaj je stigao od dvanaestogodišnje sestre
zatvorenika. Ali, tada smo pregledali
bilješke o suĊenju.

Lester s gaĊenjem odmahuje glavom.

Teorija tuţiteljstva bila je da su Danny i

Charlotte bili na kućnoj zabavi i da mu je
Charlotte rekla da je u drugom stanju te
da su se posvaĊali. Danny se zatim jako
napio i u nekom trenutku poslije zabave
nastavili su se svaĊati. On ju je gurnuo i
ona je pala te pretrpjela fatalnu ozljedu
glave. Dannyja je zatim uhvatila panika pa
je njezino tijelo taĉkama prevezao do
potoka i razbio joj lubanju ogromnim
kamenom. Dakle, krvi bi moralo biti
posvuda. Ali, na njegovoj odjeći nema
krvi, nema DNA, nema nikakvog fiziĉkog
traga. Nijednog jedinog. Zvuĉi li vam to
kao nešto što bi mogao uĉiniti bezumno
pijani tinejdţer? A zatim smo saznali da
je tuţitelj od obrane prikrio oslobaĊajuće
dokaze...

20
 Knjige.Club Books

POGLAVLJE 4
MATT PINE

B etonska soba u zatvoru smrdjela je po izbjeljivaču. Matt je proučavao

agenticu Keller, koja je tiho sjedila nasuprot njemu. Bila je to žena od
malo riječi. Ali, zračila je utješnim samopouzdanjem. Čak i u najstrože
čuvanom zatvoru među ubojicama, silovateljima i najgorim članovima
društva — uz prigušeno zavijanje tih prokletih duša koje se čulo s druge
strane vrata — bila je mirna i sabrana.
»Nisu baš brzi«, rekao je Matt kako bi prekinuo tišinu. Sjedili su u sobi
već dobrih pola sata.
Keller je kimnula.
»Nisam ga vidio otkako smo bili klinci«, Matt je nastavio nervozno
govoriti. Nikada nije posjetio Dannyja u zatvoru. Tata je uvijek govorio da
Danny tako želi. Njegov je brat odbijao dopustiti braći i sestri da ga vide
zatvorenog poput životinje.
Stoga je Danny za Matta ostao zamrznut u vremenu. Arhetip
nogometne zvijezde iz maloga grada. Danny nije bio Tom Brady1, ali u
Adairu, u Nebraski — u kojem je sportska drama Friday-night lights bila
najvažnija stvar na svijetu (bila je popularnija samo u teksaškim zabitima)
— njegov je brat bio velika zvijezda.
»Koliko vam je bilo godina kada je on otišao u zatvor?« pitala je Keller
kao da se bori s prezirom što ga je osjećala prema čavrljanju.
»Četrnaest.«
Još jedno kimanje. »Jeste li bili bliski? Mislim, prije...«
»Da«, lagao je Matt. Kada su bili mali, satima su se zajedno igrali,
gradeći utvrde, penjući se na stabla, zabavljajući se lego-kockama, ali

1 Tom Brady — zvijezda američkog nogometa, igra na poziciji braniča.

21
 Knjige.Club Books

nakon što je Danny krenuo u srednju školu i postao lokalna zvijezda, Matt
više nije pripadao njegovom svemiru. Osim toga, odnos njihovog oca i
Dannyja nije ostavljao mjesta ni za koga drugoga. Njihov otac jednostavno
nije vidio Matta.
Zatim je ubijena prekrasna Charlotte. Posljednji je put viđena na
srednjoškolskoj kućnoj zabavi, zatim je pretučena na nekom nepoznatom
mjestu, a tijelo joj je bačeno u potok nedaleko njihove kuće. Policija je
pronašla krv u tačkama skrivenima u zaraslom grmlju duž puteljka koji je
prolazio imanjem Pineovih. Nikome nikada nije bilo jasno zašto je
Charlotteino tijelo premještano. Ili, zašto joj je lubanja zgnječena
ogromnim kamenom poslije smrti. No, svi su bili sigurni da je ubojica
njezin dečko, Danny Pine.
Od toga trenutka nadalje ništa više nije bilo isto. Bila je to Nulta
godina za obitelj Pine. Postojalo je vrijeme prije Charlotte i ono poslije.
Sada je Matt imao novu Nultu godinu.
»Znači, niste ga vidjeli od...« Keller nije završila rečenicu.
»Roditelji su nas držali podalje od suđenja. Razgovarali smo
telefonom, ali, da.«
Posljednji je put Matt vidio Dannyja slobodnog one noći kada je
Charlotte ubijena. Po svemu drugome, ta je noć bila veličanstvena za
Matta. Jessica Wheeler predložila mu je da se iskrade na sastanak s njom.
Bilo je to prije nego što je imao mobitel i krišom mu je poslala poruku na
satu kemije u devetom razredu. Bila je to kulminacija višetjednog flerta.
Jessica je presavila poruku u oblik kvadrata i vezala je crvenom vrpcom,
poput minijaturnog paketa. Matt se sjećao kako je povukao vezicu i kako
mu je srce treperilo dok je čitao poruku.

NAĐEMO SE NOĆAS U 3 UJUTRO NA BREŽULJKU?

DA ILI NE
ZAOKRUŽI JEDNO OD PONUĐENOG

Brežuljak je bilo popularno mjesto za ljubakanje na vrhu skrivenog

brda nedaleko potoka. Mjesto za gledanje zvijezda i donošenje loših
odluka. Naravno, on je zaokružio da. I bio je šokiran kada se ona doista i
pojavila: u ruci je držala baterijsku lampu, odjevena u pidžamu i papuče.
Ležeći na leđima u hladnoj travi, zurili su u zvijezde kojima je bilo posuto
nebo tamno poput tinte. Vjetrom nošeni oblaci povremeno su prekrivali

22
 Knjige.Club Books

mjesec.

»Ovo me podsjeća na scenu promatranja zvijezda iz filma 'Šetnja za

pamćenje’«, rekao je Matt. »Jesi li ga gledala?«
Odmahnula je glavom.
»Film je star i nije baš dobar. Kao ni većina adaptacija djela
Nicholasa
Sparksa. Ali ta je scena bila pristojna.«
»Jesi li oduvijek tako zaljubljen u filmove? Mislim, ono, uvijek
stvari uspoređuješ s filmovima.«
Matt se nasmiješio. »Oprosti. To izluđuje moju obitelj.«
»Meni je to baš slatko.«
»Jednog dana bih želio snimati filmove. NYU ima fantastični
filmski fakultet. Moj djed, prije nego što se razbolio, uvijek je
govorio da su filmovi poezija našeg vremena.«
Okrenula se i direktno ga pogledala.
»Nicholas Sparks... Jesi li gledao ‘Bilježnicu’?«
»Naravno. Kritičan su je sasjekli, ali to je kultni klasik. Scena
ljubljenja na kiši smatra se —«
Jessica mu je na usne stavila prst. Zatim ga je maknula i njezine
su usnice nježno dotakle njegove. Posramila je Ryana Goslinga i
Rachel McAdams.

Matt je nagonski dotaknuo svoje usnice, prisjećajući se kako mu je

tijelo potresla struja. Odjednom su se otvorila vrata.
»Matty?«
Matt je ustao, šokiran pogledom na zatvorenika koji je stajao pred
njim. Nekadašnja tinejdžerska nogometna zvijezda sada je bila odrastao
čovjek. I dalje je bio zgodan, plave kose, četvrtaste vilice. Ali, Matt je u
nekada jasnim plavim očima svojega brata vidio strogost. Sudeći prema
Dannyjevom čeličnom pogledu, očito mu nije bilo drago vidjeti Matta.
»Što radiš ovdje?« pitao je Danny. »Rekao sam tati da ne želim —«
Danny je zastao, gledajući Keller. »Tko ste vi?«
Matt je rekao: »Sjedni.«
Kada Danny nije sjeo, čuvar mu je izvukao stolac. »Sjedni, Dan«, rekao
je. Glas čuvara bio je oštar, ali osjećala se potka brige, kao da sluti što
slijedi.

23
 Knjige.Club Books

Danny je sjeo, ne mičući pogleda s Mattovih očiju.

Keller je rekla: »Dajmo im trenutak privatnosti.«
Činilo se da je čuvaru bilo drago što mu se pružila prilika da pobjegne
iz sobe. Da, sigurno je znao što se sprema.
»Što se, dovraga, zbiva, Matty?«
Matt je progutao slinu, boreći se sa suzama koje su mu se nakupljale u
očima i s knedlom koja mu je stajala u grlu. »Dogodila se nesreća.«
»Nesreća?« pitao je Danny. »Kakva nesreća? O čemu —«
»Tata i mama. Maggie i Tommy. Bili su u Meksiku za vrijeme
proljetnih praznika. Nema ih više, Danny.«
»Nema?« U Dannyjevom se glasu čuo strah i nevjerica.
»Čini se da se radilo o curenju plina. U unajmljenoj kući«, nastavio je
Matt.
Danny je stavio dlanove na stol i naslonio se, kao da se pokušava
udaljiti od Mattovih riječi. Mišić u bratovoj vilici je pulsirao. Počeo je
govoriti, ali činilo se kao da mu netko riječi silom izvlači iz grla.
Idućih deset minuta Matt je gledao starijeg brata kako se raspada u
milijun komada, baš kao i Matt toga jutra.
Nakon nekog vremena začulo se kucanje na vratima. Čuvar je provirio
u prostoriju.
»Moramo te vratiti«, rekao je čuvar. »Pozdravi se.« Čuvar se upravo
spremao ponovno zatvoriti vrata kada je značajno pogledao Dannyja. »I
dovedi se u red.«
Danny je obrisao suze košuljom. Matt je shvatio da je čuvar rekao
Dannyju da se sabere. Na ovakvom mjestu nije bilo pametno pokazivati
slabost.
»Nazvat ću te čim budem znao više«, rekao je Matt.
Danny nije odgovorio.
Matt je ostao sjediti, ne znajući što da učini. Što bi još mogao reći?
Njihovi roditelji, brat i sestra bili su mrtvi. A njih dvojica jedva su se
poznavali.
Čuvar se vratio i otpratio Dannyja do vrata.
Prije nego što je izašao iz sobe, Danny se okrenuo prema Mattu i
rekao: »Nemoj više dolaziti ovamo, Matty.« Danny je progutao slinu. »Oni
su potrošili previše života na mene. Nemoj i - ti učiniti isto.«

24
 Knjige.Club Books

A zatim je nestao.
Keller je stajala pokraj vrata i svjedočila je njihovom oproštaju. »Jeste
li dobro?« pitala je.
Matt nije odgovorio. Bio je bijesan što ga je natjerala da ovo učini.
Došao je drugi čuvar da ih isprati iz zatvora. Poveo ih je niz jednu žutu
liniju iscrtanu na cementnom podu. Matt je osjećao poglede zatvorenika
na katu iznad njih. Čekajući prolaz kroz sigurnosna vrata, Matt je
pogledom obuhvatio sivu ustanovu. Vidio je kako daleko na drugom kraju
hodnika čuvar prati Dannyja u njegovu ćeliju.
Njegov je brat i dalje hodao samouvjerenim korakom nogometne
zvijezde iz maloga grada. Možda je to bila samo predstava za druge
zatvorenike. Ali, i nakon toliko godina, njegov je korak i dalje bio
samosvjestan.
Matt se u mislima vratio na onu noć s Jessicom Wheeler. Prisjetio se
vlastitog živahnog koraka nakon što ju je otpratio kući. Bilo je već skoro
četiri sata ujutro, a njegov je osmijeh bio tako širok da je vjerojatno bio
jasno vidljiv na mračnoj stazi. Onoj istoj stazi nedaleko kuće na kojoj je
vidio tamnu siluetu svojega brata — u sportskoj jakni i takvog istog,
razmetljivog hoda — kako gura tačke prema potoku.

25
 Knjige.Club Books

POGLAVLJE 5

M
att se vozio glave naslonjene na stražnji prozor Suburbana. Kišne
kapi lupale su o staklo.
Keller je sjedila na prednjem suvozačkom sjedalu, mobitela
pritisnutog uz uho. Iz nepoznatog se razloga u grad nisu vraćali
helikopterom. Nije bio siguran koliko dugo se već voze. Sat vremena? Dva?
Terenac je skrenuo s autoputa 87 i zaustavio se na Shellovoj
benzinskoj postaji. Agent koji ih je vozio, sa sunčanim naočalama na nosu
iako je rominjala kiša, izašao je iz automobila i počeo puniti spremnik
gorivom.
Keller se okrenula. »Idem kupiti kavu«, rekla je, otvarajući vrata.
»Želite li vi nešto?«
»Gazirana narančada s puno kofeina bi mi baš legla«, odgovorio je
Matt. »Moram se razbuditi.«
Keller ga je prijekorno pogledala i krenula prema malom dućanu na
benzinskoj postaji.
Matt se vratio razmišljanju o Dannyju. Zamišljao je brata u ćeliji, kako
guta suze. Kakvo je to strašno mjesto, na kojem se bilo kakav znak emocija
smatra slabošću, osobinom lakog plijena. Pomislio je na bratove zatvorske
mišiće i hladne oči.
Keller se vratila s kavom i malom plastičnom vrećicom iz dućana.
Umjesto da ponovno sjedne na prednje sjedalo, ušla je u stražnji dio
vozila, pokraj Matta. Iz vrećice je izvadila bocu vode i jabuku te mu ih dala.
»Nisu imali narančadu s kofeinom«, rekla je, očito lažući. »U svakom
slučaju, na Akademiji su nas učili da će vas voda bolje razbuditi od
kofeina.«
»Ma nemojte reći!« odgovorio je Matt, gledajući papirnatu šalicu s

26
 Knjige.Club Books

kavom koju je Keller držala u ruci.

Mudro mu se nasmiješila i otpila gutljaj. Vozač je upalio motor, ali
Keller je ostala na stražnjem sjedalu. Matt je shvatio da želi o nečemu
razgovarati.
»Čujte«, rekla je dok se terenac ponovno uključivao na autocestu,
»znam da trenutak nije savršen, ali trebamo vašu pomoć.«
Matt se ispravio. Otpio je veliki gutljaj vode. »Naravno.«
»Meksičke vlasti ne surađuju po pitanju« — Keller je udahnula — »po
pitanju davanja dopuštenja da se vaša obitelj vrati kući. Kažu da najbliži
član obitelji mora potpisati neke dokumente prije nego predaju tijela.«
»Dobro. Potpisat ću sve što pošalju.«
»Baš u tome i jest problem. Ne žele samo poslati dokumente. Netko
mora osobno otići tamo.«
»Molim?«
»Radimo preko diplomatskih kanala, ali lokalci nam rade probleme.
Nisu osobito otvoreni oko davanja informacija i kažu da član obitelji mora
osobno doći k njima.«
»Zašto to čine?« pitao je Matt.
»Možda su zabrinuti radi turizma. To što se dogodilo nije baš najbolja
reklama. Ili se radi o nekom birokratu koji dokazuje svoju moć. Ili« —
pogledala je Matta u oči — »možda nešto skrivaju.«
Mat je razmišljao o tome. »Ako mislite da je to nužno«, rekao je, »onda
da, naravno. Kada želite da otputujem?«
»Rezervirali smo vam let sutra ujutro.«
Matt je izdahnuo. Može li ovaj jebeni tjedan biti imalo bolji?
Neobvezno je kimnuo i nastavio zuriti kroz prozor. Nije baš bio spreman
za putovanje. Na bankovnom je računu imao manje od sto dolara. I
tvrdoglavo je odbijao novac od roditelja nakon svađe s ocem.
Dugo su sjedili u tišini dok je terenac prolazio Alejom Henryja
Hudsona te ulazio na Manhattan.
Kiša je oslabila i odjednom su se oblaci razdvojili, a sunce zasjalo kroz
tminu. Zlatni bljesak na zgradama podsjetio je Matta na jednu od
obiteljskih tradicija. Svakoga srpnja računovodstvena tvrtka njegovog oca
imala je godišnji sastanak u New Yorku i svi su dolazili. To se zbivanje
preklapalo s »Manhattan-hengeom«, jednim od dva dana u godini kada bi
se sunce na zalazu savršeno poklopilo s njujorškom mrežom ulica. Kada je

27
 Knjige.Club Books

vatrena kugla sunca bila uokvirena neboderima dok se spuštala ispod

horizonta. Matt se prisjetio jednog Manhattanhengea prije Nulte godine —
cijela obitelj sjedila je u kafiću na Četrnaestoj ulici, mama i tata drže se za
ruke, pomalo pripiti od vina i boravka u gradu. Danny gleda djevojke koje
se šepure u kratkim haljinama s naočalama nalik na filmske starlete.
Maggien nos zabijen je u vodič, iznosi činjenice o ovom rijetkom solarnom
zbivanju.
Zatim se prisjetio istog kafića prošle godine: svatko sjedi na svojem
uobičajenom mjestu, tata pokraj Maggie, a ona preko puta mame. Pored
mame sjedi Tommy, koji je zauzeo Dannyjevo mjesto. I Matt na vanjskom
rubu, pokušava se ugurati za maleni stolić. Svi glume, praveći se da ritual i
dalje ima smisla. Novi, ali ne i bolji Pineovi. A danas ga cijela unutrašnjost
boli jer su obje verzije njegove obitelji mrtve. Nakon sve gorčine, bijesa,
čežnje za izvornim Pineovima, dao bi sve da može vratiti bizarnu obitelj iz
vremena poslije Nulte godine. Sve bi dao da ocu može reći da mu je žao
radi onoga što je rekao. Da može kazati mami što mu znači, Maggie da je
unijela svjetlost u njegov život, Tommyju da ih je sve spasio. Ali, taj život
sa svim tadašnjim problemima bio je završen. Uništenje, krhkost onoga
što su imali, gotovo su bili više nego što je mogao podnijeti.
»Gdje želite da vas ostavimo?« pitala je Keller. »U studentskom
domu?«
»Mislite li da su već otišli?«
»Tko? Novinari?«
»Da.«
Keller se namrštila. »Sumnjam. Imate li prijatelje koje bismo mogli —«
»Odvezite me do Istočne sedme, molim vas.«
Vozač je pogledao Keller u retrovizoru, a ona mu je kimnula. Terenac
je zaobilazio druge automobile sve dok promet nije potpuno stao. Vozač je
upalio rotirku na upravljačkoj ploči i vozila ispred njih su se razmaknula,
stvorivši uzak prolaz.
Matt je ponovno gledao kroz prozor dok je gomila ljudi poslije
završenog radnog dana pješice odlazila u barove na happy hour, u
prigradske vlakove i tijesne stanove.
Terenac se konačno zaustavio pokraj nogostupa na Sedmoj.
»Ovdje?« pitala je Keller, bacivši pogled na otrcanu brijačnicu i
susjednu kemijsku čistionicu.

28
 Knjige.Club Books

»Moj prijatelj živi na katu.« Matt je pogledao prema četverokatnici

kojoj je očajnički trebalo ličenje.
Keller je kimnula. »Upravo sam primila poruku da smo dobili vaš
telefon«, rekla je. »Mogu vam ga donijeti prije sutrašnjeg leta, ako vam to
odgovara?«
»Okej.«
»S vama će u Meksiko letjeti i jedan agent.«
»Ne treba mi dadilja«, odgovorio je Matt.
»Samo zato da budemo sigurni da ste —«
»Radije bih išao sam.«
Keller se namrštila. »Dobro. Ali, dajte da vas barem u zračnoj luci
pokupi službenik konzulata. On će vas odvesti u Tulum.«
Kako se Matt nije bunio, Keller je izvukla list papira iz svoje torbe i
pružila mu ga. »Ovdje se nalaze informacije o vašem letu.«
Matt je i dalje šutio.
»Ima li vaš prijatelj neki broj na koji bismo mogli doći do vas?«
»Ne znam ga. U telefonu mi je.« Apple je uništio umjetnost pamćenja
desetoznamenkastog broja.
»Okej. Ovo je moj broj.« Pružila mu je posjetnicu.
Matt je bacio pogled na karticu, SARAH KELLER, ODJEL ZA
FINANCIJSKE ZLOČINE. Na trenutak se zapitao kako je agenticu Odjela za
financijske zločine dopalo da mu bude dadilja. Pretpostavio je da je FBI
upleten ili radi Dannyja i dokumentarca, ili radi smrti Amerikanaca u
inozemstvu. Svejedno.
Otvorio je stražnja vrata i izašao iz automobila na pločnik. Oblaci su
se vratili, a sunce je nestalo iza njih.
»I, Matt«, rekla je Keller prije nego što je zalupio vratima. »Doista mi
je žao zbog vašega gubitka.«
Matt je pogledao federalnu agenticu i povjerovao joj.

29
 Knjige.Club Books

POGLAVLJE 6

M att je ponovno pozvonio na interfon trošne zgrade. I dalje nije bilo

odgovora. Pogledao je uz i niz ulicu, obrubljenu ulubljenim autima i
stubama koje su vodile u kuće te prozorskim klima-uređajima koji su
stršali iznad pločnika. Bacio je pogled kroz zatamnjena stakla u
unutrašnjost brijačnice. Samo obrisi četiri stolca okrenuta prema
ogledalima. Matt je još jednom pozvonio na interfon, a kada ponovno nije
bilo odgovora, uputio se niz pokrajnju uličicu prema stražnjoj strani
zgrade. Rasklimane protupožarne stepenice očajnički su se držale zdanja.
Bile su zahrđale i doimale se kao tempirana bomba. Matt je skočio, zgrabio
najnižu stubu i povukao. Stepenice su kliznule prema dolje uz glasan
zveket.
Matt se uspeo do četvrtog kata. Domogavši se uske, metalne klupice
na vrhu, virnuo je kroz prozor i ugledao Ganesha. Bio je u nesvijesti, s
dovoljno trave na stoliću da opskrbi trgovinu drogom. Prozor je bio malo
otvoren i čula se buka televizora. Matt je kucnuo o prozor.
Kada Ganesh nije reagirao, Matt je gurnuo prste pod okvir prozora i
podignuo ga. Prozor je bio deformiran od truleži i starosti i zapeo je na
pola puta. Provukao se kroz otvor.
»Ganesh«, zazvao je Mat, ali njegov prijatelj nije se ni pomaknuo. Bio
je u nesvijesti, širom otvorenih usta, na licu su mu još bile naočale
plastičnih okvira, u krilu vrećica čipsa.
»Ganesh«, rekao je ponovno, ovaj put glasnije, da nadglasa buku Fox
Newsa koji je urlao s televizora instaliranog na zidu.
Ganesh se prestrašeno trznuo. Ogledao se oko sebe, a zatim se
opustio kada je shvatio da se radi o Mattu.
»Stari, usrao sam se od straha«, rekao je Ganesh. Govorio je s blagim
indijskim naglaskom, jedva primjetnim i zvučao je više britanski nego

30
 Knjige.Club Books

indijski.
»Oprosti, nisi otvarao vrata pa sam —« Matt je bradom pokazao
prema prozoru. Jednom prije već su se tako popeli kada je Ganesh
zaboravio ključ. Ako ništa drugo, ovoga je puta Matt barem bio trijezan.
»Nema problema.« Ganeshova kovrčava kosa bila je razbarušena.
Otresao je mrvice čipsa s majice i zatim Matta pogledao dugim, tužnim
pogledom. »Čuo sam... Jesi li dobio moje poruke? Ne znam što bih rekao.«
Matt je kimnuo. Ništa što bi Ganesh mogao reći — ništa što bi itko
mogao reći — ne bi nimalo promijenilo stvari.
Ganesh se nagnuo naprijed i podignuo visoki, cilindrični bong sa
stolića. Držeći upaljač u jednoj ruci i bong u drugoj, gestom je ponudio
Mattu prvi udah.
Matt je podignuo ruku u znak odbijanja. Nikada nije volio marihuanu.
I uvijek mu je bilo neobično što je Ganesh, republikanac koji je silno držao
do reda i zakona, drogu koristio kao oslonac. Ali, pretpostavljao je da je
upravo to bila enigma njegovog cimera s prve godine fakulteta. Ganesh je
završavao četverogodišnji studij u samo tri godine i već mu je ponuđena
specijalizacija iz neuroznanosti na medicinskom fakultetu. Što je i bilo
prikladno — Ganeshov mozak moglo bi se proučavati godinama. Bio je
konzervativac koji je odlučio pohađati liberalni NYU. Bio je useljenik koji
je skandirao: »Izgradite zid.« Bio je sofisticiran, ali istovremeno vrlo
podložan teorijama zavjere televizijskih vijesti. Odrastao je u penthouseu
vrijednom deset milijuna dolara u Mumbaiju, ali odabrao je živjeti u rupi
na rubu East Villagea.
Ganesh je ispuhnuo dim i posegnuo za daljinskim upravljačem
televizora. »Onaj idiot — studentski savjetnik — na televiziji je pričao o
tebi. I tvoja cura.«
»Bivša cura«, ispravio ga je Matt.
»Snimio sam ti«, rekao je Ganesh. Prelistao je snimke prikazane na
ekranu i kliknuo snimku lokalnih novosti. Na ekranu se pokazalo
Phillipovo šminkersko lice.
»Jako smo tužni«, izjavio je Phillip.
»Jeste li vi i Matt Pine bliski?« pitala je plavokosa reporterka držeći
mikrofon.
»O, da! Ja nisam samo studentski savjetnik. Mi smo poput obitelji.«
Ganesh je na te riječi iskašljao dim što je zvučalo poput laveža.

31
 Knjige.Club Books

Zatim je bio red na Jane, čija je duga kosa lepršala kao da ju je nedugo
prije toga isfenirala, očiju mokrih i blistavih.
»Gospodin i gospođa Pine bili su divni. Prihvatili su me kao članicu
obitelji. A Matthewova sestra, Margaret, baš je posebna djevojka — bila je
obiteljska stijena i spremala se na MIT najesen. A Tommy« — Janein glas
je puknuo — »on je bio preslatki dječačić.«
Osjećaj je bio stvaran. Jučer je Jane rekla Mattu da ga voli, ali da joj on
ne može dati ono što joj je potrebno. Što god to bilo. Nije ga trebalo
iznenaditi što je Jane prekinula s njim. Ali, iako je obično izuzetno dobro
uočavao stvari, ovo ni u ludilu nije predvidio. Jane je potjecala iz obitelji
koja je već generacijama bila bogata, odrasla je u prelijepom stanu na
Upper West Sideu i sudbina joj je bila da se uda za jednog od onih tipova
sa Sterna2, nekog odjevenog u poslovna odijela što na predavanja dolazi s
aktovkama. Matt je ponekad sumnjao da Jane izlazi s njim — studentom
filma i klincem na stipendiji — samo kako bi razbjesnila svoje roditelje.
Zatim se na ekranu pojavila slika Dannyja iz dokumentarca. Matt je
posegnuo za daljinskim i isključio televizor.
On i Ganesh dugo su sjedili u tišini, Matt izgubljen u svojim mislima,
Ganesh napušen, proždirući još čipsa sa solju i octom. Nisu opterećivali
razgovor besmislicama. Upravo je to bilo ono što je Matt najviše volio kod
Ganesha. Nikada nije zagađivao razgovor. Kada je, tijekom Mattove prve
godine studija, prikazan dokumentarac, Ganesh ga je održao pri zdravoj
pameti u kaosu koji je uslijedio. »Nemoj se nervirati, stari«, rekao bi mu.
»Napravimo iz toga limunadu i iskoristimo film da pokupimo neke cure.«
Ni to nije bio najgori savjet na svijetu.
Sada mu je Ganesh rekao: »U Brooklynu je tulum pa sam mislio ići.
Ideš sa mnom?«
»Mislim da ću ostati ovdje. Smijem li prespavati noćas?«
»Naravno, stari, koliko god trebaš. Bit će to kao nekada«, rekao je
Ganesh, kao da je cijeli život prošao od vremena kada su bili brucoši. I na
mnogo načina doista i jest.
»Ne moram ni ja ići na tulum«, rekao je Ganesh. »Ako želiš društvo,
mogu — «
»Ne, samo ti idi. Dan je bio dug. Samo se želim naspavati.«

2 Stern - jedan od 10 najboljih poslovnih fakulteta u SAD-u, dio Njujorškog

sveučilišta (op. prev.)

32
 Knjige.Club Books

»Naravno, naravno, naravno«, rekao je Ganesh. Nestao je u spavaću

sobu i pojavio se odjeven u hudicu te mirišući na Axe sprej za tijelo.
»Tvoja bivša mi šalje poruke, traži te. I svi ostali. Hoćeš da — «
»Nemoj im još govoriti gdje sam. Želim malo biti sam. Javit ću se
svima ujutro.«
Ganesh je kimnuo. »Jesi li siguran da nećeš sa mnom? Da malo
skreneš misli?«
Matt je odmahnuo glavom. Ovo nije bilo nešto iz čega bi jednostavno
mogao napraviti limunadu. »Ti idi, zabavi se.«
Ganesh je u džep hudice strpao vrećicu s ostatkom marihuane sa
stolića i otišao.
Napokon sam, Matt se skutrio na Ganeshovoj sofi i zaplakao.

33
 Knjige.Club Books

POGLAVLJE 7
SARAH KELLER

A gentica Keller gurnula je ključ u vrata male kuće u rančerskom stilu

dok su moljci kružili oko svjetla na verandi iznad nje. Readington,
New Jersey, nije otmjeno susjedstvo, što joj je odgovaralo. Da jest, ne bi si
ga mogla priuštiti, s obzirom na njezinu plaću u FBI-u. Ali, bilo je sigurno, s
puno radničkih obitelji i mladih parova u svojim prvim kućama.
U predsoblju je zastala čuvši zvuk koji je dolazio iz kuhinje. Tiho je
spustila ključeve u zdjelu na stolu kod vrata i odšuljala se niz hodnik,
pažljivo koračajući, izbjegavajući škriputavi dio drvenog poda.
Izvan kuhinje, buka je bila glasnija. Šuškavi zvuk, nalik na marake.
I smijuljenje.
I dalje tiha, Keller je virnula unutra.
Pred štednjakom je stajao Bob, pripremajući starinske kokice, one
koje treba tresti na štednjaku, koje stvaraju kupolu od folije. Pola metra
dalje, blizanci su ga promatrali u akciji. Michael je bio odjeven u pidžamu s
dinosaurima, a Heather u pamučnu spavaćicu sa slikom princeze Belle.
Bob je zgrabio tanku metalnu dršku, brzo protresavši tavu prekrivenu
folijom, a njih su dvoje mrdali tijelima istom brzinom. Iznenada je stao, a
blizanci kao da su se smrznuli — Michaelove ruke visoko u zraku nalik na
strašilo, Heather trudeći se da se ne nasmije. Bob je zatim tavom opisao
široke osmice dok je ulje cvrčalo, a djeca su kružila kukovima, vrteći
nevidljive obruče.
Keller je osjetila kako ju prožima toplina. Bob je bio ćelav i to ne na
onaj uglađen, elegantan način, kao mladi agenti u Birou. Imao je
staromodni obruč guste, crne kose s rupom na tjemenu, poput krafne.
Trbuh mu je visio u otrcanoj majici s koncerta. Ali, u očima njihove djece
izazivao je divljenje poput filmske zvijezde. I u Kelleričinim očima također.

34
 Knjige.Club Books

Neke djevojke željele su se udati za svoje očeve. Baš je zato toliko

parova bilo nesretno, zaključila je Keller: žene su tražile idealiziranu
verziju prvog muškarca u svojem životu. Ali, Keller nije imala iluzija o
svojem tati. Dok je njezin otac bio asertivni odvjetnik koji je previše
vremena brinuo o tome kako će stvari izgledati, Bob je bio tata koji je
ostao kod kuće sa svojom djecom — pa, gledaj ga. Dok je njezin otac
smatrao da samo slabići pokazuju emocije, Bob je bio potpuno otvoren,
plakao je za vrijeme filmova i na školskim priredbama svoje djece. Dok se
njezin otac upustio u vezu sa svojom tajnicom — najstariji mogući kliše —
Bob je bio odan poput labradora. Iznad svega, bio je nježan.
»Mama!« rekli su blizanci u isti glas kada su je konačno vidjeli kako ih
špijunira na vratima.
Keller je kleknula i prihvatila ih u zagrljaj te iskusila osjećaj što ga je
obožavala.
Bob je premjestio tavu s kokicama na neupaljeni plamenik te joj
prišao i poljubio je.
»Gledat ćemo Snježno kraljevstvo.« Obavijestila ju je Heather.
»Opet«, rekla je Keller, gledajući muža. »Ali, nije li već prošlo vaše
vrijeme za spavanje?«
»Moooolim te, mama, molim te«, rekao je Michael.
»Tata je rekao da smijemo«, dodala je Heather.
»Dajte mami trenutak da se odmori«, rekao je Bob. »Imala je naporan
dan.« Pogledao je Keller. »Mogu li ti napraviti nešto za večeru?«
»Pojela sam sendvič usput«, odvratila je Keller.
»Možda malo vina?« pitao je dok je rezao kupolu od alu-folije i
istresao kokice u plastičnu posudu.
»E, to bih mogla.«
Pogledao je blizance. »Počnite s filmom«, rekao im je. »Mi ćemo
odmah doći.«
Michael je uzeo zdjelu s kokicama i otapkao u dnevnu sobu, dok ga je
sestra slijedila u stopu.
»Mali zalogaji!« Bob je viknuo za njima. »Kokicama se možete
zadaviti.«
Keller je sjela za mali kuhinjski stol dok je Bob vadio vinsku čašu iz
ormarića i stavio je pred nju. Pokazao joj je bocu i lažnim francuskim
naglaskom rekao: »Samo najbolje iz supermarketske kolekcije.« Napunio

35
 Knjige.Club Books

je čašu.
Keller je zavrtjela vino, zatim gurnula nos u čašu prije nego što je
otpila gutljaj i promućkala ga u ustima. »Nije kao iz Biodućana 2019, ali
može proći.«
Sjeo je pokraj nje. »Težak dan, ha?«
Keller je teško izdahnula. »Odvela sam ga na sjever države, u zatvor
Fishkill da kaže bratu.«
»Kako je?«
Keller je otpila gutljaj vina. »Dvadeset i jedna mu je godina. Roditelji,
mali brat i sestra su mu mrtvi, a stariji brat mu je u zatvoru. I, ne
zaboravimo ni medijski cirkus.«
Bob je slušao dok mu je Keller pričala o svojem vrlo teškom danu.
»Nisam mogla prestati misliti o njegovoj obitelji«, rekla je Keller. »Taj
dečkić je bio iste dobi kao i blizanci.«
Bob je stavio svoju ruku na ženinu. »Govoreći o njima, malo je
pretiho. Odmah se vraćam.« Otišao je iz kuhinje kako bi pogledao djecu.
Vratio se noseći Heather u jednoj, a Michaela u drugoj ruci, oboje čvrsto
usnule.
»Šteta, baš sam se htjela pomaziti s njima«, rekla je Keller"
»Gledaj to s vedrije strane. Zar ti se doista ponovno gledalo Snježno
kraljevstvo?«
Bob je odnio blizance u njihove sobe. Kada se vratio u kuhinju, Keller
je rekla: »Žao mi je što u zadnje vrijeme toliko radim.«
»Nemoj se ispričavati.«
Keller je iskapila ostatak vina iz čaše.
»Misliš li da postoji veza s očevom računovodstvenom firmom?« pitao
je Bob dok joj je nadopunjavao čašu.
Kelleričino istraživanje firme Marconi d.o.o. radi pranja novca bilo je
jedini razlog zašto je bila uvučena u taj cirkus s Pineovima.
»Sumnjam. Evan Pine nije bio veliki igrač u firmi. Jedini razlog zbog
kojeg je uopće bio na mojoj listi za razgovor jest što je dobio otkaz«, rekla
je Keller. Otpušteni zaposlenici su uvijek najspremniji izložiti prljavo
rublje.
»Ipak, to je prilična slučajnost«, rekao je Bob. »Firma se spetljala s
kartelom, a obitelj umire u Meksiku.«

36
 Knjige.Club Books

»To je i Fisher rekao, ali čini mi se prilično nategnuto. Samo se

poslužio tom poveznicom kako bi nas upleo u razvikani slučaj, iznudio
usluge od Ministarstva unutrašnjih poslova i stožera.«
»Znači, misliš da je to bila samo nesreća?«
»To nisam rekla.«

37
 Knjige.Club Books

Odlomak
iz Nasilne naravi

Sezona 1/Epizoda 3
»Jebeni idioti«

PREKO CRNOG EKRANA

Zvuk gomile koja mrmlja prekida glas SUCA koji

govori da je porota donijela pravorijek. SLIKA
OSTAJE JASNIJA I VIDIMO:

UNUT. SUDNICE VIDEO SNIMKA

Sudac ĉita pravorijek, a u gledalištu se miješaju

radost i jecaji. Sudac traţi mir u sudnici kada
ustaje neki ĉovjek. On bijesno upire prstom u suca,
zatim u tuţitelja, odvjetnika obrane, a prst mu se
zaustavlja na poroti.

EVAN PINE
Jebeni idioti! Sramite se, sramite se svi!

SUDAC
Mir! Ne dopuštam izljeve bijesa u ovoj sudnici.

EVAN
On je neduţan. Budale. Jebeni idioti!

DVOJICA DJELATNIKA OSIGURANJA suprotstavljaju se

Evanu Pineu, uslijedi borba i konaĉno ga izvlaĉe iz
sudnice.

EVAN
On je neduţan. Moj sin je neduţan!

38
 Knjige.Club Books

POGLAVLJE 8
EVAN PINE

PRIJE

E van je znatiželjno proučavao čovjeka divljeg pogleda. Izgužvane

košulje i neposlušne kose, čovjek je nalikovao na beskućnika, uličnog
propovjednika koji drži misu pred podzemnom željeznicom. Ili je sličan
pijanom, bijesnom učenjaku kakvi nastupaju u kabelskim vijestima.
»Zahvaljujući DNK«, bulaznio je čovjek, »saznali smo ono što se čini
da ljudi još uvijek nisu shvatili: u zatvore bacamo šokantan broj nedužnih.
I, znate što? Otprilike četvrtina ih je priznala. Dakle, kad ljudi kažu da
nedužni ne priznaju zločine koje nisu počinili, pa, to je sranje. I tinejdžeri
lažno priznaju u znatno većem omjeru od odraslih. Jednostavno kažu
policiji ono što od njih žele čuti. Jedna studija ljudi koji su bili oslobođeni
zahvaljujući DNK otkrila je da se u četrdeset posto slučajeva radilo o
klincima koji su lažno priznali...«
Evan je kliknuo mišem na laptopu i zaustavio Netflix. Sranje. To nije
riječ kojom bi se obično poslužio. Ali, eto Evana, pred očima dvadeset
milijuna gledatelja. Jednom je pogriješio i upustio se u čitanje komentara
na jednom forumu dokumentarca.

Otac se skroz pogubio.

Tako je očajan da ne vidi istinu.
Oslobodite Dannyja Pinea!
Kme, kme, nadam se da će mu sin trunuti u zatvoru zbog toga što je
učinio toj sirotoj curi.

Iza kamere, redatelji dokumentarca — Judy i Ira Adler — potiho su

39
 Knjige.Club Books

potpirivali Evanov plamen. Imali su oni najbolju namjeru, ti Adleri.

Vjerovali su da je Danny nedužan. Ali, nakon svega, Evan se na njih nije
mogao ne ljutiti. Zato što su iskorištavali njihove privatne živote radi
javne zabave. Zato što su ga potaknuli da se nada. Kliknuo je mišem i
njegovo se lice ponovno pokrenulo.
Začuo se glas u pozadini — Judyn. »Ali, ako Danny nije umiješan, kako
je znao da je Charlotteina glava bila zdrobljena kamenom?«
»Nije on ništa znao«, odgovorio je Evan, ljut na pitanje. »To dvoje
policajaca, oni su mu dali sve te detalje. Za Boga miloga, samo pogledajte
snimku!«
Slika je prešla na već zloglasni video ispitivanja. Prikazivao je
Dannyja, glave spuštene na stol u sobi za ispitivanje u kojoj nije bilo
prozora. Policajci su ga pokupili kod kuće rano toga jutra. Evan je radio
izvan grada. Liv je otišla obaviti razne poslove i propustila je Maggiene
pozive.
Mišićavi policajac, detektiv Ron Sampson, otvorenim je dlanom lupio
po stolu i začuo se glasan pljesak. Danny je poskočio, lica natečenog i
zamrljanog suzama.
Druga policajka, Wendy White, kovrčave kose i sa šiškama kao iz
1985. rekla je: »Samo nam reci što si učinio i sve ćemo riješiti. Možeš ići
kući.«
»Nisam ništa učinio.«
»Prestani lagati!« rekao je Sampson, a u glasu mu se čula frustracija
nakon nekoliko sati ispitivanja. Evan je osjetio ubod krivice što nitko — ni
Evan, ni Liv, ni odvjetnik — nisu bili prisutni kako bi pomogli njegovom
sinu. Danny je prije dva tjedna tek navršio osamnaest godina. Kako je
službeno bio punoljetan, policija nije bila obvezna obavijestiti njegove
roditelje. Ali, da je Evan uhvatio drugi let i da nije u tom trenutku bio u
zraku, ili da je Liv bila kod kuće... Evan se zaustavio, odlučivši da neće
ponovno poći tim putem.
Sampson je nastavio igrati lošeg policajca. »Imamo tvoje otiske na
kamenu.« Laž.
White: »Samo nam reci istinu i možeš ići kući. Možemo razgovarati s
tvojom mamom i tatom i riješiti ovo. Sigurna sam da to nisi planirao.«
Danny je odmahnuo glavom.
Sampson: »Daj da ga sad jednostavno zatvorimo. Uvjeren sam da će

40
 Knjige.Club Books

se drugi zatvorenici super provesti s takvim čvrstim mladićem.«

White: »Ne, ne još«, rekla je tišim glasom. »Samo nam reci istinu,
Danny, i vozimo te kući.«
Iscrpljen i uplakan, Danny je konačno rekao: »Okej.«
»Što okej?« pitala je White.
»Učinio sam to.«
»Što si učinio?« pitao je Sampson. U znak podrške spustio je ruku na
Dannyjevo rame. »Reci nam što si učinio Charlotte.«
»Ozlijedio sam je kamenom.«
»Izvrsno«, rekla je White. »Što si učinio kamenom?«
»Ja, ovaj, bacio sam ga na nju.« To je zvučalo više kao pitanje.
»Znaš da toliki kamen nisi mogao baciti, Danny«, rekao je Sampson,
povlačeći ruku s Dannyjeva ramena. »Dosta mi je«, rekao je policajac
ustajući, dok je stolac bučno strugao o linoleumski pod. Teatralno je
izvukao lisice.
»Što si učinio teškim kamenom?« nastavila je White, u glasu joj se
osjećala žurba, kao da nastoji preduhitriti svojeg partnera.
Danny je odmahnuo glavom, rekao nešto nerazgovijetno.
»Već si nam rekao da si ti to učinio i imamo dokaz. Jedino što ti može
pomoći je da nam kažeš što si učinio njezinoj glavi.«
Danny je progutao slinu. »Udario sam je kamenom.«
»Gdje si je udario?« pitao je Sampson, ponovno sjedajući.
»U glavu.«
»Bravo«, rekla je White. »Odlično ti ide.«
»Koliko puta si je udario kamenom?« nastavio je Sampson.
»Jednom.«
»Prestani lagati, Danny«, rekao je Sampson, »imamo dokaz.«
»Samo reci istinu i sve ćemo riješiti, možemo te izvući odavde«, rekla
je White. »Od jednog udarca joj glava ne bi bila tako zdrobljena.«
Danny je progutao jecaj.
»Samo reci istinu«, ponovila je White.
»Dvaput.«
»Ne«, rekao je Sampson.
»Tri«, odgovorio je Danny.

41
 Knjige.Club Books

»Okej, odlično. Danny, super ti ide«, rekla je White. »A sada, zašto si to

učinio? Zato što ste se posvađali na zabavi?«
Kimnuo je, očiju uprtih u pod.
»Odlično, Danny.«
»A onda si uzeo tačke i odvezao je do potoka.«
Danny je spustio glavu na stol. »Dobro.«
Dvoje policajaca su se pogledali, a Sampson je gotovo neprimjetno
kimnuo Whiteovoj. Dobili su što im je bilo potrebno.
Danny je podigao glavu i pogledao detektive. Tihim je glasom rekao:
»Mogu li sada ići kući?«

Evan je prst zabio u tipkovnicu laptopa, gaseći Netflix. Koliko god puta
gledao video, krv bi mu uvijek zakuhala, a šake se stisnule.
Sjećao se kako je Danny plakao kada je Evan konačno stigao u postaju.
Ne postoji zvuk strasniji od zvuka vašeg djeteta koje jeca. Danny je bio u
šoku, pitao je kada će moći ići kući, zabrinut jer je u ponedjeljak morao
predati školski projekt.
Evan je zgrabio bocu s radne plohe i natočio si punu čašu viskija. To je
bilo jednako učinkovito — ne, još i bolje — od terapije na kojoj je bio
ranije toga dana.
U kući je vladao mir. Liv i Tommy su bili u Nebraski, u posjeti Livinom
ocu. Ponovno je radio probleme u domu umirovljenika i Liv ih je morala
uvjeriti da ga ne izbace. Maggie će provesti noć kod prijateljice. Ako je
ikada postojao pravi trenutak, to je bio ovaj.
Na kuhinjskom šanku, uz prigušena svjetla i navučene zavjese,
ponovno je kliknuo mišem i otvorio internet-bankarstvo te došao do
svojega štednog računa. Manje od dvije tisuće dolara. Ništa bolja nije bila
ni situacija s čekovima. A hipoteku je trebalo platiti za tjedan dana. Dosad
mu je polazilo za rukom prikrivati svoju laž — desetke tisuća dolara koje
je potrošio na odvjetnike i istražitelje za Dannyja. Ali, obračun je bio pred
vratima. Zamišljao je što će Liv učiniti kada vidi izvod iz banke. Kada joj
Evan kaže da je dobio otkaz i da se pretvarao da odlazi na posao.
Zamislio je ženino lice. Tjeskobu koja će se pretvoriti u bijes kada
bude neumitno zahtijevala da vidi ostatak njihovih računa. Otkrit će da je
ušteđevina namijenjena Maggienom studiju spala na 12 332 dolara, što
neće biti dovoljno da pokrije čak ni troškove studentskog smještaja na

42
 Knjige.Club Books

MlT-u.
Zatvorio je stranicu i programirao email koji će automatski biti poslan
Liv sutra ujutro. U njemu joj je napisao da pozove policiju i neka pripazi da
Maggie ostane kod Harper sve dok njegovo tijelo ne bude uklonjeno.
Napisao joj je gdje u računalu može pronaći poruke svakom djetetu i
objasnio gdje se nalaze informacije oko njegovog životnog osiguranja koje
će, kako su mu potvrdili, biti isplaćeno čak i u slučaju samoubojstva.
Lijepih deset milijuna.
Prisjetio se upozorenja dr. Silverstein. Lijekovi mogu prevariti
pacijenta i navesti ga da misli kako postoji samo jedno rješenje.
Ali, njega nitko nije varao. Krenulo je od šapta u uho. Glas razuma,
uvlačeći mu se u podsvijest, potvrdio je njegov najveći strah: »Bit će im
bolje bez tebe.« Činio je to za njih. Da ih spasi od financijske propasti. Da
ih spasi od života sa slomljenim čovjekom. Glas mu je to neprekidno
govorio. Ipak, duboko u sebi, znao je da to uopće ne radi za njih.
Radi to za sebe.
Da zatvori slavinu očaja.
Ubacio je šaku lijekova u usta, a zatim ih potjerao niz grlo viskijem.
Jedva ih je progutao i morao je obuzdati nagon za povraćanjem.
Natočio je još jednu čašu i brzo je iskapio dok je čekao da tablete počnu
djelovati.
Evan nije bio religiozan. Ali, sviđala mu se ideja organizirane religije, s
naglaskom na organizirano. Kao računovođa, cijenio je organizaciju i red. I
bilo je nečega u ritualima i tradicijama religije — u pravilima koja su od
čovjeka uglavnom željela načiniti bolju osobu — što mu se sviđalo. Dok su
još živjeli u Nebraski, Liv je inzistirala da svake nedjelje posjete crkvu.
Vjera joj je pomogla da preživi majčinu smrt kada joj je bilo deset godina.
Nakon što je Danny osuđen i nakon što su preselili u Naperville u Illinoisu,
Evan za to više uopće nije imao strpljenja. Ali, dok je čekao da tablete
odrade svoje, ipak je izrekao te riječi: »Bože, molim Te, oprosti mi. I,
pobrini se za njih.«
Kao da mu odgovara, zazvonio je njegov iPhone. Nije to bio uobičajeni
zvuk.
Pogledao je zaslon. Radilo se o FaceTime pozivu. Nije se običavao
služiti FaceTimeom i nije prepoznao broj. Namjeravao ga je ignorirati, ali
ako je ovo bila božanska intervencija, morao se javiti.

43
 Knjige.Club Books

Povukao je prstom po zaslonu telefona. Zaslon je bio taman, no čuo je

glazbu i žamor gomile, kao u nekom noćnom klubu ili u baru. Njegova
slika lebdjela je u malom kvadratu u gornjem desnom kutu. Izgledao je
gotovo isto kao i u dokumentarcu. Kamera je skakutala uokolo, a zatim se
pojavilo žensko lice. Bilo je u sjeni, ali nekako mu je bilo jasno da je žena u
strahu. Hodala je brzo, sudarajući se s ljudima, a kroz majušne zvučnike
telefona čuli su se njezino teško disanje i prigušeni ritam muzike. Konačno
je došla pod slabo svjetlo i stala.
I Evanovo je srce zastalo. Nije mogao disati. Nije mogao misliti.
Primaknuo je lice bliže zaslonu.
Žena je nešto rekla u kameru, ali on ništa nije razumio. Ali, to lice —
pjegice, crvenkastoplava kosa, mali ožiljak na čelu — od toga mu je
zatreperio svaki živac u tijelu. Evan je protrljao oči šakama. To nije moglo
biti istina.
Petljajući po telefonu, tražio je gumb za glasnoću, pokušavajući
pojačati zvuk.
Žena je ponovno izgovorila iste riječi i ovoga su puta bile vrlo jasne.
»Pomozi mi.«
Nečija ruka zgrabila je ženu za kosu i telefon se naglo trznuo i
zatamnio.
Evan je trepnuo nekoliko puta, pokušavajući shvatiti situaciju. Otrčao
je do sudopera i gurnuo dva prsta u grlo. Bljuvotina mu je izletjela iz usta.
Smeđa tekućina i kapsule. Mnoge od njih još uvijek su bile netaknute.
Noge su mu bile slabe, a misli zbrkane. Nije znao radi li se o šoku ili su
mu neke tablete već dospjele u krvotok. Morao je ostati budan. Morao je
shvatiti čemu je upravo svjedočio.
Grčevito držeći iPhone, izvukao je broj. Pozivatelja je identificiran kao
MOLOKO BAR, a mjesto poziva je Tulum, u Meksiku. Iako mu se vrtjelo u
glavi, kliknuo je na broj. Na ekranu se pojavilo njegovo lice dok je zvonilo.
Ali, nitko nije odgovarao.
Odgovori, mislio je.
Charlotte, molim te, odgovori.

44
 Knjige.Club Books

POGLAVLJE 9
MATT PINE

M att je pokušao spavati, ali mozak mu je radio prebrzo, dok su ostatak

učinile opruge u Ganeshovu trosjedu. Zureći u napukli strop
Ganeshova stana, slušao je zvukove New Yorka. Zavijanje mačke (barem je
mislio da se radi o mački). Sirene u daljini. Kamioni smetlara kako se
uokolo truckaju. Pokušavao je točno definirati što osjeća. Bilo je to više od
tuge, mješavina krivice i žaljenja i žalosti i boli — ali i nešto poznatije:
duboka, postojana usamljenost.
Otkako je Danny uhićen, usamljenost je bila njegov stalan suputnik.
Sve je započelo onoga ljeta kada su preselili iz Nebraske u Illinois, nakon
što su ih istjerali iz rodnoga grada. Nije bilo ničega što je za dijete moglo
biti usamljenije od ljetnog preseljenja. Bilo je teško pronaći prijatelje.
Škole nije bilo, djeca iz susjedstva bila su u kampovima, na praznicima ili
su radila.
Matt je utočište pronašao u filmovima. Prvu polovicu ljeta proveo je
gledajući Scorsesea, Hitchcocka, Kubricka, Coppolu i Nolana. Njegova
zabrinuta majka tjerala ga je van, na svježi zrak. Namamila bi ga da izađe
iz sobe i dok je Tommy spavao, tiho su igrali društvene igre ili razgovarali
šapćući te se pravili da je sve u redu. Tip koji je radio u novom tatinom
uredu bio je član nekog društvenog kluba pa je Mattu pronašao posao
nosača golf-palica tijekom druge polovine toga ljeta.
Matt je obožavao taj posao. Tamo je upoznao Chada, šefa nosača. Chad
je bio umirovljeni profesionalni igrač golfa koji se kroz život provlačio
zahvaljujući osmijehu (i svojoj zakladi). Veći dio dana nosači su provodili
sjedeći u svojoj kućici, čekajući da prođe kiša ili zatišja na terenu, slušajući
Chada kako dijeli svoju mudrost, gledajući ga kako očijuka s Angelom,
prsatom studenticom koja se vozila uokolo u autiću za golf i prodavala

45
 Knjige.Club Books

pivo iz prijenosnog frižidera.

Chad je Mattu i drugim tinejdžerima davao savjete. O tome kako
dovesti curu kući (»Pazite da električni osvježivač zraka bude ukopčan
blizu vrata; mislit će da vam je stan stvarno čist«). O njihovim
mušterijama (»Ne trudite se ulizivati; svi daju standardnu napojnicu, osim
ako ne pokušavaju impresionirati klijenta ili djevojku«). O višoj naobrazbi
(»Fakultet je tvornica slabića za totalne idiote; treba ga pohađati jedino
radi cura«). O životu (»Moj tata je bio bogat, direktor sa prostorijom
prepunom nagrada, i nikoga nije bilo briga kada je umro«). Matt bi
iskakao iz kreveta, jedva čekajući da mu počne smjena. Ne zato što je
toliko volio igru — nošenje torbi za golf na ljepljivoj čikaškoj vrućini bilo
je doista težak posao. Nego zato što je bio dio ekipe.
A onda je svanulo jutro kada je netko upravitelju kluba šapnuo u uho
da je Mattov brat u zatvoru. Zbog ubojstva. I Chad je spuštenog pogleda od
Matta zatražio da preda svoju kapu i radno odijelo. Matt nikada više nije
vidio Chada, ali zamišljao je da je i dalje tamo, da radi ono što voli, žudi za
djevojkama u autićima za golf, daje savjete tužnim
četrnaestogodišnjacima.
Tijekom vremena Mattova usamljenost preobrazila se u mješavinu
bijesa i zamjeranja, pa se počeo tući. Osjećao je krivicu kada bi se prisjetio
da je upravo tučnjava — na školskom dvorištu nakon bratove osude —
bila onaj incident koji je prisilio obitelj da se preseli u Illinois, nakon što su
njegovi roditelji odlučili da je došlo vrijeme da napuste grad. Mattu je
većinu vremena polazilo za rukom da za vrijeme srednje škole obuzda
zvijer u sebi, od svih sakrije tu svoju stranu — pa, gotovo od svih. Nakon
što se vratio sa zimskog odmora i poslije užasne svađe s ocem, neki
umišljeni član bratstva na fakultetu je na zabavi zabunom Jane rekao
nešto odvratno. Matt je u sjećanje prizvao okrvavljeno lice toga klinca,
Jane kako viče Mattu neka prestane i pokušava ga odvući.
Matt je sjeo u krevetu, upalio televizor. U četiri i trideset prikazivale
su se samo reklame i odvjetnici koji pitaju: »Jeste li ozlijeđeni u nezgodi?«
Kada to više nije mogao gledati, odlučio je poći trčati. Vježba mu je
uvijek pomagala da se usredotoči. Usporavala mu je misli, sagorijevala
nervozu. Držala je zvijer na lancu. Osim toga, ovako rano će se uspjeti
uvući i u svoj studentski dom prije nego što paparazzi stignu u jutarnju
smjenu.
Otišao je u Ganeshovu sobu. Njegovom prijatelju neće smetati ako

46
 Knjige.Club Books

posudi odjeću za vježbanje. Iz neuredne komode iskopao je zgužvanu

majicu Under Armour i kratke hlače. Ganesh je bio krupan — udebljao se
petnaest kila od prve godine fakulteta zahvaljujući grickanju koje je
pratilo svu tu marihuanu — stoga je Matt plivao u odjeći. Ali, nije se
planirao ni sa kime nalaziti, pa će i tako biti dobro.
Prljavim stubištem uputio se do prizemlja i trčao pod otocima
svjetlosti uličnih svjetiljaka duž Sedme. Nogostup mu je bio ugodan pod
nogama. Oblaci su se otkotrljah i zrak je svježe mirisao.
Potrčao je brže kada je stigao na Trg Cooper, trčeći napuklim
pločnicima, prelazeći ulicu punu razbacanih narančastih građevinskih
stožaca koji su upozoravali na beskonačne radove na cesti. U trenutku
kada je ugledao luk Washington Square parka, bio je natopljen znojem i
misli su mu bile bistrije. Počeo je oblikovati plan.
Upotrijebit će kreditnu karticu, onu koju su mu roditelji dali za hitne
slučajeve — stvarne hitne slučajeve, našalila se njegova majka, a ne hitne
slučajeve vezane uz pizzu — za put u Meksiko. Keller je rekla da je
vlastima samo trebao njegov potpis da može vratiti obitelj kući. Nazvat će
tetu i dogovoriti se s njom. Teta Cindy imala je snažnu osobnost i mišljenje
o svemu. Ionako ju je morao nazvati da bi čuo kako su ona i djed. Kada se
vrati iz Meksika, odlučit će što s kućom, automobilima, financijama,
povratkom u školu, Dannyjem.
Ponovno se počeo osjećati preplavljenim.
Dok je trčao, čuo je očev glas. Prije nego li je nastupilo razdoblje
neprekidne napetosti, tata je uvijek uspijevao smiriti Matta. Otac bi pitao:
»Kako ćeš pojesti slona?« Zatim bi uhvatio Matta rukom za bradu,
pogledao ga u oči i odgovorio na vlastito pitanje: »Zalogaj po zalogaj.«
Kada je Matt bio mlađi, ta se poruka izgubila u mislima koje su mu se
neprekidno rojile glavom. Rekao bi tati: »Kakav bi to čovjek pojeo slona?
Kako bi ga skuhao? I, nisu li slonovi ugrožena vrsta?«
Tata bi se nasmiješio, promrsio Mattovu kosu. »Zalogaj po zalogaj,
Matty.«
Matt je trčao kroz park. U mračnome dijelu, onome što su ga studenti
izbjegavali, razni su likovi vrebali iz grmlja. U ovo doba, čovjek se mogao
naći u sceni iz 28 dana kasnije, kako pokušava pobjeći od drhturavih
ovisnika o metamfetaminu i letargičnih narkomanskih zombija. Protrčao
je pokraj područja za šah, a misli su mu jurnule na posljednju igru s
Reggiejem. Trenutno uzbuđenje radi pobjede u toj igri bilo mu je

47
 Knjige.Club Books

ukradeno, kao i sve ostalo.

Perifernim vidom vidio je figuru. Siluetu visokog muškarca s
bejzbolskom kapom. Vjerojatno neki oženjeni tip u potrazi za anonimnom
homoseksualnom avanturom, još jedna šarmantna osobina zore u parku.
Trčao je sve dok nije vidio da u predvorju njegova doma gori svjetlo.
Uhvativši dah na zebri, promotrio je područje i nije vidio ni novinarske
kombije ni fotografe. Promet je tutnjao kao i obično, grad se budio.
»Imaš šibicu?« iza njega začuo se glas.
Matt se okrenuo. Bio je to frajer u bejzbolskoj kapi. Kapa je bila
navučena duboko na nos, skrivajući crte njegova lica. Sve što je bilo
vidljivo jest donja polovina muškarčeva lica. Imao je ožiljak od nosnice do
usne, kao nakon zahvata kod zečje usne. Među prstima je držao cigaretu.
»Žao mi je, nemam.« Matt je odgovorio čvrstim, pristojnim ne
zajebavaj se sa mnom tonom, nužnim kada se radi o agresivnijim
spodobama u parku. Matt se ponovno okrenuo prema ulici, čekajući
zeleno svjetlo, dok su auti jurili pokraj njega.
Tada je osjetio da ga netko gura odostraga i pao je u promet.

48
 Knjige.Club Books

POGLAVLJE 10

M att je snažno udario o asfalt, vreli bol širio mu se kukom.

Ali taj osjećaj ustuknuo je pred strahom koji ga je obuzeo dok je
gledao kako zasljepljujući farovi jure prema njemu. Mattovo se tijelo
ukočilo dok se pripremao za udarac. Svjetla su se ugasila, automobil je
naglo skrenuo i zatim se uz škripu kočnica zaustavio. Matt je sada vidio
samo bljeskove, ali je osjetio kako ga netko grabi za odjeću, grubo ga
pretresa i gura mu ruku u džep kratkih hlača. Počeo je mahati rukama
prema nejasnom liku i kad mu se vid razbistrio, muškarac je nestao. Vrata
taksija koji ga je za dlaku mimoišao naglo su se otvorila i vozač mu je
pritrčao.
»Mali, jesi li ti blesav?« rekao je taksist. »Mogao sam te ubiti.«
Matt se ispričao, iako nije bio siguran zašto, jer ga je netko gurnuo u
promet. Bio je opljačkan taksistu pred nosom, iako je napadač izabrao
najgoru moguću žrtvu, studenta u posuđenoj odjeći, bez novčanika, novca
ili telefona. Mattove su oči unezvijereno streljale uokolo, tražeći muškarca
s bejzbolskom kapom. Neki pretili frajer dogegao se i pružio mu ruku da
ustane.
Matt se osovio na noge i zajedno su pošli prema pločniku. Od pada ga
je bolio kuk. Gledao je kako je taksist odjurio natrag u svoj auto usred
kakofonije truba.
Matt se okrenuo da zahvali čovjeku koji mu je pomogao da ustane
kada su ga napali fotoaparati.
»Prestanite!« rekao je Matt, shvativši da je frajer jedan od paparazza.
»Rekao si da si dobro.« Izgovorio je to kao da mu to daje dopuštenje
da zaposjedne Mattov prostor.
»Jeste li vidjeli tko me je gurnuo?« pitao je Matt.

49
 Knjige.Club Books

»Gurnuo?« pitao je paparazzo, gotovo radosno. Kao da je vrijednost

fotografija upravo porasla. »Baš sam dolazio. Nisam ništa vidio sve dok
nisam začuo buku. Mislio sam da si se spotaknuo.« Muškarac je pogledao
uz i niz ulicu. »Ti si Matt Pine, zar ne?«
Matt nije odgovorio. Krenuo je prema predvorju tornja studentskog
doma.
»Netko te je gurnuo?« pitao je frajer, držeći korak s njim. »Tko bi to
učinio?«
Matt je nastavio hodati dok se bol u kuku i nozi radi pada na asfalt
pojačavao.
»Kako se osjećaš? Jesu b ti Meksikanci rekli što se dogodilo s tvojom
obitelji? Jesi li razgovarao s bratom? Misliš li da će ovo pomoći Dannyju da
dobije pomilovanje?« pitao je muškarac, istovremeno ga fotografirajući.
Matt se želio riješiti tipa. Zviznuti ga u lice. Ali, samo je šepao prema
ulazu u dom. Okrenuvši glavu od fotoaparata, Matt je pritisnuo crveni
gumb interfona. Konačno se pojavio čuvar i pustio ga unutra.
Čuvari su obično bili neljubazni: prije nego što bi te pustili u dom,
poslali bi te u studentski centar po novu sigurnosnu karticu. Ali, danas je
čuvar samo stavio ruku na Mattovo rame.
»Idemo do tvoje sobe, Matt.«
Čuvar je vjerojatno čuo novosti. Čovjek je tiho otpratio Matta na deseti
kat i otključao vrata njegove sobe. Jane je stajala na vratima. Oči su joj bile
mutne i bila je neuobičajeno neuredna. Zagrlila ga je. Matt je zamijetio da
je zajednička prostorija, mala zatvorska ćelija koja se nazivala dnevni
boravak, bila prepuna prijatelja. Ekipa s prve godine sjedila je na kauču iz
IKEA-e u vrećama za sjedenje te na podu. Prazne boce piva i vina s bdjenja
bile su nagomilane u kanti za recikliranje u kutu.
Matt je negdje pročitao da nema prijatelja kao što su oni s prve godine
faksa i to je bila istina. Svi su živjeli u Rubin Hallu, neslužbeno poznatom
kao »dom za sirotinjsku djecu«. Bio je to adaptirani hotel iz 1960-ih.
Slavan po zapuštenosti i nepostojanju klimatizacije. Prijavljivao si se za
Rubin samo ako si morao. Bila je to najjeftinija opcija smještaja i
sveučilište je u taj dom smještalo djecu na stipendiji. Tijekom prvog tjedna
brucoške godine pogodio ih je toplotni val, pa su Matt i drugi stanari s
njegovog kata organizirali zabavu u pidžamama u zajedničkom dnevnom
boravku, jedinom prostoru u kojem je postojala klima. Upravo je tamo
upoznao ljude koji su postali njegova fakultetska obitelj. Pogledom je

50
 Knjige.Club Books

okružio sobu.
Kala je ustala, izgledajući prelijepo i moderno, čak i nakon što nije
spavala cijelu noć. Bila je studentica Kazališne akademije Tisch i silno je
napredovala od te prve godine u Rubinu. U ono vrijeme kosa joj je bila
nekoliko nijansi previše plava, a njezin naglasak iz naselja kamp-kućica
previše očit. Bili su dobri prijatelji — na što se Jane ljutila — djelomično i
stoga što su dijelili ljubav prema starim televizijskim emisijama i
filmovima, a djelomično stoga što Matt nikada nije sudio o Kalinom
porijeklu iz ruralnog dijela Oklahome. Na kraju krajeva, njegovu su obitelj
istjerali iz maloga gradića u Nebraski.
Nakon što je dokumentarac prikazan i nakon što su svi saznali kakvu
tajnu skriva — utamničenog brata i osramoćenu obitelj, Kala je bila prva
osoba koja je prišla Mattu. Kala mu je povjerila da je njezin otac u zatvoru.
U to vrijeme nije mu rekla zašto. Ali, kada su postali bliži, Matt je saznao
da je otac u zatvoru jer je zlostavljao Kalinu majku. A Matt je osjetio da
zlostavljanje nije bilo ograničeno samo na mamu.
Kala ga je zagrlila, dugo ga držeći u zagrljaju. Šapnula mu je na uho:
»Uvijek si bio uz mene, i ja ću uvijek biti uz tebe. Volim te.«
Osjetio je kako mu se oči pune suzama.
I Woo-jin je bio tu, a sa svoja dva metra visine teško ga je bilo ne
vidjeti. Nagnuo se prema njemu u nezgrapan zagrljaj. Woo-jin je bio iz
Južne Koreje na košarkaškoj stipendiji. Bio je tih i bilo mu je neugodno
radi jakog naglaska. Kada je imao problema s gradivom, Matt mu je davao
instrukcije.
Zatim je vidio Sofiju. Bila je odjevena u zelenu vojnu jaknu, što je
odgovaralo njezinoj militantnoj naravi. Nijedan cilj nije bio previše
trivijalan za Sofiju. Vezama je pristupala s istom vatrom i strasti. Tijekom
prve godine studija bila je zaljubljena ne manje od šest puta, a Matt ju je
tješio poslije svakog prekida. Nikakvo čudo da se činilo kao da je upravo
ona najteže podnijela novosti. Njezina šminka oko očiju bila je razlivena
od suza i nalikovala je na rakuna, a duga, kestenjasta kosa bila je
raščupana. Sofijino tijelo je drhtalo kada ga je zagrlila. Radi toga, zadrhtalo
je i Mattovo.
Idući je bio Curtis. On je bio mozak grupe. U dobi od devet godina
pobijedio je na nacionalnom natjecanju u slovkanju, drugi afroamerički
klinac kojem je to ikada pošlo za rukom i prvi iz očajnog sustava javnih
škola u Mississippiju. Njegov uspjeh na j maturi bio je gotovo savršen i

51
 Knjige.Club Books

svako vrhunsko sveučilište ponudilo mu je stipendiju. Prihvatio je ponudu

NYU-a, ne iz akademskih razloga nego zato što je to bilo jedino sveučilište
u čijoj je blizini postojala kongregacija male, opskurne vjerske sekte kojoj
je pripadao. Nakon cjelodnevnih predavanja, svaku drugu večer odlazio je
na službe koje su trajale dva sata. Nije pio alkohol, nije se drogirao, nije
psovao, nije čak ni konzumirao kofein. I teško se nosio s opuštenošću
NYU-a. On i Matt dugo bi razgovarali kasno uvečer o religiji i Curtisovoj
borbi protiv napasti. Matt mu je rekao da mora imati vjere u svoju vjeru.
»Molim za tebe, prijatelju moj«, rekao je Curtis dok ga je privlačio u
zagrljaj.
»Znam«, odgovorio je Matt, a glas mu je pucao. »Mislim da mi je to
potrebno.«
Jedini koji je nedostajao bio je Ganesh. On je uvijek bio samotnjak
njihove grupe. Na svoj kontradiktorni način volio je gomilu, ali uvijek je
sve držao na distanci.
Matt je pogledao ovu grupu ljudi koje je volio. Izvana, svatko od njih
bio je objektivno privlačan. Mogao ih je gotovo zamisliti u remakeu serije
Felicity3 (bila je to referenca koju bi samo Kala shvatila), zgodne studente
NYU-a koji su spremni osvojiti svijet. Ali, kao i život, svaki od njih bio je
kompliciraniji. Ganesh je njihovu grupu zvao »Otok nepodobnih igračaka.«
Sofia ga je korila jer se referenca odnosila na Rudolfa crvenonosog soba,
pjesmu koju je smatrala rasističkom i homofobnom iz razloga koje Matt
nije mogao pojmiti.
Konačno, Matt je rekao grupi: »Hvala vam što ste došli. Puno mi
znači.«
Začuo se zborski odgovor: tu smo ako nas trebaš, što god ti treba i
tome slično.
»Ako nemate ništa protiv, volio bih se otuširati i odmoriti...«
Ljudi su se ushodali, skupljajući svoje stvari. Na vratima je uslijedila
još jedna procesija zagrljaja.
Jane je ostala zadnja. Nakon što je otišao svaki prisutni žalobnik, rekla
je: »Gdje si bio? Brinem se. Zvala sam uokolo, a ti nisi odgovarao na telefon
i Ganesh je ignorirao moje poruke i —«
»Sve ću ti ispričati. Ali, trebam malo vremena za sebe.«

3Fellicity - TV serija o mladoj djevojci koja studira na fakultetu nalik na NYU,

daleko od doma. Serija se prikazivala od 1998. do 2002. godine.

52
 Knjige.Club Books

Janeino lice se naboralo. »Matt, nikada ne bih — da sam znala, ne bih

—«
»Znam. Sve je u redu.« Stajao je pokraj vrata, pokazujući joj tako da bi
trebala otići. Nije se sada želio time baviti.
»Bila je to pogreška«, rekla je.
Matt se brzinski osmjehnuo. »Ne, nije.«
»Razgovarajmo.« Bilo je očito da nije namjeravala otići.
Samo dan ranije bio je umjereno očajan što su prekinuli. Ali, nakon
svega što se dogodilo, stvari je vidio onakvima kakve su bile doista. Matt i
Jane nikada neće uspjeti. Njegovi prijatelji iz Rubina bili su iznenađeni što
je veza potrajala godinu dana. Dovraga, Matt je bio iznenađen što je Jane
toliko trebalo da shvati da je on puno opsežniji projekt od onoga što je
očekivala. I, na kraju mu je rekla i neke ružne stvari: da je sav zbrkan. Da
nikada ništa neće postići ako se ne usredotoči. Na studij. Na nju. Da mora
razgovarati s nekim oko svojega bijesa prema ocu. Prema bratu. Da ga se
boji nakon što je pretukao onog klinca iz bratstva.
Najgore od svega bilo je što je u pravu i sada više ništa nije bilo bitno.
»Matthew, molim te, razgovaraj sa mnom.«
Slijedila ga je dok je išao prema kupaonici i upalio svjetlo. Gledala je
kako skida Ganeshovu smiješno preveliku odjeću. Vidio je da se Jane
dvaput zaustavila prije nego ga je pitala o odjeći. Ušao je u tuš i pustio da
mu vruća voda teče niz lice. Kroz maglicu i vrata tuš-kabine vidio je kako
nestaje Janeina silueta.
Nakon što se obrisao ručnikom, vratio se u sobu. Jane je sjedila na
krevetu, obješenih usta.
»Hoćeš li razgovarati sa mnom?« rekla je, gledajući ga kako odijeva
traperice i majicu.
»Nisam siguran što bismo jedno drugom imali reći.«
Izvukao je torbu ispod kreveta i počeo trpati odjeću u nju. Pretražio je
komodu u potrazi za malom vrećicom za dokumente, koju mu je izradila
majka. U njoj su se nalazile stvari koje su bile potrebne odraslima —
njegova kartica socijalnog osiguranja, putovnica, rodni list. Na isto je
mjesto mama sakrila i kreditnu karticu za bitne slučajeve. Kada nije
mogao pronaći vrećicu, Matt je izvukao ladicu iz vodilica i njezin sadržaj
izbacio na pod. I, eto - je, proširiva vrećica veličine pisma. Podigao ju je.
»Što ti to — kuda ideš?« pitala je Jane kada je krenuo prema vratima.

53
 Knjige.Club Books

»Idem po obitelj.«

54
 Knjige.Club Books

POGLAVLJE 11

M att je izjurio iz zgrade dok ga je Jane dozivala. Progurao se kroz

fotografe i pozvao taksi do LaGuardije4. Dugo se truckao na
napuklom vinilu stražnjeg sjedala, zureći ni u što. Završna scena u
Michaelu Claytonu. Taksi je naglo zakočio, a zatim zaobišao auto koji im je
presjekao put dok je vozač psovao kroz prozor.
Matt je shvatio da postoji mali broj ljudi kojima bi doista bilo stalo
kada bi doživio sudar. Jane bi napravila predstavu da pokaže koliko joj je
teško i, naravno, ekipa iz Rubin Halla bi se okupila, ispričala pokoju priču,
nekoliko puta nazdravila Mattu Pineu. Ali, uskoro bi se pretvorio tek u
primisao. Ljudi bi ga spominjali u širem kontekstu nesreće ili obiteljskih
kletvi ili poznatih tragedija. Jedan Pine nezakonito utamničen zbog
ubojstva, četvero Pineovih poginulih u čudnoj nesreći na odmoru i još onaj
— kako se zvao? — poginuo u prometnoj nesreći na putu za aerodrom
gdje je krenuo kako bi vratio tijela preminulih članova svoje obitelji. Rekli
bi iskoristi dan da ti se ne bi dogodilo isto što i Pineovima.
Ne danas, pomislio je dok se taksi uz trzaj zaustavljao pred
aerodromskim terminalom. U zgradi terminala djelatniku zrakoplovne
kompanije turobnoga lica pružio je broj potvrde što ga je dobio od agenta
FBI-a i uzeo svoju kartu. Zatim je pronašao bankomat i s olakšanjem
odahnuo kada se, nakon nekoliko pokušaja, prisjetio PIN-a za kreditnu
karticu za nuždu: 1010. Uobičajena lozinka njegovih roditelja, 10.
listopada, dan i mjesec kada su se upoznali na fakultetu. Preplavio ga je još
jedan val tuge. Spremivši u džep pet stotina dolara, podvrgnuo se mučenju
modernog zračnog putovanja — dugim redovima, skidanju cipela, nikakve
tekućine — i uskoro je bio pred izlazom, torbe prebačene preko ramena.
Matt je dugo vremena sjedio na stolcu od lijevane plastike, prazno

4 LaGuardia - treća najveća zračna luka u New Yorku.

55
 Knjige.Club Books

zureći kroz velike prozore na pistu. Zrakoplovi su polijetali i slijetali na

jutarnjem suncu. Putevi tisuća i tisuća stranaca koji se više nikada neće
sresti presjekli su se u ovom trenutku. Poput zrnaca pijeska na plaži.
Mrava na brežuljku. Morao se osloboditi morbidnih misli.
Oko devet i trideset izlaz je već bio pun ljudi. Upravo je tada Matt
imao osjećaj da ga netko promatra. Razgledao je gomilu — poslovni ljudi
koji su pričali na mobitele, studenti s putnim jastucima, rijetki fino
odjeveni putnik u neurednoj gomili — ali, krivca nije vidio. No, nije nimalo
sumnjao da ga netko promatra. Poznavao je taj osjećaj.
Odbio je sudjelovati u dokumentarcu, ali nije mogao pobjeći od
obiteljskih fotografija i starih snimki vijesti koje su se povremeno
pojavljivale u deset dramatičnih epizoda uz nezaboravnu glazbu kojom su
dominirali violončelo i violina. Nakon što je film prikazan, ljudi su ga često
gledali onim znamo li se odnekuda? pogledom. Pravi vjernici, oni odani
Dannyju Pineu, obično bi se prisjetili i Matt bi morao odbiti ponudu za
selfie ili se ispričati što se ne voli grliti. Protiv svoje volje postao je dio
nacionalne misterije, igre Clue, u kojoj su novinari — i internetski
detektivi — izmišljali komplicirane teorije i trošili nevjerojatne količine
vremena nastojeći otkriti počinitelja.
Emisija je baš pogodila žicu. Predivna mlada djevojka unakažena na
najužasniji mogući način. Sveamerički mladić nepravedno optužen. Mali
grad prikazan u najgorem mogućem svjetlu — i, naravno, previđeni
sumnjivci.
Dokumentarac je osobito ukazao na jednoga od njih, Bobbyja Raya
Hayesa. On je već bio u zatvoru jer je ubio nekoliko mladih žena. Prvo bi
seksualno napastovao i ubio djevojke, a zatim im lubanje razbio
ogromnim kamenjem. Mediji su ga nemaštovito nazvali »Razbijač«. Ovisno
o tome otkuda dolazite, cijelo pleme Hayes biste nazvali ili bijelim
smećem, seljačinama ili primitivcima. Nakon dokumentarca, krstili su ih
tim i još nekim nazivima. A najmlađi iz legla — prava pošast s očima
morskog psa po imenu Bobby Ray — kao da je bio rođen za ulogu jezivog
ubojica žena.
Matt je zapazio čovjeka u skupom odijelu koji se pravio da ga ne
gleda. Tip je odgovarao profilu. »Obožavatelji« Dannyja Pinea bili su u
najvećem broju slučajeva dobrostojeći ljudi koji nisu mogli prihvatiti
nepravednu osudu, potpuno nesvjesni koliko se često takvo što događalo
sirotinji. Nakon nekoliko minuta provedenih s Mattovim ocem, čuli biste
sve o 2852 ljudi u Nacionalnom registru oslobođenih koji su zajedno

56
 Knjige.Club Books

proveli 23540 godina u zatvoru zbog zločina koje nisu počinili.

»Matthew«, začuo se glas iza njega. Bila je to agentica FBI-a. Keller.
»Hej«, rekao je Matt.
»Čula sam da je jutros bilo uzbudljivo«, rekla je agentica Keller.
Matt nije shvaćao. Nije prijavio tipa koji ga je gurnuo na ulicu. Sve se
zbilo prije samo nekoliko sati.
Pokazala mu je svoj telefon na čijem se zaslonu vidjela priča nekih
trećerazrednih internetskih novina. Naslov je glasio:

NAPADNUT PREŽIVJELI ČLAN OBITELJI IZ »NASILNE NARAVI«.

Matt je zastenjao.
»A u jutarnjem izdanju Timesa je i reportaža o vašoj obitelji.« Rekla je
to kao da ga upozorava. »Jeste li dobro? Što se dogodilo? Zar vas je zaista
netko napao?«
Matt joj je ispričao o muškarcu s ožiljkom od zečje usne.
»Zašto me niste nazvali? Ili prijavili njujorškoj policiji što se dogodilo?
Što bi bilo da —«
»Dobro sam, imam samo par ogrebotina. Nisam dobro vidio frajera i
ništa mi nije uzeo, pa nisam imao što ni prijaviti.«
Činilo se da Keller nije oduševljena njegovim odgovorom, ali nije
mogla ništa učiniti. Iz torbe je izvukla komad papira. »Ovdje je ime
djelatnika konzulata koji će vas dočekati na aerodromu. On će znati kamo
treba ići, ali za svaku sigurnost sam napisala i adresu policijske postaje i
ime lokalnog policajca zaduženog za istragu.«
Matt je bacio pogled na papir, zatim ga presavinuo i gurnuo u prednji
džep, zajedno s putovnicom.
»Nadam se da će sve biti samo pro forma«, rekla je Keller. »Potpisat
ćete neke papire i oni će vam izručiti je... izručiti vašu obitelj. Konzulat će
vam pomoći s dokumentacijom potrebnom da ih prevezete kući.«
Matt je kimnuo.
Keller mu je pružila presavijeni primjerak Timesa. Bacio je pogled na
naslovnicu. Fotografija je djelovala na njega poput udarca u želudac. Bio je
selfie njegove obitelji pred aerodromom u Cancunu. Prenavljali su se za
fotografiju. Kako je, dovraga, Times došao do te slike? Shvatio je da ju je

57
 Knjige.Club Books

njegova mama vjerojatno objavila na Facebooku, gdje se pretvarala da joj

je obitelj dobro, puno hvala na pitanju. Pod fotografijom je pisalo:

EVAN PINE (51), OLIVIA PINE (51), MARGARET PINE (17),

THOMAS PINE (6).

Ispod selfieja stajale su posebne fotografije Matta i Dannyja. Mattovu

fotografiju, snimljenu prošloga ljeta, također su uzeli s Facebooka.
Dannyjeva je bila slika iz policijske kartoteke.
»Ne želim to čitati.«
»Ni ne tražim to od vas«, rekla je Keller. »Ali, lokalni policajci ne
surađuju. Ako im je potrebna dodatna potvrda da se radi o vašoj obitelji,
moglo bi biti korisno imati obiteljsku fotografiju. Osim toga, i njih će to
podsjetiti da svijet gleda kako vode ovaj slučaj.«
Izobličeni glas zagrmio iz stropnih zvučnika. Bilo ga je teško
razumjeti, ali putnici su se počeli svrstavati u red kako bi se ukrcali u
avion.
»Dobro«, rekao je Matt. »Moram krenuti.«
»Ovo će vam vjerojatno dobro doći.« Keller je pružila Mattu njegov
novčanik i pametni telefon.
»Hvala.«
»Nemate pojma koliko je teško bilo doći do njih. Izbacivač usput
prodaje telefone. U novčaniku nema novaca.«
Nikada ga nije ni bilo.
Matt je pogledao zaslon iPhonea, napukao od stotina padova. Baterija
telefona je bila potpuno napunjena — bez sumnje, zahvaljujući Keller.
Slika na zaslonu prikazivala je Jane, ona ju je postavila. Na slici je izgledala
osobito kraljevski.
»Jeste li na njemu pronašli išta korisno?«
»Nismo gledali. Trebala bi nam vaša lozinka. I vaše dopuštenje.«
Keller ga je pogledala. »Imate li što protiv?«
Matt je prislonio prst na senzor i otključao uređaj. Duboko je udahnuo
prije nego je pregledao poruke. Bilo ih je nekoliko stotina. Mnoge su stigle
s nepoznatih brojeva, ali nekoliko desetaka došlo je od prijatelja. Nije bilo
novih poruka od njegova oca. Jedna je bila od majke u kojoj mu je javljala

58
 Knjige.Club Books

da se ukrcavaju u zrakoplov i da ga voli. To je običavala raditi uvijek prije

leta. Fatalistička predostrožnost za slučaj da se avion sruši.
Ali, onda ju je ugledao. Nepročitanu Maggienu poruku.

59
 Knjige.Club Books

Odlomak iz
Nasilne naravi

Sezona 1/Epizoda 4
»Holmes i Watson«

INTERIJER, DOM OBITELJI PINE - KUĆNI URED

Dvanaestogodišnja MAGGIE PINE sjedi za pretrpanim

stolom. Kutije dokumenata i gomile papira
ispunjavaju prostor. U pozadini se nalazi pano kućne
izrade s izrescima iz novina, a crvena nit povezuje
izreske iz novina s fotografijama i drugim tragovima
priĉvršćenim pribadaĉama na pano. Maggie je odjevena
u majicu sa slikom konja, u ustima joj je metalni
aparatić.

MAGGIE
Moj brat Matt oboţava filmove i gleda ih,
ono, trilijune. Jedne noći moja najbolja
prijateljica je došla prespavati kod mene
i mi smo ga špijunirale, kao i uvijek i
vidjele smo dio nekog filma, ne sjećam se
imena, gdje su odvjetnici, ono, spasili
situaciju jer su prekopali kutije u
pisarnici. Pa sam tako dobila ideju.

Krupni plan Maggienih ruku kako prekopavaju kutiju.

Vadi list papira. Sjaji od ponosa na svoj
pronalazak.

MAGGIE
Kad smo se jednom vratili u Nebrasku da
posjetimo mojega djeda, otišla sam k
okruţnoj sluţbenici i rekla joj da radim
projekt za školu - nisam joj lagala;
gospoĊa Melhoose je rekla da smijem - i
sluţbenica mi je dopustila da prekopam
stare dokumente. I ovo sam pronašla.

60
 Knjige.Club Books

UNUTRAŠNJOST STUDIJA

EVAN PINE sjedi na stolcu, pozadina je crna.

EVAN
Maggie mi je donijela kopije biljeţaka
nekoliko policijskih razgovora. Jedna o
sumnjivom muškarcu na kućnoj zabavi te
veĉeri, na posljednjem mjestu na kojem je
Charlotte viĊena ţiva. Druga je bila
dojava anonimnog pozivatelja koji je rekao
da ubojstvo Charlotte podsjeća na dva
ubojstva u Kanzasu. Nakon što je Danny
otišao u zatvor, na isti je naĉin ubijeno
još nekoliko djevojaka u Kanzasu, Nebraski
i Missouriju: glave su im razbijene
velikim kamenjem.

UMETAK - GLAVNA VIJEST U NOVINAMA

»Napredak u sluĉaju Razbijaĉa: muškarac iz

Plainvillea uhićen zbog niza strašnih
ubojstava.«

EVAN
Tuţiteljstvo je propustilo podijeliti
izvješća. Da smo se tada pozabavili
Razbijaĉem, danas moţda ne bismo bili
ovdje. Ĉinjenica da Dannyjev odvjetnik
nije imao izvješća predstavlja kršenje
zakona; tuţiteljstvo je duţno podijeliti
oslobaĊajuće dokaze. A to nam je bila prva
velika prilika da iznesemo nove dokaze
poslije presude.

INTERIJER, DOM OBITELJI PINE - KUĆNI URED

61
 Knjige.Club Books

Evan i Maggie sjede zajedno za stolom prouĉavajući

dokumente o sluĉaju.

EVAN (SINKRONIZACIJA)
Od tada nadalje Maggie i ja radimo
zajedno. Kao Holmes i Watson, iako nisam
siguran tko je Holmes, a tko Watson.

62
 Knjige.Club Books

POGLAVLJE 12
MAGGIE PINE

PRIJE

D ečko ti je došao.« Harper je zatitrala obrvama.

Maggie je već vidjela Erica na vratima srednjoškolskog Centra za
poučavanje. Okrenula je očima. »Prestani.«
»Ozbiljno, sviđaš mu se. Dolazi samo one dane kada si ovdje. Čovječe,
on te, ono, doslovce uhodi.«
Kao i većina djece njihove generacije, Harper je pretjerano koristila
riječ ono i pogrešno koristila riječ doslovno. Maggie je pogledala prema
Centru. Tamo su bili uobičajeni likovi: sportaši koji su nastojali izvući
ocjene do trojki kako bi mogli nastaviti aktivno nastupati, narkići koji su
mogli izabrati između Centra ili produžne nastave i štrebera koji su ih
poučavali. Dobro, osim Harper, koja je bila ono što bi se moglo nazvati
zgodna štreberica. Eric se šepirio prostorijom — bila je to baš prava riječ,
šepirio, pozdravljajući se s drugim mladićima dok je prilazio stolu za upis.
Stojeći pred njima, zgrabio je olovku kako bi se upisao u dnevnik, a
zatim se razvratno nasmiješio.
»Možeš mi pomoći s algebrom?« pitao je Maggie.
Zacrvenjela se osjećajući kako je Harper gleda sa strane. »Naravno.«
Eric se ponovno nasmiješio i svoje plave oči usmjerio prema
praznome stolu u kutu. Gestom je pozvao Maggie da ga slijedi.
Maggie se trudila ne biti zavedena njegovim šarmom. Eric je bio član
kraljevske obitelji u njihovoj školi, doslovno, kako bi Harper rekla, i ovoga
bi puta tu riječ ispravno upotrijebila. Kralj - maturanata. Maggien stariji
brat, Matt, rekao bi da je Eric arhetip iz filma Johna Hughesa iz
osamdesetih. Morala je priznati da je bio prezgodan. Prezgodan — kakva

63
 Knjige.Club Books

staromodna riječ. Počela je zvučati kao njezina majka.

Sjela je pokraj Erica koji je otvorio udžbenik. »Ne razumijem
racionalne izraze.«
Maggie je nastojala ne izgledati iznenađeno.
»Znam, znam, ti si to radila u petom razredu.« Lice mu se zajapurilo,
kao da mu je doista neugodno. Bio je presladak čak i kada mu je bilo
neugodno. Svijet nije bio pošten.
»Ne, racionalni izrazi su superteški«, rekla je laž. »I besmisleni su.
Kada ćeš ih u životu koristiti?«
»Zar ne?« odgovorio je on. »Ali, kladim se da ti hoćeš, na MIT-u.«
Maggieno je srce zatreperilo: on je znao na koji će fakultet ići.
Primakla mu se i tijekom idućih sat vremena pokušala zadržati
profesionalnost dok mu je pomagala da riješi neke zadatke. Mirisao je na
jeftinu kolonjsku vodu i muškost. Ali, morala je misli održati pod
nadzorom. Dečki kao Eric Hutchinson bili su problematični. I najčešće nisu
cijenili djevojke poput nje. Jednoga dana hoće, uvjeravala ju je mama, ali
muškom mozgu treba više vremena da se razvije.
»Sviđa mi se tvoja majica«, rekao je on.
Maggie je spustila glavu i pogledala vintage AC/DC majicu. Bio je to
jedan od najdražih bendova njezinog tate. »Znaš da su instrukcije
besplatne, zar ne? Ne moraš mi laskati.«
»Ne laskam. Super je.«
»Dobro, usredotoči se...« Nasmiješila se.
Nastavili su rješavati zadatke. Zatim je Eric pitao: »Kako napreduje
suđenje tvojem bratu?«
To pitanje nije ju začudilo toliko koliko ju je iznenadila činjenica da
Eric zna na koji se fakultet sprema. Maggie je bila jedan od glavnih likova
u dokumentarcu. Vjerna kći i sestra koja pomaže pronaći i slijediti
tragove. To joj je osiguralo trenutak slave u školi, ali više se radilo o
sažaljenju. Iako je bilo internetskih trolova koji su sumnjali da će, kada
bude starija — u vrijeme snimanja dokumentarca bilo joj je tek dvanaest
godina — biti ljepotica, kao i majka. Ili njezina braća, »komadi«.
Fuj. Činilo se da je to jedino do čega je svijetu stalo. A, kao pravi
licemjer, i ona je slinila pred zgodnim Ericom.
»Bilo je nekih problema sa slučajem, ali neki dan sam dobila izvrsnu
dojavu«, rekla je Maggie. Riječ problemi bila je vrlo blagi izraz. Vrhovni sud

64
 Knjige.Club Books

Sjedinjenih Država nije bio problem; bio je to kraj puta. Ali, Ericu
vjerojatno detalji vezani uz pravni sustav ne bi bili bitni. Ili ga je možda
podcjenjivala?
»Dojavu? Misliš, kao dokaz ili nešto takvo?«
»Da, hoćeš vidjeti?«
Kimnuo je dok je ona vadila svoj telefon.
»Ja uređujem društvene medije u vezi sa slučajem. Javlja se puno
čudaka i trolova, ali ima i ozbiljnih ljudi. I s vremena na vrijeme dobijemo i
pokoju dojavu.« Kliknula je i povukla prstom dok je govorila. »Najčešće iz
toga ne bude ništa, ali onda je stiglo ovo.«
Radilo se o skakutavoj videosnimci načinjenoj mobilnim telefonom,
prve dvije sekunde bile su mrlja tijela dok je u pozadini grmjela glazba.
»Što je to?« pitao je Eric, naginjući se bliže.
»To je zabava.« Pretpostavljala je da je Eric, kao i svi drugi, znao
detalje iz dokumentarca. One noći kada je djevojka njezinog brata,
Charlotte, ubijena, bila je na kućnoj zabavi. I Danny je bio tamo, kao i ostali
maturanti. Lokalna policija prekinula je tulum, a u gužvi su se Danny i
Charlotte razdvojili. Svjedoci su rekli da su vidjeli vrlo pijanog Dannyja
kasnije iste noći na ajier-partyju u polju kukuruza; Charlotte više nitko
nije vidio živu.
»To bi mogao biti on, NP«, rekla je Maggie, prstom pokazujući na
zaslon.
»Misliš, ono, Nepoznati partijaner?«
Sigurno je gledao dokumentarac. Nepoznati partijaner postao je
zvijezda — memeovi na Facebooku, inserti iz kasno-večernjih razgovora,
pojavljivao se čak i na majicama. Filmaši su se usredotočili na činjenicu da
je policija identificirala sve sudionike zabave te večeri osim jednog gosta
— muškarca, bijelca kojeg je svjedok opisao kao osobu ranih do kasnih
dvadesetih godina i kojeg, kako se činilo, nitko nije poznavao. Bila je to
osoba za koju su tvorci dokumentarca sumnjali da je stvarni ubojica.
Mnogi su vjerovali da se radi o luzeru po imenu Bobby Ray Hayes,
Razbijač. Maggie je pustila usporenu snimku videa.
Eric je gledao i činio se fasciniran.
»Datum snimanja pokazuje da je snimka nastala one večeri kada je
održana zabava. Telefoni tada nisu bili ovako sofisticirani, ali to znamo.«
Maggie je uprla prstom u zaslon. »Evo Dannyja.« Na malom zaslonu, njezin

65
 Knjige.Club Books

brat se smijao prije nego je naiskap ispio sadržaj crvene plastične čaše.
Imao je majicu bez rukava koja je naglašavala njegove velike bicepse, pa je
izgledao kao jedan od mladića u grupi u sportskim jaknama. Trenutak
prije nego li se video zacrnio, vidjeli su obris lica.
»Evo«, rekla je Maggie, zaustavljajući video.
»Misliš da je to on? Ono, stvarni Nepoznati partijaner?« pitao je Eric.
»Nisam sigurna. Ali, to postavlja više pitanja nego što daje odgovora:
to nije Bobby Ray Hayes.« Njezin otac nikada nije povjerovao u priču o
Hayesu. Dijelovi slagalice nisu se slagali tako savršeno kako je sugerirao
dokumentarac.
»Čovječe! Tko ti je to poslao?«
»Ne znam. Dojava je anonimna.«
»Što kaže murija?«
Maggie je uzdahnula. Policiju je bilo baš briga, osobito policiju u
Nebraska, zaduženu za istraživanje. Što se njih ticalo, slučaj Dannyja Pinea
donio im je samo javni prezir te čak i prijetnje smrću. Jedan od policajaca
koji je ispitivao Dannyja počinio je samoubojstvo nakon što je na Netflixu
prikazana serija.
»Nisu mi ni odgovorik na pozive. Nikad mi ne odgovaraju — kažu da
je slučaj zatvoren.«
»Pa, to je...« Eric je tražio pravu riječ. »To je sranje.«
Maggie se nasmiješila. Sviđao joj se.
»Čuj, večeras«, rekao je Eric, »nekoliko nas nalazi se... U Flahertyjevoj
kući.«
Mike Flaherty. Još jedan član maturantskog plemstva.
»Misliš, kao zabava?« pitala je Maggie.
»Ne baš«, odgovorio je Eric. »Pa, možda neke vrste. Ali, možda bi
mogla navratiti. To je završni tulum prije nego što svi odu na proljetne
praznike.«
Za Pineove — nakon onoga što se dogodilo Charlotte — postojalo je
malo ozbiljnijih opasnosti od srednjoškolske kućne zabave. Maggie nije
bila sigurna je li razlog tome bila činjenica da je njezin otac smatrao da
postoji stvarna opasnost ili se radilo samo o sjećanjima koje je spomen na
to izazivao.
»Možda«, rekla je, iznenađena što joj je ta riječ uopće prešla preko
usana. Zazvonilo je zvono Centra.

66
 Knjige.Club Books

»Možda« ponovio je on, rastežući riječ, očijukajući. Nakrivo joj se

nasmiješio. »Ako dođeš, možemo još vježbati algebru.«
»Stvarno? Često radiš matematiku na zabavama?«
»Pa, ne bi željela da padnem matematiku, zar ne? Izgubio bih
stipendiju«, ozbiljno je rekao Eric. Čula je da je primljen na Sveučilište
Michigan na stipendiji iz lacrossea. Taj fakultet u normalnim je uvjetima
bio nedostižan učeniku koji je prolazio s trojkom, što je samo dokazivalo
da život nije pošten.
»Možda«, rekla je ponovno, dok su joj želucem lepršali leptirići.
»Poslat ću ti adresu u poruci.« Eric je zgrabio knjigu i zatim
razmetljivo izašao van.
Zašto svi tako razmetljivo hodaju?
Maggie se vratila za prijavni stol kako bi pomogla Harper da zatvori
Centar. Morale su srediti dnevnik i zaključati prostoriju.
»Što je to bilo?« pitala je Harper.
»O čemu pričaš?«
Najbolja prijateljica značajno ju je pogledala.
»Pozvao me je na zabavu.«
»Kod Flahertyja?« rekla je Harper, širom otvorenih usta. Naravno da
je već bila pozvana. Bile su najbolje prijateljice, obje mlade žene koje su
voljele učiti, ali Harper je imala i divlju stranu te se s lakoćom kretala
između raznih društvenih skupina. Jednoga dana bila je na pizzi i filmu
kod Maggie, drugoga je planinarila s ljubiteljima prirode, a idućega
lumpala sa sportašima.
»Da. Ali, rekao je da će to više biti okupljanje nego zabava.«
Harper je odmahnula glavom, kao da je Maggie naivna.
»I...?«
»I ne znam. Znaš što moj tata misli o zabavama.«
»Mags, tek što nismo maturirale, a ti nisi bila ni na jednoj zabavi. Nisi
popila nijedno piće. O seksu neću ni govoriti. Zar zaista želiš otići na
fakultet tako, ono, otužna?«
Maggie je zamahnula prema prijateljici listom papira.
»Hajde, idemo večeras«, Harper je zaključila.
»Moram razmisliti.«
»O čemu ćeš razmišljati? Ionako spavaš kod mene, pa ne moraš pitati

67
 Knjige.Club Books

tatu. Ako zabava bude koma, idemo dalje.«

Maggie je željela ići. Željela je vidjeti Erica. Ali, nije joj se sviđalo
muljanje. Od svega joj se najmanje sviđala izdaja koju bi takva kućna
zabava predstavljala. »Razmislit ću.«

I dosta je razmišljala o tome.

U deset sati te večeri, Maggie i Harper su se Uberom približavale kući
Mikea Flahertyja.
»Mislim da ovo nije bila dobra ideja.« Maggie je gledala grupu na
prednjoj verandi koja je napravila prolaz za dvojicu mladića koji su nosili
bačvicu piva uza stube i dalje, kroz velika ulazna vrata. Flahertyjev tata
bio je vlasnik lanca zastupništava automobila i živio u prostranoj urbanoj
vili. Vozač Ubera potrubio je nekoj djeci koja su blokirala polukružni kolni
prilaz.
»Opusti se«, rekla je Harper. »Bit će zabavno. Izgledaš fantastično.«
Maggie je povukla svoj topić prema gore. Posudila ga je od Harper i
otkrivao je previše dekoltea. Pogriješila je i kada je dopustila Harper da je
našminka. I odbacila je naočale i stavila leće. Osjećala je kao da pod
kapcima ima zrnca pijeska svaki put kada je trepnula.
U kući, Maggien želudac se okretao pri pogledu na prizor: gomile
mladih koji skakuću u snažnom ritmu dancea, miris piva, znoja i trave.
»Gdje su mu roditelji?« pitala je Maggie. To joj je bila prva
srednjoškolska zabava u životu. Nije očekivala da će biti takav, pa, kliše.
Harper je slegnula ramenima. Povela je Maggie kroz veliku sobu koja
je sada služila kao plesni podij, prepunu djece koja tiverkaju i vrte guzama.
Bio je tu čak i sladunjavi DJ koji je cupkao iza ozvučenja.
Vijugale su kroz gomilu prema blagovaonici, formalnom prostoru s
lusterom i mjestu na kojem se odvijala epska igra ispijanja piva na dugom
stolu. Mike Flaherty bio je na čelu stola, nije imao majicu, a oko čela je
vezao neku vrstu trake za kosu. Dok su mu se mišići mreškali, Mike je
stajao na vrhovima prstiju i, poput košarkaša na liniji slobodnog bacanja,
bacio lopticu. Mala bijela loptica poletjela je zrakom, odbila se, pogodila
rub crvene čaše ali promašila, na što je gomila zastenjala kao da želi reći
tako blizu.
»Moraš se opustiti«, rekla je Harper krajičkom usana, osjećajući
Maggienu ukočenost. »Donijet ću nam pića«, dodala je. »Odmah se

68
 Knjige.Club Books

vraćam.«
»Čekaj«, zazvala ju je Maggie, ali Harper je već vijugala kroz gomilu.
Maggie je zataknula pramen kose za uho, nastojeći ne izgledati nervozno.
Nije se radilo o tome da se nije voljela zabavljati ih da je bila čistunka. I
Harper nije bila u pravu: pila je ona i prije, čak se i ljubila s Reevesom
Andersonom poslije natjecanja u znanosti. No, tijekom cijele srednje škole
živjela je s posljedicama zabave nalik na ovu.
Imala je rupu u želucu pri pomisli da je lagala ocu. Ali, nije mu stvarno
lagala, zar ne? Rekla je da će prenoćiti kod Harper, i to je bila istina. Tata
nije postavljao pitanja o tome što planira. A ona nije mogla provesti
ostatak života izbjegavajući zabave, zar ne? Uskoro će poći na fakultet.
Matt joj je pričao kako na NYU stalno odlazi na zabave, iako nikako nije
mogla zamisliti da bi Mattova uštogljena prijateljica došla na ovakav tip
okupljanja.
Gomila je opet zaurlala kada je loptica uletjela u čašu, a Maggie je
pomislila na video snimljen mobitelom — anonimnu dojavu vezanu uz
onu noć. Sati prije Charlotteinog ubojstva. Šest sekundi videa kao prikaz
dekadencije sa slične zabave — kao da bi se nešto moglo oteti kontroli u
svakome trenutku, radi čega je večerašnja zabava bila istovremeno i
zastrašujuća i uzbudljiva.
Provela je mnogo noći razmišljajući o zlosretnoj kućnoj zabavi od
prije sedam godina. Što se tada dogodilo? Jesu li se Danny i Charlotte
doista posvađali? Zašto su se odvojili kada je policija prekinula zabavu? I,
zašto se Danny ničega nije sjećao? Maggie nije bilo dopušteno da dođe na
Dannyjevo suđenje, tada joj je bilo tek deset godina, ali otad je pročitala
transkripte.

TUŽITELJ: Jeste li bili na zabavi.

OPTUŽENIK: Da.
TUŽITELJ: U kući Kylea Brawna?
OPTUŽENIK: Da.
TUŽITELJ: Kada ste otišli sa zabave?
OPTUŽENIK: Ne sjećam se. Previše sam popio.
Onesvijestio sam se.
TUŽITELJ: Istrčali ste kada je policija stigla?

69
 Knjige.Club Books

OPTUŽENIK: Ne sjećam se, ali vjerojatno jesam.

TUŽITELJ: Na zabavi ste se svađali sa Charlotte.
OPTUŽENIK: Ne.
TUŽITELJ: Rekla vam je da je trudna i zato ste se
posvađali.
OPTUŽENIK: Ne!
TUŽITELJ: Ako se ničega ne sjećate, kako to znate?

Netko joj je dotaknuo rame i Maggie se okrenula, misleći da se Harper

vratila. Ali, bio je to on.
»Hej«, rekao je Eric. »Došla si.« Očito je već neko vrijeme bio na
zabavi. Oči su mu bile staklaste i fufljao je.
Nasmiješila se, nesigurna što bi trebala reći.
»Dođi«, rekao je on, vukući je za ruku.
Uskoro se našla u praonici gdje se ljubila s njim. Smrdio je na travu i
ustajalo pivo, a njezin je pogled neprestano bježao prema gomili prljavog
rublja u košari na sušilici. Odmaknula se.
»Što nije u redu?« fufljao je Eric.
»Ništa, ali ne želim ovako —«
Zgrabio ju je za nadlaktice i gurnuo o zid. Zabio joj je jezik u usta.
Jednom rukom uspio je držati oba njezina zapešća iznad njezine glave.
Drugom joj je rukom počeo grubo pipati grudi.
»Prestani«, rekla je Maggie, pokušavajući se istrgnuti.
Ali, on nije prestajao. I dalje joj je ruke držao pritisnute uza zid.
Boljelo ju je i bojala se. Prsti njegove velike šake stisnuli su njezina
zapešća, držeći joj obje ruke pritisnute uza zid. Njegova druga ruka
kliznula je prema dolje i pošlo mu je za rukom otkopčati joj hlače. Obuzela
ju je panika.
Pogledala ga je u oči. To nisu oči koje je ranije vidjela u Centru.
Bile su tamne.
Vučje.
»Rekla sam prestani!«
Zapljusnuo ju je još jedan val straha. Nakon svih strašnih priča na koje
ju je njezin otac upozoravao — pretjerani strahovi čovjeka koji ne bi

70
 Knjige.Club Books

mogao podnijeti još jedan gubitak — gle, gdje se našla! Bio bi tako
razočaran. I ona je bila razočarana samom sobom.
Ali, iz svih tatinih strahova rodilo se i nešto pozitivno: pobrinuo se da
njegova djeca budu spremna ako se ikada suoče s čudovištem. Satovi
samoobrane, igranje uloga, planiranje za izvanredne situacije.
Maggie se ohrabrila. »Uspori malo«, rekla je tišim glasom. »Dat ću ti,
ali zašto žuriš? Skini majicu.«
Pustio joj je ruke, maknuo ruku s pojasa njezinih hlača i zatim
nespretno skinuo majicu i bacio je na pod. Neočekivano, otkopčao je hlače
koje su pale na pod, oko njegovih gležnjeva.
»Dodirni ga«, rekao je. Zapuhnuo ju je njegov kiseli dah.
Maggie je nastojala ostati mirna. Spustila je ruke na izbočine njegovih
mišićavih ramena. Zavodljivo ga je gledala u oči, nastojeći ne pokazati
paniku. »Ako želiš.« Malo se povukla unatrag, kao da će kleknuti, a Ericovo
tijelo je zadrhtalo.
Čvrsto je stegnula njegova ramena, koristeći se njima kao sidrom dok
mu je koljeno zabijala u mošnje.
Eric se presavinuo i zaurlao. Maggie ga je snažno odgurnula. Onako s
hlačama još uvijek oko gležnjeva, prevrnuo se na pod praonice.
Počeo je vikati na nju dok je ona snažnim zamahom otvarala vrata i
potrčala.

71
 Knjige.Club Books

POGLAVLJE 13

T ijekom vožnje kući, suze su tekle iz Maggienih očiju. Bila je emotivno

mamurna, njezinim je tijelom još uvijek strujao adrenalin. Bijes na
Erica i na sebe, što je bila takva glupača.
»Razgovaraj sa mnom«, rekla je Harper. Sjedila je na stražnjem
sjedalu sa Maggie. Vozila je jedna od Harperinih prijateljica koju Maggie
nije poznavala.
Maggie je obrisala oči. Prsa su joj se grčila u treptajima plitkih udisaja.
»Što ti je učinio?« pitala je Harper. »Kunem se Bogom da ću —«
»Ne želim o tome razgovarati.«
»Taj kurvin sin.«
»Sve je u redu. Ja sam u redu. Samo želim ići kući.« »Nećeš prespavati
kod mene?«
»Samo želim kući.«
Harper je dala adresu djevojci za volanom. Vozile su se cestama
predgrađa, Maggie je zurila kroz prozor ni u što, ne slušajući Harperino
blebetanje o Ericu. Konačno su se dovezle pred Maggienu kuću.
»Pošalji mi kasnije poruku«, rekla je Harper dok je Maggie
otkopčavala sigurnosni pojas.
»Vidi li se da sam plakala?« pitala je Maggie, zabrinuta da će tata
postavljati pitanja ako je budan.
Harper je palcem obrisala Maggieno oko. »Žao mi je.«
»Nisi ti kriva«,, odgovorila je Maggie, izlazeći iz automobila. »Ja sam
kriva«, tiho je rekla sebi u bradu.
Otključala je ulazna vrata, iznenađena da su svjetla na ulazu i u
kuhinji niz hodnik još uvijek bila upaljena. Bilo je kasno. Tata je u ovo
doba obično već bio u krevetu i jako je pazio na uštedu struje.

72
 Knjige.Club Books

Palo joj je na pamet da bi mogla samo poći u krevet. Ali, ako je bio
budan, čudio bi se što je kod kuće i što nije prenoćila kod Harper. Trudila
se izgledati sabrano dok je tiho hodala niz hodnik.
I tada je ugledala oca na kuhinjskom podu.

73
 Knjige.Club Books

POGLAVLJE 14

T ata! O, moj Bože!« Maggie je pritrčala ocu. Bio je u nesvijesti, a

nedaleko njegove glave na kuhinjskom podu nalazila se lokva
bljuvotine.
Čučnula je i protresla ga za ramena, tražeći istovremeno telefon kako
bi nazvala Hitnu pomoć.
Ali, tata se probudio kad ga je protresla. Brzo je sjeo. Zjenice su mu
bile proširene i djelovao je smeteno.
»Tata, što se dogodilo?« pitala je Maggie između dva hrapava daha.
»Jesi li dobro?«
Otac se zbunjeno osvrnuo oko sebe. Nadlanicom je obrisao usta.
Zatim je odjednom imao bljesak lucidnosti.
»Dobro sam, zlato«, odgovorio je, držeći se jednom rukom za
kuhinjski pult i ustajući. Pokreti su mu bili spori, teški, kao da se radi o
starcu s artritisom. »Oprosti što sam te preplašio.«
Maggie je zurila u njega, pokušavajući shvatiti što se zbiva. »Što se
dogodilo? Jesi li pao i udario glavom?« Oči su joj skočile na bljuvotinu.
Kada je Maggie bila mala, činilo se da je mama opsjednuta potresima
mozga, glavnom boljkom majki čija djeca igraju američki nogomet, i
Maggie se prisjetila da povraćanje može biti znak ozbiljne ozljede glave.
»Ne. Mislim da sam se možda otrovao hranom. Poslije večere mi je u
lice udarila intenzivna vrućina i povratio sam.« Tata je otišao do sudopera
i pustio vodu iz slavine, ispirući ono što je bilo u sudoperu, što god to bilo.
»Vjerojatno sam se onesvijestio. Ali, dobro sam, sve je u redu.«
Od čega bi ti moglo biti tako loše da se onesvijestiš? Maggien pogled
privukla je boca viskija na stolu. Bila je gotovo prazna, na dnu je ostalo
manje od prsta smeđe tekućine. Njezin tata nije puno pio — pa,
donedavno nije puno pio. Počela je slagati sliku. Bio je toliko pijan da se

74
 Knjige.Club Books

onesvijestio. Bilo mu je neugodno priznati.

»Doma si«, rekao je tata veselijim glasom. Zgrabio je rolu kuhinjskih
ručnika, odmotao nekoliko i počistio nered na podu, mirno, kao da u tome
nema ničeg čudnog.
»Mislio sam da ćeš prespavati kod Harper.«
Maggie je razmišljala bi li mu rekla za zabavu. O tome što se zbilo s
Ericom. Još je uvijek bila potresena. Ali, i njoj je bilo neugodno. Bila je
čudno posramljena. No, najviše od svega, brinula je da bi tata mogao
poludjeti. Nazvati Ericove roditelje. Ili se čak s njim sukobiti.
»Ni meni baš nije bilo dobro«, rekla je Maggie. »Željela sam spavati u
svojem krevetu.«
»Trebaš li nešto?« Otac je otvorio ormarić u kojem su držali lijekove
protiv bolova i druge lijekove iz slobodne prodaje.
»Ne, hvala«, odgovorila je.
Činilo se da joj je povjerovao. Nije primijetio da je odjevena za zabavu,
a ne opuštenu večer kod prijateljice. I bolje da je tako. Nisu mu trebale
dodatne brige.
Odjednom se u tatinim očima pojavio bljesak, kao da je upravo nešto
shvatio. Maggie se trznula, zabrinuta da je otac shvatio da mu laže. Ali, on
je jurnuo do svojega mobitela na radnoj plohi i rukom je pozvao da mu
priđe.
»Ovo nećeš vjerovati«, rekao je. Glas mu je bio uzbuđen, a oči manično
sijevale.
Počeo je prstom listati po telefonu. »Primio sam videopoziv. Trenutak
prije nego što mi je pozlilo.«
Maggie ga je samo gledala.
»Bila je ona, Maggie.«
»Tko?«
Napeto ju je gledao. »Charlotte.«
Okej, sigurno je udario glavom. »O cemu ti pricas?«
»Nazvala me. Djelovala je uplašeno. Vidio sam je. Bila je živa...«
»Mislim da ti možda nije bilo dobro«, pogledala je bocu, »pa ti se samo
učinilo da —«
»Ne,« rekao je njezin otac. »Bila je starija, ali nije bilo greške. Vidio
sam stotine njezinih fotografija. Bila je to Charlotte.«

75
 Knjige.Club Books

»Onda je zafrkancija«, odgovorila je Maggie. »Netko je pronašao

djevojku koja nalikuje na Charlotte. Ili su se poslužili kompjuterskom
grafikom. Bolesna šala.« Ne bi bilo prvi put da se neko okrutno našalio s
njihovom obitelji.
»Maggie, rekla je: pomozi mi.« Tata ju je gledao kao da će se
rasplakati.
»Charlotte je mrtva, tata. Pronašli su njezino tijelo. Ona je —«
»Ne, razmisli o tome. Djevojčina glava je razbijena kamenom, lice
potpuno unakaženo.«
»Ali, DNA — sigurno su —«
»Mislim da nikada nisu ispitali Charlottein DNA. Zašto i bi? Nitko nije
ni posumnjao da se radi o Charlotte.«
»Ali, tata...« Maggien glas se izgubio. Već ga je vidjela ovakvog. Kako
pada u zečju rupu. Jučer se radilo o videu zabave — slici Nepoznatog
partijanera. Danas — o FaceTime pozivu na kojem je mrtva djevojka bila
očito živa. Iskreno, to joj se na neki način i sviđalo. Svjetlost u njegovim
očima — neuobičajeni optimizam, entuzijazam — mogućnost da zajedno
provode vrijeme radeći na slučaju. Sigurno ima čudne neriješene
probleme s taticom kad se povezuju oko utamničenog brata i njegove
ubijene djevojke.
Odlučila mu je ići niz dlaku. Pustiti ga da odspava. Maggie je gestom
od njega zatražila da joj prepusti telefon. »Rekao si FaceTime?«
»Da. Pokušao sam uzvratiti poziv, ali samo zvoni.« Pružio joj je uređaj.
Držala je u ruci njegov telefon i dalje proučavala oca.
»Taj poziv, pisalo je da je upućen iz grada u Meksiku.«
Maggie je pregledala popis poziva. Na telefonu je pisalo da je poziv
stigao iz Tuluma, iz mjesta po imenu Moloko Bar.
»Postoje službe koje mogu stvoriti lažni identitet pozivatelja«, rekla je
Maggie. »To bi mogla biti prijevara.«
»Ili ne«, odgovorio je njezin otac.
Maggie je na telefonu otvorila stranicu specijaliziranu za putovanja.
Tulum je opisan kao »otmjeno mjesto za odmor na istočnoj obali Meksika,
s prekrasnim plažama, povijesnim ruševinama i modernijom, opuštenijom
vibrom od megaljetovališta u Cancunu i Rivieri Maya.«
Otac je zurio preko Maggienog ramena u fotografiju na stranici za
putovanja: prekrasna mlada žena na plaži sjedi u ljuljački načinjenoj od

76
 Knjige.Club Books

izrezbarenog drveta, pod nogama joj blistavo bijeli pijesak, a iza nje
neonsko modri ocean.
Maggie je potražila Moloko Bar. Radilo se o noćnom klubu, s obiljem
slika mladih žena u svjetlucavoj odjeći kojima konobari nalijevaju pića dok
se one očito zabavljaju kao nikada u životu.
Ponovno je pogledala tatu. Kao da je nad njegovom glavom zasvijetlila
žarulja.
»Idući tjedan«, rekao je, »za proljetne praznike, bi li željela poći na
putovanje?«
Maggie je nagnula glavu na stranu. »Kamo? Misliš, tamo?« Prstom je
uprla u zaslon.
Tata je sporo kimnuo, blistavih očiju.
»Mislila sam da ove godine nećemo moći nikuda ići — da nema
novaca —«
»Pusti mene da o tome brinem.«
»Ali, mama je —«
»U nedjelju se vraćaju iz Nebraske. Možemo otputovati kasnije u
nedjelju ili idućeg jutra.«
»Mislim da se mami neće svidjeti —«
»Pusti mene da brinem o tvojoj majci.«
Bio je impulzivan. Ne, opsesivan, lud. Možda je doista imao potres
mozga. Ali, Maggie nije imala srca da mu noćas probuši taj balon. Sabrat će
se on.
»Idi spavati«, rekao je tata. »Sutra ćemo imati puno pakiranja i
planiranja.«
Željela mu je ispričati što se ranije dogodilo. Da mu je lagala i da joj je
žao. Da je bila nasmrt preplašena. Da je upotrijebila ono što je od njega
naučila i da je uspjela pobjeći. Ali, umjesto toga, samo ga je poljubila u
obraz i rekla: »Laku noć, tata.«

Sjedeći na krevetu odjevena u majicu za spavanje, Maggie je obgrlila

koljena prisjećajući se zabave. Srce joj je lupalo dok je gledala masnice od
njegovih ruku na svojim zapešćima. Bila je glupa. Vjerovala da je Eric
zainteresiran za nju. Vjerovala da je dragi dečko, kao njezina braća.
Pokušala je potisnuti suze, ali taj pogled u njegovim očima. Da ga nije na
prijevaru navela da se opusti, on bi je... Nije o tome željela razmišljati.

77
 Knjige.Club Books

Današnju večer je željela zaboraviti. Željela je da ova glupa godina

konačno završi i da ode na fakultet i tamo krene iznova. Negdje gdje je bilo
bitno koliko si inteligentan, a ne samo kako izgledaš ili koliko dobro
umiješ baciti loptu. Negdje gdje neće biti samo sestra Dannyja Pinea.
Poželjela je da joj je mama kod kuće. Naravno, mogla bi je nazvati. Ali,
nije željela zvati ovako kasno, zabrinuti mamu dok je bila izvan grada.
Mama je već imala dovoljno briga, baveći se djedom. I vraćajući se u grad u
kojem su ih svi mrzili.
Ponovno je pomislila na Erica, koji se pretvarao da mu je stalo do
Dannyjevog slučaja. Pravio se da ga zanima video. Posegnula je za svojim
laptopom u podnožju kreveta. Željela je provjeriti ima li kakvih komentara
ili dojava o videu. Ako je postojalo nešto u čemu su Pineovi bili dobri, bilo
je to korištenje Dannyjevog slučaja da izbjegnu probleme. Uzbuđenje joj je
zatitralo u grudima. Stranica je bila ispunjena desecima novih komentara,
potencijalnim dojavama. Ali, tada ih je pročitala:

Kurva
US
Nitko na zabavu nije pozvao luzera
Tvoj brat je ubojica, a ti si drolja
Kuja!!!!!!!!

Iz usta joj je pobjegao jecaj. To je napisao Eric ili njegovi prijatelji,

sigurno. A US? Ubij se? Zato što ga je odbila? Ili ju je na taj način htio
zaplašiti da nikome ne kaže što se doista zbilo u praonici? Naglo je
zatvorila laptop. Stisnula je oči i plačući zaspala.

78
 Knjige.Club Books

POGLAVLJE 15
MATT PINE

S lužbenik konzulata koji je trebao dočekati Matta na aerodromu nije se

pojavio. Matt je poslao poruku agentici Keller, a zatim krenuo prema
pokretnoj traci za prtljagu koju su opsjele gomile turista tjeskobno
čekajući svoje torbe. Zastao je kod pulta tvrtke za najam automobila, ali
nisu imali slobodnih vozila. Agent tvrtke mu je rekao da je Tulum udaljen
otprilike dva sata i da se taksiji i autobusi nalaze ispred glavnog izlaza.
Vijugao je među iscrpljenom gomilom te izašao kroz iznenađujuće
mala vrata. Napalo ga je blještavo sunce.
Nedaleko skupine kombija, prišao mu je čovjek s notesom u rukama.
»Dobro nam došli u Meksiko«, rekao je engleskim jezikom sa snažnim
naglaskom. »Imate li rezervaciju?« »Nemam. Moram stići u Tulum«,
odgovorio je Matt.
Čovjek je napravio grimasu. »Sve je rezervirano, prijatelju. Ovo nam je
vrh sezone.«
Matt je izdahnuo. »Nema baš ničega? Uzet ću bilo što. Ne mora biti
lijepo.«
Čovjek je zastao, kao da razmišlja. S pojasa je skinuo voki-toki i rekao
nešto na španjolskom. Iskrivljeni glas mu je odgovorio.
»Neće biti baš udobno«, upozorio ga je čovjek, »no vjerojatno ćemo
vas moći ugurati. Tri tisuće pesosa.«
»Uzimate li američke dolare?« pitao je Matt, pokazujući čovjeku
novčanicu od dvadeset dolara.
»Da, sto šezdeset dolara.«
Matt je imao petsto dolara u gotovini, bio je to dnevni maksimum što
ga je mogao dići na bankomatu. »Uzimam.«

79
 Knjige.Club Books

»Bus cinco«, rekao je čovjek pokazujući niz kombija. Bili su dulji od

uobičajenih kombija, no manji od autobusa.
Matt nije govorio španjolski, ali cinco je bilo lako razumjeti. Koji
student nije bio na zabavi povodom praznika Cinco de Mayo5? Matt je
platio kartu i, oklijevajući, muškarcu dao napojnicu od dvadeset dolara —
nije imao manjih novčanica — što je značilo da će imati dovoljno novca za
prijevoz natrag do aerodroma i za večeru. Pronašao je kombi na kojem je
bio znak s brojem pet.
Vozač se oslanjao na vozilo pušeći cigaretu. Imao je impresivne
brkove.
»Čujem da imate mjesta za još jednoga za Tulum«, rekao je Matt,
osvrćući se prema čovjeku s blokom.
Vozač je zgazio cigaretu na pločniku. Ne rekavši ni riječ, poveo je
Matta do stražnjeg dijela kombija. Matt je kroz tamne prozore vidio obrise
putnika. Kombi je djelovao pretrpano. Vozač je zatim otvorio stražnji
bunker i gestom pokazao Mattovu torbu.
Matt ju je ubacio u bunker, a vozač je počeo premještati ostalu
prtljagu. Trpao je sve na jednu stranu, na vrlo osobit način.
»Oh«, rekao je Matt, shvativši da čovjek radi mjesta za njega. Uvukao
se unutra i sjeo u stisnutom prostoru, okružen prtljagom. Nije bilo tako
grozno kako je očekivao. Barem je mogao ispružiti noge. Bilo je to više
nego što bi mogao reći o letu Špirit Airlinesom.
»Je li vam dobro tamo straga?« pitala je žena iz kabine. Imala je sladak
južnjački naglasak.
Matt se istegnuo u sjedalu kako bi vidio u natrpanu kabinu.
»Odlično je. Hvala što ste mi dopustili da vam se utrpam.«
»Samo vi nama recite ako vam nešto bude trebalo, zlato.« U glasu joj
se čula majčinska zabrinutost.
Matt se iduća dva sata truckao u stražnjem dijelu kombija, gledajući
kroz stražnje staklo dok su putovali prema jugu auto-cestom 307. Mogla je
to biti bilo koja ni po čemu osobita cesta u SAD-u, samo što je smeća bilo
više. Ili se možda samo radilo o Mattovom trenutnom stanju duha,
usredotočenom samo na nevolju. Okolnosti nisu bile idealne za prvi posjet
Meksiku.

5 Cinco de Mayo - meksički državni praznik kojim se obilježava meksička

pobjeda u borbi protiv Francuskog Carstva 1862. godine

80
 Knjige.Club Books

Bilo je skoro pet sati. Uskoro će stići. Imat će taman dovoljno vremena
da dođe do policijske postaje, potpiše dokumente i vrati se na kankunski
aerodrom za povratni let u New York u devet sati. Agentica Keller je rekla
da može produžiti boravak ako bude potrebno. Ali, nije imao nimalo želje
da vidi plaže, ruševine ili druge atrakcije. Unutra i van.
Stražnje sjedalo blokiralo je Mattov pogled na kabinu, ali razaznao je
neke putnike u prednjem dijelu kombija u odrazu od prozora. Vidio je
troje djece, činilo mu se mlađih od deset godina, ispružene preko roditelja.
Usprkos iskrivljenosti odraza, mama i tata su djelovali nasmrt umorni.
Pomislio je na svoju obitelj u sličnom kombiju: Tommy, lica pritisnutoga o
prozor; tata, izgubljen u mislima, razmišlja o nekoj zavjeri protiv Dannyja;
Maggie planira raspored aktivnosti; mama s nosom u knjizi.
Matt je pronašao posljednju poruku koju mu je Maggie poslala, onu
koja je zainteresirala Keller. Bila je to fotografija Mattova oca. Fotografija
je bila zumirana na njegovo lice, iza njega se vidjela cesta i nešto što je
izgledalo kao ulaz u neki lokal — možda noćni klub. Ništa neuobičajeno.
Zapravo, ne. Bilo je donekle neobično što je Maggie poslala Mattu
fotografiju njihova oca, uzmu li se u obzir nedavne napetosti.
Na kolegiju sociologije na NYU, Matt je pročitao istraživanje koje je
tvrdilo da se do svojeg osamnaestog rođendana djeca s roditeljima u
prosjeku posvađaju 4200 puta. Matt i njegov otac vjerojatno su uništili taj
prosjek. Nije uvijek bilo tako. Prije Dannyjevog uhićenja upravo je tata
podupirao Mattovo zanimanje za film, kupujući mu software za snimanje
filmova, proučavajući stare Super 8 kamere, organizirajući zabave na
kojima su se prikazivali Mattovi kratki filmovi. Nije to bio američki
nogomet, ali činilo se da je tata — a i mama također — iskreno
impresioniran njegovim radom. Kada je u četvrtom razredu srednje škole
prvi put pobijedio na filmskom natjecanju, to u domu Pineovih gotovo
nitko nije ni primijetio. Tata je imao Dannyja, Maggie je imala tatu, mama
je imala Tommyja.
Matt je zurio u fotografiju svojega oca dok mu se želučana kiselina
dizala u grlo pri pomisli na njihove posljednje riječi:

»Bilo bi super ako bi se s nama mogao pojaviti u programu.«

»Ne idem na Today show, tata.«
»Odvjetnici kažu da bi Vrhovnom sudu mogla biti bitna pažnja javnosti
usmjerena na slučaj. Suci ne prihvaćaju mnogo slučajeva, pa sve što možemo

81
 Knjige.Club Books

učiniti —«
»Koji dio mojega ne nisi shvatio?«
»Sebičan si.«
»O, ti si zadnji koji mi takvo nešto smije reći.«
»Što bi to trebali — nema veze. Dobro. Nemoj učiniti ništa, vrati se na
fakultet i uživaj u bezbrižnom studentskom životu dok ti brat sjedi u prljavoj
zatvorskoj ćeliji.«
Matt je odjurio prema ulaznim vratima, zgrabio svoj kaput i navukao
ga na sebe.

»Hoću. Znaš zašto, tata?« Matt je na trenutak zastao. »Zato što je tamo
Dannyju i jebeno mjesto.«

Odjurio je van, u hladnu noć, dok su snježne pahulje mirno lebdjele

na nebu i vladala je neobična tišina zahvaljujući nedavno napadalom
snijegu. Prisjetio se kako se usamljeno osjećao te noći. Kako se usamljeno
osjećao noseći posvuda istinu o svojem bratu, gledajući oca i sestru kako
vrte priču ne bi li dokazali Dannyjevu nedužnost. Ali, sve to nije bilo ništa
prema tome kako se osjećao sada.
Kombi je uz trzaj konačno stao ispred zgrade izgrađene od cementnih
blokova. Nitko ne bi mogao pretpostaviti da se radilo o policijskoj postaji
da pred njom nije bio parkiran crno-bijeli Dodge Charger opremljen
sirenama. Stražnja vrata kombija naglo su se otvorila i Matt se izvukao,
dao vozaču napojnicu i odmahnuo djeci koja su mu mahala sve dok kombi
nije nestao niz cestu. Duboko je udahnuo. Bilo je vrijeme da zatraži tijela
svoje obitelji.
Zalogaj po zalogaj, Matty. Zalogaj po zalogaj.

82
 Knjige.Club Books

POGLAVLJE 16
SARAH KELLER

N akon odlaska na aerodrom, Keller je sjedila u svojem malom uredu

bez prozora u područnom uredu FBI-a u New Yorku, pažljivo
proučavajući izvješće. Bio je to prvi set podataka dobivenih analizom
digitalnog otiska obitelji Pine. Bez njihovih laptopa ili pametnih telefona
izvješće je bilo lakše nego inače — ograničeno na pretraživanje interneta,
objava na društvenim medijima, GPS lokacije — ali dosje je i dalje bio
debeo 7,5 centimetara. Nigdje nije bilo nikakvog zločina, i dalje su svi
smatrali da se radi o groznoj nesreći, ali nešto joj nije dalo mira.
Mnogi agenti su se prezrivo smijali na ideju policijske intuicije,
tvrdeći da upravo takvo magično razmišljanje vodi prema uskom pogledu
na slučaj i osudi nevinih. Ali, Keller je uvijek slijedila svoj instinkt. A on joj
je ovdje šaputao dvije riječi: prljava igra. I stoga je, pod izlikom
istraživanja pranja novca u firmi Marconi d.o.o., naložila IT štreberima da
povuku veze u internetskim tvrtkama i prikupe podatke. Kada Meksiko
izruči telefone i laptope, imat će potpuniju sliku.
Keller je prelistavala gomilu papira, letimice pregledavala mnoštvo
stranica nerazumljivog koda sve dok nije pronašla izvješće tražilice. U
njemu se nalazio zapis o svakom upitu izvršenom putem obiteljskog
internetskog servisa u protekla tri mjeseca. Upiti vezani uz dostavu hrane
(»jelovnik Thai Gardena«), vremensku prognozu (»hoće li danas kišiti«),
obrazovanje (najbolji domovi na MIT-u), opuštanje (»što večeras ima na
TV-u«), zdravlje (»zašto ne mogu spavati«), umjetnost (»kako napraviti
sluz«) i mnoštvo drugih, beskrajnih upita obične američke obitelji.
U Odjelu za financijske zločine, gdje su agenti morali analizirati
gomile podataka, naučila je odvojiti žito od kukolja. U slučaju izvješća o
upitima na tražilicama Keller se najčešće služila trikom, preskočivši na

83
 Knjige.Club Books

ono što su korisnici namjerno obrisali iz svoje povijesti pretraživanja.

Najčešće se radilo o onome što biste i očekivali: gomilama pornografije.
Ali, u obrisanim pretragama Pineovih nije bilo upita vezanih uz
pornografiju. Netko je ipak obrisao zabrinjavajuće potrage iz povijesti:

Hoće li osiguravatelj isplatiti novac ako se

ubiješ?
Kako natjerati osiguravatelja da isplati u
slučaju suicida?
Koliko je Zolofta potrebno za postizanje
prekomjerne doze?
Utjecaj samoubojstva roditelja na djecu?

Zvuk službenog telefona omeo je Keller. Digla je slušalicu. »Keller«,

rekla je službenim glasom.
»Judy i Ira Adler su vas došli vidjeti«, rekla je tajnica.
»Tko?« Keller je kliknula na kalendar da provjeri je li zaboravila neki
sastanak. »Ne vidim nikoga na rasporedu.«
»Kažu da su došli radi istrage u slučaju Pine.«
Keller je razmislila o tome. Službeno, nije bilo nikakve istrage. A
osobito ne neke koju bi bilo tko povezao s Keller. Ona je, zapravo, bila
samo agentica, postavljena radi politike Biroa i nategnute poveznice sa
slučajem Marconi. Dok je tajnica nervozno puhala u slušalicu, Keller je
utipkala riječi »Judy Adler« u tražilicu svojeg računala. Pojavila se stranica
Wikipedije: »Judy Adler je redateljica i producentica nagrađena Emmyjem.
Postala je poznata zahvaljujući dokumentarnom serijalu ‘Nasilna narav᾽
što ga je režirala u suradnji sa suprugom Irom.«
Keller je i sama iznervirano puhnula. »Odmah dolazim.« Krenula je
niz hodnik. Kroz sigurnosna staklena vrata dobro je pogledala posjetitelje.
Judy Adler vjerojatno je bila u kasnim pedesetima. Bila je odjevena u
crno i imala tamnu kosu sa strogim šiškama. Uz nju je stajao muškarac
slične dobi koji je imao naočale malo zatamnjenih leća i raščupanu sijedu
kosu.
U foajeu Judy joj je prišla samopouzdanim korakom, pruživši ruku.
»Specijalna agentice Keller, hvala vam što ste pristali susresti se s

84
 Knjige.Club Books

nama. Ja sam Judy Adler. Ovo je moj suprug, Ira.«

Keller je bila u napasti da kaže da zna tko su, ali samo im je oboje
stisnula ruku i pristojno kimnula. »Što mogu učiniti za vas?«
»Nadali smo se da bismo mogli razgovarati« — Judy se osvrnula po
praznom foajeu kao da se želi uvjeriti da ih nitko ne sluša — »o istrazi u
slučaju Pine.«
»Ne znam o čemu govorite.«
Judy Adler nasmiješila se Keller zavjereničkim osmijehom.
»Fotografije vas i Matthewa Pinea su posvuda na internetu. Našim ljudima
je trebalo otprilike pet minuta da vas identificiraju...«
Prokleti - paparazzi iz studentskog doma.
Prije nego je Keller odgovorila, Judy Adler je rekla: »Mi smo filmaši.
Snimili smo dokumentarac o Pineovima. Možda ste ga vidjeli — Nasilna
naravi«
»Dio«, odgovorila je Keller, ne nudeći nikakav kompliment. U
stvarnosti, mislila je da je film dobro načinjen — Adleri su umjeli ispričati
priču. Stare obiteljske fotografije Pineovih, jeziva gudačka glazba,
razgovori i isječci iz vijesti vješto raspoređeni da pojačaju efekt drame.
Keller je shvatila da je Judy Adler vodila intervjue, glas bez lica u pozadini
koji je sudionike ispitivao o Charlotteinoj smrti.
»Poslali smo našeg istražitelja u Meksiko«, rekla je Judy. »Pronašao je
nešto i naš odvjetnik je rekao da bismo trebali razgovarati s FBI-em.«
Time je privukla Kelleričinu pažnju. Sudeći po izrazu lica, Judy Adler
toga je bila svjesna.
»Pođimo u moj ured.«
Adleri su se upisali i dobili posjetiteljsku propusnicu te pošli za Keller
do njezinog ureda. Keller je rukom pokazala na stolce za posjetitelje i sjela
za svoj radni stol. Diskretno je zaklopila poklopac svojeg računala na
kojem je otvoren stajao istraživački dosje o obitelji Pine.
Keller je rekla: »Samo da bude jasno, sve o čemu ćemo razgovarati je
neslužbeno.«
Judy se namrštila, ali je i rezignirano kimnula. Njezin suprug i dalje
ništa nije rekao. Na Keller su ostavili dojam para u kojem je suprug morao
biti snažan i šutljiv tip.
»Poslali ste istraživača u Meksiko?« pitala je Keller.
»Utrpali smo ga na prvi zrakoplov za Meksiko kada smo čuli. Radimo

85
 Knjige.Club Books

nastavak dokumentarca. I, očito, to što se dogodilo je bitno za priču.«

»O čemu govori nastavak?« pitala je Keller.
»Danas?« rekao je Ira Adler, progovorivši prvi put. Imao je promukao,
zadihan glas, prijateljski, nimalo prijeteći. »Isprva smo se usredotočili na
Dannyjevu žalbu«, rekao je Ira. »Nekoliko slavnih apelacijskih odvjetnika
radilo je na tom slučaju i imali smo veliku potporu javnosti.«
Sada je progovorila Judy. »Ali, ispalo je da su slavni apelacijski
odvjetnici« — riječ je stavila u zračne navodnike — »otprilike jednako
zanimljivi kao i Nebraska. Znate li koji je službeni slogan te države?«
Keller je odmahnula glavom.
»Kunem se da ne izmišljam.« Judy je podigla ruku kao da priseže.
»Slogan Nebraske je: ‘Iskreno, nije za svakoga’.« Iskašljala je smijeh, a
zatim rekla: »Provela sam nekoliko mjeseci u Nebraski i stvarno ne lažu.
Vračamo se večeras.«
Keller je suspregnula osmijeh.
»U svakom slučaju«, nastavila je Judy, »vrhunac našega filma —
odluka Vrhovnog suda — je upropašten kada je tih devet idiota odbilo
Dannyjevu žalbu, pa smo gotovo odustali od cijeloga projekta.«
»Ali, onda smo se odlučili usredotočiti na djevojku«, rekao je Ira. Imali
su ritam para koji je već dugo u braku.
»Mislite, na Charlotte?« pitala je Keller.
»Točno«, produžila je Judy. »Mislim, jedan od prigovora na ‘Nasilnu
narav’ — koji nije bio potpuno nepravedan — glasi kako se čini da se
Charlotte u svemu tome izgubila. Toliko smo se fokusirali na grozno
ispitivanje Dannyja Pinea i Nepoznatog partijanera te Bobbyja Raya
Hayesa da žrtvi nismo posvetili pažnju koju je zaslužila.«
»Pa, kakve veze ima nesreća u Meksiku s Charlotte?« pitala je Keller.
»A što ako to nije bila nesreća?« rekla je Judy, netremice gledajući
Keller.
Keller je osjetila trepet u prsima. Uvijek vjeruj instinktu. »Meksičke
vlasti nisu rekle da bi se moglo raditi o zločinu«, odgovorila je Keller.
Judy je rekla: »Možda naš čovjek malo uvjerljivije postavlja pitanja.«
»Tako što nekoga potplati«, odgovorila je Keller.
Judy nije ni trepnula. »Ne bih to tako nazvala. I, uvjeravam vas da
nismo prekršili nijedan meksički zakon.« Pucnula je prstima, istovremeno
pokazujući na svoju preveliku torbu koja joj je bila izvan dohvata. Ira joj je

86
 Knjige.Club Books

dodao torbu, a Judy je iz nje izvadila tablet. »Tamo su otvoreniji s

istražnim materijalima...«
»Imate dosje istrage?« pitala je Keller. To je bilo bitno jer Keller nije
dobila ni pišljiva boba od meksičkih vlasti. Lokalni policajci u Tulumu
ignorirali su meksičkog pravosudnog poslanika FBI-a, a djelatnik
konzulata bio je nevjerojatno neučinkovit.
»Ako to tako možete nazvati«, odgovorila je Judy. »To je policija
malenog grada. Sumnjam da ih tamo baš dobro školuju za bilo što, a kamo
li za to kako upravljati mjestom zločina ili istraživati ubojstvo.«
Ubojstvo.
»I, što je u dosjeu?«
»Slike s mjesta zločina — bar su to odradili.«
Keller je progutala slinu. Adleri su imali posmrtne fotografije obitelji
Pine. Keller ih nije željela pogledati, ali morala je. Pogledala je tablet i
kimnula Judy da joj ih pokaže.
Nekoliko poteza rukom i Keller je ostala bez zraka u plućima.
Gospođa Pine, još ljepša nego na fotografijama koje je Keller vidjela, ležala
je na kauču s knjigom na prsima. Činilo se da drijema.
»Ne vidim nikakve tragove zločina«, rekla je Keller. »Sve se čini u
skladu s curenjem plina.«
»Pogledajte bolje«, rekla je Judy.
Keller je primakla lice bliže tabletu, proučavajući zaslon. Lice Olivije
Pine bilo je mirno. Njezine duge noge — žena se bavila trčanjem, ako je
suditi po nogama — bile su ispružene na sofi. Nije bilo krvi ni očitih
znakova traume. Pokraj sofe stajao je stolić. Na njemu se nalazila svjetiljka
i podmetač za čaše. Činilo se da ništa nije pomicano te da nije bilo borbe.
Keller je osjećala kako Judy zuri u nju, čekajući da vidi. I, onda je
vidjela.
»Knjiga«, rekla je Keller, dodirujući roman na prsima Olivije Pine
prstom. »Naopako je.«
Judy je pretjerano kimala glavom.
Keller je razmišljala. Da se Olivia Pine onesvijestila od plina dok je
čitala, knjiga bi pala kako treba. Ne bi bila naopako.
»Prizor je namješten«, rekla je Keller.
Judy je nastavila kimati.

87
 Knjige.Club Books

»To ne znači da je ubijena«, rekla je Keller. »Možda su policajci

zabrljali na mjestu zločina i da se pokriju, vratili joj sami knjigu na prsa.«
Judy nije odgovorila. Umjesto toga, posegnula je za tabletom, povukla
prstom po zaslonu i ponovno ga pružila Keller.
Kelleričino srce se stegnulo pri pogledu na djevojku, Margaret. Matt ju
je zvao Maggie. Ležala je na trbuhu na krevetu.
Ovaj put Judy nije čekala da Keller sama vidi. Uprla je kažiprstom u
zaslon. Na Maggienim zapešćima bile su sitne masnice nalik na otiske
prstiju, kao da ju je netko držao.
»A što je s ocem i dječakom?« pitala je Keller.
»Kod dječaka nema tragova borbe. Ali, očevo tijelo pronađeno je na
stražnjoj verandi. Moram vas upozoriti«, rekla je Judy, povlačeći prstom
preko zaslona tableta, »ove fotografije nisu za strašljivce.«
Keller se trudila da ne uzdahne od šoka. Od Evana Pinea ostalo je
malo više od krvavog torza. Bila je to slika za horor-filmove. »Koji vrag...«
»Čini se da su divlji psi«, uključio se Ira.
Gospode Bože. Keller je morala upozoriti Matta za slučaj da
Meksikanci budu tražili da osobno identificira tijela. Keller je skrenula
pogled sa slike, razmišljajući. Činjenica da je Evan Pine bio vani govorila je
u prilog teoriji Adlera o zločinu. Suprotstavio se nekome tko je pokušavao
ući iz stražnjeg dijela imanja, ubili su ga i psi su mu se dohvatili tijela. Uljez
je zatim savladao ostatak obitelji i presjekao plinsku cijev. Istovremeno,
Evan je možda shvatio da negdje curi plin pa je uspio isteturati van iz kuće
prije nego što je podlegao otrovnim plinovima. Ali, postojala je još jedna
teorija. Kelleričin um vratio se upitima vezanim uz samoubojstvo na
obiteljskom računalu. Je li ovo bilo samoubojstvo, koje je pošlo po zlu? Ili,
još gore, ubojstvo-samoubojstvo? Te je misli zadržala za sebe.
»Trebat ću kopije ovih fotografija«, rekla je Keller.
»Naš je odvjetnik rekao da vam ih ne moramo dati, u svakom slučaju,
ne bez naloga«, odgovorila je Judy.
Keller joj je pogledom pokazala svoje nezadovoljstvo.
»Ali, možda jedni drugima možemo pomoći«, rekla je Judy.
»Kako?« pitala je Keller, nakon duge šutnje.
»Naš je istraživač pronašao nešto što je lokalnim policajcima
promaknulo.« Judy je ponovno posegnula u svoju torbu. Izvukla je
omotnicu hitne pošiljke. Gurnuvši ruku u kartonski omot, pažljivo je

88
 Knjige.Club Books

izvukla malu plastičnu vrećicu sa zatvaračem.

»Što je to?« pitala je Keller. U vrećici se nalazio list ili dio biljke.
»Policija je našem čovjeku dopustila da pogleda mjesto zločina.«
Keller je otvorila usta kako bi nešto rekla, prekorila ih zato što su
možda uništili mjesto zločina, ali Judy ju je ušutkala mahnuvši rukom.
»Znam, znam«, rekla je Judy. Bila je to žena koja je govorila rukama.
»Ali, slučaj su već zatvorili i smrti proglasili slučajnima.«
»Što je pronašao?« pitala je Keller, shvativši da je predavanje o
ponašanju na mjestu zločina neće dovesti nigdje. A i željela je znati što se
nalazi u vrećici na njezinom stolu.
»Mjesto je bilo besprijekorno čisto«, rekla je Judy. »Očišćeno od
početka do kraja, kante za otpatke u kuhinji i kupaonici bile su prazne
iako u kantama na dvorištu nije bilo ničega.«
To je bilo sumnjivo. Neobično. Ali, postojala su vjerojatna objašnjenja.
»Možda je lokalna policija dopustila čistačici da pospremi kuću«, rekla je
Keller. »Ili su možda Pineovi počistili prije...«
Judy je rezignirano odmahnula glavom. »Policajci iz Tuluma sasvim
sigurno nisu mislili da je to bitno. Ali, naš istraživač je rekao da je čišćenje
imalo obilježja profesionalnog. A kada je pregledao izvan kuće — mjesto
gdje su pronašli tijelo Evana Pinea — pronašao je ovo.« Judy je pružila
Keller plastičnu vrećicu. »Veranda kuće okružena je visokom ogradom i
zato nitko ranije nije vidio tijelo. Vrata nisu bila zaključana. Naš istraživač
pronašao je ovo pokraj vrata.«
Držeći vrećicu u visini očiju palcem i kažiprstom, Keller je konačno
vidjela. Crvenu kapljicu, otprilike milimetar u promjeru, mrlju na zelenom
listu.
»Ne bi li to jednostavno mogla biti krv Evana Pinea?« pitala je Keller.
»Možda. Ali, on se nalazio prilično daleko od vrata, a biljka je u visini
ramena, više nego što biste očekivali kada bi se radilo o unakrsnoj
kontaminaciji od pasa koji su trgali tijelo. Ali, nadali smo se da ćete nam to
vi moći reći.«
Keller je stisnula oči.
»Mogli biste izdvojiti DNA i vidjeti hoćete li što pronaći«, nastavila je
Judy.
»FBI nije privatni laboratorij za testiranje DNA. I mi ne možemo javno
obznaniti povjerljive materijale vezane uz istraživanje«, rekla je Keller.

89
 Knjige.Club Books

Judy se namrštila. »Čujte, naš odvjetnik kaže da vi nemate jurisdikcije

i da vam mi nismo obvezni dati ovaj uzorak. A možemo unajmiti i svoje
stručnjake za analizu DNA i genealoge koji će rezultate usporediti s javnim
i potrošačkim bazama. Ali, da ne tratimo vrijeme, dajte da si međusobno
pomognemo.«
Keller nije bila baš potpuno uvjerena da je odvjetnik Adlerovih bio u
pravu. Federalni zakoni protiv reketarenja osiguravali su Sjedinjenim
Državama jurisdikciju nad ubojstvima počinjenima u inozemstvu ako su ti
zločini olakšavali počinjenje zločina u SAD-u, a slučaj Marconi davao joj je
potrebnu poveznicu. Ipak, dobar odvjetnik mogao je stvari zavlačiti
mjesecima, čak i godinama.
»Što točno želite?« pitala je Keller.
»Jednostavno. Pustite uzorak kroz CODIS i recite nam kakvi su
rezultati.« CODIS je bio niz baza podataka u kojima su bili pohranjeni
milijuni DNA profila koje su sakupile federalne, državne i lokalne policije.
Ako je uzorak potjecao od nekoga tko je već bio osuđen ili uhićen — ih je
imao člana obitelji koji je bio osuđen ili uhićen — CODIS će vjerojatno
pokazati poklapanje. Ako federalci ništa ne pronađu u CODIS-u, oni imaju
veze s ljudima koji vode privatne kompanije posvećene istraživanju
predaka koje testiraju i analiziraju njihove DNA.
Judy je dodala: »To je sve što nam je potrebno. Ali, ako nađete
poklapanje, pristajemo ništa ne objaviti bez vašeg pristanka. Ako se
pokaže da nije ništa — da se radi o krvi Evana Pinea ili neke životinje ili
nečem trećem — onda ćemo znati.«
Keller je pomislila na fotografije obitelji, pa o boli u očima Matta Pinea
koju je jutros vidjela. Keller nije bila sigurna da će dobiti dopuštenje da
Adlerima otkrije bilo kakve informacije, ali nije bilo šanse da će im
dopustiti da odavde izađu s dokazom.
»Okej«, rekla je Keller, »dogovoreno.«

90
 Knjige.Club Books

POGLAVLJE 17

N akon što su filmaši napustili područni ured, Keller je dogovorila

analizu crvene kapljice te usporedbu rezultata s podatcima u CODIS-
u. Zatim se vratila forenzičkom dosjeu obitelji Pine na računalu. Bilo joj je
teško koncentrirati se, pitanja su joj letjela glavom. Je li mjesto zločina
namješteno? Ako jest, tko bi želio ubiti Pineove? Zar se radilo o nesreći u
kojoj je Evan Pine slučajno plinom otrovao svoju obitelj dok je vršio
samoubojstvo? Ili se radilo o provalniku? Nekome tko se pobrinuo da sve
izgleda kao tragična nesreća? Ali, tko i zašto? Je li sve možda povezano s
njezinom istragom o pranju novca u Marconiju? I, ako se radilo o nekom
trećem, profesionalnom ubojici, kako je pretpostavljao istraživač
Adlerovih, kako je moguće da je počinitelj koji je tako pazio da u
potpunosti obriše tragove na mjestu zločina istovremeno za sobom
ostavio DNA? I, zašto bi počinitelj krvario? Jesu li se Evan i provalnik
potukli, pa je ubojica bio ozlijeđen?
Morala je stati, usporiti. Nije snimala film, poput Adlerovih. Morala se
svime pozabaviti polako, metodično, objektivno. Dobit će rezultate DNA
testiranja, tijela će biti podvrgnuta obdukciji, a ona će razgovarati s
raznim ljudima. A dotad će ponovno pregledati digitalnu forenziku i
dokumente.
Odsutno je listala stranice podataka sve dok joj nešto nije zapelo za
oko. Dva dana prije nego je obitelj otputovala u Meksiko, tinejdžerica
Maggie je pogasila sve stranice Dannyja Pinea na društvenima mrežama.
Keller je pomislila da zna i zašto: djevojka je bila žrtva virtualnog
zlostavljanja. U dva sata ujutro krenula je lavina poruka — uvredljivih,
odvratnih poruka. Nema žlobnijih ljudi od tinejdžerki. Ali, što im je
prethodilo? Kefler je pregledala sadržaj na Facebook stranici Oslobodite
Dannyja Pinea. Posljednja objava bila je video što ga je Maggie nazvala
»dojavom«.

91
 Knjige.Club Books

Keller se upravo spremala pogledati video kada joj je zazvonio

službeni telefon. Bacila je pogled na ekran starog stolnog aparata. Zvao ju
je šef, Stan Webb.
»Specijalna agentica Keller«, rekla je službenim glasom. Stan je bio
formalist, pa je i Keller u pravilu pazila da sve bude formalno.
»Želim da pođeš sa mnom u D.C.«, rekao je Stan, bez ikakvog uvoda.
Stan nikada ranije od nje nije tražio da s njim pođe u središnjicu i ovaj je
zahtjev bio vrlo neobičan.
»Naravno. Kada —«
»Odmah«, odgovorio je Stan, kao da je to zadnje što želi učiniti.
»Danas?« Keller je osjetila kako joj se u želucu otvara rupa. Biti
pozvan u stožer — zajedno sa šefom — nije moglo biti dobro. I to je
značilo da će još više vremena provesti daleko od Boba i blizanaca. »Je li
sve u redu?«
»Znaš kakvi su. Područni uredi ne postoje sve dok ih ne nazove
reporter i postavi pitanje o slučaju na kojem radimo.«
»O Pineovima?«
»Čini se. Mogao bih ubiti Fishera što nas je u to uvalio.« Fisher je bio
Stanov šef u Washingtonu, politikant zadužen za područne urede na
Istočnoj obali, koji ih je uvukao u slučaj Pineovih. »Budi spremna da
izvijestiš zamjenika ravnatelja o statusu. I o istrazi u Marconiju.«
»Naravno. Kada moramo krenuti?«
»Prije deset minuta. Idemo zrakoplovom. Polijećemo u četrnaest
sati.«
Stan se uvijek služio vojnim vremenom i Keller je napamet morala
konvertirati brojke: dva sata poslijepodne. Bacila je pogled na sat. Imala je
sat vremena da sve pripremi. Neće imati vremena da pođe kući, ali uvijek
je u uredu imala pripremljenu putnu torbu. Često je putovala zbog posla,
ali nikada nije letjela zrakoplovom FBI-a. Netko je ozbiljno shvatio
situaciju s Pineovima.
A pritom nije znao da postoji mogućnost da je obitelj ubijena.

Malo prije dva, Keller se uspela uskim stubama u Gulfstream 6. Bilo joj je
neugodno što je uzbuđena radi prvog leta privatnim zrakoplovom. Raditi

6 Gulfstream — poslovni mlazni zrakoplov.

92
 Knjige.Club Books

za FBI nije bilo nimalo nalik na ono što se prikazuje u televizijskim

emisijama — Zločinački umovi ili CSI — gdje su agenti letjeli posvuda u
lovu na serijske ubojice. U Odjelu za financijske zločine ona je uglavnom
radila u uredu, analizirala dokumente, pisala izvješća, povremeno se
susretala s financijskim institucijama kako bi iz njihovih prljavih ruku
istrgnula bankovna izvješća. Razgledala je kabinu. Nije bila ono što je
očekivala. Naravno, letjeti ovim zrakoplovom bilo je bolje nego redovnom
linijom. Nije bilo redova ili pakla srednjeg sjedala. Imala je svoje sjedalo i
vlastiti radni stol. Ali, nije bilo nimalo glamurozno. Avion je bio nalik na
ostarjeli putnički autobus: zastarjeli ukrasi i istrošena plastika. Stjuardesa
je bila okrugla žena u poliesterskoj uniformi.
Stan je sjedio u svojem sjedalu, na pristojnoj udaljenosti s druge
strane kabine. Bio je odjeven u ozbiljno odijelo, kosa mu je bila strogo
podijeljena i imao je naočale bez okvira. Da čovjek nije znao da je
federalac, mislio bi da je direktor neke tehnološke kompanije ili njemački
bankar.
Nisu baš bili prijatelji. Prema Kelleričinom mišljenju, on je bio bolje
od toga: šef koji je cijenio rezultate, a ne vrijeme provedeno u sastančenju.
Sef koji nije prisvajao tuđe zasluge, nije imao miljenike i nije se petljao u
svaki, i najmanji detalj posla. Bio je izravan i pošten. Ako si nešto zajebao,
on bi ti to i rekao. Ali, znao si da će ti uvijek čuvati leđa. Njegov jedini
porok, ako ga se tako može nazvati, bio je strah od Fishera i stožera. Ne,
nije to bio strah. Bilo je to samoočuvanje. Tijekom vremena provedenog u
FBI-u, Keller je primijetila da te ekipa iz Washingtona neće samo baciti
pod autobus ako im to bude odgovaralo. Sjest će za volan, satrti te na cesti,
zatim ubaciti u rikverc i pobrinuti se da posao bude temeljito obavljen.
Kada su oni zvali, bilo je mudro lupiti petama, kako bi politikantima
pokazali poštovanje koje su mislili da im pripada.
Nakon što je zrakoplov poletio — uspeo se oštro i drmusavo — Keller
je ukratko izvijestila Stana o svemu što je znala u vezi smrti Pineovih.
Doimao se iznenađen bukom koju je slučaj izazvao.
»Nisi gledao dokumentarac?« pitala je Keller.
Odmahnuo je glavom. Nikakvo iznenađenje. Sumnjala je da je Stan
jedan od onih koji ne posjeduju televizor.
»Pročitao sam članak u jutrošnjem Timesu«, rekao je. »Zamjenik
ravnatelja je rekao da se predsjednik zainteresirao jer mu je kći
opsjednuta tim slučajem.«

93
 Knjige.Club Books

Keller je šutke promatrala šefa, nije joj bilo jasno šali li se Stan. Imao
je crni smisao za humor.
»Mali ti se već javio?« pitao je Stan.
»Poslao mi je poruku da se konzularni službenik koji ga je trebao
pokupiti na aerodromu nije pojavio pa će sam otići u policijsku postaju.«
»Jebeni kistonski policajci. Trebaju nam ta tijela. Već je nesreća sama
za sebe dovoljan spektakl, ali ako obdukcija pokaže da su ubijeni...«
»Samo sam se jednom čula s konzularnim službenikom zaduženim za
slučaj. Nazvao me dušo i rekao mi da ne razumijem kako stvari tamo
funkcioniraju i da će se on za sve pobrinuti. Poslala sam mu poruku da
vidim što se to, dovraga, zbiva.«
Stan je odmahnuo glavom. »Jebeni birokrati. I to ti kaže karijerni
birokrat. Nadam se da će mali sve uspjeti riješiti. Ako mu lokalci budu
pravili probleme, nazvat ću veleposlanstvo i tražiti pomoć od naših ljudi u
Mexico Cityju.«
Sat vremena kasnije, Keller je opet sjedila na stražnjem sjedalu
taksija, stisnuta uz šefa i zurila kroz prozor. Za razliku od sivog
Manhattana, u D.C.- ju je bio prekrasan proljetni dan: mramorne zgrade
Vlade su blistale, a Washington Monument stršao u modro nebo. Taksist
se žalio na promet, objašnjavajući da je vrhunac sezone cvata trešnjinog
cvijeta. »Nikad neću shvatiti tu strku oko nekog prokletog ružičastog
cvijeta«, rekao je, nalegavši na trubu dok su puzali niz Dvanaestu ulicu.
Keller je pomislila na svoju obitelj. Moraju uskoro vlakom doći u D.C.
Blizanci su obožavali muzeje, šetnju niz pošljunčanu stazu oko National
Malla, sladoled i vožnju na vrtuljku. I to je bilo sve što je Keller znala ili
željela znati o Okrugu Columbia.
Konačno su stigli do zgrade FBI-a, brutalističke7 građevine koja je
vidjela bolje dane. Godinama se razgovaralo o preseljenju stožera, ali
politika (a što drugo?) bi im uvijek stala na put. Taksi ih je ostavio na
Devetoj ulici i Keller je platila vozaču. Bilo je to pravilo ponašanja u Birou:
mlađi agent, bez obzira na rang, plaća taksi. Zamišljala je Stana, pravog,
suštinskog agenta, kako putuje s Fisherom i proživljava isto poniženje.
Nakon što su prošli nekoliko raznih vrsta osiguranja — višekratne
provjere identifikacijskih iskaznica, sigurnosna vrata, mahanje karticama

7 Brutalizam — stil u modernoj arhitekturi (1954.-1970.) kojem je svojstvena

uporaba betonskih neobrađenih, grubih elemenata.

94
 Knjige.Club Books

s magnetskim trakama — našli su se u predvorju pred uredom zamjenika

ravnatelja DeMartinija. Muškarac podbuhloga lica bučno je izašao iz
ureda. Kratko je kimnuo Stanu i Keller i rekao: »Pođite sa mnom.«
Bilo je teško s njime držati korak. Zamjenik ravnatelja bio je visok
čovjek, barem 188 centimetara, i činilo se da je upravo to preduvjet za
postizanje vrhovne pozicije u federalnim snagama prepunima
testosterona.
»Za sedam minuta moram izvijestiti ravnatelja o mrtvoj obitelji. Što
znamo?«
Stan je progovorio, a izvješće mu je bilo precizno poput švicarskog
sata. »Bili su na putovanju tijekom proljetnih praznika mlađe djece. Karte
su rezervirali u posljednjem trenutku, samo dan prije puta. Najvjerojatnije
su preminuli trećega dana, u srijedu. Tada su prestale aktivnosti telefona i
na društvenim mrežama. Nekoliko dana kasnije propustili su let kući, a
spremačica kompanije koja upravlja nekretninama ili je pronašla kada je
došla očistiti kuću i pripremiti je za iduće goste. Meksikanci tvrde da se
radi o nesreći.«
DeMartini je odmahnuo glavom: »U mailu ste spomenuli zločin?«
»O tome će vas izvijestiti agentica Keller.«
Keller je pokušala uhvatiti dah nakon brzog hoda. Izvijestila je
zamjenika kratkim, policijskim jezikom, oponašajući Stana. Samo činjenice,
gospođo.
»Prva izvješća kažu da je uzrok smrti bilo istjecanje plina. Ali, lokalci
ne surađuju. Još nemamo tijela, ali postoje fotografije koje ukazuju na
mogućnost da je mjesto zločina bilo namješteno.«
DeMartini je stao, stisnuo oči, čekajući da tu svoju tvrdnju podrobnije
objasni.
Keller mu je ispričala o posjetu Adlerovih, opisala fotografiju s
majčinom knjigom okrenutom naopačke, rekla mu za masnice na
djevojčinim zapešćima i krvave ostatke oca. O neobično čistom mjestu
zločina. I, ono najvažnije, o kapi krvi.
»Zašto mi nemamo svoju forenziku — ili tijela, kad smo već kod
toga?« DeMartinijevo pitanje očito je bilo retoričko, ali njegov ton govorio
je da mu se ne sviđa da su upravo filmaši nadigrali FBI.
»Radi lokalaca. Nisu htjeli razgovarati s našim izaslanstvom i ne daju
ostatke tijela ako ih osobno ne zatraži član obitelji. Preživjelog sina smo

95
 Knjige.Club Books

danas poslali tamo.«

»Zar nisu naši ljudi u Ministarstvu vanjskih poslova mogli riješiti sva
ta sranja?«
»Nisam sigurna da su se baš jako potrudili«, odgovorila je Keller.
Stan ju je značajno pogledao: možda to nije trebala reći.
»Jebeš to«, rekao je DeMartini. Izvadio je mobitel i počeo tipkati
svojim velikim palcima. »Dajte mi Briana Cooka u Vanjskim«, rekao je u
uređaj. »Znam. Recite mu da je važno.« Dugo je čekao. »B. C., kako si?«
Zamjenik direktora ponovno je počeo hodati, a Keller i Stan su ga slijedili.
»Čuj, šaljem ti dvoje agenata kojima je potrebna tvoja pomoć. Možeš li ih
ikako ugurati? Da, u idućih sat vremena.«
Trenutak je slušao, nasmijao se nečemu smijehom nalik na lavež, a
zatim rekao: »Dužan sam ti. Daj da se uskoro nađemo na Chevyju8 da
odigramo koju partiju golfa. Reći ću Nadine da te zapiše u moj kalendar.«
DeMartini je spremio telefon. Ponovno je stao, ovoga puta pred
ravnateljevim uredom. »Fisher je spomenuo da postoji poveznica između
oca i slučaja na kojem radimo?«
»Otac je radio za Marconi d.o.o. firmu. Dobio je otkaz nekoliko tjedana
prije nego je obitelj otputovala u Meksiko«, rekao je Stan.
DeMartini je odmahnuo glavom kao da nema pojma o čemu govori.
»Radimo na Marconiju već dvije godine. Pranje novca i tome slično.
Firma je banka kartela Sinaloa9.«
»Jeste li ih već ispitali?«
Keller je upravo otvorila usta da mu odgovori — da ga upozori da bi
pristupanje Marconiju ugrozilo dvogodišnji rad — ali Stan ju je pretekao.
»Sutra ujutro.«
»Javljajte mi. Administracija« — DeMartini je izrekao tu riječ s
uzrujanim uzdahom — »je jako zainteresirana za ovaj slučaj. Ne želim
novosti saznati iz Posta.«
»Razumijem«, odgovorio je Stan.
»Cook u Vanjskim bi vam trebao moći osigurati sve što vam je
potrebno u Meksiku. Idite na ulaz u Ulici C. I pošaljite mi izvješće nakon

8 Chevy Chase Club — poznati i ekskluzivan klub (utemeljen 1892. godine)

slavan po vrhunskom gol f-terenu.
9 Kartel Sinaloa - međunarodni sindikat za trgovinu drogom, pranje novca i

organizirani kriminal.

96
 Knjige.Club Books

što protresete stablo kod Marconija.«

Stan i Keller su kimnuli, a DeMartini se okrenuo i progurao kroz vrata
ravnateljevog ureda načinjena od mahagonija, a da se s njima nije
oprostio.
Keller je pogledala Stana. »Tristo dvadeset kilometara za šest
minuta.«
»Željela si dugi sastanak?« odgovorio je Stan.
Dizalom su se spustili u prizemlje.
»Iznenadilo me ovo o Marconiju«, rekla je Keller. »Mislim, nismo ništa
pripremili i to bi moglo uništiti veliku količinu obavljenog posla. Ako
pomisle da smo nešto nanjušili, počet će uništavati dokumente. A sve bi to
moglo biti ni za što. Nemamo nijedan jedini dokaz da su smrti Pineovih
povezane bilo s Marconijem ili s kartelom.«
Stan je pogledao Keller i na onaj svoj duhoviti način rekao: »Pa, ne bi
valjda razočarala predsjednikovu kćer?«

97
 Knjige.Club Books

POGLAVLJE 18
MATT PINE

M att je prišao prijemnom pultu male policijske postaje. Bila je jednako

šarmantna kao i Dannyjev zatvor na sjeveru države New York —
oronula jednokatnica s niskim stropovima i prljavim tepisima.
»Dobar dan«, rekao je Matt ženi za pultom.
Dobacila mu je pogled. Bila je sredovječna i nosila naočale koje su joj
štipale nos.
»Trebam señora Gutierreza«, objasnio je Matt, gledajući u papir što
mu ga je dala agentica Keller, a na kojem je pisalo ime istražitelja.
Žena je odgovorila na brzom španjolskom. Matt nije razumio ni riječ,
ali mu se činilo da ga grdi.
»Ja sam Matt Pine«, rekao je glasno i sporo, kao da će to pomoći.
Pokazao je ženi svoju putovnicu, ali ona ga je samo začuđeno pogledala.
Iz platnene torbe izvukao je novine koje mu je Keller dala. Položio ih
je na pult. Prstom je pokazao na fotografiju. »Moja obitelj«, rekao je.
Žena je pogledala novine i podigla oči, vireći preko naočala. Ponovno
je počela brzo govoriti španjolski. Da sve to nije bilo morbidno, bilo bi
gotovo smiješno. Kao prizor iz filma Izgubljeni u prijevodu.
Matt je rekao jedinu frazu koje se sjećao sa satova španjolskog u
srednjoj školi. »No hablo español.«
Žena je stala. Iznervirano je puhnula. Dugo je prosuđujući promatrala
Matta i konačno prstom uprla u ime detektiva na listu papira. Zatim je
rukom pokazala kroz vrata.
»Ah. Señor Gutierrez je izašao.« Matt je zastao. »Kada će se —« Matt je
ponovno stao. Pokazao je na sat na zidu iza žene. Bio je to jedan od onih
starinskih satove kakvi se mogu vidjeti u osnovnim školama, okrugao,

98
 Knjige.Club Books

bijele pozadine i crnih brojki.

»Kada će se señor Gutierrez vratiti?« Matt je prstom pokazao
policajčevo ime, a zatim ponovno na sat.
Činilo je da je žena shvatila što je pita. Ustala je i pokazala na brojku 9
na satu. Vratit će se u devet sati navečer. Ne, žena mu je rukama pokazala
kao da spava a zatim napravila krug po satu, nakon broja devet i jednom
ukrug sve dok nije ponovno stala na broju devet. Sutra ujutro u 9 sati.
Ništa od odlaska večeras. Razmišljao je bi li tražio da razgovara s nekim
drugim policajcem, ali činilo se da u policijskoj postaji nije bilo nikoga
drugoga.
Vani je sunce nestajalo za horizontom. Matt je krenuo prema glavnoj
cesti koja se pružala u daljini pred njim. Prošao je pokraj oronulog
autoservisa, trgovine mješovitom robom bez prozora i prodavaonice
piletine, ako je suditi po rukom nacrtanom pijevcu na znaku. Osjećao se
isto kao i u nekim dijelovima New Yorka — dovoljno sigurno, ali ipak
oprezno.
Pritrčao mu je ofucani pas. »Hej, prijatelju.« Matt je riskirao i pogladio
lutalicu iza ušiju. Dlaka mu je bila gruba i bez sjaja i bio je pun ožiljaka, ali
doimao se prijateljski. Njuška mu je izgledala kao da se smije. Matt si nije
mogao pomoći i nasmiješio se i on njemu. Pas se oglasio, kao da pokušava
razgovarati.
»Jesi li gladan?«
Pas ga je pogledao. Matt je otvorio svoju platnenu torbu i pronašao
vrećicu pereca, grickalice iz aviona. Pas je počeo plesati u krugovima.
»Nije baš najzdravije, ali izvoli.« Matt je sadržaj vrećice istresao na tlo.
»Vidimo se, Smješko!«
Matt je stigao do glavne ceste dok ga je pas pratio, nadajući se da će
dobiti još hrane. Autocesta 307 bila je dugi niz trgovina, barova, restorana
i mjenjačnica. Turisti su ulazili i izlazili iz dućana, kupovali sitnice, a
trgovci su sjedili na stolcima ispred dućana.
Mattov želudac je krulio. Kao i Smješko koji je zalutao u jedan od onih
dućana, i Matt je bio gladan. Shvatio je da već dvadeset i četiri sata ništa
nije jeo. Nije imao apetita. Jedenje, kao i druge uobičajene stvari, sada mu
se činilo doista trivijalno. Ali, nije mogao nastaviti živjeti od očaja.
Ugledavši kantinu, odlučio je nešto pojesti i onda pronaći prenoćište. U
restoranu je mogao izabrati gdje će sjesti i odlučio se za visoki barski stol.
Pojavila se konobarica koja je, Bogu hvala, govorila engleski. Naručio je

99
 Knjige.Club Books

meksičko pivo i dva tacosa. Kad si u Rimu...

Promotrio je restoran. U dalekom kutu nalazila se grupa mladih žena,
bučnih i neodgojenih, oličenje odvratnih Amerikanaca. Nekoliko stolova
dalje sjedila je grupa od četvero ljudi — djelovali su kao turisti iz Japana
— i sjedili su pristojno u urednim polo-majicama, sklopljenih ruku. Za
barom je bila mješavina lokalaca i turista na godišnjem odmoru.
Pitao se zašto su njegovi roditelji izabrali baš Tulum. Nikada nisu ni
spominjali odlazak u Meksiko. Na internetu je pročitao da su se u Tulumu
okupljali slavni, da je to bilo cool i ne osobito razvikano mjesto. Nimalo mu
nije zvučalo kao mjesto koje bi odabrao Evan Pine. Možda mu je netko od
tih slavnih ljudi — gdje god bili, jer ih Matt nije vidio — ponudio pomoć
u Dannyjevom slučaju. To se činilo znatno vjerojatnije nego da je njegov
otac iznebuha odlučio nekuda otputovati na proljetne praznike. Osobito
zato što mu je majka bila u Nebraski. To nije imalo nikakvog smisla.
Matt je kuckao po svojem telefonu, tražeći na turističkim stranicama
mjesto gdje bi mogao odsjesti. Nakon nekoliko pretraga, nije pronašao
nijednu slobodnu sobu, čak ni u jeftinim motelima. Možda bi mogao
probati samo ušetati s ceste jer stranice posvećene putovanjima možda
nemaju ažurirane popise slobodnih soba. Ili, možda postoje neke rupe
koje su previše otrcane čak i za Expediju10. Poslao je poruku agentici
Keller da provjeri bi li mu FBI mogao dogovoriti smještaj, iako se nije
osobito nadao uspjehu jer se službenik konzulata nije čak ni potrudio
pojaviti na aerodromu. U najgorem slučaju, ostat će vani cijelu noć. Ne bi
mu bilo prvi put.
Počeo je učitavati drugu stranicu kada ga je prekinula mlada žena.
»Bok«, rekla je, zureći u njega srnećim očima dok je sjedala na stolac
preko puta. Imala je sjajnu crnu kosu i visoke jagodice te bila odjevena u
bikini i kratke traper-hlače.
»Bok«, znatiželjno je odgovorio. Bacio je pogled prema grupi
nepristojnih Amerikanki jer je pretpostavio da je žena bila iz njihove
skupine, ali one su otišle.
»Oprosti, bi li ti smetalo da sjedim s tobom nekoliko minuta?« Prije
nego li je Matt mogao odgovoriti, rekla je: »Iza mene, ona dva tipa za
barom. Ne želim da znaju da sam ovdje sama.«
Matt je bacio pogled prema baru. Vidio je dvojicu muškaraca opasnog

10 Expédia - američka tvrtka za internetsku kupovinu putničkih usluga za

potrošačka i mala poslovna putovanja.

100
 Knjige.Club Books

izgleda s prostačkim tetovažama, zgrbljene nad pivama.

»Obećavam, nisam manijak.« Imala je pune usnice, a lice kao da joj se
rasvijetlilo kada se nasmiješila.
»Nema problema. Jesu li te uznemiravali?«
Kimnula je, oko prsta omatajući pramen kose. »Kad odu, pustit ću te
na miru. Obećavam.«
Iako to nije rekao, bilo mu je drago što ima društvo. Dan je bio dug i
samotan.
»Usput, ja sam Hank«, rekla je.
»Hank«, ponovio je Matt.
»Tata je htio sina«, objasnila je kao netko tko je to već mnogo puta
činio jer ima neobično ime. Imala je naglasak. Nije bio južnjački, više
srednjozapadni, ruralne intonacije. Podsjetio je Matta na južnjačko
otezanje njegove prijateljice Kale kada su se tek upoznali, prije nego što ga
je počela skrivati.
Hank se glasno nasmijala ni radi čega, zatim posegnula preko stola i
stavila svoju ruku na Mattovu. »Oprosti«, rekla je. »Za slučaj da gledaju.«
Konobarica mu je donijela pivo i tacose. Matt je pitao Hank želi li
nešto, ali ona je naručila samo čašu vode.
»Mislio sam da se ovdje ne smije piti voda«, rekao je Matt.
»Ja sam cura iz Oklahome; mogu se s time nositi.«
»Znao sam, sa Srednjeg zapada. I ja sam otamo. Živio sam u
Nebraski.«
»Ti si Nebraskanac? Možda bi mi bolje bilo s onim idiotima«, rekla je
smiješeći se. »Otkuda si iz Nebraske?«
»Davno smo odselili i sigurno nisi nikada čula za to mjesto.«
»Gdje sada živiš?«
»U New Yorku, studiram. N YU. Ali, dom mi je u predgrađu Chicaga«,
Matt je spustio pogled na stol. Je li Naperville još uvijek bio njegov dom? Je
li ga tamo još išta čekalo? Kada je podigao pogled, Hank ga je proučavala.
»Onda, čekaš nekoga, prijatelje?« pitala je.
Matt je odmahnuo glavom »Sam sam ovdje.«
Ona je nagnula glavu i znatiželjno ga pogledala. Ali, nije pitala.
»A ti? Jesi li ti ovdje sama?« pitao je Matt dok su mu oči klizile prema
muškarcima za barom koji su je uznemiravali.

101
 Knjige.Club Books

Namrštila se. »Došla sam na djevojačku zabavu.« Nešto tiše, rekla je:
»Ne podnosim ni nevjestu ni njezine prijateljice.«
»Ne?« prevalila je dug put radi nekoga tko joj nije bio drag.
»Zaručnica mojega brata«, objasnila je.
»Ah«, odgovorio je Matt.
»Što sve čovjek radi za obitelj, ne?«
Matt je otpio gutljaj piva, osjećajući bol u prsima.
»To su sve njezine prijateljice, superpijane i naporne«, nastavila je,
»pa sam se zadržala ovdje kada su prešle u drugi bar. Ali, usrećuje mojega
brata — pa što da se radi?«
»Varljiva trka za srećom«, rekao je Matt. I Matt ju je neko vrijeme
lovio. Čak i prije, ne bi rekao da je bio depresivan, čak ni tužan. Usprkos
napetostima, oduvijek je znao da ga njegova obitelj voli. Imao je bliske
prijatelje do kojih mu je bilo stalo i kojima je bilo stalo do njega. Imao je,
kad se sve zbroji i oduzme, povlašteni život. Ali, uvijek je bio svjestan tog
šupljeg osjećaja u prsima kojeg se nije mogao otresti od Nulte godine.
»Pohađao sam predavanja o sreći na faksu«, rekao je.
Hank je zurila u njega otvorenih usta. »Čekaj, želiš mi reći da tvoj faks,
koji vjerojatno stoji više od kuće u Arkomi 11, nudi predavanja o sreći?«
Rekla je to kao da je doista zaprepaštena.
Matt se nasmijao, shvativši kako to mora zvučati. »Predmet se zove
‘Znanost sreće’. I nije se toliko radilo o tome kako biti sretan, nego o
dobrobiti i mentalnom zdravlju. Ali, naučili su nas što te može učiniti
sretnijom.«
»Kad imaš bogate roditelje«, rekla je Hank, smiješeći se.
»Ne, ni novac, ni status, čak ni zaručnica ljude ne čine sretnima.«
Ona se nagnula prema njemu, uzbuđena što će saznati tajnu.
»Ljubaznost«, rekao je Matt. »Istraživanja su dokazala da ćeš biti
sretniji učiniš li dnevno pet nasumičnih dobrih djela. Ali, iz nekog ih
razloga mora biti pet. Zaboravio sam zašto.«
Hank je stisnula oči. »Pa, jesi li mi zato dopustio da sjedim ovdje s
tobom, da ispuniš dnevnu kvotu ili takvo što?« Ponovno se nasmiješila.
Konobarica je prišla s vodom. Matt je pogledao Hank. »Sigurna si da

11 Arkoma - grad u Oklahomi.

102
 Knjige.Club Books

nećeš ništa?«
»Znaš što, zašto ne?« rekla je. »Ja ću margaritu.«
»Može dvije«, rekao je Matt.

103
 Knjige.Club Books

POGLAVLJE 19

M att je bacio pogled prema baru i primijetio da su tipovi koji su

uznemiravali Hank otišli. Bio je gotovo razočaran jer je uživao u
njezinom društvu. Saznao je da je strastvena navijačica američkog
nogometa i da se ne šali kada kaže da prezire Nebrasku, iako je
suparništvo Nebraskanaca i Oklahomljana u ovo vrijeme zamrlo. Saznao je
i da je odustala od više škole, ali da se planira vratiti i nastaviti studij. Da je
frizerka. Da obožava pse. Izbjegavao joj je reći zašto je u Meksiku. Samo su
neobavezno čavrljali i to je bilo točno ono što mu je trebalo.
»Otišli su«, rekao je Matt, usmjerivši pogled prema baru. Ona se
osvrnula preko ramena i pretjerano glasno odahnula. »Da te ispratim van,
do taksija, ako su još uvijek u blizini?« »Unajmila sam auto. Ali, ako si
voljan prošetati sa mnom...?« Vani je bilo mračno, bilo je kasno. Muškaraca
nije bilo nigdje na vidiku i to je bilo dobro. Matt je bio dobar u borbi, ali
njih su bila dvojica i izgledali su kao da su sudjelovali u priličnom broju
tučnjava. Osim toga, nakon što je izgubio kontrolu u okršaju s onim
klincem iz škole, zakleo se da je završio sa šakanjem.
Pritrčao im je pas. Bio je to Smješko, kojeg je ranije upoznao.
»Govoreći o uhodama, ovaj me frajer prati otkako sam stigao.«
Hank je čučnula i Smješkovo lice obuhvatila rukama. »O, Bože, kako je
sladak! Pogledaj to lice!«
Pas ih je slijedio niz glavnu cestu. Hank je rekla: »Tako je pitom. Čula
sam da se mora biti na oprezu. Da ovdje postoje čopori divljih pasa koji su
opasni.« Ponovno je pogledala Smješka. »Ali, ne ovaj slatkiš.«
»Jesi li odsjela negdje u blizini?« pitao je Matt.
»Ne, mi smo na samoj plaži. Htjele su avanturu, istražiti barove ovdje
u gradu. A ti?«
»Ja tek moram pronaći smještaj. Trebao sam doći samo na dan, ali

104
 Knjige.Club Books

moram ostati.«
»Došao si ovamo, a nisi organizirao smještaj?« Činilo se da je to
zabavlja.
»Duga priča.«
»Mogu misliti.«
»Pronaći ću nešto.«
Pogledala ga je iskosa kao da je znala da mu to neće poći za rukom
tijekom turističke sezone. Zastala je pred izubijanom Toyotom nasumce
parkiranom u sporednoj ulici.
»Baš mi je drago što smo se upoznali«, rekao je Matt. »Lijepo se
provedi na vjenčanju.«
»Ti očito nisi vidio haljine djeveruša.« Zastala je kao da o nečemu
razmišlja. »Hej, ne bi me čudilo da u našem hotelu ima mjesta. Moj brat je
rezervirao cijeli niz soba, a nekoliko je ljudi otkazalo u zadnji trenutak.
Mogu te odvesti.«
»Ne bih te htio smetati.«
»Nećeš. Nazovimo to nasumičnim dobrim djelom«, odgovorila je
Hank. »Ali, upozoravam te, to je ekohotel. Zaručnica mojeg brata je tip
predan Zemlji — veganka, zaštitnica okoliša, arogantna.«
Matt je pomislio na svoju prijateljicu Sofiju. »Obožavam taj tip. Znaš
prvo pravilo Kluba vegana, zar ne?«
Hank je odmahnula glavom.
»Svima reci za Klub vegana.«
Nasmijala se.
Matt je sjeo na suvozačko sjedalo. Hank je krenula niz pošljunčanu
cestu, zaobilazeći ljude na starim biciklima, prolazeći pokraj izloga dućana
prekrivenih grafitima i pokraj štandova s hranom. Nakon nekog vremena,
cesta je postala pusta — jedino svjetlo bacali su slabi farovi unajmljenog
automobila dok im se s obje stane nalazila gusta šuma.
»Nisi se šalila kada si rekla da je hotel usred ničega«, rekao je Matt,
prekidajući tišinu.
Hank mu je dobacila brzi osmijeh.
Matt je posegnuo za telefonom. Činilo se da djevojka zna kamo ide, ali
mislio je da bi bilo pametno potražiti hotel. Rekla je da se nalazi na plaži,
no činilo se da idu prema ruralnom području, u suprotnom smjeru od

105
 Knjige.Club Books

oceana.
»Sranje«, rekao je.
»Što je?« Hank ga je pogledala, ali jednako brzo vratila pogled na
mračnu cestu.
»Moj telefon, vjerojatno sam ga ostavio u baru.« Matt je pretražio
džepove, zatim prekopao torbu, vadeći odjeću i novine koje mu je Keller
dala. Ako ne nađe telefon, gotov je.
Pomalo mahnito, počeo je pretraživati automobil. »Možeš li, molim te,
stati?«
Hank je oklijevala. »Skoro smo stigli«, rekla je.
»Molim te«, inzistirao je.
Hank je usporila i parkirala na rubu ceste prekrivenom šljunkom.
Upalila je svjetla u kabini automobila dok je Matt otvarao suvozačka
vrata. Izašao je i čučnuo, pretražujući pod automobila i prostor ispod
sjedala. Zašto je s telefonima bio takav kreten?
Ponovno je sjeo u auto pokraj Hank, osjećajući se poraženo. Upravo se
spremao zamoliti ju da ga odveze natrag do bara, kada je primijetio da ona
napeto zuri u priču New York Timesa, proučava fotografije Matta i njegove
obitelji.
Hank ga je pogledala. »Zato si — čekaj — zato si ovdje? Ovo je tvoja
obitelj?«
Matt je lagano slegnuo ramenima.
Hank je ponovno pogledala novine, a zatim Matta. »O, moj Bože.« U
očima joj se pojavio daleki pogled.
»Oprosti«, rekao je Matt. »Bio bih ti rekao... jednostavno nisam htio
uništiti atmosferu večeri.«
Zagledala se van, prema svjetlima koja su im se približavala niz dugi,
ravni dio ceste.
Nešto se promijenilo. Nije sažaljenje ili tuga.
Bila je to panika.
Posegnula je ispod sjedala, a zatim mu nešto gurnula u ruku. Telefon.
Njegov telefon.
»Ti si mi uzela... Ne razumijem.«
»Na ovo nisam pristala.« Pogledala je cestu. Farovi su se približavali.
»Moraš izaći«, rekla je.

106
 Knjige.Club Books

»Ovdje?« pitao je Matt, potpuno zbunjen. Pogledao je van, u tminu.

Ona se nagnula preko njega, povukla ručicu vrata i otvorila ih.
»Bježi«, rekla je, dok se drugi automobil približavao. Zatim glasnije:
»Bježi!«
Tako je i učinio.

107
 Knjige.Club Books

Odlomak iz
Nasilne naravi

Sezona 1/Epizoda 6
»Što je izgubljeno«

EKSTERIJER. DAN - SEOSKA CESTA

Poštanski kamion polako vozi niz cestu. Zaustavlja
se na kruţnom komadu zemlje obrubljenom poštanskim
sanduĉićima. CINDY FORD izlazi iz kamiona i odlaţe
poštu u sanduĉić.

CINDY
Nakon Dannyjevog suĊenja moja sestra i
njezina obitelj preselili su u Chicago.
Liv i Evan su izgubili većinu prijatelja i
morali su prodati kuću kako bi platili
odvjetnika. Ali, mislim da bi ipak ostali
ovdje da im djecu nisu maltretirali u
školi. Matt se jednog dana potukao i to je
bilo to - jednostavno su se spakirali i
odselili.

Cindy pokazuje nekoliko zemljanih putova koji se

šire iz kruţnog dijela zemlje.

CINDY
Ovo podruĉje svi zovu »Ĉvorište«. Jedna od
ovih cesta vodi do potoka gdje su pronašli
Charlotte. Druga vodi do bivše kuće moje
sestre i pretpostavljam da su upravo zato
svi pomislili da je Danny upleten. Ali, tu
postoji i gomila drugih cesta, jedna vodi
prema autoputu, druge do otprilike
dvanaestak kuća. Ako proĊete preĉicom kroz
ono grmlje, doći ćete do ĉistine koja se
zove »Breţuljak«, gdje se tinejdţeri
dolaze ljubiti. Ako bi netko ţelio nauditi
tinejdţerici, morali bi je samo priĉekati
u zasjedi.

108
 Knjige.Club Books

Ofucani sportski auto dojuri s jedne od cesta,

muzika tutnji, prašina posvuda. Tinejdţeri vrište
kroz prozor, a prazna limenka piva udara o bok
poštanskog kamiona.

CINDY
Zašto i ja nisam otišla? Netko je morao
ostati brinuti o tati. I, obiĉno nije
ovako. Djeca se samo prave vaţna otkako
ste došli s tim vašim kamerama. Moţda bi
mi mogli uĉiniti uslugu i ugasiti kameru
na trenutak.

U daljini, sportski auto se okrenuo i juri natrag

prema Ĉvorištu. Cindy se naginje u poštanski kamion
i vadi nešto poput staklenke prepune ĉavala. Izlazi
na cestu i prazni staklenku.

CINDY
Kad ljudima dostavljaš poštu puno saznaš o
njima i, mogu vam reći da većina ljudi
ovdje nikoga ne bi smjela osuĊivati. Ako
me pokušate otjerati iz mojega grada, to
će vas koštati, i to znatno više od samo
ĉetiri nove gume.

109
 Knjige.Club Books

POGLAVLJE 20
OLIVIA PINE

PRIJE

M
olim te, mama, moram piškiti.«
Liv je pogledala u retrovizor unajmljenog automobila. Tommy se
vrpoljio u sjedalici, držeći se tako da joj da do znanja kako misli
ozbiljno.
»Skoro smo stigli do kuće tete Cindy. Hoćeš li moći izdržati?«
Liv je upravo ušla na Glavnu ulicu u Adairu, u Nebraski. Ništa se nije
promijenilo. Bila je to uobičajena glavna ulica sa željezarijom,
zalogajnicom, starinskim kinom, drogerijom. Adair nije bio depresivno
poljoprivredno mjesto nalik na ona u središnjem dijelu Amerike. Većina
ljudi u gradu je radila za Navodnjavanje Adair, najvećeg proizvođača
sustava za upravljanje vodom u zemlji. Bio je to tvornički grad okružen
poljima kukuruza.
Napustili su Adair pod oblakom Dannyjeve osude. Radilo se o tihom
izopćenju kojeg su hranila šaputanja, a ne otvoreni prezir. Ali, tada je
Netflix prikazao dokumentarac i činilo se da su se pogledi cijele zemlje
okrenuli prema Adairu, ponovno oživljavajući i dodatno pojačavajući
prezir grada prema Pineovima. Zadnje što je Liv željela bilo je zaustaviti se
negdje, gdje bi je mogli prepoznati. Ali, sudeći prema Tommyjevom
crvenom licu i meškoljenju, nije imala izbora. Znala je da Parkerova
trgovina živežnim namirnicama ima javni toalet pa je skrenula na
parkiralište.
»Evo, zlato, parkiramo. Pričekaj još sekundu.« Na trgovini je bio novi
natpis, ali osim toga, sve je bilo isto kao i kad je Liv bila djevojčica. Otac bi
je svake subote vodio do Parkera kako bi kupili slatkiše, barem dok se
nisu pojavili prvi karijesi, kada im je mama zabranila da nastave s tom

110
 Knjige.Club Books

praksom.
Držeći Tommyja za ruku, brzo je ušla u trgovinu. Livin želudac se
stisnuo kada je vidjela da se ni žena na blagajni, Danielle Parker, nije
mnogo promijenila. Još uvijek predebela s preblizu postavljenim očima i
postojano kiselim licem. Liv je spuštene glave krenula prema stražnjem
dijelu dućana i prema javnom toaletu dok je Tommy pokušavao održati
tempo s njezinim dugim koracima. Uhvatila je kvaku toaleta, ali bilo je
zaključano. Naravno da je bilo zaključano.
»Pričekaj me ovdje, srećo. Moram nabaviti ključ.«
»Požuri, molim te«, rekao je, na rubu pucanja.
Liv se vratila do pulta. »Dobar dan«, rekla je, prisilivši se da se
nasmiješi. »Možemo li, molim, dobiti ključ od toaleta? Moj sin tek što nije
—«
»Toalet je samo za mušterije koje nešto kupe.«
Liv je zastala na trenutak. Pogledala je u Danielline uske oči. Kako nije
imala vremena za natezanje, Liv je gurnula ruku u plastičnu kutiju
nedaleko blagajne, zgrabila šaku bombona i šarenu hrpu bacila na pult.
»U vrijednosti od najmanje pet dolara«, rekla je Danielle.
Liv tek što nije izgubila strpljenje, ali tada se osvrnula i vidjela
Tommyja kako cupka. »Koliko stoji cijela posuda?« pitala je Liv,
pokazujući prema plastičnom vrču sa slatkišima.
Danielle je na licu imala izraz kao da napamet rješava komplicirani
matematički zadatak. »Dvadeset dolara«, odgovorila je.
Liv je prekopala torbicu i lupila novčanicom od dvadeset dolara o
pult. »Mogu li dobiti ključ?«
Bez žurbe, blagajnica je uzela ključ koji je vezicom bio pričvršćen o
veliku plastičnu ploču i gurnula ga preko pulta.
Liv ga je zgrabila i jurnula prema toaletu. Otključala je vrata i Tommy
je utrčao, povlačeći prednju stranu hlača prema dolje i špricajući posvuda
dok nije stigao do školjke.
Kada je završio, glasno je otpuhnuo u znak olakšanja.
»Jesi li sada bolje?«
Kimnuo je širom otvorenih očiju.
Liv je bacila pogled na urin koji se razlio po toaletnoj dasci i po podu.
Trebala bi pustiti onu vješticu da to počisti. Ali, samo joj je to još trebalo,
da Danielle svima ispriča kako je vandalizirala Parkerovu trgovinu.

111
 Knjige.Club Books

Počistila je nered i ostavila ključ na pultu dok su izlazili. Prije nego je stigla
do vrata, Liv je zastala. Odmarširala je natrag do pulta i pokupila ogroman
vrč pun slatkiša. Osjećala je kako ju peče Daniellin pogled dok su ona i
Tommy izlazili iz trgovine.
»Dobrodošlica kući«, šapnula je samoj sebi.

112
 Knjige.Club Books

POGLAVLJE 21

L iv je uvezla unajmljeni auto na prilaz kuće i namrštila se na prizor koji

je ugledala. Kuća, dom iz njezinog djetinjstva, bila je u ruševnom
stanju. Živici je očajnički trebalo podrezivanje. Grilje su se nakrivile, boja
se ljuštila.
Cindy ju je dočekala na vratima. I ona je pokazivala znakove
zanemarivanja. Na razdjeljku joj se vidio izrast sijede kose širine 5
centimetara. Bila je odjevena u poliesterske hlače i otrcani pulover.
Livina starija sestra nikada se nije osobito voljela uređivati i kada su
bile djeca mnogi su se naglas pitali kako je moguće da su dvije djevojčice u
rodu. U srednjoj školi Liv je bila gradska ljepotica, triput je proglašena
Kraljicom navodnjavanja u seksističkom izboru koji se održavao svakoga
ljeta. Naslijedila je nježne, blago aristokratske crte lica njihove pokojne
majke. Cindy je bila prava kći svojega oca. Krupnih kostiju, širokog lica i
nosa.
»Je li ovo Tommy? Ne mogu vjerovati«, rekla je Cindy svojim
promuklim glasom. »Bio si tek beba kad sam te zadnji put vidjela.« Ta je
rečenica bila upućena više Liv nego Tommyju. »Ja sam«, iskreno je
odgovorio Tommy.
»Pa, dođi onda i zagrli svoju tetu.«
Tommy je oklijevao, ali svejedno je prišao i s boka je zagrlio.
»Žao mi je što kasnimo«, rekla je Liv. »Let je kasnio, a onda —«
»Vrijeme posjeta je skoro završilo«, ubacila se Cindy, »pa bismo
vjerojatno trebali krenuti, ako ga želiš još danas vidjeti.«
Odvezle su se Livinim unajmljenim autom jer Cindyno vozilo nije
imalo dječju sjedalicu. Njezina sestra bacila je pogled na ogromnu kantu
slatkiša uglavljenu između prednjih sjedala, ali ništa nije pitala. Nedugo
poslije toga vozile su se drugom, usamljenom autocestom prema domu

113
 Knjige.Club Books

umirovljenika. S obje strane ceste pružala su se beskonačna polja iz kojih

su se izdizali telefonski stupovi. Na žicama su se ljuljale ptice.
»Kažu da moramo pronaći drugi smještaj u roku od tjedan dana«,
rekla je Cindy bez emocija.
»Ili, što?« odgovorila je Liv. »Izbacit će starca s Alzheimerom na
cestu?«
»Ne, samo će unajmiti preskupu sestru, staviti ga u najskuplju sobu i
slati nam basnoslovne račune dok se ne predamo.«
»Jesi li pogledala što se nudi?«
Cindy je kimnula. »Većina ne prima one koji su skloni odlutati, a
nipošto one koji ne poštuju red. I svi su skupi.«
»Koliko skupi?«
»Četiri puta više od onoga što sad plaćamo.«
Liv se nasmijala. Jedva su si mogli priuštiti Sutonsku livadu. »Ne
možemo dati više novca. Maggie kreće na fakultet i sada će nam biti teško
plaćati i našu hipoteku.« Vjerovala je da je situacija još i gora. Ali, poslije
jedne svađe mjesečne je račune prepustila Evanu. Zasad je živjela u
blaženom neznanju. Ipak, znala je da dolazi trenutak obračuna.
Cindy je samo zurila naprijed, u ravnicu koja se pružala kilometrima.
Iako to nije željela, Liv je ipak morala reći. »Kuća. Jesi li razmišljala o
prodaji...«
»Gdje bih ja živjela?« pitala je Cindy ozlojeđenim tonom.
»Ne znam. Kuća je velika. Možda bi mogla —«
»Što, unajmiti sobu iznad Vodoinstalatera?«
Liv se namrštila. »Naravno da ne.« A opet, Cindy bi se možda lijepo
uklopila među grubijanima koji su najmili jeftine sobe iznad jedinog bara
u gradu. Prije nego je preuzela posao vođenja lokalne pošte, Cindy je
radila za Navodnjavanje Adair, kao i njihov otac. Radeći na traci uz ljude
koji će na istom poslu provesti cijeli radni vijek... pa, nije ju baš omekšalo.
Liv je korila samu sebe — bila je previše oštra. Poput slatkiša iz
Parkerove trgovine, i njezina je sestra možda imala tvrdu vanjštinu, ali
njezino je središte bilo meko. Iako bi čovjek možda ispljunuo kiseli
bombon prije nego što bi uopće došao do središta.
Cindy je rekla: »Razumijem da grad nije bio nježan prema tvojoj
obitelji, ali ovo je moj život.« Cindy je tvrdoglavo ostala u Adairu. Većina
građana nije joj zamjerala vezu s Pineovima, vjerojatno iz straha da će

114
 Knjige.Club Books

pobacati njihovu poštu.

Brujanje guma po cesti ispunjavalo je tišinu.
»Postoji li ikakva mogućnost da ih nagovorimo da mu dopuste da
ostane?« konačno je pitala Liv.
Cindy se namrštila.
»Pa, ne može biti baš tako strašno«, rekla je Liv.
»Odlutao je četiri puta. A prošli tjedan tata je bacio noćnu posudu o
zid i sestri rekao da je —« Cindy je stišala glas radi Tommyja — »jebena
pička.«
Liv je stavila prste na sljepoočnice i počela ih masirati. Bila je ovdje
samo sat vremena, a glava joj je već pucala.
»Vjeruj mi«, rekla je Cindy. »Posvađala sam se s osobljem. Zaprijetili
su da će meni zabraniti dolazak u dom, ako možeš vjerovati.«
Liv je to mogla vjerovati.
»Ali, jučer me nazvao direktor«, nastavila je Cindy. »Rekao je da
postoji nešto s čime bi ti mogla pomoći.«
Liv je pogledala sestru. »O čemu se radi?«
»Pustit ću njega da ti kaže«, odgovorila je Cindy.
Liv je ponovno tiho sjedila, iznervirana što je Cindy drži u neznanju.
Namjerno mijenjajući temu, Cindy je rekla: »Jesi li čula za Nou?«
»Što?«
»Tvoj bivši dečko bit će promaknut iz zamjenika guvernera na posao
za prave frajere. Guverner Turner se uvalio u neke probleme s curicama.
Očekuje se da će svaki čas podnijeti ostavku; priča se da bi mogao biti
optužen. Prema zakonu, zamjenik guvernera odslužit će ostatak
mandata.«
Liv je razmislila o tome. Preplavio ju je val uzbuđenja. Noah je javno
podržavao Dannyja i kao guverner bit će predsjednik Odbora za
pomilovanja Nebraske. Kad je već odustala od nade da će Dannyja ikada
pustiti iz zatvora, što nikada ne bi naglas priznala, pojavio se tračak nade.
A opet, upravo je to bilo ono najokrutnije oko Dannyjevog slučaja. Matt je
uvijek govorio da je to nalik na scenu iz starih mafijaških filmova: Baš
kada sam mislio da sam se izvukao, ponovno su me uvukli. To je gotovo
uništilo Evana. I njihov brak.
Nakon što su se prijavile na recepciji, prošle su kroz zajednički

115
 Knjige.Club Books

društveni prostor ispunjen starijim ljudima koji su sjedili za stolovima i

igrali igre ili gledali televiziju. Dva krhka muškarca, obojica u invalidskim
kolicima, sjedili su jedan naprama drugome u najdaljem uglu i proučavali
ploču za šah. Livine misli ponovno su odlutale k Mattu. Obožavao je šah.
Podsjetila se da ga mora nazvati. Matt je još uvijek bio ljut na Evana, a
pretpostavljala je i na nju, ali imao je dobro srce i već će se smiriti.
U dijelu doma u kojem su se nalazile sobe Cindy je stala pred
zatvorenim vratima. Ispod liječničkog kartona stajao je znak načinjen
crvenom bojom na kojem je pisalo: JA SAM CHARLIE FORD. IMAM DVIJE
KCERI I CETVERO UNUCADI. SLUZIO SAMU VOJSCI, A ZATIM CIJELI RADNI
VIJEK PROVEO RADEĆI KAO ZAVARIVAČ U NAVODNJAVANJU ADAIR. Bila
je to kartica s natuknicama za osoblje koja im je davala dovoljno
materijala da započnu razgovor te ih podsjećala da je njihov otac bio
stvarna osoba prije nego ga je ukralo čudovište.
»Misliš da je u redu da...« Liv je pogledala Tommyja.
»Trebalo bi sve biti u redu. Ako ne bude, ja ga mogu odvesti u
dvorište. Iz azila za životinje dovode pse na igru sa štićenicima, možda će
biti štenaca.«
»Štenaca?« pitao je Tommy, živnuvši.
Cindy je glasno pokucala, trenutak pričekala i zatim polako otvorila
vrata jer nije bilo odgovora.
Njihov je otac sjedio u svojem starom naslonjaču, besciljno zureći u
televizor čiji zvuk je bio do kraja utišan. Barem je soba bila prostrana — u
kutu su bili smješteni bolnički krevet i mali okrugli stolić za obroke.
Livino se srce stisnulo kada ga je vidjela. Bio je previše mršav, koža na
vratu mu se nabrala, a ruke djelovale koščato obavijene oko rukohvata
naslonjača.
»Bok, tata«, glasno je rekla Cindy.
Njihov otac nije okrenuo glavu.
Cindy je stala ispred televizora i čučnula na razinu njegovih očiju.
»Imam iznenađenje za tebe.« Pružila je ruku kako bi Liv ušla u tatino
vidno polje.
Liv mu je prišla. Tommy je ostao stajati pokraj vrata, zbunjenog izraza
lica.
»Bok, tatice«, rekla je Liv.
Očeve oči podigle su se do Livinog lica. Zatim mu je lice zasjalo.

116
 Knjige.Club Books

»Olive?«
Liv se nasmiješila. Tako ju je zvao otkako je bila mala. Zajedno su
gledah crtice o Popaju, a on bi joj pokazivao svoju tetovažu, napinjao
mišiće i smijao se poput mornara. Iako je to skrivao od vanjskoga svijeta,
njezin otac je bio nježan čovjek.
Kleknula je i stavila svoju ruku na njegovu, nastojeći ne zaplakati.
Tommy je prišao majci. »Bok, djede!«
»Danny!« rekao je starac.
»Ja sam Tommy«, dječak je uvrijeđeno odgovorio.
Djed je izgledao zbunjeno.
»Dajmo mami malo vremena da se napriča s djedom!« rekla je Cindy,
uzimajući Tommyja za ruku. Oklijevao je sve dok Cindy nije dodala:
»Jesam li to čula lavež šteneta?«
Liv joj je nijemo zahvalila dok su izlazili iz sobe. U tom je trenutku
ugledala tugu u sestrinim očima. Cindy je imala lice njihovog oca, ali
njegovo srce pripadalo je Liv. Izvukla je stolac ispod blagovaonskog stola i
postavila ga pokraj naslonjača. Dugo su vremena gledali utišanu televiziju,
sportski kanal. Otac ju je držao za ruku i povremeno bi se okrenuo prema
njoj i nasmiješio se.
Iznenada je pitao: »Gdje je Eddie Haskell?«
Tako je njezin otac od milja zvao Nou Brawna, Livinog dečka iz
srednje škole i budućeg guvernera. Haskel je bio lik iz neke stare
televizijske emisije, poznat po neiskrenom laskanju i prepredenosti.
Nadimak nije bio smišljen kao uvreda. Samo kao - znak da Noah, koji je još
kao tinejdžer imao šarm političara, nije prevario Livinog tatu.
Liv mu se upravo spremala objasniti da je udana za Evana kada se
njezin otac vratio zurenju u daljinu. Bio je nalik na putnika kroz vrijeme
koji skače iz godine u godinu, s mjesta na mjesto, a usput mu se pobrkao
slijed vremena.
I Livin je um putovao kroz vrijeme. Bila je kod kuće na praznicima,
vrativši se sa Sveučilišta Northwestern i bila je u dilemi. Postojao je
mladić, netko novi — morala je donijeti odluku.
Tijekom srednje škole hodala je s Noom, ali upisali su se na različite
fakultete. Isprva su ostali bliski — svake noći razgovarali su telefonom,
zajedno provodili praznike. Ali, kako se moglo i predvidjeti, počeli su se
udaljavati.

117
 Knjige.Club Books

A tada je Liv upoznala Evana.

»Tata, što da radim?«

»Tko je bolji prema tebi?«
»Obojica su dobri.«
»Što ti kažu srce i um?«
»Um mi kaže Noah. On je ambiciozan, jednoga dana želi
biti guverner, možda će se čak natjecati i za predsjednika.
Znam da će s njime moj život biti sveobuhvatniji.«
»A srce?«
Liv se nasmiješila, misleći na Evana. »Ne mogu to
objasniti, ali kada je blizu mene, osjećam se opuštenije nego
ikada u životu. I, želi se vratiti u Adair, što ja želim. Rekao je
da mu nije stalo do Chicaga ili njegove karijere; samo želi biti
sa mnom. Imati obitelj, izgraditi život.«
Njezin otac protrljao je bradu. »To je odluka koju ja ne
mogu donijeti umjesto tebe, Olive.«
»Što bi mi mama rekla da učinim?«
Otac se nakratko nasmiješio. »Vjerojatno bi ti rekla da
odabereš mladića koji želi biti dio tvoje priče — umjesto da ti
jednostavno postaneš dijelom njegove.«

Hrkanje je prekinulo njezino razmišljanje. Očeva glava spustila mu se

na prsa.
Cindy je gurnula glavu u sobu. »Tommy se igra sa psima. Zaposlenici
su rekli da ga mogu nakratko pričuvati dok mi razgovaramo s
ravnateljem.«
Liv je pažljivo maknula svoju ruku s očeve i ustala. Poljubila ga je u
glavu. »Idemo to obaviti.«

118
 Knjige.Club Books

POGLAVLJE 22

R avnatelj Sutonskih livada nasmiješio se Liv i rukom joj ponudio stolac.

Dennis Chang bio je odjeven u bež hlače i vestu nalik na Mistera
Rogersa12. Na stolu nije bilo papira, ured je bio besprijekorno čist,
boravište perfekcionista. Cindy ništa nije rekla, samo se uvalila u stolac
pored Livinog.
»Gospođo Pine, hvala što ste pristali susresti se sa mnom.« »Zovite me
Liv«, rekla je, nastojeći izgraditi naklonost i povjerenje. Ako ne bude
uspjela nagovoriti ovoga čovjeka da njezinom tati dopusti da ostane u
domu, bit će to katastrofa.
»Liv«, rekao je Chang. Udahnuo je. »Žao mi je što se srećemo u
ovakvim okolnostima.«
Liv je kimnula. Nije se mogla prisjetiti nijedne azijatske obitelji u
vrijeme kada je ona pohađala školu. Nebraska nije bila mjesto kulturne
raznolikosti. Ali, Adair je bio raznovrsniji od većine područja.
Navodnjavanje Adair privlačilo je ljude iz svih dijelova zemlje, mameći
menadžment visokim plaćama i niskim troškovima života, obećanjima
idiličnog, filmskog života za njihovu djecu. Čak i nakon što su se odselili,
tvrtka je ostala oslonac života Pineovih — Evanov glavni klijent u
računovodstvenoj firmi bilo je Navodnjavanje Adair. Najbolji
srednjoškolski prijatelj njezinog oca bio je zamjenik predsjednika i ostao
je uz Evana nakon što je ovaj preselio u čikašku podružnicu.
»Doista se nadam da ćemo nešto uspjeti dogovoriti«, rekla je Liv. »Moj
otac je bio stup ove zajednice. Ovdje je podigao obitelj, baš kao i njegov
otac. Radio je u tvornici četrdeset godina, trenirao srednjoškolsku ekipu

12 Mister Rogers - američki televizijski voditelj, autor, producent dječje

televizijske serijeMister Rogers.

119
 Knjige.Club Books

američkog nogometa. On je dobar, dragi čovjek. Samo je —«

Chang je podigao ruku, ali ne agresivno. Bila je to gesta kojom joj je
jednostavno želio pokazati da ne mora nastavljati. Da sve to već zna.
»Nitko ne dovodi u pitanje karakter vašeg oca ili njegov veliki, veliki
doprinos ovoj zajednici. Radi se samo o tome da, s obzirom na njegovo
stanje, nisam siguran da smo sposobni osigurati mu njegu koja mu je
potrebna i koju zaslužuje.«
Liv je osjećala kako joj se oči pune suzama. Možda se radilo o tome što
je vidjela oca, možda što se opet vratila u ovaj grad, ali osjećala je bol.
»Postoji li išta što možemo učiniti? Možda bi dodatni njegovatelj mogao s
vremena na vrijeme pripaziti na njega. Ili, možda bismo mogli razgovarati
s njegovim liječnikom o lijekovima koje uzima. Vidjela sam ga danas. Bio je
malo zbunjen, ali —«
Okrenula s k Cindy, tražeći podršku. Ali, njezina sestra samo je šutke
sjedila, a lice joj djelovalo mrgodno.
Liv je dodala: »Cijelog je života živio u Adairu. Drugi domovi su jako
daleko i ...« Nije dovršila rečenicu jer je zamijetila da se Chang sprema
nešto reći.
»Kao što vam je sestra možda već rekla, razgovarali smo o mogućim
rješenjima«, rekao je Chang.
Liv je pogledala Cindy, koja je nastavila šutjeti.
»Radi se o ovome«, dodao je Chang, naginjući se naprijed. »Moja
tvrtka nastoji otvoriti i druge domove diljem države, ali imamo problema
s dozvolama. Jedan od naših suparnika neutemeljeno se žalio na nas. Žalba
nije bila vezana uz brigu o štićenicima«, brzo je dodao. »Tvrdio je da
nepošteno spuštamo cijene i pokušavamo otjerati druge domove u
bankrot.«
Liv nije bila sigurna kuda ta priča ide.
»Guverner Turner nije nam bio naklonjen, ali zamjenik guvernera —
autohtoni Adairac, kao što znate — uvijek nas je bio voljan barem
saslušati. Ali, ruke su mu bile vezane.« Chang se uzvrpoljio u stolcu.
»Možda ste čuli da —«
»Da će Noah Brawn preuzeti mandat od Turnera«, rekla je Liv,
dovršavajući njegovu rečenicu. I u tome je bila kvaka.
Chang je kimnuo. »Koliko sam čuo, vi ste bili prijatelji u srednjoj školi
i možda biste i danas imali nekog utjecaja na Brawna...«

120
 Knjige.Club Books

Livin pogled vratio se na sestru, koja joj ga nije uzvratila. Zatim je,
suprotno vlastitim uvjerenjima, Liv rekla: »Recite mi što trebam učiniti.«

121
 Knjige.Club Books

POGLAVLJE 23
SARAH KELLER

Č ak i u kasno poslijepodne predvorje Ministarstva vanjskih poslova

bilo je prepuno ljudi. Muškarci i žene u poslovnoj odjeći stajali su u
redu za ulazak pred dugim sigurnosnim pultom, smještenim u sredini
predvorja. Zastave mnogih država svijeta obrubljivale su obod predvorja.
Keller se učinilo da je vidjela plavokosu dopisnicu nacionalnih vijesti s
velikim sunčanim naočalama, kako izlazi iz zgrade zajedno sa svojom
svitom.
Nakon što su se prijavib, Keller i Stan otpremljeni su na peti kat. Za
razliku od modernog predvorja od stakla i čelika, ovaj dio zgrade ostavljao
je dojam starinskog country cluba. Mnoštvo portreta, teški tepisi, tamno
drvo. Prije nego što su ušli u pozadinske urede, žena koja je sjedila za još
jednim prijamnim pultom dala im je mali ključ s plastičnim privjeskom na
kojem je bio ugravirani broj. Tajnica ih je usmjerila prema drvenom
ormaru s malim ladicama označenim brojevima. »Molim vas da ovdje
pohranite svoje telefone«, rekla je. Nisu morali ostaviti oružje, samo
stvarnu sigurnosnu prijetnju — svoje mobitele.
Brian Cook bio je još jedan u nizu visokih muškaraca. Majko mila,
pomislila je Keller. Ali, za razliku od debeljuškastog zamjenika ravnatelja
FBI-a, Cook je bio vitak, sportski tip i djelovao kao ljubazni
Srednjozapadnjak.
Nakon brzinskog upoznavanja, Stan je rekao: »Hvala što ste nas
primili u tako kratkom roku.«
»Nema problema«, odgovorio je Cook, uputivši ih prema radnome
stolu. Imao je malen ured za osobu koja je bila tako visoko pozicionirana u
Ministarstvu vanjskih poslova, pomislila je Keller.
»DeMartini kaže da vam treba pomoć s jednim od naših konzulata?«

122
 Knjige.Club Books

Keller ga je izvijestila o smrti Pineovih.

»Nisam gledao dokumentarac«, rekao je Cook, »ali sam pročitao
članak u Timesu. Strašna tragedija. Takva lijepa obitelj. Koliko sam shvatio,
naši ljudi ne surađuju s vama kako bi trebali?«
»Sigurna sam da imaju pune ruke svojega posla, ali imamo problema s
konzulatom zaduženim za to područje«, dobrohotno je rekla Keller. »Matt
Pine, preživjeli sin, je u Meksiku. Službenik konzulata trebao ga je dočekati
na aerodromu i odvesti u Tulum da preuzme tijela, ali nije se pojavio. I ne
odgovara mi na poruke.«
»Koji konzularni ured je zadužen za Tulum?« pitao je Cook, više
samoga sebe nego Keller i Stana. Ne ustajući, odvezao se u stolcu na
kotačićima do radnoga stola i počeo kuckati po računalu. Zaškiljio je,
gledajući monitor. »Ured u Meridi. Vrlo poželjno područje. Cancun,
Cozumel, Playa del Carmen, Tulum. Kako se zove službenik konzulata?«
»Gilbert Foster«, odgovorila je Keller, osjećajući se gotovo krivo —
gotovo — što će dan gospodina Fostera postati jako neugodan.
»Nazvat ću neke ljude. To ne bi trebao biti problem.«
»Želite da pričekamo vani?« pitao je Stan, pokazujući rukom prema
vratima.
»Nema potrebe. Odmah se vraćam.«
Idućih petnaest minuta Keller i Stan su razgovarali o sutrašnjem
Kelleričinom sastanku s Marconijem d.o.o. Nije bila oduševljena što će im
morati pristupiti bez adekvatne pripreme. Dobre istrage i ispitivanje
zahtijevale su planiranje. To nije bilo nešto što trpi improvizaciju.
Stan je strpljivo slušao i sućutno kimao glavom te rekao: »Razumijem.
Ali, tako je kako je.« Bila je to jedna od njemu najdražih fraza.
»Sama činjenica da ću dogovoriti sastanak mogla bi ih prepasti«, rekla
je Keller. »A onda će početi uništavati dokaze.«
»Neće ako ih uvjeriš da si došla radi Evana Pinea. Rutinski razgovor o
smrti njihovog bivšeg zaposlenika koji je umro u tuđini. I, nemoj im reći da
ćeš doći — samo se pojavi.«
To je zvučalo pametno.
»I, zar nisi rekla da već imamo dokaze protiv Marconija?« dodao je
Stan.
»Imamo, ali —«
»Što ali? Ne možemo dopustiti analitičku paralizu u ovom slučaju.«

123
 Knjige.Club Books

Bio je to još jedan »stanizam«. Analitička paraliza, problem koji se

pojavljivao kada agenti nisu željeli početi s uhićenjima sve dok nisu
prikupili svaki, pa i najmanji zamislivi dokaz — poslovne dokumente,
snimke, svjedoke — i sve to uredno posložili. Je li bila previše plaha?
Previše oprezna? Držala je Marconija za gušu poslovnim dokumentima.
Ali, suđenja vezana uz pranje novca bila su komplicirana. Optuženici su
unajmljivali skupe odvjetnike koji su pak plaćali najbolje financijske
stručnjake koji bi sve tvrdnje ili pobili objašnjenjima ili toliko
zakomplicirali da porota jednostavno nije mogla razumjeti slučaj. U
ovakvim suđenjima nije bilo forenzičkih ili DNA dokaza, što su porote
očekivale zahvaljujući televiziji. Sve se najčešće svodilo na terabajt
dokumenata na kojima nije bilo ni kapi krvi. Prema Kelleričinom iskustvu,
bila je nužna živa osoba — zaposlenik ili neki drugi insajder — da poroti
prenese priču. Dokumentaciju je imala, ali ne i svjedoke od krvi i mesa.
»Znaš što«, rekao je Stan. »Tražit ću od čikaške podružnice da ti bude
podrška. Ako stvari krenu po zlu, možeš im dati znak i oni će zgrabiti sva
računala i servere. Znam njihovog zapovjednika, Cala Buchanana. On je
PKT, ali je učinkovit.« PKT je bila kratica kojom se služio FBI pri opisu
najagresivnijih agenata koji nisu oklijevah nagaziti na vrat ljudima punom
snagom Vlade. Taj šarmantni akronim značio je: Prilično kurčevit tip.
Keller je kimnula. Nije imalo smisla raspravljati o tome.
Cook se konačno vratio u ured. »Tijela će danas biti otpuštena. Nalaze
se u pogrebnom zavodu u Tulumu koji ima iskustva s ubrzanom otpravom
LJO. LJO i osobne stvari biti će poslane u pogrebni zavod u Nebraski, a
onda FBI može odlučiti što će dalje učiniti.«
LJO, pomislila je Keller. Ljudski ostatci. Kakav bezličan način
razgovora o nečijoj obitelji.
»Imate novu kontaktnu osobu«, nastavio je Cook. »Carlita Escobar.«
Cook je izrekao njezino ime s nagovještajem španjolskog naglaska.
»Koliko znam, nema nikakve veze s Pablom Escobarom 13 — i to će
navodno istaknuti svaki put kad s njom razgovarate. Ali, Pablo je imao
posjed u Tulumu, pa vas samo upozoravam. U svakom slučaju, dobro je
povezana i vrlo odlučna, pa ne biste više trebali imati problema.«
»Nadam se da nije bila previše oštra prema gospodinu Fosteru«,
našalila se Keller.

13 Pablo Escobar - kolumbijski krijumčar narkotika i vođa medellinskog kartela.

124
 Knjige.Club Books

»Mislim da će mu biti lijepo na novom radnom mjestu u Acapulcu«,

odgovorio je Cook. »Izdali smo upozorenje Amerikancima da tamo ne
putuju i trebalo bi mu biti prilično, hm, uzbudljivo. Sretno s vašim
slučajem.«

125
 Knjige.Club Books

POGLAVLJE 24

S tvarno mi je žao«, rekla je Keller na telefon.

»Koliko ti puta moram reći da se prestaneš ispričavati?« odgovorio je
Bob. »Jesi li pročitala članak koji sam ti poslao?«
Keller je mogla zamisliti samozadovoljni osmijeh na njegovom licu.
Poslao joj je jedan od onih popisa »deset najboljih« koji kruže
Facebookom, namijenjenih ženama s karijerama. Profesionalni savjeti iz
pera mudrog i prekaljenog dvadesetdvogodišnjaka. »Nikad se ne
ispričavajte bio je savjet broj jedan«, rekao je Bob.
»Nekako previše putujem. Ti uskačeš više nego što bi trebao.«
»Hm, iako tek što moja manekenska karijera nije postigla svjetski
uspjeh, mislim da zaboravljaš čijim novcem kupujemo hranu.« Bob je
zastao na trenutak. »Osim toga, obožavam biti uzdržavani muškarac. Ne,
stepfordski muž.«
Osjećala je kako joj bilo usporava, a krvni tlak ulazi u normalu. Mogla
se zakleti da to doista osjeća. Bob je uvijek tako djelovao na nju.
»S čijeg me telefona zoveš?« pitao je, promijenivši temu. »Broj
pozivatelja nije bio vidljiv, a veza je očajna.«
»U avionu sam.«
»Štoooo? I to mi tek sada kažeš?« pitao je. »Ti si kao Clarice Starling14.
Ili, možda više kao Vuk s Wall Streeta? Još mi samo reci da se Stan tako
našmrkao kokaina s gomilom kurvi da nije pri zdravoj pameti.«
»Prestani«, rekla je, smiješeći se protiv svoje volje dok joj je glavom
prolazila slika njezinog konzervativnog šefa kako divlja s prostitutkama.
»Stan se morao vratiti u ured.«

14Clarice Starling - glavni lik romana Thomasa Harrisa Kad jaganjci utihnu i
Hannibal.

126
 Knjige.Club Books

Šef ju je ostavio da sama odradi sastanak u računovodstvenoj firmi

Marconi. S obzirom na zanimanje glavnog ureda za slučaj Pine, Keller nije
znala bi li joj to laskalo ili bi je brinulo. Stan je ili imao silno povjerenje u
nju ili se distancirao od potencijalnog sranja. Stan je bio korektan tip, pa je
Keller odlučila vjerovati u prvu varijantu.
»I, što ima u Chicagu?« pitao je Bob.
»Vjerojatno ću uništiti dvije godine rada na slučaju kartela.« Na
radnom stolu ispred Keller nalazio se otvoreni dosje Marconi.
»Opa, oni doista žele znati što se dogodilo Pineovima«, rekao je Bob.
»Pretpostavljam da to pokazuje koliku snagu ima televizija.«
»I predsjednikova kći, studentica prava i obožavateljica ‘Nasilne
naravi᾽.«
»Nadam se da se šališ.«
Keller nije odgovorila.
»Što misliš, kada ćeš doći kući?«
»Nisam sigurna. Ujutro idem u računovodstvenu firmu i, ako budem
imala vremena, pokušat ću razgovarati s djecom iz djevojčinog razreda.
Sumnjam da će od toga biti ikakve koristi, ali kad sam već tamo, red je da
probam.« Zastala je i zatim dodala: »Neću se iznenaditi ako budem morala
otići u Nebrasku. Tamo će poslati tijela.« Pokušala je nazvati Matta Pinea,
ali svi pozivi odlazili su ravno u govornu poštu. Poslala mu je i poruke, ali
on ju je ignorirao. Ili mu je telefon bio ugašen.
Pozivom je zavladala tišina. Skoro se ponovno počela ispričavati, ali
onda je Bob rekao: »Ponosim se tobom, znaš?«
U Kelleričinim očima nakupile su se suze. »Volim te«, rekla je.
»I ja tebe, tajna agentice. Sutra im odgrizi glave«, rekao je i dodao,
glumeći hitnost: »I pojedi pizzu iz dubokog pekača. U Chicagu si, zaboga.«

127
 Knjige.Club Books

POGLAVLJE 25
MATT PINE

S kriven u šumi, Matt je gledao kako se auto zaustavlja ispred Toyote

koju je vozila Hank. Vrata automobila su zalupila i vidio je kako neka
figura prilazi vozačkoj strani automobila u kojem je sjedila Hank. U tmini
je Matt mogao razaznati samo obrise muškarca. Vjerojatno je na nogama
imao teške cipele, možda čizme, jer su glasno škripale po šljunkom
prekrivenom ugibalištu seoske ceste.
Čovjek je zastao, rekao nešto što Matt nije razumio, a zatim učinio
nešto zbog čega se Mattovo srce slobodnim padom spustilo u pete.
Potrčao je velikom brzinom točno prema mjestu na kojem se Matt skrivao.
Instinkt je učinio svoje i Matt se okrenuo i počeo bježati. Jurio je kroz
grmlje dok su mu grane šibale lice i trnje zapinjalo za odjeću. Svjetlost,
zraka iz moćne baterijske lampe, pala je na Mattova leđa dok se pred njim
pružala duga sjena. Matt je preskočio srušeno stablo, zatim naglo skrenuo
oštro udesno, pa ulijevo, pa opet udesno pokušavajući pobjeći snopu
svjetla.
Sakrio se iza gustog grmlja i zraka baterijske lampe na trenutak je
nestala. Matt je jurnuo dublje u šumu, ne osvrćući se.
Nastavio je trčati dok su mu pluća gorjela. Kada se ponovno našao
okružen potpunom tamom, stao je iza velikog stabla kako bi uhvatio dah.
Udahnuo je vlažan zrak nastojeći biti bešuman. Srce mu je tako jako lupalo
da je imao osjećaj da mu vanzemaljac pokušava iskočiti iz prsa.
Pomislio je da je pobjegao onome tko ga je progonio, ali šuma je
odjednom utihnula. Ponovno se pojavila zraka svjetlosti baterijske lampe.
Probila se kroz izmaglicu poput reflektora iz zatvorskih filmova, šarala
naprijed-natrag iscrtavajući mrežu. Svjetlost je postajala sve snažnija, a
Matt je ostao mrtvački miran. Tada se svjetlost ugasila. Tama. Jedino što je

128
 Knjige.Club Books

čuo bio je zvuk krvi koja mu se kovitla u ušima.

Mat je stajao uspravno kao da je progutao metlu, leđima oslonjen o
koru drveta. Osluškivao je, nastojeći čuti muškarčeve korake. Mogao bi
pozvati upomoć, ali koga? Postoji li uopće u Meksiku broj kao što je 112? I,
je li to uopće bilo važno? Nije imao pojma gdje se nalazi. I, čak kada bi
preko telefona i mogao saznati svoje koordinate, bilo bi prekasno. No, ne
bi li trebao pokušati? Tiho je izvukao telefon iz džepa. Bio je ugašen.
Naravno da jest. Pomislio je na Hank, koja mu ga je gurnula u ruku. Tko je
ona? Što žele od njega? Postoje lakši načini da se nekoga opljačka. I,
sigurno postoje privlačnije mete od studenta s napuklim iPhoneom i
nekoliko stotina dolara. Pomislio je na čovjeka s ožiljkom od zečje usne
kako ga pretresa nasred ulice.
Činilo mu se da je prošla vječnost prije nego što su tišinu konačno
prekinuli zvukovi džungle. Noćna stvorenja. Suštanje lišća na vrhovima
krošanja. Lavež divljih pasa u daljini.
Konačno, kada je mislio da je njegov progonitelj odustao, Matt je
načinio korak. Činilo se da krckanje grančica pod njegovim nogama
odzvanja kroz noć. Ili je to samo zamišljao? Načinio je još jedan korak,
gotovo očekujući da iz tmine istupi muškarac koji ga je vrebao.
Čudovište se nije pojavilo. Ali, Matt nije bio voljan riskirati. Koračao je
polako, tiho, jedan nečujni korak za drugim, krećući se kroz gusta stabla.
Dugo je hodao prije nego je ugledao drugo svjetlo. Na sreću, nije se radilo
o baterijskoj lampi nego o farovima automobila koji su žmirkali kroz
stabla. Barem se neće izgubiti u džungli po noći. Bila je to cesta, bez obzira
na to koliko je bila pusta.
Kada je stigao do granice drveća, morao je donijeti tešku odluku: hoće
li riskirati i hodati uz cestu ili se kretati u sjeni sve dok ne stigne u
civilizaciju. Očita prednost ceste bila je u tome što bi se netko mogao
smilovati i povesti ga. Ali, taj netko mogao bi biti upravo čovjek koji ga je
progonio. Osim toga, tko bi pri zdravoj pameti pokupio neznanca u ovo
doba noći? Odlučio je biti oprezan. Skrivati se u sjeni i procijeniti svako
vozilo kako se bude približavalo.
I tako je hodao. Prošlo je oko sat vremena, a pojavila su se samo dva
vozila. Prvo je bio kamion Čistoće koji je protutnjao pokraj Matta prije
nego li ga je uopće mogao pokušati zaustaviti. Drugo je bio motor čiji je
vozač bio prepun testosterona i Red Bulla, ako je suditi po brzini.
Hvatao ga je umor. Bio je u iskušenju da pronađe meko tlo i zaklon te

129
 Knjige.Club Books

da se naspava. Ali, bojao se onoga što bi moglo vrebati u džungli. Kojoti,

psi ili Bog zna što još. I kukci. Um mu je lutao dok je hodao. Razmišljao je o
filmu The Road, što je u njegovoj nevolji bilo neizbježno. Otac i sin putuju
postapokaliptičnom autocestom, iscrpljeni, u potrazi za skloništem i
hranom. Mattu se film nije osobito svidio, ali njegov ga je tata, u otužnom
nastojanju da se poveže sa sinom, pozvao u kino. Evan Pine nije bio čovjek
od filma, ali volio je čitati, a film je bio adaptacije jednog od njemu
najdražih romana. Matt se prisjetio kako je tata pokušao prikriti suzu koja
mu je klizila niz obraz tijekom najvažnije scene kada otac na samrti govori
sinu: Moje cijelo srce je tvoje. Oduvijek je bilo. Sjedeći u mraku kina, Matt je
znao da tata misli na Dannyja.
Iza njega su se pojavila svjetla farova. Matt se okrenuo i daleko niz
cestu ugledao nešto poput kamioneta. Pomislio je da bi se možda mogao
sakriti u grmlju, ali bio je tako užasno umoran. Kamionet se približio i
štropot auspuha ispunio je zrak. Brzim korakom se približio rubu ceste,
ispružio ruku i podigao prst. Je li se tako autostopira u Meksiku? Dok je
kamionet polako prolazio pokraj njega, Matt se našao oči u oči s dječakom,
starim deset godina koji ga je gledao kroz suvozački prozor. Matt je
poraženo spustio ruku. Ali, tada su crvena zaustavna svjetla obasjala noć i
kamionet je stao.
Matt mu je pritrčao. Virnuo je u kabinu. Pokraj dječaka sjedio je
starac, dječakov otac — ne, vjerojatno djed. Sjedokosi čovjek oprezno je
pogledao Matta.
»Kuda da ga povezu?«
»Ah, hotel«, rekao je Matt, presporo i preglasno, kao da će tako srušiti
jezičnu barijeru.
Starac je pogledao dječaka koji je muškarcu rekao nešto na
španjolskom. Jedine riječi koje je Matt razumio bile su zona hotela. Starac
je dječaku odgovorio na španjolskom.
Zatim se dječak okrenuo Mattu, kimnuo i rukom mu pokazao neka
uđe u prikolicu.
»Gracias«, rekao je Matt i popeo se u prikolicu. Bila je prazna, u njoj su
bili samo naprtnjača i gomila grablji u čije zupce je zapelo nešto nalik na
morsku travu.
Matt je osjetio hladnoću metala na leđima dok je zurio u nebo.
Kamionet je ubrzao i nad glavom mu je hukao vjetar. Bijeli šum, zurenje u
užarene zvijezde i vrhove stabala koji su promicali nalik na mrlje na njega

130
 Knjige.Club Books

su djelovali hipnotički.
Matt je odlučio samo na trenutak sklopiti oči. Kada ih je idući put
otvorio, nebo je bilo ljubičasto, a dječak je stajao pokraj stražnjeg dijela
kamioneta. Matt je brzo sjeo. Parkirali su nedaleko plaže. Starac i dječak
izvadili su naprtnjaču i grablje.
Matt je skočio iz prikolice kamioneta. »Hvala vam«, rekao je
»Hotel«, rekao je dječak, ispruživši ruku dok je kažiprstom upirao niz
plažu. Na plaži su gorjele baklje i vidjele su se građevine nalik na kolibe.
Dječak i starac pošli su u suprotnom smjeru, prema grupi ljudi koji su
grabljama nabadali omanja brda morske trave.
Matt je krenuo prema svjetlima dok su mu teniske tonule i punile se
pijeskom. Prošao je pokraj skupine koliba i drvene platforme na kojoj se
nalazio tiki-bar. Na znaku je pisalo MI AMOR. Pošao je dalje, prolazeći
pokraj ograđenih koliba i vila. Naišao je na skupinu ležaljki i stolova. Put je
vodio do hotela, mračnog i tihog. Nikoga neće biti do zore.
Sjeo je na platneni stolac, gledajući ocean. Odjednom je osjetio bol od
ogrebotina po rukama i licu, svu prljavštinu koja se nakupila tijekom
putovanja. Ogledajući se po pustoj plaži, ustao je, istegnuo leđa i zatim se
skinuo u bokserice. Potrčao je prema oceanu i bacio se, iznenađen što nije
osjetio uobičajenu nelagodu uzrokovanu hladnoćom. Osjećao se kao u
toploj kupki. Tako je plutao, izgubljen u zvuku valova, tup od neopisive
boli, sve dok se narančasta crta nije pojavila na horizontu. Nadao se da će
danas biti bolji dan. I, stvarno, zar bi mogao biti gori? Otići će do policijske
postaje, sastati se sa señorom Gutierrezom, potpisati dokumente i krenuti
kući. Kakvo sranje. Pomislio je na Hank i na strah na njezinom lijepom
licu. Osjećao se kao da je iznutra prazan, misli su mu bile zbrkane, kao da
je sve to samo ružan san.
Jako ružan san.

131
 Knjige.Club Books

POGLAVLJE 26
MAGGIE PINE

PRIJE

M
aggie se probudila s osjećajem užasa, čuvši glasni udarac.
Ustala je i pošla provjeriti kakva je to bila buka. U hodniku je
pronašla dva kovčega nasumce bačena na pod. Još jedan je pao kroz
rupu u stropu.
Zatim su se na ljestvama na sklapanje pričvršćenima za vrata tavana
pojavile noge njezina oca. Tatine su oči bljesnule kada ju je vidio dok je
silazio.
»Jutro, Maggie«, rekao je. »Nadam se da te nisam probudio. Samo
vadim kofere za naš put.«
»Vidim«, odgovorila je Maggie. To će se stvarno dogoditi. Iako je
prespavao noć, nije razmišljao ništa bistrije. Hladne glave nisu prevladale.
Maggie bi trebala nazvati mamu. Ona je najbolje znala kako odgovoriti
tatu od gluposti.
»Tata, valjda ne misliš ozbiljno putovati u Meksiko? Mislim da ne —«
»Zašto ne bih ozbiljno mislio?«
»Sve je to nekako, ne znam, prenaglo.«
»Ti si maturantica, uskoro ćeš nas napustiti i zaslužuješ putovanje.
Osim toga, moja doktorica je rekla da će mi odmor goditi. Dok smo tamo,
provjerit ćemo i taj poziv.«
To je rekao tako opušteno da je gotovo imalo smisla. Ali, Maggie je
znala da nije tako.
»Mislim da moraš uzeti u obzir mogućnost da se radi o neslanoj šali.
Mislim, ako zanemarimo činjenicu da je Charlotte, ono, mrtva, zašto bi joj
telefon imao ime noćnog kluba? To je čudno, a i super je jednostavno

132
 Knjige.Club Books

lažirati ime pozivatelja.«

»E, pa zato imam tebe, zlato.«
Maggie se namrštila.
»Ti ćeš locirati poziv, da vidimo je li stvarno došao iz kluba.«
Maggie se nasmijala. »Ma, da? A kako ću to učiniti?«
Njezin otac je zgrabio ručku jednog kovčega.
»Naći ćeš način. Kao što uvijek nađeš način.«
Uz te riječi zgrabio je drugi kovčeg i bradom pokazao na treći, koji je
otklizao niz hodnik prema odmorištu stubišta.
»Spakiraj odjeću za plažu«, rekao je. »I, trebat ću tvoju pomoć da
spakiram mamine stvari.« Oči su mu ponovno planule i nestao je u svojoj
sobi.
Maggie je odvukla kovčeg u svoju sobu, a zatim sjela na krevet. Sad će
svakako nazvati mamu. Istovremeno, sviđala joj se ideja odlaska na plažu
u Meksiku. Daleko od računala, telefona i svih problema. Vrijeme da
raščisti glavu. I, ako će doista biti iskrena, sviđalo joj se povjerenje koje je
otac imao u nju. Doista je vjerovao da ona može ući u trag anonimnom
pozivu iz Meksika. Nimalo u to nije sumnjao. Svejedno, mora javiti mami
što se zbiva. Napisala je poruku:

Bilo bi pametno da nazoveš tatu i pitaš ga o

Meksiku...

Razmišljala je da kaže mami da je nazove, da moraju razgovarati o

nečem važnom, ali bacila je telefon na krevet. Posegnula je za laptopom
koji se nalazio na noćnom ormariću. Nije željela gledati, ali morala je.
Otvorila je stranicu Dannyja Pinea. Još okrutnih komentara. Pročitala ih je
nekoliko, a zatim zatvorila laptop. Osjećala je da suze ponovno kreću.
Ne, odlučila je. Jebeš njih. Ničega se nije imala sramiti. Nije učinila
ništa loše. Neće dopustiti da ju se zastrašuje. Eric je bio obično smeće i
neće dopustiti da je sinoćnji događaji zaplaše. Ponovno je otvorila laptop i
počela pisati odgovore na gadosti. Ali, iznenada je stala — trolovi se hrane
mržnjom, dramom, i sudjelovanjem. Umjesto toga, jednostavno će im
oduzeti mjesto za djelovanje. Klikala je po tipkama sve dok stranice
Dannyja Pine nisu bile deaktivirane, barem privremeno. Njezin je brat i
bez njezine drame imao dovoljno problema. Treba vremena da se situacija

133
 Knjige.Club Books

smiri. Raspon pažnje njezinih školskih kolega bio je ograničen. Bure su

brzo prolazile.
Sada će si skrenuti pažnju novim projektom. Pomislila je na tatu, na
grozničav pogled u njegovim očima. Na njegovo apsolutno povjerenje u
nju. Ti ćeš pronaći način. Kao što uvijek pronađeš način.
Ponovno je posegnula za telefonom i pregledala kontakte. Kliknula je
na jedan broj i nazvala ga. Kada je zadnji put nekog nazvala telefonom,
nekog osim svojih roditelja? Kakav zastarjeli oblik komunikacije. Ali, to se
tako radi kada se ne želi nešto zapisati — ili, ako ne želiš da postoji pisani
trag — a ti se spremaš učiniti nešto protuzakonito.

134
 Knjige.Club Books

POGLAVLJE 27

M aggie je lupala po vratima garaže. Toby je provirio kroz plahtu koja

je prekrivala prozor, vidio da je to ona i otvorio vrata.
»Hej «, rekao je Toby. »Brzo si stigla.«
Maggie se nije mogla prisjetiti kada je zadnji put bila u Tobyjevoj
jeftinijoj verziji Batmanove špilje. Ogledala se. Tobyjeva se tvrđava
proširila. Imao je veliki stol u obliku slova L na kojem je stajalo šest
monitora. Računalna oprema bila je naslagana u ormarima visine metar i
dvadeset, gomila žica i lampica koje su bljeskale. Ugođaj su lijepo
zaokruživale zdrobljene limenke energetskog pića i masne kutije od pizze,
natrpane u koš za otpatke. Mlađe izdanje Stevea Jobsa.
Bili su prijatelji otkako su oboje pohađali znanstveni klub u šestom
razredu. U višim razredima bili su nerazdvojni, što je potaklo šale o tome
da hodaju. Ali, to nikada nije bila istina. Toby za nju nije pokazivao
nikakvo zanimanje — kao ni za cure općenito. Neki su pretpostavljali da je
homoseksualac, ali ni to nije bila istina. Radilo se o tome da, što je Toby
bivao stariji, to su ga ljudi općenito manje zanimali. Kada su krenuli u
srednju školu, Toby se povukao među računala i posvetio svojoj misiji da
stvori idući Veliki Izum. Nikako neku glupu aplikaciju. Iduće osobno
računalo ili iPhone ili nešto što će promijeniti svijet. Iako su se udaljili,
Toby joj se javio nakon što mu je telefon samo jednom zazvonio, i nije
oklijevao kada je pitala smije li doći do njega.
»Dobro mi došla u jazbinu«, rekao je Toby, smiješeći se zaraznim
osmijehom. I dalje je imao frizuru koja je izgledala kao da ga je mama
šišala, isti mršavi torzo i blijedu put.
»Vau«, Maggie je demonstrativno razgledala prostoriju. »Ovo je
izmaklo...«

135
 Knjige.Club Books

»Kontroli? Kao Unabomber15?« mrtvo je hladno dovršio Toby.

»Na čemu radiš?« pitala je Maggie.
Toby se nasmiješio. »Ne mogu o tome govoriti. Možda si ti
korporativni špijun s MIT-a.«
Maggie ga je udarila u ruku.
»Au«, rekao je, trljajući crveni trag na koščatoj nadlaktici. Zurio je u
nju nekoliko sekundi. »Jesi li, ono, OK?«
Zašto bi je takvo što pitao? Zato što tako dugo nije bila u njegovoj
špilji? Ili je čuo tračeve o zabavi?
»Mislim, neki klinci su pričali na Snapchatu —«
»Dobro sam«, rekla je Maggie, ne gledajući ga u oči. Sabrala se,
prisilila vlastite oči da pogledaju gore, u njegove. »Treba mi tvoja pomoć s
nečim.«
»To sam i mislio«, odgovorio je, srušivši se na ofucani kauč gurnut do
zida garaže.
»Možda ćeš morati razgovarati s nekima od svojih mutnih
internetskih prijatelja«, napomenula je Maggie.
»Hej, oni nisu mutni. Neuredni, da, i čudni. Ali, ne mutni.«
»Kako god ti kažeš.«
Slegnuo je ramenima. »Što trebaš?«
»Zanima me kako nekoga mogu pratiti preko mobitela.«
Toby je stavio noge na stolić, koji je ustvari bio samo nekoliko daski
na ciglama. »To je lako, dočepaj se telefona i instaliraj aplikaciju za
praćenje. Zar ne gledaš televiziju?«
»Ali, ne znam čiji je to telefon. Imam samo broj.«
Toby je počešao bradu, zatim ustao i pošao prema računalu. Na glavu
je stavio slušalice s mikrofonom. Maggie je nastojala ne nasmijati se.
Počeo je tipkati, a zatim nešto rekao u mikrofon. Nasmijao se, još malo
kuckao po tipkama. Zatim: »Hvala, stari.«
Za razliku od situacija kada ga je viđala u školskom hodniku —
pognutih ramena, brzoga hoda, očiju uperenih u pod — ovdje je Toby bio

15Unabomber - Theodore John Kaczynski, američki matematičar i terorist, koji je

od 1978. do 1995. slao pisma-bombe američkim sveučilišnim profesorima i
znanstvenicima te ubio troje, a ranio dvadeset i devet ljudi. Uhićen je u travnju
1996. godine i osuđen na doživotni zatvor bez mogućnosti pomilovanja.

136
 Knjige.Club Books

najsamouvjereniji čovjek na svijetu.

Strgnuo je slušalice. »Pa, to je bilo lako.«
»Kako to misliš?«
»Imaš dvjesto dolara?«
Maggie je stisnula oči. »Za što?«
»Želiš li lokaciju telefona ili ne?«
»Hoćeš da nekome pošaljem dvjesto dolara? Zar je on nigerijski
princ?«
»Želiš li pratiti telefon? Onda da. Dvjesto dolara i dat će ti koordinate
bilo kojeg telefona tijekom prošlog mjeseca. Moj prijatelj kaže da je to OK.
Lovci na glave stalno se služe tom firmom.«
»Ne zvuči mi OK.«
Toby je nestrpljivo mahnuo rukama.
Maggie je razmislila o opcijama. Dvjesto dolara je bilo puno novca.
Davala je instrukcije i čuvala djecu kao luđakinja da bi zaradila dovoljno
da si kupi novi laptop za faks. Ali, nije željela razočarati tatu. »Jesi li
siguran?«
»Poslao mi je brošuru. To je, ono, prava firma.«
Toby je kliknuo na link, a Maggie, mu je čitala preko ramena. Metoda
se zvala prikupljanje lokacija. Telekomunikacijske kompanije prodavale
su ogromne količine podataka o lokaciji mobitela drugim tvrtkama koje su
ih pak preprodavale drugim firmama koje su radile za banke i druge
klijente. Oni su se tim podatcima služili da bi provjerili podatke koje su
ljudi naveli u formularima. U brošuri je pisalo da banke mogu brzo
provjeriti adresu podnositelja zahtjeva provjerom podataka o mobitelu.
»Kako onda zaustaviti vrebača ili nasilnog supružnika da prate svoje
žrtve?« pitala je Maggie.
Toby je uzdahnuo. »Želiš li promijeniti svijet ili želiš pratiti telefon?«
»Primaju li karticu?«
Toby je kimnuo. »Trebam broj telefona.«
Maggie mu je dala broj.
Toby je dovršio transakciju. Samo nekoliko klikova na tipkovnici.
»Poslat će nam rezultate mailom u roku od 24 sata«, rekao je Toby.
»Hoćeš li mi sada reći o čemu se radi?«
»Ne.«

137
 Knjige.Club Books

»OK. A, hoćeš U mi reći što se sinoć dogodilo?«

»Ne«, odgovorila je Maggie. »Ali, mogao bi mi pomoći s nečim
drugim.« Zatreptala je. Toby je zastenjao. Kimnuo je, signalizirajući tako
da nastavi.
»Je li moguće nekoga nazvati preko FaceTimea ih Skypea, ali preraditi
poziv tako da izgleda da je poziv uputio netko drugi?«
»Misliš, kao, ja te nazovem, ali učinim da izgleda kao da sam netko
drugi?«
»Aha.«
»Ne znam. Ti si ta koja ide na MIT«, odgovorio je Toby. »Ti meni reci.«
Maggie je mahnula rukom kao da će ga udariti. »Ne budi kreten.«
Toby je razmišljao. »Zvuči kao deepfake16.«
Maggie je odmahnula glavom. Ćula je za deepfakeove, ali nije puno
znala o njima.
»Razvili su ih Rusi da bi zeznuli naše izbore«, objasnio je Toby,
kuckajući po tastaturi, očiju prilijepljenih uz ogromni zaslon pred njim.
»To je softver koji može oživjeti slike. Koriste ga kako bi političare
prikazali pijanima ili kao da govore ili čine stvari zbog kojih ispadaju
grozni. Jednostavno, lice jedne osobe nalijepe na tijelo druge i to može
izgledati nevjerojatno realistično.« Toby je podigao svoj iPhone i počeo je
snimati. »Pokazat ću ti.«
Maggie je odjednom postalo neugodno. Lice joj se zacrvenjelo. »Ne
želim da me snimaš. Nisam —«
»Šuti i reci nešto suludo.« Nastavio je usmjeravati svoj telefon prema
njoj. »Reci: ‘Toby je superseksi pastuh’.«
»To neću reći.«
Pogledao ju je preko telefona. »No, dobro, reci što god želiš.«
»Dobro«, pristala je Maggie. »Eric Hutchinson je šupak. Totalni
šupak!«
Toby je spustio telefon. Kimnuo je kao da se s time slaže. Bilo je teško
reći koliko zna iz tračeva na internetu, a nije ništa pitao.
»Postoji besplatni softver otvorenog koda koje su razvili
pornofanatici na temelju ruske tehnologije«, rekao je Toby dok je na

16Deepfake - sintetički mediji u kojima je osoba u postojećoj slici ili videozapisu

zamijenjena nečim ili nekim drugim.

138
 Knjige.Club Books

računalo prenosio video sa svojega telefona.

Izraz na Maggienom licu govorio je da mu ne vjeruje.
»Stvarno. Razvili su ga do te mjere da mogu lica glumica s A-liste
staviti na postojeće pornoisječke. Mogu ti pokazati ako —«
»Vjerovat ću ti na riječ.«
Slegnuo je ramenima kao da joj želi reći kako god hoćeš i ponovno se
okrenuo prema računalu. »Dobro«, rekao je, »koja ti je omiljena glumica?
Ili pjevačica ili nešto?«
Maggie se nekoliko trenutaka nikoga nije mogla sjetiti. Nije ju osobito
zanimala popularna kultura. »Probaj RBG 17«, rekla je Maggie.
Toby se namrštio, odmahnuo glavom. »Možda netko tko od tebe nije...
ono, sedamdeset godina stariji.«
»Rekao si da je softver dobar...«
Toby je uzdahnuo, pronašao slike sutkinje Ruth Bader Ginsburg.
Maggie je zatim na zaslonu vidjela video same sebe što ga je nedugo prije
toga snimio. Bez šminke, s kolutima pod očima, nepočešljana.
Istovremeno, mislila je da izgleda odraslije, snažnije. Prisjetila se kako je
koljenom opalila Erica u jaja. I ona je bila opasna, rekla je samoj sebi. A taj
šupak ju neće pobijediti.
Drugim monitorom prolijetale su stotine slika RBG.
Toby je rekao: »Ovo će potrajati dvadesetak minuta. Mogu nam ispeći
minipizze, ako se hoćeš družiti?«
»Super su mi te pizze«, odgovorila je Maggie. Prisjetila se kako su ih
njih dvoje jeli u višim razredima osnovne škole, gledajući TV i
prežderavajući se gomilama minipizza od kojih su dobili opekline na
nepcu.
Toby je nestao, zatim se vratio s tanjurom prepunim minipizza. Dok
su jeli, Toby joj je pričao o svojim planovima. Uzet će slobodnu godinu
nakon mature kako bi radio na svojem tajnom projektu. Njegovi su se
roditelji složili s tim jednogodišnjim planom — ako se do kraja te godine
ne bude mogao sam uzdržavati, ide na Cambridge.
»Veseliš se MIT-u?« pitao je.
»Da, ali malo sam nervozna što ću ostaviti tatu.«

17RBG — Ruth Bader Ginsburg (1933.-2020.), sutkinja Vrhovnog suda SAD-a,

borkinja za ravnopravnost spolova i prava žena.

139
 Knjige.Club Books

Zaustio je da nešto kaže, ali se zaustavio. »Kako napreduje slučaj

tvojega brata? Ima li sve ovo« — bradom je pokazao prema
kompjuterskom monitoru na kojem su još uvijek velikom brzinom
bljeskale slike RBG — »neke veze s time?«
Maggie je ipak bila pošteđena odgovora kad je Toby zamijetio da je
program gotov.
»Spremna?« pitao ju je.
Maggie je kimnula.
Toby je obrisao ruke o hlače i vratio se pred računalo. Na ekranu je
bila smrznuta slika Ruth Bader Ginsburg. Ali, bila je odjevena u Maggienu
odjeću. Toby je kliknuo mišem i video se pokrenuo. Bilo je istovremeno
fantastično i zabrinjavajuće. Pokojna RBG je stajala u Tobyjevoj garaži i
rekla: »Eric Hutchinson je šupak. Totalni šupak!«
»Kako, dovraga ...?« rekla je Maggie, impresionirana viđenim.
Toby je blistao, ponosan na samoga sebe. »Daj mi sat vremena da
prilagodim osvjetljenje i smanjim mutnoću oko glave« — pokazao je na
zaslon — »i samo će stručnjak moći shvatiti da se radi o krivotvorini.«
Maggie je odmahnula glavom. »Pusti još jednom.«
Toby je ponovno pustio video. Ovoga puta, Maggie ga je detaljno
proučavala. Usta RBG pomicala su se sinkronizirano s Maggienim riječima.
Glava joj je bila proporcionalna Maggienom tijelu. »I, to možeš učiniti sa
svakim ako imaš sliku?«
»Da, što imaš više fotografija osobe, to će i kvaliteta biti bolja. Ali, ta
pornoekipa na ovo troši puno vremena, pa je i tehnika solidna.«
Nikad ne podcjenjuju moć ljigavca koji ima previše vremena.
»Ti si napravio video. Bi li netko to mogao napraviti kod stvarnog
poziva?«
»Vjerojatno«, odgovorio je Toby. »Ali, ako pozivatelj ne priča puno,
onda bi mogli učiniti da to izgleda kao stvarni poziv, a pustiti video.«
»Možeš li mi napraviti još jednu?« pitala je Maggie.
»Naravno«, odgovorio je Toby, zagrizavši minipizzu dok mu se crveni
umak cijedio niz bradu.
Maggie mu se nagnula preko ramena i počela tipkati, otvorivši
stranicu Netflixa.
»Čiju sliku tražiš?« pitao je Toby.

140
 Knjige.Club Books

Maggie nije odgovorila. Samo je kliknula mišem, premotavajući

unaprijed dok nije pronašla ono što je tražila. Pauzirala je na toj slici.
Charlotteino lijepo lice gledalo je prema njih dvoje.
Maggie se uspravila, popravila frizuru. »Sad me ponovno snimi.«

141
 Knjige.Club Books

Odlomak iz
Nasilne naravi

Sezona 1/Epizoda 8
»Nepoznati partijaner«

INTERIJER. AUTO – ZORA

Zamjenik guvernera NOAH BRAWN gleda u sunce koje

obasjava polja kukuruza s obje strane autoceste.

NOAH
Već godinama poznajem detektiva Rona
Sampsona. Ne vjerujem da je namjeravao
izvući laţno priznanje. Policija Adaira
nikad se nije susrela s ubojstvom, nikad
nije obuĉavana za sofisticirano
ispitivanje. Osim toga, ĉak i dobri ljudi,
profesionalci posvećeni svojem poslu
griješe. To je strašna istina našeg
navodno nepogrešivog sustava pravde:
neduţni ljudi ne završavaju u zatvorima
samo zbog groznih djela nego i zbog
strašnih ljudskih pogrešaka.

ISPITIVAĈ (GLAS U OFF-U)

Struĉnjaci za ispitivanje s kojima smo
razgovarali nisu bili tako blagonakloni
prema detektivu Sampsonu ili njegovoj
partnerici.

NOAH
Razumijem. Ispitivanje je teško gledati.
Ali, vjerujem da je i sam Ron sumnjao i da
je ţelio nastaviti istraţivati, no da mu
okruţni tuţitelj to nije dopustio.

ISPITIVAĈ (GLAS U OFF-U)

Niste baš ljubitelj Rustyja Halforda?

142
 Knjige.Club Books

NOAH
Nemojte da poĉnem.

ISPITIVAĈ (GLAS U OFF-U)

Je li vas Dannyjev sluĉaj potaknuo da uĉinite sve
što ste uĉinili za reformu kaznenog prava?

NOAH
Apsolutno. Petnaest posto sluĉajeva
zabiljeţenih u Nacionalnom registru
osloboĊenih su bili povezani s laţnim
priznanjima. Gotovo trećina, ukljuĉuje
identifikaciju oĉevidaca koja je, kako smo
saznali, notorno nepouzdana. Na
svjedoĉenje pritvorskih doušnika otpada
još petnaest posto. Nastojimo to popraviti
u Nebraski i diljem zemlje.

ISPITIVAĈ (GLAS U OFF-U)

Zvuĉi kao da to vrlo osobno doţivljavate.

NOAH
Tu ste prokleto u pravu - oprostite na
izrazu. Dannyjevu majku poznajem od
srednje škole. A poznavao sam i Charlotte.
Nakon što je moja supruga preminula,
obiĉavao sam nekoliko puta tjedno veĉerati
u restoranu u kojem je ona radila. Moj sin
je išao u školu sa svom tom djecom. I
vrijeĊa me da je tuţitelj imao izvješće o
nepoznatom muškarcu koji je te veĉeri bio
na zabavi i još jedno izvješće o
zastrašujuće sliĉnim zloĉinima u susjednoj
drţavi i da ništa od toga nije dao na uvid
obrani. Tako ne funkcionira pošteni
sustav.

ISPITIVAĈ (GLAS U OFF-U)

Vjerujete da su Nepoznati partijaner i Razbijaĉ
ista osoba?

143
 Knjige.Club Books

NOAH
Da prafraziram sina: »Onak', da.«

144
 Knjige.Club Books

POGLAVLJE 28
OLIVIA PINE

PRIJE

L iv se prisilila da proguta još jedan gutljaj užasne kave iz trgovine

mješovitom robom dok je parkirala nedaleko središta grada u
Lincolnu.
Popela se stepenicama zgrade državne uprave, prošla osiguranje i
uputila se prema dizalima koja su vodila do unutrašnjih ureda bogato
ukrašene zgrade. Prisjetila se kako je taj isti put prošla i prije dvije godine,
nedugo nakon što je prikazan dokumentarac. Tada je došla provjeriti
može li Noah uvjeriti guvernera Turnera — ulizicu s licem žabe krastače
koji je bio na vlasti već tri desetljeća — da podrži Dannyjevu molbu za
pomilovanjem. Da, šanse su bile male. Ali, Noah je imao istaknutu ulogu u
‘Nasilnoj naravi’: političar koji vodi križarsku vojnu za pravdu. Njegovo
lijepo lice moglo se vidjeti u svih deset epizoda. Filmaši su osobito voljeli
snimati Nou kako vozi od kuće u Adairu do glavnoga grada, i poetično
razglaba o reformi kaznenog pravosuđa. Elokventno je branio Dannyja i
korio sustav koji ga je osudio.
Nije škodilo što je Noah bio iz Adaira. Bio je gradonačelnik prije nego
što je izabran za zamjenika guvernera. Sin mu je išao u razred s Dannyjem.
Ali, najvažnije od svega, bio je vrlo osobno povezan s tom strašnom noći:
Noin sin je organizirao kućnu zabavu na kojoj je Charlotte posljednji put
viđena živa. Većina političara nastojala bi se distancirati od slučaja, ali
Noah je bio potpuno otvoren. Liv nije znala je li se tako ponio jer joj je bio
odan ili zbog osjećaja krivice radi zabave na kojoj je Danny konzumirao
toliko alkohola da se te noći uopće nije sjećao.
Zahvaljujući dokumentarcu, internet je bio zaluđen Noom, privlačnim
poktičarem-udovcem koji nastoji osloboditi nedužnog čovjeka. Zrelije

145
 Knjige.Club Books

žene o njemu su na Facebooku pisale sugestivne komentare. Sudjelovao je

u govorničkoj turneji koja se bavila problemom nepravednih presuda. Čak
je bio pozvan i u šou Billa Mahera te u neke političke emisije, što se
događa izuzetno rijetko kada je riječ o zamjeniku guvernera nebitne
države.
Liv je ušla u Noin ured. Tajnica, privlačna žena dvadesetih godina,
pozdravila ju je plastičnim osmijehom.
»Pozdrav«, rekla je Liv. »Ja sam Olivia Pine. Nadam se da će me
zamjenik guvernera, Brawn, moći primiti na trenutak.«
Mlada je žena kuckala po računalu. Dok su joj oči pretraživale
monitor, rekla je: »Ne vidim da imate dogovoreni sastanak.«
»Zato što ga nemam. Stari smo prijatelji. U posjeti sam, ne živim ovdje.
Možete li mu reći da je Liv ovdje?«
Tajnica se nasmiješila, ne onako prijateljski kao ranije. »Izvolite
sjesti.«
Nekoliko minuta kasnije iz unutrašnjih je ureda izašao mladi
muškarac i Liv se zaprepastila.
»Gospođo Pine?«
Imao je košulju dugih rukava koji su bili zadignuti sve do lakta i očeve
sivoplave oči.
»O, moj Bože, Kyle. Tako si odrastao!«
Liv je osjetila iznenadnu bol u prsima. Vidjevši Noina sina, koji je
nekoć s Dannyjem išao u razred, glava joj je bila preplavljena pitanjima što
bi bilo da je bilo i što je moglo biti.
»Kako ste?« pitao je Kyle dok su se nespretno grlili. Noah joj je
jednom prilikom rekao da se Kyle osjeća krivim što je organizirao tu
zabavu. Liv to njemu nikada nije zamjerila; pa, bio je samo dečko.
Predsjednik razreda koji se upustio u prvi čin pobune, samo kako bi
impresionirao sportaše. I, također je bila istina da Danny i Charlotte nisu
tulumarili kod njega, sigurno bi bili tulumarili negdje drugdje. Liv i Evan
su se nekoliko puta svađali oko toga, kriveći jedno drugo radi nedovoljne
kontrole sina.
»Dobro sam«, odgovorila je Liv. »A ti? Radiš kod tate?«
»Na određeno. Studiram pravo. UNL.«
»Bravo, Kyle, to je fantastično!« Liv je ponovno osjetila istu onu bol.
Kyle ju nije pitao zašto je ovdje, samo ju je proveo kroz vrata prema

146
 Knjige.Club Books

stražnjem dijelu prostorije i u očev ured.

Noah je ustao i zaobišao stol. »Kakvo iznenađenje!«
»Nadam se da nije neugodno.«
»Ti se šališ!« Zagrlio ju je. Oboje su potapšali ono drugo po leđima.
»Vidim da si se srela s našom uredskom Katicom za sve«, rekao je
Noah. Spustio je ruku na Kyleovo rame.
»Jesam. Mislila sam da gledam tvoju fotografiju s faksa.«
»Ali, bez fudbalerke«, dodao je Kyle, smijulječi se.
»Hej, to se tada nosilo. Reci mu koliko sam bio cool, Livie.«
Iznenadilo ju je kada je čula svoj stari nadimak. »Definitivno je mislio
da je cool«, odgovorila je Liv, znakovito se smiješeći Kyleu.
»Pustit ću vas da se napričate«, rekao je Kyle.
»Baš mi je drago što sam te vidjela, Kyle«, doviknula mu je Liv.
Noah ju je odveo do mjesta za sjedenje. Sjela je u naslonjač nasuprot
njemu, a on je zauzeo sofu. Ured je bio ukusno uređen, osim jednog zida
posvećenog njegovoj taštini. Deseci uramljenih fotografija Noe s
političarima i slavnim osobama. Oči su joj se zadržale na fotografiji njega i
Georgea Clooneyja za dugim stolom, kao da se radi o panel-diskusiji,
izgledali su prikladno ozbiljni. »Nasilna narav« nije stavila samo Livinu
obitelj u središte pažnje.
»Čujem da ćeš dobiti unapređenje«, rekla je Liv.
Znakovito joj se napola nasmiješio. »Da sam znao da ćeš doći u grad«,
rekao je Noah, »odveo bih te na ručak. Ili —«
»Odluka je pala u zadnji čas«, rekla je Liv. »Moj tata...«
»Oh, ne, nadam se da je u redu.«
»Dobro je. Tek što ga nisu izbacili iz doma, ali dobro je.«
»Ma da?«
»Pravi probleme osoblju.«
Noah se zakikotao. »Ništa manje od Charlieja ne bih ni očekivao. I
meni je nekoć pravio probleme.«
Liv se nasmiješila.
»Stvarno mi je drago što si došla«, rekao je Noah. »Mislio sam da
poslije prošlog puta...« Nije dovršio rečenicu.
»Žao mi je radi toga. Nisam bila dobro.«

147
 Knjige.Club Books

»Ne, ja sam taj koji se mora ispričati.«

»A da jednostavno oboje krenemo iznova?«
»Bilo bi mi drago«, rekao je Noah. Nakon nekoliko sekundi, dodao je:
»Vidio sam da je Vrhovni sud odbio žalbu.«
Liv je kimnula.
»A ti si čula da ću možda biti postavljen za guvernera i želiš provjeriti
bih li mogao pomoći s postupkom pomilovanja...«
»Oh, Noah, ne«, odgovorila je Liv. »Mislim, zanemari to — da, naravno
da trebam pomoć, ali nisam zato došla.«
»Ne?«
»Trebam drugačiju uslugu.«
Noah se nasmiješio. Zubi su mu djelovali blistavije, ravnije nego prije.
Porculanske navlake, pretpostavila je. Što god bilo, s godinama je postao
bolji. Vrijeme je nepošteno favoriziralo one s kromosomom Y.
»Moja sestra i ravnatelj doma umirovljenika su nešto smislili.
Uvjereni su da bi budući guverner mogao malo pogurati stvari oko
problema s licenciranjem tvrtke i dom bi onda bio voljan zanemariti neke,
ovaj, probleme s ponašanjem mojega tate.«
»A, Dennis Chang te na to nagovorio.«
»Inače te to nikada ne bih molila, ali izbacit će mi tatu. Nemamo drugu
opciju. I —«
»Dobro«, rekao je. »Riješeno.«
Liv nije razumjela. »Kako to misliš? Misliš da možeš pomoći?«
»Ne, mislim da je to riješeno«, rekao je Noah. »Nakon što mu nije
prošlo kod Turnera, Chang me već mjesecima progoni oko tih problema s
licenciranjem. Žele otvoriti još domova i trenutno su u limbu.«
»Znači, stvarno? To je to?«
»Stvarno. Vrati se k njemu, reci mu da će do kraja idućeg tjedna čuti
dobre vijesti. Ali, samo ako garantira da će tvoj otac moći doživotno ostati
u domu.«
»Ali, što ako — Jesi li siguran da je to u skladu sa zakonom? Ne želim
te uvaliti u neki problem.«
»Vjeruj mi. Samo mu reci doživotan boravak za tatu i dobit će dobre
vijesti do kraja idućeg tjedna. Ako ti kaže ne, morat ćeš se nečem domisliti
jer će te dobre vijesti čuti u svakom slučaju. Dozvola je prošla prije dva

148
 Knjige.Club Books

dana.« Nasmiješio se.

»To je fantastično. Nemaš pojma kakvo olakšanje — ne mogu ti
dovoljno zahvaliti što si mi to rekao.«
»Da, možeš.«
Liv ga je pogledala.
»Sutra navečer se nalazim s Kyleom i njegovim partnerom kod
Vincenza na večeri. Pridruži nam se«, rekao je.
»Ne znam«, odgovorila je. »Tommy je sa mnom, i nisam provela
nimalo vremena sa Cindy, a u nedjelju odlazimo i —«
»Povedi i njih«, rekao je.
»Moram razgovarati sa Cindy.«
»Znaš što, Livie«, rekao je Noah, prilazeći svojem stolu. Uzeo je
kemijsku olovku i nešto napisao na komad papira. »Ovo je broj mojeg
mobitela. Razgovaraj sa Cindy i, ako možete doći, javi mi. Baš bih volio
popričati s tobom.«
»Imam tvoj broj«, odgovorila je Liv.
»Morao sam ga promijeniti otkako je dokumentarac prikazan«,
objasnio je on.
»Tvoji predani obožavatelji«, odgovorila je Liv.
»Nisu svi obožavatelji«, rekao je.
Liv je proučila papir. Bio je to njegov službeni memorandum s
imenom te državnim pečatom na vrhu. Nije se promijenio tijekom sedam
godina. Ne od onoga jutra kada joj je ostavio poruku na hotelskom jastuku
u kojoj je pisalo da se mora rano vratiti kući kako bi riješio probleme
nastale radi zabave koju je organizirao njegov sin — baš one radi koje je
njezin sin nešto kasnije završio u zatvoru.

149
 Knjige.Club Books

POGLAVLJE 29
MATT PINE

M att se probudio jer ga je netko potapšao po ramenu. Brzo je sjeo,

žmirkajući radi blještavila sunca, na trenutak zbunjen, ali tada se
prisjetio da je zaspao na plaži. Pred njim je stajao mladi Meksikanac
odjeven u bijelu polo-majicu i žućkaste kratke hlače. Drugi slično odjeveni
mladići postavljali su suncobrane, otvarali stolce i grabljama dotjerivali
pijesak. Matt je pogledao prema oceanu. Bilo je rano i na plaži je bilo tek
nekoliko ljudi. Par s dvoje male djece šetao je obalom, tražeći školjke,
bježeći pred valovima.
»Žao mi je, gospodine, ali ovo je područje samo za goste«, rekao je
muškarac.
»I ja sam gost.« Matt je ustao, stresao sa sebe pijesak i pošao prema
stazi koja je vodila prema hotelu, nadajući se da će čovjek nasjesti na
njegov blef. Prošao je kroz stražnji ulaz predvorja, vlažne teniske su
škripale dok je išao prema ulazu u hotel. Pred ulazom vratar mu je pozvao
taksi do policijske postaje.
Vožnja je trajala petnaest minuta. Matt je duboko udahnuo prije nego
je ušao na glavni ulaz. Vrata je pridržavala cigla.
U predvorju je bilo kao u sauni. Jučer mu se nije činilo tako vruće. Ista
tajnica sjedila je za prijamnim pultom. Na stolu je imala stari metalni
ventilator koji je raspuhivao vrući zrak. Sućutno je pogledala Matta, a on
se zabrinuo da će se ponoviti jučerašnja situacija.
Ali, ovoga je puta podigla telefonsku slušalicu, nešto u nju
promrmljala i zatim je spustila. Uvela je Matta u malu sobu u kojoj je bilo
još toplije nego u predvorju. Ne rekavši ni riječ, pokazala je Mattu da
sjedne, a zatim nestala iz prostorije.
Čekanje se oteglo. Zidovi sobe bili su bijeli, zaprljani otiscima prstiju,

150
 Knjige.Club Books

a u sobi se nalazio samo izubijani stol i tri stolca. Bilo je tiho, jedini zvuk
bilo je zujanje svjetala nad glavom. Matt je pomislio na Dannyja koji je
sjedio u sličnoj sobi. Atmosfera u prostoriji je bila zastrašujuća —
izolirana i bez prozora, zrak je bio vruć i pun vlage. Dodate li još
pretjerano agresivne policajce nije nikakvo čudo što je velik broj ljudi
priznavao i ono za što nisu bili krivi. Samo su se željeli izvući iz te
situacije, iz te prostorije. Gotovo mu je bilo žao brata.
Vrata su se otvorila i u prostoriju je ušao muškarac strogog izgleda
odjeven u crnu uniformu i policijske čizme koje nisu bile u skladu s
klimom.
»Señor Gutiérrez?« pitao je Matt, ustajući i pružajući ruku.
Gutiérrez nije prihvatio Mattovu ruku. Umjesto toga, grubo je izvukao
stolac i sjeo nasuprot Matta.
Matt je ponovno sjeo dok je policajac nastavljao zuriti u njega. Čovjek
bi pomislio da će gubitak obitelji izazvati sućut ili barem pristojno
ponašanje. Ali, činilo se da Gutierrezu smeta Mattova nazočnost.
»Rečeno mi je da moram potpisati neke dokumente kako biste mi
predali tijela moje obitelji, da ih mogu odvesti kući«, rekao je Matt.
»Tko vam je to rekao?« pitao je Gutierrez na engleskom s jakim
akcentom. Ton mu je bio odsječan, optužujući.
Matt ga je nakratko gledao, šokiran. »Specijalna agentica Sarah Keller
iz FBI-a. Rekla je da će konzulat —«
»Pff« Gutierrez se iskezio na Matta. »Jučer smo predali tijela.«
Matt je osjećao kako mu čeljust pulsira. »Dakle, vi ste već —«
»Istraga je zatvorena.«
Mattu je trebao trenutak da probavi informaciju. Cijelo ovo putovanje
bilo je nepotrebno. A istraga je bila zatvorena? Prošlo je tek nekoliko dana.
S obzirom na ponašanje ovog tipa, Matt je sumnjao da je ikakva smislena
istraga uopće provedena. Matt je pogledao Gutierreza i rekao: »I...«
»I što?«
»I što je vaša istraga pokazala?«
Gutierrezove oči su se zatamnile. »Pitaj svoje prijatelje u FBI-u i u
konzulatu.«
»Čujte, vama ovo možda nije važno i možda niste opremljeni za ovaj
tip istrage, ali moja obitelj je mrtva. Pa bih volio —«
»Jesi li ti to drzak prema meni, mali?« Čovjek je skinuo pendrek s

151
 Knjige.Club Books

ringa na pojasu i njime udario o stol.

Matt je glasno progutao. »Nisam drzak. Samo sam — Nema veze.«
Zajebi ovo. Od ovoga tipa neće ništa saznati. Matt je ustao i krenuo prema
vratima.
»Nisam rekao da možeš otići. Sjedni.« Kada ga Matt nije poslušao,
Gutierrez je ustao i desnom rukom zgrabio pendrek.
»Sjedni!«
Matt je dignuo ruke, dlanovima pokazao da se predaje i polako se
spustio u stolac.
»Nisam vas želio uvrijediti«, rekao je Matt. To nije bila istina. No, ako
je išta naučio od oca, onda je to bilo da ne smije podcijeniti snagu bijesnog
policajca. Kada je njegov tata govorio o Dannyjevom slučaju, uvijek je
upozoravao roditelje da moraju poučiti svoju djecu da se prema
policajcima ponašaju kao prema velikim, nepoznatim psima. Većina pasa
je prijateljski raspoložena, ali ipak ne biste jurnuli da ih pogladite; bili
biste oprezni, uvjerili se da ne grizu. I ni u kojem slučaju ih ne biste
bockali štapom. Isto je vrijedilo i za policajce. Većina su bili vrijedni,
pristojni ljudi. Ali, to je zanimanje koje privlači osobitu vrstu ljudi. Poput
bijesnog psa, možda nećete razlučiti dobrog od lošeg sve dok već ne bude
prekasno.
»Dakle, upozorite djecu da, koliko god bili ljuti, koliko god situacija
bila nepravedna«, govorio je tata, »moraju pokazati čak i pretjerano
poštovanje, biti previše oprezni i ne činiti nikakve nagle pokrete — to im
može spasiti živote.«
Matt je poslušao ovaj savjet. »Sve je ovo tako teško«, rekao je Matt.
»Nisam vas htio uvrijediti. Na nogama sam cijelu noć.«
»Znam. Družiš se s prostitutkama.«
»O čemu —«
Baš u tom trenutku u sobu je provalila žena za kojom je utrčala i
tajnica. Žena je bila odjevena u poslovni kostim, lica iskrivljenog od bijesa.
Na španjolskom je počela vikati na Gutierreza.
Gutierrez je nešto rekao jednako grubim tonom. Mattove oči skakale
su s jednoga na drugoga, u tom teniskom meču uvreda koje nije razumio.
Žena je konačno strogo uperila prst u Gutierreza. Rekla mu je nešto
što je moglo biti oštro upozorenje.
Na Mattovo iznenađenje, Gutierrez, koji je prije nekoliko trenutaka

152
 Knjige.Club Books

bio tako uzrujan, sada se povukao.

Žena je sada pogledala Matta. »Idemo, gospodine Pine.«
Gutierrez ih nije ni pokušao zaustaviti.
Kada su izašli, žena je pružila Mattu svoju posjetnicu. »Ja sam Carlita
Escobar — nismo u rodu — iz konzulata.«
»A gospodin Foster, on je zadužen —«
»Dobio je premještaj. Ja sam zadužena za vaš slučaj.«
Matt nije znao što se zbiva, ali nije ga bilo ni osobito briga. Samo se
želio maknuti odavde. »Policajac je rekao da su tijela mojih roditelja
predana jučer navečer.«
»Tako je. Na tome su inzistirali viši dužnosnici Ministarstva
vanjskih poslova i morala sam ići iznad Gutierreza. Imate moćne prijatelje,
gospodine Pine.«
Matt nije znao što je time mislila, ali ni za to ga nije bilo previše briga.
Proteklih dvadeset i četiri sata bili su, što bi njegov prijatelj Ganesh rekao,
»živo sranje«.
»Kamo su poslali moju obitelj?«
Escobar je izvukla telefon iz torbice i kuckala po njemu, kao da traži
detalje.
»U Nebrasku«, odgovorila je. Izgovorila je to kao Knee-Baraska, kao da
nikada ranije nije čula za Nebrasku. »Tijela su otišla sinoćnjim
zrakoplovom.«
To je imalo smisla. Obiteljska grobnica nalazila se u Adairu. Netko je
sigurno razgovarao s njegovom tetom.
»Ovdje je auto koji će vas odvesti na aerodrom.« Pokazala je limuzinu
koja je bila nedaleko parkirana. »Pođite odmah«, rekla je Escobar, bacivši
pogled prema policijskoj postaji. »Trebali biste otići iz Tuluma.«

153
 Knjige.Club Books

POGLAVLJE 30
SARAH KELLER

J arko jutarnje sunce blještalo je na neboderima duž Avenije Michigan.

Sarah Keller ušla je u predvorje uredske zgrade. Bio je to njezin prvi
posjet čikaškoj podružnici Marconi d.o.o.. Dvije je godine analizirala tvrtku
— razgovarala s bivšim zaposlenicima, proučavala bankovne izvatke i
biografije direktora — i bilo joj je čudno osobno posjetiti zgradu. Tvrtka je
imala sjedište u New Yorku i podružnice u još devet država. Nije cijela bila
upletena u kriminalne radnje — barem je tako mislila Keller. Samo
čikaška podružnica.
Pred glavnom recepcijom na North Michigan Avenue 875 stvorio se
red, muškarci i žene u ozbiljnim odijelima prijavljivali su se na sastanke u
odvjetničkim uredima, telekomu i drugim tvrtkama smještenima u
impresivnom tornju od sto katova. Keller je strpljivo čekala, a zatim
pokazala svoju iskaznicu čovjeku iz osiguranja koji je radio na recepciji.
Bez oklijevanja ili pitanja čuvar joj je dao karticu. On nije bio zaposlenik
Marconija i njegov je posao bio paziti da nitko neovlašten ne dođe do
liftova. Nije namjeravao raditi probleme FBI-u. Ovog tipa nije mučila
paraliza analize.
Zajedno s Keller dizalom su se vozile gomile direktora pogleda uprtih
u pametne telefone. Nasmiješila se klincu od dvadeset godina u
izgužvanim hlačama koji je u rukama držao kartonski nosač s četiri šalice
kave. Uši su joj se zatvorile od velike visine.
Upravo je obavila dvosatni sastanak s ekipom iz čikaške podružnice
koju je obavijestila o situaciji. Kao što ju je Stan i upozorio, čikaški
zapovjednik FBI-a je bio pomalo nalik na slona u staklarni i jako
raspoložen da sruši vrata u Marconiju i pokaže im tko je gazda. Ona im je
savjetovala da se suzdrže. Ako bude potrebe da napadnu ured, poslat će

154
 Knjige.Club Books

im znak — jedan klik kemijske olovke koja je zapravo odašiljač. Nije to

željela učiniti. Radije bi nastavila graditi slučaj. Ali, pretpostavljala je da su
već prikupili dovoljno dokaza. Bilo je mnogo isplata s raznih računa koje
su kontrolirali karteli. Komplicirana mreža investicija i fiktivnih tvrtki
kroz koje se prao novac. Zatim bi se novac vraćao, ali uz popriličnu
proviziju. Ali, nisu imali nijednog jedinog svjedoka koji bi tu priču mogao
ispričati poroti. R. Stanton Jones, izvorni doušnik i zviždač koji im je
pomogao da pokrenu istragu, je nestao. Bilo je moguće da ga je netko
propustio kroz sjeckalicu za drva ili rastopio u bačvi kiseline, što su bile
omiljene metode kartela Sinaloa. Ili je jednostavno odlučio promijeniti
identitet i krenuti iznova. Prisluškivanjem telefona u Marconiju nisu došli
ni do kakvih podataka o tome što se dogodilo sredovječnom računovođi.
Direktori u Marconiju djelovali su potpuno zbunjeni nestankom Jonesa.
Kelleričin tim razgovarao je i s drugim bivšim zaposlenicima i dobio
korisne informacije, ali nitko od njih nije znao detalje — poput Keller, koja
je provela gotovo dvije godine prateći i analizirajući dokumente.
Namjeravala je razgovarati i s Evanom Pineom jer su se otpušteni
zaposlenici uvijek bili skloni okrenuti protiv svojih bivših firmi, ali prije
nego što je uspjela doći do njega, Pine je umro. Je li bio ubijen, kao što su
pretpostavljah filmaši? Ili se radilo o ubojstvu-samoubojstvu? Na temelju
podataka o povijesti pretraživanja interneta, kompjuterski forenzičari
FBI-a su vjerovali da je pretraživao Evan — a ne Liv, što je ukazivalo da se
on planirao ubiti. Možda i jest. Ali, ubiti ženu i djecu? Sudeći po svemu što
je saznala o tom čovjeku, on nikada ne bi ubio svoju obitelj. Većina
njegovih upita na internetu odnosila se na brigu o obitelji nakon njegove
smrti.
Izašla je iz dizala, ušla u kompleks Marconija. Bio je potpuno u skladu
s onim što je očekivala: ne previše elegantan,, ne previše ekstravagantan.
Rezervirana elegancija. Nitko nije želio da im novcem upravlja netko tko
privlači pažnju.
Možda to baš i nije u potpunosti bila istina — recepcionarka je
privlačila pažnju — izrazito lijepa, simetričnih crta lica, nalik na
manekenku. Keller je pažljivo gledala ženu dok joj je prilazila. Iz tih prvih
kontakata svašta se moglo saznati. Recepcionarke u tvrtkama — osobito
one u manjim područnim uredima poput Marconi Chicago — znale su u
kojim su ormarima skriveni kosturi. Vidjeli su tko dolazi i odlazi, znale su
tračeve koji su kružili među tajnicama i trebalo im je nešto da im dosadni
posao postane podnošljiv. Hoće li žena djelovati zabrinuto? Uplašeno?

155
 Knjige.Club Books

Nonšalantno? Ili uzbuđeno, radi prekida dnevne rutine?

»Bok«, rekla je Keller, prilično prijateljski. »Ja sam specijalna agentica
Keller. Imam sastanak s Devinom Milbankom.« Keller je pokazala svoju
značku, gledajući ženino lice.
»Samo trenutak, molim«, rekla je. Žena se nasmiješila, ali Keller je
vidjela trzaj. Jedva vidljivi bljesak u očima.
Recepcionarka je nešto otipkala i u slušalice s mikrofonom rekla:
»Sheryl, ovdje je specijalna agentica Keller iz FBI-a za gospodina
Milbanka.« Uslijedila je duga tišina dok je slušala odgovor. »Ne, to nije
rekla.« Ženin pogled vratio se na Keller. »Sjednite na trenutak, agentice
Keller, i netko će odmah doći.«
»Radije ću stajati«, odgovorila je Keller, samo kako bi vidjela ženinu
reakciju. Još jedan osmijeh, nervozno zavrtanje kose.
Keller je strpljivo čekala, uživajući u spektakularnom pogledu na
vrhove drugih nebodera i zelenu vodu jezera Michigan koje se širilo sve
do horizonta. Prošlo je gotovo deset minuta prije nego što se druga žena,
također vrlo zgodna, pojavila u predvorju. Takav zastoj je značio da su
direktori održali kratki sastanak. Vjerojatno u panici. Žena je otpratila
Keller do vrata ostakljene konferencijske prostorije. Staklo je bilo mutno,
pa Keller nije vidjela u prostoriju.
Žena joj je otvorila vrata. Dvojica muškaraca su ustala kada je Keller
ušla.
Prvi muškarac bio je viši nego što je očekivala. Vidjela ga je samo na
fotografijama i u istupima za medije. Direktor Marconi Chicaga, Devin
Milbank. Ako je u podružnici bilo kriminala — a bilo ga je — bilo je to zato
što je on bio kriminalac.
»Specijalna agentice Keller«, rekao je dubokim baritonom. Rukovao
se s njom, stisak mu je bio čvrst i popraćen obiljem kontakta očima.
Pokazao je na drugog čovjeka koji je bio dobrih trideset centimetara niži
od Milbanka, korpulentan, u odijelu na tanke pruge. »Ovo je Mel Bradford,
naš pravni savjetnik.« Muškarac je pružio ruku s prstima nalik na kobasice
i snažno stegnuo Kelleričinu ruku.
»Čekamo li još nekoga?« pitao je Milbank.
»Sama sam«, odgovorila je Keller.
On je kimnuo kao da ga se to osobito dojmilo. Ili mu je možda laknulo:
sigurno se nije radilo ni o čemu ozbiljnom ako su poslali samo jednu ženu.

156
 Knjige.Club Books

Sjeli su na kraj dugačkog, ulaštenog stola.

Milbank je rekao: »Ne posjećuje nas FBI svaki dan. Kako vam možemo
pomoći, agentice Keller?«
»Došla sam radi Evana Pinea.«
Činilo se da se pravnik pokraj Milbanka odmah opustio. Namjestio se
prirodnije, manje kruto u kožnatom stolcu.
Milbank je odgovorio: »Nismo mogli vjerovati. Strašna tragedija.«
Keller je kimnula. »Čini se da se radilo o nesreći«, rekla je, »ali, kada
Amerikanac umre u inozemstvu pod neobičnim okolnostima, to moramo
istražiti.«
»Razumijem«, odgovorio je Milbank. »Zvalo nas je nekoliko novinara.
Nakon one televizijske emisije Evan je bio neka vrsta zvijezde.«
»Koliko dugo je gospodin Pine ovdje radio?« Keller je već znala
odgovor, ali morala je negdje početi, navući ga na razgovor.
»U ovom uredu, oko sedam godina. Prije toga je radio u podružnici u
Omahi gotovo dvadeset godina. Tvrtka mu je omogućila preseljenje zbog
onog cirkusa sa sinom. Obitelji je trebao novi početak.« Nije spomenuo
Pineovo otpuštanje.
»Možete li mi reći tko su bili najbliži prijatelji gospodina Pinea u
ovom uredu?«
Milbank je uzdahnuo. »Evan nije bio osobito blizak ni sa kime ovdje.
To i jest u neku ruku bio problem.«
»Kako to mislite?«
»Evan se nikada nije doista uklopio u ured. Uvijek mu je nešto drugo
odvlačilo pažnju, uvijek je bio zaokupljen drugim stvarima. Prvih nekoliko
godina smo mislili da je to posljedica preseljenja. Ali, to se nije
promijenilo. Sve dok nije prikazan dokumentarac, nismo shvatili opseg
njegovih problema.«
»Ali, bio je zaposlen kod vas nekoliko godina«, rekla je Keller. Bila je
to primjedba, ne pitanje.
»On je bio zadužen za velikog klijenta«, objasnio je Milbank.
»Navodnjavanje Adair mu je bilo vrlo odano. Ostali su uz njega kroz taj
cijeli cirkus, čak i nakon dokumentarca. Čini se da je direktor bio stari
prijatelj Evanova punca.«
»Ali, pretpostavljam da se nešto promijenilo? Mislim, koliko sam
shvatila, nedavno ste ga otpustili.«

157
 Knjige.Club Books

Milbank se provrpoljio u stolcu. »Evanov kontakt u Adairu je otišao u

mirovinu, a nova osoba je izmijenila stvari i financije je preuzela nova
ekipa. Evan je prebacio gotovo sav svoj svakodnevni posao na druge ljude
u našoj tvrtki i kada je nova ekipa preuzela stvari u Adairu...«
»Je li dokumentarac imao ikakve veze s time?« pitala je Keller. Nije
morala reći zašto. Evan Pine djelovao je kao da je opsjednut, čak i pomalo
sulud. Takvom čovjeku ne bi rado prepustili svoje financije.
»Sigurno nije pomogao«, odgovorio je Milbank.
Keller je promotrila Milbanka. Sivo odijelo lijepo se slagalo s
njegovom gustom sijedom kosom. Nije ju pokušavao požuriti, nije bio
nepristojan ili arogantan. Ali, Milbank je svejedno bio vrlo napet, to je
osjećala.
»Kada ste zadnji put razgovarali s Evanom?«
Milbank se zamislio. »Prije vjerojatno godinu dana.«
Keller je djelovala iznenađeno.
»Njegov glavni šef mu je rekao da je otpušten«, objasnio je Milbank,
preduhitrivši njezino pitanje.
Baš lijepo, nakon što je proveo više od dva desedjeća radeći za tvrtku.
Keller je osjetila navalu bijesa. Evan je imao obitelj, četvero djece, a oni su
mu bez imalo obzira jednostavno pokazali vrata.
Keller je pogledala bilješke. Mogla je nastaviti i postaviti sva svoja
pitanja, ali bio bi to gubitak vremena. Tijekom karijere je vodila stotine
ovakvih razgovora. Nastavi li ovim putem, samo će zadovoljiti formu.
Devin Milbank se ponovno smiješio, igrajući ulogu korporativnog
direktora koji surađuje s vlastima. Keller je ponovno pomislila na
internetska pretraživanja Evana Pinea. Na njegov plan da se ubije kako bi
spasio obitelj od financijske propasti. I pomislila je da ovaj čovjek čak nije
imao dovoljno pristojnosti da Evanu uruči otkaz licem u lice. Keller je
odlučila poslušati Stanov savjet: dosta je paralize analize. Bacila je pogled
na pravnika koji nije obraćao pažnju nego mu je pogled bio prikovan na
telefon.
»Još samo nekoliko pitanja i puštam vas da se vratite svojim
obvezama«, rekla je Keller.
»Naravno«, odgovorio je Milbank. »Kako vam god mogu pomoći.«
»Koliko dugo je Sinaloa klijent ove tvrtke?« Keller nije micala pogled s
Milbanka.

158
 Knjige.Club Books

Muškarac ju je dugo vremena mirno gledao, kao da se pokušava

prisiliti da ne pokaže nikakvu reakciju. Pravnik više nije zurio u telefon.
»Mislio sam da razgovaramo o Evanu Pineu«, rekao je pravnik.
»Koliko znam, gospodin Pine je radio samo s jednim velikim klijentom, pa
ne razumijem —«
»To ima veze s gospodinom Pineom«, rekla je Keller. I nije lagala.
Doista je namjeravala razgovarati s Pineom o tome zna li išta što bi
inkriminiralo tvrtku koja mu je dala otkaz. Ali, bilo je potpuno nebitno je li
to bila istina. Ono što mnogi nisu znali bilo je da službenici zakona smiju
nekažnjeno lagati osumnjičenicima.
Milbank je rekao: »Ime mi nije poznato, ali u svakom slučaju, poslovi
naših klijenata su povjerljivi. Nisam siguran da razumijem zašto —«
»Pitanje je jednostavno.«
Milbankove oči okrenule su se prema pravniku.
»Agentice Keller, rado ćemo organizirati sastanak i razgovarati o bilo
čemu što zanima FBI, ali sada ću savjetovati gospodinu Milbanku da više
ne odgovara na vaša pitanja.«
»Prvo morate nazvati Meksiko?« pitala je Keller. Jednom je kliknula
na kemijsku olovku.
Pravnik je ustao. »Bojim se da je ovaj razgovor završen.«
Druga stvar koju ljudi obično nisu znali o sustavu: osumnjičenik koji
nije uhićen smije napustiti ispitivanje i čak biti nepristojan prema policiji.
Keller je odmahnula glavom. »A tako smo se lijepo družili.« Nije
ustala sa svojega stolca.
Pravnik i Milbank su bili na nogama. »Želim znati ime agenta koji vam
je nadređen«, rekao je pravnik. »Mislim da mu se neće svidjeti način na
koji ste —«
Keller je podigla ruku da ga ušutka dok je opušteno bacila pogled na
svoj telefon. Samo je pregledavala vijesti i konačno podigla oči i pogledala
ih.
Dvojica muškaraca zurili su u Keller, nisu znah što bi točno o njoj
mislili. Nije ustajala, nije se spremala otići. Jednostavno je potpuno
bezbrižno sjedila.
Pravnik je ponovno nešto zaustio, ali Keller je podigla prst, ušutkavši
ga tako po drugi put.
»Pričekajte.« Nagnula je glavu, stavila ruku na uho kao da pokušava

159
 Knjige.Club Books

nešto čuti. Nakon trenutka koji je potrajao prilično dugo, rekla je: »I, evo
ga.«
Milbank i pravnik djelovali su zbunjeno.
Zatim su se začuli zvukovi teških koraka. Vrata su se naglo otvorila,
staklene stijene zavibrirale, a u prostoriju je nahrupio visoki muškarac u
odijelu i kaubojskim čizmama. Slijedilo ga je šestero muškaraca i žena u
plavim vjetrovkama.
Keller je nastojala ne likovati dok je Cal Buchanan pravniku pružao
nalog za premetačinu. Pravnik je pročitao dokument i problijedio kao list
papira.
»Sazovite sve u konferencijsku dvoranu«, naredio je Buchanan
direktoru Marconi Chicaga i njegovom pravnom savjetniku. »Odmah!«
Stan je bio u pravu u vezi sa Calom: PKT.
Konačno ustavši, Keller je pružila ruku i rekla Milbanku: »Molim vas,
dajte mi svoj telefon.«
Pravnik je stao svom svojom širinom između Kellera i Milbanka, lica
crvenog od bijesa.
»Molim vas, maknite se«, Keller je mirno rekla.
Pravnik nije odustajao.
»Neka bude«, rekla je Keller. Okrenula je pravnika i stavila mu lisice
na ruke.
Vjerojatno će radi toga kasnije dobiti jezikovu juhu. Odvjetnici u
prugastim odijelima nisu bili oduševljeni lisicama na vlastitim rukama.
Krajičkom oka vidjela je kako je Cal Buchanan zadivljeno gleda. Tko je sad
PKT, pomislila je Keller.
Keller je pustila agente da odrade svoje. Spisi će, nadala se, razotkriti
kriminal povezan sa ljudima na nižim razinama koji će se pak okrenuti
protiv svojih šefova i dati njezinom slučaju protiv Marconija onaj ljudski
faktor koji joj je nedostajao. Ako ne, morat će se snaći samo s
dokumentima.
Keller je vijugala među zaposlenicima koji su se slijevali u sobu za
sastanke i stigla do dizala. Vozeći se dolje, razmišljala je o razgovoru, o
tome kako se promijenila temperatura u sobi kada je s teme Evana Pinea
prešla na kartel.
Njezini su joj instinkti rekli dvije stvari: prvo, čikaška podružnica
Marconija bit će zatvorena u idućih dvanaest mjeseci. Drugo, tvrtka nije

160
 Knjige.Club Books

imala nikakve veze sa smrću Pineovih.

161
 Knjige.Club Books

POGLAVLJE 31
OLIVIA PINE

PRIJE

L iv se vozila kući iz Lincolna osjećajući se uzbuđeno, gotovo ushićeno.

Njezin otac će smjeti ostati u domu! Došla je u Adair da riješi problem
i doista ga je riješila. Nije se mogla prisjetiti kada se takvo što posljednji
put dogodilo. Osjećala je da je nešto postigla. Nazvala je Cindy da joj javi
dobre vijesti i kako bi pitala za Tommyja, te je čak i njezina nevesela sestra
zvučala impresionirano.
Livine misli su lutale dok je vozila autocestom. Otvorila je oba prednja
prozora i na trenutak je vidjela sebe kao tinejdžerku koja prebrzo vozi
očev karavan dok vjetar puše kroz kabinu, a kosa joj pleše na tornadu. Nije
glasno pustila glazbu — to su radili Evan i Danny. Umjesto toga, slušala je
zavijanje vjetra.
Pomislila je na Nou. Dok je bio dječak, planirao je napredovati prema
vrhu lokalne politike, postati guverner, a zatim se pokušati probiti u prvu
ligu — natjecati se za Senat ili čak za predsjednika Sjedinjenih Država.
Izgledom je odgovarao. Sada je bio zgodniji nego kad je bio mlađi,
savršeno simetričnog lica i kovrčav kao Clark Kent18.
Polaganih kretnji i koraka punog samopouzdanja. Kao da je urastao u
tu ulogu. Postao je gradonačelnik Adaira u ranim tridesetim i svi su mislili
da će dosad već biti igrač na nacionalnoj političkoj sceni. Ali, na putu mu
se ispriječio život. Rođenje djeteta, ženin rak. No, progurao se kroz
politiku država poljoprivrednog pojasa i postao čovjek broj dva u državi. A
sada će biti guverner.
Ovaj uspon bio je od osobne važnosti za Liv — ne radi nostalgije, zato

18 Clark Kent – alias Superman

162
 Knjige.Club Books

što je vidjela da njezin nekadašnji dečko ostvaruje svoje snove, nego radi
činjenice da će Noah biti na čelu Odbora za pomilovanje. U Nebraski
guverner nije imao jednostranu moć pomilovanja. Postojao je odbor
sastavljen od guvernera, javnog pravobranitelja i državnog tajnika.
Guverner Turner nije htio ni čuti za mogućnost pomilovanja, ali Noah bi to
mogao učiniti. Samo je za to trebao skupiti hrabrosti. Hoće li mu uspjeti?
Liv je osjetila ubod sumnje. Noah je bio rođeni političar. Provjerit će s koje
strane vjetar puše, vidjeti što o takvoj mogućnosti kažu ankete. Bi li
glasači očekivali da svoje novostečene moći iskoristi kako bi ispravio
nepravdu protiv koje se bunio na televiziji? Nadajmo se. Mogla je samo
pokušati.
Ako bi Noah uspio uvjeriti odbor da pomiluje Dannyja, možda, možda
bi se život mogao vratiti nečemu što bi nalikovalo na dane Prije. Naravno,
život ni tada nije bio savršen. Čak i prije Dannyjevog uhićenja ona i Evan
su se udaljili. Izdala je svojega muža. I svoju djecu. Krivnja ju je gušila, ali
odlučila ju je otresti.
Ne danas.
Skrenula je na izlazu za Adair i provezla se kroz grad sve dok nije
stigla do poznate seoske ceste koja je vodila do njezinog nekadašnjeg
doma. Ponovno se prisjetila sebe kao tinejdžerke. Nailazio je zavoj koji je
vodio do imanja i planirala je ubrzati kad uđe u njega, kao što je to činila
od svoje šesnaeste godine, kada je došla kući s blistavom laminiranom
vozačkom dozvolom.
Prije nego je stigla do njega, ponovno je pokušala nazvati Evana. Bila
je uzbuđena, željela je s njim podijeliti vijesti. Ali, njezin je poziv
preusmjeren ravno u govornu poštu. Poslušala je snimljenu poruku koja
se miješala sa zvukom vjetra. Evan već godinama nije promijenio svoju
poruku govorne pošte. Zvučao je veselo, prijateljski. Kao čovjek u kojeg se
zaljubila.
Nakon signala, Liv je rekla: »Hej, ja sam. Nazovi me kada budeš imao
vremena. Imam novosti.« Zastala je. »Dobre vijesti.«
Dobre vijesti. Već odavno ih nije čula. Stisnula je papučicu gasa i
unajmljeni auto je ubrzao. Vjetar je jače puhao kada je ušla u slavni zavoj,
a kosa joj je lepršala po autu.
Tada je u retrovizoru vidjela policijska svjetla.

163
 Knjige.Club Books

POGLAVLJE 32

O zbiljno?« rekla je Liv naglas dok je parkirala auto uz rub ceste. Na

cesti nije bilo drugog vozila, vjerojatno nikog nije bilo kilometrima,
ali policajac iz maloga grada ipak ju je zaustavio jer je vozila malo iznad
dozvoljene brzine. Što policajac uopće radi ovdje? Liv se nije mogla
prisjetiti da je tijekom cijelog svojeg djetinjstva ikada vidjela da policijsko
vozilo patrolira vijugavom, pustom cestom.
Počela je kopati po pretincu tražeći knjižicu vozila unajmljenog
automobila kada je začula glasno kucanje po staklu.
Podigavši pogled, zaslijepila ju je svjetlost baterijske lampe uperene
ravno u njezino lice. To nije imalo nikakvog smisla. Vani čak nije ni bio
mrak. Zraka je konačno nestala i na trenutak je vidjela samo odbljesak.
Konačno, vid joj se dovoljno raščistio da je razaznala lice policajca.
Liv se smrznula.
Bila je to ona.
Nije bilo greške. I dalje je imala kovrčavu kosu sa šiškama kao iz
osamdesetih. Isto muškaračko ponašanje. Jedna od zvijezda snimke
Dannyjevog ispitivanja, policajka Wendy White.
»Znate li zašto sam vas zaustavila?« pitala je policajka.
Liv je duboko udahnula. Morala je progutati svoj gnjev. Odslušala je
dovoljno govora svojega muža i znala je da od drskosti prema policajcu
nema nikakve koristi. Ali, Liv nije bila sigurna da će uspjeti pregristi jezik
pred ovom ženom, tom odvratnom spodobom.
»Pojma nemam.«
»Prebrza vožnja.«
»Pa, drago mi je da su jeleni i vjeverice sada sigurni.«
Lice policajke White se namrgodilo. »Izađite iz automobila, gospođo.«

164
 Knjige.Club Books

»Molim?«
»Rekla sam da izađete iz automobila.«
»Ne razumijem —«
»Neću vam ponovno reći, gospođo.«
Liv je glasno, uzrujano otpuhnula i polako izašla iz automobila. »Ovo
je zlostavljanje«, rekla je.
Policajka — koja je bila dobrih petnaest centimetara niža od Liv —
kiselog izraza lica joj je odvratila: »Zlostavljanje? Nemate vi pojma što je
to zlostavljanje.«
Bilo je nešto u policajkinom tonu radi čega je Livino tijelo zadrhtalo.
Osvrnula se oko sebe. Samo zavojita cesta i pašnjaci.
»Čujte«, rekla je Liv pomirljivim tonom. »Nismo dobro počele —«
»Kuš«, rekla je policajka. »Okrenite se i stavite ruke na vozilo.«
»Šalite se. Pa, nećete me stvarno —«
Liv je ostala bez daha kad ju je policajka okrenula i gurnula na haubu
auta.
»Ruke na vozilo!«
Liv je poslušala. Policajkine ruke klizile su uz i niz njezino tijelo dok ju
je grubo pretresala.
»Ruke iza leđa.«
Zar će joj stvarno staviti lisice? Liv je teško disala dok joj je svašta
jurilo kroz glavu. Stavila je ruke iza leđa i trznula se kada je grubi metal
došao u kontakt s njezinim zapešćima.
»Au, to me boli«, rekla je kad je policajka prejako zatvorila lisice.
»Okrenite se!«
Liv se polako okrenula. Dvije su se žene gledale oči u oči. Zar će
stvarno uhititi Liv? Nije mogla vjerovati. To bi bila udarna vijest:
POLICAJKA KOJA JE NA SILU IZVUKLA LAZNO PRIZNANJE IZ DANNYJA
PINEA BEZRAZLOZNO UHITILA NJEGOVU MAJKU. Liv je osjećala kako joj
se iz trbuha diže kiselina. Nije policajka slučajno bila na ovoj cesti.
Vjerojatno je čula da je Liv u gradu.
Čekala ju je u zasjedi.
Ako je doista bilo tako, možda nije namjeravala uhititi Liv. Osjećala je
kako joj niz leđa teče potočić znoja.
A onda, tračak nade. Cestom im je prilazio stari Humvee, jedan od

165
 Knjige.Club Books

onih čudnih vojnih kamiona. Liv ga je prepoznala — bio je to njezin susjed

i prijatelj njezina oca, Glen Elmore. Neobično vozilo za neobičnog čovjeka.
Livin tata je obožavao ljude koji su prkosili konvencijama.
Policajka je pogledala preko ramena prema Humveeju, koji je prebrzo
ulazio u zavoj. Bilo je nešto u ovo dijelu ceste zbog čega bi ljudima noga
postajala teža.
Ponovno se okrenuvši prema Liv, policajka je rekla: »Kada vam
policajac kaže da nešto učinite, onda je najpametnije da to i učinite.« Imala
je duboke bore oko usta i preko čela, previše za ženu njezinih godina.
»To se u slučaju moje obitelji baš nije pokazalo dobrim«, Liv je
osjećala bijes u grudima. Nije to trebala reći, ali Glenov kamion se
približavao. On će sigurno prepoznati Liv i zaustaviti se da provjeri što se
zbiva.
Policajka White je ušla u Livin osobni prostor. Zaudarala je po
cigaretama i kiseloj kavi. »Vi barem još uvijek imate obitelj. Sampsonova
žena i djeca nisu te sreće.«
Sampson. Nije se radilo samo o tome kako je dokumentarac okaljao
reputaciju policajke White; radilo se o smrti — samoubojstvu — njezina
partnera, Rona Sampsona. U vijestima su spekulirali da je to učinio zbog
ocrnjivanja u dokumentarcu te poziva i prijetnji policijskoj postaji, javnog
posramljivanja.
Nasreću, Glenov Humvee zaustavio se iza Livinog unajmljenog
automobila.
»Vratite se u svoje vozilo«, doviknula je White Glenu dok je izlazio iz
kabine nalik na tenk.
»Olivia, čuo sam da si u gradu. Baš mi je drago što te vidim, zlato«,
rekao je Glen, ignorirajući White. »Kako ti je tata?«
Liv se nasmiješila. »Dobro je. Uvalio se u neku nevolju u domu.«
Glen joj je uzvratio osmijeh. »To bih od njega i očekivao. Moram ga
otići posjetiti. Već predugo nisam.« Okrenuo se policajki. »Wendy White,
što to dovraga radiš?«
»Rekla sam da se vratiš u vozilo, Glene.«
»Mlada damo, poznavao sam tvoga tatu dok si mu još bila svrab u
gaćama, pa mi nemoj govoriti što da radim.«
Usnice policajke White pretvorile su se u tanki prorez. »Ovo je
policijska stvar.«

166
 Knjige.Club Books

»Možeš misliti. Skini joj te lisice prije nego što upropastiš i to malo
karijere što ti je još ostalo. Za ime Božje.« Glen je odmahnuo glavom. »Ne
želim nazvati šerifa Grahama.«
White je udahnula, iskrivila lice. Izvukla je ključeve s pojasa i
otključala lisice.
Liv je protrljala zapešća, crvena od okova.
Policajka je bijesno otišla do svojeg patrolnog vozila, ne rekavši ni
riječ. Zaturirala je motor i zatim velikom brzinom krenula, dižući blato u
zrak.
Liv je u znak pozdrava zagrlila Glena.
»Žao mi je radi ovoga«, rekao je Glen. »U raspadu je od one
televizijske emisije. Cijeli grad nije sav svoj.«
»ZŽao mi je«, odgovorila je Liv, iako nije bila sigurna zašto se
ispričava radi toga što cijeli ovaj usrani grad smatra odgovornim za to što
je učinio njezinoj obitelji.
»Nek’ ih sve vrag nosi.«
Na to se nasmiješila. »A kako si ti, Glene?«
»Mogao bih se žaliti, ali neću.«
»Doris?«
»Umrla je.«
»Jako mi je žao«, rekla je Liv. »Nisam znala. Nitko mi nije rekao.«
»Ma, u redu je«, odgovorio je. Kao i kada je bila djevojčica, Glen je bio
čovjek od malo riječi i još manje emocija.
»Onda u redu«, odgovorila je Liv.

167
 Knjige.Club Books

POGLAVLJE 33
SARAH KELLER

S ve je to tako strašno. Maggie, bila je« — ravnateljica škole je podigla

pogled prema stropu, tražeći pravu riječ — »bila je pristojna. Draga
djevojka čija je obitelj svašta prošla, ali ona je i dalje bila pozitivna, poput
blještave svjetlosti. Bila je primljena na MIT i tako uzbuđena...«
Keller je kimnula. Gospođa Flowers je bila odjevena u lepršavu bluzu,
a oko vrata je nosila masivnu drvenu ogrlicu. Njezin ured u srednjoj školi
u Napervilleu bio je prepun njezinih fotografija s učenicima. Sitnice s
putovanja, kako se činilo, velik broj uspomena s putovanja po afričkim
zemljama. Keller ju je mogla zamisliti kako svakoga jutra pozdravlja svoje
učenike. Ravnateljica je bila tip osobe koja je u svakome vidjela nešto
obećavajuće, potplaćena žena koja je previše radila, ali koja je uživala u
prilici da radi svoj posao. Kelleričini blizanci još godinama neće dorasti do
srednje škole, ali nadala se da će im se posrećiti da dobiju ovakvu
ravnateljicu.
»Htjela bih razgovarati s nekim Maggienim prijateljima«, rekla je
Keller.
Izraz lica ravnateljice Flowers postao je napet dok je razmišljala treba
li dopustiti svojim učenicima da razgovaraju s FBI-em, a da o tome nije
ranije obavijestila njihove roditelje. No, ipak je podigla telefonsku
slušalicu i nekoga zamolila da pozove Harper Bennett u njezin ured.
Nekoliko minuta kasnije, zgodna mlada žena pojavila se na vratima.
Razrogačenih očiju, nervozno im je prišla, kao da se boji da je učinila nešto
radi čega će sada imati problema.
»Harper, molim te, uđi«, rekla je ravnateljica.
Harper Bennett je imala zelene oči i elegantnu smeđu kosu s
kestenjastim pramenovima. Keller je iznenadila njezina odjeća. Bila je

168
 Knjige.Club Books

odjevena u nešto što je nalikovalo na donji dio flanelske pidžame, pa bijele

dokoljenke na sportske sandale i sportska majica na kojoj je pisalo
BOULDER.

»Ovo je agentica Keller iz FBI-a.«

Harperine oči postale su još veće.
»Želi te pitati nešto o Maggie. Znam da ti je teško, ali nadali smo se da
bi mogla pomoći.«
Harper je ponovno kimnula i sjela pokraj Keller s druge strane
ravnateljičinog stola.
Kada ravnateljica Flowers nije pokazala nikakvu namjeru da ode,
Keller je rekla: »Postoji li prostor za sastanke ili neko drugo mjesto gdje
bismo Harper i ja mogle —«
»Oh«, rekla je ravnateljica. Zastala je, a zatim nastavila: »Harper, je li u
redu da ja izađem iz ureda?«
Harper je ponovno kimnula i ravnateljica je oklijevajući izašla iz
svojeg ureda.
Keller se sućutno nasmiješila mladoj ženi. »Najprije,« rekla je Keller,
»doista mi je žao zbog toga što se dogodilo tvojoj prijateljici.«
Harperino lice se zacrvenjelo i podvukla je noge pod sebe.
»Ako smijem, postavila bih ti nekoliko pitanja?«
»Naravno, ali ja to, ono, ne razumijem. Rekli su da se radilo o, ono,
čudnoj nesreći. A vi ste FBI i ne razumijem —«
»Sigurna sam da imaš puno pitanja. FBI je često uključen ako američki
državljanin premine u stranoj zemlji. Čak i ako se radi o nesrećama.« To
nije baš bila istina, ali nije bilo potrebe da se u to detaljnije ulazi. Keller i
dalje nije imala dokaza da se radilo o zločinu. Uostalom, to i nije bilo bitno.
Zamjenik ravnatelja i sam predsjednik željeli su do kraja istražiti smrt
Pineovih — bez obzira na to radilo se o ubojstvu, nesreći ili nečem trećem
— pa je Keller to morala učiniti.
Harper ju je skeptično pogledala, ali je kimnula da Keller nastavi.
»Ti i Maggie ste bile bliske prijateljice?«
»Najbolje prijateljice«, Flarper ju je ispravila, teško gutajući. »Otkako
se doselila ovamo u šestom razredu.«
»Kada si je posljednji put vidjela?«
»Mislite, osobno? Ili Online, ili —«

169
 Knjige.Club Books

»Krenimo s osobnim«, odgovorila je Keller. Djeca su danas bila

drugačija. Kada je Keller bila djevojčica, postojali su samo fiksni telefoni,
susreti u šoping-centru ili na rolanju. Danas su djeca ostajala u kontaktu
putem malenih zaslona.
Harper je pogledala u pod. »Bile smo na zabavi nekoliko dana prije
nego je otišla na put.«
»Je li to bila rođendanska zabava ili školska zabava — ili zabava
zabava?«
»Zabava zabava«, odgovorila je Harper. »Kod dečka iz škole, roditelji
su mu otputovali iz grada.«
Keller se nasmiješila osmijehom koji je govorio: Nema problema, i ja
sam nekoć bila tinejdžerka. »Kako se Maggie ponašala, mislim, je li bila
normalna Maggie?«
»Nije željela ići.« Harperin glas je pukao i suze su joj potekle iz očiju.
»Natjerala sam je, a onda su je skoro, ono, napali i ja sam za to sve kriva i,
onak’, kad me je taj put vidjela, bila je uzrujana i ja sam trebala —«
»Sve je u redu«, Keller ju je prekinula, posegnuvši za Harperinom
rukom. Djevojka je hvatala zrak, lice joj je bilo flekavo. »Sve je u redu«,
nastavila je Keller. »Nisi učinila ništa pogrešno.« Prišla joj je bliže, dajući
Harper vrijeme da se sabere.
Harper je povukla rukav svoje majice preko lica, brišući suze.
»Znam da je teško«, konačno je rekla Keller, »ali, možeš li mi reći što
se dogodilo te noći na zabavi? Jednostavno mi sve ispričaj od početka i
nemoj ništa izostaviti.«
I Harper joj je rekla. Da je Maggiena mama bila na putu. Da je lagala
tati koji je bio zagriženi protivnik zabava. Da je Maggie otišla na tu zabavu
kako bi se našla s dečkom. Da su se ona i dečko nekamo iskrali i da je
Maggie odjurila sa zabave u suzama i uznemirena. Da su Harper i njezina
prijateljica odvezle Maggie kući.
A onda je došlo internetsko zlostavljanje. To objašnjava poruke.
»Jesi li je vidjela nakon te noći?«
Harper je odmahnula glavom. »Ugasila je stranice o svojem bratu i
rekla da joj treba pauza od društvenih medija, od telefona.«
»Je li to bilo neobično?«
»Nije bila obožavateljica telefona. Ali, živjela je za te stranice o svojem
bratu. Vidjeli ste dokumentarac, zar ne?«

170
 Knjige.Club Books

Keller je kimnula. U prsima joj se steglo kada je pomislila na djevojku

iz dokumentarca — borbenu istražiteljicu koja pomaže ocu — kako bježi
sa zabave nakon što se s dečkom dogodilo tko zna što.
»Kada si vidjela poruke i da je ugasila stranice, jesi li je kontaktirala?«
»Naravno. Bila je moja najbolja prijateljica. I nije bilo jebene šanse da
ću dopustiti tim jebenim —« Harper se zaustavila. »Oprostite.«
»Sve je u redu.«
»Rekla sam joj da sam tu ako me treba.«
»A što je Maggie odgovorila?«
»Rekla je da idu u Meksiko za proljetne praznike. Da je dobro i da joj
samo treba promjena.«
»Jesi li znala da joj obitelj planira otputovati?«
»Ne do poslije zabave. Rekla je da je tako odlučio njezin tata u zadnji
čas.«
»Nije ti se javila porukom iz Meksika?«
Harper je odmahnula glavom.
Keller je odlučila da se Harper dovoljno smirila da se vrati pitanjima o
zabavi. »Jesi li li ikome rekla — roditeljima, nastavniku, ikome — što se
dogodilo na zabavi?«
»Maggie nije željela da njezin otac išta sazna. Rekla je da nije.
Natjerala me da joj obećam.«
»Tko je taj mladić?« pitala je Keller. Željela je iz Harper izvući ime, ali
morala je biti strpljiva.
»Eric Hutchinson«, odgovorila je Harper. »Priča ljudima da ništa nije
učinio, da se ona jednostavno prepala i zviznula ga u jaja bez ikakvog
razloga, ali Mags nije bila takva.«
Svi su klinci znali da se nešto dogodilo, ali nitko o tome nije
razgovarao s nekim odraslim.
»Sjećaš li se još nečega sa zabave? Ili ičega neobičnoga u vezi Maggie
prije nego li je otišla u Meksiko?«
Harper je grickala donju usnicu. »Ima još nešto.«
»Što?«
»Nakon što smo čuli o nesreći, potražio me Toby Lee. Rekao je da ga
je Mags tražila da joj pomogne prije nego što je otputovala u Meksiko.«
»Toby ide u razred s vama?«

171
 Knjige.Club Books

»Aha. Rekao je da je pokušavala pratiti nečiji telefon. Toby je meštar

za kompjutore.«
Pratiti telefon? To je bilo neobično. »Je li joj pomogao?«
»Mislim da jest. On vam može sve detaljno ispričati. Ali, njemu se to
činilo čudno.«
Keller je željela vrisnuti: Pa, zašto onda ni ti, ni on nikome ništa niste
rekli? Ali, tako je radio mozak tinejdžera.
Keller je zahvalila Harper na pomoći, zamolila je da nikome ne priča o
čemu su razgovarali i poslala je natrag na nastavu.
Na trenutak nasamo, Keller je osjećala kako joj se čeljust steže jer je
shvatila da je jedno od posljednjih iskustava u životu ove
sedamnaestogodišnje djevojke bio uznemirujući incident s nekim
mladićem. Harper je rekla da se mali zove Eric Hutchinson. Keller je
pogledala na sat. Morala je razgovarati s Tobyjem Leejem o toj priči s
praćenjem telefona. Ali, nije bilo nikakve šanse da će pustiti da taj događaj
na zabavi padne u zaborav zato što je Maggie Pine umrla.
Ravnateljica se vratila u ured.
»Želim razgovarati s Tobyjem Leejem«, rekla je Keller. »Ali, prije toga
mi dovedite Erica Hutchinsona.«

172
 Knjige.Club Books

POGLAVLJE 34

E ric je sjedio uspravno, prekriženih ruku i namrgođenog lijepog lica.

Bio je odjeven u majicu sa slikom dviju prekriženih palica za lacrosse
na kojoj je pisalo EAST COAST DYES. Njegov otac — čovjek rumenog lica i
građe nekadašnjeg sportaša — sjedio je pokraj njega u sličnoj pozi,
žvačući žvakaču i poprijeko zureći u Keller.
Kada je Eric pozvan u ured, odbio je razgovarati s Keller osim u
prisutnosti svojega oca. Mudar potez, kada se sve uzme u obzir. Uvijek su
dobrostojeći, dobro obrazovani dolazili u pratnji odvjetnika — ili, u ovom
slučaju, u pratnji roditelja. Družili su se s odvjetnicima ili učili o pravima
koja imaju prilikom uhićenja na satovima građanskog odgoja ili su se
obrazovali kod najvećeg predavača o policijskoj proceduri i Povelji o
građanskim pravima, gledajući seriju Zakon i red.
Ali, ne baš svi klinci. Danny Pine nije bio tako mudar. Da je samo
tražio razgovor s odvjetnikom, vjerojatno bi danas bio slobodan čovjek.
Keller je nekoliko puta odgledala video njegovog ispitivanja i svaki put joj
se preokrenuo želudac. To nije značilo da su policajci koji su ga ispitivali
bili korumpirani. Oni su bili policajci iz malog nebraskanskog gradića čiji
trening nije bio osobito opsežan. A i škrte informacije o ispitivanju koje su
dobili — prema metodi poznatoj pod nazivom Reidova tehnika19 — imale
su jedan ključni nedostatak: često su dovodile do lažnih priznanja. Veliki
napredak u DNA tehnologiji ne samo da je oslobodio mnogo nedužnih

19 Reidova tehnika — metoda ispitivanja koju je razvio John E. Reid 1950-ih. Reid
je bio psiholog, stručnjak za poligraf i bivši čikaški policajac. Tehnika je poznata
po stvaranju okruženja u kojem se na osumnjičenika vrši velik pritisak, nakon
čega ispitivači pokazuju sućut te nude osumnjičeniku razumijevanje i pomoć, ali
samo ako osumnjičenik odmah prizna ono što mu se stavlja na teret. Ovo je jedna
od temeljnih policijskih tehnika ispitivanja, osobito u SAD-u.

173
 Knjige.Club Books

nego je dokazao da, suprotno općeprihvaćenom stavu, ljudi doista

priznaju zločine koje nisu počinili, osobito maloljetnici.
Prije nekoliko godina Keller je pohađala radionicu o najboljim
tehnikama ispitivanja i bila je šokirana kada je čula koliki je veliki broj
lažnih priznanja. Keller se prisjetila riječi svojeg instruktora, poznatog
stručnjaka za tehnike ispitivanja: »Nekoć smo vas učili da tražite znakove
laganja, kao što su loš kontakt očima, vrpoljenje, ali klinci to rade kad god
im je nelagodno. Učili smo vas da ispitujete osumnjičenike koristeći se
detaljima zločina, ali otkrili smo da klinci jednostavno ponavljaju ono što
ste im rekli. I učili smo vas da se služite tehnikama umanjivanja i kažete
klincima da, ako vam kažu istinu, mogu ići kući. Ali, otkrili smo da klinci,
često ne razmišljajući, jednostavno zgrabe tu priliku i priznaju, uvjereni da
će kasnije dokazati svoju nedužnost.« Instruktor je završio predavanje
ovim riječima: »Ispitivao sam petnaestogodišnjaka koji je lažno priznao
zločin i proveo u zatvoru jedanaest godina radi zločina što ga nije počinio.
Moj je životni cilj osigurati da se takvo što više nikada ne dogodi.«
To nije značilo da je Danny Pine nedužan. Bio je očiti osumnjičenik.
Izlazio je s Charlotte i bila je činjenica da su žrtve rijetko stradavale od
stranca; obično je ubojica bila osoba koja vam je bila draga. Kao što je
Keller i predobro znala, ovca se cijeloga života brine radi vuka, a na kraju
je pojede pastir.
Keller je pogledala vuka — ne, vukove — koji su sjedili nasuprot nje.
»O čemu se ovdje radi?« pitao je Ericov otac Keller. »I nije mi drago
što je škola dopustila da nam djecu ispituju federalni agenti bez
nazočnosti roditelja.« Njegov pogled zadržao se na ravnateljici Flowers
koja je inzistirala da nazoči razgovoru.
Keller se nije ni trznula. Nikada nije imala problema s alfa-
mužjacima. Odrasla je s jednim od njih i razumjela je da su alfe zato što su
nesigurni. Bili su to muškarci koji su uživali govoriti ženama da trebaju
prestati biti tako emotivne, a ustvari su oni bili ti koji su dopuštali da ih
kontroliraju vlastite emocije. Ocu mladića pružila je isprintane primjerke
nekoliko poruka koje su bile poslane Maggie Pine.
»Što je to?« pitao je gospodin Hutchinson.
»To smo mi htjeli pitati vašeg sina.«
Gospodin Hutchinson je pogledao Erica. Na licu njegovog sina vidjele
su se prve napukline u fasadi.
»Zašto ste ti i tvoji prijatelji slali ove poruke?« pitala je Keller.

174
 Knjige.Club Books

Eric se upravo spremao odgovoriti kada je otac pružio ruku preko

sinovih prsa, poput štita.
»Polako, stanite, gospođo. Ne vidim ime mojega sina ni na jednoj od
ovih poruka. Ako moram dovesti našeg odvjetnika —«
Ravnateljica se uključila, nastojeći primiriti situaciju: »Agentica Keller
je došla radi obitelji Pine. Nije letjela na drugu stranu države radi
internetskog zlostavljanja. Ali, u okviru njezinog posla« — ravnateljica je
kimnula u smjeru isprintanih poruka — »FBI je otkrio ove poruke
upućene protiv Maggie Pine nedugo prije nego što je umrla.«
Sad se u priču ubacila i Keller. »Tako je. Internetsko maltretiranje je
obično problem škole. Ali, seksualni napad...«
»Seksualni napad?« rekao je u nevjerici otac.
»Svjedoci kažu da je vaš sin bio nasamo s Maggie Pine na kućnoj
zabavi i da je ona izjurila sa zabave, uznemirena. Ove anonimne poruke
kao da je žele zastrašiti da nikome ne priča o tome što se dogodilo.«
Keller je pogledala mladićeva oca koji je povukao ovratnik svoje
košulje. Vilica mu je bila čvrsto stisnuta. Tako će izgledati i mladićevo lice
za trideset godina, podbuhlije, ali jednako arogantno. Poželjela je da je u
pratnji momka bila majka. Ako poruke upućene Maggie Pine ne bi dirnule
mamu, onda za ovog klinca stvarno nema nade.
»Nemate vi ništa«, rekao je Ericov otac, agresivno žvačući žvakaću.
Činilo se da je danas jedan od onih dana kada se sve mora odraditi na
teži način. »I to je vaš odgovor? To ga želite naučiti?«
»Ne tiče se vas što ja učim svojega sina.« Gospodin Hutchinson je
zurio u ravnateljicu. »Barbara, ovo je neprihvatljivo.«
Keller je otpuhnula. »U pravu ste. Nemam temelja da uhitim vašeg
sina. Čak ni razloga da ga zadržim. Ali, imam dovoljno da kontaktiram
njegov fakultet. Koliko sam čula, primljen je na Michigan zahvaljujući
lacrossu.« Ravnateljica je izvijestila Keller o Ericu prije nego je stigao
njegov otac.
Gospodin Hutchinson je problijedio kao krpa. Pogledao je
ravnateljicu, ali ona mu nije namjeravala pružiti nikakvu podršku.
Keller mu je dobacila uže za spašavanje. »Želim samo da mi Eric
odgovori na nekoliko pitanja. I želim biti sigurna da ste vi ovu situaciju
ozbiljno shvatili.«
Muškarac je razmislio o njezinim riječima, a zatim joj kimanjem glave

175
 Knjige.Club Books

dao znak da smije nastaviti.

Keller je pogledala Erica. »Je li ti Maggie bilo što rekla o putovanju ili o
nečem drugom što si baš zapamtio?«
Eric je odmahnuo glavom. »Nisam je baš dobro poznavao. Viđao sam
je samo u Centru.«
»U Centru?«
»U Centru za instrukcije poslije škole. Flertao sam s njom, znate, i
tako.«
»Znači, vidio si je prije proljetnih praznika?«
»Da. Otišao sam u Centar. Pozvao sam je na zabavu i to. Nisam ništa
učinio i ja —«
Keller je podigla ruku. Bojala se da će izgubiti živce ako mu dopusti da
laže.
»Vidio sam je u Centru prije praznika. Pričala je, ono, o bratovom
slučaju.«
»Je li rekla nešto posebno?«
»Pokazala mi je video koji joj je netko poslao. Dojavu i takvo nešto.«
Keller je kimnula. Ako još jednom kaže »i takvo nešto« možda će ga
morati uhititi.
»Što je rekla?« Keller je nekoliko puta pogledala video, ali ništa joj nije
zapelo za oko. Odlučila je da ga mora ponovno pogledati i provjeriti kako
napreduje čišćenje snimke povjereno kompjuterskoj ekipi.
Eric je odgovorio: »Maggie je bila uzbuđena. Mislila je da se na njoj
vidi Nepoznati partijaner, znate, iz dokumentarca.«
»Što je još rekla?«
»To je bilo to. Pozvao sam je na zabavu. Nisam s njom ponovno
razgovarao sve do tog trena.«
»To je sve?«
Kimnuo je.
»A što se dogodilo na zabavi?«
Mladićev otac postao je napet.
»Ništa«, odgovorio je Eric. »Rekla je da želi nasamo razgovarati i ja
sam mislio, znate. Pa smo se, onak’, samo ljubili i to, a onda je ona šiznula,
odvalila me koljenom i pobjegla. Nisam joj ništa učinio, kunem se. Ispričao
sam nekim ljudima što se dogodilo i oni su mi rekli da im je rekla da sam

176
 Knjige.Club Books

je pokušao prisiliti, što nije istina. Ako su joj slali poruke da ne laže, to nije
moja greška. Ja im nisam rekao da to učine.«
Izvedba je bila uvjerljiva. Neistinita, ali uvjerljiva.
»Mladiću«, rekla je Keller. »Znaš li koliko će FBI-u biti jednostavno
saznati tko je poslao anonimne poruke Maggie Pine? I ako je samo jedna
od njih stigla od tebe — ili ako netko od klinaca koji su ih poslali kaže da si
ih ti na to nagovorio — onda si mi upravo lagao. Znaš li koja je kazna za
laganje federalnom agentu?«
Mali je progutao slinu.
»Pet godina u federalnom zatvoru.«
Mladićev otac je progovorio. »Ali, rekli ste —«
Podigla je ruku kako bi ga ušutkala. »Rok zastare je pet godina.«
Keller je gledala njihove otužne izraze lica. »Moj ured je u dobrim
odnosima s policijom zaduženom za Michigansko sveučilište. Ako dobiju
izvješće — ako samo čuju priču — da nisi bio savršeno pristojan, doći ću
te posjetiti. A onda ćeš otkriti koje su posljedice toga što si mi danas
lagao.«
Mladić je otvorio usta, želeći nešto reći.
»Nemoj«, rekla je. »Ako čujem da si bio nepristojan prema nekoj
djevojci... Jesi li razumio?«
Mladić je kimnuo.
Pogledala je oca. »Danas je izbjegao metak. Takvo što se događa samo
jednom.«
»Razumijem«, odgovorio je otac, izgledajući poraženo.
»Savršeni gospodin«, ozbiljno je rekla Keller.
»Savršeni gospodin«, ponovio je otac.
Od toga Maggie Pine neće imati ništa, ali možda će spasiti iduću
djevojku. Kako nije imala svjedoka, a žrtva je bila mrtva, Keller je odlučila
da će i to morati biti dovoljno.

177
 Knjige.Club Books

POGLAVLJE 35
MATT PINE

M at je skoro cijeli let prespavao. Proveo je nekoliko sati u zračnoj luci

u Cancunu, kratio vrijeme šaljući poruke prijateljima i jedući užasnu
amerikaniziranu meksičku hranu u prepunom restoranu iz lanca brze
prehrane koji se nalazio u središtu dvorane za ukrcaj. Ali, margarite su
bile dobre i konobarica mu je pripremila ogromnu količinu mješavine
tekile i leda u stiroporskoj čaši koju je ponio u avion. Zahvaljujući tome,
spavao je sve dok nisu stigli do Dallas/Forth Worth aerodroma i kasnije,
tijekom idućeg leta za Omahu.
Istegnuo je vrat dok se zrakoplov polako približavao izlazu. Dok je
čekao da se putnici iskrcaju, uobičajeni idioti progurali su se iz stražnjeg
dijela zrakoplova i protupropisno zakrčili prolaz. Na trenutak je pomislio
kako bi njegova majka na to potiho rekla: Nepristojno! Nakon što je starijoj
ženi sa sjedišta ispred svojeg pomogao spustiti prtljagu, Matt je išetao iz
zrakoplova.
Adair, Nebraska, bio je otprilike sat i pol vožnje daleko od Omahe.
Teta je ponudila da će ga doći pokupiti, ali Matt ju je odbio. Teta Cindy je
imala najbolju namjeru, no bila mu je previše naporna. Bit će skupo, ali
uzet će Uber (i u Nebraski postoje Uberi, zar ne?), a možda će mu Cindy
posuditi djedov stari karavan.
U osam sati, terminalom zračne luke Eppley vladala je tišina.
Prostorom su vladali umorni djelatnici aerodromskog osiguranja i
izmaglica fluorescentnih svjetala. Matt je slijedio znakove koji su ga vodili
do izlaza, prošavši pokraj kioska na kojem su se prodavali odresci Omaha i
niz pokretne stepenice zajedno s ostatkom krda. Neka poznata lica iz
aviona — frajer s groznim tetovažama, starija gospođa kojoj je pomogao s
kovčegom, zgodna mlada žena koja ga je potajice pogledavala — stajala su
pokraj pokretne trake za prtljagu. A zatim ga je vidio. Muškarca kovrčave
kose s krvavim očima. Matt se progurao do njega.
»Izgledaš očajno«, rekao je Ganesh nakon što su se izgrlili.
»Što ti ovdje radiš?«
»Tvoje poruke iz Cancuna su bile otužne, pa sam pomislio da bi ti

178
 Knjige.Club Books

društvo dobro došlo.«

Bio je u pravu.
»Imaš li torbu?« pitao je Ganesh, gledajući traku za prtljagu.
Matt je odmahnuo glavom. Svoju platnenu torbu ostavio je u
Hankinom autu na onoj seoskoj cesti u Tulumu.
»Onda idemo odavde.«
Krenuli su prema garaži i Ganesh je kliknuo na ključ unajmljenog
automobila. Bljesnula su svjetla masivnog Escaladea.
»Vidim da se pokušavaš uklopiti.« Adair u Nebraski nije bio poznat po
luksuznim vozilima.
»U čemu je problem? Auto je američki.« Sve što je Ganesh znao o
ruralnoj Americi potjecalo je iz filmova. Matt ga je upoznao sa svojim
omiljenim filmom, Moj rođak Vinny, čija radnja je smještena u Alabami, ali
za Ganesha je to isto.
Limuzina je smrdjela po jeftinom osvježivaču zraka.
Ubrzo su se vozili iz garaže središtem Omahe i skromnim poslovnim
područjem s neboderima, a zatim državnom cestom koja je vodila na
mračni autoput i prema prostranoj ravnici. Proletjeli su pokraj usamljenih
farmi, zalutalih vjetrenjača i, miljama, ničega drugoga.
»Koliko prostora«, rekao je Ganesh, gledajući prazninu. »U Mumbaiju
više nema nimalo zemlje. Može se ići samo gore.«
»Zar u seoskim dijelovima Indije nije ništa bolje?«
»Da budem iskren, nisam baš vidio puno Indije.«
Matt mu je prepričao svoj put u Meksiko. Ispričao mu je o bizarnom
susretu s Hank. Strahu proživljenom u šumi. Neprijateljski raspoloženom
meksičkom policajcu. Impresivnoj konzularnoj službenici Carliti Escobar.
»Ti si, prijatelju moj«, rekao je Ganesh sa snažnijim indijskim
naglaskom nego inače, »imao prilično zajebani tjedan.«
»To slobodno možeš ponoviti.«
»Ti si, prijatelju moj, imao prilično zajebani tjedan«, rekao je Ganesh,
nacerivši se od uha do uha.
Prošlo je još sat vremena prije nego što se na horizontu pojavio
Adairski toranj za vodu. »Kao u dokumentarcu«, rekao je Ganesh.
Matt se prisjetio početka »Nasilne naravi«, koji je uključivao i zračnu
snimku grada. Glas GPS-a rekao im je da izađu na idućem izlazu i Ganesh

179
 Knjige.Club Books

je skrenuo prevelikom brzinom. Escalade je skoro sletio s ceste.

»Ubit ćeš me na putu na sprovod«, rekao je Matt.
Dok su se vozili prema gradu, Matt nije gledao kroz prozor. Nije se
želio suočiti s uspomenama ili nostalgijom ili bilo čime što bi ga preplavilo
pri pogledu na grad u kojem je proveo djetinjstvo. Samo je zatvorio oči i
čekao da ih Ganesh odveze do Motela Adair.
Ime motela pristajalo je gradu: bez ukrasa, jasno, direktno. Bilo je to
jedno od malobrojnih mjesta koja nisu bila nazvana po vlasniku koji ih je
utemeljio. Uglavnom su se dućani zvali Parkerova voćarna, Sullivanov
sladoled, Annina zalogajnica i tako dalje.
Matt je pretpostavljao da nitko nije želio da mu baština bude
trećerazredni motel.
Uskoro se automobil zaustavio.
Matt je otvorio oči, pogledao kroz prozor. »Što radiš?« pitao je.
Parkirali su na šljunčanom parkingu Vodoinstalatera, jedinog bara u
Adairu. Prije nego je Charlotte ubijena, Mattovi su roditelji tamo ponekad
navraćali, obično na rođendane prijatelja ili kako bi prikupili novac za
ekipu američkog nogometa. U petak navečer parking je bio pun jer je to i
dalje bilo jedino okupljalište u gradu.
»Djelovao si kao da bi ti piće dobro došlo«, odgovorio je Ganesh.
»Dobro bi mi došao tuš.«
»Hajde, samo jedno.«
S Ganeshom nikad nije bilo samo jedno. Ali, Mattu se sviđalo društvo,
a Motel Adair nije baš bio Four Seasons20.
»Jedno«, rekao je Matt.
»Naravno, naravno, naravno«, složio se Ganesh. »Mogu ga dodati na
svoj popis barova.«
Postojali su ljudi koji su željeli posjetiti svaku od pedeset država,
drugi su željeli kampirati u svakom nacionalnom parku, neki su htjeli
večerati u svakom restoranu s Michelinovom zvjezdicom. Ali, Ganeshova
namjera bila je popiti piće u najčudnijim barovima na svijetu. Hvalio se da
je u Švedskoj bio u baru koji je u potpunosti bio izrađen od leda, u Ukrajini
u baru nalik na mrtvački sanduk, u Južnoj Africi u baru smještenom u
deblu stabla starog šest tisuća godina, u Tokiju u vampirskom baru, u

20 Four Seasons — međunarodni lanac vrhunskih luksuznih hotela.

180
 Knjige.Club Books

Firenci u baru u potpunosti ukrašenom ženskim donjim rubljem i tako

dalje. Ovoga puta će se gorko razočarati.
Vodoinstalater je poput onoga što ekipa u Hollywoodu zamišlja kada
se spomene krčma u malome gradu. Bar je bio dugačak i pretjerano
lakiran, a nekoliko lokalaca kunjalo je na visokim stolcima, zureći u svoje
odraze u mutnom zrcalu. Bili su to stari farmeri, radnici na pokretnoj traci
iz postrojenja za navodnjavanje, starci obješenih obraza, pijanci. Ali, za
visokim barskim stolovima i u separeima sjedila je mlađa ekipa. Elegantni
parovi — novi bogataši koji su u Navodnjavanju Adair imali uredske
poslove — te neformalno odjeveni muškarci i žene dvadesetih godina
igrali su biljar i pikado.
Činilo se da su svi zastali i zabuljili se kada je Matt ušao u bar. To ga je
podsjetilo na Meksiko, na trenutak kada je džungla iznenada utihnula:
kada su šumska stvorenja zašutjela jer se pojavilo nešto što tamo nije
pripadalo. Prijetnja. Muk je trajao samo trenutak, a zatim se vratila buka
bara.
»Imam iznenađenje za tebe«, rekao je Ganesh.
Matt je stisnuo oči.
Iz stražnjeg dijela bara krenula je procesija poznatih lica. Kala je
predvodila grupu, izgledajući glamurozno kao i uvijek. Za njom se izdizao
Woo-jin, a iza njega je išla Sofia u zelenoj vojničkoj jakni. Curtis, koji je
vjerojatno bio jedini Affoamerikanac u cijelom baru, bio je zadnji u redu.
Uistinu nisu bili grupa koja ne bi upadala u oči. Ganesh je pokrenuo cijeli
Otok nepodobnih igračaka iz Rubin Halla, a oni su pak sve ostavili i došli
dati podršku Mattu. Pokušao je obuzdati emocije koje su mu se nakupljale
u prsima.
»Niste trebali dolaziti«, rekao je Matt dok je grlio Kalu, zatim Sofiju. S
Woo-jinom se pozdravio udarivši šakom o šaku jer Woojin nije bio
ljubitelj grljenja, a Curtisa je zagrlio rukom oko ramena.
Skupina se okupila oko dva barska stola. Ganesh i Woo-jin su se
otputili prema baru po čaše.
Kao i inače, svi su muški pogledi počivali na Kali. Matt je
pretpostavljao da je na to već navikla. Diskretni, ali i ne osobito diskretni
pogledi, stariji muškarci koji su pohotno zurili iako su dobro znali da se to
ne radi.
»Gle, stari džuboks«, primijetila je Sofija. Zgrabila je Kalu za raku.
»Odmah se vraćamo.«

181
 Knjige.Club Books

Djevojke su samopouzdano prošetale kroz gomilu i nagnule se nad

zamrljano staklo džuboksa, pokazujući prstima i kikoćući se. Uskoro je bar
ispunio zrnati uvodni rif i AC/DC. Highway to Hell. Matt je osjetio kako mu
se u grlu stvara knedla slušajući jedan od omiljenih bendova svojega oca.
»Jesi li dobro?« pitao je Curtis.
»Ovo je totalno nadrealno. To što sam opet ovdje.« Ponovno je
pogledao prema džuboksu. Dvojica muškaraca su razgovarala s
djevojkama. Sofija se nasmijala na nešto što je jedan od njih rekao. Kala na
njih nije obraćala pozornost, bio je to njezin standardni obrazac
ponašanja.
»Kada ste stigli?« pitao je Matt. »Mislim, kako ste stigli prije mene?«
»Ganesh je jutros poslao poruku u grupu«, odgovorio je Curtis.
»Svima je kupio karte i rezervirao nekoliko soba.«
Ima ljudi koji kažu da su bogataši drugačiji. Ganesh na mnogo načina
nije bio. Bio je, ustvari, prilično normalan po standardima Njujorškog
sveučilišta: bistar klinac koji živi u usranom stanu, provodi puno vremena
pušeći travu i nastoji smotati cure. Ali, on je bio drugačiji. Ako se
zanemare njegove ekscentričnosti, Ganesh nije radio kompromise.
Koncert na kojega su svi željeli ići je bio rasprodan? Unajmio bi glazbenika
da im svira na privatnoj zabavi. Prijatelji si nisu mogli priuštiti proljetne
praznike? Unajmio bi avion i kuću na plažu. Karte za Hamilton21
Jednostavno. Rezervacije u Polo Baru22? Nema problema. Ganeshu
materijalno nije bilo bitno. Cijenio je iskustva i prijateljstva. Novac je
uvijek bio dostupan, kao neka primisao, sredstvo za ostvarenje cilja.
Bogati su doista bili drugačiji.
Curtis je dugo promatrao Matta. »Jesi li siguran da si dobro? Ako želiš
razgovarati, otići nekamo odavde, možemo —«
»Ne«, rekao je Matt. »Da vas sve vidim, da budemo zajedno kao i
inače, baš mi je to trebalo.«
Djevojke su se vratile. »Gdje su ta jebena pića?« pitala je Kala.
Pogledala je prema baru.
»Jesu li vas oni frajeri uznemiravali?« pitao je Matt.
»Mi smo iz New Yorka. Mislim da ćemo se snaći, tata«, odgovorila je.

21 Hamilton — višestruko nagrađivani mjuzikl o živom Alexandera Hamiltona za

kojeg je gotovo nemoguće dobiti ulaznice.
22 Polo Bar — ekskluzivni restoran Ralpha Laurena u New Yorku.

182
 Knjige.Club Books

Matt se nasmiješio. Uvijek će odabrati sarkazam umjesto sažaljenja.

Kroz smijeh, Sofija je rekla: »Frajeri se zovu Olujni i Munja. A rekli su
mi da imaju brata koji se zove Grom. Uopće ne serem.«
Ganesh i Woo-jin konačno su stigli, svaki noseći kriglu. Woo-jin je u
ruci držao i čašu vode za Curtisa.
Nije prošlo dugo i Sofija je već mljela o politici i novom skandalu na
Twitteru, dečki su pričali o sportu, a Matt i Kala su, naravno, vodili žustru
debatu o najboljim filmskim redateljima. Kao da su u Ljubičastoj omaglici
tipičnog petka uvečer.
»M. Night Shyamalan nije ni sluga Jordanu Peeleu«, rekla je Kala.
Matt je zagunđao. »Priznajem da je Peele ponovno oživio žanr horora,
učinio ga pametnim, upleo u njega i društveni komentar. Ali, za tebe imam
samo dvije riječ: Šesto čulo.«
»Imam i ja tri za tebe: Posljednji gospodar zraka. Užas. Osim toga,
Peele si ne dopušta arogantna pojavljivanja u vlastitim filmovima.«
»Sad je u trendu mrziti M. Nighta.«
»Želiš reći da se samo povodim za onim što je u trendu?« Kala ga je
gledala u oči dok je otpijala pivo. Njezine lijepe oči su blistale kada je bila
ljuta.
»Halo, daj se opusti«, rekao je Ganesh. »Želim da riješite ovu blesavu
debatu dok se vratim s idućom rundom.« Krenuo je prema baru.
Činilo se da je Kala shvatila da se ponaša kao, pa, kao tipična Kala.
Matt je imao osjećaj da bi je radi toga mogao zagrliti.
»Oprosti«, rekla je. »Trebala sam —«
Nagnuo se preko stola i stavio svoju ruku na njezinu. »Ako su ti
stavovi trendovski, onda je to samo zato što si ti započela taj trend.«
Oči su joj blistale kao da se sprema reći nešto o njegovoj obitelji, nešto
radi čega će oboje zaplakati. Ali, odustala je, shvativši da je to posljednje
što bi trebala učiniti.
»Jednostavno ne mogu shvatiti zašto toliko voliš M. Nighta
Shyamalana.«
Matt se ponovno nasmiješio. Razumio je o čemu je govorila jer je
većina snobova na Filmskoj akademiji Njujorškog sveučilišta s prezirom
gledala na M. Nighta Shyamalana. Ali, Matt je volio Shyamalanove filmove
jer su bili utemeljeni u sudbini — likovi nisu bili svjesni da je cijeli njihov
život vodio baš do toga trenutka; da je sve odjednom imalo smisla; da

183
 Knjige.Club Books

imaju svrhu u svemiru.

Mattovo razmišljanje prekinula je gužva za barom. Nije imao dobar
pogled, ali vidio je gomilu kovrčave kose kako skakuće uokolo i sve mu je
bilo jasno.
»Sranje«, rekao je, skačući sa stolca i gurajući se kroz gomilu. Za
barom je pronašao Ganesha u kojeg su netremice zurila trojica mladića.
Drugi posjetitelji su se povukli, predosjećajući nevolju.
Matt je spustio ruku na Ganeshovo rame, uopće ne obraćajući
pozornost na druge muškarce. »Fiej, što se zbiva?«
Ganeshova vilica bila je isturena, šake stisnute. Woo-jin i Curtis
odjednom su se pojavili pokraj Matta.
»Idemo sjesti«, rekao je Curtis. »Nije toga vrijedno.«
Gledajući Matta i njegove prijatelje, jedan od lokalaca — imao je
kratko ošišanu kosu i ožiljak u obliku slova C sa strane lubanje — glasno je
rekao svojim prijateljima: »Jeste li čuli vic o crncu, Kinezu i teroristu koji
su ušli u bar?«
Trojica muškaraca su prasnula u smijeh.
Kala se privinula uz Matta i prošaptala mu u uho: »Ignoriraj ih!«
Znao je da bi je trebao poslušati. Ali, umjesto toga, Matt je rekao: »O
Koreancu.« Gledao je tipa netremice u oči.
»Što?«
»Frajer je iz Koreje, ne iz Kine«, odgovorio je Matt, pogledavši Woo-
jina.
Tip se progurao bliže Mattu, zabacivši ramena.
Woo-jin je pokušao smiriti situaciju: »Ne želimo probleme«, rekao je.
Tip je ponovio Woo-jinove riječ karikirajući azijski naglasak: »O, vi ne
željeti nikakav problem. Vi ga voljeti već dugo.«
Još smijeha.
»Zašto ti i ja ne bismo izašli van?« pitao je Ganesh, gurajući se pred
Matta. »Ili te je strah bez Spermosmrada i Debelog?« Ganesh je pogledao
dvojicu mladića koji su stajali pokraj predvodnika. Bila je to replika iz
filma Sudac. Matt je to znao jer su ga zajedno gledali, ali muškarci nisu
imali pojma o čemu govori.
Krupniji čovjek kojeg je Ganesh nazvao Debeli povukao je hlače
nagore.

184
 Knjige.Club Books

»Nitko te ništa nije pitao, Osama bin Jebenoliki«, odgovorio je vođa.

Matt je zgrabio Ganesha u pravom trenutku, spriječivši ga da ne skoči
na tipa.
Muškarac je stajao raširenih nogu, spreman za borbu. Prijatelji baš
nisu djelovali tako entuzijastično.
Tada je Matt shvatio da ih poznaje, te prijatelje. Pogledao je
Spermosmrada. »Odavno se nismo vidjeli, Steve. Kako ti je sestra?«
Oči Stevena Ellisona istoga su trena počele tražiti nešto na podu.
Zajedno su bih u izviđačima. Odlazili na kampiranja. Igrali se. Steveova
starija sestra bila je teški invalid i prikovana za invalidska kolica,
nesposobna čak da se sama hrani.
»Dobro je«, odgovorio je Steve, pitomo podigavši pogled prema
Mattu.
»A ti, Nate, igraš li još uvijek bejzbol?« Muškarac kojeg je Ganesh
nazvao Debeli bio je zvijezda njihovog juniorskog tima.
I Nate je spustio pogled, bilo mu je nelagodno.
Ali vođa, koji je djelovao poznato, iako ga Matt nije baš mogao
smjestiti, je rekao: »Samo vi pičkice budite nostalgični, ali ovaj pizdun« —
prstom je upro u Mattova prsa — »misli da nas zajedno s onim židovskim
filmašima može navlačiti kroz blato i onda se jednostavno pojaviti u
našem baru kao da se ništa nije dogodilo.«
»Nisam imao nikakve veze s dokumentarcem«, rekao je Matt.
»Kurac ni ti ni tvoja obitelj niste s tim ništa imali.«
Sada je Matt osjetio da mu krv postaje sve vrelija. Bijes kojega se tako
silno trudio zakopati tijekom svih ovih godina počeo je izlaziti na
površinu. »Reci još jednu riječ o mojoj obitelji, pa će te Steve i Nate morati
iznijeti odavde.« Matt je to doista mislio.
Gomila koja ih je dotad okruživala se povukla, a pokraj njih je
prolelujala hrpa tamne kose. Bila je to djevojka. Prišla je vođi i stala
između momka i Matta.
»Ricky, koga vraga to radiš? Reći ću mami da si —« Zastala je,
okrenula se i netremice se zagledala u Matta i njegove prijatelje. »Ako
samo spustiš prst na njega, bit ćeš optužen za ubojstvo. Ima pločicu u
glavi. Ako ga samo kucneš, mogao bi ga ubiti.« Pogledala je Matta.
»Ti bi trebao biti pametniji.«
Matt nije mogao vjerovati. Nakon što je godinama razmišljao o toj

185
 Knjige.Club Books

noći na Brežuljku — o tom uzbudljivom prvom poljupcu — eto je. Jessica

Wheeler. Dok je Matt stajao i zurio, gomila se razišla. Jessica je odvela
Rickyja, Stevea i Natea natrag do njihovog stola, prijeteći im prstom.
Okončala je obračun u samo nekoliko sekundi. Sve ih posramila.
Vrativši se za stol, Matt je promatrao Jessicu koja je nastavila koriti
onu trojicu, a zatim povela svojega brata u stražnji ured. Vjerojatno ovdje
radi. Matt se kao kroz maglu počeo prisjećati Rickyja Wheelera. Ricky je
bio član nogometne ekipe zajedno s Dannyjem, ali nisu bili bliski prijatelji.
Ricky je danas izgledao potpuno drugačije. Nije samo bio stariji i deblji;
lice mu je djelovalo obješeno. Frfljanje koje je Matt pripisao piću možda je
bilo posljedica ozljede mozga. Matt je držao na oku vrata ureda, čekajući
da se Jessica vrati.
»Halo«, rekla je Kala, pucketajući prstima pred Mattovim licem.
Matt joj se upravo spremao objasniti situaciju kada mu je zazvonio
mobitel. Bio je to broj agentice Keller. Javio se.
»Matt, ovdje Sarah Keller.« Rekla je još nešto što nije razumio. Veza je
bila loša, a u baru je ponovno bila buka.
»Slabo vas čujem. Pričekajte trenutak.« Matt je stavio prst u uho i
progurao se kroz gomilu.
»Čujete li me?« pitala je Keller.
Matt je izašao iz bara. Prošao je pokraj dvojice muškaraca koji su
pušili kraj ulaznih vrata i pošao prema parkingu, osvijetljenom svjetlošću
samo jedne ulične svjetiljke. Bilo je dobro udahnuti svježi zrak nakon
ustajale atmosfere bara. »Da, oprostite.«
»Ništa zato. Čula sam da ste imali problema u Meksiku«, - pitala je
Keller.
»Može se to i tako reći.«
»Carlita Escobar mi je rekla da ste se sukobili s lokalnom policijom.
Jeste li dobro?«
»Jesam. Samo mi je dan bio jako dug.«
»Mogu zamisliti.« Zastala je. »Nadala sam se da bismo se sutra mogli
naći. Imate li vremena za sastanak?«
»Da, ali nisam u New Yorku. Promijenio sam let i došao u Nebrasku.«
»Znam. I ja isto. Bismo li se mogli naći ujutro? Vidjela sam zalogajnicu
na glavnoj cesti, možda bismo tamo mogli doručkovati?«
»Naravno, ali ne razumijem zašto ste dolazili čak u —«

186
 Knjige.Club Books

»Sve ću vam sutra ispričati. Ali, sada imam pitanje za vas i. radi se o
nečemu što vas ne želim pitati.«
Matt je čekao.
»Želimo obaviti obdukcije.«
»Obdukcije?« Mattu je trebalo vremena da mu informacija sjedne.
»Mislio sam da — istjecanje plina — meksički policajac je rekao da su
zaključili istragu. Ja ne ražu —«
»Obećavam, Matt, sve ću vam sutra objasniti, ali moram javiti
područnom uredu u Lincolnu trebaju li imati čovjeka na raspolaganju.«
»Ne razumijem.« Mattov mozak se vrtložio. »To nema smisla. Zašto
biste —«
»Matt, ne postoji dobar način da vam ovo kažem, ali imamo dokaze da
bi se moglo raditi o zločinu.«
Matt je osjetio kako su mu koljena malo popustila, zrak nestao iz
pluća.
»Čujete li me?« pitala je Keller. »Matt?«
»Da. U redu, imate moj pristanak.«
»Hvala. Koliko smo shvatili, vaša teta planira sprovod za nedjelju.
Naša medicinska ekipa bit će gotova do sutra. To nam je apsolutni
prioritet.«
Matt je samo držao telefon, pokušavajući shvatiti ono što je čuo.
Pokušavajući ne razmišljati o svojoj obitelji koja će biti secirana na
hladnom stolu od nehrđajućeg čelika.
»I, Matt«, rekla je Keller.
Matt i dalje nije odgovarao.
»Stvarno mi je žao.«
Matt je prekinuo vezu. Stajao je ispred staroga bara, zvukovi glazbe su
curili kroz pukotine u zidovima. Iz nepoznatog razloga misli su mu
krenule prema Kali i Jordanu Peeleu i M. Night Shyamalanu i sudbini.
I tada je shvatio. Možda je to bilo to. Možda je zato preživio. Da sazna
što se doista dogodilo njegovoj obitelji.

187
 Knjige.Club Books

POGLAVLJE 36
OLIVIA PINE

PRIJE

N
edostaje li ti tvoja mama?« pitao je Tommy. Liv se nakratko
nasmiješila. Pogledala je mamin bijeli nadgrobni kamen od mramora
u stražnjem dijelu groblja, prisjećajući se dana kada joj je bilo deset
godina — hladnog zimskog jutra, vjetra koji grize njezine mokre obraze
dok je gledala kako se mamin lijes spušta u raku. Danas je sjalo sunce i
obiteljska parcela nije se činila tako otužnom. Odrasla stabla davala su
obilje sjene, male američke zastave i cvijeće ukrašavali su grobove i
groblje je bilo dobro održavano. Da pod zemljom nisu ležale stotine
mrtvih ljudi, bilo bi to lijepo mjesto za piknik. Njezini pra-pradjed i pra-
prabaka kupili su ovu mirnu obiteljsku parcelu prije više od stotinu
godina.
»Nedostaje mi svakoga dana.« Liv je pogledala prazno mjesto pokraj
majčinog groba. Tuga joj je ispunila grudi kada je shvatila da će joj se i tata
uskoro pridružiti.
»I ti bi meni nedostajala da umreš«, rekao je Tommy.
Liv je čučnula. Pogledala ga je prelijepim sivomodrim očima. »Ne
moraš brinuti da ću ja umrijeti.«
»Obećaješ?«
Liv je oklijevala. Posjet bakinom grobu očito je preplašio Tommyja i
željela ga je utješiti. Ali, nije mu mogla obećati da nikada neće umrijeti.
»To će se dogoditi tek kad budem stara, sjedokosa žena« — ustala je,
pognula leđa i pravila se da tetura — »a ti ćeš mi morati pomoći da
hodam.«
Tommy se nasmijao. »I ja sam jednom skoro umro, zar ne, mama?«

188
 Knjige.Club Books

Uh, još o smrti. Pravo joj i budi kad ga je ovamo dovela. »Ne. Samo je
tvoje blesavo slijepo crijevo odlučilo da je vrijeme za izlazak.« Poškakljala
ga je po trbuščiću.
Istinu govoreći, pedijatrica nije dobro protumačila znakove i
Tommyjevu bol u trbuhu je zamijenila zatvorom. Kada mu je puklo slijepo
crijevo, situacija je bila opasna po život, a dodatno ju je pogoršala i
činjenica da bolnica nije imala dovoljne zalihe krvi Tommyjeve rijetke
grupe. Sjećala se užasa — Evana koji je utrčao u bolnicu, u panici — i kako
su oboje pomislili: Zašto mi? Jasno, to nisu izrekli.
Tommy je protrljao ožiljak s desne strane trbuha. Zatim je uslijedila
salva pitanja. Kamo idemo kad umremo? Zašto sahranjujemo mrtve ljude?
Jedu li crvi tijela? Kada ću ja umrijeti? A tata, Maggie ili Matt? Liv je
zamijetila da nije pitao za Dannyja. Nije ju to trebalo iznenaditi. Na kraju
krajeva, Dannyja nikada nije osobno ni upoznao. Njezin najstariji sin
zabranio je braći da ga posjećuju u zatvoru. Tommy je vidio Dannyjeve
fotografije i znao je da je u zatvoru zbog nečega što nije učinio. Ali, njegov
stariji brat bio je nalik na lik iz bajke, pripovijetke, superjunak, legenda
koju je podgrijavao Evan Pine.
»Želiš li da odemo na sladoled?« pitala je Liv, pokušavajući
promijeniti temu.
Pitanja koja joj je sin postavio i dalje su se nastavljala vrzmati
Livinom glavom dok je promatrala kako sladoled curi niz Tommyjevu
ruku u Sullivanovoj slastičarnici. I sama je u posljednje vrijeme mnogo
razmišljala o smrti, ali pretpostavljala je da je to radi njezine dobi ili
možda zbog tatinog stanja. Možda je uzrok bila i Evanova žestoka svađa s
Mattom oko praznika. Njih dvojica i dalje nisu razgovarali. Možda je uzrok
bio što je Vrhovni sud odbio Dannyjevu žalbu. Ili što je Maggie bila
maturantica i što će uskoro otići na fakultet i ostaviti ih. Ili možda
spoznaja da ju je ovaj grad, društvo u kojem je odrasla, mrzio.
Osvrnula se po slastičarnici. Tek je nekoliko gostiju sjedilo za malim
okruglim stolovima i činilo se da nitko na njih ne obraća pažnju. Djevojci
za pultom bilo je petnaestak godina, pa možda nije ni znala za
dokumentarac ili ju nije bilo briga.
»Nasilna narav« bila je istovremeno i blagoslov i prokletstvo.
Blagoslov zato što je potakla javnost — da ne spominjemo neke od
vrhunskih odvjetnika koji su ponudili besplatnu pomoć — da pomogne
Dannyju. Prokletstvo zato što je njezinu obitelj izložila svemu ružnome na

189
 Knjige.Club Books

svijetu, mrziteljima, uglavnom razočaranim sredovječnim muškarcima

koji su sjedili pred kompjuterskim zaslonima i bljuvali otrov.
Prisjetila se jučerašnjeg lica policajke White. Mržnje u njezinim očima.
Što bi se dogodilo da se nije pojavio Glen Elmore? Liv je bila bedasta.
Policajka ju je samo nastojala prestrašiti. Liv je bila četvrta generacija u
Adairu, pa bi čovjek pomislio da će joj malo progledati kroz prste. Ali, grad
nije praštao. Bilo je pravo čudo da je njezina sestra odlučila ostati. I nadala
se da njezin otac nikada neće shvatiti kakav se užas zapravo dogodio. On
je volio, ovaj grad, jednako kao i ona, i to bi ga uništilo.
Ponovno se prisjetila praznih parcela pokraj majčinog groba. Hoće li i
ona jednoga dana tamo biti sahranjena? Takva uputstva ostavila je u svoj
oporuci. Jednako kao i Evan. Ali, te su odluke donijeli kad su djeca bila
mala. Prije Dannyjevog uhićenja i zatvora, prije »Nasilne naravi«.
Svijet je bio podijeljen na vrijeme prije i poslije tih događaja.
Potajno je u Livinom svijetu postojalo još podjela. Prije veze s Noom i
poslije. Netom prije Dannyjevog uhićenja zaklela se da će Nou ostaviti u
prošlosti. Da nikada više neće biti nasamo s njim i da će, bude li to
moguće, čak izbjegavati razgovor s njime. Bila je to pogreška kojoj je
kumovalo previše vina i, u nedostatku boljeg opravdanja, kriza srednje
dobi. Liv je odabrala ovaj život, odrekla se karijere kako bi podigla obitelj
u malome gradu. Ali, kako su joj djeca odrastala i trebala je sve manje i
manje — i kako su se Evan i ona izgubili u roditeljstvu — počela je
sanjariti o tome kamo ju je život mogao odvesti. Još uvijek je bila
privlačna, ali nije postajala nimalo mlađa. A glave koje su se za njom danas
okretale obično su bile sijede. Nije to željela priznati, ali njezin je izgled
uvijek činio veliki dio njezinog identiteta. Što će biti kada više ne bude
privlačna? Kada djeca odu? I tada je naletjela na Nou, i to baš u
supermarketu.
I, kako se kaže, jedno je vodilo drugome. Sve skupa je potrajalo točno
mjesec dana. Posjećivala ga je u uredu, a on bi je prebacio preko stola od
mahagonija. Sjela bi na njega na prednjem sjedalu automobila parkiranog
u polju kukuruza u koje su odlazili kao tinejdžeri. Ušuljala bi se u njegovu
hotelsku sobu dok je noćio u Lincolnu radi posla. To šuljanje — rizik —
bio je dio uzbuđenja, ako će biti iskrena. Noah je bio slobodan otkako mu
je umrla supruga, ali kada bi se saznalo da zamjenik guvernera spava s
udanom ženom, bio bi to skandal u konzervativnoj Nebraski. A ona bi,
naravno, izgubila sve.

190
 Knjige.Club Books

I na neki način i jest.

One noći kada je Charlotte ubijena, Evan je bio na putu izvan grada
radi posla. Liv se našla s Noom u hotelu i rekla mu da prekidaju.
Razgovarali su do tri sata ujutro — uglavnom ju je on nastojao nagovoriti
da ostavi muža — ali ona se nije dala. Njihova veza bila je samo iluzija,
Noah je bio usamljen i izoliran nakon Vickine smrti, a Liv usamljena i
izolirana u vrtlogu obiteljskog života. Voljela je svoju obitelj, voljela je
Evana.
Zaspala je te noći, a kada se probudila, njega nije bilo — otišao je kako
bi riješio pitanje te kućne zabave koja joj je promijenila život. Vozeći se
kući, trudila se doći prije Evana koji se vraćao s poslovnog puta, i
zanemarila je pozive od kuće. Kada je stigla, Maggie je istrčala iz kuće i
rekla joj da je policija odvela Dannyja.
Planirala je reći Evanu za aferu. Planirala je priznati i policiji, ako je
ikada budu pitali. Ali, odlučila je da je teret njezine izdaje bio teži nego što
bi Evan i njezina obitelj mogli podnijeti. Srećom, istražitelji je nikada nisu
pitali gdje je bila te noći. Zašto i bi? Uhvatili su svog počinitelja onoga
trenutka kada je Danny sam ušao u njihovu postaju.
Nikada si to neće oprostiti. I, stoga se zaklela da je završila s Noom
Brawnom. Nikada više s njim neće progovoriti ni riječ. Ni u kojem slučaju i
više nikada neće biti nasamo s njim. Obećala je Bogu da, ako Danny bude
oslobođen, ona više nikada, nikada...
Ali, gle je sada! Planirala je večeras s njim otići na večeru u onaj isti
talijanski restoran gdje su otišli prije maturalne zabave. Pa, zašto i ne bi?
Ta jebena zakletva nije oslobodila njezinog sina. Nije joj vratila Evana.
Skoro je skočila kada je telefon zazvonio i na ekranu se pojavilo ime
njezinog muža.
»Bok«, rekao je Evan. »Kako je naš omiljeni gradić?« Evan je zvučao
kao da je dobro raspoložen, pozitivan. To se u posljednje vrijeme toliko
rijetko događalo da nije moglo proći nezamijećeno.
»Posjet je dosad bio bizaran«, odgovorila je Liv, osvrćući se po
slastičarnici.
»Da? Žao mi je što sam propustio tvoj poziv. U poruci si rekla da si
riješila problem s tatom. Je li sve ostalo u redu?«
»Sve je dobro. Ispričat ću ti kasnije«, rekla je. »Sad smo kod
Sullivana.«

191
 Knjige.Club Books

»Ne nedostaje mi mnogo toga iz Adaira, ali stvarno mi fali njihov

sladoled od čokolade«, odgovorio je Evan.
Liv ništa nije rekla. Nije bila raspoložena za nostalgiju.
»Jesi li sigurna da si dobro?« pitao je Evan.
Odlučila je progutati lijek. »Vidjela sam Nou.«
»Da?« bezizražajno je rekao Evan.
Liv je objasnila da je on riješio problem s domom umirovljenika.
»Baš lijepo od njega.«
»Ali, to još nije najbolje. Postat će guverner.«
»Molim? Kako —«
»Krastačasti Turner će vjerojatno biti optužen. Nekakav odvratni
rusvaj s maloljetnim djevojčicama. Čudi me da za to još nisi čuo. Ovdje se o
tome priča u svakim vijestima.«
»Karma je gadna stvar«, odgovorio je Evan. »Misliš da će Noah to
učiniti? Misliš li da će ga —« Evan nije dovršio rečenicu, kao da bi sve
urekao kada bi izgovorio riječ pomilovati.
»Ne znam. Pozvao me večeras na večeru — zajedno s njegovim sinom
i Cindy i Tommyjem«, brzo je dodala.
»Ako ga itko može uvjeriti«, rekao je Evan, »onda si to ti.«
Nije znala što bi na to rekla. Promijenivši temu, pitala je: »Maggie je
rekla da te pitam za Meksiko?«
»Ta mala lisica. Sve ću ti ispričati sutra kad se vratiš. Hej, mogu li čuti
čovječuljka?«
»Naravno.« Liv je predala slušalicu Tominyju. »Tata je.«
Tommy je zgrabio telefon i rekao: »Halo.« Slušao je, licem mu se
proširio izraz znatiželje. »Stvarno? Plaža? Još jedan avion?«
Liv je shvatila da je vjerojatno uplatio putovanje za proljetne
praznike, ono koje si nisu mogli priuštiti. Istinu govoreći, svidjela joj se
zamisao o odmoru. Tako dugo već nisu bili nigdje. A Mags se silno trudila
u školi, stvarno ga je zaslužila.
»Super! I ja tebe volim.« Tommy je pružio telefon Liv.
»O čemu ste pričali?«
»Vidjet ćeš.«
Liv ga je namjeravala nastaviti ispitivati, ali primijetila je da u njih
zuri sredovječna žena sitnih očiju, razmazane šminke i raščupane kose.

192
 Knjige.Club Books

»Moram ići«, rekla je. »Ali, je li Mags dobro? Imala sam nekoliko
njezinih propuštenih poziva.«
»Maggie je super. Pomaže mi s jednim mojim projektom.«
Uvijek neki projekt. Željela mu je reći neka se samo druži s njom.
Pogleda film. Ode na večeru. Bilo što da nije »projekt« povezan s
Dannyjevim slučajem.
»Hej, Liv«, rekao je Evan. Ton njegovog glasa sada je bio ozbiljniji.
»Da?«
»Žao mi je.«
»Radi čega?«
»Radi svega.«
»Što se to, dovraga, zbivalo kod kuće? »Jesi li dobro?«
»Nikad bolje«, odgovorio je.

Izašla je iz slastičarnice držeći Tommyja za ruku, ljepljivu i prljavu, ali nije

joj smetalo. Bilo je to nešto što ljudi koji nemaju djecu nikada neće
shvatiti. Njoj to nije bilo odbojno.
Prošetali su glavnom ulicom, a njezine su se misli vratile u vrijeme
kada je bila djevojčica. Tada su više vremena provodili vani — trčeći
poljima, loveći ribu na potoku, vozeći bicikle. Unajmljeni auto bio je
parkiran uz nogostup ispred ljekarne. Tommy je igrao »izbjegni pukotine
u nogostupu«, služeći se njezinom rukom kako bi se zaljuljao preko
nepoželjnih pukotina. Nikome nije namjeravao slomiti kosti. Operaciju
ramena koja će joj kasnije možda trebati možemo zanemariti.
Pokraj auta, Liv je potražila ključeve u torbici. Još uvijek je držala
Tommyjevu ruku, pa je morala izviti tijelo kako bi drugom rukom
prekopala torbu. Konačno je pod prstima osjetila daljinski upravljač
unajmljenog automobila i izvukla ga.
Kada je podigla pogled, prepala se, ugledavši ženu — luđakinju iz
slastičarnice. Stajala je preblizu, zjenica velikih poput tanjura.
»Rekli su da ste ovdje«, rekla je promuklim glasom. Žena je nekoliko
puta trepnula.
Još uvijek čvrsto držeći Tommyjevu ruku, Liv je stala između žene i
svojega sina.
»Oprostite?« rekla je, nastojeći zvučati uljudno.

193
 Knjige.Club Books

»Moj Ronnie je bio dobar policajac i nije se ubio«, rekla je žena.

O, Bože, pomislila je Liv. To je policajčeva žena. Kliknula je na
daljinski upravljač, okrenula se i podigla Tommyja. »Žao mi je, ali stvarno
moramo poći«, rekla je, izbjegavajući kontakt očima.
Liv je otvorila vrata jednom rukom, pobrinula se da Tommy sigurno
uđe u automobil, a zatim zalupila vratima i zaključala ih. Bojazan koju je
osjećala radi sigurnosti svojega sina pretvorila se u gnjev. Prvo Danielle
Parker u trgovini mješovitom robom, onda jučer policajka, a sada ovo. Bila
joj je puna kapa ovog prokletog grada i njegovih suludih stanovnika. Liv je
grubo zurila u ženu.
Ali, pobliže je pogledavši, Livin bijes je nestao. Žena detektiva
Sampsona bila je krhka, zapuštena i izbezumljena.
»Žao mi je radi vašega gubitka«, rekla je Liv. Sramila se jer nije bila
sigurna da to doista misli. Ron Sampson je nasanjkao njezinog sina.
Žena nije odgovorila, samo je kopala po svojoj torbi.
»Kažu da sam luda. Neće me slušati«, Liv je nanjušila alkohol u
ženinom dahu. Ali, ovo je bilo više od pića. Tablete, možda lijekovi protiv
bolova.
»Ali, moj se Ronnie nije ubio.«
»Stvarno moram ići«, Liv je krenula oko auta prema vozačkoj strani.
Tommy je zalijepio nos o prozor. Mahnuo joj je, potpuno nesvjestan onoga
što se doista zbivalo.
Žena je počela plakati.
»Žao mi je«, bilo je sve što je Liv mogla reći.
»I Ronu je bilo žao«, odgovorila je žena. »Radi toga što je učinio, radi
toga što se dogodilo vašem malom. Rekao je da će sve popraviti.«
To je privuklo Livinu pažnju. O čemu je, zaboga, govorila? Ron
Sampson je maltretiranjem natjerao Dannyja da prizna.
»Dogovorio je sastanak s onim filmašima«, nastavila je žena.
»Planirao im je sve reći, a onda...« Ponovno je počela plakati: »Ne bi on to
učinio. Ne bi me ostavio.«
Žena je ponovno počela kopati po torbi i Liv se na trenutak prepala da
će izvući oružje. Ali, gospođa Sampson je izvadila zgužvani kartonski
fascikl.
»Ronnie mi je rekao da ovo sve dokazuje.« Gurnula je fascikl u Livine
ruke. »Žao mi je radi vašeg malog«, rekla je gospođa Sampson.

194
 Knjige.Club Books

A zatim je otrčala.

195
 Knjige.Club Books

POGLAVLJE 37
EVAN PINE

PRIJE

E van je nastojao ne uzrujati se previše zato što će Liv večerati s njim.

Pokušavala je pomoći. Isto kao i Noah, pretpostavljao je Evan. Iako je
Noin altruizam najčešće pomagao njemu samome. Mora mu se priznati,
snažno je zagovarao Dannyja. Ali, time si je ujedno osigurao i veći politički
značaj te poziciju muškarca za kojim su žene uzdisale. I, time je odvlačio
pažnju od činjenice da je upravo njegov sin bio taj koji je organizirao
zabavu te noći. I, ništa manje — nego u Noinoj kući.
Prije Dannyjevog uhićenja, Evan nikada nije bio ljubomoran na Nou
Brawna. Mislio je da je Liv spoznala tko je Noah zapravo: političarska
ulizica. Ali, Evan i Liv su se udaljili prije nego li je to Evan uopće shvatio, a
Noah je nesumnjivo bio privlačan i karizmatičan. I ako će biti iskren, Evan
se zapustio. Sada si više nije mogao pomoći, morao je zavidjeti tom
čovjeku. Želio je nazvati Liv i reći joj: Dovraga, ne, nikuda ti ne ideš. Nešto u
Livinom glasu govorilo mu je kako se nada da će joj reći neka ne ide. Da
želi da se on bori za nju. Da mu ona bude važnija od bilo čega drugoga, čak
i od nade u pomilovanje. Bio je to jedan od onih trenutaka kada je shvaćao
koliko ju je iznevjerio.
Uzeo je mobitel u ruke. Učini to. Nazovi je.
Ali, tada. je zacuo zveckanje ključeva na vratima i Maggie je metala u
kuhinju. Djelovala je uzbuđeno, oči su joj blistale.
»Bok, Maggie. Mama je maloprije nazvala.«
»Kako je djed?« pitala je Maggie.
»Još uvijek nije dobro, ali barem će mu dopustiti da ostane u domu.«
»Jesi li joj rekao za putovanje?«

196
 Knjige.Club Books

»Ja nisam, ali očito netko drugi jest.«

Maggieno se lice zacrvenjelo i plaho mu se nasmiješila. »Nisam joj
rekla. Samo sam spomenula da bi možda trebala razgovarati s tobom o
Meksiku. Što je rekla?«
»Ne puno. Nisam ulazio u to. Rekao sam da će joj to biti iznenađenje.
Ne brini, sve će biti u redu.«
»Hoće li, tata?« Maggie je sjela na stolac pokraj očevog za kuhinjskim
pultom.
»Što ‘hoće li’?«
»Biti u redu. Mislim, to je pomalo ludo.«
Evan se nacerio. »Moram opravdati svoju reputaciju.«
Maggie se nije nasmijala. Način na koji je Evan prikazan u
dokumentarcu, kao luđak, bila je bolna točka za njegovu kćer.
Evan ju je gledao, zapanjen da je sudjelovao u stvaranju takve
fantastične osobe. Oduvijek je znao da je ona posebna. Još kada je Maggie
bila beba, Liv je govorila da njihova djevojčica ima srce koje je »iz
specijalnog izdanja«. Njegovo je srce bilo prepuno ponosa radi spoznaje
da se nije promijenila. Bio je to veliki misterij roditeljstva: tko će postati
ovi mali ljudi? Hoće li se ostvariti predviđanja iz vremena kad su još bili
bebe? Jesu li njihove osobnosti doista bile oblikovane do sedme godine,
kao što je negdje pročitao? Hoće li se moralne vrijednosti koje im je
nastojao usaditi uistinu i primiti? Ili će doći do preokreta u priči? Kao u
kriminalističkim romanima koje je Liv toliko voljela.
»Nisi ti lud«, rekla je Maggie, zadirući u njegove misli.
Zapljusnuo ga je još jedan val osjećaja. Toliko je volio ovu djevojku.
Pomislio je na tablete koje si je natrpao u usta. Kako mu je uopće moglo
pasti na pamet...
»Prije nego što otputujemo«, rekla je Maggie, »želim da nešto
pogledaš.« Izvukla je svoj laptop iz torbe i stavila ga na pult. »Ako nakon
što to vidiš i dalje budeš mislio da trebamo otputovati, neću reći ni riječ.«
Njezine riječi zaintrigirale su Evana. »Naravno, zlato. Što je to?«
Maggie je kucnula po laptopu. Pojavio se video. Jednim klikom ga je
pokrenula, a Evanovo srce skočilo je u grlo kada je vidio sliku na ekranu.
Charlotte. Živa. Stoji ispred gomile kompjutorskih zaslona. Njezina
odjeća činila mu se poznatom. I, tada je shvatio. Bila je odjevena u istu
majicu kao i Maggie.

197
 Knjige.Club Books

Zatim je Charlotte progovorila. »Tata, to sam ja. Znam da izgleda kao

Charlotte, ali to sam ja. Ako ja ovo mogu učiniti u Tobyjevoj garaži, onda to
isto može učiniti i onaj tko te je nazvao.«

198
 Knjige.Club Books

Odlomak iz
Nasilne naravi

Sezona 1/Epizoda 9
»Razbijaĉ«

INSERT - SNIMKA LOKALNIH VIJESTI

Reporter stoji ispred ţiĉane ograde koja okruţuje

zatvor.

REPORTER
Bobby Ray Hayes priznao je krivicu za
ubojstvo sedam ţena. Radilo se o dogovoru
na koji su tuţitelji pristali kako bi
obiteljima ţrtava omogućili završetak
patnje. Ali, ostaje pitanje je li Razbijaĉ
imao još ţrtava. Zatvorska uprava nije mi
dopustila da razgovaram s Hayesom osobno,
ali pristali su na telefonski razgovor.
Upozoravamo gledatelje da bi ih ono što će
ĉuti moglo jako uznemiriti i da nije
prikladno za mlaĊe gledatelje.

REZ NA reportera koji sjedi u uredu pred zvuĉnikom.

HAYES (glas u off-u)

Ţelite znati što sam im uĉinio?

REPORTER
Ne, ţelim razgovarati o tome ima li još ţrtava.

HAYES
Kad mi je bilo deset godina, mamin deĉko
me znao voditi do starog skladišta pokraj
ţeljezniĉke pruge u Plainsvilleu. Mama je
bila baš sretna jer je mislila da ja sad
konaĉno imam oca, kuţite?

199
 Knjige.Club Books

REPORTER
To je bio Travis Fegin?

HAYES
Travis bi ponio travu i pivo i vreću punu
dinja. Ja sam si mislio, kojeg će mu vraga
te dinje? Ali, onda bismo se popeli pet
katova i s krova bacali dinje i boce.
Travis je to vidio na nekom starom
kasnoveĉernjem talk showu. Super smo se
zabavljali, smijali i gledali kako se
stvari raspadaju kada udare o beton. Ali,
onda je Travis ţelio igrati jednu drugu
igru...

REPORTER
Travis Fegin je nestao kada ti je bilo
dvanaest godina.

Hayes se smijulji na telefon.

HAYES
Ma, nije moguće?

REPORTER
Jesi li ga -

HAYES
E, ta prva cura, ona koja se vozila
biciklom iz škole. Tamo sam je odveo.
Ţelite znati što sam joj radio prije nego
što sam je bacio s krova?

REPORTER
Ţelim razgovarati o tome je li bilo još
ţrtava.
Ţelim ti dati priliku da -

HAYES
Bila je tako mlada, tako fina, nije razumjela...

200
 Knjige.Club Books

U pozadini se ĉuje vikanje ĈUVARA.

ĈUVAR (glas u off-u)

Diţi te svoje [biiip] hlaĉe!

Ĉuje se još uzvika, a zatim zvuk slobodne telefonske

linije.

201
 Knjige.Club Books

POGLAVLJE 38
MATT PINE

R revet u Motelu Adair bio je upravo onako neudoban kako je i

očekivao. Matt se borio s plahtama, misli su mu vrludale od razgovora
s Keller, preko sukoba u baru do Jessice Wheeler. Pogledao je plastičnu
budilicu. 2:45 ujutro.
Možda bi trebao otići trčati. Ne, trebao bi pokušati zaspati, ali bio je
previše napet. Mogući zločin, rekla je agentica Keller. To je bilo teško
shvatiti. Tko bi želio ubiti njegovu obitelj? Sigurno u Meksiko nisu ponijeli
mnogo novca. I, tko bi ubio dječačića? Možda će Keller imati neke
odgovore. Dogovorili su se da se nađu ujutro u zalogajnici.
Nakon toga će otići posjetiti djeda. Provest će neko vrijeme i s tetom.
Matt se trznuo kada je netko tiho pokucao na vrata. Sjeo je u krevetu.
Je li doista nešto čuo ili je to bila samo njegova mašta? Upalio je svjetiljku,
osluškivao.
Otapkao je bosih nogu do vrata i prislonio oko na špijunku, ali pred
vratima nije bilo nikoga. Prišao je teškim zavjesama i mrvicu ih otvorio.
Parkiralište je bilo slabo osvijetljeno, ali nikoga nije vidio. Možda je bio
Ganesh, Kala ili netko od njegovih prijatelja.
Tada je primijetio nešto na podu. Netko je ispod vrata gurnuo
presavijeni list papira. Papir je bio omotan crvenim koncem.
Podignuo ga je, povukao konac i u grudima osjetio uzbuđenje:

NAĐEMO SE NA BREŽULJKU DANAS U 3 UJUTRO.

DA ILI NE
ZAOKRUŽI

202
 Knjige.Club Books

Matt se prisjetio kako je na identičnoj poruci prije sedam godina

zaokružio da tijekom sata kemije. Ponovno je pogledao na sat. 2:39.
Mogao bi od Ganesha posuditi Escalade, ali sinoć je pio. Mogao bi
probuditi Curtisa da ga odveze. Ili, ako krene pješice, vjerojatno će stići.
Ponovno je pregledao poruku. Zatim je brzo odjenuo majicu i traperice te
posegnuo za svojim tenisicama.

Matt je stigao do Brežuljka pet minuta prije dogovorenog vremena. Bio je

znojan, brinuo se da možda smrdi od trčanja, ali hladio se na povjetarcu
koji je puhao. Noćas je bilo toplije, no sve u svemu, vrlo slično onoj noći u
prvom srednje: lišće je šuškalo iznad glave, jedina svjetlost bila je
mjesečina, povremeno prekrivena oblacima. U prsima mu je jednako
lupalo. Naravno, više nije bio nevini dječak. Otada je poljubio priličan broj
djevojaka. Ali, nijedna svojim poljupcem nije u njemu zapalila vatru poput
Jessice Wheeler. Bio je siguran da se svega prisjeća ljepšim no što je doista
bilo. Pitao se, zašto to činimo? Uljepšavamo uspomene i iz njih stvaramo
idealizirane verzije onoga što se doista zbilo.
Stajao je u središtu čistine, zamišljajući kako se Jessica prije toliko
godina pojavila iz šume, držeći baterijsku svjetiljku, u hlačama od pidžame
i pripijenoj majici za spavanje. Podsjetio se da ne zna ništa o tome tko je ta
djevojka — žena — danas. Vjerojatno su bili vrlo različiti ljudi. On je svoje
formativne godine proveo u Chicagu, na fakultetu u New Yorku. Ona je
ostala u Ađairu, očito je radila u Vodoinstalateru. Iako je prošlo samo
sedam godina, bila je to trećina njihovih života. Ali, bilo je nešto u načinu
na koji se progurala kroz gomilu u baru, neustrašivo uzela stvari u svoje
ruke i prekinula prepirku, radi čega je osjetio isto ono uzbuđenje kao i u
prvom srednje.
Matt je preletio pogledom cijelim područjem, ali nije ju vidio. Možda
se predomislila. Ili je to bila neslana šala. Ili, još gore, možda ga je netko
navukao da dođe kako bi mu se osvetio radi ružne slike koju je
dokumentarac dao o gradu. Ali, nikada nikome nije rekao ni riječi o toj
noći i samo je Jessica znala za poruku.
U šumi se pojavilo svjetlo.
Jessica mu je ležerno prišla. »Došao si.«
Isključila je baterijsku svjetiljku i samo su stajali. U srebrnoj izmaglici
vidio je djevojku sa sata kemije. Fino, srcoliko lice. Bila je starija, dulje
kose, elegantnija. Još uvijek je bila dva i pol centimetra niža od Matta. Rasli

203
 Knjige.Club Books

su istom brzinom. A te usne... Matt je shvatio da se mora sabrati.

Iz nekog razloga riječi su mu zapele u grlu, pa je samo kimnuo.
»Oprosti radi tajnovitosti«, rekla je Jessica. »Nisi baš najpopularniji
čovjek na svijetu poslije one emisije. A ja moram misliti na moj posao...«
To je bilo objašnjenje. Nije željela da je vide s njim. Divno. »Ti vodiš
bar? Mislio sam da samo —«
»... radim tamo kao glupa konobarica?«
»Nisam mislio —«
»Samo te zafrkavam«, rekla je. »Nakon bratove nesreće morala sam
odgoditi odlazak na fakultet. Ricky nije mogao preuzeti vođenje bara
nakon što mi se ujak razbolio. Na Stanfordu su mi dali da upišem pauzu,
ali mislim da je taj brod otplovio. No, bar pristojno posluje. Nema se u
Adairu puno toga za raditi. Ali, kao što vidiš, radno vrijeme je grozno.«
»Stanford, čovječe!«
»Željela sam se maknuti što je dalje moguće. Vidiš kako mi je to super
pošlo za rukom?«
»I tebi i meni.«
»Hajde«, rekla je, »smiješ me otpratiti kući.«
Matt ju je slijedio niz obronak i do izlizanog puteljka, sve dok nisu
stigli do velikog kružnog područja trave i blata kojeg šu svi nazivali
Čvorište. Otuda su krenuli zemljanom cestom koja je vodila do njezinog
doma. Baš kad se spremao pitati je li moguće da još uvijek živi u istoj kući
kao i u djetinjstvu, predomislio se. Znao je odgovor i nije ju želio prisiliti
da to doista i izgovori. Hodali su rame uz rame duž uske ceste.
»Nisam mislila da ćeš doći«, rekla je Jessica.
»Zašto?«
»Pa, nisi baš toplo dočekan.«
Matt je zagunđao u znak slaganja.
»Žao mi je radi mojega brata«, rekla je. »Nije svoj još od nesreće.
Ponekad se zbuni. I nema puno prijatelja, pa se pravi važan pred onim
šupcima koji se s njim druže samo radi besplatnog pića koja im potajno
donese kad ja ne gledam.«
Matt je kimnuo. »Što mu se dogodilo?«
»Prometna nesreća. Nije mu uništila samo tijelo. Traumatska ozljeda
mozga. Nećeš je odmah primijetiti, ali kada bi neko vrijeme s njim

204
 Knjige.Club Books

razgovarao...«
Matt ju je suosjećajno pogledao. Kao djevojčica bila je draga, sućutna.
Upravo ga je to privuklo k njoj. A s obzirom da je svoj život stavila na
čekanje kako bi se pobrinula za brata, preuzela vođenje obiteljskog posla,
očito se nije promijenila.
»Zašto si me pozvala ovamo?« pitao je Matt, promatrajući njezin
profil u blijedom svjetlu.
Ovoga je puta Jessica porumenila. »Ne znam.«
»Ma, znaš.«
»Pretpostavljam da ti kažem da mi je žao.«
»Radi čega?«
»Nisam baš bila najbolja prijateljica poslije onoga što se dogodilo s
tvojim bratom.«
Matt je razmišljao o tome. Po prvi se put prisjetio da se Jessica
jednostavno prestala javljati poslije Dannyjevog uhićenja. Izbjegavala ga je
u školi. Nije mu uzvraćala pozive. Kako je to mogao zaboraviti? Tako se
živo sjećao te noći. Trave koja ga je bockala po leđima dok su ležali i
gledali zvijezde. Osjećaja njezine ruke u njegovoj dok su hodali ovom
istom stazom. Načina na koji je gurnula kosu iza uha, kao uvoda u
poljubac.
Nakon Dannyjevog uhićenja život se pretvorio u jad, sa mnoštvom
rupa u sjećanju: roditelji su se svađali. Zvuk očevog jecanja iza zaključanih
kupaonskih vrata. Reportera pred kućom. Slušalice fiksnog telefona u
kuhinji koja visi, skinuta s aparata. Šaputanja i zurenja svaki put kada bi
otišli u grad. Kamiona za selidbu. Možda je zaborav bio obrambeni
mehanizam. Blokiranje nelagode.
Mattu je na pamet pala uznemirujuća pomisao: možda se Danny baš
zato nije mogao prisjetiti ničega one noći kada je Charlotte ubijena. Možda
je blokirao ono što je učinio.
Jessica je pogledala dolje, u travu. »Kada bih mogla vratiti vrijeme,
rekla bih mami da ću biti prijateljica s kime god želim. Bila bih snažnija,
bolja prijateljica. Vidjela sam bol koju si proživljavao i trebala sam —«
»Ne trebaš se ispričavati.«
»Trebam.«
»No, dobro, upravo si se ispričala.« Nasmiješio se. »I iskreno ti mogu
reći da nikada o tome nisam ni razmišljao.«

205
 Knjige.Club Books

Nastavili su niz cestu, tišinu je ispunjavao zvuk njihovih koraka.

»Tako mi je žao tvoje obitelji«, konačno je rekla Jessica.
Matt je kimnuo, još uvijek nesiguran kako odgovoriti na izraze sućuti.
Kao da će tragedija postati stvarna ako prizna da se doista dogodila.
»Koliko dugo ostaješ u gradu?« upitala je, pokušavajući izbjeći
neugodan trenutak.
»Nisam siguran. Sprovod je u nedjelju. Vjerojatno ću otići ubrzo,
ovisno o tome hoće li teti nešto trebati.«
»Cindy je super, iznenadila sam se što nisi odsjeo kod nje.«
»Smrtno sam alergičan na mačke. Svi moji prijatelji iz New Yorka
odsjeli su u Motelu Adair, pa mi se to činilo najbolje.« Ustvari, radilo se o
tome da je njegovu tetu trebalo uzimati u malim dozama, pa su mačke bile
zgodna izlika.
Jessica je kimnula kao da se prisjetila njegove snažne alergije na
mačke, ali Matt je sumnjao da to nije istina. Sjetio se sebe kao malenog
dječaka u posjeti obiteljskim prijateljima kako se bori za zrak, hropće,
majke koja pušta vodu iz tuša, trlja mu leđa, govori neka udahne paru.
»Sinoć je u baru bila gomila novinara, žalili su se na motel. Čula sam ih
kako pričaju da će ih još doći. Novinara iz nacionalnih novina.«
»Ne čudi me. Oni obožavaju šou Dannyja Pinea.« To postojano
zanimanje Mattu nikada neće biti jasno.
»Bome si u pravu. Postavili su mi gomilu pitanja, ali sam im rekla da
ništa ne znam.«
»Što su te pitali?«
»Ma, znaš, o svim teorijama zavjere.«
Matt ju je pogledao i odmahnuo glavom. Bio je vjerojatno jedina
osoba u zemlji koja nije pratila slučaj. Postojao je ogroman broj teorija
zavjere koje su širili televizijski voditelji i internetski detektivi, odrasli
ljudi koji su imali previše vremena na raspolaganju.
»Pitali su me jesam li ikada vidjela nekog člana obitelji Hayes u gradu,
mislim li da bi oni imali kakvog razloga da naude tvojoj obitelji.«
Razbijačeva obitelj. Matt je gledao dokumentarac — samo jednom, i to mu
je bilo dovoljno — ali nikada nije zaboravio taj zloslutni čopor.
Jessica je nastavila. »Jedan novinar postavio mi je čudno pitanje. Pitao
je jesam li čula govorkanja da je Charlotte još uvijek živa, da je lažirala
vlastitu smrt kako bi pobjegla od svojega oca. Ili da su je oteli trgovci

206
 Knjige.Club Books

bijelim robljem.«
Matt je frknuo nosom: »Tabloidi...«
»Rekao je da radi za Chicago Tribune.«
Matt je zgroženo odmahnuo glavom.
»Željeli su razgovarati i s Rickyjem, ali im nisam dopustila.«
»Zašto bi željeli razgovarati s tvojim bratom?«
»Zar nisi gledao dokumentarac? Upravo je Ricky identificirao
Nepoznatog partijanera.«
Matt se toga nije sjećao. Još rupa u sjećanju. »Ako je identificirao NP-a,
što govori u prilog mojem bratu, zašto je onda sinoć rekao sve ono o —«
»Pa, rekla sam ti, ponekad se zbuni.«
Kada je ugledao žuti sjaj svjetiljke na trijemu njezine kuće u daljini,
Matt je imao osjećaj da proživljava deja vu.
Vjerojatno je i Jessica osjetila isto. »Sjećaš li se one noći kad smo se tu
našli?« pitala ga je.
»Slabo«, odgovorio je Matt. Sjećam se samo mekoće tvojih usana,
vulkana koji je eruptirao u meni, osjećaja za kojim čeznem od svoje
četrnaeste godine, prije nego mi se usamljenost natalozila u kostima.
»A ti?« pitao je Matt.
»Donekle«, zaigranim tonom odgovorila je Jessica, pokazujući na taj
način da su oboje lagali.
Bez razmišljanja, Matt je pitao: »Jesi li te noći išta vidjela? Išta
neobično?«
Ona ga je pažljivo pogledala. »Na što misliš?«
Nije joj odgovorio.
»Sjećam se samo tebe i mene, točno ovdje.« Činilo se da je blago
pocrvenjela jer su stajali blizu mjesta tog slavnog poljupca.
»I sjećam se da sam kasnije čula zaustavljanje Rickyjeva kamiona. Bio
je pijan i nije trebao voziti. On i njegova cura su se svađali.«
Podigla je glavu i pogledala ga, kao i one noći. Matt je osjetio nagon da
je privuče bliže k sebi, da je poljubi. Imala je sličan izraz u očima.
»Baš mi je drago što smo se vidjeli, Jessica«, rekao je Matt, prekidajući
čaroliju. Pružio joj je ruku na pozdrav.
Krajičak njezinih usta izvio se prema gore. »I meni je drago što sam te
vidjela, Matthew. Nadam se da neće proći još sedam godina prije nego što

207
 Knjige.Club Books

se ponovno vidimo.« Okrenula se i nestala u tmini, baš kao i one noći.

Matt je hodao cestom natrag prema Čvorištu. Stao je na travi u
središtu dok je mjesec virio kroz oblake, bacajući trag svjetla. Gotovo je
očekivao da će ugledati leđa bratove jakne — žutim slovima ispisano PINE
iznad lopatica — i brata kako gura tačke prema potoku. Odjednom se
prisjetio nečega što je već odavno zaboravio: lika skrivenog u sjeni, glave
koja se okreće prema Mattu. Tama mu je sakrila lice. Ali, nije bilo sumnje:
zurio je ravno u Matta.

208
 Knjige.Club Books

POGLAVLJE 39
OLIVIA PINE

PRIJE

L iv je nagnula bocu kako bi ostatak pinota noira iscurio u njezinu čašu.

Već je Noi poslala poruku, ispričavajući se što neće moći doći na
večeru. Nakon susreta s bivšom partnericom Rona Sampsona i s njegovom
udovicom, bilo joj je dosta prošlosti. I dosta ovoga grada. Imat će vremena
da obrađuje Nou kako bi pomilovao Dannyja nakon što bude izabran za
guvernera. I stoga se poslužila tajnim oružjem svakog roditelja za bijeg od
ranije dogovorne obveze: Tommy se ne osjeća dobro.
Ustvari je Cindy odvela Tommyja na večeru. Liv nije znala je li to
njezina sestra učinila zato što je doista željela provesti vrijeme s nećakom
prije nego što sutra otputuju, kako je rekla, ili je osjetila da Liv treba neko
vrijeme nasamo. Cindy nije ostavila samo jednu, nego dvije boce pinota na
pultu, pa je Liv bila uvjerena da se radi o onome drugome. Liv je upravo
zabijala otvarač u drugu bocu kada joj je zazvonio mobitel.
Namjeravala ga je ignorirati, ali od onoga jutra s Dannyjem, kada je
pustila da joj pozivi budu preusmjereni u glasovnu poštu dok je jurila kući
iz hotela, nikada više nije ignorirala pozive.
U nekim stvarima je bila praznovjerna, toliko da je graničilo s
iracionalnim. Kad joj je mama umrla, baš je bila drijemala usred dana. Zato
nikada više nije drijemala tijekom dana. Zbog dremeža su se događale
ružne stvari. Bilo je to lijeno zimsko poslijepodne, stisnula se uz
obiteljskog psa i zaspala, a zatim ju je probudila Cindy koja ju je tresla za
ramena, plačući. Nikada više nije vidjela svoju stariju sestru da plače. I
stoga, koliko god bila umorna, nikada nije drijemala. Čak ni na fakultetu,
čak ni kad su djeca još bila samo dojenčad i ona je jedva stajala na nogama,
nikada, nikada nije spavala tijekom dana. Jednako tako, nakon što je

209
 Knjige.Club Books

propustila Maggien poziv da je policija uhitila Dannyja — ispravak, nakon

što je ignorirala Maggien poziv — nikada se više nije dogodilo da se nije
javila na telefon.
»Molim«, rekla je, očekujući telefonsku prodaju ili automatizirani
poziv.
»Gospođo Pine, ovdje Alvita iz Sutonskih livada«, rekla je žena s
naglaskom Jamajčanke. »Bojim se da je vaš otac nestao.«

Bilo je dovoljno loše što se morala nositi s ocem koji se iskrao iz doma
tijekom njezine posljednje noći u gradu, ali još je gore bilo to što će morati
zamoliti Nou za pomoć. Previše je popila da bi mogla sjesti za volan. I nije
željela uništiti Cindynu večer s Tommyjem ili dodatno mučiti sina. Nije
imala drugog izbora, morala ga je nazvati. Osim toga, rekla je samoj sebi,
Noah će se bolje snaći s osobljem doma. I volio je igrati viteza na bijelom
konju; oduvijek je u tome uživao.
»Bit će sve u redu«, rekao je Noah, držeći ruku na volanu automobila.
Bio je jedan od onih ljudi koji nikada nisu gubili živce. Nije se mogla sjetiti
nijednog jedinog slučaja kada je Noah Brawn izgubio sabranost. Kada je
prekinula njihovu vezu na fakultetu, bio je hladan kao led. Nije se radilo o
tome da mu je nedostajalo strasti. Njegovi govori o lažnim priznanjima bili
su nalik na propovijedi svećenika koji zazivaju sumpor i vatru paklenu.
Čak i njegov predizborni govor u utrci za gradonačelnika nekoć davno bio
je donekle vatren. Radilo se samo o tome da je njegovo smireno ponašanje
otkrivalo emocionalnu distancu.
»Znam«, rekla je Liv. »Samo, tako sam bijesna. Mislim, koliko je teško
paziti na starog, dementnog čovjeka?«
Noah je samo kimnuo dok je vozio mračnim cestama prema seoskom
autoputu. Nakon nekog vremena je rekao: »Onda? Čekam!«
Liv ga je upitno pogledala.
»Da kažeš čarobnu riječ — pomilovanje.«
Liv ga je promatrala. Gledao je ravno naprijed, profil njegove snažne
vilice i ozbiljan izraz lica podsjećali su je na isječke iz »Nasilne naravi«.
Možda radi vina, ali odlučila je da neće vrijeđati njegovu inteligenciju i
nijekati da joj treba njegova pomoć.
»Možeš li — pomoći, mislim?«
»Volio bih.«

210
 Knjige.Club Books

»Ali...«
Okrenuo je glavu prema njoj, a zatim vratio pogled na cestu. »Ali, pod
pretpostavkom da Turner podnese ostavku, u što se vjerojatno možemo
kladiti, bit ću novi čovjek. Nisam došao na položaj izborima i moram paziti
što radim. Nije to samo moja odluka. Moram uvjeriti Odbor za
pomilovanja, a dvojica od trojice članova su Turnerovi slugani.«
»Razumijem«, rekla je poraženo.
»Nisam rekao ne. Samo moramo biti pametni. Morat ćeš pratiti
uobičajene procedure.«
»Nema problema. Dvaput smo već ispunili papire za pomilovanje, ali
mislim da ih Turner nikada nije ni pogledao.«
»U to možeš biti sigurna«, rekao je Noah. »Ali, ja hoću. No, ipak nam je
potrebno nešto novo. Nešto radi čega se neće činiti da sam pristran ili da
samo pokušavam zabiti kajlu Turneru koji još uvijek ima prijatelje koji su i
meni potrebni. Ima li kakvih novih dokaza?«
»Ništa konkretno.«
»Što je s onim videom što ga je tvoja kći objavila? Videom sa zabave?«
Očito je pratio internetske razgovore o slučaju. Noah je zasigurno
osjetio njezino iznenađenje. »Kyle mi je o tome pričao«, rekao je. »Čini se
da je i on u videu.«
»Neki misle da prikazuje Nepoznatog partijanera, ali tko zna?
Kvaliteta je očajna i detektivi-amateri nisu pronašli ništa novog.«
»Ima li još štogod?«
Liv je izdahnula. »Ne, osim ako supruga Rona Sampsona nije luda.«
Noah je skupio oči. »Kako to misliš?«
»Pa tako, napala me. Dala mi je neki fascikl. Rekla je da je Sampson
nešto znao i da se spremao razgovarati s filmašima.«
Noah je skeptičnim pogledom pogledao Liv.
»Znam...«
»Što je u fasciklu?«
»Koliko ja vidim, ništa. Stranica iz nekog dnevnika i nekoliko krvnih
pretraga.«
Noah je skrenuo na parkiralište doma umirovljenika. »Sampsonova
žena, Susan, teško se nosi s njegovom smrću. Čak i prije toga, znalo se da
ponekad pije« — Noah je podigao obrve — »za doručkom.«

211
 Knjige.Club Books

»Doista je djelovala prilično rastrojeno, ali tko sam ja da išta kažem s

obzirom na to koliko sam vina večeras popila.«
Noah se nasmijao. »Ron baš nije bio osobito dobar suprug. Ekipa iz
Logan Countyja ga je jednom prilikom pokupila kad su radili raciju salona
za masažu...«
Liv je napravila grimasu. »Čudi me da ekipa s interneta to nikada nije
saznala.«
Noah je slegnuo ramenima. »Nisu ga uhitili. Znaš kakvi su policajci.«
Da, znala je. Štitili su svoje. Od pomisli na salon za masažu sa sretnim
završecima sva se naježila. Jadna Sampsonova žena.
Nikakvo čudo da se okrenula boci ili tabletama ili čemu god. »Ona
misli da je Sampson ubijen«, rekla je Liv.
Noah je odmahnuo glavom. »Sad iz svega rade Kennedyjevo
ubojstvo.«
Bila je to ironična izjava jer je i sam Noah držao govore u kojima je
sugerirao da je Dannyju smješteno, da je Razbijač ubio Charlotte.
»Ah, tko zna«, nastavio je Noah. »Ako želiš da pogledam dokumente
koje ti je dala, nema problema. Prilično dobro poznajem taj dosje, pa mi,
molim te, pošalji kopiju.«
»Svakako. Ali, ako tu ima ičega, Evan će znati.«
»U to uopće ne sumnjam«, rekao je Noah. Zaustavio je limuzinu ispred
ulaza, ne trudeći se parkirati na jednom od mjesta na parkingu. Na
ulaznim vratima Liv je vidjela Dennisa Ghanga kako se prebacuje s noge
na nogu i djeluje iznervirano.
»Ti si, ovaj, ljuta«, rekao je Noah pritom pristojno ne spominjući
frfljanje koje je Maggie šaljivo nazivala njezinim »vinskim glasom«. »Daj
da ja to riješim.«
Liv se nije protivila.
Noah je izašao iz limuzine i rukovao se s Changom. Razmijenili su
nekoliko riječi. Noah ga je potapšao po ramenu. Liv je vidjela kako se
Changovo raspoloženje mijenja iz iznerviranog u uslužno.
Liv se trijeznila, ali još uvijek nije bila potpuno bistre glave. Spustila je
ogledalo na sjenilu i pogledala svoj odraz. Lagano se lupnula po obrazu.
Noah se vratio u auto. »Pretražili su okolicu«, rekao je. »Misle da je
vjerojatno pobjegao nakon večere jer ga je sestra tada vidjela.«
Liv je odmahnula glavom.

212
 Knjige.Club Books

»Chang je rekao kako je za prethodnih lutanja otišao na groblje, do

groba tvoje mame. Poslali su nekoga da provjeri, ali nije bio tamo. Imaš li
kakvu ideju kamo bi mogao poći?«
Liv je razmislila o mjestima koja su bila bitna njezinom ocu: groblje,
kuća i možda tvornica.
»Navodno je tvoj tata pričao o tvojoj mami kada su mu donijeli
večeru. Rekao je da je tvoja mama s njim provela nekoliko dana.«
Liv je progutala, shvativši da ju je otac zamijenio s njezinom mamom.
Svi su uvijek govorili da su slične.
»Charlie je rekao sestri da večeras izlaze«, nastavio je Noah, »i da
moraju biti pažljivi jer njezinom ocu nije drag. Znaš li možda kamo je
običavao voditi tvoju mamu?«
Liv mu je dobacila brzi osmijeh. »Znam.«

213
 Knjige.Club Books

POGLAVLJE 40

P rošlo je još deset minuta prije nego što su stigli do zarasle parcele.
Pejzaž je bio sumoran: cementno polje usred ničega, starinsko filmsko
platno drive-in kina prekriveno grafitima, zahrđali i polomljeni stupovi za
zvučnike koji strše iz tla. Sve je bilo obavijeno tminom, osim farova Noina
Mercedesa.
Noah se polako zaustavio na jednom mjestu za parkiranje. Kino je
djelovalo sablasno, apokaliptično.
»Kako nam je ovdje bilo super, ha?« rekao je Noah, prekidajući tišinu.
Liv nije odgovorila, ali je osjetila kako joj se lice crveni. Upravo u
ovom drive-in kinu su se seksali na stražnjem sjedalu tatinog karavana. Za
vrijeme filma u kojem je bila Molly Ringwald. Uskoro poslije toga kino je
zatvoreno. Nije mislila da postoji poveznica . između ta dva događaja.
Razgledala je područje, tražeći oca.
»Možeš li parkirati bliže izlazu?« Okrenula se, gledajući iza njih. »Tata
je uvijek govorio da su parkirali blizu prodavača grickalica kako ih njezin
otac ne bi vidio.«
Noah je polako okrenuo auto. »Zašto je tvoj djed toliko mrzio
Charlieja?«
Liv je nastavila gledati kroz prozor. Polje je bilo okruženo korovom
koji je nicao iz pukotina u asfaltu. »Moj tata uvijek je govorio da je njezin
otac bio u pravu kada je mislio da je ona bila predobra za njega.«
Nasmiješila se.
Zatim su vidjeli kako se u daljini nešto kreće. »Tamo«, rekla je Liv,
pokazujući obris pored daskama zatvorenog kioska s grickalicama.
Noah je zaustavio auto, a Liv je iskočila iz njega. Njezin otac im je
prišao, rukama štiteći oči od svjetala automobila.

214
 Knjige.Club Books

»Tata!« Liv ga je zagrlila.

Povukla se korak unatrag i pogledala ga, želeći se uvjeriti da je dobro.
Otac je škiljio i treptao, kao da je zbunjen. Dugo je zurio u njezino lice,
ništa ne govoreći.
»Zabrinuli smo se za tebe.«
Noah je prišao.
Izraz lica njezinog oca odjednom je obasjao trenutak lucidnosti.
»Eddie Haskell«, rekao je. Otresitim, napola zaigranim tonom je dodao:
»Što, dovraga, ti ovdje radiš usred noći s mojom kćeri?«
»Oprosti, Charlie. Što kažeš da je obojica odvedemo kući?« Noah je
prišao vozilu i otvorio stražnja vrata.
Livin otac došetao je do automobila »Dobro. Ali, ne želim vas više
ovdje vidjeti. Ona je predobra za tebe.«
Nakon što su oca smjestili u dom umirovljenika, Noah je odvezao Liv
do Cindyne kuće.
Prije nego je izašla iz auta, Liv ga je pogledala. »Još jednom, hvala.«
»Nema na čemu.«
»Ne, stvarno mi to puno znači. Osobito nakon onoga što sam ti rekla
kad sam zadnji put bila u Nebraski.«
»Zaslužio sam.« Zastao je. »Prolazio sam kroz teško razdoblje. Činilo
mi se da je Tommy isti Kyle kad je bio mali.«
»Nema problema. Obojica su lijepi dječaci.« Prisjetila se bijesa —
straha — kada je od nje zatražio da naprave test. Tada se vratila u Adair
kako bi riješila još jedan eksces svojega oca. Dokumentarac je prikazan
nedugo prije toga i cijeli je grad bio izvan sebe. Guverner je odbio podržati
Dannyjevo pomilovanje i Noah je tražio prokleti test očinstva.
Stoga je ona i napravila test — rekla mu je da je poslala vlasi Evanove
i Tommyjeve kose pod lažnim imenom internetskoj kompaniji koja se
bavila izradom takvih analiza. Osjećala se odvratno, kao da gostuje u nekoj
od onih odurnih emisija u kojima parovi uživo na televiziji otkrivaju
rezultate testova očinstava. Kada su stigli rezultati koji su potvrdili da je
Evan otac, proslijedila ih je mailom Noi. Zamolio ju je da ih pošalje na
drugu mail adresu, koju je vjerojatno imao kako nitko ne bi mogao slijediti
trag njihovog razgovora. Pravi političar.
Noah ju je gledao kao da ju se sprema poljubiti.
Sama pomisao na to bila joj je odbojna. Otvorila je vrata automobila,

215
 Knjige.Club Books

držeći se na distanci. Jasno mu dajući do znanja da se to neće dogoditi.

»Laku noć, Noah.«
Kimnuo je, djelujući poraženo. »Pošalji mi te dokumente koje si dobila
od Sampsonove žene«, rekao je. »Možda će u njima biti nešto što ćemo
moći iskoristiti za pomilovanje.«
Kada je ušla u Cindynu kuću, Liv je pošla do Tommyjeva kreveta i
gledala ga kako spava. Nagnula se i poljubila ga u obraz, moleći Boga da
dječak nikada ne sazna da vlasi kose koje je poslala za test očinstva nisu
bile Evanove. Bile su Noine.

216
 Knjige.Club Books

Odlomak iz
Nasilne naravi

Sezona 1/Epizoda 2
»Zbunili su me«

INSERT - Školska fotografija DANNYJA PINEA u dresu

nogometne ekipe.

INSERT - ZATVORSKA SNIMKA TELEFONSKOG RAZGOVORA

EVAN PINE
Ne razumijem. Rekli su da si priznao da si
ozlijedio Charlotte. Zašto bi rekao takvo
što, Danny? To nema nikakvog smisla.

DANNY
(jecajući)
Ne znam zašto. Ne sjećam se, ali nikada ju
ne bih ozlijedio. Ja, ja, ja –

EVAN
Znam, sine. Samo, ne razumijem zašto –

DANNY
Ovdje je uţasno.

EVAN
Moraš ostati snaţan. Naći ću ti
odvjetnika. Sve ćemo to riješiti. Ali,
moram znati: jesu li ti policajci
prijetili? Jesu li te ozlijedili?

DANNY
Ne mogu objasniti zašto sam to rekao.
Jednostavno su me zbunili.

217
 Knjige.Club Books

POGLAVLJE 41
DANNY PINE

N
eki se ljudi živo sjećaju gdje su bili kada je Kennedy ubijen.
Ili kada je shuttle Challenger eksplodirao. Ili u trenutku prometne
nesreće princeze Diane. Ili kada su se avioni zabili u Tornjeve.
Sjećanja nastala uz snažne emocije utisnu nam se u misli, žigosana su
usijanim žaračem traume. Danny Pine puno je razmišljao o sjećanjima
tijekom prošlih sedam godina.
Svi su uvijek pitali isto. Zašto se ne možeš sjetiti! Isprva ga je to pitala
policija koja je mislila da laže. Zatim njegovi roditelji. Zatim Dave, njegov
odvjetnik s kosom skupljenom u repić. Zatim oni filmaši. Dovraga, čak i
uglavnom nezainteresirani kriminalci u Fishkillu. Jedan od njih, psihijatar
osuđen radi manipuliranja pacijentima da mu popuše, čak je ponudio da
če hipnotizirati Dannyja. Onak’, ne hvala.
Gotovo svi su bih uvjereni da je istina — što se doista dogodilo
Charlotte — bila skrivena duboko u njegovom mozgu i kada bi samo mogli
otključati ta sjećanja...
Njegov um nije bio potpuno prazan. Isprva se Danny prisjećao samo
bljeskova zabave u kući onog klinca. Fragmenata. Kako je istrčao kroz
stražnja vrata kad je netko viknuo: Munja! Logorske vatre u kukuruzištu.
Udubljenih metalnih bačvi piva. Zatim buđenja u svojem krevetu dok mu
pneumatski čekić razara glavu, mlađe sestre kako stoji pokraj njega
zabrinutog lica. Policija je pred vratima. Gdje je mama?
Ali, polako se prisjećao i drugih stvari. Odvjetnik s repićem mu je
rekao da ta sjećanja — Charlotte na zabavi, lica iskrivljenog od muke:
Moram razgovarati s tobom — nisu korisna, pa bi bilo najpametnije da ih
zadrži za sebe.
Ono što je Danny Pine želio zaboraviti bio je prvi dan u zatvoru nakon

218
 Knjige.Club Books

osude. Kako su ga skinuli, ošišali, gurnuli mu u ruke uredno složenu

modru zatvorsku odjeću. Kako je ušao u galeriju sa ćelijama. Kako su
njemu i drugim novopridošlicama s kata dovikivali silovatelji i ubojice i
razno drugo smeće.
Svježe meso! Svježe meso! Svježe meso!
Želio je zaboraviti zvuk zatvaranja vrata ćelije na prevrućem
posljednjem katu gdje su se koncentrirali svi užasni smradovi zatvora.
Kada se osvrne, bez obzira na to koliko je bilo traumatično, to iskustvo ni
u kojem slučaju nije bilo jedinstveno. Svakoga mjeseca Danny je gledao
kako se ponavlja — opet i iznova.
Danas je bio drugačija osoba. Ne bolja osoba, drugačija. Kada su ga
prošle godine prebacili u Fishkill, prkosno je podigao glavu dok je prvoga
dana prolazio kroz galeriju. Ovoga puta teški su zločinci skandirali: Svježa
riba! Svježa riba! Svježa riba! Nisu baš bili najoriginalnija ekipa na svijetu,
ti zatvorenici. Mladić ispred njega je plakao. Danny ga čak nije ni upozorio
da prestane.
Ali, sada se Danny osjećao kao okorjeli osuđenik na doživotnu robiju i
među ovim zidovima imao je status slavne osobe. Nikada nije vidio
dokumentarac. Ali, shvatio je da je izazvao puno buke. U zatvorskoj
knjižnici mogao je pročitati novine. Dobivao je i pisma, »poštu
obožavatelja«, a posjećivali su ga i skupi odvjetnici. Otac mu je rekao da su
ovi novi odvjetnici bili prva liga, ne ekipa koja nije znala u što se uvalila,
kao Repić. Više kao Louise Lester, odvjetnica iz Instituta za nepravedne
osude koja je njegov slučaj preuzela poslije donesene presude. Slavne
osobe objavljivale su tweetove o njegovom slučaju i praktički se cijela
zemlja okrenula protiv njegovog rodnog grada, osobito protiv onih dvoje
policajaca koji su ga ispitivali. Čak je i predsjednikova kći — baš tako, kći
predsjednika SAD-a — objavila da je uz Dannyja. Ali, malo-pomalo, pažnja
je, baš kao i njegova nada, blijedila.
Sada je situacija postala opasna. Pročulo se da će nakon smrti
roditelja naslijediti cijelo bogatstvo od njihovog životnog osiguranja. U
zatvoru niste željeli biti poznati po tome da imate cijelo bogatstvo. Što je
još gore, čuo je da Damian Wallace ima nešto protiv njega. Nije znao zašto.
Ali, na ovakvom mjestu moglo se raditi o bilo čemu.
Komad hodnika kojim je toga jutra hodao bio je najopasniji — uski
hodnici, pretrpani ljudima, samo dvije kamere sa svakoga kraja, niti jedna
na sredini — i stoga je bio izuzetno oprezan. Hodao je ravno dok su mu oči

219
 Knjige.Club Books

tražile prijetnju. Tražile Wallyja. Poniženi niz modrih košulja tekao je

pokraj njega, nitko ga nije očešao ramenom, nitko ga nije ružno pogledao,
nije bilo nikakvog naguravanja koje bi odvuklo pažnju čuvara.
Nakon što je preživio hodnik, a da nije dobio naoštrenom četkicom za
zube između rebara, odahnuo je od olakšanja. Ovo mjesto. Ovo jebeno
mjesto! Fishkill je nekoć bio psihijatrijska bolnica za osobe lišene slobode i
Danny se mogao zakleti da polako silazi s uma. Hoće li više ikada izaći
izvan ovih sumornih zidova?
Teta mu je pokušavala isposlovati dopuštenje da dođe na sprovod.
Sretno joj bilo! Upravitelj zatvora nije baš bio najsućutnija osoba. Jednom
je prilikom rekao Dannyju da je počeo gledati dokumentarac, ali da je
ugasio televizor. »Znam prepoznati sranje kad ga vidim«, rekao je.
Dok se penjao metalnim stubištem, Danny se pitao hoće li ga ikada
ponovno vidjeti, tog čovjeka koji je bio njegova posljednja nada da bude
pušten odavde. Da pogleda Mjesec. Da dulje spava. Da naruči slasni
hamburger.
Taj je čovjek nenajavljeno stigao u zatvor, lagao i rekao da je jedan od
Dannyjevih odvjetnika. Bilo je to onoga dana kada je Vrhovni sud odbio
ponovno razmatrati Dannyjev slučaj. Danny je sumnjao da tajming nije bio
slučajan.
Zvao se Neal Flanagan, ljigavi čovjek u skupom odijelu.
Flanagan je rekao da radi za guvernera i da bi za pukih milijun dolara
Danny mogao biti slobodan čovjek. Naravno, ništa od toga nije doista
rekao, vjerojatno strahujući da u zatvoru snimaju posjete. Ne, izvadio je
komad papira na kojem je bila napisana ponuda. Nakon što ju je Danny
pročitao, Flanagan je stavio papir u fascikl i zaključao ga u svoju aktovku.
»Onda, misliš li da si možeš priuštiti moj honorar?« pitao je Flanagan,
pretvarajući se da je mogući novi Dannyjev odvjetnik, što je bila varka za
uređaje za prisluškivanje kojih najvjerojatnije uopće nije ni bilo.
»Otkuda bih ja mogao nabaviti toliko novca?«
»Slavan si.«
»Nisam ništa dobio od dokumentarca.«
»A što je sa svim onim slavnim osobama i dobročiniteljima? Oni imaju
novca.«
Danny je okrenuo očima. Ali, nije se mogao oteti osjećaju da se nešto
vezano uz tog čovjeka i situaciju činilo realnim. Dobro, možda ne baš

220
 Knjige.Club Books

realnim, ali svakako autentičnim. Nije se doimalo kao namještaljka.

»Gledajte, kad izađem odavde, dobit ću gomilu ponuda. Mogu vam
onda platiti i — «
»Ne radim na veresiju, gospodine Pine. Razgovarajte s ocem.
Razgovarajte sa svojim dobročiniteljima. I to brzo. Ova ponuda ima rok
trajanja.«
»Zarađujem pedeset dva centa na sat. I, čak i kada bih mogao posuditi
novac, otkud znam da ste onaj za kojeg se izdajete. Što ako vam dam
»predujam«, a vi jednostavno nestanete?«
»Dajemo vam osiguranje.«
»Kakvo?«
»Nabavite novac, pa ćete saznati.«
»Zašto? Zašto bi me pomilovao sada, nakon svega...« »Planiranje za
mirovinu.«
Tjedan dana kasnije Danny je pročitao da je guverner pod istragom, a
da je njegov odvjetnik — Neil Flannagan — optužen. A sada je guverner
odstupio.
Planiranje za mirovinu.
Danny je razbijao glavu kako bi mogao nabaviti taj novac. Ali, nikada
ocu nije ispričao o tom čovjeku, njegovoj ponudi, ni o čemu.
Došao je do svoje ćelije i ušao. Čudno: njegov debeli cimer — koji bi
digao guzicu samo radi hrane i da se odvuče do metar udaljenog toaleta —
nije bio na donjem krevetu.
U tom su se trenutku naježile dlake na Dannyjevom vratu. A ćelija se
zamračila, zasjenjena likom muškarca koji je u nju utrčao.

221
 Knjige.Club Books

POGLAVLJE 42
MATT PINE

M att je ušao u zalogajnicu, a poznati zvuk zvona na vratima vratio ga

je u vrijeme kada je bio dječak i kada su dolazili u Anninu
zalogajnicu na doručak nedjeljom ujutro. Imao je viziju Dannyja koji sjedi
ispred ogromne gomile palačinki, njihove majke koja mu krade zalogaj
svojom vilicom. Čudno čega se čovjek prisjeti.
Kao i sinoć u baru, činilo se da se i zalogajnica utišala kada se pojavio.
Prvo tišina, a zatim je uslijedilo mrmljanje. Danas pogledi nisu bili nimalo
diskretni, glave su ga pratile dok je prolazio, vratovi se izvijali. Prolazio je
među stolovima sve do separea u stražnjem dijelu restorana. Tamo je
sjedila specijalna agentica Keller, pred njom je bila šalica kave iz koje se
dizala para.
Matt se uvukao u separe na sjedalo preko puta nje. Gosti su mu i dalje
dobacivali poglede.
»Dobro jutro«, rekla je Keller.
»Jutro.«
Promotrila ga je. »Izgledate umorno«, primijetila je.
Bila je u pravu. Nakon susreta s Jessicom, spavao je najviše dva sata.
Suspregnuo je zijevanje.
Prišla im je konobarica, dolila još kave u Kelleričinu šalicu i pitala je
želi li još nešto. Matt se mogao zakleti da je to bila ista žena koja ih je
posluživala i kad je bio dječak. Ista frizura nalik na košnicu. Ponašala se
kao da je Matt nevidljiv.
Keller je Mattu dobacila pogled, namrštila se. Nije si to umislio.
Konobarica ga je namjerno ignorirala.
»Šalicu kave, molim vas«, rekao je Matt. Nije bio obožavatelj kave, ali

222
 Knjige.Club Books

nije bio siguran da će bez nje preživjeti dan.

Konobarica je ispustila grleni zvuk. Oklijevala je kao da će odbiti, ali
ipak je napunila šalicu, ne rekavši ni riječ.
»Jeste li sigurni da želite da vas vide sa mnom?« pitao je Matt Keller
nakon što je konobarica otišla. »To su ljudi koji vam pripremaju hranu.«
Keller se nasmiješila skupljenih usana.
»Pretpostavljam da misle kako nijedan Pine više nikada ovamo ne
smije stupiti nogom — u zalogajnicu u kojoj je Charlotte radila«, rekao je
Matt.
»Nisam sigurna da se o tome radi«, usprotivila se Keller.
Matt ju je pogledao.
Keller je izvadila novine i stavila ih na stol. Na naslovnici Lincoln
Journal Stara, odmah pokraj Dannyjeve, nalazila se Mattova fotografija.
Matt je izgledao umoran, s velikim tamnim podočnjacima, neuredne kose.
Možda čak i gore nego što je izgledao danas. Bila je to fotografija s njegove
iksice. Sjećao se da su ga fotografirali nakon cjelonoćne zabave prvog
tjedna predavanja na prvoj godini, kada su se svi raspojasali jer nije bilo
roditelja da ih nadgledaju. Kako su novine došle do nje? Pokraj Mattove
fotografije nalazila se Dannyjeva policijska slika. Zajedno su na
fotografijama izgledali kao kriminalci. Bila je to napola istina, ali ipak.
Jos je gori bio naslov: BRACA IZ »NASILNE NARAVI« OSUMNJICENA ZA
UBOJSTVO OBITELJI.
»Koji vrag —« Matt se osvrnuo po prostoriji, sada shvaćajući
neprijateljstvo. »Oni misle da sam ja imao nešto s —« Matt je osjećao kako
mu se grlo steže. Usta su mu bila suha poput pustinje. »Bio sam u New
Yorku, a Danny je u zatvoru, za Boga miloga. Kako mogu reći — jebeno ću
ih tužiti.«
Keller je strpljivo čekala, pružajući mu priliku da to sve izbaci iz sebe.
Na kraju je Matt samo sjeo, zureći u svoju, šalicu s kavom, nastojeći sve
shvatiti.
»Stvarno mi je žao«, rekla je Keller.
Mattovi su osjećaji divljali. Pokušao je pročitati priču, ali nije se
mogao usredotočiti na riječi. Njegov svijet se rušio.
»Žao mi je«, ponovila je agentica.
»Zašto bi takvo što rekli?«
»Ne znam. Netko je pustio informaciju da je moguće da je mjesto

223
 Knjige.Club Books

zločina bilo namješteno, da je to učinjeno profesionalno, i da je vaš otac

imao neobično veliku policu osiguranja. I to je vjerojatno bilo dovoljno.«
Matt je ponovno progutao, no u ustima mu je i dalje bila pustinja.
»To nije u redu«, rekao je Matt, a u glasu su mu se čuli osjećaji.
»Znam, Matthew«, složila se Keller.
»Je li istina da je mjesto namješteno?«
Keller je oklijevala. »Još uvijek istražujemo«, rekla je. »Ali, možda.«
»Sprovod je sutra. I svi će misliti —« Matt je potisnuo jecaj. Morao se
sabrati.
»Evo, popijte malo vode«, Keller je dodala Mattu svoju čašu i on ju je
ispio naiskap.
»To nije sve. Zajedno s tijelima vaše obitelji, meksičke su vlasti vratile
i njihove stvari. Svi telefoni i laptopi su u potpunosti obrisani. I nije se
radilo o pogrešci lokalnih policajaca koji su nosili uređaje u pohranu.
Obrisani su tako da nije bilo apsolutno nikakve mogućnosti povrata bilo
kakvih podataka; čak ni najvještiji agenti za računalnu forenziku u FBI-u
nisu mogli ništa vratiti. Tko je god obrisao te podatke, točno je znao što
radi.«
»Ali, tko — zašto?« Mattov glas i dalje je drhtao.
»Ne znam.«
»Mislite li da je to povezano s Dannyjevim slučajem?«
»Iskreno, ne znam.«
Matt je želio vrisnuti: A što onda, dovraga, uopće znaš? Ali, nije
agentica bila kriva.
Kao da mu čita misli, Keller je rekla: »Evo što znam: nakon što je vaša
sestra objavila video sa zabave na društvenim mrežama, ona i vaš tata su
isplanirali put u Meksiko kako bi pratili trag.«
»O čemu govorite?«
»Maggien školski prijatelj je kompjuterski genijalac. Nedugo prije
nego što je vaša obitelj otputovala u Meksiko, Maggie ga je zamolila da
pronađe lokaciju telefona s kojeg je stigao poziv na telefon vašeg tate. Mali
ga je locirao u Tulumu, u Meksiku. A i vaš otac je na Googleu nekoliko puta
tražio Tulum.«
»I zato su otišli u Meksiko? Prateći neki trag vezan uz slučaj mojega
brata?« To bi objasnilo brzopoteznu odluku o putovanju. I činilo se kao

224
 Knjige.Club Books

tipičan potez tate i Maggie.

»Osim toga, Maggie je pitala prijatelja je li moguće uspostaviti
videopoziv, ali tako da izgleda kao da netko drugi zove. Mali joj je
napravio video u kojem je lice vaše sestre zamijenio tuđim licem.
Pogledala sam ga i djelovao je stvarno.«
»I, da probam pogoditi«, rekao je Matt, »bilo je to Charlotteino lice.«
»Kako ste znali?« pitala je Keller.
»Očito kruže priče da je još uvijek živa. Da tijelo koje je pronađeno u
potoku nije bilo Charlotteino.«
Keller se namrštila.
Matt je nastavio: »I tako, ako je netko želio namamiti moju sestru —
ili, što je vjerojatnije, mojega oca — nekamo, to bi učinili pretvarajući se
da je Charlotte još uvijek živa.«
»Moguće je«, složila se Keller.
»Ali, zašto ih navesti da odu čak u Meksiko? I tko? Zašto?«
»Ne znam. Čekam rezultate testiranja nekih dokaza koji su pronađeni
na mjestu zločina.«
»Kakvih dokaza? Što —«
»Reći ću vam više čim dobijem rezultate; možda nije ništa. Ali,
zamolila sam i Carlitu Escobar, djelatnicu konzulata koju ste upoznali u
Tulumu, da mi provjeri neke stvari.«
Matt nikada neće zaboraviti Escobar, opasnu ženu radi koje se
meksički policajac skoro upišao. Osjetio je bol u prsima. Bilo je baš nalik
na Maggie da krene u lov za dokazima.
Keller je gurnula tablet preko stola.
Matt je pogledao ekran. Bila je to slika koju mu je Maggie poslala iz
Meksika.
»Poboljšali smo fotografiju«, rekla je Keller.
Matt je zurio u oca na cesti u Tulumu, u sjeni bicikla, u prsten znoja
oko njegovog vrata, kao da se vozio. Keller je stavila palac i kažiprst
zajedno na zaslon i povukla, zumirajući fotografiju. Iza njegovog oca, pred
zgradom je stajao par. I tada je po prvi puta Matt primijetio.
»O, moj Bože«, rekao je Matt, dok mu je puls ubrzavao. Adrenalin je
jurio njegovim venama.
Maggie nije ustvari fotografirala tatu, nego se njime poslužila kao

225
 Knjige.Club Books

izlikom da slika par. Žena je bila zgodna, odjevena u bikini i kratke hlače. I,
Matt je sumnjao da je govorila kao iz Oklahome. Tik prije smrti, Maggie je
Mattu poslala fotografiju Hank.
Ali, nije Mattovo srce zato lupalo. Ne, lupalo je radi visokog muškarca
pokraj Hank. Držao je ruku na licu, kao da će obrisati čelo. Ili je možda
pokušavao prikriti lice. Vidio se samo dio.
Dovoljno da bude vidljiv ožiljak od zečje usne.

226
 Knjige.Club Books

POGLAVLJE 43
SARAH KELLER

N
akon doručka, Keller je stajala pred zalogajnicom s Mattom.
Mozak joj je grozničavo radio. Žena na fotografiji koju je Maggie Pine
poslala Mattu bila je ista ona žena koja ga je namamila u šumu i uzela
mu telefon. A muškarac sa zečjom usnom odgovarao je opisu tipa koji je
gurnuo Matta na cestu i pokušao mu ukrasti stvari. Tko su oni? Što žele? I
zašto je Maggie Pine bratu poslala tu fotografiju posljednjeg dana svojeg
života?
Keller se okrenula prema Mattu. »Trebate li prijevoz do doma
umirovljenika?« Pokazala je bradom na smeđi unajmljeni Nissan, parkiran
na nogostupu nedaleko zalogajnice.
»Ne, teta će me pokupiti.« Matt je bacio pogled niz ulicu. »Sranje«,
rekao je.
Keller se upravo spremala pitati što nije u redu kada je vidjela Judy i
Iru Adlera, redatelje »Nasilne naravi« kako idu prema njima.
Judy Adler kimnula je u znak pozdrava Keller, a zatim se okrenula
prema Mattu. Njezin je muž zastao, kao da nije siguran što bi trebao
učiniti.
»Matthew«, rekla je Judy, »Moja iskrena sućut.«
Matt je samo prezirno kimnuo.
»Znam da su ovo strašni trenutci — i znam da nisi želio imati nikakve
veze s nama dok smo snimali taj film — ali sada radimo nastavak
dokumentarca i rado bismo razgovarali s tobom. Mislim da bismo doista
mogli pomoći tvome bratu i...«
»Nisam zainteresiran«, odgovorio je Matt. Zurio je niz ulicu kao da
traži tetin automobil.

227
 Knjige.Club Books

»Matthew, i ti si filmaš. Sigurno razumiješ da samo radimo svoj posao.

I, iako ti se možda film nije svidio, »Nasilna narav« učinila je slučaj tvojega
brata poznatim. Nikoga nije bilo briga sve dok mi —«
»Što sve dok vi?« pitao je Matt. »Sve dok vi niste naveli moju obitelj da
se nada? Sve dok vi niste prikazali moga oca kao luđaka? Uvukli mi mlađu
sestru u sve ovo? Učinili moju obitelj najomraženijim ljudima u gradu? A
čemu to sve?«
»Matthew, ja —«
»Rekao sam, nisam zainteresiran.«
Keller su iznenadile emocije — povrijeđenost — u Mattovu glasu.
»Moj brat je još uvijek u zatvoru«, nastavio je Matt. »A moja obitelj je
otputovala u Meksiko tražeći tragove. Da nije bilo tog jebenog — vašeg
filma — svi bi barem još uvijek bili živi. Moja sestra bi se spremala na
fakultet. Moj mali brat bi završavao prvi razred.«
Keller je vidjela bljesak u očima Judy Adler. Matt im je nenamjerno
dao nove informacije: razlog zašto je njegova obitelj otišla u Meksiko.
Činilo se da je i Matt to shvatio. Okrenuo se prema Keller, u očima mu
se vidjela isprika.
Keller mu je uzvratila pogledom koji je govorio: Nema veze.
»Samo vas molim da nas saslušate«, rekla je Judy. »Otkrili smo neke
nove dokaze. Mogli bi doista pomoći. Mislimo da bi vaš tata želio da barem
čujete što vam želimo reći.«
Keller se upravo spremala ubaciti u razgovor kada se pokraj njih
zaustavio auto Mattove tete. Ubacila je u ler pred zalogajnicom.
Matt se okrenuo prema Keller. »Hvala na kavi. Javljajte mi ako bude
kakvih novosti«, rekao je.
Njegova teta Cindy ružno je pogledala Adlere kroz prozor automobila.
Kad su pogledali prema njoj, podigla je srednji prst.
Keller i Adleri gledali su kako auto nestaje, zajedno s nadom filmaša
da će intervjuirati Matta Pinea za svoj nastavak »Nasilne naravi«.
»Novi dokazi?« Keller je oštro pitala Adlere.
Judy je odgovorila: »Noviji od CODIS-a i DNA analize koju ste nam
obećali...«
»Utjerala sam svaku uslugu koju sam mogla kako bismo došli na
početak reda«, rekla je Keller.

228
 Knjige.Club Books

Judy se namrštila.
»Večeras bih trebala nešto saznati. Onoga trenutka kada dobijem
rezultate, obećavam, nazvat ću vas. A dotad, kakvi su to novi dokazi?«
Judy je pogledala muža koji je jedva primjetno slegnuo ramenima, kao
da želi reći: Zašto ne?
Keller je rukom pokazala prema vratima zalogajnice. Mjesto gdje bi
mogli sjesti i razgovarati.
»Ne, ne tamo«, rekla je Judy. »Ako mislite da ne vole Pineove, trebali
biste vidjeti koliko tek ne vole nas. Utaborili smo se - na farmi otprilike
deset minuta odavde.«
»Vozit ću za vama dotamo.«

Kuća na farmi vidjela je i bolje dane — s kuće se ljuštila boja, trijem se

uleknuo. Nekoliko se pasa razbježalo kad su Adleri parkirali kamionete na
komadu zemlje koji se smatrao prilazom kući. Keller je parkirala svoj
Nissan pokraj njih.
Judy je izašla iz kamioneta, udubljenog Forda. Ira je polako slijedio
suprugu, što je, sumnjala je Keller, radio otkako su se oženili. Judy je
rukom pozvala Keller da uđe za njima.
Keller je izašla iz automobila i osvrnula se oko sebe. Staja je bila
udaljena nekih tridesetak metara, vrata tek što nisu pala sa šarki. Iza staje
prostirala su se polja, kilometrima uokolo nije bilo žive duše. Zaobišla je
blato i prljavštinu i popela se stepenicama. Drvo je bilo meko od truleži.
Zastala je na vratima i pogledala unutrašnjost kuće. Dvojica muškaraca
dvadesetih godina sjedila su pred laptopima za dugim kuhinjskim stolom.
Hrpe papira i praznih limenki sokova zatrpale su njihov radni prostor.
Gomila posuđa stršala je iz sudopera.
Debela žena, odjevena u trenirku i tenisice, također je sjedila na dnu
kuhinjskog stola i razgovarala na mobitel.
Judy je iz unutrašnjosti kuće pozvala Keller. »Uđite. Ne grizemo.«
Unutrašnjost je bila jednako otrcana. Podovi prekriveni napuklim
linoleumom, izblijedjele tapete s oljuštenim dijelovima, kao da ih je netko
počeo uklanjati pa odustao. Hladnjak zelene boje, poput avokada, slagao
se sa zelenim radnim plohama od laminata.
Ira je očistio nešto smeća i nereda sa stola te načinio mjesta za gošću.
»Izvolite, sjednite.«

229
 Knjige.Club Books

Judy je predstavila Keller drugima — produkcijskoj ekipi koja je, kako

se činilo, postala pažljivija kada su saznali da je Keller zaposlenica FBI-a.
»Oprostite zbog nereda«, rekao je Ira, sjedajući pokraj supruge
nasuprot Keller. »Često radimo dokasna. Mogu li vam ponuditi kavu ili
nešto za popiti?
»Ne treba, hvala. Već sam dostigla kvotu. Ali, hvala.« Keller je
pogledala monitore i opremu. »Kako napreduje nastavak?«
»Sporo. Kako ide vaša istraga o smrti Pineovih?«
»Isto tako«, odgovorila je Keller.
Judy Adler se potiho nasmijala, kao da je zabavlja Kelleričin nejasan
odgovor. »Pozabavili smo se sa Charlotte i ono što smo pronašli je, ovaj,
iznenađujuće.«
Judy je pogledala člana produkcijske ekipe. Njegova kosa bila je
vezana u pundžu, a bio je odjeven u traperice i japanke. »Pokaži joj.«
Keller je nanjušila marihuanu dok je tip postavljao laptop pred nju.
Kucnuo je po nekim tipkama, a zatim se vratio na svoje mjesto.
Na ekranu se pojavila žena srednjih dvadesetih godina, blijede kose
ljubičastog sjaja.
»Charlotte nije bila samo moja sestrična, bila mi je i najbolja
prijateljica«, rekla je žena.
»Je li vaša obitelj bila bliska?« pitala je Judy Adler u offu.
Žena je ispustila zvuk koji je značio: možeš si misliti. »Moja mama i
Charlottein tata imali su velikih problema. Nisu godinama razgovarali.«
»Zašto?«
»Ujak John je zlostavljao moju mamu kad su bili djeca. Mislim,
seksualno.«
Kelleričim leđima pronijela se jeza. Žena je to rekla kao da se radilo o
nečem normalnom. A sudeći prema onome što je Keller znala o
seksualnim zlostavljačima, kako su starili, nisu odustajali od te prakse.
Jedino što se mijenjalo bile su žrtve. Nastavila je gledati video.
»Ali, ti i Charlotte ste bile bliske?«
»O, da. Moja mama je bila zabrinuta, znate. Rekla je Charlotte da može
doći živjeti s nama u Kanzas kad god poželi.«
»Misliš li da je tvoj ujak zlostavljao Charlotte?«
Žena je kimnula.

230
 Knjige.Club Books

»Je li ti ona to rekla?«

»Ne direktno.«
»Ali, ti si tako mislila?«
Ponovno je kimnula. »Otkako pamtim, uvijek je pričala o odlasku iz
Adaira, o preseljenju u veliki grad, o tome da će promijeniti ime, krenuti
iznova.«
»Jesi li ikada razgovarala s njom o tome — mislim, o tome što se
događalo kod kuće?«
»Nismo ni morale. To se jednostavno podrazumijevalo.«
»Jesi li poznavala njezinog dečka?«
»Koga, Dannyja? Razgovarala sam s njim nekoliko puta, kad smo
Charlotte i ja pričale preko Skypea.«
»Jesi li se iznenadila kada si čula da je uhićen?«
»O, da! Mislim, bili smo šokirani. Bilo mi je to smiješno jer se u tom
filmu naveliko pričalo o vezi Dannyja i Charlotte, kao da su par iz srednje
škole koji će završiti pred oltarom ili takvo što. Ali, on se viđao s drugima,
jednako kao i ona.«
»Želiš reći da nisu bili u ozbiljnoj vezi?«
»Prema onome što mi je Charlotte pričala, ne. Uvijek je govorila da je
Danny Pine sladak, blesav sportaš. Bilo im je lijepo, ali nisu se planirali
ženiti.«
»Ona se viđala i s drugim mladićima?«
»Mislim da jest. Ali, znam da je mislila da su dečki iz škole nezreli.«
»Je li spominjala nekog posebnog?«
»Rekla je da postoji netko, neki stariji dečko, ali nije mi htjela reći o
kome se radi.«
»Zašto ne?«
Žena je slegnula ramenima.
»Jesi li znala da je bila trudna?«
»Mislim da nije bila.«
»Ali, napravili su pretrage, i —«
»Ako se doista radilo o njoj.« Rekla je to okrenuvši vrat, gotovo kao da
nekoga izaziva.

231
 Knjige.Club Books

»Ne razumijem.«
»Otprilike tjedan dana prije nego što se to dogodilo, rekla je da više ne
može izdržati. Spremala se pobjeći.«
»Što više ne može izdržati?«
Žena je pogledala nekuda pokraj kamere, kao da se radi o glupom
pitanju. »Nije rekla. Ali, bilo je očito. Njezin tata...«
»Znači, ti želiš reći — A tko je onda nađen kraj potoka? I zašto policija
nije —«
»Ne znam. Ali, Charlotte je rekla da ima prijatelje, važne ljude koji joj
mogu pomoći da pobjegne.«
»Tko su bili ti prijatelji?«
Judy Adler je posegnula prema laptopu i zaustavila video.
»Razgovarali smo s nekim od Charlotteinih prijatelja. Charlotte je imala
tajni život. Stariji dečki, droga. Jednom prijatelju je rekla da je napadnuta i
da ju je strah.«
Keller je skeptično pogledala Judy. »Održano je suđenje, načinjeni
krvni testovi. Njezino je tijelo pozitivno identificirano.«
Ira Adler je pucnuo prstima i pokazao na Keller. »Točno. I pogodite
tko nas je kontaktirao i rekao da ima nešto što će stubokom promijeniti
svačije mišljenje o slučaju? Nešto oko krvnih testova.«
Keller je odmahnula glavom.
»Ron Sampson.«
»Policajac koji je ispitivao Dannyja Pinea?«
»Trebali smo se naći s njim, a onda...«
»On se ubio«, rekla je Keller.
Ira je nagnuo glavu na stranu, gledajući Keller u oči kao da želi reći da
se možda Sampson nije ubio sam.
Bilo je to previše. Previše zavjera. Previše pretpostavki. I Keller je
počela misliti da su Adleri popili previše Kool-Aida23.
»Charlottein otac preselio je u Sjevernu Dakotu«, dodao je Ira.
»Zamolili smo ga da nam pruži pristup njezinim stvarima, dopusti da
ekshumiramo tijelo kako bismo obavili DNA testiranje, ali odbio je
razgovarati s nama.«

23Kool-Aid – bezalkoholno piće koje prozvodi Kraft Hainz, prepun je šećera i

umjetnih bojila

232
 Knjige.Club Books

Baš čudno. Frajer kojeg su optuživali da je zlostavljač djece nije želio

surađivati. Keller je ponovno bacila pogled na kompjuterski zaslon. U
jednom prozoru vidjela je poznato lice Noe Brawna.
Judy Adler slijedila je Kelleričin pogled i rekla: »Ponovno smo ga
intervjuirali. Nadamo se da će pomilovanje predstavljati vrhunac našega
filma, ali vidjet ćemo.«
Keller je pokazala na kompjuter. »Smijem?« pitala je.
Judy je kimnula, a Keller je kliknula na prozor s Brawnovim
privlačnim licem.
Intervju je započeo s Judynim glasom u off-u: »Mislite li da je
Charlotte zaboravljena s obzirom na to da je sva pažnja posvećena slučaju
Dannyja Pinea?«
»Apsolutno ne. Ja na to nisam zaboravio. Ali, nećemo za nju izboriti
pravdu ako u zatvoru bude sjedio pogrešan čovjek. Nećemo dobiti pravdu
sve dok istina ne izađe na vidjelo...«
Judy je zaustavila video: »I tako dalje, u istome tonu. Vrlo slično kao i
prošli put: Razbijač, Nepoznati partijaner, bla, bla i bla. Vidjet ćemo hoće li
doista učiniti što je rekao kada dođe do pomilovanja.«
»Zaista mislite da će pomilovati Dannyja sada kad je postavljen za
guvernera?«
»Vršitelj dužnosti guvernera,« rekla je Judy. »Dobio je taj posao samo
zato što je prošli guverner bio lopov i zato što je volio mlade djevojke.
Mislim da će Brawn paziti što radi sve dok doista ne dobije i glasove za
poziciju guvernera. Jeste li pratili skandal?«
»Slabo.«
»Bivši guverner je stvarno smeće. A njegov krvnik, kako se zove, Ira?«
»Flanagan. Neal Flanagan«, odgovorio je njezin suprug.
»Tako je. Taj Flanagan kao da je iz filma pobjegao. Tko zna, možda će
to biti tema našeg idućeg dokumentarca — zar ne, Ira?«
Suprug je slegnuo ramenima.
»U svakom slučaju, Nebraska je neobična jer guverner nema
mogućnosti sam odlučiti o pomilovanju. Brawn je član odbora za
pomilovanja. I on sigurno čeka da vidi koga će još cinkati guvernerov
krvnik prije nego li se počne povezivati s ljudima bivšeg guvernera koji su
u odboru. Ta administracija je bila pr-lja-va.«
Politika. Koliko god bila visoka ili niska, obično je bila prljava.

233
 Knjige.Club Books

»Dobro, pokazali smo vam čime raspolažemo«, rekla je Judy. »Sad

biste vi nama mogli pokazati čime vi raspolažete.«
»Rekla sam vam, nazvat ću vas čim dobijem rezultate analiza CODIS-a
i DNA.«
»Ma, sigurno imate i više od toga«, rekla je Judy. »Samo razgovarajte s
nama, dajte nam pozadinu. Nitko nikada neće saznati. Obitelj je pobijena,
zar ne? I ono što je Matthew rekao, jesu li doista bili u Meksiku, lovili neki
trag? To mi zvuči baš kao Evan. On jednostavno nije mogao stati.«
»Žao mi je«, odgovorila je Keller. »To ne mogu komentirati.«
Usnice Judy Adler stegnule su se u tanki šav.
»Ali, znate što«, dodala je Keller, »razgovarat ću s Mattom, potaknuti
ga da popriča s vama.« Bila je to laž, ali nije željela razbjesniti Adlere. Neka
ti neprijatelji budu još bliži, i te stvari. Ako su doista pronašli trag, nije
željela da joj nešto zamjeraju.
»To bi bilo izvrsno«, rekao je Ira Adler. Vjerojatno je tijekom cijelog
njihovog braka igrao dobrog policajca.
Judy je dodala: »Stvarno želimo pomoći njegovom bratu.«
Da, samo se vi u to uvjeravajte, pomislila je Keller.

234
 Knjige.Club Books

POGLAVLJE 44
MAGGIE PINE

PRIJE

M aggie je pogledala na drugu stranu prolaza tijekom neudobnog leta.

Mama i tata su razgovarali o nečemu, smiješeći se. Odavno to nije
vidjela. Taj joj je prizor malo olakšao muku prošlih dana. Bacila je pogled
na Tommyja koji je sjedio pokraj nje, a sve nužno potrebne stvari bile su
razbacane na sklopivom stoliću: bojanke, krekeri u obliku ribica, sok u
tetrapaku i njegov najdraži plišanac, slatki medo. Gledao je film — onaj s
jezovitim modrim spodobama, Strumpfovima — na malenom zaslonu
maminog telefona.
Maggie je željela razgovarati s mamom nasamo. Nisu imale ni
trenutak udvoje otkako su brzinski odveli mamu s jednog aerodromskog
izlaza na drugi. Mama i Tommy iskrcali su se iz zrakoplova koji je doletio
iz Omahe i tri sata kasnije već su se ukrcavali na let za Meksiko. Maggie je
očekivala da će mama biti nervozna jer je to sve bilo tako neplanirano.
Nije čak uspjela ni spakirati torbu za plažu. Ali, ili je mama dobro glumila
ili se doista veselila putovanju. Možda joj je spontanost napunila baterije.
Ili, možda ju je veselilo što vidi tatu tako dobro raspoloženog.
Otkako ga je Maggie pronašla na podu onesviještenog (pijanog ili
otrovanog pokvarenom hranom, još uvijek nije mogla odlučiti), bio je
drugačiji. Naravno, Dannyjev slučaj i dalje je bio ogroman vodenkonj u
prostoriji — ili možda slon, nikad to nije mogla zapamtiti, ali bilo je
nevažno — ali tata je djelovao pristupačnije, prisutnije. Maggie se pitala bi
li njezina mama bila toliko opuštena oko puta kada bi znala zašto su uopće
krenuli. Hm, sigurno se ne bi smiješila i sada naručivala još jednu čašu
vina. Gledajući majku kako naiskap ispija vino iz plastične čaše, smije se
nečemu što je tata rekao, Maggie je bilo svejedno kamo su krenuli.

235
 Knjige.Club Books

Možda bi trebala pričekati da kaže mami što se dogodilo s Ericom.

Zašto upropastiti putovanje, zar ne? Maggie se mogla s time nositi.
Jednostavno, ne razmišljaj o tome. Ali, to nije bilo tako jednostavno.
Osjećala je kako joj trnci prolaze niz leđa dok se prisjećala kako joj je ruke
pritisnuo uza zid. Još uvijek je na zapešćima imala masnice od njegovih
prstiju. Ponašala se melo-dramatično. Nije da ju je silovao. Ali, osjećala se
tako bespomoćno, tako prestrašeno, tako ju je bilo sram. Ako kaže mami,
onda će mama reći tati, a onda će on... U svakom slučaju, putovanje će biti
upropašteno. Osim toga, Maggie nije bila sigurna da bi se tata mogao
nositi s još jednom situacijom u kojoj nije uspio zaštititi još jedno svoje
dijete.
Avion je uletio u turbulenciju i Maggie je zgrabila rukohvat. Tommy ju
je pogledao, smiješeći se, a slušalice koje je imao na ušima činile su se
ogromnima. Kada se ona zadnji put osjećala tako spokojnom i sigurnom,
tako nepobjedivom? Je li ikada? Mislila je da jest. Prije nego što je
pronađeno tijelo ubijene mlade djevojke kod potoka Stone. Babaroga je
možda još uvijek bila na slobodi, podsjećao je njezin otac svakog tko ga je
htio slušati. Maggie ju je otada neprekidno tražila.
Jasno, tijekom godina obuzimale su je svakakve sumnje. Nije uistinu
poznavala Dannya. Kada je otišao u zatvor bilo joj je samo deset godina.
Nekoć je bio pravi junak. Dječak koji ju je iz milja zvao štreberica, mrsio joj
kosu kad god bi prošla pokraj njega, nosio je piska lonca. Sjećala se kako se
s njom i njezinim lutkama igrao čajanke. Pamtila je odlaske na nogometne
utakmice, osjećajući se posebnom jer je bila sestra Dannyja Pinea. Nije
pamtila da je Danny puno vremena provodio kod kuće. Onda, kad njihovi
roditelji još nisu vjerovali u čudovišta, i kad su dopuštali djeci da slobodno
žive svoje živote. Maggie je znala da Danny nije bio svetac. Previše je pio,
nije baš bio ljubazan s klincima koji nisu bili popularni, nije bio dobar
dečko, bar ako je suditi po onome što je Maggie saznala radeći na
njegovom slučaju tijekom godina. Ali, isto tako nije bio ni ubojica. TO je
vjerovala. Bilo joj je potrebno da to vjeruje.
Maggie je grickala unutrašnjost svojeg obraza, ponovno
razgledavajući ljubičaste fleke na svojim zapešćima, pitajući se hoće li ih
mama zamijetiti. Zatim je primijetila da je s druge strane prolaza
promatra tata. Često je to činio. Ponekad bi ga uhvatila kako je potajno
gleda. Nasmiješio se i zatim zabacio glavu, sklopivši oči. Mama je naslonila
glavu na njegovo rame.
To je bilo to, odlučila je. Maggie će pričekati i neće reći mami što se

236
 Knjige.Club Books

zbilo na zabavi sve dok se ne vrate kući. Može ona to izdržati. Morala je
donijeti još jednu odluku: kada će reći tati za e-mail što ga je dobila netom
prije nego su se ukrcali u zrakoplov od službe koja je prikupljala podatke
mobilnih operatera — tvrtke s kojom ju je Toby povezao. Mislila je da je
uludo bacila dvije stotine dolara, ali izvješće je stiglo kako je i obećano,
karta na jednoj stranici na kojoj su dvije plave pribadače pokazivale dvije
lokacije u Tulumu.
Prva je bila Moloko Bar, otkuda je Charlotte — ili netko tko se
pretvarao da je Charlotte — uputio poziv. To je značilo da je prikaz broja
pozivatelja bio istinit. Ali, druga plava točka bila je zanimljivija. Pojavila se
samo tijekom jednoga dana na adresi nekoliko blokova udaljenoj od bara.
Možda je tamo pozivatelj živio ili boravio. Kada bi Maggie to izvješće
pokazala tati — koji je u ovome trenutku naručivao još jednu pivu i bio
zadovoljan — ne bi se mogao usredotočiti ni na što drugo. Sva zabava koju
bi možda mogli ugurati prije odlaska u Moloko Bar bi nestala. Reći će mu,
ali ne odmah. Možda će, ako pričeka, ovo putovanje biti fokusirano na njih.
Ponovno je pogledala tatu s druge strane kabine. Da, koga ona
zafrkava?

237
 Knjige.Club Books

POGLAVLJE 45
MATT PINE

J e li uvijek ovakav?« Matt je pogledao djeda koji je katatonično sjedio u

svojem starom naslonjaču u sobi doma za umirovljenike. Matt i njegova
teta sjedili su za malim stolom kakav se obično viđa po bistroima. Soba je
bila veća od one u koju je djed bio smješten kada je Matt bio dječak. I bila
je udobna, ukrašena uramljenim obiteljskim fotografijama, biljkama i
namještajem kojeg je Matt pamtio iz djedove kuće. Što god čovjek mislio o
njegovoj gruboj teti, moralo se priznati da se dobro brine o svojem tati.
»Ove mu se godine stanje jako pogoršalo«, rekla je Cindy. »Ali, kada
ga je posjetila tvoja mama, odjednom je oživio. Uvijek je tako djelovala na
njega.«
»Zna li on?«
Cindy je odmahnula glavom. Nije to rekla, ali Mattu je bilo jasno da je
uvjerena da nema smisla djedu govoriti za tragediju. Matt nije forsirao. Ali,
nije li djed imao pravo znati da mu je kći mrtva? Da mu je zet poginuo? Da
je izgubio dvoje unučadi?
Začulo se kucanje na vratima i sestra je ušla u sobu. Bila je
nasmiješena — sve dok nije uočila Cindy.
»Oprostite, gospođo Ford, nisam znala da ste još ovdje. Mogu se
kasnije vratiti.«
»Gdje je Alvita?« pitala je Cindy. »Rekla sam Changu da mojem ocu ne
treba procesija stranaca kroz sobu. On voli Alvitu. Meni je draga Alvita.«
»Žao mi je, gospođo Ford. Ona danas ima slobodan dan.«
Cindy se namrštila.
»Vratit ću se kasnije«, rekla je sestra, povlačeći se što je brže mogla iz
sobe. Matt ju nije radi toga krivio.

238
 Knjige.Club Books

Cindy se okrenula Mattu. »Moramo razgovarati o nečemu.«

»Naravno. O čemu se radi?«
»O sprovodu.«
Matt je Cindy već odgovorio na gomile poruka o sprovodu i čudio se
kako je moguće da postoji još pitanja — još odluka o cvijeću, fotografijama
koje će biti izložene, programu, osmrtnici i svemu ostalome. Mattu nije ni
do čega bilo stalo. Pretpostavljao je da se Cindy nosi s boli tako da se
posvećuje detaljima.
»Noah Brawn želi bdjenje održati kod sebe doma«, rekla je Cindy.
Matt je razmislio o tome. »Mamin dečko iz srednje škole? Onaj tip iz
dokumentarca? Zar neće biti čudno da —«
»Gledaj, nije idealno. Iskreno, nikad mi se Noah nije sviđao, ni dok
smo bili djeca. Ali, sada je on guverner države. I razlog zbog kojeg tvoj
djed ima ovu veliku sobu. I mislim da bi to i tvoji roditelji željeli...«
»Jesi li sigurna? Jer, ja baš nisam tako siguran da moj —«
»Noah nam treba radi Dannyjeva pomilovanja.«
I to je bilo to. Bratov slučaj dominirao je obitelji dok su svi bili živi, i
naravno da će dominirati i u smrti. Nije bilo svrhe svađati se oko toga.
»Dobro.«
»I znam da nisi o tome želio razgovarati, ali moramo riješiti poslove
tvojih roditelja. Kuću, kreditne kartice, oporuku, životno osiguranje —«
»U pravu si, o tome ne želim razgovarati«, rekao je Matt. Njegove su
riječi zazvučale oštrije nego što je želio, podsjetio se sulude novinske priče
koju je jutros pročitao, koja je sugerirala da su on i Danny ubili svoju
obitelj kako bi se domogli novca od osiguranja. Morao je to zaboraviti.
Mekšim tonom je rekao: »Nakon sprovoda, obećavam.«
Cindy je djelovala kao da će se pobuniti, ali zaustavila se. Namjerno
mijenjajući temu razgovora, rekla je: »I, što su željeli oni šupci, Adleri?«
To ga je pitala i dok su se vozili prema domu, ali jednostavno je bio
prešao preko njezinog pitanja. »Čini se da rade nastavak«, rekao je Matt.
Na Cindynom licu pojavilo se gađenje. »Nikad si neću oprostiti što
sam im dopustila da me intervjuiraju. Kako su se ponijeli prema tvojem
ocu! A sada nas ponovno žele natjerati na isto? Povraća mi se od toga.«
Cindyne oči bile su pune suza. Bio je to prvi znak emocije koja nije
bila iznerviranost ili bijes kojeg je Matt vidio na teti otkako je stigao u
Adair. Posegnuo je preko stola i stavio svoju ruku na njezinu.

239
 Knjige.Club Books

Cindy se zajedljivo nasmiješila: »Baš smo par, zar ne?«

Matt nije razumio što je time mislila.
»Sve što nam je preostalo su starac koji nas ne prepoznaje i frajer koji
je osuđen na doživotni zatvor.« U njezinom se glasu čuo crni humor koji je
maskirao bol.
»Ne«, odgovorio je Matt. »Imamo jedno drugo.«
Bilo je to upravo ono što je trebao reći, ono što je bilo lijepo reći. Ali,
istinu govoreći, Mat se osjećao usamljeno. I pitao se hoće li se uvijek tako
osjećati. Pitao se hoće li ga uvijek proždirati gubitak i bol, hoće li se ikada
oporaviti od sveobuhvatnosti onoga što se zbilo. Gledajući svojega
krhkoga djeda koji zuri u prazno u otrcanom naslonjaču, Matt je odlučio
da je Cindy u pravu. Djed je sretan što nikada neće saznati istinu.

240
 Knjige.Club Books

POGLAVLJE 46
SARAH KELLER

O tkako je pogledala video na farmi Adlerovih, Keller je puno

razmišljala o Charlotteinoj sestrični i o teoriji da je Charlotte bila živa.
Jednostavno, to joj se nije činilo istinito. Kao prvo, ako nije ubijena
Charlotte, tko je onda bila mlada žena smrskane lubanje pokraj potoka? I,
kako su policija i tužiteljstvo to uspjeli zeznuti? Možda je Charlotte doista
zlostavljao otac, možda nije bila nedužna navijačica kakvom je prikazana u
»Nasilnoj naravi«, ali to nije značilo da je živa. Čak i ako jest, kakve bi to
veze imalo sa smrću Pineovih?
No, Keller ipak nije imala obilje tragova. Sada je mogla samo čekati.
Čekati nalaz o uzorku DNA, čekati izvješće o prepoznavanju lica muškarca
i žene na fotografiji koju je Maggie Pine poslala svojem bratu, čekati
izvještaj Carlite Escobar. I stoga, je Keller odlučila da bi, dok čeka, mogla
potvrditi da je uistinu Charlotte pokopana na groblju.
Bez da iskopa tijelo, Keller je smatrala da bi najbolje bilo provjeriti
ispravnost svoje teorije razgovorom s osobama koje su bile u ono vrijeme
uključene u slučaj. U normalnim okolnostima, razgovarala bi s lokalnim
tužiteljima i detektivima. Ali, na njih je bio otvoren lov otkako je prikazan
dokumentarac i zato su se potpuno zatvorili. To je značilo da su joj
preostali Dannyjevi odvjetnici. Ne onaj hipijevac koji ga je zastupao na
suđenju i kojega je dokumentarac prikazao kao gotovo nekompetentnog
bez obzira na cijelo bogatstvo koje su mu Pineovi platili. I ne novi elitni
odvjetnici koji su ga zastupali tijekom priziva koji su Adlerima djelovali
previše dosadno da bi ih uvrstili u nastavak dokumentarca. Keller je
željela razgovarati s Louise Lester, strastvenom odvjetnicom koja je
preuzela Dannyjev slučaj prije nego što su se filmaši uopće pojavili. Ona je,
sudeći prema svim podatcima, bila vješta odvjetnica.

241
 Knjige.Club Books

Keller je uvezla svoj unajmljeni automobil u šoping-centar u Sjevernoj

Omahi. U centru su se nalazili kreditna zadruga koja je davala zajmove na
plaću, trgovina jeftinim stvarima i salon za njegu noktiju. Provjerila je na
svojem telefonu kako bi se uvjerila da je došla na pravu adresu. Doista, to
je bilo to. A onda je spazila ured, na drugom kraju centra, običan lokal s
malim znakom na kojem je pisalo: INSTITUT ZA NEPRAVEDNE OSUDE.
Keller je pronašla Louise Lester za pretrpanim stolom okruženu
gomilama papira. Nisu postojali zidovi, nije bilo zasebnih ureda, čak ni
pregrada. Bila je to samo jedna velika prostorija s otprilike deset radnih
stanica, zrak su ispunjavali zujanje tihog razgovora i kuckanje po
tipkovnicama. Atmosfera je Keller podsjetila na starinska uredništva
novina.
Ali, ovdje nisu radili novinari. Institut za nepravedne osude
zapošljavao je volontere — studente prava, umirovljenike, borce za
socijalnu pravdu — i upravo je radi toga Keller i pretpostavila da je
otvoren u subotu. Osjećala je elektricitet koji je prožimao prostoriju.
»Hvala vam što ste odmah pristali na sastanak«, rekla je Keller. Često
izgovara tu rečenicu ovih dana.
Lester se kratko nasmiješila. Nije bila našminkana i bila je odjevena u
otrcano odijelo, preveliko za nju. Keller je pretpostavljala da se ispod
neugledne odjeće skriva privlačna žena. Njezin izgled kao da je vrištao:
Ima i važnijih stvari od privlačnog izgleda.
»Baš kad bi čovjek pomislio da se Pineovima ništa gore ne može
dogoditi«, rekla je Lester, glasa ispunjenog melankolijom. Kao da se nije
radilo samo o profesionalnom gubitku.
»Jeste li ih dobro poznavali?«
»Uglavnom Evana. On nas je doista zagovarao. Prekrasan čovjek.«
»Vidjela sam ga u dokumentarcu. Bio je uistinu strastven.«
Lester je kimnula. »Ti jebeni filmaši prikazali su ga kao
neuravnoteženog čovjeka. Nikada ne bih pristala sudjelovati da sam znala
da će mu to učiniti. Imah su me obraza pitati da im pomognem s
nastavkom, pa sam im rekla kamo si mogu zabiti svoj film.« Lester je
duboko udahnula, kao da samu sebe nastoji spriječiti da se uzruja. Kao da
je to nešto što je naučila u djetinjstvu, da obuzda vatru koja je prirodno
kolala njezinim venama. »Žao mi je«, rekla je. »Adleri mi baš nisu najdraži
ljudi na svijetu. Evan je bio jedan od najboljih ljudi koje ste mogli upoznati.
Nije zaslužio ono što su mu učinili. Judy i Ira su ga iskoristili na najgori

242
 Knjige.Club Books

mogući način. Nije ih bilo nimalo briga ni za njega, ni za Dannyja, ni za

tisuće drugih nepravedno osuđenih.« Mahnula je rukom po sobi. »Samo su
željeli mnoštvo gledatelja. Dovraga s istinom. Jednostavno su željeli
ispričati dobru priču.«
»Mislite li da je taj dokumentarac bio samo priča?«
»Apsolutno.«
»Ali, vi ste zastupali Dannyja Pinea.«
»Naravno. Ali, ne radi njihovih blesavih teorija iznesenih u
dokumentarcu. Zato što je njegovo svjedočenje bilo toliko nepouzdano da
je to bilo smiješno. Imam još dvadesetak slučajeva koji su gori. Ali, ta djeca
nisu bile zvijezde američkog nogometa u malome gradiću, žrtve nisu bile
zgodne bijele djevojke...«
Lesteričine oči bile su razrogačene. Iz njih je izbijao opipljiv
intenzitet. Keller obično nije bila sklona iskrenim vjernicima. Mislila je da
najčešće imaju suženo vidno polje, da vide zavjere i tamo gdje ih nije bilo.
Glavni dokaz u korist tog stava bili su Adleri na svojoj farmi. Ali, dok je
gledala ženu koja joj je sjedila sučelice, Keller se mogla samo nadati da će i
njezini blizanci živjeti život s toliko strasti.
Lester je nastavila: »Pitate me mislim li da su Nepoznati partijaner ili
Bobby Ray Hayes ih Babaroga ubili Charlotte? Ne.«
»Zašto to mislite?«
»Nepoznati partijaner temelji se na mutnom prisjećanju jednog klinca
sa zabave. Mali je pio i otkako se to dogodilo, stradao je u prometnoj
nesreći u kojoj je pretrpio ozljedu mozga, pa ne postoji način da se
provjeri njegovo sjećanje. Osim toga, još bi netko primijetio da je neki tip u
kasnim dvadesetima došao na kućnu zabavu. A svjedočenje očevidaca
poznato je po njihovoj nepouzdanosti. Vi ste iz FBI-a, vi to najbolje znate.«
»Znam da je mnogo ljudi koji su oslobođeni zahvaljujući DNA
dokazima bilo osuđeno radi pogrešnog svjedočenja očevidaca«, rekla je
Keller, nastojeći pronaći dodirnu točku.
»Oko sedamdeset posto. Sedmero od desetero ljudi koji su oslobođeni
zahvaljujući DNA nalazu osuđeni su radi nepouzdanih očevidaca. Većina
ostalih su...«
»Lažna priznanja«, rekla je Keller, dovršavajući Lesteričinu rečenicu i
nastojeći ponovno preuzeti nadzor nad razgovorom. Kelleričine oči
nevoljno su se neprekidno vraćale na poster iza Lesteričinog stola. Bila je

243
 Knjige.Club Books

to uznemirujuća crno-bijela fotografija afroameričkog dječaka vezanog u

električnom stolcu, okruglih obraza izbrazdanih suzama dok mu netko
pričvršćuje povez za bradu metalne kacige, prevelike za njegovu glavu.
Ispod fotografije je pisalo:

GEORGE STINNEY JR.

POGUBLJEN 1944. GODINE U DOBI OD 14 GODINA RADI
UBOJSTVA DVAJU BIJELIH DJEVOJAKA
OSLOBOĐEN 2014.

Keller je otrgnula oči od slike. Morala se usredotočiti. »Pa, što vi

mislite, tko je ubio Charlotte?«
Lester se nasmijala kao da kašlje. »Neću više upasti u tu zečju rupu.
Vjerujte mi, to će vam potpuno obuzeti život.« Lester je platila svoje
sudjelovanje u slučaju. Keller se prisjetila kritične scene u dokumentarcu,
Lester za govornicom dok izlaže u prilog Dannyju pred grupom sudaca
Prizivnog suda: njezin govor bio je istovremeno i odmjeren i strastven.
»Charlotteina glava bila je razbijena na isti način kao i glave
Hayesovih poznatih žrtava«, rekla je Keller.
»Da, upravo tako. Ali, način djelovanja Razbijača bio je objavljen u
kanzaškim novinama prije nego što je Charotte ubijena«, rekla je Lester.
»A kanzaška policija poslala je obavijest policajcima Nebraske i drugih
susjednih država, nadajući se da će možda identificirati još žrtava. Upravo
su tako konačno i uhvatili Hayesa. Tužitelj u Dannyjevom slučaju je trebao
predati bilješke o anonimnoj dojavi u kojoj su identificirane sličnosti s
Charlotteinim umorstvom, ali sama činjenica da postoji ubojica koji
razbija glave mladim ženama bila je javno poznata.«
»Pa, zašto se time nije pozabavio odvjetnik koji je branio Dannyja
tijekom suđenja?«
Lester je slegnula ramenima. »Frajer nikada nije radio na slučaju
ubojstva i nije se snašao. Ali, odvjetnik kaže da se jest pozabavio time.
Kaže da je i on dobio anonimnu dojavu. I na to se država oslonila tijekom
naše borbe nakon osude. Mislim da se je samo želio pokriti, ali odvjetnik je
tvrdio da nije istražio taj trag jer se forenzički dokazi nisu poklapali.
Hayes je spolno zlostavljao djevojke. Zatim bi ih ubio, razbivši im lubanje,
vjerojatno tijekom samog čina. Ali, Charlotte nije bila seksualno

244
 Knjige.Club Books

zlostavljana. I patolog je zaključio da je doživjela zasebnu frakturu

lubanje, vjerojatno prije nego joj je razbijena glava.«
Keller je u želucu osjetila kombinaciju mučnine i bijesa.
»Dakle, mislite da je netko želio ostaviti dojam da je Hayes ubojica?«
To bi ukazivalo na planiranje, što nikako nije bilo u skladu s teorijom da je
pijani tinejdžer ubio svoju djevojku u napadu bijesa.
Lester je odgovorila: »Hayes je priznao ostala umorstva kako bi se
spasio smrtne presude, ali i dalje je nijekao da je ubio Charlotte. Zašto?«
»A što s detektivom Sampsonom? Adleri kažu da je prije smrti imao
važne informacije? O rezultatima krvnih pretraga.«
»Pjft. Baš zgodno. Čak i da je istina da bi Sampson otišao do Adlera —
a to je, mislim, upitno jer su oni, zapravo, čovjeku uništili život — nije bio
nimalo vjerodostojan. Ako im je pristupio, vjerojatno je samo nastojao
očistiti vlastito ime. I prije nego što išta kažete, vidjela sam linkove na
Redditu u kojima se špekulira da je ubijen.«
Keller nije bila sigurna je li Lester osvježenje dana ili su je godine rada
na slučaju učinile ciničnom, slijepom za bilo koju teoriju koja bi
objašnjavala Charlotteino ubojstvo. Upravo joj zato Keller nije željela
postaviti iduće pitanje.
»Govoreći o teorijama zavjere, postoji jedna koja postaje sve
poznatija, barem kada se radi o Adlerima —«
»Da je Charlotte živa«, rekla je Lester, prije nego je Keller uspjela
dovršiti rečenicu. Lester je uzdahnula kao da želi dodati: Molim vas, recite
mi da to ne shvaćate ozbiljno?
»Tako je. Gledajte, jasno mi je kako to zvuči, ali moram pitati.«
Lester je odmahnula glavom. »Bila bih oduševljena da je živa, ali
Charlotte je mrtva. Adleri ne znaju i o tome se nije razgovaralo tijekom
suđenja, ali Charlotte je imala jasan znak raspoznavanja. Sićušnu tetovažu
srca na stražnjici. Bila je to ona.«
Keller je izdahnula. Znala je da je ideja suluda, znala je da će to ovako
završiti, ali ipak je bila razočarana.
»Smijem li vam dati savjet, agentice Keller?« pitala je Lester, dok joj je
na stolu zvonio telefon.
Keller je kimnula.
»Nemojte dopustiti da se Charlottein ubojica pretvori u vašu opsesiju.
Prošla sam to i gotovo me uništilo.«

245
 Knjige.Club Books

»Ali, što ako je spoznaja o tome što se doista dogodilo s Charlotte

jedini način da saznamo što se zbilo s Pineovima?« pitala je Keller.
Lester je stavila laktove na stol, ispreplela prste. »Onda ste u govnima,
agentice Keller. Apsolutno ste sjebani.«

246
 Knjige.Club Books

POGLAVLJE 47
EVAN PINE

PRIJE

H ajde, pridruži nam se, Maggie«, rekao je Evan. Držao je telefon ispred
sebe kako bi snimio aerodromski selfie. Evan nije znao je li uzrok
žarko sunce, miris soli u zraku ili činjenica da su na prvom obiteljskom
odmoru u nebrojeno mnogo godina, ali osjećao se izvrsno. Preporođeno.
»Tataaaa«, rekla je Maggie, odmahujući glavom. Liv se pridružila,
prislonivši svoje lice o Evanovo. Mahnula je Maggie da im se pridruži.
Maggie se zacrvenjela. Nedaleko njih stajala je grupa mladića,
tinejdžera. Nisu ih gledali, ali činilo se da je sama njihova nazočnost bila
dovoljna da njihova kćer okameni od nelagode. Tommy je rekao: »Smijem
li i ja biti na slici?«
Evan ga je uzeo u naručje. »Naravno! Ah, gdje su ti one cool naočale?«
Evan ih je kupio na aerodromskom kiosku.
Tommy je iz džepa izvukao plastične naočale i stavio ih na nos.
»Nećemo odustati dok nam se ne pridružiš«, rekao je Evan Maggie.
Evan i Liv počeli su se glupirati, namještajući se u pretjerane poze —
uvlačeći obraze, stišćući oči za seksi pogled, prstima oblikujući znak mira.
»Dobro«, rekla je Maggie i odlučno im prišla. I njeno se lice našlo u
kadru. »Slikaj!«
»Recite siiiir.«
»Stvarno, tata!«
Evan i Liv su se nasmijali i Evan je snimio fotografiju. Maggie se brzo
udaljila od njih, ali Evan se mogao zakleti da je vidio trag osmijeha na
njezinim usnama.
Pregledavajući fotografiju, u prsima je osjećao toplinu za kojom je

247
 Knjige.Club Books

odmah uslijedila tuga jer ostatak obitelji, njegovi dečki, nisu bili ovdje.
Dosta, rekao je samome sebi. Želio je zadržati dobro raspoloženje, tu
vibru. Još uvijek je bio lagano nacvrckan od toplog piva u zrakoplovu i
poljupca kojeg mu je Liv dala kad su klinci zadrijemali. Onog koji je u
njemu zapalio paklene vatre. Da ga je tada pozvala da joj se pridruži u
toaletu aviona, pristao bi na taj rizik i pridružio se klubu onih koji su se
seksali na kilometar i pol u zraku.
Dakle, bez razmišljanja o Dannyju i Mattu. Ili o činjenici da je bez
posla. Ili o tome da si ovaj put ne mogu priuštiti. Ili da je vjerojatno slijedio
još jedan beskoristan trag. Prestani.
Liv je pogledala fotografiju. »O, to ću kasnije objaviti.«
Prije mnogo mjeseci odrekla se društvenih mreža, povukla u sebe i
Evan je osjetio još jedan val nečega što je govorilo o tome da se stvari
mijenjaju. Za Evana je ta promjena nastupila sa šakom tableta u sudoperu.
Što je uzrokovalo takvu promjenu kod Liv? Evanu je na um pala još jedna
pomisao: Koga. Jebeno. Briga. Posegnuo je za ženinom rukom i ona mu ju
je brzo pružila, ispreplićući svoje prste s njegovima.
»Tata, idemo li na plažu?« pitao je Tommy.
»I to kako. Ali, prvo ćemo možda morati svratiti do trgovine
igračkama.«
Liv ga je iskosa pogledala. Kao da mu je nešto željela reći, ali onda se
zaustavila. Umjesto toga, zgrabila ga je za guzu. »Sponzore, potražimo
kombi.«
»Fuuuj.« Maggie je napravila grimasu. Ali, ponovno se nazirao onaj
osmijeh.

Prošla su dva sata prije nego što je vozač objavio da su stigli u Tulum.
Kombi je projurio pokraj znakova za plažu i kroz glavnu ulicu prepunu
turističkih trgovina. Skrenuo je udesno u pokrajnju ulicu. Područje se
doimalo prljavijim, otrcane zgrade bile su obojene izblijedjelim bojama.
Smeđi listovi stabala palmi visjeli su preko ograda od isprepletene žice, a
labirint žica za struju kunjao im je iznad glava. Očite posljedice rezervacije
u posljednji trenutak u špici sezone.
Liv je pogledala muža.
On kao da joj je mogao pročitati misli. Ne brini, rekao joj je očima. Bit
će to avantura.

248
 Knjige.Club Books

Kombi je još jednom oštro skrenuo u malu uličicu usječenu u gustiš

džungle. Na kraju ceste nalazio se kompleks od šest kuća za najam, svaka
odvojena visokom ogradom koja je osiguravala privatnost. Kombi ih je
ostavio pred glavnim ulazom i vozač je pričekao da Evan utipka šifru i uđe
prije nego se odvezao. Zvukovi šume ispunili su zrak.
Evan je upisao još jednu šifru kako bi otvorio ulazna vrata i prostor ga
je ugodno iznenadio. Podovi su bili načinjeni od kamena i tlocrt je bio
otvoren, s modernom kuhinjom iz koje se pružao pogled na blagovaonicu i
dnevnu sobu.
Tommy je jurnuo niz hodnik kako bi vidio svoju sobu. Vratio se brzo
hodajući, skrenuo oko trosjeda i rustikalnog drvenog stola te se konačno
smjestio na jedan od stolaca za granitnim kuhinjskim pultom. Skočio je sa
stolca i potrčao do pomičnih vrata koja su vodila u dnevni boravak.
»Gdje je plaža?« pitao je, zureći van na verandu.
Liv je kleknula i pogledala Tommyja u oči. »Imamo nešto bolje od
plaže.«
Tommy ju je pogledao razrogačenim očima.
»Imamo džunglu.« Liv je savila ruke u tigrove pandže i krenula prema
Tommyju. Pogledala je Evana i nasmiješila se.
Maggie je razgledala kuću. Evan nije bio siguran što misli. Provirila je
kroz vrata koja su vodila na verandu. »Tu vani su bicikli. Možda se
možemo odvesti do grada na večeru.«
I, kada se spustila noć, sjeli su na škriputave stare bicikle i odvezli se
skrivenom cestom prema gradu. Evanov bicikl straga je imao dječju
sjedalicu, jedan od starijih modela koji su vjerojatno prije mnogo godina
već zabranjeni u SAD-u. Tommy se vozio u nesigurno nagnutoj sjedalici,
ruku u zraku, Liv nervozno za njima, dovikujući mu da se drži za tatu.
Došli su do autoceste i pričekali da automobili projure prije nego što
su je prešli. Otamo su, vozeći se utabanim putom uza zid oslikan muralom
majanskog boga, ubrzo stigli na cilj.
U restoranu na glavnoj ulici pojeli su tacose, a Evan i Liv su popili
previše margarita. On i Liv su se smijali, flertali i nisu mogli skinuti ruke
jedno s drugoga. Maggie, kojoj je bilo neugodno, pravila se da ništa ne
primjećuje i pomogla je Tommyju da oboji dječji jelovnik koji je služio i
kao malena bojanka.
Poslije večere su prošetali turističkim dućanima, a zatim se istim

249
 Knjige.Club Books

onim opasnim putom vratili do unajmljene-kuće. Maggie je inzistirala da

će ona voziti bicikl s dječjom sjedalicom u kojoj je bio smješten njezin mali
brat, rekavši da je Evan popio previše koktela.
Evan i Liv vozili su se jedno pokraj drugoga. Njezina je kosa vijorila na
vjetru i izgledala je lijepo u ljetnoj haljini i sandalama koje joj je Maggie
spakirala. U jednom je trenutku izazvala Evana na utrku i on je vrtio
pedale što je snažnije mogao. Stari se bicikl odupirao takvoj vožnji i Evan
je s mukom održavao kontrolu nad njim. Prednja guma odsklizala je preko
šljunka. Evan se zanio i, kao u usporenom filmu, sletio s asfalta u mali
jarak pokraj ceste ispunjen korovom. Liv je bacila bicikl i pojurila prema
njemu, zabrinuta, ali kada mu se približila, Evan ju je povukao na tlo, pa su
njih dvoje ležali u korovu histerično se smijući, dok ih je kći gledala kao da
su poludjeli.
Bila je to, mislio je Evan, jedna od najboljih noći u njegovom životu.

250
 Knjige.Club Books

POGLAVLJE 48
SARAH KELLER

K eller je sjedila za stolom u turobnom Motelu Adar, a pred . njom su

bile rasprostrte bilješke vezane uz istraživanje i dosjei. »Što nije u
redu?« iz zvučnika njezinog iPhonea se začulo muževo pitanje.
»Tako sam prokleto frustrirana«, odgovorila je Keller. Ne, sjebana je
bila riječ koju je ranije toga dana upotrijebila Louise Lester, žena koja je
živjela od borbe za izgubljene slučajeve. »Ovo nimalo ne napreduje. A
trebala bih izvijestiti Stana danas ujutro. Jako ga pritišću iz Washingtona.«
»Riješit ćeš ti to«, rekao je Bob. Poželjela je da može flaširati njegovo
pouzdanje u nju i popiti nekoliko litara tjedno. Bili su odvojeni tek tri
dana, a njoj je nedostajala njegova umirujuća nazočnost. Nedostajalo joj je
maženje blizanaca. Nedostajalo joj je spavanje u vlastitom krevetu.
»Nisam ništa bliže rješenju nego što sam bila prvoga dana kada sam
upoznala Matta Pinea. I, čuj ovo, upravo su me nazvali iz laboratorija. Moj
prevažni trag — krv koju su filmaši pronašli na mjestu zločina — uopće
nije bila krv. Misle da se radi o umaku od rajčice.«
Začuo se Bobov smijeh nalik na lavež. »Umak za špagete?«
»Nije smiješno.«
»Čekaj, želiš mi reći da uzorak krvi nije bio stvaran; zar je doista tako
sočno?«
»Stvarno?« Keller se protiv svoje volje nasmiješila.
»Oprosti«, rekao je Bob. »Cijeli se dan družim sa šestogodišnjacima.«
Situacija je bila toliko smiješna da se čovjek gotovo morao nasmijati.
Nije znala čega se više boji, reći Stanu — koji će priču o umaku za špagete
morati prenijeti dalje po zapovjednom lancu — ili reći Adlerima.
Zvuk Boba kako nešto hrska, vjerojatno njemu omiljeni čips Rujfles,

251
 Knjige.Club Books

začuo se iz malenog zvučnika. »OK, ta priča s DNA se pokazala kao slijepa

ulica i razgovarala si sa svima. Ali, ne kažeš li uvijek da su ljudi
nepouzdani?«
Tu je bio u pravu.
Začulo se još hrskanja. »Pa, zašto ti onda ne bi bila ti? Pregledaj
dokumente, arhive. Oni ne lažu.«
Keller se ponovno nasmiješila. »Ti me doista slušaš.«
»Jesi li nešto rekla?« pitao je Bob.
»Zašuti!« nasmijala se.
»I, što si dosad saznala?«
Pravila su nalagala da o istrazi ne smije razgovarati ni sa kime izvan
Biroa. Keller obično nije kršila pravila. Ali, Bob je bio osoba s kojom je
uvijek mogla o svemu razgovarati kako bi čula drugo mišljenje. Nije ju
samo smirivao, bio je doista rijetka pojava u svijetu: dobar slušatelj.
Upravo zato joj je Matt Pine bio tako drag. Nije bio prosječni dvadeset i
nešto godišnjak prenapuhanog samopouzdanja koji je jedva čekao da ti
objasni kako stvari funkcioniraju. Poput Boba, i on je slušao. Ponekad,
kada bi Keller samo naglas izrekla stvari, razmrsila vlastite misli, to bi joj
pomoglo da poveže točkice.
»Postoji video koji je kći objavila. Dojava koju je dobila nedugo prije
nego što su otišli u Meksiko. Već i sam tajming ukazuje da bi mogao biti
povezan sa slučajem.«
»Dobro. Što prikazuje?«
»Samo nekoliko sekundi tinejdžera koji se ponašaju kao tinejdžeri.
Klinci koji navijaju dok Danny Pine naiskap ispija pivo. Danny je u
potkošulji, okružen gomilom nogometaša. U posljednjoj sekundi videa u
kadar ulazi nečije lice. Detektivi-amateri misle da je to Nepoznati
partijaner.«
»A što ti misliš?«
»Mislim da to može biti bilo tko. Nema dovoljno za prepoznavanje
lica. I, mislim da joj je video poslan iz nekog drugog razloga. Ali, koliko god
ga puta pogledala, i dalje ništa ne vidim.« »Kako ga je dobila Maggie Pine?
Mislim, tko joj je poslao video?«
»Anonimna dojava.«
Bob se glasno nasmijao. »Pa ti si Veliki Brat. Primi se posla,
detektivko. Koja korist od svib onih NSA igračaka ako ih ne iskoristiš?«

252
 Knjige.Club Books

»Vjeruj mi, ganjam kompjuteraše da uđu u trag pošiljatelju. To traje.«

Ali, Bob je bio u pravu. Izvor videa je bio bitan. Tko god ga poslao,
sigurno je za to imao dobar razlog.
»Dobro, i što još imaš?« pitao je Bob.
»Kad su bili u Meksiku, Maggie je bratu poslala fotografiju. Na fotki je
bio njihov otac. Ali, dala sam je povećati i Matt je danas primijetio nešto
novo. U pozadini je žena koja je Mattu pokušala smjestiti.«
»Neeee«, rekao je Bob. »Žena je na slici koju je kći snimila prije?«
»Jel’ da?«
»E, pa taj trag moraš pratiti.«
»I pratim. Imam kontakt u Meksiku koji pokušava pronaći ženu. Ali,
ima tu nešto veće. Na fotografiji se djelomično vidi i muškarac koji, kako
se čini, odgovara opisu frajera koji je pokušao opljačkati Matta u New
Yorku, koji ga je gurnuo na cestu.«
»Zezaš me? Sestra je slikala dvoje ljudi, od kojih mu je jedno pokušalo
smjestiti u Meksiku, a drugo ga je gurnulo u promet? Mislim...«
»Zar ne?« rekla je Keller.
»Ali, zašto? Koja je svrha?« pitao je Bob.
»Telefon«, odgovorila je Keller. »Mislim da su se pokušavali domoći
Mattova telefona jer mu je Maggie poslala njihovu fotografiju. Telefoni i
računala ostatka obitelji su potpuno izbrisani.«
»Što to znači, da se radi o profesionalcima? O unajmljenom ubojici?«
Bob je bio uzbuđen. Obožavao je serije o FBI-u na televiziji i konačno je
Kelleričin posao nalikovao na njih.
»Upravo to pokušavam otkriti.«
»Ti voliš papirnate tragove«, rekao je Bob, »dakle, koju
dokumentaciju nisi uzela u obzir? Gdje još nisi tražila?«
Keller je u glavi računala. Njezina ekipa pročešljavala je arhivu
Marconija koju su zaplijenili u Chicagu. Labos za računalnu forenziku
pokušavao je pronaći osobu koja je Maggie poslala video sa zabave,
jedinica za analizu lica analizirala je fotografiju koju je Maggie poslala
Mattu, a stručnjaci za audiovizualnu tehnologiju nastojali su popraviti
kvalitetu videa i fotografija.
»Zrakoplovni dokumenti«, odgovorila je Keller. »Još nisam dobila
izvješća o letu. Ako je tip bio u Meksiku s obitelji, onda je bio i u New
Yorku. Mogla bih ga identificirati ako usporedim letove. Ali, bez imena, to

253
 Knjige.Club Books

je kao da tražim iglu u plastu sijena. Znaš li ti koliko ljudi svakodnevno leti
u Cancun?«
»Ne, ali isto tako ne znam koliko je bankovnih transakcija obavljeno
svakoga dana. Pretpostavljam da ih je znatno više od broja letova, ali ipak
nekako uspijevaš uhvatiti negativce.«
Još neobuzdanog povjerenja u nju. I Bob je bio u pravu. Ako je čovjek
sa zečjom usnom bio u Meksiku s Pineovima, a zatim odletio u New York
kako bi napao Matta, poslije toga slijedio Matta u Tulum, to bi joj moglo
suziti potjeru. Možda, samo možda će pronaći podudaranje.
Bob je glasno izdahnuo u telefon.
»Što?«
»Maggie Pine. Mislim, imala je sedamnaest godina. Primljena je na
MIT. Dobije trag u istrazi, slijedi zločince do Meksika, snimi njihovu
fotografiju. Mala je bila mrak, znaš? Gledao sam dokumentarac. Još dok je
bila u osnovnoj školi, cura je bila nezaustavljiva. Kakva prokleta šteta.«
»Znam.«
»Ima sreće da se ti baviš tim slučajem.«
»To baš nisam sigurna.«
»Ne, ne, ne. Nemoj tako. I ti si mrak. Mislim, inače te ne bi doma čekao
ovakav komad!«
»Moram na spavanje. Nazvat ću te sutra, poslije sprovoda, luđače
jedan.«
»Može. Riješit ćeš ti to, federalko! Odoh!«

254
 Knjige.Club Books

POGLAVLJE 49
MATT PINE

M att je uvezao djedov stari karavan na parkiralište Motela Adair.

Večeras je parkiralište bilo punije nego prije, prepuno novinarskih
kombija i automobila s tablicama iz drugih država. Još novinara zaduženih
za sutrašnji sprovod, pretpostavljao je Matt. Vidio je Kalu koja je stajala
pred vratima svoje sobe. Bila je odjevena u traperice i majicu vezanu tako
da joj se vidio trbuh. I piercing na ravnom trbuhu.
Obišla je dugo vozilo, gledajući drvom obložene bokove s veseljem u
očima.
»Super makina«, rekla je Kala, navlačeći sigurnosni pojas preko
ramena.
»Djedova. Mislim da je ima otkako je mama bila djevojčica.« »Kako je
on?« pitala je Kala.
»Nije naročito. Kažu da ima trenutke lucidnosti. Ali, ja ih nisam vidio.«
»Žao mi je.« Kala je stavila ruku na njegovo rame i protrljala ga.
»U redu je.« Matt se ponovno prisjetio riječi tete Cindy. Jedina obitelj
koja mu je preostala bio je brat u zatvoru, mrzovoljna teta i djed koji ga
nije prepoznavao.
»Užasno sam gladna«, rekla je Kala.
»Rekao sam ti da s ostalima odeš u Lincoln«, odgovorio je Matt.
Ganeshu i društvu bilo je dosta zatvorenih soba. Poslao je poruku
Mattu da moraju otići u pravi restoran i pravi bar, pred kojima, ako je
ikako moguće, neće biti kotrljajućih grmova i incestuoznih seljačina koji
ga pokušavaju ubiti. Bilo je lijepo od Kale što ga je čekala. Što nije Matta
željela ostaviti samoga. Potjecala je iz ruralne Oklahome, pa je
pretpostavljao da dobro podnosi život u malome gradu. Ali, čak je i Kala

255
 Knjige.Club Books

djelovala kao da joj je dosta zatvorenosti u sobi. Nakon što si živio u

Greenwich Villageu, teško se bilo vratiti na staro. Upravo zato su
Njujorčani i ostavljali dojam nepodnošljivih napuhanaca.
Kala je rekla: »Trebao mi je odmak od ostalih. I željela sam te vidjeti
— nije te bilo cijeli dan.«
»Ovako kasno nećemo moći birati što ćemo jesti«, rekao je Matt.
»Nešto ćeš već smisliti.«
Matt je potjerao podrtinu s parkinga, nesiguran kamo bi pošao.
Mogao bi krenuti prema Lincolnu, kao i ostatak društva, ali već je bilo
kasno. Bio je umoran, iako nije baš razumio zašto. Dan je proveo gledajući
televiziju i u posjeti teti.
Kala je zurila kroz prozor u prazninu. Zrak je bio ispunjen vlagom.
Činilo se da je ljeto već stiglo.
»Može bilo što«, rekla je, zureći van kao da nešto traži na horizontu.
»Cak i ono sranje od brze hrane koju ti i Ganesh volite.«
»Ti si stvarno spala na niske grane«, rekao je Matt.
»Kud svi Turci...,« odgovorila je Kala. To je uvijek govorila i Matt je od
nje preuzeo tu naviku. Smiješno kako čovjek pokupi fraze prijatelja.
»Mogli bismo otići na runzu«, rekao je Matt. »Mislim da je otvoreno
dokasna.«
»Na što?«
»Nikada nisi probala runzu?«
Odmahnula je glavom.
»O, pa ne znaš što propuštaš.«
Uskoro je Matt skretao na magistralu, pazeći da drži rastojanje od
velikih kamiona koji su jurili u obje trake. Dodao je gas, zabrinut da stari
tenk neće potegnuti ni osamdeset.
Kala je zgrabila plastičnu ručku koja je visjela iznad suvozačkog
prozora dok je karavan bučio i konačno krenuo brže.
Deset minuta kasnije, Matt je pokazao kroz prozor. »Još je uvijek
ovdje.«
Kala je bacila pogled prema blještavom zeleno-žutom znaku na vrhu
dugoga stupa, načinjenom tako da ga se vidi s magistrale. Matt je na idućoj
izlaznoj petlji sišao s ceste i ravno na parkiralište.
»Izgleda kao McDonald’s, samo zeleno«, rekla je Kala.

256
 Knjige.Club Books

»Upozorio sam te da se ne veseliš previše. Hoćeš li da ovdje jedemo ili

ćemo uzeti za van?«
Kala je virnula u restoran. Bio je prazan, u njemu je bio samo klinac u
nesumnjivo poliesterskoj uniformi koji je uokolo gurao krpu.
»Definitivno za van«, odgovorila je.
Dok je Matt autom prilazio zvučniku prozora za automobilske
narudžbe, Kala je pitala: »Što je to točno?«
Matt je razmislio kako bi ih opisao. »Runza je kao toplo pecivo
punjeno govedinom, lukom i kupusom. Malo nalikuje na Hot pocket. Znam
da zvuči užasno, ali zapravo je sasvim dobro.«
Iskrivljeni glas začuo se u zvučniku. Matt je naručio originalnu runzu,
krumpiriće i Colu.
Kala se nagnula preko Matta i povikala prema prozoru: »Dvoje od
svega, molim!«
Kada su se vratili na cestu, Kala je iščupala jedan krumpirić i zagrizla
ga. »Ima li tu nekakav park ili mjesto gdje bismo mogli jesti? Bilo gdje,
osim motela?«
»Moja stara škola nije predaleko. Tamo je bilo stolova.«
»Oooo, vidjet ću instituciju koja je oblikovala Mattbewa Pinea.«
»Da te poštedim iščekivanja: nismo imali Društvo mrtvih pjesnika.«
Kala je pijuckala kroz slamku i oči su joj svjetlucale.

Klupe su bile novije, ali i dalje su se nalazile na istome mjestu: preko puta
vanjskog košarkaškog igrališta, pokraj dvorane.
Kala je razgledala svoju runzu sa zanimanjem, bockajući je plastičnom
vilicom.
Matt je svoju uzeo u ruke poput burita i zagrizao. Okus runze vratio
ga je kroz vrijeme. Nije se radilo ni o kakvom specifičnom sjećanju, samo o
osjećaju.
Matt je razgledao područje. Stari je kliše bio istinit — sve se doimalo
manjim. Škola je bila dvokatna zgrada od crvene cigle. Prednja strana
škole bila je pusta, nije bilo nikakvih stabala ili biljaka, samo prazna
betonska površina.
Tamno se nebo rasvijetlilo iznad zgrade, u daljini se vidjela munja. Na
toj udaljenosti buka grmljavine nije se čula.

257
 Knjige.Club Books

»U koji si razred išao kada ste otišli?« pitala je Kala.

»Deveti«, odgovorio je Matt. »U školi su razredi od sedmog do
dvanaestog. Nema dovoljno djece za posebnu srednju školu.«
»Znači, i tvoj brat i sestra su ovdje išli u školu s tobom?«
»Samo Danny. Mags je bila u osnovnoj školi kada smo otišli. Mama je
bila u drugom stanju s Tommyjem.«
»Zašto ste otišli iz grada? Prema dokumentarcu, činilo se da su vas
istjerali građani naoružani vilama.«
»Nije bilo tako dramatično. Samo puno šaputanja i zurenja, kamo god
da smo pošli. Tamo sam se potukao radi toga.« Kimnuo je prema
košarkaškom igralištu. Nije branio Dannyjevu čast. Neki klinac je rekao da
će možda netko tako i Maggie odvesti dolje dopotoka. Preplašio se kako je
izgubio kontrolu i navalio na klinca. Tada je shvatio da, ako je on mogao
izgubiti kontrolu, onda se isto moglo dogoditi i njegovom bratu. »I to je
bilo to. Spakirali smo se i odselili.«
»To je bilo vrlo nesebično od tvojih roditelja. Mislim, tvoj tata je
napustio svoj posao, a mama svoj rodni grad.«
Matt nikada o tome nije razmišljao na takav način. Ali, bila je u pravu.
Sviđalo mu se što nije oklijevala razgovarati o njegovoj obitelji. Spoznao je
da je to tema koja je ljudima bila neugodna. Matt je volio razgovarati o
njima. Nije želio da iščeznu kao da nikada nisu ni postojali.
Kala je napola pojedenu runzu zamotala u papir i spremila je u svoju
torbu. Počistila je i nered za Mattom.
Na njih se spustila teška tišina.
Konačno je Kala rekla: »Ganesh je rekao da si se s onom curom iz
bara, onom koja je prekinula tučnjavu — da si se s njom našao, ono, u
četiri ujutro?«
Matt joj je ispričao o Jessici. Kako ju je sreo kod Brežuljka one noći
kada je Charlotte ubijena. Skoro joj je rekao i da je vidio Dannyja u
sportskoj jakni kako gura tačke. Ali, ove se večeri nije radilo o Dannyju.
»Ona je bila tvoja prva ljubav?«
»Ne bih išao tako daleko.«
»Dobro, tvoja prva nešto drugo...« Podigla je obrvu.
Matt je okrenuo očima. »Imao sam četrnaest godina.«
Gledala ga je, čekajući da joj ispriča više o tome.

258
 Knjige.Club Books

»Radilo se samo o poljupcu.« Jednom poljupcu zbog kojeg se osjećao

kao da ga je udarila struja.
»S njom imaš nedovršenog posla.«
Matt je ponovno odmahnuo glavom. »Bio sam klinac.«
»Nedovršenog posla«, ponovila je, kratko kimnuvši glavom. »Bolje da
ga sad završiš.«
Možda je Kala bila u pravu, možda nije. U svakom slučaju, to će morati
pričekati.
»Hvala ti«, rekao je Matt.
»Za što?«
»Za to što si došla u Nebrasku« — zastao je — »... za sve.«
Dugo ga je gledala. Na trenutak je pomislio da će se nagnuti prema
njemu i poljubiti ga. Bio bi to još jedan poljubac kojeg ne bi mogao
zaboraviti.
»Ne. Dovršeni. Posao«, rekla je Kala, naglašavajući svaku riječ
ubodom kažiprsta u njegova prsa. Uhvatila ga je za ruku. »Vratimo se.
Sutra te čeka dugi dan.«
Bez sumnje, i to najdulji dan u njegovom životu.

259
 Knjige.Club Books

POGLAVLJE 50
EVAN PINE

PRIJE

C ijeli prvi dan proveli su u Tulumu na plaži, drijemajući u unajmljenim

kućicama, naručujući koktele i bezalkoholne daquirije24 te gledajući
Tommyja kako se brčka u modrom oceanu. Iscrpljeni od sunca i umorni,
odlučili su kupiti nešto namirnica i večeru pojesti kod kuće.
Evan je sjedio za pultom u kuhinji, gledajući kako njegova obitelj
priprema obrok — Tommyjevo omiljeno jelo, špagete. Nije baš u skladu s
lokalnom kuhinjom, ali Evana je vratilo u dane kada su nedjeljne večeri
provodili kuhajući zajedno, pričajući priče i smijući se za stolom.
Tommy je nožem za maslac rezao luk, a Liv mu je, između dvaju
gutljaja vina, vodila ruku. Maggie je bila zadužena za umak i drvenom
kuhačom miješala je tekućinu u velikom loncu.
»Ma, ne, stvarno, sjedni, odmori, pusti ženskinje da sve odrade«, rekla
je Maggie Evanu.
Evan je pijuckao pivo, uživajući u prizoru. Pogledao je sina.
Tommyjevo lice bilo je crveno poput rajčice, bez obzira na to što ga je Liv
svake dvije minute mazala mlijekom za sunčanje. Pokušavao je probiti luk
tupim nožem, ali neprekidno mu je bježao s daske.
»Voda vrije, zlato«, rekao je Evan Maggie, primjećujući da se zakuhala
voda gotovo izlijeva iz lonca. Skočio je sa stolca i potrčao do štednjaka
kako bi stišao plamen.
»Da mi nisi možda krala pivo?« pitao je, primjećujući da se Maggie
doima pomalo odsutnom, izgubljenom u mislima.
»Moram se pripremiti za fakultet«, odgovorila je Maggie.

24 Daquiri – koktel koji se radi od ruma, soka od citrusa i šećera

260
 Knjige.Club Books

Evan se zgrabio za srce, pretvarajući se da ga boli u prsima. »Ne

govori to, ne ti, moja mala djevojčica.« Zgrabio je Maggie u pretjerani
zagrljaj protiv kojeg bi se ona obično borila, ali večeras je jednostavno
stajala ruku spuštenih uz bokove, sve dok ju nije pustio.
Kada je obrok bio skuhan, njih četvero sjelo je za stol. I, koliko se Evan
mogao sjetiti, po prvi put u tko zna koliko vremena, uhvatili su se za ruke,
pognuli glave i Olivia je izmolila zahvalnicu.
Liv je običavala zahvaliti i zatim izreći blagoslov za svako dijete. Kada
je stigla do Dannyja, Evan je primijetio da ga Maggie netremice gleda, kao
da iščekuje njegovu reakciju. Kao da nastoji razlučiti razmišlja li samo o
slučaju. Nastojao je održati lice bezizražajnim, ali njegova ga je kći
predobro poznavala.
Kasnije je Evan sjedio na rubu kreveta, razmišljajući o svojoj supruzi
pri slabom svjetlu koje je dopiralo iz kupaonice. Liv je bila gola i zbacila je
sve plahte i pokrivače, spavajući ošamućena suncem, koktelima i vinom
koje su popili tijekom večere. Bila je zapanjujuće lijepa žena.
I Evan je još uvijek bio blago pripit i nije ju želio ostaviti. Ali, morao je
odraditi zadatak koji ga je mučio. Plan je bio jednostavan: iskrast će se do
Moloko Bara, otkuda je došao poziv, izvidjeti situaciju, uvjeriti se da
Charlotte nije tamo i vratiti se kući. Njegova racionalna strana znala je da
je to ludost — razumjela je da je Charlotte mrtva — ali, kada je bila riječ o
Evanu, razum je često popuštao pred očajem.
Tiho je navukao kratke hlače i majicu koje je već ranije nosio i
otapkao iz sobe. Aplikacija za karte koju je imao na telefonu uvjeravala ga
je da je bar udaljen otprilike deset minuta vožnje biciklom.
»Kamo ćeš?«
Evan je osjećao kao da ga je ošinula munja kada je začuo glas. Maggie
je u mraku sjedila na kauču.
»Hej, zašto si još uvijek budna?«
»Nisi mi odgovorio.«
Evan ju je pogledao.
»Ni ne moraš odgovoriti — znam. Idem s tobom.« Ustala je.
»Nema šanse.«
Maggie ga je pogledala. »Pretpostavljam da bismo mogli probuditi
mamu i pitati je.«
Evan je stisnuo oči. Čovječe, kako on voli to dijete.

261
 Knjige.Club Books

»Ozbiljno, daj da idem s tobom.«

»Moglo bi biti opasno.«
»E, pa onda bih stvarno trebala probuditi mamu.« Maggie je krenula
prema roditeljskoj spavaćoj sobi.
»Čekaj«, rekao je Evan. Trenutak je razmišljao. Ali, kada bi se njegova
kći jednom nečega uhvatila, više nije odustajala. Znao je otkud joj ta
osobina.
»Čekat ćeš me ispred bara.«
Maggie je kimnula.
»I, ako kažem da odeš kući, poslušat ćeš me.«
Ponovno je kimnula.
»I —«
»Razumijem, tata. Tek je jedanaest i trideset. Vjeruj mi, bar će biti
krcat. Ovo je Tulum, ne Naperville.«
Evan je uzrujano puhnuo. »Ozbiljno to mislim. Ako kažem da moraš
otići, onda...«
Maggie se nasmiješila, već vezujući vezice na svojim tenisicama.
Vozili su se biciklima niz mračnu cestu. Evan se pitao čini li pogrešku.
Maggie je vozila ispred njega, kose ispletene u debelu pletenicu koja se
njihala naprijed-nazad poput njihala starinskog sata. Iz nekog se razloga
prisjetio neprikladnog sata u uredu dr. Silverstein. Ispred sebe ugledao je
svjetla.
Kada su stigli do križanja, Maggie je pričekala Evana, gledajući kartu
na svojem telefonu. »Nema još puno,« rekla je. »Bar se nalazi odmah
pokraj glavne ulice.«
Nastavili su voziti niz tamni asfalt. Zrakom je sada lahorila glazba, a
svjetla u daljini postala su blještavija. Maggie je vozila prva dok su vijugali
oko gomila pješaka prema Moloko Baru, koji se nalazio iza ugla od
restorana na otvorenom. Iako je bilo kasno, prostor je vrvio životom.
Maggie se zaustavila preko puta Moloko Bara. Djelovala je kao da želi
nešto reći, ali se ne može odlučiti.
»Je li sve u redu?« pitao je Evan.
»Samo budi oprezan, dobro?«
Evan se nasmiješio, sišao s bicikla i prešao cestu.
Vratar ga je umorno pogledao, kao da je Evan neki otužni starac u

262
 Knjige.Club Books

klubu. Ali, zamahom ruke ga je pustio da uđe.

Unutrašnjost bara bila je baš onakva kakvu je očekivao: prepuna ljudi.
Plesna glazba pulsirajućeg ritma. Zapah parfema i znoja. Brzinski je
razgledao lica, tražeći nju. Upravo u takvim trenutcima, neočekivanim,
neobičnim, doživljavao je trenutke jasnoće. Charlotte nije bila ovdje.
Ganjao je duha. Besmisleno trošio dane prije nego Maggie ode na fakultet.
Tratio život s Liv i Tommyjem. Uništavao svoj odnos s Mattom. Morao je
konačno dići ruke.
Ali, sad je ovdje. Pa, onda bi i mogao...
Progurao se kroz gomilu i došao do barmena. Barmen je imao lažne
tetovaže i hipstersku bradicu. Nije bio Meksikanac, ali nije bilo očito ni da
je bio Amerikanac.
Glazba je bila glasna. Frajer se nadvikivao s bukom. »Što želiš, stari?«
Imao je australski naglasak.
Evan je na bar stavio novčanicu od petsto pesosa, samo zato što je
vidio da tako rade u filmovima i na televiziji kada pokušavaju doći do
informacija. Izvadio je telefon i pokazao mu sliku Charlotte.
»Pokušavam pronaći kćer«, lagao je. Pretpostavio je da bi barmen
mogao biti skloniji bude li mislio da je Evan otac nego ako pretpostavi da
je policajac ili privatni istražitelj ili neki odvratni starac koji traži mladu
ženu.
Evan je čekao da mu barmen kaže da je nikada prije nije vidio, da mu
je žao što mu ne može pomoći.
Barmen je pogladio bradu, a zatim je novac nestao u njegovoj šaci.
»Da, vidio sam je.«

263
 Knjige.Club Books

POGLAVLJE 51
SARAH KELLER

K eller je probudilo zujanje telefona. Na trenutak je bila dezorijentirana,

pokušavajući shvatiti zašto ima drugačiji noćni ormarić, zašto se
prozor njezine spavaće sobe ne nalazi tamo gdje bi trebao biti, ali tada se
prisjetila. Nebraska. Motel. Stara budilica pokazivala je da je tek 23.40 sati,
ali spavala je doista duboko. Planirala je ignorirati poziv, ali možda je zove
Bob, možda je nešto hitno oko blizanaca.
Broj pozivatelja bio je iz Meksika. Keller je sjela u krevetu, upalila
lampu i javila se.
»Ovdje Carlita Escobar.«
Kelleričine misli i dalje su bile zbrkane i na trenutak nije imala pojma
o kome se radi. Ali, tada se magla podigla. Naravno, službenica konzulata,
Carlita »Nismo u rodu« Escobar.
»Da, bok, hvala što ste se javili.«
»Oprostite, jesam li vas probudila? Rekli ste da nazovem kada budem
imala novosti, bez obzira na doba. Mogu vas nazvati sutra.«
»Ne, molim vas...«
»Identificirala sam djevojku.«
»Hank?« pitala je Keller.
»Pravo ime joj je Joanna Grace. Nazivala se i Joey. Ispada da je iz
Oklahome, ali nije nikakva frizerka.«
Keller je osjetila nalet adrenalina. Lažni identitet potvrdio je da njezin
susret s Mattom nije bio slučajan, da ga je namamila da pođe s njom,
vjerojatno kako bi ga nekome isporučila, sve dok se, očito, nije
predomislila.
»Cura se voli zabavljati«, nastavila je Escobar. »Radi za tvrtku u New

264
 Knjige.Club Books

Yorku.«
»Mislite, prostitutka?« Keller je već bila na nogama i hodala amo-
tamo.
»Ne baš. Provjerila sam i radi za tvrtku koja se, zapravo, bavi
leasingom. Ali, umjesto da iznajmljuju predmete, oni daju u najam zgodne
djevojke. Noćni klubovi i odmarališta plaćaju kako bi američke djevojke
boravile kod njih; kao zaposlenje na kratkoročni ugovor.«
»Tko bi mislio da takvo što postoji.«
»U moje vrijeme u klubovima su postojale ženske večeri, ali
pretpostavljam da to više nije dovoljno«, rekla je Escobar.
»Pretpostavljam da neke od tih cura dodatno zarađuju baveći se i nečim
drugim, ali, osim toga, posao je zakonit.«
»Jeste li razgovarali s njom?«
Tišina je dugo potrajala. »Ne. Uspjeli smo je tako brzo identificirati
upravo zato što su neke djevojke iz njezine ekipe — sve rade u klubu
Moloko — prijavile da je nestala.«
Keller je osjetila kako joj se u želucu stvorila rupa. Prestala je hodati,
razgrnula zavjese i bez razloga pogledala van. Nekoliko novih kamiona sa
satelitskim antenama nalazilo se na parkiralištu. »Da probam pogoditi:
nitko ju nije vidio od one noći s Mattom Pineom.«
»Tako je.«
»Pretpostavljam da je mogla zbrisati. Matt je rekao da se preplašila,
možda se skriva pred osobom s kojom je radila.«
»Ona i druge djevojke odsjedale su u sobama iznad kluba. Pretražili
smo joj krevet i ormar. Ostavila je putovnicu. A, unajmljeni auto — dijelila
ga je s još dvije djevojke — pronađen je napušten u Chan Chemuyilu,
otprilike petnaest minuta udaljenom od Tuluma.« Escobar je zastala. »Žao
mi je.«
Keller je glasno izdahnula. »Što još znamo o njoj? Ima li kakvih ranijih
osuda? Poznatih suradnika?«
»Postoji prijašnja osuda zbog posjedovanja kokaina u Oklahomi, ali to
je sve. Nema ničega po čemu bismo mogli identificirati muškarca koji se s
njom pojavljuje na fotografiji. Nije joj život bio lak, toj gospođici Grace.
Otac joj je poginuo u napadu u Oklahoma Cityju kad je bila mala,
tinejdžerske godine provela je sa skrbnicima, zatim je radila u muškome
klubu gdje se vjerojatno i povezala s tvrtkom za djevojke za zabavu.«

265
 Knjige.Club Books

»Nemamo ništa o muškarcu s ožiljkom od zečje usne?« Kelleričin tlak

je rastao, a čeljust joj je bila čvrsto stisnuta. Ponovno je navukla zavjese i
sjela na krevet. Morala se smiriti, jasno promisliti.
»Frajer je duh. Čini se da je on unajmio kuću na adresi koju ste mi
poslali.«
Bila je to adresa koju je pronašla uporna Maggie Pine preko službe za
prikupljanje podataka s mobilnih telefona. Keller je palo na pamet da je
Maggie možda mogla postati agentica FBI-a.
Escobar je nastavila: »Rekao je da se preziva Smith, platio je
gotovinom. Vlasnik ga nikada nije vidio uživo — novac je slao preko
posrednika — ali, susjed ga je vidio nekoliko puta. A unajmljena kuća
očišćena je izbjeljivačem. Mislim da nikada ranije nije bila tako čista.«
»Ekipe za čišćenje obično nisu tako pažljive. Mogu poslati tim i —«
»Mislim da me niste razumjeli. Kuća je čista. I nije ju očistio nikakav
servis za čišćenje. Vjerojatnije je da je to obavio neki stručnjak za
forenziku.«
»Profesionalac«, rekla je Keller. To je bilo u skladu s namještenim
mjestom zločina, obrisanim telefonima.
»To ima smisla«, složila se Escobar.
»Nadzorne kamere u tom području?« Keller je znala odgovor, ali ipak
je morala pitati.
»Žao mi je. Nismo na Manhattanu, agentice Keller.«
»Postoji li išta — bilo što — što bi nam moglo pomoći da
identificiramo frajera?« Keller je znala odgovor i na ovo pitanje.
Escobar je zastala, a zatim je rekla: »Imam osjećaj da Gutierrez nešto
zna. Policija je prilično korumpirana.«
»Policajac koji nam je pravio probleme pri predaji tijela? Onaj koji je
prijetio Mattu Pineu?«
»Si.«
»Jeste li razgovarali s njim?«
»Pokušala sam, ali odbija razgovarati sa mnom.«
Keller je razmišljala o svemu što je čula. Nije mogla natjerati stranog
službenika gradske policije da surađuje s njima. A Carlita Escobar bila je
osoba koju je Ministarstvo vanjskih poslova smatralo najboljom za
komunikaciju s tulumskom policijom. Sad su čak i nju ignorirali. »Imate li
kakvih prijedloga?« pitala je Keller.

266
 Knjige.Club Books

Nakon još jedne podulje pauze, Escobar je rekla: »Možda postoji način
da Gutierrez kaže što zna.«
Keller nije bila sigurna što je Escobar pritom mislila. Način na koji je
Escobar izrekla tu rečenicu kod Keller je izazvao oprez.
»Kako to mislite?«
»On ne želi odgovarati na moja pitanja. Zna da me ograničavaju
američke tehnike ispitivanja...«
Keller je pokušala probaviti smjer kojim se Escobar kretala i nimalo
joj se nije svidio.
»Ali, moj obiteljski prijatelj je senator. Ima priličan utjecaj na
meksičku federalnu policiju. I sigurna sam da bi ih mogao nagovoriti da
ispitaju Gutierreza.«
Keller se počinjala pitati je li, usprkos njezinim tvrdnjama da to nije
istina, Escobar uistinu u rodu s Pablom. Zamišljala je lokalnog policajca u
podrumu u kojem se na sredini poda nalazi odvod.
Escobar je rekla: »Naravno, nikad ih ne bih tražila da to učine. Ali,
kada bi senator znao da je američko Ministarstvo vanjskih poslova
nezadovoljno Gutierrezovim postupcima, možda bi uzeo stvari u vlastite
ruke...«
Keller je željela muškarca sa zečjom usnom. Sada je bio povezan s
nestankom Joey Grace i smrću Pineovih. Ali, neće kršiti zakon. »Nazovimo
to Planom B«, rekla je Keller.
»Naravno, nisam mislila sugerirati —«
»Jeste li otkrili nešto drugo?« nastavila je Keller, poštedjevši Escobar
lažnog nijekanja.
»Još jednu stvar«, rekla je Escobar. »Barmen u baru gdje je djevojka
radila. Rekao je da ju je vidio s muškarcem koji odgovara opisu. Samo
jednom. Ali, sjetio se jer je Joey Grace došla barmenu s neuobičajenom
ponudom.«
Keller je ponovno osjetila uzbuđenje. »Kakvom?«
»Platila je barmenu četiri tisuće pesosa da nazove broj mobitela ako
itko dođe u bar u potrazi za jednom američkom djevojkom.«
»I, je li ikada nazvao taj broj?«
»Si. Rekao je da se muškarac, Amerikanac, jedne noći pojavio u baru i
tražio djevojku.
»Evan Pine«, rekla je Keller.

267
 Knjige.Club Books

»Si. Pokazala sam barmenu fotografiju i on je potvrdio.«

Keller je vrtjela film u glavi. Čovjek s ožiljkom od zečje usne unajmio
je lokalnu curu za zabavu da se u videu pretvara da je Charlotte kako bi
prevario i namamio Evana Pinea u Tulum, možda je čak i pomogao Evanu
da slijedi trag sve do tog određenog kluba. Zatim je platio barmenu koji je
radio u tom klubu da ga nazove kada Evan stigne i počne postavljati
pitanja.
Tip je sigurno bio profesionalac.
»Hvala na velikom uloženom trudu«, rekla je Keller. »Nema na čemu.«
A onda je ravnodušnim tonom, radi kojega su Keller prošli žmarci,
Escobar rekla: »Nazvat ću vas kada pronađemo djevojčino tijelo.«

268
 Knjige.Club Books

POGLAVLJE 52
MAGGIE PINE

PRIJE

M aggie i njezin otac hodali su rame uz rame niz jedan zemljani

puteljak pokraj majanskih ruševina u Tulumu, dok je
poslijepodnevno sunce nesmiljeno pržilo. Mama je trčala za Tommyjem
koji je odjurio naprijed. Ruševine su bile prilično razočaravajuče, mislila je
Maggie. Previše turista. Nedovoljno ruševina. Za Boga miloga, u blizini se
nalazi čak i Starbucks! Sve je to podsjećalo Maggie na drevni kampus
fakulteta načinjen od kamena koji se raspada. Središte svega bio je visoki
hram okrenut prema otvorenom polju kojega su okruživale manje zgrade.
Lokalitet nije bio smješten u džungli, kao u starim filmovima o Indiani
Jonesu koje je Matt stalno iznova gledao, nego na vrhu litice iznad oceana.
»Tata, znaš da to nije to. Previše je savršeno. Identifikacija pozivatelja
nas je dovela točno ovamo. Barmen u Moloku je baš slučajno prepoznao
Charotte između svih mušterija koje im svake večeri dolaze? Želi da se
vratiš do bara danas u ponoć — sam?«
Tata je podigao ruke, kao da je želi utišati. Pogledao je ponovno
prema mami i Tommyju. »Razgovarat ćemo o tome kasnije.«
Maggie se namrštila. Od sinoć nisu imali prilike razgovarati. I nije joj
se svidjelo što mami nisu ništa rekli. Pogledala je oca i obuzeo ju je
depresivni osjećaj da ga neće spriječiti ništa što bi ona mogla reći. Bila je
to vječna petlja njezinog života: Evan Pine bi se fiksirao na trag, pratio ga
do samoga kraja, bio obeshrabren, zakleo se da se time više neće baviti, a
zatim bi identificirao novi trag i ponovio cijeli ciklus. Kao narkoman u
potrazi za šutom. Sada će im upropastiti i ovo putovanje — dovesti se u
opasnost! — ušetati u zamku. Je li to doista bila zamka? Ili neslana šala?
Pokušava li netko od njega izmusti novac? Nije znala. Ali, znala je da nešto

269
 Knjige.Club Books

nije u redu. I da su namamljeni u Moloko Bar.

»To je prevara«, rekla je Maggie.
»Znam.«
To je iznenadilo Maggie. Njezin se otac nije samo tako predavao. Ali,
danas je nešto bilo drugačije.
»Znači, večeras se nećeš tamo vraćati.«
»Nisam još odlučio.«
»Tata, moglo bi biti opasno.«
Nije joj odgovorio, samo je mahnuo mami koja je djelovala bijesno
dok je vukla Tommyja natrag prema njima.
Maggie je odlučila da mu ne smije dulje tajiti. Nadala se da se radilo o
pogrešci. Ali, morala mu je reći za izvješće u vezi s mobitelom, za adresu
na koju je lociran telefon s kojeg ga je netko nazvao jer to će biti jedini
način na koji će ga moći nagovoriti da se drži podalje onoga bara. »Moram
ti nešto reći. Imam novi trag. Ali, samo ako mi obećaš da večeras nećeš
otići u Moloko.«
Dugo ju je gledao.
»Nešto sam otkrila. To bi nam moglo dati odgovor na pitanje tko stoji
iza svega. Tko te je doista nazvao.«
Otac ju je napeto gledao, onako kako je to ponekad činio.
»O čemu se radi?« pitao je. »I, zašto mi nisi prije rekla? Što —«
»Trebam obećanje.«
»Dobro, obećavam.«
»Ozbiljno ti kažem«, rekla je Maggie.
»Znam, tako ozbiljno«, zaigrano je rekao njezin otac.
Pojavili su se mama i Tommy. Mama ih je skeptično pogledala. »Što
vas dvoje smjerate?«
»Maggie je odlučila da će pauzirati godinu dana. Ili dvije. Da će živjeti
s nama sve do svoje tridesete«, rekao je njezin tata.
»Ja ne bih imala baš ništa protiv.« Liv ju je zagrlila s boka. Bilo joj je
tako neugodno radi njih.
»Zapravo«, rekla je Maggie, »tata je rekao da me danas vodi van na
večeru. Samo mene.«
»Ma, da? Što vas dvoje spremate?«

270
 Knjige.Club Books

Tommy ih je prekinuo. »Što je to ljudska žrtva?« Izgovorio je tu riječ

kao žurtva.
»Gdje si to čuo, zlato?« pitala je mama.
»Oni ljudi tamo su pričali da su blizu prinosili ljudske žrtve.« Prstom
je upro u kamenu platformu u središtu ruševina.
Roditelji su se međusobno pogledali.
Tata je pitao: »Hoćeš li mu ti objasniti?«
»Samo ti daj, lijepi«, odgovorila je mama. »To ti se dogodi kad me
nogiraš za večeru.«

271
 Knjige.Club Books

POGLAVLJE 53

M aggie i njezin otac nabrzinu su večerali u restoranu Burrito Amor, a

zatim su se vratili planu. Nisu mogli cijele noći čekati da netko izađe
iz kuće koju je označilo izvješće s mobitela. Dakle, morali su biti
proaktivni.
Maggie je napisala jednostavnu poruku:

ZNAMO DA STE VI NAPRAVILI VIDEO U KOJEM SE PRAVITE

DA STE CHARLOTTE I OBAVIJESTILI SMO POLICIJU.

Nije bilo lako, ali uspjela je uvjeriti tatu da probaju tako. Bio bi lud da
večeras ode u bar. Upravo su ga tamo i željeli. Oni su morali biti lovci, a ne
plijen. Maggie se osjećala jako cool.
Odvezli su se biciklima do male, ruševne kuće u sumrak. Maggie je
čekala na uglu, skrivena grmom raslinja. Gledala je oca kako vozi bicikl
prema razrovanom nogostupu ispred kuće. Osvrnuo se kako bi provjerio
gleda li ga tko, a zatim se odvezao do ulaznih vrata. Kuća je bila ruševna
jednokatnica s rešetkama na prozorima. Proguglala je adresu i saznala da
se radi od turističkoj kući za unajmljivanje pa, budu li imali sreće, vlasnik
telefona pronađenog na lokaciji još uvijek će biti ovdje. U suprotnom,
novoga stanara njihova će poruka vjerojatno isprepadati.
Tata joj je bio okrenut leđima, ali kada se okrenuo, vidjela je da je
zalijepio poruku na ulazna vrata. Bicikl je parkirao dalje od kuće i snažno
je zakucao, a zatim se u velikoj brzini odvezao. Maggieno je srce lupalo
dok ga je gledala kako juri, moleći Boga da uspije umaknuti da ga nitko ne
vidi. Samo nekoliko sekundi nakon što je nestao iza ugla, vrata su se malo
otvorila. Na vratima se pojavila muška silueta i uzela poruku.

272
 Knjige.Club Books

Činilo se kao da je prošla cijela vječnost, muškarac koji je stajao na

vratima nalikovao je na mračnu masu. Maggien otac biciklom je okružio
blok i sada je stajao pokraj nje.
»Čita«, prošaptala je Maggie.
Pokreti muškarca postali su brzi, kao odrezani. Okretao je glavu
lijevo-desno, tražeći osobu koja mu je ostavila poruku. Zatim se okrenuo i
ponovno ušao u kuću, za sobom zalupivši vrata.
Maggie i njezin otac su se pogledali. Tata se znojio, bio je zapuhan.
»Što sad?« pitao je.
Maggie nije razmišljala tako daleko.
Nije morala donijeti odluku jer su se vrata kuće širom otvorila.
Muškarac je imao bejzbolsku kapu i sunčane naočale. Hodao je spuštene
glave. Po njegovom se koraku moglo zaključiti da je uzrujan. Nešto je
rekao na mobitel.
Slijedili su ga do glavne ulice. Bilo je jednostavno držati se na sigurnoj
udaljenosti. Muškarac je bio visok i mršav i kapa mu se isticala iznad
gomile na glavnoj ulici. I, doista, otišao je u Moloko Bar, koji je po danu
izgledao drugačije. Činilo se da se bar otvara tek navečer.
Stajao je pred barom, kao da nekog očekuje.
Iz bara je izašla žena, zgodna. Bila je odjevena u kratke hlače i
grudnjak bikinija.
Muškarac joj je nešto rekao. Ona je više puta odmahnula glavom.
»Slikajmo ih«, rekla je Maggie. Podigla je fotoaparat. Stajali su
predaleko da bi fotografija bila jasna, čak i kada bi zumirala.
»Moramo doći bliže.« Sišla je s bicikla.
»Ne«, rekao je njezin otac.
»Dođi sa mnom, neka ti leđa budu okrenuta. Mislit će da smo turisti.«
Otac se nije imao prilike pobuniti. Maggie je gurnula upravljač
njegovog bicikla, pomičući ga unatrag kako bi snimila fotografiju.
Pretvarala se da slika tatu. Iako je u kadru bilo njegovo lice, Maggie je
zapravo nastojala snimiti jasnu fotografiju onih dvoje ljudi.
Bili su u sjeni, a neonski znak osvjetljavao je ženu. Baš u trenutku
kada je Maggie snimila fotografiju, muškarac je rukom prekrio lice. Činilo
se da je žena pogled uprla u Maggie.
»Moramo poći«, rekla je Maggie. Okrenula se, sjela na bicikl i krenula,
dok ju je otac pratio u stopu. Nije se osvrtala.

273
 Knjige.Club Books

POGLAVLJE 54
MATT PINE

U dnu crkve nalazila su se četiri lijesa, ali upravo je pri pogledu na onaj
četvrti — malu drvenu kutiju — svaki ožalošćeni uzdahnuo kada bi
ušao u Prvu prezbiterijansku crkvu. Vitraji na prozorima, oni isti u koje je
Matt zurio s neopisivom dosadom svake nedjelje svojega djetinjstva,
prigušivali su svjetlo u skladu s mračnom prilikom.
Crkva je bila puna, iako Matt nije prepoznao mnoge ožalošćene.
Nekoliko ih je izgledalo kao izvjestitelji televizijskih vijesti, kose nalik na
kacigu radi prevelike količine laka. Lica previše preplanulih za proljeće.
Teta je rekla da će zabraniti ulaz medijima, znatiželjnicima i ovisnicima o
tuzi, ali ipak nisu bili svemoćni. Usprkos statusu nepoželjnih koji je pratio
Pineove, u klupama je bilo i nekoliko stanovnika grada.
Dok je Matt hodao dugim prolazom, osjećao je poglede koji su počivali
na njemu, čuo mrmljanja dok je prilazio četirima lijesovima. Samo je
gledao pred sebe, osjećajući se kao da je negdje daleko, gotovo kao da nije
u vlastitom tijelu.
Kada je stigao do prednjeg dijela crkve, teta Cindy je rukom potapšala
slobodno mjesto u klupi. Pokraj nje sjedio je njegov djed s izgubljenim
izrazom lica, a njegova jamajčanska njegovateljica doimala se više
ožalošćenom od Charlieja. Pokraj djeda sjedio je guverner, mamin stari
prijatelj. Kako zatvorska uprava nije dopustila Dannyju da nazoči sahrani,
to je bilo to, svi Pineovi na hrpi.
Nakon što je sjeo u klupu, Matt je osjetio ruke na ramenima. Okrenuo
se i vidio Kalu. Pokraj nje, sjedio je i ostatak ekipe Nepodobnih igračaka.
Svi su bili odjeveni za sahranu, kakve ih Matt nije nikada ranije vidio. Čak
je i Ganesh bio u odijelu — i to skupom, koliko je mogao vidjeti — što je
bilo u suprotnosti s njegovom raskuštranom kosom i neobrijanim licem.

274
 Knjige.Club Books

Izgledao je poput tehnološkog mogula. Curtis je pognuo glavu u molitvi.

Sjedeći pokraj Sofije, kojoj je šminka već curila niz lice, Woo-jin je djelovao
poput diva. Matt im je kimnuo i ponovno se okrenuo prema naprijed.
Opet je zurio u lijesove. Bili su jednostavni, nepretenciozni. Usprkos
svojoj ljepoti, Mattova majka mrzila je razmetanje. Kad mu je teta mailom
poslala katalog bjesova, Mattu je bio dovoljan trenutak da izabere.
Stari svećenik — isti onaj koji je služio u toj crkvi i prije mnogo
godina — prišao je prednjem dijelu crkve i pričekao da se gomila stiša.
Zatim je slabim glasom, koji je Matta ponovno vratio u djetinjstvo,
svećenik započeo s govorom.
I još se nešto nije promijenilo. Matt je bio u stanju istoga trenutka
isključiti svećenikov glas. Umjesto toga, usredotočio se na lijesove.
Pri pogledu na najmanji, tesko je progutao. Matt je nijemo, u vlastitoj
glavi rekao zbogom. Tommy, žao mi je što te svijet neće više imati. Bio si
pun ljubavi, presmiješan i stigao si kada smo te najviše trebali. Suze su mu
tekle niz obraze. Zbogom, mali čovječe.
Oci su mu kliznule na iduci lijes. Maggie. Matt je glasno zajecao. Ti si
bila srce ove obitelji — ljepilo — i nedostajat ćeš mi svakoga dana. Svijet je
gori jer tebe više nema. Čak i kad sam otišao na studij, bila si sa mnom —
moja savjest, moj dobri anđeo, dokaz da su ljudi u osnovi dobri. Zbogom,
Mags.
Imao je osjećaj da mu je sada u grlu zapela šaka. U crkvi je počelo
komešanje i vidio je da je netko uzeo mikrofon. Guverner.
Matt je gledao majčin lijes, a zatim očev. Želio je reći zbogom prije
nego što političar razveze priču. Rituali, govori, sve mu to nije ništa
značilo. Nije mu bila potrebna predstava.
Prije nego što je svima rekao zbogom, pred crkvom se začulo
zavijanje sirene.
Zvuk se pojačao, a crkva se napunila dubokim zvukom mrmljanja.
Matt se okrenuo i pogledao prijatelje. Ganeshov izraz lica postavljao je
pitanje ostalima. Što, dovraga? Svi su bili zaprepašteni zvukom. Osim Kale,
koja je bila iz Oklahome.
Matt ju je čuo kako šapće: »Upozorenje da dolazi tornado.«
»Dobro, prijatelji, grozno mi je što ovo moram učiniti«, govorio je
guverner u mikrofon. Pokraj njega stajao je svećenik i davao mu upute.
»Molim vas da svi siđete u podrum.«

275
 Knjige.Club Books

Žamor gomile postajao je sve glasniji. »Svi smo to prošli već milijun
puta i vjerojatno nije ništa, ali bolje spriječiti nego liječiti. Ostanimo mirni
i krenimo prema stepenicama.«
Ožalošćeni su brzo počeli izlaziti red po red i krenuli su prolazom
prema dnu crkve, gdje je stajao svećenik i upravljao svime.
Matt je uhvatio Ganeshov pogled. Prijatelj mu se lukavo nasmiješio i
namignuo. Bila je to čudna gesta, ali, na neki neobičan način, savršena.
Svi su izašli iz crkve u redu. Teta Cindy pokušala je povesti Matta sa
sobom, ali on se zadržao, rekavši da želi biti siguran da su mu prijatelji na
sigurnom. Ustvari, želio je provesti trenutak nasamo kako bi se do kraja
oprostio. Matt se nije bojao tornada. U četrnaest godina, koliko je živio u
Adairu, bilo je bezbroj takvih upozorenja, tornado ili dva poharali su polja
kukuruza, ali nikada nije vidio ni lijevak. Teta je nevoljko pristala,
uglavnom zato što se morala pobrinuti za Mattova djeda, kojega je cijela
gungula uzrujala.
U praznoj crkvi, Matt je stajao sam s lijesovima. Vani je fućkao vjetar i
vidio se bljesak munja.
Stavio je ruku na mamin lijes, a zatim i na tatin.
Odlučio je da ne postoji ništa što bi mogao reći.
Matt se okrenuo i, umjesto da krene prema podrumu, olabavio je
kravatu i izašao u oluju.

276
 Knjige.Club Books

POGLAVLJE 55
SARAH KELLER

K eller je pogledala svoj odraz u motelskom ogledalu. Bila je odjevena u

uobičajeni tamnoplavi kostim s hlačama i bijelu bluzu. Odjeća nije
bila idealna za sprovod, ali morat će dostajati. Razmišljala je o tome da
preskoči obred, pitala se kako će to izgledati — agentica FBI-a u crkvi —
ali odlučila je riskirati. Iako ih nikada nije upoznala, imala je dojam da
poznaje Pineove. Prevrtala im je po stvarima, proučavala njihove
internetske pretrage, razgovarala s njihovim prijateljima, provodila
vrijeme s preživjelim sinom. Preživjelim sinovima, množina, podsjetila je
samu sebe. Željela im je pokazati poštovanje.
Zazvonio joj je mobitel. Već je kasnila i namjeravala je ignorirati
zvonjavu. Željela je ući u crkvu s ostatkom pastve umjesto da zakasni, pa
da je svi vide. Ali, poziv je bio iz zatvora Fish kili. »Agentica Keller«, javila
se.
»Dobar dan, ovdje Marge Boyle iz Fishkilla, uzvraćam vaš poziv.«
Zatvorska službenica za vezu zvučala je letargično, kao da joj je dosadno.
»Hvala što ste nazvali. Upravo zatvaram dosje, zaključujem istragu, pa
sam vas htjela zamoliti biste li mi mogli poslati podatke o posjetama koje
je Daniel Pine primio u proteklih šest mjeseci?«
Podaci o istrazi curili su s raznih strana i Keller je željela da žena misli
da se radi o rutinskom zahtjevu.
»Nema problema. Imamo elektroničke zapise. Dajte mi samo
trenutak, odmah ću vam im poslati mailom. Imam ih ovdje negdje, sigurna
sam, ali, možete li mi dati svoj mail?«
Keller joj je izdiktirala i, čekajući, skupljala je ključeve i torbicu kako
bi mogla izjuriti kroz vrata i stići na sprovod. Čula je kuckanje po
tipkovnici dok je žena radila, užasno sporo. Žena je živjela na zatvorskom

277
 Knjige.Club Books

vremenu.
»Baš kasnim na sprovod, pa moram —«
»Strašno je to o Danu«, rekla je žena, ne shvaćajući što joj Keller želi
reći.
»Da, baš sam razočarana što mu upravnik nije dopustio da dođe na
sprovod, ali razumijem da to puno stoji i —«
»Čekajte«, rekla je službenica za vezu. »Vi ne znate? Nitko vam nije
javio?«
»Nije mi javio što?« pitala je Keller, ne postavljajući očito pitanje tko
bi joj, dovraga, išta javio, osim službenice za vezu s kojom upravo
razgovara.
»O, blagi Bože.« Žena je zastala. »Dan Pine je jučer napadnut. Nisu
sigurni da će preživjeti.«

Prošlo je još pola sata prije nego je Keller stigla u crkvu. Zadržala se jer je
morala Stana izvijestiti o novostima oko Dannyja Pinea prije nego što se
mediji dočepaju priče.
Crkva nije bila slikovita. Nije bilo starinskog zvonika i besprijekorno
uređenog parka. Bilo je to moderno zdanje koje bi moglo proći i pod
banku da nije bilo šarenih prozora i znaka ispred. Uz cestu su stajali
kamioni sa satelitskim antenama i improvizirani šatori načinjeni od
cerada kako bi se zaštitila oprema od kiše koja tek što nije pala. Uokolo su
se vukli reporteri s papirnatim čašama kave u rukama i dotjerivali se,
gledajući se u mala ogledala, čekajući da završi obred.
Keller je stala pokraj nekoliko drugih nepropisno parkiranih
automobila, na travi na najudaljenijem dijelu prepunog parkinga. Brzo je
hodala i reporteri nisu na nju obraćali pažnju. Zrak je bio neobično miran,
nebo čudne nijanse zelene. Zrak je bio ispunjen elektricitetom.
Predvorje crkve bilo je tiho. Čula je glasove iza velikih vrata koja su sa
svake strane vodila u lađu crkve. Razmišljala je bi li pričekala vani, nije
željela prekidati ceremoniju, ali muškarac u tamnom odijelu otvorio je
jedna vrata i izašao te krenuo prema znaku koji je ukazivao na muški
toalet. Posegnula je, nastojeći uhvatiti vrata prije nego se zatvore, kada ju
je preplašio prodoran zvuk — sirena što je zavijala — koji je dolazio
izvana.
Koji vrag?

278
 Knjige.Club Books

Keller je shvatila da se radi o sireni za tornado. Obitelj Pine

jednostavno nije imala sreće.
Vrata su se otvorila i ožalošćeni su počeli izlaziti. Krenuli su prema
stubištu pokraj toaleta. Keller se našla u redu, gurajući se tiho prema
stepenicama koje su vodile u podrum. Starac ispred nje je gunđao dok je
silazio korak po bolni korak.
»Pretjeruju, kao i uvijek«, rekao je starac. »Proći će prije nego što
siđemo.«
Keller je pretpostavljala da je tako bilo posvuda. Ako ste živjeli na
Manhattanu, bili ste imuni na upozorenja o terorističkim napadima. Ako
ste živjeli u San Franciscu, nije vas uzrujavalo podrhtavanje zemlje. Ako
ste živjeli na Floridi, upozorenje o uraganima bilo je dio života. Ako ste
živjeli ovdje, hitno biste pošli na niže razine kada bi tornada zaprijetila da
će pasti s neba i uništiti sve što im se nađe na putu.
Vjerojatno je djelovala uzrujano ili je možda bilo očito da nije lokalna
cura, jer kada su konačno stigli u podrum, jedna ju je postarija žena
potapšala rukom. »Ne brinite, draga moja. To je ovdje normalno.«
Nekoliko minuta kasnije, podrum je bio ispunjen ožalošćenima. Keller
je stajala pokraj oglasne ploče na kojoj su visjele obavijesti — pečenje
kolača, raspored sastanaka liječenih alkoholičara, poster za izviđače — i
trudila se ne prevrnuti sklopljene metalne stolce oslonjene o zid. Tražeći
Matta, razgledala je gomilu.
U udaljenom kutu mala se grupa okupila oko Mattove tete. Crnkinja je
stajala pokraj Cindy i Keller je vidjela glavu čovjeka — vjerojatno djeda —
koji je sjedio. Nije vidjela Matta.
U drugom kutu uočila je grupu klinaca fakultetske dobi, zanimljivu
skupinu. Prelijepu plavušu, Indijca nestašnog izgleda, Koreanca koji je bio
toliko visok da se morao sagnuti kako ne bi glavom udario o strop, crnca
dobrohotnih očiju i sitnu ženu lica zaprljanog maskarom. Mattovi
prijatelji. NYU, pretpostavila je. Ali, Matt nije bio ni s njima.
Morala je razgovarati s njim. Bio je ovo apsolutno najgori trenutak da
mu kaže za brata, ali nije željela da sazna za napad iz vijesti koje može
pročitati na telefonu. Postala je stručnjak za dostavu loših vijesti Mattu
Pineu.
Pogledala je drugu malu gomilu. Guverner je stajao u središtu, kao
kralj koji predsjeda svojim dvorom. Jedino je iznenađenje bilo što ga nisu
snimale kamere. Nije bilo snimaka za nastavak »Nasilne naravi«, jer je

279
 Knjige.Club Books

Keller pretpostavljala da je teta zabranila Adlerima da dođu na sprovod.

Svećenik se probijao kroz ožalošćene kako bi razgovarao s guvernerom.
»Dobro, narode«, rekao je glasno guverner, nadglasavajući buku.
Svećenik je stajao pokraj njega. »Upozorenje je opozvano. Sve vas molim
da krenete gore.« Rukom je pokazao prema stubištu. »Jedan po jedan,
molim.«
Gomila se razmaknula kako bi Mattov djed i teta mogli krenuti prvi.
Dok ga je vodila njegovateljica, djed je djelovao dezorijentirano, zbunjeno.
Keller je promatrala gomilu kako se uspinje tražeći Matta, nadajući se
da će ga moći povući na stranu. Ne, odlučila je, zamolit će ga da se nađu
poslije sprovoda. Pričekat će da budu nasamo da mu kaže za brata.
Provjerila je telefon kako bi vidjela je li napad na Dannyja pojavio u
vijestima. Još ništa.
Dva maila, jedan ispod drugoga, privukla su Kelleričinu pažnju. Prvi je
bio od zatvorske službenice za vezu koja je poslala popis posjetitelja
Dannyja Pine. To će pregledati kasnije. Drugi je bio od kompjuteraša koji
su otkrili tko je poslao video sa zabave na stranicu Oslobodite Dannjja
Pinea — žena iz Adaira, čije Ime Keller nije prepoznala.
Keller je bacila pogled prema stubištu. Red uz stepenice je zastao.
Pokušavajući ubiti vrijeme, poslala je poruku područnom uredu tražeći
provjeru žene koja je poslala anonimnu dojavu. Zatim je kliknula na popis
posjetitelja Dannyju Pineu. Popis nije bio dugačak. Posjete roditelja,
odvjetnika. Ali, jedno joj je ime odmah privuklo pozornost: Neal Flanagan.
Ime joj je bilo strašno poznato, ali Keller se nije mogla sjetiti otkuda ga
zna. Gdje li ga je čula? Stoga je odlučila iskoristiti svako dostupno lukavo
tajno oružje agenata FBI-a u borbi protiv zločina i utipkala ime u Google
tražilicu.
Njezin se telefon osuo novinskim pričama.
Flanagan je bio upleten u seks-skandal bivšeg guvernera. Frajer koji
rješava stvari, koji je organizirao zabave za guvernera i njegove bogate
dobročinitelje. Maloljetne djevojke. Droga. Velika porota optužila je
Flanagana i svi su očekivali da će otkucati bivšeg guvernera i druge iz
svojega kruga.
Zašto bi ovaj ljigavac posjetio Dannyja Pinea? I to samo dva tjedna
prije nego što mu je profesionalac ubio roditelje. Prisjetila se sastanka s
filmašima. Rekli su da je Charlotte imala tajni život, starije muškarce.
Nekoliko novina navodilo je riječi glavnog tužitelja, pomoćnika državnog

280
 Knjige.Club Books

odvjetnika SAD-a koji je radio u uredu državnog odvjetnika u Lincolnu.

Keller je poslala mail Stanu. Trebala je odmah razgovarati s Flanaganom.

281
 Knjige.Club Books

POGLAVLJE 56
MATT PINE

M att je hodao cestom ispod tamnog, zelenog neba kad mu je na lice

pala kap kiše, najavljujući ove koje će tek uslijediti. Bar su sirene
stale, ako ništa drugo, nije bilo oblaka u obliku lijevka u nastajanju, a
jedini rizik kojem se Matt sada izlagao jest da će pokisnuti. Morao bi se
vratiti u crkvu. Nije se želio okrenuti i požaliti što je preskočio ceremoniju.
Ali, hoće li, doista?
Šetao je bez ikakvog cilja. Papillion Road bio je komad asfalta koji nije
vodio nikuda. Presjeći će preko crkvenog igrališta za djecu koja pohađaju
vjeronauk i proći kroz pokrajnju ogradu koja je ograničavala crkveno
područje i tako izbjeći novinare koji su se utaborili ispred crkve.
Rub ceste bio je ispunjen kamenjem. To ga je podsjetilo na marš smrti
u Tulumu. Je li se to doista zbilo prije samo tri dana? Zar je to moguće?
Noge su ga boljele u uskim elegantnim cipelama. Posjedovao je samo
jedno odijelo i jedan par elegantnih cipela. Prije nego što su otputovali iz
New Yorka, Ganesh je otišao do Mattove sobe u studentskom domu i
spakirao ih za sahranu. Bio je to znak pažnje i Matt više nikada svoje
prijatelje neće uzimati zdravo za gotovo. Već je ionako previše stvari u
životu uzeo zdravo za gotovo, dakle, nikada više.
Iza njegovih leđa začula su se dva brza znaka trube. Matt se okrenuo i
pogledao vozilo koje ga je slijedilo. Vjetrobransko staklo bilo je poprskano
kišom i nije vidio tko vozi. Nije bio raspoložen za razgovor s novinarom.
Vozilo mu se polako pri maklo i začuo se tihi zvuk prozora koji se spušta.
»Čuj, ti si svjestan da je na snazi upozorenje radi tornada, zar ne?« Iz
auta ga je pogledala Jessica Wheeler s malenim sm ješkom na usnama. Bila
je odjevena u crno, podignute kose, oko vrata je imala nisku bisera.
Vjerojatno je vidjela Matta kada se iskrao iz crkve i pošla za njim. »Kamo

282
 Knjige.Club Books

si krenuo?«
»Nikamo.«
»Kao i svi mi«, rekla je. Auto je polako klizio, u tempu njegovog hoda.
Matt je stao, pa se i auto zaustavio. Pogledao je unutra.
Jessica je bradom pokazala suvozačko sjedalo.
Matt je stvarno želio biti sam — barem je tako mislio.
Jessica je samo tiho sjedila, čekajući da Matt donese odluku.
Pa, noge ga jesu boljele, pretpostavio je. Ušao je u automobil i susreo
se s mirisom Jessicina parfema, ugodnim mirisom začina.
Ubacila je u brzinu i auto je krenuo.
Kiša je i dalje padala sitnim kapima, nije to još bio pljusak.
Brisači su išli amo-tamo opisujući luk smeđe boje zahvaljujući
mješavini prašine i kišice.
»Želiš li razgovarati?« konačno je pitala Jessica.
»Ne osobito.«
»Okej. Želiš li piti?«
»To zvuči privlačnije.«
Kimnula je, pogledala u retrovizor i zatim oštro polukružno okrenula
auto nasred ceste.
Nije prošlo mnogo i Jessica je otključavala ulazna vrata
Vodoinstalatera. Bar neće biti otvoren još satima i bio je taman, tih.

Jessica je upalila svjetla, bacila ključeve na bar i pošla prema

džuboksu.
Matt je sjeo na jedan od stolaca i promatrao je u odsjaju ogledala iza
bara. U strogoj crnoj haljini nimalo nije pristajala u bar, onako nagnuta,
gledajući u džuboks. Glazba je ispunila prostoriju.
Jessica je prišla i sagnula se iza bara.
»Bon Jovi?« pitao je Matt.
Jessica je sada stajala ispred Matta. »Moj ujak osobno je prije trideset
godina izabrao glazbu, a ja to nemam srca promijeniti. I, tko ne voli malo
Jona Bon Jovija?« Pokazala je prema bocama žestokih pića poredanima
uza zid. »Što ćeš popiti?«
»Pivo bi mi dobro sjelo.«

283
 Knjige.Club Books

»Ma, daj«, rekla je razočarano. »Čekaj, znam.« Izvadila je čašu, u nju

ubacila jednu preveliku kocku leda i počela nešto miješati. Pružila mu je
čašu.
Podigao je piće na razinu očiju, čista kocka kupala se u smeđoj
tekućini s komadima kore nekog citrusa. »Što je to?«
»Jedan starinski.«
Podigao je obrvu. »Je li ovo neka tvoja fantazija u stilu Dona Drapera 25
ili —«
»Šuti. Probaj!«
Otpio je gutljaj. Ustvari, bilo je prilično dobro. Imalo je okus po dimu s
nagovještajem slatkoga. »Nikad za sebe ne bih rekao da sam starinski tip,
ali ovo je dobro.«
Kimnula je, a zatim sebi natočila pivo — pritom se smiješeći, nijemo
priznajući da je njega maloprije izgrdila na pasja kola jer je tražio nešto
tako obično kao što je pivo. Otpila je gutljaj, a pjena joj je pokrila gornju
usnu.
Neko vrijeme nisu razgovarali. On bi popio piće, ona bi mu napravila
još jedno. Ona bi popila svoje i natočila iduće, kao da se natječu.
Nije prošlo dugo prije nego što su oboje bili pripiti.
Mattov je telefon više puta vibrirao u džepu, ali nije ga ni pogledao.
»Sprovod je bio lijep«, rekla je Jessica.
»Misliš, dok nisu počele zavijati sirene i dok preživjeli sin nije
zbrisao?«
Napravila je grimasu. »Djed ti dobro izgleda. Već ga odavno nisam
vidjela u gradu.«
Matt je u ruci držao svoj starinski koktel i razmišljao o njemu. »Nemaš
pojma koliko ovo cijenim, ali stvarno, nema potrebe za čavrljanjem.«
Iskapio je piće.
»Ne?« pitala je. »Onda dobro.« Nagnula se preko bara, zgrabila revere
Mattova odijela i privukla ga u poljubac. Nije to očekivao, pa ga je stoga
adrenalin, koji je već ionako strujio njegovim tijelom, još jače udario. Ne
odmičući svoje usne s njegovih, Jessica se popela preko bara, rušeći čaše i
barski pribor sve dok nije bila na drugoj strani. Kada se konačno
odmaknula, oboje su teško disali, a Jessicina je kosa ispadala iz ukosnica

25 Don Draper – lik iz serije Mad Men (Momci s Madisona)

284
 Knjige.Club Books

koje su je držale na mjestu.

»Gore je soba«, rekla je.
On je kimnuo, slijedeći je do vrata u stražnjem dijelu prostorije.
Prtljala je tražeći ključeve, neprekidno ga ljubeći dok je otključavala vrata
prema uskom stubištu. Uhvatila ga je za ruku.
U glavi mu se vrtjelo. Od pića, od gladi za njom, od nadrealnosti
cijeloga dana. Jessica je nesigurnim korakom krenula uza stepenice.
Matt se počeo premišljati. Potisnuo je te misli, ali neprekidno su se
vraćale. O ovoj je djevojci razmišljao sedam godina, zar je želio da se to
ovako dogodi? Neuredno, u sobi iznad bara — i to baš na dan sprovoda
njegove obitelji? Ali, doista ju je želio, i u ovome trenutku trebalo mu je
nešto radi čega bi se osjećao dobro. Dovrši nedovršeni posao, rekla je
Kala. Ali, pomisao na Kalu samo je pojačala njegov osjećaj da je ovo
pogrešno.
Na vrhu stuba nalazila se mala soba s velikim krevetom, noćnim
ormarićem i televizorom. Jessica je svukla Mattov sako, povukla mu već
olabavljenu kravatu preko glave i otkopčala košulju, hlače. Zatim je zastala
i rekla: »Čekaj me, odmah se vraćam.« Skoknula je u kupaonicu povezanu
sa sobom.
Matt je sjedio na krevetu boreći se sam sa sobom. Telefon mu je opet
počeo vibrirati. Vjerojatno ga teta traži. Njegovi prijatelji. Izvukao je
mobitel iz džepa kako bi ga potpuno utišao.
Poruka na zaslonu privukla mu je pažnju. Vidio je samo nekoliko riječi
poruke, ali jedna od njih bila je hitno.
Ne bi je sad trebao čitati. Nemoj je čitati. Ali, njegov palac nije
poslušao i pred njim se ukazala cijela poruka agentice Keller.

Hitno. Molim te, nazovi me.

Jednostavno i direktno, kao i Keller. Ona nije bila tip osobe koji bi se
uludo razbacivala riječju hitno. Kliknuo je na njezin broj.
Baš u trenutku kada se Keller javila, Jessica je izašla iz kupaonice i na
sebi nije imala ništa osim niske bisera. Zureći u njezinu bijelu kožu, na
trenutak je ostao nijem.
Izgledala je fantastično.
Upravo se spremao prekinuti vezu kada je Kelleričin glas rekao:

285
 Knjige.Club Books

»Matt, hvala što ste se javih. Imam užasne vijesti.« Pričekala je trenutak, a
zatim je dodala: »Radi se o vašem bratu.«

286
 Knjige.Club Books

POGLAVLJE 57
OLIVIA PINE

PRIJE

J oš su jedan cijeli dan proveli na plaži. Liv je uživala, ali sa

šestogodišnjakom joj nije bilo lako. Nije bilo opuštanja. Ili je brinula radi
utapanja, neprekidnih odlazaka u toalet ili je bila zatočena u paklu gradnje
dvoraca od pijeska. Ne bi se smjela žaliti: samo su jednom mali. Ali, Liv je
bila sretna kada su se konačno vratili u apartman.
Istovremeno je na oku držala i Holmesa i Watsona. Evan i Maggie su
se silno trudili pretvarati se da ne rade na slučaju, ali Liv je znala što se
zbiva. Čovjek bi pomislio da će je to uzrujati, ali to je zbližilo Maggie i
njezinog tatu. Liv se nije mogla sjetiti nijednog oca i kćeri koji su bili bliski
kao Evan i Mags. Znala je da je cijeli put na neki način povezan s
Dannyjevim slučajem. Ali, trenutno je za to jednostavno nije bilo briga.
Liv je proučavala svojega muža. Sjedio je za kuhinjskim pultom i
tipkao po laptopu, Maggie mu se navirivala preko ramena. Kći joj se činila
melankoličnijom nego inače. Liv je tijekom cijelog putovanja imala osjećaj
da Maggie nešto muči, da je na rubu da joj nešto kaže, ali da bi ipak u
zadnji tren pregrizla jezik. Vjerojatno joj je željela priznati da slijede
tragove u Dannyjevom slučaju, ali Liv je odlučila da im treba više vremena
udvoje. Nakon što su se svi otuširali, pozvala je Maggie u šetnju. »Tata je s
tobom bio na večeri, sad je moj red.«
Put prema šumi prostirao se odmah izvan kuće. Evan im je rekao
neka se previše ne udaljavaju. Neka ponesu telefone. Tko zna čega svega
ima u toj džungli? Taj čovjek je bio rođen za brigu!
»Želim li znati što ste ti i tata radili?« pitala je Liv, šećući puteljkom
kojega su s obje strane okruživala gusta stabla.
Maggie ju je pogledala. Stidljivo se nasmiješila, kao i uvijek kada bi je

287
 Knjige.Club Books

netko uhvatio u laži. »Pustit ću njega da ti kaže. Rekao je da će ti reći danas

navečer.«
Liv je kimnula. »Jedva čekam...«
»Ne namjerava on dopustiti da ga to obuzme«, rekla je Maggie.
»Jednostavno, ne može prihvatiti što se dogodilo Dannyju i ima osjećaj da,
ako on odustane, i ostali će učiniti isto i —«
»Ne moraš tatu braniti preda mnom. Iako ti se to možda ponekad ne
čini tako, upravo ga zbog toga volim. Bila sam previše oštra prema njemu,
previše sam brinula o ostalima — o Mattu — ali znam da tata radi ono što
misli da je ispravno. Isto bi učinio za svakoga od vas.« Liv se prisjetila
citata iz knjige koju je Evan obožavao. Moje cijelo srce je tvoje. Uvijek je i
bilo.
Dugo su šetale dok je sunce zapadalo, djelomično skriveno iza
krošanja stabala.
»Želiš li još o nečemu razgovarati?«
Maggie je zastala na puteljku. Oči su joj se ispunile suzama, a zatim je
zagrlila majku i počela plakati.
»Sve je u redu, djevojčice moja«, rekla je Liv, gladeći Maggiena leđa
dok joj se tijelo treslo. »Sve mi možeš reći. Ovdje sam. Reci mi.«
I Maggie joj je rekla.

288
 Knjige.Club Books

POGLAVLJE 58
MATT PINE

N a katu Vodoinstalatera Matt je sjedio na krevetu, razdrljene košulje i

telefona pritisnutog o uho.
»Što kažu, hoće li se izvući?« pitao je Keller.
Jessica se u svoj svojoj nagoj ljepoti povukla u kupaonicu, shvaćajući
da je poziv važan. Atmosfera je bila uništena.
»Ne znam«, rekla je Keller. »Saznala sam tik prije sprovoda i nisam još
uspjela razgovarati s liječnikom.«
Matt nije bio siguran kako se osjeća. Jedini osjećaj koji mu je padao na
pamet bio je otupjelost.
»Mislite li da je to na neki način povezano s ovim što se dogodilo
mojoj obitelji?« pitao je. »Ili se samo radilo o zatvorskom nasilju?«
»Ne znam. Možemo o tome kasnije razgovarati. Upravo sam stigla u
ured državnog tužitelja u Lincolnu. Sad ulazim na sastanak s osobom koja
bi mogla znati odgovore.«
»S kime?«
»Kasnije ću vam sve reći. Sada stvarno moram poći.« Matt nije imao
energije da dalje inzistira.
»Jeste li dobro?« pitala je Keller. »Kada ste otišli iz crkve, svi su se
zabrinuli.«
»Dobro sam, provodim vrijeme sa starim prijateljem.«
Jessica je ponovno izašla iz kupaonice, odjevena, zabrinutog izraza
lica.
»U redu. Nazvat ću vas. I, još nešto«, rekla je Keller. Glas joj je zvučao
zadihano, kao da hoda. »Znamo tko je poslao video sa zabave vašoj sestri.«

289
 Knjige.Club Books

Matt nije odgovorio.

»Slijedili smo IP adresu do računala smještenog u Ulici Stone Creek
broj 15. Obitelj Wheeler. Vaša teta kaže da ih poznajete.«
Matt je pogledao Jessicu koja je upravo podizala kosu, gledajući ga tim
velikim očima.
»Da«, rekao je. »Poznajem ih.«

290
 Knjige.Club Books

POGLAVLJE 59

M
att je i dalje gledao Jessicu. Bila je malo raščupana, lice joj je još
uvijek bilo zajapureno.
»Što?« pitala je.
Sada je morao biti pametan. Svrstati svaki problem u svoj odjeljak.
Maknuti s uma sprovod, napad na Dannyja. Korak po korak.
»Zvali su iz FBI-a.« Jezik mu je još uvijek bio drven od pića, ali polako
se trijeznio. Adrenalin je djelovao kao lonac pun kave. »Moj brat —
pretučen je.«
» O, Bože! « rekla je. »Hoće li biti dobro?«
»Čekamo novosti.«
Sjela je pokraj njega na krevet.
Matt je ustao. Zakopčao košulju. Pokazujući bradom prema krevetu,
rekao je: »Oprosti radi...«
»Drugi put.« Jessica je ponovno pocrvenjela.
Matt nije bio uvjeren da će biti drugoga puta. Iz nepoznatog razloga i
nije imao ništa protiv toga. Zasad je od nje trebao odgovore. Kada se
doveo u red, sišao je do bara.
Uzeo je čaše, ubruse te tanke slamke koje su srušili na pod, otpatke
stavio na bar. Posegnuo je preko bara i zgrabio bocu burbona.
Jessica ga je zbunjeno gledala. »Jesi li dobro?«
Svi su ga to stalno pitali. Nagnuo je bocu. Grlo ga je zapeldo, a zatim
mu je tekućina zagrijala unutrašnjost. »Osim toga, FBI je došao i do nekih
saznanja.«
Njezine su se oči podigle prema njegovima. »Da?«
»Znaju tko je poslao video sa zabave mojoj sestri.«

291
 Knjige.Club Books

Jessicine oči nisu se odvajale od njegovih. Nakon nekog vremena,

skrenula je pogled. Njezin izraz, što je to bilo? Krivica? Briga? Ne,
rezignacija.
»Zašto?« pitao je Matt.
Činilo se da je riječ zauvijek ostala visjeti u zraku.
Konačno: »Znaš li koliko sam dugo mislila na tebe?« pitala je Jessica.
»Zašto?« ponovio je Matt, ignorirajući njezino pitanje.
»Te se noći sve promijenilo«, rekla je. »Moj je život bio uništen.«
Nije imao pojma o čemu je govorila. I, takvo što reći upravo Mattu bilo
je poprilično bezobrazno.
»Ricky više nikada nije bio isti. Znala sam da se nešto dogodilo
Charlotte. Znala sam. Zatim se zabio u ono drvo i otada moram brinuti o
njemu.«
Ranije je o bratovom udesu pričala kao o nesreći, ali sada ju je
prikazivala kao nešto drugo.
»Što to govoriš?«
»Uvijek sam imala osjećaj da se nešto dogodilo te noći. Nakon što si
me otpratio kući s Brežuljka, vidjela sam Rickyja. To sam ti rekla.« Glas joj
je drhtao. »Bio je potpuno pijan, svađao se s curom. Nakon te noći, Ricky
se povukao u sebe, postao je depresivan. Zatim se pokušao ubiti. Željela
sam ga pitati, ah sada se lako izgubi.«
Matt i dalje nije razumio, ali pustio ju je da nastavi.
»Onda je prošli mjesec Ricky bio u baru one noći kada je objavljeno da
je Vrhovni sud odbio molbu tvojega brata. Ljudi su nazdravljali i častili.
Nakon zatvaranja, bio je pijan i počeo nekontrolirano plakati. Nije mi htio
reći zašto. Samo je govorio:
‘Uništili su joj lice, uništili su joj lice, nisu joj morali uništiti lice.’«
Mattovo je srce zastalo kada je čuo te riječi.
»Gledao je video na telefonu, mumljajući«, rekla je. »Pred. nosom ti je.
Svima je pred nosom. A svi su se usredotočili samo na Rickyjev profil u
videu, kao da je on Nepoznati partijaner, osoba koja uopće ne postoji.
Izmislili su ga.«
Kockice se još uvijek nisu posložile. Činilo se da Jessica želi reći da je
Ricky umiješan u Charlotteinu smrt. Da u tom videu postoji nešto što su
svi propustili vidjeti.

292
 Knjige.Club Books

Iz očiju su joj se slijevale suze i s teškoćom je hvatala dah.

Matt joj je prišao, stavio ruke na ramena. »Duboko diši«, rekao je,
pokazujući joj kako, glasno udišući kroz nos i izdišući kroz usta.
Kada se činilo da Jessica ponovno pravilno diše, rekla je: »Ricky se
lako zbuni, pa nisam bila sigurna. Neprekidno je govorio da ne vidite ono
što mislite da ste vidjeli te noći. I neprekidno je gledao video na svojem
telefonu. Kada se kasnije onesvijestio, pretražila sam mu telefon i pronašla
video.«
»Što to govoriš, Jessica?« pitao je Matt. »Da sam vidio Rickyja kako te
večeri gura tačke, da je on vidio mene? Je li ti to rekao?« Mattov um vratio
se sedam godina unatrag. Lik koji se naginje, glava koja se okreće ravno
prema Mattu kao da ga gleda oči u oči. Ricky je bio u nogometnoj ekipi i
nosio je jaknu, ali Matt je na jakni vidio prezime PINE. U to je bio siguran.
A nikada nikome nije rekao da je išta vidio te noći i stoga je Ricky morao
biti tamo.
»Ne slušaš me«, rekla je Jessica.
Možda se radilo o alkoholu — u Mattu ili u Jessici — ali nije razumio
što mu je govorila.
»Ne Ricky«, rekla je.
»Tko onda? Tko, Jessica?« Rekla je da je Ricky bio s curom te noći, ali
to nije imalo nikakvog smisla.
Jessica je u ruci držala svoj telefon. Prvi kadar videa zabave. »Nisam
znala je li zbunjen ili je to izmislio. Poslala sam video na stranicu
Oslobodite Dannyja Pinea, znajući da ćeš ga ti vidjeti. Ako je bila istina ono
što je Ricky govorio — ako si ih doista te noći vidio — shvatit ćeš.«
Prstom je prešla preko telefona i pojavila se scena mladića koji
naiskap piju piva, Dannyja u potkošulji okruženog momcima u sportskim
jaknama, profil nepoznatog čovjeka — ne, Rickyjev profil — na rubu
kadra.
I tada je Matt nešto spazio i to ga je gotovo smlavilo.
Okrenuo se i istrčao kroz vrata.

293
 Knjige.Club Books

POGLAVLJE 60
SARAH KELLER

K eller je proučavala muškarca u sobi za sastanke ureda državnog

tužitelja u Lincolnu. Pokraj muškarca sjedila je odvjetnica. Imala je
kovrčavu kosu i odisala samopouzdanjem.
Odvjetnica je pogledala Keller, a zatim Treya Barnesa, tužitelja
zaduženog za slučaj protiv Neala Flanagana, bivšeg guvernerovog
odvjetnika. »Dakle, sada želite čuti što ima za reći?« pitala je odvjetnica.
»Što se promijenilo?«
»Nisam siguran da se išta promijenilo. Ali, FBI je tražio sastanak« —
tužitelj je pokazao prema Keller — »pa smo sada tu.«
»Svašta on ima za reći. Ali, želim jasno obećanje. Samo kazna koju je
već odslužio.«
Tužitelj se podrugljivo nasmijao. »Sylvia, pred uredom bi mi se
pojavila gomila za linč. Neke od tih djevojaka imale su četrnaest godina.«
Flanagan se ubacio: »Ja nisam znao —«
»Šutite«, rekla je odvjetnica svojem klijentu, ne gledajući ga. Tužitelju
je rekla: »Shvatit će da ste učinili što ste morali. Ovo će biti najveći slučaj u
vašoj karijeri.« Pogledala je Keller. »I u vašoj.«
»Neprekidno to govorite«, rekao je tužitelj, »ali potrebno mi je više od
bajki koje iznosite u javnost. Neću uništiti ugled dobrih ljudi bez nekakve
potvrde.«
»Žao mi je«, rekla je Keller. »Kasno stižem na ovu zabavu. Nemam
pojma o čemu ijedno od vas govori. Predlažem da govorimo neslužbeno,
predlažem da mi dopustite da postavim nekoliko pitanja, pa ćete onda
odlučiti možemo li se kako dogovoriti?«
Flanaganova odvjetnica prekrižila je ruke, a zatim oklijevajući

294
 Knjige.Club Books

kimnula. Tužitelj je gestom pokazao Keller da može postaviti pitanja.

Keller se nagnula prema naprijed, pogledala Flanagana. »Želim znati
zašto ste posjetili Daniela Pinea u zatvoru.«
Flanagan se smijuljio. Optužnica je tvrdila da je stvorio ekipu mladih
djevojaka — bjegunki, djevojaka koje su željele postati manekenke,
izgubljenih duša — i održavao zabave za bogate i moćne dobročinitelje
koji su financirali njegov raskošan stil života. Ukratko, bio je svodnik za
laskavce i pedofile. Jedan od njegovih mušterija bio je guverner Nebraske
koji je bio prisiljen odstupiti kada je jedna od djevojaka bila dovoljno
pametna da potajno snimi njihove susrete te snimku i priču o razvratu
potom proda tabloidu. FBI-eva podružnica u Nebraski uskoro je razotkrila
cijelu zlokobnu zavjeru. Glavna karika u lancu te cijele gadosti bio je Neal
Flanagan.
Odvratni muškarac konačno je progovorio. »Uz moje, ovaj... zabave, za
guvernera sam obavljao i druge zadatke.«
»Kakve zadatke?«
»Ma, znate, posebne projekte. Iskapao sam prljavštinu o političkim
suparnicima, pronalazio liječnike koji se nisu libili propisivati lijekove,
pazio da oni koji su trebali šutjeti doista i šute, takve stvari.«
»Vi ste čovjek koji rješava probleme«, rekla je Keller.
Čovjek je napravio grimasu, ali ništa nije porekao.
»E, pa onda je novinarka koju je Turner plaćao javila da je čula da
netko ima neke informacije o njemu — nešto veliko — ali nije znala što. A
Turner, on je već cijelu vječnost bio guverner, i nije imao pojma o čemu bi
se moglo raditi.« Flanagan se zakikotao. »Mislim, tip je toliko prljav da se
moglo raditi o bilo čemu. Ali, imao je loš predosjećaj da je maca stigla na
vratanca, da će morati otići, pa je počeo tražiti bilo što od ikakve
vrijednosti. I odlučio je prodati nekoliko pomilovanja, pa sam ja morao
obići potencijalne klijente. Svakoga tko je ispunio molbu za pomilovanjem,
a mogao bi imati pristup gotovini. Pine je bio na tom popisu.«
»Ponudili ste mu pomilovanje ako plati?«
Flanagan je kimnuo.
»On je u zatvoru. Zašto biste uopće pomislili da bi imao novca?«
»Podržavali su ga mnogi bogataši, nudili su mu ugovore za knjige i
vrijedilo je probati.«
»I, što vam je rekao?«

295
 Knjige.Club Books

»Rekao mi je isto što i vi: da nema novca.«

Keller ga je gledala, čekajući da nastavi.
»Mislio sam da je to bilo to, znate. Imali smo i drugih opcija, prodavali
smo neke zakonske prijedloge lobistima i tako, pokušavajući priskrbiti
Turneru mirovinski fond.«
»Ali...«
»Onda me netko nazvao. Na šifriranu poslovnu liniju čiji broj imaju
samo odabrani. Da biste ga znali, morali ste biti dio ekskluzivnog kruga.«
Tip je zvučao gotovo ponosno dok je pričao.
Keller je zagrizla unutrašnjost obraza dok je on nastavljao govoriti.
»Dakle, nazove on mene, taj frajer — ne želi mi reći tko je, ali mislim
da znam — kaže da želi da ga povežem s nekim tko se bavi mokrim
poslom.«
»S plaćenim ubojicom?« pitala je Keller.
»Da. Rekao sam mu da se time ne bavim. Ja sam poslovni čovjek. Ali,
za honorar bih ga mogao povezati s nekim tko bi znao. Ono, kao prijateljev
prijatelj.«
Muškarac je bio ljigav, ali zahvaljujući načinu na koji je o tome pričao,
gotovo se činilo kao da opisuje rad za neku korporaciju.
Keller je već doslovce bila na rubu stolca. Željela je protresti frajera da
konačno dođe do najbitnijeg. Ali, imala je užasan osjećaj da točno zna
kamo ta priča vodi. Da je osoba koja je nazvala Flanagana naručila
profesionalca da ubije Evana Pinea. Da je Maggie fotografirala ubojicu koji
ih je zato sve pobio i namjestio poprište da izgleda kao slučajno istjecanje
plina. Da je napao Matta kako bi se domogao fotografije.
»Da razjasnimo«, rekla je Keller. »Vas je odjednom netko nazvao i
tražio da ga povežete s plaćenim ubojicom i vi ste jednostavno rekli:
‘Može, nema problema.’«
Flanagan je slegnuo jednim ramenom. »Čovjek je znao svašta o mojem
poslu.«
»I vi ste ga spojili s plaćenikom«, uključio se tužitelj, kao da pokušava
ubrzati stvari. »S ubojicom čije postojanje, čini se, nitko ne može
potvrditi.«
Keller je shvatila da je priča stigla u slijepu ulicu. Ured pomoćnika
državnog tužitelja bio je uvjeren da Flanagan laže koliko je dug i širok. A
zašto i ne bi? Flanagan je bio očajan, a priča je zvučala suludo.

296
 Knjige.Club Books

»Ja sam samo bio posrednik. Nisam imao pojma da će taj frajer...«
Tužitelj mu je mahnuo da zašuti. »Da, razumijemo. Vi ste bili pravi
ministrant.«
»Dakle, taj plaćenik — nikad ga nisam sreo, samo sam čuo za njega,
po reputaciji — on ne razgovara direktno s klijentima. Rekao mi je da
nabavim stotinu tisuća i ime i fotografiju.«
»Kako ste s njim stupili u kontakt?« pitala je Keller. »I, što mislite kad
kažete da ste čuli za njega po reputaciji? Što ste čuli?«
»Kad se bavite mojim poslom, svašta čujete. Taj plaćenik je imao
reputaciju čovjeka koji radi čisti posao, specijalist koji ubojstvo prikaže
kao da se radi o nesreći.«
»Je li imao kakvo ime?«
»Ne, ljudi su ga jednostavno zvali Usna.«
Keller je osjetila kako se ježi po rukama. Pomislila je na Maggienu
fotografiju čovjeka s ožiljkom zečje usne.
»Pozivatelj ostavi novac plus moju proviziju u ormariću u Vijećnici. Ja
uzmem gotovinu i omotnicu i odnesem je na drugo mjesto gdje je ostavim
Usni.«
»Zašto jednostavno niste prebacili novac internetskim bankarstvom
ili poslali kriptirane dosjee?«
»Zato što on to nije htio«, rekao je Flanagan kao da se radi o
najglupljem pitanju koje je ikada čuo. Keller je pretpostavila da je
gotovina, papirnati novac, bio jedini način da se osigura odsustvo bilo
kakvog digitalnog otiska. Ubojica je bio klasičar.
»Ali, znate, ja sam vam znatiželjan«, rekao je Flanagan.
Keller je shvatila. Taj lupež ne samo da se skrio kako bi vidio tko je
ostavio omotnicu u Vijećnici, nego je i pogledao u nju. Nema časti među
lopovima. »Tko je bio žrtva?«
»Onaj tip na vijestima. Iz onog dokumentarca. Evan Pine.«
»Tko je unajmio Usnu?« pitala je Keller, umorna od toga što je
Flanagan drži u napetosti.
Odvjetnica je stavila ruku na rame svojega klijenta i zaustavila ga
prije nego je odgovorio. »Dobit će samo odsluženu kaznu«, rekla je
zamjeniku državnog tužitelja.
Flanagan se prepredeno nasmiješio Keller, koja mu je šakom poželjela
izbrisati osmijeh. Tužitelj je pogledao Keller. Vjerojatno mu je bilo jasno iz

297
 Knjige.Club Books

njezinog držanja da je Flanagan rekao nešto što joj je bilo bitno. Usna. To
je potvrđivalo njegovu priču, povezujući muškarca s ožiljkom od zečje
usne kojeg je Maggie fotografirala. Nije se radilo o slučajnosti. Flanagan je
govorio istinu.
»Pristanke na dogovor«, rekla je Keller.
»Ja ne mogu donijeti takvu odluku«, rekao je tužitelj. »Vratit ću se.«
Izašao je iz sobe za sastanke.
Kada se vratio petnaest minuta kasnije, pogledao je Flanaganovu
odvjetnicu i kimnuo.
Odvjetnica je pogledala svojeg odurnog klijenta i rekla: »Recite joj.«

298
 Knjige.Club Books

POGLAVLJE 61
EVAN PINE

PRIJE

T
ata, umoran sam«, rekao je Tommy.
Bilo je tek šest sati, no Evan je pretpostavljao da je dan dug. Sunce i
vrućina — sve ono hodanje — iscrpe čovjeka. Tommy je bio sav
zajapuren i nije dovršio večeru koju mu je Evan pripremio kada su Liv i
Maggie izašle na dugu šetnju. Nije mu sličilo da ostavi makar i mrvicu
makarona sa sirom. Liv ih je stalno tjerala da piju flaširanu vodu, pa Evan
nije mislio da je Tommy dehidrirao. Napola prazna boca stajala je pokraj
Tommyjeva tanjura.
Evan je rukom pipnuo sinovo čelo. Malo toplije. Vjerojatno nije nešto
oko čega bi trebalo brinuti, ali od one panike sa slijepim crijevom Evan
više nije uobičajene simptome uzimao zdravo za gotovo. No, večeras mu
se činilo da se jednostavno radi o umoru. Čak je i Evan osjećao da bi se
mogao odmah strovaliti u krevet!
»Idemo na spavanje, prijatelju«, rekao je Evan. Tommy je već kunjao
za stolom. Evan ga je odnio u sobu, iz kovčega iskopao Tommyjevu
pidžamu i spustio ga na krevet.
»Ruke u zrak«, rekao je Evan.
Njegov je sin podigao ruke nalik na valjuške. Evan je svukao
Tommyjevu košulju. Nježno je preko Tommyjeve glave navukao pidžamu.
Tommy se bacio na leđa i Evan je ponovio isti manevar s hlačama.
Ušuškao ga je pod pokrivač i slatkog medu stavio pokraj njega.
Evan je gledao svog sina. Dizanje i spuštanje njegovih malih prsa.
Njegovo lijepo lice. Poljubio ga je u glavu i ugasio svjetlo.
Kada se vratio u dnevnu sobu, vidio je da su Liv i Maggie stigle iz

299
 Knjige.Club Books

šetnje. Djelovale su ozbiljno, potišteno.

»Je li sve u redu?«
Liv je pogledala Maggie. »Da, samo smo umorne. Zar ne, Mags?«
Kći je s divljenjem pogledala Liv. Kao da su imale zajedničku tajnu,
samo njihovu »Da, samo smo umorne«, odgovorila je Maggie.
»Ima još tijesta i sira ili samo špageta«, rekao je Evan. »Ili vam mogu
nešto skuhati?«
»Nisam gladna«, odgovorila je Liv. »Previše je hrane na ovom
odmoru.« Uzela je bocu vode iz hladnjaka i otpila.
»Možda kasnije«, rekla je Maggie. I ona je uzela bocu vode i pošla u
svoju spavaonicu.
Kada je ostao nasamo s Liv, Evan je pitao: »Jesi li sigurna da je sve u
redu?«
Liv je kimnula. »Možemo kasnije razgovarati, ali ona je dobro,
obećavam ti.«
Evan se pitao je li joj Maggie rekla zašto su ovdje. Je li joj ispričala o
njihovoj uzaludnoj istrazi. O paru koji je navukao Evana da dođe u Tulum.
To bi objasnilo ovakvo raspoloženje.
Morat će se suočiti s posljedicama i sam reći Liv. Morat će biti iskren
sa suprugom ili čarolija ovog putovanja neće biti stvarna.
»Nešto ti moram reći«, rekao je.
Liv je sjela pokraj njega za kuhinjski stol.
Otpio je dugi gutljaj vode, otežući, razmišljajući kako da joj objasni.
»Nešto oko putovanja — nisam bio u potpunosti iskren.«
»Kada si rekao da si ga možemo priuštiti? Da, to sam nekako već i
sama slutila.«
»Ne, ne to.« Ispričao joj je o Charlotteinom pozivu ili barem pozivu
osobe koja se pretvarala da je Charlotte. O tome kako je Maggie ušla u trag
telefonu. O paru koji mu je smjestio igru. Osjećao se kao budala. Skupio je
hrabrosti da joj ispriča i ostalo — sve oko posla, njihovih financija, o tome
da je popio šaku tableta.
Ali, prije nego što mu je to pošlo za rukom, Liv je rekla: »Pa, i ja tebi
nešto moram reći.«
Evan je nagnuo glavu.
Njegova je supruga otišla u spavaću sobu i vratila se s tankim

300
 Knjige.Club Books

fasciklom. Pružila mu ga je.

»Žena Rona Sampsona mi je dala ovo kad sam bila u Nebraski. Muž joj
je rekao da dokumenti u ovom fasciklu mogu dokazati da je Danny
nedužan.«
»Zašto mi to —« Evan je zaustavio samoga sebe. Nije bilo važno.
»Znala sam da smo došli ovamo radi Dannyja«, nastavila je Liv.
»Nisam znala što ste točno smislili ti i Maggie, ali toliko sam znala. I, žao
mi je što ti ranije nisam dala fascikl. Tako nam je bilo lijepo, vas dvoje
niste bili totalno obuzeti slučajem, pa sam mislila da to može pričekati.
Sampsonova se žena doimala suludom i činilo mi se da se radi samo o
bezveznim papirima te da ionako ništa ne možemo učiniti dok smo ovdje,
pa sam —«
»Sve je u redu«, tiho je odgovorio Evan. Otvorio je fascikl u kojem su
se nalazila tri lista papira. Pregledavajući prve dvije stranice, rekao je:
»Ovo su krvni nalazi. Čini se da se radi o Charlotteinim i Dannyjevim
uzorcima krvi.« U dokumentu su oba uzorka imala svoje brojeve.
Charlottein je bio 4215. Dannyjev 5094.
Evan je pregledao i treći dokument i shvatio da se radi o stranici iz
knjige dokaza. Zašto bi Sampson to imao među dokumentima? I tada je
shvatio. Što ako su Charlotteini krvni nalazi zamijenjeni nalazima nekog
drugog? Zato što ubijena djevojka nije bila Charlotte. Zaustavio je samoga
sebe. Opet je krenuo tim putem. A poseban zapisnik — policijska bilješka
o slijedu dokaza — nije pokazala da je itko imao pristup Charlotteinom
uzorku. Tada je Evan shvatio da pokazuje da netko — Ron Sampson —
jest imao pristup uzorku 5094, Dannyjevoj krvi.
Evan je prstom pokazao na zapisnik. »Čini se da je Sampson imao
pristup Dannyjevom uzorku krvi iz nekog razloga. I sigurno je ukrao
stranicu zapisnika jer nije želio da itko sazna.«
»I, što sve to znači?«
Evan je odmahnuo glavom, ljut na samoga sebe. Potrošio je tisuće sati
pročešljavajući dosjee, prateći svaki trag, provjeravajući svaku teoriju. Ali,
ništa nije postigao. Apsolutno ništa.
Liv je rekla: »Zašto su uopće testirali Dannyjevu krv? Njegova krv nije
pronađena na mjestu zločina. Protiv njega nije bilo DNA dokaza.«
»Kako bi dokazali da je baš on otac djeteta. Pretpostavili su da mu je
to bio motiv«, odgovorio je Evan. Odjednom ga je spoznaja pogodila poput
metka. »Sranje. Sranje!«

301
 Knjige.Club Books

»Što?« pitala je Liv, nesposobna obuzdati uzbuđenja u svojem glasu.

»Danny nije bio 0 negativna krvna grupa.« Upro je prstom u izvješće o
uzorku 5094.
»Ti znaš koja je Dannyjeva krvna grupa?«
»Ne«, odgovorio je Evan. »Ali, znam da ne može biti 0 negativna. Jer
sam ja AB.«
Liv je odmahnula glavom. Ništa nije shvaćala.
»Roditelj čija je krvna grupa AB ne može imati dijete koje je O
negativno.«
»Otkuda to znaš. Zašto —«
»Tommyjevo slijepo crijevo«, rekao je Evan. Hitna operacija njegova
sina.
Ona je zbunjeno zurila u njega.
»Tommyju je bila potrebna krv.«
»Da, i dobio ju je iz banke krvi dok smo mi bih izvan sebe.«
Ponovno su mu navrla strašna sjećanja na onaj dan na Hitnom
prijemu. Sjećanja na Evana koji je sa zakašnjenjem utrčao u prostoriju, na
liječnika koji je objašnjavao da je Tommyjeva krvna grupa rijetka — tip O
negativna — i da je naručio krv, ali će biti brže ako Evan može darovati
svoju krv. Liv to nije mogla učiniti jer je bila A pozitivna.
»Tražili su me da darujem krv«, rekao je Evan. »Tommy je O
negativna.« Prstom je upro u Dannyjev uzorak iste krvne grupe kao što je
bila i Tommyjeva.
Liv je problijedila.
»Doktor me povukao na stranu i rekao da ne zna kako bi mi to rekao,
ali da ja ne mogu dati krv. Osoba krvne grupe AB ne može dati krv, čak ne
može biti ni roditelj osobi koja je O negativna.«
Livine su oči bile mokre. »Znao si? Cijelo si vrijeme znao?«
Kimnuo je.
»Ali, zašto?«
»Zato što je on i dalje moj sin«, odgovorio je Evan. Odavno je već
razmišljao bi li joj rekao da zna da Tommy nije njegov biološki sin, ali
nikada se nije mogao natjerati da to i učini.
Iz očiju su joj potekle suze. »Žao mi je, tako mi je silno —«
Evan joj je stavio ruku na rame i utišao je, gledajući prema Maggienoj

302
 Knjige.Club Books

sobi.
Liv je loše izgledala. Otpila je malo vode. »Ne znam što da ti —«
»Voliš li me?« pitao je Evan.
Pogledala ga je.
»Olivia Pine, voliš li me?«
»Da«, pretraživala je pogledom njegovo lice dok se na njezinom
ocrtavao očaj i zbunjenost.
»Onda ništa drugo ne trebaš reći.«
Sjedili su u tišini dok je Liv tiho nastojala povratiti dah, ruke su joj se
tresle i tijelo drhtalo kao da joj je hladno.
»Želim ono što smo imali«, prošaptao je Evan, ne želeći da ga Maggie
čuje. »Da budemo kakvi smo bili. Želim natrag našu obitelj.«
Liv je zajecala: »To je sve što sam ikada željela.« Obrisala je rukom
lice.
Iz Maggiene sobe začula se buka. Liv je obrisala lice, Evan se ponovno
usredotočio na računalo, nastojeći se normalno ponašati.
Zatim je Liv rekla nešto zbog čega se svijet pomaknuo sa svoje osi:
»Ako to nije bila Dannyjeva krv — ako on nije tip 0 negativna — čija je
onda?«
Evan ju je gledao, kako se činilo, doista dugo i sve dok joj lice ponovno
nije problijedilo.
»Noah?« pitala je.
»Ne, njegov sin. To objašnjava zašto nitko nije vidio Charlotte poslije
zabave. Objašnjava govorkanja o drugom dečku. Objašnjava zašto bi
Sampson zamijenio uzorke — bio je Noin prijatelj. Krv Kylea Brawna
zamijenili su Dannyjevom.«
»Dijete nije bilo Dannyjevo«, rekla je Liv. »Bilo je Kyleovo.«
Baš u tom trenutku Maggie je izašla iz sobe. »Što nije u redu?« pitala
je, gledajući roditelje. »Što se događa?«
»Imamo ga, Maggie«, rekao je Evan. »Uhvatili smo ga.«

303
 Knjige.Club Books

POGLAVLJE 62
MAGGIE PINE

PRIJE

M aggie je gledala roditelje. »Ne vjerujem. Tata, uspio si.« Glas joj je
puknuo i praktički se tresla od uzbuđenja. Otac je djelovao
ošamućeno. Stisnuo je maminu ruku i rekao: »Ne, mi smo uspjeli. A većina
zasluge je tvoja, Maggie. Tvoja.«
Maggie je osjećala kako joj se prsa nadimaju. »Ali, Kyle Brawn? Zašto?
Ne razumijem.«
»Ne znam zašto. Možda je s njim ostala trudna i možda on nije želio
dopustiti da mu to stane na put.«
Mama je dodala: »A možda mu je netko pomogao da prikrije zločin.«
»Misliš da mu je njegov tata...« Maggie nije dovršila rečenicu. Noah
Brawn bio je na njihovoj strani, borac pokreta Oslobodite Dannyja Pinea
poput njih. Osjetila je kako je zapljuskuje val izdaje. Nije nastojao pomoći;
pokušavao je skrenuti pažnju. Kyleov prijatelj Ricky identificirao je
Nepoznatog partijanera. Noah Brawn je usmjerio filmaše da se fokusiraju
na Razbijača.
»Tko je tip s ožiljkom na usni i ona gospođa?« pitala je Maggie.
»Možda neki prevaranti ili čudaci. Ili, možda netko koga je Noah
unajmio da nas odvuku s traga kada je žena detektiva Sampsona mami
dala dokaze.«
Maggie još uvijek nije bila potpuno uvjerena. Zašto bi ih namamili u
Meksiko? Čemu takva komplicirana predstava da je Charlotte još uvijek
živa? Ali, ta su pitanja mogla pričekati. »Idem poslati poruku Mattu!«
Maggie je bila toliko uzbuđena da joj se gotovo vrtjelo u glavi. Odjurila
je u spavaću sobu i bacila se na krevet. Skinula je telefon s punjača i
otvorila aplikaciju da pošalje Mattu poruku. Kako početi?
Odjednom, misli su joj bile zbrkane. Soba se ljuljala. Nije joj bilo dobro
i pokušala je uspravno sjesti.
Ali, nije se mogla pomaknuti.
Što se događa?

304
 Knjige.Club Books

Zatim je skoro iskočila iz kože.

Lik. Muškarac izlazi iz ormara. Maggie je pokušala skočiti na noge,
pokušala vrisnuti, no nije mogla. Što se, dovraga, zbiva? Srce joj je luđački
udaralo u prsima, ali činilo se da je bila paralizirana. Tijelo nije slušalo
zapovijedi njezinog mozga. Ustani. Ustani! Ali, bila je skamenjena. Poput
okamenjenog stabla. Muškarac joj je ušao u vidokrug.
Sranje, to je on. Upomoć! Tata! Riječi joj nisu izašle iz grla. Obuzela ju
je strašna panika.
Maggie je i dalje osjećala telefon u ruci. I dalje je mogla pokretati oči
koje su kliznule prema sjajnom prozoru otvorene poruke za Matta. Njezin
palac. Teško ga je kontrolirala, ali ipak se pomakao. Uspjela je kliknuti na
fotografije. Pojavile su se sve koje je imala spremljene u telefonu. Ona
zadnja, s parom. Taj je muškarac sada bio u njezinoj sobi! Pokušala je
kliknuti na tu fotografiju, ali palac ju nije slušao.
Osjećala se kao da je vrlo daleko. Ponovno je naredila palcu da se
pomakne i on je skočio na ekran. Fotografija para bila je priložena poruci
za Matta. Samo je morala pritisnuti pošalji.
Muškarac joj je pritrčao. Trenutak prije nego što joj je istrgnuo telefon
iz ruke, učinilo joj se da čuje zvuk poslane poruke.
Muškarac je opsovao za sebe dok je pregledavao telefon.
Maggie je plutala.
Muškarac joj je podigao ruku, zatim je pustio. Osjećala se poput
krpene lutke. Čučnuo je pokraj nje, pogledao joj zjenice. Lice mu je bilo
lako zaboravljivo, osim ožiljka koji mu se pružao od nosnica do usne.
Maggieni kapci bili su teški. Gledala je kako muškarac uzima njezinu
bocu vode i stavlja je u vreću za smeće koju je nosio sa sobom. Prčkao je
po njezinom telefonu, povezujući ga s nekim uređajem što ga je držao u
rukama. Zatim ga je obrisao krpom i ponovno joj ga stavio u nepomičnu
ruku.
Osjećaj užasa ju je napustio.
Osjećala je toplinu, mir, osjećala se voljeno i ponosno.
Uspjeli smo, tata. Uspjeli smo.

305
 Knjige.Club Books

POGLAVLJE 63
OLIVIA PINE

PRIJE

U zbuđenje radi otkrivanja istine, spoznaja da njezin sin nije ubojica,

oprost kojega je dobila od muža za nevjernost, ponos na kćer koja
nikada nije odustala, sve je to nadvladala bol u Livinim prsima.
»Čudno se osjećam«, rekla je Evanu.
Evan ju je pažljivo pogledao. Lice mu je postalo zabrinuto. Zatvorila je
oči. »Ja ne mogu —« Kada ih je ponovno otvorila, ležala je na podu.
Pokušala je ustati, ali udovi kao da su joj bili smrznuti.
U glavi joj je bilo mutno, vidjela je kako se Evan nadvija nad kuhinjski
stol, njegovu prevrnutu bocu iz koje je na pod kapala voda.
Nije razumjela što se događa. Pokušala je nešto reći, ali usta je nisu
slušala.
Liv je nastojala dosegnuti muža. Ali, ništa se nije htjelo pomaknuti.
Kao da je zakopana u pijesak.
Misli su joj bile zbrkane. Počela se moliti, ali nije znala zašto. Izmolila
je blagoslov Evanu i svakom od njezine djece.
U trbuhu je osjetila oštru bol, zatim udar straha kada je vidjela nečije
noge. Cipele su bile prekrivene kirurškim navlakama. Osjećala se kao lutka
presječenih niti.
Još tmine, a zatim točke pred očima.
Misli su joj otplutale u modri ocean. Ponovno je pogledala Evana.
Usprkos svim mojim pogreškama, svoj tuzi, sve bih ponovila. A zatim ju je
obuzela tama.

306
 Knjige.Club Books

POGLAVLJE 64
EVAN PINE

PRIJE

E van je nalikovao na gomilu mrtvog tereta rasprostrtog po stolu.

Osjećao je pod rukom vodu koja mu je kapala na nogu, ali nije se
mogao pomaknuti. Osjećao je drvo kuhinjskog stola na svojem obrazu i
ljutito, bijesno gledao kako mu muškarac kopa po računalu, po telefonu.
Činilo se da je pokrenuo program koji će s njih obrisati sve podatke. Bio je
to on, čovjek kojeg su on i Maggie slijedili do one kuće. Evan je pokušao
pratiti muškarca očima, ali ni one se nisu htjele pomaknuti. Muškarac se
nagnuo i nestao iz Evanova vidnog polja.
Kada se ponovno uspravio, preko ramena mu je bila prebačena Liv.
Što to radiš? Pusti je! Riječi su bile zatočene u njegovu grlu. Muškarac
je polako spustio Liv na kauč koji se nalazio ravno pred Evanovim očima..
Muškarac joj je prekrižio opuštene ruke. Beživotne.
Ne. Ne!
Čovjek je zgrabio knjigu sa stolića i stavio joj je na prsa. Evan je morao
pronaći snagu, volju, da nadvlada tu drogu ili otrov koji je progutao, kakav
god bio. Osjetio je vlagu na nogama. Shvatio je. Boce za vodu. Čovjek ih je
sve drogirao. Prisjetio se Tommyjeva iznenadnog umora, Livina pada u
nesvijest. Svoje vlastite nesvjestice. Njegove su ruke bile ispružene ispred
njega. Vidio je kako mu se prsti pomiču. Shvatio je da, bude li se
usredotočio, uložio maksimalni napor, uspjet će pomaknuti ruku. Ali,
jednako je tako znao i da se ubrzano gubi. Odmah pokraj njegove desne
ruke nalazila se olovka. Gledao je kako mu se ruka trza. Morao se
koncentrirati. Njegov je mozak naredio ruci da zgrabi olovku. Zatvorio je
oči, vizualizirao taj čin. Kada ih je ponovno otvorio, u ruci je držao olovku.
Muškarac je sakupljao dokumente koje je Liv dobila od žene detektiva

307
 Knjige.Club Books

Sampsona. Fascikl i boce s vodom spremio je u vreću za smeće. Na rukama

je imao plastične rukavice.
Evanu se mutilo pred očima.
Muškarac je nestao niz hodnik, pa se zatim vratio.
Evan je osjetio kako ga preplavljuje žaljenje. Zapljuskuje panika. Kako
mu svijest blijedi.
Osjećao je da ga netko bocka u rame. Evanovo tijelo nije reagiralo, nije
imao reflekse. Muškarac ga je prebacio preko ramena.
Zureći u pod dok mu je krv jurila u glavu, vidio je svoju ruku koja se
njihala, još uvijek držeći olovku. Sve se činilo dalekim i u jednom
nadnaravnom trenutku pitao se je li to sve samo strašna noćna mora.
Evan je osjećao kako ga tama privlači. Svijet je bio video Pink Floyda.
Svaku stanicu u svojem mozgu usredotočio je na svoju desnu ruku.
Zatim je naredio svojem tijelu da to učini, da iskoristi svaki mišić
kojeg je još imao pod nadzorom. I zabio je olovku muškarcu u slabine. Čuo
je uzvik — »proklet bio« — i muškarac ga je ispustio na pod.
Lice mu je bilo iskrivljeno od bijesa. Udario je Evana u glavu. Evan je
vidio zvijezde. Krv mu je kapala u oči. Svijet je nestajao.
Muškarac je ponovno oteturao izvan Evanova vidokruga. Kada se
vratio, na slabine je pritisnuo kuhinjski ubrus, a u drugoj je ruci držao
veliki nož.
Prislonio je nož na Evanov vrat, hladnu oštricu ispod njegove
Adamove jabučice. Izbezumljen od straha, Evan čak nije mogao ni zatvoriti
oči kako bi se pripremio za ono što dolazi. Ali, tada se muškarac ponovno
odmaknuo od njega i Evan više nije osjećao čelik na vratu.
Činilo se da muškarac ispituje tragove koje je na Evanovoj glavi
ostavila njegova čizma.
Ustao je i, držeći ruke na bokovima, proučavao Evana i trag krvi.
Zatim se činilo da je donio odluku. Odnio je Evana van i njegovo
opušteno tijelo bacio na verandu.
Ovako na boku, Evan je sve vidio. Čovjek se ogledao, kao da
procjenjuje je li Evan vidljiv izvan ograde kuće. Ponovno je nestao, ali se
vratio s hranom iz hladnjaka. Prelio je Evana preostalim mesnim umakom
za špagete. Prosuo makarone i sir te kruh pokraj ograde. Svojim
plastičnim rukavicama prekrivenim crvenim umakom za špagete
otkračunao je iz nekog razloga vrata i malo ih odškrinuo.

308
 Knjige.Club Books

»Priznajem ti«, rekao je muškarac Evanu, »stvarno ne odustaješ od

borbe. Da vidimo kako ćeš se nositi sa psima.«
Evan nije razumio što je time mislio.
U tom trenutku, bio je na nogometnim tribinama, držeći Liv za ruku
jedne hladne listopadske večeri u petak. Djeca — Matt, Maggie, čak i
Tommy — sjedili su pokraj njih i glasnom vikom pozdravili loptu koja je
upravo sletjela i osigurala pobjedu. Vođa napada skinuo je kacigu, očiju
uprtih prema tribinama tražeći ih, sve dok ih nije pronašao i prstom upro
u Evana i svoju obitelj, kao da je ova pobjeda za njih.
I doista je bila.

309
 Knjige.Club Books

POGLAVLJE 65
MATT PINE

U lazna vrata bila su otvorena. Matt je iz predsoblja ušao u dnevnu

sobu. Lijepo namještena soba sa štukaturama visoko na zidovima i
zidnim oplatama bila je puna cvijeća i vijenaca na tronošcima.
Matt je otišao do kuhinje i vidio prljavo suđe u sudoperu, napola
pojedene komade torte, zalogajčiće na tanjurima, ostatke bdijenja za
njegovu obitelj.
Kyle Brawn ušao je u kuhinju, noseći još posuđa.
»Matt! O, sranje, prepao si me«, rekao je. »Baš smo pospremali. Toliko
se ljudi željelo oprostiti, tvoja je obitelj bila tako omiljena, bilo je baš —«
Matt je jurnuo na njega.
Kyle Brawn odletio je unatrag mašući rukama, suđe je poletjelo i
razbilo se o pod. Kyle je leđima udario o veliki hladnjak od čelika. Matt mu
je podlakticom pričepio vrat. Kyleove oči su izletjele, divlje od straha.
Matt je povikao: »Mislio si da si se izvukao!«
Kyle je grebao po Mattovoj ruci, pokušavajući pod nju podvući svoje
prste, smanjiti pritisak i doći do daha. Zurio je u Mattove oči i odmahivao
glavom.
Matt je osjećao suze na obrazima. Samom je sebi govorio da se mora
smiriti, obuzdati svoje osjećaje. Pritisne li ga imalo jače, zdrobit će Kyleov
dušnik. Ali, zašto to ne bi učinio?
I Kyleove oči bile su vlažne, rukama je i dalje vukao Mattovu
podlakticu. Pokušao je govoriti, a glas mu je bio tek malo glasniji od
škripanja.
A tada je Kyle učinio nešto neočekivano.
Predao se.

310
 Knjige.Club Books

Kyleove su ruke pale niz bokove, napustila ga je volja za borbom. Kao

da je s radošću iščekivao trenutak kada će mu Matt slomiti dušnik.
Da je pritisak bio samo malo jači, Kyle bi dobio što je priželjkivao. Ali,
da je umro, s njim bi nestalo i mnoštvo odgovora. Matt je maknuo ruku.
Kyle je podigao ruke prema svojem vratu, zatim se nagnuo, kašljući.
Odvratan kašalj, nalik na lavež. Konačno se uspravio, leđima još uvijek
naslonjen na vrata hladnjaka i skliznuo na pod.
Na trenutak, Matt je pomislio da ga je prejako stisnuo i zdrobio mu
dušnik. Da Kyle umire. Ali, sjedeći među polomljenim suđem i preostalom
hranom razbacanom po podu, Kyle je počeo plakati.
Činilo se da dugo plače iako se vjerojatno radilo tek o nekoliko
sekundi. Mattovo tijelo kao da je i dalje bilo pod naponom. Čekao je da
Kyle nešto kaže, ali on je samo sjedio dok mu se cijelo tijelo treslo.
Matt je znao da gleda u slomljenog čovjeka.
»Bila je to nesreća«, konačno je rekao Kyle.
»Lažeš«, mirno je odgovorio Matt, ah glas mu je imao zloslutni
prizvuk. »Ubio si je, zatim je u tačkama prevezao do potoka i smjestio
mojem bratu.«
Kyle je udahnuo duboko, drhtavo. Ništa nije rekao, ali energično je
odmahivao glavom.
»Gotovo je«, rekao je Matt. »Onaj video sa zabave. Danny je bio
odjeven samo u potkošulju. Ti si nosio njegovu jaknu. Tebe sam vidio te
noći. I ti si vidio mene, i svih ovih godina si me pustio da mislim —«
»Bila je nesreća«, ponovio je Kyle. »Nakon što su svi otišli, ona je
ostala. Bila je ljuta i rekla stvari koje nisu bile istina i kada sam joj rekao
da nestane iz moje kuće, napala me, i ja sam je samo odgurnuo i ona je
pala i udarila glavom. Bila je to nesreća.« Pokušavao je uhvatiti zrak.
Matt je osjetio kako ga opet prožima bijes. Nakratko je razmišljao da
Kyleovim licem udari o pod, utrlja ga o komadiće uništenog posuđa.
»Što ti je ikada učinio Danny — ili ostatak moje obitelji?«
»Nismo pokušavali namjestiti Dannyju. Pokušali smo prikazati kao da
je to učinio Razbijač.«
To je objašnjavalo zašto je Charlotteina glava bila udubljena, zašto je
ovo ubojstvo bilo drugačije od onih koje je počinio Razbijač, o čemu je
neprekidno govorio Mattov tata.
»Sve ove godine sam mislio da je moj brat... Ali, to si bio ti...« Matt je

311
 Knjige.Club Books

osjećao kako mu užasno kajanje pritišće prsa. Mrzio je svojega brata.

Zamjerao ocu. Bio je takva budala, takva tvrdoglava budala. »Ti!« povikao
je Matt.
»Ne on«, začuo se glas koji je dolazio iz pravca kuhinjskog dovratka.
Noah Brawn u rukama je držao pištolj. »Ustani, Kyle«, rekao je sinu.
Kyle je samo gledao oca, nije se micao.
»Diži se!« povikao je njegov otac.
Kyle se polako osovio na noge.
»Okreni se«, rekao je Noah Brawn Mattu.
Matt se okrenuo i osjetio kako mu se cijev pištolja zabija u leđa. Noah
je potjerao Matta iz kuhinje u dnevnu sobu. Police za knjige prekrivale su
zidove, namještaj je bio vrhunski, umjetnička djela skupocjena. Noah je
naredio Mattu da se okrene, stavi ruke na glavu.
Kyle je ušao za njima u prostoriju. Činilo se da Noah razmišlja što da
učini. Gledao je kroz veliki prozor u dvorište, osvijetljeno sitnim
lampicama razvučenima duž verande.
Zatim je očito donio odluku.
Mattu se nije svidio izraz njegova lica. »Vi ste ga zaštitili? Smjestili ste
mome bratu?« rekao je Matt.
»Nisam želio da Danny bude okrivljen. Ne bih to učinio tvojoj majci.
Državna policija upozorila je Ured guvernera na serijskog ubojicu u
Kanzasu za kojeg su mislili da je možda prešao u Nebrasku. Tužitelju i
Dannyjevom odvjetniku telefonom bih povremeno dojavljivao činjenice
koje su Charlotteino ubojstvo trebale povezati s Razbijačem.«
I Kyle se pridružio razgovoru: »Zato sam naveo Rickyja da prijavi
Nepoznatog partijanera. Mislili smo da će svi biti uvjereni da se radi o
Razbijaču. Nismo znali da će Danny priznati. Stvari su jednostavno
izmakle kontroli.«
Možda je to doista bila istina. To bi objasnilo stanje Charlotteine
glave. Objasnilo bi i zašto je Ricky jedini vidio Nepoznatog partijanera —
stvorivši tako čudovište kojega se umjesto Dannyja moglo kriviti za sve.
Objasnilo bi zašto se Ricky zabio autom u drvo, radi osjećaja krivice.
»Tata, spusti pištolj«, rekao je Kyle. »Gotovo je. Objasnit ću im da se
radilo o nesreći. Možemo im reći da sam ja premjestio tijelo, da ti i Ricky
niste imali nikakve veze —«
»Zaveži«, rekao je Noah.

312
 Knjige.Club Books

U Mattovoj su se glavi stvarale slike te večeri, točkice su se počele

povezivati: Charlotte je pronašla mjesto za skrivanje u kući kada je policija
prekinula zabavu. U spavaćoj sobi je pronašla Kylea. Kyle, potpuno pijan,
stavio je ruke na nju, a Charlotte ga je odgurnula. Zatim je ležala na podu
dok joj je iz glave tekla krv. Kyle je pozvao Rickyja i zajedno su njezino
tijelo odnijeli do potoka. Kyle je još uvijek bio odjeven u Dannyjevu jaknu,
koju je u pijanstvu i iz šale obukao na zabavi. Na puteljku je vidio Matta,
uhvatila ga je panika, nazvao je oca da mu pomogne.
Možda su se Kyle i Ricky posvađah oko toga treba li uopće nazvati
Nou — možda je to bila svađa kojoj je svjedočila Jessica te noći kada je
Charlotte ubijena. Ali, Jessica je rekla da se radilo o djevojci s kojom je
Ricky' izašao.
Tada je shvatio. Kyle uopće nije bio zainteresiran za Charlotte. Možda
je ona slučajno naletjela na nešto što nije smjela znati. Predsjednik
razreda i školska zvijezda, bek ekipe, u kompromitirajućoj situaciji.
»Ona je otkrila da ste ti i Rick zajedno. Uhvatila vas na djelu. I vi ste je
ubili kako biste sačuvali tajnu.« Sve je to bilo tako nepotrebno. Adair nije
bio najnaprednije mjesto na svijetu, ali činjenica da je netko
homoseksualac nije razlog za ubojstvo.
Kyle je odmahnuo glavom. »Tata«, ponovio je. »Spusti pištolj.«
Noah je i dalje ciljao Matta.
Matt je u tom trenutku shvatio da ga Noah ne namjerava pustiti da živ
izađe iz prostorije.
»Nećete se izvući«, rekao je Matt. »Video prikazuje Kylea u jakni
mojega brata. FBI zna.« Bila je to laž, ali morao je pokušati.
»Taj video ništa ne dokazuje.«
»Zašto onda?« pitao je Matt, s molbom u glasu. »Zašto ste ih ubili?«
Glas mu je pukao. »Zašto ste ubili moju obitelj?« Matt je odlučio pokušati.
Ali, sve se ovo dogodilo nakon objave videa. I jedina osoba koja je imala
dovoljno novca da ubije njegovu obitelj, unajmi profesionalnog ubojicu,
kako je pretpostavljala Keller, bio je Noah Brawn. Kyle je bio student
prava kojega je uzdržavao otac, a Ricky je bio invalid.
»Nije trebalo tako završiti. Volio sam tvoju majku«, odgovorio je
Noah.
Te su riječi Matta udarile u glavu poput daske. Bio je u pravu.
»Tata, što to on govori?« pitao je Kyle. »O čemu on to?«

313
 Knjige.Club Books

Matt je ponovno povikao: »Govori o tome da je nekome platio da ubije

moju obitelj. Kako bi zaštitio tebe, koji si ubio Charlotte. I njezino dijete.«
Kyle Brawn djelovao je zbunjeno, a zatim kao da ga je netko udario u
želudac.
»Ti to ne bi učinio.« Kyle je ispljunuo ove riječi na svojega oca.
Pogledao je tatu dok su mu se oči punile suzama. »Reci mi da nisi!«
Noah ga je ignorirao. »Idemo«, naredio je Mattu. Rukom je pokazao
prema pomičnim stražnjim vratima.
»O, moj Bože«, rekao je Kyle. »Zato si se tako čudno ponašao kada je
žena onog policajca gospođi Pine dala dokaze. Krvne nalaze o kojima je
pričala. To si ti učinio. Charlotte nije lagala.« Kyle je počeo teško disati, kao
da hiperventilira.
»Sine, o tome ćemo razgovarati kasnije.«
»Ne! O tome ćemo razgovarati sada! Rekao sam ti da se radilo o
nesreći. Rekao sam ti da bismo trebali izvijestiti policiju o tome što se
dogodilo. O svemu što je pričala o tebi, i da sam je samo gurnuo kako bi
izašla iz sobe. Ali, ti...«
»Što? Spasio sam ti guzicu. To bi ti uništilo život.«
»I tvoj«, rekao je Kyle. »Rekla je da si ju prisilio.«
Matt je osjećao kao da je ostao bez daha.
»Lagala je«, odgovorio je Noah.
»Rekla je da ima dokaze.« Kyle je bučno udahnuo. »Rekla je da je
dijete tvoje!«
Noah se okrenuo prema sinu i pištolj na trenutak više nije bio uperen
u Mattova prsa. »Nije bilo tako.«
»Kada sam te odveo k njoj na potok. Mislio sam da još uvijek diše. Da
se pomaknula. Mislio sam —« Kyle i njegov otac su se gledali. »Ali, ti — ti
si uzeo onaj kamen i —«
Matt je skočio za pištoljem u ruci Noe Brawna, misleći da mu je to
posljednja prilika. Osjetio je dodir hladnog metala među šakama dok je
pokušavao izvući pištolj iz njegovih ruku.
Noah je koljenom udario Matta u želudac. Matt svejedno nije ispuštao
pištolj, iako je imao osjećaj da mu je iz pluća isisan sav zrak.
Noi je pošlo za rukom oslabiti Mattov stisak.
Pištolj je opalio.

314
 Knjige.Club Books

Matt je ležao na podu. Rame ga je peklo kao da je užareno. Dodirnuo

ga je i ruka mu je bila prekrivena tamnocrvenom krvlju.
Noah je stajao udaljen jedan metar, nadvivši se nad Mattom, a pištolj
mu je uperio u lice. Matt je pokušao zgrabiti oružje, divljački povukavši
Noinu ruku, preplavljen adrenalinom i bijesom. Kao da u bunilu gleda
svijet, a zatim je pištolj ponovno opalio.
Kada je Matt ponovno otvorio oči, Kyle je ležao na podu.
»Ne!« Noah Brawn pojurio je prema sinu. Crvena tekućina tekla je
kroz Kyleovu košulju, oči su mu gledale u daljinu.
»Neeeeee!« Noah je zavijao, stežući sina u naručju.
Matt je još uvijek ležao na podu, vrtjelo mu se u glavi od gubitka krvi i
od bolova. Morao je nestati odavde. Matt je pokušao ustati kada je Noah
naglo okrenuo glavu prema njemu.
»Ti i tvoja jebena obitelj. Nisi mogao pustiti da stvari ostanu kakve
jesu.« Noah je podigao pištolj koji je ležao na podu, pokraj njegovog
mrtvog sina.
»Pa ste ih ubili? Šestogodišnjeg dječaka? Djevojčicu, tinejdžerku?
Ženu koju ste navodno voljeli?« Matt se uhvatio za policu za knjige i
polako ustao. U glavi mu se vrtjelo, košulja mu je bila natopljena krvlju.
»Ništa od toga se nije trebalo dogoditi. Kada je video objavljen, samo
sam želio da tvoj otac odustane od istrage. Zatim je tvoja sestra pronašla
njega, vidjela mu lice, fotografirala ga u Meksiku. Rekao je da nije imao
izbora. Nikada ne bih povrijedio tvoju mamu. Samo sam želio da tvoj
otac...« Pustio je da riječi utihnu.
Noah se želio riješiti njegovog tate. Možda bi mu se tada mama vratila.
Ili, možda je jednom zauvijek želio završiti istragu Pineovih tako da se
riješi osobe koja ju je neumorno gurala.
U daljini se čulo zavijanje sirena.
Noah je pogledao beživotno tijelo svojega sina koje mu je još uvijek
ležalo na krilu. Oči su mu se smračile. Nježno je spustio Kyleovo tijelo na
pod jednom rukom, dok je drugom uperio pištolj u Matta. Ustao je.
Bilo je gotovo. Matt je to vidio na muškarčevom licu.
Noah je rekao: »Želim da umreš sa spoznajom da će ti brat ostatak
života trunuti u zatvoru. I da će cijeli svijet znati da si ti priznao da si
nekoga unajmio da ti ubije roditelje kako bi se domogao njihovog
osiguranja. Da si ubio mojega sina.«

315
 Knjige.Club Books

I opet će se nekažnjeno izvući. Reći će da su Matt i Danny unajmili

profesionalnog ubojicu kako bi se domogli novca od osiguranja. Da je Matt
provalio u njegovu kuću i napao Kylea te da ga je Noah ubio u samoobrani.
Zajebi to. Ne danas.
Matt se pokušao prisjetiti svakog nogometnog štosa kod svoga brata i
jurnuo na Nou, držeći se niže od pištolja, i zgrabio tipa oko pojasa dok su
obojica padali na pod. Matt se popeo na njega i počeo ga udarati, tukući ga
po licu, dok ga je Noah grebao. Krvi je bilo posvuda. Kada se Noah prestao
micati, Matt se teturajući uspravio.
Kroz šmrklje i krv, Noah je rekao nešto nerazumljivo.
Matt je posegnuo na policu za mramornim držačem za knjige.
Pomislio je na Charlotte na obali onog potoka. Još uvijek živu, boreći se za
život kao što se i Noah sada borio. Pomislio je na svojega oca i majku, na
maloga brata i sestru. I podigao je težak držač za knjige iznad glave.
»Matt, ne!« netko je viknuo iza njega.
Okrenuo se i ugledao agenticu Keller, skupinu lokalnih policajaca koji
su stajali iza nje, jednog od njih s pištoljem u rukama. »Ne želite to učiniti,
Matthew.«
»Sve mi je uzeo«, jecao je Matt.
»Znamo, Matt. Imamo dokaze«, rekla je Keller. »Ali, nemojte mu
dopustiti da i vas uzme.«
Matt je spustio pogled na Nou Brawna, koji je rukom štitio lice.
Matt je podigao mramorni držač za knjige što je više mogao i zadnjim
atomima snage zavitlao ga o pod.

316
 Knjige.Club Books

Odlomak iz
Nasilne naravi

Sezona 1/Finale sezone

EKSTERIJER. POTOK STONE - DAN.

Prekrasan dan. Sunce sjaji. Ĉuje se zvuk vode koja

teĉe potokom.

Krupni kadar na obalu gdje je pronaĊeno Charlotteino

tijelo.

EVAN PINE (GLAS U OFF-U)

Ljudi misle da sam opsesivan, da sam lud.
Da sam sebiĉan i budala. Ali, što biste vi
uĉinili da je vaš sin osuĊen za zloĉin
koji nije poĉinio? Da ga netko zatvori do
kraja ţivota, a vi u svakoj kosti svojega
tijela znate da je neduţan? Da vam je
obitelj uništena?
Imate dvije opcije kada se suoĉite s
najvećim strahom:
moţete se predati ili se moţete boriti do
kraja.
I ja ću se boriti do posljednjeg daha za
Dannyja, za Liv, za Matta, za Maggie, za
Tommyja - za Charlotte - kako bih otkrio
istinu.

ZATAMNJENJE

317
 Knjige.Club Books

EPILOG
MATT PINE

POSLIJE

J e li ti ovo brat, Affleck?«

»Kao što sam i rekao, Reggie. Nemoj gledati u kameru. Samo igraj, kao i
inače.« Matt je usmjerio kameru Blackmagic prema dvojici muškaraca
koji su igrali šah u Washington Square parku, dok je sunce zalazilo. Danny
je stigao ranije, prije nego što je Matt završio snimanje za svoj kratki film, i
čini se da je Reggie oduševljen njime.
»Ti si onaj koji je sjedio?« pitao je Reggie.
»Jesam«, odgovorio je Danny. »Fishkill.«
»Čovječe, kako je zgodni dečko kao što si ti uopće preživio u Ubojici
riba?« Reggie je pogledao svojeg suparnika u šahu koji mu je sjedio
nasuprot, očekujući da će se složiti s njegovim pitanjem.
Mattov brat se nasmiješio. »Pretpostavljam da sam se držao za sebe.«
»I dupe uza zid«, cerekao se Reggie.
Danny nije spominjao da skoro nije preživio zatvor. Da je gotovo
mjesec dana bio u bolnici.
»Čujem da te braco izvukao?« pitao je Reggie.
Matt je poraženo spustio kameru. »Ne«, rekao je. »Moja obitelj ga je
izvukla.« Matt je zamišljao Maggie i njihovog oca kako razbijaju glave nad
brdima dokaza naslaganima na radnom stolu u njihovom kućnom uredu,
majku koja putuje u Nebrasku kako bi molila guvernera da joj pomiluje
sina.
Danny je položio ruku na Mattovo rame. »Ne bih ovdje bio bez njega.«
Djelomično, bila je to istina, ali zasluge je trebalo pripisati novome
guverneru čiji je prvi službeni potez nakon izbora bio potaknuti odbor da

318
 Knjige.Club Books

pomiluju Dannyja. Guvernerov prethodnik, Noah Brawn, ostatak će života

provesti iza rešetaka u istom onom zatvoru u kojem je bio zatočen Danny.
»Čovječe, Affleck, možda za tebe ipak ima nade.«
Matt je podigao kameru. »Ozbiljno, gubimo svjetlo. A imamo još jednu
obvezu prije sumraka.«
Reggie je nervozno otpuhnuo i ponovno se okrenuo ploči za šah.
Mrmljajući za sebe, rekao je: »Tko će uopće gledati film o dvojici staraca
koji igraju šah?«

Sat vremena kasnije, Matt i Danny sjedili su na terasi kafića na Četrnaestoj

ulici. Pred Mattom je bilo pivo u visokoj, orošenoj čaši, hladno i savršeno u
smiraj vrućeg ljetnog dana. Danny je pijuckao čašu vode. U potpunosti se
odrekao alkohola.
»Kada će početi?« pitao je Danny.
Matt je na mobitelu provjerio vrijeme. »Rekli su u osam i dvadeset.«
Među prolazima između ulica počelo se pojavljivati sunce. Zna se da
je došlo vrijeme kada na ulice izađu gomile s telefonima.
»Sjećaš li se našeg prvog Manhattanhengea?« pitao je Matt.
Danny je pogledao uvis, nastojeći prizvati uspomenu. »Koliko ti je bilo
godina? Pet? Možda šest?«
»Šest.«
»Kao Tommyju«, rekao je Danny.
Matt je osjetio kako ga preplavljuju emocije.
»Kakav je bio? Mislim, mama i tata su puno pričali o njemu, ali nikad
ga nisam...« Danny je pustio da misao ostane lebdjeti u zraku.
»Bio je smiješan, mamin sin.«
»Kao i ti u toj dobi.«
Matt se nasmiješio.
»Sad se sjećam«, rekao je Danny. »Na tom si putovanju dobio napad
alergije kada smo posjetili maminu prijateljicu koja je imala mačku.
Dahtao si i zviždao i sve si nas nasmrt isprepadao.«
Matt je odjednom u mislima ugledao samoga sebe u nepoznatoj
kupaonici, mamu koja puni prostoriju parom kako bi mu pokušala opustiti
pluća. Sjetio se njezinog umirujućeg glasa. Kako ga je održala mirnim.
Kako se radi nje osjećao sigurnim.

319
 Knjige.Club Books

»Stvarno si bio na teret obitelji. Sve se vrtjelo oko tebe«, rekao je

Danny, zafrkavajući ga. Bilo mu je jasno koliko se toga obitelj radi njega
odrekla. Zatim je Dannyjevo lice postalo ozbiljno. »Matty, želim da znaš da
—«
Matt je podigao ruku. »Nemoj.«
Danny je progutao, zureći u brata očiju ispunjenih suzama.
»Prekidam li nešto, moje dame?« začuo se nečiji glas.
Matt se okrenuo i vidio Ganesha kako žmirka od sunca. Iza njega
stajala je Kala, izgledajući fantastično, kože okupane zlatnim sunčevim
sjajem. Za maleni stolić privukli su još dvije stolice, a Kala se ugurala
pokraj Matta.
Matt je pogledao brata koji mu je jedva vidljivo kimnuo, u znak
odobravanja.
»Gdje su ostali?« pitao je Matt. Pozvao je cijelu ekipu iz doma Rubin.
Ganesh je slegnuo ramenima. »Curtis vjerojatno ima sastanak svojeg
kulta, a gledanje zalaska sunca vjerojatno previše simbolizira toksičnu
muževnost patrijarhata za Sofiju. A Woo-jina ionako ne bismo željeli
ovdje, zaklonio bi nam sunce.«
»Dajte me podsjetite«, rekao je Matt, »zašto smo prijatelji s ovim
tipom?«
Kala je odmahnula glavom kao da nema pojma. »Dolaze«, rekla je.
Ganesh je nestao u unutrašnjosti bara. Danny je ustao, na stol stavio
novac.
»Kamo si ti krenuo?« pitao je Matt. »Propustit ćeš sve.«
Ljudi su izlazili na ulicu, držeći mobitele u zraku i okrećući se kako bi
se slikali sa suncem koje se nalazilo točno između zgrada.
»Volim šetati ovuda, po otvorenom prostoru«, rekao je Danny.
»Vidimo se kasnije.«
Matt je gledao za Dannyjem koji je odlazio niz ulicu, leđa okrenutih
prema suncu, još uvijek hodajući onim razmetljivim korakom. Sada je
šepao, bila je to uspomena na zatvorski napad, ali i dalje je hodao
korakom samopouzdanog muškarca. Dvije djevojke zaustavile su Dannyja,
rekle mu nešto, kao da ga prepoznaju iz filma i snimki puštanja iz zatvora.
Danny se slikao s njima i zatim krenuo dalje.
Matt je žalio samo radi jedne stvari: njegov otac nije to mogao vidjeti.
Kala ga je uhvatila za ruku.

320
 Knjige.Club Books

Pokraj njihovog stola zaustavio se auto. Ulica je bila pretrpana

pješacima koji su na Instagram postavljali priče o suncu koje se polako
spuštalo za horizont. Prozori auta bili su spušteni, muzika je treštala.
Numb Linkin Parka.
»Je li sve u redu?« pitala je Kala.
Matt ju je pogledao u oči.
Te oči.
»Sada jest.«

321
 Knjige.Club Books

SARAH KELLER

POSLIJE

B
ojim se«, tiho je u slušalicu satelitskog telefona rekla Keller.
»Gle čuda! I ja se bojim, a ja sam pet tisuća kilometara daleko, ne u
nekoj kolibi u Kolumbiji«, rekao je Bob.
Nikada joj nije ni pokušao reći kako bi se trebala osjećati, uvijek je
poštovao njezine osjećaje, što je bilo neobično utješno. Keller se nikada
ranije ničega nije bojala. Ali, to je bilo prije nego što je toliko mnogo mogla
izgubiti.
»Je li i Teksašanin tamo?« pitao je Bob.
Keller je pogledala prema Calu Buchananu, zapovjedniku čikaške
podružnice koji joj je pomogao pri upadu u Marconi d.o.o.. Cal je stajao
pokraj nekoliko muškaraca grubog izgleda s velikim pištoljima,
odjevenima u taktičku opremu. Zahvaljujući slučaju Pine, Keller je
promaknuta u zapovjednicu njujorške podružnice nakon što je njezin šef,
Stan Webb, napredovao i preselio u D.C. — isplatilo se usrećiti
predsjednikovu kćer. Na novom položaju Keller je mogla organizirati
ekipe po vlastitoj želji. Neki su poslovi zahtijevali vještinu, neki PKT.
Cal ju je iskosa pogledavao, kao da ga hvata panika da će propustiti
priliku.
»Želim razgovarati s blizancima«, rekla je Keller, i dalje nervozna.
»Poslije ćeš razgovarati s njima.«
Bob je bio u pravu. Misli pozitivno.
»Čujemo se kasnije«, rekao je Bob. Nimalo nije oklijevao.
»Volim te«, rekla je.
»Ja tebe više. I, čuj, ti možeš sve, agentice.«
Keller je prekinula vezu, sabrala se. Prišla je grupi zbijenoj pokraj

322
 Knjige.Club Books

jedinog prozora u trošnoj kolibi.

»Netko prilazi objektu«, rekao je izvidnik, gledajući kroz prozor.
»Nije lako ne biti na internetu«, rekao je Cal Buchanan. »Kako ste ga,
dovraga, pronašli?«
»Prema zrakoplovnim podatcima«, rekla je Keller, bez dodatnih
objašnjenja. Prišla je izvidniku, uzela njegov dalekozor i provirila kroz
otvor na roletama.
Muškarac s plastičnim vrčem vode u rukama prišao je vratima kolibe
koja je bila još i manja od njihove. Bio je visok, mršav i, kako se činilo,
svježe obrijane glave. Imao je brkove. Ali, oni nisu u potpunosti prekrivali
ožiljak — od zečje usne — koji se pružao od njegove desne nosnice sve do
usta.
Muškarac je ušao u kolibu i Keller je agentu vratila dalekozor. »On je.«
Tim je stajao u pripravnosti, sobu je ispunio zvuk agenata koji pune i
napinju svoje oružje.
»Vi možete ostati ovdje«, rekao je Cal. »Mi ćemo to riješiti. Moji ljudi
za proboje su najbolji na svijetu.«
Keller je pomislila na neustrašivu mladu ženu po imenu Maggie koja
je uvijek vodila napad. Stala je u red s ostatkom ekipe. Cal ju je pogledao s
divljenjem.
Zatim su ona i ostali muškarci jurnuli kroz vrata.

323
 Knjige.Club Books

ZAHVALE

O vaj je roman rođen na najtradicionalniji mogući način — pisac i

urednik sjedili su u sivom njujorškom baru razgovarajući o knjigama
i o životu — i o mojoj zamisli za priču o obitelji koju je rastrgala i ponovno
spojila tragedija. Joseph Brosnan, ti si genij i bio bih sretan da ostatak
karijere provedem profitirajući od tvojeg mudrog vodstva i opakog pera.
Blagoslovljen sam što me predstavlja najbolja književna agentica u
tom poslu, Lisa Erbach Vance. Lisa, za tebe bih prošao i kroz vatru, što i
jest primjereno jer si ti to već za mene učinila.
Također sam najdublje zahvalan darovitom i predanom timu St.
Martins Pressa, uključujući i Kelley Ragland koja se svom svojom
nezanemarivom reputacijom založila za ovu knjigu; Martinu Quinnu,
Steveu Ericksonu i Kayli Janas, koji su se s velikom stručnošću pobrinuli
da svijet sazna za nju; te Kaitlin Severini, koja je popravila sve moje
greške.
Posebno zahvaljujem prijateljima koji su pročitali rane verzije ili mi
pomogli s istraživanjem terminologije — medicinske, Ministarstva
vanjskih poslova i tehnologije — uključujući Reevesa A., Loua B., Maru B.,
Deborah C., Kimberley H., Briana H., Dawn I., Stantona J., Roberta K.,
Barryja L., Douga L., Tonyja M., Sheilu S., Carmen V. te »Odredu« iz
Recanatija u Italiji (Stephanie G., Jennifer R., Lynn S. i Charlieju S.).
Također moram istaknuti i Centar za nepravedne osude, koji radi
težak i mučan posao, te oslobođene osobe koje su mnoge godine života
provele u zatvorima zbog zločina koje nisu počinile. Nadahnjuju me
njihove priče iznesene u izvanrednom djelu Anatomy of Innocence:
Testimonies of the Wrongfully Convicted (Anantomija nedužnosti:
svjedočenja nepravedno osuđenih) (Liveright, 2017).
Naravno, moram zahvaliti i mojoj obitelji. Stvarajući Pineove, poslužio

324
 Knjige.Club Books

sam se vlastitom djecom: Jacobovim pričama o životu, prijateljstvu i šahu

na NYU; Emminom neustrašivošću i satima koje smo proveli gledajući
emisije o stvarnim zločinima na Netflixu; i Aidenovom ljubavlju prema
filmovima i putovanjima — te njegovom divljenju prema ogrubjelim
majstorima-nosačima u golfklubovima. Djeco, moje cijelo srce pripada
vama. Oduvijek.
I, ništa od svega ne bi bilo moguće bez moje supruge, Trace. Kao i sve
ostalo, i Najveći strah je za tebe.

Scan i obrada:
Knjige.Club Books

325